Beautemps-Beaupré, Charles François (Neuville-au-Port, Marne, 6. VIII. 1766 – Pariz, 16. III. 1854), francuski kartograf i hidrograf, stručnjak za pomorsku kartografiju.

Hidrografski inženjer Hidrografskog mornaričkog instituta u Parizu postao je 1785. Radio je na usavršavanju metode izradbe pomorskih karata. S tim je ciljem na pomorskom putovanju 1791. geodetskim i astronomskim opažanjima određivao pojedine položaje, provodio geodetska mjerenja te je novom matematičkom metodom određivao koordinate točaka geodetske hidrografske izmjere. Od 1804. bio je zamjenik direktora Hidrografskog mornaričkog instituta u Parizu, te je u tom svojstvu proveo hidrografska mjerenja obale i luka Jadranskoga mora koja su poslije sakupljena u rukopisni pomorski atlas Reconnaissance hydrographique des ports du Royaume d’Italie (Hidrografski prikaz luka Kraljevstva Italije), danas poznat i pod nazivima Beautemps-Beaupréov atlas istočne obale Jadrana i Napoleonov atlas istočne obale Jadrana (izrađen je po Napoleonovoj naredbi). Atlas se sastoji od 17 listova (15 pomorskih planova i karata, te dva lista krajolika koja prikazuju područja od Pirana do Splita). Beautemps-Beaupré je atlasu priložio 65 stranica dug Izvještaj kojim ga dopunjuje. Za taj se atlas saznalo tek 1978. kada ga je splitski kolekcionar starih karata Toni Radman pronašao u jednom londonskom antikvarijatu. Atlas i Izvještaj čuvaju se danas u Nacionalnoj i sveučilišnoj knjižnici u Zagrebu. Pod Beautemps-Beaupréovim vodstvom izrađena je i Napoleonova karta Dalmacije, koja je uništena 1812., ali danas postoji karta koja je rađena po izvornim skicama i crtežima pa bi se mogla nazvati njezinim duplikatom.

Ehrlich, Hugo (Zagreb, 31. I. 1879 – Zagreb, 21. IX. 1936), arhitekt, razvijajući svoj izraz od tradicije (pretežno klasicističke) preko secesije i modernizma sve do funkcionalizma, ostvario je arhitektonski opus kojim se uvrstio u najznačajnije predstavnike hrvatske arhitekture u prvoj polovici XX. st.

Diplomirao je arhitekturu 1903. na Tehničkoj visokoj školi u Beču (danas TU Wien) u klasi Karla Königa. Prvo projektantsko iskustvo stjecao je u restauratorskom atelijeru Humberta Walchera u Beču. Godine 1908. povjerena mu je adaptacija vile Karma kraj Montreuxa na Ženevskom jezeru (nastavak projekta Adolfa Loosa). Dovršenje tog objekta (1912), jednog od prvih primjera moderne arhitekture u Europi, donijelo mu je međunarodni ugled. Godine 1909. vratio se u Zagreb, gdje je s → Viktorom Kovačićem 1910–15. vodio zajednički arhitektonski atelijer. Nakon I. svj. rata imao je vlastiti atelijer te zapošljavao u njemu niz perspektivnih arhitekata mlađe generacije (M. Kauzlarić, A. Albini, S. Gomboš, J. Denzler, D. Galić, J. Pičman i dr.). Od 1925. do 1936. radio je na Tehničkoj visokoj školi (→ Tehnički fakultet; sv. 4) u Zagrebu, od 1927. u zvanju redovitoga profesora. Ondje je bio predstojnik Stolice za arhitektonske kompozicije (1927–36) te Arhitektonskoga odjela (1929–30., 1932–33). Godine 1935. postao je dopisnim članom JAZU-a (danas HAZU).







Iz atelijera koji je vodio s Kovačićem proistekli su projekti za niz stambenih zgrada i obiteljskih kuća u Zagrebu na kojima su reducirani stilski elementi strogo podređeni cjelini (zgrade u Medulićevoj ulici 2, 1910; Mihanovićevoj 14 i 20, 1911; Ilici 100, 1912; kuća Rado na Rokovu perivoju 7, 1913). Prema ranijim natječajnim projektima 1911–12. izveo je regulaciju Strossmayerova šetališta u Zagrebu. U razdoblju nakon I. svj. rata, oslanjajući se na povijesne arhitektonske oblike, projektirao je građevine naglašene reprezentativnosti, što se očituje u stambenim zgradama Tekstil i Pruga u Ulici Račkoga 8 i 9 (1921) i dvostrukim zgradama u Varšavskoj 2 i 2A (1923), a kulminira u monumentalnim objektima Slavenske banke u Vlaškoj 53 (1923), Prve hrvatske obrtne banke u Ilici 38 (1925) i palače Burze na Trgu hrvatskih velikana 3, koju je dovršio nakon Kovačićeve smrti (1924–26). U duhu tradicionalnih shvaćanja nastao je 1926–30. i sklop Nadarbine Zagrebačke nadbiskupije, omeđen Vlaškom, Bauerovom i Martićevom ulicom te Ratkajevim prolazom, najveći u tadašnjem Zagrebu. Potkraj 1920-ih napustio je tradicijske oblikovne sheme te prihvatio suvremena funkcionalistička načela arhitektonskog oblikovanja. Ta se tendencija osobito očituje u zgradama Grünwald u Boškovićevoj 15 (1928) i Blühweiss u Domagojevoj 2 (1928) u Zagrebu, zgradi Udružene banke u Petrovoj 19 (1929–30) i stambenoj kući Nikić u Siminoj 29 (1931–32) u Beogradu, a osobito u njegovu posljednjem projektu, šesterokatnoj zgradi Mirovinske zaklade Gradske štedionice na uglu Gajeve 2 i Jelačićeva trga u Zagrebu (1934). U izvedbi obiteljskih kuća u Zagrebu u međuratnome razdoblju istaknuo se kao majstor skladnoga intimnog interijera i povezanosti građevine s okolišem: Deutsch (1920) i Rojc (1922) na Rokovu perivoju 8 i 6, Weissmayer u Hatzovoj 14 (1921), Janda u Vončininoj 16 (1921), Nikić na Tuškancu 15 (1927), Kerdić na Goljaku 55 (1931) i dr.













cestogradnja, djelatnost koja se bavi planiranjem, financiranjem, projektiranjem, izgradnjom te održavanjem cesta. Cesta se kao gospodarsko-prometna građevina nizom posebnosti znatno razlikuje od drugih građevinskih zdanja, što se osobito odnosi na duljinu gradilišta, opsežne zemljane radove, izgradnju objekata na trasi i pratećih objekata uz trasu. U poprečnom se presjeku sastoji od gornjega sloja (gornji ustroj ili kolnička konstrukcija) koji obuhvaća cestovni (kolnički) zastor i nosivi sloj pod njim, te donjega sloja (donji ustroj ili trup). Zemljani radovi obuhvaćaju izradbu donjega sloja ceste, a odnose se na raščišćavanje terena od raslinja, skidanje humusa, iskop tla, prijevoz iskopanog materijala, izradbu nasipa, odvodnju te osiguravanje pokosa i usjeka. Kolnička se konstrukcija sastoji od cestovnog zastora koji može biti izveden od asfaltnih slojeva (→ asfalt) ili betonske ploče, te nosivog sloja koji prenosi statička i dinamička prometna opterećenja na donji sloj, odn. na temeljno tlo.

Pri izvedbi zemljanih radova rabe se većinom materijali koji se nalaze na trasi ceste ili uz nju, dok se za izvedbu kolničkih konstrukcija i objekata rabe kameni materijali (agregati, odn. tehničko-građevni → kamen; sv. 2) iz kamenoloma, nerijetko otvorenih uz trasu ceste. Kako bi se zadovoljili visoki zahtjevi pri izvođenju donjeg ustroja ceste, kolničke konstrukcije i posebice kolničkog zastora, u cestogradnji je raširena uporaba veznih sredstava. Osim osnovnih veznih sredstava (→ cement, → vapno i bitumen), u posebnim se slučajevima rabe i leteći pepeli, epoksidne smole, te vezna sredstva u kojima je osnovni sastojak bitumen (polimerom modificirani bitumen, razrijeđeni bitumen, omekšani bitumen, bitumenske emulzije i dr.).

Početci moderne cestogradnje i planiranje svrhovite i učinkovite cestovne mreže sežu u doba Rimskoga Carstva. Nakon pada Carstva (476) mreža rimskih cesta je postupno propadala. Tek je u XV. i XVI. st. započelo učvršćivanje gradskih cesta tucanikom (batovima usitnjen lomljeni kamen), šljunkom i taracom. Potkraj XVIII. st. i početkom XIX. st. utemeljena je moderna tehnologija građenja cesta zaslugama Pierre-Marie-Jérômea Trésagueta (1716−1796) koji je dodatnu pozornost usmjerio na odvodnju i održavanje kolnika, Thomasa Telforda (1757−1834) koji je istaknuo značenje dobre podloge kolničke konstrukcije i Johna McAdama (1756−1836) koji je uveo građenje cesta učvršćenih drobljencem (tucanikom) u nekoliko slojeva različite veličine zrna (makadam), po kojem se načelu i danas grade cestovni zastori uz uporabu bitumenskih veziva i cementa (asfaltni i cementni makadami), i dr.













Cestogradnja u Hrvatskoj

Stari Rimljani su na području današnje RH izgradili znatnu cestovnu mrežu, tragovi koje su vidljivi i danas (→ ceste). Prepoznali su i vrednovali glavne prirodno-geografske prometne koridore. Za vođenje trase vrijedilo je načelo ravne crte, a u uzdužnom profilu nastojalo se ublažiti valovitost nivelete i ne odstupati od jednom postignute visine. Na prijelazima preko dolina trasu nisu spuštali do njihova dna jer su znali graditi svođene mostove na visokim upornjacima. Na taj način uzdužni nagibi uglavnom su bili do 7%, osim u planinskim krajevima (do 15%), no takvi su bili umetnuti između blažih nagiba ili vodoravnih dijelova ceste. Kolnička konstrukcija rimskih cesta sadržavala je četiri sloja, odn. statumen (najdonji sloj od lomljenog kamena), ruderatio (smjesa vapna i grubo razbijene opeke ili kamena veličine šake), nucleus (sloj od vapna i krupnijih frakcija kamene sitneži ili opeke) i summa crusta (sloj od sitnog tucanika i pijeska s taracom od kamenih ploča ili bez njega). Najčešće su slojevi bili vezani vapnenom žbukom, izvedeni horizontalno, osim gornjega koji je izveden u poprečnom nagibu radi odvodnje. Širina ceste ovisila je o njezinu značaju. Na važnijim potezima bili su predviđeni posebni trakovi za pješački promet, kao i stube (na razmacima) za ulazak u vozila. Najmanja širina ceste za dvoja kola iznosila je 2,4 m, a najvažnije, tzv. carske ceste, bile su široke 8 m. Prema potrebi radila su se ugibališta i stajališta, a ceste su bile opremljene i svratištima te stajama za konje i druge tegleće životinje. Bile su opremljene i miljokazima za prikaz udaljenosti, koji su nosili i natpise cara ili vojskovođe koji je cestu ili most dao izgraditi.

























