Glavić, Federiko (Šipan, 24. V. 1847 – Dubrovnik, 2. I. 1941), brodovlasnik, pokretač dubrovačkog parobrodarstva.
Kao mladić iselio se u Čile, gdje je kao tvorničar i trgovac salitrom stekao znatan imetak te se vratio u Dubrovnik. Istaknuo se u početcima razvoja dubrovačkog parobrodarstva. Godine 1880. utemeljeno je prvo parobrodarsko društvo Dubrovačka parobrodarska plovidba (→ Dubrovačka plovidba) koje je iste godine nabavilo prvi domaći parobrod Dubrovnik. Kao član prvoga upravnog odbora, te prvi predsjednik dioničkoga društva u koje se dotadašnje društvo organizirano kao karatna zajednica preobrazilo 1909., Glavić je otkupio većinu dionica koje su do tada posjedovali tršćanski suvlasnici. Na taj je način nakon raspada Austro-Ugarske Monarhije, spriječen prodor stranoga kapitala te očuvano nacionalno obilježje društva kao ondašnjega jedinog domaćeg neovisnog parobrodarskoga društva, koje je zadržalo sjedište u Dubrovniku te je činilo osnovu jugoslavenske trgovačke mornarice nakon I. svj. rata. Njegovim su zauzimanjem 1917. u sastav Dubrovačke parobrodarske plovidbe ušla i domaća parobrodarska društva Naprijed i Unione, te je to društvo ojačano s devet brodova duge plovidbe. U poslijeratnome je razdoblju kao predsjednik Dubrovačke parobrodarske plovidbe (1924–30) obnovio flotu nabavom novih teretnih prekooceanskih i putničkih parobroda sagrađenih u britanskim brodogradilištima, polovnih brodova na svjetskom pomorskom tržištu kao i kupnjom dionica brodova u drugim jugoslavenskim parobrodarskim društvima. Godine 1939. društvo je posjedovalo 11 brodova duge plovidbe i 14 brodova obalne plovidbe. Dva teretna parobroda duge plovidbe nosila su ime Federiko Glavić.
Galeković, Đuro (Zagreb, 3. IV. 1902 – Zagreb, 21. II. 1986), brodograđevni inženjer.
Diplomirao je 1936. na brodograđevnom odjelu Tehničkoga fakulteta (→ Fakultet strojarstva i brodogradnje) u Zagrebu. Radio je u arsenalu u Tivtu od 1928. i plovio kao treći časnik stroja na brodovima duge plovidbe (1930–31). Bio je nastavnik na Državnoj pomorsko-trgovačkoj akademiji u Bakru (1938–43). Priključio se partizanima 1943., od 1944. djelovao je u Tehničkom odjeljenju ZAVNOH-a. Bio je šef kabineta u Ministarstvu industrije FNRJ od 1945. te viši referent → Centralne uprave brodogradnje u Beogradu 1951. Godine 1948. sudjelovao je u osnivanju → Brodarskog instituta u Zagrebu, u kojem je radio (1952–66) kao viši stručni suradnik, načelnik izdavačkog odjela te glavni i odgovorni urednik časopisa Brodogradnja. Preuzeo je i vođenje institutske stručne dokumentacije, knjižnice, tiskare i fotolaboratorija, te izradio idejne projekte za dva putnička obalna broda i projekt školskoga jedrenjaka. Umirovljen je 1967.
Fancev, Mladen (Karlovac, 3. V. 1925 – Zagreb, 19. IV. 1987), brodograđevni inženjer, stručnjak za brodsku hidrodinamiku.
Na brodograđevnom odjelu Tehničkoga fakulteta (→ Fakultet strojarstva i brodogradnje; FSB) u Zagrebu diplomirao je 1954. te doktorirao 1974. disertacijom Hidrodinamička konstrukcija oblika brodskog trupa minimalnog otpora valova (mentor → S. Šilović). Specijalizirao se iz područja istraživanja gibanja brodova na valovima na sveučilištu Stevens Institute of Technology u Hobokenu, SAD (1961). Od 1954. radio je u Brodarskom naučnom institutu (→ Brodarski institut) u Zagrebu, gdje je bio načelnik Odjela za ispitivanje brodova (1961), za višega znanstvenog suradnika izabran je 1966. Bio je predsjednik prvoga Naučnog vijeća Instituta (1969–72) te voditelj istraživačkih timova za teorijska i eksperimentalna istraživanja (1972–77). Godine 1977. prešao je na FSB kao izvanredni profesor, a redovitim profesorom postao je 1981. Predavao je kolegije Hidromehanika i Mehanika fluida. Od 1977. bio je voditelj Katedre za hidrodinamiku; utemeljio je hidrodinamički laboratorij. Predavao je i na Višoj tehničkoj školi u Zagrebu (1966–70).
Znanstveno se bavio problemima otpora valova i optimiziranjem oblika trupa broda (brodske forme), proračunavanjem značajki ljuljanja broda, projektirao je pasivne tankove za stabilizaciju ljuljanja brodova, razvijao proračunske postupke za potencijalno strujanje oko rotacijski simetričnih tijela, analizirao gibanja zaronjene posude izložene utjecaju valova te unapređivao numeričke metode koje su se primjenjivale u brodskoj hidrodinamici. Autor je knjige Problemi otpora i propulzije brodova (s A. Sentićem, 1956). Bio je suradnik Tehničke enciklopedije LZ-a i Vojne enciklopedije Vojnoizdavačkog zavoda. Za znanstveni prinos u području hidrodinamike dobio je Nagradu »Nikola Tesla« (1978).
Brlek, Veljko (Zagreb, 26. VIII. 1919 – Zagreb, 10. II. 1996), strojarski inženjer, termodinamičar i termotehničar.
Diplomirao je 1943. na Strojarskom odsjeku Tehničkoga fakulteta u Zagrebu (→ Fakultet strojarstva i brodogradnje), gdje je doktorirao 1972. disertacijom Ocjena valjanosti lijevih kružnih procesa u novom es-sustavu (mentor → M. Viličić). Na tom je fakultetu bio asistent u Zavodu za toplinu i hlađenje od 1946., redoviti profesor od 1970.; umirovljen je 1989. Obnašao je dužnosti prodekana (1970–72) i dekana (1972–74). Predavao je kolegije Kompresori, Termodinamika, Termotehnika, Tehnika hlađenja, Toplinski procesi i uređaji, Nauka o toplini. Znanstveno se bavio termokompresijskim sustavima i tehnikom hlađenja. Projektirao je više rashladnih postrojenja, toplinskih uređaja i aparata u prehrambenoj i kemijskoj industriji. Od 1976. radio je na projektu novih tipova velikih rashladnih kompresora te na regulaciji i automatizaciji rashladnih postrojenja. Dobitnik je Nagrade »Nikola Tesla« 1967.
Glavan, Boris (Kostrena, 8. IV. 1923 – Rijeka, 21. II. 2012), ekonomist, stručnjak za ekonomiku brodarstva.
Završio je studij ekonomije 1946. na Ekonomsko-komercijalnoj visokoj školi u Zagrebu, 1957. Višu pomorsku školu u Rijeci i doktorirao 1975. disertacijom Razvoj linijskog brodarstva i ekonomska politika na Ekonomskom fakultetu u Zagrebu. Radio je u Glavnoj upravi brodogradnje Ministarstva pomorstva, Centralnoj upravi brodogradnje i Generalnoj direkciji industrije brodskih strojeva u Rijeci (1946–47), plovio na trgovačkim brodovima riječke Jugoslavenske linijske plovidbe (Jugolinije) kao časnik palube 1952–62. i kao zapovjednik do 1970. te obnašao dužnosti na upravnim položajima do 1982. Na Pomorskom fakultetu u Rijeci radio je od 1985. u zvanju redovitog profesora te predavao kolegij Ekonomika brodarstva; umirovljen je 1993. Iz područja ekonomije i tehnologije pomorskog prometa pisao je knjige, udžbenike, članke i rasprave u časopisima i zbornicima. Autor je knjiga Linijsko brodarstvo (1981), Pomorski brodar (Organizacija i poslovanje) (1984), Ekonomika morskog brodarstva (1992). Bio je suradnik Pomorske enciklopedije i Pomorskoga leksikona LZ-a.
