Tićac, Erazmo (Ticac, Ben) (Žurkovo, Kostrena, 20. V. 1904 – Millburn, SAD, 22. VIII. 1968), brodograđevni inženjer, projektant prvoga trgovačkog broda na nuklearni pogon.

Maturirao je 1923. na Pomorskoj školi u Bakru. Kao kadet na parobrodu Zvir došao je 1924. u SAD, gdje je, završivši studij, postao ugledni brodograđevni inženjer. U poduzeću George G. Sharp iz New Yorka bio je glavni projektant broda Savannah (1959), prvoga trgovačkog broda na nuklearni pogon.







Brod Savannah bio je primjer civilne uporabe nuklearne energije i ispitivanja mogućnosti ugradnje nuklearnoga postrojenja u manje ratne brodove poput krstarica. Jedan je od četiriju trgovačkih brodova na nuklearni pogon do sada izgrađenih u svijetu. Pogonsko postrojenje sastoji se od nuklearnoga reaktora snage 74 MW koji napaja dvije parne turbine te tako omogućuje pokretanje brodskoga vijka. Postizao je brzine od 21 čv (39 km/h) te s jednim punjenjem goriva mogao prijeći 300 000 nautičkih milja. Duljina broda iznosi 181,5 m, širina 23,8 m, a nosivost 9400 t. Porinut je 1959., u komercijalnoj službi bio je 1962–72. te je više puta uplovio u riječku luku. U SAD-u je proglašen objektom od posebne povijesne važnosti te se nalazi u Baltimoreu i povremeno otvara za posjetitelje.

Tićac se bavio projektiranjem desantnih, putničkih i ro-ro brodova, te brodova za prijevoz kontejnera i teglenica. Poznat je njegov projekt posebnoga desantnog broda doka iz kojeg su ljudstvo i sredstva mogli isploviti neposredno ukrcani u jurišne čamce, bez prekrcavanja na otvorenome moru. Bio je član prestižnih američkih udruga brodograđevnih inženjera. Općina Kostrena postavila mu je na rodnoj kući u naselju Žurkovu 1999. spomen-ploču kao priznanje za razvoj pomorstva.

Sorta, Leopold (Sušak, 31. I. 1891 – Zagreb, 26. X. 1956), brodograđevni inženjer, jedan od prvih profesora Tehničke visoke škole u Zagrebu i osnivač modernog studija brodogradnje u Hrvatskoj.

Studirao je na strojarskom odjelu Visoke tehničke škole u Münchenu (TH München) te nastavio na brodograđevnom odjelu Visoke tehničke škole u Charlottenburgu kraj Berlina (TH Berlin), gdje je diplomirao 1914. Početkom I. svj. rata dodijeljen je austrougarskoj mornarici u svojstvu inženjera brodogradnje. Službovao je u brodogradilištima Ganz-Danubius (→ 3. maj brodogradilište) u Rijeci i Friedrich Krupp-Germaniawerft u Kielu. Radio je kao konstruktor ratnih brodova i podmornica te bio voditelj konstrukcijskoga biroa. Sudjelovao je u projektiranju bojnoga broda Szent István, porinutoga u Rijeci 1914., jednoga od najmodernijih i najmoćnijih ratnih brodova u Europi.







Na poziv profesorskoga vijeća Tehničke visoke škole u Zagrebu (od 1926. Tehnički fakultet) započeo je 1919. svoju nastavničku djelatnost. Godine 1923. izabran je u zvanje redovitoga profesora. Kao pionir visokoškolske nastave iz područja brodogradnje, uz profesora → Đuru Stipetića, predavao je niz kolegija na brodograđevnom i strojarskom odjelu: Brodske linije, Teorija broda, Propeleri, Brodski kotlovi, Brodski pomoćni strojevi, Parni kotlovi, Elementi strojeva, Prenosila i dizala i dr. Vodio je 1925. gradnju i osnutak Laboratorija za strojarstvo na današnjem Rooseveltovu trgu, gdje su se nalazile i stanice za ispitivanje automobilskih i zrakoplovnih motora.

Smatra se tvorcem domaće suvremene tehničke terminologije, poglavito brodograđevne i brodostrojarske, polazio je od njemačkih, francuskih i talijanskih referencija. Uvidjevši važnost stručne literature na hrvatskome jeziku, napisao je skripta Teorija broda I (1949) i II (1950). Bivši studenti profesora Sorte osnovali su 1974. simpozij Teorija i praksa brodogradnje – in memoriam prof. Leopold Sorta kao oblik komuniciranja, razmjene znanja i iskustva unutar struke, koji se održava redovito svake dvije godine. Ulica uz → Brodarski institut u Zagrebu nosi njegovo ime.

Ressel, Josip (Josef) (Chrudim, Češka, 29. VI. 1793 – Ljubljana, 9. X. 1857), šumarski inženjer, mornarički intendant, izumitelj brodskoga vijka.

Dvogodišnju topničku školu završio je 1811. u Češkim Budějovicama, a 1816. dvogodišnji studij šumarstva u Mariabrunnu kraj Beča. Karijeru je započeo 1817. postavljanjem za kotarskoga šumara u Pleterju, kada su mu povjerene i šume Žumberačke gore. Godine 1821. dobio je mjesto u Provincijalnoj upravi državnih posjeda za Primorje na području austrijskog carskog namjesništva u Trstu te je obnašao dužnost šumarskoga nadzornika za tadašnje pokrajine Istru, Goricu i otok Krk, 1825. promaknut je za šumarskog inspektora Kranjske i Slovenskog primorja. Od 1835. u Motovunu je bio upravitelj državnih šuma u Istri, od 1838. agent Mornaričke uprave za Motovun i Istru, od 1843. u intendanturi mornaričkoga skladišta u Veneciji te od 1848. šumarski podintendant u Trstu, gdje je ostao do kraja života.

Aktivno je unapređivao šumarstvo, samoinicijativno izrađivao prijedloge za poboljšanje kraških šuma kako bi pridonio razvoju Istre te opskrbljivao mornaricu drvom za gradnju brodova. Izradio je projekt odvodnje te se brinuo o Motovunskoj šumi hrasta lužnjaka koja je bila od posebne državne važnosti radi proizvodnje posebne, zakrivljene građe potrebne za brodogradnju. Napisao je djela: Plan ponovnoga pošumljavanja općinskih zemljišta u Istri (1842), u kojem iznosi problematiku o metodama, razlozima i nadzoru pošumljavanja, šumarske politike i gospodarske opravdanosti, te Povijest mornaričkih šuma (1855), osvrt na tadašnje gospodarenje Motovunskom šumom i određivanje smjernica za osiguravanje drvne građe brodogradilištima u Trstu i Veneciji.







Najpoznatiji je kao izumitelj brodskoga vijka (vijčanoga propelera), patentiranoga 1827., danas gotovo isključivoga brodskoga propulzora. Prvi nacrt izradio je 1812. te izvodio pokuse čamcima na vijak s ručnim pogonom na rijekama Krki i Ljubljanici te na moru u Trstu. Bio je to prilagođeni Arhimedov spiralni vijak (»puž«), koji se sastojao iz samo jedne zavojite (vijčane ili helikoidalne) plohe od jednog i pol zavoja na dugom vratilu paralelnom kobilici broda, smješten u posebnom krmenom otvoru ispred kormila. U Trstu je 1829. vijak iskušao u plovidbi parnim brodom Civetta, duljine 18 m, snage 4,4 kW, postigavši brzinu od 6 čv. Nakon Resselova izuma brodskoga vijka mnogi su iskoristili njegovo znanje. Vijak se u neznatno promijenjenom obliku pojavio kao djelo Engleza Francisa Pettita Smitha, za koji je i dobio patent 1836. Arbitraža Nacionalne akademije u Washingtonu odlučila je u Resselovu korist, te je prvo javno priznanje stiglo od admirala Tegetthoffa, koji je izjavio da je austrijska mornarica izvojevala pobjedu u bitki kod Visa 1866. zahvaljujući upravo pogonu s Resselovim vijkom. Također je izumio ili usavršio stroj za pogon riječnih brodova, pneumatsku poštu, kuglične i valjkaste ležajeve, mlin s valjcima, rotacijsku prešu, bojenje pamučne tkanine, cestovno parno vozilo, različite strojeve i alate za poljodjelstvo i dr.

Zbog velikog doprinosa hrvatskom šumarstvu, u Motovunu je po njemu nazvan trg.

Fizir, Rudolf (Ludbreg, 13. I. 1891 – Zagreb, 11. XI. 1960), zrakoplovni konstruktor, pionir hrvatskoga zrakoplovstva.

Nižu Obrtnu školu polazio je u Zagrebu (1898–1902), a Višu srednju tehničku školu u Bečkome Novome Mjestu (1903–07). Tehničke studije zrakoplovstva polazio je u Toulouseu 1907., te 1908. Inženjersku aeronautičku akademiju u Wismaru. Ondje je 1913. konstruirao svoj prvi zrakoplov dvokrilac za sportske namjene, koji je ostao samo u nacrtima, te diplomirao 1915. kao zrakoplovno-tehnički inženjer. S radom je započeo već kao apsolvent u tvornici Fokker Flugzeugbau u Schwerinu (1914–16), a poduzeće ga je 1916. poslalo u Budimpeštu kako bi osnovao podružnicu Mago-Mobil. Radio je u tvornici Hansa Brandenburga u Brandenburgu (1917–18) te u poduzeću Steyr Automobilwerke u Stetinu (1918–20). Od 1921. radio je u Vazduhoplovnoj komandi vojnog zrakoplovstva Jugoslavije u Novom Sadu, te usporedo konstruirao zrakoplove u dvorištu svoje obiteljske kuće u obližnjem Petrovaradinu. Godine 1935. preselio se u Beograd radi preuzimanja službe u tvornici Ikarus u Zemunu koje je 1936. postao tehnički upravitelj. Nakon početka II. svj. rata preselio se u Zagreb, gdje je primljen u djelatni sastav vojnoga zrakoplovstva NDH s činom potpukovnika te je postao 1941. glavarom tehničkog ureda i šefom tehničke službe Hrvatskoga ratnog zrakoplovstva. U razdoblju 1942–45. bio je redoviti profesor na strojarskom odjelu Tehničkoga fakulteta u Zagrebu, gdje je držao predavanja iz kolegija Gradnja aviona i osnovao Zavod za zrakoplovstvo. Radio je u Institutu za tehnička istraživanja u Zagrebu od 1946. te kao konstruktor motora za motorkotače u → Tvornici motora Zagreb (TMZ) od 1950; umirovljen je 1952., ali je nastavio raditi u Aerotehničkom zavodu Zrakoplovnoga saveza Hrvatske do kraja života.

