Udruženje hrvatskih arhitekata (UHA), strukovni savez regionalnih, županijskih i gradskih društava arhitekata osnovan 1951. u Zagrebu. Povijesni je sljednik → Kluba inžinira i arhitekata (tijekom djelovanja promijenio je više naziva, od 1945. nosio je naziv Društvo inženjera i tehničara Hrvatske) te → Kluba hrvatskih arhitekata. Nakon djelovanja putem različitih organizacijskih oblika, sekcija arhitekata izdvojila se 1950. iz Društva inženjera i tehničara Hrvatske i 1951. osnovala Društvo arhitekata Hrvatske. Prvi predsjednik bio je → Josip Seissel. Od 1960. Društvo je djelovalo pod nazivom Savez arhitekata Hrvatske a 1993. promijenilo je naziv u današnji.

Jedanaest gradskih i regionalnih društava sačinjavaju mrežu članova UHA-e koji djeluju s ciljem razvijanja kvalitetne arhitekture i prostorne prakse, a organizacijom vlastitih programskih, izdavačkih i edukativnih aktivnosti pridonose arhitektonskoj profesiji. Kao član Međunarodnoga udruženja arhitekata (UIA) Udruženje slijedi suvremene tendencije u predstavljanju arhitektonske kulture i promiče dostignuća hrvatske arhitekture u svijetu. Čuva ugled arhitekata te sudjeluje u aktivnostima zaštite okoliša i povezanosti s drugim područjima ljudskoga stvaralaštva. Udruženje dodjeljuje nagrade: od 1959. »Viktor Kovačić« za životno djelo te godišnju za posebno dostignuće u području arhitektonskoga projektiranja, znanstvenoistraživačkoga rada i izvedbe arhitektonskoga djela, od 1983. »Drago Galić« za dostignuća u stambenoj arhitekturi, od 1989. »Bernardo Bernardi« za ostvarenja u oblikovanju interijera i od 1996. »Neven Šegvić« za publicistički, kritički, znanstvenoistraživački i teorijski rad u području arhitekture. Samostalno i u suradnji organizira simpozije, konferencije, znanstvene i druge skupove te izložbe, a trijenalno izložbu arhitektonskoga stvaralaštva Zagrebački salon. Izdavačka djelatnost sastoji se od kataloga izložbi, knjiga, te časopisa → Arhitektura i → Čovjek i prostor. U suradnji s Hrvatskom radiotelevizijom Udruženje je 2018. pokrenulo dokumentarni serijal Čovjek i prostor kojim se predstavljaju najuspješnija godišnja ostvarenja, a 2020. u suradnji s Hrvatskom komorom arhitekata izradbu Digitalne zbirke izdanja časopisa koja se kontinuirano nadograđuje. Predsjednica je od 2023. → Mia Roth-Čerina.

školske zgrade, građevine namijenjene odvijanju organiziranog procesa osnovnog i srednjoškolskog odgoja i obrazovanja (osnovne i srednje škole), a u širem smislu i predškolskog odgoja (dječji vrtići) i visokog obrazovanja (visoke škole, fakulteti). Kao što organizacija odgojno-obrazovnog procesa proizlazi iz funkcije koju škola ima u društvu, tako je prostorni okvir škole u funkciji pedagoških načela i oblika organizacije nastave. Stoga se izgrađena okolina namijenjena odgoju i obrazovanju može smatrati oprostorenim organizacijskim i pedagoškim sustavom izraženim oblikovnim jezikom mjesta i vremena kojemu pripada. Projekti škola redovito zrcale i proširene uloge koje njihove pojedine funkcionalne cjeline mogu preuzeti u širem kontekstu zajednica. Potencijal škola koji nadograđuje njihovu primarnu ulogu ogleda se u poticanju dodatnih programa u zajednici (sport, izvannastavne aktivnosti, cjeloživotno učenje). Time se prisvajanje školskih prostora omogućuje širem krugu korisnika i u konačnici unapređuje svakodnevica susjedstva. Prostori u funkciji društva, financirani javnim sredstvima, u idealnom slučaju danas nastaju kao rezultat interdisciplinarnih promišljanja na svim razinama – definiranja kvalitetnog prostornog programa na temelju jasnih nacionalnih i lokalnih smjernica, suradnje svih uključenih struka i predstavnika korisnika, ali i odabira najboljih rješenja.

Razvoj prostora za obrazovanje

Organizirano školovanje postojalo je već u antičkoj Grčkoj, Rimu, Indiji, drevnoj Kini i Bizantskome Carstvu. U zapadnoj su Europi u ranome srednjem vijeku osnovane mnogobrojne katedralne škole s ciljem obrazovanja budućih svećenika i administrativnih službenika, te samostanske škole gdje su se predavali i vjerski i svjetovni predmeti. Od XII. st. osnivala su se i prva sveučilišta, a rani novi vijek obilježilo je širenje mreže obrazovnih ustanova i postupno uvođenje obveznog školovanja. Razredno-satni sustav dominira u školstvu od XVII. st., a utemeljio ga je češki pedagog Jan Ámos Komenský. Zagovarao je školu u kojoj je unaprijed određen plan rada za svaku godinu, mjesec, tjedan i dan, čime se osigurava plansko kretanje naprijed idući od lakšega k težemu te od poznatoga k nepoznatomu. Smatrao je da jedan učitelj može, zahvaljujući metodi, uspješno poučavati i više od stotinu djece, pa se nastava odvijala u velikim dvoranama. Komenský se smatra i začetnikom predškolskog odgoja – objašnjava ga u djelu Materinska škola (Informatorium maternum, 1632), svojevrsnoj dopuni njegova djela Velika didaktika (Didactica magna).

Tijekom XVIII. st., u doba nastajanja europskih nacionalnih država, u njihovoj se funkciji osnivao velik broj škola koje su putem odgoja i nastave trebale opismeniti mlade, pripremiti ih za tržište rada te od njih učiniti funkcionalne građane. Strukturu razredno-satnog sustava u XIX. st. razradili su dalje Johann Friedrich Herbart i Tuiskon Ziller. Njihovi formalni stupnjevi obilježili su unutarnju organizaciju nastave u Europi u sljedećih stotinjak godina, a razredno-satni sustav temelj je današnje prostorne strukture škole koja se sastoji od niza nastavnih jedinica (razreda) u kojima djeca savladavaju program prikladan dobi.

Temeljne su postavke tradicionalne škole s frontalnim oblikom nastave, uz određene modifikacije novih pristupa odgoju i obrazovanju tijekom XX. st., ostale do danas temelj odvijanja odgojno-obrazovnog procesa. Frontalni oblik nastave podrazumijeva jednosmjernu komunikaciju nastavnika koji ex cathedra predaje isto gradivo većem broju učenika. Prostorni uvjet za ostvarivanje takve nastave je formiranje stalnih radnih mjesta, koja su do početka XX. st. bila organizirana u redovima nepomično pričvršćenih klupa. U XIX. st. školske su zgrade imale reprezentativan karakter, nalazile su se na istaknutim mjestima u gradu i bile su srodne drugim javnim zgradama.

Potkraj XIX. st. i početkom XX. st. počela je jačati kritika razredno-satnog sustava u reformskim pokretima pedagogije, poput onoga Marije Montessori, waldorfske škole utemeljitelja Rudolfa Steinera, radne škole i načela učenja kroz rad Johna Deweya, pokreta za odgoj u prirodi i dr. Novi oblici odgojno-obrazovnog procesa tražili su i nov pristup oblikovanju okoline u kojoj se on odvija. Prekidanje s tradicionalnim frontalnim oblikom nastave, mogućnost samostalnog izbora aktivnosti, sloboda u kretanju, uključivanje rada kao sastavnog dijela nastave, individualni i skupni rad, učenje neposrednim iskustvom te neposredan dodir s prirodom zahtijevali su odgovarajuće prostorne odgovore koji će postati klice novih prostornih interpretacija zgrada za odgoj i obrazovanje. Atenska povelja 4. kongresa CIAM-a (Congrès International d’Architecture Moderne, 1933) izravno je adresirala temu lokacije prostora odgoja i obrazovanja unutar definiranja dviju od četiri funkcije grada: u kontekstu udaljenosti od mjesta stanovanja i u kontekstu oslobođenih, zelenih prostora u kojima će se smjestiti igrališta, škole i druge zgrade koje služe zajednici i u izravnoj su vezi sa stanovanjem. Za razliku od reprezentativne klasicističke škole, zgrade namijenjene odgoju i obrazovanju u modernističkom urbanističkom planu uronjene su tako u zeleni međuprostor, a njihovi sklopovi disponirani prema optimalnoj funkciji i orijentaciji, ostakljenih učionica i paviljonskih organizacija. Elementi koje unose novi pedagoški modeli izraženi u duhu novih tendencija u arhitekturi znatno su utjecali na arhitekturu škola te postali obilježja nove škole, sintagme koja istodobno označava nov pristup obrazovanju i nove ciljeve u oblikovanju školskih prostora.

