Camocio, Giovanni Francesco (Camocius, Camotius, Camotio; Giovanni, Giovani, Gioan) (Venecija, XVI. st.), kartograf i izdavač.

U Veneciji je posjedovao bakrorezačku i kartografsku radionicu u kojoj je izrađivao karte i vedute te knjižaru u kojoj ih je obično prodavao kao pojedinačne listove. Imao je svoje topografe i dobavljače kartografskih podataka, a smatra se kako je i sam dobro poznavao neke hrvatske krajeve. U razdoblju od 1560. do 1579. izdao je veći broj karata, među kojima i nekoliko onih koje su prikazivale hrvatska područja, primjerice Novo dissegno della Dalmatia et Crovatia MDLXIII (jedna od prvih tiskanih regionalnih karata naših krajeva, 1563), Istria Sotto il dominio Veneto fra li dui Colfi Trigestino et Quarner como meza isola del mare Adriatico posta da Istro fiume etc. (1569) i izolar Isole famose, porti, fortezze e terre maritimme sottoposte alla Ser. Sig. di Venetia, ad altri Principi Christiani, et al Sig. Turco nouamete poste in luce (1572). Izolar se smatra najpoznatijim Camociovim kartografskim djelom, koje se danas čuva u muzejima i knjižnicama u Splitu, Zagrebu, Veneciji, Rimu, Milanu, Beču i Londonu. U Zagrebu se u Hrvatskom državnom arhivu čuva to cjelovito djelo (88 numeriranih listova), a u Nacionalnoj i sveučilišnoj knjižnici nešto manje izdanje (79 listova s manjim razlikama u sadržaju i rasporedu karata) koje sadržava 16 karata ili veduta hrvatskog primorja (karte Jadranskog mora, Istre, vedute Pule i Osora, Zadra s okolicom, Šibenika s okolicom, vedute Šibenika, Skradina, panoramske karte Trogira s okolicom, Splita s okolicom, kartografsko-vedutski prikaz Makarske s okolicom, panoramska karta solinsko-kliškog područja, veduta grada Hvara, karte otoka Hvara i Korčule, te akvatorija Dubrovnika i Boke kotorske). Dio karata u Camociovu izolaru radovi su šibenskih kartografa → Natala Bonifacija i → Martina Rote Kolunića.

Zimsko plivalište Mladost, jedna od prvih suvremenih zatvorenih sportsko-rekreacijskih građevina u Hrvatskoj i dugo vrijeme jedini zagrebački bazen u zatvorenome.

Izgrađeno je 1958 (F. Bahovec, B. Tušek, V. Antolić).

Sportsko-rekreacijski centar Šalata, jedan od prvih suvremenih sportsko-rekreacijskih centara u Hrvatskoj, izgrađen na uzvisini u blizini središta Zagreba.

Počeo se razvijati potkraj 1920-ih, teniski stadion izgrađen je 1939., plivalište 1946–47., novi teniski stadion 1966 (sve prema projektima F. Bahovca); centar je rekonstruiran 1987.







Maksimirski stadion, središnji zagrebački nogometni stadion, jedno od najznačajnijih djela sportske arhitekture svoga doba.

Pokraj ulaza u Maksimirski perivoj izgrađen je 1912. stadion HAŠK-a, na mjestu kojega je 1953–55. izgrađen novi stadion (projektanti: V. Turina, F. Neidhardt, E. Erlih). Istočna tribina dograđena je 1961 (isti autori uz B. Magaša), južna 1965–69 (B. Tušek), stadion je adaptiran 1987., a 1997. započela je njegova rekonstrukcija (B. Kincl, N. Filipović).

Školski forum u Zagrebu, reprezentativni skup školskih zgrada na današnjem Rooseveltovu trgu.

Trokrilna zgrada Realne gimnazije i Trgovačke škole izgrađena je 1894–95 (projektanti: Ludwig i Hülssner), a gimnastička dvorana 1896 (K. Waidmann). Kraj dvorane uređeno je Srednjoškolsko igralište (tzv. Elipsa), a zapadno od njega izgrađena je 1933. još jedna gimnastička dvorana (E. Steinmann), dograđena 1949 (S. Delfin). Od 1987. središnje krilo zauzima Muzej Mimara (autori adaptacije: M. Kranjc, I. Piteša, M. Salaj, B. Šerbetić), a bočna krila osnovna škola i gimnazija.







Coronelli, Vincenzo Maria (Corneille; Vicent, Vicenzo; Marc, Marco) (Ravenna, 16. VIII. 1650 – Venecija, 9. XII. 1718), geograf, kartograf i teolog.







