lokomobil, prijenosno parno postrojenje koje je nekoć služilo za pogon radnih strojeva. Sastojao se od parnoga kotla i stapnoga parnog stroja s velikom remenicom, s koje se preko širokoga remena pogonska sila prenosila na gonjeni stroj. Obično je bio na okviru s kotačima kako bi ga se po potrebi životinjskom vučom moglo odvući na željeno mjesto, a postojali su i polustacionarni lokomobili bez podvozja. Isprva se rabio na poljoprivrednim imanjima za pogon vršilica i vuču tzv. parnih plugova (užetom bi ih naizmjence vukli lokomobili postavljeni na krajevima oranice), a ubrzo i za pogon pila u pilanama, crpki u rudnicima i električnih generatora. Kadšto se lokomobil rabio samo za proizvodnju pare, npr. za parenje drva. Prvi su lokomobili sagrađeni u Engleskoj 1810-ih.
Lokomobil proizveden u češkoj tvornici Umrath & Comp., 1909., Tehnički muzej Nikola Tesla, Zagreb
U Hrvatskoj su se lokomobili javili početkom druge polovice XIX. st., ubrzo nakon stacionarnih → parnih strojeva. Na beljskom je posjedu 1858. u pogon stavljena engleska parna vršilica od 8 KS (6 kW), samo šest godina nakon prvoga takvog stroja u Ugarskoj. Na gospodarskoj Prvoj izložbi dalmatinsko-hrvatsko-slavonskoj 1864. u Zagrebu među izlošcima strojeva isticao se lokomobil »na osam konjskih silah«. U to doba lokomobili su se već rabili na poljoprivrednim gospodarstvima u Daruvaru, Virovitici, Našicama, Valpovu te u Donjem i Gornjem Miholjcu. Sve do najšire uporabe motora s unutarnjim izgaranjem sredinom XX st. lokomobili su se rabili za različite namjene, a osim u mehanizaciji poljoprivrede, osobito važnu ulogu imali su u elektrifikaciji naselja i industrijskih pogona.
Godine 1883. poduzeće Marchesi Piero iz Vodnjana prvo se koristilo parnim lokomobilom za pogon generatora istosmjerne struje za vlastite industrijske potrebe i rasvjetu. Godine 1889. ugradilo je i drugi lokomobil te počelo distribuirati električnu energiju za rasvjetu ulica i lokala. Prva veća primjena električne rasvjete u Zagrebu također se odvijala s pomoću lokomobila, kojim je na Gospodarskoj izložbi 1891. gonjen generator iz kojega se strujom napajalo 30 električnih svjetiljaka. Na Brijunima se 1898. za gospodarske potrebe rabila električna energija iz električne centrale s lokomobilnim parnim strojem od 25 KS (18,7 kW) i generatorom istosmjerne struje, napona 110 V.
Danas je u Hrvatskoj nekoliko lokomobila očuvano kao muzejski izlošci, dok je polustacionarni lokomobil proizveden u poljskoj tvornici Güttler & Co. 1938., a instaliran u Brinju 1940. za pogon pilane, mlina, pokretanje generatora te za proizvodnju pare za parenje bukovine, zaštićen kao kulturno dobro RH.
Justinijanović, Juraj (Stari Grad, 8. III. 1895 – Zagreb, 26. VII. 1965), matematičar, stručnjak za nacrtnu geometriju.
Matematiku i nacrtnu geometriju studirao je na filozofskim fakultetima u Grazu, Beogradu i Zagrebu, gdje je na Tehničkoj visokoj školi i diplomirao 1921. te doktorirao 1924. disertacijom Određivanje krivulja drugoga stepena s obzirom na imaginarne odredbene dijelove, a uz pripomoć prostornih relacija. Bio je asistent pri Katedri za nacrtnu geometriju na Tehničkoj visokoj školi u Zagrebu (1919–21), gimnazijski profesor u Splitu (1921–26), profesor nacrtne geometrije i više matematike na Pomorskoj vojnoj akademiji u Dubrovniku (1926–41) te profesor na Višoj pedagoškoj školi u Zagrebu (1942–52). Od 1952. radio je na Tehničkome fakultetu (→ Fakultet strojarstva i brodogradnje) u Zagrebu, od 1956. kao redoviti profesor. Predavao je i u Geometrijskom zavodu Prirodoslovno-matematičkoga fakulteta (1948–60). Bavio se nacrtnom geometrijom, posebice stereografskom projekcijom s pomoću koje je riješio neke probleme krivulja drugoga stupnja i probleme u kristalografskoj geometriji. Autor je knjiga Sferna trigonometrija (1956) i Nacrtna geometrija I–III (1960).
Hribar, Josip (Zagreb, 11. IX. 1907 – Zagreb, 25. V. 1993), strojarski inženjer, stručnjak iz područja obradbe materijala.
Studij strojarstva započeo je 1926. na Visokoj tehničkoj školi u Berlinu (TH Berlin) te nastavio na Tehničkome fakultetu u Zagrebu (→ Fakultet strojarstva i brodogradnje), gdje je diplomirao 1933. i doktorirao 1944. disertacijom Problemi bujanja i stezanja drveta. Ostao je na Fakultetu te postao asistent (1933–46) pri Zavodu za mehaničku tehnologiju. Od 1947. predavao je kolegije Mehanička tehnologija te Drvo i nemetali, redoviti profesor postao je 1963. te je predavao kolegije Obrada metala, Plastična obrada i Tehnologija drveta; umirovljen je 1977. Bio je dugogodišnji predstojnik Zavoda za obradu metala i Zavoda za drvo i nemetale te predstojnik Katedre za plastičnu obradu i Katedre za drvo i nemetale. Jedan je od osnivača nastave strojarstva i brodogradnje u Splitu. Surađivao je u Tehničkoj enciklopediji i Pomorskoj enciklopediji LZ-a. Autor je knjiga Obrada metala. Dio 1 (1962) i Plastična obrada metala (1975). Dobio je Nagradu »Nikola Tesla« 1970.
Horvat, Oto (Virovitica, 6. III. 1909 – Zagreb, 7. XII. 1978), strojarski inženjer, stručnjak za proizvodno strojarstvo.
Diplomirao je 1932. na strojarskom odjelu Tehničkoga fakulteta u Zagrebu. Među ostalim, radio je u više tvornica i ustanova u Zagrebu, Velikom Bečkereku (danas Zrenjanin), Osijeku, Novome Sadu, te bio ravnatelj Tehničke škole u Zagrebu. Sudjelovao je u izgradnji tvornica u zemlji i inozemstvu. Autor je nekoliko patenata za kotlove za centralno grijanje i za dezoksidaciju bakra. Napisao je udžbenike Mehanička tehnologija I–III (1942), Mala mehanička tehnologija (1949) i Proizvodnja žice i užadi (1957), koji su doživjeli mnogobrojna izdanja i bili temelj naobrazbe naraštajima stručnjaka iz toga područja.
Horvat, Dragutin (Bosanski Brod, 15. X. 1906 – Zagreb, 10. XII. 1994), strojarski inženjer, stručnjak za hidromehaniku i hidroenergetska postrojenja.
Diplomirao je na strojarskom odjelu Tehničkoga fakulteta u Zagrebu (1931). Bio je ravnatelj električne centrale i vodovoda u Bosanskome Brodu (1934–40), a potom asistent i honorarni nastavnik na Tehničkome fakultetu u Zagrebu (1940). Iste se godine specijalizirao za konstrukciju vodnih turbina i crpka u budimpeštanskoj tvornici Ganz. Na Tehničkome fakultetu stalno je zaposlen 1943., kao redoviti profesor od 1952; umirovljen je 1977. Predavao je kolegije Hidromehanika i Hidraulični strojevi. Bio je dekan Strojarsko-brodograđevnoga fakulteta (1957–58).
Sudjelovao je u izgradnji pogona hidroelektrana, konstrukciji turbinskih rotora i hidrauličnih postrojenja, izradbi studija i elaborata o iskoristivosti hidroenergetskih izvora za pojedine hidroelektrane. Za staru HE Jajce konstruirao je nove turbinske rotore, u novoj HE Mariborski otok uklonio je smetnje u regulacijskom sustavu, za Željezaru Zenica predložio je uporabu zračnih kotlova na crpnom postrojenju, za novu HE Split izradio je studiju kojom je razjasnio fenomen ritmičkoga kolebanja tlaka vode, za poduzeće Monter u Zagrebu izradio je studiju o hidrauličnim udarima, za crpnu postaju u Rijeci izradio je elaborat kojim je određena potrebna dubina podmorskoga crpnog voda rashladne vode za termoelektranu, a izradio je i studije za hidrocentrale Peruča i Rama te crpne postaje Brač i Kraljevac. Autor je knjiga Hidromehanika I i II(1949) i Vodne turbine(1955). Dobio je Nagradu za životno djelo (1971).
Heim, Alfred (Zagreb, 20. X. 1899 – Zagreb, 5. XII. 1982), strojarski inženjer, konstruktor finomehaničkih strojeva.
