Šumarski muzej Bošnjaci, specijalizirani regionalni prirodoslovni muzej koji se bavi prezentacijom šumarske baštine, osnovan 2005. u Bošnjacima u sastavu → Hrvatskih šuma. Spada među malobrojne šumarske muzeje u svijetu te, uz → Šumarski muzej Krasno, slijedi dugogodišnja hrvatska nastojanja za muzejskom prezentacijom nacionalne šumarske baštine. Ta su nastojanja dijelom ostvarena 1898., kada je u novoizgrađenom Šumarskom domu Hrvatsko-slavonskoga gospodarskog društva u Zagrebu (→ Hrvatsko šumarsko društvo), prigodom otvaranja Šumarske akademije svečano otvoren i Šumarski muzej, koji je djelovao do 1945.













Ideja o potrebi osnivanja šumarskoga muzeja na prostoru spačvanskoga šumskog kompleksa rodila se u Društvu šumarskih inženjera i tehničara Šumskoga gospodarstva Hrast iz Vinkovaca 1970-ih, a počela se ostvarivati 1988., kada je za tu namjenu osigurana zgrada i dvorište bivše osnovne škole u Bošnjacima (izgrađena 1869). Odmah je započela obnova prostora, koja je prekinuta tijekom Domovinskoga rata, a nastavljena 2005. Šumarski muzej u Bošnjacima otvoren je 2007. Na prostoru od 500 m² izloženo je više od 700 izložaka po cjelinama: alati za njegu šuma, sječu stabala te izradbu šumskih proizvoda, oruđa za izvlačenje trupaca, zaštita šuma, dendrološka zbirka, kartiranje, žigovi i gospodarske osnove, lovstvo i životinjski svijet, etno kut, dvorana s galerijom slika i park s vanjskim izlošcima. Misija je Muzeja očuvati sjećanje na trud i način gospodarenja slavonskim hrastovim šumama starih šumara, a napose Spačve kao jedne od najvećih cjelovitih poplavnih šuma hrasta lužnjaka u Europi, kao i svijest o značaju glasovite slavonske hrastovine. Izloške su donirali Bošnjačani i žitelji mjesta uz spačvanski bazen, Gradski muzej Vinkovci kao i šumarije Uprave šuma Vinkovci.















strojevi za obradbu drva, strojevi kojima se uz pomoć alata oblikuju ili obrađuju drvni izradci određenih dimenzija, oblika i kvalitete. Pritom se znatno ne mijenjaju anatomska i kemijska građa te fizička i mehanička svojstva drva. Razlikuju se strojevi za obradbu drva s mehaničkim razaranjem i bez njega. Strojevi s mehaničkim razaranjem dijele se na strojeve koji obrađuju drvo uz nastajanje strugotine (strojevi za piljenje, glodalice, blanjalice, brusilice, tokarski strojevi, bušilice) i bez nastajanja strugotine (strojevi za rezanje i ljuštenje furnira, strojevi za cijepanje i strojevi za usitnjavanje drva – iverači). Strojevi za obradbu drva bez mehaničkog razaranja su strojevi za savijanje drva i strojevi za prešanje.













Mali otpori pri rezanju drva i posljedično mala količina topline koja se razvija na oštricama alata omogućuju velike brzine rezanja, velike brzine posmaka i velik broj okretaja radnog vratila strojeva za obradbu drva. Rezultat toga je i nastajanje znatne količine strugotine u jedinici vremena te je odvođenje strugotine važan čimbenik kojemu se treba prilagoditi konstrukcija stroja i alata (npr. odsisna ušća na stroju, međuzublje alata i sl.). Kao materijali oštrice alata za obradbu drva rabe se alatni čelici (niskolegirani i visokolegirani), brzorezni čelici, tvrde slitine (stelit), tvrdi sinterirani karbidi, umjetni dijamanti (polikristalni i monokristalni) i tvrdi materijali od raznih kemijskih spojeva.

Strojevi za piljenje su strojevi za razdvajanje drva u željenoj ravnini s pomoću lista pile, uz nastajanje piljevine kao nusproizvoda. Aktivnu ulogu pri piljenju imaju zubi pile koje glavna oštrica djeluje kao klin što reže drvna vlakanca. Pili se po pravcu ili krivulji traženoga oblika, a list pile se okreće (kružna pila), giba jednoliko pravocrtno (tračna pila, pila lančanica) ili se giba oscilatorno (pila jarmača). U primarnoj obradbi drva danas se uglavnom koriste tračne i kružne pile. Tračna pila kao alat rabi beskonačnu čeličnu traku, jednostrano ili obostrano nazubljenu i svijenu oko dvaju rotirajućih kotača jednakoga promjera. Tračne pile dijele se na tračne pile trupčare (vertikalna, horizontalna i kosa), rastružne tračne pile i stolarske tračne pile. Kružne pile rabe se za poprečno i uzdužno piljenje drva i drvnih materijala primjenom tankog čeličnog diska, nazubljenoga po obodu, koji se vrti jednoliko u smjeru nagiba zuba. Prema izvedbi stroja za uzdužno piljenje, razlikuju se jednolisne i višelisne kružne pile.













Glodalica je stroj za obradbu drva odvajanjem čestica pri kojem glavno gibanje izvodi rotirajući alat s oštricama na obodu (obodno glodanje) ili čelu (čeono glodanje) dok se obradak kreće linearno. Za obradbu drva rabe se stolna glodalica, nadstolna glodalica, CNC glodalica, čeparica, dvostrana čeparica, kopirna glodalica, profilna glodalica, tokarska glodalica, viševretena glodalica, karuselna glodalica.













Blanjalica je stroj za ravnanje površine drva odvajanjem strugotine s površine obratka. Blanjalica za obradbu drva s ravnocrtnim gibanjem alata u odnosu na obradak danas je rijetko u uporabi, a rabe se ravnalica za obradbu užih drvenih površina (piljene građe i drvnih elemenata), debljača za finu i točnu obradbu usporednih površina piljenica i drvnih elemenata na određenu debljinu, kombinirana ravnalica-debljača te četverostrana blanjalica. Međutim, ni u jednome od navedenih strojeva glavno gibanje alata nije ravnocrtno, već je rotacijsko, pa je zapravo riječ o ravnanju površine glodanjem, a ne blanjanjem.

Brusilica je stroj za obradbu drva pokretnom abrazivnom površinom kojom se provodi odvajanje drvnih čestica s površine obratka geometrijski neodređenim oštricama. Za brušenje drva u uporabi su najčešće tračna brusilica, valjčana brusilica, diskovna brusilica, orbitalna brusilica i oscilirajuća brusilica.







Stroj za rezanje furnira je stroj za izradbu → furnira (tankih listova od drva) s pomoću noža, koji se u odnosu na obradak giba oscilatorno u ravnini reza. Razlikuju se vertikalni, horizontalni i kosi furnirski noževi. Stroj za ljuštenje furnira je stroj za izradbu furnira kojim se ljušti rotirajući trupac pomicanjem noža i tlačne letve prema središtu trupca. Za izradbu furnira rezanjem i ljuštenjem drvo prethodno mora biti hidrotermički obrađeno.







Tokarski stroj je stroj kojim se obrađuju i izrađuju proizvodi rotacijskog oblika. Obradak obavlja glavno gibanje, a alat posmično. Tokarska glodalica je tokarski stroj kojemu je glodalo alat za tokarenje. Bušilica je stroj za izradbu kružnih otvora u drvu uz odvajanje strugotine.

Povijest strojeva za obradbu drva

Prvi stroj za piljenje bila je tzv. venecijanska jarmača s jednim listom pile pogonjena snagom vodenoga toka. Prva jarmača današnjeg oblika razvijena je 1650. Parni stroj označio je prekretnicu u dotadašnjoj obradbi drva te su se oko 1770. pojavile pune jarmače pokretane parnim strojem. Kružne pile javile su se u XVII. st. u Nizozemskoj, a prvi je put takva pila patentirana u Engleskoj 1777. Blanjalice se rabe od 1790. Prva tračna pila konstruirana je 1808., a prvi je put primijenjena u pilani u Francuskoj 1885. Proizvodnja furnira se pretežno obavljala ručno sve do kraja XVIII. st., iako je prvi stroj za rezanje furnira (tzv. furnirski nož) konstruiran u Francuskoj 1856. U XX. st. (poslije 1970) u široj uporabi u pilanama javljaju se iverači. Niz godina provode se istraživanja mogućnosti razdvajanja masivnog drva bez odvajanja čestica, kako alatima s definiranom geometrijom oštrice tako i alternativnim načinima obradbe, npr. laserom, vodom i drugim medijima pod velikim tlakom te ultrazvukom. Do sada takve nove tehnologije nisu ušle u širu primjenu u piljenju drva, ali obradba laserom i vodenim mlazom pod visokim tlakom (engl. water jet) danas imaju primjenu u graviranju drva i specijalnim slučajevima rezanja tanjih elemenata (npr. u proizvodnji podnih obloga od drva).







Razvoj strojeva s numeričkim upravljanjem (NC strojevi) od sredine XX. st., potom i strojeva s računalnim numeričkim upravljanjem (CNC strojevi), uvelike je olakšao i učinio profitabilnijom industrijsku proizvodnju u mnogim granama pa tako i u preradbi drva i proizvodnji namještaja. CNC strojevi se obično dijele na univerzalne i specijalizirane, a omogućuju visoku kvalitetu obradbe, preciznost, brz prelazak s jednoga proizvoda na drugi te često i velike uštede na ljudskim resursima. Najčešće su u primjeni CNC obradbeni centri koji osim uobičajene nadstolne glodalice mogu uključivati i niz drugih agregata za obradbu, kao što su pile, bušilice, brusilice i dr., te ovisno o broju upravljanih osi, u nekim slučajevima mogu omogućiti izradbu proizvoda u jednom stezanju.







Razvoj strojeva i alata za drvo u Hrvatskoj

Prva pilana pokretana mehaničkom snagom vodenoga toka na prostoru Hrvatske podignuta je u XV. st., a polovicom XIX. st. pojavile su se pilane sa strojevima za piljenje na parni pogon (→ pilanarstvo). U pilanama su se uglavnom rabile pile jarmače, a šira uporaba tračnih pila javila se nakon 1960.







Prva tvornica strojeva za obradbu drva → Bratstvo utemeljena je u Zagrebu 1946. Proizvodila je vertikalne tračne pile trupčare, kružne pile za okrajčivanje, višelisne kružne pile, jednolisne kružne pile za poprečno i uzdužno piljenje, stolne tračne pile te strojeve za pripremu alata kao i transportnu opremu. Tvornica se uspješno razvijala i poslovala na području Jugoslavije, a nakon Domovinskoga rata znatno joj se smanjio opseg poslovanja. U razdoblju nakon II. svj. rata do Domovinskoga rata djelovale su i tvornice strojeva pokrenute u sastavu Drvnog industrijskog poduzeća → Belišće 1951. te Drvno industrijskog poduzeća Đurđenovac (→ DIK Đurđenovac) 1961. Poduzeće Dinaco, koje se i danas bavi projektiranjem i proizvodnjom primarnih i sekundarnih pilanskih strojeva, transportne opreme i uređaja za pripremu i održavanje radnih alata osnovala su 1992. braća Ivan i Dragan Benički u Brezju kraj Svete Nedelje.







Poduzeće → Kordun iz Karlovca, koje se bavi proizvodnjom svih vrsta strojnih pila, ručnih pila i glodala te pruža usluge servisa alata za obradbu drva, osnovano je 1947. Danas djeluje u sklopu Kordun grupe u koju je uključena i tvornica Bratstvo. Prva privatna radionica za oštrenje alata na prostoru Jugoslavije bio je obrt Vinski Juraj brušenje i popravak widia alata, koji je 1964. u Karlovcu osnovao Juraj Vinski. Godine 1986. obrt je prvi u zemlji započeo proizvodnju alata s lemljenim pločicama za CNC strojeve za obradbu drva. Godine 1972. osnovan je obrt Servis alata AB u Svetoj Nedelji, iz kojega je proizašlo današnje poduzeće Juraj Mlinar i sinovi d. o. o. za proizvodnju alata za drvnu, metalnu, aluminijsku i PVC industriju.













Visoko školstvo, publicistika i udruženja

Visokoškolska nastava iz područja strojeva za obradbu drva započela je 1953. na Šumarskom odjelu Poljoprivredno-šumarskoga fakulteta Sveučilišta u Zagrebu (→ Fakultet šumarstva i drvne tehnologije), a kolegij je nosio naziv Radni strojevi (za drvo). Godine 1979. kolegij je promijenio ime u Radni strojevi i uređaji u drvnoj industriji, a 2005. u Strojevi za obradu drva. Prvi nastavnik bio je → Đuro Hamm, nakon njega Vlado Goglia, a od 2017. Igor Đukić. Kako se u Hrvatskoj jedino na Fakultetu šumarstva i drvne tehnologije izvode sveučilišni studiji iz područja drvne tehnologije, i danas se područje strojeva za obradbu drva u najvećoj mjeri proučava na tom fakultetu. Među visokoškolskim se udžbenicima ističe Strojevi i alati za obradu drva (V. Goglia, 1994). Znanstvenici i stručnjaci koji se bave područjem strojeva za obradbu drva u Hrvatskoj organizirali su 2. i 3. međunarodnu znanstvenu konferenciju Woodworking technique (2007. i 2009).

stočarstvo, grana poljoprivrede koja se bavi uzgojem domaćih životinja radi proizvodnje hrane (mlijeko, meso, jaja i dr.) i sirovina za preradbu u druge proizvode dodane vrijednosti (koža, vuna i dr.). Najveći značaj pridaje se uzgoju goveda (govedarstvo), svinja (svinjogojstvo), peradi (peradarstvo), ovaca (ovčarstvo), koza (kozarstvo) i konja (konjogojstvo), premda stočarskoj proizvodnji pripadaju i specifične grane poput → pčelarstva, → ribarstva i dr.







Uzgoj domaćih životinja podrazumijeva redovitu brigu o hranidbi i reprodukciji, brigu o zdravlju i dobrobiti domaćih životinja, prikupljanje, čuvanje i trgovanje proizvodima od domaćih životinja, te poštovanje etičkih normi među sudionicima proizvodnog sustava (domaće životinje, stočari, prerađivačka industrija, potrošači, društvena zajednica, ekosustav). Sustavi stočarske proizvodnje razlikuju se prema različitim kriterijima, pa se s obzirom na intenzitet proizvodnje razlikuju intenzivno, polu-intenzivno i ekstenzivno stočarstvo, s obzirom na tehnologiju proizvodnje konvencionalna, tradicijska i kombinirana proizvodnja, dok se s obzirom na otvorenost prema okolišu razlikuju zatvoreni, poluotvoreni i otvoreni proizvodni sustavi. U posljednje se vrijeme sve veći značaj pridaje ekološkoj stočarskoj proizvodnji koja ističe poštovanje etičkih proizvodnih načela. U stočarskoj se proizvodnji rabe inozemne i lokalne (izvorne, autohtone) pasmine domaćih životinja. Glavnina stočarskih proizvoda (meso, mlijeko, jaja) proizvodi se u konvencionalnim stočarskim pogonima (farmama) zatvorenoga tipa uz uporabu visoko proizvodnih (selekcioniranih) pasmina domaćih životinja. Aktivnosti vezane za stočarsku proizvodnju održavaju vitalnost i funkcionalnost ruralnih prostora, zapošljavaju radno sposobnu populaciju, čuvaju izvornost kulture življenja, krajobraza i ekosustava pašnjačkih i livadnih područja, suzbijaju zarastanje staništa smanjujući time i opasnost od požara, obogaćuju ukupnu turističku (posebice gastronomsku) ponudu područja te pridonose sigurnosti opskrbe hranom. Glavni proizvodi stočarske proizvodnje predstavljaju osnovne sirovine koje prehrambena industrija potom prerađuje u proizvode visoke dodane vrijednosti. Dio prije vrijednih i traženih proizvoda (npr. vuna, perje, stajnjak) izgubio je važnost zbog jeftinijih industrijskih proizvoda (umjetna vlakna i tekstil, mineralna gnojiva i dr.), a dio ih je postao i ekološki problem (zbrinjavanje vune). Uzgoj domaćih životinja (posebice konjogojstvo) ima sve važniju ulogu u dokolici i rekreaciji.







Stočarstvo u Hrvatskoj

U Republici Hrvatskoj zastupljene su sve grane stočarske proizvodnje te različiti sustavi i tehnologije proizvodnje koji uvažavaju specifičnosti podneblja (klima, tlo), raspoloživost resursa (poljoprivredne površine, stanovništvo, financijski izvori), potrebe tržišta (stočara, prerađivačke industrije, potrošača) te proizvodne i potrošačke trendove na regionalnoj i globalnoj razini. Stočarstvom se stanovništvo na ovom području bavi već tisućama godina, o čemu svjedoče mnogobrojna arheološka nalazišta diljem Hrvatske. Prva stočarska proizvodnja bila je usmjerena uglavnom na zadovoljavanje potreba manjih obiteljskih zajednica. Značajniji razvoj stočarske proizvodnje u Hrvatskoj započeo je u XIX. st. zahvaljujući industrijalizaciji. U Hrvatskoj, prvi zakon o promicanju gospodarstva iz 1896. regulirao je korištenje vlastelinstva Božjakovine za unapređenje stočarstva. Sabor je 1905. donio novi zakon kojim je bila ustanovljena rajonizacija Hrvatske i time utvrđeno koje će se pasmine uzgajati u kojem rajonu. Provedbena uredba toga zakona donijela je propise o vođenju matičnih knjiga domaćih životinja. Postavljeni su bili kriteriji selekcije i pokrenuto licenciranje rasplodnih grla. Tim su se propisom dobivale licencije za korištenje muških grla za rasplod, a sva ostala muška grla morala su se kastrirati. Razvoj stočarske proizvodnje potaknuo je uvoz stranih pasmina. Osnivale su se stočarske udruge, a 1913. osnovan je Savez marvogojskih udruga Hrvatske (stočarske organizacijske jedinice danas objedinjuje Centar za stočarstvo pri → Hrvatskoj agenciji za poljoprivredu i hranu). Gospodarska i društveno-politička previranja do kojih je došlo zbog I. i II. svj. rata dovela su do stagnacije te dijelom i devastacije stočarske proizvodnje. Tijekom 1960-ih i 1970-ih povećane su suvremene proizvodne jedinice koje su integrirale najnovije proizvodne tehnologije i pasmine (genotipove) uzrokujući nov zamah stočarske proizvodnje. Pozitivne trendove podupirao je organiziran sustav kooperacije koji je povezivao manje, srednje i veće proizvodne jedinice s prerađivačkom industrijom. Tijekom 1960-ih započela je i primjena novih genetičkih otkrića (teorija heritabilnosti), a iskustva stečena stvaranjem biljnih hibrida počela su se primjenjivati i pri selekcijskim metodama u stočarstvu.

Devastacija i razaranja tijekom Domovinskoga rata negativno su utjecali na stočarsku proizvodnju, osobito na stočarstvo ratom pogođenog područja. No stočarstvo se tijekom vremena oporavilo te se danas na slobodnom tržištu koristi novim tehnologijama, usklađenima s normama i pravnim okvirima EU-a. Najveći su prerađivači kravljeg mlijeka danas → Dukat iz Zagreba, → Vindija iz Varaždina i → Belje plus iz Darde. Najveći su prerađivači ovčjeg mlijeka Vindija, Paška sirana iz Paga i Sirana Gligora iz Kolana dok je Vindija najveći prerađivač kozjeg mlijeka. Najveći su proizvođači goveđeg i svinjskog mesa Belje plus, Žito iz Osijeka i Osatina grupa iz Semeljaca, u proizvodnji pilećeg mesa prednjače Koka iz Varaždina, Perutnina Ptuj – Pipo iz Čakovca i Valipile iz Sesveta, a značajni su proizvođači purećeg mesa Vindon iz Slavonskog Broda, Purex iz Hrvaca i Valipile. Najveći su proizvođači jaja Žito, Gala iz Bjelovara, Perfa-bio iz Donje Stubice i Agrokoka Pula. U opskrbi tržišta mesom i mesnim prerađevinama važnu ulogu imaju klaonice mesnih industrija → PIK Vrbovec plus, Žito i Danica iz Koprivnice.













U Hrvatskoj je 2017. proizvedeno 1084 t vune, 654 milijuna komada jaja i 8128 t meda. Tijekom 2020. u Hrvatskoj je bilo oko 2 226 250 grla stoke (1 033 000 svinja, 478 800 goveda, 25 800 konja, 4650 magaraca, 613 000 ovaca, 71 000 koza), a otkupljeno je 434 230 t mlijeka (97% kravlje). Najbrojnija pasmina goveda u Hrvatskoj je simentalska (oko 70% ukupne populacije), slijedi pasmina holstein (oko 25%), a najmanje su zastupljene smeđa i mesne pasmine (5%). Izvorne, danas ugrožene, hrvatske pasmine goveda – istarsko govedo, buša i slavonsko-srijemski podolac zaštićene su Nacionalnim programom očuvanja izvornih i zaštićenih pasmina domaćih životinja u Republici Hrvatskoj. Procjenjuje se da je među njima najbrojnija buša (66%), nešto manje je istarskoga goveda (32%), a najmanje slavonsko-srijemskog podolca (2%). U pasminskoj strukturi uzgojno valjanih krmača prevladavaju hibridi PIC (45,9%) i Topigs (34,9%), a izvornih pasmina svinja puno manje (turopoljska, crna slavonska i banijska šara oko 10,2% krmača). Samo 9% krmača dolazi iz hrvatskog uzgojnog programa. Tradicionalnim pasminama svinja pripada i mangulica koja se, iako nije hrvatska izvorna pasmina, dugo uzgaja na našem području te je bila temeljna pasmina pri stvaranju crne slavonske svinje. Izvornim pasminama ovaca pripada 75% (paška, istarska), a stranima 25% (istočnofrizijska) populacije. Izvornim pasminama koza pripada oko 33% (hrvatska šarena, hrvatska bijela, istarska), a stranima oko 66% (alpina, sanska, burska) populacije koza u Hrvatskoj.













Znanost i školstvo

Srednjoškolsko obrazovanje iz područja stočarstva provodi se putem programa više srednjih poljoprivrednih škola (u Zagrebu, Križevcima, Slavonskom Brodu, Poreču i drugim gradovima). Kolegiji iz tog područja predaju se u sklopu stručnih studija na → Visokom gospodarskom učilištu u Križevcima te na više veleučilišta (→ Veleučilište u Slavonskom Brodu (sv. 1), → Veleučilište u Rijeci (sv. 1), → Veleučilištu Marko Marulić u Kninu, → Veleučilište u Karlovcu, sv. 1). Izobrazba studenata iz područja stočarstva provodi se na preddiplomskim i diplomskim studijima, stručnim specijalističkim i znanstvenim doktorskim studijima → Agronomskoga fakulteta u Zagrebu i → Fakulteta agrobiotehničkih znanosti Osijek. O zaštiti zdravlja domaćih životinja, učinkovitoj reprodukciji te sigurnosti životinjskih proizvoda brine Veterinarski fakultet u Zagrebu. Na spomenutim visokim učilištima i veleučilištima djeluju mnogi znanstvenici koji svoja znanja i postignuća prenose u razvoj stočarske proizvodnje, a nove spoznaje predstavljaju javnosti u prestižnim svjetskim publikacijama. Istaknuti su znanstvenici u području stočarstva: → Sava Ulmansky, → Albert Ogrizek, → Gordana Kralik, Zlatko Stilinović, Josip Pajalić, Boris Braun, Željko Berić, Milivoj Car, Stana Barić, Stevo Jančić, Pavo Caput, Nikola Kovačević, Anđelka Žnidar, Stjepan Romić, Fedor Zelenko, Zvonko Robić, Fahrudin Hrasnica, Ivan Šmalcelj, Romano Božac, Nikola Stipić, Vlatko Rupić, Branko Liker, Ivan Jurić, Marija Đikić, Tomislav Treer, Dragan Bubalo, Ante Ivanković.







Sveučilište Sjever, visokoobrazovna ustanova u Koprivnici i Varaždinu osnovana 2014., koja iz tehničkog, biomedicinskog, društvenog i umjetničkog područja provodi studije na preddiplomskoj, diplomskoj te poslijediplomskoj razini. Na Sveučilištu je 2021. bilo upisano oko 4000 studenata, a zaposleno oko 280 djelatnika u nastavničkom ili suradničkom zvanju.

Povijest

Sveučilište je nastalo suradnjom gradova Varaždina i Koprivnice iz potrebe za pokretanjem prvoga regionalnog sveučilišta za građane sjeverozapadne Hrvatske. U Varaždinu, nastavnici Elektrostrojarske škole pokrenuli su 2000. stručni studij Elektrotehnika koji je od 2001. djelovao samostalno kao Visoka elektrotehnička škola sa studijskim programom Elektrotehnika u dva smjera: Automatizacija i Biomedicinska elektronika. Uspostavom još dvaju programa, Proizvodno strojarstvo te Multimedija, oblikovanje i primjena, 2005. ostvareni su uvjeti za osnivanje Veleučilišta u Varaždinu. Daljnjim su razvojem 2007. osnovani studijski programi Tehnička i gospodarska logistika i Graditeljstvo (sa smjerovima Niskogradnja i Visokogradnja) te 2009. stručni studij Sestrinstvo. U Koprivnici je 2012. osnovano Medijsko sveučilište, koje je u početku u suradnji s mentorskim Sveučilištem u Rijeci provodilo sveučilišne preddiplomske studije Novinarstvo i Medijski dizajn te stručni preddiplomski studij Poslovanje i menadžment u medijima, a u Varaždinu diplomske sveučilišne studije Poslovna ekonomija i Odnosi s javnosti. Planovi za regionalno sveučilište ostvareni su 2014. integracijom Veleučilišta u Varaždinu i Medijskog sveučilišta u Koprivnici, čime je osnovano Sveučilište Sjever.







Nastava

Sveučilište Sjever danas, u sveučilišnim centrima Koprivnica i Varaždin jednakopravno, izvodi nastavu iz 31 studijskog programa. Izvodi se 16 preddiplomskih studija, od kojih deset stručnih i šest sveučilišnih, 11 diplomskih sveučilišnih studija, jedan poslijediplomski sveučilišni specijalistički studij te tri poslijediplomska sveučilišna doktorska studija, od kojih jedan samostalno i dva u suradnji s drugim sveučilištima.

U Varaždinu se izvode preddiplomski stručni studiji Elektrotehnika, Proizvodno strojarstvo, Multimedija, oblikovanje i primjena, Logistika i mobilnost, Graditeljstvo (smjerovi Visokogradnja i Niskogradnja), Sestrinstvo, Mehatronika i Fizioterapija te preddiplomski sveučilišni studiji Glazba i mediji te Geodezija i geomatika, diplomski sveučilišni studiji Poslovna ekonomija (smjerovi Međunarodna trgovina i Turizam), Odnosi s javnostima, Multimedija, Strojarstvo, Graditeljstvo, Sestrinstvo – menadžment u sestrinstvu te Održiva mobilnost i logistički menadžment (smjerovi Održivi prometni sustavi i Upravljanje logističkim sustavima), poslijediplomski sveučilišni specijalistički studij Poduzetništvo i EU fondovi te poslijediplomski sveučilišni doktorski studij Međunarodni ekonomski odnosi i menadžment (u suradnji s austrijskim Sveučilištem primijenjenih znanosti Burgenland).

