Lapaine, Valentin (Lapajne; Valent) (Vojsko kraj Idrije, Slovenija, 5. II. 1843 − Zagreb, 21. II. 1923), građevinski inženjer, stručnjak za hidrotehniku.

Završio je Tehničku visoku školu u Grazu (TH Graz). Od 1866. radio je u Građevnom ravnateljstvu za Vojnu krajinu u Temišvaru, Petrovaradinu i Zagrebu, od 1872. bio je inženjer u građevnom uredu u Karlovcu, od 1873. u glavnom zapovjedništvu u Zagrebu, od 1875. u Krajiškom građevnom uredu u Petrinji, gdje je od 1876. bio upravitelj, a nakon razvojačenja 1881. gradski inženjer i mjernik. Premješten je u građevni odsjek Zemaljske vlade u Zagrebu 1886., ubrzo je poslan u Zemun, a nakon povratka 1889. bio je referent za vodograđevine, od 1892. nadinženjer te tehnički savjetnik od 1897. do umirovljenja 1899.

Znanstveno i stručno bavio se hidrotehnikom, odn. provođenjem radova i gradnjom objekata vezanih uz gospodarenje vodama, a bogatim publicističkim radom popularizirao je tehničku znanost u Hrvatskoj. Nadzirao je i vodio gradnju cesta Ogulin−Novi u Vinodolu 1872. i Stara Gradiška−Lipik 1876−77., Majskoga kanala kraj Gline, dunavske obale u Zemunu 1886−89., regulatorne radove na obali Save, regulaciju više slavonskih potoka, odvodnju u Jelas-polju i jugoistočnome Srijemu, gradnju vodovoda za Gospić, Senj i Crikvenicu, predradnje za uređenje Lonjskoga polja te izradbu osnove za kanalizaciju grada Zagreba. Sudjelovao je u radu Kluba inžinira i arhitekta u Zagrebu, gdje je bio glavni urednik → Viesti Družtva inžinira i arhitekta (1891–94), držao predavanja te surađivao u Spomen-knjizi na proslavu dvadesetipetgodišnjice opstanka Društva inžinira i arhitekta u Hrvatskoj i Slavoniji (1903). Napisao je povijesni prikaz Stare i nove vodogradjevine u Hrvatskoj i Slavoniji (1896).







Pleština, Lenko (Klis, 25. IV. 1947), arhitekt, bavi se pretežno arhitekturom stanovanja, osobito obiteljskih kuća.

Diplomirao je 1970. na Arhitektonskome fakultetu u Zagrebu, a magistrirao 1982. na Arhitektonskome fakultetu u Beogradu radom Transformacija načina stanovanja. Na zagrebačkom je fakultetu doktorirao 1990. disertacijom Estetika stambene arhitekture u mjerilu etike (mentor → N. Filipović). Stručno se usavršavao u biroima Marcela Breuera i Paula Rudolpha u New Yorku (1972–73), Muzeju finske arhitekture u Helsinkiju (1975–76), te u Međunarodnom laboratoriju za arhitekturu i dizajn ILAUD u Urbinu (1980). Zaposlio se 1970. u Zavodu za arhitekturu Arhitektonskoga fakulteta u Zagrebu, na kojem je sudjelovao u nastavi od 1976., a redoviti profesor postao 2001. Bio je nositelj kolegija Stambene zgrade, Arhitektonsko projektiranje i dr., prodekan (1995–97) i dekan Fakulteta (2007–11).

U njegovu se arhitektonskom stvaralaštvu ističe niz samostalnih projekata obiteljskih kuća i urbanih vila, a napose: obiteljska kuća u Kecerinima gornjim 9 u Šestinama (1977–2000), tri urbane vile na Zelengaju 63–69 (1990–91), obiteljske kuće na Pantovčaku 276 (2000–02), Tošovcu 15 (2008) i u Hercegovačkoj 115 (2008–11) u Zagrebu, obnova i dogradnja kuće u Klisu (1998–2000), HOTO vile u Svetoj Nedelji (2004), obiteljska kuća na Zagrebačkoj cesti 21 u Goričici (2007), i dr. U znanstvenom radu bavi se širokim spektrom problema vezanih uz stambenu arhitekturu te je autor mnogobrojnih znanstvenih i stručnih radova. Dobitnik je nagrada Zagrebačkoga salona (1979) i »Vladimir Nazor« (2002). Professor emeritus Sveučilišta u Zagrebu je od 2018.

Poletti-Kopešić, Emilija (Mila) (Gračac, 15. X. 1921 – Zagreb, 18. IV. 1995), arhitektica, istaknula se posebice projektiranjem odgojno-obrazovnih ustanova.

Diplomirala je 1944. na Tehničkome fakultetu u Zagrebu. Isprva je radila u → Arhitektonskome projektnom zavodu, potom u Arhitektonskome zavodu Bosne i Hercegovine, pa u Arhitektonskome birou → Ivana Vitića. Od 1958. do umirovljenja 1979. radila je u Arhitektonsko-projektnome birou → Žarka Vinceka. Tijekom 1950-ih projektirala je u duhu suvremenoga arhitektonskog izraza više objekata stambene i javne namjene među kojima se ističu: Institut vrtlarske škole u Brezovici, stambene zgrade u Splitu, policijska postaja u Dubravi u Zagrebu, prvi TV toranj na Sljemenu (1958). Potkraj 1950-ih okrenula se projektiranju uglavnom odgojno-obrazovnih zgrada: škole u Vukovaru (1958), u Štefanovečkoj ulici u Zagrebu (1961), Oroslavju (1964), Opatiji (1968), Senju (1969) i Varaždinu (1970), predškolske ustanove u Kozari boku (1971), na Ferenščici (1971) i na Srednjacima (1972), sve u Zagrebu. Izradila je urbanistička rješenja za naselja u Šilu i Puntu na Krku (1965), gdje je izvela i nekoliko obiteljskih kuća. Projektirala je i ljetnu pozornicu u Krku (1968) te dvije džamije, u Wadi i Maknusi u Libiji (1973). Bila je predsjednica → Društva arhitekata Zagreba, gdje je radila na osnivanju Zadruge Arhitekt koja je kao tijelo unutar Društva 1954. pokrenula arhitektonski časopis → Čovjek i prostor.

Pomgrad Inženjering d. o. o., građevinsko poduzeće sa sjedištem u Splitu. Nastalo je na tradiciji Pomorskoga građevnoga poduzeća Pomgrad koje je osnovano 1947. u Splitu. Od 1976. bilo je udruženo s građevinskim poduzećima → Lavčević, → Konstruktor, Melioracija i Tehnogradnja u SOUR 25. maj. Poslije se pridružilo poslovnoj zajednici industrijskih proizvođača → Ingra radi razvijanja dodatnih specijalizacija djelatnosti, zajedničkog nastupa na tržištu, razvijanja i organiziranja pratećih djelatnosti i dr. Potkraj 1991. poduzeće je imalo 1470 zaposlenika, a u razdoblju tranzicije početkom 1990-ih bilo je privatizirano. Godine 1993. pretvorbom je postalo dioničko društvo pod nazivom Pomgrad poduzeće za inženjering d. d. (Pomgrad d. d.). U okviru programa restrukturiranja društva, 2000. osnovano je društvo kći Pomgrad gradnja d. o. o. za vađenje ukrasnoga kamena i kamena za gradnju, vapnenca, gipsa, krede i škriljevca. Poduzeće Pomgrad inženjering dospjelo je 2001. u stečaj i potom je prodano splitskom poduzeću Montmontaža-Hidroinženjering, a 2008. preuzeo ga je austrijsko-njemački koncern → Strabag. Pomgrad inženjering je 2000. imao 605 zaposlenih, a potkraj 2023. bilo ih je 112.

Poduzeće se specijaliziralo za izvođenje svih vrsta pomorskih radova u građevinarstvu i izvodilo je radove u mnogim većim lukama i brodogradilištima te na obalama u zemlji i u inozemstvu. U potpunosti je obnovilo većinu luka duž istočne obale Jadrana. Na području RH ističu se radovi u luci Ploče (približno 2000 m obale, više od pola milijuna kvadratnih metara različitih objekata te odgovarajuća infrastruktura), Sjevernoj luci Split (od 1947. angažirano je u stalnom proširivanju luke) te u više od 80% marina na našemu dijelu jadranske obale. Ukupno je duž jadranske obale izgradilo više od 4000 vezova za sportska i turistička plovila. Izvodilo je radove u marinama Zadar, Biograd na Moru, Murter, Tribunj, Split, Zenta i Spinut u Splitu, Podgora, te u marini Bar u Crnoj Gori. Sudjelovalo je u izgradnji putničke luke Gaženica na području Lučke uprave Zadar (2009–14) i u projektu produljenja gata sv. Petra u splitskoj trajektnoj luci (2017), a u sklopu petrokemijskoga kompleksa na Krku izgradilo je vezove za tekuće kemikalije s mogućnošću pristajanja brodova do 70 000 dwt i za plinovite kemikalije za brodove do 30 000 dwt. Pomgrad je izvodio i druge važne objekte prometne infrastrukture, poput 1892 m duga željezničkoga tunela puštenoga u promet 1984. u sklopu željezničke pruge koja vodi do središta Splita. Prethodno proizvedeni armiranobetonski elementi slagali su se u tunel, što je ujedno označilo početak uporabe prednapetih betonskih elemenata u našim krajevima. Poduzeće je izgradilo najstariji splitski neboder arhitekta → Vuke Bombardellija, poznat pod nazivom Pomgradov neboder.

Na međunarodno se građevinsko tržište poduzeće uključilo 1952., prvi izgrađeni objekti bile su luke Latakija (1953–57) i Tartus u Siriji, a radilo je i u Sudanu, Cipru, Gani, Eritreji, Iranu.

prometnice, građevine ili prostori namijenjeni kretanju prometala pri prijevozu tereta, roba i putnika kopnom, vodom ili zrakom. Prometnice na kopnu predstavljaju → ceste i → željeznice (sv. 1), koje ujedno čine i okosnicu → javnoga gradskog prometa (sv. 1), a također ih čine prometni koridori → plovnih putova te → zračnog prometa (sv. 1). Prema pravilniku o znanstvenim i umjetničkim područjima, poljima i granama u RH se izučavaju kao grana znanosti unutar polja građevinarstva područja tehničkih znanosti.

Razvoj prometnica u znanstvenom i nastavnom smislu na Sveučilištu u Zagrebu

Prve nastavne aktivnosti iz područja prometnica održane su akademske godine 1921/22. na Građevno-inženjerskom odjelu Tehničke visoke škole u Zagrebu (od 1926. → Tehnički fakultet u Zagrebu; sv. 4) iz kolegija Gradnja cesta i željeznica I koji je izvodio nastavnik geodezije → Pavle Horvat. Početne su teškoće djelomično otklonjene imenovanjem → Jerka Alačevića javnim redovitim profesorom iz predmeta (kolegija) Gradnja cesta i željeznica I 1921/22. Akademske godine 1935/36. promjenom organizacijske strukture osnovan je Zavod za projektiranje i građenje željeznica i putova (predstojnik → Ljubomir Peterčić), a 1937/38. Zavod za zemljane radove i tunele (→ Ivo Poletti-Kopešić). Imenovanjem → Jurja Zagode isprva honorarnim, a od 1942. stalnim nastavnikom za područje cestogradnje, od 1938/39. problematika cesta i željeznica ne predaju se više u okviru zajedničkih kolegija.

Od akademske godine 1948/49. nastava se počela izvoditi prema izmijenjenom studijskom programu te su uvedeni specijalistički smjerovi studija (vodograđevni, konstruktivni, saobraćajni). Uz osnovnu nastavnu djelatnost rasla je potreba za organiziranim znanstvenim i stručnim radom, posebice u razdoblju obnove nakon II. svj. rata. Godine 1952. osnovan je Zavod za ceste (J. Zagoda), 1953. Zavod za željeznice (→ Miroslav Čabrian), a 1955. Zavod za zemljane radove i tunele (Juraj Šiprak). Izdvajanjem arhitektonskog, građevnog i geodetskog odjela iz Tehničkoga fakulteta 1956. i osnivanjem Arhitektonsko-građevinsko-geodetskoga fakulteta, na Građevinskom odsjeku ukinuti su dotadašnji smjerovi studija, ali je niz građevinsko-prometnih kolegija bio sadržan u obveznom dijelu programa za sve studente, s dodatnom mogućnošću odabira izbornih kolegija.

Od akademske godine 1962/63. kao samostalna visokoškolska ustanova djeluje → Građevinski fakultetu u Zagrebu. Uvedeni su hidrotehnički, konstrukcijski i prometni smjer, a nastavna, znanstvena i stručna djelatnost iz područja prometnica obavljala se u okviru Zavoda za ceste (predstojnik J. Zagoda, J. Šiprak, Nikola Horvat, → Aleksandar Klemenčić) i Zavoda za željeznice (predstojnik M. Čabrian, Guido Prister, Ruđer Baučić, Vicko Rako). Promjenom nastavnoga plana 1970/71. studij je trajao deset semestara u četiri smjera (hidrotehnički, konstruktorski, prometni, organizaciono-tehnološki). Nastavna, znanstvena i stručna djelatnost iz područja prometnica obavljala se u okviru Zavoda za prometne objekte (J. Zagoda) s tri odjela: Odjel za ceste (N. Horvat), Odjel za mostove (→ Krunoslav Tonković) i Odjel za željeznice (G. Prister). Od akademske godine 1973/74. nastavna se djelatnost organizirala u okviru jedinstvene Katedre za ceste i željeznice (G. Prister), a od 1974/75. u okviru Zavoda za ceste i željeznice (G. Prister).

Spajanjem Građevinskoga fakulteta i → Instituta građevinarstva Hrvatske 1977. i priključivanjem viših građevinskih škola, u novoosnovanome Zavodu za prometnice Fakulteta građevinskih znanosti u Zagrebu objedinjene su sve vrste djelatnosti vezane uz područje građevinsko-prometne tehnike, ponajprije cestogradnje (nastava visoke i više stručne spreme, znanstveni rad, projektiranje, nadzor nad izvedbom, laboratorijska ispitivanja i dr.). Nastavni planovi inovirani su akademskih godina 1977/78., 1983/84. i 1987/88., te su omogućavali odabir hidrotehničkog, konstruktorskog i prometnog smjera, uz poseban studij Organizacija građenja. Ponovnim osamostaljenjem Građevinskoga fakulteta akademske godine 1991/92. nastavni, znanstveni i stručni rad iz područja prometnica odvijao se u organizacijskoj jedinici pod nazivom Odjel za prometnice (B. Babić), a od 1997/98. pod nazivom Zavod za prometnice.

Godine 2002. osnovan je Laboratorij za prometnice (Tatjana Rukavina) kao nova organizacijska jedinica u sastavu Zavoda. Iduća promjena nastavnoga programa slijedila je akademske godine 1996/97. s usmjerenjima geotehnika, gradiva, hidrotehnika, konstrukcije, organizacija građenja i prometnice. Nakon prihvaćanja koncepcije Bolonjskoga procesa 2005/06. izvode se kolegiji Ceste (→ Željko Korlaet, → Vesna Dragčević) i Željeznice (→ Stjepan Lakušić, Ivo Haladin) u okviru preddiplomskoga studija iz područja prometnica. Na diplomskome studiju Prometnog smjera ponuda sadržaja iz područja prometnica je u odnosu na stari nastavi plan znatno proširena, s 13 obveznih i šest izbornih kolegija, uz dodatnu mogućnost odabira izbornih kolegija iz drugih smjerova studija. Ista koncepcija studija zadržala se do danas, a kolegiji su se mijenjali i dopunjavali u skladu s razvojem znanosti i struke.

