Jadranski naftovod d.d. (JANAF), poduzeće za transport i skladištenje nafte i naftnih derivata sa sjedištem u Zagrebu, osnovano 1974. kao Jugoslavenski naftovod sa sjedištem u Rijeci. Od strateškoga je značaja u energetici RH, te jugoistočne i srednje Europe.







Osnivači poduzeća bili su → INA, Energoinvest Sarajevo i Naftagas Novi Sad koji su 1973. potpisali Osnovni ugovor o izgradnji naftovoda. Naftovod je bio zamišljen kao suvremen, učinkovit i ekonomičan sustav transporta nafte za domaće i inozemne korisnike integracijom u međunarodni sustav naftovoda. U sljedećih nekoliko godina izgrađeni su terminal i luka Omišalj, terminali Sisak, Virje i Bosanski Brod, te završne dionice naftovoda od Omišlja do Lendave u Sloveniji, mađarske granice (Gola) i Novoga Sada u Vojvodini. Naftovod je službeno otvoren i pušten u probni rad 1979. Iduće godine otvoren je Krčki most kroz koji je prolazila cijev naftovoda. Projektirani kapacitet cjevovoda bio je 34, a instalirani 20 milijuna tona nafte. Najveći prosječni godišnji transport nafte od 7,9 milijuna tona ostvaren je 1986–91., a najveći godišnji transport od 9,7 milijuna tona 1990. Za domaće rafinerije (INA) transportirano je 40% nafte, a za potrebe inozemnih korisnika 60%. Transport nafte reverzibilnim putem, iz smjera Mađarske, omogućen je 1989. na dionici Sisak–Gola.













Izbijanjem Domovinskoga rata transport nafte često se prekidao na dijelovima trase na okupiranim područjima. Poduzeće je 1991. promijenilo ime u Jadranski naftovod, a 1993. transformiralo se u dioničko društvo u većinskom vlasništvu Hrvatskoga zavoda za mirovinsko i zdravstveno osiguranje i Vlade Republike Hrvatske, a sjedište je premješteno u Zagreb. U sljedećem se razdoblju poduzeće dograđivalo podmorskim naftovodom Omišalj–Urinj, spremnicima, zaobilaznim naftovodom Slobodnica–Donja Vrba (nakon čega trasa naftovoda u cijelosti prolazi teritorijem RH), reverzibilnim sustavom. Tehničko-tehnološki bilo je modernizirano sustavom nadzora i upravljanja SCADA, elektroenergetskim, geoinformacijskim i komunikacijsko-informacijskim sustavima.



















Danas naftovodni sustav JANAF čine: cjevovod dug 622 km s dionicama Omišalj–Sisak, Sisak–Virje–Gola, Virje–Lendava (nije u funkciji transporta od 2001. zbog zatvaranja rafinerije Lendava), Sisak–Slavonski Brod–Bosanski Brod, Slavonski Brod–Sotin, Omišalj–Urinj; prihvatno-otpremni terminal Omišalj na Krku sa skladišnim prostorom od 1 000 000 m³ za naftu i 60 000 m³ za naftne derivate; prihvatno-otpremni terminali u Sisku, Virju i Slavonskom Brodu sa skladišnim prostorom u Sisku od 500 000 m³ i Virju od 40 000 m³ i terminal naftnih derivata Žitnjak kapaciteta 140 000 m³ koji je 2009. postao dio JANAF-ova skladišnoga sustava.

























Sustav nadzora i upravljanja SCADA s glavnim kontrolnim centrima na terminalima Omišalj i Sisak pušten je u rad 2009. Spremišni kapaciteti za sirovu naftu na terminalima Omišalj i Sisak znatno su dograđeni 2014–17., čime su ukupni kapaciteti tamošnjih spremnika povećani za 90%. Rekonstrukcija i dogradnja terminala Žitnjak dovršena je 2014., čime su kapaciteti za skladištenje naftnih derivata povećani za 100%. Nafta se podmorskim naftovodom Krk–kopno počela transportirati 2017., kada je prestao transport Krčkim mostom. Od 1979. do 2015. transportirano je oko 205 milijuna tona nafte, od čega 60% za strane korisnike. JANAF je danas strateški značajan čimbenik sigurnosti opskrbe naftom u šest država jugoistočne i srednje Europe (BiH, Mađarska, Slovačka, Češka, Slovenija, Srbija) te je prepoznat kao strateški naftovod Europske unije putem projekta od zajedničkog interesa pod nazivom Naftovodi JANAF – Adria.













Jamnica plus d. o. o., poduzeće za proizvodnju i prodaju → mineralne vode i sokova sa sjedištem u Zagrebu, osnovano 1828.

Iako se mineralna voda iz vrela u mjestu Jamnička Kiselica kraj Pisarovine vjerojatno koristila još u predantičko doba, prvu njezinu kemijsku analizu naručila je 1772. Marija Terezija. Od tada se voda iz tog vrela nalazila u registru mineralnih voda bečkoga dvora. Ljekarnik Josip Mikšić obavio je 1823. prvu kvantitativnu znanstvenu analizu vode i time omogućio njezino kasnije iskorištavanje. Punjenje i prodaja mineralne vode na tom području započela je 1828., kada je odlukom hrvatskih zemaljskih vlasti dopušteno osnivanje punionice. Do kraja godine su na tržište plasirane prve boce mineralne vode pod nazivom Jamnička Kiselica. Proizvodnja je tijekom vremena rasla, te je 1829. napunjeno 5000 boca. Nedaleko od izvora djelovalo je kupalište i lječilište (1830–70).







Pogon je 1870. zakupio, a 1899. i otkupio Vilim Lovrenčić te modernizirao pogon punionice čime je povećao proizvodnju i prodaju (oko 500 000 boca na godinu). Spremište i otpravništvo poduzeća organizirao je u dvorištu svoje obiteljske kuće u Zagrebu, a u njegovoj je nakladi 1905. u Zagrebu Fran Gundrum-Oriovčanin objavio knjigu Jamnička kiselica. Vilim Lovrenčić prodao je 1926. zemljište s izvorima mineralne vode Miri Vrbanić i Margiti Rottenbucher, koje su 1932. modernizirale crpilišni pogon.







Nakon II. svj. rata rješenjem nadležnih tijela izvor u Jamničkoj Kiselici dan je na korištenje poduzeću Agrokombinat iz Zagreba. Iako je Agrokombinat 1962. izbušio novo vrelo (Jamnica 62) i 1964. modernizirao punionicu (dvije automatske linije), značajnija proizvodnja postignuta je tek 1967. kada je pogone kupilo poduzeće Marijan Badel (→ Badel 1862). Badel je 1973. izbušio novo vrelo (Janino vrelo) te djelomično dovršio novi pogon za punjenje mineralne vode (1978. napunjeno je 50 milijuna litara). Badel je proizvodni program na bazi mineralne vode tijekom 1980-ih proširio novim niskokaloričnim pićima. Tako je na tržište 1982. plasirana voda Jana, a 1986. Sprint tonic. Promjenama u organiziranju RO Badel, potkraj 1989., bivši OOUR Jamnica – mineralne vode, Jamnička Kiselica počeo je djelovati kao samostalno poduzeće Badel – Jamnica. Od ukupno 19 poduzeća koja su se u SFRJ bavila proizvodnjom mineralne vode i proizvoda na bazi mineralne vode, Jamnica je bila treće najveće poduzeće, odmah iza slovenske Radenske i srpskog Knjaza Miloša. Kapacitet punjenja mineralne vode u tri proizvodne linije 1991. iznosio je oko 100 milijuna litara na godinu. Proizvodnja je zaustavljena u listopadu 1991., kada je pogon granatiran, a do srpnja 1992. u ratnim djelovanjima stradali su i mnogi drugi gospodarski objekti poduzeća. U to doba Jamnica je zapošljavala 526 radnika.







Pretvorba poduzeća u dioničko društvo obavljena je 1992–93. kada je Agrokor postao većinski vlasnik, a poduzeće je preimenovano u Jamnica d. d. Istodobno su se obnavljale ratom oštećene zgrade i proizvodna postrojenja u Pisarovini, a poslije su nabavljene i nove linije za punjenje mineralnih voda i sokova na bazi mineralne vode te je pokrenuta linija za punjenje prirodne izvorske vode u proizvodnom pogonu Sveta Jana kraj Jastrebarskog. Tijekom 1990-ih poduzeće je 94% proizvodnje plasiralo na domaće tržište, 4% na tržište BiH, a 2% na područje Slovenije. Uspješno poslovanje 1990-ih pratilo je i povećanje broja zaposlenika (1994. 403, 2002. 769). Logotip poduzeća redizajniran je 1995., od kada mineralna voda nosi naziv Jamnica.



















Do 1998. poduzeće je osnovalo slovensko društvo Jamnica, mineralna voda i bosanskohercegovačko poduzeće Jamnica, te bilo većinski vlasnik Mladine (prije Jaska vino). Bosanskohercegovačkom društvu Jamnica 2001. pripojen je Sarajevski kiseljak. Ulaganja u proizvodne pogone omogućila su joj povećanje proizvodnje (sa 100 milijuna litara 1991. na 200 milijuna litara 2001). Proizvodni su se kapaciteti 2003. sastojali od šest linija za punjenje mineralne vode, dvije linije za proizvodnju voćnih sokova i jedne linije za punjenje izvorske vode. Od 2019. poduzeće posluje u sklopu Fortenova Grupe, pod nazivom Jamnica plus d. o. o. Dobitnik je mnogih nagrada, među kojima i zlatne medalje za najbolju gaziranu vodu u Europi (2015. Mineral Water Challenge) te oznake Hrvatska kvaliteta.

Jamnica plus lider je na tržištu mineralnih voda i osvježavajućih pića u Hrvatskoj. Posluje kao dio Grupe pića, organizacijske divizije unutar Fortenova grupe (još ju čine Sarajevski kiseljak u BiH, Mg Mivela u Srbiji, Jamnica mineralna voda u Sloveniji te Jamnica Water u Mađarskoj), s ukupnom godišnjom proizvodnjom većom od 600 milijuna litara.

lijekovi, tvari ili mješavine tvari namijenjene liječenju ili sprečavanju bolesti.

Svaki lijek sadržava djelatnu tvar ili mješavinu tvari koja je djelatni sastojak lijeka s farmakološkim, imunološkim ili metaboličkim djelovanjem radi obavljanja, ispravljanja ili prilagodbe fizioloških funkcija ili postavljanja dijagnoze. Uz djelatnu tvar, svaki lijek sadržava pomoćne tvari koje nisu nositelji djelovanja gotovoga lijeka, već pomažu pri farmaceutskom oblikovanju gotovoga lijeka (→ farmaceutska tehnologija), štite, podupiru ili poboljšavaju stabilnost, biološku raspoloživost ili podnošljivost lijeka.







Podjela lijekova

Lijekovi se razvrstavaju u skupine prema načinu proizvodnje, podrijetlu djelatne tvari, jačini djelovanja, načinu primjene, načinu izdavanja, terapijskoj uporabi te zakonskim odredbama o autorskim pravima.

Prema načinu proizvodnje razlikuju se gotovi lijekovi te magistralni i galenski pripravci. Gotovi lijekovi proizvedeni su industrijski s nakanom stavljanja u promet, a rabe se u obliku i pakiranju u kojem ga proizvođač stavlja u promet. Galenski pripravak izrađuje se u galenskome laboratoriju prema postupku izradbe opisanom u važećoj → farmakopeji i normama dobre prakse za galenske laboratorije. Magistralni pripravak jest lijek izrađen iz djelatnih i pomoćnih tvari provjerene propisane kakvoće u ljekarni za određenoga korisnika prema pojedinačnome receptu. Prema podrijetlu djelatne tvari, lijekovi mogu biti ljudskoga podrijetla, npr. ljudska krv i proizvodi iz ljudske krvi, životinjskoga podrijetla, npr. dijelovi organa i proizvodi životinjske krvi, biljnoga podrijetla, npr. ekstrakti biljke te kemijskoga podrijetla, npr. kemijski elementi ili kemijski proizvodi dobiveni sintezom. Biološki lijek je onaj kojega je djelatna tvar biološka, a proizvodi se ili izlučuje iz biološkog izvora (ljudskoga, životinjskoga ili mikrobiološkoga). Može biti imunološki (→ cjepiva i imunoserumi, toksini, proizvodi alergena), iz ljudske krvi ili plazme (npr. albumin ili imunoglobulini), dobiven biotehnološkim postupcima (postupci koji uključuju uporabu živih sustava ili organizama kao npr. proteini proizvedeni metodama → genetičkoga inženjerstva), za naprednu terapiju (temelji se na genskoj terapiji, terapiji somatskim stanicama ili tkivnom inženjerstvu) ili drugi lijek dobiven iz biološkoga izvora (npr. heparin ili pankreatin). Prema jačini djelovanja razlikuju se lijekovi slabijega, jakoga i vrlo jakoga djelovanja. Prema načinu primjene lijekovi se dijele na enteralne (unose se kroz probavni sustav), parenteralne (primjenjuju se mimo probavnoga sustava), lokalne i inhalacijske. Prema načinu izdavanja razlikuju se lijekovi s ograničenim pravom izdavanja koji sadržavaju otrove ili tvari vrlo jakoga djelovanja, a izdaju se isključivo prema liječničkom receptu u propisanoj količini te lijekove sa slobodnim pravom izdavanja koji ne smiju sadržavati otrovne tvari kao ni tvari s jakim i vrlo jakim djelovanjem. Oni se u pravilu izdaju bez recepta. Prema terapijskoj uporabi, lijekovi se razvrstavaju u 14 skupina Anatomsko-terapijsko-kemijskoga (ATK) sustava klasifikacije lijekova Svjetske zdravstvene organizacije (SZO), a svaka skupina sadržava po nekoliko glavnih terapijskih skupina i njima pripadajućih terapijskih podskupina. Prema zakonskim odredbama o autorskim pravima razlikuju se patentirani lijekovi (izvorni, referentni), generički te bioslični lijekovi. Patentirani lijek zaštićen je s obzirom na ljekovitu tvar, postupak izradbe ili terapijsku primjenu. Generički lijek ima isti kvalitativni i kvantitativni sastav djelatnih tvari i isti farmaceutski oblik kao i referentni lijek te je u pravilu zamjenjiv s izvornim lijekom (tzv. generička supstitucija). Iako biološki lijek sličan referentnomu lijeku u osnovi ima isti klinički učinak kao referentni biološki lijek, ti lijekovi nisu izravno međusobno zamjenjivi, stoga se on naziva biosličnim lijekom (engl. biosimilar), a ne generičkim lijekom.







Ispitivanje lijekova

U RH može biti u prometu samo onaj gotov lijek koji ima odobrenje za stavljanje u promet koje daju nadležna regulacijska tijela, → Agencija za lijekove i medicinske proizvode (HALMED) ili Europska komisija. U okviru postupka ispitivanja lijeka, provode se: a) fizikalno-kemijska ispitivanja, kojima se utvrđuje kemijski sastav lijeka, topljivost, kristalni oblik, sadržaj djelatne tvari, čistoća, postojanost; b) farmakološko-toksikološka ispitivanja na pokusnim životinjama i izdvojenim životinjskim organima, kojima se može u određenoj mjeri predvidjeti moguća djelotvornost i neškodljivost za čovjeka; c) početna klinička ispitivanja manjeg opsega na zdravim (prva faza) i bolesnim ljudima (druga faza), a potom opsežnija klinička ispitivanja na bolesnicima (treća faza). U slučaju pozitivne ocjene, lijek dobiva odobrenje za stavljanje u promet nakon treće faze, što se još naziva registracijom lijeka. Četvrta, posljednja faza kliničkih ispitivanja provodi se nakon uspješne registracije novoga lijeka i njegova puštanja u promet. Tijekom te faze nastavlja se procjena djelotvornosti lijeka i prikupljaju se detaljniji podatci o sigurnosti primjene lijeka sustavom farmakovigilancije (→ farmacija). Otprilike jedna od 10 000 molekula koje se ispituju u pretkliničkim uvjetima dospije u fazu kliničkoga ispitivanja, a ukupan proces razvoja lijeka do njegova konačnog stavljanja na tržište nerijetko traje 10 do 15 godina.







