Memorijalni centar Domovinskog rata Vukovar, javna ustanova posvećena Domovinskomu ratu i Vukovarskoj bitki, koju je 2014. osnovalo Ministarstvo branitelja RH.

Smješten je u prostorima bivše vojarne 204. vukovarske brigade te prikazuje tijek Domovinskoga rata na prostoru cijele Hrvatske s naglaskom na Vukovarskoj bitki. Sadržava pet postava: Sjećanje na Domovinski rat – Bitka za Vukovar, Prikaz srpskih koncentracijskih logora Stajićevo i Begejci, Izložba pješačkog naoružanja korištenog u Domovinskom ratu, Eksponati na otvorenom te Simulacija bojnog polja – Ojačana brigada u obrani. Osim postavima, Centar održava i upravlja objektima i lokacijama, među kojima su Spomen dom hrvatskih branitelja na Trpinjskoj cesti i Dom ratnika Lužac. Ravnatelj Centra od 2017. je Krunoslav Šeremet.







Dijelom postava, posebice simulacijom bojnoga polja na otvorenome i izložbom pješačkoga naoružanja prikazana su mnogobrojna vojna vozila i oružje. Izložene su puške, pištolji, granate, zaštitna vojna oprema, oklopna vozila, topnička oružja i dr.

Hrvatsko društvo za motore i vozila (HDMV), udruga koja okuplja stručnjake i znanstvenike iz tehničkoga područja motora i vozila, osnovana 2002. u Rijeci.

Društvo promiče stručni i znanstveni rad te pruža potporu mladim inženjerima i studentima. Nastoji pridonijeti razvoju pouzdanih, djelotvornih i održivih načina prijevoza. Potiče inovatorski i izumiteljski rad te uvođenje novih tehnologija u proizvodnju motora i vozila.

HDMV je član svjetske organizacije FISITA (Fédération Internationale des Sociétés d’Ingénieurs des Techniques de l’Automobile) i europskog udruženja EAEC (European Automobile Engineers Cooperation). Udruga je 2018. imala 55 članova, a predsjednik je bio Vladimir Medica.

Kulturno-povijesni muzej u Dubrovniku, jedan od četiriju specijaliziranih muzeja (sastavnica) ustanove Dubrovački muzeji, koja je osnovana 1872. kao Domorodni muzej.

Nakon oslobođenja Dubrovnika 1944., Muzej se naziva Državni, zatim Gradski te potkraj 1960-ih Dubrovački muzej. Godine 1995. osnovani su Dubrovački muzeji, u sastavu kojih je i Kulturno-povijesni muzej, nastao iz istoimene zbirke. Zauzimanjem Boža Glavića, kustosa i prvoga voditelja kulturno-povijesnog odjela nekadašnjega Domorodnoga muzeja, građa je 1950. izložena u Kneževu dvoru, nekadašnjem sjedištu najvažnijih institucija vlasti Dubrovačke Republike (XV. st.). Kulturno-povijesni muzej posjeduje više od 10 000 predmeta iz razdoblja XV−XX. st., razvrstanih u 15 zbirki: slikarstva, grafike, namještaja, tekstila, keramike, metala, ikona, stakla, fotografija i fotomaterijala, varia, dokumenata, razglednica, Iva Vojnovića, staroga oružja i numizmatike. Stalnim postavom Muzej nastoji dočarati izvorni povijesni prostor, a umjetninama iz zbirki predstaviti bogatu kulturnu, umjetničku i povijesnu baštinu Dubrovačke Republike.

Zbirka oružja tematski obrađuje povijest proizvodnje oružja u Dubrovniku i obrambeni sustav Dubrovačke Republike oružjem i opremom što su tijekom stoljeća bili u uporabi na tome području. U Dubrovniku su se proizvodile mnoge vrste oružja, poput lijevanih topova → Ivana Krstitelja Rabljanina no, zbog pojačanih priprema za obranu od mogućih napada, oružje se u velikim količinama nabavljalo i iz inozemstva. Najveći dio zbirke čini oružje uvezeno iz Italije i tursko oružje koje se nabavljalo iz balkanskih radionica XVIII. i XIX. st. Zbirka okuplja oko 180 primjeraka oružja i opreme, a njezin je dio i oružje iz vojničkoga arsenala Habsburške Monarhije (XIX−XX. st.) te manji dio iz doba Kraljevine SHS. Zbirka je predstavljena u Kneževu dvoru izložbom hladnoga i vatrenoga oružja.







Florio (Cvietić, Cvijetić, Cvietković), pomorska, brodovlasnička i trgovačka obitelj iz Prčanja u Boki kotorskoj. U XVIII. i XIX. st. bila je jedna od vodećih prčanjskih pomorsko-trgovačkih obitelji i jedna od 12 plemićkih obitelji s nasljednim pravom u upravnome vijeću prčanjske općine. Imala je iznimno važnu ulogu u gospodarskoj, odnosno pomorsko-trgovačkoj, društvenoj i kulturnoj povijesti Boke, ali i širega područja Jadrana. Od XV. st. živjeli su u Kotoru, prezivajući se Cvijetić. Nakon što se jedan od članova obitelji vratio iz Venecije s talijaniziranim prezimenom Florio, obitelj se oko 1600. pod tim prezimenom preselila u Prčanj.

U XVIII. st. pripadnici obitelji zabilježeni su kao pomorski poduzetnici i brodovlasnici: Marko, čiji su brodovi 1722. prevozili žito, duhan, sukno i kože na relaciji Boka–Ancona, Josip, vlasnik peliga i trabakula koji je 1784. plovio na relaciji Ancona–Kvarner, Ivo, brodovlasnik i trgovac, koji je 1782. svojim peligom prevozio suho grožđe i ulje s Levanta u Trst, Vicko, trgovac koji je 1797. svojim peligom prevozio drvo na relaciji Venecija–Zakint, Blaž Paškov, zapovjednik brodova na relacijama Venecija–Grčka (1789) i Venecija–Zakint (1797) te Petar, 1797. zastupnik prčanjske općine u Mlecima te trgovački poduzetnik i brodovlasnik, čijim se peligom na relaciji Ancona–Grčka prevozio sir.

Od kraja XVIII. st. do 1827. obitelj je bila jedna od gospodarski najjačih u Boki, nastavljajući svojim jedrenjacima duge i obalne plovidbe razgranatu trgovačko-pomorsku aktivnost koja je zahvaćala sve važnije jadranske, sredozemne i crnomorske luke. U to su doba pripadnici obitelji obnašali i visoke dužnosti u prčanjskoj gradskoj upravi. Frano, jedan od najjačih prčanjskih i bokeljskih trgovaca toga doba, bio je 1797. prokurator prčanjske općine u Mlecima, a Tripo 1810. prčanjski načelnik. Godina 1820-ih zapaženi su kapetani Filip, Antun i Luka, kapetan prčanjskoga broda Ovidio, koji su turski gusari opljačkali i zaplijenili 1820. na Crnome moru. Među prčanjskim brodarima 1844. u izvorima zabilježeni su Aleksandar, vlasnik i zapovjednik bakarskoga brigantina Irene koji je nastradao 1865. u brodolomu na Crnome moru, i Elizabeta, suvlasnica barkova Otok i Beppi S. Brodovlasnik Vinko živio je 1852−53. u Trstu. Za spašavanje brigantina Splendido od nasukanja 1851. u Dardanelima, austrijska središnja Pomorska vlada dodijelila mu je 1852. posebno priznanje. U to je doba u Trstu aktivan i Vicko, vlasnik barka Dom, kojim je zapovijedao Toma, također pripadnik obitelji.

U vojno-pomorskoj službi vodeći je pripadnik obitelji u XIX. st. bio Marko Eugen (1820–1906), kontraadmiral austrougarske ratne mornarice, koji je s bratom Antonom, austrijskim časnikom, kao poručnik austrijske ratne mornarice sudjelovao 1848. u pomorskoj blokadi Venecije. Istaknuo se 1864. u bitki kraj Helgolanda i, kao zapovjednik korvete Erzherzog Friedrich u stožeru austrijskoga admirala Wilhelma von Tegetthoffa, u Viškoj bitki 1866. između austrijske i talijanske mornarice, za što ga je austrijski car odlikovao Leopoldovim redom za hrabrost. Austrijsko mu je viteštvo dodijeljeno 1880., a umirovljen je 1889. S njegovim sinom ugasio se viteški ogranak obitelji Florio.

Za propadanja bokeljskoga brodarstva sredinom XIX. st. zbog prelaska plovidbe s jedrenjaka na parobrod, osnovano je u Trstu 1833. parobrodarsko društvo Austrijski Lloyd, u kojem su se zapošljavali pomorci i kapetani iz obitelji Florio. Tako je pomorski kapetan Gaetan zapovijedao brodom Stadium, a pomorski kapetan Marko Blaž oko 1840. bio jedan od prvih nautičkih inspektora spomenutoga društva, posebice zaslužan za uspostavljanje prvih parobrodskih veza za Levant, Indiju, Kinu i Japan. Pripadnici obitelji Stanislav, Ilija i Tripo, nastanjeni u Trstu, 1860. poslovno su se udružili s prčanjskom obitelji Visin i bili suvlasnici pet velikih brodova: putničkoga luksuznog jedrenjaka Libertas te barkova Neptun, Kolumbus, Milinka i Ljubinka, a 1871–72. nabavili su i tri čelična parobroda, Narenta, Risano i Timavo, izgrađena u Engleskoj. Zajedno s Mihom Vučetićem iz Baošića osnovali su 1871. u Trstu bokeljsko dioničarsko parobrodarsko društvo Adria koje je, zbog prejake konkurencije Austrijskoga Lloyda, 1878. bilo prisiljeno prekinuti djelovanje i brodove prodati Lloydu, čime je završeno zlatno doba prčanjskoga i bokeljskoga pomorstva.

Hrvatsko znanstveno društvo za promet (HZDP), udruga stručnjaka iz područja prometa i drugih područja povezanih s prometom. Sljednik je Saveza prometnih inženjera Hrvatske osnovanoga 1977., a djelovala je 1993–2017. u Zagrebu. Jedan od osnivača bio je → Juraj Mađarić.

Udruga je pridonijela unapređenju hrvatske prometne znanosti i struke izradbom stručnih i znanstvenih projekata, elaborata i studija, te organiziranjem kongresa, seminara i drugih skupova. Redovito je organizirala godišnji međunarodni simpozij Prometni sustavi, a povremeno i međunarodni Europski prometni kongres (2004. i 2015). Od 1978. objavljuje znanstveno-stručni časopis → Suvremeni promet. Udruga je bila član Europske asocijacije znanstvenih društava za promet (European Platform of Transport Sciences).

Hrvatsko društvo za elemente strojeva i konstruiranje (HDESK), udruga koja okuplja stručnjake i znanstvenike u Hrvatskoj koji se bave elementima strojeva, konstrukcijama, konstruiranjem i oblikovanjem proizvoda. Društvo je osnovano 1980. u Zagrebu, a kao udruga registrirano je 1998.

Cilj Društva je povezivanje i prenošenje iskustva domaćim i svjetskim proizvodnim, stručnim, znanstvenim, obrazovnim i drugim organizacijama. Društvo je suorganizator međunarodne konferencije DESIGN, koja se od 1998. redovito održava u Hrvatskoj. Nakladnik je zbornika radova i stručnih knjiga.

Predsjednik društva od 1997. je → Dorian Marjanović.

brodolom, pomorska nezgoda u kojoj je došlo do potonuća ili teškog oštećenja broda. Brod, odn. plovilo zahvaćeno brodolomom naziva se olupinom, dok se u pomorskome pravu sve štete nastale brodolomom nazivaju havarijom. Pomorskom havarijom naziva se svaka izvanredna šteta, gubitak ili trošak koji zadese pomorsku imovinu (tj. brod, teret, vozarinu) za trajanja pomorskoga plovidbenog pothvata, odn. od ukrcavanja tereta i polaska na plovidbu do prispijeća u luku odredišta i iskrcavanja, ili do kakva drugog mjesta gdje je ta plovidba prijevremeno okončana. Neki od uzroka brodoloma su loš projekt ili izvedba plovila, nepropisno uskladišten teret, propust u navigaciji, nevrijeme, požari i dr. Svjesno potapanje broda uključuje formiranje umjetnoga grebena, ratovanje, piratstvo, sabotažu ili dio ciljane prakse, poput potapanja broda u turističke svrhe (ronilačka atrakcija).

O najstarijim poznatim brodolomima svjedoče podmorska nalazišta kraj grčkog otoka Dokosa, gdje pronađeni lončarski predmeti datiraju oko 2150. pr. Kr., te dva nalazišta u jugozapadnoj Turskoj koja upućuju na brodolome brodova koji su prevozili brončane ingote, oba datirana u XIV. st. pr. Kr.