Poslijediplomski magistarski studij na Građevinskome fakultetu uveden je 1963/64. s usmjerenjima Niskogradnja i Konstrukcije. Rastuća potreba znanstvenog obrazovanja iz područja građevinsko-prometne tehnike potaknula je 1971/72. uvođenje smjera pod nazivom Građenje cesta. Cjelovit i sadržajan nastavni plan osiguran je angažiranjem niza nastavnika iz drugih zavoda Građevinskoga fakulteta (Zlatko Kostrenčić, Vladimir Vranić, → Vasilij Andrejev, Josip Klepac, Antun Stepinac), nastavnika s drugih fakulteta Sveučilišta u Zagrebu (Ibrahim Aganović, Marijan Herak, Josip Roglić) te nastavnika sa sveučilišta u Ljubljani (Lujo Šuklje, Vlasto Zemljič) i Beogradu (Nikola Ćućuz, Vlatko Brčić). U razdoblju 1994/95−2005/06. uvodila se svojevrsna kombinacija magistarskoga i doktorskoga studija, na način da se kandidatima pružala mogućnost odabira između završetka magistarskoga studija ili prijave teme doktorskoga rada, uz priznavanje određenih položenih kolegija magistarskoga studija i obvezu upisa dodatnih kolegija, u suglasnosti s mentorom. Poslijediplomski sveučilišni doktorski studij ustrojen u skladu s odrednicama Bolonjske deklaracije pokrenut je 2006/07., a magistarski je sveučilišni studij ukinut.

Usko specijalizirane istraživačke teme oblikovanja cestovnih čvorišta i površina na načelima geometrije kretanja vozila, dimenzioniranja i optimizacije sastava slojeva kolničkih konstrukcija cesta i aerodroma, modeliranja elemenata tramvajskoga kolosijeka te zaštite od buke cestovnog i tračničkog prometa područja su po kojima je znanstvena i stručna djelatnost Zavoda za prometnice prepoznata i u međunarodnom okruženju. Važan doprinos promicanju znanstvenoistraživačke djelatnosti jest pokretanje međunarodne konferencije o cestovnoj i tračničkoj infrastrukturi pod nazivom CETRA, koja se u organizaciji Zavoda (od 2010) redovito održava svake dvije godine. Na Fakultetu su razvijeni i inovativni tipovi zidova za zaštitu od buke na prometnicama, u okviru projekta pod nazivom RUCONBAR, koji je osvojio desetak važnih međunarodnih priznanja i nagrada. Današnji je Zavod za prometnice dostigao cijenjenu znanstvenu, nastavnu i stručnu razinu u području građevinsko-prometne tehnike. Istaknuti su članovi Zavoda Ž. Korlaet, V. Dragčević, T. Rukavina, S. Lakušić, I. Haladin, Maja Ahac, Saša Ahac, Ivica Stančerić, Josipa Domitrović, Tamara Džambas i dr.







Ostala znanstvena i nastavna žarišta

Znanstvena i nastavna aktivnost iz područja prometnica provodi se i na → Fakultetu građevinarstva, arhitekture i geodezije u Splitu, prvotno u okviru Zavoda, a od 1991. Katedre za prometnice (D. Cvitanić), → Građevinskome fakultetu u Rijeci, gdje je 1991. osamostaljivanjem Fakulteta ustrojena Katedra za prometnice organizaciju građenja i zgradarstvo, dok se danas aktivnost odvija u okviru Zavoda za prometnice, organizaciju i tehnologiju građenja i arhitekturu pri Katedri za prometnice (A. Deluka-Tibljaš), te na → Građevinskom i arhitektonskom fakultetu Osijek, u okviru Zavoda za geotehniku, prometnice i geodeziju pri Katedri za prometnice i geodeziju (I. Ištoka-Otković). Od 1984. i osnutka Fakulteta prometnih znanosti u Zagrebu, na njemu se u sklopu redovite nastave također izučavaju pojedina poglavlja iz područja prometnica.

Publicistika

U sukladu s razvojem nastavnih aktivnosti i studijskih programa iz područja prometnica, objavljeno je mnoštvo skripta, znanstvenih i stručnih radova te sveučilišnih udžbenika i knjiga. Među prvim objavljenim skriptima bila su Gradnja željeznica II. dio – Gornji stroj na otvorenoj pruzi (Lj. Peterčić, 1936), Gradnja željeznica III. dio – Skretnice, okretaljke i prenosnice (Lj. Peterčić, 1944), Elementi gornjeg stroja (M. Sinković, 1948), Zemljani cestovni zastori (J. Zagoda, 1953), Uređenje kolosijeka na postojećim prugama – veza kolosijeka, vrste skretnica i njihovo održavanje (G. Prister, 1960) i dr. Istaknuta djela i sveučilišni udžbenici iz područja prometnica naslovljeni su Građenje željeznica (J. Alačević, 1950), Željeznička vozila i vozna dinamika (M. Čabrian, 1950), Viseće žičane željeznice (M. Sinković, 1951), Oblikovanje cestovnih čvorišta izvan razine (A. Klemenčić, 1982), Ceste (A. Klemenčić, Ž. Korlaet, 1984−89), Projektiranje i građenje željezničkih pruga (D. Marušić, 1994), Uvod u projektiranje i građenje cesta (Ž. Korlaet, 1995), Osnove projektiranja cesta (V. Dragčević, Ž. Korlaet, 2003), Donji ustroj prometnica (V. Dragčević, T. Rukavina, 2006), Projektiranje i građenje cesta (Ž. Korlaet, V. Dragčević, 2018) i dr.

Medanić, Barbara (Osijek, 26. IV. 1936), ekonomistica, stručnjakinja za ekonomiku u građevinarstvu.

Diplomirala je na Ekonomskome fakultetu u Osijeku 1964. i doktorirala na Ekonomskome fakultetu u Zagrebu 1967. Od 1954. radila je u financijskoj struci, a znanstvenu karijeru započela je u Institutu za ekonomiku industrije Osijek (poslije Ekonomski institut Osijek) 1961., poslije kao voditeljica jednog od odjela Instituta. Usavršavala se na Sveučilištu Stanford u SAD-u 1969. U Beogradu je 1972–76. radila kao savjetnica za sistem, režim i politiku cijena te potom voditeljica analitičkog sektora Saveznog sekretarijata za tržište i cijene. Od 1976. u Zavodu za društveno planiranje Zajednice općina Osijek radila je kao pomoćnica direktora za metodološke probleme planiranja.

Godine 1980. zaposlila se na Sveučilištu Josipa Jurja Strossmayera u Osijeku, na Fakultetu građevinskih znanosti, tada dijelu osječkoga sveučilišta i Građevinskog instituta Zagreb. Za redovitu profesoricu izabrana je akademske godine 1982/83. Fakultet je 1991. postao samostalna ustanova Građevinski fakultet Sveučilišta Josipa Jurja Strossmayera u Osijeku (→ Građevinski i arhitektonski fakultet Osijek), čemu je kao jedna od osnivača znatno pridonijela i B. Medanić. Predavala je kolegije Poslovanje poduzeća, Upravljanje građevinskim poslovanjem i Marketing u građevinarstvu. Bila je dekanica Fakulteta 1983–85. i 1991–2000. Organizirala je 1983. budući Zavod za organizaciju, tehnologiju i menadžment, formalno osnovan 1992. Od njegova osnutka do svojeg umirovljenja 2006. bila je predstojnica Zavoda te glavna istraživačica dugogodišnjega državnog znanstvenog projekta Dugoročni razvoj hrvatskog građevinarstva i prateće industrije (1981–2002). Autorica je udžbenika Management u građevinarstvu (1997) te Neki aspekti financiranja i financijskog odlučivanja u građevinarstvu (2005), kao i knjiga Efektivnost i efikasnost primarne raspodjele u Jugoslaviji (1978), Zavod za organizaciju, tehnologiju i management (2004) te Desetljeća u znanosti i visokom obrazovanju (2015). Od 2007. je professor emerita Sveučilišta Josipa Jurja Strossmayera u Osijeku.

Mance, Davor (Vrata kraj Fužina, 24. VIII. 1938 – Zagreb, 9. V. 2020), arhitekt i urbanist, suvremenom interpretacijom kreativno je povezivao gradski prostor i sadržaje s arhitektonsko-urbanističkim zahvatima, naglašavajući u provedbi tradiciju zagrebačke arhitektonske škole.

Diplomirao je 1964. na Arhitektonskome fakultetu u Zagrebu. Od 1964. radio je u → Urbanističkom institutu Hrvatske, a od 1997. do umirovljenja 2004. u Zavodu za planiranje grada Zagreba.







Za djelovanja u Urbanističkom institutu Hrvatske samostalno ili u suradnji izradio je urbanistički projekt za stambeno naselje Josip Kozarac u Vinkovcima (1967), generalni urbanistički plan Podgore (1969), provedbeni plan središta i urbanistički plan rekonstrukcije povijesne jezgre Požege (1976), studiju modelskih blokova za stambeno naselje Žnjan-Dragovode u Splitu (1986), urbanističko-arhitektonske projekte dijela Đakova (1972), stambenih naselja Zeleni dol (1972) i Njivice (1977) u Zagrebu te turističkoga naselja Punta Križa na Cresu (1988). Među izvedenim projektima ističu se ugostiteljski objekt Lovačka kuća u Derventi (1967., uništen 1992), osnovna škola (1968) i memorijalni dom u Podgori (1969), poslovne zgrade u Požegi (1973) i Đakovu (1974) te Dom umirovljenika u Đakovu (1975., s → M. Hržićem), dok je zgradom Nacionalne i sveučilišne knjižnice (1978–95., s M. Hržićem, → V. Neidhardtom i → Z. Krznarićem) i sklopom Krematorija na Mirogoju (1981–85., sa Z. Krznarićem i M. Hržićem) u Zagrebu realizirao antologijska djela suvremene zagrebačke i hrvatske arhitekture. U nizu natječajnih urbanističko-arhitektonskih projekata, osobito za Zagreb, značajni su oni za Centar Kvaternikov trg (1980., s M. Hržićem i Z. Krznarićem), blok između Savske ceste, Jukićeve, Pierottijeve i Ulice Kršnjavoga (1984., s Hržićem i Krznarićem), Svjetski trgovački centar na Zagrebačkom velesajmu (1991., sa Z. Krznarićem i V. Neidhardtom), kao i studija za gradsko područje Trnja, Novoga Zagreba i priobalja Save (1982., s M. Hržićem, Z. Krznarićem i V. Neidhardtom, 1982). Dobitnik je više nagrada, među ostalima Zagrebačkoga salona (1979., 1982., 1988), »Vladimir Nazor« (1985., 1995) i Borbe (1985).

Osijek Koteks d. d., građevinsko poduzeće sa sjedištem u Osijeku. Osnovano je 1946. pod nazivom Građevno poduzeće Gradnja. U poslijeratnim se godinama, do 1954., bavilo obnovom oštećenih i porušenih zgrada, gradnjom industrijskih, stambenih i drugih objekata visokogradnje, cesta, kanala i drugih građevina isključivo na području grada Osijeka. Od 1955. orijentiralo se na izgradnju industrijsko-poljoprivrednih objekata i cesta. Prva asfaltna baza kupljena je 1956., a tvornica asfaltne mase sa strojevima za ugradnju asfalta i prva kranska dizalica (granik) 1962. Poduzeće je više od 50% proizvodnje ostvarivalo na izgradnji cesta. Do 1970. izvelo je 80% asfaltne cestovne mreže Slavonije, gdje su najznačajnije bile cesta Đakovo–Osijek–Beli Manastir–mađarska granica, Podravska magistrala, dionica Čačinac–Osijek–Ilok, cesta Orašje–Vinkovci–Vukovar, cesta Požega–Gradiška. Gradilo je i dionicu ceste Zagreb–Beograd. U visokogradnji orijentiralo se na industrijsku izgradnju, posebice silosa poduzeća IPK Osijek, PIK Belje, PIK Vukovar i poljoprivredno-prehrambenog kombinata u Županji. Godine 1976. zapošljavalo je 1420 radnika i bilo je najveće poduzeće u Slavoniji.

Izvodilo je i mnoge stambene te objekte javne namjene na području Osijeka. U stambenoj izgradnji opremilo se 1964. za izgradnju polumontažnih stanova prema sustavu IMS Žeželj, odn. posjedovalo je suvremenu mehanizaciju, tvornicu betona, kotlovnicu za zaparivanje elemenata, specijalne kalupe, toranjske dizalice i dr. Aktivno je surađivalo s → Institutom građevinarstva Hrvatske u Zagrebu i Institutom građevinarstva SR Srbije u Beogradu. Poduzeće je 1989. bilo podijeljeno na OOUR-e Niskogradnju i Visokogradnju. Visokogradnja je nastavila poslovati kao osječko poduzeće → Gradnja. Niskogradnja se organizirala kao samostalno poduzeće pod istim nazivom koji je 1990. promijenjen u GP Osijek; pripojeni su mu 1991. radna jedinica Osijek (dio bagersko-brodarskog poduzeća Beograd), 1992. Koteks (poduzeće za preradbu i promet kožom i vunom) i Cesta (poduzeće za sve radove u niskogradnji) iz Osijeka te Dravska plovidba (poduzeće za transport, eksploataciju i preradbu šljunka i pijeska) iz Donjeg Miholjca. Nakon svih pripojenja poduzeće je 1992. promijenilo naziv u Osijek Koteks. Privatizirano je 1994.

U sljedećem se razdoblju Osijek Koteks najviše bavio cestogradnjom i obnovom cesta. Većinski udio u poduzeću kupilo je 2004. austrijsko poduzeće Alpine Bau Gmbh iz Salzburga. Do 2008. poduzeće je, među ostalim, sudjelovalo u izgradnji autocesta Beli Manastir–Osijek–Svilaj, Zagreb–Split–Dubrovnik, graničnog prijelaza Bajakovo, zapadne osječke obilaznice. Zbog posljedica globalne gospodarske krize te smanjenog opsega poslovanja 2013. zatražilo je pokretanje postupka predstečajne nagodbe koji je dovršen 2020. Iste je godine u sastav poduzeća ušlo poduzeće Projektogradnja plus iz Slavonskog Broda. Danas Osijek Koteks raspolaže asfaltnom bazom u Našicama i tvornicama betona u Osijeku i Štitaru. Nudi usluge izgradnje i obnove cesta i autocesta, objekata niskogradnje, izradbu elemenata od prednapetog betona, izgradnju vodoprivrednih objekata, ostvarivanje projekata zaštite okoliša i poslovno savjetovanje.

Opeka d. o. o., građevinsko poduzeće za proizvodnju opeke, crijepa i proizvoda od pečene gline za građevinarstvo sa sjedištem u Osijeku, osnovano 1917. Od prvobitne ciglane s manjom poljskom peći za opeku, poduzetnik Alfred Kolar izgradio je 1917−19. veliko opekarsko poduzeće pod nazivom Ciglana i krečara, kapaciteta sedam milijuna komada pune opeke i 500 000 komada crijepa. Ciglana je radila uz manje prekide i postala je najveći opekarski centar u Osijeku i okolici. Roba se prodavala pretežno u Osijeku i susjednim mjestima.

Nakon II. svj. rata u Osijeku je osnovano Gradsko obrtno poduzeće s odsjekom za građevinsku djelatnost pod nadležnost kojega su potpale sve četiri dotadašnje osječke ciglane, Kolarova na Vukovarskoj cesti (budući pogon A), dvije ciglane na Čepinskoj cesti u vlasništvu poduzetnika Emila Plazzeriana od 1856 (budući pogon B) te ciglana Pajo Radanović u Južnom predgrađu osnovana 1887 (budući pogon C). Zbog neposredne blizine i tehnološke povezanosti pogona, ciglane su se 1952. spojile u poduzeće Opeka poduzeće za izradu opeke i crijepa Osijek.