Na području Hrvatske značajniji je razvoj cestogradnje ostvaren za Vojne krajine. Istaknuti su graditelji bili vojni časnici → Matija Antun Weiss, → Vinko Struppi, → Filip Vukasović, → Josip Kajetan Knežić, Simo Kekić (1807−1863), Matija Mažuranić (1817−1881) i dr. Tijekom XVIII. i XIX. st. u Hrvatskoj su izgrađene planinske ceste, prema načinu izvedbe prava remek-djela usporediva sa sličnim cestama u drugim europskim zemljama, koje su se nakon više rekonstrukcija održale do danas. U razmjerno kratkom razdoblju francuske okupacije hrvatskih prostora (Ilirske pokrajine), 1809−13., izgrađeno je oko 500 km cesta pod upravom Napoleonova guvernera Augusta Marmonta (1774−1852). Za Austrijskoga Carstva, u prvoj polovici XIX st. rekonstruirane su planinske ceste Gorskog kotara i Like. U nizinskome dijelu sjeverne Hrvatske, gdje su uvjeti za građenje u odnosu na gorski dio od unutrašnjosti prema moru bili znatno povoljniji, izgradnja cesta intenzivirala se u drugoj polovici XVII. st., a do kraja stoljeća izgrađena je gotovo cijela cestovna mreža koja je u uporabi i danas, te je višekratno modernizirana tijekom XVIII. i XIX. st. Do 1850. izgradnja i održavanje cesta bili su na području banske Hrvatske u nadležnosti županija, a na području Vojne krajine u nadležnosti pukovnija, odn. ravnateljstva u Zagrebu. Godine 1862. u Hrvatskoj je ustrojena građevna služba koja je u nadležnosti hrvatske vlade ostala i nakon Hrvatsko-ugarske nagodbe, a nakon razvojačenja Vojne krajine preuzela nadležnost i nad državnim cestama na tom području. Nakon toga osnovani su građevni uredi u Zagrebu, Gospiću, Sisku, Požegi i Osijeku. Zemaljske ceste bile su pod upravom županijskih građevnih ureda.







Do važnog pomaka u načinu građenja cesta došlo je pojavom mehanizacije, ponajprije pronalaskom parne drobilice (1858) i parnoga valjka (1859). Unatoč tomu, pojavom željeznice izgradnja cestovne mreže u našim je krajevima bila usporena (→ željeznički promet; sv. 1) sve do početka XX. st., kada započinje nagli razvoj automobilske industrije. Oko 1900. Hrvatska i Slavonija imale su oko 5300 km državnih i zemaljskih cesta, odnosno 5800 km do početka I. svj. rata, dok je u Dalmaciji bilo oko 1000 km državnih i 600 km pokrajinskih cesta. Poboljšavanjem voznodinamičkih i sigurnosnih karakteristika cestovnih vozila mijenjaju se i razvijaju zahtjevi projektiranja, tehnologije građenja i održavanja cesta u pogledu planiranja projektnih elemenata horizontalnog i vertikalnog vođenja trase ceste, oblikovanja poprečnog presjeka (širina, poprečni nagibi) i izradbe primjerene kolničke konstrukcije (asfaltni i betonski zastori). U međuratnom razdoblju spomenuti razvoj automobilske industrije nije pratila i odgovarajuća izgradnja moderne cestovne infrastrukture. Na području Banovine Hrvatske izgrađena su samo 154 km suvremenih cesta s asfaltnim ili betonskim kolnicima, dok je istodobno u Istri pod talijanskom vlašću izgrađeno čak 218 km asfaltnih cesta.

Godine 1945. cestovna mreža u Hrvatskoj obuhvaćala je 18 579 km cesta. Uz nužnu obnovu cesta oštećenih u ratu, primarna je bila modernizacija postojeće cestovne mreže, ali i izgradnja nove, budući da je duljina cesta s modernim kolnikom, asfaltiranim ili betoniranim, iznosila samo 461 km. Prva važna nova cesta (s betonskim kolnikom) od Zagreba do Beograda duljine 382 km puštena je u promet 1950. Posebna vrijednost te ceste očituje se u oblikovanju trase, tako da je njezino pretvaranje u puni profil autoceste bilo moguće dogradnjom drugoga (južnog) kolnika, gotovo bez korekcije projektnih elemenata. Postojeći betonski kolnik je, zbog dotrajalosti uzrokovane manjkavom kvalitetom izvedbe i slabog održavanja, zamijenjen asfaltnim zastorom. Usporedba prednosti asfaltnog kolnika nad betonskim temeljena je na manjim troškovima izgradnje, iako stručne i ekonomske analize pokazuju da se uključenjem troškova održavanja betonski kolnik pokazuje isplativijim, a kvaliteta im je podjednako dobra. Orijentacija građevinskih poduzeća u bivšoj državi na izgradnju asfaltnih cesta bila je poticana relativno niskim cijenama nafte (bitumena), sve do naftnih kriza 1970. i 1973. godine. Međutim, povratak izgradnji betonskih kolnika više nije bio moguć, jer su sva relevantna cestograđevna poduzeća uložila znatna sredstva u skupu mehanizaciju i tehnologiju izvedbe asfaltnih kolnika. Stanje u nekim europskim zemljama znatno je drugačije, posebice na autocestama. Tako danas u Austriji na betonske kolnike otpada oko 37% glavne mreže prometnica, a u Češkoj je oko 40% autocesta izgrađeno s betonskim kolnikom. Do 1965. modernizirano je oko 3000 km cesta, posebice na glavnim cestovnim smjerovima. Posebnu važnost za razvoj gospodarstva, osobito turizma, imala je izgradnja Jadranske magistrale (Buje–Pula–Rijeka–Split–Dubrovnik–Debeli brijeg) duljine 818 km. Građena je u razdoblju od tridesetak godina, a posljednja dionica od Šibenika do Debelog brijega duga 291 km dovršena je 1965. Prva autocesta u Hrvatskoj duljine 45 km između Zagreba i Karlovca puštena je u promet 1972. Izgradnjom novih smjerova povećana je mreža kategoriziranih cesta, pa je 1975. duljina iznosila 25 584 km, od kojih je 47% bilo modernizirano. Promijenila se i kategorizacija cesta pa su najvažnije, magistralne ceste bile modernizirane u duljini 91%, regionalne 57% i lokalne 22%. U razdoblju od završetka II. svj. rata do sredine 1970-ih u Hrvatskoj je uglavnom modernizirana cestovna mreža standardnih dvotračnih asfaltnih cesta. Uz početak izgradnje autocesta u 1970-ima započela je i izgradnja obilaznih cesta oko većih gradskih naselja pa je 1985. duljina cestovne mreže povećana na 27 474 km, od čega je sa suvremenim kolnikom bilo 69% duljine. Započela je i izgradnja trajektnih pristaništa za cestovno povezivanje većih otoka, a Krk je 1980. s kopnom povezan mostom (→ mostovi).







Prva specijalizirana građevinska poduzeća osnovana su odmah nakon II. svj. rata i neka od njih dala su znatan doprinos u cestogradnji. Dugotrajnim su se sudjelovanjem u izgradnji posebice istaknula poduzeća → Viadukt, → Hidroelektra i → Vladimir Gortan iz Zagreba te → Konstruktor iz Splita. Od projektantskih organizacija najveće prinose u cestogradnji dali su → Inženjerski projektni zavod i → Institut građevinarstva Hrvatske iz Zagreba te → Rijekaprojekt iz Rijeke. U razdoblju neposredno nakon II. svj. rata dio građevinskih radova izvodile su i omladinske radne brigade u okviru dobrovoljnih radova, odn. specijalizirane jedinice JNA.

Velik zastoj u cestogradnji izazvala je agresija na Hrvatsku početkom 1990-ih. Mnogobrojni prometni smjerovi bili su blokirani, a ceste su pretrpjele ozbiljna oštećenja, osobito mostovi, poput Masleničkog. Obnova cestogradnje počela je 1995., nakon oslobođenja najvećega dijela okupiranog područja. U razdoblju od 1990. do 2000. izgrađene su dionice autocesta Oštrovica–Delnice–Kupjak, Zaprešić–Krapina, dijelovi Istarskog ipsilona, te važni objekti na autocesti A1 Zagreb−Split, poput novoga Masleničkog mosta i prvih tunelskih cijevi tunela Sv. Rok i Mala Kapela. Nakon intenzivne gradnje autocesta u sljedećem razdoblju, 2017. je mreža autocesta (s naplatom cestarine) iznosila ukupno 1313,8 km. Ukupna duljina cestovne mreže u 2023. iznosila je 26 550,5 km, od čega autoceste i poluautoceste 1423 km, državne ceste 7307,6 km, županijske ceste 9371,9 km i lokalne ceste 8448 km. Prema stupnju izgrađenosti autocesta (km/broj stanovnika) Hrvatska se svrstala u sam vrh među zemljama EU-a. Vodeća poduzeća u području cestogradnje u RH su → Strabag, → GP Krk, → Osijek-Koteks, Colas Hrvatska, → Pomgrad Inženjering, specijaliziran i za posebne vrste radova poput gradnje marina, pristaništa i vezova za plovila, i dr. Planiranje, financiranje, projektiranje, izgradnja i održavanje autocesta u RH povjereni su trgovačkom društvu → Hrvatske autoceste, a pojedini smjerovi dani su u koncesiju, poput autoceste A6 kojom upravlja poduzeće Autocesta Rijeka–Zagreb, autoceste A2 kojom upravlja Autocesta Zagreb–Macelj, te autocesta A8 i A9, odn. Istarskog ipsilona, kojim upravlja → BINA-Istra. Državnim cestama upravlja poduzeće → Hrvatske ceste. Županijskim i lokalnim cestama upravljaju županijske uprave za ceste.













Znanstvena i nastavna aktivnost iz područja cestogradnje na → Građevinskome fakultetu u Zagrebu bilježi stoljetnu tradiciju od akademske godine 1922/23 (→ prometnice). Potkraj 1990-ih nastavnici Zavoda za prometnice Građevinskoga fakulteta u Zagrebu zaslužni su za uvođenje nastavnih sadržaja iz područja cestogradnje osmišljavanjem nastavnih sadržaja i održavanjem nastave na građevinskim fakultetima u Osijeku (→ Građevinski i arhitektonski fakultet Osijek), Rijeci (→ Građevinski fakultet u Rijeci) i Splitu (→ Fakultet građevinarstva, arhitekture i geodezije). Istodobno su nastavnici tih fakulteta u pravilu stjecali znanstveno-nastavna zvanja na poslijediplomskom studiju smjera prometnice zagrebačkoga fakulteta, tako da danas obrazovanje studenata iz područja cestogradnje održavaju vlastitim kadrom. Stručnjake u području cestogradnje okupljaju → Hrvatski savez građevinskih inženjera te Hrvatsko društvo za ceste i željeznice – Via Vita, koji su ujedno i nakladnici stručnih časopisa → Građevinar (od 1949) i → Ceste i mostovi (od 1953).

Radnić, Jure (Split, 29. XII. 1952), građevinski inženjer, stručnjak za betonske konstrukcije.

