Žiljak Stanimirović, Ivana (Zagreb, 26. I. 1978), grafička dizajnerica, stručnjakinja za računalnu grafiku.
Diplomirala je 2001. na Studiju dizajna pri → Arhitektonskome fakultetu u Zagrebu (sv. 3), doktorirala je 2007. na → Grafičkome fakultetu u Zagrebu disertacijom Projektiranje zaštitne grafike s promjenjivim bojama digitalnog tiska u vidljivom i nevidljivom dijelu spektra (mentor → D. Agić). Na Grafičkome fakultetu zaposlena je od 2001., od 2015. u zvanju izvanredne profesorice. Predaje kolegije Tipografija, Računalna tipografija, Računalna grafika i dr. Uže područje njezina znanstvenoga rada u vezi je s teoretskim i praktičnim unapređenjem tehnologije dizajna i tiska, s naglaskom na zaštitu grafike uporabom ultraljubičastih i infracrvenih boja, mikroleća i holografije. Njezina su novija otkrića vezana uz programiranje nevidljivih zaštitnih kodova s multimedijalnom primjenom. Suautorica je nekoliko patenata u području infracrvenih boja, te knjiga Design of Digital Screening(s K. Papom i J. Žiljak Gršić, 2008), Infrared Security Graphics(s K. Papom i J. Žiljak Gršić, 2009), Infraredesign (s K. Papom, V. Žiljkom, J. Žiljak Gršić, 2013) i dr. Izlagala je na više samostalnih i skupnih izložaba dizajna u Hrvatskoj i inozemstvu, te oblikovala vizualne identitete različitih institucija, ambalažu proizvoda, opremu knjiga i časopisa. Dobitnica je Godišnje državne nagrade za znanost 2010.
Žinić, Stjepan (Repušnica, 26. X. 1920 – Zagreb, 14. VII. 2016), rudarski inženjer i gospodarstvenik, stručnjak za eksploataciju nafte i plina.
Diplomirao je 1947. na Rudarskom odjelu Tehničkoga fakulteta u Zagrebu. Od 1948. radio je u naftnome gospodarstvu u Lendavi i Gojlu, a od 1949. u Generalnoj direkciji za naftu i plin u Beogradu. U poduzeću Naftaplin u Zagrebu (→ INA) zaposlio se nakon njegova osnutka 1952. te obavljao niz vodećih dužnosti. Bio je šef odsjeka za razradu ležišta, šef odjela eksploatacije, tehnički direktor, 1964–77. glavni direktor te do umirovljenja 1986. savjetnik glavnoga direktora. Radeći na izgradnji dubokih bušotina, istaknuo se uvođenjem novih metoda rada i suvremene opreme, vodio je prvu domaću skupinu stručnjaka za elektrokarotažu bušotina te uobličio laboratorijsku pripremu i fizikalna ispitivanja bušotinskih jezgara stijena. Bio je jedan od osnivača i stalni član Znanstvenoga vijeća za naftu → Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti (sv. 4). Promicao je ulogu plina u energetici u nas i zaslužan je za usmjeravanje djelatnosti Naftaplina prema plinofikaciji Hrvatske, za što je od Hrvatskoga stručnog udruženja za plin dobio priznanje i Nagradu za životno djelo (2002).
Zvijezda plus d. o. o., poduzeće za proizvodnju i preradbu ulja sa sjedištem u Zagrebu, osnovano 1916. pod nazivom Prva hrvatska tvornica ulja d. d.
Osnivanje tvornice potaknuli su odluka Kraljevske zemaljske vlade kojom se zabranjuje uvoz uljarica, nedostatak svinjske masti i drugih masnoća životinjskoga podrijetla na tržištu zbog ratnih okolnosti, te nepostojanje uljara u blizini Zagreba. Među prvim dioničarima Prve hrvatske tvornice ulja bili su zagrebački industrijalac → Samuel Aleksander i tadašnji gradski zastupnik i arhitekt Vjekoslav Heinzel. Prvo tvorničko postrojenje nabavljeno je u Austriji, a instalirano je u Ulici Junija Palmotića 82. Proizvodnja bučina ulja s pomoću hidrauličnih preša započela je 1917. i te ga je godine proizvedeno oko 800 000 l. Ekstrakcija je idućih godina modernizirana pa se počelo proizvoditi repičino (za rasvjetu) i laneno ulje. Poduzeće je u početku zapošljavalo 90 radnika i 10 službenika.
Prva hrvatska tvornica ulja, Ulica kneza Branimira ulica, Zagreb
Unutrašnjost tvornice
Kako bi se povećala proizvodnja, trebalo je povećati proizvodni pogon pa je tvornica 1920. otkupila prostor u Baroševoj ulici 71 (danas Ulica kneza Branimira) gdje su izgrađeni uredi, skladišta i prešaonica (dvije hidraulične preše s grijalicom). Početkom 1921. s radom su započeli pogoni ekstrakcije, rafinerija i kotlovnica, a u tvorničkom su krugu tijekom vremena izgrađeni bačvarija i pogon za proizvodnju limene ambalaže. Tvornica je 1923. preradila 400, a 1924. 700 vagona repice, sezamova, lanena i konopljina sjemena. Sredinom 1920-ih poduzeće je zapošljavalo 250 radnika i 50 službenika. Obitelj Aleksander otkupila je 1928. većinu dionica te tako postala većinski vlasnik tvornice. Tijekom 1930-ih u tvorničkom su krugu izgrađena skladišta za sjeme, sačmu i bačve. Tvornica je tada proizvodila oko 35 t rafiniranog ulja na dan. Potkraj 1930-ih zaštitni znak tvornice postala je crvena zvijezda, a vizualni identitet izradio je dizajner → Sergije Glumac. Zbog nedostatka sirovina tvornica je tijekom II. svj. rata radila smanjenim kapacitetom, zapošljavala je (1941) 300 radnika, a crvena zvijezda u logotipu bila je prekrivena crnim krugom. Pred kraj rata (1943) preuzela ju je njemačka vojska, a sve ulje koje je u njoj proizvedeno otpremalo se u Njemačku ili na Istočno bojište.
Ulje u staklenoj ambalaži
Ulje na policama trgovine
Nakon rata (1946) tvornica je promijenila naziv u Tvornica ulja – Crvena zvijezda, a potom u Tvornica ulja Zagreb. Početkom 1950-ih mehanizirana je doprema sirovine u prešaonicu te je izgrađena sušara za uljarice. U tvornici je 1952. osnovan istraživački laboratorij za kontrolu proizvodnje u kojem je 1956. razvijen novi proizvod na jugoslavenskom tržištu – margarin. Proizvodnja biljne masti i maslaca te majoneze u tubi započela je 1959 (od 1965. majoneza se proizvodila i u folijskoj vrećici). Zagrebačka tvornica ulja jedina je u zemlji 1960-ih proizvodila majonezu, a 1981. puštena je u rad nova linija za kontinuiranu proizvodnju majoneze.
Pogon za pakiranje margarina
Pogon za punjenje ulja u boce
Novi prostor (56 ha) na Žitnjaku na kojem je tvornica izgradila hidrirnicu otkupljen je 1957. Godine 1967. počela je proizvodnja različitih vrsta margarina za industrijsku primjenu, što je tada bila novost na domaćem tržištu, a od 1970. na tržište je plasiran aditiv Pekol koji se rabio u pekarstvu. Potkraj 1981. započela je proizvodnja nove linije mazivih margarina Margo i prvih salata s povrćem i mesom na bazi majoneze (francuska salata, ruska salata, salata s mortadelom), 1984. na tržištu se pojavio novi tip margarina Gama (za kuhanje i prženje, u paketićima od 500 g), a 1986. i umaci na bazi majoneze.
Proizvodna linija za punjenje ulja u boce
Nakon privatizacije 1993. poduzeće je postalo vlasništvo koncerna Agrokor, a od 1995. poslovalo je pod nazivom Zvijezda d. d. Zvijezda je 2005. prva na hrvatskom tržištu predstavila liniju → funkcionalnih proizvodaOmegol. U povodu obilježavanja 90. godišnjice postojanja (2006) Zvijezda je redizajnirala logotip i oblikovanje proizvoda. Od 2019. poduzeće posluje pod današnjim nazivom te je u vlasništvu Fortenova grupe. Godine 2020. razvila je novi proizvod Butissimo, lako maziv namaz s 50% maslaca u dva okusa.
Danas Zvijezda svoje proizvode plasira na tržište putem robnih marki Zvijezda, Margo, Omegol i Butissimo. Pod markom Zvijezda proizvode se ulja, margarini, majoneza, kečap, umaci na bazi majoneze te se distribuira ocat, ulje za prženje, bučino ulje, aditivi, masline, konzervirano povrće i umaci na bazi rajčice. Znak Hrvatska kvaliteta (HGK) nose Zvijezda delikates majoneza, namazi Margo i Zvijezda stolni masni namaz (70%).
Upravna zgrada (izgrađena 1912. prema projektu V. Heinzela), zgrada kotlovnice i strojarnice te zgrada vodovoda (1924–25) u Ulici kneza Branimira danas pripadaju zaštićenoj povijesnoj urbanističkoj cjelini Zagreba.
Zdenka mliječni proizvodi d. o. o., poduzeće za preradbu mliječnih proizvoda sa sjedištem u Velikim Zdencima, osnovano 1897.
Malu parnu mljekaru osnovao je slovački doseljenik Matija Macášek koji je kao sitni trgovac često putovao zdenačkim krajem (gdje je prodavao robu i obavljao sitne popravke), te je vrlo brzo shvatio da se na području Zdenaca proizvodi dosta mlijeka koje nitko ne otkupljuje. Stoga je sam odlučio pokrenuti otkup i preradbu mlijeka. U početku se u Macášekovoj mljekari prerađivalo između 600 l (zimi) i 1000 l (ljeti) mlijeka na dan. Proizvodni pogon mljekare je parni lokomobil, koji je pokretao stroj za proizvodnju maslaca, a u pogonu su se nalazila i dva pocinčana bakrena kotla od 200 l i 400 l u kojima se ručno proizvodila sirna masa. Prvi proizvodi bili su sirevi trapist, grojer i brinzu (slovački specijalitet) te maslac (pakiranje od 5 kg) i sirutka. Nakon Matijine smrti mljekaru je preuzeo njegov sin Josip, no zbog otežanog poslovanja uzrokovanoga svjetskom gospodarskom krizom prodao ju je 1928. Viktoru Hrešiću, trgovcu iz Čazme. On je poduzeće nazvao po svojoj kćeri Zdenki, a tada je nastao prepoznatljiv znak poduzeća s njezinim likom. Hrešić je modernizirao proizvodni pogon strojevima za topljenje sira (1932., automatiziran 1938). Zahvaljujući uspješnoj promidžbi, poduzeće je topljeni sir (pakiran po 0,5 kg, 1 kg i 2 kg) izvozilo u Njemačku, Englesku, Ameriku i Cipar.
Dovoz mlijeka, druga polovica XX st.
Nakon II. svj. rata poduzeće je nacionalizirano, a tijekom 1960-ih i modernizirano. Zahvaljujući modernizaciji proizvodnoga pogona, mljekara je otkupljivala (1960. 7 500 000 l) i prerađivala sve više mlijeka. Postala je velika konkurencija mljekarama u Zdencima, Garešnici, Hercegovcu, Lipiku i Virovitici, koje su do kraja 1960-ih zatvorene. Zdenka je od 1971. u novim pogonima za proizvodnju topljenoga sira proizvodila 6000 t sira na godinu i pasterizirala 10 000 l mlijeka na sat. Godine 1973. počela je proizvoditi sirutku u prahu (5600 l/h). Vrhunac otkupa i preradbe mlijeka postignut je 1980-ih, kada je tvornica godišnje otkupljivala 52 milijuna l mlijeka i proizvodila 4500 t mekih, polutvrdih i tvrdih sireva, 4100 t topljenih sireva, 2000 t dehidratiranih proizvoda te 660 t vrhnja i maslaca. U to doba zapošljavala je 650 radnika. Reorganizacijom poduzeća 1985. započela je poljoprivredno-prehrambena proizvodnja.
Pogon, druga polovica XX. st.
Zbog oštećenja većega dijela proizvodnoga pogona tijekom Domovinskoga rata, u drugoj polovici 1990-ih započela je njegova modernizacija, ali i restrukturiranje poduzeća (u stečaju 2009–10). Od 1993. djelovalo je kao dioničko društvo (u djelomičnome državnom vlasništvu do 2008), a danas djeluje kao dioničko društvo s ograničenom odgovornošću. Danas Zdenka proizvodi topljene sireve namijenjene raznim skupinama potrošača (s minimalnom količinom mliječne masti i s dodatcima koji u sebi objedinjuju više namirnica), topljene namaze, maslace, sireve (svježi, tvrdi, polutvrdi, dimljeni), sirne namaze i mlijeko. Poduzeće posjeduje mnogobrojne certifikate (KOSHER, HALAL, HACCP, ISO 22000, IFS standard), a nositelj je i znaka Hrvatske kvalitete. Proizvode i danas izvozi u susjedne zemlje i zemlje EU-a, ali i u Ameriku i Australiju. Godine 2018. poduzeće je zapošljavalo 182 radnika.
Topljeni sir za mazanje
Vindija d. d., prehrambeno poduzeće sa sjedištem u Varaždinu, osnovano 1959. Jedno je od najvećih poduzeća hrvatske prehrambene industrije.
Tvornička zgrada
Poduzeće je djelatnost započelo kao Gradska mljekara koja je iz prigradskih sela varaždinskog i čakovečkog kotara otkupljivala i prerađivala oko 1 500 000 l mlijeka na godinu. U to doba zapošljavala je 15 radnika. Godine 1965. na čelo mljekare došao je Dragutin Drk koji je na položaju direktora poduzeća i poslije oformljene grupe ostao do svoje smrti 2021., a u više od 50 godina djelovanja poduzeću osigurao titulu tržišnoga lidera domaće mljekarske i prehrambene industrije.
Mljekara je rekonstruirana 1961., a 1965–69. bila je sastavnim dijelom Zadružnoga poljoprivredno-prehrambenoga kombinata Kalnik. Proširila je djelatnost na proizvodnju gaziranih bezalkoholnih pića i voćnih sokova, te izgradila trgovačko-ugostiteljsku mrežu, klaonicu i pogon za preradbu mesa. Godine 1970. integrirana je u Zagrebačku mljekaru (→ Dukat; od 1972. jedan od njezinih OOUR-a), dok je klaonicu i preradbu mesa istodobno prepustila Poljoprivredno-prehrambenomu kombinatu Koka iz Varaždina. Iste je godine promijenila ime u Vindija (ime je dobila prema poznatoj špilji u blizini Varaždina). Godine 1977. počela je proizvodnja sireva s plemenitom plijesni te je puštena u pogon linija za proizvodnju steriliziranog mlijeka u višeslojnoj ambalaži Tetra Pak pod novom robnom markom ’z bregov.
Proizvodni pogon, 1967.
Godine 1979. poduzeće se izdvojilo iz sastava Zagrebačke mljekare i osamostalilo kao RO mljekarstva industrija Vindija. Godine 1980. pustila je u pogon siranu za proizvodnju polutvrdoga sira, 1983. pogon za proizvodnju pudinga, fermentiranih proizvoda i deserata, 1984. organizirala uzgoj visoko mliječnih koza, a 1989. na tržište je plasirala Iso Sport, prvo izotonično piće (→ funkcionalna hrana) u Hrvatskoj.
Pogon za proizvodnju mekih sireva, 1980.
Pretvorba poduzeća u dioničko društvo obavljena je 1992. Poduzeće je tada zapošljavalo 270 radnika, a prerađivalo je do 80 milijuna litara mlijeka na godinu te proizvodilo oko 60 vrsta raznih mliječnih i drugih prehrambenih proizvoda. Proizvodilo se u četiri proizvodne linije: mljekara, proizvodnja sireva, proizvodnja voćnih sokova i bezalkoholnih napitaka te proizvodnja žitarica. Poduzeće se od 1993. strateški usmjerilo na rast i razvoj, a najznačajnije investicije do 1997. bile su usmjerene na proizvodnu liniju za punjenje gaziranih sokova i mineralne vode u PET ambalažu, kupnju opreme za proizvodnju sireva i deserata, kupnju vozila za distribuciju proizvoda, rashladne opreme, otvaranje novih poslovnica, kupnju novih punilica za punjenje mlijeka i sokova. Godine 1995. poduzeće je preuzelo Koku, najvećega hrvatskog proizvođača pilića, svježega pilećeg mesa i prerađevina od pilećeg mesa (robna marka Cekin) i Varaždinsku pekarnicu Laticu, a 1997. riječkog proizvođača prerađevina od mesa krupne stoke ViR 1898. Vindija je 1998. proširila svoj asortiman funkcionalne hrane pa je na tržište plasirala funkcionalne mliječne proizvode pod robnom markom Vivis (BBL probiotik bio je prvi takav proizvod na hrvatskom tržištu). Županjsku mljekaru Novi Domil preuzela je 2003. Iste je godine u Slavonskom Brodu otvorila Vindon, tvornicu za proizvodnju svježe puretine i purećih prerađevina (istoimena robna marka) te je na tržište plasirala mlijeko ’z bregov u PET bocama. Otvorenjem vlastite tvornice stočne hrane BIOdar 2006. Vindija je zaokružila svoju mliječnu i mesoprerađivačku industriju u jedinstvenu proizvodnu cjelinu. Od tada njezin poslovni sustav obuhvaća više poduzeća iz širokog područja prehrambene industrije. Od 2010. proizvodni asortiman bezalkoholnih pića proširen je Vindi bio vitalom, sokom proizvedenim od voća iz ekološkog uzgoja.
