Objavljeno:
Ažurirano: 11. rujna 2019

strojarstvo, stručna djelatnost i znanstvena disciplina koja se bavi projektiranjem i konstruiranjem energetskih, radnih i alatnih strojeva, njihovom proizvodnjom i iskorištavanjem, kao i projektiranjem i proizvodnjom uređaja za energetiku, procesnu tehniku te izradbom proizvoda široke potrošnje. Kao znanstvena disciplina polje strojarstva razvrstano je Pravilnikom o znanstvenim i umjetničkim područjima, poljima i granama u RH unutar područja tehničkih znanosti, a grane su mu opće strojarstvo (konstrukcije), procesno-energetsko strojarstvo, proizvodno strojarstvo, brodsko i precizno strojarstvo. Teorijska načela strojarstva zasnivaju se na znanstvenim disciplinama matematike, mehanike krutih i čvrstih tijela, mehanike fluida, termodinamike, inženjerstvu materijala i računarstvu, a srodne su mu djelatnosti → elektrostrojarstvo, → energetika, → brodogradnja, → zrakoplovstvo, → metalurgija i dr., s kojima se djelomično preklapa. Danas se visokorazvijeni strojarski proizvodi većinom izrađuju u sklopu → strojogradnje i → metaloprerađivačke industrije, kao iznimno značajnih gospodarskih djelatnosti u svjetskim okvirima.

Opće strojarstvo obuhvaća sva znanja potrebna za osmišljavanje strojarskih i strojarsko-mehaničkih konstrukcija. Najširi je dio strojarstva koji se, uz opća načela o konstruiranju i razvoju proizvoda, bavi → elementima strojeva (spojni elementi, ležajevi, osovine i vratila, prijenosnici, spojke i dr.), → alatima, napravama, uređajima i priborom, industrijskom → pneumatikom, → hidraulikom i sl.

Procesno-energetsko strojarstvo bavi se projektiranjem uređaja i postrojenja toplinske tehnike (→ grijanje; ventilacija i klimatizacija; rashladna tehnika), procesne tehnike (postrojenja i strojevi u kemijskoj, prehrambenoj, tekstilnoj, grafičkoj industriji, metalurgiji, preradbi otpada i dr.), energetskim postrojenjima s elektranama, toplanama i toplinskim stanicama, generatorima pare i plina, kogeneracijskim sustavima.

Proizvodno strojarstvo obuhvaća tehnološke postupke za proizvodnju i oblikovanje proizvoda (praoblikovanje, deformacijsko oblikovanje, oblikovanje odvajanjem čestica, aditivna proizvodnja, štancanje, rezanje, spajanje), površinske tehnologije i inženjerstvo površina (toplinska obradba metala, zaštita od korozije) te industrijsko inženjerstvo (projektiranje i upravljanje proizvodnjom, studij rada, održavanje). Unutar proizvodnoga strojarstva posebni su ogranci automatizacija s automatima, robotima i regulacijskom tehnikom, dok se kao zasebni dijelovi strojarstva proučavaju strojevi (jednostavni, energetski i radni), prenosila i dizala te vozila. (→ proizvodno strojarstvo)

Brodostrojarstvo se često pridružuje brodogradnji kao zasebnom polju, ali po svojem sadržaju duboko zadire u strojarstvo, jer proučava strojeve i uređaje plovnih objekata, kao što su pogonski i pomoćni brodski strojevi, parni kotlovi, cjevovodi te mehanički sklopovi. (→ brodostrojarstvo)

Precizno strojarstvo (→ finomehanika, precizna mehanika) kao grana strojarstva bavi se proučavanjem, konstrukcijom i proizvodnjom komponenti i proizvoda velike točnosti izradbe i malih izmjera pojedinih dijelova sve do područja → mikrotehnike.

Povijesni razvoj u svijetu

Početak razvoja strojarstva vezan je uz uporabu prvobitnih pomagala − poluge, valjka, kotača, kosine, klina i vijka (šest tzv. jednostavnih strojeva). Tijekom vremena su se iz tih pomagala razvile prve složenije naprave, strojevi za izradbu lončarije ili tekstila, sredstva za prijevoz i dr., pokretani ljudskom, životinjskom i vodenom energijom te energijom vjetra. To se područje osobito razvilo u antičko doba. Arhimed (287–212. pr. Kr.) je objasnio princip poluge, prvi primijenio matematiku na fizikalne pojave te time zasnovao statiku i hidrostatiku, izumio Arhimedov vijak, Arhimedov koloturnik, konstruirao ratne sprave; Heron Aleksandrijski (I. st.) konstruirao je 200 mehaničkih naprava, strojeva i automata, pokretanih vodom i vjetrom, te preteču prvoga parnog stroja; u drevnoj je Kini Zhang Heng (78–139) unaprijedio vodeni sat i izumio seizmometar, Ma Jun (200–265) izumio je kola s diferencijalnim prijenosom, a Su Song (1020–1101) nemirnicu satnoga mehanizma i lančani prijenos; među mnogim izumima islamskoga zlatnoga doba od VII. do XV. st. ističu se automati i strojevi koje je opisao Al-Jazari (1136–1206); razvoju znanstvene osnove strojarstva u područjima fizike, klasične mehanike i matematike osobito su pridonijeli Isaac Newton (1642–1717) te Blaise Pascal (1623–1662), Christiaan Huygens (1629–1695), Gottfried Wilhelm Leibniz (1646–1716), Daniel Bernoulli (1700–1782), Leonhard Euler (1707–1783), Jean Baptiste d’ Alembert (1717–1783), Joseph Louis de Lagrange (1736–1813), Nicolas Léonard Carnot (1796–1832), James Prescott Joule (1818–1889) i dr. Primjena znanstvenih spoznaja te iskustava u obradbi metala rezultirala je razvojem složenih strojeva i motora neovisnih o prirodnim izvorima energije, što je dovelo do industrijske revolucije i korjenitih promjena u proizvodnji i prijevozu. Za to su zaslužni James Watt (1736–1819), Joseph Marie Jacquard (1752–1834), Robert Fulton (1765–1815), George Stephenson (1781–1848), Étienne Lenoir (1822–1900), Nikolaus August Otto (1832–91), Carl Friedrich Benz (1844–1929), Gottlieb Wilhelm Daimler (1834–1900), Rudolf Diesel (1858–1913) i dr.