Diplomirao je 1976. te doktorirao 1988. disertacijom Modeliranje interakcije fluida i konstrukcije (mentor → F. Damjanić) na Građevinskom fakultetu u Zagrebu. Na Fakultetu građevinskih znanosti (→ Fakultet građevinarstva, arhitekture i geodezije) u Splitu bio je asistent od 1977., a u zvanje redovitoga profesora izabran je 2001. Predavao je kolegije Mostovi, Betonske konstrukcije, Spregnute konstrukcije, Prednapeti beton i Numeričko modeliranje betonskih konstrukcija. Bio je predstojnik Zavoda za konstrukcije (poslije Katedra za konstrukcije; 1989–98) te utemeljitelj i voditelj Katedre za betonske konstrukcije i mostove (1998–2019), Laboratorija za potresna ispitivanja (2013–23) i Centra za potresna ispitivanja (2014–23) Fakulteta. Kao gostujući profesor predavao je na Građevinskome fakultetu u Mostaru (1994–98). Umirovljen je 2023.

U svom se znanstvenom i stručnom radu najviše bavio razvojem numeričkih modela za statičku, dinamičku i vremenski ovisnu analizu, ispitivanjem svojstava, napose potresne otpornosti, građevnih materijala, najčešće betona, eksperimentalnim testiranjem materijala i konstrukcija pod statičkim opterećenjem, potresom i udarom, projektiranjem, sanacijom i rekonstrukcijom mostova i konstrukcija. Prvi je u nas realizirao potresnu platformu za dinamičku analizu konstrukcija i toranj za ispitivanje konstrukcija na udar. Projektirao je lučni most u Solinu (2004) i drveni lučni most u Trogiru (2006), sudjelovao u projektu dogradnje i rekonstrukcije Zračne luke Split kraj Kaštela (nagrade za cjelovito rješenje Hrvatske komore građevinskih inženjera 2019. te Prix Versailles 2020). Suautor je izdanja Static Analysis of Concrete Shells (s A. Harapinom i D. Matešanom, 2003), udžbenika Betonske ploče i ljuske (s A. Harapinom i D. Matešanom, 2004), Raspucavanje betona (s A. Harapinom i L. Markota, 2005), Spregnute konstrukcije (s. A. Harapinom i D. Ćubelom, 2005). Od 2023. je professor emeritus Sveučilišta u Splitu.

Marović, Pavao (Split, 26. I. 1954), građevinski inženjer, stručnjak za numeričko modeliranje i analizu konstrukcija te tehničku i numeričku mehaniku.

Diplomirao je 1977. te doktorirao 1987. disertacijom Doprinos rješavanju problema kontinuuma kombinacijom konačnih i beskonačnih elemenata (mentor → V. Šimić) na Građevinskome fakultetu u Zagrebu. Na Fakultetu građevinskih znanosti (→ Fakultet građevinarstva, arhitekture i geodezije) u Splitu kao asistent zaposlio se 1978; redoviti profesor od 2001. Predavao je kolegije Otpornost materijala, Ispitivanje konstrukcija, Eksperimentalne metode, Numeričke metode mehanike materijala i Mehanika loma. Bio je dugogodišnji šef Katedre za otpornost materijala i ispitivanje konstrukcija (1996−2022), prodekan (1991−94), dekan (2000–06) Fakulteta te prorektor za znanost Sveučilišta u Splitu (1994−98).

U svom se znanstvenom i stručnom radu najviše bavio razvojem novih numeričkih modela u području mehanike konstrukcija i materijala i građevnih konstrukcija izloženih ekstremnim opterećenjima te istraživanjem mehaničkih svojstava različitih građevnih materijala i konstrukcijskih sustava. Suautor je udžbenika Nelinearni proračuni armirano betonskih konstrukcija (s A. Mihanovićem i J. Dvornikom, 1993). S A. Mihanovićem je 1988. pokrenuo te 2014–18. suuređivao međunarodni časopis Inženjersko modeliranje (engl. International Journal for Engineering Modelling). Član je Hrvatske akademije tehničkih znanosti od 2000. Od 2022. je professor emeritus Sveučilišta u Splitu.

Margeta, Jure (Osijek, 6. VI. 1950), građevinski inženjer, stručnjak za gospodarenje vodnim sustavima.

Diplomirao je 1974. te doktorirao 1983. disertacijom Određivanje optimalne zaštite vodotoka od zagađenja primjenom linearnog programiranja i simulacije (mentor → S. Tedeschi) na Građevinskome fakultetu u Zagrebu. Radio je u poduzeću Teh-projekt u Rijeci (1974–78) te od 1978. na Fakultetu građevinskih znanosti (tada u sastavu Građevinskog instituta iz Zagreba, danas → Fakultet građevinarstva, arhitekture i geodezije) u Splitu; redoviti profesor od 1991. Predavao je kolegije Vodoopskrba i kanalizacija, Zaštita voda, Hidrotehnički sustavi, Planiranje vodnih resursa, Primjena sistemskog inženjerstva u gospodarenju vodama. Bio je predstojnik Zavoda za hidrotehniku (1984), pročelnik Katedre za sanitarnu hidrotehniku (1991–2004) i Katedre za gospodarenje vodama i zaštitu voda (2005–20) te prodekan (1991–2000) Fakulteta. Umirovljen je 2020. Bio je gostujući profesor na Colorado State University u Fort Collinsu (1988), građevinskim fakultetima u Sarajevu (1999., 2005–06) i Mostaru (2003–06) te Geotehničkome fakultetu u Varaždinu (2010–15).

U svom se znanstvenom i stručnom radu najviše bavio upravljanjem vodama i urbanim vodnim sustavom te tekućim i krutim otpadom urbanih cjelina, problemom pročišćavanja otpadnih i oborinskih voda i kulturnim nasljeđem u hidrotehnici. Autor je izdanja Opskrba vodom, 1 (1985), A što mogu građani? (s M. Baučić, 2019), Plan upravljanja obalnim područje grada Kaštela (s M. Baučić, 2019), udžbenika Kanalizacija (1990), Osnove gospodarenja vodama (1992), Kanalizacija naselja (1998., 2009), Oborinske i otpadne vode (2007), Vodoopskrba naselja (2010), Upravljanje krutim komunalnim otpadom (2017). Suautor je nekoliko patenata solarnih hidroelektrana (sa Z. Glasnovićem). Član je Hrvatske akademije tehničkih znanosti od 2015. Od 2020. je professor emeritus Sveučilišta u Splitu.

Šavor, Krešimir (Sarajevo, 13. III. 1916 – Zagreb, 30. V. 2008), građevinski inženjer, stručnjak za mostogradnju.

Diplomirao je 1939. na Građevinskom odsjeku Tehničkoga fakulteta u Zagrebu. Nakon završetka studija radio je u Direkciji, odn. Ravnateljstvu državnih željeznica u Zagrebu, nakon II. svj. rata na željezničkoj pruzi Šamac−Sarajevo gdje je projektirao tri i vodio gradnju dvaju mostova preko rijeke Bosne, od kraja 1940-ih u Željezničkom projektnom birou, a od 1966. do umirovljenja 1983. u → Inženjerskom projektnom zavodu u Zagrebu. U svom je stručnom djelovanju najviše projektirao čelične i betonske → mostove, među prvima u nas rabio prednapeti beton pri njihovu izvođenju, te sudjelovao kao savjetnik u više projekata mostogradnje. Najvažniji njegovi projekti bili su željeznički mostovi preko Drave kraj Botova (1964) i Save u Jasenovcu (1968), cestovni mostovi preko uvale Bistrina kraj Slanoga (danas Most hrvatskih branitelja, 1965), preko Kupe u Sisku (1973), most Ždrelac između Ugljana i Pašmana (1971), preko Drave kraj Donjeg Miholjca (1974) i most Rječina (1984). Bavio se i drugim složenim konstrukcijama među kojima se ističe betonski radiotelevizijski toranj na vrhu Medvednice (1976), jedini izgrađen u tom materijalu u Hrvatskoj. Bio je suradnik Tehničke enciklopedije LZ-a.

Karač, Zlatko (Vukovar, 28. IX. 1961), arhitekt, stručnjak za zaštitu urbanističkoga i arhitektonskog naslijeđa te povijest hrvatske arhitekture i urbanizma.

Diplomirao je 1987. na → Arhitektonskome fakultetu u Zagrebu, gdje je i doktorirao 2010. disertacijom Analiza urbanističko-arhitektonskog razvoja Vukovara s težištem na urbanom razvoju tijekom srednjovjekovnoga i turskog razdoblja do 1700. godine (mentor → M. Obad Šćitaroci). Na Fakultetu je zaposlen od 1988., u zvanju redovitoga profesora od 2020; prodekan za znanost bio je 2011–20.

Područje njegova znanstvenog i stručnog interesa uključuje urbanističko i prostorno planiranje, osobito konzervatorsku problematiku i zaštitu baštine te povijest hrvatske arhitekture i urbanizma, na čemu se temelje i nastavni kolegiji koje predaje (Urbanizam, Hrvatska tradicijska arhitektura, Povijest hrvatskog urbanizma i dr.). Predavao je i na Tehničkom veleučilištu, Građevinskom, Šumarskom te na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, gdje je utemeljio kolegije Islamska arhitektura i umjetnost te Židovi i arhitektura. Objavio je nekoliko stotina znanstvenih i stručnih radova te više knjiga, među ostalima: Synagogue Architecture in Croatia in the Age of Historicism (2000), Antologijski arhitektonski vodič Zagreba. 100 izabranih zgrada (2012., s A. Žunićem), Islamska arhitektura i umjetnost u Hrvatskoj. Osmanska i suvremena baština (2018., s A. Žunićem), Studije o arhitekturi sinagoga u Hrvatskoj (2020), Studije o urbanističkom naslijeđu Hrvatske (2022) i dr. Bio je glavni urednik časopisa → Prostor (2013–20). Niz godina je aktivno sudjelovao u poslijeratnoj obnovi Vukovara u urbanističkim i konzervatorskim ekspertnim tijelima, bio je član Državnog stožera za obnovu spomeničke baštine Vukovara. Vodeći je stručnjak za konzervatorsko-urbanističku dionicu Plana upravljanja zaštićenom spomeničkom cjelinom grada Dubrovnika pod zaštitom UNESCO-a; dopredsjednik je Znanstvenoga vijeća za arhitekturu, urbanizam i uređenje prostora HAZU-a. Dobitnik je Godišnje državne nagrade za popularizaciju i promidžbu znanosti (2011) i Nagrade HAZU-a (2023).

Bojanić Obad Šćitaroci, Bojana (Zagreb, 6. I. 1956), arhitektica, stručnjakinja za perivojnu arhitekturu i urbanizam.