Gamulin, Antun (Novi Sad, 9. VI. 1931 – Zagreb, 4. VI. 1998), brodograđevni inženjer, stručnjak za brodsku hidrodinamiku.
Na brodograđevnom odjelu Tehničkoga fakulteta (→ Fakultet strojarstva i brodogradnje; FSB) u Zagrebu, diplomirao je 1956., doktorirao 1990. disertacijom Hidrodinamika i osnivanje poludeplasmanskog broda (čamca) (mentor → M. Fancev). Nakon diplome bio je zaposlen u Brodarskom naučnom institutu u Zagrebu (→ Brodarski institut), gdje je bio načelnik odsjeka za otpor broda, odjela za otpor i propulziju i odjela za brodsku hidrodinamiku (1956–70), zamjenik načelnika sektora za trgovačku brodogradnju od 1986. te predstojnik odjela za otpor i propulziju od 1991. Od 1987. predavao je kao vanjski suradnik kolegije Hidrodinamika broda te Otpor i propulzija broda na FSB-u u Zagrebu.
Bavio se izradbom i bazenskim ispitivanjem brodskih modela. Istraživao je forme punih i velikih brodova serije Zagreb, bavio se optimiranjem oblika poludeplasmanskih brodova serije Sklad te osnivanjem forme, ispitivanjem i analizom hidrodinamičkih značajki brodova tipa Berge Istra. Proučavao je brodove velike širine i maloga gaza serije Jelsa te vrlo brze male brodove i katamarane prikladne za plovidbu Jadranskim morem. Autor je knjige Correlation of Model Resistance and Propulsion Tests in Towing Tanks of Brodarski institut (s I. Antunovićem, 1969). Bio je suradnik Pomorske enciklopedije i Pomorskoga leksikona LZ-a. Za hidrodinamičko rješenje forme trupa brzih ophodnih brodova klase Mirna dobio je Nagradu »Nikola Tesla« 1991. Bavio se veslanjem i bio je državni omladinski prvak u osmercu 1948. i seniorski prvak u četvercu bez kormilara 1954.
inženjerstvo površina, znanstvena disciplina i dio → proizvodnoga strojarstva koji se bavi modificiranjem i prevlačenjem površinskih dijelova konstrukcijskih elemenata i alata od metala, slitina, tehničke keramike, polimera i kompozita radi poboljšavanja njihovih eksploatacijskih svojstava. Postupcimamodificiranja površinski sloj nastaje ispod obrađivane površine, a postupcima prevlačenja na obrađivanoj površini. Danas se primjenjuje velik broj različitih površinskih postupaka obradbe materijala koji se mogu podijeliti u nekoliko skupina: toplinsko-kemijski (tradicionalni) postupci, postupci u ioniziranome plinu (plazmi), postupci taloženja iz parne faze, postupci elektrolitskoga nanošenja (→ galvanotehnika), postupci dobivanja karbidnih slojeva u solnoj ili fluidiziranoj kupki te kratkotrajni postupci visoke gustoće energije. Mogu se proizvesti površinski slojevi velike tvrdoće, čvrstoće, otpornosti na tlak i dinamičke izdržljivosti te velike otpornosti na djelovanje različitih mehanizama trošenja i tipova korozije, kao i oksidacije pri visokim temperaturama. Inženjerstvo površina nalazi primjenu u automobilskoj, svemirskoj, vojnoj, elektroničkoj, biomedicinskoj, tekstilnoj, naftnoj, petrokemijskoj industriji i dr.
Obradba površina, poglavito metalnih dijelova, ima razmjerno dugu povijest. Već se 1840. primjenjivalo elektroplatiranje srebrom, a od 1916. i niklom, za zaštitu čelika od korozije. Od 1946. slojevi nikla primjenjuju se i za povećanje otpornosti na trošenje. Inženjerstvo površina se kao interdisciplinarno područje počelo razvijati početkom 1980-ih, čemu su znatno pridonijeli velik broj inovativnih toplinsko-površinskih postupaka, nagli razvoj suvremenih metoda i opreme za ispitivanje površinskih slojeva te spoznaja o tome kako degradacija strojnih dijelova i komponenti polazi isključivo ili najčešće od površine (trošenje, korozija, umor materijala).
U nedostatku primjerenoga specijalističkog obrazovanja i opreme, inženjerstvo površina u Hrvatskoj bilo je tijekom povijesti ograničeno na neke tradicionalne postupke (cementiranje, nitriranje). Godine 2015. dovršen je projekt ARISE–Napredna istraživanja, inovacije i transfer tehnologije u inženjerstvu površina čime je razvijena infrastruktura u području istraživanja i primjene tehnnologije plazmom potpomognutoga kemijskog prevlačenja iz parne faze. Nositelj projekta bio je Fakultet strojarstva i brodogradnje u Zagrebu (voditelj projekta → Franjo Cajner) u suradnji sa Strojarskim fakultetom u Slavonskome Brodu, Tehničkim fakultetom u Rijeci i Institutom za metale i kovinske tehnologije u Ljubljani, te stručnjacima iz poduzeća Končar Alati, Elektro-kontakt i Lipovica. Time je Hrvatska ostvarila značajan znanstveni i gospodarski napredak u području inženjerstva površina.
Nastava
Iako je proučavanje svojstava površinskih slojeva materijala, poglavito metala, vezano uz kolegije koji se bave toplinskom obradbom, skupina izbornih kolegija pod nazivom Inženjerstvo površina uvedena je tek 1990. na proizvodnome smjeru Fakulteta strojarstva i brodogradnje u Zagrebu. Nastava i ispitivanja se danas odvijaju u Laboratoriju za toplinsku obradu (osnivač → Božidar Liščić) i na Katedri za toplinsku obradu i inženjerstvo površina Zavoda za materijale. Na Strojarskome fakultetu u Slavonskome Brodu nastavu je provodila Katedra za materijale i toplinsku obradu (osnivač → Dragomir Krumes), a rad danas nastavlja Katedra za tribologiju i inženjerstvo površina Zavoda za inženjerstvo materijala. Nastava se također odvija u Zavodu za materijale Tehničkoga fakulteta u Rijeci, kojega je predstojnik i voditelj Laboratorija za toplinsku obradu i inženjerstvo površina → Božo Smoljan, u Zavodu za inženjerstvo površina polimernih materijala Fakulteta kemijskog inženjerstva i tehnologije u Zagrebu i na drugim visokim učilištima.
Stručna i znanstvena publicistika
Razvoj stručne i znanstvene publicistike vezan je uz zastupljenost inženjerstva površina kao struke u gospodarstvu i visokoškolskoj nastavi. Osim mnogobrojnih radova objavljenih u periodici, važnija djela koja se bave isključivo ovom problematikom su: Osnove površinske zaštite (I. Esih, 2003−10), Postupci modificiranja i prevlačenja površina (T. Filetin, K. Grilec, 2004), Površinska obradba materijala (M. Gojić, 2010).
Tehnički vjesnik, znanstveno-stručni časopis koji obrađuje teme vezane uz strojarstvo, elektrotehniku i građevinarstvo, a od 1994. izlazi različitim ritmom, danas šest puta na godinu. Od osnutka do 2014. podnaslov časopisa je glasio Znanstveno-stručni časopis tehničkih fakulteta Sveučilišta u Osijeku, a od 2014. do danas glasi Znanstveno-stručni časopis tehničkih fakulteta Sveušilišta Josipa Jurja Strossmayera u Osijeku. Od početka izdavanja, naslov i podnaslov dolazili su i u engleskome prijevodu. Suizdavači časopisa su Elektrotehnički fakultet u Osijeku, Građevinski i arhitektonski fakultet Osijek te Strojarski fakultet u Slavonskome Brodu.
Naslovnica znanstveno-stručnog časopisa Tehnički vjesnik, 2017.