Iako je Velika Britanija kolijevka suvremenoga razvoja i primjene strojeva u industriji i prometu, jedna od prvih visokoškolskih tehničkih institucija u svijetu bila je pariška École polytechnique, osnovana 1794. U našem su se bližem okruženju slične institucije osnivale u širokom vremenskom rasponu, npr. politehnička škola u Pragu (1806), muzej i visoka prirodoslovna i tehnička škola Johanneum u Grazu (1811), Carski i kraljevski politehnički institut u Beču (1815), koji je 1872. prerastao u tehničku visoku školu. Na Tehničkom fakultetu Velike škole u Beogradu, osnovanom 1863., predavali su se strojarski predmeti od 1873., a 1897. uveden je Mašinsko-tehnički odjel. U Bratislavi je 1937. osnovana Visoka tehnička škola, na kojoj je 1940. počeo s radom strojarski odjel. U Ljubljani je strojarski fakultet (Fakulteta za strojništvo) osnovan 1945; do tada su studenti Tehničke visoke škole (od njezina osnutka 1919) sa strojarsko-elektrotehničkim odjelom posljednja četiri semestra studija završavali u Zagrebu; godine 1958. osnovan je Mašinski odsjek Tehničkoga fakulteta u Sarajevu.

Od strukovnih udruženja, među ostalim i strojarskih inženjera, osnovano je 1848. u Beču austrijsko udruženje inženjera i arhitekata Österreichischer Ingenieur- und Architekten-Verein, koje od 1849. izdaje časopis austrijskih inženjera i arhitekata Österreichische Ingenieur- und Architekten-Zeitschrift.

Početci strojarstva u Hrvatskoj

Kao i drugdje u svijetu, preteču strojarstva kao stručne djelatnosti u Hrvatskoj predstavljali su kovački, ljevački, kolarski i drugi obrti, a majstori obrtnici svoja su umijeća zasnivali na iskustvu, te se sami brinuli za izobrazbu pomoćne radne snage. Od doba renesanse javljaju se pojedinci koji su svojim djelovanjem, djelima i izumima ostavili trag u razvoju strojarske struke. Takvi su primjerice bili glasoviti dubrovački ljevač zvona i topova → Ivan Krstitelj Rabljanin, te šibenski izumitelj i polihistor → Faust Vrančić, koji je početkom XVII. st. pripremio knjigu Novi strojevi Fausta Vrančića Šibenčanina (Machinae novae Fausti Verantii Siceni). U toj knjizi Vrančić opisuje 56 svojih ili prerađenih tuđih izuma, među kojima padobran, satove, mlinove, preše, strojeve za mlaćenje i čišćenje žitarica, zaprežna kola i druge, uglavnom namijenjene olakšavanju ljudskoga rada primjenom rada teglećih životinja, te energije vodenih tokova ili vjetra. Prilog razvoju temeljnih znanosti kao osnove strojarstva dali su → Marin Getaldić → Ruđer Bošković i dr.

Mlin s trokutastim krilima, crtež iz knjige Machinae novae F. Vrančića, oko 1615.

Pojedini izumitelji, kadšto i bez formalnoga strojarskog obrazovanja, i u kasnijim su razdobljima svojim izumima dali doprinos u svjetskim razmjerima, npr. → Ivan Blaž Lupis izumom torpeda 1860-ih, → David Schwarz izumom zračnoga broda 1890-ih, → Slavoljub Eduard Penkala automatskom olovkom i mnogim drugim izumima s početka XX. st., → Nikola Tesla izumom turbine bez lopatica (1909), → Mario Puratić izumom mehaničkoga koloturnika za izvlačenje ribarske mreže iz mora (1954).

Znatniju primjenu strojeva svojom su pojavom uvjetovale prve manufakture. Godine 1651. Petar IV. Zrinski dao je u Čabru izgraditi prvu pilanu na vodeni pogon te manufakturu željezne robe u kojoj je radilo 200 radnika. U drugoj polovici XVIII. st. broj manufaktura stalno se povećavao, pa su u tom razdoblju osnovane šećerana (1750–51) i tvornica užadi (1764) u Rijeci, staklane uz dvorac Trakošćan (1764), u Sušicama (1766), kraj Našica (1770–71), u Leskovcu kraj Varaždina (1781), Pakracu (1794) i Voćinu (1808), platnare u starome bakarskom kaštelu (1766) i Ozlju (1768), kožara u Kutjevu (1767), svilana u Požegi (1767) i Novoj Gradiški (1771), manufakture papira u Zagrebu (1771), duhana u Varaždinu (1774) i Zagrebu (1817), kamenine u Križevcima (1775), Rijeci (1796) i Krapini (oko 1800), predionica svile u Varaždinu (1784), tvornica užadi i jedara u Senju (1785).

Pravi poticaj razvoju strojogradnje i strojarske struke općenito dali su prvi industrijski pogoni s primjenom masovne proizvodnje u prvoj polovici XIX. st. Prvim industrijskim poduzećem u Hrvatskoj smatra se → Tvornica papira Rijeka, osnovana 1828., u kojoj je 1833. pušten u pogon prvi parni stroj u jugoistočnoj Europi. Ubrzo su otvoreni i drugi industrijski pogoni, npr. šećerana u Čepinu 1836., industrijski mlin u Rijeci 1841., tvornice kemijskih proizvoda, svijeća i sapuna 1852., te prvi parni mlin na hrvatskim prostorima i ljevaonica Fonderia metalli 1853 (poslije Stabilimento tecnico fiumano, konačno → Torpedo), koja je ubrzo započela proizvodnju brodskih kotlova i parnih strojeva.