Diplomirala je 1980. na → Arhitektonskome fakultetu u Zagrebu, gdje je i doktorirala 1990. disertacijom Istraživanje kontinuiteta graditeljstva centralnog dijela otoka Hvara (mentor → B. Milić). Nakon završetka studija radila je u → Urbanističkom institutu Hrvatske, a od 1991. kao samostalna znanstvena istraživačica te kao projektantica i urbanistica. Na Arhitektonskome fakultetu zaposlena je od 2008., u zvanju redovite profesorice od 2018. Bila je predstojnica Katedre za urbanizam, prostorno planiranje i pejzažnu arhitekturu 2016–22. Kao gošća predavala je na fakultetima u Madridu, Londonu, Troini, Zürichu i Ascoli Picenu. Područje njezina znanstvenog i stručnog interesa uključuje urbanizam, zaštitu kulturnoga naslijeđa, tradicijsku i perivojnu arhitekturu, obnovu gradova nakon katastrofa, na čemu se temelje nastavni programi kolegija koje predaje. Objavila je više knjiga – samostalno (Tradicijsko graditeljstvo otoka Hvara. Naselja i arhitektura središnjeg dijela otoka, 1997), te u koautorstvu s → M. Obadom Šćitarocijem (Dvorci i perivoji u Slavoniji, 1998., prevedena na engleski i njemački jezik; Vrbanićev perivoj u Karlovcu, 2003; Gradski perivoji Hrvatske u XIX. stoljeću, 2004; Dvorac Golubovec u Donjoj Stubici, 2008) i N. Omićević (The Urban Rehabilitation of Post-Disaster Scapes, 2023). Autorica je četrdesetak urbanističkih planova i studija te tridesetak projekata iz područja pejzažne arhitekture. Dobitnica je Nagrade HAZU-a (2004).

Hržić, Marijan (Zagreb, 8. I. 1944), arhitekt i urbanist, svojim projektima dao je znatan doprinos urbanom identitetu suvremenog Zagreba.

Diplomirao je 1967. na → Arhitektonskome fakultetu u Zagrebu, gdje je i doktorirao 1988. disertacijom Percepcijski pristup oblikovanju grada u okviru procesa planiranja (mentor → A. Marinović-Uzelac). Od 1968. do 1988. radio je kao vodeći planer i projektant u → Urbanističkom institutu Hrvatske, a 1988. nakratko kao vodeći projektant u građevinskom poduzeću → Tehnika. Godine 1979–80. sudjelovao je u istraživačkom radu u Center for Metropolitan Planning and Research Institute na Johns Hopkins University u Baltimoreu u SAD-u. Na Arhitektonskome fakultetu u Zagrebu bio je zaposlen od 1988. do umirovljenja 2014., u zvanju redovitoga profesora od 2000. Na Katedri za urbanizam bio je nositelj kolegija Urbanizam I–IV, Urbanističko planiranje I–IV, Urbanistička kompozicija i dr. Od 1992. vodi Arhitektonski atelier Hržić.







Za djelovanja u Urbanističkome institutu Hrvatske izradio je mnogobrojne generalne urbanističke planove (Pleternica, 1974; Donji Miholjac, 1974; Sanski Most, 1977) te urbanističko-arhitektonske projekte stambeno-poslovnih zona i gradskih središta (Belišće, 1974; Đakovo, 1975; Požega, 1976). U projektima pojedinačnih građevina suvremenom interpretacijom uspijeva kreativno povezati gradske sadržaje s novim prostornim i arhitektonskim zahvatima. Među izvedenim projektima ističu se: Nacionalna i sveučilišna knjižnica (1978–95., s → V. Neidhardtom, → Z. Krznarićem i → D. Manceom), Krematorij na Mirogoju (1981–85., s D. Manceom i Z. Krznarićem), sportsko-poslovni kompleks Cibona (1985–87., s → I. Pitešom i → B. Šerbetićem), zgrada D Fakulteta elektrotehnike i računarstva (1990–97), rekonstrukcija Južne kule na Medvedgradu (1994), poslovni kompleks Eurotower (2002–08), Park Grič i Park Bele IV. na Gornjem gradu (2010–17), sve u Zagrebu, robna kuća Europatrade u Sesvetama (1991–98), crkva i pastoralni centar župe Gospe od Milosrđa na Žnjanu u Splitu (1994), revitalizacija područja Tvornice duhana Rovinj u Rovinju (1995–97), crkva na otvorenom bl. Alojzija Stepinca u Mariji Bistrici (1998., sa Z. Krznarićem), Dvorana Krešimira Ćosića na Višnjiku u Zadru (2002–05) i dr. Autor je stalnoga postava Muzeja za umjetnost i obrt (1994–95) i spomen-obilježja žrtvama Domovinskoga rata na Mirogoju u Zagrebu (1997–2005., sa Z. Krznarićem i D. Manceom). Znanstvene i stručne članke objavljivao je u časopisima Arhitektura (glavni urednik 1983–86., 1988., 1992–93), Čovjek i prostor i Prostor. Autor je knjige Širenje horizonta. Hrvatski urbanizam 1991–2012 (2012). Bio je član predsjedništva (1982–86) i predsjednik izdavačkoga savjeta (1989–91) Saveza arhitekata Hrvatske. Za svoj rad dobio je više nagrada, među ostalima Zagrebačkoga salona (1979., 1982., 1988), republičke i savezne nagrade Borbe (1985., 1988), »Vladimir Nazor« (godišnja 1985., 1995., 2009; za životno djelo 2023), »Viktor Kovačić« (godišnja 1989., za životno djelo 2013) i dr.













Kliska, Stanko (Snagovo kraj Zvornika, BiH, 15. IX. 1896 – Beograd, 3. X. 1969), arhitekt, među prvima je u zagrebačku arhitekturu unio elemente moderne te dao poticaj razvoju međuratne hrvatske arhitekture internacionalnoga stila.

Studirao je arhitekturu 1919–20. na Tehničkoj visokoj školi u Beču (danas TU Wien), potom na zagrebačkoj Tehničkoj visokoj školi (→ Tehnički fakultet; sv. 4), gdje je diplomirao 1923. Kratko je radio u atelijeru → Viktora Kovačića, 1923–28. u Banovinskoj građevinskoj direkciji, a 1929–41. vodio je samostalni atelijer. Od 1945. radio je u Beogradu u Ministarstvu za narodno zdravlje, a od 1947. bio je projektant u saveznom projektnom zavodu Jugoprojekt. Od 1950. do umirovljenja 1966. predavao je projektiranje zdravstvenih ustanova na Arhitektonskom fakultetu u Beogradu, od 1957. u zvanju redovitoga profesora. Godine 1954–56. bio je voditelj Katedre za arhitektonsko projektiranje.

Njegov zagrebački opus primjer je međuratne hrvatske moderne arhitekture internacionalnog stila, temeljene na modernističkoj ideji V. Kovačića. U Zagrebu je projektirao i izveo zgradu Srpske pravoslavne općine u Preobraženskoj 2 (1929., s → J. Denzlerom i → M. Kauzlarićem), stambene zgrade na uglu Ulice Ljudevita Posavskoga 16–18 i Ulice Crvenoga križa 22 (1930–31), stambeno-poslovnu zgradu Banovinske štedionice u Gajevoj 2a (1935–36., s → A. Ulrichom), Dom Crvenoga križa u Ulici Crvenoga križa 14–16 (1936–40., s A. Ulrichom), Zakladnu bolnicu Rebro u Kišpatićevoj 12 (1934–41., s A. Ulrichom, F. Gabrićem i I. Juranovićem, danas Klinički bolnički centar Zagreb), te stambeno-poslovnu zgradu s kinodvoranom na Preradovićevu trgu 5 (1939–40., s A. Ulrichom). Među izvedenim projektima izvan Zagreba ističu se: gimnazija u Sisku (1929), banovinske bolnice u Požegi (1930–36., danas Opća županijska bolnica), Sisku (1931–35., danas Opća bolnica Dr. Ivo Pedišić) i na Sušaku (1931–34., nadzor → E. Steinmann, danas u sastavu Kliničkoga bolničkoga centra Rijeka). Nakon II. svj. rata specijalizirao se za arhitekturu zdravstvenih zgrada, te realizirao zgradu Instituta Medicinskoga fakulteta (1946–47) i kirurški odjel kliničke bolnice u Skoplju (1948), Sanatorij Predsjedništva vlade u Beogradu (1947–49., 1955. adaptiran u bolnicu za dječju paralizu), bolnicu za dječju tuberkulozu kostiju u Kalištima na Ohridskom jezeru (1953–55), opće bolnice u Zenici (1954–59) i Tuzli (1956–62) i dr. Autor je publikacije Zdravstvena stanica i dom zdravlja (1957) i udžbenika Bolnice (1961).







Horvatić, Dragutin (Drago) (Zagreb, 29. X. 1929 – Zagreb, 30. XI. 2003), građevinski inženjer i stručnjak za mostove.

Na Građevinskom odsjeku Tehničkoga fakulteta (→ Građevinski fakultet) u Zagrebu diplomirao je 1956. te doktorirao 1980. disertacijom Optimalni raspored materijala u savijenim čeličnim gredama. Radio je 1957. na zagrebačkom gradilištu beogradskog poduzeća Mostogradnja, a 1958–62. u grupi za mostove Inženjerskog projektnog zavoda u Zagrebu. Od 1962. radio je na Građevinskome fakultetu u Zagrebu, u zvanju redovitoga profesora od 1985. Predavao je kolegije Metalni mostovi i Inženjerske konstrukcije. Bio je predstojnik Zavoda za metalne i drvene konstrukcije 1985–91., 1981–83. prodekan, 1991–94. dekan Fakulteta. Umirovljen je 2000. Predavao je mehaniku na Arhitektonskome fakultetu u Zagrebu 1963–65. te bio gostujući profesor na fakultetima u Splitu, Rijeci, Osijeku i Beogradu. Područja su njegova znanstvenoga i stručnoga interesa bila ortotropne čelične konstrukcije, spregnute konstrukcije čelik-beton, stabilnost čeličnih konstrukcija, teorija graničnih stanja čeličnih konstrukcija i aluminijske konstrukcije. Autor je udžbenika Metalni mostovi (1988) i skripta Mostovi s ortotropnim pločama i spregnuti nosači (1977) te suautor standarda Spregnute građevinske konstrukcije (JUS U.Z1.010) i Proračun izbočavanja limova (JUS U.E7.121).

Marić, Zvonimir (Posušje, 1. IV. 1944 − Zagreb, 23. XI. 2024), građevinski inženjer i stručnjak za betonske mostove.

Na Građevinskome fakultetu u Zagrebu diplomirao je 1968. i doktorirao 1982. disertacijom Nosivost armiranobetonskih greda presjeka T pod djelovanjem savijanja, torzije i poprečne sile. Nakon što je diplomirao radio je u zagrebačkom poduzeću Hidrotehna. Od 1970. bio je zaposlen u Odsjeku za mostove Instituta građevinarstva Hrvatske u Zagrebu, gdje je bio voditelj tog odsjeka 1986–89. Usavršavao se od 1975/76. na Građevinskom fakultetu Tehničkoga sveučilišta u Budimpešti. Spajanjem Instituta i Građevinskoga fakulteta, postao je docentom Fakulteta 1983. i izvanrednim profesorom 1988. Na Fakultetu je do 1991. predavao kolegije Masivni mostovi te Betonske konstrukcije. Godine 1998. postao je generalnim konzulom RH u Pečuhu. Nakon povratka iz Pečuha 2002. vratio se u Institut, a 2004. prešao je na Građevinski fakultet u Osijeku, gdje je izabran u zvanje redovitoga profesora. Predavao je kolegije Mostovi I, Mostovi II te Prednapeti beton. Umirovljen je 2014. Autor je knjige Mostovi I (2016). Izradio je proračune nosivih konstrukcija više mostova, nadvožnjaka i vijadukata, a na vijaduktima Mrzlići na Istarskome ipsilonu (1988) i Jamani na brzoj cesti Solin–Klis (1990) prvi je u hrvatskoj mostogradnji primijenio djelomično prednapinjanje. Osnivač je hrvatskog ogranka Međunarodnoga društva za prednapeti beton kojega je bio prvi tajnik 1992–98. Urednik je časopisa Glasnik hrvatskog diplomatskog kluba od 2011.

