Vlahović, Igor (Zagreb, 18. IX. 1965), geolog, stručnjak za geološko kartiranje, karbonatnu sedimentologiju, paleogeografiju i paleomagnetizam.

Diplomirao je 1989. te doktorirao 1999. disertacijom Karbonatni facijesi plitkovodnih taložnih sustava od kimeridža do gornjega alba u zapadnoj Istri (mentori → J. Tišljar i → I. Velić; sv. 4) na → Rudarsko-geološko-naftnome fakultetu u Zagrebu. Radio je u Institutu za geološka istraživanja u Zagrebu (1990−2006; danas → Hrvatski geološki institut), a od 2006. zaposlen je na zagrebačkom Rudarsko-geološko-naftnome fakultetu, od 2012. u zvanju redovitoga profesora. Predaje kolegije Geološko kartiranje, Regionalna geologija, Geologija Hrvatske, Taložni sustavi karbonata, Taložni sustavi pri istraživanju i razradi ležišta ugljikovodika i dr. Bio je prodekan Fakulteta 2009–13.

Ističu se njegovi radovi vezani za paleogeografiju i evoluciju jadranske karbonatne platforme i Krških Dinarida u cjelini. Surađivao je na više značajnih projekata za potrebe gospodarstva: temeljnim geološkim istraživanjima za tunele Mala Kapela i Sv. Rok, projektima za potrebe naftno-geoloških istraživanja, hidrogeološkim istraživanjima, istraživanjima arhitektonsko-građevinskoga kamena, seizmotektonskim istraživanjima za velike infrastrukturne objekte, kao i na temeljnim geološkim istraživanjima za potrebe parka prirode (PP) Biokovo, nacionalnog parka (NP) Paklenica, NP Plitvička jezera i NP Sjeverni Velebit. Vodio je više značajnih gospodarskih projekata: temeljna geološka istraživanja za tunele Ćićarija i Vratnik, temeljna geološka istraživanja za sedam dionica autoceste Zagreb–Split–Dubrovnik, temeljna geološka istraživanja za potrebe hidrogeoloških projekata, projekte za potrebe naftno-geoloških istraživanja te geološka istraživanja područja javne ustanove Kamenjak i PP Učka. Glavni urednik časopisa → Geologia Croatica (s I. Velićem) bio je 2002–07. Bio je potpredsjednik → Hrvatskoga geološkoga društva (2016–17). Od 2016. redoviti je član → Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti (sv. 4).

šuma, prirodna zajednica šumskoga drveća i drugih drvenastih vrsta biljaka. Sa šumarskoga gledišta, u Hrvatskoj se prema važećem zakonodavstvu šumom smatra površina zemljišta veća od 1000 m² koja je obrasla šumskim drvećem, grmljem i prizemnim biljkama u obliku sastojine. S biološkoga gledišta, šuma je šumska biljna zajednica drveća, grmlja i prizemnih biljaka kao što su cvjetnice, mahovine, paprati i lišajevi; osim biljaka, u toj se kompleksnoj životnoj zajednici, razvijaju i životinje (npr. ptice, kukci, sisavci) te mikroorganizmi (gljive, bakterije, praživotinje, virusi). S ekološkoga i funkcionalnoga gledišta, šuma se definira kao šumski ekosustav, tj. kompleksna životna zajednica šumskih biljaka, životinja i mikroorganizama u kojima šumsko drveće i druga drvenasta vegetacija određuju strukturna i funkcionalna obilježja u određenom šumskom staništu i pri određenim ekološkim uvjetima života.







Šume su oduvijek imale velik značaj za ljude. U prapovijesno doba ljudi su živjeli u šumama i sa šumama: one su bile izvor hrane, građevnoga materijala i ogrjeva. Razvojem civilizacije ljudi su se udaljavali od šuma, a šume u blizini naselja su sve više iskorištavali, degradirali i uništavali radi širenja naselja i razvoja poljoprivrede. Isprva su šume zauzimale približno 60% kopnene površine Zemlje, dok u novije doba zauzimaju tek oko 30%.

Vrste šuma

Šume se razlikuju prema strukturi, odn. dijelovima od kojih su građene. Glavni su dijelovi šuma organizmi i njihova staništa. Budući da su biljke glavni organizmi u šumama, za opis strukture šuma rabi se vertikalni prikaz zastupljenosti biljaka. Prema tom se pristupu u šumama razlikuje pet glavnih nadzemnih slojeva biljaka, tzv. etaža: sloj visokog drveća (dominantna stabla), sloj nižega drveća (podstojna stabla), sloj grmlja, sloj prizemnih biljaka i sloj biljaka na šumskome tlu.

Prema obilježjima ekoloških i bioloških čimbenika i procesa, šume se razvrstavaju na prirodne i kultivirane. Prirodne šume su uglavnom nastale djelovanjem prirodnih bioloških i ekoloških zakonitosti, dok su kultivirane šume nastale pod većim ili manjim antropogenim utjecajem, kao npr. prirodi bliske šume (doprirodne ili poluprirodne šume), šumske kulture, plantaže, degradirani stadiji šume i dr. Prašume su stare prirodne šume koje se razvijaju bez izravnog čovjekova utjecaja, a odlikuju se vrlo starim i velikim stablima različitih oblika. U prašumama se stalno odvijaju prirodni procesi pomlađivanja, rasta, razvoja, odumiranja i razgradnje organizama, posebice stabala, te se u njima nalaze odumrla dubeća i ležeća stabla različitih dimenzija i starosti, kao i oštećena, zakrivljena i nepravilno razvijena stabla.

Prema obilježjima dominantnih vrsta drveća, razlikuju se šume listača (u kojima prevladavaju vrste drveća s velikim lišćem) i šume četinjača (u kojima prevladavaju vrste drveća s uskim i tankim lišćem). Isto tako razlikuju se listopadne i zimzelene šume. U listopadnim šumama prevladavaju vrste drveća kod kojih svake godine odumire i otpada ovogodišnje lišće, a sljedeće godine razvijaju novo lišće. U zimzelenim šumama prevladavaju vrste drveća koje svake godine razvijaju novo lišće, ali ne odbacuju ovogodišnje, nego ga zadržavaju u krošnjama niz godina.







Prema glavnim ekološkim obilježjima pri kojima se razvijaju (klima, tlo i oborine), razlikuju se tropske kišne šume, suptropske šume, listopadne šume umjerenih područja, zimzelene šume umjerenih područja, borealne šume i savane. U Hrvatskoj su najzastupljenije listopadne i zimzelene šume umjerenih područja. Listopadne šume umjerenih područja rastu u istočnim dijelovima Sjeverne Amerike, zapadnoj i srednjoj Europi i istočnoj Aziji. To su područja s umjereno toplom klimom, vrlo toplim ljetima i hladnim zimama. U tim su šumama obično dvije ili više vrsta drveća dominantne, dok se još razvija 15 do 25 drvenastih vrsta, većinom listopadnih listača. Na nekim se područjima pojavljuju i zimzelene vrste drveća koje tvore mješovite šume zimzelenih i listopadnih vrsta drveća. U tim šumama slojevi nižega drveća, grmlja i prizemnih biljaka mogu biti gusto razvijeni. Te se šume razvijaju do 30 m visine. Zimzelene šume umjerenih područja razvijaju se u sjeverozapadnom obalnom području Sjeverne Amerike, južnom obalnom području Čilea, zapadnom obalnom području Novog Zelanda i jugoistočnom obalnom području Australije gdje su zime nešto toplije i gdje padne velika količina oborina. Te šume rastu i u nižim planinskim područjima Azije, Europe i zapadne Sjeverne Amerike i znatno se razlikuju prema vrstama drveća. U planinskim zimzelenim šumama Azije, Europe i Sjeverne Amerike rastu četinjače, dok u obalnim šumama Australije i Novog Zelanda rastu zimzelene listače.

Prema zastupljenosti glavnih, odn. dominantnih vrsta drveća, šume se dijele na čiste i mješovite. Čiste šume imaju jednu glavnu vrstu drveća koja je zastupljena s više od 90% ukupne drvne zalihe, odn. s više od 90% ukupnog broja stabala u prvome dobnom razredu (sastojine starosti do 20 godina). Mješovite šume su one u kojima su uz glavnu vrstu drveća zastupljene i druge vrste drveća s više od 10% ukupne drvne zalihe, odn. s više od 10% ukupnog broja stabala u prvome dobnom razredu.







Prema uzgojnom obliku odnosno postanku šume se dijele na sjemenjače, panjače, degradirane šume, šumske kulture i šumske plantaže, a prema načinu gospodarenja na jednodobne, preborne i raznodobne.

Dobrobiti i ugroza šuma

U novije doba naglašene su općekorisne funkcije šuma i usluge šumskih ekosustava koje predstavljaju ekonomske, ekološke i socijalne vrijednosti za čovjeka i prirodu. Drvom iz šuma čovjek se koristi za proizvodnju trupaca, ploča, namještaja, građevnoga materijala, željezničkih pragova, šindre i mnogih drugih proizvoda. Drvo se tehnološkim procesima pretvara u različite proizvode kao što su papir, plastika, umjetna vlakna i dr. U nekim je dijelovima svijeta drvo glavno gorivo za kuhanje i grijanje. Iz šuma čovjek dobiva i mnoge druge proizvode poput lateksa koji služi u proizvodnji guma, masti, ulja, smole, voskova i dr. Neke domorodačke zajednice koriste se biljkama i životinjama iz šuma kao hranom.

Šume štite i unapređuju okoliš na različite načine. Šumsko tlo zadržava velike količine vode, sprečava naglo otjecanje vode, sprečava pojavu erozije i bujica, pročišćava oborinsku vodu. Šumske biljke obnavljaju atmosferu stvaranjem kisika i korištenjem ugljikova dioksida iz zraka. Šume su stanište za mnogobrojne biljne i životinjske vrste te za mikroorganizme. Prirodna ljepota i mir u šumama imaju veliku socijalnu vrijednost za ljude, koji se u njima odmaraju, rekreiraju, pješače, love, kampiraju i dr.

Šume su u posljednjih nekoliko desetljeća sve izloženije nepovoljnim utjecajima kao što su onečišćenje zraka, klimatske promjene, šumski požari, vremenske nepogode i biotski čimbenici. Zbog toga se pojavljuje velika oštećenost stabala, smanjuje se njihova vitalnost i dolazi do izvanrednog odumiranja stabala. U pojedinim se dijelovima svijeta površine šuma smanjuju zbog prenamjene za poljoprivredne i druge svrhe.

Šume u svijetu

Šume se razvijaju na kopnenome dijelu Zemlje s povoljnim ekološkim uvjetima za šumsko drveće, koji se približno prostire od 50° južne do 70° sjeverne geografske širine. Šume se prema nadmorskoj visini (vertikalno) razvijaju od močvarne, barske i stepske granice šuma u nizinama do planinske (alpske) granice šuma u subalpskim područjima, tj. od razine mora do približno 4900 m nadmorske visine. U šumama se razvijaju najveći i najstariji živi organizmi na Zemlji: stabla sekvoje narastu u visinu više od 100 m, a borovi u Americi stari su više od 4500 godina. U šumama se nalazi približno 80% kopnene biološke raznolikosti na Zemlji, koja se sve više smanjuje. U nastojanjima za njezino održanje, stalno se povećava udio zaštićenih šuma.

U svijetu postoji približno četiri milijarde hektara šuma koje zauzimaju oko 30% kopnenoga dijela Zemlje. Države s najvećom površinom šuma u svijetu su Rusija, Brazil, Kanada, SAD i Kina. U Europi šume zauzimaju površinu od približno 227 milijuna hektara, što je oko 5% šuma svijeta. U Hrvatskoj šume zauzimaju približno 2,5 milijuna hektara, što je oko 1% šuma Europe.

Šume u Hrvatskoj

Hrvatska je zemlja bogata šumama. Njihovo je korištenje od davnina predstavljalo važnu gospodarsku djelatnost, a umijeće gospodarenja šumama u nas se značajno razvilo (→ šumarstvo). Prema Šumskogospodarskoj osnovi područja 2016–25., obraslo šumsko zemljište u Hrvatskoj obuhvaća površinu od 2 492 676 ha, što čini 44,5% kopnene površine. Drvna zaliha iznosi približno 419 milijuna m³, a godišnji prirast oko 10 milijuna m³. Godišnji etat, tj. količina drvne mase koja se planski i prema propisima koristi u gospodarske svrhe u prosjeku iznosi 6,4 milijuna m³, čime se osigurava održivo gospodarenje kojim se ne narušava prirodna ravnoteža.

Prirodi bliske šume rastu na 97% ukupne šumske površine, što predstavlja veliko bogatstvo. U takvim šumama, zahvaljujući gospodarenju po prirodnim zakonitostima, prevladavaju autohtona flora i fauna. Na razmjerno malom prostoru državnoga teritorija prostiru se četiri biogeografske regije: kontinentalna, mediteranska, alpska i panonska, zbog čega se pojavljuje velika raznolikost šuma. U Hrvatskoj se u šumama razvija oko 4500 biljnih vrsta i podvrsta, od čega je oko 260 autohtonih drvenastih vrsta, koje se razvijaju u približno 60 šumskih biljnih zajednica. Od ukupnog broja drvenastih vrsta, oko 60 vrsta drveća su gospodarski važne vrste, a među njima su prema udjelu u ukupnoj drvnoj zalihi najzastupljeniji obična bukva (37%), hrast lužnjak (12%), hrast kitnjak (9%), obični grab (8%), obična jela (8%), poljski jasen (3%) i obična smreka (2%). Tih sedam gospodarski najvažnijih vrsta drveća čini približno 80% ukupne drvne zalihe šuma u Hrvatskoj. Osobit značaj imaju šume hrasta lužnjaka (u dolinama rijeka Save, Drave i Dunava) i jelovo-bukove šume (na prosječnim nadmorskim visinama od 800 do 1100 m, uzduž hrvatskih Dinarida i na gorjima u predalpskom i panonskom području), koje su u Europi rijetke.







U Hrvatskoj se šume dijele prema namjeni na gospodarske, zaštitne i šume posebne namjene. Gospodarske šume namijenjene su ponajprije proizvodnji drva i drugih šumskih proizvoda (divljač, plodovi, jestive gljive, ljekovite biljke i dr.). Zaštitne šume namijenjene su ponajprije zaštiti tla, vode, naselja, objekata i druge imovine i proglašavaju se prema propisima iz područja šumarstva. Šume posebne namjene su šume posebnih prirodoznanstvenih, povijesnih, rekreacijsko-turističkih i drugih obilježja, namijenjene ponajprije održavanju i unapređenju njihovih glavnih obilježja. One se većinom proglašavaju propisima iz područja zaštite prirode, ali i propisima iz područja šumarstva. To su šume u nacionalnim parkovima, strogim rezervatima, posebnim rezervatima šumske vegetacije, prašume, park-šume, urbane šume, šumski sjemenski objekti, šume za znanstvena istraživanja, šume za potrebe obrane RH. U većini kopnenih zaštićenih područja prirode šume su značajno zastupljene i imaju važnu ulogu u očuvanju njihove biološke raznolikosti.

PIK Vinkovci plus d. o. o., poduzeće za proizvodnju ratarskih i povrtlarskih kultura, preradbu, sušenje i skladištenje žitarica i uljarica, doradbu sjemenskoga materijala, proizvodnju industrijskoga bilja, skladištenje, preradbu i pakiranje voća i povrća te stočarsku proizvodnju sa sjedištem u Vinkovcima, osnovano 1962. kao Poljoprivredno-industrijski kombinat Vinkovci (PIK Vinkovci).

Do kraja iste godine pripojeni su mu Poljoprivredno dobro Vinkovci, Poljoprivredno dobro Poljoprivredne škole Vinkovci, Opća poljoprivredna zadruga (OPZ) Vinkovci, OPZ Markušica, OPZ Gaboš i Mlinsko-pilansko poduzeće Stari Mikanovci. U organizacijskim su promjenama 1962–68. kombinatu pripojena i druga poduzeća; tijekom vremena su se unutar kombinata osnivali novi radni pogoni i jedinice, a neki su ugašeni. Vrhunac poslovanja bio je u razdoblju od 1977. do 1987. kada je započela i reorganizacija koja je kombinatu trebala omogućiti još uspješnije poslovanje. Godine 1989. RO Prehrambena industrija koja je dotad djelovala u sastavu poduzeća djelomično je pripojena poduzeću Silos-Mlinovi. To je poduzeće 1994. postalo dioničko društvo, a iste godine kupio ga je koncern Agrokor. Od 2000. nosilo je naziv PIK Vinkovci d. d. Nakon 2000. pripojeno mu je više dioničkih društava koja su nekada bila dio Poljoprivredno-industrijskog kombinata Vinkovci (SRC, Šumica Poljoprivreda, Dvoranci Poljoprivreda, Banovci Poljoprivreda, Sopot Poljoprivreda, Sjeme Slavonija, Ervenica, Lipovac, Krma). Od 2019. poduzeće posluje u sastavu Fortenova grupe, pod nazivom PIK Vinkovci plus d. o. o.

Poduzeće danas obrađuje oko 6000 ha poljoprivrednoga zemljišta. Na 4400 ha uzgaja ratarske kulture poput pšenice, ozimog ječma, suncokreta, soje, šećerne repe i kukuruza, koji se prerađuje u stočnu hranu za prehranu stoke na farmama Fortenova grupe; na oko 1500 ha zemljišta uzgajaju se povrtlarske kulture poput luka, krumpira, mrkve, brokule, cvjetače, kupusa, peršina, češnjaka, lubenice i graška. Uz povrtlarsku proizvodnju u Lipovcu je organizirana i preradba povrća te skladišni prostor s hladnjačom i pakirnica (kapaciteta 100 t na dan). Povrtlarske se kulture proizvode i u Sv. Filipu i Jakovu. Poduzeće ima otkupne centre u Polači, Kaštelima, Vinkovcima i Lipovcu. Preradba povrća i voća uključuje guljenje, sjeckanje, blanširanje i brzo smrzavanje (smrznuti se proizvodi pakiraju prema vrsti ili kao mješavina). Primarna stočarska proizvodnja odvija se na tri reprodukcijske svinjogojske farme (Andrijaševci 1, Andrijaševci 2 i Čeretinci) te na farmi za tov junadi (Zvirinac). PIK Vinkovci među najvećim je poduzećima u Hrvatskoj prema skladišnim kapacitetima (86 800 t) te kapacitetima za prijam robe u silose i sušenje.

Požgaj grupa, drvnoindustrijsko poduzeće iz Velikog Bukovca kraj Ludbrega, osnovano 1989. kao Požgaj d. o. o. Izraslo je iz pilanskog obrta obitelji Požgaj, pokrenutoga 1970-ih, a unaprijeđenoga tijekom 1980-ih. Okretanjem poduzeća proizvodnji finalnih proizvoda u 1990-ima, pokrenuta je proizvodnja masivnoga parketa 1993., te lijepljenih ploča 1997. Godine 2000. u Velikom Bukovcu izgrađena je suvremena tvornica višeslojnog parketa, u kojoj se od iste godine proizvodi dvoslojni parket, a od 2004. i troslojni. Šireći poslovanje, poduzeće je 2012. preuzelo tvornicu lamela Kupres iz Donjeg Miholjca, 2014. pilanu DI Bohor iz Belovara kraj Sesveta, 2016. tvornicu stolaca Madri iz Donjeg Miholjca, te 2018. pilanu u Otočcu.

Danas poduzeće proizvodi rezanu građu iz domaćih mekih i tvrdih vrsta drveta (približan kapacitet 10 000 m³ godišnje), hrastove lamele za višeslojni parket i troslojne ploče (300 000 m²), lijepljene masivne i troslojne ploče (6000 m³), masivne i višeslojne parkete (400 000 m²), masivni namještaj (5000 stolova, 15 000 stolaca, 3000 kreveta, 2000 drugih vrsta namještaja), drvene građevine (10 kuća, 30 kućica ili 50 terasa). Približno 90% proizvoda plasira se na inozemna tržišta. Ukupno zapošljava više od 500 radnika u šest pogona na četiri lokacije u Hrvatskoj. Grupu čini osam društava s ograničenom odgovornošću: Massive flooring (tvornica parketa), Massive panels (tvornica lijepljenih drvenih ploča), Massive holding (izvozni poslovi) i T. C. Požgaj (maloprodaja) iz Velikog Bukovca, Massive lumber (tvornica rezane građe) iz Belovara, Massive lamellas (tvornica lamela) i Massive furniture (tvornica namještaja) iz Donjeg Miholjca, Massive houses (tvornica drvenih kuća) iz Otočca. Ima prodajne salone u Osijeku, Rijeci, Splitu i Zagrebu.

PPK Valpovo d. o. o., poljoprivredno-prehrambeni koncern sa osnovnom djelatnošću mješovite poljoprivredne proizvodnje i sjedištem u Valpovu. Osnovan je 1951. kao Poduzeće za promet i preradu žitarica Žitni fond Valpovo, no pojedini njegovi segmenti započeli su s radom znatno ranije – mlin 1825. i klaonica 1912. Godine 1952. pripojeno mu je Kotarsko-mlinsko poduzeće Stjepan Petnjarić, a u sklopu poduzeća osnovani su Tvornica stočne hrane Valpovka (1954; prva takva tvornica u Slavoniji i Baranji) i Silos (1958–59). Od 1958. djelovalo je pod nazivom Žitarsko-prehrambeni kombinat Đuro Salaj Valpovo (od 1964. PPK Đuro Salaj, od 1973. Poljoprivredno-prehrambeno-prometna RO Đuro Salaj, od 1983. Kombinat Đuro Salaj, od 1986. PK Đuro Salaj). Nakon što su 1964. kombinatu pridruženi Poljoprivredno dobro Valpovo (osnovano 1950) i Poduzeće za preradu mesa Sloboda (osnovano 1953), objedinjavao je rad 13 radnih jedinica i zadruga. Potkraj 1960-ih i početkom 1970-ih s radom su započele nova tvornica stočne hrane Valpovka, svinjogojska farma Siget Petrijevci (1968) i peradarska farma Habjanovci (1970), Pogon za preradu plastičnih masa Koplast (1969; proizvodio je vikend-kućice, plastenike, boce, čaše, kutije i dr.) i Tvornica kolača Valko (1972; keksi, vafli, kolači i sl.). U sklopu Valkova pogona 1978. otvorena je nova pekara koja je proizvodila 10 t različitih pekarskih proizvoda na dan. Iste je godine kombinatu pripojeno Trgovinsko-ugostiteljsko poduzeće Sloga (osnovano 1969; okupljalo je nekoliko trgovačkih društava). U to doba rad poduzeća bio je organiziran u deset OOUR-a i tri RZ-a, a zapošljavalo je ukupno oko 2500 radnika. Primjenom suvremenih agrotehničkih mjera OOUR-i ratarstva (Brođanci, Petrijevci i Valpovo) obrađivali su oko 12 000 ha poljoprivrednih površina. Na više od polovice tih površina uzgajala se pšenica, a na ostatku šećerna repa, kukuruz, konoplja, heljda i dr. U OOUR-u stočarske proizvodnje proizvodilo se četiri milijuna jaja i 5000 t mesa i mesnih prerađevina na godinu. Kombinat je imao i OOUR za suradnju s 2800 kooperanata od kojih je otkupljivao 2000–2500 vagona pšenice i kukuruza, dva milijuna litara mlijeka i 25 000 tovnih svinja i junadi na godinu. Novi mlin kapaciteta 100 t na dan izgrađen je 1986.

Pretvorba Poljoprivrednog kombinata Đuro Salaj u dioničko društvo Valpovo obavljena je 1994. Poduzeće je zapošljavalo nešto više od 2000 radnika, a sastojalo se od pogona za poljoprivrednu (radne jedinice Ratarstva u Brođancima, Petrijevcima, Valpovu, Veliškovcima i Zelčinu) i industrijsku proizvodnju (radne jedinice Tvornica stočne hrane Valpovka, Tvornica kruha i kolača Valko, Mlinovi, Silos, Održavanje, Transport, Koplast i Klaonica Sloboda) te pogona za trgovinu (radne jedinice Maloprodaja Valpovo, Sloga, Robna kuća Bizovac, Robna kuća Valma i Trgovina na veliko). Obrađivalo je nešto više od 10 000 ha poljoprivrednih površina. Tijekom 1995. i 1996. poduzeće je osnovalo društva s ograničenom odgovornošću Koplast, Klaonica, Trgovina, Poljoprivreda, Valpovka i Žitoprerada. U razdoblju od 1992. do 2003. poduzeće je investiralo u rekonstrukciju tehnološki zastarjele opreme i izgradnju novih proizvodnih pogona. Najznačajnije investicije bile su zamjena i dopuna opreme u Tvornici stočne hrane Valpovka i izgradnja nove klaonice. Usporedno s modernizacijom pogona uprava je smanjivala broj zaposlenih pa je do 2003. broj zaposlenika u poduzeću smanjen na 801. Pogon za proizvodnju i preradbu mesa Mesna industrija Valvita otvoren je 2004. Pripojena su mu neka od poduzeća koja su se prije osamostalila – Žitoprerada, Klaonica i Reprocentar (2005), Poljoprivreda (2008) i Farma Habjanovci (2015), a potom su se osamostalila druga poduzeća – Valpovo nekretnine (2017) i PPK Valpovo EKO (2019). PPK Valpovo preuzeli su 2009. zagrebačko poduzeće M San i osječko poduzeće → Žito, a od 2010. djeluje kao društvo s ograničenom odgovornošću.