Brodolomi na hrvatskom dijelu Jadrana

Procjenjuje se kako je uz istočnu obalu Jadrana u protekle tri tisuće godina potonulo više od dvije tisuće brodova. To pokazuje da je Jadran oduvijek bio važan prometni put. Za prevlast na tom razmjerno uskom morskom području nisu se borili samo narodi koji su prebivali na njegovim obalama već i oni čiji je politički utjecaj povremeno dosezao do Jadrana.

Sustavno bilježenje lokacija potonulih brodova na Jadranu započelo je početkom 1970-ih, kada su Republički zavod za zaštitu spomenika kulture u Zagrebu i njegovi regionalni odjeli u većim gradovima uz jadransku obalu počeli obavljati podvodne preglede pojedinih područja Jadrana. Nakon uspostave samostalne RH njegove su aktivnosti nastavili Ministarstvo kulture i Hrvatski restauratorski zavod (HRZ). Tijekom 1990-ih HRZ je proširio polje istraživanja i zaštite antičkih podmorskih lokaliteta na ostatke antičke arhitekture (luke, pristane, zgrade, zidove i sl.), kao i na novovjekovne brodolome osobito olupine željeznih brodova te zrakoplova iz doba II. svj. rata. Razvojem turističko-rekreativnoga ronjenja i osnivanjem velikog broja komercijalnih ronilačkih centara na Jadranu, olupine željeznih brodova, zbog svoje očuvanosti, postale su odredištem turističkoga ronjenja (→ ronjenje). Ronjenje na takvim olupinama omogućeno je isključivo u organizaciji ronilačkih centara uz odgovarajuću koncesiju, čime se osigurava njihova zaštita od moguće devastacije.

Nalazišta brodoloma od antike do XIX. st.

Najčešći dokazi antičkih brodoloma su amfore, keramičke posude za čuvanje tekućina iz doba grčke kolonizacije Jadrana i rimskoga doba, budući da se drvena brodska konstrukcija tijekom vremena raspala. Bile su čest teret antičkih trgovačkih jedrenjaka, kao posljedica rastuće trgovine Sredozemljem i Jadranom, za dopremu vina, ulja, žitarica, slane ribe te rasutih tereta gotovo cijelo tisućljeće. Antički jedrenjaci bili su skromnih manevarskih osobina te su, i zbog geomorfoloških karakteristika jadranske obale, često stradavali u iznenadnim nevremenima i olujama.

Najstariji dokazi o brodolomima na hrvatskom dijelu Jadrana sežu u doba osnivanja grčkih kolonija na istočnojadranskim otocima (IV. st. pr. Kr.). Primjer je srcolika amfora izvađena kraj otoka Mauna. Potvrde nekih brodoloma, poput onoga kraj Risna, su amfore tzv. grčko-italskog tipa koje se javljaju po cijelom Sredozemlju, a datiraju se u drugu polovicu III. st. pr. Kr. Većina nalaza pripada brodovima staroga Rima koji su u antičko doba intenzivno prometovali Jadranom. Poznata su nalazišta tereta potopljenih brodova kraj rta Pernata na Cresu (II. st. pr. Kr.), rta Arata na Silbi (I. st. pr. Kr.), kraj Palagruže (I. st.), rta Glavata na Mljetu (I−II. st.) i dr. Veća su nalazišta ona kraj Ilovika (II−III. st.) i rta Izmetišta kraj Hvara (I−II. st.). O srednjovjekovnim brodolomima svjedoči najveće nalazište bizantskih amfora na hrvatskom dijelu Jadrana južno od rta Stoba na Mljetu (IX. i X. st.), nalazište kraj rta Laga na Lastovu (VII. st.) i dr.

U kasnijim stoljećima usavršavala se brodograđevna tehnika, došlo je do velikih otkrića i razmjene dobara te su mnogi gradovi posjedovali svoje brodovlje, poglavito Dubrovnik. Mijenjao se i sadržaj nalazišta te se na mjestima potonulih brodova XVI. i XVII. st. nalaze gotovo jednaki kolutovi bakrene žice kraj Biševa, Gnalića, Šipana, Drevina, Korčule i dr. Česti su i nalazi brončanih i željeznih topova kraj Palagruže, Komiže na Visu i dr.

Brodolomi od XIX. st.

Za razliku od brodoloma jedrenjaka na koje upućuju ostatci njihovih tereta, o parobrodima i poslije motornim brodovima koji su doživjeli brodolome svjedoče olupine koje su i danas djelomično očuvane. Prvi hrvatski parobrod Sloga, u vlasništvu Savsko-kupskoga društva parobrođenja u Sisku, stradao je 1845. naišavši na panj u plovidbi Savom kraj Bošnjaka nedaleko od Županje. Bark Dampier koji su izgradila braća → Schiavon potonuo je u sudaru s engleskim parobrodom Lamington 1893. kraj otočića Gruice. Jedna od prvih žrtava I. svj. rata bio je brod Austrijskog Lloyda Baron Gautsch koji je stradao od mine 1914. na ulazu u Fažanski zaljev. Potkraj rata u Bračkom kanalu 1918. potopljen je parobrod Baron Kemeny Mađarskog društva za međunarodnu trgovinu Adria, koji se uz tragediju Barona Gautscha navodi kao jedno od najvećih stradavanja civila u tom razdoblju. Nedaleko od Jakišnice na Pagu pronađene su olupine austrougarskih parobroda Albanien (potopljen 1916) i Euterpe (potopljen 1918) koje su torpedirale talijanske podmornice, te također pripadaju među najveće tragedije I. svj. rata na Jadranu.

Primjeri potapanja ratnih brodova su brodolomi austrougarskih bojnih brodova Szent István, koji su torpedirala dva talijanska torpedna čamca kraj Premude, te najvećega broda mornarice Viribus Unitis, kojim je zapovijedao kapetan → Janko Vuković Podkapelski, i koji su talijanski diverzanti minirali te je potonuo u pulskoj luci. Oba su stradala 1918. Kao i za I. svj. rata, mnogo je brodova hrvatskih brodara sudjelovalo u II. svj. ratu te su stradavali na Jadranu, drugim morima i oceanima, osobito brodovlje → Jugoslavenskog Lloyda iz Splita, → Dubrovačke plovidbe iz Dubrovnika, Jadranske plovidbe iz Sušaka (→ Jadrolinija), Brodarskog poduzeća Eugen Matković iz Splita i dr. O ratnim operacijama na Jadranu tijekom II. svj. rata svjedoče olupine brodova, podmornica i zrakoplova. Olupina minolovca Coriolanus (potopljen 1945) nalazi se zapadno od Novigrada, torpiljarke TA 35 Giuseppe Dezza (potopljena 1944) blizu Fažanskoga kanala, torpednoga čamca MTB 655 (potopljen 1945) kraj Kvarnerića, teretnoga motornog broda Kapitän Diedrichsen (potopljen 1944) sjeverozapadno od Premude, bombardera B-24 i B-17G (srušeni 1944) kraj Visa, jurišnih čamaca I-Boot (potopljeni 1944) kraj otočića Lirica u Kornatskom otočju i dr.



















Položaj brodara nakon II. svj. rata bio je težak, budući da je rat već uzeo svoj danak, a preostali brodovi bili su izrabljeni, dotrajali i spori. Brodograđevna djelatnost bila je ponovno u zamahu, a događale su se i nove pomorske nesreće. Primjeri su parobrod Srbin koji je 1947. naišao na minu između svjetionika Spena i rta Glavotoka na Krku, parobrod Knin koji se 1950. nasukao kraj rta Trilja na Cresu, motorni brod Igrane koji se 1959. nasukao i potonuo između Urinja i Žurkova na Kvarneru, parobrod Višegrad koji se 1965. nasukao na pličini Peleš kraj Primoštena, 1971. požar na brodu August Cesarec nedaleko od rta Crna punta kraj Koromačna u Istri i dr. Prisutne su olupine brodova potonulih ispred riječke luke Sigrid (1977) i Elhawi Star (1982), olupina broda Peltastis (potonuo 1968) kraj Šila na Krku, ribarice Fortunal (potonula 1997) u uvali Tvrdo Zalučje na Visu i dr.







Tijekom Domovinskoga rata zabilježeno je više napada JRM-a i JNA na civilne brodove, poglavito trajekte Jadrolinije. Najviše je hrvatskih brodova stradalo u Dubrovniku, gdje je 1991−92. na području Mokošice, Rožata, Komolca, Sustjepana, Gruža i stare Gradske luke uništeno ili oštećeno više od 336 plovila. Većina ih je izgorjela u požarima izazvanima bombardiranjem luke Gruža i Gradske luke u studenome i prosincu 1991.







Brodolomi hrvatskih brodova na svjetskim morima

Hrvatska je svjetski poznata po brodograđevnoj industriji i pomorskoj tradiciji. Hrvatsko brodovlje širilo je prepoznatljivost domovine u svijetu, doživljavajući pritom različite havarije i pomorske nesreće izvan Jadrana. Na hrvatskim brodovima na kojima su plovili hrvatski pomorci zabilježena je pobuna posade 1859. na bakarskom briku Ivić u meksičkim vodama. Ubijeni su kapetan i dva člana posade, a bespomoćni jedrenjak pronašao je meksički ophodni brod. Poput više jedrenjaka XIX. st., brik Giorgio korčulanske brodovlasničke obitelji → Fabris potonuo je 1874. u pomorskoj nezgodi u Dardanelima. Njihov bark Fratelli Fabris, nosivosti 550 t, bio je najveći brod koji je u XIX. st. izgrađen u korčulanskim brodogradilištima, a potonuo je 1892. sa svih deset članova posade i vrijednim teretom korčulanskoga kamena u pličinama Vlissingena u Nizozemskoj. Bark Stefano izgrađen u Rijeci doživio je brodolom na obalama Australije 1875. Riječki bark Fa, koji je 1879. prevozio petrolej u željeznim barilama, nakon udara groma izgorio je u luci Point Brteeze u SAD-u. Bark Marta T., vlasništvo bakarsko-draških gospodarstvenika, nestao je s cijelom posadom ploveći iz Bone (danas Annaba u Alžiru) prema Veneciji 1887. Bark duge plovidbe Crono vlasnika iz Voloskoga kraj Opatije, koji je prevozio ugljen, potonuo je 1890. nakon sudara s njemačkim parobrodom Anna Wormann. Senjski bark Trojednica vlasnika → Vjenceslava Turkovića stradao je 1901. nakon što se zaputio iz floridske luke Carrabelle, kada mu je nevrijeme slomilo i uništilo jedra, a posada ga nakon evakuacije zapalila kako ne bi predstavljao opasnost za druge brodove.

Početkom I. svj. rata neki su se austrougarski i hrvatski parobrodi našli izvan domaćih voda. Najveći dio brodova vratio se u domaće luke, ali su parobrodi zatečeni u protivničkim lukama zaplijenjeni, a njihove posade iskrcane i zatočene. Primjeri su parobrodi dubrovačke parobrodarske udruge Unione Daksa, koju su Talijani preuzeli i prenamijenili u hladnjaču za prijevoz mesa iz Južne Amerike, te Federiko Glavić, koji je ostao na vezu u Njemačkoj zbog nemogućnosti plaćanja troškova stajanja. Parobrod Daksa simbol je najveće pomorske tragedije hrvatskih brodara u doba parobrodarstva, kada je nestao u Biskajskom zaljevu 1930. Tijekom II. svj. rata od ukupno 176 jugoslavenskih brodova, od kojih su dvije trećine bile u vlasništvu hrvatskih brodara, izvan Jadrana potopljeno ih je 57, a samo 29 parobroda duge plovidbe dočekalo je kraj rata. Najveći brod tadašnje jugoslavenske obalne plovidbe Kralj Aleksandar I. kapaciteta 1780 putnika naletio je na minu i nasukao se 1943. u uvali Karavastasi kraj rta Patrasa u Grčkoj.

Tragedije hrvatskih pomoraca nastavljene su i u drugoj polovici XX. st. Tanker Petar Zoranić Jugoslavenske tankerske plovidbe (→ Tankerska plovidba) zaplovio je 1969. tjesnacem Bosporom kao najveći brod dotad izgrađen u jadranskim brodogradilištima te prevozio teret od 23 800 t. Sudario se s grčkim tankerom World Harmony, nakon čega je slijedio niz eksplozija koje su trajale 55 dana. Bila je to najveća nesreća u povijesti toga poduzeća. Primjeri su i brodolom parobroda Šabac Kvarnerske plovidbe prigodom sudara s engleskim brodom Dorrington Court u La Mancheu 1962., požari na Jugolinijinim brodovima Makedonija u Crvenome moru 1963. i Trebinje u Indijskom oceanu 1967., nerazjašnjeni brodolom broda duge obalne plovidbe Tisa Jadranske slobodne plovidbe iz Splita 1965., sudar broda Kaprije šibenske Slobodne plovidbe 1979. s grčkim brodom Soula K. u Mramornome moru i dr. Najveća pomorska nesreća hrvatskoga brodarstva nakon II. svj. rata dogodila se 1980. kada je brod Dunav riječke Jugolinije s cijelom posadom od 32 pomorca nestao u Pacifiku zahvaćen olujnim nevremenom. Bilo je i brodoloma brodova izgrađenih u hrvatskim brodogradilištima koji su plovili za stranoga brodovlasnika. Najpoznatiji su među njima veliki tankeri Berge Istra i Berge Vanga izgrađeni u pulskom Uljaniku 1972. i 1974., a potonuli su pod nerazjašnjenim okolnostima 1975. i 1979.

