Pičman, Josip (Lekenik, 14. II. 1904 – Zagreb, 7. II. 1936), arhitekt, predstavnik modernoga arhitektonskog izričaja, jedan od najinovativnijih hrvatskih arhitekata u razdoblju između dvaju svjetskih ratova.

Diplomirao je 1929. na Arhitektonskom odsjeku → Tehničkoga fakulteta u Zagrebu (sv. 4). Godine 1930. radio je u atelijeru arhitekta Hansa Poelziga u Berlinu, gdje je sudjelovao u izgradnji tvornice I. G. Farben u Frankfurtu na Majni, što je znatno utjecalo na njegov odnos prema modernoj arhitekturi, osobito prema primjeni novih materijala i tehnologija. Nakon godinu dana vratio se u Zagreb, gdje je kratko djelovao u atelijeru → Huge Ehrlicha, a od 1932. samostalno, najčešće u suradnji s → Josipom Seisselom. Posljednje dvije godine života bio je asistent volonter na zagrebačkom Tehničkome fakultetu na katedri → Janka Holjca (Gospodarsko i industrijsko graditeljstvo). Jedan je od osnivača i član → radne grupe Zagreb (1932), koja se zauzimala za progresivne ideje moderne arhitekture.

Iako je profesionalno djelovao nepunih sedam godina, u tom razdoblju izradio je više od 30 idejnih studija i natječajnih projekata (Glavna pošta u Beogradu, s A. Baranyaijem, 1930; Zakladni blok u Zagrebu, s J. Seisselom, 1932; Hrvatski kulturni dom na Sušaku, 1934. i dr.), od kojih je izvedeno tek nekoliko: planinarska kuća u Suhom (1928), u Zagrebu – obiteljska kuća Zimpermann u Zvonimirovoj ulici 92 (s I. Velikonjom, 1931), stambena zgrada Puk u Gajevoj 23 (sa S. Hribarom i I. Velikonjom, 1933) te mljekarski i agronomski paviljon Poljoprivredno-šumarskoga fakulteta na Svetošimunskoj cesti 25 (s Radnom grupom Zagreb, 1935). Neki od njegovih neizvedenih projekata objavljeni su 1932. u zborniku o modernoj arhitekturi Problemi savremene arhitekture (uredio S. Planić). Izlagao je na III. izložbi → Udruženja umjetnika Zemlja (1931) i na II. izložbi jugoslavenske suvremene arhitekture u Beogradu (1933). Kao član Radne grupe Zagreb izlagao je na IV. izložbi grupe 1932. te na izložbi CIAM-a u Parizu (1933) i sudjelovao u radu kongresa CIAM-a u Ateni (1933).

Garić grad, jedan od najstarijih i najvećih tvrdih gradova u sjevernoj Hrvatskoj; nalazi se na sjevernim obroncima Moslavačke gore iznad sela Podgarića. Dao ga je izgraditi Bela IV.  Arpadović najkasnije 1256., kad se prvi put spominje, a 1544. osvojili su ga i razorili Osmanlije. Obnavljao se više puta od polovice 1960-ih.

Sastoji se od prostrana dugačka i uska dvorišta, triju ulaza, branič-kule, samostojeće središnje kule (palas), niza manjih i većih građevina naslonjenih s unutarnje strane na obrambene zidove, te cisterne.







Kapetanović, Zlatko (Zagreb, 27. II. 1953), dizajner, stručnjak za industrijski dizajn i vizualne komunikacije.









Diplomirao je 1976. u Školi dizajna Kalifornijskog instituta umjetnosti (CaIArts) u Santa Clariti, a magistrirao 2006. na Grafičkome fakultetu u Zagrebu. Radio je kao industrijski dizajner u Institutu za elektrotehniku Končar (1979–84. i 1986–90) te u Tvornici računskih strojeva (1984–86); 1990–97. bio je slobodni umjetnik. Od 1989. je honorarno predavao na Interfakultetskom studiju dizajna (danas odsjek → Studij dizajna Arhitektonskoga fakulteta) u Zagrebu, gdje je zaposlen od 1997., od 2013. redoviti profesor; umirovljen je 2022. Vodio je kolegije Projektiranje–industrijski dizajn I–VI na preddiplomskome studiju te Industrijski dizajn I–IV na diplomskome studiju. Bio je voditelj Studija dizajna 2006–11. Autor je mnogobrojnih uspjelih dizajnerskih rješenja za elektroindustriju, među kojima se ističu električna tiristorska lokomotiva serije 442 (1982), gama prenosivi uređaj za zavarivanje (1983), tablet-sustav za raspodjelu hrane u bolnicama (1985), cjedilo agruma Citrusetta (1988) za poduzeće Rade Končar, univerzalni bankovni pisač TRS 855 (1988) za Tvornicu računskih strojeva, i dr. Izlagao je na Zagrebačkome salonu (1983. i 1992) i drugdje, dobitnik je mnogih priznanja, među kojima i Nagrade »Vladimir Nazor« (1983). Jedan je od osnivača Hrvatskoga dizajnerskog društva (1983).















Arhitektonski projektni zavod (APZ), organizacija za arhitektonsko projektiranje osnovana u Zagrebu 1946. pod imenom Zemaljski građevno-projektni zavod NRH. Bio je prva i središnja takva organizacija u zemlji, a djelovao je pod nadzorom Ministarstva građevina NRH. Okupivši tridesetak arhitekata i inženjera drugih struka, obavljao je arhitektonsku, urbanističku, konstruktivno-statičku, strojarsko-tehnološku, geodetsku i druge djelatnosti, sudjelujući u poslijeratnoj obnovi zemlje i ubrzanoj izgradnji industrijskih pogona. Djelovao je u prostorima u Petrinjskoj ulici 7, a prvi mu je direktor bio Branko Tučkorić.

Iz te su se organizacije ubrzo osamostalili Zemaljski geodetski zavod (→ Državna geodetska uprava), → Inženjerski projektni zavod, Urbanistički institut NRH (→ Urbanistički institut Hrvatske) i Industrijski projektni zavod, dok je jezgra usredotočena na industrijsku i opću arhitekturu ostala u matičnoj organizaciji. U Zavodu su 1947. radila 102 namještenika i vanjska suradnika, od kojih 30 arhitekata, 17 građevinskih inženjera i pet strojarskih inženjera. Zavod su tada činili Odjel industrijske arhitekture (→ Stjepan Gomboš – šef odjela, → Bela Auer, → Lavoslav Horvat, → Mladen Kauzlarić, → Bruno Milić i dr.), Odjel opće arhitekture (→ Kazimir Ostrogović – šef odjela, → Franjo Bahovec, → Hinko Bauer, → Zlatko Neumann, → Đuro Peulić, → Vladimir Potočnjak, → Josip Seissel, → Antun Ulrich, → Ivo Vitić i dr.), Odjel za mostogradnju (→ Krunoslav Tonković – šef odjela, → Marijan Ivančić i dr.), Statička radna grupa (→ Vlado Juranović – šef grupe, Josip Jelovac, → Otto Werner i dr.), Strojarska radna grupa (Ivo Richtman – šef grupe, Bruno Zergollern i dr.). Nakon niza promjena imena, od 1947. nosi naziv Arhitektonski projektni zavod (APZ) Hrvatske.

U početnom su razdoblju (1947) najznačajniji projekti bili iz područja industrijske arhitekture: Tvornica Rade Končar, Tvornica parnih kotlova, Omladinska tvornica Jedinstvo, Fotokemika u Zagrebu, Tvornica vagona Đuro Đaković u Slavonskom Brodu, Tvornica konca Dalmatinka u Sinju, Jugovinil, tvornica plastičnih masa u Kaštel Sućurcu i dr. Do početka 1950-ih radovi zavodskih djelatnika osvojili su mnogobrojne nagrade na natječajima za reprezentativne zgrade jugoslavenske federacije i njezinih republika (zgrada Predsjedništva vlade i hotel Jugoslavija u Beogradu, novogradnja Zagrebačkog velesajma na Savskoj cesti), kao i za tipske i montažne zgrade (stambene zgrade, kinodvorane, zadružni domovi).



















Početkom 1950. u Zavodu je bilo više od 200 zaposlenih, a provodila se unutarnja reorganizacija na manje projektantske skupine s većom prepoznatljivosti pojedinaca. Kao etapa procesa decentralizacije koji je zahvatio cijelu zemlju, dotadašnji se Zavod 1951. podijelio na nekoliko projektantskih poduzeća: APZ kao pravni sljednik dotadašnje organizacije, → APZ Plan u koji je prešla skupina projektanata predvođena S. Gombošem, te arhitektonski projektni biroi Haberle (→ Marijan Haberle), Ostrogović i Vitić. U razdoblju 1951–54. APZ je, iako brojčano i kadrovski prepolovljen, ostao jedna od najvažnijih arhitektonskih projektnih organizacija u zemlji, baveći se uglavnom stambenom, zdravstvenom i industrijskom arhitekturom.

Ipak, proces dezintegracije poduzeća na projektantske timove nastavio se, te je APZ 1954. konačno prestao s radom, a u njegovim su prostorima donedavni djelatnici osnovali niz projektantskih poduzeća. To su bili arhitektonski projektni biroi (APB) Auer, Bartolić (→ Ivo Bartolić), Delenardo, Dumengjić (→ Zoja Dumengjić), Geršić (poslije AB-54; → Ivo Geršić), Horvat – Bilinić (→ Harold Bilinić), Neumann, Novak (poslije Novak – Tušek), Pavešić, Plehati, Tučkorić, Ulrich, Statički biro (SB) Keller i Projektni biro za instalacije Zergollern. Nakon donošenja novih propisa o radu i sastavu projektnih organizacija, od 1963. je ponovno djelovao APZ okupljajući dotadašnje biroe Bartolić, Delenardo, Horvat, Novak – Tušek, Plehati, Tučkorić i Keller. U tom razdoblju APZ je uglavnom projektirao hotelske, industrijske i poslovne zgrade. Odlaskom pojedinih projektanata u mirovinu, 1974. imao je samo četiri arhitektonska atelijera i biroe za instalacije, statiku i termoinstalacije te ukupno samo 45 djelatnika. Uključivanjem u projektiranje i izgradnju golemoga hotelskog kompleksa u Dagomisu kraj Sočija, od 1976. APZ je kadrovski jačao, u njegov sastav 1977. ušao je i AB-54, pa je do kraja 1978. imao gotovo 100 zaposlenih (→ Ivan Piteša, → Marijan Turkulin). Osnaženo poduzeće projektiralo je raznovrsne i zahtjevne stambene, poslovne, hotelske, zdravstvene i industrijske zgrade. Godine 1982. APZ je obuhvaćao deset arhitektonskih atelijera i sedam inženjerskih biroa. Nakon osamostaljenja Hrvatske, APZ od 1995. djeluje kao dioničko društvo APZ – inženjering d. d.