Poduzeće danas s pomoću moderne poljoprivredne mehanizacije obrađuje 5385 ha poljoprivrednog zemljišta i 30 ha voćnjaka (jabuke i višnje). Najzastupljenije su ratarske kulture pšenica, kukuruz, soja, šećerna repa, suncokret, ječam i uljana repica. Stočarstvom se bave farme Brođanci i Habjanovci (svaka obavlja tov junadi kapaciteta do 1000 komada u turnusu), a na farmi Zelčin (150 ha) provodi se uzgojni sustav krava – tele. Od 1959., kada je izgrađen prvi silos, do danas izgrađena su još tri silosa namijenjena skladištenju žitarica i uljarica te dvije sušare. Kapacitet silosa je 47 500 t, sušara 28 t/h i 16 t/h, a suvremenog silo-mlina 28 000 t mlinskih proizvoda na godinu. Tvornica stočne hrane Valpovka (kapacitet proizvodnje 35 000 t stočne hrane na godinu) proizvodi potpunu i dopunsku krmnu smjesu za sve vrste životinja.

Rafinerija nafte Sisak, poduzeće za preradbu nafte osnovano 1927. u Sisku.

Razdoblje od osnutka do kraja II. svj. rata

Začetci poduzeća vezani su uz Anglo-jugoslavensko petrolejsko dioničko društvo na čelu s braćom Arturom i Milanom Marićem, koje je 1923. u Capragu (danas dio Siska) na ušću Kupe u Savu izgradilo skladište za naftu. Zbog povećanja carina na uvezene gotove industrijske proizvode, društvo je odlučilo izgraditi rafineriju. Iako se prvotno izgradnja planirala na Ćukurici uz Savu, uzvodno od Beograda, strahujući od zagađenja, gradske su vlasti zabranile gradnju te je odlučeno da se rafinerija izgradi u Capragu. Odluka je bila uvjetovana dobrom prometnom povezanošću (Savom je bio moguć jeftin dovoz nafte i odvoz derivata) te obiljem jeftine radne snage.

Gradnja je započela 1926., a godinu kasnije rafinerija je započela s radom. Kao sastavni dio izgrađena je i instalacija u Solinu namjena koje je bila preuzimanje tereta proizvodnje kada se zalede rijeke kojima se dopremala sirovina. Kapacitet je iznosio 60 000 t prerađene nafte na godinu. S približno 150 zaposlenih radnika rafinerija je tada bila najveća i najmodernija u državi (→ Rafinerija nafte Rijeka tada je bila u sastavu Kraljevine Italije). Rafinerija nije prerađivala sirovu naftu, već je služila za redestilaciju i rafiniranje mješavina što su se uvozile pod imenom sirove nafte za koju se plaćala niska uvozna carina. Glavni su pogoni rafinerije bili pogoni za destilaciju sirove nafte, vakuumsku destilaciju, pogonsku snagu, redestilaciju benzina, rafinaciju, etilne mješavine i alkoholne mješavine. Uz središnje preradbene prostore rafineriju su činili skladišni prostor od 45 000 m³, prostorije s crpkama za vodu i paru, laboratorij i mehanička radionica. Proizvodile su se različite vrste benzina, petroleja, plinskog ulja i ulja za podmazivanje. Početkom 1930-ih rafinerija je bila modernizirana, izgrađena su nova postrojenja za rafinaciju petroleja i ulja, a kapacitet je povećan na 96 000 t nafte na godinu. Godine 1940. prvi je put bila prerađena domaća nafta – prvo iz Selnice, potom iz drugih nalazišta.

Uoči početka II. svj. rata rafineriju je preuzela vojska Kraljevine Jugoslavije, uspostavom NDH prešla je pod upravu novih vlasti, a u jesen 1941. preuzeli su je Nijemci. Postavši njemačkim vojnim poduzećem, prerađivala je svu domaću i nešto uvozne nafte koja je služila za opskrbu njemačke vojske i poduzeća važnih za ratnu privredu okupacijskih snaga. U lipnju 1944., nakon što su je bombardirali saveznici, prestala je s radom. Kako je poduzeće bilo važno za opskrbu vojske, Nijemci su započeli obnovu. Pred kraj rata neki pogoni pušteni su u rad s minimalnim kapacitetima.

Razdoblje od kraja II. svj. rata do danas

Završetkom rata u jesen 1945. rafinerija je bila osposobljena, no preradba nafte ostala je na simboličnim razinama sve do 1949. zbog nedostatka sirovina i minimalnih kapaciteta spremišta. Poduzeće je nacionalizirano 1946., od kada je nastavilo djelovati pod nazivom Jugoslavenski kombinat za naftu i plin – Rafinerija nafte Sisak. Od 1947. djelovalo je pod ingerencijom Generalne direkcije za naftu, a od 1951. kao samostalno poduzeće Rafinerija nafte Sisak. Znatna ulaganja započela su 1952. izgradnjom postrojenja za reformiranje (reforming) koje je modificirano u cijevnu destilaciju. U sljedećih nekoliko godina izgrađeni su i postrojenje za rafinaciju benzina i petroleja, analitički laboratorij te kombinirano postrojenje I, što je označilo prekretnicu u razvoju proizvodnje. Projekt za kombinirano postrojenje I izradilo je poduzeće UNDE iz Dortmunda na osnovi licence i uz suradnju poduzeća Kellogg iz Delawarea u SAD-u, a kapacitet je iznosio 1000 t na dan. To je postrojenje bilo tehnološki moderno koncipirano i predstavljalo je vrhunski domet u tadašnjoj tehnologiji preradbe nafte. U njemu se počeo proizvoditi motorni benzin od 93 oktana Super plavi 93.







Nova faza u razvoju rafinerije, u kojoj je prevladavala preradba domaće nafte, započela je potkraj 1950-ih otkrićem većih nalazišta nafte u moslavačko-posavskom bazenu. Godine 1956. prvi je put prerađeno više domaće nafte nego uvozne. Otkriće nafte u Stružecu 1959 (tada najveće nalazište nafte u državi) potaknulo je izgradnju prvoga naftovoda u Jugoslaviji na trasi Stružec–Sisak 1960. Preorijentacija na domaću naftu zbog drugačije kvalitete sirovine dovela je do mijenjanja tehnološkoga procesa te do rekonstrukcije određenih pogona. Kombinirano postrojenje II pušteno je u rad 1964. Njegovim dovršenjem rafinerija je prva u Jugoslaviji mogla preraditi više od milijun tona nafte na godinu te je prva počela proizvoditi superbenzin od 98 oktana. Tada je zapošljavala oko 1660 radnika. Do 1972. izgrađeno je kombinirano postrojenje IV, koje je iz ostataka atmosferske destilacije proizvodilo petrolejski koks i kombinirano postrojenje V, koje je bilo više od tri puta većega kapaciteta od kombiniranoga postrojenja II, odnosno 3,4 milijuna tona prerađene nafte na godinu. Povećanjem kapaciteta je ponovno počela preradba uvozne nafte, koja se od 70 000 t povećala na 700 000 t (1976). Prerađivala se uglavnom nafta iz Iraka i znatno manje iz SSSR-a. Poduzeće se 1964. zajedno s Rafinerijom nafte Rijeka i Naftaplinom iz Zagreba udružilo u Kombinat za naftu i plin koji je već iste godine nastavio djelovati pod nazivom → INA – Industrija nafte.







Do 1980. nastavljena je intenzivna izgradnja uz znatno povećanje primarnih i sekundarnih kapaciteta preradbe nafte. Uređaj za mehaničku, kemijsku i biološku obradbu rafinerijskih procesnih i oborinskih voda pušten je u rad 1974., a godinu kasnije i peć za spaljivanje biološkoga mulja, što su bili prvi pogoni takve vrste u Jugoslaviji. Kombinirano postrojenje VI s kapacitetom dva puta većim od kombiniranoga postrojenja V, vakuumskom destilacijom i postrojenjem za katalitičko krekiranje u fluidiziranom sloju (FCC) te za puhanje bitumena pušteno je u rad 1979. Sisačka rafinerija povećala je preradbeni kapacitet na 6,7 milijuna tona te postala najveći kontinentalni pogon za preradbu nafte u Jugoslaviji. Tijekom 1980-ih pušten je u rad aromatski kompleks, koji je rafineriju svrstao u red proizvođača baznih petrokemikalija. Poduzeće je tada zapošljavalo više od 3000 radnika, a proizvodnja se izvodila u primarnim i sekundarnim jedinicama kombiniranih postrojenja.







Izbijanjem Domovinskoga rata rafinerija je pretrpjela znatne gubitke. Početkom 2000-ih dovršena su i puštena u rad postrojenja za uklanjanje sumpora, obradbu vodikom plinskog ulja te za izomerizaciju. Glavni rafinerijski proizvodi obuhvaćaju Euro V kvalitetu benzina i dizela, mlazno gorivo, primarni benzin, benzen koncentrat, loživo ulje za grijanje, nekoliko gradacija loživih ulja, sumpor, bitumen te zeleni naftni koks. Posljednjih nekoliko godina rafinerija bilježi slabije poslovne rezultate što je dovelo do otpuštanja dijela radnika te do gašenja proizvodnje. Osim u svrhu logističkoga središta, plan INA-e je sisačku rafineriju organizirati za proizvodnju bitumena, maziva i biokomponenti.

Sirela, poduzeće za preradbu mlijeka i proizvodnju mliječnih proizvoda, osnovano 1901. u Bjelovaru kao Prva bjelovarska mljekarska udruga. Od 2007. dio je zagrebačkog poduzeća → Dukat.

Prvi parni pogon poduzeća bio je smješten u kući koja je kupljena za potrebe otvaranja mljekare. Prva bjelovarska mljekarska udruga je zahvaljujući uspješnom predratnom poslovanju, 1943. počela izgradnju novih proizvodnih pogona na jugozapadnome dijelu grada, gdje se i danas nalaze. Gradnja se, zbog ratnih prilika, otegnula pa je nova mljekara puštena u probni rad tek 1950., a u redoviti 1951. Kapacitet preradbe tvornice iznosio je 30 000 l mlijeka na dan. Mlijeko je nabavljala na području Bjelovara, Čazme, Koprivnice i Đurđevca, a proizvode (uglavnom konzumno mlijeko, sir, topljeni sir i kazein) plasirala uglavnom u Zagreb. Nedugo nakon otvaranja, zbog teškoća u kojima se našla, bjelovarska se mljekara pripojila Zagrebačkoj mljekari (1951–54; danas Dukat). Osamostalila se 1954. i do 1963. djelovala je kao Mljekarska industrija Bjelovar. U to doba zapošljavala je 40 radnika koji su prerađivali 4000 do 10 000 l mlijeka na dan. Zbog konkurentske aktivnosti drugih mljekarskih poduzeća (Zdenke i Zagrebačke mljekare) na svom otkupnom području i nedostatka stručne radne snage, poduzeće se opet suočilo s poteškoćama u poslovanju pa je ponovno ušlo u sastav Zagrebačke mljekare (1962). Tijekom 1960-ih poduzelo je rekonstrukciju pogona i uvelo nove proizvodne kapacitete. Godine 1966. zapošljavalo je 330 radnika, a otkupljivalo je i prerađivalo više od 100 000 l mlijeka na dan. Mljekara je 1967. započela proizvodnju sireva, što joj je tijekom vremena postala primarna djelatnost (proizvodnja tvrdih i polutvrdih sireva). Od 1972. poduzeće je reorganizirano u OOUR pod nazivom Tvornica sira Bjelovar, a još je uvijek djelovalo pod okriljem Zagrebačke mljekare. Osamostalilo se 1976., od kada je djelovalo kao RO Sirela, industrija mliječnih proizvoda, koja je zapošljavala 625 radnika. Do 1979. osnovani su OOUR-i Mliječni proizvodi, Sirelacommerce, Kooperacija, Zadrugar i Ivanska te Radne zadruge Poljoprivredne stanice i Zajedničke službe. Vrhunac poslovanja poduzeće je dosegnulo 1980-ih, kada je prerađivalo oko 200 000 l mlijeka na dan i zapošljavalo najveći broj radnika – 940 (1984). Postizalo je vrhunske rezultate u sirarskoj industriji, zauzevši vodeću poziciju u Jugoslaviji (proizvodilo je 30-ak različitih vrsta sireva). U to doba moderniziran je proizvodni pogon (povećan je prostor za prijam i skladište mlijeka, kapaciteta 400 000 l na dan, ugrađena je parna stanica za sirutku kapaciteta 12 500 l na sat i zrionica sira).

Pretvorbom i privatizacijom 1992. Sirela je postala dioničko društvo, a većinski su vlasnici postali zaposlenici poduzeća i kooperanti. Od tada je poduzeće djelovalo pod nazivom Sirela industrija mliječnih proizvoda d. d. Od 1999. bila je dio Lura grupe, a od 2007. dio Dukata mliječne industrije. Izvoz čini 32% Sirelinih prihoda; 2018. izvezla je 2,76 milijuna kilograma sira, a većina izvoza bila je usmjerena na tržišta Slovenije, Makedonije, BiH i Srbije.

Spačva d. d., drvnoindustrijsko poduzeće  sa sjedištem u Vinkovcima, osnovano 1956. Početak eksploatacije bogatih šuma slavonskoga hrasta (hrast lužnjak) u području Spačvanskog bazena potaknut je izgradnjom željezničkih pruga potkraj XIX. st. U Vinkovcima su od 1888. podignute tri pilane, a u Vrbanji od 1892. također tri pilane. Svojstven im je bio tzv. slavonski način piljenja trupaca, nerijetko promjera većeg od 1 m i duljine veće od 10 m. Zbog pretjerane sječe, došlo je do znatnog smanjenja sirovinske baze te je do 1920-ih dio obradbenih pogona ugašen.







Poduzeće Spačva nastalo je 1956. pod prvotnim imenom Drvna industrija Slavonski hrast, spajanjem stolarskog poduzeća Slavonski hrast iz Vinkovaca (osnovano 1947. nacionalizacijom stolarske radionice Weissberger) i Poduzeća za piljenje drveta i građevne stolarije Cerna (osamostalilo se 1950. iz kotarskoga mlinskog poduzeća Vinkovci). Dok je vinkovački pogon bio usmjeren na izradbu građevne stolarije, sobnoga i kuhinjskoga namještaja te lijesova, pogon iz Cerne bavio se piljenjem drvene građe te izradbom namještaja. Izgradnjom novih pilanskih pogona 1958. i tvornice parketa s kotlovnicom i sušionicom 1959., proizvodnja je koncentrirana na novoj lokaciji u Vinkovcima (Duga ulica 181) na kojoj posluje i danas. Godine 1961. poduzeće se spojilo sa šumskim gospodarstvom Spačva u Spačva – Šumsko poljoprivredno industrijski kombinat Vinkovci. Kombinat se, osim obradbom drva, bavio uzgajanjem topola i eksploatacijom šuma, te je do 1968. broj zaposlenih narastao na 2473. Tvornica iverica puštena je u rad 1963., a Tvornica montažnih kuća 1965. Zbog poslovnih teškoća kombinat je 1968–69. razdijeljen na samostalna poduzeća, od kojih je drvnoprerađivačku djelatnost nastavio Drvnoindustrijski kombinat Spačva. To je poduzeće 1971. bilo organizirano u deset OUR-a, među kojima su bili Pilana, Tvornica parketa, Tvornica građevinske stolarije, Tvornica ploča iverica, Stolarija i novootvorena Tvornica ambalaže i blind furnira. Iste je godine pilana preseljena u nove hale i modernizirana, 1974. puštena je u rad druga linija Tvornice ploča iverica, 1975. rekonstruirana je linija za proizvodnju vrata Tvornice građevinske stolarije, 1978. puštena je u pogon nova Tvornica furnira. Godine 1980. izgrađene su pilana i doradna pilana u Županji, gdje je 1985. počela izgradnja Tvornice građevinske stolarije. Tijekom 1990. pogoni u Županji izdvojili su se kao samostalno poduzeće (DI Lužnjak, od 2002. u vlasništvu virovitičkog → TVIN-a).

Godine 1991. vinkovačko je poduzeće zapošljavalo 1386 radnika. Od kraja 1992. djeluje kao Drvna industrija Spačva d. d. Od 1994. upravlja društvima s ograničenom odgovornošću Spačva-pilana, Spačva-parketarija, Spačva-furnir, Spačva-finala, Spačva-trgovina i Spačva-održavanje. Danas prerađuje oko 65 000 m³ hrastovih i jasenovih trupaca na godinu, od čega 50 000 m³ u pilani, a 15 000 m³ u tvornici furnira. Proizvodi parkete, podove i podne letvice, masivna vrata, stubišta, vrtne stolove i klupe, furnir, piljenu građu, lijepljene ploče, pelete i brikete za ogrjev. Zapošljava 820 radnika te je jedno od vodećih drvnoindustrijskih poduzeća u Hrvatskoj. Od 2021. dio je Bjelin grupe.







Spin Valis d. d., drvnoindustrijsko poduzeće iz Požege osnovano 1950. Prve pilane u Požegi pokrenute su 1919., 1921. i 1923., a nakon II. svj. rata u gradu je radila jedna manja pilana. Godine 1950. drvnoindustrijsko poduzeće iz Đurđenovca (→ DIK Đurđenovac) je u Požegi izgradilo novu pilanu s 50-ak zaposlenih. Pilanu je 1952. preuzelo Šumsko gospodarstvo Psunj iz Nove Gradiške, a od 1954. djelovala je samostalno kao Drvno industrijsko poduzeće Pilana. Spajanjem Pilane s poduzećem za proizvodnju drvene galanterije Trgozadrugar i Zanatsko-stolarskim poduzećem iz Požege 1955. nastalo je Zadružno drvno-industrijsko poduzeće Lipa (od 1957. DIP Lipa). Imalo je 350 zaposlenih, a bavilo se proizvodnjom piljene građe, namještaja (kuhinjski, spavaće sobe, sofe), građevne stolarije, štapova i druge tokarene drvene galanterije. Novi pogon za proizvodnju parketa izgrađen je 1960. Od 1965. do 1967. u sastavu poduzeća bila je tvornica Sloga iz Pleternice. Našavši se u poslovnim teškoćama, Lipa je od 1969. djelovala u sastavu poduzeća Liko iz Vrhnike (Slovenija), a od 1971. u sastavu poduzeća → Slavonija DI iz Slavonskog Broda. U sklopu sanacijskoga programa osamostalila se 1977., od kada su se modernizirali postojeći pogoni i gradili novi: predsušionica, objekti primarne i finalne proizvodnje. Od 1978. poduzeće nosi današnje ime. Glavnina finalne proizvodnje u to je doba bila usmjerena na masivni namještaj (klupske garniture, stolovi i stolci za blagovaonice, komode, pisaći stolovi). U tvornici je 1985. radio 521 zaposlenik.







Godine 1991. poduzeće je bilo u stečaju, te je zapošljavalo 221 radnika; 1993. pretvoreno je u dioničko društvo. U novim tržišnim okolnostima, stalnim ulaganjem u pogone i dizajn proizvoda, društvo se razvijalo i postupno je izraslo u jednoga od vodećih hrvatskih proizvođača namještaja. Godine 2002. društvo je osnovalo poduzeće Valis Fagus u Požegi. Izgrađeno je i kogeneracijsko postrojenje za proizvodnju električne i toplinske energije iz drvne biomase, čime se, uz proizvodnju briketa, zaokružio proizvodni ciklus bez otpada. Danas izrađuje namještaj (sjedeće garniture, stoliće, blagovaonske stolove, stolce, komode, vitrine, krevete, klupe), gazišta te lijepljene ploče od masivnoga drva hrasta, bukve i breze, s ekološki neutralnom površinskom obradbom drva biljnim uljima. Više od 85% proizvodnje namijenjeno je izvozu. Raspolaže prodajnim salonima u Zagrebu i Požegi. Nositelj je projekta Centra kompetencija za razvoj inovativnih drvnih proizvoda CEKOM SPIN. Zapošljava približno 500 djelatnika.













Škola primijenjene umjetnosti i dizajna, umjetnička srednja škola u Zagrebu, jedna od najstarijih srednjih škola u Hrvatskoj.

Osnovana je 1882. na poticaj Društva umjetnosti pod nazivom Obrtna škola. Iako se razlogom njezina osnutka općenito navodi potres u Zagrebu 1880. u kojemu je teško stradala katedrala, za obnovu koje su bili potrebni mnogobrojni izučeni obrtnici, tekst O osnutku i razvitku Obrtne škole koji se pripisuje → Isi Kršnjavom (sv. 3) navodi da je arhitekt → Herman Bollé (sv. 3) već prije potresa od »prečasnog Kaptola prvostolne crkve sv. Stjepana« dobio zadatak da obnovi crkvu u gotičkome stilu. Iako su prvotnim planom bila predviđena četiri odjela – građevinsko-obrtni, mehaničko-obrtni, umjetničko-obrtni i kemijsko-obrtni, otvoren je samo građevinsko-obrtni odjel s praktičnom nastavom u bravarskoj, kovačkoj, klesarskoj, stolarskoj i tokarskoj djelatnosti.

U prvoj godini djelovanja u prvi razred bilo je upisano 20 učenika, a direktorij su od osnutka do 1888. činili I. Kršnjavi, H. Bollé i Eduard Suhin (potom je do 1914. školom upravljao samostalno Bollé). Škola je isprva djelovala u unajmljenim prostorima u danas nepostojećoj ulici na Dolcu, no kako su oni bili neprikladni, druga je školska godina započela u Ilici 45. Godine 1885. osnovan je odjel za keramiku (djelovao do 1892). Povećanjem broja učenika pojavila se potreba za novom, većom školskom zgradom. Stoga je vlada 1887. povjerila Bolléu kao arhitektu i članu direktorija izgradnju nove zgrade na zapadnoj strani nekadašnjega Sveučilišnoga trga (danas Trg Republike Hrvatske). Zgrada je dovršena 1888., a otvorena 1891. U nju se uz Obrtnu školu i školski internat smjestio i → Muzej za umjetnost i obrt koji je bio njezinim sastavnim dijelom. Iako je ostao u istom prostoru, Muzej je 1919. prestao biti dijelom škole.

Godine 1889. škola je ušla pod državni protektorat te nastavila djelovati pod nazivom Kraljevska i zemaljska obrtna škola. U sklopu škole pokrenut je 1892. trogodišnji Tečaj za obrazovanje graditelja, koji je 1897. prerastao u samostalnu četverogodišnju Građevnu stručnu školu s razdjelima: Graditeljska škola na kojoj su se obrazovali budući graditelji te Škola za građevno-obrtne poslovođe na kojoj se obrazovalo pomoćno osoblje. Od 1919. ta se nastava izvodi u sklopu samostalne Srednje tehničke škole. Na Građevnoj stručnoj školi među ostalim su predavali → Janko Holjac (sv. 3), → Vjekoslav Heinzel (sv. 3), → Mihajlo Ursiny (sv. 3), → Karlo Gentzkow (sv. 3), → Edo Šen (sv. 3), → Vjekoslav Bastl (sv. 3) i dr.

Jedno od prvih vrijednih djela nastavnika i učenika Obrtne škole bilo je likovno i dekorativno uređenje palače u Opatičkoj ulici 10 (1892), prigodom kojega su izveli mnogobrojne radove, od kovane ograde i pročelja do stubišta i reprezentativnih dvorana. Od 1904. do 1908. u školi je djelovao i ženski odjel za umjetno-obrtno crtanje (poslije u okviru Više škole za umjetnost i umjetni obrt Bele Čikoš-Sesije). Početkom I. svj. rata Škola je, prema vladinoj naredbi, privremeno ustupila prostor bolnici Crvenoga križa te nije radila školsku godinu 1914/15. Potkraj 1915. rad Škole je ponovno uspostavljen, a nastava se od početka 1916. nastavila održavati u reduciranom obliku u opustošenom prostoru. Godine 1918. ponovno je otvoren internat. Škola je 1929. promijenila naziv u Državna središnja obrtna škola.







Pod upravom kipara Vojte Braniša (1932–39) škola je reformirana i modernizirana. U tome razdoblju osnovani su strojobravarski, elektrotehnički, tekstilni i keramički odjel, a započeo je djelovati i djelovodski program za obrtne poslovođe (majstorska škola) s istim odjelima.

Početkom II. svj. rata u prostor internata useljena je vojska, ali se nastava, iako u znatno manjem opsegu, ipak održavala. U razdoblju NDH škola je djelovala pod nazivom Središnja obrtna škola. Dolaskom nove vlasti 1945. bila je rasformirana u dvije škole: u I. industrijskoj školi učili su se obrti, a u II. industrijskoj školi umjetnički programi. Ujedinila se 1948., kada je, ponovno pod upravljanjem V. Braniša (do 1958), nastavila djelovati pod nazivom Škola primijenjene umjetnosti, dok je internat ukinut. Zahvaljujući Branišu koji je kao pedagoge angažirao članove grupe → EXAT 51, stvoren je novi profil škole zasnovan na iskustvima Bauhausa. U sljedećem je razdoblju osnovano devet odjela – za unutrašnju arhitekturu, aranžerstvo, fotografiju, grafiku, keramiku, kiparstvo, plemeniti metal, slikarstvo i tekstil, koji uz manje izmjene djeluju i danas. Reformom školstva 1977. škola je postala sastavnim dijelom Obrazovnoga centra za kulturu i umjetnost u Zagrebu, a današnji naziv nosi od 1985. Tada osnovan školski izložbeni prostor, nazvan po I. Kršnjavom kao jednome od osnivača škole, ustalio se slijed izložbi radova nastavnika i učenika u domeni primijenjene umjetnosti i dizajna. Od 2017. ravnatelj je Filip Pintarić.













Škola je od osnutka sudjelovala na mnogobrojnim domaćim i svjetskim izložbama (Industrijska i gospodarska izložba u Budimpešti, 1885; Milenijska izložba u Budimpešti, 1896; svjetske izložbe u Parizu, 1900. i 1937., New Yorku, 1939., Rimu, 1941). Kroz nju su, kao nastavnici ili učenici prošli mnogobrojni istaknuti hrvatski likovni i primijenjeni umjetnici novijega doba. Profilirala je različite smjerove iz kojih je nastao niz samostalnih srednjih strukovnih škola (tehnička, graditeljska, elektrotehnička, tekstilna, grafička, kemijska), te visokoškolske institucije poput Akademije likovnih umjetnosti, → Arhitektonskoga fakulteta (sv. 3) i → Građevinskoga fakulteta (sv. 3) u Zagrebu.

