Ašperger, Smiljko (Zagreb, 25. I. 1921 – Zagreb, 3. V. 2014), kemijski inženjer i stručnjak za kemijsku kinetiku i reakcijske mehanizme.

Na Kemijskom odjelu Tehničkoga fakulteta u Zagrebu diplomirao je 1943., a doktorirao 1946. disertacijom O kinetici fotokemijskih oksidacija bikromatom (mentor → K. Weber). Još za studija → Vladimir Prelog pozvao ga je na suradnju koja je trajala do Prelogova odlaska u inozemstvo (1940–41). Nakon doktorata zaposlio se na zagrebačkom Farmaceutskom fakultetu (→ Farmaceutsko-biokemijski fakultet), gdje je bio redoviti profesor od 1962. do umirovljenja 1986. Bio je predstojnik Zavoda za fizikalnu kemiju 1950–86. i Zavoda za kemiju 1971–79. te dekan Fakulteta 1959–62., 1964–66. i 1970–72. Utemeljio je 1961. prvi kemijski poslijediplomski studij Fizikalne metode u kemiji, koji je 1971. uključen u Sveučilišni poslijediplomski studij.

Kao poslijedoktorand u Londonu je 1954–55. na Sveučilišnom koledžu (University College) radio je kod kemičara Sir Christophera Kilka Ingolda (1893–1970), a u Rochesteru (savezna država New York, SAD) 1955–57. kod Williama H. Saundersa, Jr. na tamošnjem sveučilištu (University of Rochester). U Institutu Ruđer Bošković bio je suradnik 1958–74., te ondje utemeljio i vodio Laboratorij za kemijsku kinetiku, gdje je započeo istraživanja u području masene spektrometrije. Područja su njegova znanstvenog i stručnog interesa kemijska kinetika, reakcijski mehanizmi, teorija reakcije supstitucije, spektrometrija masa i primjena stabilnih izotopa u anorganskoj kemiji. Najvažniji su mu znanstveni rezultati otkriće da se fotooksidacija glicerola i etilenglikola u vodenoj otopini s kalijevim bikromatom usporava povišenjem temperature (a ne ubrzava se, kako bi se očekivalo) te otkriće α-deuterijskoga efekta, koje se ubrzo pokazalo kao moćan alat za rješavanje organskih reakcijskih mehanizama. Autor je knjige Šezdeset godina u kemijskoj znanosti (2001), udžbenika Kemijska kinetika i anorganski reakcijski mehanizmi (1999) i skripta Praktikum iz fizikalne kemije (s M. Pribanićem, 1967). Bio je redoviti član HAZU-a od 1991. i predsjednik Hrvatskoga kemijskog društva (1966–68), kojega je od 1998. bio doživotni počasni član. Dobitnik je Nagrade »Ruđer Bošković« 1967. i Nagrade za životno djelo 1992.

Jadran tvornica čarapa d. d., poduzeće za proizvodnju i prodaju čarapa sa sjedištem u Zagrebu, osnovano 1929. pod imenom Silk tvornica čarapa d. d.

Kao utemeljitelji dioničkoga društva registrirana su zagrebačka poduzeća Preslica tekstilna industrija (osnovano 1925) i Zvono industrija čarapa i trikotaže (osnovano 1926). Tvornica se nalazila u Ulici Frane Supila 7, a proizvoditi je započela 1930. s približno 90 zaposlenih, od kojih je dio stručnih radnika stigao iz Čehoslovačke. U prvoj godini proizvedeno je oko 180 000 pari svilenih ženskih čarapa. Nakon požara u tvornici Zvono 1931., njezini vlasnici i suvlasnici tvornice Silk kapital dobiven od osiguranja uložili su u proširenje i modernizaciju Silka. Tvornica je tada proširena i nabavljeno je nekoliko novih strojeva, a broj zaposlenih povećao se na 200. Zbog gospodarske krize koja je 1930-ih vladala u državi, potrošnja tekstilnih proizvoda smanjila se, a na skladištima su se gomilale zalihe neprodanih proizvoda. Tvornice čarapa 1935. radile su sa samo 50% kapaciteta, zbog čega su bile prisiljene otpuštati radnike. U takvim okolnostima Silk je 1936. privremeno dijelom promijenio djelatnost: započeo je proizvodnju, preradbu i doradbu raznovrsne tekstilne i pletene robe te izgradio vlastitu bojadisaonicu.













Tvornica je 1941. nakratko promijenila ime u Svilena čarapa d. d., a potkraj iste godine preimenovana je u Jadran tvornica čarapa i bojadisaonica. Zbog velikih potreba za čarapama za vojne i civilne namjene, u tvornici je 1941. radilo 218 radnika. Međutim, ostalih ratnih godina tvornica je radila sa smanjenim kapacitetom, tako da je potkraj 1942. otpustila 30 radnika. Kako je za II. svj. rata strojni park bio loše održavan ili uništen, proizvodnja se nastavila uz velike teškoće. Nakon nacionalizacije tvornice 1946., postrojenja su se počela osuvremenjivati, a proizvodnja je dopunjena kolekcijama muških i dječjih čarapa. Poduzeće je prvo u Jugoslaviji potkraj 1940-ih počelo proizvoditi čarape od sintetskih vlakana, tzv. najlonke, pa je time i prvo steklo iskustva u preradbi i doradbi čarapa od toga materijala. Godine 1950. pripojena mu je Tvornica čarapa Karlovac, nakon čega su strojevi iz karlovačke tvornice preseljeni u zagrebačku. Jednocilindrični strojevi na transmisijski pogon i mehaničko povlačenje pletiva u crijevu, namijenjeni za proizvodnju čarapa bez šava, nabavljeni 1952., bili su prvi te vrste u Jugoslaviji. Prva Jadranova prodavaonica otvorena je 1955. u Ulici Nikole Jurišića 8 u Zagrebu. U tvornici je 1956. proizvedeno oko 800 000 pari čarapa, a 1957–60. proširena je nadogradnjama te obnovljena novim strojevima. Godine 1963. nabavljeni su i prvi kružnopletaći strojevi Moncenisio za proizvodnju tanke ženske čarape. Poduzeće je 1980. zapošljavalo 403 radnika, proizvelo oko 6,7 milijuna pari čarapa koje je prodavalo u svim jugoslavenskim republikama te u još pet europskih zemalja. Iste je godine izvezlo 415 000 pari čarapa ili 6,1% od ukupne proizvodnje. Jadran je u prvoj polovici 1980-ih proizvodio oko 3% od ukupne proizvodnje čarapa u Jugoslaviji. Godine 1989. proizvedena su 8,2 milijuna čarapa, a bilo je zaposleno 395 radnika.





















Jadranu je 1990. pripojeno zagrebačko poduzeće Zora industrija vunenih tkanina (osnovano 1935) sa sjedištem u Rapskoj ulici 52, a pogoni iz Ulice Frane Supila 1992. preseljeni su u nekadašnje sjedište Zore. Te je godine proizvedeno oko 12,5 milijuna pari čarapa, izvoz je dosegnuo 50% količinske proizvodnje, a sličan se omjer zadržao i u sljedećem razdoblju. Od 1990-ih Jadran je kontinuirano izvozio u Nizozemsku, Austriju, Njemačku, Švicarsku i dr. Godine 1993. obavljena je pretvorba iz poduzeća s punom odgovornošću u dioničko društvo pod nazivom Jadran tvornica čarapa. Zbog nemogućnosti nabave bojene pamučne pređe za muški i dječji program, jedan od pogona u tom razdoblju specijalizirao se i pretežno preorijentirao na vlastito bojenje artikala iz sirove pamučne pređe. Broj zaposlenih smanjio se 1999. na 362. Poduzeće je 2004. preseljeno na novu lokaciju u Ulicu Vinka Žganeca 2 u zagrebačkoj Dubravi, u objekt prvotno izgrađen za potrebe tadašnje tvornice Nikola Tesla.















Oko 90% tvorničkih kapaciteta odnosi se na proizvodnju ženskih čarapa, dok su ostali kapaciteti zauzeti proizvodnjom muških i dječjih čarapa. Poduzeće je 2017. zapošljavalo 145 radnika, a proizvodnja je iznosila je oko 16 milijuna pari čarapa na godinu. Prema podatcima iz iste godine 63% prodaje odvijalo se putem trgovačkih lanaca prisutnih na hrvatskom tržištu, 9% putem vlastite maloprodaje, a 28% putem izvoza.