Proizvodna linija mlijeka
Proizvodna linija mlijeka
Vindija danas (2022) otkupi i preradi oko 200 milijuna litara mlijeka na godinu (druga je po količini proizvedenoga mlijeka u RH). U suvremenim tehnološkim postrojenjima u kojima su implementirani međunarodni sustavi kvalitete nastaje Vindijin proizvodni asortiman koji danas sačinjava više od 1400 različitih proizvoda. Osim mlijeka i mliječnih proizvoda ’z bregov Vindija na tržište plasira voćne sokove i druga bezalkoholna pića Vindi, pileće meso i prerađevine od pilećeg mesa Cekin, pureće meso i prerađevine od purećeg mesa Vindon, prerađevine od mesa krupne stoke Rozeto te kruh, peciva i kolače Latica. Posebno su cijenjeni Vindijini sirevi, među kojima se ističu višestruko nagrađivani sirevi s plemenitom plijesni i tvrdi sirevi od kravljeg, kozjeg i ovčjeg mlijeka. Grupa Vindija danas obuhvaća 13 poduzeća od kojih je osam u Hrvatskoj i pet u zemljama regije. Zapošljava više od 4200 radnika, te surađuje s više od 1000 kooperanata od kojih otkupljuje mlijeko, mahom s malih obiteljskih poljoprivrednih gospodarstava. Maloprodajne trgovine osim u RH Vindija ima i u BiH i Srbiji, a proizvode izvozi u 12 zemalja uključujući zemlje EU-a (Italija, Austrija, Belgija, Velika Britanija, Španjolska, Švedska). Vindijini proizvodi od 2007. nose oznake Hrvatska kvaliteta i Izvorno hrvatsko, a zahvaljujući kvaliteti namirnica domaće proizvodnje, njezini mliječni proizvodi nose znak Mlijeko hrvatskih farmi a piletina Cekin i puretina Vindon znak Meso hrvatskih farmi. DAR biljni napitci u ekološki prihvatljivim pakiranjima nose jamstveni žig Hrvatskoga zavoda za javno zdravstvo i Ministarstva zdravlja Živjeti zdravo. Vindija je prvo poduzeće u RH i tek treće u svijetu koje je u dijelu asortimana plastičnu ambalažu zamijenilo inovativnom i ekološki prihvatljivom kartonskom bocom Tetra top te prvo u Europi i četvrto u svijetu koje je na tržište plasiralo ekološki prihvatljivu Tetra Brik Ultra Edge ambalažu (asortiman Vindi sokova) i Aseptic Edge ambalažu (mlijeko), s čak 71% odnosno 88% obnovljivoga materijala.
Proizvodni pogon
Dio asortimana prehrambenih proizvoda
Veleučilište u Požegi, visokoškolska ustanova osnovana 1998. u Požegi, koja izvodi stručne dodiplomske studije iz biotehničkih, društvenih i tehničkih znanosti. Na Veleučilištu studira oko 800 studenata, zaposlen je 91 djelatnik, od kojih 74 nastavnika.
Zgrada veleučilišta
Veleučilište u Požegi čine dva odjela, Društveni i Poljoprivredni, a svaki od njih ustrojava nekoliko studija. Društveni odjel izvodi stručne studije Računovodstvo, Trgovina, Elektroničko poslovanje i programsko inženjerstvo, Upravni studij te specijalistički diplomski stručni studij Trgovinsko poslovanje, a Poljoprivredni odjel izvodi stručne studije Vinogradarstvo-vinarstvo-voćarstvo te Prehrambena tehnologija. U sklopu Poljoprivrednog odjela djeluju nastavna baza Klijet i spremište vina te nastavni objekt Vinski podrum i laboratorij, na kojima se provodi praktična nastava.
Studij Vinogradarstvo–vinarstvo–voćarstvo traje šest semestara i obrazuje studente za neposredan rad u vinogradarskoj, vinarskoj i voćarskoj proizvodnji, planiranje i zasnivanje vinograda i voćnjaka na malim obiteljskim gospodarstvima, pravilno i pravodobno primjenjivanje fitomedicinskih mjera zaštite vinograda i voćnjaka, organizaciju prijevoza, doradbe i skladištenja poljoprivrednih proizvoda, izgradnju i opremanje manjih pogona za destilaciju jakih alkoholnih pića, pripravu voćnih sokova i voćnih prerađevina, vođenje i gospodarenje malim poduzećima u vinogradarstvu, vinarstvu te plasiranje poljoprivrednih proizvoda, grožđa, vina, voća, alkoholnih pića i sokova te prerađevina na tržište.
Studij Prehrambena tehnologija traje šest semestara, uključuje suradnju s obiteljskim poljoprivrednim gospodarstvima, malim i srednje velikim proizvođačima hrane te prehrambenim industrijama u regiji (→ Zvečevo i → Kutjevo). Studenti se studijem obrazuju u svim segmentima prehrambene tehnologije (konzerviranje, proizvodnja prehrambenih proizvoda, kontrola i upravljanje procesima proizvodnje, skladištenje sirovina i gotovih proizvoda), poštujući pritom načela ekološke proizvodnje.
Zgrada veleučilošta
Veleučilište Marko Marulić u Kninu, visokoobrazovna ustanova, osnovana 2005. Na Veleučilištu studira oko 300 studenata, a zaposleno je 25 nastavnika.
Zgrada veleučilišta
Veleučilište je organizirano u tri odjela: Trgovinsko poslovanje s poduzetništvom, Prehrambena tehnologija i Poljoprivreda krša. Provodi preddiplomske stručne studije Trgovinsko poslovanje s poduzetništvom, Prehrambena tehnologija, Poljoprivreda krša – Biljna proizvodnja, Poljoprivreda krša – Stočarstvo krša te diplomski stručni studij Ekonomski i normativni okvir poduzetništva. U sklopu Veleučilišta djeluje inovacijsko središte specijalizirano za istraživačke i inovacijske projekte koje služi za eksperimentalni rad studenata.
Studij Prehrambena tehnologija obrazuje studente za obavljanje stručnih poslova u prehrambenoj i srodnim industrijama, za samostalan rad u analitičkom laboratoriju i interpretaciju dobivenih podataka, za procjenjivanje kakvoće i sigurnosti hrane, interpretaciju glavnih obilježja pojedinih sirovina i sastojaka hrane te za upravljanje preradbom vlastitih prehrambenih proizvoda.
Laboratorij za kemiju i tehnologiju žitarica
Studenti koji pohađaju studij Poljoprivreda krša – Biljna proizvodnja uče kako učinkovito upravljati poljoprivrednim gospodarstvom, odabrati kulture i sorte/hibride koji odgovaraju specifičnim agroekološkim uvjetima, interpretirati glavne biološke, kemijske, pedološke, ekološke, melioracijske i tehnološke čimbenike uzgoja biljaka, samostalno voditi tehnološke procese iz područja biljne proizvodnje, upravljati nabavom repromaterijala, mehanizacijom i opremom, te se odgovorno odnositi prema prirodnom okolišu.
Studenti koji pohađaju studij Poljoprivreda krša – Stočarstvo krša uče kako interpretirati tehnološke, zdravstvene i ekonomske zahtjeve pri uzgoju domaćih životinja, u ribarstvu, pčelarstvu te proizvodnji proizvoda životinjskoga podrijetla, kako organizirati i samostalno upravljati tehnološkim procesima u životinjskoj proizvodnji te zakonitosti trgovine stočarskim proizvodima i opremom u stočarstvu.
Terenska nastava, sirana Gligora u Kolanu na Pagu
uživala, namirnice ili njima slični proizvodi ugodnih organoleptičkih svojstava, koji nadražuju ili smiruju živčani sustav, poboljšavaju apetit ili probavu te utječu na okus i aromu namirnica u koje su dodani. Većinom su bez veće prehrambene vrijednosti.
U uživala se ubrajaju → kava, → čaj, → alkoholna pića, → duhanski proizvodi i neki → začini. Djelatni su sastojci uživala pretežno alkaloidi (kofein u kavi i čaju, nikotin u duhanu, teobromin u kakau i čokoladi, kapsaicin u ljutoj paprici, piperin u crnom i bijelom papru), pojedini sastojci eteričnih ulja (u začinskom bilju) ili etilni alkohol (u alkoholnim pićima). Budući da neka uživala produženom uporabom mogu dovesti do navikavanja štetnoga za zdravlje (npr. alkohol ili duhan), nema oštre granice između uživala i toksikomanogenih sredstava koja uzrokuju ovisnost. Proizvodnja i prodaja takvih uživala u Hrvatskoj, EU-u i većem dijelu svijeta podložna je strogim propisima, a njihova se uporaba nastoji destimulirati.
U Hrvatskoj je 2017. proizvedeno 13 443 t pržene kave s kofeinom, 54 t kave bez kofeina i 835 t proizvoda koji su nadomjestci, ekstrakti i koncentrati kave te 67 t čaja i 12 t proizvoda koji su ekstrakti, nadomjestci i esencije čaja. Proizvedeno je i 8524 milijuna komada cigareta koje sadržavaju duhan, mješavine duhana i njihove nadomjestke, 715 t duhana za pušenje i 8324 t ostalih duhanskih proizvoda te oko 44 000 hl (100% alk.) destiliranih alkoholnih pića, 461 000 hl vina i 3 373 000 hl piva. Najveći proizvođači uživala u RH su → Franck, → Zagrebačka pivovara, → Osječka pivovara i → Karlovačka pivovara, → Badel 1862 i → Tvornica duhana Rovinj. Tehnologija uživala izučava se na preddiplomskom i diplomskome studiju → Prehrambeno-biotehnološkoga fakulteta u Zagrebu.
Vlahović, Igor (Zagreb, 18. IX. 1965), geolog, stručnjak za geološko kartiranje, karbonatnu sedimentologiju, paleogeografiju i paleomagnetizam.
Diplomirao je 1989. te doktorirao 1999. disertacijom Karbonatni facijesi plitkovodnih taložnih sustava od kimeridža do gornjega alba u zapadnoj Istri (mentori → J. Tišljar i → I. Velić; sv. 4) na → Rudarsko-geološko-naftnome fakultetu u Zagrebu. Radio je u Institutu za geološka istraživanja u Zagrebu (1990−2006; danas → Hrvatski geološki institut), a od 2006. zaposlen je na zagrebačkom Rudarsko-geološko-naftnome fakultetu, od 2012. u zvanju redovitoga profesora. Predaje kolegije Geološko kartiranje, Regionalna geologija, Geologija Hrvatske, Taložni sustavi karbonata, Taložni sustavi pri istraživanju i razradi ležišta ugljikovodika i dr. Bio je prodekan Fakulteta 2009–13.
Ističu se njegovi radovi vezani za paleogeografiju i evoluciju jadranske karbonatne platforme i Krških Dinarida u cjelini. Surađivao je na više značajnih projekata za potrebe gospodarstva: temeljnim geološkim istraživanjima za tunele Mala Kapela i Sv. Rok, projektima za potrebe naftno-geoloških istraživanja, hidrogeološkim istraživanjima, istraživanjima arhitektonsko-građevinskoga kamena, seizmotektonskim istraživanjima za velike infrastrukturne objekte, kao i na temeljnim geološkim istraživanjima za potrebe parka prirode (PP) Biokovo, nacionalnog parka (NP) Paklenica, NP Plitvička jezera i NP Sjeverni Velebit. Vodio je više značajnih gospodarskih projekata: temeljna geološka istraživanja za tunele Ćićarija i Vratnik, temeljna geološka istraživanja za sedam dionica autoceste Zagreb–Split–Dubrovnik, temeljna geološka istraživanja za potrebe hidrogeoloških projekata, projekte za potrebe naftno-geoloških istraživanja te geološka istraživanja područja javne ustanove Kamenjak i PP Učka. Glavni urednik časopisa → Geologia Croatica (s I. Velićem) bio je 2002–07. Bio je potpredsjednik → Hrvatskoga geološkoga društva (2016–17). Od 2016. redoviti je član → Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti (sv. 4).
šuma, prirodna zajednica šumskoga drveća i drugih drvenastih vrsta biljaka. Sa šumarskoga gledišta, u Hrvatskoj se prema važećem zakonodavstvu šumom smatra površina zemljišta veća od 1000 m2 koja je obrasla šumskim drvećem, grmljem i prizemnim biljkama u obliku sastojine. S biološkoga gledišta, šuma je šumska biljna zajednica drveća, grmlja i prizemnih biljaka kao što su cvjetnice, mahovine, paprati i lišajevi; osim biljaka, u toj se kompleksnoj životnoj zajednici, razvijaju i životinje (npr. ptice, kukci, sisavci) te mikroorganizmi (gljive, bakterije, praživotinje, virusi). S ekološkoga i funkcionalnoga gledišta, šuma se definira kao šumski ekosustav, tj. kompleksna životna zajednica šumskih biljaka, životinja i mikroorganizama u kojima šumsko drveće i druga drvenasta vegetacija određuju strukturna i funkcionalna obilježja u određenom šumskom staništu i pri određenim ekološkim uvjetima života.
Bijela vrba kao početak šumske vegetacije, Baranja
Šume su oduvijek imale velik značaj za ljude. U prapovijesno doba ljudi su živjeli u šumama i sa šumama: one su bile izvor hrane, građevnoga materijala i ogrjeva. Razvojem civilizacije ljudi su se udaljavali od šuma, a šume u blizini naselja su sve više iskorištavali, degradirali i uništavali radi širenja naselja i razvoja poljoprivrede. Isprva su šume zauzimale približno 60% kopnene površine Zemlje, dok u novije doba zauzimaju tek oko 30%.
Vrste šuma
Šume se razlikuju prema strukturi, odn. dijelovima od kojih su građene. Glavni su dijelovi šuma organizmi i njihova staništa. Budući da su biljke glavni organizmi u šumama, za opis strukture šuma rabi se vertikalni prikaz zastupljenosti biljaka. Prema tom se pristupu u šumama razlikuje pet glavnih nadzemnih slojeva biljaka, tzv. etaža: sloj visokog drveća (dominantna stabla), sloj nižega drveća (podstojna stabla), sloj grmlja, sloj prizemnih biljaka i sloj biljaka na šumskome tlu.
Prema obilježjima ekoloških i bioloških čimbenika i procesa, šume se razvrstavaju na prirodne i kultivirane. Prirodne šume su uglavnom nastale djelovanjem prirodnih bioloških i ekoloških zakonitosti, dok su kultivirane šume nastale pod većim ili manjim antropogenim utjecajem, kao npr. prirodi bliske šume (doprirodne ili poluprirodne šume), šumske kulture, plantaže, degradirani stadiji šume i dr. Prašume su stare prirodne šume koje se razvijaju bez izravnog čovjekova utjecaja, a odlikuju se vrlo starim i velikim stablima različitih oblika. U prašumama se stalno odvijaju prirodni procesi pomlađivanja, rasta, razvoja, odumiranja i razgradnje organizama, posebice stabala, te se u njima nalaze odumrla dubeća i ležeća stabla različitih dimenzija i starosti, kao i oštećena, zakrivljena i nepravilno razvijena stabla.
Prema obilježjima dominantnih vrsta drveća, razlikuju se šume listača (u kojima prevladavaju vrste drveća s velikim lišćem) i šume četinjača (u kojima prevladavaju vrste drveća s uskim i tankim lišćem). Isto tako razlikuju se listopadne i zimzelene šume. U listopadnim šumama prevladavaju vrste drveća kod kojih svake godine odumire i otpada ovogodišnje lišće, a sljedeće godine razvijaju novo lišće. U zimzelenim šumama prevladavaju vrste drveća koje svake godine razvijaju novo lišće, ali ne odbacuju ovogodišnje, nego ga zadržavaju u krošnjama niz godina.
Crni bor u Senjskoj Dragi
Prema glavnim ekološkim obilježjima pri kojima se razvijaju (klima, tlo i oborine), razlikuju se tropske kišne šume, suptropske šume, listopadne šume umjerenih područja, zimzelene šume umjerenih područja, borealne šume i savane. U Hrvatskoj su najzastupljenije listopadne i zimzelene šume umjerenih područja. Listopadne šume umjerenih područja rastu u istočnim dijelovima Sjeverne Amerike, zapadnoj i srednjoj Europi i istočnoj Aziji. To su područja s umjereno toplom klimom, vrlo toplim ljetima i hladnim zimama. U tim su šumama obično dvije ili više vrsta drveća dominantne, dok se još razvija 15 do 25 drvenastih vrsta, većinom listopadnih listača. Na nekim se područjima pojavljuju i zimzelene vrste drveća koje tvore mješovite šume zimzelenih i listopadnih vrsta drveća. U tim šumama slojevi nižega drveća, grmlja i prizemnih biljaka mogu biti gusto razvijeni. Te se šume razvijaju do 30 m visine. Zimzelene šume umjerenih područja razvijaju se u sjeverozapadnom obalnom području Sjeverne Amerike, južnom obalnom području Čilea, zapadnom obalnom području Novog Zelanda i jugoistočnom obalnom području Australije gdje su zime nešto toplije i gdje padne velika količina oborina. Te šume rastu i u nižim planinskim područjima Azije, Europe i zapadne Sjeverne Amerike i znatno se razlikuju prema vrstama drveća. U planinskim zimzelenim šumama Azije, Europe i Sjeverne Amerike rastu četinjače, dok u obalnim šumama Australije i Novog Zelanda rastu zimzelene listače.
Prema zastupljenosti glavnih, odn. dominantnih vrsta drveća, šume se dijele na čiste i mješovite. Čiste šume imaju jednu glavnu vrstu drveća koja je zastupljena s više od 90% ukupne drvne zalihe, odn. s više od 90% ukupnog broja stabala u prvome dobnom razredu (sastojine starosti do 20 godina). Mješovite šume su one u kojima su uz glavnu vrstu drveća zastupljene i druge vrste drveća s više od 10% ukupne drvne zalihe, odn. s više od 10% ukupnog broja stabala u prvome dobnom razredu.
Sastojine hrasta crnike na Rabu
Prema uzgojnom obliku odnosno postanku šume se dijele na sjemenjače, panjače, degradirane šume, šumske kulture i šumske plantaže, a prema načinu gospodarenja na jednodobne, preborne i raznodobne.