Fizirovi zrakoplovi

Konstruirao je 18 tipova motornih zrakoplova, hidroaviona i amfibija, od kojih su se neki proizvodili i serijski. Prvi zrakoplov koji je u cijelosti samostalno projektirao bio je borbeni dvosjed Fizir F1. Osvojio je prvu nagradu 1927. na natjecanju Male Antante i Poljske u kategoriji iznad 400 KS (298 kW), iako ga je pokretao motor snage 260 KS (194 kW). Iste je godine počela serijska proizvodnja u poduzeću Prva srpska fabrika aeroplana Živojin Rogožarski u Beogradu, gdje su do kraja 1929. napravljena 32 Fizirova zrakoplova pod nazivom Tip F1V. Pokretali su ih motori snage 450 KS (335 kW). U poduzeću Zmaj u Zemunu je 1930. izgrađeno 15 takvih zrakoplova. Izgrađena su i dva prototipa naziva Tip F1G, ali nije došlo do serijske proizvodnje. Veći uspjeh postigla je inačica Zmaj Tip F1M, hidroavion opremljen plovcima i motorom snage 420 KS (313 kW), koji se rabio za potrebe mornarice kao zrakoplov za izviđanje i vuču meta, poznat i pod nazivom Veliki Fizir. Zrakoplova F1 svih podserija proizvedeno je više od 50.

Najpoznatiji domaći početni školski zrakoplov između dvaju svjetskih ratova bio je Fizir N, odn. Fizir FN. To je bio školsko-trenažni zrakoplov, dvokrilac, dvosjed sa sjedalima smještenima jedno iza drugoga i upravljačima za nastavnika i učenika. Obilježavala ga je mogućnost leta malim brzinama uz iznimnu stabilnost, što su odlike vrhunskih školskih zrakoplova. U poduzeću Zmaj proizvedeno je 75 zrakoplova Fizir FN (1931–39), dok ih je u Prvoj srpskoj fabrici aeroplana Živojin Rogožarski proizvedeno 40 (1935–37). Proizvodili su se i u NDH. Ukupno je proizvedeno više od 190 zrakoplova Fizir FN svih podserija.







Godine 1930. Fizir je konstruirao hidroavion Fizir FN-Hidro. Iste je godine konstruirao svoju prvu amfibiju Fizir Vega s motorom neobično malene snage od 85 KS (63 kW). Bio je to prvi domaći amfibijski zrakoplov. U tvornici Zmaj 1933. izgrađen je prototip Fizirova prijelaznoga školskog zrakoplova FP2 s motorom snage 420 KS (313 kW). Bio je namijenjen za osnovnu obuku pilota, i to za prijelaz sa školskih na ratne tipove zrakoplova, kao i za lovačku osnovnu obuku. Iste je godine započeo sa skupinom inženjera izradbu projekta školskoga zrakoplova PVT za prijelaznu lovačku obuku. Proizvodili su se u Prvoj srpskoj fabrici aeroplana Živojin Rogožarski (1936–39). Godine 1935. konstruirao je novi tip zrakoplova za turističke namjene Fizir FT kojega je proizveden samo jedan primjerak. Njegova posljednja konstrukcija bila je amfibija FA-2 (1952), kojoj je namjena bila povezivanje većih gradova s jadranskim otocima. Danas nema pouzdanih podataka je li zrakoplov završen.







Fizir je dobitnik diplome »Paul Tissandier« Međunarodne zrakoplovne federacije za svoj izniman doprinos svjetskomu zrakoplovstvu (1959). Njemu u čast utemeljeno je 1961. memorijalno zrakoplovno natjecanje Fizir kup. Godine 2000. obnovljen je najstariji sačuvani hrvatski zrakoplov Fizir FN-Hidro iz 1933. u → Tehničkom muzeju Nikola Tesla u Zagrebu.

Bošnjaković, Fran (Zagreb, 12. I. 1902 – Stuttgart, 1. X. 1993), strojarski inženjer, termodinamičar svjetskoga glasa.

U Zagrebu je završio gimnaziju i započeo studij strojarstva, koji je nastavio na Visokoj tehničkoj školi u Dresdenu (TH Dresden), gdje je diplomirao 1925. i doktorirao 1928. disertacijom Brennstoffanalyse mit Bombe, Manometer u. Orsatapparat. Od 1926. radio je kao asistent na Tehničkome fakultetu u Zagrebu, od 1928. kao znanstveni suradnik na dresdenskoj školi. U strojarskom laboratoriju te škole radio je kao suradnik Richarda Molliera; 1931. ondje je postao docent. Kako je dolaskom nacista na vlast njegov znanstveni razvoj u Njemačkoj bio zaustavljen, 1933. prihvatio je poziv Tehničkoga fakulteta u Beogradu, na kojem je postao izvanredni profesor termodinamike. Od 1936. zaposlen je na Tehničkom fakultetu u Zagrebu, gdje je 1937. imenovan redovitim profesorom za kolegije Nauka o toplini, Kompresori i rashladni strojevi, Teorija parnih strojeva, te Termodinamika i termotehnika. Dekan toga fakulteta bio je 1940–43., te ponovno 1945. kada ga je novoizabrana vlast zadužila za pokretanje nastavnoga procesa koji je pred kraj rata potpuno zamro. Potkraj 1945., zbog toga što je kao stručnjak za termodinamiku goriva tijekom rata bio član ravnateljstva tvrtke Motormetan, osuđen je na dvije godine prisilnoga rada bez lišenja slobode te do 1947. nije djelovao na Zagrebačkome sveučilištu. Rehabilitiran, 1951. postao je rektor Sveučilišta u Zagrebu. Od 1953. bio je redoviti profesor Visoke tehničke škole u Braunschweigu (TH Braunschweig), gdje je postao predstojnik katedre za tehničku termodinamiku i direktor Termotehničkog instituta (Wärmetechnisches Institut). Od 1961. radio je na Visokoj tehničkoj školi u Stuttgartu (TH Stuttgart), gdje je pokrenuo Institut za termodinamiku zrakoplovstva i svemirskih letova (Institut für Thermodynamik der Luft- und Raumfahrt) i vodio ga do umirovljenja 1968. Potom je nekoliko godina bio gostujući predavač na sveučilištima u SAD-u. Tijekom rada u inozemstvu kontinuirano je surađivao s hrvatskim znanstvenicima iz područja tehničke termodinamike i kao predavač gostovao u Zagrebu i Rijeci te sudjelovao u radu znanstvenih simpozija.

Bavio se eksperimentalnim i teorijskim radom vezanim uz termodinamiku binarnih smjesa i tehničkih procesa kojima su one osnova (rashladni strojevi, ejektori; procesi otparavanja i sušenja, kristalizacija iz otopina i dr.), problemima izgaranja i rasplinjivanja, termodinamikom plinskih plazmi pri vrlo visokim temperaturama, svojstvima disociranih i ioniziranih plinova te njihovim ponašanjem pri velikim brzinama, kao i tehničkim mogućnostima korištenja Sunčeve energije. Za prikaz rezultata istraživanja razvio je posebnu grafičku metodu. Životno mu je djelo opsežni udžbenik tehničke termodinamike. Prvo izdanje tog udžbenika izašlo je 1935. u Dresdenu pod naslovom Technische Thermodynamik. Od tada je objavljeno sedam proširenih i poboljšanih izdanja na njemačkom i pet izdanja na hrvatskom jeziku, uz prijevode na ruski i engleski. Hrvatsko izdanje u tri dijela naslovljeno je Nauka o toplini. Udžbenik je priznat u svijetu i na njemu su odgajani mnogobrojni naraštaji inženjera.







Počasnim profesorom Tehničkoga fakulteta u Zagrebu imenovan je 1953., a počasnim doktorom Sveučilišta u Zagrebu 1970; dopisni je član HAZU-a (1940. i 1992), redoviti član akademije znanosti u Heidelbergu (Heidelberger Akademie der Wissenschaften; 1969). Po njemu je nazvana godišnja nagrada, osnovana 1994., koju Sveučilište u Zagrebu dodjeljuje za dostignuća u tehničkim znanostima.

aditivna proizvodnja, dio → proizvodnoga strojarstva koji se bavi izradbom predmeta nanošenjem čestica u tankim slojevima. Proizvodni proces započinje konstruiranjem trodimenzijskoga modela računalnim CAD programima za modeliranje, ili digitaliziranjem prostornoga oblika već postojećega objekta trodimenzijskim skenerima. Računalni model pretvara se u niz vodoravnih poprečnih presjeka, koji se uređajem za nanošenje čestica otiskuju sloj po sloj do konačnoga proizvoda. Najčešće se rabe polimerni materijali, ali i kompoziti, keramika, čelik, aluminij, titanij, lake slitine. Razvijeno je više postupaka aditivne proizvodnje: fotopolimerizacija (stereolitografija), raspršivanje veziva (trodimenzijski ispis), raspršivanje materijala (PolyJet postupak) i ekstrudiranje materijala (taložno srašćivanje), laminiranje (proizvodnja laminiranih objekata), stapanje praha (selektivno lasersko srašćivanje) i izravno taloženje materijala. Kadšto se svi postupci aditivne proizvodnje popularno nazivaju trodimenzijskim ispisom (engl. 3D printing).

Razvoj tehnologije izradbe trodimenzijskih tvorevina započeo je u SAD-u. Aditivni proizvodni postupci u industriji su prvi put upotrijebljeni 1987., kada je poduzeće 3D Systems iz Rock Hilla razvilo postupak stereolitografije, dok je postupak trodimenzijskog ispisa razvijen 1989. na sveučilištu Massachusetts Institute of Technology (MIT) u Cambridgeu.

U Hrvatskoj se aditivni postupci zasad ne primjenjuju u masovnoj proizvodnji. Primjena tih postupaka za pojedinačne potrebe odvija se u specijaliziranim središtima i poduzećima. Odnedavna, pojavom cjenovno pristupačnih modela, uređaji ulaze u širu uporabu te za osobne potrebe. U suradnji zagrebačkoga Kliničkoga bolničkoga centra Sestre milosrdnice i poduzeća → Instrumentaria 2013. ugrađen je implantat po mjeri pacijenta kao rekonstrukcija defekta zdjelice proizveden aditivnom tehnologijom, a 2015. u riječkome Kliničkome bolničkome centru postavljen je umjetni vratni kralježak izrađen u kalupu dobivenom aditivnom proizvodnjom. Ti su projekti inovativan vid suradnje tehnike i medicine u svjetskim razmjerima, a u oba je sudjelovao Fakultet strojarstva i brodogradnje u Zagrebu. Taj je fakultet obrazovno i znanstveno središte razvoja aditivnih tehnologija, gdje se pri Zavodu za tehnologiju pod vodstvom → Mladena Šercera održava nastava i djeluje Centar za aditivne tehnologije. U nakladi Fakulteta objavljen je udžbenik Aditivna proizvodnja (D. Godec, M. Šercer, 2015).

teorija mehanizama, dio tehničke mehanike koji proučava kinematička i dinamička svojstva, te načela konstrukcije mehanizama i njihovih dijelova. Mehanizmi su mehaničke naprave koje se sastoje od pokretnih elemenata, međusobno tako povezanih da se pokretanjem jednoga uzrokuje gibanje ostalih. Služe za prijenos i pretvorbu jedne vrste gibanja u drugu vrstu gibanja (npr. rotacijskog u translacijsko gibanje), kao i za prijenos snage.