Časopis je u početku izlazio četiri puta na godinu, a od 2011. izlazi današnjim ritmom. U 2017. godini osim redovitih brojeva objavljena su i dva dodatka (suplementa). Izdaje se u tiskanom i djelomično u elektroničkom obliku, a radovi se objavljuju na hrvatskom i engleskom jeziku. Autori su iz Europe, SAD-a i Kanade, a časopis ima i međunarodni uređivački savjet. Indeksiran je u više od deset međunarodnih baza podataka, od 2006. dostupan je na portalu znanstvenih časopisa RH, a određuje mu se i faktor odjeka.
Strojarstvo, znanstveni časopis za teoriju i praksu u strojarstvu, a koji je izlazio od 1959. do 2013. Od 1959. podnaslov mu je bio Časopis Društva strojarskih inženjera i tehničara Hrvatske, od 1962. Časopis Saveza strojarskih inženjera i tehničara Hrvatske, od 1964. dopunjen je riječima i Strojarsko-brodograđevnoga fakulteta i Visoke tehničke škole u Zagrebu, od 1968. Časopis Saveza strojarskih i brodograđevnih inženjera i tehničara Hrvatske i Fakulteta strojarstva i brodogradnje Sveučilišta u Zagrebu, od 1972. Časopis za teoriju i praksu u strojarstvu: glasilo Saveza strojarskih i brodograđevnih inženjera i tehničara Hrvatske, Fakulteta strojarskih i brodograđevnih nauka, industrije i institucija, a od 1984. Časopis za teoriju i praksu u strojarstvu (s usporednim podnaslovima na engleskom, njemačkom i slovačkom jeziku).
Časopis je počelo izdavati Društvo strojarskih inženjera i tehničara Hrvatske, a nastavili su pravni sljednici Društva, Savez strojarskih inženjera i tehničara Hrvatske (1962–67), Savez društava strojarskih i brodograđevnih inženjera i tehničara Hrvatske (1968–71), Savez društava strojarskih i brodograđevnih inženjera i tehničara Hrvatske (1972–93), a od 1994. → Hrvatski strojarski i brodograđevni inženjerski savez.
U početku je izlazio jednom mjesečno (1959–71), a poslije dvomjesečno (od 1972). Objavljivao je radove iz područja tehničkih znanosti (polja brodogradnja, metalurgija, strojarstvo, zrakoplovstvo, raketna i svemirska tehnika) te temeljnih i interdisciplinarnih tehničkih znanosti na hrvatskom, engleskom i njemačkom jeziku (posljednjih se nekoliko godina poticalo objavljivanje radova na engleskom jeziku). Od 1974., kao drugi po redu časopis u SFRJ, uvršten je u međunarodnu bazu podataka Current Contents: Engineering, Technology and Applied Sciences, indeksiran je u više od deset međunarodnih baza podataka, a od 2008. dostupan je i na portalu znanstvenih časopisa RH.
Brodogradnja, međunarodni znanstveni časopis za teoriju i praksu brodogradnje, u izdanju Fakulteta strojarstva i brodogradnje iz Zagreba. Časopis je 1950. pokrenuo → Stanko Šilović, pomoćnik načelnika → Centralne uprave brodogradnje FNRJ, koja je u poslijeratnim godinama vodila ambiciozan program obnove i razvoja brodogradnje i brodograđevnih znanosti. Prvih pet brojeva časopisa posvećenog praćenju svjetskih dostignuća i promicanju domaćih ostvarenja objavljeno je u Beogradu. Od 1951. časopis je izlazio u Zagrebu, vodećem središtu brodograđevne znanosti i visokoga školstva u zemlji. Isprva ga je izdavala Centralna uprava brodogradnje, ubrzo je izdavanje 1951−67. preuzeo Brodarski naučni institut (→ Brodarski institut), 1967−80. izlazio je samostalno, od 1981. do 1991. kao glasilo poduzeća Jadranbrod (→ Hrvatska brodogradnja – Jadranbrod), 1992−2013. izdavač je ponovno bio Brodarski institut, a od 2013. izlazi četiri puta godišnje u mrežnome izdanju → Fakulteta strojarstva i brodogradnje u Zagrebu.
Časopis je posvećen istraživanjima u području teorijske i eksperimentalne brodogradnje, problemima pomorstva i pomorskim tehnologijama. Cilj mu je integrirati interese u brodogradnji, pomorskom inženjerstvu, pomorstvu, unutarnjoj plovidbi, intermodalnom transportu, kao i zaštiti okoliša, sveukupnoj sigurnosti, hidrokinetičkim obnovljivim izvorima energije vjetra i valova te održivom razvoju prometa na morima, oceanima i drugim plovnim putovima. U razdoblju 1992−2013. časopis je dosegnuo najvišu razinu i prepoznatljivost u zemlji i svijetu. Redovite su mu rubrike bile Aktualnosti i prikazi s novostima iz domaće brodogradnje, Mozaik s prilozima iz svjetske brodogradnje, pomorstva i srodnih djelatnosti a promicala se i hrvatska brodograđevna baština. Danas u časopisu znanstvene radove objavljuju autori iz cijeloga svijeta na engleskom ili na hrvatskom i engleskom jeziku, a indeksiran je u vodećim međunarodnim bazama podataka.
lokomobil, prijenosno parno postrojenje koje je nekoć služilo za pogon radnih strojeva. Sastojao se od parnoga kotla i stapnoga parnog stroja s velikom remenicom, s koje se preko širokoga remena pogonska sila prenosila na gonjeni stroj. Obično je bio na okviru s kotačima kako bi ga se po potrebi životinjskom vučom moglo odvući na željeno mjesto, a postojali su i polustacionarni lokomobili bez podvozja. Isprva se rabio na poljoprivrednim imanjima za pogon vršilica i vuču tzv. parnih plugova (užetom bi ih naizmjence vukli lokomobili postavljeni na krajevima oranice), a ubrzo i za pogon pila u pilanama, crpki u rudnicima i električnih generatora. Kadšto se lokomobil rabio samo za proizvodnju pare, npr. za parenje drva. Prvi su lokomobili sagrađeni u Engleskoj 1810-ih.
Lokomobil proizveden u češkoj tvornici Umrath & Comp., 1909., Tehnički muzej Nikola Tesla, Zagreb
U Hrvatskoj su se lokomobili javili početkom druge polovice XIX. st., ubrzo nakon stacionarnih → parnih strojeva. Na beljskom je posjedu 1858. u pogon stavljena engleska parna vršilica od 8 KS (6 kW), samo šest godina nakon prvoga takvog stroja u Ugarskoj. Na gospodarskoj Prvoj izložbi dalmatinsko-hrvatsko-slavonskoj 1864. u Zagrebu među izlošcima strojeva isticao se lokomobil »na osam konjskih silah«. U to doba lokomobili su se već rabili na poljoprivrednim gospodarstvima u Daruvaru, Virovitici, Našicama, Valpovu te u Donjem i Gornjem Miholjcu. Sve do najšire uporabe motora s unutarnjim izgaranjem sredinom XX st. lokomobili su se rabili za različite namjene, a osim u mehanizaciji poljoprivrede, osobito važnu ulogu imali su u elektrifikaciji naselja i industrijskih pogona.
Godine 1883. poduzeće Marchesi Piero iz Vodnjana prvo se koristilo parnim lokomobilom za pogon generatora istosmjerne struje za vlastite industrijske potrebe i rasvjetu. Godine 1889. ugradilo je i drugi lokomobil te počelo distribuirati električnu energiju za rasvjetu ulica i lokala. Prva veća primjena električne rasvjete u Zagrebu također se odvijala s pomoću lokomobila, kojim je na Gospodarskoj izložbi 1891. gonjen generator iz kojega se strujom napajalo 30 električnih svjetiljaka. Na Brijunima se 1898. za gospodarske potrebe rabila električna energija iz električne centrale s lokomobilnim parnim strojem od 25 KS (18,7 kW) i generatorom istosmjerne struje, napona 110 V.