Obelić, Vilko (Zagreb, 31. VIII. 1920. — Zagreb, 3. II. 1987), strojarski inženjer, stručnjak za elektrifikaciju u poljoprivredi.

Diplomirao je 1947. elektrotehniku na Strojarskom odjelu → Tehničkog fakulteta u Zagrebu (sv. 4). Na Institutu za mehanizaciju poljoprivrede (danas Zavod za mehanizaciju poljoprivrede) Poljoprivrednog fakulteta (→ Agronomski fakultet) u Zagrebu bio je zaposlen od 1954. do 1965. Znanstveni rad Vilka Obelića bio je uglavnom usredotočen na homologacijska ispitivanja motora i traktora, ispitivanja tehničkih svojstava sustava za navodnjavanje kišenjem, te projektiranje elektrifikacije malih gospodarstava. Konstruirao je laboratorijsku vjetrenjaču, vršalicu, sijačicu za klijalište, te gravitacijski i udarni penetrometer. Obavio je 60-ak ispitivanja motora i traktora, 17 investicijskih programa izgradnje remontnih radionica, niz metodika za ispitivanje centrifugalnih pumpi i motora s unutarnjim izgaranjem. Objavio je monografiju Osnovi projektiranja navodnjavanja kišenjem (1960) i studiju Primjena električne energije u poljoprivredi (s J. Gašparac, I. Antončić, J. Brčić, 1970). Bio je suradnik u 1. svesku Poljoprivredne enciklopedije LZ (1967).

Lauc, Gordan (Osijek, 28. VIII. 1970), molekularni biolog, stručnjak za glikoproteomiku.

Na Prirodoslovno-matematičkome fakultetu u Zagrebu diplomirao je 1992. i doktorirao 1995. disertacijom Utjecaj stresa na nuklearne lektine u jetri štakora (mentorica M. Flögel-Mršić). Na Sveučilištu John Hopkins u Baltimoreu se poslijedoktorski usavršavao iz glikobiologije (Fulbrightov stipendist) 1997–98. Od 1993. zaposlen je na Farmaceutsko-biokemijskome fakultetu u Zagrebu, od 2005. kao redoviti profesor. U nastavu je uveo kolegije Glikobiologija (1999) i Molekularna biologija (2004) te predaje kolegije Analitička biokemija i Molekularna biologija s genetičkim inženjerstvom. Predstojnik je Zavoda za Biokemiju i molekularnu biologiju od akademske godine 2018/19. Radio je 1998–2010. i na Medicinskome fakultetu u Osijeku. Ondje je predavao kolegij Biokemija te uveo kolegije Glikobiologija (2000), Biokemijske i molekularno biološke metode u medicini II (2000), Molekularna biologija (2007), Tehnologija rekombinantne DNA i kloniranja gena u biomedicinskim istraživanjima (2009) te Znanstvenoistraživački projekt – ideja, prijedlog, realizacija, vođenje (2009). Ondje je također bio pročelnik Katedre za medicinsku kemiju, biokemiju i kliničku kemiju 1998–2010., osnovao DNA laboratorij za identifikacije žrtava Domovinskoga rata 1999. te bio prodekan fakulteta 2001–05. Osnivač je poduzeća Genos u Zagrebu (2007), prvoga privatnog DNA laboratorija u regiji, jedne od vodećih hrvatskih znanstvenih institucija u području analize DNA te vodeće u svijetu u analizi glikana.

Područja su njegova znanstvenoga i stručnoga interesa glikoproteomika i forenzična genetika te molekularna dijagnostika. Bio je predsjednik Povjerenstva za izradu i praćenje provedbe Akcijskog plana za poticanje ulaganja u znanost i istraživanje Vlade RH 2006–08. Član je Znanstvenoga savjeta Vlade RH za suzbijanje epidemije bolesti COVID-19 uzrokovane virusom SARS-CoV-2 (2020). Dobitnik je Godišnje nagrade za znanstvene novake 1997. i Godišnje nagrade za znanost 2013.

Ledo plus d. o. o., tvornica za proizvodnju i promet sladoleda i smrznute hrane sa sjedištem u Zagrebu, osnovana 1958. u sklopu poduzeća Zagrebačka mljekara. Kao samostalno poduzeće djeluje od 1976. te je danas najveći domaći proizvođač industrijskoga sladoleda i najveći distributer smrznute hrane.

Inicijativa za proizvodnju sladoleda u poduzeću Zagrebačkoj mljekari pokrenuta je početkom 1950-ih. Kupnjom poluautomatskoga stroja za proizvodnju sladoleda 1958. pokrenuta je prva industrijska proizvodnja sladoleda u FNRJ. Prvi proizvedeni sladoledi bili su na štapiću (Snjeguljica, Lado, Tongo, Eskimo i Moka), a proizvodila su se oko dva milijuna komada na godinu. Zbog povećane potražnje i proizvodnje 1965. puštena je u pogon nova tvornica naziva Ledo. Tadašnja godišnja proizvodnja sladoleda iznosila je 40 milijuna komada sladoleda na štapiću. U to doba pokrenuta je proizvodnja ostalih smrznutih proizvoda: sladoleda u čašici i kornetu, smrznutih torti, smrznutoga voća i povrća, lisnatoga tijesta i tučenoga slatkog vrhnja. Lik Lede mede, simbola i zaštitne marke nastao je 1964. iz pera karikaturista Slavka Marjaneca.





















Godine 1972. osnovan je OOUR Ledo u sklopu Zagrebačke mljekare, dok se 1976. Ledo izdvojio, tada iz OUR-a Dukat, te je postao samostalna radna organizacija. Nagradu grada Zagreba za svoje poslovanje RO Ledo dobio je 1978. U tom je razdoblju bilo oko 500 zaposlenih, a proizvodilo se 3000 t sladoledne mase, 600 t tučenoga slatkog vrhnja i 1500 t tijesta na godinu.







U sljedećem je razdoblju, uz sjedište u Zagrebu, Ledo otvorio podružnice na području cijele SFRJ. Ulagalo se u modernizaciju pogona, te je 1983. otvorena nova tvornica na zagrebačkom Žitnjaku. Proizvodnja se temeljila na četiri različite skupine proizvoda: sladoledu, proizvodima na bazi smrznutoga tijesta, tučenome slatkom vrhnju i kesten-pireu. Bilo je 785 zaposlenih, a ukupni je godišnji kapacitet proizvodnje bio 10 000 t sladoleda i 6000 t proizvoda na bazi tijesta. Potkraj 1980-ih Ledo su pogodile četiri velike poplave zbog kojih je pretrpio velike štete.



















Poduzeće je privatizirano 1992., kada je postalo dioničko društvo, dok je dvije godine kasnije Agrokor d. d. postao većinski dioničar. U sljedećem razdoblju Ledo je novim vrstama sladoleda i smrznutih jela proširio svoj asortiman. Godine 2000. kupio je tvornicu za proizvodnju sladoleda u Čitluku i osnovao poduzeće Ledo Čitluk d. o. o. Daruvarsku tvornicu za preradbu i promet ribe Irida d. o. o. kupio je 2002., dok je 2004. kupljena mađarska tvornica sladoleda Baldauf Kift, danas Ledo Kift. Godine 2006. preuzeo je robnu marku Sun u Crnoj Gori, a 2012. većinski udio u poduzeću Frikom iz Beograda, dok je od Agrokora stekao sto posto udjela u poduzeću Ledo Podgorica. Od 2018. posluje kao Ledo plus d. o. o. u sastavu Fortenova grupe, a od 2021. vlasnik mu je britanski Nomad Foods. Danas poduzeće ima oko 1100 zaposlenih.







Domaća tvornica rublja (DTR), poduzeće za proizvodnju odjeće, osnovano 1914. u Zagrebu; najstariji je proizvođač rublja u Hrvatskoj.