Xellia d. o. o., poduzeće za istraživanje i razvoj farmaceutskih proizvoda sa sjedištem u Zagrebu, utemeljeno 2011. Dio je međunarodnoga farmaceutskoga poduzeća Xellia Pharmaceuticals sa sjedištem u Kopenhagenu te centar izvrsnosti za istraživanje i razvoj tog poduzeća. Usmjereno je na sustavno istraživanje i razvoj novih i poboljšanih antiinfektivnih → lijekova i inovativnih → farmaceutskih tehnologija, prijeko potrebnih za borbu protiv teških i za život opasnih bakterijskih i gljivičnih infekcija, uključujući sojeve visokootporne na većinu postojećih lijekova.

Iako su postojeći antiinfektivni aktivni farmaceutski sastojci (engl. active pharmaceutical ingredient, API) i sterilni gotovi farmaceutski proizvodi (engl. finished dosage forms, FDF) glavni segment poslovanja Xellije, ulaže se i u istraživanje i razvoj novih, inovativnih i patentiranih molekula (engl. new chemical entity, NCE). Godine 2019. Američka agencija za hranu i lijekove (FDA) odobrila je za uporabu novi farmaceutski pripravak koji uz → antibiotik vankomicin sadržava nove pomoćne tvari (ekscipijense), a nositeljice patenata su hrvatske znanstvenice zaposlene u Xelliji Ivona Jasprica, Katarina Alilović i Sabina Keser. Taj farmaceutski pripravak nalazi se na svjetskom tržištu pod nazivom Premixed Vancomycin Injection in a Ready-to-Use infusion bag i, iako ne počiva na otkriću nove molekule, omogućava znatno lakšu primjenu toga vrlo važnog antibiotika u terapiji opasnih bolničkih infekcija, jer se u njemu vankomicin prvi put nalazi u obliku gotove infuzijske otopine spremne za uporabu, koja je stabilna na sobnoj temperaturi punih 16 mjeseci. Do sada se vankomicin pripremao iz praškastih injekcija, što je oduzimalo vrijeme medicinskom osoblju, davalo otopinu stabilnosti svega 12 do 24 sata na sobnoj temperaturi te uvodilo mogućnost neželjenih pogrešaka u proceduri, što u određenom broju slučajeva može uzrokovati neadekvatno liječenje teško oboljelih pacijenata.

Generalni direktor Xellije u Zagrebu je → Aleksandar Danilovski, potpredsjednik Uprave zadužen za globalno istraživanje i razvoj poduzeća Xellia Pharmaceuticals, a zagrebačko poduzeće čini oko 120 zaposlenika, većinom znanstvenika obrazovanih na hrvatskim sveučilištima iz područja biomedicinskih, prirodnih i biotehničkih znanosti sa stečenim iskustvom u hrvatskim poduzećima poznatima po snažnome povijesnom farmaceutskom naslijeđu.

Vupik plus d. o. o., poljoprivredno-industrijski kombinat sa sjedištem u Vukovaru, osnovan 1945.

Prvotno Savezno poljoprivredno dobro Vukovar protezalo se uglavnom područjem bivše grofovije Eltz (oko 800 ha oranica), u sastavu koje su bili Gornjak, Jakobovac, Grabovo i Ovčara u kojoj se nalazila prva uprava, a poslije su mu pripojena područja u mjestima Dubrava, Lug, Ilok, Sremski Borac, Labudnjača, Živa i Nizine. Prva poljoprivredna mehanizacija bila je zastarjela (konjske zaprege s plugovima preostalima iz II. svj. rata), što je otežavalo poljoprivrednu proizvodnju. Poduzeće je u to doba zapošljavalo oko 2000 radnika. Tijekom 1949. neka od naknadno pripojenih područja osamostalila su se, a poduzeće je izgubilo savezni značaj; od te je godine isprva djelovalo kao Republičko poljoprivredno dobro, a potom kao Poljoprivredni kombinat (PK) Vukovar. Posjedovalo je oko 3000 ha poljoprivrednoga zemljišta, a posjed je 1960–64. dodatno povećan pripajanjem okolnih poljoprivrednih zadruga. PK Vukovar tako je postao značajan proizvođač poljoprivrednih proizvoda koji je obrađivao poljoprivredno područje između Osijeka, Iloka i Tovarnika. Od 1964. djelovao je kao Poljoprivredno-industrijski kombinat (PIK) Vukovar. Novi, znatno moderniji pogoni omogućili su mu velik razvoj tijekom 1970-ih i 1980-ih, kada je obrađivao oko 14 000 ha oranica i 750 ha plantažnih vinograda te posjedovao govedarsku i svinjogojsku farmu, klaonicu, vinske podrume, silose, mlin, tvornicu stočne hrane i pogon za doradbu sjemenske robe. U Vukovaru je 1980. kombinat izgradio Hotel Dunav. Godine 1982. promijenio je ime u Vupik Vukovar, a do 1989. djelovao je kao RO.

Tijekom Domovinskoga rata Vupikovi su objekti teško oštećeni, dio obradivih površina više se nije mogao koristiti, a poduzeće je 1991–98. poslovalo iz Zagreba. Privatizacijom 1994. Vupik je postao dioničko društvo u vlasništvu Hrvatskoga fonda za privatizaciju. Mirnom reintegracijom hrvatskoga Podunavlja (1998) uprava poduzeća vratila se u Vukovar, a organizacijskim promjenama idućih godina odvojila su se mnoga poduzeća (1999. Vinogradarstvo Ilok, 2000. Agro-Tovarnik, 2002. Luka Vukovar). Vupik je 2010. postao član koncerna Agrokor, što mu je omogućilo dodatnu modernizaciju ratom oštećene radne opreme. Ulaganja su bila usmjerena u sve segmente ratarske i stočarske proizvodnje, u novu poljoprivrednu mehanizaciju, vinarije, rekonstrukcije silosnih kapaciteta u luci na Dunavu (terminal za pretovar žitarica, uljarica i ostalih sipkih materijala, kapaciteta 200 t/h povezan sa silosom i utovarno-istovarnim kapacitetima na željeznici te sušara kapaciteta 30 t/h) i govedarskih farmi te u izgradnju vinogradarske kuće Goldschmidt (na obroncima Fruške gore, nedaleko od Vučedola). Godine 2015. pokrenuta je sjemenska proizvodnja kukuruza, soje i lucerne. Od 2019. poduzeće posluje kao dio Fortenova grupe pod imenom Vupik plus d. o. o.

Poduzeće danas obrađuje oko 7200 ha poljoprivrednoga zemljišta i ostvaruje dobre rezultate u proizvodnji žitarica i uljarica. Najzastupljenije su ratarske kulture, uz industrijsko i krmno bilje, pšenica, suncokret, soja, kukuruz i šećerna repa. Povrtlarska proizvodnja odvija se na 545 ha površina (u Grabovu). Najzastupljenije su povrtlarske kulture luk, grašak, kukuruz šećerac i mrkva. Poduzeće posjeduje jednu farmu za tov junadi, tri mliječne farme, dvije farme za uzgoj rasplodnog podmlatka te četiri svinjogojske farme, a stočna hrana za sve njih priprema se od sirovina iz vlastite proizvodnje. U vlasništvu Vupika danas je 120 ha vinograda. Investicijama u modernu mehanizaciju poboljšana je kvaliteta vina, a povećanjem kapaciteta vinarije i osuvremenjivanjem punionice Vupik je postao prepoznatljiv proizvođač vina.

Viro tvornica šećera d. d., tvornica za proizvodnju i preradbu šećera sa sjedištem u Virovitici, osnovana 1976. Do 2002. djelovala je pod nazivom Tvornica šećera Virovitica.

Probna proizvodnja započela je 1980., a početni dnevni kapacitet preradbe šećerne repe iznosio je 4000 t. Nov, tehnološki suvremeno opremljen, proizvodni pogon omogućavao je proizvodnju šećera iz šećerne repe i iz alternativnih sirovina (npr. šećerna trska). Ipak, tvornica se od osnutka, borila s nedovoljnom količinom kvalitetnih sirovina i preniskim cijenama šećera u svom okruženju. Kraće vrijeme (1984–89) bila je u sastavu PIK-a Virovitica. Od druge polovice 1980-ih poslovanje su olakšali program uslužne doradbe šećerne repe iz Mađarske i znatna ulaganja u proizvodnju šećerne repe. Tijekom 1990-ih tvornica je uglavnom proizvodila šećer iz šećerne repe (nusproizvodi bili su melasa i suhi rezanci), a u manjoj mjeri i sirovi šećer iz trske (sirovina iz uvoza). No, velik i nekontrolirani uvoz šećera tijekom 1990-ih ozbiljno je ugrozio poslovanje svih šećerana u Hrvatskoj. Poteškoće u poslovanju nisu utjecale na stalni broj zaposlenih, kojih je tijekom 1990-ih uglavnom bilo nešto više od 350, a tijekom kampanje preradbe šećerne repe tvornica je dodatno, sezonski, zapošljavala 150 do 200 radnika. Potkraj 1990-ih tvornica je često mijenjala vlasnike (osječko poduzeće Novalić od 1998., nizozemski Cosun od 1999), a 1999. proglasila je stečaj. Imovinu poduzeća na javnoj su dražbi 2002. otkupila poduzeća EOS-Z iz Zagreba i Robić iz Velike Gorice, koji su ga uspješno restrukturirali i ponovno pokrenuli proizvodnju. Nastavilo je djelovati kao Viro, društvo s ograničenom odgovornošću, a od 2005. kao dioničko društvo.

Proizvodni asortiman šećerane sastojao se od konzumnoga bijelog šećera, pasteriziranoga tekućeg šećera (za industriju alkoholnih pića), melase i suhoga briketiranog repina rezanca. Tijekom 2014. tvornica je preradila 615 616 t šećerne repe i proizvela 76 836 t šećera, 26 006 t suhoga rezanca, 24 135 t melase i 13 313 t prešanoga rezanca. Godine 2019. čak 90% proizvedenoga šećera tvornica je izvezla na tržište EU-a, najviše u Njemačku, Veliku Britaniju, Slovačku, Italiju, Mađarsku i Sloveniju. Briketirani repin rezanac izvozio se na tržište Italije, Mađarske i Slovenije. Poteškoće u poslovanju počele su utjecati i na broj zaposlenih pa je šećerana 2014. zapošljavala 185 radnika, a početkom 2020. njih 120. Kako bi bile konkurentne na svjetskom tržištu šećera, 2019. tvornica Viro se s preostale dvije hrvatske tvornice šećera (→ Tvornicom šećera Osijek i županjskom → Sladoranom) spojila u poduzeće Hrvatska industrija šećera. Tijekom 2020., zbog nedostatka sirovina, Viro je prestao s proizvodnjom šećera.

Varaždinska industrija svile (VIS), poduzeće za proizvodnju tkanina od svile, pamuka i drugih srodnih sirovina sa sjedištem u Varaždinu.

Baštineći stoljetnu varaždinsku tradiciju uzgoja i proizvodnje svile, osnovana je 1929. na inicijativu austrijskih i švicarskih industrijalaca i bankara Emeriha Madarasza, Ludwiga Buchwalda, Julija i Leopolda Oblata. U njihovu je vlasništvu bila trećina dionica, dok su ostale imali domaći poduzetnici, među ostalima Ernest Buchwald te Mihajlo Friedländer, koji je obnašao i funkciju ravnatelja. Tvornica je počela raditi 1930. s 36 tkalačkih razboja poduzeća Dietrich, proizvodeći svilene tkanine za ženske haljine, kravate, marame i tkanine za podstave. Bilježeći stalni napredak i povećanje proizvodnje, 1939. imala je već 196 tkalačkih razboja i pripremu sa snovanjem i prematanjem te malu bojadisaonicu s oplemenjivanjem tkanina. Te je godine zapošljavala oko 450 radnika, te proizvela 1,45 milijuna metara tkanina.

Tijekom II. svj. rata tvornički je sklop bio znatno oštećen. Proizvodnja ni tada nije stala, ali se proizvodilo samo za vojne potrebe. Nakon rata sanirani su porušeni objekti i oštećeni strojevi, te je oživljena proizvodnja iz koje su se akumulirala sredstva za automatiziranje dijela strojeva te za kupnju nekoliko novih. U tome je razdoblju poduzeće prešlo u državno vlasništvo. Ubrzo je postignuta prijeratna razina zaposlenosti i proizvodnje, nakon čega je slijedilo proširenje osnovne te uspostavljanje novih djelatnosti. Godine 1950. osnovan je odjel za filmski tisak, 1956. pogon konfekcije, 1957. pogon za proizvodnju kišobrana, a 1959. pogon za proizvodnju galanterije.







Pogoni za proizvodnju konfekcije i kišobrana 1958. odvojili su se od poduzeća te nastavili djelovati kao samostalne radnje – Zanatska radnja muške, ženske i dječje konfekcije, koja je proizvodila uglavnom žensko rublje, kravate, marame, šalove i druge odjevne predmete, te Zanatska radnja muških, ženskih i dječjih kišobrana, koja se bavila izradbom i popravcima kišobrana. Radnje su se 1959. udružile u Zanatsko poduzeće za proizvodnju konfekcije i kišobrana Ivančica, koje je 1961. pripojeno Varaždinskoj industriji svile, čime je formirano novo poduzeće pod nešto izmijenjenim nazivom – Varaždinska industrija svile, konfekcije i kišobrana. Od 1962. u sastavu poduzeća nalazio se i novoosnovani pogon u Ivancu za proizvodnju svilenih tkanina od prirodnih i umjetnih vlakana. Počeo je raditi s 82 radnika i 42 tkalačka razboja.

Pogonu konfekcije je 1971. pripojena Vinička tvornica rublja, koja je dotad djelovala u sastavu Domaće tvornice rublja u Zagrebu. Godinu dana nakon toga otvorena je Konfekcija Jalžabet, 1982. Konfekcija Babinec, a 1985. Konfekcija Budinščina.

Potkraj 1960-ih poduzeće je osmislilo i započelo proizvodnju sportskoga asortimana proizvoda YASSA (Jugoslavenski asortiman sportskih artikala). U matičnome pogonu početkom 1980-ih prošireni su kapaciteti, izgrađena je nova hala tkaonice i nabavljeno 80 tkalačkih razboja, te nova oprema za proizvodnju kišobrana. Godine 1983. poduzeće je zapošljavalo više od 2600 radnika, a njegovi su pogoni za proizvodnju konfekcije godišnje proizvodili oko 1,3 milijuna komada različitih odjevnih predmeta te oko 500 000 kišobrana i suncobrana.

Tijekom 1990-ih, u tranzicijskim procesima i raspadom Jugoslavije, došlo je do gubitka tržišta, te time do smanjivanja proizvodnje i broja radnika. Pogoni za proizvodnju konfekcije te galanterije i kišobrana odvojili su se od pogona za proizvodnju tkanina, te nastavili djelovati kao samostalna privatna poduzeća. U sastavu VIS Konfekcije d. d. za proizvodnju odjeće i rublja djeluju četiri proizvodna pogona – Varaždin, Jalžabet, Budinščina i Vinica, s ukupno oko 300 zaposlenih radnika (2017). VIS Promotex d. o. o., sljednik pogona za proizvodnju kišobrana i galanterije, bavi se proizvodnjom tekstilnih i promotekstilnih proizvoda, posebice promotivnih suncobrana, a zapošljava oko 190 radnika (2017). Poduzeće VIS Tkanine d. d. za tkanje tekstila ugašeno je 2005.

uže, linearna tehnička tekstilija, debljine veće od četiri milimetra, namijenjena za privezivanje, prijenos i učvršćivanje tereta, privezivanje brodova, sigurnosno pričvršćivanje u alpinizmu, speleologiji, jedriličarstvu, padobranstvu i ostalim ekstremnim sportovima, te mnogim drugim gospodarskim djelatnostima.

Izrađuje se sukanjem (užarenjem) ili višestrukim končanjem dvaju ili više strukova vlakana, odnosno užarske pređe, a sve češće i pletenjem na strojevima za prepletanje, kao jednoslojno, dvoslojno i spiralno pletena užad. Pletena i končana užad s četirima strukovima ili više njih u šupljini uzduž središnje osi užeta često sadržava uložak ili jezgru, koja preuzima opterećenja užeta. Za izradbu užadi nekada su se rabila samo prirodna vlakna velike čvrstoće i otpornosti na atmosferilije (konoplja, sisal, kokos, manila, juta) te metalna žica. Danas se užad većim dijelom izrađuje od umjetnih vlakana velike čvrstoće (tehnički tipovi poliesterskih, poliamidnih, polipropilenskih i vinilalnih vlakana), a jezgra od metalnih (čeličnih) i aramidnih niti. Uže od biljnih ili umjetnih materijala relativno malog promjera naziva se konop, konopac ili vezivo.

Užarstvo u Hrvatskoj

Konopi i užad za potrebe seoskih domaćinstava su se tijekom stoljeća izrađivali ručnim sukanjem vlakana od konoplje i brnistre, rjeđe lana. Prva manufaktura brodskih konopa osnovana je 1764. u Rijeci zaslugom talijanskoga poduzetnika Nicolòa Crespija. Iz nje se poslije razvila → Riječka tvornica konopa, jedno od najstarijih industrijskih poduzeća u Rijeci. Početkom XX. st. u tvornici se izrađivala užad za brodogradilište Danubius-Schönichen-Hartmann (od 1948. brodogradilište 3. maj) i tvornicu Torpedo u Rijeci te za austrougarsku flotu u Puli. Godine 1988. bila je preseljena na Škurinje, a 1999., nakon 235 godina neprekinutoga rada, tvornica je zatvorena. Godinu nakon riječke tvornice s radom je započela velika užarija u Čepinu. Osnovao ju je vlastelin Ivan Kapistran Adamović, nakon što je na svojim posjedima na veliko počeo saditi konoplju. Svoje proizvode izvozila je čak u Amsterdam. U doba Austro-Ugarske Monarhije djelovale su i tvornice užadi u Fažani, Senju, Omišu i Vodicama.

Godine 1941. od 220 tada djelatnih poduzeća na području Hrvatske 13 ih se bavilo izradbom užadi. Jedno od najdugovječnijih poduzeća za proizvodnju užarije i sličnih proizvoda koje još uvijek radi je Konoplja, osnovana 1947. u Zagrebu. Od 1994. proizvodnja je premještena u Samobor. Proizvodni asortiman obuhvaća raznovrsnu klasično sukanu užad od vlakana konoplje, sisala, poliestera i polipropilena, nautički program užadi za privez i sidrenje, užadi za jedrenje i priveznice, uglavnom pletenih konstrukcija od poliesterskih i polipropilenskih vlakana visoke čvrstoće te sigurnosne užarske proizvode od čvrstih prirodnih i umjetnih vlakana.







Tvornica Otočanka, osnovana 1958. u Zadru proizvodila je čeličnu užad. Njezin pravni sljednik danas je Tvornica konopa i veziva (TKV), koja djeluje od 1992. Glavninu proizvoda čine raznovrsna sukana užad i konopi od tehničkih poliesterskih, poliamidnih i polipropilenskih vlakana, raznovrsnih konstrukcija i debljina, ovisno o predviđenoj namjeni koja obuhvaća široko područje primjene. Zadržan je i dio asortimana klasično sukane užadi i konopa od tvrdih prirodnih vlakana (konoplja, sisal, juta), većinom namijenjene hobistima te potrebama obrtnika, građevinara i sl. Od 1973. konope, užad i pletenice za raznovrsne namjene uglavnom od poliesterskih, poliamidnih i polipropilenskih vlakana proizvodi i Tekstilna užarija Anić u Zadru, kao i sve manji broj drugih obrtničkih užarija namijenjenih lokalnomu plasmanu proizvoda.

TVIN d. o. o., drvnoindustrijsko poduzeće iz Virovitice osnovano 1913. Početkom XX. st. hrastove šume virovitičkoga kraja počele su se eksploatirati ulaganjima francuskog kapitala, koji je na lokaciji današnje tvornice u Virovitici (tada Virovitički Antunovac) 1913. izgradio pilanu. Nju je 1917. preuzelo poduzeće Drach d. d. koje je vodilo sisačku pilanu u Capragu. Virovitička pilana proširena je izgradnjom pogona godišnjeg kapaciteta 25 000 m³ oblovine, koja je do II. svj. rata obradila 600 000 m³. Nakon II. svj. rata nacionalizirana pilana preimenovana je 1946. u Drvna industrija Bilogora. Pilana je 1951. pripojena → DIK-u Đurđenovac, a početkom 1953. je zbog nedostatka sirovine i započetog postupka likvidacije predana virovitičkoj Srednjoj drvno-industrijskoj školi u nastavne svrhe.







Unatoč teškoćama, tijekom 1953. donesena je odluka o ponovnom pokretanju djelomično rasformirane pilane i njezinu proširenju k finalnoj proizvodnji uredskoga namještaja. Obnovljeno je poduzeće isprva djelovalo pod imenom Hrast (ime je preuzelo od virovitičke Gradske stolarije koja je istodobno promijenila ime u Gradska stolarija Javor), ali je još iste godine preimenovano u Drvno-industrijsko poduzeće Virovitica. Uz piljenu građu, pisaće stolove i drugi uredski namještaj, 48 zaposlenih proizvodilo je i drvenu galanteriju. U godinama što su slijedile poduzeće je prešlo s obrtničke na industrijsku proizvodnju i ubrzano zapošljavalo nove radnike. Osnovane su Tvornica stolica i Tvornica kancelarijskog namještaja, a 1958. je u sastav poduzeća ušla virovitička Tvornica kalupa (osnovana 1919. kao strojna radionica klompi Kutaš i Wajda). Godine 1961. dovršena je nova hala Tvornice kancelarijskog namještaja, 1962. je nakon požara obnovljena Tvornica kalupa (preseljena je u nove prostore 1972); 1963. poduzeće je imalo 1000 zaposlenih. Nova pilana puštena je u rad 1973. Iste je godine ime poduzeća promijenjeno u Drvno-industrijski kombinat Exportdrvo, Virovitica, a 1974. u Tvornica virovitičke industrije namještaja TVIN. Godine 1975. izgrađena je nova lakirnica metalnih dijelova, pušteni su u rad predsušionica i skladište za suhe elemente te montaža Tvornice kućnog namještaja. U poduzeće je 1976. integrirana tvornica Gaj iz Pitomače, gdje je 1978. puštena u pogon nova tvornica namještaja. Godine 1977. izgrađeno je novo veliko skladište namještaja, 1979. puštene su u rad Tvornica lamel-parketa i nova proizvodna linija u Tvornici kućnog namještaja, a 1981. pogon za proizvodnju drvne galanterije i peta u Tvornici kalupa. Početkom 1980-ih tvornica je zapošljavala približno 1500 radnika.







Razmjerno velik poslovni uspjeh tvornica je postigla zahvaljujući uspjelom dizajnu proizvoda, u čemu je važnu ulogu imala suradnja s Bernardom Bernardijem (programi uredskoga namještaja Standard, Biro, Plan, Pan i Skan sredinom 1960-ih, namještaja za domove i hotele Dina 1976., za stanovanje Dorma 1977., za radne prostore Betavin 1978). Uspjehu je pridonijela i izvozna orijentacija tvornice koja je 1977. započela suradnju sa švedskim poduzećem IKEA.







U poduzeću je 1992. bilo 1400 zaposlenih. Nakon pretvorbe početkom 1990-ih, organizirano je kao dioničko društvo, a od 2004. kao društvo s ograničenom odgovornošću. Širenje proizvodnje ostvareno je zajedničkim ulaganjima s IKEA-om u virovitičke pogone 1996. i 2000. Godine 2002. TVIN je kupio pogone tvornica Česma (→ Drvna industrija Česma) iz Grubišnog Polja i DI Lužnjak (→ Spačva) iz Županje. U 12 TVIN-ovih pogona u Virovitici, Pitomači, Grubišnom Polju i Županji bilo je do 2010. više od 1000 zaposlenih. Nakon krize koja je tih godina pogodila drvnu industriju, te prekida suradnje s IKEA-om (2019), opseg proizvodnje znatno se smanjio. Od 2019. pogon u Grubišnom Polju prestao je s proizvodnjom. Potkraj 2019. u TVIN-u je radilo 590 radnika. Poduzeće danas proizvodi pločasti i masivni uredski i kućni namještaj, lijepljene elemente, masivne i lamel-parkete i kaluparske proizvode (drvene klompe, potplate, kalupe, napinjače), oprema hotele, obrazovne ustanove i druge javne prostore. Ima predstavništva u Zagrebu, Osijeku, Rijeci i Splitu, te je i dalje jedno od vodećih hrvatskih drvnoindustrijskih poduzeća.















Ružička, Leopold (Lavoslav), (Vukovar, 13. IX. 1887 – Mammern, Švicarska, 26. IX. 1976), kemičar, stručnjak za organsku kemiju, osobito za polimetilene i više terpene; nobelovac.

S majkom i bratom Stjepanom se kao četverogodišnji dječak iz Vukovara doselio u Osijek, gdje je završio osnovnu školu i gimnaziju te maturirao 1906. Na Tehničkoj visokoj školi u Karlsruheu završio je 1908. preddiplomski studij radom o reakcijskoj kinetici ketena. Diplomski studij završio je 1910., doktoriravši disertacijom Über Phenylmethylketen pod voditeljstvom Hermanna Staudingera, budućega dobitnika Nobelove nagrade za kemiju, kod kojega je nastavio raditi kao osobni asistent.

