Gentzkow, Karlo (Nova Gradiška, 27. IX. 1875 – Zagreb, 7. XI. 1928), arhitekt, utemeljitelj visokoškolske nastave građevnih konstrukcija u nas.

Diplomirao je 1899. na Arhitektonskom odjelu Tehničke visoke škole u Beču (danas TU Wien). Isprva je radio kao inženjerski vježbenik pri Zemaljskoj vladi u Zagrebu, potom kao inženjerski pristav u Gospiću i Osijeku, te 1905–08. ponovno u građevnom odsjeku Zemaljske vlade u Zagrebu. Od 1908. do 1914. bio je profesor Graditeljske škole u Zagrebu. Tijekom ratnog zarobljeništva (1915–19) prevodio je na hrvatski jezik djela Vitruvija, Vasarija te djela iz područja statike i otpornosti materijala. Nakon I. svj. rata imenovan je 1919. suplentom, a 1920. redovitim profesorom za kolegij Građevne konstrukcije pri novoosnovanoj Tehničkoj visokoj školi u Zagrebu (od 1926. → Tehnički fakultet; sv. 4). Osnovao je Stolicu (katedru) za građevne konstrukcije koje je bio predstojnik (1926–27), te je bio dekan Arhitektonskog, Građevno-inženjerskog, Geodetsko-inženjerskog i Kulturno-inženjerskog odjela (1921–22) Škole. Osnovao je zbirku modela građevnih konstrukcija, za koju je pojedine modele izradio sam. Tijekom rada na Školi izveo je zgradu Realne gimnazije u Križevcima (1924).

geodetski instrumenti, mjerni uređaji za izmjeru Zemljine površine. U osnovi se razvrstavaju na instrumente za mjerenje kutova, dužina, visinskih razlika i za određivanje položaja točaka u prostoru.

Instrumenti za mjerenje kutova. Osnovni geodetski instrument kojim se mjere horizontalni i vertikalni kutovi jest teodolit. Glavni su mu dijelovi donji nepomični dio pričvršćen za stativ, podnožna ploča s tri podnožna vijka koji služe za horizontiranje instrumenta s pomoću libele, horizontalni krug koji služi za mjerenje horizontalnih kutova, gornji pomični dio (alhidada) koji se okreće oko vertikalne osovine koja prolazi središtem horizontalnog kruga, vertikalni krug koji služi za mjerenje vertikalnih kutova i durbin pričvršćen uz alhidadu s pomoću horizontalne osovine koja prolazi središtem vertikalnog kruga. Prema građi i načinu očitanja teodoliti se dijele na mehaničke, optičke i optoelektroničke. Mehanički teodoliti su starije konstrukcije s krugovima na kojima su ucrtane skale (limbovi) od metala. Očitanje kuta obavlja se povećalom ili jednostavnim mikroskopom. Durbin (dalekozor) je razmjerno velike duljine, s izoštravanjem slike na osnovi vanjskog izoštravanja. Optički teodoliti imaju za očitanje kuta staklene krugove te složeniju građu mikroskopa. Optoelektronički teodoliti imaju posebnu građu krugova za očitanje kuta pogodnu za digitalno očitanje primjenom optoelektroničkih sustava. Elektronički sklopovi omogućuju pohranjivanje vrijednosti kuta te obradbu podataka. Takvi suvremeni teodoliti danas su integrirani u geodetske mjerne stanice.









Instrumenti za mjerenje dužina mogu biti mehanički, optički ili elektronički (elektrooptički). Mehaničko mjerenje dužina izravna je metoda mjerenja, a izvodi se primjenom mjernih vrpcâ, žica ili letvi, nizanjem duž mjerene dužine. Optičko mjerenje dužina provodi se optičkim daljinomjerima te instrumentima zasnovanima na interferenciji svjetlosti. Elektroničko mjerenje dužina zasniva se na mjerenju vremena koje je elektromagnetskom valu potrebno za prijelaz od odašiljača (instrumenta) do reflektora (objekta) i natrag.

Instrumenti za mjerenje visinskih razlika i određivanje visina. Visinske razlike te relativne i apsolutne visine određuju se geometrijskim, trigonometrijskim, hidrostatskim i barometrijskim → nivelmanom. Osnovni instrument za mjerenje visinskih razlika geometrijskim nivelmanom jest nivelir s opremom (stativ, nivelmanska letva sa skalom i dr.). Nivelir u radnom položaju formira zamišljenu horizontalnu ravninu u prostoru koja presijeca podjelu (skalu) na vertikalno postavljenoj nivelmanskoj letvi. Prema konstrukciji može biti mehanički, optički i elektronički (digitalni), a prema metodi formiranja horizontalne ravnine u prostoru nivelir s nivelacijskom libelom ili s kompenzatorom. Instrument za trigonometrijsko mjerenje visinskih razlika je optički tahimetar (teodolit u koji je integriran optički daljinomjer) ili geodetska mjerna stanica. Hidrostatski nivelman provodi se tzv. vodenom vagom sastavljenom od fleksibilne cijevi s tekućinom na krajevima koje su prozirne cjevčice s visinskom podjelom, što omogućuje dovođenje krajeva u jednaku visinu. Barometrijski nivelman zasniva se na mjerenju atmosferskoga tlaka koji se mijenja ovisno o visini na kojoj se mjeri. Hidrostatski i barometarski nivelman nemaju zadovoljavajuću geodetsku točnost, pa se korišteni pribor ne ubraja u geodetske instrumente u užem smislu.







Različiti zadatci mjerenja u geodeziji uvjetovali su primjenu i raznovrsnih drugih instrumenata i uređaja za određivanje položaja točaka u prostoru, npr. uređaja za mjerenja globalnim navigacijskim satelitskim sustavom (GNSS), instrumenata za gravimetrijska, geofizička i geodetsko-astronomska mjerenja, opreme za fotogrametriju i sl.







Među prvima je o mjernim instrumentima pisao Heron iz Aleksandrije početkom I. tisućljeća, kada je opisao instrument s ugrađenom kružnom horizontalnom pločom i linealom za viziranje. Ti se instrumenti nisu mijenjali do pojave durbina u XVII. st. Razvoj nivelira i uređaja za horizontiranje započeo je izumom cijevne libele 1662. Prvi poznati mehanički teodolit konstruiran je 1730. Znatna poboljšanja geodetskih instrumenata uveo je Heinrich Wild (1877–1951) kao osnivač odjela za geodetske instrumente tvornice Zeiss u Jeni. Od druge polovice XX. st. geodetski se instrumenti razvijaju velikom brzinom, posebice elektronički i digitalni, te oni zasnovani na GNS sustavu.

Geodetski instrumenti u Hrvatskoj

Sigurno je da su se na prostoru današnje Hrvatske još starogrčki kolonisti na Starigradskom polju na Hvaru i drugdje koristili pomagalima za izmjeru i iskolčenje zemljišta, a njihova su znanja dalje razvijali rimski mjernici. Mjeriteljstvo i optika kao znanost u Hrvatskoj također imaju duboke korijene, te su → Markantun de Dominis (sv. 4), → Marin Getaldić (sv. 4), → Ruđer Josip Bošković i drugi dali znatan doprinos u tom području, zabilježen i vrednovan u svjetskoj znanstvenoj literaturi. Potonji od njih se među ostalim bavio i praktičnom geodezijom, te je 1750–85., u epohi ručne izradbe instrumenata, postigao zapažene uspjehe u konstrukciji i verifikaciji optičkih, astronomskih i geodetskih instrumenata. U XIX. st. započela je izmjera hrvatskih prostora u organizaciji Austrije (od 1818) i Ugarske (od 1847), a pritom su se rabili instrumenti izrađeni u inozemstvu.







Godine 1860. otvoreno je Kraljevsko gospodarsko i šumarsko učilište u Križevcima. Uz teorijsku nastavu učenici su imali i tzv. vježbanje na polju, gdje su se služili optičkim spravama. Predavač za predmete mjeračina (mjerenje), mjerstvo (geometrija), razanje (niveliranje) i graditeljstvo bio je → Vjekoslav Köröskenyi, autor prvoga geodetskog udžbenika na hrvatskom jeziku (Geodäsija, 1874), u kojem je opisao i tadašnje geodetske instrumente. Nastava tog područja intenzivirala se osnivanjem Geodetskoga tečaja u sastavu Šumarske akademije pri Mudroslovnom fakultetu u Zagrebu 1908., koji je od 1919. i osnutka Tehničke visoke škole (od 1926. Tehnički fakultet) bio u njezinu sastavu, prerastavši u Geodetski odjel. Predavanja je isprva držao → Vinko Hlavinka, a od 1911. → Pavle Horvat. Od 1956. studij geodezije održava se na Arhitektonsko-građevinsko-geodetskome fakultetu (AGG), a od 1962. na samostalnom → Geodetskome fakultetu.

Od 1947. u novoosnovanome zagrebačkom poduzeću → Fotokemika (sv. 2) započela je s radom prva u nas radionica za industrijsku izradbu optičkih elemenata. Od 1948. u Kraljevcu na zagrebačkom Črnomercu djelovala je Optička škola, koje je prvi honorarni upravitelj i stručni nastavnik bio → Stjepan Mohorovičić (sv. 4). Od osnutka tvornice Optička industrija Zagreb (Optika; poslije Optička industrija → Ghetaldus; sv. 2) 1949. škola je djelovala uz njezinu potporu. Od 1949. u istom je prostoru djelovala i Industrijska optička škola, a od 1953. škole su objedinjene u Industrijsku školu za preciznu mehaniku i optiku (poslije Tehnička škola Ruđera Boškovića), koja se zajedno s Ghetaldusom preselila na Žitnjak.

Jedan od profesora Optičke škole bio je od 1950. → Dušan Benčić, koji je u školi utemeljio Laboratorij za optička mjerenja, a od 1953. bio voditelj mjernoga laboratorija i kontrole proizvoda u Ghetaldusu. Od 1955. radio je na Geodetskom odsjeku AGG-a, gdje je isprva bio asistent na kolegiju Niža geodezija, a potom i predavao kolegije Geodetski instrumenti i Praktikum iz geodetskih instrumenata. Osnovao je te uz pomoć Ghetaldusa i nastavnika svoje bivše škole opremio Laboratorij za mjerenja i ispitivanja geodetskih instrumenata (poslije Laboratorij za mjerenja i mjernu tehniku) izradivši i postavivši niz kolimatora i drugih uređaja za ispitivanje i rektifikaciju instrumenata; voditelj laboratorija bio je 1964–81. Od akademske godine 1973/74. na Fakultetu postoji i kolegij Fizikalne osnove elektroničkih instrumenata koji predaje → Nikola Solarić. On je, baveći se automatizacijom mjerenja, razvio 32 izvorne metode mjerenja, projektirao i izgradio kalibracijsku bazu za ispitivanje i umjeravanje (kalibriranje) elektrooptičkih daljinomjera, te pridonio razvoju Laboratorija. Tom razvoju pridonijela je i suradnja s Laboratorijem za precizna mjerenja Fakulteta strojarstva i brodogradnje u Zagrebu osnovanim 1959 (osnivač → Ivo Hercigonja; sv. 1, dugogodišnji voditelj → Federico Dusman; sv. 1), koji je danas ovlašteni laboratorij Državnoga zavoda za normizaciju i mjeriteljstvo Hrvatske, u kojem se nalaze primarni etaloni za mjerenje duljina u strojarstvu. Jedan od osnovnih zadataka Laboratorija na Geodetskome fakultetu bila je uspostava mjernog jedinstva pri mjerenju duljina, ostvarenog realizacijom osnovice za mjerenje elektrooptičkih daljinomjera, tj. primarnog etalona za mjerenje velikih duljina. Za tu je namjenu na nasipu odteretnoga kanala Sava–Odra pokraj Donje Lomnice i Lukavca izrađena 1982. osnovica s 25 betonskih stupova postavljenih na duljini 3000 m, po čemu spada među najveće na svijetu. D. Benčić autor je sveučilišnih udžbenika Geodetski instrumenti I i II (1971. i 1973), Geodetski instrumenti (1990), te s N. Solarićem Mjerni instrumenti i sustavi u geodeziji i geoinformatici (2008). Pod okriljem laboratorija svoje je doktorske disertacije izradilo više stručnjaka, a rad prethodnika danas nastavljaju Đuro Barković, Mladen Zrinjski i dr.







neboder, visoka zgrada s deset ili više nadzemnih etaža, vitkih proporcija, koje je visina znatno veća od ostalih dviju dimenzija. Samostojećom postavom, reprezentativnim funkcijama (poslovno-uredskim, stambenim, hotelskim, edukacijskim i dr.) te višeetažnom podjelom neboderi se razlikuju od infrastrukturnih i tehničkih → tornjeva (dimnjaci tvornica i termoelektrana, telekomunikacijski odašiljači, kontrolni tornjevi aerodroma, vodotornjevi, svjetionici, silosi i sl.), kao i od visokih dijelova → sakralne arhitekture (zvonici, minareti). Predstavljaju urbane dominante u oblikovanju gradske siluete (tzv. skyline).

Neboderi u svijetu

Neboderi su nastali u Americi u posljednjoj četvrtini XIX. st. kao posljedica spekulativnih cijena gradskog zemljišta i nastojanja da se postignu visoke građevne gustoće (Chicago, New York), pri čemu je ključan bio izum dizala (E. G. Otis, 1854; u uporabi od 1857; → prenosila i dizala; sv. 1) pa se rani neboderi u engleskome nazivaju elevator-building. Dotadašnje višeetažne zgrade ograničenih visina izvedene od lijevanoga željeznog skeleta i masivnih zidova u velikom su se čikaškom požaru (1871) pokazale neotpornima pa se zamjenjuju obloženim čeličnim skeletom s lakim fasadnim ispunama, poslije i armiranim te spregnutim → betonskim konstrukcijama. Prvim neboderom smatra se Home Insurance Building u Chicagu (J. W. Le Baron, 1883–85); rane primjere visokih zgrada u historicističkoj stilizaciji razvijaju arhitekti tzv. čikaške škole (D. H. Burnham, J. W. Root, H. H. Richardson, D. Adler, W. Holabird i dr.), a za modernistički iskorak u oblikovanju nebodera bez dekoracija, s vidljivim rasterom konstrukcije na pročeljima, ključna je čikaška zgrada na uglu Carlson (L. H. Sullivan, 1899). Između dva svjetska rata neboderi velikih visina gradili su se u New Yorku, poput art decó Chrysler Towera (W. Van Alen, 1930), Empire State Buildinga (Shreve, Lamb & Harmon, 1931) i Rockefeller Centra; nakon II. svj. rata na Manhattanu nastaju mnogobrojni ikonični neboderi, od Seagram Buildinga (L. Mies van der Rohe, 1958), World Trade Centra (M. Yamasaki, 1973; stradali u terorističkom napadu 2001) do najvišega stambenog nebodera današnjice (472 m) – Central Park Towera (2020). U Europi se neboderi grade tek od 1920-ih, intenzivnije nakon II. svj. rata (osobito u Belgiji, Njemačkoj i Italiji). Danas primat u ekstremnim visinama nebodera imaju azijske metropole (Hong Kong, Peking, Šangaj, Kuala Lumpur, Taipei), a trenutačno je najviši svjetski neboder (828 m) Burj Khalifa u Dubaiju (2010). Konceptualne modele nebodera ostavili su futuristi poput A. Sant’Elie (Cità Nuova, 1914) te ključni arhitekti XX. st. – L. Mies van der Rohe (Stakleni neboder, 1921–22), Le Corbusier (tornjevi za Plan Voisin, 1925), F. L. Wright neboderom visine jedne milje (Mile-High, 1956–57).

Neboderi u Hrvatskoj

Prije II. svj. rata nekoliko je visokih zgrada izgrađeno samo u Zagrebu i Rijeci. Prvi je neboder u Hrvatskoj bio tzv. Mali neboder na uglu Masarykove i Gundulićeve ulice u Zagrebu s deset etaža (→ Slavko Löwy, 1933–34), slijedi Napretkova zadruga u Bogovićevoj (→ Stjepan Planić, 1935–37); u Rijeci se grade uglovni neboder Grattacielo (popularno Mali neboder) u Ciottinoj 2 (Raoul Puhali, 1939–40), neboder Arbori na početku Korza (Umberto Nordio, Vittorio Frandoli, 1939–42) te neboder Hrvatskoga kulturnog doma na Sušaku (natječajni projekt → Josip Pičman, 1934–35; modificirana izvedba → Alfred Albini, do 1947).

















Neboderi u Zagrebu

Nakon II. svj. rata prvi su neboderi, i to stambene namjene, podignuti samo u Zagrebu, tzv. Drveni neboder u Martićevoj (→ Drago Ibler, 1955–58), na uglu Vukovarske i Držićeve (→ Milan Žerjavić, Pavao Baranjai, 1956–58) te u Laginjinoj (→ Ivo Vitić, 1958–62), a istodobno se gradi i prvi naš poslovni neboder na Jelačićevu trgu visine 64 m, u to doba najviša zgrada u Jugoslaviji (Josip Hitl, Slobodan Jovičić, Ivan Žuljević, 1955–59).















Stambeni neboderi intenzivno su se podizali tijekom izgradnje Novog Zagreba gdje ih je u razdoblju 1963–77. nastalo čak 60. Tipski tornjevi izvođeni su u više jedinica, primjerice u Trnskom (→ Slavko Jelinek, 1963–65), Sigetu (→ Lujo Schwerer, Terezija Matić, 1963–64), Sopotu I (S. Jelinek, 1965–67., izgradnja oko 1970), Sopotu II (Miroslav Stella, 1968–73), Zapruđu (S. Jelinek, 1965–69), Utrini (→ Đuro Mirković, 1971–74), Travnom (Đ. Mirković, 1973–75). Drugdje u gradu nastaju pojedinačni primjeri antologijske vrijednosti: dvojni neboderi u Čazmanskoj (→ Grozdan Knežević, 1965–68), tri nebodera na Vrbiku, tzv. Rakete (→ Vjenceslav Richter, → Berislav Šerbetić, i dr. 1965–68) i Trešnjevački neboder u Ozaljskoj (S. Jelinek, 1967–69). Stambene tornjeve realizirali su i Borivoj Feldman (Savski Gaj, Trnsko, Siget), → Boris Duplančić (Ružmarinka), → Emil Seršić (kompleks Dubrava – Centar / Roma u Dubravi) te → Tomislav Odak i Judita Stopar (Travno). Ističu se i klasteri od po tri nebodera na Aveniji Dubrava i u obližnjoj Koledinečkoj ulici; u zapadnom dijelu grada tornjevi su podignuti u naseljima Srednjaci, Knežija, Gajnice i dr. Stambeni neboderi najviših katnosti izvedeni su na Prisavlju (73 m, 25 katova; Milivoj Peterčić, 1974) te u Ulici braće Domany (73 m; 1975). S obzirom na to da je u Zagrebu od 1986. bila zabranjena izgradnja visokih stambenih zgrada, posljednji je izveden neboder S–3 na Klaki, jedini s postmodernističkim oblikovnim kôdom (Josip Frankol, → Branko Kincl, 1978–83); od 2007. izvedba stambenih tornjeva je opet dopuštena.



















Poslovni neboderi podižu se tek u kasnoj fazi razvoja (nakon 1972), često s velikim odmakom od doba projektiranja, no kontinuirano se grade do danas. Kvalitetom se ističe uredski toranj Vjesnika (→ Antun Ulrich, 1956–72), a ikoničnu važnost u slici grada ima neboder Zagrepčanka s 30 katova i visinom od 94,6 m koja dugo vremena nije bila nadmašena (S. Jelinek, Berislav Vinković, 1969–76). Potkraj socijalističkoga razdoblja nastaju neboder Cibone uz sportsku dvoranu (→ Marijan Hržić, → Ivan Piteša, B. Šerbetić, 1985–87) i Chromosov toranj na uglu Heinzelove i Vukovarske (→ Marijan Turkulin, Petar Vovk, 1976–89).















Prvi zagrebački neboder realiziran nakon Domovinskoga rata je Hoto Business Tower na Savskoj cesti (M. Turkulin, 2004), potom nastaju eliptični neboder Zagreb Tower na Radničkoj (Otto Barić i dr., 2002–06), dvostruki neboder Eurotower u Lučićevoj ulici (M. Hržić, 2002–08), hotel Hilton na Vukovarskoj (Studio BiF, 2006–11), dvostruki toranj Sky Office Tower uz Zagrebačku aveniju (Ante Anin, 2006–12) te VMD – Poslovni centar Strojarska, koji je s 26 nadzemnih etaža i 96,15 m visine trenutačno najviši zagrebački neboder (Davor Mateković, 2011–14).







U Zagrebu je do sada podignuto oko 250 nebodera, dominantno stambene tipologije, u manjem broju poslovne, hotelske, industrijske i edukacijske namjene, pri čemu se kao ključni autor ističe S. Jelinek s čak 29 realiziranih nebodera.

Neboderi u drugim gradovima

Izvan Zagreba neboderi se podižu tek nakon 1960. kada, zahvaljujući razvoju tehnologije, bivaju široko prihvaćeni zbog niže cijene, brze gradnje i visokih postignutih gustoća.

U Rijeci su prvi suvremeni neboderi nastali nakon natječaja za naselje Turnić (1959., izvedba od 1960), a skupine stambenih tornjeva su se tijekom 1960-ih i 1970-ih gradile na Sušaku (oko 1960), Podmurvicama (→ Igor Emili, 1965–68), Kantridi (1966), Kozali (Ada Felice–Rošić, Čedomir Mašić, 1969–73), Gornjoj Vežici (1969), Zametu (1977). Najvažniji su primjeri nebodera tzv. Eševi na Rastočinama (Ante Scarpa, 1973) i u Čandekovoj ulici na Turniću koji su s 30 etaža i 96 m visine najviši stambeni tornjevi u Hrvatskoj (Dušan Sironić, 1975). Tijekom samo 20-ak godina (do kraja 1970–ih) u Rijeci je realizirano oko 50 gotovo isključivo stambenih nebodera osno simetričnih shema (X, V, H i dr.) koji su oblikovali specifičnu siluetu grada.

U Splitu je, uz mnoge polemike u javnosti, prvi izveden Pomgradov neboder u Gundulićevoj ulici (→ Vuko Bombardelli, projekt 1958., izvedba 1962), a do kraja desetljeća, za samo osam godina podignut je 31 neboder prema tipskim rješenjima izvođenima na više lokacija i usko vezanima uz tehnologiju pojedinoga građevinskog poduzeća. Slijedio je neboder → Stanka Fabrisa na Glavičinama (1962–63) poslije realiziran u osam jedinica na raznim pozicijama, zatim stambeni neboder Slobodne Dalmacije (Zlatibor Lukšić, 1955–63), neboder na Pojišanu (I. Vitić, 1962–66) te na Spinutu još dva Vitićeva nebodera i tri → Ive Radića (svi 1965–68). Kao prve svoje realizacije → Dinko Kovačić je tada dovršio nebodere na Lokvama (1964–68). U Splitu su najviši (78 m) trojni stambeni neboderi na Spinutu, tzv. Blizanci (→ Frano Gotovac, 1970–79) koji su izgrađeni među posljednjima. Koteksov neboder (→ Lovro Perković, 1960–64) je tijekom šest desetljeća bio jedini poslovni toranj u Splitu, no nedavno je dovršen i Dalmatia Tower (O. Barić, 2017–23), trenutačno najviši neboder u Hrvatskoj (112 m, s antenom 135 m).













U Osijeku su stambeni tornjevi građeni tek iznimno, prvi je bio tzv. Crveni neboder u Blok centru (→ Radovan Miščević, 1969–70), potom Četverolist na Vijencu (Dragutin Kapun, 1973) i objekti na Senjaku, a u novije doba grade se i poslovne visoke zgrade (Eurodom, 2009. i dr.).

Među manjim gradovima se s više od 20 nebodera ističu: Šibenik s 34 realizacije (prvi su izvedeni tzv. Crveni i Plavi neboder, → Dinko Vesanović, 1959–64), Karlovac s 25 (prvi u Nazorovoj ulici, 1960), Pula s 24 (prvi je bio neboder – vodotoranj, 1967) i Varaždin s 20 tornjeva. Pojedinačni primjeri ili manje skupine visokih zgrada tijekom 1960-ih i 1970-ih nastaju i u manjim gradovima gdje za neboderima nije bilo stvarne potrebe, ali su predstavljali simbole napretka i modernizacije (Vukovar, Vinkovci, Slavonski Brod, Nova Gradiška, Virovitica, Koprivnica, Čakovec, Sisak, Ogulin, Pazin, Rovinj, Zadar, Makarska, Dubrovnik i dr.). Ponegdje je loša urbanistička impostacija nebodera rezultirala javnom kritikom, poput karlovačkog nebodera podignutog uz Kupu, na mjestu prethodno srušene sinagoge (1962), nebodera-vodotornja lociranog uz rub varaždinske barokne jezgre (1965), dvaju nebodera tik pokraj dvorca Eltz u Vukovaru (potkraj 1970-ih), skupine tornjeva na glasijama tvrđave u Slavonskom Brodu (1970), ali i vizurno izloženih dubrovačkih solitera na padinama Srđa iznad Gruža (oko 1980).

U drugim zemljama hrvatski su arhitekti također realizirali važne primjere nebodera: Palaču Albanija u središtu Beograda (Branko Bon, Milan Grakalić, 1938–39), skupinu nebodera u Podgorici (S. Fabris, 1962–64), stambene tornjeve u Zenici (→ Edo Šmidihen, 1971–73), neboder Skupštine BiH (→ Juraj Neidhardt, 1979); tijekom 1990-ih nekoliko je nebodera u Varšavi izveo Miljenko Dumenčić, a u Beču → Radovan Tajder.

Neboderi posebnih tipova

Neboderi se javljaju i u → turističkoj arhitekturi, osobito kod tipa hotela sa širokom stopom (engl. broad-foot) uslužnih sadržaja i visokim smještajnim volumenom, poput hotela Marijan u Splitu (L. Perković, 1961–63; srušen 2024), hotela Ambasador u Opatiji (→ Zdravko Bregovac, 1961–66) te primjera u Umagu, Vodicama, Makarskoj i dr. U kontinentalnoj Hrvatskoj važni su neboderski hoteli Osijek (R. Miščević, Drago Bradić, 1975–77), zagrebački hoteli Panorama (danas Zonar, izvorno S. Jelinek, 1964–68) i Intercontinental (danas Westin, William Bonham i dr., 1968–75). Rijetki su neboderi u obrazovnoj arhitekturi, primjerice zagrebačkih Fakulteta elektrotehnike i računarstva (→ Božidar Tušek, 1963–65) i Fakulteta strojarstva i brodogradnje (→ Kazimir Ostrogović, 1966) ili industrijski neboderi poput TEŽ-a u Zagrebu (→ Lavoslav Horvat, 1963). U novije doba grade se i neboderi hibridnih programa s više funkcija, npr. stambeni tornjevi s vodospremom u Varaždinu, Puli te osobito kvalitetan primjer u Velikoj Gorici (Đ. Mirković, 1972–73), splitski Dalmatia Tower s uredskim te odvojenim hotelskim etažama, stambeni neboderi kombinirani s robnom kućom na zagrebačkoj Ljubljanici i u Dubravi i dr.













Konstrukcijski sustavi

Tehnologija gradnje i konstrukcijska rješenja upravo su kod nebodera bili osobito inovativni – počevši od klasičnoga zidanog sklopa Löwyjeva Malog nebodera (1934), djelomičnog armiranobetonskog skeleta Planićeva nebodera Napretka (1937), prve primjene lakih fasadnih ovjesa na Zagrebačkom neboderu (S. Jovičić i dr., 1959), ranog sustava nosivih komunikacijskih jezgri s konzolnim etažama na splitskom hotelu Marijan (L. Perković, 1961–63,), panelne prefabrikacije uvedene na tornjevima u zagrebačkom Trnskom (S. Jelinek, 1963–65), tehnologije kliznih oplata na neboderu u zagrebačkoj Ozaljskoj ulici (S. Jelinek, 1967–69) ili prednapetih betonskih elemenata na tornjevima u Borovu (Milan Mihelič, 1978). Zbog protupožarnih i seizmičkih propisa svi se neboderi u Hrvatskoj danas grade s armiranobetonskom nosivom konstrukcijom.

Strukovno vrednovanje i utjecaji

Neizvedeni projekti avangardno koncipiranih nebodera su znatno utjecali na razvoj te tipologije, pri čemu se ističu: projekt Oficirskog doma na početku Deželićeva prilaza u Zagrebu (→ Vladimir Turina, 1937–38), toranjski hotel na Plitvicama (V. Turina, → Franjo Zvonimir Tišina, 1941), mnogobrojni projekti za neboder CK KPJ u Beogradu 1947 (→ Drago Galić, → Mladen Kauzlarić, → Josip Seissel, Rikard Marasović, → Neven Šegvić, L. Horvat, I. Vitić, B. Bon), rješenje nebodera Jugopetrola na početku Deželićeva prilaza u Zagrebu (D. Ibler, 1954–55), natječaj za tipska rješenja stambenih tornjeva u Rijeci (→ Aleksandar Dragomanović, → Ninoslav Kučan, 1960), natječaj za uredski neboder Vagonogradnje na beogradskoj Slaviji (A. Dragomanović, Dorotea Ložnik, Ninoslav Janson, 1963–66) te prijedlog stambenog vodotornja u Osijeku (D. Bradić, R. Miščević, 1968).

Nekoliko je nebodera vrednovano uglednim strukovnim priznanjima – Nagradom Saveza društava arhitekata Jugoslavije za stambeni toranj u Laginjinoj ulici u Zagrebu (za 1962., I. Vitić); nagradama »Viktor Kovačić« hotel Marijan u Splitu (godišnja nagrada 1964., L. Perković) i stambeni neboderi Autoput – jug u Zagrebu (1973., M. Stella, Lidija Grečko–Krstevski); godišnjom nagradom »Vladimir Nazor« poslovni neboder Industrogradnje na Savskoj cesti u Zagrebu (1972., G. Knežević) te najvišom državnom nagradom Borbe stambeni tornjevi u zagrebačkoj Veslačkoj ulici (1973., S. Jelinek, Ivo Linardić).







urbanizam, djelatnost koja obuhvaća istraživanje, planiranje, projektiranje, izgradnju, razvoj te uređenje gradova (seoskim naseljima bavi se → rurizam); također gradogradnja, gradograditeljstvo. Iako je planiranje gradova vrlo stara disciplina, naziv urbanizam – danas općeprihvaćen u mnogim jezicima – kao neologizam javlja se tek početkom XX. st. (1910–25) u Francuskoj (urbanisme; prema latinskome urbs: grad, urbanus: gradski), dok su termini istog značenja u drugim jezicima već postojali u literaturi sredinom XIX. st. i prije (njemački Städtebau, Städteplanung; engl. city/town planning, ruski градостроительство).

Urbanizam je proizašao poglavito iz → arhitekture i formirao se kao složena hibridna i interdisciplinarna djelatnost koja objedinjava različite tehničko-inženjerske i umjetničko-kompozicijske komponente prostornih rješenja velikog mjerila. Osim oblikovanja urbane strukture (tlocrtne matrice, planimetrije i morfologije grada), dizajna javnih prostora (ulica, trgova, šetališta i perivoja), kao i funkcionalnog zoniranja (podjele gradskog zemljišta po namjenama) – što je u domeni djelovanja arhitekata – i druge inženjerske struke sudjeluju u planiranju urbanih komunalno-tehničkih sustava, kao što su → promet (sv. 1), → vodoopskrba, → odvodnja i ostali → hidrotehnički sustavi, energetske mreže te gradsko zelenilo i → pejzažna arhitektura; važna je uloga → geodezije na pripremi kartografskih podloga i zemljišne dokumentacije za potrebe planiranja (→ katastar i zemljišna knjiga, geoinformacijske baze podataka; → geoinformatika, → infrastruktura prostornih podataka), kao i u provedbi prostorno-planskih dokumenata u postupcima preparcelacije, urbane komasacije, eksproprijacije, a u suburbanim područjima i arondacije (→ gospodarenje zemljištem). Od društveno-humanističkih disciplina specifičnim urbanističkim problemima bave se → urbana sociologija, urbana geografija, urbana ekologija, urbana ekonomika, demografija, urbanističko zakonodavstvo, povijest umjetnosti i dr. Urbanizam i prostorno planiranje u nekim se zemljama studiraju kao zasebna struka (Francuska, Njemačka, SAD), a ponegdje su u matičnoj domeni geografije.

Teorijski okvir urbanizma u svijetu

Planiranje gradova staro je gotovo koliko i ljudska civilizacija te datira od doba protoneolitika kada se na Bliskom istoku javljaju prva planirana naselja (npr. Jerihon, oko 9000. pr. Kr.). Povijest svjetskog urbanizma bilježi mnoge primjere iznimnih urbanih realizacija (→ grad) koji su rezultat razvoja praktičnih segmenta struke, no s rijetkim teorijskim ili znanstvenim prinosima urbanističkoj doktrini formiranoj tek u novije doba.

Ključne teorijske postulate planiranja gradova u antičkoj je Grčkoj postavio Hipodam iz Mileta (otuda hipodamski urbanizam), u Rimu je presudan utjecaj imao Vitruvije, u doba renesanse afirmirao se niz traktatista i kreatora idealnih gradova (Filarete, V. Scamozzi, A. Dürer, L. da Vinci i hrvatski filozof → Frane Petrić; sv. 4). Potkraj XIX. st. i početkom XX. st. prva znanstvena djela i priručnike iz područja urbanizma objavljuju C. Sitte, J. Stüben, A. E. Brinckmann, E. Howard, T. Garnier, R. Unwin; poslije, od međuratnog razdoblja, ključni su autori P. Lavedan, Le Corbusier, O. Blum, S. Giedion; nakon II. svj. rata G. Bardet, M. Sorre, R. Auzelle, J. Jacobs, E. Bacon, K. Lynch, P. Zucker, L. Mumford, C. Rowe, K. Doksiadis, C. Alexander, L. Halprin, G. Cullen, R. Krier, D. Prinz, N. Ellin, i dr. U evoluciji modernog urbanizma presudan je bio utjecaj CIAM-a (Congrès internationaux d’architecture moderne, 1928–59) i njegove Atenske povelje (1933) na postulatima koje nastaje niz novih glavnih gradova (Brasilia, Chandigarh, Islamabad i dr.), posljedično i radikalne promjene u urbanističkim konceptima u kojima počinju dominirati socijalno osviještena, zdravstveno-higijenski uređena i funkcionalno zonirana rješenja, no uz gubljenje ambijentalnih vrijednosti grada, na što posebice upozoravaju kritičari iz razdoblja postmodernih pokreta u urbanizmu.

Povijesni razvoj hrvatskog urbanizma

Prapovijesna naselja

Prapovijesna naselja pripadaju predurbanoj formaciji ljudskih staništa. Prvi organizirani životni prostori su paleolitičke špilje (Veternica, Krapina, Vindija, Vrlovka, Šandalja, Kopačina, Vela spila i dr.), a najranija građena stacionarna naselja su iz razdoblja neolitika (datacije za Hrvatsku oko 6250. do 4000. pr. Kr.). Formirana su kao visinski gradinski sklopovi (Vučedol kraj Vukovara, Bapska, Sarvaš, Danilo, Bribir) ili kao nizinski telovi, tj. naselja na višeslojnim terasama uz rijeke (Dužine kraj Zadubravlja, Sopot nedaleko od Vinkovaca, Pepelane kraj Virovitice). U eneolitiku (4000–2500. pr. Kr.) javljaju se složenija protourbana naselja utvrđena palisadama, ponegdje s više stambenih cjelina okupljenih oko istaknutoga kultnog mjesta (npr. Vučedol s akropolom Gradac). Tijekom brončanog (2500–1000. pr. Kr.) i željeznog doba (1000. pr. Kr. do kraja I. st. pr. Kr.) nastaju mnogobrojne gradine u Istri zvane kasteljeri, isprva kao povremeni refugiji, potom i kao stalna naselja. Najviše ih je u jadranskoj zoni (u Istri ih je evidentirano oko 450, u sjevernoj Dalmaciji oko 400, u velebitskom zaleđu 150, mnogobrojne su i na otocima i dr.). Gradinska su naselja smještena na brdskim vrhovima, kružnih su i ovalnih oblika prilagođenih terenu, utvrđena megalitskim zidovima ili nasutim bedemima (→ fortifikacijsko graditeljstvo). Najbolje istraženi primjeri su: u Istri Monkodonja kraj Rovinja, kružna gradina s koncentričnim bedemima, te Nezakcij nedaleko od Valture (predrimsko središte ilirskog plemena Histra), Picugi kraj Poreča i Vrčin kraj Vodnjana; u Dalmaciji liburnska gradina Bribirska glavica; u Lici japodsko gradinsko naselje Kompolje; na Banovini halštatska utvrda Turska kosa kraj Topuskog; u Slavoniji željeznodobni lokalitet Damića gradina u Starim Mikanovcima te latenski keltski oppidum Dirov brijeg u Vinkovcima (→ prapovijesno graditeljstvo).













Antički gradovi

Prvi sloj planske urbanizacije na tlu Hrvatske datira iz razdoblja grčkoga koloniziranja Jadrana. Još u arhajskom razdoblju zabilježena je knidska kolonija Kórkyra Mélaina vjerojatno na Korčuli (oko 585. pr. Kr.), u klasično doba nastaje sirakuški polis Issa (oko 397. pr. Kr.) geometrizirane matrice s i danas očuvanim ostatcima zidina i urbanog areala površine oko 10 ha na padini povrh viške luke, te parska agrarna kolonija Pháros (Stari Grad na otoku Hvaru, 385/384. pr. Kr.). U njezinu je zaleđu uređena grčka chora, poljoprivredno zemljište površine oko 1200 ha s pravilnom ortogonalnom parcelacijom u izduženim modulima 1:5 stadiona (181 m × 905 m) što je zbog iznimne očuvanosti i rijetkosti u europskim okvirima upisana na UNESCO-ov popis svjetske baštine (2008). U helenističko doba Issa utemeljuje vlastite subkolonije – na otoku Korčuli (dokumentirano kamenom Lumbardskom psefizmom, oko 275. pr. Kr.), a u III. i II. st. pr. Kr. osniva i prve gradove na još ilirskoj obali – trgovačke emporije Epétion (Stobreč), Tragúrion (Trogir), nešto kasnije Siculi (Resnik) te vjerojatno Salonu i Naronu. Za naselja Anchiale, Herakleia i Dimos nisu poznate lokacije.







Rimska osvajanja prostora današnje Hrvatske (započeta 177. pr. Kr. razaranjem histarskog Nezakcija) tijekom nekoliko su stoljeća rezultirala iznimnom urbanom mrežom s približno 150 poimence zabilježenih naselja različita statusa (urbane atribute imale su coloniae i municipia) s uglavnom ubiciranim (identificiranim) pozicijama. Tomu valja pribrojiti mnoštvo manjih neimenovanih lokaliteta s arheološkim ostatcima (villae rusticae, seoska naselja ranga vicus i pagus, manje putne postaje mansiones i mutationes, male utvrde na limesu poput castella, oppida i dr.). Sudeći po nazivima naselja s ilirskim oblikom završetka ona, nona (npr. Albona, Flanona) i rjeđim, vjerojatno keltskim nastavcima um, dunum (Argyruntum, Teutoburgium), Rimljani su samo posvojili i postupno romanizirali starosjedilačka naselja dajući im novu fizionomiju ili su nova naselja gradili uz postojeća preuzimajući toponim (npr. rimski castrum Tarsatica na položaju današnje Rijeke izgrađen je podno gradine na Trsatu koja i dalje postoji kao ilirsko naselje). U prvome razdoblju urbanizacije lokalna naselja dobivaju niže oblike samouprave (praefectura, res publicae/conventus civium Romanorum ili su to municipia s italskim pravom – ius italicum), a najvažnije lokacije na kojima su uglavnom prethodno bila planski izgrađena vojna naselja (castra stativa legionis) u drugoj etapi carskom odlukom dobivaju rang coloniae s najvišim urbanim atributima i rimskim civitetom. Na području Hrvatske je samo deset gradova imalo taj status: Pola (Pula) kao najraniji primjer iz sredine I. st. pr. Kr., Parentium (Poreč), Iader (Zadar), Salona (Solin) koja je upravnim rangom bila najvažniji i površinom najveći rimski grad u našim krajevima, zatim Narona (Vid kraj Metkovića), Epidaurum (Cavtat), Aequum (Čitluk), Siscia (Sisak), Mursa (Osijek) i Cibalae (Vinkovci), pri čemu je u punom nazivu uvijek sadržana i carska rodovska atribucija (npr. Colonia Flavia Siscia). Mreža municipija bila je gušća – na području kontinentalne Hrvatske bilo ih je barem deset, u jadranskoj zoni i znatno više. Ostali važniji rimski gradovi bili su: u Dalmaciji Curicum (Krk), Asseria (Podgrađe kraj Benkovca), Varvaria (Bribir), Aenona (Nin), Senia (Senj), Arva (Rab), Scardona (Skradin); u Panoniji Andautonija (Šćitarjevo), Aquae Iassae (Varaždinske toplice), Marsonia (Slavonski Brod), Certissa (Đakovo), Iovia (Ludbreg) i dr. Najbolje sačuvane gradske matrice ortogonalnog tipa urbs quadrata imaju Poreč i Zadar, a najznačajniji arhitektonski spomenici (→ antičko graditeljstvo) očuvani su u Puli (amfiteatar, dva teatra, slavoluk Sergijevaca, Herkulova i Dvojna gradska vrata, Augustov hram s forumom), Solinu (amfiteatar i teatar, gradske zidine i vrata, terme), Splitu (Dioklecijanova palača), Zadru (kompleks foruma s kapitolijem), Vidu (Augusteum), u legijskom kastrumu Burnumu kraj Ivoševaca (amfiteatar, dijelovi principija) te u kontinentalnoj Hrvatskoj Varaždinske Toplice (forum s kapitolijem, terme). Kolonijama je dodjeljivan i ager podijeljen kvadratnom mrežom centurija (modula oko 710 m × 710 m), a najbolje sačuvane i danas vidljive centurijacije su u zaleđu Pule, Poreča, Zadra i Solina.



