Nastavlja tradiciju zagrebačkoga poduzeća za trgovinu ženskom tekstilnom robom koje je od 1890-ih vodio → Salomon Berger na Trgu bana Josipa Jelačića 2. Tijekom prvoga desetljeća XX. st. Berger je napustio trgovačku djelatnost i posvetio se radu na očuvanju kućne radinosti na uzorcima bogatih narodnih motiva. Zapošljavajući 1600 žena sa sela i priređujući mnogobrojne izložbe uz goleme troškove širom svijeta, Berger je nastavio poslovati s gubitcima te ubrzo napustio trgovinu. Nakon što su novi vlasnici poduzeća 1910. postali njegovi rođaci Makso i Lav Bauer, ono je nastavilo djelovati pod nazivom Salamona Bergera nasljednici. Uz žensku laku konfekciju proizvodilo je i mušku, ponajviše košulje i kravate. Iako je već tada formalno djelovalo, u tradiciji Domaće tvornice rublja smatra se da je osnovano tek 1914., kada se s nožnoga prešlo na mehanički pogon strojeva, čime je započelo raditi industrijsko postrojenje. Od 1915. poslovalo je pod nazivom Domaća tvornica rublja Salamona Bergera nasljednici, zadržavši ga do pretvorbe 1919. u dioničko društvo Domaća tvornica rublja u Zagrebu.

Povećanje proizvodnih kapaciteta zahtijevalo je nove prostore, pa su pogoni 1920. preseljeni u novoizgrađenu zgradu u Krajiškoj ulici 20, te opremljeni američkim strojevima za šivanje, pranje, glačanje i dr. Dogradnjom još jedne zgrade 1924. kapacitet tvornice povećan je četiri puta, tako da je proizvodnja s približno 300 zaposlenih iznosila 6000 košulja i 18 000 do 20 000 ovratnika na tjedan. Konfekcija se proizvodila od uvoznih tkanina (najviše austrijskog poduzeća Hermann Pollack) jer je u to doba domaća proizvodnja pamučnih tkanina bila još uvijek vrlo slaba, a izvozilo se u Rumunjsku, Bugarsku, Nizozemsku, Švedsku, Veliku Britaniju, Francusku i Italiju. U razdoblju između dvaju svjetskih ratova u proizvodnju je uvedena tekuća vrpca, prva takve vrste u konfekciji uopće u državi, a proizvodnja je dosegnula 150 000 komada robe na godinu. Većinski vlasnik tvornice bilo je poduzeće Hermann Pollack od 1927. do 1942., kada ju je preuzeo splitski industrijalac Marin Ferić.

Završetak II. svj. rata DTR je dočekao s približno 100 zaposlenih, ali se ubrzo pripojenjem poduzeća Uskok i Slunjčica taj broj povećao na 385, te je prvi put uvedena i druga smjena rada. Tvornica je konfiscirana 1945. te priključena Upravi za tekstilnu industriju Ministarstva industrije NR Hrvatske. Pogoni su se postupno osuvremenjivali novim strojevima, a 1954. izgrađeno je dodatno postrojenje u Krajiškoj. Broj zaposlenih iznosio je 550, a ponovno je oživjela i izvozna aktivnost, prvo u Švedsku, a potom u Njemačku, Austriju i Švicarsku. Istodobno razvilo se i samostalno trgovačko poduzeće DTR, te je 1954. otvorena prva trgovina u Ilici 25 u Zagrebu. Ubrzo je otvoreno još nekoliko trgovina u Zagrebu, a od 1962. to je poduzeće prešlo posve u sklop tvornice DTR i postalo njegovom trgovačkom mrežom. Godine 1962. DTR je, nakon što je pripojio garešničko poduzeće Garić, u Garešnici otvorio pogon s približno 250 zaposlenih, čime je dodatno proširio svoje kapacitete.

Kako su prostorne mogućnosti u Krajiškoj postale vrlo skučene, 1979. DTR je izgradio novu tvornicu u Maksimiru. Poduzeće je u tom razdoblju zapošljavalo oko 1600 radnika te proizvodilo oko 15 000 košulja na dan. Godine 1985. izgradilo je i novu tvornicu u Garešnici koja je poslovala u sklopu matične kuće do 1989., kada se osamostalila i postala Modea Garešnica. Tada se DTR reorganizirao i konstituirao u društveno poduzeće s potpunom odgovornošću.







Početkom Domovinskoga rata 1991. DTR je dao svoj doprinos u obrani Hrvatske šivajući opremu za HV. Pod utjecajem novonastalih ratnih okolnosti i gubitka tržišta proizvodnja je pala te se broj zaposlenih smanjio na približno 900. DTR je 1993. registriran kao dioničko društvo u većinskom vlasništvu malih dioničara. Broj zaposlenih kontinuirano se smanjivao, pa je početkom 2000-ih poduzeće imalo oko 500 zaposlenih. Približno 65% proizvodnje činili su doradbeni (lohn) poslovi za strane partnere prema licencama nekoliko uglednih svjetskih robnih marki, dok su manji udio činili gotovi proizvodi za izvoz u EU. Globalizacijom tržišta pozicija poduzeća je oslabljena te se 2011. preselilo u pogon smanjenoga obujma u Brckovljanima, gdje je zapošljavalo oko 200 radnika. Godine 2016. u tvornici je bilo tek 19 zaposlenih, a 2017. prestala je s radom.

Mirna d. d., tvornica za lov, preradbu i promet ribom i ribljim prerađevinama sa sjedištem u Rovinju, osnovana 1877. Djelatnost je započela kao podružnica pariškog poduzeća Société générale française de conserves alimentaires. Promjenom vlasničke strukture 1906. vlasnikom joj je postalo poduzeće Ampelea sa sjedištem u Trstu, a od 1946. nosi današnji naziv. Od 1954. djeluje kao prehrambeni kombinat, a od 1993. kao dioničko društvo. Od 2014. većinski joj je vlasnik Podravka.







Godine 1883. tvornica je zapošljavala 146 radnika, a proizvela je 334 000 kutija sardina (termička sterilizacija konzervi nanteškom metodom). Uspješno poslovanje povećavalo je proizvodnju pa je 1898. proizvedeno 416 000 kutija ribljih konzervi. Od 1906. novi su vlasnici više ulagali u proširenje tvornice, povećanje proizvodnih kapaciteta i povećanje broja zaposlenih (500 radnika, 1939). Neposredno prije II. svj. rata tvornica je prerađivala 10 t ribe na dan (preradba ribe u konzerve i polukonzerve te proizvodnja ribljega brašna i tehničkoga ribljeg ulja), a bila je opremljena i postrojenjem za iskorištavanje ribljih otpadaka eksikacijom (dehidratacijom).

Nakon II. svj. rata formirana je nova organizacijska struktura. Od 1946. tvornica je proširila djelatnost na pogone u Banjolama, na Lošinju i Susku, koji su se 1954. osamostalili. Početkom 1960-ih Mirna je započela proizvoditi limenu ambalažu. Tijekom vremena pripojili su joj se pogoni za preradbu ribe u Banjolama (1963) i u Umagu (Dragonja, 1965). Potkraj 1960-ih imala je najveći broj zaposlenih, oko 1700.







Početkom 1970-ih tvornica je modernizirana, poboljšani su uvjeti rada, a u proizvodni su dio uvedene nove tehnologije (preradba ribe kuhanjem na pari). Rad tvornice RO Mirna Rovinj sredinom 1970-ih bio je organiziran u četiri OOUR-a – Ribolov i brodogradilište, Industriju (radne jedinice: Prerada Rovinj, Prerada Banjole, Limena ambalaža, Hladnjača i Pomoćne djelatnosti), Trgovačku mrežu te Zajedničke službe. Mirna je 1974. proizvela 7018 t steriliziranih konzervi ribe (od toga 1393 t konzervi ribe s povrćem), 171 t nesteriliziranih konzervi ribe, 263 t usoljene ribe, 611 t ribljega brašna i 155 t ribljeg ulja. Zapošljavala je 1300 radnika (1975). Asortiman proizvoda je znatno proširen pa je do 1975. počela proizvoditi i duboko smrznute proizvode (1980. nabavljena je nova hladnjača kapaciteta 2000 t). Rasla je i ribolovna flota brodova plivaričara (osnovana prije II. svj. rata; 11 brodova 1960; 14 brodova 1972; 28 brodova 1984).

RO Mirna Rovinj podijelila se 1989. u četiri poduzeća: Mirna – Trgovina, Rovinj (ugašena 2012), Mirnapack, Rovinj (ugašena 2018), Mirna – Banjole, Pula (ugašena 1992) i Mirna poduzeće za ulov i preradu ribe, Rovinj. Prije pretvorbe u dioničko društvo Mirna je imala udjele u osam društava s ograničenom odgovornošću koja su 1994., i 1995. pripojena matičnom poduzeću.