Važniji su projekti u posljednjih nekoliko desetljeća zdravstvene zgrade (više zgrada Kliničkoga bolničkoga centra Rebro u Zagrebu 2003. te dogradnje bolnica u Zaboku 1998., Čakovcu 2003., Zadru 2005), hoteli (Sheraton u Zagrebu 1986), poslovne zgrade (Plive 1997. u Zagrebu, Istragrafike u Kanfanaru 2004–05; poslovno-sportski kompleks Cibona 1985–86. u Zagrebu), sportske zgrade (bazeni Mladost 1986. i Utrine 2002. u Zagrebu), škole (Bili brig u Zadru 2006. i u Župi dubrovačkoj 2006), stambeni objekti, granični prijelazi, drugi objekti različite namjene (Vojni ordinarijat 1997. i Garaža Tuškanac 2005. u Zagrebu), urbanistički i prostorni planovi. Nakon razdoblja uspona i padova, poduzeće je 2021. zapošljavalo 14 djelatnika.

Arhitektonski projektni zavod Plan (APZ Plan), organizacija za arhitektonsko projektiranje osnovana u Zagrebu 1951. Nastala je izdvajanjem Odjela industrijske arhitekture iz → Arhitektonskoga projektnoga zavoda predvođenoga → Stjepanom Gombošem. Prvi direktor bio je Veljko Kauzlarić (do 1966). Djelovanje APZ-a Plan je isprva bilo usmjereno na industrijsku arhitekturu, no ubrzo je prošireno i na raznovrsne zahtjevne arhitektonske zadatke te zadatke prostornog i urbanističkog projektiranja, pa je APZ Plan niz godina bio jedna od vodećih projektnih organizacija u zemlji. Nakon obavljene pretvorbe i privatizacije sredinom 1990-ih, nosio je naziv Plan d. d. U izmijenjenim društvenim i gospodarskim okolnostima Plan je od 2010-ih stagnirao te je, nakon proglašenja stečaja, konačno ugašen 2017.

Tijekom desetljeća djelovanja APZ-a Plan istaknuli su se projektanti → Franjo Bahovec, Marta Berček Gomboš, Juraj Bertol, → Ivan Franić, S. Gomboš, Mirko Hamel, Josip Hitil, Dražen Janković, Slobodan Jovičić, Franjo Kamenski, Sergije Kolobov, Darko Kosar, → Petar Kušan, → Aleksander Laslo, Milena Milač, Dragica Perak, → Egon Steinman, Milan Tomičić, → Božidar Tušek, Ivo Žuljević i drugi.

U osnovnoj djelatnosti APZ-a realizirani su važni projekti u području turističke arhitekture (hoteli International u Zagrebu 1967–69., Zagreb Inter-Continental, danas Westin, 1969–75., Plat kraj Dubrovnika 1970–72., Aurora i Vespera u Malom Lošinju 1974–77., Kamensko u Donjem Lapcu 1977–78., Turističko-rekreacijski centar Mihanović u Tuheljskim Toplicama 1980–83., i dr.); poslovnih zgrada (neboder u Ilici 1 1959., robna kuća NA-MA na Kvaternikovu trgu 1968. i u Kustošiji 1970., zgrada INA – Naftaplina u Šubićevoj ulici 1979–83., Importanne Galleria na Iblerovu trgu 1992–99. u Zagrebu, robna kuća Trudbenik u Zelini 1976–79., i dr.); stambenih zgrada (Savica – Blok IV u Zagrebu 1977–83., stambeno naselje Slavonija I i II u Slavonskome Brodu 1978–82., stambene zgrade K2-3, K2-4 i K2-5 na Jarunu 1981. i stambeno-poslovna zgrada Hypobanke na Martinovki 1992–96. u Zagrebu, i dr.); industrijske arhitekture (željezara u Varešu 1952., vodotornjevi u Sisku 1953., Belišću 1960. i Vukovaru 1964–65., tvornice stakla Straža u Humu na Sutli 1954., dizala Radnik u Zagrebu 1955–56., karbida i cijanamida Dalmacija u Dugom Ratu 1955–58., Termoelektrana – toplana I 1958. i II 1978. u Zagrebu, tvornice namještaja Florijan Bobić u Varaždinu 1958., celuloze i papira u Belišću 1959–83. i Plaškom 1960., Gavrilović u Petrinji 1958–75., Janko Gredelj 1958–67., Tvornica ulja 1959–69., Josip Kraš 1962–64. i RIZ 1964. u Zagrebu, i dr.); zdravstvenih zgrada (domovi zdravlja u Jastrebarskom 1954., Novoj Gradiški 1962., Slatini 1963., Đakovu 1965., Dvoru na Uni 1965., Županji 1965., Belom Manastiru 1965., Okučanima 1976–77., bolnice u Puli 1957., Lovranu 1958., Novoj Gradiški 1958., Virovitici 1974., Laboratorij Imunološkoga zavoda 1959. i knjižnica Istraživačkog instituta Plive 1970. u Zagrebu, i dr.); zgrada za kulturu i obrazovanje (kinodvorana Studentskoga centra 1957., adaptacija zgrade Narodnih novina, danas Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 1978., osnovna škola Ivana Gundulića 1959., tehnička škola Rade Končar, danas Strojarska tehnička škola Frana Bošnjakovića, u Voltinom naselju 1964–70., sve u Zagrebu i dr.); sportske arhitekture (Zimski bazen Mladost 1952–56., stadion na Šalati 1956., žičara Sljeme 1963. u Zagrebu i dr.) te prostornoga planiranja.

Vulin, Ante (Tonči) (Pag, 12. VII. 1932 – Zagreb, 5. II. 2012), arhitekt, zapažen po projektima zajedničkog i individualnog stanovanja te zgrada javne namjene.

Diplomirao je 1959. na Arhitektonskom odsjeku Arhitektonsko-građevinsko-geodetskoga fakulteta (→ Arhitektonski fakultet) u Zagrebu, na kojem je bio zaposlen od 1957., u zvanju redovitoga profesora od 1985. Od 1971. do umirovljenja 2002. bio je nositelj kolegija Crtanje I i II, Plastično oblikovanje i dr. Bio je predstojnik Katedre za arhitektonsko projektiranje (1987–89), prodekan (1981–85) i dekan (1989–93), te voditelj → Studija dizajna Arhitektonskoga fakulteta (1998–2002). U pedagoškom radu slijedio je smjernice koje je dao Kamilo Tompa, te ih nastavljao i nadopunjavao tijekom dugogodišnjeg djelovanja zajedno s Josipom Vaništom i mlađim suradnicima.







Kao arhitekt praktičar ostvario je djela koja predstavljaju uspješan spoj suvremene arhitekture i lokalnih posebnosti. Među mnogobrojnim realizacijama ističu se one u Šibeniku: obiteljska kuća Matulja na Brodarici (1963; srušena 2016), Autobusni kolodvor (1970–73), Muzej grada Šibenika – adaptacija, rekonstrukcija i interpolacija u Kneževoj palači (1972–75), Robna kuća Šibenka (danas City Life; 1978–80., s V. Vulin); stambeni sklop Šubićevac s 300 stanova (1987., s V. Vulin), Osnovna škola Vidici (1991., s V. Vulin), te one u Zagrebu: stambena zgrada Instituta građevinarstva Hrvatske u Ulici Milana Sachsa 4–6 (1973), isusovačka župna crkva, Knjižnica »Juraj Habdelić« i Filozofski fakultet Družbe Isusove na Jordanovcu (1991–99., s V. Vulin), proširenje Šumarskoga fakulteta – VII. paviljon (1997–99., s D. Vulin Ileković i B. Ilekovićem), Poslovno-trgovački centar i hotel Antunović u Zagrebačkoj aveniji 100A (2002–06., s D. Vulin Ileković i B. Ilekovićem), Knjižnica Filozofskog fakulteta (2007., s D. Vulin Ileković i B. Ilekovićem). Autor je ili koautor (s M. Bošnjakom, I. Jurasom, V. Vulin, N. Šegvićem, E. Špirićem i dr.) mnogih visokoocijenjenih natječajnih radova.







Uz pedagošku i arhitektonsku djelatnost, bavio se uređenjem interijera, opremom knjiga, plakatima, scenografijama te je izlagao na izložbama (Nove tendencije, 1964., Konstruktivizam i kinetička umjetnost, 1998). Bio je predsjednik → Društva arhitekata Zagreba (1982–86). Dobitnik je nagrada Zagrebačkog salona (1971., 1976), »Vladimir Nazor« (1975), »Viktor Kovačić« (1980), »Drago Galić« (1987) te Nagrade »Vladimir Nazor« za životno djelo (2007). Od 1977. član je suradnik, od 1986. izvanredni član, a od 1991. redoviti član HAZU-a, bio je voditelj Kabineta za arhitekturu i urbanizam (2011–12), tajnik Razreda za likovne umjetnosti (2001–03., 2011–14) i član Predsjedništva (2004–10).

Begović, Miroslav (Osijek, 31. VIII. 1925 – Zagreb, 30. VIII. 2004), arhitekt, predstavnik suvremenog arhitektonskog izraza, pokretač osnivanja → Hrvatskoga muzeja arhitekture u Zagrebu, kojega je bio dugogodišnji voditelj.