Kasnoantički gradovi

Nakon raspada limesa (oko 395) gradovi su izloženi učestalim napadima barbarskih plemena, ključne urbane funkcije odumiru, a radi lakše obrane postupno se smanjuju urbani areali unutar kojih se umjesto središnjih prostora oko foruma i kapitolija u V.–VI. st. uz rubove gradova javljaju nove fokusne točke na mjestima ranokršćanskoga kulta (npr. episkopalni sklop u sjevernom dijelu Salone, Eufrazijeva bazilika s biskupskim dvorom u Poreču, mnogobrojne crkve u Zadru interpolirane u raster rimskoga grada, bizantski kompleks sv. Marije Formose u Puli), a važnu ulogu dobivaju i memorije kršćanskih mučenika na grobljima izvan gradskih zidina (extra muros) poput Marusinca, Manastirina i Kapljuča kraj Solina (→ ranokršćansko i bizantsko graditeljstvo).







U razdoblju tzv. Justinijanove rekonkviste (VI. st.) težišta urbaniteta premještaju se iz nesigurnih obalnih gradova na otoke, gdje se uz vanjsku plovidbenu crtu između Konstantinopola i sjevernojadranskih gradova (osobito Ravenne) u kratkom vremenu gradi oko 40 bizantskih kastrona (κάστρον), malih utvrđenih naselja servisno-obrambenoga karaktera i razmjerno kratkog trajanja smještenih na istaknutim otočnim vrhovima ponad zaštićenih zaljeva (Gradina na Žirju, Toreta na Kornatu, Sveti Juraj na Pagu, Sveti Damjan te Kaštelina na Rabu, Sveti Marko i Korintija na Krku itd.), među kojima je arealom najveći brijunski kastron u uvali Dobrika. Ključni otočni grad ranobizantskoga razdoblja bio je Osor (rimski Apsorus). Proces odumiranja velikih kasnoantičkih gradova intenzivirao se tijekom VII. st. kada se napušta Salona (639) i osniva novi grad-refugij unutar zidina Dioklecijanove palače, napušta se Epidaurum, a na nedalekoj hridi osniva Raúsion (Dubrovnik), posve nestaju dalmatinske kolonije Narona i Aequum, u zaleđu se gase gradovi poput Asserije i Varvarije te niz podvelebitskih gradova, npr. Argyruntum (Starigrad Paklenica), Vegium (Karlobag), Lopsica (Sveti Juraj), Ortopla (Stinica) i dr. U Istri se napušta Nezakcij, ali nastaje ili se snažnije razvija više novih kasnoantičkih gradova na poluotocima i otočićima uz morsku obalu (Rovinj, Novigrad, Umag); na području kontinentalne Hrvatske urbani kontinuitet je tada imala još samo Siscia.













Ranosrednjovjekovna naselja (VIII–XI. st.)

Nova sjedišta hrvatskih vladara u Dalmaciji (→ predromaničko graditeljstvo), smještajem reafirmiraju predrimske gradinske točke na fortificiranim vrhovima (Klis, Knin, Bijači, Biskupija, Bribir); u Istri je urbanizacija intenzivna u unutrašnjosti (Dvigrad, Guran, Gočan, Bale, Motovun, Sveti Lovreč). U kontinentalnom dijelu Hrvatske, gdje prije XII. st. nema gradova, razvijaju se specifična nizinska barska naselja – gradišta kružnog oblika promjera do 100 m, s vodenim opkopima, nasutim prstenastim bedemima, ponegdje i palisadama (Mrsunjski Lug kraj Slavonskog Broda, u supstratu vjerojatno i Sveti Petar kraj Ludbrega, Gudovac kraj Bjelovara, Torčec i dr.), što su morfološki prethodnici kasnijih romaničkih utvrda i protourbanih formacija tipa Wasserburg. Registrirana su i visinska utvrđena naselja (Lobor, prvotni slojevi Zagreba na Gradecu, Vukovara i dr.).







Srednjovjekovni gradovi (XII–XV. st.)

U srednjovjekovnoj Hrvatskoj urbani su status imala biskupska sjedišta (tada ih je bilo 25) te naselja s komunalnim statutima (50 kodificiranih na Jadranu, u Slavoniji samo Ilok). Najstariji je Korčulanski statut (1214), a po detaljnosti urbanističko-graditeljskih pravila ističe se Dubrovački statut (1272), osobito njegova 5. knjiga po kojoj su izvedene značajne regulacije i novi dijelovi grada. U statutima su sadržane odredbe o zaštiti od požara, odvodnji, širini ulica, zabrani drvene gradnje, parcelaciji, položaju otvora, obvezi popravaka kuća i zidina i sl. U jadranskim gradovima važan kriterij civiteta bile su zidine s vratima, među kojima se uz monumentalne dubrovačke zidine (dodatno ojačane u doba renesanse) ističu gotičke stonske zidine što na prevlaci Pelješca opasuju i povezuju Mali i Veliki Ston. Ojačane su s više tvrđava i kula pa su razvijenom dužinom (oko 5,5 km) među najvećima u Europi. Važniji utvrđeni gradovi su i Omiš s tvrđavom Starigrad, Korčula, Hvar, Split, Trogir, Šibenik, Zadar, Senj, Rab, Krk i gotovo svi istarski gradovi.













U kontinentalnoj Hrvatskoj urbane atribute imali su tzv. poveljni gradovi (liberae villae – slobodni kraljevski gradovi i trgovišta) kojih je bilo dvadesetak, od zagrebačkoga Kaptola (sloboštine dobiva 1198) i Varaždina (1209) do posljednjeg Iloka (1458). Najznačajniji je zagrebački Gradec utemeljen Zlatnom bulom Bele IV. (1242), planirani grad s ortogonalnom unutarnjom matricom, modularnim parcelama (površine oko 350 m²) i četverokutnim središnjim trgom proporcija 1 : 1,5 (58 m × 87 m). Jedini je grad u kontinentalnoj Hrvatskoj koji je po cijelom perimetru (dužine oko 1,6 km) zaštićen romaničkim kamenim zidom s kulama (Lotrščak, kula Kamenitih vrata, Popov toranj i dr.), izvorno sa šest gradskih vrata. Tipičnu srednjovjekovnu matricu ima i utvrđeni zagrebački Kaptol s izduženim ljevkastim trgom. Na ovim područjima ipak su češći tzv. otvoreni gradovi bez znatnijih zidina, spontane geneze, nastali oko tržnog mjesta u podgrađu kaštela ili burga, npr. Varaždin, Ozalj, Samobor, Krapina, Križevci, Požega, Vukovar. Iznimka je Ilok koji je Nikola Iločki sredinom XV. st. opasao monumentalnim gotičkim zidinama s nizom kula i polukula (dužine oko 1,4 km), s palasom i nekoliko crkava i samostana u urbanom tkivu. U srednjem vijeku osnivaju se i prva naselja specifičnih funkcija – crkveni gradovi, sjedišta novih biskupija (npr. zagrebački Kaptol, 1094; Đakovo, 1239), gradovi-solane (Ston, Pag), vojni i lučki gradovi, agrarne semiurbane kolonije i dr.



















Tipične pozicije srednjovjekovnih gradova su visoke točke gradinskog karaktera, često s burgom ili kaštelom koji je prethodio naselju (mnogi su primjeri u Istri – Brseč, Mošćenice, Buzet, Beram, Grožnjan, Boljun, Pazin, Labin, Motovun, Oprtalj, Hum i dr.), utvrđeni otočići u blizini obale (Trogir, Nin i Rovinj, svi s kontinuitetom od antike) ili poluotoci zaštićeni morem (Korčula, Primošten, Umag; s antičkim supstratom Rab, Zadar, Novigrad, Stobreč), kao i duboki zaljevi (Bakar, Pag, Šibenik, Makarska). U kontinentalnom području gradovi su često smješteni uz obale rijeka (Vukovar, Ilok, Osijek, Brod, Hrvatska Kostajnica), uz srednjovjekovnu cestu Via magna i njezine odvojke (Varaždin, Križevci, Koprivnica, Virovitica) ili kao podgrađa starijih utvrda (uz spomenute, važni su još Dubovac, Modruš/Grad Tržan, Zrin, Ogulin, Brinje), no mnogi burgovi nikada nisu formirali suburbij (Medvedgrad, Veliki Tabor, Garić grad, Okić, Kolođvar).













Najvrjednija su baština našega srednjovjekovnog urbanizma novoutemeljeni pravilni gradovi, poput Korčule sa shemom »riblje kosti« (XII–XIII. st.) ili oni ortogonalne planimetrije kao što su Veliki i Mali Ston (1333–34) i Pag (prijelazni ranorenesansni koncept, 1443). Važna su i planska proširenja ili regulacije postojećih gradova – Dubrovnika, s pravilnim gradskim blokovima (insulama) južno od Straduna (1272) i izduženim blokovima na padini Prijekoga (1296), Trogira (zapadno predgrađe Pasike, XIV–XV. st.), Raba (raster blokova u sjeverozapadnom dijelu, XII–XIII. st.) i Hvara podno tvrđave. Kod svih primjera javljaju se tipični uski blokovi okomiti na slojnice s dvoredom trostrano ugrađenih kuća bez dvorišta (tzv. casa in blocco) i odvodnim kanalom u zaleđu širine 50–80 cm (klončina, kolovaja, kanižela). Urbane matrice vernakularnih gradova uglavnom su nepravilne, prilagođene terenu (koncentrični kružni plan, radijalni, linearni, vretenasti, spiraloidni itd.).







Najcjelovitiji srednjovjekovni trg je trogirski (na mjestu rimskog foruma) gotovo kvadratnog tlocrta, oko kojega su smještene ključne građevine (katedrala sa zvonikom, komunalna palača, tri kapele, loža, poslije i toranj gradskog sata). Ikonografiju srednjovjekovnih gradova, uz fortifikacije, oblikuju arhitektonske dominante – crkve, upravne i stambene palače, vertikale zvonika (identitetski značaj imaju romanički tornjevi u Rabu, Zadru, Splitu, Motovunu i nizu istarskih gradića), zatim kule gradskog sata (Rab) te lože kojih funkciju u manjim istarskim gradovima preuzimaju trijemovi (lopice) ispred kapela i crkava (→ romaničko graditeljstvo; → gotičko graditeljstvo).







Renesansni gradovi (XV–XVI. st.)

Glavni urbanistički zahvati u doba renesanse vezani su uz modernizaciju utvrda kao posljedicu pojave artiljerije. Prvo razdoblje od sredine XV. st. do sredine XVI. st. obilježeno je pojačavanjem srednjovjekovnih zidina novim masivnim kružnim i polukružnim topovskim kulama, baterijama sniženih elevacija (npr. u Korčuli, Trogiru, Gračišću, Iloku) te izdvojenim kaštelima pravilnih tlocrta koji su služili kao predbran grada (stari grad Sisak, Nehaj ponad Senja, biskupska utvrda u Zagrebu, Kaptol kraj Požege). Paradigmatski primjer ranorenesansnog fortificiranja grada je vanjski pojas dubrovačkih zidina (od 1453) s nekoliko izdvojenih točaka poput kazamatne utvrde Bokara i kružne kule Minčete (Michelozzo di Bartolomeo Michelozzi, → Juraj Dalmatinac, 1461–66). Od sredine XVI. st. u fortificiranju gradova dominiraju bastionski sustavi poput ranih tvrđave sv. Nikole na ulazu u Kanal sv. Ante kraj Šibenika, odnedavno pod zaštitom UNESCO-a (Gian Girolamo Sanmichelli, 1540–44) i utvrde Varaždina (Domenico dell’ Allio, 1544), a kao ključne bastionske urbane fortifikacije toga doba na Jadranu izvode se gradske zidine Zadra (od 1537); u kontinentalnoj Hrvatskoj u zoni razgraničenja prema tursko-osmanskim područjima reguliraju se urbane matrice i do kraja XVI. st. bastionima se utvrđuju Čakovec, Koprivnica, Križevci, Ivanić i dr.



















Prvi primjer ranorenesansnoga planiranoga grada izvan Italije je Pag (koncept se pripisuje J. Dalmatincu, 1443), kod kojega je u strukturi izduženih insula i trostrano ugrađenih kuća još prisutna srednjovjekovna tradicija, dok se u matrici grada reflektira ranorenesansna planimetrija inspirirana rimskom antikom (cardo–decumanus–forum–capitolium). Specifičan su tip planiranih agrarnih utvrđenih naselja Kaštela između Splita i Trogira podignuta radi zaštite poljoprivrednih posjeda u doba osmanske opasnosti (1476–1566); izvorno ih je bilo 20, danas ih je sedam, među kojima je urbanistički najslikovitiji Kaštel Gomilica izgrađen na utvrđenom otočiću uz obalu. U Istri se ističe gradić Svetvinčenat koji je tijekom XVI. st. doživio renesansnu urbanu preobrazbu kada se uz kaštel Grimani sukcesivno izvodi planirani trg specifične perspektivne geometrije s novom crkvom, ložom i nizom tipskih kuća renesansnih obilježja. Najvažnije djelo naše renesansne urbanistike relevantno u europskim okvirima je Karlovačka zvijezda (Martin Gambon, Nicolo Angelini, Joseph Vintano, 1579), vojni grad podignut radi obrane od Osmanlija. Izrazito pravilan šesterokutni oblik s uglovnim bastionima i ortogonalnom unutarnjom matricom sa središnjim kvadratnim trgom, jedan je od rijetkih primjera tzv. idealnoga grada realiziranoga u ovom dijelu Europe. Od manjih urbanističkih zahvata najvrjedniji renesansni javni prostor u XVI. st. realiziran je u Šibeniku gdje je uz netom dovršenu katedralu izvedena regulacija pravilnoga trga s renesansnim građevinama vijećnice, male lože i nekih palača; veliki renesansni trg (142 m × 37 m) ispod kojega je komunalna cisterna oblikovan je u Hvaru gdje uz manirističko pročelje katedrale dominira jedinstvena zgrada Arsenala s našim najstarijim kazalištem (1612). Među komunalnim zahvatima ističu se vodovodi i gradske cisterne (Onofrijev vodovod s česmama u Dubrovniku, zadarskih Pet bunara). Renesansnoj slici naših gradova pridonosi niz novih javnih akcenata, poput gradskih vrata (Zadar, Šibenik, Cres, Motovun, Labin), loža (Hvar, Trogir, Zadar, Rab, Oprtalj, Kastav), kneževih i upravnih palača te vijećnica (Dubrovnik, Korčula, Trogir, Zadar, Pag, Pula), tornjeva s gradskim satom (Dubrovnik, Trogir, poslije i Omiš) i sakralnih, ponegdje utvrđenih sklopova (→ renesansno graditeljstvo). Posebnost renesansnog zaposjedanja prostora ladanja u okolici gradova su mnogobrojni ljetnikovci s vrtovima, poglavito na području Dubrovačke Republike. Prvo djelo hrvatskog autora u području teorije grada – La città felice – napisao je filozof Frane Petrić (1551).



















Osmanski gradovi (XVI–XVII. st.)

Tijekom osmanske vladavine na okupiranom dijelu hrvatskog ozemlja urbane su preobrazbe istodobne s renesansnim i ranobaroknim slojem na slobodnim područjima. U prvim su desetljećima nakon osvojenja gradovi zahvaćeni depopulacijom pa do 1550-ih još nema islamiziranih gradova, već su zabilježene isključivo kršćanske semiurbane varoši. Poslije urbani status kasabe (trgovišta) dobivaju naselja sa stečenom muslimanskom većinom i važnim funkcijama, a od početka XVII. st. javljaju se i šeheri (»pravi gradovi«) poput Osijeka, Požege, Iloka, vjerojatno i Drniša te Cernika. Urbana struktura naslijeđena iz predosmanske faze isprva se nije znatnije mijenjala, no na orijentalnu ikonografiju naših naselja utjecale su specifične interpolacije poput kupolnih džamija, hamama, karavansaraja i dr. (→ islamsko graditeljstvo). Gradovi su, uz trgovačko-obrtničku čaršiju, bili organizirani u stambene mahale, često konfesionalno odijeljene, s 35 do 50 kuća sa šest do sedam osoba po domaćinstvu. U kasabama srednje veličine (Vukovar, Đakovo, Valpovo, Drniš) bilo je pet do šest mahala, u većim središtima (Osijek, Požega) 12 i više. Veličina gradova bila je skromna pa je potkraj XVI. st. više od 400 kuća popisano samo u Požegi i Iloku. Na izmaku osmanske vladavine (oko 1680) Požega je već imala 1000 do 1500 kuća, a Osijek je s više od 2000 objekata i 12 000 stanovnika tada bio najveće urbano središte na hrvatskim prostorima. Vukovar je s 350 kuća i oko 2500 stanovnika na 20 ha površine primjer onodobnoga grada srednje veličine. Uz glavne putove podižu se drvene palanke, pravilna četverokutna naselja-konačišta (Tovarnik, Sotin, Dalj) među kojima se ističe palisadama utvrđena palanka Yeni Hissar, današnja Petrinja, jedini novi grad koji su Osmanlije utemeljili u Hrvatskoj (1592). Urbanim fortifikacijama trokutnog oblika Osmanlije su opasali Makarsku (mimar Hajredin ml., 1568).

Barokni gradovi (XVII–XVIII. st.)

Rani barok tijekom XVII. st. razvija se samo u jadranskoj zoni i na slobodnim sjeverozapadnim područjima (tzv. reliquiae reliquiarum), dok je u kasnijem XVIII. st. fokus reurbanizacije preusmjeren na postosmansku obnovu Slavonije. Status kraljevskih gradova u habsburškome dijelu je tada imalo samo osam naselja (Varaždin i Zagreb su naizmjenično i glavni gradovi), trgovišta je bilo 41, vojno-krajiški gradovi pripadali su nomenklaturi komuniteta, a na mletačkim i dubrovačkim područjima stečeni statusi gradova kontinuiraju još od srednjeg vijeka.

Najvažniji spomenici baroknog urbanizma su novoutemeljeni planirani vojni gradovi – Nova Gradiška, isprva izgrađena od drva (1748) i ubrzo pretvorena u zidani grad, te Bjelovar kao sjedište generalata Vojne krajine (gradnju vodi Philipp Lewin von Beck, 1756), primjer kvadratnoga grada (570 m × 570 m) ortogonalne matrice koju čini 36 insula s jasnim referencama na planimetriju rimskog kastruma s dvoosnim konceptom ulica i središnjim trgom-forumom. Glavne postosmanske urbane rekonstrukcije u kontinentalnoj Hrvatskoj također su bile vezane uz krajiška vojna središta kao što je osječka Tvrđa koja preobrazbom iz osmanskog šehera organične sheme u grad pravilnoga plana sa snažnim sustavom bastionskih utvrda vaubanovskoga tipa (srušene su 1920-ih) postaje najveća barokna urbana cjelina u Hrvatskoj (plan – Maximillian Eugen Gosseau d’Henef; izgradnja – Johann Stephan von Beckers, od 1712). Prigodom obnove Slavonskog Broda u funkciji nove bastionske tvrđave (inženjer Willer, od 1715) trasirane su tri ulice paralelne s obalom Save. Bastionska vojna naselja iz istoga doba su i Stara Gradiška te Glina, a krajiški koncept otvorenoga grada bez zidina sa središnjim kvadratnim trgom očuvan je u Vinkovcima i Petrinji. Specifičnu baroknu preobrazbu tijekom XVII–XVIII. st. proveli su Zagreb i Varaždin kod kojih je zadržana srednjovjekovna matrica, no drvena je struktura posve zamijenjena zidanim objektima (nove kurije na Kaptolu od 1627., stambene i upravne palače, crkve i samostani), što je danas najstariji očuvani sloj urbane arhitekture u kontinentalnoj Hrvatskoj.







Ključan utjecaj na razvoj naselja na području Korduna, Gorskog kotara, Like i Primorja imala je izgradnja prvih modernih → cesta koje su spajale Karlovac i primorske luke – Karolina do Bakra (1726–28), Jozefina do Senja (→ Vinko Struppi, 1775-79) i Terezijana do Karlobaga (→ Filip Vukasović, 1786–89).

Na Jadranu se kao nove protuosmanske bastionske fortifikacije grade šibenske utvrde (Barone i Sveti Ivan, 1646), bastioni u Trogiru (od 1646), Splitu (tvrđave Gripe, od 1647. i Bačvice, 1657; drugi poligonalni vijenac bastiona oko grada, 1659–68), pulski Kaštel (1630–33), a poslije venecijanskog ponovnog osvajanja moderniziraju se zapušteni osmanski gradovi-utvrde Klis (od 1648) i Knin (od 1688). U civilnom segmentu najkompleksnija urbana rekonstrukcija provedena je u Dubrovniku nakon velikog potresa (1667) izgradnjom novih tipskih zgrada uz Stradun, a početkom XVIII. st. i baroknih sakralnih dominanti (nova katedrala, crkva sv. Vlaha i isusovački kolegij s crkvom sv. Ignacija). Uz njih se formiraju scenični javni prostori poput barokno uzgibanih Skala od jezuita (Pietro Passalacqua, 1735–38). Potkraj XVIII. st. Rijeka započinje nasipavanje obale za izvedbu pravilnih blokova Civitas Novae (plan iz 1778). U Istri je, uz Vodnjan, najprosperitetnije barokno središte bio Rovinj gdje se zasipavanjem morskog kanala (1763) otočni grad spaja s kopnom stvarajući na prevlaci izduženu promenadu, a na kopnenom dijelu kompoziciju od šest radijalnih ulica koje se od nove Piazze al ponte šire u zaleđe.



















Barokne trgove dobivaju Makarska (oko nove katedrale) i Labin (kosi silazni trg) te niz manjih mjesta s proširenjima ili skalinadama oko crkava (Supetar, Milna, Nerežišće, Bol, Vis – Kut, Buje itd.). U Slavoniji su u XVIII. st. realizirani pravilni kvadratni trgovi u vojnim gradovima – u Bjelovaru glavni trg nastaje ispuštanjem četiriju središnjih gradskih blokova (dimenzija 180 m × 180 m), u osječkoj Tvrđi Trg sv. Trojstva sa svetačkim pilom omeđuju reprezentativne zgrade Generalata, Gradske straže, Magistrata i dr., a negdašnja vojna vježbališta (Exerzierplatz, Regimentplatz; od kraja XIX. st. preuređena su u civilne perivojne trgove) nalaze se u jezgrama Vinkovaca, Petrinje i Nove Gradiške. Slikoviti trgovi spontane geneze formirani kao ljevkasta proširenja ulica, okruženi trgovačkim katnicama s trijemovima u prizemlju, nastali su u Vukovaru i Požegi.

Fizionomiji gradova pridonosi reprezentativno → barokno graditeljstvo, poput novih crkava i samostana (franjevci, isusovci, pavlini), županijskih zgrada (Vukovar, Križevci, Varaždin), rezidencijalnih palača (Patačić, Putar, Sermage, Erdödy, Keglević u Varaždinu; Vojković u Zagrebu; Milesi u Splitu; Battiala-Lazzarini u Labinu itd.), a diljem Slavonije podižu se i gradski dvorci s perivojima (npr. u Iloku, Vukovaru, Bilju, Dardi, Nuštru, Osijeku, Našicama, Virovitici, Daruvaru). Dvorci Hrvatskog zagorja lociraju se izvan gradova, na ladanjskim posjedima (Miljana, Lužnica, Gornja Bistra itd.). Najvrjedniji primjeri baroknih parkova s naglašenim kompozicijskim osima očuvani su djelomično uz valpovački dvorac Prandau, a u Zagrebu je to Maksimir (utemeljen 1787. na oko 400 ha površine) kao jedan od najranijih javnih perivoja u Europi.



















Gradovi XIX. stoljeća

U prvim se desetljećima XIX. st. gradovi urbaniziraju uglavnom interpolacijskim gradnjama u postojećoj strukturi (→ klasicističko graditeljstvo), a jedina cjelovita regulacija realizirana je u Sisku (Ivan Fistrović, 1829). Ondje je planski razvijen novi grad inspiriran matricom rimskih naselja tipa urbs quadrata s pravilnim blokovima i kardinalnim uličnim osima na sjecištu kojih je središnji trg-forum. U Vukovaru je nakon velikog požara provedena sanacija izravnavanjem uličnih koridora i uspostavom novih dijelova grada (Gabriel Homer, 1822); u Osijeku je ključna monumentalizacijska gesta trasiranje nove Županijske ulice avenijskog profila; u Zagrebu je težište razvoja preneseno u podgrađe gdje se formira novi trg Harmica s linearnim izdancima Ilice i Vlaške ulice. Početak XIX. st. su obilježile i tzv. jozefinske regulacije s »ušoravanjem« mnogobrojnih nekonsolidiranih sela u Slavoniji i Srijemu, a tada su iznova izgrađena i neka semiurbana naselja geometriziranih shema, poput Tovarnika, kojega je klasicistički plan idealnoga kvadrata (1380 m × 1380 m) površine 190 ha najveća regulacija toga doba u Hrvatskoj.







Nastavljaju se i gradnje državnih cesta od važnosti za jadranske gradove – Lujzijane od Karlovca do Rijeke (F. Vukasović, 1803–11), ceste Sveti Rok–Obrovac–Zadar (→ Josip Kajetan Knežić, 1825–27), a u kratkom razdoblju Napoleonove vladavine maršal Marmont je diljem Dalmacije dao izgraditi više od 500 km prvih suvremenih cesta, među kojima se inženjerskim dometima ističe ona povrh Brela na Biokovu (Frane Zavoreo, 1810–11).







Klasicističko XIX. st. pobudilo je zanimanje za istraživanje i zaštitu povijesnih gradova, osobito Salone i splitske Dioklecijanove palače (nakon Roberta Adama, važni su prinosi Francesca Carrare i Vicka Andrića) te za perivojne realizacije, poput Garagninovih vrtova u Trogiru i Divuljama (Giannantonio Selva, 1800–06) ili Haulikova preoblikovanja Maksimira (Michael Sebastian Riedl, od 1838). U Istri nove dominante u gradskoj slici postaju mnogobrojne klasicističke crkve s karakterističnim hramskim pročeljima, a u ladanjskom pejzažu agrarno-rezidencijalne stancije.







Druga polovica XIX. st. razdoblje je tzv. I. modernizacije obilježeno osnivanjem novih industrijskih gradova pravilne planimetrije i zoniranih funkcija – Đurđenovca (1866) i Belišća (od 1884), oba za potrebe preradbe drva, te Duge Rese za potrebe tekstilne proizvodnje (1884). U isto doba nastaju i prvi turistički gradovi, npr. Lipik s reprezentativnim neobaroknim konceptom lječilišnog sklopa (od 1867) i Opatija s parkovnom matricom (od 1882; regulacijska osnova 1892). Modernizacija postojećih gradova posljedica je izgradnje željezničke mreže (Zagreb je na nju priključen 1862), zatim razvoja maritimne infrastrukture (Rijeka postaje glavna trgovačka luka ugarskoga dijela Monarhije), nastanka proizvodnih pogona (→ industrijska arhitektura), a potkraj stoljeća i plinofikacije te elektrifikacije (Šibenik je prvi grad na svijetu koji je uveo Teslinu izmjeničnu struju, 1895). Monumentalnomu mjerilu gradske arhitekture pridonose mnoge državne zgrade sudova, kotarskih oblasti, školskih sklopova, muzeja, kazališta, kolodvora, vojarni itd. te privatne rezidencijalne palače i hoteli (→ historicističko graditeljstvo). Dominante gradova su nove ili obnovljene crkve (→ sakralna arhitektura) – đakovačka Strossmayerova katedrala (Karl Rösner i → Friedrich Schmidt, 1866–82), zagrebačka stolnica (neogotička restauracija F. Schmidt i → Herman Bollé, 1880–1906), osječka konkatedrala, kapucinska crkva u Rijeci, mornarička crkva u Puli, župna crkva u Krapini, svetište u Mariji Bistrici te niz slikovitih sinagoga (grade se nakon 1860).







Najambiciozniji urbanistički zahvati provedeni su u Zagrebu (od 1850. grad je ujedinjen) prema predlošku I. i II. regulatorne osnove (1865., 1887) za Donji grad gdje je u ortogonalnome blokovskom rasteru realiziran kompleks tzv. Zelene potkove s osam perivojnih trgova i nizom kapitalnih zgrada (Akademija, Umjetnički paviljon, Glavni kolodvor, Hrvatsko narodno kazalište, potom i Nacionalna i sveučilišna knjižnica), a na zapadnom rubu matrice školski forum iznimne reprezentativnosti. Glavni urbanisti historicističkoga Zagreba bili su Rupert Melkus (uz ostalo, autor plana groblja Mirogoja) te od kraja stoljeća → Milan Lenuci. U Rijeci je dolazak željeznice 1873 (→ željeznica, sv. 1; → željeznički kolodvor, sv. 1) bio ključni pokretač urbane preobrazbe obalnoga dijela (kolodvor, brodogradilište, lučka skladišta, palače mađarskih poduzeća), uz novo nasipavanje na ušću Rječine gdje nastaju pravilni blokovi s važnim javnim sadržajima (HNK s parkovnim trgom, hale tržnice i dr.). Nakon što je postala sjedište Admiraliteta austrougarske vojne mornarice (od 1853), Pula se ubrzano razvija izgradnjom vojne infrastrukture poput Arsenala i artiljerijske mreže s 40-ak utvrda oko grada i zaljeva. U zaleđu nastaje nova rezidencijalna zona s ortogonalnom strukturom blokova pa je Pula već 1880. po broju stanovnika bila drugi najveći grad na području danjašnje Hrvatske.







Ambiciozni se zahvati provode u Splitu (kompleks Prokurativa s probojem Marmontove ulice), Zadru (rušenje utvrda uz južnu obalu i izgradnja monumentalnog poteza palača), u Šibeniku (uklanjanje bastiona), u Koprivnici (širenje izvan perimetra tvrđave). Pojavom turizma razvijaju se Rab i Veli Lošinj te Daruvar (toplički kompleks), a nova pomorska središta i najveći gradovi na našim otocima postaju Mali Lošinj i Vela Luka. Reprezentativni su parkovi uređeni u Đakovu (biskupski Strossmayerov perivoj), Osijeku (Sakuntala), Opatiji, Šibeniku, Zadru i Jelsi, a uređuju se i pejzažne park-šume Čikat u Malom Lošinju (1886), Zlatni rt u Rovinju (od 1890) i Komrčar u zaleđu Raba (1890–1905). Dobra prostorna dokumentiranost naših gradova u XIX. st. posljedica je državne katastarske izmjere – za jadranski dio provedene 1818–38., za kontinentalna područja 1851–77.













Moderni gradovi (XX. st.)

Iako je 1900. samo devet urbanih cjelina na području Hrvatske imalo više od 10 000 stanovnika, a udio gradskoga stanovništva tada je iznosio tek 8%, tijekom XX. st. gradovi su doživjeli veliku demografsku i prostornu ekspanziju. Najveći porast populacije imao je Zagreb koji se do kraja stoljeća povećao 13 puta, no pozitivni urbanizacijski procesi vezani uz razvoj industrije, prometa i tercijarnih djelatnosti obilježja su većine naših gradova. Kao posljedica donošenja Građevnih redova (1900) do kraja I. svj. rata 15 je gradova izradilo suvremene regulatorne osnove koje su omogućile novu izgradnju (→ secesijsko graditeljstvo), pri čemu su najambiciozniji bili planovi za istočne dijelove Zagreba (M. Lenuci, 1905., 1907) i za novi tok Save. U prvim se desetljećima ruše stare fortifikacije (Bakačeva kula ispred zagrebačke katedrale, bastioni osječke Tvrđe i Koprivnice, zidine Raba i Zadra uz obalne promenade), uređuju se novi perivoji i oblikuju reprezentativna groblja, poput varaždinskoga (Herman Haller, 1905), a raspisuju se i prvi urbanistički natječaji (npr. za regulaciju Kaptola i Dolca u Zagrebu). Planska industrijska naselja podignuta su u Vukovaru (Kudeljarsko naselje, 1905–09), Belom Manastiru (Šećeransko naselje, 1912), a u Baranji je tada nastao i niz semiurbanih pustara pravilne matrice (Mitrovac, Kozjak, Tikveš i dr.). Kraj Bršadina-Lipovače je tijekom I. svj. rata izgrađen planirani bolnički grad radijalno-koncentrične kompozicije, tzv. Drveni Beč za smještaj 7000 pacijenata (izgorio 1918).













Razdoblje između dva svj. rata obilježili su veliki natječaji za generalne planove gradova (Splita, Karlovca, Sušaka); u Osijeku je proveden međunarodni natječaj za perivojno uređenje glasija Tvrđe (Albert Esch, 1925), no po kreativnim dometima najvažniji je međunarodni natječaj za regulatornu osnovu Zagreba (1930/31) koji je poslije rezultirao uspostavljanjem ključnih poteza u urbanoj matrici – današnje Ulice grada Vukovara i gradske središnje osi. U Zagrebu su provedeni i urbanistički natječaji za Zakladni blok te novi Zagrebački zbor na Savskoj cesti (→ moderna arhitektura i urbanizam). Među zagrebačkim stambenim modelima ističu se rezidencijalne zone vila (npr. Novakova ulica, od 1930) te čak 23 realizirana naselja socijalnog stanovanja (→ stambena arhitektura), poput Željezničarske kolonije (1924–28), Naselja I. hrvatske štedionice (od 1935), Cvjetnog naselja (→ Vlado Antolić, 1939/40). Od novih modernistički oblikovanih javnih prostora u Zagrebu su najvažniji Trg žrtava fašizma (od 1922) i perivojno oblikovani Krešimirov trg koji je i danas najveći trg u Hrvatskoj površine 4,6 ha (regulacija V. Antolić, → Josip Seissel, → Ciril Jeglič, 1936-38). Za urbanizam međuratne moderne osobito su važni planski osnovani industrijski gradovi koncipirani na postulatima CIAM-a, poput Batina Borova (František Lydie Gahura i dr., 1931–38), Ubla na Lastovu (1933–36) te istarskih rudarskih gradova Raše (Gustavo Pulitzer-Finali, 1936/37), Podlabina (Eugenio Montuori, 1939–42) i Potpićna (1942/43).

























Tijekom II. svj. rata gradovi urbanistički stagniraju uz povremena razaranja glavnih lučkih i industrijskih središta (osobito intenzivno od jeseni 1943). Tijekom 1944–45. razvijaju se koncepti buduće obnove – vlasti NDH provode natječaje za tipska naselja regionalnih odlika, a na slobodnim područjima organizirani su tzv. urbanistički seminari u Topuskom, na Visu i u Šibeniku gdje su pod vodstvom J. Seissela, → Dragana Boltara i dr. izrađeni prototipski modeli za obnovu stradalih naselja (npr. Bilica i Gradca). Najambiciozniji pothvat bila je realizacija partizanskog zbjega, »pustinjskoga grada« planske osnove sa šatorskim nastambama za 28 000 žitelja u egipatskom El Shattu (Dragan Petrik i dr., 1944–46).

Za razdoblje obnove gradova nakon II. svj. rata važno je utemeljenje Urbanističkog instituta NR Hrvatske (1947) i područnih zavoda u regionalnim središtima koji su u kratkom vremenu izradili nekoliko desetaka modernih regulacionih osnova za veće gradove (ključni su planeri V. Antolić, J. Seissel i → Antun Ulrich; u Splitu → Budimir Pervan; u Rijeci → Zdenko Kolacio). Tada nastaju i dva posljednja planski osnovana grada u Hrvatskoj – luka Ploče (Tankred Lubynski, Branko Vasiljević i Branko Petrović, od 1947/48) i vojno-industrijsko naselje Novi Lički Osik (B. Petrović, od 1949). Desetljeće obnove zaključuje uzorno provedena rekonstrukcija povijesne jezgre Zadra s kreativnom restitucijom antičke urbane matrice (→ Bruno Milić, → Miroslav Kollenz – natječaj 1953/54; plan 1955).

U razdoblju zrele moderne paradigmatsko značenje imala je realizacija Južnoga (Novog) Zagreba (→ Josip Uhlik, Z. Kolacio, → Mirko Maretić i dr., od 1962), a u toj zoni osobito je važan sklop Velesajma (→ Marijan Haberle, od 1955) i stambena naselja Zapruđe, Travno i Dugave (potonje → Ivan Čižmek). Izvan Zagreba originalnošću koncepta ističe se stambeno područje Split III (Vladimir Mušič i dr. – natječaj 1968/69; realizacija → Dinko Kovačić i dr.), poslije i splitsko naselje Žnjan – Dragovode (→ Marijan Hržić, → Neven Šegvić, → Davor Mance, natječaj 1985). Specifičnu urbanu siluetu Rijeke formirale su grupacije → nebodera (od 1960). U području rekonstrukcije gradskih središta inovativna je realizacija Blok-centra I u Osijeku (→ Radovan Miščević, 1967/68) i pješačkog poteza Tkalčićeve ulice u Zagrebu (→ Miroslav Begović, 1966–87). Za metodologiju urbanističkog planiranja bili su instruktivni Generalni urbanistički plan (GUP) Zagreba iz 1971 (J. Uhlik), detaljni plan centra Zagreba iz 1975/76 (→ Branko Kincl) i kreativni projekti tzv. središnje osi što su nastajali od 1971 (→ Velimir Neidhardt i dr.). Programom turističkih naselja na specifičan su način reafirmirane teme novoplaniranih gradova poput Červar – Porta (Juraj Matijević, Dinko Milas, 1976/77), Marede, Gajca, Barbarige i dr. (→ turistička arhitektura), a teme širih turističkih područja razvijao je → Matija Salaj. Nezaobilazan doprinos u području prostornog planiranja (osobito nacionalnih parkova) ostavio je → Ante Marinović-Uzelac. Na međunarodnoj sceni visoko je valoriziran natječajni projekt za novi centar Skoplja nakon potresa (I. nagrada ex aequo R. Miščević i → Fedor Wenzler, uz japanske arhitekte Kenza Tangea i Aratu Isozakija, 1965).





































Suvremeni gradovi (nakon 1991)

Tijekom tranzicijskoga razdoblja 1990-ih neki su gradovi doživjeli ratna razaranja i potom opsežne obnove (osobito Vukovar, Dubrovnik, Petrinja, Gospić, Pakrac i dr.) ili su imali stagnantan urbani razvoj koji je potrajao do početka XXI. st., dok se istodobno mlađa generacija arhitekata afirmirala na međunarodnim urbanističkim natječajima poput EUROPAN-a (→ Goran Rako, → Hrvoje Njirić).

Nakon 2000. razvijena je nova metodologija prostornih planova gradova, općina i županija (ključni urbanisti su → Sonja Jurković, → Srečko Pegan, → Mladen Obad Šćitaroci, Oleg Grgurević, Jesenko Horvat, → Nenad Lipovac, Boško Budisavljević, Vladimir Mattioni, Tito Kosty, Ratko Miličević, Bojan Bilić, Nives Kozulić, Lea Petrović Krajnik, Ana Mrđa, Sandra Jakopec, Nikša Božić, → Dario Gabrić i dr.). U okviru programa POS-a proveden je niz natječaja za stambena naselja u Zagrebu: Špansko – Oranice (Zoran Hebar, 2003–06), Vrbani III (→ Tihomir Jukić, 2006-09), Sopnica – Jelkovec (Sanja Gašparović, Ivan Mlinar, Krunoslav Šmit i dr., od 2006); također i u Splitu, Rijeci, Zadru, Rovinju, Cresu i dr. U domeni javnih gradskih prostora estetizirane trgove u Pagu, Umagu, Opuzenu i Rovinju realizirao je → Nenad Fabijanić koji se bavi i kompleksnim urbanističkim studijama (Integrirani grad, s Gordanom Domić i Borisom Koružnjakom, 2010); specifične urbane instalacije u Zadru (Pozdrav suncu i Morske orgulje, 2005–08) potpisuje → Nikola Bašić; redizajn splitske rive osmislio je → Studio 3LHD (2007), a kreativno vrijedni trgovi izvedeni su i u Zagrebu, Klanjcu, Samoboru, Osijeku i dr. Posebna pozornost usmjerena je na tzv. brownfield zone napuštene industrije, prometne infrastrukture i vojnih prostora (npr. u Zagrebu Klaonica u Heinzelovoj ulici i bivši kompleks tvornice Gredelj, u Šibeniku tvornica TLM, u Rijeci lučke hale, u Puli i Splitu vojni areali). U najnovije doba razvijaju se i reprezentativni centri s nizom nebodera i → poslovnih zgrada na zagrebačkom potezu Heinzelova–Radnička, osječkoj Čepinskoj cesti, na prilazima Splitu i dr. Inovativnu disciplinu urban designa kao sintezu arhitekture, urbanizma i pejzažnog oblikovanja, s nizom teorijskih prinosa i vizijskih projekata za naše gradove razvija Alen Žunić (→ suvremena arhitektura i urbanizam).



















Urbanističke ustanove i udruženja

Iako se svi novoosnovani, odnosno planirani gradovi kao i parcijalne planske regulacije koje su tijekom povijesti nastale na tlu Hrvatske (počevši od grčke urbane kolonizacije u IV. st. pr. Kr.) mogu smatrati postignućima urbanizma, sustavno urbanističko djelovanje školovanih stručnjaka u posebno formiranim gradskim službama javlja se tek u razdoblju tzv. prve modernizacije (od sredine XIX. st.), osobito nakon što je provedena detaljna katastarska izmjera cijele zemlje (dovršena 1877) koja je osigurala podloge za egzaktne planove (npr. za I. regulatornu osnovu Zagreba 1865). U to su se doba regulacijama gradova uglavnom bavili geodeti, inženjeri kulturne tehnike i mjernici različitih stupnjeva obrazovanja izrađujući tehničke planove, a tek rijetki među njima razvili su se i u kreativne urbaniste, poput predstojnika Gradskoga građevnog ureda Zagreba R. Melkusa (na toj je dužnosti bio 1882–91) i njegova nasljednika M. Lenucija (predstojnik 1891–1912), koji su vrsnim realizacijama obilježili zagrebački urbanizam do I. svj. rata.