Kada je 1912. Staudinger postao profesor Tehničke visoke škole u Zürichu (ETH Zürich), s njim je kao asistent došao i Ružička. Staudinger i Ružička razišli su se 1916. zbog Ružičkine želje za radom na vlastitim istraživačkim projektima. Vrsni poznavatelj kemije terpena, sredstva za istraživanja potražio je u industriji mirisa, a njemačko poduzeće Haarmann & Reimer iz Holzmindena odlučilo je financirati ga. Ta je suradnja trajala do 1920. Ružička je 1917. dobio švicarsko državljanstvo; iste se godine habilitirao, 1918. postao je privatni (naslovni) docent na ETH-u (1923. profesor) i 1920. na Sveučilištu u Zürichu. Od 1921. surađivao je sa ženevskom tvornicom mirisa Chuit & Naef (poslije Firmenich). Od 1926. do 1929. bio je profesor organske kemije na Sveučilištu u Utrechtu, a 1929. postao je profesor i predstojnik Laboratorija za organsku kemiju na ETH-u Zürich. Na povratak u Zürich privukle su ga mogućnosti koje je pružala švicarska kemijska, osobito farmaceutska industrija i industrija mirisa, s kojima je dugo godina uspješno surađivao. Ružička je dobio i dvije ponude za profesuru u Zagrebu, na Tehničkoj visokoj školi te u Lučbenom (poslije Kemijskom) zavodu Mudroslovnoga fakulteta, no nije ih prihvatio zbog nedostatnih sredstava za istraživački rad na Sveučilištu u Zagrebu. Zahvaljujući rezultatima svoga rada i porastu ugleda u svjetskoj znanstvenoj i stručnoj javnosti, dobio je sredstva za nadogradnju svojega laboratorija 1937. i izgradnju nove zgrade Organsko-kemijskog instituta 1953. Nakon umirovljenja 1957. nastavio je djelovati kao savjetnik u tvornici farmaceutskih proizvoda Sandoz u Baselu.

Znanstveni doprinos

Već se kao Staudingerov suradnik bavio prirodnim spojevima biljnoga podrijetla istražujući aktivne sastojke biljke Pyrethrum cinerariifolium (dalmatinski buhač). Ružička je odredio strukturu piretrina, insekticida dobivenoga iz te biljke. Piretrini i njihovi sintetski analozi se i danas rabe kao insekticidi. U suradnji s poduzećem Haarmann & Reimer iz Holzmindena radio je na pripravi irona, mirisne tvari iz cvijeta ljubice, a u suradnji s istraživačkim laboratorijem tvornice mirisa Chuit & Naef radio je na određivanju strukture nerolidola, jasmona, irona, muskona i cibetona. Ubrzo je utvrdio da nerolidol pripada skupini linalola u redu seskviterpena. Proveo je i sintezu nerolidola iz lako pristupačnoga geranil acetona i tako omogućio da sintetski, nekoliko puta jeftiniji spojevi od onih izoliranih iz prirodnoga materijala, budu uporabljeni u industriji mirisa. Znanstveno je to bila prva totalna sinteza prirodnih seskviterpenskih spojeva.

Sustavno se baveći terpenima, dalje je određivao strukture i radio na sintezi mirisnih tvari životinjskoga podrijetla (muskon iz mošusa i cibeton iz cibeta, hlapivi sastojci ambre). Nakon uspješne sinteze i određivanja strukture muskona i cibetona, bavio se pripravom makrocikličkih spojeva s velikim brojem ugljikovih atoma u prstenu. Za potrebe industrije mirisa proučavao je kemiju tih spojeva i izolirao, odn. sintetizirao više, dotad nepoznatih, mnogočlanih cikličkih ugljikovih spojeva. Uočio je da su svi viši terpeni građeni od izoprenskih jedinica. Tu je zakonitost nazvao izoprenskim pravilom, te je s pomoću njega i laboratorijskoga postupka dehidrogeniranja odredio strukturu mnogih do tada nepoznatih terpena i terpenoida.

Znanstveni radovi na strukturi terpena i politerpena, a na temelju izoprenskoga pravila, doveli su ga do istraživanja steroida. Proučavanjem strukture triterpena otkrio je njihovu tijesnu povezanost sa steroidima, sintetizirao kolesterol i druge steroide iz triterpenskoga alkohola lanosterola (1933–34). Osmislio je sintezu i odredio strukturu muškoga spolnog hormona androsterona, potom i testosterona te patentirao postupak proizvodnje testosterona iz kolesterola. Osobito se bavio odnosom kemijske strukture i fiziološkoga djelovanja hormona. Izoprensko pravilo primijenio je i u proučavanju sterina i steroida, proširivši ga na terpenoide, te je novu formulaciju nazvao biogenetskim izoprenskim pravilom.

Nagrade i priznanja

Za svoja istraživanja polimetilena i viših terpena dobio je 1939. s njemačkim kemičarom A. F. J. Butenandtom Nobelovu nagradu za kemiju kao prvi Hrvat nagrađen tom nagradom. Slijedile su mnogobrojne (68) počasti i priznanja vodećih svjetskih društava i institucija te počasni doktorati nekoliko svjetskih sveučilišta. Na poziv Hrvatskoga kemijskoga društva došao je u Zagreb i 16. III. 1940. održao predavanje pod naslovom Od dalmatinskog buhača do seksualnih hormona. Tom je prigodom bio izabran za počasnoga člana JAZU-a, počasnoga doktora Sveučilišta u Zagrebu, te za počasnoga člana Hrvatskoga kemijskog, prirodoslovnog i liječničkoga društva. Ružička je 1970. postao i počasni član → Matice hrvatske, a proglašen je i počasnim građaninom Vukovara (1940).

Objavio je ukupno 582 rada tijekom razdoblja od 60 godina, ali većinu (njih 530) je objavio u razdoblju od 1930. do 1950., u najuspješnijem dijelu znanstvene karijere na ETH-u; njegovi su pionirski radovi tvorili polaznu točku za nova istraživanja u području medicine i biokemije. Ružička je svoj laboratorij nastojao popuniti vrsnim mladim kemičarima. Tako je među ostalima pozvao u Zürich i → Vladimira Preloga (sv. 2), budućega hrvatskog nobelovca, koji je 1950. na ETH-u postao redoviti profesor, a 1957., nakon Ružičkina odlaska u mirovinu, preuzeo predstojništvo Laboratorija za organsku kemiju.

U trajni spomen na velikoga znanstvenika, u Zürichu je 1957. utemeljena godišnja »Ružičkina nagrada« za kemiju. Dodjeljuje se svake godine za objavljeni istaknuti znanstveni rad u području kemije za znanstvenike starosti do 45 godina, a rad mora biti izrađen u Švicarskoj ili od Švicaraca u inozemstvu. Godišnju Nagradu »Leopold Ružička« za hrvatske znanstvenike kemičare do 35 godina starosti ustanovilo je i dodjeljuje → Hrvatsko kemijsko društvo (HKD).

U Vukovaru je 1965. na njegovoj rodnoj kući bila postavljena spomen-ploča, a 1977. u njoj je bio otvoren i spomen-muzej. Kuća je uništena 1991. u Domovinskome ratu, a na poticaj HAZU-a i uz pomoć Zaklade Kuća Ružička obnovljena je i dograđena, te na 120 obljetnicu Ružičkina rođenja predana na uporabu gradu Vukovaru (2007).

Hrvatski kemičari, kemijski inženjeri i tehnolozi organiziraju od 1978. u Vukovaru redovite smotre znanstvene i stručne djelatnosti Ružički u čast, u pravilu svake druge godine, pod naslovom Ružičkini dani, a od 2008. skup se održava u obnovljenoj Ružičkinoj rodnoj kući i multimedijalnoj dvorani izgrađenoj u njezinu dvorištu.

stijene, dijelovi litosfere koji obuhvaćaju Zemljinu koru i gornji dio plašta. Predstavljaju prirodnu nakupinu (agregat) jednog ili više minerala (prirodne, homogene, većinom anorganske krutine određenoga kemijskog sastava) ili fragmenata stijena. Proučavanjem stijena bavi se petrologija, koja istražuje sastav stijena, uvjete njihova nastajanja (koji se odražavaju u mineralnom sastavu, strukturi, teksturi i kemizmu), promjene u stijenama nastale zbog različitih fizičkih i kemijskih procesa u unutrašnjosti ili na površini Zemlje, te se bavi sistematikom odnosno klasifikacijom stijena. Stijene se prema postanku dijele na magmatske, metamorfne i sedimentne (taložne). Iako magmatske i metamorfne stijene izgrađuju veći dio litosfere, većinu površine kopnene Zemljine kore čine sedimentne stijene.

Magmatske stijene nastaju kristalizacijom iz rastaljenih produkata Zemljine unutrašnjosti, odn. magme. Magma je prirodni, polifazni sustav najčešće silikatnog sastava, u kojem u ravnoteži supostoje taljevina, kristali i volatili (vodena para, ugljikov dioksid, sumporovodik i drugi plinovi). Magmatske stijene nastale kristalizacijom magme u Zemljinoj unutrašnjosti nazivaju se plutonskima ili intruzivnima i zrnate su strukture (npr. granit i gabro), a one nastale kristalizacijom magme izlivene na Zemljinu površinu (lave) nazivaju se vulkanskim ili efuzivnim stijenama i imaju porfirnu strukturu (npr. andezit i bazalt). Magmatske stijene koje se najčešće pojavljuju u obliku žila zovu se žilnim stijenama i imaju sitnozrnatu (aplit), krupnozrnatu (pegmatit) te intergranularnu i ofitnu strukturu (dijabaz). Klasifikacija magmatskih stijena ovisi o strukturnom (zrnata, porfirna, intergranularna struktura), kvalitativnom (mineralni sastav), kvantitativnom (postotak nekog minerala u stijeni) i kemijskom kriteriju, u okviru kojih mogu biti kisele (sadržavaju više od 63% mase SiO₂, npr. riolit), neutralne (52−63% SiO₂, npr. sijenit), bazične (45−52% SiO₂, npr. norit) i ultrabazične stijene (manje od 45% SiO₂, npr. peridotit). Piroklastične stijene sastavljene su od fragmenata vulkanskoga materijala razlomljenoga u procesima eksplozivnih vulkanskih erupcija.







Sedimentne (taložne) stijene nastaju fizičkim, kemijskim i biološkim procesima sedimentacije (taloženja) u uvjetima koji vladaju na površini Zemlje ili plitko pod površinom. Sedimentacijom se najčešće formiraju taložne jedinice slojevi (deblji od 1 cm) ili lamine (tanje od 1 cm) u različitim taložnim okolišima. Razlikuju se nevezani (sedimenti) i vezani (litificirani) talozi (sedimentne stijene). Na osnovi istaknutog procesa u svom postanku sedimentne se stijene dijele na siliciklastične, biogene, biokemijske i organske, zatim kemijske te vulkanoklastične sedimente. Siliciklastični sedimenti izgrađeni su od fragmenata (klasta) sa ili bez veziva među njima, a prošli su kroz procese formiranja klasta površinskim trošenjem starijih stijena, prijenosa klasta, taloženja i litifikacije (dijageneze). Siliciklastične stijene se s obzirom na veličinu klasta dijele na krupnozrnate sedimente i sedimentne stijene (klasti veći od 2 mm; nevezani – šljunci i kršje; vezani – konglomerati i breče), srednjozrnate sedimente i sedimentne stijene (klasti 2 do 0,063 mm; nevezani – pijesci; vezani – pješčenjaci) i sitnozrnate sedimente i sedimentne stijene (klasti manji od 0,063 mm; nevezani – glina, mulj, prah; vezani – glinjak, muljnjak, prahovnjak, šejl). Biogeni, biokemijski i organski sedimenti nastali su izlučivanjem minerala, najčešće biološkim i biokemijskim procesima različitih organizama, dominantno u morima. Najpoznatija stijena ove skupine jest vapnenac u kojem se često nalaze fosilno sačuvane ljušturice organizama, no i drugi, neskeletni vapnenački sastojci, kao što su intraklasti, fosilizirane izlučevine organizama (peleti), obavijena zrna ooidi i onkoidi te karbonatni mulj (mikrit). Vapnenci tijekom dijageneze mogu biti izmijenjeni u dolomite. U tu skupinu spadaju i rožnjaci, fosfati, ugljeni i naftni šejlovi. Kemijski sedimenti su stijene kojih su minerali izlučeni kemijskim procesima (evaporiti te željezovite sedimentne stijene), a vulkanoklastični sedimenti nastaju tijekom vulkanskih erupcija ili neposredno nakon njih (tefre, tufovi, ignimbriti i hijaloklastiti). Prijelazni tip stijene između siliciklastičnih stijena i vapnenaca je lapor.







Metamorfne stijene formirane su iz magmatskih, sedimentnih i starijih metamorfnih stijena u procesu metamorfizma, koji uzrokuje promjene u strukturi i teksturi i/ili mineralogiji i/ili kemizmu stijene, kao posljedice mijenjanja fizikalno-kemijskih uvjeta u okviru kojih su ishodišne (protolitne) stijene stabilne. Ovisno o prevladavajućem čimbeniku metamorfoze, razlikuju se regionalno metamorfne ili dinamotermalne stijene koje nastaju promjenom tlaka i temperature, kontaktno metamorfne stijene koje nastaju promjenom temperature i kataklastične metamorfne stijene koje nastaju ponajprije promjenom tlaka. Povišenjem tlaka i temperature u okviru regionalnoga metamorfizma iz pelitnoga protolita nastaju slejt, filit, tinjčev škriljevac, gnajs i felzični granulit. Iz kalcijem, magnezijem i željezom bogate protolitne stijene (npr. bazalt, gabro, bazični tuf) nastaje zeleni škriljevac, amfibolit i mafični granulit, dok iz karbonatnoga protolita nastaje mramor. Iz bazičnoga protolita u uvjetima vrlo visoka tlaka i niske temperature (zone subdukcije) nastaje glaukofanski škriljevac te eklogit, koji uz visok tlak može dodatno podnijeti i srednje i vrlo visoke temperature. U okviru kontaktnoga metamorfizma uobičajeno nastaju, ovisno o protolitu, hornfels, mramor i kvarcit, a ako je osim povišenja temperature došlo i do cirkulacije fluida, formira se skarn. Kataklastičnom metamorfizmu svojstveno je mehaničko usitnjavanje minerala te se tako formiraju metamorfne stijene kataklaziti.







Zemljinu kopnenu površinu pokriva 64% sedimentnih stijena (od čega trećinu čine karbonati), 13% metamorfnih stijena i 13% magmatskih stijena, dok 10% površine pripada ledu i kopnenim vodama. Većina ležišta mineralnih sirovina pojavljuje se u magmatskim i sedimentnim stijenama, a njihova razdioba u vremenu i prostoru nije slučajna, već ovisi o evoluciji Zemljine kore i globalnim tektonskim procesima. Stijene bogate korisnim mineralima važnima za gospodarstvo nazivaju se → mineralnim sirovinama, a uobičajeno se dijele na metalne (minerali iz kojih se ekstrahiraju metali poput → željeza, → bakra, kroma, olova, cinka, zlata i srebra, odn. → plemenitih metala i dr.) i nemetalne (arhitektonsko-građevni → kamen, tehničko-građevni kamen, → šljunci i pijesci, → kremeni pijesak, → glina, → sol, fosfati, gips i dr.). U sedimentnim se stijenama mogu također nalaziti energetske sirovine (→ nafta, → prirodni plin, → ugljen, uranij).

Raširenost stijena u Hrvatskoj

Područje Hrvatske izgrađeno je pretežno od sedimentnih te od manjih pojava magmatskih i metamorfnih stijena. S obzirom na prisutnost različitih tipova sedimentnih stijena, razlikuje se područje Panonske nizine (između rijeka Save i Drave) gdje dominiraju siliciklastične stijene i krško područje koje je uglavnom izgrađeno od vapnenaca i dolomita (Dalmacija, dalmatinsko zaleđe i otoci).

U panonskome dijelu, u nekoliko tisuća metara debelom slijedu sedimenata, uglavnom klastita, najznačajnije su energetske sirovine nafta i plin (ugljikovodici). Ugljikovodika, međutim, ima i u jadranskome podmorju. Šljunci i pijesci kvartarnoga riječnog podrijetla (talozi rijeka Drave, Mure i Save) rabe se kao tehničko-građevni kamen. Različiti tipovi vapnenaca i podređeno dolomita koji čine krško područje Hrvatske rabe se najčešće kao arhitektonsko-građevni kamen. Iz bračkih se kamenoloma eksploatiraju svjetski poznati tipovi vapnenaca komercijalnog naziva Brački mramor (→ Jadrankamen). Iz Istre je najpoznatiji tip mikritnog vapnenca s plohama otapanja (stilolitima) poznat pod nazivom Pietra d’Istria (Orsera ili Kirmenjak). Zbog izrazito male poroznosti i propusnosti taj se tip vapnenca rabio pri izgradnji venecijanskih palača i kuća ugradnjom u vijenac na kontaktu s morskom vodom jer je sprečavao prodor morske vode prema gornjim dijelovima zgrada. Danas je iz Istre najpoznatiji onkolitni vapnenac komercijalnog naziva Istarski žuti koji se i podzemno eksploatira u okolici Pazina (→ Kamen). Kraj sela Vinkurana (pokraj Pule) eksploatira se vapnenac bogat odlomcima školjaka poznat još iz antičkoga doba, a od njega je izgrađena pulska Arena. Evaporiti se eksploatiraju kraj Sinja i Knina.







Lapor, kojeg ima i u području Panonske nizine (Podsused, Našice) i u krškome području (u Istri kraj Koromačnog, te u okolici Splita) rabi se kao sirovina za proizvodnju cementa. Magmatske i metamorfne stijene pojavljuju se najčešće u panonskome dijelu Hrvatske. Poznati su magmatsko-metamorfni kompleksi Moslavačke gore, Papuka i Psunja, alkalni graniti, rioliti i bazalti Požeške gore, pojave ofiolitnih kompleksa na Banovini, Medvednici, Kalniku i Ivanščici. Magmatskih stijena ima i u krškome području, primjerice andeziti Fužinskog Benkovca i Vratnika, bazalti Pazarišta, doleriti otočića Brusnika i Jabuke, andeziti i bazalti Visa. Od magmatskih se stijena najviše rabe dijabazi, bazalti, andeziti te granitoidi i migmatiti, uglavnom kao sirovine za dobivanje kamenog agregata za nasipavanje prometnica i kao asfaltno punilo. Spilitizirani dijabazi rabe se i za proizvodnju termoizolacijskih materijala (tzv. kamene vune) u Novome Marofu. Tuf, piroklastična stijena, rabi se kao dodatak laporima, glinama i vapnencima za proizvodnju visokokvalitetnih cemenata u Našicama (Našicecement d. d.). Od metamorfnih stijena najtraženiji su amfiboliti i amfibolski škriljevci, koji zajedno s dijabazima i spilitima čine punilo asfalta jer zahtijevaju niski koeficijent habanja i visoki koeficijent trenja (ceste prvoga reda i autoceste).

Visokoškolska nastava, znanost i udruženja

Visokoškolska nastava iz područja petrologije započela je 1876. predavanjima Gjure Pilara u okviru Katedre za mineralogiju i geologiju na Prirodoslovno-matematičkom odjelu Mudroslovnoga fakulteta u Zagrebu. Dio te katedre postala je 1893. Katedra za mineralogiju i petrografiju koju je vodio Mijo Kišpatić, iz koje se razvio današnji Mineraloško-petrografski zavod na Geološkom odsjeku Prirodoslovno-matematičkoga fakulteta u Zagrebu. Stoljetni kontinuitet u predavanju petrologije ima i današnji Zavod za mineralogiju, petrologiju i mineralne sirovine → Rudarsko-geološko-naftnoga fakulteta u Zagrebu, razvijen iz Mineralogijsko-geologijskoga Zavoda koji je djelovao unutar zagrebačkoga → Tehničkoga fakulteta (sv. 4) (1926−56), odn. iz Stolice i zavoda za mineralogiju i geologiju u sastavu Tehničke visoke škole (1919−26) kao početka organiziranoga visokoškolskog djelovanja u području tehničkih znanosti i tehnike u Hrvatskoj.

Današnje znanstvenike i stručnjake iz područja petrologije i drugih grana geologije okuplja → Hrvatsko geološko društvo. Istaknuti petrolozi i rudnoležištarci bili su Mišo Kišpatić, Fran Tućan, → Luka Marić, Ljudevit Barić, Miroslav Tajder, → Ivan Jurković, → Ljubo Golub, → Vladimir Majer, Mihovil Vragović, → Boris Šinkovec, Jakob Pamić, → Branko Crnković, → Josip Tišljar i Boško Lugović.

Publicistika

Uz mnoštvo objavljenih znanstvenih i stručnih radova, objavljeno je više udžbenika iz područja petrologije, među ostalima Rude u Hrvatskoj (M. Kišpatić, 1901), Naše kamenje (F. Tućan, 1907), Sistematska petrografija (L. Marić, 1945), Mineralogija s petrografijom (Lj. Barić, 1968), Petrologija i geologija (M. Tajder i M. Herak, 1972), Minerali, stijene i rudna ležišta u našoj zemlji od prehistorije do danas (L. Marić, 1974), Petrologija sedimentnih stijena (J. Tišljar, 1987), Građenje prirodnim kamenom (B. Crnković i Lj. Šarić, 1992., 2003), Sedimentologija karbonata i evaporita (J. Tišljar, 2001), Sedimentologija klastičnih i silicijskih taložina (J. Tišljar, 2004), Uvod u mineralogiju i petrologiju (M. Vrkljan, 2012) i dr.

Tvornica duhana Rijeka (Tabakera), poduzeće za preradbu duhana i proizvodnju duhanskih proizvoda koje je od 1851. do 1948. djelovalo u Rijeci.

Kraljevska ugarska tvornica duhana osnovana je 1851., u doba kada je u Hrvatskoj i Ugarskoj uveden državni monopol na sadnju i preradbu duhana. Uvođenje monopola onemogućilo je poslovanje domaćih manufaktura i omogućilo procvat industrijske preradbe duhana. Tvornica duhana bila je smještena u zgradu u gradskome središtu u kojoj su prethodno bile → Tvornica šećera Rijeka i vojska Austro-Ugarske Monarhije. Vlada je zgradu za 100 000 dukata otkupila od vojske, u nju je preselila strojeve iz tvornice duhana koja je do 1849. djelovala u Veneciji i pokrenula proizvodnju. Tvornicom je upravljala središnja uprava u Budimpešti. Već prve godine u njoj je radilo 1500 radnika, a 1862. zapošljavala je 2400 radnika. Prerađivala je 4400 t duhana na godinu. Imala je jedan stroj na parni pogon i 16 drugih strojeva. Duhan je nabavljala na Levantu, u Ugarskoj, Banatu, Hrvatskoj, Slavoniji, Nizozemskoj, Italiji i Americi, a svojim je proizvodima opskrbljivala Hrvatsku, Slavoniju, Korušku, Kranjsku, Istru, Dalmaciju, Trst i dr.







Kako je preradba duhana rasla, javila se potreba za proširenjem tvorničkoga pogona, pa su u tu svrhu u pogon stavljene zgrade s druge strane potoka Brajde, kojima se prije koristila i tvornica šećera. Izgradnju i adaptacije pogona, tvorničkih skladišta i dogradnju upravne zgrade vodili su mađarski arhitekti, koji su izradili planove za denivelaciju glavnog ulaza u zgradu (1875; vjerojatno zbog uređenja ulice uz more), rekonstrukciju krovišta (1892) i uređenje središnjega salona na prvome katu upravne zgrade, koji je oslikao riječki slikar Giovanni Fumi.

Vrhunac proizvodnje tvornica je dosegnula početkom XX. st. kada je zauzela vodeću poziciju u proizvodnji duhana u državi. Godine 1908. proizvela je 23 029 570 komada cigara, 371 171 950 cigareta, 582 t duhana za pušenje i 16 t ekstrakta duhana, a zapošljavala je 2500 radnika. Nakon I. svj. rata tvornički su pogoni radili smanjenim kapacitetom. Veliki štrajk radnika 1925. trajao je osam dana, a zaustavljen je vojnim angažmanom. Tvornica je prerađivala duhan (cigarete Gloria i Eneo) sve slabijim intenzitetom do 1944. Tijekom savezničkog bombardiranja Rijeke u II. svj. ratu, tvornički je pogon oštećen. Ipak, tvornica je zadržala minimalnu proizvodnju do 1948. Preostali već pomalo zastarjeli strojevi preseljeni su u rovinjsku tvornicu duhana (→ Tvornica duhana Rovinj), a zgrada je obnovljena i u njoj je počela djelovati Tvornica motorne opreme i ljevaonica → Rikard Benčić (sv. 1).

Tvornica šećera Rijeka (Zuccheriera), tvornica za proizvodnju šećera što su je u Rijeci 1752. osnovali nizozemski trgovci koje je predvodio Urban Arnoldt.

Carica Marija Terezija dala je 1750. Arnoldtovu poduzeću, Glavnoj trgovačkoj kompaniji Trsta i Rijeke (poslije Povlaštenoj tršćansko-riječkoj kompaniji), isključiva prava za osnivanje rafinerije šećera u Rijeci. Prva povlastica izdana je na 25 godina, a ostale su produljivane do 1826. kada je nad tvornicom proglašen stečaj. Kompanija je u doba osnivanja riječke šećerane, bila jedno od najvećih kapitalističkih poduzeća u Europi, a zasigurno najveće takvo poduzeće u austrijskim zemljama. Nizozemci su bili vlasnici dviju trećina, a Austrijanci jedne trećine poduzeća. Prvi upravitelji tvornice bili su Urban Arnold (1752–60) i Ignace Verpoorten (1760–77). Tvornica je sirovi šećer za preradbu u početku nabavljala preko Lisabona i Londona. Godine 1768. zapošljavala je 704 radnika, od kojih 49 stranaca (uglavnom Nizozemaca i Francuza na najvišim i najstručnijim radnim mjestima).







Godine 1785. upravna i okolne zgrade rafinerije stradale su u velikom požaru, pa se tadašnji upravitelj šećerane, flamanski trgovac iz Antwerpena Peter Jan Bernard Vierendeels (upravitelj 1777–1803), posvetio njezinoj obnovi (dovršena 1786) i proširenju tvornice. Posebno su se isticali glavno stubište, velebna svečana dvorana na drugome katu, salon s vedutama na zapadnome dijelu drugoga kata. Nakon Vierendeelsove smrti upravitelj šećerane postao je antwerpenski trgovac Villem Jan de Ridder (upravitelj 1803–16). Drugi direktor rafinerije u to je doba bio Peter (Pietro) Vierendeels mlađi. U izvještaju riječke Trgovačke komore iz 1811. stoji da je šećerana izvozila šećer najviše u Njemačku, Ugarsku, Italiju i Francusku.













