Šakić, Nikola (Ljubinje kraj Mostara, 15. II. 1941 – Zagreb, 2. VIII. 2013), strojarski inženjer, stručnjak za organizaciju proizvodnje.

Diplomirao je 1969. te doktorirao 1979. disertacijom Prilog objektivnijem utvrđivanju strukture radnog dana u strojogradnji (mentor → D. Taboršak) na Fakultetu strojarstva i brodogradnje u Zagrebu. Kao voditelj pogonskih odjeljenja razdoblje 1959–64. proveo je na brodovima JRM-a, a od 1969. bio je stručni suradnik u Institutu za alatne strojeve Prvomajska. Od 1972. bio je zaposlen na Fakultetu strojarstva i brodogradnje u Zagrebu, od 1991. kao redoviti profesor. Predavao je kolegije Metode optimalizacije, Planiranje pokusa, Kvantitativne metode u proizvodnji. Bio je predstojnik Zavoda za organizaciju (danas Zavod za industrijsko inženjerstvo). Predavao je i na poslijediplomskim studijima u Mostaru i Rijeci. Bavio se područjem optimiranja tehnoloških i proizvodnih sustava. Uz pomoć informatičke tehnologije provjeravao je suvremene metode i tehnike u kvantificiranju proizvodnih pojava i procesa na mnogobrojnim projektima. Nakon umirovljenja 2011. dodijeljeno mu je počasno zvanje professor emeritus Sveučilišta u Zagrebu.

Surić, Josip (Dubrovnik, 6. II. 1902 – Dubrovnik, 3. X. 1973), pomorski stručnjak, pedagog i kapetan duge plovidbe.

Završio je 1919. pomorsku školu u Dubrovniku (osnovanu 1852. pod nazivom Nautička škola, danas Pomorsko-tehnička škola, popularno zvana Nautika) te 1924. položio ispit za kapetana duge plovidbe u Bakru. Dugogodišnju karijeru započeo je 1925. kao stručni učitelj na dubrovačkoj pomorskoj školi, gdje je do 1959. bio profesor matematike i stručnih predmeta te direktor (1944–46). Od 1959. na novoosnovanoj Višoj pomorskoj školi u Dubrovniku bio je profesor kolegija Viša matematika, Izbjegavanje sudara i havarije te Stabilitet broda. Umirovljen je 1972. Autor je djela Pomorska signalizacija (1956), Pravila o izbjegavanju sudara na moru (1968), te Uputa za međunarodni signalni kodeks (1935), tada jedine takve knjige na hrvatskom jeziku, koja je tumačenjem uporabe međunarodnoga signalnoga kodeksa i prilagođivanjem primjera za naše brodove i luke popunila prazninu koja je na tom području postojala.

Strojarski fakultet u Slavonskome Brodu (SFSB), visokoškolska i znanstvena ustanova u sastavu Sveučilišta Josipa Jurja Strossmayera u Osijeku, osnovana 1962. Obuhvaća sveučilišne preddiplomske, diplomske i poslijediplomske (sveučilišni i specijalistički) studijske programe u području strojarstva. Na Fakultetu studira oko 1100 studenata, a zaposleno je oko 90 djelatnika (60 djelatnika u znanstveno-nastavnim, nastavnim i suradničkim zvanjima).







Povijesni razvoj Fakulteta

Fakultet je 1962. započeo djelatnost kao Centar za izvanredni studij Visoke tehničke škole u Zagrebu u sklopu Instituta za naučno-istraživački rad Đuro Đaković (→ Đuro Đaković Centar za istraživanje i razvoj). Nastava se održavala za I. i II. stupanj visokoga obrazovanja (inženjer i diplomirani inženjer) za izvanredne studente (uz rad). Nastavu su držali nastavnici iz Zagreba i zaposlenici Instituta na više mjesta u Slavonskome Brodu, a vježbe su se većinom obavljale u Institutu.

Nakon spajanja Visoke tehničke škole sa Strojarsko-brodograđevnim fakultetom, odn. osnivanja Fakulteta strojarstva i brodogradnje u Zagrebu FSB Centar je 1967. preimenovan u Centar (Fakulteta strojarstva i brodogradnje), za studij strojarstva u Slavonskome Brodu (i dalje u obliku izvanrednoga studija). U Centru je od tada bilo moguće samo visoko obrazovanje I. stupnja, a studij II. stupnja studenti su, uz polaganje dodatnih ispita, mogli nastaviti u Zagrebu. Redoviti studij I. stupnja osnovan je 1970. pod nazivom Odjel studija strojarstva za školovanje omladine, koji se bez dodatnih ispita moglo nastaviti u Zagrebu (II. stupanj). Izvanredan studij ugašen je akademske godine 1972–73. Zbog odljeva studenata na studij u Zagrebu, rasla je potreba za uspostavom cjelovitoga studija u Slavonskome Brodu. Redoviti studij akademske godine 1973–74. postao je posebna organizacijska jedinica FSB-a pod nazivom Centar za studij strojarstva u Slavonskome Brodu.

Sljedećih godina uvedena je nastava viših semestara, studij je djelovao u sastavu Instituta kao OOUR Istraživanje i razvoj – Strojarski fakultet u Slavonskome Brodu (od 1979), a 1980. pristupio je Sveučilištu u Osijeku. Godine 1981. organiziran je dislocirani studij (I. stupnja) u Belišću, no zbog različitih poteškoća ugašen je 1984. Od 1983. Institut i Studij djelovali su kao monotipna radna organizacija pod nazivom RO Đuro Đaković Institut za strojarstvo – Strojarski fakultet, a 1986. ostvareno je pravo na pružanje visokoga obrazovanja II. stupnja. Ugled studija u tom je razdoblju rastao te se ondje okupljao novi kadar iz regionalnih proizvodnih sustava s iskustvom u znanstvenoistraživačkom radu. Studij se 1990. izdvojio kao zaseban OOUR Strojarski fakultet, a od 1991. kao samostalna znanstveno-nastavna ustanova pod nazivom Strojarski fakultet u Slavonskome Brodu.

Početni nastavni program studija temeljio se na programu Fakulteta strojarstva i brodogradnje za smjer Proizvodno strojarstvo, a poslije su uvedeni smjerovi Zavarene konstrukcije (1977–78) i Plastična obrada metala (1978–79). Pod utjecajem gospodarstva, razvoja u svijetu, iskustava u znanstvenoistraživačkom radu i međunarodnoj suradnji, od 1986. na studiju su oblikovani novi vlastiti programi. Od akademske godine 1991–92. prema programu smjera Proizvodno strojarstvo održava se odvojena nastava stručnoga studija. Studij je 1998−2001. bio uključen u Veleučilište u Požegi. Od 1995. po modificiranom se programu na Fakultetu provodi nastava za zaposlenike MORH-a. Godine 1998. pokrenut je poslijediplomski studij smjera Proizvodno strojarstvo i Proizvodni postupci, 2006. poslijediplomski specijalistički studij sa smjerovima Inženjerstvo materijala, Modeliranje i numerička analiza konstrukcija, Primjena proizvodnih postupaka i Proizvodni menadžment, a 2007. poslijediplomski studij iz strojarskih tehničkih znanosti sa smjerovima Suvremeni proizvodni postupci, Suvremeni proizvodni menadžment te Konstruiranje i numeričko modeliranje proizvoda.

Današnja organizacija Fakulteta

Organizacija nastave

Nastava se odvija na razinama preddiplomskoga sveučilišnog studija Strojarstvo, diplomskog studija Strojarstvo, poslijediplomskoga sveučilišnog (doktorskog) studija i poslijediplomskoga specijalističkog studija. Diplomski studij organiziran je u pet smjerova: Strojarske tehnologije, Konstruiranje i razvoj proizvoda, Logistika proizvodnje, Energetska postrojenja i Inženjerstvo materijala; doktorski studij u tri modula: Suvremeni proizvodni postupci, Suvremeni proizvodni menadžment i Konstruiranje i numeričko modeliranje proizvoda, a specijalistički studij Razvoj proizvoda i tehnologija organiziran je u četiri modula: Inženjerstvo materijala, Modeliranje i numerička analiza konstrukcija, Primjena proizvodnih postupaka i Proizvodni menadžment.

Zavodi Fakulteta

Fakultet čini pet zavoda, devet zavodskih i jedna samostalna katedra, dva laboratorija i knjižnica.

Zavod za strojarske konstrukcije bavi se analizom razvoja i projektiranja proizvoda, dizajnom konstrukcija, proračunom i eksperimentalnom analizom gotovih proizvoda i modela, a obuhvaća Katedru za mehaniku i čvrstoću, Katedru za elemente strojeva i konstruiranje i Laboratorij za strojarske konstrukcije. Laboratorijski instrumenti omogućuju da se na modelima u laboratoriju ili na objektima na terenu (strojevima, vozilima, postrojenjima, čeličnim konstrukcijama i sl.) mjere deformacije, naprezanja, sile, brzine, ubrzanja, tlakovi i sl.

Zavod za proizvodno strojarstvo bavi se istraživanjem utjecaja tehnoloških parametara na nastanak zaostalih naprezanja u odljevcima, postupcima brze izradbe proizvoda i prototipova, netradicionalnim, tradicionalnim i ekološki prihvatljivim postupcima obradbe, tehnikom zavarivanja i mogućnostima robotizacije i automatizacije u zavarivanju te mogućnostima izradbe individualiziranih medicinskih implantata visokobrzinskom obradbom biokompatibilnih materijala. Obuhvaća Katedru za preradu polimera i lijevanje, Katedru za obradu odvajanjem čestica i deformiranje te Katedru za zavarivanje i površinsku zaštitu.