Od 1850. do 2007. na Jadranu i drugim svjetskim morima stradalo je oko 565 hrvatskih brodova, uglavnom trgovačke mornarice, 2389 članova posade trgovačke i ratne mornarice te 864 putnika.

Ljevarstvo, znanstveno-stručni časopis koji je obrađivao teme vezane uz ljevarstvo, a izlazio je 1954–2013. Promijenio je nekoliko naziva. U početku je nosio naziv Ljevarstvo (1954–86), zatim Livarstvo (1986–91) pa ponovno Ljevarstvo (od 1992). U početku ga je izdavalo Društvo ljevača NR Hrvatske (1954–62), zatim Društvo ljevača SR Hrvatske (1963–77), Savez ljevača SR Hrvatske iz Rijeke (1978–86), Savez organizacija livaca Jugoslavije (1986–91), Savez ljevača Hrvatske (1992–95) te → Hrvatsko udruženje za ljevarstvo (od 1995).

Časopis je donosio stručne i znanstvene članke iz područja ljevarstva te prenosio najnovije informacije o razvoju ljevarstva iz međunarodne znanstvene periodike.

Hrvatsko društvo željezničkih inženjera (HDŽI), udruga inženjera i tehničara zaposlenih u željezničkim poduzećima ili u poduzećima poslovno vezanima uz željeznički sustav. Osnovana je 1992. u Zagrebu pod nazivom Klub inženjera i tehničara Hrvatskih željeznica (ITHŽ). Današnji naziv nosi od 2009.

Zauzima se za afirmaciju željeznice kao ekološki prihvatljivog, energetski učinkovitoga te konkurentnog i sigurnoga prometnog sustava. Sudjeluje u stvaranju jedinstvenoga strukovnog statusa inženjera i tehničara u hrvatskom željezničkom sustavu. Razmjenjuje praktična iskustva i stručna znanja iz područja europskih željezničkih iskustava sa sličnim društvima i udrugama u inozemstvu (2000. u suradnji s UEEIV-om organizirala prvo međunarodno savjetovanje o razvoju Hrvatskih željeznica), surađuje sa znanstvenim i istraživačkim ustanovama u Hrvatskoj (Fakultet prometnih znanosti) i inozemstvu te sudjeluje u radu na projektima vezanima uz razvoj i modernizaciju hrvatskoga željezničkog sustava. Obavlja stručne ekspertize i procjene, organizira stručna putovanja te prikuplja i sudjeluje u izradbi bibliografije vezane uz željezničku tehniku i tehnologiju.

Društvo organizira predavanja, savjetovanja, stručne skupove, te domaće i međunarodne znanstvene i znanstvenoistraživačke skupove. Izdaje znanstvene i stručne publikacije (od 2002. objavljuje stručni časopis → Željeznice 21). Priprema i prevodi edukacijske programe za članove društva, koje stručno usavršava i podupire njihov rad. Izdaje licence za zvanje euroinženjera.

Društvo je 2017. imalo oko 400 članova (organiziranih u 25 povjerenstava), a predsjednica je bila Danijela Barić. Društvo je član Europske asocijacije društava željezničkih inženjera (UEEIV).

Hrvatski automodelarski savez (HAMS), savez automodelarskih udruga, osnovan 1991. u Zagrebu. Potiče djelatnosti tehničke kulture, a posebno automodelarstva i automodelarskoga sporta. HAMS je od 1991. član europske i međunarodne federacije automodela na daljinsko upravljanje (EFRA, IFMAR). Utrke u kategorijama benzinski, nitro i elektromotori, te modelima razvrstanim po velični održavaju se na stazama u Zagrebu, Velikoj Gorici, Krapini i Koprivničkom Ivancu. HAMS je organizator domaćih i međunarodnih natjecanja te vodi školu automodelarstva za djecu. Od 2014. predsjednik Saveza je Zvonimir Matošić.

Duboković (Duboković Nadalini), brodovlasnička i pomorska obitelj iz Pitava na Hvaru, kamo se u XV. st. doselila iz Bosne. Zabilježena je 1797. u popisu povlaštenih doseljenih plemića i zaslužna za ukupan procvat Jelse, dovevši je potkraj XIX. st. do najprosperitetnije općine u Austro-Ugarskoj Monarhiji.

Prvi se u obitelji istaknuo Ivan (1805–1872), zemljoposjednik i prvi jelšanski brodar, koji se iz rodnih Pitava 1840. s obitelji preselio u Jelsu, gdje je bio načelnik općine (1848–68), te je nastavio s radovima koje je započeo njegov otac Nikola. Sanirao je močvarni predjel Soline kako bi spriječio širenje malarije te pregradio luku kamenom obalom i 1867. dao izgraditi lukobran. Zaslužan je i za otvaranje skladišta soli za soljenje plave ribe (1862) te brzojavnoga ureda u Jelsi. Posjedovao je trgovačke brodove duge plovidbe, škunu Marietta (1851) te brik Genitor Nicolò (1855), kojima je uspostavio redovitu plovidbenu liniju s lukama u Rusiji, Rumunjskoj, Grčkoj i Turskoj, ploveći i do južnoafričkih luka. Na linijama za Sredozemlje i Atlantik njegovim se jedrenjacima izvozila soljena riba, vapno, brački kamen i vino, a uvozilo žito, kukuruz, sumpor i modra galica. Najvećim brodom iz svoje flote održavao je putničku plovidbu za Ameriku. S bratom Jurjem (1800–1874), od 1866. hvarskim biskupom, podignuo je na obiteljskom imanju u predjelu Zavala kuću i crkvicu sv. Margarete. Ivan je najzaslužniji za unaprjeđenje poljodjelstva, zanatstva i trgovine, čime je uvelike utjecao na gospodarski i prometni razvoj Jelse. U brodovlasničkim poslovima naslijedili su ga sinovi Ante (1838–1894) i Niko (1834–1912), suvlasnici brika Marietta D. i kliperbrika Giovanni D., najvećega dalmatinskoga jedrenjaka, izgrađenoga 1873. u korčulanskom brodogradilištu, koji su nazvali očevim imenom. Niko, najistaknutniji pripadnik obitelji, dobio je nadimak Nadalini. Nakon što je u nautičkoj školi u Trstu 1857. položio ispit za kapetana duge plovidbe, postao je zapovjednikom obiteljskoga brika Genitor Nicolò, nazvana po njegovu djedu. Prevozio je žito na Hvar, te različitu robu i putnike Crnim i Sredozemnim morem te Atlantikom, najčešće iz Engleske u Ameriku. Do 1869., kada je napustio plovidbu, plovio je isključivo pod hrvatskom zastavom. Godine 1872. postao je upraviteljem obiteljskoga brodarskoga poduzeća i, s osam jedrenjaka, vlasnikom jedne od tada najvećih flota u srednjoj Dalmaciji. Na svojim je brodovima obučavao i usavršavao kadete za Pomorsku upravu u Trstu. Kao načelnik općine (1868–1912), nastojao je primijeniti zamisli engleskih teoretičara u gospodarskome razvoju Jelse: u izgradnji luke, cesta, pučke škole, u izvozu domaćih proizvoda te u razvoju obrta, trgovine i poljodjelstva. Posjedovao je i paromlin te razgranatu trgovinu vinom, žitom i rukotvorinama. Kao član Narodne stranke bio je pristaša narodnoga preporoda u Dalmaciji i saborski zastupnik u Dalmatinskome saboru (1870–94). Bio je jedan od osnivača Narodne čitaonice u Jelsi (1868), jedne od prvih knjižnica na jadranskim otocima, i Matice dalmatinske te predsjednik Hrvatske narodne stranke za Dalmaciju (1911–12). Odlikovan je ordenom viteza Franje Josipa. Njegova su nastojanja u gospodarskome razvoju Jelse nastavili sinovi Ivan, Frano i Juraj. Uz vinogradarstvo, koje je usavršio u Furlaniji i Austriji, Ivan (1862–1922) je posjedovao parni mlin i parobrode Nad i Veljko. Bio je član Javne dobrotvornosti, Jugoslavenske matice i Jugoslavenske čitaonice u Jelsi. Frano (1863−1929) je, nakon školovanja u Hvaru i Zadru, kratko s bratom Jurjem vodio očevu trgovinu u Jelsi, a od 1898. upravljao je veletrgovinom podružnice očeve tvrtke u Rijeci. Bio je i predsjednik riječke Trgovinsko-obrtničke komore (1907–19), član Saveza trgovaca na Sušaku, dugogodišnji predsjedatelj Prekomorske plovidbe d. d. i član Upravnoga odbora Jadranske banke (1920). Istaknuo se u doba I. svj. rata kao narodni dobrotvor. Juraj (1877–1951) je naslijedio očevo načelničko mjesto (1912–36). Isticao se otporom prema talijanskim vlastima. Tijekom I. svj. rata bio je prisiljen napustiti Jelsu i otići u Split, gdje je bio član Dalmatinske vlade i predsjednik Trgovačko-obrtničke komore (1929–30), a poslije i član upravnoga odbora Narodne banke Jugoslavije u Beogradu (1937) te narodni zastupnik.

Iz obitelji potječe i povijesni pisac Niko (1909−1991), koji je diplomirao i doktorirao pravo u Lausanni. Za II. svj. rata bio je konzul NDH u Trstu. Uz proučavanje povijesti brodarstva Jelse, bavio se pretežno arhivskim istraživanjima političke, društvene, gospodarske, pomorske i kulturne prošlosti otoka Hvara od srednjega vijeka do XIX. st.

Hrvatski savez za Sunčevu energiju (HSSE), savez udruga, pravnih osoba i obrtnika koji se bave djelatnostima iz područja energetike, osnovan 1983. u Rijeci.

Cilj saveza je promicanje stručnoga i znanstvenoga rada u području obnovljivih izvora energije koji ostvaruje okupljanjem znanstvenog i stručnog potencijala te organizacijom i koordinacijom aktivnosti svojih članova. Savez promiče tehničku kulturu iz područja praktične uporabe Sunčeve energije i drugih obnovljivih izvora energije, potiče izumiteljski i inovatorski rad te uvođenje i uporabu suvremenih tehnologija za uporabu Sunčeve i ostalih obnovljivih izvora energije. Zauzima se za izradbu standarda iz područja energetike te surađuje s drugim sličnim udrugama u Hrvatskoj i inozemstvu.

Organizira predavanja, stručna savjetovanja, konferencije i kongrese iz područja energetike i zaštite okoliša. Dugogodišnji je organizator međunarodnoga kongresa Energija i okoliš (2018. održao se po 26. put). U suradnji s drugim lokalnim organizacijama i institucijama organizira Riječki energetski tjedan. Od 1979. izdaje znanstveni časopis za Sunčevu i ostale alternativne izvore energije Sunčeva energija.

Od 2012. predsjednik Saveza je → Bernard Franković. Savez je član Međunarodnog društva za solarnu energiju (International Solar Energy Society, ISES).

Hrvatski povijesni muzej, muzejska institucija s temeljnom zadaćom prikupljanja, čuvanja i komuniciranja nacionalne kulturno-povijesne baštine od ranoga srednjeg vijeka do danas, osnovana ujedinjenjem Povijesnoga muzeja Hrvatske i Muzeja revolucije naroda Hrvatske u Zagrebu 1991.

Sljednik je Narodnoga muzeja, utemeljenoga u Zagrebu 1846. Muzej je danas smješten u baroknoj palači Vojković-Oršić-Kulmer-Rauch na Gornjem gradu te dijelom u Meštrovićevu paviljonu na Trgu žrtava fašizma, a zbog neodgovarajućih prostornih uvjeta nema stalni postav. Muzejska građa sadržava oko 320 000 predmeta sistematiziranih u 16 muzejskih zbirki. Sastavna jedinica Muzeja je i Memorijalni muzej Ivana Gorana Kovačića u Lukovdolu.