Diplomirao je 1952. na Arhitektonskom odsjeku Tehničkoga fakulteta (od 1962. → Arhitektonski fakultet) u Zagrebu, gdje se 1964. habilitirao radom Umjetna rasvjeta i boja u radnim prostorima industrije, te doktorirao 1980. disertacijom Razvoj i perspektiva arhitekture muzeja umjetnosti (mentor → N. Šegvić). Od 1952. do 1964. radio je kao asistent u Zavodu za arhitekturu i urbanizam Instituta za likovne umjetnosti JAZU-a. Na Arhitektonskome fakultetu u Zagrebu započeo je djelovati 1962. kao honorarni asistent Mladena Kauzlarića; redovitim profesorom postao je 1980. Bio je predstojnik Katedre za arhitektonsko projektiranje 1972–76., te prodekan za nastavu 1972–74. Umirovljen je 1995.

Projektirao je i izvodio javne građevine, ponajviše turističke i muzejsko-galerijske namjene, te unutarnja uređenja, bavio se problematikom rasvjete u arhitekturi, rekonstrukcijom i sanacijom povijesnih dijelova Zagreba, na čemu su se temeljili i nastavni programi kolegija koje je predavao (Arhitektura industrijskih zgrada, Arhitektura muzeja i izložbenih prostora, Arhitektonsko projektiranje, Interijer, i dr.). Među turističkim zgradama ističu se hoteli Mimoza u Tivtu (sa S. Mitić, 1954) i Eden u Rovinju (s I. Bartolićem, 1971), a među muzejsko-galerijskima Atelijer Meštrović u Mletačkoj ulici 8 u Zagrebu (adaptacija, 1963) i Galerija naivne umjetnosti u Hlebinama (1968., druga etapa 1985). Autor je projekata za izložbeni paviljon tvornice Đuro Đaković na Zagrebačkom velesajmu (1961), te za rekonstrukcije robne kuće Varteks na Jelačićevu trgu 8 (1967) i velike vijećnice Hrvatskoga sabora na Trgu sv. Marka 6 (1996) u Zagrebu. Među njegovim se projektima posebno ističe revitalizacija i dogradnja poslovno-stambenoga bloka između Tkalčićeve i Radićeve ulice te Krvavog mosta u Zagrebu, kao simbioze povijesne i suvremene arhitekture (1973–87) koja je doživjela kontroverzne ocjene stručnjaka i javnosti. Bio je glavni urednik časopisa → Čovjek i prostor (1967–76), predsjednik Društva arhitekata Zagreba (1967), te pokretač i voditelj Hrvatskog muzeja arhitekture (1995–2004). Godine 1990. postao je redovitim članom JAZU-a (danas HAZU). Bio je tajnik Razreda za likovne umjetnosti (1989–98), te potpredsjednik HAZU-a (1998–2003). Dobitnik je mnogobrojnih nagrada, među ostalima nagrada za životno djelo »Viktor Kovačić« (1972) i »Vladimir Nazor« (1988).













Fellner i Helmer, arhitektonski atelijer koji je djelovao 1873–1919. u Beču. Osnovali su ga arhitekti Ferdinand Fellner (Beč, 1847 – Beč, 1916) i Hermann Gottlieb Helmer (Harburg, danas dio Hamburga, 1849 – Beč, 1919). U oblicima povijesnih stilova visoke renesanse, baroka i rokokoa Fellner i Helmer izvodili su kazališta (njih pedesetak), koncertne dvorane, dvorce i druga najreprezentativnija zdanja u gradovima srednje i istočne Europe (Augsburg, Berlin, Beč, Brno, Bratislava, Budimpešta, Graz, Hamburg, Karlovy Vary, Odesa, Prag, Salzburg, Sofija, Zürich). Neovisno o namjeni građevine, njihov se arhitektonski izričaj odlikovao sklonošću prema izrazitoj dekoraciji, razigranosti i voluminoznosti pročelja te bogatoj raščlanjenosti krovne zone, svojstvenima kasnom historicizmu. Svojim djelovanjem ostavili su traga i u Hrvatskoj, ostvarivši neka od monumentalnih djela historicizma naših krajeva.

Prema njihovim su projektima izvedeni Hrvatsko narodno kazalište Ivana pl. Zajca u Rijeci (1883–85) te Hrvatsko narodno kazalište u Zagrebu (1894–95). U Rijeci su izveli i Palaču (Palazzo) Modello na Korzu okruženu Bačvarskom i Uljarskom ulicom te ulicama Matije Gupca i Ivana Zajca (1885). Nacrte Umjetničkoga paviljona izgrađenoga za izložbu u Budimpešti prilagodili su pri preseljenju metalne konstrukcije krovišta i ponovnoj izgradnji u Zagrebu (1898), gdje su također projektirali zgradu Eskomptne banke u Ilici 3 (1898), dogradnju zapadnoga krila Doma Hrvatskoga sokola na Trgu Republike Hrvatske 6 s električnom centralom i spremištima obližnjega Kazališta (1895), te adaptaciju barokne palače i kule obitelji Pongratz u Visokoj 22 (1902; danas državna rezidencija). Helmer je samostalno projektirao kazalište i koncertnu dvoranu u Varaždinu (1870–73). Među prvima su u Hrvatskoj počeli primjenjivati suvremene načine građenja i konstrukcije krovišta, napose one metalne.



















Šegvić, Neven (Split, 26. I. 1917 – Split, 13. X. 1992), arhitekt i teoretičar arhitekture, sljedbenik suvremenih funkcionalističkih načela u arhitekturi, jedan od najutjecajnijih hrvatskih arhitekata druge polovice XX. st.

Diplomirao je 1942. na → Arhitektonskom odjelu Akademije likovnih umjetnosti u Zagrebu u klasi → Drage Iblera. Tijekom studija (1937–41) radio je kao crtač u atelijeru → Ivana Meštrovića s → Haroldom Bilinićem i → Lavoslavom Horvatom. Od 1942. sudjelovao je u antifašističkoj borbi, a 1944–45. boravio je u Splitu, te bio prvi glavni urednik dnevnoga lista Slobodne Dalmacije. Potkraj 1945. otišao je u Zagreb, gdje je kratko radio u Ministarstvu građevina NR Hrvatske, a 1946. zaposlio se na Arhitektonskom odsjeku Tehničkoga fakulteta (→ Arhitektonski fakultet), gdje je ostao sve do umirovljenja 1987., u zvanju redovitoga profesora od 1972. Na Fakultetu je doktorirao 1978. disertacijom Pristup arhitekturi (mentorica → S. Sekulić). Obavljao je dužnosti dekana Fakulteta (1968–72., 1985–87), predstojnika Kabineta za arhitekturu najnovijeg doba (1968–76) i predstojnika Katedre za arhitektonsko projektiranje (1970–72., 1983–85). Bio je nositelj više kolegija iz područja arhitektonskoga projektiranja te povijesti i teorije moderne arhitekture. Od 1946. do 1955. predavao je i na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu kolegij Arhitektura, slikarstvo, kiparstvo.













U svojem projektantskom radu obuhvatio je širok raspon od novogradnja do urbanističkih rješenja i rekonstrukcija objekata spomeničkoga značaja. Među izvedenim projektima u Splitu ističu se: kuća Cipci na Putu Meja (1941), poslovna zgrada na Poljani kraljice Jelene 1 na Peristilu (1961–64), stambeno-poslovna zgrada Lloyd’s Register of Shipping u Kašićevoj 21 (1963) i poslovna zgrada Pomorske privrede na Obali kneza Branimira 14–16 (1964., danas Hrvatski zavod za zdravstveno osiguranje). Izvan Splita realizirao je dvije stambeno-poslovne zgrade u Vukovarskoj ulici 56–60 (1947–49) i 222–224 (1953–59) u Zagrebu, osnovne škole u Kumrovcu (s B. Radimirom, 1955), Arbanasima kraj Zadra (1956) i Visu (s A. M. Jelinčić, 1964), hotelski kompleks Perna na Pelješcu (s B. Radimirom, 1971), zgradu Muzeja revolucije na Trgu Riccarda Zanelle 1 u Rijeci (1972–76., danas Muzej grada Rijeke), i dr. Izveo je rekonstrukcije ljetnikovca Sorkočević u Dubrovniku (1950–53) i palače Karaman u Splitu (1951–57), te nadogradnju hotela Excelsior u Dubrovniku (s A. M. Jelinčić, 1963). Autor je niza projekata i natječajnih radova od kojih su najznačajniji: zgrada CK KPJ u Beogradu (1947., I. nagrada, s B. Bonom, D. Galićem i A. Augustinčićem), adaptacija samostanskoga sklopa sv. Marije u Zadru (1949–53), regulacija zapadne obale gradske luke u Splitu (1959., I. nagrada, sa skupinom autora iz Urbanističkoga zavoda Dalmacije), hotelski kompleks Marjan u Splitu (1968–70), memorijalni kompleks Dotrščina u Zagrebu (1980., I. nagrada).













Bio je osnivač (1980) i dugogodišnji voditelj znanstvenoga projekta Atlas arhitekture Republike Hrvatske, te glavni urednik časopisa Arhitektura (1947–51). Njegov kritički i teorijski rad koji uključuje arhitektonsku baštinu XX. st., posebice u Hrvatskoj, zapisan je u mnogim člancima koje je kontinuirano objavljivao u časopisima Arhitektura, Čovjek i prostor i dr. Priredio je izložbu Arhitektura u Hrvatskoj 1945–1985., kojoj je posvećen tematski broj časopisa Arhitektura (1986), a koja je bila prvi sintetski i kritički pregled poslijeratne hrvatske arhitekture. Dobitnik je mnogobrojnih nagrada, među ostalima »Viktor Kovačić« (godišnja 1964., za životno djelo 1981), »Vladimir Nazor« (godišnja 1965., za životno djelo 1985) i republičke i savezne nagrade Borbe (1976). Po njemu je nazvana nagrada koju → Udruženje hrvatskih arhitekata od 1996. dodjeljuje istaknutim pojedincima za iznimni publicistički, kritički, znanstveno-istraživački i teorijski rad u području arhitekture.