Godine 1962. poduzeće je poslovalo pod nazivom Opeka poduzeće za izradu tankostijene i pune opeke i tlačnoga crijepa te ulagalo u pogone radi modernizacije i povećanja kapaciteta. Pripojeni su mu ciglana Palača u Vladislavcima (1965), ciglarsko poduzeće Trudbenik Đakovo (1974) te industrija građevnog materijala Dunav, Dalj (1975). Od 1965. opet je poslovalo pod nazivom Opeka poduzeće za izradu opeke i crijepa. Struktura proizvodnje mijenjala se, 1972. proizvodnja pune opeke iznosila je više od 85%, 1977. smanjila se na 36%, a 1982. na 15%. Istodobno se proizvodilo više šupljih zidnih i stropnih elemenata te fasadne, pregradne i ogradne opeke.

Tijekom 1982. završena je i puštena u rad tvornica opekarskih proizvoda u Sarvašu kapaciteta približno 50 milijuna jedinica na godinu. Godine 1985. pušten je u rad pogon za proizvodnju betonskih elemenata i mljevenje loma, a 1986. tvornica biber crijepa u Đakovu. Poduzeću je 1987. pripojena ciglana Rad Vukovar. Poduzeće je proizvodilo 30-ak opekarskih proizvoda kao što su puna opeka, šuplja opeka normalnog formata, saćasta fasadna opeka, šuplji zidni blokovi, stropne gredice, šuplje ploče od gline, itd.

Sredinom 1991. tvornica Đakovo izdvojena je iz poduzeća, koje je bilo smješteno na pet lokacija, u Osijeku, Vladislavcima, Sarvašu, Dalju i Vukovaru. Potkraj 1991. imalo je 308 zaposlenika. Zbog Domovinskoga rata i okupacije prostora 1991. ostalo je bez pogona u Sarvašu, Dalju i Vukovaru, odnosno bez 62% proizvodnih kapaciteta opekarskih proizvoda, što je usporilo njegov razvoj na dulje razdoblje.

Društveno poduzeće Opeka je od 1993. djelovalo kao Opeka d. d., a u sastavu su se ponovno našli uništeni pogoni u Sarvašu, Dalju i Vukovaru. Godine 2023. promijenilo je pravno-ustrojbeni oblik u Opeka d. o. o. i otišlo u stečaj te ga je kupio osječki Eurokamen.

Novogradnja, građevinsko poduzeće specijalizirano za visokogradnju osnovano 1948. u Zagrebu. Uz → visokogradnju, djelatnost poduzeća obuhvaćala je i → niskogradnju i → hidrotehniku, instalacijske i završne radove u građevinarstvu, elektroinstalaterske radove, proizvodnju i obradbu → kamena (sv. 2), proizvodnju → pijeska i šljunka (sv. 2) te projektiranje građevina.

Razvoj poduzeća označilo je osnivanje projektnog odsjeka 1961., koji je 1963. prerastao u samostalni Projektni biro. U projektiranim stambenim neboderima u Folnegovićevoj ulici, Savskom gaju i Trnskom prvi su se put u Zagrebu uz poznati armiranobetonski kostur rabili pregradni paneli od plinobetona. U kasnijim su se fazama projektirale stambene zgrade s monolitnim armiranobetonskim konstrukcijama izvedenima u velikoplošnoj oplati, među njima pet 17-katnih stambenih objekata u Sigetu, 14 peterokatnih stambenih zgrada u Utrini, 16-katni stambeni neboderi u Heinzelovoj, hotel za radnike poduzeća u Remetincu. Do 1976. Novogradnja je poslovala kao samostalno građevinsko poduzeće, a nakon toga je integrirana sa zagrebačkim građevinskim poduzećima Grapor i Tehnogradnja. Godine 1977. obavljene su prve statusne promjene u skladu s tadašnjim Zakonom o udruženom radu, kada je počela poslovati kao radna organizacija podijeljena na OOUR-e (Konstrukcija, Završni radovi, Transport i održavanje, Projektni biro) sa sjedištem i proizvodnim lokacijama na području grada Zagreba.

Novogradnja je tijekom svog poslovanja bila usmjerena uglavnom na područje Hrvatske, pretežno Zagreb, Istru i Primorje. Do kraja 1980-ih poduzeće je izgradilo više od 30 000 stambenih objekata, pretežno u okviru stambenih naselja ili stambeno-poslovnih objekata (Voltino i Folnegovićevo naselje, Studentski grad, Volovčica, Siget, Središće, Travno, Utrina, Sloboština, Dugave, Ružmarinka, Špansko, Malešnica i Prečko u Zagrebu, naselje Kijac na Krku) te obiteljske kuće i stambeno-poslovne zgrade u interpolacijama u Zagrebu i Osijeku. Sudjelovalo je u izgradnji industrijskih objekata i tvornica u Zagrebu (Centralna mljekara i proizvodnja mliječnih prerađevina, Tvornica električnih strojeva Rade Končar, Tvornica parnih kotlova, Tvornica sapuna Labud, Kemijska industrija Chromos, Tvornica olovaka Zagreb), objekata tekstilnih industrija u Čakovcu (Čateks) i Varaždinu (Varteks), Tvornice lijekova Pliva u Kalinovici, Opekarske industrije Prigorka u Samoboru, Tvornice keramičkih pločica i sanitarija u Orahovici te mnogih poslovnih objekata i trgovina. Najviše je hotelsko-turističkih objekata izgradilo u Istri, samo u Poreču i okolici desetak hotela i hotelskih naselja, na Krku nekoliko turističkih objekata, a u Zagrebu je sudjelovalo u izgradnji hotela Laguna. Poduzeće se također bavilo izgradnjom objekata javne namjene: u Zagrebu je ostvareno više domova zdravlja, obnovljeno ili novoizgrađeno više bolničkih odjela u gotovo svim zagrebačkim bolnicama, izgrađeni su dječji vrtići, osnovne i srednje škole te dijelovi visokoškolskih ustanova (Ekonomski i Medicinski fakultet, Akademija likovnih umjetnosti), Sportska dvorana Martinovka, i dr. Uz poslove u državi sudjelovalo je i u izgradnji objekata različite namjene u SR Njemačkoj kao što su stambeni i poslovni objekti u Münchenu i Nürnbergu, školske i sportske zgrade u Erlangenu i Bergu, bolnički objekti u Erlangenu i Neumarktu, tvornički objekti u Neumarktu i Sengenthalu te cestovni mostovi na području Münchena, Nürnberga i Stuttgarta.

Radnički je savjet 1992. donio odluku o pretvorbi. Razvojni program, koji se odnosio na promjene u organizacijskoj strukturi, zbrinjavanje viška radnika te zapošljavanje stručnih i kvalificiranih radnika, modernizaciju strojeva i mehanizacije, centralizaciju pogona, sastavljen je bez razrađenih financijskih aspekata ulaganja, izvora sredstava te definiranih rokova. Od 1998. Novogradnja je poslovala s gubitkom, od 1999. račun Društva bio je u blokadi, a dokumentacija o vlasničkoj strukturi nepotpuna. Godine 2001. otvoren je stečajni postupak, a Trgovački sud u Zagrebu 2010. brisao je poduzeće Novogradnja d. d. kao poslovni subjekt.

Poletti-Kopešić, Ivo (Šibenik, 27. I. 1886 – Zagreb, 3. IX. 1967), građevinski inženjer, stručnjak za željezničke prometnice.

Diplomirao je na Tehničkoj visokoj školi (Vysoké učení technické) u Brnu 1909. U željezničko-građevnoj sekciji austrijskih državnih željeznica radio je od 1909., isprva u Splitu, od 1914. u Kninu na izgradnji pruge Knin−Pribudić kao nadzorni inženjer, od 1918. bio je šef uprave te od 1919. član komisije Dalmatinske pokrajinske vlade na trasiranju Unske pruge. Kao zaposlenik Državnih željeznica u Zagrebu bio je šef Građevne uprave Ličke željeznice u Gospiću (1920–25), potom voditelj sekcija za održavanje pruga u Gračacu (1925–28) i Ogulinu (1928–30), sekcije Zagreb−Sava (1930–32) te građevinskog odsjeka u Zagrebu (1932–37). Na Građevinskom odsjeku → Tehničkoga fakulteta u Zagrebu (sv. 4) bio je honorarni nastavnik od 1932; redoviti profesor od 1937. Bio je voditelj Odsjeka (1938–40. i 1945–46) te prodekan (1938–40. i 1945–46) Fakulteta. Umirovljen je 1951. Predavao je kolegije Projektiranje i građenje željeznica i puteva, Prometnice s prometnom tehnikom, Zemljani radovi i tuneli. U svom se stručnom radu bavio trasiranjem, projektiranjem i reambulacijom pruga te projektiranjem željezničkih objekata. Suautor je skripta Gradnja cesta i željeznica I (s J. Alačevićem, 1938).

Petković, Veljko (Blato, 20. VIII. 1920 – Zagreb, 24. IX. 1997), geodet, stručnjak za geodetsku izmjeru.

Diplomirao je 1950. na Geodetsko-kulturno-tehničkom odjelu Tehničkoga fakulteta u Zagrebu (od 1962. → Geodetski fakultet), gdje se iste godine zaposlio, a u zvanje izvanrednoga profesora biran je 1971. Predavao je kolegije Tehničko crtanje, Osnovi više geodezije i Viša geodezija I. Držao je predavanja na Višoj geotehničkoj školi u Varaždinu (1973–75). Zaslužan je za izgradnju, organizaciju i razvoj Opservatorija Hvar Geodetskoga fakulteta kojega je bio rukovoditelj, upravitelj i predstojnik (1970–81). Bio je dekan Geodetskoga fakulteta (1976–81). Umirovljen je 1981. Glavna su područja njegova znanstvenoga i stručnoga rada elektromagnetsko mjerenje duljina, ispitivanje pomaka brana i problematika snimanja kulturno-povijesnih spomenika i urbanih cjelina za potrebe konzervatorske službe. Objavio je 30 stručnih i znanstvenih radova te sastavio skripta Elektromagnetski daljinomjeri i njihova primjena u geodeziji (1975). Izradio je više od 100 raznih radova, projekata i izmjera u svim kategorijama geodetskih radova. Bio je počasni i zaslužni član Društva inženjera i tehničara Jugoslavije, Saveza geodetskih inženjera i geometara Jugoslavije i SR Hrvatske.

Peterčić, Ljubomir (Gračac, 4. XII. 1889 − Zagreb, 16. I. 1952), građevinski inženjer, stručnjak za gradnju cesta i željeznica.

Diplomirao je 1913. na građevinskom odjelu tehničkoga sveučilišta u Budimpešti (BME). Do 1918. radio je pri Zemaljskoj vladi u Sarajevu na gradnji željezničke pruge Bosanski Novi–Bihać, a poslije rata u Odsjeku za održavanje pruga u Srijemskoj Mitrovici. Od 1920. bio je u Ravnateljstvu državnih željeznica u Zagrebu voditelj Odsjeka za gornji ustroj željezničkih pruga, a poslije i voditelj Konstrukcijskog odsjeka. Od 1931. do 1945. bio je zaposlen na Građevinskom otsjeku Tehničkoga fakulteta u Zagrebu, od 1934. u zvanju redovitoga profesora. Predavao je kolegije Gradnja cesta i željeznica II te Osnivanje i gradnja željeznica. Bio je starješina Građevinskog otsjeka (1934−35) te dekan (1939−40) Tehničkoga fakulteta u Zagrebu. Proveo je ojačanja i izmjene gornjeg ustroja na mnogim prugama, radio projekte i vodio gradnje novih pruga, proširenja postaja, izgradnje mimoilaznica i raskrižja. Uz više stručnih i znanstvenih radova, autor je djela Rezultati teoretskih istraživanja o proračunavanju gornjeg stroja željeznica: uređenje gornjeg stroja (1932) i Gradnja cesta i željeznica II (1935).

Mišić, Rudolf (Zagreb, 24. III. 1915 ‒ Zagreb, 14. V. 1991), geodet, stručnjak za mehaniku.

Diplomirao je na Geodetskom i kulturno-tehničkom odjelu → Tehničkoga fakulteta u Zagrebu 1941 (sv. 4). U Zavodu za mehaniku Tehničkoga fakulteta od 1946. djelovao je kao asistent. Habilitirao se 1958. radom Prostorni sustav sila interpretiran pomoću kotirane projekcije, a doktorirao je na Građevinskome fakultetu 1974. disertacijom Dimenzionalno neodređene strukture u mehanici i jedna postavka mogućnosti teorijskog rješavanja njegove neodređenosti. Od 1974. na → Geodetskome fakultetu djelovao je kao redoviti profesor. Predavao je kolegije Mehanika, Hidromehanika i Otpornost materijala. Bio je dekan Fakulteta (1974–76), predsjednik Savjeta, te predstojnik Zavoda za kulturnu tehniku.

Znanstvenu karijeru obilježila su mu istraživanja novih originalnih metodologija rješavanja problema i zadataka te nove interpretacije već postojeće znanstvene i tehničke materije. Otkrio je novi princip kojim se, uz već poznati princip dimenzijske homogenosti, proširila teorijska osnova dimenzionalne analize i domena njezine primjene, koji je Mišić nazvao princip minimuma dimenzionalne disperzije. Bio je član Jugoslavenskog društva za mehaniku i Društva nastavnika Sveučilišta. Autor je sveučilišnog udžbenika Mehanika za studente prvog samostalnog stupnja (1968).

Bazjanac, Vladimir (Beograd, 8. II. 1938), arhitekt, stručnjak za simulaciju energetske učinkovitosti u arhitekturi.

Diplomirao je 1963. na Arhitektonskome fakultetu u Zagrebu, magistrirao 1968. na Sveučilištu Washington (Washington University) u St. Louisu, a doktorirao 1974. na Kalifornijskom sveučilištu u Berkeleyu (University of California, Berkeley) disertacijom System Simulation in Architecture (mentori H. Rittel i C. W. Churchman). Isprva je radio u Urbanističkom zavodu grada Zagreba (1962–63), Tehničkom studiju Calini Montuori u Rimu (1963–64), birou Fruco & Associates, na sveučilištu Washington (1967–68) i u projektnom poduzeću Hellmuth, Obata and Kasabaum (1967–69) u St. Louisu i San Fanciscu. Godine 1968–84. predavao je na Arhitektonskom odjelu Kalifornijskoga sveučilišta u Berkeleyu, na kojem je od 2000. radio kao znanstvenik i voditelj istraživanja do umirovljenja 2014. Od 2009. bio je profesor na Odjelu građevinarstva i inženjerstva okoliša Sveučilišta u Stanfordu (University of Stanford), 2015–17. konzultant u Institutu za arhitekturu i urbanizam Umjetničkog sveučilišta u Berlinu (UdK Berlin), od 2014. znanstveni savjetnik u Institutu građevinarstva Hrvatske, a od 2017. i na Arhitektonskome fakultetu u Zagrebu.

Znanstveno i stručno bavio se energetskom učinkovitošću, održivom arhitekturom i problemima simulacije sustava. Autor je mnogobrojnih radova vezanih uz to područje te voditelj ili konzultant na znanstvenim projektima diljem svijeta, npr. na međunarodnom projektu Energetska i ambijentalna rehabilitacija u stanovanju (od 1985., voditelj → G. Knežević, istraživači → Lj. Miščević, → B. Baletić). Bio je konzultant i suradnik na mnogim arhitektonskim projektima, među kojima i na projektu novoga putničkog terminala zagrebačke Zračne luke Franjo Tuđman (2008).

infrastruktura prostornih podataka (IPP), koordinirani niz sporazuma o tehnološkim standardima, institucionalnim aranžmanima i politikama koji omogućuju kreiranje, razmjenu i uporabu geoprostornih podataka i pripadajućih informacijskih resursa unutar zajednice koja dijeli informacije. Čini je skup temeljnih tehnologija, politika i institucionalnih dogovora koji omogućuju dostupnost i pristup prostornim podatcima.