Kos, Zorko (Šumber kraj Labina, 2. II. 1930 – Opatija, 23. XI. 2018), građevinski inženjer i stručnjak za hidrotehničke melioracije.

Na Građevinskom odsjeku Tehničkoga fakulteta (→ Građevinski fakultet) u Zagrebu diplomirao je 1956. i doktorirao 1979. disertacijom Primjena matematičkih modela na planiranje vodoprivrednih sistema. Radio je 1956–61. u Istarskoj vodnoj zajednici u Labinu kao tehnički direktor i direktor, 1962–65. u Ministarstvu poljogospodarstva Kraljevine Libije kao savjetnik za natapanje te 1966–76. kao direktor Općega vodoprivrednoga poduzeća za vodno područje primorsko-istarskih sljevova u Rijeci. Od 1976. radio je na Građevinskome fakultetu u Rijeci, kao redoviti profesor od 1985. Predavao je kolegij Hidrotehničke melioracije tla te druge kolegije iz vodnog gospodarstva i graditeljstva. Bio je predstojnik Zavoda za hidrotehniku i geotehniku te prodekan i dekan Fakulteta 1977–81. i 1991–95. Umirovljen je 2000. Bio je i povremeni predavač na zagrebačkome građevinskom i arhitektonskome fakultetu te na građevinskome fakultetu u Nišu.

Područja su njegova znanstvenoga i stručnoga interesa bila hidrotehničke melioracije, vodoopskrba i hidrotehnika. Autor je udžbenika Hidrotehničke melioracije tla 1–3 (1987–91), prvoga cjelovitog udžbenika iz tog područja, te knjiga Vodoprivreda gornjeg Jadrana – Povijest razvoja vodnog graditeljstva na vodnom području primorsko-istarskih slivova (2001) i Vodoprivreda gornjeg Jadrana – Povijest vodnog graditeljstva na vodnom području primorsko-istarskih slivova. Kanalizacijski sustavi, I (2006). Bio je više od 25 godina stalni ekspert programa Ujedinjenih naroda za okoliš (engl. UN Environment Programme, UNEP) te za prehranu i poljoprivredu (engl. Food and Agriculture Organization, FAO). Kao stručnjak UN-a bio je 1972–86. organizator i ravnatelj projekta Proučavanje vodnih zaliha i njihovo iskorištavanje u Istri. Radio je na rehabilitaciji sustava natapanja u kineskoj pokrajini Guanxi (1989. i 1993). Bio je predsjednik Društva za odvodnju i navodnjavanje (1981–91). Dobitnik je Nagrade »Nikola Tesla« 1993. Od 2001. professor emeritus Sveučilišta u Rijeci.

Antolić, Vlado (Vladimir) (Dežanovac, 4. VI. 1903 – Zagreb, 13. V. 1981), arhitekt i urbanist, osnivač Urbanističkoga instituta Hrvatske i Zavoda za urbanizam grada Zagreba.

Diplomirao je arhitekturu 1927. na Tehničkoj visokoj školi u Beču (danas TU Wien), gdje je 1926–27. također polazio seminar iz urbanizma kod Karla Heinricha Brunnera. Nakon kraćega boravka u Parizu, nastanio se 1929. u Zagrebu gdje je do 1931. radio kao projektant u arhitektonskome birou Freudenreich i Deutsch, a potom do 1945. u Odjelu za urbanizam Gradskoga građevnog odsjeka Gradskoga poglavarstva. U suradnji sa → Stjepanom Hribarom, → Antunom Ulrichom i → Josipom Seisselom 1932–36. radio je na Regulatornoj osnovi Zagreba, prvome planu Zagreba zasnovanom u duhu funkcionalističkih načela. U okviru te osnove izradio je detaljni plan Cvjetnoga naselja 1939–40., kao antologijskog primjera socijalnog stanovanja u nas. Bio je član CIAM-a (Congrès Internationaux d’Art Moderne) 1932–38., te supotpisnik Atenske povelje 1933.







Kao član → Radne grupe Zagreb (1932–35) sudjelovao je na IV. izložbi grupe Zemlja 1932., te surađivao na projektu i izvedbi kompleksa Poljoprivredno-šumarskoga fakulteta na Svetošimunskoj cesti 25 u Zagrebu 1934. Samostalno je projektirao javne zgrade poput ambulante u Hirčevoj ulici 1 (1936), školske gimnastičke dvorane u Harambašićevoj 18 (1937), Škole za civilnu obranu na Ksaverskoj cesti 107 (danas Institut za medicinska istraživanja i medicinu rada; 1937) i dr. Godine 1947. osnovao je → Urbanistički institut Hrvatske, a 1951. Zavod za urbanizam grada Zagreba (→ Urbanistički zavod grada Zagreba) kojega je bio direktor do 1953. te ostvario niz direktivnih regulacijskih osnova (Karlovac, Sisak, Duga Resa, Ploče, Dubrovnik, Makarska). Od 1953. djelovao je kao savjetnik UNTAB-a (United Nations Technical Assistance Board) za urbanizam u zemljama Dalekog istoka te uz praktičan rad na urbanističkim i prostornim planovima sudjelovao u organiziranju urbanističke službe i izobrazbi kadrova te u izradbi prijedloga za urbanističke standarde i zakonodavstvo. Bio je glavni urednik časopisa → Arhitektura (1951–53). Pisao je teoretske članke iz područja urbanizma i stambene arhitekture koje je objavljivao u časopisima Arhitektura, Kultura, Tehnički list, Urbanizam i arhitektura i dr. Dobitnik je Nagrade »Vladimir Nazor« za životno djelo (1974).

Aleši, Andrija (Alessi, Alexi) (Drač, Albanija, oko 1420. ili 1425 – Split, 1504. ili 1505), graditelj i kipar, uz → Jurja Dalmatinca i → Nikolu Firentinca jedan od najistaknutijih graditelja i kipara u Dalmaciji u XV. st.

Albanskoga podrijetla, 1435. radio je u Zadru kao pomoćnik klesara Marka Petrova iz Troije u Apuliji, a 1445. spominje se među pomoćnicima Jurja Dalmatinca pri gradnji šibenske katedrale. U Splitu je 1448. izveo svoje prvo samostalno djelo – kapelu sv. Katarine u dominikanskoj crkvi (uništena). Godine 1451. radio je vjerojatno na splitskoj gradskoj vijećnici, a 1452. postao je glavnim pomoćnikom J. Dalmatinca pri ukrašavanju Loggie dei Mercanti u Anconi gdje je izveo većinu klesarskih radova. Na Rabu je tijekom 1450-ih izveo više djela u crkvama i palačama za obitelji Crnota, Scaffa i Zudenigo. Pretpostavlja se da je dio tih djela izrađivao u Splitu, gdje je u to doba imao radionicu s mnogobrojnim pomoćnicima i učenicima. Tijekom 1460-ih djelovao je u Trogiru, gdje je podigao svoje najvažnije djelo – krstionicu katedrale, spojivši kasnogotičke i ranorenesansne elemente; u nju je uklesao svoje ime i godinu 1467. U tom razdoblju započela je njegova suradnja s N. Firentincem, s kojim je radio na kapeli bl. Ivana Ursinija u trogirskoj katedrali i na pročelju augustinske crkve sv. Marije na Tremitima u Apuliji (1472–73). Vrativši se u Dalmaciju, djelovao je pretežno u Splitu, gdje je sebi 1503. podigao nadgrobnu ploču u crkvi sv. Duha. Mala i Velika Papalićeva palača u Splitu, autorstvo kojih se donedavna pripisivalo J. Dalmatincu, u novije doba neki smatraju u najvećem opsegu ostvarenjem Alešija i njegove radionice. Svoja glavna kiparska djela izradio je za krstionicu trogirske katedrale (reljef Kristovo krštenje nad portalom, reljef Sv. Jerolim u špilji i veći dio plastične dekoracije).

Albini, Alfred (Graz, 15. VII. 1896 – Zagreb, 4. XI. 1978), arhitekt, predstavnik umjerenoga modernizma u arhitekturi.

Studij arhitekture započeo je 1919. na Tehničkoj visokoj školi u Beču (danas TU Wien) te nastavio na Tehničkoj visokoj školi (→ Tehnički fakultet, sv. 4; → Arhitektonski fakultet) u Zagrebu, gdje je 1923. diplomirao kao prvi inženjer arhitekture te škole. Od 1924. radio je na Tehničkoj visokoj školi, isprva kao asistent → Viktora Kovačića, a nakon njegove smrti postao je asistentom → Huga Ehrlicha radeći uglavnom na dovršenju palače Zagrebačke burze (danas sjedište Hrvatske narodne banke) prema Kovačićevu projektu (1923–27). Nakon Ehrlichove smrti 1936. započeo je predavati na Katedri za arhitektonske kompozicije i arhitekturu najnovijeg doba, isprva kao honorarni nastavnik, a 1939. kao docent. U zvanje redovitoga profesora izabran je 1954; umirovljen je 1962. Bio je starješina Arhitektonskoga odjela Tehničkoga fakulteta 1948–49.

Godine 1930–32. realizirao je Gradsku štedionicu, prvo djelo moderne arhitekture u Osijeku (Kapucinska ulica 29). Njegov umjereni modernizam, oslonjen o tradiciju, posebno vidljiv u obiteljskim kućama (Meixner u Mallinovoj ulici 14 u Zagrebu, 1933; Dukat na Križnome ratu 14 u Hvaru, 1934), razlog je zbog kojega se njegova djela uspješno uklapaju u povijesne urbane cjeline poput zagrebačkoga Gornjega grada (kuća Arko u Basaričekovoj 24, 1940). Godine 1936–41. prihvatio se autorske razradbe i realizacije (na temelju natječajnoga projekta J. Pičmana) Hrvatskoga kulturnoga doma na Sušaku (Strossmayerova 1), jednoga od najsloženijih pothvata moderne arhitekture između dvaju svjetskih ratova. Nakon II. svj. rata podignuo je stambeni blok u Zadru (Ulica Dalmatinskoga sabora 3–4, 1954), kojim je pridonio modernističkom oblikovanju gradske jezgre, te Tehnološki fakultet u Zagrebu (Pierottijeva 6, 1964), primjer kasnoga internacionalnoga stila. Bavio se i problemima urbanizma (u Zagrebu središte Trnja s novom vijećnicom, 1965; zgrada Radio-televizije, 1969; regulacija prostora oko današnjega Jelačićeva trga, 1972. i dr.) te zaštite kulturne baštine, osobito užega zagrebačkog središta (inventarizacija povijesnih spomenika Gornjega grada i Kaptola 1964–65), o čemu je, kao i o problematici suvremene arhitekture, objavljivao stručne članke (Hrvatska revija, Hrvatsko kolo, Čovjek i prostor, Telegram i dr.). Bio je suradnik Hrvatske enciklopedije Hrvatskoga izdavalačkog bibliografskog zavoda (1941) i Enciklopedije likovnih umjetnosti LZ-a (1959–64). Među ostalima dobitnik je nagrada za životno djelo »Viktor Kovačić« (1966) i »Vladimir Nazor« (1968).







lake konstrukcije, nosive konstrukcije takvih konstrukcijskih sustava i materijala koji omogućuju natkrivanje ili premošćivanje što većih raspona uz što manje utrošenoga materijala. Konstrukcije od klasičnih građevnih materijala (kamen, opeka, beton) razmjerno su velike težine, zbog čega nastaju velika opterećenja i naprezanja unutar same konstrukcije, ali i na temeljnu podlogu. S istom sposobnošću preuzimanja pokretnog opterećenja, lake konstrukcije imaju znatno manji udio vlastite težine u ukupnom opterećenju konstrukcije i podloge. To im omogućuje premošćivanje većih raspona te olakšava gradnju, pa se nerijetko izvode kao montažne. Suvremeni laki materijali velike nosivosti (slitine aluminija i čelika, tkanine od umjetnih vlakana) i prostorni statički sustavi koji nose oblikom (npr. viseće konstrukcije) omogućuju njihovu veliku raznolikost.