Nakon II. svj. rata većina europskih zemalja pristupila je sustavnom normiranju školskih prostora. Države su počele preuzimati sve veću odgovornost za osiguranje prikladnog prostora za odgoj i obrazovanje, u skladu s demografskim trendovima i gospodarskim promjenama. Urbanizacija je dovela do potrebe za planiranjem mreže vrtića i škola, pri čemu se poseban naglasak stavlja na prostorne, higijenske i pedagoške standarde; jasnije se definira uloga djeteta u gradu predviđanjem dostatnih rekreacijskih površina, dječjih igrališta, sigurnosti u kretanju itd.

Obrazovne reforme koje su se tijekom 1950-ih i 1960-ih provodile u mnogim europskim državama uključuju normativno reguliranje školskih prostora: minimalne kvadrature učionica, optimalnu orijentaciju radi prirodnog osvjetljenja i osunčanja te prozračivanje i grijanje. Reguliraju se radijusi dostupnosti vrtića i škola prema mjestu stanovanja, veličine parcela i vanjskih prostora, kao i odnos između zatvorenih i otvorenih prostora. Pedagoška načela reformnih pokreta iz prve polovice XX. st. postupno se integriraju u nacionalne kurikule. Elementi poput nastave na otvorenome, fleksibilnih učionica i višenamjenskih društvenih prostora postaju dio prostornih standarda. Početkom XXI. st. europske zemlje sve više uvode smjernice za održivu gradnju školskih objekata, integraciju digitalnih alata i osiguravanje pristupačnosti. Zajednički prostori, poput knjižnica ili multifunkcionalnih dvorana, osim što pružaju dodatne mogućnosti za učenje i druženje, redovito postaju mjesta integracije sa zajednicom u kojoj je škola središnje mjesto povezivanja. U dizajnu interijera naglasak je na opremi ergonomski prilagođenoj različitim uzrastima i mogućnostima djece, s lako prenosivim namještajem koji omogućuje prilagodbu različitim metodama poučavanja. Prirodna i umjetna ventilacija i rasvjeta, temperatura, zaštita od sunca te prikladna akustika normiraju se i projektiraju u skladu sa suvremenim zahtjevima održivosti kako bi se osigurali ravnomjerna kvaliteta i kontinuitet odvijanja nastave u različitim dobima dana i godine.

Arhitektura škola u Hrvatskoj

Arhitektura školskih zgrada na području Hrvatske odražavala je promjenjive društveno-političke okolnosti, utjelovljujući vrijednosne sustave i ideologije doba. Prostori obrazovanja su tako u složenoj hrvatskoj povijesti pod različitim državnim uređenjima prošli mnogobrojne transformacije.

Početci i rani razvoj

Širenje kršćanstva u srednjem vijeku omogućilo je razvoj pismenosti, prije svega osnivanjem škola uz crkve i samostane, odnosno u sklopu župa. Početkom drugoga tisućljeća uz biskupije su se osnivale katedralne škole, a u drugoj polovici srednjega vijeka u dalmatinskim gradovima i gradovima sjeverne Hrvatske osnivale su se prve gradske škole. Od XVI. st. su se u okviru Habsburške Monarhije osnivale i državne škole i škole u sklopu crkvenih redova. Prvu gimnaziju u Hrvatskoj osnovali su pavlini u Lepoglavi 1503., potom jezuiti 1607. u Zagrebu, a zatim su osnovane gimnazije i u Varaždinu, Dubrovniku, Požegi i drugdje. Razvoj škola i obrazovanja intenzivirao se tijekom vladavine carice Marije Terezije, koja je 1774. izdala Opći školski red (Allgemeine Schulordnung) s obveznim osnovnim obrazovanjem za djecu od 7 do 12 godina. Školski zakon donesen 1874. je, osim reguliranja obveznog petogodišnjeg obrazovanja, omogućio i odvijanje nastave na hrvatskom jeziku. Velik broj pučkih škola koji se gradio u sljedećih stotinu godina potaknuo je artikuliranje tipskih sustava seoskih i gradskih škola koji su se razvijali i implementirali tijekom XIX. st. Upravo su škole sagrađene tijekom XIX. st. i na samom početku XX. st. bile ključne u formiranju prostornog identiteta niza gradskih četvrti, mjesta i sela u kojima su nastajale.

Primjerice, Školski forum u Zagrebu prema izvornoj zamisli Isidora Kršnjavoga koncipiran je kao cjeloviti sklop školskih i muzejskih zgrada. Ideja zatvorenog foruma na zapadnome rubu grada (prostor omeđen današnjim Rooseveltovim trgom, Ulicom Isidora Kršnjavoga i Klaićevom) bila je podlogom za jedan od prvih međunarodnih arhitektonskih natječaja provedenih u Hrvatskoj u XIX. st. Izveden je tek djelomice: Palača srednjih škola (danas V. gimnazija, Osnovna škola Izidora Kršnjavoga i Muzej Mimara) njegov je jedini realizirani segment. Njemački arhitekti Ludwig i Hülssner pobijedili su na natječaju i 1894. izveli projekt trokrilne palače koja udomljuje tri škole i gombaonu (dvoranu za tjelovježbu) reprezentativnog pročelja koje se otvara prema unutrašnjosti Foruma. Isti su autori 1896. izgradili gimnaziju na Sušaku u Rijeci, neorenesansnu palaču obrazovanja koja dominira strmim krajolikom. Obje su zgrade svojom monumentalnošću snažno obilježile predjele gradova koji su na prijelazu stoljeća intenzivno rasli.







U posljednjih stotinu godina, od kraja I. svj. rata do danas, prostori odgoja i obrazovanja na tlu Hrvatske kontinuirano se preispituju i prilagođavaju novim društvenim uvjetima i pedagoškim koncepcijama. Njihov se razvoj, značajke mreže i arhitekture mogu podijeliti u tri karakteristična razdoblja: između dva svjetska rata, doba socijalističke Jugoslavije te od utemeljenja samostalne Hrvatske.

Razdoblje međuraća

Međuratno razdoblje doba je artikuliranja novih pedagoških načela koja su našla odgovarajući prostorni izraz u postavkama modernog arhitektonskog jezika; nove uloge škola u tom razdoblju radikalno su promijenile njihovu arhitekturu. Godine 1929. donesen je Zakon o narodnim školama, koji je propisivao da školske zgrade trebaju biti smještene na zdravim i prikladnim lokacijama te da moraju biti suhe, svijetle i dovoljno prostrane za učenike. Zakon je također predviđao da školski objekti uključuju učionice i radionice uređene prema higijenskim i pedagoškim standardima, dvorane za svečanosti i gimnastiku, uredske prostore te stanove za nastavnike i pomoćno osoblje. Bilo je predviđeno i uvođenje naprednih pedagoških načela, s fokusom na aktivno sudjelovanje učenika i prilagodbu obrazovanja specifičnim potrebama zajednice. Razvoj moderne arhitekture škola u Hrvatskoj bio je tako povezan s razvojem pedagogije i otvaranjem modernih obrazovnih institucija. Od 1937. gradile su se ogledne škole poput onih u Varšavskoj i Koturaškoj ulici u Zagrebu, koje su bile eksperimentalni prostori za uvođenje naprednih kurikula i edukaciju učitelja. Status oglednih škola u to su doba također stekle Šumska škola dr. Higy-Mandića na zagrebačkom Tuškancu, alternativna škola na otvorenome koja je djelovala prema načelima pokreta za odgoj u prirodi, kao i osnovna škola u naselju tvornice Bata u Borovu kraj Vukovara.







Posebnu značajku tog razdoblja predstavlja osnivanje dječjih skloništa kao ustanova za dnevni boravak mlađe djece, koja su se počela u većem broju otvarati nakon I. svj. rata. Isprva su se djeca okupljala u gradskim školama, no kako je rasla potreba za smještajem, ne samo predškolske već i mlađe školske djece koja su izvan nastave veći dio dana provodila sama, zasebna su se skloništa počela graditi uz školske zgrade. Ona su istodobno funkcionirala kao dječji vrtići i cjelodnevni boravci za školsku djecu, te mnoga tada sagrađena skloništa i danas rade kao prostori predškolskog odgoja.

Njihova dvostruka namjena zahtijevala je oblikovanje prostora koje odgovara suvremenim pedagoškim zahtjevima srodnima onima prisutnima u tzv. školama na otvorenome: nisu služila samo za čuvanje, prehranu i igru, već su trebala omogućiti boravak na otvorenome, aktivnosti poput rada, odmora i rekreacije, čime se nastojalo osigurati cjelovit razvoj djece u skladu s tadašnjim pedagoškim načelima. Inovacijama koje su obilježile arhitekturu škola u razdoblju između dva svjetska rata, ali i idućih desetljeća, istaknuli su se posebice → Ivan Zemljak i → Egon Steinmann, obojica djelujući u Zagrebu, ali i autori niza nerealiziranih projekata poput → Ernsta Weismanna ili → Vlade Antolića s natječajnim radovima za škole u Splitu odnosno Varaždinu, čiji su projekti nagovijestili nove težnje u arhitekturi namijenjenoj obrazovanju.