Prostorni podatci (geoinformacije, geoprostorne informacije, geografske informacije) su svi podatci koji su izravno ili neizravno u vezi s određenim položajem u prostoru ili geografskim područjem, a opisuju prostorno referencirane (koordinatama, adresom ili administrativnim područjem) objekte i pojave stvarnog svijeta. Infrastruktura uključuje temeljni okvir kakva sustava ili organizacije i sredstva (ljudi, zgrade, oprema) potrebna za rad s prostornim podatcima, te objedinjuje sve te podatke.

Razvoj infrastrukture prostornih podataka

Naziv infrastruktura prostornih podataka (engl. Spatial Data Infrastructure) osmislio je 1993. američki Nacionalni savjet za istraživanja. Moguće ju je primijeniti ograničeno, unutar jedne organizacije, ali i na nacionalnoj, regionalnoj ili globalnoj razini, a proizvođačima i korisnicima informacija omogućuje institucionalno uređen i automatizirani način za otkrivanje, evaluaciju i razmjenu geoprostornih informacija. IPP je isprva bio zamišljen i razvijen za potrebe službenih prostornih podloga i baza podataka, odnosno za javne korisnike, no tijekom vremena su se taj ili slični modeli sve više primjenjivali i u komercijalnom segmentu prikupljanja, izradbe i uporabe prostornih podataka. Konačni je cilj IPP-a uspostaviti učinkovit i racionalan sustav kojim će se podatci samo jednom prikupljati i obrađivati, ali će se rabiti višekratno, osiguravajući pritom različitim korisnicima standardizirane podatke (po sadržaju i značenju).

Poseban zamah razvoju IPP-a dala je direktiva INSPIRE (akronim od engl. Infrastructure for Spatial Information in the European Community), koja je pokrenuta 2007. radi uspostavljanja jedinstvene europske infrastrukture prostornih podataka (European Spatial Data Infrastructure – ESDI). Cilj je INSPIRE-a stvaranje infrastrukture prostornih podataka EU-a kako bi se olakšalo provođenje prostornih politika i politike zaštite okoliša. Sve članice EU-a pozvane su na integraciju svojih geografskih podataka iz nacionalnih infrastruktura u INSPIRE putem INSPIRE Geoportala i drugih pristupnih točaka, te na postupno usklađenje podataka.

Iste godine kada je pokrenut INSPIRE u hrvatskom je zakonodavstvu (Zakonom o državnoj izmjeri i katastru nekretnina) uveden pojam nacionalne infrastrukture prostornih podataka (NIPP), koji je definiran kao skup tehnologija, mjera, normi, provedbenih pravila, usluga, ljudskih kapaciteta i ostalih čimbenika koji omogućuju djelotvorno objedinjavanje, upravljanje i održavanje dijeljenja prostornih podataka u svrhu zadovoljenja potreba na nacionalnoj i europskoj razini. No samo definiranje nacionalne infrastrukture prostornih podataka još uvijek nije predstavljalo stvarni prijenos INSPIRE-a u hrvatsko zakonodavstvo, premda su određene odredbe toga zakona tada usklađene s osnovnim načelima INSPIRE-a. Zakon o nacionalnoj infrastrukturi prostornih podataka prihvaćen je 2013., a njegove izmjene i dopune 2018. i 2020. Danas se taj zakon izravno poziva na odredbe INSPIRE-a te na njegova provedbena pravila, prema kojima su sva tijela javne vlasti, izuzev tijela koja u svojoj nadležnosti imaju klasificirane prostorne podatke, obvezna javnosti dati pristup svojim prostornim podatcima i uslugama. Zakonom o NIPP-u definirani su upravljačka struktura NIPP-a (Vijeće, Odbor, radne skupine i nacionalna kontaktna točka) te njezini zadatci i obveze. Definirane su mrežne usluge pronalaženja, pregleda, preuzimanja, transformacije i pozivanja, kojima će nacionalna kontaktna točka i subjekti NIPP-a putem interneta ili druge prikladne vrste elektroničkih komunikacijskih usluga omogućiti pristup podatcima. Obveza svakog subjekta jest priprema podataka i razvoj odgovarajućih mrežnih usluga te upis metapodataka, a krajnji će korisnik imati na raspolaganju prostorne podatke u stvarnom vremenu. Cilj je Strategije Nacionalne infrastrukture prostornih podataka 2020. i Strateškog plana Nacionalne infrastrukture prostornih podataka 2017–2020. Državne geodetske uprave da svatko može lako pronaći, razumjeti i koristiti se prostornim podatcima.

INSPIRE-om su propisane 34 teme prostornih podataka, dok je Zakonom o NIPP-u definirano 35 tema prostornih podataka (dodatna je tema koju je RH definirala ona o minski sumnjivim područjima). Definicije i opisi tema prostornih podataka NIPP-a dostupni su na mrežnim stranicama NIPP-a, a izvorni dokumenti na engleskom jeziku na mrežnim stranicama INSPIRE-a.

Nacionalna infrastruktura prostornih podataka

Tehnološki okvir NIPP-a čine aplikacije i sustavi razvijeni u svrhu uspostave NIPP-a i praćenja njegova razvoja, a sastoji se od Geoportala NIPP-a, preglednika GeoHrvatska i registara NIPP-a.

Geoportal NIPP-a omogućuje pronalaženje i pregled skupova prostornih podataka te jednostavno (pretraživanje po ključnim riječima, nazivu organizacije, vrsti izvora prostornih podataka ili prema kodu) i napredno (pretraživanje po temama prostornih podataka te prema geografskom obuhvatu i vremenskom obuhvatu) preuzimanje. Osnovne funkcije pretraživanja omogućuju promjenu prikaza dobivenih rezultata, sortiranje rezultata i izvoz odabranih rezultata u ZIP, PDF ili CSV formatu. Dobivene rezultate, odnosno metapodatke moguće je pregledavati, spremiti i ispisati.

Preglednik GeoHrvatska omogućuje korisniku jednostavan pristup službenim prostornim podatcima NIPP-a. Točnije, s pomoću svoje lokacije korisnik može upoznati i istražiti prostor koji ga okružuje. GeoHrvatska objedinjuje i vizualizira prostorne podatke subjekata NIPP-a, raspoređene u šest tematskih područja: Kvaliteta okoline, Zemljište, Priroda oko mene, Slobodno vrijeme, Područja pod zaštitom i Onečišćenja u blizini. Podatci prikazani u ovom pregledniku su interoperabilni, dostupni zahvaljujući mrežnim uslugama koje poslužuju institucije nadležne za njihovo vođenje.

Registri NIPP-a. Registar subjekata NIPP-a i Registar izvora prostornih podataka NIPP-a obvezni su registri NIPP-a, za održavanje kojih je zadužena → Državna geodetska uprava (nacionalna kontaktna točka). Primarna je namjena Registra subjekata NIPP-a na jednom mjestu objediniti sve osnovne informacije o subjektima koji aktivno sudjeluju u uspostavi i održavanju NIPP-a (koji su na to obvezni prema Zakonu o NIPP-u). Registar izvora prostornih podataka objedinjuje sve izvore prostornih podataka koji su dio NIPP-a na temelju istog zakona. Potkraj 2024. u registrima je evidentirano 276 subjekata NIPP-a i 1463 izvora prostornih podataka.

U današnjem je društvu infrastruktura osnova za izgradnju svakog segmenta, bilo da je riječ o prometnoj, komunalnoj, poduzetničkoj infrastrukturi ili o infrastrukturi prostornih podataka. NIPP-om se znatno štede resursi, vrijeme i financije, ostvaruje se bolja povezanost prostornih podataka, podupire kultura dijeljenja prostornih podataka, transparentnost javne uprave, olakšava donošenje odluka, jača suradnja institucija, subjekata i korisnika te podupire zaštita ljudi i okoliša.

Jurčić, Vinko (Klobuk kraj Ljubuškoga, BiH, 22. V. 1921 – Zagreb, 16. I. 2007), pejzažni arhitekt, pridonio je istraživanju vrtnoga povijesnog nasljeđa i popularizaciji pejzažne arhitekture u Hrvatskoj.

Diplomirao je 1958. na Poljoprivredno-šumarskome fakultetu (poslije Poljoprivredni fakultet, danas → Agronomski fakultet; sv. 2) u Zagrebu, gdje je i doktorirao 1976. disertacijom Fitoekološka istraživanja o kontaminaciji prostora Zagreba olovom. Djelovao je 1947–50. u zagrebačkoj podružnici Hrvatskoga kulturnog društva Napredak, tajnik Hortikulturnoga društva Hrvatske bio je 1950–55., potom je predavao u Vrtlarskoj školi Arboretum Opeka u Vinici kraj Varaždina, koje je 1960–64. bio direktor. Nakon toga prešao je u poduzeće Flora (poslije Zrinjevac) u Zagrebu, gdje je do 1971. bio upravitelj Izgradnje parkova te voditelj Instituta za unapređenje i razvoj rada. Od 1971. radio je na Poljoprivrednome fakultetu, od 1977. u zvanju izvanrednoga profesora. Ondje je proširio područje djelovanja Zavoda za vrtlarstvo i 1977. osnovao Zavod za ukrasno bilje, krajobraznu arhitekturu i vrtnu umjetnost, kojega je bio predstojnik. Istodobno je utemeljio i novi smjer Vrtlarstvo i oblikovanje pejzaža, te uveo više novih kolegija. Od 1973. bio je voditelj poslijediplomskoga studija za oblikovanje pejzaža. Umirovljen je 1988. S Brunom Šišićem utemeljio je u okviru Fakulteta 1982. Centar za povijesne vrtove i razvoj krajobraza u Dubrovniku.

Sa suprugom Ivanom radio je na obnovi i uređenju povijesnoga parka oko dvorca Opeka, a kao glavni projektant ili suradnik sudjelovao je u projektima rekonstrukcije parkova i uređenja prostora oko škola (Poljoprivredna škola u Križevcima), tvornica (INA-OKI u Ivanić-Gradu), lječilišta (Stubičke Toplice), zagrebačkih samostana (Remete), stambeno-poslovnih zona (Središće) i dr. Radove je objavljivao u časopisima Hortikultura, Čovjek i prostor, Poljoprivredna znanstvena smotra, Agronomski glasnik te u zbornicima stručnih i znanstvenih skupova. Bavio se i prevođenjem stručnih knjiga s njemačkoga na hrvatski jezik (Voće iz vlastitog vrta P. G. de Haasa, 1970; Ruže u našem vrtu O. Scheerera, 1971). Utemeljitelj je Udruženja za kulturu pejzaža i njegov predsjednik od osnutka 1985. do 2003.

Damjanić, Frano Boris, (Split, 29. X. 1944 – Ljubljana, 28. V. 1998), građevinski inženjer, stručnjak za numeričku mehaniku.

Diplomirao je 1968. na Građevinskome fakultetu u Zagrebu, a doktorirao 1983. disertacijom Reinforced concrete failure prediction under both static and transient conditions (mentor D. R. J. Owen) na Sveučilištu Swansea. Nakon završenog studija radio je u poduzeću → Konstruktor u Splitu, od 1976. bio je zaposlen na Fakultetu građevinskih znanosti u Splitu (→ Fakultet građevinarstva, arhitekture i geodezije), a 1979−82. je studijski boravio na Sveučilištu Swansea gdje je kao istraživač ostao do 1987., kada se zaposlio na ljubljanskom fakultetu za arhitekturu, građevinarstvo i geodeziju. Sudjelovao je u radu Instituta Jožef Stefan i Graditeljskoga instituta ZRMK u Ljubljani.

Bavio se razvojem i primjenom numeričkog modeliranja u praktičnim inženjerskim problemima, nelinearnim mehaničkim konstrukcijama, potresnom inženjerstvu, geomehanici te toplinskoj analizi staklenih, plastičnih, metalnih, gumenih i kompozitnih materijala, kao i u betonskim i armiranobetonskim konstrukcijama, posebice pod utjecajem toplinskih djelovanja. Bio je inicijator i glavni organizator triju međunarodnih konferencija iz područja računalne analize nelinearnih problema (u Splitu 1984. i 1991. te u Dubrovniku 1986), TEMPUS projekta ACEM (engl. Advanced Computational Engineering Mechanics) koji je okupio 15 europskih sveučilišta iz osam zemalja, pokretač časopisa International Journal for Engineering Modelling, te jedan od inicijatora osnivanja udruge Central European Association for Computational Mechanics (CEACM) koje je bio prvi hrvatski predstavnik.

Društvo arhitekata Zagreba (DAZ), strukovna udruga zagrebačkih arhitekata, urbanista, inženjera krajobrazne arhitekture i dizajnera interijera koja pod današnjim nazivom djeluje od 1956. Povijesni je baštinik → Kluba inžinira i arhitekta osnovanoga 1878. u Zagrebu. Djeluje s ciljem razvijanja i afirmiranja zagrebačke i hrvatske arhitekture i urbanizma, kulture prostora i zaštite okoliša. Zastupa interese članova, organizira i provodi natječaje iz područja arhitekture i urbanizma, organizira i priprema stručni i obrazovni program te sudjeluje u pripremama prijedloga zakona i propisa. Od 1960. član je Saveza arhitekata Hrvatske (od 1993. → Udruženje hrvatskih arhitekata) i danas ima više od 1000 aktivnih članova koji djeluju u više sekcija (Sekcija mladih, Sekcija za interijer, Sekcija Arhitektonsko naslijeđe, Sekcija za urbanizam). DAZ provodi programe popularizacije arhitekture i edukacije stručne i šire javnosti (Dani zagrebačke arhitekture), urbanog revitaliziranja javnih prostora u gradu Zagrebu (Zagreb za mene), razvoja i arhitekture u turističkim područjima (ARTUR), poboljšanja kvalitete urbanog života (Akupunktura grada) te međunarodnoga konceptualnog arhitektonskog natječaja (Think Space). Samostalno ili u suradnji organizira stručna putovanja, izložbe, predavanja i od 2021. sajam graditeljstva sa stručnom konferencijom ArhiBau.hr.

Društvo arhitekata Splita (DAS), strukovno udruženje splitskih arhitekata koje pod današnjim nazivom samostalno djeluje od 1960.

Sljednik je Društva inžinira i arhitekata u Kraljevini Dalmaciji osnovanog 1908. sa sjedištem u Splitu. Nakon I. svj. rata u Zagrebu je 1919. utemeljeno Udruženje jugoslavenskih inženjera i arhitekata, koje je iste godine konstituirano na osnivačkoj skupštini u Beogradu; osim u Zagrebu, Beogradu, Ljubljani i Sarajevu, imalo je sekcije u Splitu, te poslije i u Novom Sadu, Skoplju i Nišu. Godine 1939. Udruženje je bilo preimenovano u Savez inženjerskih društava Kraljevine Jugoslavije sa sjedištem u Beogradu, a splitska sekcija postala je Društvo inženjera – Split. Nakon II. svj. rata u Splitu je 1946. utemeljeno Društvo inženjera i tehničara u okviru kojega je djelovala i arhitektonsko-građevinska sekcija. Ta je sekcija 1952. postala splitskom podružnicom novoosnovanoga Društva arhitekata Hrvatske sa sjedištem u Zagrebu (danas → Udruženje hrvatskih arhitekata). Nakon reorganizacije Društva arhitekata Hrvatske u Savez arhitekata Hrvatske, 1960. podružnica u Splitu postala je samostalno Društvo arhitekata Splita, koje je i dalje djelovalo i kao sastavnica splitskog Društva inženjera i tehničara. Godine 1982. osnovana je Zajednica društava inženjera i tehničara Split, koja je 1999. preimenovana u Zajednicu udruga inženjera Splita. Tijekom 1960-ih Društvo arhitekata Splita sve je manje sudjelovalo u zajedničkim programima Društva inženjera i tehničara, njegova se aktivnost izrazito smanjila i postupno se ugasilo. Reanimacijom Zajednice društava inženjera i tehničara Split 1988. DAS je ponovno počeo djelovati. Njegovi su predstavnici sudjelovali u radu Savjeta za urbanizam i Savjeta za povijesnu jezgru grada Splita te osnivanju Hrvatske komore arhitekata i inženjera u graditeljstvu. Društvo djeluje s ciljem razvijanja i afirmiranja splitske i hrvatske arhitekture i urbanizma, kulture prostora i zaštite čovjekova okoliša. Organizira izložbe, predavanja, radionice, konferencije, seminare i stručne prezentacije te sudjeluje u pripremi, organizaciji i provedbi arhitektonskih natječaja. Samostalno i u suradnji izdaje monografije, stručne publikacije te prikaze radova hrvatskih autora, a 2015. objavljena je digitalna biblioteka Memento splitske moderne arhitekture s ciljem stvaranja sustavne digitalne baštine. Predsjednik DAS-a od 2024. je Marko Klarić.

