Duboković (Duboković Nadalini), brodovlasnička i pomorska obitelj iz Pitava na Hvaru, kamo se u XV. st. doselila iz Bosne. Zabilježena je 1797. u popisu povlaštenih doseljenih plemića i zaslužna za ukupan procvat Jelse, dovevši je potkraj XIX. st. do najprosperitetnije općine u Austro-Ugarskoj Monarhiji.

Prvi se u obitelji istaknuo Ivan (1805–1872), zemljoposjednik i prvi jelšanski brodar, koji se iz rodnih Pitava 1840. s obitelji preselio u Jelsu, gdje je bio načelnik općine (1848–68), te je nastavio s radovima koje je započeo njegov otac Nikola. Sanirao je močvarni predjel Soline kako bi spriječio širenje malarije te pregradio luku kamenom obalom i 1867. dao izgraditi lukobran. Zaslužan je i za otvaranje skladišta soli za soljenje plave ribe (1862) te brzojavnoga ureda u Jelsi. Posjedovao je trgovačke brodove duge plovidbe, škunu Marietta (1851) te brik Genitor Nicolò (1855), kojima je uspostavio redovitu plovidbenu liniju s lukama u Rusiji, Rumunjskoj, Grčkoj i Turskoj, ploveći i do južnoafričkih luka. Na linijama za Sredozemlje i Atlantik njegovim se jedrenjacima izvozila soljena riba, vapno, brački kamen i vino, a uvozilo žito, kukuruz, sumpor i modra galica. Najvećim brodom iz svoje flote održavao je putničku plovidbu za Ameriku. S bratom Jurjem (1800–1874), od 1866. hvarskim biskupom, podignuo je na obiteljskom imanju u predjelu Zavala kuću i crkvicu sv. Margarete. Ivan je najzaslužniji za unaprjeđenje poljodjelstva, zanatstva i trgovine, čime je uvelike utjecao na gospodarski i prometni razvoj Jelse. U brodovlasničkim poslovima naslijedili su ga sinovi Ante (1838–1894) i Niko (1834–1912), suvlasnici brika Marietta D. i kliperbrika Giovanni D., najvećega dalmatinskoga jedrenjaka, izgrađenoga 1873. u korčulanskom brodogradilištu, koji su nazvali očevim imenom. Niko, najistaknutniji pripadnik obitelji, dobio je nadimak Nadalini. Nakon što je u nautičkoj školi u Trstu 1857. položio ispit za kapetana duge plovidbe, postao je zapovjednikom obiteljskoga brika Genitor Nicolò, nazvana po njegovu djedu. Prevozio je žito na Hvar, te različitu robu i putnike Crnim i Sredozemnim morem te Atlantikom, najčešće iz Engleske u Ameriku. Do 1869., kada je napustio plovidbu, plovio je isključivo pod hrvatskom zastavom. Godine 1872. postao je upraviteljem obiteljskoga brodarskoga poduzeća i, s osam jedrenjaka, vlasnikom jedne od tada najvećih flota u srednjoj Dalmaciji. Na svojim je brodovima obučavao i usavršavao kadete za Pomorsku upravu u Trstu. Kao načelnik općine (1868–1912), nastojao je primijeniti zamisli engleskih teoretičara u gospodarskome razvoju Jelse: u izgradnji luke, cesta, pučke škole, u izvozu domaćih proizvoda te u razvoju obrta, trgovine i poljodjelstva. Posjedovao je i paromlin te razgranatu trgovinu vinom, žitom i rukotvorinama. Kao član Narodne stranke bio je pristaša narodnoga preporoda u Dalmaciji i saborski zastupnik u Dalmatinskome saboru (1870–94). Bio je jedan od osnivača Narodne čitaonice u Jelsi (1868), jedne od prvih knjižnica na jadranskim otocima, i Matice dalmatinske te predsjednik Hrvatske narodne stranke za Dalmaciju (1911–12). Odlikovan je ordenom viteza Franje Josipa. Njegova su nastojanja u gospodarskome razvoju Jelse nastavili sinovi Ivan, Frano i Juraj. Uz vinogradarstvo, koje je usavršio u Furlaniji i Austriji, Ivan (1862–1922) je posjedovao parni mlin i parobrode Nad i Veljko. Bio je član Javne dobrotvornosti, Jugoslavenske matice i Jugoslavenske čitaonice u Jelsi. Frano (1863−1929) je, nakon školovanja u Hvaru i Zadru, kratko s bratom Jurjem vodio očevu trgovinu u Jelsi, a od 1898. upravljao je veletrgovinom podružnice očeve tvrtke u Rijeci. Bio je i predsjednik riječke Trgovinsko-obrtničke komore (1907–19), član Saveza trgovaca na Sušaku, dugogodišnji predsjedatelj Prekomorske plovidbe d. d. i član Upravnoga odbora Jadranske banke (1920). Istaknuo se u doba I. svj. rata kao narodni dobrotvor. Juraj (1877–1951) je naslijedio očevo načelničko mjesto (1912–36). Isticao se otporom prema talijanskim vlastima. Tijekom I. svj. rata bio je prisiljen napustiti Jelsu i otići u Split, gdje je bio član Dalmatinske vlade i predsjednik Trgovačko-obrtničke komore (1929–30), a poslije i član upravnoga odbora Narodne banke Jugoslavije u Beogradu (1937) te narodni zastupnik.

Iz obitelji potječe i povijesni pisac Niko (1909−1991), koji je diplomirao i doktorirao pravo u Lausanni. Za II. svj. rata bio je konzul NDH u Trstu. Uz proučavanje povijesti brodarstva Jelse, bavio se pretežno arhivskim istraživanjima političke, društvene, gospodarske, pomorske i kulturne prošlosti otoka Hvara od srednjega vijeka do XIX. st.

Hrvatski savez za Sunčevu energiju (HSSE), savez udruga, pravnih osoba i obrtnika koji se bave djelatnostima iz područja energetike, osnovan 1983. u Rijeci.

Cilj saveza je promicanje stručnoga i znanstvenoga rada u području obnovljivih izvora energije koji ostvaruje okupljanjem znanstvenog i stručnog potencijala te organizacijom i koordinacijom aktivnosti svojih članova. Savez promiče tehničku kulturu iz područja praktične uporabe Sunčeve energije i drugih obnovljivih izvora energije, potiče izumiteljski i inovatorski rad te uvođenje i uporabu suvremenih tehnologija za uporabu Sunčeve i ostalih obnovljivih izvora energije. Zauzima se za izradbu standarda iz područja energetike te surađuje s drugim sličnim udrugama u Hrvatskoj i inozemstvu.

Organizira predavanja, stručna savjetovanja, konferencije i kongrese iz područja energetike i zaštite okoliša. Dugogodišnji je organizator međunarodnoga kongresa Energija i okoliš (2018. održao se po 26. put). U suradnji s drugim lokalnim organizacijama i institucijama organizira Riječki energetski tjedan. Od 1979. izdaje znanstveni časopis za Sunčevu i ostale alternativne izvore energije Sunčeva energija.

Od 2012. predsjednik Saveza je → Bernard Franković. Savez je član Međunarodnog društva za solarnu energiju (International Solar Energy Society, ISES).

Hrvatski povijesni muzej, muzejska institucija s temeljnom zadaćom prikupljanja, čuvanja i komuniciranja nacionalne kulturno-povijesne baštine od ranoga srednjeg vijeka do danas, osnovana ujedinjenjem Povijesnoga muzeja Hrvatske i Muzeja revolucije naroda Hrvatske u Zagrebu 1991.

Sljednik je Narodnoga muzeja, utemeljenoga u Zagrebu 1846. Muzej je danas smješten u baroknoj palači Vojković-Oršić-Kulmer-Rauch na Gornjem gradu te dijelom u Meštrovićevu paviljonu na Trgu žrtava fašizma, a zbog neodgovarajućih prostornih uvjeta nema stalni postav. Muzejska građa sadržava oko 320 000 predmeta sistematiziranih u 16 muzejskih zbirki. Sastavna jedinica Muzeja je i Memorijalni muzej Ivana Gorana Kovačića u Lukovdolu.

Zbirka oružja sadržava više od 5500 predmeta hladnog i vatrenog oružja te vojne opreme. Osim s povijesnih područja Hrvatske, Slavonije i Dalmacije, oružje potječe i iz okolnih krajeva, osobito onih pod osmanskom vlašću. Predmeti te zbirke neki su od prvih akvizicija nekadašnjega Narodnoga muzeja. Zbirku čine teški mačevi iz razvijenoga i kasnoga srednjeg vijeka, prve puške kukače i petroneli, mačevi rapiri i schiavone, turske sablje i orijentalne puške, raznoliko oružje na motki, jatagani, pištolji te vojničke i lovačke puške. Luksuzni i skupocjeni primjerci pušaka i pištolja, različitih sustava i mehanizama za opaljivanje, izrađeni su u najpoznatijim oružarskim radionicama u Europi, ali i u Hrvatskoj: u Zagrebu, Karlovcu i Otočcu. Dio zbirke su i predmeti povezani s obitelji preporoditelja Ljudevita Gaja, ostavština bana Josipa Jelačića i njegovih nasljednika (instalacijska sablja bana), ostavština obitelji Zrinskih, velikaške sablje obitelji Rauch, Pejačević, Bužan, Khuen i Belassi, žezlo bana Ignjata Gyulaya (1806−1831), žezlo bana Franje Vlašića (1832−1840).













Hrvatsko vojno učilište Dr. Franjo Tuđman, glavna vojna školska i znanstvenoistraživačka ustanova Oružanih snaga RH (OSRH) osnovana 1991. kao Časnički centar Hrvatske vojske.

Zbog ratnih zbivanja, prema odluci predsjednika RH Franje Tuđmana i zapovijedi načelnika Glavnoga stožera HV-a Antona Tusa, u Varaždinu, Zagrebu i Samoboru 1991. pokrenuto je osposobljavanje zapovjednoga kadra HV-a. Ubrzo potom, u prostorima dotadašnjeg → Centra vojnotehničkih škola KoV JNA General armije Ivan Gošnjak u Zagrebu, u prosincu 1991. osnovan je Časnički centar Hrvatske vojske u sastavu Uprave za školstvo Sektora za strategijska istraživanja, školstvo i obuku Glavnoga stožera HV-a. Time je izobrazba časničkoga i dočasničkoga kadra svih rodova i službi kopnene vojske ujedinjena u Zagrebu. Za ostale rodove vojske je 1992. u Splitu osnovan Mornarički nastavni centar (→ Središte za obuku HRM), a u Zadru Zrakoplovni nastavni centar (→ Središte za obuku HRZ i PZO Rudolf Perešin). Naziv zagrebačkog centra je 1993. promijenjen u Hrvatsko vojno učilište (HVU), odn. HVU Petar Zrinski. U sastavu toga učilišta bile su Zapovjedno-stožerna škola, Časnička škola i Dočasnička škola. Godine 1995. osnovana je Škola stranih jezika, a 1996. u sastav ulazi i Gardijsko središte za specijalističku obuku dočasnika Damir Tomljanović Gavran iz Šepurina, te učilišta HRM-a i HRZ-a. Nakon završetka teorijskoga dijela školovanja, polaznici su provodili vježbovno taborovanje na poligonima Velika (kraj Požege) i Gašinci (kraj Đakova), a od 1995. i na Glavnome poligonu HV-a u Slunju te poligonu Crvena zemlja kraj Knina. U razdoblju 1991−96. u nakladi HVU-a tiskano je oko 150 udžbenika i druge nastavne građe. Vojno školstvo se 1995−96. prilagođava i osuvremenjuje prema modelu NATO-a. Promjenom sustava vojne izobrazbe, 1997. ustrojena su tri granska učilišta: Učilište Hrvatske kopnene vojske, Učilište Hrvatske ratne mornarice i Učilište Hrvatskog ratnog zrakoplovstva i protuzračne obrane, svako sa svojim časničkim i dočasničkim školama. Učilišta su iste godine ujedinjena u sklopu HVU-a, ali zadržavši dotadašnje lokacije na zagrebačkome Črnomercu (kopnena vojska), u splitskoj Lori (ratna mornarica) i Zemuniku (ratno zrakoplovstvo). Godine 1998. osnovana je Ratna škola OSRH Ban Josip Jelačić. Od ulaska RH u program Partnerstvo za mir 2000., HVU surađuje sa školskim institucijama NATO-a u Rimu, Oberammergauu i Norfolku te na bilateralnoj osnovi sa zemljama u okruženju. Od 2002. granska učilišta podređena su zapovjedništvima pojedinih vojnih grana, a HVU ulazi u sastav Zapovjedništva za združenu izobrazbu i obuku (ZZIO). Od samih početaka HVU surađuje s Fakultetom prometnih znanosti u Zagrebu u izobrazbi vojnih pilota. U suradnji sa sveučilištima u Zagrebu i Splitu te Tehničkim veleučilištem u Zagrebu 2003. pokrenut je civilno-vojni program Kadet, za školovanje budućih visokoobrazovanih časnica i časnika svih triju grana OSRH. Stipendisti Ministarstva obrane RH (MORH) pohađali su preddiplomske studije kao i civilni studenti, ali uz dodatnu vojnu obuku, te su potom nastavljali vojno školovanje na HVU-u. Preustrojem iz 2007. HVU je ponovno obuhvaćao cjelokupan sustav vojne izobrazbe, uključujući Ratnu školu, Zapovjedno-stožernu školu, Časničku školu, Dočasničku školu i Školu stranih jezika. Iste godine započele su pripreme za usklađivanje obrazovnoga procesa s odredbama Bolonjske deklaracije, a na Ratnoj i Zapovjedno-stožernoj školi školovao se i časnički kadar iz vojska zemalja NATO-a, EU-a i okruženja. HVU je 2008−12. djelovao kao ZZIO. Za više stožerne i zapovjedne dužnosti izobrazba se provodila u intergranskim školama ZZIO-a: Ratnoj, Zapovjedno-stožernoj i Visokoj dočasničkoj školi, a izobrazba za potrebe rodova, službi i struka provodila se u granskim školama. Temeljem pozitivnoga mišljenja sveučilišta u Zagrebu, Splitu i Osijeku (2010), 2014. pokrenuti su studijski programi Vojnog inženjerstva, Vojnog vođenja i upravljanja te Vojnog pomorstva (2017). Novi studiji zamjenjuju dotadašnji projekt civilno-vojnog školovanja Kadet, osim u dijelu koji se odnosi na školovanje vojnih pilota, koji ostaje na Fakultetu prometnih znanosti (smjer Aeronautika). Od 2014. novu ustrojstvenu cjelinu HVU-a čini Centar za obrambene i strateške studije, od 2015. Centar za obrambene i strateške studije Petar Zrinski. HVU je 2015. preimenovan u Hrvatsko vojno učilište Dr. Franjo Tuđman. Uz već navedeno, na tom se učilištu provodi vojno-diplomatska izobrazba, tečaj obrambene diplomacije, tečaj strategijskog planiranja, tečajevi informatike, geoinformacijskih i prostornoinformacijskih sustava (GIS i PIS) te drugi tečajevi.