I. Zemljak bio je ključna figura zagrebačke međuratne arhitekture za obrazovanje te je svoj rad posvetio projektiranju škola i skloništa. Njegovi projekti poput dječjih skloništa u Trakošćanskoj ulici 45 na Trešnjevci (1930–31), Jordanovcu 106 (1935) i Lašćinskoj 17 na Lašćini (1935–38), osnovnih škola na Jordanovcu 108 (1930–31), u Jakićevoj 23 (1933) i Koturaškoj 75 (1935), te skloništa i škola na Selskoj 95 (1930–31) i u Bazjančevoj 2 na Knežiji (1940), svrstali su ga među istaknute predstavnike hrvatske moderne arhitekture. Zemljak je svojim radovima obilježio prekretnicu u pristupu artikulaciji škole i njezine uloge u gradu, projektirajući funkcionalne, higijenske prostore temeljene na modernim pedagoškim procesima. Posebnu pozornost pridavao je okolišu škole, omogućujući djeci aktivan boravak na otvorenome i rekreaciju u prirodnom okruženju. Smatrao je da školska arhitektura treba biti bliska, poznata i nenametljiva, te razradio niz specifičnih zahtjeva za školske zgrade vezanih uz higijenu, prirodnu ventilaciju, rasvjetu i uređenje interijera. U desetak godina njegova najplodnijeg doprinosa arhitekturi odgoja i obrazovanja može se pratiti i njegov arhitektonski razvoj od neoplasticističkih utjecaja u djelima ranih 1930-ih (sklonište na Trešnjevci, škole i skloništa na Jordanovcu i Selskoj) do vernakularnih utjecaja potkraj istoga desetljeća (škola i sklonište na Knežiji, sklonište na Lašćini). U Zemljakovim paviljonskim realizacijama skloništa uz škole na Jordanovcu, Lašćini i Knežiji mogu se naći korijeni suvremene arhitekture dječjih vrtića koji su se intenzivno počeli graditi nakon II. svj. rata.













E. Steinmann realizirao je gimnaziju u Križanićevoj 4–4A (1930–32) u Zagrebu koja je, u doba kada je grad rastao prema istoku, snažno obilježila identitet tog dijela grada. Po svom gradotvornom karakteru usporediva je sa zagrebačkom Palačom srednjih škola: trokrilna osnova reprezentativnog pročelja koja zatvara veliko školsko dvorište i definira lice triju ulica. Potom je izveo gimnaziju u Kušlanovoj 52 (1935–37) u kojoj nadalje testira moderna načela oblikovanja zdravoga školskog prostora. Steinmann je na primjeru netom izvedenoga vlastita projekta gimnazije pisao o važnosti higijensko-tehničkih zahtjeva: orijentaciji, veličini prozora, važnosti provjetravanja, grijanju radijatorima, boji zidova, važnosti pokretne opreme koja omogućuje djeci kretanje, dimenzioniranoj prema uzrastu.













Razdoblje od kraja II. svj. rata do hrvatske samostalnosti

Razdoblje od 1945. do kraja 1980-ih karakterizira intenzivan razvoj mreže i izgradnja škola u rastućim gradovima, ali i nizu malih sredina. Projekti škola zrcale razdoblje intenzivne modernizacije i društvene rekonstrukcije nakon II. svj. rata, u kojima arhitektura postaje instrument društvene transformacije, a škole prostorni izraz napredne pedagogije. Nakon poslijeratnog razdoblja stabilizacije, u zajedničkoj državi započelo je intenzivno promišljanje o prikladnom pristupu odgoju i obrazovanju te odgovarajućim prostornim rješenjima. Istaknuta je potreba paviljonskog tipa škole koji omogućuje prirodno osvjetljenje i kontakt s prirodom, što afirmira reformne tendencije uspješnih prijeratnih primjera. U fokusu je dijete kao subjekt odgoja, a zgrada se oblikuje prema njegovim potrebama i mjerilu. U tom se smislu reprezentativan karakter škole kakav je prisutan u primjerima s prijelaza iz XIX. u XX. st., gdje škola oblikuje lice grada, sada gubi i postaje podređen zahtjevima optimalne funkcije, dostupnosti otvorenih površina, sporta, higijensko-tehničkih zahtjeva itd. Međutim, kao i u nekim prijašnjim razdobljima uspostave identiteta zgradama koje udomljuju obrazovanje, i u poslijeratnom razdoblju školstvo je postalo sredstvo emancipacije novih gradskih četvrti i ruralnih prostora, a njegova arhitektura alat ideološkog i kulturnog transfera. Uzlet u izgradnji koji je započeo nakon završetka II. svj. rata bio je usporedan s definiranjem novih obrazovnih ciljeva, prostornih standarda i razvoja mreže škola, a osobito vrtića, koja je mogla prihvatiti sve veći broj djece. Školski zakon iz 1958. tako dodatno ističe cilj odgoja mladih koji aktivno pridonose razvoju društva. Uz intelektualni i moralni razvoj, naglašava se važnost društvene odgovornosti i sudjelovanja u društvenom životu. Istodobno, niz zakona, rezolucija i normativa iz 1960-ih i 1970-ih vezanih uz predškolski odgoj govori o namjeri za ostvarivanjem prava na mjesto u vrtiću za djecu čije majke rade. Sve navedene ambicije govore o potrebi za izgradnjom velikog broja odgojno-obrazovnih ustanova u kratkom vremenu, što je rezultiralo istraživanjima tipskih projekata koji će se na različitim lokacijama moći graditi u kratkom vremenu, biti racionalni i osigurati normativnu kvalitetu. U razdoblju od 1950-ih do kraja 1970-ih ta je praksa koincidirala sa sličnim nastojanjima u Zapadnoj Europi. Mnoge realizacije toga doba mogu se podijeliti u tri skupine: kontekstom uvjetovani antologijski primjeri arhitekture škola, tipski projekti koji su istraživali teme učinkovitosti i modularnosti te velik broj funkcionalističkih, jasno formuliranih zgrada škola koje predstavljaju jasan i učinkovit okvir za suvremene metode učenja.

V. Antolić u tekstu Arhitekt i škola (časopis Arhitektura, 1952) opisuje temeljnu zadaću moderne škole i ulogu arhitekta u njezinu ostvarivanju: »Važnost rada arhitekata pri izgradnji škole proizlazi iz općeg značenja škole za sadašnju i buduću generaciju. Arhitekt bi prema programu, kojeg izrađuje pedagog, trebao projektirati takve škole, koje bi prvenstveno i u potpunosti udovoljavale potrebi nastave: svrsishodnosti, praktičnosti i higijeni. Nadalje one moraju pružati dojam ugodnosti, što bi se moglo donekle poistovjetiti s onim nenametljive ljepote. Funkcionalizam tlocrtnog rješenja, građevna solidnost, sklad materijala, oblika i boja, svrsishodna jednostavnost detalja, no istodobno cjelovitost arhitekture i sklad s okolinom, to su uvjeti projektiranja da izvedena škola postane dobro arhitektonsko djelo.« Velik broj škola izgrađenih u graditeljskom zamahu 1950-ih i 1960-ih odgovara upravo tom opisu.

Jedan od autora čiji opus u izgradnji škola dokazuje ostvarenje toga cilja bio je → Zlatko Neumann, autor nekoliko značajnih škola i vrtića u poslijeratnom Zagrebu, među ostalima na Cvjetnoj cesti 17 (1957–59) u Cvjetnom naselju koji je prije rata koncipirao V. Antolić. Od ostalih Neumannovih škola značajne su ona u Laginjinoj ulici 13 (1961–64), Laurenčićevoj 1 (1961–64) u Folnegovićevu naselju, Bogišićevoj 13 (1956), II. Ferenščici 9A (1959–62) na Borongaju, te iznimni vrtići na Ferenščici (1961–62) i Volovčici (1961–63). Škole poslijeratnih desetljeća postajale su središte društvenog života u novim naseljima brzorastućih gradova, pomno planiranima prema urbanističkim standardima koji precizno definiraju odnos stambenih kapaciteta, parkovnih površina te infrastrukture društvenog standarda. Primjerima to dokazuju gotovo svi gradovi i mjesta u Hrvatskoj. Primjerice, osnovne škole → Nevena Šegvića u Kumrovcu (1955) i Visu (1964) uspostavljaju izniman dijalog sa zatečenim kontekstom grada, krajolika i topografije, nadograđujući javne prostore mjesta. U školi u Visu ulazi, trijemovi i atrij povezuju ulice na različitim kotama strmog terena i otvaraju društvene prostore škole polivalentnim scenarijima. Kumrovečka pak škola disponirana je u suglasju s topografijom te povezuje suvremeni okvir s oblikovnim motivima kraja posebice prisutnima u bazi i krovu. Škola se razvija u razvedenoj kompoziciji jasno artikuliranih dijelova – potezima učionica otvorenih pejzažu preko plitkih galerija i poluukopanom dvoranom s trgom na krovu. Suglasje topografije, grada, okolnih javnih i parkovnih površina i inventivnih unutarnjih dispozicija ostvaruje niz drugih antologijskih primjera toga razdoblja, poput zagrebačkih škola → Božidara Rašice u Mesićevoj 35 (1953–54) i → Antuna Ulricha u Hercegovačkoj 108 (1952), škole → Dinka Vesanovića u Viškoj 12 (1953–57) na Bačvicama u Splitu, → Ivana Vitića na Trgu Ivana Gorana Kovačića 2 (1952) u Šibeniku, → Jerka Marasovića i Petra Galića (1972–77) u Klisu, i dr.