Dobrobiti i ugroza šuma
U novije doba naglašene su općekorisne funkcije šuma i usluge šumskih ekosustava koje predstavljaju ekonomske, ekološke i socijalne vrijednosti za čovjeka i prirodu. Drvom iz šuma čovjek se koristi za proizvodnju trupaca, ploča, namještaja, građevnoga materijala, željezničkih pragova, šindre i mnogih drugih proizvoda. Drvo se tehnološkim procesima pretvara u različite proizvode kao što su papir, plastika, umjetna vlakna i dr. U nekim je dijelovima svijeta drvo glavno gorivo za kuhanje i grijanje. Iz šuma čovjek dobiva i mnoge druge proizvode poput lateksa koji služi u proizvodnji guma, masti, ulja, smole, voskova i dr. Neke domorodačke zajednice koriste se biljkama i životinjama iz šuma kao hranom.
Šume štite i unapređuju okoliš na različite načine. Šumsko tlo zadržava velike količine vode, sprečava naglo otjecanje vode, sprečava pojavu erozije i bujica, pročišćava oborinsku vodu. Šumske biljke obnavljaju atmosferu stvaranjem kisika i korištenjem ugljikova dioksida iz zraka. Šume su stanište za mnogobrojne biljne i životinjske vrste te za mikroorganizme. Prirodna ljepota i mir u šumama imaju veliku socijalnu vrijednost za ljude, koji se u njima odmaraju, rekreiraju, pješače, love, kampiraju i dr.
Šume su u posljednjih nekoliko desetljeća sve izloženije nepovoljnim utjecajima kao što su onečišćenje zraka, klimatske promjene, šumski požari, vremenske nepogode i biotski čimbenici. Zbog toga se pojavljuje velika oštećenost stabala, smanjuje se njihova vitalnost i dolazi do izvanrednog odumiranja stabala. U pojedinim se dijelovima svijeta površine šuma smanjuju zbog prenamjene za poljoprivredne i druge svrhe.
Šume u svijetu
Šume se razvijaju na kopnenome dijelu Zemlje s povoljnim ekološkim uvjetima za šumsko drveće, koji se približno prostire od 50° južne do 70° sjeverne geografske širine. Šume se prema nadmorskoj visini (vertikalno) razvijaju od močvarne, barske i stepske granice šuma u nizinama do planinske (alpske) granice šuma u subalpskim područjima, tj. od razine mora do približno 4900 m nadmorske visine. U šumama se razvijaju najveći i najstariji živi organizmi na Zemlji: stabla sekvoje narastu u visinu više od 100 m, a borovi u Americi stari su više od 4500 godina. U šumama se nalazi približno 80% kopnene biološke raznolikosti na Zemlji, koja se sve više smanjuje. U nastojanjima za njezino održanje, stalno se povećava udio zaštićenih šuma.
U svijetu postoji približno četiri milijarde hektara šuma koje zauzimaju oko 30% kopnenoga dijela Zemlje. Države s najvećom površinom šuma u svijetu su Rusija, Brazil, Kanada, SAD i Kina. U Europi šume zauzimaju površinu od približno 227 milijuna hektara, što je oko 5% šuma svijeta. U Hrvatskoj šume zauzimaju približno 2,5 milijuna hektara, što je oko 1% šuma Europe.
Šume u Hrvatskoj
Hrvatska je zemlja bogata šumama. Njihovo je korištenje od davnina predstavljalo važnu gospodarsku djelatnost, a umijeće gospodarenja šumama u nas se značajno razvilo (→ šumarstvo). Prema Šumskogospodarskoj osnovi područja 2016–25., obraslo šumsko zemljište u Hrvatskoj obuhvaća površinu od 2 492 676 ha, što čini 44,5% kopnene površine. Drvna zaliha iznosi približno 419 milijuna m3, a godišnji prirast oko 10 milijuna m3. Godišnji etat, tj. količina drvne mase koja se planski i prema propisima koristi u gospodarske svrhe u prosjeku iznosi 6,4 milijuna m3, čime se osigurava održivo gospodarenje kojim se ne narušava prirodna ravnoteža.
Prirodi bliske šume rastu na 97% ukupne šumske površine, što predstavlja veliko bogatstvo. U takvim šumama, zahvaljujući gospodarenju po prirodnim zakonitostima, prevladavaju autohtona flora i fauna. Na razmjerno malom prostoru državnoga teritorija prostiru se četiri biogeografske regije: kontinentalna, mediteranska, alpska i panonska, zbog čega se pojavljuje velika raznolikost šuma. U Hrvatskoj se u šumama razvija oko 4500 biljnih vrsta i podvrsta, od čega je oko 260 autohtonih drvenastih vrsta, koje se razvijaju u približno 60 šumskih biljnih zajednica. Od ukupnog broja drvenastih vrsta, oko 60 vrsta drveća su gospodarski važne vrste, a među njima su prema udjelu u ukupnoj drvnoj zalihi najzastupljeniji obična bukva (37%), hrast lužnjak (12%), hrast kitnjak (9%), obični grab (8%), obična jela (8%), poljski jasen (3%) i obična smreka (2%). Tih sedam gospodarski najvažnijih vrsta drveća čini približno 80% ukupne drvne zalihe šuma u Hrvatskoj. Osobit značaj imaju šume hrasta lužnjaka (u dolinama rijeka Save, Drave i Dunava) i jelovo-bukove šume (na prosječnim nadmorskim visinama od 800 do 1100 m, uzduž hrvatskih Dinarida i na gorjima u predalpskom i panonskom području), koje su u Europi rijetke.
Termofilne šume hrasta kitnjaka na Medvednici
U Hrvatskoj se šume dijele prema namjeni na gospodarske, zaštitne i šume posebne namjene. Gospodarske šume namijenjene su ponajprije proizvodnji drva i drugih šumskih proizvoda (divljač, plodovi, jestive gljive, ljekovite biljke i dr.). Zaštitne šume namijenjene su ponajprije zaštiti tla, vode, naselja, objekata i druge imovine i proglašavaju se prema propisima iz područja šumarstva. Šume posebne namjene su šume posebnih prirodoznanstvenih, povijesnih, rekreacijsko-turističkih i drugih obilježja, namijenjene ponajprije održavanju i unapređenju njihovih glavnih obilježja. One se većinom proglašavaju propisima iz područja zaštite prirode, ali i propisima iz područja šumarstva. To su šume u nacionalnim parkovima, strogim rezervatima, posebnim rezervatima šumske vegetacije, prašume, park-šume, urbane šume, šumski sjemenski objekti, šume za znanstvena istraživanja, šume za potrebe obrane RH. U većini kopnenih zaštićenih područja prirode šume su značajno zastupljene i imaju važnu ulogu u očuvanju njihove biološke raznolikosti.
PIK Vinkovci plus d. o. o., poduzeće za proizvodnju ratarskih i povrtlarskih kultura, preradbu, sušenje i skladištenje žitarica i uljarica, doradbu sjemenskoga materijala, proizvodnju industrijskoga bilja, skladištenje, preradbu i pakiranje voća i povrća te stočarsku proizvodnju sa sjedištem u Vinkovcima, osnovano 1962. kao Poljoprivredno-industrijski kombinat Vinkovci (PIK Vinkovci).
Do kraja iste godine pripojeni su mu Poljoprivredno dobro Vinkovci, Poljoprivredno dobro Poljoprivredne škole Vinkovci, Opća poljoprivredna zadruga (OPZ) Vinkovci, OPZ Markušica, OPZ Gaboš i Mlinsko-pilansko poduzeće Stari Mikanovci. U organizacijskim su promjenama 1962–68. kombinatu pripojena i druga poduzeća; tijekom vremena su se unutar kombinata osnivali novi radni pogoni i jedinice, a neki su ugašeni. Vrhunac poslovanja bio je u razdoblju od 1977. do 1987. kada je započela i reorganizacija koja je kombinatu trebala omogućiti još uspješnije poslovanje. Godine 1989. RO Prehrambena industrija koja je dotad djelovala u sastavu poduzeća djelomično je pripojena poduzeću Silos-Mlinovi. To je poduzeće 1994. postalo dioničko društvo, a iste godine kupio ga je koncern Agrokor. Od 2000. nosilo je naziv PIK Vinkovci d. d. Nakon 2000. pripojeno mu je više dioničkih društava koja su nekada bila dio Poljoprivredno-industrijskog kombinata Vinkovci (SRC, Šumica Poljoprivreda, Dvoranci Poljoprivreda, Banovci Poljoprivreda, Sopot Poljoprivreda, Sjeme Slavonija, Ervenica, Lipovac, Krma). Od 2019. poduzeće posluje u sastavu Fortenova grupe, pod nazivom PIK Vinkovci plus d. o. o.
Poduzeće danas obrađuje oko 6000 ha poljoprivrednoga zemljišta. Na 4400 ha uzgaja ratarske kulture poput pšenice, ozimog ječma, suncokreta, soje, šećerne repe i kukuruza, koji se prerađuje u stočnu hranu za prehranu stoke na farmama Fortenova grupe; na oko 1500 ha zemljišta uzgajaju se povrtlarske kulture poput luka, krumpira, mrkve, brokule, cvjetače, kupusa, peršina, češnjaka, lubenice i graška. Uz povrtlarsku proizvodnju u Lipovcu je organizirana i preradba povrća te skladišni prostor s hladnjačom i pakirnica (kapaciteta 100 t na dan). Povrtlarske se kulture proizvode i u Sv. Filipu i Jakovu. Poduzeće ima otkupne centre u Polači, Kaštelima, Vinkovcima i Lipovcu. Preradba povrća i voća uključuje guljenje, sjeckanje, blanširanje i brzo smrzavanje (smrznuti se proizvodi pakiraju prema vrsti ili kao mješavina). Primarna stočarska proizvodnja odvija se na tri reprodukcijske svinjogojske farme (Andrijaševci 1, Andrijaševci 2 i Čeretinci) te na farmi za tov junadi (Zvirinac). PIK Vinkovci među najvećim je poduzećima u Hrvatskoj prema skladišnim kapacitetima (86 800 t) te kapacitetima za prijam robe u silose i sušenje.
Požgaj grupa, drvnoindustrijsko poduzeće iz Velikog Bukovca kraj Ludbrega, osnovano 1989. kao Požgaj d. o. o. Izraslo je iz pilanskog obrta obitelji Požgaj, pokrenutoga 1970-ih, a unaprijeđenoga tijekom 1980-ih. Okretanjem poduzeća proizvodnji finalnih proizvoda u 1990-ima, pokrenuta je proizvodnja masivnoga parketa 1993., te lijepljenih ploča 1997. Godine 2000. u Velikom Bukovcu izgrađena je suvremena tvornica višeslojnog parketa, u kojoj se od iste godine proizvodi dvoslojni parket, a od 2004. i troslojni. Šireći poslovanje, poduzeće je 2012. preuzelo tvornicu lamela Kupres iz Donjeg Miholjca, 2014. pilanu DI Bohor iz Belovara kraj Sesveta, 2016. tvornicu stolaca Madri iz Donjeg Miholjca, te 2018. pilanu u Otočcu.
Danas poduzeće proizvodi rezanu građu iz domaćih mekih i tvrdih vrsta drveta (približan kapacitet 10 000 m3 godišnje), hrastove lamele za višeslojni parket i troslojne ploče (300 000 m2), lijepljene masivne i troslojne ploče (6000 m3), masivne i višeslojne parkete (400 000 m2), masivni namještaj (5000 stolova, 15 000 stolaca, 3000 kreveta, 2000 drugih vrsta namještaja), drvene građevine (10 kuća, 30 kućica ili 50 terasa). Približno 90% proizvoda plasira se na inozemna tržišta. Ukupno zapošljava više od 500 radnika u šest pogona na četiri lokacije u Hrvatskoj. Grupu čini osam društava s ograničenom odgovornošću: Massive flooring (tvornica parketa), Massive panels (tvornica lijepljenih drvenih ploča), Massive holding (izvozni poslovi) i T. C. Požgaj (maloprodaja) iz Velikog Bukovca, Massive lumber (tvornica rezane građe) iz Belovara, Massive lamellas (tvornica lamela) i Massive furniture (tvornica namještaja) iz Donjeg Miholjca, Massive houses (tvornica drvenih kuća) iz Otočca. Ima prodajne salone u Osijeku, Rijeci, Splitu i Zagrebu.
PPK Valpovo d. o. o., poljoprivredno-prehrambeni koncern sa osnovnom djelatnošću mješovite poljoprivredne proizvodnje i sjedištem u Valpovu. Osnovan je 1951. kao Poduzeće za promet i preradu žitarica Žitni fond Valpovo, no pojedini njegovi segmenti započeli su s radom znatno ranije – mlin 1825. i klaonica 1912. Godine 1952. pripojeno mu je Kotarsko-mlinsko poduzeće Stjepan Petnjarić, a u sklopu poduzeća osnovani su Tvornica stočne hrane Valpovka (1954; prva takva tvornica u Slavoniji i Baranji) i Silos (1958–59). Od 1958. djelovalo je pod nazivom Žitarsko-prehrambeni kombinat Đuro Salaj Valpovo (od 1964. PPK Đuro Salaj, od 1973. Poljoprivredno-prehrambeno-prometna RO Đuro Salaj, od 1983. Kombinat Đuro Salaj, od 1986. PK Đuro Salaj). Nakon što su 1964. kombinatu pridruženi Poljoprivredno dobro Valpovo (osnovano 1950) i Poduzeće za preradu mesa Sloboda (osnovano 1953), objedinjavao je rad 13 radnih jedinica i zadruga. Potkraj 1960-ih i početkom 1970-ih s radom su započele nova tvornica stočne hrane Valpovka, svinjogojska farma Siget Petrijevci (1968) i peradarska farma Habjanovci (1970), Pogon za preradu plastičnih masa Koplast (1969; proizvodio je vikend-kućice, plastenike, boce, čaše, kutije i dr.) i Tvornica kolača Valko (1972; keksi, vafli, kolači i sl.). U sklopu Valkova pogona 1978. otvorena je nova pekara koja je proizvodila 10 t različitih pekarskih proizvoda na dan. Iste je godine kombinatu pripojeno Trgovinsko-ugostiteljsko poduzeće Sloga (osnovano 1969; okupljalo je nekoliko trgovačkih društava). U to doba rad poduzeća bio je organiziran u deset OOUR-a i tri RZ-a, a zapošljavalo je ukupno oko 2500 radnika. Primjenom suvremenih agrotehničkih mjera OOUR-i ratarstva (Brođanci, Petrijevci i Valpovo) obrađivali su oko 12 000 ha poljoprivrednih površina. Na više od polovice tih površina uzgajala se pšenica, a na ostatku šećerna repa, kukuruz, konoplja, heljda i dr. U OOUR-u stočarske proizvodnje proizvodilo se četiri milijuna jaja i 5000 t mesa i mesnih prerađevina na godinu. Kombinat je imao i OOUR za suradnju s 2800 kooperanata od kojih je otkupljivao 2000–2500 vagona pšenice i kukuruza, dva milijuna litara mlijeka i 25 000 tovnih svinja i junadi na godinu. Novi mlin kapaciteta 100 t na dan izgrađen je 1986.
Pretvorba Poljoprivrednog kombinata Đuro Salaj u dioničko društvo Valpovo obavljena je 1994. Poduzeće je zapošljavalo nešto više od 2000 radnika, a sastojalo se od pogona za poljoprivrednu (radne jedinice Ratarstva u Brođancima, Petrijevcima, Valpovu, Veliškovcima i Zelčinu) i industrijsku proizvodnju (radne jedinice Tvornica stočne hrane Valpovka, Tvornica kruha i kolača Valko, Mlinovi, Silos, Održavanje, Transport, Koplast i Klaonica Sloboda) te pogona za trgovinu (radne jedinice Maloprodaja Valpovo, Sloga, Robna kuća Bizovac, Robna kuća Valma i Trgovina na veliko). Obrađivalo je nešto više od 10 000 ha poljoprivrednih površina. Tijekom 1995. i 1996. poduzeće je osnovalo društva s ograničenom odgovornošću Koplast, Klaonica, Trgovina, Poljoprivreda, Valpovka i Žitoprerada. U razdoblju od 1992. do 2003. poduzeće je investiralo u rekonstrukciju tehnološki zastarjele opreme i izgradnju novih proizvodnih pogona. Najznačajnije investicije bile su zamjena i dopuna opreme u Tvornici stočne hrane Valpovka i izgradnja nove klaonice. Usporedno s modernizacijom pogona uprava je smanjivala broj zaposlenih pa je do 2003. broj zaposlenika u poduzeću smanjen na 801. Pogon za proizvodnju i preradbu mesa Mesna industrija Valvita otvoren je 2004. Pripojena su mu neka od poduzeća koja su se prije osamostalila – Žitoprerada, Klaonica i Reprocentar (2005), Poljoprivreda (2008) i Farma Habjanovci (2015), a potom su se osamostalila druga poduzeća – Valpovo nekretnine (2017) i PPK Valpovo EKO (2019). PPK Valpovo preuzeli su 2009. zagrebačko poduzeće M San i osječko poduzeće → Žito, a od 2010. djeluje kao društvo s ograničenom odgovornošću.
Poduzeće danas s pomoću moderne poljoprivredne mehanizacije obrađuje 5385 ha poljoprivrednog zemljišta i 30 ha voćnjaka (jabuke i višnje). Najzastupljenije su ratarske kulture pšenica, kukuruz, soja, šećerna repa, suncokret, ječam i uljana repica. Stočarstvom se bave farme Brođanci i Habjanovci (svaka obavlja tov junadi kapaciteta do 1000 komada u turnusu), a na farmi Zelčin (150 ha) provodi se uzgojni sustav krava – tele. Od 1959., kada je izgrađen prvi silos, do danas izgrađena su još tri silosa namijenjena skladištenju žitarica i uljarica te dvije sušare. Kapacitet silosa je 47 500 t, sušara 28 t/h i 16 t/h, a suvremenog silo-mlina 28 000 t mlinskih proizvoda na godinu. Tvornica stočne hrane Valpovka (kapacitet proizvodnje 35 000 t stočne hrane na godinu) proizvodi potpunu i dopunsku krmnu smjesu za sve vrste životinja.