U Koprivnici se pak izvode preddiplomski stručni studiji Poslovanje i menadžment, Prehrambena tehnologija te Računarstvo i informatika, preddiplomski sveučilišni studiji Komunikologija, mediji i novinarstvo, Novinarstvo, Medijski dizajn, Zaštita okoliša, recikliranje i ambalaža te Logistika i mobilnost (koji se provodi i u Varaždinu), diplomski sveučilišni studiji Komunikologija, mediji i novinarstvo, Novinarstvo, Medijski dizajn, Ambalaža, recikliranje i zaštita okoliša te Održiva mobilnost i logistički menadžment (jednako kao i u Varaždinu) i poslijediplomski sveučilišni doktorski studij Mediji i komunikacija.

U suradnji sa Sveučilištem u Rijeci provodi se još i poslijediplomski sveučilišni doktorski studij Mediji i izdavaštvo.

Organizacija

Neki od današnjih odjela osnovani su još prije osnutka Sveučilišta, na Veleučilištu u Varaždinu i Medijskom sveučilištu u Koprivnici. Odjel za elektrotehniku osnovan je 2001., Odjel za multimediju, oblikovanje i primjenu te Odjel za proizvodno strojarstvo osnovani su 2005., Odjel za graditeljstvo i Odjel za tehničku i gospodarsku logistiku 2007., a Odjel za sestrinstvo 2009. Odjel za novinarstvo, Odjel za komunikologiju i odnose s javnošću, Odjel za medijski dizajn, Odjel za poslovanje i menadžment te Odjel za poslovnu ekonomiju osnovani su 2012. Na novoosnovanome Sveučilištu u Koprivnici 2014. osnovan je Centar za izdavačke i medijske studije, a u Varaždinu 2016. Centar za digitalno nakladništvo. Godine 2017. osnovani su Odjel za ambalažu i Odjel za održivu mobilnost i logistiku. Dio Sveučilišta nekada je bio i Odjel za biomedicinske znanosti.

Daljnjim razvojem uvedeni su novi studiji i osnovani novi odjeli te danas Sveučilište čine Centar za izdavačke i medijske studije, Centar za digitalno nakladništvo te 19 odjela: Elektrotehnika, Multimedija, Strojarstvo, Graditeljstvo, Logistika i održiva mobilnost, Sestrinstvo, Mehatronika, Fizioterapija, Komunikologija, mediji i novinarstvo, Umjetnički studiji, Glazba i mediji, Ekonomija, Odnosi s javnostima, Ambalaža, recikliranje i zaštita okoliša, Prehrambena tehnologija, Geodezija i geomatika, Zaštita okoliša, recikliranje i ambalaža, Računarstvo i informatika te Doktorski studiji.

Izdavaštvo

Sveučilište podupire tri znanstvena časopisa: Tehnički glasnik od 2007. objavljuje znanstvene i stručne radove iz područja strojarstva, elektrotehnike i graditeljstva te iz njihovih graničnih područja; Podravina od 2001. objavljuje znanstvene i stručne radove iz različitih znanstvenih područja koji se bave prostorom uz rijeku Dravu u Hrvatskoj i ostalim zemljama; In Medias Res od 2012. objavljuje tekstove različitih znanosti koji u svom znanstvenom području promišljaju neki od segmenata medijalnosti.

Steiner, Ivo (Sisak, 27. VI. 1927 – Zagreb, 18. III. 2011), naftno-rudarski inženjer, stručnjak za tehnologiju bušenja i pridobivanja nafte i prirodnoga plina.

Diplomirao je 1954. na Rudarskom odjelu Tehničkoga fakulteta u Zagrebu (→ Rudarsko-geološko-naftni fakultet), gdje je doktorirao 1973. disertacijom Prilog primjeni polimera za obradu isplaka upotrebljavanih kod izrade dubokih bušotina. Od 1955. radio je u poduzeću Naftaplin (→ INA) kao pogonski inženjer i voditelj odjeljenja za tehnološki proces bušenja te organizaciju rada i unapređenje proizvodnje. Od 1962. radio je na Fakultetu, od 1979. u zvanju redovitoga profesora. Predavao je kolegije Bušenje na veliku dubinu, Rudarstvo, Izrada bušotina, Izrada bušotina i crpljenje fluida. Bio je predstojnik Zavoda za naftno rudarstvo (1976−81; danas Zavod za naftno-plinsko inženjerstvo i energetiku), prodekan (1976−78) te dekan (1978–80) Fakulteta. Predavao je i na sveučilištima u SAD-u, Austriji, Italiji, Mađarskoj, Nizozemskoj i Škotskoj (1972−97). Umirovljen je 1997.

Bavio se dubokim bušenjem, poboljšanjem iscrpka nafte i plina te privođenjem proizvodnji nafte zaostale u ležištima. Osnovao je Ljetnu školu naftnoga rudarstva Interuniverzitetskoga centra u Dubrovniku koje je bio direktor (1987–2004). Bio je jedan od osnivača Znanstvenoga vijeća za naftu → Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti (sv. 4). Uz mnoštvo objavljenih znanstvenih i stručnih radova autor je djela Polimeri u isplakama (1983) i Tehnologija vodoravnoga bušenja (sa Z. Boškov, 1994). Od 1998. je professor emeritus Sveučilišta u Zagrebu.

Sipos, László (Bečej, Srbija, 15. XI. 1943), kemijski inženjer, stručnjak za postupke pročišćavanja voda.

Diplomirao je 1962. na Tehnološkome fakultetu (→ Fakultet kemijskog inženjerstva i tehnologije; FKIT) u Zagrebu, gdje je doktorirao 1974. na Prirodoslovno-matematičkome fakultetu disertacijom Oksidacijsko-redukcijski procesi i ravnoteže uranovih iona u vodenim otopinama. Znanstveno se usavršavao u Institutu za fundamentalne probleme u kemiji Sveučilišta u Varšavi (1969–70). U Zagrebu je od 1967. radio u Centru za istraživanje mora Instituta Ruđer Bošković, od 1982. bio je voditelj Laboratorija za sanitarnu kemiju Građevinskoga fakulteta te je od 1988. radio u Zavodu za opću i anorgansku kemiju FKIT-a, od 2003. kao redoviti profesor; umirovljen je 2013. Predavao je kolegije Opća i anorganska kemija, Pilot-postrojenja i projektiranje postupaka pročišćavanja voda, Procesi pročišćavanja voda i dr. Bio je predstojnik Zavoda za opću i anorgansku kemiju (2001–13). Znanstveno se bavi istraživanjem elektrokemijskih redoks-procesa, razvojem i primjenom elektroanalitičkih metoda određivanja i karakterizacije tragova metala u okolišu te obradbom pitkih i otpadnih voda. Autor je triju patenata i pet tehničkih unapređenja, više od 70 elaborata i tehnoloških projekata. Professor emeritus Sveučilišta u Zagrebu je od 2018.

Setinski, Viktor (Suhopolje, 30. III. 1878 – Zagreb, 9. XII. 1962), građevinski inženjer, stručnjak vodnoga gospodarstva u poljoprivredi i šumarstvu.

Radio je kao građevinski inženjer u vodograđevnoj službi (1904–18; 1920–22) i kao profesor na Šumarskoj akademiji (→ Fakultet šumarstva i drvne tehnologije) u Zagrebu (1899–1911. i 1918–19). Uspostavom Gospodarsko-šumarskoga fakulteta (danas → Agronomski fakultet i Fakultet šumarstva i drvne tehnologije) postao je njegov redoviti profesor (1919–46), voditelj Stolice/Zavoda za vodno gospodarstvo (1922–46; danas Zavod za melioracije) i dekan (1923–24). Bio je profesor tehničke i građevinske mehanike, općega (šumarskoga) i vodnoga graditeljstva i uređenja bujica.

Postavio je temelje i usmjerio rad Zavoda za vodno gospodarstvo. Nadgledao je izvođenje kulturno-tehničkih postupaka pri provedbi komasacija i izgradnju otvorenih kanala, te se bavio regulacijom manjih vodotoka i uređenjem bujica i poplavnih voda na poljoprivrednim prostorima i u šumama. Autor je prvih stručnih i znanstvenih radova iz vodnoga gospodarstva u poljoprivredi i šumarstvu, među kojima i sveučilišnih skripta te knjige Vodno graditeljstvo u poljodjelstvu i šumarstvu (1942).

čelik, višekomponentna, najvažnija slitina željeza s udjelom ugljika do 2%. Osim ugljika, primjese u čeliku mogu biti korisne (mangan, krom, nikal i dr.) i štetne, poput sumpora i fosfora, plinova (kisik, vodik i dr.) i tzv. oligoelemenata (bakar, arsen, kositar i dr.). Svojstva su mu određena svojstvima čistog → željeza (pogotovo polimorfijom), kemijskim sastavom, mikrostrukturom i dr. Veliko područje primjene upućuje na njegova izvanredna svojstva koja se mogu na različite načine kombinirati, tj. prilagođavati uvjetima primjene. Izborom odgovarajućega kemijskog sastava i naknadne obradbe svojstva čelika mogu se i dizajnirati. Odlikuje ga mogućnost oblikovanja deformiranjem (u toplom i hladnom stanju), toplinske (žarenje, kaljenje i popuštanje i dr.) i površinske (postupci modificiranja ili prevlačenja površine) obradbe, rezanja i spajanja (→ zavarivanje; sv. 1, lemljenje) i dr. Čelici se dijele prema kemijskom sastavu (ugljični i legirani), načinu proizvodnje (konvertorski i elektročelici), stupnju dezoksidacije (umireni, poluumireni i dr.), mikrostrukturi (perlitni, bainitni, martenzitni, feritni, austenitni i dr.), namjeni (konstrukcijski, alatni i dr.).

Primarna se proizvodnja čelika odnosi na izradbu osnovne taline u agregatu (peći), u kojem su se nekada provodile sve proizvodne tehnološke faze (osim dezoksidacije). Danas se većinom talina izlije u lonac u kojem se sve daljnje metalurške aktivnosti do kontinuiranoga lijevanja provode tzv. sekundarnom metalurgijom. Time se postiže željeni kemijski sastav (legiranje), homogenizacija taline, razugljičenje do niskih sadržaja ugljika, odsumporavanje, odfosforavanje, otplinjavanje (vodik i dušik), dezoksidacija (uklanjanje kisika), poboljšanje čistoće čelika (oksidi i sulfidi), kontrola oblika nemetalnih uključaka (sferoidizacija), i dr. Postupci sekundarne metalurgije mnogobrojni su: propuhivanje taline argonom, vakuumiranje taline, obradba u lonac-peći i dr. Nehrđajući čelici se najčešće proizvode u postrojenju za razugljičenje taline kisikom pod vakuumom (VOD postupak, akronim od engl. Vacuum Oxygen Decarburization) i u postrojenju za razugljičenje s argonom i kisikom pri atmosferskom tlaku (AOD postupak, akronim od engl. Argon Oxygen Decarburization). Lijevanje čelika u poluproizvode za daljnju plastičnu preradbu (valjanje, kovanje i dr.) provodi se klasično u kokile, te kontinuirano što donosi mnoge prednosti (ušteda materijala, energije i vremena, bolja kvaliteta i dr.). Za izradbu plemenitih čelika specijalnih svojstava, posebice za zrakoplovnu i nuklearnu industriju, medicinu, energetska postrojenja i drugo rabe se tzv. postupci pretaljivanja (pod troskom, u vakuumskim pećima, elektronskim mlazom, plazmom i dr.), gdje se uložak (sirovina) sastoji od elektrode (lijevana, valjana ili kovana gredica) koja se ponovno progresivno pretaljuje i dodatno rafinira (rastaljene kapljice prolaze kroz trosku ili vakuum) bez kontakta s vatrostalnim materijalom. Pretaljivanjem dobiveni čelici vrlo su homogeni (gotovo izotropnih svojstava), imaju nizak sadržaj sumpora, plinova i nemetalnih uključaka.

Proizvodnja čelika oksidativan je proces kojim nastaje troska. Uloga troske višestruka je, najvažnija je ta da asimilira neželjene primjese, a može biti i koristan sporedni proizvod. Nastaje i od drugih dodataka unesenih u agregat (npr. vapno), erozije kao posljedice reakcije taline s vatrostalnom oblogom proizvodnog agregata, i dr. Tijekom oksidacije ugljika nastaju CO i CO₂ koji miješaju talinu i potpomažu otplinjavanju i izdvajanju nemetalnih uključaka.

Čelik je, s obzirom na njegovo značenje u tehnici, godišnju svjetsku proizvodnju i stupanj recikliranja, glavni konstrukcijski materijal, unatoč sve većem značenju i ostalih metalnih (aluminij, bakar i dr.) i nemetalnih materijala (polimeri, staklo i dr.). Širok raspon njegovih svojstava (mehanička, tehnološka, fizikalno-kemijska i dr.) čini ga materijalom za primjenu u gotovo svim područjima ljudske djelatnosti, kao i u svakodnevnom životu. Godine 2019. rabio se najviše za konstrukcije (52%), strojnu opremu (16%), automobilsku industriju (12%) i dr.

Povijesni razvoj postupaka proizvodnje čelika

Čelik se do XVIII. st. smatrao netaljivim. Prva istraživanja izradbe čelika iz kovkog željeza datiraju od 1722. kada je proizveden naugljičeni čelik žarenjem u mješavini čađe. U Engleskoj je 1740. dobiven rastaljeni čelik u glinenim zatvorenim loncima uloženima u peć loženu koksom. Proces proizvodnje čelika pudlovanjem (od francuskoga a pudle: mješavina), pri kojem se u ognjište plamene peći ulagalo rastaljeno sirovo željezo zajedno s rudom željeza i miješalo željeznim šipkama, uveden je 1784. te napušten 1930-ih.

Modernija proizvodnja čelika počinje u Bessemerovim (1856) i Thomasovim konvertorima (1878−79) te Siemens-Martinovim postupkom 1864. Engleski inovator Henry Bessemer uveo je proizvodnju čelika upuhivanjem zraka u talinu rastaljenoga sirovog željeza s povišenim sadržajem silicija. Kao radna obloga zida konvertora rabila se kisela vatrostalna obloga. Kisik iz zraka služio je za egzotermne reakcije oksidacije primjesa (osobito silicija). Taj je postupak revolucionarni doprinos u razvoju procesa proizvodnje čelika uz znatno skraćeno vrijeme izradbe taline. Godine 1878. Sidney Gilchrist Thomas unaprijedio je Bessemerov proces konvertiranja sirovog željeza s visokim udjelom fosfora, a umjesto kiseloga vatrostalnog materijala zid konvertora obložio je bazičnim (dolomit). Nedostatci obaju konvertora bili su potreba za točno određenim sastavom sirovog željeza, nemogućnosti konverzije većih količina starog željeza (čelični otpad), niska kvaliteta čelika (visok sadržaji sumpora, fosfora, dušika i dr.). Proizvodnja čelika u Bessemerovim, odnosno Thomasovim konvertorima prestala je sredinom 1970-ih.

Proizvodnja čelika Siemens-Martinovim postupkom temeljila se na taljenju metala u otvorenom ognjištu primjenom predgrijanoga zraka i goriva na temelju regeneracije. Prvotno se rabila kisela vatrostalna obloga, a zatim bazična. Poslije su Siemens-Martinove peći imale samo zračnu regeneratorsku komoru, dok se gorivo (mazut, prirodni plin ili mješavina koksnog i visokopećnoga plina) dovodilo kroz kombinirane gorionike, a dodavao se i kisik (kroz gorionike ili koplja) za pospješivanje procesa. Kad je riječ o sirovinama koje su se rabile (staro željezo, tekuće ili kruto sirovo željezo i dr.), Siemens-Martinov postupak imao je šire granice. Početkom XX. st. gotovo polovica svjetske proizvodnje čelika dobivala se Siemens-Martinovim postupkom koji je prevladavao do 1970. Danas je gotovo potpuno napušten zbog neekonomičnosti (dugo vrijeme izradbe taline, velika potrošnja topline i vatrostalnog materijala i dr.) i ekoloških razloga. Udio proizvodnje čelika Siemens-Martinovim postupkom 2020. iznosio je 0,3% (Ukrajina i Rusija).







Značajni agregati za proizvodnju čelika danas su elektrolučne i indukcijske peći. Prva industrijska elektrolučna peć za proizvodnju čelika puštena je u rad 1906. u Njemačkoj. Od 1960-ih uvodile su se tzv. visokoučinske peći snage transformatora veće od 700 kVA. Do 1970-ih u elektrolučnim pećima proizvodili su se uglavnom kvalitetniji, plemeniti čelici. Razvoj sekundarne metalurgije od 1970. odredio je elektrolučnu peć uglavnom agregatom za pretaljivanje starog željeza, a tehnološki proces sastoji se od punjenja peći, taljenja i izlijevanja taline. Potrebna toplina osigurava se primarno iz električnoga luka koji se uspostavlja između grafitnih elektroda i starog željeza, a dodatna se energija osigurava primjenom gorionika na mješavinu plinova (O₂, gorivo) i oksidacijom primjesa upuhivanjem kisika. Osnovna je sirovina staro željezo (više od 90%), a sve više rabi se i izravno reducirano željezo te toplo briketirano željezo. U elektrolučnoj peći mogu se proizvoditi taline za sve vrste čelika, od običnih ugljičnih do visokolegiranih. Nekada se elektročelik iz elektrolučne peći primarno rabio za izradbu dugih čeličnih proizvoda (žica, nosači, cijevi i dr.), potom je proizvodni asortiman proširen i na plosnate proizvode (lim, trake) uglavnom iz legiranih čelika. Zahvaljujući tehnološkome razvoju (uvođenje kisika, sekundarna metalurgija, električni luk velike snage, rad s pjenušavom troskom, vodom hlađena kisikova koplja i gorionici na O₂ i prirodni plin, predgrijavanje starog željeza, i dr.), od 1965. je znatno smanjena potrošnja energije, elektroda i vatrostalnog materijala, te je skraćeno vrijeme izradbe taline uz automatizaciju i računalno vođenje proizvodnoga procesa. Udio proizvodnje čelika u elektrolučnim pećima 2020. iznosio je u svijetu 26,3%, a u EU-u 42,4%.







U Linzu i Donawitzu u Austriji 1949. započeli su eksperimenti izradbe čelika primjenom tehnički čistog kisika za pročišćavanje talina bijeloga sirovog željeza na prilagođenim Bessemerovim konvertorima. Sukladno tomu su, u Linzu 1952. a u Donawitzu 1953., uvedeni tzv. LD (Linz-Donawitz) kisikovi konvertori u industrijsku primjenu. Taj je postupak ubrzo prihvaćen u cijelom svijetu zbog fleksibilnosti u vezi s korištenim sirovinama te kraćeg vremena izradbe taline. U kisikovim konvertorima proizvodi se primarno ugljični i masovni čelik, iako se mogu proizvoditi i neki legirani čelici. Energija potrebna za proces osigurava se iz rastaljenoga sirovog željeza, egzotermnih reakcija oksidacije primjesa kisikom koji se u kisikov konvertor upuhuje odozgo (najznačajnije), odozdo ili kombinirano. Kontrola i vođenje procesa automatizirani su i računalno praćeni s pomoću statičkih i dinamičkih modela. Od 1970. kisikov konvertor primarni je agregat za proizvodnju čelika u svijetu. Udio proizvodnje čelika u kisikovim konvertorima 2020. iznosio je u svijetu 73,2%, a u EU-u 57,6%.

Pregled proizvodnje čelika u svijetu

Svjetska proizvodnja čelika 1870. iznosila je oko 500 000 t, od čega se više od polovice proizvodilo u Velikoj Britaniji. U Sheffieldu se u to doba proizvodilo više od 90% ukupne britanske proizvodnje čelika i 50% europske. Godine 1900. u svijetu je proizvedeno 28,3 milijuna tona čelika, od čega najviše u SAD-u (36%) i Velikoj Britaniji (17%).

Najzamjetniji porast proizvodnje čelika zabilježen je u razdoblju 1950−75. kada je ukupna svjetska godišnja proizvodnja povećana sa 189 na 644 milijuna tona. Tijekom 1950-ih i 1960-ih proizvodnja se povećavala za približno 5% na godinu, sredinom 1970-ih došlo je do njezina pada uzrokovanog naftnom krizom, a od 1980. do kraja XX. st. odvijala se u rasponu od 750 do 800 milijuna tona na godinu kao posljedica restrukturiranja u tehnološkome, kvalitetnom i regionalnome smislu. Potkraj razdoblja hladnoga rata (1990) došlo je do porasta proizvodnje u Aziji (osobito u Kini), što je nadomjestilo nižu proizvodnju u zemljama istočne Europe. U svijetu je 2000. proizvedeno 847,2 milijuna tona, a 2020. 1,878 milijardi tona čelika. Godine 2020. proizvedeno je 73,2% čelika u kisikovim konvertorima, 26,3% u elektrolučnim pećima, 0,3% u Siemens-Martinovim pećima i 0,2% ostalim postupcima proizvodnje. I dalje je osnovna sirovina za proizvodnju čelika sirovo željezo koje je 2020. s proizvodnjom od 1,319 milijardi tona sudjelovalo u proizvodnji sa 70%, a ostatak su činili staro željezo (463 milijuna tona) i izravno reducirano željezo (106 milijuna tona).

Najveći je svjetski proizvođač čelika od 1996. Kina koja je 2000. proizvela 127,2 milijuna tona, a 2020. 1,064 milijarde tona, što čini više od 56,6% svjetske proizvodnje. Prvih deset država po proizvodnji u svijetu 2020. bili su (u milijunima tona): Kina (1064), Indija (100,3), Japan (83,2), SAD (72,7), Rusija (71,6), Južna Koreja (67,1), Turska (35,8), Njemačka (35,7), Brazil (31,0) i Iran (29,0). Te je godine kineska tvrtka China Baowu Group bila najveći svjetski proizvođač čelika s proizvodnjom od 115,3 milijuna tona (6,1% svjetske proizvodnje).

Proizvodnja čelika u RH

Proizvodnja čelika u RH započela je 1954. u prvoj te 1955. u drugoj Siemens-Martinovoj peći u → Željezari Sisak. Kao uložak (sirovina) rabilo se rastaljeno bijelo sirovo željezo dobiveno u visokim pećima i dio pripremljenoga starog željeza. Prvotni kapaciteti Siemens-Martinovih peći bili su po 70 t, a do 1966. povećani su na po 150 t. Već 1956. proizvodnja sirovog čelika iznosila je 82 500 t. U čeličani Željezare Sisak uvedena je 1966. elektrolučna peć kapaciteta 30 t i snage transformatora 15 MVA, sa starim željezom kao primarnom sirovinom. Od sekundarnih metalurških postupaka u Sisku rabilo se samo propuhivanje taline argonom od 1980-ih, a uz klasično lijevanje čelika, 1973. uvedeno je i kontinuirano. U → Željezari Split su 1971. uvedene dvije elektrolučne peći kapaciteta po 25 t, kao uložak korišteno je staro željezo, a čelik se u cijelosti lijevao kontinuirano. Sve faze izradbe čelika u Splitu, uključujući i rafinaciju, odvijale su se u elektrolučnim pećima.









Kao posljedica Domovinskoga rata, 1991. ugašene su obje Siemens-Martinove peći u Sisku, a proizvodnja čelika u RH nastavljena je u elektrolučnim pećima u Sisku i Splitu. U Sisku se primarno proizvodio čelik za cijevni program (bešavne i šavne cijevi), a u Splitu betonski (armaturni) čelik. Potkraj 1980-ih proizvodilo se oko 450 000 t sirovoga čelika, tijekom 1990-ih proizvodnja se znatno smanjila, a poslije su obje željezare prošle mnoge faze privatizacije i pretvorbe. Unatoč kontinuiranoj proizvodnji elektročelika u Splitu (2002−03. uvedena je sekundarna metalurgija u lonac-peći kapaciteta 26 t) i Sisku (2010. povećan je kapacitet elektrolučne peći na 60 t, modernizirano je postrojenje za kontinuirano lijevanje i dr.), provedene privatizacije nisu dale očekivane rezultate. RH je 2010. proizvela oko 100 000 t čelika. Danas se proizvodnja odvija samo u Sisku, u okviru talijanske grupacije Danieli, koja posluje pod nazivom ABS Sisak d. o. o. koji je uložio znatna sredstva u modernizaciju proizvodnje elektročelika, osobito u sekundarnu metalurgiju i kontinuirano lijevanje. Proizvodnja čelika odvija se u elektrolučnoj peći kapaciteta 75 t, a doradba čelika u lonac-peći i vakuumskim otplinjavanjem (VD postupak, akronim od engl. Vacuum Degassing). U RH je 2019. proizvedeno oko 69 000 t ugljičnih i legiranih čelika.













Znanost, visoko školstvo i publicistika u RH

Znanstvenoistraživački rad iz problematike i proizvodnje čelika u RH u Željezari Sisak provodili su → Pavle Pavlović, → Josip Krajcar, Vladimir Ferketić i drugi s Instituta za metalurgiju i → Metalurškoga fakulteta u Sisku. Istraživanja su se odnosila na metalurške procese proizvodnje čelika s termodinamičkoga stajališta (P. Pavlović), rafinaciju i intenzifikaciju (primjena kisika) procesa, sekundarnu metalurgiju (ispiranje taline argonom, modifikacija nemetalnih uključaka i dr.), klasično i kontinuirano lijevanje čelika: konfiguracija ingota, parametri lijevanja, unutarnje i vanjske greške, mogućnosti poboljšanja kvalitete površine primjenom odgovarajućih livnih praškova (J. Krajcar, V. Ferketić i dr.), preglede proizvodnje čelika (→ Mirko Gojić), i dr. Nastavna aktivnost iz proizvodnje čelika na diplomskome studiju metalurgije počela se odvijati na Metalurškom odjelu Tehnološkoga fakulteta, poslije Metalurškome fakultetu u Sisku od akademske godine 1962/63. na kojem se odvija i danas. Prvi nastavnik bio je → Vladimir Logomerac, a potom su proizvodnju čelika u okviru kolegija Metalurgija čelika predavali J. Krajcar i V. Ferketić, a od 2002. kolegij Metalurgija čelika predaje M. Gojić.

Do 2021. jedini sveučilišni udžbenik u RH koji obrađuje proizvodnju čelika tiskan je pod nazivom Metalurgija čelika (M. Gojić, 2005−06). Tiskana su djela o čeliku kao materijalu: Materijal čelik (P. Pavlović, 1990), Teorija, materijali i tehnologija čeličnih cijevi (I. Mamuzić, V. M. Durjan, 1996), Posebni čelici (M. Novosel, D. Krumes, 1998), Metalurgija željeza i čelika – Zbirka riješenih zadataka (V. Grozdanić, A. Markotić, 2006), Željezni materijali-konstrukcijski čelici (M. Novosel, D. Krumes, I. Kladarić, 2013), priručnici za potrebe čeličane u Željezari Sisak Priručnik za kontinuirano lijevanje čelika (J. Krajcar, 1984), Pregled suvremenih postupaka metalurgije lonca (J. Krajcar, 1987), i dr.







Matich, Frank (Sydney, 25. I. 1935 — Sydney, 11. V. 2015), automobilist i konstruktor trkaćih automobila.

Sin hrvatskoga iseljenika iz okolice Ljubuškoga. Izučivši za mehaničara, kao pripravnik najprije je popravljao i servisirao Leylandove autobusne i kamionske dizelske motore i generatore, potom radio u tvrtki Butler Air Transport pa rafineriji nafte Kernel. Bio mehaničar u auto-kući Selected Sports Cars u Sydneyu, a zatim zaposlen u prodaji sportskih automobila u auto-kući Leaton Motors.