Razvoj lijekova u svijetu

Najraniji pisani tragovi o primjeni lijekova sežu daleko u prošlost, npr. primjena infuza od sušenih listova mrče zabilježena je na papirusu o egipatskoj medicini (Ebersov papirus) nastalom oko 1550. pr. Kr. u Egiptu. Grčki liječnik Galen uveo je u uporabu ekstraktivne preparate kao što su tinkture, oparci, uvarci, macerati i dr., te izrađivao paste, kreme, masti, rastvore i sl. Neke je lijekove (kemijske elemente) još u XVI. st. uveo švicarsko-njemački liječnik Paracelsus. Prvo kliničko ispitivanje u svijetu (Engleska) provedeno je 1763. primjenom ekstrakta kore vrbe i potvrdilo je antipiretski učinak glikozida salicina u liječenju malarije. Engleski liječnik Edward Jenner primijenio je 1796. cjepivo protiv velikih boginja i potaknuo traganje za drugim cjepivima. Do velikog napretka u medicini došlo je nakon izdvajanja djelatnih spojeva iz → ljekovitog i aromatičnog bilja, npr. morfija iz opija biljke maka, koji je 1805. izolirao njemački ljekarnik Friedrich Wilhelm Sertürner, a poslije su iz biljaka izdvojeni strihnin (1818), kinin (1820), atropin (1833) i dr. Ubrzo nakon toga, počela se razvijati sintetska kemija. Prve je barbiturate, soli barbiturne kiseline i njezinih derivata koji se rabe kao lijekovi iz skupine sedativa i hipnotika, sintetizirao 1864. njemački kemičar Adolph von Bayer, a na tržištu su se prvi put pojavili 1903. pod nazivom Veronal. Industrijska proizvodnja lijekova kemijskom sintezom započela je 1874. proizvodnjom salicilne kiseline prema postupku njemačkoga kemičara Hermanna Kolbea, a potom su se počeli proizvoditi antipiretik i analgetik acetanilid pod nazivom Antifebrin (1886) te lijek protiv bolova acetofenetidin pod nazivom Phenacetin (1887). Njemački je kemičar Felix Hoffman iz poduzeća Bayer prvi uspio 1897. sintetizirati acetilsalicilnu kiselinu, a lijek je dvije godine kasnije dobio naziv Aspirin.

U XX. st. kao zasebna grana oblikovala se biokemija, a otkriće enzima i biokemijskih procesa postalo je važna okosnica razumijevanja farmakologije i čovjeka. Od 1900. do 1950. došlo je do razvoja antimikrobnih lijekova. Engleski biokemičar i fiziolog Frederick Gowland Hopkins 1906. otkrio je → vitamine. Njemački liječnik Paul Ehrlich primijetio je da određene kemikalije, tzv. kemoterapeutici, selektivno djeluju na stanice određenih bakterija. Otkrio je arsfenamin (1910), spoj arsena učinkovit protiv bakterije koja uzrokuje sifilis. Lijek je nazvan Salvarsan i smatra se prvim suvremenim → antibiotikom. Američki biokemičar Edward Calvin Kendall izolirao je 1914. hormon tiroksin iz štitne žlijezde oboljelih pacijenata. Kanadski liječnik Frederick Grant Banting i škotski liječnik John James Rickard Macleod 1922. liječili su dijabetes inzulinom dobivenim iz gušterače životinja te prvi skrenuli pozornost na važnost bioloških lijekova. Prvi široko dostupan sintetski antimalarik bio je plasmokin (Plasmoquine), sintetiziran 1925. u poduzeću Bayer, a potom su u istom poduzeću razvijeni antimalarici Atebrin (1931) i 1935. klorokin (Resochin). Sintetski hormon štitne žlijezde levotiroksin (danas djelatna tvar lijeka Eutyrox) prvi su put 1927. sintetizirali engleski kemičari Charles Robert Harington i George Barger. Britanski mikrobiolog Alexander Fleming 1929. otkrio je penicilin. Njemački bakteriolog Gerhard Domagk otkrio je 1935. antibiotike sulfonamide. Prvi antihistamik otkriven je 1939. s djelatnom tvari fenbenzaminom (Antergan). Mikrobiolog Selman Abraham Waksman izolirao je više antibiotika, među kojima i streptomicin, prvi učinkoviti antibiotik protiv uzročnika tuberkuloze (1944).













Tijekom tzv. psihofarmakološke revolucije, potkraj 1940-ih počela se prepoznavati važnost neurotransmitera (dopamin, noradrenalin i serotonin). Od 1950. do 1970. razvijali su se lijekovi koji djeluju na raspoloženje i emocije (psihotropni) te antitumorski lijekovi. Psihotropni lijek iproniazid (Marsilid) i njegov prethodnik izoniazid (Rimifon) razvijeni su 1946., a rabili su se od 1952., ponajprije kao lijekovi protiv tuberkuloze. Iako je primjena antifolata u liječenju malignih bolesti poput dječje leukemije počela sintezom aminopterina (1947) te potom metotreksata (1948), lijekovi protiv drugih vrsta tumora razvijali su se krajem 1950-ih (npr. 1956. otkrivena je djelatna tvar 5-fluorouracil, a rabi se od 1962. u liječenju zloćudnih bolesti).

Unatoč napretku kemijske i → farmaceutske industrije u sintezi novih lijekova, vidjelo se da biljke i dalje imaju golem potencijal kao izvor novih lijekova. Alkaloid galantamin prvi je put izoliran 1950-ih iz visibabe Galanthus woronowii, a danas se rabi u liječenju ranijih faza Alzheimerove bolesti (Razadyne). Spojevi vinblastin i vinkristin izolirani su 1958. iz biljke vinke Catharanthus roseus ili Vinca rosea. Danas se u liječenju različitih tipova tumora rabe polusintetski analozi tih spojeva – vinorelbin (Navelbine) i vindezin. Spoj paklitaksel izoliran je 1971. iz kore pacifičke tise Taxus brevifolia, a rabi se u liječenju tumora kao sastavni dio kemoterapije (Taxol). Antimalarik artemizinin izoliran je 1972. iz biljke Artemisia annua (slatki pelin). Tijekom 1970-ih i 1980-ih radilo se na razvoju antidepresiva koji su selektivni za serotoninski sustav. Godine 1982. na europskom tržištu odobren je prvi takav lijek (Zimeldin), a potom 1988. fluoksetin (na tržištu pod nazivom Prozac i Sarafem).

Od 1970-ih znatnu ulogu u farmaceutskoj industriji imaju → genetičko inženjerstvo i → biotehnologija. Rekombinantni humani inzulin prvi je put proizveden 1982., za što se rabila GM bakterija Escherichia coli (→ genetički modificirani organizmi). Biotehnološkim postupcima proizvedeni su i interferon (1980), hormon rasta somatotropin (1981), eritropoetin (1985) itd. Od sredine 1980-ih proizvode se terapijska monoklonska protutijela. Prvo terapijsko mišje monoklonsko protutijelo za primjenu kod ljudi odobreno je u SAD-u 1986 (Orthoclone OKT3), a prvo kimerno mišje-ljudsko monoklonsko protutijelo rituksimab (MabThera, Rituxan) odobreno je 1997. za liječenje malignih hematoloških bolesti. Za razvoj prvoga ljudskoga monoklonskog protutijela adalimumaba (Humira) rabljene su kombinatorijske knjižnice bakteriofaga (2002), a za panitumumab (Vectibix) rabljena je 2006. transgenična životinja (XenoMouse).

Razvijali su se i antivirusni lijekovi, pa su tako u američkom poduzeću Gilead 1996. otkriveni oseltamivir (Tamiflu) za liječenje i prevenciju gripe te 2017. remdesivir (Veklury) za liječenje ebolske hemoragijske groznice. Farmaceutska su poduzeća 2020-ih počela proizvoditi cjepiva protiv koronavirusa SARS-CoV-2 koja su kao djelatnu tvar sadržavala molekule glasničke RNA (mRNA) u cjepivima Comirnaty te Spikevax. Sve se više razvijaju tzv. pametni lijekovi usmjereni prema specifičnim molekularnim čimbenicima uključenima u mehanizam određene bolesti (Evoltra, Mozobil, Spinraza, Votrient, Yondelis, Zelboraf itd.).

Razvoj lijekova u Hrvatskoj

Razdoblje 1840–60. obilježila je uporaba anestetika i otkriće insekticida. Dubrovački je ljekarnik → Antun Drobac pratio otkrića u farmakoterapiji te se nakon prve operacije izvedene s pomoću inhalacijske narkoze eterom u Bostonu 1846. zainteresirao za djelovanje etera. Iste je godine operacija pod narkozom izvedena u Zadru, a potom u dubrovačkoj bolnici, a o tome je 1847. objavio članak u listu Gazzetta di Zara. Eter za tu operaciju, kao i za mnoge poslije nje, pripremio je u svojoj ljekarni na mjestu današnje dubrovačke ljekarne Kod zvonika (→ ljekarništvo).

Osim toga, Drobac je 1840. otkrio insekticidnu moć ljekovite biljke buhača te je od 1854. trgovao prahom pod nazivom Flores Chrisanthemi. Nakon višegodišnjih istraživanja, njemački kemičar Hermann Staudinger i švicarsko-hrvatski kemičar → Lavoslav Ružička (sv. 4) uspjeli su 1916. izolirati alkaloid i odrediti strukturu tvari koje buhaču daju insekticidno svojstvo, odnosno piretrin I i II, što je radi patentne zaštite objavljeno tek 1924. Piretrini i njihovi sintetski analozi se i danas rabe kao insekticidi.









Osim otkriću piretrina, L. Ružička dao je važan doprinos istraživanju i sintezi spolnih hormona. Prvi je umjetno djelomično sintetizirao spolne hormone androsteron i testosteron, razjasnio njihove strukture i odredio njihove konfiguracije. Poslije je njemački kemičar Adolf Butenandt izolirao androsteron iz ljudskoga urina (1931) i naznačio početak istraživanja kemije steroida. Uz testosteron, L. Ružička i A. Butenandt sintetizirali su i tri do tada nepoznata steroida (metiltestosteron, mestanolon i metandriol).

Sustavna proizvodnja i rad na cjepivima u Hrvatskoj započeli su već 1890. u bjelovarskom Zavodu za proizvodnju vakcine protiv velikih boginja koji je 1893. podržavljen i preseljen u Zagreb. Zavod je promijenio nekoliko naziva – među ostalim, bio je dijelom Higijenskoga zavoda od 1940., a od 1961. djeluje pod nazivom → Imunološki zavod. Ondje se razvijao prvi difterični antitoksični imunoserum u Jugoslaviji (1929) te su prvi put u svijetu (1962) uvedene linije humanih diploidnih serijski razmnožavanih stanica kao podloga za virusna cjepiva, što je 1971. prihvatila Svjetska zdravstvena organizacija (SZO). Antitoksin koji Zavod proizvodi od 1950-ih za otrov europskih zmija (poskoka, riđovke i dr.) svrstava se u najbolje proizvode te vrste u svijetu. U Zavodu je izrađen cjepni soj protiv ospica Edmonston-Zagreb, koji ima izniman imunološki učinak i produljeno trajanje zaštitne imunosti (1968).







Razdoblje 1920–35. obilježila je proizvodnja biljnih ekstrakata te veterinarskih i vitaminskih preparata. Poduzeće Kaštel, osnovano u Karlovcu 1921 (→ Pliva), bilo je najznačajnije hrvatsko poduzeće za istraživanje i proizvodnju lijekova. U početku je bilo orijentirano na proizvodnju biljnih ekstrakata, no 1923. počelo je proizvodnju farmaceutskih preparata, galenskih pripravaka te veterinarskih, poljoprivrednih i prehrambenih proizvoda, među njima i prvog i jedinoga preparata protiv metiljavosti pod nazivom Distol. Prateći istraživanja vezana uz ulogu vitamina u nastanku bolesti, Kaštel je njihovu proizvodnju započeo 1930-ih i na tržište plasirao dva vitaminska preparata, Devitol – uljnu otopinu čistoga kristaliziranoga vitamina D, riblje ulje sa standardnim i povećanim sadržajem vitamina D pod nazivom Jekovitol te Jekocitrol, kombinaciju vitamina A, C i D. Potkraj 1930-ih Kaštel je stavio u promet vitaminski preparat B-skupine i vitamina C (granule Becevit) sa širokim spektrom indikacija (od neuroloških do ginekoloških i zaraznih bolesti) te vitamin B1 (Aneurin) u čistom stanju za terapiju živčanih i probavnih bolesti.









Godina 1936. označava početak proizvodnje prvog antibiotika u Hrvatskoj (Kaštel). Sintetizirajući iz organskoga spoja piperazina niz azo-boja, → Vladimir Prelog 1936. prijavljuje patent pod nazivom Postupak za izradu azo-boja iz piperazina koji pokazuje parazitocidno djelovanje, a naročito baktericidno djelovanje. Bio je to prvi patent V. Preloga i poduzeća Kaštel. Njegov su tim tada činili Eugen Cerkovnikov, tada profesor Medicinskoga fakulteta u Rijeci, → Viktor Hahn, budući profesor Tehničkoga fakulteta u Zagrebu i Pavao Stern, profesor farmakologije Medicinskoga fakulteta u Sarajevu. Već godinu nakon Domagkova otkrića, V. Prelog u suradnji s inženjerima → Ljubomirom Trinajstićem i → Ernestom Rajnerom plasira na tržište sulfonamid pod imenom Streptazol koji 1936. zaštićuje patentom. Sulfonamidi su bili prekretnica u dotadašnjem liječenju infekcija i označili su početak proizvodnje kemijskom organskom sintezom koje se paleta poslije širila. U promet su stavljeni i Sulfapiridin, Plurazol te sulfatiazol (Ultraseptil), a počinje proizvodnja fenil-azo-amino-piridina (Eucistin), kalcijeva levulinata, dietilamida nikotinske kiseline i dr.

U Plivi se 1950-ih radilo na razvoju sinteze i proizvodnje vitamina B i C. Istraživački institut poduzeća Pliva utemeljen je 1952., a prvi direktor bio je → Rativoj Seiwerth koji je nastavio suradnju s Prelogom sljedećih deset godina. Godine 1953. Pliva je prijavila patent pod naslovom Postupak za pripravu askorbinske kiseline i već iste godine vlastitom tehnologijom proizvela prve količine vitamina C, a proizvodnja vitamina B6 započela je šest godina kasnije (1959).







Pliva i njezin prethodnik Kaštel započeli su s biotehnologijom već 1938. kada se iz gušterače svinje radila ekstrakcija inzulina. Od 1957. biotehnologija se rabi u proizvodnji vitaminâ, kvasca, cjepivâ za veterinarsku industriju, a petnaestak godina proizvodili su se industrijski enzimi za proizvodnju multienzimskoga pripravka za hranidbu životinja. Za istraživanje fermentativnih procesa radi izradbe postupka za proizvodnju antibiotika oksitetraciklina i srodnih antibiotika uvelike je zaslužan → Gavra Tamburašev, te je proizvodnja antibiotika oksitetraciklina u Plivi započela 1961.

U prvoj polovici 1960-ih provodila su se u svijetu i Jugoslaviji istraživanja psiholeptika benzodiazepina. Izumitelj diazepama, koji se rabi kao sredstvo za smirenje, umanjenje tjeskobe, ublažavanje grčeva, otklanjanje nesanice i konvulzija, bio je farmaceut i kemičar → Leo Sternbach, znanstvenik hrvatskoga podrijetla. Diazepam je patentiran 1959., a 1963. odobren je za uporabu kao lijek pod nazivom Valium (u Hrvatskoj bolje znan kao Apaurin). Osim toga, Sternbachu se pripisuju zasluge za izum flurazepama (Dalmane), nitrazepama (Mogadan), klonazepama (Klonopin) i trimetafana (Arfonad). Sve do 1990., četvrtina prometa američkoga poduzeća Hoffmann-LaRoche, gdje je radio, ostvarena je na temelju Sternbachovih izuma. Tom je poduzeću 1985. istekla patentna zaštita i pod imenom Apaurin proizvodi ga od 1960-ih slovensko poduzeće Krka, dok ga druga poduzeća proizvode pod raznim imenima poput Diazepam (Alkaloid, → Jadran – Galenski laboratorij) te Normabel (→ Belupo). Značajan doprinos istraživanju i razvoju benzodiazepinske skupine lijekova dala je i skupina hrvatskih znanstvenika i stručnih suradnika okupljenih oko → Franje Kajfeža, autora pojednostavnjenoga postupka sinteze diazepama (1964).













Razdoblje 1979–90. obilježilo je otkriće azitromicina i biotehnologija sekundarnih metabolita bakterija (Pliva). Kao odgovor na izazov pronalaska antibiotika poboljšanih svojstava spram eritromicina A i klaritromicina, → Slobodan Đokić je sa svojim timom 1979–81. sintetizirao novi makrolidni antibiotik azitromicin, koji je predstavljao prvoga člana nove skupine makrolidnih antibiotika – azalida. Postupke priprave intermedijera azitromicina, supstancije i njihove antibakterijske aktivnosti, Pliva je 1979. patentno zaštitila u Jugoslaviji, 1980. u SAD-u, Sovjetskom Savezu, Japanu i drugdje, te je uvrstila Jugoslaviju među samo devet zemalja širom svijeta koje se mogu podičiti vlastitim izumom (antibiotske) supstance. Pliva je azitromicin stavila na tržište 1988. pod robnom markom Sumamed, a Pfizer 1991. pod nazivom Zithromax. U Plivi su 1976–86. u proizvodnju uvedena 132 nova lijeka, od kojih 58 na osnovi vlastite farmaceutske sirovine ili recepture. Istraživanja biotehnologije sekundarnih metabolita u Plivi završila su 1990-ih projektom antibiotika mupirocina.

