Benac, Čedomir (Bakarac, 9. VI. 1950), geološki inženjer i stručnjak za inženjerskogeološka i geotehnička istraživanja.

Na Rudarsko-geološko-naftnome fakultetu u Zagrebu diplomirao je 1974. te doktorirao 1995. Radio je 1974–75. u kamenolomu poduzeća IGM Tounj, 1975–79. u Bakarcu bio je samostalni projektant Biroa za projektiranje i izgradnju riječkog poduzeća Luka, a 1979–90. je u Rijeci radio u poduzeću Rijekaprojekt gdje je vodio geotehnička istraživanja za potrebe građenja i prostornog planiranja. Od 1990. bio je zaposlen na Fakultetu graditeljskih znanosti (→ Građevinski fakultet) u Rijeci, tada sastavnici Građevinskog instituta u Zagrebu (danas → Institut građevinarstva Hrvatske; IGH). Nakon organizacijskog razdvajanja IGH-a, 1991–2001. bio je zaposlenik i Instituta i Fakulteta. Na Fakultetu je od 1996. bio docent, te od 2008. redoviti profesor u trajnome zvanju. Predavao je kolegije Zaštita okoliša, Fizička geologija i dr. Bio je pročelnik Katedre za geotehniku 2004–05. i 2007–16. te prodekan 2000–07. Umirovljen je 2016. Na Sveučilištu Jurja Dobrile u Puli bio je 2008–12. gostujući profesor na preddiplomskom studiju Znanost o moru.

Područja njegova znanstvenoga i stručnoga interesa bila su inženjerskogeološka istraživanja na području Istre, Kvarnera, Gorskog kotara i Dalmacije, a posebice krških i flišnih predjela. Bavio se i morfološkom evolucijom zaljeva Rijeke, ranjivošću obale u području Kvarnera zbog rasta razine mora te sedimentacijom u području ušća Rječine. Bio je suautor prve suvremene geološke karte podmorja u Hrvatskoj. Na njegov su prijedlog odabrana geološki značajna područja koje treba zaštititi (dolina Kupe, Vinodolska dolina, poluotok Lopar na otoku Rabu, otok Susak, više speleoloških pojava, i sl.). Autor je Rječnika pojmova u primijenjenoj geologiji i geološkom inženjerstvu (s N. Ožanić, 2013) te Rječnika pojmova u općoj i primijenjenoj geologiji (s I. Štimac Grandić, 2016). Od 2017. je professor emeritus Sveučilišta u Rijeci.

nivelman, specijalističko područje geodezije i postupak kojim se određuju visine točaka na Zemlji (izgrađenih objekata, industrijskih postrojenja i dr.) s obzirom na odabranu plohu (nulta ploha, referentna ploha, razinska ili nivo-ploha mora); također visinomjerstvo, niveliranje.

Tradicionalni geodetski instrument za mjerenje visinskih razlika s pomoću horizontalne vizurne linije dalekozora je nivelir. Glavni dio nivelira je dalekozor koji se može okretati oko vertikalne osi te sustav kojim se vizurna linija postavlja horizontalno (libele ili kompenzator). Na dvije odabrane točke postave se uspravno 3 do 4 m dugačke nivelmanske letve s duljinskom podjelom, a između njih je nivelir. Visina se očitava tako da se na letvama očita visina, a razlika tih očitanja je relativna visina. Za određivanje apsolutnih visina (kota) niza točaka mjere se njihove visinske razlike, a potom se, uz poznavanje apsolutne visine jedne od njih, mogu računski dobiti i apsolutne visine ostalih točaka. Radi lakše izmjere visina, postavljaju se i umetnute točke (koje tvore nivelmanski vlak; više međusobno spojenih nivelmanskih vlakova čini nivelmansku mrežu). Nivelmanske točke se trajno obilježavaju nivelmanskim oznakama (reperima) od lijevanoga ili kovanoga željeza.

Nivelman se najčešće provodi s obzirom na nivo-plohu mora – zamišljenu plohu srednje razine mora produženu ispod kontinenata, pa se često apsolutne visine kolokvijalno zovu nadmorskim visinama. Srednja razina mora izračunava se na temelju višegodišnjih mjerenja morske razine mareografima. Apsolutne visine koje se određuju nivelmanom su visine točaka u odnosu na usvojenu referentnu visinsku plohu fiksiranu visinskim datumom, a relativne visine, odnosno visinske razlike, su razlike apsolutnih visina dviju promatranih točaka. Pretpostavka za određivanje apsolutnih visina na kontinentalnoj, državnoj ili lokalnoj razini je definiranje i realizacija visinskog referentnog koordinatnog sustava, koji obuhvaća izbor referentne plohe (npr. geoid, elipsoid, sfera, ravnina), izbor visinskoga datuma (parametri fiksiranja referentne plohe u odnosu na tijelo Zemlje), izbor vrste visina (geopotencijalne, normalne, ortometrijske, normalno-ortometrijske, dinamičke, elipsoidne) i realizaciju visinskog referentnog okvira (referentni okvir čini polje repera na području obuhvata referentnog sustava, uvezanih u čvrstu linijsku geometrijsku strukturu nivelmanskih mreža).

Državni visinski referentni sustavi su sustavi opće namjene, jer je polje repera obuhvaćeno nivelmanskim mrežama osnova za visinsko pozicioniranje na državnom teritoriju (topografska izmjera, katastarska izmjera, izmjera za projektiranje građevina, iskolčenje objekata i dr.). Lokalni visinski referentni sustavi u pravilu imaju samo jednu namjenu (npr. deformacije stabilnosti objekata, izgradnja objekata, izradba i montaža strojevima i sl.). Na mrežu točaka nivelmanom precizno određenih visina vezuju se sve ostale visinske izmjere, a ona služi i za prikazivanje visinskih odnosa na kartama različitih mjerila. Visine određene nivelmanom podloga su za projektiranje i gradnju naselja i građevina, određivanje slijeganja zemljišta i građevina, a služe i pri znanstvenim istraživanjima.







Nivelman može biti generalni ili detaljni. Najtočnija je nivelmanska metoda geometrijski nivelman. Generalni nivelman (u skladu sa standardom unaprijed zadane točnosti izmjere) može biti nivelman visoke točnosti (NVT), precizni nivelman (PN), tehnički nivelman povećane točnosti (TNPT) i tehnički nivelman (TN). Nivelman visoke točnosti jedna je od najtočnijih klasičnih geodetskih terestričkih metoda izmjere, u kojem relativna pogreška izmjere iznosi 1 : 1 000 000, odnosno referentna vjerojatna slučajna pogreška mjerenja je 1,0 mm/km, a referentna vjerojatna sustavna pogreška je 0,2 mm/km. Zbog visoke razine točnosti, bez obzira na specifičnosti, zahtjevnost i složenost terenske realizacije, metoda geometrijskog nivelmana se redovito primjenjuje u svrhu realizacije referentnih okvira državnih visinskih referentnih sustava, tj. državnih nivelmanskih mreža. Te su mreže u pravilu strukturirane u skladu s hijerarhijskim načelom, s povezivanjem i oslanjanjem mreža nižih redova točnosti na mreže viših redova točnosti. Primjena nivelmana u svrhu određivanja visina površinski raspršenih točaka, bez linijske strukture, spada u klasu detaljnog nivelmana. Detaljni nivelman priključuje se na zadane točke generalnoga nivelmana, a njime se određuju visine karakterističnih točaka na Zemljinoj površini i određeni profili, pa se razlikuju površinski nivelman i nivelman profila.

Prema metodama mjerenja nivelmani mogu biti geometrijski, trigonometrijski, hidrostatski, barometrijski, fotogrametrijski, astrogeodetski, globalni navigacijski satelitski sustavi (GNSS), prostorno ili samo visinsko lasersko skeniranje (engl. Light Detection and Ranging, – LIDAR) i satelitske altimetrije. Metode se znatno razlikuju u pogledu: tehnološke složenosti i sofisticiranosti mjernih sustava, postupaka i procedura izmjere, razine automatiziranosti izmjere, različitosti algoritama analize i računske obradbe podataka izmjere, količine prikupljenih analognih ili digitalnih podataka izmjere, ponekad i vrlo specifične namjene.







Geometrijski nivelman (opći i detaljni), poznat još iz antičkoga doba, počiva na određivanju visinske razlike točaka s pomoću horizontalne vizure nivelmanskog instrumenta i vertikalno postavljenih nivelmanskih letvi. Radi određivanja visina na teritoriju koji treba snimiti, reperi se povezuju u nivelmanske vlakove, a za sustavno određivanje visina cijelog niza repera razvijaju se nivelmanske mreže. Trigonometrijskim nivelmanom računa se visinska razlika dviju točaka na osnovi izmjerenoga vertikalnog kuta i izmjerenoga ili poznatoga (iz geodetske mreže) horizontalnog razmaka između njih; točke se uključuju u vlakove i izravnavaju se visine. Hidrostatski nivelman omogućuje prijenos visine s jedne na drugu blisku ili čak udaljenu točku (do nekoliko kilometara), koje optički ne moraju biti u dogledanju. Provodi se uz pomoć instrumenta zasnovanog na zakonu o spojenim posudama (tzv. hidrostatska vaga), s tekućinom u posebnoj fleksibilnoj cijevi sa staklenim završetcima i sustavom mikrometara. Barometrijskim nivelmanom visinske se razlike određuju neizravno, na temelju razlike atmosferskih tlakova mjerenih barometrom, odnosno altimetrom u tim točkama (izračunate nadmorske visine su približne); tlak zraka mjeri se s pomoću barometra ili najčešće s pomoću posebno konstruktivno prilagođenih aneroida. Fotogrametrijskim nivelmanom apsolutne se visine točaka neposredno određuju u stereomodelu, u skladu s vanjskom i unutarnjom orijentacijom snimaka stereopara terestričkih ili aerofotogrametrijskih snimaka. Astrogeodetskim nivelmanom na temelju određivanja otklona vertikale određuje se visinska separacija između ploha geoida i elipsoida. GNSS omogućuje, u skladu s kvalitetom instrumentarija i metodom pozicioniranja, određivanje izvorno elipsoidnih visina uz mogućnost njihove transformacije u apsolutne visine referirane na geoid. LIDAR omogućuje generiranje prostornog ili samo visinskog modela visoke rezolucije primjenom laserskog senzora. Satelitska altimetrija omogućuje izmjeru visinske topografije oceanske i morske površine.







Povijesni razvoj u svijetu i Hrvatskoj

Razvoj nivelira započeo je otkrićem dalekozora početkom XVII. st., a osobito otkrićem cjevaste libele. Dalekozor je u geodetskim mjerenjima prvi počeo rabiti Jean Picard, a 1674. konstruirao je instrument s dalekozorom koji mu je služio za mjerenje vertikalnih kutova. Nedugo nakon toga započeo je i razvoj nivelira s libelama. Poznato je da su se već 1702. rabili niveliri kod kojih se izvlači okularna cijev i niveliri s elevacijskim vijkom. Tijekom vremena cjevasti niveliri postajali su sve točniji. Godine 1770. konstruirana je centrična (kružna ili dozna) libela, a 1857. prvi nivelir s reverzijskom libelom. Važna konstrukcijska poboljšanja nivelira nastala su 1908. kada je Heinrich Wild unaprijedio unutrašnje izoštravanje libele, tijelo dalekozora i nosač libele načinio od jednog odljeva, a koristio se i mikrometrom s planparalelnom pločom. Godine 1950. izrađen je nivelir Zeiss Ni2 s kompenzatorom umjesto libele (prvi nivelir s automatskim horizontiranjem vizurne linije), čime su znatno povećane učinkovitost i brzina mjerenja. Razvoju očitavanja s nivelmanske letve pridonio je Hans Zetche, koji je 1966. predložio da se položaj slike letve u slikovnoj ravnini nivelira određuje elektronički. Laserski niveliri s rotirajućom laserskom zrakom pojavili su se 1973., a prvi digitalni nivelir proizvelo je poduzeće Wild (Leica) 1990. u Švicarskoj. Dok su se tijekom godina uvodile razne instrumentalne i proceduralne modifikacije kako bi se povećala preciznosti, osnovni mjerni sustav ostao je gotovo nepromijenjen od sredine XIX. st.

Razvoj nivelira i nivelmanske letve je tijekom vremena omogućio provođenje prvih nivelmanskih izmjera cjelokupnih država. Iako je Nizozemska svoju izmjeru započela 1682. i provela istraživanja duž rijeka i dijela obale između 1797. i 1812., prvu je nivelmansku izmjeru započela tek 1875. Velika Britanija započela je svoju nivelmansku izmjeru 1841., a dovršila je dvadesetak godina kasnije. U gotovo svim slučajevima geodetska nivelmanska izmjera započela je nakon što je bila dovršena ili gotovo dovršena triangulacija. Početkom sustavnih nivelmanskih radova u Hrvatskoj smatra se 1875. kada je u Austro-Ugarskoj započela sustavna realizacija prvoga visinskog referentnog koordinatnog sustava, uz odabir normalno-ortometrijske vrste visina, visinski datum bio je vezan uz mareograf u Trstu, a visinski okvir realiziran izmjerom nivelmanske mreže tzv. Austrijskog preciznog nivelmana.

Visinska izmjera u SFRJ bila je vezana uz normalan reper u Trstu (molo Sartorio, 3,352 m iznad srednje morske razine). Koordinatni sustav za visine, koji je u RH u službenoj uporabi i danas, određen je istom srednjom razinom Jadranskoga mora na mareografu u Trstu (na temelju jednogodišnjih mjerenja morskoga vodostaja provedenih 1875). Radi točnijega određivanja srednje razine mora 1962–81. obavljena su mjerenja na pet mareografa (Dubrovnik, Split, Bakar, Rovinj i Kopar) duž obale Jadranskoga mora.

U Hrvatskoj postoji duga tradicija objavljivanja radova opće i posebne nivelmanske namjene. Objavljivali su ih znanstvenici i stručnjaci iz renomiranih javnih institucija, ali i privatnih poduzeća od druge polovice XIX. st. Izučavanje geodeta o nivelmanima započelo je 1908. kada je osnovan Geodetski tečaj (prvi dvogodišnji visokoškolski studijski program geodezije) na Šumarskoj akademiji (→ Fakultet šumarstva i drvne tehnologije; sv. 2). Najistaknutiji je znanstvenik u području hrvatskog visinomjerstva, s prepoznatim znanstvenim, stručnim i nastavnim djelovanjem u okviru hrvatskoga geodetskog okružja → Stjepan Klak.

beton, građevni materijal koji se dobiva stvrdnjivanjem smjese nekog veziva (npr. cementa), vode i agregata (npr. šljunka i pijeska), a kadšto i od kemijskih ili mineralnih dodataka. U svježem stanju može se lako oblikovati, lijevanjem u kalupe ili oplatu, i taj oblik trajno zadržava nakon stvrdnjivanja. Povoljna konstrukcijska i druga svojstva učinila su beton najzastupljenijim građevnim materijalom današnjice. U znanstvenom i stručnom smislu posebice su važna područja građevinarstva koja su usko vezana uz beton: tehnologija betona, ispitivanje betona (→ građevni materijali), → betonske konstrukcije i dr. U sklopu teorije i tehnologije betona obrađuju se sastav betona, svojstva betona u svježem i očvrsnulom stanju, projektiranje sastava betona, proizvodnja i ugradnja betona i dr.