Stojeći stapni parni stroj, prva polovica XIX. st., Tehnički muzej Nikola Tesla, Zagreb

Presudan poticaj ozbiljnijem razvoju strojarstva kao nove cjelovite struke dalo je uvođenje → željeznice te → parnog stroja kao novoga pogona u proizvodnim procesima, brodskim pogonima i sl. U drugoj polovici XIX. st. Hrvatska se industrijski intenzivno razvijala, pa su u Osijeku radile ljevaonica metala i pogoni za gradnju strojeva, u Zagrebu i Rijeci gradile su se plinare, na Sušaku rafinerija nafte, u Zagrebu parna pilana, u Rijeci i Puli brodogradilišta. Prvi prikaz hrvatske strojarske proizvodnje održan je u sklopu Zagrebačkoga zbora 1864., na kojem su bili izloženi poljoprivredni strojevi hrvatske proizvodnje, proizvodi za brodogradnju i dr.

Početci nastave strojarstva

Modernizacijski procesi tijekom druge polovice XIX. st. nametali su potrebu obrazovanja kadra za područja tehnike i industrije. Strukovna izobrazba koju su pružale praktične šegrtske i poslije obrtne škole nije mogla udovoljiti tim potrebama. Strojoslovje se kao nastavni predmet javlja od 1861–62. do 1867–68. u 6. razredu zagrebačke Kraljevske više realke. Prve dvije godine predavao ga je Gjuro Kozak, a zatim Martin Jelovšek. U višim odjelima Gospodarskog i šumarskog učilišta u Križevcima, osnovanoga 1860., poučavali su se tijekom druge polovice XIX. st. predmeti mehanika i gospodarski strojevi. Sustavno poučavanje predmeta strojarske struke počelo je u sklopu nastave brodostrojarstva u vojnim pomorskim učilištima i nautičkim školama. Osim na riječkoj Mornaričkoj akademiji, koja je po razini pripadala u visokoškolsko obrazovanje, teorijske i praktične osnove parnih strojeva izučavale su se od 1870. i u pulskoj jednogodišnjoj Strojarskoj podoficirskoj školi, odn. trogodišnjoj Školi za strojarski podmladak. Na civilnim se pomorskim školama početkom 1880-ih slušao predmet Nauk o parostroju, koji je među prvima na Nautičkoj školi u Bakru 1882. predavao → Andrija Mohorovičić. Godine 1925. otvoren je brodostrojarski odjel Srednje tehničke škole u Splitu, a 1930-ih i u pomorskim školama u Bakru i Malome Lošinju.

Srednje škole

Strukovno školovanje za strojarska zanimanja počelo je u Srednjoj tehničkoj školi u Zagrebu, proizašloj 1919. iz dotadašnje Građevne stručne škole ustrojene 1892. uz Kraljevsku zemaljsku obrtnu školu. U toj je školi od 1923. postojao trogodišnji program večernje škole za izobrazbu strojarskih poslovođa, dok je 1931. otvoren strojarski odsjek. Voditelj odsjeka bio je Franjo Krema, a stručne su predmete predavali Vilo Crlenjak, Ante Franković, Dragoš Krajnović, Zvonimir Richtman, Stjepan Rovešnjak i Aleksandar Valenteković. Nakon II. svj. rata strukovno obrazovanje postalo je važnim čimbenikom provođenja planskoga gospodarstva. Godine 1950. strojarske odsjeke imale su srednje tehničke škole u Zagrebu, Splitu, Puli, Osijeku, Slavonskome Brodu, Karlovcu i Rijeci, te Rudarska srednja tehnička škola u Varaždinu i Srednja poljoprivredna mašinska škola u Vinkovcima. U središtima srednjih tehničkih škola postojali su i tzv. radnički tehnikumi sa strojarskim usmjerenjima u kojima su radnici stjecali srednjoškolsko strukovno obrazovanje. Nastava iz strojarstva izvodila se i u trogodišnjim industrijskim školama te u nekim programima škola učenika u privredi. Od 1992. programi strojarske struke provode se odvojeno u četverogodišnjim tehničkim i trogodišnjim industrijsko-obrtničkim školama. Danas postoje četverogodišnji program obrazovanja za zanimanja na razini tehničara (npr. strojarski tehničar, tehničar za vozila i vozna sredstva, za brodostrojarstvo i sl.) i trogodišnji program obrazovanja za zanimanja na razini mehaničara, instalatera i radnika u proizvodnji. Četverogodišnje programe za strojarske profile zanimanja šk. god. 2015–16. imale su 32 škole, a trogodišnje programe za strukovno područje strojarstva 69 škola u Hrvatskoj.

Visokoškolsko obrazovanje

Povijesni razvoj visokoškolske nastave strojarstva u Hrvatskoj obilježila je pojava prvih strojarskih kolegija na visokoškolskoj razini, osnutak prvoga tehničkog studija i osnivanje strojarskih studija u sveučilišnim centrima diljem zemlje.

Početci visokoga tehničkog obrazovanja. Početci sustavnoga visokoškolskog podučavanja strojarskih kolegija u Hrvatskoj sežu u sredinu XIX. st., kada je 1857. → Mornarička akademija (K. u. k. Marine-Akademie) preseljena iz Trsta u Rijeku. Zgrada za tu visoku vojnopomorsku školu izgrađena je 1857., nastava je nakratko održana akademske godine 1857–58., a nakon premještanja dijelova nastave u blizinu Trsta i na ratne brodove, u Rijeci se nastava ponovno redovito održavala od 1866. do 1914. Akademija je bila namijenjena četverogodišnjem školovanju mornaričkih časnika, sa znatnim dijelom nastave posvećenim tehničkim disciplinama. Tako su, među ostalim, u nastavnom programu iz općih predmeta bili kolegiji više matematike, nacrtne geometrije i crtanja, fizike, kemije, termodinamike, mehanike i hidromehanike te stručni kolegiji gradnje brodova, parnih strojeva, tehnologije lijevanja i brodske opreme. Okupivši eminentne stručnjake iz svih krajeva Monarhije kao nastavnike, Akademija je bila i žarište znanstvenoga rada u svjetskim razmjerima. Profesor na riječkoj Akademiji → Peter Salcher ostvario je snimke probijanja zvučnoga zida metka u letu, što mu je donijelo zasluge za objašnjenje toga fenomena, zajedno s → Ernstom Machom s kojim je obavio pokus.