Učilište se sastoji od: dekanata sa šest katedri (strategije, operativnog umijeća, taktike, vojne logistike, upravljanja i vođenja te općevojnih predmeta); Centra vojnih škola Petar Zrinski, u sastavu kojega su Ratna škola Ban Josip Jelačić, Zapovjedno-stožerna škola Blago Zadro, Časnička škola Andrija Matijaš Pauk i Dočasnička škola Damir Tomljanović Gavran; Središta za strane jezike Katarina Zrinski te Centra za obrambene i strateške studije Janko Bobetko.

Ravnatelji HVU-a (odn. prethodnih ustanova) bili su 1992−96. Dragutin Šlopar, 1996−2000. Josip Lucić, 2000−12. Slaven Zdilar, 2012−17. Slavko Barić te od 2017. Mato Pađen.

Vojni studijski programi

Vojno inženjerstvo i Vojno vođenje i upravljanje preddiplomski su studijski programi Sveučilišta u Zagrebu, od kojih je prvi usmjeren na tehničko, a drugi na društveno područje. Jedini su takvi programi u RH, a namijenjeni su obrazovanju budućih časnica i časnika OSRH, interdisciplinarni su te dijele veći broj zajedničkih kolegija. Uz vojne stručnjake HVU-a Dr. Franjo Tuđman i OSRH-a, nastavu izvode nastavnici Fakulteta elektrotehnike i računarstva, Fakulteta strojarstva i brodogradnje, Fakulteta političkih znanosti, Fakulteta organizacije i informatike, Fakulteta kemijskog inženjerstva i tehnologije, Rudarsko-geološko-naftnoga fakulteta, Geodetskoga fakulteta, Građevinskoga fakulteta, Filozofskoga fakulteta, Fakulteta prometnih znanosti, Pravnoga fakulteta i Visoke policijske škole. Završetkom studija stječe se akademski naziv prvostupnika izabranoga studijskoga programa, prvi časnički čin poručnika određenoga roda ili tehničke službe, te se polaznici upućuju na mjesta prvih časničkih dužnosti.

Studij vojnoga inženjerstva usmjeren je javnomu sektoru obrane i oružanih snaga, ali i zaštiti i spašavanju ljudi i imovine, civilnoj zaštiti u kriznim situacijama i prirodnim ili tehnološkim katastrofama. Sadržaj kolegija iz znanstvenih je područja tehničkih i prirodnih znanosti, polja i grana strojarstva, općega strojarstva, elektrotehnike i elektronike te kemije i kemijskoga inženjerstva. Struktura programa vojnoga inženjerstva podijeljena je na: oklopništvo, topništvo, inženjeriju, tehničku službu, pješaštvo, vezu, motrenje i navođenje, protuzračnu obranu i nuklearno-biološko-kemijsku obranu.

Vojno pomorstvo petogodišnji je integrirani preddiplomski i diplomski sveučilišni studij Sveučilišta u Splitu namijenjen obrazovanju budućih časnica i časnika MORH-a i OSRH-a. Nastavu izvode nastavnici Sveučilišta u Splitu zajedno s HVU-om Dr. Franjo Tuđman i MORH-om, u specijaliziranim učionicama i kabinetima vojarne Admiral flote Sveto Letica–Barba Pomorske baze Lore u Splitu te na Pomorskome fakultetu i Fakultetu elektrotehnike, strojarstva i brodogradnje u Splitu. Osim časničkoga kadra, omogućuje obrazovanje za potrebe Ministarstva mora, prometa i infrastrukture RH te Ministarstva unutarnjih poslova RH. Smjerovi studija su vojna nautika, vojno brodostrojarstvo te vojna elektrotehnika. Opće sposobnosti koje kadeti stječu završetkom studija (plovidba, manevriranje, održavanje, rukovanje teretom i dr.) istovjetne su kao i na ostalim pomorskim fakultetima te uz to ovladavaju vještinama vođenja, zapovijedanja i nadzora, rukovanja osobnim vatrenim oružjem, gađanja i održavanja oružja te orijentacije u prostoru i okružju. Završetkom studija stječe se akademski naziv magistar inženjer vojnoga pomorstva izabranoga smjera, prvi časnički čin i zaposlenje u ministarstvu s kojim je potpisan ugovor o stipendiji (MORH, Ministarstvo mora, prometa i infrastrukture RH te Ministarstvo unutarnjih poslova RH).

Studij Aeronautika − vojni pilot preddiplomski je studij koji se provodi na → Fakultetu prometnih znanosti u Zagrebu.

Didolić, trgovačka i brodovlasnička obitelj iz Selaca na Braču, poznata po nadimcima Veli, Mali, Mrmere i Marmerini.

Prvi se put spominje u XVII. st. u sumartinskoj matici. U drugoj polovici XIX. st. članovi obitelji posjedovali su tri trabakula, Sv. Jušto, Mir vama i Petar, kojima su se prevozili vino i ulje do Venecije, a na povratku se u Senju ukrcavalo građevno drvo. Prevozili su i građevni kamen u Carigrad i Odesu te na povratku u Selca pšenicu. Članovi posada na jedrenjacima kojima su zapovijedali Didolići, Antun, Ivan, Nikola i Vicko, bili su većinom Bračani.

Pripadnici te poznate bračke veleposjedničke obitelji bavili su se proizvodnjom i prodajom vina te su vodili trgovine u Zagrebu, Lavovu i Pragu. Podupirali su sjedinjenje Dalmacije s Hrvatskom i Slavonijom te su svojim političkim djelovanjem znatno pridonijeli stranačkim mijenama na Braču. U razdoblju narodnoga preporoda u Dalmaciji Didolića dvori bili su središte kulturnoga i političkoga života. Uz Vicka, javnoga bilježnika i prisjednika u općinskoj upravi u Pučišćima, posebno se istaknuo Toma (1844−1907), pristaša Narodne stranke, jedan od vođa narodnoga preporoda na Braču, prvi načelnik Selaca (1885), poslanik u Dalmatinskom pokrajinskom saboru (1883−85), zaslužan za uvođenje hrvatskoga jezika u upravno-administrativni i prosvjetni sustav. Načelnikovanje je 1885. kratko preuzeo Petar (1846−1906), a nakon sukoba s veleposjedničkom obitelji Štambuk, koja je nakon 1907. preuzela općinsku vlast, 1913. općinsku upravu u Selcima preuzeo je ponovno jedan od Didolića, načelnik Marko, trgovac, vlasnik vinarije u Pragu.

Iz obitelji potječe i Nikola (1848−1916), pomorski pedagog i pisac, ravnatelj nautičkih škola u Kotoru (1882−1900) i Dubrovniku (1901−10).

Transactions on Maritime Science (ToMS), znanstveni časopis koji obrađuje teme vezane uz pomorstvo, a koji od 2012. izlazi dva puta na godinu. Izdaje ga → Pomorski fakultet u Splitu.

Sljednik je Zbornika radova Visoke pomorske škole u Splitu (izlazio od 2000. do 2005). Časopis donosi znanstvene članke vezane uz različite aspekte pomorstva (pomorsko inženjerstvo i navigaciju, ekologiju, ribarstvo, transport, zakonske regulative i srodna područja) te prikaze važnijih radova, knjiga i događaja iz područja pomorskih znanosti. Potpomaže znanstvenu suradnju sa studentima, a njihovi stručno ocijenjeni radovi izlaze u zasebnoj rubrici. Časopis povremeno objavljuje dvojezičnu (na hrvatskom i engleskom jeziku) rubriku Umjetnički eksperimenti. Svi ostali članci objavljuju se isključivo na engleskom jeziku. Objavljuje se u tiskanom i u elektroničkom obliku (od 2012. dostupan je na portalu znanstvenih časopisa RH). Glavni urednik časopisa od 2012. je Ivica Kuzmanić.

Hrvatsko društvo za teoriju strojeva i mehanizama (HDTSM), udruga znanstvenika i diplomiranih inženjera koji djeluju u području teorije strojeva i mehanizama, osnovana 1992. u Zagrebu. Sljednik je republičkoga Društva za teoriju strojeva i mehanizama (osnovanog 1979), koje je bilo podružnica Jugoslavenskog udruženja za teoriju mašina i mehanizama (iz njega je istupilo 1991).

Društvo potiče i unapređuje obrazovanje, znanstveno istraživanje i praktičnu primjenu iz područja teorije strojeva i mehanizama, objavljuje monografije, časopise i ostale publikacije, organizira znanstvene i stručne skupove, kongrese, simpozije i seminare. Surađuje sa srodnim stručnim organizacijama u zemlji i inozemstvu.

Društvo ima oko 50 članova, a  od 2010. predsjednik  je Miljenko Stegić. Od 1993. Društvo je član Međunarodne organizacije za teoriju strojeva i mehanizama (International Federation Theory of Machines and Mechanisms, IFToMM).

Hrvatski strojarski i brodograđevni inženjerski savez (HSBIS), savez inženjerskih udruga i stručnjaka s područja strojarstva i brodogradnje koji je u Zagrebu djelovao od 1994. do 2017. Sljednik je dugogodišnjeg organiziranja inženjera toga područja, isprva pod zajedničkim okriljem Kluba inžinira i arhitekta (→ Hrvatski inženjerski savez), u sklopu kojega je 1927. osnovan Klub strojara i električara (od 1946. Sekcija elektrostrojara Društva inženjera i tehničara Hrvatske). Strojarsko krilo te sekcije osamostalilo se 1953. osnovavši Društvo strojarskih inženjera i tehničara Hrvatske (od 1962. Savez strojarskih inženjera i tehničara Hrvatske, od 1968. Savez strojarskih i brodograđevnih inženjera i tehničara Hrvatske, od 1972. Savez društava strojarskih i brodograđevnih inženjera i tehničara Hrvatske, te od 1994. Hrvatski strojarski i brodograđevni inženjerski savez).

Tijekom rada Savez je pridonio promicanju strojarske i brodograđevne struke u Hrvatskoj. Sudjelovao je u izradbi i promicanju tehničke propisnosti, organiziranju inženjerskih skupova, savjetovanja, seminara i tečajeva, prezentacija znanstvenih i stručnih postignuća, ustrojavanju i izvođenju programa stalnoga usavršavanja članova. Od 1959. do 2013. Savez je bio izdavač uglednoga znanstvenog časopisa → Strojarstvo, te je objavljivao zbornike radova i literaturu za stručne ispite iz strojarske struke te stručne knjige i priručnike.

Posljednji predsjednik Saveza (od 2005) bio je → Bernard Franković.

Hrvatska stručno-znanstvena udruga za energetiku, strojarske tehnologije i obnovljive izvore energije (HESO), udruga za promicanje, razvoj i modernizaciju energetike, primjenu novih strojarskih tehnologija i obnovljivih izvora energije te gospodarenje resursima, osnovana 2010. u Zagrebu.

Udruga prati dostignuća iz energetike, strojarskih tehnologija, obnovljivih izvora energije, termotehnike, opreme pod tlakom te iz područja zaštite okoliša i ekologije. Informira o novim propisima, zakonima, regulativnim i ostalim aktima te normama iz područja svoje djelatnosti. Surađuje s domaćim i međunarodnim tijelima na izradbi tehničkih zakona, propisa i normi te organizira stručne i znanstvene skupove, savjetovanja, radionice i kongrese na kojima se putem prezentacije suvremenih tehnologija i najnovijih postignuća stručno usavršavaju stručnjaci i članovi komora za koje je to obvezno. Skupove prati izdavanje zbornika, časopisa, knjiga i stručnih materijala.

Udruga je 2017. imala 106 članova, a predsjednik je bio Branko Iljaš.

Hrvatsko društvo za toplinsku obradu i inženjerstvo površina (HDTOIP), udruga koja okuplja stručne i znanstvene kadrove koji se bave problematikom toplinske obradbe. Osnovana je 1988. u Zagrebu.

Udruga radi na prihvaćanju i primjeni tehnologije toplinske obradbe u procesu proizvodnje, izradbi terminologije, tipizaciji i normiranju toplinske obradbe, a zahvaljujući različitim tehničkim odborima djeluje i na međunarodnom planu. Posrednik je između poslovnoga, industrijskoga sektora i znanstvene zajednice.