Vrijeme nastanka prvih mehanizama pripada prapovijesnomu razdoblju i vezano je uz početak uporabe oruđa. Razvoj mehanizama i istraživanje načela njihova rada može se pratiti od razdoblja antike, renesanse, sve do sredine XVIII. st., kada su švicarski matematičari i fizičari Johann Bernoulli i Leonhard Euler postavili prve zakone ravninskih gibanja tijela uvođenjem tzv. trenutnoga pola. Razvoju teorije mehanizama kao zasebne discipline pridonijelo je osnivanje visokog učilišta Ecole Polytechnique u Parizu 1794., gdje je Gaspard Monge uveo teoriju mehanizama u visokoškolsku nastavu. U XIX. st. nastupilo je zlatno doba razvoja teorije mehanizama, potaknutoga industrijskom revolucijom i otkrićima iz područja matematike i mehanike. Sveučilište Sorbonne u Parizu uvelo je 1831. teoriju mehanizama u kurikulum, čime je utemeljena francuska škola teorije mehanizama. U Njemačkoj su mehanizme proučavali i uveli u nastavu Ludwig Burmester i Martin Grübler, a u Engleskoj je svjetsku slavu stekao Robert Willis, objavljujući djelo pod nazivom Načela mehanizama (Principles of Mechanism, 1841). Začetnik ruske škole teorije mehanizama bio je Pafnutij Ljvovič Čebišov, a proslavio ju je u XX. st. Ivan Ivanovič Artobolevskij.

Visokoškolsku nastavu u Hrvatskoj iz područja teorije mehanizama uveo je nakon II. svj. rata → Davorin Bazjanac na Tehničkome fakultetu u Zagrebu (→ Fakultet strojarstva i brodogradnje), a nakon njega nastavljaju je provoditi → Osman Muftić i Mirko Husnjak. Od sredine 1960-ih nastava iz teorije mehanizama izvodi se na Strojarskome fakultetu u Rijeci (→ Zorislav Sapunar). Danas je teorija mehanizama dio kurikuluma na zagrebačkom Fakultetu strojarstva i brodogradnje, riječkom Tehničkome fakultetu, splitskom Fakultetu elekrotehnike, strojarstva i brodogradnje i slavonskobrodskom Strojarskome fakultetu, te na više stručnih studija na sveučilištima i veleučilištima. Napisano je više udžbenika i skripta, uključujući Osnovi teorije mehanizama (D. Bazjanac, 1954), Mehanizmi I–II (Z. Sapunar, 1972), Uvod u teoriju mehanizama (O. Muftić, K. Drača, 1974), Teorija mehanizama (M. Husnjak, 2009). Znanstvenike i stručnjake iz toga područja okuplja → Hrvatsko društvo za teoriju strojeva i mehanizama.

Šakić, Petar (Split, 14. X. 1889 – Split, 5. III. 1977), pomorski strojar, izumitelj.

Završio je Industrijsku školu u Trstu te 1908. položio ispit za pomorskoga strojara. Bio je prvi koji je od Pomorske vlade u Trstu dobio svjedodžbu o završenome školovanju na hrvatskom jeziku. Organizirao je 1949. Jugoslavenski registar brodova u Splitu, prvi zavod za klasifikaciju brodova na ovim prostorima, te bio njegov prvi direktor do umirovljenja 1957. Proučavao je tehnologiju brodskoga pogona, bio je stručnjak za parne strojeve te patentirao tri izuma za uštedu goriva. Objavio je više stručnih članaka. Godine 1976. izabran je za doživotnoga počasnog predsjednika Udruženja pomorskih strojara Split.

Šakić, Nikola (Ljubinje kraj Mostara, 15. II. 1941 – Zagreb, 2. VIII. 2013), strojarski inženjer, stručnjak za organizaciju proizvodnje.

Diplomirao je 1969. te doktorirao 1979. disertacijom Prilog objektivnijem utvrđivanju strukture radnog dana u strojogradnji (mentor → D. Taboršak) na Fakultetu strojarstva i brodogradnje u Zagrebu. Kao voditelj pogonskih odjeljenja razdoblje 1959–64. proveo je na brodovima JRM-a, a od 1969. bio je stručni suradnik u Institutu za alatne strojeve Prvomajska. Od 1972. bio je zaposlen na Fakultetu strojarstva i brodogradnje u Zagrebu, od 1991. kao redoviti profesor. Predavao je kolegije Metode optimalizacije, Planiranje pokusa, Kvantitativne metode u proizvodnji. Bio je predstojnik Zavoda za organizaciju (danas Zavod za industrijsko inženjerstvo). Predavao je i na poslijediplomskim studijima u Mostaru i Rijeci. Bavio se područjem optimiranja tehnoloških i proizvodnih sustava. Uz pomoć informatičke tehnologije provjeravao je suvremene metode i tehnike u kvantificiranju proizvodnih pojava i procesa na mnogobrojnim projektima. Nakon umirovljenja 2011. dodijeljeno mu je počasno zvanje professor emeritus Sveučilišta u Zagrebu.

Surić, Josip (Dubrovnik, 6. II. 1902 – Dubrovnik, 3. X. 1973), pomorski stručnjak, pedagog i kapetan duge plovidbe.

Završio je 1919. pomorsku školu u Dubrovniku (osnovanu 1852. pod nazivom Nautička škola, danas Pomorsko-tehnička škola, popularno zvana Nautika) te 1924. položio ispit za kapetana duge plovidbe u Bakru. Dugogodišnju karijeru započeo je 1925. kao stručni učitelj na dubrovačkoj pomorskoj školi, gdje je do 1959. bio profesor matematike i stručnih predmeta te direktor (1944–46). Od 1959. na novoosnovanoj Višoj pomorskoj školi u Dubrovniku bio je profesor kolegija Viša matematika, Izbjegavanje sudara i havarije te Stabilitet broda. Umirovljen je 1972. Autor je djela Pomorska signalizacija (1956), Pravila o izbjegavanju sudara na moru (1968), te Uputa za međunarodni signalni kodeks (1935), tada jedine takve knjige na hrvatskom jeziku, koja je tumačenjem uporabe međunarodnoga signalnoga kodeksa i prilagođivanjem primjera za naše brodove i luke popunila prazninu koja je na tom području postojala.

Strojarski fakultet u Slavonskome Brodu (SFSB), visokoškolska i znanstvena ustanova u sastavu Sveučilišta Josipa Jurja Strossmayera u Osijeku, osnovana 1962. Obuhvaća sveučilišne preddiplomske, diplomske i poslijediplomske (sveučilišni i specijalistički) studijske programe u području strojarstva. Na Fakultetu studira oko 1100 studenata, a zaposleno je oko 90 djelatnika (60 djelatnika u znanstveno-nastavnim, nastavnim i suradničkim zvanjima).







Povijesni razvoj Fakulteta

Fakultet je 1962. započeo djelatnost kao Centar za izvanredni studij Visoke tehničke škole u Zagrebu u sklopu Instituta za naučno-istraživački rad Đuro Đaković (→ Đuro Đaković Centar za istraživanje i razvoj). Nastava se održavala za I. i II. stupanj visokoga obrazovanja (inženjer i diplomirani inženjer) za izvanredne studente (uz rad). Nastavu su držali nastavnici iz Zagreba i zaposlenici Instituta na više mjesta u Slavonskome Brodu, a vježbe su se većinom obavljale u Institutu.

Nakon spajanja Visoke tehničke škole sa Strojarsko-brodograđevnim fakultetom, odn. osnivanja Fakulteta strojarstva i brodogradnje u Zagrebu FSB Centar je 1967. preimenovan u Centar (Fakulteta strojarstva i brodogradnje), za studij strojarstva u Slavonskome Brodu (i dalje u obliku izvanrednoga studija). U Centru je od tada bilo moguće samo visoko obrazovanje I. stupnja, a studij II. stupnja studenti su, uz polaganje dodatnih ispita, mogli nastaviti u Zagrebu. Redoviti studij I. stupnja osnovan je 1970. pod nazivom Odjel studija strojarstva za školovanje omladine, koji se bez dodatnih ispita moglo nastaviti u Zagrebu (II. stupanj). Izvanredan studij ugašen je akademske godine 1972–73. Zbog odljeva studenata na studij u Zagrebu, rasla je potreba za uspostavom cjelovitoga studija u Slavonskome Brodu. Redoviti studij akademske godine 1973–74. postao je posebna organizacijska jedinica FSB-a pod nazivom Centar za studij strojarstva u Slavonskome Brodu.

Sljedećih godina uvedena je nastava viših semestara, studij je djelovao u sastavu Instituta kao OOUR Istraživanje i razvoj – Strojarski fakultet u Slavonskome Brodu (od 1979), a 1980. pristupio je Sveučilištu u Osijeku. Godine 1981. organiziran je dislocirani studij (I. stupnja) u Belišću, no zbog različitih poteškoća ugašen je 1984. Od 1983. Institut i Studij djelovali su kao monotipna radna organizacija pod nazivom RO Đuro Đaković Institut za strojarstvo – Strojarski fakultet, a 1986. ostvareno je pravo na pružanje visokoga obrazovanja II. stupnja. Ugled studija u tom je razdoblju rastao te se ondje okupljao novi kadar iz regionalnih proizvodnih sustava s iskustvom u znanstvenoistraživačkom radu. Studij se 1990. izdvojio kao zaseban OOUR Strojarski fakultet, a od 1991. kao samostalna znanstveno-nastavna ustanova pod nazivom Strojarski fakultet u Slavonskome Brodu.

Početni nastavni program studija temeljio se na programu Fakulteta strojarstva i brodogradnje za smjer Proizvodno strojarstvo, a poslije su uvedeni smjerovi Zavarene konstrukcije (1977–78) i Plastična obrada metala (1978–79). Pod utjecajem gospodarstva, razvoja u svijetu, iskustava u znanstvenoistraživačkom radu i međunarodnoj suradnji, od 1986. na studiju su oblikovani novi vlastiti programi. Od akademske godine 1991–92. prema programu smjera Proizvodno strojarstvo održava se odvojena nastava stručnoga studija. Studij je 1998−2001. bio uključen u Veleučilište u Požegi. Od 1995. po modificiranom se programu na Fakultetu provodi nastava za zaposlenike MORH-a. Godine 1998. pokrenut je poslijediplomski studij smjera Proizvodno strojarstvo i Proizvodni postupci, 2006. poslijediplomski specijalistički studij sa smjerovima Inženjerstvo materijala, Modeliranje i numerička analiza konstrukcija, Primjena proizvodnih postupaka i Proizvodni menadžment, a 2007. poslijediplomski studij iz strojarskih tehničkih znanosti sa smjerovima Suvremeni proizvodni postupci, Suvremeni proizvodni menadžment te Konstruiranje i numeričko modeliranje proizvoda.