Mornarička akademija u Rijeci

Osim riječke Akademije, dio znanstveno-tehničkoga sustava ratne mornarice bio je i Mornaričko-tehnički odbor (K. u. k. Marine-technisches Komitee) osnovan u Puli 1866. Odbor je zapošljavao više od 50 inženjera u osam odjela, među kojima je jedan bio i strojarski. U sastavu Odbora bila je i → Mornarička knjižnica (K. u. k. Marine Bibliothek), s bogatim fondom opće, tehničke i vojne literature.

Osnutak studija strojarstva. Prelaskom s manufakturne proizvodnje na industrijsku, strojarska struka, izrasla iz dotadašnjih obrtničkih djelatnosti, počela se temeljiti na znanosti i usustavljenome znanju, kojim su u Europi vladali tehnički visokoobrazovani stručnjaci − inženjeri. Do I. svj. rata iz hrvatskih se krajeva odlazilo na tehničke studije u Graz, Beč, Prag, Budimpeštu, a nakon povratka obrazovani su se stručnjaci većinom zapošljavali u državnim ustanovama. Istodobno su ključna mjesta u slabo razvijenoj industriji zauzimali doseljeni strani stručnjaci. Stoga se u Hrvatskoj javila svijest o potrebi ustroja vlastitih visokih tehničkih učilišta, koju je posebno promicao Klub inžinirah i arhitektah. Dugogodišnja nastojanja i rasprave oko osnutka takve institucije urodili su plodom tek 1918., kada je osnovana Tehnička visoka škola u Zagrebu (isprva Kraljevska tehnička visoka škola). Sastavnice te škole bili su i strojarsko-inženjerski, brodograđevno-inženjerski i brodostrojarsko-inženjerski odjel, pa su se od tada u Hrvatskoj počeli školovati inženjeri strojarstva i srodnih struka. Prvi je dekan tih odjela bio → Marije Kiseljak. Školi su dodijeljeni prostori u južnome krilu zgrade tadašnje Obrtne škole na Wilsonovom trgu (današnji Rooseveltov trg 6). Prvu školsku godinu 1919–20. upisalo je budućih 60 strojara, 20 brodara i četiri brodostrojara. Kao prvi inženjeri strojarstva diplomirali su Vinko Zgaga, Pavao i Ivan Rajh 29. II. 1924., a te je akademske godine diplomiralo ukupno šest strojarskih inženjera i jedan brodograđevni. Tehnička visoka škola ubrzo je postala poznata i šire, pa je već akademske godine 1922–23. bilo i 166 studenata iz Rusije. Zbog političkih razloga Škola je 1926. pripojena Sveučilištu u Zagrebu kao → Tehnički fakultet. Do početka II svj. rata na domaćem je tehničkom studiju već diplomiralo 206 strojarskih i 29 brodograđevnih inženjera. Prvu doktorsku disertaciju iz strojarstva obranio je → Ivo Hercigonja 1931., a prvi počasni doktorat dodijeljen je 1921. → Milanu Rojcu, hrvatskom pravniku i političaru koji je bio među najzaslužnijima za osnutak Škole, podupirući još od 1909. ideju o osnivanju hrvatskoga tehničkog visokog učilišta. Organizacija studija i popuna profesorskoga zbora Tehničke visoke škole povjerene su 1919. prvomu tročlanom profesorskom zboru: građevinskom inženjeru → Milanu Čalogoviću, arhitektu → Martinu Pilaru i strojarskom inženjeru → Jaroslavu Havličeku. Do pripojenja Tehničke visoke škole Sveučilištu u Zagrebu nastavnički se zbor popunjavao domaćim stručnjacima, ali i angažiranjem stranaca, posebno emigranata iz Petrograda (Sankt Peterburga) i Kijeva. Pojedine su nastavne cjeline u prvim godinama studija strojarstva i brodogradnje predavali domaći profesori → Željko Marković matematika, Juraj Božičević Nacrtna geometrija, → Milivoj Prejac Mehanika, Miloš Milošević Opće strojarstvo, Josip Turić Hidraulika, Hidraulični strojevi, → Josip Miler Toplinski strojevi, → Leopold Sorta Crtanje broda, Teorija broda, Elementi strojeva i kotlovi, → Đuro Stipetić Osnivanje broda, Mehanička tehnologija i dr. Prvih su godina u nastavi sudjelovali i ruski profesori → Ivan Plotnikov Fizika, → Stjepan Prokofjevič Timošenko Mehanika, → Konstantin Čališev Ispitivanje gradiva, Tehnička mehanika, → Nikola Nikolajevič Savin Mehanička tehnologija, Radionice, → Dimitrij Pavlovič Ruzskij Hidraulički strojevi i → Artemije Šahnazarov Mehanička tehnologija, Radni strojevi.

Na Tehničkome fakultetu su u razdoblju između dvaju svjetskih ratova osnovani zavodi pojedinih disciplina, koji su dali fizionomiju studijima, ali i pridonijeli oblikovanju struka. Seminar za primijenjenu mehaniku (od 1929. Zavod za primijenjenu mehaniku) osnovan je 1920., a zatim redom Zavod za mehaničku tehnologiju, Zavod za konstrukciju strojevnih dijelova, Zavod za termičku dinamiku i toplinske strojeve, Laboratorij za brodogradnju, Laboratorij za strojarstvo, Zavod za tehniku hlađenja, Zavod za aerodinamiku i zrakoplovstvo te Središnji zavod za ispitivanje materijala i konstrukcija. Tijekom ratne akademske godine 1942–43. osnovan je Zavod za motorizaciju i automobilizam. Već tada su se nazirali gotovo svi dijelovi nastavne i znanstvene djelatnosti današnjega polja strojarstva.