BINA-Istra d. d., trgovačko društvo sa sjedištem u Lupoglavu osnovano 1995. radi financiranja, izgradnje i upravljanja Istarskim ipsilonom, cestovno-prometnim pravcem u Istri.







U mješovitom je hrvatsko-francuskom vlasništvu (francuska grupa Bouygues, → INA (sv. 2), Istarska autocesta, → Hrvatske autoceste i dr.). S Vladom RH potpisala je ugovor o koncesiji (1995) za financiranje, građenje i održavanje Jadranske autoceste te upravljanje njome na dionicama Dragonja–Pula i Kanfanar–Pazin–Matulji (I. i II. faza), u ukupnoj duljini od 145 km i, prema osnovnom ugovoru, na rok od 32 godine od puštanja u promet I. faze. Ugovor o koncesiji zasnovan je na modelu privatno-javnoga partnerstva i prvi je takav sklopljen u Hrvatskoj. U koncesiju je bila uključena već izgrađena dionica od Matulja do Pazina zajedno s tunelom Učkom, u ukupnoj duljini od 47 km te dionica Kanfanar–Medaki u duljini od 7 km, što je činilo ukupno 54 km, sve u profilu poluautoceste, a koncesijsko društvo BINA-Istra obvezalo se izgraditi preostalih 90 km poluautoceste i prema rastu prometne potražnje (prosječni godišnji promet iznosi više od 10 000 vozila na dan) drugu polovicu autoceste u ukupnoj duljini od 145 km (uključujući i drugu cijev tunela Učke).

Prva faza projekta odnosila se na izgradnju jednog kolnika buduće autoceste koji se sastoji od dva vozna traka na kojima se odvija dvosmjerni promet (dionica Dragonja–Pula i Pazin–Kanfanar). Druga faza projekta obuhvaćala je izgradnju drugoga paralelnog kolnika na dionici Dragonja–Pula i Kanfanar–Matulji. Prva se faza dijelila na fazu 1A i fazu 1B. Faza 1A odnosila se na izgradnju ceste na dionicama Kanfanar–Vodnjan i Kanfanar–Rogovići kao i izgradnju čvora Kanfanar, a puštena je u promet 1999., dok se faza 1B odnosila na dionice Medaki–Umag i Vodnjan–Pula (puštene u promet 2005. i 2006).

Druga faza projekta obuhvaćala je fazu 2A i fazu 2B, dok se faza 2B dijelila na dvije podfaze (2B-1 i 2B-2). Faza 2A odnosila se na izgradnju drugoga paralelnog kolnika na dionicama Umag–Pula i Kanfanar–Rogovići te na izgradnju pristupne ceste između čvorova Pula i Pomer. Faza 2A odnosila se i na poboljšanje postojeće dionice tunel Učka–Matulji. Dionice faze 2A puštene su u promet 2010. i 2011. Faza 2B-1 odnosila se na izgradnju drugoga paralelnog kolnika na dionici Rogovići–Vranja. Dionica autoceste A8 od Rogovića do Cerovlja otvorena je u punome profilu 2020., a 2021. od Cerovlja do Lupoglava te dio punoga profila prema Vranji kraj tunela Učke. Druga cijev tunela Učke duljine 5,63 km probijena je 2023. i dio je podfaze 2B-1, koja uz tunel uključuje i dopunu na puni profil izgradnjom drugoga traka od čvora Vranja do tunela Učke (portal Kvarner).













Ugovor za izgradnju drugoga kolničkog traka od tunela Učke (portal Kvarner) do čvorišta Matulji, dionice duge gotovo 10,3 km, potpisan je 2023. Predviđena je i izgradnja drugoga vijadukta preko rijeke Mirne te vijadukta Limska Draga, kako bi se završio puni profil te dionice autoceste. Nakon dovršetka tih dviju podfaza, mreža Istarskog ipsilona A8 i A9 bit će u cijelosti izgrađena u punome profilu te će se nakon dovršetka čvora Matulji spojiti s obilaznicom Rijeke, odnosno s mrežom autocesta. Rok koncesije BINA-Istre produljen je do 2041.







U potpunom je vlasništvu BINA-Istre poduzeće BINA-Istra Upravljanje i Održavanje, trgovačko društvo osnovano 1998., kojemu je osnovna djelatnost održavanje Istarskoga ipsilona, upravljanje njime i naplata cestarine. Sjedište mu je u Lupoglavu, a organizacijom, održavanjem te zaštitom ceste ukupne duljine 90 km (uključujući tunel Učku) i objekata bave se četiri službe s ukupno 220 zaposlenika (2023).

Uz druga dva koncesijska društva (Autocesta Zagreb–Macelj i Hrvatske autoceste), članica je strukovnoga udruženja HUKA (Hrvatska udruga koncesionara za autoceste s naplatom cestarine) osnovanoga 2003.

Calucem d. o. o., poduzeće za proizvodnju specijalnih cemenata sa sjedištem u Puli, osnovano 1925. kao dioničko društvo Società Istriana dei Cementi. Tvornicu je utemeljio poduzetnik Emilio Stock na mjestu bivše vojarne i skladišta austrougarske mornarice na otoku Svetom Petru, u središnjem dijelu južne obale Pulskog zaljeva (danas u sklopu gospodarske zone grada Pule).

Ubrzo nakon osnutka poduzeća potpaljene su dvije peći (1926), jedna za proizvodnju portlandskoga cementa na bazi tupine i druga za proizvodnju aluminatnoga (taljenoga) cementa, po licenciji francuskog proizvođača Lafargea koji se u Hrvatskoj do danas proizvodio jedino u Puli. Pulski aluminatni cement dobiva se mljevenjem aluminatnoga klinkera koji nastaje taljenjem mješavine boksita i vapnenca u šahtnim pećima. Osnovne su mu prednosti brzina vezivanja (za 15 sati postiže potrebnu čvrstoću), otpornost na visoke temperature (do 1450 °C), zbog čega je desetljećima vrlo tražen proizvod na svjetskom tržištu, posebice u vatrostalnoj industriji, u radovima na visokim pećima i u moru. Najviše se primjenjuje za podne proizvode, vatrostalne opeke, ljepila za pločice, spojeve za fugiranje, specijalne i građevne žbuke.

Godine 1932. otvoren je novi pogon bijeloga portlandskog cementa i puštena je u rad termoelektrana snage 1200 KS (894 kW) koja je strujom opskrbljivala cijeli pogon i tvornicu odvojeno od gradske mreže. Nakon II. svj. rata tvornica je promijenila naziv u Tvornica portland i specijalnih cemenata Giulio Revelante (1949) i dosegnula ukupnu godišnju proizvodnju od 130 000 t aluminatnoga i bijeloga cementa. Tvornica se 1963. udružila s tvornicom cementa Koromačno (danas → Holcim Hrvatska) i tvornicom vapna u Most-Raši u SOUR Istarske tvornice cementa i hidratiziranog vapna. Proizvodni su kapaciteti modernizirani 1977. izgradnjom nove linije bijeloga portlandskog cementa, koja je ukinuta dvadesetak godina poslije. Od 1997. tvornica proizvodi jedino specijalni aluminatni cement (današnja proizvodnja približno 100 000 t na godinu) koji se gotovo u cijelosti izvozi u 60 zemalja.

Tvornica je 1993. prešla u većinsko vlasništvo njemačke grupacije Heidelberg Zement i promijenila naziv u Istra cement international d. d., odnosno od 2002. u Istra cement d. d. Polovicom 2006. Heidelberg Calcium Aluminates, u sklopu kojega je poslovao Istra cement, preuzelo je investicijsko poduzeće Mid Europa Partners (MEP) i tvornici promijenilo ime u Calucem d. o. o. (2006), dok su sjedište i inovacijski centar poduzeća bili u Mannheimu. Poduzeće Calucem d. o. o. zapošljavalo je približno 180 radnika od kojih je 138 radilo u pulskom proizvodnom pogonu. MEP je 2010. prodao tvornicu investicijskom fondu Argus Capital Partners, koji ju je 2016. prodao talijanskom privatnom dioničkom fondu Ambienta SGR. Španjolski proizvođač cementa Cementos Molins je 2021. od Ambienta SGR-a preuzeo potpuni udjel u poduzeću Calucem d. o. o., postavši drugi po veličini svjetski proizvođač aluminatnih cemenata u svijetu.

Poduzeće kontinuirano ulaže u aktivnosti istraživanja i razvoja. Surađuje s Građevinskim fakultetom u Zagrebu u okviru projekta Razvoj novog inovativnog ECO2Flex proizvoda (od 2020) kojega će rezultati pridonijeti smanjenju ugljikova otiska cementne industrije.

Ciglane Zagreb, poduzeće za proizvodnju opeke osnovano 1885. u Zagrebu kao Zagrebačko dioničko društvo tvornica opeka.

Radi proizvodnje tada najtraženijega građevnog materijala – opeke, poduzetnik Adolf Müller sagradio je ciglanu na području današnje zagrebačke četvrti Črnomerca. Pogon ciglane poslije se razvio u veliki industrijski pogon površine približno 70 000 m². Poduzeće je 1896. upisano kod sudbenog stola u Zagrebu kao Zagrebačko dioničko društvo tvornica opeka u Zagrebu, poslije u suvlasništvu građevinskog poduzeća i tehničke poslovnice Građevno poduzetništvo Müller i Lubynski arhitekt. Poduzeće je mijenjalo naziv u Ciglana A. Müller – Zagreb, Ciglane Gradskog narodnog odbora Zagreb te Ciglane Zagreb sa sjedištem u Zagrebu. Od 1951. poslovalo je pod nazivom Ciglane Zagreb.