Viseće (šatoraste ili vlačne) konstrukcije izvode se od tekstilnih membrana, mreže čelične užadi ili limova koji su poduprti čeličnim ili armiranobetonskim stupovima, okvirima ili lukovima, a kadšto i pripeti čeličnim zategama. S obzirom na to da se prostorna stabilnost konstrukcija ostvaruje specifičnim oblikom (određivanje tog oblika poseban je inženjerski problem), nerijetko su osebujna, izražajna izgleda. Stoga se danas često grade za privremeno ili stalno natkrivanje većih reprezentativnih prostora (stadioni, sportske dvorane, nadstrešnice putničkih terminala). Među najstarijim su primjerima takvih konstrukcija jurta, nomadski šator od savijenih motki, te viseći mostovi izrađeni od povijuša. Poticaj znatnijoj primjeni u suvremenoj arhitekturi šatoraste su konstrukcije dobile djelima Kenza Tange (olimpijska dvorana u Tokiju, 1964) i Freia Otta (olimpijski stadion u Münchenu, 1972). Posebno složena tehnička rješenja pojedinih detalja i primjena suvremenih materijala danas ih često svrstavaju u visokotehnološku arhitekturu.

U Hrvatskoj su primjeri ostvarenja šatorastih konstrukcija razmjerno rijetki, no neki od njih značajni su i u svjetskim razmjerima. Općenito je prihvaćeno kako je prva takva moderna konstrukcija u svijetu Francuski paviljon u Zagrebu, izgrađen 1936–37. za potrebe izložbe Zagrebačkoga zbora (danas u sastavu Studentskoga centra na Savskoj cesti 26). Projektirali su ga francuski arhitekt Robert Camelot i konstruktor Bernard Lafaille. Nosivu konstrukciju te valjkaste građevine čini armiranobetonski prsten postavljen na 12 čeličnih stupova visine 13,5 m, o koji je ovješena krovna membrana od čeličnoga lima u obliku obrnutoga stošca promjera 32,3 m; membranu prostorno stabilizira vlastita težina i središnje nadsvjetlo. Obodne stijene u donjem su pojasu armiranobetonske, a u gornjem drvene. Paviljon je prvotnu namjenu imao do 1956., kada je Zagrebački velesajam preseljen na novu lokaciju preko Save. Od 2003. paviljon je zaštićen kao kulturno dobro RH, a obnovljen je i vraćen u funkciju 2014.



















U razdoblju nakon II. svj. rata među prvima se svojim smjelim i inovativnim krovnim konstrukcijama istaknuo arhitekt → Ivan Vitić (bivši domovi JNA u Šibeniku, 1961. i Komiži, 1967., projekt za paviljon SAD-a na Zagrebačkome velesajmu, 1965), koji je u suradnji s konstruktorom → Krunoslavom Tonkovićem izveo izložbeni paviljon 40 na Zagrebačkome velesajmu (1957., isprva paviljon Savezne Republike Njemačke, danas klizalište). Paviljon je natkriven mrežom prednapete čelične užadi s u svjetskim razmjerima rekordnim rasponom od 95 m; mreža je usidrena u moćne zabatne armiranobetonske nosače, dok su bočna pročelja oblikovana čeličnom rešetkom u cijelosti ostakljena. Paviljon je do danas ostao jedinstven primjer spoja arhitektonskog i konstruktivnog umijeća u nas.













Sportski centar Bazeni Poljud sklop je sportskih sadržaja izgrađen za Mediteranske igre 1979., od kojih je središnji zgrada s olimpijskim i vaterpolskim bazenom. Zgrada je natkrivena mrežastom visećom konstrukcijom raspona 64 m ovješenom o uzdužne armiranobetonske S nosače i poprečne grede (projektanti I. Antić i M. Ivković, konzultant → J. Dvornik).







Od 1990-ih u Hrvatskoj je izgrađen niz nadstrešnica od tekstilnih membrana među kojima se ističu one na kupalištu Bačvice u Splitu (1997., arhitekt → A. Kuzmanić, konstruktori J. Dvornik i D. Lazarević), atletskom stadionu Mladost u Zagrebu (1998–99., → V. Penezić i → K. Rogina), pred Zračnom lukom Split (2001–04., 2019., I. Vulić), na okretištu tramvaja Borongaj u Zagrebu (1997) i željezničkoj postaji Karlovac Centar (2008–10), pred Zračnom lukom Zadar (2012) i dr., a u istom je razdoblju izrađen i projekt nerealizirane nadstrešnice pred Zračnom lukom Dubrovnik (2005., A. Kuzmanić, J. Dvornik, D. Lazarević).













Među novijim se impresivnim ostvarenjima lakih konstrukcija u Hrvatskoj ističe dvorana Arena Zagreb izgrađena 2008 (projektanti T. Stantić Brčić, N. Borgudan, A. L. Pleština, B. Medić – UPI-2M) u zagrebačkom Laništu. Ukupna joj je površina 90 500 m², a osebujnu nosivu konstrukciju čine zaobljeni glavni nosači raspona 104 m, ovješeni o čeličnu užad pripetu za prefabricirana armiranobetonska rebra.







Središte su znanstvene djelatnosti iz područja lakih konstrukcija zavodi za Konstrukcije i Tehničku mehaniku → Građevinskoga fakulteta u Zagrebu, u kojima se to područje intenzivno istražuje još od 1990-ih (J. Dvornik, D. Lazarević, K. Fresl, P. Gidak i dr.), izrađeni su računalni programi za pronalaženje oblika vlačnih konstrukcija te je izveden niz ekspertiza vezanih uz realne probleme. To je područje obuhvaćeno nekim oblikom visokoškolske nastave na svim građevinskim fakultetima u zemlji.

Bahovec, Franjo (Samobor, 27. X. 1906 – Zagreb, 25. VII. 1996), arhitekt, predstavnik moderne arhitekture, osobito posvećen projektiranju sportskih objekata.

Diplomirao je arhitekturu 1929. na Tehničkome fakultetu u Zagrebu. Od 1930. radio je u Odsjeku za visokogradnje Gradskoga građevnog ureda u Zagrebu, a nakon II. svj. rata, u sklopu opsežne inicijative obnove porušenih mjesta, sudjelovao je u izradbi direktivnih regulacijskih skica za neka mjesta u Gorskom kotaru i Lici. Od 1947. radio je u Središnjem zavodu za osiguranje radnika, od 1948. u građevinskom poduzeću → Tempo, a od 1951. do umirovljenja 1973. u → Arhitektonskome projektnom zavodu Plan u Zagrebu.







Prihvativši nazore moderne arhitekture, projektirao je objekte jednostavne strogosti i funkcionalnih rješenja. U suradnji s Ivanom Zemljakom izveo je zagrebačke škole na Jordanovcu 108 i Selskoj cesti 75 (1930–31), u Jakićevoj 23 (1933) te sudjelovao na natječaju za regulaciju Kaptola (1934), s Antunom Ulrichom radio je na projektu stambeno-poslovne zgrade s kapelom Ranjenog Isusa u Petrićevoj ulici 1 u Zagrebu (1934), a sa Zvonimirom Kavurićem na projektu zgrade policijske uprave u Petrinjskoj 32 (1939). Godine 1936. izveo je sportski park i mali bazen na Šalati (Schlosserove stube 2). Nakon II. svj. rata se postupno usmjerio na projektiranje sportske i industrijske arhitekture, izvodeći i dalje javne i stambene zgrade. Među poslijeratnim ostvarenjima ističu se: plivački bazen i skakaonica (1946–47) te stadion (1957) na Šalati (Schlosserove stube 2), zimsko plivalište Mladost na Trgu Krešimira Ćosića 10 (1953., s V. Antolićem i B. Tušekom), žičara Sljeme (1963), sve u Zagrebu, objekti željezare u Varešu (1952), nova tvornica Gavrilović u Petrinji (1958–75), i dr. Dobitnik je nagrada za životno djelo »Viktor Kovačić« (1970) i »Vladimir Nazor« (1979).





















Bregovac, Zdravko (Dinjevac kraj Đurđevca, 4. III. 1924 – Rijeka, 8. II. 1998), arhitekt, jedan od ključnih arhitekata u području projektiranja turističke arhitekture, osobito na jadranskoj obali.

Diplomirao je 1949. na Arhitektonskom odsjeku Tehničkoga fakulteta (→ Arhitektonski fakultet) u Zagrebu. Nakon završetka studija radio je u Centralnom birou za projektiranje u Rijeci, potom 1952–59. kao samostalni arhitekt u Zagrebu, gdje je sudjelovao u radu likovne skupine → Exat 51. Od 1959. radio je u → Građevno projektnom zavodu u Rijeci, a od 1961. vodio je vlastiti arhitektonski biro Opatija-projekt, posvetivši se isključivo turističkoj arhitekturi. Od 1970. predavao je na Hotelijerskom fakultetu (danas Fakultet za menadžment u turizmu i ugostiteljstvu) u Opatiji, a od 1980. i na poslijediplomskome studiju Arhitektonskoga fakulteta u Zagrebu.

U razdoblju 1952–59. bavio se pretežno projektiranjem i izvedbom interijera i izložbenih paviljona, među kojima se ističu austrijski i turistički paviljon na Zagrebačkom velesajmu te jugoslavenski paviljoni u Chicagu, Helsinkiju i Beču. S → Vjenceslavom Richterom na natječajima za Muzej grada Beograda (1954) i Arheološki muzej u Alepu u Siriji (1956) dobio je prvu nagradu. Tijekom 1950-ih za zagrebačku tvornicu → Jadran (sv. 2) oblikovao je namještaj za proizvodnju. U projektiranju turističke arhitekture, trajno privržen zasadama funkcionalizma i racionalizma, osebujnim i maštovitim izrazom povezivao je suvremena arhitektonska rješenja s pejzažnim i povijesnim obilježjima ambijenta. Među turističkom arhitekturom ističu se: hotelska naselja St. Andrea (1963), Girandella (1969) i Maslinica (1970) u Rapcu, hoteli Helios (1960) i Bellevue (1966) u Malom Lošinju, Bellevue (1963) i Jezero (1970) na Plitvičkim jezerima, Lanterna (1966), Fortuna (1971) i Apolo (1971) u Rapcu, Ambasador (1966) i Pariz (1971) u Opatiji, Golf na Bledu (1969), Marina u Mošćeničkoj Dragi (1970), Novi Park (1970) i Barbara (1970) u Zadru, Eva na Rabu (1971., s D. Turatom), Bar u Baru (1982), te moteli Borje u Korenici (1975), Plitvice uz Maslenički most (1984), Plitvice u Lučkom kraj Zagreba (1986., s I. Pitešom), i dr. Autor je urbanističkih rješenja za turistička naselja: Opatija – Lovran, Suha Punta na Rabu, Vrh Ike iznad Lovrana. Bio je glavni urednik časopisa → Arhitektura (1956–59). Dobitnik je mnogobrojnih nagrada, među ostalima nagrada za životno djelo »Viktor Kovačić« (1989) i »Vladimir Nazor« (1989).