Počeo se utrkivati sredinom 1950-ih, a do završetka karijere 1974. nastupao je u više prvenstava i serija, vozeći automobile različitih proizvođača i karakteristika (jednosjedi otvorenih kotača, sportski automobili grupe A, touring i GT automobili, serijski proizvođeni automobili; motori obujma od jedne do pet litara). U kategoriji jednosjeda otvorenih kotača natjecao se u australskom prvenstvu (Australian Drivers’ Championship) 1959–60., 1962–65. i 1971–73. (prvak 1972., prvenstvo voženo prema propozicijama Formule 5000), u cijenjenoj australsko-novozelandskoj seriji Tasman 1964–65. i 1970–74. (viceprvak 1970–71.; sveukupno odvozio 40 utrka, pobijedio 5 puta), bio je prvak u australskoj Formuli Junior 1962. Pobjednik je utrke za Veliku nagradu Novoga Zelanda 1970. (dio serije Tasman) i utrka za Veliku nagradu Australije 1970–71., nastupio je na Velikoj nagradi Singapura 1970., vozio je u prvenstvu američke L&M F5000 serije 1971. i 1973. U kategoriji sportskih automobila zatvorenih karoserija osvojio je australsko prvenstvo (Australian Sports Car Championship) 1969., bio je pobjednik utrka Australian GT Championship 1961. te Australian Tourist Trophy 1964. i 1966–68., nastupio je na međunarodnoj utrci izdržljivosti 12 sati Rothmansa 1966., natjecao se u sjevernoameričkoj Can-Am seriji 1967. Sveukupno je odvozio 93 utrke, ostvarivši 23 pobjede, 43 plasmana na pobjedničko postolje te 31 početnu startnu poziciju (engl. pole position). Natjecao se s najcjenjenijim svjetskim automobilistima, uključujući svjetske prvake u Formuli 1 (J. Brabham, J. Clark, G. Hill, P. Hill, D. Hulme, J. Scheckter, J. Stewart, J. Surtees).

U počecima je vozio automobile britanskih proizvođača (MG TC pa Austin-Healey 100/4), potom nastupao za svoga poslodavca Leaton Motors 1958–61. (automobili Jaguar C-Type pa D-Type, te Lotus 15). God. 1962–65. vozio je za Team Total (sponzorstvo francuske naftne kompanije Total Oil; bolidi Lotus 19 i 19b te Repco Brabham BT7A, pogonjeni Coventry Climaxovim motorima, Elfin s Fordovim motorom), 1966. natjecao se zahvaljujući sponzorstvu poduzetnika L. O’Neilla (Elfin s Oldsmobileovim 4,5-litarskim V8 motorom), a od 1967. nastupao je za vlastitu momčad (Rothmans Team Matich, Frank Matich, Frank Matich Racing). Te je godine B. Britton za njega izradio Matich SR3, sportski automobil grupe A s Oldsmobileovim V8 motorom (kasnije iste godine Repcov motor), da bi 1969. Matich s H. Nehrybeckim konstruirao novi model SR4 (Repco), koji je slijedila inačica SR4B (Lotus-Ford Twin Cam), revidirana u SR5 (Waggott) 1970. Nakon uvođenja Formule 5000 (jednosjedi otvorenih kotača s petlitarskim V8 motorima) u Australiji i Novom Zelandu 1969., isprva je vozio i razvijao McLarenove M10 bolide sa Chevroletovim, odn. Repco-Holdenovim motorom, potom na poticaj B. McLarena počeo je izrađivati vlastite bolide. S Nehrybeckim 1971. dizajnirao je i konstruirao model Matich A50 s Repco-Holdenovim motorom snage oko 370 kW, te se u njem natjecao (u prvom nastupu pobjeda na utrci za VN Australije), 1973–74. načinio i dorađene inačice A51, A52 i A53. Njegovi su bolidi u australskim prvenstvima korišteni do početka 1980-ih.

Svojedobno je bio ponajbolji australski automobilist, izvrstan testni i razvojni vozač, iznimno cijenjen u svjetskim okvirima, 1960-ih odbio je nekoliko ponuda da nastupi u Formuli 1, uključujući onu C. Chapmana da vozi za Lotus. Časopis Autosport uvrstio ga je 2013. među 50 najboljih vozača koji se nikad nisu natjecali u Formuli 1, te je do danas jedini član vozačke udruge GDPA (engl. Grand Prix Drivers Association) koji nije odvozio utrku Formule 1. Zapažen je i kao konstruktor. Među prvim je uvrštenicima u Kuću slavnih australskoga motosporta 2016.

Regeneracija d. o. o., poduzeće za proizvodnju netkanih tekstila sa sjedištem u Zaboku. Osnovano je 1954. kao novi pogon u sastavu → Zagorske industrije vunenih tkanina (ZIVT) pod nazivom Razvrstaona tekstilnih sirovina i otpadaka Zabok, a zapošljavalo je 245 radnika. Godinu nakon osnutka pogon se odvojio i nastavio djelovati kao samostalno poduzeće Regeneracija, prva jugoslavenska industrija netkanih tekstila. Registrirana djelatnost bila je nabava, razvrstavanje, preradba i prodaja tekstilnih sirovina i krpa i ostalih industrijskih otpadaka. Dio obradbe tekstilnoga otpada obavljao se i u kućnoj djelatnosti u obližnjim naseljima.









Godine 1963. poduzeće je počelo izvoziti svoje proizvode. Sa značajnijom proizvodnjom krenulo je 1964., nudeći širok asortiman netkanih proizvoda za konfekciju (podstave, međupodstave, vatelini, pojačanja, punila i dr.), a sudjelovalo je i u programu proizvodnje tople vojne odjeće i vreća za spavanje. Za industriju namještaja i tapetarsku industriju proizvodilo je punila za tapeciranje, obloge za opruge i podloške te razne filčeve, izolacijske i separacijske materijale za primjenu u građevinarstvu. Bilo je prvo i jedino jugoslavensko poduzeće netkanoga proizvoda flizelina poznatoga pod tržišnim imenom retex, proizvodnja kojega je pokrenuta u suradnji sa zagrebačkim vanjskotrgovinskim poduzećem Textil import-export. Proizvodi tog asortimana imali su primjenu u području kućanskoga tekstila (stolno rublje, pregače, zavjese, tapete, filtar-vrećice za čaj, podlošci i sl.) te u medicinskom tekstilu (podloge za komprese i plahte, plahte za jednokratnu uporabu, tekstil za proizvodnju flastera). Izvrsni poslovni rezultati ostvareni tom proizvodnjom omogućili su modernizaciju poduzeća koja se očitovala u povećanju broja zaposlenih, ulaganju u nove strojeve, proizvodne hale i skladišta.

Godine 1970. Regeneracija je potpisala ugovor s njemačkim poduzećem Helsa o zajedničkom ulaganju u pogon proizvodnje naramenica za domaću industriju konfekcije. Za tu je proizvodnju 1986. preuzela poduzeće Inkolon iz Mladenovca u Srbiji, te 1988. pokrenula pogon Tena u Tesliću u BiH. U nabavi sirovina poduzeće je bilo usmjereno na domaće proizvođače (90%), a uvozile su se samo nužne kemikalije. Proizvedenim netkanim tekstilom koristila se domaća konfekcijska, obućarska, gumarska i automobilska industrija te industrija namještaja. Sredinom 1980-ih Regeneraciji je bila priključena tvornica prostirača i tapiserija Zivteks, osnovana 1967., također u okviru ZIVT-a. Preuzevši proizvodni program Zivteksa, u njegovu je okviru poduzeće surađivalo s priznatim umjetnicima (Jagoda Buić, Ferdinand Kulmer, Ivan Lacković Croata, Lujo Lozica, Edo Murtić, Frane Paro, Dimitrije Popović, Ivan Rabuzin i dr.) po čijim su se nacrtima izrađivali prostirači i tapiserije namijenjene interijerima hotela i javnih zgrada. Za iračkoga naručitelja ondje je izrađena tapiserija naziva Povijest Iraka površine 1242 m² (u Guinnessovu knjigu rekorda ušla 1987. kao najveća na svijetu). Broj zaposlenih u Regeneraciji bio je u stalnom porastu, a 1988. dosegnuo je više od 1400 radnika. Te je godine pušteno u pogon i postrojenje za spaljivanje smeća, izgrađena je plinska postaja, te su otvorene trgovine u Zaboku, Zagrebu i Ljubljani.

Sustav poslovanja organiziran u OOUR-e tijekom 1980-ih promijenjen je 1990., kada je Regeneracija nastavila djelovati kao društveno poduzeće. Nakon kriznoga razdoblja početkom 1990-ih, nelikvidnosti i otpuštanja dijela zaposlenih, poduzeće je privatizirano, a dioničari su postali zaposlenici te partneri iz Njemačke. Godine 2014. iz pogona Zivtex za proizvodnju prostirača i tapiserija osnovano je samostalno poduzeće Regalerija d. o. o., koje u dizajniranju proizvoda nastavlja suradnju s mnogobrojnim domaćim i inozemnim umjetnicima i arhitektima. Danas Regeneracija zapošljava približno 150 radnika, a asortiman proizvoda sveo se uglavnom na raznovrsne filčeve iz vlakana dobivenih recikliranjem otpadnoga tekstila, koji se rabe kao zaštitni materijali pri izvođenju završnih radova u graditeljstvu.



















Režek Jambrak, Anet (Zagreb, 26. XII. 1980), prehrambeno-tehnološka inženjerka, stručnjakinja za tehnike procesiranja hrane.

Diplomirala je 2002. na → Prehrambeno-biotehnološkome fakultetu (PBF) u Zagrebu, gdje je doktorirala 2008. disertacijom Utjecaj ultrazvuka na fizikalna i funkcionalna svojstva proteina sirutke (mentorica → V. Lelas). Od 2003. radi na istome fakultetu, a od 2018. je redovita profesorica. Predaje kolegije Održive tehnike procesiranja hrane i agro-prehrambenih nusproizvoda, Fizikalna svojstva složenih sustava hrane, i dr. Suosnivačica je i pročelnica Laboratorija za održivi razvoj (od 2019). Bavi se naprednim netoplinskim tehnikama procesiranja, kemijom hrane, fizikom procesa u prehrambenom inženjerstvu, konceptom Industrije 4.0 i održivim razvojem. Dobitnica je HATZ-ove Nagrade »Vera Johanides« (2011), državne Godišnje nagrade za znanstvene novake (2008) i Godišnje nagrade za znanost (2018). Prema popisu američkoga Instituta za znanstvene informacije Clarivate Analytics (2019), uvrštena je u najcitiranije znanstvenike u svojem području. Od 2021. glavna je urednica časopisa Journal of Food Quality.

lovstvo, djelatnost koja obuhvaća uzgoj, zaštitu, lov i korištenje divljači. U širem smislu, lovstvo ima znanstvenu (multidisciplinarna znanost iz područja agronomije, biologije, šumarstva i veterinarske medicine), obrazovnu, gospodarsku, turističku i rekreativnu funkciju te funkciju zaštite i očuvanja biološke raznolikosti i ekološke ravnoteže (prirodnih staništa, divlje faune i flore). Važna su područja lovstva kinologija, sokolarstvo, trofejistika, oružarstvo, balistika, sportsko strjeljaštvo i streličarstvo.

Čovjek se lovstvom kao izvorom hrane bavi od pamtivijeka. Dugo je, ovisno o društvenim i političkim prilikama, lov tzv. plemenite divljači bio povlastica višega staleža, a ostalu divljač i grabežljivce, napose krznaše, lovili su i kmetovi. Razvoj modernoga lovstva, sa znanstvenim pristupom, u svijetu započeo je 1933. objavom knjige Game Management Alda Leopolda. Znanost u lovstvu posljednjih desetljeća ima sve važniju ulogu u održivom gospodarenju prirodnim resursima i očuvanju bioraznolikosti.

Lovstvo u Hrvatskoj

Na području Slavonije lov na divlje svinje bio je organiziran već u XV. st., a početkom XVI. st. reguliran je propisima (kralj Ladislav, 1504). Početkom organiziranoga lovstva u Hrvatskoj smatra se 1881. kada je u Zagrebu osnovano Družtvo za obranu lova u Kraljevini Hrvatskoj i Slavoniji. Nakon kraće stanke u radu, Društvo je obnovljeno 1891. pod nazivom Prvo obće hrvatsko družtvo za gajenje lova i ribarstva (→ Hrvatsko društvo za gajenje lova i ribarstva). Godine 1892. počelo je izdavati svoj Viestnik. Zakon o lovu donesen je 1893., a prvi priručnik na hrvatskom jeziku Lovstvo → Frana Kesterčaneka, tiskan je 1896. Prva nacionalna izložba lovačkih trofeja održana je 1899., a prva kinološka izložba 1906. Osnutkom Saveza lovačkih društava Hrvatske i Slavonije (1925) započeo je rad Hrvatskoga lovačkog saveza, današnje krovne organizacije za lovstvo. Tijekom vremena, broj članova lovačkih društava Saveza povećao se, s približno 6000 (1947) na 70 000 (potkraj 1980-ih), a danas se broj članova (lovački savezi županija i Grada Zagreba, lovačke udruge i lovci) ustalio i iznosi oko 67 000. Od 1992. Savez je punopravni član Međunarodnoga savjeta za lov i očuvanje divljači (Conseil international de la chasse et de la conservation du gibier – CIC). Prvi lovački muzej otvoren je u Zagrebu 1955.













Danas u RH ima ukupno više od 5 000 000 ha površina lovišta (35% šumsko zemljište i 65% poljoprivredno zemljište), od kojih oko 4 400 000 ha lovnih. Na ukupnoj površini formirano je 314 državnih lovišta, 769 zajedničkih i jedno privatno lovište. Lovoovlaštenicima se lovišta dodjeljuju u zakup na 10 do 30 godina temeljem javnoga natječaja. Lovištima se gospodari na temelju izrađenih i odobrenih lovno-gospodarskih osnova tijekom desetogodišnjega razdoblja. Kriteriji za osnivanje lovišta su određivanje vrsta divljači koja u njem obitava ili se pretežno uzgaja, broja divljači koja se prema mogućnostima staništa može uzgajati na tim površinama i određivanje njegove namjene. Zakon o lovstvu u RH (iz 2018) kao divljač prepoznaje 43 životinjske vrste (osam vrsta krupne i 35 vrsta sitne divljači). Lovišta mogu biti otvorena, veća od 1000 ha (na otocima 500 ha), ograđena, također veća od 1000 ha, te uzgajališta divljači s površinom 100 do 2000 ha (ograđena ogradom ili prirodnim preprekama). Gospodarski značaj lovstva proizlazi iz lovnoga turizma koji u Hrvatsku privlači velik broj stranih gostiju – ne samo zbog duge lovne tradicije nego i zbog očuvanih prirodnih resursa i velikog broja različitih vrsta divljači. Lovni turizam važna je sastavnica kontinentalnoga turizma i potiče razvoj turizma u unutrašnjosti zemlje. Zbog toga Hrvatski lovački savez stranim lovcima dodjeljuje više od 10 000 lovačkih iskaznica na godinu.







Znanstvena istraživanja u RH usmjerena su ponajprije na biologiju i ekologiju divljači, populacijsku genetiku i zdravstveno stanje divljači. Istaknuti su znanstvenici iz područja lovstva Tihomir Florijančić, Nikica Šprem, Marijan Grubešić, Krešimir Krapinec, Zdravko Janicki i Dean Konjević. Kolegij Lovstvo se danas predaje na → Veleučilištu Marko Marulić u Kninu, → Veleučilištu u Karlovcu (sv. 1), → Fakultetu agrobiotehničkih znanosti u Osijeku te → Agronomskom fakultetu, → Fakultetu šumarstva i drvne tehnologije i Veterinarskome fakultetu u Zagrebu.







mineralne sirovine, prirodne anorganske i organske tvari u čvrstom, tekućem ili plinovitom stanju koje služe kao sirovine za industrijsku preradbu u korisne proizvode ili za dobivanje energije. Dijele se na metalne, nemetalne i energetske mineralne sirovine. Metalne mineralne sirovine su one od kojih se dobivaju → željezo i metali koji tvore ferolegure (krom, kobalt, mangan, molibden, nikal, niobij, tantal, titanij, volfram i vanadij), obojeni metali (aluminij, antimon, arsen, → bakar, berilij, cink, galij, germanij, indij, kadmij, kositar, litij, olovo, renij, selenij, telurij, živa) te → plemeniti metali (platina, paladij, rodij, srebro, zlato). Nemetalne ili industrijske mineralne sirovine su azbest, barit, bentonit, cirkon, dijamant, dijatomit, feldspat, fluorspar, fosfati (uključivo guano), gips i anhidrit, grafit, kaolinit, magnezit, minerali bora, perlit, potaša, sol, sumpor, talk (milovka; uključujući pirofilit i steatit), vermikulit, i dr. U gospodarskom smislu, nemetalne mineralne sirovine u Hrvatskoj su arhitektonsko-građevni i tehničko-građevni → kamen, dolomit, vapnenac i cementni lapor (→ cement; sv. 3, → vapno; sv. 3), → gips (sv. 3), → gline, građevni → pijesak i šljunak, → kremeni pijesak, brom i jod, natrijev klorid (→ sol). Energetske mineralne sirovine ili mineralna goriva su → geotermalne vode, → ugljen, → prirodni plin, sirova → nafta, uljni pješčenjaci, uljni škriljevci, uranske rude.















Mineralne sirovine nalaze se u površinskim ili podzemnim ležištima koja predstavljaju mjesta višestruko bogatija prirodnom anorganskom ili organskom tvari u odnosu na njezinu prosječnu količinu u Zemljinoj kori pa se mogu rentabilno pridobivati (eksploatirati) za industrijske potrebe. Osnova su za proizvodnju energije i građevnoga materijala te sastavni dio industrijskih proizvoda za svakodnevnu uporabu. S iznimkom geotermalne vode, predstavljaju neobnovljive izvore energije.

Mineralnim sirovinama za izradbu kamenog oruđa koristili su se hominidi početkom paleolitika, prije približno 2,6 milijuna godina. Početkom metalnoga doba razvila se preradba bakra, zlata i srebra te je započelo otkopavanje ležišta soli (4000. do 3000. pr. Kr.). Bronca se počela rabiti oko 3000. pr. Kr., a željezo oko 1200. pr. Kr. Prvu knjigu o metalnim i nemetalnim mineralnim sirovinama te njihovu pridobivanju i preradbi naslova De re metallica objavio je njemački znanstvenik i prirodoslovac Georgius Agricola 1556. Industrijska uporaba mineralnih sirovina započela je izumom parnoga stroja (James Watt, 1768) a nastavila se izumom parne lokomotive za rudničke vagonete (George Stephenson, 1814), bušilice za pridobivanje nafte (Edwin Laurentine Drake, 1859), dinamita (Alfred Bernhard Nobel, 1867), te potkraj XIX. st. pneumatske bušilice, električne lokomotive za podzemno pridobivanje mineralnih sirovina, električne pumpe, opreme za otkapanje, utovar i transport mineralnih sirovina.

Početkom XX. st. pod utjecajem tehnološkoga razvoja i porasta stanovništva započinje znatnije pridobivanje sirove nafte i prirodnoga plina, uz porast pridobivanja ugljena, nemetalnih mineralnih sirovina za proizvodnju građevnih materijala, boksita i metalnih mineralnih sirovina (bakar, cink, kositar, olovo, željezo). Potkraj druge polovice XX. st. značajnije postaje pridobivanje elemenata rijetkih zemalja, galija, germanija, kobalta, indija, litija, niobija, platinaste grupe elemenata, selena, renija, tantala, telura, nafte iz uljnih pješčenjaka i uljnih škriljevaca te geotermalne vode. Ukupna svjetska proizvodnja mineralnih sirovina kontinuirano raste prateći porast broja stanovnika na Zemlji i stupnja industrijske razvijenosti država. Primjerice, 1985. proizvedeno je 11,6 milijardi tona, a u 2017. 17,2 milijarde tona mineralnih sirovina. Najveći udio u svjetskoj proizvodnji čine energetske mineralne sirovine (82%), zatim metalne mineralne sirovine (12%), od čega 97% željezo, a oko 5% čine nemetalne industrijske sirovine.

Mineralne sirovine u Hrvatskoj

Neindustrijska uporaba mineralnih sirovina u Hrvatskoj započela je u predantičko doba korištenjem kamena za potrebe graditeljstva iz kamenoloma u blizini Škripa na Braču, te u blizini Splita, zatim ispiranjem zlata iz naplavina Drave i Mure te vađenjem i taljenjem željezne rude u Slavoniji. U antičko doba Rimljani su pridobivali sol i kamen na obali Jadranskog mora. Tijekom XIV. i XV. st. željezna ruda pridobivala se u Gorskom kotaru (Lič i Čabar) i Lici (Rudopolje kraj Vrhovina), dok su se bakar, srebro i olovo pridobivali na Zrinskoj gori (Gvozdansko), Medvednici i u Samoborskom gorju. Tijekom XVI. st. se na Medvednici pridobivalo srebro, olovo i željezo, u Samoborskom gorju u Rudama bakar, a do kraja XIX. st. i željezo. Prvi ugljenokop otvoren je u Istri u Raši 1807., nakon čega su se otvarali ugljenokopi u Hrvatskom zagorju, prvi u Straži kraj Krapine 1857. Eksploatacija boksita pokrenuta je u Dalmaciji, a arhitektonsko-građevnog kamena na Braču te u Istri.













Godine 2013. u RH je vrijednost proizvodnje energetskih mineralnih sirovina (sirova nafta, prirodni plin i kondenzat) činila 88% od ukupne vrijednosti proizvodnje mineralnih sirovina, uključujući nemetalne industrijske sirovine poput građevnoga materijala, arhitektonsko-građevnoga kamena i karbonata za potrebe industrije.







Metalne mineralne sirovine

Metalne mineralne sirovine poput bakrene, manganove, olovne, cinkove, srebronosne i željezne rude te zlata u Hrvatskoj su se pridobivale u prošlosti te su u pojedinim razdobljima imale velik značaj. Od metalnih mineralnih sirovina danas se u RH pridobivaju → boksiti na području Istre za potrebe tvornice cementa u Koromačnu. Nova istraživanja upućuju na mogućnost otkrivanja novih ležišta boksita na području planine Promine. Elementarna živa pridobiva se u sklopu proizvodnje prirodnoga plina na plinsko-kondenzatnome polju Molve.







Nemetalne mineralne sirovine

Nemetalne industrijske mineralne sirovine zastupljene u neograničenim količinama na području Hrvatske su tehničko-građevni kamen (približno 150 kamenoloma), arhitektonsko-građevni kamen, dolomit, vapnenac, cementni lapor, ciglarska glina (20 glinokopa), građevni šljunak i pijesak (približno 40 pjeskoloma i šljunčara), gips, morska voda (za dobivanje spojeva broma i joda) i sol, te u ograničenim količinama barit, bentonitne gline, dijatomit, feldspati, grafit, keramičke gline, kreda, kremeni pijesak i kvarciti, talk, pirofilit, sumpor, škriljevci, tinjci, vulkanski tufovi i zeoliti.













Kao tehničko-građevni kamen najviše se iskorištavaju karbonatne (vapnenci i dolomiti), ali i eruptivne i metamorfne stijene (dijabaz, granit, andezit, amfibolit). Najpoznatiji kamenolomi arhitektonsko-građevnoga kamena (vapnenci, breče, konglomerati) nalaze se na Braču, u okolici Pazina i Trogira te oko Sinja, Drniša, Stona, na Korčuli i u Lici. Lapor, kao osnovna sirovina za proizvodnju portland cementa, iskorištava se i industrijski prerađuje u Slavoniji (Našice), Istri (Pula, Koromačno) i Dalmaciji (okolica Splita). Najviše ležišta ciglarskih glina nalazi se u sjevernoj Hrvatskoj, gdje radi dvadesetak ciglana. Najveći proizvođači građevnoga šljunka i pijeska nalaze se duž Drave i Save. Ležišta gipsa nalaze se u Dalmaciji, Lici i Samoborskom gorju, a znatne su rezerve utvrđene kraj Knina i Sinja gdje se provodi eksploatacija. Morska sol dobiva se na Pagu, kraj Stona i Nina. Dolomiti pogodni za industrijsku uporabu za proizvodnju vapna, stakla te primjenu u metalurgiji i farmaciji nalaze se u Hrvatskome zagorju te u Dalmaciji između Sinja i Muća. Vapnenca u neograničenim količinama ima u gotovo svim dijelovima Hrvatske. Rabi se za proizvodnju vapna u Siraču, Slavonskome Brodu, Raši, Ličkome Lešću i Drnišu. Najveća ležišta kremenoga pijeska i kvarcita za proizvodnju stakla, keramike, građevnih materijala te primjenu u ljevarstvu i kemijskoj industriji nalaze se u okolici Lipika, Pakraca, Požege, Čazme, Jerovca, Pule te na području Banovine i Korduna. Najpoznatija ležišta keramičkih glina nalaze se u Hrvatskome zagorju, na Kordunu i Banovini, a bentonitnih glina u Hrvatskome zagorju te na obroncima Bilogore i Svilaje. Ležišta krede (kalcita) nalaze se u okolici Ličkoga Lešća, Pule, Siverića, Slavonskog Broda, a otkrivena su i kraj Trogira te u blizini Novoga Marofa. Znatnih ležišta tufova potrebnih u proizvodnji portland cementa ima u Slavoniji, Hrvatskome zagorju i Dalmaciji. Velike rezerve škriljevaca (pelita) u okolici Sinja služe u proizvodnji u ciglarskoj industriji.





















Energetske mineralne sirovine

Od energetskih se mineralnih sirovina u Hrvatskoj iskorištavaju nafta, prirodni plin i geotermalna voda. Rezerve nafte i prirodnoga plina utvrđene su na području Panonskoga bazena te prirodnoga plina na sjevernom Jadranu. Ležišta geotermalnih voda ukupnoga geotermalnog energetskog potencijala od približno 800 MWt (termalni) i 45 MWe (električni) nalaze se u sjeverozapadnome dijelu RH i u istočnoj Slavoniji. Velike rezerve ugljena, posebno lignita te uljnih škriljevaca, nerentabilne su za eksploataciju.







Srednjoškolsko obrazovanje

Pretečom srednjoškolskog obrazovanja u području mineralnih sirovina smatra se osnivanje Kemijsko-tehnološkog odjela srednje Tehničke škole u Zagrebu 1946. Četverogodišnji smjer Kemijske tehničke škole osnovan je 1960. u Zagrebu, a 1978. postaje Kemijsko tehnološki obrazovni centar; geološko-rudarsko-naftni smjer uveden je 1982. Škola je 1992. promijenila naziv u Kemijska i geološka tehnička škola, a 2005. u Prirodoslovna škola Vladimira Preloga koja po četverogodišnjem strukovnom programu osposobljava geološke tehničare.

Visokoškolstvo, znanost i publicistika

Razvoj primijenjene geologije i mineralogije kao temeljnih znanstvenih disciplina o mineralnim sirovinama u Hrvatskoj započeo je u drugoj polovici XIX. st. Prvi doktor znanosti iz područja prirodnih znanosti Sveučilišta u Zagrebu koji se bavio i petrografijom, mineralogijom i geologijom, poslije redoviti sveučilišni profesor Mudroslovnoga fakulteta u Zagrebu i član JAZU-a (danas → HAZU; sv. 4) bio je 1881. → Mijo Kišpatić (sv. 4). Njegov nasljednik i učenik → Fran Tućan (sv. 4) bavio se proučavanjem boksita, vapnenca i zemlje crvenice. Svoja istraživanja objavio je u knjizi Die Kalksteine und Dolomite des kroatischen Karstgebietes (1911).