Studirao je na strojarskim odjelima visokih tehničkih škola u Budimpešti, Pragu i Beču, gdje je diplomirao strojarstvo 1923. Radio je u ložionici te kao voditelj u radionicama Državnih željeznica u Zagrebu (1925–39), gdje je osnovao Odjel za studije i ekonomiju rada (konstrukcijski ured, prototipna radionica i laboratorij za mehanička, metalografska i kemijska ispitivanja). Sudjelovao je u projektiranju nove željezničke radionice u Kraljevu (1940). Bio je honorarni nastavnik (1941) te izvanredni profesor (1946) strojarskog odjela Tehničkoga fakulteta (→ Fakultet strojarstva i brodogradnje) u Zagrebu gdje je predavao kolegij Elementi strojeva; umirovljen je 1971. Razvio je laboratorij za preciznu mehaniku te unaprijedio laboratorij za ispitivanje toplinskih svojstava građevinskih i konstrukcijskih materijala. Bavio se projektiranjem i konstruiranjem u području strojarstva, osobito finomehanike. Surađivao je s poduzećima Ghetaldus (izradba fotoaparata i brušenje leća), IKOM (razvoj automatskih električnih satova), ZET i Dalekovod. Konstruirao je instrument za snimanje krvnih žila (angiograf).
parni stroj, toplinski stroj koji energiju vodene pare ekspanzijom pretvara u mehanički rad. Po konstrukcijskoj izvedbi pripada stapnim strojevima, a u širem smislu obuhvaća i sve strojeve pogonjene energijom vodene pare (→ turbina).
Svojstva i djelovanje vodene pare bili su poznati već u starome vijeku; Heron Aleksandrijski konstruirao je u I. st. pr. Kr. različite uređaje koje je pokretala para. Prve uporabljive parne strojeve konstruirali su engleski inženjeri Thomas Savery 1698. i Thomas Newcomen 1712., a prvi parni stroj nalik suvremenima izradio je 1765. James Watt, koji je s Matthewom Boultonom 1782. osnovao prvu tvornicu parnih strojeva. Robert Fulton je 1807. uporabio parni stroj za pogon prvoga komercijalnog parobroda, a George Stephenson 1814. za pogon prve uporabljive parne lokomotive. Primjena parnoga stroja pokrenula je snažan napredak tehnike te donijela korjenite promjene u način proizvodnje i prijevoza pa ga se općenito smatra pokretačem industrijske revolucije. Danas su parne turbine i motori s unutarnjim izgaranjem zamijenili parne strojeve, ali se istražuje njihova uporaba za iskorištavanje alternativnih energetskih izvora (npr. biomase) u području malih strojeva većih izlaznih snaga.
Prvi parni stroj u Hrvatskoj
Parni stroj uvodi se u proizvodne pogone ponajprije kao nadomjestak za vodni pogon. Zato se javlja ondje gdje nema vode, nema je dovoljno ili je prilaz vodi povezan s velikim troškovima. Prvi parni stroj u Hrvatskoj, ujedno i prvi takav stroj u jugoistočnoj Europi, instaliran je 1833. u tvornici Smith & Meynier → Tvornici papira Rijeka. Snaga mu je bila 18 KS (13,4 kW). Do 1838. tvornica je raspolagala čak trima parnim strojevima, a u drugoj polovici XIX. st. s pet takvih strojeva. Unatoč tomu, riječka je tvornica svoje velike potrebe za pogonskom snagom primarno zadovoljavala iz vodne energije. Isprva su strojeve pokretali vodenički kotači snage 300 KS (223,5 kW), nakon poplave 1852. zamijenjeni su vodnim turbinama snage 600 KS (447 kW), a nedugo potom njihova je snaga povećana na 1200 KS (894 kW). Parni strojevi Tvornice papira Rijeka utrli su put primjeni toga oblika energije u različitim vidovima proizvodnje u Hrvatskoj, u prehrambenoj industriji i poljoprivredi, pilanama, rudnicima i talionicama te u prometu.
Parni stroj u prehrambenoj industriji i poljoprivredi
Početkom XIX. st. u razvijenim europskim državama počela je primjena parnih strojeva u prehrambenoj industriji i poljoprivrednoj proizvodnji. Prvi paromlin u Engleskoj izgrađen je 1786., u Njemačkoj 1816., Austriji 1836., a parni plug rabi se u Njemačkoj od 1847. Prvi parni stroj u kontinentalnoj Hrvatskoj primijenjen je u šećerani na imanju Ivana Adamovića u Čepinu 1836. Slijedile su primjene u šećerani Janka Draškovića u Rečici kraj Karlovca, u Virovitici (1846) i Čakovcu (1856), gotovo istodobno kao u šećeranama u Ugarskoj. Prvi parni mlin izgrađen je u Rijeci 1845., zatim u Korođu kraj Vukovara 1846., ponovno u Rijeci 1853., Virovitici 1854., Nuštru 1855., Varaždinu 1860., Zagrebu 1862., u Osijeku dva mlina 1864., nešto poslije u Donjem Miholjcu, Cerni, Bjelovaru te paromlin u Senju.
Paromlin u Zagrebu, 1914.
U Virovitici je početkom 1860-ih postojao mlin s tijeskom tjeran parnim strojem u tvornici likera, a u Slavoniji je tada radilo i prvih pet → lokomobila, koji su užetom vukli plugove (parni plugovi) ili gonili vršilice.
Lokomobil, proizveden u češkoj tvornici Umrath & Comp., 1909., Tehnički muzej Nikola Tesla, Zagreb
Do 1864, kada je u Hrvatskoj bilo 39 parnih strojeva s ukupno 696 KS (518,5 kW), polovica njih se rabila na poljoprivrednim gospodarstvima i u tvornicama prehrambenih proizvoda.
Parni stroj u pilanama
Uvođenjem parnoga stroja u pilane znatno je povećan njihov kapacitet i iskorištavanje šuma. Dok su prosječne pilane na vodni pogon imale godišnji proizvodni kapacitet oko 150 m3 piljene građe, prelaskom na parni pogon proizvodnja je dosezala i do 600 m3 na godinu. Posljedica toga bilo je naglo povećanje izvoza građe; oko 1840. u Podravini se izvozilo 3300 m3 bačvarske građe, a 1860. 82 500 m3, dok je izvoz hrastovih dasaka 1850-ih iznosio četiri milijuna komada na godinu, a 1885. povećan je na 50 milijuna komada. Prvi parni stroj uveden je u pilanu obitelji Velasti i Vilhar u Prezidu 1847., a radio je do 1939. Bio je to uspravan, jednocilindrični, sporohodni parni stroj snage 50 KS (37,2 kW). Zadnji ga je vlasnik darovao Muzeju za umjetnost i obrt, a danas se nalazi u → Tehničkom muzeju Nikola Tesla u Zagrebu. Poslije su parnim strojevima opremljene i pilane u Crnome Lugu (1850), Orahovici (1858), Ravnoj Gori (1861) i Nuštru (1864).
Parni stroj u rudarstvu i metalurgiji
Parni je stroj u proizvodnju željeza prvi put uveden u Engleskoj 1790., a u Hrvatskoj su prvi parni strojevi za vađenje rude iz rudnika te za utiskivanje zraka u visoku peć uvedeni u rudnicima željeza i talionicama u Rudama i u Trgovima 1855. Tim se tehnološkim unapređenjima produktivnost rada u Trgovima povećala 58%, a proizvodnja željeza u Rudama povećala se 287%.
Parni stroj u prometu
Uvođenje parnoga stroja za pogon prometnih sredstava veže se uz parobrode i željeznicu. Parobrodi su se najprije javljali na rijekama, gdje se za pogon nisu mogla rabiti jedra. Prvi parobrod na Dunavu bio je Carolina Antona Bernhardta; trup broda izgrađen je u Belju 1816., a parni stroj od 24 KS ugrađen u Beču 1817; redovita parobrodska veza Beč–Budimpešta uspostavljena je 1830., a prvi parobrod s pogonom od 40 KS (29,8 kW) uplovio je u Sisak 1838. Prvi hrvatski parobrod Sloga kupljen je u Beču 1844. za plovidbu Savom, a imao je pogon od 100 KS (74,5 kW).
Na istočnoj obali Jadrana prvi parobrod na redovitoj pruzi Trst–Venecija uveden je 1818. Prvi morski parobrod izgrađen u našim brodogradilištima bio je MarijaAnna, snage 120 KS (89,5 kW). Izgrađen je u Kraljevici 1936. kao prvi parobrod austrijske ratne mornarice; ujedno je bio i prvi parobrod koji je uplovio u riječku luku. Prvi je parobrod registriran u Rijeci kao matičnoj luci tek 1871. Hrvat je bio prvi parobrod izgrađen za domaćega naručitelja. Izgradila ga je riječka tvornica Stabilimento tecnico fiumano 1872 (→ Torpedo) za Prvo hrvatsko pomorsko parobrodarsko društvo iz Senja. Za taj je parobrod ondje proizveden i pogonski parni stroj od 130 KS (97 kW). Ta je tvornica, također za domaćega naručitelja, izgradila i parobrode Vinodol,Union i Liburno. (→ parobrod)
Brodski parni stroj, 1870.,Tehnički muzej Nikola Tesla, Zagreb
Tvornica Stabilimento tecnico fiumano gradila je velike parne strojeve od sredine 1850-ih, uglavnom za ratne brodove austrijske mornarice. Oni su isprva dosezali snagu od 180 do 280 KS (134,3 do 208,9 kW), a nakon desetak godina gradili su se strojevi i od 800 KS (596,8 kW). Parni strojevi proizvedeni u toj tvornici pokretali su austrijske ratne brodove u Viškoj bitki 1866., a dio se zasluga za pobjedu nad moćnijom talijanskom flotom pripisuje upravo odlikama riječkih pogonskih strojeva. Prvi parni stroj u radionicama riječkog brodogradilišta inženjera Lazarusa (→ Brodogradilište Viktor Lenac) proizveden je 1902.