U kontekstu racionalizacije izgradnje i razvijanja modularnih i tipskih sustava, ističu se trotraktne osnovne škole → Radovana Nikšića koje je koncipirao s → Aleksandrom Dragomanovićem i potom realizirao u različitim suradnjama (primjerice u Zagrebu, u Dubravi 1960., s A. Dragomanovićem, i u Trnskom 1963., s → Edom Šmidihenom). Početak 1960-ih obilježen je intenzivnim propitivanjem modularnosti, prefabrikacije i tipskih projekata, posebice u domeni predškolskih ustanova, počevši s antologijskim projektima → Borisa Magaša za 50 i 100 djece, nastavljen istraživanjima → Vinka Uhlika u okviru poduzeća → Jugomont i dr. Kulminacija implementacije i kvalitete tipskih projekata ostvarena je sredinom 1970-ih, primjerice istaknutim djelovanjem → Radovana Tajdera koji je razvio sustave tipskih predškolskih ustanova Megas i 414. Potonji čini šesterokutni modul koji, iako inicijalno razvijen za prostor Novog Zagreba, svoje iteracije nalazi i u suglasju s lokalnim kontekstima Petrinje i Ploča. Zajedno s Nenadom Paulićem, Tajder je razvio i sustav tipskih osnovnih škola sastavljenih od šesterokutnih kula znanja okupljenih oko središnjih polivalentnih prostora, trokutastih školskih trgova. Uz ispitivanja tipskih projekata, R. Tajder ostavio je izniman opus i u namjenski projektiranim zgradama škola i drugih programa društvenog standarda, poput osnovne škole u Kutini (1980–82), Centra za odgoj i obrazovanje u Krapinskim Toplicama (1979–82) ili Centra za rehabilitaciju u zagrebačkoj Sloboštini (1984). Do kraja 1980-ih novi val izgradnje škola propitkivao je funkcionalistička polazišta poslijeratnog razdoblja i proizvodi kulturni identitet kraja stoljeća, poput gimnazije u Malešnici u Zagrebu (1990) → Andrije Mutnjakovića ili srednjoškolskog centra u Ulici Matice hrvatske 11 u Splitu (1992) → Dinka Kovačića.































Razdoblje od hrvatske samostalnosti do danas

Danas se u Hrvatskoj pod pojmom škole podrazumijevaju osnovne i srednje škole. Osnovne škole dijele se na redovite (obvezne), umjetničke te one za obrazovanje odraslih, dok se srednje dijele na gimnazije, strukovne i umjetničke škole. Obvezno osnovno obrazovanje traje osam godina a u školu se upisuju djeca stara sedam godina. Formativne godine života, u kojem od vrtićkog djeteta postaju zreli tinejdžeri, djeca provode u prostoru škole. Stoga projektiranje škole, koje prostorni okvir postaje »treći učitelj« u odgoju i obrazovanju djeteta, predstavlja dugoročno odgovoran arhitektonski zadatak. Državni pedagoški standard donesen je 2008. za vrtiće, osnovne i srednje škole te su njime regulirani osnovni elementi prostora. Godine 2022. detaljno su opisani novim Normativima za projektiranje osnovnih škola koji su nastali kao rezultat rada interdisciplinarne skupine okupljene oko cilja osuvremenjivanja školskih prostora te omogućavanja njegova fleksibilnog reagiranja na promjenjive zahtjeve sredina u kojima nastaju. U tom je razdoblju raspisan i velik broj javnih arhitektonsko-urbanističkih natječaja rezultati kojih redovito predstavljaju najznačajnije dosege u suvremenoj hrvatskoj arhitekturi obrazovanja, nastavljajući tradiciju prvih natječaja na tlu Hrvatske koji su se raspisivali upravo za školske zgrade. Niz primjera škola izgrađenih u Hrvatskoj od 1990-ih do danas svojom je prostornom interpretacijom onoga što čini poticajan okvir za odgoj i obrazovanje te formulira identitet sredine postavio nove standarde, potaknuo nove smjerove razvoja i svrstao se u međunarodno prepoznate primjere arhitekture namijenjene obrazovanju.

Projekt Industrijsko-obrtničke i tehničke škole u Zadru → Veljka Oluića i → Tončija Žarnića obilježio je generacijski prijelaz, ali i promjenu sustava – natječaj koji je osvojen 1987. realiziran je tek 2004. Unatoč tomu arhitektura je dokazala svoju suvremenost, a njezina je ključna prostorna gesta piano disponibile – otvoreni javni prostor koji povezuje školu s gradom i omogućuje višestruku uporabu. Taj prostor široj zajednici omogućuje korištenje školskih sadržaja poput knjižnice, učionica i radionica. Sklop škole čine tri volumena i jedna ploha orijentirani prema gradskom kontekstu i unutarnjem dvorištu.







Osnovna škola Fran Krsto Frankopan u gradu Krku → Saše Randića i → Idisa Turata iz 2005. izniman je primjer korespondiranja s povijesnim kontekstom, u kojem škola izrasta iz dijaloga sa zatečenim strukturama grada i revitalizira ga svojim sadržajem. Škola se nalazi na sjeveroistočnom rubu stare gradske jezgre i predstavlja spoj gradskog tkiva i kompleksa samostanskih crkava sv. Franje i Gospe od Zdravlja (sv. Mihovila) smještene uz sjeverna gradska vrata. Tim projektom planirana škola postaje generator urbane aktivnosti grada te se koristi postojećim elementima konteksta, prepoznatima u elementima gradske ulice i trga koji čine okosnicu za nizanje javnih školskih sadržaja. Istodobno projektirana rekonstrukcija gradskog bedema predstavlja sastavni dio revitalizacije sjevernih gradskih vrata te s kompleksom buduće škole i samostana čini nedjeljivu cjelinu.













Osnovna škola u naselju Sopnica-Jelkovec u Sesvetama → Hildegard Auf-Franić, → Tina Svena Franića, → Luke Korlaeta i → Vanje Ristera izgrađena je 2009. u okviru programa društveno poticane stanogradnje (POS) kao integralni dio infrastrukture društvenog standarda novog susjedstva. Školska zgrada s trodijelnom sportskom dvoranom i dvonamjenskim skloništem projektirana je za 900 učenika. Ispunjavajući funkciju novoga društvenog središta, društveni prostori projektirani su u kontinuitetu od školskog trga koji se nastavlja preko trijema u unutarnji javni višenamjenski prostor koji je introvertiran i obogaćen tribinom te vizualno i prostorno povezuje sve dijelove škole. Racionalna organizacija volumena škole i dvorane, koje povezuje zajednička baza, omogućila je etapnost u izgradnji, te je škola dograđena 2020.







Odgojno-obrazovni sklop na Kajzerici u Zagrebu Vedrana Pedišića, → Emila Špirića, Ericka Velasce Farrere i Juana Josea Núñeza Andradea rezultat je javnog natječaja raspisanoga 2008. koji je predviđao opsežan sklop redovite osnovne škole, francusko-njemačkog liceja, jedan hrvatski i jedan francusko-njemački vrtić. Do realizacije 2013. u novi su se kampus uselile redovita osnovna škola i gimnazija, dok su vrtići postali u cjelini dio kapaciteta javnih gradskih vrtića. Školske lamele odignute su od tla, a vrtić je prizemljen, poluatrijski. Kompleks na Kajzerici je posebice značajan u kontekstu u kojem je nastao – neplanski građenom naselju iznimno guste matrice i bez ikakva prikladnoga javnog prostora, većega trga ili društvenih sadržaja. Velikom javnom površinom koja je pristupačna naselju i izvan radnog vremena, školski sklop postaje dijelom susjedstva, otvoreni prostor susreta.