Tehnologija betona

Agregat čini 60–80% volumena betona te se dijeli u frakcije kako bi se postiglo optimalno pakiranje zrna s najmanje šupljina. Frakcija agregata je skup zrna određene veličine, npr. 0–4 mm, 4–8 mm, 8–16 mm, 16–32 mm itd. Prije izradbe betona, određuje se granulometrijski sastav agregata, odnosno raspodjela frakcija u ukupnom sastavu agregata. Za izradbu betona rabe se prirodni agregati (riječni pijesak i šljunak ili drobljeni kamen), umjetni agregati, sekundarne sirovine iz drugih industrija (npr. zgura) te reciklirani materijali (npr. reciklirani beton, opeka, guma i dr.). Neka su od važnijih svojstava agregata za primjenu u betonu oblik zrna, sadržaj sitnih čestica, čvrstoća, modul elastičnosti, otpornost na zamrzavanje i odmrzavanje i otpornost na abraziju. (→ kamen; sv. 2) (→ pijesak i šljunak; sv. 2)

Za izradbu betona danas se najčešće kao vezivo rabi portlandski cement koji se sastoji od klinkera, mineralnih dodataka i sporednog sastojka (gips). U kontaktu s vodom cement počinje tvoriti produkte hidratacije te tijekom vremena dolazi do postupnog vezivanja i očvršćivanja. Najzastupljeniji je produkt hidratacije kalcij-silikat-hidrat (C-S-H) gel koji je tipično amorfne strukture, potom kalcijev hidroksid te nešto manje zastupljen etringit. Kalcijev hidroksid pojavljuje se u obliku heksagonalnih kristala i, premda je u očvrsnuloj cementnoj matrici manje zastupljen od C-S-H gela, pridonosi visokoj pH vrijednosti betona i tako pruža pasivnu zaštitu čelične armature od korozije. Kalcijev hidroksid također sudjeluje u pucolanskoj reakciji s nekim mineralnim dodatcima poput silicijske prašine ili letećega pepela. Pucolanskom se reakcijom struktura betona popunjava novom količinom C-S-H gela, što pridonosi čvrstoći i svojstvima trajnosti betona. (→ cement)

Danas se u proizvodnji betona, radi poboljšavanja njegovih svojstava u svježem ili očvrsnulom stanju, često rabe kemijski dodatci, najčešće aeranti koji se primjenjuju radi poboljšanja otpornosti na smrzavanje betona, superplastifikatori kojima se poboljšava obradivost betona te ubrzivači ili usporivači vezivanja, odnosno očvršćivanja. U industriji betona primjenjuju se i različiti mineralni dodatci poput letećega pepela koji nastaje u termoelektranama na ugljen, silicijske prašine iz proizvodnje silicijskih i ferosilicijskih legura te zgure iz proizvodnje čelika. Variranjem vrste i količine cementa, agregata i dodataka dobivaju se različite vrste betona.

Obični betoni imaju gustoću 2000–2600 kg/m³, tlačnu čvrstoću 10–60 N/mm², a vlačna im je čvrstoća oko 10% tlačne. Primjenom laganih agregata kao što su glinopor, ekspandirani polistiren, perlit, vermikulit i plovućac dobivaju se lagani betoni gustoće do 2000 kg/m³. Lagani se betoni mogu dobiti i primjenom sredstava za proizvodnju plina ili pjene s pomoću kojih se dobiva porasta struktura (plinobetoni i pjenobetoni). Elementi od laganog betona imaju manju vlastitu težinu i poboljšana toplinska svojstva te se mogu rabiti kao izolacijski betoni, betoni za ispunu te, ovisno o čvrstoći, kao konstrukcijski betoni. Teški betoni imaju gustoću veću od 2600 kg/m³ te se dobivaju djelomičnom zamjenom običnog agregata teškim agregatima kao što su barit, magnetit, čelične strugotine i olovne kuglice. Teški betoni primjenjuju se za zaštitu od radioaktivnog zračenja u industrijskoj radiografiji, bolnicama i nuklearnim elektranama, a nalaze svoju primjenu i kao protuutezi na mostovima, blokovi za gradnju lukobrana, temelji platformi u moru i sl.

Beton u svježem stanju mora omogućiti jednostavno miješanje i prijevoz, ugradnju, zbijanje i završnu obradbu bez pojave segregacije i izdvajanja vode. Segregacija je pojava odvajanja sastojaka svježe betonske mješavine pa njihova distribucija više nije jednolika, a njezini su glavni uzroci povećanje maksimalnog zrna agregata iznad 25 mm, veća količina krupne frakcije u odnosu na pijesak, smanjenje udjela cementa, povećanje udjela zrna nepovoljnog oblika i promjena u količini vode (presuha ili prevlažna mješavina).

Obradivost betona je mogućnost miješanja, rukovanja, prijevoza i ugradnje betona s najmanjim gubitkom homogenosti mješavine, a obično se izražava s pomoću konzistencije. Konzistencija je mjera obradivosti betona koja predstavlja svojstvo materijala kojim se on odupire trajnoj promjeni oblika. U praksi se obično mjere svojstva svježeg betona: konzistencija, gustoća, temperatura i sadržaj pora. Metode ispitivanja konzistencije betona su slijeganje (engl. Slump test), Vebe postupak, rasprostiranje (engl. Flow test) i stupanj zbijenosti.

Temperatura okoliša znatno utječe na temperaturu betona. Povišenjem temperature betona smanjuje se obradivost, jer se zbog veće temperature povećavaju brzina evaporacije i brzina hidratacije. To znači da će u vrućim klimatskim uvjetima biti potrebna veća količina vode za održavanje iste obradivosti.

Vezivanje je prijelaz iz tekućega stanja betona u kruto te prethodi očvršćivanju, a oba se procesa događaju postupno i kontrolirani su procesom hidratacije. Početkom vezivanja smatra se stanje kada se betonom više ne može prikladno rukovati, niti ugrađivati ga, a krajem vezivanja približno vrijeme kada počinje očvršćivanje.

Osnovno je svojstvo betona tlačna čvrstoća. Razred tlačne čvrstoće Cf_ck,cyl/f_ck,cube označava karakterističnu tlačnu čvrstoću betona u N/mm² u starosti 28 dana, dobivenu na valjcima visine 30 cm i promjera 15 cm, odn. kockama brida 15 cm, ispitanima pri jednoosnom tlaku. Običnim betonima smatraju se razredi do uključivo C50/60, a betonima velikih čvrstoća razredi od C55/67 do uključivo C100/115.

Trajnost betona podrazumijeva njegovu otpornost na razne kemijske, fizikalne, mehaničke i biološke procese razaranja iz okoliša. Trajnost armiranobetonskih elemenata određena je transportom tvari u sustavu pora betona i njihovim djelovanjem na hidratiziranu cementnu pastu, agregat ili čeličnu armaturu. Agresivne tvari mogu skratiti životni vijek konstrukcije svojim izravnim djelovanjem ili posredno, utječući na druge reakcije koje vode oštećenju. Većina procesa degradacije betona ovisi o brzini kojom vlaga, zrak i druge agresivne tvari prodiru u njegovu strukturu. Pri razmatranju trajnosti betona najvažniji su propusnost i različiti mehanizmi prolaska tvari u betonu – tečenje pod tlakom, difuzija i apsorpcija. Uzroci oštećenja betona mogu se pripisati kemijskim djelovanjima koja posredno dovode do gubitka fizičke cjelovitosti, što uključuje djelovanje sulfata, morske vode, kiselina i alkalnosilikatne reakcije, te mehanizmima koji izravno utječu na fizička djelovanja, kao što su zamrzavanje i požar.

Djelovanje zamrzavanja jedan je od najčešćih uzroka oštećenja betona u hladnim klimatskim područjima. U krupnim kapilarama se voda počinje zamrzavati na 0 °C te pri prelasku vode u led dolazi do povećanja volumena za približno 9%. Istodobno s povećanjem volumena pri prelasku vode u led dolazi do skupljanja okolnog čvrstog materijala (cementnog kamena i agregata), ovisno o njegovu toplinskom koeficijentu. Ako unutar betona nema dovoljno prostora za njegovo širenje, to rezultira pojavom razornog unutarnjeg tlaka. Svaki sljedeći ciklus zamrzavanja i odmrzavanja još ubrzava oštećenje betona koje se manifestira u obliku pukotina, ljuštenja površine te odlamanja.

U morskoj je vodi beton istodobno izložen mnogobrojnim degradacijskim procesima, uključujući kemijsko djelovanje morskih soli, sušenje i vlaženje u području zapljuskivanja, abraziju od djelovanja valova i materijala nošenog valovima, a u nekim klimatskim područjima i djelovanje zamrzavanja i odmrzavanja.

Postupak projektiranja sastava betona sastoji se od dvaju koraka: odabir komponenti sastava betona (cement, agregat, voda i dodatci) i određivanje njihova relativnog omjera kako bi se proizveo beton zahtijevane obradivosti, čvrstoće i trajnosti na što ekonomičniji način. Prema mjestu proizvodnje, odnosno proizvodnom pogonu, beton može biti izrađen u tvornici betona, u betonari na gradilištu za potrebe tog gradilišta i u betonari pogona za proizvodnju predgotovljenih betonskih elemenata. Vanjski transport betona obavlja se uglavnom automiješalicama različitih vrsta i kapaciteta. Svježi beton tijekom prijevoza treba miješati okretanjem bubnja dva do šest puta u minuti kako bi se zadržala svojstva svježeg betona pri isporuci. Za unutarnji (gradilišni) prijevoz rabe se građevinska kolica, japaneri i dumperi, vagoni, prijenosne posude (tzv. kible) raznih kapaciteta koje se prenose dizalicama ili kranovima, trakasti transporteri i pumpe za beton. Nakon prijenosa do mjesta ugradnje betonom se ispunjava oplata, odnosno pri betoniranju horizontalnih elemenata (npr. ploče na zgradama ili prometne površine) beton se razastire. Ugradnja betona, tj. zapunjavanje oplate betonom, zbijanje betona u oplati i završna obradba gornje površine, mora biti završena prije nego što započne proces vezivanja betona. Pritom sva armatura i ugrađeni predmeti moraju biti dobro obuhvaćeni betonom kako bi se postigla predviđena čvrstoća i trajnost. Postupak zbijanja sastoji se od eliminacije zahvaćenog zraka u betonskoj mješavini tako da čestice betona dođu u što gušću konfiguraciju, a najčešće se provodi vibriranjem uz pomoć pervibratora, oplatnih vibratora, vibrostolova i dr. Nakon ugradnje slijedi njega betona, kojom se osiguravaju povoljni termohigrometrijski uvjeti za normalno odvijanje hidratacije cementa, zaštitu od vjetra, oborina, insolacije, agresivnih tvari, visokih i niskih temperatura, velikog unutarnjeg toplinskog gradijenta betonskog elementa te vibracija koje mogu poremetiti unutarnju strukturu betona i prianjanje između betona i armature. U uobičajenim se uvjetima okoliša pod njegom podrazumijeva održavanje vlažnosti betona. Površinska temperatura betona ne smije pasti ispod 0 °C dok beton ne dostigne tlačnu čvrstoću od najmanje 5 N/mm².

Posebni betoni su betoni s posebnim zahtjevima i svojstvima koji se ne mogu postići uobičajenim komponentama sastava betona ili uobičajenom ugradnjom i njegom. Neke od posebnih vrsta su lagani i teški beton, mlazni beton (nanosi se prskanjem), porozni beton (smanjuje nakupljanje oborinskih voda na uređenim površinama), geopolimerni beton (umjesto portlandskog cementa rabe se ekološki prihvatljivi alkalno aktivirani materijali), masivni beton (pri betoniranju masivnih konstrukcija), samozbijajući beton (bez potrebe uređaja za zbijanje pri ugradnji), mikroarmirani beton (s dodatkom čeličnih, polimernih, staklenih, prirodnih i drugih vlakana), uvaljani beton (razmjerno suh beton s malim udjelom veziva koji se ugrađuje opremom za izvedbu zemljanih nasipa), prepakt beton (oplata se prvo ispunjava agregatom krupnog zrna, a potom cementnom mješavinom), beton ultravelike čvrstoće, arhitektonski i dekorativni beton, beton koji se sam čisti, beton sa samobrtvljenjem, prozirni beton, beton s konopljom, i dr.

Povijest betona

Beton je bio poznat već u antici. Rimski arhitekt Vitruvije spominje ga u djelu O arhitekturi (nakon 27. pr. Kr.). Isprva su Rimljani kao vezivo rabili samo gašeno vapno, dok mu nisu počeli dodavati mljevenu opeku, koju su poslije zamijenili vulkanskim pepelom (pucolan) iz okolice Pozzuolija kraj Napulja i tako dobili kvalitetno i trajno hidraulično vezivo, koje može očvršćivati i u vodi. Taj je pronalazak sačuvao mnoge njihove građevine sve do našega doba, ali je nakon propasti Rimskoga Carstva pao u zaborav, pa se u srednjem vijeku kao vezivo opet rabilo samo gašeno vapno. Međutim, 1756. je John Smeaton pri izgradnji svjetionika uočio da materijal napravljen od vapna dobiva svojstvo postojanosti u vodi ako mu se dodaju glinoviti materijali. Godine 1824. Joseph Aspdin patentirao je materijal koji je u očvrsnulom stanju bojom odgovarao vrlo dobrom građevnom kamenu iz okolice Portlanda, a nazvao ga je portlandski cement. Joseph Aspdin je prvi proizveo cement istodobnim pečenjem vapnenca i gline. Procesom pečenja mijenjaju se kemijska svojstva materijala i na taj je način Aspdin proizveo materijal puno boljih mehaničkih svojstava od onih koji su se rabili do tada. Beton sastava najsličnijega današnjemu iskoristio je 1848. Joseph-Louis Lambot za izgradnju čamca i pritom prvi uporabio armaturu u betonu. Ipak, ocem armiranoga betona smatra se Joseph Moniere, koji je od betona izrađivao posude za biljke i cvijeće te ih dodatno ojačavao čeličnom žičanom mrežom; svoj je izum izložio na izložbi u Parizu 1867. Monier se smatra i utemeljiteljem primjene armiranoga betona na željezničkim čvorovima, za izradbu cijevi, podova, lučnih konstrukcija i mostova. Prva norma za cement donesena je 1900., što je pridonijelo većoj uporabi betona koji se počeo primjenjivati i u mostogradnji. Konačno, u XX. st. beton je postao daleko najraširenijim materijalom u graditeljstvu, omogućujući veliku raznolikost konstrukcijskih rješenja i oblikovanja. Procjenjuje se da je 2020. u svijetu proizvedeno oko 14 milijardi m³ betona.

Beton u Hrvatskoj

Razvoj primjene

Među prvim primjenama čelika i betona u nas zabilježene su one u Luci Rijeka, gdje je 1881. izgrađeno skladište 4 na doku Zichy prema projektu arhitekta Mate Glavana. Primijenjena je tehnologija koju je patentirao William Fairbairn 1844., pri kojoj se stropovi izvode kao nizovi plitkih svodova betoniranih na limenoj izgubljenoj oplati koja počiva na I nosačima. Poslije je ista stropna konstrukcija primijenjena i za skladišta 5, 6 i 7, a uvode se i druge tehnologije zasnovane na naprednim novim patentima. Tako se 1893. pri izgradnji skladišta 9 i 10 te 12 rabio Monierov patent armiranobetonskih greda i stropova pa se to smatra prvom primjenom armiranoga betona u Hrvatskoj.