Od 1667. studirao je astronomiju, potom i teologiju i humanistiku. Godine 1671. pristupio je franjevačkomu redu, doktorirao je 1673. Bavio se izradbom globusa te je u venecijanskom franjevačkom samostanu S. Marie Gloriose dei Frari, u kojem je živio, osnovao kartografsku radionicu. U njoj je među ostalim izradio dva velika globusa kojih je promjer bio četiri metra (za Luja XIV.). Zbog uspješnog kartografskog rada mletački Senat proglasio ga je 1685. kozmografom Mletačke Republike. Poznato je oko 400 njegovih karata, a na velikom broju njih prikazao je područje današnje Hrvatske. Značajan je njegov manji izolar jadranske i jonske obale Mari, Golfi, Isole, Spiaggie, Porti, Citta, Fortezze ed altri Louoghi dell’ Istria, Quarner, Dalmazia, Albania, Epiro e Livadia koji je objavio 1688., a sadržava listove s kartama (npr. Istra, šira okolica Zadra, karta ušća rijeke Neretve, Dubrovačka Republika, Boka kotorska) i 68 veduta hrvatske obale, primorskih mjesta i utvrda. Vrlo uspjelu kartu Dubrovačke Republike iz izolara objavljivao je poslije pod naslovom Stato di Ragusi, Bocca del Fiume Narenta, Isole di Lesina e Curzola nella Dalmatia posseduta Dalla Serenissima Republica di Venetia. Istarski poluotok i kvarnerske otoke je najbolje prikazao na karti Distretto della Dalmazia Diuisa ne suoi Contadi (dva lista, 1 : 500 000, 1688). Godine 1689. osmislio je enciklopedijsko djelo Biblioteca Universale koje je objavio u 13 velikih svezaka (1690–1701), od kojih prvih pet svezaka uglavnom sadržava geografske karte, a ostali planove i vedute gradova, luka i tvrđava te razne povijesne, etnografske, pomorske i ratne scene kao i portrete plemićkih, kraljevskih i crkvenih osoba i znamenitih ljudi. Njegovo najveće kartografsko djelo je atlas Atlante Veneto, kojega je prvi svezak objavljen 1691., a drugi 1695. U prvome svesku nalazi se velika karta podunavskih zemalja Corso del Danubio da Vienna Sin’ a Nicopoli e paesi Adiacenti, a drugi dio drugoga sveska (1696. objavljen pod naslovom Isolario dell’Atlante Veneto) sadržava nekoliko karata hrvatskoga područja (npr. Ristretto della Dalmazia, Diuisa né suoi Contandi, gia presentata alla Serenissima Republica di Venezia). Pretpostavlja se da je Coronelli sam crtao svoje karte na bakrenoj ploči. Utemeljio je u Veneciji 1684. prvo geografsko društvo Accademia Cosmografica degli Argonauti. Nekoliko njegovih djela čuva se u Nacionalnoj i sveučilišnoj knjižnici, Metropolitani i Hrvatskome povijesnom muzeju u Zagrebu.

Novak, Drago (Dragutin) (Đurđevac, 20. III. 1933 – Čakovec, 26. III. 2011), liječnik, znanstvenik i kolekcionar starih karata Hrvatske.

Diplomirao je medicinu 1969. u Zagrebu, a školovanje je nastavio u Duisburgu i Münchenu gdje je specijalizirao kirurgiju, te u Hamburgu gdje je specijalizirao radiologiju, habilitirao se i predavao na tamošnjoj sveučilišnoj klinici. Osnovao je 1984. vlastiti institut za rendgensku dijagnostiku i nuklearnu medicinu u Bonnu. Zanimao se za povijest medicine i likovnu umjetnost, no najpoznatiji je kao kolekcionar starih karata Hrvatske te kao njihov vrsni poznavatelj.







Kartografska građa koju je Novak nabavljao za svoju kolekciju trebala je odgovarati kriterijima koje je sam postavio, a to je da u cijelosti ili dijelom prikazuje dio hrvatskoga povijesnog prostora, a autor ili kartograf karte trebao je biti hrvatskoga podrijetla. Tako je nastao bogat fond karata, atlasa i knjiga iz područja povijesti kartografije, poznat pod nazivom Zbirka Novak, Mappae Croaticae, koji se od 2012. čuva u Zbirci zemljopisnih karata i atlasa Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu. Kako se sastoji od 570 listova zemljopisnih karata, 63 sveska atlasa te 99 svezaka knjiga, smatra se dijelom malobrojnih, najvažnijih i najbogatijih hrvatskih kartografskih zbirki. Zbirka je digitalizirana i dostupna javnosti, a 2018. Nacionalna i sveučilišna knjižnica je o njoj objavila i istoimenu monografiju.







Šverko, Emil (Opatija, 2. I. 1950), arhitekt, posebno se istaknuo u projektiranju obrazovne i turističke arhitekture.

Diplomirao je 1973. na Arhitektonskome fakultetu u Zagrebu, a magistrirao 1978. na Koledžu za arhitekturu i urbanizam Sveučilišta Washington (College of Architecture and Urban Planning University of Washington) u Seattleu. Isprva je radio kao projektant u Arhitektonskom projektnom birou Konstruktor u Splitu (1973–77), a potom u Urbanističkom zavodu Dalmacije u Splitu (1978–90). Od 1991. s → Ivanom Šverko u Splitu je vodio projektni biro Atelier Šverko i Šverko. Od 2004. do umirovljenja 2015. bio je nastavnik na Fakultetu građevinarstva, arhitekture i geodezije u Splitu gdje je predavao kolegije Radionica arhitektonskoga projektiranja, Urbanistička radionica i druge, u zvanju redovitoga profesora od 2012. Godine 2012–14. bio je predstojnik Katedre za arhitektonsko projektiranje.