Nakon smrti A. Müllera 1932., ciglanu je naslijedio sin Leo koji ju je proširio i pretvorio u najmoderniju u ovome dijelu Europe. Proizvodila se strojna opeka normalnog formata (dimenzija 25 cm × 12 cm × 6,5 cm) kojom se opskrbljivalo graditeljstvo grada Zagreba i okolice. U sklopu tvornice radnicima su se nudili različiti obrazovni i društveni sadržaji, na padinama Müllerova brijega kraj ciglane osnovano je prvo moderno industrijsko gospodarstvo s plantažama voća i vinogradima, a u Frankopanskoj ulici mikrobiološki laboratorij.

Najstariji pogon na rubu Kajfežova brijega radio je do 1945. Ondje je bila kružna Hoffmannova peć za pečenje opeke, s dimnjakom približne visine 35 m. Ekonomičnost proizvodnje ovisila je o tehničkoj opremljenosti koja se procjenjivala utroškom energije i proizvodnjom broja opeke po zaposleniku. Dok je primjerice potrošnja energije u pogonu s Hoffmannovom peći bila približno 7000 kJ/kg pečene gline, u pogonu s tunelskom peći i tunelskom sušarom bila je 3300 kJ/kg. Nakon 1965. počela je izgradnja novih tunelskih peći i umjetnih sušionica. Prvi pogon s dimnjakom srušen je između 1972. i 1975. i na tom je mjestu izgrađena tunelska peć. Poslije su izgrađena još tri pogona u kojima su do 1985. sve Hoffmannove peći zamijenjene tunelskima.

Pogone ciglane isprva su pokretali parni strojevi. Početkom 1955. započela je modernizacija tehnologije u ciglarstvu. Ciglane Zagreb prve su od svih proizvođača opeke u Jugoslaviji tehnološko gorivo (ugljen) zamijenile mazutom, a poslije mazut plinom. Osim novog tehnološkoga goriva, uvedene su komorne sušionice umjesto prirodnih zračnih sušionica. Tijekom vremena se asortiman robe proširio, odnosno osim klasične opeke normalnog formata izrađivali su se novi formati šupljih i saćastih opeka. Žuta glina (»žutica«) i sivi lapor iskopavali su se u glinokopima na rubu Kajfežova brijega i Müllerova brijega. Na Kajfežovu brijegu opekarska sirovina prestala se iskopavati 1974., a na Müllerovu brijegu 1979–80. Grmoščica, treće i najveće nalazište opekarske sirovine, otvorena je 1935. Izgrađena je transportna staza za kontinuiranu dobavu gline od Grmoščice do postrojenja za preradbu gline, a od 1980. sirovina se dobivala isključivo s tog ležišta. Kada je glinokop Grmoščica zatvoren, ciglana je prikupljala sirovinu s nekoliko gradilišta u gradu i na vlastitu zemljištu pohranjivala zalihe gline.





















Poduzeće je 1990. proizvelo 40 623 286 komada opeke, a 1991. proizvedeno je 31 745 574 komada ili 21,9% manje. Osim proizvodnjom opečnih proizvoda, poduzeće se još bavilo trgovinom na veliko drvom i građevnim materijalom, poslovanjem vlastitim nekretninama, trgovinom na malo prehrambenim i neprehrambenim proizvodima, uzgojem povrća, cvijeća i rasada, uzgojem gljiva, prijevozom robe, sakupljanjem i preradbom industrijskog otpada te vađenjem gline i kaolina. Potkraj 1991. zapošljavalo je približno 200 djelatnika, što je bilo 5,5% od ukupno zaposlenih u grupaciji proizvodnje opečnih proizvoda. Iako je godišnji kapacitet proizvodnje bio približno 70 milijuna komada opeke, zbog zastarjelosti strojeva nije bio ostvariv. Ciglana je radila gotovo 100 godina, sve do kraja 1990-ih kada je ostala raditi samo jedna peć sa smanjenim kapacitetom. Pogoni ciglane ugašeni su 2006., a poduzeće je 2011. prestalo s radom. Tvornicu su karakterizirala dva preostala dimnjaka od njih ukupno pet. Visina zapadnog dimnjaka bila je 49,8 m i unutarnjeg radijusa od 175 cm dok je visina istočnog dimnjaka bila 62,2 m i unutarnjeg radijusa od 278 cm. Visoki su dimnjaci uklonjeni (2021) jer je došlo do njihova oštećenja. Danas je kompleks zapušten s otvorenim pitanjem buduće izgradnje na tom prostoru, a dio se rabi kao skladišta i trgovine.







Orešić, Mladen (Rab, 25. IV. 1951), industrijski dizajner, zapažen po dizajnu namještaja i opreme za interijere.

Diplomirao je 1978. na Visokoj školi za primijenjenu umjetnost (danas Universität für angewandte Kunst) u Beču, u klasi Hansa Holleina. Od 1979. radio je kao dizajner i rukovoditelj Odjela za razvoj programa u tvornici namještaja Jadran (→ Jadran d. d. TMN) iz Zagreba, a od 1982. obavljao samostalnu profesionalnu djelatnost umjetnika-dizajnera. Od 1989. je honorarno predavao na → Studiju dizajna pri Arhitektonskome fakultetu u Zagrebu, gdje je bio zaposlen od 1997., redoviti profesor od 2012; umirovljen je 2021. Predavao je kolegije Projektiranje–industrijski dizajn I–VI na preddiplomskome studiju te Industrijski dizajn I–IV na diplomskome studiju. Autor je mnogobrojnih uspješnih dizajnerskih rješenja namještaja, poput sustava stolica za poslovne prostore Ergoline (1983), namještaja za opremanje objekata Modres (1984), opreme sportskih objekata UNI 87 (1986) – sve za poduzeće Jadran, niza interijera i opreme poslovnih prostora te kolekcije namještaja Dimensia+ (2022) za robnu marku Metoda poduzeća → Spin Valis (sv. 2) iz Požege. Bio je urednik prvoga broja Godišnjaka hrvatskog dizajna (1999). Suosnivač je Društva dizajnera Hrvatske (→ Hrvatsko dizajnersko društvo; 1983) i njegov predsjednik 1997–2001. Sudjelovao je na mnogim izložbama te je dobitnik značajnih nagrada (Zagrebačkoga salona, 1986., 1994., Privredne komore Jugoslavije, 1986., Zagrebačkog velesajma Mobil Optimum, 1986., 1987., 1988., 1989., 1991); odlikovan je Redom Danice hrvatske s likom Marka Marulića (1999) te nagrađen Nagradom za životno djelo Hrvatskoga dizajnerskog društva (2025).



















Abakumov, Nikolaj Pavlovič (Ljgov, Rusija, 4. III. 1882 – Grozni, Rusija, 9. VI. 1965), geodet, jedan od utemeljitelja suvremene položajne astronomije u Hrvatskoj.

Vojno učilište završio je u Kijevu 1903. Geodetski odjel Nikolajevske više vojne akademije u Moskvi upisao je 1910., te je radio u Pulkavskom opservatoriju kraj Sankt Peterburga gdje je 1914. diplomirao. Sudjelovao je u određivanju razlike duljine Pariz–Pulkovo. Od 1918. radio je kao astronom Geodetske uprave u Kijevu, istodobno je predavao geodeziju u Tehničkom institutu, te od 1919. višu geodeziju na Geografskom odsjeku Fizikalno-matematičkoga fakulteta Sveučilišta u Kijevu. Predavao je i vojnu topografiju na Vojnom učilištu, te je 1919. postao načelnik ukrajinske glavne geodetske uprave.

U Kraljevinu SHS doselio se 1921. i zaposlio u Vojno-geografskom institutu u Beogradu u svojstvu triangulatora na postavljanju i mjerenju triangulacije viših redova u Makedoniji, Crnoj Gori i Srbiji. Godine 1924. bio je član odbora Generalne direkcije katastra, kada je njegovim zauzimanjem za katastarski premjer prihvaćena Gauss-Krügerova projekcija. U određivanju razlike geografskih duljina u okviru Međunarodnoga geodetskog saveza sudjelovao je 1926. a sljedeće je godine obavljao astronomske radove u Makedoniji. Godine 1927. zaposlio se kao redoviti profesor na Geodetskom odjelu Tehničkoga fakulteta u Zagrebu (od 1962. → Geodetski fakultet) gdje je do 1950. predavao višu geodeziju, sfernu i praktičnu astronomiju, matematičku i praktičnu kartografiju, geofiziku i fotogrametriju.

Znanstveno i stručno bavio se istraživanjem Järinova bazisnog pribora, Gauss-Krügerovom projekcijom i položajnom astronomijom gdje je važan njegov doprinos u određivanjima geografskih širina i ispitivanju uzoraka raznih pogrešaka. Prema njegovoj inicijativi i stručnim uputama izgrađen je i opremljen astronomski paviljon u Maksimiru 1937. gdje je izveo prva ispitivanja i opažanja pri određivanju geografske širine. Objavio je oko 40 znanstvenih i stručnih radova, te je autor skripta Sferna astronomija (1949) i Viša geodezija (1949−50). Za dopisnoga člana JAZU-a izabran je 1948. Od 1951. živio je u SSSR-u, u Taškentu (danas u Uzbekistanu) i Groznome (danas u Rusiji).

Antonini, Mario (Zagreb, 21. IV. 1929), arhitekt i industrijski dizajner, pridonio unaprjeđenju industrijskog dizajna i povezivanju dizajnera i naručitelja iz industrije.

Diplomirao je na → Akademiji primijenjenih umjetnosti u Zagrebu 1955. i isprva radio kao slobodni umjetnik baveći se ponajprije dizajnom namještaja i oblikovanjem interijera. Potkraj 1950-ih s Borisom Babićem dizajnirao je kolekciju namještaja za → Drvnu industriju Novoselec (sv. 2; ormar, kauč, pisaći stol, ormarići), koje je serijska proizvodnja započela 1961. Jedan je od pokretača Studija za industrijsko oblikovanje (SIO) 1955., osnovanoga pri ULUPUH-u (→ Hrvatska udruga likovnih umjetnika primijenjenih umjetnosti) s ciljem promicanja i unaprjeđenja kvalitete oblikovanja industrijskih proizvoda. Bio je član → Centra za industrijsko oblikovanje (CIO) u Zagrebu od osnutka 1963., te od 1969. njegov dugogodišnji ravnatelj. Jedan je od inicijatora osnivanja → Hrvatskoga dizajnerskog društva 1983. te → Studija dizajna u Zagrebu 1989. Izlagao je na skupnim izložbama: Zagrebački trijenale (1955. i 1959), Stanovanje za naše prilike (Ljubljana 1956), Umetnost i industrija (Beograd 1956), Triennale di Milano (1957., srebrna medalja i prva nagrada publike), Porodica i domaćinstvo (Zagreb 1957., 1958. i 1960), Jugoslovenska primenjena umetnost (Varšava 1959. i Budimpešta 1960). Sa skupinom SIO dobio je Nagradu grada Zagreba za primijenjenu umjetnost (1958).