Nakon 1990-ih u RH se proizvode generički i bioslični lijekovi te razvijaju nove formulacije. Pliva je bioslični lijek eritropoetin razvila 2005., a Nivestim, bioslični filgrastim proizvođača Hospira, odobren je 2010. te je zasad jedini odobreni bioslični lijek koji se proizvodi u RH. Godine 2019. Američka agencija za hranu i lijekove (FDA) odobrila je za uporabu novi farmaceutski pripravak poduzeća → Xellia koji uz antibiotik vankomicin sadržava nove pomoćne tvari (ekscipijense).







S više od 90 različitih molekula, Pliva iz Zagreba danas proizvodi oko 1000 različitih proizvoda, a po prihodu i po izvoznim rezultatima slijede je → Belupo i Jadran – Galenski laboratorij (JGL). Belupo je farmaceutsko poduzeće osnovano 1971. u Ludbregu koje proizvodi dvjestotinjak farmaceutskih pripravaka vrhunske kvalitete (Naxil, Nutribel, Belodin, Neofen i dr.). JGL je farmaceutsko poduzeće osnovano 1991. u Rijeci koje razvija i proizvodi više od 300 generičkih te bezreceptnih lijekova (Aqua Maris, Meralys, Vizol S, Dramina i dr.).

ljekovito i aromatično bilje, skupina biljaka koje sadržavaju tvari koje ih čine podobnima za primjenu u terapijske svrhe i za kemijsko-farmaceutske sinteze, ili u kozmetičkoj i prehrambenoj industriji. Pojedine se biljke iz te skupine često rabe u obje svrhe, tj. u proizvodnji lijekova, mirisa, kozmetike, pića (→ čaj), konzervansa i sredstava za zaštitu bilja, a nerijetko i kao → začini. Aktivna tvar ili aroma može se nalaziti u bilo kojem dijelu biljke (u listu, plodu, cvijetu, sjemenu, korijenu ili stabljici). U svijetu se oko 12 000 od 350 000 biljnih vrsta rabi u te svrhe.

Uporaba ljekovitog i aromatičnog bilja u svakodnevnom životu čovjeka stara je koliko i čovječanstvo, što potvrđuju arheološki nalazi o ljekovitim drogama i njihovoj uporabi u drevnih civilizacija. Upravo na ljekovitom bilju zasniva se početak ljekarničke djelatnosti (→ ljekarništvo). Znanje o ljekovitim biljkama i njihovim pripravcima bilježilo se u tzv. ljekarušama, odn. rukopisima pučke medicine s receptima lijekova sastavljenih prema pučkome ljekarničkom iskustvu, s opisom njihova pripremanja i uputama o liječenju različitih bolesti i stanja (preteče današnje → farmakopeje). Najstarija knjiga ljekovitog bilja potječe iz Kine oko 2700. pr. Kr. To su slojeviti zapisi koji donose obilježja više različitih razdoblja u kojima su pisani, a nadopunjavalo ih je više autora. U skladu s duhom vremena u kojem su nastali, protkani su praznovjerjem i mistikom.







Tijekom vremena priprava je postupno izlazila iz empirijskog okvira i zasnivala se na objašnjivim znanstvenim činjenicama. Za ljekovitost pojedine biljne vrste zaslužne su aktivne (djelatne) tvari koje one sadržavaju, a mogu se razvrstati u nekoliko skupina kao što su ugljikohidrati, organske kiseline, glikozidi, biljne masti, eterična ulja, alkaloidi i vitamini. Te se ljekovite sirovine u farmaceutskome značenju nazivaju drogama. Proučavanjem ljekovitih droga biljnoga, životinjskoga i rjeđe mineralnoga podrijetla bavi se farmakognozija, jedna od najstarijih farmaceutskih disciplina. Fitofarmaceutici (fitoterapeutici) biljni su lijekovi koji kao aktivne sastojke sadržavaju biljke, biljne dijelove (cvjetovi, korijenje, listovi), sastojke (eterična ulja) ili pripravke (tinkture, suhi ekstrakti, uvarci i dr.), a kao standardizirane biljne droge imaju strogo definirani sadržaj i sastav terapijski aktivnih tvari te je njihova učinkovitost potvrđena farmakološkim i kliničkim istraživanjima, uz naznaku mogućih nuspojava i interakcija s drugim lijekovima. Njihovi opisi nalaze se u farmakopejama, a s obzirom na široku raširenost i dostupnost biljnih proizvoda, njihova je neškodljivost iznimno važna te mora biti u skladu sa zakonskim okvirima. Za sigurnost potrošača nužne su provjere kakvoće te identifikacija biljnoga materijala. Tradicionalan pristup uključuje vizualnu inspekciju biljke ili biljne droge, što nije primjenjivo pri identifikaciji biljne vrste u kompleksnom biljnom uzorku (droge složena sastava, biljni pripravci ili drugi biljni proizvodi). Osim makroskopske i mikroskopske identifikacije, često se za identifikaciju i kontrolu kakvoće propisuje određivanje odgovarajućega biljega (markera). Molekule DNA manje su podložne vanjskim utjecajima (starost biljke, fiziološki uvjeti i utjecaji okoliša), što ih čini pouzdanim biljezima za pouzdanu identifikaciju biljnih materijala primjenom suvremenih citogenetičkih metoda ispitivanja.

Danas u proizvodnji ljekovitog i aromatičnog bilja u svijetu prednjače Indija, Kina, Egipat, Turska, u Europi Francuska i Njemačka, a u jugoistočnoj Europi Bugarska i Albanija.

Ljekovito i aromatično bilje Hrvatske

U Hrvatskoj postoji velik broj ljekovitih i aromatičnih biljnih vrsta, a duga je i tradicija njihove uporabe. S florom od približno 5500 biljnih svojti Hrvatska je bogatija od primjerice Španjolske (5048), Francuske (4630) ili Njemačke (3203) te ju po broju vrsta po jedinici državne površine prestižu jedino Slovenija i Albanija. U Hrvatskoj se iskorištava oko 500 vrsta ljekovitog bilja, od kojih 160 do 170 čine autohtone biljke.

Neke su od najvažnijih ljekovitih biljaka koje uspijevaju u Hrvatskoj velebilje (Atropa belladonna), bunika (Hyoscyamus niger), kužnjak (Datura stramonium), naprstak (Digitalis purpurea i D. lanata), divizma (Verbascum), bijeli mak (Papaver somniferum), jedić (Aconitum napellus), crni sljez (Malva sylvestris), bijeli sljez (Althaea officinalis), kadulja (Salvia officinalis), timijan (Thymus vulgaris), metvica (Mentha piperita), odoljen (Valeriana officinalis), kamilica (Matricaria chamomilla), pelin (Artemisia absinthium), đurđica (Convallaria majalis), mrazovac (Colchicum autumnale), morski luk (Urginea maritima), stolisnik (Achillea millefolium), kokotac (Melilotus officinalis), trputac (Plantago maior) i islandski lišaj (Cetraria islandica). Neke od njih rabe se i kao aromatične biljke.













Povijest uporabe ljekovitoga bilja na području Hrvatske, kao etnomedicine, zabilježena je u ljekarušama s ovih prostora. Najstarija poznata hrvatska ljekaruša Kako se razne bolesti liječe datira iz XIV. st., a poznata je kao Milčetićeva ljekaruša, prema istraživaču Ivanu Milčetiću koji ju je transliterirao i objavio (1913). Među preostalih su dvadesetak najstarijih sačuvanih hrvatskih ljekaruša još Razni zapisi i čaranja (tzv. Strohalova ljekaruša, XV. st), Prva karlobaška ljekaruša (1603), Druga karlobaška ljekaruša (1707) i dr. Najveći broj ljekaruša nastao je u drugoj polovici XIX. st., najčešće u samostanima. U Primorju i Dalmaciji svećenici su tada uređivali svoje crkvene vrtove ljekovitog i aromatičnog bilja, koje su nakon branja spremali u posebnu prostoriju zvanu spremnica ili apoteka te od njega pripremali razne lijekove. Razno ljekovito i aromatično bilje (anis, komorač, pčelinja i paprena metvica, ružmarin, kadulja, lavanda i dr.) sadilo se i u seoskim vrtovima i na oranicama, a skupljali su se anđelika, badelj, bijeli i crni sljez, kim, korijandar, matičnjak, mažuran (mravinac), miloduh, neven, timijan, ljupčac i dr.







Gospodarska proizvodnja

Među prvim ljekovitim i aromatičnim biljem sa znatnom gospodarskom proizvodnjom na području Hrvatske bili su ružmarin, buhač i lavanda. Gospodarska proizvodnja eteričnog ulja ružmarina započela je u XVII. st. te se znatno proširila u XVIII. st. Ističu se destilerije na području Šibenika, Hvara (Hvar, Grablje, Brusje), Šolte, Visa (Komiža), Dubrovačkog primorja (Majkovi) i Konavala. Masovna je sječa divljega ružmarina trajala još od 1740-ih, a gospodarski uzgoj te ljekovite biljke započeo je tek potkraj XIX. st.

Dalmatinski buhač hrvatska je autohtona biljka koja je bila izvor najvažnijeg insekticida biljnoga podrijetla. Sadio se u južnim dijelovima Istre, na kvarnerskim otocima (Krk, Lošinj i Cres), na Velebitu i Biokovu, duž dalmatinske obale i na drugim otocima. Gospodarski se uzgajao sve do II. svj. rata, a na vrhuncu je dosegnuo oko 2100 ha uzgojne površine. Buhač (u narodu često nazivan buvač, buharica, buhara, dalmatinska krizantema, dalmatinska ivančica i divlji pelin) višegodišnja je zeljasta biljka iz porodice glavočika, a najvažnije su tri vrste: dalmatinski, perzijski i kavkaski buhač. Stara je praksa u Dalmaciji bila sadnja buhača u maslinicima radi suzbijanja nametnika. Prahom buhača posipale su se pukotine u podu, zidovi i postelje. Ljeti se u sumrak na žaru palio buhačev prah te su se rabile buhačeve svijeće kao repelent protiv komaraca, a praškom se posipala i stoka. Buhačem se 1840-ih počeo baviti dubrovački ljekarnik → Antun Drobac koji je trgovao prahom naziva Flores Chrisanthemi. Braća Sinčić iz Supetra na Braču stavila su 1920-ih u prodaju Tanatoxin buhačev prašak, prah od smrvljenih cvjetnih glavica buhača. Buhač je desetljećima bio jedan od glavnih izvoznih proizvoda Dalmacije te je zbog svoje visoke cijene mnoge dalmatinske obitelji spašavao od gladi.







Iako je insekticidna moć buhača dugo bila poznata i priznata, tek su 1916. poznati kemičari → Lavoslav Ružička (sv. 4) i Hermann Staudinger izolirali alkaloid i odredili strukturu tvari piretrin I. i II., koje buhaču daju insekticidno svojstvo, što je objavljeno 1924., nakon isteka patentne zaštite. Piretrini i njihovi sintetski analozi rabe se kao insekticidi i danas. Najveća proizvodnja u nas bila je 1910–30., u prosjeku 1000 t suhih cvjetnih glavica na godinu. Hrvatske autohtone populacije dalmatinskoga buhača bile su ishodište za razvoj gotovo svih u svijetu komercijalno uzgajanih kultivara. Sjeme je 1945. izvezeno u Keniju koja je danas jedan od glavnih proizvođača buhača i zauzima vodeće mjesto (oko 70%) svjetske proizvodnje. Proizvodnja buhača u Hrvatskoj od tada se smanjivala te je gotovo prestala pojavom preparata na bazi DDT-ja (također insekticid, u uporabi do 1970-ih).

Gospodarski uzgoj lavande započeo je 1928. u Velom Grablju na Hvaru. Do 1973. lavanda je pokrivala čak 720 ha, uz proizvodnju i do 70 t ulja na godinu. Ta je proizvodnja činila 90% ukupne proizvodnje SFRJ i 10% svjetske proizvodnje. Proizvodnja je smanjena nakon što su nasade lavande opustošila tri velika požara.

Proizvodnja ljekovitog, aromatičnog i začinskog bilja u Hrvatskoj 2018. iznosila je 6323 t. Na 9233 ha žetvene površine, većinu uzgoja činila je kamilica, a ostalo uglavnom lavanda, paprena metvica, matičnjak, komorač, sljez, odoljen, neven, smilje, divlja ruža, gospina trava i lovor. Hrvatska izvozi 90% proizvedenog i skupljenoga bilja, u vrijednosti 14,5 milijuna eura, a najviše u Njemačku, Češku i Italiju, te uvozi ljekovito i aromatično bilje u vrijednosti 4,5 milijuna eura, najviše iz Njemačke, Albanije i Bugarske.







Industrija preradbe

Tvornica Kaštel u Karlovcu (danas → Pliva) među prvima je 1921. započela proizvodnju ekstrakata iz bilja (kultiviranog i samoniklog). Ljekarnik Nikola Koščec je s još nekoliko ljekarnika osnovao potkraj 1920-ih poduzeće Biljana, s tvornicom za ekstrakciju ljekovitog bilja u Omišu i velikim skladištem u Trogiru, koje se bavilo sabiranjem i preradbom bilja te izvozom ljekovitog bilja. Od 1931. ljekovito bilje bilo je glavni izvozni proizvod i poduzeća Jugofarmacija (→ Medika).

U sklopu njemačkoga poduzeća Franck, sin osnivača Karl Heinrich otvorio je u Zagrebu 1892. tvornicu za preradbu cikorije, a potom je u Bjelovaru 1900. izgradio i sušionicu. U tvornici se cikorija prerađivala za tržište Hrvatske, Ugarske, austrijskih dijelova Habsburške Monarhije, Srbije i BiH. Samo 17% proizvoda prodavalo se u Hrvatskoj, a ostalo se izvozilo. Tvornica se 1918. izdvojila od matičnoga poduzeća, a danas je → Franck vodeće poduzeće u proizvodnji kave i kavovina te čaja u RH.







Proizvodnja bombona od aromatičnog i ljekovitog bilja (tada poznati kao medicinski bomboni) započela je 1959. u Poljoprivrednoj zadruzi Nerežišća na Braču (poslije poduzeće Favorit). Poduzeće je 1976. integrirano s prehrambenim programom poduzeća Pliva, a iz tog su razdoblja poznati biljni bomboni: Malc, Sljez, Gorki i Prsna karamela, Kavabon i Helf. U zagrebačkom poduzeću Jugodijetetika (od 1976. također dio Plive; → Cedevita) stvorena je i danas poznata robna marka komprimiranih bombona Pepermint.







U Hrvatskoj danas postoji 15-ak poduzeća registriranih za proizvodnju, otkup, preradbu i plasman pripravaka od ljekovitog bilja. Najveći su prerađivači ljekovitog bilja u RH zagrebačka poduzeća Pliva i Franck, a značajna su i poduzeća AGZ (osnovano 1990. u Zagrebu), Šafram (1991., Zagreb), Svijet biljaka (2000., Vodnjan), Plantaže (2005., Pitomača) i DAM (1998., Lozan).

Znanost i visoko školstvo

U Zagrebu je 1879. tiskan Jugoslavenski imenik bilja kemičara, tvorca naziva bilja, jezikoslovca i leksikografa → Bogoslava Šuleka (sv. 4). Rječnikom su se, zbog obilja lokalnih biljnih naziva, od kojih su mnogi nazivi ljekovitog bilja, koristili ljekarnici i liječnici, a rabili su ga i šumari.

Znanost koja se uvelike bavi ljekovitim biljem farmakognozija u Hrvatskoj se izučava od 1882. kada je kolegij uveden na Farmaceutskom učevnom tečaju Mudroslovnoga fakulteta u Zagrebu (→ Farmaceutsko-biokemijski fakultet; FBF). Jedan od prvih profesora farmakognozije bio je → Bohuslav Jiruš, a na poticaj → Julija Domca na Fakultetu je 1896. utemeljen Farmakognostički institut, prva i dugo godina jedina takva ustanova u Europi. Institut poslije postaje zavod te je u sklopu njega osnovana i Farmakognoška zbirka. Surađujući s jednim od najvećih farmakognosta toga doba Alexanderom Tschirchom sa Sveučilišta u Bernu, obogaćivanjem fonda zbirke posebno se istaknuo → Antun Vrgoč. Zbirka danas ima više od 1300 uzoraka ljekovitih droga biljnog i životinjskoga podrijetla koji se čuvaju u staklenim spremnicima. Osim što služi u izobrazbi novih naraštaja magistara farmacije, zbirka ima veliku kulturno-povijesnu vrijednost, zauzima značajno mjesto u povijesti hrvatskoga ljekarništva te predstavlja hrvatsku znanstvenu i kulturnu baštinu.