Danas je u Hrvatskoj nekoliko lokomobila očuvano kao muzejski izlošci, dok je polustacionarni lokomobil proizveden u poljskoj tvornici Güttler & Co. 1938., a instaliran u Brinju 1940. za pogon pilane, mlina, pokretanje generatora te za proizvodnju pare za parenje bukovine, zaštićen kao kulturno dobro RH.
Justinijanović, Juraj (Stari Grad, 8. III. 1895 – Zagreb, 26. VII. 1965), matematičar, stručnjak za nacrtnu geometriju.
Matematiku i nacrtnu geometriju studirao je na filozofskim fakultetima u Grazu, Beogradu i Zagrebu, gdje je na Tehničkoj visokoj školi i diplomirao 1921. te doktorirao 1924. disertacijom Određivanje krivulja drugoga stepena s obzirom na imaginarne odredbene dijelove, a uz pripomoć prostornih relacija. Bio je asistent pri Katedri za nacrtnu geometriju na Tehničkoj visokoj školi u Zagrebu (1919–21), gimnazijski profesor u Splitu (1921–26), profesor nacrtne geometrije i više matematike na Pomorskoj vojnoj akademiji u Dubrovniku (1926–41) te profesor na Višoj pedagoškoj školi u Zagrebu (1942–52). Od 1952. radio je na Tehničkome fakultetu (→ Fakultet strojarstva i brodogradnje) u Zagrebu, od 1956. kao redoviti profesor. Predavao je i u Geometrijskom zavodu Prirodoslovno-matematičkoga fakulteta (1948–60). Bavio se nacrtnom geometrijom, posebice stereografskom projekcijom s pomoću koje je riješio neke probleme krivulja drugoga stupnja i probleme u kristalografskoj geometriji. Autor je knjiga Sferna trigonometrija (1956) i Nacrtna geometrija I–III (1960).
Hribar, Josip (Zagreb, 11. IX. 1907 – Zagreb, 25. V. 1993), strojarski inženjer, stručnjak iz područja obradbe materijala.
Studij strojarstva započeo je 1926. na Visokoj tehničkoj školi u Berlinu (TH Berlin) te nastavio na Tehničkome fakultetu u Zagrebu (→ Fakultet strojarstva i brodogradnje), gdje je diplomirao 1933. i doktorirao 1944. disertacijom Problemi bujanja i stezanja drveta. Ostao je na Fakultetu te postao asistent (1933–46) pri Zavodu za mehaničku tehnologiju. Od 1947. predavao je kolegije Mehanička tehnologija te Drvo i nemetali, redoviti profesor postao je 1963. te je predavao kolegije Obrada metala, Plastična obrada i Tehnologija drveta; umirovljen je 1977. Bio je dugogodišnji predstojnik Zavoda za obradu metala i Zavoda za drvo i nemetale te predstojnik Katedre za plastičnu obradu i Katedre za drvo i nemetale. Jedan je od osnivača nastave strojarstva i brodogradnje u Splitu. Surađivao je u Tehničkoj enciklopediji i Pomorskoj enciklopediji LZ-a. Autor je knjiga Obrada metala. Dio 1 (1962) i Plastična obrada metala (1975). Dobio je Nagradu »Nikola Tesla« 1970.
Horvat, Oto (Virovitica, 6. III. 1909 – Zagreb, 7. XII. 1978), strojarski inženjer, stručnjak za proizvodno strojarstvo.
Diplomirao je 1932. na strojarskom odjelu Tehničkoga fakulteta u Zagrebu. Među ostalim, radio je u više tvornica i ustanova u Zagrebu, Velikom Bečkereku (danas Zrenjanin), Osijeku, Novome Sadu, te bio ravnatelj Tehničke škole u Zagrebu. Sudjelovao je u izgradnji tvornica u zemlji i inozemstvu. Autor je nekoliko patenata za kotlove za centralno grijanje i za dezoksidaciju bakra. Napisao je udžbenike Mehanička tehnologija I–III (1942), Mala mehanička tehnologija (1949) i Proizvodnja žice i užadi (1957), koji su doživjeli mnogobrojna izdanja i bili temelj naobrazbe naraštajima stručnjaka iz toga područja.
Horvat, Dragutin (Bosanski Brod, 15. X. 1906 – Zagreb, 10. XII. 1994), strojarski inženjer, stručnjak za hidromehaniku i hidroenergetska postrojenja.
Diplomirao je na strojarskom odjelu Tehničkoga fakulteta u Zagrebu (1931). Bio je ravnatelj električne centrale i vodovoda u Bosanskome Brodu (1934–40), a potom asistent i honorarni nastavnik na Tehničkome fakultetu u Zagrebu (1940). Iste se godine specijalizirao za konstrukciju vodnih turbina i crpka u budimpeštanskoj tvornici Ganz. Na Tehničkome fakultetu stalno je zaposlen 1943., kao redoviti profesor od 1952; umirovljen je 1977. Predavao je kolegije Hidromehanika i Hidraulični strojevi. Bio je dekan Strojarsko-brodograđevnoga fakulteta (1957–58).
Sudjelovao je u izgradnji pogona hidroelektrana, konstrukciji turbinskih rotora i hidrauličnih postrojenja, izradbi studija i elaborata o iskoristivosti hidroenergetskih izvora za pojedine hidroelektrane. Za staru HE Jajce konstruirao je nove turbinske rotore, u novoj HE Mariborski otok uklonio je smetnje u regulacijskom sustavu, za Željezaru Zenica predložio je uporabu zračnih kotlova na crpnom postrojenju, za novu HE Split izradio je studiju kojom je razjasnio fenomen ritmičkoga kolebanja tlaka vode, za poduzeće Monter u Zagrebu izradio je studiju o hidrauličnim udarima, za crpnu postaju u Rijeci izradio je elaborat kojim je određena potrebna dubina podmorskoga crpnog voda rashladne vode za termoelektranu, a izradio je i studije za hidrocentrale Peruča i Rama te crpne postaje Brač i Kraljevac. Autor je knjiga Hidromehanika I i II(1949) i Vodne turbine(1955). Dobio je Nagradu za životno djelo (1971).
Heim, Alfred (Zagreb, 20. X. 1899 – Zagreb, 5. XII. 1982), strojarski inženjer, konstruktor finomehaničkih strojeva.
Studirao je na strojarskim odjelima visokih tehničkih škola u Budimpešti, Pragu i Beču, gdje je diplomirao strojarstvo 1923. Radio je u ložionici te kao voditelj u radionicama Državnih željeznica u Zagrebu (1925–39), gdje je osnovao Odjel za studije i ekonomiju rada (konstrukcijski ured, prototipna radionica i laboratorij za mehanička, metalografska i kemijska ispitivanja). Sudjelovao je u projektiranju nove željezničke radionice u Kraljevu (1940). Bio je honorarni nastavnik (1941) te izvanredni profesor (1946) strojarskog odjela Tehničkoga fakulteta (→ Fakultet strojarstva i brodogradnje) u Zagrebu gdje je predavao kolegij Elementi strojeva; umirovljen je 1971. Razvio je laboratorij za preciznu mehaniku te unaprijedio laboratorij za ispitivanje toplinskih svojstava građevinskih i konstrukcijskih materijala. Bavio se projektiranjem i konstruiranjem u području strojarstva, osobito finomehanike. Surađivao je s poduzećima Ghetaldus (izradba fotoaparata i brušenje leća), IKOM (razvoj automatskih električnih satova), ZET i Dalekovod. Konstruirao je instrument za snimanje krvnih žila (angiograf).
parni stroj, toplinski stroj koji energiju vodene pare ekspanzijom pretvara u mehanički rad. Po konstrukcijskoj izvedbi pripada stapnim strojevima, a u širem smislu obuhvaća i sve strojeve pogonjene energijom vodene pare (→ turbina).
