Calzedonia Croatia d. o. o., dio grupacije Calzedonia za proizvodnju čarapa i donjega rublja, osnovane 1986. u Veroni; u Hrvatskoj je prisutna od 1995. sa sjedištem u Jalžabetu.

Grupacija Calzedonia ima maloprodajnu mrežu od gotovo 4000 prodavaonica u 40 zemalja širom svijeta, a zapošljava oko 30 000 radnika. Calzedonia Croatia ima oko 3500 zaposlenih, a organizirana je u četiri proizvodne tvornice: Comprom plus d. o. o., Tubla tekstil d. o. o., Ytres d. o. o. i Intinova d. o. o. Poduzeće Comprom plus, utemeljeno 1994. u Varaždinu, specijalizirano je za proizvodnju kupaćih kostima i ženskoga rublja za Calzedoniju. Godine 2015. u Rumi je otvoreno i sestrinsko poduzeće Adrianatex za proizvodnju kupaćih kostima. Proizvodni asortiman poduzeća Tubla tekstil, osnovanoga 2001. u Čakovcu, uključuje muške čarape, a poduzeća Ytres, osnovanoga 2003. u Donjem Knegincu, ženske čarape. Poduzeće Intinova, osnovano 2003. u Majerju, bavi se razvojem novih kolekcija Calzedonije, proizvodnjom odjeće te šivanjem čarapa.

Oko 90% ukupnoga prihoda od prodaje Calzedonia Croatia ostvaruje izvozom. Ima maloprodajnu mrežu putem lanaca prodavaonica Calzedonia, Intimissimi, Tezenis u mnogim hrvatskim gradovima i Outlet u Donjem Knegincu te logistički centar Ducal u Jalžabetu iz kojega se roba distribuira u prodavaonice diljem svijeta. Calzedonia u Hrvatskoj zapošljava i znatan broj osoba s invaliditetom, te drugih teško zapošljivih osoba, sukladno njihovim fizičkim i mentalnim sposobnostima (2019. oko 100).

HALMED → Agencija za lijekove i medicinske proizvode

Obrtna škola → Škola primijenjene umjetnosti i dizajna

Bata → Borovo d. d.

prehrambena sigurnost → sigurnost i kvaliteta hrane

Tvornica elektroda i ferolegura d. d. (TEF), metalurško poduzeće osnovano 1900. u Šibeniku; uz → Tvornicu lakih metala činilo je temelj šibenske industrije.







Preteča poduzeća bila je mala tvornica karbida koju je 1897. kraj Skradina izgradilo talijansko društvo SUFID (Società anonima per lʼutilizzazione delle forze idrauliche della Dalmazia). Napajala se iz hidroelektrane Krka, otvorene 1895. kao prvoga cjelovitog izmjeničnog elektroenergetskog objekta u Hrvatskoj. Tvornica je 1899. stradala u požaru. Sljedeće godine SUFID je na prostoru Crnice (tadašnje predgrađe Šibenika) otkupio zemljište te započeo izgradnju tvornice karbida i cijanamida koja je puštena u rad 1903. Bila je to tada druga tvornica mineralnih gnojiva na svijetu. SUFID je s poduzećem Ante Šupuk i sin, vlasnikom koncesije za korištenje vode na Krki, potpisao 1901. ugovor kojim mu je Šupukovo poduzeće ustupilo na korištenje dio protoka vode. Za potrebe rada tvornice na Krki je 1903. izgradio novu hidroelektranu Jarugu II, a 1907. i hidroelektranu Manojlovac (danas Miljacka). Kao i sve tvornice karbida u Italiji, SUFID je posjedovao i tvornicu kalcijeva karbida i kalcijeva cijanamida u Dugom Ratu (→ Tvornica karbida i ferolegura Dalmacija – Dugi Rat).

U prvim godinama od osnutka kalcijev karbid proizvodio se u 12 elektropeći, a 1908. broj elektropeći povećan je na 36. Iste godine započela je proizvodnja cijanamida, a tvornica je zapošljavala oko 500 radnika. Prije I. svj. rata mađarsko poduzeće GANZ preinačilo je elektropeći, a 1915., nakon eksplozije u kojoj je poginulo nekoliko radnika, instalirani su novi uređaji za dobivanje kisika i dušika poduzeća Linde iz Švicarske. Nakon rekonstrukcije proizvodnja je iznosila oko 20 000 t kalcijeva karbida i oko 18 000 t cijanamida na godinu.

Novi vlasnik poduzeća postalo je 1929. francusko društvo Société Française des Forces Hydroélectriques de la Dalmatie – La Dalmatienne, koje je nakon preuzimanja ondje započelo proizvodnju ferolegura, prvu proizvodnju feromangana i ferosilicija u Jugoslaviji. Zbog posljedica globalne gospodarske krize, poduzeće je 1932., s tada 700 zaposlenih radnika, prestalo s radom. Proizvodnja je ponovno pokrenuta 1938., kada je započela i gradnja novoga pogona amorfnih elektroda i masa. Sljedeće godine Kraljevina Jugoslavija otkupila je sve dionice i postala vlasnikom tvornice.

Za II. svj. rata poduzeće su preuzeli Talijani, te su u nedostatku manganske rudače uveli proizvodnju nikla. U tom razdoblju tvornica je nekoliko puta bila bombardirana, što je dovelo do obustave rada 1943. Proizvodnja je ponovno pokrenuta u listopadu 1945., a poduzeće je nastavilo djelovati pod nazivom Tvornica elektroda i ferolegura. Proizvodilo se sirovo željezo u monofaznoj peći od 1500 kW, a 1947. započela je proizvodnja silikokalcija, prva takve vrste u zemlji, dok je proizvodnja karbida napuštena. Godine 1948. započeli su se proizvoditi feromolibden, afinirani feromangan, silikozrcalovina i manganska zrcalovina. Dio radnika tada je poslan u Poljsku na specijalizaciju za proizvodnju umjetnoga ugljena.

Nova faza u razvoju poduzeća započela je sredinom 1950-ih gradnjom novoga pogona ferolegura, dovršenoga i puštenoga u rad 1961., opremljenoga elektropećima poduzeća Tagliafferi iz Milana. Godine 1966. u rad je pušten i pogon za pripremu sirovina s uređajem za sinteriranje. U sljedećem je razdoblju izgrađeno i novo postrojenje za drobljenje ferolegura, instalirana je nova dizalica te uređena i opremljena obala u sklopu poduzeća za prijam i pretovar brodova nosivosti veće od 10 000 t.

TEF je bio jedini jugoslavenski proizvođač feromangana, silikomangana, afiniranoga feromangana, silikokalcija, antracitne mase, ugljeno-izolacijske mase, amorfnih elektroda, grafitnih elektroda, karburita i elektrografita. Svojim je proizvodima opskrbljivao domaće željezare, čeličane, ljevaonice i proizvođače ferolegura i karbida, čineći važnu sastavnicu rada crne metalurgije i elektropeći na području Jugoslavije. Najviše su se izvozile amorfne elektrode, elektrografiti i anodna masa za proizvodnju aluminija. Proizvodnja je 1979. iznosila 50 000 t ferolegura, 19 000 t masa i 1300 t elektroda. Poduzeće je bilo organizirano u četiri OOUR-a i RZ-a, a zapošljavalo je oko 1500 radnika.

Tijekom Domovinskoga rata tvornička su postrojenja bombardirana. Proizvodnja je potpuno prekinuta 1994., a u sljedeće tri godine porušeni su gotovo svi proizvodni objekti. Danas se TEF bavi završetkom ekološke sanacije, rješavanjem dužničko-vjerovničkih odnosa i povremenim korištenjem dijelova zemljišta kojim gospodari.

Karlović, Damir (Zagreb, 8. VI. 1938 – Zagreb, 30. VI. 2017), biokemijski inženjer, stručnjak za tehnologiju ugljikohidrata i konditorskih proizvoda.

Na Biotehnološkom odsjeku Tehnološkoga fakulteta u Zagrebu diplomirao je 1969. i na Prehrambeno-biotehnološkome fakultetu u Zagrebu doktorirao 1982. disertacijom Struktura i mehanizam djelovanja alkohol dehidrogenaze kvasca Saccharomyces cerevisiae. U Švicarskoj je 1969–70. bio voditelj laboratorija za hematologiju i reumatologiju u Gradskoj bolnici u La Chaux-de-Fondsu, a od 1970. znanstveni asistent u laboratoriju za biomakromolekule na Tehničkoj visokoj školi u Zürichu (ETH Zürich), gdje se i specijalizirao 1974–76. Na Prehrambeno-biotehnološkome fakultetu u Zagrebu radio je od 1972., od 1998. kao redoviti profesor. Uveo je i predavao kolegije Prehrambeno-tehnološko inženjerstvo II, Kemija i tehnologija ugljikohidrata te Tehnologija konditorskih i srodnih proizvoda. Bio je voditelj Centra za kontrolu namirnica i Laboratorija za kemiju i tehnologiju ugljikohidrata i konditorskih proizvoda, te dekan (1995–99) i prodekan Fakulteta (1999–2003).

Područja su njegova znanstvenoga i stručnoga interesa bila pročišćivanje otopina saharoze ionskom izmjenom i reverznom osmozom, modificiranje škrobova i istraživanje njihovih svojstava za primjenu u prehrambenoj industriji te toplinska, mehanička i enzimska razgradnja biopolimera tijekom procesa ekstruzije u proizvodnji topljivih prehrambenih vlakana iz šećerne repe. Bavio se i mogućnošću uštede energije pri koncentriranju šećernih sokova primjenom računalom upravljana procesa. Autor je više tehnoloških i ekoloških projekata, knjige Membranski procesi i njihova primjena u industriji šećera (sa Z. Gerićem, I. Mijatovićem i O. Mokrovčakom, 1978) te skripta Prehrambena vlakna (1999) i Sladila (2005). Od 2000. bio je osnivač i predsjednik Kluba prehrambenih tehnologa, biotehnologa i nutricionista. Bio je član HATZ-a od 2002., glavni urednik → Hrvatskog časopisa za prehrambenu tehnologiju, biotehnologiju i nutricionizam 2002–16. i PBN revije 2002–03. te predsjednik → Hrvatskoga društva prehrambenih tehnologa, biotehnologa i nutricionista 2003–15.

Belupo d. d., farmaceutsko poduzeće sa sjedištem u Koprivnici, osnovano 1971. u Ludbregu. Danas zapošljava oko 1500 radnika, a bavi se proizvodnjom receptnih i bezreceptnih lijekova, hrane za posebne medicinske potrebe, biljnih lijekova, dodataka prehrani, kozmetike i pomoćnih supstanci.

Razdoblje od osnutka do kraja 1980-ih

Belupo je osnovan radi industrijalizacije sjevera zemlje. Među zaslužnima za osnutak je farmaceutski i kemijski stručnjak → Franjo Kajfež, koji je osmislio plan razvoja te regije temeljen na otvaranju tvornice lijekova. Plan su ostvarila poduzeća → Podravka i Poljoprivredno-prehrambeni kombinat (PPK) Bednja. Dva su poduzeća otprije bila poslovno-tehnički povezana, a zbog sve veće mehanizacije proizvodnje, zaposlenje velikog broja radnika odlučila su preusmjeriti u sekundarni sektor te proširiti poslovanje na sektor farmacije. Tvornica lijekova osnovana je u sklopu PPK Bednja 1971.

Tvornica je počela raditi 1972. i ubrzo je dobila naziv BELUPO, prema PPK Bednja (BE), Ludbreg (LU) i Podravka (PO). Prvi su se radnici stručno usavršavali u ljubljanskoj tvornici Lek. Belupo je u početku proizvodio dezinficijens, pripravke na bazi ljekovitog bilja (→ ljekovito i aromatično bilje) te petnaestak lijekova iz Lekove palete. Tvornica je bila opremljena suvremenom opremom (većinom iz uvoza) te je na suhoj i mokroj liniji proizvodila tablete, dražeje, supozitorije, masti, sirupe, kapsule, sterilno punjenje antibiotika i dr. Već sljedeće godine je (zauzimanjem F. Kajfeža) započela proizvodnja vlastitih → antibiotika. Proizvodili su se kruti oblici lijekova amplicilina, atropina, papaverina, adiabena, alupurinola, dipiridamola i dr.









Radi ostvarivanja boljih rezultata, tvornica je udružena u funkcionalno i tržišno već uhodano poduzeće Podravka (1972), postavši OOUR Belupo Ludbreg. Od 1976., uz ono u Ludbregu, otvorena su skladišta u Koprivnici i Rasinji. Tada je Podravka u Koprivnici započela manju proizvodnju kozmetičkih preparata (poput paste za zube, mirisa i sl.). Promjenama u strukturi Podravke, tvornica je od 1978. djelovala kao RO Podravka-Belupo, u sklopu koje su bili OOUR Belupo I Ludbreg, OOUR Belupo II (kozmetika) te OOUR Belupokomerc koji je uglavnom djelovao u Zagrebu.

U Koprivnici je 1978. započela izgradnja nove tvornice u industrijskoj zoni Danica, u kojoj je Belupo započeo proizvodnju kozmetičkih proizvoda te modernizacijom proizvodnje omogućio širenje tržišta. Tvornica je otvorena 1981. te je ondje premješteno sjedište poduzeća. U Zagrebu je za Belupo osnovana suvremena služba istraživanja (tzv. laboratorij sinteze, 1980), u kojem je radilo 12 doktora i tri magistra znanosti. Prema vlastitim tehničkim rješenjima u novoj je tvornici započela proizvodnja lijekova lidokaina, lorazepama, ritodrina, hidroklorida, oxazepama i dr. U tom je razdoblju u proizvodnju uveden i Normabel, Belupova inačica diazepama. Belupo je proizvodio više od 40 gotovih lijekova i mnoge kozmetičke preparate, od kojih velik dio prema licencama inozemnih poduzeća. Proizvodili su se npr. prepoznatljiva pasta za zube Elmex, zaštitne kreme za sunčanje Coppertone, asortiman kozmetičkih proizvoda Ruža, linija mirisa za muškarce Hardy i dr. Tada su se počeli izvoziti i različiti gotovi lijekovi, a proizvodnja je proširena i na lijekove veterinarske medicine. Belupo je Podravki 1981. donosio čak 14,2% prihoda, a zapošljavao je oko 700 radnika. Radna organizacija 1984. promijenila je ime u RO Fermentacija i farmaceutika, unutar koje su nastavili djelovati OOUR Belupo I Ludbreg i OOUR Belupo II. Ubrzo je razvijeno i nekoliko Favor linija: žuta se linija temeljila na vitaminima, mineralima, nezasićenim masnim kiselinama i sl., a zelena na ljekovitom bilju (sirup protiv kašlja, šamponi i sl.).







Razdoblje od reorganizacije 1990-ih do danas

Posljednje je desetljeće XX. st., kao i u ostatku Hrvatske označeno organizacijskim restrukturiranjem, no Belupo je zbog snage suvremenog pogona nastavio uspješno poslovanje. Reorganizacijom 1990. Belupo je u Podravki djelovao kao proizvodna cjelina (PC) Farmaceutska industrija, koju su činile Tvornica Belupo Ludbreg i Tvornica Belupo Koprivnica. Belupo je 1991. izdvojen kao samostalno društveno poduzeće Belupo d. o. o. (i dalje u potpunom vlasništvu Podravke), a ime je 1992. promijenio u Belupo – lijekovi i kozmetika d. o. o. U proizvodnji je tada bilo više od 172 oblika različitih lijekova (lijekovi za bolesti kardiovaskularnog sustava, anestetici, psihosedativi, jedan antireumatik, i dr.) i više od 600 različitih farmaceutskih i kozmetičkih proizvoda, a zaposleno je bilo gotovo 800 djelatnika. Godine 1999. izgrađena je nova tvornica krutih oblika lijekova, na 7000 m² i prema svjetskim standardima, kojom je farmaceutski kompleks povećan više od dva puta. Nova je tvornica omogućila neprekinuti proces operativnih postupaka, postavši tada jedinstvenom u ovome dijelu Europe. Početkom 2000-ih u proizvodnju su među ostalim uvedeni Neofen, Belodin i Bevital.







Belupo je 2002. postao dioničko društvo. Ubrzo je osnovano više proizvodnih pogona u inozemstvu (2002. u Ljubljani, 2003. u Bratislavi, 2005. u Skoplju). Tvornica polukrutih i tekućih oblika lijekova (krema, masti, losiona i gelova) u Koprivnici izgrađena je 2004. Površinom većom od 2000 m², od kojih 1760 m² tzv. čiste sobe, i kapaciteta 50 milijuna pakiranja godišnje, bila je najmodernija tvornica toga doba. Objekt kontrole i osiguranja kakvoće izgrađen je 2005. Njime su na 2400 m² objedinjeni mikrobiološki laboratorij te službe istraživanja i kontrole kakvoće. Belupo je 2007. osnovao i vlastitu mrežu ljekarni, DELTIS Pharm (danas 11 jedinica), a 2008. stekao je većinske udjele u bosanskohercegovačkom farmaceutskom poduzeću Farmavita. Od 2013. započeo je razvoj hrane za posebne medicinske potrebe, a sljedeće godine dobio je dozvolu za promet lijekovima na veliko. Ipak, tvornica u Ludbregu u kojoj su se proizvodili penicilinski antibiotici zatvorena je potkraj 2013.















Godine 2017. završena je izgradnja tvornice krutih, polukrutih i tekućih oblika lijekova na 20 608 m². Novu tvornicu čine dva proizvodna pogona: za krute oblike lijekova (tablete i kapsule pakirane u blister-kartice ili bočice) i za polukrute i tekuće oblike lijekova (kreme, masti, otopine, sirupi, suspenzije, losioni i supozitoriji). Time je omogućena proizvodnja i registracija ukupno 94 lijeka (na recept i bezreceptnih) te devet proizvoda u kategoriji dodataka prehrani, kozmetičkih proizvoda, medicinskih proizvoda i hrane za posebne medicinske potrebe. Tada su na tržište plasirani šumeće tablete za lakše iskašljavanje Naxil i Naxil Forte, gel Belodin A Derm za ublažavanje svrbeža koji prati reakcije na koži te Nutribel Complex, proizvod iz skupine hrane za posebne medicinske potrebe posebno namijenjen prehrani onkoloških bolesnika. Godine 2019. uvedena je serijalizacija lijekova na recept, čime su lijekovi zaštićeni od krivotvorenja.















Organizacijske jedinice Belupa danas djeluju u desetak gradova RH i Europe: pogoni i laboratoriji u Koprivnici i Sarajevu; uprava u Koprivnici te velik dio službi u Zagrebu; uprava ljekarni u Koprivnici, a ljekarne u Samoboru, Karlovcu, Crikvenici i dr.; te predstavnički uredi u Osijeku, Ljubljani i dr.

Klepac, Dušan (Čabar, 17. V. 1917 – Samobor, 18. IV. 2006), šumarski inženjer, stručnjak za uređivanje šuma.

Diplomirao je 1939. na Šumarskome odjelu Poljoprivredno-šumarskoga fakulteta (→ Fakultet šumarstva i drvne tehnologije) u Zagrebu, gdje je doktorirao 1951. disertacijom Uređivanje šuma s oplodnom sječom (mentor A. Petračić). Specijalizirao se 1951–52. na L’Ecole nationale des eaux et forêts u Nancyju. Radio je u Zagrebu kao šumarski vježbenik u Odjelu za uređivanje šuma Banovine Hrvatske te NDH (1940–42), upravitelj šuma u Prvostolnome kaptolu zagrebačkom (1943–45) i kao referent i šef odsjeka u Ministarstvu šumarstva NR Hrvatske (1945–47). Od 1947. bio je zaposlen na Poljoprivredno-šumarskome fakultetu u Zagrebu, od 1959. kao redoviti profesor; umirovljen je 1987. Predavao je kolegije Uređivanje šuma te Rast i prirast. Bio je osnivač (1960) i dugogodišnji predstojnik Katedre za uređivanje šuma, predstojnik Zavoda za šumarska istraživanja (1975–78), prodekan (1960–61., 1968–70) i prvi dekan osamostaljenoga Šumarskoga fakulteta (1959–60., 1972–74). Kao ekspert UN-a bio je gostujući profesor na Sveučilištu Chapingo u Meksiku 1966–67. Predavao je na poslijediplomskim studijima na Šumarskom fakultetu u Padovi (1970., 1977) i u Khaníji na Kreti (1987–90), te bio gostujući profesor na Sveučilištu u Potenzi (1988).

Bavio se problematikom uređivanja šuma te rasta i prirasta šumskih vrsta drveća i sastojina. Rezultati njegovih istraživanja primjenjeni su u praksi pristupom određivanju etata na načelu dinamičke trajnosti u okviru gospodarskih jedinica višega reda te metodom za određivanje optimalnih struktura jelovo-bukovih prebornih sastojina. Autor je mnogobrojnih znanstvenih i stručnih radova te monografskih djela, među ostalim Rast i prirast šumskih vrsta drveća i sastojina (1963; prijevod na španjolski Crecimiento e incremento de árboles y masas forestales, 1976), Uređivanje šuma (1965), Iz šumarske povijesti Gorskoga kotara u sadašnjost (1997), Najveća cjelovita šuma hrasta lužnjaka u Hrvatskoj. Spačva (2000). Bio je suradnik Šumarske enciklopedije LZ-a i glavni urednik → Glasnika za šumske pokuse (1975–80). Od 1975. bio je član suradnik i od 1977. izvanredni član JAZU-a, a od 1991. redoviti član HAZU-a; voditelj Centra za znanstveni rad JAZU-a (HAZU) u Vinkovcima (1977–97). Počasni je član osnivač Meksičke akademije šumarskih znanosti (1976), dopisni član Akademije šumarskih znanosti Italije u Firenci (1976), redoviti član Akademije šumarskih znanosti u Zagrebu (1996) te počasni doktor Sveučilišta Josipa Jurja Strossmayera u Osijeku (2000). Dobitnik je Nagrade »Ruđer Bošković« (1980) te Nagrade za životno djelo (1986).

Fakultet agrobiotehničkih znanosti Osijek (FAZOS), visokoškolska i znanstvena ustanova u sastavu Sveučilišta u Osijeku, koja obuhvaća sveučilišne preddiplomske, diplomske i poslijediplomske studijske programe u polju poljoprivrede (agronomije), znanstvenoga područja biotehničkih znanosti. Na fakultetu studira oko 1400 studenata, a zaposleno je 222 djelatnika, od kojih 157 u znanstveno-nastavnim poslovima.







Povijest

Zauzimanjem osječkog Društva agronoma (osnovanoga 1950), u Osijeku je 1960. osnovana Visoka poljoprivredna škola u sastavu Sveučilišta u Zagrebu. Nastava je počela 18. listopada, a za prvoga dekana izabran je Gojko Pivar. Za potrebe škole adaptirana je zgrada bivše Škole za izobrazbu radnika i traktorista u osječkoj Vinkovačkoj cesti. Nastava je u početku trajala šest semestara, a od akademske godine 1969/70. traje osam semestara. Škola je 1970. prerasla u Poljoprivredno-prehrambeno-tehnološki fakultet u Osijeku, koji se sastojao od Zavoda za agrokemiju, Zavoda za zaštitu bilja, poljoprivrednih proizvoda i prerađevina, Zavoda za stočarstvo, Zavoda za mehanizaciju i Zavoda za ekonomiku i organizaciju. Uz dotadašnji ratarski i stočarski smjer uveden je i Odjel prehrambene tehnologije. Godine 1972. na fakultetu se počeo izvoditi poslijediplomski znanstveni studij iz zaštite bilja i poljoprivrednih proizvoda. Utemeljenjem Sveučilišta u Osijeku 1975. Poljoprivredno-prehrambeno-tehnološki fakultet podijelio se na Poljoprivredni fakultet i Prehrambeno-tehnološki fakultet u sastavu tog sveučilišta, koji su se potom integrirali u sastav Biotehničkoga znanstveno-nastavnoga centra (BTZNC). Poljoprivredni fakultet preselio se 1976. u veću, modernije opremljenu zgradu na Tenjskoj cesti, u koju se uselio i → Poljoprivredni institut Osijek, što je omogućilo jednostavniju suradnju u istraživačkome i obrazovnome području rada te brži prijenos rezultata dobivenih istraživačkim radom u praksu. U daljnjem se ujedinjavanju BTZNC 1977. udružio s Višom poljoprivrednom školom u Vinkovcima, čime je osnažena djelatnost i znanstveno-nastavni kadar u području mehanizacije poljoprivrede. Godine 1975. Poljoprivredni fakultet zapošljavao je 56 djelatnika (od kojih četiri doktora znanosti), a 1985. 140 djelatnika (od kojih 30 doktora i 17 magistara znanosti). Poljoprivredni fakultet odvojio se od BTZNC-a 1990. i postao samostalna ustanova. Zgrada Fakulteta je znatno oštećena u Domovinskome ratu, a dio opreme i knjižnoga fonda raseljen je na nekoliko lokacija u Osijeku, a potom i u Pečuh, Zagreb, Donji Miholjac, Bizovac i Čepin, dok 1995. nije smješten u osječkoj Tvrđi, a od 2011. u novoizgrađenome suvremenom sveučilišnom kampusu. Od akademske godine 2005/06. Fakultet nastavu organizira po bolonjskom modelu. Od 2018. nosi naziv Fakultet agrobiotehničkih znanosti Osijek.





















Organizacija fakulteta i nastava danas

Fakultet agrobiotehničkih znanosti danas je organiziran u šest zavoda (Zavod za agroekologiju i zaštitu okoliša, Zavod za animalnu proizvodnju i biotehnologiju, Zavod za biljnu proizvodnju i biotehnologju, Zavod za bioekonomiju i ruralni razvoj, Zavod za poljoprivrednu tehniku i obnovljive izvore energije, Zavod za fitomedicinu), 33 katedre, pet središnjih laboratorija, Pokušalište, Centar za cjeloživotno učenje i Tajništvo. Fakultet izvodi preddiplomski sveučilišni studij s pet smjerova (Agroekonomika, Bilinogojstvo, Zootehnika, Hortikultura i Mehanizacija), sedam diplomskih sveučilišnih studija (Agroekonomika, Ekološka poljoprivreda, Mehanizacija, Povrćarstvo i cvjećarstvo, Voćarstvo, vinogradarstvo i vinarstvo, Zootehnika, Bilinogojstvo) s više smjerova, te poslijediplomski sveučilišni studij s osam smjerova (Agroekonomika, Agrokemija, Hranidba životinja i tehnologija stočne hrane, Lovstvo i kinologija, Oplemenjivanje bilja i sjemenarstvo, Stočarstvo, Tehnički sustavi u poljoprivredi i Zaštita bilja). Izvodi i četiri preddiplomska stručna studija (Agrarno poduzetništvo, Bilinogojstvo sa smjerom Ratarstvo, Mehanizacija u poljoprivredi i Zootehnika) te pet poslijediplomskih specijalističkih studija (Kakvoća i sigurnost animalnih proizvoda, Proizvodni sustavi u stočarstvu, Svinjogojstvo, Upravljanje poljoprivrednim gospodarstvom i Zaštita bilja).

