Parne lokomotive prometuju austrijskim željezničkim prugama od 1838., a u Hrvatskoj od 1860. Pruga Zidani Most–Zagreb–Sisak izgrađena je 1862., a Rijeka je dobila željeznicu 1873. U Hrvatskoj su u razdoblju od izgradnje prvih kilometara željezničkih pruga pa sve do 1988. prometovale 64 serije parnih lokomotiva. Isprva su se proizvodile u Austriji, potom u Mađarskoj, a od 1918. i u Njemačkoj. Prva parna lokomotiva u Hrvatskoj proizvedena je 1926. u ondašnjoj Prvoj jugoslavenskoj tvornici vagona, strojeva i mostova Brod na Savi (→ Đuro Đaković Grupa), kao pojedinačni primjerak za pruge uskoga kolosijeka. Serijska proizvodnja lokomotiva započela je u istoj tvornici 1937., konstrukcijom lokomotiva za pruge normalnoga kolosijeka. Prva od tih lokomotiva nazvana je Sava. Tvornica je do 1964., kada je prekinuta proizvodnja parnih lokomotiva, proizvela velik broj takvih lokomotiva u više uspješnih serija. Parna se vuča na željeznicama održala do 1960-ih, od kada se postupno zamjenjivala električnim i dizelskim lokomotivama, a posljednja je parna lokomotiva povučena iz uporabe 1988. (→ željeznica; lokomotiva)
Parna lokomotiva Sava, proizvedena u tvornici Prva jugoslavenska tvornica vagona, strojeva i mostova Brod na Savi 1939., Hrvatski željeznički muzej, Zagreb
Serijska proizvodnja parnih lokomotiva u tvornici Đuro Đaković 1960-ih
Prvi parni strojevi u Hrvatskoj (izvor: I. Karaman)
Teorijske i praktične osnove gradnje parnih strojeva u sklopu visokoškolske nastave izučavaju se od osnutka → Mornaričke akademije u Rijeci 1857., gdje se 1866–1917. kontinuirano održavao četverogodišnji studij tehničkih disciplina. Istodobno je u Puli djelovao Mornaričko-tehnički odbor s → Mornaričkom knjižnicom, koji je zapošljavao pedesetak inženjera brodograđevne, strojarske i elektrotehničke struke. Početkom 1880-ih na Nautičkoj školi u Bakru predavao se predmet Nauk o parostroju, kojega je 1882. predavao Andrija Mohorovičić. Parni strojevi proučavali su se i u prvim godinama rada Tehničke visoke škole u Zagrebu (od 1926. Tehnički fakultet). Tako je šk. god. 1922–23. u VII. semestru → Josip Miler držao studentima strojarsko-inženjerskog odjela kolegij Gradnja parnih strojeva, s opsegom četiri sata predavanja i šest sati vježbi na tjedan, te u VIII. semestru kolegij Brodski parni strojevi tri sata predavanja na tjedan. Prema predavanjima izdavala su se i skripta. U to su doba školski laboratoriji bili opremljeni s nekoliko parnih strojeva iz donacija. Miler je bio osnivač i dugogodišnji pročelnik (1921–62) Zavoda za tehničku termodinamiku i toplinske strojeve, koji i danas djeluje na Fakultetu strojarstva i brodogradnje u Zagrebu. Znanja o parnim strojevima iz toga su se zavoda prenosila na druge strojarske fakultete u Hrvatskoj.
Ivan Ivana Zagrepčanina(Ivan Ivanović Zagrebčanin, Giovanni delle bombarde, Giovanni di Giovanni di Zagabria) (Zagreb, prva polovica XV. st. − Siena, 1478), ljevač zvona, topova i ukrasnih predmeta.
Sin Ivana Zagrepčanina, koji je 1432. došao u Sienu kao vojni inženjer te u Sieni, Piacenzi i Bologni lijevao zvona, topove i ukrasne predmete. Ivan Ivana Zagrepčanina napustio je Zagreb oko 1460. kao priznati majstor za lijevanje topova i zvona. Njegova ljevačka djelatnost na zagrebačkom području nije poznata. Nastanio se u Bologni te je, izradivši više zvona i lumbarda, dobio 1467. od bolonjskoga poglavarstva svjedodžbu o izvrsnosti u polju umjetnosti ljevarstva. Potom se doselio u Sienu, gdje je 1472. imao ljevaonicu i izlio više lumbarda i jedan dugocijevni top koji je tada bio velika rijetkost. Lijevao je i ukrasne predmete. Pripisuju mu se brončani ciborij u obliku okrugla hrama s kupolom i lanternom iz 1470-ih i sačuvana brončana škropionica položena na ruku koja izlazi iz stupa, ukrašena festonima, koji se čuvaju u sienskoj crkvi Santa Maria di Fontegiusta
Krpan, Dragutin (Bjelovar, 29. XII. 1901 – Zagreb, 16. I. 1994), strojarski inženjer, stručnjak za motore i motorna vozila.
Diplomirao je 1927. na strojarskom odjelu Visoke tehničke škole u Grazu (TH Graz). Potom je radio u zrakoplovstvu i tvornicama motora i automobila u Parizu (Gnome et Rhône, Hispano-Suiza, Lorraine-Dietrich, Renault). Na Tehničkome fakultetu u Zagrebu bio je od 1941. honorarni predavač kolegija Gradnja i tehnologija brzohodnih motora na strojarsko-brodograđevnom odjelu (→ Fakultet strojarstva i brodogradnje). Te godine osnovao je Laboratorij za motorizaciju, koji se poslije razvio u Zavod za lake motore i motorna vozila (danas Zavod za motore i transportna sredstva) te bio njegov prvi predstojnik. Od 1959. bio je redoviti profesor. Uveo je i predavao kolegije Laki motori, Motorna vozila i Propulzioni motori. Bio je starješina strojarsko-brodograđevnog odjela (1952–53. i 1956–57), dekan (1959–60) te prodekan (1960–61) Fakulteta. Pružao je stalnu pomoć domaćoj industriji i gospodarstvu, održavši velik broj javnih predavanja. Osim znanstvenih i stručnih radova objavio je i osam udžbenika te četiri stručne knjige. Autor je djela Popravljanje i održavanje brzohodnih motora (1944), Goriva i maziva motora sa unutarnjim sagorijevanjem (1947), Laki motori, 1–2 (s D. Jerasom, 1961–64), Klipni motori s prednabijanjem (1969). Bio je osnivač Odbora za motore i vozila (→ Hrvatsko društvo za motore i vozila). Dobitnik je Nagrade za životno djelo (1973).
Kreuh, Ladislav (Zidani Most, Slovenija, 5. XI. 1919 – Zagreb, 22. IV. 1981), strojarski inženjer, stručnjak za generatore pare.
Diplomirao je 1943. na strojarskom odsjeku Tehničkoga fakulteta (→ Fakultet strojarstva i brodogradnje; FSB) u Zagrebu te doktorirao 1971. disertacijom Usporedbene metode za određivanje karakterističnih veličina stanja generatora pare u kompleksnom procesu proizvodnje pare (mentor → J. Šretner). Radio je kao konstruktor u Tvornici parnih kotlova u Zagrebu (1945–46), voditelj energane u Jugoslavenskom kombinatu gume i obuće Borovo (1946–51) te konstruktor i projektant energetske opreme i voditelj Projektnog biroa i tehnički direktor tvornice Đuro Đaković u Slavonskom Brodu (1951–66). Od 1961. honorarni je docent, od 1966. docent, od 1976. redoviti profesor FSB-a. Predavao je kolegije Parni kotlovi, Ispitivanja i Termoenergetska postrojenja. Uz redovitu nastavnu aktivnost surađivao je s mnogim gospodarskim organizacijama (Institut Đuro Đaković, Elektroprivreda, NE Krško). Autor je knjige Generatori pare (1978). Dobio je Nagradu »Nikola Tesla« (1981).
Kovač, Branko (Sisak, 26. IX. 1906 – Zagreb, 3. II. 1972), strojarski inženjer i stručnjak za tehničko crtanje.
Studirao je strojarstvo u Pragu te diplomirao 1932. na Tehničkome fakultetu u Zagrebu. Bio je profesor u Državnoj srednjoj tehničkoj školi u Splitu (1932–40) i Zagrebu (1940–46), gdje je potom do 1954. radio u Komisiji za standardizaciju, Odjelu za unapređenje proizvodnje Ministarstva industrije, Glavnoj direkciji metalne industrije i Mašinoprojektu, do 1958. bio je profesor u srednjoj tehničkoj školi, do 1960. pedagoški savjetnik u Zavodu za unapređenje nastave SRH, do 1967. nastavnik Visoke tehničke škole u Zagrebu, gdje je u nastavu uveo kolegij Tehničko crtanje, što ga je kao viši predavač od 1961. predavao na Fakultetu strojarstva i brodogradnje. Uredio je šest knjiga Praktičara (1971–73) te je autor djela Tehničko crtanje (1948), Čitanje tehničkih crteža (1959), Osnove tehničkog crtanja s radnim zadacima (1962), Zadaci iz tehničkog crtanja (1964), Mjere i oznake (1967). Sva djela imala su više izdanja, a knjiga Tehničko crtanje (1957) uvrstila ga je među svjetske autore iz toga područja.