Zavod za inženjerstvo materijala bavi se mehaničkim, metalografskim i tribološkim ispitivanjima, ispitivanjima kemijskoga sastava materijala, toplinskom obradbom i toplinskim mjerenjima. Obuhvaća Katedru za materijale i toplinsku obradu, Katedru za tribologiju i inženjerstvo površina i Laboratorij za ispitivanje materijala.

Zavod za industrijsko inženjerstvo bavi se optimiranjem tribomehaničkih sustava s primjenom postupaka inženjerstva površina, projektiranjem i modeliranjem tehnoloških procesa, razvojem i primjenom modela planiranja i terminiranja proizvodnje, istraživanjem i uvođenjem novih proizvodnih strategija i filozofija, primjenom umjetne inteligencije u pripremi i upravljanju proizvodnjom, razvojem informacijskih sustava proizvodnih poduzeća te nadzorom i vođenjem procesa proizvodnje. Obuhvaća Katedru za pripremu i upravljanje proizvodnjom i Katedru za održavanje i računalnu potporu proizvodnje.

Zavod za energetiku bavi se istraživanjem matematičkih modela, analitičkih i numeričkih metoda koji se primjenjuju u problemima strujanja i prijenosa topline te promjene faza, numeričkih simulacija termodinamičkih i hidrodinamičkih procesa, entropijskom analizom termodinamičkih procesa te analizom ekoloških i gospodarskih aspekata razvoja energetike u smislu povećanja energetske učinkovitosti i primjene obnovljivih izvora energije. Nije podijeljen na katedre.

Nakladništvo

Strojarski fakultet u Slavonskome Brodu, u suradnji s Elektrotehničkim i Građevinskim fakultetom u Osijeku, od 1994. izdaje znanstveni časopis → Tehnički vjesnik, koji donosi znanstvene i stručne radove iz područja strojarstva, elektrotehnike i građevinarstva te njihovih graničnih područja.

Stanković, Predrag (Beograd, 12. IX. 1934 – Rijeka, 23. X. 2000), pravnik, stručnjak za plovidbeno pravo.

Diplomirao je 1957. i magistrirao 1971. na Pravnom fakultetu u Zagrebu te doktorirao u Novome Sadu 1975. disertacijom Spašavanje – posebni institut plovidbenog prava. Od 1960. bio je asistent, od 1986. redoviti profesor na Fakultetu za pomorstvo i saobraćaj u Rijeci (→ Pomorski fakultet u Rijeci), gdje je predavao pomorskopravne i prometnopravne kolegije. Dekan Fakulteta bio je u dva mandata (1974–76. i 1980–82), a 1984–87. bio je rektor Sveučilišta u Rijeci. Predavao je i na Pomorskome fakultetu u Kotoru (1987–89), Višoj pomorskoj školi u Piranu (1978–82. i 1992–93), Ekonomskome fakultetu u Rijeci (1992–95), Pravnome fakultetu u Rijeci (1992–95), te na Svjetskom pomorskom sveučilištu (World Maritime University) u Malmöu (1983–97) i Međunarodnoj pomorskoj akademiji (International Maritime Academy) u Trstu (1994–97). Znanstveno i stručno bavio se plovidbenim pravom, posebice u slučaju sudara, havarija i spašavanja na moru. Autor je više knjiga, od kojih su važnije: Spasavanje u plovidbenom pravu Jugoslavije (1976), Pomorske havarije (1982), Pravo integralnog i multimodalnog transporta (1987), Saobraćajno pravo (1990., sa S. Carićem).

Sladoljev, Želimir (Zagreb, 25. VIII. 1932 – Zagreb, 2. III. 2012), brodograđevni inženjer, stručnjak za tehnološko i poslovno-organizacijsko područje brodogradnje.

Na Strojarsko-brodograđevnome fakultetu u Zagrebu (→ Fakultet strojarstva i brodogradnje) diplomirao je 1958. te doktorirao 1976. disertacijom Novi pristup problemu dokovanja velikih brodova (mentor J. Tolja). Radio je u pulskom brodogradilištu Uljanik (1959–70), gdje je vodio planske i organizacijske odjele te ostvario inovaciju izradbom projekta izgradnje broda u dva dijela naknadno spojena u plivajućem stanju. Od 1970. bio je docent, a od 1983. redoviti profesor Fakulteta strojarstva i brodogradnje u Zagrebu; umirovljen je 2002. Predavao je kolegije Tehnologija gradnje plovnih objekata, Osnivanje brodogradilišta, Organizacija i poslovanje brodogradilišta, Tehnologija mora. Bio je višegodišnji pročelnik Katedre za gradnju brodova, predstojnik Zavoda za brodogradnju i pomorsku tehniku (1981–83), prodekan (1976–77) i dekan (1978–80) Fakulteta. Predavao je niz kolegija iz tehnološkog i poslovno-organizacijskoga područja na dodiplomskom i poslijediplomskom studiju u Splitu i Rijeci.

Bavio se razvojem i modernizacijom brodograđevne tehnologije, ponajprije u području spajanja posebno porinutih dijelova velikih brodova u moru, poboljšavanju logistike procesa i skraćivanju proizvodnih ciklusa te projektiranju strojnih kompleksa brodova. Autor je mnogobrojnih projekata, elaborata, ekspertiza i znanstvenih radova te suradnik LZ-a. Bio je predsjednik i član mnogih povjerenstava i odbora, predsjednik Sekcije za brodogradnju Znanstvenoga savjeta za pomorstvo HAZU-a te redoviti član HATZ-a. Dobio je 2003. Nagradu za životno djelo te mu je dodijeljeno počasno zvanje professor emeritus Sveučilišta u Zagrebu.

Simović, Frano (Muo, Crna Gora, 4. X. 1907 – Rijeka, 23. II. 1984), pomorsko-nautički stručnjak i kapetan duge plovidbe, pedagog.

Završio je 1926. Nautičku školu u Kotoru te plovio na brodovima trgovačke mornarice. Studirao je astronomiju, meteorologiju i matematiku na Filozofskom fakultetu u Beogradu (1930–34), gdje je bio jedan od osnivača Astronomskoga društva Ruđer Bošković. Bio je profesor nautičkih predmeta u Državnoj pomorsko-trgovačkoj akademiji u Kotoru (1934–41), školama Mornarice NOVJ (1944–45), Pomorskom tehnikumu u Bakru (1946), na Višoj pomorskoj školi u Rijeci (1949–63) i Višoj pomorskoj školi u Piranu (1964–79), a u Rijeci je predavao studentima iz stranih zemalja do 1983. Bio je upravitelj Školskog odsjeka Ministarstva pomorstva FNRJ (1947). Autor je dvaju izdanja Nautičkih tablica (1948. i 1974) za astronomsku navigaciju. Glavni dio čine tablice za rješavanje skraćenih proračuna visina (altituda), tj. vertikalnih kuteva i azimuta nebeskih tijela prema metodi francuskog admirala Marcqa de Saint Hilairea. Prvi put u nas u tablice je uključen dijagram Merkatorovih širina i dijagram pravokutnoga trokuta za rješavanje loksodromskih zadataka.

Negri, Pio (Labin, 1849 – Trst, 1917), trgovac i brodovlasnik.

Bio je glavni suvlasnik šibenske kompanije Paroplovidba Pio Negri i drugovi osnovane 1890. Od tadašnjega gradonačelnika Ante Šupuka kupio je svoj prvi parobrod Šibenik te ga preimenovao u Primo (talijanski: prvi). Kompanija je od 1892. obavljala redoviti obalni promet u sjevernoj Dalmaciji. Prevozila je putnike i poštu prema otocima te prema Vodicama, Tijesnom (danas Tisno), a poslije i između Šibenika i Zadra, pristajući u Vodicama, Tijesnom i Biogradu. Godine 1907. kompanija Pio Negri i drugovi imala je 8 brodova ukupne zapremine 802 brt te se 1908., radi ravnopravnijega natjecanja s austrijskim Lloydom, spojila s parobrodarskim društvima u vlasništvu Serafina Topića iz Visa, Vjekoslava Rismonda iz Makarske i Manfreda Katića iz Zadra u parobrodarsko dioničko društvo Dalmatia (od 1922. Jadranska plovidba, od 1947. Jadranska linijska plovidba, skraćeno → Jadrolinija).

Mustapić, Mijo (Lovreć, 13. IX. 1930 – Zagreb, 6. XII. 2009), kemijski inženjer, vodoenergetičar, stručnjak za termoenergetska postrojenja.

Diplomirao je 1956. na kemijsko-tehnološkom odsjeku Tehničkoga fakulteta te doktorirao 1965. disertacijom Masa od raščinjavanja boksita (aluminatna pulpa) kao flokulans i adsorbens kod procesa purifikacije vode na Tehnološkome fakultetu u Zagrebu. Nakon završetka studija radio je u tvornici Đuro Đaković u Slavonskome Brodu (1957–59), gdje je bio samostalni projektant postrojenja za kemijsku i termičku pripremu pogonskih voda u termoenergetskim i industrijskim pogonima te sudjelovao u puštanju i vođenju termoenergetskih probnih pogona diljem Jugoslavije. Od 1959. bio je asistent, a od 1991. redoviti profesor na Fakultetu strojarstva i brodogradnje u Zagrebu. Predavao je kolegije Voda, gorivo i mazivo, Ekološka zaštita i uređaji, Goriva i maziva. U dvama je mandatima bio predstojnik Zavoda za energetska postrojenja (1980–84. i 1988–90), na kojem je bio voditelj Katedre za ekološku zaštitu, vodu, gorivo i mazivo te Laboratorija za vodu, gorivo i mazivo. Znanstveno se bavio istraživanjem u području pripreme pogonske vode u termoenergetskim postrojenjima i ekološke zaštite.