Svojstva i djelovanje vodene pare bili su poznati već u starome vijeku; Heron Aleksandrijski konstruirao je u I. st. pr. Kr. različite uređaje koje je pokretala para. Prve uporabljive parne strojeve konstruirali su engleski inženjeri Thomas Savery 1698. i Thomas Newcomen 1712., a prvi parni stroj nalik suvremenima izradio je 1765. James Watt, koji je s Matthewom Boultonom 1782. osnovao prvu tvornicu parnih strojeva. Robert Fulton je 1807. uporabio parni stroj za pogon prvoga komercijalnog parobroda, a George Stephenson 1814. za pogon prve uporabljive parne lokomotive. Primjena parnoga stroja pokrenula je snažan napredak tehnike te donijela korjenite promjene u način proizvodnje i prijevoza pa ga se općenito smatra pokretačem industrijske revolucije. Danas su parne turbine i motori s unutarnjim izgaranjem zamijenili parne strojeve, ali se istražuje njihova uporaba za iskorištavanje alternativnih energetskih izvora (npr. biomase) u području malih strojeva većih izlaznih snaga.
Prvi parni stroj u Hrvatskoj
Parni stroj uvodi se u proizvodne pogone ponajprije kao nadomjestak za vodni pogon. Zato se javlja ondje gdje nema vode, nema je dovoljno ili je prilaz vodi povezan s velikim troškovima. Prvi parni stroj u Hrvatskoj, ujedno i prvi takav stroj u jugoistočnoj Europi, instaliran je 1833. u tvornici Smith & Meynier → Tvornici papira Rijeka. Snaga mu je bila 18 KS (13,4 kW). Do 1838. tvornica je raspolagala čak trima parnim strojevima, a u drugoj polovici XIX. st. s pet takvih strojeva. Unatoč tomu, riječka je tvornica svoje velike potrebe za pogonskom snagom primarno zadovoljavala iz vodne energije. Isprva su strojeve pokretali vodenički kotači snage 300 KS (223,5 kW), nakon poplave 1852. zamijenjeni su vodnim turbinama snage 600 KS (447 kW), a nedugo potom njihova je snaga povećana na 1200 KS (894 kW). Parni strojevi Tvornice papira Rijeka utrli su put primjeni toga oblika energije u različitim vidovima proizvodnje u Hrvatskoj, u prehrambenoj industriji i poljoprivredi, pilanama, rudnicima i talionicama te u prometu.
Parni stroj u prehrambenoj industriji i poljoprivredi
Početkom XIX. st. u razvijenim europskim državama počela je primjena parnih strojeva u prehrambenoj industriji i poljoprivrednoj proizvodnji. Prvi paromlin u Engleskoj izgrađen je 1786., u Njemačkoj 1816., Austriji 1836., a parni plug rabi se u Njemačkoj od 1847. Prvi parni stroj u kontinentalnoj Hrvatskoj primijenjen je u šećerani na imanju Ivana Adamovića u Čepinu 1836. Slijedile su primjene u šećerani Janka Draškovića u Rečici kraj Karlovca, u Virovitici (1846) i Čakovcu (1856), gotovo istodobno kao u šećeranama u Ugarskoj. Prvi parni mlin izgrađen je u Rijeci 1845., zatim u Korođu kraj Vukovara 1846., ponovno u Rijeci 1853., Virovitici 1854., Nuštru 1855., Varaždinu 1860., Zagrebu 1862., u Osijeku dva mlina 1864., nešto poslije u Donjem Miholjcu, Cerni, Bjelovaru te paromlin u Senju.
Paromlin u Zagrebu, 1914.
U Virovitici je početkom 1860-ih postojao mlin s tijeskom tjeran parnim strojem u tvornici likera, a u Slavoniji je tada radilo i prvih pet → lokomobila, koji su užetom vukli plugove (parni plugovi) ili gonili vršilice.
Lokomobil, proizveden u češkoj tvornici Umrath & Comp., 1909., Tehnički muzej Nikola Tesla, Zagreb
Do 1864, kada je u Hrvatskoj bilo 39 parnih strojeva s ukupno 696 KS (518,5 kW), polovica njih se rabila na poljoprivrednim gospodarstvima i u tvornicama prehrambenih proizvoda.
Parni stroj u pilanama
Uvođenjem parnoga stroja u pilane znatno je povećan njihov kapacitet i iskorištavanje šuma. Dok su prosječne pilane na vodni pogon imale godišnji proizvodni kapacitet oko 150 m3 piljene građe, prelaskom na parni pogon proizvodnja je dosezala i do 600 m3 na godinu. Posljedica toga bilo je naglo povećanje izvoza građe; oko 1840. u Podravini se izvozilo 3300 m3 bačvarske građe, a 1860. 82 500 m3, dok je izvoz hrastovih dasaka 1850-ih iznosio četiri milijuna komada na godinu, a 1885. povećan je na 50 milijuna komada. Prvi parni stroj uveden je u pilanu obitelji Velasti i Vilhar u Prezidu 1847., a radio je do 1939. Bio je to uspravan, jednocilindrični, sporohodni parni stroj snage 50 KS (37,2 kW). Zadnji ga je vlasnik darovao Muzeju za umjetnost i obrt, a danas se nalazi u → Tehničkom muzeju Nikola Tesla u Zagrebu. Poslije su parnim strojevima opremljene i pilane u Crnome Lugu (1850), Orahovici (1858), Ravnoj Gori (1861) i Nuštru (1864).
Parni stroj u rudarstvu i metalurgiji
Parni je stroj u proizvodnju željeza prvi put uveden u Engleskoj 1790., a u Hrvatskoj su prvi parni strojevi za vađenje rude iz rudnika te za utiskivanje zraka u visoku peć uvedeni u rudnicima željeza i talionicama u Rudama i u Trgovima 1855. Tim se tehnološkim unapređenjima produktivnost rada u Trgovima povećala 58%, a proizvodnja željeza u Rudama povećala se 287%.
Parni stroj u prometu
Uvođenje parnoga stroja za pogon prometnih sredstava veže se uz parobrode i željeznicu. Parobrodi su se najprije javljali na rijekama, gdje se za pogon nisu mogla rabiti jedra. Prvi parobrod na Dunavu bio je Carolina Antona Bernhardta; trup broda izgrađen je u Belju 1816., a parni stroj od 24 KS ugrađen u Beču 1817; redovita parobrodska veza Beč–Budimpešta uspostavljena je 1830., a prvi parobrod s pogonom od 40 KS (29,8 kW) uplovio je u Sisak 1838. Prvi hrvatski parobrod Sloga kupljen je u Beču 1844. za plovidbu Savom, a imao je pogon od 100 KS (74,5 kW).
Na istočnoj obali Jadrana prvi parobrod na redovitoj pruzi Trst–Venecija uveden je 1818. Prvi morski parobrod izgrađen u našim brodogradilištima bio je MarijaAnna, snage 120 KS (89,5 kW). Izgrađen je u Kraljevici 1936. kao prvi parobrod austrijske ratne mornarice; ujedno je bio i prvi parobrod koji je uplovio u riječku luku. Prvi je parobrod registriran u Rijeci kao matičnoj luci tek 1871. Hrvat je bio prvi parobrod izgrađen za domaćega naručitelja. Izgradila ga je riječka tvornica Stabilimento tecnico fiumano 1872 (→ Torpedo) za Prvo hrvatsko pomorsko parobrodarsko društvo iz Senja. Za taj je parobrod ondje proizveden i pogonski parni stroj od 130 KS (97 kW). Ta je tvornica, također za domaćega naručitelja, izgradila i parobrode Vinodol,Union i Liburno. (→ parobrod)
Brodski parni stroj, 1870.,Tehnički muzej Nikola Tesla, Zagreb
Tvornica Stabilimento tecnico fiumano gradila je velike parne strojeve od sredine 1850-ih, uglavnom za ratne brodove austrijske mornarice. Oni su isprva dosezali snagu od 180 do 280 KS (134,3 do 208,9 kW), a nakon desetak godina gradili su se strojevi i od 800 KS (596,8 kW). Parni strojevi proizvedeni u toj tvornici pokretali su austrijske ratne brodove u Viškoj bitki 1866., a dio se zasluga za pobjedu nad moćnijom talijanskom flotom pripisuje upravo odlikama riječkih pogonskih strojeva. Prvi parni stroj u radionicama riječkog brodogradilišta inženjera Lazarusa (→ Brodogradilište Viktor Lenac) proizveden je 1902.