Kotnik, Josip (Plaški, 21. III. 1923 – Rijeka, 20. VIII. 1990), elektrotehnički inženjer i astronautički stručnjak.
Nakon II. svj. rata ostao je u JA u činu mornaričkoga pukovnika. U Zagrebu je diplomirao elektrotehniku 1954. na Tehničkome fakultetu, doktorirao 1965. disertacijom Mikrostrojevi s permanentnim magnetima primijenjeni u specijalnim uređajima na Elektrotehničkome fakultetu te 1970. diplomirao i na Ekonomskome fakultetu. Specijalizirao se u elektrotehničkim poduzećima Siemens (Njemačka) i Metropolitan-Vickers (Velika Britanija) te u njemačkoj ratnoj podmorničkoj luci Kielu (1954–56). Bio je glavni projektant vojne luke Lore u Splitu (1954–57), od 1957. voditelj Odjela dirigiranih projektila u Raketnom institutu u Beogradu te od 1961. voditelj Odjela za podvodna oružja Brodarskoga instituta u Zagrebu. Nakon demobilizacije 1968. bio je voditelj službe za industriju, rudarstvo, građevinarstvo i promet u Privrednoj komori i honorarni nastavnik na Elektrotehničkome fakultetu u Zagrebu. Od 1977. bio je nastavnik na katedri za tehniku svemirskih letova na Tehničkom sveučilištu u Münchenu (TU München).
Bavio se razvojem vojnih uređaja i raketne tehnike te problematikom svemirskih letova, prijenosom informacija putem satelita i dr. Konstruirao je žiroskop pogonjen sinkronim strojem primijenjen u američkome svemirskom programu Apollu. Surađivao je u izgradnji najveće amaterske trostupanjske rakete u svijetu i bio glavni izvršitelj njezina lansiranja 1967. na Fruškoj gori. Popularizirao je znanost i tehniku u radijskim i televizijskim emisijama, posebice astronautiku. Pratio je četiri leta svemirskih brodova Apollo u Cape Canaveralu (SAD) i bio komentator svemirskih letova te izravnoga prijenosa spuštanja na Mjesec 1969. Autor je knjige Čovjek u svemiru (1968).
Kostelić, Aurel (Otočac, 10. I. 1933 – Zagreb, 22. V. 1996), strojarski inženjer, začetnik teorije proizvoda.
Diplomirao je 1960., magistrirao 1973. te doktorirao 1975. disertacijom Studija primarnog procesa uravnotežavanja u izmjenjivača topline (mentor → M. Viličić) na Fakultetu strojarstva i brodogradnje u Zagrebu. Radio je u Tvornici parnih kotlova u Zagrebu (1960–73) kao projektant i pomoćnik direktora razvoja. Od 1973. radio je na Fakultetu, gdje je 1984. izabran u zvanje redovitoga profesora. Kao voditelj Katedre za elemente strojeva i konstrukcije u nastavu je uveo i predavao kolegije Primjena elektroničkih računala, Konstruiranje pomoću računala, Teorija i razvoj proizvoda. Sudjelovao je u osnivanju studija elektrostrojarstva na Sveučilištu u Osijeku.
Područja njegova znanstvenoga rada bila su znanost o toplini, gradnja toplinskih i energetskih uređaja, teorija proizvoda i znanost o konstruiranju. Među prvima u zemlji pokrenuo je razvoj primjene računalne tehnike u strojarstvu, ponajprije u projektiranju i konstruiranju. U međunarodnim znanstvenim krugovima poznat je kao začetnik teorije proizvoda, koju je razvijao kao član međunarodne udruge Workshop-Design-Konstruktion i izdavačkoga vijeća časopisa Journal of Engineering Design. Autor je udžbenika Nauka o toplini (1965). Bio je član HATZ-a te predsjednik više strukovnih udruženja. Dobitnik je Nagrade »Nikola Tesla« (1993).
Kordić, Zdenko (Tihaljina, BiH, 26. V. 1949 – Split, 9. I. 2004), strojarski inženjer, stručnjak za zavarivanje.
Završio je 1972. Strojarski fakultet u Mostaru, magistrirao 1978. na Fakultetu strojarstva i brodogradnje u Zagrebu te doktorirao 1984. disertacijom Optimizacija statičke opteretivosti i dinamičke izdržljivosti tačkasto zavarenih spojeva iznalaženjem optimalnog odnosa između parametara zavarivanja na Strojarskome fakultetu u Mostaru. Radio je na Strojarskome fakultetu od 1973., od 1990. kao redoviti profesor. Bio je prodekan od 1985. te dekan Fakulteta (1987–89), a kao rektor Sveučilišta u Mostaru (1992–99) među najzaslužnijima je za opstanak Sveučilišta i uspostavu visokoškolske nastave na hrvatskome jeziku, jedine izvan RH. Od 1999. radio je na Fakultetu elektrotehnike, strojarstva i brodogradnje u Splitu u zvanju redovitoga profesora, a na Fakultetu strojarstva i brodogradnje u Zagrebu osnovao je i predavao kolegij Helikopteri na studiju zrakoplovstva. Autor je knjiga Elektrootporno zavarivanje (1987), Točkovno uporovno varjenje (s V. Kraljem, 1991) i Sučeljno elektrootporno zavarivanje (1997). Bio je član Znanstvenoga savjeta za promet HAZU-a te izvanredni član HATZ-a (od 1993).
Kopinič, Josip(Kopinić, Jože) (Radoviči pokraj Metlike, Slovenija, 18. II. 1911 ‒ Pula, 24. V. 1997), časnik i gospodarstvenik.
Završio je 1931. Mašinsku podoficirsku školu Kraljevske mornarice u Kumboru te bio mornar na jugoslavenskoj podmornici Nebojša. Te godine pristupio je Komunističkoj partiji Jugoslavije te je 1934. poslan u Moskvu na Komunistički univerzitet nacionalnih manjina Zapada i Međunarodnu lenjinsku školu. Odlukom Kominterne upućen je 1936. u Španjolsku, gdje je na strani Republike vodio brodogradilište u Cartageni, bio pomoćnik načelnika stožera pukovnije, prvi časnik na podmornici (kapetan fregate), a 1938. bio je zamjenik španjolskoga republikanskoga vojnog atašea u Parizu. Tijekom II. svj. rata nastanio se u Zagrebu, gdje se bavio obavještajnim radom (1940−44).
Nakon rata bio je jugoslavenski trgovački ataše u Turskoj (1947−48), pomoćnik ministra prometa u Vladi FNRJ 1950. te dugogodišnji direktor pulskoga brodogradilišta → Uljanik (1951−64), gdje je ubrzao razvoj i modernizaciju proizvodnje u vrlo teškim uvjetima. Uveo je tehnološke novine u gradnju većih brodova potpuno zavarene konstrukcije, unatoč velikim otporima uspio je osnovati Uljanikovu tvornicu brodskih sporohodnih dizelskih motora i tvornicu brodske elektroopreme te ugovoriti gradnju 40 trampera za SSSR. Bio je direktor ljubljanskoga poduzeća Litostroj od 1965. do umirovljenja 1972.
Kopajtić, Sigismund(Copaitich, Kopaitich; Sigismondo, Žiga) (Bakar, 6. IV. 1853 – Rim, 25. IV. 1925), gospodarstvenik, brodar i pomorski kapetan.
Završio je 1873. Nautičku školu u Rijeci. Od 1874. bio je kapetan bakarskih barkova Celestina i Trojednica, suvlasnik barkova Olinka, Sveti Križ i Regolo te se bavio trgovinom i brodarskim poduzetništvom. Godine 1884. s Matom Švrljugom osnovao je jedno od prvih riječkih parobrodarskih društava M. Švrljuga & Co., koje je njegovim zauzimanjem 1891. preraslo u Ugarsko-hrvatsko dioničko pomorsko parobrodarsko društvo za obalnu plovidbu (→ Ungaro-Croata) te bio njegov predsjednik od 1899. Bio je suvlasnik i upravitelj prvih riječkih parobroda slobodne plovidbe 1895., a 1897. i osnivač Ugarsko-hrvatskoga parobrodarskoga društva za slobodnu plovidbu (Ungaro-Croata Libera). Bio je savjetnik za pomorstvo pri ugarskome Ministarstvu prometa, prisjednik Pomorske oblasti u Rijeci, član trgovačkih komora u Rijeci i Zagrebu te predsjednik Banke i štedionice za Primorje i Riječke banke (Banca Fiumana). Nakon I. svj. rata proveo je udruživanje svih društava obalne plovidbe te 1922. postao predsjednikom novoosnovane Jadranske plovidbe (→ Jadrolinija). Za razvoj hrvatskoga parobrodarstva duge plovidbe presudna je bila njegova povezanost s industrijsko-trgovačkim kapitalom, napose u Karlovcu i Zagrebu te onim hrvatski orijentiranim u Rijeci i Hrvatskom primorju. Osobitu je ulogu imala njegova bliskost s pravaškim krugovima te utjecaj u Budimpešti kojim je ograničio prodiranje mađarskoga kapitala u riječka parobrodarska društva. Bio je jedan od najuspješnijih riječkih poduzetnika te je zaslužan za organizaciju i unapređenje bankarstva u Rijeci i Hrvatskom primorju.