Šverkov raznolik opus obuhvaća stambeno-poslovne, obrazovne, sakralne, turističke i druge zgrade, izgradnja kojih se temelji na poštovanju lokalne tradicije uz uvođenje novih oblika prikladnih svojstvima novih materijala. Među njegovim najvažnijim ostvarenim projektima su: robna kuća Prima na Trgu Gaje Bulata 5 u Splitu (2003., preuređenje), crkva hrvatskih mučenika u Čavoglavama (2007., s G. Banić), Studentski centar Split sa studentskim domom u Fiskovićevoj ulici 3 (2012., s N. Kezićem), obiteljska kuća Meštrović na Meštrovićevu šetalištu 46 u Splitu (2014., preuređenje i dogradnja), srednja škola Jelkovec sa sportskom dvoranom, plivalištem i vanjskim terenima u Novom Jelkovcu u Sesvetama (2015–17., s N. Kezićem), tvornica pekarskih proizvoda Bobis u Solinu (2021) te nekoliko hotela u Splitu – Cornaro (2012–18., s A. Šverkom), Park (2015., preuređenje i nadogradnja), Amfora (2020), Ambasador (2022., s N. Kezićem i N. Roje) i Cora (2024., s A. Šverkom). Posebno se ističu nagrađeni radovi na međunarodnim natječajima Shinkenchiku Residental Design Competition u Tokiju (s I. Šverko, III. nagrada, 1975; s I. Crnkovićem, I. nagrada, 1983). Dobitnik je više domaćih i međunarodnih nagrada, među ostalima World Architecture Community Award za projekt Velikoga egipatskog muzeja u Kairu (2008., sa N. Kezićem), Nagrade »Vladimir Nazor« (2012) te nagrade Zagrebačkoga salona (2012).



















Kuzmanić, Ante (Split, 28. X. 1952), arhitekt, predstavnik suvremenog arhitektonskog izraza, istaknuo se posebice projektiranjem javnih i stambenih zgrada te urbanističkim planiranjem u Splitu.

Diplomirao je 1978. na Arhitektonskome fakultetu u Zagrebu. Od 1978. radio je u Građevnom poduzeću → Konstruktor u Splitu, a od 1982. u Arhitektonskome projektnom birou Konstruktor, kojega je bio voditelj 1990–2001. Godine 2001. zaposlio se na Građevinskome fakultetu (→ Fakultet građevinarstva, arhitekture i geodezije) u Splitu, gdje je sudjelovao u osnivanju studija arhitekture 2003. te bio pročelnik Katedre za projektiranje (2003–10) i prodekan za studij arhitekture (2014–18). Vodio je kolegije Gospodarenje prostorom, Elementi visokogradnje, Radionica arhitektonskoga projektiranja, Radionica urbanističkog projektiranja, Tipologija i forma u arhitekturi i dr., od 2010. u zvanju redovitoga profesora; umirovljen je 2018. Od 2001. vodi vlastiti Arhitektonski biro Ante Kuzmanić.













Kuzmanićev raznolik opus obuhvaća stambene, stambeno-poslovne, obrazovne, sakralne i druge zgrade, većinu kojih je ostvario u Splitu: samostan sestara Službenica milosrđa u Ćiril-Metodovoj ulici 14 (1996), sjemenište Splitsko-makarske nadbiskupije u Zrinsko-frankopanskoj 19 (1996), kupališni kompleks na Bačvicama (1997., s E. Širolom), stambeno-poslovni kompleks Turska kula u Ulici grada Antofagaste (2000), stambeno-poslovna zgrada Sukošan 2 u Ulici Domovinskog rata 27 (2003), Obrtna tehnička škola u Plančićevoj 1 (2010), stambeno-poslovni kompleks Kila na Putu Vrborana (2016., s M. Kaliternom). Među njegovim najvažnijim ostvarenim projektima izvan Splita su: Osnovna škola Stobreč (1994), opća bolnica u Novoj Bili u BiH (1997–99., s D. Marasovićem, B. Radonićem i G. Rakom), Zračna luka Dubrovnik (1. faza 1997; 2. faza 2005. i 2017., sa S. Martinom) i Muzej Sinjske alke i Alkarski dvori u Sinju (2009). Dobitnik je više nagrada, među ostalima Zagrebačkoga salona (1994), »Viktor Kovačić« (1995) i »Vladimir Nazor« (1997).

Uchytil, Andrej (Zagreb, 8. V. 1956), arhitekt, voditelj višegodišnjega znanstveno-istraživačkog projekta Atlas hrvatske arhitekture XX. stoljeća.

Diplomirao je 1982. na → Arhitektonskome fakultetu u Zagrebu, gdje je i doktorirao 2002. disertacijom Opus arhitekta Nevena Šegvića (mentor → N. Filipović). Radio je na Fakultetu od 1984. do 2021., u zvanju redovitoga profesora od 2012; bio je voditelj Kabineta za modernu i suvremenu arhitekturu (2017–21).

Područje njegova znanstvenog i stručnog interesa uključuje teoriju i povijest arhitekture i arhitektonsko projektiranje, na čemu su se temeljili i nastavni programi kolegija koje je predavao u okviru Katedre za teoriju i povijest arhitekture te Katedre za arhitektonsko projektiranje (Hrvatska arhitektura XX. stoljeća, Moderna i suvremena svjetska arhitektura, Suvremena hrvatska arhitektura i europski kontekst, Hrvatski prostor i arhitektura – Dalmacija, Arhitektonsko projektiranje, i dr). Od 2004. voditelj je višegodišnjega kontinuiranog znanstveno-istraživačkog projekta Atlas hrvatske arhitekture XX. stoljeća, u okviru kojega je objavio Leksikon arhitekata Atlasa hrvatske arhitekture XX. stoljeća (2009., sa Z. Barišić Marenić i E. Kahrovićem). Autor je i suautor mnogobrojnih znanstvenih i stručnih članaka u časopisima Prostor, Čovjek i prostor, Arhitektura i drugima, te knjiga (Dubrovačke pouke arhitekta Nevena Šegvića, 2007). U suautorstvu s Melitom Čavlović izradio je koncept i osmislio postav izložbe Kratka autobiografija škole Arhitektonskog fakulteta. 100 godina izobrazbe arhitekata kojom je obilježena stogodišnjica kontinuirane izobrazbe arhitekata u Zagrebu i Hrvatskoj (Hrvatski muzej arhitekture, 2019). Među njegovim se ostvarenim projektima ističu obiteljska kuća u Tudorovici na Korčuli (2019., s A. Šeparović Uchytil) te crkva i župno-pastoralni centar sv. Ivana apostola i evanđelista u naselju Utrina u Zagrebu (1991–2007., s R. Waldgoni). Od 2022. je professor emeritus Sveučilišta u Zagrebu. Za svoj teorijski, publicistički i projektantski rad dobio je više nagrada i priznanja, među ostalima Zagrebačkoga salona (1994., 1997., 1988., 2009), »Neven Šegvić« (2007), Državnu nagradu za znanost (2009), te Nagradu »Viktor Kovačić« za životno djelo (2021). Nominiran je za nagradu Europske unije za suvremenu arhitekturu »Mies van der Rohe« (2008).