Današnja organizacija Fakulteta

Organizacija nastave

Nastava se odvija na razinama preddiplomskoga sveučilišnog studija Strojarstvo, diplomskog studija Strojarstvo, poslijediplomskoga sveučilišnog (doktorskog) studija i poslijediplomskoga specijalističkog studija. Diplomski studij organiziran je u pet smjerova: Strojarske tehnologije, Konstruiranje i razvoj proizvoda, Logistika proizvodnje, Energetska postrojenja i Inženjerstvo materijala; doktorski studij u tri modula: Suvremeni proizvodni postupci, Suvremeni proizvodni menadžment i Konstruiranje i numeričko modeliranje proizvoda, a specijalistički studij Razvoj proizvoda i tehnologija organiziran je u četiri modula: Inženjerstvo materijala, Modeliranje i numerička analiza konstrukcija, Primjena proizvodnih postupaka i Proizvodni menadžment.

Zavodi Fakulteta

Fakultet čini pet zavoda, devet zavodskih i jedna samostalna katedra, dva laboratorija i knjižnica.

Zavod za strojarske konstrukcije bavi se analizom razvoja i projektiranja proizvoda, dizajnom konstrukcija, proračunom i eksperimentalnom analizom gotovih proizvoda i modela, a obuhvaća Katedru za mehaniku i čvrstoću, Katedru za elemente strojeva i konstruiranje i Laboratorij za strojarske konstrukcije. Laboratorijski instrumenti omogućuju da se na modelima u laboratoriju ili na objektima na terenu (strojevima, vozilima, postrojenjima, čeličnim konstrukcijama i sl.) mjere deformacije, naprezanja, sile, brzine, ubrzanja, tlakovi i sl.

Zavod za proizvodno strojarstvo bavi se istraživanjem utjecaja tehnoloških parametara na nastanak zaostalih naprezanja u odljevcima, postupcima brze izradbe proizvoda i prototipova, netradicionalnim, tradicionalnim i ekološki prihvatljivim postupcima obradbe, tehnikom zavarivanja i mogućnostima robotizacije i automatizacije u zavarivanju te mogućnostima izradbe individualiziranih medicinskih implantata visokobrzinskom obradbom biokompatibilnih materijala. Obuhvaća Katedru za preradu polimera i lijevanje, Katedru za obradu odvajanjem čestica i deformiranje te Katedru za zavarivanje i površinsku zaštitu.

Zavod za inženjerstvo materijala bavi se mehaničkim, metalografskim i tribološkim ispitivanjima, ispitivanjima kemijskoga sastava materijala, toplinskom obradbom i toplinskim mjerenjima. Obuhvaća Katedru za materijale i toplinsku obradu, Katedru za tribologiju i inženjerstvo površina i Laboratorij za ispitivanje materijala.

Zavod za industrijsko inženjerstvo bavi se optimiranjem tribomehaničkih sustava s primjenom postupaka inženjerstva površina, projektiranjem i modeliranjem tehnoloških procesa, razvojem i primjenom modela planiranja i terminiranja proizvodnje, istraživanjem i uvođenjem novih proizvodnih strategija i filozofija, primjenom umjetne inteligencije u pripremi i upravljanju proizvodnjom, razvojem informacijskih sustava proizvodnih poduzeća te nadzorom i vođenjem procesa proizvodnje. Obuhvaća Katedru za pripremu i upravljanje proizvodnjom i Katedru za održavanje i računalnu potporu proizvodnje.

Zavod za energetiku bavi se istraživanjem matematičkih modela, analitičkih i numeričkih metoda koji se primjenjuju u problemima strujanja i prijenosa topline te promjene faza, numeričkih simulacija termodinamičkih i hidrodinamičkih procesa, entropijskom analizom termodinamičkih procesa te analizom ekoloških i gospodarskih aspekata razvoja energetike u smislu povećanja energetske učinkovitosti i primjene obnovljivih izvora energije. Nije podijeljen na katedre.

Nakladništvo

Strojarski fakultet u Slavonskome Brodu, u suradnji s Elektrotehničkim i Građevinskim fakultetom u Osijeku, od 1994. izdaje znanstveni časopis → Tehnički vjesnik, koji donosi znanstvene i stručne radove iz područja strojarstva, elektrotehnike i građevinarstva te njihovih graničnih područja.

Stanković, Predrag (Beograd, 12. IX. 1934 – Rijeka, 23. X. 2000), pravnik, stručnjak za plovidbeno pravo.

Diplomirao je 1957. i magistrirao 1971. na Pravnom fakultetu u Zagrebu te doktorirao u Novome Sadu 1975. disertacijom Spašavanje – posebni institut plovidbenog prava. Od 1960. bio je asistent, od 1986. redoviti profesor na Fakultetu za pomorstvo i saobraćaj u Rijeci (→ Pomorski fakultet u Rijeci), gdje je predavao pomorskopravne i prometnopravne kolegije. Dekan Fakulteta bio je u dva mandata (1974–76. i 1980–82), a 1984–87. bio je rektor Sveučilišta u Rijeci. Predavao je i na Pomorskome fakultetu u Kotoru (1987–89), Višoj pomorskoj školi u Piranu (1978–82. i 1992–93), Ekonomskome fakultetu u Rijeci (1992–95), Pravnome fakultetu u Rijeci (1992–95), te na Svjetskom pomorskom sveučilištu (World Maritime University) u Malmöu (1983–97) i Međunarodnoj pomorskoj akademiji (International Maritime Academy) u Trstu (1994–97). Znanstveno i stručno bavio se plovidbenim pravom, posebice u slučaju sudara, havarija i spašavanja na moru. Autor je više knjiga, od kojih su važnije: Spasavanje u plovidbenom pravu Jugoslavije (1976), Pomorske havarije (1982), Pravo integralnog i multimodalnog transporta (1987), Saobraćajno pravo (1990., sa S. Carićem).

Sladoljev, Želimir (Zagreb, 25. VIII. 1932 – Zagreb, 2. III. 2012), brodograđevni inženjer, stručnjak za tehnološko i poslovno-organizacijsko područje brodogradnje.

Na Strojarsko-brodograđevnome fakultetu u Zagrebu (→ Fakultet strojarstva i brodogradnje) diplomirao je 1958. te doktorirao 1976. disertacijom Novi pristup problemu dokovanja velikih brodova (mentor J. Tolja). Radio je u pulskom brodogradilištu Uljanik (1959–70), gdje je vodio planske i organizacijske odjele te ostvario inovaciju izradbom projekta izgradnje broda u dva dijela naknadno spojena u plivajućem stanju. Od 1970. bio je docent, a od 1983. redoviti profesor Fakulteta strojarstva i brodogradnje u Zagrebu; umirovljen je 2002. Predavao je kolegije Tehnologija gradnje plovnih objekata, Osnivanje brodogradilišta, Organizacija i poslovanje brodogradilišta, Tehnologija mora. Bio je višegodišnji pročelnik Katedre za gradnju brodova, predstojnik Zavoda za brodogradnju i pomorsku tehniku (1981–83), prodekan (1976–77) i dekan (1978–80) Fakulteta. Predavao je niz kolegija iz tehnološkog i poslovno-organizacijskoga područja na dodiplomskom i poslijediplomskom studiju u Splitu i Rijeci.

Bavio se razvojem i modernizacijom brodograđevne tehnologije, ponajprije u području spajanja posebno porinutih dijelova velikih brodova u moru, poboljšavanju logistike procesa i skraćivanju proizvodnih ciklusa te projektiranju strojnih kompleksa brodova. Autor je mnogobrojnih projekata, elaborata, ekspertiza i znanstvenih radova te suradnik LZ-a. Bio je predsjednik i član mnogih povjerenstava i odbora, predsjednik Sekcije za brodogradnju Znanstvenoga savjeta za pomorstvo HAZU-a te redoviti član HATZ-a. Dobio je 2003. Nagradu za životno djelo te mu je dodijeljeno počasno zvanje professor emeritus Sveučilišta u Zagrebu.

Simović, Frano (Muo, Crna Gora, 4. X. 1907 – Rijeka, 23. II. 1984), pomorsko-nautički stručnjak i kapetan duge plovidbe, pedagog.

Završio je 1926. Nautičku školu u Kotoru te plovio na brodovima trgovačke mornarice. Studirao je astronomiju, meteorologiju i matematiku na Filozofskom fakultetu u Beogradu (1930–34), gdje je bio jedan od osnivača Astronomskoga društva Ruđer Bošković. Bio je profesor nautičkih predmeta u Državnoj pomorsko-trgovačkoj akademiji u Kotoru (1934–41), školama Mornarice NOVJ (1944–45), Pomorskom tehnikumu u Bakru (1946), na Višoj pomorskoj školi u Rijeci (1949–63) i Višoj pomorskoj školi u Piranu (1964–79), a u Rijeci je predavao studentima iz stranih zemalja do 1983. Bio je upravitelj Školskog odsjeka Ministarstva pomorstva FNRJ (1947). Autor je dvaju izdanja Nautičkih tablica (1948. i 1974) za astronomsku navigaciju. Glavni dio čine tablice za rješavanje skraćenih proračuna visina (altituda), tj. vertikalnih kuteva i azimuta nebeskih tijela prema metodi francuskog admirala Marcqa de Saint Hilairea. Prvi put u nas u tablice je uključen dijagram Merkatorovih širina i dijagram pravokutnoga trokuta za rješavanje loksodromskih zadataka.

Negri, Pio (Labin, 1849 – Trst, 1917), trgovac i brodovlasnik.

Bio je glavni suvlasnik šibenske kompanije Paroplovidba Pio Negri i drugovi osnovane 1890. Od tadašnjega gradonačelnika Ante Šupuka kupio je svoj prvi parobrod Šibenik te ga preimenovao u Primo (talijanski: prvi). Kompanija je od 1892. obavljala redoviti obalni promet u sjevernoj Dalmaciji. Prevozila je putnike i poštu prema otocima te prema Vodicama, Tijesnom (danas Tisno), a poslije i između Šibenika i Zadra, pristajući u Vodicama, Tijesnom i Biogradu. Godine 1907. kompanija Pio Negri i drugovi imala je 8 brodova ukupne zapremine 802 brt te se 1908., radi ravnopravnijega natjecanja s austrijskim Lloydom, spojila s parobrodarskim društvima u vlasništvu Serafina Topića iz Visa, Vjekoslava Rismonda iz Makarske i Manfreda Katića iz Zadra u parobrodarsko dioničko društvo Dalmatia (od 1922. Jadranska plovidba, od 1947. Jadranska linijska plovidba, skraćeno → Jadrolinija).

Mustapić, Mijo (Lovreć, 13. IX. 1930 – Zagreb, 6. XII. 2009), kemijski inženjer, vodoenergetičar, stručnjak za termoenergetska postrojenja.