Početkom XIX. st. svjetska industrija preradbe šećera počela se sve više umjesto šećernom trskom koristiti šećernom repom pa se uvoz šećerne trske iz prekomorskih zemalja znatno smanjio. Kako je riječka šećerana proizvodila šećer iz šećerne trske, smanjivale su se učinkovitost poslovanja i zarada. U Europi su se otvarale mnoge šećerane i konkurencija je rasla. Poslovanje je bilo otežano i zbog opterećenja koje je nametnula francuska uprava (Ilirske pokrajine, 1809–13), pa je proizvodnja u šećerani zaustavljena 1814. Posljednji direktor šećerane bio je Franz Sauritsch, a upravne poslove oko zatvaranja i prodaje imovine obavljao je Leo Johann Massart. Palaču šećerane kraljevski erar dodijelio je 52. pukovniji nadvojvode Franje Karla (1834–51). Poslije (1851–1948) je u njoj bila smještena državna tvornica duhana (→ Tvornica duhana Rijeka) i (1948–2005) tvornica → Rikard Benčić (sv. 1), a 1970. upravna je zgrada proglašena zaštićenim kulturnim dobrom. Potkraj XX. st. zgradu je kupio Grad Rijeka.

Tvornica šećera Osijek d. o. o., tvornica za proizvodnju šećera osnovana 1905. pod nazivom Prvo hrvatsko-slavonsko dioničko društvo za industriju šećera u Osijeku.

Prvu kampanju preradbe šećerne repe tvornica je započela 1906., a kapacitet preradbe bio je 700 t na dan. Mali tvornički kapaciteti uvjetovali su dugotrajne preradbene kampanje, koje su trajale i do šest mjeseci (1912–14). Tvornica je tada proizvodila šećer u raznim oblicima – kao kristal, kocku, prah i šećernu glavu (manja oko 4 kg i veća oko 7 kg) te melasu i sušene repine rezance. Prva veća rekonstrukcija proizvodnoga pogona provedena je 1925., a kapacitet preradbe šećerne repe povećan je na 1000 t na dan, dok je nakon rekonstrukcije 1930. porastao na 1500 t na dan.







Tijekom II. svj. rata proizvodni su pogoni znatno oštećeni pa u tom razdoblju tvornica nije radila. Nakon rata obnovljena je, nacionalizirana i nazvana Tvornica šećera Osijek. Kako je 1953. proširila proizvodnju i na konditorske proizvode promijenila je naziv u Tvornica šećera i kandita Osijek. Bila je inicijator i jedan od osnivača Industrijsko-poljoprivrednog kombinata u Osijeku (1961) u sastavu kojega je poslije djelovala kao RO. U sastavu tvornice šećera je 1964., za potrebe stočarstva u IPK Osijeku, osnovana Tvornica stočne hrane (godišnji kapacitet oko 60 000 t smjesa i briketiranih repinih rezanaca; patentirala je i od 1967. proizvodila škrobamid, visoko proteinsko stočno hranjivo).

Rekonstrukcije i modernizacije proizvodnih pogona bile su česte, a najveće su bile 1953 (modernizacija postrojenja kotlovnice, nova sušara rezanaca i skladište suhih rezanaca te centrifuge za kristal šećer i zadnji proizvod), 1968 (novi pogon za ekstrakciju, statički dekanteri, stanice za pripremu vapnenog mlijeka i pogon kemijske pripreme vode, te modernizacija i automatizacija stanice za rezanje repe) i 1974 (novi istovarni uređaji, dovršena je izgradnja laboratorija za utvrđivanje količine šećera i nečistoća u repi, poboljšana je tehnologija proizvodnje, izgrađen je dodatni skladišni prostor za šećer). Modernizacija pogona 1974. bila je rezultat obveza preuzetih Društvenim dogovorom o razvoju industrije šećera u Jugoslaviji kojim je država trebala (i uspjela) ostvariti dovoljnu domaću proizvodnju kako ne bi trebala uvoziti šećer. Modernizacijom pogona ukupna godišnja proizvodnja šećera povećana je sa 45 082 t 1970. na 80 381 t 1979. Od 1979. tvornica ima i liniju za pakiranje i proizvodnju šećera u kockama. Tvornica je šećer 1980. prodavala kao bijeli kristal šećer (pakiran po 7 g, 1, 2, i 50 kg) i šećer u kocki (pakiran pojedinačno i po 1 kg). Iste godine, u svoja četiri OOUR-a i jednoj radnoj zajednici, zapošljavala je 2088 radnika.

Tijekom Domovinskoga rata, unatoč velikim oštećenjima na pogonu, tvornica je radila, a kampanja preradbe šećerne repe nije održana samo 1991. Ipak, zbog okupacije velikog dijela sirovinskoga područja, do mirne reintegracije (1997) proizvodilo se tek (oko 25 000 t) šećera na godinu. Pretvorba poduzeća u dioničko društvo obavljena je 1994., a privatizacija 2001 (kada je i znatno moderniziran proizvodni pogon). Od 2005. Industrijsko-poljoprivredni kombinat (IPK) Kandit (nekadašnji IPK Osijek) postao je vlasnik tvornice šećera, koja je od tada poslovala pod nazivom Kandit Premijer d. o. o. Osijek. Poslovnim povezivanjem IPK Kandita i grupe → Žito 2010. konditorsko je poslovanje izdvojeno u zasebno poduzeće → Kandit, a matično poduzeće IPK Kandit preuzelo je upravljanje ostalim poduzećima i promijenilo naziv u Kandit grupa d. d. (od 2011. djeluje pod nazivom Termes grupa Osijek). Od 2019. na europskom i svjetskom tržištu prisutna je preko poduzeća Hrvatska industrija šećera. Tvornica od 2021. više ne prerađuje šećernu repu niti ne proizvodi šećer, a posluje pod nazivom Novpros u sastavu Termes grupe u većinskom vlasništvu poduzeća Žito.

Sladorana d. o. o., tvornica za proizvodnju i preradbu šećera iz Županje, osnovana 1942. Od 2019. sjedište joj je u Zagrebu.

U godini osnutka počela je izgradnja tvornice, ali je prekinuta 1944–45. Nakon II. svj. rata izgradnja je nastavljena i dovršena 1947., kada je poduzeće počelo s radom pod nazivom Tvornica šećera Boris Kidrič. Početni dnevni kapacitet preradbe šećerne repe iznosio je 1350 t. Kako bi se povećali proizvodni kapaciteti i ostvarila što veća dobit, tvornički proizvodni pogon stalno se širio i modernizirao. Prvi je put proizvodni pogon znatno proširen 1956. Od 1958. tvornica je počela proizvoditi rafinirani etilni alkohol (dnevni kapacitet oko 3000 l). Šećerana je od 1963. poslovala kao OUR u sastavu Poljoprivredno-prehrambenoga kombinata Županja. Početkom 1960-ih u proizvodni su pogon ugrađeni novi toranj za ekstrakciju, uređaj za čišćenje soka, centrifuge i dva silosa, a povećani su kapaciteti za sušenje i skladištenje repinih rezanaca. Šećerana je 1971. postala samostalna i od tada je djelovala pod nazivom Industrija šećera i vrenja Boris Kidrič Županja. Modernizacijom proizvodnoga pogona 1977. ugrađene su tri preše za prešanje i dva bubnja za sušenje rezanaca, a 1989. bubnjasta rezalica za repine rezance, dvije preše za prešanje izluženoga rezanca i uređaj za peletiranje repina rezanca. Godine 1991., tijekom 74 dana kampanje preradbe šećerne repe, tvornica je 295 395 t repe preradila u 35 022 t šećera, 12 578 t suhoga repina rezanca i 12 997 t melase. Iste godine iz 36 095 t melase proizvela je 9593 t rafiniranoga etilnog alkohola, 763 t tehničkoga alkohola i 582 t proteinskoga praha. Poduzeće je tada zapošljavalo 797 radnika, od kojih je 379 bilo sezonskih.















Prva privatizacija provedena je 1994., a njome je država postala većinski vlasnik. Iste je godine tvornica počela djelovati pod novim nazivom – Sladorana d. d. Županja. Kao dioničko društvo djelovala je do 2014. kada postaje društvo s ograničenom odgovornošću. U vlasničkoj strukturi Sladorane od 2008. je → Viro tvornica šećera (2008. 38%, 2018. 100%).

Glavni proizvod tvornice je oduvijek bio konzumni bijeli kristal-šećer koji je šećerana od 2006. počela prodavati pod nazivom Sladonija (naziv je nastao spajanjem riječi Sladorana i Slavonija). Tehnološkim postupkom proizvodnje šećera nastaju i sporedni proizvodi, melasa i rezanac šećerne repe, koje tvornica prodaje u tom obliku ili ih dodatno prerađuje. Od 2010. Sladorana proizvodi i melasiranu mješavinu Sladoliq, dopunsko tekuće krmivo namijenjeno dohrani preživača (poboljšava kvalitetu i povećava količinu mlijeka). Godine 2018. tvornica je preradila 262 558 t šećerne repe (današnji dnevni kapacitet iznosi 6000–7000 t) iz koje je proizvela 32 749 t šećera, 11 281 t suhoga repina rezanca, 11 062 t melase i 80 t prešanoga rezanca. Iste godine proizvela je i 717 t Sladoliqa za proizvodnju kojega je utrošila 488 t melase. Manji dio šećera proizvodi se i preradbom šećerne trske. Tvornica posjeduje certifikate ISO, HACCP, Košer (Kosher) i Halal. Potkraj 2018. s tvornicama šećera iz Osijeka i Virovitice potpisala je ugovor o udruživanju proizvodnje. Na temelju tog sporazuma 2019. osnovano je poduzeće Hrvatska industrija šećera, kojemu je osnovni cilj ostvarenje bolje konkurentnosti hrvatskih šećerana na europskom i svjetskom tržištu. Početkom 2019. zapošljavala je 205 radnika.

Rudarsko-geološko-naftni fakultet (RGNF), visokoškolska i znanstvenoistraživačka ustanova u sastavu Sveučilišta u Zagrebu osnovana 1964. Baštini dugogodišnju tradiciju i jedina je ustanova u Hrvatskoj koja izvodi visokoškolsku nastavu iz područja → rudarstva, → naftnog rudarstva i → geološkog inženjerstva te, uz Prirodoslovno-matematički fakultet u Zagrebu, iz područja geologije.

Povijesni razvoj

Pretečom RGNF-a smatra se Odsjek za rudarstvo i metalurgiju → Tehničkoga fakulteta u Zagrebu (sv. 4) osnovan 1939., iako se početkom organizirane visokoškolske nastave iz područja rudarstva i geološkog inženjerstva u Hrvatskoj smatra utemeljenje Stolice i zavoda za mineralogiju i geologiju osnutkom Tehničke visoke škole 1919 (od 1926. Mineralogijsko-geologijski zavod). Utemeljitelji Odsjeka bili su → Nikola Belančić, predstavnik Odjela za rudarstvo Banovine Hrvatske, profesor → Franjo Hanaman, prvi starješina Odsjeka, te → Luka Marić, profesor na Tehničkome fakultetu. Odsjek za rudarstvo i metalurgiju postao je 1940. Rudarski odsjek, poslije i odjel te je nudio naobrazbu općih rudarskih inženjera. Koristio se dijelom prostorija Tehničkog fakulteta u Kačićevoj ulici 26.

Kako je rasla potreba za specijaliziranim kadrom, akademske godine 1949/50. u višim su semestrima studija utemeljeni rudarsko-pogonski smjer (s podjelom na ugljen i metale te naftu) i rudarsko-geološki smjer. Uvedena je i obvezna terenska nastava iz geodezije, petrografije s geologijom, geofizike i rudarskih mjerenja te geologije rudišta, i obvezna ljetna praksa u rudnicima, odn. terenskim geološkim istraživanjima.

Odsjek za rudarstvo i metalurgiju bio je u sastavu Tehničkoga fakulteta do 1956., kada je njegovom diobom nastao Kemijsko-prehrambeno-rudarski fakultet koji je 1957. preimenovan u Tehnološki fakultet. Početkom 1962. jedinstveni Rudarski odjel reorganiziran je u tri odjela: Rudarski (smjerovi rudarstvo i geotehnika), Geološki (smjerovi rudarska geologija, geologija nafte i plina i geofizika te inženjerska geologija, hidrogeologija i tehnička petrografija) te Odjel za bušenje i pridobivanje nafte i plina. Tada je prvi put organiziran i poslijediplomski studij u okviru Geološkog odjela. Organizacijske su jedinice u to doba bile Zavod za rudarstvo, Zavod za rudarska mjerenja i primijenjenu geofiziku, Zavod za projektiranje, gospodarstvo i tehniku sigurnosti u rudarstvu, Zavod za mehanizaciju i automatizaciju u rudarstvu, Zavod za oplemenjivanje mineralnih sirovina, Zavod za mehaniku stijena i tehničku mehaniku, Zavod za mineralogiju, petrologiju i ekonomsku geologiju, Zavod za opću i primijenjenu geologiju, Zavod za bušenja na veliku dubinu i pridobivanje nafte, Zavod za fiziku naftnog sloja, podzemnu hidrauliku i transport nafte i plina, Zavod za rudarsku kemiju, Zavod za termodinamiku i strojarstvo, Katedra za matematiku, nacrtnu geometriju i fiziku te Katedra za društvene i ekonomske nauke i strane jezike.

Razlike u studijskim programima novoosnovanih odjela u odnosu na programe kemičara i biotehnologa objedinjenih u sklopu Tehnološkoga fakulteta dovele su do odluke o izdvajanju Rudarskog i Geološkog odjela te Odjela za bušenje i pridobivanje nafte i plina i osnivanje RNGF-a 1964. Nastava se odvijala u novoizgrađenoj zgradi u Pierottijevoj ulici, izgradnja koje je i pokrenuta za potrebe Rudarskog odjela. Jedinstveni studij prvog i drugoga stupnja trajao je devet semestara, a u desetom se izrađivao diplomski rad. Prvi dekan RGNF-a bio je akademik → Vladimir Majer.







Godine 1974. su kao OOUR-i u okviru RGNF-a utemeljeni Institut za rudarstvo i geotehniku, Institut za primijenjenu geologiju i mineralne sirovine, Institut za naftno rudarstvo te Viša geotehnička škola u Varaždinu. Od 1977. su Institut za rudarstvo i geotehniku i Institut za naftno rudarstvo udruženi u OOUR Institut za rudarstvo, geotehniku i naftu.

Objedinjavanjem studija geologije na Sveučilištu u Zagrebu 1983., u zajednici s Geološkim odjelom Prirodoslovno-matematičkoga fakulteta, Institut za primijenjenu geologiju i mineralne sirovine RGNF-a organizirao je zajednički studij geologije s četiri smjera i usmjerenjima: Geologija i paleontologija (usmjerenje Geologija i Paleontologija), Mineralogija i petrologija, Geologija mineralnih sirovina i primijenjena geofizika (usmjerenja Rudna ležišta i Geologija nafte i primijenjena geofizika) i Inženjerska geologija i hidrogeologija.

Nazivi zavoda, a osobito nastavni planovi svih studija RGNF-a mijenjali su se tijekom godina u skladu s razvojem novih znanstvenih disciplina i potrebama gospodarstva. Od 1991. djelovao je kao znanstveno-nastavna organizacija u znanstvenim područjima rudarstva i geologije putem Odjela za rudarstvo, geotehniku i naftu s organizacijskim jedinicama Zavod za rudarstvo i geotehniku i Zavod za naftno rudarstvo, te Odjela za geologiju i mineralne sirovine s organizacijskim jedinicama Zavod za mineralogiju, petrologiju i ekonomsku geologiju i Zavod za inženjersku geologiju, hidrogeologiju i geologiju nafte i plina. Organizacijske jedinice na razini Fakulteta bile su Katedra za opće predmete i Dekanat.

Suvremena nastavna i znanstvenoistraživačka djelatnost

Rudarsko-geološko-naftni fakultet visoko je učilište u sastavu Sveučilišta u Zagrebu koje ustrojava i izvodi sveučilišne studije te se bavi znanstvenim i stručnim radom u znanstvenom području tehničkih (polje Rudarstvo, nafta i geološko inženjerstvo) i prirodnih (polje Geologija) znanosti.

Ustrojstvo i znanstvenoistraživački rad

Znanstvenonastavna i stručna djelatnost RGNF-a danas se odvija u sedam zavoda i na Katedri za zajedničke nastavne predmete.







Zavod za rudarstvo i geotehniku baštini djelatnost nekadašnjeg Rudarskog odjela te objedinjuje rudarske i druge srodne tehničke discipline. U znanstvenom smislu obuhvaća problematiku iskorištavanja mineralnih sirovina (posebno → kamena), stabilnosti stijenskih masa, primjene tehnika oplemenjivanja mineralnih sirovina u recikliranju i obradbi otpada, trajnosti i uporabljivosti prirodnih i geosintetičkih materijala u odlagalištima, mjerenja u rudarstvu, izradbe automatiziranih mjernih sustava, industrijskih eksploziva i detonatora protueksplozijske zaštite, zaštite od ionizirajućeg zračenja, gospodarenja otpadom i radioaktivnim otpadom. U suradnji s gospodarstvom djelatnici Zavoda bave se izradbom projektne dokumentacije i nadzorom rudarskih, geotehničkih i bušačko-minerskih radova, kao i radova iz područja oplemenjivanja mineralnih sirovina i rušenja objekata miniranjem. U sklopu Zavoda provode se i laboratorijska istraživanja i analize stijena i tala, kao i stabilnosti stijenskih i zemljanih kosina, ispitivanje i atestiranje gospodarskih eksploziva, inicijalnih sustava i sredstava, pirotehničkih proizvoda i dr.

Početci Zavoda za geofizička istraživanja i rudarska mjerenja sežu u razdoblje 1940−42. kada je na Tehničkome fakultetu uz ostale osnovana Katedra za rudarsko mjerenje i geofizičko istraživanje. Znanstveni i stručni rad zaposlenika Zavoda odnosi se na geofizička istraživanja u okviru strukturno-geoloških istraživanja, hidrogeoloških te geotehničkih i inženjersko-geoloških istraživanja pri gradnji prometnica i drugih velikih građevinskih zahvata, istraživanja termalnih i geotermalnih voda te pitke vode u aluvijalnim i krškim terenima, istraživanja i razradbe ležišta ugljikovodika i krutih mineralnih sirovina, istraživanja okoliša i nadgledanja u zaštiti okoliša, arheoloških istraživanja za otkrivanje i zaštitu arheoloških lokaliteta pri građevinskim zahvatima, izvođenja inženjersko-geodetskih mjerenja te mjerenja deformacija, izvođenja rudarsko-mjeračkih radova na površini i u podzemlju, poput trasiranja tunela i drugih podzemnih prostorija.

Zavod za geologiju i geološko inženjerstvo razvio se iz Stolice i zavoda za mineralogiju i geologiju koja je bila u sastavu Tehničke visoke škole od utemeljenja 1919. Znanstveni interes djelatnika Zavoda obuhvaća područje hidrogeologije i inženjerske geologije te temeljnih geoloških i naftnogeoloških istraživanja, poput utvrđivanja dinamike tečenja podzemnih voda te geometrije, hidrauličkih svojstava i rubnih uvjeta vodonosnika, modeliranja podzemnih voda, kvantifikacije eksploatacijskih zaliha i kakvoće podzemnih voda, projektiranja načina zahvata podzemnih voda radi optimalnoga korištenja i zaštite, analiza geohazarada (erozija, klizanje, seizmičko i geotehničko mikrozoniranje), istraživanja naftnogeoloških sustava s pomoću računalnih, geostatičkih i geomatematičkih metoda, istraživanja potencijala za geološko uskladištenje ugljikova dioksida u sklopu mjera ublažavanja klimatskih promjena, geološkoga kartiranja i strukturno-geoloških istraživanja za potrebe izradbe većih infrastrukturnih projekata i dr.







Zavod za mineralogiju, petrologiju i mineralne sirovine također baštini tradiciju Stolice i zavoda za mineralogiju i geologiju od samih početaka visokoškolske nastave iz područja tehničkih znanosti u Hrvatskoj. Područja znanstvenog interesa djelatnika Zavoda usko su vezana uz mineralne sirovine, mineralogiju, petrologiju magmatskih, metamorfnih i sedimentnih stijena, sedimentologiju, geokemiju i biogeokemiju, tehničku petrografiju, geoarheologiju, arheometriju i zaštitu okoliša. Obuhvaćaju mineraloška, geokemijska, hidrogeološka, pedološka te inženjersko-geološka istraživanja tala u blizini poznatih izvora onečišćenja, geokemijska i mineraloška istraživanja tala, paleotala i industrijskih minerala, mineralogiju glina i okoliša, istraživanja i analize strukturno-teksturnih, petrografskih i tehničko-tehnoloških značajki arhitektonsko-građevnoga kamena s obzirom na djelovanje egzogenih i endogenih čimbenika, geokemijskog inženjerstva u zaštiti okoliša, povezanosti mineraloških ležišta i magnetizama i dr.

Zavod za naftno-plinsko inženjerstvo i energetiku ustrojen je 1962. pod nazivom Odjel za bušenje i pridobivanje nafte i plina. Bavi se problematikom razvoja naftne industrije, plinskoga sektora i ostalih djelatnosti iz područja naftne tehnologije, istraživanja i bušenja ugljikovodika i energetike. Područja su znanstvenog i stručnog interesa djelatnika Zavoda istraživanja i razradbe ležišta ugljikovodika i geotermalnih ležišta te građa i karakteristike kolektorskih stijena ugljikovodika, zatim projektiranje, izradba, opremanje i održavanje bušotina, projektiranje i inženjering naftnih i plinskih industrijskih postrojenja, proizvodnja, obradba, sabiranje i transport te skladištenje nafte i plina, eksploatacija geotermalne energije, gospodarenje podzemnim vodama vezanima uz ležišta ugljikovodika, mjerenje i nadzor onečišćenja te zaštita okoliša u naftnome rudarstvu, ekonomika iskorištavanja nafte i plina, energetska geopolitika, kao i analize energetskih tržišta.

Djelatnost Zavoda za kemiju započela je osnivanjem Odsjeka za rudarstvo i metalurgiju 1939. kada su u nastavni plan uvedeni kolegiji iz područja kemije, a Zavod za rudarsku kemiju osnovan je uoči početka II. svj. rata u Hrvatskoj. Područje znanstvenog istraživanja zaposlenika Zavoda uključuje koroziju i zaštitu metala ekološki prihvatljivim inhibitorima, razvoj elektrokemijskih metoda za karakterizaciju organske tvari u atmosferi, primjenu elektrokemijskih metoda za kvalitativnu i kvantitativnu karakterizaciju površinski aktivnih tvari u različitim vodenim sustavima, i dr.

Zavod za matematiku, informatiku i nacrtnu geometriju sljednik je Katedre za matematiku aktivne od samih početaka RGNF-a. Znanstveni su interes djelatnika Zavoda C*-algebre, Hilbertovi C*-moduli, sintetička geometrija, geometrija euklidske ravnine i neeuklidskih ravnina, konstruktivna projektivna geometrija, matematičko modeliranje, matematička analiza i homogenizacija višefaznog toka fluida kroz poroznu sredinu, fizika plazme i astrofizika, planetologija, zaštita okoliša (svjetlosno i elektromagnetsko zagađenje) i dr.

Studijski programi

Usklađivanjem studijskih programa s Bolonjskim procesom na Fakultetu su organizirani preddiplomski, diplomski i poslijediplomski studiji. Trogodišnji preddiplomski studij izvodi se u tri programa, odn. Rudarstvo, Geološko inženjerstvo i Naftno rudarstvo.

Dvogodišnji ciklus diplomskoga obrazovanja nudi četiri sveučilišna diplomska studija s ukupno devet smjerova: Rudarstvo (smjerovi Rudarstvo, Geotehnika i Zbrinjavanje i odlaganje otpada), Geološko inženjerstvo (smjerovi Hidrogeologija i inženjerska geologija, Geologija okoliša), Geologija (smjer Geologija mineralnih sirovina i geofizička istraživanja) te Naftno rudarstvo (smjerovi Opće naftno rudarstvo, Energetika i Zaštita okoliša u naftnom rudarstvu).

Poslijediplomski doktorski studij interdisciplinaran je i objedinjuje tehničke i prirodne znanosti. Pruža mogućnost upisa četiriju modula, odn. Rudarstva, Naftnog rudarstva i Geološkog inženjerstva u svrhu stjecanja akademskoga stupnja doktora znanosti iz područja tehničkih znanosti, te modula Geologija za stjecanje akademskoga stupnja doktora znanosti iz područja prirodnih znanosti.

Fakultet provodi programe cjeloživotnog obrazovanja, od kojih se posebno ističu Ljetna škola naftnog rudarstva (Petroleum Engineering Summer School, PESS) od 1987., Inženjerski seminar iz protueksplozijske zaštite električnih i neelektričnih uređaja i instalacija (PEX Seminar) od 1999. i Dubrovnik International ESEE Mining school (DIM ESEE) od 2016.

Znanost i nakladništvo

Znanstvenom, stručnom i nastavnom razvoju Fakulteta pridonijeli su mnogi istaknuti profesori. Ističu se redoviti članovi → Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti (HAZU; sv. 4), akademici → Goran Durn, → Ivan Jurković, → Velimir Kranjec, → Vladimir Majer, L. Marić, → Josip Tišljar, → Igor Vlahović i → Mirko Zelić, članovi suradnici HAZU-a → Antun Magdalenić, L. Palinkaš, → Eduard Prelogović, → Josip Sečen, I. Sondi i → Olga Šarc-Lahodny, te članovi → Akademije tehničkih znanosti Hrvatske (sv. 4) → Gordan Bedeković, → Nediljka Gaurina-Međimurec, → Biljana Kovačević Zelić, → Trpimir Kujundžić, Davorin Matanović, → Branko Salopek, Ivan Tomašić, → Darko Vrkljan.