Nastava se danas osim unutar zavoda odvija i u sklopu Pokušališta i Centra za cjeloživotno učenje. Prvo pokušalište (površine 66 ha u Vinkovcima uz Bosut), posebnu ustrojbenu jedinicu za izvođenje vježbi i stručne prakse, Fakultet je stekao 1977. Danas posjeduje demonstracijsko vinogradarsko-vinarsko pokušalište Mandićevac kraj Đakova (od 2012; površine 3,3 ha), poljoprivredno pokušalište Tenja (od 2014; površine 88 ha) i Razvojno-istraživački BioPark za lovstvo, ribarstvo i pčelarstvo Antunovac (od 2014; površine 8 ha). Centar za cjeloživotno učenje danas obuhvaća 14 različitih programa (npr. Tečaj za napredne pčelare, Osnove zaštite bilja te programe stručnog usavršavanja proizvođača mlijeka i sira na obiteljskim poljoprivrednim gospodarstvima, ili za proizvodnju povrća, cvijeća i voća u plastenicima), a svrha mu je omogućiti stjecanje i unapređivanje kompetencija za osobne, društvene i profesionalne potrebe.









Znanost

Osim visokoga obrazovanja, Fakultet obavlja znanstveno-istraživačku djelatnost i ovlaštena je znanstvena organizacija za provedbu dijela postupka izbora u znanstvena zvanja u znanstvenome području biotehničkih znanosti, znanstvenome polju poljoprivreda. U 60 godina postojanja znanstvenici Fakulteta su znatno pridonijeli razvoju znanosti i poljoprivredne struke. Posebno su se istaknuli Zvonimir Mađarić koji je dao doprinos u selekciji pšenice, Ljubo Radić u uzgoju ratarskih kultura, te → Julijo Martinčić u oplemenjivanju bilja. Visoko mjesto u razvoju hrvatske poljoprivredne znanosti ima i dugogodišnja rektorica → Gordana Kralik, istaknuta znanstvenica i kreatorica praktičnih rješenja u peradarstvu. Kao pedolog istaknuo se Gjuro Janeković, a u ratarstvu Vlado Kovačević. Rektor Sveučilišta i znanstvenik koji je ostvario značajne rezultate u području oplemenjivanja bilja bio je Vlado Guberac. Prvo znanstveno-stručno savjetovanje Primjena kompjutora u poljoprivredi Fakultet je organizirao 1990. Od tada je organizirao mnoge stručne i međunarodne znanstvene skupove. Surađuje s gospodarskim i znanstvenim organizacijama te izdaje časopis → Poljoprivreda.

genetičko inženjerstvo, niz laboratorijskih postupaka i tehnika koje omogućavaju izdvajanje ili sintezu točno određenoga gena ili odsječka gena, njegovu analizu i preinačivanje (modifikaciju), te ponovno uvođenje i ekspresiju u istom ili nekom drugom organizmu ili stanici.

Temelj genetičkog inženjerstva su geni. Oni su materijalne jedinice nasljeđivanja, dijelovi molekula deoksiribonukleinske kiseline (DNA) koji nose informaciju o nasljednim osobinama od roditelja na potomstvo. Svi geni organizma, odn. cjelokupna DNA organizirana u kromosome, čine genom nekog organizma. Sekvenciranje DNA jedna je od metoda genetičkog inženjerstva kojom se rješava struktura genoma, odn. pronalazi točan redoslijed nukleotida u njemu. Tehnologija rekombinantne DNA (rDNA) često je sinonim za genetičko inženjerstvo. Ona obuhvaća niz molekularno-genetičkih metoda, gdje se za izdvajanje gena rabi enzim endonukleaza te za sintezu enzim DNA-ligaza, a uz pomoć kojih je moguće preinačiti DNA radi izradbe hibridne (kimerne) molekule DNA od posebnog interesa. Takva se hibridna DNA uz pomoć tzv. vektora (plazmida ili virusa s uklonjenim genom za virulenciju) kao prenositelja odsječka DNA i replikacije može ugraditi u genom stanice domaćina. Tako nastaju → genetički modificirani organizmi (GMO). Kako GMO sadrži gen koji potječe iz nekog drugog organizma ili vrste (transgen), rabi se i naziv transgeni organizam. Metoda genetičkog inženjerstva je i kloniranje, postupak dobivanja skupa genetički jednakih molekula, stanica ili individua, identičnih (iako, zbog uobičajenih mutacija ne u potpunosti) nekoj prvobitnoj molekuli, stanici ili organizmu, nastalih diobom (nikako oplodnjom), i to nespolno (aseksualno), vegetativno ili na temelju diploidne partenogeneze (tj. razvojem zametka iz jajne stanice bez oplodnje). Tehnikama kulture biljnih stanica (→ stanična kultura) i tkiva u laboratoriju se primjerice iz pojedinih biljnih stanica ili malih dijelova biljke mogu uzgojiti čitave biljke, odn. klonovi majčinske biljke. Osim pod čovjekovim nadzorom, kloniranje se svakodnevno događa u prirodi, osobito u biljnih organizama (npr. rasađivanjem ogranaka materinskih biljaka pri razmnožavanju jagoda).







Primjena genetičkog inženjerstva i povijesni razvoj u svijetu

Primjena genetičkog inženjerstva

Genetičko inženjerstvo je najprije primijenjeno i usavršeno u bakterija i drugih mikroorganizama. Tako promijenjeni sojevi bakterija i kvasaca uporabljeni su za proizvodnju većih količina vrijednih proteina kao što su hormoni i → enzimi, virusnih proteina za → cjepiva, → antibiotika i drugih proizvoda koje je bilo teško dobiti klasičnim postupcima. Geni (i fragmenti DNA) su se poslije unosili i u stanice biljaka, sisavaca i drugih životinja. Danas se genetičko inženjerstvo rabi rutinski u gotovo svim istraživanjima temeljnih bioloških mehanizama bakterija, biljaka i životinja te u biomedicinskim istraživanjima. Primjenu je pronašlo u → biotehnologiji, → bioprocesnom inženjerstvu, medicini i → agronomiji. Tako se metodama genetičkog inženjerstva proizvode → lijekovi (biofarmaceutici), cjepiva (protiv hepatitisa B, herpesa, bjesnoće) i terapeutski proteini (inzulin, interferon, hormon rasta, čimbenici rasta, čimbenici zgrušavanja), a sekvenciranjem humanih genoma nastoje se identificirati geni za različite bolesti radi njihova zaustavljanja ili liječenja. U poljoprivredi se genetičkim inženjerstvom stvaraju biljke otporne na herbicide, ekstremne vremenske uvjete, loše uvjete skladištenja i transporta, te se rabi za proizvodnju biljaka bolje prehrambene vrijednosti (→ genetika u poljoprivredi). U različitim industrijama primjenjuju se GM bakterije koje razgrađuju toksični otpad, GM kvasci koji iz celuloze stvaraju glukozu i alkohol za gorivo, u uzgoju alga u marikulturi i dr.







Jedna od mogućih primjena genetičkog inženjerstva je terapijsko kloniranje stanica, organa i tkiva za transplantaciju. Za razliku od reproduktivnoga kloniranja, gdje bi se novostvoreni embrij klona vratio u okoliš maternice i koje bi za cilj imalo stvaranje nove osobe, terapijsko kloniranje rabi tzv. transfer jezgre somatske stanice. Taj proces zasniva se na izdvajanju DNA iz somatske (nespolne) stanice individue kojoj je potrebna transplantacija i umetanju u drugu jajnu stanicu iz koje su prethodno odstranjeni kromosomi. Jajašce sadrži pacijentov genski materijal te je stimulirano na diobu, tako formirajući blastocistu, a stanice iz blastociste se dalje rabe za dobivanje embrionalnih matičnih stanica, nediferenciranih stanica koje mogu tvoriti širok raspon različitih vrsta stanica. Podrazumijeva se da je primjena takvih postupaka moguća tek nakon savladavanja mnogih imunoloških, metodoloških, tehničkih, etičkih i drugih prepreka.

Povijest genetičkog inženjerstva u svijetu

Genetičko inženjerstvo temelji se na mnogim znanstvenim otkrićima i spoznajama iz genetike i molekularne biologije koja se odnose na nasljeđivanje i razmnožavanje u živih bića. Prvo od međusobno povezanih otkrića bilo je ono gena, koje je 1865. otkrio češki prirodoslovac Gregor Johann Mendel, utemeljitelj genetike. Opća struktura DNA i njezina uloga u nasljeđivanju otkrivena je 1950-ih, za što su najzaslužniji znanstvenici Maurice Hugh Frederick Wilkins, Rosalind Elsie Franklin, James Dewey Watson i Francis Harry Compton Crick. Nedugo potom molekularni biolozi Werner Arber, Hamilton Othanel Smith i Daniel Nathans otkrili su restrikcijske endonukleaze, enzime koji su prirodni dio bakterija (obrana od virusa bakteriofaga), a koji presijecaju molekulu DNA na točno određenim redoslijedima nukleotida čineći usjeke te se mogu rabiti kao tzv. molekularne škare za DNA. Godine 1967. otkriven je enzim DNA-ligaza, koji se dobiva iz bakterija ili bakteriofaga, a kojim je moguće spajati navedene usjeke u lancu molekule DNA. Ubrzo su ustanovljene i metode kojima se molekule DNA mogu ugraditi u specifične genske elemente bakterija i umnožiti u milijardama primjeraka. Sve te spoznaje bile su preduvjet za ideju o spajanju dviju molekula DNA iz različitih organizama u epruveti te unošenju u organizam domaćina gdje bi ta hibridna molekula DNA izrazila svoja svojstva.

Američki biokemičar Paul Berg bio je prvi kojemu je to uspjelo 1972. te je začeto genetičko inženjerstvo. Prva GM bakterija stvorena je 1973., a radilo se o bakteriji Escherichia coli koja je sadržavala gen za proizvodnju inzulina (1973). Daljnjim razvojem genetičkog inženjerstva omogućeno je uvođenje preciznih genetičkih promjena u žive organizme uključujući i mogućnost sinteze DNA i prijenosa između različitih organizama (vrsta). Američki znanstvenici Herbert Boyer, Arthur Riggs i Keiichi Itakura prvi su 1977. uspjeli eksprimirati (izraziti) ljudski gen u bakteriji i tako proizvesti hormon somatostatin. Hormon inzulin prvi je put u bakteriji eksprimiran 1978., a inzulin koji se danas proizvodi više nije istovjetan prirodnomu ljudskom inzulinu, već je dodatno unaprijeđen genetičkim inženjerstvom. Prvi GM sisavac, miš, stvoren je 1974. Godine 1977. istodobno su objavljene dvije metode sekvenciranja DNA Maxam-Gilbertova i Sangerova. Britanski biokemičar Frederick Sanger prvi je 1977. sekvencirao genom, a radilo se o bakteriofagu ΦX174. Prva patentirana GM bakterija bila je bakterija koja metabolizira masnoće iz roda Pseudomonas te ujedno predstavlja prvi patentirani živi organizam (SAD, 1981). Prva GM biljka (duhan otporan na antibiotike) proizvedena je 1983., a prva komercijalno dostupna GM biljka bila je rajčica Flavr Savr s većom otpornosti na truljenje (1996). Prva genska terapija na čovjeku provedena je 1990. u SAD-u na četverogodišnjoj djevojčici primjenom terapijskoga gena u svrhu liječenja nasljedne monogenske bolesti, teške kombinirane imunodeficijencije koja proizlazi iz manjka enzima adenozin-deaminaze.

Napretku je znatno pridonio međunarodni golemi Projekt ljudskoga genoma (1990–2003) kojim je određen slijed gotovo svih od tri milijarde parova baza DNA ljudskoga genoma. Prvi klonirani sisavac, ovca Dolly stvorena je u škotskom Institutu Roslin 1996. Genetičko inženjerstvo životinja, osim na poboljšanje samih životinja (rast, otpornost i dr.), usmjereno je na njihovu uporabu za biološku proizvodnju farmaceutskih proizvoda koji se izlučuju u njihovu mlijeku, poput humanih čimbenika zgrušavanja, hormona rasta i dr. Znatno smanjenje troškova sekvenciranja genoma uz povećanje brzine ostvareno je razvojem masivnoga paralelnog sekvenciranja 2005., a posljednji revolucionarni pomak ostvaren je 2012. kad su Jennifer Doudna i Emmanuelle Marie Charpentier otkrile sustav za ciljanu modifikaciju genoma CRISPR/Cas9 (engl. akronim od Clustered, Regularly Interspaced Short Palindromic Repeats/CRISPR-associated protein 9). Taj sustav prirodno služi bakterijama za obranu od bakteriofaga, a njegova uporaba omogućava još uspješnije, jednostavnije i preciznije uvođenje genetičkih modifikacija u živu stanicu.







Razvoj i primjena genetičkog inženjerstva u Hrvatskoj

Već 1970-ih, ubrzo nakon otkrića u svijetu, hrvatska farmaceutska industrija i istraživačke skupine okupljene oko → Instituta Ruđer Bošković (IRB; sv. 4), farmaceutskoga poduzeća → Plive i sastavnica Sveučilišta u Zagrebu, napose → Prehrambeno-biotehnološkoga fakulteta (PBF) i → Prirodoslovno-matematičkoga fakulteta (PMF; sv. 4), rabile su tehnologiju rDNA za svoja osnovna i primijenjena istraživanja.

Genetičko inženjerstvo u hrvatskoj industriji

Tehnologije genetičkog inženjerstva u najvećoj su se mjeri razvijale i primjenjivale u Istraživačkom institutu Plive (danas Fidelta istraživanje i razvoj), u Odjelu za mikrobnu i molekularnu biologiju. Odjel je imao dugogodišnje iskustvo u radu na genetici industrijskih mikroorganizama koji sintetiziraju proizvode korisne za ljudsko zdravlje (antibiotike, vitamine i enzime), a uobičajene metode rada u dobivanju tih mikroorganizama bile su selekcija i mutageneza. Ta su iskustva dala čvrste temelje za lakšu primjenu i prihvaćanje tehnologija rDNA, odn. genetičkog inženjerstva. Tehnike koje su u svijetu bile razvijene na modelima bakterija, a s kojima su istraživači Plive imali iskustva zbog uhodane proizvodnje antibiotika u bakterijama roda Streptomyces, bile su čvrsta osnova za razvoj i primjenu novih tehnologija genetičkog inženjerstva. Tako su Plivini stručnjaci i znanstvenici koji su se bavili genetikom na molekularnoj razini s lakoćom prihvatili tehnologije rDNA. Istraživanja su bila usmjerena prema otkriću novih, biotehnološki zanimljivih biosintetskih putova s pomoću metaboličkog inženjerstva (mikroorganizmi Erwinia, Aureobacterium), kloniranju i ekspresiji gena različita podrijetla (streptomiceti, E. coli, Bacillus sp.) radi proizvodnje proteina, dobivanju virusnih cjepiva (konstrukcija gena za transfekciju) te konstrukciji plazmidnih vektora za industrijski važne sojeve bakterija. Među najznačajnijim stručnjacima bili su Jasenka Pigac, → Daslav Hranueli (koji se bavio plazmidnim vektorima kod streptomiceta), Zora Toman, Maja Bilić i → Vladimir Delić.

V. Delić bavio se plazmidnim vektorima u roda Erwinia, kao i konstrukcijom, kloniranjem i ekspresijom gena u prokariotskim organizmima metodama rDNA te je autor pet patenata. Pridonio je otkrivanju metode kooperativne biosinteze za analizu redoslijeda blokova u biosintetskim putovima mikroorganizama, pronašao je optimalne uvjete mutageneze nitrozogvanidinom u bakterija roda Streptomyces i Gaffkya, proveo izolaciju i karakterizaciju regulatornih mutanata u biosintetskim putovima za histidin i izoleucin u mikroorganizama te otkrio nove neopisane plazmide.

Danas se genetičkim inženjerstvom u svojim istraživanjima i dijagnostici koriste različite istraživačke skupine. Većina ih je okupljena oko sveučilišta: zagrebačkog PBF-a, PMF-a, → Farmaceutsko-biokemijskoga fakulteta, Medicinskog fakulteta, → Fakulteta kemijskog inženjerstva i tehnologije te Centra za istraživanje i prijenos znanja u biotehnologiji, kao i riječkog Medicinskoga fakulteta, splitskog Prirodoslovno-matematičkoga fakulteta i Medicinskoga fakulteta u Osijeku. Tehnologijom se bave i zagrebački IRB, Mediteranski institut za istraživanje života u Splitu, Hrvatski zavod za javno zdravstvo te poduzeća → BICRO Biocentar, → Genera, Fidelta za istraživanje i razvoj (nekadašnji Plivin Istraživački institut) i Hospira Zagreb.













U proizvodnim pogonima tvornice Hospira Zagreb proizvodi se lijek filgrastim (trgovačkog naziva Nivestim), rekombinantni ljudski faktor stimulacije rasta granulocita (G-CSF), koji je zasad jedini odobreni bioslični lijek koji se proizvodi u RH. U proizvodnji se rabi vektor konstruiran tehnikama genetičkog inženjerstva, a proizvodnja proteina odvija se u stanicama bakterije E. coli.

Metodama genetičkog inženjerstva u istraživanju i razvoju proizvoda koriste se hrvatske istraživačke institucije, farmaceutska i prehrambena industrija. Prema Zakonu o genetski modificiranim organizmima (NN 126/19), sve institucije u RH koje rade s GM organizmima upisane su u upisnik nadležnoga ministarstva. Ondje je do 2020. upisano 19 institucija s ukupno 55 prijavljenih zatvorenih sustava za rad s GMO-om (laboratorija ili ustrojbenih jedinica), od kojih je njih 11 registrirano za drugu razinu opasnosti (od četiri), gdje je rizik za ograničenu uporabu GMO-a mali.

Genetičko inženjerstvo u hrvatskoj znanosti

Kad je Zakonom iz 1902. podignut gospodarski odjel križevačkog učilišta na rang višega učilišta, u Križevcima se stvara mnogobrojan znanstveni kadar, a mnogi bivši studenti postat će poznati znanstvenici izvan Hrvatske. Najpoznatiji među njima je → Milislav Demerec, jedan od najznačajnijih genetičara svoga doba te utemeljitelj bakterijske genetike, iz koje se razvila suvremena molekularna biologija i današnja molekularna genetika. Većinu radnoga vijeka Demerec je proveo u SAD-u, gdje se među ostalim od 1920-ih bavio istraživanjima bakterija i bakterijskih virusa (bakteriofaga), rezistencijom bakterija na antibiotike, te od 1950-ih analizom gena koji kontroliraju sintezu raznih aminokiselina u bakterija. Ispitivanjem funkcionalne organizacije bakterijskoga kružnog kromosoma otkrio je 1960-ih fenomen bliske vezanosti gena čiji proteinski proizvodi, enzimi, omogućuju ostvarenje sličnih funkcija. Njegova otkrića bila su ključne preteče za suvremeno razumijevanje funkcije gena i razvoj genetičkog inženjerstva. Nastavivši suradnju sa znanstvenicima u Hrvatskoj, Stjepanom Jurićem, → Aloisom Tavčarom i → Albertom Ogrizekom, pomagao je još od 1920-ih razvoj biometrike i oplemenjivanja bilja na → Agronomskome fakultetu u Zagrebu. Profesor Visokoga gospodarskog učilišta u Križevcima i pionir hrvatske biljne genetike → Gustav Bohutinsky prvi je u Hrvatskoj izvodio pokuse iz uzgoja bilja na temelju Mendelovih genskih zakona.













Prehrambeno-biotehnološki fakultet. Razvoj mikrobne genetike na Zagrebačkom sveučilištu je osnutkom nekoliko studija potaknula → Vera Johanides, začetnica biotehnologije u Hrvatskoj. Pod njezinim vodstvom u Laboratoriju za industrijsku mikrobiologiju Tehnološkog fakulteta u Zagrebu (danas PBF) potkraj 1970-ih u Hrvatskoj se počela razvijati genetika industrijskih mikroorganizama. Od 1979. pod vodstvom → Marije Alačević, naziv laboratorija promijenjen je u Laboratorij za biologiju i genetiku mikroorganizama (1980) te su nastavljena istraživanja oplemenjivanja industrijskih mikroorganizama primjenom klasičnih genetičkih metoda i metoda rDNA, posebice bakterija roda Streptomyces koje se rabe u proizvodnji antibiotika, kao i proučavanje molekularnih mehanizama mutageneze i popravka DNA. Laboratorij je 1994. preuzela → Jasna Franekić Čolić, a 2011. Ivan-Krešimir Svetec. I.-K. Svetec, Berislav Lisnić i → Zoran Zgaga zaslužni su za otkriće dvaju fenomena u domeni stabilnosti genoma. Z. Zgaga je na PBF-u djelovao od 1980-ih te je osnivač hrvatske genetike kvasaca (→ kvasac).







Institut Ruđer Bošković i Pliva su 1970-ih u okviru Republičke zajednice za znanstveni rad (danas Ministarstvo znanosti i obrazovanja) započeli istraživanje Primjena genetičkog inženjerstva u biotehnologiji: konstrukcija plazmida za kloniranje gena kod streptomiceta, industrijskih proizvođača antibiotika, kojim se istraživao prijenos modificiranih gena bakterije E. coli u bakteriju Streptomyces spp. Molekularno-genetička istraživanja streptomiceta tako su doživjela uzlet (kako na PBF-u tako i u Plivi te IRB-u), međutim, nedostajalo je prikladnih vektora za kloniranje gena. Problemom su se bavili znanstvenici Laboratorija za biosintezu IRB-a koji je 1976. osnovao i vodio → Željko Kućan (sv. 4). Ondje su radili Ira Kućan, Miroslav Plohl, Đurdica Ugarković, → Ivana Weygand-Đurašević (sv. 4) i → Vera Gamulin (sv. 4). V. Gamulin bila je jedna od ključnih osoba hrvatske molekularne biologije jer je prva u Hrvatskoj prepoznala važnost rDNA tehnologije. Njezinim je zauzimanjem IRB-u dodijeljen uređaj za automatsko sekvenciranje DNA, čime je utemeljen servis za određivanje slijeda nukleotida molekula DNA dostupan svim znanstvenicima, što je bila prva servisna djelatnost toga tipa u Hrvatskoj.







U Laboratoriju su do ranih 1980-ih ustanovljene mnogobrojne metode genetičkog inženjerstva: izolacija i detekcija plazmida u E. coli i Streptomyces lividans, izolacija čiste DNA plazmida ultracentrifugiranjem u gradijentu cezijeva klorida i etidijeva bromida, elektroforeza na gelu agaroze i poliakrilamida, obilježavanje krajeva DNA i tRNA s radioaktivnim izotopom fosfora ³²P, metoda transfera kromosomske i plazmidne DNA s gela agaroze na nitrocelulozne filtre kao i hibridizacija DNA. Specifičnim nukleolitičkim cijepanjem i zatim enzimskim spajanjem plazmida pBR322 i pIJ350 dobiven je željeni bifunkcionalni plazmid (vektor) pogodan za ugradnju stranih gena koji se dobro umnožava u dvije vrste bakterija. Ključni korak u pronalasku tog prikladnoga vektora načinile su 1985. V. Gamulin i J. Pigac iz Plive, koje su nakon dugotrajne selekcije uspješno konstruirale vektor pZG1 te potom i nekoliko drugih vektora za prijenos gena između Streptomyces spp. i E. coli. Plazmid pZG1 bio je prvi rekombinantni ekspresijski vektor konstruiran u Hrvatskoj, a otkriće je objavljeno 1988. Istraživanjem strukturne nestabilnosti pZG1 u sojevima Streptomyces lividans i Streptomyces rimosus, za tu su primjenu poslije konstruirani stabilniji pZG5 i pZG6.

Od 1990-ih znanstvenici Instituta Lea Vojta i Hrvoje Fulgosi proučavali su protein TROL (ključan u fotosintezi i biogenezi biljaka). Najprije su u biljci uročnjaku pronašli gensku sekvencu za taj protein, potom su stvarali biljke s eliminiranim genom za TROL, no nedostajala je mogućnost stvaranja antitijela (imunoseruma) za taj protein. Uspjeh je ostvaren 2019. razvojem biotehnološkoga procesa proizvodnje proteina uz pomoć genetičkog inženjerstva (tehnologijom rDNA), pročišćavanjem proteina i na kraju dobivanjem antitijela za taj protein imunizacijom zečeva. Očekuje se skora komercijalizacija imunoseruma budući da je njegova uporaba nezaobilazna u istraživanjima fotosinteze, odn. različitih metoda čišćenja atmosfere, u istraživanjima alternativnih izvora energije, fotosinteze u algama i cijanobakterijama te u proizvodnji biljaka otpornijih na stres, koja su posljednjih godina iznimno važna zbog klimatskih promjena.

Prirodoslovno-matematički fakultet u Zagrebu. U istraživanjima je surađivao i Kemijski odjel PMF-a, na kojem je Ž. Kućan bio profesor te pokretač svih biokemijskih kolegija. Pod njegovim su vodstvom u Laboratoriju za biosintezu pokrenuta, u svijetu aktualna, istraživanja nukleinskih kiselina i biosinteze proteina. U suradnji sa → Željkom Trgovčevićem (sv. 4) suotkrivač je razgradnje DNA u ozračenih bakterija i pokretač istraživanja molekula tRNA u Hrvatskoj. S → Branimirom Miletićem (sv. 4) otkrio je da se dio genetičkoga materijala DNA u ozračenih bakterija metabolički depolimerizira (1961). Bavio se i istraživanjem prevođenja genetičke poruke (biosinteza proteina), osobito uloge tRNA u tom procesu. Pokazao je da inhibicija biosinteze proteina antibioticima in vitro ovisi o sastavu prijepisa genetičke poruke, tj. o mRNA. Godine 1995. osnovao je Zavod za biokemiju, čime je započelo sustavno eksprimiranje, pročišćavanje i analiziranje rekombinantnih proteina u RH.

Istaknuti hrvatski molekularni genetičar Ž. Trgovčević djelovao je u IRB-u od 1964. i na PMF-u od 1983. Razvoju molekularne genetike u Hrvatskoj pridonio je otkrićem uloge pojedinih rekombinacijskih proteina u procesima za popravak ili replikaciju DNA u ozračenih bakterija u kojima su enzimi za popravak ili replikaciju proizvod bakterijskoga genoma ili su uneseni u bakterijsku stanicu s pomoću plazmida ili bakteriofaga (sa Ž. Kućanom). Zaslužan je i za spajanje biokemijskih s molekularno-genetičkim istraživanjima i otkriće da radiosenzitivnost bakterije određuju u međusobnoj interakciji dva rekombinacijska sustava, sustav bakterije i sustav faga.

Njihova suvremenica I. Weygand-Đurašević zaslužna je za pokretanje hrvatskih istraživanja strukture i funkcije proteina te je zahvaljujući njoj na Kemijskom odjelu PMF-a genetičko i proteinsko inženjerstvo postalo znanstvenim područjem. Bavila se osobito aminoacil-tRNA-sintetazama i kloniranjem gena za te enzime metodama genetičkog inženjerstva. U Hrvatskoj je uvela u uporabu suvremene metode genetičkog inženjerstva i ustanovila metode proteinskog inženjerstva koje su omogućile uvođenje željene promjene na točno određenom mjestu u makromolekuli i ekspresiju takva proteina u stanici. Od tada do danas u Zavodu za biokemiju pripremljeno je više od 100 rekombinantnih proteina od kojih su mnogima svojstva bila preinačena genetičkim i proteinskim inženjerstvom, a rabe se za detaljnu analizu strukture i funkcije proteina aminoacil-tRNA-sintetaza te određivanje njihova unutarstaničnog smještaja.