Zbirka oružja sadržava više od 5500 predmeta hladnog i vatrenog oružja te vojne opreme. Osim s povijesnih područja Hrvatske, Slavonije i Dalmacije, oružje potječe i iz okolnih krajeva, osobito onih pod osmanskom vlašću. Predmeti te zbirke neki su od prvih akvizicija nekadašnjega Narodnoga muzeja. Zbirku čine teški mačevi iz razvijenoga i kasnoga srednjeg vijeka, prve puške kukače i petroneli, mačevi rapiri i schiavone, turske sablje i orijentalne puške, raznoliko oružje na motki, jatagani, pištolji te vojničke i lovačke puške. Luksuzni i skupocjeni primjerci pušaka i pištolja, različitih sustava i mehanizama za opaljivanje, izrađeni su u najpoznatijim oružarskim radionicama u Europi, ali i u Hrvatskoj: u Zagrebu, Karlovcu i Otočcu. Dio zbirke su i predmeti povezani s obitelji preporoditelja Ljudevita Gaja, ostavština bana Josipa Jelačića i njegovih nasljednika (instalacijska sablja bana), ostavština obitelji Zrinskih, velikaške sablje obitelji Rauch, Pejačević, Bužan, Khuen i Belassi, žezlo bana Ignjata Gyulaya (1806−1831), žezlo bana Franje Vlašića (1832−1840).













Hrvatsko vojno učilište Dr. Franjo Tuđman, glavna vojna školska i znanstvenoistraživačka ustanova Oružanih snaga RH (OSRH) osnovana 1991. kao Časnički centar Hrvatske vojske.

Zbog ratnih zbivanja, prema odluci predsjednika RH Franje Tuđmana i zapovijedi načelnika Glavnoga stožera HV-a Antona Tusa, u Varaždinu, Zagrebu i Samoboru 1991. pokrenuto je osposobljavanje zapovjednoga kadra HV-a. Ubrzo potom, u prostorima dotadašnjeg → Centra vojnotehničkih škola KoV JNA General armije Ivan Gošnjak u Zagrebu, u prosincu 1991. osnovan je Časnički centar Hrvatske vojske u sastavu Uprave za školstvo Sektora za strategijska istraživanja, školstvo i obuku Glavnoga stožera HV-a. Time je izobrazba časničkoga i dočasničkoga kadra svih rodova i službi kopnene vojske ujedinjena u Zagrebu. Za ostale rodove vojske je 1992. u Splitu osnovan Mornarički nastavni centar (→ Središte za obuku HRM), a u Zadru Zrakoplovni nastavni centar (→ Središte za obuku HRZ i PZO Rudolf Perešin). Naziv zagrebačkog centra je 1993. promijenjen u Hrvatsko vojno učilište (HVU), odn. HVU Petar Zrinski. U sastavu toga učilišta bile su Zapovjedno-stožerna škola, Časnička škola i Dočasnička škola. Godine 1995. osnovana je Škola stranih jezika, a 1996. u sastav ulazi i Gardijsko središte za specijalističku obuku dočasnika Damir Tomljanović Gavran iz Šepurina, te učilišta HRM-a i HRZ-a. Nakon završetka teorijskoga dijela školovanja, polaznici su provodili vježbovno taborovanje na poligonima Velika (kraj Požege) i Gašinci (kraj Đakova), a od 1995. i na Glavnome poligonu HV-a u Slunju te poligonu Crvena zemlja kraj Knina. U razdoblju 1991−96. u nakladi HVU-a tiskano je oko 150 udžbenika i druge nastavne građe. Vojno školstvo se 1995−96. prilagođava i osuvremenjuje prema modelu NATO-a. Promjenom sustava vojne izobrazbe, 1997. ustrojena su tri granska učilišta: Učilište Hrvatske kopnene vojske, Učilište Hrvatske ratne mornarice i Učilište Hrvatskog ratnog zrakoplovstva i protuzračne obrane, svako sa svojim časničkim i dočasničkim školama. Učilišta su iste godine ujedinjena u sklopu HVU-a, ali zadržavši dotadašnje lokacije na zagrebačkome Črnomercu (kopnena vojska), u splitskoj Lori (ratna mornarica) i Zemuniku (ratno zrakoplovstvo). Godine 1998. osnovana je Ratna škola OSRH Ban Josip Jelačić. Od ulaska RH u program Partnerstvo za mir 2000., HVU surađuje sa školskim institucijama NATO-a u Rimu, Oberammergauu i Norfolku te na bilateralnoj osnovi sa zemljama u okruženju. Od 2002. granska učilišta podređena su zapovjedništvima pojedinih vojnih grana, a HVU ulazi u sastav Zapovjedništva za združenu izobrazbu i obuku (ZZIO). Od samih početaka HVU surađuje s Fakultetom prometnih znanosti u Zagrebu u izobrazbi vojnih pilota. U suradnji sa sveučilištima u Zagrebu i Splitu te Tehničkim veleučilištem u Zagrebu 2003. pokrenut je civilno-vojni program Kadet, za školovanje budućih visokoobrazovanih časnica i časnika svih triju grana OSRH. Stipendisti Ministarstva obrane RH (MORH) pohađali su preddiplomske studije kao i civilni studenti, ali uz dodatnu vojnu obuku, te su potom nastavljali vojno školovanje na HVU-u. Preustrojem iz 2007. HVU je ponovno obuhvaćao cjelokupan sustav vojne izobrazbe, uključujući Ratnu školu, Zapovjedno-stožernu školu, Časničku školu, Dočasničku školu i Školu stranih jezika. Iste godine započele su pripreme za usklađivanje obrazovnoga procesa s odredbama Bolonjske deklaracije, a na Ratnoj i Zapovjedno-stožernoj školi školovao se i časnički kadar iz vojska zemalja NATO-a, EU-a i okruženja. HVU je 2008−12. djelovao kao ZZIO. Za više stožerne i zapovjedne dužnosti izobrazba se provodila u intergranskim školama ZZIO-a: Ratnoj, Zapovjedno-stožernoj i Visokoj dočasničkoj školi, a izobrazba za potrebe rodova, službi i struka provodila se u granskim školama. Temeljem pozitivnoga mišljenja sveučilišta u Zagrebu, Splitu i Osijeku (2010), 2014. pokrenuti su studijski programi Vojnog inženjerstva, Vojnog vođenja i upravljanja te Vojnog pomorstva (2017). Novi studiji zamjenjuju dotadašnji projekt civilno-vojnog školovanja Kadet, osim u dijelu koji se odnosi na školovanje vojnih pilota, koji ostaje na Fakultetu prometnih znanosti (smjer Aeronautika). Od 2014. novu ustrojstvenu cjelinu HVU-a čini Centar za obrambene i strateške studije, od 2015. Centar za obrambene i strateške studije Petar Zrinski. HVU je 2015. preimenovan u Hrvatsko vojno učilište Dr. Franjo Tuđman. Uz već navedeno, na tom se učilištu provodi vojno-diplomatska izobrazba, tečaj obrambene diplomacije, tečaj strategijskog planiranja, tečajevi informatike, geoinformacijskih i prostornoinformacijskih sustava (GIS i PIS) te drugi tečajevi.













Učilište se sastoji od: dekanata sa šest katedri (strategije, operativnog umijeća, taktike, vojne logistike, upravljanja i vođenja te općevojnih predmeta); Centra vojnih škola Petar Zrinski, u sastavu kojega su Ratna škola Ban Josip Jelačić, Zapovjedno-stožerna škola Blago Zadro, Časnička škola Andrija Matijaš Pauk i Dočasnička škola Damir Tomljanović Gavran; Središta za strane jezike Katarina Zrinski te Centra za obrambene i strateške studije Janko Bobetko.

Ravnatelji HVU-a (odn. prethodnih ustanova) bili su 1992−96. Dragutin Šlopar, 1996−2000. Josip Lucić, 2000−12. Slaven Zdilar, 2012−17. Slavko Barić te od 2017. Mato Pađen.

Vojni studijski programi

Vojno inženjerstvo i Vojno vođenje i upravljanje preddiplomski su studijski programi Sveučilišta u Zagrebu, od kojih je prvi usmjeren na tehničko, a drugi na društveno područje. Jedini su takvi programi u RH, a namijenjeni su obrazovanju budućih časnica i časnika OSRH, interdisciplinarni su te dijele veći broj zajedničkih kolegija. Uz vojne stručnjake HVU-a Dr. Franjo Tuđman i OSRH-a, nastavu izvode nastavnici Fakulteta elektrotehnike i računarstva, Fakulteta strojarstva i brodogradnje, Fakulteta političkih znanosti, Fakulteta organizacije i informatike, Fakulteta kemijskog inženjerstva i tehnologije, Rudarsko-geološko-naftnoga fakulteta, Geodetskoga fakulteta, Građevinskoga fakulteta, Filozofskoga fakulteta, Fakulteta prometnih znanosti, Pravnoga fakulteta i Visoke policijske škole. Završetkom studija stječe se akademski naziv prvostupnika izabranoga studijskoga programa, prvi časnički čin poručnika određenoga roda ili tehničke službe, te se polaznici upućuju na mjesta prvih časničkih dužnosti.

Studij vojnoga inženjerstva usmjeren je javnomu sektoru obrane i oružanih snaga, ali i zaštiti i spašavanju ljudi i imovine, civilnoj zaštiti u kriznim situacijama i prirodnim ili tehnološkim katastrofama. Sadržaj kolegija iz znanstvenih je područja tehničkih i prirodnih znanosti, polja i grana strojarstva, općega strojarstva, elektrotehnike i elektronike te kemije i kemijskoga inženjerstva. Struktura programa vojnoga inženjerstva podijeljena je na: oklopništvo, topništvo, inženjeriju, tehničku službu, pješaštvo, vezu, motrenje i navođenje, protuzračnu obranu i nuklearno-biološko-kemijsku obranu.

Vojno pomorstvo petogodišnji je integrirani preddiplomski i diplomski sveučilišni studij Sveučilišta u Splitu namijenjen obrazovanju budućih časnica i časnika MORH-a i OSRH-a. Nastavu izvode nastavnici Sveučilišta u Splitu zajedno s HVU-om Dr. Franjo Tuđman i MORH-om, u specijaliziranim učionicama i kabinetima vojarne Admiral flote Sveto Letica–Barba Pomorske baze Lore u Splitu te na Pomorskome fakultetu i Fakultetu elektrotehnike, strojarstva i brodogradnje u Splitu. Osim časničkoga kadra, omogućuje obrazovanje za potrebe Ministarstva mora, prometa i infrastrukture RH te Ministarstva unutarnjih poslova RH. Smjerovi studija su vojna nautika, vojno brodostrojarstvo te vojna elektrotehnika. Opće sposobnosti koje kadeti stječu završetkom studija (plovidba, manevriranje, održavanje, rukovanje teretom i dr.) istovjetne su kao i na ostalim pomorskim fakultetima te uz to ovladavaju vještinama vođenja, zapovijedanja i nadzora, rukovanja osobnim vatrenim oružjem, gađanja i održavanja oružja te orijentacije u prostoru i okružju. Završetkom studija stječe se akademski naziv magistar inženjer vojnoga pomorstva izabranoga smjera, prvi časnički čin i zaposlenje u ministarstvu s kojim je potpisan ugovor o stipendiji (MORH, Ministarstvo mora, prometa i infrastrukture RH te Ministarstvo unutarnjih poslova RH).

Studij Aeronautika − vojni pilot preddiplomski je studij koji se provodi na → Fakultetu prometnih znanosti u Zagrebu.

Didolić, trgovačka i brodovlasnička obitelj iz Selaca na Braču, poznata po nadimcima Veli, Mali, Mrmere i Marmerini.

Prvi se put spominje u XVII. st. u sumartinskoj matici. U drugoj polovici XIX. st. članovi obitelji posjedovali su tri trabakula, Sv. Jušto, Mir vama i Petar, kojima su se prevozili vino i ulje do Venecije, a na povratku se u Senju ukrcavalo građevno drvo. Prevozili su i građevni kamen u Carigrad i Odesu te na povratku u Selca pšenicu. Članovi posada na jedrenjacima kojima su zapovijedali Didolići, Antun, Ivan, Nikola i Vicko, bili su većinom Bračani.

Pripadnici te poznate bračke veleposjedničke obitelji bavili su se proizvodnjom i prodajom vina te su vodili trgovine u Zagrebu, Lavovu i Pragu. Podupirali su sjedinjenje Dalmacije s Hrvatskom i Slavonijom te su svojim političkim djelovanjem znatno pridonijeli stranačkim mijenama na Braču. U razdoblju narodnoga preporoda u Dalmaciji Didolića dvori bili su središte kulturnoga i političkoga života. Uz Vicka, javnoga bilježnika i prisjednika u općinskoj upravi u Pučišćima, posebno se istaknuo Toma (1844−1907), pristaša Narodne stranke, jedan od vođa narodnoga preporoda na Braču, prvi načelnik Selaca (1885), poslanik u Dalmatinskom pokrajinskom saboru (1883−85), zaslužan za uvođenje hrvatskoga jezika u upravno-administrativni i prosvjetni sustav. Načelnikovanje je 1885. kratko preuzeo Petar (1846−1906), a nakon sukoba s veleposjedničkom obitelji Štambuk, koja je nakon 1907. preuzela općinsku vlast, 1913. općinsku upravu u Selcima preuzeo je ponovno jedan od Didolića, načelnik Marko, trgovac, vlasnik vinarije u Pragu.