Dujmović, Darko (Gospić, 19. I. 1954), građevinski inženjer, stručnjak za čelične i spregnute konstrukcije.

Na Fakultetu građevinskih znanosti (→ Građevinski fakultet) u Zagrebu diplomirao je 1978. te doktorirao 1996. disertacijom Probabilističko vrednovanje metoda proračuna posmičnih polja izvedenih trapeznim limovima (mentor → B. Androić). Od 1978. radio je u poduzeću Industrogradnja, a od 1981. na Fakultetu, kao redoviti profesor od 2005. Predavao je kolegije Metalne konstrukcije II, Pouzdanost konstrukcija i Metode inženjerstva pouzdanosti te uveo nove kolegije Metalne konstrukcije III, Stabilnost konstrukcija i Nosivi sustavi čeličnih konstrukcija. Bio je prodekan Fakulteta 2006–10., a umirovljen je 2019. Područja su njegova znanstvenog interesa bila čelične i spregnute konstrukcije te stabilnost i pouzdanost konstrukcija. Projektirao je štapne i ljuskaste čelične konstrukcije (npr. hrvatski paviljon na Svjetskoj izložbi EXPO u Hannoveru 2000) te provodio nadzor nad izvedbom složenih čeličnih konstrukcija (vijadukti Limska draga i Mirna, dvorana sportskog centra Cibona). Ovlašteni je revident za kontrolu mehaničke otpornosti i stabilnosti metalnih i spregnutih konstrukcija. S Borisom Androićem i Ivanom Lukačevićem autor je knjiga Projektiranje spregnutih konstrukcija prema Eurocode 4 (2012), Composite Structures according to Eurocode 4 (2015), Proračun konstrukcija prema EN 1990 (2020), Čelične konstrukcije I–II (2021) te je suautor udžbenika Čelik u arhitekturi, strukturama visoke tehnologije i potresu (s I. Androić Brajčić i B. Androićem, 2022). Bio je predsjednik Hrvatskog udruženja za čelične konstrukcije 2014–16. Od 2009. član je HATZ-a.

Kušević, Marcel (Kussevich) (Bistrac kraj Samobora, 16. VIII. 1848 – Mala Mlaka, 27. XI. 1931), građevinski inženjer i stručnjak za izgradnju željezničkih pruga i cesta.

Studij građevinarstva započeo je na Tehničkoj visokoj školi Joanneum u Grazu a završio na Tehničkoj visokoj školi u Zürichu (ETH Zürich) 1870. Nakon studija radio je u Generalnom poduzetništvu za gradnju željezničke pruge Karlovac–Rijeka. Radio je potom na odsjeku Moravice–Skrad, vodio izgradnju pruge od Skrada do tunela Kupjak, zatim u Glavnoj inspekciji željeznice u Karlovcu i Građevnoj direkciji u Budimpešti do 1872., kad mu je povjerena izvedba završnih radova u Kupjačkom tunelu. Nakon dovršetka te pruge, 1874. stupio je u službu Generalnoga poduzetništva za gradnju istarskih željeznica te je na pruzi Divača–Pula radio na dionici između Rakitovice i Buzeta. Od 1875. u Upravnoj oblasti Vojne krajine bio je voditelj radova na trasiranju pruge od Siska do Zemuna te ogranaka Sunja–Kostajnica i Vinkovci–Dalj.

U Građevnom odsjeku Zemaljske vlade u Odjelu za cestogradnju radio je 1876–1908., a nakon velikih poplava 1877. kraće je vrijeme u Odjelu za vodograđevine kao voditelj tog odjela sudjelovao u rekonstrukciji postojećih i gradnji novih obrambenih nasipa uza Savu od Jakuševca do Siska. Potom mu je u Odjelu za cestogradnju povjereno upravljanje cestogradnjom financiranom iz Krajiške investicione zaklade. Tako su prema njegovim projektima izgrađene ceste Stara Pazova–Deč, Stara Pazova–Slankamen, Županja–Gunja–Brčko, pristupne ceste nekim željezničkim postajama te mostovi preko Studve i Bosuta u Moroviću. Za njegova rada u Odjelu za cestogradnju izgrađeno je više od 700 km cesta, među kojima su glavne Novi Vinodolski–Ogulin, Senj–Karlobag, Jesenice–Brlog, Karlovac–Drežnik, Bunić–Korenica, Mala Kapela–Drežnik, Glina–Dvor, Zemun–Dobrinci, Županja–Spačva, te nadsvođeni most preko Gacke u Otočcu i željezni preko Dobre u Ogulinu. Umirovljen je 1908.







Kostrenčić, Zlatko (Zagreb, 10. II. 1915 – Zagreb, 11. III. 1991), građevinski inženjer i stručnjak za eksperimentalnu mehaniku.

Na Građevinskom otsjeku Tehničkoga fakulteta (→ Građevinski fakultet) u Zagrebu diplomirao je 1939. te doktorirao 1953. disertacijom Naprezanje u tankim elastičnim slojevima na krutoj podlozi. Nakon što je diplomirao radio je u građevinskom poduzeću Ing. M. Crnić do 1945., a potom kratko u Odjelu za građevinsku industriju Ministarstva industrije i rudarstva NRH. Od 1945. radio je na matičnom fakultetu, na Katedri za otpornost materijala. Usavršavao se na sveučilištu u Wexham Springsu u Engleskoj 1952. te predavao na Sveučilištu u Khartoumu kao ispostavi Imperial Collegea u Londonu 1957–59. U zvanje redovitoga profesora izabran je 1970. Bio je 1959–76. predstojnik Zavoda za ispitivanje materijala i konstrukcija (danas Zavod za tehničku mehaniku) te 1977–81. Zavoda za betonske i zidane konstrukcije. Dekan Fakulteta bio je 1969–72. te je jedan od utemeljitelja studija građevinarstva u Splitu. Umirovljen je 1985.

Područja su njegova znanstvenoga i stručnoga djelovanja bila otpornost materijala, ispitivanja konstrukcija, teorija elastičnosti i teorija plastičnosti. Među prvima u Hrvatskoj počeo se baviti eksperimentalnom mehanikom te je proveo prva mjerenja deformacija konstrukcija elektrootporničkim tenzometrima (1949). Pridonio je razvoju istraživanja u području materijala i konstrukcija, gdje su njegovom zaslugom uvedene mnoge laboratorijske i proračunske metode. Autor je udžbenika Svojstva lakih betona (1950), Teorija elastičnosti (1971) te Zbirka zadataka i rješenja iz otpornosti materijala (1972). Bio je predstavnik SFRJ u Međunarodnom savezu laboratorija za ispitivanje i istraživanje materijala i konstrukcija (RILEM) i u Europskom odboru za beton (CEB), te predsjednik Društva za mehaniku Hrvatske i Saveza društava za mehaniku Jugoslavije. Dobitnik je Nagrade za životno djelo 1986.

Korošec, Vilim (Zagreb, 5. III. 1928 – Dresden, 11. IX. 1991), građevinski inženjer i stručnjak za tehničku mehaniku.

Na Građevinskom odsjeku Tehničkoga fakulteta (→ Građevinski fakultet) u Zagrebu diplomirao je 1954. te doktorirao 1972. disertacijom Harmonijska kinematička eksitacija okvira sa krutim prečkama. Od 1952. radio je u Inženjerskom projektnom zavodu. Na matičnome fakultetu zaposlen je od 1959., habilitirao se 1969, a u zvanje redovitoga profesora izabran je 1982. Predavao je kolegije Mehanika, Dinamika konstrukcija, Seizmološko djelovanje na konstrukcije, Dinamički proračun temelja i Širenje valova u kontinuumu. Bio je predstojnik Zavoda za tehničku mehaniku 1981–85. Osim na zagrebačkome, predavao je i na građevinskim fakultetima u Splitu, Rijeci i Osijeku. Područja njegova znanstvenoga i stručnoga interesa bila su dinamičke analize okvirnih konstrukcija i dinamički proračuni temelja strojeva. Bio je tajnik (1973) i predsjednik Društva za mehaniku Hrvatske (1989–91). Dobitnik je Nagrade »Nikola Tesla« 1990.

Karaman, Ljubo (Split, 15. VI. 1886 – Zagreb, 19. IV. 1971), povjesničar umjetnosti i konzervator, istaknuo se istraživanjem umjetničkih spomenika Dalmacije, kontinentalne Hrvatske i Istre.

Diplomirao je 1910. povijest i zemljopis na Filozofskom fakultetu u Beču, gdje je 1912–14. studirao povijest umjetnosti kod Josefa Strzygowskoga i 1920. doktorirao disertacijom Die romanische Plastik in Spalato (mentor Max Dvořák). Godine 1911. je kratko radio kao nastavnik u klasičnoj gimnaziji u Splitu, a potom u dubrovačkoj gimnaziji. Od 1919. bio je asistent Pokrajinskoga konzervatorskoga ureda za Dalmaciju, a od 1926. glavni konzervator za Dalmaciju u Splitu. Od 1941. do umirovljenja 1950. bio je ravnatelj Konzervatorskoga zavoda u Zagrebu.

Sljedbenik je povjesničara umjetnosti i konzervatora Aloisa Riegla i Dvořáka i pristaša bečke škole povijesti umjetnosti. Najviše je obrađivao umjetničke spomenike Dalmacije od kasne antike do baroka, a pisao je i o srednjovjekovnoj umjetnosti Istre, kontinentalne Hrvatske te BiH. Svojim istraživanjima pridonio je razradbi umjetničkih razdoblja i vrednovanju umjetničkoga izraza spomenika Hrvatske. U svom radu sprečavao je nagrđivanja i rušenja spomenika i s posebnom pozornošću prilazio konzerviranju dalmatinskih spomeničkih cjelina, a restauriranje je prihvaćao u ograničenom opsegu i uz određene uvjete. Pisao je opsežne povijesne preglede umjetničke baštine hrvatskih krajeva, a mnogobrojne tekstove objavljivao je u periodici, npr. Arhitektura, Vijesti muzealaca i konzervatora Hrvatske, Vjesnik za arheologiju i historiju dalmatinsku, Hrvatska revija, Historijski zbornik, Peristil i dr. U svojim se radovima među ostalim posvetio temama poput organizacije konzervatorske službe u Hrvatskoj, pitanjima odstranjenja zgrade stare biskupije u Dioklecijanovoj palači te izoliranja tzv. Hrvojeve kule u Splitu, suprotstavio se postavljanju Meštrovićeva spomenika na Peristilu zbog narušavanja estetske ravnoteže. Pisao je također o Jurju Dalmatincu, o srednjovjekovnim crkvicama sv. Petra u Priku i sv. Mihajla kraj Stona, šibenskoj i korčulanskoj katedrali i dr. Autor je knjiga Palača cara Dioklecijana u Splitu (1927., suautor F. Bulić), Iz kolijevke hrvatske prošlosti (1930), Pregled umjetnosti u Dalmaciji od doseljenja Hrvata do pada Mletaka (1952), O djelovanju domaće sredine u umjetnosti hrvatskih krajeva (1963) i dr. Bio je redoviti član JAZU-a od 1965. Dobitnik je Nagrade za životno djelo 1964. Kako je povijesnoumjetničko istraživanje produbio poznavanjem arheologije i povijesti, osobito srednjovjekovne hrvatske, uvodeći pritom nove metode i znanstveno-sustavno interpretiranje, smatra se utemeljiteljem suvremene hrvatske povijesnoumjetničke znanosti.