Utjecaj tehnika rDNA donio je znatan napredak i u molekularnoj biologiji, tako da su se na fakultetima u Zagrebu brzo mijenjali nastavni kurikuli i osnivali novi zavodi. Osim na Kemijskom odjelu, genetičko inženjerstvo razvijalo se i na Biološkom odjelu PMF-a, u Zavodu za molekularnu biologiju osnovanom 1989., koji je vodila → Sibila Jelaska (sv. 4). S. Jelaska bila je pokretačica primjene više tehnika kulture biljnoga tkiva za potrebe klonskoga razmnožavanja vrijednih biljnih vrsta, a na IRB-u je 1994. osnovala Laboratorij za primjenu kulture biljnoga tkiva u genetici.

Uz profesorice PMF-a Draženu Papeš i Marijanu Krsnik Rasol, za održavanje novih kolegija u Zavodu su angažirani mnogi znanstvenici iz IRB-a, Instituta za tumore i Plivina Instituta: za biofiziku → Greta Pifat-Mrzljak (sv. 4), za molekularnu genetiku Ž. Trgovčević, za uzgoj animalnih stanica u kulturi → Jasna Ban (sv. 4), Biserka Nagy za mutagenezu i kancerogenezu te V. Delić za tehnologiju rekombinantne DNA i osnove biotehnologije. U genetičkom inženjerstvu u biljnoj biotehnologiji aktivnosti Zavoda bile su usmjerene na transformacije posredovane agrobakterijama koje su primijenjene na više biljnih vrsta (hren, bundeva, četinjače, ukrasna kopriva, šećerna repa) u istraživanju metabolizma sekundarnih produkata (peroksidaze, ružmarinska kiselina, taksol) u transgeničnome tkivu, te na istraživanja diferencijacije i regeneracije biljne stanice. Istraživali su se i mehanizmi razvoja i regeneracije biljnog organizma in vitro u kontroliranim uvjetima radi dobivanja klonskih i/ili genetički preinačenih biljaka, proučavala se genska aktivnost u određenim fazama razvoja biljke, a naročito su se istraživali čimbenici somatske embriogeneze.

Velik doprinos u Zavodu ostvario je i Srećko Jelenić koji se bavio istraživanjem procesa prijenosa željenih gena na unaprijed određeno mjesto biljnoga genoma te molekularnim aspektima homologne rekombinacije u prokariotskom i eukariotskom genomu.

U novije se doba u Zavodu rabe tehnike genetičkog inženjerstva na bakteriji E. coli za pripremu bakterijskih sojeva i ekspresijskih plazmida. U pripremi bakterijskih sojeva s deletiranim genima rabi se metoda koja se temelji na umnažanju gena za otpornost na antibiotik omeđen ciljnim sljedovima s kojima će se zamijeniti kromosomski gen ako dođe do homologne rekombinacije (engl. recombineering). Rabe se tehnike genetičkog inženjerstva u biljnoj funkcionalnoj genomici i epigenetici, u kojima se koriste GM biljke dizajnirane u svrhu jednostavnog monitoring stupnja i tipa metilacije DNA tijekom reproduktivnoga razvoja i odgovora biljaka na stres, te za praćenje transporta i metabolizma biljnoga regulatora rasta auksina. Razvijaju se i tehnologije brzog kreiranja čistih linija koje bi mogle ubrzati klasično oplemenjivanje naspram dugotrajne i zahtjevne tehnike selekcije linija poboljšanih (željenih) svojstava.

U zavodskome Laboratoriju za epigenetiku istraživanjima razvoja molekularnih alata temeljenih na tehnologiji CRISPR-Cas9 bavi se → Ivana Ivančić Baće (sv. 4). U Laboratoriju se aktivni konstrukti ubacuju u animalne stanice u kulturi kako bi se modificiralo epigenetičko stanje i ekspresijski profil gena kandidata u istraživanju regulacije glikozilacije imunoglobulina G te u istraživanjima molekularne osnove kroničnih upalnih bolesti i dijabetesa tipa II i tipa HNF1A-MODY. U projektu Vlatke Zoldoš, u suradnji sa zagrebačkim Medicinskim fakultetom, fuzijski konstrukti CRISPR/dCas9 injektiraju se u mozak miša u svrhu istraživanja gena koji sudjeluju u oporavku mozga nakon induciranoga moždanog udara.

Hrvatska sveučilišta i instituti obrazovali su mnoge genetičare, biotehnologe, molekularne biologe i biokemičare koji rabe i razvijaju metode genetičkog inženjerstva, od kojih su neki ostvarili značajne znanstvene karijere u poznatim svjetskim i domaćim institucijama, poput Borisa Lenhardta (Velika Britanija), Zdenka Rengela (Australija), Nenada Bana, koji je otkrio trodimenzionalnu strukturu mnogih molekularnih struktura ribosoma (Švicarska) i → Igora Štagljara (sv. 4), koji je patentirao tehnologiju MYTH koja omogućava praćenje međudjelovanja membranskih proteina (Kanada), te → Gordana Lauca (sv. 4) i → Ive Tolić (sv. 4) u RH. Hrvatski znanstvenik → Miroslav Radman (sv. 4) otkrio je tzv. SOS-popravak DNA, → Ivan Đikić (sv. 4) zaslužan je za mnoga otkrića u liječenju tumora, a → Dragan Primorac (sv. 4) jedan je od utemeljitelja forenzične DNA analize u RH i među prvima u svijetu u primjeni analize DNA za identificiranje ostataka pronađenih u masovnim grobnicama.

Velik broj hrvatskih znanstvenika i stručnjaka područja okupljen je i u udrugama Hrvatsko genetičko društvo (1978) i → Hrvatska udruga genetičkih inženjera (2001).







površinska obradba drva, skupina različitih postupaka kojima se površini drvenih proizvoda mijenjaju i poboljšavaju estetska i tehnička svojstva. Površinskom obradbom se ovisno o vrsti drvenih proizvoda zaštićuje površina od štetnih utjecaja (trošenje, prašina, atmosferski utjecaji) i postiže željeni izgled proizvoda (boja, tekstura, mikrogeometrija površine, efekti). Uglavnom se provodi premazivanjem površine lakovima, kako se u drvnotehnološkoj struci nazivaju pigmentirani i nepigmentirani premazni materijali koji nakon nanošenja na podlogu otvrdnjuju hlapljenjem otapala ili kemijskom reakcijom (→ boje i lakovi), uz eventualnu naknadnu mehaničku obradbu (poliranje).

Iako su prve metode lakiranja drva i sirovine za lakove puno starije, dekorativno oplemenjivanje namještaja u Europi proširilo se osobito u XV. st. kada je u Italiji postalo moderno ukrasno oslikavanje namještaja. Na razvoj lakiranja namještaja je znatno utjecala istočnoazijska umjetnost lakiranja prenesena u Europu u XVI. st., pri kojoj se kao lak rabio mliječni sok iz kore japanskog stabla ruj-lakovine (Rhus verniciflua). Do XIX. st. lakove su obrtnici većinom izrađivali sami, a recepture su se temeljile na šelaku, jantaru, prirodnim voskovima, mastiksu, damaru, benzojevoj smoli, sandaraku, kopalima i lanenom ulju. Od otapala su se primjenjivali etanol i terpentinsko ulje. Početkom XX. st. u industriji namještaja rabile su se šelakove politure za dobivanje visokosjajnih površina. Troškovi površinske obradbe iznosili su tada i do 40% ukupnih troškova zbog velikog udjela ručnoga rada. Velika prekretnica u tehnologiji površinske obradbe drva bio je pronalazak nitroceluloznih lakova (1922) i uvođenje tehnike štrcanja lakova u industriju namještaja 1930-ih. Od tog doba u primjenu ulaze alkidni lakovi, poliuretanski, poliesterski, kiselootvrdnjavajući, poliakrilatni, vodeni lakovi, lakovi s visokim udjelom suhe tvari, UV lakovi (otvrdnjavaju pod djelovanjem ultraljubičastoga zračenja), praškasti lakovi itd. Uz nove materijale razvijale su se i različite tehnike nanošenja i otvrdnjivanja lakova. Prve industrijske linije s otvrdnjivanjem kitova i temeljnih lakova pod djelovanjem UV zračenja za namještaj uvedene su u SR Njemačkoj 1969. Nizozemsko poduzeće Svedex predstavilo je 1973. elektronsko otvrdnjivanje pigmentiranih kiselootvrdnjujućih lakova u industriji vrata. Intenzivna istraživanja primjene praškastih materijala u drvnoj industriji 1990-ih dovela su do njihove prve primjene za oplemenjivanje MDF ploča u austrijskom poduzeću za proizvodnju uredskog namještaja HALI (1994). Primjenom novih materijala i mehaniziranih tehnologija troškovi površinske obradbe drva smanjivali su se i danas iznose 6 do 12% ukupnih troškova.

Površinska obradba u Hrvatskoj

Do II. svj. rata površinska obradba drva u Hrvatskoj provodila se na tradicionalan obrtnički način uporabom ručnih postupaka nanošenja šelakovih politura ili, rjeđe, kopal-lakova. Dugotrajan i složen postupak površinske obradbe šelakovom politurom zamijenjen je nitroceluloznim lakom koji se u početku završno obrađivao politurama, a 1955–60., kada je u svijetu prevladavala moda visokoga sjaja namještaja, završno ručno politiranje zamijenjeno je strojnim. Nakon nitroceluloznih lakova za postizanje visokoga sjaja počeli su se primjenjivati poliesterski lakovi. Uz to su se pojavile i plastične folije kojima se može vjerno imitirati struktura drva i njihovim lijepljenjem na površinu ploče znatno skratiti proizvodni proces. Folije su se zadržale u proizvodnji jeftinijeg namještaja, većinom za hotelske i studentske sobe. Dolaskom mode površina bez ikakva sjaja (tzv. duboki mat) s potpuno zatvorenim porama obradba se i dalje provodila poliesterskim lakovima, dok su se polusjajne površine i površine bez sjaja (polumat i mat) s poluotvorenim porama obično postizale nitroceluloznim lakovima; površine s povećanom otpornošću na mehaničke i kemijske utjecaje postizale su se otapalnim poliuretanskim i kiselootvrdnjavajućim lakovima.







Zbog jednostavne primjene i razmjerno niske cijene, zastupljenost nitroceluloznih lakova do kraja 1980-ih u tadašnjoj Jugoslaviji iznosila je 80%. Propisi o smanjenju emisije hlapljivih otapala prisilili su proizvođače namještaja na uporabu novih materijala i tehnologija. U virovitičkoj tvornici → TVIN su 1987. započeli rad s temeljnim UV lakom na poliesterskoj bazi. U to doba u Jugoslaviji je instalirano 30 UV komora za otvrdnjivanje kitova i lakova. Suvremene linije s UV otvrdnjivanjem lakova danas imaju svi poznatiji hrvatski proizvođači drvenih podova, a kako bi zadržali konkurentnost u procesima lakiranja proizvođači stolica uveli su robote za elektrostatičko štrcanje (→ Prima Commerce iz Bjelovara, → Ciprijanović iz Orahovice, → DI Klana). Također raste uporaba vodenih lakova koji ostvaruju znatnu prednost u odnosu na otapalne lakove u pogledu smanjenja emisije hlapljivih organskih spojeva, zdravlja korisnika i lakoće rada s njima. Uspješno se primjenjuju za površinsku obradbu namještaja, parketa i prozora. Tvornica prozora Lokve uvela je suvremenu liniju za elektrostatičko automatsko lakiranje prozora vodenim lakovima 2009. Zbog ekoloških kriterija i zahtjeva potrošača za sigurnim i zdravijim proizvodima, u površinsku obradbu drva vratila su se ulja i voskovi. Specijalno formulirana ulja rabe se za namještaj i drvene podove. Danas u požeškoj tvornici → Spin Valis površinska obradba gotovo 90% proizvoda uključuje uljenje.

Školstvo i publicistika

U okviru nastavnoga plana četverogodišnjega srednjoškolskog obrazovanja za strukovno zanimanje drvodjeljski tehničar dizajner, u predmetima materijali (drugi razred), praktična nastava (treći razred) i tehnologija proizvodnje (četvrti razred) obuhvaćeni su neki dijelovi površinske obradbe drva.

Površinska obradba drva predaje se na → Fakultetu šumarstva i drvne tehnologije u Zagrebu od 1973. kao samostalan kolegij na prvome stupnju posebne nastave iz proizvodnje namještaja na tadašnjem Drvno-industrijskom odjelu (danas Drvnotehnološki odsjek). Na četverogodišnjem dodiplomskom studiju drvne industrije, površinska obradba drva je u početku bila dio kolegija Proizvodnja namještaja, a od 1977. postaje samostalan kolegij. Prvi predavač bio je Ivan Popp, potom je dužnost nositelja kolegija preuzeo → Boris Ljuljka, a suradnici su bili Ivan Čižmešija, Andrija Bogner i → Vlatka Jirouš-Rajković. Površinska obradba drva danas je obvezni kolegij u organizaciji Zavoda za namještaj i drvne proizvode na trećoj godini preddiplomskoga studija drvne tehnologije. Na diplomskome studiju drvnotehnoloških procesa predaje se kolegij Tehnološki procesi površinske obrade drva, a u sklopu diplomskoga studija oblikovanja proizvoda od drva je kolegij Površinska obrada proizvoda od drva. Nositeljica kolegija je V. Jirouš-Rajković, a suradnik Josip Miklečić. Drvnotehnološki odsjek i Zavod za namještaj i drvne proizvode Šumarskoga fakulteta danas se bave i znanstvenim istraživanjima površinske obradbe drva. U tijeku je provođenje trogodišnjega (2019‒22) projekta Hrvatske zaklade za znanost Inovativni proces površinske obrade drvnih ploča InnoCOAT voditelja J. Miklečića. Problemima površinske obradbe drva, tj. razvojem, ispitivanjem, primjenom i atestiranjem raznih materijala za površinsku obradbu drva bavili su se od 1958. i djelatnici Kemijskog odjela zagrebačkog → Instituta za drvo.

Jedan od prvih priručnika iz tog područja na hrvatskom jeziku bila je knjiga Politure i politiranje (S. Henč, 1935), a prvu suvremenu, znanstveno utemeljenu knjigu Površinska obrada drveta (1960) napisala je tadašnja suradnica Instituta za drvo Zora Smolčić-Žerdik, poslije profesorica na zagrebačkom Strojarsko-brodograđevnom fakultetu. Uz to se u domaćoj literaturi ističu skripta B. Ljuljke Površinska obrada drva (1973), koja su proširena u sveučilišni udžbenik 1990., te udžbenik Osnove površinske obrade drva (2006) B. Ljuljke i V. Jirouš-Rajković.

Chromos, poduzeće kemijske industrije osnovano 1920. u Zagrebu; glavni proizvođač premaznih sredstava, plastičnih masa i umjetnih smola u nekadašnjoj Jugoslaviji.

Nastanak poduzeća

Razvojni put poduzeća započeo je 1920., kada je zagrebački gospodarstvenik Bernard Moster, tada vlasnik veletrgovine kemijskih proizvoda i male radionice za miješanje boja, osnovao Moster, tvornicu boja i pokosti. Moster je pogone za proizvodnju smjestio na Radničkoj cesti, u prostorije nekadašnje tvornice sapuna. U prvoj godini oko 30 radnika proizvelo je približno 500 t laka, uljanih boja, boja za emajle, firnisa, staklarskoga kita i drugih artikala. Glavna tvornička zgrada izgrađena je 1923., a tijekom 1930-ih podignuto je ili adaptirano još deset objekata. Godine 1933. Moster se zajedno s tvornicom ulja, lakova i boja Medić-Zankl iz Ljubljane i tvornicom lanenog ulja i firnisa Zabret iz Britofa kraj Kranja udružio u interesnu zajednicu pod nazivom Združena tvornica firnisa.

Proizvodnja u Mosteru 1940. iznosila je 1892 t suhih boja, 962 t boja i lakova i 168 t staklarskoga kita, a broj radnika povećao se na 160. Sljedeće godine započela je eksperimentalna proizvodnja sredstava za zaštitu bilja na bazi žive, a ostvarena je i prva sinteza smole za lakove. Za II. svj. rata Moster je promijenio ime u Industrija ulja i laka, a nakon rata u Perunika.

Njemačko poduzeće Springer-Moller iz Leipziga osnovalo je 1923. u Samoboru tvornicu grafičkih boja Chromos, prvu tvornicu s tom djelatnošću u jugoistočnoj Europi. Poduzeće je zapošljavalo devet radnika, a djelovalo je u dva odjela: za proizvodnju šarenih grafičkih boja te crnih grafičkih i rotacijskih boja. U sljedećim je godinama u sklopu poduzeća otvorena radionica za proizvodnju regala, ljevaonica valjaka i električna brusionica. U godini osnutka proizvedeno je 13 t boja, a 1926. 113 tona. Od 1927. Chromos je bio jedini dobavljač crne boje za rotacijski tisak novina u Kraljevini SHS, dok je u sljedećem razdoblju postao dobavljač svih grafičkih materijala i strojeva za potrebe grafičke industrije. Tijekom 1930-ih nabavljeni su novi strojevi i izgrađen je laboratorij. Kao rezultat modernizacije 1933. započela je proizvodnja uljanih boja i lakova, od 1934. proizvodili su se pigmenti za vlastite potrebe, a od 1937. i suhe boje. Radi rasterećenja kapaciteta u Samoboru Chromos je 1938. otvorio pogon za proizvodnju tiskarskih boja u Zemunu koji je radio do 1941. U godinama prije II. svj. rata proizvodilo se oko 314 t boja, a poduzeće je zapošljavalo oko 50 radnika.

Udruživanja nakon II. svj. rata

Nakon II. svj. rata Perunika je zapošljavala 155 radnika, a Chromos 42. U Perunici je tada, prvi put u Jugoslaviji, proizvedena plastična masa za prešanje na bazi fenolne smole (bakelit), neophodna za potrebe elektroindustrije. Godine 1947. obavljena je prva sinteza smole u industrijskome mjerilu, za što je osnova postavljena 1940., kada je u poduzeću učinjena prva sinteza smole za lakove. Ostvarena je i proizvodnja veziva na bazi fenol-formaldehidnih smola, sintetiziran je heksaklor-cikloheksan (HCH) i iz njega je izoliran aktivni izomer (lindan), te je pokrenuta u zemlji prva industrijska proizvodnja sintetskog ljepila namijenjena drvnoj industriji. S redovitom proizvodnjom započeo je klorni pogon u kojem se proizvodio koncentrat DDT-ja.

Poduzeća Perunika i Chromos udružena su 1947. u jedinstveno poduzeće Chromos, kemijska industrija Zagreb. U Zagrebu se na Radničkoj cesti nalazio Pogon 1, a u Samoboru Pogon 2. Godine 1955. u sklopu poduzeća osnovan je Istraživački institut koji je radio na sintezi polimera, a kao rezultat rada dvije godine kasnije učinjena je prva sinteza nezasićene poliesterske smole u Jugoslaviji naziva Chromoplast.







Daljnje povezivanje sa srodnim poduzećima ostvareno je 1956., kada je sklopljen ugovor između Chromosa, Katrana (→ Hidroizolacija Katran) i → Plive o zajedničkoj proizvodnji organskih boja i pigmenata i njihovih intermedijera za organske boje. Pritom je osnovano posebno organizacijsko tijelo Kooperacija za proizvodnju organskih boja. Iduće godine Chromos, Katran i Pliva započeli su pokusnu proizvodnju organskih boja te su formirali čvršću organizacijsku vezu u obliku poslovnoga udruženja Kemijske industrijske zajednice, prvoga poslovnog udruženja u Jugoslaviji. Istodobno su u Chromosu izgrađeni kapaciteti za proizvodnju 50 t organskih pigmenata i 200 t organskih boja, a u Plivi 150 t organskih boja na godinu. Sporazumom Katrana s Plivom, koja je odustala od proizvodnje boja, proizvodni pogon za tu svrhu preseljen je 1962. iz Plive u Katran. Proizvodnja boja ukinuta je 1973., no doradba, tj. finalizacija boja opstala je te je postala osnovnom djelatnošću tvornice Chromos Organske boje, osnovane 1974. Chromosu se 1961. pridružilo poduzeće Submarincolor iz Umaga, čime je produbljena specijalizacija u brodskim bojama.







Poduzeća srodne djelatnosti Chromos, Katran i → Kutrilin ujedinila su se 1964. u Kemijski kombinat Chromos – Katran – Kutrilin, nastojeći racionalizirati poslovanje, ulaganje i razvoj proizvoda. Kao dio kombinata (poslije SOUR-a) Chromos je ostvario svoj najznačajniji razvoj. U sastav kombinata ušlo je 1975. poduzeće Labud (→ Meteor grupa – Labud) iz Zagreba, a 1977. tvornica Svjetlost iz Lužana. U sljedećem razdoblju Chromos je znatno proširio svoju proizvodnju i modernizirao pogone. Obavljena je prva sinteza akrilne smole u otapalu čime je proizvodni program proširen za novu skupinu polimera, veziva za industriju premaza. Započela je proizvodnja vinilesterske smole i melamin-formaldehidne smole. Nastale su prve pigmentne disperzije u obliku paste, proizvedene su prve koncentrirane pigmentne disperzije u krutom obliku.







U okviru Kutrilina 1976. osnovana je tvornica Kutrilin Disperzije (od 1978. Chromos Polidisperzije), koja je proizvodila polimerne disperzije i pomoćna sredstva u vađenju i preradbi nafte, te izradbi goriva i maziva proizvodnog kapaciteta 10 000 t na godinu. Proizveden je prvi anorganski pigment (cinkov trioksikromat). Pokrenuta je proizvodnja tekućih stabilizatora i sikativa, kao i proizvodnja keramičkih pigmenata. Izgrađen je Grafički institut, proizvodni kompleks na Žitnjaku, pogon praškastih pesticida, laboratorij za kontrolu i laboratorij za unapređenje s tehničkim sektorom, pogon granuliranih pesticida na bazi karbofurana i klorpirifosa, te pogon praškastih aditiva u Jastrebarskom. Kombinat je 1979. zapošljavao oko 3900 radnika, a ukupna proizvodnja iznosila je 183 897 t proizvoda. Izvozilo se u 22 države svijeta, ponajviše u zapadnoeuropske države i u SSSR.

Dezintegracija na samostalna poduzeća

Kombinat je preustrojen 1993., kada se zbog procesa privatizacije podijelio na 16 samostalnih poduzeća, od kojih su u sljedećim godinama prestala s radom Chromos Plastične mase, Chromos Organske boje, Chromos Pigmenti i Chromos Sintetske smole. Ostala poduzeća nastala dezintegracijom Chromosa djeluju i danas. Chromos Tvornica smola od 1999. nastavlja djelovati u sastavu Scott Bader grupe. Poduzeće Chromos Boje i lakovi u Zagrebu je od 2001. član Helios grupe te se razvilo u najvećega hrvatskog proizvođača boja i lakova. U Samoboru djeluju tvornice grafičkih boja – Chromos i Chromos MB od kojih je potonja vodeći proizvođač grafičkih boja i pigmentnih koncentrata u Hrvatskoj. Chromos Aroma, nakon što ga je preuzelo njemačko poduzeće Ireks posluje kao Ireks Aroma. U pogonima u Jastrebarskom proizvode se dodatci i mješavine za pekarsko-slastičarske proizvode, mesne prerađevine i stočnu hranu, mirisne kompozicije i arome, a u Dragovanščaku kraj Jastrebarskog prerađuje se → ljekovito i aromatično bilje. Chromos Agro u Zagrebu proizvodi i distribuira sredstva za zaštitu bilja te pokriva oko 50% hrvatskoga tržišta uz asortiman od približno 70 djelatnih tvari u najmanje sedam različitih formulacija. Zagrebački abrazivi jedino su poduzeće u Hrvatskoj koje proizvodi fleksibilne brusne materijale u jumbo-rolama. Nakon što je Gradnja trgovina 1994. preuzela Katran, on je nastavio sa svojom proizvodnjom. Kutrilin se nakon privatizacije spojio s Tvornicom plastike Vučković te je nastao Kutrilin TPV, koji je od 2009. dio Tita Grupe. Glavna mu je djelatnost proizvodnja aditiva za različite grane industrije. Chromos Polidisperzije nastavile su djelovati kao Komicro, proširivši proizvodni program na reagense za petrokemiju. Od 2019. poduzeće djeluje kao Nordix Chemicals Factory d. o. o. Hempel sa sjedištem u Umagu vodeći je svjetski dobavljač premaza za dekoraciju, industriju, pomorstvo, tržište kontejnera i jahti. Chromos Svjetlost u Lužanima bavi se proizvodnjom boja i lakova za zaštitu drva, metala, za impregnaciju fasade i sl.

Cetina, tvornica tjestenine osnovana 1922. u Omišu. Isprva je bila registrirana kao javno trgovačko društvo Cetina, tvornica tjestenine Vlaho Franceschi i Drugovi, sa sjedištem u Splitu. Trokatna zgrada pogona izgrađena je na ušću Cetine, uz omišku gradsku luku, te se danas smatra vrijednom industrijskom arhitekturom tog razdoblja. Početni proizvodni kapacitet tvornice iznosio je vagon (10 t) tjestenine na dan. Tvornica je bila tehnološki suvremeno opremljena, a proizvodnja potpuno mehanizirana. Potkraj 1927. u njoj je montirana električna peć s proizvodnim kapacitetom pola vagona kruha na dan. Do sredine 1930-ih dnevna proizvodnja kruha udvostručena je, a započela je i proizvodnja keksa. Tvornica je tada zapošljavala 150 radnika.