Planerske ustanove

Sve do II. svj. rata urbanističko je planiranje bilo organizirano isključivo kao gradska služba pri građevnim odjelima poglavarstava, a prvi samostalni Odsjek za regulaciju grada u Zagrebu uspostavlja arhitekt → Stjepan Hribar (1928). Čak su se i prvonagrađena natječajna rješenja (uglavnom za regulatorne osnove) razrađivala u gradskim službama, a ne u privatnim uredima arhitekata. Tijekom II. svj. rata uočljiva je etatizacija sustava pa je urbanističko planiranje pozicionirano u nadležnom ministarstvu, što će se kao organizacijski model održati i u ranim poslijeratnim godinama. Prva neovisna planerska ustanova bio je → Urbanistički institut Hrvatske koji je potkraj 1947. osnovao V. Antolić; iste godine B. Pervan utemeljio Urbanistički centar u Splitu (poslije → Urbanistički zavod Dalmacije), a 1952. Z. Kolacio Urbanistički institut za Istru i Hrvatsko primorje (poslije → Urbanistički institut Rijeka). Prešavši u Zagreb, Z. Kolacio je 1957. osnovao samostalni → Urbanistički zavod grada Zagreba. Tijekom 1960-ih i 1970-ih u većini su gradova formirani odjeli za urbanizam s upravnim i provedbenim ovlastima, dok su izradbu planova kao tržišnu djelatnost u potpunosti preuzeli specijalizirani arhitektonski i urbanistički biroi. Slično je stanje i danas, pri čemu prostorne planove viših razina vode ili izrađuju županijski zavodi za prostorno uređenje, odnosno Zavod za prostorni razvoj (nositelj je Državnoga plana prostornog razvoja); stožerno tijelo planerske domene je Uprava za prostorno uređenje pri Ministarstvu prostornog uređenja, graditeljstva i državne imovine.







Udruženja

Iako urbanisti dijele zajednička udruženja s arhitektima (još od osnivanja → Kluba inžinira i arhitekta u Zagrebu, 1878), danas djeluje i nekoliko zasebnih strukovnih odvjetaka poput Udruge hrvatskih urbanista koja okuplja planerska poduzeća i urede (osnovana 2008), Sekcije za urbanizam → Društva arhitekata Zagreba i Odbora za urbanizam u → Hrvatskoj komori arhitekata (gdje profesionalni status stječu i ovlašteni arhitekti-urbanisti). Hrvatska sekcija ECOVAST-a (akronim od engl. European Council for the Village and Small Town; osnovana 1993) okuplja stručnjake na aktivnostima vezanima uz istraživanje i afirmaciju malih gradova i seoskih naselja; Hrvatski odbor udruge ICOMOS (akronim od engl. International Council on Monuments and Sites; osnovan 1999) djeluje na zaštiti spomeničkih urbanih cjelina.

Akademije

U → Hrvatskoj akademiji znanosti i umjetnosti (sv. 4) unutar VII. razreda za likovne umjetnosti tijekom povijesti su naslov akademika stekli arhitekti-urbanisti J. Seissel, V. Neidhardt (od 2019. predsjednik HAZU-a), B. Kincl, M. Obad Šćitaroci i dr., dok su za dopisne članove bili birani arhitekti-urbanisti → Juraj Neidhardt, → Nikola Dobrović, → Ernest Weissmann i V. Antolić. U okviru HAZU-a djeluje Znanstveno vijeće za arhitekturu, urbanizam i uređenje prostora te Znanstveno vijeće za turizam i prostor. Također, u → Akademiji tehničkih znanosti Hrvatske (sv. 4) ustrojen je Odjel za arhitekturu i urbanizam, a više je urbanista birano i u Akademiju arhitektonske umjetnosti i znanosti Hrvatske (osnivač → Andrija Mutnjaković, 2019).

Sustav planiranja i prostorno-planski dokumenti

Prostorno uređenje

Kompleksno je područje u gospodarenju prostorom širega značenja od same izradbe planova; objedinjava sve političko-upravne odluke, legislativne i planske dokumente za određeno područje te postupke i aktivnosti na njihovoj pravnoj i fizičkoj provedbi vodeći računa o ravnoteži između pojedinačnih interesa vlasnika zemljišta i općega javnog interesa. Glavna je zadaća upravljanja prostorom odrediti način uporabe zemljišta, namjenu, pravila izgradnje, opremu infrastrukturom i ustrojiti ekološki održivi način života.

Urbanistička legislativa

Razvija se tek nakon 1900. kada su objavljeni obvezujući »gradjevni redovi« (posebno za gradove, posebno za sela) s utvrđenom obvezom izradbe planova, pri čemu je više gradova do kraja I. svj. rata izradilo i lokalne građevne pravilnike. Tek u međuratnom razdoblju donosi se novi Građevinski zakon (1931), potom i Pravilnik o izradi regulacionih planova (1932). Prvi poslijeratni službeni propis bila je savezna Uredba o generalnom urbanističkom planu (1949), prostorno je planiranje započelo na temelju interne Metodologije Urbanističkog instituta Hrvatske (pripremljene 1956), dok je Zakon o urbanističkom i regionalnom prostornom planiranju (iz 1961. i 1964) formaliziran kada je niz kotarskih i općinskih prostornih planova već bio izrađen. U kasnijim zakonima iz planerske domene (donesenima 1973., 1980. i 1986) uvedene su nove planske kategorije poput razvojnoga prostornog plana, provedbenoga urbanističkog plana (PUP) i urbanističkog projekta (UP). Nakon 1991. postupno jača etatizacija planiranja pa se težište s provedbenog urbanizma detaljnog mjerila i oblikovnih atributa prebacuje na razvojne dokumente, odnosno na prostorno planiranje na razini županija, gradova i općina, koje je danas i zakonski obvezno.

Urbanističko planiranje

Stručna je djelatnost vezana uz izradbu planskih rješenja i dokumenata za gradska područja; u nadležnosti je jedinica lokalne samouprave. Tijekom XIX. st. i u prvoj polovici XX. st. temeljni su urbanistički dokumenti bile regulatorne osnove (generalne, direktivne i detaljne). Nakon II. svj. rata pod različitim se nazivima razvijaju generalni urbanistički planovi (GUP) koji obuhvatom pokrivaju cjelinu grada te definiraju prometnu matricu s rasterom glavne ulične mreže i infrastrukture, namjenu površina i osnovne građevne regule, ponegdje i »urbana pravila« (procedure, katnosti, gustoće i sl.). Izrađuju se na kartografskim podlogama Hrvatske osnovne karte (HOK) u mjerilu 1 : 5000 ili 1 : 10 000 (za velike gradove iznimno i u većim mjerilima) na rok valjanosti od 15 do 20 godina, uz periodične novelacije (postupci izmjena i dopuna plana). GUP bi trebao imati strateški karakter urbane vizije, no u praksi često zamjenjuje nedostajuće detaljne planove i služi kao provedbeni dokument.

Za dijelove grada specifičnih funkcija i pretežno neizgrađenog areala (nova stambena naselja, industrijske zone, sportsko-rekreacijske cjeline, prometni terminali) gdje je potrebno riješiti elemente izgradnje i uređenja na pojedinačnim parcelama i javnim prostorima izrađuju se detaljni planovi uređenja (DPU), prije provedbeni urbanistički planovi (PUP) na katastarskim podlogama u mjerilu 1 : 1000. Planom se definira parcelacija, građevni i regulacijski pravci, visine i namjene zgrada, stupanj izgrađenosti i iskoristivosti čestica, a na javnim površinama mreža lokalnih prometnica i infrastrukture, parkirališta te uređenje zelenih površina. Rok realizacije DPU-a je okvirno pet godina, a ti planovi zakonski nisu obvezni. Novija planerska kategorija je urbanistički plan uređenja (UPU), koji se hijerarhijski nalazi između GUP-a i DPU-a, definira detaljnu namjenu površina, ulične koridore i razgraničenje između javnih i privatnih parcela. Izrađuje se na umanjenim topografsko-katastarskim podlogama u mjerilu 1 : 2000, za veće obuhvate do 1 : 5000 (danas se rabi i digitalni ortofoto DOF); zakonski je obvezan za zaštićene povijesne urbane cjeline, a za ostala gradska područja se prema potrebi utvrđuje GUP-om.

Prostorno planiranje

Negdašnje regionalno planiranje, novija je interdisciplinarna stručna djelatnost proizašla iz urbanizma, a bavi se planiranjem većih prostornih cjelina koje nadilaze granice grada s ciljem optimalnog razmještaja i razvoja stanovništva, gospodarskih djelatnosti te održivog korištenja i zaštite prirodnih resursa. U Hrvatskoj je prvi takav dokument bio Regionalni prostorni plan Kotara Krapina (Urbanistički institut Hrvatske, 1958). Tijekom 1960-ih i 1970-ih izrađeni su makroregionalni planovi za Istru, Slavoniju i Baranju i Zagrebačku regiju, a u suradnji s agencijama UN-a kompleksni Projekt južni Jadran (1969) i Projekt Gornji Jadran (1972); 1980-ih prihvaćen je veći broj prostornih planova općina. U nastavni program Arhitektonskoga fakulteta u Zagrebu kolegij Prostorno planiranje je 1968. uveo A. Marinović-Uzelac koji je razvio i znanstvenu komponentu te discipline.

Danas je izradba prostornih planova zakonski obvezna za teritorije definirane upravnom podjelom – od lokalne razine (prostorni plan uređenja grada/općine – PPUG/O) do regionalnog obuhvata (prostorni plan županije – PPŽ) te područja cijele države (Državni plan prostornog razvoja). Ti dokumenti imaju strateški i razvojni karakter s vremenskom projekcijom od 15 do 20 i više godina, izrađuju se na topografskim kartama u mjerilima 1 : 25 000 do 1 : 100 000 (za cjelinu države i u većem mjerilu). Prostorni su planovi komplementarni urbanističkima jer definiraju urbane mreže i sustave više naselja (njihovu razinu centraliteta i hijerarhiju), planiraju konurbacije (dvaju ili više susjednih međusobno ovisnih gradova), metropolitanska područja i gravitacijske zone gradova te sekundarnu urbanizaciju u odnosu na ruralna područja; također planiraju izvangradske prometne sustave, kapitalnu infrastrukturu, korištenje i zaštitu okoliša i prirodnih resursa te demografsku strategiju u prostoru.

Posebne vrste planiranja

Među nestandardnim kategorijama planova katkad se izrađuju urbanistički projekti, detaljni no zakonski neobvezni dokumenti za manje prostorne cjeline jednog vlasnika; doktrina urban designa razvijena je potkraj 1950-ih na Harvardu, a odlikuje ju integralno rješenje arhitekture, urbanizma i pejzažnog oblikovanja. Urbanistički se projekti katkad izrađuju i za oblikovanje trgova, pješačkih zona, uređenje perivoja i sl. Pod utjecajem američke metodologije u novije se doba izrađuju i tzv. master-planovi kao strateške vizije urbanog razvoja osobito kompleksnih gradskih cjelina, najčešće za potrebe dugoročnih investicijskih programa, urbanih transformacija većih brownfield područja i sl. U nestandardne dokumente spadaju pejzažni planovi koji se rade prigodom velikih infrastrukturnih ili eksploatacijskih zahvata u prostoru, a kao prostorni planovi područja posebnih obilježja izrađuju se za nacionalne parkove, parkove prirode, memorijalna područja i sl. (prvi prostorni plan za NP Plitvička jezera izrađen je 1964).

Edukacija, istraživanja i publicistika

Visokoškolsko obrazovanje

Sustavna edukacija urbanista u Hrvatskoj započela je tek 1935. kada je S. Hribar, onodobni voditelj Odsjeka za regulaciju grada Zagreba, na 3. i 4. godini studija → Tehničkoga fakulteta u Zagrebu (sv. 4) uveo kolegij Urbanizam s pratećim vježbama, potom i seminarom, te utemeljio Stolicu za urbanizam, kojoj se 1938. pridružio fakultetski Zavod za urbanizam kao stručni odjel te 1942. Kabinet za urbanizam kao znanstvena jedinica. Od 1940. urbanističke kolegije vodio je → Velimir Jamnicky kojemu je 1941. asistent postao Krunoslav Jurišić (oba su nastavnika tragično stradala na kraju II. svj. rata). Prvu urbanističku diplomu na zagrebačkom sveučilištu obranio je B. Milić (Urbanistički plan Travnika, 1942).

Nakon II. svj. rata na Katedri za urbanizam Tehničkoga fakulteta, potom Arhitektonsko-građevinsko-geodetskoga (od 1956) i konačno samostalnog → Arhitektonskoga fakulteta (od 1962) stasao je nastavnički tim doajena hrvatske urbanističke scene: D. Boltar, Rikard Marasović, J. Seissel, B. Milić, M. Kollenz, A. Marinović-Uzelac, M. Maretić, a od 1990-ih i niz mlađih nastavnika: S. Jurković, O. Grgurević, M. Hržić, M. Obad Šćitaroci, S. Pegan, T. Jukić, J. Horvat, N. Lipovac, → Bojana Bojanić Obad Šćitaroci i dr.

Na Katedri se tijekom vremena, uz temeljnu nastavu urbanizma, razvio niz novih komplementarnih disciplina (poput prostornog planiranja, pejzažne i perivojne arhitekture i urbane sociologije) kao i posebnih oblika studija – od urbanističkog smjera (1967–79), planerske skupine predmeta na izvanrednom studiju (od 1961) i studiju uz rad (od 1977), studiju više stručne spreme (od 1978) do poslijediplomske razine – magistarskoga studija Urbanizam i prostorno planiranje (od 1969) te danas specijalističkoga studija Prostorno uređenje – Strateško planiranje i održivi razvoj (od 2019) i doktorskoga programa koji se odvija već 20-ak godina. S temama šire urbanističke profilacije na Arhitektonskome fakultetu magisterij znanosti steklo je više od 70 polaznika, a doktoriralo je 60-ak.

Uz Arhitektonski fakultet, urbanistički i prostorno-planerski kolegiji predaju se i na → Građevinskome fakultetu, → Geodetskome fakultetu, → Agronomskome fakultetu (sv. 2), → Fakultetu šumarstva i drvne tehnologije (sv. 2), → Fakultetu prometnih znanosti (sv. 1) te na studijima geografije i ekologije na → Prirodoslovno-matematičkome fakultetu (PMF) u Zagrebu (sv. 4); nastava urbanizma izvodi se i na novoosnovanim studijima arhitekture i urbanizma u Splitu i Osijeku.

Znanstvenoistraživačka djelatnost

Znanstvenoistraživačka djelatnost je poglavito vezana uz znanstvene aktivnosti Katedre za urbanizam Arhitektonskoga fakulteta u Zagrebu, pri čemu je tijekom 1980-ih i 1990-ih integralne projekte Katedre vodio A. Marinović-Uzelac (s više specifičnih podtema), a nakon 2000. krovne programe Katedre prema istome modelu vodi M. Obad Šćitaroci, npr. projekt Villas (2004–06) te projekt HERU – Heritage Urbanism (2014–18). Fakultet je organizirao i više međunarodnih znanstvenih skupova, poput Rethinking Urbanism Conference (2012) i dr. U području ekspertnog planiranja istraživanja je provodio Urbanistički institut Hrvatske (turističke zone i naselja); ruralni prostor izučava se u Institutu za turizam; višedesetljetna istraživanja povijesnih gradova Dalmacije provodili su → Jerko Marasović i → Tomislav Marasović u Urbanističkom zavodu Dalmacije, potom u Mediteranskom centru u Splitu. Opuse hrvatskih urbanista obrađuje → Hrvatski muzej arhitekture HAZU-a.

U humanističkom je području → Milan Prelog od sredine 1960-ih pri Institutu za povijest umjetnosti razvio plodan istraživački program s nizom obranjenih i publiciranih doktorata i magisterija o hrvatskim povijesnim naseljima. Na PMF-u istraživanja u području urbane geografije od sredine 1980-ih provodi tim Milana Vreska; na Odsjeku za sociologiju Filozofskoga fakulteta u Zagrebu teme urbane i ruralne sociologije istraživali su Rudi Supek, Stipe Šuvar i Ognjen Čaldarović, a u Institutu društvenih znanosti »Ivo Pilar« sociolog Ivan Rogić.

Stručna i znanstvena publicistika

Urbanističke su teme prije II. svj. rata publicirane u tehničkoj periodici (Građevinski vjesnik, Tehnički vjesnik, Inženjer i dr.), a potom u arhitektonsko-urbanističkim časopisima → Arhitektura (od 1947), → Čovjek i prostor (od 1954), URBS (od 1957), u novije doba u reviji artističke profilacije → Oris (od 1998) i časopisu Mjera (od 2019). Ključne istraživačke priloge objavljuje → Prostor (od 1993), jedini hrvatski znanstveni časopis za arhitekturu i urbanizam (indeksiran u bazama Web of Science, Scopus i dr.).

Studije iz područja hrvatske povijesne urbanistike od sredine 1950-ih publicirao je → Andre Mohorovičić; među autorima teorijskih knjiga valja istaknuti → Vjenceslava Richtera (Sinturbanizam, 1964), A. Mutnjakovića (Biourbanizam, 1982; Tercijarni grad, 1988), → Radovana Delallea (Traganje za identitetom grada, 1988), A. Marinovića-Uzelca (Socijalni prostor grada, 1978; Teorija namjena površina u urbanizmu, 1989), M. Maretića (Gradski centri, 1996), M. Obada Šćitarocija (Hrvatska parkovna baština – zaštita i obnova, 1992; Gradski perivoji Hrvatske u 19. stoljeću, 2004., s B. Bojanić Obad Šćitaroci). O tematici perivoja također pišu S. Jurković, → Dragutin Kiš i Koraljka Vahtar Jurković; istraživanja o zagrebačkom urbanizmu publiciraju T. Jukić, Slavko Dakić, → Fedor Kritovac, Zlatko Jurić, Ivan Mlinar, Vedran Ivanković, Vladimir Mattioni; probleme seoskih naselja afirmira Jasenka Kranjčević; studije o urbanističkoj baštini objavili su J. i T. Marasović, Katja Marasović, → Zlatko Karač, → Ana Šverko, Marko Rukavina, Tamara Zaninović; o urbanističkim natječajima pišu → Darovan Tušek, Tamara Bjažić Klarin, Željka Jurković i dr.; hrestomatije vlastitih urbanističkih tekstova priredili su B. Kincl i V. Neidhardt, a teorijske radove o modernome i suvremenome hrvatskom urbanizmu u inozemstvu objavljuje A. Žunić. Najvažnije urbanističke udžbenike pripremili su B. Milić (Razvoj grada kroz stoljeća I–III, 1990–2002), A. Marinović-Uzelac (Prostorno planiranje, 2001), S. Pegan (Urbanizam – uvod u detaljno urbanističko planiranje, 2007), N. Lipovac (Uvod u zakonodavstvo prostornog uređenja, 2012) i Damir Krajnik (Materijali i konstrukcije u arhitekturi vanjskih prostora, 2018). Među povjesničarima umjetnosti autori monografija urbanističke tematike su M. Prelog, T. Marasović, → Snješka Knežević, → Feđa Vukić, Darja Radović Mahečić, Andrej Žmegač i Ratko Vučetić; od geografa ističu se M. Vresk, Damir Magaš i Mirela Altić Slukan; urbanom ekonomikom bavi se Ivan Šimunović. Dostupni su i hrvatski prijevodi nekih antologijskih urbanističkih knjiga, autora C. Sittea, A. Rossija, L. Mumforda, E. Weissmanna, L. Kotkina, G. Pereca, R. Panea, D. Prinza i dr.

grad, veće kompaktno izgrađeno naselje s pretežnim udjelom zaposlenih u sekundarnim i tercijarnim djelatnostima (proizvodnji, trgovini, uslugama, administraciji), s upravnim i društvenim funkcijama više razine centraliteta, većim brojem stanovnika, naglašenom gustoćom po jedinici površine, s reprezentativnim građevinama, u prošlosti i s gradskim zidinama. Ne postoji univerzalna definicija grada, već se kriteriji u pojedinim zemljama utvrđuju na temelju tradicije, lokalnih specifičnosti i pravnog okvira. U hrvatskom i u nekim slavenskim jezicima pojam grada javlja se u dva značenja – kao utvrda (stari grad, tvrdi grad, plemićki grad; otud izvedenice gradina, gradište te posuđenice kaštel, burg, citadela) i kao urbano naselje (često razvijeno iz podgrađa utvrde).

Gradove se klasificira prema nizu urbanoloških kriterija među kojima su najvažniji: geneza (spontani ili planirani nastanak), povijesnost (vrijeme nastanka, slojevitost i etape razvoja), funkcionalna tipologija (npr. vojni, lučki, industrijski, crkveni, sveučilišni gradovi), razina urbaniteta (centralitet funkcija, metropolitanski utjecaj), upravni status (formalni civitet), položaj (makrolokacija i mikrolokacija), veličina (površina i broj stanovnika), morfologija (npr. linearni, kružni, četverokutni, zvjezdasti i spiralni vanjski oblik), planimetrija (ortogonalna, radijalna, koncentrična unutarnja matrica) i tzv. gradski izgled (silueta, dominante, način izgradnje, stilska arhitektura, fortifikacije, postojanje gradskih vrata, komunalne lože i dr.).

Tijekom povijesti gradovi su pripadali najsloženijim civilizacijskim dostignućima, ne samo po tehničko-inženjerskim dometima i umjetničkim kreacijama velikog mjerila već i kao prostori evolucije novih znanja, društvenih, religijskih, gospodarskih, političkih i kulturnih odnosa koji su u posljednjih 11 000 godina obilježili razvoj čovjekova habitusa.

Gradovi u svijetu

Najraniji gradovi javili su se u protoneolitiku s pojavom stacionarnog načina života na Bliskom istoku (Jerihon, prvo naselje s fortifikacijama i zidanim kućama, oko 9000. pr. Kr.) te na području Male Azije (Çatalhöyük, oko 7000. pr. Kr.). Metropole staroga vijeka (počevši od V. tisućljeća pr. Kr.) su: Ur, Uruk, Kiš, Lagaš, Eridu, Babilon, Ašur, Larsa, Nipur, Niniva, Dur-Šarukin, Borsipa (područje Mezopotamije s pripadnošću sumersko-akadskoj civilizaciji, Babiloniji i Asiriji); Memfis, Teba, Ahetaton (Egipat); Perzepolis, Pasargada, Suza (Perzija); Mohenjo Daro (dolina Inda); Knosos, Mikena, Tirint, Troja, Atena, Sparta, Sirakuza, Akragant, Milet, Knid, Olint, Selinunt, Prijena, Efez, Pergam, Aleksandrija, Antiohija (širi prostor antičke Grčke i helenističkog razdoblja); Biblos, Tir, Sidon, Kartaga (Fenicija); Rim, Ostia, Palmira, Timgad, Balbek – Heliopol (Rimsko Carstvo). Najvažniji gradovi islamskoga svijeta su: Meka, Bagdad, Samarra, Kairo, Cordoba, Granada, Istanbul, Isfahan, Samarkand, Buhara, Agra, Delhi. U ranome srednjem vijeku razvoj europskih gradova usporio je (tada su ključni centri Konstantinopol, Ravenna i Aachen); u razvijenome srednjem vijeku najveći je europski grad bila Venecija (oko 200 000 stanovnika), a važni su bili Genova, Pisa, Siena, Pariz, London, Brugge, Prag, Krakow i dr. U renesansno su doba (od XV. st.) primat imali Firenca i Milano, uz niz »idealnih gradova« vojnoga karaktera poput Palmanove. U baroknima XVII. i XVIII. st. na važnosti dobiva obnovljeni Rim s Vatikanom, na sjeveru Amsterdam, kao i nove prijestolnice i vladarske rezidencije poput Lisabona, Madrida, Versaillesa, Karlsruhea, Beča, Berlina, Sankt Peterburga i dr. Prvi europski grad koji je dosegnuo milijun stanovnika bio je London (oko 1800). Tijekom XIX. i XX. st. snažno su se razvijali američki gradovi (Washington, Philadelphia, Chicago, osobito New York koji je dugo držao primat najvećega svjetskoga grada), a u novije je doba težište urbanizacije na istoku Azije.

Danas oko 55% svjetske populacije živi u gradovima (u Europi 74%, u nekim zemljama i više od 90%), pri čemu urbana naselja zauzimaju oko 3% kopnene površine Zemlje. Prema projekcijama UN-a svijet će do 2030. imati 43 megagrada s više od deset milijuna stanovnika, većinom u regijama u razvoju, dok su prijestolnice zapadnoga kruga već sada stagnantne. Najveći svjetski grad trenutačno je Tokyo (37,4 milijuna stanovnika), a slijede ga: Delhi, Šangaj, Sao Paolo, Mexico City, Kairo, Dhaka i Mumbai – svi s više od 20 milijuna stanovnika (2024); u Europi je najveći Istanbul (16 milijuna stanovnika). Najbrže rastuća svjetska metropola je Lagos, a površinom je najprostraniji kineski Chongqing (s konurbacijskim i metropolitanskim područjem od približno 83 000 km²).

Gradovi u Hrvatskoj

Tijekom povijesti status grada je u Hrvatskoj podrazumijevao različite i u pojedinim razdobljima promjenjive atribute: u doba grčke kolonizacije to su bili polisi koji su kovali vlastiti novac, u doba rimske antike određenu razinu urbaniteta imali su municipiji, a puni gradski značaj kolonije (statuse je dodjeljivao car pa je u imenima kolonija redovito sadržana i rodovska atribucija vladara); u srednjem vijeku sva su se biskupska sjedišta smatrala gradovima (u Hrvatskoj ih je bilo 25), zatim su to od XIII. st. tzv. slobodni kraljevski gradovi, ponekad i trgovišta – liberae villae (kojih je bilo 20-ak) te naselja s kodificiranim komunalnim statutima (počevši od početka XIII. st., statute je dobilo čak 50 gradova na Jadranu, a u Slavoniji samo Ilok); na okupiranim osmanskim područjima semiurbani karakter imale su kasabe, a puni gradski značaj šeheri (oba je ranga dodjeljivao sultan pisanim aktom). Od XVIII. st. klasifikaciju gradova i trgovišta utvrđivale su središnje državne vlasti uzimajući u obzir upravnu razinu (npr. središta županija), vojnu važnost (sjedišta generalata i komunitata u Vojnoj krajini), prometnu i trgovačku važnost i dr.

S aspekta urbanološke valorizacije najvredniju skupinu gradova u Hrvatskoj čine planirana i planski utemeljena urbana naselja pravilnih geometriziranih matrica. U doba grčke antike to su: Issa (Vis), Pharos (Stari Grad na Hvaru), Epetion (Stobreč) i dr.; u rimskome sloju ističu se Parentium (Poreč), Iadera (Zadar), Siscia (Sisak), Mursa (Osijek); u srednjem vijeku Korčula, kompleks Maloga i Velikoga Stona, zagrebački Gradec, velike regulacije novih dijelova Dubrovnika, Trogira, Hvara i Raba; renesansni su primjeri planiranja Pag i Karlovac; barokne planirane vojne gradove predstavljaju Bjelovar, Nova Gradiška i osječka Tvrđa; izniman je klasicistički plan Siska i velike historicističke regulacije Zagreba (Donji grad sa Zelenom potkovom), Rijeke (nasipanje obale) i Pule (blokovska struktura); niz novih industrijskih gradova čine u XIX. st. Duga Resa, Đurđenovac i Belišće; u XX. st. Bata-ville (Borovo), San Pietro (Uble na Lastovu), Arsia (Raša), Pozzo Littorio (Podlabin) te nakon II. svj. rata dva posljednja naša planirana grada Ploče i Novi Lički Osik. (→ urbanizam).

















































U Hrvatskoj danas od 6757 naselja prema administrativnom kriteriju ima 128 gradova (1,9% svih naselja), no određene odlike urbaniteta mogu se prepoznati kod gotovo 300 naselja koja su tijekom povijesti imala gradski karakter, ali su izgubila bitne urbane atribute (npr. u Istri od približno 40 povijesnih gradova formalni gradski status trenutačno ima samo deset naselja). Gradovima se u Hrvatskoj danas smatraju sva županijska središta i naselja s više od 10 000 stanovnika, iznimno i manja mjesta (s barem 2000 stanovnika) ako ispunjavaju dodatne kriterije urbaniteta, osobito povijesne. Samo tri hrvatska grada imaju više od 100 000 stanovnika (najveći je Zagreb sa 767 131), a u gradovima živi 71,75% stanovnika Republike Hrvatske, što je blizu europskoga prosjeka (prema Popisu stanovništva iz 2021).













Zemljak, Ivan (Zagreb, 15. III. 1893 – Zagreb, 1. I. 1963), arhitekt, jedan od najznačajnijih predstavnika moderne arhitekture u Hrvatskoj između dva svjetska rata.

Studirao je na Tehničkome fakultetu u Grazu 1912–14., te od 1916. na Njemačkoj visokoj tehničkoj školi u Pragu, gdje je diplomirao 1920. Nakon završetka studija radio je u Zagrebu u arhitektonskom uredu → Viktora Kovačića do 1921., kada se zaposlio u Građevnom odjelu Gradskoga poglavarstva. Ondje je 1930–39. bio voditelj Odsjeka za novogradnje, 1939–41. ravnatelj, potom voditelj Odsjeka za regulaciju grada. Od 1945. do umirovljenja 1951. radio je u Narodnom odboru grada Zagreba na poslovima vezanima uz izgradnju i urbanistički razvoj grada. Nakon umirovljenja bio je član gradskih Savjeta za komunalne poslove, građevinarstvo i urbanizam te Komisije za regulaciju grada. Godine 1929. boravio je u Nizozemskoj, gdje se upoznao s neoplasticizmom i s radom Jacobusa Johannesa Pietera Ouda što se pokazalo utjecajnim za njegov daljnji rad.

Osobito se istaknuo projektiranjem dječjih vrtića i škola koje odlikuje racionalno oblikovanje prostora te fokus na funkcionalnost i konstruktivnost. Odgojno-obrazovne objekte dizajnirao je u duhu tada suvremene zapadnoeuropske pedagogije s ciljem da boravak u njima bude prožet ugodnom i intimnom atmosferom. Sam je oblikovao interijer tih objekata te hortikulturno rješavao njihov okoliš. Pod utjecajem Ouda i neoplasticizma, sa snažnim osobnim oznakama, izveo je osnovne škole na Jordanovcu 108, Selskoj cesti 95 (obje 1930–31), u Jakićevoj 23 (1933) i Koturaškoj ulici 75 (1935) te Obrtnu školu na Savskoj cesti 39 (1940., danas zgrada Ministarstva unutarnjih poslova). Tražeći sintezu između internacionalnog i rustikalnoga regionalnog stila (neožbukana opeka, drvene grede, kosa krovišta, paviljonski tipovi), projektirao je dječje vrtiće na Jordanovcu 108 (1935) i Lašćinskoj cesti 17 (1935–38) te školu s dječjim vrtićem u Ljubljanskoj aveniji 33 na Knežiji (1940). Još neki od Zemljakovih istaknutijih realiziranih projekata su: stambena zgrada u Masarykovoj 13 (1928–29), Naselje Istrana i invalida u Mošćeničkoj 2–16 i Veprinačkoj 1–15 (1929–30), gradsko dječje sklonište u Trakošćanskoj 45 (1930–31), stube uz crkvu sv. Marije na Dolcu (1932), Becićeve stube (1934), vila Rebar u podnožju južnih obronaka Medvednice iznad Gračana (1939–40; izgorjela 1979) i vila Weiss na Pantovčaku (1942). Najpoznatiji je njegov hortikulturni projekt oblikovanje Trga Petra Krešimira IV. u suradnji s pejzažnim arhitektom Cirilom Jegličem (1938–45). Planirao je uređenje Mirogoja kao park-groblja (1937). Zemljakov urbanistički rad bio je fokusiran na konzerviranje starijih građevina na prostoru Gornjega grada i Kaptola, gdje je predlagao regulaciju uređenja trgova. Osmislio je urbanistička rješenja za Ilicu od Britanskoga trga u smjeru zapada (1958), Vlašku ulicu (1959) i dr. Pisao je i objavljivao u stručnom i dnevnom tisku o urbanističkim problemima Zagreba, osobito starih dijelova grada, i o zagrebačkim perivojima. Nakon nastupa na Izložbi međunarodne arhitekture u Parizu 1933. njegova su djela objavljena u časopisima L’Architecture d’aujourd’hui (1933), Wasmuths Lexikon der Baukunst (1937) i u pregledu moderne arhitekture Gli elementi dell’architettura moderna Alberta Sartorisa (1941). Njegov opus uvršten je u registar svjetske moderne arhitekture Chronologie 1889–1970. Pierrea Vagoa.













Potočnjak, Vladimir (Novi Vinodolski, 17. I. 1904 – Zagreb, 16. V. 1952), arhitekt, predstavnik moderne arhitekture, u svojem je radu nastojao povezati lokalnu tradiciju s novim arhitektonskim nazorima.

Diplomirao je 1926. na Arhitektonskom odsjeku Tehničke visoke škole (→ Tehnički fakultet; sv. 4) u Zagrebu. Godine 1926–27. radio je u Parizu kod Adolfa Loosa i u Frankfurtu kod Ernsta Maya, 1928–30. u Zagrebu kod → Huge Ehrlicha, a nakon položenog ispita za ovlaštenje 1931. djelovao je kao samostalan arhitekt. Na Tehničkome fakultetu u Zagrebu bio je honorarni asistent 1926–27., odnosno nastavnik 1942–43. Od 1946. bio je voditelj Odjela opće arhitekture u → Arhitektonskom projektnom zavodu u Zagrebu.

Među ostvarenjima u razdoblju između dvaju svjetskih ratova značajni su: kupalište (1935) i vila Lobkowitz u Senjskoj 16 (1938) u Novom Vinodolskom, kuća Muačević u Keršovanijevoj 8 u Osijeku (1937), Tvornica aluminija u Lozovcu kraj Skradina (1936–39), Zavod za odgoj gluhonijeme djece u Nazorovoj 47 u Zagrebu (s J. Denzlerom, danas Centar za odgoj i obrazovanje Slava Raškaj, 1939–40) i dr. Nakon II. svj. rata u okviru Arhitektonskoga projektnog zavoda projektirao je među ostalim stambeno naselje Vrbik – Poljane (danas Alagina 1–8, Bošnjakovićeva 1–8, Stožirova 1–8 i Vrančićeva 1–8; sa S. Gombošem i V. Hećimovićem, 1946–48). Idejnim projektom sudjelovao je u natječaju za uredsku zgradu Banskoga stola u Zagrebu (izvedbu spriječila promjena vlasti, 1940–41). Zajedno sa Zlatkom Neumannom, Antunom Ulrichom i Dragicom Perak dobitnik je prve nagrade na natječaju za zgradu Predsjedništva Vlade FNRJ u Beogradu (danas Palača Srbije, 1947). Nakon 1945. osim projektiranjem bavio se pitanjima tipizacije i standardizacije u građevinarstvu i publicističkim radom te je objavio prvi stručni prikaz moderne hrvatske arhitekture (Arhitektura u Hrvatskoj 1888–1938., Građevinski vjesnik, 1939). Preveo je kapitalno djelo Ernsta Neuferta Bauordnungslehre (Beograd, 1952) te ostvario pionirski rad u području graditeljske terminologije.







Lenuci, Milan (Karlovac, 30. VII. 1849 – Zagreb, 16. XI. 1924), urbanist, glavni projektant zagrebačke gradske jezgre na prijelazu iz XIX. u XX. st.

U Grazu je diplomirao na Tehničkoj visokoj školi 1873. Potom je kratko radio u Austriji, a nakon dolaska u Zagreb u Gradskom je poglavarstvu od 1874. bio podmjernik, od 1882. gradski inženjer, od 1892. gradski nadinženjer te od 1896. građevinski tehnički savjetnik; kao ravnatelj Gradskoga vodovoda djelovao je 1878–91., a Gradskoga građevnog ureda od 1891. do 1912., kada je umirovljen. Od početka rada bio je uključen u razvoj gradske infrastrukture i organizacije komunalnih službi; vodio je radove na izgradnji prve vodovodne mreže te nakon potresa 1880. sudjelovao u radu Gradskoga potresnog povjerenstva. Istaknuo se oblikovanjem modularnog sustava javnih gradskih stuba od standardiziranih drvenih i željeznih elemenata 1883. Za taj je montažni sustav, koji se postavljao kao pješački putovi prema Gornjem gradu ili unutar njega (Kapucinske stube, stube u Tomićevoj ulici i dr.), nagrađen na Jubilarnoj gospodarsko-šumarskoj izložbi u Zagrebu 1891. U planiranju uređenja grada sudjelovao je od 1882., isprva kao izvjestitelj povjerenstva za izradbu nove regulatorne osnove Zagreba, od 1883. izrađivao je studije uređenja donjogradskih trgova, a od 1891. vodio prostorno i urbanističko planiranje čitavoga grada. Radio je, pretežno u duhu historicističkog urbanizma, na više regulatornih osnova grada, koji se upravo u to doba ubrzano razvijao, i tako postavio temelje za urbani razvoj Zagreba tijekom XX. st.







Među prvim i najpoznatijim njegovim projektima jest rad na tzv. Zelenoj ili Lenucijevoj potkovi. U njemu je spojena ideja o perivojnom okviru gradskog središta, koji se sastojao od Istočnog (danas trgovi N. Šubića Zrinskog, J. J. Strossmayera i kralja Tomislava), Južnog (danas Starčevićev trg i Botanički vrt) i Zapadnog perivoja (danas trgovi M. Marulića, Mažuranića i Republike Hrvatske) sa simboličkom reprezentativnošću »utemeljiteljskog doba« vidljivom u smještaju i podizanju reprezentativnih građevina. Prvi cjelokupno izvedeni parkovni trg u sklopu tog projekta bio je Trg Franje Josipa I. (danas Trg kralja Tomislava) 1897. Zelena potkova najvrednija je realizirana urbanistička cjelina u Hrvatskoj iz druge polovice XIX. st., značajna i u europskim razmjerima.







Baveći se problemom povezivanja povijesne jezgre i novih gradskih prostora te onih oko starih sakralnih građevina, 1893–1911. izradio je niz rješenja za regulaciju Dolca, Kaptola te bloka Bakačeva–Vlaška–Palmotićeva. Regulacijom, tj. prelaganjem potoka Medveščaka 1896–98. omogućeno je razvijanje urbanističkih planova toga dijela predurbanog područja pa u regulatornoj osnovi iz 1900. Lenuci detaljno razrađuje područje Kaptola, Nove Vesi i Potoka (danas Tkalčićeva ulica). Pri planiranju širenja gradskog središta prvi je istaknuo mogućnost razvoja istočnog dijela. Za blok omeđen Vlaškom, Draškovićevom, Baroševom (danas Branimirova) i Klaoničkom (danas Bauerova) ulicom dao je 1905. detaljnu regulatornu osnovu. U njoj uvodi novu ideju dijagonalnog položaja ulica, kao što je onaj između trgova hrvatskih velikana, žrtava fašizma i Krešimirova, planira trapezoidne blokove i razbija dotadašnju ortogonalnu mrežu ulica. U regulatornoj osnovi iz 1909. predložio je raspored i funkciju prometnica između Draškovićeve i perivoja Maksimira, gdje je kao glavnu okosnicu postavio Sjajnu ulicu (djelomično izvedena u današnjoj Zvonimirovoj), reprezentativnu aveniju koja je trebala spajati današnji Trg žrtava fašizma s ulazom u perivoj Maksimir, a zaustavio je i ideju o gradnji vojarni na tom potezu. Širenjem grada na jug počeo se baviti nešto kasnije, uglavnom zbog položaja željezničke pruge, što je smatrao glavnom preprekom, a koja se izgradnjom Glavnog kolodvora 1892. i strojarske radionice 1894. još više povećala. Nastojanje pronalaska spretnijega rješenja vidljivo je u skici generalne regulatorne osnove iz 1907. Ondje je jasno vidljiva Lenucijeva vizija Zagreba kao moderne europske metropole; predložio je koncentrično širenje grada s obodnim prstenom prometnica, ukidanje tj. izmještanje željezničke pruge iz središta grada i rješavanje željezničkog čvora s novom lokacijom ranžirnog i teretnog kolodvora (zbog snažnog otpora Ugarskih željeznica nije ostvareno) i ponudio vrlo moderan koncept smještaja riječne luke, plovnoga kanala i industrijske zone uz Savu. Za povezivanje središta grada s prigradskim područjem planirao je aveniju od Ciglane do Samoborskog kolodvora te današnje Ulicu Medveščak, poveznicu Britanski trg–Radnički dol–Zelengaj i Miramarsku cestu; odredio je također trase prometnica na sjevernim brežuljcima (Jelenovac, Vrhovac, Vinogradska, Hercegovačka, Pantovčak, Tuškanac, Cmrok, Jurjevska, Mlinarska, Mallinova, Voćarska), prateći konfiguraciju terena i poštujući povijesno-simboličke vrijednosti, a ucrtava i novu rezidencijalnu zonu na području Trnja.

Projektirao je i vlastitu palaču na Akademičkom trgu (danas Trg J. J. Strossmayera 11), izložbene paviljone, a kao aktivni planinar i član Hrvatskoga planinarskog društva i neke jednostavne planinarske objekte, među kojima drvenu piramidu 1877., željeznu 1889. i drveno pristanište na Kraljičinu zdencu 1882. na Medvednici, drvenu piramidu na Plešivici 1881. te nadstrešnicu i drvenu piramidu na Ivanščici 1883. Kao član Hrvatskoga sokola i drugih zagrebačkih sportskih društava, planirao je i poticao postavljanje i obnovu sportskih objekata, uredio klizalište 1874. i sudjelovao u gradnji Doma Hrvatskoga sokola 1881–83. Iako se danas sve češće propitkuje isključivo Lenucijevo autorstvo regulatorne osnove iz 1887. pa tako i prijedloga uređenja Zelene potkove, neupitno je da je na njoj radio, a njegov se cjelokupni opus, većina kojega nije realizirana, s pravom smatra najvrednijim prinosom zagrebačkom urbanizmu XX. st.