Prvim se armiranobetonskim mostom u Habsburškoj Monarhiji općenito smatra onaj preko Schwechata u Badenu kraj Beča koji je od 1. IX. 1900. do 1. I. 1901. gradilo bečko poduzeće Eduard Ast & Comp. prema projektu Francoisa Hennebiquea. Međutim, manje je poznato da je prije njega isto poduzeće po istom sustavu dovršilo jedan most u Hrvatskoj. Riječ je o mostu Lomost na cesti Ogulin–Josipdol, otvora oko deset metara, koji je i danas u funkciji te je zasigurno najstariji armiranobetonski most u nas. Bečko ga je poduzeće izgradilo uz pomoć lokalnog stanovništva. Beton za temelje i upornjake pripremao se na mjestu gradnje uporabom portlandskog cementa, pijeska i kamena drobljenca u volumenskom omjeru 1 : 3 : 5, a radnici su ga ručno miješali na drvenoj podlozi. Nakon izgradnje donjeg ustroja izgrađena je drvena skela s daščanom oplatom za izgradnju rasponske konstrukcije. Armiranje je izvedeno prema Hennebiqueovu sustavu uz primjenu šest čeličnih šipki profila 27 mm u donjem pojasu glavnih nosača, te još dvije šipke u gornjem pojasu. Armatura je obuhvaćena sponama na razmacima 22–55 cm. Prvo su betonirani uzdužni i poprečni nosači, a tek naknadno kolnička ploča. Beton se također miješao ručno, na samoj oplati, i to od portlandskog cementa i finog šljunka u omjeru 1 : 7. Zbijao se s pomoću batova te se osobito pazilo da dospije i ispod najdonjih šipki armature u oplati. Potom je postavljena armatura kolničke ploče koja se sastojala od šipki promjera 12 mm koje su položene uzduž i poprijeko na razmaku od 20 cm, čime je formirana armaturna mreža. Ploča je betonirana u jednom danu uz sudjelovanje 30 radnika. Most je dovršen i pušten u promet 25. X. 1900.

Početkom XX. st. širila se primjena armiranoga betona i među domaćim poduzetnicima, osobito u izvedbi mostova, ali i drugih konstrukcija. U to je doba u Hrvatskoj sedam poduzeća izvodilo armiranobetonske mostove Hennebiqueovim, Monierovim i Lutipoldovim sustavima: Josip Banheyer i sin iz Vukovara, Josip Frank i drug iz Osijeka, te Josip Dubský i drug, Alexander Kaiser i sin, Schmidt i Sonnenberg, E. Eisner i A. Ehrlich i Građevno poduzeće braća Carnelutti iz Zagreba.

Jedan od prvih hrvatskih graditelja armiranobetonskih mostova i drugih građevina bio je → Fran Funtak, koji je najprije radio za poduzeće J. Banheyera. Sagradio je više od 60 mostova, npr. na potocima Vrbovači i Stružnom (1903), na rijeci Krapinici u središtu Krapine i na potoku Nevkošu u Vinkovcima (1907), na rijeci Biđ u Prkovcima (1910) i dr. Među prvim graditeljima u armiranome betonu ističe se i → Josip Dubský koji je izgradio ukupno 500 mostova, od kojih su prvi oni na Gradni u Samoboru (1906).













Od ostalih primjera rane primjene betona u nas ističu se npr. betonski stupovi električnih vodova od Hidroelektrane Ozalj prema Karlovcu (1908), silos i krovna konstrukcija paromlina u Zagrebu (1908) J. Dubskog, zvonik kalvinske crkve (1910) i stari vodotoranj (1913) u Vukovaru F. Funtaka. Osobito se važnim ostvarenjem smatra prva armiranobetonska kupola u nas, promjera 18 m, na crkvi sv. Blaža u Zagrebu (1910–13), koju su projektirali arhitekt → Viktor Kovačić i konstruktor → Milan Čalogović, a izveo ju je J. Dubský. Godine 1915. izgrađen je most preko rijeke Velikog Struga projektanti kojega su bili M. Čalogović i F. Funtak. Most duljine 100 m bio je jedan od najvećih konstrukcijskih pothvata Austro-Ugarske Monarhije i najznačajniji je armiranobetonski most izgrađen u Hrvatskoj prije kraja I. svj. rata.





















Tijekom 1930-ih beton se kao konstrukcijski materijal počeo sve više primjenjivati u sve smjelijim konstrukcijama. U Zagrebu je J. Dubský gradio 1928–32. niz hangara za zrakoplove na aerodromu Borongaj. Prema projektu → Milivoja Frkovića izgrađen je 1938. kolni most preko rijeke Save u Zagrebu. Riječ je o prvoj spregnutoj konstrukciji u svijetu (beton i čelik), što je znatno pridonijelo razvoju inženjerske struke. Prema zamisli → Ivana Meštrovića izgrađen je današnji Dom hrvatskih likovnih umjetnika u Zagrebu (1934–38., s H. Bilinićem, L. Horvatom, I. Zemljakom, D. Iblerom i dr.), natkriven betonskom kupolom promjera 19 m i debljine 6 cm.













Poslije II. svj. rata beton se naveliko primjenjivao za izvedbu različitih konstrukcija. U razdoblju ubrzane industrijalizacije zemlje gradile su se mnogobrojne hale tvorničkih pogona, nerijetko i sa smionim i inovativnim rješenjima krovova, npr. tvornica Rade Končar (1945–46., konstruktor → Otto Werner) ili Omladinska tvornica Jedinstvo (1948., → Alexander Kaiser) u Zagrebu. Važna su dostignuća u području primjene betona u to doba i ona → Krunoslava Tonkovića, graditelja mnogobrojnih mostova, od kojih su prvi armiranobetonski preko rijeka Korane (1955−58) i Slunjčice (1958−60) u Slunju; zapaženi su ostali i moćni upornjaci njegove viseće konstrukcije paviljona 40 Zagrebačkoga velesajma (1957) koju je projektirao prema zamislima arhitekta → Ivana Vitića.













Od 1950-ih u mnogim su se hrvatskim gradovima uporabom armiranoga betona gradile moderne stambene zgrade, škole, vrtići i industrijske građevine te se razvijala polumontažna i → montažna gradnja uporabom predgotovljenih betonskih elemenata. Pioniri takve izgradnje bila su zagrebačka poduzeća Jugobeton i → Jugomont, a slijedila su ih zagrebački → Novogradnja, → Tempo, → Industrogradnja, → Tehnika, splitski → Lavčević, riječki → GP Primorje i dr. Kako bi se zadovoljila golema potražnja za stanovima, rad u pogonima za proizvodnju predgotovljenih betonskih elemenata često se izvodio u tri smjene pa je proizvodnja predgotovljenih nosača, greda, stupova, stubišnih krakova, fasadnih elemenata i cijelih kupaoničkih blokova trajala bez prekida. Takvom su izgradnjom izgrađeni npr. veliki dijelovi Novog Zagreba (Sopot, Siget, Zapruđe, Dugave, Travno itd.). Dobar je primjer primjene betona u stanogradnji zagrebačka Mamutica (1974., → Đuro Mirković) sa 1169 stambenih jedinica i približno 5000 stanara. Godine 1969–76. izgrađena je tada najviša zgrada u Zagrebu, armiranobetonski neboder Zagrepčanka (→ Slavko Jelinek).













I u razdobljima što su slijedila ističu se ostvarenja betonskih konstrukcija u mostogradnji, a među njima napose Šibenski, Paški i Krčki most projektanta → Ilije Stojadinovića. Šibenski most ukupne duljine 340 m i raspona 246,4 m građen je 1964–66. i prvi je armiranobetonski luk u svijetu izveden u potpunosti konzolnom gradnjom. Paški most ukupne je duljine 301 m i raspona 201 m, a građen je 1967–68. primjenom predgotovljenih prednapetih betonskih elemenata koji su se u cjelinu spajali betonskom pločom izvedenom na licu mjesta. Krčki most jedna je od najznačajnijih građevina izvedenih od betona u Hrvatskoj u XX. st. U trenutku izgradnje (1976–80) luk mosta kopno–otok Sv. Marko, raspona 390 m i ukupne duljine 430 m, bio je najveći armiranobetonski luk u svijetu. Raspon manjega luka (Sv. Marko–otok Krk) je 244 m. Za izgradnju Krčkoga mosta iskorišteno je 20 500 m³ betona, 130 t čelika za prednapinjanje i 4000 t armature.



















Osim u mostogradnji, beton se primjenjuje i za izvedbu hidrotehničkih građevina pa je tako 1958. pri izgradnji HE Peruća izvedena betonska obloga. Godine 1989. izgrađena je HE Đale te u novije doba HE Lešće (2010). Beton je 1973. uporabljen i za izgradnju radiotelevizijskoga tornja Sljeme, ukupne visine 170 m, od čega je donji armiranobetonski dio visok 92 m (projektant Krešimir Šavor). Iz tog se razdoblja ističe i tunel Učka (1976–80., projektant Ivan Banjad) ukupne duljine 5062 m, širine 9,1 m i visine 4,5 m. I danas naši tuneli spadaju u sam vrh tunelogradnje; zapadna cijev tunela Sv. Rok ukupne duljine 5670 m otvorena je 2003., a istočna duljine 5679 m 2009., zapadna cijev tunela Mala Kapela, najduljega tunela u RH dugoga 5780 m, otvorena je 2005., a istočna 2009; godine 2024. otvorena je druga cijev tunela Učka duljine 5630 m.







Među betonskim konstrukcijama ističu se i silosi, kakve je npr. izgradilo zagrebačko poduzeće Tehnika: u Rijeci (1960–63., kapaciteta 33 000 t), Koprivnici (1963–64., 1969–72., 35 000 t), Đakovu (1966–67., 1977., 1981., 43 500 t), zagrebačkom Resniku (1968–80., 1984., 42 000 t), Našicama (1997–98., 44 000 t) i dr. Važna je i primjena betona pri izgradnji osobito visokih dimnjaka, Termoelektrane Sisak (izgrađen 1970., visok 140 m), Termoelektrane-toplane Sisak (1976., 200 m), Termoelektrane Rijeka (1978., 250 m), Termoelektrane-toplane Zagreb na Savici (1978., 202 m), Elektrane-toplane Zagreb na Trešnjevci (1980., 200 m), Rafinerije nafte Sisak (1983., 207 m), Petrokemije Kutina (1983., 205 m), Termoelektrane Plomin 2 (2000., 340 m), danas ujedno najviših građevina u nas.







U novije doba izgrađeni su i neki značajni masivni mostovi. Maslenički most na autocesti A1 (1993–97., projektanti Vinko Čandrlić, → Zlatko Šavor, → Jure Radić) s armiranobetonskim lukom raspona 200 m izgrađen je od predgotovljenih prednapetih betonskih nosača spajanih betonskom pločom izvedenom na licu mjesta. Taj je most značajan i po tome što je prvi put proračunat životni vijek konstrukcije te su ugrađeni korozijski senzori za praćenje stanja konstrukcije. Most dr. Franja Tuđmana preko Rijeke dubrovačke (2002., Z. Šavor) ukupne je duljine 518,23 m, a Most Krka kraj Skradina (2004., Z. Šavor) sastoji se od armiranobetonskoga luka raspona 204 m i spregnute konstrukcije. Domovinski most preko rijeke Save u Zagrebu (2007., Rajka Veverka i Martina Balić) ukupne je duljine 860 m i širine 34 m.













Primjena betona nastavlja se u gradnji najrazličitijih objekata niskogradnje i visokogradnje, kakvi su npr. Pelješki most ili sportske dvorane (Arena Zagreb, Spaladium Arena u Splitu, Dvorana Gradski vrt u Osijeku, Sportska dvorana Bale, Dvorana Krešimira Ćosića u Zadru itd.).













Proizvodnja svježeg betona

Potrebe za svježim betonom koji se do mjesta ugradnje prevozi automiješalicama u Hrvatskoj zadovoljava niz tvornica betona (betonara) uglavnom vezanih uz lokalno distribucijsko područje. Nekoć su najvećim kapacitetima za proizvodnju betona raspolagala velika građevinska poduzeća poput Lavčevića (betonara Sirobuja u Splitu), Tempa (Jarun, Rakitje), Industrogradnje (Donja Lomnica), Tehnike (Velika Gorica) i dr., koja su od početka 1960-ih gradila stacionarne betonare. Danas su vodeći proizvođači betona ujedno i najveći proizvođači cementa.

Poduzeće → Cemex Hrvatska (nekoć Dalmacijacement) iz Kaštel Sućurca proizvodi beton i betonske proizvode. Ima četiri betonare u Hrvatskoj (Zagreb, Varaždin, Zadar, Kaštela) i dvije u BiH, proizvodi betone široke primjene i specijalne betone (pjenobeton, propusni, samozbijajući, vodonepropusni, mikroarmirani, konstruktivni i nekonstruktivni lagani, dekorativni beton). Poduzeće → Nexe (nekoć Našicecement) iz Našica proizvodi betone široke primjene i specijalne betone (lagani nekonstruktivni, obojeni, vidni, samozbijajući, sulfatnootporni beton, beton otporan na habanje, mraz i sol, vodonepropusni beton). Ima betonare u Sesvetama, Stupniku, Sisku, Osijeku, Vinkovcima, Našicama. Poduzeće → Holcim Hrvatska (nekoć Istarske tvornice cementa) iz Koromačnog proizvodi betone široke primjene i specijalne betone (mikroarmirani beton, pjenobeton, betoni za posebne uvjete izloženosti okoline, samozbijajući, propusni, valjani beton). Ima betonare u Kukuljanovu, Karlovcu, Lučkom, Sesvetama (Resnik beton) i Čakovcu (Betaplast).







Proizvodnja betonskih proizvoda

Jedna od prvih radionica za izradbu betonskih proizvoda u Hrvatskoj otvorena je 1885. uz Prvu dalmatinsku tvornicu cementa Gilardi i Bettiza na splitskom Dražancu (poslije II. svj. rata Jadranka Split), a serijski je proizvodila pločice, balustrade te druge dekoracije. Gerhard barun Leppel je zajedno s Aleksanderom Lecom, Franjom Malzatom i Jaroslavom Kralikom 1906. osnovao poduzeće → Samoborka. Prvi proizvodi bile su betonske cijevi, crijep i blokovi. Poduzeće je i danas jedan od najvećih proizvođača opločnika, cijevi i druge betonske galanterije.

Nakon I. svj. rata Hrvatskom su se širile obrtničke radionice u kojima su se proizvodili gotovi betonski elementi (stupovi, kanalizacijske cijevi, elementi stubišta, stropne grede, rubnjaci i sl.). Snažno razvijena industrija cementa u Dalmaciji u to je doba osobito pogodovala razvoju tvornica betonskih proizvoda u tom dijelu zemlje. Tako je npr. od 1921. u Vranjicu kraj Solina djelovala tvornica azbestocementnih proizvoda → Salonit. Proizvodila je krovni pokrov, cijevi i druge proizvode, kojih je primjena danas, nakon dokaza o njihovoj štetnosti za zdravlje, zabranjena.

U zagrebačkom Remetincu su se od 1941. proizvodili i elementi od prednapetog betona (poduzeće Hoyer Zorislava Franjetića, poslije Jugobeton, od 1969. u sastavu Jugomonta). Godine 1951. osnovan je u Zagrebu Betonproizvod (od 1964. u sastavu Industrogradnje), gradsko poduzeće za izradbu betonskih proizvoda, koji je među prvima izrađivao armiranobetonske omnia ploče za polumontažnu izvedbu stropnih konstrukcija. U sastavu poduzeća Graditelj iz Vinkovaca, osnovanog 1954., djelovao je pogon Vibrobeton, koji je proizvodio prednapete konstruktivne elemente industrijskih i drugih hala. Usprkos pokretanju proizvodnje inovativnih šupljih prednapetih stropnih ploča 2004., od početka 2010-ih poduzeće više ne djeluje. Zagrebačko poduzeće → Viadukt proizvodilo je montažne gredne nosače za vijadukte i mostove od 1977., a osnovalo je i tvornicu prednapetih betonskih elemenata u Pojatnom 1983. Početkom 1960-ih su iz Istarskih rudnika nemetala izrasli poduzeće Siporex, tvornica plinobetona i rudnici kremena Pula (poslije Ytong Croatia, odn. Xella porobeton Zagreb, od 2000-ih više ne djeluje) koje je proizvodilo građevne blokove od plinobetona.