Nakon II. svj. rata tvornica je konfiscirana i nacionalizirana, ali je i dalje bila jedna od najvećih tvornica tjestenine i keksa u Jugoslaviji. Poslijeratne poteškoće u proizvodnji odnosile su se uglavnom na nedostatak sirovina (brašna) i česte nestanke električne energije, zbog čega se proizvodnja povremeno kratkotrajno zaustavljala. Godine 1948. proizvedeno je 3765 t kruha i 246 t keksa. Tvornica je 1949. prestala proizvoditi kekse. Početkom 1950-ih proizvodila je 40 vrsta tjestenine, a 1954. rekordnih gotovo 4000 t kruha na godinu. Dio je svojih postrojenja tvornica modernizirala 1957., što je smanjilo potrebu za radnom snagom pa je dio radnika otpušten, a modernizacijom sušare smanjene su štete od kvarenja zbog neprikladnog skladištenja robe. U sušarama je 1962. buknuo velik požar koji je uzrokovao milijunske štete pa se poduzeće, nastojeći smanjiti troškove poslovanja i osigurati veće tržište, 1963. spojilo sa splitskim prehrambenim poduzećem Preradom. Od 1965. tvornica je većinom rekonstruirana, ali zbog prevelikog broja radnika i dalje je poslovala s gubitkom. Daljnje rekonstrukcije pogona omogućile su 1967. proizvodnju 15 t tjestenine na dan. Tvornica Cetina je od 1989. djelovala kao jedna od radnih jedinica Prehrambenoga kombinata Prerade (od 1993. Prerada d. d.), a od 2006. djeluje kao Prerada – Cetina d. o. o. Potkraj 2000. otkupilo ju je ljubljansko poduzeće Žito d. d., u vlasništvu kojega je ostala do 2004. kada ju je otkupio omiški poduzetnik Ivica Babić, vlasnik nekoliko pekara i prodajnoga lanca Babić. Od 2015. poduzeće posluje pod imenom Tjestenina Cetina, od 2019. u vlasništvu je čakovečke Raguse. Proizvodnja u tvornici ugašena je 2019. kada je tvornica zapošljavala 22 radnika.

aluminij, laki metal; kemijski element atomskoga broja 13, gustoće 2,7 g/cm³, tališta 660 °C i vrelišta 2519 °C. Nakon kisika i silicija najrašireniji je element u Zemljinoj kori. Zbog velikog afiniteta prema kisiku ne dobiva se izravnom redukcijom iz ruda, nego elektrolizom iz aluminijeva oksida – glinice (Al₂O₃), primarnoga proizvoda preradbe → boksita. Osnovni i najrašireniji postupak za proizvodnju glinice, kojim se proizvodi oko 90% glinice u svijetu, jest hidrometalurški Bayerov postupak. Razradio ga je 1887−92. austrijski kemičar Carl Josef Bayer, a svodi se na tretiranje polazne sirovine (boksita) natrijevim hidroksidom (NaOH). Aluminatna otopina se zatim odvaja od ostatka luženja (crvenog mulja) i podvrgava procesu razlaganja uz izdvajanje krutog aluminijeva hidroksida – Al(OH₃) i regeneraciju natrijeva hidroksida. Otopina s regeneriranom bazom vraća se u proces, dok se aluminijev hidroksid zagrijavanjem na 1200 °C prevodi u bezvodnu glinicu. Crveni mulj odlaže se u bazene kraj tvornica koji služe za sprečavanje prodiranja lužina u mulju u podzemne vode. Može se rabiti kao sirovina, ali i u proizvodnji lijevanog željeza, betona i elemenata rijetkih zemalja. Za proizvodnju glinice se osim boksita mogu rabiti i drugi materijali kao što su glineni minerali, alunit, anortozit i dr., ali uz veće troškove i služeći se različitim postupcima.







Aluminij i njegove slitine rabe se sve više zbog dobrih mehaničkih, kemijskih i električnih svojstava, male specifične težine i lijepog izgleda. Rabe se u gradnji zrakoplova, brodova, vozila, strojeva, motora, u elektrotehnici, u kemijskoj industriji, kućanstvu, u građevinarstvu, arhitekturi, za izradbu ukrasnih predmeta i dr. Najvažnije su aluminijske slitine poboljšanih svojstava duraluminij, silumin, magnalij i aluminijska bronca. Sadržavaju najmanje 50% aluminija uz različite teške ili lake metale, poput → bakra, mangana, silicija, nikla, magnezija i dr. Ovisno o legirnim elementima, posjeduju otpornost prema koroziji i kemijskim utjecajima, sposobnost oblikovanja i lijevanja, mogućnost povećanja čvrstoće, tvrdoće i žilavosti, sposobnost primanja velikog sjaja poliranjem i dr. Spojevi aluminija također nalaze važnu primjenu u gospodarstvu. Ističu se sulfati – Al₂(SO₃)₂, alauni (stipsa), aluminijev acetat i dr.

Razvoj aluminijske industrije u svijetu

Pojedinim se aluminijskim spojevima čovjek koristio od najranijih dana. Oko 5000. pr. Kr. izrađivao je vrlo čvrste posude od gline koja je sadržavala hidratizirane aluminijeve silikate, a stari Grci i Rimljani rabili su aluminijske soli pri pripremi bojila, u kožarstvu i medicini (za zaustavljanje krvarenja) te pri proizvodnji stakla. Unatoč tomu, tek je 1808. engleski kemičar Humphrey Davy ustanovio postojanje aluminija i dao mu ime. Njemački znanstvenik Friedrich Wöhler je miješanjem bezvodnog aluminijeva klorida s kalijem 1827. dobio aluminij, a 1845. došao do saznanja o osnovnim svojstvima aluminija, koja su otvorila put industrijskomu razvoju tog metala. Francuz Henry Sainte-Clare Deville razvio je 1854. redukcijski proces dobivanja aluminija uporabom natrija, koji je, uz daljnju rafinaciju, omogućio njegovu skupu proizvodnju u ograničenim količinama. Taj proces bio je važan korak prema industrijskoj uporabi aluminija.

Izdvajanje aluminija postalo je komercijalno isplativo tek razvojem elektrolitičkoga procesa redukcije glinice, koji su 1886. otkrili Charles Martin Hall iz SAD-a i Paul Louis Toussaint Héroult iz Francuske (Hall-Héroultov proces). Uz znatna poboljšanja taj se postupak rabi se i danas, slijedeći gospodarske, energetske i ekološke izazove. Zbog složenog industrijskog postupka aluminij se komercijalno počeo dobivati tek potkraj XIX. st., razvojem mokrog Bayerova postupka dobivanja glinice iz boksita s pomoću natrijeva hidroksida (NaOH). Unatoč otkriću Hall-Héroultova procesa, aluminij se kao materijal nije pokazao prikladnim za lijevanje sve do razvoja ljevačkih procesa i specifičnih ljevačkih slitina s poboljšanim svojstvima. Najveći je proizvođač aluminija u svijetu Kina s proizvedenih oko 37,3 milijuna tona u 2020., što iznosi više od polovice ukupne svjetske proizvodnje koja je u istoj godini procijenjena na 65,3 milijuna tona.

Industrija aluminija u Hrvatskoj

Početak hrvatske industrije aluminija vezan je uz Šibenik, gdje su bili izgrađeni industrijski kompleksi za proizvodnju i preradbu aluminija u Lozovcu i Ražinama. Godine 1935. osnovano je društvo Fabrika aluminiuma A. D. u Beogradu industrijalca Ivana Rikarda Ivanovića, koje je 1936−40. podignulo pogone tvornice aluminija u Lozovcu, tada jedine tvornice te vrste u Europi. Prvi blokovi aluminija izliveni su 1937., kada je ustrojen pogon elektrolize, a proizvodnja glinice pokrenuta je 1939. Proizvodnja je do 1940. iznosila oko 3000 t glinice i aluminija na godinu. Nakon II. svj. rata tvornica je konfiscirana te su prvi značajniji investicijski zahvati napravljeni potkraj 1950-ih. Tvornica aluminija i aluminijskih proizvoda u Ražinama izgrađena je 1951−58., poduzeće je osnovano 1952., a od 1953. nosilo je naziv Tvornica lakih metala Boris Kidrič. Proizvodni asortiman tvornice obuhvaćao je aluminijske limove, trake, folije, profile, šipke, cijevi i žicu. Proizvodnja aluminijskih proizvoda započela je 1955 (potkraj 1958. iznosila 12 580 t), elektroliza je u pogon puštena 1958., ali je već 1964. ugašena, kada su tvornice u Lozovcu i Ražinama integrirane u sastav poduzeća → Tvornica lakih metala (TLM) sa sjedištem u Šibeniku. Zbog problema s ekonomičnosti poslovanja, proizvodnja glinice obustavljena je 1971., a elektroliza 1991., dok je 1976−87. izgrađeno postrojenje za preradbu sekundarnog (recikliranog) aluminija kapaciteta 15 000 t na godinu, a 1985. ustrojeno je postrojenje za proizvodnju aluminijskih odljevaka (tlačni lijev). Prije Domovinskoga rata TLM je pokrivao više od 90% aluminijske proizvodnje u Hrvatskoj. Od 2016. poduzeće posluje pod nazivom Impol-TLM.



















Osim u Šibeniku, ustrojena je i proizvodnja aluminijskih proizvoda i u drugim krajevima Hrvatske. U Zagrebu je 1922. osnovano poduzeće → Tvornica olovnih i aluminijskih proizvoda (sv. 1) koje je isprva proizvodilo olovne i kositrene cijevi, olovni lim i plombe, a aluminijski valjani lim počelo je proizvoditi 1930-ih, te je ubrzo potom izgrađeno i postrojenje za manju valjaonicu. Znatnija proizvodnja ostvarena je u području primjene aluminija u graditeljstvu. Tijekom 1960-ih ustrojeno je poduzeće aluminijskih konstrukcija Elemes iz pogona TLM-a, te poduzeće Palk u Kistanjama. Godine 1977. u rad je puštena tvornica za oplemenjivanje aluminijskih traka Omial u Omišu, koja je proizvodila formate namijenjene prehrambenoj industriji, profilirane obloge u graditeljstvu, dekorativne i konstrukcijske elemente u strojogradnji i bijeloj tehnici i dr. Tijekom 1985. ustrojena je Tvornica oplemenjenih folija (TOF) u Drnišu. Također, prema planu razvoja Hrvatske, do 1980. izgrađeni su pogoni završne preradbe aluminija u Krapini, Velikom Trgovišću, Zagrebu, Osijeku, Našicama, Popovači (→ Lipovica; sv. 1), Sisku, Karlovcu, Rijeci, Ličkom Osiku, Gospiću, Srbu, Zadru, Makarskoj. Važno mjesto u Hrvatskoj industriji aluminija zauzimala je tvornica glinice u Obrovcu, izgrađena na platou podno Velebita, koja je počela raditi 1978. Zbog nerentabilnosti proizvodnje i nedostatka vlastitih sirovina prestala je s radom 1981., a u javnosti je ostala zapamćena zbog velikih količina crvenog mulja smještenog u bazenima izgrađenima u poroznom krškom području, koji je onečistio rijeku Zrmanju te ostavio velik negativan utjecaj na okolno područje. Današnju metalurgiju aluminija u RH čine postrojenja za preradu sekundarnih sirovina (Sisak), preradu gnječivih legura i veliki broj ljevaonica odljevaka (→ ljevarstvo; sv. 1).













Belje plus d. o. o., poljoprivredno-prehrambeno poduzeće sa sjedištem u Dardi. Osnovao ga je kao feudalni posjed u Bilju 1697. austrijski vojskovođa i princ Eugen Savojski. Od 2019. u sastavu je Fortenova grupe. Za Eugena Savojskoga posjed je bio vrlo napredno (zapadnoeuropski) organiziran, a pripadalo mu je dvadesetak okolnih seoskih naselja. Nakon njegove smrti (1736) vlasnica posjeda postala je kraljica Elizabeta, potom Marija Terezija u čije je ime do 1775. posjedom upravljala bečka Dvorska komora. Marija Terezija je posjed 1780. darovala kćeri Mariji Kristini, a nakon njezine smrti 1798. vlasnici su mu postali nadvojvode Albert i Karlo Ljudevit, te Karlov sin Albrecht i nećak Friedrich.

Karlo Ljudevit je sjedište posjeda preselio iz Bilja u Kneževo, a posjed površine 765 km² proglasio majoratskim (neotuđivim) imanjem tešenske loze obitelji Habsburg. Uredio je mnoge šume (ukupne površine oko 140 km²), isušio velik dio poplavljivanoga tla te unaprijedio obranu od poplava. Do sredine XIX. st. vlastelinstvo je izraslo u jedno od naprednijih u središnjoj Europi. Posjedovalo je četiri parna stroja koji su se nalazili u Čemincu, pustari Kneževo i Villanyu (gdje se destilirala vinska žesta, a 1858. stavljena je u pogon i parna vršilica snage 8 KS). Ukidanjem feudalnoga sustava (1848) nekadašnji je feudalni posjed postao privatni posjed nadvojvode Albrechta, koji je zbog podjele zemlje seljacima smanjio površinu posjeda na približno 440 km². Prema podatcima iz 1852. beljski je posjed imao 753 staje i više od 58 000 životinja. U Kneževu je 1865. osnovana Mašinska radionica koja je kao središnja radionica beljskog veleposjeda popravljala svu poljoprivrednu mehanizaciju i alate, a u Grabovcu je 1868. osnovana kudjeljara. Vlastelinstvo je 1881. zapošljavalo 763 radnika, za obradbu tla rabilo je šest parnih plugova, a najistaknutiji proizvodi bili su hmelj (na 40 ha), grožđe (rizling, burgundac, traminac, portugizac; na 25 ha) i mlijeko (oko 1,5 milijuna litara mlijeka na godinu). Do 1907. imalo je vlastitu željezničku mrežu dugu 113 km kojom su pojedini dijelovi posjeda bili povezani s državnom željeznicom u Belom Manastiru i izvoznom dunavskom lukom Kazuk (zatvorena 1957). Nadvojvoda Friedrich je do 1911. izgradio Centralnu mljekaru s klaonicom u sklopu koje se nalazila i Tvornica kobasica i salame u Belom Manastiru, Tvornicu šećera u Branjinu Vrhu i novi mlin u Belom Manastiru kojega je kapacitet preradbe iznosio 24 t brašnastih proizvoda na dan. Tijekom 1915. u belomanastirskoj Tvornici kobasica i salama započela je proizvodnja baranjskoga kulena (održala se do 1976. te je ponovno uspostavljena 1982). Proizvodnja se odvijala prema tradicionalnoj recepturi prema kojoj se baranjski kulen proizvodio još 1905. u karanskom mesarskom obrtu Geze Barnása.



















Godine 1919. 78% nekadašnjega vlastelinstva pripalo je Kraljevstvu SHS, a preostalih 22% (na području Mađarske) nadvojvodi Friedrichu. Hrvatski dio vlastelinstva 1921. proglašen je državnim dobrom. Tijekom II. svj. rata Belje je pretrpjelo velika razaranja, ali je obnovljeno i od 1955. organizirano kao Poljoprivredno-industrijski kombinat (PIK) Belje. Iste godine osnovan je Mesokombinat u Mecama za proizvodnju suhomestantih proizvoda, obnovljena je Mljekara u Belom Manastiru, a nekadašnja strojarska radionica prerasla je još 1953. u Tvornicu poljoprivrednih strojeva. Četiri beljska OOUR-a obuhvaćala su još i mlinsko-pekarsku industriju, tvornicu šećera u Belom Manastiru, tvornicu stočne hrane u Dardi, te poljoprivredne komplekse u Kneževu, Širini, Mirkovcu, Brestovcu i Karancu. Novoizgrađeni sustav za navodnjavanje omogućio je optimiziranu ratarsku proizvodnju, a izgrađen je i novi pogon za sušenje i doradbu sjemenskoga kukuruza. U svom je znanstvenom odjelu u drugoj polovici XX. st. PIK zapošljavao 50 stručnih i znanstvenih djelatnika, među kojima i pet doktora znanosti. U Belom Manastiru je 1982. pušten u rad novi pogon za proizvodnju suhomesnatih proizvoda. U Popovcu je 1984. otvorena farma mliječnih krava kapaciteta 938 grla, što je omogućilo pokretanje proizvodnje svježih krem sireva ABC.















Od 1991. Baranja i Belje bili su okupirani, zbog čega su polja zapuštena, stočni fond uništen, a zgrade i proizvodni objekti devastirani. Obnova Belja započela je mirnom reintegracijom Baranje 1998., a početkom 2005. postalo je dio koncerna Agrokor. Agrokor je 2006. investirao u beljski Poslovni centar Baranjku u Belom Manastiru, koji je zahvaljujući toj investiciji postao najveći pogon za proizvodnju baranjskog kulena u Hrvatskoj (proizvodnog kapaciteta oko 1300 t suhomesnatih proizvoda na godinu). Potkraj 2008. u Belju je otvorena najveća robotizirana farma muznih krava u Europi kapaciteta 500 grla, u kojoj je kretanje krava regulirano sustavom tzv. pametnih vrata. Tijekom 2011. u vinogradima vinogorja Belja otvorena je najsuvremenija vinarija u regiji, koja zaprima grožđe uzgojeno na 650 ha beljskih vinograda i prerađuje ga u osam milijuna litara vina na godinu. Od 2019. Belje posluje kao dio Fortenova grupe pod novim nazivom Belje plus d. o. o. te zapošljava oko 1100 radnika. Oranice Belja se danas protežu na približno 20 000 ha baranjske ravnice. Na njima se suvremenim poljoprivrednim tehnikama i tehnologijama (traktori sa satelitskom navigacijom, dronovi) proizvode pšenica, ječam, kukuruz te šećerna repa i uljana repica. Svinjogojska proizvodnja obavlja se na 11 farmi, a sva stočna hrana i rasplodni materijal proizvode se u sklopu Belja. Na svim farmama mliječnoga govedarstva danas ima više od 4000 krava koje su 2018. proizvele 35 milijuna litara mlijeka. Tov junadi provodi se na sedam farmi i u eko-centru kojega se proizvodnja temelji na uzgoju junadi u zaštićenome prirodnom okolišu. Belje posjeduje i veterinarsku organizaciju Agro-vet koja svoje usluge pruža i kooperantskim farmama.



















DIP Turopolje, drvnoindustrijsko poduzeće osnovano 1911. na mjestu današnjeg naselja Turopolje. Osnovna djelatnost poduzeća bila je proizvodnja piljene građe i izradba parketa. Godine 1910. poduzeće Filip Deutsch i sinovi (utemeljeno 1860) kupilo je posjed s 18 697 stabala, nakon čega je na nenaseljenom području Rakitovca počela izgradnja pilane i objekata za smještaj radnika, prvotno nazvanih Kolonija. Sljedeće je godine počela raditi pilana. Proizvodila se rezana drvna građa, uglavnom od hrastovine iz turopoljskih šuma. Uz pilanu je ubrzo niknulo i novo plansko naselje Turopolje, u kojem su do danas sačuvane obiteljske kuće za inženjere građene 1942–43. po projektu → Stjepana Planića (sv. 3). U početcima pilana je zapošljavala oko 300 radnika, a još stotinjak njih radilo je na sječi šuma. Izgrađeno je i oko 10 km pruge za Turopoljski lug kojom su se dopremali trupci.







Nakon I. svj. rata poduzeće je prerađivalo oko 24 000 m³ hrastovih trupaca na godinu, od čega se dobivalo oko 12 000 m³ građe od koje se oko 2400 m³ prerađivalo za parkete. Proizvodilo se i oko 25 000 željezničkih pragova te oko 500 vagona ogrjevnoga drva. Pogon pilani davao je parni stroj od 250 KS. Potkraj 1930-ih količina prerađenoga drva porasla je na 30 000 m³, dok je broj radnika bio oko 500. Izvozilo se u Njemačku, Francusku, Veliku Britaniju, Norvešku, Švedsku, Austriju i Alžir. Za II. svj. rata poduzeće je bilo konfiscirano te je djelovalo pod imenom Državno šumsko veleobrtno poduzeće Turopolje. Nakon 1945. provedena je nacionalizacija i promjena imena u Drvno industrijsko poduzeće (DIP) Turopolje. U razdoblju 1950–55. bilo je u sastavu Drvnoindustrijskoga poduzeća Sisak, zatim se izdvojilo i povezalo s galanterijskom organizacijom Vukomerić iz Velike Gorice, a poslije je bilo u sastavu Union drva zajedno sa srodnim organizacijama iz Slavonskoga Broda, Karlovca, Brestovca, Novoselca i Pakraca. Od 1960. poduzeće je djelovalo samostalno. Godine 1958. turopoljsko je poduzeće počelo upravljati šumama u Samoboru, Zagrebu, Remetincu, Velikoj Gorici, Dugom Selu, Zelini, a djelomično i u Lekeniku, Pokupskome, Sisku i Jastrebarskom.







Tijekom 1960-ih i 1970-ih provedena je modernizacija, izgrađena je nova hala pilane, kupljene su nove jarmače i tračne pile. Stari kolosijeci zamijenjeni su jednim velikim poprečnim kolosijekom, što je znatno skratilo pojedine proizvodne procese. Izgrađeni su nova parionica, sušionica, pogon za proizvodnju parketa te dvije brusionice. Tehnološki proces u pilani je potpuno mehaniziran 1969. te su uvedeni transporteri i viličari. U sljedećem desetljeću izgrađene su nova energana, kotlovnica i trafostanica te je nabavljena portalna dizalica na stovarištu trupaca. Proizvodni kapaciteti poduzeća podignuti su na 500 000 m³ rezane građe. Sve veći naglasak stavljao se na proizvodnju lamel i masivnoga parketa, glavnoga izvoznog proizvoda poduzeća.







Privatizacija poduzeća i pretvorba u dioničko društvo, koje je tada imalo 395 radnika, obavljena je 1992–93. Budući da planovi razvoja nisu ostvareni te da većinski vlasnik nije ulagao u obnovu opreme, poduzeće je zapalo u teškoće u poslovanju te je 2002. proglasilo stečaj. Sljedeće je godine pod imenom Pana d. o. o. ušlo u sastav grupe Međimurjeplet iz Čakovca, čime je pokrenuta pilanska i doradbena proizvodnja te proizvodnja parketa. Uz stalnu modernizaciju pilana u Turopolju povećala je svoje kapacitete na oko 1 000 000 m² parketa na godinu s izvozom koji doseže i do 90% proizvodnje. Od 2018. u turopoljske pogone zajednički ulažu poduzeća Pana d. o. o. i Weitzer Parkett d. o. o. u austrijskom vlasništvu.

Čech, Dragutin Otokar (Čeh; Karl) (Vejprty, Češka, 6. III. 1842 – Zagreb, 8. VI. 1895), agrokemičar, stručnjak za hmeljarstvo i pivarstvo.

Studij kemije završio je u Pragu. Iz područja kemije je 1867. na Sveučilištu u Heidelbergu doktorirao disertacijom Studien über quantitative Bestimmungsmethoden der Gerbsäuren in Gerbematerialen (mentor R. Bunsen). Od 1868. bio je docent kemijske tehnologije na praškoj njemačkoj Politehnici, potom na češkoj Politehnici, a predavao je i u Pivarskoj školi u Pragu. Docent tehničke kemije na Kraljevskoj tehničkoj visokoj školi u Berlinu postao je 1874. Radio je u kemijskom laboratoriju u Sankt Peterburgu i Moskvi (1878–80). Godine 1886. se stalno nastanio u Zagrebu.

Patentirao je 1869. izum za pretovarivanje petroleja na brodove. Istraživao je rusko gorivo kisjak, poluproizvode papirne industrije, fabrikaciju i gnojidbu šećerne repe. Osobito se bavio hmeljarstvom te je u Rusiji 1880. pokrenuo časopis Archiv für russische Bierbräuerei. U Hrvatskoj je istraživao karakteristike divljega hrvatskog hmelja i njegovu uporabu u pivarstvu i prehrambenoj industriji. O hmeljarstvu i pivarstvu pisao je u Radu JAZU (1879. i 1882), a za Agramer Zeitung, Agramer Tagblat i Narodne novine pisao je i o vinogradarstvu, voćarstvu, pčelarstvu, svilarstvu i ribogojstvu. Napisao je prikaze o nastavi kemije na zagrebačkom Sveučilištu i kemijskoj industriji u Hrvatskoj. Istraživao je mineralna vrela, osobito Apatovačko. Godine 1894. osnovao je Živobran, časopis zagrebačkoga Društva za zaštitu životinja, kojemu je bio prvi urednik.

Jambreković, Vladimir (Bjelovar, 14. V. 1962), drvnoindustrijski inženjer, stručnjak za tehnologije ploča od usitnjenog drva.

Diplomirao je 1991. na Drvnotehnološkom odjelu Šumarskoga fakulteta (→ Fakultet šumarstva i drvne tehnologije) u Zagrebu, gdje je doktorirao 2000. disertacijom Utjecaj modifikacije karbamid-formaldehidnih smola lignosulfonatima na svojstva ploča iverica (mentor V. Bruči). Na Fakultetu radi od 1992., kao redoviti profesor od 2013. Predaje kolegije Ploče od usitnjenog drva, Pločasti materijali, Tehnologija ploča od usitnjenog drva, Tehnologija drvnih vlakana i papira, Drvno-plastični kompoziti. Suosnivač je (1992) i voditelj (od 2000) Laboratorija za drvne ploče, pročelnik Zavoda za istraživanja u drvnoj industriji (2002–05), predstojnik Zavoda za tehnologije materijala (od 2005), osnivač specijalističkog studija Tehnologije drvnih materijala (2007) i njegov voditelj (2007–14), prodekan Drvnotehnološkog odsjeka (2008–14) i dekan Fakulteta (2014–18). Bio je gostujući profesor na Fakultetu za dizajn i tehnologije namještaja i interijera u Skoplju (2014–16). Znanstveno i stručno bavi se tehnologijama kompozitnih materijala od usitnjenog drva, te je autor djela Određivanje formaldehida iz drvnih pločastih materijala perforatorskom metodom (s V. Bručijem, Z. Janovićem, M. Brezovićem, 1994), Ploče iverice i vlaknatice (s V. Bručijem, 1996), Drvne ploče i emisija formaldehida (2004), Ustrojstvo sustava primjene međunarodnog fitosanitarnog standarda ISPM 15 (2007). Predsjednik je razreda inženjera drvne tehnologije → Hrvatske komore inženjera šumarstva i drvne tehnologije (2014–18), te suosnivač i predsjednik → Udruge inženjera drvne tehnologije (od 2015). Redoviti je član Akademije šumarskih znanosti (od 2021) i redoviti član HATZ-a (od 2018).

tiskarstvo, djelatnost koja se bavi oblikovanjem i izradbom tiskanih proizvoda (knjige, časopisi, novine, tiskanice, plakati, letci, vrijednosni papiri i sl.). Obuhvaća sve postupke kojima se ostvaruje otisak, od grafičkog oblikovanja, pripreme za tisak, samoga tiska, do grafičke doradbe.

Iako su na Dalekom istoku primitivne tehnike tiskanja pomičnim slovima bile poznate već u XI. st., između otkrića tiskarskoga stroja u Europi i orijentalnih tiskarskih tehnika nisu potvrđene izravne veze. Nastanak i razvoj tiskarske tehnike u Europi vezuje se uz Johanna Gutenberga, koji je 1440. počeo primjenjivati pomična slova i prešu za tisak. Tiskarska se boja na slog nanosila tamponom, na njega bi se stavljao navlaženi papir koji se otiskivao s pomoću tiskarske preše. Godine 1445. Gutenberg je otisnuo prvu knjigu – Bibliju u nakladi od 100 do 200 primjeraka. Knjige koje su do 1500. bile tiskane na taj način nazivaju se inkunabulama, a u XVI. st. počele su se sve više razlikovati od rukopisnih knjiga i poprimati formate i oblike kakvi su u uporabi i danas. Gutenbergova tehnika tiska nazvana je knjigotiskom, te se kao tehnika visokoga tiska dalje usavršavala. U XV. st. pojavile su se tehnike dubokoga tiska (bakrorez, bakropis, bakrotisak), a potkraj XVIII. st., prema izumu Aloisa Senefeldera, litografija (plošni tisak), iz koje se potkraj XIX. st. razvio plošni neizravni tisak (ofsetni tisak), tiskarska tehnika koja danas prevladava. Prijelaz iz XX. u XXI. st. obilježen je pojavom digitalnih tehnika tiska. Završni dio grafičke proizvodnje uključuje → knjigoveštvo, postupak uvezivanja knjižnih blokova i korica, odnosno doradbe tiskanica i drugih grafičkih proizvoda (→ grafička tehnologija; → grafika).















Razvoj hrvatskoga tiskarstva

Najstarije tiskane knjige na hrvatskom jeziku

Početci tiskarstva u Hrvatskoj vežu se uz Misal po zakonu rimskoga dvora (Rimski misal) iz 1483., prvu inkunabulu na hrvatskom jeziku na glagoljici, te prvu koja nije tiskana na latinskom jeziku latiničnim pismom. Tiskan je dvobojno, crnom i crvenom bojom, u svečanom folio-formatu u dva stupca. Kako na knjizi nije označeno mjesto tiskanja, prvotno se pretpostavljalo da je bila otisnuta u Veneciji, a danas se pretpostavlja da je nastala u Kosinju, Modrušu ili Izoli.