Nakon što je studij farmacije Mudroslovnog (od 1928. Filozofskog) fakulteta postao samostalni fakultet, profesor → Fran Kušan, ondje je utemeljio i opremio Zavod za farmaceutsku botaniku, a potom 1947. i Botanički vrt ljekovitog i otrovnog bilja. Vrt je bio jedan od malobrojnih europskih botaničkih vrtova specijaliziranih za uzgoj ljekovitih i otrovnih biljnih vrsta. Nalazi se u Šrotovoj ulici i ondje raste više stotina različitih vrsta ljekovitog bilja koje su sa svojih istraživačkih putovanja donosili suradnici Zavoda, ponajprije F. Kušan i Zlatan Vicko Martinis, također profesor studija farmacije. Prvi biljni materijal zasađen u Vrtu bio je podrijetlom iz Pokusne stanice za ljekovito bilje Filozofskoga fakulteta smještene na zagrebačkoj Volovčici, zatim iz Planinskoga vrta na Medvednici, Botaničkoga vrta Prirodoslovno-matematičkoga fakulteta u Zagrebu, Šumskoga vrta Šumarskoga fakulteta u Zagrebu te iz nekoliko drugih zagrebačkih, odn. hrvatskih rasadnika. Dio biljnoga materijala pribavljen je i od privatnih osoba, osobito od Tome Jerale iz Savskog Marofa. Vrt danas nosi ime Botanički vrt ljekovitoga bilja Fran Kušan.







Među znanstvenicima i stručnjacima za ljekovito bilje istaknuo se → Franjo Benzinger, osnivač Pokusne stanice za ljekovito bilje (u sklopu Filozofskoga fakulteta u Zagrebu, 1937) te autor knjige Ljekovito bilje (1950). Danas se o ljekovitom bilju i dalje predaje pri Zavodu za farmaceutsku botaniku i Zavodu za farmakognoziju FBF-a, gdje se ističu profesorice → Branka Akačić i → Stela Jokić, kao i → Vladimir Grdinić, koji je autor nekoliko knjiga o ljekovitom bilju u Hrvatskoj. Ljekovitim biljem bavio se i profesor Kemijsko-tehnološkoga fakulteta u Splitu → Anđelko Damjanić. Osim na navedenim fakultetima, o ljekovitom bilju predaje se i na Odjelu za ekologiju, agronomiju i akvakulturu Sveučilišta u Zadru te na preddiplomskome stručnome studiju Bilinogojstvo na Sveučilištu u Slavonskom Brodu. Kolegiji iz područja aromatičnog bilja predaju se na zagrebačkom → Agronomskom fakultetu i → Prehrambeno-biotehnološkom fakultetu te na osječkom → Fakultetu agrobiotehničkih znanosti.







ljekarništvo, zdravstvena djelatnost koja obuhvaća nabavu, izradbu i čuvanje lijekova, ispitivanje njihovih svojstava i kakvoće, opskrbu lijekovima i medicinskim proizvodima te davanje uputa o njihovoj uporabi. Ljekarništvo (apotekarstvo) je djelatnost kojom se bavi ljekarnik. Kadšto se za ljekarništvo kao istoznačnica rabi naziv → farmacija, multidisciplinarna znanost i znanstveno polje u RH u području biomedicine i zdravstva, koje se bavi pronalaženjem, ispitivanjem, razvojem, proizvodnjom, opskrbom i odobravanjem lijekova i medicinskih proizvoda.

Razvoj ljekarništva u svijetu

Prvi se put ljekarništvo spominje u asirsko-babilonskim napisima oko 2000. pr. Kr. Ljekarništvo se razvijalo već u drevnom Egiptu, u staroj Grčkoj i Rimu te u arapskome svijetu u VIII. st. U srednjem se vijeku ljekarništvo razvijalo tijekom predznanstvenoga razdoblja traženja i stvaranja lijekova koje je karakterizirala alkemija. Tada ljekarništvo nije bilo posebno zanimanje, nego je bilo vezano uz liječničko, a njime su se bavili svećenici. Oni su sakupljali i uzgajali ljekovito bilje (→ ljekovito i aromatično bilje) i rabili ga za liječenje. U njemu su otkrivali sve veći broj djelotvornih ljekovitih tvari pa se postupno razvijalo znanje pripremanja ljekovitih pripravaka. Prema zaključcima Crkvenoga sabora u Aachenu (816), u samostanima je trebalo urediti posebne prostorije za oboljele redovnike, u kojima su se nalazili ormar i kovčeg s lijekovima (tzv. armarium). Tako je nastalo samostansko ljekarništvo, koje je bilo najrazvijenije od VI. do IX. st. Prve ljekarne u kojima su se izrađivali, ispitivali, čuvali i izdavali lijekovi pojavile su se u VIII. st. u Bagdadu (754). Liječnici su propisivali i izdavali lijekove sve do XIII. st., kada se pod utjecajem Medicinske škole u Salernu, najpoznatije srednjovjekovne škole za liječnike i ljekarnike, ljekarništvo odvojilo od medicine, a odredba o tome nalazi se u Zakoniku njemačkoga kralja i rimsko-njemačkoga cara Fridrika II. pod nazivom Ars medicamenta componendi (1240). Ljekarništvo se od tada razvijalo kao samostalna djelatnost pa su se diljem Europe postupno pojavljivale prve ljekarne, a liječnicima je bilo zabranjeno pripremanje lijekova, ulazak u poslovne veze s ljekarnicima i vođenje ljekarni, što su preuzeli izobraženi ljekarnici.

Razdoblje od II. st. pa sve do XVI. st. obilježio je rad grčkoga liječnika i filozofa Galena. On je utvrdio da se u mnogim biljkama nalazi neka ljekovita, odnosno djelatna supstancija koju treba izdvojiti da bi se izrazio njezin puni učinak. Pronašao je i izrađivao velik broj ljekovitih oblika, odnosno preparata, od kojih se mnogi izrađuju i rabe i danas, te postavio znanstvene temelje galenskoj farmaciji. Osmislio je medicinski sustav temeljen na četiri tjelesna soka (krv, sluz, žuta i crna žuč), prema kojem zdravlje i bolesti ovise o međusobnom omjeru tih tekućina, te je za liječenje boli, kašlja i drugih zdravstvenih tegoba, u ljekarne uveo opijum (narkotik izrađen od mliječnoga soka nedozrelih glavica bijeloga maka) te sredozemnu biljku morski luk, kojom su se liječile bolesti srca, otekline i sl. Mnogi su ljekoviti pripravci bili pripravljeni postupkom destilacije iz biljnih droga (osušenih biljnih dijelova koji sadržavaju djelatne tvari).

Švicarsko-njemački liječnik, alkemičar i filozof Paracelsus, osnivač ijatrokemije, odbacio je teoriju o tjelesnim sokovima kao uzrocima bolesti, a u liječenje je uveo kemijske elemente (živu, željezo, bakar, sumpor, srebro). Značajan napredak ostvaren je u XVI. st. uvođenjem → farmakopeja kao službenih propisa kojima je usustavljen popis lijekova s propisima o ispitivanju kakvoće djelatnih tvari, pomoćnih tvari i gotovih lijekova, o njihovu čuvanju i doziranju, načinu izradbe, osnovnim odredbama i tabličnim prikazima važnih podataka. U XVII. st. se i dalje razvijala ijatrokemija, a u uporabu su ušli arsen, jod, kaolin, efedrin, opijum i gorke soli namijenjeni aktiviranju moći samoizlječenja (lijekovi spravljeni spagiričkim metodama fermentacije, destilacije i kalcinacije).

I u XVIII. st. ljekarništvo je ostalo vezano ponajviše uz biljne lijekove. Tek u XIX. st., zahvaljujući napretku znanosti i razvoju tehnike, ljekarnici su dobro opremali svoje laboratorije, koje su najčešće držali u sklopu ljekarne. U XIX. st. su se iz droga počele izlučivati djelatne tvari u kristalnom obliku, a potkraj stoljeća industrijska se proizvodnja odvojila od laboratorijske i obuhvaćala je isključivo tvorničku proizvodnju lijekova, koja zahtijeva mnogo složenije procese i aparaturu, povezanost većega broja stručnjaka, farmaceuta, kemičara, tehnologa i strojarskih inženjera. Industrijskom proizvodnjom salicilne kiseline 1874., prema postupku njemačkoga kemičara Hermanna Kolbea, započelo je razdoblje dobivanja ljekovitih tvari kemijskom sintezom u tvornicama (→ farmaceutska industrija).

Razvoj ljekarništva u Hrvatskoj i prve hrvatske ljekarne

Hrvatski su krajevi tijekom povijesti bili pod utjecajem različitih kultura kojih se odraz može pratiti i u razvoju hrvatskoga ljekarništva. U početku je to bilo isprepletanje s medicinom i ljekarništvom ilirsko-rimskih starosjedilaca, a poslije su se uvodili i elementi bizantskoga, arapskog i samostanskoga latinskog ljekarništva. O razvoju ljekarništva na području Hrvatske svjedoče i ljekaruše, zbirke rukopisnih recepata i uputa za liječenje s elementima magijske i empirijske narodne medicine, kao i zbirke recepata temeljene na djelima grčkih liječnika Galena, Hipokrata, Dioskorida i dr. Od XIV. st. pisali su ih svećenici i redovnici kao najobrazovaniji dio pučanstva, a najveći broj danas poznatih ljekaruša potječe iz XVIII. i prve polovice XIX. st. Najstarije su hrvatske glagoljske ljekaruše Milčetićeva ljekaruša iz XIV. st. i Strohalova ljekaruša iz XV. st., koje su transliterirali i objavili Ivan Milčetić (1913) i Rudolf Strohal (1910). Iz XVII. st. potječu Likarice Poljičanina don Mikule Bobetića, anonimna ljekaruša iz Poljica Lekarije i zapisi protiva svakojakiem bolim i Ljekaroslovje dubrovačkih franjevaca, a prva hrvatska tiskana ljekaruša bila je Likarie priprostite… fra Luke Vladimirovića napisana pod imenom kneza i viteza Jurja Vladimirovića (1775).







Zakonsko odvajanje farmacije od medicine Salernskim ediktom u XIII. st. imalo je odjeka i u Hrvatskoj gdje su se nastanili pojedini liječnici-ljekarnici školovani na znamenitim europskim sveučilištima. U sjeverozapadnoj Hrvatskoj prvi ljekarnici bili su uglavnom doseljenici, a djelovali su u XIV. st. Tako u srednjem vijeku ljekarništvo u Hrvatskoj nije zaostajalo za onime u razvijenim dijelovima Europe. Javne su se ljekarne najprije otvarale u Dalmaciji, a prva je otvorena 1271. u Trogiru. Ubrzo su počele raditi i ljekarne u Dubrovniku i Splitu (1282), Zadru (1289), Rabu i Kotoru (1326), Puli (1353), Zagrebu (1355), Šibeniku (1420) te Varaždinu (1603). U njima su radili fectionari (priređivači), a nazivale su se spremnica ili apoteka. Lijekovi koje su izrađivali ljekarnici u tim srednjovjekovnim ljekarnama bili su uglavnom od ljekovitog bilja, a u vrlo malim su se količinama za pripravu rabili sumpor, arsen, antimon i živa. Redovnici su obogatili svoju ponudu novim lijekovima poput kamfora, alkohola i različitih sirupa.







Najstarija je samostanska ljekarna na tlu Hrvatske, sačuvana do danas, ljekarna Male braće u franjevačkom samostanu Male braće u Dubrovniku iz 1317., s iznimno vrijednom knjižnicom. Liječništvo i ljekarništvo tada je u potpunosti bilo u rukama redovnika, u početku benediktinaca, a poslije i drugih redova. Uz djelovanje narodnih travara, ranarnika, barbira i drugih oblika ljekarništva, stručno i medicinsko ljekarništvo pojavilo se i u sjeverozapadnoj Hrvatskoj (XIV. st.). Na taj su razvoj osobito utjecale ljekarne otvorene na zagrebačkom Griču i Kaptolu te u Varaždinu. Najstariji dokument o začetcima zagrebačkoga ljekarništva potječe iz 1355. Prvi propis koji regulira rad ljekarne je iz 1425., kada se u Statutu grada Zagreba spominje prvi službeni naziv ljekarne Apotheca Civitatensis ad Aquillam Nigram (Gradska ljekarna K crnom orlu). Ljekarna sv. Marije, utemeljena na zagrebačkom Kaptolu, druga je po starosti na području grada Zagreba. Iako postoje pretpostavke o njezinu starijem postanku, najstariji sačuvani podatci potječu s kraja XVI. st. Neizostavan su dio bogate povijesti grada Zagreba i stare ljekarne smještene u središtu i široj gradskoj jezgri. Ljekarna K Zrinjskom (danas Zrinjevac 20) bila je jedna od najprometnijih i najraskošnije uređenih zagrebačkih ljekarni, a osim nje poznate su bile i Ljekarna K svetom Antunu (Ilica 301) te Crvenom križu (Ilica 79).















Pojava ljekarničke djelatnosti u Hrvatskom zagorju vezana je uz franjevački samostan u Krapini u kojem su franjevci u početku držali kućne ljekarne (apothecula domestica), a liječenje je bilo besplatno. Najpoznatija i najutjecajnija samostanska ljekarna djelovala je kod franjevaca u Varaždinu, a 1677. poprimila je javni karakter. Pretpostavlja se da su franjevci došli u Varaždin već 1244., a današnja samostanska zgrada nastala je tijekom XVII. st. U samostanu su se gajili i znanost, obrazovanje te osnovni oblici zdravstvene zaštite. Od tada se u okviru varaždinskoga franjevačkog samostana školovao velik broj ljekarnika, kirurga i ranarnika.

Na osnovi Zakona o ljekarništvu 1894., ljekarništvo se u Hrvatskoj prestalo smatrati obrtom, čime su ljekarne postale zdravstveni zavodi. Član Povjerenstva za pregled ljekarni na području Hrvatske i Slavonije 1895–1924. bio je → Julije Domac. Njegovim naporima sve su ljekarne u Hrvatskoj i Slavoniji bile preuređene prema propisima hrvatske farmakopeje iz 1888. i 1901. i djelovale su kao zdravstveni zavodi. Strogim je kriterijima u pregledu ljekarni podignuo ugled hrvatskoga ljekarništva na svjetsku razinu.







U XVII. i XVIII. st. ljekarništvo je ponajviše bilo vezano uz biljne lijekove. Tek u XIX. st., pod utjecajem napretka znanosti i razvoja tehnike, ljekarnici su dobro opremali svoje laboratorije koje su držali u sklopu ljekarni. Iz droga su se počele izlučivati djelatne tvari u kristalnom obliku, a potom su sintetski preparati sve više potiskivali droge jer se potkraj XIX. st. industrijska proizvodnja odvojila od laboratorijske (→ farmaceutska tehnologija). Početak razvoja farmaceutske industrije i industrijske proizvodnje lijekova u Hrvatskoj vezuje se uz Hrvatsko zagorje, odnosno uz ljekarnika → Adolfa Alfonsa Thierry de Chateauvieuxa i njegovu ljekarnu-tvornicu u Pregradi (1892). Ljekarnički laboratoriji su potkraj XIX. st. prerastali u tvornice → lijekova, što je omogućilo začetak farmaceutske industrije i industrijske proizvodnje lijekova. Kako je velik dio posla preuzimala farmaceutska industrija, ljekarnik se sve više usmjeravao na izdavanje lijekova i opskrbu lijekovima i medicinskim proizvodima. U poduzeću Kaštel iz Karlovca, prethodniku današnje → Plive, 1923. pokrenuta je proizvodnja farmaceutskih preparata i galenskih pripravaka i tako je započela tradicija suvremene industrijske proizvodnje lijekova u Hrvatskoj.







Nakon 1991. započeo je proces privatizacije ljekarničke djelatnosti i osnivanja novih ljekarni. Prema podatcima iz 2016., oko 2100 farmaceuta obavljalo je javnu, a oko 110 farmaceuta bolničku ljekarničku djelatnost, u približno 960 javnih ljekarni i u 52 bolničke ljekarne. U privatnome je vlasništvu bilo 63% javnih ljekarni, 23% u državnome vlasništvu, a 14% u zakupu.

Udruženja u Hrvatskoj

Ljekarništvo se srednjem vijeku razvijalo kao obrtničko umijeće s ljekarnama kao obrtničkim radionicama, a ljekarnici su bili organizirani u cehovska udruženja. Potkraj XVIII. i početkom XIX. st. u zemljama Austro-Ugarske Monarhije osnivale su se poluslužbene organizacije, tzv. gremiji (ljekarnički zborovi), koje su vlastima pomagale u reguliranju ljekarničke djelatnosti. Prvi gremiji na području današnje Hrvatske osnivali su se od 1819. u primorskim krajevima (Rijeka i Poreč), a zatim u slavonskom području i u Dalmaciji (1835).