Obad Šćitaroci, Mladen (Cirkvena, 1. I. 1955), arhitekt, stručnjak za obnovu i revitalizaciju kulturno-povijesnoga nasljeđa te održivo prostorno i urbanističko planiranje.

Diplomirao je 1979. na → Arhitektonskome fakultetu u Zagrebu, gdje je i doktorirao 1989. disertacijom Metodologija obnove povijesnih perivoja (mentor → B. Milić). Na Fakultetu je bio zaposlen od 1980. do 2023., u zvanju redovitoga profesora od 1999. Godine 1984. sudjelovao je na međunarodnom seminaru Arhitektura Andree Palladija u Vicenzi. U okviru Katedre za urbanizam, prostorno planiranje i pejzažnu arhitekturu, koje je bio predstojnik 1999–2013., predavao je kolegije Naslijeđe europskog urbanizma, Parkovna arhitektura, Povijest perivojne arhitekture, Vrtna umjetnost, Urbanizam naslijeđa i dr. Kao gost predavao je na diplomskim i poslijediplomskim studijima u Italiji i Španjolskoj (Troina, Madrid, Tenerife) te na Filozofskome, Ekonomskome, Agronomskome fakultetu i Fakultetu šumarstva i drvne tehnologije u Zagrebu.

U njegovim istraživačkim radovima i akademskom djelovanju isprepleću se urbanizam, prostorno planiranje, pejzažna arhitektura, arhitektura, povijest umjetnosti i zaštita kulturnoga nasljeđa. Radio je na izradbi prostornih i urbanističkih planova, među ostalima: prostornih planova nacionalnih parkova Krke i Mljeta (1988., s A. Marinovićem-Uzelcem), prostornoga plana uređenja Stubičkih Toplica (1996., s N. Lipovcem), detaljnoga plana uređenja novoga središta Karlovca (2006), urbanističkoga plana uređenja Popovače (2007), generalnoga urbanističkog plana Karlovca (2007), prostornoga (2010) i urbanističkoga (2012) plana uređenja Donje Stubice. Posebnu pozornost posvetio je istraživanju i promicanju zaštite i obnove perivojne arhitekture (obnova perivoja dvorca u Valpovu, 1991., bolničkoga dijela lječilišnog perivoja u Lipiku, u izvedbi 2023). Objavio je oko 200 znanstvenih i stručnih radova u domaćem i inozemnom tisku te više knjiga – samostalno (Perivoji i dvorci Hrvatskoga zagorja, 1989; Dvorci i perivoji Hrvatskoga zagorja, 1991., prevedena na engleski i njemački jezik; Hrvatska parkovna baština. Zaštita i obnova, 1992. i dr.), te u koautorstvu s → Bojanom Bojanić Obad Šćitaroci (Dvorci i perivoji u Slavoniji, 1998., prevedena na engleski i njemački jezik; Vrbanićev perivoj u Karlovcu, 2003; Gradski perivoji Hrvatske u XIX. stoljeću, 2004; Dvorac Golubovec u Donjoj Stubici, 2008). Bio je glavni urednik časopisa → Prostor za arhitekturu i urbanizam (2001–13). Godine 2014. postao je redovitim članom HAZU-a, gdje je od 2019. tajnik Razreda za likovne umjetnosti i član Predsjedništva. Redoviti je član HATZ-a od 2005. Od 2021. je professor emeritus Sveučilišta u Zagrebu. Dobitnik je Državne nagrade za životno djelo (2022) i Godišnje državne nagrade za znanost (1998), Nagrade HAZU-a (2004) te Nagrade »Fran Bošnjaković« Sveučilišta u Zagrebu (2017).







Žarnić, Tonči (Tivat, 3. VII. 1956), arhitekt, posebno se istaknuo u projektiranju zgrada za odgoj i obrazovanje.

Studirao je na Arhitektonskome fakultetu u Zagrebu, gdje se ubrzo nakon što je diplomirao 1981. zaposlio kao znanstveni pripravnik; u zvanju je redovitoga profesora od 2010. Na Katedri za arhitektonsko projektiranje, koje je bio predstojnik 2003–07. i 2016–20., predaje kolegije Arhitektonsko projektiranje, Radionica arhitektonskog projektiranja, Studio i dr. Bio je gostujući profesor na Fakultetu građevinarstva i arhitekture u Splitu (2007–10) i Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu (2013–14).