Mulc, Andrija (Bili Brig kraj Slavonskog Broda, 14. IX. 1936 − Zagreb, 6. II. 2008), strojarski inženjer, stručnjak za oblikovanje deformiranjem.

Diplomirao je 1964., magistrirao 1971. te doktorirao 1973. disertacijom Prilog osnovnom razmatranju prostorne fotoplastičnosti s gledišta mogućnosti istraživanja stanja deformacija u modelu tijela izvrgnutog velikim plastičnim deformacijama (mentor → D. Bazjanac) na → Fakultetu strojarstva i brodogradnje u Zagrebu. Nakon završetka Srednje tehničke škole u Slavonskome Brodu 1954., radio je u Konstrukcijskom uredu tvornice Đuro Đaković. Nastavnu djelatnost započeo je kao asistent pri Katedri za plastičnu obradu na Fakultetu strojarstva i brodogradnje u Zagrebu. U zvanje redovitoga profesora izabran je 1991. Predavao je kolegije Strojevi za plastično oblikovanje, Obradni strojevi, Procesi oblikovanja deformiranjem. Obnašao je dužnosti voditelja Laboratorija i pročelnika Katedre za oblikovanje deformiranjem od 1992., predstojnika Zavoda za tehnologiju od 1997., prodekana (1986–88) i dekana (1988–90) Fakulteta. Predavao je na studijima u Karlovcu i Varaždinu, bio voditelj studija strojarstva u Slavonskome Brodu (→ Strojarski fakultet u Slavonskome Brodu) te gostujući nastavnik na Sveučilištu Cornell u Ithaci u SAD-u. Njegov znanstveni rad obuhvaća područje oblikovanja deformiranjem i strojeva za oblikovanje deformiranjem; surađivao je s tvornicama i vodio nekoliko razvojnih projekata za industriju. Godine 2007. dodijeljeno mu je počasno zvanje professor emeritus Sveučilišta u Zagrebu.

Muftić, Osman (Sarajevo, 8. III. 1934 – Zagreb, 27. VII. 2010), strojarski inženjer, stručnjak za biomehaniku i ergonomiju.

Diplomirao je 1959., magistrirao 1969. te doktorirao 1972. disertacijom O vezi među zakonitostima teorije graničnog konstruiranja i strukture bioloških materijala (mentor → A. Vučetić) na Fakultetu strojarstva i brodogradnje u Zagrebu. Radio je kao projektant u poduzeću Instalacije u Zagrebu (1960−63). Na Fakultetu strojarstva i brodogradnje radio je od 1963., od 1982. u zvanju redovitoga profesora. Predavao je kolegije Mehanika, Nauka o čvrstoći, Roboti i manipulatori, Biomehanika, Teorija mehanizama. Osnovao je i vodio Katedru za biomehaniku i ergonomiju te bio jedan od osnivača Laboratorija za dinamiku strojeva i mehanizama. Bio je prodekan (1967) i dekan (1990) Fakulteta. Predavao je u Zagrebu na dodiplomskim i poslijediplomskim studijima na Elektrotehničkome, Medicinskome, Šumarskome, Tehnološkome i na Grafičkome fakultetu, kojega je također bio dekan (1982−84).

Istaknuo se primjenjujući mehaniku u interdisciplinarnim područjima, jedan je od osnivača primjene biomehanike i ergonomije u nas. Bio je prvi ministar znanosti i tehnologije RH (1990−91) i veleposlanik u Iranu (1993−96). Autor je knjige Ergonomija u sigurnosti (2001) te udžbenika Uvod u teoriju mehanizama (s K. Dračom 1974) i Mehanika 1 (statika) (1983). Dobitnik je Nagrade »Nikola Tesla« (1989) i Nagrade za životno djelo (1999), a počasno zvanje professor emeritus Sveučilišta u Zagrebu dodijeljeno mu je (2005).

Mlinarić, Tomislav (Bihać, 28. II. 1932 − Zagreb, 18. XI. 2008), elektrotehnički inženjer i prometni stručnjak.

Diplomirao je 1958. na Odsjeku slabe struje Elektrotehničkoga fakulteta (→ Fakultet elektrotehnike i računarstva) u Zagrebu te doktorirao 1987. disertacijom Prilog vrednovanju tehnološke pouzdanosti i sigurnosti željezničkog prometa (mentor → B. Prikril) na Fakultetu prometnih znanosti u Zagrebu. Radio je u Željezničkom transportnom poduzeću Zagreb, 1984. prešao na Fakultet prometnih znanosti, gdje je u zvanju redovitoga profesora predavao kolegije Tehnologija prometa, Automatizacija u željezničkom prometu, Elementi i sklopovi signalno-sigurnosnih uređaja. Bio je prodekan (1987−91., 1993−94) te dekan (1991−93) Fakulteta. Obavljao je dužnost predsjednika Upravnog odbora Hrvatskih željeznica te bio zadužen za organizaciju i provođenje njihova strateškog i dugoročnog razvoja. Suautor je knjige Signalno-sigurnosni i telekomunikacijski uređaji u željezničkom prometu (1988). Počasno zvanje professor emeritus Sveučilišta u Zagrebu dodijeljeno mu je 2008.

Tehnički fakultet u Rijeci (RITEH), visokoškolska i znanstvena ustanova, osnovana 1960., koja obuhvaća sveučilišne i stručne preddiplomske studijske programe i sveučilišne diplomske studijske programe u području strojarstva, brodogradnje, elektrotehnike i računarstva te omogućuje stjecanje doktorata znanosti u području tehničkih znanosti, polja strojarstva, brodogradnje i elektrotehnike, te temeljnih i interdisciplinarnih tehničkih znanosti. Na Fakultetu studira oko 2200 studenata. Zaposlena su 182 djelatnika, od kojih 128 u znanstveno-nastavnim, nastavnim i suradničkim zvanjima.







Povijest

Fakultet je osnovan 1960. pod nazivom Strojarski fakultet u Rijeci Sveučilišta u Zagrebu. Prvi dekan bio je → Miroslav Mikuličić. Na Strojarskome fakultetu u početku se provodilo školovanje samo za zvanje diplomirani inženjer strojarstva. Stručni studij strojarstva započeo je 1965., a potom i stručni studij brodogradnje. Za pojedine generacije studenata stručni se studij održavao u Labinu i Puli. Fakultet je 1969. promijenio naziv u Strojarsko-brodograđevni fakultet u Rijeci Sveučilišta u Zagrebu te se od tada nudi i obrazovanje za zvanje diplomirani inženjer brodogradnje. Godine 1971. otvoren je studij građevinarstva, 1972. započela je nastava poslijediplomskoga magistarskoga studija strojarstva na smjeru Teorija konstrukcija, a 1975. na smjerovima Tehnologija obrade skidanjem čestica i Tehnologija obrade materijala pomoću termičkih postupaka. Fakultet je 1973. promijenio naziv u Tehnički fakultet, a nakon osnutka Sveučilišta u Rijeci ušao je u njegov sastav. Provodio je i postupak stjecanja doktorata iz tehničkih znanosti izvan poslijediplomskoga znanstvenog stupnja. Prva doktorska disertacija obranjena je 1974. Građevinski se studij odvojio 1976. te je osnovan Građevinski fakultet. Radi potrebe za stručnjacima iz područja elektrotehnike, 1987. utemeljen je stručni studij elektrotehnike, a 1999. i diplomski studij elektrotehnike. Poslijediplomski znanstveni studij za stjecanje stupnja doktora tehničkih znanosti uveden je 2002. i danas ima devet modula: Proizvodno strojarstvo, Termoenergetika, Računarska mehanika, Projektiranje i gradnja plovnih objekata, Konstruiranje u strojarstvu, Osiguranje kvalitete i vođenje tehničkih sustava, Ekološko inženjerstvo i zaštita okoliša, Elektroničko-informacijski sustavi i Elektroenergetika i nove tehnologije.

Organizacija

Broj zavoda se tijekom vremena mijenjao, prema potrebi osnivani su novi, a neki su zavodi spajani. Danas Fakultet čini 11 zavoda, 38 katedri, 50 laboratorija, računalni centar i knjižnica.

Zavod za automatiku i elektroniku osnovan je 2008. razdvajanjem Zavoda za elektrotehniku, automatiku, elektroniku i računarstvo. Nastavna djelatnost Zavoda obuhvaća izvođenje nastave iz područja mjernih sustava i elektroničke instrumentacije, elektroničkih elemenata i sklopova, analogne i digitalne elektronike, analogne i digitalne obradbe signala, automatske regulacije i automatizacije postrojenja i procesa te robotike. Zavod čine tri katedre i pet laboratorija.

Zavod za brodogradnju i inženjerstvo morske tehnologije. U skladu s reorganizacijom Fakulteta, 1970. osnovan je Zavod za brodogradnju. Nastavna, znanstvena i stručna djelatnost Zavoda odvija se u širem području brodogradnje i inženjerstva morske tehnologije. Znanstvenu djelatnost Zavod ostvaruje istraživanjima u području osnivanja brodova i objekata morske tehnologije, zatim u području otpora i propulzije plovnih objekata, pomorstvenosti broda, čvrstoće i konstrukcije broda, tehnologije gradnje plovnih objekata i organizacije brodograđevne proizvodnje. Obuhvaća pet katedri i četiri laboratorija.

Zavod za elektroenergetiku nastao je 2005. razdvajanjem Zavoda za elektrotehniku. Njegova djelatnost obuhvaća znanstveni i nastavni rad iz područja tehničkih znanosti, polja elektrotehnika, grana elektroenergetika i elektrostrojarstvo. Obuhvaća tri katedre i pet laboratorija.