Ljekarnici su se udružili i nastala je prva ljekarnička udruga Hrvatsko-slavonski ljekarnički zbor (1858–1930). Zbor je u službenu korespondenciju uveo hrvatski jezik umjesto njemačkoga, sudjelovao u utemeljenju Farmaceutskoga tečaja na ondašnjem Mudroslovnome fakultetu (1877), organizirao tečajeve i ispite za ljekarničke vježbenike (tirone), sudjelovao u prevođenju mađarske farmakopeje na hrvatski jezik (1888), brinuo se za izobrazbu budućih ljekarnika, itd. Zbor je djelovao do donošenja Zakona o apotekama (1930), od kada je poslove promicanja ljekarničke struke i izobrazbe ljekarnika preuzelo Hrvatsko ljekarničko društvo (HLJD).

Udruženje → Hrvatsko farmaceutsko društvo (HFD) oblikovalo se u dvije faze. U prvoj, kao Farmaceutsko društvo Aesculap osnovano 1884., koje je zbog suprotstavljanja mađarizaciji zabranjeno 1895–96., a nakon 1898. se ugasilo, te u drugoj, kao sljednik Aesculapa od 1907. pod nazivom Hrvatsko farmaceutsko društvo. HFD se 1921. organizirao u Savez apotekara saradnika Kraljevine SHS unutar kojega je nastavio s radom, a potom je 1928. utemeljeno Hrvatsko ljekarničko društvo. Hrvatsko ljekarničko društvo 1946. promijenilo je naziv u Farmaceutsko društvo Hrvatske (FDH), a 1991. u Hrvatsko farmaceutsko društvo.

Kvalitetu ljekarničke djelatnosti prati i nadzire Hrvatska ljekarnička komora. Strukovna i staleška udruga Apotekarska komora Hrvatske osnovana je 1931., a pod nazivom Hrvatska ljekarnička komora djelovala je 1941–45. Ljekarnička komora obnovljena je Zakonom o zdravstvenoj zaštiti (1993). Hrvatsku ljekarničku komoru osnovali su Farmaceutsko-biokemijski fakultet i Hrvatsko farmaceutsko društvo 1994., a samostalno djeluje od 1995.

Svjetski dan ljekarnika obilježava se 25. rujna, na dan kada je 1912. osnovana Međunarodna farmaceutska federacija (Fédération Internationale Pharmaceutique, FIP) koje je Hrvatsko farmaceutsko društvo član od 1993.

Visoko školstvo i hrvatska sveučilišna farmacija

Osnivanjem prvih ljekarni nastala je i potreba za odgovarajućim obrazovanjem. Ljekarnici, školovani u susjednim državama, tijekom XVII. st. stjecali su prvo praktično iskustvo u ljekarničkim laboratorijima, pretečama nastavnih i obrazovnih ljekarničkih ustanova, koji su tijekom vremena prerasli u tvornice lijekova. Tek početkom XIX. st., za Napoleonove vladavine Dalmacijom, zabilježeni su početci farmaceutske nastave u Hrvatskoj. Ljekarnik Vicenzo Dandolo, na položaju generalnoga guvernera Dalmacije, osnovao je u Zadru Visokofarmaceutski tečaj (1808) te Medicinsko-kiruršku školu (1806–11) na kojoj su studirali i ljekarnici. Posebnost u obrazovanju ljekarnika u odnosu na druge srodne struke bio je tirocinijski staž (godine šegrtovanja) i ispit okrunjen tirocinijskom diplomom. Tirocinijske diplome izdavale su se od doba kada je obrazovanje ljekarnika još uvijek bilo unutar cehovskih okvira, dakle prije osnutka ljekarničkih gremija, a najstarije hrvatske su one Pavla Panca starijega (1814), Pavla Panca mlađega (1843) i Franje Schezta (1846). Uvođenjem četverogodišnjega studija farmacije 1928. prestale su se izdavati. Najstarije diplome hrvatskih ljekarnika pohranjene u Hrvatskome muzeju medicine i farmacije HAZU-a dokument su završenog obrazovanja hrvatskih farmaceuta, bilo da je riječ o vježbeničkom naukovanju (14 tirocinijskih diploma), o sveučilišnom obrazovanju (28 magistarskih diploma) ili pak o poslijediplomskome (doktorske diplome Eugena Spillera i Hrvoja Tartalje).

Na poticaj Hrvatsko-slavonskoga ljekarničkoga zbora 1877. započela je temeljitija i organiziranija farmaceutska nastava. Osnutkom Farmaceutskog učevnog tečaja na Sveučilištu u Zagrebu 1882. započinje razdoblje hrvatske sveučilišne farmacije koja je nezamisliva bez njezinih utemeljitelja → Gustava Janečeka i Julija Domca te istaknutih stručnjaka farmaceuta poput → Bohuslava Jiruša, → Vinka Dvořáka (sv. 4) → Antuna Heinza, → Antuna Vrgoča, Jaroslava Ječmena, → Franje Benzingera, → Hrvoja Ivekovića, → Frana Kušana, → Ive Corubola, Dragutina Markovića, → Dragutina Kolbaha, → Ivana Štivića i mnogih drugih. Odlukom austrijskoga cara i hrvatsko-ugarskoga kralja Franje Josipa I., 1882. započeo je dvogodišnji farmaceutski učevni tečaj na Mudroslovnome fakultetu u Zagrebu (1882–1928). Godine 1928. Farmaceutski učevni tečaj prerastao je u Farmaceutski odjel Fakulteta i postao četverogodišnji studij. Od 1941. djelovao je kao samostalan Farmaceutski fakultet, a 1963. promijenio je naziv u → Farmaceutsko-biokemijski fakultet Sveučilišta u Zagrebu. Nastavni program isprva je sadržavao matematiku, lučbu (kemija), biljoslovlje (botanika), siloslovlje (fizika), koposlovlje (mineralogija), zvjeroslovlje (zoologija), te Bolesti pučanstva u veliko i kako im hygiena predusreta. Taj je kolegij bio preteča mikrobiologije u farmaceutskoj nastavi i među biomedicinskim fakultetima ima najdulji kontinuitet nastave na Zagrebačkom sveučilištu. Od 1974. uvedena je specijalizacija iz kontrole lijekova, farmaceutske tehnologije, medicinske biokemije, toksikološke kemije, kemije živežnih namirnica i kliničke farmacije. Organizirana je i poslijediplomska nastava iz fizikalne kemije, farmaceutske tehnologije i medicinske biokemije.

Danas se u RH studij farmacije izvodi na Farmaceutsko-biokemijskome fakultetu u Zagrebu, Medicinskome fakultetu u Splitu, Kemijsko-tehnološkome fakultetu u Splitu te Medicinskome fakultetu u Rijeci.

Lobe, Dragutin (Loebe, Löbe; Karlo, Karoly) (Požega, 20. IV. 1833 – Nova Gradiška, 1. V. 1924), gospodarstvenik i politički djelatnik.

Preselio se 1851. iz Požege u Novu Gradišku i, slijedeći obiteljsku tradiciju, otvorio pivovaru, koja je u početku zapošljavala 60 radnika i pivom opskrbljivala lokalno novogradiško područje. Sudjelovao je i u organizaciji Gospodarske izložbe u Zagrebu (1864) na kojoj je izlagao svoje pivo i rakiju šljivovicu. Uspješno poslovanje pivovare omogućilo je 1873. njezinu potpunu modernizaciju u sklopu koje su skromni pogoni zamijenjeni onima na parni pogon, te je Lobina pivovara postala prva takva pivovara u Hrvatskoj. Iako je nakon modernizacije radila sa samo pola kapaciteta, prerađujući oko 4000 akova (više od 200 000 l) lokalnog te bačkog i banatskog ječma na godinu, širenjem tržišta povećavala se i proizvodnja, otvorena su nova skladišta piva u Požegi, Banjoj Luci i Zagrebu, gdje je 1907 (u Masarykovoj ulici) Lobe imao i svoj lokal. Od 1912. Lobina pivovara počela je ulagati kapital u razvoj Zagrebačke dioničke pivovare i tvornice slada (→ Zagrebačka pivovara), a gotovo istodobno započela je i proizvodnju Ožujskoga piva, danas trgovačke marke Zagrebačke pivovare. Kako bi osnažio promociju svojega piva, Lobe je izgradio hotel Erherzog Carl u kojem ga je prodavao. Nakon I. svj. rata pivovara je proizvodila 8000 hl piva na godinu. Tijekom vremena Dragutin je upravljanje nad pivovarom prepustio sinu Miroslavu (1861–1939), koji je dodatno modernizirao postrojenja i poslovanje. Nedugo nakon Miroslavove smrti zbog neprimjerenog upravljanja pivovara je od 1940. postala podružnicom Zagrebačke pivovare, njezin je pogon rastavljen i preseljen u Zagreb pa je 1943. prestala s radom.

D. Lobe je bio dugogodišnji načelnik Nove Gradiške (od 1866), narodni zastupnik u Hrvatskom saboru (1883) te suosnivač Novogradiške štedionice (1872). Godine 1913. dodijeljen mu je plemićki naslov s pridjevkom Novogradiški.

Lovrić, Tomislav (Baška, 10. XII. 1925 – Zagreb, 2. III. 2020), prehrambeno-tehnološki inženjer, stručnjak za procese u pripremi i preradbi hrane.

U Zagrebu je diplomirao na Poljoprivredno-šumarskome fakultetu (→ Agronomski fakultet) 1952. i na Tehnološkome fakultetu 1959., gdje je i doktorirao 1964. disertacijom Utjecaj fizikalnih i kemijskih faktora na obojenost i stabilnost nativne boje kod proizvodnje i skladištenja sokova višnje i kupine. Radio je 1952–57. u tvornici za preradbu ribe Mirna u Rovinju, Tvornici metalne ambalaže u Rijeci te u prehrambenom pogonu Bodulka u Baški. Od 1957. radio je na Tehnološkome fakultetu u Zagrebu (→ Prehrambeno-biotehnološki fakultet), od 1972. kao redoviti profesor. Utemeljio je i predavao kolegije Procesi u prehrambenoj industriji s osnovama prehrambenog inženjerstva, Tehnologija konzerviranja i prerade voća i povrća, Tehnološko projektiranje, Znanost o hrani, Prehrambeno inženjerstvo te Razvoj proizvoda i procesa prehrambene industrije. Utemeljio je 1986. Laboratorij za procese prehrambene industrije te bio dekan Fakulteta (1980–84). Bio je prorektor Sveučilišta u Zagrebu 1972–76. te suosnivač (1962) i ravnatelj Prehrambeno-biotehnološkog instituta u Zagrebu (1984–89). Umirovljen je 1996. Predavao je i na Prehrambeno-tehnološkome fakultetu u Osijeku, kojega je 1976–80. bio prvi dekan, te na fakultetima prehrambeno-tehnološkoga smjera u Ljubljani i Tuzli.

Područja su njegova znanstvenoga i stručnoga interesa bila procesi u pripremi i preradbi hrane, posebno voća i povrća, te u proizvodnji pripremljene, polupripremljene i lako pripremljive hrane. Izradio je više projekata za izgradnju objekata i postrojenja prehrambene industrije u Hrvatskoj. Autor je priručnika Konzerviranje i prerada voća i povrća (s V. Piližota i T. Genter, 1994) i udžbenika Procesi u prehrambenoj industriji s osnovama prehrambenog inženjerstva (2003). Dobitnik je Nagrade »Nikola Tesla« (1982), Nagrade HAZU-a (1997) i Nagrade za životno djelo (2006). Od 1993. bio je član HATZ-a. Od 1998. bio je professor emeritus Sveučilišta u Zagrebu.

Kovačević, Josip (Oriovac, 7. X. 1910 – Zagreb, 28. X. 1980), agronom, stručnjak za poljoprivrednu fitocenologiju.

Diplomirao je agronomiju na Poljoprivredno-šumarskome fakultetu (→ Agronomski fakultet) u Zagrebu 1935., gdje je 1945. doktorirao disertacijom Prinosi poznavanju sjemenki i plodova u naturalnom sjemenju crvene djeteline Hrvatsko-slavonskog međurječja. Nakon završenoga studija radio je na Poljoprivrednom dobru → Belje, Agrobotaničkom odsjeku Poljoprivredne ogledne i kontrolne stanice u Zagrebu (1937–41) i Osijeku (1941–42), u Zavodu za botaniku Poljoprivredno-šumarskoga fakulteta (1942–45; 1946–47), Saveznome zavodu za proizvodnju i oplemenjivanje bilja u Zemunu (1947–49), Laboratoriju za sjemensku kontrolu (1949–52) i Zavodu za agroekologiju (1952–62) u Zagrebu, gdje je 1960. izabran za višega znanstvenoga suradnika. Od 1962. do umirovljenja 1980. radio je u Zavodu za specijalnu proizvodnju bilja Poljoprivrednoga fakulteta u Zagrebu, od 1971. kao redoviti profesor poljoprivredne fitocenologije.

Prvi se u nas počeo baviti herbologijom. Proučavao je sjeme i njegove primjese te rasijavanje sjemena u prirodi, a provodio je i fitocenološka istraživanja korovne i livadne vegetacije. Autor je metode za procjenu podrijetla sjemena crvene djeteline te metode (s K. Šoštarićem Pisačićem) za utvrđivanje kvalitete i vrijednosti travnjaka i djetelišta. Autor i suautor je mnogih knjiga i udžbenika, među kojima su Fitocenologija travnjaka (1963), Travnjačka flora i njena poljoprivredna vrijednost (s K. Šoštarićem Pisačićem, 1968), Poljoprivredna fitocenologija (1971). Bio je suradnik Poljoprivredne enciklopedije LZ-a. Pokrenuo je i bio glavni urednik časopisa Fragmenta herbologica Croatica (1971–78), te glavni urednik časopisa → Agriculturae conspectus scientificus (1975–78). Bio je član mnogih stručnih društava te predsjednik Hrvatskoga prirodoslovnoga društva (1971–77).

Kuzmanić, Nenad (Split, 5. VIII. 1959), kemijsko-tehnološki inženjer, stručnjak za kemijsko procesno inženjerstvo.

Diplomirao je 1983. na Tehnološkome fakultetu u Splitu (→ Kemijsko-tehnološki fakultet), gdje je doktorirao 1995. disertacijom Uzorkovanje suspendiranih čvrstih čestica iz miješalica. Usavršavao se na Fakultetu kemijskog inženjerstva i tehnologije u Zagrebu (1985), Politecnico di Torino (1991–92) te kao Fulbrightov stipendist na Missouri University of Science and Technology (2000–01). Nakon diplome radio je kao samostalni tehnolog u poduzeću Jugovinil iz Kaštel Sućurca. Od 1984. radi u Zavodu za kemijsko inženjerstvo splitskog Fakulteta, od 2007. kao redoviti profesor. Predaje kolegije Prijenos tvari i energije, Osnove kemijskog inženjerstva, Kemijsko inženjerstvo u zaštiti okoliša, Mehaničke i toplinske operacije i dr. Bio je predstojnik Zavoda za kemijsko inženjerstvo, prodekan (2003–06) i dekan Fakulteta (2011–13). Bavi se optimizacijom miješanja i procesa prijenosa u višefaznim sustavima kemijskoga procesnog inženjerstva. Uz znatan broj znanstvenih i stručnih radova, autor je priručnika za predavanja Kemijsko inženjerstvo u zaštiti okoliša (2007) i Tehnološke operacije (2007) te priručnika za laboratorijske vježbe Prijenos tvari i energije (2018).

Kurtanjek, Želimir (Zagreb, 15. VIII. 1946), fizičar, stručnjak za matematičko modeliranje kemijskih i biokemijskih procesa.

Na Prirodoslovno-matematičkome fakultetu u Zagrebu 1971. diplomirao je fiziku, a na sveučilištu u Houstonu (University of Houston) u SAD-u 1979. doktorirao disertacijom Reaction Rate Self-Oscillations During the Oxidation of Hydrogen Over Nickel. Radio je na odjelima u Sisku Tehnološkoga fakulteta u Zagrebu (→ Metalurški fakultet) 1971–80. te na Prehrambeno-biotehnološkome fakultetu u Zagrebu od 1981., od 1998. kao redoviti profesor. Predavao je kolegije Mjerenja, regulacija i automatizacija procesa, Operacijska istraživanja, Matematičko modeliranje i vođenje industrijskih procesa te Reaktorsko inženjerstvo. Bio je dugogodišnji pročelnik Laboratorija za mjerenje, regulaciju i automatizaciju. Usavršavao se 1989. na Ghentskom sveučilištu u Belgiji (poslijedoktorski studij). Bio je 1992. gostujući profesor na Odjelu bioloških znanosti Sveučilišta Ulster u Coleraineu u Velikoj Britaniji. Umirovljen je 2014. Bavi se matematičkim modeliranjem kemijskih i biokemijskih procesa, inteligentnim upravljanjem u biotehnologiji, modeliranjem i optimalnim upravljanjem nestacionarnih stanja, a radio je i na nutritivnoj valorizaciji prehrane Hrvatske vojske. Autor je udžbenika Modeliranje u kemijskom inženjerstvu (sa Z. Gomzijem, 2019) i skripta Mjerenje i vođenje procesa (2002). Bio je 1998–2002. predsjednik Hrvatskoga društva kemijskih inženjera i tehnologa te 1998–2014. glavni urednik časopisa Chemical and Biochemical Engineering Quarterly. Član je HATZ-a od 1998. te dobitnik Nagrade »Rikard Podhorsky« 2011.