Prvom hrvatskom tiskarom, ujedno i prvom tiskarom na slavenskome jugu, smatra se ona u Kosinju, gdje je 1491. bio tiskan Brevijar po zakonu rimskoga dvora, druga tiskana inkunabula na hrvatskom jeziku na glagoljici. Stajalište o njezinu postojanju na današnjem arheološkom lokalitetu u Kosinju temelji se na spisu iz 1696. Brevis et compendiosa duorum Comitatuum Regni Croatiae Licae et Corbaviae descriptio, koji se pripisuje biskupu Sebastijanu Glaviniću, a u kojem se navodi da je ondje u XV. st. postojala znamenita tiskara u kojoj su tiskani glagoljski brevijari i misali.

Glagoljska inkunabula na hrvatskom jeziku Ispovid ku e vsaki krstjanin držan imiti i umiti i naučiti (nije sačuvan ni jedan primjerak) spominje se u Tkonskom zborniku (1492), a otisnuo ju je 1492. tiskar Pelegrinus Pasqualibus u Veneciji.

Treću sačuvanu inkunabulu na hrvatskom jeziku na glagoljici, tzv. Baromićev brevijar, objavio je 1493. u Veneciji talijanski tiskar Andrea Torresani uz pomoć hrvatskoga tiskara → Blaža Baromića koji se kod njega školovao. Donijevši tiskarska slova, iste je godine Baromić osnovao drugu hrvatsku tiskaru u Senju, gdje je zajedno sa → Silvestrom Bedričićem i → Gašparom Turčićem 1494. otisnuo novo izdanje Rimskoga misala, četvrtu po redu hrvatsku inkunabulu. Godine 1496. ondje je objavljena Spovid općena, prva tiskana knjiga na čakavštini i jedina hrvatska neliturgijska inkunabula, u kojoj se na posljednjem listu javlja Baromićev tipografski znak, prvi u povijesti hrvatskoga tiskarstva. Tiskara je prestala s radom 1508., a u njoj je uz dva navedena djela tiskano još pet hrvatskih prijevoda popularnih teoloških priručnika, nabožno-poučnih i književnih djela.

Pod nazivom Lekcionar Bernardina Splićanina otisnuta je u Veneciji 1495. u tiskari majstora Damjana iz Milana jedna od najstarijih hrvatskih latiničnih inkunabula.

Oko 1530. djelovala je u Rijeci treća hrvatska tiskara koju je utemeljio i vodio modruški biskup → Šimun Kožičić Benja. Iz njezina je rada danas poznato šest liturgijskih knjiga na glagoljici: Psaltir, Oficij rimski, Misal hruacki, Knjižice krsta, Knjižice od žitija rimskih arhijerejov i cesarov te Od bitija redovničkoga knjižice.







Djelovanje hrvatskih tiskara XV–XVI. st. izvan područja Hrvatske

U Veneciji, jednom od najvažnijih europskih tiskarskih središta, te u drugim talijanskim gradovima školovali su se i djelovali mnogi hrvatski tiskari. Među njima istaknuo se Kotoranin → Andrija Paltašić koji je tiskao djela grčkih i rimskih klasika, humanista, povjesničara i leksikografa, uglavnom na latinskom jeziku. Među ostalim otisnuo je Codex Iustinianus (1490–92) i Expositio in artem veterem Porphyrii et Aristotelis (1492) engleskoga filozofa Waltera Burleigha. Dva izdanja namijenjena širemu čitateljskom krugu tiskao je na talijanskome: Legenda aurea (1482) i Biblia (1484). Tiskarsko umijeće u Veneciji, vjerojatno kod Paltašića, stekao je Lastovljanin → Dobrić Dobrićević. S Paltašićem je 1478. objavio izbor iz djela Lucija Firmijana Laktancija De divinis institutionibus adversus gentes. Nakon Venecije radio je u Padovi (1479–81), Veroni (1481–83) i Bresci (1483–91), gdje je kao samostalni tiskar objavljivao djela starih klasika i pedagoških pisaca. Ondje je 1487. objavio ilustrirano izdanje Ezopovih basni Aesopus moralisatus te Danteova spjeva Cantica ovvero commedia, u kojem se prvi put pojavljuje njegov karakteristični tiskarski znak B. B. Dobrićevićeva djela pripadaju vrhunskom dometu tiskarskoga umijeća, a neka od njih su među najznačajnijim talijanskim prvotiscima.















Protestantske tiskare u XVI. st.

U njemačkome gradu Urachu 1561–65. djelovala je hrvatska protestantska tiskara. Osnovao ju je i novčano podupirao zemaljski kapetan Štajerske i veliki župan varaždinski Ivan Ungnad. Tiskani su različiti naslovi vjerskih knjiga na ćirilici, glagoljici i latinici. Uz 30 hrvatskih knjiga, tiskana je i jedna na slovenskom jeziku te šest na talijanskome. Najopširnije tiskano djelo, koje obuhvaća 898 stranica, prijevod je Biblije na hrvatski jezik pod naslovom Novi zavjet (1562–63), tiskan glagoljicom i ćirilicom i ilustriran drvorezima po uzoru na njemačka izdanja. Na naslovnicama svih hrvatskih knjiga ističe se da su prevedene na hrvatski jezik, a kao mjesto tiskanja navodi se Tübingen, jer je tiskara u Urachu bila podružnica tübingenske tiskare Ulricha Morcharta, u kojoj su se tiskali i neki naslovi i njemački predgovori hrvatskih protestantskih knjiga. Od više od 25 600 primjeraka hrvatskih knjiga tiskanih u Urachu sačuvano je oko 250, najviše u njemačkim knjižnicama.

Četvrtu po redu hrvatsku tiskaru osnovao je 1570. Juraj IV. Zrinski u Nedelišću. U njoj su tiskana djela protestantskih pisaca, a 1574. ondje je otisnuta prva hrvatska svjetovna knjiga (na kajkavskom) Decretum koteroga je Verbeci Ištvan dijački popisal Ivana Pergošića, slobodni skraćeni hrvatski prijevod Tripartita, sustavnoga prikaza običajnoga prava u Ugarskoj i Slavoniji, autora Istvána Verböczyja. Tiskara je 1586. bila premještena u Varaždin, a 1587. u Eberovo u Mađarskoj.

Zagreb kao središte tiskarske djelatnosti XVII–XIX. st.

Prvu tiskaru u Zagrebu kupili su 1664. isusovci, no nema podataka da je ikada bila u funkciji. Uz odobrenje biskupa Aleksandra Mikulića književnik i političar → Pavao Ritter Vitezović prenio ju je 1693. s Gornjega grada u Vlašku ulicu, gdje je počeo tiskati kalendare, letke i sl. Kako je u to doba tiskara bila u vlasništvu Kraljevine, zatražio je od Hrvatskoga sabora dopuštenje da preuzme upravu nad njom, koje je dobio 1694. te je utemeljena Zemaljska tiskara. Tiskaru je Vitezović prenio u svoju kuću na Gornjem gradu, a raditi je počeo 1695. Iz Zemaljske tiskare za njegova upravljanja izašlo je pedesetak knjiga, među kojima posebno značenje imaju njegova djela Kronika aliti spomen vsega svieta vikov (1696), Croatia rediviva (1700) i Plorantis Croatiae saecula duo (1703). Nakon što je 1706. teško stradala u požaru, obnovio ju je 1711. Jakov Vjenceslav Heivel. Kao prvi zagrebački nakladnik, Zemaljska je tiskara, uz osuvremenjivanje i promjenu nekoliko vlasnika, među kojima se istaknuo → Ivan Krstitelj Weitz, djelovala do 1768., objavivši veliki broj raznovrsnih izdanja. Godine 1727. dobila je veliku konkurenciju, osobito u tiskanju školskih knjiga, u novoosnovanoj isusovačkoj tiskari. Zagrebački kaptol osnovao je svoju tiskaru 1768. Vodio ju je češki tiskar Antun Jandera, koji je ubrzo postao i njezinim vlasnikom.
Uz knjige i kalendare Jandera je 1771. tiskao i prve zagrebačke novine Ephemerides Zagrabienses, a nakon njegove smrti 1772., tiskaru je nastavio voditi → Josip Karlo Kotsche. Tiskao je stotinjak naslova, među ostalima knjige na latinskom, hrvatskom i njemačkom jeziku, mnogobrojne knjižice, ispitne teze, prigodne govore i pjesme, Zagrabiense calendarium (1781–1808) i Novi kalendar (1786–1806). Nakon njegove je smrti 1808. tiskara propala.















Od 1773. u Varaždinu je djelovala jedna od 26 tiskara bečkoga tiskara i nakladnika → Johanna Thomasa von Trattnera, u kojoj su se uglavnom tiskali kalendari i školske knjige. Nakon velikog požara u Varaždinu 1776. tiskaru je preselio u Zagreb. Tiskao je knjige na hrvatskom jeziku i novine Kroatischer Korrespondent (1789). Nakon što mu je istekao privilegij za tisak kalendara i školskih knjiga, prodao je 1794. tiskaru biskupu Maksimilijanu Vrhovcu koji ju je već 1795. prepustio Antunu Novoselu, koji je njome upravljao do smrti 1800. Tada su je preuzele Novoselova udovica i biskupova sestra Franciska i vodile ju do 1825., kada ju je kupio Josip Rossi. Franjo Župan kupio je tiskaru 1826., a nakon njegove smrti 1847. preuzeli su je njegovi sinovi Lavoslav i Ljudevit.







Gotovo istodobno u Zagrebu je kao veliki nakladnik novina, prigodnih tiskovina i knjiga djelovao vođa hrvatskoga narodnog preporoda → Ljudevit Gaj. Neposredno nakon što je 1835. počeo izdavati Novine horvatzke s književnim prilogom Danica horvatska, slavonska i dalmatinska, od bečkoga dvora zatražio je privilegij za osnutak tiskare, i dobio ga je 1837. Sljedeće godine tiskara je započela s radom pod nazivom Kraljevska povlaštena narodna ilirska tiskarnica dra Ljudevita Gaja. Godine 1856. Gaj je kupio Županovu tiskaru od njegovih nasljednika. Nakon njegove smrti tiskaru je nastavio voditi Gajev sin Velimir, a 1874. prestala je s radom. Većinu strojeva otkupio je tiskar → Dragutin Albrecht, koji je u Zagrebu 1851. osnovao prvi litografski zavod (radionicu), a 1857. i tiskaru. U Albrechtovoj tiskari tiskala su se među ostalim i izdanja JAZU-a. Nakon njegove smrti 1887. vodili su je Albrechtova udovica i sin, a od 1896. promijenila je nekoliko vlasnika, zadržavajući u osnovi ime svoga osnivača. Prestala je djelovati 1947.















Nakladnik i tiskar Lavoslav Hartman kupio je 1869. zajedno s Ignjatom Granitzom tiskaru Dragutina Bokaua koja je djelovala u Zagrebu od 1867., te ju obnovio pod nazivom Štamparna L. Hartman i drug. Tiskao je knjige za djecu i mladež, školske udžbenike, znanstvena i beletristička djela, kalendare i dr. Zbog bolesti 1881. predao je poduzeće svojim suradnicima Stjepanu Kugliju i Albertu Deutschu, koji su ga nastavili voditi pod nazivom Knjižara L. Hartmana (Kugli i Deutsch). Godine 1902. knjižaru je u potpunosti preuzeo Kugli, pretvorivši je u najveće nakladno-knjižarsko poduzeće u Hrvatskoj. Djelovalo je do 1945., a od 1915. vodili su ga Stjepanovi sinovi. Tiskajući ih u vlastitoj tiskari, Kugli je objavio djela svih važnijih hrvatskih književnika iz druge polovice XIX. st., te velik broj djela iz područja znanosti, školstva, glazbe i gospodarstva.

Znatan napredak u grafičkoj struci obilježilo je osnivanje Hrvatskoga tipografskog društva u Zagrebu (1870), najstarije radničke udruge u Hrvatskoj i jugoistočnoj Europi koja pod nazivom Sindikat grafičke i nakladničke djelatnosti Hrvatske djeluje i danas.

Tiskarska djelatnost u ostalim hrvatskim gradovima XVIII–XIX. st.

Osim u Zagrebu značajne tiskare u XVIII. st. djelovale su u Osijeku, Varaždinu, Rijeci i Dubrovniku.

Prva tiskara u Slavoniji bila je franjevačka tiskara, osnovana 1735. u Osijeku. U njoj su se tiskale filozofske i teološke rasprave na latinskom jeziku te pučko-prosvjetne knjige na hrvatskome i mađarskome. Zbog slabe opremljenosti i malih prihoda, nakon četiri desetljeća rada osječka komorska općina objavila je 1775. natječaj na temelju kojega ju je otkupio Ivan Martin → Divald. U njoj je tiskao knjige većinom na hrvatskom i latinskom jeziku, ali i na njemačkome, a objavljujući i vjersku literaturu, uspostavio je kontinuitet s izdanjima franjevačke tiskare. Nakon njegove smrti tiskaru je do smrti 1813. vodio Fridrik Zink, a nakon toga je do 1819. bila pod gradskim nadzorom. Potom ju je do kraja života 1844. vodio Martin Alojzije Divald, pa njegova udovica Julijana do 1846., a nakon nje Dragutin Karl Divald do 1857. Godine 1848. preuzeo je tiskanje prvih osječkih novina mađarofilske orijentacije Der Volksredner für Vaterland, Freiheit und Gesetz, für Kunst, Gewerbe und Wissenschaft. Nekoliko mjeseci prije smrti prodao je tiskaru Dragutinu Lehmannu. Od osnutka do smrti posljednjeg člana obitelji 1857. tiskara je bila jedina na području Slavonije.







U Varaždinu je tiskaru vodio već spomenuti tiskar J. T. von Tratner. Iako je djelovala samo tri godine, u njoj je tiskano 28 različitih publikacija na hrvatskom, latinskom i njemačkom jeziku, među njima prva medicinska knjiga na hrvatskom jeziku Medicina ruralis illiti Vrachtva ladanyszka Ivana Krstitelja Lalanguea (1776).

U Rijeci je 1779. tiskar Lovro Karletzky osnovao tiskaru, prvu nakon zatvaranja glagoljske tiskare Šimuna Kožičića Benje 1531. Nakon njegove smrti posao je 1800. preuzela njegova udovica Rosina kao zastupnica maloljetnih sinova Josipa i Antona. Oni su od 1819. vodili tiskaru pod imenom Stamperia Fratelli Karletzky, poslije i Tiskarnica Bratje Karletzky, a posjedovali su i knjigovežnicu, manju knjižaru i papirnicu. Godine 1876. posao su preuzeli Josipov sin Francesco, potom i unuk Giuseppe, koji ga je vodio do 1894. U toj su tiskari tiskana djela na hrvatskom, talijanskom i mađarskom jeziku. Godine 1790. tiskano je prvo djelo na hrvatskom jeziku Pisme koje se pivaju pod svetom missom zajedno s’ pismom prid pridiku.

Venecijanski tiskar Carlo Antonio Occhi otvorio je 1782. prvu tiskaru u Dubrovniku. Objavio je oko 50 knjiga na hrvatskom jeziku, uglavnom vjerskoga sadržaja: Nauk hristjanski kratak (1783), Nauk karstjanski (1784), Vandjelja i kgnighe apostolske istomacene iz Missala novoga rimskoga u jezik slovinski (1784) i dr. Tiskaru je nakon njegove smrti 1788. preuzeo Andrea Trevisan i vodio ju do 1801. Izdao je 86 djela na hrvatskom, talijanskom i latinskom jeziku. Kapitalno je izdanje njegove tiskare Copioso ristretto de gli annali di Rausa Jakova Lukarevića.

U XIX. st. tiskarska se djelatnost znatno proširila te su se nove tiskare počele osnivati u mnogim hrvatskim gradovima. Uz Gajevu, jedna od najpoznatijih tiskara u doba hrvatskoga narodnog preporoda bila je ona koju je 1821. u Karlovcu osnovao → Ivan Nepomuk Prettner. Tiskao je knjige, kalendare i časopise na latinici, ćirilici i gotici, među kojima su i neke od najvažnijih knjiga hrvatskoga narodnog preporoda: Almanah ilirski (1823) Đure Matije Šporera, Disertatia iliti razgovor darovan gospodi poklisarom (1832) Janka Draškovića i dr. U tom razdoblju osnovane su prve tiskare u Zadru (Antonio Battara, 1803), Splitu (Ivan Demarchi, 1812), Požegi (Miroslav Kraljević, 1862), Vukovaru (Ignjat Mederšicki, 1866), Sisku (Ivan Vončina, 1869), Šibeniku (Šime Anić, 1870), Petrinji (Julije Jünker, 1881), Križevcima (Gustav Neuberg, 1884) i dr.







Tiskarstvo u Hrvatskoj od kraja XIX. st. do II. svj. rata

Postupnim odvajanjem nakladništva od tiskarstva u posljednjim desetljećima XIX. st. i početkom XX. st. u Hrvatskoj su se počele otvarati manje komercijalne tiskare, a vlastite tiskare u tom su razdoblju osnivale i pojedine stranke i društva, uglavnom za potrebe tiskanja svojih publikacija, novina i časopisa (Hrvatska radnička tiskara, Hrvatska pučka seljačka tiskara, Hrvatsko katoličko tiskovno društvo, tiskara Narodne prosvjete i dr.).

Istodobno su se osnivala i velika nakladno-tiskarska poduzeća, kojima je glavna djelatnost najčešće bila vezana uz tiskanje novina i časopisa. Prva je bila tiskara Narodnih novina, koju su uz potporu vlade 1874. osnovali urednik Narodnih novina Miloš Zec i nekadašnji naučnik u Gajevoj tiskari Ivan Hörer. Uz tiskanje Narodnih novina, tiskara je poslije preuzela i tiskanje svih službenih spisa te školskih knjiga što ih je izdavala Zemaljska naklada školskih knjiga, pa se preimenovala u Kraljevsku zemaljsku tiskaru. Između dvaju svjetskih ratova poslovala je kao Zaklada tiskare Narodnih novina. Pod nazivom Narodne novine d. d. djeluje i danas.

Dioničku tiskaru osnovali su 1871. u Zagrebu pristaše Narodne stranke. Ubrzo je počela tiskati dnevni list Obzor, a uz njegov kulturni prilog Vijenac i niz drugih listova i časopisa. Nakon I. svj. rata, suočeni s novim političkim prilikama te oskudicom kapitala i bankovnih kredita, vlasnici su je 1919. prodali Hrvatskom štamparskom zavodu (osnovan 1912), koji je djelovao do 1927., kada ga je preuzelo dioničko društvo Jugoslavenska štampa (osnovana 1920). Među ostalim u njoj su se tiskali dnevni list Novosti te Agramer Tagblatt. Godine 1941. prestala su izlaziti sva dotadašnja izdanja, a poduzeće je došlo pod upravu Ustaškoga nakladnog zavoda.







Udruživanjem tiskara Vilima Schwarza i Ivana Novaka 1920. osnovan je grafičko-nakladni zavod Tipografija d. d., koji se uz Jugoslavensku štampu uvrstio među najveće novinsko-tiskarske koncerne u Hrvatskoj. Uz dnevne novine Jutarnji list tiskara je objavljivala i Obzor, što ga je do 1919. izdavala Dionička tiskara. Kao i Jugoslavensku štampu, Tipografiju je 1941. preuzeo Ustaški nakladni zavod.













U prvim desetljećima XX. st. utemeljena su tiskarska poduzeća i u ostalim hrvatskim gradovima: Hrvatska štamparija u Splitu, Primorski štamparski zavod na Sušaku, Novo doba u Vukovaru i dr.

Tiskarstvo u Hrvatskoj od kraja II. svj. rata do uspostave hrvatske samostalnosti

Nakon II. svj. rata, kao najveće poduzeće te vrste, razvio se → Vjesnik. Osnovan je 1946. spajanjem dnevnoga lista Vjesnik i redakcija još 11 listova koji su izlazili u Zagrebu, a isprva je djelovao pod nazivom Narodna štampa. U njegovu je sastavu bila tiskara, koja se 1948. izdvojila u zasebno poduzeće pod nazivom Štamparija novina. Poduzeća Narodna štampa i Štamparija novina ujedinila su se 1951. u Novinsko-izdavačko i štamparsko poduzeće Vjesnik (NIŠP Vjesnik).

Od 1945. djelovalo je u Zagrebu i državno tiskarsko i izdavačko poduzeće Nakladni zavod Hrvatske. Reorganizirano je 1949., a tiskarsku djelatnost 1951. preuzeo je → Grafički zavod Hrvatske. Uz knjige i časopise ondje su se tiskale razne brošure, letci i ostali tiskarski proizvodi. Među ostalim u toj su tiskari tiskana sabrana djela mnogih domaćih (Ranko Marinković) i stranih pisaca (Jorge Luis Borges). Vjesnik i Grafički zavod Hrvatske dosegnuli su vrhunac proizvodnje i prihoda 1980-ih, kada su bili među najvećim tiskarskim poduzećima u Jugoslaviji.





















Sredinom XX. st. samo je na području Zagreba djelovalo dvadesetak tiskara, a 1980-ih u cijeloj Hrvatskoj više od stotinu. Veće među njima uz navedene bile su: Ognjen Prica u Karlovcu, Slobodna Dalmacija u Splitu, Štampa u Osijeku, Iskra u Vinkovcima, Ivo Čubelić u Dubrovniku, Izdavačko-štamparsko poduzeće u Zadru, Narodna štamparija u Rijeci, Narodna tiskara u Varaždinu, Prosvjeta u Bjelovaru i dr.

Tiskarstvo u Hrvatskoj od uspostave hrvatske samostalnosti

Zahvaljujući novoj, računalnoj tehnologiji, početkom 1990-ih osnovan je velik broj manjih tiskara i poduzeća koja se bave pripremom za tisak, a same su se tiskare tehnički osuvremenjivale slijedeći svjetske trendove. Danas u RH veće tiskare djeluju u Zagrebu, Čakovcu, Samoboru, Splitu, Osijeku, Varaždinu, Karlovcu, Krapini, Svetoj Nedelji, uz veći broj manjih tiskara. (→ grafička industrija)























Razvojem računalne tehnologije u prvim desetljećima XXI. st. klasičnu tiskarsku djelatnost pomalo zamjenjuju tzv. elektroničke knjige, koje uz tekst mogu sadržavati i zvučni zapis i slike.

grafički dizajn, likovno oblikovanje vizualnih elemenata u masovnoj komunikaciji, tj. različitih tiskovina i njihovih dijelova (knjige, novine, časopisi, tiskanice, novčanice, vrijednosni papiri i sl.), vizualnog identiteta poduzeća, ustanova, događanja i proizvoda (zaštitni znakovi, grbovi, pečati, plakati, katalozi, oglasi, pozivnice, ambalaža), mrežnih stranica i korisničkih sučelja računalnih aplikacija, animiranih isječaka na filmu, televiziji i videu i sl.

Oblikovanje poruke spajanjem teksta i slike javljalo se u različitim oblicima već u iluminiranim starim egipatskim, grčkim, rimskim i kineskim rukopisima, a nastavilo se u srednjovjekovnim manuskriptima i kodeksima. Osnovu suvremenoga → tiskarstva postavio je Johann Gutenberg, koji je 1440. počeo primjenjivati pomična slova i prešu za tisak. Isprva su se tiskale knjige kojima su se u ostavljene praznine ručno dodavali inicijali, ornamenti ili minijature, no ubrzo su se i one počele puniti tiskanim oblicima.
Industrijskom revolucijom i pojavom novih tehnologija i metoda, smanjenjem troškova tiskanja i papira te zbog specijalizacije procesa u Europi, u drugoj polovici XIX. st. grafički dizajn postao je posebna profesija. Počeo se rabiti u komercijalne svrhe te je uz knjige, časopise i novine pronašao svoje mjesto i u oblikovanju ambalaža i reklama, čime je dopirao do sve šire publike. Tomu je pogodovalo i širenje novih tehnika, poput kromolitografije koja je donijela nove mogućnosti u oblikovanju pisma, prožimanju teksta i slika te uporabi boja. Daljnju evoluciju grafičkoga dizajna obilježilo je djelovanje škole Bauhaus i pokreta Deutscher Werkbund u Njemačkoj te Arts and Crafts Movement u Engleskoj. Godine 1922. tipograf William Addison Dwiggins uveo je termin grafički dizajn, a istodobno je došlo i do različitih teoretskih pristupa (Jan Tschichold, László Moholy-Nagy), u kojima je većinom naglasak bio na funkcionalnosti u dizajnu.

Nakon II. svj. rata na temeljima modernističkoga grafičkog dizajna nastao je koherentan međunarodni tipografski stil u Europi, koji je uglavnom definirao i zastupao Švicarac Josef Müller-Brockmann. Rastućom popularnošću televizije i filma 1950-ih nastali su sasvim novi izazovi; pokret i nova dimenzija – dimenzija vremena (reklame, titlovi, špice i sl.) primorali su dizajnere na prihvaćanje potpuno novih tehnika (različiti tipovi animacije). Digitalnom revolucijom potkraj XX. st. grafičke su se discipline, dotad temeljene na »ručnom procesu«, počele obavljati putem računalnih programa, koji omogućuju oblikovanje novih pisama, tipografije i kompleksnih oblikovnih rješenja. Istodobno ubrzani razvoj interneta dovodi do sasvim novoga pristupa dizajnu. Uz dotadašnje oblikovne zadatke (pismo, tipografija, boja, slika), nastaje i potreba za uklapanjem pokretnih grafika, animacije, zvučnih i videozapisa i sl., što je dovelo do sjedinjavanja tradicionalne grafike s multimedijskim oblicima. U XXI. st. grafički je dizajn kao glavna sastavnica tiskovnoga i elektroničkoga informativnog sustava postao sveprisutan, a bavljenje grafičkim dizajnom globalna profesija.

Grafički dizajn u Hrvatskoj

Razdoblje od sredine XIX. st. do II. svj. rata

Kao i u ostatku Europe, moderna povijest grafičkoga dizajna u Hrvatskoj može se pratiti od XIX. st., kada je došlo do unapređenja tiskarskih medija i razvoja grafičkih tehnika. U bogatoj produkciji hrvatskih tiskara u tom je razdoblju najistaknutija bila Kraljevska povlaštena narodna ilirska tiskarnica → Ljudevita Gaja u Zagrebu, koja je imala prijelomnu ulogu u tiskanju knjiga, novina i časopisa na hrvatskome jeziku. Tiskara je prestala s radom 1874., a većinu strojeva iz nje kupio je tiskar → Dragutin Albrecht. On je 1851. osnovao prvu litografsku radionicu u Zagrebu, koja je novim tehnološkim mogućnostima otvorila put razvoju grafičkoga dizajna u nas. Tiskovine su se počele intenzivno opremati ilustracijama; isprva je većina ilustrativnih klišeja bila uvoznoga podrijetla, no ubrzo su ih počeli izrađivati i domaći autori. Dekorativni elementi, zasnovani na stilizaciji folklorne ornamentike, bili su osnova grafičkoga dizajna proizašloga iz zagrebačke Obrtne škole (osnovana 1882; od 1985. → Škola primijenjene umjetnosti i dizajna), s procvatom u doba secesije. Ilustracije i uveze knjiga (pojavom sve mnogobrojnijih knjigovežnica) u to su doba potpisivali vodeći hrvatski slikari: Bela Čikoš Sesija, Oton Iveković, Emanuel Vidović, Miroslav Kraljević, Mirko Rački, Robert Auer, Jerolim Miše, Joza Kljaković, Ljubo Babić, Tomislav Krizman i dr. Razdoblje art décoa koje je potom slijedilo afirmiralo je prve profesionalne grafičke dizajnere, ponajprije u komercijalnome dizajnu: Ota Antoninija, → Sergija Glumca, → Pavla Gavranića, Emila Vičića i dr. Fotografkinja i dizajnerica Ivana Tomljenović-Meller kao polaznica škole Bauhaus u Dessauu (1929–30), osmišljavajući i producirajući projekte za reklamnu industriju, te plakate i naslovnice knjiga, grafičkomu dizajnu pridonijela je bauhausovskim oblikovnim principima.

