Zavod za industrijsko inženjerstvo i management započeo je s radom pri osnutku Fakulteta 1960. pod nazivom Zavod za tehnologiju i organizaciju (poslije Zavod za proizvodno strojarstvo). Znanstvena i stručna djelatnost Zavoda odnosi se na područja istraživanja, razvoja i projektiranja tehničko-tehnoloških rješenja za potrebe proizvodnje i prerađivačke industrije. Obuhvaća pet katedri i šest laboratorija.

Zavod za konstruiranje u strojarstvu osnovan je 1960. pod nazivom Zavod za osnove konstruiranja. Njegova djelatnost od osnutka je vezana uz istraživanja elemenata strojeva, zupčastih i hidrostatskih prijenosa i uređaja, transportnih sredstava u industriji i brodskih palubnih strojeva te u novije doba preciznim inženjerstvom i mehatronikom. Obuhvaća četiri katedre i sedam laboratorija.

Zavod za matematiku, fiziku, strane jezike i kineziologiju obuhvaća dvije katedre i dva laboratorija. Članovi Katedre za primijenjenu matematiku izvode nastavu iz matematičkih kolegija na svim studijima Fakulteta, a na Katedri za fiziku i zaštitu okoliša odvija se nastavna i znanstvena djelatnost iz područja prirodnih znanosti u polju fizike i tehničkih znanosti te u polju drugih temeljnih tehničkih znanosti.

Zavod za materijale osnovan je 2005. iz potrebe za potpunim informacijama i znanjima o materijalima. U Zavodu se istražuju novi materijali i mogućnosti poboljšanja postojećih materijala kroz poznavanje i mijenjanje njihovih svojstava, mogućnosti preradbe i primjene te pravilnog odabira konstrukcijskoga materijala sukladno zahtjevima i radnim te ekonomskim uvjetima, u ozračju konkurencije na svjetskom tržištu. Obuhvaća dvije katedre i tri laboratorija.

Zavod za mehaniku fluida i računarsko inženjerstvo obuhvaća dvije katedre i tri laboratorija. Nastavne aktivnosti Zavoda obuhvaćaju primarno kolegije na preddiplomskom studiju strojarstva, ali i brodogradnje, elektrotehnike i računarstva te na diplomskom studiju strojarstva i brodogradnje. Zavodski kolegiji pokrivaju discipline mehanike fluida, hidrauličkih strojeva, računarskih metoda, računarske dinamike fluida, modeliranja i optimizacije te programiranja.

Zavod za računarstvo utemeljen je 2008., kao potpora Studiju računarstva koji je na Fakultetu prvi put pokrenut u akademskoj godini 2008–09. Zavod uključuje i polja računalnog i komunikacijskog inženjerstva, čime prati svjetski trend međusobnoga približavanja i prepletanja tih dviju ključnih tehnologija današnjice. Obuhvaća tri katedre i četiri laboratorija.

Zavod za tehničku mehaniku započeo je djelovati 1960. pri osnutku Fakulteta. Znanstvena, nastavna i stručna djelatnost Zavoda tijekom vremena se razvijala i širila na nova područja. Danas je ona temeljena na nelinearnoj numeričkoj, posebice konačno-elementnoj, i eksperimentalnoj analizi konstrukcija i strojeva, a u područjima elastomehanike i plastomehanike, viskoplastičnosti, stabilnosti, termomehanike, dinamike i vibracija, trajnosti i pouzdanosti, optimizacije u dizajnu i proizvodnji, plastičnog deformiranja metala, kinematike i dinamike robota te akustike. Obuhvaća tri katedre i šest laboratorija.

Zavod za termodinamiku i energetiku započeo je djelovati pod nazivom Zavod za energetiku i hlađenje, a nastao je spajanjem Zavoda za toplinu i hlađenje sa Zavodom za toplinske strojeve. Godine 1997. promijenio je naziv u Zavod za tehničku termodinamiku i energetiku, a od 2005. nosi današnji naziv. Znanstvenoistraživačka djelatnost Zavoda odvija se u okvirima znanstvenih polja strojarstva i drugih temeljnih tehničkih znanosti, znanstvenih grana procesnoga energetskog strojarstva i brodskog strojarstva te termodinamike, energetike i zaštite okoliša. Obuhvaća četiri katedre i šest laboratorija.

Knjižnica je osnovana 1960. Raspolaže s približno 22 000 primjeraka tiskanih knjiga, doktorskih disertacija i magistarskih radova te s više od 30 naslova znanstvenih i stručnih časopisa, oko 4400 primjeraka časopisa.

Nastava

Nastava se odvija na trima razinama: preddiplomski sveučilišni studiji u trajanju od tri godine (Strojarstvo, Brodogradnja, Elektrotehnika i Računarstvo), preddiplomski stručni studiji u trajanju od tri godine (Strojarstvo, Brodogradnja i Elektrotehnika), diplomski studiji u trajanju od dvije godine (Strojarstvo, Brodogradnja, Elektrotehnika i Računarstvo) i poslijediplomski doktorski studij iz tehničkih znanosti u trajanju od tri godine. Na Fakultetu se izvodi više programa za cjeloživotno obrazovanje, tečajeva i seminara.

Znanost

Fakultet surađuje s približno 100 inozemnih i hrvatskih akademskih institucija i dio je Central European Exchange Program for University Studies (CEEPUS), u velikom broju znanstvenoistraživačkih projekata resornoga ministarstva i projekata koje financiraju lokalna uprava i gospodarstvo. Suorganizator je triju međunarodnih znanstvenih skupova koji se održavaju bijenalno: od 1990. međunarodni kongres Energija i okoliš u Opatiji (u početku Energija i zaštita čovjekove okoline), međunarodni znanstveni skup AMST – International Conference on Advanced Manufacturing Systems and Technology te od 2005. Savjetovanje o morskoj tehnologiji In memoriam Zlatku Winkleru, a u više je navrata bio organizator skupova Teorija i praksa brodogradnje In memoriam Leopold Sorta i Međunarodni simpozij Peter Salcher & Ernst Mach.

Na Fakultetu djeluju ili su djelovali znanstvenici nagrađeni → Državnim nagradama za znanost i za znanstvenoistraživački rad u području tehničkih znanosti. Dobitnici Godišnje nagrade za znanost su → Goran Turkalj 2005., → Božo Smoljan 2002., Luka Sopta 2001., → Bernard Franković 2000., → Zoran Mrša 1999. i → Josip Brnić 1997., a dobitnici Nagrade »Nikola Tesla« su → Ivan Katavić 1984., → Alice Vučinić 1983., → Zlatko Winkler 1976. i → Jože Pirš 1974. Nagrada »Nikola Tesla« 1987., kao i Nagrada za životno djelo 2011. dodijeljene su → Elsu Kuljaniću, a Nagrada za životno djelo 1976. dodijeljena je → Miroslavu Mikuličiću. Godišnja nagrada znanstvenim novacima dodijeljena je Marku Čanađiji 2002. i Senki Vuković 1998.

Nakladništvo

Fakultet tri puta na godinu izdaje znanstveni časopis (Zbornik radova, 1970–88; Zbornik Tehničkog fakulteta Rijeka, 1988–95; → Engineering Review, od 1995) koji donosi znanstvene i stručne radove iz područja brodogradnje, elektrotehnike, građevinarstva, računarstva i strojarstva. Danas se časopis Engineering Review izdaje u sunakladništvu s Građevinskim fakultetom Sveučilišta u Rijeci.

Suradnja s gospodarstvom

Osnutak Fakulteta izravno je povezan s kadrovskim potrebama brodogradnje i prateće industrije riječkoga, istarskoga i primorsko-goranskoga kraja. U prvih deset godina suradnja je bila usko vezana uz brodograđevnu industriju, u području brodogradnje, brodskog strojarstva i brodske elektrotehnike, te se potom proširila i u područja toplinske tehnike i termoenergetike, istraživanja i primjenu Sunčeve energije i drugih obnovljivih izvora energije te energetsku učinkovitost. Veći broj stručnjaka Fakulteta sudjeluje u gospodarskim projektima, studenti odlaze na stručnu praksu, a gospodarstvenici dolaze na Fakultet na seminare, radionice, programe cjeloživotnog obrazovanja i poslijediplomski doktorski studij.

Šahnazarov, Artemije (Šuša, Rusija, 8. X. 1891 – Zagreb, 1. XII. 1973), pomorski inženjer armenskog podrijetla, stručnjak za proizvodno strojarstvo te izbor i kontrolu materijala.

Diplomirao je 1915. na brodostrojarskom odjelu Politehničkoga instituta Petra Velikog u Petrogradu. Službovao je u brodogradilištu Noblessner u Tallinnu od 1916., kao tehnički oficir na oklopnom brodu Poltava od 1917., te nakon demobilizacije 1918. kao docent u Politehničkom institutu u Hersonu (Ukrajina), gdje je predavao kolegije Elementi strojeva i Ribarski brodovi. Emigriravši 1920., kratko je radio u Beču, Plzeňu i Parizu. Izabran je 1921. za ugovornog asistenta Tehničke visoke škole (od 1926. Tehnički fakultet) u Zagrebu, gdje je od 1937. bio redoviti profesor. Predavao je kolegije Mehanička tehnologija, Radni strojevi te bio višegodišnji predstojnik Zavoda za mehaničku tehnologiju (danas Zavod za tehnologiju Fakulteta Strojarstva i brodogradnje).