Iz obitelji potječe i Nikola (1848−1916), pomorski pedagog i pisac, ravnatelj nautičkih škola u Kotoru (1882−1900) i Dubrovniku (1901−10).

Transactions on Maritime Science (ToMS), znanstveni časopis koji obrađuje teme vezane uz pomorstvo, a koji od 2012. izlazi dva puta na godinu. Izdaje ga → Pomorski fakultet u Splitu.

Sljednik je Zbornika radova Visoke pomorske škole u Splitu (izlazio od 2000. do 2005). Časopis donosi znanstvene članke vezane uz različite aspekte pomorstva (pomorsko inženjerstvo i navigaciju, ekologiju, ribarstvo, transport, zakonske regulative i srodna područja) te prikaze važnijih radova, knjiga i događaja iz područja pomorskih znanosti. Potpomaže znanstvenu suradnju sa studentima, a njihovi stručno ocijenjeni radovi izlaze u zasebnoj rubrici. Časopis povremeno objavljuje dvojezičnu (na hrvatskom i engleskom jeziku) rubriku Umjetnički eksperimenti. Svi ostali članci objavljuju se isključivo na engleskom jeziku. Objavljuje se u tiskanom i u elektroničkom obliku (od 2012. dostupan je na portalu znanstvenih časopisa RH). Glavni urednik časopisa od 2012. je Ivica Kuzmanić.

Hrvatsko društvo za teoriju strojeva i mehanizama (HDTSM), udruga znanstvenika i diplomiranih inženjera koji djeluju u području teorije strojeva i mehanizama, osnovana 1992. u Zagrebu. Sljednik je republičkoga Društva za teoriju strojeva i mehanizama (osnovanog 1979), koje je bilo podružnica Jugoslavenskog udruženja za teoriju mašina i mehanizama (iz njega je istupilo 1991).

Društvo potiče i unapređuje obrazovanje, znanstveno istraživanje i praktičnu primjenu iz područja teorije strojeva i mehanizama, objavljuje monografije, časopise i ostale publikacije, organizira znanstvene i stručne skupove, kongrese, simpozije i seminare. Surađuje sa srodnim stručnim organizacijama u zemlji i inozemstvu.

Društvo ima oko 50 članova, a  od 2010. predsjednik  je Miljenko Stegić. Od 1993. Društvo je član Međunarodne organizacije za teoriju strojeva i mehanizama (International Federation Theory of Machines and Mechanisms, IFToMM).

Hrvatski strojarski i brodograđevni inženjerski savez (HSBIS), savez inženjerskih udruga i stručnjaka s područja strojarstva i brodogradnje koji je u Zagrebu djelovao od 1994. do 2017. Sljednik je dugogodišnjeg organiziranja inženjera toga područja, isprva pod zajedničkim okriljem Kluba inžinira i arhitekta (→ Hrvatski inženjerski savez), u sklopu kojega je 1927. osnovan Klub strojara i električara (od 1946. Sekcija elektrostrojara Društva inženjera i tehničara Hrvatske). Strojarsko krilo te sekcije osamostalilo se 1953. osnovavši Društvo strojarskih inženjera i tehničara Hrvatske (od 1962. Savez strojarskih inženjera i tehničara Hrvatske, od 1968. Savez strojarskih i brodograđevnih inženjera i tehničara Hrvatske, od 1972. Savez društava strojarskih i brodograđevnih inženjera i tehničara Hrvatske, te od 1994. Hrvatski strojarski i brodograđevni inženjerski savez).

Tijekom rada Savez je pridonio promicanju strojarske i brodograđevne struke u Hrvatskoj. Sudjelovao je u izradbi i promicanju tehničke propisnosti, organiziranju inženjerskih skupova, savjetovanja, seminara i tečajeva, prezentacija znanstvenih i stručnih postignuća, ustrojavanju i izvođenju programa stalnoga usavršavanja članova. Od 1959. do 2013. Savez je bio izdavač uglednoga znanstvenog časopisa → Strojarstvo, te je objavljivao zbornike radova i literaturu za stručne ispite iz strojarske struke te stručne knjige i priručnike.

Posljednji predsjednik Saveza (od 2005) bio je → Bernard Franković.

Hrvatska stručno-znanstvena udruga za energetiku, strojarske tehnologije i obnovljive izvore energije (HESO), udruga za promicanje, razvoj i modernizaciju energetike, primjenu novih strojarskih tehnologija i obnovljivih izvora energije te gospodarenje resursima, osnovana 2010. u Zagrebu.

Udruga prati dostignuća iz energetike, strojarskih tehnologija, obnovljivih izvora energije, termotehnike, opreme pod tlakom te iz područja zaštite okoliša i ekologije. Informira o novim propisima, zakonima, regulativnim i ostalim aktima te normama iz područja svoje djelatnosti. Surađuje s domaćim i međunarodnim tijelima na izradbi tehničkih zakona, propisa i normi te organizira stručne i znanstvene skupove, savjetovanja, radionice i kongrese na kojima se putem prezentacije suvremenih tehnologija i najnovijih postignuća stručno usavršavaju stručnjaci i članovi komora za koje je to obvezno. Skupove prati izdavanje zbornika, časopisa, knjiga i stručnih materijala.

Udruga je 2017. imala 106 članova, a predsjednik je bio Branko Iljaš.

Hrvatsko društvo za toplinsku obradu i inženjerstvo površina (HDTOIP), udruga koja okuplja stručne i znanstvene kadrove koji se bave problematikom toplinske obradbe. Osnovana je 1988. u Zagrebu.

Udruga radi na prihvaćanju i primjeni tehnologije toplinske obradbe u procesu proizvodnje, izradbi terminologije, tipizaciji i normiranju toplinske obradbe, a zahvaljujući različitim tehničkim odborima djeluje i na međunarodnom planu. Posrednik je između poslovnoga, industrijskoga sektora i znanstvene zajednice.

Društvo je organizator znanstveno-stručnih skupova s međunarodnim sudjelovanjem popraćenih zbornicima radova, te drugih stručnih seminara.

Dugogodišnji predsjednik Društva bio je → Božo Smoljan, a od 2016. vodi ga Božidar Matijević.

Jasak, Hrvoje (Zagreb, 2. III. 1970), strojarski inženjer, stručnjak za računalnu dinamiku fluida.

Diplomirao je 1992. na Fakultetu strojarstva i brodogradnje u Zagrebu (FSB), a doktorirao 1996. na Imperial College u Londonu disertacijom Analiza pogreške i procjena za metodu konačnih volumena s primjenom na tok fluida (Error Analysis and Estimation for the Finite Volume Method with Applications to Fluid Flows). Radio je 1992−93. na FSB-u, a nakon doktorata zaposlio se u poduzeću Computational Dynamics u Londonu (1996−2000). Od 2000. radi u poduzeću Nabla u Londonu, kojemu je tehnički direktor. Od 2003. izvanredni je profesor na FSB-u, gdje predaje kolegije Mlazni motori I−II, Hidraulički strojevi i postrojenja te Numeričke metode u mehanici kontinuuma. Suautor je računalnoga programa FOAM za računalnu dinamiku fluida, razvoj kojega je započeo još na doktorskom studiju. Verzija OpenFOAM objavljena je 2004. kao računalni program otvorenoga koda. Istovremeno je osnovao poduzeće Wikki sa sjedištem u Londonu, kojemu je i direktor.

Područja su njegova znanstvenoga i stručnoga interesa fizikalno modeliranje, računalna dinamika fluida i numeričke metode. Član je American Society of Mechanical Engineers (ASME) od 2000., American Institute of Aeronautics and Astronautics (AIAA) od 2003. i Hrvatskog društva za mehaniku (HDM) od 2006.

Beara, Ljubomir (Zelovo kraj Sinja, 12. X. 1925 – Zagreb, 6. I. 1989), strojarski inženjer, stručnjak za elektrolučno zavarivanje.

Na Strojarsko-brodograđevnom fakultetu (→ Fakultet strojarstva i brodogradnje; FSB) diplomirao je 1958., magistrirao 1970. te doktorirao 1988. disertacijom Utjecaj parametara zavarivanja na svojstva zavara mikrolegiranih čelika izvedenih elektrolučnim zavarivanjem pod zaštitom CO₂ (mentor → M. Novosel). Na FSB-u radio je od 1959., od 1988. kao redoviti profesor. Predavao je kolegije Zavarivanje, Postupci zavarivanja i Napetosti. Bio je savjetnik, projektant i istraživač za područje zavarivanja. Autor je prvoga programa izobrazbe inženjera zavarivanja te predsjednik Društva za tehniku zavarivanja Hrvatske (1971–75). Glavni urednik časopisa Zavarivanje bio je 1977–79. Autor je knjige Zavarivanje (1986) i suautor priručnika Elektrolučno zavarivanje (1977).

Hrvatski autoklub (HAK), nacionalna udruga vozača i vlasnika vozila te krovna nacionalna udruga koja objedinjuje rad autoklubova u Hrvatskoj, osnovana 1906. u Zagrebu.

Isprva se nazivao Prvi hrvatski automobilni klub, a poslije Prvi hrvatski moto-klub (od 1921), Automobilistički-motociklistički savez Hrvatske (od 1946), Auto-moto savez Hrvatske (od 1948), dok današnji naziv nosi od 1991.







Ovlasti HAK-a regulirane zakonima su: pružanje tehničke pomoći vozačima na cesti, informiranje javnosti o stanju i prohodnosti cesta u RH, izdavanje međunarodnih vozačkih dozvola, organizacija i provedba vozačkih ispita, homologacija vozila, obavljanje stručnoga nadzora nad radom stanica za tehnički pregled vozila i stručnoga nadzora nad subjektima koji obavljaju osposobljavanje kandidata za vozače, prikupljanje, čuvanje i prodaja vozila i plovila pod carinskim nadzorom i dr. Kako bi pomogao sudionicima cestovnoga prometa, Hrvatski autoklub je 1963. uveo službu pomoći na cestama (koja se od 1970. mogla ostvariti pozivom na broj 987; danas 1987), a 1979. osnovao je informativni centar putem kojega svi korisnici cestovnoga prometa mogu dobiti najnovije informacije o stanju u prometu na cestama.







HAK ima razvijenu izdavačku djelatnost (knjige, časopis, kartografska građa) kojom sudionike cestovnoga prometa nastoji što bolje informirati o cestovnoj mreži i osposobiti ih za što sigurnije prometovanje. Člansko glasilo Hrvatski automobilni list počelo je izlaziti 1914., a pod promijenjenim nazivom, Revija HAK, neprekidno izlazi do danas.

Članova Hrvatskoga autokluba 2017. bilo je 25 temeljnih autoklubova i 44 lokalna autokluba te više od 230 000 građana, vozača i vlasnika vozila. Te godine udruga je imala 225 zaposlenih.

Hrvatski autoklub član je nekoliko svjetskih i europskih automobilističkih saveza (od 1992. član je Međunarodne automobilističke federacije – Fédération Internationale de l’Automobile, FIA), s kojima surađuje na mnogobrojnim međunarodnim programima (EuroRAP, EuroTAP i dr.).

Hrvatska komora inženjera tehnologije prometa i transporta, strukovna organizacija koja okuplja inženjere prometa i transporta, osnovana 2008. u Zagrebu.

Djelatnost komore uključuje projektiranje, reviziju i kontrolu projekata te stručne dokumentacije; izradbu i reviziju studija, elaborata i planova; procjenu, izvođenje i nadzor građenja, rekonstrukcije i održavanja prometnica i prometnih objekata, prometne signalizacije i opreme, upravljačkih sustava u prometu i transportu; ispitivanje kvalitete ugrađenih materijala, proizvoda i radova te tehničko vještačenje. Komora ima ovlast davanja i oduzimanja licenci ovlaštenim inženjerima za rad u struci i za obavljanje samostalne djelatnosti te davanja i oduzimanja iskaznica ovlaštenim inženjerima. Skrbi o pravima i časti članova i predstavlja ih u zemlji i inozemstvu. Obavlja stručni nadzor nad radom članova i vodi imenik ovlaštenih inženjera tehnologije prometa i transporta. Surađuje s fakultetima, ministarstvima, drugim komorama i ostalim institucijama. Organizira savjetovanja, stručna osposobljavanja i polaganja stručnoga ispita te licenciranje u tehnologiji prometa i transporta.

Rad komore organiziran je u pet strukovnih razreda inženjera – za cestovni promet, željeznički promet, poštanski i informacijsko-komunikacijski promet, pomorski promet i promet na plovnim putovima u unutarnjim vodama te razred zračnog prometa i inženjera aeronautike.

Sredinom 2018. Komora je imala 249 članova, a predsjednik je bio → Hrvoje Baričević.