Osnovna škola u predjelu Žnjan-Pazdigrad u Splitu djelo je arhitektonskog ureda x3m koji čine Mirko Buvinić, Mirela Bošnjak i Maja Furlan Zimmerman. Javni arhitektonski natječaj raspisan je 2009. u heterogenom, nekonsolidiranom predjelu Splita u kojem su izmiješana mjerila trgovačkih centara, obiteljske i višestambene izgradnje, poljoprivrednih plastenika i nedefiniranih ostataka, s kroničnim nedostatkom javnoga prostora i društvene infrastrukture. Program natječaja odgovarao je na potonju potrebu programom vrtića i osnovne škole naselja, no autori su zadatak nadogradili interpoliranjem javnih površina koje naselju daju prijeko potreban identitet i prostor povezivanja pojedinih skupina zajednice. Specifičnu situaciju neravnog terena i spajanja različitih kota pristupa autori su uzeli kao polazište za razvijanje niza naselju dostupnih vezanih ploha, uslojavajući ih u kompleksan sustav natkrivenih i otvorenih trgova, igrališta i sportskih terena površina kojih nadmašuje kvadraturu čestice. Tako su zajednički prostori škole, kao i oni koji okupljaju zajednicu – poput prostora više namjena, knjižnice ili ulaza gledatelja u dvoranu – izravno vezani uz sustav javnih ploha, dok se oni u kontroliranom režimu korištenja – susjedstva učionica, gospodarstvo – nalaze ispod ili iznad njih.













Osnovna škola Zorke Sever u Popovači rezultat je javnog arhitektonskog natječaja raspisanoga 2007. na kojem su pobijedili → Mia Roth-Čerina i Tonči Čerina. Smještena na prazno polje rubne zone maloga grada, škola je koncipirana kao binuklearni kompleks dvorane i škole, organiziran oko osnovnih pristupnih putova i pripadajućih zajedničkih prostora. Glavni pristupi su istodobno i mjesta okupljanja na ulazu u školu i dvoranu, artikulirani i objedinjeni trijemom. Pješačkim prodorom do sportskog dijela parcele na sjeveru omogućeno je korištenje igrališta i u izvannastavno vrijeme, te povezivanje s planiranom rekreacijskom zonom. Volumeni slijede koordinatni sustav koji uspostavljaju pristupne osi svake skupine korisnika, povezani nizom učionica okrenutih pejzažu i galerijama orijentiranima na unutarnji krajolik prostora za više namjena (PVN) i dvorane.







U sličnom kontekstu, također kao rezultat javnog arhitektonskog natječaja raspisanoga 2006., uredi Submap (Marija Burmas, Ivo Lola Petrić) i J.K.A. arhitekti (Jakša Kalajžić) 2019. realizirali su osnovnu školu u Ivanjoj Reci kao središnji javni prostor u naselju koje do tada nije imalo značajniju društvenu infrastrukturu. Pozorno oblikovanim prijelazima između javnog i školskog prostora – od ulice, preko trga i parka do školskih vrtova – stvara se višeslojna prostorna struktura. Projekt afirmira edukacijske prostore kao katalizatore zajedništva, nudeći funkcionalan, inkluzivan i urbanistički osviješten ambijent.

Posljednjih godina, u kontekstu novih europskih politika usmjerenih k održivosti, dolazi do novog pristupa razvoju mreže škola koja aktualizira ponovnu uporabu zgrada i uspostavljanje dijaloga s postojećim zgradama škola. Jedan je od takvih primjera rekonstrukcija i dogradnja Osnovne škole Ksavera Šandora Gjalskoga na Mlinarskoj cesti 35 u Zagrebu realizirana prema projektu Zorana Boševskog, Borisa Fiolića i Željka Golubića, koja predstavlja primjer iznimno promišljenog odgovora na prostorno složenu situaciju i izazove suvremenog obrazovanja. Temelji se na povezivanju postojećih školskih paviljona iz 1961. Željka Žlofa s novim edukacijskim sadržajima kroz niz atrija, terasa i zajedničkih prostora, stvarajući prostorno bogat, funkcionalan i društveno inkluzivan ambijent. Projekt potvrđuje važnost arhitekture u oblikovanju obrazovnih prostora koji podjednako podupiru formalno učenje i neformalne oblike susreta i zajedništva, ali i demonstrira potencijal uspostavljenih dijaloga kojima se aktualizira i progušćuje postojeći izgrađeni kontekst.

Tehnika d. d., zagrebačko građevinsko poduzeće specijalizirano za visokogradnju. Sljednik je Zemaljskoga građevnog poduzeća Hrvatske osnovanoga 1946. za potrebe specijaliziranih djelatnosti → visokogradnje, → cesta, → mostova i pomorske gradnje. Godine 1947. odlukom Ministarstva građevina Zemaljsko građevno poduzeće rasformirano je te su osnovana četiri samostalna poduzeća, svako specijalizirano za određeno područje, uključujući i ono za visokogradnju i posebno izgradnju industrijskih postrojenja, odn. Građevno poduzeće Tehnika u Zagrebu. Djelatnost se isprva najviše temeljila na izgradnji industrijskih pogona i objekata, poput Tvornice šinskih vozila u Slavonskom Brodu (→ Đuro Đaković Grupa, sv. 1; 1947–48), → Tvornice parnih kotlova u Zagrebu (sv. 1; 1947–48), Tvornice Varteks u Varaždinu (→ Varteks, sv. 2; 1948–50), → Željezare Sisak (sv. 2; 1948–53) i dr., no već od samih početaka Tehnika je u Zagrebu gradila i objekte javne namjene (Veterinarski fakultet u Heinzelovoj 1947–50., Šumarski fakultet u Maksimiru 1947–49), a poslije i stambene objekte.

Od početka 1950-ih Tehnika je prihvaćala nove tehnologije te gradila polumontažnim armiranobetonskim rešetkastim nosačima, prednapetim nosačima te uporabom kliznih oplata (od 1960). Otvaranjem novih gradilišta javila se potreba za novim, kvalificiranim kadrom, pa je uz veća gradilišta Odjel rada Gradskoga narodnog odbora Zagreba organizirao školovanje i dokvalifikaciju. Poslije se edukacija organizirala u suradnji sa Školom za učenike u privredi, Srednjom tehničkom građevinskom školom, a posebice su se stipendijama poticali zaposlenici za studiranje na Arhitektonskome i Građevinskome fakultetu. Potkraj 1950-ih osnovan je i vlastiti Projektni ured te je poduzeće moglo ponuditi sve građevinske usluge od projektiranja do završnih radova. Do 1960-ih velik broj industrijskih postrojenja izgrađen je ili obnovljen te se poduzeće okrenulo gradnji drugih objekata. Tehnika je sudjelovala u izgradnji više zgrada javne namjene u današnjoj Ulici grada Vukovara u Zagrebu (Gradsko poglavarstvo 1956–58., hotel Internacional, Radničko sveučilište Moša Pijade 1960., paviljoni Studentskoga doma Sava tijekom 1960-ih, Koncertna dvorana Vatroslava Lisinskog 1961–73., Palača pravde 1970), a sve su značajniji bili i projekti izgradnje stambenih zgrada, osobito u Zagrebu, Kutini, Koprivnici i Velikoj Gorici. U istom se razdoblju sve više bavila i gradnjom poljoprivrednih objekata, pogotovo silosa (Nova Gradiška, Đakovo, Pula, Resnik), koje su od 1965. izvodili po vlastitim tlocrtnim i tehnološkim rješenjima. Od važnijih projekata tijekom 1960-ih ističu se Termoelektrana i toplana (1960–64) i Organsko-kemijska industrija (1961–64) u Zagrebu, Tvornica dušičnih gnojiva u Kutini (1965–67), postrojenja Rafinerije nafte u Sisku 1960-ih i 1970-ih, te koksara u Bakru (1977–76).

Daljnjim se razvojem poslovanje proširilo i na niskogradnju i infrastrukturne projekte (raskrižje Držićeve ulice i Slavonske avenije, popularno petlja u Zagrebu, zatim dionice cesta Zagreb–Ljubljana i Bihać–Jajce, ljubljanska zračna luka, Ranžirni kolodvor u Zagrebu), hidrogradnju (objekti za potrebe Vodovoda, Kanalizacije i Čistoće u Zagrebu), specifične objekte telekomunikacijskih sustava (PTT-RTV tornjevi na Sljemenu, Plješivici i Kalniku), instalacijske i završne radove u građevinarstvu, proizvodnju građevnih materijala te arhitektonske i inženjerske djelatnosti i tehničko savjetovanje. Uz radove u državi, najvećim dijelom na području Zagreba (Institut Ruđer Bošković, Autobusni kolodvor, Krematorij na Mirogoju, Nacionalna i sveučilišna knjižnica), Tehnika je od prve polovice 1960-ih projektirala i sudjelovala u izgradnji niza objekata i u inozemstvu. U tu su svrhu bile osnovane i radne jedinice u SR Njemačkoj, Alžiru, Libiji i Rusiji. Novom reorganizacijom 1974. poduzeće je bilo podijeljeno u 12 OOUR-a (baze u Zagrebu, Koprivnici i Kutini, Niskogradnja i Beton u Velikoj Gorici, Tvornica betonskih proizvoda u Jankomiru, Mehanizacija, Vozni park, Savijalište, Stolarija, Projektni biro, Društveni standard) i radnu zajednicu Zajednički poslovi.