Tijekom 1990-ih i 2000-ih poduzeće je imalo poteškoće u poslovanju koje su utjecale na pad proizvodnje (s 12 000 t na 2500 t godišnje) i broja zaposlenih (s 585 1993. na 138 2016).







Modernizacija proizvodnih pogona i širenje proizvodnih kapaciteta (33 milijuna konzervi na godinu) pod novim većinskim vlasnikom rezultirali su oporavkom tvornice tijekom 2017. Početkom 2018. poduzeće je zapošljavalo 157 radnika, a ribu za preradbu (oko 3500 t plave ribe na godinu) otkupljivalo je od ribara iz Istre i Dalmacije. Proizvodni program temelji se na konzerviranim proizvodima sardine, skuše i tune te ribljih pašteta, namaza i salata. Izvozi se oko 80% proizvedene robe.

Berger, Salomon (Salamon) (Mňešice, Slovačka, 25. II. 1858 – Zagreb, 11. I. 1934), industrijalac i folklorist.

Trgovački zanat učio je u trgovini manufakturnom robom u Novom Mestu nad Váhom. U Zagreb je došao 1876., te ondje završio večernju školu. Isprva je radio u trgovini u kojoj su bili izloženi dijelovi narodnih nošnji, te se počeo zanimati za uzorke i tehnike, pa je uz potporu Srećka Laya i Isidora Kršnjavoga pokušao razviti industrijsku proizvodnju seljačkih rukotvorina koristeći se hrvatskom narodnom ornamentikom. Otvorio je 1885. vlastitu trgovinu tekstilnom robom te prvu tkalačku školu koju je samostalno vodio sedam godina. Tijekom vremena u svojim je radionicama zaposlio oko 1600 tkalja i vezilja, većinom iz Posavine. Robu je prodavao uglavnom u inozemstvu, a bio je i carski i kraljevski dobavljač. U svrhu populariziranja priredio je stotinjak izložbi hrvatskih narodnih rukotvorina i tekstila u gradovima Europe, Amerike i Australije. Napustivši trgovinu 1908., posvetio se svojoj zbirci u kojoj je, uz etnografski materijal (muške i ženske nošnje, ćilime, čipke, predmete kućnog obrta) bilo vrijednih slika i nakita te drugih umjetničkih predmeta. Njegovom je zaslugom, spajanjem već postojećih etnografskih zbirki iz drugih zagrebačkih muzeja, utemeljen 1919. → Etnografski muzej u Zagrebu, kojega je bio i prvi ravnatelj 1919–25., te do smrti počasni ravnatelj. Autor je djela Tragedija naše kućne tekstilne industrije (1907), Tragedija hrvatske tekstilne kućne industrije (1914), Za unapređenje naše kućne industrije (1930) i dr.

Žerdik, Mladen (Zagreb, 1. VIII. 1909 – Zagreb, 4. V. 1988), kemijski inženjer, utemeljitelj visokoškolskoga tekstilnog obrazovanja u Hrvatskoj.

Diplomirao je kemiju 1932. na Tehničkome fakultetu u Zagrebu. Godine 1934–47. radio je u zagrebačkoj Tvornici za pamučnu industriju (Tvorpam), isprva kao laboratorijski i pogonski inženjer, a potom kao glavni inženjer, tehnički direktor i tvornički upravitelj. Od 1947. radio je u Institutu za industrijska istraživanja, Glavnoj direkciji za tekstilnu industriju i Tekstil-birou u Zagrebu, a od 1957. bio je tajnik Društva inženjera i tekstilaca Hrvatske. Od 1951. honorarno je predavao kolegij Tehnologija tekstilnih proizvoda na Kemijsko-tehnološkom odsjeku Tehničkoga fakulteta u Zagrebu (od 1957. Tehnološki fakultet). Na tom se fakultetu zauzimao za pokretanje tekstilno-kemijskoga smjera i uvođenje studija tekstilne tehnologije, do čega je došlo 1960., kada je stalno zaposlen na fakultetu kao docent, a od 1971. kao redoviti profesor. U nastavu je uveo kolegije Nauka o tekstilnim vlaknima i Procesi tekstilne doradbe. Bio je prvi predstojnik Zavoda za tekstilno-kemijsku tehnologiju i materijale (1960) i prvi direktor OOUR-a Tekstilno inženjerstvo (1974), iz kojega je 1991. proistekao današnji → Tekstilno-tehnološki fakultet. Predavao je i na zagrebačkom Strojarsko-brodograđevnom fakultetu (1960–64) kolegije Tehnologija dorade tekstila i Nauka o tekstilnim materijalima. Baveći se područjem vlaknastih polimera, posebno tekstilnih vlakana i doradbe tekstilija, objavio je niz znanstvenih i stručnih radova, te skripta Nauka o tekstilnim vlaknima (1973). Jedan je od utemeljitelja Društva inženjera i tehničara tekstilaca Zagreb (1948) i časopisa Tekstil (1952). Bio je suradnik Tehničke enciklopedije LZ-a.

Knez, Blaž (Libeliče, Slovenija, 29. I. 1928 – Gornja Pušća, 17. VI. 2007), tekstilni inženjer, pokretač odjevnoga smjera tekstilnoga studija i autor prvih studija iz područja odjevne tehnologije u nas.

Diplomirao je u Beogradu 1962. na Višoj tehničkoj tekstilnoj školi i 1968. na Tehnološko-metalurškome fakultetu. Doktorirao je 1980. na Tehnološkome fakultetu u Zagrebu disertacijom Optimiranje utroška materijala u ovisnosti o procesu izrade odjeće (mentor → D. Höffer). Radio je u Beogradu u tvornici odjeće Beko (1962–65) i u Jugoslovenskom zavodu za standard (1965–67), potom u Zagrebu u tvornici odjeće Kamensko (1969–73), na Višoj tehničkoj konfekcijskoj školi (1973–75; dekan 1973–74), te u poduzeću Astra – Mašinoimpex (1975–77). Na Tehnološkom fakultetu u Zagrebu predavao je od 1977., u zvanju redovitoga profesora od 1986. do umirovljenja 1990. Osnivač je Zavoda za odjevnu tehnologiju i njegov predstojnik 1978–83. i 1986–90. te direktor Instituta za tekstil i odjeću Tehnološkoga fakulteta 1978–86. Bavio se istraživanjem racionalne uporabe materijala u proizvodnji odjeće, određivanjem stupnja uporabe šivaćih strojeva, procesnih parametara, strukture tehnoloških operacija i čvrstoće šavova. Bio je nastavnik gotovo svih kolegija odjevnoga studija. Autor je udžbenika Konstrukcijska priprema u odjevnoj industriji (1990), Tehnološki procesi proizvodnje odjeće (1990) i Tehnološke operacije proizvodnje odjeće (1993), priručnika Konfekcija i trikotaža (1965) i skripta Tehnologija izrade odjeće (1979). Bio je član uredništva časopisa Tekstil, Tekstilna industrija i International Journal of Clothing Science and Technology, te suradnik Tehničke enciklopedije LZ-a.

Gansel, Leopold (Zábřeh, Moravska, 3. II. 1903 – Zagreb, 16. VIII. 1986), kemijski inženjer, stručnjak za ispitivanje i oplemenjivanje tekstila.

Diplomirao je 1927. kemiju na Tehničkoj visokoj školi u Dresdenu (TH Dresden), gdje je 1929. doktorirao disertacijom Elektroosmotische Untersuchungen an Baumwollzellulose und Baumwollzelluloseestern und deren Färbungen. Radio je u tekstilnim i drugim tvornicama u Kranju (1930–33. i 1937–41), Dvůru Králové (1933–34), Zemunu (1934–37) i Nišu (1941–46). Godine 1946. došao je u Zagreb gdje je u tekstilna poduzeća (Tvornica za pamučnu industriju – Tvorpam, Tekstil-biro i dr.) uveo nove tekstilno-kemijske procese i unaprijedio proizvodnju. Jedan je od osnivača studija tekstilno-kemijske tehnologije 1960. na Tehnološkome fakultetu (od 1991. → Tekstilno-tehnološki fakultet) u Zagrebu, gdje je od 1967. do umirovljenja 1970. radio kao izvanredni profesor. Uveo je i predavao kolegij Tehnologija bojadisanja i tiska. Kao stručnjak za ispitivanje i oplemenjivanje tekstila, bojenje i tisak objavio je niz znanstvenih i stručnih radova, a osobito je pridonio razvoju časopisa Tekstil, za koji je niz godina radio kao član uredničkoga odbora, 1967–75. i kao glavni urednik. Bio je suradnik Tehničke enciklopedije LZ-a. Autor je više tvorničkih projekata za bojenje i tiskanje tekstila u Zagrebu, Čakovcu, Osijeku i Dugoj Resi.