Fakultet strojarstva i brodogradnje (FSB), visokoškolska i znanstvenoistraživačka ustanova u sastavu Sveučilišta u Zagrebu osnovana 1956. koja obuhvaća sveučilišne preddiplomske i diplomske studije strojarstva, brodogradnje i zrakoplovstva te poslijediplomski doktorski i specijalistički studij. Na Fakultetu su 2017. studirala 2224 studenta, a diplomiralo ih je 453, od čega 219 prvostupnika; Fakultet zapošljava 421 djelatnika (239 u znanstveno-nastavnim, nastavnim i suradničkim zvanjima). Najstarija je i najveća ustanova toga tipa u RH te niz godina predstavlja središte razvoja znanosti i tehnologije u području strojarstva, brodogradnje i zrakoplovstva. Baštini dugogodišnju tradiciju visokoškolske nastave → strojarstva i → brodogradnje u Hrvatskoj.

Povijest

Studiji strojarstva i brodogradnje na Tehničkoj visokoj školi i Tehničkome fakultetu

Fakultet strojarstva i brodogradnje jedan je od četiriju sljednika Tehničke visoke škole (TVŠ) osnovane 1919. u Zagrebu. Jednu od dviju skupina odjela te škole pri njezinu su osnutku činili strojarski, elektrotehnički, brodograđevni i brodostrojarski odjel, na čelu s dekanom → Marijom Kiseljakom. U prvoj akademskoj godini 1919/20. studij strojarstva upisalo je 60 studenata, brodogradnje 20 i brodostrojarstva četiri, a prvi su studenti diplomirali strojarstvo 1924 (Vinko Zgaga, Pavao i Ivan Rajh).

Kako bi se spriječilo njezino ukidanje i preseljenje u Beograd, Tehnička visoka škola ušla je 1926. u sastav Sveučilišta u Zagrebu te je preimenovana u Tehnički fakultet. Dotadašnji strojarski, elektrotehnički, brodograđevni i brodostrojarski odjel tijekom vremena ujedinjeni su u strojarski odjel sa strojograđevnim, elektrotehničkim, brodograđevnim i brodostrojarskim smjerom; brodostrojarski je smjer ukinut 1930. Prvi naslov doktora znanosti iz strojarstva stekao je 1931. → Ivo Hercigonja. Od 1941. u ratnim se godinama nastava odvijala s poteškoćama, a potkraj 1944. potpuno je zamrla. U dotadašnjih 25 godina visokoškolske nastave diplomirala su 274 inženjera strojarstva i brodogradnje.

Utemeljenju suvremene visokoškolske nastave strojarstva i brodogradnje te razvoju Zagreba kao središta tehničkih studija pridonio je osnutak i opremanje pojedinih zavoda i laboratorija Škole, odn. Fakulteta: Zavoda za mehaničku tehnologiju (osnovan 1922; osnivač je bio → Nikola Nikolajevič Savin, a naslijedili su ga → Đuro Stipetić i → Artemij Šahnazarov), Laboratorija za strojarstvo (1924‒25; → Leopold Sorta), Zavoda za konstrukciju strojevnih dijelova (1928; → Josip Boncelj), Zavoda za tehničku termodinamiku i toplinske strojeve (1930, → Josip Miler), Zavoda za brodogradnju (1936‒37; Đ. Stipetić), Zavoda za tehniku hlađenja (1936‒37; → Fran Bošnjaković), Zavoda za automobilizam i motorizaciju (1942; → Dragutin Krpan), Zavoda za tehniku strujanja (1942‒43; → Dragutin Horvat), Zavoda za hidraulične strojeve (1942‒43; → Dimitrij Pavlovič Ruzskij) i dr. Prvo sjedište odjela i zavoda strojarstva i brodogradnje bilo je na današnjem Rooseveltovu trgu br. 6, s dvorišnom zgradom laboratorija, a neke su katedre i zavodi imali sjedišta u novoj zgradi Kemijskog instituta na Marulićevu trgu 20, u južnome krilu Obrtne škole na današnjem Trgu Republike Hrvatske 3 i u novoizgrađenoj zgradi Tehničkoga fakulteta u Kačićevoj 26.

Društvo arhitekata i inženjera, kao pokretač osnivanja TVŠ-a, darovalo je 1919. školi svoju bogatu knjižnicu koja je postala osnova središnje školske knjižnice, dok su pojedini zavodi osnivali vlastite čitaonice i knjižnice. Niz godina knjižnicom su (od 1934. samostalan odjel Tehničkoga fakulteta) upravljali profesori Juraj Božičević i Vilim Nietsche do 1943., kada je fond sadržavao više od 10 000 knjiga i oko 100 časopisa iz različitih područja tehničkih znanosti.

Strojarsko-brodograđevni fakultet

Nakon II. svj. rata, od akademske godine 1945/46. Tehnički je fakultet nastavio djelovati u istom organizacijskom obliku. U godinama opće industrijalizacije zemlje, usporedo s rastućim potrebama industrije rastao je broj studenata na svim odjelima Tehničkoga fakulteta, a tijekom vremena popunio se i nastavnički kadar koji je nedostajao. Tehnički fakultet unutar Sveučilišta postao je prevelik, pa su odlukom Sabora SRH 1956. kao njegovi sljednici osnovana četiri samostalna fakulteta. Izvođenje nastave i sve obveze dotadašnjih strojarskog i brodograđevnog smjera preuzeo je Strojarsko-brodograđevni fakultet (SBF), dok su ostali novoosnovani fakulteti bili Arhitektonsko-građevinsko-geodetski fakultet (AGG), Elektrotehnički fakultet (ETF) i Kemijsko-prehrambeno-rudarski fakultet (KPRF).

Fond zajedničke knjižnice, koji je do 1962. dosegnuo više od 30 000 svezaka, također je podijeljen (1961‒66).

Visoka tehnička škola

Usprkos pokretanju izbornih tehnoloških usmjerenja još 1952 (akademske godine 1960‒61. osnovan je i poseban Tehnološki odjel SBF-a), Fakultet je i dalje bio tradicionalno usmjeren na školovanje konstruktora, te se počeo osjećati manjak školovanih tehnoloških stručnjaka. Kako bi se za rastuću industriju osigurali potrebni stručnjaci u proizvodnji, 1958. osnovana je samostalna Visoka tehnička škola (VTŠ), koja je od 1961. bila u sastavu zagrebačkoga sveučilišta. Od 1960. VTŠ djeluje u novoizgrađenim prostorima u Ulici Đure Salaja 1 (danas Ulica Ivana Lučića; arhitekti Marijan Haberle, Minka Jurković).

Fakultet strojarstva i brodogradnje

Ubrzo nakon izgradnje zgrade VTŠ-a, i SBF je uselio u nove prostore izgrađene 1966. u neposrednoj blizini, u Ulici Đure Salaja 5 (arhitekt Kazimir Ostrogović). Godine 1967. ujedinili su se SBF i VTŠ u Fakultet strojarstva i brodogradnje (FSB), koji to ime nosi do danas. Nastava se odvijala u sklopu 37 katedri, a znanstveno-istraživačka djelatnost u 17 zavoda. Takva organizacija nije bila duga vijeka. Ovisno o društvenim kretanjima, zavodi i katedre su višekratno reorganizirani u matice, grupe, OOUR-e, da bi se 1978. RO Fakultet strojarstva i brodogradnje organizirala u osam zavoda: za brodogradnju, za energetska postrojenja, za automatiku i mjernu tehniku, za materijale, za organizaciju, za strojarstvo, za mehaničke konstrukcije te za tehnologiju. Nakon osamostaljenja RH 1990. stupile su na snagu nove zakonske odredbe, prema kojima se, dokinućem odredbi o samoupravljanju, promijenio ustroj i upravljanje fakultetom.







Diseminacija znanja i stručnosti

Jačanjem industrije i rastom njezinih potreba za visokoobrazovanim kadrom, zagrebački Fakultet i njegovi nastavnici od početka 1960-ih potpomagali su organiziranje nastave u industrijskim središtima diljem zemlje. Isprva je većinom organiziran samo I. stupanj visokoga obrazovanja (uglavnom za izvanredne studente uz rad), dok su studenti svoje četverogodišnje školovanje završavali u Zagrebu. Čak i nakon potpunog osamostaljenja studija, niz godina zagrebački su nastavnici i dalje održavali nastavu na tim učilištima.

Godine 1960. osnovan je Centar za izvanredni studij strojarstva u Splitu koji je djelovao u sastavu Strojarsko-brodograđevnoga fakulteta u Zagrebu do 1965., kada je osnovan Strojarsko-tehnološki odjel pri Elektrotehničkome fakultetu u Splitu (→ Fakultet elektrotehnike, strojarstva i brodogradnje), a od 1968. pri tom odjelu organiziran je i studij brodogradnje. Od 1976. studij strojarstva postaje četverogodišnjim.

U Karlovcu je 1960. osnovana Viša tehnička strojarska škola, koja se 1983. organizacijski pridružila FSB-u te prerasla u nastavni centar FSB-a u Karlovcu. Od 1997. škola se osamostalila u sklopu → Veleučilišta u Karlovcu.

Od 1962. u Slavonskome Brodu djelovao je Centar za izvanredni studij Visoke tehničke škole iz Zagreba, koji nastavu za studente uz rad održava u suradnji s Institutom za naučno-istraživački rad Đuro Đaković (→ Đuro Đaković Centar za istraživanje i razvoj). Godine 1967. preimenovan je u Centar FSB-a za studij strojarstva u Slavonskome Brodu, od 1970. u Centru je omogućen redoviti studij I. stupnja, a od akademske godine 1973/74. i II. stupnja. Godine 1979. studij se osamostalio te djeluje kao → Strojarski fakultet u Slavonskom Brodu.

Osim u nastavnome pogledu, FSB je dao velik doprinos organizaciji i pokretanju istraživačkih i razvojnih središta i instituta u hrvatskim poduzećima i izvan njih (npr. → Brodarski institut), s kojima i danas ostvaruje tijesnu suradnju.

Ustrojstvo Fakulteta

Fakultet je danas organiziran u 13 zavoda i tri slobodne katedre, a u sastavu dekanata i tajništva djeluje sedam službi, fakultetska knjižnica, računalski centar i skriptarnica. Nastavni i znanstveno-istraživački rad provode Zavod za konstruiranje s dvije katedre i tri laboratorija, Zavod za tehničku mehaniku (četiri katedre i tri laboratorija), Zavod za termodinamiku, toplinsku i procesnu tehniku (dvije katedre i četiri laboratorija), Zavod za motore i transportna sredstva (tri katedre i četiri laboratorija), Zavod za energetska postrojenja, energetiku i okoliš (tri katedre i tri laboratorija), Zavod za brodogradnju i pomorsku tehniku (pet katedri i šest laboratorija), Zavod za industrijsko inženjerstvo (tri katedre i tri laboratorija), Zavod za kvalitetu (dvije katedre i tri laboratorija), Zavod za robotiku i automatizaciju proizvodnih sustava (dvije katedre i četiri laboratorija), Zavod za materijale (dvije katedre i osam laboratorija), Zavod za zavarene konstrukcije (dvije katedre i dva laboratorija), Zavod za tehnologiju (četiri katedre i pet laboratorija), Zavod za zrakoplovno inženjerstvo (dvije katedre i jedan laboratorij) i Zavod za mehaniku fluida (dvije katedre i dva laboratorija). Izvan zavoda djeluju Katedra za matematiku, Katedra za tjelesnu i zdravstvenu kulturu i Katedra za tehničke strane jezike s laboratorijem.

Knjižnica Fakulteta od 1995. djeluje u novouređenim prostorima s fondom koji danas obuhvaća 51 000 knjiga i 400 naslova časopisa.

FSB je 1996. osnovao Centar za transfer tehnologije d. o. o. s ciljem tehnološkoga razvoja RH u području strojarstva i brodogradnje, povezivanja znanosti i tehnologije s gospodarstvom, pokretanja inovativnih projekata zasnovanih na održivome razvoju, te cjeloživotne izobrazbe stručnjaka iz gospodarstva radi uspješnijega transfera tehnoloških procesa i povećanja konkurentske sposobnosti domaće industrije.

Nastava

Na FSB-u postoje preddiplomski, diplomski i poslijediplomski studij. Temeljni su preddiplomski i diplomski studiji strojarstva, brodogradnje i zrakoplovstva. Na studiju strojarstva postoje smjerovi: konstrukcijski, procesno-energetski, proizvodno inženjerstvo, brodostrojarstvo, inženjersko modeliranje i računalne simulacije, računalno inženjerstvo, industrijsko inženjerstvo i menadžment, inženjerstvo materijala te mehatronika i robotika; studiji brodogradnje i zrakoplovstva nemaju smjerove.

Poslijediplomski studiji organizirani su kao doktorski i specijalistički. Doktorski studij strojarstvo, brodogradnja, zrakoplovstvo, metalurgija obuhvaća 11 smjerova, a specijalistički poslijediplomski studij nudi usavršavanje iz sedam područja strojarstva i brodogradnje.