Uz pedagošku i znanstvenu djelatnost sustavno se bavi projektantskim radom, osobito odgojno-obrazovnih zgrada, među kojima se ističu dječji vrtić Malešnica u Mimarinoj ulici 34 u Zagrebu (1995., s H. Auf-Franić) i Tehnička škola u Teslinoj 9 u Zadru (2004., s V. Oluićem). Član je skupine od 15 hrvatskih arhitekata koji su za Venecijanski bijenale 2010. izradili ploveći paviljon od armaturne mreže na teglenici. Među neizvedenim arhitektonskim i urbanističkim projektima su: osnovna škola i memorijalni centar u Gradini (1979., s V. Oluićem i V. Mimicom), regulacija obale i trgova u Malom Lošinju (1985., s V. Oluićem), gradski stadion na Kajzerici u Zagrebu (2008., s V. Oluićem) i dr. Dobitnik je više nagrada, među ostalima Zagrebačkoga salona (1994., 2006), »Vladimir Nazor« (1996) i »Viktor Kovačić« (1996., 2004).

Penezić, Vinko (Zagreb, 21. I. 1959), arhitekt, predstavnik suvremenog arhitektonskog izraza.

Diplomirao je 1982. na Arhitektonskome fakultetu u Zagrebu. Od 1979. radi u zajednici s → Krešimirom Roginom, s kojim od 1991. vodi arhitektonski biro Penezić i Rogina, arhitekti. Vanjski je suradnik na Akademiji primijenjenih umjetnosti u Rijeci (2007–10) i Građevinskom i arhitektonskom fakultetu Osijek (od 2019), gdje predaje kolegije Unutarnje uređenje i Enterijer, te gostujući profesor na L’École spéciale d’Architecture u Parizu (2009) i University American College u Skoplju (2013).







Penezićev i Roginin rad odlikuje se nekonvencionalnim rješenjima uz naglašeno uvažavanje povijesnoga i prostornoga koncepta građevine. Realizirali su više projekata različitih namjena, među ostalima: plivalište Mladost u Jarunskoj ulici 5 (1987), poslovnu zgradu Velebit na Kennedyjevu trgu 6B (1995), oboje u Zagrebu, crkvu sv. Mihajla u Šercerovoj 1 u Dubrovniku (1999), stambeno-poslovnu zgradu za stradalnike Domovinskoga rata u Strossmayerovoj 16 u Vukovaru (2002), dječji vrtić Jarun u Bartolićima 39A u Zagrebu (2006), Kuću japansko-hrvatskog prijateljstva u Tokamachiju u Japanu (2012), Dom za umirovljene svećenike Đakovačko-osječke nadbiskupije u Botićevoj 4 u Đakovu (2022). Bavi se i uređenjem interijera, izradbom televizijskih scenografija, izložbenih postava i dr. Tri je puta sudjelovao na Venecijanskome bijenalu (2000., 2004., 2008). Autor je mnogobrojnih stručnih osvrta o arhitekturi objavljenih u periodici te knjige Izazovi prostora (2005). Bio je glavni urednik časopisa → Čovjek i prostor (1997–99), te predsjednik Hrvatske komore arhitekata i inženjera u graditeljstvu (2004–05). Godine 2018. postao je članom suradnikom HAZU-a. Zajedno s Roginom dobio je više domaćih i međunarodnih nagrada i priznanja, među ostalima nagrade »Viktor Kovačić« (1996), »Bernardo Bernardi« (1996) i »Vladimir Nazor« (2001) te nagradu HAZU-a za područje likovnih umjetnosti (2013).













Rako, Goran (Imotski, 8. IX. 1952), arhitekt, predstavnik suvremenog arhitektonskog izraza, osobito se istaknuo projektiranjem muzejskih zgrada.

Diplomirao je 1978. na → Arhitektonskom fakultetu u Zagrebu. Isprva je radio kao projektant u → Urbanističkom institutu Hrvatske u Zagrebu (1979–82), potom u obrtničkoj zadruzi Zenit u Kumrovcu (1982–92) te u projektnom birou Konstruktor u Zagrebu (1992–2003). Godine 2003. osnovao je vlastiti projektni biro Radionicu arhitekture. Od 2000. do umirovljenja 2022. bio je nastavnik na Arhitektonskome fakultetu u Zagrebu, gdje je predavao kolegije o projektiranju zgrada za odgoj i obrazovanje, zdravstvo i sport te turizam, od 2014. u zvanju redovitoga profesora.







Razdoblje 1990-ih obilježila je suradnja s arhitektom Bojanom Radonićem (također zaposlenim u birou Konstruktor), s kojim se istaknuo natječajnim radom za Kongresni centar u Nari u Japanu (1991–92., prva nagrada u prvoj fazi natječaja, među prvih deset radova u drugoj fazi). Kao projektant biroa Konstruktor zajedno s → Antom Kuzmanićem i Danijelom Marasovićem projektirao je bolnicu u Novoj Bili u BiH (1997–99). Među najznačajnijim ostvarenim projektima Radionice arhitekture su: stambena zgrada B u Rijeci (2002), Arheološki muzej Narona u Vidu kraj Metkovića (2007), Dječji vrtić Šegrt Hlapić u Sesvetama (2008), obnova dvorca Eltz (2014), Muzej vučedolske kulture (2015), Memorijal Vodotoranj (2021), sva tri u Vukovaru, te rekonstrukcija i dogradnja Hrvatskoga prirodoslovnog muzeja u Zagrebu (2023). Godine 2010. predstavljao je Hrvatsku na Venecijanskom bijenalu. Predsjednik Udruženja arhitekata Hrvatske bio je 2007–09. Stručne članke i osvrte objavljuje u časopisima Čovjek i prostor i Oris, suautor je (s B. Bobovec i D. Matekovićem) knjige Odrastanje uz arhitekturu. Dječji vrtići i škole u XXI. stoljeću (2020). Dobitnik je mnogobrojnih nagrada, među ostalima Zagrebačkoga salona (1997., 2015), nagrada »Viktor Kovačić« (2002., 2015) i »Vladimir Nazor« (2006. i 2015). Triput je nominiran za nagradu »Mies van der Rohe« Europske unije za suvremenu arhitekturu (2007., 2009., 2016).