Rafinerija nafte Sisak, poduzeće za preradbu nafte osnovano 1927. u Sisku.
Razdoblje od osnutka do kraja II. svj. rata
Začetci poduzeća vezani su uz Anglo-jugoslavensko petrolejsko dioničko društvo na čelu s braćom Arturom i Milanom Marićem, koje je 1923. u Capragu (danas dio Siska) na ušću Kupe u Savu izgradilo skladište za naftu. Zbog povećanja carina na uvezene gotove industrijske proizvode, društvo je odlučilo izgraditi rafineriju. Iako se prvotno izgradnja planirala na Ćukurici uz Savu, uzvodno od Beograda, strahujući od zagađenja, gradske su vlasti zabranile gradnju te je odlučeno da se rafinerija izgradi u Capragu. Odluka je bila uvjetovana dobrom prometnom povezanošću (Savom je bio moguć jeftin dovoz nafte i odvoz derivata) te obiljem jeftine radne snage.
Gradnja je započela 1926., a godinu kasnije rafinerija je započela s radom. Kao sastavni dio izgrađena je i instalacija u Solinu namjena koje je bila preuzimanje tereta proizvodnje kada se zalede rijeke kojima se dopremala sirovina. Kapacitet je iznosio 60 000 t prerađene nafte na godinu. S približno 150 zaposlenih radnika rafinerija je tada bila najveća i najmodernija u državi (→ Rafinerija nafte Rijeka tada je bila u sastavu Kraljevine Italije). Rafinerija nije prerađivala sirovu naftu, već je služila za redestilaciju i rafiniranje mješavina što su se uvozile pod imenom sirove nafte za koju se plaćala niska uvozna carina. Glavni su pogoni rafinerije bili pogoni za destilaciju sirove nafte, vakuumsku destilaciju, pogonsku snagu, redestilaciju benzina, rafinaciju, etilne mješavine i alkoholne mješavine. Uz središnje preradbene prostore rafineriju su činili skladišni prostor od 45 000 m³, prostorije s crpkama za vodu i paru, laboratorij i mehanička radionica. Proizvodile su se različite vrste benzina, petroleja, plinskog ulja i ulja za podmazivanje. Početkom 1930-ih rafinerija je bila modernizirana, izgrađena su nova postrojenja za rafinaciju petroleja i ulja, a kapacitet je povećan na 96 000 t nafte na godinu. Godine 1940. prvi je put bila prerađena domaća nafta – prvo iz Selnice, potom iz drugih nalazišta.
Uoči početka II. svj. rata rafineriju je preuzela vojska Kraljevine Jugoslavije, uspostavom NDH prešla je pod upravu novih vlasti, a u jesen 1941. preuzeli su je Nijemci. Postavši njemačkim vojnim poduzećem, prerađivala je svu domaću i nešto uvozne nafte koja je služila za opskrbu njemačke vojske i poduzeća važnih za ratnu privredu okupacijskih snaga. U lipnju 1944., nakon što su je bombardirali saveznici, prestala je s radom. Kako je poduzeće bilo važno za opskrbu vojske, Nijemci su započeli obnovu. Pred kraj rata neki pogoni pušteni su u rad s minimalnim kapacitetima.
Razdoblje od kraja II. svj. rata do danas
Završetkom rata u jesen 1945. rafinerija je bila osposobljena, no preradba nafte ostala je na simboličnim razinama sve do 1949. zbog nedostatka sirovina i minimalnih kapaciteta spremišta. Poduzeće je nacionalizirano 1946., od kada je nastavilo djelovati pod nazivom Jugoslavenski kombinat za naftu i plin – Rafinerija nafte Sisak. Od 1947. djelovalo je pod ingerencijom Generalne direkcije za naftu, a od 1951. kao samostalno poduzeće Rafinerija nafte Sisak. Znatna ulaganja započela su 1952. izgradnjom postrojenja za reformiranje (reforming) koje je modificirano u cijevnu destilaciju. U sljedećih nekoliko godina izgrađeni su i postrojenje za rafinaciju benzina i petroleja, analitički laboratorij te kombinirano postrojenje I, što je označilo prekretnicu u razvoju proizvodnje. Projekt za kombinirano postrojenje I izradilo je poduzeće UNDE iz Dortmunda na osnovi licence i uz suradnju poduzeća Kellogg iz Delawarea u SAD-u, a kapacitet je iznosio 1000 t na dan. To je postrojenje bilo tehnološki moderno koncipirano i predstavljalo je vrhunski domet u tadašnjoj tehnologiji preradbe nafte. U njemu se počeo proizvoditi motorni benzin od 93 oktana Super plavi 93.
Pogled na postrojenje
Nova faza u razvoju rafinerije, u kojoj je prevladavala preradba domaće nafte, započela je potkraj 1950-ih otkrićem većih nalazišta nafte u moslavačko-posavskom bazenu. Godine 1956. prvi je put prerađeno više domaće nafte nego uvozne. Otkriće nafte u Stružecu 1959 (tada najveće nalazište nafte u državi) potaknulo je izgradnju prvoga naftovoda u Jugoslaviji na trasi Stružec–Sisak 1960. Preorijentacija na domaću naftu zbog drugačije kvalitete sirovine dovela je do mijenjanja tehnološkoga procesa te do rekonstrukcije određenih pogona. Kombinirano postrojenje II pušteno je u rad 1964. Njegovim dovršenjem rafinerija je prva u Jugoslaviji mogla preraditi više od milijun tona nafte na godinu te je prva počela proizvoditi superbenzin od 98 oktana. Tada je zapošljavala oko 1660 radnika. Do 1972. izgrađeno je kombinirano postrojenje IV, koje je iz ostataka atmosferske destilacije proizvodilo petrolejski koks i kombinirano postrojenje V, koje je bilo više od tri puta većega kapaciteta od kombiniranoga postrojenja II, odnosno 3,4 milijuna tona prerađene nafte na godinu. Povećanjem kapaciteta je ponovno počela preradba uvozne nafte, koja se od 70 000 t povećala na 700 000 t (1976). Prerađivala se uglavnom nafta iz Iraka i znatno manje iz SSSR-a. Poduzeće se 1964. zajedno s Rafinerijom nafte Rijeka i Naftaplinom iz Zagreba udružilo u Kombinat za naftu i plin koji je već iste godine nastavio djelovati pod nazivom → INA – Industrija nafte.
Postrojenja INA – Rafinerije nafte Sisak
Do 1980. nastavljena je intenzivna izgradnja uz znatno povećanje primarnih i sekundarnih kapaciteta preradbe nafte. Uređaj za mehaničku, kemijsku i biološku obradbu rafinerijskih procesnih i oborinskih voda pušten je u rad 1974., a godinu kasnije i peć za spaljivanje biološkoga mulja, što su bili prvi pogoni takve vrste u Jugoslaviji. Kombinirano postrojenje VI s kapacitetom dva puta većim od kombiniranoga postrojenja V, vakuumskom destilacijom i postrojenjem za katalitičko krekiranje u fluidiziranom sloju (FCC) te za puhanje bitumena pušteno je u rad 1979. Sisačka rafinerija povećala je preradbeni kapacitet na 6,7 milijuna tona te postala najveći kontinentalni pogon za preradbu nafte u Jugoslaviji. Tijekom 1980-ih pušten je u rad aromatski kompleks, koji je rafineriju svrstao u red proizvođača baznih petrokemikalija. Poduzeće je tada zapošljavalo više od 3000 radnika, a proizvodnja se izvodila u primarnim i sekundarnim jedinicama kombiniranih postrojenja.
Dio postrojenja INA – Rafinerije nafte Sisak
Izbijanjem Domovinskoga rata rafinerija je pretrpjela znatne gubitke. Početkom 2000-ih dovršena su i puštena u rad postrojenja za uklanjanje sumpora, obradbu vodikom plinskog ulja te za izomerizaciju. Glavni rafinerijski proizvodi obuhvaćaju Euro V kvalitetu benzina i dizela, mlazno gorivo, primarni benzin, benzen koncentrat, loživo ulje za grijanje, nekoliko gradacija loživih ulja, sumpor, bitumen te zeleni naftni koks. Posljednjih nekoliko godina rafinerija bilježi slabije poslovne rezultate što je dovelo do otpuštanja dijela radnika te do gašenja proizvodnje. Osim u svrhu logističkoga središta, plan INA-e je sisačku rafineriju organizirati za proizvodnju bitumena, maziva i biokomponenti.
Sirela, poduzeće za preradbu mlijeka i proizvodnju mliječnih proizvoda, osnovano 1901. u Bjelovaru kao Prva bjelovarska mljekarska udruga. Od 2007. dio je zagrebačkog poduzeća → Dukat.
Prvi parni pogon poduzeća bio je smješten u kući koja je kupljena za potrebe otvaranja mljekare. Prva bjelovarska mljekarska udruga je zahvaljujući uspješnom predratnom poslovanju, 1943. počela izgradnju novih proizvodnih pogona na jugozapadnome dijelu grada, gdje se i danas nalaze. Gradnja se, zbog ratnih prilika, otegnula pa je nova mljekara puštena u probni rad tek 1950., a u redoviti 1951. Kapacitet preradbe tvornice iznosio je 30 000 l mlijeka na dan. Mlijeko je nabavljala na području Bjelovara, Čazme, Koprivnice i Đurđevca, a proizvode (uglavnom konzumno mlijeko, sir, topljeni sir i kazein) plasirala uglavnom u Zagreb. Nedugo nakon otvaranja, zbog teškoća u kojima se našla, bjelovarska se mljekara pripojila Zagrebačkoj mljekari (1951–54; danas Dukat). Osamostalila se 1954. i do 1963. djelovala je kao Mljekarska industrija Bjelovar. U to doba zapošljavala je 40 radnika koji su prerađivali 4000 do 10 000 l mlijeka na dan. Zbog konkurentske aktivnosti drugih mljekarskih poduzeća (Zdenke i Zagrebačke mljekare) na svom otkupnom području i nedostatka stručne radne snage, poduzeće se opet suočilo s poteškoćama u poslovanju pa je ponovno ušlo u sastav Zagrebačke mljekare (1962). Tijekom 1960-ih poduzelo je rekonstrukciju pogona i uvelo nove proizvodne kapacitete. Godine 1966. zapošljavalo je 330 radnika, a otkupljivalo je i prerađivalo više od 100 000 l mlijeka na dan. Mljekara je 1967. započela proizvodnju sireva, što joj je tijekom vremena postala primarna djelatnost (proizvodnja tvrdih i polutvrdih sireva). Od 1972. poduzeće je reorganizirano u OOUR pod nazivom Tvornica sira Bjelovar, a još je uvijek djelovalo pod okriljem Zagrebačke mljekare. Osamostalilo se 1976., od kada je djelovalo kao RO Sirela, industrija mliječnih proizvoda, koja je zapošljavala 625 radnika. Do 1979. osnovani su OOUR-i Mliječni proizvodi, Sirelacommerce, Kooperacija, Zadrugar i Ivanska te Radne zadruge Poljoprivredne stanice i Zajedničke službe. Vrhunac poslovanja poduzeće je dosegnulo 1980-ih, kada je prerađivalo oko 200 000 l mlijeka na dan i zapošljavalo najveći broj radnika – 940 (1984). Postizalo je vrhunske rezultate u sirarskoj industriji, zauzevši vodeću poziciju u Jugoslaviji (proizvodilo je 30-ak različitih vrsta sireva). U to doba moderniziran je proizvodni pogon (povećan je prostor za prijam i skladište mlijeka, kapaciteta 400 000 l na dan, ugrađena je parna stanica za sirutku kapaciteta 12 500 l na sat i zrionica sira).
Pretvorbom i privatizacijom 1992. Sirela je postala dioničko društvo, a većinski su vlasnici postali zaposlenici poduzeća i kooperanti. Od tada je poduzeće djelovalo pod nazivom Sirela industrija mliječnih proizvoda d. d. Od 1999. bila je dio Lura grupe, a od 2007. dio Dukata mliječne industrije. Izvoz čini 32% Sirelinih prihoda; 2018. izvezla je 2,76 milijuna kilograma sira, a većina izvoza bila je usmjerena na tržišta Slovenije, Makedonije, BiH i Srbije.
Spačva d. d., drvnoindustrijsko poduzeće sa sjedištem u Vinkovcima, osnovano 1956. Početak eksploatacije bogatih šuma slavonskoga hrasta (hrast lužnjak) u području Spačvanskog bazena potaknut je izgradnjom željezničkih pruga potkraj XIX. st. U Vinkovcima su od 1888. podignute tri pilane, a u Vrbanji od 1892. također tri pilane. Svojstven im je bio tzv. slavonski način piljenja trupaca, nerijetko promjera većeg od 1 m i duljine veće od 10 m. Zbog pretjerane sječe, došlo je do znatnog smanjenja sirovinske baze te je do 1920-ih dio obradbenih pogona ugašen.
Pogoni iz zraka
Poduzeće Spačva nastalo je 1956. pod prvotnim imenom Drvna industrija Slavonski hrast, spajanjem stolarskog poduzeća Slavonski hrast iz Vinkovaca (osnovano 1947. nacionalizacijom stolarske radionice Weissberger) i Poduzeća za piljenje drveta i građevne stolarije Cerna (osamostalilo se 1950. iz kotarskoga mlinskog poduzeća Vinkovci). Dok je vinkovački pogon bio usmjeren na izradbu građevne stolarije, sobnoga i kuhinjskoga namještaja te lijesova, pogon iz Cerne bavio se piljenjem drvene građe te izradbom namještaja. Izgradnjom novih pilanskih pogona 1958. i tvornice parketa s kotlovnicom i sušionicom 1959., proizvodnja je koncentrirana na novoj lokaciji u Vinkovcima (Duga ulica 181) na kojoj posluje i danas. Godine 1961. poduzeće se spojilo sa šumskim gospodarstvom Spačva u Spačva – Šumsko poljoprivredno industrijski kombinat Vinkovci. Kombinat se, osim obradbom drva, bavio uzgajanjem topola i eksploatacijom šuma, te je do 1968. broj zaposlenih narastao na 2473. Tvornica iverica puštena je u rad 1963., a Tvornica montažnih kuća 1965. Zbog poslovnih teškoća kombinat je 1968–69. razdijeljen na samostalna poduzeća, od kojih je drvnoprerađivačku djelatnost nastavio Drvnoindustrijski kombinat Spačva. To je poduzeće 1971. bilo organizirano u deset OUR-a, među kojima su bili Pilana, Tvornica parketa, Tvornica građevinske stolarije, Tvornica ploča iverica, Stolarija i novootvorena Tvornica ambalaže i blind furnira. Iste je godine pilana preseljena u nove hale i modernizirana, 1974. puštena je u rad druga linija Tvornice ploča iverica, 1975. rekonstruirana je linija za proizvodnju vrata Tvornice građevinske stolarije, 1978. puštena je u pogon nova Tvornica furnira. Godine 1980. izgrađene su pilana i doradna pilana u Županji, gdje je 1985. počela izgradnja Tvornice građevinske stolarije. Tijekom 1990. pogoni u Županji izdvojili su se kao samostalno poduzeće (DI Lužnjak, od 2002. u vlasništvu virovitičkog → TVIN-a).
Godine 1991. vinkovačko je poduzeće zapošljavalo 1386 radnika. Od kraja 1992. djeluje kao Drvna industrija Spačva d. d. Od 1994. upravlja društvima s ograničenom odgovornošću Spačva-pilana, Spačva-parketarija, Spačva-furnir, Spačva-finala, Spačva-trgovina i Spačva-održavanje. Danas prerađuje oko 65 000 m3 hrastovih i jasenovih trupaca na godinu, od čega 50 000 m3 u pilani, a 15 000 m3 u tvornici furnira. Proizvodi parkete, podove i podne letvice, masivna vrata, stubišta, vrtne stolove i klupe, furnir, piljenu građu, lijepljene ploče, pelete i brikete za ogrjev. Zapošljava 820 radnika te je jedno od vodećih drvnoindustrijskih poduzeća u Hrvatskoj. Od 2021. dio je Bjelin grupe.
Proizvodnja seljačkoga poda
Spin Valis d. d., drvnoindustrijsko poduzeće iz Požege osnovano 1950. Prve pilane u Požegi pokrenute su 1919., 1921. i 1923., a nakon II. svj. rata u gradu je radila jedna manja pilana. Godine 1950. drvnoindustrijsko poduzeće iz Đurđenovca (→ DIK Đurđenovac) je u Požegi izgradilo novu pilanu s 50-ak zaposlenih. Pilanu je 1952. preuzelo Šumsko gospodarstvo Psunj iz Nove Gradiške, a od 1954. djelovala je samostalno kao Drvno industrijsko poduzeće Pilana. Spajanjem Pilane s poduzećem za proizvodnju drvene galanterije Trgozadrugar i Zanatsko-stolarskim poduzećem iz Požege 1955. nastalo je Zadružno drvno-industrijsko poduzeće Lipa (od 1957. DIP Lipa). Imalo je 350 zaposlenih, a bavilo se proizvodnjom piljene građe, namještaja (kuhinjski, spavaće sobe, sofe), građevne stolarije, štapova i druge tokarene drvene galanterije. Novi pogon za proizvodnju parketa izgrađen je 1960. Od 1965. do 1967. u sastavu poduzeća bila je tvornica Sloga iz Pleternice. Našavši se u poslovnim teškoćama, Lipa je od 1969. djelovala u sastavu poduzeća Liko iz Vrhnike (Slovenija), a od 1971. u sastavu poduzeća → Slavonija DI iz Slavonskog Broda. U sklopu sanacijskoga programa osamostalila se 1977., od kada su se modernizirali postojeći pogoni i gradili novi: predsušionica, objekti primarne i finalne proizvodnje. Od 1978. poduzeće nosi današnje ime. Glavnina finalne proizvodnje u to je doba bila usmjerena na masivni namještaj (klupske garniture, stolovi i stolci za blagovaonice, komode, pisaći stolovi). U tvornici je 1985. radio 521 zaposlenik.