Društvo je organizator znanstveno-stručnih skupova s međunarodnim sudjelovanjem popraćenih zbornicima radova, te drugih stručnih seminara.

Dugogodišnji predsjednik Društva bio je → Božo Smoljan, a od 2016. vodi ga Božidar Matijević.

Jasak, Hrvoje (Zagreb, 2. III. 1970), strojarski inženjer, stručnjak za računalnu dinamiku fluida.

Diplomirao je 1992. na Fakultetu strojarstva i brodogradnje u Zagrebu (FSB), a doktorirao 1996. na Imperial College u Londonu disertacijom Analiza pogreške i procjena za metodu konačnih volumena s primjenom na tok fluida (Error Analysis and Estimation for the Finite Volume Method with Applications to Fluid Flows). Radio je 1992−93. na FSB-u, a nakon doktorata zaposlio se u poduzeću Computational Dynamics u Londonu (1996−2000). Od 2000. radi u poduzeću Nabla u Londonu, kojemu je tehnički direktor. Od 2003. izvanredni je profesor na FSB-u, gdje predaje kolegije Mlazni motori I−II, Hidraulički strojevi i postrojenja te Numeričke metode u mehanici kontinuuma. Suautor je računalnoga programa FOAM za računalnu dinamiku fluida, razvoj kojega je započeo još na doktorskom studiju. Verzija OpenFOAM objavljena je 2004. kao računalni program otvorenoga koda. Istovremeno je osnovao poduzeće Wikki sa sjedištem u Londonu, kojemu je i direktor.

Područja su njegova znanstvenoga i stručnoga interesa fizikalno modeliranje, računalna dinamika fluida i numeričke metode. Član je American Society of Mechanical Engineers (ASME) od 2000., American Institute of Aeronautics and Astronautics (AIAA) od 2003. i Hrvatskog društva za mehaniku (HDM) od 2006.

Beara, Ljubomir (Zelovo kraj Sinja, 12. X. 1925 – Zagreb, 6. I. 1989), strojarski inženjer, stručnjak za elektrolučno zavarivanje.

Na Strojarsko-brodograđevnom fakultetu (→ Fakultet strojarstva i brodogradnje; FSB) diplomirao je 1958., magistrirao 1970. te doktorirao 1988. disertacijom Utjecaj parametara zavarivanja na svojstva zavara mikrolegiranih čelika izvedenih elektrolučnim zavarivanjem pod zaštitom CO₂ (mentor → M. Novosel). Na FSB-u radio je od 1959., od 1988. kao redoviti profesor. Predavao je kolegije Zavarivanje, Postupci zavarivanja i Napetosti. Bio je savjetnik, projektant i istraživač za područje zavarivanja. Autor je prvoga programa izobrazbe inženjera zavarivanja te predsjednik Društva za tehniku zavarivanja Hrvatske (1971–75). Glavni urednik časopisa Zavarivanje bio je 1977–79. Autor je knjige Zavarivanje (1986) i suautor priručnika Elektrolučno zavarivanje (1977).

Hrvatski autoklub (HAK), nacionalna udruga vozača i vlasnika vozila te krovna nacionalna udruga koja objedinjuje rad autoklubova u Hrvatskoj, osnovana 1906. u Zagrebu.

Isprva se nazivao Prvi hrvatski automobilni klub, a poslije Prvi hrvatski moto-klub (od 1921), Automobilistički-motociklistički savez Hrvatske (od 1946), Auto-moto savez Hrvatske (od 1948), dok današnji naziv nosi od 1991.







Ovlasti HAK-a regulirane zakonima su: pružanje tehničke pomoći vozačima na cesti, informiranje javnosti o stanju i prohodnosti cesta u RH, izdavanje međunarodnih vozačkih dozvola, organizacija i provedba vozačkih ispita, homologacija vozila, obavljanje stručnoga nadzora nad radom stanica za tehnički pregled vozila i stručnoga nadzora nad subjektima koji obavljaju osposobljavanje kandidata za vozače, prikupljanje, čuvanje i prodaja vozila i plovila pod carinskim nadzorom i dr. Kako bi pomogao sudionicima cestovnoga prometa, Hrvatski autoklub je 1963. uveo službu pomoći na cestama (koja se od 1970. mogla ostvariti pozivom na broj 987; danas 1987), a 1979. osnovao je informativni centar putem kojega svi korisnici cestovnoga prometa mogu dobiti najnovije informacije o stanju u prometu na cestama.







HAK ima razvijenu izdavačku djelatnost (knjige, časopis, kartografska građa) kojom sudionike cestovnoga prometa nastoji što bolje informirati o cestovnoj mreži i osposobiti ih za što sigurnije prometovanje. Člansko glasilo Hrvatski automobilni list počelo je izlaziti 1914., a pod promijenjenim nazivom, Revija HAK, neprekidno izlazi do danas.

Članova Hrvatskoga autokluba 2017. bilo je 25 temeljnih autoklubova i 44 lokalna autokluba te više od 230 000 građana, vozača i vlasnika vozila. Te godine udruga je imala 225 zaposlenih.

Hrvatski autoklub član je nekoliko svjetskih i europskih automobilističkih saveza (od 1992. član je Međunarodne automobilističke federacije – Fédération Internationale de l’Automobile, FIA), s kojima surađuje na mnogobrojnim međunarodnim programima (EuroRAP, EuroTAP i dr.).

Hrvatska komora inženjera tehnologije prometa i transporta, strukovna organizacija koja okuplja inženjere prometa i transporta, osnovana 2008. u Zagrebu.

Djelatnost komore uključuje projektiranje, reviziju i kontrolu projekata te stručne dokumentacije; izradbu i reviziju studija, elaborata i planova; procjenu, izvođenje i nadzor građenja, rekonstrukcije i održavanja prometnica i prometnih objekata, prometne signalizacije i opreme, upravljačkih sustava u prometu i transportu; ispitivanje kvalitete ugrađenih materijala, proizvoda i radova te tehničko vještačenje. Komora ima ovlast davanja i oduzimanja licenci ovlaštenim inženjerima za rad u struci i za obavljanje samostalne djelatnosti te davanja i oduzimanja iskaznica ovlaštenim inženjerima. Skrbi o pravima i časti članova i predstavlja ih u zemlji i inozemstvu. Obavlja stručni nadzor nad radom članova i vodi imenik ovlaštenih inženjera tehnologije prometa i transporta. Surađuje s fakultetima, ministarstvima, drugim komorama i ostalim institucijama. Organizira savjetovanja, stručna osposobljavanja i polaganja stručnoga ispita te licenciranje u tehnologiji prometa i transporta.

Rad komore organiziran je u pet strukovnih razreda inženjera – za cestovni promet, željeznički promet, poštanski i informacijsko-komunikacijski promet, pomorski promet i promet na plovnim putovima u unutarnjim vodama te razred zračnog prometa i inženjera aeronautike.

Sredinom 2018. Komora je imala 249 članova, a predsjednik je bio → Hrvoje Baričević.

Fakultet strojarstva i brodogradnje (FSB), visokoškolska i znanstvenoistraživačka ustanova u sastavu Sveučilišta u Zagrebu osnovana 1956. koja obuhvaća sveučilišne preddiplomske i diplomske studije strojarstva, brodogradnje i zrakoplovstva te poslijediplomski doktorski i specijalistički studij. Na Fakultetu su 2017. studirala 2224 studenta, a diplomiralo ih je 453, od čega 219 prvostupnika; Fakultet zapošljava 421 djelatnika (239 u znanstveno-nastavnim, nastavnim i suradničkim zvanjima). Najstarija je i najveća ustanova toga tipa u RH te niz godina predstavlja središte razvoja znanosti i tehnologije u području strojarstva, brodogradnje i zrakoplovstva. Baštini dugogodišnju tradiciju visokoškolske nastave → strojarstva i → brodogradnje u Hrvatskoj.

Povijest

Studiji strojarstva i brodogradnje na Tehničkoj visokoj školi i Tehničkome fakultetu

Fakultet strojarstva i brodogradnje jedan je od četiriju sljednika Tehničke visoke škole (TVŠ) osnovane 1919. u Zagrebu. Jednu od dviju skupina odjela te škole pri njezinu su osnutku činili strojarski, elektrotehnički, brodograđevni i brodostrojarski odjel, na čelu s dekanom → Marijom Kiseljakom. U prvoj akademskoj godini 1919/20. studij strojarstva upisalo je 60 studenata, brodogradnje 20 i brodostrojarstva četiri, a prvi su studenti diplomirali strojarstvo 1924 (Vinko Zgaga, Pavao i Ivan Rajh).

Kako bi se spriječilo njezino ukidanje i preseljenje u Beograd, Tehnička visoka škola ušla je 1926. u sastav Sveučilišta u Zagrebu te je preimenovana u Tehnički fakultet. Dotadašnji strojarski, elektrotehnički, brodograđevni i brodostrojarski odjel tijekom vremena ujedinjeni su u strojarski odjel sa strojograđevnim, elektrotehničkim, brodograđevnim i brodostrojarskim smjerom; brodostrojarski je smjer ukinut 1930. Prvi naslov doktora znanosti iz strojarstva stekao je 1931. → Ivo Hercigonja. Od 1941. u ratnim se godinama nastava odvijala s poteškoćama, a potkraj 1944. potpuno je zamrla. U dotadašnjih 25 godina visokoškolske nastave diplomirala su 274 inženjera strojarstva i brodogradnje.

Utemeljenju suvremene visokoškolske nastave strojarstva i brodogradnje te razvoju Zagreba kao središta tehničkih studija pridonio je osnutak i opremanje pojedinih zavoda i laboratorija Škole, odn. Fakulteta: Zavoda za mehaničku tehnologiju (osnovan 1922; osnivač je bio → Nikola Nikolajevič Savin, a naslijedili su ga → Đuro Stipetić i → Artemij Šahnazarov), Laboratorija za strojarstvo (1924‒25; → Leopold Sorta), Zavoda za konstrukciju strojevnih dijelova (1928; → Josip Boncelj), Zavoda za tehničku termodinamiku i toplinske strojeve (1930, → Josip Miler), Zavoda za brodogradnju (1936‒37; Đ. Stipetić), Zavoda za tehniku hlađenja (1936‒37; → Fran Bošnjaković), Zavoda za automobilizam i motorizaciju (1942; → Dragutin Krpan), Zavoda za tehniku strujanja (1942‒43; → Dragutin Horvat), Zavoda za hidraulične strojeve (1942‒43; → Dimitrij Pavlovič Ruzskij) i dr. Prvo sjedište odjela i zavoda strojarstva i brodogradnje bilo je na današnjem Rooseveltovu trgu br. 6, s dvorišnom zgradom laboratorija, a neke su katedre i zavodi imali sjedišta u novoj zgradi Kemijskog instituta na Marulićevu trgu 20, u južnome krilu Obrtne škole na današnjem Trgu Republike Hrvatske 3 i u novoizgrađenoj zgradi Tehničkoga fakulteta u Kačićevoj 26.

Društvo arhitekata i inženjera, kao pokretač osnivanja TVŠ-a, darovalo je 1919. školi svoju bogatu knjižnicu koja je postala osnova središnje školske knjižnice, dok su pojedini zavodi osnivali vlastite čitaonice i knjižnice. Niz godina knjižnicom su (od 1934. samostalan odjel Tehničkoga fakulteta) upravljali profesori Juraj Božičević i Vilim Nietsche do 1943., kada je fond sadržavao više od 10 000 knjiga i oko 100 časopisa iz različitih područja tehničkih znanosti.

Strojarsko-brodograđevni fakultet

Nakon II. svj. rata, od akademske godine 1945/46. Tehnički je fakultet nastavio djelovati u istom organizacijskom obliku. U godinama opće industrijalizacije zemlje, usporedo s rastućim potrebama industrije rastao je broj studenata na svim odjelima Tehničkoga fakulteta, a tijekom vremena popunio se i nastavnički kadar koji je nedostajao. Tehnički fakultet unutar Sveučilišta postao je prevelik, pa su odlukom Sabora SRH 1956. kao njegovi sljednici osnovana četiri samostalna fakulteta. Izvođenje nastave i sve obveze dotadašnjih strojarskog i brodograđevnog smjera preuzeo je Strojarsko-brodograđevni fakultet (SBF), dok su ostali novoosnovani fakulteti bili Arhitektonsko-građevinsko-geodetski fakultet (AGG), Elektrotehnički fakultet (ETF) i Kemijsko-prehrambeno-rudarski fakultet (KPRF).

Fond zajedničke knjižnice, koji je do 1962. dosegnuo više od 30 000 svezaka, također je podijeljen (1961‒66).

Visoka tehnička škola

Usprkos pokretanju izbornih tehnoloških usmjerenja još 1952 (akademske godine 1960‒61. osnovan je i poseban Tehnološki odjel SBF-a), Fakultet je i dalje bio tradicionalno usmjeren na školovanje konstruktora, te se počeo osjećati manjak školovanih tehnoloških stručnjaka. Kako bi se za rastuću industriju osigurali potrebni stručnjaci u proizvodnji, 1958. osnovana je samostalna Visoka tehnička škola (VTŠ), koja je od 1961. bila u sastavu zagrebačkoga sveučilišta. Od 1960. VTŠ djeluje u novoizgrađenim prostorima u Ulici Đure Salaja 1 (danas Ulica Ivana Lučića; arhitekti Marijan Haberle, Minka Jurković).