Erega, Jure (Juraj) (Petrinja, 18. II. 1902 – Zagreb, 25. IX. 1981), građevinski inženjer i stručnjak za čelične mostove.

Diplomirao je 1928. na Građevinsko-inženjerskom odjelu Tehničkoga fakulteta (→ Građevinski fakultet) u Zagrebu. Radio je 1928–40. u Oblasnom odboru Zagrebačke oblasti (poslije Savske banovine) te je stručni ispit za ovlaštenog inženjera položio u Beogradu 1932. Bio je generalni direktor u Prvoj jugoslavenskoj tvornici vagona, strojeva i mostova Brod na Savi (→ Đuro Đaković Grupa; sv. 1) 1940–44. Od 1946. bio je zamjenik načelnika Odjela za metalnu industriju u Ministarstvu industrije vlade FNRJ te pomoćnik Odjela za kapitalnu izgradnju Ministarstva industrije FNRJ. Godine 1947. dodijeljen je Ministarstvu industrije NRH i zatim Arhitektonskom projektnom zavodu u Zagrebu, gdje je bio stručnjak za istraživanje uzroka nezgoda na građevnim objektima. Od 1949. radio je na Tehničkome fakultetu u Skoplju. Predavao je kolegije Čelične konstrukcije i mostovi te Nauka o čvrstoći, te osnovao Zavod za ispitivanje materijala. Na Tehničkome fakultetu u Zagrebu radio je od 1955., od 1960. u zvanju redovitoga profesora, gdje je predavao kolegij Čelični mostovi. Umirovljen je 1972.

Bavio se područjem čeličnih konstrukcija, osobito zavarenih čeličnih mostova. Projektant je prvoga zavarenog čeličnog mosta, Novoga željezničkog mosta (Zeleni most) preko Save u Zagrebu (1936). Sudjelovao je 1938. u izgradnji kolnoga Savskoga mosta u Zagrebu (danas pješački most kraj novoga Jadranskoga mosta) projektanta → Milivoja Frkovića, kojim je ušao u povijest razvoja konstrukcija čeličnih mostova. Na tom je mostu, osim primjene tehnologije zavarivanja, na njegov prijedlog izvedena prva veća spregnuta konstrukcija u svijetu, pa je kolni most u Zagrebu postao prototip za razvoj spregnutih konstrukcija uopće. Za II. svj. rata izgradio je nekoliko velikih privremenih mostova preko Dunava, Drave i Tise te organizirao manje čelične industrije za vojne potrebe. Autor je skripta Metalni mostovi (s D. Horvatićem, 1964).

Erlih, Eugen (Erlich, Ehrlich) (Zagreb, 14. III. 1913 – Zagreb, 22. IX. 2003), građevinski inženjer i stručnjak za betonske konstrukcije.

Na Građevinskom otsjeku → Tehničkoga fakulteta (sv. 4) u Zagrebu diplomirao je 1937., potom se zaposlio kao asistent pri Katedri za mostove Tehničkoga fakulteta. Nakon toga radio je u Direkciji Zagreb Jugoslavenskih državnih željeznica (danas → Hrvatske željeznice; sv. 1), isprva kao inženjer konstruktor, a potom šef projektantske službe, savjetnik, viši savjetnik i naposljetku načelnik građevinske službe. Na Građevinski odsjek Tehničkoga fakulteta vratio se 1949., a razdvajanjem fakulteta na više sastavnica prešao je na Arhitektonski fakultet, gdje je za redovitoga profesora izabran 1971. Na studiju građevinarstva predavao je kolegije Građevna statika, Teorija konstrukcija I, II i III te Osnove statike I i II, dok je na studiju arhitekture predavao kolegije Betonske konstrukcije i konstruktivni sistemi, Mehanika, Armiranobetonske konstrukcije te Konstruktivni sistemi. Bio je predstojnik Katedre za građevne konstrukcije Arhitektonskoga fakulteta 1972–75.

Autor je mnogobrojnih statičko-konstruktivnih projekata, poput hala bazena, modelarnica i radionice Brodarskoga instituta (1949), hale I, II i III na Zagrebačkom velesajmu (1955), konstrukcije Filozofskoga fakulteta u Sarajevu (1955) i Tehnološkoga fakulteta u Zagrebu (danas Rudarsko-geološko naftni fakultet i Prehrambeno-biotehnološki fakultet, 1958), konstrukcije Koncertne dvorane Vatroslava Lisinskog (1960), istočne tribine stadiona Maksimir (1961), Muzeja hrvatskih arheoloških spomenika u Splitu (1976) i restauracije zgrade HNK-a u Splitu (1979). Također je autor više tehničkih ekspertiza restauracije spomenika kulture poput prijedloga za restauraciju dvorca Zrinskih u Čakovcu, restauracije svodova gotičke crkve u Lepoglavi i obnove kasnogotičkoga objekta na gradu Ozlju. Autor je skripta Osnovi statike krutih tijela (1966).

Gradnja d. d. Osijek, građevinsko poduzeće osnovano 1946. u Osijeku radi širenja stambenih i gospodarskih kapaciteta grada zbog snažne industrijalizacije Hrvatske u poslijeratnom razvoju.

Od 1960-ih do 1980-ih trajalo je dinamično razdoblje u gradnji Osijeka kojemu je svojstvena gradnja objekata različite namjene te modernizacija komunalne infrastrukture. Poduzeće Gradnja priklonilo se industrijalizaciji građevinarstva i montažnoj gradnji tipskih stambenih blokova, kojih su kapaciteti omogućili podizanje niza novih stambenih naselja u Osijeku i diljem zemlje. Poduzeće je osobito poznato po gradnji višestambenih zgrada primjenom IMS tehnologije montažne gradnje, razvijene 1952. u Institutu za ispitivanje materijala SR Srbije (IMS; 1953–66) prema ideji → Branka Žeželja, koju je počelo primjenjivati još 1964. i izgradilo niz stambeno-poslovnih građevina u Hrvatskoj, najviše u Osijeku.

Poduzeće je 1989. podijeljeno na OOUR Niskogradnju i OOUR Visokogradnju. Niskogradnja se organizirala kao samostalno poduzeće Osijek (1992. promijenilo je naziv u → Osijek-Koteks), a Visokogradnja je nastavila poslovati kao Gradnja d. d. Osijek. Do 2015. poduzeće je zapošljavalo više od 600 radnika, od kojih pedesetak inženjera raznih struka. Kriza i problemi u sektoru doveli su do poteškoća u poslovanju te je društvo Gradnja pripojeno 2019. osječkom društvu Ingoteh nad kojim je iste godine otvoren predstečajni postupak. Društvo Ingoteh promijenilo je 2021. naziv u Gradnja d. o. o. Osijek i danas zapošljava približno 100 radnika. Osim visokogradnjom, niskogradnjom te hidrogradnjom i infrastrukturom, poduzeće se bavi rekonstrukcijama građevina, projektiranjem te prodajom betona, asfalta i proizvodnjom armiranobetonskih montažnih elemenata.

U svom sastavu poduzeće ima vlastite tvornice: tvornica betona jednu od najvećih u Hrvatskoj kapaciteta 140 m³/h, tvornicu asfalta u Petrijevcima (u pogonu od 2009) nazivnoga kapaciteta 160 t/h, automatiziranu tvornicu armature s tehnološkim linijama za obradbu armature kapaciteta 3000 kg/h te skladište betonskoga željeza. Danas Gradnja, ponovno uvodeći montažne gradnje prema IMS tehnologiji, rabi poboljšane sustave SPB (sustav prednapinjanja betona) i Super SPB koji su prilagođeni europskim normama. U svojoj je tvornici armiranobetonskih konstrukcija razvila i vlastitu proizvodnju armiranobetonskih montažnih konstrukcija raspona do 24 m (montažna konstrukcija poznata pod nazivom »tip GRADNJA«), a vlastitu tehnologiju troslojnih armiranobetonskih montažnih pročelja razvija i proizvodi u tvornici armiranobetonskih fasadnih panela.

ICC concept d. o. o., poduzeće za proizvodnju građevnog materijala sa sjedištem u Cerovlju. Nastalo je 1993. pretvorbom poduzeća Istarska ciglana.

Na području Cerovlja i skupine zaselaka Boruta duga je tradicija izradbe žljebnjaka i opeke zahvaljujući nalazištima nataložene sirovine opekarske gline uz Borutski potok i potok Pazinčicu. Isprva se glina kopala i oblikovala ručno, sušila na zraku i završno pekla u poljskim pećima, tzv. frnažama. Temelje industrijske proizvodnje postavio je bečki poduzetnik Jakob Ludwig Münz sagradivši u Borutu 1904. ciglanu s kružnom peći, sušionicom i strojarnicom s prešama za oblikovanje opeke. Uz to, Münzovo je poduzeće gradilo velike objekte i komunalnu infrastrukturu u Istri (gradska tržnica u Puli 1903., pruga električnoga tramvaja Matulji–Opatija–Lovran otvorena 1908., šetalište Lungomare u Opatiji, kompleks vojnih skladišta u Šijanskoj ulici u Puli 1904–05., hotel Riviera u Poreču 1910. i dr.). Ciglanu nešto većega kapaciteta od one u Borutu izgradio je 1911. u Cerovlju poduzetnik Antonio Mezzar iz Previža. Obje su ciglane s 85 zaposlenih radnika 1937. proizvele 2 607 500 komada opeke i crijepa. Borutska i cerovljanska opeka se, zbog blizine željezničke pruge, i izvozila. Tijekom II. svj. rata tvornice nisu radile, ali su u poslijeratnom razdoblju obnovljeni kapaciteti ciglana. Ciglana u Cerovlju je početkom 1947. bila osposobljena za proizvodnju 1 800 000 komada opeke, crijepa i žljebnjaka na godinu, što je bilo znatno povećanje u odnosu na predratni kapacitet od 1 350 000 komada. Ciglana u Borutu je 1946. bila obnovljena i osposobljena za godišnju proizvodnju približno 2 250 000 komada crijepa, opeke i žljebnjaka. Godine 1947. tvornice su nacionalizirane i ujedinjene pod nazivom Ciglane Cerovlje i Borut. Zbog iscrpljenosti lokalnoga nalazišta sirovine u Borutu je 1975. obustavljena proizvodnja opeke te je proizvodnja preusmjerena na izradbu betonskih proizvoda. Ciglana je 1992. promijenila naziv u Istarska ciglana d. o. o. U pogonu Cerovlje je proizvodnja opeke prestala 2008. Od 2018. poduzeće posluje pod nazivom ICC concept d. o. o. Današnji proizvodni asortiman obuhvaća razne ciglarske i betonske proizvode te gabione, a 2022. zapošljavalo je oko 30 radnika.

Industrija građevnog materijala Lepoglava, poduzeće za proizvodnju kamena, pijeska, opeke, blokova i crijepa osnovano 1959. u Lepoglavi kraj Ivanca spajanjem poduzeća Očura-Kamen (proizvodnja tucanika) i ciglane Čret.

Osnovne su djelatnosti poduzeća bile istraživanje i eksploatacija mineralnih sirovina, njihova preradba u poluproizvode i gotove proizvode, proizvodnja visokokvalitetne opeke, crijepa, zidnih i stropnih elemenata i fasadne opeke, istraživanje, eksploatacija i oplemenjivanje kremenoga pijeska za staklarsku i ljevačku industriju, izradba lakih metalnih konstrukcija i metalne ambalaže te promet građevnim materijalom na veliko i malo.

U okviru lepoglavske Industrije građevnog materijala (IGM) poslovali su kamenolomi u Očuri, Vudelji i Gaveznici te ciglana u Čretu, a ulagalo se i u otvaranje kamenoloma u Ljubeščici. IGM je 1962. integriran s Poduzećem za ceste iz Varaždina pod nazivom Poduzeće za ceste Varaždin – pogon za proizvodnju građevnog materijala Lepoglava. Od 1963. poduzeće je opet poslovalo kao Industrija građevnog materijala te mu je iste godine pripojena → Ciglana Cerje Tužno. Godine 1966. pogon u Vudelji pripojen je zagrebačkom poduzeću Ceste. Godine 1967. otvoren je novi pogon, radna jedinica Pješčara u Jerovcu kraj Ivanca te je započela proizvodnja kvarcnoga pijeska na najvećem eksploatacijskom polju kvarcnoga pijeska u RH (Tiglin–Horvacka). Eksploatiraju se kvarcni pijesci pliokvartarne starosti. Zbog visokog sadržaja SiO₂ (više od 90%) i niskog sadržaja svih ostalih mineralnih sastojaka te povoljnog granulometrijskog sastava, ti kvarcni pijesci predstavljaju rijetku mineralnu sirovinu. Kemijski sastav odgovara za proizvodnju ambalažnog stakla, a oni nižeg sadržaja SiO₂ rabe se u građevinarstvu kao agregat za žbuku.

Nakon reorganizacije provedene 1980. lepoglavski IGM činila su četiri OOUR-a: Kamenici Ljubešćica, Proizvodnja kamena i pijeska Očura – Jerovec, Ciglane Cerje Tužno – Čret i Tvornica metalnih proizvoda. Do 1991. poduzeće je poslovalo pod nazivom Složeno poduzeće IGM Industrija građevnog materijala, a od 1991. pod nazivom IGM Holding d. o. o. s približno 500 zaposlenih. Nakon provedenog postupka pretvorbe, 1995. promijenjen je naziv poduzeća u Industrija građevnog materijala, IGM d. d. Poduzeće je imalo šest vlasnički povezanih društava: IGM Kamenolom Očura, IGM Tvornica crijepa, IGM Pješčara Jerovec, IGM Ciglana Cerje Tužno, IGM Tradere (osnovano 2001), IGM Greutol (50% udjela, osnovano 2001) i IGM ciglana Bosansko Grahovo. U poduzeću je 2001. radilo približno 200 zaposlenika i te godine proizvedeno je 534 645 t kamena, 87 467 t pijeska i 58 542 339 opečnih blokova. Nakon modernizacije strojeva i opreme u društvu IGM Ciglana Cerje Tužno 2001. je u odnosu na 1991. proizvodnja blokova povećana za 24 038 214 komada.

Nad društvom IGM Tvornica crijepa je 2000. otvoren stečajni postupak. Kamenolom u Očuri prodan je poduzeću → Holcim (2006), Ciglanu je kupilo zagrebačko poduzeće Ciglane Šimec (2011), a Pješčaru poduzeće Jedinstvo Krapina (2012).

Kovačević, Neven (Stari Grad na Hvaru, 7. V. 1928 – Zagreb, 14. IV. 2020), arhitekt i urbanist, autor niza prostornih planova koji su obilježili razvoj u mnogim dijelovima Hrvatske.