Tvornički kompleks
Godine 1991. poduzeće je bilo u stečaju, te je zapošljavalo 221 radnika; 1993. pretvoreno je u dioničko društvo. U novim tržišnim okolnostima, stalnim ulaganjem u pogone i dizajn proizvoda, društvo se razvijalo i postupno je izraslo u jednoga od vodećih hrvatskih proizvođača namještaja. Godine 2002. društvo je osnovalo poduzeće Valis Fagus u Požegi. Izgrađeno je i kogeneracijsko postrojenje za proizvodnju električne i toplinske energije iz drvne biomase, čime se, uz proizvodnju briketa, zaokružio proizvodni ciklus bez otpada. Danas izrađuje namještaj (sjedeće garniture, stoliće, blagovaonske stolove, stolce, komode, vitrine, krevete, klupe), gazišta te lijepljene ploče od masivnoga drva hrasta, bukve i breze, s ekološki neutralnom površinskom obradbom drva biljnim uljima. Više od 85% proizvodnje namijenjeno je izvozu. Raspolaže prodajnim salonima u Zagrebu i Požegi. Nositelj je projekta Centra kompetencija za razvoj inovativnih drvnih proizvoda CEKOM SPIN. Zapošljava približno 500 djelatnika.
Razvojni centar za dijelove namještaja
Kogeneracijsko postrojenje
Škola primijenjene umjetnosti i dizajna, umjetnička srednja škola u Zagrebu, jedna od najstarijih srednjih škola u Hrvatskoj.
Osnovana je 1882. na poticaj Društva umjetnosti pod nazivom Obrtna škola. Iako se razlogom njezina osnutka općenito navodi potres u Zagrebu 1880. u kojemu je teško stradala katedrala, za obnovu koje su bili potrebni mnogobrojni izučeni obrtnici, tekst O osnutku i razvitku Obrtne škole koji se pripisuje → Isi Kršnjavom (sv. 3) navodi da je arhitekt → Herman Bollé (sv. 3) već prije potresa od »prečasnog Kaptola prvostolne crkve sv. Stjepana« dobio zadatak da obnovi crkvu u gotičkome stilu. Iako su prvotnim planom bila predviđena četiri odjela – građevinsko-obrtni, mehaničko-obrtni, umjetničko-obrtni i kemijsko-obrtni, otvoren je samo građevinsko-obrtni odjel s praktičnom nastavom u bravarskoj, kovačkoj, klesarskoj, stolarskoj i tokarskoj djelatnosti.
U prvoj godini djelovanja u prvi razred bilo je upisano 20 učenika, a direktorij su od osnutka do 1888. činili I. Kršnjavi, H. Bollé i Eduard Suhin (potom je do 1914. školom upravljao samostalno Bollé). Škola je isprva djelovala u unajmljenim prostorima u danas nepostojećoj ulici na Dolcu, no kako su oni bili neprikladni, druga je školska godina započela u Ilici 45. Godine 1885. osnovan je odjel za keramiku (djelovao do 1892). Povećanjem broja učenika pojavila se potreba za novom, većom školskom zgradom. Stoga je vlada 1887. povjerila Bolléu kao arhitektu i članu direktorija izgradnju nove zgrade na zapadnoj strani nekadašnjega Sveučilišnoga trga (danas Trg Republike Hrvatske). Zgrada je dovršena 1888., a otvorena 1891. U nju se uz Obrtnu školu i školski internat smjestio i → Muzej za umjetnost i obrt koji je bio njezinim sastavnim dijelom. Iako je ostao u istom prostoru, Muzej je 1919. prestao biti dijelom škole.
Godine 1889. škola je ušla pod državni protektorat te nastavila djelovati pod nazivom Kraljevska i zemaljska obrtna škola. U sklopu škole pokrenut je 1892. trogodišnji Tečaj za obrazovanje graditelja, koji je 1897. prerastao u samostalnu četverogodišnju Građevnu stručnu školu s razdjelima: Graditeljska škola na kojoj su se obrazovali budući graditelji te Škola za građevno-obrtne poslovođe na kojoj se obrazovalo pomoćno osoblje. Od 1919. ta se nastava izvodi u sklopu samostalne Srednje tehničke škole. Na Građevnoj stručnoj školi među ostalim su predavali → Janko Holjac (sv. 3), → Vjekoslav Heinzel (sv. 3), → Mihajlo Ursiny (sv. 3), → Karlo Gentzkow (sv. 3), → Edo Šen (sv. 3), → Vjekoslav Bastl (sv. 3) i dr.
Jedno od prvih vrijednih djela nastavnika i učenika Obrtne škole bilo je likovno i dekorativno uređenje palače u Opatičkoj ulici 10 (1892), prigodom kojega su izveli mnogobrojne radove, od kovane ograde i pročelja do stubišta i reprezentativnih dvorana. Od 1904. do 1908. u školi je djelovao i ženski odjel za umjetno-obrtno crtanje (poslije u okviru Više škole za umjetnost i umjetni obrt Bele Čikoš-Sesije). Početkom I. svj. rata Škola je, prema vladinoj naredbi, privremeno ustupila prostor bolnici Crvenoga križa te nije radila školsku godinu 1914/15. Potkraj 1915. rad Škole je ponovno uspostavljen, a nastava se od početka 1916. nastavila održavati u reduciranom obliku u opustošenom prostoru. Godine 1918. ponovno je otvoren internat. Škola je 1929. promijenila naziv u Državna središnja obrtna škola.
Strojna stolarija Kraljevske zemaljske obrtne škole, početak XX. st.
Pod upravom kipara Vojte Braniša (1932–39) škola je reformirana i modernizirana. U tome razdoblju osnovani su strojobravarski, elektrotehnički, tekstilni i keramički odjel, a započeo je djelovati i djelovodski program za obrtne poslovođe (majstorska škola) s istim odjelima.
Početkom II. svj. rata u prostor internata useljena je vojska, ali se nastava, iako u znatno manjem opsegu, ipak održavala. U razdoblju NDH škola je djelovala pod nazivom Središnja obrtna škola. Dolaskom nove vlasti 1945. bila je rasformirana u dvije škole: u I. industrijskoj školi učili su se obrti, a u II. industrijskoj školi umjetnički programi. Ujedinila se 1948., kada je, ponovno pod upravljanjem V. Braniša (do 1958), nastavila djelovati pod nazivom Škola primijenjene umjetnosti, dok je internat ukinut. Zahvaljujući Branišu koji je kao pedagoge angažirao članove grupe → EXAT 51, stvoren je novi profil škole zasnovan na iskustvima Bauhausa. U sljedećem je razdoblju osnovano devet odjela – za unutrašnju arhitekturu, aranžerstvo, fotografiju, grafiku, keramiku, kiparstvo, plemeniti metal, slikarstvo i tekstil, koji uz manje izmjene djeluju i danas. Reformom školstva 1977. škola je postala sastavnim dijelom Obrazovnoga centra za kulturu i umjetnost u Zagrebu, a današnji naziv nosi od 1985. Tada osnovan školski izložbeni prostor, nazvan po I. Kršnjavom kao jednome od osnivača škole, ustalio se slijed izložbi radova nastavnika i učenika u domeni primijenjene umjetnosti i dizajna. Od 2017. ravnatelj je Filip Pintarić.
Nastava tkanja na Odjelu tekstila, 1990-ih
Učenici Odjela kiparstva, radionice u Noći muzeja 2020.
Škola je od osnutka sudjelovala na mnogobrojnim domaćim i svjetskim izložbama (Industrijska i gospodarska izložba u Budimpešti, 1885; Milenijska izložba u Budimpešti, 1896; svjetske izložbe u Parizu, 1900. i 1937., New Yorku, 1939., Rimu, 1941). Kroz nju su, kao nastavnici ili učenici prošli mnogobrojni istaknuti hrvatski likovni i primijenjeni umjetnici novijega doba. Profilirala je različite smjerove iz kojih je nastao niz samostalnih srednjih strukovnih škola (tehnička, graditeljska, elektrotehnička, tekstilna, grafička, kemijska), te visokoškolske institucije poput Akademije likovnih umjetnosti, → Arhitektonskoga fakulteta (sv. 3) i → Građevinskoga fakulteta (sv. 3) u Zagrebu.
Xellia d. o. o., poduzeće za istraživanje i razvoj farmaceutskih proizvoda sa sjedištem u Zagrebu, utemeljeno 2011. Dio je međunarodnoga farmaceutskoga poduzeća Xellia Pharmaceuticals sa sjedištem u Kopenhagenu te centar izvrsnosti za istraživanje i razvoj tog poduzeća. Usmjereno je na sustavno istraživanje i razvoj novih i poboljšanih antiinfektivnih → lijekova i inovativnih → farmaceutskih tehnologija, prijeko potrebnih za borbu protiv teških i za život opasnih bakterijskih i gljivičnih infekcija, uključujući sojeve visokootporne na većinu postojećih lijekova.
Iako su postojeći antiinfektivni aktivni farmaceutski sastojci (engl. active pharmaceutical ingredient, API) i sterilni gotovi farmaceutski proizvodi (engl. finished dosage forms, FDF) glavni segment poslovanja Xellije, ulaže se i u istraživanje i razvoj novih, inovativnih i patentiranih molekula (engl. new chemical entity, NCE). Godine 2019. Američka agencija za hranu i lijekove (FDA) odobrila je za uporabu novi farmaceutski pripravak koji uz → antibiotik vankomicin sadržava nove pomoćne tvari (ekscipijense), a nositeljice patenata su hrvatske znanstvenice zaposlene u Xelliji Ivona Jasprica, Katarina Alilović i Sabina Keser. Taj farmaceutski pripravak nalazi se na svjetskom tržištu pod nazivom Premixed Vancomycin Injection in a Ready-to-Use infusion bag i, iako ne počiva na otkriću nove molekule, omogućava znatno lakšu primjenu toga vrlo važnog antibiotika u terapiji opasnih bolničkih infekcija, jer se u njemu vankomicin prvi put nalazi u obliku gotove infuzijske otopine spremne za uporabu, koja je stabilna na sobnoj temperaturi punih 16 mjeseci. Do sada se vankomicin pripremao iz praškastih injekcija, što je oduzimalo vrijeme medicinskom osoblju, davalo otopinu stabilnosti svega 12 do 24 sata na sobnoj temperaturi te uvodilo mogućnost neželjenih pogrešaka u proceduri, što u određenom broju slučajeva može uzrokovati neadekvatno liječenje teško oboljelih pacijenata.
Generalni direktor Xellije u Zagrebu je → Aleksandar Danilovski, potpredsjednik Uprave zadužen za globalno istraživanje i razvoj poduzeća Xellia Pharmaceuticals, a zagrebačko poduzeće čini oko 120 zaposlenika, većinom znanstvenika obrazovanih na hrvatskim sveučilištima iz područja biomedicinskih, prirodnih i biotehničkih znanosti sa stečenim iskustvom u hrvatskim poduzećima poznatima po snažnome povijesnom farmaceutskom naslijeđu.
Vupik plus d. o. o., poljoprivredno-industrijski kombinat sa sjedištem u Vukovaru, osnovan 1945.
Prvotno Savezno poljoprivredno dobro Vukovar protezalo se uglavnom područjem bivše grofovije Eltz (oko 800 ha oranica), u sastavu koje su bili Gornjak, Jakobovac, Grabovo i Ovčara u kojoj se nalazila prva uprava, a poslije su mu pripojena područja u mjestima Dubrava, Lug, Ilok, Sremski Borac, Labudnjača, Živa i Nizine. Prva poljoprivredna mehanizacija bila je zastarjela (konjske zaprege s plugovima preostalima iz II. svj. rata), što je otežavalo poljoprivrednu proizvodnju. Poduzeće je u to doba zapošljavalo oko 2000 radnika. Tijekom 1949. neka od naknadno pripojenih područja osamostalila su se, a poduzeće je izgubilo savezni značaj; od te je godine isprva djelovalo kao Republičko poljoprivredno dobro, a potom kao Poljoprivredni kombinat (PK) Vukovar. Posjedovalo je oko 3000 ha poljoprivrednoga zemljišta, a posjed je 1960–64. dodatno povećan pripajanjem okolnih poljoprivrednih zadruga. PK Vukovar tako je postao značajan proizvođač poljoprivrednih proizvoda koji je obrađivao poljoprivredno područje između Osijeka, Iloka i Tovarnika. Od 1964. djelovao je kao Poljoprivredno-industrijski kombinat (PIK) Vukovar. Novi, znatno moderniji pogoni omogućili su mu velik razvoj tijekom 1970-ih i 1980-ih, kada je obrađivao oko 14 000 ha oranica i 750 ha plantažnih vinograda te posjedovao govedarsku i svinjogojsku farmu, klaonicu, vinske podrume, silose, mlin, tvornicu stočne hrane i pogon za doradbu sjemenske robe. U Vukovaru je 1980. kombinat izgradio Hotel Dunav. Godine 1982. promijenio je ime u Vupik Vukovar, a do 1989. djelovao je kao RO.
Tijekom Domovinskoga rata Vupikovi su objekti teško oštećeni, dio obradivih površina više se nije mogao koristiti, a poduzeće je 1991–98. poslovalo iz Zagreba. Privatizacijom 1994. Vupik je postao dioničko društvo u vlasništvu Hrvatskoga fonda za privatizaciju. Mirnom reintegracijom hrvatskoga Podunavlja (1998) uprava poduzeća vratila se u Vukovar, a organizacijskim promjenama idućih godina odvojila su se mnoga poduzeća (1999. Vinogradarstvo Ilok, 2000. Agro-Tovarnik, 2002. Luka Vukovar). Vupik je 2010. postao član koncerna Agrokor, što mu je omogućilo dodatnu modernizaciju ratom oštećene radne opreme. Ulaganja su bila usmjerena u sve segmente ratarske i stočarske proizvodnje, u novu poljoprivrednu mehanizaciju, vinarije, rekonstrukcije silosnih kapaciteta u luci na Dunavu (terminal za pretovar žitarica, uljarica i ostalih sipkih materijala, kapaciteta 200 t/h povezan sa silosom i utovarno-istovarnim kapacitetima na željeznici te sušara kapaciteta 30 t/h) i govedarskih farmi te u izgradnju vinogradarske kuće Goldschmidt (na obroncima Fruške gore, nedaleko od Vučedola). Godine 2015. pokrenuta je sjemenska proizvodnja kukuruza, soje i lucerne. Od 2019. poduzeće posluje kao dio Fortenova grupe pod imenom Vupik plus d. o. o.
Poduzeće danas obrađuje oko 7200 ha poljoprivrednoga zemljišta i ostvaruje dobre rezultate u proizvodnji žitarica i uljarica. Najzastupljenije su ratarske kulture, uz industrijsko i krmno bilje, pšenica, suncokret, soja, kukuruz i šećerna repa. Povrtlarska proizvodnja odvija se na 545 ha površina (u Grabovu). Najzastupljenije su povrtlarske kulture luk, grašak, kukuruz šećerac i mrkva. Poduzeće posjeduje jednu farmu za tov junadi, tri mliječne farme, dvije farme za uzgoj rasplodnog podmlatka te četiri svinjogojske farme, a stočna hrana za sve njih priprema se od sirovina iz vlastite proizvodnje. U vlasništvu Vupika danas je 120 ha vinograda. Investicijama u modernu mehanizaciju poboljšana je kvaliteta vina, a povećanjem kapaciteta vinarije i osuvremenjivanjem punionice Vupik je postao prepoznatljiv proizvođač vina.
Viro tvornica šećera d. d., tvornica za proizvodnju i preradbu šećera sa sjedištem u Virovitici, osnovana 1976. Do 2002. djelovala je pod nazivom Tvornica šećera Virovitica.
Probna proizvodnja započela je 1980., a početni dnevni kapacitet preradbe šećerne repe iznosio je 4000 t. Nov, tehnološki suvremeno opremljen, proizvodni pogon omogućavao je proizvodnju šećera iz šećerne repe i iz alternativnih sirovina (npr. šećerna trska). Ipak, tvornica se od osnutka, borila s nedovoljnom količinom kvalitetnih sirovina i preniskim cijenama šećera u svom okruženju. Kraće vrijeme (1984–89) bila je u sastavu PIK-a Virovitica. Od druge polovice 1980-ih poslovanje su olakšali program uslužne doradbe šećerne repe iz Mađarske i znatna ulaganja u proizvodnju šećerne repe. Tijekom 1990-ih tvornica je uglavnom proizvodila šećer iz šećerne repe (nusproizvodi bili su melasa i suhi rezanci), a u manjoj mjeri i sirovi šećer iz trske (sirovina iz uvoza). No, velik i nekontrolirani uvoz šećera tijekom 1990-ih ozbiljno je ugrozio poslovanje svih šećerana u Hrvatskoj. Poteškoće u poslovanju nisu utjecale na stalni broj zaposlenih, kojih je tijekom 1990-ih uglavnom bilo nešto više od 350, a tijekom kampanje preradbe šećerne repe tvornica je dodatno, sezonski, zapošljavala 150 do 200 radnika. Potkraj 1990-ih tvornica je često mijenjala vlasnike (osječko poduzeće Novalić od 1998., nizozemski Cosun od 1999), a 1999. proglasila je stečaj. Imovinu poduzeća na javnoj su dražbi 2002. otkupila poduzeća EOS-Z iz Zagreba i Robić iz Velike Gorice, koji su ga uspješno restrukturirali i ponovno pokrenuli proizvodnju. Nastavilo je djelovati kao Viro, društvo s ograničenom odgovornošću, a od 2005. kao dioničko društvo.