Parne lokomotive prometuju austrijskim željezničkim prugama od 1838., a u Hrvatskoj od 1860. Pruga Zidani Most–Zagreb–Sisak izgrađena je 1862., a Rijeka je dobila željeznicu 1873. U Hrvatskoj su u razdoblju od izgradnje prvih kilometara željezničkih pruga pa sve do 1988. prometovale 64 serije parnih lokomotiva. Isprva su se proizvodile u Austriji, potom u Mađarskoj, a od 1918. i u Njemačkoj. Prva parna lokomotiva u Hrvatskoj proizvedena je 1926. u ondašnjoj Prvoj jugoslavenskoj tvornici vagona, strojeva i mostova Brod na Savi (→ Đuro Đaković Grupa), kao pojedinačni primjerak za pruge uskoga kolosijeka. Serijska proizvodnja lokomotiva započela je u istoj tvornici 1937., konstrukcijom lokomotiva za pruge normalnoga kolosijeka. Prva od tih lokomotiva nazvana je Sava. Tvornica je do 1964., kada je prekinuta proizvodnja parnih lokomotiva, proizvela velik broj takvih lokomotiva u više uspješnih serija. Parna se vuča na željeznicama održala do 1960-ih, od kada se postupno zamjenjivala električnim i dizelskim lokomotivama, a posljednja je parna lokomotiva povučena iz uporabe 1988. (→ željeznica; lokomotiva)
Parna lokomotiva Sava, proizvedena u tvornici Prva jugoslavenska tvornica vagona, strojeva i mostova Brod na Savi 1939., Hrvatski željeznički muzej, Zagreb
Serijska proizvodnja parnih lokomotiva u tvornici Đuro Đaković 1960-ih
Prvi parni strojevi u Hrvatskoj (izvor: I. Karaman)
Teorijske i praktične osnove gradnje parnih strojeva u sklopu visokoškolske nastave izučavaju se od osnutka → Mornaričke akademije u Rijeci 1857., gdje se 1866–1917. kontinuirano održavao četverogodišnji studij tehničkih disciplina. Istodobno je u Puli djelovao Mornaričko-tehnički odbor s → Mornaričkom knjižnicom, koji je zapošljavao pedesetak inženjera brodograđevne, strojarske i elektrotehničke struke. Početkom 1880-ih na Nautičkoj školi u Bakru predavao se predmet Nauk o parostroju, kojega je 1882. predavao Andrija Mohorovičić. Parni strojevi proučavali su se i u prvim godinama rada Tehničke visoke škole u Zagrebu (od 1926. Tehnički fakultet). Tako je šk. god. 1922–23. u VII. semestru → Josip Miler držao studentima strojarsko-inženjerskog odjela kolegij Gradnja parnih strojeva, s opsegom četiri sata predavanja i šest sati vježbi na tjedan, te u VIII. semestru kolegij Brodski parni strojevi tri sata predavanja na tjedan. Prema predavanjima izdavala su se i skripta. U to su doba školski laboratoriji bili opremljeni s nekoliko parnih strojeva iz donacija. Miler je bio osnivač i dugogodišnji pročelnik (1921–62) Zavoda za tehničku termodinamiku i toplinske strojeve, koji i danas djeluje na Fakultetu strojarstva i brodogradnje u Zagrebu. Znanja o parnim strojevima iz toga su se zavoda prenosila na druge strojarske fakultete u Hrvatskoj.
Ivan Ivana Zagrepčanina(Ivan Ivanović Zagrebčanin, Giovanni delle bombarde, Giovanni di Giovanni di Zagabria) (Zagreb, prva polovica XV. st. − Siena, 1478), ljevač zvona, topova i ukrasnih predmeta.
Sin Ivana Zagrepčanina, koji je 1432. došao u Sienu kao vojni inženjer te u Sieni, Piacenzi i Bologni lijevao zvona, topove i ukrasne predmete. Ivan Ivana Zagrepčanina napustio je Zagreb oko 1460. kao priznati majstor za lijevanje topova i zvona. Njegova ljevačka djelatnost na zagrebačkom području nije poznata. Nastanio se u Bologni te je, izradivši više zvona i lumbarda, dobio 1467. od bolonjskoga poglavarstva svjedodžbu o izvrsnosti u polju umjetnosti ljevarstva. Potom se doselio u Sienu, gdje je 1472. imao ljevaonicu i izlio više lumbarda i jedan dugocijevni top koji je tada bio velika rijetkost. Lijevao je i ukrasne predmete. Pripisuju mu se brončani ciborij u obliku okrugla hrama s kupolom i lanternom iz 1470-ih i sačuvana brončana škropionica položena na ruku koja izlazi iz stupa, ukrašena festonima, koji se čuvaju u sienskoj crkvi Santa Maria di Fontegiusta
Krpan, Dragutin (Bjelovar, 29. XII. 1901 – Zagreb, 16. I. 1994), strojarski inženjer, stručnjak za motore i motorna vozila.
Diplomirao je 1927. na strojarskom odjelu Visoke tehničke škole u Grazu (TH Graz). Potom je radio u zrakoplovstvu i tvornicama motora i automobila u Parizu (Gnome et Rhône, Hispano-Suiza, Lorraine-Dietrich, Renault). Na Tehničkome fakultetu u Zagrebu bio je od 1941. honorarni predavač kolegija Gradnja i tehnologija brzohodnih motora na strojarsko-brodograđevnom odjelu (→ Fakultet strojarstva i brodogradnje). Te godine osnovao je Laboratorij za motorizaciju, koji se poslije razvio u Zavod za lake motore i motorna vozila (danas Zavod za motore i transportna sredstva) te bio njegov prvi predstojnik. Od 1959. bio je redoviti profesor. Uveo je i predavao kolegije Laki motori, Motorna vozila i Propulzioni motori. Bio je starješina strojarsko-brodograđevnog odjela (1952–53. i 1956–57), dekan (1959–60) te prodekan (1960–61) Fakulteta. Pružao je stalnu pomoć domaćoj industriji i gospodarstvu, održavši velik broj javnih predavanja. Osim znanstvenih i stručnih radova objavio je i osam udžbenika te četiri stručne knjige. Autor je djela Popravljanje i održavanje brzohodnih motora (1944), Goriva i maziva motora sa unutarnjim sagorijevanjem (1947), Laki motori, 1–2 (s D. Jerasom, 1961–64), Klipni motori s prednabijanjem (1969). Bio je osnivač Odbora za motore i vozila (→ Hrvatsko društvo za motore i vozila). Dobitnik je Nagrade za životno djelo (1973).
Kreuh, Ladislav (Zidani Most, Slovenija, 5. XI. 1919 – Zagreb, 22. IV. 1981), strojarski inženjer, stručnjak za generatore pare.
Diplomirao je 1943. na strojarskom odsjeku Tehničkoga fakulteta (→ Fakultet strojarstva i brodogradnje; FSB) u Zagrebu te doktorirao 1971. disertacijom Usporedbene metode za određivanje karakterističnih veličina stanja generatora pare u kompleksnom procesu proizvodnje pare (mentor → J. Šretner). Radio je kao konstruktor u Tvornici parnih kotlova u Zagrebu (1945–46), voditelj energane u Jugoslavenskom kombinatu gume i obuće Borovo (1946–51) te konstruktor i projektant energetske opreme i voditelj Projektnog biroa i tehnički direktor tvornice Đuro Đaković u Slavonskom Brodu (1951–66). Od 1961. honorarni je docent, od 1966. docent, od 1976. redoviti profesor FSB-a. Predavao je kolegije Parni kotlovi, Ispitivanja i Termoenergetska postrojenja. Uz redovitu nastavnu aktivnost surađivao je s mnogim gospodarskim organizacijama (Institut Đuro Đaković, Elektroprivreda, NE Krško). Autor je knjige Generatori pare (1978). Dobio je Nagradu »Nikola Tesla« (1981).