Šosterič, Milan (Vršac, Vojvodina, 4. IX. 1942), arhitekt, istaknuo se projektiranjem industrijskih i poslovnih zgrada.

Studirao je na Arhitektonskome fakultetu u Skoplju (1961–63), a diplomirao 1967. na Arhitektonskome fakultetu u Zagrebu. Isprva je radio kao projektant u arhitektonskim biroima Tehnika, Oblik, Zagreb projekt i Interinženjering, a 1993. osnovao je vlastiti arhitektonski ured Mistrija.













Tijekom 1970-ih projektirao je tvornice kruha u Makarskoj (1971), Murskoj Soboti (1975), Vukovaru (1976) i Rogaškoj Slatini (1979). Kreativnim arhitektonskim oblikovanjem nastojao je nadići banalnu jednostavnost arhitekture sličnih funkcionalnih građevina. Njegovu je radu svojstvena izrazita uporaba modernih materijala kojima često dovodi arhitektonske elemente u kontrastne odnose. Jedan je od važnijih njegovih projekata poslovno-pogonska zgrada Elektre u Ulici Kršnjavoga 7 u Zagrebu (1973–81), koja označava suvremenu arhitektonsku intervenciju u povijesni urbani sustav. Među kasnijim realizacijama ističu se poslovno-pogonska zgrada Gradskoga telefona u Palmotićevoj 82 (1987), koju je dematerijalizacijom volumena diskretno uklopio u prostor unutrašnjosti donjogradskoga bloka, te stambeno-poslovna zgrada u Petrinjskoj 9 (1992–95), interpolacijom koje je znatno utjecao na arhitektonsku i urbanu strukturu Donjega grada. Autor je projekta rekonstrukcije i dogradnje poslovne zgrade Stanka Fabrisa na Trgu Republike Hrvatske za potrebe Muzičke akademije (2004–14). Dobitnik je više nagrada i priznanja, među ostalima nagrade Zagrebačkoga salona (1981), Republičke nagrade Borbe (1981) i Nagrade »Viktor Kovačić« (1987).



















Jeglič, Ciril (Sveti Križ kraj Litije, danas Gabrovka, Slovenija, 26. I. 1897 – Radovljica, Slovenija, 12. VIII. 1988), slovenski pejzažni arhitekt, jedan od prvih stručnjaka pejzažne arhitekture u nas.

Studirao je na Visokoj poljodjelskoj školi u Beču 1917–19. te na Gospodarsko-šumarskom fakultetu (→ Agronomski fakultet; sv. 2) u Zagrebu, na kojem je diplomirao 1922. Potom je radio u Belju, Dornavi kraj Ptuja, Mariboru i Ljubljani, od 1924. bio je nastavnik u poljoprivrednim školama u Grmu kraj Novog Mesta i Mariboru, a 1928. zaposlenik gradske uprave u Ljubljani. Nakon izobrazbe iz parkovne dendrologije i pejzažne arhitekture u Berlinu 1929–31., osnovao je 1932. Vrtlarsku školu u Božjakovini kraj Dugog Sela, prvu u državi, koje je bio ravnatelj i nastavnik strukovnih predmeta. Od 1934. do 1940. bio je upravitelj Gradske vrtlarije pri Gradskom poglavarstvu u Zagrebu, od 1940. u Ljubljani je radio u banovinskoj upravi, a od 1946. bio je ravnatelj Vrtlarskoga instituta u Šoštanju i nastavnik u Vrtlarskoj školi u Celju. Od 1950. do umirovljenja 1957. bio je izvanredni profesor na ljubljanskom Agronomsko-šumarskom fakultetu na kojem je 1950. utemeljio Katedru za vrtlarstvo i pejzažnu dendrologiju. Godine 1957–61. predavao je i na Arhitektonskom odsjeku Tehničkoga fakulteta.

Od njegovih značajnijih projekata na području Hrvatske ističu se uređenja Krešimirova trga (1937–38), jugozapadnoga dijela Maksimira i sjevernoga dijela Mirogoja, obnova drvoreda Ulice Medveščak – sve u Zagrebu, te izvedbe park-šume uz rijeku Dravu u Varaždinu i parkova na Brijunima. U Zagrebu je sudjelovao u radu Hortikulturnoga društva od osnivanja 1932. i predavao na prvim javnim tečajevima vrtlarstva od 1933. Također se istaknuo uređenjem i otvaranjem za javnost arboretuma u Volčjem Potoku 1952. te preuređenjem alpskoga botaničkog vrta Juliana u Trenti 1959. Autor je više priručnika o uzgoju i njezi ukrasnoga bilja (Naše prijateljice, 1928; Okrasne spenjavke za vrt in dom, 1931; Pridelujmo več dobre zelenjadi, 1941; O vrtovih i vrtnoj umetnosti, 1943; Kako prepoznamo golo drevje, 1948), izdanja Arboretum Volčji potok (1956) i Alpski vrt Juliana v Trenti (1963), zbirke kratke proze Obrazi (1924) te autobiografskih izdanja Med ljudmi in rastlinjem (1979), Iz mladih in poznih let (1984). Svojim je pedagoškim i stručnim radom postavio temelje obrazovanja vrtnih i pejzažnih arhitekata u Hrvatskoj.

Studij dizajna, visokoškolska ustanova koja izvodi sveučilišne studije u dijelu umjetničkog područja dizajna, osnovan 1989. kao interdisciplinarni i interfakultetski studij Sveučilišta u Zagrebu; integriran 2019. u → Arhitektonski fakultet u Zagrebu kao Odsjek dizajna.

Povijesni razvoj

Kako je zbog opće modernizacije, zasnovane na ubrzanoj industrijalizaciji nakon II. svj. rata, masovna proizvodnja dobila na važnosti, uvidjelo se da je za projektiranje predmeta za industrijsku proizvodnju neophodan i specifičan profil stručnjaka. Stoga se konkretna potreba za uvođenjem visokoškolske nastave za obrazovni profil dizajnera pojavila već početkom 1950-ih, posebice nakon ukidanja Akademije za primijenjenu umjetnost u Zagrebu 1955. Prvu inicijativu u smjeru stvaranja visokoškolske ustanove za obrazovanje dizajnera pokrenuo je potkraj 1960-ih → Centar za industrijsko oblikovanje, no iz nje je 1973. ostvaren samo sveučilišni poslijediplomski studij za istraživanje i unapređivanje dizajna, koji se izvodio za svega jednu generaciju studenata.

Akademske godine 1981/82. na poticaj više grana industrijske proizvodnje pokrenuta je službena rasprava o potrebi uvođenja visokoškolske nastave za profil dizajnera. Okvirni program studija bio je povjeren Arhitektonskomu fakultetu, a zbog uvažavanja interdisciplinarnosti pozvano je na suradnju nekoliko znanstveno-obrazovnih institucija, društava i udruženja poput Akademije likovnih umjetnosti, Akademije za kazalište i film, Filozofskog, Strojarskog, Šumarskog i Ekonomskog fakulteta, Privredne komore grada Zagreba, Privredne komore SR Hrvatske, Sveučilišta u Zagrebu, i dr. Među članovima radne skupine za izradbu programa studija bili su → Bernardo Bernardi, → Neven Šegvić, → Edo Šmidihen, → Miroslav Begović, → Ante Vulin, Ante Kuduz, Đuro Seder, Vera Horvat-Pintarić, → Osman Muftić (sv. 1), → Ivan Eškinja (sv. 2), → Boris Ljuljka (sv. 2), Fedor Rocco, → Vladimir Robotić, → Stipe Brčić te → Matko Meštrović. Osmišljeni program bio je podijeljen na predmetne skupine u rasponu od likovno-estetskih, inženjersko-tehničkih, društveno-ekonomskih do humanističkih disciplina. Pripremni dio studija obuhvaćao je obradbu teorijskih spoznaja, znanstvenih zakonitosti, likovno-estetskih određenja i tehničko-tehnoloških principa, a drugi dio bio je usmjeren na područja dizajna proizvoda te dizajna vizualnih komunikacija. U provedbi nastave od 1989. sudjelovalo je više od 50 nastavnika s različitih fakulteta te profesionalnih dizajnera, a tek su 1997. šestorica nastavnika – → Stipe Brčić, Ivan Doroghy, → Zlatko Kapetanović, → Božidar Lapaine, Marijan Orešić i → Mladen Orešić sklopili ugovor o radu na neodređeno vrijeme.

Današnji ustroj

Od početka provedbe Bolonjskoga procesa 2005. Studij dizajna izvodi sveučilišni prijediplomski i diplomski studij. Studijski program obuhvaća dva osnovna usmjerenja: industrijski dizajn i dizajn vizualnih komunikacija. Studij je u umjetničkom području i interdisciplinaran u pristupu, što se ostvaruje povezivanjem umjetničke sinteze s kritičkom analizom te uvidima iz različitih područja znanosti.

Galerija Studija dizajna objedinjuje izlagačku i edukativnu djelatnost. Godišnjak Studija dizajna donosi sveobuhvatan pregled svih nastavnih i izvannastavnih aktivnosti studenata i nastavnika. Studij je uveden u registar studija priznatih i vođenih po međunarodnoj organizaciji dizajnera ICSID (The International Council of Societies of Industrial Design).

Žeželj, Branko (Benkovac, 14. III. 1910 – Beograd, 20. II. 1995), građevinski inženjer, stručnjak za konstrukcije od prednapetog betona i inovator u tom području.

Završio je gimnaziju u Splitu, te diplomirao na Građevinskom odjelu Tehničkog fakulteta u Beogradu 1932. Nakon završetka studija u Beogradu je do 1938. radio u Odsjeku za mostove Ministarstva građevina, a 1938–41. bio profesor u Srednjoj tehničkoj školi. Poslije II. svj. rata i zarobljeništva, bio je načelnik Odsjeka za mostove Ministarstva građevina FNRJ (1945–48), direktor Saveznog građevinskog instituta (1948–53), direktor Instituta za ispitivanje materijala SR Srbije (IMS; 1953–66), a potom i predsjednik znanstvenog savjeta IMS-a. Uz to je honorarno predavao na Građevinskom fakultetu u Beogradu. Osnovao je 1952. Ispitnu stanicu za prednapeti beton, koja je poticala istraživanja i primjenu tada nove vrste konstrukcija.

Autor je više od 40 izuma patentiranih u zemlji i inozemstvu, od kojih su mnogi ugrađeni u njegov inovativni sustav prednapinjanja montažnih betonskih konstrukcija mostova, hala i zgrada (sustav IMS-Žeželj) te elemenata. Među značajnim su mu realiziranim projektima prvi montažni most u Jugoslaviji preko Bosuta (1948), hale valjaonice bešavnih cijevi Željezare Sisak (1951) i Brodogradilišta Split (1953), hala 1 Beogradskog sajma s rebrastom kupolom promjera 106 m, tada najvećom s tom vrstom konstrukcije u svijetu (1955–56), cestovno-željeznički most preko Tise kraj Titela (1957), željeznički most preko Dunava u Novom Sadu (1958), Dom sportova u Zagrebu s prednapetim armiranobetonskim rešetkastim nosačima raspona 61 m (1964–72), most preko Dunava kraj Beške duljine 2250 m (1969–73). Od 1957. njegovim je sustavom izgrađeno više od 10 000 stanova u Beogradu, Novom Sadu, Banjoj Luci, Osijeku, Ćupriji, Tuzli (taj osuvremenjeni sustav i danas rabi osječko poduzeće → Gradnja). Bio je osnivač i predsjednik Saveza pronalazača Jugoslavije (1957) te redoviti član SANU-a (od 1968).



















Horvat, Pavle (Zemun, 15. IX. 1879 – Zagreb, 5. XI. 1936), građevinski inženjer i geodet.

Diplomirao je na Građevno-inženjerskom odsjeku Tehničke visoke škole u Beču 1902. Radio je u Bosni na gradnji željeznica, potom u Zemunu u Vodnoj zajednici za isušenje jugoistočnoga Srijema, a zatim kao gradski inženjer. Od 1911. radio je na Šumarskoj akademiji u Zagrebu kao profesor geodezije i gradnje šumskih prometnih objekata. Bio je pročelnik Akademije (1912–13. i 1915–16) i predstojnik Kabineta za geodeziju. Jedan je od osnivača Tehničke visoke škole u Zagrebu 1919., te od iste godine prvi redoviti profesor za predmete Niža geodezija i Geodetsko računanje. Ujedno je izabran za dekana na Arhitektonskom, građevno-kemijsko-kulturno inženjerskom odjelu i Geodetskom tečaju. Osnivač je Geodetskoga zavoda kojega je bio prvi predstojnik. Predavao je i na Arhitektonskom odjelu Tehničkoga fakulteta kolegij Geodezija 1926–35. Zaslužan je za osnivanje Geodetsko-inženjerskog odjela i Kulturno-inženjerskog odjela, koji su se 1923. spojili u Geodetsko-kulturno-tehnički odjel (od 1926. Geodetsko-kulturno-inženjerski odjel). Napisao je skripta Niža geodezija i teorija najmanjih kvadrata (1925) i Geodezija (1928), koja su više godina služila kao jedini udžbenik. Bio je član i od 1919. potpredsjednik Društva geometara Kraljevine SHS. Kao profesor preuzimao je na sebe dužnost tehničkoga nadzornika komasacijskih radova čime je zaslužan za razvoj agrarnih operacija u Hrvatskoj.

Hlavinka, Vinko (Vincenc) (Vincencov kraj Prostějova, Češka, 5. IV. 1862 – Brno, Češka, 25. II. 1934), građevinski inženjer i geodet, stručnjak za vodno gospodarstvo.

Završio je građevinarstvo 1886. na Visokoj poljodjelskoj školi u Beču. Nakon studija radio je u tehničkom uredu Zemědělské rady u Pragu, a 1887. zaposlio se pri Zemaljskoj vladi u Zagrebu. Projektirao je melioracijske radove na poplavnim područjima u dolini Gacke i u kotarevima Vinkovci, Županja i Mitrovica te radio na izgradnji gospićkog vodovoda i uređenju bujica u senjskom području. Postavljen je za stalnoga zemaljskog službenika 1896. i dodijeljen u Bjelovarsko-križevačku županiju, gdje je regulirao rijeku Glogovnicu. Imenovan je 1899. profesorom geodezije i inženjerskih znanosti na novoosnovanoj Šumarskoj akademiji u Zagrebu. Predavao je kolegije Geodezija (1899–1911), Crtanje šumskih planova (1899–1911), Tehnička mehanika (1899–1900), Opće (šumarsko) građevinarstvo (1900–12), Izgradnja pristaništa i nasipa (1900–09), Regulacija od poplave (1900–03) i Šumarski promet (1909–12). U okviru Šumarske akademije osnovao je Geodetski tečaj, cilj kojega je bio obrazovati geodete i kulturno-tehničke radnike. Bio je predsjednik Šumarsko-geodetskog odjela (1900–11), pročelnik Šumarske akademije (1910–11) te predsjednik državnog ispitnog povjerenstva Geodetskog tečaja (1911). Bio je član Družtva inžinira i arhitekata u Zagrebu (→ Klub inžinira i arhitekta u Zagrebu) od 1891. Zaslužan je za uređenje društvene knjižnice, a 1905–10. bio je glavni urednik glasila Viesti Hrvatskog družtva inžinira i arhitekata. (→ Viesti Kluba inžinira i arhitekta)

Od 1911. bio je profesor na Visokoj tehničkoj školi u Brnu, gdje je izdao knjige iz područja melioracija, vodnoga gospodarstva i kanalizacije, kao prva cjelovita i sustavna tiskana djela u češkoj literaturi. Autor je djela Vodno graditeljstvo (1907), Geodezija (1911), Nauka o melioracích 1–3 (1927–28), Željeznička veza pristaništa Kvarnera s osobitim obzirom na željeznicu Senj – Otočac – Plitvička jezera – Bihać (1927).

Franić, Ivan (Zagreb, 27. II. 1939 – Zagreb, 19. XI. 2024), arhitekt, predstavnik suvremenog izraza u arhitekturi.

Diplomirao je 1963. na Arhitektonskome fakultetu u Zagrebu. Bio je projektant u → Inženjerskom projektnom zavodu 1964–70. i Industroprojektu 1970–73., potom viši samostalni istraživač u → Institutu građevinarstva Hrvatske, a 1977–83. radio je u Udruženoj samoupravnoj interesnoj zajednici (USIZ) stanovanja u Zagrebu. Direktor inženjeringa → Industrogradnje bio je od 1983. do 1987. od kada je vodio → Arhitektonski projektni zavod Plan u Zagrebu.







Projektirao je i izveo tvornicu Kartonplast u Pločama i objekte naftne rafinerije u Bosanskom Brodu (1965–70), stambenu zgradu u Prijedoru (1971–73), katedralu u Mostaru (s H. Auf Franić, 1975), a u Zagrebu zgradu Francka na Žitnjaku (1967–70), stambeno-poslovnu zgradu Hypobanke na Martinovki (s J. Županić i A. Laslom, 1992–94), višenamjensku zgradu na uglu Vlaške i Smičiklasove (s J. Županić, D. Jankovićem i A. Laslom, 1992–97), trgovački centar Importanne Galleria na Iblerovu trgu (s J. Županić, D. Jankovićem i A. Laslom, 1992–97), urbanu vilu u Posilovićevoj (1995–97), i dr. Suautor je uređenja Starčevićeva trga u Zagrebu (s D. Kišem i A. Laslom, 1992–95). Sudjelovao je na više natječaja, među ostalim za urbanističko-arhitektonska rješenja središta južnoga Zagreba (s H. Auf Franić i Z. Grbcem, 1971., III. nagrada) i Trga Francuske Republike u Zagrebu (s J. Neidhardtom, 1977., II. nagrada) te za poslovni centar u Gružu u Dubrovniku (s B. Plećašem, 1990., I. nagrada). Bio je predsjednik Hrvatske komore arhitekata i inženjera u graditeljstvu (1998). Dobitnik je nagrade Zagrebačkoga salona (1970).

islamsko graditeljstvo, arhitektonsko stvaralaštvo koje se od VII. st. razvija u zemljama islamskoga religijskoga i civilizacijskoga kruga. U prvim stoljećima bilo je hibridno te je preuzimalo elemente → antičkoga, → ranokršćanskoga i bizantskoga te sasanidsko-perzijskoga graditeljstva. Poslije su se, uz dominantnu religijsku arhitekturu, formirali i profani tipovi građevina te specifične urbane cjeline, često s naglašenom temom vrtova.

Osmansko-islamsko graditeljstvo i urbanizam u Hrvatskoj

Povijesni sloj islamskoga graditeljstva u Hrvatskoj veže se uz razdoblje osmanske vladavine u XVI. i XVII. st., kada je na okupiranim područjima nastala nova specifična arhitektura osmanskoga doba, dok se u slobodnom dijelu Hrvatske istodobno razvijalo → renesansno i → barokno graditeljstvo.

Arhitektura

Najprepoznatljivije simbole islamizacije gradova predstavljaju džamije i druge religijske građevine. Tijekom XVI. i XVII. st. na području Hrvatske bilo je podignuto više od 200 džamija i ostalih molitvenih prostora (mnogi i u adaptiranim crkvama, poput tzv. Šerklot džamije u Požegi). Uz glavnu džamiju čaršije (trgovačko-obrtničkoga središta), koju su obvezno imale sve kasabe (trgovišta), postojali su i manji mahalski mesdžidi; u gradovima srednje veličine bilo ih je uobičajeno oko pet (u Vukovaru, Đakovu, Valpovu, Drnišu), a u većim gradovima – šeherima i više (u Osijeku 12, u Požegi 14). Većina je islamskih bogomolja srušena već u prvim godinama nakon oslobođenja od Osmanlija potkraj XVII. st., no nekolicina se održala preuređena u crkve, pa su tako opstale i tri danas postojeće kupolne osmanske džamije (sve iz XVI. st.) – u Klisu džamija Murat-bega Tardića (1537) preuređena u crkvu sv. Vida, u Drnišu Halil-hodžina džamija inkorporirana u franjevačku crkvu sv. Ante, i u Đakovu Ibrahim-pašina džamija (1565) adaptirana u crkvu Svih svetih. Jedini sačuvani minaret nalazi se u Drnišu. Mussale, bajramski molitveni prostori na otvorenome, identificirane su u Vukovaru, a u tapu-defterima (poreznim popisima) spomenute su u Požegi (1579) i Mitrovici (1581).













Na području Slavonije podignuto je dvadesetak tekija i zavija – središta derviškoga misticizma. Najznamenitije su bile Hindi-babina tekija u Vukovaru i Ulama-pašina zavija u Požegi; zabilježene su i u Osijeku, Nijemcima, Pakracu, Cerniku, Iloku, Valpovu, Šarengradu, Dalju i dr. Medrese (viša vjerska učilišta) spominju se u Osijeku (bile su četiri, među njima Kasim-pašina i Mustafa-pašina medresa), Pakracu (tri) i Iloku (dvije), dok su mektebi (osnovne vjerske škole) popisani u Pakracu (šest), Iloku (šest), Osijeku (pet), Vukovaru (dva), Nijemcima (dva) i dr. Turbeta, kao reprezentativna grobna arhitektura, uglavnom su podizana uz džamije (arheološki ostatci Kasim-pašina i Mustafa-pašina turbeta u Osijeku), a jedini danas postojeći primjer je turbe u Iloku. Građena su i uz tekije (Hindi-babino turbe u Vukovaru te Hasan-efendijevo u Požegi); do novijega doba postojalo je Gaibijino turbe u Staroj Gradiški. Osmanska su groblja identificirana u Vukovaru, Pakracu, Makarskoj i dr., a kameni mezarski nišani (nadgrobni pilovi) danas se čuvaju u više muzejskih i samostanskih zbirki.







Saraji (dvorovi vladara ili dostojanstvenika) i općenito stambena arhitektura osmanskoga doba zbog nesolidne je gradnje, uglavnom kanatnom konstrukcijom i ćerpičem, sačuvana u malom broju primjera. Takozvane turske kuće sačuvane su u Požegi (čardak Muljevića u Arslanovcima), Županji, Slavonskom Brodu i Voćinu, a neobičan primjer orijentalne katnice nalazi se u Bakru. Reprezentativniji očuvani saraji su tzv. Kadijini dvori u Imotskom (ugrađeni u franjevački samostan) te dvori Hasan-age Arapovića u Lupogavu kraj Zagvozda (opjevani u pučkoj baladi Asanaginica, danas ruševni). Fortificiranih kuća-kula sačuvalo se dvadesetak (Gospić, Islam Grčki, Imotski, Vrgorac, podbiokovsko primorje i Poneretavlje; u Slavoniji samo kula Jahjić-bega u Gorjanima).









Utvrde osmanskoga razdoblja uglavnom su adaptirane srednjovjekovne fortifikacije (ojačanja tvrđava Klis, Knin, Drniš, Cetingrad), a rijetki primjeri novih gradskih utvrda su bedemi osječke Tvrđe (očuvan je Filibelijev bastion) te trokutne zidine Makarske (neimar Hajredin ml., 1568). Među postojeće utvrde spadaju još osmanski kaštel Perušić kraj Benkovca te kružna artiljerijska kula Norinska u rukavcu Neretve, koju je podigao Hodža Mustafa-paša Ušćuplija 1500. i koja se smatra najranijom datiranom osmanskom građevinom u Hrvatskoj (→ fortifikacijsko graditeljstvo). Uz carske ceste Osmanlije su gradili nova utvrđena naselja pravilne osnove – drvene palanke (Tovarnik, Sotin, Dalj, Darda).

Karavan-saraji (konačišta na trgovačkom putu za prihvaćanje i smještaj karavana) i druge vrste smještajnih objekata postojali su uglavnom u gradovima uz važnije prometnice, često kao vakufi (zadužbine) uglednika, primjerice u Kninu, Obrovcu, Klisu, Trilju, Makarskoj, Osijeku, Požegi, Đakovu, Valpovu, Pakracu, Cerniku. Vukovarski je karavan-saraj služio i kao menzilhana, postaja za promjenu konja. Manjih je hanova (gostionica s prenoćištem) bilo u gotovo svakoj kasabi, a funkciju musafirhane s imaretom (besplatno konačište s dobrotvornom kuhinjom) imale su i neke derviške zavije (Vukovar, Požega). Sahat-kule pokazivale su vrijeme a la turca (lunarni sat), prilagođeno rasporedu pet dnevnih namaza (molitvi), a spominju se u valpovačkoj i vukovarskoj utvrdi te u osječkoj Tvrđi (1571). S nestaloga tornja Halil-hodžine džamije u Drnišu sačuvan je sat danas ugrađen u zvonik crkve sv. Ivana u Šibeniku. Dućani i magaze (skladišta) redoviti su sadržaji gradskih čaršija, a sudeći po preciznim defterskim popisima u kasabama prosječne veličine (primjerice u Vukovaru, Valpovu i Đakovu) postojalo je nekoliko desetaka trgovina i radionica. Bezistana i bazara (tržnica za uvoznu i luksuznu robu) na području Hrvatske nije bilo. Najveći trgovački sklop bio je drveni panađur u predgrađu Osijeka, koji je osmanski putopisac Evlija Čelebi opisao kao alargo palanku s 1000 dućana. Na ulazu u Vodice sačuvani su ostatci badžhane (poreznoga ili carinskog ureda).



















Hamami, javna kupališta, postojali su u većini gradskih naselja (npr. u Pakracu, Valpovu, Osijeku, Cerniku, Dalju), a pod imenom vakifa (utemeljitelja zadužbine) izrijekom se spominju hamami Benlu-age u Đakovu te Gazi Husrev-bega u Požegi. Danas je očuvan samo kupolni hamam u iločkoj citadeli. Česme su sačuvane na desetak lokaliteta (Ilok, Oriovac, Cernik, Slavonski Brod, Klis, Zagvozd, Vrgorac i dr.). Obredni šadrvani (vodoskoci s kružnim ili višekutnim bazenom) nalazili su se uz bogomolje (uz Kasim-pašinu džamiju u Osijeku), tekije (česma zvana Tekija u Požegi) i mussale (u Maškovića-hanu u Vrani). E. Čelebi je u Osijeku 1664. zabilježio 12 javnih sebilja, kioska za opskrbu vodom. Vodenice iz osmanskoga razdoblja su do 1960-ih postojale kraj Berka nedaleko od Vukovara (Cigut) te na potoku kraj Cernika (mlinovi zvani Osman-paša i Sulejman-paša).



























Inženjersko graditeljstvo

Ćuprije (→ mostovi) su se na važnijim prometnicama podizale kao strateške građevine, poput vukovarskog mosta preko rijeke Vuke dugog 550 m (1526) ili osječkoga Sulejmanova mosta preko Drave koji se kao drvena skeletna, dijelom i pontonska konstrukcija u dužini od čak osam kilometara protezao do palanke Darda i bio je najveća osmanska građevina na europskome tlu. Do II. svj. rata stajao je Atlagića most u Kninu, dva su osmanska mosta potopljena u jezeru Peruča, a jedini još postojeći most iz tog razdoblja nalazi se na rječici Krupi. Drumove (→ ceste) Osmanlije su gradili između sjedišta ejaleta (pokrajina), a najvažnija državna trasa u našim je krajevima bila Budimski drum koji se, prolazeći u Hrvatskoj kroz Baranju, Osijek, Vukovar, Sotin i Tovarnik, protezao do Istanbula. Bio je izveden od kamene kaldrme za razliku od gradskih ulica koje su češće bili obloženi drvenim oblicama (arheološki nalazi u Vukovaru). Hidrogradnje, poput lučkih ustava, Osmanlije su izveli na ušću Vuke kraj Vukovara, a na više su lokaliteta otkriveni ostatci vodovoda (→ vodoopskrba) od drvenih, olovnih i keramičkih cijevi (Ilok, Požega, Vukovar, Osijek, Vrana, Drniš).

Urbanizam

Gradovi i sela u prvim su desetljećima nakon osmanskih osvajanja bilježili depopulaciju, a demografski je oporavak bio vidljiv tek nakon 1600. Mnoga su sela bila popisana kao mezre (pustoseline), dok su gradovi ipak kontinuirano jačali zbog prometnoga položaja (mostovi u Osijeku i Vukovaru) ili upravne važnosti (sjedišta sandžaka u Iloku, Požegi, Pakracu i Cerniku). Statusi gradova do 1550-ih bilježeni su isključivo kao semiurbane varoši, tada još s kršćanskom većinom, a potom su se javile i muslimanske kasabe – trgovišta s formiranom čaršijom. Pravi gradovi – šeheri zabilježeni su tek u XVII. st. (Osijek, Požega, Ilok, možda i Drniš te Cernik). U Slavoniji je tijekom osmanskoga razdoblja bilo dvadesetak gradskih naselja, a u dalmatinskom zaleđu desetak (→ urbanizam).

Urbana struktura naslijeđena iz predosmanske faze isprva se nije znatnije mijenjala, dok su kasnijoj orijentalnoj ikonografiji gradova pridonijele specifične islamske interpolacije. Gradovi su uz trgovačko-obrtničku čaršiju bili organizirani u stambene mahale (mahala broji od 35 do 50 kuća, sa šest do sedam osoba po kući), često konfesionalno odijeljene. U gradovima srednje veličine (Vukovar, Đakovo, Valpovo, Drniš) bilo ih je pet do šest, u većim središtima (Osijek, Požega) 12 i više. Veličina gradova potkraj XVI. st. bila je skromna, pa je više od 400 kuća bilo popisano samo u Požegi i Iloku. Na izmaku osmanske vladavine u Požegi je već bilo 1000 do 1500 kuća, a u Osijeku više od 2000 i imao je oko 12 000 stanovnika. Primjer tadašnjega grada srednje veličine bio je Vukovar s 350 kuća, s približno 2500 stanovnika i 20 ha površine.

Osmanlije su na tlu Hrvatske utemeljili samo jedan grad – palanku Yeni Hissar na mjestu današnje Petrinje. Podigao ju je 1592. Hasan-paša Predojević, a izgorjela je 1594. Moguće je da je i Gospić bio osmansko naselje razvijeno iz utvrde Rizvan-age Senkovića (sredina XVII. st.).

Moderna i suvremena islamska arhitektura u Hrvatskoj

Posljednje osmanske gradnje u Hrvatskoj dovršene su 1680-ih, a nakon dva stoljeća diskontinuiteta islamska se arhitektura u nas ponovno javila potkraj XIX. st. kao posljedica doseljavanja muslimana iz Bosne te zakonskoga priznavanja islamske vjeroispovijesti (1916).

Zagrebačke džamije

Prve novije islamske sakralne gradnje bili su mesdžidi u austrougarskim vojarnama u Puli (1864) i Zagrebu (1915), a od 1920. za civilne su potrebe u Zagrebu služili privremeni molitveni prostori, sve do uređenja stalnoga mesdžida u stambenoj zgradi u Tomašićevoj ulici 12 (1935). Prije II. svj. rata razmatralo se više lokacija za izgradnju zagrebačke džamije (Gornji grad, Botanički vrt, Rooseveltov trg, Gupčeva zvijezda, Vončinina ulica, Trešnjevka), a za konačno odabranu parcelu na Zelengaju slikar Omer Mujadžić i arhitekt → Zvonimir Požgaj izradili su dva idejna rješenja monumentalne kupolne džamije (1939–40. i 1940–41). Snažnu ideološku poruku imala je odluka vlasti NDH da Meštrovićev Dom hrvatskih likovnih umjetnika prenamijene u džamiju, koju su dogradnjom triju minareta i šadrvana te reprezentativnim uređenjem interijera izveli → Stjepan Planić i Z. Požgaj (otvorena je 1944; minareti su srušeni 1948). Nakon rata nastavljeno je traganje za lokacijom i arhitektonskim rješenjem zagrebačke džamije pa je na natječaju za islamski centar na Srebrnjaku (1969) iznimno kreativan, no neizvedeni projekt izradio → Juraj Neidhardt (I. nagrada), a zapaženi su bili i prijedlozi → Vjenceslava Richtera i → Sene Sekulić-Gvozdanović. U konačnici, sarajevski arhitekti Mirza Gološ i Džemal Čelić u Folnegovićevu su naselju realizirali džamiju ekspresivnog oblikovanja s Islamskim centrom (otvorena je 1987).













Ostale džamije u Hrvatskoj

Džamija u Rijeci izvedena je prema idejnoj zamisli kipara Dušana Džamonje uz razradbu arhitekata Branka Vučinovića i Darka Vlahovića (2013). U Sisku je realizirano nagrađeno natječajno rješenje autora Faruka Muzurovića (2022); u Osijeku je, također na temelju natječaja provedenoga 2014., u tijeku gradnja džamije i islamskoga centra arhitekta Davora Matekovića, a izrađene su i projektne inačice džamijskoga sklopa za Medžlis islamske zajednice Pula (islamsku vjersku općinu). U Hrvatskoj još postoje i novije džamije u Gunji i Bogovolji, dok su u 20 gradova uređeni manji mesdžidi.













Islamsko-orijentalni utjecaji

Najranija pojava neomaurskih stilizacija u nas se javlja na sinagogama (nakon 1860), a u korpusu → historicističkog i → secesijskog graditeljstva izvedeno je i više profanih objekata s islamsko-orijentalnim oblikovnim elementima, poput bosanskoga paviljona na Gospodarsko-šumarskoj izložbi u Zagrebu (1891), Case Turca u Rijeci (Carlo Conighi, 1906), lovranskih vila i riječkih palača, Hotela Alhambra u Malom Lošinju (1910–13) arhitekta Alfreda Kellera, koji je u stilizaciji art déco i mudéjar arhitekture projektirao i dubrovačku vilu Sheherezade (tzv. Šeherezada; 1927–29). Najznačajnije djelo neomaurske arhitekture na ovim prostorima jest gradska vijećnica u Sarajevu, djelo hrvatskoga arhitekta → Ćirila Metoda Ivekovića (1896). Oblikovno podrijetlo tih građevina ne dolazi iz islamskoga kruga, već je riječ o »modi vremena« i romantičnoj reinterpretaciji orijentalnih motiva.







Islamska arhitektura hrvatskih autora u inozemstvu

Gotovo nepoznate, no vrlo kreativne projekte džamija za arapske zemlje izradili su hrvatski arhitekti → Žarko Vincek (pet projekata za Libiju: Al Quatrun, 1972; Wadi Tenezzoft, 1977. i dr.), → Emilija Poletti-Kopešić (Maknusa, Libija, 1973. i dr.), → Ivan Prtenjak (Aquaba, Jordan, 1981) i kipar Dušan Džamonja (Bagdad, Irak, 1985; Oran, Alžir, 1985). I. Prtenjak je za islamske zemlje osmislio i vrlo zapažene projekte stambenih tipologija (Hammamet, Tunis, 1972; Rijad, Saudijska Arabija, 1973), a njegova Kuća pokraj mora u Kelibiji u Tunisu (1970) bila je nominirana za najprestižniju svjetsku nagradu u domeni islamske arhitekture Aga Khan (1995).

trgovačke zgrade, poslovne zgrade namijenjene trgovini i izlaganju proizvoda i usluga (tržnice, trgovački centri, robne kuće, trgovine, saloni, sajamske dvorane, paviljoni i kompleksi). Isprva se trgovina odvijala na otvorenome, od vrata do vrata, na kakvoj prostirci uz put, na improviziranom pultu pod nadstrešnicom ili u šatoru. Još su u prvoj polovici XX. st. putujući prodavači, tzv. galantari iz Imotske krajine trgovali daleko izvan granica Hrvatske, a svakovrsnu sitnu robu nudili u torbama, zapravo drvenim ladicama obješenima o ramena. Danas se sličan oblik trgovine bez ulaska u arhitektonski artikuliran prostor odvija putem mrežnih platformi, najčešće bez gotovine. U davnoj prošlosti, razvojem naselja došlo je do grupiranja prostora za trgovinu u urbane formacije (od improvizirane tržnice nastaje bazar, trgovačka ulica i trg) i arhitektonski artikulirane vrste građevina. (→ poslovne zgrade)

Početci i razvoj u Hrvatskoj

Kao i drugdje, o trgovačkim prostorima staroga vijeka u Hrvatskoj svjedoče arheološki nalazi. Tako su uz zadarski forum pronađeni ostatci taberni, pravokutnih lokala i trgovina nanizanih uz negdašnju ulicu Cardo maximus. Sjeverno od foruma nalazila se Basilica Iulia, a ostatci sličnih zgrada koje su imale kombiniranu trgovačko-poslovnu (skladište, natkrivena tržnica, burza) i upravnu namjenu (sud, magistrat, gradska vijećnica) nalaze se i na mjestima drugih antičkih gradova u nas. Uz negdašnji sjeverni zid Cibalae u današnjim Vinkovcima pronađeni su ostatci bazilike spojene s velikim skladištem žita (horea) na 24 stupa. Refleksije antičkih tipova trgovačko-poslovnih građevina javljale su se i tijekom dugog razdoblja koje je slijedilo.

Iz srednjovjekovnog Dubrovnika sačuvana je gotičko-renesansna palača Divona ili Sponza (→ Paskoje Miličević i braća Andrijići, 1520) koja se oblikom malo razlikuje od onodobnih patricijskih palača. Služila je kao carinarnica, kovnica novca, uprava monopola, državna banka i riznica te je bila poslovno i trgovačko središte Dubrovačke Republike, prema negdašnjem trgu koji se naziva Luža okrenuta velikim trijemom. Atrij s arkadama je još početkom XX. st. imao rampu za lakšu manipulaciju robom. Pod je izravnan 1936. prigodom preuređenja prema projektu → Nikole Dobrovića, a danas je u njoj Državni arhiv. Razvijena pomorska i kopnena trgovina trebala je mrežu trgovačkih kolonija i konzulata duboko u zaleđu i širom Sredozemlja. Dubrovnikom je prolazila golema količina robe i ljudi, koji su prije ulaska u grad morali određeno vrijeme provesti u karanteni. Lazareti za robu i ljude na Pločama dovršeni su u XVII. st., a čini ih deset gotovo jednakih lađa (dvorana) i pet unutrašnjih dvorišta iza visokog zida uz istočni ulaz u grad. Državna žitnica, danas Etnografski muzej, dovršena je 1590. Riječ je o, premda utilitarnoj, vrlo monumentalnoj građevini koja je služila skladištenju, sušenju i trgovini žitom. U živom kamenu iskopano je 15 rupa u obliku boca kratkog grlića, dubokih oko 9 m u koje se moglo pohraniti 1200 t žita, nad kojima je podignuta trorazinska zgrada na stupovima kojih se presjeci smanjuju prema potkrovlju kako se smanjuju opterećenja na njima.



















Najočitiju arhitektonsku potvrdu svog pragmatičnog duha ostavila je Dubrovačka Republika u obliku glavne trgovačke ulice Place ili Straduna, duge tristotinjak metara, s tipskim zgradama sagrađenima nakon potresa 1667. U prizemlju su trgovine s tipičnim izlogom-vratima »na lakat« i skladištem u pozadini, često i na prvome katu manje visine, dok su iznad stanovi. Po brojnosti gotovo istih tipskih građevina duž glavne ulice i drugdje, Dubrovnik je nalik na sjevernoeuropske barokne gradove na oblik kojih su također utjecali pragmatična logika i prostorne potrebe trgovine.







Porast ponude i potražnje i viši higijenski standardi doveli su u drugoj polovici XIX. st. do podizanja gradskih tržnica, uglavnom u priobalnom dijelu Hrvatske. Značajna ostvarenja tog doba su zgrada ribarnice u Splitu (1890), gradska tržnica u Puli Leopolda Nobisa (1903), a istaknut je primjer i gradska tržnica u Rijeci. Cjelinu riječke tržnice u kombinaciji oblika historicizma i secesije s industrijskom logikom čine dva elegantna paviljona s prozračnim centralnim prodajnim dvoranama (Izidor Wauching, 1881) i treći u nizu prema obali, masivni paviljon ribarnice (Carlo Pergoli, 1915). U međuratnom razdoblju pod talijanskom upravom, u Rijeci je izgrađena i moderna tržnica Belvedere (Enea Perugini, 1933) na oštrom raskrižju s denivelacijom koja je iskorištena za smještanje zatvorenih prodajnih lokala u dvije razine i prodaje na otvorenom na polunatkrivenoj terasi. Potkraj 1920-ih započela je izgradnja zagrebačke tržnice Dolca (→ Ignjat Fischer, otvorena 1930). Fischer ju je trgovačkim pasažem Harmica spojio s glavnim trgom. Ugrađena u reljef, tržnica ima više infrastrukturni nego arhitektonski karakter, sa zatvorenim dijelom u donjoj, ukopanoj razini, južnom terasom s lokalima na međurazini i otvorenim dijelom na svojevrsnom trgu iznad, omeđenim zgradom Tržnog nadzorništva s arkadama u prizemlju sa zapadne strane (→ Vjekoslav Bastl, 1930) i sličnom privatnom zgradom s istočne (I. Fischer, 1931). Sustavnim promišljanjem razvoja grada, istodobno je na istočnoj periferiji izgrađena velika klaonica i veletržnica stoke prema projektu berlinskog arhitekta Waltera Fresea, danas napuštena.































Istodobno, istočno niz Vlašku ulicu a pogotovo zapadno niz Ilicu, trgovačko-poduzetnički duh vodi promjeni izgleda, mjerila i tipa izgradnje zatečenog grada. Na postojećim zgradama otvaraju se prizemlja sa širokim izlozima trgovina. Na mjestu srušenih građevina grade se više, s trgovinama koje se šire na mezanin i prvi kat. Taj logičan proces poduzetničke izgradnje grada interpolacijama prekinut je nakon II. svj. rata.