Fakultet strojarstva i brodogradnje

Ubrzo nakon izgradnje zgrade VTŠ-a, i SBF je uselio u nove prostore izgrađene 1966. u neposrednoj blizini, u Ulici Đure Salaja 5 (arhitekt Kazimir Ostrogović). Godine 1967. ujedinili su se SBF i VTŠ u Fakultet strojarstva i brodogradnje (FSB), koji to ime nosi do danas. Nastava se odvijala u sklopu 37 katedri, a znanstveno-istraživačka djelatnost u 17 zavoda. Takva organizacija nije bila duga vijeka. Ovisno o društvenim kretanjima, zavodi i katedre su višekratno reorganizirani u matice, grupe, OOUR-e, da bi se 1978. RO Fakultet strojarstva i brodogradnje organizirala u osam zavoda: za brodogradnju, za energetska postrojenja, za automatiku i mjernu tehniku, za materijale, za organizaciju, za strojarstvo, za mehaničke konstrukcije te za tehnologiju. Nakon osamostaljenja RH 1990. stupile su na snagu nove zakonske odredbe, prema kojima se, dokinućem odredbi o samoupravljanju, promijenio ustroj i upravljanje fakultetom.







Diseminacija znanja i stručnosti

Jačanjem industrije i rastom njezinih potreba za visokoobrazovanim kadrom, zagrebački Fakultet i njegovi nastavnici od početka 1960-ih potpomagali su organiziranje nastave u industrijskim središtima diljem zemlje. Isprva je većinom organiziran samo I. stupanj visokoga obrazovanja (uglavnom za izvanredne studente uz rad), dok su studenti svoje četverogodišnje školovanje završavali u Zagrebu. Čak i nakon potpunog osamostaljenja studija, niz godina zagrebački su nastavnici i dalje održavali nastavu na tim učilištima.

Godine 1960. osnovan je Centar za izvanredni studij strojarstva u Splitu koji je djelovao u sastavu Strojarsko-brodograđevnoga fakulteta u Zagrebu do 1965., kada je osnovan Strojarsko-tehnološki odjel pri Elektrotehničkome fakultetu u Splitu (→ Fakultet elektrotehnike, strojarstva i brodogradnje), a od 1968. pri tom odjelu organiziran je i studij brodogradnje. Od 1976. studij strojarstva postaje četverogodišnjim.

U Karlovcu je 1960. osnovana Viša tehnička strojarska škola, koja se 1983. organizacijski pridružila FSB-u te prerasla u nastavni centar FSB-a u Karlovcu. Od 1997. škola se osamostalila u sklopu → Veleučilišta u Karlovcu.

Od 1962. u Slavonskome Brodu djelovao je Centar za izvanredni studij Visoke tehničke škole iz Zagreba, koji nastavu za studente uz rad održava u suradnji s Institutom za naučno-istraživački rad Đuro Đaković (→ Đuro Đaković Centar za istraživanje i razvoj). Godine 1967. preimenovan je u Centar FSB-a za studij strojarstva u Slavonskome Brodu, od 1970. u Centru je omogućen redoviti studij I. stupnja, a od akademske godine 1973/74. i II. stupnja. Godine 1979. studij se osamostalio te djeluje kao → Strojarski fakultet u Slavonskom Brodu.

Osim u nastavnome pogledu, FSB je dao velik doprinos organizaciji i pokretanju istraživačkih i razvojnih središta i instituta u hrvatskim poduzećima i izvan njih (npr. → Brodarski institut), s kojima i danas ostvaruje tijesnu suradnju.

Ustrojstvo Fakulteta

Fakultet je danas organiziran u 13 zavoda i tri slobodne katedre, a u sastavu dekanata i tajništva djeluje sedam službi, fakultetska knjižnica, računalski centar i skriptarnica. Nastavni i znanstveno-istraživački rad provode Zavod za konstruiranje s dvije katedre i tri laboratorija, Zavod za tehničku mehaniku (četiri katedre i tri laboratorija), Zavod za termodinamiku, toplinsku i procesnu tehniku (dvije katedre i četiri laboratorija), Zavod za motore i transportna sredstva (tri katedre i četiri laboratorija), Zavod za energetska postrojenja, energetiku i okoliš (tri katedre i tri laboratorija), Zavod za brodogradnju i pomorsku tehniku (pet katedri i šest laboratorija), Zavod za industrijsko inženjerstvo (tri katedre i tri laboratorija), Zavod za kvalitetu (dvije katedre i tri laboratorija), Zavod za robotiku i automatizaciju proizvodnih sustava (dvije katedre i četiri laboratorija), Zavod za materijale (dvije katedre i osam laboratorija), Zavod za zavarene konstrukcije (dvije katedre i dva laboratorija), Zavod za tehnologiju (četiri katedre i pet laboratorija), Zavod za zrakoplovno inženjerstvo (dvije katedre i jedan laboratorij) i Zavod za mehaniku fluida (dvije katedre i dva laboratorija). Izvan zavoda djeluju Katedra za matematiku, Katedra za tjelesnu i zdravstvenu kulturu i Katedra za tehničke strane jezike s laboratorijem.

Knjižnica Fakulteta od 1995. djeluje u novouređenim prostorima s fondom koji danas obuhvaća 51 000 knjiga i 400 naslova časopisa.

FSB je 1996. osnovao Centar za transfer tehnologije d. o. o. s ciljem tehnološkoga razvoja RH u području strojarstva i brodogradnje, povezivanja znanosti i tehnologije s gospodarstvom, pokretanja inovativnih projekata zasnovanih na održivome razvoju, te cjeloživotne izobrazbe stručnjaka iz gospodarstva radi uspješnijega transfera tehnoloških procesa i povećanja konkurentske sposobnosti domaće industrije.

Nastava

Na FSB-u postoje preddiplomski, diplomski i poslijediplomski studij. Temeljni su preddiplomski i diplomski studiji strojarstva, brodogradnje i zrakoplovstva. Na studiju strojarstva postoje smjerovi: konstrukcijski, procesno-energetski, proizvodno inženjerstvo, brodostrojarstvo, inženjersko modeliranje i računalne simulacije, računalno inženjerstvo, industrijsko inženjerstvo i menadžment, inženjerstvo materijala te mehatronika i robotika; studiji brodogradnje i zrakoplovstva nemaju smjerove.

Poslijediplomski studiji organizirani su kao doktorski i specijalistički. Doktorski studij strojarstvo, brodogradnja, zrakoplovstvo, metalurgija obuhvaća 11 smjerova, a specijalistički poslijediplomski studij nudi usavršavanje iz sedam područja strojarstva i brodogradnje.

Znanstvenoistraživački rad

Znanstvena i stručna istraživanja provode se na razini zavoda i laboratorija. Rad na projektima financiraju domaće institucije, zaklade te projekti za poticanje razvoja gospodarstva, a fakultet je uključen i u međunarodne projekte. Fakultet je do 2017. potpisao više od 40 sporazuma o suradnji s institucijama iz 24 zemlje, među kojima pet iz Južne Koreje, po četiri iz Njemačke i Slovenije, tri iz Kine, jedan iz Italije, Francuske, Njemačke, Poljske i dr. U projektima EU-a Fakultet sudjeluje s više od 20 ugovora, od kojih se ističu projekti Sedmoga okvirnog programa FP7, Obzora 2020, Erasmusa +, kao i Strukturnih fondova, dok više od 20 projekata financira Hrvatska zaklada za znanost i Ministarstvo znanosti i obrazovanja. Po ukupnim sredstvima međunarodni projekti gotovo tri puta nadmašuju domaće.

Nakladništvo

Prva literatura za studente strojarstva i brodogradnje javila se istodobno s početkom rada TVŠ-a, te je već akademske godine 1920–21. u izdanju udruge studenata tiskano osam skripata. Među ranim djelima ističu se Mehanika II. Nauka o čvrstoći (1921) S. Timošenka, Mehanička tehnologija II (1924) Đ. Stipetića, Kompresori i rashladni strojevi (1925) J. Milera, Tokarski noževi (1927) i Brušenje (1929) A. Šahnazarova. Poslijeratno izdavanje nastavne literature za studije strojarstva i brodogradnje obilježio je svojim mnogobrojnim izdanjima D. Bazjanac, koji je kao dugogodišnji nastavnik izdao deset udžbenika i 15 zbirki zadataka u više od 40 izdanja iz svih područja tehničke mehanike. Osobito su vrijedna i djela F. Bošnjakovića izdana na hrvatskom jeziku u više izdanja Nauka o toplini I, II, III (1947‒78; 1950‒76; 1986). Premda su prvi autori obilježili udžbeničku literaturu, sljedeći su naraštaji nastavnika fakulteta obogatili tehničku literaturu u širokom polju strojarstva i brodogradnje, pa je do kraja XX. st. broj novih naslova i ponovljenih izdanja dosegnuo gotovo 1000.

Fakultet je u ranim godinama postojanja bio jedan od idejnih začetnika časopisa → Brodogradnja (1950) i poslije časopisa → Strojarstvo (1959). Od 1970. fakultet izdaje zbornik radova, od 2000. pod nazivom → Transactions of FAMENA, koji je postao ugledan međunarodni znanstveni časopis.

Centar vojnotehničkih škola KoV JNA General armije Ivan Gošnjak (CVTŠ), ustanova sa sjedištem u Zagrebu koja je okupljala srednje i visokoškolske obrazovne institucije za školovanje časnika i dočasnika kopnene vojske JNA. Osnovan je 1953. kao Tehnički školski centar KoV JNA (TŠC), a u Zagrebu je djelovao do 1991., kada je zbog ratnih zbivanja premješten u Srbiju (Beograd i Kruševac). Visoko obrazovanje koje se provodilo unutar Centra bilo je najkvalitetnije tehničko obrazovanje u državi te su ondje predavali najcjenjeniji profesori s civilnih fakulteta.

Centar je nastao spajanjem dviju postojećih škola – Automobilskoga školskog centra i Artiljerijsko-tehničke oficirske škole, te osnivanjem novih – Vojnotehničke oficirske škole, Automobilske oficirske aplikacione škole (zatvorena 1955), Tehničke podoficirske škole (od 1969. Srednja tehnička vojna škola), Tehničke škole rezervnih oficira i Vojnoindustrijske škole (1956. preustrojena u Višu vojnotehničku akademiju, a 1960. u Školu za usavršavanje tehničkih oficira). Godine 1970. Centru se pridružila i novoosnovana Vojna gimnazija Ivo Lola Ribar (matematičkoga smjera). TŠC imao je funkciju koordinacije nastave i vođenja izdavačke djelatnosti, a škole su u drugim pogledima bile neovisne. U TŠC-u školovali su se aktivni i rezervni časnici moto-tehničke i artiljerijsko-tehničke struke, dočasnici više tehničkih struka te vojni majstori.

Reformom školstva TŠC je 1974. preoblikovan te su unutar njega djelovale Tehnička vojna akademija KoV (TVA, u sastavu koje je od 1979. Vojnotehnički fakultet, VTF), Tehnička srednja vojna škola KoV, Nastavni bataljon i Vojna gimnazija. Naziv je 1980. promijenjen u TŠC General armije Ivan Gošnjak, a 1984. u Centar vojnotehničkih škola KoV JNA General armije Ivan Gošnjak prema hrvatskome političaru i generalu Ivanu Gošnjaku (1909–1980).

Čelnici Centra za njegova djelovanja u Hrvatskoj bili su Jovan Đurić (1953−55), Bogdan Peko (1955−65), Milan Pavlović (1965−73), → Žarko Alujević (1973−80), Ramiz Abduli (1980−89) i Zvonimir Tonković (1989−91).

Visoko obrazovanje u CVTŠ-u

Visoko obrazovanje u sklopu Centra provodilo se za buduće časnike tehničke i prometne službe kopnene vojske. Osnovana 1953. kao Vojnotehnička oficirska škola, naziv i ustroj više je puta promijenila: Viša vojnotehnička akademija (1956), Škola za usavršavanje tehničkih oficira (1961), a od reforme vojnoga školstva (odn. ujedinjavanja svih visokih škola u jedinstvenu ustanovu) nosi naziv Visoka tehnička škola KoV JNA (VTŠ, 1966). Škola je u sastavu imala Tehničku akademiju (I. stupanj školovanja), Višu tehničku akademiju (II. stupanj školovanja) i Školu za usavršavanje tehničkih oficira, a sastojala se od 19 katedri (od kojih su neke poslije ujedinjene) te odjela za strane jezike. Godine 1972. uvedeno je školovanje nuklearno-biološko-kemijske obrane i protuzračne obrane. Prvi stupanj školovanja trajao je tri godine (čin poručnika i titula inženjera smjera ili specijalnosti), a drugi se stupanj upisivao nakon dvije godine u službi te je trajao dvije godine, čime se stjecala titula diplomiranoga vojnog inženjera određenoga smjera i specijalnosti. Magistarski i doktorski studij (područje operacijskih istraživanja) uvedeni su 1968., čime je omogućeno i dodatno obrazovanje nastavnoga kadra (koji se do tada obrazovao na civilnim fakultetima). Od početnih deset nastavnika s doktoratom znanosti (1966), 1991. broj je narastao na 66, a do iste godine obrazovano je i 117 magistara znanosti.

Godine 1974. naziv škole promijenjen je u Tehnička vojna akademija KoV JNA (TVA). Školovanje je od tada trajalo pet godina (čin poručnika i titula diplomiranoga inženjera smjera ili specijalnosti) i provodilo se na šest smjerova: naoružanje, motorna vozila i inženjerski strojevi, elektronika, pirotehnologija, raketni i prometni smjer. U sastavu Akademije provodilo se školovanje rezervnih časnika te usavršavanje tehničkih časnika (Škola rezervnih tehničkih oficira i Škola za usavršavanje tehničkih oficira). Naziv je ponovno promijenjen 1985. u Visoke vojnotehničke škole KoV JNA (VVTŠ). U sastavu VVTŠ-a djelovale su Vojnotehnička akademija, Vojnotehnički fakultet i Škola rezervnih oficira tehničke službe, s jedinstvenim nastavnim kadrom organiziranim u katedre. Velik dio nastavnoga kadra (uključujući oko 80% nastavnika s doktoratom znanosti) ostao je u Hrvatskoj, gdje su ubrzo uspostavljene nove obrazovne ustanove kopnene vojske (→ Hrvatsko vojno učilište Dr. Franjo Tuđman).