Kukolja, Stjepan (Marija Bistrica, 11. V. 1927 – Arlington, Virginia, 17. I. 2008), kemijski inženjer, stručnjak za cefalosporinske i penicilinske antibiotike.

Na Kemijsko-tehnološkom odjelu Tehničkoga fakulteta diplomirao je 1955. i doktorirao 1958. disertacijom Studije u redu pirona i piridona. Prilog poznavanju hidroksi-N-aril-piridona i srodnih spojeva. O sintezi i intramolekularnom premještaju aliletera piromekonske kiseline. Nakon studija radio je 1958–63. u Istraživačkom institutu zagrebačkoga farmaceutskoga poduzeća → Pliva, a potom se trajno preselio u SAD. Usavršavao se na Sveučilištu Michigan u Ann Arboru 1962–64., a radio je u Aldrich Chemical Company u Milwaukeeju 1964–66. te u istraživačkim laboratorijima farmaceutskoga poduzeća Eli Lilly u Indianapolisu od 1966. Umirovljen je 1988.

Područja su njegova znanstvenoga i stručnoga interesa cefalosporinski i penicilinski antibiotici iz veoma često rabljene beta-laktamske skupine. Njegovo najvažnije otkriće provedba je penicilina u učinkovitije cefalosporine, odn. industrijska proizvodnja novoga oralnoga cefalosporina cefaklora. Pronašao je međuspojeve u transformaciji prirodnog penicilina (Fenoksimetil-penicilin ili penicilin V) u različite 3-supstituirane cefalosporine te otkrio mogućnost pregradnje penicilinske molekule u cefalosporin proširenjem peteročlanoga tiazolidinskoga prstena penicilina u 3-metilencefalosporin preko azetidinon-4-sulfinil klorida. Taj je kemijski proces poznat kao Kukoljino proširenje (Kukoljina pregradnja). Autor je pedesetak patenata, među kojima su oni za pripremu i formulaciju cefalosporina, nekoliko pojedinih cefalosporinskih antibiotika, za procese ciklizacije i dr.

Krsnik, Josip (Hromec kraj Đurmanca, 18. IX. 1931 − Zagreb, 27. XI. 2000), rudarski inženjer, stručnjak za miniranje.

Diplomirao je 1958. na Rudarskom odjelu Tehničkoga fakulteta (→ Rudarsko-geološko-naftni fakultet) u Zagrebu, gdje je doktorirao 1979. disertacijom Utvrđivanje veličina za miniranje s dubokim minskim bušotinama na površinskim kopovima i kamenolomima. Nakon završetka studija radio je kao upravitelj rudnika Radina u Banovićima, potom u Križevačkim ugljenokopima te na seizmičkim istraživanjima u poduzeću Geofizika u Zagrebu. Od 1964. radio je na Rudarsko-geološko-naftnome fakultetu, od 1984. u zvanju redovitoga profesora. Pri Fakultetu osnivač je i prvi predavač (1976) kolegija Miniranje koji je prvi obrađivao problematiku miniranja na visokoškolskoj razini u SFRJ. Bio je predstojnik Zavoda za rudarstvo i mehaniku stijena (1982–87; danas Zavod za rudarstvo i geotehniku) Fakulteta. Uveo je u praksu metodu linearnog povećanja izbojnice te ostvario velik napredak u učinkovitosti masovnih miniranja na površinskim kopovima i u kamenolomima. Istraživao je seizmičke utjecaje miniranja na okoliš, sudjelovao u projektiranju i realizaciji velikih miniranja te unapređenju tehnologije miniranja u građevinarstvu i rudarstvu. U inozemstvu je dao poseban doprinos sanaciji Asuanske brane u Egiptu 1985. U Domovinskome ratu bio je član Stručne grupe za specijalne minerske radove. Autor je sveučilišnog udžbenika Miniranje (1989).

Krpan, Juraj (Sveti Rok, 8. V. 1914 – Zagreb, 22. IX. 1969), šumarski inženjer, drvnotehnološki stručnjak.

Diplomirao je 1938. na Šumarskom odsjeku Poljoprivredno-šumarskoga fakulteta (→ Fakultet šumarstva i drvne tehnologije) u Zagrebu, gdje je doktorirao 1954. disertacijom Istraživanja točke zasićenosti vlakanaca važnijih domaćih vrsta drveta (mentor → A. Ugrenović). Nakon završetka studija radio je u šumarijama Belje, Udbina i Krasno; tijekom II. svj. rata službovao je u Beogradu, a od 1946. obnašao je više funkcije u Šumariji u Novoj Rači kraj Bjelovara, Ministarstvu šumarstva NR Hrvatske u Zagrebu, Tvornici ukočenog drva Rade Šupić u Rijeci te u Glavnoj direkciji finalnih proizvoda Ministarstva drvne industrije NR Hrvatske u Zagrebu. Od 1950. bio je zaposlen na matičnome fakultetu u Zagrebu, od 1961. kao redoviti profesor. Na Drvno-industrijskom odsjeku Fakulteta predavao je kolegije Mehanička prerada drva II, Industrija furnira i ploča, Sušenje i parenje drveta, Specijalni proizvodi od drva i Hidrotermička obrada drva. Bio je prvi predstojnik Zavoda za mehaničku preradu drva (1959) te Zavoda za istraživanja u drvnoj industriji (1967), prodekan Drvno-industrijskog odjela (1962–64) i dekan Fakulteta (1966–68). Bavio se hidrotermičkom obradbom drva i tehnologijom furnira i ploča. Objavio je više znanstvenih i stručnih radova, knjige Furniri i šperovano drvo (1951), Sušenje i parenje drva (1958), Tehnologija furnira i ploča (1971); bio je urednik Drvno-industrijskoga priručnika (s I. Horvatom, 1967) te suradnik Šumarske enciklopedije (1959., 1963) i Tehničke enciklopedije (1969) LZ-a.

Krajcar, Josip (Žagrići kraj Žminja, 19. X. 1927 – Pula, 13. XII. 2020), metalurški inženjer, stručnjak za proizvodnju sirovoga čelika.

Diplomirao je 1954. na Metalurškom odsjeku Tehničkoga fakulteta te doktorirao 1979. disertacijom Prilog rješavanju usmjeravanja poroznosti kontinuirano lijevanih čeličnih poluproizvoda na Fakultetu za prirodoslovlje i tehnologiju u Ljubljani. Od 1955. bio je zaposlen u skopskom poduzeću Rudnici i železarnica, od 1957. u Željezari Zenica, 1957−61. kao nastavnik u Srednjoj tehničkoj školi te od 1962. kao predavač na novoosnovanome Metalurškome fakultetu u Zenici. Suradnik sisačkog Instituta za metalurgiju i voditelj njegova Odjela za čelik i legure bio je 1963–80. Radio je na odjelima zagrebačkoga Tehnološkoga fakulteta u Sisku 1964–68. te na odvojenom studiju metalurgije Tehnološkoga fakulteta u Zagrebu 1971–78., a od 1979. na → Metalurškome fakultetu u Sisku, gdje je od 1985. redoviti profesor. Predavao je kolegije Metalurgija željeza i čelika, Teorija metalurških procesa te Odabrana poglavlja iz proizvodnje čelika. Umirovljen je 1993. Bavio se područjem proizvodnje sirovoga čelika u Siemens-Martinovim i elektropećima. Sa suradnicima je razvio suvremene metode ispitivanja toplinske vodljivosti i viskoznosti rastaljenih troska, metodu obilježavanja čelika radioaktivnim izotopima te određivanja temperaturnoga polja po presjeku ingota. Radio je na poboljšanju površine lijevanih poluproizvoda i pridonio povećanju udjela domaćih livnih prahova u ukupnoj potrošnji u čeličani.

Lipik glas d. o. o., poduzeće za proizvodnju stakla sa sjedištem u Lipiku, osnovano 1961; jedan od vodećih svjetskih proizvođača stakala za luksuzne automobile.

Pod prvotnim nazivom Tvornica ravnog stakla Lipik, poduzeće je započelo proizvodnju 1966. s približno 350 zaposlenih. Pogoni za proizvodnju stakla bili su smješteni u Lipiku, a proizvodnja sirovine odvijala se u rudnicima kvarcnoga pijeska u nedalekom Vraniću te u Vrtlinskoj kraj Čazme. Pogon separacije i flotacije nalazio se u Jagmi kraj Lipika. Zbog sve većih potreba za kvalitetnim staklom za preradbu te uvođenjem novih proizvoda, tvornica je početkom 1970-ih bila modernizirana i opremljena novim strojevima. U razdoblju 1972‒75. počelo se proizvoditi kaljeno i laminirano staklo za potrebe građevinarstva i industrije motornih vozila, a 1976. izgrađen je novi pogon za proizvodnju stakla lijevanjem i valjanjem, čime je domaće tržište bilo obogaćeno asortimanom građevnoga stakla koje se do tada uvozilo (profilirana, ornamentna i armirana stakla u boji).

Godine 1981. tvornica je zbog velike inozemne potražnje udvostručila kapacitete zadržavši isti asortiman proizvoda, te nastavila djelovati pod novim imenom ‒ Industrija stakla dr. Nikola Miljanić-Ratar. Sredinom 1980-ih zapošljavala je oko 820 radnika, a godišnje proizvodila četiri milijuna m² ravnoga stakla, 70 000 t lijevanoga stakla, 500 000 m² sigurnosnoga stakla (kaljenoga i laminiranoga), te 150 000 t kremenog pijeska, čime se podmirivalo više od polovice jugoslavenskih potreba za lijevanim staklom te gotovo četvrtina potreba za sigurnosnim staklom. U drugoj polovici 1980-ih osposobljeno je novo postrojenje za pranje i klasiranje kremenoga pijeska.

U Domovinskome ratu tvornica je nakratko bila okupirana, a 1992. nastavila je s radom pod nazivom Industrija stakla Lipik s. p. o. s približno 290 zaposlenih radnika. Zbog šteta nanesenih ratnim djelovanjem pokrenute su samo proizvodnja lijevanoga stakla na manjem postrojenju, dio proizvodnje kaljenoga i laminiranoga stakla, te proizvodnja kremenoga pijeska također sa znatno smanjenim kapacitetom. Poduzeće je 1996. pretvorbom promijenilo organizacijski oblik u dioničko društvo i nastavilo djelovati pod nazivom Hrvatska industrija ravnog stakla Lipik d. d.

Ne snašavši se u novim društveno-ekonomskim okolnostima tijekom tranzicije, 2001. je dospjelo u stečaj, nakon čega su ga iste godine kupila talijanska poduzeća Isoclima i Finest u suradnji s poduzećem Ingra d. d. iz Zagreba, obnovivši i proširivši postojeće proizvodne tvorničke kapacitete. Od tada djeluje pod nazivom Lipik glas d. o. o. Godine 2003. započela je serijska proizvodnja automobilskih stakala visokih performansi za niskoserijska luksuzna vozila kao što su McLaren, Lamborghini, Bentley, Aston Martin i dr. Poduzeće se također bavi proizvodnjom stakala za vlakove, brodove i bijelu tehniku, te pancirnoga stakla otpornoga na projektile iz vatrenog oružja, a gotovo cjelokupnu proizvodnju izvozi. Godine 2019. zapošljavalo je 274 radnika.







Labinprogres TPS d. o. o., tvornica poljoprivrednih strojeva sa sjedištem u Labinu, osnovana 1974.







Nastala je kao dio poslovne grupacije Labinprogres, osnovane 1972., kako bi se na području Labinštine sačuvala radna mjesta dotadašnjih zaposlenika → Istarskih ugljenokopa Raša, predviđenih za postupno gašenje. Od početka se bavila proizvodnjom poljoprivredne mehanizacije (motokultivatora, motornih kopačica, samovoznih kosilica) i popratne poljoprivredne opreme (elevatora, drljača, sijačica, prskalica, uređaja za umjetnu kišu i drugih priključaka za poljoprivredne strojeve). Jedan od prvih proizvoda bio je motokultivator (1975. prototip, od 1977. serijski motokultivator Super Special sa sjedištem na dva kotača, a od 1979. Mondial s rotacijskom kopačicom). Labinprogres TPS je tijekom vremena postao jedan od važnijih proizvođača poljoprivredne mehanizacije na području jugoistočne Europe. Najveću zabilježenu proizvodnju (8920 strojeva) poduzeće je ostvarilo 1989. Godine 1991. zapošljavao je 358 radnika.







Od 1993. djelovao je kao dioničko društvo, kada su se u tom obliku osamostalile i druge sastavnice Labinprogresa. Od 2001. većinski mu je vlasnik bila slovenska grupa Cimos (P. P. C. Buzet d. o. o.) te je uveden nov dizajn proizvoda (2002), započela je proizvodnja autodijelova (2003), linija proizvoda za hobiste (2004) te traktora Tuber (2006). Od 2003. poduzeće djeluje kao d. o. o. Osnovan je nov proizvodni pogon u Srbiji, Tvornica poljoprivrednih strojeva Novi Kneževac (2005), a poduzeće je bilo i suosnivač hrvatskog Klastera poljomehanizacije (2009). Od 2013. većinski je vlasnik Labinprogresa istarsko poduzeće Entrada iz Šušnjevice.







U posljednjih se 15 godina asortiman proizvoda proširio s 13 osnovnih na više od 50 različitih strojeva za profesionalnu i hobističku uporabu (traktore, priključke, motokultivatore, motokosačice i motokopačice). Poduzeće je 2017. poslovalo na dvije lokacije u dva proizvodna pogona (Labin i Novi Kneževac), od kojih je svaki zapošljavao oko 50 radnika. Izvozilo je više od 80% proizvodnoga programa u više od 25 zemalja (većinom zemlje EU-a, sjeverne Afrike, Turske i na tržište zemalja bivše Jugoslavije).

Kutrilin d. o. o., poduzeće za proizvodnju aditiva za građevinsku, naftnu, šećernu, celuloznu, papirnu i druge industrije sa sjedištem u Zagrebu.







Osnovano je 1930. kao komanditno društvo Cutrilin, tvornica pomoćnih sredstava za kožu i tekstil. Poduzeće je 1932. otkupio dotadašnji upravitelj i suvlasnik Oskar Winkler. U samim početcima proizvodili su se kemijski preparati potrebni u proizvodnji kože, a poslije i tekstila. Od 1934. poduzeće je imalo i vlastitu rafineriju ribljeg i ricinusova ulja. Godine 1935. zapošljavalo je deset radnika. Pred II. svj. rat proizvodnja je iznosila 200 do 300 t kemijskih preparata na godinu. Za rata poduzeće je bilo konfiscirano od strane NDH, a poslije rata nacionalizirano. Od tada je nastavilo djelovati pod nazivom Kutrilin, tvornica pomoćnih sredstava za kožarsku industriju. Prvi izvoz ostvaren je 1954., a 1956. Kutrilin je prvi u Jugoslaviji proizveo aktivnu tvar za proizvodnju praška za pranje rublja.







Poduzeće je 1957. pristupilo Kemijskoj industrijskoj zajednici koju su već tvorili → Chromos, Katran (→ Hidroizolacija Katran) i → Pliva, dok su se 1964. samostalna poduzeća Chromos, Katran i Kutrilin ujedinila u Kemijski kombinat Chromos – Katran – Kutrilin nastojeći racionalizirati poslovanje, ulaganje i razvoj proizvoda.







U okviru Kutrilina 1976. osnovan je Kutrilin Disperzije, proizvođač polimernih disperzija i pomoćnih sredstava u vađenju i preradbi nafte te izradbi goriva i maziva. Godine 1978. promijenjen mu je naziv u Chromos Polidisperzije, a proizvodio je oko 10 000 t kemijskih proizvoda na godinu. Sinteza stiren-butadien lateksa počela se provoditi 1982. uz kapacitet od 13 000 t na godinu.













U drugoj polovici 1980-ih kombinat se transformirao u SOUR Chromos. Rasformiranjem SOUR-a Chromos 1993. Kutrilin i Chromos Polidisperzije nastavili su djelovati kao samostalna poduzeća. Nakon privatizacije Kutrilin je spojen s Tvornicom plastike Vučković te je nastavio djelovati kao Kutrilin TPV d. o. o. Od 2009. poduzeće je bilo dio Tita grupe, koju su tvorila još poduzeća Labud (→ Meteor grupa – Labud) i → Badel 1862, a 2017. restrukturirao se u Kutrilin d. o. o. Ulaskom inozemnoga kapitala Chromos Polidisperzije nastavile su djelovati kao Komicro, ujedno proširujući proizvodni program na reagense za petrokemiju. Od 2019. poduzeće djeluje kao Nordix Chemicals Factory d. o. o.







Kraš d. d., poduzeće za proizvodnju konditorskih proizvoda sa sjedištem u Zagrebu; jedan od vodećih konditorskih proizvođača u jugoistočnoj Europi.