Osnivanjem Tehničke visoke škole u Zagrebu 1919. (od 1926. → Tehnički fakultet u Zagrebu; sv. 4) osnovani su i Stolica i Zavod za mineralogiju i geologiju. Prvi nastavnik i predstojnik bio je → Ferdo Koch (sv. 4). Stolica je postala Mineralogijsko-geologijskim zavodom na čelu s profesorom Franom Šukljeom (1926−28) te → Lukom Marićem (1928−69). U akademskoj godini 1949/50. uveden je rudarsko-geološki smjer u sklopu Rudarskog odjela Tehničkoga fakulteta. Iste godine osnovan je i Zavod za geologiju nafte i ugljena kojega je predstojnik bio → Franjo Ožegović. Godine 1964. osnovan je → Rudarsko-geološko-naftni fakultet, a problematika mineralnih sirovina nastavno, znanstveno i stručno obrađuje se pri Zavodu za mineralogiju, petrologiju i mineralne sirovine i Zavodu za geologiju i geološko inženjerstvo. Istraživanjem mineralnih sirovina bavi se i Zavod za mineralne sirovine → Hrvatskoga geološkog instituta.

Od mnoštva objavljenih radova iz područja mineralnih sirovina, posebno su značajna djela Specijalna mineralogija (F. Tućan, 1930), Sistematska petrografija (L. Marić, 1945), Opća mineralogija (F. Tućan, 1951), Petrografija i geologija (→ M. Tajder; sv. 4 i → M. Herak; sv. 4, 1966), Mikrofiziografija petrogenih minerala (→ LJ. Barić; sv. 4 i M. Tajder, 1967), Geologija (M. Herak, 1990), Razrada ležišta ugljikovodika (→ J. Sečen, 2002), Sistematska mineralogija. Mineralogija silikata (→ D. Slovenec i V. Bermanec, 2003), Sistematska mineralogija: mineralogija nesilikata (V. Bermanec, 2004), Opća geologija (D. Pavelić, 2014), Optička mineralogija (M. Vrkljan, S. Borojević Šoštarić i N. Tomašić, 2019) i dr.

Medika d. d., poduzeće za trgovinu na veliko humanim i veterinarskim lijekovima, medicinskim proizvodima i opremom, stomatološkim pomagalima te dijetetskim, kozmetičkim, higijenskim i drugim proizvodima namijenjenima zdravstvenomu tržištu (veledrogerija) sa sjedištem u Zagrebu, osnovano 1922. kao Jugopharmacija.

Započelo je djelovati kao laboratorij zagrebačkih ljekarnika Straussa i Hafnera, tada imena Jugopharmacija d. d., proizvodnja kemijsko-farmaceutskih preparata i prodaja droga i kemikalija. U Prilazu Gjure Deželića 12 odvijala se ponajprije proizvodnja pilula, tableta, masti i emplastra (melema), ali i prodaja kemikalija, ljekovitih droga te raznih dezinfekcijskih sredstava. Poduzeće je 1924. preuzeo ljekarnik Nikola Košćec. Kako Hrvatska obiluje ljekovitim biljem, Košćec je 1926. osnovao poduzeće Biljana za sabiranje ljekovitog bilja, koje je prikupljalo bilje za zagrebačku tvornicu. Jugopharmacija je 1928. preseljena u Jukićevu ulicu 12. Godine 1931. započeo je izvoz ljekovitog bilja koje je u sljedećim godinama postalo glavni izvozni proizvod poduzeća, a 1933. otkupljeno je i postrojenje ljubljanske farmaceutske tvornice J. Kolar, gdje su se proizvodile anorganske soli (poput soli bizmuta, srebra, žive, cinka i dr.) te druge laboratorijske kemikalije. Za poduzeće Biljana 1938. otkupljena je uljara u Omišu, kamo je premještena proizvodnja aromatičnog bilja dalmatinske regije, a u njezinu je sastavu bilo i veliko skladište u Trogiru te poslovni prostor na Trnjanskoj cesti u Zagrebu (nakon II. svj. rata preseljeno u Hrvatski Leskovac). U jeku II. svj. rata poduzeće je 1941–45. nosilo ime Industrofarmacija (IFA), a 1945–47. u nizu restrukturiranja promijenilo je nekoliko imena. Od 1947. nastavilo je rad pod imenom Medika, od 1948. bilo je organizirano isključivo kao veledrogerija. Prva podružnica Medike otvorena je 1953. u Splitu, 1958. u Rijeci, 1960. Borovu, a poslije i u Mostaru i Osijeku. Novi suvremeni distribucijski centri izgrađeni su 1977. za poslovnicu u Borovu i 1987. za poslovnicu u Rijeci.







Godine 1992. Medika je ponovno postala dioničko društvo. U Splitu je 1994. osnovana Zdravstvena ustanova Ljekarne Prima Pharme, s kojom je Medika od 1995. činila Grupu Medika. Sjedište je Grupe od 2001. u zagrebačkoj Capraškoj ulici 1. Grupi su pridružene veledrogerije Farmis iz Zagreba 2004. i Farmacon iz Osijeka 2005., osnovane 1997., odn. 1998. pri → Jadran – galenskom laboratoriju. Godine 2005. prodana je Medika Mostar, a podružnice u Splitu (2009) i Osijeku (2015) preseljene su u nove prostore. U Grupi koju danas čine Medika, s poslovnicama u Zagrebu, Splitu, Rijeci i Osijeku, te Ljekarne Prima Pharme s 86 ljekarničkih jedinica u RH, 2020. bilo je 899 zaposlenih.

Medika je tijekom razvoja imala i plodnu izdavačku djelatnost. Poduzeće je izdalo knjige Apotekarski priručnik (1930), Naše ljekovito bilje (1935) te Flos medicinae (1958), koja je pretisak prve tiskane knjige medicinskog sadržaja na hrvatskome jeziku u prijevodu franjevca fra Emerika Pavića iz 1768 (s latinskoga jezika na hrvatski). Do 1938. Medika je izdavala katalog-cjenik, u posljednjem primjerku kojega je na više od 500 stranica predstavljeno gotovo 20 000 proizvoda u raznim veličinama pakiranja iz područja kemijskih supstancija (farmaceutskih sirovina), biljnih droga, galenskih pripravaka, gotovih lijekova, reagensâ i laboratorijskog pribora, sanitetskog materijala, parfumerije i kozmetike. Poduzeće je 1925. izdalo jedan broj časopisa Izvjestitelj Jugopharmacije d. d. Časopis poduzeća izlazio je ponovno kao Medika. Informativni časopis medicinskih poduzeća NRH 1948–63., a od 1989. izlazi kao Medika. Farmaceutsko glasilo. Časopis je od 2000-ih manje orijentiran na izvještavanje o radu poduzeća, a više na farmaciju općenito.

melioracija tla, osposobljavanje tla za poljoprivrednu proizvodnju poboljšanjem njegovih svojstava.

Vrste

Prema vrsti i načinu primjene melioracijskih mjera razlikuju se: hidrotehničke, kulturnotehničke i agrotehničke melioracije.

Hidrotehničke melioracije uključuju obranu (zaštitu) od poplavnih i slivnih voda te odvodnju poljoprivrednoga zemljišta i navodnjavanje. Obrana od poplavnih i slivnih voda obuhvaća hidrotehničke mjere i zahvate (uređenje okolnih vodotoka, gradnja nasipa, obodnih i odteretnih kanala, retencija i akumulacija) kojima je cilj spriječiti ili ublažiti posljedice površinskog otjecanja velikih količina oborinskih i bujičnih voda i posljedice izlijevanja vode iz riječnih korita i drugih prirodnih i umjetnih vodotoka. Odvodnja suvišnih voda melioracijska je mjera koja obuhvaća sakupljanje i odvođenje viška vode nakupljene u tlu, koja nepovoljno utječe na produktivnost poljoprivredne proizvodnje jer ograničava rast i razvoj biljaka. Time se stvaraju temeljni preduvjeti za rast biljaka, tj. povoljni vodozračni odnosi u zoni korijenja biljaka, ravnoteža vode između tla i biljke, poboljšana struktura, temperatura i prozračnost tla te pozitivni kemijski procesi u tlu. Odvodnja se postiže putem melioracijsko-odvodnih tehničkih rješenja i građevina za melioracijsku odvodnju (crpne stanice, kanali i cijevi, dodatni objekti i oprema, putna mreža, mostovi). Prema načinu sakupljanja i odvođenja suvišne vode s melioracijskoga područja odvodnja se dijeli na površinsku (kanalima), podzemnu (cijevima) i kombiniranu. Navodnjavanje je melioracijska mjera kojom se na poljoprivredne površine putem odgovarajućega hidrotehničkog sustava voda dovodi i dodaje tlu radi postizanja stanja vlažnosti potrebnoga za razvoj biljaka. Obavlja se s pomoću sustava za navodnjavanje (uređaj za zahvaćanje vode, cijevi, kanali i oprema kojom se osigurava raspodjela vode na površinama obuhvaćenima navodnjavanjem). Osim tehničkih dijelova sustava za navodnjavanje potrebno je osigurati dovoljnu količinu vode odgovarajuće kakvoće. Osnovne metode navodnjavanja obuhvaćaju površinsko navodnjavanje, podzemno navodnjavanje, navodnjavanje kišenjem i lokalizirano navodnjavanje.

Kulturnotehničke melioracije obuhvaćaju čišćenje raslinja, vađenje panjeva i kamenja, ravnanje površina i izgradnju terasa na nagnutim terenima. Podizanje šumskih zaštitnih pojasa (vjetrobrana) i protuerozijskih šumskih nasada kao zaštitnih mjera radi sprečavanja erozije tla od vjetra i vode pripada u šumskotehničke melioracije.

Agrotehničke melioracije su agrotehnički zahvati koji se izvode radi poboljšanja fizikalnih, kemijskih i bioloških značajki tla, odn. radi ostvarivanja veće plodnosti tla. Primjenjuju se na tlima koja još nisu prikladna za poljoprivrednu proizvodnju (nakon izvedene melioracijske odvodnje) ili na tlima koja se već rabe za uzgoj biljaka. Ovisno o značajkama i namjeni tla mogu uključivati više ili manje zahvata, kao što su duboka obradba (rigolanje), krtična odvodnja (drenaža), dubinsko rahljenje (podrivanje), meliorativna gnojidba, kalcifikacija, sadrenje i humizacija. Krtična odvodnja ili dubinsko rahljenje najčešće se izvode kod kombinirane odvodnje, primjenu koje određuje tekstura tla, odn. učešće čestica gline. Količina mineralnih gnojiva, kalcija za kalcifikaciju, sadre (gipsa) za sadrenje i organske tvari ovisi o sastavu tla koji se određuje analizom tla.

Razvoj melioracija u Hrvatskoj

Prvi melioracijski projekt u XVIII. st. u Dalmaciji bilo je isušivanje Vranskog blata na feudalnom posjedu obitelji Borelli u Ravnim kotarima. U sklopu melioracijskoga projekta prokopan je kanal Prosika koji je omogućio otjecanje jezerske vode u more, isušivanje močvarnoga blata i stvaranje melioracijskoga sustava Vranskog polja kojim je omogućena veća proizvodnja hrane na feudalnom posjedu (154,12 ha). U kontinentalnome dijelu Hrvatske su za Austro-Ugarske Monarhije na područjima koja su najčešće poplavljivana prokopani mnogi kanali i podignuti nasipi. U dolini Save 1878. prokopana su četiri kanala (kod Topolovca, Preloščice, Suvoja i Ivanjskog Boka), a poslije je reguliran donji tok Lonje i izgrađen nasip duž njezina toka. Prokopom kanala između Karašice i Drave, kraj mjesta Gata, 1881. regulirani su tokovi Karašice, Vučice i njihovih pritoka (ukupno 255 km). Na dijelu tog prostora izgrađeni su odteretni kanali i kanalska mreža trećega reda, ali i podzemna odvodnja (drenaža) cijevima izrađenim od pečene gline, što je bila prva primjena takvoga načina odvodnje u Europi. Do početka I. svj. rata na taj su način izvedene drenaže na površini od približno 4322 ha.







Nakon I. svj. rata, zbog agrarne reforme (1919–41) i teške financijske situacije na čitavom prostoru Hrvatske, smanjene su melioracijske aktivnosti. Godine 1932. obavljen je velik hidromelioracijski zahvat na Čepićkom polju, u istočnome dijelu Istre. Melioracijskim postupkom prokopan je odvodni kanal (dug 4250 m) s pomoću kojega se voda izlila iz plitkog jezera u Čepićkom polju u Plominski zaljev. Isušivanje jezera omogućilo je da se oko 860 ha neplodnog zemljišta privede u obradivo poljoprivredno zemljište. Približno u isto doba u Vrgoračkom polju probijen je tunel (odvodni kanal) radi sprečavanja i ublažavanja poplava koje su se javljale u hidrološki nepovoljnim godinama, a sličnih zahvata bilo je i u nekim drugim krškim poljima. Najveći projekt hidromelioracijske površinske odvodnje ostvaren je 1980–ih na području Crnac polja, poplavne nizine sjeverno od ušća Vrbasa u Savu, kojim se ukupna obradiva poljoprivredna površina povećala s prvotnih 24 500 ha na 46 001 ha. Najviše hidromelioracijskih građevina za zaštitu od poplava (nasipi, retencije, odteretni kanali) i melioracijskih kanala za površinsku odvodnju izvedeno je na području srednje Posavine, no hidromelioracijski zahvati provodili su se i na drugim područjima Slavonije te u Baranji, Međimurju, Istri (dolina rijeke Mirne) i Dalmaciji (Sinjsko polje, dolina Neretve). Do 2005. je djelomično uređeno 42,5%, a potpuno 36,5% državnih vodotoka (ukupno 3935 km), te je djelomično uređeno 19,4%, a potpuno 21,2% lokalnih vodotoka (ukupno 16 821 km). Uz državne vodotoke izgrađeno je 2415 km, a uz lokalne 1642 km obrambenih nasipa različitih razina zaštite. Do sada je izgrađeno 58 akumulacija, 43 brdske retencije, a djelomično je izvedeno pet velikih nizinskih retencija. Izgrađena su tri velika odteretna kanala na slijevu Save (Odra, Lonja–Strug i Kupa–Kupa) te lateralni kanali dugi 916,8 km. Do 1990. hidromelioracijski sustavi površinske odvodnje potpuno su izgrađeni na 724 749 ha (43,3% ukupno potrebne odvodnje), a djelomično na 324 662 ha (19,4%). Sustavi kombinirane odvodnje (površinska i podzemna odvodnja s agrotehničkim mjerama) potpuno su izgrađeni na 121 484 ha (14,8% ukupno potrebne odvodnje). U Domovinskome ratu oštećen je i uništen veći broj hidrotehničkih objekata i sustava površinske i podzemne odvodnje, kao i sustava navodnjavanja. Veći dio ih je do danas obnovljen. U razdoblju 1991–2015. sustav melioracijske odvodnje uglavnom se održavao te nije bilo nove izgradnje hidromelioracijskih građevina i sustava površinske i podzemne odvodnje.



















U okviru hidrotehničkih melioracija kao melioracijska mjera provodi se i navodnjavanje. U Hrvatskoj se navodnjavanje rijetko primjenjuje zbog bogatih prirodnih resursa (kvalitetna tla i obilje vode). Navodnjavanje se do 1980-ih primjenjivalo na 7999 ha (0,5% oraničnih površina), uglavnom metodom kišenja, vrlo malo kapanjem. Navodnjavanje kišenjem se najviše primjenjivalo u poljoprivrednoj proizvodnji sjemenskog i merkantilnog kukuruza, soje i šećerne repe, a navodnjavanje kapanjem pri uzgoju povrtnih kultura – paprike, rajčice, krastavaca i krumpira. Tijekom vremena navodnjavale su se sve veće površine pa je do početka 1990-ih navodnjavano oko 13 300 ha obradivih poljoprivrednih površina, od kojih su nešto više od 50% obrađivali poljoprivredni kombinati. Pri navodnjavanju su se najviše rabili pokretni sektorski raspršivač (typhon), manje pokretno bočno kišno krilo i uređaj za linijsko kišenje. Na okupiranim su područjima tijekom Domovinskoga rata stradali mnogi sustavi navodnjavanja zbog čega su smanjene navodnjavane površine (9264 ha obradivih poljoprivrednih površina, 2003). Kako bi obnovila uništene sustave navodnjavanja i izgradila nove, zbog sve češće pojave čestih i dugotrajnih suša, Vlada RH pokrenula je 2005. Nacionalni projekt navodnjavanja i gospodarenja poljoprivrednim zemljištem i vodama. Do 2016. novi sustavi za navodnjavanje izgrađeni su na 13 000 ha poljoprivrednih površina. Tijekom 2019. navodnjavalo se 22 264 ha ili oko 2% obradivih poljoprivrednih površina.

Gradnju vodoprivrednih objekata za različitu namjenu i sustava za odvodnju i navodnjavanje obavljaju poduzeća registrirana za obavljanje djelatnosti u niskogradnji (hidromelioracijama). Neka od njih koja se danas bave melioracijama u Hrvatskoj su: karlovački Aquaterm, virovitička Brana, Vodoprivreda Vinkovci, zadarska Vodoinstalacija i zagrebačka Vodotehnika.

Visoko školstvo

Hidrotehničke melioracije koje uključuju uređenje vodotoka te hidrotehničke građevine i melioracije izučavaju se na preddiplomskim i diplomskim sveučilišnim studijima na građevinskim fakultetima (smjer hidrotehnika) u Zagrebu, Splitu, Rijeci i Osijeku, kao i na stručnim studijima na tehničkim veleučilištima. Kolegiji u vezi s hidrotehničkim melioracijama koje se odnose na odvodnju poljoprivrednoga zemljišta i navodnjavanje izvode se na preddiplomskim i diplomskim sveučilišnim studijima na → Agronomskom fakultetu u Zagrebu i → Fakultetu agrobiotehničkih znanosti u Osijeku. Na veleučilištima koja u studijskom programu imaju poljoprivredni odjel (Požega, Slavonski Brod, Rijeka/Poreč, Knin) izvode se kolegiji Poljoprivredne melioracije i Navodnjavanje. Kulturnotehničke melioracije obuhvaćene su kolegijem Šumske melioracije krša na diplomskome sveučilišnom studiju (šumarski odsjek) na → Fakultetu šumarstva i drvne tehnologije u Zagrebu. Agrotehničke melioracije izučavaju se na preddiplomskim i diplomskim sveučilišnim studijima na navedenim agronomskim fakultetima i veleučilištima, kao i na → Visokome gospodarskom učilištu u Križevcima. Dijelovi melioracijske discipline izučavaju se i na drugim sveučilištima i veleučilištima, pa se tako u okviru zadarskog Odjela za ekologiju, agronomiju i akvakulturu (preddiplomski sveučilišni studij Primijenjena ekologija u poljoprivredi) predaje kolegij Sustavi gospodarenja vodom. Na tim su veleučilištima i fakultetima djelovali mnogi znanstvenici i stručnjaci koji su ostvarili primjerene dosege i ostavili dubok trag u području melioracija. Neki od njih su: → Vladimir Verner, Ivan Marinčić, Zorko Kos, → Franjo Tomić, Mirko Čović, Anto Bagić, Josip Marušić, Dragutin Petošić, Stjepan Mađar, Davor Romić, Ivan Šimunić, Jasna Šoštarić i Marko Josipović. Među udžbenicima iz tog područja ističu se Navodnjavanje (1988) F. Tomića, Uređenje voda (2013) I. Šimunića i Drenaža (2015) D. Petošića.







Rafinerija nafte Rijeka, poduzeće za preradbu nafte osnovano 1882; treća po starosti djelatna rafinerija u Europi.

Začetci

Nastanak poduzeća vezan je uz potrebu mađarskoga dijela Austro-Ugarske Monarhije za naftnim derivatima. Rijeka je odabrana zbog svog geografskog položaja kao najpovoljnija točka izlaska mađarskoga gospodarstva na more. U Budimpešti je 1882. osnovano dioničko društvo Rafinerija mineralnog ulja koje je iste godine kupilo zemljište na riječkom izvangradskom području Ponsal (danas Mlaka). Idejni arhitektonski nacrt izradio je riječki inženjer → Mate Glavan (sv. 3), a gradnja je započela 1883. Iste godine stigao je prvi teret nafte dopremljen iz Philadelphije, preradbom koje je Rafinerija službeno počela s radom te postala prvi europski pogon za preradbu nafte na industrijski način. Zapošljavala je oko 300 radnika, a prvi proizvod bio je rasvjetni petrolej.

Ubrzo potom počele su se proizvoditi različite vrste benzina, kao i parafini, maziva ulja, bitumen, koks, plinsko ulje i fosfati. Površina kompleksa Rafinerije iznosila je 73 440 m². U krugu pogona nalazilo se 12 vodoravno postavljenih cilindričnih kotlova za primarnu destilaciju te šest kotlova za redestilaciju petroleja i benzina. Rafiniranje rasvjetnoga petroleja odvijalo se u dva agitatora kapaciteta 285 m³. Rafinerija je imala 24 retorte za preradbu ostataka u petrolejski koks. U njezinu sastavu nalazili su se niskotlačni parni kotlovi tipa Cornwall, središnja crpna postaja, strojarska radionica, praonica bačava, otpremna postaja i plinomjer. Rafinerija je mogla pohraniti 11 700 m² nafte.

Godine 1884. izgrađeni su naftna luka i pogon parafina, a 1887. pogon mazivih ulja. Preradbeni kapacitet iznosio je 60 000 t na godinu pa je riječka rafinerija do sredine 1890-ih bila najveći pogon za preradbu nafte u Europi. U svojim početcima podmirivala je trećinu potreba za naftnim proizvodima Austro-Ugarske Monarhije. Nakon 1890. najveći dio nafte stizao je s kaspijsko-crnomorskog područja, a 1892. prvi je put pristigla nafta s hrvatskih naftnih nalazišta (Veliki Poganac). Sredinom 1890-ih otkrivena su velika nalazišta nafte u Galiciji bliža mađarskim i austrijskim potrošačima, pa se otvaranjem velikog broja novih rafinerija u tom dijelu Monarhije smanjio utjecaj riječke rafinerije.

Razdoblje od početka I. svj. rata do kraja II. svj. rata

Izbijanjem I. svj. rata preradbeni kapaciteti bili su još dodatno smanjeni, a 1918. rad je zaustavljen. Nakon rata vlasnikom Rafinerije postalo je nizozemsko poduzeće Nederlandsche Petroleum Maatschappij Photogen, a 1923. talijansko poduzeće Raffineria di Oli Minerali Societa Anonima (Romsa). Talijanskim je preuzimanjem ponovno pokrenuta proizvodnja, nakon što se Rafinerija pet godina bavila preprodajom naftnih derivata. Unutar Kraljevine Italije Rafinerija je postala jednim od ključnih postrojenja u planu izgradnje talijanske naftne industrije. Godine 1926. osnovano je državno naftno poduzeće Azienda generale italiana petroli (Agip) koje je kupilo Romsu i pretvorilo je u svoj proizvodni odjel. S obzirom na danu važnost, Rafinerija je u sljedećem razdoblju bila modernizirana. Rekonstruirano je destilacijsko postrojenje, proširen pogon parafina, izgrađeni su pogoni za vakuumsku destilaciju, kontinuiranu primarnu destilaciju te kreking (tipa Holmes-Mainley) čime je povećana proizvodnja benzina. Kapacitet Rafinerije iznosio je 100 000 t nafte i 20 000 t ostataka na godinu.

Početkom 1930-ih nafta je u teretu riječke luke dosegnula udio od 50%. U drugoj polovici 1930-ih Rafinerija je kupila susjedno zemljište ugašene ljuštionice riže te je ondje 1940. izgrađeno postrojenje za solventnu ekstrakciju i deparafinaciju tipa Edelanu, treće te vrste u Europi. Istodobno je izgrađeno postrojenje za kontakt i dekoloraciju mazivih ulja i bazen za pročišćivanje otpadnih voda, a montirani su i novi parni kotlovi. Novo sjedište smjestilo se u zgradi bivše ljuštionice riže. Kapitulacijom Italije 1943. Rafinerija je došla pod vlast Trećega Reicha, a proizvodnja je bila zaustavljena. Potkraj II. svj. rata poduzeće je, zbog savezničkih bombardiranja i povlačenja nacističkih vojnika, bilo gotovo u potpunosti razrušeno.

Razdoblje od kraja II. svj. rata do danas

Nakon rata Rijeka je ušla u sastav FNRJ, te su nove jugoslavenske vlasti preuzele vlasništvo nad Rafinerijom koja je od tada nastavila djelovati pod nazivom Rafinerija nafte Rijeka. Proizvodnja je ponovno pokrenuta potkraj 1945. sa simboličnom količinom od 1807 t prerađene nafte. Godine 1948. obnovljena su gotovo sva postrojenja, a proizvodnja je dosegnula prijeratnu razinu.







U sljedećem razdoblju došlo je do ubrzanog rasta i modernizacije Rafinerije. Ponovno je pokrenuta proizvodnja motornih ulja, kojih je Rafinerija tijekom 1950-ih bila jedini proizvođač u Jugoslaviji, unaprijeđena je proizvodnja selektivnih mazivih ulja, otvoreni su pogoni za furfural i deasfaltaciju. Poduzeće je 1953. promijenilo ime u Rafinerija nafte Boris Kidrič Rijeka, u čast slovenskoga političara, učesnika NOB-a. Početkom 1960-ih u Rafineriji se proizvodilo 100% svih maziva u državi, 75% bitumena i 95% parafina. Proizvodni asortiman činilo je 150 proizvoda, a poduzeće je zapošljavalo oko 1100 radnika. Proizvodilo se 600 000 t naftnih derivata na godinu.







Zbog ekspanzije proizvodnje, odlučeno je da se dio pogona preseli na novu lokaciju izvan grada, na urinjski poluotok. Prvi radovi započeli su 1963., a dvije godine kasnije prvi dio urinjskoga pogona kapaciteta 1,5 milijuna tona pušten je u rad. Izgradnja cjelokupnoga pogona izvedena je u tri faze, a trajala je do 1977. Pogon se sastojao od atmosferske destilacije, katalitičkoga reforminga, rekuperacije plinova i postrojenja za rafiniranje benzina, visbreakinga s postrojenjem za desulfurizaciju plinskog ulja, tankerskoga veza za prihvat najvećih brodova, izomerizacije, energane, petrolejske luke u Bakru i drugih manjih dijelova. Godine 1976. montirana je najveća naftna kolona u državi, a riječki preradbeni kapacitet dosegnuo je osam milijuna tona na godinu.







Kao dio procesa integracije sa srodnim poduzećima, Rafinerija se 1964. udružila s → Rafinerijom nafte Sisak i Naftaplinom, poduzećem za istraživanje i proizvodnju nafte i plina, u Kombinat za naftu i plin, koji je već iste godine nastavio djelovati pod nazivom INA – Industrija nafte (→ INA). Tom integracijom stvoreno je najveće jugoslavensko naftno poduzeće. INA i američko poduzeće Dow Chemical sklopili su 1975. ugovor o zajedničkom ulaganju u izgradnju petrokemijskih postrojenja kraj Omišlja na Krku na temelju kojega je nastalo poduzeće Dina – Petrokemija Omišalj. Rafinerija je izgradila važne infrastrukturne objekte, pomažući među ostalim izgradnju Krčkoga mosta.

Vrhunac proizvodnje dosegnut je 1979. kada je u Rafineriji prerađeno 5,58 milijuna tona nafte. Na Urinju je 1981. završena izgradnja FCC (katalitički reforming i kreking) kompleksa, a dvije godine kasnije puštena su u rad postrojenja za namješavanje (engl. blending) plinskih i loživih ulja, kružni rashladni sustav, kontrolni laboratorij, izgrađena je luka za tekući plin te završena druga faza izgradnje pogona za energetiku. Proizvodni se asortiman sastojao od 250 vrsta derivata. Investicijski ciklus zaustavila je gospodarska kriza sredinom 1980-ih te je Rafinerija upala u financijske poteškoće. Unatoč tomu 1985. proizveden je prvi bezolovni benzin u državi.