Previranja u II. svj. ratu znatno su smanjila broj profesora na svim studijima Tehničkoga fakulteta u Zagrebu, pa tako i na studijima strojarstva i brodogradnje. Prve poslijeratne akademske godine 1945–46. na ta je dva studija bilo osam aktivnih profesora, koji su predavali temeljne kolegije za oba studija. U razdoblju nakon rata najviše je kolegija predavao L. Sorta. Osim pet kolegija namijenjenih brodarima, predavao je i opće strojarske Elemente strojeva te Prenosila i dizala, a s J. Havličekom dijelio je kolegij Parni kotlovi. J. Miler predavao je Tehničku termodinamiku te Teoriju i gradnju parnih strojeva, Regulaciju i kondenzaciju, Kompresore i rashladne strojeve, Parne turbine i Eksplozione motore. Nositelj kolegija Mehanička tehnologija i Radni strojevi bio je A. Šahnazarov, a kolegija Konstrukcija strojnih dijelova → Josip Boncelj. Kolegije Nauka o toplini I i II te Termodinamika i termotehnika, predavao je → Fran Bošnjaković, dopisni član JAZU-a te budući rektor Sveučilišta u Zagrebu, a uveo je i kolegije Kompresori, Rashladni strojevi i Teorija parnih strojeva. Prve poslijeratne godine → Dragutin Horvat predavao je Hidrauličke strojeve, Hidroenergetska postrojenja te vodio Konstrukcijske vježbe iz ventilatora i pumpi. Tijekom 1946. postavljen je za profesora → Alfred Heim, koji je do umirovljenja 1970., oblikovao i predavao Elemente strojeva. Pomoć u nastavi dala su akademske godine 1946–47. tri novoprimljena, isprva honorarna nastavnika. Od 1946. Tehničku mehaniku i Nauku o čvrstoći predavao je → Davorin Bazjanac, a kao novi kolegij uveo je Teoriju mehanizama. Iste školske godine → Niko Malešević predavao je i uveo kolegije Mehanička tehnologija, Nauka o metalima, Lijevanje i Mehanizacija ljevaonica, a → Ivan Lončar razvijao je novo područje s kolegijima Tehnologija vode, goriva i maziva i Goriva i maziva te uveo općeobrazovni tehnički kolegij Tehnička kemija. U sljedećem desetljeću studij strojarstva na Tehničkome fakultetu Sveučilišta u Zagrebu razvijao se organizacijski i nastavnički po uzoru na suvremene europske studije. Kadrovski se upotpunjavao, tako da je prigodom razdvajanja Tehničkoga fakulteta 1956. započeo s radom kao samostalni Strojarsko-brodograđevni fakultet Sveučilišta u Zagrebu. Fakultet je bio organiziran u tri odjela: Strojarsko-konstrukcijski odjel s usmjerenjima Procesna tehnika, Motori i vozila te Energetskim, Termotehničkim i Strojarsko-tekstilnim usmjerenjem; Strojarsko-proizvodni odjel s Tehnološkim I, Tehnološkim II i Organizacionim usmjerenjem; Brodograđevni odjel s Brodograđevnim i Brodostrojarskim usmjerenjem. Usmjerenja su poslije prerasla u zavode, a Fakultet je zadržao gotovo istu organizaciju niz godina. Jedno od slabijih usmjerenja bilo je Organizaciono, koje sadržajem studija nije moglo odgovarati brzorastućoj industrijskoj proizvodnji. Te je nedostatke nadomjestila Visoka tehnička škola u Zagrebu, osnovana 1957., koja se nakon deset godina pridružila Strojarsko-brodograđevnom fakultetu, koji je od tada nastavio rad pod nazivom → Fakultet strojarstva i brodogradnje.

Širenje visokoškolske nastave strojarstva. Nakana bivše države da se hrvatskoj strojogradnji i metaloprerađivačkoj industriji dodijeli značajna uloga u gospodarskom razvoju te velika materijalna ulaganja doveli su do snažnog razvoja tih dijelova industrije u drugoj polovici XX. st. Osnivale su se ili razvijale mnoge velike tvornice, npr. → Tvornica parnih kotlova (TPK), → Prvomajska, → Končar, → Jedinstvo i → Tvornica željezničkih vozila Gredelj u Zagrebu, → Đuro Đaković Grupa u Slavonskome Brodu, → Bagat i → SAS u Zadru, → Jugoturbina u Karlovcu i → Dalmastroj u Splitu, te manje tvornice koje su svojim proizvodnim programima nadopunjavale proizvodnju velikih sustava. U skladu s tim povećale su se potrebe za visokoobrazovanim stručnim kadrom diljem Hrvatske, što je potaknulo organiziranje studija strojarstva i u drugim hrvatskim sveučilišnim gradovima.

U Rijeci, središtu najrazvijenijega industrijskog bazena na hrvatskoj obali Jadrana, 1960. osnovan je Strojarski fakultet (od 1969. Strojarsko-brodograđevni fakultet, od 1973. → Tehnički fakultet), za prvoga dekana izabran je → Miroslav Mikuličić, a za njegova zamjenika → Zlatko Winkler. Nastava četverogodišnjega studija je uz pomoć profesora s tadašnjega zagrebačkog Strojarsko-brodograđevnoga fakulteta započela iste godine. Stručni studij strojarstva počeo se održavati 1965. za pojedine naraštaje studenata i u Labinu i Puli. Nastava poslijediplomskoga znanstvenog studija strojarstva na usmjerenju Teorija konstrukcija započela je 1972., a 1975. na smjerovima Tehnologija obrade skidanjem čestica i Tehnologija obrade materijala pomoću termičkih postupaka.

U Splitu, središtu širega područja Dalmacije, osnovan je 1960. Centar za izvanredni studij u sastavu Strojarsko-brodograđevnoga fakulteta u Zagrebu. Prvi voditelj centra bio je → Romeo Deželić. Od 1965. studij je djelovao u sklopu Strojarsko-tehnološkog odjela pri Elektrotehničkom fakultetu u Splitu. Na Fakultetu su se održavale prve dvije godine studija strojarstva, dok je, zahvaljujući usklađenosti planova, nastavak studija viših godina bio omogućen u Zagrebu. Poslijediplomski studij prvi je put organiziran u suradnji s Fakultetom strojarstva i brodogradnje iz Zagreba 1970., a iste je godine Fakultet promijenio naziv u → Fakultet elektrotehnike, strojarstva i brodogradnje u Splitu.