Čateks d. d., poduzeće za proizvodnju tkanine, umjetne kože, kućanskoga rublja i proizvoda za sport i rekreaciju, sa sjedištem u Čakovcu. Jedno je od najstarijih tekstilnih poduzeća u Hrvatskoj.
Sljednik je tekstilne manufakture koju je 1874. osnovao Samuel Neumann, pripadnik židovske trgovačke obitelji koja je pristigla u Čakovec sredinom XIX. st. Temeljeći svoj rad na tradicionalnoj tkalačkoj djelatnosti domaće izradbe platna, u svojim je začetcima manufaktura pružala usluge bojenja domaćega platna, a isprva se nalazila u drvenim barakama između najužega središta grada i potoka Trnave. Član iste obitelji Moritz Neumann vodio je u to doba u Čakovcu trgovinu tekstilom opskrbljujući bogatije građane uvoznom robom.

Manufaktura je službeno registrirana tek 1878. pod nazivom S. Neumann nasljednici. Dvadesetak godina nakon utemeljenja imala je već nekoliko strojeva te dvadesetak zaposlenih. Neumann je ubrzo počeo i s doradbom industrijskoga tekstila, što ga je među ostalim plasirao i putem trgovine M. Neumanna. U proces proizvodnje uz standardne posude za kuhanje i ručno bojenje platna 1894. uveo je i strojeve koje je kupio u Mađarskoj i Austriji, a koji su, iako već dotrajali, ipak omogućili znatno povećanje proizvodnje. Neumann je upravu poduzeća 1908. predao sinu Vilimu Neumannu i zetu Dionisu Zooru, koji su do 1912. izgradili više zgrada za industrijski pogon, nabavili još strojeva, te ostvarili znatan poslovni i tehnološki napredak. Poduzeće je nastavilo poslovati i tijekom I. svj. rata, a između dvaju svjetskih ratova tekstilna industrija prerasla je u vodeću međimursku gospodarsku granu. Vlasnici poduzeća počeli su 1934. graditi mehaničku tkaonicu na novoj lokaciji, u blizini željezničkoga kolodvora. Godine 1938. poduzeće je zapošljavalo oko 150 radnika, čime se uvrstilo među najveća jugoslavenska tekstilna poduzeća. Nakon okupacije Međimurja tijekom II. svj. rata, proizvodnja bojadisaonice i tkaonice znatno je smanjena, ali se odvijala i dalje. Poduzećem su rukovodili dotadašnji vlasnici do 1944., kada su odvedeni u logore. Upravu je potom preuzeo Mađar Desze, a od 1945. bilo je u državnom vlasništvu. Godine 1946. zapošljavalo je oko 100 radnika.







Početkom 1948. poduzeće S. Neumann nasljednici spojilo se s Tkaonicom mariborske tekstilne tvornice Varaždin (osnovana 1925) i čakovečkom Prvom međimurskom tkaonicom Josipa Brumera (osnovana 1933), čime je utemeljena Međimurska tkaonica Čakovec, koja je iste godine promijenila naziv u Čateks – čakovečka tekstilna industrija. Poslovanje poduzeća odnosilo se na tkanje, oplemenjivanje proizvoda iz pamuka, svile i srodnih sirovina te prodaju konfekcije. Tako objedinjena organizacija 1948. imala je 382 zaposlena koji su proizveli 1,3 milijuna metara raznih tkanina. Godine 1952. Čateks je u Strossmayerovoj ulici u Čakovcu otvorio i vlastitu prodavaonicu pamučnih proizvoda koja je nakon kraćega djelovanja predana na uporabu Čakovečkomu magazinu. Zbog dotrajalosti proizvodnih pogona 1954. započela je izgradnja nove tvornice na sadašnjoj lokaciji na Globetki, kamo je gotovo u potpunosti preseljena 1960. Poduzeće je 1958. zapošljavalo 417 radnica i radnika, koji su proizveli više od četiri milijuna metara tkanine. Godine 1962. u novim uvjetima sa 620 zaposlenih u poduzeću je proizvedeno više od 8,1 milijun metara tkanine. Broj zaposlenih u tom se razdoblju kontinuirano povećavao te je 1966. iznosio 931.













Iako je, zahvaljujući povećanim kapacitetima tkaonica do kraja 1960-ih poduzeće povećavalo opseg proizvodnje sirovih tkanina, zbog dotrajalosti strojeva u odjelu doradbe, sve je teže pratilo suvremene promjene na tržištu te je između 1968. i 1971. zapalo u proizvodnu i poslovnu krizu. Smanjio se i broj zaposlenih, a rješenja su se tražila u rekonstrukciji odjela doradbe i preorijentaciji u proizvodnome programu. Godine 1971. počela je proizvodnja umjetne kože (politeksa), konfekcije od vlastita platna, te dekorativne kozmetike za njegu ruku i lica po licenci poduzeća Karl Höppner iz Düsseldorfa. Nabava automatiziranoga strojnog parka dovela je do smanjenja broja zaposlenih koji je 1973. iznosio 728. U sljedećem razdoblju poduzeće je djelovalo kroz OOUR-e Tekstil, Dorada i Politeks. Godine 1983. u tvornici je satkano 6,1 milijun metara tkanine, dok je ukupna proizvodnja umjetne kože iznosila 2,9 milijuna metara. Proizvodnjom koagulata kao podloge za umjetnu kožu 1989. ostvareno je nastojanje da se proizvodi što kvalitetnija umjetna koža.























Društveno poduzeće Čateks 1992. pretvoreno je u dioničko društvo, te kao takvo djeluje i danas. Godine 1993–95. opremljeno je novim, modernim doradbenim strojevima, te se od tada kontinuirano modernizira. Djeluje u tri proizvodna centra: Tekstil – za proizvodnju tkanine, doradbu i oplemenjivanje, odnosno bojenje i tiskanje tkanine, Politeks – za proizvodnju naslojenih materijala na bazi poliuretana te višeslojnih laminiranih materijala s pametnim dišućim membranama, Konfekcija – za konfekcioniranje gotovih odjevnih predmeta te ostaloga kućanskoga tekstila. Proizvodi vojni, medicinski, zaštitni i kućanski program. Izvozi u države EU-a i regije, a vojni program u Kuvajt. Godine 2019. zapošljavao je 289 radnica i radnika.







Hrvatske vode, interdisciplinarni časopis koji obrađuje teme na području gospodarenja vodama.

Izlazi od 1993. četiri puta na godinu, a izdaje ga poduzeće → Hrvatske vode (sv. 4) iz Zagreba. U razdoblju 1993–96. nosio je podnaslov Časopis Hrvatske vodoprivrede. Časopis osnovnu zadaću informiranja javnosti o najnovijim dostignućima donosi putem recenziranih i nerecenziranih znanstvenih i stručnih članaka iz svih disciplina koje se bave vodama te priopćenjima sa skupova i stručnim prikazima. Pored tehničkog i ekološkog aspekata, obuhvaća i sociološku i ekonomsku problematiku vodnog gospodarstva. Časopis je od 2016. dostupan i na portalu znanstvenih časopisa RH, a urednik je Josip Marušić.







Mardešić d. o. o., tvornica za preradbu ribe sa sjedištem u Salima na Dugom otoku, osnovana 1905.

Prvi su joj vlasnici bili njemački poduzetnici Gustav Klink i Emil Laurer koji su vodili poduzeće za konzerviranje ribe u tršćanskom predgrađu Barcoli, s pogonima diljem istočne obale Jadrana. Tvornica je preradbu ribe započela 1907. Već je 1911. godišnje proizvodila 60 000 kutija nesteriliziranih konzervi ribe (prazne limenke dopremale su se iz Trsta, u Salima su se punile prerađenom ribom te se ponovno slale u Trst) te je u suradnji s ribarima usolila 80 t srdela. Nakon I. svj. rata mijenjala je nazive i vlasnike (L. Toreggiani iz Milana, Petrić iz Splita), potkraj 1920-ih preuzelo ju je društvo Neptun d. d. iz Splita (osnovano 1923). U razdoblju između dvaju svjetskih ratova isprva je poslovala s poteškoćama uzrokovanima snažnom konkurencijom na Sredozemlju i slabim plasmanom robe na domaćem tržištu. Zamah proizvodnje, uvjetovan povećanjem ulova srdele i konzumacije ribljih konzervi u zemlji i inozemstvu, zabilježen je 1930-ih kada je tvornica povećala godišnju proizvodnju s 18 t ribljih konzervi i 14 t usoljene ribe (1932) na 128 t ribljih konzervi i 57 t usoljene ribe (1939). Prije II. svj. rata zapošljavala je 55 radnika, a tijekom rata (1941–45) nije radila.