Izbijanjem Domovinskoga rata Rafinerija je jedina u državi nastavila raditi te je imala ključnu ulogu u opskrbi gorivom Hrvatske vojske i stanovništva. INA je donijela odluku o usmjeravanju Rafinerije prema proizvodnji za europsko tržište. Godine 1991. proizveden je bezolovni benzin od 94 oktana. Stari pogon u Rijeci u cijelosti je plinoficiran 1993., a 2004. ondje je započela proizvodnja polimernog bitumena u suradnji s poduzećima INA i Shell, putem poduzeća Polybit. Godine 1994. obnovljena su urinjska postrojenja za reformiranje (engl. platforming) i smanjenje viskoznosti blagim toplinskim krekiranjem (engl. visbreaking).

Postupna privatizacija INA-e, time i Rafinerije u Rijeci započela je 2003. kada je mađarski MOL otkupio 25% plus jednu dionicu. Preradba u pogonima na lokaciji Mlaka je većinom obustavljena 2008. Proizvodila su se još motorna ulja i industrijska maziva, no 2010. i ta je proizvodnja ugašena, nakon čega se pristupilo djelomičnoj razgradnji pogona. Danas je pogon Mlaka zaštićen kao kulturno-povijesno industrijsko dobro. Na Urinju je proizvodnja nastavljena. Remont Rafinerije pokrenut je 2019. te je izgrađeno novo postrojenje propan propilen spliter u kojem se proizvodi propilen visoke čistoće koji se rabi kao poluproizvod u kemijskoj industriji. Poduzeće zapošljava oko 600 radnika.

pridobivanje drva, gospodarska grana šumarstva koja se bavi proizvodnjom drvnih sortimenata. Pod drvnim sortimentima se pritom podrazumijeva tehničko drvo (oblo ili → tehnička oblovina, tesano i cijepano), drvo za kemijsko iskorištavanje (→ kemijska preradba drva) i → ogrjevno drvo. Pridobivanje drva je dio eksploatacije (iskorištavanja) šuma, koja obuhvaća i sve ostale (sporedne ili sekundarne) šumske proizvode.

Postupci proizvodnje su međusobno povezani i ovisni te ih čine pripremni radovi, sječa i izradba, nakon čega slijedi transport drva. Sječa obuhvaća niz operacija kojima se stablo dovodi iz dubećega položaja na tlo. Sječom se šume njeguju i obnavljaju (pomlađuju) dok se izradbom drva uporabljivi dijelovi srušenoga stabla (deblo, dio krošnje) pretvaraju u šumske sortimente, tj. proizvode. Ovisno o razini mehaniziranosti sječa i izradba drva mogu biti: ručna (ručnim alatima), ručno-strojna (motornom pilom lančanicom) i strojna (strojnim sječnim sustavima) (→ šumski strojevi). Transport drva podrazumijeva micanje stabala ili dijelova stabala iz šume (od mjesta sječe) do krajnjega korisnika (prerađivača drva). Transport drva sastoji se od: primarnog transporta drva (privlačenje drva po šumskoj sastojini) i sekundarnog, odn. daljinskog transporta drva (cestovnom, željezničkom ili mrežom vodnih puteva). Odabir tehnologije (sustava) pridobivanja drva za pojedinu sječnu jedinicu ovisi o terenskim uvjetima, klimatskim prilikama i značajkama šume (sastojine), postojećoj prometnoj infrastrukturi (javnoj i šumskoj), tehnološkim te društvenim ograničenjima i ulogama te financijskim mogućnostima, što u konačnici određuje učinkovitost proizvodnje i cijenu drva na tržištu. (→ Hrvatske šume; → šuma; → šumarstvo)

prostirač, tekstilna plošna tvorevina namijenjena prekrivanju podova, a može se rabiti i za oblaganje zidova; ponegdje i tepih. Izrađuje se ručnim i strojnim tehnikama kao komadni proizvod određenih dimenzija ili kao tzv. metražna roba (podne obloge). Može imati glatku ili vlasastu površinu od gustih stršećih petljica ili vlakana određene visine (flor). Za prostirač s florom uvriježio se naziv sag, dok se naziv ćilim rabi za prostirač glatke i vlasaste površine, većinom orijentalna dizajna i podrijetla, ili domaće izradbe kao rukotvorina.

Tkani prostirači s florom ili bez njega proizvode se na ručnim tkalačkim stanovima ili industrijskim tkalačkim strojevima. Kod primjene tkalačkih strojeva flor na prostiraču nastaje od posebnoga sustava osnovinih niti namotanih na poseban valjak. Ekonomičniji su tkalački strojevi na kojima se istodobno tka licem u lice s dvama sustavima osnovinih niti koje međusobno povezuje osnova flora, tako da istodobno nastaju dva prostirača. Uzlani prostirači proizvode se tehnikom strojnog i ručnog uzlanja pređe flora oko napetih niti osnove, pri čemu se razlikuju turski i perzijski način uzlanja. Pređa za flor vunena je ili od prirodne svile, a za jeftinije proizvode rabi se i pamučna pređa te drugi materijali. Ručno uzlani vuneni i svileni ćilimi svojstveni su pojedinim zemljama Bliskog i Srednjeg istoka (Turska, Iran, Pakistan, Indija i dr.). Prostirač je cjenjeniji što je broj uzlova na jediničnoj ploštini veći, te može dosezati i 1,5 milijuna uzlova po četvornome metru (perzijski svileni Ghom). Pleteni prostirači s florom i bez njega mogu se proizvesti i na određenim tipovima pletaćih strojeva. Prostirači s nalijepljenim florom izrađuju se lijepljenjem runa (pređe ili naborane netkane tekstilije) na tekstilnu podlogu s nanesenim ljepljivim slojem (adheziv), ili povezivanjem runa brzovezujućim ljepljivim slojem bez tekstilne podloge. Prostirači s ušivenim florom dobiveni su postupkom prošivanja unesenih vunenih petlji flora u podlogu. Iglani prostirači s florom proizvode se tako da se dio krajeva vlakana iz podloge izvlači specijalnim iglama. Iglani prostirači bez flora su netkane tekstilije proizvedene na posebnim strojevima sa specijalnim, prema vrhu nazubljenim iglama koje iz gornjih slojeva runa vlakna u dubinu uvlače pojedinačno i u skupinama vlakana ostvarujući kompaktnu cjelinu prostirača.

Taftani prostirači izrađuju se ručno i strojno tako da se između niti napete tkanine unose petljice flora koje će se po potrebi šišati na traženu visinu. Da se flor ne bi izvukao, na strani naličja lijepi se tekstilna mreža, a prema potrebi stavlja se tkanina ili neki protuklizni materijal.

Proizvodnja prostirača u Hrvatskoj

Na području Hrvatske najveći je proizvođač vunenih ručno taftanih prostirača zabočko poduzeće koje je s radom započelo 1967. pod nazivom Zivteks (u okviru → Zagorske industrije vunenih tkanina), sredinom 1980-ih bilo je priključeno tvornici netkanih tekstila → Regeneracija, a danas djeluje pod nazivom Regalerija. Osobit uspon zabilježilo je tijekom 1980-ih, kada je izrađivalo unikatne prostirače po predlošcima poznatih hrvatskih umjetnika poput Jagode Buić, Ferdinarda Kulmera, Ivana Lackovića Croate, Luje Lozice, Ede Murtića, Frane Para, Dimitrija Popovića, Ivana Rabuzina i drugih, namijenjene interijerima hotela i javnih zgrada. Po nacrtu slikara Frane Delalle za iračkoga naručitelja ondje je izrađena tapiserija naziva Povijest Iraka površine 1242 m² (u Guinnessovu knjigu rekorda ušla 1987. kao najveća na svijetu). Ručno taftane vunene prostirače izrađuje i poduzeće Saga Saga iz Zagreba po predlošcima hrvatskih dizajnera poput Borisa Ljubičića, Saše Šekoranje, Latice Ivanišević i dr. Do početka 2000-ih pokrivači-deke tkali su se tehnikom licem u lice s dva sustava osnovinih niti u tvornici Delta-deke iz Zaboka.







Na području Hrvatske duga je tradicija ručnoga tkanja prostirača u kućnoj radinosti. Za osnovu se većinom rabila gruba lanena ili kudjeljna pređa, a za potku gruba obojena pređa. Pri izradbi krpara utkivale su se trake izrezane iz otpadne odjeće, odnosno otpadnoga tekstila. U podnebljima gdje se uzgajaju ovce rabi se pređa od ručno predene vune (za temeljnu osnovu čvršća, s više uvoja i končana, a za osnovu od koje se radi flor i za potku slabije uvijena finija pređa od duljih vlakana). Ponekad se vuna bojila prirodnim bojilima. U skladu s tradicijom pojedinoga kraja, u Lici se još uvijek tkaju biljci (prostirači i pokrivači s florom), a u kontinentalnome dijelu priobalja tehnikom klječanja izrađuju se prostirači i prekrivači bez flora karakterističnih šara. Za Domovinskoga rata mnogi su bili prisiljeni napustiti svoje domove, a velik je broj tkalačkih stanova bio uništen. Nakon rata je, uz pomoć Međunarodne federacije Crvenoga križa, započela proizvodnja modificiranih ručnih tkalačkih stanova i poduka tkanja na njima. Početkom XXI. st. tradicionalno se tkanje oživljava uz pomoć projekata koji se financiraju sredstvima iz EU-a, uz stručno usmjeravanje putem osamdesetak udruga te zahvaljujući stručnjacima s Tekstilno-tehnološkoga fakulteta u Zagrebu.

RIS, industrija gumenih proizvoda, tvornica osnovana u Zagrebu 1934. Početkom 1930-ih farmaceutsko-kemijska tvornica Kaštel (→ Pliva) osnovala je malu radionicu za proizvodnju higijenske gumene robe preradbom kaučuka uz pomoć organskog otapala, koja je jedina u tadašnjoj državi proizvodila prezervative (oglašavala ih je pod imenom Ris) te druge proizvode za medicinsku uporabu (cijevi za irigatore, sisaljke, kapaljke i sl.). Već tijekom 1934. radionica je pretvorena u samostalno dioničko društvo RIS, tvornica gumene robe. Nakon II. svj. rata tvornica je nacionalizirana i od 1946. nastavila je poslovati pod nazivom RIS, industrija gumenih proizvoda. Tijekom vremena širio se asortiman proizvoda, te su izgrađeni novi pogoni u zagrebačkom Stenjevcu i u Jankomiru, a 1985. i u Gornjoj Stubici. Osim prezervativa proizvodile su se gumene rukavice, brtvila za hladnjake i perilice, brtve i crijeva za automobile. Od 1975. u pogonima Industrije gumenih proizvoda u Gradačcu (BiH; osnovana 1961) proizvodili su se gumeni (pneumatski) čamci Maestral, koji su se izvozili diljem svijeta. Tijekom 1980-ih proizvodilo se do 5000 čamaca na godinu. RIS je do početka 1990-ih zapošljavao 2500 radnika.













Nakon hrvatskog osamostaljenja tvornica je privatizirana, a od 1993. mijenjala je vlasnike (zagrebački ACM, solinski AD Plastik, slovenski Prevent). Od 2005. strojevi i program proizvodnje gumenih proizvoda prešli su u vlasništvo novoosnovanoga poduzeća Monaris iz Gornje Stubice, gdje je do 1995. poslovao izdvojeni pogon RIS-a. Danas Monaris proizvodi pretežno prešane gumene proizvode (za automobilsku industriju i za proizvođače bijele tehnike) i ekstrudirane gumene proizvode (brtve, profili, odbojnici, trake), te je s približno 80 zaposlenih jedan od najvećih hrvatskih proizvođača gumenih proizvoda. Tijekom rata u BiH tamošnji pogoni nisu radili pa je proizvodnja čamaca, zajedno s dijelom zaposlenika, preseljena na zagrebački Jankomir (do 2000 čamaca na godinu). Od sredine 2000-ih pogoni u Gradačcu ponovno proizvode manje čamce u poduzeću pod nazivom RIS Sportnautik, dok se u zagrebačkoj Dubravi razvija program luksuznih pneumatskih čamaca pod nazivom RIS Marine. Na mjestu tvorničkih pogona u Stenjevcu 2006. izgrađeno je stambeno naselje.







Protić, Radmilo (Valjevska Kamenica, Srbija, 23. X. 1919 − Zagreb, 6. X. 2004), ekonomist, stručnjak za ekonomiku i energetiku naftnoga rudarstva.

Diplomirao je 1953. te doktorirao 1973. disertacijom Uloga nafte i plina u minimalizaciji troškova energije u jugoslavenskoj privredi na Fakultetu ekonomskih nauka u Zagrebu. U razdoblju 1945−66. radio je u više poduzeća i službi iz područja naftnoga rudarstva, odn. kao pomoćnik direktora poduzeća Jugopetrol, direktor → Rafinerije nafte Rijeka, zatim u Glavnoj direkciji za naftu Zagreb i Zavodu za privredno planiranje NRH u Zagrebu, kao direktor sektora za plan i analizu poduzeća INA-Naftaplin u Zagrebu (od 1959−61. u Etiopiji rukovoditelj komercijalno-financijskih poslova) te direktor sektora za plan i analizu poduzeća → INA u Zagrebu. Godine 1961. izabran je za honorarnog predavača Tehnološkoga fakulteta, a 1966. za stalnoga predavača na → Rudarsko-geološko-naftnome fakultetu u Zagrebu, gdje je u zvanje redovitoga profesora izabran 1974. Na tom je fakultetu predavao kolegije Ekonomika naftnih poduzeća, Organizacija i planiranje naftne industrije, Ekonomika i organizacija rudarskih poduzeća, a 1974–76 bio je dekan fakulteta. Umirovljen je 1990.

Znanstveno i stručno bavio se problematikom energetike i energetske politike vezane uz naftu i prirodni plin kao osnovne energetske sirovine. Uz objavljene znanstvene i stručne radove, autor je djela Nafta i plin u energetskoj privredi Jugoslavije (1973), Ekonomske analize u istraživanju i proizvodnji nafte i plina (1979) i Cijene nafte i strukturne promjene u potrošnji energije nakon 1973. godine (1987).

Potočić, Zvonimir (Fuka kraj Vrbovca, 20. I. 1912 – Zagreb, 31. XII. 1999), šumarski inženjer, stručnjak za ekonomiku šumarstva i drvne industrije.

Diplomirao je 1935. na Šumarskome odsjeku Poljoprivredno-šumarskoga fakulteta (→ Fakultet šumarstva i drvne tehnologije) u Zagrebu, gdje je doktorirao 1956. disertacijom Proizvodnja i potrebe drveta kao elementi šumsko privredne politike (mentor → A. Ugrenović). Nakon završetka studija, u šumarskoj je struci radio na području ravnateljstva šuma u Tuzli (1937–38), na državnom dobru Belje (1938–39), u šumskoj upravi Busovača (1939–40), ravnateljstvu šuma Mostar (1940–42), u šumarijama Travnik (1942) i Stari Mikanovci (1942–45), u Ministarstvu poljoprivrede i šumarstva NR Hrvatske (1947), Planskoj komisiji NR Hrvatske (1947–51) u Zagrebu. Bio je zaposlen na Ekonomskome fakultetu u Zagrebu (1951–58), gdje je kao asistent predavao kolegij Ekonomika šumarstva. Godine 1958. prešao je u zvanju docenta na matični fakultet, gdje je još od 1949. honorarno predavao kolegij Planiranje šumarstva i drvne industrije te Ekonomika šumarstva (od 1954), Ekonomika drvne industrije, Trgovina drvom i Politička ekonomija (od 1955). Na tom je fakultetu redoviti profesor bio od 1972; umirovljen je 1974. Predavao je i na nekoliko visokih ekonomskih škola te na Ekonomskome fakultetu u Osijeku (1963–80). Bavio se osobito istraživanjem i primjenom temeljnih političko-ekonomskih teorija na šumarstvo. Formulirao je zakon vrijednosti u šumarstvu (1958). Autor je skripta Ekonomika šumarstva (1965) i udžbenika Ekonomika šumske privrede (1977). Bio je glavni urednik dva izdanja Šumarske enciklopedije LZ-a (1958–63. i 1980–87) te časopisa → Šumarski list (1965–69). Bio je predsjednik Saveza inženjera i tehničara šumarstva i drvne industrije Hrvatske (1964–66) (→ Hrvatsko šumarsko društvo).

poljoprivredna mehanizacija, strojevi, oruđa i uređaji koji se rabe u poljoprivredi. Poljoprivredna mehanizacija u užem smislu podrazumijeva traktore, njihove priključne strojeve i oruđa te kombajne, a u širem smislu i niz drugih poljoprivrednih strojeva i uređaja kojima se služi suvremena poljoprivredna proizvodnja. Mehanizacija poljoprivrede dio je znanstvene discipline → poljoprivredne tehnike, a obuhvaća konstruiranje, proizvodnju, uporabu i održavanje poljoprivrednih strojeva, uređaja i opreme u svim područjima poljoprivredne proizvodnje. Podrazumijeva obavljanje poljoprivrednih poslova s pomoću odgovarajućih strojeva, koji su se prije obavljali ručno ili uz pomoć radnih životinja (konja, mazgi, volova). Mehanizacija poljoprivrede imala je jednu od ključnih uloga u napretku poljoprivrede jer je omogućila znatno povećanje produktivnosti uz istodobno smanjenje vremena potrebnoga za obavljanje poljoprivrednih operacija i ovisnosti o vremenskim prilikama. Njezina uporaba olakšava obavljanje monotonih i teških poslova u poljoprivredi, smanjuje problem nedostatka radne snage i omogućava bolje iskorištavanje poljoprivrednih resursa. Mehanizacija poljoprivrede ima najveći utjecaj na modernizaciju poljoprivredne proizvodnje jer se najnovija dostignuća iz svih područja tehničkih znanosti vrlo brzo primjenjuju i na poljoprivrednim strojevima.

Poljoprivredni strojevi i njihova primjena

Traktor je najvažniji stroj poljoprivredne mehanizacije, a služi za vuču i pogon radnih strojeva i oruđa. Poljoprivredni traktori klasificirani su prema različitim kriterijima, najčešće prema namjeni, konstrukciji i snazi motora. Prema namjeni traktori mogu biti univerzalni (primjenjuju se u svim granama poljoprivrede, najviše u ratarskoj proizvodnji) i specijalne izvedbe (pojedini sklopovi ili cijela konstrukcija prilagođeni su određenom području primjene; npr. sistemski, voćarsko-vinogradarski, vrtlarski, komunalni traktori, traktori za nagnute terene, transportni, i dr.). Prema konstrukciji razlikuju se jednoosovinski i dvoosovinski traktori s kotačima, polugusjeničari i gusjeničari. Prema snazi motora dvoosovinski traktori mogu biti male snage (do 35 kW), srednje snage (35–75 kW), velike snage (75–135 kW) i izrazito velike snage (više od 135 kW). Jednoosovinski traktori imaju samo jedno pogonsko vratilo s pogonskim kotačima, a u radu rukovatelj se kreće iza traktora te s pomoću poluga i ručica upravlja njime. Rabe se na malim površinama, u plastenicima i staklenicima te na strminama, na uskim i lošim putovima na kojima je otežan pristup većim traktorima. Takvi su traktori u kombinaciji s jednoosovinskom prikolicom prijevozno sredstvo za manje terete. Motokultivatori ili motorne kopačice nemaju vlastiti uređaj za vožnju, već radni dio (kopačica) ujedno služi i za pokretanje. Najviše se rabe za obradbu tla, okopavanje usjeva i mehaničko uništavanje korova. Prema snazi motora jednoosovinski traktori dijele se na male (do 3,7 kW), srednje (3,7–5,9 kW) i veće (od 5,9 kW). Prema Popisu poljoprivrede iz 2003. u Hrvatskoj su bila 185 953 dvoosovinska traktora i 86 243 jednoosovinska traktora. Prema podatcima Centra za vozila Hrvatske u 2019. registrirano je 126 576 dvoosovinskih traktora, prosječne starosti 31 godinu.













Traktorske prikolice kombinirane s traktorom osnovno su prijevozno sredstvo u poljoprivredi. Poljoprivredne prikolice imaju univerzalnu konstrukciju donjega postroja i voznoga dijela, a utovarni sanduk mijenja se ovisno o vrsti tereta. Izrađuju se kao jednoosovinske i dvoosovinske. U Hrvatskoj je 2003. bilo 130 070 traktorskih prikolica.

Plug je oruđe za osnovnu obradbu tla koje se najčešće primjenjuje u Hrvatskoj. Pri oranju plugom reže se dio cjelice u uspravnoj i vodoravnoj ravnini, a odrezani dio (brazda) lomi se, mrvi, okreće i odlaže na prethodnu brazdu. Prema vrsti plužnoga tijela razlikuju se raoni (lemešni) i diskosni (tanjurasti) plugovi, a prema načinu priključenja na traktor nošeni, poluvučeni i vučeni. Prema broju plužnih tijela plugovi se dijele na jednobrazdne, dvobrazdne i višebrazdne, a prema načinu rada na mravnjake i premetnjake. Osnovna obradba može se obaviti i oruđima koja ne okreću tlo, već ga rahle, kao što su rovila i podrivači.

Tanjurače služe za plitku i srednje duboku obradbu tla, sitnjenje biljnih ostataka te poravnavanje površine tla. Radni su dijelovi konkavni tanjuri nanizani na zajedničku osovinu s kojom se zajedno okreću. Prema promjeru i masi tanjura dijele se na lagane, srednje teške, teške i super teške, a prema vrsti konstrukcije na jednostruke, dvostruke (tandem) i bočne (offset) tanjurače. U Hrvatskoj se najčešće rabe dvostruke tanjurače kod kojih prednji tanjuri odbacuju tlo od sredine prema krajevima, a stražnji od krajeva prema sredini. Takve tanjurače bolje mrve tlo i dobro poravnavaju površinu.

Za predsjetvenu pripremu tla, tj. za usitnjavanje i poravnavanje tla, zagrtanje sjemena, uništavanje ponikloga korova, razbijanje pokorice, prozračivanje livada, lucerišta, čak i za zatvaranje zimske brazde rabe se drljače. Sastoje se od krutog okvira na koji su pričvršćeni klinovi (zupci). Prema pripadajućoj masi po klinu dijele se na lagane, srednje teške, teške i super-teške drljače. Danas su drljače s klinovima obično sastavni dio kombiniranih strojeva za predsjetvenu pripremu tla (sjetvospremača).

Strojevi za aplikaciju mineralnih gnojiva ravnomjerno, u zadanoj količini, raspoređuju gnojivo po površini. Prema konstrukciji i načinu raspodjele izvedeni su kao mehanički, centrifugalni ili pneumatski raspodjeljivači, a mogu biti i dodatni uređaji na sijačicama i kultivatorima za osnovnu gnojidbu i prihranu. U Hrvatskoj se najviše rabe centrifugalni raspodjeljivači s jednom ili dvjema rotirajućim pločama.

Sijačice su strojevi kojima se sjeme jednolično razmješta po jedinici površine na odgovarajuću dubinu. Prema konstrukciji i načinu rada dijele se na mehaničke, pneumatske i kombinirane, a prema namjeni na sijačice za uskoredne i za širokoredne kulture. S obzirom na način doziranja sjemena razlikuju se: sijačice s pojedinačnim ili s centralnim doziranjem sjemena. Pneumatske sijačice znatno su preciznije u odnosu na mehaničke.







Strojevi za zaštitu bilja služe za nanošenje zaštitnih sredstava po biljkama, po površini tla ili za unošenje u tlo. Pritom se rabe različite vrste prskalica, orošivača, zamagljivača, zaprašivača i uređaja za unošenje sredstava u tlo. Poljoprivrednici na malim gospodarstvima koriste se ručnim prskalicama sa spremnikom zapremine do 5 l, leđnim prskalicama sa spremnikom 15–20 l i prijevoznim prskalicama opremljenima pogonskim motorom i većim spremnikom. Za veće se površine najviše rabe traktorske prskalice (nošene i vučene). Nošene traktorske prskalice imaju spremnik zapremine 200–600 l, a vučene i do 4000 l. Izrađuju se uglavnom od polimernih materijala. Prskalice mogu biti dograđene na traktor, a postoje i prskalice-samokretni strojevi koji se rabe isključivo za zaštitu bilja. Procjenjuje se da u Hrvatskoj ima oko 35 000 traktorskih prskalica.







Orošivači su strojevi za zaštitu bilja koji mlaz tekućine raspršuju hidraulički i pneumatski (nazivaju se i atomizeri). Za manje površine rabe se leđni orošivači, a za veće traktorski nošeni i vučeni orošivači. Uz dijelove za postizanje tlaka tekućine, orošivači imaju ventilator za stvaranje zračne struje, uređaj za pogon ventilatora i usmjerivače zračne struje.

Žitni kombajn samokretni je stroj koji u jednom prohodu obavlja košnju, vršidbu i čišćenje ovršenoga žita, a uz određene prilagodbe rabe se i za žetvu uljarica i berbu kukuruza. Žetveni uređaj postavlja se ispred prednjih kotača kombajna, a motovilo tog uređaja zahvaća žitne stabljike, naginje ih prema kosi i pokošene poliježe na transporter koji ih potom dovodi do vršidbenog uređaja. Prema načinu izdvajanja zrna razlikuju se kombajni s tangencijalnim, aksijalnim i tangencijalno-aksijalnim sustavom vršidbe. U vršidbenom uređaju izdvoji se 75–90% zrna, a preostala zrna iz slame odvajaju se na slamotresu, a od pljeve na sitima. Isjeckana slama se zajedno s pljevom izbacuje iz kombajna, a očišćeno zrno s pomoću pužnoga transportera ubacuje se u spremnik kombajna. Radom suvremenih kombajna upravlja se iz klimatizirane kabine uz pomoć informacijskoga sustava, koji opremljen GPS-om može iskazivati prinos kulture ovisno o trenutačnom položaju kombajna i kartirati stupanj plodnosti zemljišta, što omogućuje određivanje potrebne količine sjemena i gnojiva na pojedinim dijelovima zemljišta. U Hrvatskoj su 2003. bila 6132 žitna kombajna te 15 883 berača kukuruza.













Linija strojeva za krmno bilje uključuje kosilice, okretače i skupljače sijena, te samoutovarne prikolice ili preše. U Hrvatskoj je 2003. takve linije posjedovalo 12 899 poljoprivrednih gospodarstava (uglavnom veličine 5–10 ha). Manja gospodarstva posjeduju oscilacijske ili rotacijske kosilice. Oscilacijske kosilice rade na principu škara gdje stabljika dolazi između noža i protunoža, a rotacijske na principu slobodnog reza te se u radu koriste momentom inercije mase i otporom savijanja biljke. Posebna vrsta rotacijskih kosilica koje se rabe za košnju krme za malčiranje su rotomalčeri.







Oprema za stočarske farme uključuje opremu za držanje životinja, njihovo hranjenje i napajanje, te za izgnojavanje i ventilaciju objekata. Muzni stroj može biti izveden kao manji prijenosni muzni stroj (polustacionarni stroj pri čemu se muze u kantu ili u mljekovod), muzni stroj u zasebnim izmuzištima (fiksna ili pokretna), a u novije doba se za mužnju rabe roboti. Proizvodnjom mlijeka u Hrvatskoj 2003. bavilo se 77 039 gospodarstava, a 23,5% ih je posjedovalo neku vrstu muznoga stroja.