Pasinović, Antoaneta (Split, 29. VIII. 1942 – Zagreb, 13. VII. 1985), arhitektica, jedna od najistaknutijih hrvatskih kritičara i teoretičara arhitekture i urbanizma.

U Zagrebu je diplomirala 1966. na Arhitektonskome fakultetu, potom je pohađala poslijediplomski studij povijesti umjetnosti na Filozofskome fakultetu. Djelujući kao nezavisna kritičarka, od 1960-ih do smrti intenzivno je i angažirano pratila zbivanja u hrvatskoj arhitekturi i urbanizmu. Oslonjena na marksističku kritičku teoriju frankfurtske škole te nadahnuta idejama Gastona Bachelarda i Rolanda Barthesa, shvaćala je arhitekturu prije svega kao humanističku i društveno-odgovornu disciplinu te naglašavala njezine povijesno-kulturne i psiho-socijalne temelje, a slojevitim pristupom i analizama težila je cjelovitoj teorijsko-kritičkoj misli o kulturi prostora. Trajno je branila javni interes, upozoravala na opasnost od podređenosti arhitekture profitu te zagovarala ideju osmišljenog zajedništva, koje bi omogućilo zdraviji, solidarniji i čovjeku prilagođen grad. Istaknula se lucidnim i argumentiranim uvidima pri razmatranju nesuglasica, pogrešaka i promašaja poslijeratne zagrebačke arhitektonske prakse, poput primjerice suvremenih interpolacija (zgrada Željpoha na tadašnjem Trgu maršala Tita, 1963) i stanogradnje utemeljene na iskrivljenom poimanju ideje o životnom minimumu (»spavaonice u pustoši gradilišta« u Novome Zagrebu). Kritički je sagledavala i arhitekturu drugih regija, upozoravajući na negativne posljedice turistifikacije i izostanka dosljedne politike izgradnje na jadranskoj obali. Osim kritičkim i teorijskim radovima, za javni se interes zauzimala i stvaralački, prijedlozima za uređenje javnih prostora u okviru sekcije Prijedlog Zagrebačkoga salona; s Mirom Halambek-Wenzler suautorica je projekta pješačke staze kroz šumu Tuškanac u Zagrebu koja je trebala spajati Frankopansku ulicu s Cmrokom (1979). Djelovala je i urbanim intervencijama i prosvjednim akcijama (Od vječnosti do kiča – prijedlog za reanimaciju Tkalčićeve ulice u Zagrebu, 1981), kao i izložbama (SOS za stari i dobri grad Zagreb, 1977; Urbana obmana ili obnova, 1985) kojima se zalagala za suživot umjetnosti, arhitekture i prostora (Zatečeno u atelijeru, 1980), te podupirala pojedine arhitektonske opuse, nerijetko mladih arhitekta (Izazov, 1970; Grujo Golijanin, 1970). Tekstove je objavljivala i u novinama i časopisima Čovjek i prostor, Arhitektura, Telegram, Život umjetnosti, Oko, Sinteza (Ljubljana). Bavila se i scenografijom i kostimografijom za kazalište i televiziju.

Begović, Saša (Bjelovar, 21. III. 1967), arhitekt, predstavnik suvremenoga izraza u arhitekturi.

Diplomirao je 1997. na Arhitektonskome fakultetu u Zagrebu. Zajedno s → Markom Dabrovićem, → Tatjanom Grozdanić Begović i → Silvijem Novakom osnovao je 1994. arhitektonski ured → Studio 3LHD, u kojem kao odgovorni partner djeluje do danas. Gostujući je predavač na više fakulteta u Hrvatskoj i inozemstvu, među ostalim na tehničkim sveučilištima u Grazu, Beču i Münchenu, arhitektonskim fakultetima u Ljubljani i Zagrebu te na Fakultetu građevinarstva, arhitekture i geodezije u Splitu. U okviru tima autor je mnogobrojnih javnih, stambenih, sportskih i ugostiteljsko-turističkih objekata te urbanih rješenja. Među realizacijama ističu se: Most hrvatskih branitelja u Rijeci (2001), Hrvatski paviljon na Svjetskoj izložbi Expo u Aichiju u Japanu (2005), obiteljska kuća J2 u Čačkovićevoj ulici u Zagrebu (2005–07), Sportska dvorana Bale (2005–07), splitska riva (2006–07), hotel Lone u Rovinju (2010–11), slatkovodni akvarij u Karlovcu (2015–16), hotel LN Garden u Guangzhou u Kini (2014–18), hotel Grand Park u Rovinju (2017–19), zgrada Urania na Kvaternikovu trgu (2018–19), kampus Infobip u Klari (2019–22), stambeni blok Park kneževa između Branimirove i Bornine ulice (2022) – sve u Zagrebu, kampus Rimac u Kerestincu (u izgradnji). Stručne članke objavljuje u časopisima → Oris i → Čovjek i prostor, kojemu je bio glavni urednik 2000–01. Kao dio tima Studija 3LHD osvojio je mnogobrojne nagrade, među ostalima Salona mladih (1996), »Vladimir Nazor« (1999., 2009., 2019), »Viktor Kovačić« (2001., 2011., 2019), »Bernardo Bernardi« (2005., 2009), »Drago Galić« (2008., 2013), Zagrebačkoga salona (2012., 2015). Na međunarodnoj razini ističe se nagrada za najbolji sportski objekt na World Architecture Festivalu (2008) te u istoj kategoriji brončana i srebrna medalja IOC / IAKS (International Olympic Committee / International Association for Sports and Leisure Facilities) Award (2009., 2011).

Prostor, znanstveni časopis za arhitekturu i urbanizam → Arhitektonskoga fakulteta u Zagrebu. Izlazi od 1993., u prva dva godišta tromjesečno, a potom polugodišnje. Objavljuje izvorne znanstvene radove, prethodna priopćenja i pregledne znanstvene radove iz područja arhitekture i urbanizma te srodnih područja sadržajno vezanih uz osnovne teme na hrvatskom i engleskome jeziku. Iznimno objavljuje i stručne članke analitičkog karaktera, a prateći sadržaji donose recenzije i prikaze knjiga, časopisa i znanstvenih skupova te sažetke obranjenih doktorskih disertacija i magistarskih radova. Časopis ima i međunarodno uredništvo, indeksiran je u međunarodnim bazama podataka, a od 2006. dostupan je na portalu znanstvenih i stručnih časopisa RH.









Novak, Silvije (Rijeka, 22. I. 1971), arhitekt, predstavnik suvremenog arhitektonskog izraza.

Diplomirao je 1996. na Arhitektonskome fakultetu u Zagrebu. Jedan je od osnivača (zajedno sa → S. Begovićem, → M. Dabrovićem i → T. Grozdanić Begović) i odgovorni partner arhitektonskoga → Studija 3LHD u Zagrebu, u kojemu djeluje od 1998. Suautor je mnogobrojnih javnih, stambenih, sportskih i ugostiteljsko-turističkih objekata te urbanističkih rješenja. Među realizacijama koje je sve ostvario u suradnji sa Studijem 3LHD ističu se Most hrvatskih branitelja u Rijeci (2001), Hrvatski paviljon na Svjetskoj izložbi Expo u Aichiju u Japanu (2005), Sportska dvorana Bale (2005–07), splitska riva (2006–07), hotel Lone u Rovinju (2010–11), Aquatica – slatkovodni akvarij u Karlovcu (2015–16), hotel LN Garden u Guangzhou u Kini (2014–18), hotel Grand Park u Rovinju (2017–19), rekonstrukcija nekadašnjega kina Urania u poslovni prostor Studija 3LHD te prostor za javna događanja (2018–19), kampus Infobip (2019–22), oboje u Zagrebu, kampus Rimac u Kerestincu (u izgradnji). Pisao je tekstove u periodici, Arhitektura i Čovjek i prostor. U sklopu suradnji s arhitektonskim Studijem 3LHD osvojio je mnogobrojne nagrade, među ostalima Salona mladih (1996), »Vladimir Nazor« (1999., 2009., 2019), »Viktor Kovačić« (2001., 2011., 2019), »Bernardo Bernardi« (2005., 2009), »Drago Galić« (2008., 2013), Zagrebačkoga salona (2012., 2015). Na međunarodnoj razini ističe se nagrada za najbolji sportski objekt na World Architecture Festival (2008) te u istoj kategoriji brončana i srebrna medalja IOC / IAKS (International Olympic Committee / International Association for Sports and Leisure Facilities) Award (2009., 2011).

Kartografija i geoinformacije (KiG), znanstveno-stručno-informativni časopis → Hrvatskoga kartografskoga društva. Izlazi od 2002. U početku je izlazio jednom na godinu, a od 2006. u tiskanom i elektroničkom obliku izlazi dva puta na godinu. Objavljuje izvorne znanstvene članke, pregledne radove, preglede novih knjiga, časopisa i drugih publikacija i vijesti, te prati važnije znanstveno-stručne događaje u zemlji i inozemstvu na hrvatskom i engleskom jeziku. Časopis ima međunarodno uredništvo, citiran je u bazama podataka Scopus, Directory of Open Access Journals database (DOAJ), a od 2006. dostupan je na portalu znanstvenih i stručnih časopisa RH. Izlazi uz potporu Ministarstva znanosti, obrazovanja i mladih, Državne geodetske uprave i Hrvatske komore ovlaštenih inženjera geodezije.