Među najvećim hrvatskim proizvođačima betonskih proizvoda danas je → Beton Lučko, koji se razvio iz obiteljskog obrta osnovanoga 1986. Proizvodi betonsku galanteriju (opločnici, rubnjaci, kanalice, cijevi, fasadne obloge, obloge za stube) te prefabricirane elemente od armiranoga i prednapetoga betona za primjenu u niskogradnji i visokogradnji. Poduzeće ulaže u razvoj vlastitih tehnologija, te je u suradnji s Građevinskim fakultetom u Zagrebu sudjelovalo u projektu Razvoj inovativnih građevnih kompozita primjenom biopepela (2019–23).













Uz spomenute, danas su veći proizvođači betonske galanterije i prefabriciranih dijelova montažnih hala → Zagorje tehnobeton iz Varaždina, → GP Krk, Betoncomerce iz Tinjana, Palace iz Zagreba, Međimurje PMP iz Čakovca i dr. U sastavu austrijske grupacije → Wienerberger djeluje poduzeće Semmelrock Stein+Design, koje u Otoku Oštarijskom kraj Ogulina proizvodi opločnike i betonsku galanteriju od 2002.

Visoko školstvo, znanost i publicistika

Začetke visokoškolskog obrazovanja teorije i tehnologije betona predstavljaju pojedina poglavlja kolegija Tehničke visoke škole u Zagrebu (osnovana 1919., od 1926. Tehnički fakultet) koje su predavali profesori ispitivanja materijala → Stjepan Timošenko (sv. 1) i njegov nasljednik → Konstantin Čališev, te konstruktori Milan Čalogović, → Vladimir Juranović, A. Kaiser i dr. Stup tog obrazovanja je od 1956. Arhitektonsko-građevinsko-geodetski fakultet u Zagrebu iz kojega se 1962. izdvojio → Građevinski fakultet. Na tom je fakultetu 1991. osnovan Zavod za materijale (do 2006. Zavod za gradiva). Predstojnici Zavoda bili su Velimir Ukrainczyk (1991–03), Dunja Mikulić (2003–06., 2008–10), → Dubravka Bjegović (2007–08) i Ivana Banjad Pečur (od 2011). U sastavu Zavoda za materijale djeluje Katedra za tehnologiju materijala i Katedra za istraživanje materijala koje organiziraju izvođenje kolegija Teorija i tehnologija betona, Posebni betoni i tehnologije, Hidrotehnički betoni, Betoni visokih uporabnih svojstava, Betoni prometnica i dr.

O tehnologiji betona predaje se na → Fakultetu građevinarstva, arhitekture i geodezije u Splitu (Katedra građevinski materijal) i → Građevinskom fakultetu u Rijeci, osnovanima 1971., te na → Građevinskom i arhitektonskom fakultetu Osijek (Zavod za materijale i konstrukcije) osnovanom 1976. Razvoju tehnologije betona i ispitivanja betonskih konstrukcija pridonijeli su stručnjaci → Instituta građevinarstva Hrvatske osnovanoga 1949.

Prvi je udžbenik iz tog područja Željezni beton (1922) A. Kaisera, a ističu se i starija djela Priručnik za armirani beton (1948–66) Branka Širole, Svojstva lakih betona (1950) → Zlatka Kostrenčića, Beton i armirani beton I i II (1970. i 1968) V. Juranovića i dr., te novija djela Beton. Struktura, svojstva i tehnologija V. Ukrainczyka (1988), Priručnik za beton (1990) Jove Beslaća, Svojstva i tehnologija betona (2000) Petra Krstulovića, Teorija i tehnologija betona (2015) D. Bjegović i Nine Štirmer i dr.

Freudenreich, Aleksandar (Zagreb, 21. XI. 1892 – Zagreb, 22. VI. 1974), arhitekt, kazališni djelatnik i pisac, isprva je projektirao u duhu klasicizma, potom je prihvatio načela moderne arhitekture.

Završio je graditeljsku školu 1911., a 1930. studij arhitekture na → Arhitektonskom odjelu Akademije likovnih umjetnosti u Zagrebu (D. Ibler). Radio je 1911–13. u građevinskom poduzeću Kalda i Štefan u Zagrebu, a potom je otišao u vojsku. Nakon I. svj. rata bio je samostalni graditelj, a 1923–40. projektirao je uglavnom s arhitektom → Pavlom Deutschem, s kojim je vodio poduzeće Arhitekti – Freudenreich & Deutsch – graditelji. Godine 1940–41. bio je intendant zagrebačkoga HNK-a. Na dužnosti u građevnom odjelu Ministarstva oružanih snaga NDH bio je 1942–45., a nakon II. svj. rata radio je u Ministarstvu građevina NRH pa u Zemaljskom građevno-projektnom zavodu (→ Arhitektonski projektni zavod) u Zagrebu, gdje je i umirovljen.

Njegov opsežan arhitektonski opus obuhvaća oko 500 projekata, od čega oko 300 realiziranih. Isprva je projektirao u duhu klasicizma s elementima art décoa, zatim ostvario sintezu funkcionalnosti i tradicionalnih oblika (osobito u obiteljskim kućama), a potom potpuno prihvatio nova funkcionalistička načela pa su njegovi projekti i izvedbe poprimili isključivo modernistički karakter. Od stambene arhitekture koju je u Zagrebu realizirao s P. Deutschem ističu se obiteljske vile u Bosanskoj ulici 13 (1923), 11, 19, 34 (1924), 30 (1928) te zgrade: uglovnica Židovske bogoštovne općine u Petrinjskoj 7 (1929; stambeno-poslovna), u Gundulićevoj 38 (1927), Dežmanovoj 9, Hrvojevoj 8, Križanićevoj 13 (sve 1928), Martićevoj 20 (1929), Bauerovoj 17, Hebrangovoj 25, Krajiškoj 15, Mesničkoj 7, na Ribnjaku 4 (sve 1930), Pod zidom 8 i 10 (1930–31), na Deželićevu prilazu 20 (1931), u Gajevoj 2B (1933), i dr. Osobito su važni njegovi projekti javnih zgrada: Prve hrvatske štedionice u Sušaku (s P. Deutschem, 1924–25), škole u Velom Varošu u Splitu (s P. Deutschem, 1927–28), zgrade Matice hrvatskih obrtnika u Ilici 49 (sa → Z. Požgajem, 1937; najistaknutije djelo) i hotela Astoria u Petrinjskoj 71 (s P. Deutschem, 1938) u Zagrebu. U hrvatsku arhitekturu XX. st. uveo je novi tip društvenih objekata, višenamjenske zgrade s pozornicom i gledalištem – hrvatske domove, koje je projektirao u Vukovaru (1919), Karlovcu (1926) i dr. Nastojeći naglasiti nacionalni i lokalni graditeljski izraz, od 1942. projektirao je »prosvjetna ognjišta« (mali domovi kulture), od kojih većina nije izvedena, te je o tome objavio knjigu Prosvjetna ognjišta (1943). Godine 1943. radio je na uređenju svetišta Majke Božje Bistričke u Mariji Bistrici. Nakon II. svj. rata projektirao je mnoge domove kulture (Petrinja, Metković, 1951., i dr.) i druge vrste domova (prosvjetni, radnički), nekoliko crkava (Pleternica, 1949), muzej u Požegi (1949), obnovu sela Gornje Vrhovce kraj Požege, etnološki park kraj Županje, 20-ak spomen-obilježja antifašističkoj borbi, planinarski dom u Velikoj kraj Požege, i dr. Adaptirao je niz objekata, među kojima kazalište u Varaždinu (1955), → Etnografski muzej (1968–72) (sv. 2) i robnu kuću Nama u Zagrebu, Knežev dvor u Rabu, tvornice u Oroslavju, Varaždinu i Osijeku. Sudjelovao je i na mnogim natječajima, npr. za Vijećnicu u Vinkovcima (1919), Prvu hrvatsku obrtnu banku (1919), Školu za higijenu (1925) u Zagrebu, Pomorski muzej (1927), Banovinsku palaču i Banovinsku bolnicu (1930) u Splitu, i dr.







Djelovao je kao skupljač i tumač naše pučke graditeljske baštine, o čemu je napisao knjige Narod gradi na ogoljenom krasu (1962) i Kako narod gradi na području Hrvatske (1972), te se bavio konzervatorskim radom. Stručne i kritičke tekstove objavio je u periodici Čovjek i prostor, Zbornik za narodni život i običaje Južnih Slavena, Arhitektura i dr. Za životno djelo dobio je nagrade »Viktor Kovačić« (1968) i državnu »Božidar Adžija« (1971).

Frković, Milivoj (Petrinja, 1887 – Zagreb, 28. XII. 1946), građevinski inženjer, projektant i graditelj mostova.







Diplomirao je na Visokoj tehničkoj školi u Beču. Nakon studija zaposlio se kao tehnički savjetnik Savske banovine u Zagrebu te je karijeru proveo u državnoj službi. Bio je projektant i graditelj mostova od kamena i opeke, rjeđe od metala i armiranog betona. Najveći most od opeke, klinkera i prirodnoga kamena, uzorno djelo hrvatskoga graditeljstva, sagradio je preko rijeke Kupe u Sisku (1927–34). Na tom mjestu Društvo građevinskih konstruktora postavilo mu je 1953. spomen-ploču. Kamene mostove projektirao je preko rijeka Bogdanice u Gospiću (1932) i Like u Kosinju (1935) te na trasi buduće Jadranske magistrale preko Dubračine u Crikvenici (1938) i Suhe Ričine u Novom Vinodolskom (1938). Projektirao je Savski most u Zagrebu (1938), tada kolni most, a danas pješački most kraj novoga Jadranskog mosta. Izrađen je kao čelična punostijena kontinuirana gredna konstrukcija, gdje je na dva čelična nosača postavljena armiranobetonska ploča kolnika. Od 1975. most je zaštićeni spomenik tehničke kulturne i spomeničke baštine grada Zagreba. U Kutini je izgradio posljednji most od opeke, a njega i ostale svoje mostove srušene u II. svj. ratu sam je obnovio. Projektirao je i punostijeni čelični most preko Kupe u Karlovcu (1947). Izradio je projekt za kameni most preko Like u Budaku, s otvorom polukružna oblika veličine 35 m, no projekt nije ostvaren. Objavio je nekoliko znanstvenih radova iz područja hidrotehnike te napisao više stručnih članaka o mostogradnji.













Klein, Franjo (Beč, 17. X. 1828 – Zagreb, 26. VIII. 1889), graditelj i arhitekt, jedan od prvih hrvatskih ovlaštenih civilnih arhitekata.

U Beču je izučio graditeljsko-kamenoklesarski obrt te 1846–48. studirao arhitekturu na Akademiji likovnih umjetnosti. Od 1851. u Zagrebu je u graditeljskom ravnateljstvu Generalne komande za Hrvatsku i Slavoniju bio građevinski poslovođa (palir) i crtač, od 1859. građevinski pripravnik (akcesist), a od 1861., kada je primljen u graditeljski ceh, vodio je samostalni graditeljski obrt. S → Jankom Nikolom Grahorom je 1869. osnovao građevinsko poduzeće Grahor i Klein, koje je zbog slaboga zdravlja napustio 1886. Status ovlaštenoga (autoriziranoga) civilnog arhitekta priznat mu je 1878. kada je primljen u → Klub inžinira i arhitekta kao prvi član s tim naslovom.













Jedan od najvećih zagrebačkih graditelja XIX. st., zaslužan je za prodor bečke reprezentativne arhitekture zreloga historicizma. Među ranim mu se djelima ističe crkva Uznesenja Blažene Djevice Marije u Molvama (1855–62). U Zagrebu je samostalno projektirao i izveo pravoslavnu crkvu Preobraženja Gospodnjega na Preradovićevu trgu (1863–66) i sinagogu u Praškoj ulici (1866–67; srušena 1942) te vilu Pongratz u Mikulićima 133 (1868), dok je u suradnji s Grahorom 1870. izgradio kuću Rosenfeld zaobljena pročelja u Mesničkoj ulici 1. Među nekoliko reprezentativnih pregradnja ističu se zgrada realne gimnazije na uglu Strossmayerova šetališta i Griča 3 (1863–64., danas zgrada Državnoga hidrometeorološkog zavoda), hotel K caru austrijanskom u Ilici 4 (1865–66., srušen 1913) i kuća Kušlan na Markovu trgu 4 (1868–69). U poduzeću Grahor i Klein projektirao je i izveo u suradnji s Grahorom, uglavnom u neorenesansnom stilu, palače Prve hrvatske štedionice na uglu Jelačićeva trga 14 i Praške (1870), Siebenschein na uglu Preradovićeva trga 3 i Preradovićeve ulice (1873–74), Buratti na Trgu Nikole Šubića Zrinskoga 3 (1877., danas Vrhovni sud RH), Hrvatsko-slavonskoga gospodarskog društva na Trgu Republike Hrvatske 3 (1878., danas Pravni fakultet) te Hrvatskoga glazbenog zavoda u Gundulićevoj 6 (1875–77). Među mnogobrojnim stambenim palačama ističu se i dvokatnice na uglu Berislavićeve 5 i Gajeve (1874), u Ilici 12 (1877–78) i na uglu Hebrangove 10 i Gajeve (1877) te jednokatnice u Hebrangovoj 34 (1877–78), Gajevoj 32 (1879) i Preradovićevoj 24 (1882). S Grahorom je sudjelovao i u izvedbi zgrade HAZU-a na Trgu Nikole Šubića Zrinskoga 11 (1879., projektant Friedrich Schmidt). Izveo je portal u perivoju Maksimir (1867) s kipovima Flore i Pomone.





















Grahor, Janko Nikola (Petrinja, 6. XII. 1827 – Zagreb, 22. XI. 1906), graditelj i industrijalac, jedan od prvih hrvatskih ovlaštenih civilnih inženjera.

Izučivši građevinski obrt u Petrinji, u Frankfurtu na Majni je 1848. završio i građevinsku obrtnu školu, a zatim je u Beču odslušao jednu godinu predavanja na tehničkoj školi. Od 1852. radio je kao građevinski poslovođa u Novoj Gradiški te položio mjernički ispit. Od 1857. bio je inženjerski asistent u Krajiškom građevnom ravnateljstvu u Zagrebu, gdje je 1859. izabran za gradskoga inženjera i 1861. za gradskoga mjernika. Među ostalim radio je na regulacijama i planiranju grada (nacrt za regulaciju Preradovićeve i Margaretske ulice, 1863. i dr.). Godine 1868. osnovao je s → Franjom Kleinom graditeljsko poduzeće Grahor i Klein. Od početka 1880-ih Grahorov sin Janko Josip je kao školovani arhitekt postupno zamjenjivao Kleina koji je 1886. napustio poduzeće koje je od tada nosilo naziv Grahor i sinovi. U graditeljski ceh J. N. Grahor primljen je 1869. Ujedno je započeo rad na razvoju vlastite industrije građevnog materijala kojoj se poslije potpuno posvetio, te je do 1893. posjedovao šest tvornica opeke, od kojih četiri u Zagrebu i okolici (prva od njih bila je u Ilici kraj današnje Grahorove ulice), jednu u Križevcima i jednu u Bjelovaru, te tvornicu vapna u Ivancu kraj Zaprešića. Kao jedan od prvih hrvatskih ovlaštenih civilnih inženjera bio je član → Kluba inžinira i arhitekta od osnutka 1878. te njegov predsjednik 1890–91; 1881. izabran je za gradskoga zastupnika, a 1881–1905. bio je predsjednik Trgovačke i obrtničke komore u Zagrebu.