Proizvodni asortiman šećerane sastojao se od konzumnoga bijelog šećera, pasteriziranoga tekućeg šećera (za industriju alkoholnih pića), melase i suhoga briketiranog repina rezanca. Tijekom 2014. tvornica je preradila 615 616 t šećerne repe i proizvela 76 836 t šećera, 26 006 t suhoga rezanca, 24 135 t melase i 13 313 t prešanoga rezanca. Godine 2019. čak 90% proizvedenoga šećera tvornica je izvezla na tržište EU-a, najviše u Njemačku, Veliku Britaniju, Slovačku, Italiju, Mađarsku i Sloveniju. Briketirani repin rezanac izvozio se na tržište Italije, Mađarske i Slovenije. Poteškoće u poslovanju počele su utjecati i na broj zaposlenih pa je šećerana 2014. zapošljavala 185 radnika, a početkom 2020. njih 120. Kako bi bile konkurentne na svjetskom tržištu šećera, 2019. tvornica Viro se s preostale dvije hrvatske tvornice šećera (→ Tvornicom šećera Osijek i županjskom → Sladoranom) spojila u poduzeće Hrvatska industrija šećera. Tijekom 2020., zbog nedostatka sirovina, Viro je prestao s proizvodnjom šećera.
Varaždinska industrija svile(VIS), poduzeće za proizvodnju tkanina od svile, pamuka i drugih srodnih sirovina sa sjedištem u Varaždinu.
Baštineći stoljetnu varaždinsku tradiciju uzgoja i proizvodnje svile, osnovana je 1929. na inicijativu austrijskih i švicarskih industrijalaca i bankara Emeriha Madarasza, Ludwiga Buchwalda, Julija i Leopolda Oblata. U njihovu je vlasništvu bila trećina dionica, dok su ostale imali domaći poduzetnici, među ostalima Ernest Buchwald te Mihajlo Friedländer, koji je obnašao i funkciju ravnatelja. Tvornica je počela raditi 1930. s 36 tkalačkih razboja poduzeća Dietrich, proizvodeći svilene tkanine za ženske haljine, kravate, marame i tkanine za podstave. Bilježeći stalni napredak i povećanje proizvodnje, 1939. imala je već 196 tkalačkih razboja i pripremu sa snovanjem i prematanjem te malu bojadisaonicu s oplemenjivanjem tkanina. Te je godine zapošljavala oko 450 radnika, te proizvela 1,45 milijuna metara tkanina.
Tijekom II. svj. rata tvornički je sklop bio znatno oštećen. Proizvodnja ni tada nije stala, ali se proizvodilo samo za vojne potrebe. Nakon rata sanirani su porušeni objekti i oštećeni strojevi, te je oživljena proizvodnja iz koje su se akumulirala sredstva za automatiziranje dijela strojeva te za kupnju nekoliko novih. U tome je razdoblju poduzeće prešlo u državno vlasništvo. Ubrzo je postignuta prijeratna razina zaposlenosti i proizvodnje, nakon čega je slijedilo proširenje osnovne te uspostavljanje novih djelatnosti. Godine 1950. osnovan je odjel za filmski tisak, 1956. pogon konfekcije, 1957. pogon za proizvodnju kišobrana, a 1959. pogon za proizvodnju galanterije.
Odjel svilotiska
Pogoni za proizvodnju konfekcije i kišobrana 1958. odvojili su se od poduzeća te nastavili djelovati kao samostalne radnje – Zanatska radnja muške, ženske i dječje konfekcije, koja je proizvodila uglavnom žensko rublje, kravate, marame, šalove i druge odjevne predmete, te Zanatska radnja muških, ženskih i dječjih kišobrana, koja se bavila izradbom i popravcima kišobrana. Radnje su se 1959. udružile u Zanatsko poduzeće za proizvodnju konfekcije i kišobrana Ivančica, koje je 1961. pripojeno Varaždinskoj industriji svile, čime je formirano novo poduzeće pod nešto izmijenjenim nazivom – Varaždinska industrija svile, konfekcije i kišobrana. Od 1962. u sastavu poduzeća nalazio se i novoosnovani pogon u Ivancu za proizvodnju svilenih tkanina od prirodnih i umjetnih vlakana. Počeo je raditi s 82 radnika i 42 tkalačka razboja.
Pogonu konfekcije je 1971. pripojena Vinička tvornica rublja, koja je dotad djelovala u sastavu Domaće tvornice rublja u Zagrebu. Godinu dana nakon toga otvorena je Konfekcija Jalžabet, 1982. Konfekcija Babinec, a 1985. Konfekcija Budinščina.
Potkraj 1960-ih poduzeće je osmislilo i započelo proizvodnju sportskoga asortimana proizvoda YASSA (Jugoslavenski asortiman sportskih artikala). U matičnome pogonu početkom 1980-ih prošireni su kapaciteti, izgrađena je nova hala tkaonice i nabavljeno 80 tkalačkih razboja, te nova oprema za proizvodnju kišobrana. Godine 1983. poduzeće je zapošljavalo više od 2600 radnika, a njegovi su pogoni za proizvodnju konfekcije godišnje proizvodili oko 1,3 milijuna komada različitih odjevnih predmeta te oko 500 000 kišobrana i suncobrana.
Tijekom 1990-ih, u tranzicijskim procesima i raspadom Jugoslavije, došlo je do gubitka tržišta, te time do smanjivanja proizvodnje i broja radnika. Pogoni za proizvodnju konfekcije te galanterije i kišobrana odvojili su se od pogona za proizvodnju tkanina, te nastavili djelovati kao samostalna privatna poduzeća. U sastavu VIS Konfekcije d. d. za proizvodnju odjeće i rublja djeluju četiri proizvodna pogona – Varaždin, Jalžabet, Budinščina i Vinica, s ukupno oko 300 zaposlenih radnika (2017). VIS Promotex d. o. o., sljednik pogona za proizvodnju kišobrana i galanterije, bavi se proizvodnjom tekstilnih i promotekstilnih proizvoda, posebice promotivnih suncobrana, a zapošljava oko 190 radnika (2017). Poduzeće VIS Tkanine d. d. za tkanje tekstila ugašeno je 2005.
uže, linearna tehnička tekstilija, debljine veće od četiri milimetra, namijenjena za privezivanje, prijenos i učvršćivanje tereta, privezivanje brodova, sigurnosno pričvršćivanje u alpinizmu, speleologiji, jedriličarstvu, padobranstvu i ostalim ekstremnim sportovima, te mnogim drugim gospodarskim djelatnostima.
Izrađuje se sukanjem (užarenjem) ili višestrukim končanjem dvaju ili više strukova vlakana, odnosno užarske pređe, a sve češće i pletenjem na strojevima za prepletanje, kao jednoslojno, dvoslojno i spiralno pletena užad. Pletena i končana užad s četirima strukovima ili više njih u šupljini uzduž središnje osi užeta često sadržava uložak ili jezgru, koja preuzima opterećenja užeta. Za izradbu užadi nekada su se rabila samo prirodna vlakna velike čvrstoće i otpornosti na atmosferilije (konoplja, sisal, kokos, manila, juta) te metalna žica. Danas se užad većim dijelom izrađuje od umjetnih vlakana velike čvrstoće (tehnički tipovi poliesterskih, poliamidnih, polipropilenskih i vinilalnih vlakana), a jezgra od metalnih (čeličnih) i aramidnih niti. Uže od biljnih ili umjetnih materijala relativno malog promjera naziva se konop,konopac ili vezivo.
Užarstvo u Hrvatskoj
Konopi i užad za potrebe seoskih domaćinstava su se tijekom stoljeća izrađivali ručnim sukanjem vlakana od konoplje i brnistre, rjeđe lana. Prva manufaktura brodskih konopa osnovana je 1764. u Rijeci zaslugom talijanskoga poduzetnika Nicolòa Crespija. Iz nje se poslije razvila → Riječka tvornica konopa, jedno od najstarijih industrijskih poduzeća u Rijeci. Početkom XX. st. u tvornici se izrađivala užad za brodogradilište Danubius-Schönichen-Hartmann (od 1948. brodogradilište 3. maj) i tvornicu Torpedo u Rijeci te za austrougarsku flotu u Puli. Godine 1988. bila je preseljena na Škurinje, a 1999., nakon 235 godina neprekinutoga rada, tvornica je zatvorena. Godinu nakon riječke tvornice s radom je započela velika užarija u Čepinu. Osnovao ju je vlastelin Ivan Kapistran Adamović, nakon što je na svojim posjedima na veliko počeo saditi konoplju. Svoje proizvode izvozila je čak u Amsterdam. U doba Austro-Ugarske Monarhije djelovale su i tvornice užadi u Fažani, Senju, Omišu i Vodicama.
Godine 1941. od 220 tada djelatnih poduzeća na području Hrvatske 13 ih se bavilo izradbom užadi. Jedno od najdugovječnijih poduzeća za proizvodnju užarije i sličnih proizvoda koje još uvijek radi je Konoplja, osnovana 1947. u Zagrebu. Od 1994. proizvodnja je premještena u Samobor. Proizvodni asortiman obuhvaća raznovrsnu klasično sukanu užad od vlakana konoplje, sisala, poliestera i polipropilena, nautički program užadi za privez i sidrenje, užadi za jedrenje i priveznice, uglavnom pletenih konstrukcija od poliesterskih i polipropilenskih vlakana visoke čvrstoće te sigurnosne užarske proizvode od čvrstih prirodnih i umjetnih vlakana.
Proizvodni asortiman poduzeća Konoplja
Tvornica Otočanka, osnovana 1958. u Zadru proizvodila je čeličnu užad. Njezin pravni sljednik danas je Tvornica konopa i veziva (TKV), koja djeluje od 1992. Glavninu proizvoda čine raznovrsna sukana užad i konopi od tehničkih poliesterskih, poliamidnih i polipropilenskih vlakana, raznovrsnih konstrukcija i debljina, ovisno o predviđenoj namjeni koja obuhvaća široko područje primjene. Zadržan je i dio asortimana klasično sukane užadi i konopa od tvrdih prirodnih vlakana (konoplja, sisal, juta), većinom namijenjene hobistima te potrebama obrtnika, građevinara i sl. Od 1973. konope, užad i pletenice za raznovrsne namjene uglavnom od poliesterskih, poliamidnih i polipropilenskih vlakana proizvodi i Tekstilna užarija Anić u Zadru, kao i sve manji broj drugih obrtničkih užarija namijenjenih lokalnomu plasmanu proizvoda.
TVIN d. o. o., drvnoindustrijsko poduzeće iz Virovitice osnovano 1913. Početkom XX. st. hrastove šume virovitičkoga kraja počele su se eksploatirati ulaganjima francuskog kapitala, koji je na lokaciji današnje tvornice u Virovitici (tada Virovitički Antunovac) 1913. izgradio pilanu. Nju je 1917. preuzelo poduzeće Drach d. d. koje je vodilo sisačku pilanu u Capragu. Virovitička pilana proširena je izgradnjom pogona godišnjeg kapaciteta 25 000 m3 oblovine, koja je do II. svj. rata obradila 600 000 m3. Nakon II. svj. rata nacionalizirana pilana preimenovana je 1946. u Drvna industrija Bilogora. Pilana je 1951. pripojena → DIK-u Đurđenovac, a početkom 1953. je zbog nedostatka sirovine i započetog postupka likvidacije predana virovitičkoj Srednjoj drvno-industrijskoj školi u nastavne svrhe.
Stara pilana, 1913.
Unatoč teškoćama, tijekom 1953. donesena je odluka o ponovnom pokretanju djelomično rasformirane pilane i njezinu proširenju k finalnoj proizvodnji uredskoga namještaja. Obnovljeno je poduzeće isprva djelovalo pod imenom Hrast (ime je preuzelo od virovitičke Gradske stolarije koja je istodobno promijenila ime u Gradska stolarija Javor), ali je još iste godine preimenovano u Drvno-industrijsko poduzeće Virovitica. Uz piljenu građu, pisaće stolove i drugi uredski namještaj, 48 zaposlenih proizvodilo je i drvenu galanteriju. U godinama što su slijedile poduzeće je prešlo s obrtničke na industrijsku proizvodnju i ubrzano zapošljavalo nove radnike. Osnovane su Tvornica stolica i Tvornica kancelarijskog namještaja, a 1958. je u sastav poduzeća ušla virovitička Tvornica kalupa (osnovana 1919. kao strojna radionica klompi Kutaš i Wajda). Godine 1961. dovršena je nova hala Tvornice kancelarijskog namještaja, 1962. je nakon požara obnovljena Tvornica kalupa (preseljena je u nove prostore 1972); 1963. poduzeće je imalo 1000 zaposlenih. Nova pilana puštena je u rad 1973. Iste je godine ime poduzeća promijenjeno u Drvno-industrijski kombinat Exportdrvo, Virovitica, a 1974. u Tvornica virovitičke industrije namještaja TVIN. Godine 1975. izgrađena je nova lakirnica metalnih dijelova, pušteni su u rad predsušionica i skladište za suhe elemente te montaža Tvornice kućnog namještaja. U poduzeće je 1976. integrirana tvornica Gaj iz Pitomače, gdje je 1978. puštena u pogon nova tvornica namještaja. Godine 1977. izgrađeno je novo veliko skladište namještaja, 1979. puštene su u rad Tvornica lamel-parketa i nova proizvodna linija u Tvornici kućnog namještaja, a 1981. pogon za proizvodnju drvne galanterije i peta u Tvornici kalupa. Početkom 1980-ih tvornica je zapošljavala približno 1500 radnika.
Prvi industrijski proizveden stol Kancel, 1953.
Razmjerno velik poslovni uspjeh tvornica je postigla zahvaljujući uspjelom dizajnu proizvoda, u čemu je važnu ulogu imala suradnja s Bernardom Bernardijem (programi uredskoga namještaja Standard, Biro, Plan, Pan i Skan sredinom 1960-ih, namještaja za domove i hotele Dina 1976., za stanovanje Dorma 1977., za radne prostore Betavin 1978). Uspjehu je pridonijela i izvozna orijentacija tvornice koja je 1977. započela suradnju sa švedskim poduzećem IKEA.
Tvornički kompleks
U poduzeću je 1992. bilo 1400 zaposlenih. Nakon pretvorbe početkom 1990-ih, organizirano je kao dioničko društvo, a od 2004. kao društvo s ograničenom odgovornošću. Širenje proizvodnje ostvareno je zajedničkim ulaganjima s IKEA-om u virovitičke pogone 1996. i 2000. Godine 2002. TVIN je kupio pogone tvornica Česma (→ Drvna industrija Česma) iz Grubišnog Polja i DI Lužnjak (→ Spačva) iz Županje. U 12 TVIN-ovih pogona u Virovitici, Pitomači, Grubišnom Polju i Županji bilo je do 2010. više od 1000 zaposlenih. Nakon krize koja je tih godina pogodila drvnu industriju, te prekida suradnje s IKEA-om (2019), opseg proizvodnje znatno se smanjio. Od 2019. pogon u Grubišnom Polju prestao je s proizvodnjom. Potkraj 2019. u TVIN-u je radilo 590 radnika. Poduzeće danas proizvodi pločasti i masivni uredski i kućni namještaj, lijepljene elemente, masivne i lamel-parkete i kaluparske proizvode (drvene klompe, potplate, kalupe, napinjače), oprema hotele, obrazovne ustanove i druge javne prostore. Ima predstavništva u Zagrebu, Osijeku, Rijeci i Splitu, te je i dalje jedno od vodećih hrvatskih drvnoindustrijskih poduzeća.
Linija za lijepljenje furniranih i ABS rubova
Linija za oblikovanje i obradbu masivnih i furniranih ploča
Kalupi, napinjači za cipele, klompe i drveni potplati za obuću
Ružička, Leopold (Lavoslav), (Vukovar, 13. IX. 1887 – Mammern, Švicarska, 26. IX. 1976), kemičar, stručnjak za organsku kemiju, osobito za polimetilene i više terpene; nobelovac.
S majkom i bratom Stjepanom se kao četverogodišnji dječak iz Vukovara doselio u Osijek, gdje je završio osnovnu školu i gimnaziju te maturirao 1906. Na Tehničkoj visokoj školi u Karlsruheu završio je 1908. preddiplomski studij radom o reakcijskoj kinetici ketena. Diplomski studij završio je 1910., doktoriravši disertacijom Über Phenylmethylketen pod voditeljstvom Hermanna Staudingera, budućega dobitnika Nobelove nagrade za kemiju, kod kojega je nastavio raditi kao osobni asistent.
Kada je 1912. Staudinger postao profesor Tehničke visoke škole u Zürichu (ETH Zürich), s njim je kao asistent došao i Ružička. Staudinger i Ružička razišli su se 1916. zbog Ružičkine želje za radom na vlastitim istraživačkim projektima. Vrsni poznavatelj kemije terpena, sredstva za istraživanja potražio je u industriji mirisa, a njemačko poduzeće Haarmann & Reimer iz Holzmindena odlučilo je financirati ga. Ta je suradnja trajala do 1920. Ružička je 1917. dobio švicarsko državljanstvo; iste se godine habilitirao, 1918. postao je privatni (naslovni) docent na ETH-u (1923. profesor) i 1920. na Sveučilištu u Zürichu. Od 1921. surađivao je sa ženevskom tvornicom mirisa Chuit & Naef (poslije Firmenich). Od 1926. do 1929. bio je profesor organske kemije na Sveučilištu u Utrechtu, a 1929. postao je profesor i predstojnik Laboratorija za organsku kemiju na ETH-u Zürich. Na povratak u Zürich privukle su ga mogućnosti koje je pružala švicarska kemijska, osobito farmaceutska industrija i industrija mirisa, s kojima je dugo godina uspješno surađivao. Ružička je dobio i dvije ponude za profesuru u Zagrebu, na Tehničkoj visokoj školi te u Lučbenom (poslije Kemijskom) zavodu Mudroslovnoga fakulteta, no nije ih prihvatio zbog nedostatnih sredstava za istraživački rad na Sveučilištu u Zagrebu. Zahvaljujući rezultatima svoga rada i porastu ugleda u svjetskoj znanstvenoj i stručnoj javnosti, dobio je sredstva za nadogradnju svojega laboratorija 1937. i izgradnju nove zgrade Organsko-kemijskog instituta 1953. Nakon umirovljenja 1957. nastavio je djelovati kao savjetnik u tvornici farmaceutskih proizvoda Sandoz u Baselu.