Razvojem metaloprerađivačke industrije Slavonije i Baranje početkom 1960-ih, a osobito otvaranjem tvornice Đuro Đaković prema velikim izvoznim poslovima, porasle su potrebe za istraživačkim kapacitetima i kadrom strojarske struke na tom području. Stoga je u Slavonskome Brodu 1961. osnovan Institut za naučno-istraživački rad Đuro Đaković (poslije Institut za strojarstvo Đuro Đaković, danas → Đuro Đaković Centar za istraživanje i razvoj), u kojem su ujedinjeni razvojni odjeli i laboratoriji te tvornice, dok se potreba za inženjerskim kadrom riješila otvaranjem Centra za izvanredni studij Visoke tehničke škole iz Zagreba 1962., na kojem se održavala nastava dvogodišnjega studija. Od 1967. Centar je djelovao u sastavu Fakulteta strojarstva i brodogradnje iz Zagreba. Studij strojarstva u Slavonskome Brodu osamostalio se 1979., te kao → Strojarski fakultet ušao u sastav Sveučilišta Josipa Jurja Strossmayera u Osijeku.

Danas su preddiplomski, diplomski i poslijediplomski sveučilišni studiji strojarstva uključeni u programe Fakulteta strojarstva i brodogradnje u Zagrebu, Fakulteta elektrotehnike, strojarstva i brodogradnje u Splitu, Tehničkoga fakulteta u Rijeci i Strojarskoga fakulteta u Slavonskome Brodu. Osim navedenoga, sveučilišni preddiplomski studij brodostrojarstva za školovanje uglavnom strojarskoga časničkog kadra održava se na Pomorskom odjelu → Sveučilišta u Dubrovniku na → Pomorskom fakultetu u Splitu i → Pomorskom fakultetu u Rijeci, odnedavna i na Pomorskom odjelu → Sveučilišta u Zadru, dok u Rijeci i Splitu postoje i takvi diplomski studiji.

Stručni preddiplomski i stručni diplomski studiji strojarstva ili njegovih dijelova (konstrukcijsko strojarstvo, mehatronika, proizvodno strojarstvo, održavanje motornih vozila, termotehničko inženjerstvo) mogu se pohađati na Tehničkome fakultetu u Rijeci i Fakultetu elektrotehnike, strojarstva i brodogradnje u Splitu, te na Sveučilišnom odjelu za stručne studije u Splitu, → Veleučilištu u Karlovcu, → Tehničkom veleučilištu u Zagrebu, → Visokoj tehničkoj školi Bjelovar, → Veleučilištu Velika Gorica, → Sveučilištu Sjever u Koprivnici, → Veleučilištu u Slavonskome Brodu.

Udruženja

Prva hrvatska udruga tehničkih stručnjaka osnovana je 1878. u Zagrebu pod nazivom Klub inžinirah i arhitektah (danas → Hrvatski inženjerski savez). Iako je već na osnivačkoj sjednici zaključeno kako će Klub djelovati u područjima arhitekture, građevinarstva i strojarstva, većinu od prvobitna 83 člana činili su arhitekti i građevinski inženjeri, dok su na popisu članova iz 1903. izrijekom navedena tek tri strojarska inženjera: → Radoslav Eisenhuth, Antun Grahor i Ladislav Smetány. Ipak, broj članova strojarskih inženjera stalno se širio, napose nakon početka priljeva inženjera koji su diplomirali na Visokoj tehničkoj školi u Zagrebu, pa su do kraja II. svj. rata neki od predsjednika udruženja bili strojarski inženjeri, npr. Đ. Stipetić (192627. i 193642) i F. Bošnjaković (194245). Jedna od zasluga udruženja je poticaj osnivanju Kraljevske tehničke visoke škole u Zagrebu 1919., čemu je znatno pridonio inženjer strojarstva J. Havliček.

Početci organiziranoga djelovanja strojarskih inženjera unutar tog udruženja sežu u 1927., kada je osnovan Klub strojara i električara (od 1946. Sekcija elektrostrojara Društva inženjera i tehničara Hrvatske), koji je uoči II. svjetskog rata imao 204 člana. Strojarsko krilo te sekcije osamostalilo se 1953. osnovavši Društvo strojarskih inženjera i tehničara Hrvatske (od 1962. Savez strojarskih inženjera i tehničara Hrvatske, od 1968. Savez strojarskih i brodograđevnih inženjera i tehničara Hrvatske, od 1972. Savez društava strojarskih i brodograđevnih inženjera i tehničara Hrvatske, te 1994–2017. → Hrvatski strojarski i brodograđevni inženjerski savez). Savez je 1959–2013. izdavao znanstveni časopis Strojarstvo, a okupljao je neka od temeljnih strukovnih udruženja diplomiranih inženjera tehničkih znanosti u područjima strojarstva i brodogradnje. Takva i interdisciplinarna su udruženja → Hrvatsko društvo za tehniku zavarivanja (1953), → Hrvatsko udruženje za ljevarstvo (osnovano 1954), → Hrvatsko društvo za zaštitu materijala (1954), → Društvo za plastiku i gumu (1970), → Hrvatsko društvo za teoriju strojeva i mehanizama (1979), → Hrvatsko društvo za elemente strojeva i konstruiranje (1980), → Hrvatsko društvo za toplinsku obradu i inženjerstvo površina (1988), → Hrvatska udruga proizvodnog strojarstva (1992), → Hrvatsko društvo za materijale i tribologiju (1998), → Hrvatsko društvo za strojarske tehnologije (2007) i dr.

Od početka XX. st. u Hrvatskoj se vode rasprave o inženjerskim ovlastima i o potrebi osnivanja inženjerske komore za davanje takvih ovlasti. Formalno je prva takva komora osnovana 1924. u Zagrebu (Zagrebačka inženjerska komora), a ovlasti su regulirane Zakonom o ovlašćenim inženjerima iz 1937., u kojem se spominju i »ovlašćeni mašinski inženjeri«. Od 1940. izlazio je list Službeni vjesnik inženjerijskih komora Banovine Hrvatske, prema kojem je početkom te godine u zagrebačkoj inženjerijskoj komori od ukupno 321 člana bilo 49 strojarskih inženjera, a od 64 člana splitske komore bila su tri strojarska inženjera. Od 1945. do 1998. nije bilo inženjerijskih komora. Za ovlaštene inženjere strojarstva danas je nadležna → Hrvatska komora inženjera strojarstva, koja je 2009. izdvojena iz Hrvatske komore arhitekata i inženjera u graditeljstvu.