Nacionalizacijom Neptuna (1946), tvornica je postala društveno vlasništvo. U doba okrupnjavanja pogona za konzerviranje ribe oko nekoliko jadranskih središta, 1947. udružila se s tvornicom za preradbu ribe iz Zadra (poslije Adria) u poduzeće pod nazivom Mardešić.







Ponovno pokrenuta proizvodnja već je 1947. gotovo dosegnula predratnu (119 t steriliziranih konzervi i 10 t nesteriliziranih konzervi), iako se zbog dugogodišnjega neulaganja riba prerađivala na zastario način. Čišćenje ribe obavljalo se ručno, salamurenje se odvijalo u betonskim bazenima, riba se sušila na suncu i toplinski obrađivala pod »parnim zvonom«, a limenke su se punile ručno. Tek 1950. je proizvodnju temeljenu na otvorenim ognjištima zamijenilo parno zagrijavanje kotlova za toplinsku obradbu ribe i sterilizaciju ribljih konzervi. Godine 1955. tvornica je nastavila poslovati samostalno pod nazivom Mardešić, dalmatinska tvornica za preradu ribe u Salima – Dugi otok. Nove smjernice za razvoj poduzeća 1959. dovele su do povećanja proizvodnje i broja zaposlenih (100 radnika), pa je prvi put rad bio organiziran u dvije smjene.







Do 1966. razvijena je vlastita flota ribarskih brodova, izgrađena je manja hladnjača (kapaciteta 300 t) s postrojenjem za proizvodnju pahuljastog leda od morske vode, a pušteni su u pogon prva linija za preradbu ribe na Jadranu i linija za salamurenje, strojevi za toplinsku obradbu ribe i automatski zavarivači limenki. Modernizacija postrojenja povećala je proizvodnju koja se sa 619 t steriliziranih konzervi i 113 t usoljene ribe, 1959. povećala na 3687 t steriliziranih konzervi i 1209 t usoljene ribe 1977. Nova modernizacija poduzeća (1978–80) u sklopu koje su izgrađene i nove tvorničke zgrade omogućila je nove rekorde u proizvodnji (5048 t robe 1984) i broju zaposlenih 461 (1985).













Izbijanjem Domovinskoga rata tvornica je ostvarivala sve slabiju proizvodnju zbog gubitka većega dijela domaćeg tržišta te niskih cijena ribljih konzervi na svjetskom tržištu (1994. proizvela je 1563 t steriliziranih konzervi i 104 t ribljega brašna). Kao dioničko društvo djelovala je od 1996. Loše poslovanje dovelo je do stečaja (2001–03) tijekom kojega je smanjena proizvodnja i broj zaposlenih, a velik dio zgrada rasprodan je. Od 2004. djeluje kao društvo s ograničenom odgovornošću, 2006. vlasnikom postaje Jadranski pomorski servis, a od 2017. suvlasnici su francusko poduzeće Chancerelle i zadarski Pilchardus. Godine 2018. tvornica je zapošljavala približno 70 radnika, a proizvela je oko deset milijuna ribljih konzervi.

Tvornica papira Rijeka, poduzeće za proizvodnju papira osnovano 1821. u Rijeci. Jedna je od prvih riječkih manufaktura, popularno zvana Hartera, te je u više od 180 godina postojanja prerasla u jednu od najvećih tvornica u Rijeci.







Osnutak i uspon tvornice

Osnutak tvornice veže se uz → Andriju Ljudevita Adamića (sv. 1), riječkog trgovca i gospodarstvenika, koji je 1821. kupio mlin na Lučicama, na obali Rječine te dvije godine kasnije ondje pokrenuo manufakturnu proizvodnju papira. Papir se izrađivao od starih lanenih krpa i prnja s pomoću ručnih sita. Glavni Adamićev suradnik u tom razdoblju bio je engleski trgovac i strojar William Moline, a manufaktura je zapošljavala 21 radnika.







Godine 1827. Adamić je prodao mlin na Lučicama i tvornicu papira Englezu Walteru Craftonu Smithu, koji se sljedeće godine udružio s Charlesom Meynierom te su osnovali poduzeće Smith & Meynier. Novi vlasnici modernizirali su tvornicu: proširena je cesta od mosta prema tvornici, sagrađena je nova poslovna zgrada i nabavljen je Fourdrinierov stroj za proizvodnju papira, najmoderniji u Habsburškoj Monarhiji. Isprva su strojeve pogonili vodeni kotači približne snage 300 KS (223,7 kW). Sljedeći važan korak u modernizaciji bila je nabava parnoga stroja 1833., prvoga u jugoistočnoj Europi, čime je započela industrijska proizvodnja. Neposredno nakon toga kupljen je i drugi Fourdrinierov stroj za papir. U tvornici je radilo 140 radnika. Već u prvim godinama postojanja poduzeća papir se prodavao u sva veća središta Monarhije, te se izvozio u Levant, istočnu Indiju, Liverpool, New York, Brazil i Veneciju. Kvaliteta proizvoda bila je brzo prepoznata; na Prvoj industrijskoj izložbi u Beču 1835. poduzeće je nagrađeno srebrnom medaljom za kvalitetu proizvoda, a 1839. osvojilo je zlatnu medalju.







Rad tvornice u XIX. st. obilježili su Francuzi Eugene Frémont, stručnjak i tehnički inovator, te Henry Meynier, Charlesov nećak. Za njihova upravljanja tvornica je modernizirana te su povećani proizvodnja i broj radnika. Prva modernizacija slijedila je nakon velike poplave 1852. koja je uništila većinu pogona. Vodeni kotači zamijenjeni su turbinama, drvena brana zamijenjena je betonskom, postavljeni su novi parni strojevi, kao i dva nova stroja za papir. Pogonska snaga povećana je na 600 KS (447,4 kW), a desetak godina kasnije izgradnjom nove brane i novoga tunelskog pogona na 1200 KS (894,8 kW). Poduzeće je tada zapošljavalo oko 600 radnika. Godine 1867. kupljen je najsuvremeniji automatizirani stroj za proizvodnju papira koji je u tvornicu dopremljen odmah nakon pariške izložbe. U 1870-ima otvorena su predstavništva u Beču i Budimpešti, te je osnovan poseban mirovinski fond za radnike. U to doba je u sklopu tvornice izgrađen i most preko Rječine. Proizvodnja cigaretnoga papira, po kojem će tvornica biti najpoznatija u sljedećem razdoblju, počela je 1890., a 1898. u rad je puštena nova električna centrala. Potkraj stoljeća prosječna proizvodnja iznosila je 2400 t papira na godinu.

Na prijelazu stoljeća tvornica je zapala u krizu uzrokovanu zamjenom sirovine za proizvodnju papira. Umjesto prnja počela se rabiti celuloza, koja je bila nedostupnija i kojoj je nabavna cijena bila veća. Također, 1887–1911. tvornicu su pogodila četiri požara i poplava. Broj radnika 1902. iznosio je 290.

Godine 1903. tvornica je pretvorena u obiteljsko dioničko društvo Smith & Meynier – prva kraljevska povlaštena riječka tvornica papira. Poduzeće Prva ugarska industrija papira kupilo je većinski paket dionica te je 1910. donijelo odluku da se proizvodnja usmjeri isključivo na cigaretni papir, zbog čega su ostali strojevi za proizvodnju papira demontirani i odneseni u Mađarsku.