Većina njegovih samostalnih radova sačuvana je tek u nacrtima skromnih dimenzija bez mnogo detalja, s obilježjima historijskih stilova. Prije osnivanja poduzeća Grahor i Klein izvodio je građevine jednostavnih tlocrtnih rješenja, neorenesansnih ili neogotičkih pročelja s malo ukrasa i profila: jednokatnu kuću Aloisa Halma na uglu Tesline ulice 1 i Trga N. Š. Zrinskog (1858., poslije dograđena), kanoničku kuriju Franje Gašparovića na Kaptolu 12 (1860) i dr. Samostalno je projektirao i stambene zgrade u Ilici 157 (1872., danas nepostojeća) i Gundulićevoj 35 (1883) te zgradu Sudbenoga stola na Trgu N. Š. Zrinskog 4 (1877). U suradnji s Kleinom projektirao je uglavnom u neorenesansnom stilu zgrade Hrvatskoga glazbenog zavoda u Gundulićevoj 6 (1875) i Hrvatsko-slavonskoga gospodarskog društva na Trgu Republike Hrvatske 3 (1878., danas Pravni fakultet), palaču Buratti na Trgu N. Š. Zrinskog 3 (1877., danas Vrhovni sud RH), te stambene zgrade u Ilici 12 (1878), Hebrangovoj 34 (1878), Gajevoj 32 (1879), Preradovićevoj 24 (1882) i dr. Poduzeće Grahor i Klein sudjelovalo je u izvođenju zgrade HAZU-a na Trgu N. Š. Zrinskog 11 (1879, projektant Friedrich Schmidt) i Prve hrvatske štedionice u Ilici 5 (1899., Josip Vancaš). U atriju Trgovačke i obrtničke komore postavljeno je 1902. Grahorovo poprsje koje je izradio Rudolf Valdec.





















Schmidt, Friedrich (Frickenhofen, Njemačka, 22. X. 1825 – Beč, 23. I. 1891), njemački arhitekt i restaurator, istaknuti predstavnik historicizma zaslužan za širenje neogotičkoga stila u srednjoj Europi.

Umjetničku školu u Stuttgartu završio je 1843., potom je nastavio školovanje u Kölnu gdje je 1848. položio majstorski ispit za klesara. Ispit za majstora graditeljstva položio je 1856. na Građevinskoj akademiji u Berlinu. Godine 1858–59. bio je profesor na Akademiji likovnih umjetnosti u Milanu, a od 1859. predavao je na Akademiji likovnih umjetnosti u Beču.

Od 1845. radio je na dogradnji katedrale u Kölnu, gdje je pod vodstvom Ernsta Friedricha Zwirnera primio zasade doktrine rajnske neogotičke škole. U duhu neogotike izgradio je više crkava po Njemačkoj, restaurirao crkvu San Ambrogio u Milanu i unutrašnjost crkve Santa Maria del Orto u Veneciji. Najpoznatija njegova ostvarenja nalaze se u Beču. Ondje je 1863–90. bio glavni graditelj na obnovi katedrale sv. Stjepana te projektirao više crkava u predgrađima. U bečkoj svjetovnoj arhitekturi (Gradska vijećnica, 1872–83; Akademska gimnazija, 1863–66) povijesne je uzore prilagodio novim tehničkim i prostorno-funkcionalnim zahtjevima.

U Hrvatskoj je, na poziv biskupa Josipa Jurja Strossmayera i zauzimanje Isidora Kršnjavoga, preuzeo 1870–82. dovršenje katedrale u Đakovu; njegov su doprinos neogotički elementi u klesarskoj dekoraciji i jaka polikromija, što općenito karakterizira unutrašnjost njegovih građevina. U Zagrebu je 1877–80. projektirao palaču JAZU-a (danas HAZU) u oblicima talijanske neorenesanse te radio projekte za obnovu crkve sv. Marka (1876–82) i zagrebačke katedrale (1878), koje je s izmjenama u detaljima i čišćenjem gotičkoga interijera dovršio Hermann Bollé. Njegovi su učenici na bečkoj Akademiji među ostalima bili Hermann Bollé, Janko Josip Grahor, Josip Vancaš, Janko Holjac i Martin Pilar.

Vancaš, Josip (Sopron, Mađarska, 22. III. 1859 – Zagreb, 15. XII. 1932), arhitekt, jedan je od najznačajnijih predstavnika visokog historicizma u južnim krajevima Austro-Ugarske Monarhije.

Hrvatskoga je plemićkog podrijetla, a maturirao je u Zagrebu 1876. Potom je otišao u Beč, gdje je 1881. završio Tehničku visoku školu, zatim radio u atelijeru → Fellner i Helmer, te studirao na Arhitektonskom odjelu Umjetničke akademije (1882–84) kod → Friedricha Schmidta. Na njegovu preporuku i poziv bosanske vlade došao je 1884. u Sarajevo gdje je radio kao vladin arhitekt projektirajući katedralu i druge javne zgrade. Godine 1890. postao je ovlašteni civilni arhitekt te otvorio vlastiti atelijer. U njemu je, zahvaljujući reputaciji vrhunskog arhitekta, u sljedećih 40-ak godina projektirao gotovo 300 zgrada u Bosni, Sloveniji, Hrvatskoj i Italiji, od kojih 70 sakralnih. Godine 1921. vratio se u Zagreb, gdje je sudjelovao u radu raznih odbora i povjerenstava, pisao za zagrebačke dnevnike i držao javna predavanja.









Isprva je projektirao u historijskim stilovima: romaničko-gotičku katedralu Srca Isusova (1884–89) i palaču Zemaljske vlade (1884–85) u Sarajevu. Radio je neoromaničke, neobarokne i neoklasicističke župne crkve diljem Bosne i Hercegovine (1892–96). Među njegovim hrvatskim realizacijama ističe se zgrada Prve hrvatske štedionice u Zagrebu koja zauzima blok Ilica 5, Margaretska 1–3, Bogovićeva 6 i Preradovićev trg (1898–1900) s elementima neorenesanse, neogotike i secesije; zgradu odlikuje i jedini hrvatski onodobni pasaž sa središnjom dvoranom u obliku oktogona. Osim toga, u Hrvatskoj je u neogotičkom stilu restaurirao kapele u Dragotinu (1899) i na đakovačkom groblju (1900), župne crkve u Krapini (1899–03), Oštarijama (1900) i Desiniću (1900–02), u neoklasicističkome stilu izveo zvonik katedrale u Senju, a izgradio je i neorenesansnu crkvu u Veliškovcima kraj Valpova. Među prvima je od hrvatskih arhitekata prihvatio secesiju, ostvarivši više reprezentativnih građevina: stambenu zgradu Ješue D. Saloma (1901) i vilu Mathilde (1902–03) u Sarajevu, hotel Union i Narodnu štedionicu (Ljudska posojilnica) u Ljubljani (1902–03) te palaču pošte i telegrafa u Sarajevu (1907–13). Projektirao je paviljon BiH na milenijskoj izložbi u Budimpešti 1896., dokumentirao stare bosanske građevne oblike te se zauzimao za zaštitu tradicionalnog »bosanskog sloga« i njegovu primjenu pri novogradnjama. Bio je dopisni član JAZU-a od 1929.



















Beusan, Mario (Zagreb, 25. VI. 1944 – Zagreb, 5. II. 2022), arhitekt i dizajner, osnovno mu je područje oblikovanje interijera, osobito izložbenih postava.

Diplomirao je 1974. na Arhitektonskome fakultetu u Zagrebu, na kojem je magistrirao 1989. radom Prilog istraživanju dvoraca i kurija Hrvatskog zagorja. Efikasnija zaštita i turizam (mentor → B. Magaš). Godine 1975–76. radio je u zagrebačkom projektantskom birou Industroprojekt, a od 1977. bio je zaposlen na Arhitektonskome fakultetu u Zagrebu, od 2009. u zvanju redovitoga profesora. U okviru Katedre za arhitektonsko projektiranje predavao je kolegije Interijer, Arhitektonsko projektiranje, Planiranje i organizacija građenja i dr. Uz pedagošku i znanstvenu djelatnost sustavno se bavio projektantskim radom, osobito projektiranjem interijera. Od gotovo 250 izložbenih i četrdesetak stalnih muzejskih postava u Hrvatskoj i inozemstvu ističu se oni za izložbe: Od golubice do mira (palača UNESCO-a, Pariz, 1997), Dalmatinska zagora, nepoznata zemlja (Galerija Klovićevi dvori, Zagreb, 2007), Židovi i Zagreb (Gliptoteka HAZU-a, Zagreb, 2015) i dr. Od 1968. bavio se također umjetničkim oblikovanjem emajla, osobito nakita, te izlagao svoje radove na izložbama u Hrvatskoj i inozemstvu. Autor je mnogobrojnih znanstvenih i stručnih radova iz područja zaštite i oživljavanja feudalne graditeljske baštine, te nekoliko monografija u kojima je predstavio svoj stvaralački opus (Mario Beusan. Emajl, 2018; Mario Beusan. Arhitektura izložbe, 2018; Mario Beusan. Arhitektura – interijer – dizajn, 2021). Među ostalima dobitnik je nagrada ULUPUH-a za životno djelo (2005), »Bernardo Bernardi« (2007) i HAZU-a za područje likovnih umjetnosti (2019).

Alačević, Jerko (Makarska, 18. III. 1876 – Zagreb, 2. V. 1963), geodet, stručnjak za projektiranje i razvoj željezničkih mreža.

Tehničku visoku školu u Beču (TU Wien) završio je 1900., a potom se zaposlio na trasiranju i projektiranju pruga u austrijskim državnim željeznicama. Radio je na trasiranju i projektiranju pruga Dugopolje–Aržano i Split–Sinj, a zatim u Tirolu od 1903. na projektiranju pruge Meran–Mals. Od 1904. bio je suradnik austrijskoga geodeta Antonína Tichýja te se posebno istaknuo na projektu izgradnje tunela kroz Visoke Ture. Od 1907. djelovao je u Zadru – od 1912. kao zamjenik, a potom od 1914. i kao upravitelj odsjeka za trasiranje. U Državnim željeznicama u Splitu i Zagrebu radio je 1915–22. te sudjelovao u mnogim projektiranjima, izvedbama te nadzorima pruga i tunela (1915–16. u Galiciji; 1916. u južnoj Dalmaciji; 1919. na trasi Banja Luka–Dobrlin). Od 1922. bio je profesor na Katedri za izgradnju donjeg stroja cesta i željeznica na Tehničkoj visokoj školi u Zagrebu (od 1926. → Tehnički fakultet; sv. 4); umirovljen je 1936. Poslije umirovljenja bio je stručni savjetnik i nadzornik izvedaba pri Direkciji za građenje željeznica.

Nakon II. svj. rata radio je na studijama novih trasa istarske pruge, pruge Zagreb–Bratislava, Dunav–južni Jadran, nove trase Oštarije–Rijeka, unske pruge i dr. Zauzimao se za modernizaciju željezničkoga prijevoza jer je smatrao kako se bez nje ne može postići industrijalizacija i unapređenje proizvodnih sustava. Član JAZU-a postao je 1950., kada je objavio i knjigu Građenje željeznica. Bio je aktivan u području borbe protiv potalijanjivanja, kao borac za buđenje narodne svijesti bio je u stalnom kontaktu sa zastupnicima u Dalmatinskom saboru i parlamentu u Beču.

Aničić, Dražen (Osijek, 10. XI. 1940), građevinski inženjer, stručnjak za potresno inženjerstvo.

Na Građevinskome fakultetu u Zagrebu diplomirao je 1963. te doktorirao 1979. disertacijom Postepeno smanjenje krutosti armiranobetonskih konstruktivnih elemenata izloženih seizmičkim utjecajima. Nakon što je diplomirao zaposlio se u → Institutu građevinarstva Hrvatske (IGH) u Zagrebu, gdje je radio do 2001. Istodobno, spajanjem IGH-a i → Građevinskoga fakulteta u Zagrebu, predavao je na Fakultetu 1977–91., u zvanju redovitoga profesora od 1988. Držao je nastavu iz kolegija Betonske konstrukcije i Poznavanje materijala. Godine 1978. je u svojstvu pridruženog istraživača boravio na Kalifornijskome sveučilištu u Berkeleyju (University of California, Berkeley). Od 2001. radio je na Građevinskome fakultetu u Osijeku (→ Građevinski i arhitektonski fakultet Osijek). Umirovljen je 2004. Područja su njegova znanstvenoga i stručnoga interesa armiranobetonske i zidane konstrukcije, istraživanja inovativnih zidanih konstrukcija, rekonstrukcija i konstrukcijsko pojačanje kulturnih dobara, potresna otpornost zgrada, ispitivanje konstrukcija, obnova zgrada oštećenih potresom i ratom (Dubrovnik, Vukovar) te tehničke norme. Dobitnik je zahvalnice Hrvatskoga zavoda za norme za poseban doprinos nacionalnoj normizaciji (2017). Suautor je znanstvene monografije Zemljotresno inženjerstvo – visokogradnja (1990., s P. Fajfarom, B. Petrovićem, A. Szavits-Nossanom i M. Tomaževičem). Od 1993. član je HATZ-a.

Bačić, Željko (Zagreb, 11. I. 1961), geodet, stručnjak za područje satelitske geodezije.

Diplomirao je 1986. na → Geodetskome fakultetu u Zagrebu, a potkraj 1987. zaposlio se na njegovu Zavodu za višu geodeziju (sudjelovao je u prvim GPS mjerenjima u Hrvatskoj i izjednačenju II. nivelmana visoke točnosti). Doktorirao je 1997. u Institutu za primijenjenu geodeziju i fotogrametriju pri Tehničkom sveučilištu u Grazu (TU Graz) disertacijom Untersuchungen zur kinematischen GPS-Vermessung. Nakon povratka u Zagreb na Geodetskome fakultetu predavao je Satelitsku geodeziju II i III, Integrirane sustave u navigaciji, GPS u GIS-u i Nove metode pozicioniranja, te bio predstojnik Zavoda za višu geodeziju (1997–99). Godine 1999. postao je zamjenik ravnatelja, a 2000–12. bio je ravnatelj → Državne geodetske uprave. Na toj je dužnosti pokrenuo izradbu Programa državne izmjere i katastra nekretnina za razdoblje 2001–05., potaknuo izmjene i dopune Zakona o državnoj izmjeri i katastru nekretnina (2007) te izradbu Zakona o obavljanju geodetske djelatnosti (2008). Bio je član Državne komisije za granice RH (2000–01), odnosno Komisije za granice RH (2001–04), kao i prvi predsjednik Odbora Nacionalne infrastrukture prostornih podataka (2008–12). Pokrenuo je Regionalnu konferenciju o suradnji geodetskih uprava u području katastra i infrastrukture prostornih podataka te predsjedavao istom (2008–12). Izabran je za člana Upravnog odbora (2002–07), a potom i za predsjednika EuroGeographicsa (2004–07). Na Geodetski fakultet, na Katedru za satelitsku geodeziju vratio se 2012. kao izvanredni, a potom i redoviti profesor. Od 2012. predaje kolegije Navigacija i Integrirani sustavi u geomatici te satelitsko pozicioniranje. Bio je predstojnik Zavoda za geomatiku (2013–15) i pročelnik Katedre za satelitsku geodeziju, te prodekan za znanstveni rad i međunarodnu suradnju (2015/16). Zamjenik je predsjednika Zagrebačke udruge geodeta od 2016., počasni član Geodetskog društva Herceg-Bosne (od 2005), te počasni član → Hrvatskoga kartografskog društva (od 2009).

Bašić, Tomislav (Orahovica, 8. II. 1956), geodet, stručnjak u području fizikalne geodezije.