Kojić, Branko (Prnjavor, BiH, 23. IX. 1902 – Zagreb, 16. X. 1992), ekonomist i povjesničar pomorstva, prevoditelj.
Završio je pravni studij s doktoratom 1927. u Zagrebu. Radio je kao novinar u Jutarnjem listu,Večeri i Obzoru (1921–41) te bio urednik u agenciji Tanjug (1944–51), za koju je bio posebni dopisnik s osnivačke skupine UN-a u San Franciscu 1945. U Jadranskom institutu JAZU-a (danas Jadranski zavod HAZU) u Zagrebu radio je od 1950., gdje je od 1964. bio znanstveni savjetnik, a od 1958. do umirovljenja 1973. upravitelj. Specijalizirao se za povijest i gospodarstvo pomorstva, značenje Jadranskog mora kao svjetskoga plovnog puta, problematiku jadranskih luka i kontejnerskog prijevoza tereta (ro-ro brodovi). Bio je urednik Međunarodnoga političkog leksikona (1960), urednik struke ekonomika u drugome izdanju Pomorske enciklopedije te suradnik Pomorskoga leksikona LZ-a. S engleskog i njemačkog jezika prevodio je romane te publicistička i putopisna djela. Autor je knjiga Slobodne carinske zone u lukama i pristaništima (1961), Propast brodarstva na jedra u istočnom Jadranu (1968), te Ilustrirana povijest jadranskog pomorstva (s R. Barbalićem, 1975). Aktivno se bavio atletikom, 1922. i 1923. bio je prvak Jugoslavije u trčanju na 400 m.
Diplomirao je 1940. na Tehničkome fakultetu u Zagrebu, gdje je nakon studija radio kao asistent (1940–47). Bio je tehnički direktor brodogradilišta → 3. maj u Rijeci (1947–50) i Vicko Krstulović (→ Brodosplit) u Splitu (1950–65). Na Fakultetu elektrotehnike, strojarstva i brodogradnje u Splitu bio je redoviti profesor (1965–71) te predavao kolegij Nauka o čvrstoći. Bio je generalni direktor brodogradilišta Cantieri Alto Adriatico u talijanskoj Muggi od 1971. do umirovljenja 1975., nakon toga je do 1978. bio savjetnik splitske Jugobanke za područje brodogradnje. Od 1950. do 1971. izradio je pet generalnih projekata modernizacije brodogradnje (Rijeka, Split, Vela Luka, Trogir i Muggia–Trst), a 1983. studiju za razvoj brodograđevne industrije u azijskim zemljama, koju je naručio UN. Prijavio je 1981. patent Konvertibilni brod, novi tip obalnoga putničkoga broda (Patentni glasnik, 1984). Sudjelovao je u državnim gospodarskim izaslanstvima i surađivao s institucijama. Suprevoditelj je knjige Alexandra Karija Projektiranje i troškovi gradnje trgovačkih brodova (1954).
Knežević, Marin (Anaconda, SAD, 2. IX. 1901 – Dubrovnik, 15. IX. 1982), pomorski pedagog i pisac.
Rođen u obitelji privremenih iseljenika iz Obuljena u Rijeci dubrovačkoj. Završio je 1919. nautičku školu u Dubrovniku, te nakon službe na trgovačkim brodovima položio ispite za poručnika trgovačke mornarice 1922. i kapetana duge plovidbe 1926. Započeo je studij matematike i astronomije na Filozofskome fakultetu u Zagrebu, a diplomirao 1935. nebesku mehaniku u Beogradu. Bio je profesor matematike, astronomije i nautike u pomorskim srednjim školama u Dubrovniku (1927–32., 1946–47., 1956–59., ravnatelj 1946–47), Bakru (1935–39., 1948–55) i Malome Lošinju (ravnatelj 1947). Kad je otvorena dubrovačka Viša pomorska škola 1959., postao je njezin prvi direktor i tu dužnost obnašao je do umirovljenja 1966. te ostao honorarni profesor do 1972. Za II. svj. rata pristupio je partizanima 1943. te na Visu sudjelovao u izobrazbi mornaričkih časnika, najposlije u činu kapetana bojnoga broda. Pisao je o stručnim temama vezanima uz nautiku (katodni kompas, sustav Decca Navigator, plimni val) i o nekim astronomskim opažanjima koja je, mjesto u sklopu relativističke, pokušao protumačiti u sklopu klasične mehanike, napose u knjigama O zvrku i prostoru i o mehaničkom problemu kozmičke navigacije (1967) i Sunce u Mliječnom putu (1975). Objavio je udžbenik Terestrička navigacija (1964) te značajnija djela Priručnik za obalnu navigaciju (1944) i Opća, sferna i nautička astronomija (1963).
Posjedovao je škver u Martinšćici kraj Sušaka, na mjestu kojega je 1850. izgradio moderno brodogradilište. Gradio je brodove za Riječane, Bakrane, Lošinjane, Dubrovčane i Tršćane. Bili su to brigantini, brikovi, brik-škune, barkovi, nave, kliper-golete, pulake i trabakuli. Ukupno je izgradio 43 broda ukupne nosivosti 13 686 t i popravio 12 brodova nosivosti 4448 t (1850–73). Godine 1854. izgradio je kliper-goletu Istok, jednu od prvih te vrste u nas. Najveći je brod izgrađen u njegovu brodogradilištu brik Fanny, mase 508 t, porinut 1866.
Jaeger, Helmut (Vinkovci, 31. III. 1925 – Zagreb, 15. IX. 2004), strojarski inženjer, stručnjak za organizaciju rada.
Diplomirao je 1951. pri Vazduhoplovnom odseku Mašinskoga fakulteta u Beogradu, gdje je 1970. doktorirao disertacijom Metoda optimizacije rasporeda radnih mjesta pri projektiranju proizvodnje. Nakon studija radio je u poduzeću Prva petoletka u Trsteniku u Srbiji do 1960., u Fabrici motora 21. maj do 1964. te u Upravi za razvoj i proizvodnju naoružanja Jugoslavenske narodne armije do 1965. u Beogradu. Te je godine u Zagrebu na Strojarsko-brodograđevnom fakultetu izabran za izvanrednoga te od 1976. za redovitoga profesora iz kolegija Projektiranje proizvodnih procesa i Organizacija proizvodnje. Osnovao je i opremio Laboratorij za projektiranje proizvodnih procesa i pridonio razvoju Elektroničkoga računskog centra Fakulteta. Umirovljen je 1985. Autor je knjige Studija rada i grupna tehnologija (1964).
Klobučar, Viktor(Klobučar-Rukavina od Bunića) (Graz, 24. VII. 1878 – Zagreb, 28. VI. 1965), mornarički časnik, zrakoplovac, publicist, organizator i prvi zapovjednik austrougarskoga mornaričkog zrakoplovstva.
Sin istoimena topničkoga generala rodom iz Gospića koji je službovao širom Monarhije. Gimnaziju je polazio u Zagrebu, gdje se 1889. prvi put susreo sa zrakoplovstvom gledajući balonski let akrobata Merighija. Mornaričku akademiju završio je 1896. u Rijeci. Službovao je na austrougarskim brodovima, 1901. stekao čin zastavnika bojnoga broda, 1902. kao mornarički časnik letio u svojstvu izviđača u balonskim postrojbama austrougarske vojske, 1903. letio vezanim balonima u Balonskom mobilnom odredu Topničke tvrđavske pukovnije za reglažu i promatranje, 1907. promaknut je u čin poručnika bojnoga broda. U Francuskoj je 1909. bio na obuci za upravljanje zrakoplovom. Godine 1910. upućen je na pilotski tečaj u Bečko Novo Mjesto, a 1911. u Frankfurt na Majni radi obuke u upravljanju zračnim brodovima.
Viktor Klobučar u monoplanu Pischoff, Bečko Novo Mjesto, 1911.
Nastupio je 1911. na znamenitoj četverodnevnoj zrakoplovnoj utrci oko Britanije (Circuit of Britain), na relaciji London−Edinburgh−Glasgow−Bristol−London duljine 1 625 km, te jedrilicom vlastite konstrukcije pobijedio na europskom prvenstvu u Semmeringu. Te godine, kao prvi Hrvat, dobio je balonsku (br. 33) i pilotsku (br. 26) dozvolu Austrijskog aerokluba te je imenovan zapovjednikom novoosnovane Mornaričko-zrakoplovne pokusne postaje Pula na otočiću Svetoj Katarini, prve hidroplanske baze na Jadranu. Time je ujedno postao prvim zapovjednikom austrougarskoga mornaričkog zrakoplovstva. Ondje je s inženjerom → Josefom Micklom surađivao na izgradnji prvoga austrougarskog mornaričkog hidroaviona naziva Marineapparat I, dvokrilca raspona krila 11 m, duljine trupa 8,6 m, težine 400 kg, pogonjenoga četverocilindričnim vodom hlađenim motorom poduzeća Austro-Daimler snage 35 KS (26,1 kW) s kvačilom i trokrakom elisom. Zrakoplov je bio opremljen dvjema plovnim vodenim skijama, a postignuta je najveća brzina od 75 km/h. Klobučar, kao prvi austrougarski mornarički pilot preletio je 1912. čak 600 m na visini od oko sedam metara nad morem. Bio je to prvi uzlet s mora u Monarhiji.