Bavio se teorijom rezanja alatnih strojeva i ispitivanjem materijala. Kao idejni začetnik, savjetnik i nadzornik sudjelovao je u izgradnji novih pogona metalne industrije, poput Tvornice tvrdih metala i Tvornice elektroda u Zagrebu. Surađivao je s metaloprerađivačkom industrijom pri izboru i kontroli materijala te pridonio unapređenju proizvodnje i organizacije rada u pogonima. Metoda mjerenja temperature oštrice alata, koju je objavio 1934., u stručnoj je javnosti citirana kao metoda po Šahnazarovu. Autor je knjiga Tokarski noževi (1927) i Brušenje (1929). Bio je prvi predsjednik → Hrvatskoga društva za tehniku zavarivanja (1953–56) i prvi predsjednik Saveza društava za tehniku zavarivanja Jugoslavije (1953).

Stipetić, Đuro (Gjuro) (Zagreb, 9. VII. 1876 – Zagreb, 17. II. 1946), brodograđevni inženjer i konstruktor, jedan od osnivača i prvih profesora brodograđevnoga odjela Tehničke visoke škole u Zagrebu te utemeljitelj modernoga studija brodogradnje u Hrvatskoj.

Diplomirao je 1899. na strojarskom odjelu Visoke tehničke škole u Beču (TH Wien). Početkom 1900. postao je inženjer austrougarske ratne mornarice te dobio čin natporučnika. Bio je referent brodogradnje u Ministarstvu rata u Beču, te upravitelj brodograđevnih radionica i suhih dokova u Pomorskom arsenalu u Puli (→ Uljanik). Istupivši iz službe 1911., postao je upraviteljem odjela za ratne brodove brodogradilišta u Monfalconeu, a 1914. tehnički direktor cijeloga brodogradilišta i zamjenik generalnoga direktora. Pod njegovom su se upravom i prema njegovim nacrtima gradili ratni i drugi brodovi, te podmornice. Ti su se brodovi, izvrsno projektirani i građeni, istaknuli u I. svj. ratu. Obnova i rekonstrukcija u ratu razorenoga brodogradilišta u Monfalconeu provedena je po Stipetićevu projektu na osnovi tada najsuvremenijih načela brodograđevne tehnologije, predstavljajući jedno od najvažnijih djela njegova inženjerskoga rada.

Od 1920. bio je redoviti profesor na Tehničkoj visokoj školi u Zagrebu. Bio je suosnivač brodograđevnoga odjela te je razradio njegove prve znanstvene osnove. Uveo je kolegije Elementi broda, Osnivanje trgovačkih brodova, Osnivanje ratnih brodova, Uprava i pogon tvornica. Bio je rektor te škole (1921–22. i 1925–26), prvi dekan Tehničkoga fakulteta (1926), te prorektor (1932. i 1935–37) i rektor (1933–35) Sveučilišta u Zagrebu.

Kao rektor i prorektor brinuo se za napredak Sveučilišta, obnovio je Hrvatsku akademsku menzu i izgradio astronomski paviljon u Maksimiru. Od 1936. bio je predsjednik Hrvatskog društva za Strossmayerovo sveučilište u Zagrebu (od 1942. Hrvatsko sveučilišno društvo). Od 1919. bio je član, a 1926–27. i 1936–42. i predsjednik Društva inženjera (→ Hrvatski inženjerski savez) te je pokrenuo i proveo gradnju Inženjerskoga doma u Zagrebu. Bio je i predsjednik Hrvatskog društva sveučilišnih profesora 1940–44. U uredništvu Hrvatske enciklopedije pokrenute 1940., bio je stručni urednik za tehničke struke.

Bio je aktivan u društvenom životu te je sudjelovao u radu mnogih društava i ustanova. Kao predsjednik Hrvatsko-njemačkoga društva (1936–44) bio je poklonik njemačke kulture, književnosti, glazbe i tehničkih dostignuća, ali ne i ideologije koja je Njemačkom tada zavladala. Zbog obnašanja te dužnosti komunističke su ga vlasti osudile na smrt, te pogubile 1946.

mehatronika, interdisciplinarno područje inženjerstva u kojem sudjeluju i prepleću se strojarske, elektroničke, informatičke i druge discipline. Predstavlja cjelovit pristup u inženjerskom projektiranju, proizvodnji, održavanju i vođenju strojeva, uređaja, naprava, alata te prerasta u novu tehničku filozofiju. Riječ mehatronika kao zaštićeni naziv uvelo je 1969. japansko poduzeće Yaskawa Electric Corporation, a od 1982. naziv se slobodno rabi i prihvaćen je u tehničkome svijetu.

Svaki automatizirani stroj, a danas je to gotovo svaki stroj, od kućanskih aparata, fotoaparata, fotokopirnih uređaja, automata za kavu, automobila do najnaprednijih automatskih linija i robota, čine tri osnovne skupine elemenata: senzori (osjetnici), procesori i aktuatori (izvršni elementi). Oni čine jedinstven sustav koji ne može raditi ako jedan od tih elemenata zakaže, ne radi ispravno ili nije dobro projektiran. Stoga stručnjaci koji se bave mehatronikom (mehatroničari) moraju imati objedinjena znanja iz područja mehanike (uključivši pneumatiku i hidrauliku), senzorike, elektronike, upravljanja, vođenja i programiranja. Postoje specijalizirani automehatroničari, brodski mehatroničari, biromehatroničari itd. U nekim se mehatroničkim specijalizacijama i dalje rabe uvriježeni nazivi, pa se npr. stručnjaci koji se bave robotima nazivaju robotičarima.

Razvoj mehatroničkih uređaja, u skladu s općim razvojem tehnike, danas je usmjeren uvođenju novih materijala, konstrukcija, izvedbi aktuatora i senzora, te porastu umjetne (strojne) inteligencije, koja se uobičajeno mjeri faktorom MIQ (od engl. Machine Inteligence Quotient), čime se izražava sposobnost stroja za samostalno odlučivanje. Drugi je smjer razvoja tih uređaja minijaturizacija, pri kojoj se razvijaju mikroaktuatori i nanoaktuatori, te mikrosenzori i nanosenzori, a sve važniju ulogu imaju mikroelektromehanički sustavi (MEMS) i nanoelektromehanički sustavi (NEMS). (→ mikrotehnika; nanotehnika)

Danas se dio finomehaničke tehnike (→ finomehanika), potpomognut elektronikom i informatikom, također svrstava u mehatroniku, a od nje su nerazdvojive → regulacijska tehnika i → robotika.

Razvoj mikrotehnike u Hrvatskoj uglavnom prati svjetske trendove, kako u uvođenju u proizvodnju tako i u obrazovanju stručnjaka i u znanosti.

Proizvodnja

Primjena mehatronike, odn. proizvodnja mehatroničkih uređaja u Hrvatskoj započela je u velikim poduzećima koja su proizvodila tada napredne strojeve za kućanstvo, industriju ili drugu namjenu. Tvornica → Končar – elektroindustrija je još 1970. počela samostalno i prema licenci Zanussi proizvoditi automatizirane perilice rublja i druge kućanske aparate. Među prvim tvornicama koje su izrađivale automatizirane linije za proizvodnju za vlastite potrebe ističe se tvornica telekomunikacijskih uređaja Nikola Tesla iz Zagreba (danas → Ericsson Nikola Tesla), a među proizvođačima tih linija za tržište tvornice → Prvomajska iz Zagreba i → SAS iz Zadra. Danas se među proizvođačima mehatroničkih uređaja po primjeni visokotehnoloških rješenja ističu tvornice INETEC iz Zagreba, HSTec iz Zadra i Tehnix iz Donjega Kraljevca.

Nastava

Nastava mehatronike u srednjim strukovnim školama za obrazovanje tehničara za mehatroniku, odn. mehatroničara započela je 1990-ih. Eksperimentalni program mehatronike najprije je uveden u Tehničkoj školi Ruđera Boškovića u Zagrebu šk. god. 1996/97. na poticaj → Gojka Nikolića i zauzimanjem ravnateljice škole Marije Marcelić, a sljedeće godine u još šest škola. Nakon četverogodišnje evaluacije, program je postao redovitim. Danas su obrazovni programi koji učenike osposobljavaju za zanimanja tehničara za mehatroniku i mehatroničara među najtraženijima u mnogim srednjim tehničkim školama diljem Hrvatske.

Mehatronika se kao samostalni studij visokoškolske razine u Hrvatskoj počinje uvoditi 2000-tih, nedugo nakon što je na visokoj školi u Bochumu pokrenut prvi takav studij u svijetu. Na zagrebačkome Fakultetu strojarstva i brodogradnje, na studiju strojarstva postoji smjer Mehatronika i robotika. Početcima mehatroničkoga pristupa u nastavi na tome fakultetu smatra se uvođenje kolegija Automatizacija sklapanja 1980. Danas je središte znanstvenoga i stručnoga rada u tom području Zavod za robotiku i automatizaciju proizvodnih sustava s Katedrom za strojarsku automatiku i Katedrom za projektiranje izradbenih i montažnih sustava. Preddiplomski stručni studij mehatronike formalno je pokrenut na → Veleučilištu u Karlovcu (akademska godina 2004–05), → Visokoj tehničkoj školi u Bjelovaru; (2008) i → Tehničkome veleučilištu u Zagrebu (2009). Cilj tih studija je obrazovanje inženjera mehatronike za samostalno obavljanje poslova projektiranja, konstruiranja, ispitivanja, vođenja i održavanja mehatroničkih uređaja i postrojenja.