Visoko obrazovanje u CVTŠ-u vodili su Dane Blažević (1953−60), Božidar Kušec (1960−61), Ignatije Perić (1961−64), Nikola Derikrava (1964−66), Petar Bošnjaković (1966−67), Božidar Kovačić (1967−72), Milan Budiselić (1972−75), Ramiz Abduli (1975−80), Zvonimir Tonković (1980−86) te → Simeon Kovačev (1986−91).

Vojnotehnički fakultet također je bio dio sustava visokoškolskoga obrazovanja u sklopu Centra, a osnovan je 1979. kao vojnoprivredni sektor TVA. Elaborat o osnivanju izradio je 1965. → Edgar Škrobonja, čime je dao koncept za promicanje vojnih tehničkih akademija u visoke tehničke škole. Cilj je bio stvaranje stručnjaka za razvoj i proizvodnju ratnih materijalnih sredstava, kadra kakav tada nije bilo moguće dobiti obrazovanjem na civilnim fakultetima. Studenti su u pravima i dužnostima bili jednaki pitomcima TVA, no nisu nosili uniforme. Naziv Vojnotehnički fakultet (VTF) uveden je 1985., kada je TVA preustrojen u VVTŠ. Fakultet je u Zagrebu djelovao do 1991., kada je premješten u Beograd. Obrazovanje je završilo 11 klasa, od čega osam u potpunosti u Zagrebu, a tri klase započele su školovanje u Zagrebu, a završile u Beogradu.

ronjenje, boravak pod vodom uz zadržavanje daha ili uz pomoć uređaja koji omogućuju disanje. Razlikuje se ronjenje na dah (apnea), klasično ronjenje vezano uza pumpu za zrak ili kompresor na površini i ronjenje sa samostalnom (autonomnom) ronilačkom opremom. Pri ronjenju na dah na malim dubinama rabi se maska s disalicom i peraje. Klasična ronilačka oprema za dubine do 60 m sastoji se od gumenog ili neoprenskog nepropusnog odijela, kacige, cijevi za opskrbu zrakom, komunikacijskog uređaja, veznoga konopa, utega, teških cipela i pojasa za alat. Ronilac udiše zrak ili plinsku mješavinu, koja se izvana tlači u kacigu. Ronilačka oprema autonomnoga ronioca omogućuje slobodnije kretanje, a sastoji se od neoprenskog odijela, maske, regulatora sa spremnicima zraka ili plinske mješavine (akvalung), pojasa s utezima, instrumenata (sat i dekompresiometar) te peraja.

Sportska natjecanja u ronjenju uključuju niz disciplina ronjenja na dah, plivanja perajama, podvodne orijentacije i podvodne fotografije. Svjetske krovne organizacije koje upravljaju i nadziru priznavanje rekorda organiziraju natjecanja i postavljaju standarde u edukaciji u ronjenju na dah su CMAS (od francuskoga Confédération Mondiale des Activités Subaquatiques), osnovana 1959. i AIDA (od francuskoga Association Internationale pour le Développement de l’Apnée), osnovana 1992.

Osnivanjem ronilačkih udruženja NAUI (od engl. National Association of Underwater Instructors) 1959. te PADI (od engl. Professional Association of Diving Instructors) 1966. stvoreni su temelji za razvoj suvremenih ronilačkih škola. Sportsko-rekreativno ronjenje obavlja se do dubine od 40 m, dok se osvajanje većih dubina smatra tehničkim ronjenjem koje zahtijeva specijalnu opremu, plinske mješavine umjesto stlačenoga zraka i dodatnu osposobljenost ronilaca. U Hrvatskoj je 1980-tih bilo oko 5000 ronilaca, a procjenjuje se kako danas zaroni 80 000 do 100 000 ljudi na godinu.

Pojava ronjenja i razvoj ronilačke opreme

Prvi materijalni trag o čovjeku koji je ronio je prikaz na asirskom reljefu iz 885. pr. Kr. Rani i autentičan je zapis o ronjenju u rukopisima grčkoga povjesničara Herodota (V. st. pr. Kr.). Kako je ronjenje bilo motivirano i vojnim razlozima, ronioci Aleksandra Velikoga (356. pr. Kr. – 323. pr. Kr.) su u luci Tiru nakon opsade 332. pr. Kr. uklanjali prepreke. Najvažniji posao ronilaca u prošlosti bilo je spašavanje tereta s potonulih brodova. Ronilo se isključivo na dah, a obuka je započinjala još u djetinjstvu. Umjesto utega rabilo se kamenje, a ronilac je bio vezan konopcima. Među izumima Leonarda Da Vincija (1452–1519) nalaze se i neka rješenja za ronjenje. Među ostalim, izumio je napravu s pomoću koje se atmosferski zrak diše kroz cijev koja pluta na površini.







Čovjek se za disanje pod vodom najprije služio stabljikom trske. Prvi podatci o ronilačkom zvonu s otvorenim dnom, koje se spuštalo utezima u vodu, omogućivši da zrak ostane zarobljen unutar njegovih stijenki, potječu iz 1531. Christian Augustus Siebe (1788–1872) zabilježen je kao izumitelj prve praktične odjeće za ronjenje početkom XIX. st., iako je u to doba nekoliko izumitelja eksperimentiralo sa sličnim ronilačkim inovacijama. Do 1840. razvio je i djelotvoran ventil za disanje koji je omogućio uporabu vodootpornoga odijela za cijelu dužinu tijela, poznatoga kao Siebeovo usavršeno ronilačko odijelo. Ono je izravan prethodnik današnjega standardnog odijela za veće dubine s površinskom opskrbom zraka.

Do polovice XX. st. ronjenje je bilo moguće samo dobavom zraka s površine. Godine 1943. Jacques-Yves Cousteau (1910–1997) i Emile Gagnan (1900–1979) izumili su akvalung, samostalnu ronilačku napravu za disanje pod vodom, koju čini spremnik sa stlačenim zrakom i automatski regulator za dovod zraka pod tlakom koji je primjeren dubini ronjenja. Nakon toga slijedio je nagli razvoj sportsko-rekreativnoga ronjenja i lake ronilačke opreme u smjeru uvođenja kompenzatora plovnosti, sve boljih ronilačkih regulatora, mokrih ili suhih ronilačkih odijela te ronilačkoga računala za praćenje svih parametara ronjenja i izračun trajanja dekompresijskih stanki.

Razvoj ronjenja na području Hrvatske

Tradicija ronjenja u Hrvatskoj najstarija je na otoku Krapnju, gdje su se ronici od 1893. pri izlovu spužava koristili skafanderima uvezenima iz Italije. Krapanjski su se ronioci u tom razdoblju najviše istaknuli u gradnji i popravcima lukobrana diljem istočnojadranske obale, osobito pri gradnji velikog lukobrana na ulazu u pulsku luku (1910−14). Ronioci s područja Hrvatske bili su cijenjeni u Austro-Ugarskoj Monarhiji kao izvođači podvodnih radova i pripadnici ratne mornarice.







Sportski ribič iz Splita Krešimir Mateljan izradio je 1916. prvu masku za ronjenje, a prvi podvodni ribolovci, opremljeni opremom vlastite izradbe, djelovali su u Sušaku i Dubrovniku od 1937. Nakon II. svj. rata ratna je mornarica organizirala suvremeno školovanje klasičnih i autonomnih ronilaca te podvodnih diverzanata. U vađenju potopljenih brodova istaknuo se splitski → Brodospas, koji je tehnički i kadrovski bio među najboljima takvim poduzećima na Sredozemlju, a imao je važnu ulogu u osposobljavanju ronilaca. Prvi ronilački aparat zatvorenoga kruga izradio je 1950. istaknuti hrvatski ronilac → Josip Medur, a jedan od najzaslužnijih za popularizaciju i razvoj ronjenja bio je → Karlo Baumann koji je obrazovao velik broj ronilaca. Prvi tečaj podvodne medicine i tečaj dubinskoga ronjenja do 200 m organizirao je 1966. → Zavod za pomorsku medicinu, koji se i danas bavi unapređenjem zdravstvene potpore u području pomorske, podvodne i hiperbarične medicine.

Sportsko i rekreacijsko ronjenje u Hrvatskoj

U Splitu je 1953. osnovan Savez sportskih ribolovaca Jadrana, koji je 1960. promijenio naziv u Savez za sportski ribolov na moru i podvodne aktivnosti SFR Jugoslavije. Njegov sljednik i krovna ronilačka organizacija u Hrvatskoj je → Hrvatski ronilački savez, osnovan 1992., koji koordinira sportsko-rekreacijsku ronilačku aktivnost. Prvo Prvenstvo Jugoslavije u podvodnom ribolovu održano je 1956. u Dubrovniku. Četvrto Europsko prvenstvo održano je 1957. u Malome Lošinju, a poslije je proglašeno prvim Svjetskim prvenstvom. U Malome Lošinju se od 1960. održava natjecanje Novogodišnji kup gradova, kojemu je od 1965. pridodan Zimski kup nacija. Prvenstvo Jugoslavije u plivanju perajama se prvi put održalo 1965. u Rijeci, gdje je 1972. organizirano međunarodno natjecanje u toj disciplini pod nazivom Prva zlatna peraja Kvarnera. Prvenstvo Jugoslavije u brzinskom ronjenju na dah održavalo se od 1968., a prvenstvo u podvodnoj orijentaciji, koja se sastoji od što bržeg i preciznijeg savladavanja udaljenosti ravnajući se prema vidljivim (tzv. reperi) i nevidljivim orijentirima, od 1964. Prvo Svjetsko prvenstvo u podvodnoj orijentaciji održano je 1973. na Omladinskom jezeru kraj Lokava u Gorskome kotaru. Prve snimke jadranskoga podmorja djelo su Josipa Medura koji je prvi film snimio 1950. Prvo natjecanje u podvodnoj fotografiji kao sportskoj disciplini održano je 1973., a značajniji razvoj hrvatske podvodne fotografije slijedio je potkraj 1990-ih, kada je hrvatska reprezentacija nastupila na svjetskim prvenstvima u Norveškoj (1998) i Egiptu (2000).

Najstarije udruženje za podvodne djelatnosti u Hrvatskoj, Društvo za podvodne sportove Zagreb, utemeljeno je 1954. Od 1970-ih sportsko i rekreacijsko ronjenje u Hrvatskoj snažno se razvija te postaje i dio turističke ponude. Tijekom 1990-ih počeli su se osnivati komercijalni ronilački centri namijenjeni organizaciji ronilačkih zarona na atraktivnim lokacijama u jadranskome podmorju. Prvi komercijalni centri osnovani su na području Istre, a ubrzo su se počeli osnivati i na drugim lokacijama duž jadranske obale. Osim organizacije ronilačkih izleta, ti centri organiziraju i školovanje za sva ronilačka zvanja (kategorije). Popularno je i tehničko ronjenje, osobito dubinsko ronjenje na olupinama potopljenih brodova. (→ brodolom)

Uspjesi hrvatskih ronilaca

Angažman hrvatskih ronilaca na dah iznjedrio je mnoštvo medalja osvojenih na svjetskim i europskim prvenstvima te višestruko obaranje svjetskih rekorda u više dubinskih i daljinskih disciplina s ili bez peraja, utega ili drugih pomagala. Ističe se Goran Čolak koji je postavio svjetske rekorde u pet disciplina (DNF, DYN, CNF, CWT, STA) te osvojio niz medalja na svjetskim i europskim prvenstvima, što ga čini najuspješnijim hrvatskim sportskim roniocem. Svjetske rekorde postavljali su i Karla Fabrio Čubrić (discipline DYN i JB), Katarina Zubčić (DNF), Lidija Lijić Vulić (JB), Valentina Cafolla (DYN), Mike Marić (JB) te Kristijan Curavić (ronjenje pod ledom u dubinu).









Hrvatsko društvo inženjera sigurnosti (HDIS), krovna strukovna udruga koja okuplja stručnjake iz područja industrije sigurnosti, osnovana 2001. u Zagrebu.

Cilj Društva zaštita je i promicanje prava i interesa struke inženjera sigurnosti te unaprjeđenje sigurnosti uopće. HDIS je u suradnji s Visokom školom za sigurnost te veleučilištima u Karlovcu i Rijeci 2010. u Zagrebu organizirao Prvi hrvatski sabor inženjera sigurnosti (na kojemu je donesena Deklaracija inženjera sigurnosti u Hrvatskoj), koji je popraćen zbornikom radova.

Organizator je Znanstveno-stručne konferencije s međunarodnim sudjelovanjem – Menadžment i sigurnost (Čakovec, od 2006) i tribine Novi hrvatski propisi u zaštiti (Čakovec, 2003). Nakladnik je stručnih knjiga (Služba zaštite na radu: istraživanje problematike organizacije i rada službi na radu u poslovnim organizacijama u Hrvatskoj D. Cmrečnjak, 2009. i Stručnjak za zaštitu na radu: istraživanje problematike rada samostalnog stručnjaka za zaštitu na radu u srednje velikim poslovnim organizacijama I. Božajić, 2010) i časopisa Biblioteka inženjera sigurnosti (danas IPROZ).