Razdoblje između dvaju svjetskih ratova

Nakon raspada Austro-Ugarske i prestanka utjecaja mađarskog kapitala tvornica se udružila sa zagrebačkim poduzećem Jela – industrija papira, te se sjedište tvornice preselilo 1922. iz Rijeke u Zagreb. Partnerstvo je raskinuto 1925. i tvornica je pala pod upravu Prve hrvatske štedionice. Kompleks tvornice činila su četiri glavna dijela: odjel za krpe i sirovine; stara tvornica u kojoj se ponovno proizvodio pisaći i tiskovni papir; nova tvornica u kojoj se proizvodio svileni i cigaretni papir; odjel u Marganovu gdje se proizvodio papir za pakiranje. Cijeli kompleks sastojao se od 66 građevina te se prostirao na 72 000 m². Na tri stroja za papir proizvodio se cigaretni, svileni, papir za kopiranje, biblijski i oslojeni papir. Godišnja proizvodnja iznosila je 1200 t. Godine 1930. dograđena je električna centrala te je podignut dimnjak visine 83 m. Osim tvornice, centrala je niz godina električnom energijom opskrbljivala i grad Sušak.







Zbog velike svjetske krize došlo je do smanjenja proizvodnje i broja radnika, dok je međuratni vrhunac dosegnut 1939., kada je proizvodnja iznosila 2650 t papira na godinu, a tvornica je imala 500 zaposlenih. Za II. svj. rata radila je bez prekida kao mobilizirana ratna industrija za talijanske potrebe.

Ponovni uspon i kraj proizvodnje

Nakon II. svj. rata tvornica je prešla u društveno vlasništvo, te je postala jedna od prvih tvornica u kojima je uvedeno radničko samoupravljanje. Do 1950. proizvodnja je iznosila 3500 t papira na godinu, a zaposlena su bila 634 radnika.













Do prve veće poslijeratne modernizacije došlo je potkraj 1950-ih. Tvornica se rekonstruirala i proširila, čime se povećao kapacitet s 4000 na 8000 t proizvedenog papira na godinu. Godine 1966. bilo je više od 1000 zaposlenih. Uz obnovu temeljnoga pogona otvaraju se i novi pogoni kudjeljare u Vukovaru, Ođacima, Otoku i Koški (1962), te pogon za proizvodnju krep-papira u Gerovu (1963). Dva nova stroja za proizvodnju kork-papira i filtera za cigarete, kao i novi pogon Parafinka za proizvodnju parafinskih šibica (do 55 milijuna kutija na godinu) počeli su raditi 1971. Dvije trećine ukupne proizvodnje otpadale su na cigaretni papir.









U 1980-ima u proizvodnji cigaretnoga papira tvornica je pokrivala 7% svjetskog tržišta, te bila druga u Europi po proizvodnji. Na kraju toga desetljeća broj radnika iznosio je 1150, dok se 80% ukupne proizvodnje izvozilo.







Potkraj hladnoga rata i raspadom SSSR-a izgubila su se izvozna tržišta istočne Europe, te je tvornica postupno upadala u krizu. Republika Hrvatska postala je vlasnik, međutim nije uspjela naći sredstva za modernizaciju tvornice kao ni nova tržišta. Proizvodnja je prestala 1996., dok je 2005. proglašen stečaj. Tvorničke zgrade su uglavnom rasprodane, dok je objekte na lokalitetu Marganovo preuzeo Grad Rijeka, te se danas ondje održavaju glazbeni festivali.









Moller, Ivan (Giovanni) (Split, oko 1734 – Split, 5. VII. 1783), pravnik i gospodarski djelatnik, stručnjak za ribarstvo Dalmacije.

Doktorirao je pravo 1754. u Padovi. U Splitu je radio kao odvjetnik. Zaslužan je za osnivanje Splitskoga gospodarskoga društva (Società Economica di Spalato) 1767., prve takve ustanove u Dalmaciji kojoj je svrha bila proučavanje novih dostignuća u poljoprivredi, ribarstvu i trgovini te njihova primjena u gospodarstvu Dalmacije. Predsjednik Društva bio je 1767–83. Godine 1775. održao je predavanje o štetnosti koćarenja u Splitskom kanalu i o potrebi zaštite riblje mlađi. Iste godine objavio je u Veneciji raspravu o ribarstvu Dalmacije, u kojoj je tvrdio kako nekontrolirano koćarenje u priobalnome moru uzrokuje osiromašenje ribljega fonda i ulova. Godine 1782. organizirao je prvu ribarsku ekspediciju u vodama srednjeg i južnog Jadrana, kojoj je cilj bio ispitivanje novih metoda ribarenja, unapređenje tehnologije i preradbe (konzerviranja) ribe te ispitivanje posebnog tipa ribarskoga broda, projektiranoga prema njegovim i rezultatima istraživanja njegovih suradnika Ivana Ugolinija i Nikole Grisogona. Godine 1783. objavio je Izvještaj o eksperimentalnom ribolovu i koristima istoga u Dalmaciji.

Zlatar, Mate Ivan (Zlatar Ostojić, Mateo) (Povlja na Braču, 15. III. 1900 – Concepción, Čile, 10. V. 1992), gospodarstvenik, vlasnik tvornice za proizvodnju konzervi sardina u Antofagasti.

U čileanski Punta Arenas iselio se početkom 1926. Preselivši se u Antofagastu, zaposlio se u industriji salitre. Ondje je upoznao Juru Zorotovića Lovina i Sibeta Vidovića, doseljenike s Visa, koji su ga naučili konzervirati ribu usoljavanjem. Ubrzo je Zlatar sam počeo usoljavati ribu te proizvoditi konzerve sardina u ulju tehnologijom koja se u Čileu do tada nije rabila. Poslovanje je bilo uspješno pa je otvorio tvornicu Sardine Zlatar u kojoj su se proizvodila tri milijuna konzervi sardina i školjaka u ulju, 6000 t ribljeg brašna i 500 t ribljeg ulja na godinu. Tvornicu je ribom opskrbljivala Zlatarova ribarska flota od pet brodova ukupne nosivosti 650 t. Poduzeće je 1981. zatvoreno. Bio je predsjednik Jugoslavenskoga društva uzajamne pomoći i član mnogobrojnih hrvatskih iseljeničkih društava u Antofagasti. Kao sportaš djelovao je u društvu Sokol.

Dellaitti, Ivan (Senj, XIX. st. – Senj, XX. st.), izumitelj uređaja za proizvodnju acetilenskoga plina i acetilenske svjetiljke.

Dellaitti je 1898. konstruirao i patentirao uređaj za proizvodnju acetilenskoga plina iz karbida i svjetiljku za ribolov što je svjetlila uz pomoć acetilenskoga plina. U eksperimentalnome ribolovu tom svjetiljkom Dellaittiju je pomagao tadašnji ribarski nadzornik → Petar Lorini. Svjetiljka je vrlo brzo ušla u uporabu, zamijenivši dotadašnji tradicionalni način osvjetljavanja mora noću uz pomoć vatre.

Uređaj za proizvodnju acetilenskoga plina i svjetiljka funkcionirali su tako da bi voda ušla u otvor uređaja gdje se nalazi kalcijev karbid i postupno ga natapala. Reakcijom vode i kalcijeva karbida nastajao je acetilenski plin koji je ispunio posudu i svojim tlakom spriječio daljnji prodor vode u nju. Zatim se acetilenski plin cjevčicama dovodio do svjetiljke, gdje je izgarao. Kako se plin trošio, tlak se smanjivao, voda je ulazila u spremnik i stvarale su se nove količine acetilenskoga plina te se tako potrošnjom acetilenskoga plina njegova količina uvijek obnavljala.

Konstruiranjem acetilenskih svjetiljki bavio se i komiški ribar Jakov Kuljiš Amerikana. On je za svoj patent acetilenske svjetljike za noćni ribolov (1903) kao useljenik u Americi dobio državno priznanje i bio je proglašen počasnim građaninom SAD-a.

Lorini, Petar (Sali na Dugom otoku, 30. IV. 1850 – Beograd, 17. VII. 1921), učitelj i stručnjak za ribarstvo.

Završio je učiteljsku školu u Dubrovniku. Radio je kao učitelj u osnovnim školama u Kotoru, Korčuli i Salima te kao nastavnik gospodarstva u učiteljskoj školi u Arbanasima (Zadar). Godine 1897. imenovan je prvim nadzornikom ribarstva (pri Pomorskoj vladi u Trstu) za Dalmaciju, Istru, Trst i Goričko primorje pri Pomorskoj vladi u Trstu. Od 1917. vodio je ribarski odsjek Zadružnoga saveza u Splitu.