Znanstvenoistraživački rad

Znanstvena i stručna istraživanja provode se na razini zavoda i laboratorija. Rad na projektima financiraju domaće institucije, zaklade te projekti za poticanje razvoja gospodarstva, a fakultet je uključen i u međunarodne projekte. Fakultet je do 2017. potpisao više od 40 sporazuma o suradnji s institucijama iz 24 zemlje, među kojima pet iz Južne Koreje, po četiri iz Njemačke i Slovenije, tri iz Kine, jedan iz Italije, Francuske, Njemačke, Poljske i dr. U projektima EU-a Fakultet sudjeluje s više od 20 ugovora, od kojih se ističu projekti Sedmoga okvirnog programa FP7, Obzora 2020, Erasmusa +, kao i Strukturnih fondova, dok više od 20 projekata financira Hrvatska zaklada za znanost i Ministarstvo znanosti i obrazovanja. Po ukupnim sredstvima međunarodni projekti gotovo tri puta nadmašuju domaće.

Nakladništvo

Prva literatura za studente strojarstva i brodogradnje javila se istodobno s početkom rada TVŠ-a, te je već akademske godine 1920–21. u izdanju udruge studenata tiskano osam skripata. Među ranim djelima ističu se Mehanika II. Nauka o čvrstoći (1921) S. Timošenka, Mehanička tehnologija II (1924) Đ. Stipetića, Kompresori i rashladni strojevi (1925) J. Milera, Tokarski noževi (1927) i Brušenje (1929) A. Šahnazarova. Poslijeratno izdavanje nastavne literature za studije strojarstva i brodogradnje obilježio je svojim mnogobrojnim izdanjima D. Bazjanac, koji je kao dugogodišnji nastavnik izdao deset udžbenika i 15 zbirki zadataka u više od 40 izdanja iz svih područja tehničke mehanike. Osobito su vrijedna i djela F. Bošnjakovića izdana na hrvatskom jeziku u više izdanja Nauka o toplini I, II, III (1947‒78; 1950‒76; 1986). Premda su prvi autori obilježili udžbeničku literaturu, sljedeći su naraštaji nastavnika fakulteta obogatili tehničku literaturu u širokom polju strojarstva i brodogradnje, pa je do kraja XX. st. broj novih naslova i ponovljenih izdanja dosegnuo gotovo 1000.

Fakultet je u ranim godinama postojanja bio jedan od idejnih začetnika časopisa → Brodogradnja (1950) i poslije časopisa → Strojarstvo (1959). Od 1970. fakultet izdaje zbornik radova, od 2000. pod nazivom → Transactions of FAMENA, koji je postao ugledan međunarodni znanstveni časopis.

Centar vojnotehničkih škola KoV JNA General armije Ivan Gošnjak (CVTŠ), ustanova sa sjedištem u Zagrebu koja je okupljala srednje i visokoškolske obrazovne institucije za školovanje časnika i dočasnika kopnene vojske JNA. Osnovan je 1953. kao Tehnički školski centar KoV JNA (TŠC), a u Zagrebu je djelovao do 1991., kada je zbog ratnih zbivanja premješten u Srbiju (Beograd i Kruševac). Visoko obrazovanje koje se provodilo unutar Centra bilo je najkvalitetnije tehničko obrazovanje u državi te su ondje predavali najcjenjeniji profesori s civilnih fakulteta.

Centar je nastao spajanjem dviju postojećih škola – Automobilskoga školskog centra i Artiljerijsko-tehničke oficirske škole, te osnivanjem novih – Vojnotehničke oficirske škole, Automobilske oficirske aplikacione škole (zatvorena 1955), Tehničke podoficirske škole (od 1969. Srednja tehnička vojna škola), Tehničke škole rezervnih oficira i Vojnoindustrijske škole (1956. preustrojena u Višu vojnotehničku akademiju, a 1960. u Školu za usavršavanje tehničkih oficira). Godine 1970. Centru se pridružila i novoosnovana Vojna gimnazija Ivo Lola Ribar (matematičkoga smjera). TŠC imao je funkciju koordinacije nastave i vođenja izdavačke djelatnosti, a škole su u drugim pogledima bile neovisne. U TŠC-u školovali su se aktivni i rezervni časnici moto-tehničke i artiljerijsko-tehničke struke, dočasnici više tehničkih struka te vojni majstori.

Reformom školstva TŠC je 1974. preoblikovan te su unutar njega djelovale Tehnička vojna akademija KoV (TVA, u sastavu koje je od 1979. Vojnotehnički fakultet, VTF), Tehnička srednja vojna škola KoV, Nastavni bataljon i Vojna gimnazija. Naziv je 1980. promijenjen u TŠC General armije Ivan Gošnjak, a 1984. u Centar vojnotehničkih škola KoV JNA General armije Ivan Gošnjak prema hrvatskome političaru i generalu Ivanu Gošnjaku (1909–1980).

Čelnici Centra za njegova djelovanja u Hrvatskoj bili su Jovan Đurić (1953−55), Bogdan Peko (1955−65), Milan Pavlović (1965−73), → Žarko Alujević (1973−80), Ramiz Abduli (1980−89) i Zvonimir Tonković (1989−91).

Visoko obrazovanje u CVTŠ-u

Visoko obrazovanje u sklopu Centra provodilo se za buduće časnike tehničke i prometne službe kopnene vojske. Osnovana 1953. kao Vojnotehnička oficirska škola, naziv i ustroj više je puta promijenila: Viša vojnotehnička akademija (1956), Škola za usavršavanje tehničkih oficira (1961), a od reforme vojnoga školstva (odn. ujedinjavanja svih visokih škola u jedinstvenu ustanovu) nosi naziv Visoka tehnička škola KoV JNA (VTŠ, 1966). Škola je u sastavu imala Tehničku akademiju (I. stupanj školovanja), Višu tehničku akademiju (II. stupanj školovanja) i Školu za usavršavanje tehničkih oficira, a sastojala se od 19 katedri (od kojih su neke poslije ujedinjene) te odjela za strane jezike. Godine 1972. uvedeno je školovanje nuklearno-biološko-kemijske obrane i protuzračne obrane. Prvi stupanj školovanja trajao je tri godine (čin poručnika i titula inženjera smjera ili specijalnosti), a drugi se stupanj upisivao nakon dvije godine u službi te je trajao dvije godine, čime se stjecala titula diplomiranoga vojnog inženjera određenoga smjera i specijalnosti. Magistarski i doktorski studij (područje operacijskih istraživanja) uvedeni su 1968., čime je omogućeno i dodatno obrazovanje nastavnoga kadra (koji se do tada obrazovao na civilnim fakultetima). Od početnih deset nastavnika s doktoratom znanosti (1966), 1991. broj je narastao na 66, a do iste godine obrazovano je i 117 magistara znanosti.

Godine 1974. naziv škole promijenjen je u Tehnička vojna akademija KoV JNA (TVA). Školovanje je od tada trajalo pet godina (čin poručnika i titula diplomiranoga inženjera smjera ili specijalnosti) i provodilo se na šest smjerova: naoružanje, motorna vozila i inženjerski strojevi, elektronika, pirotehnologija, raketni i prometni smjer. U sastavu Akademije provodilo se školovanje rezervnih časnika te usavršavanje tehničkih časnika (Škola rezervnih tehničkih oficira i Škola za usavršavanje tehničkih oficira). Naziv je ponovno promijenjen 1985. u Visoke vojnotehničke škole KoV JNA (VVTŠ). U sastavu VVTŠ-a djelovale su Vojnotehnička akademija, Vojnotehnički fakultet i Škola rezervnih oficira tehničke službe, s jedinstvenim nastavnim kadrom organiziranim u katedre. Velik dio nastavnoga kadra (uključujući oko 80% nastavnika s doktoratom znanosti) ostao je u Hrvatskoj, gdje su ubrzo uspostavljene nove obrazovne ustanove kopnene vojske (→ Hrvatsko vojno učilište Dr. Franjo Tuđman).

Visoko obrazovanje u CVTŠ-u vodili su Dane Blažević (1953−60), Božidar Kušec (1960−61), Ignatije Perić (1961−64), Nikola Derikrava (1964−66), Petar Bošnjaković (1966−67), Božidar Kovačić (1967−72), Milan Budiselić (1972−75), Ramiz Abduli (1975−80), Zvonimir Tonković (1980−86) te → Simeon Kovačev (1986−91).

Vojnotehnički fakultet također je bio dio sustava visokoškolskoga obrazovanja u sklopu Centra, a osnovan je 1979. kao vojnoprivredni sektor TVA. Elaborat o osnivanju izradio je 1965. → Edgar Škrobonja, čime je dao koncept za promicanje vojnih tehničkih akademija u visoke tehničke škole. Cilj je bio stvaranje stručnjaka za razvoj i proizvodnju ratnih materijalnih sredstava, kadra kakav tada nije bilo moguće dobiti obrazovanjem na civilnim fakultetima. Studenti su u pravima i dužnostima bili jednaki pitomcima TVA, no nisu nosili uniforme. Naziv Vojnotehnički fakultet (VTF) uveden je 1985., kada je TVA preustrojen u VVTŠ. Fakultet je u Zagrebu djelovao do 1991., kada je premješten u Beograd. Obrazovanje je završilo 11 klasa, od čega osam u potpunosti u Zagrebu, a tri klase započele su školovanje u Zagrebu, a završile u Beogradu.

ronjenje, boravak pod vodom uz zadržavanje daha ili uz pomoć uređaja koji omogućuju disanje. Razlikuje se ronjenje na dah (apnea), klasično ronjenje vezano uza pumpu za zrak ili kompresor na površini i ronjenje sa samostalnom (autonomnom) ronilačkom opremom. Pri ronjenju na dah na malim dubinama rabi se maska s disalicom i peraje. Klasična ronilačka oprema za dubine do 60 m sastoji se od gumenog ili neoprenskog nepropusnog odijela, kacige, cijevi za opskrbu zrakom, komunikacijskog uređaja, veznoga konopa, utega, teških cipela i pojasa za alat. Ronilac udiše zrak ili plinsku mješavinu, koja se izvana tlači u kacigu. Ronilačka oprema autonomnoga ronioca omogućuje slobodnije kretanje, a sastoji se od neoprenskog odijela, maske, regulatora sa spremnicima zraka ili plinske mješavine (akvalung), pojasa s utezima, instrumenata (sat i dekompresiometar) te peraja.

Sportska natjecanja u ronjenju uključuju niz disciplina ronjenja na dah, plivanja perajama, podvodne orijentacije i podvodne fotografije. Svjetske krovne organizacije koje upravljaju i nadziru priznavanje rekorda organiziraju natjecanja i postavljaju standarde u edukaciji u ronjenju na dah su CMAS (od francuskoga Confédération Mondiale des Activités Subaquatiques), osnovana 1959. i AIDA (od francuskoga Association Internationale pour le Développement de l’Apnée), osnovana 1992.

Osnivanjem ronilačkih udruženja NAUI (od engl. National Association of Underwater Instructors) 1959. te PADI (od engl. Professional Association of Diving Instructors) 1966. stvoreni su temelji za razvoj suvremenih ronilačkih škola. Sportsko-rekreativno ronjenje obavlja se do dubine od 40 m, dok se osvajanje većih dubina smatra tehničkim ronjenjem koje zahtijeva specijalnu opremu, plinske mješavine umjesto stlačenoga zraka i dodatnu osposobljenost ronilaca. U Hrvatskoj je 1980-tih bilo oko 5000 ronilaca, a procjenjuje se kako danas zaroni 80 000 do 100 000 ljudi na godinu.

Pojava ronjenja i razvoj ronilačke opreme

Prvi materijalni trag o čovjeku koji je ronio je prikaz na asirskom reljefu iz 885. pr. Kr. Rani i autentičan je zapis o ronjenju u rukopisima grčkoga povjesničara Herodota (V. st. pr. Kr.). Kako je ronjenje bilo motivirano i vojnim razlozima, ronioci Aleksandra Velikoga (356. pr. Kr. – 323. pr. Kr.) su u luci Tiru nakon opsade 332. pr. Kr. uklanjali prepreke. Najvažniji posao ronilaca u prošlosti bilo je spašavanje tereta s potonulih brodova. Ronilo se isključivo na dah, a obuka je započinjala još u djetinjstvu. Umjesto utega rabilo se kamenje, a ronilac je bio vezan konopcima. Među izumima Leonarda Da Vincija (1452–1519) nalaze se i neka rješenja za ronjenje. Među ostalim, izumio je napravu s pomoću koje se atmosferski zrak diše kroz cijev koja pluta na površini.