Diplomirao je 1959. na Arhitektonsko-građevinsko-geodetskom fakultetu (→ Arhitektonski fakultet) u Zagrebu. Zaposlio se kao projektant u Institutu za naftu, a od 1961. do umirovljenja 1990. radio je u → Urbanističkom institutu Hrvatske, kojega je 1973–85. bio direktor. Sudjelovao je u izradbi regionalnoga prostornog plana Istre (1963–67), te generalnih planova Poreča (1966) i Vrsara (1967). U okviru UN-ova projekta za južni Jadran 1967–69. radio je na izvedbi regionalnoga prostornog plana južnog Jadrana. Suautor je Generalnoga urbanističkog plana Dubrovnika i projekta turističkoga kompleksa Babin kuk (1967–69., sa Z. Krznarićem i B. Šerbetićem). Jedan je od pokretača izgradnje prvoga turističkog apartmanskog naselja na Jadranu (Červar-Porat kraj Poreča). Projektirao je i izveo više stambenih objekata u Karlovcu (1961., s Lj. Matasovićem) te višenamjensku zgradu kina i kazališta u Borovu naselju (1966., s M. Salajem). Stručne članke o hrvatskim urbanističkim problemima objavljivao je u časopisima Privreda Dalmacije, Dometi, Čovjek i prostor i dr. Bio je predsjednik Saveza arhitekata Hrvatske (1972–76) i predsjednik Saveza arhitekata Jugoslavije (1973–75). Bavio se i slikarstvom.

Kaiser, Aleksander (Đakovo, 27. VII. 1882 – Zagreb, 1. VI. 1969), građevinski inženjer, jedan od prvih stručnjaka za armiranobetonske konstrukcije u nas.

Diplomirao je 1903. građevinarstvo na Tehničkome sveučilištu u Budimpešti te potom radio na izvedbi većih armiranobetonskih konstrukcija, isprva u poduzeću Beton- und Monierbau u Dresdenu, a zatim i u Budimpešti. Od 1912. u Zagrebu je počeo projektirati i izvoditi armiranobetonske konstrukcije i druge objekte, a od 1920. vodi poduzeće Aleksander Kaiser i drug (od 1921. Jugoslavensko građevno poduzetništvo, od 1928. Inženjeri Kaiser i Šega građevno d. d.). Od 1919. bio je honorarni docent na Tehničkoj visokoj školi u Zagrebu, gdje je predavao kolegije Željezne konstrukcije i Željezno-betonske konstrukcije te bio prvi predstojnik Stolice za željezno-betonske konstrukcije (1926–28). Napisao je prvi udžbenik iz armiranobetonskih konstrukcija Željezni beton (1922). Od 1941. do 1942. radio je u Glavnom ravnateljstvu za javne radove na projektiranju armiranobetonskih mostova, a od 1943. u poduzeću Hoyer d. d. (poslije Jugobeton; → Jugomont). Nakon II. svj. rata javlja se kao projektant konstrukcija u Arhitektonskom projektnom zavodu iz Zagreba (npr. glavna hala Omladinske tvornice Jedinstvo s krovom od armiranobetonskih montažnih elemenata, 1948). Autor je patenta za prednapeti beton.

geoinformatika (geomatika), djelatnost i znanstvena disciplina koja se bavi prikazom, prijenosom i obradbom geoinformacija, odn. informacija koje se odnose na fenomene prostorno vezane uza Zemlju. Kao multidisciplinarno područje obuhvaća znanstvene temelje suvremenih digitalnih metoda prikupljanja, analize i vizualizacije prostornih podataka (geopodataka), odn. modeliranje prostornih informacija, metode apstrakcije i generalizacije geopodataka, razvoj geoprostornih baza podataka, dizajn informacijskih sustava, matematičko-statističku obradbu geopodataka, osmišljavanje usluga temeljenih na lokaciji korisnika i dr. U skladu s Pravilnikom o znanstvenim i umjetničkim područjima, poljima i granama u RH svrstava se u polje geodezije područja tehničkih znanosti. Geopodatci se obično prikupljaju senzorima za promatranje Zemlje kao slike snimljene daljinskim putem, analiziraju se s pomoću geoinformacijskih sustava (GIS) i vizualiziraju otisnuti na papiru ili prikazani na računalnim zaslonima. Geoinformatika je prepoznata kao disciplina orijentirana na informacijsku tehnologiju cilj koje je integrirati i isporučiti više izvora geolociranih podataka širokom rasponu znanosti. Broj senzorskih tehnologija uključenih u geoinformatiku kontinuirano se širi zahvaljujući razvoju satelita 3D radara, lasera i sustava kamera visoke rezolucije, bespilotnih zračnih sustava, podvodnih akustičnih sustava i inteligentnih senzora koji se temelje na lokaciji. Povezana je s → kartografijom, → geodezijom, geoinformacijskim sustavima, → fotogrametrijom i → daljinskim istraživanjima, globalnim navigacijskim satelitskim sustavima GNSS (→ satelitska geodezija). Područja su primjene geoinformatike urbano planiranje i upravljanje korištenjem zemljišta, navigacijski sustavi, virtualni globusi, javno zdravstvo, modeliranje i analiza okoliša, vojna primjena, planiranje i upravljanje prometnom mrežom, poljoprivreda, meteorologija i klimatske promjene, oceanografija i modeliranje oceana i atmosfere, planiranje poslovne lokacije, arhitektura i arheološka rekonstrukcija, telekomunikacije, kriminologija i simulacija kriminala, zračni i pomorski promet, i dr.

Naziv je na francuskom jeziku (géomatique) potkraj 1960-ih predložio znanstvenik B. Dubuisson kako bi odražavao promjene u poslovima geodeta i fotogrametrista u to doba. Prvi je put uporabljen u memorandumu francuskog Ministarstva javnih radova 1971. Naziv geoinformatika predložio je K. Samuelson u Švedskoj 1988. Na Visokoj tehničkoj školi u Zürichu je na studiju geodezije i kulturne tehnike početkom 1998. uvedeno usmjerenje Geomatika s ciljem školovanja geomatičkih inženjera. Na Visokoj tehničkoj školi u Bochumu uz usmjerenje Geodezija uvedeno je akademske godine 2001/02. novo usmjerenje Geoinformatika. Studiji naziva Geodezija i geoinformatika ili Geodezija i geoinformacije provode se u Beču, Bonnu, Hannoveru, Münchenu, Ljubljani i Zagrebu. U Zürichu je naziv studija Geomatika i planiranje. U Grazu postoje diplomski studiji Geomatička znanost i Geoprostorne tehnologije, a u Beču Geodezija i geofizika, Geoinformacije i kartografija te Praktična geodezija i katastar. Na studiju u Münchenu postoje usmjerenja Izmjera Zemlje i satelitska geodezija, Fotogrametrija, daljinska istraživanja i kartografija te Geodezija, geoinformacijski sustavi i upravljanje zemljištem, a na studiju u Zagrebu Geodezija i Geoinformatika.

Razvoj geoinformatike u Hrvatskoj

Geodetski fakultet Sveučilišta u Zagrebu vodeća je institucija u Hrvatskoj u nastavnom i znanstvenom radu u području geodezije i geoinformatike. Katedra za geoinformatiku organizirana je pri Zavodu za geomatiku, a Katedra za geoinformacije pri Zavodu za kartografiju i fotogrametriju. Početci studija geoinformatike na → Geodetskome fakultetu u Zagrebu sežu u akademsku godinu 1969/70. kada je uveden kolegij Osnove elektronike i primjene elektronskih računskih strojeva u geodetskoj praksi. Predavao ga je Mirko Brukner koji je 1970. među prvima uveo obradbu podataka elektroničkim računalima. Brukner je osobito pridonio teorijskom i praktičnom uvođenju geoinformacijskih sustava a 1991−94. bio je glavni istraživač na projektu Geografski i zemljišni informacijski sustav (GIZIS) Hrvatske o cjelokupnom Zemljinu prostoru koji uključuje litosferu, hidrosferu, biosferu i atmosferu. Kolegij je 1970/71. promijenio naziv u Kompjutori i programiranje, 1975. u Programiranje i elektronička računala, a 1976. u Elektronička obrada podataka. Preuzeo ga je 1984/85–1997/98. → Nedjeljko Frančula i promijenio mu naziv u Kompjutorska obrada geodetskih podataka. Od 1997/98. predavali su se kolegiji Geoinformatika I (N. Frančula), Geoinformatika II (→ Miodrag Roić) te Geoinformatika III (N. Rožić). Od akademske godine 2004/05. Geoinformatiku I predaje N. Vučetić. U skladu s Bolonjskim procesom 2005/06. uvedeni su preddiplomski (od 2005/06., šest semestara) i diplomski (od 2008/09., četiri semestra) studiji naziva Geodezija i geoinformatika. U 2005/06. na prijediplomskome studiju Geodezije i geoinformatike kolegij Osnove geoinformatike predavali su Đ. Barković i N. Vučetić. U IV. semestru 2010/11., koji je bio bez izbornih predmeta, taj su status dobili kolegiji Kvaliteta geoinformacija i Rukovanje geoinformacijama. Novim nastavnim planom i programom iz 2015/16. uveden je niz novih kolegija: Osnove geoinformatike, Inženjerska grafika u geodeziji i geoinformatici, Slobodne geoinformacije, Modeliranje geoinformacija, Algoritmi u geoinformacijskim sustavima, Menadžment u geodeziji i geoinformatici, Geoinformacijska infrastruktura, Geoinformacijski sustavi, Generalizacija geoinformacija, Programiranje u geoinformacijskim sustavima, Normizacija geoinformacija, Rukovanje geoinformacijama, Projektiranje i održavanje geoinformacijskih sustava, Formalne metode u geoinformatici, Geoinformatika i geomatičko inženjerstvo u zaštiti okoliša te 3D geoinformacije i pametni gradovi.

Geodezija i geoinformatika na prijediplomskoj razini studira se u Hrvatskoj po uzoru na zagrebački Geodetski fakultet i na → Fakultetu građevinarstva, arhitekture i geodezije Sveučilišta u Splitu. Nastava iz područja geoinformatike provodi se također pri Geografskom odsjeku Prirodoslovno-matematičkoga fakulteta u Zagrebu (Geoinformatika I i II, A. Toskić), Odjelu za geografiju u Zadru (Geoinformatika, T. Marelić), Fakultetu elektrotehnike i računarstva u Zagrebu (Geoinformacijski sustavi, D. Škrlec). Na Sveučilištu Sjever u Sveučilišnom centru Varaždin izvodi se preddiplomski sveučilišni studij geodezije i geomatike, odn. kolegiji Uvod u geoinformatiku, Geodezija i geomatika, Geoinformacijski sustavi, Primijenjena geomatika, Geoinformacijska infrastruktura.

Godine 2017. donesena je Odluka o donošenju standarda zanimanja za stjecanje kvalifikacije tehničar geodezije i geoinformatike u obrazovnom sektoru graditeljstvo i geodezija. U srednjoškolskom nastavnom planu koji je sastavni dio kurikula nalazi se i geoinformatika: u prvome razredu predmet je Osnove geoinformatike, u drugome razredu Geoinformatika, u trećem Geoinformacijski sustavi i u četvrtome Prostorni informacijski sustavi. Po tom nastavnom planu i programu trebali bi učiti učenici u srednjim školama u Hrvatskoj u kojima se obrazuju budući tehničari geodezije i geoinformatike: Geodetskoj tehničkoj školi u Zagrebu, Graditeljsko-geodetskoj školi u Osijeku, Građevinskoj tehničkoj školi u Rijeci, Tehničkoj školi u Puli, Graditeljsko-geodetskoj tehničkoj školi u Splitu, Srednjoj školi A. M. Reljkovića u Slavonskom Brodu, Obrtničkoj i tehničkoj školi Dubrovnik i Graditeljskoj školi Čakovec.

U okviru projekta HvaR&D (Hvar, Research & Development) − uvođenje GIS i ICT tehnologija u kurikulume fakultativne nastave i njihova primjena u održivom razvoju otoka Hvara izrađena su tri nova kurikuluma iz područja geografije, biologije i fizike. Jedan od njih bio je Geoinformatika u geografiji u kojem će se učenici upoznati s temama kao što su geografski informacijski sustavi (GIS), globalni položajni sustavi (GPS), uloga geoinformatike u razvoju navigacijskih sustava, prometnom planiranju i inženjerstvu, ekološkom modeliranju i analizi, urbanom planiranju, telekomunikacijama i sl. Srednja škola Ivanec i Srednja škola Mate Blažine Labin od školske godine 2016/17. svojim učenicima nude mogućnost pohađanja fakultativnog predmeta Digitalna kartografija. Predmet je osmišljen u sklopu projekta HEUREKA – spoznajom do uspjeha koji je financirao Europski socijalni fond. U sklopu projekta Znanost+ nastavnici Prirodoslovne škole Vladimira Preloga iz Zagreba u suradnji s Gimnazijom Andrije Mohorovičića u Rijeci osmislili su 15 novih fakultativnih predmeta koje su učenici mogli upisivati 2017/18. Jedan od njih bio je Geoinformatika.

Geoinformatika u Hrvatskoj opisana je u monografijama GIZIS: geografski i zemljišni informacijski sustavi Republike Hrvatske: metodološka studija (1992., autori M. Brukner, M. Oluić, S. Tomanić), GIZIS – osnove: geografski i zemljišni informacijski sustav (1994., M. Brukner), GIS u Hrvatskoj (1997., urednik D. Kereković) te u Geodetsko-geoinformatičkom rječniku (2008., urednici N. Frančula i M. Lapaine). Časopis → Kartografija i geoinformacije izlazi u organizaciji → Hrvatskog kartografskog društva koje organizira stručne i znanstvene skupove, a → Hrvatsko geodetsko društvo izdaje → Geodetski list u kojem se objavljuju članci iz geodezije i geoinformatike.

Primorje, riječko građevinsko poduzeće za izgradnju svih vrsta građevina. Sljednik je pomorsko-građevnog poduzeća Luka specijaliziranoga za pomorsku gradnju, osnovanog 1947., proglašenog od saveznog značaja 1948. u nadležnosti Ministarstva narodne obrane u cilju provedbe regionalnih potreba vojnih investitora. Restrukturiranjem poduzeća Luka 1949., odlukom Glavne direkcije za vojno građenje nastalo je Vojno-građevno poduzeće Primorje namijenjeno izgradnji svih vrsta objekata. Prvotno je uglavnom obnavljalo i gradilo lučka postrojenja i objekte. Koncentrirana i razmjerno brza izgradnja industrijskih objekata nakon II. svj. rata dovela je do smanjivanja potreba za takvom vrstom gradnje, pa se djelatnost Primorja do kraja 1950-ih počela okretati i civilnoj niskogradnji (izgradnja i projektiranje prometnica) i visokogradnji (stambeni i turistički objekti), pretežno na području Istre, Hrvatskog primorja i Gorskog kotara. U drugoj polovici 1950-ih razvilo je tehnološke procese te se sve više koristilo vlastitim projektima, a osnutak projektnog biroa 1959. i uvođenje vlastita montažnog sustava građenja omogućili su samostalno izvođenje građevinskih projekata. Među prvim cjelokupnim projektima bila je izgradnja stambenog kompleksa u naselju Turnić u Rijeci s pratećom infrastrukturom kao što su putovi, mostovi, uređenje i ozelenjivanje površina.

Do kraja 1960-ih poduzeće je u svom sastavu imalo i tvornicu betona, remontne servisne radionice, odjel transporta te operativna gradilišta u Rijeci, Puli, Krku, Poreču, Crikvenici, Selcu, Senju i Banjoj Luci. Također je u sastavu Poslovnoga udruženja Jugoslavija Inženjering sudjelovalo u izgradnji krupnih investicijskih objekata. Do početka 1970., iako je poduzeće većinski i dalje radilo za vojne investitore, znatno se povećao udio izgradnje stambene i osobito turističke namjene. Obnavljali su se hotelski objekti na Brijunima i u Crikvenici, gradili i dograđivali kompleksi na Zlatnim stijenama kraj Pule, turističko naselje Kačjak kraj Crikvenice, podignut je hotel u Senju i ostvareni su hotelski kompleksi Zelena laguna kraj Poreča i Haludovo kraj Malinske na otoku Krku. Izgrađeni su i stambeni objekti, pretežno u Rijeci, kao što su neboderi na Kantridi polovicom 1960-ih, kompleksi nebodera na Kozali na prijelazu iz 1960-ih u 1970-e, Rastočinama na početku 1970-ih, Zametu potkraj 1970-ih. Primorje je u svrhu brže i ekonomičnije izgradnje visokih stambenih zgrada počelo rabiti novu tehnologiju tunelske, tj. klizne oplate. Od objekata javne namjene ističu se riječko zimsko plivalište i prošireni stadion s tribinama od prednapetog betona, robna kuća Korzo, dijelovi Medicinskoga fakulteta u Rijeci i bolnice u Puli te vodoopskrbna mreža u Crikvenici.