Hrvatsko kartografsko društvo (HKD), strukovna udruga kartografa i osoba koje pokazuju posebno zanimanje za kartografiju i srodna područja. Osnovano je 2001. u Zagrebu, a sljednik je Sekcije za kartografiju → Hrvatskoga geodetskoga društva. Osnovan je s ciljem razvoja i promicanja kartografije i srodnih područja, poticanja primjene znanstvenih dostignuća u svim oblicima kartografske djelatnosti i razvijanja međunarodne suradnje. Društvo organizira znanstvena i stručna predavanja, skupove, seminare, izložbe i kartografska savjetovanja. Od 2002. izdaje znanstveno-stručni časopis → Kartografija i geoinformacije. Hrvatsko kartografsko društvo predstavlja Hrvatsku u Međunarodnom kartografskom društvu (ICA).

Hrvatska komora ovlaštenih inženjera geodezije (HKOIG), samostalna i neovisna strukovna organizacija ovlaštenih inženjera geodezije te stranih osoba geodetske struke s priznatim inozemnim stručnim kvalifikacijama. Osnovana je 2009. u Zagrebu. Djelatnost komore uključuje promicanje i unapređenje geodetske struke organiziranjem nastupa prema široj javnosti, sudjelovanjem u kreiranju i provođenju europskih politika, poticanjem i sudjelovanjem u pripremi projekata te sudjelovanjem pri oblikovanju gospodarskih sustava i mjera ekonomske politike u području geodezije. Komora vodi evidencije ovlaštenih inženjera geodezije i ureda te svih osoba i njihovih stručnih suradnika koji obavljaju stručne geodetske poslove, provodi stručni nadzor te izdaje i oduzima pečat i iskaznicu ovlaštenog inženjera geodezije ili stručnog suradnika; organizira i provodi stručno usavršavanje ovlaštenih inženjera geodezije koji su stalni sudski vještaci ili kandidati za stalne sudske vještake, obavlja nadzor privremenog odnosno trajnog obavljanja stručnih geodetskih poslova koje obavljaju strane ovlaštene fizičke osobe u RH; surađuje s nadležnim državnim tijelima u provedbi smanjenja pretjeranog opterećenja za pružatelje usluga te radi na razvoju digitalne e-procedure za podnošenje zahtjeva i izdavanje potvrda iz službenih evidencija putem integriranog sustava e-poslovanja. Samostalno i u suradnji organizira savjetovanja, predavanja te simpozij HKOIG-a popraćenog zbornikom radova.







Studio 3LHD d. o. o., arhitektonski studio koji su u Zagrebu 1994. osnovali Saša Begović (Bjelovar, 21. III. 1967), Tatjana Grozdanić Begović (Zagreb, 29. III. 1968) Marko Dabrović (Dubrovnik, 28. XI. 1969) i Silvije Novak (Rijeka, 22. I. 1971). Godine 2016. kao odgovorna partnerica pridružila im se i Paula Kukuljica (Oakville, Kanada, 31. III. 1976). Trenutačno je jedan od najboljih hrvatskih arhitektonskih studija.







Zasnivajući svoj rad na multidisciplinarnom istraživanju i interakciji arhitekata, urbanista, dizajnera i umjetnika, studio je izveo mnogobrojne objekte javne, stambene, turističke, sportske i druge namjene te uredio mnoge javne prostore. Među njima ističu se Most hrvatskih branitelja u Rijeci (2001), hrvatski paviljoni na Svjetskoj izložbi Expo u Aichiju u Japanu (2005) i Zaragozi u Španjolskoj (2008), Sportska dvorana Bale (2005–07), riva u Splitu (2006–07), Sportski centar Zamet u Rijeci (2009), hoteli Lone u Rovinju (2010–11), LN Garden u Guangzhou u Kini (2014–18) i Grand Park u Rovinju (2017–19), slatkovodni akvarij u Karlovcu (2015–16), kampusi Infobip u Zagrebu (2019–22) i Rimac u Kerestincu (u izgradnji), stambeni blok Park kneževa u Zagrebu (2022), te prenamjena i preuređenje kina Lika u Zagrebački plesni centar (2003–09) i kina Urania u poslovni prostor 3LHD-a kao i prostor za javna događanja (2018–19), oba objekta u Zagrebu. Interdisciplinarni pristup radu potvrđuju kolekcija vanjskoga namještaja Umomoku i sustav polica Shtef–Shelf (u suradnji s poduzećem → Prostoria, 2016), te ambijentalna rasvjetna tijela Root i BoRoot (u suradnji sa studijem 2rPi i V. Križanićem, 2017).









































































Studio je predstavljao Hrvatsku na Bijenalu arhitekture u Veneciji (2010), te sudjelovao na izložbama Mare nostrum na Bijenalu arhitekture u Roterdamu (2005., 2007) i New trajectories. Contemporary architecture in Croatia and Slovenia na Sveučilištu Harvard u Bostonu (2008). Presjek najznačajnijih projekata studija objavljen je u četiri izdanja 3LHD Catalogue (2014., 2017., 2019., 2022), te u katalogu izložbe 3LHD interakcije (2016). Za svoj rad primio je niz domaćih i nekoliko važnih međunarodnih priznanja. Među hrvatskima ističu se nagrade Salona mladih (1996), »Vladimir Nazor« (1999., 2009., 2019), »Viktor Kovačić« (2001., 2011., 2019), »Bernardo Bernardi« (2005., 2009), »Drago Galić« (2008., 2013), Zagrebačkoga salona (2012., 2015), a na međunarodnoj razini nagrada za najbolji sportski objekt na World Architecture Festival (2008) te u istoj kategoriji brončana i srebrna medalja IOC / IAKS (International Olympic Committee / International Association for Sports and Leisure Facilities) Award (2009., 2011).

Klesarstvo i graditeljstvo, znanstveno-stručni časopis Klesarske škole u Pučišćima na Braču. Izlazio je od 1990. do 2021., u početku tromjesečno, a od 2015. polugodišnje. Prvi urednik bio je Tomislav Bužančić, a od 2012. Radoslav Bužančić. Objavljuje radove iz područja arheologije, povijesti umjetnosti i graditeljstva, očuvanja i zaštite kulturne baštine i kulturnog identiteta sredine, tehnologije obradbe i zaštite kamena, te geologije i rudarstva. Didaktička vrijednost sadržana je u temama iz područja umjetnosti i klesarstva, kiparstva i dizajna u kamenu namijenjena najširem krugu čitatelja te učenicima i studentima. Na portalu znanstvenih časopisa RH dostupan je od 2011. godine.

Pavešić, Zvonimir (Zagreb, 24. X. 1907 – Zagreb, 9. II. 1978), arhitekt, istaknuo se realizacijama industrijske i stambene arhitekture.

Diplomirao je 1933. na Arhitektonsko-inženjerskom otsjeku Tehničkoga fakulteta (→ Arhitektonski fakultet) u Zagrebu. Još za studija počeo je raditi u zagrebačkim arhitektonskim poslovnicama (Fischer, Cernjak i Neumann, Neuberger i dr.). Godine 1936. dobio je ovlaštenje i potom otvorio vlastitu poslovnicu. Od iste je godine na matičnom fakultetu volontirao kao asistent na Stolici (poslije Kabinet) za gospodarsko i industrijsko graditeljstvo, gdje je 1940. postao honorarnim nastavnikom, od 1941. vodio Kabinet, od 1943. bio izvanredni profesor; predavao je kolegije Projektiranje gospodarskih, industrijskih i prometnih zgrada, Proračun, organizacija i izvađanje gradnja te Enciklopedija građevinarstva. Uspostavom Banovine Hrvatske 1939. postao je banski savjetnik i predstojnik Odjela za tehničke radove Banovine Hrvatske planirajući zaštitu od poplava rijeka Mure, Drave i Trnave, ali je te dužnosti nakon uspostave NDH 1941. razriješen. Godine 1943. njegovo je imenovanje za izvanrednoga profesora stavljeno izvan snage, a kraj II. svj. rata 1945. dočekao je u zatvoru. Nakon rata radio je kao stručnjak za gospodarsko i industrijsko zgradarstvo u BiH, te u → Arhitektonskome projektnom zavodu u Zagrebu, a nakon njegova raspada 1954. vodio je vlastiti Arhitektonski projektni biro Pavešić (potom Ivančica, te Ilica 21), sve do umirovljenja 1975.







U duhu međuratne moderne projektirao je i izveo ugrađene najamne kuće u Zvonimirovoj 5 i 11, Novakovoj 9, Vrbanićevoj 7, palaču Hrvatskog mesarskog društva na uglu Fabkovićeve 1 i Ulice kneza Ljudevita Posavskog, obiteljske kuće u Zagrebu (Ksaverska, Gajdekova ulica), Sisku, Ljubljani i Podkorenu, te niz gospodarskih zgrada i pogona, kojima se u poslijeratnom razdoblju potpuno posvetio (klaonice u Subotici, Splitu i Čakovcu, hladnjače poduzeća Dalma u Splitu, tvornica Cetinka u Trilju, vrtlarski pogon Flora u Zagrebu, tvornice za preradbu voća i povrća u Gani, Alžiru i Maliju, i dr.). Od 1935. do 1939. sudjelovao je u radu Udruženja jugoslavenskih inžinjera i arhitekta kao tajnik sekcije Zagreb (od 1940/41. Društvo inženjera/Hrvatsko društvo inženjera; → Hrvatski inženjerski savez, sv. 4.), a potom i njezin potpredsjednik.