Znanstveni doprinos
Već se kao Staudingerov suradnik bavio prirodnim spojevima biljnoga podrijetla istražujući aktivne sastojke biljke Pyrethrum cinerariifolium (dalmatinski buhač). Ružička je odredio strukturu piretrina, insekticida dobivenoga iz te biljke. Piretrini i njihovi sintetski analozi se i danas rabe kao insekticidi. U suradnji s poduzećem Haarmann & Reimer iz Holzmindena radio je na pripravi irona, mirisne tvari iz cvijeta ljubice, a u suradnji s istraživačkim laboratorijem tvornice mirisa Chuit & Naef radio je na određivanju strukture nerolidola, jasmona, irona, muskona i cibetona. Ubrzo je utvrdio da nerolidol pripada skupini linalola u redu seskviterpena. Proveo je i sintezu nerolidola iz lako pristupačnoga geranil acetona i tako omogućio da sintetski, nekoliko puta jeftiniji spojevi od onih izoliranih iz prirodnoga materijala, budu uporabljeni u industriji mirisa. Znanstveno je to bila prva totalna sinteza prirodnih seskviterpenskih spojeva.
Sustavno se baveći terpenima, dalje je određivao strukture i radio na sintezi mirisnih tvari životinjskoga podrijetla (muskon iz mošusa i cibeton iz cibeta, hlapivi sastojci ambre). Nakon uspješne sinteze i određivanja strukture muskona i cibetona, bavio se pripravom makrocikličkih spojeva s velikim brojem ugljikovih atoma u prstenu. Za potrebe industrije mirisa proučavao je kemiju tih spojeva i izolirao, odn. sintetizirao više, dotad nepoznatih, mnogočlanih cikličkih ugljikovih spojeva. Uočio je da su svi viši terpeni građeni od izoprenskih jedinica. Tu je zakonitost nazvao izoprenskim pravilom, te je s pomoću njega i laboratorijskoga postupka dehidrogeniranja odredio strukturu mnogih do tada nepoznatih terpena i terpenoida.
Znanstveni radovi na strukturi terpena i politerpena, a na temelju izoprenskoga pravila, doveli su ga do istraživanja steroida. Proučavanjem strukture triterpena otkrio je njihovu tijesnu povezanost sa steroidima, sintetizirao kolesterol i druge steroide iz triterpenskoga alkohola lanosterola (1933–34). Osmislio je sintezu i odredio strukturu muškoga spolnog hormona androsterona, potom i testosterona te patentirao postupak proizvodnje testosterona iz kolesterola. Osobito se bavio odnosom kemijske strukture i fiziološkoga djelovanja hormona. Izoprensko pravilo primijenio je i u proučavanju sterina i steroida, proširivši ga na terpenoide, te je novu formulaciju nazvao biogenetskim izoprenskim pravilom.
Nagrade i priznanja
Za svoja istraživanja polimetilena i viših terpena dobio je 1939. s njemačkim kemičarom A. F. J. Butenandtom Nobelovu nagradu za kemiju kao prvi Hrvat nagrađen tom nagradom. Slijedile su mnogobrojne (68) počasti i priznanja vodećih svjetskih društava i institucija te počasni doktorati nekoliko svjetskih sveučilišta. Na poziv Hrvatskoga kemijskoga društva došao je u Zagreb i 16. III. 1940. održao predavanje pod naslovom Od dalmatinskog buhača do seksualnih hormona. Tom je prigodom bio izabran za počasnoga člana JAZU-a, počasnoga doktora Sveučilišta u Zagrebu, te za počasnoga člana Hrvatskoga kemijskog, prirodoslovnog i liječničkoga društva. Ružička je 1970. postao i počasni član → Matice hrvatske, a proglašen je i počasnim građaninom Vukovara (1940).
Objavio je ukupno 582 rada tijekom razdoblja od 60 godina, ali većinu (njih 530) je objavio u razdoblju od 1930. do 1950., u najuspješnijem dijelu znanstvene karijere na ETH-u; njegovi su pionirski radovi tvorili polaznu točku za nova istraživanja u području medicine i biokemije. Ružička je svoj laboratorij nastojao popuniti vrsnim mladim kemičarima. Tako je među ostalima pozvao u Zürich i → Vladimira Preloga (sv. 2), budućega hrvatskog nobelovca, koji je 1950. na ETH-u postao redoviti profesor, a 1957., nakon Ružičkina odlaska u mirovinu, preuzeo predstojništvo Laboratorija za organsku kemiju.
U trajni spomen na velikoga znanstvenika, u Zürichu je 1957. utemeljena godišnja »Ružičkina nagrada« za kemiju. Dodjeljuje se svake godine za objavljeni istaknuti znanstveni rad u području kemije za znanstvenike starosti do 45 godina, a rad mora biti izrađen u Švicarskoj ili od Švicaraca u inozemstvu. Godišnju Nagradu »Leopold Ružička« za hrvatske znanstvenike kemičare do 35 godina starosti ustanovilo je i dodjeljuje → Hrvatsko kemijsko društvo (HKD).
U Vukovaru je 1965. na njegovoj rodnoj kući bila postavljena spomen-ploča, a 1977. u njoj je bio otvoren i spomen-muzej. Kuća je uništena 1991. u Domovinskome ratu, a na poticaj HAZU-a i uz pomoć Zaklade Kuća Ružička obnovljena je i dograđena, te na 120 obljetnicu Ružičkina rođenja predana na uporabu gradu Vukovaru (2007).
Hrvatski kemičari, kemijski inženjeri i tehnolozi organiziraju od 1978. u Vukovaru redovite smotre znanstvene i stručne djelatnosti Ružički u čast, u pravilu svake druge godine, pod naslovom Ružičkini dani, a od 2008. skup se održava u obnovljenoj Ružičkinoj rodnoj kući i multimedijalnoj dvorani izgrađenoj u njezinu dvorištu.
stijene, dijelovi litosfere koji obuhvaćaju Zemljinu koru i gornji dio plašta. Predstavljaju prirodnu nakupinu (agregat) jednog ili više minerala (prirodne, homogene, većinom anorganske krutine određenoga kemijskog sastava) ili fragmenata stijena. Proučavanjem stijena bavi se petrologija, koja istražuje sastav stijena, uvjete njihova nastajanja (koji se odražavaju u mineralnom sastavu, strukturi, teksturi i kemizmu), promjene u stijenama nastale zbog različitih fizičkih i kemijskih procesa u unutrašnjosti ili na površini Zemlje, te se bavi sistematikom odnosno klasifikacijom stijena. Stijene se prema postanku dijele na magmatske, metamorfne i sedimentne (taložne). Iako magmatske i metamorfne stijene izgrađuju veći dio litosfere, većinu površine kopnene Zemljine kore čine sedimentne stijene.
Magmatske stijene nastaju kristalizacijom iz rastaljenih produkata Zemljine unutrašnjosti, odn. magme. Magma je prirodni, polifazni sustav najčešće silikatnog sastava, u kojem u ravnoteži supostoje taljevina, kristali i volatili (vodena para, ugljikov dioksid, sumporovodik i drugi plinovi). Magmatske stijene nastale kristalizacijom magme u Zemljinoj unutrašnjosti nazivaju se plutonskima ili intruzivnima i zrnate su strukture (npr. granit i gabro), a one nastale kristalizacijom magme izlivene na Zemljinu površinu (lave) nazivaju se vulkanskim ili efuzivnim stijenama i imaju porfirnu strukturu (npr. andezit i bazalt). Magmatske stijene koje se najčešće pojavljuju u obliku žila zovu se žilnim stijenama i imaju sitnozrnatu (aplit), krupnozrnatu (pegmatit) te intergranularnu i ofitnu strukturu (dijabaz). Klasifikacija magmatskih stijena ovisi o strukturnom (zrnata, porfirna, intergranularna struktura), kvalitativnom (mineralni sastav), kvantitativnom (postotak nekog minerala u stijeni) i kemijskom kriteriju, u okviru kojih mogu biti kisele (sadržavaju više od 63% mase SiO2, npr. riolit), neutralne (52−63% SiO2, npr. sijenit), bazične (45−52% SiO2, npr. norit) i ultrabazične stijene (manje od 45% SiO2, npr. peridotit). Piroklastične stijene sastavljene su od fragmenata vulkanskoga materijala razlomljenoga u procesima eksplozivnih vulkanskih erupcija.
Granit, zrnata struktura
Sedimentne(taložne) stijene nastaju fizičkim, kemijskim i biološkim procesima sedimentacije (taloženja) u uvjetima koji vladaju na površini Zemlje ili plitko pod površinom. Sedimentacijom se najčešće formiraju taložne jedinice slojevi (deblji od 1 cm) ili lamine (tanje od 1 cm) u različitim taložnim okolišima. Razlikuju se nevezani (sedimenti) i vezani (litificirani) talozi (sedimentne stijene). Na osnovi istaknutog procesa u svom postanku sedimentne se stijene dijele na siliciklastične, biogene, biokemijske i organske, zatim kemijske te vulkanoklastične sedimente. Siliciklastični sedimenti izgrađeni su od fragmenata (klasta) sa ili bez veziva među njima, a prošli su kroz procese formiranja klasta površinskim trošenjem starijih stijena, prijenosa klasta, taloženja i litifikacije (dijageneze). Siliciklastične stijene se s obzirom na veličinu klasta dijele na krupnozrnate sedimente i sedimentne stijene (klasti veći od 2 mm; nevezani – šljunci i kršje; vezani – konglomerati i breče), srednjozrnate sedimente i sedimentne stijene (klasti 2 do 0,063 mm; nevezani – pijesci; vezani – pješčenjaci) i sitnozrnate sedimente i sedimentne stijene (klasti manji od 0,063 mm; nevezani – glina, mulj, prah; vezani – glinjak, muljnjak, prahovnjak, šejl). Biogeni, biokemijski i organski sedimenti nastali su izlučivanjem minerala, najčešće biološkim i biokemijskim procesima različitih organizama, dominantno u morima. Najpoznatija stijena ove skupine jest vapnenac u kojem se često nalaze fosilno sačuvane ljušturice organizama, no i drugi, neskeletni vapnenački sastojci, kao što su intraklasti, fosilizirane izlučevine organizama (peleti), obavijena zrna ooidi i onkoidi te karbonatni mulj (mikrit). Vapnenci tijekom dijageneze mogu biti izmijenjeni u dolomite. U tu skupinu spadaju i rožnjaci, fosfati, ugljeni i naftni šejlovi. Kemijski sedimenti su stijene kojih su minerali izlučeni kemijskim procesima (evaporiti te željezovite sedimentne stijene), a vulkanoklastični sedimenti nastaju tijekom vulkanskih erupcija ili neposredno nakon njih (tefre, tufovi, ignimbriti i hijaloklastiti). Prijelazni tip stijene između siliciklastičnih stijena i vapnenaca je lapor.
Slijed pločastih slojeva vapnenaca, Kornati
Metamorfne stijene formirane su iz magmatskih, sedimentnih i starijih metamorfnih stijena u procesu metamorfizma, koji uzrokuje promjene u strukturi i teksturi i/ili mineralogiji i/ili kemizmu stijene, kao posljedice mijenjanja fizikalno-kemijskih uvjeta u okviru kojih su ishodišne (protolitne) stijene stabilne. Ovisno o prevladavajućem čimbeniku metamorfoze, razlikuju se regionalno metamorfne ili dinamotermalne stijene koje nastaju promjenom tlaka i temperature, kontaktno metamorfne stijene koje nastaju promjenom temperature i kataklastične metamorfne stijene koje nastaju ponajprije promjenom tlaka. Povišenjem tlaka i temperature u okviru regionalnoga metamorfizma iz pelitnoga protolita nastaju slejt, filit, tinjčevškriljevac, gnajs i felzični granulit. Iz kalcijem, magnezijem i željezom bogate protolitne stijene (npr. bazalt, gabro, bazični tuf) nastaje zeleni škriljevac, amfibolit i mafični granulit, dok iz karbonatnoga protolita nastaje mramor. Iz bazičnoga protolita u uvjetima vrlo visoka tlaka i niske temperature (zone subdukcije) nastaje glaukofanski škriljevac te eklogit, koji uz visok tlak može dodatno podnijeti i srednje i vrlo visoke temperature. U okviru kontaktnoga metamorfizma uobičajeno nastaju, ovisno o protolitu, hornfels, mramor i kvarcit, a ako je osim povišenja temperature došlo i do cirkulacije fluida, formira se skarn. Kataklastičnom metamorfizmu svojstveno je mehaničko usitnjavanje minerala te se tako formiraju metamorfne stijene kataklaziti.
Gnajs, porfiroklastična struktura
Zemljinu kopnenu površinu pokriva 64% sedimentnih stijena (od čega trećinu čine karbonati), 13% metamorfnih stijena i 13% magmatskih stijena, dok 10% površine pripada ledu i kopnenim vodama. Većina ležišta mineralnih sirovina pojavljuje se u magmatskim i sedimentnim stijenama, a njihova razdioba u vremenu i prostoru nije slučajna, već ovisi o evoluciji Zemljine kore i globalnim tektonskim procesima. Stijene bogate korisnim mineralima važnima za gospodarstvo nazivaju se → mineralnim sirovinama, a uobičajeno se dijele na metalne (minerali iz kojih se ekstrahiraju metali poput → željeza, → bakra, kroma, olova, cinka, zlata i srebra, odn. → plemenitih metala i dr.) i nemetalne (arhitektonsko-građevni → kamen, tehničko-građevni kamen, → šljunci i pijesci, → kremeni pijesak, → glina, → sol, fosfati, gips i dr.). U sedimentnim se stijenama mogu također nalaziti energetske sirovine (→ nafta, → prirodni plin, → ugljen, uranij).
Raširenost stijena u Hrvatskoj
Područje Hrvatske izgrađeno je pretežno od sedimentnih te od manjih pojava magmatskih i metamorfnih stijena. S obzirom na prisutnost različitih tipova sedimentnih stijena, razlikuje se područje Panonske nizine (između rijeka Save i Drave) gdje dominiraju siliciklastične stijene i krško područje koje je uglavnom izgrađeno od vapnenaca i dolomita (Dalmacija, dalmatinsko zaleđe i otoci).
U panonskome dijelu, u nekoliko tisuća metara debelom slijedu sedimenata, uglavnom klastita, najznačajnije su energetske sirovine nafta i plin (ugljikovodici). Ugljikovodika, međutim, ima i u jadranskome podmorju. Šljunci i pijesci kvartarnoga riječnog podrijetla (talozi rijeka Drave, Mure i Save) rabe se kao tehničko-građevni kamen. Različiti tipovi vapnenaca i podređeno dolomita koji čine krško područje Hrvatske rabe se najčešće kao arhitektonsko-građevni kamen. Iz bračkih se kamenoloma eksploatiraju svjetski poznati tipovi vapnenaca komercijalnog naziva Brački mramor (→ Jadrankamen). Iz Istre je najpoznatiji tip mikritnog vapnenca s plohama otapanja (stilolitima) poznat pod nazivom Pietra d’Istria(Orsera ili Kirmenjak). Zbog izrazito male poroznosti i propusnosti taj se tip vapnenca rabio pri izgradnji venecijanskih palača i kuća ugradnjom u vijenac na kontaktu s morskom vodom jer je sprečavao prodor morske vode prema gornjim dijelovima zgrada. Danas je iz Istre najpoznatiji onkolitni vapnenac komercijalnog naziva Istarski žuti koji se i podzemno eksploatira u okolici Pazina (→ Kamen). Kraj sela Vinkurana (pokraj Pule) eksploatira se vapnenac bogat odlomcima školjaka poznat još iz antičkoga doba, a od njega je izgrađena pulska Arena. Evaporiti se eksploatiraju kraj Sinja i Knina.
Podzemna eksploatacija arhitektonsko-građevnoga kamena – onkolitnoga vapnenca Istarski žuti u Kanfanaru, starost: donji apt
Lapor, kojeg ima i u području Panonske nizine (Podsused, Našice) i u krškome području (u Istri kraj Koromačnog, te u okolici Splita) rabi se kao sirovina za proizvodnju cementa. Magmatske i metamorfne stijene pojavljuju se najčešće u panonskome dijelu Hrvatske. Poznati su magmatsko-metamorfni kompleksi Moslavačke gore, Papuka i Psunja, alkalni graniti, rioliti i bazalti Požeške gore, pojave ofiolitnih kompleksa na Banovini, Medvednici, Kalniku i Ivanščici. Magmatskih stijena ima i u krškome području, primjerice andeziti Fužinskog Benkovca i Vratnika, bazalti Pazarišta, doleriti otočića Brusnika i Jabuke, andeziti i bazalti Visa. Od magmatskih se stijena najviše rabe dijabazi, bazalti, andeziti te granitoidi i migmatiti, uglavnom kao sirovine za dobivanje kamenog agregata za nasipavanje prometnica i kao asfaltno punilo. Spilitizirani dijabazi rabe se i za proizvodnju termoizolacijskih materijala (tzv. kamene vune) u Novome Marofu. Tuf, piroklastična stijena, rabi se kao dodatak laporima, glinama i vapnencima za proizvodnju visokokvalitetnih cemenata u Našicama (Našicecement d. d.). Od metamorfnih stijena najtraženiji su amfiboliti i amfibolski škriljevci, koji zajedno s dijabazima i spilitima čine punilo asfalta jer zahtijevaju niski koeficijent habanja i visoki koeficijent trenja (ceste prvoga reda i autoceste).