Od dolaska na mjesto zapovjednika mornaričkoga zrakoplovstva do 1913., osim na opremanju tehnikom (organizirao nabavu zrakoplova iz Francuske) radio je i na osposobljavanju letačkoga i tehničkoga osoblja. Za njegova zapovijedanja osnovane su nove mornaričke baze i uzletišta u Istri, u Štinjanu, Valturi kraj Pule, Poreču te širom Jadrana, sve do Kotora i Kumbora u Boki, a osnovana je i mornarička pilotska škola sa sjedištem na otočiću Kozadi u Fažanskom zaljevu. Posjedovao je i privatni zrakoplov proizveden u tvornici braće Farman, koji je nakon oštećenja u pokušaju prijevoza 1912. darovao vojnim vlastima. Sudjelovao je 1913. u prvome skupnom letu nad Jadranom, na dionici Pula−Trst−Pula.
Nakon teže nezgode 1913. premješten je u Mornaričko-tehnički odbor u Pulu, potom kao topnički časnik na krstaricu Kaiserin Elisabeth, gdje je dočekao početak I. svj. rata. Borio se tijekom japanske opsade njemačke koncesije Qingdao, gdje je projektirao teški hidroavion koji nije završen. Jedan je zrakoplov izgradio u japanskom zarobljeništvu. Iz zarobljeništva se vratio 1920. stupivši u ratnu mornaricu Kraljevine SHS, u kojoj je zapovijedao mornaričkim odsjekom Glavnoga generalštaba, krstaricom Dalmacija i do umirovljenja 1931. pomorskim arsenalom u Tivtu. Od 1935. bio je u Zagrebu honorarni referent za organizaciju te vojna i vatrogasna pitanja pri Upravnom odjeljenju Banske uprave Savske banovine, poslije pri Odsjeku za civilnu zaštitu i vojne poslove Banske vlasti Banovine Hrvatske. Godine 1942. primljen je u Mirovinski stališ domobranstva NDH.
Osim što je bio vrstan zrakoplovac i vojni časnik objavljivao je članke u časopisima te bio suradnik Leksikona Minerva (1936) i obaju izdanja Pomorske enciklopedije LZ-a. Unaprijedio je znanstveni pristup aerotehnici te objavio knjigu na njemačkom jeziku Marineflugwesen (1912), u kojoj razmatra problem mornaričkih letjelica i donosi detaljan nacrt mornaričkoga letećeg čamca koji je odabrao kao najpovoljniju varijantu hidroaviona za jadransko okružje. Zauzimao se za izučavanje vojnih područja u školama te objavio knjigu Rat i škola (1943). Autor je knjiga Škola u službi zračne obrane (1937) te Jedrilicom oko svijeta (1951).
Ivan Krstitelj Rabljanin(Baptista Arbensis, Giovanni Battista D’ Arbe, Joanes Arbensis; de Comitibus, de Contis, de Tollis, della Tolle) (Rab, oko 1470 – Dubrovnik, 18. V. 1540), ljevač topova i zvona, glavni majstor ljevaonice Dubrovačke Republike.
Prvi put spominje se u spisima Dubrovačkoga državnog arhiva 1504. kada je podnio molbu za službu ljevača topova i zvona Dubrovačke Republike. U molbi navodi kako je u djetinjstvu lijevao topove s glasovitim majstorima, da zna lijevati bombarde za tvrđave i galije, baziliske, kortalde, kolubrine, pasavolante, falkonete, arkebuze, mužare i metalne kalupe za lijevanje topovskih kugli. Njegova je molba prihvaćena, dobio je stan i ljevaonicu u Revelinu, te 1504. započeo pripreme za lijevanje svojega prvog dubrovačkog topa. Nakon uspjela iskušavanja toga topa 1505. primljen je u službu i u njoj je bio glavni majstor do kraja života. Godine 1509. primljen je u uglednu trgovačku Bratovštinu sv. Antuna čiji su članovi smatrani višim građanskim staležom te je postao pravim građaninom Dubrovnika.
Peć za lijevanje topova i zvona u tvrđavi Revelinu, početak XVI. st., Dubrovački muzeji, Arheološki muzej
Topovi. Za svoj prvi top Krstitelj je 1504. dobio stari jarbol koji je poslužio kao jezgra oko koje se izrađivao model. Top je bio dugačak 449 cm, promjera cijevi (kalibra) 13 cm i mase 2184 kg. Bio je jedan od najduljih tadašnjih kolubrina, a nosio je lik sv. Vlaha i majstorovo ime Baptista. Talijanske su kolubrine bile duge samo 23 promjera cijevi, dok je duljina cijevi Ivanova topa bila 34 promjera cijevi te je, za razliku od tadašnjih glatkih, unutrašnjost cijevi njegova topa bila zavojito ožlijebljena. Na taj se način dokazao kao vrhunski stručnjak umijeća lijevanja topova. Taj je top otpremljen 1816. u bečki arsenal, danas Vojni muzej, gdje se nalazi u inozemnoj zbirci te je jedini sačuvani Krstiteljev top. Njegova je ljevaonica ubrzo postala poznata pa je njegove topove Republika prodavala u južnu Italiju i Španjolsku. Lijevao je i za privatne brodovlasnike. Godine 1522. izlio je top za galiju, ukrašen renesansnim dekorativnim motivima cvijeća i ptica te likom sv. Vlaha, a pripada tipu srednjih brodskih topova toga doba. Duljina mu je oko 2 m, kalibar 7 cm. Prema novinskim izvještajima iz 1939. Pavle Karađorđević je prigodom posjeta Njemačkomu Reichu 1937. dobio od Adolfa Hitlera taj top na dar. Top je tada dopremljen u Beograd i pohranjen u Vojni muzej, odakle je nestao za II. svj. rata. Zasigurno je i za potrebe tadašnje dubrovačke flote, posebice za 12 velikih dubrovačkih galija koje su ušle u sastav španjolske mornarice za vojne kralja Karla V. u Tunisu 1535., izlio mnogo brodskih topova koji nisu sačuvani. Godine 1537. izlio je svoj najljepši velik top pod nazivom Gušter, dug više od 3 m i mase veće od 3000 kg. To je bio jedan od topova kojim je bila naoružana dubrovačka tvrđava Lovrijenac. Smatra se da je top 1815. pao u more kad su ga austrijske vlasti skidale kako bi ga odnijele u Beč. Prema nekima, još je 1925. bio vidljiv u moru, ali je nakon toga u pokušaju vađenja odvučen u dublje more. Godine 1939. ratna mornarica Kraljevine Jugoslavije bezuspješno je istražila podmorje ispod jugoistočne strane Lovrijenca. Članovi Društva prijatelja dubrovačke starine 1965. su prigodom otklanjanja opasnosti od urušavanja gradskih zidina i vađenja dvaju topova s potonulog austrijskoga ratnog broda Triton trebali izvaditi i top Gušter. Traženje ni tada nije urodilo plodom. Osim Guštera bila su na Lovrijencu još tri Ivanova topa s natpisom Opus Baptistae Arbensis iz 1531., 1532. i 1536. Izlio je i velik top kalibra 64 funte za dubrovačku tvrđavu Minčetu koji je 1813. prenesen u Beč, gdje je u arsenalu pretaljen. Kada su se 1539. u Dubrovniku, prema odluci Vijeća umoljenih, pretaljivali neuporabljivi topovi, uništeno je više njegovih radova.
Zvona. Istodobno je lijevao zvona. Izlio je 1506. zvono gradskoga zvonika u Dubrovniku mase 2000 kg, širine i visine (bez krune) 130 cm, gotičkoga oblika i s renesansnim ornamentima te reljefnom slikom Bogorodice i sv. Vlaha. Nakon velikoga potresa 1667. zvonik je oštećen i nagnut te je takav ostao do obnove 1926., kada je Rabljaninovo zvono podignuto na svoje staro mjesto, gdje se nalazi i danas. Godine 1510. izlio je crkveno zvono koje je do I. svj. rata bilo na zvoniku dubrovačke katedrale kada je pretaljeno u topove. Izradio je zvono za dominikansku crkvu promjera i visine oko 100 cm s reljefnim slikama sv. Dominika i sv. Tome Akvinskoga te popravio dva zvona za Bratovštinu graditelja i klesara u crkvi Svih svetih (1516), izradio zvono za crkvu sv. Nikole (1520), sve u Dubrovniku, za crkvu sv. Klare u Kotoru s reljefnim likovima sv. Franje, sv. Bernardina i sv. Tripuna (1522), dva manja zvona za crkvu sv. Andrije na Pilama s reljefnim likovima Bogorodice i sv. Andrije (1525., danas na Luži zvonari) i crkvu sv. Josipa u Dubrovniku (1534) te veće zvono za župnu crkvu Uznesenja Marijina na Koločepu s dvjema reljefnim Bogorodičinim slikama (1535). U loži uz stonsku crkvu Navještenja Marijina nalaze se dva njegova veća zvona, od kojih je jedno ukrašeno reljefom sv. Vlaha (1528), oba isprva namijenjena župnoj crkvi sv. Marije u Polju (Gospa od Lužina). Sva zvona postoje i danas te su datirana i signirana Opus Baptistae, a većina ih ima i latinske natpise, koje je za njegova zvona i topove sastavljao pisac Ilija Lampridije Crijević. Pripisivalo mu se i zvono splitske katedrale (saliveno 1503., pretaljeno 1830.) te zvono župne crkve Uznesenja Marijina u Rabu (vjerojatno pretaljeno za I. svj. rata).