Aksmanović, Vladoje (do 1922. Viktor Axmann) (Osijek, 29. VIII. 1878 – Valpovo, 3. III. 1946), arhitekt, jedan od najznačajnijih osječkih arhitekata i urbanista u prvoj polovici XX. st.

Diplomirao je arhitekturu 1901. na Tehničkoj visokoj školi u Münchenu (danas TU München). Nakon rada u Rijeci, Beču i Zagrebu, zajedno s arhitektom Ivanom Domesom osnovao je 1905. u Osijeku poduzeće Axmann i Domes. Potom je radio s graditeljima Vladimirom Malinom i Dušanom Rožićem u poduzeću Axmaro, a od 1936. vodio je samostalno građevinsko poduzeće. Isprva je stvarao u duhu secesije, a nakon I. svj. rata je postupno prihvatio suvremena modernistička kretanja. Projektirao je privatne i javne zgrade te tvorničke pogone u Osijeku, Donjem Miholjcu, Vukovaru, Vinkovcima, Đakovu, Slavonskom Brodu, Dalju, Orahovici i Virovitici. U Osijeku je uz svoje glavno djelo, secesijsku zgradu kina Urania (1912) projektirao Kirurški paviljon i Bakteriološki zavod bolnice (1925), Naučnički i Sokolski dom (1928) i dr. U nastojanju da unese nove moderne težnje prostornoga planiranja, izradio je niz urbanističkih planova za uređenje širega prostora Osijeka. Radove o osječkoj komunalnoj problematici objavio je u Narodnoj obrani (1908), Die Drau (1926., 1927) i Vijestima hrvatskog društva inžinira i arhitekata (1911., 1913).







Bedenko, Vladimir (Zagreb, 14. X. 1943 – Zagreb, 12. I. 2015), arhitekt, stručnjak za povijest arhitekture i zaštitu graditeljskoga nasljeđa.

Diplomirao je 1967. na Arhitektonskome fakultetu u Zagrebu. Magistrirao je 1973. na Filozofskome fakultetu u Zagrebu u području povijesti umjetnosti radom Križevci – urbanistički razvoj (mentor → M. Prelog) te doktorirao 1986. na Arhitektonskome fakultetu u Zagrebu disertacijom Prostorna organizacija i stambena kuća zagrebačkog Gradeca u XIV. i XV. stoljeću (mentori M. Prelog, → A. Mohorovičić). Na Arhitektonskome fakultetu radio je od 1970., u zvanju redovitoga profesora od 1996; bio je predstojnik Katedre za teoriju i povijest arhitekture (1992–97., 2003–09) te Zavoda za graditeljsko naslijeđe (1994–2005). Umirovljen je 2014. Područje njegova znanstvenog i stručnog interesa uključuje teoriju i povijest urbanističkoga i arhitektonskoga razvoja hrvatskih gradova i naselja te zaštitu graditeljskoga nasljeđa, na čemu su se temeljili i nastavni programi kolegija koje je predavao (Razvoj arhitekture, Graditeljsko naslijeđe hrvatskih gradova i naselja, Zaštita arhitekture XIX. i XX. stoljeća, Zaštita urbanog naslijeđa). Bavljenje temama povijesne arhitekture izložio je i predstavio u nizu stručnih i znanstvenih radova, te u knjizi Zagrebački Gradec. Kuća i grad u srednjem vijeku (1989). U suradnji s Matijom Lopcem pripremio je i preveo djelo Deset knjiga o arhitekturi antičkoga rimskog arhitekta i inženjera Marka Poliona Vitruvija (1999), dok je pogovor Vitruvije i njegovo djelo njegov znanstveni doprinos poznavanju Vitruvijeve teorije projektiranja.

Bilinić, Harold (Split, 7. VIII. 1894 – Zagreb, 13. X. 1984), arhitekt, osobito zaslužan za konzervatorske zahvate nakon razaranja u II. svj. ratu u povijesnim jezgrama hrvatskih gradova, najviše u Šibeniku.

Studirao je arhitekturu na Višoj obrtnoj školi u Trstu te na Akademiji likovnih umjetnosti u Firenci gdje je diplomirao 1922. Potom je do 1926. radio u Gradskome građevnom odjelu u Zagrebu, kada se preselio u Buenos Aires. Nakon povratka iz Argentine 1932., ponovno je radio u Gradskome građevnom odjelu u Zagrebu, gdje je neko vrijeme imao vlastiti atelijer. Nakon II. svj. rata zaposlio se u → Arhitektonskome projektnom zavodu u Zagrebu gdje je radio do 1952. Izražavajući sklonost tradiciji uporabom dalmatinskoga kamena, nastojao je ujediniti tradicionalnu i suvremenu arhitekturu.