Diplomirao je 1956. na kemijsko-tehnološkom odsjeku Tehničkoga fakulteta te doktorirao 1965. disertacijom Masa od raščinjavanja boksita (aluminatna pulpa) kao flokulans i adsorbens kod procesa purifikacije vode na Tehnološkome fakultetu u Zagrebu. Nakon završetka studija radio je u tvornici Đuro Đaković u Slavonskome Brodu (1957–59), gdje je bio samostalni projektant postrojenja za kemijsku i termičku pripremu pogonskih voda u termoenergetskim i industrijskim pogonima te sudjelovao u puštanju i vođenju termoenergetskih probnih pogona diljem Jugoslavije. Od 1959. bio je asistent, a od 1991. redoviti profesor na Fakultetu strojarstva i brodogradnje u Zagrebu. Predavao je kolegije Voda, gorivo i mazivo, Ekološka zaštita i uređaji, Goriva i maziva. U dvama je mandatima bio predstojnik Zavoda za energetska postrojenja (1980–84. i 1988–90), na kojem je bio voditelj Katedre za ekološku zaštitu, vodu, gorivo i mazivo te Laboratorija za vodu, gorivo i mazivo. Znanstveno se bavio istraživanjem u području pripreme pogonske vode u termoenergetskim postrojenjima i ekološke zaštite.

Mulc, Andrija (Bili Brig kraj Slavonskog Broda, 14. IX. 1936 − Zagreb, 6. II. 2008), strojarski inženjer, stručnjak za oblikovanje deformiranjem.

Diplomirao je 1964., magistrirao 1971. te doktorirao 1973. disertacijom Prilog osnovnom razmatranju prostorne fotoplastičnosti s gledišta mogućnosti istraživanja stanja deformacija u modelu tijela izvrgnutog velikim plastičnim deformacijama (mentor → D. Bazjanac) na → Fakultetu strojarstva i brodogradnje u Zagrebu. Nakon završetka Srednje tehničke škole u Slavonskome Brodu 1954., radio je u Konstrukcijskom uredu tvornice Đuro Đaković. Nastavnu djelatnost započeo je kao asistent pri Katedri za plastičnu obradu na Fakultetu strojarstva i brodogradnje u Zagrebu. U zvanje redovitoga profesora izabran je 1991. Predavao je kolegije Strojevi za plastično oblikovanje, Obradni strojevi, Procesi oblikovanja deformiranjem. Obnašao je dužnosti voditelja Laboratorija i pročelnika Katedre za oblikovanje deformiranjem od 1992., predstojnika Zavoda za tehnologiju od 1997., prodekana (1986–88) i dekana (1988–90) Fakulteta. Predavao je na studijima u Karlovcu i Varaždinu, bio voditelj studija strojarstva u Slavonskome Brodu (→ Strojarski fakultet u Slavonskome Brodu) te gostujući nastavnik na Sveučilištu Cornell u Ithaci u SAD-u. Njegov znanstveni rad obuhvaća područje oblikovanja deformiranjem i strojeva za oblikovanje deformiranjem; surađivao je s tvornicama i vodio nekoliko razvojnih projekata za industriju. Godine 2007. dodijeljeno mu je počasno zvanje professor emeritus Sveučilišta u Zagrebu.

Muftić, Osman (Sarajevo, 8. III. 1934 – Zagreb, 27. VII. 2010), strojarski inženjer, stručnjak za biomehaniku i ergonomiju.

Diplomirao je 1959., magistrirao 1969. te doktorirao 1972. disertacijom O vezi među zakonitostima teorije graničnog konstruiranja i strukture bioloških materijala (mentor → A. Vučetić) na Fakultetu strojarstva i brodogradnje u Zagrebu. Radio je kao projektant u poduzeću Instalacije u Zagrebu (1960−63). Na Fakultetu strojarstva i brodogradnje radio je od 1963., od 1982. u zvanju redovitoga profesora. Predavao je kolegije Mehanika, Nauka o čvrstoći, Roboti i manipulatori, Biomehanika, Teorija mehanizama. Osnovao je i vodio Katedru za biomehaniku i ergonomiju te bio jedan od osnivača Laboratorija za dinamiku strojeva i mehanizama. Bio je prodekan (1967) i dekan (1990) Fakulteta. Predavao je u Zagrebu na dodiplomskim i poslijediplomskim studijima na Elektrotehničkome, Medicinskome, Šumarskome, Tehnološkome i na Grafičkome fakultetu, kojega je također bio dekan (1982−84).

Istaknuo se primjenjujući mehaniku u interdisciplinarnim područjima, jedan je od osnivača primjene biomehanike i ergonomije u nas. Bio je prvi ministar znanosti i tehnologije RH (1990−91) i veleposlanik u Iranu (1993−96). Autor je knjige Ergonomija u sigurnosti (2001) te udžbenika Uvod u teoriju mehanizama (s K. Dračom 1974) i Mehanika 1 (statika) (1983). Dobitnik je Nagrade »Nikola Tesla« (1989) i Nagrade za životno djelo (1999), a počasno zvanje professor emeritus Sveučilišta u Zagrebu dodijeljeno mu je (2005).

Mlinarić, Tomislav (Bihać, 28. II. 1932 − Zagreb, 18. XI. 2008), elektrotehnički inženjer i prometni stručnjak.

Diplomirao je 1958. na Odsjeku slabe struje Elektrotehničkoga fakulteta (→ Fakultet elektrotehnike i računarstva) u Zagrebu te doktorirao 1987. disertacijom Prilog vrednovanju tehnološke pouzdanosti i sigurnosti željezničkog prometa (mentor → B. Prikril) na Fakultetu prometnih znanosti u Zagrebu. Radio je u Željezničkom transportnom poduzeću Zagreb, 1984. prešao na Fakultet prometnih znanosti, gdje je u zvanju redovitoga profesora predavao kolegije Tehnologija prometa, Automatizacija u željezničkom prometu, Elementi i sklopovi signalno-sigurnosnih uređaja. Bio je prodekan (1987−91., 1993−94) te dekan (1991−93) Fakulteta. Obavljao je dužnost predsjednika Upravnog odbora Hrvatskih željeznica te bio zadužen za organizaciju i provođenje njihova strateškog i dugoročnog razvoja. Suautor je knjige Signalno-sigurnosni i telekomunikacijski uređaji u željezničkom prometu (1988). Počasno zvanje professor emeritus Sveučilišta u Zagrebu dodijeljeno mu je 2008.

Tehnički fakultet u Rijeci (RITEH), visokoškolska i znanstvena ustanova, osnovana 1960., koja obuhvaća sveučilišne i stručne preddiplomske studijske programe i sveučilišne diplomske studijske programe u području strojarstva, brodogradnje, elektrotehnike i računarstva te omogućuje stjecanje doktorata znanosti u području tehničkih znanosti, polja strojarstva, brodogradnje i elektrotehnike, te temeljnih i interdisciplinarnih tehničkih znanosti. Na Fakultetu studira oko 2200 studenata. Zaposlena su 182 djelatnika, od kojih 128 u znanstveno-nastavnim, nastavnim i suradničkim zvanjima.







Povijest

Fakultet je osnovan 1960. pod nazivom Strojarski fakultet u Rijeci Sveučilišta u Zagrebu. Prvi dekan bio je → Miroslav Mikuličić. Na Strojarskome fakultetu u početku se provodilo školovanje samo za zvanje diplomirani inženjer strojarstva. Stručni studij strojarstva započeo je 1965., a potom i stručni studij brodogradnje. Za pojedine generacije studenata stručni se studij održavao u Labinu i Puli. Fakultet je 1969. promijenio naziv u Strojarsko-brodograđevni fakultet u Rijeci Sveučilišta u Zagrebu te se od tada nudi i obrazovanje za zvanje diplomirani inženjer brodogradnje. Godine 1971. otvoren je studij građevinarstva, 1972. započela je nastava poslijediplomskoga magistarskoga studija strojarstva na smjeru Teorija konstrukcija, a 1975. na smjerovima Tehnologija obrade skidanjem čestica i Tehnologija obrade materijala pomoću termičkih postupaka. Fakultet je 1973. promijenio naziv u Tehnički fakultet, a nakon osnutka Sveučilišta u Rijeci ušao je u njegov sastav. Provodio je i postupak stjecanja doktorata iz tehničkih znanosti izvan poslijediplomskoga znanstvenog stupnja. Prva doktorska disertacija obranjena je 1974. Građevinski se studij odvojio 1976. te je osnovan Građevinski fakultet. Radi potrebe za stručnjacima iz područja elektrotehnike, 1987. utemeljen je stručni studij elektrotehnike, a 1999. i diplomski studij elektrotehnike. Poslijediplomski znanstveni studij za stjecanje stupnja doktora tehničkih znanosti uveden je 2002. i danas ima devet modula: Proizvodno strojarstvo, Termoenergetika, Računarska mehanika, Projektiranje i gradnja plovnih objekata, Konstruiranje u strojarstvu, Osiguranje kvalitete i vođenje tehničkih sustava, Ekološko inženjerstvo i zaštita okoliša, Elektroničko-informacijski sustavi i Elektroenergetika i nove tehnologije.

Organizacija

Broj zavoda se tijekom vremena mijenjao, prema potrebi osnivani su novi, a neki su zavodi spajani. Danas Fakultet čini 11 zavoda, 38 katedri, 50 laboratorija, računalni centar i knjižnica.

Zavod za automatiku i elektroniku osnovan je 2008. razdvajanjem Zavoda za elektrotehniku, automatiku, elektroniku i računarstvo. Nastavna djelatnost Zavoda obuhvaća izvođenje nastave iz područja mjernih sustava i elektroničke instrumentacije, elektroničkih elemenata i sklopova, analogne i digitalne elektronike, analogne i digitalne obradbe signala, automatske regulacije i automatizacije postrojenja i procesa te robotike. Zavod čine tri katedre i pet laboratorija.

Zavod za brodogradnju i inženjerstvo morske tehnologije. U skladu s reorganizacijom Fakulteta, 1970. osnovan je Zavod za brodogradnju. Nastavna, znanstvena i stručna djelatnost Zavoda odvija se u širem području brodogradnje i inženjerstva morske tehnologije. Znanstvenu djelatnost Zavod ostvaruje istraživanjima u području osnivanja brodova i objekata morske tehnologije, zatim u području otpora i propulzije plovnih objekata, pomorstvenosti broda, čvrstoće i konstrukcije broda, tehnologije gradnje plovnih objekata i organizacije brodograđevne proizvodnje. Obuhvaća pet katedri i četiri laboratorija.

Zavod za elektroenergetiku nastao je 2005. razdvajanjem Zavoda za elektrotehniku. Njegova djelatnost obuhvaća znanstveni i nastavni rad iz područja tehničkih znanosti, polja elektrotehnika, grana elektroenergetika i elektrostrojarstvo. Obuhvaća tri katedre i pet laboratorija.