Predsjednik Hrvatskoga društva inženjera sigurnosti je Antun Matija Filipović (od 2013). Udruga je 2013. imala oko 430 članova. Članica je → Hrvatskoga inženjerskoga saveza.

Medur, Josip (Bjelovar, 10. XII. 1918 − Rijeka, 28. XII. 2003), sportski djelatnik, stručnjak za podvodni ribolov i fotografiju te ronilaštvo.

Kao građevinski inženjer te zaljubljenik u vodene sportove od mladosti, u Rijeci je neposredno nakon II. svj. rata sa skupinom prijatelja, ronilačkih entuzijasta, tehničkih stručnjaka i inovatora, počeo projektirati te proizvoditi prvu opremu za podvodni ribolov, ronilaštvo i podvodnu fotografiju. U radionici Sport Servis Sušak vlasnika Antona Kalokire inicirao je serijsku proizvodnju, a izrađivale su se maske, disalice, peraje, oklopi za fotoaparate i kinokamere te podvodne puške s različitim mehanizmima ispaljivanja (na oprugu, elastičnu vrpcu, gumenu oprugu i stlačeni zrak). Nakon što se A. Kalokira odselio, Medur je proizvodnju i razvoj raznih modela pušaka za podvodni ribolov nastavio u Centru za podvodna istraživanja. Ondje je organizirao prvu službenu i sustavnu obuku civilnih ronilaca, postavši prvi ronilački instruktor na području tadašnje države. Bio je jedan od prvih snimatelja jadranskoga podmorja (opremom vlastite proizvodnje), a prvi film snimio je 1950. Bio je organizator i sudionik prvih natjecanja u podvodnom ribolovu i prvi izbornik državne reprezentacije (1956–71) koja je 1956. nastupila na europskom prvenstvu u podvodnom ribolovu u Bastiji na Korzici. Reprezentacija je na svjetskom prvenstvu 1967. na Kubi, loveći njegovim puškama, osvojila četvrto mjesto.

Bio je dugogodišnji član Izvršnoga odbora, predsjednik komisije za podvodni ribolov te predsjednik Sportskog odbora Svjetskoga saveza za podvodne aktivnosti (Confédération Mondiale des Activités Subaquatiques, CMAS) utemeljenog 1959. Jedan je od osnivača Saveza ribolovaca Jadrana osnovanog 1954. u Splitu (poslije Savez za sportski ribolov na moru i podvodne aktivnosti Jugoslavije), kojega je 1957–84. bio tajnik, te pokretač i dugogodišnji urednik časopisa More. Hrvatski ronilački savez izabrao ga je za svojega doživotnog počasnog predsjednika. Autor je prve hrvatske knjige o podvodnome ribolovu Podvodni lov na Jadranu (1958).

Zbirka predmeta koje je Medur sakupio za života, u kojoj se posebno ističu primjerci prvih serijski proizvedenih maski, disalica i peraja izrađivanih u riječkoj radionici, prema njegovoj je želji 2008. darovana → Pomorskom i povijesnom muzeju Hrvatskog primorja Rijeka.

Hrvatski robotički savez (HROBOS), krovni nacionalni savez udruga tehničke kulture, koji potiče izvaninstitucijsko obrazovanje, razvoj i promicanje robotike u Hrvatskoj. Osnovan je 2012. u Zagrebu, a institucije osnivači su Hrvatsko društvo za robotiku (osnovano 1994), Udruga za robotiku Split (2000), Robotičko informatički klub Popovača (2011), Udruga za nove tehnologije Robofreak iz Varaždina (2012) i Društvo za robotiku Istra iz Pule (2012).

Cilj Saveza je podizanje javne svijesti o značaju robotike, omogućavanje i unapređivanje cjeloživotnog obrazovanja u području robotike (škola robotike, webinari, robotički kampovi), informiranje o robotičkim postignućima u svijetu, zastupanje prava i interesa članica te pridonošenje njihovu razvoju. Kako bi ostvario zadane ciljeve, Savez surađuje s ministarstvima, agencijama, znanstvenim i drugim obrazovnim institucijama te sudjeluje u radu savjetodavnih tijela i radnih skupina. Savez organizira domaća natjecanja (Robotička alka Junior od 2010; Hrvatska liga robotičara od 2011; Robotrka na prstenac od 2013; FIRST LEGO League od 2017), a podupire i hrvatske natjecatelje na međunarodnim natjecanjima (RoboCup Junior, FIRST Global Challenge). Osnovao je Muzej robotike i Centar za praktičnu robotiku u Puli, a za svoje potrebe i robotičku knjižnicu.

Hrvatski robotički savez član je Hrvatske zajednice tehničke kulture u Zagrebu. Članstvo saveza čini 12 udruga. Predsjednica Hrvatskoga robotičkoga saveza od 2015. je Ana Sović Kržić.

Smojver, Ivica (Požega, 7. II. 1964), strojarski inženjer, stručnjak za zrakoplovne konstrukcije i raketnu tehniku.

Na Fakultetu strojarstva i brodogradnje (FSB) u Zagrebu diplomirao je 1988., magistrirao 1994. te doktorirao 1999. disertacijom Delaminacija višeslojnih kompozitnih materijala pod djelovanjem poprečnog udarnog presjeka (mentor → I. Alfirević). U Zagrebu je radio (1988−91) na Visokim vojno-tehničkim školama Kov JNA (→ Centar vojnotehničkih škola KoV JNA General armije Ivan Gošnjak) na Katedri raketne tehnike, a od 1991. radi na FSB-u, kao redoviti profesor od 2012. Predaje kolegije Čvrstoća kompozitnih zrakoplovnih konstrukcija, Ekonomika zrakoplovnih konstrukcija, Kompozitne zrakoplovne konstrukcije, Konstrukcija zrakoplova I te Mehanika kompozitnih materijala. Bio je voditelj Laboratorija za numeričku mehaniku (1995−2002), osnivač je (2009) i voditelj Projektnoga laboratorija za numeričko modeliranje oštećenja u zrakoplovnim konstrukcijama, bio je voditelj Katedre za aerodinamiku (2004−16), a od 2016. voditelj je Katedre za zrakoplovne konstrukcije. Od 2017. na studiju Vojnog inženjerstva u Zagrebu (→ Hrvatsko vojno učilište Dr. Franjo Tuđman) predaje kolegije Raketna tehnika, Raketno naoružanje PZO te Poznavanje i tehnologija održavanja klasičnog raketnog naoružanja.

Područja su njegova znanstvenoga i stručnoga interesa problemi delaminacije višeslojnih kompozita, zrakoplovne konstrukcije, raketna tehnika te mehanička oštećenja i numeričko modeliranje oštećenja u zrakoplovnim konstrukcijama.

IKOM, poduzeće za proizvodnju lijevanih, kovanih i prešanih metalnih proizvoda sa sjedištem u Zagrebu. Osnovano je 1946. povezivanjem nekoliko zagrebačkih i varaždinskih privatnih zanatskih radionica u jedinstveno poduzeće. Prvotni naziv IKOM Industrija i kovnica Orešković Marko dobilo je po antifašističkome borcu, kovinarskom radniku poginulome tijekom II. svj. rata 1941. U doba osnutka u poduzeću je bilo zaposleno oko 130 radnika, a 1948. oko 310, dok se proizvodnja odvijala na nekoliko lokacija u Zagrebu.

Isprva su se u tvornici proizvodile isključivo značke, medalje, plakete, pehari, ordeni, oznake za uniforme, srebrna i zlatna nakitna roba, platinske prerađevine za laboratorije i znanstvene institute. Proizvodni je asortiman proširen u prvoj polovici 1950-ih, kada se u zagrebačkom gospodarstvu i domaćinstvima počeo sve više rabiti plin te se javila potreba za plinomjerima. IKOM je u suradnji s njemačkim poduzećem Rombach iz Karlsruhea počeo proizvoditi prve domaće plinomjere. Ubrzo zatim počeli su se proizvoditi i plinski protočni grijači, plinske peći te vodomjeri, proizvodnja kojih je preuzeta od vodovoda grada Zagreba.

Od 1960. do 1966. proizvodnja je povećana za 85%, a poduzeće je 1966. zapošljavalo oko 650 radnika. U drugoj polovici 1960-ih gotovo 90% plinskih peći izvozilo se.

Sredinom 1970-ih donošenjem Zakona o udruženom radu IKOM se podijelio na dva OOUR-a – Bižuterija i galanterija te Precizna mehanika i plinski aparati. OOUR Bižuterija i galanterija proizvodila je zlatni i srebrni nakit, tehničke izrađevine od plemenitih kovina, ordene, medalje, oznake za vojne i druge uniforme, sportske trofeje, plakete, značke, pehare, metalne oznake za industrijske proizvode, suvenire, metalnu galanteriju i bižuteriju. OOUR Precizna mehanika i plinski aparati proizvodila je univerzalne plinske peći za sve gorive plinove, kućanske i industrijske vodomjere, membranske kućanske plinomjere. Potkraj 1970-ih IKOM je zapošljavao oko 1000 radnika.

Početak 1980-ih doveo je do smanjenja potražnje za proizvodima OOUR-a Bižuterija i galanterija. Od 1983. u suradnji s Industrijom precizne mehanike iz Beograda poduzeće se više usmjerilo na izradbu plinomjera, vodomjera, kalorimetara, plinskih bojlera, regulatora tlaka i plinskih fasadnih peći.

Sredinom 1980-ih broj zaposlenih iznosio je oko 800, dok su pogoni i skladišta bili raštrkani na desetak lokacija diljem Zagreba. Problem jedinstvenog prostora pokušao se riješiti tako što je 1978. kupljeno zemljište na Jankomiru na kojem su se trebali objediniti svi pogoni i skladišta. Prvotni planovi su predviđali završetak gradnje do 1985., međutim, do gradnje nije došlo.

Godine 1989. dva OOUR-a postala su samostalna poduzeća. IKOM – Industrija komunalne opreme i mjerila na lokaciji Kovinska 7, bavi se proizvodnjom i servisiranjem plinskih peći i uređaja za vodu i plin s mogućnošću obavljanja trgovinske djelatnosti, usluga prijevoza i vanjskotrgovinske djelatnosti, a IKOM – Industrija i kovnica obojenih metala (skraćeno IKOM – Kovnica) na lokaciji Ilica 191 (poslije u Sesvetama, Varaždinska 76A) proizvodnjom lijevanih, kovanih i prešanih proizvoda, zlatnog i ostalog nakita, otkupom loma plemenitih metala i prijevozom putnika i robe u javnome cestovnom prometu. Oba poduzeća privatizirana su 1992., a danas djeluju kao društva s ograničenom odgovornošću. Prosječan broj zaposlenih u oba poduzeća 1990-ih bio je 30 do 60 radnika.

Proizvodnja u IKOM – Industriji i kovnici obojenih metala uglavnom je maloserijska i obavlja se po narudžbi. Kapacitet proizvodnje otkivaka je oko 50 t godišnje. Godine 2017. poduzeće je zapošljavalo 25 radnika.

brodomaketarstvo, vještina i djelatnost gradnje umanjenih primjeraka brodova i drugih plovila (makete), uz zadržavanje izvornoga izgleda, oblika, odnosa mjera i detalja izradbe. Srodno je brodomodelarstvu, koje obuhvaća izradbu malenih plovila (modeli) namijenjenih brzinskim natjecanjima ili hidrodinamičkim ispitivanjima.

Makete brodova inačice su povijesnih ili suvremenih plovila izrađene u umanjenom mjerilu, sa svim pojedinostima svojega uzora, do najsitnijih detalja. Spoj su umjetnosti, preciznosti izvedbe i tehničkih znanja. Izrađuju ih profesionalni maketari ili amateri hobisti, a nerijetko postaju izlošcima u muzejskim i kolekcionarskim zbirkama. Na natjecanjima brodomaketara prema utvrđenim se pravilima ocjenjuje umijeće izradbe maketa razvrstanih u sedam razreda.













Izradba maketa često je dugotrajna, a kod rekonstrukcijskog maketarstva obuhvaća zahtjevne pripreme tijekom kojih se istražuju povijesni izvori i izrađuju nacrti. Na osnovi jednom izrađenih nacrta i prvotne makete, ostalim je brodomaketarima olakšana izradba kopija (reprodukcijsko brodomaketarstvo).

Makete se ponajprije izrađuju od drva, ali i od metala, umjetnih smola te drugih materijala (platno, konac), uz primjenu sitnijega ručnog alata i prikladnih alatnih strojeva. Mogu biti stolne (statične) ili ploveće (funkcionalne) makete, koje se mogu održavati na vodi te su obično opremljene pogonskim i upravljačkim uređajem. Drveni trup makete broda može se izvesti iz jednoga komada (odstranjivanjem viška drva), u slojevima (spajanjem drvenih slojnica koje odgovaraju vodnim linijama), s oplatom od platica (postavljaju se na pojednostavnjeni kostur broda), ili s prikazom konstrukcije. Makete s prikazom konstrukcija, kojih izradba iziskuje vrhunsko umijeće brodomaketarstva te razumijevanje drvene brodograđevne tehnologije, rabile su se u nastavne svrhe u brodograđevnim i pomorskim školama.

Ambijentalne makete (diorame) prikazi su brodova zajedno s neposrednom okolinom, najčešće pri njihovoj gradnji u brodogradilištu ili plovidbi morem, koje se nekoć oblikovalo od gipsa, a danas od plastičnih smjesa ili plastelina. Makete brodova u boci izrađuju se izvan staklene boce te se potom posebnim alatima u jednom komadu ili dijelovima uvode u nju. Postoje i polumakete na vertikalnoj podlozi, namijenjene vješanju o zid.