Kovač, Branko (Sisak, 26. IX. 1906 – Zagreb, 3. II. 1972), strojarski inženjer i stručnjak za tehničko crtanje.
Studirao je strojarstvo u Pragu te diplomirao 1932. na Tehničkome fakultetu u Zagrebu. Bio je profesor u Državnoj srednjoj tehničkoj školi u Splitu (1932–40) i Zagrebu (1940–46), gdje je potom do 1954. radio u Komisiji za standardizaciju, Odjelu za unapređenje proizvodnje Ministarstva industrije, Glavnoj direkciji metalne industrije i Mašinoprojektu, do 1958. bio je profesor u srednjoj tehničkoj školi, do 1960. pedagoški savjetnik u Zavodu za unapređenje nastave SRH, do 1967. nastavnik Visoke tehničke škole u Zagrebu, gdje je u nastavu uveo kolegij Tehničko crtanje, što ga je kao viši predavač od 1961. predavao na Fakultetu strojarstva i brodogradnje. Uredio je šest knjiga Praktičara (1971–73) te je autor djela Tehničko crtanje (1948), Čitanje tehničkih crteža (1959), Osnove tehničkog crtanja s radnim zadacima (1962), Zadaci iz tehničkog crtanja (1964), Mjere i oznake (1967). Sva djela imala su više izdanja, a knjiga Tehničko crtanje (1957) uvrstila ga je među svjetske autore iz toga područja.
Kotnik, Josip (Plaški, 21. III. 1923 – Rijeka, 20. VIII. 1990), elektrotehnički inženjer i astronautički stručnjak.
Nakon II. svj. rata ostao je u JA u činu mornaričkoga pukovnika. U Zagrebu je diplomirao elektrotehniku 1954. na Tehničkome fakultetu, doktorirao 1965. disertacijom Mikrostrojevi s permanentnim magnetima primijenjeni u specijalnim uređajima na Elektrotehničkome fakultetu te 1970. diplomirao i na Ekonomskome fakultetu. Specijalizirao se u elektrotehničkim poduzećima Siemens (Njemačka) i Metropolitan-Vickers (Velika Britanija) te u njemačkoj ratnoj podmorničkoj luci Kielu (1954–56). Bio je glavni projektant vojne luke Lore u Splitu (1954–57), od 1957. voditelj Odjela dirigiranih projektila u Raketnom institutu u Beogradu te od 1961. voditelj Odjela za podvodna oružja Brodarskoga instituta u Zagrebu. Nakon demobilizacije 1968. bio je voditelj službe za industriju, rudarstvo, građevinarstvo i promet u Privrednoj komori i honorarni nastavnik na Elektrotehničkome fakultetu u Zagrebu. Od 1977. bio je nastavnik na katedri za tehniku svemirskih letova na Tehničkom sveučilištu u Münchenu (TU München).
Bavio se razvojem vojnih uređaja i raketne tehnike te problematikom svemirskih letova, prijenosom informacija putem satelita i dr. Konstruirao je žiroskop pogonjen sinkronim strojem primijenjen u američkome svemirskom programu Apollu. Surađivao je u izgradnji najveće amaterske trostupanjske rakete u svijetu i bio glavni izvršitelj njezina lansiranja 1967. na Fruškoj gori. Popularizirao je znanost i tehniku u radijskim i televizijskim emisijama, posebice astronautiku. Pratio je četiri leta svemirskih brodova Apollo u Cape Canaveralu (SAD) i bio komentator svemirskih letova te izravnoga prijenosa spuštanja na Mjesec 1969. Autor je knjige Čovjek u svemiru (1968).
Kostelić, Aurel (Otočac, 10. I. 1933 – Zagreb, 22. V. 1996), strojarski inženjer, začetnik teorije proizvoda.
Diplomirao je 1960., magistrirao 1973. te doktorirao 1975. disertacijom Studija primarnog procesa uravnotežavanja u izmjenjivača topline (mentor → M. Viličić) na Fakultetu strojarstva i brodogradnje u Zagrebu. Radio je u Tvornici parnih kotlova u Zagrebu (1960–73) kao projektant i pomoćnik direktora razvoja. Od 1973. radio je na Fakultetu, gdje je 1984. izabran u zvanje redovitoga profesora. Kao voditelj Katedre za elemente strojeva i konstrukcije u nastavu je uveo i predavao kolegije Primjena elektroničkih računala, Konstruiranje pomoću računala, Teorija i razvoj proizvoda. Sudjelovao je u osnivanju studija elektrostrojarstva na Sveučilištu u Osijeku.
Područja njegova znanstvenoga rada bila su znanost o toplini, gradnja toplinskih i energetskih uređaja, teorija proizvoda i znanost o konstruiranju. Među prvima u zemlji pokrenuo je razvoj primjene računalne tehnike u strojarstvu, ponajprije u projektiranju i konstruiranju. U međunarodnim znanstvenim krugovima poznat je kao začetnik teorije proizvoda, koju je razvijao kao član međunarodne udruge Workshop-Design-Konstruktion i izdavačkoga vijeća časopisa Journal of Engineering Design. Autor je udžbenika Nauka o toplini (1965). Bio je član HATZ-a te predsjednik više strukovnih udruženja. Dobitnik je Nagrade »Nikola Tesla« (1993).
Kordić, Zdenko (Tihaljina, BiH, 26. V. 1949 – Split, 9. I. 2004), strojarski inženjer, stručnjak za zavarivanje.
Završio je 1972. Strojarski fakultet u Mostaru, magistrirao 1978. na Fakultetu strojarstva i brodogradnje u Zagrebu te doktorirao 1984. disertacijom Optimizacija statičke opteretivosti i dinamičke izdržljivosti tačkasto zavarenih spojeva iznalaženjem optimalnog odnosa između parametara zavarivanja na Strojarskome fakultetu u Mostaru. Radio je na Strojarskome fakultetu od 1973., od 1990. kao redoviti profesor. Bio je prodekan od 1985. te dekan Fakulteta (1987–89), a kao rektor Sveučilišta u Mostaru (1992–99) među najzaslužnijima je za opstanak Sveučilišta i uspostavu visokoškolske nastave na hrvatskome jeziku, jedine izvan RH. Od 1999. radio je na Fakultetu elektrotehnike, strojarstva i brodogradnje u Splitu u zvanju redovitoga profesora, a na Fakultetu strojarstva i brodogradnje u Zagrebu osnovao je i predavao kolegij Helikopteri na studiju zrakoplovstva. Autor je knjiga Elektrootporno zavarivanje (1987), Točkovno uporovno varjenje (s V. Kraljem, 1991) i Sučeljno elektrootporno zavarivanje (1997). Bio je član Znanstvenoga savjeta za promet HAZU-a te izvanredni član HATZ-a (od 1993).
Kopinič, Josip(Kopinić, Jože) (Radoviči pokraj Metlike, Slovenija, 18. II. 1911 ‒ Pula, 24. V. 1997), časnik i gospodarstvenik.
Završio je 1931. Mašinsku podoficirsku školu Kraljevske mornarice u Kumboru te bio mornar na jugoslavenskoj podmornici Nebojša. Te godine pristupio je Komunističkoj partiji Jugoslavije te je 1934. poslan u Moskvu na Komunistički univerzitet nacionalnih manjina Zapada i Međunarodnu lenjinsku školu. Odlukom Kominterne upućen je 1936. u Španjolsku, gdje je na strani Republike vodio brodogradilište u Cartageni, bio pomoćnik načelnika stožera pukovnije, prvi časnik na podmornici (kapetan fregate), a 1938. bio je zamjenik španjolskoga republikanskoga vojnog atašea u Parizu. Tijekom II. svj. rata nastanio se u Zagrebu, gdje se bavio obavještajnim radom (1940−44).