Zavod za industrijsko inženjerstvo i management započeo je s radom pri osnutku Fakulteta 1960. pod nazivom Zavod za tehnologiju i organizaciju (poslije Zavod za proizvodno strojarstvo). Znanstvena i stručna djelatnost Zavoda odnosi se na područja istraživanja, razvoja i projektiranja tehničko-tehnoloških rješenja za potrebe proizvodnje i prerađivačke industrije. Obuhvaća pet katedri i šest laboratorija.

Zavod za konstruiranje u strojarstvu osnovan je 1960. pod nazivom Zavod za osnove konstruiranja. Njegova djelatnost od osnutka je vezana uz istraživanja elemenata strojeva, zupčastih i hidrostatskih prijenosa i uređaja, transportnih sredstava u industriji i brodskih palubnih strojeva te u novije doba preciznim inženjerstvom i mehatronikom. Obuhvaća četiri katedre i sedam laboratorija.

Zavod za matematiku, fiziku, strane jezike i kineziologiju obuhvaća dvije katedre i dva laboratorija. Članovi Katedre za primijenjenu matematiku izvode nastavu iz matematičkih kolegija na svim studijima Fakulteta, a na Katedri za fiziku i zaštitu okoliša odvija se nastavna i znanstvena djelatnost iz područja prirodnih znanosti u polju fizike i tehničkih znanosti te u polju drugih temeljnih tehničkih znanosti.

Zavod za materijale osnovan je 2005. iz potrebe za potpunim informacijama i znanjima o materijalima. U Zavodu se istražuju novi materijali i mogućnosti poboljšanja postojećih materijala kroz poznavanje i mijenjanje njihovih svojstava, mogućnosti preradbe i primjene te pravilnog odabira konstrukcijskoga materijala sukladno zahtjevima i radnim te ekonomskim uvjetima, u ozračju konkurencije na svjetskom tržištu. Obuhvaća dvije katedre i tri laboratorija.

Zavod za mehaniku fluida i računarsko inženjerstvo obuhvaća dvije katedre i tri laboratorija. Nastavne aktivnosti Zavoda obuhvaćaju primarno kolegije na preddiplomskom studiju strojarstva, ali i brodogradnje, elektrotehnike i računarstva te na diplomskom studiju strojarstva i brodogradnje. Zavodski kolegiji pokrivaju discipline mehanike fluida, hidrauličkih strojeva, računarskih metoda, računarske dinamike fluida, modeliranja i optimizacije te programiranja.

Zavod za računarstvo utemeljen je 2008., kao potpora Studiju računarstva koji je na Fakultetu prvi put pokrenut u akademskoj godini 2008–09. Zavod uključuje i polja računalnog i komunikacijskog inženjerstva, čime prati svjetski trend međusobnoga približavanja i prepletanja tih dviju ključnih tehnologija današnjice. Obuhvaća tri katedre i četiri laboratorija.

Zavod za tehničku mehaniku započeo je djelovati 1960. pri osnutku Fakulteta. Znanstvena, nastavna i stručna djelatnost Zavoda tijekom vremena se razvijala i širila na nova područja. Danas je ona temeljena na nelinearnoj numeričkoj, posebice konačno-elementnoj, i eksperimentalnoj analizi konstrukcija i strojeva, a u područjima elastomehanike i plastomehanike, viskoplastičnosti, stabilnosti, termomehanike, dinamike i vibracija, trajnosti i pouzdanosti, optimizacije u dizajnu i proizvodnji, plastičnog deformiranja metala, kinematike i dinamike robota te akustike. Obuhvaća tri katedre i šest laboratorija.

Zavod za termodinamiku i energetiku započeo je djelovati pod nazivom Zavod za energetiku i hlađenje, a nastao je spajanjem Zavoda za toplinu i hlađenje sa Zavodom za toplinske strojeve. Godine 1997. promijenio je naziv u Zavod za tehničku termodinamiku i energetiku, a od 2005. nosi današnji naziv. Znanstvenoistraživačka djelatnost Zavoda odvija se u okvirima znanstvenih polja strojarstva i drugih temeljnih tehničkih znanosti, znanstvenih grana procesnoga energetskog strojarstva i brodskog strojarstva te termodinamike, energetike i zaštite okoliša. Obuhvaća četiri katedre i šest laboratorija.

Knjižnica je osnovana 1960. Raspolaže s približno 22 000 primjeraka tiskanih knjiga, doktorskih disertacija i magistarskih radova te s više od 30 naslova znanstvenih i stručnih časopisa, oko 4400 primjeraka časopisa.

Nastava

Nastava se odvija na trima razinama: preddiplomski sveučilišni studiji u trajanju od tri godine (Strojarstvo, Brodogradnja, Elektrotehnika i Računarstvo), preddiplomski stručni studiji u trajanju od tri godine (Strojarstvo, Brodogradnja i Elektrotehnika), diplomski studiji u trajanju od dvije godine (Strojarstvo, Brodogradnja, Elektrotehnika i Računarstvo) i poslijediplomski doktorski studij iz tehničkih znanosti u trajanju od tri godine. Na Fakultetu se izvodi više programa za cjeloživotno obrazovanje, tečajeva i seminara.

Znanost

Fakultet surađuje s približno 100 inozemnih i hrvatskih akademskih institucija i dio je Central European Exchange Program for University Studies (CEEPUS), u velikom broju znanstvenoistraživačkih projekata resornoga ministarstva i projekata koje financiraju lokalna uprava i gospodarstvo. Suorganizator je triju međunarodnih znanstvenih skupova koji se održavaju bijenalno: od 1990. međunarodni kongres Energija i okoliš u Opatiji (u početku Energija i zaštita čovjekove okoline), međunarodni znanstveni skup AMST – International Conference on Advanced Manufacturing Systems and Technology te od 2005. Savjetovanje o morskoj tehnologiji In memoriam Zlatku Winkleru, a u više je navrata bio organizator skupova Teorija i praksa brodogradnje In memoriam Leopold Sorta i Međunarodni simpozij Peter Salcher & Ernst Mach.

Na Fakultetu djeluju ili su djelovali znanstvenici nagrađeni → Državnim nagradama za znanost i za znanstvenoistraživački rad u području tehničkih znanosti. Dobitnici Godišnje nagrade za znanost su → Goran Turkalj 2005., → Božo Smoljan 2002., Luka Sopta 2001., → Bernard Franković 2000., → Zoran Mrša 1999. i → Josip Brnić 1997., a dobitnici Nagrade »Nikola Tesla« su → Ivan Katavić 1984., → Alice Vučinić 1983., → Zlatko Winkler 1976. i → Jože Pirš 1974. Nagrada »Nikola Tesla« 1987., kao i Nagrada za životno djelo 2011. dodijeljene su → Elsu Kuljaniću, a Nagrada za životno djelo 1976. dodijeljena je → Miroslavu Mikuličiću. Godišnja nagrada znanstvenim novacima dodijeljena je Marku Čanađiji 2002. i Senki Vuković 1998.

Nakladništvo

Fakultet tri puta na godinu izdaje znanstveni časopis (Zbornik radova, 1970–88; Zbornik Tehničkog fakulteta Rijeka, 1988–95; → Engineering Review, od 1995) koji donosi znanstvene i stručne radove iz područja brodogradnje, elektrotehnike, građevinarstva, računarstva i strojarstva. Danas se časopis Engineering Review izdaje u sunakladništvu s Građevinskim fakultetom Sveučilišta u Rijeci.

Suradnja s gospodarstvom

Osnutak Fakulteta izravno je povezan s kadrovskim potrebama brodogradnje i prateće industrije riječkoga, istarskoga i primorsko-goranskoga kraja. U prvih deset godina suradnja je bila usko vezana uz brodograđevnu industriju, u području brodogradnje, brodskog strojarstva i brodske elektrotehnike, te se potom proširila i u područja toplinske tehnike i termoenergetike, istraživanja i primjenu Sunčeve energije i drugih obnovljivih izvora energije te energetsku učinkovitost. Veći broj stručnjaka Fakulteta sudjeluje u gospodarskim projektima, studenti odlaze na stručnu praksu, a gospodarstvenici dolaze na Fakultet na seminare, radionice, programe cjeloživotnog obrazovanja i poslijediplomski doktorski studij.

Šahnazarov, Artemije (Šuša, Rusija, 8. X. 1891 – Zagreb, 1. XII. 1973), pomorski inženjer armenskog podrijetla, stručnjak za proizvodno strojarstvo te izbor i kontrolu materijala.

Diplomirao je 1915. na brodostrojarskom odjelu Politehničkoga instituta Petra Velikog u Petrogradu. Službovao je u brodogradilištu Noblessner u Tallinnu od 1916., kao tehnički oficir na oklopnom brodu Poltava od 1917., te nakon demobilizacije 1918. kao docent u Politehničkom institutu u Hersonu (Ukrajina), gdje je predavao kolegije Elementi strojeva i Ribarski brodovi. Emigriravši 1920., kratko je radio u Beču, Plzeňu i Parizu. Izabran je 1921. za ugovornog asistenta Tehničke visoke škole (od 1926. Tehnički fakultet) u Zagrebu, gdje je od 1937. bio redoviti profesor. Predavao je kolegije Mehanička tehnologija, Radni strojevi te bio višegodišnji predstojnik Zavoda za mehaničku tehnologiju (danas Zavod za tehnologiju Fakulteta Strojarstva i brodogradnje).

Bavio se teorijom rezanja alatnih strojeva i ispitivanjem materijala. Kao idejni začetnik, savjetnik i nadzornik sudjelovao je u izgradnji novih pogona metalne industrije, poput Tvornice tvrdih metala i Tvornice elektroda u Zagrebu. Surađivao je s metaloprerađivačkom industrijom pri izboru i kontroli materijala te pridonio unapređenju proizvodnje i organizacije rada u pogonima. Metoda mjerenja temperature oštrice alata, koju je objavio 1934., u stručnoj je javnosti citirana kao metoda po Šahnazarovu. Autor je knjiga Tokarski noževi (1927) i Brušenje (1929). Bio je prvi predsjednik → Hrvatskoga društva za tehniku zavarivanja (1953–56) i prvi predsjednik Saveza društava za tehniku zavarivanja Jugoslavije (1953).

Stipetić, Đuro (Gjuro) (Zagreb, 9. VII. 1876 – Zagreb, 17. II. 1946), brodograđevni inženjer i konstruktor, jedan od osnivača i prvih profesora brodograđevnoga odjela Tehničke visoke škole u Zagrebu te utemeljitelj modernoga studija brodogradnje u Hrvatskoj.