Nakon osamostaljenja RH, Tehnika je 1993. završila proces pretvorbe iz društvenoga poduzeća u privatno, odn. dioničko društvo. Radi lakšeg pristupa pojedinim tržištima, osnovana su četiri vlasnički povezana trgovačka društva, u Rusiji Norteh u Noriljsku 1992. i Glavteh u Moskvi 1998., oba u međuvremenu prodana, Tehnika Nekretnine d. o. o. u Zagrebu i Tehnika d. o. o. Kiseljak u BiH. Od druge polovice 1990-ih Tehnika ponovno izvodi veći broj industrijskih objekata, često unutar već postojećih, diljem Hrvatske (Pivovara Carlsberg, Tvornica Franck, Tvornica Vegete, Tvornica kalničke mineralne vode) te administrativnih i poslovnih objekata (Američko veleposlanstvo, Ministarstvo financija, HYPO centar, Kaptol centar) i kulturnih ustanova (Muzej suvremene umjetnosti te obnova Moderne galerije, Muzeja grada Zagreba i Kazališta lutaka) pretežno u glavnome gradu. Posljednjih se godina poduzeće sve više okreće stanogradnji, montažnim konstrukcijama te zelenoj gradnji. Zbog kriza tijekom 1990-ih i 2000-ih došlo je do pada produktivnosti, a smanjio se i broj zaposlenika s približno 4900 na približno 300 2020-ih. Ušavši u predstečajnu nagodbu 2021., Tehnika se počela oporavljati i jedno je od rijetkih velikih građevinskih poduzeća koje razmjerno uspješno posluje i danas. U svojoj je 75-godišnjoj povijesti ostvarila više od 1200 projekata.

Šilović, Nada (Zagreb, 2. IV. 1924 – Zagreb, 13. III. 2009), arhitektica i urbanistica, istaknula se posebice projektiranjem stambene arhitekture.

Diplomirala je 1948. na Arhitektonskom odjelu Tehničkoga fakulteta (→ Arhitektonski fakultet) u Zagrebu, gdje je 1977. magistrirala radom Problemi prostornog planiranja izletničke rekreacije (mentor → A. Marinović-Uzelac). Godine 1948–56. radila je u → Građevno projektnom zavodu u Rijeci, potom se zaposlila u poduzeću za projektiranje Plan u Šibeniku. Od 1963. do umirovljenja 1980. radila je u → Urbanističkom zavodu grada Zagreba.

Balansirajući između odrednica zagrebačke tradicije arhitektonskog modernizma i poslijeratnih građevinskih restrikcija, projektirala je uglavnom na području Rijeke, Istre i Šibenika. Među realizacijama ističu se stambene zgrade u Kamovoljevoj ulici 57, 59, 61 i 63 (1952), Zametskoj 1 i 3 (1955), Liburnijskoj 8 (1955) i Račićevoj 1A (1955) u Rijeci, Sarajevskoj 1 u Šibeniku (1957), Primorskoj 3, 5 i 7 u Zagrebu (1961), te restoran paviljon hotela Adriatic (1953., pregrađen 1981., srušen 2005) i Dom zdravlja u Pascalijevoj 3A (1954) u Umagu. Značajna je i njezina adaptacija zgrade bivše talijanske škole na Dolcu 1 u Rijeci za potrebe Galerije likovnih umjetnosti i Naučne biblioteke, danas Sveučilišne knjižnice Rijeka (1954–56), jedne od najvećih kulturnih investicija poslijeratnih godina. Kao zaposlenica Urbanističkog zavoda grada Zagreba, radila je na urbanističkim planovima Črnomerca, odnosno Fraterščice – Kvaternikove ulice, Bijenika – Šestinskoga dola, Zelene magistrale – Ponikvi, Podsuseda i Španskog. Radove na temu urbanizma u Zagrebu objavljivala je u časopisu Arhitektura.

Tomičić, Ivan (Donji Andrijevci, 5. VII. 1929 – Zagreb, 1. V. 2013), građevinski inženjer, stručnjak za betonske konstrukcije.

Diplomirao je 1954. na Građevinskom odsjeku Tehničkoga fakulteta (→ Građevinski fakultet) u Zagrebu, gdje je doktorirao 1976. disertacijom Veličina i raspored ležišnog pritiska kod dugačkih ležaja tankostijenog kontinuiranog nosača (mentor → O. Werner). Radio je u Inženjerskom projektnom zavodu (1955−59), projektnom birou Projekt (1959−61), a 1961. zaposlio se na Fakultetu. U zvanje redovitoga profesora izabran je 1987. Predavao je kolegije Betonske konstrukcije, Granična stanja armiranobetonskih konstrukcija i dr. Bio je prodekan za nastavu Fakulteta (1985−89). Umirovljen je 1999.

Znanstveno i stručno bavio se suvremenim metodama proračuna, dimenzioniranja i konstruiranja nosivih armiranobetonskih i prednapetih konstrukcija, zatim nosivosti, uporabivosti i trajnosti duktilnih armiranobetonskih i prednapetih konstrukcija, ali i obnovom i pojačanjem armiranobetonskih zgrada i mostova primjenom novih građevnih materijala, poput betona visokih svojstava, ferocementa i betona armiranoga čeličnim vlaknima. Izradio je velik broj konstruktorskih projekata za zgrade, mostove i industrijske građevine izvedene u zemlji i inozemstvu, poput građevina u sastavu tvornica cementa u Sudanu i Etiopiji te one postrojenja za preradbu i transport nafte u bivšem SSSR-u. Jedan od njegovih najsloženijih konstruktorskih projekata bila je sanacija, rekonstrukcija i ojačanje protiv seizmičkih djelovanja Stare gradske vijećnice u Zagrebu. Izradio je mnogobrojne ekspertize i revizije projekata, a jedna od njih je za Importanne Galleriju na Iblerovu trgu u Zagrebu. Autor je udžbenika Betonske konstrukcije (1996). Od 2004. bio je professor emeritus Sveučilišta u Zagrebu. Dobitnik je Nagrade »Nikola Tesla« (1992).

trajnost konstrukcija, svojstvo građevina da zadrže zahtijevanu razinu sigurnosti i uporabljivosti u duljem vremenskom razdoblju, barem do kraja projektiranoga (očekivanoga) uporabnog vijeka.

Sigurnost konstrukcije njezina je sposobnost podnošenja vanjskih sila i utjecaja (opterećenja, vibracije, korozija, atmosferilije i sl.) uz zadržavanje mehaničkih svojstava i nosivosti. Uporabljivost konstrukcije njezina je sposobnost udovoljavanja zahtjevima namjene, a vezuje se najčešće uz deformacije konstrukcije, pomake, vibracije i oštećenja. Uporabni vijek je vremensko razdoblje tijekom kojega su nosivost (sigurnost), uporabljivost i druga zahtijevana svojstva konstrukcije iznad minimalno dopustive razine. U propisima i normama izdaje se kao zahtjev za određenim brojem godina uporabnoga vijeka koji konstrukcija mora moći dosegnuti. Za većinu uobičajenih konstrukcija stambenih i poslovnih zgrada te tipskih mostova to je razdoblje od 50 godina, za privremene i pomoćne građevine te dijelove konstrukcije za koje se predviđa da će se u vijeku trajanja konstrukcije zamijeniti to je 10 ili 25 godina, dok se za građevine iznimne važnosti (veliki i dugi mostovi, brane ili posebne inženjerske građevine) može zahtijevati 100 ili čak 200 godina. Trajnost konstrukcija je prirodno ograničena svojstvima materijala, mora biti ograničena ekonomičnošću te podrazumijeva pravilno planiranje, projektiranje, izgradnju i održavanje.