Najveći je dio njegova opusa nastao u suradnji s → Ivanom Meštrovićem: mauzolej obitelji Račić u Cavtatu (1920–23), Atelijer Meštrović u Zagrebu (1921–25., s V. Kovačićem i D. Iblerom), mauzolej obitelji Meštrović u Otavicama kraj Drniša (1926–31., s L. Horvatom), Meštrovićeva vila na Mejama u Splitu (1931–39., s L. Horvatom), spomenik Neznanomu junaku na Avali u Beogradu (1934–38), Dom hrvatskih likovnih umjetnika u Zagrebu (1934–38., s L. Horvatom, I. Zemljakom i dr.), crkva sv. Marije u Biskupiji kraj Knina (1937–38., s J. Kljakovićem), uređenje Kašteleta u Splitu (1939–41), mauzolej Petra Njegoša na Lovćenu (1969–74., s L. Horvatom). Samostalno je izradio urbanističko rješenje za Strossmayerov spomenik na Strossmayerovu trgu (1925) u Zagrebu. Glavninu njegova samostalnog opusa sačinjavaju konzervatorski zahvati u povijesnim jezgrama hrvatskih gradova. Radio je na obnovi crkve sv. Marka u Zagrebu (1936), katedrale u Senju (oko 1950), u Šibeniku je restaurirao gradsku vijećnicu i uredio prostor pred katedralom (1961) te projektirao nove dijelove u ratu porušene stare gradske jezgre (1947–61). Njegovi urbanistički projekti regulacije Jelačićeva trga (1932) i Kaptola (1933) u Zagrebu nisu ostvareni.

Poslovno-stambena zgrada Herzog u Zagrebu, jedan od najvažnijih primjera zagrebačke moderne, smještena je u ulici Pod zidom, tik do glavnoga gradskog trga.

Građena je 1928–31 (projektanti: I. Fischer, Z. Dumengjić). Kroz zgrade Herzog i Gavella prolazi modernistički pasaž Harmica, također izveden prema projektu I. Fischera i Z. Dumengjić, koji povezuje glavni gradski trg s tržnicom Dolcem. Pasaž je uređen 1987 (B. Šerbetić, M. Kranjc, B. Silađin).

Lovrić, Paško (Dubrovnik, 31. VIII. 1931 – Zagreb, 16. I. 1997), geodet i kartograf, znatno je pridonio geodetskoj i kartografskoj terminologiji, toponomastici, te kartografskoj semiologiji i reprodukciji.

Diplomirao je 1956. na Geodetskom odjelu Arhitektonsko-građevinsko-geodetskoga fakulteta (→ Geodetski fakultet) u Zagrebu. Kao stipendist Humboldtove zaklade boravio je u Bonnu, gdje je doktorirao 1972. disertacijom Beiträge zur Weiterentwicklung des Jugoslawischen Grundkartenwerkes. Od 1959. radio je u Zavodu za kartografiju i reprodukciju karata Geodetskoga fakulteta u Zagrebu. Za redovitoga profesora izabran je 1984. Bio je pročelnik Zavoda za kartografiju (1975–81; 1983–87; 1991–97) te je predavao kartografske i topografske kolegije. Predavao je i u Zagrebu (Arhitektonski fakultet 1979–82; Agronomski fakultet 1988–96) i na građevinskim i geodetskim fakultetima u Ljubljani i Sarajevu (1973–77). Autor je dvaju udžbenika: Kartografska reprodukcija (1983., 1987) i Opća kartografija (1988). Sa suradnicima je objavio više od 90 topografskih i tematskih karata pojedinih hrvatskih regija i nacionalnih parkova, planove hrvatskih gradova (više od 30 u razdoblju 1966–94) te više faksimila starih karata (osobito se ističu karte Zagrebačke biskupije iz 1825. i Zagrebačke županije 1836–42). Bio je autor izložbe Zagreb na geodetsko-katastarskim zemljovidima i u zemljišnim knjigama, održane u Zagrebu 1994. Preveo je s njemačkoga 25 radova uglednih svjetskih kartografa. Bio je predsjednik Saveza geodetskih inženjera i geometara Hrvatske (1973–75), član savjeta → Geodetskoga lista (1976–81), pročelnik Sekcije za kartografiju Hrvatskoga geodetskog društva (1994–97) i redoviti član HATZ-a (1994–97).

Vranić, Vladimir (Schwarz; Leo Vlatko) (Zagreb, 10. XI. 1896 – Zagreb, 3. VIII. 1976), matematičar, stručnjak za vjerojatnost i statistiku.

Pohađao je studij matematike i fizike od 1915. na Mudroslovnom fakultetu u Zagrebu, gdje je doktorirao 1920. disertacijom Prilog novijim istraživanjima o singularitetima funkcija definiranih beskonačnim redovima. Od 1919. bio je pomoćni asistent za matematiku tadašnje Šumarske akademije te asistent pri Zavodu za primijenjenu matematiku Tehničke visoke škole u Zagrebu, od 1922. honorarni docent Geodetskog odsjeka Tehničke visoke škole, od 1927. profesor u Prvoj realnoj gimnaziji te 1931−42. prokurist i glavni aktuar u Odjelu za osiguranje života u Jadranskom osiguravajućem društvu u Zagrebu. Od 1945. bio je docent u Ekonomsko-komercijalnoj školi, poslije na Ekonomskome fakultetu (od 1953. redoviti profesor), a istodobno i honorarni nastavnik na Geodetskom odsjeku Tehničkoga fakulteta te na Prirodoslovno-matematičkome fakultetu. Od 1954. bio je redoviti profesor na Građevinskom odsjeku Tehničkoga fakulteta (od 1956. Arhitektonsko-građevinsko-geodetski fakultet, danas → Građevinski fakultet) u Zagrebu. Predavao je kolegije Numeričko računanje, Matematika, Statistika i dr. Bio je dekan Ekonomskoga fakulteta (1951−52), te Arhitektonsko-građevinsko-geodetskoga fakulteta (1957−58) gdje je bio predstojnik Zavoda za matematiku (1963−64). Umirovljen je 1968. Predavao je i na Prirodoslovno-matematičkome fakultetu u Zagrebu (1947−71).