Tijekom 1970-ih poduzeće je prema postojećem Zakonu o udruženom radu postalo radna organizacija podijeljena na OOUR-e odn. jedinice građevinskih strukovnih pogona (armirački radovi, zidarski radovi, tesarski radovi, završni radovi i sl.), jedinica uslužnih pogona (transport, mehanizacija, održavanje, smještaj i prehrana), jedinica samostalnih gradilišta te zajedničke službe (tehnička, privredno-računska, opća i analitičko-planska služba), a neke je radne jedinice (automatizirana središnja betonara) dijelilo s drugim riječkim građevinskim poduzećima. Potkraj 1980-ih poduzeće je zapošljavalo više od 2000 radnika, no nakon provedene pretvorbe i prelaska u privatno vlasništvo početkom 1990-ih struktura i broj zaposlenih su se znatno promijenili. Zbog neadekvatnog upravljanja i financijskih gubitaka 2003. otvoren je stečajni postupak, a poduzeće je likvidirano 2022.

klasicističko graditeljstvo, arhitektonsko stvaralaštvo koje je dominiralo u Europi u drugoj polovici XVIII. st. i prvoj polovici XIX. st. Hrvatski termin oblikovan je po uzoru na onaj koji se rabi u njemačkom jeziku, dok na engleskom, francuskom i španjolskom govornom području kao i u nizu drugih jezika prevladava termin neoklasicizam. U hrvatskom jeziku, kao i u njemačkome, termin neoklasicizam rabi se za klasicizirajuće pojave u arhitekturi druge polovice XIX. st., te XX. i XXI. st.

Pojava klasicizma veže se uz prosvjetiteljsku racionalističku kritiku raskoši barokne i rokoko arhitekture. Teoretičari i povjesničari arhitekture poput Marc-Antoinea Laugiera (1713–1769) i Johanna Joachima Winckelmanna (1717–1768) pozivali su na povratak klasičnom redu i antičkim uzorima s ciljem unošenja viših estetskih standarda u arhitekturu. Širenje klasicizma potaknulo je i istraživanje arhitektonske baštine antičke Grčke, koju su francuski i engleski istraživači publicirali u reprezentativnim ilustriranim svescima. U isto su doba objavljene i Piranesijeve mape spomenika Rima i Paestuma, kao i djela o antičkim spomenicima Palmire u Siriji, Baalbeka u Libanonu te Dioklecijanove palače u Splitu. Iskopavanja gradova zatrpanih erupcijom Vezuva, Pompeja, Herkulaneja i Stabije dodatno su potaknula interes za antiku.

Prvom monumentalnom realizacijom klasicizma smatra se crkva Sainte-Geneviève (poslije Panthéon) u Parizu Jacques-Germainea Soufflota, građena 1756–90. U Francuskoj je klasicizam doživio vrhunac u djelu Claude-Nicholasa Ledouxa, ponajprije u njegovim realiziranim projektima za kompleks solane u Arc-et-Senansu (1775) te carinarnice/mitnice u Parizu (1785–89). U doba Napoleona (1769–1821), s ciljem ideološkoga naglašavanja da je Francusko Carstvo nasljednik Rimskoga Carstva, razvio se podstil klasicizma nazvan ampir (franc. empire: carstvo). Podignut je, odnosno počeo se podizati niz komemorativnih građevina (Hram slave, poslije crkva Sainte-Marie-Madeleine, slavoluci Arc de Triomphe du Caroussel i Arc de Triomphe de l’Étoile u Parizu, Colonne de la Grande Armée u Wimilleu i dr.). Izveden je i prvi veliki urbanistički zahvat XIX. st. u Parizu izgradnjom ulice Rivoli.







U Njemačkoj su glavni predstavnici klasicizma bili Karl Friedrich Schinkel (1781–1841) u Berlinu koji je svojim građevinama monumentalizirao prusku prijestolnicu (Stari muzej, Nova straža, kazalište) i Leo von Klenze (1784–1864) u Münchenu. Među najoriginalnije projektante klasicizma spada engleski arhitekt John Soane (1753–1837) koji je u svoja djela unosio romantičarske, srednjovjekovne ili neobizantske elemente. Osobito monumentalne klasicističke građevine realizirane su u ruskoj prijestolnici Sankt Peterburgu (Admiralitet, katedrala sv. Izaka), kao i u SAD-u (zgrada Capitola u Washingtonu).

Klasicizam u hrvatskom graditeljstvu

U razdoblju klasicizma na području današnje Hrvatske, kako u pokrajinama u sastavu Habsburške Monarhije tako i na teritorijima koji su potkraj XVIII. st. i početkom XIX. st. bili pod kontrolom Mletačke ili Dubrovačke Republike te Francuza, zbog gospodarske nerazvijenosti te napoleonskih ratova nije podignut veći broj monumentalnijih građevina. Usprkos svim ograničenjima, u doba klasicizma počela se u nas formirati građanska klasa, a sredinom 1830-ih započeo je hrvatski narodni preporod.

Povijesne okolnosti uvjetovale su i intenzitet izgradnje. Ratovi Habsburgovaca s Francuskom, za kojih je i dio Hrvatske bio izuzet iz sastava Habsburške Monarhije i izravno podređen Parizu (1809–13), zaustavio je intenzivniju građevinsku djelatnost od sredine 1790-ih do sredine 1810-ih. Tek se nakon Bečkoga kongresa 1815. građevinska aktivnost ubrzala. Konzervativnost habsburškoga režima u razdoblju do 1848., koji je održavao stari feudalni sustav i priječio time snažniju industrijalizaciju i modernizaciju zemlje, snažno je utjecala na ustrojstvo društva, a time i na arhitektonsku produkciju. U takvim uvjetima gradovi su sporije rasli, pa se tek povremeno javljala potreba za većim planerskim zahvatima.

Najvažniji primjer klasicističkoga urbanizma u nas predstavlja projekt za izgradnju Staroga Siska Ivana Fistrovića iz 1829. Fistrović je predvidio gotovo potpuno premještanje postojećega naselja koje je činila jedna duga ulica uz rijeku Kupu i nekoliko manjih pobočnih ulica. Na temelju dijelom sačuvane antičke osnove projektiran je grad pravilnih pravokutnih blokova s velikim trgom – otvorenim prostorom u središtu. Zahvaljujući okolnosti da je Stari Sisak u to doba bio u vlasništvu Stolnoga kaptola zagrebačkog, plan je bilo moguće realizirati gotovo u cijelosti.

Slabljenje Osmanskoga Carstva i promjene u načinu ratovanja omogućile su, pa i potaknule uklanjanje zidina mnogobrojnih gradova u Hrvatskoj. Na zagrebačkom Gornjem gradu, ispod i dijelom na mjestu zidina koje su se već u XVIII. st. rabile za izgradnju, niknule su prve uređene promenade. Varaždin je svoje zidine započeo uklanjati 1809. i koristio se njima uglavnom za izgradnju novih blokova zgrada. U tom su se razdoblju djelomično uklanjale i utvrde u Splitu, Karlovcu i drugim gradovima.

U arhitektonskim ostvarenjima odmak od baroka prema klasicizmu primjećuje se već u posljednjim desetljećima vlasti Marije Terezije (1740–80), a tek za Josipa II. (1780–90) počeo je dominirati arhitekturom u Habsburškoj Monarhiji. Tako je i u Hrvatskoj ostao dominantan sve do sredine XIX. st., a u pojedinim sredinama čak i do 1860-ih. Na širenje klasicizma snažan utjecaj imale su mnoge reforme koje je inicirao Josip II. u okviru svojih nastojanja da modernizira državu, poput ukidanja dijela crkvenih redova i samostana (koji su bili nositelji barokne umjetnosti), osnivanja novih župa (što je potaknulo gradnju novih župnih crkava), izgradnje bolnica, sirotišta i sličnih karitativnih ustanova, te Patenta o toleranciji (1781) koji je omogućio nekatolicima (u nas u prvome redu pravoslavnim kršćanima) gradnju sakralnih i drugih zdanja.

Ukidanje crkvenih redova i samostana, započeto još za Marije Terezije ukidanjem isusovačkoga reda, oslobodilo je mnogo prostora koji su adaptacijama bili prilagođeni za nove javne institucije. Njihovo smještanje u stare građevine bilo je posve u skladu s prosvjetiteljskim racionalizmom i promoviranom štedljivosti, koja se počela naglašavati i pri podizanju novih javnih i sakralnih građevina. Nove su građevine redovito bile tretirane kao gradnje iz nužde (Nutzbau), potrebne radi udomljavanja novoosnovanih institucija, no lišene prekomjerne raskoši. Njihove fasade stoga karakterizira izrazita jednostavnost, a prostorna rješenja oslanjaju se na formule koje se razvijaju u dvorskim građevnim uredima i pri inženjerskim akademijama u Beču. Minimum dekoracije na pročeljima javnih građevina zadržao se u javnoj arhitekturi i za vladanja nasljednika Josipa II., Leopolda II., Franje I. i Ferdinanda I., tijekom cijeloga razdoblja tzv. Vormärza, odnosno sve do revolucije 1848–49. Specifična estetika štedljivosti se dodatno poticala nakon što je 1811., zbog velikih ratnih troškova, Austrija zapravo bankrotirala, odnosno bila prisiljena devalvirati svoju valutu.

Rijetke bi se građevine podignute u Hrvatskoj u prvoj polovici XIX. st. mogle uklopiti u glavnu stilsku struju klasicizma, odnosno usporediti s ostvarenjima u važnim europskim središtima umjetnosti poput Münchena i Berlina, pa čak i središnje Ugarske. U stilskom smislu glavnina arhitektonske produkcije toga doba u Hrvatskoj proizašla je iz specifičnih srednjoeuropskih varijanti klasicizma: baroknoga klasicizma, Zopfstila (stil pletenica), Plattenstila (pločasti stil), bidermajera, kubičnoga stila te romantičnoga klasicizma.

Sakralne građevine

Od navedenih klasicizirajućih struja u arhitekturi Hrvatske i Slavonije te Vojne krajine najrašireniji je bio barokni klasicizam, osobito prisutan u sakralnoj arhitekturi već od 1780-ih. Bez obzira na to jesu li bile za katoličko ili pravoslavno bogoslužje, većina crkava u Hrvatskoj tog doba tipološki je iznimno slična. Građene su kao jednobrodne longitudinalne građevine s polukružnim ili pravokutnim svetištem, korom iznad ulaznoga prostora, te tornjem iznad ili ispred pročelja obično okrunjenim barokizirajućom kapom-kupolom. Zadržao se i barokni tip kupolastih svodova, dok se nova klasicizirajuća dekoracija pojavljivala tek u vidu štuka u okvirima prozora, portala ili u raščlambi zidova u unutrašnjosti. Najreprezentativniji primjeri sakralnih gradnji realizirani su u Vojnoj krajini, u pukovnijskim središtima i tvrđavama. Među njima ističu se katoličke crkve sv. Lovre u Petrinji (1780–81) i sv. Stjepana Kralja u Novoj Gradiški (1811–29) te pravoslavna crkva sv. Nikole u Karlovcu (1785).

U skladu s propisima, veličina sakralnih građevina bila je strogo normirana s obzirom na veličinu mjesta i broj svećenika, pa su se u selima podizale slične, no veličinom i arhitektonskom dekoracijom nešto skromnije crkve. Na području pokrajina Hrvatske i Slavonije, te Vojne krajine 1780–1850. izgrađeno je više desetaka takvih građevina, među ostalima katoličke crkve u Ogulinu, Zaboku, Pitomači, Bošnjacima, Drenovcima, Račinovcima, Rajevu Selu, Brođancima, Duboševici, Vukovini, Feričancima, Podgoraču, Lovasu, Velikom Bukovcu, Oriovcu, Glini, Virju, Drnju, Novigradu Podravskom, Ferdinandovcu, Gunji, Babinoj Gredi, Gušću, Ivanskoj, Podcrkavlju, Boričevcu, Farkašiću, te pravoslavne crkve u Rijeci, Koprivnici, Petrinji, Bjelovaru, Daruvaru, Šarengradu, Mirkovcima, Dalju, Mohovu, Gabošu, Vinkovcima, Meminskoj, Blinji, Svinici, Lovskoj, Velikoj Barni, Starom Selu. Veličinom se ističu crkve Uznesenja Marijina s dva zvonika u Pregradi (1803–18) i sv. Andrije u Bakru (1830).







Stilski čišći klasicizam s malo baroknih primjesa ili bez njih ostavio je nekoliko zanimljivih spomenika sakralne arhitekture na području sjeverne Hrvatske. Crkva sv. Terezije u Suhopolju kraj Virovitice (1807–14) najreprezentativnija je sakralna građevina hrvatskoga klasicizma. Centralnoga je tlocrta, sa središnjim kružnim prostorom pokrivenim kupolom, kvadratičnim svetištem i velikim trijemom koji počiva na toskanskim stupovima. Sa strane centralnoga prostora crkve podignuta su dva niža zvonika kvadratična u tlocrtu, a kružna u gornjem dijelu koja su pokrivena kupolastim kapama. I cjelokupna unutrašnja oprema nastala je u isto doba: oltari, propovjedaonica i prostrani klasicistički kor postavljen na stupove. Izgrađena je kao zadužbina obitelji Janković koja je tada upravljala suhopoljskim vlastelinstvom. U njezinu se ustrojstvu jasno razaznaje snažan utjecaj mađarske arhitekture u kojoj su centralne gradnje s kupolom bile vrlo česte. Značajna je građevina toga tipa i kapela sv. Katarine u Stubičkim Toplicama arhitekta Kristijana Heinricha Vesteburga (1814; od 1994. župna crkva sv. Josipa), te klasicistička faza crkve Svih svetih u Đakovu, pregrađena 1819. prema projektu → Bartola Felbingera.







U klasicističkom je stilu pregrađeno glavno pročelje zborne crkve u Rijeci prema projektu Josepha Storma (1824–26), a klasicistički je i dograđeni trijem kapele sv. Fabijana i Sebastijana u Kastvu (1845), kao i mauzolej Mir junaka Lavala Nugenta na Trsatu arhitekta Giacoma Paronuzzija (1826–37). Riječko groblje Kozala u to se doba počelo intenzivnije graditi. Na njemu je podignuta grobnica-kapela obitelji Vranyczany-Dobrinović (1850–60) kao centralna građevina većih dimenzija. U Istri kvalitetan primjer klasicizma u graditeljstvu predstavlja župna crkva u Višnjanu (1830), dok se klasicistički elementi susreću i na župnim crkvama u Humu i Grožnjanu.







U Dalmaciji je u polju sakralne arhitekture najvažnije realizacije projektirao Valentino Presani. Kapela sv. Frane u Podpragu na Velebitu (1832) centralna je građevina pokrivena kupolom s dva istovjetna ulaza markirana trijemovima koji počivaju na dorskim stupovima. Podignuta je kako bi markirala dovršenje ceste koja je preko Velebita povezala Hrvatsku i Dalmaciju. Nalazila se točno na granici dviju pokrajina pa je na južnome pročelju iznad ulaza stajao natpis Dalmacija, a na sjevernoj strani Hrvatska. Ističu se još Presanijeve grkokatoličke crkve u Kričkama i Baljcima kraj Drniša (1829–36), te župna crkva u Privlaci (1836).