Povijesni razvoj i suvremeni pristup trajnosti

Drevne civilizacije gradile su s velikom rezervom nosivosti, što podrazumijeva veliku trajnost, pa neke od tih drevnih monumentalnih građevina traju i danas. Primjer su rimske građevine, osobito konstrukcije izvedene u kamenu uz uporabu luka kao glavnoga nosivog elementa. Tijekom povijesti graditeljstva, konstrukcije su se uglavnom izvodile na temelju iskustva, uz iskorake pojedinih civilizacija, dok je ozbiljniji pristup proračunavanju konstrukcija donijelo razdvajanje arhitektonske i građevinske struke sredinom XVII. st., pri čemu se prva usmjerava na oblikovanje građevina, dok građevinarstvo obuhvaća proračun konstrukcija i tehnologije izvedbe. U to se doba osnivaju i prve škole u kojima se obrazuju građevinski inženjeri, poput École nationale des ponts et chaussées kraj Pariza (1747). Posljedica je iskoraka u proračunu konstrukcija izvođenje građevnih konstrukcija sa sve manjim rezervama nosivosti, vitkijim elementima i većim rasponima, što znatno utječe na njihova trajnosna svojstva.

O trajnosti konstrukcija se značajnije počinje voditi računa od 1960-ih s porastom zahtjeva koje konstrukcije moraju ostvariti tijekom razdoblja uporabe (primjerice sve veće prometno opterećenje u masi i broju vozila). Pozornost se usmjerava na sve faze procesa gradnje radi postizanja optimalne trajnosti. Suvremeni pristup trajnosti obilježen je promjenom u filozofiji građenja, koja podrazumijeva razmatranje dugoročnog ponašanja i promjene svojstava konstrukcija uz svjesno prihvaćanje razine rizika ovisno o važnosti, namjeni i gospodarskom okruženju konstrukcije. Europske norme za trajnost konstrukcija razvijaju se i primjenjuju od 1990-ih. Za uobičajene se konstrukcije uporabni vijek od 50 godina implicitno postiže uvažavanjem smjernica (npr. ograničenjem širine pukotina, kvalitetom i debljinom zaštitnog sloja betona). Za konstrukcije veće važnosti ili one izložene iznimno agresivnom okolišu preporučuje se projektiranje trajnosti prema ponašanju u stvarnim uvjetima, uključivanjem složenih modela za predviđanje uporabnog vijeka.

Razvoj u Hrvatskoj

Za uvođenje trajnosti konstrukcija u znanstvenu, stručnu i nastavnu djelatnost u Hrvatskoj najzaslužniji je → Jure Radić. Radić je 1985. na Brijunima organizirao prvi znanstveno-stručni simpozij u Hrvatskoj, a prvi znanstveni projekt Trajnost konstrukcija dovršen je za Samoupravnu interesnu zajednicu za ceste Hrvatske 1989. Za Ministarstvo znanosti obrazovanja i športa vodio je 1998–2002. znanstveni projekt Modeliranje trajnosti lučnih mostova kojim su sva hrvatska iskustva u građenju lučnih mostova u iznimno zahtjevnim priobalnim uvjetima pretočena u lekcije za projektiranje i održavanje trajnosti lučnih mostova u svijetu.

Prvi je veći infrastrukturni projekt pri kojem su primijenjena znanja o trajnosti konstrukcija Maslenički most na autocesti A1 projektanata J. Radića, → Zlatka Šavora i Vinka Čandrlića, otvoren za promet 1997. U projektiranju optimalne trajnosti toga mosta rabila su se istraživanja postojećih velikih jadranskih mostova za koje je utvrđeno da zbog izloženosti agresivnom djelovanju morske (slane) vode imaju manju trajnost nego što je očekivano te je na njemu primijenjen cjelovit sustav mjera kakav ranije nije ostvaren ni na jednoj sličnoj građevini: broj prijelaznih naprava i ležaja sveden je na najmanju mjeru, odabrane su znatno veće geometrijske izmjere nosivoga sklopa od primijenjenih na postojećim jadranskim mostovima, beton za elemente mosta projektiran je i ugrađen tako da se osigura nepropusnost koja je iznimno važna za trajnost u okolišu zasićenom solju, a primijenjene su i stroge mjere njege svježeg betona.

Trajnosti konstrukcija je kao sveučilišni kolegij prvi put u Hrvatskoj uveden 1996. na Katedri za mostove → Građevinskoga fakulteta u Zagrebu. Kolegij je, kao odgovor na potrebu za praćenjem konstrukcija tijekom svih faza projektiranja, izgradnje i održavanja radi optimalne trajnosti građevina i održivog gospodarenja raspoloživim dobrima uveo dugogodišnji pročelnik katedre J. Radić. Uveden kao kolegij na dodiplomskome studiju, implementacijom Bolonjskog procesa kolegij Trajnost konstrukcija (danas Trajnost konstrukcija I) izvodi se na diplomskome studiju, a od 2009/10. na istom je studiju uvedena i Trajnost konstrukcija II kao izborni kolegij posvećen postojećim građevinama i njihovu ocjenjivanju, izvanrednim djelovanjima koje mogu zateći konstrukcije tijekom njihova vijeka trajanja te važnosti projektiranja robusnih konstrukcija sa zalihama. Nekadašnje suradnice J. Radića, Ana Mandić Ivanković i Marija Kušter Marić, danas su nositeljice kolegija.

Nakon zagrebačkoga, kolegiji trajnosti konstrukcija uvedeni su i na građevinskim fakultetima u Splitu, Rijeci i Osijeku. Na Građevinskome fakultetu u Splitu kolegij Trajnost konstrukcija odvija se pod okriljem Katedre za betonske konstrukcije i mostove na diplomskome studiju. Kolegij Računarska mehanika trajnosti na diplomskome studiju građevinarstva provodi Zavod za računalno modeliranje materijala i konstrukcija Građevinskoga fakulteta u Rijeci. Kolegij Teorija trajnosti konstrukcija na poslijediplomskome sveučilišnom studiju građevinarstva izvodi se na Katedri za betonske i zidane konstrukcije u Zavodu za materijale i konstrukcije Građevinskoga fakulteta u Osijeku.

J. Radić je 2010. objavio prvi i zasad jedini sveučilišni udžbenik Trajnost konstrukcija I, koji je osim studentima namijenjen i građevinskim stručnjacima. Udžbenik donosi mehanizme razaranja konstrukcija i smjernice za ostvarivanje trajnih betonskih, zidanih, drvenih i čeličnih konstrukcija kroz projektiranje, izvođenje i održavanje. Donesen je pregled o dijagnostici stanja i praćenju postojećih i novih konstrukcija. Razmatraju se uzorci neuspjeha, nesreća i katastrofalnih rušenja na primjerima stvarnih konstrukcija, koje prati razmatranje pristupa u upravljanju rizicima te odgovornosti različitih sudionika u gradnji. Dio je posvećen metodologiji obnove nakon ratnih i potresnih razaranja, kao i estetskim, ekološkim i etičkim aspektima trajnosti. Udžbenik donosi suvremeni pristup projektiranju trajnosti te objašnjava važnost bavljenja trajnošću tijekom cijeloga životnog vijeka konstrukcije, od koncipiranja i projektiranja, građenja i održavanja do uklanjanja.

Tomić, Mirko (Kruševo kraj Mostara, BiH, 28. IX. 1910 – Zagreb, 17. VIII. 2011), geodet, stručnjak iz područja katastra i agrarnih odnosa.

Diplomirao je na Pravnome fakultetu u Zagrebu 1945., gdje je i doktorirao na temelju rigoroza 1952. Nakon završene srednje škole 1929. radio je u Odjeljenju katastra i državnih dobara na novoj katastarskoj izmjeri u Srbiji. Potom je upućen na tehničke radove likvidacije agrarnih odnosa na području Dalmacije (od 1931. bio je u Šibeniku, od 1937. u Splitu u Financijskoj direkciji, odjelu za katastar, od 1941. u Makarskoj). Od 1942. živio je i radio u Zagrebu, nakon II. svj. rata u Ministarstvu građevina kao šef Odsjeka za katastar, a poslije u Geodetskoj upravi kao načelnik Odjela za katastar do umirovljenja 1972. Kao honorarni nastavnik zaposlio se 1951. na Geodetskom odjelu Tehničkoga fakulteta u Zagrebu (od 1962. → Geodetski fakultet) gdje je predavao kolegije Katastar i zemljišna knjiga (1951–66) i Katastar (1966–81). Kao gostujući profesor predavao je i u Sarajevu.

Bio je jedan od doajena hrvatske geodezije i stručnjak za katastar i imovinsko-pravne poslove. Godine 1947. bio je član uprave Geodetske sekcije Društva inženjera i tehničara NRH (od 1993. → Hrvatsko geodetsko društvo), kada je bio jedan od pokretača Biltena geodetske sekcije koji je prerastao u → Geodetski list. Izabran je 1953. za prvoga potpredsjednika Društva geodeta Hrvatske te je sudjelovao na 8. kongresu međunarodne federacije geometara (FIG) u Parizu gdje je izabran u Stalno povjerenstvo za katastar i komasacije, a bio je i predsjednik njezine Komisije za katastar. Bio je zaslužni član Saveza inženjera i tehničara Hrvatske i Saveza inženjera i tehničara Jugoslavije, te od 1973. počasni član Saveza geodetskih inženjera i geometara Jugoslavije. Autor je knjige Zbirka geodetsko-katastarskih propisa (1975).