Akademije

Od članova → Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti (prije Jugoslavenska akademija znanosti i umjetnosti) malobrojni su iz strojarskih struka. Jedan od prvih među njima izabran je za dopisnoga člana 1940. F. Bošnjaković, a izbor mu je ponovljen 1992. u isto članstvo. Glasovit i po svojim otkrićima u strojarstvu, N. Tesla izabran je 1941. za počasnoga člana Akademije. U HAZU-u je 1997. osnovan IX. Razred za tehničke znanosti, koji je 2015. među 21 članom imao tri redovita člana i dva člana suradnika s područja strojarstva. Mnogo veći broj strojarskih inženjera članovi su šest znanstvenih vijeća Akademije koja djeluju uz potporu Razreda za tehničke znanosti, a okupljaju više od 1400 inženjera različitih struka.

Na promicanju tehničkih znanosti i povezivanju znanstvenika tehničkih disciplina od 1993. radi → Akademija tehničkih znanosti Hrvatske. U radnome sastavu Akademije djeluju članovi izabrani na temelju znanstvenog i stručnog rada, ali i doprinosa društvenom i gospodarskom napretku Hrvatske. Akademija je ustrojena od 14 odjela među kojima je i Odjel strojarstva i brodogradnje, koji je 2015. okupljao 19 članova (članovi Akademije, suradnici, međunarodni članovi, emeritusi Akademije), a više strojarskih inženjera bilo je članovima i drugih odjela.

Stručna i znanstvena publicistika

Među prvim tiskanim djelima tehničke i strojarske tematike bila je knjiga Machinae novae F. Vrančića, dok je prvo djelo s tehničkim sadržajem na hrvatskome jeziku bila knjiga → Marka Antuna Horvatovića Lakši način putovanja velikih lađa, i uz vodu i niz vodu, objavljena 1804. Horvatović je u tom djelu razradio koncepciju riječnoga broda s mnogim inovativnim strojarskim detaljima. Razumjevši važnost tehnike u nacionalnoj kulturi, grof Janko Drašković (1770–1856) sustavno je podupirao objavljivanje znanstvenopopularnih i poučnih knjiga, te je kao predsjednik Ilirske čitaonice u Zagrebu (preteča → Matice hrvatske) raspisao 1839. natječaj za pisanje i izdavanje knjiga »gospodarskog« sadržaja. Tu je zamisao slijedio → Ivan Šah, koji je objavio više radova popularnoga karaktera, a u Matici hrvatskoj pokrenuo je znanstveno-tehničku popularnu ediciju Novovjeki izumi u znanosti, obrtu i umjetnosti, kojega je bio autor prve knjige iz 1882. U prvoj se knjizi od strojarskih tema u zasebnim esejima obrađuju satovi, parni strojevi, lokomobili i željeznica.

Naslovnica knjige Lakši način putovanja velikih lađa i uz vodu i niz vodu, 1804.

Naslovnica prve knjige znanstveno-tehničke edicije Novovjeki izumi u znanosti, obrtu i umjetnosti, 1882.

Stručne knjige

Najstarija stručna knjiga pisana hrvatskim jezikom iz područja strojarstva je Strojoslovje za više realke (1864) J. Arnsteina, u prijevodu Ivana Čačića. Prve takve knjige domaćeg autora su Parni stroj i Parni kotao nadinžinira kraljevskih ugarskih državnih željeznica Dragutina Konića, tiskane 1898. u Zagrebu. Obje knjige bile su namijenjene »za pripravu makiniste k propisanom ispitu«. Jačanjem industrijalizacije i povećanjem potreba za stručnim kadrom, sredinom XX. st. izdan je veći broj strojarskih priručnika namijenjenih naobrazbi stručnoga kadra u školama i na tečajevima, te kao pomoć u proizvodnji. Među njima su Stručni priručnik – elementi strojeva (1939) Franje Bognara, Mehanička tehnologija materijala za gradnju strojeva, 1–3 (1942–65) i Mala mehanička tehnologija (1949–65) → Ota Horvata, Opće strojarstvo (1947) i Enciklopedija strojarstva za industrijske škole (1957) Milivoja Baldaufa, Elementi strojeva Rudolfa Levaka (1951), Antuna Mirkovića (1955) i Ede Hercigonje (1965), Enciklopedija strojarstva (1961) i drugi priručnici Frane Bračanina, te vrlo popularan Strojarski priručnik Bojana Krauta u hrvatskim izdanjima od 1956.

Znanstvene knjige i visokoškolski udžbenici

Značajnije znanstvene knjige i udžbenici hrvatskih autora objavljivali su se tek nakon osnutka Tehničke visoke škole u Zagrebu; u razdoblju do II. svjetskog rata skripta su većinom šapirografirana. Među mnogobrojnim do danas tiskanim visokoškolskim udžbenicima ističe se djelo F. Bošnjakovića Technische Thermodinamik (1935), koje je doživjelo sedam proširenih izdanja na njemačkom i pet na hrvatskom jeziku (Nauka o toplini). Prevedeni na ruski i engleski, to su klasični udžbenici iz termodinamike na većini svjetskih sveučilišta još i danas.

Naslovnica udžbenika Technische Thermodynamik F. Bošnjakovića i K. F. Knochea, 1989.

Strukovna leksikografska djela

Iskorak u razvoju hrvatske tehničke terminologije, tako i strojarske, označilo je objavljivanje Hrvatsko-njemačko-talijanskog rječnika znanstvenog nazivlja → Bogoslava Šuleka 1874. Prvi strukovni Rječnik njemačko-hrvatskog tehnologičkog nazivlja izradili su 1881. članovi Kluba inžinirah i arhitektah → Stjepan Bukl i Josip Altman. Sustavan rad na tehničkom nazivlju u toj se udruzi nastavio, te je 1920–21. objavljeno 19 svezaka Jugoslavenske tehničke terminologije. Od tehničkih rječnika ističe se kapitalno djelo Njemačko-hrvatskosrpski i hrvatskosrpsko-njemački tehnički rječnik → Vlatka Dabca iz 1969., u kojem se znatan dio građe odnosi na strojarstvo i brodogradnju. U novije doba, za velik opus hrvatsko-engleskih i englesko-hrvatskih strukovnih rječnika iz područja strojarstva zaslužna je → Ljerka Bartolić.