Počasno zvanje professor emeritus Sveučilišta u Zagrebu dodijeljeno je → Mladenu Hudecu, I. Jurkoviću, → Ivanu Kolinu, V. Majeru, → Darku Mayeru, → Ivi Steineru, → Josipi Velić, → Slavku Vujecu, a → Branko Crnković, → Ifet Ibrahimpašić, A. Magdalenić i E. Prelogović dobitnici su Državne nagrade za znanost.

Fakultet od 1989. izdaje znanstveni časopis → Rudarsko-geološko-naftni zbornik koji objavljuje znanstvene i stručne radove iz područja tehničkih (rudarstvo, nafta i geološko inženjerstvo) i prirodnih znanosti (geoznanosti).

strojevi i oprema u prehrambenoj industriji, strojevi i oprema koji se u prehrambenoj industriji rabe za preradbu hrane. Razlikuju se prema namjeni, konstrukciji, kapacitetu, energentima i tehnološkome procesu. Prema namjeni razlikuju se standardni i specifični uređaji. Standardni su zajednički većini tehnologija (npr. spremnici, izmjenjivači topline), a specifični imaju posebnu namjenu i njihova je uporaba svojstvena za pojedine operacije (npr. pranje, guljenje, odvajanje nejestivih dijelova, usitnjavanje, separacija, homogenizacija, toplinski procesi, sterilizacija, sušenje, koncentriranje, smrzavanje).

Uređaji za pranje namijenjeni su čišćenju i pranju voća i povrća, a sastoje se od bazena u kojem se obavlja namakanje i rotirajućih bubnjeva s tuševima (ponekad i četkama) u kojima se obavlja dodatno pranje i ispiranje. Uređaji za odvajanje nejestivih dijelova konstruirani su sukladno sirovini kojoj su namijenjeni, te gule koru, vade koštice, vade sjemenu ložu, otkidaju peteljke, ljušte. Uređaji za usitnjavanje režu, melju i pasiraju. Rezanje se odvija mehanički noževima ili primjenom ultrazvuka, mljevenjem se sirovina usitnjava u čestice malih dimenzija (mlinovi čekićari, mlinovi s diskovima, mlinovi s valjcima i kuglični mlinovi), a pasiranjem se sirovina pretvara u kašu s pomoću specijalnih mlinova. Uređaji za separaciju primjenjuju se za razvrstavanje materijala prema veličini, kvaliteti (npr. transportne vrpce s otvorima određenih dimenzija, uređaji s fotoćelijama za razdvajanje prema boji) te za razdvajanje tipa čvrsto-tekuće, tekuće-tekuće i dr. Razdvajanje tipa čvrsto-tekuće provodi se sedimentacijom (dekanterima i centrifugalnim separatorima), filtracijom i prešanjem (pužnim, hidrauličnim ili filterskim prešama iz čvrstog materijala istiskuje se tekućina; primjenjuje se za dobivanje sokova iz voća i povrća ili ulja iz sjemenki). Razdvajanje tipa tekuće-tekuće (izdvajanje vrhnja iz mlijeka ili vode iz ulja) provodi se u različitim tipovima centrifugalnih separatora. Uređaji za homogenizaciju primjenjuju visoke tlakove u svrhu razbijanja masnih kapljica (npr. kod mlijeka) ili čvrstih čestica (npr. kod kašastih sokova) u tekućoj fazi radi dobivanja stabilnih suspenzija i emulzija. U tu svrhu rabe se koloidni mlinovi, različiti tipovi miješalica te tlačni i ultrazvučni homogenizatori.







Toplinski procesi provode se dovođenjem topline namirnici, i to vodom ili parom (blanširanje, kuhanje, pirjanje), vrućim zrakom (pečenje) ili vrućim uljem (prženje). Za blanširanje rabe se bubnjasti ili cijevni blanšeri koji rade uz pomoć vode, odn. parni blanšeri koji rade uz pomoć vodene pare. Kuhanje ili pirjanje provodi se u kotlovima s mješalicom ili bez nje, uz prisutnost vode ili vodene pare, a pečenje (kruh, pecivo, keksi i dr.) se provodi u različitim tipovima pećnica koje mogu biti s izravnim ili neizravnim grijanjem, šaržne (etažne i kontinuirane /tunelske/). Prženje je toplinska obradba uranjanjem u vruće ulje koja se najčešće provodi u kontinuiranim pržilicama.













Sterilizacija je postupak konzerviranja hrane primjenom topline pri čemu se, ovisno o primijenjenoj temperaturi, razlikuje pasterizacija (temperatura do 100 °C) i sterilizacija (temperatura viša od 100 °C). Za sterilizaciju namirnica upakiranih u ambalažu primjenjuju se autoklavi koji mogu biti diskontinuirani (normalni, normalni s hlađenjem pod tlakom i pretlačni) i kontinuirani (npr. hidrostatski). Sterilizacija namirnica koje nisu upakirane u ambalažu primjenjuje se samo za tekuće i polutekuće namirnice, a provodi se u izmjenjivačima topline koji mogu biti pločasti, cijevni ili cijevni s brišućom površinom.







Uređaji za sušenje razlikuju se ovisno o tome suši li se čvrsta, tekuća ili polutekuća namirnica. Za sušenje čvrstih namirnica rabe se komorne i tunelske sušnice (s kolicima ili vrpcama), sušnice s fluidiziranim slojem i pneumatske sušnice. Za sušenje tekućih i polutekućih namirnica rabe se različiti tipovi tornjeva s raspršivanjem, vakuumske sušnice, sušnice s valjcima, te sušnice za sušenje nadimanjem. Najbolja kvaliteta osušenih namirnica postiže se sušenjem liofilizacijom. Uređaji za koncentriranje mogu biti membranski uređaji (za ultrafiltraciju), isparivači (pločasti, cijevni, centrifugalni, tankoslojni) ili isparne stanice (višestupanjske, niskotemperaturne) te uređaji za koncentriranje smrzavanjem (Step freeze i Grenco postupak). Uređaji za smrzavanje razlikuju se po načinu odvođenja topline pa postoje oni za smrzavanje strujom hladnog zraka (različiti tipovi tunela s vrpcama ili kolicima; smrzavanje se obavlja u lebdećem sloju), kontaktom s hlađenom metalnom površinom (tunelski uređaji s glatkim metalnim vrpcama; uređaji za smrzavanje u obliku peleta ili izmjenjivači topline s brišućom površinom građeni iz nekoliko cilindara i uređaji gdje se ostvaruje izravni kontakt namirnice s rashladnim sredstvom).







Materijali koji se rabe u izradbi strojeva i druge opreme koja je u dodiru s hranom propisani su domaćom i međunarodnom regulativom. Moraju biti netoksični, inertni, otporni na koroziju, imati dobra mehanička i toplinska svojstva, a površina im mora biti prikladna za obradbu. Najprikladniji materijal za izradbu procesne opreme koja je u izravnom doticaju s hranom je nehrđajući čelik, ali se često rabi i aluminij za izradbu uređaja i opreme za smrzavanje, za konstrukciju spremnika za skladištenje te transport mlijeka, piva i alkohola i dr.

Strojevi i oprema u prehrambenoj industriji Hrvatske

Najveći proizvođač opreme i uređaja za prehrambenu industriju bilo je poduzeće → Jedinstvo, osnovano 1946. u Zagrebu. Sredinom 1960-ih proizvodilo je, među ostalim i postrojenja za preradbu i konzerviranje voća i povrća, preradbu ribe, mljekare, uljare, špiritane, klaonice, šećerane i pivovare. Dio inovacija bio je patentno zaštićen, npr. postupak za cirkulacijsko isparavanje voćnoga soka i pripadajući uređaj (isparna postaja) koji se rabio u procesu preradbe rajčice. Izvoz procesne opreme (automatske i kontinuirane linije za preradbu rajčica, uređaji za ekstrakciju i koncentraciju arome voćnih sokova, isparne postaje) obuhvaćao je 20–30% ukupne proizvodnje 1960-ih. Izradba višestupanjskih isparnih postaja za proizvodnju koncentriranih voćnih sokova omogućila je poduzeću prepoznatljivost u svijetu, pa je Jedinstvo svoje proizvode tijekom 1970-ih i 1980-ih izvozilo na tržište nekadašnjeg SSSR-a, Poljske, Alžira i u zemlje Bliskog istoka.

Kako u RH danas nema proizvođača koji bi mogli zadovoljiti sve potrebe prehrambene industrije, hrvatska prehrambena industrija se uglavnom koristi opremom i uređajima inozemnih proizvođača. Unatoč tomu u Hrvatskoj danas djeluje desetak manjih poduzeća za izradbu opreme namijenjene prehrambenoj industriji. Poduzeće Frassinox Božić d. o. o. iz Donje Stubice (osnovano 1978) izrađuje proizvodne linije za obradbu mlijeka (linije za jogurt, svježe i trajno mlijeko, mliječne deserte, sireve i skutu), sokova i vode (pranje tehnoloških postrojenja, priprema vode za dijalizu i linija za izgradnju gradskoga vodovoda), a proizvodi i opremu za mliječne farme. Danas svoje proizvode izvozi na područje EU-a (Austrija, Njemačka, Švedska, Belgija) i u države nekadašnje Jugoslavije. Cjelokupna postrojenja za industriju šećera (vakuumski uređaji, difuzni tornjevi, filtri i zagrijači soka te miješalice) te preradbu voća i povrća proizvodi i → Đuro Đaković Grupa (sv. 1 ) (osnovana 1921. kao Prva Jugoslavenska tvornica vagona strojeva i mostova d. d. Brod na Savi). Poduzeće Oprema-strojevi d. d. iz Ludbrega (osnovano 1948. kao ratarsko-sjemenski savez Ludbreg; od 1989. nosi današnji naziv) izrađuje linije za pranje i preradbu voća i povrća (za pranje i sušenje staklenki, pasterizaciju, automatsko doziranje džema te suhih i svježih začina, sortiranje krastavaca i cikle, punjenje krastavaca, rezanje povrća, transport) te opremu i proizvodne linije za konditorsku industriju (pržionik kakaovca, pumpe za guste mase i sirupe, miješalice i homogenizatori gustih masa, valjci za tijesto, sušare, dozatori, rezalice vafla, strojevi za razvlačenje bombonske mase, linija za čokoladiranje gotovih proizvoda i sl.). Poduzeće Nicro d. o. o. iz Zagreba (poteklo iz Zagrebačke mljekare, danas → Dukat) nudi izradbu koncepcije, izgradnje i implementacije procesnih jedinica i komponenti među ostalim i u prehrambenoj industriji te izrađuje spremnike, filtre, duplikatore, izmjenjivače topline i sl.

plemeniti metali, metali visokootporni na oksidaciju i koroziju pri izlaganju visokim temperaturama ili vlazi. Netopivi su u mineralnim kiselinama te teže vraćanju u elementarno stanje. Skupinu plemenitih metala čine zlato (Au) i srebro (Ag) te platinski metali koji se ovisno o gustoći dijele na lake (rutenij; Ru, rodij; Rh i paladij; Pd) i teške (osmij; Os, iridij; Ir i platina; Pt).

Najstariji postupak dobivanja samorodnog zlata jest ispiranje zlatonosnog kamenja i pijeska pri čemu se zlatne ljuščice zbog svoje velike specifične težine brže istalože od lakših popratnih tvari. Pri suvremenim postupcima zlato se iz primarnih i sekundarnih nalazišta može dobiti amalgamizacijom (zdrobljena ruda miješa se s vodom u kašu koja oplakuje bakrene ploče prevučene tankim slojem žive, pa zlato sa živom stvara amalgam) ili, kao i srebro, cijanizacijom (izluživanje srebra i zlata iz ruda otopinom natrijeva ili kalijeva cijanida uz propuhivanje zrakom). Zlato, srebro i platinski metali nalaze se u mnogim rudama, rafinacijom kojih se dobivaju kao nusprodukti. Primjerice, platinski metali se najčešće nalaze u rudama bakra i nikla u obliku spojeva, te se dobivaju iz anodnog mulja stvorenog elektrolitskom rafinacijom nikla koji sadržava i zlato, srebro te sve platinske metale osim osmija.













Tehničke primjene

Dvije trećine svjetskih zaliha zlata nalazi se u obliku zlatnog novca i poluga u bankovnim trezorima, gdje služi kao pokriće platne moći. Čisto zlato premeko je za uporabu pa se legira sa srebrom i bakrom. Slitine zlata rabe se za izradbu ukrasa, nakita, novca, u zubarskoj protetici, za bojenje stakla i porculana (zlatno rubinsko staklo), kao sastojak industrijskih lemila i za lemljenje slitina. Za najkvalitetnije električne vodove i kontakte električnih instrumenata i specijalnih uređaja također se rabi zlato, bilo kao element ili kao nanos na manje plemenitom metalu ili slitini. Srebro se rabi za kovanje novca, proizvodnju stolnoga pribora za jelo i nakita, za dobivanje soli srebra, tvrdo lemljenje, u zubarstvu za amalgam (slitina srebra sa živom i kositrom), u elektrotehnici za osigurače, u kemijskoj industriji za posuđe otporno na alkalije, kao katalizator i dr. Platinski metali i njihove slitine rabe se kao katalizatori te kao prevlake različitih metala radi poboljšanja njihovih kemijskih i mehaničkih svojstava. Slitine platinskih metala su najčešće samo kombinacija više platinskih metala i služe u izradbi mnogih poluproizvoda i konačnih proizvoda koji se rabe u kemijskoj industriji, elektrotehnici, elektronici, medicini, forenzici, industriji stakla, u izradbi nakita i sl.

Zlato i srebro poznati su od davnina, a kao meki metali rabili su se samo za izradbu nakita i različitih ukrasnih predmeta. Za dobivanje zlata iz ruda i za načine njegova lijevanja znalo se oko 3000. pr. Kr., dok se prvi postupak obogaćivanja rude primjenjivao u Egiptu oko 2000. pr. Kr. Amalgamski postupak dobivanja zlata uz uporabu žive bio je poznat oko 500. pr. Kr. Fizičar Julius Caesar Scaliger spominje platinu već u XVI. st., 1803. engleski kemičar i fizičar William Hyde Wollaston otkrio je paladij i rodij, a Smithson Tennant iridij i osmij (1804). Ruski kemičar Karl Karlovič Klaus 1844. utvrdio je postojanje rutenija.

Nalazišta i dobivanje plemenitih metala u Hrvatskoj

U Hrvatskoj su nalazišta zlata bila razmjerno brojna, ali siromašna, te su većinom naplavinskoga podrijetla. Najpoznatija su u nanosima rijeka Drave i Mure gdje se zlato ispiralo još u pradavno doba. Zlato se nalazilo u koritu Drave na području od Maribora do Barča, te u dolini Mure između Podturna i Legrada. Pisani dokumenti svjedoče da se ondje zlato ispiralo još 1553. Prvu dozvolu za ispiranje zlata stanovnici Vidovca dobili su od Marije Terezije iz Beča 1776. Poslije su dozvole izdavali i porezni uredi u Kaniži i Varaždinu. Zlato je nađeno i na Papuku, Krndiji, Psunju. Geološka istraživanja pokazala su da se u nekim stijenama (rioliti) Požeške gore također nalaze zlato i srebro. Zbog trošenja stijena i ispiranja, zlato iz navedenih planina dospjelo je u zlatonosne nanose u dolinama potoka i u podnožje planina (Velika, Kutjevo, Šagovina, Cernik i dr.), tj. na područje koje su još stari Rimljani zvali Zlatna dolina (Vallis aurea). Ipak, probni radovi na dobivanju zlata na tom području obavljeni 1851. pokazali su da je sadržaj zlata u nanosima prilično siromašan (80−200 mg zlata u 50 t materijala). Zlato je otkriveno i u Samoborskom gorju, i to u pijescima potoka Ludvića u kojem su ispirači zlata našli zlatne pločice duljine 5 mm i debljine 1 mm.







Budući da se na našem području u rudnicima bakra pronalazilo i zlata i srebra, kovao se novac još u rimsko doba. U Sisciji (današnjem Sisku), glavnome gradu rimske provincije Gornje Panonije, rimska je državna uprava, u doba vladavine cara Galijena (260−268), 262. otvorila kovnicu. Prva poznata banska kovnica novca nalazila se u Pakracu (1256−60), nakon čega je premještena u Zagreb. Novac se kovao od srebra i bakra. Dubrovačka Republika tijekom svoga postojanja izdala je mnoštvo kovanoga novca i od 1337. do 1803. njezina je kovnica radila gotovo bez prekida. Dubrovački srebrni novac bio je do XV. st. izvanredne kakvoće i izrazito cijenjen.

Kralj Matija Korvin izdao je 1463. Petru II. Zrinskom dozvolu za trajno iskorištavanje rudnika zlata, srebra, bakra i drugih kovina. Tom se povlasticom Zrinski najprije koristio za rudarenje u Gvozdanskom na Banovini, a potom i za otvaranje rudnika na Medvednici i u Gorskom kotaru (Lič i Čabar). Najintenzivnije rudarenje srebronosnih galenita na Trgovskoj gori odvijalo se 1463−1578., kada je eksploatirano 25 000−40 000 t ruda olova te proizvedeno 2000−4000 t olova i 800−1400 kg srebra. U to doba u dolini potoka Majdana postojao je veći broj manjih rudnika i 17 talionica za olovo i srebro. Nikola III. Zrinski kovao je u Gvozdanskom srebrne ugarske fenike, groše i talire od 1524. sve do smrti 1534. Prema nekim zapisima, u Gvozdanskom se još 1529. dobivalo 1180 lota (19,60 kg) srebra na mjesec. O rudarenju na Medvednici svjedoče zapisi iz XVII. st. Godine 1608. ili 1610. građani Zagreba kopali su zlatne i srebrne rude, zbog čega ih je tužila udovica Stjepana Gregorijanca, vlasnica Medvedgrada. Na Medvednici je bilo pokušaja istražnih radova i u XIX. st. U Zagrebu je 1936. otvorena Rafinerija plemenitih kovina u današnjoj Tratinskoj ulici, koja posluje i danas, a nakon II. svj. rata pokrenuto je poduzeće → IKOM (sv. 1), koje se među ostalim, bavi kovanjem predmeta od plemenitih metala.







Zlatarstvo u Hrvatskoj

Uporaba plemenitih metala u Hrvatskoj razvila se u doba Rimljana; u Saloni je tada postojao zlatarski ceh (collegium fabrum Veneris). U grobovima od IV. do VIII. st. nalaze se kasnoantički, gotski, gepidski, langobardski i slavenski zlatarski proizvodi (naušnice, prstenje, fibule, ukosnice, okovi konjske orme i sl.). Mnogobrojne naušnice iz starohrvatskih grobova IX. i X. st. u Dalmaciji nadovezuju se na kasnoantičke i bizantske oblike, ali su domaći majstori stvorili neke karakteristične inačice (tipovi s tri ili četiri jagode). Već u XI. st. javljaju se imena domaćih zlatara; Zadar, Split i Dubrovnik bili su istaknuta središta domaćega zlatarstva, osobito u izradbi moćnika svetaca i crkvenih liturgijskih predmeta u romanici, gotici i renesansi. Među najvrednija zlatarska djela XIV. st. ubraja se srebrni pozlaćeni kovčeg za moći sv. Šimuna u crkvi sv. Šimuna u Zadru, rad Franje iz Milana i domaćih zlatara. Od XIV. st. istaknuta zlatarska središta u sjevernoj Hrvatskoj bili su Zagreb i Varaždin, gdje su uz poznate strane, osobito njemačke, djelovali i domaći majstori. U XIX. i XX. st. u izradbi zlatarskih radova sudjelovali su i istaknuti umjetnici (Robert Frangeš-Mihanović, Ivo Kerdić, Marko Rašica, Zlatko Bourek). U novije doba zlatari izrađuju standardno oblikovani nakit, modernizirane inačice tradicionalnih tipova, ali i unikatne predmete slobodnih oblika i potpuno modernizirane estetike (Lazer Rok Lumezi, Hrvoje Ljubić, Boris Pokos, Nenad Roban, Mario Beusan).







papir, tanki plošni proizvod dobiven iz vodene suspenzije biljnih vlakana na stroju s finim sitom, koje omogućuje njihovo prepletanje i oblikovanje u vrlo tanak list.

Prvi put se spominje 105. u Kini, kada ga je Ts’ai Lun proizveo od nekoliko različitih sirovina i otpadaka, većinom biljnoga podrijetla. Tijekom stoljeća preuzeo je prvenstvo nad papirusom, pergamenom i ostalim materijalima koji su se rabili za pisanje, a glavni razlozi tomu bili su jeftina i brza proizvodnja, te izvanredna pogodnost za pisanje i oblikovanje. Tijekom vremena tehnika proizvodnje papira usavršavala se, a osim Kineza nekoliko stoljeća poslije s njom su se upoznali Korejci i Japanci. U VIII. st. Kinezi su tajnu proizvodnje papira otkrili Arapima. Iako je proizvodnja papira u Europi započela 1144. u gradu Xàtivi u Valenciji, Europljani su se njime koristili i prije nego što su ga počeli sami izrađivati, uvozeći ga iz arapskoga svijeta. Tijekom vremena počele su se otvarati radionice papira i u drugim europskim državama, u Italiji u Fabrianu kraj Ancone (1276), u Francuskoj u Troyesu (1338), u Njemačkoj u Nürnbergu (1390), Ravensburgu (1393), Chemnitzu (1398) i dr. Za odlučujući preokret u proizvodnji papira zaslužni su Jakob Christian Schäffer (1718–1790), koji je dokazao da se kao sirovina može rabiti drvo, te Friedrich Keller (1816–1865), koji je riješio problem usitnjavanja i mljevenja drva. Proizvodnja papira na papirnome stroju započela je 1799., kada je uvedena proizvodnja na stroju s dugim sitom, kako se u načelu radi i danas.

Osnovna je sirovina za proizvodnju papira celuloza, a za poboljšanje fizikalnih, kemijskih i mikrobioloških svojstava papira dodaju se keljiva, punila i boje. Glavni su proizvodi papirne industrije papir, karton i ljepenka, a razlika je među njima ponajprije u gramaturi, tj. u masi proizvoda kojemu je površina 1 m². Gramatura običnoga papira je 8 do 200 g/m², kartona 200 do 500 g/m², a ljepenke veća od 500 g/m². Papir se razlikuje prema sirovinskome sastavu: bezdrvni papir od najkvalitetnijih vlakana visokobijeljene celuloze, srednje fini papir od celuloze i nešto visokoprinosnih vlakana ili drvenjače te prosti papir od otpadnoga papira. Prema namjeni se papir dijeli na grafički (tiskarski i pisaći), ambalažni, higijenski i specijalni, a prema tehnikama tiska na papir za visoki, ravni i duboki tisak. (→ tiskarstvo)

Razvoj celulozno-papirne industrije u Hrvatskoj

Kao i u ostalim dijelovima Europe, papir se na području Hrvatske rabio i prije nego što je započela njegova proizvodnja na europskom tlu. Gradski su bilježnici prije pisara i prepisivača knjiga došli do zaključka da je papir, iako nije bio tako čvrst i trajan kao pergamena, mnogo jeftiniji, stoga i prikladniji za pisanje odluka različitih gradskih administrativnih tijela, oporuka, ugovora i sličnih isprava. Najstariji njegov spomen je onaj u Statutu grada Korčule (Statuta et leges civitatis et insulae Curzulae), napisanome 1214 (u jednom od poglavlja naređuje se da se napišu tri sveska od papira). Među prvim spominjanjima papira je i ono u Statutu grada Splita (Statuta et leges civitatis Spalati) iz 1240 (u poglavlju u kojem se govori o načinu glasovanja pri biranju gradske uprave, naređuje se da u biračku kutiju birači ubace cedulju od papira na koju se mora napisati jedno ime).

Među najstarijim su hrvatskim dokumentima pisanima na papiru dubrovački spisi Praecepta rectoris (1279), Debita notariae (1280) i Testamena (1282), zadarski spisi bilježnika Henrica i Creste Tarallo (1279) i dr. U kontinentalnoj Hrvatskoj prvi dokumenti na papiru zabilježeni su tek u XIV. st. Na području Hrvatske papir se osim za administrativne potrebe ubrzo počeo rabiti i za pisanje knjiga. U Trogiru se čuva evanđelistar iz 1259., koji je dijelom pisan na papiru, dijelom na pergameni, što je bila česta praksa u sljedećih nekoliko stoljeća. U tom razdoblju u ispravama, oporukama i drugim pisanim izvorima počelo se isticati na kojemu su materijalu pisane knjige, među ostalim kako bi se naglasila njihova materijalna vrijednost. U inventaru zadarskog trgovca i suknara Mihovila iz 1385. navodi se 13 knjiga, od kojih je 11 od pergamene, za jednu se ne navodi materijal, a za jednu piše da je od papira.

Papir je počeo potiskivati pergamenu tek nakon što je započela njegova proizvodnja u Europi, čime se znatno smanjio uvoz iz arapskih zemalja. Tada je u većim količinama počeo stizati i na istočnu jadransku obalu, u Dubrovnik najčešće iz Fabriana, a u Zadar iz Venecije. Iako su najstarije glagoljske inkunabule poput Misala po zakonu rimskoga dvora (1483) i Brevijara po zakonu rimskoga dvora (1491) bile tiskane dijelom na papiru, dijelom na pergameni, popovi glagoljaši zaključili su da je pergamena ne samo skupa i da je nema dovoljno za tiskanje više stotina primjeraka istoga djela već i da nije pogodna zbog hrapave površine te da tiskarske boje mnogo bolje prianjaju na papir. Bez obzira na to papir se za pisanje glagoljskih knjiga rabio intenzivnije tek od XVI. st., a u većoj mjeri u XVII. i XVIII. st.