Diplomirao je na → Geodetskome fakultetu u Zagrebu 1980., a doktorirao na Sveučilištu u Hannoveru 1989. disertacijom Istraživanja u svrhu regionalnog određivanja geoida s decimetarskom točnošću (Untersuchungen zur regionalen Geoidbestimmung mit dm-Genauigkeit). Od 1980. radi na Geodetskome fakultetu u Zagrebu u Zavodu za višu geodeziju. Od 1993. izvanredni je profesor, a od 1998. redoviti (u trajnome zvanju od 2001). Predaje kolegije Geodetski referentni okviri, Državna izmjera, Globalna geodezija, Fizikalna geodezija, Geofizička geodezija, Određivanje oblika Zemlje. Vodio je mnogobrojne znanstvene projekte, među kojima Geopotencijal i geodinamika Jadrana (Geo++Adria; 2007–13) te Istraživanje metoda interpolacije ubrzanja sile teže za potrebe projekta GEOMED2 (od 2016). S Nevijem Rožićem vodio je Studiju obnove mreže nivelmana visoke točnosti RH. Bio je prodekan za znanstveni rad (1993–95; 2011–15), pročelnik Zavoda za geomatiku (od 2003) i dekan Geodetskoga fakulteta (1999–2003). Bio je i ravnatelj Hrvatskoga geodetskog instituta (2006–10). Znanstveno i stručno bavi se fizikalnom geodezijom. Član je Međunarodne geodetske udruge (International Association of Geodesy) te Uredničkog odbora Geodetskog lista. Dobitnik je Godišnje nagrade za znanost (2002).

Broz, Rudolf (Zagreb, 9. I. 1903 – Zagreb, 10. VI. 1997), građevinski inženjer i stručnjak za sanitarnu tehniku.

Na Tehničkome fakultetu u Zagrebu diplomirao je 1927. Nakon toga je kratko radio u Tehničkom odsjeku Gradskoga poglavarstva u Karlovcu, a zatim 1929–37. u Sanitarno-tehničkom odjelu Higijenskog zavoda i Školi narodnog zdravlja u Zagrebu te u Domu narodnog zdravlja u Osijeku. U Ministarstvu zdravstva i Ministarstvu građevina u Zagrebu bio je savjetnik 1937–49. Na Tehničkome fakultetu (→ Građevinski fakultet) u Zagrebu bio je profesor 1949–72. te predavao kolegije iz područja opskrbe vodom i kanalizacije. Bio je starješina Građevinskog odsjeka Fakulteta 1955/56., predstojnik i direktor Instituta za izradu građevinsko-tehničko-ekonomske dokumentacije, predstojnik Zavoda za hidrotehniku 1963/64. te voditelj Katedre za sanitarnu hidrotehniku 1964–73. Radio je na više projekata iz područja sanitarne tehnike: za opskrbu vodom i odvod otpadnih voda grada Zagreba, za opskrbu vodom zapadne Istre od Kopra do Pule, regionalnog vodovoda Hrvatskog primorja, vodovoda i kanalizacije Sarajeva, Mostara i Zenice, kanalizacije Rijeke i Osijeka te ispuštanja otpadnih voda primorskih gradova podmorskim cijevnim vodovima u duboko more. Autor je djela Kanalizacija gradova, naselja, tvornica i usamljenih zgrada I (1950) i Priručnik za hidraulički proračun čeličnih zavarenih cijevi (1968).

Bukl, Stevan (Buckl, Stjepan) (Gora kraj Petrinje, 28. I. 1855 – Zagreb, 4. XII. 1925), građevinski inženjer, stručnjak za hidrotehniku.

Diplomirao je građevinarstvo u Beču. Stručno je djelovao na području Hrvatske te se osobito bavio hidrotehnikom: izgradnjom obrambenih nasipa duž Save, kanalizacijom i melioracijom istočne Slavonije. Tijekom karijere imenovan je kraljevskim inženjerom, tehničkim savjetnikom i generalnim inspektorom voda za Hrvatsku i Slavoniju. Zajedno s Josipom Altmanom izradio je Rječnik njemačko-hrvatskog tehnologičkoga nazivlja (1881), koji je dugo bio jedini priručnik hrvatskog tehničkog nazivlja, kao i Građevni pristojbenik (1882), prvo stručno djelo te vrste na hrvatskom jeziku.

Kauzlarić, Mladen (Gospić, 10. I. 1896 – Zagreb, 6. IX. 1971), arhitekt, jedan od najznačajnijih predstavnika hrvatske moderne arhitekture.

Isprva je radio kao tehnički pomoćnik u Građevnom odjelu Kotarske i Zagrebačke županijske oblasti (1912–17), potom kao građevni tehničar u Građevnom poduzeću Payer i Riszner (1918–21). Godine 1921–31. bio je zaposlen u zagrebačkom arhitektonskom atelijeru → Huge Ehrlicha, surađujući također s → Jurjem Denzlerom 1925–31. Diplomirao je arhitekturu 1933. u klasi → Drage Iblera na Kraljevskoj umjetničkoj akademiji (Akademija likovnih umjetnosti) u Zagrebu. Sa → Stjepanom Gombošem 1931. osnovao je i do 1941. vodio arhitektonski atelijer. Od 1940. radio je na Arhitektonskom otsjeku Tehničkoga fakulteta (→ Arhitektonski fakultet) u Zagrebu, gdje se 1957. habilitirao radom Rješavanje muzejskog prostora u tri specifična uslova. Godine 1958. bio je izabran u zvanje redovitoga profesora; umirovljen je 1966. U okviru Kabineta za prostoručno i tehničko crtanje (predstojnik 1946–48) i Kabineta za projektiranje zgrada i interijer (predstojnik 1948–52) predavao je kolegije Prostoručno crtanje, Tehničko crtanje, Arhitektonske kompozicije, Interijer, Projektiranje i dr. Bio je predstojnik Zavoda za projektiranje društvenih građevina (1958., 1963–71). Honorarno je predavao na Brodarskom odjelu Tehničkoga fakulteta (1949–57).













Zajedno s Ehrlichom radio je na projektima za Slavensku banku u Vlaškoj ulici 53 (1923) i Prvu hrvatsku obrtnu banku u Ilici 38 (1925) u Zagrebu. S Denzlerom je projektirao Školu narodnog zdravlja u Rockefellerovoj 4 (1925), zgradu Srpske pravoslavne općine u Preobraženskoj 2 (1929., i sa S. Kliskom), te željezničke nadvožnjake na Savskoj cesti, u Adžijinoj i Kranjčevićevoj ulici (1929), sve u Zagrebu. U okviru estetike avangardnoga funkcionalizma njegova djela obilježavaju jasnoća koncepcije, odmjerenost proporcija i istančanost u obradbi detalja. Arhitekturom koju je projektirao, posebno u zajednici s Gombošem, ostvario je najviše domete predratne zagrebačke arhitektonske škole. Zajedno su izveli stambene zgrade u Petrinjskoj 11 (1933), Maksimirskoj 4 (1933), Borninoj 12 (1934), Medvedgradskoj 3 (1936–37), Brešćenskoga 7 (1938), obiteljske kuće u Novakovoj 15 (1932) i 24 (1936), Babonićevoj 25 (1935), Zamenhoffovoj 9 (1936), Kozarčevoj 18 (1936), Nazorovoj 52 (1937), poslovnu zgradu Gospodarske sloge u Zvonimirovoj 17 (1938), sve u Zagrebu, vile Grünwald (1933) i Mahler (1935) u Korčuli, Ladany i Ronin u Hvaru (1936) te Rusko na Koločepu (1938). U razdoblju zajedničkoga djelovanja ostvarili su i nekoliko uspjelih adaptacija i unutarnjih uređenja među kojima se ističu Gradska kavana u sklopu nekadašnjeg arsenala u Dubrovniku (1932) i kavana Corso na uglu Gundulićeve i Ilice u Zagrebu (1933). Godine 1946–49. zajedno s Gombošem, → Vladimirom Juranovićem i → Ottom Wernerom projektirao je industrijski sklop tvornice Rade Končar na Fallerovu šetalištu 22 u Zagrebu. Posljednja su njegova ostvarenja Arheološki muzej u Zadru (1963–73) i Muzej hrvatskih arheoloških spomenika u Splitu (1968–76), koje su dovršili → Sena Sekulić-Gvozdanović i → Zvonimir Vrkljan. Bio je član umjetničke skupine Zemlja (1931–35). Dužnost predsjednika stručnoga savjeta Instituta za likovne umjetnosti JAZU-a (danas HAZU) obnašao je 1953–56., a 1962. postao je Akademijinim redovitim članom. Dobitnik je mnogobrojnih nagrada, među ostalima nagrada za životno djelo »Viktor Kovačić« (1964) i »Vladimir Nazor« (1965).



















Boltar, Dragan (Trst, 18. III. 1913 – Zagreb, 16. II. 1988), arhitekt i urbanist, radio je u području suvremenog urbanizma i prostornog planiranja. Diplomirao je 1936. na Arhitektonskom odsjeku Tehničkoga fakulteta (→ Arhitektonski fakultet) u Zagrebu, gdje se 1957. habilitirao radom Urbanistička povezanost konstitutivnih elemenata grada, na primjeru Šibenika. Godine 1938–39. radio je kao samostalni ovlašteni arhitekt u Zagrebu, a 1940–45. bio je voditelj Tehničkoga odjela Gradske općine u Šibeniku. Kao član Povjereništva tehničkih radova ZAVNOH-a 1944–45. radio je na obnovi zemlje u okviru Urbanističkog seminara, a 1945–46. bio je delegat Ministarstva građevina NRH za Dalmaciju. Od 1946. do umirovljenja 1983. predavao je na Arhitektonskome fakultetu u Zagrebu, od 1970. u zvanju redovitoga profesora. Na Fakultetu je bio starješina Arhitektonskoga odsjeka 1961–62., predstojnik Katedre za urbanizam 1965–69., te Zavoda za urbanizam 1965–83.

Uz pedagoški rad na Katedri za urbanizam, gdje je bio nositelj kolegija Urbanizam, Urbanističko planiranje, Uređenje i projektiranje naselja, Izgradnja sela i dr., potaknuo je izradbu mnogih znanstvenoistraživačkih i stručnih projekata i studija u polju arhitekture, urbanizma i prostornog planiranja, od kojih su mnogi bili pionirski pothvati. Godine 1948. projektirao je stadion na Banjici u Beogradu (s V. Turinom), Studentski grad u Zagrebu (s J. Seisselom i B. Milićem) te aerobazu u Zagrebu i hidrobazu u Zadru (s V. Turinom). Godine 1955. projektirao je i izveo dio obale u Šibeniku (sa S. Seissel), 1956. tri stambene zgrade na Voštarnici u Zadru, a 1960. tržnicu (zgrade i trg) u Šibeniku te uređenje Široke ulice i Narodnoga trga u Zadru (s A. Marinovićem-Uzelcem). Radio je na generalnim urbanističkim planovima Zadra (1944–72., s A. Marinovićem-Uzelcem), Šibenika (1950–53), Nikšića (1950–65., s J. Seisselom i B. Milićem), Varaždina (1954–81) i Ludbrega (1963–81). U Zagrebu je izradio urbanistički plan predjela Šestinski dol–Bijenik (1965–81., s A. Marinovićem-Uzelcem, V. Ivanovićem, D. Landau-Boltar i T. Jukićem), Trnja (1970., s B. Milićem, D. Landau-Boltar i V. Milić), te gradskoga prostora s priobaljem rijeke Save (1981., s članovima Zavoda za urbanizam Arhitektonskoga fakulteta). Dobitnik je nekoliko hrvatskih i međunarodnih nagrada, među ostalima Nagrade »Vladimir Nazor« za životno djelo (1986).

Benčić, Dušan (Šalovci, Slovenija, 29. VII. 1921 – Zagreb 30. IX. 2010), geodet i optičar, stručnjak za geodetske instrumente.

Diplomirao je 1947. na Geodetsko-kulturno-tehničkom odjelu Tehničkoga fakulteta u Zagrebu (od 1962. → Geodetski fakultet), gdje je 1979. doktorirao disertacijom Prilog teoriji subjektivnih optičkih instrumenata primijenjenih u mjernoj tehnici, a uz to apsolvirao je eksperimentalnu fiziku na Prirodoslovno-matematičkome fakultetu u Zagrebu 1956. Od 1950. radio je kao profesor u Optičkoj školi u Zagrebu, gdje je utemeljio Laboratorij za optička mjerenja. Od 1953. kao voditelj mjernoga laboratorija i kontrole proizvoda radio je u Ghetaldusu. Od 1955. bio je zaposlen na matičnome fakultetu, od 1980. u zvanju redovitoga profesora. Predavao je kolegije Geodetski instrumenti i Praktikum iz geodetskih instrumenata. Radio je na razvoju Laboratorija za mjerenja i ispitivanja geodetskih instrumenata (poslije Laboratorij za mjerenja i mjernu tehniku) te bio njegov voditelj 1964–81. Bio je prodekan 1972–74., predstojnik Geodetskoga zavoda 1979–81. i dekan Geodetskoga fakulteta 1981–85. Umirovljen je 1986.

Znanstveno i stručno bavio se primijenjenom optikom u instrumentalnoj mjernoj tehnici. Nakon odlaska u mirovinu bavio se načinom obradbe rezultata mjerenja s procjenom mjerne nesigurnosti. S → Federicom Dusmanom (sv. 1) razradio je i uveo novu metodu ispitivanja mjernih instrumenata i postupaka u geodeziji na osnovi kriterija mjerne ponovljivosti i obnovljivosti. Prema njegovim je idejama izrađen niz optičkih uređaja i komparatora za ispitivanje geodetskih i optičkih instrumenata i pribora. Uz mnoštvo objavljenih radova autor je sveučilišnih udžbenika Geodetski instrumenti I i II (1971. i 1973), Geodetski instrumenti (1990), te s → Nikolom Solarićem Mjerni instrumenti i sustavi u geodeziji i geoinformatici (2008). Bio je suradnik u Geodetsko-geoinformatičkom rječniku (2008), suautor i član uredništva Leksikona očne optike i optometrije (2006). Za svoj je znanstveni rad i doprinos u području geodezije i geodetskih instrumenata primio nagrade »Nikola Tesla« (1986) te »Josip Juraj Strossmayer« (2008).

De Luca, Julije (Ilok, 31. I. 1929 – Zagreb, 10. XI. 2005), arhitekt, predstavnik suvremenog arhitektonskog izraza, jedan od ključnih arhitekata u području projektiranja turističke arhitekture, osobito na jadranskoj obali.

Diplomirao je 1954. na Arhitektonskom odsjeku Tehničkoga fakulteta u Zagrebu. Godine 1955–57. bio je suradnik arhitektonskoga atelijera → Marijana Haberlea, a 1957–61. pohađao je Majstorsku radionicu → Drage Iblera u Zagrebu. Potom je radio kao glavni projektant u zagrebačkim biroima Investprojekt (1961–65), Građevinar (1965–68), te AR-projekt pri Industrijskom projektnom zavodu, kojega je bio i direktor (1968–90). Od 1990. bio je suvlasnik biroa COD-ING u Zagrebu. Bio je istraživač suradnik Arhitektonskoga fakulteta u Zagrebu (1992). Projektirao je uglavnom turističke i poslovne zgrade, među ostalima: hotele Mirna (1964., s A. Rožićem, M. Salajem i B. Bernardijem), Maestral (1965., s A. Rožićem, M. Salajem i B. Bernardijem) i Soline (1973–83) u Brelima, Neptun (1966–68), Kristal (1967–70), Rubin (1972), Dijamant (1975) i Pical (1976–80) u Poreču, Belvedere u Dubrovniku (1983–85., s M. Bertićem i J. Dumančićem), International u Rabu (1972), Varaždinske Toplice (1978–81), poslovno-trgovački centar u središtu Vinkovaca (1980., s J. Dumančićem i D. Blakšićem) i dr. Veće slobodnostojeće hotelske komplekse skladno je uklapao u okoliš: u krajolik funkcionalnim raščlanjivanjem velikih volumena, a u staro gradsko tkivo stilizacijom tradicionalnih građevnih elemenata. Među ostalim njegovim ostvarenjima ističe se stambeno naselje Kijac u Njivicama na Krku (1979–82; s M. Bertićem, J. Dumančićem, E. Madirazzom i M. Pivcem). Stručne radove objavljivao je u periodici Čovjek i prostor, Večernji list, Vjesnik, Borba, Glas Istre i dr. Godine 1973. sudjelovao je na Svjetskom bijenalu arhitekture u São Paulu (za porečki hotel Kristal dodijeljena mu je počasna diploma). Dobitnik je više nagrada, među ostalima republičke i savezne nagrade Borbe (1970), te za životno djelo nagrade »Viktor Kovačić« (1986., 1990) i »Vladimir Nazor« (2001).