Modeli brodova, jedrilica i glisera pogonjeni su jedrima ili motorom, najčešće su daljinski upravljani, a izrađuju se prema pravilima natjecanja (regate, utrke) svrstani u klase. Tek osnovnim izgledom podsjećaju na uzore, ali ih ne slijede omjerom veličina i opremom te predstavljaju zasebna tehnička ostvarenja. Hidrodinamički modeli rabe se pri projektiranju broda, za ispitivanja u hidrodinamičkim bazenima, pri čemu se procjenjuju otpor brodske forme, učinkovitost brodskoga vijka, pomorstvena svojstva budućega broda i sl. Donedavno su se izrađivali od drva s parafinskim nanosom, a danas se izrađuju samo od drva ili umjetnih smola.







Povijest brodomaketarstva u svijetu

Izvjesno je da je čovjek izrađivao umanjena plovila još u pretpovijesti. Među najstarije očuvane makete brodova pripadaju one iz mezopotamskih i egipatskih grobnica, koje su se počele javljati u III. tisućljeću pr. Kr. Od srednjega vijeka makete brodova služile su kao zavjetni darovi u crkvama europskih priobalnih gradova. U novome vijeku počelo se razvijati brodomaketarstvo, koje je u XVII. st. u engleskoj mornarici postalo profesionalna djelatnost. Izradbu maketa postupno su prihvatila i brodogradilišta. Prvi klubovi brodomodelara osnovani su u XVIII. st. Konstrukcijom minijaturnoga parnoga stroja započelo je intenzivno razdoblje funkcionalnih maketa i modela za razonodu, koje je primjenom motora s unutarnjim izgaranjem i električnih motora početkom XX. st. dobilo novi zamah.

Brodomaketarstvo u Hrvatskoj

Među najstarijim sačuvanim plastičnim prikazima brodova na području Hrvatske ističe se obredna srebrna posuda za tamjan u obliku karake iz XVI. st., koja se čuva u muzejskoj zbirci dominikanskoga samostana u Dubrovniku.

Od početka XIX. st. domaći pomorci i brodovlasnici zagovarali su spas od pogibije maketama brodova kao zavjetnim darovima. Do danas je sačuvano 187 maketa darovanih svetištima diljem hrvatske obale Jadrana. Najstarija je maketa dvojarbolnoga jedrenjaka iz 1819., koja se čuva u crkvici sv. Roka u Sutivanu na Braču.

U Puli, austrougarska je mornarica u drugoj polovici XIX. st. osnovala specijaliziranu radionicu za izradbu maketa ratnih brodova pri Pomorskom arsenalu (→ Uljanik). Makete su od 1870. bile izložene u Mornaričkom muzeju, a od 1918. preostali se primjerci čuvaju u bečkom Vojnopovijesnom muzeju (Heeresgeschichtliches Museum), splitskom Hrvatskom pomorskom muzeju i drugdje. U XIX. st. profesionalna se izradba maketa razvijala i u drugim brodogradilištima istočne obale Jadrana, što se u velikim brodogradilištima održalo do danas.







Prvotnu ideju o torpedu Riječanin → Ivan Blaž Lupis razradio je 1861. kao funkcionalni model brodice spasilac obale (njemački Küstenretter) upravljane s obale uz pomoć užadi. Osobit doprinos razvoju daljinski upravljanih modela brodova ostvario je hrvatski izumitelj → Nikola Tesla, koji je prvi konstruirao takvu napravu i predstavio je javnosti u New Yorku 1898.

Jedan od prvih hrvatskih amaterskih brodomaketara o kojima postoje svjedočanstva je kapetan duge plovidbe Ivan Kravić, čije dvije makete iz 1860. i 1861. čuva dubrovački Pomorski muzej. Brodomaketarstvo se počelo jače razvijati u XX. st., napose nakon II. svj. rata. Entuzijasti amateri, poluprofesionalni i profesionalni maketari osobito aktivno djeluju u brodomaketarskim središtima u Dubrovniku, Rijeci i okolici, Zagrebu, Splitu i drugdje. Posebno je značajan doprinos domaćih pojedinaca koji se bave rekonstrukcijskim maketarstvom, na dokumentiranju i očuvanju → tradicijske brodogradnje i hrvatske brodograđevne baštine, npr. nekoć Miroslav Štumberger i Ante Meštrović, a danas Željko Fredotović, Luciano Keber, Albert Martinović Ižanin, Branimir Šoić, Giovanni Trani i dr.









U Rijeci se od 1995. održavaju državna natjecanja brodomaketara, od 2001. u organizaciji → Hrvatskog saveza brodomaketara, koji danas okuplja sedam udruga. Hrvatska je bila domaćin svjetskih prvenstava 2006. u Dubrovniku i 2012. u Rijeci. Najtrofejniji brodomaketari u području reprodukcijskoga brodomaketarstva su Mladen Mitić, Joso Rumora, Željko Skomeršić, Roland Vlahović i dr.







Promicanjem brodomodelarstva i brodomaketarstva te organizacijom natjecanja u jedrenju radijski upravljanih modela jedrilica bavi se → Hrvatski jedriličarski savez. Od 1995. održava se u Rijeci i međunarodna regata radijski upravljanih modela jedrilica.

Prva ispitivanja hidrodinamičkih modela u Hrvatskoj izvedena su na improviziranom poligonu jezera Bajer u Gorskome kotaru (1953), a godinu poslije i u novoizgrađenom bazenu zagrebačkoga Brodarskog naučnog instituta (→ Brodarski institut), koji otad ima vodeću ulogu u gradnji i ispitivanju tih modela.







Prvi je brodomaketarski priručnik na hrvatskom jeziku Kako ćemo sagraditi model broda (1955) M. Štumbergera, a ističu se još Brodarsko modelarstvo (1968) V. Žitkovića, Uvod u brodsko modelarstvo (1982) A. Šalamona i S. Ninčevića, Tradicionalne brodice hrvatskog Jadrana (2002), Priručnik za izradbu makete trabakula (2003) L. Kebera i dr.

Materijal potreban za izradbu maketa brodova te pripadajuće nacrte u kitu donedavna je priređivalo poduzeće Tehnodidakta (isprva Izdavačko-tehnički zavod Narodne tehnike) iz Pule.

Pojedini brodomaketari svoje uspješne uratke izlažu na izložbama diljem zemlje. Danas se mnogobrojne makete brodova, osim u zbirkama privatnih kolekcionara i zbirkama brodogradilišnih i brodarskih poduzeća, čuvaju u pomorskim muzejima i zbirkama u Dubrovniku, Rijeci, Orebiću, Splitu, Novigradu, gradskim muzejima u Bakru i Korčuli, u Muzeju betinske drvene brodogradnje, Etnografskom muzeju franjevačkog samostana na Košljunu, zagrebačkom Tehničkom muzeju Nikola Tesla i dr.







Hrvatski savez brodomaketara (HSB), krovna nacionalna organizacija koja okuplja udruge brodomaketara, osnovana 2001. sa sjedištem u Rijeci. Član je Hrvatske zajednice tehničke kulture i Svjetske organizacije brodomodelara NAVIGA u razredu maketa brodova. Prvi predsjednik i jedan od osnivača saveza je Luciano Keber. Članice saveza su udruge kojih je djelatnost usmjerena razvoju i unapređenju brodomaketarstva. Godine 2018. to su bile Argosy i Udruga Nave Duminis iz Dubrovnika, Leut iz Makarske, Liburno, CTK i Zeppelin iz Rijeke te Iverak iz Zagreba, a predsjednik je bio Mladen Mitić. Osnovna djelatnost HSB-a je logistička potpora udrugama, njihovo ujedinjavanje i organiziranje državnih i međunarodnih natjecateljskih izložbi, sudjelovanje na međunarodnim natjecanjima i smotrama brodomaketarstva. Državna natjecanja brodomaketara održavaju se od 1995. jednom godišnje u Rijeci. Do 2017. su održane 22 takve izložbe, od kojih 11 po međunarodnim pravilima. Najveći su uspjesi Saveza organiziranje dvaju svjetskih natjecanja, 2006. u Dubrovniku i 2012. u Rijeci. Sve su izložbe popraćene katalozima s osnovnim podatcima o maketama i njihovim fotografijama.







Na prijedlog skupine brodomaketara iz koje se poslije razvio Savez, Hrvatska zajednica tehničke kulture donijela je 1997. nacionalna pravila za izradbu, natjecanje i ocjenjivanje maketa hrvatskih tradicionalnih brodova i brodica. Za razliku od međunarodnih pravila, koja su predviđena za ocjenjivanje napose sadržajnih, reprodukcijskih maketa, nacionalna pravila omogućuju ocjenjivanje uloženoga istraživačkog rada koji se nagrađuje dodatnim bodovima.

Kovačev, Simeon (Štip, Makedonija, 25. II. 1932), strojarski inženjer, stručnjak za motore s unutarnjim izgaranjem.

Na ljubljanskom strojarskom fakultetu diplomirao je 1959., na Fakultetu strojarstva i brodogradnje u Zagrebu (FSB) magistrirao 1971., a na kragujevačkom strojarskom fakultetu doktorirao 1986. disertacijom Doprinos analizi radnih procesa u motorima s unutarnjim izgaranjem primjenom neravnotežne termodinamike (mentori S. Veinović i → E. Škrobonja). U BiH radio je u remontnim zavodima u Koranu (1960−65) i Hadžićima (1965−66). Od 1966. radio je na Katedri motornih vozila Visoke tehničke škole KoV JNA (dio → Centra vojnotehničkih škola KoV JNA General armije Ivan Gošnjak), a od 1990. do umirovljenja 1996. u Upravi za školstvo MORH-a. Redoviti profesor bio je od 1986., predavao je kolegije tehničke mehanike te motora i motornih vozila. Bio je voditelj Laboratorija za motore i motorna vozila te načelnik Škole 1986−90.

Područja su njegova znanstvenoga i stručnoga interesa neravnotežna termodinamika, varijacija ciklusa motora s unutarnjim izgaranjem te unapređenje i racionalizacija nastavnoga procesa. Sudjelovao je u izradbi nastavnih programa za smjerove visokih vojnotehničkih škola zagrebačkoga Centra vojnotehničkih škola (1968), bio je voditelj stručne skupine za popis i procjenu nastavno-obrazovnih resursa i kapaciteta JNA te član komisije koja je radila na izradbi privremenoga ustroja Časničkoga centra HV-a (→ Hrvatsko vojno učilište Dr. Franjo Tuđman). Autor je udžbenika Utjecaj metanola kao goriva na performanse benzinskog motora (s D. Jerasom, 1975). Bio je predsjednik Društva motora i vozila u Sarajevu (1960−66).

Mikula, Miroslav (Brčko, 15. VI. 1933), elektrotehnički inženjer, stručnjak za telekomunikacije.

Diplomirao je 1957. na ljubljanskom Elektrotehničkom fakultetu, a doktorirao 1981. disertacijom Prilog analizi informacijskog kapaciteta kabelskih sistema kod postupnog uvođenja integriranih telekomunikacijskih mreža (mentor → J. Župan) na Elektrotehničkome fakultetu u Zagrebu (→ Fakultet elektrotehnike i računarstva). U poduzeću PTT (→ HP – Hrvatska pošta) bio je od 1957. zaposlen najprije kao referent, zatim šef odsjeka i upravitelj projektnoga biroa. Od 1990. bio je predsjednik upravnoga odbora poduzeća HPT. U razdoblju 1961−62. bio je honorarni asistent na Elektrotehničkome fakultetu u Zagrebu. Na Fakultetu prometnih znanosti radio je od 1986., a u zvanje redovitoga profesora izabran je 1990. Predavao je kolegije Vodovi i mreže u PTT prometu, Terminalni uređaji u PTT prometu, Planiranje telekomunikacijskih mreža, Prometni telekomunikacijski sustavi, Prometno modeliranje PT sustava te je bio voditelj Katedre za tehnologiju PTT prometa. Umirovljen je 2001.

Glavno područje njegova znanstvenog i stručnog interesa su informacijsko-komunikacijski sustavi u prometu, telekomunikacijski vodovi, mreže i terminali te elektromagnetska kompatibilnost. Uz nastavnu aktivnost, surađivao je s više gospodarskih organizacija u projektima Kompleksna istraživanja na području digitalnih mreža (1972−75), Etapna realizacija integrirane komunikacijske mreže (1976−80), Razvoj telekomunikacija (1981−85) i Istraživanje na području telekomunikacija i informatike (1986). Autor je knjiga Vodovi i mreže u PTT prometu (1988), Terminalni uređaji u PTT prometu (sa Z. Kavranom, 1989), Razvoj telekomunikacija (1994) i Planiranje telekomunikacijskih mreža (sa Z. Kavranom, 1996). Od 1994. je član HATZ-a.

mikrotehnika, konstruiranje i izradba mikroelektroničkih, mikromehaničkih i mikrooptičkih dijelova, sklopova i sustava kojih su izmjere u mikrometarskome području (0,1−1000 μm). Mikrotehnički sklopovi i sustavi nerijetko su kombinacija raznovrsnih dijelova visokointegriranih u cjelinu, što mikrotehniku čini izrazito interdisciplinarnom. Mikrotehnički elementi, osim malih izmjera, odlikuju se serijskom proizvodnjom velike točnosti i preciznosti. Daljnjom minijaturizacijom elemenata, mikrotehnika prelazi u područje → nanotehnike. Mikrotehnika kao termin pojavila se tijekom 1980-ih. Za izradbu mikrotehničkih proizvoda razvijeno je više postupaka koji se međusobno nadopunjuju.