Razvoj poljoprivredne mehanizacije u Hrvatskoj

Do sredine XIX. st. seljačka gospodarstva i vlastelinstva vlastitom su djelatnošću pokrivala najveći dio svojih potreba za jednostavnim poljoprivrednim alatima. Nakon što je 1848. u Hrvatskoj ukinuto kmetstvo, u poljoprivredi se više nije moglo zaposliti dovoljno sezonske radne snage, pa se kao jedno od rješenja nametnulo uvođenje poljoprivrednih strojeva. U početku su to bili jednostavniji strojevi kao što su mlatilice za žito, sječkare za slamu i ruljače za kukuruz, dok je uvođenje složenijih parnih strojeva bilo sporo. Razlozi za to bili su bojazan od nepoznatog, visoka nabavna cijena, slaba iskoristivost (s obzirom na opseg poslova) te nedostatak stručnih osoba za rukovanje i servisiranje strojeva.













Industrijalizacija i modernizacija hrvatske poljoprivrede počele su 1858. kada je beljsko imanje (→ Belje plus) nabavilo prve → lokomobile (sv. 1). Poticaj je mehanizacija poljoprivrede dobila organizacijom prve gospodarske izložbe dalmatinsko-hrvatsko-slavonske u Zagrebu 1864., na kojoj je uz mnoge druge poljoprivredne strojeve predstavljen i lokomobil. U to su doba u Osijeku poslovala tri poduzeća za izradbu alata i strojeva: Tvornica poljoprivrednog oruđa i plugova Melchiora Leichta, Tvornica strojeva i ljevaonica Gustava Wagnera i Tvornica strojeva i ljevaonica kovina Josipa Klarića. Njihova godišnja proizvodnja (1873) bila je nešto veća od 730 plugova i 75 drugih gospodarskih strojeva.







Nakon Belja, parom pogonjene strojeve počela su u drugoj polovici XIX. st. nabavljati i druga vlastelinstva. Takvi strojevi ostvarivali su najveći radni i ekonomski učinak u tada najzahtjevnijim poljoprivrednim poslovima – obradbi tla i vršidbi ratarskih usjeva. Na hrvatskim poljoprivrednim gospodarstvima 1895. bilo je ukupno 1211 strojeva i gospodarskih oruđa (s pogonom na paru), od kojih 451 lokomobil. Do 1918. broj parnih strojeva u Hrvatskoj povećao se dva puta. Početkom XX. st. osnovana su poduzeća koja su postupno postala veliki proizvođači poljoprivredne mehanizacije – Osječka ljevaonica željeza i tvornica strojeva (→ OLT; 1912) i Tvornica traktora → Tomo Vinković u Bjelovaru (1919).







Parni strojevi prevladavali su na velikim poljoprivrednim imanjima u Hrvatskoj sve do kraja II. svj. rata, a parnim plugovima vučenim čeličnim užetom s pomoću lokomobila oralo se tlo na imanju Belje čak do 1958 (obradba tla lokomobilom i parnim plugom u Europi gubi na značaju već nakon I. svj. rata). Na manjim gospodarstvima u Hrvatskoj u to su se doba još uvijek uglavnom rabila sprežna (zaprežna) oruđa jer si vlasnici nisu mogli priuštiti kupnju novih strojeva ili im to nije bilo isplativo. Stoga je uvođenje traktora i drugih strojeva pogonjenih motorima s unutarnjim izgaranjem bilo tek u začetcima. Osnutkom Gospodarsko-šumarskoga fakulteta 1919. u Zagrebu (Agronomski fakultet) započeo je razvoj znanstvenoga područja poljoprivredne tehnike. Profesor → Raimund Fantoni provodio je 1926. prva ispitivanja plugova vučenih čeličnim užetom s lokomobilom, a tijekom vremena patentirao je plug s pomičnim ralom (1932) i motor pogonjen alkoholom (1936). Tijekom II. svj. rata poljoprivredna mehanizacija je znatno stradala, a u nju se vrlo malo ulagalo i prvih deset godina nakon rata. Poljoprivredna mehanizacija obnavljala se većinom uz pomoć Uprave UN-a za pomoć i obnovu. Potkraj 1950-ih i u prvoj polovici 1960-ih značajan napredak u hrvatskoj poljoprivredi ostvaren je primjenom umjetnih gnojiva i zaštitnih sredstava, te primjenom novih biljnih sorti i pasmina stoke. Znatna ulaganja u poljoprivrednu mehanizaciju počela su 1956. te su se u idućih deset godina ubrzano nabavljali traktori i žitni kombajni. U tome su prednjačili veliki poljoprivredni kombinati koji su u to doba bili središta razvoja poljoprivrede. Poljoprivrednom su se mehanizacijom od kraja 1950-ih počeli koristiti i individualni poljoprivrednici, premda ih je većina i dalje rabila sprežna oruđa.









Iznimno snažan napredak u području modernizacije poljoprivredne tehnike u Hrvatskoj postignut je 1965–75., a uglavnom se temeljio na uvozu poljoprivredne mehanizacije iz Amerike i Zapadne Europe – traktora, kombajna (za žetvu žitarica, soje, kukuruza, šećerne repe, krumpira te silažnih kombajna), oruđa za obradbu tla (plugova, rovila, tanjurača, kombiniranih oruđa za obradbu tla), opreme za gnojidbu (raspodjeljivača mineralnih gnojiva), strojeva za sjetvu i sadnju (sijačica, sadilica), opreme za zaštitu bilja (prskalica, orošivača), opreme za spremanje sijena i zelene krme (kosilica, kosilica gnječilica, okretača-sakupljača sijena, samoutovarnih prikolica, preša za kvadarne bale, velike kvadarne bale, valjčaste bale i stogove, prikolica za skupljanje i prijevoz svih oblika bala). Individualni poljoprivrednici sve su češće nabavljali manje traktore i odgovarajuća priključna oruđa, a veliki poljoprivredni kombinati nabavljali su veće traktore, kombajne i druge specijalizirane strojeve većih radnih kapaciteta (veće produktivnosti). U tom razdoblju započeo je intenzivan razvoj domaće industrije poljoprivrednih strojeva (npr. u poduzeću Gramip iz Dubrave kraj Vrbovca pokrenuta je 1961. proizvodnja poljoprivrednih strojeva i uređaja). Domaća industrija poljoprivrednih strojeva počela je proizvoditi strojeve prema licencama stranih proizvođača: bjelovarska tvornica Tomo Vinković u suradnji s talijanskim poduzećem Pasquali započela je 1966. proizvodnju malih zglobnih traktora, → Torpedo (sv. 1) iz Rijeke proizvodio je traktore prema licenci njemačkog poduzeća Deutz, Tvornica poljoprivrednih strojeva i uređaja u Županji u sastavu poduzeća → Đuro Đaković (sv. 1) proizvodila je kombajne prema licenci njemačkog poduzeća Fahr (→ Same Deutz-Fahr Žetelice), → Labinprogres je u Labinu proizvodio jednoosovinske traktore prema licenci talijanskog poduzeća Goldoni, a → MIO Standard iz Osijeka motokultivatore s pripadajućim priključcima prema licenci japanskog poduzeća Honda. Tijekom 1980-ih većina domaćih proizvođača poljoprivrednih strojeva prekinula je suradnju sa stranim proizvođačima i započela proizvodnju utemeljenu na vlastitu razvoju. U Bjelovaru je osnovana tvornica traktora Hittner (1987). U tom razdoblju veliki poljoprivredni kombinati već su primjenjivali suvremene znanstvene metode pri izboru i eksploataciji poljoprivrednih strojeva te postizali jednake proizvodne rezultate kao poljoprivredni proizvođači najrazvijenijih europskih zemalja.







Procjenjuje se da je u Domovinskome ratu individualnim poljoprivrednicima i poljoprivrednim kombinatima otuđeno i uništeno 18 do 20 tisuća traktora (od ukupno 150 tisuća prema popisu iz 1991). Nakon završetka Domovinskoga rata intenzivno su se nabavljali ponajprije traktori, a potom i ostali strojevi, oruđe i oprema za poljoprivredu. Zbog otvaranja tržišta, tehnološke zaostalosti proizvodnje i potrebe za velikim ulaganjima, većina domaćih proizvođača poljoprivrednih strojeva tijekom 1990-ih poslovala je s poteškoćama, a velik dio ih je i prestao raditi. U tom je razdoblju dio velikih poljoprivrednih kombinata zatvoren, a drugi je dio privatiziran, no osnivala su se i nova poduzeća za proizvodnju poljoprivredne mehanizacije – Leško u Vratišincu (1996), Agroservis-proizvodnja u Virovitici (1996), TOS, tvornica opreme i strojeva u Kneževu (2006) i Eurometal u Osijeku (2011). Danas se većina mehanizacije uvozi iz zapadnoeuropskih zemalja.

Poljoprivredna mehanizacija danas se u Hrvatskoj poučava u sklopu srednjoškolskih kurikuluma i kao kolegij na sveučilišnim preddiplomskim i diplomskim studijima. Srednje poljoprivredne škole u kojima se predaje neki oblik predmeta Mehanizacija poljoprivrede su Agronomska škola Zagreb, Gospodarska škola Čakovec, Poljoprivredna, prehrambena i veterinarska škola Stanka Ožanića iz Zadra, Poljoprivredna i veterinarska škola Osijek, Poljoprivredno-prehrambena škola Požega, Poljoprivredno-šumarska škola Vinkovci, Srednja gospodarska škola Križevci, Srednja poljoprivredna i tehnička škola Opuzen i Srednja škola Dragutina Stražimira iz Sv. Ivana Zeline.

Mehanizacija poljoprivrede predaje se na Odjelu za ekologiju, agronomiju i akvakulturu u Zadru, sveučilišnom studiju Mediteranska poljoprivreda u Splitu, studiju Poljoprivreda krša – biljna proizvodnja u Kninu, na poljoprivrednim odjelima studija Vinogradarstvo – Vinarstvo – Voćarstvo u Požegi i studiju Vinarstvo u Rijeci, na preddiplomskom studiju bilinogojstva i diplomskom studiju iz ekološke poljoprivrede i ruralnog razvoja u Slavonskom Brodu, te na preddiplomskom stručnom studiju poljoprivrede u Križevcima. Na → Agronomskom fakultetu u Zagrebu Mehanizacija poljoprivrede pokrenuta je kao zasebni studij (1978/79). Prelaskom na Bolonjski sustav nastave (2005/06) osnovan je preddiplomski sveučilišni studij Poljoprivredna tehnika (s usmjerenjima Mehanizacija i Melioracije). Na Poljoprivrednom fakultetu u Osijeku (→ Fakultet agrobiotehničkih znanosti) pokrenut je studij poljoprivrednoga strojarstva (poljoprivredne mehanizacije) 1977/78., a prelaskom na Bolonjski sustav osnovani su preddiplomski i diplomski sveučilišni studij Mehanizacija te preddiplomski stručni studij Mehanizacija u poljoprivredi (dislocirani studij u Vinkovcima). Osobit znanstveni i publicistički doprinos u tom području dali su → Josip Brčić, → Dragan Capek, → Mile Čuljat, R. Fantoni, → Zvonko Katić, → Vilko Obelić, → Ivan Piria i dr.

povrćarstvo, intenzivna grana poljoprivrede koja se bavi uzgojem povrća na otvorenim površinama i u zaštićenim prostorima. Cilj je povrćarstva opskrba tržišta kvalitetnim povrćem u svježem stanju te prehrambeno-prerađivačke industrije kvalitetnom sirovinom za preradbu konzerviranjem, zamrzavanjem i sušenjem (→ voće i povrće). Zbog izloženosti učestalim klimatskim odstupanjima (aberacijama) i promjenama na tržištu, smatra se izrazito rizičnom poljoprivrednom djelatnošću.

Povrće bi, kako sadržava velik udio vode i male količine energetskih tvari (ugljikohidrati, masti i bjelančevine), te zbog sadržaja prehrambenih vlakana, minerala, vitamina i specijaliziranih metabolita visoke antioksidacijske aktivnosti, trebalo biti sastavni dio svakodnevne pravilne prehrane. U svijetu se zbog vegetativnoga (korijen, lukovica, gomolj, stabljika, list) ili generativnoga (cvat, plod, sjemenka) nutritivno i funkcionalno vrijednog biljnoga dijela uzgaja oko 350 zeljastih vrsta kultiviranog povrća. Zbog sve veće potrebe za kvalitetnim svježim povrćem tijekom cijele godine, suvremena globalna proizvodnja povrća sve se više koristi najnovijim tehnološkim i informatičkim rješenjima – automatiziranim i digitaliziranim proizvodnim sustavima koji omogućuju postizanje velikih prinosa, hidroponskim tehnikama uzgoja bez tla (u hranjivoj otopini s inertnim supstratima ili bez njih), standardnim ili vertikalnim uzgojem povrća koji povećava prinos (do 70%) uz smanjenu potrošnju vode i energije, akvaponskom tehnologijom koja integrira akvakulturu (uzgoj riba) i hidroponiku (uzgoj povrća), vodenim sustavima s kraćim uzgojnim ciklusima i istodobnim uključivanjem dviju razvojnih faza povrća radi kontinuirane opskrbe tržišta, primjenom biotehnologije, snimanjem varijabilnosti tla i usjeva bespilotnim letjelicama sa senzorima radi praćenja zdravstvenog stanja usjeva i procjene potrebe za hranjivima i vodom, te robotskim prskalicama koje razlikuju povrtne od korovskih vrsta i apliciraju herbicid isključivo na biljke korova, i dr.







Hrvatski su proizvođači koji se ističu primjenom suvremenih tehnologija kojima ostvaruju visoke prinose i kvalitetu povrća prepoznatu na hrvatskom i međunarodnom tržištu → PIK Vinkovci, → Podravka iz Koprivnice, Fragaria iz Zagreba, → Osatina grupa iz Semeljaca sa staklenicima u Ivankovu, Tomašancima, Viškovcima i otvorenim površinama u Đurđevcu, Rajska iz Svete Nedelje, poljoprivredni obrti Agrosan iz Velike Gorice i Agro Puškarić iz Garešnice, poljoprivredna gospodarstva Grunt iz Jalžabeta i Filakov iz Gajića kraj Belog Manastira i dr. Proizvodnja povrća dobrim se dijelom organizira u blizini potrošačkih središta (na otvorenome i u zaštićenim prostorima), radi brze opskrbe tržišta svježim i kvalitetnijim povrćem optimalne zrelosti uz manje troškove prijevoza. Proizvodnja povrća za preradbu (manjim dijelom i za opskrbu u svježem stanju) odvija se na područjima s ekološkim uvjetima povoljnima za ciljane vrste, a organizira se na otvorenome radi nižih cijena proizvoda. Manji udio proizvodnje povrća odvija se na okućnicama, a u gradovima su sve popularniji urbani vrtovi kojima se u socijalnom, ekonomskom i ekološkom smislu podiže kvaliteta života gradskog stanovništva. U skladu s protokolima EU-a u Hrvatskoj se povrće proizvodi u integriranom i ekološkom sustavu. U 2020. proizvodnja povrća (bez krumpira) iznosila je 185 163 t, a najzastupljenije vrste bile su kupus, rajčica, luk, češnjak, paprika i lubenica. Posljednjih godina površina na kojoj se uzgaja povrće varira od 8000 do 9000 ha, što znači da je samodostatno oko 65% ukupnih potreba domaćega tržišta. Udio povrća u ukupnoj vrijednosti poljoprivredne proizvodnje je oko 10%, dok uvoz povrća i deficit vanjskotrgovinske razmjene stalno rastu. Kako bi se bolje iskoristili klimatski, pedološki i hidrološki potencijali Hrvatske, potrebno je nove znanstvene spoznaje brže prenositi u praksu, osuvremeniti proizvodnju i brendirati hrvatsko povrće.

U Hrvatskoj je rano prepoznata važnost ulaganja u znanost i obrazovanje iz područja poljoprivrede i povrćarstva. Već 1860. u Križevcima je osnovano Gospodarsko-šumarsko učilište (→ Visoko gospodarsko učilište u Križevcima), najstarije poljoprivredno i šumarsko učilište u jugoistočnoj Europi. Na zagrebačkom je sveučilištu 1919. s radom započeo Gospodarsko-šumarski fakultet, prethodnik današnjeg → Agronomskoga fakulteta, na kojem je u sklopu Gospodarskog (poljoprivrednog) odjela Povrtlarstvo bilo jedan od prvih kolegija. Predmeti vezani uz uzgoj povrća danas se predaju u dvadesetak srednjih škola, na Agronomskome fakultetu u Zagrebu, → Fakultetu agrobiotehničkih znanosti u Osijeku, sveučilištima u Splitu, Zadru i Slavonskom Brodu, Visokom gospodarskom učilištu u Križevcima te na → Veleučilištu Marko Marulić u Kninu i → Veleučilištu u Požegi. Istaknuti su hrvatski znanstvenici iz područja povrćarstva Josip Borošić, Gvozden Dumičić, Smiljana Goreta Ban, Ružica Lešić, Nada Parađiković i Nina Toth. Znanstvena istraživanja iz toga područja provode se u → Institutu za poljoprivredu i turizam u Poreču, → Institutu za jadranske kulture i melioraciju krša u Splitu i → Institutu Ruđer Bošković u Zagrebu (sv. 4). Najnovija istraživanja usmjerena su na automatizaciju hidroponskih tehnika uzgoja povrća projektiranjem sustava za prikupljanje podataka o abiotskim pokazateljima hranjive otopine i zraka te neuronskih mreža za praćenje razine stresa biljaka; biofortifikaciju lisnatog povrća s različitim oblicima selena; mehanizme odgovora cijepljene biljke rajčice na napad štetnika (kroz pristup koji obuhvaća anatomsku građu i bioaktivne spojeve biljke) te prinos, senzorska i kvalitativna svojstva ploda; primjenu arbuskularno-mikoriznih gljiva kao biostimulatora i organske gnojidbe kako bi se poboljšala učinkovitost usvajanja hranjiva, tolerantnost na stresove te povećanje prinosa i kvalitete plodova rajčice za preradbu; mehanizme odgovora odabranih kupusnjača na stres uzrokovan sušom i povećanim salinitetom (pristupom koji obuhvaća utjecaj fotosinteze, biokemijske dijagnostike stresa i metabolomiku). Fakulteti u Zagrebu i Osijeku, Visoko gospodarsko učilište u Križevcima, Institut za jadranske kulture i melioraciju krša te Institut za poljoprivredu i turizam sudjeluju u Nacionalnom programu očuvanja i održive uporabe biljnih genetskih izvora za hranu i poljoprivredu u RH te pridonose nacionalnom razvoju, → sigurnosti i kvaliteti prehrane, održivoj poljoprivredi i održanju bioraznolikosti.







poljoprivredna tehnika, znanstvena disciplina koja primjenjuje inženjerske znanosti i tehnologije u poljoprivrednoj proizvodnji i procesiranju poljoprivrednih proizvoda. U RH, poljoprivredna tehnika i tehnologija znanstvena je grana polja poljoprivrede (→ agronomije) u području biotehničkih znanosti. Poljoprivredna tehnika kombinira discipline animalne i biljne biologije s disciplinama → strojarstva (sv. 1), → građevinarstva (sv. 3), → geodezije (sv. 3), → elektrotehnike (sv. 4) i → kemijskog inženjerstva u svrhu primjene u različitim područjima poljoprivredne proizvodnje. Ona uključuje: projektiranje i uporabu poljoprivrednih strojeva, opreme i objekata u poljoprivrednoj proizvodnji (→ poljoprivredna mehanizacija), gospodarenje vodnim resursima u poljoprivredne svrhe, natapanje poljoprivrednih površina i odvodnju viška vode (→ melioracija tla), praćenje klimatoloških prilika i stanja u atmosferi (→ agroklimatologija), poduzimanje mjera zaštite poljoprivrednih kultura od nepovoljnih vremenskih utjecaja (→ obrana od tuče; sv. 1), gospodarenje tlom i čuvanje tla, sprečavanje i nadzor erozije tla (→ pedologija, → poljoprivredna mikrobiologija), doradbu i skladištenje poljoprivrednih proizvoda, sjetvu (→ sjemenarstvo), obradbu tla, žetvu usjeva i doradbu plodina, primjenu tehnike u različitim granama biljne (→ agrokemija, → agrošumarstvo, → fitomedicina) i stočarske proizvodnje (→ genetika u poljoprivredi, → lovstvo), uključujući ribarstvo (→ marikultura, → ribnjačarstvo, → ribarstvo, → ribolovni alati i tehnike) te gospodarenje otpadom iz poljoprivrede, uključujući ostatke (rezidue) biljne proizvodnje i životinjske ekskremente (→ biogoriva).

Posljednjih petnaestak godina u europskim se zemljama unutar poljoprivredne tehnike, uz navedena područja, javlja i znanstvena disciplina inženjerstvo biosustava (biosistemsko inženjerstvo). Ono obuhvaća: razvoj i primjenu tehnika za analizu, kontrolu i procjenu rizika i ranjivosti lokalnih prirodnih bogatstava (resursa) i zemljišnog potencijala (→ agroekologija), primjenu → precizne poljoprivrede u svrhu smanjenja uporabe kemijskih sredstava (ponajprije umjetnih gnojiva i pesticida) u biljnoj proizvodnji, unapređenje i iskorištavanje obnovljivih izvora energije, unapređenje učinkovitosti natapanja korištenjem otpadnih voda, zaštitu krajobraza i okoliša, zaštitu vodnih resursa od zagađenja, interventnu obnovu povijesnih ruralnih zgrada, dizajn i planiranje modernih ruralnih objekata za biljnu i animalnu proizvodnju, procesiranje i doradbu poljoprivrednih proizvoda, dizajn poljoprivrednih strojeva, alata i postrojenja koji vodi računa o zdravlju ljudi, sigurnosti i zaštiti okoliša te smanjenje troškova i povećanje kvalitete poljoprivrednih proizvoda.

Iako se u praksi primjenjuju različiti načini obradbe tla, prema međunarodno priznatoj klasifikaciji postoje tri temeljna sustava obradbe poljoprivrednoga zemljišta: konvencionalni, konzervacijski i sustav bez obrade. Premda je poznato da nekonvencionalni sustavi obradbe tla u usporedbi s konvencionalnima mogu uštedjeti veliku količinu energije i rada, umanjiti onečišćenje okoliša i troškove proizvodnje, u Hrvatskoj se više od 90% poljoprivrednih površina obrađuje konvencionalnim sustavom obradbe koji uključuje osnovnu obradbu lemešnim plugom, dopunsku obradbu tanjuračom i, prema potrebi, završnu pripremu tla za sjetvu drljačom ili sjetvospremačem. Konzervacijski sustav obradbe tla podrazumijeva obradbu prorahljivanjem tla bez okretanja nakon kojega na površini ostaje najmanje 30% biljnih ostataka. U sustavu bez obradbe tla obavlja se izravna sjetva specijalnim sijačicama, a svi biljni ostatci ostaju na površini tla.







Razvoj poljoprivredne tehnike tekao je usporedno s razvojem poljoprivredne mehanizacije, modernizacijom poljoprivrednih postrojenja i objekata te prihvaćanjem novih spoznaja vezanih uz interakciju strojeva i tla, natapanje i odvodnju, a u posljednje vrijeme uz razvoj precizne poljoprivrede. Zahvaljujući razvoju poljoprivrednih tehnika, poljoprivrednici su danas u mogućnosti osuvremeniti svoju poljoprivrednu proizvodnju.

U bilinogojstvu se, zahvaljujući suvremenim tehnološkim i informatičkim rješenjima, primjenjuju automatizirani i digitalizirani proizvodni sustavi koji omogućuju postizanje velikih prinosa (npr. automatska navigacija poljoprivredne mehanizacije pri sjetvi, gnojidbi i žetvi te niveliranju zemljišta). Poljoprivredna tehnika u proizvodnji bilja podrazumijeva strojeve i opremu za obradbu tla (traktori), gnojidbu, zaštitu bilja, sjetvu, žetvu i berbu glavnih skupina ratarskih usjeva, strojeve za spremanje sijena i zelene krme, opremu za unutarnji transport i čuvanje zrna, korijena i gomolja. Neke su od novijih tehnika hidroponska tehnika uzgoja bez tla (u hranjivoj otopini s inertnim supstratima ili bez njih), akvaponska tehnologija koja integrira akvakulturu (uzgoj riba) i hidroponiku (uzgoj povrća), standardni i vertikalni uzgoj povrća, koji uz smanjenu potrošnju vode i energije povećava prinos i do 70%. Suvremena tehnika uključuje snimanje varijabilnosti tla i usjeva bespilotnim letjelicama sa senzorima radi praćenja zdravstvenog stanja usjeva i procjene potrebe za hranjivima i vodom, te robotskim prskalicama koje razlikuju povrtne od korovskih vrsta i apliciraju herbicid isključivo na biljke korova. Zahvaljujući znanjima iz biotehnologije, poljoprivredna se produktivnost povećava na održiv i ekološki prihvatljiv način (mikrobna biotehnologija u području biljne i animalne proizvodnje te zaštite i kontrole kvalitete tla).







U suvremenoj stočarskoj proizvodnji primjena tehnike omogućuje minimalan utrošak ljudskog rada uz maksimalnu učinkovitost i ekonomičnost, vodeći pritom računa o dobrobiti životinja. Specifična stočarska poljoprivredna tehnika podrazumijeva strojeve i opremu koji se rabe u različitim granama stočarske proizvodnje (npr. strojevi za spremanje krmnog bilja u obliku sijena, sjenaže i silaže, strojevi, uređaji i oprema koji se rabe za hranjenje i napajanje pojedinih vrsta životinja, strojevi za izgnojavanje i ventilaciju različitih objekata za držanje životinja, muzni strojevi te oprema za prihvat i čuvanje mlijeka, električne ograde, te drugi elektromotorni strojevi koji se primjenjuju u poljoprivredi i stočarstvu). U stočarskoj proizvodnji važno je optimalno upravljati procesima proizvodnje krme i normirati obroke (u skladu s funkcionalnom anatomijom probavnog sustava domaćih životinja), planirati i provoditi selekciju domaćih životinja i divljači, pripremiti i provoditi tehnološku proizvodnju i uporabu obnovljivih izvora energije te alternativne proizvodne sustave, organizirati procese samokontrole.













Na → Agronomskome fakultetu u Zagrebu izvodi se preddiplomski i diplomski (smjerovi Mehanizacija i Melioracije) sveučilišni studij Poljoprivredna tehnika. Na njemu studenti usvajaju temeljna znanstvena i tehnološka znanja potrebna za planiranje, projektiranje, upravljanje i organiziranje procesa vezanih uz različite grane poljoprivredne proizvodnje. Na → Fakultetu agrobiotehničkih znanosti u Osijeku kolegij Osnove poljoprivredne tehnike poučava se u sklopu preddiplomskoga sveučilišnog studija Agroekonomike.







Poljoprivredni institut Osijek, javna ustanova za znanstvena istraživanja iz znanstvenog područja biotehničkih znanosti.







Povijest

Njegovi začetci vezani su uz Gospodarsko pokušalište koje je 1878. u Osijeku osnovalo Slavonsko gospodarsko društvo. Iz njega se 1916. razvio Agrikulturno kemijski zavod, koji je potom 1922. preustrojen u Poljoprivrednu oglednu i kontrolnu stanicu pod državnom nadležnošću. Stanica je od Zavoda naslijedila kemijski laboratorij s glavnom zgradom i gospodarskim zgradama te pokušalište površine 1,62 ha. Ustrojbene jedinice Stanice u početku su bile Kemijski odsjek i Odsjek za kontrolu sjemena, a potom i Fitopatološki odsjek (osnovao ga je 1925. Željko Kovačević) i Agrobotanički zavod (osnovao ga je 1929. Mirko Korić). Grad Osijek dodijelio je Stanici 1931. još 14,57 ha zemljišta, što joj je omogućilo kvalitetniji znanstveni rad i izgradnju novih objekata. Početkom 1930-ih osnovan je i Farinološki laboratorij, koji je posjedovao Brabenderov farinograf za određivanje kvalitete brašna, tada jedini u Kraljevini Jugoslaviji. Potkraj 1930-ih Poljoprivredna ogledna i kontrolna stanica ukinuta je, a njezina oprema i zaposlenici preseljeni su u tek osnovanu kontrolnu oglednu stanicu u Novom Sadu. U Osijeku je nastavio raditi samo Agrobotanički zavod koji je uz pomoć akademika → Aloisa Tavčara nastavio rad na selekciji bilja.