Nakon rata bio je jugoslavenski trgovački ataše u Turskoj (1947−48), pomoćnik ministra prometa u Vladi FNRJ 1950. te dugogodišnji direktor pulskoga brodogradilišta → Uljanik (1951−64), gdje je ubrzao razvoj i modernizaciju proizvodnje u vrlo teškim uvjetima. Uveo je tehnološke novine u gradnju većih brodova potpuno zavarene konstrukcije, unatoč velikim otporima uspio je osnovati Uljanikovu tvornicu brodskih sporohodnih dizelskih motora i tvornicu brodske elektroopreme te ugovoriti gradnju 40 trampera za SSSR. Bio je direktor ljubljanskoga poduzeća Litostroj od 1965. do umirovljenja 1972.
Kopajtić, Sigismund(Copaitich, Kopaitich; Sigismondo, Žiga) (Bakar, 6. IV. 1853 – Rim, 25. IV. 1925), gospodarstvenik, brodar i pomorski kapetan.
Završio je 1873. Nautičku školu u Rijeci. Od 1874. bio je kapetan bakarskih barkova Celestina i Trojednica, suvlasnik barkova Olinka, Sveti Križ i Regolo te se bavio trgovinom i brodarskim poduzetništvom. Godine 1884. s Matom Švrljugom osnovao je jedno od prvih riječkih parobrodarskih društava M. Švrljuga & Co., koje je njegovim zauzimanjem 1891. preraslo u Ugarsko-hrvatsko dioničko pomorsko parobrodarsko društvo za obalnu plovidbu (→ Ungaro-Croata) te bio njegov predsjednik od 1899. Bio je suvlasnik i upravitelj prvih riječkih parobroda slobodne plovidbe 1895., a 1897. i osnivač Ugarsko-hrvatskoga parobrodarskoga društva za slobodnu plovidbu (Ungaro-Croata Libera). Bio je savjetnik za pomorstvo pri ugarskome Ministarstvu prometa, prisjednik Pomorske oblasti u Rijeci, član trgovačkih komora u Rijeci i Zagrebu te predsjednik Banke i štedionice za Primorje i Riječke banke (Banca Fiumana). Nakon I. svj. rata proveo je udruživanje svih društava obalne plovidbe te 1922. postao predsjednikom novoosnovane Jadranske plovidbe (→ Jadrolinija). Za razvoj hrvatskoga parobrodarstva duge plovidbe presudna je bila njegova povezanost s industrijsko-trgovačkim kapitalom, napose u Karlovcu i Zagrebu te onim hrvatski orijentiranim u Rijeci i Hrvatskom primorju. Osobitu je ulogu imala njegova bliskost s pravaškim krugovima te utjecaj u Budimpešti kojim je ograničio prodiranje mađarskoga kapitala u riječka parobrodarska društva. Bio je jedan od najuspješnijih riječkih poduzetnika te je zaslužan za organizaciju i unapređenje bankarstva u Rijeci i Hrvatskom primorju.
Kojić, Branko (Prnjavor, BiH, 23. IX. 1902 – Zagreb, 16. X. 1992), ekonomist i povjesničar pomorstva, prevoditelj.
Završio je pravni studij s doktoratom 1927. u Zagrebu. Radio je kao novinar u Jutarnjem listu,Večeri i Obzoru (1921–41) te bio urednik u agenciji Tanjug (1944–51), za koju je bio posebni dopisnik s osnivačke skupine UN-a u San Franciscu 1945. U Jadranskom institutu JAZU-a (danas Jadranski zavod HAZU) u Zagrebu radio je od 1950., gdje je od 1964. bio znanstveni savjetnik, a od 1958. do umirovljenja 1973. upravitelj. Specijalizirao se za povijest i gospodarstvo pomorstva, značenje Jadranskog mora kao svjetskoga plovnog puta, problematiku jadranskih luka i kontejnerskog prijevoza tereta (ro-ro brodovi). Bio je urednik Međunarodnoga političkog leksikona (1960), urednik struke ekonomika u drugome izdanju Pomorske enciklopedije te suradnik Pomorskoga leksikona LZ-a. S engleskog i njemačkog jezika prevodio je romane te publicistička i putopisna djela. Autor je knjiga Slobodne carinske zone u lukama i pristaništima (1961), Propast brodarstva na jedra u istočnom Jadranu (1968), te Ilustrirana povijest jadranskog pomorstva (s R. Barbalićem, 1975). Aktivno se bavio atletikom, 1922. i 1923. bio je prvak Jugoslavije u trčanju na 400 m.
Diplomirao je 1940. na Tehničkome fakultetu u Zagrebu, gdje je nakon studija radio kao asistent (1940–47). Bio je tehnički direktor brodogradilišta → 3. maj u Rijeci (1947–50) i Vicko Krstulović (→ Brodosplit) u Splitu (1950–65). Na Fakultetu elektrotehnike, strojarstva i brodogradnje u Splitu bio je redoviti profesor (1965–71) te predavao kolegij Nauka o čvrstoći. Bio je generalni direktor brodogradilišta Cantieri Alto Adriatico u talijanskoj Muggi od 1971. do umirovljenja 1975., nakon toga je do 1978. bio savjetnik splitske Jugobanke za područje brodogradnje. Od 1950. do 1971. izradio je pet generalnih projekata modernizacije brodogradnje (Rijeka, Split, Vela Luka, Trogir i Muggia–Trst), a 1983. studiju za razvoj brodograđevne industrije u azijskim zemljama, koju je naručio UN. Prijavio je 1981. patent Konvertibilni brod, novi tip obalnoga putničkoga broda (Patentni glasnik, 1984). Sudjelovao je u državnim gospodarskim izaslanstvima i surađivao s institucijama. Suprevoditelj je knjige Alexandra Karija Projektiranje i troškovi gradnje trgovačkih brodova (1954).
Knežević, Marin (Anaconda, SAD, 2. IX. 1901 – Dubrovnik, 15. IX. 1982), pomorski pedagog i pisac.
Rođen u obitelji privremenih iseljenika iz Obuljena u Rijeci dubrovačkoj. Završio je 1919. nautičku školu u Dubrovniku, te nakon službe na trgovačkim brodovima položio ispite za poručnika trgovačke mornarice 1922. i kapetana duge plovidbe 1926. Započeo je studij matematike i astronomije na Filozofskome fakultetu u Zagrebu, a diplomirao 1935. nebesku mehaniku u Beogradu. Bio je profesor matematike, astronomije i nautike u pomorskim srednjim školama u Dubrovniku (1927–32., 1946–47., 1956–59., ravnatelj 1946–47), Bakru (1935–39., 1948–55) i Malome Lošinju (ravnatelj 1947). Kad je otvorena dubrovačka Viša pomorska škola 1959., postao je njezin prvi direktor i tu dužnost obnašao je do umirovljenja 1966. te ostao honorarni profesor do 1972. Za II. svj. rata pristupio je partizanima 1943. te na Visu sudjelovao u izobrazbi mornaričkih časnika, najposlije u činu kapetana bojnoga broda. Pisao je o stručnim temama vezanima uz nautiku (katodni kompas, sustav Decca Navigator, plimni val) i o nekim astronomskim opažanjima koja je, mjesto u sklopu relativističke, pokušao protumačiti u sklopu klasične mehanike, napose u knjigama O zvrku i prostoru i o mehaničkom problemu kozmičke navigacije (1967) i Sunce u Mliječnom putu (1975). Objavio je udžbenik Terestrička navigacija (1964) te značajnija djela Priručnik za obalnu navigaciju (1944) i Opća, sferna i nautička astronomija (1963).
Posjedovao je škver u Martinšćici kraj Sušaka, na mjestu kojega je 1850. izgradio moderno brodogradilište. Gradio je brodove za Riječane, Bakrane, Lošinjane, Dubrovčane i Tršćane. Bili su to brigantini, brikovi, brik-škune, barkovi, nave, kliper-golete, pulake i trabakuli. Ukupno je izgradio 43 broda ukupne nosivosti 13 686 t i popravio 12 brodova nosivosti 4448 t (1850–73). Godine 1854. izgradio je kliper-goletu Istok, jednu od prvih te vrste u nas. Najveći je brod izgrađen u njegovu brodogradilištu brik Fanny, mase 508 t, porinut 1866.