Znanstveno i stručno bavio se ponajviše teorijom redova i sfernom trigonometrijom te primjenom nomografskih metoda u teoriji linearne i nelinearne korelacije. Proučavao je i slogovnu strukturu hrvatskoga jezika. Kao predstojnik Elektronsko-numeričkoga centra Instituta za matematiku Sveučilišta u Zagrebu istaknuo se 1967. u nabavi elektroničkoga računala CAE 90-40 (→ SRCE; sv. 4), prvoga u nas. Time se promaknuo u doajena znanstvenoga računarstva u Hrvatskoj. Autor je sveučilišnog udžbenika Vjerojatnost i statistika (1958). Dobitnik je Nagrade za životno djelo (1969).

Sinković, Milko (Ljubljana, 8. III. 1897 – Zagreb, 15. VI. 1969), građevinski inženjer, stručnjak za željezničke prometnice.

Diplomirao je 1923. na studiju građevinarstva na Tehničkoj visokoj školi (Vysoké učení technické) u Brnu. Radio je u Direkciji državnih željeznica u centrali u Zagrebu (1923–36) te kao voditelj sekcije za izgradnju pruge Karlovac−Bihać (1936–44). U Zagrebu je bio voditelj odsjeka za obnovu uništenih pruga na području Hrvatske (1945–46). Na Građevinsko-inženjerskom odjelu → Tehničkoga fakulteta u Zagrebu (sv. 4) bio je honorarni predavač od 1925; redoviti profesor od 1949. Umirovljen je 1952. Bio je prodekan Fakulteta (1947–48). Predavao je kolegije Prometnice s prometnom tehnikom, Gradnja cesta i željeznica, Željeznički gornji sloj i održavanje, Specijalne željeznice i Kolodvori. U znanstvenom i stručnom radu se najviše bavio problemima željezničkog i cestovnog prometa, žičarama te prometnim čvorovima. Izradio je projekte za izgradnju pruge Karlovac−Bihać, sudjelovao u oblikovanju željezničkih čvorova u Zagrebu (1933–34. i 1947–48), Beogradu (1947), Rijeci (1947–48., 1957–58. i 1963–64), te Sarajevu, Sisku, Karlovcu, Vinkovcima i Gružu (tijekom 1950-ih). Surađivao je u izradbi Zakona o žičarama u SR Sloveniji 1961. Autor je sveučilišnih skripta Elementi gornjeg stroja (1948), Kolodvori i kolodvorska postrojenja (1948), Kolodvori i kolodvorska postrojenja. Slike (1948) i Željeznički sigurnosni uređaji (1948) te udžbenika Viseće žične željeznice (1951).

Dječji vrtić Sopot, jedno od važnijih ostvarenja u polju gradnje odgojno-obrazovnih zgrada u Zagrebu nakon II. svjetskog rata.

Izgrađen je 1974–77 (projektanti: A. Dragomanović, R. Nikšić).

Robna kuća Nama u Trnskom, jedno od važnijih ostvarenja u polju gradnje trgovačkih zgrada u Zagrebu nakon II. svjetskog rata.

Izgrađena je 1966 (projektant: A. Dragomanović).

Krčki most, most koji spaja otok Krk s kopnom, izgrađen 1980; svojedobno most s najvećim armiranobetonskim lukom na svijetu, raspona 390 m, od kopna do otočića Sveti Marko.

Duljina mosta s prilazima je 1430 m. Izgrađen je na području između uvala Črišnjevo i Skot u općini Kraljevica s kopnene strane, na priobalnom otočiću Sveti Marko, te na području općine Omišalj na Krku. Radovi na izgradnji mosta započeli su 1976. Projektant je bio Ilija Stojadinović, izvođači beogradska Mostogradnja i zagrebačka Hidroelektra, a gradnju je vodio Stanko Šram.







Plivalište Vukovar, plivališni centar s dvoranskim olimpijskim bazenom, vanjskim bazenima i pratećim sadržajima smješten u Borovu Naselju; među najmodernijim je objektima te vrste u Hrvatskoj.

Izgrađen je 2017 (projektant: I. Turato).

Centar Zamet, multifunkcijski centar u Rijeci koji udomljuje sportsku dvoranu, mjesnu samoupravu, knjižnicu i niz drugih javnih, sportskih i uslužnih sadržaja, a odlikuje se višestruko nagrađivanom suvremenom arhitekturom.

Izgrađen je 2009 (projektant: Studio 3LHD).

Dvorana Krešimira Ćosića, središnja građevina Sportskoga centra Višnjik u Zadru, višenamjenska sportska dvorana nadsvođena osebujnom čeličnom i armiranobetonskom kupolom.

Izgrađena je 2008 (projektant: M. Hržić).

Plivačko-vaterpolski centar Mladost u Zagrebu, središnji objekt Sportskog parka Mladost u Zagrebu s dvoranskim plivalištem dojmljive arhitekture. Grijanje je riješeno uporabom geotermalne vode.

Izgrađen je 1987 (projektanti: V. Penezić, K. Rogina).

Školska sportska dvorana Mladost u Karlovcu, jedna od prvih suvremenih sportskih dvorana u Hrvatskoj; i danas je središnji objekt karlovačke sportske infrastrukture.

Izgrađena je 1966–67 (projektanti: S. Jelinek, F. Dulčić, S. Krajač).

Sokolana u Bjelovaru, dom Hrvatskoga sokola s dvoranom za tjelovježbu. Lijep je primjer sličnih građevina koje su se početkom XX. st. gradile u mnogim hrvatskim gradovima kao središta sportskog i društvenog života.

Podignut je 1911–12 (projektanti: M. Pilar i D. Sunko).