Njegov nastanak veže se uz osnivanje Tvornice za proizvodnju čokolade i kandita Union 1911. na Baroševoj cesti (danas Ulica kneza Branimira) u Zagrebu. Osnivači su bili zagrebački poduzetnici Julije König i Slavoljub Deutsch, a zapošljavali su domaće nekvalificirane radnike i stručnjake iz Njemačke i Češke. Union je bio među prvim industrijskim proizvođačima čokolade u jugoistočnoj Europi, a zahvaljujući kvaliteti proizvoda, 1913. dodijeljena mu je titula kraljevskoga dvorskog dobavljača za kraljevski dvor u Beču i Budimu. Nakon I. svj. rata poduzeće je proširilo asortiman proizvoda te moderniziralo proizvodnju. Proizvodnja karamela započela je 1920., škrobnoga sirupa 1930 (u novom postrojenju u Trpimirovoj ulici), bombona Bronhi i Kiki 1935., a godinu kasnije i bombona 505 sa crtom. Zbog ekonomske krize početkom 1930-ih te rasta cijene sirovina, Union je vlastitom tehnologijom počeo proizvoditi nadomjestak za šećer (sirup, škrob i škrobni šećer iz kukuruza). Potkraj 1930-ih proizvodnja je iznosila oko 1400 t konditorskih proizvoda na godinu, a poduzeće je zapošljavalo 300–500 radnika. Nakon raskida partnerstva 1938. König je ostao jedini vlasnik. Početkom II. svj. rata zbog svojega židovskoga podrijetla bježao je od progona, dok je poduzeće dospjelo u državno vlasništvo NDH.













Kao jedna od preteča Kraša isticala se i tvornica Bizjak, koju je vlasnik Vilim Bizjak 1926. preselio iz Rogaške Slatine u Zagreb, na Savsku cestu gdje je nastavila poslovanje kao Tvornica dvopeka, keksa, vafla i finog peciva Bizjak. Tvornica je prvotno zapošljavala 25 radnika, dok je prije početka rata taj broj narastao na približno 300. Proizvodnja je iznosila oko 1000 t na godinu uz asortiman od približno 200 vrsta keksa i kolača. Nakon II. svj. rata poduzeće je promijenilo ime u Tvornica keksa Josip Kraš po antifašističkom borcu i jugoslavenskom narodnom heroju koji je 1941. poginuo u Karlovcu.

Tvornicu čokolade, kakaa i bombona Mirim osnovali su 1922. u Mariboru Ema i Karl Zalokar, a 1940. cjelokupnu proizvodnju preselili su u Zagreb. Tvornicu bombona, marmelade i jestivih ulja Grič osnovao je u Zagrebu Ivan Kohek 1938. Nakon rata preimenovana je u Sutjeska.

Neposredno nakon II. svj. rata tvornice Union, Mirim i Sutjeska spojile su se u poduzeće naziva Union, tvornica čokolade, bombona i marmelade, dok je do spajanja s Tvornicom keksa Josip Kraš došlo 1950., kada je nastalo jedinstveno poduzeće Josip Kraš, tvornica čokolade, bombona i keksa. U pogonima novonastaloga poduzeća na Savskoj cesti, u Branimirovoj i Trpimirovoj ulici bilo je zaposleno oko 1200 radnika, a proizvodnja je iznosila oko 5000 t proizvoda na godinu. U sljedećem razdoblju Josip Kraš je otvorio vlastite prodavaonice u Zagrebu, Rijeci, Sarajevu i Beogradu. Povećali su se kapaciteti za proizvodnju bombona, započela je proizvodnja mliječnih karamela, organizirana je laboratorijska kontrola proizvodnje. Nakon pripojenja tvornice Malina 1954., započela je i proizvodnja guma za žvakanje.





















Početkom 1960-ih pokrenuta je modernizacija tijekom koje je proizvodni proces u sljedećim godinama najvećim dijelom automatiziran te je započelo premještanje većine proizvodnih pogona na zagrebačke Ravnice. Novi pogon keksa i vafla na Ravnicama pušten je u pogon 1965. Tri godine kasnije proširen je pogon keksa, dok je proizvodnja vafla preseljena u novu zgradu. Godine 1973. s radom je počeo novi pogon proizvoda od kakaa, dok su sljedeće godine montirane dvije peći za proizvodnju listova vafla domaćih proizvođača. Tvornica bombona, kao najveći Krašev pogon, 1982. također je preseljena na Ravnice te su se od tada na jednome mjestu proizvodile sve tri skupine konditorskih proizvoda: proizvodi od kakaa, keksi i vafli te bombonski proizvodi. Ujedno je dovršena i nova poslovna zgrada u koju su se uselile sve stručne službe. Svi proizvodni pogoni i popratne službe na Ravnice su se preselili do 1999.













Kao odgovor na krizu 1965., nakon koje je smanjen broj radnika s 2700 na 2050, došlo je do udruživanja s mljekarom Planika iz Kobarida u Sloveniji i Tvornicom keksa i vafla Mira Cikota iz Prijedora u BiH. Planika je do tada zapošljavala oko 70 radnika koji su prerađivali 10,7 milijuna litara mlijeka na godinu. Nakon udruživanja izgrađen je novi pogon za proizvodnju mlijeka i pogon za proizvodnju kremastih proizvoda. Do udruživanja s poduzećem Josip Kraš, Tvornica keksa i vafla Mira Cikota zapošljavala je 350 radnika i zauzimala peto mjesto po količini proizvodnje keksa i vafla u SFRJ. Nakon udruživanja s njom Kraš je pokrivao 24,5% proizvodnje keksa i vafla u SFRJ.

Do udruživanja na višoj razini došlo je 1976., kada se Kraš zajedno s poduzećima Badel i Franck priključio SOUR-u Cibona. Ubrzo potom pridružila su im se i poduzeća Voće iz Zagreba, Mediteranska plovidba iz Korčule i Riviera iz Poreča.

Godine 1981. poduzeću je pripojena i Tvornica bombona, čokolade i keksa Progres iz Bitolja u Makedoniji, koja je tada zapošljavala 310 radnika.

Početkom 1990-ih poduzeće je s 46% ukupne proizvodnje bilo najveći proizvođač konditorskih proizvoda u RH. Godine 1991. imalo je 5079 zaposlenih, od toga u RH 3578. Proizvodnja je tada iznosila 38 400 t konditorskih proizvoda. Proces privatizacije započeo je 1992., a završen je sljedeće godine kada je poduzeće pretvoreno u dioničko društvo pod nazivom Kraš. U sljedećem je razdoblju Kraš nastavio svoje uspješno poslovanje. Matična proizvodnja smještena je u Zagrebu, dok je društvo vlasnik još dviju tvornica: → Karolina u Osijeku i Mira u Prijedoru u BiH. Danas Kraš zapošljava više od 2300 radnika s godišnjom proizvodnjom od približno 34 000 t konditorskih proizvoda, pri čemu izvoz čini gotovo polovicu proizvodnje, te je ujedno vodeći konditorski proizvođač u jugoistočnoj Europi.















Kovačević, Dragan (Osijek, 17. X. 1968), prehrambeno-tehnološki inženjer, stručnjak za termofizikalna svojstva hrane.

Na Prehrambeno-biotehnološkome fakultetu u Zagrebu diplomirao je 1992. i doktorirao 1997. disertacijom Određivanje termofizikalnih svojstava smrznute hrane (mentor → Ž. Kurtanjek). Na zagrebačkome je fakultetu radio 1992–94., a od 1995. radi na Prehrambeno-tehnološkome fakultetu u Osijeku, od 2006. kao redoviti profesor. Predaje kolegije Ekonomika prehrambene industrije, Poznavanje sirovina prehrambene industrije, Tehnologija mesa i ribe i dr. Bio je predstojnik Katedre za tehnologiju mesa i ribe 1999–2018. te Katedre za ekonomiku prehrambene industrije 2003–06. Osim rada u visokome obrazovanju, bio je saborski zastupnik 1995–99. i 2008–11., državni tajnik u Ministarstvu poljoprivrede, šumarstva i vodnoga gospodarstva RH 2004–07. te predsjednik Gradskoga vijeća Grada Osijeka 2007–12. Područja su njegova znanstvenoga i stručnoga interesa matematičko modeliranje u prehrambenoj industriji, određivanje termofizikalnih svojstava hrane, posebice mesa i ribe, te optimiranje i modeliranje procesa zamrzavanja hrane. Autor je udžbenika Kemija i tehnologija mesa i ribe (2001), Sirovine prehrambene industrije (2004), Tehnologija kulena i drugih fermentiranih kobasica (2014) te Kemija i tehnologija šunki i pršuta (2017). Potpredsjednik je Hrvatske gospodarske komore za poljoprivredu i turizam od 2018. Dobitnik je Godišnje nagrade za popularizaciju i promidžbu znanosti 2014. te Nagrade HAZU-a 2016.

Kovačević-Zelić, Biljana (Vinkovci, 2. I. 1964), geološka inženjerka, stručnjakinja za geotehničko inženjerstvo i mehaniku tla.

Diplomirala je 1988. te doktorirala 2000. disertacijom Ispitivanje posmične čvrstoće bentonitnih tepiha (mentor D. Kovačić) na Rudarsko-geološko-naftnome fakultetu u Zagrebu, gdje je zaposlena od 1989., od 2009. u zvanju redovite profesorice. Predaje kolegije Mehanika tla, Geotehnički objekti, Poboljšanje tla i stijena, Geotehničko inženjerstvo okoliša. Osnivačica je i voditeljica Laboratorija za mehaniku tla od 2002. Bila je prodekanica (2005−09) te dekanica (2009−13) Fakulteta. Znanstveno i stručno bavi se problematikom geotehničkog inženjerstva, mehanikom tla, geotehničkim inženjerstvom okoliša te gospodarenjem otpadom. Bila je urednica grane rudarstvo → Rudarsko-geološko naftnoga zbornika (2002−05). Redovita je članica HATZ-a od 2018.

Kovačević Ganić, Karin (Ogulin, 8. VIII. 1972), prehrambeno-biotehnološka inženjerka, stručnjakinja za tehnologiju i analitiku vina.

Na Prehrambeno-biotehnološkome fakultetu u Zagrebu diplomirala je 1997. i doktorirala 2005. disertacijom Identifikacija i uloga prekursora u tvorbi arome vina sorte Malvazija istarska (mentor → T. Lovrić). Na Fakultetu radi od 1998., od 2015. kao redovita profesorica. Predaje kolegije Primijenjena instrumentalna analiza te Senzorika i analitika vina. Dugogodišnja je pročelnica Laboratorija za tehnologiju i analitiku vina. Područja su njezina znanstvenoga i stručnoga interesa tehnologije vina i jakih alkoholnih pića, kratkoročni i dugoročni utjecaj ultrazvučne obradbe velike snage na kvalitetu bijeloga vina i dr. Autorica je poglavlja Kemija vina (u Nove Slike iz kemije, ur. N. Raos, 2005). Dobitnica je Godišnje nagrade za znanost 2008.

Koestlin d. d., tvornica za proizvodnju keksa i vafla sa sjedištem u Bjelovaru, osnovana 1920. pod nazivom Tvornica keksa, dvopeka, biskvita i finih poslastica Dragutina Wolfa i sinova.

Wolf je pekarski obrt pokrenuo 1892., novu pekaru izgradio je 1905., a napustio je 1914. Kraće se vrijeme bavio i prodajom brašna (1905–12) te slastičarstvom (1913–20). Sa sinovima Slavkom i Ottom otvorio je tvornicu 1920. i počeo proizvoditi kekse, a od 1921. i vafle. Sva se proizvodnja u početku obavljala ručno, no kako bi se povećali proizvodni kapaciteti, 1927. nabavljeno je 16 specijaliziranih strojeva na parni pogon koji su proizvodili Albert-kekse, kekse Nada, miješano pecivo Mixteed, napolitanke, prutiće Andrija, oblatne, torte a la Pischinger i čokoladu od lješnjaka. Tvornica je tada zapošljavala 30 radnika.

Zbog gospodarske krize smanjena je prodaja pa se od 1932. smanjila i proizvodnja. U pokušaju da povećaju proizvodnju, braća Wolf su 1934. kontaktirala mađarsko poduzeće Koestlin iz Györa i s njim 1935. sklopila ugovor o suradnji po kojem je tvornica Wolf preuzela naziv Koestlin, a mađarska joj je tvornica dala recepture i stručnu pomoć. Ugovor je sklopljen na rok od 20 godina, nakon kojega je bjelovarska tvornica mogla zadržati naziv Koestlin bez obzira na to hoće li se suradnja nastaviti. Kvalitetni proizvodi bolje su se prodavali pa se ulagalo u nova postrojenja i licence za proizvodnju keksa i vafla. Tvornica je tada zapošljavala 120 radnika, koji su proizvodili 1500 kg robe na dan.

Godine 1942. poduzeće je konfiscirano, a 1944. je dobilo novog vlasnika pa djeluje pod nazivom Bjelovarska tvornica keksa i dvopeka Dominik Bumber Bjelovar. Poduzeće je 1946. nacionalizirano, a zbog posljedica rata i nestašice sirovina radilo je smanjenim kapacitetom. Godine 1948. postalo je dio Gradskog prehrambenoga poduzeća (s pekarom, mlinom i poduzećem za proizvodnju mesa) koje je od 1950. nosilo naziv Gradsko industrijsko prehrambeno poduzeće, a od 1951. Bjelovarska prehrambena industrija. Sredinom 1953. tvornica se osamostalila i počela raditi pod nazivom Koestlin, tvornica keksa i elektromlin, a potkraj 1953. promijenila je naziv u Koestlin, tvornica keksa i dvopeka Bjelovar. Počelo se popravljati i mijenjati dotrajale proizvodne pogone, a 1956. donesena je odluka o izgradnji nove tvornice. Godine 1961. tvornica je proizvela 3000 t brašnasto-konditorskih proizvoda, a zapošljavala je 320 radnika. Dio pogona u novi je prostor preseljen 1960., 1979. izgrađene su nove tvorničke hale, a 1989. izgrađeno je novo regionalno skladište s 3300 paletnih mjesta. Djelovala je kao OOUR (1973–76) i RO (od 1976).







Unatoč početku Domovinskoga rata, 1991. je za tvornicu bila uspješna proizvodna godina. Proizvela je 8156 t keksa, peciva, vafla, biskvita i dvopeka, a zapošljavala je 738 radnika. Od 1992. djeluje kao dioničko društvo. Rat je uzrokovao gubitak velikog dijela tržišta, što je utjecalo i na proizvodnju. U razdoblju od 1991. do 2000. proizvodnja je smanjena (53%), a sukladno razvojnomu programu smanjen je i broj zaposlenih (sa 738 1991. na 464 radnika 2000). Tijekom 2000. proizvedeno je 3784 t različitih brašnasto-konditorskih proizvoda (od toga 2257 t keksa i čajnoga peciva, 1527 t vafla). Većinski joj je vlasnik 2002. postalo poduzeće Mepas iz Širokoga Brijega. Tvornica je 2020. proizvodila 70 t robe na dan, a zapošljavala 470 radnika. Proizvodni pogon, koji može proizvesti 25 000 t proizvoda na godinu, sastoji se od deset linija i pet proizvodnih procesa te 16 linija za pakiranje. Čak 50% proizvedenoga izvozi se na tržišta zemalja u okruženju, EU-a (suradnja s trgovačkim lancem Tesco) i Australije, te Bliskog i Dalekog istoka. Proizvodni asortiman sastoji se od 40 različitih proizvoda od kojih su posebno nagrađivani čajno pecivo Speculaas te vafli Karat, Java, Rum kocke i napolitanke Cappuccino. Premda se stalno radi na modernizaciji pogona i primjeni novih proizvodnih tehnologija, još se uvijek proizvode nekadašnje velike uspješnice čajna peciva Paris (više od 30 godina) i keksi Piknik (više od 40 godina).

Kobrehel, Gabrijela (Vazdar) (Obedišće kraj Ivanić-Grada, 1. III. 1941), kemijska inženjerka, stručnjakinja za sintezu makrolidnih antibiotika.