Stručna i znanstvena publicistika

Udžbenici i druga publicistika strogo mehatroničke tematike javljaju se na hrvatskome jeziku razmjerno nedavno, ali se neka ranija djela odlikuju mehatroničkim pristupom. Takav je npr. sveučilišni udžbenik Mehanizacija i automatizacija operacija sklapanja (G. Nikolić, 1981), dok se među recentnim visokoškolskim udžbenicima ističu Projektiranje automatskih montažnih linija (B., Jerbić, G. Nikolić, B. Vranješ, Z. Kunica, 2009), Upravljanje kvalitetom u mehatronici (Ž. Kondić, 2011), Osnove održavanja mehatroničkih sustava (Ž. Kondić, 2014), te Precizne konstrukcije i tehnologija mikro- i nanosustava I: precizne konstrukcije (S. Zelenika, 2015).

gradnja broda, postupak kojim se od osnovnih sirovina i sastavnica izrađuje brod. U širem smislu uključuje sve djelatnosti uključene u proces kojim se od prve zamisli o brodu dolazi do broda spremnoga za uporabu, odn. od potpisa ugovora do predaje broda brodovlasniku. Taj se proces razlikuje ovisno o materijalu, veličini i namjeni broda, no u osnovi se sastoji od pripreme i gradnje (izvedbe) broda.







Priprema gradnje broda obuhvaća definiranje broda u tehničkome, tehnološkom i komercijalnome smislu, ugovaranje gradnje, izradbu tehničke dokumentacije, planiranje pojedinih etapa gradnje, pribavljanje potrebnog materijala, strojeva i opreme te planiranje njihova skladištenja. Primjena i razvoj računalnih tehnologija u današnje su doba skratili vrijeme pripreme te pospješili izradbu projektne dokumentacije, konstrukcijskih i radioničkih nacrta i dr.















Gradnja broda obuhvaća obradbu građevnih dijelova trupa, predmontažu podsklopova, sklopova, sekcija, blokova i modula, te gradnju trupa, izradbu opreme, porinuće, opremanje broda te finalizaciju, ispitivanje i primopredaju broda. Suvremena tehnološka rješenja u svjetskim brodogradilištima omogućuju izgradnju broda u suhome doku, sastavljanje trupa od nekoliko vrlo velikih, potpuno opremljenih i antikorozivno zaštićenih modula sastavljenih od blokova i sekcija. Tako se rad može obavljati na više mjesta istodobno, često i u natkrivenim radionicama, omogućujući radnicima veću produktivnost i povoljnije radne uvjete, što znatno skraćuje vrijeme gradnje.















Od pretpovijesti do kraja XVIII. st. brodovi su se gradili isključivo od drva, koje je bilo jednostavno nabaviti te lako ručno obrađivati i oblikovati s pomoću jednostavnih alata. Početkom XIX. st. javili su se brodovi kojima je orebrenje bilo od željeza, dok su platice dna, stropa, boka i palube bile od drva, a drvena se oplata oblagala bakrom. Uvođenjem parnoga pogona 1830-ih sve su se više gradili željezni brodovi, pretežito oponašanjem konstrukcije onih drvenih. Napretkom u tehnologiji proizvodnje i smanjenjem cijene čelika, taj se materijal postupno počeo rabiti za gradnju brodova 1870-ih, a 1890-ih gotovo je u potpunosti istisnuo ostale materijale. Isprva su se metalni elementi spajali zakivanjem, dok je za II. svj. rata uvedena tehnologija zavarivanja, dovevši do znatnih ušteda u radu i materijalu te do povećanja sigurnosti. Tijekom II. svj. rata bila je raširena tehnologija gradnje brodova u sekcijama, čime se brodogradnja približila uvjetima industrijske proizvodnje.







Gradnja brodova u Hrvatskoj

Na području današnje Hrvatske oduvijek su bili vrlo razvijeni umijeće i tehnologija gradnje brodova, od onih drvenih na vesla i jedra do suvremenih čeličnih. Tehnologija gradnje brodova osobit je napredak ostvarila nakon II. svj. rata, kada je svladana moderna gradnja brodova u sekcijama, čak i postignuća poput gradnje supertankera iz dvaju dijelova pojedinačno porinutih i spojenih u moru. Iako danas postoji prostor za daljnji tehnološki razvoj hrvatskih brodogradilišta, gospodarski je značaj brodogradnje razmjerno velik, čemu pridonose razvijeni sustav visokoškolske nastave i znanstvena istraživanja u tom području. (→ tradicijska brodogradnja; brodogradnja; brodogradilište)



















U Hrvatskoj je tehnologija gradnje i održavanje plovnih i pučinskih objekata grana znanstvenoga polja brodogradnje u području tehničkih znanosti.

Visokoškolska nastava

Od osnutka Tehničke visoke škole u Zagrebu 1919. studenti brodogradnje upoznavali su se s osnovama gradnje brodova, koje im je uglavnom prenosio → Đuro Stipetić putem kolegija koje je predavao od 1920. Nakon II. svj. rata na Tehničkome fakultetu (→ Fakultet strojarstva i brodogradnje; FSB), kolegij Brodogradilišta i tehnologija brodogradnje predavao je → Adam Armanda, a naslijedio ga je → Stjepan Ercegović. U 1970-ima tadašnju Katedru za gradnju brodova preuzima → Želimir Sladoljev, koji je predavao kolegije Tehnologija gradnje plovnih objekata, Osnivanje brodogradilišta, Organizacija i poslovanje brodogradilišta te Tehnologija mora. Uz nastavnu djelatnost, bavio se razvojem i modernizacijom brodograđevne tehnologije, ponajprije u području spajanja posebno porinutih dijelova velikih brodova u moru, u poboljšavanju logistike procesa i skraćivanju proizvodnih ciklusa, te je u to doba hrvatska brodogradnja u tehnološkome smislu znatno napredovala. U 1990-ima nastavu na toj katedri preuzeli su → Kalman Žiha i Tomislav Zaplatić. Današnja se nastava iz toga područja na FSB-u odvija u organizaciji Katedre za gradnju plovnih objekata (voditelj: Jerolim Andrić), a izvode ju Neven Hadžić i J. Andrić u sklopu Zavoda za brodogradnju i pomorsku tehniku. Katedra pokriva stručne predmete dodiplomskoga i poslijediplomskoga studija brodogradnje iz područja brodograđevne tehnologije, osnivanja brodogradilišta, organizacije brodograđevnoga procesa i poslovanja brodogradilišta, te sudjeluje u izvedbi nastave na poslijediplomskome studiju Brodogradnja i pomorska tehnika.

Osim na zagrebačkome FSB-u, kolegiji iz područja gradnje brodova predaju se na studijima brodogradnje u Rijeci, gdje je velik doprinos tom području dao → Zlatko Winkler (danas ih vodi Nikša Fafandjel), te u Splitu (donedavna su ih vodili Roko Markovina, Boris Ljubenkov).

Stručna i znanstvena publicistika i skupovi

Iz područja suvremene gradnje brodova na hrvatskome jeziku ima razmjerno malo literature, a prvo je djelo bilo V. K. Dormidontova Tehnologija brodogradnje (1957), koje je preveo i uredio S. Ercegović (uz suradnju Đ. Galekovića i J. Šretnera). Od domaćih autora ističu se udžbenici Tehnologija gradnje broda za studente Više pomorske škole (M. Grubišić, 1978), Tehnologija gradnje brodskog trupa (Z. Furlan, N. Lučin, A. Pavelić, 1986) i Tehnologija brodogradnje I (N. Hadžić, 2017). Iz područja gradnje drvenih brodova ističe se udžbenik Konstrukcija drvenih brodova (T. Bernardi, 1964).

Objavi rezultata znanstvenih istraživanja iz područja tehnologije gradnje brodova pridonosi časopis → Brodogradnja, kao i simpozij Teorija i praksa brodogradnje – in memoriam prof. Leopold Sorta, koji se od 1974. u Hrvatskoj održava bijenalno.

Bujas, Ivo (Šibenik, 13. XII. 1924 – Zagreb, 10. VI. 1987), brodograđevni inženjer, stručnjak za brodsku propulziju.

Diplomirao je brodogradnju 1953. na Tehničkom fakultetu u Zagrebu (→ Fakultet strojarstva i brodogradnje; FSB). Od 1954. radio je u Brodarskom naučnom institutu u Zagrebu (→ Brodarski institut) na istraživanju propulzije brodova i projektiranju brodskih vijaka kao voditelj Odjela za propulziju (1957–62), Odjela za brodsku hidromehaniku (1963) i Odjela za kavitaciju i propelere (1963–77) te kao istraživač (1978–83). Sudjelovao je u gradnji i opremanju bazena za ispitivanje brodskih modela, nadzirao gradnju, opremanje i pokusni rad kavitacijskih tunela (1954–59). Boravio je 1963. na stručnom usavršavanju u institutu za brodsku hidrodinamiku (National Physical Laboratory – Ship Division) u Teddingtonu i Felthamu kraj Londona. Od 1965. radio je kao asistent na Strojarsko-brodograđevnom fakultetu u Zagrebu (FSB), gdje je predavao kolegij Propulzija broda kao docent od 1969., odn. kao viši predavač od 1981. Uveo je i unaprijedio metode proračuna propulzije, čvrstoće i kavitacije brodskih vijaka. Projektirao je više od 250 tipova vijaka, među njima velik dio za brodove ratne mornarice te druge specijalne brodove.

Antolić, Franjo (Zagreb, 22. I. 1897 – Zagreb, 16. X. 1973), majstor ljevač, voditelj Ljevaonice umjetnina Akademije likovnih umjetnosti u Zagrebu.