Detalj gradskoga zvona u Dubrovniku koje je izlio Ivan Krtitelj Rabljanin, 1905.
Visok stupanj znanja i samostalnosti u njegovu tada važnom i traženom zanimanju može se ocijeniti prema stanju tehnologije i metalurgije u njegovo doba. Budući da su sredstva i pomagala pri lijevanju topova i zvona bila veoma skromna i nerazvijena, tražila se posebna vještina i znanje. Broncu je počeo lijevati barem 60 godina prije nego što je njemački mineralog Georgius Agricola objavio 1566. djelo O kovinama (De re metallica) u kojem opisuje metalurške postupke. Vannoccio Biringuccio u djelu O pirotehnici (De la pirotechnia) 1540. opisuje način lijevanja zvona koji se u osnovi primjenjuje i danas, a tim je postupkom lijevao i Ivan primjenjujući svoje iskustvo. Kao poznavatelj metalurgije i tehnologije svojega doba bio je vješt ljevač, istodobno i istančan dekorater zavidna cizelerskoga umijeća. Koristio se širokim rasponom renesansnih ukrasa, koje je znao uskladiti s oblicima zvona i topova dajući im izrazitu vitkost. Često se udruživao s drugim obrtnicima i bavio različitim trgovačkim i pomorsko-trgovačkim poslovima. Među ostalim, ulagao je u umjetnički obrt, soljenu ribu, gradnju brodova te neko vrijeme u ljekarnu. Stečenim je novcem uredio imanje na Pločama, koje je poslije zamijenio za imanje u stonskom kraju i ondje 1539. uz more blizu sela Broca dao sagraditi dvije vapnare i zgradu uz more, izgrađenu od obrađenih kamenih kvadara, oblika crkvice sa zakrivljenim kamenim svodom, gotičkim ziđem i renesansnim portalom. Zgrada je danas prazna, otvorena, nezaštićena i neodržavana, a evidentirana je u Zavodu za zaštitu spomenika kulture i prirode u Dubrovniku pod nazivom Kuća Ivana Rabljanina. Grad Dubrovnik posvetio mu je jednu od svojih ulica, u Rabu jedna škola nosi njegovo ime, a u Zagrebu je → Tehnički muzej Nikola Tesla podignuo njegovo poprsje, koje je izradio kipar Kosta Angeli Radovani 1995. kao prvo u Aleji velikana tehnike.
lijevanje umjetnina, izvedba skulptura, reljefa, medalja i sl. lijevanjem metala, stakla, sadre, umjetnih materijala u kalupe izrađene na osnovi umjetnički oblikovanoga predloška ili modela. Pritom se rabe metoda klasičnoga lijevanja u pješčane kalupe, metoda izgubljenoga voska te točnoga lijeva za odljevke velike složenosti i dimenzijske točnosti. Cizeliranjem se zatvaraju pukotine i izglađuju neravnine na površini. Za izradbu kalupa, lijevanje i cizeliranje izučeni su majstori ljevači i cizeleri.
Ljevaonica Akademije likovnih umjetnosti u Zagrebu, 1954.
Skulptura Indijanci, rad I. Meštrovića izliven u ljevaonici Akademije likovnih umjetnosti u Zagrebu 1927.
Nakon što je 1907. utemeljena Privremena viša škola za umjetnost i umjetni obrt u Zagrebu (od 1941. Akademija likovnih umjetnosti u Zagrebu), pri školi je 1908. na inicijativu Roberta Frangeša Mihanovića (1872–1940) osnovana ljevaonica bronce (danas Ljevaonica umjetnina ALU), što se smatralo prijeko potrebnim, budući da su se odljevci bronce do tada naručivali poglavito iz Beča. Godinu poslije pridružena joj je i ljevaonica sadre. Rad ljevaonice obilježio je dolazak Ivana Meštrovića 1922., koji je obnašao dužnost rektora Akademije (1923−44). Za stručnoga ljevača postavio je → Franju Antolića, koji je vodio ljevaonicu (1926−49). Ondje je izliveno mnogo skulptura istaknutih hrvatskih kipara poput Meštrovićevih Indijanaca u Chicagu, Grgura Ninskog u Splitu, Spomenika zahvalnosti Francuskoj u Beogradu, spomenika rumunjskom kralju Ferdinandu I. u Bukureštu, Augustinčićeva Maršala Tita u Kumrovcu, Vjesnice mira pred palačom UN-a u New Yorku, konjaničkog spomenika Józefa Piłsudskog u Katowicama u Poljskoj i dr. U Zagrebu je do 2013. djelovala i ljevaonica Zadruge likovnih umjetnika Hrvatske (LIKUM), osnovana 1948., a danas djeluje i ljevaonica umjetnina Ujević, osnovana 1982., koja se uz lijevanje bavi i restauratorskim radom.
medaljerstvo, izradba medalja, reljefom ukrašenih metalnih pločica kružna ili drugog oblika od zlata, srebra, bronce, olova i različitih legura. Prva tehnika izradbe bilo je lijevanje s pomoću kalupa, potom od XVI. st. i kovanje, a od XIX. st. galvanoplastički postupak.
Medalja s likom A. Starčevića, avers, rad V. Radauša, 1943., Arheološki muzej, Zagreb
Medalja s likom A. Starčevića, revers, rad V. Radauša, 1943., Arheološki muzej, Zagreb
Prve medalje izrađene od bronce nastale su u doba kasnoga Rimskoga Carstva (IV–V. st.), a medaljerstvo se intenzivno razvija u doba renesanse u Italiji. Prvi hrvatski medaljer bio je Pavko Antojević, poznatiji kao Pavao Dubrovčanin, koji je oko 1450. djelovao u Napulju. U Hrvatskoj se medaljerska umjetnost javila razmjerno kasno. Prvu sačuvanu medalju kovanu na hrvatskom tlu izradio je 1707. kalupar dubrovačke kovnice novca Talijan Pavao Lonciares, podrijetlom iz Napulja, kao spomen na svečano polaganje temeljnoga kamena crkve sv. Vlaha. Svojim promjerom (37 mm) i strukturom izravno je slijedila dubrovački novac. Strani su umjetnici podmirivali domaće narudžbe do sredine XIX. st., kada je Franjo Karress (?–1889) osnovao prvu domaću graversku radionicu u Zagrebu. U njegovoj je radionici zanat izučio Josip Radković (1860–1924), autor prve hrvatske gospodarske medalje; on je 1881. otvorio vlastitu radionicu koja je s vremenom postala najveća u zemlji. Zagrebačko je medaljerstvo dosegnulo vrhunac pojavom velikih majstora Rudolfa Valdeca (1872–1928), koji se kao izraziti portretist ograničio na prikazivanje portreta na medaljama u formi plakete (medalje pravokutna oblika), Roberta Frangeša-Mihanovića (1877–1940), koji je izvanrednim komponiranjem motiva u malu površinu autor naših najoriginalnijih medalja, i Ive Kerdića (1881–1953), autora više od 400 medaljerskih radova. Nakon II. svj. rata vodeći medaljeri u Hrvatskoj bili su Vanja Radauš (1906–75) i Želimir Janeš (1916–96), a suvremeno medaljerstvo predstavljaju Zdravko Brkić (1949) i Damir Mataušić (1954). Poduzeća koja su se bavila medaljerstvom i surađivala s hrvatskim medaljerima bila su zagrebački Engelsrath i Šimić (druga polovica XIX. st.), Griesbach i Knaus (1925–39), Umjetna radiona Zagreb, varaždinska Prva zlatarska i rezbarska radiona Fran Sorlini (osnovana 1896). Danas se proizvodnjom medalja bave → IKOM i Hrvatski novčarski zavod (osnovan 1993) i dr.
Mihanović, braća Nikola (Doli kraj Stona, 12. I. 1846 − Buenos Aires, 24. VI. 1929) i Miho (Doli kraj Stona, 6. X. 1862 – Mar del Plata, Argentina, 6. III. 1938), brodovlasnici i iseljenički aktivisti. Osnivači i suvlasnici Jugoslavensko-amerikanske plovidbe (1924), poslije Jugoslavenskoga Lloyda, najvećega pomorskoga poduzeća u Kraljevini Jugoslaviji. Utemeljili su zakladu (danas Zaklada braće Nikole i Miha Mihanovića), sa sjedištem u Dolima, koja pridonosi razvoju toga područja.