Fotolitografija je postupak kojim se svjetlost usredotočuje na površinu i očvršćuje kemijsku prevlaku na njoj. Mekani, neizloženi dijelovi prevlake ispiru se i na kraju se s pomoću jetkala uklanja nezaštićeni materijal. Takvim se površinskim postupkom fotolitografije dobivaju elektronički elementi, primjerice otpornici, tranzistori, diode, senzori i kondenzatori. U strojarstvu se tim postupkom mogu izrađivati elektromotori, zupčanici, ležajevi, ventili, pumpe ili turbine.

Postupak LIGA (Lithographie, Galvanoformung und Abformung) predstavlja spoj litografije, galvanskog oblikovanja i kalupljenja. Obično se provodi u nekoliko koraka: ozračivanje, razvijanje, galvansko preoblikovanje i kalupljenje. Za izradbu kalupa obično se rabi određena vrsta zračenja (npr. rendgenske zrake, UV zračenje) tijekom litografije, te postupak galvanskog preoblikovanja kojim se izrađuje obličje mikrokalupa. Tim se postupkom mogu prerađivati različiti metali, slitine, polimerni materijali i keramike. Postupak je pogodan za velikoserijsku proizvodnju proizvoda izmjera manjih od 1 µm uz zadovoljavajuću točnost i preciznost. Njime se mogu izrađivati npr. dijelovi različitih mikromotora i mikropogona, satnih mikromehanizama, mikrooptičkih uređaja, optičkih senzora i dr.

Obradba skidanjem čestica provodi se preciznim strojevima koji se odlikuju točnošću i preciznošću rada u podmikrometarskome području, što je postignuto izvanrednom krutošću konstrukcije obradbenoga sustava. Primjenjuju se postupci tokarenja, blanjanja, glodanja, bušenja, brušenja i erodiranja. Njima se mogu izrađivati i složene geometrije obradaka. Služe za proizvodnju optičkih dijelova, preciznih ležajeva ili ispitnih tijela.

Mikroinjekcijsko prešanje odvija se pri vrlo visokim tlakovima ubrizgavanja (50−200 MPa). Tim se postupkom prerađuju svi polimerni materijali namijenjeni injekcijskom prešanju, npr. poliamid, poli(eter-eter-keton), polioksimetilen, polistiren, polikarbonat i dr. Odabir postupka izradbe u potpunosti je podređen proizvodu i tehnološkim mogućnostima postupka.

Područja primjene mikrotehničkih proizvoda su računalstvo i telekomunikacije (npr. optički kablovi), automobilska industrija (mikroosjetnici, ubrizgavanje goriva, regulacija ovjesa, kočenje, nadzor tlaka u pneumaticima, razina i kvaliteta ulja za podmazivanje motora, kvaliteta zraka u kabini i dr.), medicinska tehnika (liječenje krvožilnoga sustava, invazivna kirurgija, mikropumpe u infuzijskim sustavima, slušni mikrouređaji i dr.), kemijska i biokemijska tehnologija (mikromiješalice, mikroizmjenjivači topline, mikrofiltracijski i mikrodozirni sustavi te mikroreaktori) i dr.

Problematikom mikrotehnike, ujedno i nanotehnike, bavi se Laboratorij i Katedra za preradbu polimera i drva Fakulteta strojarstva i brodogradnje u Zagrebu, gdje se na znanstvenom i publicističkom planu posebno ističu → Igor Čatić i → Mladen Šercer.

Dabinović, pomorska obitelj iz Dobrote u Boki kotorskoj, koja se spominje već 1504. u kotorskim arhivskim spisima, a od XVIII. st. njezini se članovi pojavljuju i kao brodovlasnici.

Do XX. st. obitelj je dala stotinjak pomoraca, od kojih 60-ak kapetana. Na popisu kapetana duge plovidbe iz 1790. po općinama u Boki kotorskoj bili su i pripadnici obitelji: Vicko Krstov, Stijepo Perov, Bogdan Jozov i Đuro Jozov. Na popisu iz 1808. bili su Pavo, zapovjednik tartana L’Aquila i Marija, Bogdan, kapetan polake La Diana, i Ilija, koji je zapovijedao tartanama Il Sublime i San Antonio.

U XIX. st. zabilježeni su brodovlasnici: Božo (bark Fiume), Antun (barkovi Boritelj i Nuova Elena, brik Sobiesky, pelag Vitez), Bogdan (barkovi Favilla i Nemirna), Špiro (bark Conte Arturo), Aleksandar (brigantin Pace), Božidar (škuner Silvia), Pavo (bombarda Valorosa) i Niko (pelag Tonante). Antun i Marko bili su vlasnici barka Klas, izgrađenoga u Bostonu 1828., i brigantina Superbo, izgrađenoga u Rijeci 1852., Antun i Josip barka Novi Klas, izgrađenoga na Sušaku 1856., Antun i Bogdan brigantina Ures (iz 1856), a Krsto i Pavo vlasnici pelaga Unione (iz 1825).

Od poznatijih članova obitelji, uz povjesničara pomorskoga prava Antuna (1882–1964), ističe se Tihomir (1886–1974), kapetan duge plovidbe, koji je 1919. surađivao u organiziranju jugoslavenske riječne plovidbe te u osnivanju Direkcije riječne plovidbe u Beogradu (1944), gdje je bio kapetan pristaništa i voditelj izvršne službe (1945), a potom do 1972. obnašao dužnost pomorskoga savjetnika. Prikupljao je brodsku terminologiju (približno 40 000 pomorskih izraza) te bio suradnikom Pomorske enciklopedije LZ-a. Niko (1887−1970), kapetan duge plovidbe, napustio je službu zapovjednika broda u Veneciji 1914. i dobrovoljno se pridružio srpskoj vojsci. Između dvaju svjetskih ratova zapovijedao je brodovima Jugoslavenskoga Lloyda te bio njegovim predstavnikom u Buenos Airesu. Božo (1924−1999), koji se školovao u Francuskoj i Švicarskoj, osnovao je 1951. u Ženevi pomorsku kompaniju Cargos Maritimes, preimenovanu 1956. u Dabinović S.A., a 1975. poslovanje je preselio u Monako. Posadu Dabinovićevih brodova činili su većinom bokeljski mornari, a brodovi su se odvozili na remont u Jadransko brodogradilište Bijela. Poduzeće, koje je do danas u floti imalo 50-ak brodova (prvi Rhone, poznatiji Hrvatska, Boka, Ljuta, Dobrota, Kumbor), naslijedio je Božin sin Stefan, 2016. dobitnik Nagrade 21. novembar za doprinos očuvanju bokokotorske baštine.

Paša, Ivan (Veli Iž, 15. VII. 1926 – Zadar, 10. V. 2016), inženjer pomorskoga prometa i gospodarstvenik.

U Rijeci je 1965. završio Višu pomorsku školu i diplomirao 1980. na Fakultetu za pomorstvo i saobraćaj (→ Pomorski fakultet u rijeci). Završio je i Višu političku školu u Zagrebu (1949) te Školu za personalne rukovoditelje pri Predsjedništvu vlade SFRJ u Beogradu (1950). Godine 1946. zaposlio se kao referent Direkcije pomorske plovidbe Split, a potom u riječkoj Jadroliniji te Opskrbi brodova (poslije poduzeće Brodokomerc). Bio je voditelj personalne službe Jugolinije (1949−52) i voditelj službe za teret, reklamacije, tarife i agencije riječke Jadrolinije (1952−55). Bio je direktor (1955−80) brodarskoga poduzeća Jugoslavenska tankerska plovidba (→ Tankerska plovidba) u Zadru i od 1981. do umirovljenja 1988. predsjednik tadašnjega SOUR-a Jugoslavenska tankerska plovidba. Zbog povećane potrebe za visokostručnim kadrom, osnovao je 1957. Pomorsku školu Zadar.

Autor je knjige Tankerska plovidba Zadar. Razvoj Tankerske plovidbe i njezin doprinos zadarskom kraju (1996). Bio je predsjednik Privredne komore Dalmacije, Udruženja brodara SFRJ, Skupštine Saveza zadruga i ugovornih organizacija male privrede Hrvatske, Međunarodnog udruženja brodara (INSA) te potpredsjednik međunarodnoga klasifikacijskog društva Bureau Veritas u Parizu (1985–89). Dobitnik je Nagrade Grada Zadra za životno djelo (2001), te nagrade Hrvatske gospodarske komore Zlatna kuna za životno djelo (2006) za osobit doprinos razvoju pomorskoga prometa i brodarstva.

Pomorski i povijesni muzej Hrvatskog primorja Rijeka, muzej koji se bavi istraživanjem, prikupljanjem, čuvanjem i prezentacijom pomorske baštine Primorsko-goranske županije i grada Rijeke.

Nastao je 1949. pod nazivom Muzej Hrvatskog primorja, ujedinjenjem Gradskoga muzeja Rijeka (Museo Civico di Fiume, osnovanog 1893, od 1947. Gradski historijski muzej, Museo storico cittadino), i Gradskoga muzeja Sušak (osnovanog 1933). Prvi direktor bio je Aleksandar Perc (1918–1981). Građa je bila smještena u dvama prostorima, na Trsatu i u Domu kulture Vladimir Švalba Vid (dio Guvernerove palače). Naziv je 1953. promijenjen u Narodni muzej, a građa je 1956. objedinjena u Guvernerovoj palači. Muzej su tada činili Odjel Narodne revolucije, Pomorski odjel i Kulturnohistorijski odjel. Muzej je prostor palače dijelio s većim brojem različitih kulturnih ustanova, čime je rad i razvoj muzejske djelatnosti bio otežan. Pomorski odjel je 1960. izdvojen kao Pomorski muzej, naziv kojega 1961. promijenjen u Pomorski i povijesni muzej Hrvatskog primorja Rijeka (PPMHP). Narodni je muzej zatvoren, a građa je pripojena novoosnovanom PPMHP-u. Prvi direktor bio je Rikard Žic (1928−2000).

Muzejski izlošci potječu iz prapovijesnoga doba prvih naseljavanja područja današnje Rijeke i Primorsko-goranske županije do kraja XX. st., a podijeljeni su u Arheološki, Etnografski, Kulturno-povijesni odjel, Odjel povijesti pomorstva te pet izdvojenih zbirki: Zbirka Kastavštine u Kastvu, Etnografska zbirka otoka Krka u Dobrinju, Zbirka maketa brodova brodogradilišta Kraljevica, Memorijalni centar Lipa pamti u Lipi i Zbirka arheoloških nalaza Cickini u Sv. Vidu na Krku. Osim muzejske građe, Muzej ima konzervatorsko-preparatorsku radionicu, knjižnicu i pedagoški odjel.









Odjel povijesti pomorstva čine Zbirka brodskih dnevnika, nacrta i isprava, Zbirka Croatia Line (→ Jugolinija), Zbirka maketa i modela jedrenjaka i parobroda te Zbirka navigacijskih instrumenata i brodske opreme.

Iako su izložbe s pomorstvom kao temom bile dijelom stalnoga postava od 1956., prvi je samostalni postav povijesti pomorstva osnovan 1962. Postav je 2010. zbog obnove Guvernerove palače rasformiran te je postavljena izložba Jedra Kvarnera. Među ostalim izloženo je 12 slika najvećega slikara jedrenjaka XIX. st. Bartola Ivankovića, spasilački prsluk s Titanika, dnevnik barka Stefano, kopija izvornoga nacrta broda braće → Schiavon, prikaz i maketa jedrenjaka Grad Karlovac iz 1867. → Vatroslava Arčanina, slike i makete barka Contessa Hilda, Capricorno i brika Splendido, model uskočkoga broda, makete parobroda Jugolinije (→ Jadrolinija) Rab i Partizanka, fotografija posade broda Admiral Tegetthoff, plan putovanja istraživačkoga austrougarskog broda Nautilus te mnogi drugi.

Tehnička zbirka uspostavljena je 2007. unutar Kulturno-povijesnog odjela. Okuplja građu industrijske baštine Primorsko-goranske županije, poput proizvoda tvornica i radionica koji predstavljaju njihov doprinos tehnološkomu razvoju industrije na lokalnoj i svjetskoj razini. U zbirci su i razni šivaći strojevi, telefonski uređaji, pisaći strojevi, fonografi i gramofoni, radioprijamnici i radiotelegrafska oprema iz razdoblja od kraja XIX. do sredine XX. st. Fundus je 2008. obogaćen donacijom ronilačke opreme, pribora za podvodni ribolov i opreme za podvodno snimanje, dijelom ostavštine sportskoga djelatnika → Josipa Medura, a najvredniji su primjerci ronilačke opreme i podvodnih pušaka proizvedeni u Rijeci i Kostreni. Bitan dio građe čini skupina predmeta iz riječke tvornice → Torpedo koji su nekada bili dio tvorničkoga muzeja Museo del Silurificio Whitehead, postavljenoga u upravnoj zgradi tvornice (1936–45). Među Torpedovim proizvodima pohranjeni su torpedni motori na parni pogon, torpedni propeleri, upaljači za bojne glave, žiroskopski smjerni ravnači i dubinske sprave, kojima je prikazan razvoj proizvodnje torpeda u Rijeci od kraja XIX. do sredine XX. st. Zbirci pripada i slika Annibalea Plöcha, jednoga od ključnih inženjera u konstrukciji riječkoga torpeda, i cijevi za lansiranje torpeda koja se izvorno nalazila na pokusnoj lansirnoj rampi ispred tvornice Torpedo.

Muzej obuhvaća i druge zbirke tehničkih artefakata, poput Zbirke oružja, vojnoga pribora i militarija s izdvojenim stalnim studijskim postavom, koji obuhvaća karakteristične tipove oružja iz razdoblja XIII−XX. st. te Zbirka geografskih karata, planova i arhitektonskih nacrta.