Smatra se da su prvi papir u Hrvatskoj proizvodili pavlini potkraj XVII. st. u Očuri kraj Lepoglave. Proizvodnja papira možda se odvijala u istom razdoblju i na području Dubrovačke Republike, ali ni za taj podatak zasad nema sigurnih dokaza. U Zagrebu je proizvodnja papira započela 1772. u Novoj Vesi, gdje je, zajedno s mnogim mlinovima za žito na potoku Medveščaku, radio i mlin za papir. Ta manufaktura papira bila je tada jedina u cijeloj Hrvatskoj i Slavoniji, proizvodila je papir uglavnom za dnevne potrebe mještana i možda obližnje kaptolske tiskare, a prestala je s radom 1820-ih, otkad je u njezinoj zgradi nastavila djelovati tvornica kamenine.

Iz male radionice papira u Rijeci, koju je 1821. izgradio riječki trgovac i gospodarstvenik Andrija Ljudevit Adamić, te 1827. prodao Englezu Walteru Craftonu Smithu koji se sljedeće godine udružio s Charlesom Meynierom, utemeljeno je poduzeće Smith & Meynier (od 1945. → Tvornica papira Rijeka). Papir se isprva izrađivao od starih lanenih krpa i prnja s pomoću ručnih sita. Poduzeće je imalo sva obilježja industrijskoga poslovanja, a Fourdrinierov stroj za proizvodnju papira koji su Smith i Meynier nabavili bio je u to doba najmoderniji u Habsburškoj Monarhiji. Već u prvim godinama djelovanja poduzeća papir se prodavao u sva veća središta Monarhije, te se izvozio diljem svijeta. Nakon I. svj. rata poduzeće je specijaliziralo svoju proizvodnju za izradbu cigaretnog i svilenog papira, kojih se više od polovice izvozilo u istočne i prekooceanske zemlje. Ne snašavši se u novim društveno-gospodarskim okolnostima, tijekom 1990-ih obustavilo je proizvodnju, a 2005. dospjelo je u stečaj.















Iako je zamisao o osnutku tvornice papira u Zagrebu potekla od grofa Janka Draškovića još početkom XIX. st., ostvarena je tek 1893., kada je osnovana Zagrebačka dionička tvornica papira (od 1994. → Pan – Tvornica papira Zagreb). Papir se, kako je i bilo uobičajeno, od 1895., kada je izgrađen tvornički kompleks, sve do 1930-ih izrađivao od starih krpa i prnja, a proizvodnja je obuhvaćala pisaći, tiskovni, crtaći, omotni i specijalni papir. Po opsegu proizvodnje, uz riječku tvornicu papira, tvornica je desetljećima bila jedno od najvećih poduzeća papira u Jugoslaviji (poslije Tvornice papira i celuloze Vevče u Ljubljani). U 1990-ima tvornica je poslovala s poteškoćama koje su je, unatoč pokušajima sanacije, u više navrata dovele do stečaja.







Bez obzira na bogatstvo sirovina za izradbu papira, osim u Rijeci i Zagrebu, na području Hrvatske u drugoj polovici XIX. st. nije bilo više tvornica papira. Razlog tomu bila je iznimno razvijena papirna industrija u Austriji i Mađarskoj, koja ne samo da je pokrivala lokalne potrebe već je imala i znatne količine papira za izvoz. Potkraj XIX. st. i u prvim desetljećima XX. st. papir i proizvode od papira počela su proizvoditi mnoga manja poduzeća, koja su uglavnom nakon I. svj. rata prerasla u dionička društva. Zagrebačka Prva hrvatska tvornica cigaretnog papira i tuljaka Golub (osnovana 1907) pod vodstvom poduzetnika Matije Freunda prerasla je u veće poduzeće izvozeći svoje proizvode u europske zemlje, Egipat i SAD (iz nje je 1920. nastala tvornica → Lipa Mill). Godine 1919. u Zagrebu je osnovana Hrvatska industrija papira, a 1921. Jela industrija papira. U Osijeku je 1920. započela djelovati Mira, tvornica tuljaka, cigaretnog papira i kartonaža, a u Karlovcu 1920. Jugoslavija, industrija papira.







Uz tvornice koje su nakon II. svj. rata bile konfiscirane i nacionalizirane, te nastavile djelovati pod državnim protektoratom, osnovana su i neka nova poduzeća. Godine 1960. u sklopu drvnoindustrijskoga poduzeća → Belišće puštena je u rad nova tvornica polukemijske celuloze, papira i ambalaže, koja je ubrzo postala predvodnik u industriji ambalažnih papira, posebice od valovitoga kartona. Imala je najveće kapacitete za proizvodnju poluceluloznih vlakana u SFRJ te među većim kapacitetima u Europi, a znatne je količine ambalažnoga papira izvozila. Godine 2015. postala je dio globalne grupacije DS Smith sa sjedištem u Londonu. Ukupna proizvodnja 2018. iznosila je oko 205 055 t ambalažnoga papira i oko 60 milijuna m² papirne ambalaže.







Tvornica sulfatne celuloze i papira u Plaškome osnovana je 1964., a tijekom 1980-ih, kada je njezina proizvodnja bila na vrhuncu, proizvodila je oko 36 000 t celuloze i oko 40 000 t papira. Najveći kupci njezinih proizvoda bile su tvornice za proizvodnju papirne robe s područja cijele Jugoslavije. Zbog gospodarskih problema u tranzicijskome razdoblju potkraj 1980-ih, tvornica je sve teže poslovala, a početkom Domovinskoga rata (1991) prestala je s radom.

Tvornica Drvenjača u Fužinama osnovana je 1975. kao radna jedinica Šumskoga gospodarstva Delnice za proizvodnju tzv. rifajnerske drvenjače, vlaknaste sirovine namijenjene uglavnom za izradbu kartona. Procesom privatizacije od 1993. nastavila je djelovati kao dioničko društvo, šireći osnovnu djelatnost ulaskom u vlasništvo pogona Pilane Mrkopalj.

Danas potrošnja papira za tisak knjiga, novina, časopisa i sl. zbog digitalizacije koja zahvaća sve veći segment društva sve više pada, no raste potrošnja ambalažnoga i higijenskoga papira. U prilog tomu govore sofisticirane potrebe u pakiranjima svih vrsta robe, povećani standardi življenja te ekološki razlozi (svjetske kampanje za zabranu jednokratnih plastičnih čašica, vrećica u trgovinama i sl.). Od 2007. do 2018. ukupna proizvodnja grafičkoga papira u svijetu pala je s približno 157 milijuna tona na približno 120 milijuna tona, a istodobno je proizvodnja ambalažnoga papira povećana s približno 199 milijuna tona na približno 246 milijuna tona. (→ grafička industrija; → ambalaža)

Pliva d. d., farmaceutsko poduzeće sa sjedištem u Zagrebu. Razvija i proizvodi gotove oblike → lijekova i aktivne farmaceutske supstancije, a poslovanje se odvija na proizvodnim lokacijama u Zagrebu i Savskom Marofu. Tijekom bogate povijesti razvila je mnogobrojne vlastite postupke proizvodnje, počevši od sulfonamida, vitamina B₆ i C, barbiturata, do polusintetskih → antibiotika poput tetraciklina, penicilina, cefalosporina i konačno makrolida (azalida), te se ubraja među najuspješnija hrvatska poduzeća.

Razdoblje od osnutka do 1940-ih

Prethodnik današnje Plive bilo je poduzeće Kaštel d. d. tvornica kemičko-farmaceutskih preparata, osnovano 1920. u Karlovcu, a započelo je s radom 1921. Osnovali su ga zagrebačko dioničarsko društvo za promet droga i kemikalija Isis i budimpeštanska tvornica lijekova i kemijskih proizvoda Chinoin. Prvi je predsjednik odbora dioničarskoga društva Kaštel bio farmaceut → Gustav Janeček, jedan od pokretača i utemeljitelja hrvatske → farmaceutske industrije i → farmacije.

U karlovačkoj su se tvornici isprva pripremali ekstrakti iz domaćeg → ljekovitog i aromatičnog bilja koji su se pretežno izvozili. Na inicijativu kemijskog inženjera Eugena Ladanya, koji je 1923. iz budimpeštanskog Chinoina došao u Kaštel i postao direktorom, pokrenuta je proizvodnja farmaceutskih preparata i galenskih pripravaka. Kaštel je izgradio tabletni, injekcioni i galenski odjel, te počeo pakirati (konfekcionirati) najsuvremenije Chinoinove preprate (injekcije, parenteralne otopine, tablete, sirupi i želatinaste kapsule), što je označilo početak suvremene proizvodnje lijekova na ovim prostorima. Kaštel je golem uspjeh postigao proizvodnjom farmaceutskih preparata i galenskih pripravaka, a svoj je asortiman proširio poljoprivrednim, prehrambenim i veterinarskim proizvodima. Jedan od njegovih prvih proizvoda bio je lijek protiv metiljavosti stoke Distol, koji se proizvodio iz šumske paprati Dryopteris filix-mas ekstrakcijom s pomoću etera.

Kaštel se sa svojih 60 radnika te deset visokoobrazovanih stručnjaka 1927. preselio u novosagrađenu tvorničku zgradu na današnju lokaciju u Zagrebu (Prilaz baruna Filipovića). Tada je u njegovu sastavu bio → RIS – tvornica gumene robe, koji se 1934. preselio u Stenjevec i prestao biti vlasništvo Kaštela. Tim preseljenjem otvorio se prostor za istraživačke laboratorije u Kaštelu. Većinski vlasnik i direktor tvornice postao je E. Ladany. Započeo je suradnju s → Vladimirom Prelogom 1935., poslije dobitnikom Nobelove nagrade za kemiju (1975), te su postavili dva cilja razvoja poduzeća: primjenu postupaka za proizvodnju već poznatih lijekova i pronalaženje originalnih aktivnih farmaceutskih sastojaka.







Prvi organizirani istraživački projekti poduzeća zabilježeni su 1936. u suradnji s Prelogom i njegovim laboratorijem u Zavodu za organsku kemiju Tehničkoga fakulteta Sveučilišta u Zagrebu na Marulićevu trgu (→ Fakultet kemijskog inženjerstva i tehnologije). Prelogov tim isprva su činili Eugen Cerkovnikov, → Viktor Hahn i Pavao Stern.

U medicinsku praksu u svijetu 1930-ih bio je uveden antibakterijski lijek iz skupine sulfonamida Prontosil, koji je otkrio njemački bakteriolog Gerhard Domagk (1935) istražujući svojstva azo-bojila. Kao odgovor na otkriće prvoga sulfonamidskog pripravka, Prelog je s → Dragutinom Kolbahom pripremio novija azo-bojila koja su također pokazala odlično baktericidno djelovanje. Prelog je 1936. prijavio prvi patent s poduzećem Kaštel pod nazivom Postupak za izradu azo-boja iz piperazina koji pokazuje parazitocidno djelovanje, a naročito baktericidno djelovanje. U suradnji s inženjerima → Ljubomirom Trinajstićem i → Ernestom Rajnerom, Prelog i poduzeće Kaštel plasirali su iste godine na tržište antibiotik iz skupine sulfonamida pod imenom Streptazol, koji su također zaštitili patentom, pa tako 1936. označava početak proizvodnje antibiotika u Hrvatskoj. Streptazol je postao dostupan u ambulantama i ljekarnama 1937. u obliku tableta i injekcija. Sulfonamidi su postigli velik uspjeh i bili prekretnica u dotadašnjem liječenju infekcija, a Kaštel je postao jedan od prvih proizvođača sulfonamida u svijetu.









Prateći istraživanja vezana uz ulogu → vitamina u nastanku bolesti, Kaštel je 1930-ih na tržište plasirao vitaminske preparate: Devitol, uljnu otopinu čistoga kristaliziranoga vitamina D, Jekovitol, riblje ulje sa standardnim i povećanim sadržajem vitamina D te Jekocitrol, kombinaciju vitamina A, C i D. Potkraj 1930-ih počeo je proizvoditi preparat vitamina skupine B i vitamina C (granule Becevit) sa širokim spektrom indikacija (od neuroloških do ginekoloških i zaraznih bolesti) te vitamin B₁ u čistom stanju (Aneurin) za terapiju živčanih i probavnih bolesti.









Kupnjom većega dijela dionica 1940. vlasnikom Kaštela postala je država. Unatoč Prelogovu odlasku na tehničku visoku školu u Zürichu (ETH Zürich) 1941., Kaštel je nastavio ubirati plodove uspješnog istraživačkoga rada stručne jezgre tzv. Prelogove škole koje su članovi: Miha Piantanida, E. Cerkovnikov, Suzana Heimbach-Juhasz, E. Rajner, → Rativoj Seiwerth, Kalman Juhasz, V. Hahn, P. Štern, Krunoslav Božičević, D. Kolbach, Bella Schwirtlich, Ivo Corubolo i Lj. Trinajstić koji su tada za sobom već imali niz prijavljenih patenata.

Razdoblje integracije Kaštela s Plivom i osnivanje Plivina Istraživačkog instituta

Radi centralizacije proizvodnje lijekova na području tadašnje Banovine Hrvatske, 1940. osnovan je Banovinski zavod za proizvodnju lijekova biološkog i kemijskoga sastava (PLIBAH), u koji su uz Higijenski zavod i Drogeriju na veliko ušli i Serološki odjel Državnoga bakteriološkog i serološkog zavoda u Križevcima, Odjel za biološke proizvode Škole narodnog zdravlja u Zagrebu smješten u Kalinovici i proizvodni odjel Veterinarsko-eksperimentalne stanice u Zagrebu.

PLIBAH je 1941. preimenovan u Državni zavod za proizvodnju lijekova i vakcina (akronim PLIVA), a od 1945. u njegovu je sastavu bilo i poduzeće Kaštel. Ubrzo nakon integracije Kaštela s Plivom počeli su se naglo razvijati postupci kontrole kakvoće proizvoda, nove analitičke metode te → farmaceutska tehnologija kojoj je veliki doprinos dao → Ivan Štivić. Međutim, do sredine 1940-ih Pliva je kao strateški važna tvornica nastavila proizvodnju uglavnom podređenu djelovanju ratne medicine. Sredinom 1940-ih izgrađeni su novi pogoni u kojima su bili smješteni galenski, tabletni, injekcijski odjel, odjel za pripremu proizvodnje te istraživački odjel u kojem su radili i neki stručnjaci iz tzv. Prelogove škole.







Plivin Istraživački institut utemeljen je 1952. Prvi direktor bio je kemičar R. Seiwerth koji je organizirao rad u namjenskim laboratorijima. Nastavivši suradnju s Prelogom, u sljedećih je deset godina, koliko je Seiwerth bio na čelu Instituta, u redovitu proizvodnju uvedeno mnoštvo lijekova, što je uzdignulo Plivu u svjetski prepoznatljivo farmaceutsko poduzeće. Generalni direktor Plive 1953–66. bio je Stipe Splivalo te je za njegova upravljanja sagrađeno novo postrojenje za proizvodnju vitamina C te postrojenje za fermentaciju i izolaciju oksitetraciklina koji su postali Plivini najznačajniji proizvodi. Pliva je 1953. prijavila patent pod nazivom Postupak za pripravu askorbinske kiseline i već iste godine proizvela prve količine vitamina C vlastitom tehnologijom, a proizvodnja vitamina B₆ započela je 1959. Razrađeni su postupci za proizvodnju antihistaminika, diuretika, tetraciklina i dr. Među stručnjacima koji su početkom 1950-ih u Plivi unaprijedili postojeću proizvodnju bili su D. Kolbach, R. Damaška i Mladen Brajdić. Novi sintetski postupak za pripravu kloramfenikola razradio je M. Brajdić, a plod toga bila su tri prijavljena patenta i publikacija u suradnji s → Dragutinom Flešom. Brajdić je bio jedan od začetnika rada na proizvodnji vitamina C, a proizvodni asortiman proširen je dietilamidom nikotinske kiseline, sulfatiazolom i sulfagvanidinom. U tom je razdoblju postavljen prepoznatljiv Plivin znak na današnjem Trgu bana Josipa Jelačića u Zagrebu, slovo P smješteno u krugu, koji podsjeća na tabletu, a dizajnirao ga je jedan od najznačajnijih hrvatskih dizajnera → Milan Vulpe.







U 1960-ima je Organski laboratorij, po opsegu rada bio najveća jedinica Instituta podijeljena u šest skupina koje su vodili istaknuti istraživači (D. Kolbach, Dušan Dvornik, D. Fleš, R. Seiwerth, Eugen Guštak te → Franjo Benzinger). Istraživački institut provodio je istraživanja i za novoosnovano gransko udruženje – KIZ (Kemijska industrijska zajednica) koje su, uz Plivu sačinjavale tvornice → Chromos i → Katran. Plivino postrojenje za proizvodnju azo-bojila je poslije preseljeno u Chromos, a pogoni za proizvodnju laboratorijskih kemikalija prebačeni su 1957. u Kemiku.

Početci biotehnološke proizvodnje

Pliva i njezin prethodnik Kaštel s → biotehnologijom su započeli još potkraj 1930-ih u kontekstu primjene postupka ekstrakcije inzulina iz gušterače svinja, što je bilo iznimno važno zbog povećanja potreba za tim lijekom. Otkriven 1923., inzulin se već iste godine rabio u Hrvatskoj, a prvi ga je primijenio liječnik Makso Grossmann. Najprije se primjenjivao preparat Iletin, prvi industrijski proizveden preparat inzulina američkoga poduzeća Eli Lilly. U asortimanu Kaštela 1930-ih pojavili su se prvi inzulinski preparati izrađeni u suradnji s inozemnim proizvođačima. Kaštel je, u suradnji s austrijskim farmaceutskim poduzećem Sanabo stavio na tržište preparat Insulin Sanabo-Kaštel. Drugi inzulinski preparat Insulin Novo-Kemika bio je rezultat suradnje domaćega kemijsko-farmaceutskog proizvođača Kemike s danskim poduzećem Novo. U Odjelu za biološke proizvode PLIBAH-a 1939. proizvedene su prve jedinice inzulinskog preparata u Hrvatskoj kao rezultat suradnje liječnika Vuka Vrhovca, M. Piantanide, medicinske biokemičarke Marijane Hermann i dr. Inzulin je izoliran iz telećih žlijezda te potom kristaliziran, a lijek se pojavio na tržištu 1940. pod imenom Insulin-Zagreb i bio je to istinski golem i rijedak uspjeh u svjetskim razmjerima. Potkraj 1950-ih te 1960-ih u zemlji su se pojavili novi uvozni peroralni antidijabetici. Godine 1964. u Plivi je sintetiziran klorpropamid, peroralni antidijabetik (Meldian).

U Plivi je 1957. započelo istraživanje biotehnološke proizvodnje antibiotika oksitetraciklina. Za istraživanje fermentativnih procesa radi izradbe postupka za proizvodnju toga i njemu srodnih antibiotika uvelike je zaslužan → Gavra Tamburašev. Kemičar Drago Veble imenovan je prvim rukovoditeljem pogona za proizvodnju oksitetraciklina, koja je u Plivi započela 1961. Biotehnologija se u Plivi rabila u proizvodnji vitamina, kvasca, cjepiva za veterinarsku industriju, a petnaestak godina proizvodili su se industrijski → enzimi za proizvodnju multienzimskog pripravka za hranidbu životinja. Proizvodnja enzima amilaze i proteaze za industrijsku primjenu u Hrvatskoj započela je 1961. u Plivi, a vodio ju je biotehnolog Dragutin Vlašić, voditelj Biotehnološkog odjela Plivina Istraživačkog instituta.

Direktor Istraživačkog instituta 1962–68. bio je E. Guštak, također Prelogov učenik, koji je podupirao Plivin strateški plan što se temeljio na vlastitu istraživanju. Po njegovoj je zamisli izgrađen i opremljen suvremeni mikrobiološki laboratorij s biotehnološkim postrojenjima, a sudjelovao je i u osnivanju knjižnice Instituta, jedne od najpotpunijih stručnih knjižnica u Hrvatskoj. Institut su 1968–72. vodili kemičar Berislav Glunčić i D. Vlašić. U tom su razdoblju dovršeni tehnološki postupci za nekoliko lijekova, razvijen je i prihvaćen posve nov postupak za sintezu piridoksina, biotehnolozi su nastavili istraživati tehnologiju proizvodnje enzima i biosintezu aminokiselina (glutaminska kiselina, lizin, histidin), inozina, patentirani su mikrobni sojevi proizvođači penicilin-acilaze, razrađen je postupak za enzimsku pripravu 6-aminopenicilanske kiseline (6-APA), izoliran je vlastiti soj proizvođač vitamina B₁₂ te patentiran biotehnološki postupak proizvodnje vitamina B₁₂.

Razdoblje od 1970-ih do 2005: Plivin najveći uspjeh – novi vlastiti antibiotik

Organsko-sintetski dio istraživanja u Plivinu institutu preuzeo je 1972–90. pripadnik druge generacije Prelogovih učenika, kemičar Branimir Gašpert iz → Instituta Ruđer Bošković (sv. 4), koji je sa svojim suradnicima razvio sintezu beta-laktamskih i cefalosporinskih antibiotika. Beta-laktamski antibiotici proizvodili su se u novoj tvornici u Savskom Marofu puštenoj u rad sredinom 1970-ih, koja je bila rezultat zajedničkog ulaganja Plive i švicarskog farmaceutskog poduzeća Ciba-Geigy (poslije udruženog s poduzećem Sandoz u današnje poduzeće Novartis). Njegovalo se područje rada farmakologije, kako za pretklinička ispitivanja novih aktivnih farmaceutskih supstancija, uključujući farmakodinamiku i farmakokinetiku, tako i za → toksikologiju.

Razdoblje 1971–90. obilježila je biotehnologija sekundarnih metabolita bakterija. Nakon što je izolacija oksitetraciklina uvedena u proizvodnju, → Zrinka Tamburašev je od 1974. rukovodila Odjelom za prirodne spojeve u kojem se radilo na polusintetskim tetraciklinima, polusintetskim derivatima eritromicina, ekstraktima bilja, derivatima inzulina i ekstraktima kvasca, a tada se počelo raditi i na sintezi intermedijera za pripravu azitromicina. Patent za polusintetski tetraciklinski antibiotik metaciklin prijavljen je 1971., a za doksiciklin 1978.

Nakon stjecanja diplome iz kemije na Tehničkome fakultetu u Zagrebu, → Slobodan Đokić započeo je radni vijek u Plivi kao pogonski inženjer (1952), potom kao istraživač te nastavio djelovati kao dugogodišnji direktor Plivina Istraživačkog instituta (1972–89). Đokić je, zajedno s → Gabrijelom Kobrehel, Z. Tamburašev i → Gorjanom Radobolja-Lazarevski, sintetizirao 1979–81. novi makrolidni antibiotik, koji je bio prvi član nove skupine makrolidnih antibiotika, azalida. Postupke priprave intermedijera azitromicina, supstancije i njihove antibakterijske aktivnosti, Pliva je patentno zaštitila u Jugoslaviji, a 1980. u SAD-u, Sovjetskom Savezu, Japanu i još nekim europskim zemljama. Taj patent, koji je štitio pronalazak prekursora u sintezi azitromicina, poslije se pokazao iznimno važnim za dokazivanje Plivina autorstva. Zahvaljujući tom patentu Pfizer je sklopio ugovor s Plivom, kako bi uz plaćanje tantijema dobio pravo na proizvodnju i prodaju azitromicina u obliku gotovog proizvoda u cijelom svijetu osim u Jugoslaviji i državama tadašnjeg istočnoga bloka te nekih satelitskih zemalja. Pfizer se drugim ugovorom obvezao da će Pliva biti isključivi dobavljač sirovine za gotov proizvod. Tako je Pliva uvrstila Jugoslaviju među samo devet zemalja širom svijeta koje se mogu podičiti vlastitim izumom (antibiotske) supstancije. Pliva je azitromicin stavila na tržište 1988. pod robnom markom Sumamed, a Pfizer 1991. pod nazivom Zithromax.







Američko kemijsko društvo dodijelilo je naslov Heroja kemije za 2000. S. Đokiću i G. Kobrehel kao priznanje za unapređenje globalne dobrobiti čovječanstva u području zdravlja. Nagrada je dodijeljena za izum azitromicina i uspješno stavljanje lijeka na tržište. Sumamed je, zahvaljujući iznimnim terapijskim svojstvima, postao i do danas ostao jedan od najuspješnijih lijekova u svijetu. Patentna prava za azitromicin istekla su u SAD-u 2006., te generičku varijantu lijeka (pod drugim nazivima) smiju proizvoditi i druga farmaceutska poduzeća u svijetu. U nas ga tako proizvodi i Belupo, pod nazivom Azitromicin. Zahvaljujući istraživačkom radu, 90% svih proizvoda u Plivi proizvodilo se vlastitim tehnologijama. Razvoj Plive temeljio se na razvoju znanja i sposobnosti stručnjaka, ali i svih zaposlenih, kojih je 1985. bilo 6400. Osim Azitromicina, 1976–86. uvedena su u proizvodnju 132 nova lijeka, od kojih 58 na osnovi vlastite farmaceutske sirovine ili recepture.

Istraživanja biotehnologije sekundarnih metabolita u Plivi završila su 1990-ih projektom antibiotika mupirocina. U razdoblju 1990–95., direktor Instituta bio je kemijski inženjer Mihajlo Ceraj Cerić. Tih su godina otvoreni novi pogoni za proizvodnju azitromicina u Savskom Marofu i suhih oralnih oblika lijekova u Zagrebu, a najistaknutija odrednica Plivina poslovanja postala je njezina internacionalizacija. Svoje je poslovanje proširila pripajanjem više farmaceutskih poduzeća u Poljskoj, Češkoj, Njemačkoj, Velikoj Britaniji, SAD-u i dr. Od 1993. dioničko je društvo, a 1996. njezine su dionice uvrštene na Zagrebačku i Londonsku burzu. Nakon 1990-ih u Plivi se odvijala proizvodnja generičkih proizvoda, istraživanje biosličnih lijekova te razvoj novih formulacija.