Značajan je primjer trgovačke arhitekture s kraja XIX. st. pasaž pod ornamentiranim staklenim stropom (tzv. Oktogon) unutar palače Prve hrvatske štedionice u središtu Zagreba, s nizovima trgovačkih lokala sa strana i centralno pozicioniranim ulazom u štedionicu (→ Josip Vancaš, 1899–1900). Prva zagrebačka robna kuća Kastner i Öhler otvorena je 1879. u Ilici 50, nakon čega je nekoliko puta mijenjala lokacije. Naposljetku se skrasila u Ilici 4 (danas Nama) s raskošnim interijerom otvorenih galerija oko ostakljenog atrija. Nastala spajanjem i preuređenjem nekoliko starijih građevina (I. Fischer, 1913), dovršena je 1928. reprezentativnim pročeljem prema projektu austrijskog arhitekta Alfreda Kellera. Nudila je domaću i uvoznu robu po povoljnim cijenama u samoposluživanju bez obveze kupnje, kao i putem kataloga. Sasvim različitu ideju trgovine u gradskom središtu predstavljaju, nazvane po istom arhitektu, slikovite Kellerove kućice pod južnim zidom Dioklecijanove palače u Splitu (natječajni projekt 1922), izgrađene kao nastavak otvorenih i poluotvorenih prostora mediteranskoga grada.

























Razvoj sajamskih paviljona

Na velikim gospodarskim izložbama pri kraju XIX. st. hrvatski poduzetnici izlagali su ugarskim i austrougarskim paviljonima. Nakon Hrvatske kuće u etnografskom dijelu Svjetske izložbe u Beču 1873., prvi hrvatski paviljoni podignuti su prema ideji → Ise Kršnjavoga i projektima → Hermana Bolléa na regionalnim izložbama u Trstu 1882. i Budimpešti 1885. Odražavali su hrvatski nacionalni stil izveden iz vernakularne arhitekture istočne Slavonije i Srijema, a većinu izložaka činili su radovi zagrebačke Obrtne škole. Na Milenijskoj izložbi u Budimpešti 1896. Hrvatska se predstavila u četiri paviljona. Glavni paviljon za izložbu proizvoda industrije, obrta i gospodarstva sagrađen je u kombinaciji nacionalnoga stila, industrijske estetike i neorenesanse prema projektu → Vjekoslava Heinzla. Historicističku izložbenu kušaonicu (Kosthalle) projektirali su → Hönigsberg i Deutsch, a paviljon lovstva i šumarstva drvene kanatne konstrukcije sa srijemskom kućom i 37 m visokim tornjem nalik na povijesne stražarnice – čardake H. Bollé. Paviljon za izložbu umjetnina projektirao je budimpeštanski ured Korb i Giergl. Njegova je željezna konstrukcija poslije izložbe prenesena u Zagreb i iskorištena kao nosiva struktura Umjetničkoga paviljona na Tomislavovu trgu, s pročeljima izvedenima prema projektu bečkih arhitekata → Fellnera i Helmera.







Prostorni izraz rasta međuratnog gospodarstva i njegova sudjelovanja u europskoj razmjeni očituje se u prolaznoj arhitekturi gospodarskih izložbi Osječkog velesajma i Zagrebačkog zbora. Bosanske kavane, dalmatinske i posavske kuće sajmova iz razdoblja prije I. svj. rata zamijenili su paviljoni koji materijalima i oblicima doslovno ilustriraju izlagače, poput paviljona aerokluba u obliku zrakoplova na Osječkom velesajmu (→ Ante Slaviček, 1927). Središnja građevina Zagrebačkog zbora u Martićevoj ulici (1922–34) bila je Industrijska palača smještena u jahaonici masivnih zidova i krova metalne konstrukcije nalik industrijskim halama XIX. st. (Gruber i Völckner, 1889), koja je za tu namjenu višekratno pregrađivana (I. Fischer, 1922–29). Kompleks je imao ulazni trijem drvene konstrukcije s visokim timpanima i segmentiranim stupovima egzotične inspiracije (I. Fischer, 1922) i niz nacionalnih i specijaliziranih paviljona u pseudostilskim oblicima palača i hramova. Preseljenjem na zemljište u željezničkom trokutu uz Savsku cestu (1936) Zagrebački zbor dobio je moderan oblik i trajnije građevine u kojima je danas smješten Studentski centar. Ulazni paviljon s trijemom izveden je prema prvonagrađenom natječajnom projektu → Marijana Haberlea i → Hinka Bauera, a ubrzo su dovršeni nacionalni paviljoni: njemački (Otto Renner, 1937), talijanski (Dante Pedroni, 1937., danas kazalište), čehoslovački (Ferdinand Fencl, 1938., danas MM centar). Središnje mjesto zauzeo je Francuski paviljon (Bernard Lafaille i Robert Camelot, 1937), čelične konstrukcije okruglih stupova i visećeg krova od tankih limova u obliku izvrnutog stošca s drvenim ispunama, koji je nakon višegodišnje zapuštenosti potpuno obnovljen (Alan Braun, 2014). Monumentalni klasicizam s nadrealističkim odmakom, svedene kubične forme s asimetričnim pročeljem i četiri kanelirana stupa pred njim karakterizirali su paviljon Kraljevine Jugoslavije na Svjetskoj izložbi u Parizu 1937 (→ Josip Seissel). U paviljonu su bili izloženi umjetnost i turizam, a u rustikalnoj brvnari sa strmim krovom, tzv. Bosanskoj kući Đorđa Krekića bila su predstavljena rudna i šumska bogatstva.

































Nakon II. svj. rata velika se pozornost posvećivala edukaciji i prilagodbi stanovništva na suvremeni način života te promidžbi industrije, što se znatnim dijelom ostvarivalo na domaćim i međunarodnim gospodarskim izložbama. Oblikovanjem prostora na tim izložbama istaknuli su se članovi skupine → EXAT 51 (Jugoslavenska izložba u Parizu 1948. i Chicagu 1950., izložbe o autoputu Bratstvo i jedinstvo u Zagrebu i Beogradu 1950), među njima najviše arhitekt → Vjenceslav Richter, i to propagandnim izložbama u Torinu 1961. i Milanu 1963., a posebice Jugoslavenskim paviljonom na Svjetskoj izložbi u Bruxellesu 1958. U ostakljenom paviljonu skeletne konstrukcije danas je smještena katolička škola u Wevelgemu u Belgiji, pa on predstavlja rijedak primjer djela hrvatske moderne arhitekture u Zapadnoj Europi. Zagrebački zbor preimenovan je u Velesajam i proširen velikim dvokrakim paviljonom drvene konstrukcije i pročelja na Savskoj cesti (M. Haberle, 1949) u kojem je od 1959. smješten Tehnički muzej (danas Tehnički muzej Nikola Tesla). Velesajam je 1956. preseljen južno od Save, čime je potaknut razvoj Novog Zagreba. Na godišnjim su se izložbama među domaćim i proizvodima iz cijelog svijeta mogli vidjeti i kompletan američki supermarket (1957), sovjetski satelit Sputnik 3 (1959) te proizvodi iz zemalja tzv. trećeg svijeta na izložbi Afrika Azija Jugoslavija (1964), a i paviljoni su bili izlošci za sebe. Među paviljonima različitih pročelja i konstruktivnih rješenja za velike raspone ističu se Sovjetski paviljon u obliku hangara (Jurij Abramov, 1956), ostakljeni Paviljon teške industrije (→ Božidar Rašica, 1957), Međunarodni paviljon armiranobetonske konstrukcije s ovješenim krovištem (→ Ivan Vitić, 1957), Kineski paviljon u obliku pagode (Cheng Sung Mao, 1959), elegantni paviljon čelične konstrukcije tvornice Đuro Đaković (→ Miroslav Begović, 1961), Talijanski paviljon s izvrnutim piramidama koje nose krov (Raffaele Contigiani, Giuseppe Sambito, 1962), modularni Paviljon DDR-a s fasadnim ispunama od profiliranoga stakla (B. Rašica, 1964), Američki paviljon s popartističkim betonskim pročeljem i čeličnom krovnom konstrukcijom (Fritz Bornemann, 1967), te armiranobetonski Paviljon drvne industrije uz Aveniju Dubrovnik (Dubravko Radošević, 1970) gdje se tijekom vremena formiralo kontinuirano pročelje, dovršeno izgradnjom Južnog ulaza u Velesajam i Carinarnice (→ Edvin Šmit i Đivo Dražić, 1987. i 1991). Gospodarske izložbe na Zagrebačkom velesajmu postupno su gubile važnost i opseg, pa sačuvani paviljoni danas služe različitim namjenama, od trgovine do sporta i zabave. Neki od njih danas su zaštićeni spomenici kulture, a velik prostor Velesajma treba novi smisao i odgovarajuće urbanističko uređenje.

























Nakon stjecanja neovisnosti, Hrvatska se redovito predstavlja na Svjetskoj izložbi u privremenim nacionalnim paviljonima među kojima se ističu paviljoni B. Silađina u Lisabonu (1998), Hannoveru (2000) i Šangaju (2010). Svojevrstan trajan nacionalni paviljon predstavlja Kuća hrvatsko-japanskog prijateljstva sagrađena u spomen na pripreme hrvatske nogometne reprezentacije u gradu Tokamachiju 2002 (V. Penezić, K. Rogina, 2012).

Zgrade za trgovinu od kraja II. svj. rata do danas

Kako bi se zadovoljila potražnja naraslog stanovništva nakon II. svj. rata, spontano ili organizirano rasli su postojeći i gradili se novi prostori za trgovanje. Razvojem potrošačkog društva otvarale su se i samoposluge, od kojih je prva bila ona u Ivancu (1954) u vlasništvu Ivanečkog magazina. U Zagrebu opstaje i višestruko se širi neformalni Trešnjevački plac, dok se na istočnoj periferiji tržnica Volovčica formira oko tipskog okruglog paviljona Tržnog centra (Josip Tušek, 1964). U novim se zagrebačkim naseljima poslovni sadržaji dimenzioniraju uz pomoć društvenih istraživanja i složenih matematičkih operacija i lociraju u izdvojene centre, poput Opskrbnog centra Trnsko (→ Edo Šmidihen, 1969) i natkrivene Tržnice Utrina (→ Ivan Piteša, 1980), ili u niže razine stambenih blokova, npr. u bloku Autoput–jug u Gruškoj 2–22 (Miroslav Stella, Lidija Grečko-Krstevski, 1971) te na Prilazu Vladislava Brajkovića 10–14 u Sigetu (Berislav Brnčić, → Vinko Uhlik, 1977–81). Prve tadašnje robne kuće bile su ostakljeni montažni izložbeni paviljoni metalne konstrukcije premješteni sa Zagrebačkog velesajma na Trešnjevački trg (Zdravko Gmajner, Stjepan Milković, Emil Ladinek, 1959) i u Prašku ulicu 7 u središtu Zagreba (→ Aleksandar Dragomanović, → Ninoslav Kučan, 1959). Nakon toga razvio se tip robne kuće zatvorenog volumena. Tako je zagrebačka Nama prema varijacijama projekta A. Dragomanovića izgradila robne kuće u novozagrebačkom naselju Trnskom (1966), u Vukovaru (1970) i dvije robne kuće u Novom Sadu (1968., 1970), a splitska Prima robne kuće u širim središtima Splita (1966) i Trogira (1969) prema projektima Antuna Šatare.













Poseban je prostora za trgovinu robna kuća Varteks na Jelačićevu trgu u Zagrebu, gdje je unutar obnovljenih pročelja historicističke dvokatnice ugrađeno čak šest razina modernih trgovačkih dvorana povezanih eskalatorima (M. Begović, 1967). Velike robne kuće, Supermarket u Osijeku (Milan Mihelič, 1967., obnovljena 1984), RI u Rijeci koja se preko ulice proteže širinom dvaju blokova (N. Kučan, 1974), Vama u Varaždinu (A. Dragomanović, → Radovan Nikšić, E. Šmidihen, 1978), Šibenka u Šibeniku (→ Ante Vulin, Vlasta Vulin, 1980) i Boska u Banjoj Luci (Ljerka Lulić, → Velimir Neidhardt i Jasna Nosso, 1982), donijele su u gradska središta luksuznu i robu široke potrošnje s ponekim ugostiteljskim sadržajem te svojim dimenzijama i složenim oblicima znatno promijenile prostorne odnose u njima. Afirmativnim odnosom prema kontekstu ističu se robne kuće trgovačkog poduzeća Razvitak iz Metkovića: u Mostaru s motivima sa stećaka na betonskim elementima pročelja (Ante Paljaga, 1978), u Metkoviću s krovom u obliku dviju izvrnutih neretvanskih lađa (A. Paljaga, Slobodan Kovač, 1981), te u Smokvici na Korčuli s velikim trijemom uz povijesnu crkvu i ložu (Miloš Pecotić, 1979). Primjer ugodnoga trgovačkog ambijenta unutar novoga turističkog naselja jest ulica s lokalima, tzv. Mali Stradun na Babinom kuku u Dubrovniku (Edward Durrel Stone i biro Centar 51, 1976), a uspjeli, topografski razveden trgovačko-poslovni ambijent usred novih stambenih blokova Ulica Ruđera Boškovića u Splitu 3 s robnom kućom Prima 3 (Ante Svarčić, 1980). Prodajni centar Koteks na splitskim Gripama s terasasto raspoređenim i grupiranim lokalima različitih namjena i korisnika bio je prvi zatvoreni trgovački centar tipa shopping mall u Hrvatskoj (Slaven Rožić, 1981).



















U preuređenju središta Zagreba prigodom Univerzijade 1987., Jelačićev trg i obližnje ulice pretvoreni su u pješačku zonu s trgovačko-ugostiteljskim sadržajima u prizemljima (→ Branko Silađin, → Mihajlo Kranjc, → Berislav Šerbetić, 1987). Ambiciozne ideje M. Begovića o podzemnim trgovačkim razinama i postaji podzemne željeznice ispod glavnoga zagrebačkog trga nisu tom prigodom realizirane, ali jest njegov projekt kojim je u složenu cjelinu spojena arhitektura obnovljenih palača u Radićevoj ulici s novom arhitekturom u Tkalčićevoj; lokali su provučeni prolazima kroz blok u pješačkoj razini te spušteni na podrumsku i podignuti na gornje razine, s uredima i stanovima iznad. Prema njegovu projektu nastavljeno je preuređenje Tkalčićeve ulice (1997–2001), a transformacija trgovačko-poslovnog središta Zagreba nastavljena je širenjem pješačke zone, od Preradovićeva trga (M. Kranjc, B. Šerbetić, 1995) do Europskoga trga (B. Silađin, 2013). Interpolacijama stambeno-poslovne zgrade Petrinjska 9 (→ Milan Šosterič, 1995), trgovačko-poslovnog centra Cvjetni (→ Boris Podrecca, 2011), Ban centra (→ Svebor Andrijević, Otto Barić, Senka Dombi, 2013) i MET boutique hotela u Praškoj 4 (IVANIŠIN. KABASHI. ARHITEKTI, 2023), pješačka zona s trgovačkim i ugostiteljskim sadržajima nastavlja prodirati u dubinu blokova u gradskom središtu, dok se parkiranje vozila smješta na podzemne razine. Primjeri složenih građevina kombiniranog trgovačko-uredsko-stambenog sadržaja smještenih u neposrednoj blizini gradskih središta su Importanne Galerija na Iblerovu trgu u Zagrebu (→ Ivan Franić, Dražen Janković, → Aleksander Laslo, Jelena Županić, 1999), Blok 21A u Vukovaru (→ Vinko Penezić, → Krešimir Rogina, 2001), Esseker centar u Osijeku (Davor Katušić, 2006) i Centar Zagrad u Rijeci (→ Saša Randić, → Idis Turato, 2007).

Povratkom privatne inicijative u investicijsko-graditeljske cikluse aktiviraju se izgradive površine u planski i neplanski nastalim dijelovima gradova, predgrađima i napuštenim industrijskim zonama, pa i u sasvim novim poslovnim zonama, npr. u općini Dugopolje kraj splitskog priključka na autocestu A1 (od 1998) u koju se uz skladišta i salone namještaja premještaju uredi privatnih poduzeća, čak i državnih institucija. Robnom kućom Europatrade u Sesvetama postavljen je visok oblikovni standard nizu trgovačkih zgrada koje će se izgraditi uz istočne prilaze Zagrebu (→ Marijan Hržić, 1991). Većina je ipak slijedila tipske obrasce uz poneku iznimku, npr. salon namještaja Anaks (danas Adidas outlet store) na Rimskom putu 37 u Ivanjoj Reci (Ante Nikša Bilić, Perica Peko, 2005).

Razvojem prometne infrastrukture, ali i kao posljedica složene vlasničke i prostorno-planske situacije, veliki trgovački centri smještaju se sve dalje od gradskih središta. Opremljeni su parkiralištima i različitim ugostiteljskim i sportsko-zabavnim sadržajima, a dolaze u obliku višeetažnih zatvorenih građevina s kontroliranom klimom ili otvorenih aglomeracija koje oponašaju trgovačka središta povijesnih gradova. Trgovačko-poslovni Avenue Mall (Plan d. d., 2007) donio je Novom Zagrebu nedostajuće sadržaje gradskog središta. Smješten uz istoimenu višenamjensku dvoranu u blizini priključka na autocestu A1, najveći zagrebački trgovački centar Arena centar (UPI-2M, 2009) postao je i središte novoga stambenog susjedstva, dok se trgovački centar Westgate na periferiji Zaprešića, zapadno od Zagreba (Dario Travaš, 2009) pokazao preudaljenim od grada pa dolazi do prenamjene dijela trgovačkih sadržaja u uredske i uslužne. U Splitu, Joker Mall (Zoran Jeramaz, 2007) smješten je na mjestu bivših industrijskih pogona u stambenom susjedstvu razmjerno blizu gradskom središtu, a Mall of Split (Jure Jelavić, Damir Rako, Nenad Mikulandra, 2016) uz prometnu petlju na rubu grada. Zanimljiv je primjer periferijske arhitekture koja je oblikom u funkciji trgovine poslovno-stambena zgrada Mercator (danas Konzum) na Zagrebačkoj aveniji 92–94 (→ Igor Franić, 2007) u Zagrebu koja crvenom bojom oglašava trgovački lanac kojemu pripada.







Koncentracija trgovina na periferiji i njihovo brzo izmjenjivanje prema potrebama tržišta dovodi do pražnjenja uličnih lokala pa i čitavih robnih kuća u povijesnim poslovno-trgovačkim centrima, što je ponegdje ublaženo potrebama turizma. Cvjeta neformalna, povremena i trajna trgovina suvenirima i robom široke potrošnje u kioscima i na štandovima, na koliko-toliko organiziranim tržnicama kao i na nedefiniranim prostornim ostatcima, npr. na negdašnjoj trasi željezničke pruge u središtu Splita. Prototipski prostor trgovine se i danas može naći na redovitim ili prigodnim sajmovima diljem Hrvatske, od stočnog sajma u Benkovcu do sajma rabljene robe Hrelića na periferiji Zagreba svakog vikenda. Primjeri arhitektonske artikulacije trgovine na otvorenome su tržnice pod elegantnim tekstilnim nadstrešnicama → Dinka Peračića u Vodicama (2015) i Dubrovniku (2024) te tržnica u Biogradu, gdje je kaotično postojeće stanje riješeno rušenjem dijela zatečenih građevina i smještanjem bijele metalne pergole između preostalih, čime je ostvaren oblikovno uravnotežen, privlačan i higijenski prikladan suvremen prostor trgovine (SODAA, 2024).







poslovne zgrade, zgrade namijenjene upravi i uredskom poslovanju u poduzećima i javnim službama (upravne i uredske zgrade), trgovini i izlaganju proizvoda i usluga (tržnice, trgovački centri, robne kuće, trgovine, saloni, sajamske dvorane, paviljoni i kompleksi) te raznim pomoćnim sadržajima (skladišta, garaže).

Prostori namijenjeni upravi, poslovanju i trgovini javljaju se s pojavom proizvodnje i razmjene dobara i usluga, isprva kao privremene konstrukcije (npr. prostirka na zemlji, nadstrešnica, šator), potom kao dijelovi stambenih i sličnih zgrada (npr. radna soba u kući ili lokal u prizemlju zgrade). Razvojem naselja dolazi do grupiranja prostora za upravu, poslovanje i trgovinu u urbane formacije (od improvizirane tržnice nastaje bazar, trgovačka ulica i trg) i arhitektonski artikuliranih vrsta građevina. U antici se poslovalo i trgovalo kako pod krovom stoe i bazilike tako i na otvorenoj površini agore i foruma. Od srednjega vijeka, europski grad postaje prepoznatljiv po gradskoj vijećnici, a grade se i druge vrste reprezentativnih poslovnih i trgovačkih zgrada u privatnom ili javnom vlasništvu; u glavnome gradu tu su još vladarova palača, poslije palače vlade i parlamenta.







Tijekom XVIII. i XIX. st. različite vrste poslovnih zgrada razvile su se u tipove i dobile svoje kanonske stilove. Klasicistički parlamenti tako podsjećaju na atensku demokraciju, neogotička pročelja gradskih vijećnica na srednjovjekovne komune, dok banke, osiguravajuća društva i poduzeća svoju postojanost poručuju neorenesansnim stilom i klasičnim detaljima. Palače stoje samostalno ili ugrađene u blokove, s krilima otvorenima ili omotanima oko dvorišta, s prostorijama s jedne (jednotrakt) ili dviju strana (dvotrakt) dugih hodnika, ili s povezanim prostorijama u nizu (enfiladi).







Od kraja XIX. st. siluetu gradskoga središta čine skupine sve viših poslovnih zgrada i naposljetku nebodera. Njihove su tlocrtne dispozicije slične, svedene na mrežu betonskih ili čeličnih stupova sa stubišnim i instalacijskim jezgrama, s pregradama ili bez njih. Pročelja se postupno oslobađaju konstruktivne uloge i pretvaraju u tanku prozirnu kožu (zid – zavjesa). Prostorna hijerarhija izražena je po vertikali, pa se na razinama pri tlu nalaze reprezentativni ulazi i prostrani prostori trgovina i usluga, nad njima uredi namještenika, dok se uredi uprave često nalaze na najvišim razinama. Uz tržnice i bazare na kojima trguju sami proizvođači ili s njima povezani trgovci grupirani prema vrsti robe javljaju se i moderni tipovi velikih građevina namijenjenih isključivo trgovini različitom vrstom robe iz svih dijelova svijeta (robna kuća, robni terminal, trgovački i opskrbni centar). Suvremeni razvoj tipova poslovnog prostora i poslovnih zgrada usko je vezan uz razvoj tehnika gradnje, klimatizacije i transporta. Osim prostorija za rad (ured, soba za sastanke ili predavanje, laboratorij, prodajno-izložbena prostorija, višenamjenska prostorija), svaka zgrada za rad i trgovinu sadržava i niz reprezentativnih (trijem, vestibul, predvorje, glavno stubište, restoran) i sporednih prostorija (arhiv, spremište, kuhinja, skladište, pogon, sanitarije, parkiralište).

Poslovne zgrade često mogu imati mješovitu uredsku i trgovačku, pa i stambenu namjenu, a nerijetko se ona mijenja tijekom vremena. Ipak, među poslovnim zgradama mogu se razlikovati dvije skupine, uredsko-upravne i trgovačke. (→ trgovačke zgrade)

Uredske i upravne zgrade u Hrvatskoj

Početci i razvoj

Arheološki nalazi svjedoče o poslovnim prostorima staroga vijeka u Hrvatskoj. Sjeverno od zadarskoga foruma nalazila se Basilica Iulia, a ostatci sličnih zgrada kombinirane trgovačko-poslovne (skladište, natkrivena tržnica, burza) i upravne namjene (sud, magistrat, gradska vijećnica) nalaze se i na mjestima drugih antičkih gradova u nas. Iz doba doseljenja Hrvata na današnje prostore i održavanja prvih sabora ne postoje ostatci koji bi svjedočili o prostorima gdje su se oni održavali, ali su to vjerojatno bile privremene konstrukcije. Prototip stalne vijećnice nazire se u otvorenim kružnim gumnima kakva su sačuvana u mnogim selima dinarskoga krša, koja su sve donedavno osim za vršidbu žita služila i kao mjesta okupljanja i donošenja važnih odluka. Arhitektonski završen tip natkrivenog prostora s arkadama koji je služio kao tržnica i općinska vijećnica, a i danas služi neformalnom okupljanju, predstavljaju lože koje se mogu naći u primorskim gradovima (Trogir, Zadar, Hvar, Rab, Cres) i manjim mjestima. Zanimljivi su primjeri loža pod zidinama u gradu Korčuli, te uz crkve u Blatu i u Smokvici na Korčuli.







U središtima hrvatskih gradova različitih povijesnih naslijeđa sačuvane su povijesne upravne zgrade iz različitih razdoblja (dvor, magistrat, komunalna palača, guvernerova palača, vijećnica, varoška kuća). Mnogima od njih namjena je i danas ista. Povijesne vijećnice dalmatinskih i istarskih gradova često predstavljaju kombinaciju komunalne palače i lože odnosno trijema s arkadama u prizemlju, a sadržavaju arhitektonske elemente u rasponu od antike do historicizma. Srednjovjekovna Komunalna palača u Puli sagrađena je 1296. na mjestu rimskoga hrama koji je također služio za smještaj komunalnih institucija još od IX. st. Stara gradska vijećnica u Splitu iz XIV–XIX. st. dijelom je sačuvala romaničko-gotička obilježja, ali je temeljito obnovljena u neogotičkom slogu. Primjer moderne gradske vijećnice s arkadama u prizemlju, ali bez gustoće srednjovjekovnoga grada oko nje, jest ona u Poreču (Arduino Berlamo iz Trsta, 1910).







Među našim gradovima po očuvanim prostorima srednjovjekovne komune, pa i poslovnim zgradama prednjači Dubrovnik. Ističe se Knežev dvor kao središnja dubrovačka upravna i komunalna zgrada. Dubrovačko Veliko vijeće odbilo je projekt renesansne palače znamenitog Michelozzija pa je prvobitno zdanje potkraj XV. st. obnovljeno i dograđeno u prijelaznom gotičko-renesansnome stilu (Onofrio di Giordano de la Cava). U tri razine oko atrija tu su smješteni ured i stan kneza, dvorane Velikog i Malog vijeća, državne kancelarije, zatvor, sudnica, oružarnica i barutana. Nad ulazom u Veliko vijeće stoji znameniti natpis Obliti privatorum publica curate – Zaboravite privatno i brinite se za javno (dobro). Na području Republike izgrađen je i sustav upravnih zgrada, također zvanih kneževim dvorovima (Pridvorje, Slano, Ston, Janjina, Orebić, Mljet, Šipan, Lopud, Lastovo), jednostavnih građevina koje su uz upravnu imale i stambenu, obrambenu, sudbenu, represivnu (zatvor), ladanjsku i gospodarsku namjenu.













Dugu tradiciju upravnih zgrada ima i Zagreb. Stara gradska vijećnica nastala je spajanjem, dograđivanjem i preuređenjem triju građevina iz različitih razdoblja u Ulici sv. Ćirila i Metoda, na mjestu gdje se gradsko vijeće sastajalo još u kasnome srednjem vijeku. Današnja Gradska skupština zasjeda u plesnoj dvorani nekadašnjeg kazališta iz 1834., a tu je povremeno zasjedao i Hrvatski sabor. Interijeri triju dvorana za sastanke dovršeni su prema projektu → Andrije Mutnjakovića 1975. Saborska palača nalazi se na mjestu barokne »kraljevinske kuće« koju je projektirao zidarski majstor Matija Leonhart 1738. Slijedile su mnogobrojne dogradnje i pregradnje, osim Sabora tu se smjestila i Zagrebačka županija, potom i Zemaljska vlada. Preuređenje i današnja klasicistička pročelja izveo je → Lav Kalda 1911. Secesijska dvorana u kojoj zasjeda Sabor je nekadašnja dvorana Županijske skupštine graditelja Aleksandra Brdarića iz sredine XIX. st., prilagođena zasjedanju suvremenog parlamenta 1995–96. prema projektu → Miroslava Begovića. Sjedište Vlade Republike Hrvatske sa suprotne strane Trga svetog Marka smješteno je u Banskim dvorima, sjedištu hrvatskih banova do 1918. Kompleks dviju baroknih gradskih palača, podignutih na mjestu kuće Petra Zrinskog, osim kao rezidencija bana služio je i kao Banski i Sudbeni stol, Zemaljski arhiv, a povremeno i sabornica. Dvori su obnavljani prema projektima Mladena Perušića (1991), → Nenada Fabijanića (1998), Dine Vulin Ileković i Borisa Ilekovića (2019) te Romana Šilje (2020).

Modernizacija hrvatskih krajeva, od baroka do historicizma i secesije

Modernizacija i reorganizacija državne uprave u doba Marije Terezije i Josipa II., imale su odraza i u arhitekturi poslovnih zgrada. Glavna trgovačka kompanija Trsta i Rijeke osnovala je Rafineriju šećera u Rijeci 1752. Slobodnostojeća palača Šećerane uzoran je primjer onodobne poslovne zgrade sa skladištima, uredima činovnika i uprave, raskošno dekoriranim salonima za sastanke i odmor, glavnom dvoranom koja se prostire na dvije razine te prostranim stubištem koje povezuje te prostore. Od 2020. u obnovljenoj palači je Muzej grada Rijeke.













Istaknuti su primjeri upravnih zgrada tog razdoblja županijske palače u Varaždinu (Jakov Erber, oko 1770) i Križevcima (oko 1780), ugrađene zgrade reprezentativnih pročelja s unutrašnjim dvorištima. Klasicistička Županijska palača u Osijeku (József Hild iz Pešte, 1842) po rasporedu volumena slična je križevačkoj, no većega mjerila i urbanijega karaktera.

Gradske palače poslovne i poslovno-stambene namjene čine znatan dio izgradnje u središtima hrvatskih gradova tijekom XIX. st. i prve polovice XX. st. Najčešće su ugrađene u blokovsku strukturu, a rjeđe samostojeće. U pravilu, u njihovim su prizemljima trgovine, dvorane za pružanje usluga građanima, restorani i kavane, a na gornjim razinama uredi, ponekad i najamni stanovi koji se lako mogu prenamijeniti u poslovne prostore i obratno. Osim redova i profilacija, njihova reprezentativna ulična pročelja često krase i alegorijske skulpture, a gustoća izgrađenosti u dubini bloka dovodi do složenih tlocrtnih dispozicija nalik labirintima s većim brojem stubišta, dugim hodnicima i svjetlicima. Vanjskim se izgledom malo razlikuju od onodobnih najamnih stambenih zgrada, najviše dimenzijom, finoćom detalja i višom kvalitetom izvedbe.

Zgrada Prve hrvatske štedionice, sagrađena u Radićevoj ulici 30 u Zagrebu (Janko Josip Grahor, 1882), predstavlja prijelaz iz usitnjene strukture Gornjega grada prema blokovskoj matrici Donjega grada kao modernog poslovno-trgovačkog središta. U tom novom mjerilu sagrađena je i nova palača Prve hrvatske štedionice (→ Josip Vancaš, 1899) koja zauzima gotovo čitav blok omeđen Ilicom, Preradovićevim trgom i Bogovićevom ulicom, s trgovačkim pasažem Oktogonom, bankom, trgovinama, pivnicom, kasinom, najamnim stanovima i svim suvremenim tehničkim uređajima. Za smještaj Odjela za bogoštovlje i nastavu Zemaljske vlade → Hermann Bollé je 1892. temeljito preuredio palaču u Opatičkoj 10 u Zagrebu (danas Hrvatski institut za povijest); najveći hrvatski slikari onoga doba oslikali su raskošne prostorije prizorima kulturnopolitičkog programa koji je osmislio tadašnji predstojnik Odjela → Iso Kršnjavi. Prigodom posjeta Zagrebu, tzv. Renesansnu sobu obloženu slavonskom hrastovinom, odnosno Predstojnikov ured, car Franjo Josip I. komentirao je riječima: »Nitko na svijetu nema ljepših uredskih prostorija od vas.« Palača Narodnih novina (danas Leksikografski zavod Miroslav Krleža) na uglu Prilaza Đure Deželića i Frankopanske ulice (→ Kuno Waidmann, 1892) sagrađena je u neorenesansnom stilu, kao prva uglovnica s kupolom u Zagrebu. Projektantsko poduzeće → Hönigsberg i Deutsch projektiralo je niz historicističkih poslovno-stambenih palača. U manjem mjerilu Požege to su nova Županijska palača (1895), uglovnica Financijske palače (danas Županijski sud, 1895) i Prva požeška štedionica (danas knjižnica, 1912), a na zagrebačkom Donjem gradu monumentalne palače Starčevićeva doma (1895) i Hrvatsko-slavonske zemaljske centralne štedionice s kavanom Corso u prizemlju na uglu Ilice i Gundulićeve ulice (1907). Simetrično komponirana historicistička palača Kraljevskoga sudbenog stola u Osijeku (→ Janko Holjac, 1898) do danas je u izvornoj namjeni. Arhitekt → Dionis Sunko projektirao je secesijske palače: Prve hrvatske štedionice na glavnom osječkom trgu, s ugaonim tornjem (1910) te Hrvatskoga kulturnog društva Napredak u Sarajevu, složene namjene i oblika ugrađenog u bloku između dviju ulica (1913).



























Jača angažman domaćih arhitekata, ali se istodobno strani arhitekti i dalje angažiraju pri gradnji javnih i poslovnih zgrada. Tako je neorenesansnu, slobodnostojeću palaču HAZU-a s reprezentativno-izložbenim i uredskim prostorima projektirao bečki arhitekt → Friedrich Schmidt (1880), a zgrade zajedničkih hrvatsko-ugarskih institucija budimpeštanski arhitekti. Zgrada Financijalnog ravnateljstva (danas Ministarstvo financija) okružena Trenkovom, Gajevom i Katančićevom ulicom (Lajos Zobel, 1902) i palača Prometnog ravnateljstva Kraljevskih ugarskih željeznica (danas upravna zgrada HŽ-a) u Mihanovićevoj 12 (Ferenc Pfaff, 1903) ugrađene su u blokove. Palača Ravnateljstva pošte i brzojava (glavna pošta) na uglu Jurišićeve i Kurelčeve (Ernő Foerk i Gyula Sándy, 1901) izvedena je u mađarskom nacionalnom stilu s visokim tornjevima koji su ubrzo uklonjeni, dok je njezina šalter-sala sa staklenim stropom obnovljena (Nenad Kondža, 1997). Mađarska secesija odlikuje uglovnu Poštansku palaču u centru Osijeka (István Bierbauer, 1912) s razvedenim krovištem koje je, kao i u Zagrebu, služilo za smještaj telegrafskih instalacija. Guvernerova palača u Rijeci (Alajos Hauszman, 1897), iz koje je upravljao namjesnik ugarske krune, sagrađena je na uzvisini u stilu visoke renesanse, a danas je u njoj Pomorski i povijesni muzej Hrvatskog primorja.

























Državni sustav otkupa, preradbe i plasiranja duhana na tržište putem tzv. duhanskih stanica imao je veliku ulogu u modernizaciji Dalmacije i Hercegovine pod austrijskom upravom. Veliki kompleksi proizvodnih pogona i upravnih zgrada građeni su prema tipiziranim projektima. Pročelja uredskih zgrada industrijske su pojavnosti, često vidljivih kamenih zidova u kombinaciji s opekom, a njihove tlocrtne dispozicije utilitarne i shematske, s prostorijama nanizanima uz hodnike ili u enfiladi, nalik onodobnim vojarnama. Pojedine upravne zgrade (Imotski, Ljubuški, Metković, Dubrovnik) ističu se neobičnim proporcijama i detaljima, čak i uporabom kanatne konstrukcije nepoznate u tim krajevima.

I privatna je inicijativa imala važnu ulogu u industrijalizaciji Hrvatske te izgradnji poslovnih zgrada sve snažnijih poduzeća. Obitelj → Gutmann (sv. 2) je 1884. osnovala Belišće, naselje sa stanovima za radnike svoje drvoprerađivačke industrije i pratećim sadržajima. Kao upravna zgrada služila je stambena historicistička palaču, tzv. Palej (Ernst von Gotthilf iz Beča, 1905). U Zadru su poslovne zgrade triju najvažnijih obitelji proizvođača likera, Drioli, Vlahov i Luxardo, istodobno služile stanovanju, upravljanju, skladištenju i proizvodnji. Do danas sačuvana palača Luxardo, poslije upravna zgrada tvornice → Maraska; sv. 2 (Ludovik Prividori, 1911), visoka je dvokatnica 60 m duga neorenesansnog pročelja. Na početku XX. st., dvije je secesijske poslovno-stambene palače koje su služile za promidžbu proizvoda svojih vlasnika podigao u zagrebačkom Donjem gradu arhitekt → Vjekoslav Bastl. Pročelje kuće Kallina na uglu Masarykove i Gundulićeve ulice (1904) obložio je keramičkim pločicama proizvedenima u uspješnoj tvornici vlasnika, dok je uglovnicu farmaceuta → Eugena Viktora Fellera; sv. 2 (1905) na istočnoj strani Jelačićeva trga bogato dekorirao ugaonom kupolom te reklamom u obliku povećane boce Elsa-fluida, prodajom kojega se vlasnik obogatio.



















Klasicizam i moderna arhitektura između dva rata

Nakon I. svj. rata arhitektura poslovnih zgrada okreće se novim obrascima. To dobro ilustrira obnova pročelja Fellerove uglovnice na Jelačićevu trgu u Zagrebu. Nju je za novoga vlasnika Otta Sterna 1926. izveo jedan od začetnika moderne arhitekture Peter Behrens, koristeći se stereotomskom kompozicijom industrijski trezvene plastičnosti, potpuno različitomu od dotadašnje raskošne ornamentacije. S novom su arhitekturom u središte grada stigle velike neonske reklame, kakve su donedavna svijetlile na toj uglovnici (Bayer, Pliva).







Usprkos centralističkom državnom uređenju, Zagreb se održao kao industrijsko i financijsko središte države između dva rata, grad je rastao, a arhitektura zasnovana na lokalnim resursima cvala. Glavni arhitektonski objekti modernog Zagreba i dalje su bile ugrađene poslovno-stambene zgrade u četiri do šest razina s ponekim naglaskom na uglovima starih i novih blokova. Izgrađivale su se praznine, stare zgrade zamjenjivale su se novima, a s pročelja uklanjali ornamenti. Zamjena pseudostilova, klasicizma i secesije oblicima moderne arhitekture ipak se odvijala postupno. Tako je → Ignjat Fischer, koji je proveo Behrensov zagrebački projekt, za industrijalca → Vladimira Arka (sv. 2) 1918–20. izvodio novogradnje monumentalnih tvorničkih zgrada s armiranobetonskim konstrukcijama i velikim staklenim opnama u duhu Behrensovih AEG-ovih tvornica u Berlinu, ali je Arkovu rezidenciju i poslovnicu u Vlaškoj 116 preuredio i dogradio u historicističkim oblicima.

Palaču Burze za robu i vrednote (danas Hrvatska narodna banka na Trgu hrvatskih velikana) projektirao je → Viktor Kovačić. Dovršena je 1927., a ključna je protomoderna građevina hrvatske arhitekture. S njoj zrcalnom palačom Inžinjerskog doma (→ Aladar Baranyai, 1927) preko puta formira ulaz u tada novi dio Zagreba. Dva kraka palače prate Martićevu i Ulicu Račkoga pod oštrim kutom odsječenog bloka, a između njih ugrađeni su vestibul i cilindrična burzovna dvorana. Dvorana ima telefonske kabine po obodu, visoko je nadsvođena kasetiranom armiranobetonskom kupolom s velikim okulusom, konstrukciju koje je projektirao → Stjepan Szavits–Nossan. Pročelja su izvedena u bračkom kamenu s jonskim portikom u visini triju razina i finim klasičnim detaljima. Sličan jonski portik nalazi se i na Vijećnici na Sušaku → Jurja Denzlera (1928), klasicističkoj palači nad monumentalnim prilaznim stubištem, danas Rektoratu Riječkoga sveučilišta.













Protomoderan duh krasi i bankovne palače Kovačićevih bliskih suradnika, Jugoslavensku udruženu banku u Beogradu → Huga Ehrlicha (1930) i Gradsku štedionicu u Osijeku → Alfreda Albinija (1930), obje s modernim šalter-salama te suzdržanim i pročišćenim, simetrično komponiranim uličnim pročeljima. S druge strane, klasicizam eklektične kompozicije karakterizira pročelja dviju zagrebačkih poslovnih palača I. Fischera podignutih 1920-ih na Jelačićevu trgu: na njegovoj istočnoj strani Gradsku štedionicu s moderno uređenom kavanom te na uglu Praške ulice zgradu Croatia osiguranja po vijencu urešenu alegorijskim skulpturama Rudolfa Valdeca.

Mediteranski karakter odlikuje ugrađeni Dom Trgovačko-obrtničke komore na Trumbićevoj obali 4 u Splitu, masivnog kamenog pročelja s finim protomodernim detaljima tipičnima za onodobnu arhitekturu dalmatinskih gradova (→ Fabijan Kaliterna, 1931).







Rušenjem Zakladne bolnice u središtu Zagreba ostvaren je slobodan prostor omeđen Ilicom, Gajevom, Bogovićevom i Petrićevom ulicom. Godine 1929. proveden je natječaj za regulatornu osnovu bloka. Umjesto jedinstvene građevine kombiniranih namjena kakvu su predviđali projekti → Drage Iblera, → Zdenka Strižića, → Milovana Kovačevića, → Stjepana Planića, → Jurja Neidhardta, → Josipa Pičmana, → Josipa Seissela i → Ernesta Weissmanna s kolegama iz Le Corbusierovog ureda, u razdoblju 1932–37. blok je gusto izgrađen stambeno-poslovnim zgradama glatkih pročelja, s trgovačkim pasažem i uličnim trgovinama uokolo bloka. U neposrednoj je blizini 1932. dovršena poslovna zgrada Shella u Gajevoj 5 arhitekta → Rudolfa Lubynskog. Internacionalnog je stila, s uredima od prvoga kata naviše, te trgovinom u prizemlju i uskim trgovačkim pasažem od Gajeve do Praške ulice, koji po investitorima nosi ime Marićev prolaz. Nasuprot njoj, na uglu Gajeve i Bogovićeve ulice izgrađena je 1937. ekspresionistička poslovno-stambena zgrada s tornjem Napretkove zadruge prema projektu S. Planića. Na gornjim razinama izvedeni su stanovi, u prizemlju lokali za najam iznad kojih su bili uredi, uključujući i ured arhitekta. Na sjeverozapadnom uglu Jelačićeva trga dovršena je 1940. monumentalna stambeno-poslovna zgrada tršćanskog osiguravajućeg društva Assicurazioni Generali prema projektu Marcella Piacentinija na mjestu srušene palače Pongratz H. Bolléa iz 1886., čime je transformacija nekadašnjeg sajmišta u moderno trgovačko-poslovno središte velikoga grada gotovo dovršena.