U Zagrebu je 1928–29. djelovao Zavod za znanstveno proučavanje reklame i umjetničku reklamnu produkciju Imago, koji je označio pomak prema profesionalizaciji reklamnoga poslovanja u Hrvatskoj. Mnogi njegovi suradnici zagovarali su i promicali stvaranje modernih i funkcionalnih reklama, te svoje plakate i novinske oglase temeljili na znanstvenim i praktičnim spoznajama o uspješnom reklamnom i tržišnom komuniciranju. Ubrzo nakon zatvaranja Zavoda, u Zagrebu su 1930. braća Vladimir i Zvonimir Mirosavljević te Božidar Kocmut osnovali Atelier Tri. Nastavljajući pristup reklami i oglašavanju koji je ustanovljen još za djelovanja zavoda Imago, taj se grafički studio profilirao u najznačajniju instituciju za serijsku proizvodnju komercijalnoga dizajna u Hrvatskoj. Djelovao je do 1940.

Istaknutu ulogu u povijesti vizualnih komunikacija u razdoblju između dvaju svjetskih ratova imao je Zagrebački zbor (od 1946. → Zagrebački velesajam; sv. 4), osnovan 1909. u Zagrebu kao poduzeće za priređivanje sajmova. Znatnu pozornost posvećivao je propagandnoj djelatnosti te bio važan naručitelj plakata, organizator i suorganizator velikih međunarodnih izložaba koje su pružale uvid u razvoj grafičkoga dizajna i fotografije (Izložba plakata, 1926., Film und Foto, 1930. i dr.). Autori mnogobrojnih plakata za Zagrebački zbor bili su i suradnici zavoda Imago i Ateliera Tri. Već od 1920-ih, a posebice nakon II. svj. rata, osim za osmišljavanje cjelovitoga vizualnog identiteta, mnoga su poduzeća angažirala grafičke dizajnere i za oblikovanje → ambalaže i etiketa za ambalažu.

Razdoblje od kraja II. svj. rata do danas

Nakon II. svj. rata započeo je prodor modernističkih principa, za koje su se zauzimali članovi umjetničke skupine → EXAT 51 (djelovala 1950–56), poput Ivana Picelja i Aleksandra Srneca. Radovima kojima su promicali avangardne ideje, minimalizam i reducirane apstraktne oblike (časopisi Arhitektura i Mozaik) utjecali su i na mnoge druge dizajnere. Razdoblje od 1950-ih do 1970-ih odlikovala je visoka razina vizualnih komunikacija, u rasponu od apstrakcije do pop-arta, uspjelih metoda kolažiranja raznih tipografskih sustava, fotografije i crteža. U području gospodarske promidžbe, uz S. Glumca i P. Gavranića bili su zapaženi → Milan Vulpe, → Zvonimir Faist, → Dušan Bekar, → Zvonimir Beker, Zlatko Zrnec, Josip Sudar i Ferdo Bis. Specifične stilove izgradili su i Alfred Pal, Željko Borčić, Gorki Žuvela, Stipe Brčić, Nenad Dogan, Ante Rašić i dr. Uz navedene dizajnere, tijekom 1970-ih autorskim radom istaknuo se → Mihajlo Arsovski, koji je grafički dizajn zasnivao na tipografiji, u funkciji slike/znaka.









U tim su desetljećima mnogi dizajneri surađivali s agencijom za ekonomsku propagandu i marketing Ozeha (Oglasni zavod Hrvatske; osnovana 1945), radeći na nizu projekata za poduzeća širom tadašnje države (Saponia, Borovo, Vuteks, Vupik, Varteks, Badel, Adria, Radenska, Elan, Tang, Zagrebačka banka) i izvan nje (Pepsi, Pan Am, General Foods, Black & Decker) na raznovrsnim zadatcima od proizvoda široke potrošnje do specijaliziranih proizvoda i usluga.







Razdoblje 1980-ih i 1990-ih bilo je obilježeno raznolikošću stilskih tendencija. Slikar i dizajner → Boris Bućan eksperimentirao je primjenom različitih pristupa, od konceptualnoga do slikarskoga, Mirko Ilić dosegnuo je vrhunac grafičkoga dizajna u mediju ilustracije, dok su Ivan Doroghy i Boris Malešević nastavili modernističku tradiciju vizualnog komuniciranja, u kojoj je najviši domet strukturalističkoga pristupa ostvario → Boris Ljubičić. Ti su autori svojim grafičkim, tematskim i ikonografskim inovacijama snažno utjecali na formiranje naraštaja hrvatskih dizajnera posljednjih desetljeća XX. st.













Potkraj XX. st. novim idejama u grafičkome dizajnu javili su se tandemi kao što su Greiner i Kropilak Mailart office (Stanislav Habjan i Boris Greiner), koji radi na razmeđu umjetnosti, književnosti i dizajna, te Studio imitacija života (Darko Fritz i Željko Serdarević; plakat za festival Eurokaz), njegujući konceptualni pristup. Nakon istaknutoga književnog časopisa Quorum, koji su vizualno prepoznatljivim učinili 1980-ih Dejan Kršić i Boris Malešević, 1990-ih došlo je do procvata časopisa (Libra Libera, Frakcija, Numen, Nomad), koji su većinom nastajali unutar izvaninstitucionalne kulturne ili društveno-političke scene, a u kojima se progresivnim grafičkim dizajnom držao korak s često žanrovskim hibridnim sadržajima. Autori dizajna časopisa Davor Bruketa i Nikola Žinić (Bruketa & Žinić), Lana Cavar i Ira Payer Baletić (Cavarpayer), Ivana Vučić i Orsat Franković (Laboratorium), Greiner i Kropilak i Damir Bralić veliku su pozornost pridavali pismu i tipografiji. Međunarodnim priznanjima u području grafičkoga dizajna istaknuli su se Bruketa & Žinić, Nikola Đurek, Nedjeljko Špoljar, Dora Bilić i Tina Müller.







Na prijelazu u XXI. st. poseban izazov nastaje u dizajniranju knjiga. Pojavom elektroničkih knjiga, koje od čitatelja traže sasvim nov način interakcije, nudeći s pomoću računalnih programa samostalni izbor izgleda stranice (font, veličina i boja slova, pozadina i druge naprednije mogućnosti), i hrvatski su se dizajneri suočili s potrebom za novim pristupom oblikovanju knjige.

Visokotehnološki pristup grafičkom dizajnu podupire tehnologija Infrared design, razvijena 2000-ih suradnjom domaćih znanstvenika i dizajnera (→ Vilko Žiljak, → Klaudio Pap, → Jana Žiljak Gršić, → Ivana Žiljak Stanimirović).

Visoko školstvo i znanost

Iako su se začetci obrazovanja u polju grafičkoga dizajna javili još potkraj XIX. st. u Obrtnoj školi u Zagrebu, prva visokoobrazovna ustanova u kojoj je bilo zastupljeno to područje je → Grafički fakultet u Zagrebu, osnovan 1959. kao Viša grafička škola. Na preddiplomskome i diplomskom Studiju grafičke tehnologije danas postoji smjer Dizajn grafičkih proizvoda. Katedra za grafički dizajn i slikovne informacije organizira nastavu iz kolegija Dizajn grafičkih medija I–II, Grafički dizajn I–IV, Sociologija dizajna, Web dizajn I–II, Dizajn odabranoga grafičkog proizvoda. Studij dizajna pri zagrebačkom → Arhitektonskome fakultetu (sv. 3) izvodi preddiplomski i diplomski studij Dizajna vizualnih komunikacija, s nizom kolegija koji se odnose na grafički dizajn. Na → Sveučilištu Sjever postoje preddiplomski studij Multimedija, oblikovanje i primjena i diplomski studij Multimedija (u Varaždinu), te preddiplomski i diplomski studij Medijski dizajn (u Koprivnici) s nizom kolegija iz područja grafičkoga dizajna. Informatički dizajn jedan je od smjerova na preddiplomskom i diplomskom studiju informatike → Tehničkoga veleučilišta u Zagrebu (sv. 4). Na Umjetničkoj akademiji u Splitu postoje preddiplomski i diplomski studij Dizajn vizualnih komunikacija, na Akademiji primijenjenih umjetnosti u Rijeci Grafički dizajn i vizualne komunikacije, a na Akademiji umjetnosti i kulture u Osijeku Vizualna i medijska umjetnost.

Manifestacije

U Zagrebu se od 1975. održava trijenalna manifestacija Međunarodna izložba grafičkoga dizajna i vizualnih komunikacija – ZGRAF, u organizaciji Hrvatske udruge likovnih umjetnika primijenjenih umjetnosti (ULUPUH), od 2006. Hrvatski biennale ilustracije, a od 2014. Zagreb Design Week, koji među ostalim područjima dizajna predstavlja i digitalni dizajn te dizajn tiska.

Tvornica karbida i ferolegura Dalmacija – Dugi Rat, metalurško poduzeće osnovano 1908. u Dugom Ratu. Bilo je jedno od najvećih izvozničkih poduzeća na području Jugoslavije i okosnica razvoja omiškoga kraja.







Kao tvornicu kalcijeva karbida i kalcijeva cijanamida utemeljilo ga je talijansko društvo SUFID (Società anonima per l’utilizzazione delle forze idrauliche della Dalmazia) iz Trsta, izgradivši proizvodne pogone u Dugom Ratu. Kao i sve tvornice karbida u Italiji, SUFID je posjedovao i → Tvornicu elektroda i ferolegura u Šibeniku, te je u tom razdoblju bio najveći svjetski proizvođač karbida. Istodobno s gradnjom tvornice u Dugom Ratu počela je i gradnja hidroelektrane Kraljevac na Cetini kraj Omiša, kojom se tvornica trebala opskrbljivati električnom energijom. Hidroelektrana Kraljevac bila je dovršena 1912. i sadržavala je dva generatora s po 13 MW. Tvornica u Dugom Ratu bila je potpuno izgrađena 1914., kada je i službeno započela s radom. Imala je četiri monofazne peći od 1900 kW, kapaciteta 10 t karbida na dan i tri peći za proizvodnju vapna kapaciteta 11 t na dan. Za I. svj. rata tvornicu je rekviriralo vojno ministarstvo u Beču, udvostručujući proizvodnju. Godine 1916. porušene su dvije karbidne peći i postavljene dvije nove sustava Carlson kapaciteta 20 t na dan. Najveći se dio proizvodnje izvozio.







Nakon što je 1929. SUFID-u istekla koncesija, poduzeće je prešlo u vlasništvo jugoslavenske vlade koja ga je prepustila francuskom društvu Société Française des Forces Hydroélectriques de la Dalmatie (La Dalmatienne). Krizno razdoblje u radu tvornice nastupilo je 1930-ih. Prilike su se poboljšale 1938. kada je društvo La Dalmatienne ušlo u europski trust proizvođača kalcijeva karbida s kvotom od 15 500 t pakiranoga karbida na godinu. Uz tvornicu je u drugoj polovici 1930-ih sagrađeno i radničko naselje s bolnicom.

Godine 1940. djelomično su preinačene peći kako bi se mogla uvesti proizvodnja ferosilicija. U tom razdoblju bilo je oko 800 radnika. Godine 1941. tvornicu su preuzeli Talijani. Proizvodnja je stala 1942., kada su partizani onesposobili dalekovod, a nakon toga su Talijani opustošili tvornicu pri povlačenju. Poduzećem su do kraja rata upravljale vlasti NDH, a 1945. postalo je državnom imovinom. Raditi je ponovno počelo 1946. pod nazivom Tvornica kalcijeva karbida i cijanamida Dalmacija – Dugi Rat. Godine 1947. obnovljene su tri peći za proizvodnju karbida i jedna peć za proizvodnju ferosilicija. Započela je i proizvodnja acetilena, tehničkih plinova (kisik, dušik), a povremeno feromangana i sirovoga željeza.

Prva poslijeratna rekonstrukcija i proširenje tvornice izvedeni su 1955. kada je započela proizvodnja argona. Jedna od najmodernijih peći za proizvodnju kalcijeva karbida poduzeća Tagliaferri iz Milana, nominalne snage 22,5 MW, izgrađena je 1962. Iste godine zbog nerentabilnosti zatvoren je pogon kalcijeva cijanamida. Sljedeće godine izgrađena je i puštena u pogon nova peć za vapno, kapaciteta 70 t na dan. Od 1971., zbog pada potrošnje kalcijeva karbida kao izvora acetilena, poduzeće se sve više usmjeravalo na proizvodnju ferolegura. Istodobno je otvorilo svoja predstavništva na najznačajnijim lokacijama svjetskog tržišta ferolegura, u New Yorku i Milanu, te se u to doba profiliralo u jednoga od najvećih izvoznika u Jugoslaviji. Godine 1977. promijenilo je naziv u Tvornica karbida i ferolegura Dalmacija – Dugi Rat. Tada je ustrojeno kao OUR koji se sastojao od pet OOUR-a: Ferokrom, Feromangan, Održavanje, Transport i Tehnički plinovi. Tijekom 1980-ih slijedila je daljnja modernizacija i širenje proizvodnje. Izgrađena je nova lučno-otporna električna peć za proizvodnju 75-postotnog ferosilicija koju je proizvelo poduzeće Elkem–Spigerverket iz Osla. Ugrađena su filtarska postrojenja na sve tri peći za proizvodnju ferolegura, čime je Dalmacija postala prvi proizvođač ferolegura u Europi koji je riješio sustav otprašivanja otpadnih plinova. Započela je proizvodnja specijalnih pjenila za gašenje požara naziva Light Water i 4S, te elektromehaničkih proizvoda u pogonu Elektromatika. Na svom vrhuncu poduzeće je zapošljavalo oko 2000 radnika, te proizvodilo 101 000 t ferolegura na godinu.







Izbijanjem Domovinskoga rata tvornica je povremeno ostajala bez električne energije, a dovoz sirovina bio je poremećen, zbog čega su se mnogi kupci okrenuli drugim poduzećima. U tom razdoblju u tvornici je bio izgrađen prvi oklopni transporter namijenjen obrani Hrvatske. Godine 1990. kemijski dio poduzeća izgradnjom novoga pogona za proizvodnju tehničkih plinova (kisik, dušik, argon) prešao je u okvir poduzeća Montkemija – tehnički plinovi iz Zaprešića (→ Messer Croatia plin). Poduzeće je privatizirano 1992. te se usmjerilo na proizvodnju ferokroma. Nakon neuspješne prodaje tvornica je 1998. obustavila proizvodnju. Odluka o zatvaranju tvornice donesena je 2003., kada je počelo rušenje tvorničkoga kompleksa koje je bilo dovršeno 2009.

deterdženti (detergenti), industrijski proizvodi za odstranjivanje nečistoća, ponajprije za pranje rublja u vodi. U širem značenju se pod deterdžentima razumiju i različita sredstva za pranje i čišćenje (npr. posuđa, sagova itd). Obuhvaćaju tvari ili smjese koje sadržavaju sapune i druge površinski aktivne tvari koje smanjuju površinsku napetost vode (tenzidi).

Molekule tenzida su supstance amfifilnih osobina, jer se sastoje od hidrofilne i hidrofobne skupine/dijela. Tijekom pranja hidrofilna (polarna) skupina molekule usmjerava se prema vodenoj fazi, a hidrofobna (nepolarna) prema nevodenoj fazi, npr. masnoći. Upravo to svojstvo tenzida smanjuje napetost površine, a pri njihovoj određenoj koncentraciji stvaraju se nakupine (micele). Micele se nakupljaju na granici faza koje se ne miješaju, npr. vode i masnoće, i omogućavaju uklanjanje nečistoće od podloge. Prema električnom naboju površinski aktivnog iona ili molekule u vodenoj otopini te traženim svojstvima, u deterdžentima se rabe anionski, kationski, neionski ili amfoterni tenzidi. U suvremenim deterdžentima anionski tenzidi (alkilbenzensulfonati, alkansulfonati, alkilsulfati) prisutni su u najvećim količinama. Potom slijede neionski tenzidi (alkilfenolpoliglikol-eteri, alkilpoliglikol-eteri, alkanolamidi masnih kiselina, alkilpoliglukozidi), udio kojih stalno raste jer imaju vrlo povoljna svojstva pranja, osobito sintetskih vlakana i pri nižim temperaturama.

Kao glavne komponente današnji deterdženti osim tenzida sadržavaju bildere i izbjeljivače. Bilderi su tvari koje nemaju površinski aktivnih svojstava, no pojačavaju učinke pranja, sinergističko djelovanje tenzida i mekšaju vodu, tj. uklanjaju kalcijeve i magnezijeve ione koji potječu iz vode i nečistoće. Obuhvaćaju niz sirovina koje se prema načinu djelovanja dijele na alkalna sredstva za taloženje (natrijev karbonat), sredstva za tvorbu kompleksa (npr. natrijev trifosfat ili nitriloctena kiselina, NTA) i ionske izmjenjivače (npr. u vodi topljive polikarboksilne kiseline i zeoliti). Izbjeljivači (bjelila) su sredstva za bijeljenje, a dodaju se u deterdžente koji se rabe za pranje bijelog ili rublja svijetlih boja. Izbjeljivači kemijskoga tipa su oksidacijska sredstva koja u postupku pranja razaraju kromofore obojenih spojeva. Danas se najviše rabi natrijev hidrogenkarbonat i natrijev perborat iz kojeg se postupno razvija vodikov peroksid. Natrijev perborat oksidativno djeluje na višim temperaturama, počinje bijeliti na 60 °C, a optimalno bijeljenje postiže na 90 °C. Za postizanje izbjeljivanja na nižim temperaturama, često se umjesto natrijeva perborata rabi natrijev perkarbonat. Fluorescentna izbjeljivačka sredstva (optička bjelila) vežu se na tkaninu u vrlo tankom sloju u procesu pranja i pojačavaju dojam bjeline. Optička bjelila koja se najčešće rabe su derivati stilbena, a iznimno je učinkovita njihova kombinacija s derivatima bifenila koji se vrlo dobro vežu na vlakno već na nižim temperaturama. Pomoćna sredstva ili aditivi dodaju se deterdžentima u manjim količinama, radi postizanja željenih svojstava. To su → enzimi, antiredepozicijska sredstva (tvari koje sprečavaju vezanje nečistoće za vlakna), regulatori pjene, inhibitori korozije, inhibitori prijenosa boja, mirisi i bojila.

Deterdženti mogu biti u obliku tekućine, praška, gela, paste, kalupom ili na drugi način oblikovanih komada, a stavljaju se na tržište za uporabu u kućanstvu, profesionalne ili industrijske svrhe. Praškasti deterdženti se najviše rabe za tkanine od pamuka ili miješanih vlakana, dok su tekući deterdženti pogodni za tkanine od umjetnih i miješanih vlakana. U novije se doba zbog uštede energije nastoji prati rublje na nižim temperaturama, počevši od 15 °C, te je znatan porast uporabe tekućih deterdženata koji imaju bolju topivost. U segmentu tekućih deterdženata odnedavna su u uporabi gel-kapsule za pranje rublja koje sadržavaju vrlo koncentrirani deterdžent obložen želatinoznom folijom lako topljivom u vodi.

Znatan iskorak u razvoju suvremenih deterdženata bila je formulacija Fritza Henkela iz 1907., u kojoj je u prašak za pranje dodao natrijev perborat i natrijev silikat uz sodu i sapun. Tako se u pranju nisu samo odstranjivale mrlje iz tekstila već je prašak istodobno i bijelio. Danas su najveći svjetski proizvođači deterdženata američki Procter & Gamble i Church & Dwight, britansko-nizozemski Unilever i njemački Henkel. Zbog velikih količina deterdženata koji se nakon uporabe ispuštaju u kanalizaciju, njihovu se djelovanju na okoliš danas poklanja velika pozornost.

Proizvodnja deterdženata u Hrvatskoj

Među prvima u svijetu, → Slavoljub Eduard Penkala (sv. 1) je prije I. svj. rata izradio praškasti deterdžent, koji je zamijenio dotad rabljene sapun i lužinu za pranje rublja, te je uklanjao mrlje od vina, voća i tinte. Njegov je izum i plavilo, koje je zamijenilo bjelilo koje se do tada rabilo, a dolazilo je u obliku plavih kuglica u platnenim vrećicama te se prodavalo u trgovinama mješovitom robom.















Povijest industrijske proizvodnje deterdženata u Hrvatskoj započela je 1922. kada je austrijsko društvo Georga Schichta (danas u sastavu Unilevera) preuzelo osječku tvornicu za proizvodnju sapuna i svijeća Samuela Reinitza (osnovana 1894). Do kraja 1920-ih osječka je tvornica uvela u proizvodnju abrazivno sredstvo za čišćenje VIM, te praškasti deterdžent za ručno pranje rublja Radion pakiran u svojstvenome crvenom pakiranju, s reklamnim sloganom: »Pere sam«. Nakon II. svj. rata nacionalizirana tvornica nastavila je raditi pod imenom Prva tvornica sapuna Osijek (od 1953. → Saponia), a već 1956. u njenim pogonima proizveden je prvi sintetski prašak za pranje bijelog i šarenog rublja Plavi Radion. Tehnološki razvoj proizvodnje deterdženata kretao se od jednostavnog postupka miješanja komponenata do složenog postupka raspršivanja pastozne smjese (engl. slurry) i protustrujnoga sušenja zrakom u tornju za raspršivanje deterdženata. Tako se npr. od 1959. proizvode tekući deterdženti za pranje osjetljivog rublja Nila, od 1968. praškasti Faks helizim na osnovi biološki razgradivih tenzida s dodatkom enzima, od 1975. praškasti deterdžent Rubel.















U zagrebačkoj tvornici sapuna i kemijskih proizvoda Labud (osnovana 1947) su se isprva proizvodili peraći i toaletni sapuni, te prašak na bazi sapuna i kristalna soda. Od 1957. tvornica proizvodi praškasti deterdžent za rublje Peresam, od 1967. proizvodi se bioaktivni deterdžent s dodatkom enzima CIN, od 1975. deterdžent za pranje osjetljivog rublja Meri merino, a od 1983. univerzalni deterdžent Oliver. Godine 2015. Labud je postao članom Meteor grupe (→ Meteor grupa – Labud), spojivši se s đakovačkom tvornicom sredstava za čišćenje Meteor (osnovanom 1957). U Hrvatskoj je 2018. proizvedeno više od 50 000 t površinski aktivnih pripravaka, a najveći su proizvođači bili Saponia i Meteor grupa – Labud.













Visoko školstvo

Visokoškolske ustanove na kojima se obrađuju površinski aktivne tvari su → Fakultet kemijskog inženjerstva i tehnologije (kolegij Tenzidi) i → Tekstilno-tehnološki fakultet (Tekstilna kemija) u Zagrebu, → Kemijsko-tehnološki fakultet u Splitu (Parfemi i kozmetički preparati), Odjel za kemiju → Sveučilišta Josipa Jurja Strossmayera (sv. 4) (Praktikum metodike nastave kemije II) te → Prehrambeno-tehnološki fakultet u Osijeku (Kemija i tehnologija deterdženata i sapuna). Među prvim nastavnicima iz tog područja ističe se → Mladen Bravar koji je na Fakultetu kemijskog inženjerstva i tehnologije u Zagrebu predavao kolegij Kemija detergenata, a među udžbenicima Njega tekstila I. Čišćenje u vodenim medijima (I. Soljačić, T. Pušić, 2005).

pesticidi, u poljoprivredi, kemijski ili biološki agensi namijenjeni suzbijanju štetnih organizama. Prema području primjene podijeljeni su na sredstva za zaštitu bilja i biocide.

Vrste

Sredstva za zaštitu bilja pesticidi su koji se najviše rabe. Namjena im je zaštita bilja i biljnih proizvoda od štetnih organizama (štetne životinje ili štetnici, biljni patogeni, korovi) ili sprečavanje djelovanja takvih organizama, suzbijanje ili sprečavanje neželjenog rasta bilja i djelovanje na životne procese bilja na drugačiji način od hranjivih tvari (npr. regulatori rasta bilja – auksini, citokinini, giberelini, etilen, apscizinska kiselina). Prema ciljanim skupinama štetnika, sredstva za zaštitu bilja rabe se za suzbijanje kukaca (insekticidi), grinja (akaricidi), nematoda (nematocidi), mekušaca (moluskocidi), puževa (limacidi), ptica (avicidi), glodavaca (rodenticidi), gljiva (fungicidi), bakterija (baktericidi), korova (herbicidi); zajednički naziv za sva sredstva namijenjena suzbijanju životinja je zoocidi. Sredstva za odvraćanje (repelenti) ptica su korvifugi. Sredstva za suzbijanje užih skupina štetnih organizama su, npr. insekticidi za suzbijanje lisnih uši (aficidi), ličinki kukaca (larvicidi), odraslih jedinki (adulticidi) i jaja kukaca (ovicidi); rodenticidi za suzbijanje krtica (talpicidi) i zečeva (leporicidi); herbicidi za suzbijanje trava ili monokotiledonih (uskolisnih) korova (graminicidi), šuma (silvacidi), drveća i grmlja (arboricidi), sredstva koja izazivaju sušenje biljaka (desikanti) ili opadanje lišća (defolijanti); fungicidi za suzbijanje uzročnika sive plijesni (botricidi), pepelnice (erisificidi), plamenjače (peronosporicidi) i dr.

Biocidi se rabe za kontrolu organizama koji su štetni za zdravlje ljudi i životinja, ili štete prirodnim ili proizvedenim materijalima. Namjena im je uništiti, odvratiti, učiniti bezopasnim, spriječiti djelovanje, odn. nadzirati bilo koji štetni organizam, na bilo koji način, osim čisto fizičkim ili mehaničkim djelovanjem. U biocide spadaju sredstva za dezinfekciju i opću uporabu, konzervansi, sredstva za suzbijanje nametnika i ostali biocidi.