Novi Plivin istraživački institut (Pliva – Istraživački institut d. o. o.) otvoren je 2002. u novosagrađenoj zgradi u Prilazu baruna Filipovića u Zagrebu. Pliva je do 2005. uspješno razvijala bioslične lijekove, čime je dokazala svoju ekspertizu u području molekularne biologije, formulacija, gotovih oblika te proizvodnje, te pokazala potencijal za uspješno sudjelovanje na svjetskom tržištu bioloških lijekova. U svojim se istraživanjima služila → genetičkim inženjerstvom temeljenim na kulturama stanica i mikroorganizmima. Radilo se na biološkim lijekovima eritropetinu (EPO) te faktoru stimulacije rasta granulocita (G-CSF) pri čemu je Pliva surađivala s američkim poduzećem Barr Pharmaceuticals i australskim poduzećem Mayne Pharma.

Raznovrsnost djelatnosti

Ukupnu djelatnost poduzeća činilo je pet poslovnih programa. Pliva je osim farmaceutskih proizvoda proizvodila i sirovine u sklopu PLIBAH-a, ali 1957. Odjel proizvodnje laboratorijskih kemikalija je iz Plive preseljen u samostalan poslovni subjekt pod nazivom Kemika (osnovana 1920. u Zagrebu). Poslovni program veterinarskih proizvoda usmjeravao se prema zdravstvenoj zaštiti i prehrani životinja, poljodjelstvu te proizvodnji cjepiva i seruma. Plivina se veterinarska proizvodnja izdvojila nakon II. svj. rata, pa je tako od dijela koji se bavio kemofarmaceutskom proizvodnjom nastao Vetserum zavod Zagreb, a od dijela koji je proizvodio biološke pripravke Vetserum zavod Kalinovica (→ Genera). U sklopu prehrambenoga programa, Pliva je proizvodila hranu za dojenčad i malu djecu, čajeve, konditorske proizvode, kvasac i aditive za prehrambenu industriju, itd. Od 1960-ih u sastav Plive ušlo je nekoliko tvornica prehrambenih proizvoda: 1967. tvornica za proizvodnju kvasca i špirita → Žumberak (utemeljena u Savskom Marofu), 1969. poduzeće Jugodijetetika, nastalo 1947. nacionalizacijom tvornice izgrađene u Zagrebu (1929), Biljana iz Trogira (→ Cedevita), 1976. Plivi je pripojena tvornica Favorit, koju je Poljoprivredna zadruga Nerežišće pokrenula 1959., a naposljetku je u Glini 1989–91. u sklopu Plivina prehrambenog programa izgrađen pogon za proizvodnju dječje hrane na bazi žitarica i ekstrudiranih proizvoda linije Vivera. Najmlađi Plivin poslovni program bio je program kozmetike i higijene, nastao 1978. integracijom poduzeća Chicogo iz Čakovca i zagrebačke tvornice kozmetike → Neva, sljednice kemijsko-farmaceutskoga laboratorija Rave utemeljenoga 1918. Te je segmente poslovanja Pliva poslije prodala.

Razdoblje od 2006. do danas

Nakon 2005. Pliva je svoje istraživačke aktivnosti usmjeravala ponajprije na razvoj generičkih lijekova. Većinski vlasnik Plive 2006. postalo je poduzeće Barr Pharmaceuticals, koje je 2008. kupilo izraelsko poduzeće Teva Pharmaceuticals pa se Pliva nalazila u sastavu Teva grupe; 2009. prodala je biotehnološko poslovanje američkoj kompaniji Hospira.

Nakon 2005. jačala je suradnja u području antiinfektiva između Plivina Istraživačkog instituta i poduzeća GlaxoSmithKline (GSK) iz Velike Britanije. Restrukturirajući svoje poslovanje strateškim zaokretom prema generičkim lijekovima, Pliva je 2005. prodala svoj inovativni dio Istraživačkog instituta tom svjetski poznatom farmaceutskom poduzeću, a Institut je ujedno bio Centar izvrsnosti za istraživanje makrolida GSK-a. Nakon nekoliko godina djelovanja kao GSK istraživački centar Zagreb (2006–10) Institut je preuzelo belgijsko farmaceutsko poduzeće Galapagos 2010. te je od tada djelovao kao Galapagos istraživački centar.

Od 2011. Pliva je poslovala pod nazivom Pliva Hrvatska d. o. o. Nedugo zatim počeo je njezin veliki investicijski ciklus, 2012. osnovan je u Zagrebu Centar financijskih aktivnosti za Tevine europske lokacije, a 2013. otvoren je novi pogon za proizvodnju suhih oralnih oblika lijekova i proizvodnju injekcija. Početkom 2016. pušten je u promet i novi pogon za proizvodnju aktivnih farmaceutskih supstancija u Savskom Marofu.

Farmaceutsko poduzeće Fidelta, proizašlo je 2003. iz Plivina istraživačkog centra u Zagrebu u kojem je bilo smješteno. Fidelta je isprva djelovala kao ugovorno-istraživačka organizacija za istraživanje i razvoj poduzeća Galapagos, a poslije se usmjerila prema vanjskim klijentima. Kako bi se obilježila ta promjena u modelu poslovanja, poduzeće je 2013. preimenovano u Fidelta d. o. o. Fidelta je, zadržavši svoje ime, 2021. ušla u sastav poljskog farmaceutskog poduzeća za istraživanje lijekova Selvita.

U Plivi se godišnje proizvede oko 5,5 milijardi tableta i kapsula, 30 milijuna injekcija i deset milijuna tuba krema i masti. S više od 90 različitih molekula, Pliva proizvodi oko 1000 različitih proizvoda za tržišta SAD-a, Rusije, EU-a i dr. Danas u RH ima približno 1900 zaposlenika, od kojih 1000 radi u proizvodnim procesima, te čvrsto drži vodeću poziciju u domaćoj farmaceutskoj industriji po prihodu i po izvoznim rezultatima.

Pliva je do danas prijavila više od 400 patenata u više od 40 zemalja svijeta te surađuje s vodećim hrvatskim znanstvenim institucijama i visokoškolskim ustanovama, među kojima važno mjesto zauzimaju → Farmaceutsko-biokemijski fakultet, Fakultet kemijskog inženjerstva i tehnologije, → Prehrambeno-biotehnološki fakultet, → Prirodoslovno-matematički fakultet (PMF; sv. 4) i Institut Ruđer Bošković.

Uloga Plive u promicanju zdravlja i informiranju javnosti

Kao osobit alat u usustavljivanju i prenošenju znanja o lijekovima i drugoj medicinskoj tematici, Kaštel je 1930-ih i 1940-ih izdavao liječničke dnevnike, rokovnike za liječnike (Diarium medici), putem kojih je predstavljao popis svojih proizvoda. Već niz godina Pliva putem specijaliziranoga zdravstvenog portala PLIVAzdravlje nastoji informirati opću javnost i zdravstvene djelatnike o raznim bolestima, simptomima, lijekovima, prehrani i zdravlju. Osim portala, Pliva je izdavala znanstveno-stručne časopise Saopćenja (1954–90) te Medicus (1933/34–41. i ponovno od 1992), koji su nudili razne spoznaje iz područja medicine, farmacije i javnoga zdravstva, te su se njima u svakodnevnom radu koristili liječnici opće medicine i specijalisti.

pletivo, plošni tekstilni proizvod građen od očica. Očica je osnovna jedinica pletene strukture, koja nastaje međusobnim zahvaćanjem triju petlji, posljedica čega su četiri vezne točke koje povezuju očice u čvrstu, ali rastezljivu građu. Uzdužni slijed očica u pletivu naziva se niz, a poprečni red. Važni su parametri svojstava i kakvoće pletiva broj očica u jediničnoj duljini reda i niza, broj očica u jediničnoj ploštini pletiva te duljina niti sadržana u jednoj očici. Razlikuju se desne (prave) i lijeve (krive) očice. Za pletenje se rabi pređa različita sirovinskog sastava; topla pletena odjeća izrađuje se od vune i poliakrilonitrilnih vlakana, ljetne majice i donje rublje uglavnom od pamuka, čarape najčešće od pamučnih i poliamidnih vlakana te njihovih mješavina, a sportska odjeća od mješavina pamučnih, poliesterskih i poliamidnih vlakana, nerijetko uz dodatak elastanskih niti i vlakana posebne udobnosti. Pletiva su porozna, voluminozna i rastezljiva, uz visok stupanj elastičnog oporavka nakon rastezanja. Pletiva se također rabe kao kućanski i → tehnički tekstil.

Ručno pletenje ravnoga pletiva izvodi se obično s pomoću dviju igala od kojih svaka ima jedan zašiljeni kraj, a kružno se plete s pomoću triju ili više igala obaju zašiljenih krajeva; može se plesti i samo jednom savitljivom iglom zašiljenih krajeva. Strojno pletenje obavlja se pletaćim strojevima, koji se prema tehnici rada dijele na pletaće strojeve u kojima su igle pojedinačno pokretne i prepletaće strojeve u kojima se igle pokreću zajedno s nosačem igala. Prema rasporedu igala strojevi mogu biti ravnopletaći ili kružni. Na ravnopletaćim dvoigleničnim strojevima izrađuje se komadno pletivo (npr. puloveri, veste), na velikim kružnopletaćim strojevima plete se cjevasto metražno pletivo, a na malim kružnopletaćim strojevima čarape.









Prema načinu pletenja i međusobnog povezivanja i isprepletanja petlji, razlikuju se dvije temeljne vrste pletiva – kulirno (potkino) i osnovino (lančano) pletivo. Kulirno (potkino) pletivo plete se jednom niti koja prolazi kroz igle poprečno u odnosu na smjer nastajanja pletiva, poput potke pri tkanju. Najprije se stvara vodoravni red petlji, a potom se u sljedećem redu one isprepleću u očice te se istodobno stvara novi red petlji, što se ponavlja tijekom cijeloga postupka pletenja. Pri izradbi dezena, šara ili nekih posebnih površinskih efekata, uz temeljnu nit moguće je uvoditi i dodatne (do šest niti). Na takav se način plete pri ručnom pletenju, ali i strojno primjenom kulirnih pletaćih strojeva. Tim se postupkom izrađuju pletiva za rublje, čarape i različitu gornju odjeću. Strojevi za kulirno pletenje su najčešće kružni. Njihove su igle posložene u krug na rotacijskom cilindru (iglenici) koji se okreće pa stroj plete pletivo u obliku cijevi. Kulirna se pletiva mogu parati. Ovisno o vrsti prepleta razlikuju se glatko ili džersej (jersey), rebrasto, dvostrano lijevo i interlok kulirno pletivo. Osnovino (lančano) pletivo nastaje od većega broja niti koje se pružaju uzdužno, poput osnove u tkanju. Svaka očica u istome redu plete se od druge niti. Zbog toga se najprije u širini pletiva priređuje niz uzdužnih, međusobno paralelnih niti koje ulaze u stroj (tzv. snovanje osnove). Potom se snovane niti istodobno upleću u red pletiva, a dobivene se očice iglama bočno isprepleću. Tako dobivena pletiva više se ne mogu parati, postojanih su oblika i veličine i manje su rastezljiva od kulirnih pletiva. Najveći broj strojeva za lančano pletenje ima igle poredane u ravnom redu. Ovisno o vrsti prepleta razlikuju se milansko, rašel i triko osnovino pletivo.







Proizvodnja pletiva u Hrvatskoj

U ruralnim sredinama na području Hrvatske sve do pojave industrijske proizvodnje odjeća i ostali tekstilni predmeti izrađivali su se ručnim pletenjem, isprva od dostupnih pređa (→ vuna), a poslije i od materijala pribavljenih trgovinom iz drugih krajeva (→ pamuk). Pojavom tekstilnih tvornica potkraj XIX. st., a posebice nakon I. svj. rata, postupak pletenja započeo se odvijati na pletaćim strojevima (→ tekstilni strojevi). Među danas djelujućim poduzećima u asortimanu kojih su proizvodi od pletiva su tvornice trikotažnih odjevnih predmeta → Galeb iz Omiša, Neda iz Senja i Pounje iz Hrvatske Kostajnice, tvornice čarapa → Jadran iz Zagreba i Ytres iz Donjega Kneginca (→ Calzedonia Croatia), Tvornica mreža i ambalaže iz Biograda na Moru, tvornica → Čateks iz Čakovca za proizvodnju tehničkih pletiva, te tvornica Endi Line iz Svetoga Ivana Zeline (sljednik tvornice → Nada Dimić) za proizvodnju pozamenterijskih proizvoda. Složenijim postupcima pletenja izrađivala su se umjetna krzna u pletionici u sastavu Tekstilnoga kombinata Zagreb.

Uz navedenu pletionicu i većina ostalih pogona za proizvodnju pletiva u Hrvatskoj ugašena je u razdoblju tranzicije, a samo od nekih razvila su se manja poduzeća za proizvodnju specijaliziranog asortimana proizvoda. Tako su sljednici → Međimurske trikotaže Čakovec danas još samo dva poduzeća – MTČ Tvornica trikotaže u Štrigovi, jedan od najvećih hrvatskih proizvođača odjeće za malu djecu (robna marka Leptirić) te MTČ Pozamanterija sa sjedištem u Murskom Središću, usmjerena na proizvodnju specijaliziranog uskog segmenta tehničkoga tekstila – remeni, vrpce, elastične vrpce ponajprije za vojnu, avioindustriju te autoindustriju. Od nekad poznatih pogona trikotaže valja spomenuti Maru iz Osijeka, Pionirku iz Imotskog, Arenu iz Pule, Velebit iz Karlovca, tvornicu čarapa Sloboda iz Samobora itd.







Visoko gospodarsko učilište u Križevcima, samostalno javno visoko učilište osnovano 1998. u Križevcima. Sljednik je Gospodarskog i šumarskog učilišta osnovanoga u Križevcima 1860.

Povijesni razvoj do danas

Težnje za osnivanjem poljoprivredne škole u Križevcima postojale su dugo, a pojačale su se 1848. kada je u Hrvatskoj ukinuto kmetstvo i kada je započeo proces raspadanja velikih feudalnih posjeda te razdvajanje veleposjedničke i kmetske zemlje. Iako je bečko ministarstvo unutarnjih poslova 1853. pokrenulo osnivanje gospodarske (poljoprivredne) škole u Hrvatskoj, ono se zbog financijskih razloga odgađalo nekoliko puta. Tek kada je trošak osnivanja i održavanja škole preuzela zemaljska vlada u Zagrebu, 1860. osnovano je Gospodarsko i šumarsko učilište u Križevcima. Bilo je tada jedino takvo gospodarsko učilište na području jugoistočne Europe. U početku je zapošljavalo četiri nastavnika. Bilo je smješteno na rubnome dijelu Križevaca, gdje je na površini od približno 300 ha planski izgrađen arhitektonsko-parkovni kompleks. U prvih pet godina izgrađeni su gotovo svi objekti nužni za održavanje nastave i praktičnoga rada – zgrada u kojoj su bile smještene predavaonice, knjižnica, laboratorij i internat za polaznike, te dvorište i manje zgrade s pretežno gospodarskom namjenom (mljekara, pecara, mlin, pilana s lokomobilom, spremište za strojeve, kovačnica i kolarnica, kukuruznjak, peradarnik, pčelinjak, trkalište za stoku). Dio dvorišta bio je opremljen za rekreaciju polaznika (gombalište i kuglana), a dio je zauzimao ribnjak (2000 m²). Učilište je u to doba objedinjavalo viši gospodarski i šumarski odjel te niži odjel (Ratarnica). U više odjele upisivali su se učenici nakon završena četiri razreda gimnazije (niža gimnazija), a Ratarnica je primala učenike s četverogodišnjom osnovnom školom. Školovanje na višim odjelima trajalo je dvije godine, čime se učenike osposobljavalo za službovanje na veleposjedima i u državnoj službi, a na Ratarnici tri godine, nakon čega su dotadašnji učenici mogli voditi vlastita seoska gospodarstva.







Prvi preustroj Učilišta 1877. donio mu je nov naziv, Kraljevsko gospodarsko i šumarsko učilište, osnivanje devet novih kabineta i zbirki učila te nov nastavni kadar, dok je nastava na višim odjelima produljena na tri godine. U to se doba osobito istaknuo rad Stočarskog praktikuma (1865), koji je ostavio trag u zemaljskom stočarstvu. Učilište je uvezlo najbolje pasmine domaćih životinja, poput simentalskog goveda (1885) i jorkširske svinje (1892), te tako skratilo put oplemenjivanja vlastita stočarskog materijala. Godine 1885. osnovano je Gospodarsko biljevište i pokušalište, a iste godine za poslove u ratarstvu nabavljen je parni lokomobil. Filoksera je 1891. napala i uništila mnogobrojne europske vinograde, pa i one Učilišta. No križevački su vinogradi vrlo brzo obnovljeni s pomoću matičnjaka američke loze, kojim je potom Učilište obnavljalo mnoge vinograde širom Hrvatske. Godine 1893. osnovani su Kemijski laboratorij (nadzirao je primjenu mineralnih gnojiva u vinogradima Učilišta) i Postaja za istraživanje sjemena (prvi hrvatski poljoprivredni znanstveni zavod). U Postaji se kontrolirala kvaliteta sjemena za cijeli južni dio Austro-Ugarske Monarhije, a bez njezina atesta sjeme se nije smjelo prodavati.













Osnutkom Šumarske akademije pri Mudroslovnom fakultetu u Zagrebu 1898 (→ Fakultet šumarstva i drvne tehnologije) ukinut je 1899. šumarski odjel Učilišta, pa je započela reorganizacija rada gospodarskog odjela. Preustroj Učilišta u višu školu u trajanju od dvije godine, koju su upisivali studenti s gimnazijskom maturom, formalno je obavljen 1902. Tada je ono preimenovano u Kraljevsko više gospodarsko učilište te je dobilo nekoliko novih znanstvenih ustrojbenih jedinica (Agrometeorološka postaja i Bakteriološki zavod 1901; Agrikulturno-kemijski zavod 1902) i uzorno gospodarstvo. Znanstveni i praktični rad na Učilištu u Križevcima bio je važan za razvoj hrvatske poljoprivrede, a pomogao je i 1919. u osnivanju Poljoprivredno-šumarskoga fakulteta (→ Agronomski fakultet) u Zagrebu, prvoga poljoprivrednog fakulteta u Hrvatskoj.

Iste je godine Kraljevsko više gospodarsko učilište ukinuto, a dio nastavnika nastavio je predavati u Srednjoj gospodarskoj (poljoprivrednoj) školi koja je utemeljena u Križevcima 1920. Nekadašnji znanstveni zavodi križevačkog učilišta pretvoreni su u praktičnomu radu usmjerene poljoprivredne stanice, a osnovane su još Fitopatološka stanica (1922), Stanica za čišćenje djetelinskog sjemena (1931), Stočarska stanica (1931), Stanica za kontrolu proizvodnje svinja (1935) i Odsjek za istraživanje tla i hranidbu bilja (1943). Školsko imanje u to je doba zauzimalo 200 ha zemljišta na kojem se među ostalim proizvodilo i sjeme. U velikom školskom rasadniku uzgajali su se voćni i lozni kalemi. Uzgajale su se kokoši, svinje i goveda te prerađivalo mlijeko. Ratarnica (od 1925. Niža poljoprivredna škola) je ukinuta 1931. Godine 1948. u Zagreb su preseljeni knjižnica Učilišta i laboratorij Odsjeka za istraživanje tla i hranidbu (u Centralni zavod za pedologiju).













Reorganizacijom srednjega školstva u zemlji, Srednja poljoprivredna škola u Križevcima ukinuta je 1960., a mjesto nje je 1961. osnovana Viša poljoprivredna škola ratarskog i stočarskog smjera, koja je od srednje škole naslijedila školsku zgradu, laboratorije, praktikume i nastavni kadar. Ubrzo su osnovane Povijesna zbirka poljoprivrednog školstva (1962), Stanica za proizvodnju i selekciju bilja (1964) i Stanica za uzgoj i selekciju stoke (1966). Pripajanjem Poljoprivredne službe Višoj poljoprivrednoj školi nastao je 1966. Poljoprivredni školski i istraživački centar (od 1979. Poljoprivredni institut Križevci), u sklopu kojega je 1968. osnovan Zavod za poljoprivredna istraživanja, kao znanstvena jedinica centra. Posljednjom reorganizacijom iz Poljoprivrednog instituta nastali su Srednja gospodarska škola (1993/94) i Visoko gospodarsko učilište (1998).

Danas Visoko gospodarsko učilište u Križevcima školuje stručnjake iz biotehničkoga (polje poljoprivreda) i društvenoga (polje ekonomija) znanstvenoga područja izvođenjem preddiplomskih stručnih i specijalističkih diplomskih stručnih studija.

Doprinosi učilišta

Tijekom povijesti križevačko učilište dalo je nemjerljiv doprinos hrvatskoj poljoprivrednoj i šumarskoj znanosti i školstvu. Križevački nastavnici su, osim utemeljenja znanstvenoga časopisa Viestnika za gospodarstvo i šumarstvo (1887–90; danas → Agriculturae Conspectus Scientificus), bili autori mnogobrojnih knjiga i udžbenika. Za potrebe polaznika Učilišta, akademik → Mijo Kišpatić (sv. 4) 1877. napisao je Zemljoznanstvo obzirom na šumarstvo i gospodarstvo, prvi udžbenik iz znanosti o tlu na hrvatskome jeziku i jedan od prvih u Europi. Ivan Potočnjak napisao je jedan od prvih meteoroloških udžbenika u Hrvatskoj Nauku o podneblju i zračnih pojavah (1878), a ravnatelj Učilišta August G. Vichodil 1883. objavio je knjigu Gospodarska uprava ili nauk o umnom gospodarenju, zbog iznimnog značaja kojega se 1883. danas smatra početkom agroekonomskih znanosti u Hrvatskoj. Vichodil je s Josipom Ublom i Rajom Lemaićem napisao Umno mljekarenje (1886), prvi udžbenik o mljekarstvu u Hrvatskoj. Vrijedne udžbenike objavili su i profesori Roman Gračan, Ivan Todorić, Branko Klobučar, Vilim Ivanek, Mirko Gagro i → Ferdo Bašić.







Svojim su se radom osobito istaknula četiri odjela Učilišta: Gospodarsko biljevište i pokušalište (poslije Postaja za istraživanje sjemena), Bakteriološki zavod, Agrikulturno-kemijski zavod i Stočarski praktikum. Gospodarsko biljevište i pokušalište (danas Praktikum za bilinogojstvo) obavljalo je selekciju i oplemenjivanje ratarskoga bilja u Hrvatskoj. U tom su se području posebno istaknuli hrvatski selekcionari → Gustav Bohutinsky (prvi selekcionar kukuruza i poznavatelj heterozisa), Pavao Kvakan, → Milislav Demerec (poslije vodeći svjetski genetičar i direktor Carnegieve institucije u Cold Spring Harboru, SAD), Marijan Jošt i Mirko Korić (stvorio sortu pšenice Korićeva šišulja ili U-1, dugo vremena vodeću sortu širih panonskih prostora, visokorodnu sortu kukuruza Križevački zuban i dr.). U vježbalištima križevačkog učilišta stvorena je i poznata, vrijedna sorta jabuke Križevačka kožara »lederica«. Bakteriološki zavod osnovan je kako bi se preveniralo i kontroliralo širenje zaraznih bolesti u stoke, pa su se s tim ciljem proizvodila mnoga cjepiva (tuberkulin, mallein, cjepiva protiv šuštavca, kolere, svinjskog vrbanca). U njemu su djelovali Ferdo Kern, Andrija Hupbauer i Fran Gabrek. U tom je zavodu 1948. osnovan Centar za umjetno osjemenjivanje (→ genetika u poljoprivredi). U Agrikulturno-kemijskom zavodu (danas Agrokemijski laboratorij) provodila su se istraživanja kemijskoga sastava, čistoće i štetnosti za zdravlje poljoprivrednih proizvoda (šljivovice, vina, kruha, mlijeka) te ostalih sastojaka koji se primjenjuju u poljoprivredi (voda, tlo, gnojivo). Za uspjeh tog zavoda zaslužni su među ostalima i Milan Metelka, Ivan Kuria, Milutin Cihlar-Nehajev i Kornel Eisenhut. Stočarski praktikum (danas Praktikum za Zootehniku) značajan je zbog uvođenja, uzgoja i širenja najkvalitetnijih pasmina stoke, a u posljednje se vrijeme osobito istaknuo njegov Praktikum za konjogojstvo (1980) stvaranjem hrvatskoga modela uzgoja sportskoga konja čiji je uzgojni program prihvaćen kao nacionalni uzgojni program sportskoga konjogojstva.













Prima commerce d. o. o., poduzeće za proizvodnju i trgovinu namještajem sa sjedištem u Bjelovaru, osnovano 1995. Proizvodnja je pokrenuta u dotadašnjim bjelovarskim pogonima zagrebačkog → Exportdrva, u kojima se izrađivao pločasti namještaj od iverice. Opseg proizvodnje i asortiman proizvoda od tada se stalno širi, uglavnom akvizicijom manjih tvornica i njihovom modernizacijom. Tako poduzeće danas raspolaže pogonima u Hrvatskoj (Bjelovar, Đurđevac, Varaždin, Nova Gradiška, Garešnički Brestovac), BiH (Bosanska Gradiška, Kalesija) i Sloveniji (Slovenska Bistrica), te je zaokružena ponuda raznovrsnog namještaja. Od 1996. poduzeće razvija i vlastiti maloprodajni lanac pa danas ima 59 prodajnih salona u Hrvatskoj (po čemu je najveće u zemlji) i devet u Sjevernoj Makedoniji. Zapošljava više od 2000 radnika, a izvozi u gotovo sve zemlje EU-a. Osim namještajem, jedno se vrijeme bavilo i proizvodnjom traktora na osnovi pojedinih modela nekadašnjega bjelovarskog poduzeća → Tomo Vinković.