Tijekom 1920-ih i 1930-ih blokovi novog, reguliranog dijela Zagreba rastu istočno od Jelačićeva trga, a osim stambenih čine ih i poslovne, odn. poslovno-stambene zgrade. Promjenu stila uz istodobnu racionalizaciju troškova ilustrira usporedba eklektične palače Hrvatske poljodjelske banke na uglu Martićeve i Smičiklasove ulice (D. Sunko, 1926) s modernim palačama glatkih pročelja Burze rada (→ Vladimir Šterk, 1936) i Gospodarske sloge (→ Mladen Kauzlarić i → Stjepan Gomboš, 1938) u Zvonimirovoj 15 i 17. Primjer moderne gradske palače pročišćenih pročelja je i Radnička komora na Trgu Petra Krešimira IV. 2 (V. Šterk, Jovan Korka, Đorđe Krekić, Georg Kiverov, 1938), velika uredska zgrada skeletne armiranobetonske konstrukcije, zaobljene mase. Istodobno istočno niz Vlašku, a pogotovo zapadno niz Ilicu trgovačko-poduzetnički duh vodi promjeni izgleda, mjerila i tipa izgradnje zatečenoga grada. Na postojećim zgradama otvaraju se prizemlja sa širokim izlozima trgovina. Na mjestu srušenih građevina grade se više, s trgovinama koje se šire na mezanin i prvi kat. Taj logičan proces poduzetničke izgradnje grada interpolacijama prekinut je nakon II. svj. rata, pa masivna i od povijesne regulacije uvučena Prva hrvatska obrtna banka u Ilici 38 (H. Ehrlich, 1925) i Matica hrvatskih obrtnika s trgovačkim pasažem u Ilici 49 (→ Aleksandar Freudenreich i → Zvonimir Požgaj, 1937) do danas strše iz svog neposrednog okruženja.







Svjedočanstvo visoke kulture građenja dosegnute u Zagrebu 1930-ih jest palača Gradskih poduzeća u Gundulićevoj 32, danas Hrvatska elektroprivreda (J. Denzler, 1933). Armiranobetonska konstrukcija omogućuje fleksibilnost tlocrta pa sredinu zgrade u povišenom prizemlju zauzima velika šalter-sala, osvijetljena odozgo dvostrukim staklenim krovom. Uvjetovanost moderne arhitekture tehnikom i materijalima izražena je u današnjoj zgradi Policijske uprave zagrebačke na uglu Matičine i Petrinjske ulice (→ Franjo Bahovec i Zvonimir Kavurić, 1939). Poštu II u Branimirovoj 4 projektirao je kao dio urbanističke regulacije kolodvorskog sklopa → Egon Steinmann (1939). U monumentalnoj građevini velegradskog mjerila uzorno je riješen poštanski promet, a kretanje vanjskih korisnika velikom šalter-salom odvojeno je od kretanja činovnika uredima i sortirnicama.







U razdoblju između dva svjetska rata sagrađen je veći broj zgrada okružnih ureda za osiguranje radnika kombinirane namjene, koji su osim ureda za socijalnu skrb i administraciju sadržavali različite zdravstvene sadržaje. Središnji ured za osiguranje radnika u Mihanovićevoj 3 u Zagrebu (R. Lubynski, 1928), danas Hrvatski zavod za mirovinsko osiguranje, samostojeća je palača sa zatvorenim plivalištem i pročeljima svedenih klasicističko-protomodernih oblika. Slične je pojavnosti prilagođene bloku nepravilnog oblika Okružni ured za osiguranje radnika (danas bolnica) u Beogradu izveden prema izmijenjenom projektu → Lavoslava Horvata (1932). Manji, funkcionalistički okružni uredi izvedeni su u Mostaru i Skoplju prema projektima D. Iblera (1930).

I u drugim se gradovima, zgrade državnih i novčarskih institucija grade u duhu pročišćenog klasicizma ili monumentalnog modernizma, karakterističnog za razdoblje neposredno pred II. svj. rat. Takva je ispostava Narodne banke Jugoslavije u Ulici I. G. Kovačića 1 u Karlovcu (Bogdan Nestorović, 1940). Arhitekt J. Pičman pobijedio je na natječaju za Glavnu poštu i Poštansku štedionicu u Beogradu (1930) projektom u duhu funkcionalizma. Prema njegovu projektu izvedena je konstrukcija i unutrašnja dispozicija sadržaja oko dvaju atrija, ali je, umjesto elegantnim vrpcama prozora i parapeta, građevina završena teškim eklektičnim pročeljem prema projektu ruskog imigranta Vasilija Mihajloviča Androsova (1938). Banovinska palača u Splitu (danas zgrada gradskog poglavarstva na Obali kneza Branimira 17) izvedena je na rubu tadašnjega grada prema izmijenjenom natječajnom projektu → Vladimira Turine, Nikole Despota i Vida Vrbanića (1938–40). Čini je prizmatični volumen s uredima poredanim uz galerije oko staklom natkrivenih atrija.













Primjeri uredskih zgrada iz doba talijanske uprave su Glavna pošta u Puli (Angiolo Mazzoni, 1930) s monumentalnim kružnim stubištem obloženim crvenim staklenim pločicama te upravno-proizvodna palača rafinerije mineralnih ulja R. O. M. S. A., danas INA u Rijeci (Enea Perugini, 1940), nastala adaptacijom pogonske zgrade ljuštionice riže Mate Glavana iz 1882. Prvi riječki neboder u Trpimirovoj 2 (Umberto Nordio, 1942), kao i prvi zagrebački neboder na uglu Masarykove i Gundulićeve ulice (→ Slavko Löwy, 1933) stambeno-poslovne su građevine s trgovačkim prostorima u prizemlju, a na vrhu zagrebačkoga bio je i ured arhitekta. Neboder Hrvatskoga kulturnog doma na Sušaku s ovješenim prednjim pročeljem dio je stambeno-poslovno-kulturnog kompleksa dovršenoga 1947. prema prvonagrađenom natječajnom projektu J. Pičmana iz 1934. i izmijenjenim izvedbenim nacrtima A. Albinija.







Razdoblje rasta nakon II. svj. rata

Poslijeratno razdoblje obilježeno je obnovom i izgradnjom razorenih građevina i urbanih cjelina. Među njima ističe se faksimilna obnova šibenske Gradske lože iz XVI. st. (→ Harold Bilinić, 1947–60). Nedaleko od nje moderna općinska zgrada s hotelom i kinom dinamički je ukomponirana u siluetu povijesnoga grada (→ Ivan Vitić, 1952–60). Interpolacijom modernih javnih zgrada i blokova stambeno-poslovne namjene uz povijesne ulice i trgove razorenoga Zadra nastala je ambijentalno uspjela cjelina poslovno-trgovačkog središta grada (→ Bruno Milić, A. Albini, → Božidar Rašica, I. Vitić i dr., 1960-ih); o očuvanome mediteranskom karakteru svjedoči današnja živost Široke ulice (Kalelarga) s arkadama i nišama sa strana. Istaknuti je primjer interpolacije moderne poslovne zgrade u povijesnom središtu uglovnica na peristilu Dioklecijanove palače (→ Neven Šegvić, 1965) s in situ prezentiranim arheološkim nalazima. Uzorna Šegvićeva moderna atrijska zgrada Pomorske privrede (1963., danas uredi Zavoda za mirovinsko i zdravstveno osiguranje) skeletne konstrukcije koja omogućuje promjenjivost tlocrtne dispozicije, ostvareni je dio šire zamisli o regulaciji Zapadne obale splitske luke.













U Zagrebu, Zakladni je blok dovršen izgradnjom prvoga poslovnog nebodera u Hrvatskoj s ovješenim aluminijskim pročeljem (Slobodan Jovičić, Josip Hitil, Ivan Žuljević, 1959; obnova pročelja Davor Mateković, 2008), dok je prvi takav splitski neboder bio onaj poduzeća Koteks (→ Lovro Perković, 1964). U poslijeratnom internacionalnom stilu, ali s osjećajem za kontekst, u zagrebačkom Donjem gradu izvode se ugrađene poslovne zgrade poduzeća Poljoopskrba i Astra-Mašinoimpex u Varšavskoj 5–9 (→ Božidar Tušek, 1959–66), Telefonska centrala u Draškovićevoj 26 (Minka Jurković Haberle, 1963–74), uglovnica s malim trgom poduzeća Tempo u Boškovićevoj 5 (Ante Glunčić, Ivan Senegačnik, 1965), te ugrađena poslovna zgrada u Gundulićevoj 21 (Krešimir Ivaniš, 1970). U Rijeci, veliki volumen moderne palače Riječke banke (→ Kazimir Ostrogović, 1965) podijeljen je na niži dio s otvorenim prizemljem prema Korzu sa šalter-salom na katu te viši dio s uredima u dubini bloka. Posebnu metodu obnove središta grada kolažem saniranih i rekonstruiranih dijelova zatečenih građevina s prigradnjama i nadogradnjama razvio je na riječkome Starom gradu → Igor Emili, izvevši sjedište Građevnoga projektnog zavoda u kojem je radio, s u detalje projektiranim radnim prostorima kombiniranog uredskog i domaćinskog karaktera (1970).







Od prvih poslijeratnih godina hrvatski arhitekti uspješno sudjeluju na natječajima te izvode monumentalne zgrade državnih i lokalnih institucija u Hrvatskoj i diljem SFRJ, koje postaju fokusima novih, modernih dijelova gradova. Zgrada Saveznog izvršnog vijeća u Novom Beogradu izgrađena je prema prvonagrađenom projektu → Vladimira Potočnjaka, → Antuna Ulricha, → Zlatka Neumanna i Dragice Perak (1947–69), a zgrada Skupštine Bosne i Hercegovine s tornjem republičkih institucija u Sarajevu prema projektu J. Neidhardta (1955–79). U skromnijem mjerilu, monumentalni izraz prvih godina socijalizma u Hrvatskoj predstavljaju osno komponiran otvoreni blok Skupštine općine Split (Marko Markovina, → Budimir Pervan, 1951) i zgrada Narodnog odbora kotara Zagreb (danas gradskog poglavarstva; K. Ostrogović, 1956) vodoravnoga prizmatičnog volumena s uredskim jednotraktima omotanima oko ulaznog nadsvođenog atrija i stražnjeg otvorenog atrija s trijemom i parkom (→ Silvana Seissel, 1962); s dvjema vijećničkim dvoranama i tornjem gradskih ustanova koji su do danas ostali neizvedeni čini dio šire zamisli proširenja središta grada preko željezničke pruge i duž današnje Ulice grada Vukovara. Ta je ulica, za razliku od novih stambenih naselja, građena postupno, pa se u njoj nalaze poslovne zgrade različitih oblika i tipova. Prva je izvedena izdužena zgrada Gradskih poduzeća s trgovačkim trijemom u prizemlju (N. Šegvić, 1948), a urbanizam slobodnostojećih objekata u praznini ilustriraju i dug i uzak dvotrakt Palače pravde (→ Ninoslav Kučan, 1970) te niski paviljoni Jadran-filma (danas poliklinika Croatia; B. Rašica, 1960), salona namještaja Slovenijales (→ Lujo Schwerer, 1970) i Auto-Hrvatske (danas Raiffeisenbank, → Duško Ante Rakić, 1971). Zgrada Službe društvenog knjigovodstva (danas FINA; → Aleksandar Dragomanović i → Radovan Nikšić, 1981) racionalno je projektirana na »garažnom« rasteru 7,5 m × 7,5 m, razvedenog volumena s različitim dispozicijama uredskih prostora, uključujući pejzažne urede na prvome katu i dvotrakt s prostorijama za sastanke u tamnom dijelu viših razina.





































Širenjem Zagreba, tehnološki uvjetovane uredske zgrade specifičnih namjena grade se u starim i novim četvrtima daleko od središta. Veliki znanstvenoistraživačko-uredski kompleks Instituta Ruđer Bošković (K. Ostrogović, 1956) smješta se u podsljemenskoj zoni, a kompleks Brodarskog instituta (→ Marijan Haberle, 1958) u neizgrađenoj ravnici južno od Save. Hrvatska radiotelevizija preseljena je iz središta grada u kompleks zgrada na Prisavlju (Nenad Bach, Ratko Rausavljević, 1986), dok su za potrebe automatske obradbe podataka izgrađeni namjenski paviljon Elektroničkoga računskog centra (ERC; Krešimir Cimprešak, → Vjenceslav Richter, Maja Šah Radović, 1969) na Trešnjevci i Sveučilišni računski centar (SRCE; A. Dragomanović, 1974) na Prisavlju, oba ekspresivne konstrukcije lebdećih volumena. ERC je poslije premješten u veću zgradu Centra za automatsku obradu podataka u Prečkom (CEOP, danas APIS IT; Anamarija Jelinčić Semenčić, 1987). Istodobno se gradi i manji broj uredskih tornjeva: ostakljeni tornjevi Centralnog komiteta Komunističke partije Hrvatske i srodnih organizacija (tzv. Kockica) na Savskom nasipu (I. Vitić, 1968) i Vjesnika na Savskoj cesti (A. Ulrich, 1972) sa »širokim stopalom« po uzoru na Lever House ali bez gustoće Manhattana, samostojeći toranj Industrogradnje s predgotovljenim betonskim sjenilima na Savskoj 66 (→ Grozdan Knežević, 1972), kao i neboder Zagrepčanka na trodijelnom razlistanom tlocrtu s nosivim pročeljem obloženim kamenim pločama na uglu Savske ceste i Vukovarske ulice, dugo vremena najviša zgrada u Hrvatskoj (→ Slavko Jelinek i Berislav Vinković, 1976) te niski toranj nekadašnje Općine Pešćenica s uredima uz galerije oko natkrivenog atrija (Franka Odak, 1978).































Neka od velikih državnih poduzeća istaknula su se arhitekturom različitih tipova uredskih zgrada, često u kombinaciji s tehničko-pogonskim sadržajima. To su telekomunikacijski centar u Puli, dograđen na Glavnu poštu (N. Kučan, Vjekoslav Antolović, 1974), i u Šibeniku (Dražen Posavec, 1983), zgrade Elektre u Čakovcu (S. Planić, 1968), Varaždinu (→ Boris Krstulović, 1977), Karlovcu (D. Posavec, 1978) te u Zagrebu u Kršnjavoga 7 (Milan Šosterič, 1981). Upravne zgrade INA-e najsličnije su uzorima iz kapitalističkog svijeta, a oblicima i dispozicijom prostorija sažeto ilustriraju razvoj arhitekture poslovnih zgrada nakon II. svj. rata. Pred tipičnom uredskom lamelom poslijeratnog internacionalnog stila (Kamilo Haller, Juraj Popović, Ivan Lenić, 1965) dograđena je uz Vukovarsku ulicu zgrada Ina-Inženjeringa izražajne armiranobetonske konstrukcije (D. A. Rakić, 1982), a spojene su ostakljenim mostom (Zlatko Jurić, 1988). Istraživačko-programerski centar INA – Naftaplin s monumentalnim predvorjem i bujnim zelenilom zauzima gotovo čitav trokutni blok u Šubićevoj ulici (→ Nikola Filipović, 1983), dok je zgrada INA – Trgovine na raskrižju glavnih avenija Novog Zagreba samostojeća poslovna palača na kvadratnom tlocrtu oko otvorenog atrija (→ Velimir Neidhardt, 1989).

























Suprotnost centra i periferije od 1970-ih do danas

Usporavanjem priljeva stanovništva u gradove interes se usmjeravao urbanoj obnovi povijesnih poslovnih centara i starih stambenih četvrti a konzervatori su imali sve istaknutiju ulogu. Primjeri poslovnih i poslovno-stambenih zgrada koje na različite načine dovršavaju i zgušnjavaju zatečeno urbano tkivo su u Splitu uglovnica Jela betonskog pročelja na raskrižju Poljičke i Dubrovačke ulice (Vjekoslav Ivanišević, 1983), u Zagrebu ostakljena zgrada u Vončininoj 2 (Grujo Golijanin, 1983) i interpolacija koja prati oblik ulice u Ilici 81 (→ Radovan Tajder, 1986), a u Rijeci poslovna zgrada Croatialinea na Rivi koja je obuhvatila zatečenu historicističku palaču (Vladimir Grubešić, 1992). Gradotvorni zahvat velikog mjerila, svojevrstan ulaz u zagrebačku Trešnjevku ostvaren je izgradnjom kompleksa sportske dvorane Cibona s trgovačkim pasažem i poslovnim tornjem između željezničkih pruga (→ Marijan Hržić, → Ivan Piteša, → Berislav Šerbetić, 1987).



















U nekadašnjoj zagrebačkoj industrijskoj zoni Radnička–Heinzelova–Vukovarska postupno se izgrađuje poslovni centar s tornjevima Chromos (→ Marjan Turkulin, Petar Vovk, 1990), Euroherc (Ljubomir Cota, 1996., dogradnja 2000), Zagreb Tower (Otto Barić, 2006) i zgradama kombiniranog sadržaja VMD centar (N. Filipović, 2005), Green Gold (Zoran Boševski, Boris Fiolić, 2012) te preuređenim zatečenim građevinama, npr. upravnom zgradom Spectator (Studio UP, 2010). Zbog dobre se prometne povezanosti uz zagrebačke avenije smještaju nove poslovne zgrade: Pliva u Vukovarskoj ulici 49 (Mladen Sabolović, 1990), Ministarstvo financija u Aveniji Dubrovnik 32 (M. Hržić, → Davor Mance, N. Šegvić, 1998), Microsoft Hrvatska u Novom Zagrebu u Turininoj 3 (danas Općinski sud; Branka Petrović, Alenka Gačić Pojatina, 2003), toranj HOTO na Savskoj cesti 32 (M. Turkulin, 2004), prigradnja upravne zgrade Croatia osiguranja na Miramarskoj cesti 22 (V. Neidhardt, 2004) na zgradu Državnog osiguravajućeg zavoda (M. Haberle, Miroslav Kos, 1962), Eurocentar na Miramarskoj 23 (N. Bach, 2005), dva tornja Euro Towera u Lučićevoj 2A (M. Hržić, 2006), kompleks Hypo Alpe Adria Bank na Slavonskoj aveniji 6 (Thom Mayne, 2007), dva tornja na Strojarskoj (Davor Mateković, 2014) te dvojni toranj Sky Office u Ulici Roberta Frangeša Mihanovića 8 (Ante Anin, 2012).







Opći i usko specijalizirani uredski poslovi i trgovina danas se obavljaju i u potpuno kondicioniranim uvjetima ostakljenih zgrada s uredima za najam ili trgovačkih centra bez prozora, kao i u naizgled prirodnim uvjetima domaćinskog ugođaja, sve češće i doslovno iz stana (rad od kuće, internetsko bankarstvo i trgovina). Na jugoistočnoj periferiji Novog Zagreba upravna zgrada Blitz ističe se svedenom formom koja uključuje logotip poduzeća i odražava dispoziciju unutrašnjih prostora (→ Renata Waldgoni, 1996). Među suvremenim poslovnim zgradama posebne namjene ističu se u Zagrebu Istraživački institut Plive na Prilazu baruna Filipovića 29 s hightech detaljima (Michael Aukett Architects i Area projektiranje, 2002) i Biocentar na Sveučilišnom kampusu Borongaj kružnog tlocrta oko otvorenog atrija (Davor Katušić, 2015). Zgrada Lumenarta u predgrađu Pule ističe se izlomljenim pročeljem sa svjetlosnom instalacijom (→ Andrija Rusan, 2006). Poslovna zgrada u Agatićevoj u centru Rijeke (S. Randić, I.Turato, 2008) zatvara blok, a Poslovni centar Adris smješten je unutar otvorenog bloka nekadašnje zagrebačke tvornice duhana (→ Ivica Plavec, interijer Vedrana Ergić, 2013). Zgradu Regionalnog centra za razvoj poduzetničkih kompetencija za zemlje jugoistočne Europe SEECEL sa zapadne strane Zagrebačkog velesajma (→ Igor Franić, 2020) karakterizira velegradsko mjerilo i raskošni unutrašnji prostorni meandar. Danas je najviši neboder u Hrvatskoj, sa 135 m visine i 27 katova, Dalmatia Tower u Splitu hotelsko-uredskog sadržaja (O. Barić, 2023).











































Kultura obogaćivanja formalnog radnog prostora neformalnim mjestima, na kojima se radni proces nastavlja tijekom stanki, može se naći u suvremenim poslovnim zgradama koje grade poduzetnici ili jedinice lokalne uprave u cilju poticanja poduzetništva. U njima se većina rada obavlja na računalima, pa udaljenost radnog mjesta od izvora prirodnog svjetla više nije važna, a mjesta socijalizacije tipično su proširena stubišta – tribine i prostori među galerijski izmaknutim etažama prošireni ravnim krovovima i terasama. Primjeri su takve organizacije uredskog prostora Centar za poduzetništvo i nove tehnologije Trokut na periferiji Šibenika (Arhitektonski biro Prostor, 2020), poslovna zgrada Infobipa u neplaniranom dijelu Novog Zagreba (→ Studio 3LHD, 2022) i IT Coworking poduzetnički centar u središtu Pule (Bruno Juričić, 2023). Kompleks Poslovnog centra 2000 u Zagrebu na Radničkoj cesti 37–39 (Edvin Šmit, 2008) dovršen je zgradom s uredima i hotelom u kojoj su mjesta socijalizacije ostvarena lođama (→ Svebor Andrijević, Senka Dombi, 2019).



















Uredsko se poslovanje oduvijek odvija i u prostorima koji nisu projektirani za tu namjenu, dok prostore građene za rad i trgovinu karakterizira relativno jednostavna mogućnost prilagodbe za druge namjene. Nedugo nakon stjecanja neovisnosti, Hrvatska vlada raspisala je natječaj za projekt novog sjedišta na Savskome nasipu, a prvu je nagradu osvojio N. Bach (1996–97); do realizacije nije došlo, pa su se Vlada i ministarstva smjestili u postojećim poslovnim zgradama različitih tipova u raznim dijelovima Zagreba. U poslovnu zgradu Brodomerkura u blizini sveučilišnog kampusa u Splitu (Danko Colnago, 1990) uz male preinake 2018. trajno su smješteni Rektorat Sveučilišta i Filozofski fakultet, dok su Arhitektonski, Građevinski, Geodetski fakultet i Fakultet strojarstva i brodogradnje u Zagrebu privremeni smještaj tijekom poslijepotresne obnove našli u pregrađenom poslovnom centru Tekstilpromet u Ulici grada Gospića 1A (Berislav Martinović, 2005). Uzoran primjer davanja nove namjene zaštićenom spomeniku kulture jest pregradnja i prigradnja nekadašnje jahaonice vojarne na Črnomercu u zemljišnoknjižni odjel Općinskoga suda u Zagrebu (Davor Bušnja, 2022). Ured poduzeća Amtest na najvišem katu stambene zgrade u Ulici kneza Borne 20 istaknuti je primjer među mnogobrojnim prenamjenama zagrebačkog stana s prostorijama u enfiladi u uredski prostor (Vedrana Ergić, Ivana Ergić, 2021), dok je Branko Silađin vlastiti stambeno-radni prostor u potkrovlju palače Gavrilović na Tomislavovu trgu 14, adaptiranom 1970-ih, nakon potresa 2020. obnovio kao prostor povremenog stanovanja i rada na daljinu s izložbom predmeta iz povijesti vlastita djelovanja u njemu.













Visoko školstvo i publicistika

Literatura o razvoju i projektiranju poslovnih zgrada na hrvatskom jeziku nije opsežna. Toj je temi posvećeno jedno poglavlje udžbenika Stambene i javne zgrade (G. Knežević, Ivo Kordiš, 1981) i članak Javne zgrade iz 6. sveska Tehničke enciklopedije LZ-a (S. Jelinek, 1979). Projektiranje poslovnih zgrada podučava se na Arhitektonskome fakultetu u Zagrebu na Kabinetu za javne zgrade Katedre za arhitektonsko projektiranje, na obveznom kolegiju Zgrade za rad i trgovinu koji su predavali profesori M. Begović, V. Neidhardt i Vesna Mikić i obveznom vježbovnom kolegiju Studio IV (prije Arhitektonsko projektiranje VIII) na kojem studenti projektiraju poslovnu zgradu srednje veličine i složenosti u urbanom okruženju. U nastavi se rabi skripta Arhitektura radnog i komercijalnog ambijenta V. Neidhardta i suradnice V. Mikić (2014), koja obuhvaćaju povijesni razvoj poslovnih zgrada.

Tončić, Kamilo (Zadar, 28. X. 1878 – Split, 29. VI. 1961), građevinski inženjer i kulturni djelatnik, jedan od najistaknutijih predstavnika secesijske arhitekture u Splitu.

Diplomirao je 1900. građevinarstvo na Tehničkoj visokoj školi u Beču. Nakon diplome radio je kao građevinski pristav u Ministarstvu željeznica u Beču, potom pri Direkciji željeznica u Trstu, te kao zamjenik prometnoga upravitelja Željezničke postaje Split. U Splitu je 1907. osnovao i vodio Obrtničku strukovnu školu (danas Škola za dizajn, grafiku i održivu gradnju – Split), a u tom je razdoblju bio imenovan i na različite nadzorničke i povjereničke dužnosti u tadašnjem obrazovnom sustavu. Godine 1910. u Splitu je osnovao i vodio Pokrajinski muzej za narodni obrt i umjetnost (danas Etnografski muzej), 1931. Galeriju umjetnina, a 1930. pokrenuo je projekt Banovinske poslovnice koja je unapređivala domaću radinost u Dalmaciji i Bosni.









Kao graditelj slijedio je bečku secesiju pod utjecajem Otta Wagnera; u tom je stilu do I. svj. rata realizirao u Splitu više zgrada među kojima se ističu: Sumporno kupalište u Marmontovoj ulici 4 (1903), zgrada Savo ugrađena u južno pročelje Dioklecijanove palače (1906–07), Hrvatski dom u Tončićevoj 1 (1906–08) i stambeno-poslovna zgrada Savo na Morpurgovoj poljani 2 (1912). Nakon I. svj. rata izveo je vlastitu vilu na Dobrome (s K. Benešom, 1922).













Roksandić, Dragan (Rudeži kraj Dvora na Uni, 9. VII. 1934 – Zagreb, 2. V. 2023), dizajner, specijaliziran za dizajn interijera i namještaja.

Diplomirao je 1960. na Odjelu za unutarnju arhitekturu i dizajn beogradske akademije primijenjenih umjetnosti. Godine 1960–70. radio je u poduzeću → Exportdrvo u Zagrebu (sv. 2), od 1965. kao voditelj Odjela za oblikovanje, potom se zaposlio u Drvnoindustrijskom poduzeću (DIP) Čabar (→ Goranprodukt; sv. 2), gdje je radio do 1976., kada je prešao u poduzeće Drvo Rijeka. Godine 1985. ponovno se zaposlio u Exportdrvu, a od 1990. do umirovljenja 1994. djelovao je kao samostalan umjetnik.







Samostalno ili kao voditelj tima projektirao je uređenja prodajnih, poslovnih i stambenih prostora te dizajnirao programe za više tvornica namještaja. Njegov dizajn obilježava modernistički koncept, s naglaskom na funkcionalnost, modularnost i višestruku namjenu. U suradnji sa → Stjepanom Planićem se 1960-ih u okviru Exportdrva bavio oblikovanjem i uređenjem sajamskih nastupa poduzeća. U istom razdoblju izveo je i više projekata kao vanjski suradnik drvnoindustrijskih poduzeća Novoselec, Karlovac i Sisak. Jedno je od njegovih istaknutijih ostvarenja oblikovanje interijera prodajnoga salona novootvorene robne kuće Exportdrva (danas zgrada Zagrebačkog holdinga u Vukovarskoj 41) u Zagrebu 1967. U sklopu DIP-a Čabar projektirao je višenamjenski komponibilni namještaj, a u poduzeću Drvo uređivao je prostore za sajamske nastupe i redovitu prodaju. U suradnji s → Vladimirom Robotićem 1984. je za tvornicu namještaja Hrast iz Čakovca razvio namještaj sistema Ro-Ro. Zauzimao se za institucionalizaciju dizajnerske struke te bio jedan od pokretača današnjega → Hrvatskog dizajnerskog društva (1983). Radovi su mu bili prikazani na mnogim skupnim te na samostalnim retrospektivnim izložbama (Ambienta na Zagrebačkom velesajmu, 2006; Škola primijenjene umjetnosti i dizajna u Zagrebu, 2008). Dobitnik je mnogobrojnih nagrada i priznanja, među ostalima nagrada Zlatni ključ (1972) i Srebrni ključ (1985) na Međunarodnom sajmu namještaja u Beogradu.







Radić, Smiljan (Radic, Radic Clarke) (Santiago, Čile, 21. VI. 1965), arhitekt, jedan od najznačajnijih suvremenih čileanskih i latinskoameričkih arhitekata.

Hrvatskoga je podrijetla. Diplomirao je 1989. na Čileanskome papinskom katoličkom sveučilištu u Santiagu (Pontificia Universidad Católica de Chile). Usavršavao se 1990–92. u institutu Andrea Palladio u Vicenzi i Sveučilišnom institutu za arhitekturu u Veneciji (danas Università Iuav di Venezia), nakon čega je neko vrijeme boravio u Grčkoj gdje je 1994. pobijedio na međunarodnom natječaju Platía Eleftería u Heraklionu na Kreti. Od 1995. djeluje u vlastitu arhitektonskom birou u Santiagu. Tijekom 2007. bio je gostujući profesor na Teksaškom sveučilištu u Austinu, 2008. na Harvardovu sveučilištu u Cambridgeu.

Projektirao je diljem svijeta. Njegov opus obilježava istraživanje granica i propitkivanje arhitekture i umjetničkih instalacija, pa nerijetko pruža doživljaj nematerijalnih graditeljskih elemenata poput mirisa, zvukova, svjetlosti i opipa. Projekt La Casa Chica (Talca, Čile, 1995) prvi je u nizu njegovih »skloništa« (španjolski refugios) te ujedno i prvi zajednički rad s kiparicom Marcelom Correom s kojom često surađuje. Značajna su njegova ostvarenja paviljoni Serpentine Gallery Pavilion u Londonskom Hyde Parku (2014) i Vatikanska kapela na Venecijanskom bijenalu (2018), autobusna postaja u Krumbachu, Austrija (2014), vinarija VIK u Millahueu, Čile (2014., s Loretom Lyonom), Centar za izvedbene umjetnosti NAVE u Santiagu (2015), kazalište Biobío u Concepciónu, Čile (2018), umjetnička instalacija Drops kraj Baške na Krku (s M. Correom, 2020), više obiteljskih kuća i kuća za odmor u Čileu i dr. Sudjelovao je na međunarodnim izložbama u Tokiju (2010., 2016), Veneciji (2010., 2018), Hiroshimi (2012), Zagrebu (2015), New Yorku (2018). Arhiv njegova projekta Kuće za pjesmu pravom kutu (House for the Poem of the Right Angle) dio je stalne kolekcije Odjela za arhitekturu i dizajn u Muzeju moderne umjetnosti MoMa u New Yorku. Dobitnik je mnogobrojnih nagrada, od kojih se ističu nagrada Udruženja arhitekata Čilea za najboljeg arhitekta mlađega od 35 godina (2001), Design Vanguard Award časopisa Architectural Record (2008), nagrada časopisa Oris (2015) te Arnold W. Brunner Memorial Prize Američke akademije umjetnosti i književnosti (2018). Počasni je član Američkog instituta arhitekata (2009). Za dopisnoga člana HAZU-a izabran je 2020.













Florschütz, Feliks (Srećko) (Vukovar, 10. V. 1882 – Zagreb, 24. III. 1960), arhitekt, predstavnik kasnosecesijske i moderne arhitekture.

U zagrebačkoj Obrtnoj školi maturirao je 1898. na dekorativno-slikarskom odjelu te 1902. na građevinsko-obrtnom odjelu. U Münchenu je 1904–06. polazio Visoku kraljevsku bavarsku tehničku školu. Usavršavao se u atelijeru → Josipa Vancaša u Sarajevu 1907. U Zagrebu je radio u građevinskim poduzećima Kaučić–Florschütz–Gyketta od 1909., Srećko Florschütz i drug od 1913. te Srećko Florschütz i braća Hintermeier 1921–27., poslije samostalno.







Isprva je projektirao u secesijskom stilu, potom u oblicima monumentalnog klasicizma, postupno reducirajući dekorativne elemente te prihvativši modernistička rješenja. Važnija su mu ostvarenja u Zagrebu trokatnice Čobalj u Ilici 144 (1910), Jakoby (1910–11) i Kiseljak (1910–11) u Gajevoj 55 i 53 u kasnosecesijskim oblicima, uglovnice Dobrolowsky u Nazorovoj 2 (1912) i Kajfeš u Kačićevoj 2 (1913), zgrade Mašek na Mažuranićevu trgu 7 (1914), Müller u Masarykovoj 10 (1924), Weller u Đorđićevoj 6 (1930) i Dirnbacher u Gundulićevoj 21 (1930) te obiteljske kuće Zeissler (1920) i Hahn – Weismayer (1921) na Medveščaku 50 i 60–62, Horvat u Kušlanovoj 21 (1923) te Mazzura – Marov u Jurjevskoj 27B (1928). Primjenjujući suvremene metode konstrukcija, podigao je pogone Ljevaonice metala i tvornice alata Braća Ševčik (poslije Prvomajska) u Ulici grada Mainza 20 (1920–23) te zgradu kina Europa (1924–25) s prolazom između Varšavske i Masarykove ulice. Zapažen mu je i rad na izgradnji u požaru uništenoga sela Kolarec kraj Križevaca (1938–41). Nakon II. svj. rata realizirao je zgrade poljodjelskih zadruga u Visokom kraj Novog Marofa (1947–52) i Gornjoj Rijeci kraj Križevaca (1955–56) te zgradu općine u Svetom Ivanu Zelini (1950-ih).







industrijska arhitektura, zgrade i sklopovi projektirani i izgrađeni za potrebe industrijske proizvodnje. Prvenstveno se odnosi na tvornice, ali u užem smislu obuhvaća i radionice, skladišta, infrastrukturne zgrade (elektrane, plinare, vodovod i dr.) i zgrade transporta. Industrijski sklopovi obuhvaćaju i strukture vezane uz sve faze proizvodnje i distribuciju proizvoda primarnoga i sekundarnog sektora, a uključuju i rudnike, rafinerije i prateće strukture. U širem smislu industrijski sklop može obuhvaćati i upravne zgrade, zgrade za stanovanje, obrazovanje, društvene domove, sakralne građevine, sportske terene, spomenike i parkovne ambijente unutar sklopa.

Industrijska arhitektura započela se razvijati u XVIII. st. nakon industrijske revolucije i početkom primjene novih materijala (željeza, stakla i dr.). Preduvjet industrijalizacije bio je razvoj željeznice, koja se od XIX. st. koncentrično širila od zapadne prema istočnoj i južnoj Europi. Hrvatska se industrijalizirala tijekom XIX. st., a intenzivnije nakon završetka I. svj. rata. Industrijalizacija se širila od zapada prema istoku, te je isprva zahvatila Rijeku i Zagreb. Specifičnost tipologije industrijske arhitekture obuhvaća nekoliko komponenti: utilitarnost proizvodnih pogona, rana redukcija dekorativnosti lišena uzora iz prošlih razdoblja te uporaba novih materijala i konstruktivnih skeletnih sustava zbog smještaja velikih strojeva (lijevanoga željeza, kovanoga željeza, čelika, armiranoga betona; → metalne konstrukcije, → beton). Industrijska je arhitektura s novim konstruktivnim tehnikama tijekom XIX. st. snažno utjecala na razvoj arhitekture općenito, te anticipirala razvoj moderne arhitekture početkom XX. st.

Industrijska baština

Industrijska baština osim tvornica, odnosno zgrada za proizvodnju i preradbu materijalnih dobara i skladišnih zgrada, obuhvaća zgrade za stanovanje, obrazovanje i vjerske zgrade uz industrijske sklopove, u širem smislu industrijske krajolike, a u užem smislu također strojeve i inventar, te artefakte proizvodnje i arhitektonsko-građevinsku dokumentaciju. Nasljeđe tehničke kulture u širem smislu obuhvaća i infrastrukturne objekte (spremnike za plin, vodotornjeve), energane, tržnice, kolodvore i dokove. Industrijska arhitektura se kasno revalorizira. Zbog vrijedne lokacije u širim središtima gradova, solidne konstrukcije i prepoznatljiva oblikovanja vrijedan je element urbane morfologije. Zbog učestalih destrukcija industrijske arhitekture i procesa deindustrijalizacije od kraja 1960-ih razvila se industrijska arheologija, interdisciplinarna metoda koje teži istraživanju i očuvanju vrijednih industrijskih sklopova. U Hrvatskoj je proces deindustrijalizacije, osobito intenzivan od 1990-ih, zbog gubitka tržišta na području bivše Jugoslavije, Domovinskoga rata, promjene društveno-političkoga sustava iz socijalističkoga u kapitalistički i procesa privatizacije. Mnogi su industrijski sklopovi prazni, prepušteni propadanju, dok s druge strane, kvalitetne obnove napuštenih industrijskih zgrada dobivaju najviše strukovne nagrade, dokazujući da prenamijenjena industrijska arhitektura slojevitošću povijesnoga i suvremenoga znatno pridonosi regeneraciji suvremenoga grada.







Zagreb

Glavni grad Hrvatske Zagreb intenzivno se industrijalizirao i urbanizirao nakon izgradnje željezničke pruge 1862., ogranka pruge Austrijskih željeznica, koja povezuje prugu Trst–Rijeka, od Zidanoga Mosta preko današnjega Zapadnog kolodvora do Siska i plovnoga puta prema Slavoniji.

Prije izgradnje željezničke pruge proizvodni su se pogoni grupirali uz potok Medveščak, prirodnu granicu dvaju srednjovjekovnih naselja Gradeca i Kaptola. Vodotok kao primarni čimbenik lociranja proizvodnih sklopova predstavljao je pogonsku snagu ali i važan tehnološki element u proizvodnji. Stoga je i najjači industrijski pogon bila Kraljevska povlaštena zagrebačka tvornica koža izgrađena u Kožarskoj, odnosno Medvedgradskoj ulici. Prvu zgradu realizirao je graditelj → Janko Jambrišak 1869. Sjevernu historicističku longitudinalnu zgradu od opeke uz Medvedgradsku, tzv. novu tvornicu realizirao je → Janko Holjac 1899–1900. Kožara je primjer kako su tvornice isprva projektirali graditelji, a potom su pojedine projekte preuzimali akademski obrazovani arhitekti, koji su zgrade oblikovali znatno suzdržanije od zgrada drugih tipologija u svome opusu. U sklopu je jasna evolucija konstruktivnih tehnika, od masivnih zidova od opeke, skeletnoga sustava s drvenim stupovima na katnim etažama i lijevanim željeznim stupovima u prizemlju nove tvornice do armiranobetonskoga skeletnoga sustava (dvorišna zgrada → Martin Pilar, 1896; dogradnje J. Holjac, potom Slavko Benedik i → Aladár Baranyai, obnova nakon požara → Josip Dubský, 1926). Nakon prosvjeda građana zbog zagađenja zraka i vode proizvodnja je prestala, a sjeverni je sklop prenamijenjen u današnju Gliptoteku HAZU-a za smještaj zbirke gipsanih odljeva Antuna Bauera, koja je otvorena 1945. To je rani primjer prenamjene industrijskoga sklopa za kulturne svrhe, a 2024. kompleks je u postupku cjelovite obnove nakon potresa 2020., prema projektu Davora Matekovića i arhitektonskoga biroa Proarh.

Nakon što su Ugarske željeznice 1873. izgradile željezničku prugu (Budimpešta–Zagreb–Rijeka), uz nju su se počeli graditi industrijski sklopovi. Paromlin – Kraljevski povlašteni zagrebački parni i umjetni mlin građen je postupno uz Trnjansku cestu i prije izgradnje Glavnoga kolodvora (Ferenc Pfaff, 1892) i pruge. U njemu je 1862. bio instaliran prvi parni stroj u Zagrebu. Najstarija sačuvana je sjeverna historicistička zgrada ravnateljstva, djelo J. Jambrišaka (1880), a pregradnju i preoblikovanje ostvario je → Đuro Carnelutti (1895–1900). Nakon požara u kojem je izgorjela izvorna zgrada paromlina, poduzeće → Hönigsberg i Deutsch izgradilo je novi paromlin i zgradu transmisija mlina (1906–07) sa zidanom ovojnicom i lijevano-željeznim stupovima te čeličnim profilima. J. Dubský projektirao je armiranobetonski silos (1908) – prvu armiranobetonsku zgradu u tkivu Zagreba. Dogradnje su izveli → Lav Kalda i Ivan Štefan. Paromlin je izgorio 1988., ruina sjeverne zgrade unatoč zaštiti propadala je 25 godina, a 2013. se djelomično urušila. Zapadni zid srušen je 2014. Na temelju prvonagrađenoga arhitektonskog natječajnog projekta biroa UPI-2M 2024. započela je izvedba prenamjene i faksimilske rekonstrukcije za potrebe Gradske knjižnice i društveno-kulturnog centra Zagreba.







Kraljevska tvornica duhana od 1869. djelovala je na tada neurbaniziranom prostoru, tzv. sajmištu, u zgradi projektiranoj za bolnicu (Ludwig von Zettel, 1859; danas Trg Republike Hrvatske 14). Tvornica je bila iseljena 1882. zbog prenamjene za Sveučilište u Zagrebu, te Mudroslovni i Pravni fakultet. Nova historicistička zgrada izvedena je 1882. na periferiji tadašnjega grada, blizu željezničke pruge u Tvorničkoj (danas Klaićevoj ulici), prema projektu Ruperta Melkusa. Tlocrtnom dispozicijom u obliku slova L ugrađena je u planirani donjogradski blok stambenih zgrada. Nakon izgradnje poslovne zgrade Adrisa u dvorišnom prostoru, na mjestu srušenih dogradnji, autorski tim Ivica Plavec, Žanet Zdenković Gold i Ivan Zdenković 2007. projektirali su prenamjenu za Hrvatski povijesni muzej, što nije realizirano. Od 2023. u tijeku je prenamjena i rekonstrukcija za Hrvatski restauratorski zavod prema projektu Ane Škevin Mikulandre.