Razvoj

Prva primjena insekticida zabilježena je prije 4500 godina kada su Sumerani sumpornim spojevima suzbijali kukce i grinje, dok su Kinezi prije 3200 godina živinim i arsenovim spojevima suzbijali uši glave i tijela. Biljka buhač (Tanacetum cinerariifolium, Pyrethrum cinerariifolium) se, zahvaljujući piretrinu koji sadržava, rabi kao prirodni insekticid više od 2000 godina. Mješavina modre galice i vapna (tzv. bordoška juha) rabi se kao fungicid od sredine XIX. st., kada se javlja i industrijski sintetizirani insekticid i rodenticid bakrov(II) acetoarsenit (tzv. pariško zelenilo). Rani tvornički pripravljeni organski insekticidi i fungicidi bili su nusproizvodi industrijskih procesa – nitrofenoli, klorfenoli, kreozot, naftalen i petrolej, dok su se kao herbicidi rabili amonijev sulfat i natrijev arsenat. Zbog visoke doze u primjeni, toksičnosti i fitotoksičnosti te slabe selektivnosti, od 1940-ih počeli su ih zamjenjivati mnogi novi spojevi, od kojih su najpoznatiji insekticid diklor-difenil-trikloretan (DDT), herbicid 2,4-diklorfenoksioctena kiselina (2,4-D) i fungicid iz skupine ftalimida, kaptan. DDT se uspješno rabio za zaštitu bilja od kukaca, ali i kao biocid koji je sačuvao milijune ljudskih života uništavajući kukce vektore uzročnika malarije, žute groznice i tifusa. Njegova neselektivna i prekomjerna primjena te iznimna perzistentnost (spora razgradnja) doveli su do zabrane 1970-ih, kada su klorirane ugljikovodike zamijenili sintetski piretroidi. U 1960-ima pojavio se insekticid klorpirifos, a 1970-ih i 1980-ih glifosat i herbicidi na osnovi sulfonilureje i imidazolinona, te insekticidi avermektini i pesticidi biološkoga podrijetla na osnovi bakterije Bacillus thuringiensis. Organski fungicidi su se snažno razvijali tijekom 1960-ih (mankozeb) i 1970-ih (triazoli). Anorganski fungicidi na osnovi bakra i sumpora primjenjuju se i danas. Od 1990-ih se na tržištu javljaju neonikotinoidni insekticidi, ali i genetički modificirane ratarske kulture tolerantne na herbicid glifosat, a poslije i na glufosinat. U zaštiti od štetnih kukaca rabe se i genetički modificirane biljke koje sadržavaju gene iz bakterije B. thuringiensis odgovorne za sintezu insekticidnih endotoksina (→ genetički modificirani organizmi). Zbog brige o zaštiti okoliša i ljudskoga zdravlja, u današnje se doba velika pozornost poklanja pesticidima, uporaba kojih je regulirana strogim propisima. Mnoge tvari koje su nekoć bile u širokoj uporabi danas su zabranjene, a razvoj se usmjerava na manje štetne tvari.

Sastav i svojstva

Formulacije pesticida su stabilne mješavine jedne ili više pesticidno aktivnih tvari i inertnih tvari u obliku u kojem dolaze na tržište. Osim kemijskih, aktivne tvari pesticida često su prirodnoga podrijetla – živi organizmi, produkti njihova metabolizma ili ekstrakti živih organizama i virusi. Biološkim sredstvima smatraju se samo živi organizmi ili njihovi dijelovi koji se izravno rabe u suzbijanju štetnih organizama. Biotehnička sredstva nastaju manipulacijom živim organizmima, njihovim dijelovima ili njihovim proizvodima radi dobivanja pesticida.

U najznačajnija svojstva sredstava za zaštitu bilja ubrajaju se otrovnost i sistemičnost. Otrovnost ne ovisi o podrijetlu aktivne tvari, jer nisu svi kemijski pesticidi otrovniji od bioloških i biotehničkih. Aktivne tvari koje se biljkom translociraju kroz ksilem ili floem nazivaju se sistemičnim sredstvima, dok se one aktivne tvari koje nemaju to svojstvo nazivaju kontaktnim sredstvima za zaštitu bilja. Inertne tvari u formulaciji pesticida djeluju kao ublaživači ili sinergisti aktivne tvari. One unapređuju fizikalno-kemijska, a katkad i toksikološka svojstava aktivne tvari, te olakšavaju njezinu primjenu. Inertne tvari su različita otapala, tenzidi, razrjeđivači i nosači, disperzenti i dezintegranti, antikoagulanti, puferi, stabilizatori, adhezivi, aktivatori, emulgatori i dr. Formulacije pesticida prilagođene su svojstvima aktivnih tvari, ali i biljkama koje se štite, štetnim organizmima koje suzbijaju i tehnici primjene (aplikacije) pesticida. Pesticidi se primjenjuju u tekućem ili u krutom (suhom) obliku. Najčešće formulacije za izravnu aplikaciju u krutom obliku su prašivo (kratice formulacija DP i P), prašivo za suho tretiranje sjemena (DS), granule (GR i G) i tablete za izravnu aplikaciju (DT). Većinu formulacija pesticida potrebno je prije aplikacije pomiješati s vodom (obično 200–1000 l/ha) radi ravnomjerne distribucije kapljica pesticida, kojih je doza samo nekoliko grama (mililitara) do nekoliko kilograma (litara) po hektaru. Za to se rabe tekuće formulacije: topivi koncentrat (SL), koncentrirana suspenzija (SC), koncentrat za emulziju (EC), suspo-emulzija (SE) i dr., ali i krute formulacije: vododispergirajuće (močivo) prašivo (WP i WP-SB), vodotopivo prašivo (SP), vododispergirajuće granule (WG i WG-SB), vodotopive granule (SG) i vodotopive tablete (ST) i dr. U novije doba razvijaju se i nanopesticidi te pesticidi koji djeluju na utišavanje gena štetnog organizma pomoću interferencije RNA (RNAi).

Pesticidi u Hrvatskoj

Početci sustavne promidžbe uporabe pesticida u hrvatskoj poljoprivredi vežu se uz osnutak → Hrvatsko-slavonskog gospodarskog društva 1841. te pokretanje časopisa → Gospodarski list 1842., koji je npr. poticao uporabu modre galice u zaštiti sjemena žitarica. Istodobno se proizvodnja dalmatinskog buhača u našem priobalju proširila toliko, da je postala značajna i u svjetskim razmjerima.

Ipak, u Hrvatskoj je sinteza vlastitih aktivnih tvari modernih pesticida dugo bila slabo razvijena. Stoga su se na tržištu prodavali uvozni proizvodi ili su domaći proizvođači na osnovi uvoznih aktivnih tvari proizvodili vlastite formulacije, koje su se distribuirale na domaćem tržištu, a dijelom i izvozile. U zagrebačkoj tvornici Moster (→ Chromos; danas Chromos Agro) započela je 1941. proizvodnja fenilživina acetata Ceretana, kao fungicida za zaštitu sjemena. Nakon II. svj. rata u tvornici su razrađene laboratorijska i poluindustrijska sinteza DDT-ja i lindana, a njihova industrijska proizvodnja počela je 1962. dovršetkom klornog pogona. Istodobno je razvijena sinteza herbicida 2,4-diklorfenoksioctene kiseline, a od 1994. u tom poduzeću djeluje pogon za proizvodnju fungicidne aktivne tvari dodina. Sisačka tvornica Radonja (→ Herbos) je početkom 1950-ih započela razvoj sinteze živina fungicida za tretiranje sjemena, na osnovi kojega je 1957. pokrenuta proizvodnja preparata Radosana. Usporedno s time, pokrenuta je proizvodnja preparata na osnovi aktivne tvari tirama (Radotiram), ubrzo i živina fungicida Merklorata, fungicidnih aktivnih tvari cirama i cineba (Radociram i Radocineb), te početkom 1960-ih, herbicida na osnovi aktivnih tvari simazina (Radokor) i atrazina (Radazin); potonje se smatraju najznačajnijom vlastitom sintezom aktivnih tvari. U suradnji sa švicarskim poduzećem Sandozom, od 1958. Radonja proizvodi insekticid tiameton (Ekatin). Od 1962. Serum-zavod Kalinovica (od 1970. u sastavu → Plive, od 2009. → Genera) također proizvodi sredstva za fitofarmaciju.







Tijekom vremena je proizvodnja aktivnih tvari u domaćim poduzećima prestala, a poduzeća su se preusmjerila na proizvodnju vlastitih formulacija od uvoznih aktivnih tvari (uglavnom generičkih, koje proizvode svjetske kompanije nakon isteka patentne zaštite). U posljednje doba u RH prevladava i kupnja gotovih formulacija originalnih i generičkih pesticida, njihovo prepakiravanje i distribucija. Godine 2014. poduzeće Herbos u stečaju likvidirano je, a dio njegova proizvodnog programa preuzela je → Iskra Zelina kemijska industrija; u poduzeću Genera danas je proizvodnja pesticida nastavljena u sklopu poslovnog područja Genera Agro; poduzeće Chromos Agro proizvodi i distribuira sredstva za zaštitu bilja te pokriva velik dio hrvatskog tržišta. Najveći svjetski proizvođači pesticida, švicarska Syngenta, njemački Bayer Crop Science i BASF, američki DowDuPont i drugi, danas su prisutni na hrvatskom tržištu, gdje sve više izravno prodaju svoje proizvode.

Danas je hrvatsko zakonodavstvo o pesticidima usklađeno s onim EU-a, koje osigurava najvišu razinu zaštite ljudi i okoliša od pesticida u svijetu. Zdravstvena ispravnost hrane određena je maksimalnom dopuštenom količinom, odn. razinom ostataka (MDK ili MRO, engl. maximum residue level – MRL) pesticida na hrani ili u njoj, a popisuje se za svaku pojedinu aktivnu tvar i njezine metabolite na svakoj pojedinoj namirnici. Obično iznosi 0,01 do 0,1 mg rezidua/kg hrane, ponekad i više.

Visoko i srednje školstvo, publicistika

Na → Agronomskome fakultetu u Zagrebu postoji studij Fitomedicina (Zaštita bilja), dok se o sredstvima za zaštitu bilja predaje i na drugim studijima toga fakulteta te Šumarskoga fakulteta u Zagrebu, na Agrobiotehničkom fakultetu u Osijeku i Sveučilišnom studiju Mediteranska poljoprivreda u Splitu. O biocidima se detaljnije poučava na studijima iz sanitarnog inženjerstva na Medicinskom fakultetu u Rijeci i Zdravstvenome veleučilištu u Zagrebu. O pesticidima se predaje i u srednjim strukovnim školama za sanitarne i poljoprivredne tehničare.

Među nastavnom i stručnom literaturom iz područja pesticida i njihove primjene ističu se djela Fitofarmacija. Opći dio (M. Maceljski, 1967), Metode i aparati za primjenu pesticida (M. Maceljski, 1992), Unapređenje tehnike aplikacije pesticida (Đ. Banaj, V. Tadić, Ž. Banaj, P. Lukač, 2013).

šumarstvo, znanost, struka i umijeće gospodarenja i očuvanja šumskih ekosustava za trajnu dobrobit čovjeka, društva, okoliša i gospodarstva. Složena je djelatnost koja sadržava biološku, ekološku, tehničku i ekonomsku komponentu. Brine se o uravnoteženom i potrajnom (održivom) gospodarenju šumama, maksimalnim prinosima i optimalnoj obnovi šuma uz trajnu stabilnost šumskih ekosustava, skrbeći se za mnogobrojan životinjski svijet, obilne i trajne rezerve pitke vode, atraktivan i rekreacijski privlačan okoliš u prirodnim i u urbanim sredinama.

Gospodarenje šumama

Gospodarenje šumama djelatnost je koja uključuje uzgajanje, uređivanje i iskorištavanje šuma te zaštitu šuma i lovno gospodarenje.

Uzgajanje šuma bavi se osmišljenim osnivanjem šumske sastojine i postupanjem njome, kako bi se ispunili ciljevi gospodarenja. Zadaća mu je u svakom šumskom ekosustavu pronaći i izvesti takve šumskouzgojne zahvate koji će omogućiti njegovu trajnu i maksimalnu stabilnost, vitalitet, proizvodnju i sposobnost prirodne obnove. Djelokrug uzgajanja šuma obuhvaća osnivanje, morfologiju, njegu, obnovu i pretvorbu šuma. Osnivanje šuma obuhvaća područja šumskoga sjemenarstva, šumskoga rasadničarstva i pošumljavanja. Morfologija šuma analizira i opisuje pojavne oblike šuma i šumskih sastojina. Njega šuma bavi se procesima i metodama oblikovanja strukture šumske sastojine te kontrole rasta i prirasta šumskih vrsta drveća i sastojina. Obnova šuma bavi se procesima i metodama izmjene generacija šumskih sastojina. Pretvorba šuma obuhvaća izmjene sastojinskih, uzgojnih i degradacijskih oblika šuma te metoda gospodarenja šumama. Uzgajanje šuma oslanja se na šumarsku pedologiju, šumarsku fitocenologiju, ekologiju šuma, dendrologiju, šumarsku genetiku, oplemenjivanje šumskog drveća i šumarsku klimatologiju.







Uređivanje šuma osim strateškoga planiranja uporabe šumskih resursa obuhvaća niz postupaka i aktivnosti koje treba provesti kako bi se izradio plan gospodarenja (uređajni elaborat, osnova gospodarenja, program gospodarenja) konkretnom šumskom površinom (gospodarskom jedinicom) za jasno definirano gospodarsko razdoblje. U tom smislu urediti šumu znači unaprijed definirati gdje, kada, koliko i kako sjeći, pri čemu je sječa samo nužna posljedica šumskouzgojnih postupaka.









Iskorištavanje šuma (eksploatacija šuma) dio je šumarstva koji se bavi uzimanjem i svrhovitom uporabom svih postojećih obnovljivih i neobnovljivih prirodnih proizvoda šume, koji se dijele na glavne ili primarne šumske proizvode (drvo) i sporedne ili sekundarne šumske proizvode (svi ostali šumski proizvodi). Sinteza je znanstvenih i stručnih dostignuća u iskorištavanju šuma te disciplina na koje se oslanja, od kojih su → drvna tehnologija, mehanizacija (→ šumski strojevi), šumske prometnice, ekologija, ergonomija, uzgajanje i uređivanje šuma te ekonomika najvažnije. Sastavnica iskorištavanja šuma koja se bavi proizvodnjom drvnih sortimenata (trupci, ogrijevno drvo, drvo za kemijsku preradbu, drvni iver) naziva se → pridobivanje drva.

















Zaštita šuma dio je šumarstva koji se bavi očuvanjem ekološke ravnoteže u šumskome ekosustavu, te je integralni dio zaštite prirode. Zaštita šuma nije u suprotnosti s racionalnim iskorištavanjem šumskih dobara. Zadaća je zaštite šuma ustanoviti vanjske pojave šteta, utvrditi sve uzročnike šteta, pronaći metode suzbijanja šteta, te jasno formulirati osnovne odredbe o sprečavanju i suzbijanju šumskih šteta. Dominantni štetni utjecaji na stabilnost šumskog ekosustava mogu biti abiotski (klima, tlo), biotski (mikoplazme, virusi, bakterije, gljive, insekti, glodavci i divljač) i antropogeni (loše gospodarenje, neodgovarajuće iskorištavanje, požari, promjene u šumskim staništima). Integralna, odn. usmjerena zaštita šuma sustav je koji obuhvaća sve raspoložive metode i sredstva za zaštitu. Različite metode i sredstva kombiniraju se kako bi se održala i sačuvala šuma kao najsloženiji ekosustav. Zaštita šuma oslanja se na temeljne šumarske discipline kao što su uzgajanje šuma, šumarska fitopatologija, šumarska entomologija i lovno gospodarenje.







Lovno gospodarenje obuhvaća aktivnosti koje se provode radi uzgoja, zaštite i korištenja divljači. Provodi se usporedno s ostalim gospodarskim djelatnostima (šumarstvo, poljoprivreda, vodoprivreda, zaštita prirode), usklađivanjem lovno-gospodarskih planova s gospodarskim planovima ostalih djelatnosti. Uzgoj, zaštita i korištenje (lov) krupne divljači odvija se uglavnom u šumskim ekosustavima, dok se iste gospodarske mjere za sitnu dlakavu i pernatu divljač provode u najvećoj mjeri na poljoprivrednim ili vodenim površinama. U lovno gospodarenje, uz lov kao jednu od niza aktivnosti, uključena je prihrana i prehrana divljači, tehničko uređenje lovišta, nadzor (čuvanje) lovišta i mjere za osiguranje potrajnog gospodarenja očuvanjem optimalne brojnosti, spolne i starosne strukture pojedine vrste divljači.







Povijesni razvoj

Razvoj šumarstva sagledava se u četiri razdoblja odnosa čovjeka prema šumi. Prvo razdoblje obuhvaća prapovijest i stari vijek, kada je čovjek uzimao od šume prema potrebi, koliko mu je i što trebalo, bez plana i ograničenja. Odnos čovjeka prema stablu i šumi bio je najprije određen nepisanim religijskim pravilima, a zatim su se javili i prvi pravni propisi koji su štitili vlasništvo nad stablima i njihovim plodovima, npr. babilonski Hamurabijev zakonik (1755. do 1750. pr. Kr.), Hetitski zakonik (XVII. do XI. st. pr. Kr.) i rimski Zakonik dvanaest ploča (451. do 450. pr. Kr.). Drugo razdoblje obuhvaća srednji vijek i dio novoga vijeka. Počelo je pojavom pravnih propisa koji su sadržavali odredbe o čuvanju stabala i šuma te sprečavanju drvokrađe i prevelikih sječa. Šumsko-poljsko-pašnjački pristupi iskorištavanju šuma obilježje su srednjovjekovnoga razdoblja, kada su šume za povlašteni vlastelinski sloj bile stalan izvor divljači za lov, dok su za niže slojeve imale egzistencijalno značenje. Dugoročnom planiranju trajne opskrbe šumskim proizvodima i očuvanju šumske površine još se uvijek nije posvećivala pozornost. Treće je razdoblje počelo u XVIII. st. kada su se pojavili plansko iskorištavanje šuma, obnova i zaštita šuma. Šumarstvo se razvijalo na postavci o šumi kao samoobnovljivome prirodnom resursu. Uvedeno je i razvijalo se potrajno gospodarenje šumama. Četvrto razdoblje počelo je sredinom XX. st., od kada čovjek sagledava višestruku ulogu šume u životu, opstanku i razvoju svih živih bića. Znanost pokazuje da su općekorisne funkcije šuma mnogo važnije od proizvedenoga drva. Načelo potrajnosti evoluira u višenamjensku progresivnu potrajnost. Sagledava se odnos čovjeka prema cjelini šumskog ekosustava. Dugoročno održavanje biološke raznolikosti i funkcionalne cjelovitosti šumskih ekosustava postaje glavno načelo gospodarenja šumama.

Šumarstvo u Hrvatskoj

Povijest

Bogatstvo hrvatskih → šuma te duga šumarska tradicija uvjetovali su visoke domete šumarstva u Hrvatskoj, koje spada među najstarije organizirane djelatnosti u zemlji. Prvi pravni propisi s odredbama vezanima uz šume nalaze se u statutima primorskih gradova, primjerice u Statutu Lige kotara Ninskog iz 1103., Statutu grada i otoka Korčule iz 1214., Statutu grada Dubrovnika iz 1272., Statutu Lastova iz 1310., Statutu grada Splita iz 1312., Statutu grada Trogira iz 1322., Mljetskom statutu iz 1345. i dr. Nastanak organiziranog šumarstva obilježili su prva inventura, opis i kartiranje dijela velebitskih šuma 1764–65., ustrojavanje prve šumarske službe u Krasnu, Baškim Oštarijama i na Petrovoj gori 1765., te donošenje prve zakonske uredbe o šumama 1769. Za intenzivan razvoj šumarstva posebno su važni osnutak Hrvatskoga šumarskog društva 1846., donošenje prvoga suvremenog zakona o šumama 1852. i početak sveučilišne šumarske nastave na Šumarskoj akademiji u Zagrebu 1898. Odredbama Ustava Republike Hrvatske i Zakona o šumama iz 1990. šume i šumska zemljišta proglašeni su dobrima od općeg interesa i specifičnim prirodnim bogatstvom koje uživa posebnu zaštitu. Ustanovljeno je jedinstveno šumskogospodarsko područje za koje se izrađuje Šumskogospodarska osnova područja RH. Uveden je revirni sustav po kojem šumski revir postaje temeljna jedinica gospodarenja šumom. Radi obavljanja djelatnosti gospodarenja šumama i šumskim zemljištima u vlasništvu RH, Sabor Republike Hrvatske je 1990. osnovao → Hrvatske šume kao javno poduzeće u djelatnosti šumarstva, sa sjedištem u Zagrebu.







Strukovno šumarsko obrazovanje

Strukovno šumarsko obrazovanje u Hrvatskoj počelo je 1860. na Gospodarsko-šumarskom učilištu u Križevcima (→ Visoko gospodarsko učilište u Križevcima). Trajalo je do 1898. kada je šumarska nastava na križevačkom učilištu izdignuta na sveučilišnu razinu i preseljena na Šumarsku akademiju u Zagrebu. Prve srednje šumarske škole utemeljene su 1946. u Glini i Drnišu. Prva od njih je godinu kasnije preseljena u Karlovac, gdje i danas djeluje pod imenom Šumarska i drvodjeljska škola. Škola iz Drniša preseljena je 1948. u Split, gdje je do 1965. djelovala Šumarska škola za krš. Strukovno šumarsko obrazovanje u Hrvatskoj se danas provodi u srednjim školama u Đurđenovcu, Gračacu, Hrvatskoj Kostajnici, Otočcu, Slavonskom Brodu, Vinkovcima, Virovitici i u Zagrebu.

Visokoškolska šumarska nastava

Visokoškolska šumarska nastava u RH se danas održava na → Fakultetu šumarstva i drvne tehnologije u Zagrebu. Fakultet je počeo s radom pod nazivom Šumarska akademija, koja je 1898. bila otvorena pri tadašnjemu Mudroslovnom fakultetu u Zagrebu. Godine 1919. Akademija je prerasla u Gospodarsko-šumarski fakultet (od 1929. Poljoprivredno-šumarski fakultet). Nakon njihova razdvajanja 1959. nastavio je djelovati samostalni Šumarski fakultet, koji od 2021. djeluje pod današnjim imenom. Fakultet čine Šumarski odsjek i Drvnotehnološki odsjek. U sastavu Šumarskog odsjeka su Nastavno-pokusni šumski objekti Zagreb, Lipovljani, Zalesina, Velika i Rab. Fakultet gospodari državnim lovištima Kalifront na Rabu i Opeke II kod Lipovljana. Visokoškolska nastava na Fakultetu odvija se na preddiplomskim studijima (Šumarstvo; Urbano šumarstvo, zaštita prirode i okoliša; Drvna tehnologija), preddiplomskom stručnom studiju (Drvna tehnologija), diplomskim studijima (Šumarstvo – smjerovi Uzgajanje i uređivanje šuma s lovnim gospodarenjem, Tehnika, tehnologija i management u šumarstvu; Urbano šumarstvo, zaštita prirode i okoliša; Drvnotehnološki procesi; Oblikovanje proizvoda od drva), poslijediplomskim specijalističkim studijima (Ekološko oblikovanje krajolika, Zaštita prirode i hortikultura; Uzgajanje i osnivanje šuma; Šumske tehnike i tehnologije; Lovstvo; Oplemenjivanje i očuvanje genetske raznolikosti šumskog drveća; Šumske prometnice; Uređivanje šuma; Tehnologija drvnih materijala; Organizacija proizvodnje) i poslijediplomskome doktorskom studiju (Šumarstvo i drvna tehnologija).







Znanstvenoistraživačka šumarska djelatnost

Prva znanstvena istraživanja u hrvatskome šumarstvu počela su osnutkom križevačkog Gospodarsko-šumarskog učilišta 1860. Organizirana znanstvenoistraživačka djelatnost započela je 1898. osnutkom Šumarske akademije u Zagrebu, a intenzivirala se 1919. osnutkom Gospodarsko-šumarskoga fakulteta u Zagrebu. Godine 1921. na Fakultetu je osnovan Zavod za šumske pokuse kao prva znanstvena šumarska institucija na području tadašnje države. Zadaća mu je bila sustavnim znanstvenim istraživanjima promicati šumarsku znanost i gospodarenje šumama.

Prva samostalna šumarska znanstvena institucija u Hrvatskoj osnovana je u Zagrebu 1945. pod nazivom Zavod za praktična šumarska istraživanja (od 1946. Institut za šumarska istraživanja, 1950–62. Institut za šumarska i lovna istraživanja). U Rijeci je 1950. osnovan Zavod za kontrolu šumarskog sjemena, a 1960. u Jastrebarskom Zavod za četinjače (od 1964. Jugoslavenski institut za četinjače). Spajanjem tih triju znanstvenih ustanova 1974. osnovan je Šumarski institut, Jastrebarsko. Godine 2009. Institut je promijenio ime u → Hrvatski šumarski institut. Danas je to znanstvena javna ustanova RH suvremeno opremljena za analize i praćenje šumskih ekosustava.







Osim navedenih instituta, u Splitu je od 1947. djelovao Institut za pošumljavanje krša (sa stanicama u Rijeci i Trstenom), koji je 1950. zamijenio Institut za eksperimentalno šumarstvo pod ingerencijom JAZU-a sa sjedištem u Zagrebu. Dio osoblja tog instituta je nakon prestanka njegova djelovanja preuzeo 1957. zagrebački Institut za šumarska i lovna istraživanja.

Ostale šumarske znanstvenoistraživačke ustanove u RH danas su Samostalni odjel za šumarstvo u sastavu → Instituta za jadranske kulture i melioraciju krša, Akademija šumarskih znanosti u Zagrebu, Centar za znanstveni rad HAZU-a u Vinkovcima, Arboretum HAZU-a u Trstenom. (→ Hrvatska akademija znanosti i umjetnosti; sv. 4)







Istaknuti hrvatski šumarski stručnjaci

U dugoj povijesti hrvatskog šumarstva istaknuli su se mnogi šumarski stručnjaci, od kojih su neki u javnosti ostali poznati po svojim ostvarenjima u različitim vidovima znanstvene ili stručne djelatnosti. Prvi šumarski stručnjaci iz Hrvatske s diplomom visokog učilišta šumarstva → Franjo Šporer, Antun Tomić, Josip Ettinger, Mijo Vrbanić, Franjo Čordašić i Antun Stanković bili su ujedno među prvim studentima šumarskog učilišta u Mariabrunnu kraj Beča osnovanoga 1813. Kao urednici Šumarskoga lista u prvim su se desetljećima njegova izlaženja istaknuli → Fran Kesterčanek, Josip Kozarac, Antun Levaković i dr. Utemeljitelj Zavoda za uzgajanje šuma Gospodarsko-šumarskoga fakulteta u Zagrebu i Zagrebačke škole uzgajanja šuma, koja se zauzima za svjetski priznat prirodan način uzgajanja šuma, bio je → Andrija Petračić; zajedno s → Đurom Nenadićem bio je prvi sveučilišni profesor šumarstva na zagrebačkom fakultetu. Josip Kozarac je prvi objasnio funkcioniranje nizinskih šuma i utemeljio hrvatski način obnove šuma hrasta lužnjaka. Kao inicijator izgradnje šumarskih i planinarskih staza po Velebitu (Premužićeva staza, 1930–33) i Hrvatskoj istaknuo se Ante Premužić, a u uređenju Medvednice Albin Leustek, njezin dugogodišnji glavni šumar (1919–41). Akademici šumarske struke (redoviti članovi HAZU-a, nekoć JAZU-a) su → Aleksandar Ugrenović, → Ivo Pevalek, → Milan Anić, → Mirko Vidaković, → Dušan Klepac, → Slavko Matić, → Igor Anić.