U Dubrovniku i okolici na nizu crkava radio je Lorenzo Vitelleschi. U klasicističkim oblicima dogradio je župne crkve u Zatonu Velikom (1825) i Orašcu (1827), te podigao pravoslavnu crkvu sv. Mihajla na Boninovu (1837). Da je klasicizam dominirao sakralnom arhitekturom Dalmacije sve do sredine XIX. st., pokazuje primjer župne crkve u Veloj Luci, podignute prema projektu Nikole Nisetea 1846–48.

Rezidencijalne građevine

Zbog opstanka feudalizma, uz Crkvu, plemstvo je potkraj XVIII. i u prvoj polovici XIX. st. ostalo ključnim čimbenikom povijesti arhitekture u Hrvatskoj. Najreprezentativniji dvorci podignuti su na području Slavonije i Baranje zahvaljujući tamošnjim prostranim latifundijama s kvalitetnom zemljom. Ističu se dvorci obitelji Pejačević u Retfali (1796–1801), Našicama (1811–12) i Virovitici (N. Roth, 1800–04; poslije pripao obitelji Schaumburg-Lippe), Odescalchi u Iloku (pregrađen 1792), Hilleprand von Prandau u Valpovu (obnovljen nakon požara 1803–16) i Esterhazy u Dardi u Baranji (1813). Značajni su i manji dvorci obitelji Mihalović u Feričancima i Orahovici, Adamović u Čepinu i Tenji, te dvorac u Trenkovu (Mitrovici).













Na području sjeverozapadne Hrvatske ističu se očuvani rani klasicistički (Zopfstil) dvorac Hellenbach u Mariji Bistrici (oko 1786), dvorac Stubički Golubovec (dograđen 1819–20), kao i niz drugih starijih dograđenih ili novih dvoraca (Bežanec, Martijanec, Štrigova, Poznanovec, Ludbreg). Pojedinim dvorcima poznati su autori. Najreprezentativniji klasicistički dvorac u Hrvatskoj, Januševec kraj Zaprešića, podignut je 1830. vjerojatno prema projektu B. Felbingera. Dvokatna građevina s klasicističkim trijemom na glavnom pročelju imala je izrazito reprezentativan interijer s djelomice oslikanom središnjom kupolnom dvoranom. Sagrađen za baruna Josipa Vrkljana, ministra financija Marije Louise, kćeri cara i kralja Franje I. i druge supruge francuskoga cara Napoleona I., Januševec pokazuje domete hrvatske arhitekture toga doba – riječ je o vrlo skladnom, gotovo školskom primjeru klasicizma kakav se susreće u gotovo svim dijelovima Europe. Današnji izgled dvorca rezultat je temeljite rekonstrukcije izvedene nakon teškoga stradavanja građevine u II. svj. ratu. Nešto je kasniji od Januševca dvorac Bunjevac u Jaškovu kraj Ozlja, izgrađen 1841. prema projektu → Aleksandra Brdarića. U elementima plastične dekoracije, ponajprije kovanih ograda, na dijelu navedenih dvoraca već se primjećuje pojava elemenata neogotike.













Crkveni su velikodostojnici također u tom razdoblju gradili odnosno proširivali svoje dvorove. Đakovački biskup Mirko Raffay nadogradio je svoj kasnobarokni dvor 1821–22. vjerojatno prema projektu B. Felbingera. Felbinger je 1828–30. dogradio drugi kat rezidencije i transformirao katedralnu crkvu grkokatoličkih episkopa u Križevcima. Toj je građevini 1843–45. A. Brdarić dogradio portik čime je bila pretvorena u jednu od najreprezentativnijih klasicističkih rezidencija u nas. Klasicistički biskupski dvor podignut je 1830-ih i u Senju, a u Dalju su pravoslavni karlovački mitropoliti 1828. izgradili ljetnu rezidenciju.

U Zagrebu je biskup Maksimilijan Vrhovac 1790. dao podići kompleks s ladanjskom kućicom uz Vlašku ulicu. Nadbiskupski dvor uz katedralu bio je temeljito pregrađen za biskupa Aleksandra Alagovića. U središnjem dijelu južnoga krila dvora Alagović je 1832. dao izgraditi novu altanu te veliko stubište. Godine 1835. podignut je prema projektu Antuna Stiedla i dvokatni dio istočnoga krila dvora. Iste godine Alagović je temeljito restaurirao i susjednu strukturu sjeveroistočne kule, te dogradio zgradu metropolitanske biblioteke i njoj pridružio prostore unutar središnje kule zapadnoga dijela biskupske utvrde, tzv. Bakačeve kule. Uz to Alagović je u Novoj Vesi 1823–24. prema projektu B. Felbingera dogradio klasicistički ljetnikovac s vrtom, a na tadašnjem rubu Zagreba, uz park Maksimir (Jurjaves) prema projektu Franza Schüchta podignut je 1839–40. kompleks ljetnikovca Alagovićeva nasljednika biskupa Jurja Haulika. Isti arhitekt za Haulika je 1841–43. podigao vidikovac u Maksimiru, koji se ubraja u najmonumentalnija klasicistička ostvarenja u Hrvatskoj, kao i niz drugih manjih klasicističkih i romantičarskih parkovnih građevina.







Na području Istre u tom su se razdoblju gradili primorski pandani dvorcima – palače na posjedima. Klasicističkim se oblikovanjem ističu palače Polesini u Svetom Ivanu od Šterne (kraj XVIII. st.) i Grisoni u Dajli, djelo koparskoga graditelja Francesca Bracciadora (1830).

Plemstvo je učestalo gradilo palače i u gradskim naseljima, kako pokazuje primjer monumentalne palače obitelji Erdödy (poslije Oršić) u Varaždinu (oko 1805). Nove, katkada i reprezentativne građevine podizali su ipak u prvome redu pripadnici novonastale građanske klase. Najreprezentativniji primjeri stambene arhitekture nalaze se u Zagrebu i Rijeci. Većina klasicističkih palača u Zagrebu, poput palače Dömöthörffy (Demetrović) u Radićevoj 32 (1814–15), dogradnje palače Magdalenić-Drašković-Jelačić u Demetrovoj 7 (oko 1830), proširenja palače Drašković na uglu Demetrove 17 i Opatičke 29 (nakon 1834), te palače Karla Draškovića u Opatičkoj 18 (1838., poslije Narodni dom) pripisuje se B. Felbingeru. Ističu se i pojedini radovi Aleksandra Brdarića, poput kuća Paravić u Opatičkoj 10 (1839) i Frigan u Opatičkoj 27 (1840).













U Rijeci su reprezentativne palače podignute na sjevernoj strani Korza i na Fiumari. Izgradili su ih bogati trgovci uglavnom prema projektu lokalnoga arhitekta Antona Gnamba. Ističu se palače Wohinz (oko 1783), Adamić (1785–86), Vuković (1789–91), Bolf (početak XIX. st.) te Bašić i Belinić (oko 1800). Reprezentativni primjeri građanskih rezidencija susreću se i u drugim gradovima, primjerice vila Müller-Bedeković u Varaždinu (1827) i vila Angiolina u Opatiji (oko 1844).

Većina arhitektonske produkcije ipak je bila daleko skromnija. U središnjim dijelovima gotovo svih gradova u Hrvatskoj u tom su se razdoblju podizale prizemnice i jednokatnice trgovaca i obrtnika s pročeljima gotovo bez ikakve raščlambe, visokim krovištima i dekoracijom koncentriranom uglavnom samo na portale.

Uz velik dio novih, ali i starih dvoraca, čak i gradskih palača, započeli su se uređivati parkovi engleskoga tipa koji su naviještali dolazak romantizma.

Javne građevine

Od javnih građevina kao primjeri stilski čišćega klasicizma u nas ističu se prve kazališne zgrade – Adamićevo kazalište u Rijeci (1803–05., srušeno) i kazalište na uglu Markova trga i Ćirilometodske ulice u Zagrebu (A. Cragnolini, 1833–34., poslije temeljito pregrađeno). Skladan primjer klasicizma predstavlja zgrada nekadašnje Normalske učione u Varaždinu (1842), pročelje koje je raščlanjeno kompozitnim pilastrima. Jednostavnije oblikovno rješenje bilo je primijenjeno pri adaptaciji zgrade Banskih dvora u Zagrebu (1808–09). Vjerojatno najveća sačuvana klasicistička javna zgrada u Hrvatskoj je upravna zgrada Virovitičke županije, sagrađena 1834–46. u središtu osječkoga Gornjega grada prema projektu peštanskog arhitekta Józsefa Hilda, koji je pobijedio na jednom od prvih natječaja organiziranih za projekte jedne javne građevine u Hrvatskoj. I lokalne vlasti u prvoj polovici XIX. st. realizirale su niz javnih zgrada, među ostalima zgrade općine u Vukovaru (A. Semper, 1817–18) i Samoboru (B. Felbinger, 1824) te vijećnicu vojnoga komuniteta u Bjelovaru (1831). Godine 1835. pregrađen je nekadašnji augustinski samostan u Rijeci u zgradu Municipija. Mnogobrojniji su skromniji primjeri javne arhitekture – vojarne, bolnice i druge upravne zgrade. Veličinom se isticala bolnica Milosrdne braće (1795–1804., porušena 1931) na uglu Ilice i Jelačićeva trga, a značajni su i sjemenište na Kaptolu (1827) te sirotište u Vlaškoj (1820–27), sve u Zagrebu.







Na području Dalmacije intenzitet izgradnje bio je manji nego u sjevernoj Hrvatskoj. I u doba francuske i u doba austrijske uprave većina graditelja bavila se melioracijskim poslovima i gradnjom cesta. U posljednjoj godini mletačke vladavine 1797. prema projektu Frane Zavorea u Zadru je iznad Gradske straže izveden sat, koji se smatra jednim od prvih djela klasicizma u Dalmaciji. Isti arhitekt je 1804. pregradio zadarsku Kneževu palaču. Za francuske uprave uređen je Marmontov perivoj u Splitu, izgrađena je glorijeta u Trogiru i druga slična djela.







Među arhitektima koji su u prvoj polovici XIX. st. djelovali u Dalmaciji osobito se ističe Venecijanac Gianantonio Selva koji je izveo niz projekata za naručitelja Ivana Luku Garanjina iz Trogira te Vicko Andrić, po čijim je projektima uređeno splitsko groblje Sustipan (1826). Važnu ulogu u arhitekturi imali su i inženjeri zaposleni pri Namjesništvu, dalmatinskoj vladi, poput Paula Hatzingera, Antonija Luigija de Romana i dr. Među ostalim vladini inženjeri bili su autori projekta za obnovu nadbiskupske palače u Zadru (1829–32). U monumentalne klasicističke javne građevine u jadranskom dijelu Hrvatske može se ubrojiti i stilski zakašnjela zgrada Glavnoga vojnog zapovjedništva u Puli, podignuta 1861. uz obalu u središtu grada, nepoznatoga autora.

Turističke građevine

U prvoj polovici XIX. st. razvijala se i turistička infrastruktura u Hrvatskoj. Podignut je niz zgrada u lječilišnim mjestima, poput Ivanove kupke u Daruvaru (1810–16), Maksimilijanove kupelji u Stubičkim Toplicama (C. H. Vesteburg, 1811) i kupališne zgrade u Varaždinskim Toplicama (B. Felbinger, 1820). Izgrađene su i mnoge gostionice (Mali Kaptol i Veliki Kaptol u Sisku, niz gostionica uz ceste prema moru), koje se dijelom mogu smatrati pretečama budućih hotela (Lovački rog / Jägerhorn u Zagrebu, 1827).

Industrijske i utilitarne građevine

Industrijsku i utilitarnu arhitekturu toga razdoblja u cijeloj Hrvatskoj obilježava vrlo jednostavna dekoracija, zbog čega je stil pročelja tih zgrada prozvan Plattenstilom. Kako mu samo ime kaže, obilježava ga izrazito jednostavna pločasta dekoracija uglavnom koncentrirana na glavne portale i okvire prozora. Na Plattenstil se izravno nadovezuju stilske pojave poput bidermajera i kubičnoga stila.

Taj je stil bio osobito raširen u Vojnoj krajini, gdje se vojska brinula za podizanje kontumaca, neke vrste lazareta, u kojima se provjeravalo zdravstveno stanje ljudi i robe koji su dolazili s jugoistoka. Vojska je ulagala i u gradnju skladišta žita, koja su učestalo bila najviše građevine u mjestu, te prvih manufaktura (svilane), a u primorskom dijelu Krajine uredila je i nekoliko luka (najvažnija je bila Senj prema kojem je vodila cesta nazvana Jozefina). U istim je oblicima bio podignut i velik broj župnih i parohijskih domova, ne samo po selima već i po većim mjestima, kao i vlastelinskih, upravnih i gospodarskih zgrada u civilnom dijelu Hrvatske i Slavonije.

Svjetionici

Važan segment klasicističkoga graditeljstva Hrvatske predstavljaju svjetionici, koji su bili građeni u sklopu osuvremenjivanja prometne infrastrukture priobalja. Najstariji, a ujedno arhitektonski i najatraktivniji jest svjetionik na rtu Savudriji, podignut 1817–18. prema projektu Pietra Nobilea, najuglednijega arhitekta klasicizma u Habsburškoj Monarhiji. Do svjetionika je 1821. bila izgrađena jednokatnica prema projektu arhitekta Mattea Pertscha. Svjetionik na rtu Porer na istoimenoj hridi jugozapadno od Kamenjaka, najjužnijega rta Istre, izveden je 1846. prema projektu Giuseppea Sforzija, koji se oslonio na ideju svoga učitelja Pietra Nobilea.

Na području Dalmacije dva su klasicistička svjetionika – na rtu Struga na Lastovu (1818–39) i na rtu Veli rat na Dugom otoku (1849), a pripisuju se G. Sforziju. I svjetionike podignute 1850-ih i 1860-ih (Sveti Ivan na pučini na istoimenoj hridi ispred Rovinja, 1853; rt Stončica na Visu, 1865) odlikuje još uvijek klasicističko oblikovanje.

Robert Adam i Dioklecijanova palača u Splitu

Engleski arhitekt i povjesničar Robert Adam nakon proučavanja antičkih spomenika u Italiji postao je začetnikom klasicizma u engleskoj arhitekturi. Godine 1757. s francuskim arhitektom i slikarom Charles-Louisom Clérisseauom snimao je Dioklecijanovu palaču u Splitu i 1764. izdao ilustrirano djelo Ruševine palače cara Dioklecijana u Splitu u Dalmaciji (Ruins of the Palace of the Emperor Diocletian at Spalatro in Dalmatia). Osim što je time pridonio boljem poznavanju antičkoga nasljeđa Dalmacije, Adam je elemente arhitekture Dioklecijanove palače unio i u svoja arhitektonska djela u Velikoj Britaniji.







Jozefinska cesta (Jozefina, Via Josephina)

Jozefinska cesta, koja povezuje Karlovac i Senj, izvorno sagrađena 1765–79., nazvana je po glavnom zagovorniku izgradnje, caru Josipu II. Rekonstruirana je 1833–45. Radove je vodio vojni graditelj → Josip Kajetan Knežić, koji je na njoj izveo niz klasicističkih objekata: fontanu kraj vrela Rožić s obeliskom (1834), dvokatni most preko Tounjčice kraj Ogulina (1836), a na prijevoju Vratnik iznad Senja kapelu sv. Mihovila centralnoga tlocrta, vlastitu grobnicu i česmu Cesarsko vrilo s natpisima na hrvatskom, njemačkom i latinskom jeziku (1837–38). Pregradio je i stara velika vrata u Senju, reprezentativni ulaz u grad s Jozefinske ceste s naznačenim udaljenostima (u miljama) važnih gradova Monarhije. Na sjevernome početku ceste, u Karlovcu, postavljen je klasicizirajući obelisk – miljokaz.