Nikola je 1867. došao u Montevideo te preko Paragvaja u Buenos Aires. Osnovao je 1879. parobrodarsko poduzeće N. Mihanovich y Cia, koje je 1909. posjedovalo 289 brodova te tri brodogradilišta, u Buenos Airesu, El Saltu i Carmelu. Preuzeo je inicijativu brodskoga prometa na cijelom području između Buenos Airesa i Montevidea, na rijekama Urugvayu, Parani u njihovu estuariju La Plata te zapošljavao nekoliko stotina radnika i mornara Hrvata, poglavito s područja Dubrovnika i drugih dijelova Dalmacije, a svoje brodove nazivao Doli, Ston, Korčula, Zadar, Hrvatska, Dalmacija itd. Godine 1909. društvo su preuzeli Englezi pod imenom Compañía Argentina de Navegación Nicolás Mihanovich sa sjedištem u Londonu. Mihanović je ostao suvlasnik do 1918., kada je prodao svoj udio. Godine 1905. osnovao je nekoliko velikih bankarskih i trgovačkih poduzeća, a 1907. utemeljio trgovačko društvo La Importadora Austro-Hungara. Kupio je 800 km2 zemlje u provinciji Chaco i nazvao je Kolonija Dalmacija, gdje je mislio naseliti mlade hrvatske obitelji iz Argentine i domovine. Posjedovao je 20 zgrada u Buenos Airesu, a nakon I. svj. rata jednu je darovao poslanstvu Kraljevine SHS.
Propagandni letak poduzeća Compañía Argentina de Navegación Nicolás Mihanovich
Miho je od 1874. živio u Argentini. Bio je komesar na parobrodu Tore brata Nikole (1881−84). Godine 1889. osnovao je brodarsko poduzeće Compañía de Navegación Sud Atlantica, jednu od najvećih južnoatlantskih brodarskih kompanija, koje je 1907. sagradilo gat za pristajanje brodova u Carmen de Patagonesu potaknuvši tako razvoj zaostaloga argentinskog juga. Uspostavio je nove trgovačke i putničke linije između Buenos Airesa i argentinskih luka na Atlantskom oceanu te većih brazilskih luka. Poduzeće, koje je 1920. imalo 29 brodova prodao je društvu Compañía Argentina de Navegación Nicolás Mihanovich sa sjedištem u Londonu. Bio je predsjednik Centra Jugoslavenske narodne obrane Jadran u Buenos Airesu u drugoj polovici 1910−ih te je tijekom I. svj. rata imao značajnu ulogu u jugoslavenskom iseljeničkom pokretu, zbog čega je bio kooptiran u članstvo Jugoslavenskog odbora u Londonu. Potpomagao je hrvatska društva u iseljeništvu, poticao obrazovanje iseljenika, u Buenos Airesu osnovao knjižnicu kojoj je darovao 1800 knjiga na hrvatskom jeziku.
Merćep, Mihailo(Mihajlo) (Dubrovnik, 1. IX. 1864 – Beograd, 24. XII. 1937), poduzetnik i sportski djelatnik.
Bio je vlasnik fotografske radionice u Zagrebu. Bavio se biciklizmom, bio je član i odbornik više sportskih društava. Jedan je od osnivača Prvog hrvatskog automobilnog kluba 1906. te je među prvima u Zagrebu posjedovao motocikl i automobil. Kako se zrakoplovstvo razvijalo 1910. ušao je u partnerstvo s braćom → Rusjan, slovenskim graditeljima zrakoplova, te osnovao radionicu za proizvodnju zrakoplova. Braća su u posao uložila svoj zrakoplov, vještinu i znanje, dok je Merćep kupio zrakoplovni motor Gnome, tada velike snage od 50 KS (37,3 kW), te dao sagraditi hangar u Zagrebu. Prvi javni let u Zagrebu održan je 1910., a zrakoplovom je upravljao Eduard Rusjan. Budući da je E. Rusjan poginuo za javnoga leta u Beogradu 1911. Merćep je pozvao → Dragutina Novaka kako bi s Joškom Rusjanom nastavio graditi zrakoplove. Godine 1913. partnerstvo se raspalo. Sa svojih sedam zrakoplova učinio je Zagreb jednim od središta rane aerotehnike u Austro-Ugarskoj Monarhiji. Unatoč njegovoj popularizaciji zrakoplovstva, nikada nije bio pilot ni konstruktor zrakoplova.
Matrljan, Mate (Trsat, 25. II. 1824 – Draga Gornja kraj Bakra, 15. X. 1902), brodograditelj.
Bio je vlasnik najvećega od četiriju bakarskih brodogradilišta u XIX. st. te član zastupstva grada Bakra 1874. Tijekom postojanja brodogradilišta (1850–81) ondje je izgrađeno 49 jedrenjaka duge plovidbe. Za Hrvatsko brodarsko društvo iz Bakra izgrađena su tri velika jedrenjaka, Hrvat, Bakran te bark Ban Mažuranić, dug gotovo 43 m, širok 10 m i visok 6 m. Bark je porinut 1875., bio je hidrodinamički oblikovana trupa, s trima jedrima, a postizao je brzine veće nego drugi brodovi njegova tipa i veličine. Posljednji njegov brod, sagrađen 1881., zvao se Amerika.
Matošin, Špiro (Primošten, 27. I. 1943 – Split, 20. VI. 2000), brodograđevni inženjer.
Na Strojarsko-brodograđevnom fakultetu u Zagrebu (→Fakultet strojarstva i brodogradnje) diplomirao je 1965., magistrirao 1976. te doktorirao 1986. disertacijom Pomorstvena svojstva broda u funkciji karakteristika broda (mentor A. Bosnić). Bio je 1967–69. projektant u Brodogradilištu Jozo Lozovina − Mosor u Trogiru (→ Brodotrogir), istraživač u udruzi British Ship Research Association (BSRA) u Londonu 1970., tehnički voditelj na izgradnji infrastrukturnih kapitalnih objekata u Hrvatskoj (1971–75) te od 1976. ponovno u trogirskom brodogradilištu kao voditelj Odjela brodskoga trupa u Konstrukcijskom uredu, gdje je radio na teorijskim i konstrukcijskim proračunima te primjeni računala u tim područjima. Od 1979. na Fakultetu elektrotehnike, strojarstva i brodogradnje u Splitu bio je nastavnik iz područja strojarstva i brodogradnje, od 1988. izvanredni profesor. Bio je predstojnik Zavoda za strojarstvo i brodogradnju (1989–93). Sudjelovao je u projektiranju, tegljenju, sidrenju i primopredaji niza plutajućih dokova s mogućnošću dizanja 36 000 t te jednoga od najvećih u svijetu od 80 000 t u Novorosijsku. Bio je savjetnik Brodospasa iz Splita u obnovi flote, Brodogradilišta Trogir u gradnji objekata, sudski vještak te je vodio izradbu niza sofisticiranih proizvoda za brodove. Kao časnik HV-a postavio je pontonski most preko Novskoga ždrila te upravljao njegovom zaštitom i održavanjem (1993–95).
Plutajući dok od 36 000 t nosivosti koji je projektirao Š. Matošin u trogirskome brodogradilištu Jozo Lozovina – Mosor za ruski ledolomac Lenjin, 1968.
Matanović Kulenović, Katarina (Vuka, 18. III. 1913 – Zagreb, 24. IV. 2003), prva hrvatska pilotkinja i padobranka.
Nakon završene gimnazije 1930. pohađala je trgovački tečaj u dopisnoj školi u Zagrebu, gdje je od 1931. radila kao činovnica u građevinskom poduzeću Švab i poslije u Poduzeću za zračni saobraćaj Aeroput. Sa zrakoplovstvom se prvi put susrela 1935. te postala članicom zagrebačkog Aerokluba. Letjeti je učila na vojnom zrakoplovu Brandenburg iz 1914. Prvi samostalan let izvela je 1936. te dobila diplomu sportskoga pilota postavši prvom hrvatskom pilotkinjom. Na aerodromu u Bežaniji u Zemunu 5. VI. 1938. sudjelovala je u grupnom skoku padobranom s visine od 1500 m, te postala prva padobranka u ovome dijelu Europe.
Osnivanjem NDH zaposlila se u uredništvu časopisa Našakrila te je istodobno primljena u službu Prve zrakoplovne luke u Zagrebu s činom poručnika. Letjela je lakim talijanskim dvosjednim zrakoplovom FL-3 na zadatcima prijevoza dokumenata, lijekova, ranjenika, vojnih zapovjednika. Ranjena je za savezničkoga bombardiranja aerodroma u Borongaju 1944., a to je značilo i prestanak njezina letenja. Ukupno je provela u zraku 790 sati. Dobila je Malu srebrnu kolajnu za hrabrost, kao prva odlikovana žena u Hrvatskoj. Nakon rata zaposlila se u Generalturistu u Zagrebu, a zatim je otišla u Köln.
Kao prva hrvatska pilotkinja i padobranka pridonijela je popularizaciji i širenju zrakoplovstva. Osnovala je žensku sekciju Aerokluba Zagreb te letjela na svim natjecanjima preleta i kružnim letovima tadašnje države. Godine 1998. odlikovana je Redom Danice Hrvatske s likom Franje Bučara te je 2001. ponovno primljena u Aeroklub Zagreb.