Kao nadzornik ribarstva je uvelike unaprijedio ribarstvo u Hrvatskoj, a zaslužan je i za utemeljenje službe ribarske straže (u glavnim ribarskim središtima). Za njegova je nadzorništva s radom započelo 20 novih tvornica za preradbu ribe. Organizirao je mnogobrojne večernje tečajeve o zaštiti i unapređenju morskoga ribarstva u Salima i prvi ribarski tečaj za učitelje u Korčuli (1897). Godine 1907. izradio je mrežu plivaricu za lov srdele na otvorenome moru, za koju je 1910. nagrađen, a surađivao je s → Ivanom Dellaittijem (oko 1898) u izradbi prve acetilenske svjetiljke za ribolov. Sudjelovao je u radu komisije o morskome ribarstvu u Trstu (1896), sastavio nacrt Zakona o morskome ribolovu (1921) i sudjelovao u trgovačkim pregovorima s Italijom (1921).

Objavio je više radova o morskome ribarstvu i preradbi ribe, a najpoznatije je njegovo djelo Ribanje i ribarske sprave pri istočnim obalama Jadranskoga mora (1903). Bio je suradnik Hrvatske enciklopedije Ivana Zocha i Josipa Mencina (1887–90).

Skomerža, braća Ivan (Crikvenica, 22. IX. 1864 – Crikvenica, 9. VII. 1953), Josip (Crikvenica, 23. I. 1883 – Crikvenica, 22. II. 1969) i Bonifacie Srećko (Bono; Crikvenica, 14. V. 1886 – Rijeka, 16. IX. 1950), inovatori i stručnjaci u području ribarstva. Svojim su naprednim idejama svrstali Crikvenicu među vodeća ribarska središta na Jadranu u prvoj polovici XX. st. Radi učenja novih ribarskih tehnika, početkom XX. st. Ivan i Josip poduzeli su studijska putovanja u Dansku, Norvešku i Njemačku, koja su rezultirala mnogobrojnim inovacijama što su ih primjenjivali u ribarskoj praksi.

Ivan je 1908. prvi na Jadranu u uporabu uveo ribarsku brodicu na motorni pogon Galeb, dugu 6 m, s motorom snage 4 KS (3 kW) nabavljenim u danskome Frederikshavnu (Talijani su prvi eksperimentalni pokus s motorom na ribarskome čamcu poduzeli tek 1918. u Pescari). U svijetu se još tridesetak godina nakon Ivanova eksperimenta riba ponajviše lovila s pomoću brodova na vesla i jedra.

Stvorio je ribarsku flotu od dvadesetak motornih koćarica te 1912. osnovao prvo dioničko ribolovno poduzeće na Jadranu Nekton, koje je vodio do 1918. Nektonove koće ribarile su na za ono doba vrlo napredan način. Flotu je predvodio matični brod Valerija, koji je Ivan uredio kao servisni brod (opskrba hranom, gorivom i ribarskim alatima svih koćarica, te mehanička radionica i ambulanta). U floti se nalazio i transportni brod Kondor, s rashladnim komorama i bazenima za prijevoz žive ribe (kapaciteta 500 t), koji je prikupljao ribu s ostalih koćarica, a mogao je i samostalno obavljati ribolov. Smatra se da je Kondor bio prvi brod hladnjača na Sredozemlju. Takva organizacija flote omogućila je dulje ribarenje daleko od jadranskih luka. Svjestan važnosti biologije mora i suradnje sa znanstvenicima, Ivan je prvi u svojem ribolovnom poduzeću zaposlio biologa Reinharda Gasta (1915) kako bi provodio znanstveni nadzor ribolova. Riječku je ribarnicu opremio uređajima za hlađenje (1912), a uveo je i prodaju ribe na kioscima. Uz tada umirovljenoga ribarskog nadzornika → Petra Lorinija sudjelovao je na trgovačkim pregovorima s Italijom na izradbi Brijunske konvencije o ribolovu (1921). Pisao je o ribarstvu u Ribarskome kalendaru i Jadranskome ribaru.









Josip je 1908. započeo pokuse s povlačnom dubinskom mrežom na području Vinodolskoga kanala (Crikvenica–Vrbnik). U početku je rabio njemačku mrežu Baumnetz s vrećastim otvorom koji je otvorenim držala drvena oblica duljine 7 m. Kako se mreža nije pokazala korisnom za prilike u Jadranskome moru, odustao je od njezine uporabe i 1909. konstruirao prikladniju mrežu, sličnu dubinskoj mreži koći kakva se rabi i danas. Ivan i Josip zajedno su iste godine konstruirali mrežu plivaricu »na jezik« i prvi na Jadranu uspjeli je iskoristiti u ribolovu male plave ribe. Ta je mreža bila duga 120–200 m, na donjem je dijelu imala trokutast nastavak nalik jeziku koji se podvlačio pod riblje jato i zatvarao ga. Za rad s tom mrežom bilo je potrebno 10–20 ribara.

Iduće godine prvi su u noćnome ribolovu (kraj Šila na Krku) primijenili novu petroplinsku svjetiljku (feral na petrolej), koja je ubrzo iz uporabe istisnula acetilensku svjetiljku → Ivana Dellaittija. Pokušavajući smanjiti troškove u ribolovu koćama, braća su preuzela dansku praksu uporabe dasaka širilica koje su pri povlačenju mreže otvor držale rastvorenim, pa se, umjesto dvama brodovima, mreža vukla samo jednim brodom. Sličan način koćarenja u uporabi je i danas, a tada je bio novina na Sredozemlju. Josip je 1935. osnovao Zadružno gojilište kamenica u uvali Klimno na Krku. Od 1940-ih bio je stručni suradnik crikveničke općine pri postavljanju izložaba o početcima ribarstva u Crikvenici. Autor je više radova i prikaza iz područja ribarstva.

Bonifacie Srećko (Bono) bio je jedan od organizatora ekspedicije crikveničkih ribara koji su kao pripadnici zadruge Jadran 1947. otišli u Albaniju (poslije i u Egipat i Izrael), gdje su tamošnje ribare poučavali novim metodama i tehnikama ribarenja. Bio je i suvlasnik poduzeća B. Skomerža i drugovi (1922–25), a nakon II. svj. rata zaposlio se u tvornici → Mirna u Rovinju.

Lim metalna industrija, tvornica metalne ambalaže, osnovana 1926. u Zagrebu. Pod nazivom Jugoslavenska tvornica oksigena i gvozdene buradi d. d., osnovalo ju je Anglo-petrolejsko d. d. u vlasništvu Shella, za koje je isprva proizvodila metalne spremnike za prijevoz proizvoda iz rafinerije u Sisku. Od 1936. poslovala je pod nazivom Lim d. d., tvornica željeznih bačava, metalnih proizvoda i kisika, a od 1946., kada je postala društvenim vlasništvom, Lim metalna industrija. Proizvodila je metalnu ambalažu (limenke) za prehrambenu i kemijsku industriju, bačve i druge metalne predmete, fotolitografski je izrađivala filmove i ploče za tisak, izvodila tisak na limu, obavljala usluge lakiranja lima i dr. U razdoblju nakon II. svj. rata uselila se u prostore u Heinzelovoj 33 i Bužanovoj 12 (do tada tvornica svijeća Iskra). Tijekom godina, poduzeće je malo mijenjalo proizvodni program i asortiman usluga, proizvode je plasiralo većinom na području domaće mesne industrije, te se prometnulo u jednoga od vodećih proizvođača metalne ambalaže u širem okruženju.

Potkraj 1991. poduzeće je zapošljavalo 271 radnika, a od 1992. djelovalo je kao dioničko društvo. Osamostaljenjem Hrvatske i izbijanjem Domovinskoga rata Lim je izgubio velik dio nekadašnjega tržišta SFRJ (osim Slovenije), pa je proizvodnja bilježila stalan pad, a broj zaposlenih se do 2002. postupno smanjio na 108. Početkom 2000-ih nad poduzećem je proglašen stečaj (okončan 2010. zatvaranjem poduzeća), te su prodane sve nekretnine. Od 2006. proizvodnja metalne ambalaže proširenoga asortimana nastavila se u samoborskim pogonima novoosnovanoga poduzeća Lim Samobor, koje danas zapošljava 70-ak radnika. Zgrada strojarnice i kotlovnice industrijskoga kompleksa u Bužanovoj (izgrađene 1923. i adaptirane 1926–28. prema projektu poduzeća Josip Dubský i drug) od 2008. su zaštićeno kulturno dobro RH kao vrijedan primjer industrijske arhitekture 1920-ih.