Nakon II. svj. rata ustanova je povratila dio svoga nekadašnjeg djelokruga rada te je djelovala pod nazivima Reonska poljoprivredna stanica (1945–48), Savezna stanica za selekciju bilja (1948–49), Poljoprivredno naučno-istraživačka stanica (1949–55), Zavod za unapređenje poljoprivrede (1955–61) te od 1961. pod nazivom Poljoprivredni institut Osijek. S Poljoprivrednim (→ Fakultet agrobiotehničkih znanosti Osijek) i → Prehrambeno-tehnološkim fakultetom Osijek te Institutom za šećernu repu, Voćnim rasadnikom i Radnom zajednicom bio je 1976–93. u sastavu Biotehničkoga znanstveno-nastavnoga centra (BTZNC) Sveučilišta u Osijeku, s kojima je dijelio novoizgrađene prostore na Tenjskoj cesti. Poljoprivredni institut se 1993. izdvojio iz sastava Sveučilišta i nastavio raditi kao samostalan javni institut. Tijekom Domovinskoga rata stradalo je dosta poslovnih prostora te opreme. No, Institut je nastavio rad, a 2003. uselio se u novu zgradu u osječkoj Ulici Južno predgrađe.

Organizacija Instituta i znanstveni rad

Poljoprivredni institut Osijek danas stalno zapošljava 133 zaposlenika (od toga 34 doktora znanosti, jednoga magistra znanosti, 14 znanstvenih novaka te 24 djelatnika s visokom stručnom spremom), a tijekom poljoprivredne sezone (ožujak–studeni) i oko 100 sezonskih radnika. Znanstveno-istraživački, stručni i proizvodni rad organiziran je u osam znanstvenih odjela (Odjel za oplemenjivanje i genetiku strnih žitarica u sastavu kojega su Farinološki laboratorij i Laboratorij za analizu pivarskog ječma i slada; Odjel za oplemenjivanje i genetiku kukuruza; Odjel za oplemenjivanje i genetiku industrijskog bilja; Odjel za oplemenjivanje i genetiku krmnog bilja; Odjel za voćarstvo u sastavu kojega je Laboratorij za kulturu tkiva; Odjel za sjemenarstvo u sastavu kojega je Laboratorij za ispitivanje kakvoće sjemena; Odjel za poljoprivrednu tehniku i melioracije; Odjel – Agrokemijski laboratorij) i u Radnoj jedinici Sjemensko dobro (pokušalište).















Institutu je do 2016. priznato više od 500 kultivara i hibrida ratarskih kultura, koji se osim u Hrvatskoj siju i u Europi. Sudjeluje u mnogobrojnim domaćim i međunarodnim znanstvenim i komercijalnim projektima. Svojim znanstvenim radom posebno su se istaknuli njegovi djelatnici Mirko Korić (autor sorte ozime pšenice U1 osječka šišulja i kukuruza Korićev brzak), Zvonimir Mađarić (radio na ozimoj pšenici: dubrava, slavonka, tena, osječka crvenka, osječka 20 i ozimom dvorednom ječmu satir) te → Julijo Martinčić i → Mile Čuljat. Od 1995. Institut zajedno s Fakultetom agrobiotehničkih znanosti Osijek izdaje časopis → Poljoprivreda.

pređa, linearna tekstilna tvorevina gotovo neograničene duljine izrađena od prirodnih ili umjetnih vlakana, a služi za tkanje, pletenje ili koju drugu tehniku izradbe plošnih tekstilija te za šivanje i ukrašavanje odjeće i drugih proizvoda.

Predena pređa naziv je za pređu od kratkih (vlasastih) vlakana (duljine 20–120 mm). Kohezija među vlaknima u takvoj se pređi postiže uvijanjem (u lijevom S ili desnom Z smjeru) u postupku predenja. Voluminozna je, meka na opip, a iz njezine površine strše kraća ili dulja vlakanca, ovisno o postupku predenja, pa se razlikuju češljana pređa (razmjerno glatke površine) i grebenana pređa dlakavije površine. Presti se može ručno na vretenu i kolovratu (→ tekstilno rukotvorstvo) i strojno na prstenastim, rotorskim, aerodinamičkim i frikcijskim predilicama (→ tekstilno-mehanička tehnologija). Filamentna pređa izrađuje se od filamentnih vlakana koja su velike duljine pa ih nije potrebno upredati, već se tek malo uvijaju u završnoj fazi kemijskoga ispredanja, istodobno s namatanjem. Filamentne pređe za tekstilnu namjenu se u pravilu teksturiraju (kovrčaju), čime im se znatno povećava voluminoznost, rastezljivost i elastičnost, ovisno o postupku teksturiranja. Pređa može biti jednonitna ili višenitna (monofilamentna ili multifilamentna). Kada se dvije ili više jednonitnih pređa međusobno čvrsto uviju, takva se nit naziva končanom pređom ili koncem. Međusobnim uvijanjem jednonitne pređe i konca ili dvaju i više konaca nastaje pređa kordne (kabelske) konstrukcije. Sastavne niti strukane pređe tek su neznatno uvijene.







Posebnu skupinu čine efektne pređe koje se ističu nekim posebnim značajkama (periodično ponavljajuća zadebljanja ili stanjenja, čvorići, petljice, višenitne jezgraste konstrukcije s umetnutim metalnim nitima i sl.), zahvaljujući kojima na površini plošne tekstilije nastaju posebni vizualni efekti (nemirni izgled, blještavi učinci i sl.). Pređe se prema vrsti vlakana od kojih su izrađene klasificiraju na: pamučne, vunene, svilene, lanene, kudjeljne, jutene, poliesterske, poliamidne, od mješavine vlakana i dr. Osnovna obilježja koja određuju kvalitetu i sposobnost preradivosti pređe su finoća i njena jednolikost duž pređe, broj vlakana u presjeku, uvojitost, frikcijska svojstva te ponašanje pri djelovanju sila. Kod teksturiranih pređa najvažnija su svojstva voluminoznost i elastičnost.







Smatra se da je čovjek već prije gotovo 8000 godina prakticirao vještinu preoblikovanja vlakana u pređu. Prelo se ručno, najprije vretenom, a u XIII. st. u srednju Europu s Dalekog istoka stigao je kolovrat. Prvi stroj za predenje s parovima valjaka za istezanje izumljen je 1738 (Lewis Paul i John Wyatt), a 1769. prilagođen je za vodeni pogon (Richard Arkwright). Važna je inovacija kojom se vretena (do 1000 njih) postavljaju na pomičnoj klupi (Samuel Crompton, 1779), što je u daljnjem razvoju rezultiralo sustavom za predenje naziva selfaktor (Richard Roberts, 1825). Uvođenje prstena i trkača u predenje započeo je John Thorp 1828., a kontinuirano zvonasto predenje Charles Danforth 1830. Danas u proizvodnji pređe dominiraju prstenaste predilice, slijede rotorski te aerodinamički sustavi predenja.

Proizvodnja pređe u Hrvatskoj

Nalazi pršljena za vretena i kalema za namatanje niti na mnogobrojnim arheološkim nalazištima diljem Hrvatske dokaz su da se preoblikovanje vlakana u pređu prakticiralo još od prapovijesnoga razdoblja. Proizvodnja svilene pređe na području Hrvatske bila je posebno razvijena od 1760-ih do 1860-ih. Uz poticaje austrijskih vlasti seoska domaćinstva uzgajala su dudov svilac, u tzv. filandama (bubarama) gušile su se ličinke i odmatale niti sirove svile, a u filatorijima se više niti sirove svile upredalo u svileni konac potrebne čvrstoće. U doba najvećega uspona proizvodnje bilo je 45 filanda i nekoliko filatorija, od kojih je najveći bio Osijeku.







Industrijski se pređa u Hrvatskoj počela proizvoditi 1885. na približno 5000 vretena u Kraljevskoj zemaljskoj ovlašćenoj pamučnoj predionici i tkaonici u Dugoj Resi (→ Pamučna industrija Duga Resa). Predenje se ondje izvodilo na selfaktorima i prstenastim predilicama, a proizvodila se grebenana sirova, bijeljena i obojena pamučna pređa. Potkraj 1890-ih bio je otvoren i pogon končaonice, a kapaciteti predenja su se stalno povećavali pa je 1939. dnevna proizvodnja dosegnula 15 000 kg raznovrsnih pamučnih pređa. Češljana pamučna pređa počela se proizvoditi 1966., a 1967. nabavljene su i prve OE (engl. open end: otvoreni kraj) rotorske predilice. Godine 1983. predionica je imala 52 720 vretena i 1600 OE rotorskih prelačkih jedinica. Tijekom 1990-ih došlo je do teškoća u poslovanju, a 2015., nakon okončanja stečaja, poduzeće je likvidirano.

Vunena grebenana pređa za relativno gruba sukna za civilna i vojnička odijela i kapute proizvodila se industrijski od 1922. u Tekstilnoj industriji Varaždin (→ Varteks). Kapaciteti za grebenanu pređu postupno su se povećavali, a 1957. započela je i proizvodnja fine češljane vunene pređe, te 1975. još finije za lister tkanine. Krizno razdoblje nakon Domovinskoga rata i početkom 2000-ih pogodilo je i Varteks, pa je proizvodnja pređe i tkanina prestala 2012.

U razdoblju najvećega uspona hrvatske tekstilne industrije (od 1960-ih do Domovinskoga rata) mnoge velike tvornice imale su zaokruženu proizvodnju – od sirovine do gotovoga proizvoda, pa su za svoje potrebe proizvodile i pređu. Tekstilni kombinat Boris Kidrič iz Zadra proizvodio je pređu od kratkih vlakana, → Zagorska industrija vunenih tkanina (ZIVT) iz Zaboka grebenanu i češljanu vunenu pređu, Zagorska industrija vunenih tkanina Oroslavje pamučnu grebenanu pređu, vigonj i grebenanu vunenu pređu, Industrija vunenih tkanina Zora iz Zagreba grebenanu vunenu pređu, a Krapinska tekstilna industrija (→ Krateks) imala je predionicu češljane vunene pređe. Na karlovačkom području proizvodila se vunena grebenana i češljana pređa u tvornici Vunateks. Pređu od lana i kudjelje proizvodila je → Lanena industrija Osijek (LIO). Pamučna predionica Glina bavila se proizvodnjom pamučne predene i končane pređe i pređe iz mješavina pamuka i umjetnih vlakana. Većina tih tvornica danas više ne posluje.







Jedna od najpoznatijih hrvatskih tvornica konca → Dalmatinka osnovana je 1951. u Sinju. Proizvodila je sirovu pamučnu češljanu pređu, a od 1954. i končanu obojenu pređu. Asortiman proizvoda obuhvaćao je vigonj prediva, češljanu pređu, konce od pamuka i mješavine pamuka s umjetnim vlaknima, te konce od sintetičkih vlakana (PES, PA). Poduzeće je bilo prvo u Jugoslaviji koje je od 1965. proizvodilo sintetički konac (konac Alkar za obućarsku industriju i Zlatar za ambalažu). Velik dio proizvodnje izvozilo je u Sovjetski Savez, Iran, Burmu, Njemačku, Siriju, Jordan, Alžir, Belgiju, Italiju i Dansku. Proizvodnja je ugašena 2009.













Kemijsko-tekstilno poduzeće → Pazinka, osnovano 1958. u Pazinu, od 1969. proizvodilo je filamentnu teksturiranu pređu od poliesterskih i polipropilenskih vlakana (taslan postupak), a od 1973. i efektnu pređu od mješavina prirodnih i sintetičkih vlakana. Od 1986. imalo je i predionicu pamuka u Žminju. Početkom 2000-ih i u Pazinki je došlo do teškoća u poslovanju, 2001. otvoren je stečaj, a 2009. tvornica je likvidirana.

U današnje doba značajno mjesto u proizvodnji predene pređe od kratkih vlakana zadržala je Predionica Klanjec. Započela je djelovati 1962., isprva proizvodeći pamučnu grebenanu prstenastu pređu, a poslije i finiju češljanu pamučnu pređu. Tijekom 1970-ih asortiman se proširio na pređu iz mješavina pamuka i poliesterskih vlakana, a modernizacijom strojnoga parka početkom 1980-ih uvedena je proizvodnja još finijih češljanih pređa te dvonitnih i tronitnih končanih pređa. Asortiman se potkraj 1980-ih proširio na prstenaste pređe od viskoznih vlakana i njihovih mješavina s PES vlaknima, a uvedeno je i dvouvojno končanje. Godine 2002. prestala je preradba PES vlakana i proizvodnja grebenanih pamučnih pređa, a počela je proizvodnja češljanih pređa od modalnih i liocelnih (Tencel) vlakana te njihovih mješavina s pamukom. Započela je i proizvodnja rotorske pređe, a 2012. uveden je i aerodinamički postupak predenja viskoznih vlakana. Danas predionica Klanjec proizvodi sve tri vrste pređa – prstenaste, rotorske i aerodinamičke, uglavnom iz umjetnih celuloznih vlakana (viskozno, modalno, liocelno), a od 2018. i rotorske pređe od PES vlakana.







Druga značajna tvornica u kojoj proizvodnja pređe (konca) traje do danas je tvornica konca → Unitas, osnovana 1920. u Zagrebu. Proizvodi široki asortiman končane bijele i obojene pređe visokih postojanosti obojenja za ručni rad – pletenje, kukičanje, vezenje, šivanje, izradbu čipki, ali i pređe za tkanje te končane pređe za industrijsku namjenu. Konci se izrađuju od čistoga pamuka te umjetnih vlakana i njihovih mješavina s pamukom. Oko 90% proizvodnoga asortimana prodaje se na inozemnim tržištima (zemlje EU-a, Rusija, Južna Koreja, SAD).



















pozamenterija, skupni naziv za tekstilne proizvode koji su po svojem obliku i dimenzijama između linearnih i plošnih tekstilija.

Pretežno su to uske plošne tekstilije, širine obično do 10 cm, koje se izrađuju raznim tehnikama tkanja, pletenja i prepletanja, primjenom specijalnih strojeva, a za pojedine namjene i ručno (tkanjem, pletenjem, kukičanjem, čipkanjem, sukanjem). Najzastupljeniji su pozamenterijski materijal razne vrpce koje se rabe kao pomoćni materijali pri izradbi odjeće i kućanskoga tekstila (kose vrpce za porubljivanje, keperne vrpce za učvršćivanje i zaštitu rubova, vrpce za zavjese, svilene ukrasne vrpce, žakardne ukrasne vrpce, rastezljive i elastične vrpce kao funkcionalni elementi odjevnoga predmeta i sl.).







Raznovrsni pozamenterijski proizvodi ukrasni su dijelovi narodnih nošnji, tradicijske odjeće za svečane prigode, vojnih odora i svećeničkoga ruha. To su razne tkanice, pletene vrpce, rese kićanke, dugmad, kopče, vezene i čipkane vrpce i dr. Izrađuju se od raznovrsnih vlakana i materijala, nerijetko i skupocjenih (svila, zlato, srebro, srma). Mnogi pozamenterijski proizvodi nalaze primjenu i u drugim područjima; vezice se rabe u obućarskoj industriji, kao ojačanja ili nosivi dijelovi opreme za sport, transport, učvršćivanje ambalaže, zaštitnu i vojnu opremu i sl. U takvim je primjenama posebice važna čvrstoća vrpce u raznim uvjetima, pa za izradbu uglavnom služe sintetska vlakna i odgovarajući prepleti koji osiguravaju potrebna svojstva.







Prvotnu su pozamenteriju činili ukrasni dijelovi odjeće za aristokraciju i društvenu elitu, rukotvorske izradbe, po kojima su u kasnome srednjem vijeku osobito poznati bili Francuzi. Svoje proizvode (kićanke, pletenice, galone, pompone, rozete i sl.) izvozili su po niskim cijenama, zbog čega druge države nisu imale potrebu razvijati značajniju proizvodnju. Od XVIII. st. do sredine XX. st. proizvodnja pozamenterije se znatno smanjila, a u drugoj je polovici XX. st. za nju ponovno poraslo zanimanje, dijelom zahvaljujući novim područjima primjene.

Proizvodnja pozamenterije u Hrvatskoj

Pozamenterijski proizvodi prisutni su u Hrvatskoj stoljećima, ponajprije kao luksuzni i dekoracijski elementi na odjeći aristokracije, svećeničkoga ruha i svečanih narodnih nošnji. Za elitne su se potrebe uglavnom nabavljali u inozemstvu, a za tradicionalnu odjeću pučanstva izrađivali su se u kućnoj radinosti.







Industrijska proizvodnja započela je 1923. u Zagrebu u tvornici vrpcâ i čipaka Lacet, iz koje je zajedno s još nekoliko poduzeća 1950. nastalo poduzeće → Nada Dimić, zagrebačka trikotaža i pozamanterija, koje se razvilo u jednoga od najvećih proizvođača pozamenterijskih proizvoda u ovome dijelu Europe. Početkom 1990-ih došlo je do teškoća u poslovanju, a 2000. tvornica je prestala s radom. Nasljednik je poduzeće Endi Line, osnovano 2003. u Svetom Ivanu Zelini, koje je preuzelo gotovo cjelokupan pozamenterijski asortiman Nade Dimić iz doba njezina najvećeg uspona. Proizvode zelinskoga poduzeća čine raznovrsne tkane vrpce i remeni, prepletane vrpce, fitilji, vezice, konopi i gumice, galon ukrasne vrpce, rese i gumene trakice te ručno rađena pozamenterija kao što su rese, ukrasi, kopče, gumbi, epolete i dr. Primjenu nalaze u dekoraciji i kao pomoćni materijal za tekstilne i kožne proizvode te u vojnoj, automobilskoj i elektroindustriji.







Pozamenterija se proizvodila i u Tvornici čarapa, vrpca i trakova braća Graner, osnovanoj 1923. u Čakovcu (od 1946. → Međimurska trikotaža Čakovec). Uz čakovečke pogone 1961. osnovan je pogon za izradbu vrpcâ u Murskom Središću, koji se 2002. odvojio od matičnoga poduzeća te nastavio djelovati kao MTČ Pozamanterija. Šireći i modernizirajući proizvodnju, profilirao se u vodećega hrvatskog proizvođača i izvoznika pozamenterije. Velik dio svog proizvodnog asortimana usmjerava u područje → tehničkoga tekstila, vojne opreme i industrijske primjene. Asortiman uključuje više od 1000 vrsta tkanih proizvoda, više od 500 vrsta elastičnih i krutih žakardnih vrpca, pletenih i prepletanih uzica i gajtana, te više od 500 vrsta laganih elastičnih i ukrasnih kroše (crochet) proizvoda za potrebe u proizvodnji donjega rublja.

Tvornica metala, galanterije i pisaćih pera → Mega, osnovana 1946. u Zagrebu, započela je 1953. proizvoditi patentne zatvarače, koji su joj od 1958. postali glavnim proizvodom. Godine 2003. privatiziralo ju je poduzeće Poliplet iz Slovenske Bistrice koje se bavi proizvodnjom pozamenterije, vrpcâ, užadi, vezica, sportskih i zaštitnih mreža. Njihovim spajanjem 2004. nastalo je poduzeće Mega-Poliplet sa sjedištem u Zagrebu koje proizvodi patentne zatvarače za industriju kožne galanterije i obuće, tekstila i namještaja te krojačke i tapetarske obrte.







Nakon II. svj. rata u Krnjaku je djelovao pogon pozamenterije Vrpca, koji je 1974. pripojen Tvornici sanitetskoga materijala Lola Ribar Karlovac. Poduzeće Konoplja iz Samobora proizvodi pozamenterijske proizvode od prirodnih i umjetnih vlakana za sigurnosno-tehničku opremu, pletenu i sukanu užad, uzice i veziva iz nautičkoga programa i sl.

pilanarstvo, djelatnost piljenja i iveranja oblog drva u pilanama. Pilanski proizvodi koji se pritom dobivaju nazivaju se piljeno drvo.

Pilana je postrojenje u kojem se oblo drvo ili trupci (→ tehnička oblovina) mehanički obrađuje i pritom mijenja prvotni oblik i dimenzije, a anatomska i kemijska građa ostaju nepromijenjene. Osnovni su primarni pilanski strojevi danas tračne pile trupčare i paralice, višelisne kružne pile trupčare i paralice, iverači te jarmače (→ strojevi za obradbu drva). Piljenje na primarnim pilanskim strojevima izvodi se paralelno sa zamišljenom osi ili plaštem oblog drva, najčešće tehnikom piljenja u cijelo, prizmiranjem, kružno, kartje ili slavonski. Iveranje se provodi prizmatski ili profiliranjem. Sekundarna pilanska obradba drva izvodi se različitim vrstama kružnih pila, vrlo često uz primjenu računalno podržanih linija za izradbu piljenih elemenata optimiranjem. Glavni su dijelovi pilanskoga postrojenja: stovarište trupaca za dopremu, skladištenje i pripremu pilanske sirovine za obradbu; pilanska hala, gdje se, ovisno o tehnološkom rješenju, izvodi u kontinuitetu ili zasebno primarno raspiljivanje, odn. raspiljivanje oblog drva u piljenice, te sekundarno raspiljivanje, odn. raspiljivanje piljenica u druge vrste i oblike pilanskih proizvoda; skladište pilanskih proizvoda, u kojem se oni skladište, prirodno suše, sortiraju i pripremaju za otpremu; pogon za → hidrotermičku obradbu drva, gdje se pilanski proizvodi umjetno suše u sušionicama ili pare u parionicama. Pilana može imati i druge pogone kao što su: blanjaonica, pogoni za izradbu podnih ili zidnih obloga, lijepljenih ploča iz cjelovitoga drva, briketa ili peleta, energetsko postrojenje, radionice za oštrenje alata i dr.

























Piljeno drvo (piljenice, piljena građa, piljena roba, pilanski proizvodi), proizvod je piljenja i iveranja različitih vrsta i oblika oblog drva ili trupaca u pilanama. Iveranje je pretvaranje bočnoga dijela oblog drva (okorka) strojem iveračem u krupno iverje, pri čem središnji dio dobiva oblik prizme ili grede. Piljeno drvo može se podijeliti u kategorije: prema vrsti drva iz kojega je izrađeno, obliku poprečnoga presjeka, vrsti i stupnju obradbe, položaju piljenice u trupcu, smjeru godova, dimenzijama, kakvoći, namjeni i dr. S obzirom na vrstu drva piljeno se drvo dijeli na: bjelogorično piljeno drvo (tvrdo, meko, voćkarice), crnogorično piljeno drvo i piljeno drvo egzota. Prema obliku poprečnoga presjeka razlikuju se nedovršeni piljeni materijal i gotovi pilanski proizvodi. Oblici su nedovršenoga piljenog materijala prizma, polovina, četvrtina, polovnjak i flič. Oblici gotovih pilanskih proizvoda neokrajčene su piljenice (samice i tzv. doradbene), bul ili kladarka (piljenice iste debljine složene onim redom kako su ispiljene iz trupca tehnikom piljenja u cijelo), okrajčene piljenice (paralelno ili konično okrajčene), poluokrajčene piljenice (polusamice), lisičave piljenice (jednostrano, dvostrano ili višestrano), grede, gredice, letve, željeznički pragovi, popruge (piljenice namijenjene za daljnju preradbu u parket) i drvni elementi (grubi, poluobrađeni i gotovi). Prema položaju piljenica u trupcu razlikuju se piljenice iz zone srca, središnje piljenice (do pola promjera oblog drva na tanjem kraju) i bočne piljenice. Prema položaju godova, odn. teksturi, razlikuju se piljeno drvo radijalne (blistača), poluradijalne ili polutangentne (polublistača ili polubočnica) i tangentne (bočnica) teksture. Prema dimenzijama se piljenice mogu uvjetno podijeliti s obzirom na odnos svoje debljine i širine (grede, gredice, letve, listovi, daske i planke ili mosnice) te duljine (vrlo kratke ili kratice, kratke i normalno duge piljenice). Razvrstavanje piljenoga drva prema kakvoći propisano je normama ili se dogovara posebnim ugovorima. Kao mjerila kakvoće uzimaju se tehnička svojstva koja mora imati (stupanj zdravosti, način obradbe, kakvoća samog drva i sl.), greške drva koje se ne dopuštaju ili se dopuštaju u određenoj mjeri te tolerancije, tj. greške ili neka druga odstupanja od zadanih propisa koja se iznimno dopuštaju samo u ograničenom broju piljenica. S obzirom na namjenu, piljeno se drvo može svrstati u skupinu za graditeljstvo, za izradbu parketa, dijelova namještaja, lijepljenih ploča iz cjelovitog drva itd. Pilanski ostatak nastaje kao sporedni proizvod pri različitim fazama pilanske obradbe, a može biti krupni (okorci, okrajci, otpiljci i porupci) i sitni pilanski ostatak (kora, piljevina, iverje, blanjevina i drvna prašina). Pilanski se ostatak najčešće rabi za proizvodnju toplinske ili električne energije, za proizvodnju drvnih briketa i peleta (prešani drvni ostatci bez dodataka kemijskoga veziva), kao sirovina u proizvodnji → drvnih ploča od usitnjenoga drva te u → kemijskoj preradbi drva.

U hrvatskim se pilanama pilanski proizvodi tvrdih listača najčešće izrađuju od trupaca hrasta i bukve, zatim jasena i nekih drugih vrsta, npr. javora, bagrema i graba. Najčešće se izrađuju neokrajčane i poluokrajčane piljenice samice, polusamice, doradbene piljenice te razne vrste drvnih elemenata i popruga. Pragovi i kladarke izrađuju se u nešto manjim količinama. U pravilu, od mekih se listača (lipe, topole, vrbe i johe) izrađuju neokrajčane piljenice i samice te drvni elementi. Iznimno se od topole i vrbe izrađuju okrajčena građa i letve (ponajprije za izradbu paleta), a od svih vrsta mekih listača i kladarke. Pilanski proizvodi četinjača se najčešće dobivaju obradbom jelovih i smrekovih trupaca, a u manjim količinama i od trupaca običnoga i crnoga bora te ariša. Za razliku od tvrdih listača, piljenice četinjača se najčešće izrađuju u okrajčanom obliku. Osim za građevnu stolariju i namještaj, jelovina i smrekovina rabe se za izradbu građe za graditeljstvo, grede, gredice i letve. Piljenice od raznih vrsta voćkarica (ponajprije od oraha i trešnje) proizvode se u malim količinama. Od takvih se trupaca obično izrađuju neokrajčene piljenice i kladarke te drvni elementi i popruge. U Hrvatskoj se pilanski proizvodi od uvoznih egzota proizvode u vrlo malim količinama. Egzote se najčešće dobavljaju u obliku samica, kladarki ili drvnih elemenata koji se potom obrađuju u drvne elemente i popruge. Pilanski proizvodi, klasični ili u obliku namjenskih drvnih elemenata, u pravilu služe za daljnju obradbu u finalne proizvode kao što su namještaj, drveni podovi, drvni proizvodi za graditeljstvo, drvna galanterija i razni drugi proizvodi od drva.