Diplomirao je 1899. na strojarskom odjelu Visoke tehničke škole u Beču (TH Wien). Početkom 1900. postao je inženjer austrougarske ratne mornarice te dobio čin natporučnika. Bio je referent brodogradnje u Ministarstvu rata u Beču, te upravitelj brodograđevnih radionica i suhih dokova u Pomorskom arsenalu u Puli (→ Uljanik). Istupivši iz službe 1911., postao je upraviteljem odjela za ratne brodove brodogradilišta u Monfalconeu, a 1914. tehnički direktor cijeloga brodogradilišta i zamjenik generalnoga direktora. Pod njegovom su se upravom i prema njegovim nacrtima gradili ratni i drugi brodovi, te podmornice. Ti su se brodovi, izvrsno projektirani i građeni, istaknuli u I. svj. ratu. Obnova i rekonstrukcija u ratu razorenoga brodogradilišta u Monfalconeu provedena je po Stipetićevu projektu na osnovi tada najsuvremenijih načela brodograđevne tehnologije, predstavljajući jedno od najvažnijih djela njegova inženjerskoga rada.

Od 1920. bio je redoviti profesor na Tehničkoj visokoj školi u Zagrebu. Bio je suosnivač brodograđevnoga odjela te je razradio njegove prve znanstvene osnove. Uveo je kolegije Elementi broda, Osnivanje trgovačkih brodova, Osnivanje ratnih brodova, Uprava i pogon tvornica. Bio je rektor te škole (1921–22. i 1925–26), prvi dekan Tehničkoga fakulteta (1926), te prorektor (1932. i 1935–37) i rektor (1933–35) Sveučilišta u Zagrebu.

Kao rektor i prorektor brinuo se za napredak Sveučilišta, obnovio je Hrvatsku akademsku menzu i izgradio astronomski paviljon u Maksimiru. Od 1936. bio je predsjednik Hrvatskog društva za Strossmayerovo sveučilište u Zagrebu (od 1942. Hrvatsko sveučilišno društvo). Od 1919. bio je član, a 1926–27. i 1936–42. i predsjednik Društva inženjera (→ Hrvatski inženjerski savez) te je pokrenuo i proveo gradnju Inženjerskoga doma u Zagrebu. Bio je i predsjednik Hrvatskog društva sveučilišnih profesora 1940–44. U uredništvu Hrvatske enciklopedije pokrenute 1940., bio je stručni urednik za tehničke struke.

Bio je aktivan u društvenom životu te je sudjelovao u radu mnogih društava i ustanova. Kao predsjednik Hrvatsko-njemačkoga društva (1936–44) bio je poklonik njemačke kulture, književnosti, glazbe i tehničkih dostignuća, ali ne i ideologije koja je Njemačkom tada zavladala. Zbog obnašanja te dužnosti komunističke su ga vlasti osudile na smrt, te pogubile 1946.

mehatronika, interdisciplinarno područje inženjerstva u kojem sudjeluju i prepleću se strojarske, elektroničke, informatičke i druge discipline. Predstavlja cjelovit pristup u inženjerskom projektiranju, proizvodnji, održavanju i vođenju strojeva, uređaja, naprava, alata te prerasta u novu tehničku filozofiju. Riječ mehatronika kao zaštićeni naziv uvelo je 1969. japansko poduzeće Yaskawa Electric Corporation, a od 1982. naziv se slobodno rabi i prihvaćen je u tehničkome svijetu.

Svaki automatizirani stroj, a danas je to gotovo svaki stroj, od kućanskih aparata, fotoaparata, fotokopirnih uređaja, automata za kavu, automobila do najnaprednijih automatskih linija i robota, čine tri osnovne skupine elemenata: senzori (osjetnici), procesori i aktuatori (izvršni elementi). Oni čine jedinstven sustav koji ne može raditi ako jedan od tih elemenata zakaže, ne radi ispravno ili nije dobro projektiran. Stoga stručnjaci koji se bave mehatronikom (mehatroničari) moraju imati objedinjena znanja iz područja mehanike (uključivši pneumatiku i hidrauliku), senzorike, elektronike, upravljanja, vođenja i programiranja. Postoje specijalizirani automehatroničari, brodski mehatroničari, biromehatroničari itd. U nekim se mehatroničkim specijalizacijama i dalje rabe uvriježeni nazivi, pa se npr. stručnjaci koji se bave robotima nazivaju robotičarima.

Razvoj mehatroničkih uređaja, u skladu s općim razvojem tehnike, danas je usmjeren uvođenju novih materijala, konstrukcija, izvedbi aktuatora i senzora, te porastu umjetne (strojne) inteligencije, koja se uobičajeno mjeri faktorom MIQ (od engl. Machine Inteligence Quotient), čime se izražava sposobnost stroja za samostalno odlučivanje. Drugi je smjer razvoja tih uređaja minijaturizacija, pri kojoj se razvijaju mikroaktuatori i nanoaktuatori, te mikrosenzori i nanosenzori, a sve važniju ulogu imaju mikroelektromehanički sustavi (MEMS) i nanoelektromehanički sustavi (NEMS). (→ mikrotehnika; nanotehnika)

Danas se dio finomehaničke tehnike (→ finomehanika), potpomognut elektronikom i informatikom, također svrstava u mehatroniku, a od nje su nerazdvojive → regulacijska tehnika i → robotika.

Razvoj mikrotehnike u Hrvatskoj uglavnom prati svjetske trendove, kako u uvođenju u proizvodnju tako i u obrazovanju stručnjaka i u znanosti.

Proizvodnja

Primjena mehatronike, odn. proizvodnja mehatroničkih uređaja u Hrvatskoj započela je u velikim poduzećima koja su proizvodila tada napredne strojeve za kućanstvo, industriju ili drugu namjenu. Tvornica → Končar – elektroindustrija je još 1970. počela samostalno i prema licenci Zanussi proizvoditi automatizirane perilice rublja i druge kućanske aparate. Među prvim tvornicama koje su izrađivale automatizirane linije za proizvodnju za vlastite potrebe ističe se tvornica telekomunikacijskih uređaja Nikola Tesla iz Zagreba (danas → Ericsson Nikola Tesla), a među proizvođačima tih linija za tržište tvornice → Prvomajska iz Zagreba i → SAS iz Zadra. Danas se među proizvođačima mehatroničkih uređaja po primjeni visokotehnoloških rješenja ističu tvornice INETEC iz Zagreba, HSTec iz Zadra i Tehnix iz Donjega Kraljevca.

Nastava

Nastava mehatronike u srednjim strukovnim školama za obrazovanje tehničara za mehatroniku, odn. mehatroničara započela je 1990-ih. Eksperimentalni program mehatronike najprije je uveden u Tehničkoj školi Ruđera Boškovića u Zagrebu šk. god. 1996/97. na poticaj → Gojka Nikolića i zauzimanjem ravnateljice škole Marije Marcelić, a sljedeće godine u još šest škola. Nakon četverogodišnje evaluacije, program je postao redovitim. Danas su obrazovni programi koji učenike osposobljavaju za zanimanja tehničara za mehatroniku i mehatroničara među najtraženijima u mnogim srednjim tehničkim školama diljem Hrvatske.

Mehatronika se kao samostalni studij visokoškolske razine u Hrvatskoj počinje uvoditi 2000-tih, nedugo nakon što je na visokoj školi u Bochumu pokrenut prvi takav studij u svijetu. Na zagrebačkome Fakultetu strojarstva i brodogradnje, na studiju strojarstva postoji smjer Mehatronika i robotika. Početcima mehatroničkoga pristupa u nastavi na tome fakultetu smatra se uvođenje kolegija Automatizacija sklapanja 1980. Danas je središte znanstvenoga i stručnoga rada u tom području Zavod za robotiku i automatizaciju proizvodnih sustava s Katedrom za strojarsku automatiku i Katedrom za projektiranje izradbenih i montažnih sustava. Preddiplomski stručni studij mehatronike formalno je pokrenut na → Veleučilištu u Karlovcu (akademska godina 2004–05), → Visokoj tehničkoj školi u Bjelovaru; (2008) i → Tehničkome veleučilištu u Zagrebu (2009). Cilj tih studija je obrazovanje inženjera mehatronike za samostalno obavljanje poslova projektiranja, konstruiranja, ispitivanja, vođenja i održavanja mehatroničkih uređaja i postrojenja.

Stručna i znanstvena publicistika

Udžbenici i druga publicistika strogo mehatroničke tematike javljaju se na hrvatskome jeziku razmjerno nedavno, ali se neka ranija djela odlikuju mehatroničkim pristupom. Takav je npr. sveučilišni udžbenik Mehanizacija i automatizacija operacija sklapanja (G. Nikolić, 1981), dok se među recentnim visokoškolskim udžbenicima ističu Projektiranje automatskih montažnih linija (B., Jerbić, G. Nikolić, B. Vranješ, Z. Kunica, 2009), Upravljanje kvalitetom u mehatronici (Ž. Kondić, 2011), Osnove održavanja mehatroničkih sustava (Ž. Kondić, 2014), te Precizne konstrukcije i tehnologija mikro- i nanosustava I: precizne konstrukcije (S. Zelenika, 2015).

gradnja broda, postupak kojim se od osnovnih sirovina i sastavnica izrađuje brod. U širem smislu uključuje sve djelatnosti uključene u proces kojim se od prve zamisli o brodu dolazi do broda spremnoga za uporabu, odn. od potpisa ugovora do predaje broda brodovlasniku. Taj se proces razlikuje ovisno o materijalu, veličini i namjeni broda, no u osnovi se sastoji od pripreme i gradnje (izvedbe) broda.







Priprema gradnje broda obuhvaća definiranje broda u tehničkome, tehnološkom i komercijalnome smislu, ugovaranje gradnje, izradbu tehničke dokumentacije, planiranje pojedinih etapa gradnje, pribavljanje potrebnog materijala, strojeva i opreme te planiranje njihova skladištenja. Primjena i razvoj računalnih tehnologija u današnje su doba skratili vrijeme pripreme te pospješili izradbu projektne dokumentacije, konstrukcijskih i radioničkih nacrta i dr.















Gradnja broda obuhvaća obradbu građevnih dijelova trupa, predmontažu podsklopova, sklopova, sekcija, blokova i modula, te gradnju trupa, izradbu opreme, porinuće, opremanje broda te finalizaciju, ispitivanje i primopredaju broda. Suvremena tehnološka rješenja u svjetskim brodogradilištima omogućuju izgradnju broda u suhome doku, sastavljanje trupa od nekoliko vrlo velikih, potpuno opremljenih i antikorozivno zaštićenih modula sastavljenih od blokova i sekcija. Tako se rad može obavljati na više mjesta istodobno, često i u natkrivenim radionicama, omogućujući radnicima veću produktivnost i povoljnije radne uvjete, što znatno skraćuje vrijeme gradnje.















Od pretpovijesti do kraja XVIII. st. brodovi su se gradili isključivo od drva, koje je bilo jednostavno nabaviti te lako ručno obrađivati i oblikovati s pomoću jednostavnih alata. Početkom XIX. st. javili su se brodovi kojima je orebrenje bilo od željeza, dok su platice dna, stropa, boka i palube bile od drva, a drvena se oplata oblagala bakrom. Uvođenjem parnoga pogona 1830-ih sve su se više gradili željezni brodovi, pretežito oponašanjem konstrukcije onih drvenih. Napretkom u tehnologiji proizvodnje i smanjenjem cijene čelika, taj se materijal postupno počeo rabiti za gradnju brodova 1870-ih, a 1890-ih gotovo je u potpunosti istisnuo ostale materijale. Isprva su se metalni elementi spajali zakivanjem, dok je za II. svj. rata uvedena tehnologija zavarivanja, dovevši do znatnih ušteda u radu i materijalu te do povećanja sigurnosti. Tijekom II. svj. rata bila je raširena tehnologija gradnje brodova u sekcijama, čime se brodogradnja približila uvjetima industrijske proizvodnje.