Bio je naučnik u Ljevaonici umjetnina u broncu na Višoj školi za umjetnost i umjetni obrt (danas Akademija likovnih umjetnosti) u Zagrebu (1911−14), na kojoj je nastavio školovanje te od 1921. radio kao ljevač bronce. Iste je godine odlio skulpturu Ivana Meštrovića Anđeo mira i brončana vrata za mauzolej obitelji Račić u Cavtatu, a potom i skulpture Roberta Frangeša-Mihanovića Šestinčanin, Filozof i dr. Na poticaj Ivana Meštrovića učio je 1926. tehniku lijevanja na vosak u Rimu i Firenci, u radionicama ljevača Vignalija. U zagrebačkoj Ljevaonici prvi je put primijenio tehniku lijevanja na vosak pri lijevanju Meštrovićevih Indijanaca, dviju brončanih konjaničkih skulptura za Fergussonov institut u Chicagu, gdje su postavljeni 1928. u Grant Parku. Samostalno je vodio Ljevaonicu 1926−49., kada je u bronci odliveno mnogo skulptura najpoznatijih hrvatskih kipara. Umirovljen je 1952. Osim lijevanja bronce, vladao je i drugim tehnikama, te je izradio odljev Bašćanske ploče u sadri. Kvaliteta njegova rada dostigla je zavidnu razinu, a svoja iskustva prenosio je na mlade naraštaje ljevača.

Povrzanović, Aleksandar (Ilok, 26. VIII. 1927 – Zagreb, 29. IX. 2011), strojarski inženjer, stručnjak za obradbu metala deformiranjem.

Diplomirao je 1955., magistrirao 1970. te doktorirao 1980. disertacijom Prilog poznavanju problema provlačenja traka od lakih metala s gledišta razdiobe deformacija unutar deformacijskih zona i veličine graničnog kuta matrice (mentor → J. Hribar) na → Fakultetu strojarstva i brodogradnje u Zagrebu (FSB). Do 1959. radio je kao pogonski inženjer, šef pogona i tehnički direktor tvornice Rapid i Rafinerije mineralnih ulja u Zagrebu. Od 1959. radio je na FSB-u, od 1985. kao redoviti profesor; umirovljen je 1997. Predavao je kolegije Obrada deformiranjem, Tehnologija, Obrada materijala. Na Fakultetu je obnašao dužnosti voditelja Katedre i Laboratorija za oblikovanje deformiranjem (od 1971), predstojnika Zavoda za tehnologiju (1980–82) te prodekana u jednome mandatu. Predavao je na Strojarskome fakultetu u Slavonskome Brodu (1962–89) te na Rudarsko-geološko-naftnom fakultetu (1968–75) i Visokoj tehničkoj školi Kopnene vojske JNA (1969–73) u Zagrebu. Bavio se područjem teorije i tehnologije oblikovanja deformiranjem, posebice istraživanjem i određivanjem faktora trenja i njegovim utjecajem u obradbi deformiranjem. Autor je knjige Odabrana poglavlja obrade metala deformiranjem (1996). Godine 1998. dodijeljeno mu je počasno zvanje professor emeritus Sveučilišta u Zagrebu.

Polić, Mate (Hreljin, 11. IX. 1843 – Bakar, 26. VII. 1917), brodovlasnik, suvlasnik parobrodarskih društava.

Završio je višu trgovačku akademiju u Trstu i ondje osnovao pomorsku agenciju. Potkraj XIX. i početkom XX. st. radio je na razvoju parobrodarstva u Hrvatskom primorju i Dalmaciji. Jedan je od osnivača i dugogodišnji član ravnateljstva Ugarsko-hrvatskoga parobrodarskoga društva na dionice 1891. te osnivač i doživotni predsjednik Ugarsko-hrvatskoga parobrodarskoga društva za slobodnu plovidbu. Kao dioničar udruživao se s ostalim hrvatskim brodovlasnicima poput → Sigismunda Kopajtića, braćom Bakarčić i drugima iz Kostrene, Drage, Sušaka i Istre, povećavajući time hrvatski kapital u doba kada su većinski vlasnici brodskih društava bili Austrijanci i Mađari. Od 1895. suvlasnik je nekoliko većih riječkih parobroda (Rečina, Kostrena, Triglav) te je imao znatan udio u lošinjskim (Gerolimich, Premuda, Lussino) i tršćanskim (Nord, Sud) parobrodarskim društvima. Bio je predsjednik Slovenske čitaonice u Trstu i Hrvatske čitaonice u Rijeci.

Pirš, Jože (Trbovlje, Slovenija, 22. X. 1925 – Rijeka, 25. X. 1999), metalurški inženjer, stručnjak za materijale.

Diplomirao je 1951. metalurgiju te doktorirao 1960. disertacijom O utjecaju termičke obrade na longitudinalne i transverzalne ultrazvučne vibracije u ravnim cijevima iz Cr i Ni čelika na ljubljanskom tehničkom fakultetu. Radio je u tvornici Torpedo te 1960–96. na novoosnovanom Strojarskome fakultetu (→ Tehnički fakultet u Rijeci), gdje je bio osnivač i prvi predstojnik Zavoda za ispitivanje materijala. Od 1971. bio je redoviti profesor te predavao niz kolegija poput Toplinske obrade, Ispitivanja materijala, Zaštite metala, Materijala, Mehaničke tehnologije. Predavao je i na Kalifornijskome sveučilištu u Los Angelesu (UCLA; 1975–77). Bavio se nerazornim ispitivanjima metala, metalografijom, fraktografijom, analizom željeznih ljevova, aluminijskih i titanijevih slitina, nitriranih slojeva na površinama strojnih elemenata. Autor je knjiga Tehnologija materijala. Nauka o metalima I–II (1963–77), Tehnologija materijala. Termička obrada IV–VI (1965–77), Tehnologija materijala. Ispitivanje bez razaranja III (1978), Toplinska obrada metala (1992). Dobio je Nagradu »Nikola Tesla« (1974).

Parat, Želimir (Šibenik, 18. V. 1943 – Zagreb, 3. X. 2013), strojarski inženjer, stručnjak za energetske sustave plovnih objekata.

Diplomirao je 1966., magistrirao 1980. te doktorirao 1987. disertacijom Doprinos određivanju eksergijske korisnosti glavnog energetskog sistema broda (mentor → S. Šneller) na Fakultetu strojarstva i brodogradnje u Zagrebu. Radio je 1967. kao konstruktor u Tvornici lakih metala Boris Kidrič u Šibeniku, 1968–69. kao projektant u tvornici alatnih strojeva Prvomajska u Zagrebu, 1969–70. kao glavni poslovođa u Autodubravi u Zagrebu, 1970–73. na razvoju brodskih dizelskih motora u poduzeću MAN u Augsburgu te 1973–78. kao voditelj skupine za proračune generatora pare u poduzeću Thyssen-Henschel u Kasselu. Od 1978. bio je zaposlen na Fakultetu strojarstva i brodogradnje u Zagrebu, a 2001. izabran je u zvanje redovitoga profesora. Predavao je kolegij Oprema i sistemi plovnih objekata. Na Fakultetu je bio predstojnik Zavoda za brodogradnju i pomorsku tehniku (1990–92) te voditelj Katedre za brodske strojeve i uređaje plovnih objekata od 1994. Bavio se optimiranjem pogonskih sustava plovnih objekata te unapređivanjem strukture i pogona brodskih porivnih postrojenja. Autor je knjige Brodski motori s unutarnjim izgaranjem (2005).

Padjen, Juraj (Rakovica, 1. I. 1925 – Zagreb, 27. XII. 2012), ekonomist, publicist, stručnjak za ekonomiku prometa i prometnu politiku.

Diplomirao je 1949. na Ekonomskome fakultetu u Zagrebu te doktorirao 1965. disertacijom Proces stapanja gospodarstva Istre s njenim zaleđem na Ekonomskome fakultetu u Rijeci. Godine 1949–61. radio je kao novinar na Radio Zagrebu, 1961–63. u Ekonomskom institutu JAZU te 1963–96. u Ekonomskom institutu u Zagrebu, gdje je vodio Odjel za prostornu ekonomiju te od 1978. bio znanstveni savjetnik. Predavao je ekonomiku prometa na Ekonomskome fakultetu u Osijeku i na Fakultetu za vanjsku trgovinu (danas Ekonomski fakultet) u Zagrebu (1971–83). Znanstveno se bavio područjem regionalne ekonomije, ekonomije prometa i prometne politike te vodio i sudjelovao u mnogim istraživačkim projektima Instituta. Kao član stručnih radnih tijela sudjelovao je u razvoju ključne hrvatske prometne infrastrukture, ali i u urbanome razvoju Grada Zagreba. Bio je zagovornik uravnoteženog ekonomskoga razvoja zemlje i načela ekonomske opravdanosti, odn. isplativosti. Autor je knjiga Istra i njeno povezivanje sa zaleđem (1968), Osnove prometnog povezivanja (1986), Prometna politika (1996), Prometna politika Hrvatske (2003) i dr.

Novosel, Mladen (Brod na Savi, danas Slavonski Brod, 23. IX. 1925 – Zagreb, 7. X. 2001), strojarski inženjer, stručnjak za metale.

Diplomirao je 1956. na Strojarsko-brodograđevnom fakultetu (→ Fakultet strojarstva i brodogradnje) u Zagrebu gdje je i doktorirao 1974. disertacijom Kinetika strukturnih pretvorbi ledeburitnih alatnih čelika s 12% Cr pri popuštanju (mentor → R. Zgaga). U Zagrebu je od 1947. bio tehnolog i konstruktor alata i kalupa, upravitelj pogona, tehnički direktor te pomoćnik glavnoga direktora pogona Alatnica tvornice → Meba, 1964–67. voditelj Odjela za tehnološke analize i ispitivanja materijala tvornice → Prvomajska, 1957–60. honorarni asistent te 1964–67. honorarni predavač na Strojarsko-brodograđevnom fakultetu. Od 1967. bio je docent, te od 1981. redoviti profesor Fakulteta strojarstva i brodogradnje u Zagrebu. Predavao je kolegije Materijali, Toplinska obrada, Metali. Na Fakultetu je bio predstojnik Zavoda za materijale (1980–82), prodekan (1976–78) te dekan (1984–86). Umirovljen je 1991. te reaktiviran 1993. u zvanju redovitoga profesora Strojarskoga fakulteta u Slavonskome Brodu. Sudjelovao je u nastavi na Mašinskom fakultetu u Kragujevcu (1973–74) i na Tehničkome fakultetu u Rijeci (1975–76).