Razvoj u svijetu

Vjeruje se da se čovjek koristio primitivnim alatkama nalik pilama već prije 500 000 godina, te su one jedan od najstarijih čovjekovih izuma. Neolitski je čovjek za oruđe prilagođavao predmete koje je nalazio u prirodi, režući i odlamajući komade kremena: ljudi s otočja u Tihom oceanu su kao pile rabili zube morskoga psa, a prastanovnici Madeire kljun ribe pilana. Babilonci i Egipćani koristili su se metalnim ručnim pilama izrađenima od bakra, bronce, a poslije i željeza, s neproširenim (nerazvraćenim) zupcima. Postojala su dva tipa pila, za drvo i za kamen. U željezno se doba prvi put počinju razvraćati zubi pile. Ubrzo potom drvo se počelo piliti pilom kojoj je metalni list bio upet u drveni razboj (jaram).

Gdje i kada se drvo počelo obrađivati mehanički pokretanim pilama, nije pouzdano ustanovljeno. Prema nekim podatcima, prve su se pilane pojavile već u I. st., a prema drugima tek u IV. st. Kako bilo, prve mehanički pokretane pilane opisane su tek u XI., odn. XIII. st. u zemljama zapadne i srednje Europe. Radni alat tih pilana bio je drveni jaram, odn. konstrukcija u koju je bila upeta jedna pila. Prvu poznatu skicu pile na vodeni pogon napravio je francuski arhitekt Villard de Honnecourt oko 1235. Pronađena je i skica pilane na vodeni pogon umjetnika, konstruktora i graditelja Leonarda da Vincija iz približno 1480. Prva prava preteča jarmača s jednim listom pile konstruirana je u XVI. st. U nas je bila poznata pod nazivom venecijanska jarmača. Pokretala ju je mehanička snaga vodenoga toka putem vodenog kola i sustava prijenosa gibanja. Oko 1575. u Nizozemskoj je konstruiran jaram s više listova pila. Osim vodom, pilane su bile pogonjene i s pomoću vjetra ili kola koje se tjeralo gaženjem ili ljudskom snagom. Među prvima koji je promišljao kako unaprijediti obradbu drva na tehničkim osnovama bio je i Šibenčanin → Faust Vrančić (sv. 1), koji je u djelu Machinae novae (1615. ili 1616) prikazao inovativnu konstrukciju pile jarmače s dva upeta lista (dvostruka pila), dijelom pogonjene ljudskom snagom, a dijelom mehanički elastičnim drvenim motkama.







Pronalazak parnoga stroja omogućio je razvoj pilana na parni pogon. Prva parna pilana podignuta je 1803. u Portsmouthu u Engleskoj. Usporedno s razvojem pilana na parni pogon razvijale su se pile za obradbu drva. Prva kružna pila konstruirana je polovicom XVIII. st., prva tračna pila početkom XIX. st., a prva pila jarmača željezne konstrukcije polovicom XIX. st.

Pilanarstvo u Hrvatskoj

Početci

U Hrvatskoj je 1428. na području Hrvatskog primorja i Gorskog kotara podignuta prva pilana potočara kraj Crikvenice. Obitelj Zrinski je u XVI. st. svoje pilane imala u Srednjem Jarku i na potoku Maloj vodi kraj Lokava, a Petar Zrinski je uz topionice i kovačnice izgradio i pilane u Liču 1638–41. te 1651. u Čabru. Ipak, potkraj XVIII. st. u tom je području bilo tek sedam pilana na vodeni pogon, ali ih je do 1837. u Lici radilo već 39, a u Gorskom kotaru 40. Prva pilana na vodeni pogon u Slavoniji podignuta je u Kraljevoj Velikoj kraj Lipovljana 1754. Znatan broj pilana na vodeni pogon održao se u uporabi gotovo do polovice XX. st.













Prve parne pilane na području Hrvatske počele su se podizati početkom druge polovice XIX. st., nakon izgradnje željezničkih pruga u Gorskom kotaru, a potom i u Slavoniji. Prva je parna pilana u Gorskom kotaru izgrađena 1847. u Prezidu, slijedile su pilane u Crnom Lugu 1850., u Ravnoj Gori 1860. te u Lokvama 1874. Prva parna pilana u Slavoniji podignuta je 1858. u Krivaji kraj Orahovice, a zatim i u Nuštru 1862.

Od kraja XIX. do sredine XX. st.

Potkraj XIX. st. glavnina ulaganja u industrijske pilane potjecala je od inozemnoga kapitala. Neki pilanski pogoni podignuti u to doba, napose oni u Slavoniji, razvili su se u velike i dugovječne proizvođače. Osim hrastovine, koja je u pilanskoj obradbi imala prevladavajući udio i značenje, zarana su se počele obrađivati i druge vrste drva, npr. jasen, brijest, a potom i bukva. Tako je npr. austrijskim kapitalom u Đurđenovcu 1866. izgrađena pilana (od 1895. Neuschloßova našička tvornica tanina i paropila d. d., naposljetku → DIK Đurđenovac), mađarski veleposjednik S. H. Gutmann iz Velike Kaniže podignuo je pilanu 1884. u Belišću, koja je u to doba bila najveća u Hrvatskoj i Slavoniji (→ Belišće), francusko poduzeće Blau et comp. izgradilo je 1890. pilanu u Slavonskom Brodu (Brodu na Savi; → Slavonija DI), Belgijci Leon G. Cosimo i Gaetano Somzze izgradili su sjeveroistočno od Pakraca 1892. veliku pilanu (→ Papuk).













U prvoj polovici XX. st. iskorištavanje šuma i pilanska obradba drva bili su unosan posao a broj pilana stalno je rastao: 1900. radile su 93 pilane, dok ih je 1938. bilo 547, s ukupnim godišnjim kapacitetom obradbe 2 215 700 m³ oblovine. Velika potražnja hrastovine i želja vlasnika i države za sigurnim i brzim izvorom prihoda utjecala je i na šumski fond Hrvatske, o čemu svjedoči činjenica da je u Slavoniji i Hrvatskoj 1750. pod šumom bilo 70% površine, 1850. 60%, a 1938. samo 30%.

Razdoblje nakon II. svj. rata

Pilanarstvo u Hrvatskoj od kraja II. svj. rata do njezina osamostaljenja karakteriziraju tri razdoblja. U prvome su razdoblju (do 1952) osposobljeni gotovo svi oštećeni pogoni, dok su oni uništeni nanovo izgrađeni. Proizvodi šumsko-drvnoga kompleksa u ukupnom su izvozu Hrvatske sudjelovali s približno 33%. Iz podruštvljenih industrijskih poduzeća istisnut je privatni inozemni i domaći kapital. Od 1953. do 1960. došlo je do proširenja, okupljanja i djelomične modernizacije kapaciteta. Glavni nositelji proizvodnje i izvoza u tom razdoblju bili su industrijski kombinati u nadležnosti kojih je bilo i iskorištavanje šuma, koje je 1961. prešlo u ruke šumskih gospodarstava. Takvi su kombinati bili npr. oni iz Belišća, Đurđenovca, Slavonskog Broda, Pakraca i dr. Kombinati su zapošljavali od 500 do 3000 radnika. U tom je razdoblju u Hrvatskoj u povremenoj ili stalnoj proizvodnoj funkciji bilo i 448 malih pilana komunalnog i zadružnog značenja. Od 1960. do 1984. rekonstruirane su gotovo sve pilane prema načelima tadašnje suvremene tehnike i tehnologije te u skladu sa zahtjevima za sve većom finalizacijom proizvoda. U to je doba izgrađen niz velikih drvnoindustrijskih kombinata kao što su → Spačva iz Vinkovaca, → Gaj iz Podravske Slatine (danas Slatina), Brestovac iz Garešnice, → TVIN iz Virovitice, Bilokalnik (→ Bilokalnik – IPA) iz Koprivnice, → Drvna industrija Česma iz Bjelovara i dr. Godine 1983. društvene su pilane propilile 1 600 000 m³ trupaca, te je proizvedeno 956 000 m³ piljene građe.







Od hrvatske samostalnosti

Razaranja tijekom Domovinskoga rata (1991–95) prouzročila su velika oštećenja hrvatskih drvnoindustrijskih pogona. Prema nekim procjenama, oko 25% proizvodnih kapaciteta potpuno je uništeno ili je pretrpjelo velika materijalna razaranja, a neizravne su štete zbog rata i ratnih posljedica također bile velike. Zbog okupacije hrvatskog prostora područje pod upravom Hrvatskih šuma bilo je smanjeno za približno 25%, a šumarska proizvodnja za približno 40%. To je dodatno opteretilo šumarstvo i drvnu industriju, koja je izravno ovisila o domaćoj sirovini. Posljedica tih zbivanja bio je vrlo velik pad pilanske proizvodnje. Nekonkurentnosti hrvatske pilanske industrije pridonijeli su i izostanak državnih poticaja proizvodnji, porezna politika i sl. U razdoblju pretvorbe, privatizacije i restrukturiranja propala su mnoga velika drvnoindustrijska poduzeća. Istodobno su se počela razvijati manja specijalizirana poduzeća, koja su dijelom zauzela tržišni položaj posustalih poduzeća. Od 1989. do 1999. ukupna proizvodnja piljene građe u RH smanjila se s 1 098 438 m³ na 554 706 m³ na godinu.

Pilanarstvo Hrvatske u trećem tisućljeću

Na tehnologiju i promjene u hrvatskom pilanarstvu u novom tisućljeću utjecalo je više čimbenika, od kojih su najvažniji pad kakvoće i promjera trupaca, razvoj domaće i svjetske finalne obradbe drva te opći razvoj strojeva i opreme. Tehnološke promjene u hrvatskom pilanarstvu usmjerene su prema povećanju učinka. Hrvatske se pilane uglavnom usmjeravaju na zadovoljenje potreba pogona za finalnu proizvodnju u sklopu vlastita poduzeća, ili za nekog drugog naručitelja u zemlji i inozemstvu. Općenito, drvnu industriju RH obilježava velik broj malih poduzeća i razmjerno mali broj velikih proizvođača. Osobito je izražen problem prevelikih kapaciteta pilanske industrije, koji su još uvijek tri puta veći od dopuštenog etata sječe u domaćim šumama, tj. raspoložive sirovine. Stanje u velikom broju pogona za primarnu obradbu drva raznoliko je i varira od onih opremljenih dotrajalom opremom do suvremeno opremljenih. Sve se više ulaže u pogone za proizvodnju briketa i peleta, odn. proizvodnju toplinske i električne energije iz drvnog ostatka. S obzirom na sve veću potražnju osušene piljene građe, povećava se i opremljenost pilana sušionicama, koja je trenutačno tehnološki raznolika među pojedinim poduzećima. Kako je potražnja na domaćem tržištu razmjerno mala, najveći se dio piljene građe iz hrvatskih pilana izvozi, pretežno u zapadnoeuropske zemlje. Strateško je opredjeljenje države i drvne struke da se struktura izvoza drvnih proizvoda izmijeni u korist proizvoda višega stupnja finalne obradbe.

S obzirom na tehnološku opremljenost i modernizaciju hrvatskih pilana, u budućnosti se očekuje unapređenje pilanske proizvodnje u smislu višega stupnja mehanizacije, automatizacije i primjene računalne tehnologije, povećanja kvalitete piljenja (obradbe piljenica), iskorištenja pilanske sirovine, kapaciteta strojeva, vijeka trajanja strojeva i vremena uporabe listova pile, kvalitetnijeg i stručno osposobljenijeg kadra, veće sigurnosti pri radu, poboljšanja uvjeta rada radnika te veće brige za okoliš.













petrokemijski proizvodi, pretežno organske, a manjim dijelom i anorganske kemikalije koje se proizvode iz nafte i zemnoga (prirodnog) plina, odn. njihovih prerađevina; nazivaju se i petrokemikalije. U širem smislu, petrokemijski proizvodi uključuju i polimere, te proizvode dobivene iz ugljena i biomase. Za razliku od → naftnih derivata koji su jednostavnije do vrlo složene smjese, petrokemijski su proizvodi uglavnom čiste tvari. (→ nafta, → prirodni plin)

Vrste i proizvodnja

Najznačajniji anorganski petrokemijski proizvodi su amonijak i sintezni plin (vodeni plin; smjesa vodika i ugljikova monoksida), a organski urea, metanol, α-olefini (etilen, propilen, buteni, butadien), benzen, toluen, ksileni. Iz tih temeljnih petrokemikalija proizvodi se veliki broj međuproizvoda, poput formaldehida, octene kiseline, acetaldehida, vinil-klorida, etilen-oksida, etilen-glikola, etanola, etil-benzena, akrilonitrila, izopropanola (2-propanola), propilen-oksida, izopropil-benzena, anhidrida maleinske kiseline, kloroprena, cikloheksana, stirena, fenola, anilina, izocijanata, tereftalne kiseline i dr. Konačni su proizvodi koji se dobivaju iz petrokemikalija najčešće → plastika i → guma (polimeri), ali i → lijekovi, → deterdženti, → pesticidi i insekticidi, → eksplozivi, otapala (npr. za → boje i lakove) itd. Temeljno je obilježje petrokemijske proizvodnje velik broj proizvoda dobiven od malog broja početnih sirovina. Tako se od samo nekoliko ugljikovodika nafte odn. prirodnoga plina, nižih alkena (etilena, propilena, butena), diolefina (butadiena, izoprena) i aromatskih ugljikovodika (benzena, toluena, ksilena) dobiva više tisuća kemijskih proizvoda.

Danas je najvažniji petrokemijski proces parno krekiranje (piroliza ugljikovodika – najčešće primarnoga benzina ili etana), kojim se dobivaju olefini (etilen i dr.) i pirolitički benzin bogat osnovnim aromatskim ugljikovodicima (benzen, toluen, ksilen). S obzirom na to da u petrokemijskoj industriji veći obujam (kapacitet) proizvodnje daje manju cijenu proizvoda, uobičajeno postrojenje za parno krekiranje ima godišnji kapacitet milijun tona, što podrazumijeva deset pirolitičkih peći (svaka kapaciteta 100 000 t etilena). Zbog iznimne važnosti etilena, njegove velike proizvodnje (svjetski proizvodni kapaciteti 2020. bili su veći od 200 milijuna tona) i velikog broja proizvoda koji se iz njega dobivaju, mnogi ga nazivaju »kraljem petrokemikalija«. Uz osnovne petrokemikalije, olefine i aromatske ugljikovodike, danas postoji težnja razvoja novih procesa i sve veće uporabe sinteznoga plina, metana i drugih alkana kao ishodišnih sirovinskih komponenti (reakcijama parcijalne oksidacije metana, dehidroaromatizacije metana te oksidacijskog i neoksidacijskog spajanja metana u više ugljikovodike).













Razvoj

U svojim začetcima organska kemijska industrija, temeljila se na etinu (acetilenu) i Reppeovim sintezama. Moderna petrokemijska proizvodnja počela je 1920-ih, kada je u SAD-u izgrađeno postrojenje za proizvodnju izopropanola, glikola i acetona od propilena, odn. drugih alkena, tada sporednih proizvoda naftnih rafinerija. Prvo postrojenje za proizvodnju izopropanola reakcijom propilena i vode izgrađeno je 1922. također u SAD-u (Standard Oil Co. of New Jersey), što je prvi primjer industrijske petrokemijske proizvodnje. Već 1923. u njemačkoj je tvornici Leunawerke razvijena proizvodnja metanola i formaldehida iz zemnoga plina, preko sinteznoga plina. Tijekom II. svj. rata došlo je do naglog razvoja petrokemijske proizvodnje i potrebe za petrokemikalijama (proizvodnja eksploziva trinitrotoluena, spojeva za poboljšanje kvalitete zrakoplovnog benzina, sintetskog kaučuka i drugih polimernih materijala). Na temelju izgrađenih velikih proizvodnih kapaciteta nastavljen je razvoj petrokemijskih procesa i proizvoda i nakon rata, vrlo dinamičan u razdoblju 1950–70. Već se 1960. više od 60% organskih kemijskih proizvoda dobivalo na temelju naftnih i petrokemijskih sirovina i procesa, a danas je to više od 98%. Svjetska proizvodnja petrokemijskih proizvoda porasla je s tri milijuna tona (1950) na više od 40 milijuna tona (1960), na što su izravno utjecale i tadašnje niske cijene nafte i prirodnoga plina. Znatno su povećani kapaciteti proizvodnje etilena i drugih α-olefina postupcima pirolize i dehidrogenacije etana i ugljikovodika iz primarnog benzina, a zatim stirena, butadiena, sintetičkog kaučuka i polietilena. U svijetu se 2010-ih proizvodilo više od 750 milijuna tona petrokemijskih proizvoda na godinu.

Petrokemijski proizvodi u Hrvatskoj

Razvoj hrvatske petrokemijske industrije započeo je odmah nakon II. svj. rata manjom proizvodnjom nekoliko vrsta plastičnih materijala od uvoznih sirovina (ponajprije fenolformaldehidnih polimera) u zagrebačkom poduzeću → Chromos (osnovano 1920. pod nazivom Moster, nakon 1945. poslovalo je pod imenom Chromos, 1964. pripojilo je poduzeća Katran osnovano 1890. i Kutrilin osnovano 1930). Slijedila je izgradnja postrojenja za proizvodnju monomera vinil-klorida na temelju acetilena, kao i postrojenja za proizvodnju poli(vinil-klorida) (PVC) postupcima emulzijske polimerizacije 1950. i suspenzijske polimerizacije 1960. u tvornici → Jugovinil u Kaštel Sućurcu (od 1991. Adriachem). Proizvodnja vinil-klorida prestala je 1975., emulzijskoga PVC-a 1995., a 2000. i suspenzijskoga PVC-a (godišnji kapacitet 65 000 t).







Prvi cjeloviti hrvatski petrokemijski kompleks, Organska kemijska industrija (OKI) Zagreb osnovana 1959., započeo je proizvodnju 1963. Procesom pirolize benzina dobiveni su etilen, propilen i C4-ugljikovodici, a posebnim postupcima kumen, fenol, aceton i stiren. Visokotlačnom polimerizacijom etilena proizveden je polietilen niske gustoće (PE-LD), a postupkom polimerizacije stirena u suspenziji proizveden je polistiren. Slijedila je izgradnja novih pogona za proizvodnju polistirena (PS) te kopolimera stirena s polibutadienom povećane udarne čvrstoće (PS-HI) postupkom polimerizacije u masi (godišnji kapacitet 70 000 t). Udruživši se sa zagrebačkim poduzećem → INA-om, od 1976. tvornica je poslovala pod nazivom INA – OKI. Potom su i u drugim tadašnjim sastavnicama INA-e izgrađeni pogoni za proizvodnju petrokemijskih proizvoda. U sklopu zagrebačkog INA – Naftaplina pokrenut je 1983. pogon za proizvodnju etilena pirolizom etana kapaciteta 90 000 t na godinu. Važan napredak u hrvatskoj petrokemijskoj industriji učinjen je 1984. izgradnjom DINA Petrokemije u Omišlju na Krku (zajedničko ulaganje poduzeća INA i Dow Chemical, koji se ubrzo povukao), početkom proizvodnje vinil-klorida (200 000 t godišnje) i polietilena niske gustoće (90 000 t godišnje) te pripreme infrastrukture za pogon poli(vinil-klorida) (120 000 t godišnje). Od 1999. zagrebački i omišaljski pogoni posluju u sklopu grupe → DIOKI. Aromatski ugljikovodici, benzen, toluen i ksileni proizvodili su se u rafinerijama poduzeća INA u Rijeci i Sisku. Sve su navedene proizvodnje do danas obustavljene.







Najveća današnja postrojenja anorganske petrokemije u sastavu su poduzeća → Petrokemija iz Kutine (u Kutini od 1938., proizvodi dušična gnojiva od 1968). U njima se proizvode amonijak (450 000 t godišnje) i urea (400 000 t godišnje), kao temeljne sirovine za proizvodnju mineralnih gnojiva (kapacitet 1,35 milijuna tona godišnje). Vodik za proizvodnju amonijaka dobiva se parnim reformiranjem metana iz prirodnoga (zemnog) plina, a dušik se dobiva iz zraka.













Visoko školstvo, znanost i udruge

Petrokemijski procesi i proizvodi studiraju se na → Fakultetu kemijskog inženjerstva i tehnologije u Zagrebu (Zavod za tehnologiju nafte i petrokemiju) te na → Kemijsko-tehnološkome fakultetu u Splitu. Udruga koja, među ostalima, okuplja stručnjake i znanstvenike iz područja petrokemijske i organske kemijske industrije je → Hrvatsko društvo kemijskih inženjera i tehnologa (osnovano 1912), koje izdaje i stručno-znanstveni časopis → Kemija u industriji od 1952.

pedologija, znanost koja proučava postanak, razvoj, značajke (fizikalne, kemijske, biološke), plodnost i rasprostranjenost tala u prirodi. U hrvatskom jeziku često se zamjenjuje nazivom tloznanstvo, koji obuhvaća i više drugih disciplina koje se bave gospodarenjem tlom, obradbom, gnojidbom, zaštitom tla i dr.

Tlo je rastresiti površinski sloj Zemljine kore, nastao kao samostalna prirodna tvorevina postupnim razvojem iz trošina stijena, djelovanjem fizikalnih, kemijskih i bioloških procesa, ovisnih o međudjelovanju čimbenika pedogeneze (klima, matični supstrat, reljef, vegetacija, biološki čimbenici i ljudska aktivnost). Zbog složenosti i isprepletenosti utjecaja tih čimbenika, primjer je raznolikosti u prirodi, koji uvelike utječe na biosferu. Osim što poput plašta tlo (pedosfera) prekriva površinu kopnene litosfere slojem od nekoliko centimetara do približno dva metra dubine, ono je dio svih kopnenih (prirodnih i čovjekovim utjecajem izmijenjenih) ekosustava, izvor života i važan medij njegova raznovrsja, razvoja i evolucije na Zemlji.

Najstariji zapisi o tlu napisani su klinastim pismom, ali intenzivan razvoj pedologije započeo je u XVIII. i XIX. st., većim dijelom u okviru geoloških (kao geognozija), a zatim i poljoprivrednih i šumarskih znanosti. Kao samostalna znanstvena disciplina definirana je 1883., kada je ruski znanstvenik Vasilij Vasiljevič Dokučajev objavio knjigu Ruski černozem. Godine 1909. u Budimpešti je održan prvi međunarodni sastanak znanstvenika koji su se bavili proučavanjem tla te utemeljena međunarodna organizacija pod nazivom Agrogeologija, koja je 1924. svoj objekt istraživanja definirala kao znanost o tlu te utemeljila Međunarodno tloznanstveno društvo (International Society of Soil Science – ISSS), koje od 1998. djeluje pod nazivom Međunarodna unija tloznanstvenih društava (International Union of Soil Science, IUSS).

Razvoj pedologije u Hrvatskoj

Pedologija se u Hrvatskoj počela razvijati sredinom XIX. st., zajedno s utemeljenjem poljoprivrednog i šumarskog školstva i znanosti. Prvi udžbenik na hrvatskom jeziku iz područja znanosti o tlu Zemljoznanstvo s obzirom na gospodarstvo i šumarstvo, jedan je od prvih udžbenika takve vrste u svijetu, a izdao ga je 1877. u Križevcima poznati hrvatski mineralog i petrograf, akademik → Mijo Kišpatić (sv. 4). Bio je namijenjen polaznicima Kraljevskog gospodarskog i šumarskog učilišta (→ Visoko gospodarsko učilište u Križevcima). Prva ustanova koja se bavila isključivo analizama tla bio je privatni Javni kemičko-analitički zavod Srećka Bošnjakovića, osnovan u Zagrebu potkraj 1880-ih koji je 1897. otkupila hrvatska vlada i 1910. ga zajedno s novoosnovanom Šumarskom akademijom uključila u Kraljevski zemaljski hrvatsko-slavonski kemičko-analitički zavod. Prvi predstojnik bio mu je Franjo Šandor, a od 1898. Srećko Bošnjaković, tadašnji profesor na Šumarskoj akademiji (→ Fakultet šumarstva i drvne tehnologije). Nakon osnivanja Gospodarsko-šumarskoga fakulteta 1919. Zavod je nastavio samostalan rad, tijekom kojega je nekoliko puta promijenio ime (najpoznatije je Institut za pedologiju i tehnologiju tla), a potkraj 1980-ih postao je dio Fakulteta poljoprivrednih znanosti u Zagrebu (→ Agronomski fakultet). Važan poticaj razvoju pedologije u Hrvatskoj bilo je osnivanje Gospodarsko-šumarskoga fakulteta u Zagrebu, na kojemu od osnutka djeluje Zavod za tloznanstvo, petrografiju i mineralogiju, koji je utemeljen još 1910. pri Šumarskoj akademiji Mudroslovnog fakulteta u Zagrebu. Prvi je predstojnik i tog zavoda bio F. Šandor, a najznačajniji za njegov razvoj bio je akademik → Mihovil Gračanin, kojega se smatra utemeljiteljem zagrebačke pedološke škole. Njegovo predsjedanje Jugoslovenskom sekcijom pri Međunarodnom tloznanstvenom društvu 1931–40. uzima se za prvi organizirani rad hrvatskih tloznanstvenika, koji su zatim djelovali u okviru jugoslavenskih sekcija sve do osamostaljenja RH, od kada djeluju u sastavu → Hrvatskoga tloznanstvenoga društva.







Nakon II. svj. rata došlo je do intenzivne i vrlo uspješne suradnje Instituta za pedologiju i tehnologiju tla te Poljoprivrednoga i Šumarskoga fakulteta, osobito u doba postojanja poljoprivredno-industrijskih kombinata. Ta je suradnja dosegnula vrhunac 1965–85., kada je nastala Osnovna pedološka karta Hrvatske u mjerilu 1 : 50 000 (voditelji projekta bili su Pavao Kovačević i Arso Škorić). Na izradbi karte radilo je 28 autora i suradnika, vrsnih poznavatelja pedološke prakse, čijom zaslugom je u Hrvatskoj i izvan nje drenirano više od 160 000 ha poljoprivrednoga zemljišta. O mnogim novim spoznajama o tlima u Hrvatskoj svjedoči velik broj znanstvenih i stručnih radova, knjiga, udžbenika, monografija, priručnika i zbornika s različitih znanstvenih skupova iz područja pedologije. Razvoju pedologije u Hrvatskoj pridonijeli su uz Agronomski fakultet i Fakultet šumarstva i drvne tehnologije u Zagrebu te → Fakultet Agrobiotehničkih znanosti u Osijeku, → Institut za jadranske kulture i melioraciju krša u Splitu, → Hrvatski geološki institut u Zagrebu, → Hrvatski šumarski institut u Jastrebarskom, Institut za pedologiju i tehnologiju tla u Zagrebu.







Srednjoškolsko obrazovanje u Hrvatskoj obuhvaća dva nastavna predmeta iz područja pedologije – tloznanstvo i bilinogojstvo s tloznanstvom, ali znanja iz područja pedologije poučavaju se i u sklopu mnogih drugih predmeta uglavnom vezanih uz poljoprivredu, šumarstvo, zaštitu okoliša ili biologiju. Pedologija (ili tloznanstvo) predaje se i na svim veleučilištima koja imaju studijske programe iz poljoprivrede. Kolegij iz područja pedologije i tloznanstva na sveučilišnoj se razini predaju na preddiplomskim, diplomskim i poslijediplomskim studijima na poljoprivrednim fakultetima u Zagrebu i Osijeku te na Fakultetu šumarstva i drvne tehnologije u Zagrebu. Znanstvenici koji su se u Hrvatskoj istaknuli svojim radom u području pedologije su uz već spomenute: → Adolfo Seiwerth, Viktor Neugebauer (1897–1988), Pavao Kovačević (1919–2000), Gjuro Janeković (1912–1989), Arso Škorić (1922–1993), Jakob Martinović (1929–2013), Zoltan Racz (1930–2012), Željko Vidaček (1938), Matko Bogunović (1941–2018), → Ferdo Bašić, Stjepan Husnjak (1959), Nikola Pernar (1962), Andrija Špoljar (1963) i dr.