Gradnja brodova u Hrvatskoj

Na području današnje Hrvatske oduvijek su bili vrlo razvijeni umijeće i tehnologija gradnje brodova, od onih drvenih na vesla i jedra do suvremenih čeličnih. Tehnologija gradnje brodova osobit je napredak ostvarila nakon II. svj. rata, kada je svladana moderna gradnja brodova u sekcijama, čak i postignuća poput gradnje supertankera iz dvaju dijelova pojedinačno porinutih i spojenih u moru. Iako danas postoji prostor za daljnji tehnološki razvoj hrvatskih brodogradilišta, gospodarski je značaj brodogradnje razmjerno velik, čemu pridonose razvijeni sustav visokoškolske nastave i znanstvena istraživanja u tom području. (→ tradicijska brodogradnja; brodogradnja; brodogradilište)



















U Hrvatskoj je tehnologija gradnje i održavanje plovnih i pučinskih objekata grana znanstvenoga polja brodogradnje u području tehničkih znanosti.

Visokoškolska nastava

Od osnutka Tehničke visoke škole u Zagrebu 1919. studenti brodogradnje upoznavali su se s osnovama gradnje brodova, koje im je uglavnom prenosio → Đuro Stipetić putem kolegija koje je predavao od 1920. Nakon II. svj. rata na Tehničkome fakultetu (→ Fakultet strojarstva i brodogradnje; FSB), kolegij Brodogradilišta i tehnologija brodogradnje predavao je → Adam Armanda, a naslijedio ga je → Stjepan Ercegović. U 1970-ima tadašnju Katedru za gradnju brodova preuzima → Želimir Sladoljev, koji je predavao kolegije Tehnologija gradnje plovnih objekata, Osnivanje brodogradilišta, Organizacija i poslovanje brodogradilišta te Tehnologija mora. Uz nastavnu djelatnost, bavio se razvojem i modernizacijom brodograđevne tehnologije, ponajprije u području spajanja posebno porinutih dijelova velikih brodova u moru, u poboljšavanju logistike procesa i skraćivanju proizvodnih ciklusa, te je u to doba hrvatska brodogradnja u tehnološkome smislu znatno napredovala. U 1990-ima nastavu na toj katedri preuzeli su → Kalman Žiha i Tomislav Zaplatić. Današnja se nastava iz toga područja na FSB-u odvija u organizaciji Katedre za gradnju plovnih objekata (voditelj: Jerolim Andrić), a izvode ju Neven Hadžić i J. Andrić u sklopu Zavoda za brodogradnju i pomorsku tehniku. Katedra pokriva stručne predmete dodiplomskoga i poslijediplomskoga studija brodogradnje iz područja brodograđevne tehnologije, osnivanja brodogradilišta, organizacije brodograđevnoga procesa i poslovanja brodogradilišta, te sudjeluje u izvedbi nastave na poslijediplomskome studiju Brodogradnja i pomorska tehnika.

Osim na zagrebačkome FSB-u, kolegiji iz područja gradnje brodova predaju se na studijima brodogradnje u Rijeci, gdje je velik doprinos tom području dao → Zlatko Winkler (danas ih vodi Nikša Fafandjel), te u Splitu (donedavna su ih vodili Roko Markovina, Boris Ljubenkov).

Stručna i znanstvena publicistika i skupovi

Iz područja suvremene gradnje brodova na hrvatskome jeziku ima razmjerno malo literature, a prvo je djelo bilo V. K. Dormidontova Tehnologija brodogradnje (1957), koje je preveo i uredio S. Ercegović (uz suradnju Đ. Galekovića i J. Šretnera). Od domaćih autora ističu se udžbenici Tehnologija gradnje broda za studente Više pomorske škole (M. Grubišić, 1978), Tehnologija gradnje brodskog trupa (Z. Furlan, N. Lučin, A. Pavelić, 1986) i Tehnologija brodogradnje I (N. Hadžić, 2017). Iz područja gradnje drvenih brodova ističe se udžbenik Konstrukcija drvenih brodova (T. Bernardi, 1964).

Objavi rezultata znanstvenih istraživanja iz područja tehnologije gradnje brodova pridonosi časopis → Brodogradnja, kao i simpozij Teorija i praksa brodogradnje – in memoriam prof. Leopold Sorta, koji se od 1974. u Hrvatskoj održava bijenalno.

Bujas, Ivo (Šibenik, 13. XII. 1924 – Zagreb, 10. VI. 1987), brodograđevni inženjer, stručnjak za brodsku propulziju.

Diplomirao je brodogradnju 1953. na Tehničkom fakultetu u Zagrebu (→ Fakultet strojarstva i brodogradnje; FSB). Od 1954. radio je u Brodarskom naučnom institutu u Zagrebu (→ Brodarski institut) na istraživanju propulzije brodova i projektiranju brodskih vijaka kao voditelj Odjela za propulziju (1957–62), Odjela za brodsku hidromehaniku (1963) i Odjela za kavitaciju i propelere (1963–77) te kao istraživač (1978–83). Sudjelovao je u gradnji i opremanju bazena za ispitivanje brodskih modela, nadzirao gradnju, opremanje i pokusni rad kavitacijskih tunela (1954–59). Boravio je 1963. na stručnom usavršavanju u institutu za brodsku hidrodinamiku (National Physical Laboratory – Ship Division) u Teddingtonu i Felthamu kraj Londona. Od 1965. radio je kao asistent na Strojarsko-brodograđevnom fakultetu u Zagrebu (FSB), gdje je predavao kolegij Propulzija broda kao docent od 1969., odn. kao viši predavač od 1981. Uveo je i unaprijedio metode proračuna propulzije, čvrstoće i kavitacije brodskih vijaka. Projektirao je više od 250 tipova vijaka, među njima velik dio za brodove ratne mornarice te druge specijalne brodove.

Antolić, Franjo (Zagreb, 22. I. 1897 – Zagreb, 16. X. 1973), majstor ljevač, voditelj Ljevaonice umjetnina Akademije likovnih umjetnosti u Zagrebu.

Bio je naučnik u Ljevaonici umjetnina u broncu na Višoj školi za umjetnost i umjetni obrt (danas Akademija likovnih umjetnosti) u Zagrebu (1911−14), na kojoj je nastavio školovanje te od 1921. radio kao ljevač bronce. Iste je godine odlio skulpturu Ivana Meštrovića Anđeo mira i brončana vrata za mauzolej obitelji Račić u Cavtatu, a potom i skulpture Roberta Frangeša-Mihanovića Šestinčanin, Filozof i dr. Na poticaj Ivana Meštrovića učio je 1926. tehniku lijevanja na vosak u Rimu i Firenci, u radionicama ljevača Vignalija. U zagrebačkoj Ljevaonici prvi je put primijenio tehniku lijevanja na vosak pri lijevanju Meštrovićevih Indijanaca, dviju brončanih konjaničkih skulptura za Fergussonov institut u Chicagu, gdje su postavljeni 1928. u Grant Parku. Samostalno je vodio Ljevaonicu 1926−49., kada je u bronci odliveno mnogo skulptura najpoznatijih hrvatskih kipara. Umirovljen je 1952. Osim lijevanja bronce, vladao je i drugim tehnikama, te je izradio odljev Bašćanske ploče u sadri. Kvaliteta njegova rada dostigla je zavidnu razinu, a svoja iskustva prenosio je na mlade naraštaje ljevača.

Povrzanović, Aleksandar (Ilok, 26. VIII. 1927 – Zagreb, 29. IX. 2011), strojarski inženjer, stručnjak za obradbu metala deformiranjem.

Diplomirao je 1955., magistrirao 1970. te doktorirao 1980. disertacijom Prilog poznavanju problema provlačenja traka od lakih metala s gledišta razdiobe deformacija unutar deformacijskih zona i veličine graničnog kuta matrice (mentor → J. Hribar) na → Fakultetu strojarstva i brodogradnje u Zagrebu (FSB). Do 1959. radio je kao pogonski inženjer, šef pogona i tehnički direktor tvornice Rapid i Rafinerije mineralnih ulja u Zagrebu. Od 1959. radio je na FSB-u, od 1985. kao redoviti profesor; umirovljen je 1997. Predavao je kolegije Obrada deformiranjem, Tehnologija, Obrada materijala. Na Fakultetu je obnašao dužnosti voditelja Katedre i Laboratorija za oblikovanje deformiranjem (od 1971), predstojnika Zavoda za tehnologiju (1980–82) te prodekana u jednome mandatu. Predavao je na Strojarskome fakultetu u Slavonskome Brodu (1962–89) te na Rudarsko-geološko-naftnom fakultetu (1968–75) i Visokoj tehničkoj školi Kopnene vojske JNA (1969–73) u Zagrebu. Bavio se područjem teorije i tehnologije oblikovanja deformiranjem, posebice istraživanjem i određivanjem faktora trenja i njegovim utjecajem u obradbi deformiranjem. Autor je knjige Odabrana poglavlja obrade metala deformiranjem (1996). Godine 1998. dodijeljeno mu je počasno zvanje professor emeritus Sveučilišta u Zagrebu.

Polić, Mate (Hreljin, 11. IX. 1843 – Bakar, 26. VII. 1917), brodovlasnik, suvlasnik parobrodarskih društava.

Završio je višu trgovačku akademiju u Trstu i ondje osnovao pomorsku agenciju. Potkraj XIX. i početkom XX. st. radio je na razvoju parobrodarstva u Hrvatskom primorju i Dalmaciji. Jedan je od osnivača i dugogodišnji član ravnateljstva Ugarsko-hrvatskoga parobrodarskoga društva na dionice 1891. te osnivač i doživotni predsjednik Ugarsko-hrvatskoga parobrodarskoga društva za slobodnu plovidbu. Kao dioničar udruživao se s ostalim hrvatskim brodovlasnicima poput → Sigismunda Kopajtića, braćom Bakarčić i drugima iz Kostrene, Drage, Sušaka i Istre, povećavajući time hrvatski kapital u doba kada su većinski vlasnici brodskih društava bili Austrijanci i Mađari. Od 1895. suvlasnik je nekoliko većih riječkih parobroda (Rečina, Kostrena, Triglav) te je imao znatan udio u lošinjskim (Gerolimich, Premuda, Lussino) i tršćanskim (Nord, Sud) parobrodarskim društvima. Bio je predsjednik Slovenske čitaonice u Trstu i Hrvatske čitaonice u Rijeci.