Hrvatsko-njemačko-talijanski rječnik znanstvenog nazivlja B. Šuleka, 1874.

Naslovnica 1. sveska Njemačko-hrvatskosrpskog i hrvatskosrpsko-njemačkog tehničkog rječnika V. Dabca, 1969.

Kapitalno djelo → Tehnička enciklopedija LZ-a, u 13 svezaka objavljivana 1963–97., pridonijela je usustavljenju tehničke terminologije te je prvi put donijela sveobuhvatan pregled mnogih tema. Strojarstvo, jedna od deset vodećih struka, zauzima znatan dio Enciklopedije, a urednici strojarstva bili su Bojan Kraut (1−5. sv.), Franjo Hranuelli (6. sv.), Luciano Karbić (7. sv.), te → Zoran Bonačić-Mandinić (8−13. sv.).

Stručni i znanstveni časopisi

Na poticaj zagrebačkoga biskupa i banskog namjesnika Jurja Haulika osnovano je Hrvatsko-slavonsko gospodarsko društvo, koje je od 1842. izdavalo → Gospodarski list, treći časopis u Europi namijenjen poljodjelcima, koji je donosio i priloge iz poljoprivredne mehanizacije i tehnike općenito. Od 1880. izlazio je časopis → Viesti Kluba inžinirah i arhitektah, koji je pod različitim nazivima, do gašenja 1944. donosio vijesti iz rada udruge, ali i stručne članke, među ostalim i strojarske tematike. Časopis posvećen strojarstvu osnovan je 1959. pod nazivom → Strojarstvo. Osnivač i prvi izdavač tog časopisa namijenjenoga teoriji i praksi u strojarstvu bio je Savez društava strojarskih i brodograđevnih inženjera i tehničara. Danas izlazi šest puta na godinu kao dvobroj, tiska se na engleskom jeziku uz sažetak na hrvatskome. Za pojedine ogranke unutar polja strojarstva pokrenuti su specijalizirani časopisi, npr. → Ljevarstvo (izlazio 1954–2013) i → Zavarivanje (izlazi od 1958). Pojedini strojarski fakulteti u Hrvatskoj izdaju svoje časopise. Među njima je najstariji časopis Fakulteta strojarstva i brodogradnje u Zagrebu, koji je izlazio pod različitim imenima od 1970., a od 2005. naziv mu je → Transactions of FAMENA. HAZU izdaje časopis RAD sa znanstvenim prilozima iz različitih područja svojega djelokruga. Pojedini svesci toga časopisa u cijelosti posvećeni tehničkim znanostima, s povremenim prilozima i iz strojarstva, izlaze od 1982. pod uredništvom Razreda za matematičke, fizičke i tehničke znanosti, a od 1999. Razreda za tehničke znanosti.


Ostali podatci
Što pročitati?

M. Jelovšek: O strojstvu u obće a o njegovoj koristi i šteti napose. Godišnje izvěšće Kralj. velike realke u Zagrebu koncem školske godine 1868. Zagreb, 1868., str. 1–38.

Školstvo u Hrvatskoj i Slavoniji od njegova početka do konca god. 1895. Zagreb, 1896.

P. Salcher: Geschichte der k. u. k. Marine-Akademie. Pula, 1902.

Tehnički fakultet Hrvatskog sveučilišta u Zagrebu. Spomenica 1942. – 1943. Zagreb, 1943.

Srednje stručne škole i umjetničke škole u NR Hrvatskoj. Zagreb, 1950.

Povijest tehničkih fakulteta Sveučilišta u Zagrebu. Zagreb, 1969.

S. Szavits-Nossan: Društvo inžinira i arhitekta i osnutak Tehničke visoke škole u Zagrebu. Građevinar, 21(1969) 10, str. 378398.

Savez inženjera i tehničara Hrvatske 1878–1978. Zagreb, 1978.

Hrvatska inženjerska udruga. Zagreb, 1993.

V. Muljević: Od početka tehnike i školstva u Hrvatskoj do Tehničkog fakulteta. U: Tehnički fakulteti: 1919.–1994., Zagreb, 1994., str. 11–26.

Hrvatski inženjerski savez. Zagreb, 1998.

Fakultet strojarstva i brodogradnje 1919. – 1999. Zagreb, 1999.

G. Meden: 1856. – 1960. Monografija s prikazom razvoja tehnike i znanosti te početka visokoškolskog tehničkog obrazovanja u Rijeci. Rijeka, 2000., str. 32–41.

J. Radić: Spomen-knjiga stodvadesetpetogodišnjice Hrvatskog inženjerskog saveza. Zagreb, 2003.

V. Muljević: Tehnika i tehničke znanosti. U: Hrvatska i Europa. Kultura, znanost i umjetnost. Barok i prosvjetiteljstvo (XVII–XVIII. stoljeće), sv. 3. Zagreb, 2003., str. 417–429.

B. Franković: Hrvatski strojarski i brodograđevni inženjerski savez – jučer, danas i sutra. Strojarstvo, 48(2006) 5–6, str. 211–212, 226, 260.

B. Franković: Sto pedeset godina visokog tehničkog obrazovanja u Hrvatskoj. Strojarstvo, 51(2009) 6, str. 528, 546.

V. Muljević: Razvitak i stanje tehnike u Hrvatskoj u XIX. stoljeću. U: Hrvatska i Europa: kultura, znanost i umjetnost. Moderna hrvatska kultura od preporoda do moderne (XIX. stoljeće), sv. 4. Zagreb, 2009., str. 779–784.

150 HAZU. 1861 – 2011. Zagreb, 2011.

E. Dubrović: Vojno-pomorska akademija u Rijeci 1866.–1914. Rijeka, 2011.

strojarstvo
Visokobrzinsko motorno vreteno s linearnim motorom poduzeća HSTEC za obradbu honanjem

Stručna djelatnost i znanstvena disciplina koja se bavi projektiranjem i konstruiranjem energetskih, radnih i alatnih strojeva, njihovom proizvodnjom i iskorištavanjem, kao i projektiranjem i proizvodnjom uređaja za energetiku, procesnu tehniku te izradom proizvoda široke potrošnje.

Kategorije i područja
Kategorija
Područje