Visokoškolska nastava, znanost i udruženja
Visokoškolska nastava iz područja petrologije započela je 1876. predavanjima Gjure Pilara u okviru Katedre za mineralogiju i geologiju na Prirodoslovno-matematičkom odjelu Mudroslovnoga fakulteta u Zagrebu. Dio te katedre postala je 1893. Katedra za mineralogiju i petrografiju koju je vodio Mijo Kišpatić, iz koje se razvio današnji Mineraloško-petrografski zavod na Geološkom odsjeku Prirodoslovno-matematičkoga fakulteta u Zagrebu. Stoljetni kontinuitet u predavanju petrologije ima i današnji Zavod za mineralogiju, petrologiju i mineralne sirovine → Rudarsko-geološko-naftnoga fakulteta u Zagrebu, razvijen iz Mineralogijsko-geologijskoga Zavoda koji je djelovao unutar zagrebačkoga → Tehničkoga fakulteta (sv. 4) (1926−56), odn. iz Stolice i zavoda za mineralogiju i geologiju u sastavu Tehničke visoke škole (1919−26) kao početka organiziranoga visokoškolskog djelovanja u području tehničkih znanosti i tehnike u Hrvatskoj.
Uz mnoštvo objavljenih znanstvenih i stručnih radova, objavljeno je više udžbenika iz područja petrologije, među ostalima Rude u Hrvatskoj (M. Kišpatić, 1901), Naše kamenje (F. Tućan, 1907), Sistematska petrografija (L. Marić, 1945), Mineralogija s petrografijom (Lj. Barić, 1968), Petrologija i geologija (M. Tajder i M. Herak, 1972), Minerali, stijene i rudna ležišta u našoj zemlji od prehistorije do danas (L. Marić, 1974), Petrologija sedimentnih stijena (J. Tišljar, 1987), Građenje prirodnim kamenom (B. Crnković i Lj. Šarić, 1992., 2003), Sedimentologija karbonata i evaporita (J. Tišljar, 2001), Sedimentologija klastičnih i silicijskih taložina (J. Tišljar, 2004), Uvod u mineralogiju i petrologiju (M. Vrkljan, 2012) i dr.
Tvornica duhana Rijeka(Tabakera), poduzeće za preradbu duhana i proizvodnju duhanskih proizvoda koje je od 1851. do 1948. djelovalo u Rijeci.
Kraljevska ugarska tvornica duhana osnovana je 1851., u doba kada je u Hrvatskoj i Ugarskoj uveden državni monopol na sadnju i preradbu duhana. Uvođenje monopola onemogućilo je poslovanje domaćih manufaktura i omogućilo procvat industrijske preradbe duhana. Tvornica duhana bila je smještena u zgradu u gradskome središtu u kojoj su prethodno bile → Tvornica šećera Rijeka i vojska Austro-Ugarske Monarhije. Vlada je zgradu za 100 000 dukata otkupila od vojske, u nju je preselila strojeve iz tvornice duhana koja je do 1849. djelovala u Veneciji i pokrenula proizvodnju. Tvornicom je upravljala središnja uprava u Budimpešti. Već prve godine u njoj je radilo 1500 radnika, a 1862. zapošljavala je 2400 radnika. Prerađivala je 4400 t duhana na godinu. Imala je jedan stroj na parni pogon i 16 drugih strojeva. Duhan je nabavljala na Levantu, u Ugarskoj, Banatu, Hrvatskoj, Slavoniji, Nizozemskoj, Italiji i Americi, a svojim je proizvodima opskrbljivala Hrvatsku, Slavoniju, Korušku, Kranjsku, Istru, Dalmaciju, Trst i dr.
Kutija za cigarete, početak XX. st., Zbirka predmeta iz svakodnevnog života, MGR-18611, Muzej grada Rijeke
Kako je preradba duhana rasla, javila se potreba za proširenjem tvorničkoga pogona, pa su u tu svrhu u pogon stavljene zgrade s druge strane potoka Brajde, kojima se prije koristila i tvornica šećera. Izgradnju i adaptacije pogona, tvorničkih skladišta i dogradnju upravne zgrade vodili su mađarski arhitekti, koji su izradili planove za denivelaciju glavnog ulaza u zgradu (1875; vjerojatno zbog uređenja ulice uz more), rekonstrukciju krovišta (1892) i uređenje središnjega salona na prvome katu upravne zgrade, koji je oslikao riječki slikar Giovanni Fumi.
Vrhunac proizvodnje tvornica je dosegnula početkom XX. st. kada je zauzela vodeću poziciju u proizvodnji duhana u državi. Godine 1908. proizvela je 23 029 570 komada cigara, 371 171 950 cigareta, 582 t duhana za pušenje i 16 t ekstrakta duhana, a zapošljavala je 2500 radnika. Nakon I. svj. rata tvornički su pogoni radili smanjenim kapacitetom. Veliki štrajk radnika 1925. trajao je osam dana, a zaustavljen je vojnim angažmanom. Tvornica je prerađivala duhan (cigarete Gloria i Eneo) sve slabijim intenzitetom do 1944. Tijekom savezničkog bombardiranja Rijeke u II. svj. ratu, tvornički je pogon oštećen. Ipak, tvornica je zadržala minimalnu proizvodnju do 1948. Preostali već pomalo zastarjeli strojevi preseljeni su u rovinjsku tvornicu duhana (→ Tvornica duhana Rovinj), a zgrada je obnovljena i u njoj je počela djelovati Tvornica motorne opreme i ljevaonica → Rikard Benčić (sv. 1).
Tvornica šećera Rijeka(Zuccheriera), tvornica za proizvodnju šećera što su je u Rijeci 1752. osnovali nizozemski trgovci koje je predvodio Urban Arnoldt.
Carica Marija Terezija dala je 1750. Arnoldtovu poduzeću, Glavnoj trgovačkoj kompaniji Trsta i Rijeke (poslije Povlaštenoj tršćansko-riječkoj kompaniji), isključiva prava za osnivanje rafinerije šećera u Rijeci. Prva povlastica izdana je na 25 godina, a ostale su produljivane do 1826. kada je nad tvornicom proglašen stečaj. Kompanija je u doba osnivanja riječke šećerane, bila jedno od najvećih kapitalističkih poduzeća u Europi, a zasigurno najveće takvo poduzeće u austrijskim zemljama. Nizozemci su bili vlasnici dviju trećina, a Austrijanci jedne trećine poduzeća. Prvi upravitelji tvornice bili su Urban Arnold (1752–60) i Ignace Verpoorten (1760–77). Tvornica je sirovi šećer za preradbu u početku nabavljala preko Lisabona i Londona. Godine 1768. zapošljavala je 704 radnika, od kojih 49 stranaca (uglavnom Nizozemaca i Francuza na najvišim i najstručnijim radnim mjestima).
Šećerne glave (štruce, šeširi, kampanuli), 2020., Muzej grada Rijeke (foto: Petar Fabijan)
Godine 1785. upravna i okolne zgrade rafinerije stradale su u velikom požaru, pa se tadašnji upravitelj šećerane, flamanski trgovac iz Antwerpena Peter Jan Bernard Vierendeels (upravitelj 1777–1803), posvetio njezinoj obnovi (dovršena 1786) i proširenju tvornice. Posebno su se isticali glavno stubište, velebna svečana dvorana na drugome katu, salon s vedutama na zapadnome dijelu drugoga kata. Nakon Vierendeelsove smrti upravitelj šećerane postao je antwerpenski trgovac Villem Jan de Ridder (upravitelj 1803–16). Drugi direktor rafinerije u to je doba bio Peter (Pietro) Vierendeels mlađi. U izvještaju riječke Trgovačke komore iz 1811. stoji da je šećerana izvozila šećer najviše u Njemačku, Ugarsku, Italiju i Francusku.
Dvorana veduta, Muzej grada Rijeke
Svečana dvorana, Muzej grada Rijeke
Početkom XIX. st. svjetska industrija preradbe šećera počela se sve više umjesto šećernom trskom koristiti šećernom repom pa se uvoz šećerne trske iz prekomorskih zemalja znatno smanjio. Kako je riječka šećerana proizvodila šećer iz šećerne trske, smanjivale su se učinkovitost poslovanja i zarada. U Europi su se otvarale mnoge šećerane i konkurencija je rasla. Poslovanje je bilo otežano i zbog opterećenja koje je nametnula francuska uprava (Ilirske pokrajine, 1809–13), pa je proizvodnja u šećerani zaustavljena 1814. Posljednji direktor šećerane bio je Franz Sauritsch, a upravne poslove oko zatvaranja i prodaje imovine obavljao je Leo Johann Massart. Palaču šećerane kraljevski erar dodijelio je 52. pukovniji nadvojvode Franje Karla (1834–51). Poslije (1851–1948) je u njoj bila smještena državna tvornica duhana (→ Tvornica duhana Rijeka) i (1948–2005) tvornica → Rikard Benčić (sv. 1), a 1970. upravna je zgrada proglašena zaštićenim kulturnim dobrom. Potkraj XX. st. zgradu je kupio Grad Rijeka.
Tvornica šećera Osijek d. o. o., tvornica za proizvodnju šećera osnovana 1905. pod nazivom Prvo hrvatsko-slavonsko dioničko društvo za industriju šećera u Osijeku.
Prvu kampanju preradbe šećerne repe tvornica je započela 1906., a kapacitet preradbe bio je 700 t na dan. Mali tvornički kapaciteti uvjetovali su dugotrajne preradbene kampanje, koje su trajale i do šest mjeseci (1912–14). Tvornica je tada proizvodila šećer u raznim oblicima – kao kristal, kocku, prah i šećernu glavu (manja oko 4 kg i veća oko 7 kg) te melasu i sušene repine rezance. Prva veća rekonstrukcija proizvodnoga pogona provedena je 1925., a kapacitet preradbe šećerne repe povećan je na 1000 t na dan, dok je nakon rekonstrukcije 1930. porastao na 1500 t na dan.
Kutija za šećer Prvog hrvatsko-slavonskog društva za industriju šećera, 1920-ih, Muzej Slavonije Osijek
Tijekom II. svj. rata proizvodni su pogoni znatno oštećeni pa u tom razdoblju tvornica nije radila. Nakon rata obnovljena je, nacionalizirana i nazvana Tvornica šećera Osijek. Kako je 1953. proširila proizvodnju i na konditorske proizvode promijenila je naziv u Tvornica šećera i kandita Osijek. Bila je inicijator i jedan od osnivača Industrijsko-poljoprivrednog kombinata u Osijeku (1961) u sastavu kojega je poslije djelovala kao RO. U sastavu tvornice šećera je 1964., za potrebe stočarstva u IPK Osijeku, osnovana Tvornica stočne hrane (godišnji kapacitet oko 60 000 t smjesa i briketiranih repinih rezanaca; patentirala je i od 1967. proizvodila škrobamid, visoko proteinsko stočno hranjivo).
Rekonstrukcije i modernizacije proizvodnih pogona bile su česte, a najveće su bile 1953 (modernizacija postrojenja kotlovnice, nova sušara rezanaca i skladište suhih rezanaca te centrifuge za kristal šećer i zadnji proizvod), 1968 (novi pogon za ekstrakciju, statički dekanteri, stanice za pripremu vapnenog mlijeka i pogon kemijske pripreme vode, te modernizacija i automatizacija stanice za rezanje repe) i 1974 (novi istovarni uređaji, dovršena je izgradnja laboratorija za utvrđivanje količine šećera i nečistoća u repi, poboljšana je tehnologija proizvodnje, izgrađen je dodatni skladišni prostor za šećer). Modernizacija pogona 1974. bila je rezultat obveza preuzetih Društvenim dogovorom o razvoju industrije šećera u Jugoslaviji kojim je država trebala (i uspjela) ostvariti dovoljnu domaću proizvodnju kako ne bi trebala uvoziti šećer. Modernizacijom pogona ukupna godišnja proizvodnja šećera povećana je sa 45 082 t 1970. na 80 381 t 1979. Od 1979. tvornica ima i liniju za pakiranje i proizvodnju šećera u kockama. Tvornica je šećer 1980. prodavala kao bijeli kristal šećer (pakiran po 7 g, 1, 2, i 50 kg) i šećer u kocki (pakiran pojedinačno i po 1 kg). Iste godine, u svoja četiri OOUR-a i jednoj radnoj zajednici, zapošljavala je 2088 radnika.
Tijekom Domovinskoga rata, unatoč velikim oštećenjima na pogonu, tvornica je radila, a kampanja preradbe šećerne repe nije održana samo 1991. Ipak, zbog okupacije velikog dijela sirovinskoga područja, do mirne reintegracije (1997) proizvodilo se tek (oko 25 000 t) šećera na godinu. Pretvorba poduzeća u dioničko društvo obavljena je 1994., a privatizacija 2001 (kada je i znatno moderniziran proizvodni pogon). Od 2005. Industrijsko-poljoprivredni kombinat (IPK) Kandit (nekadašnji IPK Osijek) postao je vlasnik tvornice šećera, koja je od tada poslovala pod nazivom Kandit Premijer d. o. o. Osijek. Poslovnim povezivanjem IPK Kandita i grupe → Žito 2010. konditorsko je poslovanje izdvojeno u zasebno poduzeće → Kandit, a matično poduzeće IPK Kandit preuzelo je upravljanje ostalim poduzećima i promijenilo naziv u Kandit grupa d. d. (od 2011. djeluje pod nazivom Termes grupa Osijek). Od 2019. na europskom i svjetskom tržištu prisutna je preko poduzeća Hrvatska industrija šećera. Tvornica od 2021. više ne prerađuje šećernu repu niti ne proizvodi šećer, a posluje pod nazivom Novpros u sastavu Termes grupe u većinskom vlasništvu poduzeća Žito.
Sladorana d. o. o., tvornica za proizvodnju i preradbu šećera iz Županje, osnovana 1942. Od 2019. sjedište joj je u Zagrebu.
U godini osnutka počela je izgradnja tvornice, ali je prekinuta 1944–45. Nakon II. svj. rata izgradnja je nastavljena i dovršena 1947., kada je poduzeće počelo s radom pod nazivom Tvornica šećera Boris Kidrič. Početni dnevni kapacitet preradbe šećerne repe iznosio je 1350 t. Kako bi se povećali proizvodni kapaciteti i ostvarila što veća dobit, tvornički proizvodni pogon stalno se širio i modernizirao. Prvi je put proizvodni pogon znatno proširen 1956. Od 1958. tvornica je počela proizvoditi rafinirani etilni alkohol (dnevni kapacitet oko 3000 l). Šećerana je od 1963. poslovala kao OUR u sastavu Poljoprivredno-prehrambenoga kombinata Županja. Početkom 1960-ih u proizvodni su pogon ugrađeni novi toranj za ekstrakciju, uređaj za čišćenje soka, centrifuge i dva silosa, a povećani su kapaciteti za sušenje i skladištenje repinih rezanaca. Šećerana je 1971. postala samostalna i od tada je djelovala pod nazivom Industrija šećera i vrenja Boris Kidrič Županja. Modernizacijom proizvodnoga pogona 1977. ugrađene su tri preše za prešanje i dva bubnja za sušenje rezanaca, a 1989. bubnjasta rezalica za repine rezance, dvije preše za prešanje izluženoga rezanca i uređaj za peletiranje repina rezanca. Godine 1991., tijekom 74 dana kampanje preradbe šećerne repe, tvornica je 295 395 t repe preradila u 35 022 t šećera, 12 578 t suhoga repina rezanca i 12 997 t melase. Iste godine iz 36 095 t melase proizvela je 9593 t rafiniranoga etilnog alkohola, 763 t tehničkoga alkohola i 582 t proteinskoga praha. Poduzeće je tada zapošljavalo 797 radnika, od kojih je 379 bilo sezonskih.
Tvornica šećera Boris Kidrič, postrojenje za izradbu šećera, 1950-ih
Tvornica šećera Boris Kidrič, 1950-ih
Tvornica šećera Boris Kidrič, središnji dio pogona za preradbu melase u šećer, 1950-ih
Prva privatizacija provedena je 1994., a njome je država postala većinski vlasnik. Iste je godine tvornica počela djelovati pod novim nazivom – Sladorana d. d. Županja. Kao dioničko društvo djelovala je do 2014. kada postaje društvo s ograničenom odgovornošću. U vlasničkoj strukturi Sladorane od 2008. je → Viro tvornica šećera (2008. 38%, 2018. 100%).
Glavni proizvod tvornice je oduvijek bio konzumni bijeli kristal-šećer koji je šećerana od 2006. počela prodavati pod nazivom Sladonija (naziv je nastao spajanjem riječi Sladorana i Slavonija). Tehnološkim postupkom proizvodnje šećera nastaju i sporedni proizvodi, melasa i rezanac šećerne repe, koje tvornica prodaje u tom obliku ili ih dodatno prerađuje. Od 2010. Sladorana proizvodi i melasiranu mješavinu Sladoliq, dopunsko tekuće krmivo namijenjeno dohrani preživača (poboljšava kvalitetu i povećava količinu mlijeka). Godine 2018. tvornica je preradila 262 558 t šećerne repe (današnji dnevni kapacitet iznosi 6000–7000 t) iz koje je proizvela 32 749 t šećera, 11 281 t suhoga repina rezanca, 11 062 t melase i 80 t prešanoga rezanca. Iste godine proizvela je i 717 t Sladoliqa za proizvodnju kojega je utrošila 488 t melase. Manji dio šećera proizvodi se i preradbom šećerne trske. Tvornica posjeduje certifikate ISO, HACCP, Košer (Kosher) i Halal. Potkraj 2018. s tvornicama šećera iz Osijeka i Virovitice potpisala je ugovor o udruživanju proizvodnje. Na temelju tog sporazuma 2019. osnovano je poduzeće Hrvatska industrija šećera, kojemu je osnovni cilj ostvarenje bolje konkurentnosti hrvatskih šećerana na europskom i svjetskom tržištu. Početkom 2019. zapošljavala je 205 radnika.