Čovjek se za disanje pod vodom najprije služio stabljikom trske. Prvi podatci o ronilačkom zvonu s otvorenim dnom, koje se spuštalo utezima u vodu, omogućivši da zrak ostane zarobljen unutar njegovih stijenki, potječu iz 1531. Christian Augustus Siebe (1788–1872) zabilježen je kao izumitelj prve praktične odjeće za ronjenje početkom XIX. st., iako je u to doba nekoliko izumitelja eksperimentiralo sa sličnim ronilačkim inovacijama. Do 1840. razvio je i djelotvoran ventil za disanje koji je omogućio uporabu vodootpornoga odijela za cijelu dužinu tijela, poznatoga kao Siebeovo usavršeno ronilačko odijelo. Ono je izravan prethodnik današnjega standardnog odijela za veće dubine s površinskom opskrbom zraka.

Do polovice XX. st. ronjenje je bilo moguće samo dobavom zraka s površine. Godine 1943. Jacques-Yves Cousteau (1910–1997) i Emile Gagnan (1900–1979) izumili su akvalung, samostalnu ronilačku napravu za disanje pod vodom, koju čini spremnik sa stlačenim zrakom i automatski regulator za dovod zraka pod tlakom koji je primjeren dubini ronjenja. Nakon toga slijedio je nagli razvoj sportsko-rekreativnoga ronjenja i lake ronilačke opreme u smjeru uvođenja kompenzatora plovnosti, sve boljih ronilačkih regulatora, mokrih ili suhih ronilačkih odijela te ronilačkoga računala za praćenje svih parametara ronjenja i izračun trajanja dekompresijskih stanki.

Razvoj ronjenja na području Hrvatske

Tradicija ronjenja u Hrvatskoj najstarija je na otoku Krapnju, gdje su se ronici od 1893. pri izlovu spužava koristili skafanderima uvezenima iz Italije. Krapanjski su se ronioci u tom razdoblju najviše istaknuli u gradnji i popravcima lukobrana diljem istočnojadranske obale, osobito pri gradnji velikog lukobrana na ulazu u pulsku luku (1910−14). Ronioci s područja Hrvatske bili su cijenjeni u Austro-Ugarskoj Monarhiji kao izvođači podvodnih radova i pripadnici ratne mornarice.







Sportski ribič iz Splita Krešimir Mateljan izradio je 1916. prvu masku za ronjenje, a prvi podvodni ribolovci, opremljeni opremom vlastite izradbe, djelovali su u Sušaku i Dubrovniku od 1937. Nakon II. svj. rata ratna je mornarica organizirala suvremeno školovanje klasičnih i autonomnih ronilaca te podvodnih diverzanata. U vađenju potopljenih brodova istaknuo se splitski → Brodospas, koji je tehnički i kadrovski bio među najboljima takvim poduzećima na Sredozemlju, a imao je važnu ulogu u osposobljavanju ronilaca. Prvi ronilački aparat zatvorenoga kruga izradio je 1950. istaknuti hrvatski ronilac → Josip Medur, a jedan od najzaslužnijih za popularizaciju i razvoj ronjenja bio je → Karlo Baumann koji je obrazovao velik broj ronilaca. Prvi tečaj podvodne medicine i tečaj dubinskoga ronjenja do 200 m organizirao je 1966. → Zavod za pomorsku medicinu, koji se i danas bavi unapređenjem zdravstvene potpore u području pomorske, podvodne i hiperbarične medicine.

Sportsko i rekreacijsko ronjenje u Hrvatskoj

U Splitu je 1953. osnovan Savez sportskih ribolovaca Jadrana, koji je 1960. promijenio naziv u Savez za sportski ribolov na moru i podvodne aktivnosti SFR Jugoslavije. Njegov sljednik i krovna ronilačka organizacija u Hrvatskoj je → Hrvatski ronilački savez, osnovan 1992., koji koordinira sportsko-rekreacijsku ronilačku aktivnost. Prvo Prvenstvo Jugoslavije u podvodnom ribolovu održano je 1956. u Dubrovniku. Četvrto Europsko prvenstvo održano je 1957. u Malome Lošinju, a poslije je proglašeno prvim Svjetskim prvenstvom. U Malome Lošinju se od 1960. održava natjecanje Novogodišnji kup gradova, kojemu je od 1965. pridodan Zimski kup nacija. Prvenstvo Jugoslavije u plivanju perajama se prvi put održalo 1965. u Rijeci, gdje je 1972. organizirano međunarodno natjecanje u toj disciplini pod nazivom Prva zlatna peraja Kvarnera. Prvenstvo Jugoslavije u brzinskom ronjenju na dah održavalo se od 1968., a prvenstvo u podvodnoj orijentaciji, koja se sastoji od što bržeg i preciznijeg savladavanja udaljenosti ravnajući se prema vidljivim (tzv. reperi) i nevidljivim orijentirima, od 1964. Prvo Svjetsko prvenstvo u podvodnoj orijentaciji održano je 1973. na Omladinskom jezeru kraj Lokava u Gorskome kotaru. Prve snimke jadranskoga podmorja djelo su Josipa Medura koji je prvi film snimio 1950. Prvo natjecanje u podvodnoj fotografiji kao sportskoj disciplini održano je 1973., a značajniji razvoj hrvatske podvodne fotografije slijedio je potkraj 1990-ih, kada je hrvatska reprezentacija nastupila na svjetskim prvenstvima u Norveškoj (1998) i Egiptu (2000).

Najstarije udruženje za podvodne djelatnosti u Hrvatskoj, Društvo za podvodne sportove Zagreb, utemeljeno je 1954. Od 1970-ih sportsko i rekreacijsko ronjenje u Hrvatskoj snažno se razvija te postaje i dio turističke ponude. Tijekom 1990-ih počeli su se osnivati komercijalni ronilački centri namijenjeni organizaciji ronilačkih zarona na atraktivnim lokacijama u jadranskome podmorju. Prvi komercijalni centri osnovani su na području Istre, a ubrzo su se počeli osnivati i na drugim lokacijama duž jadranske obale. Osim organizacije ronilačkih izleta, ti centri organiziraju i školovanje za sva ronilačka zvanja (kategorije). Popularno je i tehničko ronjenje, osobito dubinsko ronjenje na olupinama potopljenih brodova. (→ brodolom)

Uspjesi hrvatskih ronilaca

Angažman hrvatskih ronilaca na dah iznjedrio je mnoštvo medalja osvojenih na svjetskim i europskim prvenstvima te višestruko obaranje svjetskih rekorda u više dubinskih i daljinskih disciplina s ili bez peraja, utega ili drugih pomagala. Ističe se Goran Čolak koji je postavio svjetske rekorde u pet disciplina (DNF, DYN, CNF, CWT, STA) te osvojio niz medalja na svjetskim i europskim prvenstvima, što ga čini najuspješnijim hrvatskim sportskim roniocem. Svjetske rekorde postavljali su i Karla Fabrio Čubrić (discipline DYN i JB), Katarina Zubčić (DNF), Lidija Lijić Vulić (JB), Valentina Cafolla (DYN), Mike Marić (JB) te Kristijan Curavić (ronjenje pod ledom u dubinu).









Hrvatsko društvo inženjera sigurnosti (HDIS), krovna strukovna udruga koja okuplja stručnjake iz područja industrije sigurnosti, osnovana 2001. u Zagrebu.

Cilj Društva zaštita je i promicanje prava i interesa struke inženjera sigurnosti te unaprjeđenje sigurnosti uopće. HDIS je u suradnji s Visokom školom za sigurnost te veleučilištima u Karlovcu i Rijeci 2010. u Zagrebu organizirao Prvi hrvatski sabor inženjera sigurnosti (na kojemu je donesena Deklaracija inženjera sigurnosti u Hrvatskoj), koji je popraćen zbornikom radova.

Organizator je Znanstveno-stručne konferencije s međunarodnim sudjelovanjem – Menadžment i sigurnost (Čakovec, od 2006) i tribine Novi hrvatski propisi u zaštiti (Čakovec, 2003). Nakladnik je stručnih knjiga (Služba zaštite na radu: istraživanje problematike organizacije i rada službi na radu u poslovnim organizacijama u Hrvatskoj D. Cmrečnjak, 2009. i Stručnjak za zaštitu na radu: istraživanje problematike rada samostalnog stručnjaka za zaštitu na radu u srednje velikim poslovnim organizacijama I. Božajić, 2010) i časopisa Biblioteka inženjera sigurnosti (danas IPROZ).

Predsjednik Hrvatskoga društva inženjera sigurnosti je Antun Matija Filipović (od 2013). Udruga je 2013. imala oko 430 članova. Članica je → Hrvatskoga inženjerskoga saveza.

Medur, Josip (Bjelovar, 10. XII. 1918 − Rijeka, 28. XII. 2003), sportski djelatnik, stručnjak za podvodni ribolov i fotografiju te ronilaštvo.

Kao građevinski inženjer te zaljubljenik u vodene sportove od mladosti, u Rijeci je neposredno nakon II. svj. rata sa skupinom prijatelja, ronilačkih entuzijasta, tehničkih stručnjaka i inovatora, počeo projektirati te proizvoditi prvu opremu za podvodni ribolov, ronilaštvo i podvodnu fotografiju. U radionici Sport Servis Sušak vlasnika Antona Kalokire inicirao je serijsku proizvodnju, a izrađivale su se maske, disalice, peraje, oklopi za fotoaparate i kinokamere te podvodne puške s različitim mehanizmima ispaljivanja (na oprugu, elastičnu vrpcu, gumenu oprugu i stlačeni zrak). Nakon što se A. Kalokira odselio, Medur je proizvodnju i razvoj raznih modela pušaka za podvodni ribolov nastavio u Centru za podvodna istraživanja. Ondje je organizirao prvu službenu i sustavnu obuku civilnih ronilaca, postavši prvi ronilački instruktor na području tadašnje države. Bio je jedan od prvih snimatelja jadranskoga podmorja (opremom vlastite proizvodnje), a prvi film snimio je 1950. Bio je organizator i sudionik prvih natjecanja u podvodnom ribolovu i prvi izbornik državne reprezentacije (1956–71) koja je 1956. nastupila na europskom prvenstvu u podvodnom ribolovu u Bastiji na Korzici. Reprezentacija je na svjetskom prvenstvu 1967. na Kubi, loveći njegovim puškama, osvojila četvrto mjesto.

Bio je dugogodišnji član Izvršnoga odbora, predsjednik komisije za podvodni ribolov te predsjednik Sportskog odbora Svjetskoga saveza za podvodne aktivnosti (Confédération Mondiale des Activités Subaquatiques, CMAS) utemeljenog 1959. Jedan je od osnivača Saveza ribolovaca Jadrana osnovanog 1954. u Splitu (poslije Savez za sportski ribolov na moru i podvodne aktivnosti Jugoslavije), kojega je 1957–84. bio tajnik, te pokretač i dugogodišnji urednik časopisa More. Hrvatski ronilački savez izabrao ga je za svojega doživotnog počasnog predsjednika. Autor je prve hrvatske knjige o podvodnome ribolovu Podvodni lov na Jadranu (1958).

Zbirka predmeta koje je Medur sakupio za života, u kojoj se posebno ističu primjerci prvih serijski proizvedenih maski, disalica i peraja izrađivanih u riječkoj radionici, prema njegovoj je želji 2008. darovana → Pomorskom i povijesnom muzeju Hrvatskog primorja Rijeka.

Hrvatski robotički savez (HROBOS), krovni nacionalni savez udruga tehničke kulture, koji potiče izvaninstitucijsko obrazovanje, razvoj i promicanje robotike u Hrvatskoj. Osnovan je 2012. u Zagrebu, a institucije osnivači su Hrvatsko društvo za robotiku (osnovano 1994), Udruga za robotiku Split (2000), Robotičko informatički klub Popovača (2011), Udruga za nove tehnologije Robofreak iz Varaždina (2012) i Društvo za robotiku Istra iz Pule (2012).

Cilj Saveza je podizanje javne svijesti o značaju robotike, omogućavanje i unapređivanje cjeloživotnog obrazovanja u području robotike (škola robotike, webinari, robotički kampovi), informiranje o robotičkim postignućima u svijetu, zastupanje prava i interesa članica te pridonošenje njihovu razvoju. Kako bi ostvario zadane ciljeve, Savez surađuje s ministarstvima, agencijama, znanstvenim i drugim obrazovnim institucijama te sudjeluje u radu savjetodavnih tijela i radnih skupina. Savez organizira domaća natjecanja (Robotička alka Junior od 2010; Hrvatska liga robotičara od 2011; Robotrka na prstenac od 2013; FIRST LEGO League od 2017), a podupire i hrvatske natjecatelje na međunarodnim natjecanjima (RoboCup Junior, FIRST Global Challenge). Osnovao je Muzej robotike i Centar za praktičnu robotiku u Puli, a za svoje potrebe i robotičku knjižnicu.

Hrvatski robotički savez član je Hrvatske zajednice tehničke kulture u Zagrebu. Članstvo saveza čini 12 udruga. Predsjednica Hrvatskoga robotičkoga saveza od 2015. je Ana Sović Kržić.