Dvornik, Josip (Zagreb, 19. III. 1938 – Zagreb, 4. V. 2023), građevinski inženjer i stručnjak za numeričke metode u proračunima konstrukcija.

Na Građevinskome fakultetu u Zagrebu diplomirao je 1963. te doktorirao 1972. disertacijom Optimalno dimenzioniranje armirano-betonskih presjeka (mentor → V. Simović). Radio je na Fakultetu 1964–65., potom 1966–68. kao projektant u Konstrukcijskom birou građevinske industrije. Na Fakultet se vratio 1968., gdje je redoviti profesor bio od 1986. Iako cijelo vrijeme nastavnik na Fakultetu, 1971–77. bio je zaposlenik Građevinskog instituta (danas → Institut građevinarstva Hrvatske). Predavao je kolegije Stabilnost i dinamika konstrukcija, Numeričke metode, Numeričko modeliranje, Metode diskretizacije, Sinteza prostornih konstrukcija, Teorija stabilnosti te Plošni nosači. Bio je pročelnik Zavoda za tehničku mehaniku 1991–97. te istodobno voditelj zavodskog laboratorija. Umirovljen je 2008.

Područja njegova znanstvenoga i stručnoga interesa bila su proračuni nosivih konstrukcija numeričkim metodama te šatoraste konstrukcije. Bavio se i generaliziranom metodom konjugiranih gradijenata za linearne i nelinearne probleme te optimalnim dimenzioniranjem armiranobetonskih presjeka, dajući izvorna rješenja složenih konstruktorskih problema. Autor je priručnika Pravokutni ekscentrično pritisnuti armirano-betonski presjek (1975) i Nelinearni proračuni armirano-betonskih konstrukcija (s A. Mihanovićem i P. Marovićem, 1993). Dobitnik je Nagrade »Nikola Tesla« 1986., a od 2000. član HATZ-a. Od 2008. je professor emeritus Sveučilišta u Zagrebu.

Bjegović, Dubravka (Nova Gradiška, 31. III. 1945 – Zagreb, 23. IV. 2023), građevinska inženjerka i stručnjakinja za trajnost građevnih materijala i elemenata.

Na → Građevinskome fakultetu u Zagrebu diplomirala je 1968. i doktorirala 1991. disertacijom Projektiranje armiranobetonskih konstrukcija u kemijski agresivnoj sredini (mentor V. Ukrainczyk). Radila je 1968–91. u → Institutu građevinarstva Hrvatske u Zagrebu te od 1978. na matičnom fakultetu, gdje je 2000. postala prva redovita profesorica. Predavala je kolegije Kvaliteta i zaštita gradiva, Posebni betoni i tehnologije, Teorija i tehnologija betona, Trajnost konstrukcijskih materijala, Prefabrikati, Zaštita od požara, Tehnologija sanacija i ojačanja, Suvremeni pristup trajnosti konstrukcijskih materijala, i dr. U početku karijere bila je voditeljica laboratorijâ za beton, veziva i koroziju materijala Zavoda za betonske i zidane konstrukcije (danas Zavod za materijale i Zavod za konstrukcije), pročelnica Katedre za tehnologiju materijala bila je 2005–12., 1991. suosnivateljica te 2006–08. predstojnica Zavoda za materijale, 1998–2002. prodekanica te 2002–06. dekanica Fakulteta. Osnovala je 2006/07. poslijediplomski specijalistički sveučilišni studij Požarno inženjerstvo. Umirovljena je 2016. Osim na zagrebačkome, predavala je i na Građevinskom i arhitektonskom fakultetu Osijek.

Područja su njezina znanstvenog i stručnog interesa bila istraživanja u području građevnih materijala, trajnosti konstrukcijskih materijala u građevinarstvu, požarno inženjerstvo te sanacija i zaštita armiranobetonskih konstrukcija. Sudjelovala je u projektiranju i sanaciji mnogih građevina, poput zgrade HNK-a, Stadiona NK Dinamo, Importanne Galerije, tvornica Plive i Stare vijećnice u Zagrebu, Nuklearne elektrane Krško, mosta kopno–otok Pag, armiranobetonskog dimnjaka koksare u Bakru, objekata Petrokemije u Kutini, i dr. Autorica je udžbenika Poznavanje materijala (s D. Mikulić, Z. Rakom i V. Ukrainczykim, 1992), Građevinski materijali – zbirka riješenih zadataka (s G. Balabanićem i D. Mikulić, 2007) te Teorija i tehnologija betona (s N. Štirmer, 2015). Članica je HATZ-a od 1994. Od 2016. je professor emerita Sveučilišta u Zagrebu.

Kušević, Rajko (Ilok, 12. IX. 1894 – Zagreb, 18. II. 1966), građevinski inženjer, stručnjak za željezne konstrukcije.

Na građevinskom odjelu Tehničke visoke škole u Grazu diplomirao je 1917. te na Tehničkoj visokoj školi (→ Tehnički fakultet; sv. 4) u Zagrebu doktorirao 1923. disertacijom Izračunavanje Vierendeelovih nosača s paralelnim pojasima, postavši drugi promovirani doktor znanosti na toj školi. Specijalizaciju iz područja čeličnih konstrukcija pohađao je u Beču 1921–22. Radio je 1917–20. u Građevnom uredu Zemaljske vlade na obnovi stambenih zgrada i mostova u Srijemu, a od 1921. bio je zaposlen na Katedri za mostogradnju Tehničke visoke škole u Zagrebu, od 1941. u zvanju redovitoga profesora. Predavao je kolegije Željezne konstrukcije, Željezne konstrukcije zgrada te Željezni mostovi. Bio je starješina Građevinskog odsjeka Fakulteta akademske godine 1946/47. Umirovljen je 1953.

Povrh znanstvenoga rada izrađivao je i projekte i statičke proračune metalnih, armiranobetonskih i drvenih konstrukcija. Posebice je zaslužan za razvoj iteracijskih postupaka za rješavanje sustava jednadžbi inženjerske metode pomaka u štapnoj statici (u suradnji s → K. Čališevom, → O. Wernerom i → G. Kanijem). Nakon umirovljenja na Fakultetu honorarno je vodio Odjel za statička ispitivanja Instituta građevinarstva Hrvatske. Bio je i dugogodišnji stručnjak u Odjelu za gradnju željeznica Ministarstva saobraćaja. Autor je udžbenika Statičko proračunavanje okvirnih nosača (1927) i brošure Praktično preračunavanje pritisnutih konstruktivnih dijelova (1936) te je s njemačkog jezika preveo udžbenike Praktična statika R. Saligera (1949), Statika armiranih betonskih konstrukcija K. Beyera (1963) te Površinski sistemi nosača K. Girkmanna (1965). Bio je urednik spomenice Jugoslavija na tehničkom polju 1919–1929 (1930) te redaktor I. sveska Tehničke enciklopedije LZ-a. Bio je glavni urednik časopisa Tehnički list 1923–39. Godine 1949. izabran je za dopisnog člana JAZU-a (danas HAZU).

Steinmann, Egon (Steinman) (Karlovac, 14. XII. 1901 – Zagreb, 22. II. 1966), arhitekt, jedan od najznačajnijih autora hrvatske moderne arhitekture u međuratnom razdoblju.

Diplomirao je 1924. na Arhitektonskome odjelu Tehničke visoke škole (→ Arhitektonski fakultet) u Zagrebu. Usavršavao se na Académie de la Grande Chaumière u Parizu (1924–25). Nakon četiri godine rada u Građevinskoj direkciji (1925–29) bio je zaposlen u Tehničkom odjeljenju Kraljevske banske uprave Savske banovine u Zagrebu (1929–39), te kao arhitekt Odjela za tehničke radove Banovine Hrvatske (od 1939) i Odjela za javne radove Ministarstva prometa i javnih radova NDH (od 1941). Nakon II. svj. rata sudjelovao je u poslijeratnoj obnovi Makedonije (1946., Probiro za Makedoniju u Skoplju) te radio 1947–66. kao stručnjak za industrijsku arhitekturu u → Arhitektonskome projektnom zavodu Plan (isprva Zemaljski građevno-projektni zavod NR Hrvatske, potom Arhitektonski projektni zavod).

Zapažen je po arhitektonskim rješenjima javnih građevina u Zagrebu u međuratnom razdoblju. Među prvim je njegovim izvedbama zgrada Fizikalnoga instituta na Marulićevu trgu 19 (1927–32), prema idejnom projektu Vjekoslava Bastla. U realizacijama što su slijedile, njegovu arhitekturu obilježava ekspresivnost, klasičnost u postavi volumena, simetriji i monumentalnosti, kao i sklad i odmjerenost oslobođena ornamenata, svojstvena modernoj arhitekturi. Rabi karakterističan polukružno zaobljen ugao zgrade ili njezinih elemenata, kao i okrugle prozore, plitke kose krovove, trijemove ili istake. S tim obilježjima izvedene su mu zgrade Ortopedske i zubne klinike na Šalati (1929–32), gimnazije u Križanićevoj 4–4A (1930–32) i Kušlanovoj 52 (1935–37), Sokolski dom u Kačićevoj 23A (1933) te srednjoškolsko igralište i ograda oko njega na istoj parceli (1934), stambeni blok za činovnike Poštanske štedionice u Petrovoj 15, 15A, 15B (1937–38) i Pošta II u Branimirovoj 4 (1939–47).

Nakon II. svj. rata izveo je zgradu Ministarstva unutarnjih poslova u Skoplju (1946; poslije Filozofski fakultet, srušen u potresu 1963) i Sindikalni dom kraj Ohrida (1946; poslije hotel Orce Nikolov) te niz industrijskih pogona. Među njima su hale tvornice Đuro Đaković u Slavonskom Brodu (1951–52), tvornica Tunt u Sesvetskom Kraljevcu (1951–52; danas Končar), upravna zgrada, vodotoranj i radionice Rafinerije nafte Sisak (1953–56), adaptacija Tvornice računskih strojeva u Zagrebu (1954–65), zgrade tvornice Naftaplin (1957–62; danas INA) i Tvornice ulja Zagreb (1959–79; danas Zvijezda plus) na Žitnjaku te tvornice Josip Kraš na Ravnicama (1962–64) u Zagrebu, tvornica Koestlin u Bjelovaru (1958), tvornica stakla Straža u Humu na Sutli (1958), Pivovara Otočac (1960), Dizel depo Knin Željezničkog transportnog poduzeća Zagreb (1962), pogon ekstrakcije tvornice Franck (1962–63) i tvornica Janko Gredelj u Donjoj Dubravi (1958–67) u Zagrebu. Stručnim radovima surađivao je u časopisima Građevinski vjesnik, Arhitektura, Voda-plin-svjetlo, Tehnički list i Tehnički vjesnik te u dnevnim tiskovinama.



















Schwerer, Lujo (Zagreb, 1. X. 1929 – Zagreb, 31. III. 2012), arhitekt, zapažen po mnogobrojnim realizacijama stambenih, poslovnih, turističkih i javnih zgrada.







Diplomirao je 1956. na Arhitektonskom odsjeku Arhitektonsko-građevinsko-geodetskog fakulteta (→ Arhitektonski fakultet) u Zagrebu. Od 1956. do 1960. radio je u Sarajevu u projektnom birou Turistprojekt te kao asistent na tamošnjem Arhitektonskome fakultetu (1958–60). Od 1960. radio je u urbanističkom odjelu općine Rovinj, potom se 1961. preselio u Zagreb i radio isprva u birou Projektant, a od 1963. u Arhitektonskom birou Medveščak – ABM. Tijekom dugogodišnjega rada izveo je mnogobrojne zgrade stambene i raznovrsne druge namjene, prilagođavajući svoj arhitektonski izraz suvremenim trendovima. Projektirao je višestambene zgrade poput šest nebodera u zagrebačkom Sigetu 6–11 (1963., s Terezom Matić), zgrade na Medveščaku (1968) i Jarunu (1980) u Zagrebu i drugdje; robnu kuću Slovenijalesa na Savskoj cesti 58 u Zagrebu (1969), te robne kuće u Mrkonjić Gradu (1968), Slatini (1971), Daruvaru (1977), Valpovu (1979), poslovno-trgovački centar Jajca (1983., s Jasnom Nosso) i dr.; domove kulture u Ljubiji (1958), Jajcu (1961) i Čačku (1963) i Dječji vrtić u Krugama u Zagrebu (1961); poslovno-proizvodnu zgradu Heruc u Petračićevoj 4 (1984., s J. Nosso) i upravnu zgradu građevinskog poduzeća Viadukt na uglu Kranjčevićeve 2 i Brozove (1969) u Zagrebu; hotel Preko u Preku na Ugljanu (1978., danas srušen), bungalove u turističkom naselju Monsena kraj Rovinja (1978) i dr. Sudjelovao je na mnogim arhitektonskim i urbanističkim natječajima na kojima je osvajao visoke nagrade. Dobitnik je nagrada »Viktor Kovačič« (godišnje 1969. i za životno djelo 2007) te nagrade Zagrebačkoga salona (1987).







Sekulić-Gvozdanović, Sena (Srebrenka) (Banja Luka, BiH, 12. IV. 1916 – Zagreb, 26. XI. 2002), arhitektica, teoretičarka i povjesničarka arhitekture.

Diplomirala je 1940. na Arhitektonskom odsjeku Tehničkoga fakulteta (od 1962. → Arhitektonski fakultet) u Zagrebu, gdje je doktorirala 1976. disertacijom Crkve-tvrđave u Hrvatskoj (mentor → A. Mohorovičić). Radila je u Graditeljskom poduzeću inž. Viličić 1941–42. Na matičnome fakultetu radila je od 1946., kao redovita profesorica od 1976. do umirovljenja 1986. Bila je prodekanica (1978–79) i dekanica Fakulteta (1979–81) te predstojnica Katedre za teoriju i povijest arhitekture (1983–86). Predavala je kolegije Povijesni razvoj arhitekture (Razvoj arhitekture i umjetnosti), Povijest i oblici arhitekture (Povijesni razvoj arhitekture) II i III. Držala je predavanja i na poslijediplomskim studijima na Arhitektonskome i Šumarskome fakultetu u Zagrebu te na Arhitektonskome fakultetu u Sarajevu, kao i na izvanrednom studiju arhitekture u Zagrebu, Zadru i Sarajevu. Bila je gostujuća predavačica na mnogobrojnim inozemnim sveučilištima u SAD-u, Njemačkoj, Poljskoj, Kanadi, Kini, Velikoj Britaniji, Italiji, Novom Zelandu.

Kao arhitektica-praktičarka surađivala je na arhitektonskim i restauratorskim projektima: obnova staroga grada Siska (1954–60., s J. Denzlerom), stambeni blokovi sv. Ilija i sv. Krševan u Zadru (1957), arheološki muzeji u Zadru (1964–72., s M. Kauzlarićem) i Splitu (1968–76., s M. Kauzlarićem i Z. Vrkljanom) i dr. Najistaknutiji je njezin rad u području teorije i povijesti arhitekture, te zaštite graditeljskog nasljeđa; znanstveno je istraživala tipologiju srednjovjekovnih urbanih cjelina, fortifikacijsku arhitekturu i sl., ali se dotaknula i raznovrsnih drugih tema iz širokog područja arhitekture i urbanizma. Objavila je više od 250 radova i održala mnogobrojna izlaganja diljem Europe i svijeta. Autorica je knjiga Crkve-tvrđave u Hrvatskoj (1994), Žena u arhitekturi (1998), Arhitekt Juraj Denzler (2000), Islamski vrtovi i dvorovi (2004), Utvrđeni samostani na tlu Hrvatske (2007), skripta Povijest arhitekture I–III (1962–65., potonje s M. Viličić) te prijevoda četiriju stručnih knjiga. Organizirala je simpozij Međunarodnog laboratorija arhitekture i urbanizma ILAUD-a u Splitu 1981.