Njegova nastavna djelatnost obuhvaća znanost o metalima i toplinsku obradbu čelika i željeznih ljevova. Autor je knjiga Željezni materijali (s D. Krumesom, 1994), Alatni materijali (s D. Krumesom i F. Cajnerom, 1996), Željezni materijali. Metalografske osnove i tehnička primjena željeznih ljevova (1997), Posebni čelici (s D. Krumesom, 1998). Bio je glavni urednik → Tehničkoga vjesnika (1994–2001). Godine 1995. dodijeljeno mu je počasno zvanje professor emeritus Sveučilišta J. J. Strossmayera u Osijeku kao prvi professor emeritus u području tehničkih znanosti u Republici Hrvatskoj.

Novak, Dragutin (Zagreb, 16. II. 1892 – Zagreb, 31. X. 1978), prvi hrvatski pilot i konstruktor zrakoplova.

U Tropavi (Moravska) izučio je finomehanički zanat 1909. te postao stručnjak za velike satove. U Budimpešti se 1910. susreo s prvim zrakoplovima i bio nazočan letačkom natjecanju. Te se godine u Zagrebu zaposlio kod → Slavoljuba Eduarda Penkale kao mehaničar te sudjelovao u izgradnji prvoga hrvatskoga zrakoplova. Poletjevši tim zrakoplovom 22. VI. 1910. s vojnoga vježbališta u Zagrebu, postao je prvi hrvatski pilot te se taj dan smatra rođenjem hrvatske avijacije. Zrakoplov nije ispunio Penkalina očekivanja te se pri jednom letu oštetio i Penkala je prekinuo daljnji rad na njemu.

Novak je 1911. započeo suradnju s → Mihailom Merćepom, kao mehaničar i poslije pilot zrakoplova, zamijenivši poginulog Eduarda Rusjana. Zajedno s Joškom Rusjanom (→ Rusjan) izgradio je šest jednokrilnih zrakoplova i uveo tehnička poboljšanja. Promijenio je cijeli prijenosni sustav upravljačkoga mehanizma, pomoćne metalne dijelove te smještaj motora, što je poboljšalo aerodinamične kvalitete zrakoplova. Dotadašnju Rusjanovu tehniku upravljanja uz pomoć vrpca privezanih uz tijelo pilota, tzv. na ruksak, zamijenio je prikladnim upravljačem dubine i nagiba te ugradio mehanizam nožnih upravljača za upravljanje smjernim kormilom zrakoplova. Sudjelovao je na natjecanjima i javnim letovima diljem Hrvatske, u Austriji i Mađarskoj. Pobijedio je na Drugom avijatičkom natjecanju u Budimpešti 1912., te u Grazu 1913., gdje je, doživjevši nesreću, prekinuo suradnju s Merćepom.

Od 1913. radio je na popravku motora i proizvodnji automobila u tvornici Puch u Grazu te kao mehaničar u tvornici ambalaže u selu Velika Raven pokraj Križevaca. Početkom I. svj. rata pozvan je u austrougarsko pješaštvo u Benisch, potom u zrakoplovstvo kopnene vojske te se obučavao u bazi u Fischamendu (okolica Beča). Vojnu pilotsku iskaznicu Austrijskog aerokluba stekao je 1915. te je upućen na rusko bojište. Stekao je diplomu ratnoga pilota (feldpilot) te se iskazao velikom hrabrošću dobivši niz odlikovanja. Pri izviđačkome letu teško je ranjen te je od 1916. postavljen za učitelja letenja u Bečkom Novom Mjestu, gdje se nalazila najvažnija vojna pilotska škola Monarhije. Nakon rata vratio se u domovinu te je kao zrakoplovac punih šest desetljeća bio nepriznat i više nije letio.







Od 1921. radio je u poduzeću Mlin, pilana i mljekara u Rečici te u paromlinu u Križevcima, od 1922. na Anatomskom institutu Medicinskoga fakulteta u Zagrebu. Godine 1923. došao je u Križevce, gdje je ostao do umirovljenja 1954. Bio je mehaničar u Gradskoj munjari (elektrani), 1927. osnovao je vlastito prijevozničko poduzeće te se bavio autobusnim i taksi prijevozom (1945. zaplijenjena mu je imovina i vozni park), od 1948. bio je ravnatelj Gradskog autobusnoga poduzeća te od 1949. mehaničar na Poljoprivrednom tehnikumu.

Aeroklub i šetalište u Križevcima te ulica u Zagrebu nose njegovo ime.

Grubišić, Ante (Šibenik, 29. XII. 1817 – Trst, 12. V. 1877), pomorski kapetan i izumitelj.

Nautičku školu završio je u Rijeci, gdje je poslije bio učitelj nautike. Nakon položenoga ispita za kapetana duge plovidbe plovio je na parobrodima Austrijskoga Lloyda i od 1861. na brodovima egipatskoga parobrodarskoga društva. Pomorskoj vladi u Trstu predložio je da brod koji plovi u istome kursu s brodom koji ga dostiže treba na krmi istaknuti bijelo svjetlo. Godine 1875. vlada je poduprla Grubišićev prijedlog koji je potom kao međunarodna odredba uvršten u Pravila za izbjegavanje sudara na moru. Proučavao je i devijaciju magnetskoga kompasa te konstruirao kompasnu smjernu ploču kojom je odredio vrijednost pravog azimuta i time dobio kurs broda. Izum je prvi put iskušao tijekom plovidbe iz Trsta u Bombay 1871. zapovijedajući Lloydovim parobrodom Flora. Taj je brodar prema Grubišićevu izumu već 1872. postavio na svojim parobrodima duge plovidbe kompase s pločama za smjeranje.

Galeković, Đuro (Zagreb, 3. IV. 1902 – Zagreb, 21. II. 1986), brodograđevni inženjer.

Diplomirao je 1936. na brodograđevnom odjelu Tehničkoga fakulteta (→ Fakultet strojarstva i brodogradnje) u Zagrebu. Radio je u arsenalu u Tivtu od 1928. i plovio kao treći časnik stroja na brodovima duge plovidbe (1930–31). Bio je nastavnik na Državnoj pomorsko-trgovačkoj akademiji u Bakru (1938–43). Priključio se partizanima 1943., od 1944. djelovao je u Tehničkom odjeljenju ZAVNOH-a. Bio je šef kabineta u Ministarstvu industrije FNRJ od 1945. te viši referent → Centralne uprave brodogradnje u Beogradu 1951. Godine 1948. sudjelovao je u osnivanju → Brodarskog instituta u Zagrebu, u kojem je radio (1952–66) kao viši stručni suradnik, načelnik izdavačkog odjela te glavni i odgovorni urednik časopisa Brodogradnja. Preuzeo je i vođenje institutske stručne dokumentacije, knjižnice, tiskare i fotolaboratorija, te izradio idejne projekte za dva putnička obalna broda i projekt školskoga jedrenjaka. Umirovljen je 1967.

Fancev, Mladen (Karlovac, 3. V. 1925 – Zagreb, 19. IV. 1987), brodograđevni inženjer, stručnjak za brodsku hidrodinamiku.

Na brodograđevnom odjelu Tehničkoga fakulteta (→ Fakultet strojarstva i brodogradnje; FSB) u Zagrebu diplomirao je 1954. te doktorirao 1974. disertacijom Hidrodinamička konstrukcija oblika brodskog trupa minimalnog otpora valova (mentor → S. Šilović). Specijalizirao se iz područja istraživanja gibanja brodova na valovima na sveučilištu Stevens Institute of Technology u Hobokenu, SAD (1961). Od 1954. radio je u Brodarskom naučnom institutu (→ Brodarski institut) u Zagrebu, gdje je bio načelnik Odjela za ispitivanje brodova (1961), za višega znanstvenog suradnika izabran je 1966. Bio je predsjednik prvoga Naučnog vijeća Instituta (1969–72) te voditelj istraživačkih timova za teorijska i eksperimentalna istraživanja (1972–77). Godine 1977. prešao je na FSB kao izvanredni profesor, a redovitim profesorom postao je 1981. Predavao je kolegije Hidromehanika i Mehanika fluida. Od 1977. bio je voditelj Katedre za hidrodinamiku; utemeljio je hidrodinamički laboratorij. Predavao je i na Višoj tehničkoj školi u Zagrebu (1966–70).

Znanstveno se bavio problemima otpora valova i optimiziranjem oblika trupa broda (brodske forme), proračunavanjem značajki ljuljanja broda, projektirao je pasivne tankove za stabilizaciju ljuljanja brodova, razvijao proračunske postupke za potencijalno strujanje oko rotacijski simetričnih tijela, analizirao gibanja zaronjene posude izložene utjecaju valova te unapređivao numeričke metode koje su se primjenjivale u brodskoj hidrodinamici. Autor je knjige Problemi otpora i propulzije brodova (s A. Sentićem, 1956). Bio je suradnik Tehničke enciklopedije LZ-a i Vojne enciklopedije Vojnoizdavačkog zavoda. Za znanstveni prinos u području hidrodinamike dobio je Nagradu »Nikola Tesla« (1978).