Kani, Gašpar (Zemun, 16. XI. 1910 – jezero Simcoe, Kanada, 29. IX. 1968), građevinski inženjer, stručnjak za prednapeti beton.

Na Građevinskom otsjeku Tehničkoga fakulteta (→ Građevinski fakultet) u Zagrebu diplomirao je 1937. te na Tehničkoj visokoj školi u Stuttgartu (TH Stuttgart) doktorirao 1951. Odmah nakon što je diplomirao zaposlio se kao asistent na matičnome fakultetu radeći na istraživanjima, primjeni i projektima prednapetoga betona na velikim mostovima i građevinama. Surađivao je u časopisu Tehnički vjesnik (1941–43) Hrvatskog društva inženjera (danas → Hrvatski inženjerski savez; sv. 4). Godine 1945. prešao je na Tehničku visoku školu u Stuttgartu, gdje je najprije radio u Institutu za ispitivanje materijala, potom u Institutu za čelične i masivne konstrukcije. Nedugo nakon završetka II. svj. rata osnovao je poduzeće Kani & Horvat koje je radilo na obnovi Stuttgarta, a od 1949. vodio je poduzeće Wolfer & Goebel specijalizirano za građenje mostova od prednapetog betona, gdje je prvi u svijetu od tog materijala projektirao željeznički most. Osmislio je 1949. tzv. Kanijev postupak jednostruke iteracije za proračun okvirnih konstrukcija, o kojem je objavio djelo Izračun višekatnih okvira (njemački Die Berechnung mehrstöckiger Rahmen, 1949) prevedeno na više svjetskih jezika (engleski 1957., francuski 1957., ruski 1963., talijanski 1970. te španjolski 1973). Godine 1951. osnovao je poduzeće Kani & Holzapfel te nastavio projektirati mostove i građevine. U tom je razdoblju objavio djelo Prednapregnuti beton u projektiranju i izvođenju (Spannbeton in Entwurf und Ausführung, 1955; ruski prijevod 1958). Od 1960. radio je na Sveučilištu u Torontu, gdje je ubrzo izabran u zvanje redovitoga profesora. Ondje je vodio opsežan projekt vezan za slom materijala smicanjem Riddle of Shear Failure and its Solution (1964) istražujući sigurnost velikih pojačanih betonskih nosača, a rezultate istraživanja objavio je 1967. pod naslovom How Safe Are Our Large Reinforced Concrete Beams.

Ivančić, Marijan (Zagreb, 3. X. 1910 – Zagreb, 29. II. 1984), građevinski inženjer, stručnjak za nosive konstrukcije.

Diplomirao je 1937. na Građevinskom otsjeku Tehničkoga fakulteta (→ Građevinski fakultet) u Zagrebu. Na Fakultetu se zaposlio 1938., a u zvanje redovitoga profesora izabran je 1968. Na Katedri za statiku konstrukcija, metalne konstrukcije i mostove predavao je kolegije Metalne konstrukcije, Čelične konstrukcije i Teorija stabilnosti. Umirovljen je 1981. Osim na Fakultetu, 1940-ih radio je u Odjelu za mostogradnju Arhitektonskog projektnog zavoda u Zagrebu. Najveći doprinos dao je u području projektiranja čeličnih konstrukcija izložbenih i tvorničkih hala, mostova te radio-televizijskih antena i tornjeva. Autor je čeličnoga mosta preko Save u Beogradu, na kojem je primijenio tada novu zamisao o prednapinjanju glavnoga nosivoga sustava (1948), četiri izložbene hale na Zagrebačkom velesajmu te projekta visećega mosta za naftovod preko Save u Slavonskom Brodu. Osmislio je izvorno konstruktivno i proračunsko rješenje dvokrilnoga preklopnoga mosta u Trogiru (1960) te oblikovno-konstruktivna rješenja izvođenja gradnje petnaestak radio-televizijskih antenskih čeličnih tornjeva i jarbola, pa tako i tornjeve na Medvednici (1961), Učki (1963), Psunju (1965) i Biokovu (1966). Suosnivač je poduzeća → Metal-projekt specijaliziranoga za projektiranje metalnih konstrukcija. Dobitnik je Nagrade »Nikola Tesla« 1969.













Frischauf, Johannes (Beč, 17. IX. 1837 – Graz, 7. I. 1924), matematičar, geodet i popularizator astronomije, stručnjak za kartografske projekcije.

Gimnaziju je završio u Beču, gdje je diplomirao (1861) matematiku, fiziku i astronomiju. Nedugo nakon završetka studija zaposlio se na Sveučilištu u Beču (1863), a potom na Sveučilištu u Grazu (1866). U mnogobrojnim udžbenicima i raspravama koje je objavio, bavio se problemima iz područja astronomije, čiste matematike, geometrije i kartografije. U raspravi Beiträge zur Geschichte und Construction der Karten-projectionen (1891) povezao je Tissotovu konusnu i Lambertovu konformnu projekciju, a u radu Die Abbildungslehre und deren Anwendung auf Kartographie und Geodäsie (1905) poopćio je kartografsku projekciju s preslikavanja kugline plohe u ravninu, na općenitije preslikavanje. U tom se djelu bavio i svojstvima afinog preslikavanja, preslikavanjem jedne plohe na drugu, ekvivalentnim i konformnim preslikavanjima, poliedarskom projekcijom, izborom projekcije, Zemljinim matematičkim oblikom, i dr. Od 1868. je sustavno obilazio i opisivao planine u Sloveniji (posebice Kamniško-Savinjske Alpe), Hrvatskoj i Crnoj Gori, a pri jednom takvom pothvatu 1874 (uspon na Klek) sastao se s Vladimirom Mažuranićem i Budom Budisavljevićem te ih potaknuo na osnivanje hrvatskoga planinarskog društva. Propješačio je prostor između Rijeke, Crikvenice i Selca, te ga detaljno opisao (ljepote krajolika, blizinu šuma Gorskog kotara, prostor u kojem se struje morskoga zraka miješaju s planinskim zrakom). Kako je medicina toga doba takav prostor smatrala zdravstveno vrijednim, Frischauf je 1891. o Crikvenici izdao prvi vodič na njemačkom jeziku Klimatsko lječilište i morsko kupalište Crikvenica (Das klimatische Kurort und Seebad Crikvenica). Napisao je udžbenik Die mathematischen Grundlagen der Landesaufnahme und Kartographie des Erdsphäroids (1913) i njegovu dopunu Beiträge zur Landesaufnahme und Kartographie des Erdsphäroids (1919).

Frančula, Nedjeljko (Zagreb, 20. VI. 1937), geodet, stručnjak za kartografske projekcije i digitalnu kartografiju.

Diplomirao je 1962. na Geodetskom odjelu Arhitektonsko-građevinsko-geodetskoga fakulteta u Zagrebu (→ Geodetski fakultet), a doktorirao 1971. u Bonnu disertacijom Die vorteilhaftesten Abbildungen in der Atlaskartographie. Od 1962. radio je na Geodetskome fakultetu u Zagrebu, u zvanju redovitoga profesora od 1985. Bio je predstojnik Zavoda za kartografiju (1981–83., 1987–91. i 1997–99), pročelnik Zavoda za fotogrametriju (1999–2000), prodekan za znanstveni i stručni rad (1976–81) i prodekan za nastavu (1999–2003). U sveučilišnu nastavu na matičnom fakultetu uveo je digitalnu kartografiju, a predavao je kartografske kolegije i Geoinformatiku. Osim u Zagrebu predavao je i na ljubljanskome fakultetu za arhitekturu, građevinarstvo i geodeziju (1974–76).

Glavno područje njegova rada kartografske su projekcije i digitalna kartografija. Objavio je više od 700 znanstvenih i stručnih radova te prikaza knjiga, časopisa, članaka, terminoloških priloga i vijesti. Jedan je od autora Višejezičnoga kartografskog rječnika (1977), Geodetsko-geoinformatičkog rječnika (2008) i Kartografskog rječnika (2020) te monografija Stari koordinatni sustavi na području SR Hrvatske i njihova transformacija u sustave Gauss-Krügerove projekcije (suautor B. Borčić, 1969) i Primjena kompjutora u izradi karata SR Hrvatske (1981). Bio je glavni urednik Geodetskog lista (1987–95) te suradnik LZ-a na Pomorskom leksikonu. Član je HATZ-a (od 1998), Hrvatskoga geodetskog društva, Hrvatskoga kartografskog društva (počasni član od 2007) i Međunarodnoga kartografskog udruženja (International Cartographic Association, Commission on Map Projections). Professor emeritus Sveučilišta u Zagrebu je od 2007. Dobitnik je nagrade HATZ-a za životno djelo Moć znanja (2004). Umirovljen je 2006.

Delfin, Vojtjeh (Split, 25. V. 1921 – Zagreb, 24. XI. 1981), arhitekt, predstavnik suvremenog arhitektonskog izraza, sklon eksperimentalnom pristupu u oblikovanju arhitektonskih objekata i mobilnih struktura.

Diplomirao je 1954. na Arhitektonskom odsjeku Tehničkoga fakulteta u Zagrebu, potom je 1955–56. bio polaznik Majstorske radionice → Drage Iblera. Projektirao je više objekata javne namjene (kompleks policijske škole na Svetošimunskoj cesti u Zagrebu, 1958), te izveo mnoga uređenja unutrašnjih prostora (društvene prostorije u Hrvatskom narodnom kazalištu, 1961; memorijalni dio Atelijera Meštrović, 1963., sve u Zagrebu). Kao suautor sudjelovao je u izradbi više urbanističkih projekata (središte Novoga Zagreba, s G. Kneževićem, 1961). Bavio se i studijama turističke izgradnje jadranske obale te je 1966. izradio projekt futurističkoga hidromobilnog sustava plutajućih hotela (tzv. Hidroid) kao mogućega vida turizma. Stručne članke objavljivao je u časopisima Čovjek i prostor, Arhitektura i Encyclopaedia moderna. Bio je jedan od osnivača časopisa Čovjek i prostor (1954) te glavni urednik Stručne biblioteke Saveza arhitekata Hrvatske (1961–62) i časopisa Arhitektura (1965–69). Bavio se crtežom i akvarelom (radovi su mu bili predstavljeni na posmrtnim izložbama u Zagrebu 1983. i 1991).