Publicistika

Prvo hrvatsko djelo koje obrađuje cjelokupno šumarstvo bilo je Priručnik (1841–43) F. Šporera, koji je potom na hrvatskom jeziku objavio i udžbenik za čuvare šuma Mali šumarski katekizam (1849). Zajedno s → Bogoslavom Šulekom (sv. 4), F. Čordašić je napisao knjigu Korist i gojenje šumah (1866) i u njoj ustanovio temelje stručnoga hrvatskog šumarskog nazivlja. Vladimir Kiseljak napisao je prvi hrvatski udžbenik o zaštiti šuma Nauk o čuvanju šuma (1883). Među autorima kasnijih djela ističu se A. Levaković (Dendrometrija, 1922), Đ. Nenadić (Računanje vrijednosti šume i šumska statika, 1922; Uređivanje šuma, 1929), A. Petračić (Uzgajanje šuma I, II, 1931). Sveobuhvatni pregled šumarstva dala je Šumarska enciklopedija LZ-a, glavnih urednika A. Ugrenovića (I. izdanje 1959–63) i Zvonimira Potočića (II. izdanje, 1980–87).

Prvi broj Šumarskoga lista, znanstveno-stručnog i staleškoga glasila Hrvatskoga šumarskoga društva, izašao je 1. I. 1877. i bez prekida izlazi do danas (→ šumarski list). Među najstarijim je šumarskim i ekološkim časopisima na svijetu. Postojanje vlastita časopisa u hrvatskoj šumarskoj struci imalo je važnu ulogu u razvoju šumarstva i preradbe drva u Hrvatskoj. Časopis je 2008. uvršten u bibliografsku bazu Web of Science odnosno Science Citation Index Expanded. Vodeći hrvatski znanstveni časopis koji objavljuje znanstvene radove iz područja šumarskog inženjerstva je → Croatian Journal of Forest Engineering (CROJFE). Glavni izdavač časopisa je Fakultet šumarstva i drvne tehnologije u Zagrebu. Godine 2007. časopis je uvršten u bibliografsku bazu Web of Science odnosno Science Citation Index Expanded.









Ostali šumarski časopisi u Hrvatskoj su Hrvatske šume, → Nova mehanizacija šumarstva, → South-East European Forestry (SEEFOR), → Glasnik za šumske pokuse i Radovi Šumarskog instituta.

Šumarske udruge

Hrvatsko šumarsko društvo (HŠD) krovna je šumarska udruga u RH. Utemeljeno je 1846. u Zagrebu kao Šumarski odsjek → Hrvatsko-slavonskoga gospodarskog društva, te je među najstarijim europskim šumarskim udrugama. Tijekom duge povijesti ostalo je stručno i staleško društvo hrvatskih šumara i izvorištem svekolike šumarske misli. Sjedište HŠD-a je u palači Hrvatski šumarski dom na Trgu Mažuranića 11 u Zagrebu. (→ Hrvatsko šumarsko društvo)







Akademija šumarskih znanosti osnovana je 1996. u Zagrebu. Okuplja istaknute šumarske znanstvenike radi poticanja i promicanja znanstvenoga rada u šumarstvu i uporabi drva, povezivanja šumarskih znanstvenika s kolegama iz srodnih znanstvenih područja, upoznavanja javnosti sa šumarstvom te poticanja povezivanja i primjene znanstvenih postignuća s praksom. (→ Akademija šumarskih znanosti)

Hrvatska komora inženjera šumarstva i drvne tehnologije osnovana je 2006. u Zagrebu kao samostalna i neovisna strukovna organizacija koja obavlja povjerene joj javne ovlasti, čuva ugled, čast i prava svojih članova, skrbi da ovlašteni inženjeri obavljaju svoje poslove savjesno i u skladu sa zakonom, te promiče, zastupa i usklađuje njihove interese pred državnim i drugim tijelima u zemlji i inozemstvu. (→ Hrvatska komora inženjera šumarstva i drvne tehnologije)

Ostale su šumarske udruge u RH Hrvatska udruga za arborikulturu, Hrvatski savez udruga privatnih šumovlasnika.

Muzeji, zbirke i izložbe

Prva šumarska izložba u Hrvatskoj bila je Jubilarna gospodarsko-šumarska izložba 1891. u Zagrebu, u povodu 50. obljetnice Hrvatsko-slavonskoga gospodarskog društva. Na izložbi je prikazano bogatstvo šuma, lovišta i drvne industrije tadašnje Hrvatske. Nakon završene izložbe ostalo je mnoštvo izložaka koje su izlagači darovali Društvu. Ti su predmeti bili temeljni eksponati šumarsko-lovačkoga muzeja osnovanoga 1896., a prvi je izložbeni prostor Muzej dobio 1898. u novoizgrađenome Šumarskom domu u Zagrebu. Godine 1953. inventar Muzeja doniran je novootvorenomu Lovačkom muzeju Hrvatskoga lovačkog saveza, Šumarskomu fakultetu u Zagrebu, srednjoj šumarskoj školi u Karlovcu i Gradskomu muzeju u Vinkovcima.







Danas u RH djeluju → Šumarski muzej Krasno i → Šumarski muzej Bošnjaci (osnovani 2005) te šumarski postav u Muzeju šumarstva, lovstva i ribolova u Brodu na Kupi (od 2013), koji obrađuje temu šumarstva u Gorskom kotaru.







elektrokemijsko inženjerstvo, inženjerska disciplina koja povezuje znanja iz elektrokemije s principima kemijskog inženjerstva. Uključuje razvoj i izvedbu elektrokemijskih reaktora te provedbu elektrokemijskih procesa na laboratorijskoj ili industrijskoj razini.

Elektrokemijski procesi obuhvaćaju procese u kojima dolazi do pretvorbe električne energije u kemijsku (elektroliza) ili pretvorbe kemijske energije u električnu (galvanski članci i korozija). U procese elektrolize spada → galvanotehnika (sv. 1) koja uključuje elektrodepoziciju metala (galvanostegija ili elektroplatiranje) i elektroformiranje (galvanoplastika ili elektrooblikovanje), te površinska obradba metala (→ inženjerstvo površina; sv. 1), dobivanje i rafinacija metala, elektrokemijska proizvodnja organskih i anorganskih tvari, elektrokemijska obradba otpadnih voda (uklanjanje iona metala, razgradnja organskih onečišćivala), elektrodijaliza i elektroforetsko bojenje. U širem smislu elektrokemijsko inženjerstvo obuhvaća i korozijsko inženjerstvo te inženjerstvo elektrokemijskih spremnika i pretvornika energije.







Specifičnost elektrokemijskih procesa u odnosu na kemijske jest brzina reakcije, koja je proporcionalna jakosti električne struje i ovisi o naponu. Preciznom kontrolom napona i vremena moguće je kontrolirati iskorištenje električne struje, konverziju reaktanata, čistoću produkta, debljinu prevlake istaložene na elektrodi te količinu utrošene električne energije. S obzirom na to da je potrošnja električne energije proporcionalna naponu, cilj je svakoga proizvodnog elektrokemijskog procesa postići željenu vrijednost električne struje uz što manji prenapon.







Razvoj

Razvoj elektrokemijskih procesa veže se uz otkriće galvanskih članaka (kraj XVIII. i početak XIX. st.) te uz otkriće zakona elektrolize Michaela Faradaya 1832. Talijanski kemičar Luigi Brugnatelli (1761–1818) osmislio je 1805. proces elektrodepozicije zlata, no njegova praktična primjena u industriji ostvarena je tek četrdesetak godina kasnije. Postupak dobivanja aluminija elektrolizom iz taline (Hall-Héroultov postupak) razvijen je 1886., a 1888. razvijeni su elektrokemijski postupci za dobivanje klora i lužine. Elektrokemijsko inženjerstvo kao zasebna disciplina počelo se razvijati nakon II. svj. rata, kada se došlo do spoznaja o utjecaju hidrodinamike elektrolita na brzinu elektrokemijske reakcije i načinima prijenosa tvari u elektrolitu i poroznim elektrodama, te postavljanja relacija za opisivanje raspodjele struje i potencijala na elektrodi. Najznačajniji doprinos u tom području dali su Carl Wagner, Veniamin Grigorijevič Levič (Levich), Norbert Ibl, Charles Tobias, Pierre Le Goff i John Newman. Elektrokemijsko inženjerstvo do tada nije znatno utjecalo na industrijske procese. Postojeći procesi bili su razvijeni metodom pokušaja i pogrešaka bez razumijevanja temeljnih fenomena. Preokret i veći utjecaj elektrokemijskog inženjerstva na industrijske procese dogodio se 1966. razvojem proton-izmjenjivačkih membrana (zaštićeni naziv Nafion) i 1968. razvojem dimenzijski stabilnih anoda (DSA). U idućim desetljećima razvijali su se kompleksniji elektrokemijski reaktori koji su imali veće prostorno-vremensko iskorištenje zbog poboljšane hidrodinamike i uvođenja trodimenzijskih elektroda. Moderno elektrokemijsko inženjerstvo usredotočeno je na razvoj novih elektrokatalitičkih materijala, gorivnih članaka, superkondenzatora, galvanskih članaka, konverziju CO₂ i obradbu otpadnih voda.







Elektrokemijsko inženjerstvo u Hrvatskoj

U Hrvatskoj je razvoj elektrokemijskog inženjerstva vezan uz razvoj industrijskih postrojenja i istraživačku djelatnost na visokoškolskim ustanovama.

U Lozovcu pokraj Šibenika je 1937. otvorena prva tvornica aluminija u jugoistočnoj Europi Ivanal. Lozovac je odabran za izgradnju elektrolize zbog blizine rudnika boksita i hidroelektrane Jaruga te blizine luke i željeznice. Nakon II. svj. rata u šibenskim Ražinama osnovana je 1952. → Tvornica lakih metala (TLM) Boris Kidrič, u kojoj je pogon elektrolize pokrenut 1958., a zbog nerentabilnosti je prekinuo s radom 1964. Iste su se godine dvije šibenske tvornice aluminija objedinile u jedno poduzeće (TLM), s pogonima u Lozovcu i Ražinama. Godine 1973. u Ražinama je pokrenuto novo postrojenje elektrolize; 1987. zbog nerentabilnosti prestalo je s radom postrojenje elektrolize u Lozovcu, a 1991. i ono u Ražinama, kada su nastale znatne štete zbog raketiranja glavne trafostanice i hale elektrolize.



















Elektrokemijski procesi primjenjivali su se i u drugim poduzećima hrvatske industrije. U → Jugovinilu iz Kaštel Sućurca (kasnije Adriavinil, odn. Adriachem) su se elektrolizom proizvodili klor i lužina (1949–2000), a u zagrebačkoj → Plivi elektroliza se prema vlastitoj patentiranoj tehnologiji rabila u procesu dobivanja vitamina C (od 1953. do 1990-ih). U Hrvatskoj su radila ili još rade mnoga postrojenja za elektrodepoziciju metala u okviru elektroindustrije ili manjih poduzeća koja se bave zaštitom metala.







Razvoj visokoškolske nastave i istraživanja u području elektrokemijskog inženjerstva vezan je uz nekadašnji Kemijsko-tehnološki odjel Tehnološkoga fakulteta u Zagrebu (danas → Fakultet kemijskog inženjerstva i tehnologije).

Hrvatske šume d. o. o., trgovačko društvo za gospodarenje šumama i šumskim zemljištima u državnom vlasništvu u RH; osnovano je 1990. kao javno poduzeće sa sjedištem u Zagrebu, upravnom i vlasničkom transformacijom dotadašnjega velikog decentraliziranog šumskog fonda u društvenom vlasništvu.

Povijesni korijeni poduzeća

Prve šumarske službe na prostoru današnje Hrvatske ustrojene su u Krasnu, Baškim Oštarijama i na Petrovoj gori 1765. Međutim, središnje upravljanje šumama i šumskim zemljištem u državnoj domeni na razini Hrvatske ima tradiciju tek od kraja XIX. st., kada je razvojačena Vojna krajina. Tada je ustrojeno Kraljevsko šumarsko ravnateljstvo u Zagrebu na temelju naredbe ugarskoga ministarstva za poljodjelstvo, obrt i trgovinu iz 1885. Ravnateljstvo je imalo teritorijalnu nadležnost za dotadašnje šumsko-uredske kotare u Fužinama, Ogulinu, Glini i Bjelovaru s Velikim Taborom. U njegovu djelokrugu bila je neposredna briga oko administrativne uprave i neposredni nadzor nad upravom šumsko-gospodarstvenih kotara, odn. kraljevskih šumarija (Draganec, Fužine, Glina, Ivanovo Selo, Ivanjska, Jasenak, Kalje, Mrkopalj, Novi, Ogulin, Pitomača, Ravna Gora, Rujevac, Sokolovac, Vojnić i Vrhovina). Ravnateljstvo je bilo izravno podređeno ugarskom ministru za poljodjelstvo, obrt i trgovinu te je djelovalo do 1918.

Nakon razdoblja održavanja zatečenoga stanja i centralizma u međuratnoj Jugoslaviji, osnivanjem Banovine Hrvatske 1939., državno upravljanje šumskim dobrima u Hrvatskoj dolazi pod nadležnost hrvatskih autonomnih tijela. Od tog razdoblja ono ne uključuje samo izravno upravljanje šumama u državnom vlasništvu nego i nadzor nad privatnim šumskim dobrima. Tako je Odjel za šumarstvo Banovine Hrvatske (1939–41) imao Odsjek za šumsko gospodarstvo u banovinskim šumama te Odsjek za šumsko gospodarstvo u nebanovinskim šumama (pododsjeci: Imovne općine, Zemljišne zajednice i ostale šume pod osobitim javnim nadzorom, Privatne šume). Sličan sustav državnog upravljanja šumama nastavio se za NDH (1941–45).

Državna se uloga u gospodarenju šumama još povećala u prvim godinama nakon uspostave NR Hrvatske unutar jugoslavenske federacije. Šumama u državnom vlasništvu pridružene su nacionalizacijom 1947. šume u vlasništvu imovinskih općina i zemljišnih zajednica. Državnim šumskim gospodarstvima isprva je upravljala Glavna direkcija šumskih gospodarstava Ministarstva šumarstva NR Hrvatske (1947–48), odn. Glavna uprava za šumarstvo Savjeta za poljoprivredu i šumarstvo NR Hrvatske (1948–52). Nakon decentralizacije državnih funkcija, od prve polovice 1950-ih nije bilo središnjeg upravljanja šumskim dobrima u društvenom vlasništvu, nego su šumarska gospodarstva, odn. šumarije (1954–60), djelovali samostalno u skladu sa samoupravnim zakonodavstvom. U prvoj polovici 1980-ih osnovana je Samoupravna interesna zajednica šumarstva Hrvatske koja je, među ostalim, omogućavala određenu koordinaciju rada hrvatskih šumskih gospodarstava. Šumska gospodarstva u društvenom vlasništvu su 1989. upravljala s 81% površine SRH pod šumama.

Nastanak i djelovanje poduzeća od 1990.

Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o šumama, što ga je Hrvatski sabor donio 1990., osnovane su Hrvatske šume – javno poduzeće za gospodarenja šumama i šumskim zemljištima u Republici Hrvatskoj s. p. o. Njime je određeno da Vlada RH imenuje članove Upravnog odbora te da su sredstva poduzeća u državnom vlasništvu. Ta su sredstva nastala objedinjavanjem dotadašnje Samoupravne interesne zajednice šumarstva Hrvatske sa sjedištem u Zagrebu i više šumskih gospodarstava: Radna organizacija šumarstva Slavonska šuma (Vinkovci), Šumsko gospodarstvo Josip Kozarac (Nova Gradiška), Šumsko gospodarstvo Mojica Birta (Bjelovar), Šumsko gospodarstvo Varaždin, Šumsko gospodarstvo Zagreb, Šumsko gospodarstvo Sisak, Šumsko gospodarstvo Karlovac, Goransko primorsko šumsko gospodarstvo Delnice, Šumsko gospodarstvo Lika (Gospić), Šumsko gospodarstvo Istra Buzet i Šumsko gospodarstvo Dalmacija (Split).









Odlukom Vlade RH iz 2002. javno poduzeće Hrvatske šume s. p. o. Zagreb preoblikovano je u trgovačko društvo Hrvatske šume d. o. o., u vlasništvu RH. Organizacijski dijelovi društva su: direkcija, podružnice uprave šuma (16), šumarije (169) i radne jedinice (22). Podružnice uprave šuma (UŠP) su: Vinkovci, Osijek, Našice, Požega, Bjelovar, Koprivnica, Zagreb, Sisak, Karlovac, Ogulin, Delnice, Senj, Gospić, Buzet, Split te Nova Gradiška. Društvo u svom vlasništvu ima ovisna društava: HŠ Šumska Biomasa iz Zagreba (prikupljanje šumske biomase, iveranje i prodaja drvne sječke), Drvna galanterija Vrbovsko (proizvodnja drvene ambalaže), Kamenolomi Krašić (vađenje ukrasnoga kamena i kamena za gradnju) i Rasadnik Piket iz Zemunika Donjeg (proizvodnja sadnica ukrasnog i šumskoga bilja). Društvo ima i temeljne udjele u trgovačkom društvu Mrzle Drage iz Mrkoplja.













Godine 2019. u RH je bilo 2 759 039 ha šuma i šumskoga zemljišta. Od toga je u vlasništvu RH bilo 2 097 318 ha (76%), a 661 721 ha (24%) u vlasništvu šumoposjednika, odn. u vlasništvu ili posjedu pravnih i fizičkih osoba. Hrvatske šume gospodare s 2 024 461 ha šuma i šumskoga zemljišta u državnom vlasništvu, a ostatkom se koriste druge pravne osobe kojima je osnivač RH. Drvna zaliha iznosila je 418,6 milijuna m³, od čega je 315,8 milijuna m³ bilo u državnim šumama kojima gospodare Hrvatske šume. Godišnji etat (sječiva drvna masa) u tim šumama iznosi u prosjeku 6,4 milijuna m³. Od 2002. Hrvatske šume su nositelj FSC (Forest Stewardship Council) certifikata za gospodarenje šumama. FSC certifikacija znači da se šumom gospodari prema strogim ekološkim, socijalnim i ekonomskim standardima.







U 2019. Hrvatske šume proizvele su 6,3 milijuna m³ bruto drvne mase, odn. 5,3 milijuna m³ drvnih proizvoda (2,4 milijuna m³ oblovine te 2,9 milijuna prostornih metara drva za preradbu i ogrjev). U sklopu višenamjenskoga održivog gospodarenja šumama iste je godine provedena i priprema staništa (8634 ha), njega mladih sastojina (28 673 ha), prorjeđivanje mladih sastojina (3472 ha), sanacija paljevina, rekonstrukcije i konverzije (radovi uklanjanja podrasta i grmlja, sjetve i sadnje te njege pomlatka i mladika), čuvanje šuma (2 milijuna ha), odabir i obilježavanje stabala za sječu (6,39 milijuna m³), izradba šumsko-gospodarskih planova (195 291 ha), pošumljavanje i popunjavanje (5923 ha), zaštita šuma od biljnih bolesti i štetnika (97 834 ha), izgradnja šumske infrastrukture (156 km šumskih prometnica, 42 km protupožarnih prosjeka) i dr. Godine 2019. iz 22 rasadnika Hrvatskih šuma isporučeno je 9,2 milijuna sadnica, a u registriranim šumskim sjemenskim objektima sakupljeno je ukupno 1880 t sjemenskoga materijala. Provedeno je suzbijanje biljnih bolesti i štetnika: hrastova pepelnica (8222 ha), borov četnjak (353 ha), mrazovac, hrastov četnjak i gubar (12 021 ha), hrastova mrežasta stjenica (130 ha), šumski glodavci (5003 ha), te korov (4958 ha). Potkraj 2019. je u društvu bilo zaposleno 8011 radnika.

genetika u poljoprivredi, područje genetike specijalizirano za teorijske i primijenjene aspekte procesa nasljeđivanja u organizama važnih za poljoprivrednu proizvodnju.

Temelje suvremene genetike postavio je češki opat i prirodoslovac Gregor Mendel koji je 1865. objavio rad o nasljeđivanju svojstava vrtnoga graška. Prvi eksperimenti, otkrivanja zakonitosti nasljeđivanja i komercijalne primjene genetike učinjeni su upravo na poljoprivrednome bilju. Ključna saznanja o strukturi nasljedne tvari (kromosomima i genima) otkrivena su početkom XX. st., a otkriće strukture deoksiribonukleinske kiseline (DNA) 1953. Jamesa D. Watsona i Francisa H. C. Cricka revolucionariziralo je genetiku. Nakon toga genetika se ubrzano razvijala i širila, a njezina glavna otkrića rezultat su eksperimenata nad mikroorganizmima i životinjama. Danas se najintenzivnije istražuje u području ljudskoga genoma (humana genetika), a ubrzani razvoj tehnika sekvenciranja genoma posljednjih godina omogućio je i mnogobrojne primjene genetike u poljoprivredi.







Oplemenjivanje bilja, životinja i mikroorganizama (→ poljoprivredna mikrobiologija) discipline su primijenjene genetike koje daju golem doprinos suvremenoj poljoprivredi. Oplemenjivanje bilja zasniva se na poboljšanju nasljednih svojstava poljoprivrednoga bilja kako bi se postignuo veći urod i kvaliteta, povećala otpornost na bolesti i štetnike te tolerantnost na abiotske stresove (suša, salinitet tla i sl.). Konačni ishod oplemenjivanja bilja jest sorta ili kultivar (engl. Variety ili Cultivar) koji predstavlja populaciju biljaka određene biljne vrste koju karakterizira niz agronomskih svojstava važnih za uzgoj u određenim agroekološkim uvjetima, koja se zadržavaju i nakon reprodukcije. Ovisno o biološkim karakteristikama biljne vrste i metodi selekcije, kultivari mogu biti linijski, hibridni, klonski, sintetički i dr. Prije stjecanja statusa kultivara i stavljanja na tržište, novostvorene linije prolaze postupak službenog ispitivanja i registracije. Daljnje razmnožavanje i održavanje sjemena kultivara predmet je poljoprivredne struke, → sjemenarstva. Domaće su sorte poljoprivrednoga bilja zakonom zaštićeni inovativni proizvodi visoke dodane vrijednosti kojih svakogodišnja primjena ostvaruje višemilijunsku dobit. Oplemenjivanje bilja sofisticiran je proces koji zahtijeva specijalizirane poljoprivredne strojeve, analitičke laboratorije i informatičku tehnologiju. Početkom 1980-ih genetičari su počeli razvijati nove molekularno-biološke metode genskoga poboljšanja mikroorganizama, biljaka i životinja koje se zasnivaju na transferu ili uređenju pojedinačnih gena. Organizmi dobiveni tim metodama nazivaju se transgenični ili → genetički modificirani organizmi (GMO). Razvoj i uporaba tako stvorenih mikroorganizama, biljaka i životinja podliježu posebnim propisima. U Hrvatskoj se GMO organizmi za sada ne rabe u oplemenjivanju i poljoprivrednoj praksi. Od 2000-ih nastupilo je razdoblje »molekularnog oplemenjivanja« koje podrazumijeva selekciju superiornih biljaka i potomstva u laboratorijskim uvjetima na temelju primjene molekularnih (DNA) markera i analize cjelovitoga genoma.







Usporedno s oplemenjivanjem bilja razvijalo se i oplemenjivanje životinja. Ono se temelji na primjeni metoda populacijske i genomske selekcije radi poboljšanja važnih fenotipskih (proizvodnih) svojstava populacija domaćih životinja (povećanje mliječnosti, dnevnih prirasta, nesivosti jaja i sl.), potiskivanja defektnih gena, unapređenja prilagodljivosti na okolišne stresore, odlike proizvodnoga fitnesa (plodnost, dugovječnost) te očuvanja genskoga nasljeđa (izvornih pasmina). Rezultat takve selekcije genetički su unaprijeđene i proizvodno konkurentne pasmine, odn. očuvana genska jedinstvenost autohtonih pasmina.

Pionirska istraživanja u području biljne genetike u Hrvatskoj započeo je profesor Visokog gospodarskog učilišta u Križevcima → Gustav Bohutinsky čija su se otkrića (1909) o učincima srođavanja (engl. inbreeding) i heterozisa kod kukuruza vremenski podudarala s istraživanjima E. M. Easta i G. Shulla u Americi. Utemeljenju i razvoju genetike u Hrvatskoj, početkom XX. st., uz Bohutinskog, znatno su pridonijeli i Vinko Mandekić, Pavao Kvakan i osobito → Alois Tavčar koji je provodio eksperimente u području induciranih mutacija, a uz to je bio i uspješan edukator i mentor. Sveučilišna nastava iz područja genetike te oplemenjivanja bilja i životinja izvodi se na svim sveučilišnim studijima poljoprivredne struke u RH, a na → Agronomskome fakultetu izučava se više od 100 godina.







Znanstveno oplemenjivanje bilja u Hrvatskoj se sustavno provodi od početka XX. st. Prema broju registriranih kultivara i ukupnim količinama proizvedenoga sjemena najznačajnije institucije koje obavljaju oplemenjivanje u RH su → Poljoprivredni institut Osijek, Bc Institut iz Zagreba, Agrigenetics iz Osijeka te Agronomski fakultet u Zagrebu. U njima se razvijaju nove sorte za Hrvatsku najvažnijih poljoprivrednih kultura – kukuruza, pšenice, ječma, soje, suncokreta i dr. Sjeme domaćih oplemenjivačkih poduzeća čini većinski udio na hrvatskom tržištu, manji dio tržišta zauzima sjeme inozemnih poduzeća. Veliki su izvoznici hrvatskog sjemena na međunarodnom tržištu Bc Institut i Poljoprivredni institut Osijek. Većina njihova izvoza usmjerena je na zemlje u susjedstvu, dio sjemena izvoze u Tursku, gdje imaju vlastite podružnice, a dio sjemena i na udaljena tržišta. Od 2016. na Agronomskome fakultetu u Zagrebu djeluje Znanstveni centar izvrsnosti za bioraznolikost i molekularno oplemenjivanje bilja kojemu je cilj proučavati i rabiti germplazme najvažnijih poljoprivrednih kultura te razvijati napredne molekularne metode oplemenjivanja.













Ciprijanović d. o. o., poduzeće za proizvodnju namještaja sa sjedištem u  Orahovici, osnovano 1989. U suvremeno opremljenim pogonima u Orahovičkoj Bijeljevini proizvodi raznovrstan masivni namještaj po narudžbi, uglavnom namijenjen izvozu. Tehnološki pokriva cijeli proizvodni proces, od primarne obradbe trupaca do završne izradbe finalnih proizvoda. Pogon za proizvodnju ploča i namještaja (od bukovine, hrastovine, jasenovine, orahovine) ima kapacitet za mjesečnu proizvodnju 400 m³ masivnih ploča (širinski i dužinsko-širinski lijepljene ploče kao poluproizvodi za daljnju proizvodnju stolova, stolica, masivnog namještaja te gazišta) i približno 4000 komada različita namještaja (stolovi, komode, vitrine, kreveti, ormari i dr.). U redovitom su asortimanu toga pogona i troslojne ploče od bukovine, hrastovine, jasenovine, orahovine, a u njegovu se sklopu odvija i ekološka proizvodnja drvenoga briketa i peleta. Pogon stolaca i polufotelja ima kapacitete za proizvodnju približno 10 000 komada na mjesec. Poduzeće danas ima oko 340 zaposlenika.