Bila je urednica Enciklopedije Jugoslavije LZ-a za područje arhitekture, građevinarstva i urbanizma (za redakciju Hrvatske, II. izdanje, 1981) te članica redakcije časopisa Čovjek i prostor (1956–81). Od 1998. je professor emerita Sveučilišta u Zagrebu. Od 1975. bila je članica suradnica JAZU-a (danas HAZU), a od 2000. redovita članica. Dobitnica je nagrada za životno djelo »Viktor Kovačić« (1983) te »Vladimir Nazor« (1997).

Fisković, Cvito (Orebić, 24. XII. 1908 – Split, 13. VII. 1996), povjesničar umjetnosti i konzervator, jedan od utemeljitelja nacionalne povijesti umjetnosti starijega razdoblja i konzervatorske struke.

Diplomirao je 1933. povijest umjetnosti i arheologiju na Filozofskome fakultetu u Zagrebu, gdje je 1938. doktorirao disertacijom Korčulanska katedrala. Radio je od 1936. kao kustos Arheološkoga muzeja u Splitu. Pridružio se antifašističkomu pokretu 1942. i suorganizirao Konferenciju kulturnih radnika u Hvaru 1943. Od 1945. do umirovljenja 1977. bio je ravnatelj Konzervatorskoga zavoda za Dalmaciju u Splitu, a 1950–70. i upravitelj Historijskoga instituta JAZU-a u Dubrovniku. Predavao je na Courtal Institute u Londonu te na poslijediplomskom studiju Graditeljsko naslijeđe u Splitu, što su ga utemeljili Sveučilište u Splitu i Arhitektonski fakultet u Zagrebu.

Povezujući znanstveno istraživanje s konzervatorskom praksom, bavio se sveukupnošću likovnoga stvaralaštva i kulturne povijesti Dalmacije od antike do suvremenosti. Izveo je mnoge atribucije i identifikacije dalmatinskih majstora, proučavao srednjovjekovnu i renesansnu baštinu (Naši graditelji i kipari XV. i XVI. stoljeća u Dubrovniku, 1947; Prvi poznati dubrovački graditelji, 1955; Zadarski sredovječni majstori, 1959), katedrale (Hvarska katedrala, 1976), splitsku romaničku slikarsku školu, drvenu gotičku skulpturu, ljetnikovce i kulturu ladanja, vrtnu arhitekturu, zlatarstvo te likovne i kulturne veze s Italijom. Vodio je istraživanja i obnovu Dioklecijanove palače (Srebrna vrata, podrumi), obnovu zgrade Gradske straže i romaničkoga zvonika sv. Marije u Zadru, stolne crkve, gradskih zidina i vijećnice u Šibeniku, gradskih zidina i renesansne vijećnice u Korčuli, Sorkočevićeva ljetnikovca na Lapadu i dr. U mnogobrojnim časopisima objavljivao je znanstvene i stručne radove te bio pokretač i glavni urednik časopisa Prilozi povijesti umjetnosti u Dalmaciji (1946–77), Anali Historijskog instituta JAZU u Dubrovniku (1952–72) i Adrias (1987–94). Odabrani su mu tekstovi skupljeni u knjigama Eseji (1977., 1982), Spomenička baština Boke kotorske (2004), Korčulanske studije i eseji (2008) i Izabrani spisi (2009).

Bio je redoviti član JAZU-a (danas HAZU) od 1958., dopisni član SANU-a 1965–91., član ANUBiH-a od 1984., od 1963. stalni, poslije počasni član Međunarodnoga komiteta za povijest umjetnosti (CIHA). U nekoliko je navrata vodio Društvo konzervatora Hrvatske i bio je prvi predsjednik Društva konzervatora Jugoslavije. Dobitnik je više nagrada i priznanja, među ostalima Nagrade AVNOJ-a (1977), Nagrade za životno djelo SR Hrvatske (1970) i državne Nagrade »Božidar Adžija« (1961., 1968). Posvećen mu je Fiskovićev zbornik (1980), u spomen na njega od 1997. održava se znanstveni skup Dani Cvita Fiskovića, a po njemu je nazvana splitska podružnica Instituta za povijest umjetnosti, osnovana 2010.

Jambrišak, Janko (Karlovac, 2. IV. 1834 – Zagreb, 31. III. 1892), graditelj, predstavnik historicističkoga izraza u arhitekturi Zagreba.

Zidarski je zanat vjerojatno izučio u Karlovcu, potom se usavršavao u Grazu. Godine 1857. doselio se u Zagreb, gdje je bio primljen u graditeljski ceh i 1859. osnovao vlastito građevinsko poduzeće koje je bilo jedno od najvećih onodobnih u Zagrebu, a vodio ga je sve do smrti. Bio je član Kluba inižinira i arhitekta od 1878.

Projektirao je više od 80 stambenih zgrada skladnih neorenesansno oblikovanih pročelja sa suzdržanom primjenom dekorativnih detalja. Među njima se ističu reprezentativne dvokatne uglovnice u Praškoj 10 i Teslinoj 2 (kuća Betlheim, 1873), Gajevoj 15 i Berislavićevoj 4 (kuća Smrekar, 1874), Praškoj 9 i na Trgu N. Šubića Zrinskog 1 (zgrada Opće zagrebačke štedionice i zalagaonice, 1876; poslije nadograđena), Gajevoj 29 i Hebrangovoj 8 (kuća Hofman, 1879) te Praškoj 1 i na Jelačićevu trgu 13 (kuća Priester, 1881., poslije pregrađena), dvokatnice u Teslinoj 12 (kuća Banjanin, 1861) i 14 (kuća Kotur, 1861., poslije nadograđena), Tomićevoj 3 (kuća Peleš, 1867), Praškoj 4 (kuća Metelka, 1869), Jurišićevoj 2A (kuća Berić, 1872), Preradovićevoj 18 (kuća Heinzel, 1874–75), Ilici 82 (kuća Baumgärtner, 1876) i jednokatnice u Hebrangovoj 28 (kuća Lopašić, 1879) i 30 (kuća Schmidt, 1879) te Preradovićevoj 36 (kuća Orešković, 1886) i 40 (kuća Rameder, 1886). Dogradio je i preoblikovao zgradu Srpske pravoslavne crkvene općine u Ilici 7 (1872). U duhu romantizma, s drvenim detaljima u stiliziranim oblicima narodnoga graditeljstva, izveo je ljetnikovac na Jelenovcu 45 (1865), vilu Okrugljak Edmunda pl. Kovačića u Mlinovima 28 (1875) u Zagrebu te kompleks lječilišta i kupališta Jamnička Kiselica (1852., danas u ruševnom stanju). Gradio je i tvorničke zgrade (Tvornica kože Vatroslava Šterna u Medvedgradskoj 2, 1869., poslije dograđena, danas Gliptoteka HAZU; Tvornica šibica Pulsera i Mosesa na Savskoj cesti 139, 1874., srušena; Tvornica parketa i paropila u Vodovodnoj 15, 1878) te radničke i obrtničke kuće (Radnički dol, Selska cesta, Vrhovec). Vodio je gradnju kazališta Hermanna Helmera u Varaždinu (Cesarčeva 1, 1871–73) te Kemijskoga zavoda Hermana Bolléa (Strossmayerov trg 14, 1883) i palače Gavella Kune Waidmanna (Jelačićev trg 6, 1889) u Zagrebu.







Jelinek, Slavko (Spodnja Polskava, Slovenija, 31. VIII. 1925 – Zagreb, 27. II. 2014), arhitekt, svojim projektima dao je znatan doprinos izgradnji i izgledu Zagreba u razdoblju nakon II. svj. rata, posebice stambenih četvrti Novoga Zagreba.







Diplomirao je 1951. na Arhitektonskom odsjeku Tehničkoga fakulteta u Zagrebu, potom je 1952–56. radio kao projektant i nadzorni inženjer u građevinskom odjelu V. vojne oblasti, a 1957–60. kao voditelj gradilišta u poduzeću → Industrogradnja u Zagrebu. Utemeljivši podružnicu u Zagrebu, od 1960. bio je glavni projektant biroa AGI-46 (Arhitektonsko-građevinsko-instalaterski biro) sa sjedištem u Karlovcu, kojega je od 1965. do umirovljenja 1985. bio i direktor. Projektirao je uglavnom stambene, stambeno-poslovne, sportske, školske i druge javne zgrade temeljeći arhitektonski oblikovni izraz na vještu svladavanju tehnologije građenja suvremenim materijalima i isticanju konstrukcije. Među stambenom i stambeno-poslovnom arhitekturom ističu se stambene zgrade u Trpimirovoj 9, 11 i 13 (1954–57., s M. Papićem i N. Jelinek), Zorkovačkoj 2 i 4 (1961–64., prema idejnom projektu B. Raosa), Nehajskoj 39 (1963), Tratinskoj 73 (1964–65), šest stambenih nebodera u naselju Trnsko (1963–65), šest u naselju Sopot (1965–67), osam u naselju Zapruđe (1967–69., s B. Vinkovićem), stambeno-poslovni neboder u Ozaljskoj 93 (1967–69), tri stambeno-poslovna nebodera u Veslačkoj 2, 4 i 6 (1969–72., s I. Linardićem), sve u Zagrebu, te stambeni blokovi u naselju Staglišće u Zagrebu (1978–84., s I. Šipušićem) i u novom središtu Karlovca (1974–84., s I. Šipušićem). Najpoznatije je Jelinekovo djelo neboder Zagrepčanka na raskrižju Savske i Vukovarske (1969–76., s B. Vinkovićem), jedna od identifikacijskih oznaka Zagreba, do 2006. najviša poslovna zgrada u Hrvatskoj. Podignuo je sportske dvorane u Karlovcu (1966–67., s F. Dulčićem i S. Krajačem) i na Trsatu u Rijeci (1971–73., sa S. Krajačem), osnovne škole u Mahičnom i Rečici kraj Karlovca (obje 1964) te hotel Sport na Trgu Krešimira Ćosića 9 u Zagrebu (1965–68; danas potpuno rekonstruiran hotel Zonar). Tijekom 1970-ih bavio se uređenjem interijera (štedionice Pčelica i Zlatarovo zlato Kreditne banke Zagreb u Vlaškoj 106–108, s N. Jelinek; Standard-konfekcija u Vukovićevoj 3 u Subotici, s N. Jelinek). Stručne članke i osvrte objavljivao je u dnevnom i stručnom tisku (Vjesnik, Večernji list, Arhitektura, Čovjek i prostor, Danas, Telegram, Oko). Dobitnik je mnogobrojnih nagrada, među ostalima Republičke nagrade Borbe (1972), te nagrada za životno djelo »Viktor Kovačić« (1994) i »Vladimir Nazor« (2004).

































Podrecca, Boris (Beograd, 30. I. 1940), arhitekt, jedan od začetnika europskoga dekonstruktivizma te poetike različitosti u arhitekturi.

Austrijskoga je državljanstva, slovensko-hercegovačkoga podrijetla. Nakon prvotnoga školovanja u Trstu, otišao je u Beč gdje je 1968. diplomirao arhitekturu na Akademiji likovnih umjetnosti, te 1981. osnovao vlastiti arhitektonski studio. Od 1975. do 1979. bio je asistent na Tehničkom sveučilištu u Münchenu, a poslije gostujući profesor u Beču, Zagrebu, Trstu, Ljubljani, Mariboru, Lausanni, Parizu, Veneciji, Philadelphiji, Londonu i Cambridgeu (Boston). Od 1988. do 2005. bio je redoviti profesor na Tehničkom sveučilištu te direktor Instituta za arhitektonsko projektiranje i teoriju prostora u Stuttgartu. Voditelj Međunarodnog arhitektonskog seminara u Beču bio je 1990–95.

Autor je mnogobrojnih ostvarenja poslovne, stambene, turističke i druge arhitekture te urbanističkih planova diljem svijeta. U svojim arhitektonskim realizacijama vješto spaja srednjoeuropsku i mediteransku tradiciju sa suvremenim tendencijama. Osobitu je pozornost posvetio preuređenjima i promjenama funkcija postojećih zgrada u prostore s novim namjenama. Među njima ističu se: Institut za neuropsihijatriju u palači Starhemberg (1982), reklamna agencija GGK u vili Vojcsik (1982. i 1986) i Muzej katedrale sv. Stjepana (2017) u Beču, dvorac Štakorovec kraj Dugoga Sela (1998), Međunarodna galerija moderne umjetnosti u palači Ca’ Pesaro (1996–2002) i rezidencija venecijanskoga patrijarha (2000) u Veneciji, te palača Suda u Bassanu (2015). U njegove značajne ostvarene projekte spadaju: trgovački centar Kika u Wiener Neustadtu (1984), vila Schlamminger u Münchenu (1986), hotel i kongresni centar Mons u Ljubljani (2004), stambene zgrade na Giudecci u Veneciji (2004), Medicinski fakultet u Mariboru (2013), Nacionalni muzej porculana Adrien Dubouché u Limogesu (2012), Stadt Centrum u Meranu (2016), crkveno i župno središte Pentecoste u Milanu (2016), hotel Grand Plaza u Ljubljani (2022), a u Beču – zgrada osiguravajućega društva Basler (1990–93), školski kompleks u Dirmhirngasse (1991–95), stambeno naselje Kapellenweg (1993), Milenijski toranj (1999), Biocentar (2008), Austria Campus Business Center (2018), i dr.







U Hrvatskoj je izveo hotele Resort Falkensteiner Punta Skala u Petrčanima (2005), Valamar Lacroma u Dubrovniku (2011) i Hyatt Regency Zadar Maraska (2024), te Centar Cvjetni u Zagrebu (2011); od 2018. u izgradnji je hotel Pinea Valamar Collection Resort u Poreču. Uredio je više od 30 javnih prostora u osam europskih država, posebice trgova, u Piranu (Tartinijev trg, 1989), Splitu (Strossmayerov park, 2004), Idriji (Mestni trg, 2005), Klagenfurtu (Neuer Platz, 2008), Beču (Leipziger Platz 1991–94., Praterstern, 2011), Leobenu, Klagenfurtu, Kremsu, St. Pöltenu, Ottensheimu, Laxenburgu, Mondseeu, Salzburgu, Motti di Livenza, Cormonsu, Veroni, Ravenni, Meranu, Thieneu i dr. Priredio je mnogobrojne izložbe (Jože Plečnik u Centre Pompidou u Parizu, Ljubljani, Beču, New Yorku, Milanu i Veneciji, 1986; Bidermajer i Vormärz, 1987. i Friedrick Kiesler, 1988., u Beču; Ujedinjenje Njemačke u Berlinu, 1990; 100 godina europskoga urbanizma u Rotterdamu, 1997–98; Straussovo doba u Beču, Hong Kongu i Pekingu, 1999; Slovenski paviljon na svjetskoj izložbi u Shanghaiju, 2010).













Od 2005. je professor emeritus Sveučilišta u Stuttgartu. Dopisni je član akademija znanosti i umjetnosti u Sloveniji (od 1987), Srbiji (od 1988) i Hrvatskoj (od 1997). Dobitnik je više nagrada, među ostalima »Jože Plečnik« (1982., 1992), Chevalier des Arts et des Lettres u Francuskoj (1986), San Giusto d’Oro u Trstu (1997), Mastro della pietra u Veroni (2005), Vergilius d’Oro u Mantovi (2008), European Prize for Urban Public Space u Barceloni (2012), Zlatni red za zasluge u Sloveniji (2020), te počasnih doktorata sveučilišta u Mariboru i Beogradu (2000) i beogradske akademije likovnih umjetnosti (2008).