Građevinar, znanstveno-stručni časopis → Hrvatskoga saveza građevinskih inženjera (HSGI). Izlazi od 1949., a sljednik je → Viesti Kluba inžinira i arhitekta, koji je izlazio od 1880. i bio među prvim stručnim graditeljskim časopisima na jugoistoku Europe. Nakon Viesti tiskani su časopisi Inženjer (1913–14), Tehnički list (1919–38), usporedno Građevinski vjesnik (1932–41), Tehnički vjesnik (1941–44; Tehnički vjestnik od 1943) te Bilten građevinskih poduzeća Hrvatske (1946–48) koji od 1949. izlazi pod današnjim nazivom Građevinar. Od 1953. časopis je glasilo organizacije građevinskih inženjera i tehničara Hrvatske. Izlazio je mjesečno, u razdoblju 1951–56. dvomjesečno, najčešće kao dvobroj, te je u početku obrađivao teme iz područja tehnologije građenja i donosio prikaze raznih tehnika gradnje namijenjenih širokom krugu čitatelja. Od 1951. počeo je objavljivati prve tekstove znanstvenog karaktera, a od 1958. pojedini brojevi su tematski posvećeni poduzećima, projektantskim organizacijama i njihovim dostignućima, pojedinim disciplinama te zasebnim građevinama. Danas časopis objavljuje znanstvene i stručne radove domaćih i inozemnih autora na hrvatskom i engleskom jeziku sa sažetcima na hrvatskom, engleskom i njemačkom jeziku. Donosi stručne i stručno-informativne priloge iz građevinarstva, povijesti graditeljstva i graditeljskoj baštini, zaštiti okoliša i srodnih područja te vijesti iz HSGI-ja i drugih udruga i institucija povezanih s graditeljstvom. Od 2012. provodi se dvostruka anonimna recenzija članaka. Časopis izlazi uz potporu Ministarstva znanosti i obrazovanja RH, a suizdavački potpomažu Hrvatska komora inženjera građevinarstva te vodeća hrvatska poduzeća iz područja građevinarstva. Indeksiran je u mnogobrojnim međunarodnim bazama podataka specijaliziranima za tehničke znanosti, a na portalu hrvatskih znanstvenih i stručnih časopisa dostupan od 2007.







Franić, Igor (Zagreb, 22. XI. 1963), arhitekt, predstavnik suvremenog izraza u arhitekturi, osobito se istaknuo projektiranjem javnih i poslovno-stambenih zgrada.

Diplomirao je 1989. na → Arhitektonskome fakultetu u Zagrebu. Nakon diplome neko je vrijeme boravio i radio u Londonu, a od 1996. zaposlen je na Arhitektonskome fakultetu, u zvanju redovitoga profesora od 2020. U okviru Katedre za arhitektonsko projektiranje izvođač je kolegija Radionica arhitektonskog projektiranja II – sport, Zgrade za kulturu, Studio III i dr. Od 2005. u Zagrebu vodi vlastiti projektni ured Studio za arhitekturu.







Na načelima modernizma koja nadograđuje suvremenim izričajem, projektira zgrade javne namjene, stambeno-poslovne i odgojno-obrazovne zgrade te obiteljske kuće. Među realizacijama ističu se dječji vrtić u Stonu (1995–98), zgrada POS-a u Gospiću (2004), sportska dvorana uz osnovnu školu u Grudi (2006), obiteljske kuće MY i NY na Korčuli (2009–11), kuća O u Rakovici kraj Samobora (2024), u Zagrebu – poslovno-stambene zgrade Mercator na Zagrebačkoj aveniji 92 (2007), Novoj cesti 3, 5 i 7 (2008–10), VBZ u Velikopoljskoj 12 (2008–10), Vrbani III u Kuzminečkoj 10 (2011), te posebice Muzej suvremene umjetnosti na Aveniji Dubrovnik 17 (1999–2009) i zgrada Regionalnog centra za razvoj poduzetničkih kompetencija za zemlje jugoistočne Europe SEECEL u Cimermanovoj 88 na Kajzerici (2013–20). Dobitnik je više nagrada, među ostalima Zagrebačkoga salona (2002) i »Viktor Kovačić« (2010., 2020).













Peroš, Bernardin (Gornje Selo na Šolti, 15. I. 1948), građevinski inženjer i stručnjak za sigurnost metalnih i drvenih konstrukcija.

Diplomirao je 1976. na Građevinskome fakultetu u Sarajevu, a doktorirao 1995. disertacijom Sigurnost konstrukcija dominantno opterećenih vjetrom (mentor → V. Milčić) na Građevinskome fakultetu u Zagrebu. Od 1976. radio je na splitskom odjelu Građevinskoga fakulteta u Zagrebu (→ Fakultet građevinarstva, arhitekture i geodezije), a kao redoviti profesor od 2003. Predavao je kolegije Metalne konstrukcije I i II, Metalne konstrukcije u hidrotehnici, Metalne i drvene konstrukcije, Posebna poglavlja iz metalnih konstrukcija i Teorija sigurnosti konstrukcija. Bio je voditelj Katedre za metalne i drvene konstrukcije (1995–2006) te dekan (2007–10) Fakulteta. Bio je gostujući profesor Građevinskoga fakulteta u Sarajevu 2001–11. Umirovljen je 2016.

Znanstveno i stručno bavio se analizom sigurnosti građevina uslijed dinamičkog djelovanja vjetra te sigurnosti čeličnih konstrukcija u slučaju požara. Izradio je više ekspertiza, studija i revizija mehaničke otpornosti i stabilnosti složenih građevina te bio voditelj i surađivao u projektima razvoja novih tipova stupova za energetiku i telekomunikacije i djelovanja vjetra na građevine. Autor je djela Uvod u teoriju sigurnosti nosivih konstrukcija (s V. Milčićem, 2003), Čelični i spregnuti mostovi (s D. Markulakom et al., 2006), Sigurnost konstrukcija u požaru (s I. Bokom, 2015) i Utjecaj vjetra na konstrukcije (2018), glavni urednik monografije Građevinski fakultet Sveučilišta u Splitu: 1971.– 2001. (2001) te suradnik monografije Otok Šolta (2012). Od 2016. je professor emeritus Sveučilišta u Splitu te od 2017. suradnik Odjela građevinarstva i geodezije Akademije tehničkih znanosti Hrvatske.

Planinšek, Bruno (Zagreb, 27. VI. 1930 – Zagreb, 20. X. 2002), industrijski dizajner, ostvario je jedan od najznačajnijih opusa u području industrijskoga dizajna u Hrvatskoj.

Završio je arhitekturu 1955. na Akademiji za primijenjenu umjetnost u Zagrebu, gdje je stekao naobrazbu zasnovanu na avangardnim eksperimentalnim modelima utemeljenima na tradiciji Bauhausa. Bavio se dizajnom kao slobodnom profesijom i kao suradnik mnogobrojnih poduzeća, među ostalima Elektrona iz Samobora (1956–62), Saponije iz Osijeka (1956–61), RIZ-a (Radio industrija Zagreb, 1964–80) te Tvornice računskih strojeva iz Zagreba (TRS, 1980–81).







Njegov dizajn odlikovala je jednostavna funkcionalna estetika suvremenih obilježja. U tom se polju afirmirao već 1956., dizajniravši ambalažu tekućega deterdženta BIS za poduzeće Saponia. Za Saponiju i još nekoliko manjih poduzeća dizajnirao je također izložbene paviljone i interijere prodavaonica, a za poduzeća elektroničke opreme Elektron, RIZ i TRS oblikovao je niz uređaja poput gramofona, televizora, pojačala, stereo-uređaja, džepnih računala, pomagala za dijabetičare i dr., među kojima su mnogi predstavljali pionirske proizvode na jugoslavenskom tržištu. Njegov je najveći međunarodni uspjeh dizajn električnoga mlinca za kavu MIKI za Elektron, koji je bio predstavljen 1965. na izložbi industrijskoga dizajna do deset američkih dolara u St. Louisu te potom otkupljen za fundus Muzeja moderne umjetnosti u New Yorku. Samostalno je izlagao u Zagrebu, Beogradu, Parizu, Tbilisiju, Torinu. Za svoj rad dobio je mnogobrojna priznanja i nagrade, među ostalima Nagradu grada Zagreba (1962) i »Vladimir Nazor« (1971).













Radić, Zvonimir (Zagreb, 13. IV. 1921 – Zagreb, 15. I. 1985), arhitekt i industrijski dizajner, zapažen po doprinosu teoriji dizajna.

Upisao je studij arhitekture 1945. na Arhitektonskom odsjeku Tehničkoga fakulteta (→ Arhitektonski fakultet) u Zagrebu (diplomirao je 1956). Tijekom studija radio je s → Vladimirom Turinom na nekoliko nagrađivanih projekata. Radeći postav izložbe Autoput bratstva i jedinstva u Zagrebu i Beogradu 1950., surađivao je s → Vjenceslavom Richterom, Ivanom Piceljom i Aleksandrom Srnecom, kojima se 1951. priključio u osnivanju grupe → EXAT 51. Baveći se problemima suvremenog oblikovanja u industriji i arhitekturi, u Zagrebu je pri ULUPUH-u (→ Hrvatska udruga likovnih umjetnika primijenjenih umjetnosti) potaknuo osnivanje Sekcije za industrijsko oblikovanje 1951. i Studija za industrijsko oblikovanje (SIO) 1955., te → Centra za industrijsko oblikovanje (CIO) 1963., u kojem je bio aktivan do 1967. Posvećen radu na edukaciji novih naraštaja dizajnera, u Zagrebu je pokrenuo i vodio Osnovni kurs oblikovanja u Školi primijenjenih umjetnosti (→ Škola primijenjene umjetnosti i dizajna; sv. 2) 1951/52., predavao kolegije Oblikovanje industrijskog proizvoda i Suvremeni prostorni koncept na Arhitektonskom odsjeku → Akademije za primijenjenu umjetnost 1953–55., te je na Akademiji likovnih umjetnosti bio honorarni nastavnik kolegija Industrijsko oblikovanje od 1963., docent od 1969., te redoviti profesor od 1981. Bio je aktivan član Međunarodnoga vijeća udruga za industrijski dizajn ICSID (International Council of Societies of Industrial Designers, danas World Design Organisation) od 1961., u kojem je 1963. imenovan predsjednikom Izvršnog odbora za odgoj i obrazovanje te je razvijao smjernice za djelovanje visokoškolskih ustanova za dizajnersku edukaciju.