Na Kemijsko-tehnološkom odsjeku Tehnološkoga fakulteta (→ Fakultet kemijskog inženjerstva i tehnologije) u Zagrebu diplomirala je 1964. i magistrirala 1977. Zaposlila se u Istraživačkom institutu farmaceutskoga poduzeća → Pliva u Zagrebu. Ondje je istraživala kemijske transformacije antibiotika, posebice sintezu novih makrolidnih antibiotika. U suradnji sa → Slobodanom Đokićem, → Gorjanom Radobolja-Lazarevski i → Zrinkom Tamburašev razvila je 1979–81. azitromicin (derivat eritromicina), djelatnu tvar antibiotika koji je 1988. plasiran pod nazivom Sumamed (od 1991. na američkom tržištu Zithromax). Taj je antibiotik važan zbog znatno povećanog spektra djelovanja u odnosu na prethodnike, dugog zadržavanja u organizmu te zbog toga što pri njegovoj primjeni nema potrebe za zaštitom od želučanih kiselina. Autorica je mnogobrojnih radova te više od 20 patenata. Tako je primjerice autorica postupaka pronalaska prekursora u sintezi azitromicina (1979). To je prvi patent koji je opisao uvođenje dušika u aglikonski dio molekule eritromicina i pripravu jednog od najvažnijih intermedijera u sintezi azitromicina. Taj se patent pokazao iznimno važnim za dokazivanje Plivina autorstva. Dobitnica je Nagrade Plive 1986. i 1996. Kao jedna od autora azitromicina dobitnica je i nagrade Zlatna kuna za životno djelo Hrvatske gospodarske komore (1998) i Nagrade HAZU-a (1998). Američko kemijsko društvo dodijelilo joj je titulu Heroj kemije 2000.

Katić, Zvonko (Osijek, 11. III. 1927 — Zagreb, 24. III. 2007), strojarski inženjer, stručnjak za poljoprivrednu energetiku i bioenergetiku.

Diplomirao je 1956. na Strojarskom odjelu → Tehničkoga fakulteta u Zagrebu (sv. 4), a doktorirao 1971. na Poljoprivrednom fakultetu u Zagrebu (→ Agronomski fakultet) disertacijom Utjecaj brzine hlađenja zrna kukuruza nakon sušenja na kvalitet zrna i mogućnost povećanja kapaciteta sušare. Od 1947. radio je kao pogonski inženjer u osječkoj šećerani, od 1957. bio je direktor u PIK-u → Belje u Dardi, a od 1963. sektora u Poljoopskrbi u Zagrebu. Od 1964. bio je stručni suradnik u Institutu za hranidbu stoke i tehnologiju stočne hrane Poljoprivrednoga fakulteta, na kojem je od 1988. djelovao kao redoviti profesor. Bio je predstojnik Zavoda za poljoprivrednu tehnologiju, skladištenje i transport (1992–95). Umirovljen je 1995. Predavao je kolegije o hranidbi stoke i tehnologiji stočne hrane te mehanizaciji poljoprivrede. Razvio je tehnologiju dvofaznoga sušenja kukuruza i unaprijedio način sušenja žitarica i uljarica. Posebno se istaknuo u projektiranju i konstruiranju zgrada i uređaja za poboljšanje tehnologije proizvodnje krmnih smjesa. Istraživao je proizvodnju bioplina te mogućnosti zamjene nafte poljoprivrednom biomasom. Autor je udžbenika Sušenje i sušare u poljoprivredi (1997) i više skripta, te suradnik u knjigama Suvremena proizvodnja kukuruza (1967), Kompleksna mehanizacija u proizvodnji kukuruza (1968) i Priručnik o proizvodnji i upotrebi stočne hrane – krme (2004). Surađivao je i u Poljoprivrednoj enciklopediji LZ-a.

Kalođera, Zdenka (Đurđenovac, 1. XII. 1948), farmaceutska inženjerka, stručnjakinja za farmakognoziju.

Na Farmaceutsko-biokemijskome fakultetu diplomirala je 1973. te doktorirala 1983. disertacijom Istraživanje glikozidnog sastava imele (Viscum album L.) (mentor J. Petričić). Od 1974. radila je na matičnom fakultetu, od 2002. kao redovita profesorica. Predavala je kolegije Farmakognozija, Biologija stanice, Fitofarmacija, Farmaceutska botanika i dr. Bila je predstojnica Zavoda za farmakognoziju 2004–13. te prodekanica Fakulteta 1999–2003. Umirovljena je 2013. Područja su njezina znanstvenoga interesa istraživanja kemijskoga sastava ljekovitih biljnih vrsta i mogućnosti njihove primjene u terapiji i profilaksi. Autorica je skripta Praktikum iz farmakognozije II (s M. Zovko, 2008) i priručnika Ljekovito bilje za zdravu obitelj (s P. Theissom, 2004). Dobitnica je Medalje »Julije Domac« 2008., a professor emerita Sveučilišta u Zagrebu je od 2017.

Jokić, Stela (Našice, 31. VII. 1982), prehrambeno-tehnološka inženjerka, stručnjakinja za projektiranje tehnoloških procesa.

Na Prehrambeno-tehnološkom fakultetu u Osijeku diplomirala je 2006. i doktorirala 2011. disertacijom Matematičko modeliranje ekstrakcije ulja iz zrna soje superkritičnim CO₂ (mentor D. Velić). Od 2007. radi na Fakultetu, od 2019. kao redovita profesorica. Predaje kolegije Optimizacija i projektiranje industrijskih procesa, Projektiranje uređaja u procesnoj industriji, Tehnološko projektiranje i Elementi strojeva. Bila je predstojnica Katedre za projektiranje tehnoloških procesa i konstrukcijske materijale 2014–15 (danas Katedra za tehnološko projektiranje i farmaceutsko inženjerstvo), a od 2017. prodekanica je za znanost. Područja su njezina znanstvenoga i stručnoga interesa preradba ljekovitoga bilja, izolacije bioaktivnih komponenti, inovativne tehnike ekstrakcije, nusproizvodi prehrambene industrije i optimizacija industrijskih procesa. Dobitnica je Godišnje nagrade za znanstvene novake (2011), Godišnje nagrade za znanost (2015) i Godišnje nagrade za popularizaciju i promidžbu znanosti (2018), kao i Nagrade HATZ-a mladom znanstveniku »Vera Johanides« (2013).

Jirouš-Rajković, Vlatka (Virovitica, 27. I. 1963), drvnoindustrijska inženjerka, stručnjakinja za finalnu i površinsku obradbu drva.

Diplomirala je 1986. na Drvnotehnološkom odjelu Šumarskoga fakulteta (→ Fakultet šumarstva i drvne tehnologije) u Zagrebu, gdje je doktorirala 1998. disertacijom Prilog istraživanjima trajnosti prevlaka na drvu (mentor → B. Ljuljka). Od 1987. zaposlena je na Fakultetu, od 2008. kao redovita profesorica. Predaje kolegije Površinska obrada drva, Tehnološki procesi površinske obrade drva, Površinska obrada proizvoda od drva, Proizvodnja namještaja II, Modifikacija i postojanost površine drva. Voditeljica je diplomskoga studija Oblikovanje proizvoda od drva (2005–12), te Laboratorija za ispitivanje namještaja i dijelova za namještaj i predstojnica Zavoda za namještaj i drvne proizvode (od 2020). Bavi se finalnom i površinskom obradbom drva, napose problematikom brušenja, interakcijom sustava lak-drvo te činiteljima koji utječu na trajnost tog sustava i njegova estetska svojstva. Također istražuje kvalitetu površinske obradbe i metode njezina ispitivanja te metode modifikacije površine drva i njihov utjecaj na kvalitetu površinske obradbe. Autorica je knjiga Osnove površinske obradbe drva (s B. Ljuljkom, 2006) i Kvaliteta i tehnički opisi proizvoda od drva I (s D. Domljan, I. Grpcem, Z. Vlaovićem, V. Živkovićem i I. Župčićem, 2015). Redovita je članica HATZ-a od 2018.

Imunološki zavod, javna zdravstvena ustanova s vlastitom proizvodnjom imunoloških pripravaka, sa sjedištem u Zagrebu. Osim proizvodnje, ima i znanstvenoistraživačku, zdravstvenu i nastavnu djelatnost.

Sustavna proizvodnja cjepiva u Hrvatskoj (→ cjepiva i imunoserumi) počela je 1890. u Zavodu za proizvodnju vakcine protiv velikih boginja pod vodstvom Izidora Schlicka u Bjelovaru. Njegov je zavod podržavljen i preseljen u Zagreb 1893. kao Kraljevski zemaljski zavod za proizvađanje animalnog cjepiva proti boginjam. Taj se događaj smatra početkom rada današnjeg zavoda. Vođenje je isprva povjereno Adolfu Fodoru, potkraj XIX. st. naziv je promijenjen u Kraljevski zemaljski cjepilišni zavod, a vođenje je 1897. preuzeo Josip Havliček te 1919–36. Julije Rogina. Zavod je promijenio nekoliko naziva te je 1926–56. bio u sklopu institucije zadužene za provođenje imunizacije, današnjega Hrvatskoga zavoda za javno zdravstvo (HZJZ). Djelovao je kao dio Higijenskoga zavoda sa Školom narodnoga zdravlja od 1926., Higijenskoga zavoda Savske banovine od 1930., Higijenskoga zavoda od 1940. te Centralnoga higijenskog zavoda, kao Odjel za vakcine i serume od 1952., odn. Ustanova za priređivanje seruma i vakcina od 1954. Od 1956. djelovao je samostalno kao Serovakcinalni zavod, a od 1961. pod nazivom Imunološki zavod. Godine 1969. priključio mu se i Zavod za kontrolu i ispitivanje imunobioloških pripravaka, nekada također dio današnjega HZJZ-a. Na čelu Zavoda 1952–82. bio je → Drago Ikić. Nakon nekoliko promjena strukture, od 2015. djeluje kao Javna zdravstvena ustanova Imunološki zavod.

Zavod je osnovan već pet godina nakon Pasteurovog zavoda za istraživanje bjesnoće u Parizu (1888), odn. dvije godine nakon Kraljevskoga pruskog instituta za zarazne bolesti u Berlinu (1891., danas Institut Roberta Kocha), što pokazuje kako Hrvatska, kad je riječ o proizvodnji imunoloških pripravaka, nije zaostajala za drugim europskim zemljama.







Glavna je djelatnost Imunološkoga zavoda bila proizvodnja biotehnoloških i farmaceutskih proizvoda te lijekova, kao i znanstvenoistraživački rad. Proizvode se bakterijska i virusna cjepiva, antitoksični imunoserumi, alergeni, interferon, preparati iz ljudske plazme, visokospecifični testni kompleti i dr. Preparate iz ljudske plazme, prema preporuci za najbolju praksu, Zavod proizvodi isključivo iz krvi prikupljene na području RH. Časopis Radovi Imunološkog zavoda izlazio je 1963–79.















U Zavodu su nastali mnogi izvorni postupci prihvaćeni i u svijetu. Među najznačajnijim znanstvenicima Zavoda bio je ravnatelj D. Ikić, koji je 1962. prvi u svijetu kao podlogu za virusna cjepiva uveo uporabu linije humanih diploidnih serijski razmnožavanih stanica, što je osim u razvoju cjepiva pridonijelo i shvaćanju procesa transformacije stanice. Josip Berlot (1895–1975) zaslužan je za prvi difterični antitoksični imunoserum u Jugoslaviji (1929). Antitoksin koji Zavod proizvodi od 1950-ih za otrov europskih zmija iz porodice ljutica (poput poskoka, riđovke i dr.), a razvijen u konjima, svrstava se u najbolje proizvode te vrste u svijetu. U Imunološkome zavodu izrađen je cjepni soj protiv ospica Edmonston-Zagreb, koji ima izniman imunološki učinak i produljeno trajanje zaštitne imunosti (1968). Nov oblik interferona sa znatno većom jedinicom aktivnosti od do tada poznatih oblika tog lijeka osmislio je 1970-ih Eugen Šooš (1930–2017), dugogodišnji voditelj proizvodnje.















Proizvodnja ovih i ostalih imunoloških pripravaka pridonijela je svjetskom ugledu Zavoda te omogućila velik izvoz proizvoda na svjetsko tržište. Imunološki zavod razvio se u istaknuti svjetski centar pa je 1957–79. u suradnji s JAZU-om (danas HAZU) organizirano 18 međunarodnih simpozija o biološkoj standardizaciji, interferonu, humanim diploidnim stanicama, bakterijskim i virusnim cjepivima i dr., te četiri tečaja Svjetske zdravstvene organizacije (WHO) za imunobiološku standardizaciju. Zavod je 1990-ih iz društva s potpunom odgovornošću reorganiziran u dioničko društvo (Imunološki zavod d. d.), a zbog ekonomskih i drugih okolnosti proizvodnja je opadala i značaj Zavoda postupno je slabio. Rad Zavoda gotovo se ugasio gubitkom proizvodnih dozvola za određene proizvode 2013 (najvažnije za krvne preparate i bakterijska cjepiva). Uz najavu revitalizacije Zavoda kao ustanove koja je od strateškog i općega gospodarskog interesa za RH, 2015. osnovana je Javna ustanova Imunološki zavod koja je trebala preuzeti djelatnost, no objedinjenje Imunološkog zavoda d. d. i Javne ustanove Imunološki zavod nije provedeno. Potaknuta pandemijom bolesti COVID-19 te procjenom geopolitičkog i javnozdravstvenog značaja ustanove, Vlada RH osigurala je 2021. početna sredstva za provedbu planirane revitalizacije.













Kunst, Branko (Zagreb, 28. IV. 1932 – Zagreb, 4. VII. 2019), kemijski inženjer, stručnjak za fizikalnu kemiju.

Diplomirao je 1956. na Tehnološkome fakultetu (→ Fakultet kemijskog inženjerstva i tehnologije) u Zagrebu, gdje je doktorirao 1962. disertacijom Elektrokemijske studije kontakta elektrolit-elektrolit (mentor → B. Lovreček). Usavršavao se u Ottawi (1968–70). Nakon što je završio studij radio je u tvornici sode u Lukavcu u BiH (1956–57) i Jugokeramici u Zaprešiću (1958–59). Od 1959. bio je zaposlen u Zavodu za fizikalnu kemiju zagrebačkog Fakulteta, od 1972. kao redoviti profesor; umirovljen je 2002. Predavao je kolegije Fizikalna kemija, Koloidna kemija, Fizikalna kemija makromolekula i dr. Bio je starješina Kemijsko-tehnološkog odsjeka (1967–68) i prodekan Fakulteta (1991–93), suosnivač i voditelj poslijediplomskoga studija makromolekularne znanosti (1974–80), pokretač i voditelj Bibliotečno-informacijskoga centra Fakulteta.

Područje njegova znanstvenog interesa bila je fizikalna kemija membranskih sustava, osobito mehanizam priprave i poroznost reverznoosmotskih i ultrafiltracijskih membrana. Kemijskoinženjerski je obrađivao membranske postupke čišćenja voda, posebno desalinizaciju morske vode. Bavio se i fizikalnom kemijom polimera te koloidnom kemijom. Njegov tridesetogodišnji, pionirski rad na istraživanju membranskih separacijskih procesa je praktično potvrđen projektiranjem i postavljanjem (1998–2001) membranskoga desalinizatora za vodoopskrbu Lastova te dvaju takvih uređaja na Mljetu. Autor je i drugih projekata za membransku obradbu voda, te dvaju patenata iz tog područja. Autor je knjige Desalinacija (s H. Ivekovićem i S. Ivićem, 1995). Osnivač je i predsjednik Društva diplomiranih inženjera i prijatelja Kemijsko-tehnološkoga studija u Zagrebu AMACIZ (1990–2000). Dobitnik je Nagrade za životno djelo (1998). Professor emeritus Sveučilišta u Zagrebu je od 2006.

Koprivanac, Natalija (Zagreb, 12. IX. 1943), kemijska inženjerka, stručnjakinja za organsku kemijsku tehnologiju.

Diplomirala je 1967. na Tehnološkome fakultetu u Zagrebu (od 1991. → Fakultet kemijskog inženjerstva i tehnologije), gdje je doktorirala 1981. disertacijom Sinteza 5,6-disupstituiranih benzimidazol-triazatrimetincijanina (mentorica J. Jovanović-Kolar). Usavršavala se 1974–75. na Sveučilištu u Baselu. Od 1967. radila je u Zagrebu na Poljoprivredno-šumarskome fakultetu, a od 1968. na Tehnološkome fakultetu, gdje je od 1996. bila redovita profesorica; umirovljena je 2013. Predavala je kolegije iz područja organskih tehnoloških procesa industrijske sinteze, procesa proizvodnje ulja, derivata, deterdženata, intermedijara, bojila, pigmenata, premaza i tenzida te ekoinženjerstva, sustava upravljanja i inženjerstva u zaštiti okoliša, obradbe tehnoloških otpadnih voda, naprednih oksidacijskih tehnologija, menadžmenta. Bila je gostujuća profesorica na College of Engineering u Tallahasseeju, SAD (1999–2000, 2003, 2004) te koordinatorica međunarodnoga interdisciplinarnoga sveučilišnoga poslijediplomskoga studija Environmental Management Study (od 2002).

Bavi se sintezom i karakterizacijom organskih bojila, posebno metalkompleksnih i triazatrimetinskih. Istražuje strukturu bojila i njihovu primjenu na prirodna i sintetska vlakna. Proučava brzinu razgradnje i uklanjanje različitih organskih zagađivala i organskih sintetskih bojila u otpadnim vodama petrokemijske, papirne, tekstilne i srodnih industrija. Dobitnica je državne Nagrade za znanost (za 2006). Od 2014. je professor emerita Sveučilišta u Zagrebu.