Neplanski smještaj industrije ometao je širenje i urbanizaciju grada. Plansko lociranje industrije donijela je Druga regulatorna osnova iz 1887. kojom se izvedba industrijskih sklopova planirala južno od željezničke pruge, istočno od današnje Bauerove ulice i zapadno od današnjega Zapadnog kolodvora.

Na Črnomercu je → Kuno Waidmann 1892. izveo dva paviljonska sklopa historicističkih zgrada od opeke za Tvornicu kavinih zamjenica Hinka Francka i sinova (Franck) u Vodovodnoj 20 i Zagrebačku dioničku pivovaru i tvornicu slada u Ilici 222–224. Oba sklopa s aneksima iz XX. st. (→ Egon Steinman, Leo Černy, Veljko Sladović, 1962–63., objekti u sklopu Francka i drugi aneksi) i danas su u funkciji te pridonose domaćoj gospodarskoj opstojnosti. S druge strane, kako se urbano tkivo proširilo, stambeno tkivo u okruženju dijelom trpi zbog jakoga prometa, buke i zagađenja zraka.



















Urušavanje prijeti napuštenoj zagrebačkoj ciglani (utemeljena 1885. kao ciglana braće Müller, odnosno tvornički sklop Zagrebačkog dioničkog društva tvornice opeka) koja se nalazi u Ilici uz tramvajsko okretište na Črnomercu. Longitudinalna zgrada od opeke s dimnjacima podignuta je u blizini glinokopa na Grmoščici s kojim je bila povezana ponad Kustošijanske ulice transporterom – pokretnom trakom za glinu. Proizvodnja je ugasla, a zgrada je prepuštena propadanju. Nakon potresa 2020. srušen je dimnjak, jedan od posljednjih industrijskih dimnjaka u silueti grada.













Sklop strojarnice Kraljevskih ugarskih državnih željeznica, tzv. Gredelj, smješten između Strojarske i Trnjanske ceste, Vukovarske ulice i željezničke pruge, izgrađen je 1893–94. jugoistočno od Glavnoga kolodvora kao paviljonski sklop za održavanje kola i vagona. Veličine je šest do osam donjogradskih blokova. Obilježavaju ga zidane ovojnice od opeke, montažni skeletni sustav (drveni, odnosno od lijevanih željeznih stupova) i karakteristični zupčasti (shed) krov. Napušteni velebni sklop predstavlja velik prostorni potencijal na vrijednoj lokaciji širega gradskog središta za formiranje nove središnje urbane zone grada. Jedina zaštićena hala urušila se 2023.

Industrijski sklop tvornice mehaničkih olovaka i ostaloga pratećeg pribora Penkala-Edmund Moster & Co. podignut je 1910. prema projektu poduzeća Hönigsberg & Deutsch na ugaonoj parceli između današnjih ulica Branimirove i Erdödyjeve. Znatne preinake i proširenja izvedeni su 1919. prema projektu → Rudolfa Lubynskog. Sklop je poslije bio prenamijenjen u tekstilnu tvornicu Nada Dimić. Dugi je niz godina napušten i prepušten propadanju, a sjeverno dvorišno krilo urušeno je tijekom recentnih građevinskih radova.













Godine 1936–38. prema Generalnoj regulatornoj osnovi grada Zagreba (autori → Vlado Antolić i → Josip Seissel na osnovi nagrađenih natječajnih radova međunarodnog natječaja iz 1930) bila je planirana nova industrijska zona u jugoistočnoj periferiji grada uz Heinzelovu ulicu. Upravo ondje, istočno od Gradske plinare (1911) i Zagrebačke dioničke tvornice papira (1893–95) njemački arhitekt Walter Frese projektirao je velebni sklop Gradske klaonice i stočne tržnice (1928–31). Avangardni funkcionalistički industrijski sklop uvučen je u drugi plan parcele. Sklopom niskih hala i staja od opeke ravnoga krova dijelom sa zenitalnim osvjetljenjem dominira vertikala nebodera s vodotornjem, glavni orijentir u širem gradskom prostoru. Industrijski sklop odijeljen je parkovnim prostorom od uličnih zgrada uprave, laboratorija i pratećih prostora tradicionalnijega oblikovanja (na zahtjev gradske uprave). Stočni sajam na jugu danas je izgrađen nizom suvremenih poslovnih zgrada, a sjeverni sklop, zaštićen kao industrijski krajolik, napušten je.







Povijesna cjelina Aerodrom Borongaj zaštićeno kulturno dobro – industrijski krajolik danas je dio kompleksa tvornice Končar. Hangari s lučnim konstrukcijama (1928–32) i pristanišna art-deco zgrada (1928–29) dio su industrijskoga sklopa koji je smješten u izvornim zgradama.













Tvornica Končar sa sjedištem uprave djeluje na Fallerovu šetalištu 22 na Trešnjevci. Sklop su projektirali 1946–49. arhitekti → Mladen Kauzlarić i → Stjepan Gomboš, te inženjeri → Otto Werner i → Vladimir Juranović. Kvalitetno moderno ostvarenje izvedeno je dosljedno prema izvornom projektu u južnoj i istočnoj zoni (I. etapa), na temelju potrebe industrijalizacije i elektrifikacije zemlje nakon II. svj. rata. Dodijeljena I. savezna nagrada za arhitekturu Ministarstva građevina NRH 1947. prva je nagrada za arhitekturu dodijeljena za industrijsku arhitekturu. Nagrada Vlade FNRJ dodijeljena je Upravnoj zgradi 1949., poslovnom neboderu realiziranom prema natječajnom projektu M. Kauzlarića.







U središtu grada unutar postojeće blokovske strukture interpolirale su se pojedine tvornice koje nisu zagađivale središnje urbano tkivo; primjer je Domaća tvornica rublja u Krajiškoj 20 izvedena prema projektu → Lavoslava Horvata 1954–56; srušena je nakon potresa 2020. Sklop Tvornice električnih žarulja u Folnegovićevoj 10 izveden je također prema Horvatovu projektu 1947–65., a recentno je veći dio sklopa srušen. Paviljonskim sklopom dominira ostakljeni neboder, probni toranj za testiranje žarulja u kojem je tehnološki proces istaknut unutar ostakljene vertikale nebodera.







Industrijske zone na Jankomiru i Žitnjaku izgrađene su nakon II. svj. rata. U okviru sklopa Tvornice alatnih strojeva Prvomajska na Žitnjaku, arhitekt → Milan Tomičić projektirao je halu ljevaonice. Interijeri hala kvalitetno su prirodno osvijetljeni zenitalnim osvjetljenjem, raščlanjenim presjekom pond krova koji dominira u silueti Žitnjaka. Prenamjena alatnice u pivovaru The Garden Brewery ostvarena je prema projektu Željke Pavlinović i Valentine Jakobović. Kvalitetna realizacija pivovare i pivnice izvedena je na temelju minimalne intervencije, njegovanja industrijskoga dizajna te povezanosti i transparentnosti tehnološkoga i ugostiteljskoga dijela. Sama činjenica zatvaranja toga prenamijenjenog objekta nakon nekoliko godina svjedoči o recentnoj brzini izmjena izvornih industrijskih namjena i prenamijenjenih zgrada, o tome kako potrebe brzo nadrastaju izvorni prostorni okvir. Napuštene industrijske zgrade predstavljaju vrijedan resurs za prenamjenu, te obnovu i regeneraciju suvremenog grada, a u prilog tomu svjedoči niz zapaženih i nagrađenih projekata prenamjene industrijske arhitekture.







Rijeka

Rijeka je najveća hrvatska luka, grad koji se razvio na ušću rijeke Rječine po kojoj je dobio ime. Intenzivnije se razvijala nakon 1719. kada je bila proglašena slobodnom lukom, u doba kada je Venecija postupno gubila primat. Početci intenzivne proizvodnje vezani su uz manufakturne pogone; osim četiri rafinerije šećera u XVIII. st. u gradu su bili i mlinovi, klaonice i dr. Industrijalizacija je ondje započela još u prvo industrijsko doba, kada je manufakturna proizvodnja u Tvornici papira (osnovanoj 1821) bila zamijenjena prvim parnim strojem ugrađenim 1833. Rijeka se kao Corpus separatum u sklopu Habsburške Monarhije, a poslije i mađarske uprave (tzv. riječka krpica) ubrzano razvijala i industrijalizirala, te prednjačila u industrijskom razvoju u odnosu na druge dijelove Hrvatske tijekom XIX. st. i početkom XX. st. Ubrzani razvoj omogućila je i izgradnja željeznice 1873., povezavši ju sa zaleđem – Bečom (Društvo južnih željeznica), Zagrebom te Budimpeštom (Ugarske željeznice), koja ju je vidjela kao svoju izlaznu luku na Jadran. Slijedila je izgradnja luke uz velika nasipavanja obale prema projektu Francuza Hilariona Pascala i mađarskog inženjera Antala Hajnala (→ hidrotehnika).













Većina industrija u Rijeci smještena je u četiri glavne zone: središnjoj zoni (prostor između Staroga grada i lazareta sv. Karla), kanjonu Rječine (donjem porječju), Industrijskoj (danas Baračevoj) ulici i zoni luke. U središnjoj zoni gradnja najvažnijih manufakturnih i industrijskih kompleksa započela je još u XVIII. st. Tvornica šećera izgrađena je 1750 (od 1851. Tvornica duhana, od 1948. Ljevaonica i tvornica strojeva Rikard Benčić), Riječka tvornica konopa otvorena je 1764., a Tvornica platna za jedra 1852. U zoni kanjona Rječine, uz današnju Vodovodnu ulicu na desnoj i Ružićevu ulicu na lijevoj obali rijeke te uz više usporednih kanala podignuti su tijekom XIX. i XX. st. mnogobrojni pogoni: Tvornica papira (1821), plinara (1852), parni mlinovi (Antonio Deseppi, 1856., 1898), kožare Ružić i Ružić-Bakarčić (Giacomo Mattich, Mate Glavan, 1872., 1888), ljevaonice Scull i Cussar (1873., 1884) i dr. Uz kanjon Rječine smješten je i niz gradskih komunalnih objekata: vodovod (1894), spalionica smeća (Alphons Custodis, Giovanni Randich, 1905), pogon i uprava termoelektrane (Giuseppe Giordano, 1906., G. Rubinich, 1908), komunalna klaonica (Carlo Pergoli, G. Rubinich, 1904), tramvajska remiza (1901), i dr. U zoni Industrijske ulice podignuti su: Paromlin i tvornica tjestenine (1843), Ljevaonica metala i tvornica strojeva (1853., od 1875. Tvornica torpeda Roberta Whiteheada), nova plinara (Ignazio Rossi, 1873), Rafinerija mineralnih ulja (M. Glavan, 1882), brodogradilište (1893), uljara (Carlo Conighi, 1908) i dr. U zoni luke izgrađen je 1879–1940. veliki kompleks lučkih građevina (privremena, trajna i specijalizirana skladišta br. 1–40, servisne i upravne zgrade), brodogradilište Lazarus i suprastruktura željeznice (kolodvor, skladišta, remiza-ložionica, servisne, upravne i stambeno-poslovne zgrade). Projektant većine građevina u zoni željeznice bio je F. Pfaff. Izvan glavnih zona postojali su i drugi pogoni, primjerice industrijski mlin Žakalj (1865) i željeznički kolodvor Sušak (1938).













Luka se sastoji od dva lučka bazena – manjega istočnog (Porto Baross) i većega zapadnog, oba s vlastitim lukobranima. Glavni lukobran duljine dva kilometra štiti luku i lučka skladišta uz željeznički kolodvor i kolosijeke. Kompleks lučkih građevina jedinstvene je tipologije, izveden u historicističkom, secesijskom i modernom stilu. Sustav skladišta dijelom je devastiran.

Tvornica torpeda osnovana je 1875. na temelju suradnje Engleza → Roberta Whiteheada (sv. 1) i Hrvata → Ivana Blaža Lupisa (sv. 1), koji je izumio torpedo. Proizvedena torpeda lansirala su se s lansirne rampe izvedene na obali te se testirala njihova ispravnost. Armiranobetonska tektonska konstrukcija te lansirne rampe s dijelom drvenim oblogama ubrzano propada, premda je zaštićena zgrada i simbol industrijske snage Rijeke i inovativnosti njezinih građana. Primjer je to devastacija industrijske baštine koje s druge strane obilježavaju ne samo Rijeku, Hrvatsku, već i internacionalni kontekst.







Izniman primjer obnove industrijskoga nasljeđa Rijeke predstavlja regeneracija sklopa nekadašnje tvornice šećera (prenamijenjena u tvornicu duhana, pa u ljevaonicu i tvornicu strojeva) za kvart kulture. Južna zgrada H nekadašnjega tvorničkoga kompleksa prema projektu → Dinka Peračića prenamijenjena je za Muzej moderne i suvremene umjetnosti (2014–17., I. etapa). Realiziran na temelju vrlo skromnoga budžeta, svjež konceptualni pristup projekta Muzeja u nastajanju dobio je tri stručne arhitektonske nagrade.

Na temelju nominacije Rijeke za hrvatsku prijestolnicu kulture u okviru Europe 2020., grad je selektiran s programom Luka različitosti (The port of diversity). Znatna europska sredstva usmjerena su u obnovu industrijskih sklopova u okviru bloka nekadašnje tvornice Rikard Benčić. Riječki arhitekt → Saša Randić obnovio je dvije industrijske zgrade radikalnom konstruktivnom intervencijom kojom je u cijelosti uklonio unutrašnjost zgrada, uz preostalu i ojačanu zidnu ovojnicu izduljenoga korpusa izvornih industrijskih zgrada. Nekadašnja sušionica duhana (Shiffer Miksa, 1899) rekonstruirana je i prenamijenjena za Dječju kuću, a sjeverna pogonska zgrada Virginia duhana (tzv. T-zgrada, 1867) za Gradsku knjižnicu. Barokno-klasicistička upravna zgrada palača Šećerane (izvedena 1750., obnovljena 1786) prenamijenjena je za Muzej grada Rijeke prema projektu Irme Huić. Godine 1999–2001. dio kompleksa tvornice Rade Končar (nekadašnja kožara Ružić i ljevaonica Skull) u Vodovodnoj ulici preuređen je u Državni arhiv u Rijeci, prema idejnom projektu Nane Palinić. Riječki građani i stručnjaci iznimno su osviješteni u smislu valorizacije industrijske baštine kao važnoga dijela identiteta grada Rijeke, od akcije neovisne kulturne scene do osnutka prve hrvatske udruge građana Pro torpedo s ciljem prevencije i regeneracije bogate riječke tehničke i industrijske baštine. Upravo stoga Rijeci se može dodijeliti epitet ne samo kolijevke industrije u Hrvatskoj već i industrijske arheologije u punome smislu riječi.







U Rijeci su tijekom industrijalizacije rano uvedeni novi materijali i konstrukcije, posebice na prostoru luke i željeznice. U prvo industrijsko doba prevladavale su zidane konstrukcije s unutarnjim skeletom od drva. Prva primjena željeza, u kombinaciji s drvom zabilježena je 1865. na zgradi industrijskoga mlina Žakalj. Sličan kombinirani, ali inovativniji princip bio je primijenjen tijekom gradnje više pogonskih zgrada Tvornice duhana (1867., 1892., 1899). Pri gradnji lučkih obala i gatova rabili su se betonski blokovi (1870). Prva lučka skladišta imala su željezno-čelični skelet, od 1881. kombinirane željezno-betonske svodove (M. Glavan), od 1893. armiranobetonske stropove tipa Monier (Luigi Burgstaller), dok je skladište 17 iz 1906 (F. Pfaff) bilo potpuno izgrađeno od armiranoga betona kao najranija takva građevina u Hrvatskoj. Pri gradnji skladišnoga kompleksa 18–22 1909–14 (Wehler i Rolberitz, Ignac Bereny, Bela Enyedi) prvi su se put bili rabili armiranobetonski okviri, a pri gradnji Javnih i slobodnih carinskih skladišta 1931 (→ Milan Čalogović) gljivasti armiranobetonski stropovi.

Pula

U Puli se tijekom druge polovice XIX. st. i početkom XX. st. razvijala austrijska ratna luka. Brodogradilište Uljanik, osnovano 1856. kao brodogradilište za ratne brodove Austro-Ugarske Monarhije, etapno se širilo. Ime je dobilo po otočiću na koji se proširilo, a na kojem su rasle masline iz kojih se proizvodilo ulje. Značajnije realizacije predstavlja sklop arsenala (1856–1910) te kovačnica s armiranobetonskim sustavom (1910–12) na otoku Uljaniku. Od 2019. brodogradilište je u stečaju. Kranovi koji dominiraju lukom dijelom su osvijetljeni svjetlosnom instalacijom Deana Skire. Djelovanje Pulske grupe, skupine mladih arhitekata i studenata, usmjereno je posljednjih godina na demilitarizirane površine pulskoga zaljeva, s ciljem njihova aktivnog korištenja za građanstvo. Velebni sklop Elektromlina koji s visokim silosima dominira na ulasku u grad sa sjevera izveo je Alberto Turina 1940.













Podlabin, Raša, Rovinj i Kanfanar

U unutrašnjosti Istre su za talijanske vlasti podignuti rudarski gradovi Raša (Arsia) i Podlabin (Pozzo Littorio). Raša je izgrađena 1936–37. prema projektu talijanskoga arhitekta Gustava Pulitzera Finalija na mjestu isušene močvare, u dolini pritoka Raše za samo 547 dana. Izduljeni grad obilježavaju tipske kuće za rudare i vile za upravitelje, koje se vežu uz lokalnu tradiciju. Središnji dio grada namijenjen je društvenom centru i središnjem trgu s istaknutom crkvom sv. Barbare, oblika obrnutoga rudarskog vagoneta.



















Podlabin je izgrađen podno Labina 1940–42., a urbanistički i arhitektonski ga je osmislio Eugenio Montuori. Tipske stambene zgrade većega su mjerila. Oblikovan je novi središnji trg, a gradićem dominira izvozni toranj podzemnih rudnika. Obnova nekadašnje mramorne dvorane u kojoj su rudari primali dnevne nadnice (u nadzemnim tvorničkim prostorima Pijacala, nekadašnjega ugljenokopa u Labinu) za Gradsku knjižnicu Labin 2007–13. nagrađivano je ostvarenje prema projektu Ivane Žalac, Margite Grubiše, Igora Presečana i Damira Gamulina.

U Rovinju su tijekom XIX. st. izvedene historicističke zgrade tvornica cementa (1852), duhana (1872), stakla i sardina (1882). U zaleđu Rovinja, u unutrašnjosti Istre u Kanfanaru velebni sklop Tvornice duhana Rovinj projektirao je → Branko Kincl 2005. Sastoji od tri osnovne međusobno povezane cjeline: skladišno-proizvodnih hala, upravne zgrade te kotlovnice s vanjskim skladištima.







Zadar

U Zadru je djelovala Tvornica duhana u nekadašnjoj preparandiji, a uz duhansku industriju bile su razvijene i prehrambena, tekstilna, metalna (alatni strojevi) i kemijska industrija te elektroindustrija i proizvodnja precizne mehanike. Zadar je sjedište brodarskoga poduzeća Tankerske plovidbe (osnovano 1955). U staru luku, smještenu u gradskom središtu, 1970. jugoistočno od uvale Jazine dovršena je nova luka Gaženica kao glavna teretna luka Zadra, dok je stara luka preuzela ulogu putničke luke. Nekadašnja zgrada Maraske od 2022. rekonstruira se i prenamjenjuje u hotel, u skladu s intenzivnom turistifikacijom obalnoga područja.







Šibenik

Šibenik je tijekom XX. st. bio jedan od najjačih industrijskih centara Hrvatske, no od Domovinskoga rata industrija se intenzivno gasi. Industrijalizacija i industrijska baština padaju u sjenu intenzivne turistifikacije. Sklop Tvornice elektroda i ferolegura (1903) je srušen, a Tvornica lakih metala (1951–56) napuštena. Tvornica aluminija u Lozovcu kraj Skradina (Vladimir Potočnjak, 1936–39) također je napuštena i prepuštena propadanju. Prva hrvatska i europska hidrocentrala Jaruga I podignuta je u okviru današnjega Nacionalnog parka Krka u blizini Skradinskoga buka te otvorena 1895. prema patentu Nikole Tesle.

Split

Split se željezničkom prugom povezao sa zaleđem i Zagrebom 1925., što je pridonijelo intenzivnijoj industrijalizaciji. Međutim, zbog bogatstva povijesnih slojeva antičkog grada, industrijski su sklopovi slabo valorizirani te se neposredno nakon gašenja primarne funkcije ubrzano ruše, često zbog širenja gradskoga središta. Preostali su sklopovi manjega mjerila, gotovo manufakturnog karaktera (Parna mastiona Domić i Lunazzi, ljevaonice Cukrov i Deželić i dr.).

Unatoč tomu industrijska arhitektura unosi utilitarne sklopove lišene dekorativnosti primjenom novih tehnologija i uporabom skeletnih sustava koji pridonose razvoju moderne arhitekture. Zbog izvora lapora su se u Splitu i okolnom području od 1865. intenzivno gradile tvornice cementa koje su, premda zagađivačke i s nizom tupinoloma i rudnika u zaleđu, donijele nove infrastrukturne sklopove, operativne obale, društvene sadržaje, stambene zgrade i u konačnici produkt cementa koji se primjenjuje u armirano-betonskim konstrukcijama i omogućuje ubrzanu urbanizaciju. Zbog širenja gradskoga središta na zapadnu obalu splitske luke, Prva dalmatinska tvornica cementa Gilardi-Bettiza prestala je s radom 1933., a 1941. srušena su tri dimnjaka.

Zgrada Režije duhana (izgrađena na mjestu prijašnjega skladišta soli) na splitskoj rivi srušena je u bombardiranjima 1944. Na istočnoj obali, uz luku, izgrađen je željeznički i autobusni kolodvor. Zgrada poduzeća Dalmacijavino arhitekta → Stanka Fabrisa podignuta je u gradskoj luci 1959. nadovezujući se na potrebu i tradiciju stoljetne trgovine grožđem i vinom između otoka i kopna. Moderna arhitektura koja je dominirala pristaništem danas propada i prepuštena je devastacijama.







Brodogradilište Brodosplit izgrađeno je 1931. u Kaštelanskom zaljevu. Od 1932. djelovalo je pod nazivom Brodogradilište Split A.D., a znatno je stradalo u bombardiranjima tijekom II. svj. rata. Potom se intenzivno obnavljalo, a vrhunac je doživjelo 1971. Danas djeluje kao dioničko društvo s većinskim vlasnikom poduzećem DIV. U Kaštelanskom zaljevu, sjevernoj industrijskoj zoni Splita, djeluju i Sjeverni kolodvor na Kopilici, Vojna luka Lora, Sjeverna Luka Split, te Tvornica cementa Cemex (na sjevernoj strani zaljeva).







Dubrovnik

Dubrovnik je najjužniji hrvatski grad na istočnoj obali Jadrana, srednjovjekovni grad-država s bogatom poviješću pomorstva i trgovine. Stara gradska luka uz utvrđeni zbijeni grad izgubila je značaj nakon pojave većih brodova pokretanih na paru. Istočniji Gruški zaljev preuzeo je primat, te postao kolijevkom dubrovačke industrije. Od kraja XIX. st. dotadašnji su idilični krajolik s ljetnikovcima počeli zaposjedati industrijski sklopovi te potom i urbano tkivo grada. Uskotračna željeznica, otvorena 1901., povezivala je Gruž i Uskoplje prugom Gabela–Zelenika. Iste godine izgrađena je i elektrana koju karakteriziraju veći rasponi pogonskoga dijela te primjena kamena i kosoga krova u eksterijeru, što je prilično izmijenjeno dvjema nadogradnjama. Na mjestu nekadašnjih brodogradilišta za gradnju drvenih brodova, staroga škara i novoga škara, danas se nalazi pristanište.

Skladište ugljena austrougarske mornarice u gruškoj luci 1880-ih bilo je prenamijenjeno u Solsku bazu. U zgradi paralelnih brodova i niza dvostrešnih krovova sa zabatnim pročeljima danas djeluju pivovara, proizvodno-ugostiteljski sklop i drugi sadržaji. Otkupna stanica duhana dominira istočnije od Gruškoga zaljeva, dok je tramvajska remiza recentno srušena, kao i dio Tvornice ulja Radeljević. Sklop Tvornice ugljeno-grafitnih proizvoda izgrađen 1953. prema projektu → Lovre Perkovića recentno je prestao s proizvodnjom. U njegovu istočnome dijelu smjestio se Muzej crvene povijesti koji evocira život u doba socijalizma. Željeznička pruga zatvorena je 1976. pa je posljedično teretni promet u luci stagnirao, a prevagu je preuzeo putnički. Industrijska arhitektura Dubrovnika zanemarena je u kontekstu njegova bogatog povijesnog nasljeđa. Stoga su devastacije i rušenja industrijske baštine učestali.

Karlovac

Karlovac, izgrađen 1579. kao idealni renesansni grad, razvio se u najjače trgovačko i prometno središte Hrvatske, generirajući velik gospodarski rast potkraj XVIII. st. i početkom XIX. st. Smješten na sjecištu rijeka, osobito Kupe i cesta koje su vodile prema Jadranu, povezivao je posredno Panonsku ravnicu i sjeverne jadranske luke. Nakon izgradnje željeznice 1873. slijedio je gospodarski zastoj. Tvornicu čavala te željezne i čelične robe Mustad, osnovanu 1925 (od 1951. ŽE-ČE) obilježava kontinuitet proizvodnje tijekom gotovo cijeloga XX. st.







Zgrada od opeke s armiranobetonskim skeletnim sustavom danas je u fazi obnove i prenamjene za Tehnički muzej inženjerstva Jugoturbine i industrije grada Karlovca. Sklop izvorne tvornice Jugoturbina osnovan je 1949. južno od Karlovca uz Prvi hrvatski mlin na čigre na rijeci Korani za potrebe ratne i trgovačke mornarice. Godine 1953. tvornica se u cijelosti preselila na desnu obalu Mrežnice, u novosagrađeni kompleks u Maloj Švarči, koji se tijekom vremena etapno proširivao. Za potrebe tvornice izgrađen je niz stambenih zgrada, ponajviše u njezinu susjedstvu, u naselju Švarči.













Duga Resa

Duga Resa transformirala se u industrijski grad nakon osnutka prve pamučne industrije na rijeci Mrežnici 1884. Proširenjem tkaonice 1901. započela je djelovati prva automatska tkaonica u srednjoj Europi. Snaga Mrežnice iskorištena je u energetskom sklopu; godine 1906. izvedena je betonska brana preko Mrežnice kako bi se pojačala snaga turbina, a izgrađen je i spoj na HE Ozalj, prvu hidroelektranu u kontinentalnoj Hrvatskoj (1906–08., Valerijan Rieszner). Do 1930-ih su uz industrijski sklop u Dugoj Resi izgrađena i dva radnička naselja Kasar i Insel. Sklop industrijskoga grada posljednjih godina ubrzano propada, a tkaonica je urušena.







Sisak

Položaj Siska na ušću rijeke Kupe u Savu omogućio je razvoj jakoga tranzitnog središta s nizom skladišnih zgrada s obje strane Kupe (vojni i civilni Sisak). Prva važnija željeznička pruga u Hrvatskoj izgrađena je 1862. do Siska (preko Zagreba do austrijske trase Beč–Rijeka) i plovnoga puta za veće brodove na Savi. Zgrade skladišta sjeverne riječne luke dominiraju na Kupi, a sačuvana obnovljena parna dizalica Granik izložena je uz šetnicu na lijevoj obali Kupe. Od skladišnih zgrada podignutih sredinom XIX. st. rekonstruirana je i dograđena 2019. Holandska kuća (Lidija Grebenar) za Info-centar industrijske baštine.







Na jugu, u blizini Staroga grada, izgrađeni su sklopovi teške industrije, rafinerija nafte i Željezara Sisak, najveći hrvatski industrijski sklop. Velebna hala sklopa željezare izgrađena je prema projektu Milana Tomičića; okružena je perivojnim okvirom s parkom skulptura u kojem su umjetnici unutar željezare stvarali umjetnine. Prateće sadržaje nekadašnje jake industrije čine niz stambenih zgrada i sportski društveni centar. U okviru Željezare započela je i visokoškolska nastava iz područja metalurgije, iz koje se 1978. oformio Metalurški fakultet Sveučilišta u Zagrebu.







Varaždin

Varaždin, smješten u sjeverozapadnome dijelu Hrvatske, povezan je željeznicom sa Zagrebom 1886 (vicinalnom zagorskom prugom), a s Koprivnicom tek 1937. Stoga se snažnija industrijalizacija ondje razvila tek u razdoblju između dva svjetska rata. Grad je generirao veliku gospodarsku snagu iz industrijskoga sklopa Tekstilne industrije Varaždin (Tivar; danas Varteks), utemeljene 1918. Uz Zagrebačku ulicu do 1922. bila je izgrađena prva faza sklopa. Pogon konfekcije (recentna centralna krojačnica) izgrađen je 1934–41., a zgrade manipulacije, skladišta konfekcije i predionice 1937. Time se prizemnim objektima sa shed krovovima oblikovao južni dio i jezgra sklopa. Vidljive su evolutivne promjene u načinu osvjetljenja jednoetažnih hala sustavom shed krovova. Za potrebe Varteksa u središtu grada izvedena je rekonstrukcija i revitalizacija dviju palača te je dograđena robna kuća u bloku Kranjčevićeva ulica – Tomislavov trg 5 i 6 – Franjevački trg 4, prema projektu → Miroslava Begovića (1978–89). To je ostvarenje izniman primjer kvalitetne interpolacije moderne arhitekture u povijesnom tkivu grada. Danas je robna kuća prenamijenjena za knjižnicu, a industrijski sklop obilježava postupno reduciranje proizvodnje i neizvjesna budućnost tvorničkih zgrada. Nakon II. svj. rata uz tekstilnu industriju u Varaždinu su se razvijale metaloprerađivačka, drvna i prehrambena industrija.







Koprivnica

U Koprivnici su se industrijski pogoni počeli podizati nakon izgradnje željezničke pruge Budimpešta–Zakany–Koprivnica–Zagreb–Rijeka 1873. Prehrambena industrija i danas je vitalna gospodarska grana. Industrijski paviljonski sklop poduzeća Podravka, kojim su u prvoj fazi dominirale zgrade od opeke, postupno se dograđivao. Visoka poslovna zgrada Podravke križne strukture arhitekta Nenada Korice izgrađena je 1980., a obnovljena 2022.







Đurđenovac

U Slavoniji se potkraj XIX. st. intenzivno eksploatirala drvna građa iz šumskih područja Krndije, Bilogore i Papuka, pa je za te potrebe izgrađena uskotračna željeznička pruga. Industrijsko naselje Đurđenovac razvilo se uz izvornu pilanu i drvnu industriju s nizom industrijskih zgrada (proizvodnja namještaja, parketa i bačava) i pratećim radničkim stanovanjem i društvenim sadržajima.













Slavonski Brod

Industrijski gigant Slavonskoga Broda je tvornica Đuro Đaković. Pod prvotnim nazivom Prva jugoslavenska tvornica vagona, strojeva i mostova Brod na Savi osnovana je 1921. sjeverno od željezničke pruge. Nacionalizirana je 1946., a 1947. promijenila je ime u Đuro Đaković, industrija lokomotiva, strojeva i mostova Slavonski Brod. Pojedine paviljone projektirali su među ostalima L. Horvat (tender hala, kovačnica, glavno skladište, vodotoranj, 1946–48) i E. Steinmann (palionica 1949., vagonske hale, 1950). Industrijskim sklopom i gradom dominira neboder upravne zgrade, a u neposrednoj blizini izgrađen je nathodnik, te željeznički kolodvor prema projektu → Marijana Haberlea (1967., 1974–75). Impozantni trijem reinterpretira i suvremeno ostvarenje autobusnog kolodvora Vedrana Pedišića, Ide Katić i Martine Petrač (2022).







Osijek

Osijek je potkraj XIX. st. i početkom XX. st. postao jedan od vodećih industrijskih gradova u široj regiji. Tijekom XX. st. do Domovinskoga rata ondje se intenzivno razvijala industrija. U gradu je osnovana industrijska zona prometnoga skladišta (buduća osječka tranzitna luka). Mlinsku djelatnost u desetak vodenica na rijeci Dravi potkraj XIX. st. zamijenili su mlinovi na parni pogon – Union Paromlin, Merkur mlin i Karolina. Od Union Paromlina, smještenoga u Radićevoj ulici na Gornjem gradu, jednog od najjačih industrijskih pogona, preostale su secesijska vila za upravitelja i prazna historicistička zgrada silosa od opeke.

Nizvodno od osječke Tvrđe u Donjem gradu 1873. osnovana je kožara. Njezina je lokacija na obali Drave uvjetovana potrebom blizine vode zbog tehnološkoga pogona obradbe kože. Paviljonski sklop se u međuratnome razdoblju intenzivno proširivao, a danas je napušten te, premda ima velik potencijal za prenamjenu, postupno propada. Munjara (električna centrala) i tramvajska remiza (danas HEP Elektra i Gradski prijevoz putnika) podignute su istočno od Tvrđe na obali Drave. Sklop dviju velebnih dvobrodnih zgrada projektirao je Milan Manojlović 1925., a podignute su 1926., kada se pojavio i električni tramvaj. Obje su zgrade od betona, armiranoga betona, čelika i opeke, a izvelo ih je nedomicilno građevinsko poduzeće. Sklop se postupno dograđivao te je u funkciji i danas.

Osječka ljevaonica željeza i tvornica strojeva (OLT) osnovana je 1912. u Donjem gradu, zapadno od Svačićeve ulice i istočno od željezničke pruge. Gradila se etapno od 1912., a industrijskim zgradama predstavlja prethodnicu moderne arhitekture u Osijeku. Pri njezinoj su se gradnji prvi put rabili beton i željezo kao primarni materijali. Tri kuće za radnike i činovnike, izgrađene 1918–19. prema projektu Ivana Domesa, obilježava tradicionalniji arhitektonski izraz. Ta dihotomija progresivne arhitekture industrijskoga sklopa i tradicionalnijeg oblikovanja radničkih kuća karakteristična je za mnoge industrije sklopove. OLT je nakon stečaja 1990-ih niz godina propadao, a 2024. proveden je arhitektonski natječaj za uređenje prostora bivše ljevaonice.

Kemijska industrija Saponia gradila se u Donjem gradu etapno od 1922. Važno arhitektonsko ostvarenje predstavlja testni toranj Plavoga Radiona izveden prema projektu → Vjenceslava Richtera i Josipa Tešije 1960. Automatizirani pogon s višeetažnim cilindrom unutar ostakljene vertikale nebodera dominirao je ravnicom i gradom, a osobito osvijetljen noću. Zbog destruktivnosti kemijskih procesa ostakljena su pročelja oštećena i demontirana, te je nakon intervencija izvorno oblikovanje proizvodnoga pogona devastirano.

Borovo

Bata ville (danas Borovo) industrijski je grad koji je bio namijenjen proizvodnji gume i obuće češkoga koncerna Bata. Podignut je 1932–38. kraj Vukovara na obali Dunava prema projektu čeških arhitekata Františeka Lydie Gahure, Antonina Viteka i Vladimira Kraflika s jasnom podjelom proizvodnoga dijela od područja stanovanja – vrtnoga grada, društvenih sadržaja i rekreacije.



















Važnost očuvanja industrijske baštine i reindustrijalizacija

Iako zbog procesa deindustrijalizacije mnoge industrijske zgrade propadaju ili su srušene, zamjetno je i veće zanimanje za taj segment graditeljske baštine. Posljednjih godina održan je niz izložaba posvećen industrijskoj baštini, uveden niz kolegija visokoškolske nastave (Sveučilište u Zagrebu, Rijeci i Osijeku), te je pokrenuto više projekata i realizacija obnove industrijske baštine koji su nerijetko nagrađeni najvišim strukovnim nagradama.

Od 2020., razdoblja pandemije bolesti COVID-19 te ratnih sukoba u svijetu, kada su opskrbni lanci bili učestalo prekidani, dolazi do naznaka svojevrsne reindustrijalizacije, predstavljene izgradnjom R&D i proizvodnoga sklopa Rimac u Kerestincu kraj Zagreba (→ Studio 3LHD, 2024. u izgradnji) te niza drugih proizvodnih sklopova u manjim mjestima. Arhitektonski ured SKROZ projektirao je Ekološku farmu crnih slavonskih svinja u Donjem Miholjcu (2019–21). Suvremene zapažene realizacije otvaraju nove perspektive u budućnost industrijske baštine u Hrvatskoj.

Letilović, Iva (Zagreb, 22. VII. 1972), arhitektica, predstavnica suvremenog arhitektonskog izraza.

Diplomirala je 1997. na Arhitektonskome fakultetu u Zagrebu, gdje je 2002–06. bila honorarna asistentica. Od 1999. surađivala je s Moranom Vlahović, s kojom je 2003. otvorila zajednički projektantski ured u Zagrebu, a od 2007. radi s → Igorom Pedišićem u arhitektonskom studiju AB forum u Zadru. Od 2007. predaje na Fakultetu građevine, arhitekture i geodezije Sveučilišta u Splitu kolegij Radionica arhitektonskog projektiranja, u zvanju izvanredne profesorice od 2011. U duhu suvremenog arhitektonskog izraza, poštujući elemente lokalne tradicionalne arhitekture, projektira građevine različitih namjena, uglavnom na širem zadarskom području. Među izvedenim projektima u suradnji s M. Vlahović ističe se višestambena zgrada socijalnoga stanovanja u Krapinskim Toplicama (2001–03), a s I. Pedišićem Pet kućica na Silbi (2011), pogoni mrjestilišta i matičnjaka poduzeća Cromaris u Ninu (2014), Četiri kuće za četiri brata u Zadru (2019). Zajedno s Pedišićem oblikovala je stalni postav antičke zbirke u Arheološkom muzeju u Zadru (2013), te izvela arhitektonske obnove Kneževe i Providurove palače (kompleks Dvije palače 2014–22) i palače Cedulin (2017) u Zadru. S M. Vlahović dobitnica je nagrada »Vladimir Nazor« (2003) i »Drago Galić« (2003), a s I. Pedišićem nagrada Cemex (2011), »Bernardo Bernardi (2011., 2018), »Drago Galić (2019), »Viktor Kovačić« (2021) i »Vladimir Nazor« (2021).



















Filkuka, Vladimir (Omice, Češka, 1. VII. 1884 – Brno, 27. II. 1944), geodet.

Od 1912. radio je na Šumarskoj akademiji u Zagrebu (od 1919. Gospodarsko-šumarski fakultet), isprva kao asistent za geodeziju, a 1919. izabran je za redovitoga profesora Primijenjene geodezije. Predavao je kolegije Tehničko risanje, Tlocrtno risanje, Geodetske vježbe i Geodezija. Na Geodetskom odjelu Kraljevske tehničke visoke škole u Zagrebu (od 1925. → Tehnički fakultet; sv. 4) izabran je 1920. za redovitoga profesora. Predavao je kolegije Terensko crtanje, Zemaljska izmjera, Državna izmjera i Agrarne operacije, a 1920–21. bio je dekan Građevinsko-inženjerskog odjela. Bio je urednik časopisa Glasila geometara (1919–22). Kraljevsku tehničku visoku školu napustio je 1923. i vratio se u Brno, gdje je radio u civilnoj geodetskoj praksi. Uz → Pavla Horvata najzaslužniji je za organizaciju nastave na Geodetskom odjelu Kraljevske tehničke visoke škole.

Arhitektonski odjel Akademije likovnih umjetnosti, studij arhitekture koji je djelovao u Zagrebu u razdoblju 1926–43. te 1952–61. pod vodstvom arhitekta → Drage Iblera.

Ideja o studiju arhitekture u okviru zagrebačke Akademije likovnih umjetnosti (tada Kraljevske akademije za umjetnost i umjetni obrt) pojavila se već 1921., kada je profesorsko vijeće predložilo arhitekta → Viktora Kovačića za profesora. Do osnutka studija tada nije došlo jer je Kovačić ubrzo potom započeo profesuru na Arhitektonskom odsjeku Tehničke visoke škole (→ Tehnički fakultet; sv. 4) u Zagrebu. Tadašnji rektor Akademije → Ivan Meštrović svojim je utjecajem pridonio osnutku studija po uzoru na katedru moderne arhitekture na akademiji u Beču, koju je i sam pohađao. Osnovni kolegij Arhitektura, nositelj kojega je bio Ibler, protezao se u osam semestara, a ostali kolegiji bili su Modeliranje (Frano Kršinić), Crtanje akta (Joza Kljaković), Povijest umjetnosti (Branko Šenoa) i Ukrasno pismo (Olga Höcher). U načinu funkcioniranja bio je naglašen princip atelijerskoga rada te svakodnevni kontakt između polaznika i profesora, koji je bio omogućen relativno malim brojem upisanih polaznika. Arhitektonski odjel prestao je s radom 1943., kada je Ibler dobio otkaz iz državne službe i emigrirao u Švicarsku, gdje je predavao kao docent na ženevskom sveučilištu. Godine 1952. vratio se u Zagreb te ponovno pokrenuo studij. Tada je povećan broj predmeta i sati u odnosu na program prijašnjega studija; osim Arhitekture Ibler je predavao kolegije Interijer i Urbanizam, Bogdan Sunara bio je nositelj kolegija Statika, Statika-mehanika, Statika-čvrstoća i Armirani beton, → Lavoslav Horvat Industrijskog projektiranja, a Vladimir Ivanović Urbanističkog projektiranja.

Od 63 studenta koji su pohađali studij do 1943. diplomiralo ih je svega 18. Diplomanti prvoga naraštaja bili su → Mladen Kauzlarić, → Aleksandar Freudenreich, Lavoslav Horvat, → Stjepan Planić i Gustav Bohutinsky, a poslije njih → Ivo Bartolić, → Hinko Bolanča, Branko Bon, Ljudevit Gaj, → Drago Galić, Vlado Galić, Milan Grakalić, Mirko Hamel, Eugen Hološ, Veljko Kauzlarić, Marko Novak, → Zvonimir Požgaj, → Neven Šegvić i Hinko Vichra. U poslijeratnom razdoblju diplomirao je samo jedan student – Krešimir Mihaljević.

Arhitektonski odjel Akademije likovnih umjetnosti značajan je po tome što je prekinuo s tradicijom uvodeći program moderne arhitekture, koja je 1930-ih odigrala važnu ulogu u povijesti hrvatske arhitekture. Uz povezanost slikarstva, kiparstva i arhitekture, Iblerova je škola prihvatila nove metode odgoja arhitekata. Za razliku od studija arhitekture na Tehničkome fakultetu koji je dodjeljivao naslov diplomiranoga inženjera arhitekture, ona je dodjeljivala naslov akademskog arhitekta. Većina arhitekata koji su ondje diplomirali te njihov profesor Ibler odigrali su odlučujuću ulogu u stvaranju najznačajnijih djela zagrebačke arhitektonske škole.

Bedeković, Kamilo (Zagreb, 3. VII. 1839 – Zagreb, 19. IX. 1915), građevinski inženjer, prvi predsjednik Kluba inžinira i arhitekta u Zagrebu.

Srednjoškolsko obrazovanje stekao je u slovenskoj Kostanjevici na Krki, a na Tehničkoj visokoj školi u Beču (danas TU Wien) diplomirao je 1858. Nakon studija djelovao je u Zagrebu kao sveobuhvatan građevinski stručnjak svoga doba. Pri krajiškomu građevinskom ravnateljstvu radio je 1859–61. na izgradnji ceste između senjskih naselja Stinice i Alana. Kao predstojnik gradskoga građevnog ureda u Zagrebu 1861–69. vodio je rekonstrukcije ulica, izgradnju gradske klaonice, dogradnju Kraljevske velike realke (danas zgrada Hidrometeorološkoga zavoda) te djelomično uređenje toka potoka Medveščaka. Bio je tajnik prvog Odbora za poljepšanje i razprostranjenje grada i novoosnovanoga Obrtničkog družtva (1862) te glavni tehnički konzultant prvog urbanističkog plana (1865). Sudjelovao je u izgradnji pruge od Karlovca do Rijeke (1869–71), bio je stručnjak pri budimpeštanskom zajedničkom ministarstvu za radove i promet (1871–72), nadinženjer pri gradnji riječke željeznice (1872–73) te od 1875. inženjer pri Odsjeku za javne gradnje i komunikacije (poslije Građevinski odsjek) Kraljevske zemaljske vlade u Zagrebu, gdje je vodio radove na sanaciji šteta od zagrebačkog potresa 1880. i sudjelovao u reorganizaciji tehničke službe. Od 1860-ih bio je inženjer Požeške županije a njegov je program za javne radove bio poticaj za zakon Ob izvedenju javnih radnjah (1873).

Autor je djela Zemaljske građevine 1874–1885. i Zemaljske cestogradnje 1874–1895. Od 1878. do 1880. bio je prvi predsjednik Kluba (društva) inžinira i arhitekta u Zagrebu, a tu je dužnost obnašao i 1892–1900. Sudjelovao je u organizaciji Prve gospodarske izložbe 1864. i Gospodarsko-šumarske izložbe 1891. u Zagrebu te Milenijske izložbe u Budimpešti 1896. Na prijedlog Bedekovića i → Mihajla Ursinyja osnovan je → Tehnički fakultet u Zagrebu (sv. 4).

cement, hidraulično vezivo koje pomiješano s vodom daje cementno vezivo koje procesom hidratacije veže i otvrdnjava te ostaje postojanog volumena; u užem smislu portlandski cement, hidraulični cement proizveden mljevenjem u prah klinkera dobivenoga pečenjem mineralne sirovine. U uporabi je više vrsta cementa. Osim portlandskoga rabi se i bijeli cement, aluminatni ili taljeni, metalurški, pucolanski, bušotinski, magnezij-oksikloridni cement (tzv. Sorel cement) i dr.

Sirovine za proizvodnju cementa, odn. cementnoga klinkera, mogu biti prirodni minerali, ali i industrijski produkti. Polazni materijali moraju sadržavati glavne kemijske sastojke cementa, tj. kalcijev oksid (CaO), silicijev dioksid (SiO₂), zatim komponentu s aluminijevim oksidom (Al₂O₃), te naposljetku željezov(III) oksid (Fe₂O₃). Ti se sastojci vrlo rijetko u nekoj sirovini nalaze u željenu omjeru. Stoga se najčešće moraju proračunati omjeri smjese bogate kalcijevim karbonatom (CaCO₃) sadržanim u vapnencu, kredi i laporu ili tupini koja sadržava i komponente gline, te silicijevim dioksidom, glinom i željezovim(III) oksidom, kombinaciju koje najčešće čine vapnenac i glina ili vapnenac i lapor. Ako u sastavu sirovinske smjese za proizvodnju cementnoga klinkera neki sastojak nije prisutan u dovoljnoj količini, dodaju se tzv. korekcijski sastojci, odn. nedostajuće kemijske tvari. Pri nedostatku željezovog(III) oksida rabi se željezna ruda ili piritna troska, u nedostatku silicijeva dioksida kvarcni pijesak ili glina s visokim sadržajem SiO₂ i sl.

Priprema mineralne sirovine prije procesa pečenja klinkera sastoji se od drobljenja, predhomogeniziranja, skladištenja i mljevenja te homogenizacije sirovinskog brašna, odn. ujednačavanja kemijskog sastava. U procesu pečenja rabi se postrojenje koje se sastoji od nekoliko dijelova, tj. od predgrijača, kalcinatora, rotacijske peći i hladnjaka za klinker. U modernim sustavima za pečenje cementnoga klinkera sirovinski materijal nakon nekoliko minuta provedenih u višestupanjskom predgrijaču ulazi u kalcinator u kojem postiže temperaturu od 850 do 900°C uz stupanj kalcinacije (disocijacija CaCO₃ otpuštanjem CO₂) vapnene komponente od približno 95%. Pri pečenju dolazi do sinteriranja na temperaturi od približno 1450°C kada nastaju minerali klinkera, pretežno kalcijevi silikati i aluminati, a o njihovu omjeru ovise svojstva cementa (čvrstoća, toplina hidratacije, kemijska otpornost i dr.). S maksimalne temperature klinker se hladi do približno 1250°C prije hlađenja. Završni je korak u proizvodnji cementa usitnjavanje granula klinkera na određenu veličinu postupkom zajedničke meljave cementnoga klinkera s gipsom ili materijalom koji sadržava potreban udio vodotopljivoga kalcijeva sulfata (CaSO₄). Prisutnost gipsa važna je radi reguliranja vremena vezanja cementa i čvrstoće hidratiziranog cementa, posebice njegovih ranih čvrstoća. Za mljevenje cementnoga klinkera danas se uglavnom rabi cjevasti, višekomorni mlin s čeličnim kuglama. Osobito se pozorno tijekom meljave treba održavati temperatura mljevenoga cementnog materijala kako ne bi došlo do dehidratacije gipsa (do priližno 100°C). Samljeveni cement skladišti se u betonskim silosima kako bi se sačuvala njegova svojstva.

Dodavanjem vode cementu, odn. hidratacijom, smjesa se polako skrućuje i postupno otvrdne kao kamen. Hidratacijom najprije dolazi do vezanja, tj. gubitka obradivosti, koje nastupa u nekoliko sati, a zatim do povećanja čvrstoće, što traje mjesecima, a najizraženije je tijekom prvoga mjeseca od početka reakcije. To je osnova primjene cementa kao vezivne komponente u nekom kompozitnom materijalu, najčešće za pripravu cementnoga morta (u smjesi s pijeskom) i betona (u smjesi sa šljunkom). Kvaliteta cementa izražava se ponajprije klasom, tj. tlačnom čvrstoćom standardnoga morta staroga 28 dana, pa postoje osnovne klase cementa označene s 25, 35, 45 i 55 N/mm² (MPa).

Početci i razvoj proizvodnje cementa

Graditeljima je još iz antičkoga doba Grčke i Rima bio poznat postupak dobivanja vapna pečenjem vapnenca. Na području Rimskoga Carstva se široko rabio i građevni materijal, koji se sastojao od mješavine gašenoga vapna, sitnog šljunka ili pijeska i pucolana (pjeskovitoga vulkanskog pepela) te je davao i do osam puta veću čvrstoću od vapnenoga morta, tzv. rimski beton (od toga materijala izvedeno ziđe nazivalo se opus caementicium). Otkriću cementa u današnjem smislu znatno su pridonijeli pokusi građevinskog inženjera Johna Smeatona (1724−1792), kojima je 1756. nastojao naći najotporniji mort za obnovu požarom uništenog svjetionika Eddystone u Engleskoj. Utvrdio je kako je najotporniji mort iz njegove serije različitih mješavina bio pripremljen pečenjem tzv. nečistog vapnenca koji sadržava primjese minerala glina, odn. oksida silicija, aluminija i željeza. Pokazao je svojstva veće čvrstoće i bolje otpornosti na kemijsku agresiju morske vode. Kakvoću toga sivog umjetnoga kamena usporedio je s kakvoćom prirodnoga portlandskog kamena, koji je tada bio najbolji građevni materijal, pa otuda i naziv portlandski cement. Godine 1796. je James Parker patentirao cement dobiven pečenjem grumenja nepročišćenog vapnenca koji sadrže glinu, tzv. Parkerov ili rimski cement.

Moderna proizvodnja cementa započela je na prijelazu iz XVIII. u XIX. st., dok je 1824. Joseph Aspdin (1778−1855) patentirao postupak proizvodnje portlandskog cementa. Tim je postupkom naznačena proizvodnja umjetnoga kamena uz uporabu veziva koje se dobivalo tako da se od vapnenca peklo → vapno koje se miješalo s glinom uz dodatak vode. Homogenizirana se masa sušila, zatim drobila i ponovno pekla, te zaključno drobila i mljela u sitan prah. Međutim, postupak se provodio bez naznačenih točnih omjera sirovina i temperature pečenja. U SAD-u je portlandski cement patentirao 1871. David Saylor (1827−1884), bez točnih odnosa komponenata u sirovini, koristeći se tzv. cementnom stijenom, odn. jednokomponentnom sirovinskom smjesom. Tijekom vremena ustaljena je tehnologija kojom se prvo priprema sirovina, zatim termički obrađuje (peče), odn. proizvodi klinker koji se sastoji od hidrauličnih aktivnih komponenti, te konačno melje na određenu finoću uz dodatak gipsa kao regulatora vezanja. Proizvodnja portlandskog cementa vrlo se brzo širila svijetom, varirajući u kakvoći. Stoga se spoznala potreba utvrđivanja standardne specifikacije za cement. Prve su takve specifikacije napravljene 1877. u Njemačkoj, 1904. u Velikoj Britaniji itd. Među pionirima koji su dali važan znanstveni doprinos u istraživanju cementa, osobito kemiji cementa, ističu se njemački kemičar Wilhelm Michaelis (1840−1911) te francuski kemičari Louis Vicat (1786−1861) i posebice Henry Louis Le Chatelier (1850−1936).

Cement je nenadomjestiv građevni materijal, bez kojega je nemoguće zamisliti današnju civilizaciju. Njegova se proizvodnja i primjena neprestano povećavaju, pa je po količini prvi industrijski proizvod u svijetu. Svjetska proizvodnja 1913. iznosila je 0,04 milijarde tona; 1938. 0,087; 1960. 0,314; 1980. 0,881; 1990. 1,151; 1995. 1,39; 2000. 1,6; 2005. 2,3; 2010. 3,31; 2015. 4,1 te 2021. 4,4 milijarde tona. U 2022. smanjila se na 4,1 milijardu tona. Daleko najveći svjetski proizvođač cementa 2022. bila je Kina (2100 milijuna tona), slijedili su Indija (370), Vijetnam (120), SAD (95), Turska (85), Brazil (65), Indonezija (64), Iran (62), Rusija (61), Saudijska Arabija (54), i dr.

Razvoj cementne industrije u Hrvatskoj

Razvoj i smještaj cementne industrije u Hrvatskoj uvjetovan je rasporedom i kvalitetom sirovinske baze te bogatstvom nalazišta cementnih sirovina. Ležišta lapora nalaze se u Zagrebu (Podsused–Kostanjek), Labinu (Koromačno), Splitu i Omišu, a vapnenca u Zagrebu (Bizek–Podsused), Umagu, Puli, Splitu, Omišu i Našicama. Na području srednje Dalmacije (od Trogira do Makarske) ležišta su osobito povoljna s obzirom na količinu rezervi i kvalitetu mineralnih sirovina, koje sadržavaju 74–78% CaCO₃ i predstavljaju izvanrednu mješavinu pogodnu za neposredno korištenje u procesu proizvodnje, bez potrebe prethodnog oplemenjivanja dodavanjem različitih primjesa.













Prva tvornica naziva Escher Heinrich proradila je 1852. pokretanjem jamaste peći za proizvodnju cementa na otoku Sv. Andriji kraj Rovinja. Tvornicu cementa u Dalmaciji pokrenuo je 1865. August Höffling u blizini Splita, a od 1870. bila je poznata pod nazivom Prva dalmatinska tvornica cementa Giliardi i Betizza. Prvotno se proizvodio rimski cement jer se u tehnološki primitivnoj jamastoj peći nije mogao proizvoditi sintetizirani klinker. Tvornica je modernizirana 1880. od kada se proizvodio portlandski cement, podignuto je 12 peći tipa Dietzch, a kapacitet je iznosio 26 000 t cementa na godinu. Godine 1895. splitski inženjer Emil Stock pokrenuo je suvremenu proizvodnju vapna u Hvaru u Križnoj luci, proizvodnju kojega je 1898−99. preusmjerio na proizvodnju cementa.

Razvoj dalmatinske industrije bio je cementa potaknut povećanjem potrošnje cementa u svijetu početkom XX. st. Godine 1904. podignuta je tvornica u Solinu pod imenom Adriaportland (poslije II. svj. rata Prvoborac), 1908. Tvornica cementa Split (10. kolovoz) u Majdanu, 1909. tvornica Cement d. d. (Renko Šperac) u Ravnicama kraj Omiša, 1912. tvornica Dalmatia (Partizan) u Kaštel Sućurcu, 1921. tvornica Salonit (Antiša Vučičić) u Vranjicu, a 1928. manja tvornica u Brzetu kraj Omiša. Sve su dalmatinske tvornice cementa 1957. ujedinjene u jedinstveno poduzeće Dalmacijacement (→ CEMEX Hrvatska). Godine 1908. osnovana je tvornica cementa Croatia d. d. (→ Tvornica cementa Sloboda) u Podsusedu kraj Zagreba, kao jedina tvornica velikoga potrošačkog tržišta kakav je bio Zagreb, te uglavnom namijenjena njegovim potrebama. Godine 1910. osnovana je tvornica cementa u Bakru kao pogon Društva Portland Zement AG Wien, koja je uoči I. svj. rata prodana poduzeću Adriaportland. Ugašena je 1914. Do I. svj. rata industrija cementa bila je važna industrijska grana u Hrvatskoj.







Industrija cementa u Hrvatskoj našla se nakon I. svj. rata u izmijenjenoj situaciji slobodnog tržišta. Slijedila je također modernizacija proizvodnje, poglavito uvođenjem rotacijskih peći umjesto vertikalnih peći za proizvodnju klinkera. U prijeratnoj Jugoslaviji bilo je 14 tvornica cementa, od toga Split d. d., Dalmatia d. d., Jadransko d. d., L’ Avocat & Co, Giliardi i Betizza u Dalmaciji, tvornica cementa u Bakru i Croatia d. d. u Zagrebu. Cementna industrija u Istri razvija se od 1925., kada je u Puli, u nekadašnjem arsenalu, osnovano poduzeće Società Istriana dei Cementi (→ Calucem). Poduzeće je proizvodilo portlandski, bijeli i aluminantni cement. Godine 1926. je u Koromačnu osnovana tvornica portlandskog cementa talijanskoga društva SPEMA – Giuseppe Cinigliaro iz Palerma, danas → Holcim (Hrvatska). Vrhunac međuratne proizvodnje cementa istarske su tvornice postigle 1936. s ukupno 162 450 t (Pula 100 450 t; Koromačno 62 000 t). Tvornice u Hrvatskoj (bez Istre) činile su 63,57%, a samo u Dalmaciji 57,07% ukupnog kapaciteta cementne industrije Kraljevine Jugoslavije. Tvornice iz Dalmacije izvozile su oko 80% svoje proizvodnje, osim u godinama uoči II. svj. rata. Najvažniji kupci bile su zemlje Bliskog istoka (Irak, Iran), zapadne obale Južne Amerike (Brazil, Venezuela), Srednje Amerike, SAD, Južne Azije (Indija, Malezija), Afrike (Alžir, Tunis, Maroko, Egipat, Palestina) i sredozemnih otoka (Malta, Cipar).

U II. svj. ratu sve su dalmatinske tvornice cementa bile znatno oštećene. Nakon završetka rata ubrzo su obnovljene i cement je bio prvi izvozni proizvod iz Dalmacije. Godine 1970. i 1971. SOUR Dalmacijacement uveo je dvije rotacijske peći tipa Humboldt u tvornicama Prvoborac i 10. kolovoz, a 1979. i peć Polysius u tvornici Partizan. Proizvodnja cementa u Hrvatskoj 1950. iznosila je 0,73 milijuna tona, 1960. 1,27, a u skladu s ulaganjima i širenjem proizvodnje 1970. 1,99 milijuna tona. Tvornica cementa Našice (→ NEXE) posluje od 1980., kada je proizvodnja cementa u Hrvatskoj dosegnula 3,5 milijuna tona. Najviše se cementa izvozilo u Egipat, zatim Maltu, Libiju, Jemen, Sudan, Irak i dr. Najveće su 1980. bile tvornice: 10. kolovoz, Prvoborac, Partizan i Ranko Šperac u sastavu SOUR-a Dalmacijacement, zatim Sloboda iz Zagreba, Giulio Revelante iz Pule, te tvornice cementa Koromačno, Umag i Našice. SOUR Dalmacijacement proizvodio je 2,153 milijuna tona, odn. 64% proizvodnje cementa u SRH.













Proizvodnja je počela opadati u drugoj polovici 1980-ih. Godine 1990. iznosila je 2,653 milijuna tona, početkom Domovinskoga rata 1991. 1,705; 1994. 2,055; 2004. 3,634; a 2010. 2,6 milijuna tona. U Hrvatskoj je 2021. proizvedeno ukupno 2,826 milijuna tona cementa. Hrvatsku industriju cementa danas čine poduzeća Cemex HRVATSKA u Kaštel Sućurcu, NEXE (članica Nexe grupe) u Našicama, Holcim (Hrvatska) u Koromačnu kao proizvođači portlandskog cementa, te Calucem u Puli koji proizvodi aluminatni cement.













hidrotehnika (vodogradnja), dio građevinarstva i znanstvena disciplina koja se bavi građevinskim i drugim zahvatima koji omogućuju → gospodarenje vodama, odn. tehničkim gledištima korištenja voda, zaštitom od štetnog djelovanja voda te zaštitom voda kao resursa. Obuhvaća proučavanje režima vodnih dobara, ispitivanje geološke i hidrogeološke građe na mjestima akumulacija i objekata, te projektiranje, građenje, održavanje i korištenje (upravljanje) hidrotehničkih objekata i opreme vezanih uz iskorištavanje vodnih snaga (→ hidroenergetski sustavi), → melioracije tla (sv. 2), → plovne putove i → luke (sv. 1), → regulacije vodotoka, → opskrbu vodom i odvodnju te zaštitu voda od onečišćenja.







Hidrotehničke građevine

Za potrebe korištenja voda i zaštitu od voda izvode se hidrotehničke građevine. S obzirom na stalan rast potreba za vodom, njezine ograničene količine i različitu kvalitetu danas se u pravilu primjenjuju višenamjenska rješenja, koja se sastoje od većeg broja hidrotehničkih građevina međusobno povezanih u funkcionalnu cjelinu (→ hidrotehnički sustavi).

Akumulacije, koje imaju ključnu ulogu u regulacijama vodotoka, služe za pohranjivanje voda u doba kada je ima u izobilju a kojima se može koristiti u doba nedostatka vode. Izvode se poglavito u dolinama vodotoka. Prema funkciji akumulaciji je vrlo slična retencija koja služi za pohranjivanje voda samo u doba poplavnih voda i njihovo ispuštanje u vodotok nakon prolaska velikih voda. Akumulacije i retencije ostvaruju se izgradnjom brana i ustava koje služe i za zahvaćanje vode za različite svrhe, preusmjeravanje toka vode te razdiobu i upravljanje vodama. Brane i ustave opremljene su odgovarajućim građevinama i opremom (preljevi, ispusti, hidromehanička oprema) kojom se omogućuje njihovo funkcioniranje. Sličnih su svojstava i nasipi (→ nasipi i brane), koji se rabe za sprečavanje plavljenja branjenih površina. U okviru nasipa ugrađuju se također odgovarajuće građevine (npr. čepovi i sl.).



















Voda se od mjesta zahvata do mjesta uporabe dovodi provodnicima, koji se rabe i za njezinu distribuciju na mjestu uporabe, te za odvođenje natrag u prirodu. Provodnici se ponajprije razlikuju prema konstrukciji (kanali, tuneli i cjevovodi). Kanalima se može koristiti i za prikupljanje voda s tala s viškom vode, a uz kanale za odvodnju (dreniranje) viška vode iz tala rabe se podzemne drenaže. Na provodnicima se izvode odgovarajuće građevine i prema potrebi ugrađuje oprema.







U sklopu uređenja vodotoka i zaštite od fluvijalne erozije rabe se regulacijske i obalne građevine, bujične pregrade, hidrotehničke stepenice i ostale građevine uređenja slijeva. Radi uporabe voda za proizvodnju električne energije, uz druge građevine izvodi se i strojarnica u kojoj se smješta sva oprema za proizvodnju i predaju energije u mrežu. U sklopu rješenja melioracijske odvodnje, natapanja i ribnjaka uz ostale građevine rabe se i crpne stanice, zahvati voda i taložnice.

Posebnu skupinu hidrotehničkih građevina čine manje građevine, npr. propusti, čepovi, sifoni i druge građevine za odvodnju prometnica. Također zasebnu skupinu čine građevine za vodni promet roba i ljudi poput pomorskih lučkih građevina (lukobrani, kejovi, obaloutvrde, brodske prevodnice) i građevine unutarnje plovidbe (lučki bazeni i kejovi, unutarnji plovni kanali, brodske prevodnice, akvedukti, plovni tuneli). U sklopu korištenja voda za sport i rekreaciju grade se → marine (sv. 1), plivački bazeni, uređuju plaže, izvode veslačke i kajakaške staze, akvagani i sl. S obzirom na traženu kvalitetu vode rabe se i građevine za kondicioniranje voda.



















Prednost u gospodarenju vodama daje se opskrbi vodama, u prvom redu opskrbi stanovništva vodom za piće. Osnovne su građevine vodoopskrbnog sustava vodozahvati (zahvaćanje vode iz prirodnih izvorišta), crpne stanice, uređaji za kondicioniranje (obradbu, pripremu vode odgovarajuće kvalitete), vodospreme (rezervoari) te glavna (magistralna) i razdjelna (distributivna) vodoopskrbna ili vodovodna mreža s pratećim građevinama.

























Hidrotehnički zahvati u Hrvatskoj

Prve hidrotehničke radove na kontinentalnom području Hrvatske provodili su stari Rimljani, koji su na slijevnom području rijeke Vuke izgradili sustav za odvodnju, ali i za natapanje, te općenito regulirali korita slavonskih rijeka i izgradili višenamjenske kanale. Također, više je očuvanih akvedukata iz antičkoga doba, posebice ostatci akvedukta pokraj Splita dugog 9 km kojim se voda prebacivala od izvora rječice Jadra podno Mosora do Dioklecijanove palače. Važniji su suvremeni hidrotehnički projekti na području RH kanal Prosika od Vranskog jezera do mora (1770), Kolođvarsko-bobotski kanal u porječju Vuke (1830−36), kanal između rijeka Karašice i Drave kraj mjesta Gata (1881), regulacija toka rijeke Neretve od Ploča do Metkovića (1881−89), Hidroelektrana (HE) Jaruga na Skradinskom buku na rijeci Krki (1895), kao i gradnja prvih vodoopskrbnih i odvodnih sustava Zagreba (1878), Splita (1880) i Rijeke (na Sušaku i u Bakru 1885., a u starome dijelu Rijeke 1894).



























Od početka XX. st. izveden je niz hidrotehničkih zahvata koji su imali važnu ulogu u gospodarskom razvoju Hrvatske, a odnose se na hidromelioracijske zahvate na Čepićkom polju i na području Crnac polja, regulacijske zahvate na Dravi uzvodno od ušća rijeke Mure te na Muri i nizvodnome dijelu Drave, na koritima rijeka Mirne i Raše, na daljnju izgradnju vodoopskrbnih i odvodnih sustava većih gradova, izgradnju odteretnih kanala Kupa–Kupa, Odra i Lonja–Strug, retencija Lonjsko, Mokro, Biđ–Bosutsko, Jelas i Crnac polje, hidrotehničkih objekata vezanih uz hidroenergetske sustave Cetine (akumulacija Peruća, HE Kraljevac, HE Peruća, HE Zakučac, HE Ðale, HE Orlovac), Senj (akumulacija Kruščica, HE Senj, HE Sklope), Vinodol (HE Vinodol), Drave (HE Varaždin, HE Čakovec, HE Dubrava s akumulacijskim jezerom), HE Dubrovnik, kao i brana HE Kraljevac, brane Bajer, Sklope, Lešće, Letaj, Peruća i dr.







Izgradnja pomorske infrastrukture

Bogata je povijest hidrotehničkih zahvata tijekom razvoja hrvatskih luka i pristaništa na Jadranu. Povijesno područje današnje Rijeke sjecište je kopnenih i morskih putova. Prvotna luka nalazila se na ušću Rječine u more, koje je nekada bilo znatno sjevernije, duboko zavučeno između trsatskoga i kozalskoga brijega. Takvo je ušće bilo prirodno zaklonište za male splavi, brodice i galije Ilirima, Keltima, Rimljanima, Slavenima i dr. Izgradnja nove luke Rijeka u predjelu današnje putničke obale započela je 1847. nasipanjem mora, učvršćivanjem i produživanjem gata (gat Marije Terezije) te izgradnjom lukobrana dugog oko 250 m, koji se pružao od istoka prema zapadu. Kompleks luke tvorili su Adamićev gat (izgrađen 1865−67., duljine 61 m i širine 16 m), pristanište Lido (duljine 130 m), te Istočno pristanište (200 m). Luka je imala oko 500 m operativne obale te se prostirala na približno 5 ha vodene površine.







Radovi na izgradnji i proširenju riječke luke nastavljeni su 1872−79., 1880−88. i 1889−94. Izgradnja pristaništa Szápáry, dijela pristaništa Sanità te gata Zichy trajala je 1872–79. Nasut je prostor iza budućeg pristaništa Stefánia, te je produžen i proširen lukobran Marije Terezije. Završena je i lučica (mandrać) Mornaričke akademije u Rijeci. U razdoblju od 1880. do 1888. dovršeno je pristanište Sanità (250 m), izgrađen je Rudolfov gat, nasut je prostor uzduž budućeg pristaništa Ferencza Salvatora. Treća faza izgradnje i širenja luke (1889−94) obuhvatila je izgradnju luke za drvo Gabor Baross, nasuti su dijelovi Brajdice za stovarište drva, stovarišta drva Brajdica i Delta povezana su dvama željeznim mostovima preko Rječine, izgrađeni su pristanište Ferencza Salvatora (350 m) te gat Marije Valerije. Lukobran Marije Terezije produžen je za još 100 m. Riječka je luka 1905. raspolagala s ukupno 6169 m operativnih obala, lukobranima ukupne duljine 2080 m te zaštićenim lučkim bazenima površine 53,8 ha.













Nakon promjena 1918. Talijani su u riječkom bazenu izgradili obalni zid riječkog lukobrana (300 m), te današnje Zagrebačko pristanište (300 m). Jugoslavenske vlasti u sušačkoj luci nisu poduzele nove građevinske zahvate niti su pristupile modernizaciji postojeće infrastrukture. Nakon 1945. i ratnih razaranja pokrenuta je sustavna obnova luke. Rijeka je od 1951. bila glavna luka, a postupno je preuzela i funkciju tranzitne luke podunavskim zemljama u zaleđu. Već 1967. u Bakru je pušten u promet terminal za rasute terete na lokaciji Podbok kao jedan od najmodernijih terminala u Europi, uglavnom za uvoz željezne rude za potrebe Austrije i Čehoslovačke. Godine 1978. izgrađen je pozadinski lučki kompleks Škrljevo, 1979. započeo je s radom kontejnerski terminal na Brajdici u sušačkom dijelu lučkog bazena s 300 m operativne obale i dubinom mora 11,2 m (danas kontejnerski terminal Jadranska vrata), zatim terminal za fosfate i silos za žito u riječkom bazenu, terminal za drvo u Bršici u lučkom bazenu Raša, 1982. izgrađen je terminal za stoku u Bršici, 1983. terminal za generalni teret sa ro-ro rampom na lučkoj obali Goranin u bazenu Bakar.







Također, u Luci Rijeka od 2012. provodi se projekt od nacionalnog interesa Zagreb Deep Sea kontejnerski terminal. To je najznačajniji objekt projekta Rijeka Gateway, zamišljen kao ravno pristanište konačne duljine 680 m s prosječnom širinom od 300 m. Planirana dubina mora uz pristanište iznosi minimalno 20 m i omogućava prihvat kontejnerskih brodova svih veličina. Terminal se gradi u dvije faze, a dovršena je prva faza izgradnje pristaništa u duljini od 400 m. U sklopu projekta Rijeka Gateway, 2013. je na kontejnerskom terminalu na Brajdici provedena druga faza izgradnje terminala u kojoj je izgrađen još jedan pristan za vez te je povećana površina skladišnih površina u skladu s novi kapacitetima terminala.







Splitska luka razvijala se u XVI. i XVII. st. pod mletačkom vlašću, kada je uređena obala i omogućen prihvat sve većih brodova. Vlada u Beču pak dopustila je 1863. izgradnju velikog lukobrana i drugih lučkih sadržaja. Uređeni su današnja Obala lazareta, na kojoj je 1892. podignuta zgrada Lučke kapetanije te Gat sv. Nikole. Gat sv. Petra dovršen je 1893., a Gat sv. Duje 1915. Rušenjem starih mletačkih zdanja te probojem željezničke pruge do luke u prvim godinama XX. st. stvorene su velike količine materijala kojima su nasipane obala na Lučcu i istočna strana gradske luke. Nakon II. svj. rata vezovi su privremeno osposobljeni za prihvat brodova duge plovidbe pa je već 1945. bilo spremno 1250 m operativnih obala. Do 1957. uređen je i produljen Gat sv. Duje, uklonjene su tračnice s Obale lazareta, poslije Domagojeve obale, što je ujedno značilo i budućnost luke Split kao putničke luke. Teretni promet preselio se u splitsku Sjevernu luku. Kako bi se udovoljilo zahtjevima i potrebama razvoja lučkih kapaciteta, a posebice s gledišta poboljšanja sigurnosti protoka putnika i vozila te povećanja sigurnosti prometa u luci, Lučka uprava Split pokrenula je Projekt obnove infrastrukture luke Split. Izgradnja dvaju vezova na vanjskoj strani lukobrana u gradskoj luci Split započela je 2014., a dovršena je 2017. Radove je izvela zajednica ponuditelja→ Pomgrad Inženjering iz Splita te → Viadukt iz Zagreba.













Projekt za izgradnju lučke operativne obale u Pločama i željezničke pruge do Metkovića izrađen je 1936. Uskotračna pruga duljine 22 km građena je 1938–42., dok je izgradnju luke, započetu 1939., prekinuo II. svj. rat. Zaposjevši luku, talijanske su vlasti izgradile manju operativnu obalu na istočnome kraju ulaznoga kanala kako bi omogućile pristup svojim brodovima koji su izvozili boksit i drvo. Pri povlačenju njemačke vojske luka je razorena. Obnova je započela odmah nakon rata, a znatne investicije provedene su 1965. kada su se u okviru luke gradili vodovod, ceste, operativne površine, iskop bazena akvatorija, iskop obale 5 i sama obala 5, kanalizacija, električna mreža, specijalna lučka skladišta, hangari Soko, kanal Birina–more i kanal Vlaška–more. U izgradnji su sudjelovala splitska poduzeća → Lavčević, → Plovput (sv. 1), Pomgrad Inženjering i dr. Od 1975. počeo je snažniji razvoj lučke infrastrukture luke Ploče, izgrađeni su terminali za promet žive stoke (1976), za glinicu (1977), za drvo i proizvode od drva (1983), za specijalne terete (1985), za sipke terete (1990), ali i novi kontejnerski terminal (2010), terminal za rasute terete (2016) i dr. Sedam od osam operativnih obala u Pločama s dubinom do 14 m (novi terminal ima gaz dubok do 18 m) omogućava prihvat plovila do veličine Panamax brodova.













Velika ulaganja provedena su na području Lučke uprave Zadar, gdje se ističe gradnja putničke luke Gaženica puštene u promet 2015. U prvoj fazi radova iskopano je 250 000 m³ podvodnih stijena i morskog sedimenta te je za podmorske i nadmorske nasipe iskorišten oko 20,5 ha tla. Izgrađen je sekundarni lukobran duljine 270 m te su postavljeni temelji za primarni. Tijekom druge faze radova izgrađeno je gotovo 1420 m obale kako bi se dobilo 12 priveza za trajekte koji povezuju otoke, međunarodna plovila i brodove za kružna putovanja. Izgrađeno je i oko 300 m obale za novu ribarsku luku, kao i primarni lukobran duljine 180 m. Uz pomoć GPS tehnologije postavljeno je 1800 gravitacijskih blokova za izgradnju obalnih zidova.







U novije se doba u Hrvatskoj znatno ulaže u lučku infrastrukturu. Posljednjih se godina investicije najbolje mogu očitati kroz broj gradilišta u otočnim i primorskim lukama. Riječ je o nizu projekata duž cijele Jadranske obale, od luka na samome jugu Hrvatske, na Koločepu, Korčuli, obnove Lapadske obale u Dubrovniku do ulaganja u projekte poput izgradnje trajektne luke Tkon na Pašmanu, Perna na Pelješcu, ribarske luke Krk i Brižine u Kaštel Sućurcu, dogradnje luka Crikvenica, Cres, Unije, Kaprije, Sućuraj, Kaštel Stari, Sali na Dugom otoku, Baška, Žigljen na Pagu, Mrtvaška na Lošinju i dr.

Visoko školstvo i publicistika

Visokoškolska nastava iz područja hidrotehnike u Hrvatskoj započela je osnivanjem Tehničke visoke škole u Zagrebu (→ Tehnički fakultet u Zagrebu; sv. 4), kada su prvi, ujedno i dugogodišnji nastavnici kolegija Vodogradnje bili → Stjepan Bella (1921−42) i → Valerijan Rieszner (1922−49), a nakon njih i nastavnik geotehnike → Stjepan Szavits-Nossan koji je 1937. počeo raditi kao pomoćni nastavnik u izvedbi kolegija Industrijska hidrotehnika. Zavod za hidrotehniku zagrebačkoga Tehničkoga fakulteta osnovan je 1940 (osnivač S. Bella), a od akademske godine 1942/43. pojedini su se skupni hidrotehnički predmeti podijelili na uža nastavna područja, odn. kolegije Regulacije vodotoka, Melioracije tla, Plovni putevi, Vodne snage te Vodovodi i kanalizacija naselja. Iste je godine započela nastava i iz kolegija Mehanika III – Hidraulika (→ Milivoj Prejac; sv. 4) te Primijenjena hidraulika (→ Krešimir Gjurašin). Godine 1943. redovitim profesorom Fakulteta postao je → Ante Franković koji je uveo kolegije Osnove hidrotehnike i Hidraulika. Smatra ga se utemeljiteljem visokoškolske nastave u području hidrotehničkih građevina u Hrvatskoj. Godine 1949. → Milivoj Petrik uveo je kolegij Kondicioniranje voda i otpadne vode, poslije nazvan Sanitarna tehnika. Akademske godine 1986/87. uvedeni su kolegiji Hidrotehnički sustavi i Hidrotehničke građevine (→ Mladen Žugaj), Zaštita vode (→ Stanislav Tedeschi) i Meliorativna pedologija (Zoltan Racz). Kao nastavnik kolegija Melioracije, Navodnjavanje te Hidrotehničke melioracije I i II istaknuo se → Josip Marušić. Godine 1947. osnovan je Laboratorij za hidraulička istraživanja (M. Žugaj), koji je imao važnu i pionirsku ulogu pri izgradnji niza hidrotehničkih građevina.

Poslijediplomski studij iz hidrotehnike organiziran je akademske godine 1965/66., preustrojen 1971/72., a sastojao se od nastavnih skupina nazvanih prema glavnom kolegiju (hidraulika, hidrologija, sanitarna tehnika, melioracija tla, plovni putovi, korištenje vodnih snaga i regulacije prirodnih vodotoka). Današnji nastavni program ne razlikuje se znatno od onoga donesenoga akademske godine 1983/84., prema kojem se sva područja hidrotehnike dijele na pet nastavnih tema: hidraulika, hidrologija, opća hidrotehnika (regulacije, melioracije, korištenje vodnih snaga, plovni putovi), sanitarna hidrotehnika i hidrotehničke konstrukcije.

Građevinski fakultet je 1965. otkupio od poduzeća → Elektroprojekt Hidrotehnički laboratorij, koji se pod vodstvom Josipa Grčića razvio u istraživački centar za hidrauliku, a osobito je važna bila njegova uloga u doba nastajanja Građevinskog instituta (1977). U tom je razdoblju → Vladimir Andročec (sv. 1) razvio vrlo važnu djelatnost u ispitivanju modela hidrotehničkih objekata u našoj zemlji, te u Alžiru (brane Sidi Yacoub, Brezina, luke Tamentfoust, Cherchell) i Iranu (luka Chabahar).

Statutom iz 1967. → Građevinski fakultet u Zagrebu organiziran je u tri odjela (Konstruktorski, Prometni i Hidrotehnički) te deset zavoda, među kojima i Zavod za hidrotehniku u okviru kojega su djelovali laboratorij za sanitarnu hidrotehniku i hidrotehnički laboratorij. Uz Zavod za hidrotehniku zagrebačkoga Građevinskoga fakulteta (predstojnica Eva Ocvirk; profesori Neven Kuspilić, Goran Lončar, Damir Bekić, Dalibor Carević, Gordon Gilja, Ivan Halkijević, Dražen Vouk i dr.), nositelji su znanstvene i nastavne djelatnosti iz područja hidrotehnike u Hrvatskoj i Katedra za privrednu hidrotehniku (šef katedre Hrvoje Gotovac; profesori Roko Andričević, Veljko Srzić), Katedra za hidrologiju (šef katedre Damir Jukić; profesori → Ognjen Bonacci i Vesna Denić-Jukić) i Katedra za hidromehaniku i hidrauliku (šef katedre Davor Bojanić) → Fakulteta građevinarstva, arhitekture i geodezije u Splitu, Zavod za hidrotehniku i geotehniku (predstojnica → Nevenka Ožanić; profesori Barbara Karleuša, Vanja Travaš, Igor Ružić, Goran Volf) → Građevinskoga fakulteta u Rijeci, te Zavod za hidrotehniku i zaštitu okoliša (predstojnica Tamara Brleković; profesori Lidija Tadić, Marija Šperac) → Građevinskog i arhitektonskog fakulteta Osijek.

U mnoštvu objavljenih znanstvenih i stručnih radova vezanih uz šire područje hidrotehnike ističu se djela Melioracija tla (S. Bella, 1935), Kanalizacija gradova, naselja, tvornica i usamljenih zgrada (→ R. Broz, 1950), Regulacija rijeka (→ M. Gjurović, 1967), Pomorska hidraulika (Z. Tadejević, → M. Pršić, 1981), Posebne analize u hidrotehnici (M. Žugaj, 1981), Nasute brane. Projektiranje i građenje (→ E. Nonveiller, 1983), Zaštita vodnih sustava i pročišćavanje otpadnih voda (S. Tedeschi, 1983), Opskrba vodom (→ J. Margeta, 1985), Osnove gospodarenja vodama (J. Margeta, 1992), Potresi izazvani akumuliranom vodom (P. Stojić, R. Lalić, 1994), Oborine: glavna ulazna veličina u hidrološki ciklus (O. Bonacci, 1994), Osnove hidrotehnike (Ž. Vuković, 1994−95), Hidroenergetika: energetsko iskorištavanje vodnih resursa (P. Stojić, 1995), Hidrogeologija za građevinare (Z. Pollak, 1995), Hidrotehničke građevine I–III (P. Stojić, 1997−99), Smjernice za integralni pristup razvoju, gospodarenju i korištenju vodnih resursa (J. Margeta, E. Azzopardi, I. Iacovides, 1999), Opskrba vodom (I. Gulić, 2000), Ekohidrologija vodnih resursa i otvorenih vodotoka (O. Bonacci, 2003), Osnove hidromehanike (V. Jović, 2006), Oborinske i otpadne vode: teret onečišćenja, mjere zaštite (J. Margeta, 2007), Kanalizacija naselja: odvodnja i zbrinjavanje otpadnih i oborinskih voda (J. Margeta, 2009), Vodoopskrba naselja: planiranje, projektiranje, upravljanje, obrada vode (J. Margeta, 2010) i dr.