Tempo, građevinsko poduzeće osnovano u Zagrebu 1948; tijekom socijalističkoga razdoblja bilo je jedno od najvećih hrvatskih građevinskih poduzeća. Osnovano je odlukom državnih organa sa zadaćom gradnje građevinskih objekata posebne (vojne) namjene, tj. onih za potrebe JNA. Poslije je poduzeće preuzelo narudžbe drugih investitora te dobilo status civilnoga građevinskog poduzeća.

Zbog potrebe za ubrzanim razvojem gospodarstva nakon II. svj. rata, važan dio prvobitne građevinske djelatnosti bila je gradnja industrijskih objekata. Među prvima su početkom 1950-ih izvedene tvornica turbina Edvard Kardelj (Jugoturbina) u Karlovcu, tvornica metalne industrije Marko Orešković Lika u Ličkom Osiku, Vojno-remontni zavod u Bregani (danas na području Republike Slovenije), industrija kože Ivo Marinković u Karlovcu te tvornice odjeće Naprijed i Vunateks u Zagrebu, a poduzeće je sudjelovalo i u gradnji tvornice alatnih strojeva Prvomajska u Zagrebu i metalne industrije Kordun u Karlovcu. Uz to, Tempo se ubrzo prihvatio gradnje stambenih objekata i cijelih naselja (isprva za potrebe smještaja radnika tvorničkih pogona koje je izgradio) što će, tijekom desetljećâ postojanja, biti glavna djelatnost poduzeća. Prvo Tempovo stambeno naselje bilo je ono u Švarči u Karlovcu za radnike tvornice turbina, potom stambena naselja u Bregani i Ličkom Osiku te Sigečica (Rapska ulica) i Folnegovićevo naselje u Zagrebu.

Orijentiravši se na stanogradnju, Tempo je od 1960. počeo razvijati nove tehnologije gradnje, postupno uvodeći industrijalizirane metode. Bili su to polumontažni sustavi zasnovani na velikoplošnim panelima vanjskih i unutarnjih nenosivih zidova te instalacijskim i kupaonskim blokovima, uz racionalizaciju izvedbe armiranobetonske nosive konstrukcije kliznim oplatama. Takav je pristup građenju omogućio istodobnu izvedbu nosivih i pregradnih zidova, kao i grubih i završnih radova. Tako su još početkom 1960-ih razvijeni sustavi gradnje tipiziranih stambenih zgrada tipa Volta (arhitekt Drago Korbar) i Bartolić (→ Ivo Bartolić) kojima su građena zagrebačka naselja Voltino i Trnsko, a potom tu vrstu gradnje Tempo primjenjuje i u Sigetu, Sopotu, Središću, Prečkom, Sloboštini, Španskom, i dr. Za gradnju tvorničkih hala poslije je prihvaćena i tehnologija građenja od prednapetih stupova, greda i stropnih ploča.

Kako bi pružilo potporu novim tehnologijama, poduzeće je usporedno razvijalo vlastite pomoćne pogone, ciglane, šljunčare, centralne betonare i tvornicu prefabriciranih elemenata. Osnovalo je i vlastiti projektni biro koji je tijekom dugog djelovanja više puta nagrađivan prvim nagradama za arhitekturu i urbanizam, među kojima se ističe Nagrada »Viktor Kovačić« za stambene nebodere Autoput – jug u Zagrebu (1973., Miroslav Stella, Lidija Grečko–Krstevski). Izgradilo je i upravnu zgradu poduzeća s uredskim prostorima koju čini uglovnica s malim trgom u Boškovićevoj 5 (Ante Glunčić, Ivan Senegačnik, 1965). Zahvaljujući tehnologijama polumontažne gradnje, do osamostaljenja Republike Hrvatske poduzeće je izgradilo više od 35 000 stanova.

Nakon različitih organizacijskih promjena, od 1973. Tempo je bio organiziran u 11 OOUR-a (Autotransport – Zagreb, Banja Luka, Betonara – Rakitje, Beton i armirani beton – Zagreb, Bihać, Ciglana – Dugo Selo, Karlovac, Mehanizacija – Zagreb, Niskogradnja – Zagreb, Zajednički poslovi – Zagreb i Zidarsko završni radovi – Zagreb) te je zapošljavao oko 2300 radnika od kojih su 92 bila diplomirani inženjeri. Radi poboljšanja i proširivanja djelatnosti Tempo se ubrzo nakon osnivanja priključio Poslovnom udruženju Jugoslavija inženjering, a tijekom godina, osobito 1970-ih, udruživao se i s drugim srodnim građevinskim poduzećima (Stanko Štokar iz Duge Rese, Plješivica iz Bihaća, Ingrap i Bojoplastika iz Ivanca, Građevni materijal s kamenolomima Podsusedsko Dolje, Markuševac i Bačun te Hidrotehna iz Zagreba, Slavonijahrast iz Orahovice, Bor iz Karlovca). Od 1978. poduzeće je bilo registrirano kao radna organizacija (RO).

Zapošljavajući višak radnika, osim u stanogradnji Tempo je gradio ili sudjelovao u gradnji zgrada drugih namjena te građevina niskogradnje. Među industrijskim građevinama ističu se one Tvornice Duhana Zagreb, mlinova i silosa u Karlovcu, Sesvetama, Vukovaru, Velikoj Gorici, zagrebačke tvornice čokolade, bombona i keksa Josip Kraš, pivovare i mljekare u Karlovcu, tvornice lijekova Pliva u Zagrebu i Savskom Marofu, tvornice pokućstva Marko Šavrić; među hotelskim zgradama ističu se hoteli Plitvice na Plitvičkim jezerima, International u Zagrebu i Crikvenici, Kristal u Opatiji; među sportskim građevinama ističu se stadion u Maksimiru i zatvoreno plivalište Mladost u Daničićevoj u Zagrebu te sportski stadioni u drugim gradovima Hrvatske; od zdravstvenih ustanova, uz više domova zdravlja i ambulanti, izgradio je bolničke centre u Švarči i Bihaću, te dijelom rekonstruirao bolničke objekte na Šalati, Rebru, u Petrovoj i Vinogradskoj ulici u Zagrebu; obrazovne zgrade Tempo je gradio na području Zagreba (osnovne škole na Pantovčaku, Jabukovcu i u Voltinom naselju, Fakultet elektrotehnike i računarstva), Karlovca (OŠ Švarča, Srednjoškolski centar), Vinkovaca, Gospića, Bregane te u slavonskim selima, podigao je i studentski dom Stjepan Radić u Zagrebu, obnovio onaj u Cvjetnom naselju, izgradio Brodarski institut te niz poslovnih objekata u Zagrebu, Karlovcu, Gospiću, Kumrovcu, Virovitici, i dr.

Niskogradnja se u poduzeću počela razvijati u drugoj polovici 1950-ih. Iako je specijalizirani odjel (Hidrotehna) osnovan 1977., Tempo je do tada sudjelovao u gradnji više objekata cestovne i željezničke infrastrukture (Most mladosti preko Save u Zagrebu, dio autoceste između Popovače i Kutine, dijelovi željezničke pruge i pružni tunel između Knina i Zadra), a izveo je i objekte vodoopskrbe u Zagrebu (crpilište Mala Mlaka i više vodosprema), Banjoj Luci (postrojenje) te Vukovaru (vodotoranj). Poduzeće se bavilo i regulacijom riječnih tokova gradnjom odteretnih kanala (Odra–Sava, Lonja–Strug) te riječnih pristaništa (u Sisku, Vukovaru, Osijeku).

Od 1965. sudjelovao je u gradnji različitih objekata visokogradnje u SR Njemačkoj. Među prvim izvedenim projektima bila su stambena naselja u Kölnu i Mannheimu te hotel International u Stuttgartu, zgrada za smještaj medicinskih sestara uz bolnicu u Frankfurtu, tada najviša zidana stambena zgrada u Njemačkoj. Za potrebe izvođenja investicijskih radova u inozemstvu poduzeće je 1970. osnovalo Tempobau GmbH sa sjedištem u Frankfurtu na Majni. Građevinske radove, često u suradnji s drugim građevinskim poduzećima, od druge polovice 1960-ih Tempo je obavljao u Libiji (sveučilišni centar i studentski grad u Benghaziju), tijekom 1970-ih započeo je i dijelom izgradio termoelektrane i transformatorska postrojenja u Iraku (Basrah), Iranu (Mashhad) i Libiji (Derna, Tobruk), a 1980-ih je radove izvodio i u Čehoslovačkoj (hoteli Panorama i Forum te rekonstrukcija i dogradnja hotela Palace u Pragu).

Zbog gubitaka u poslovanju u prvoj polovici 1980-ih provedena je nova reorganizacija poduzeća te se 1985. broj OOUR-a smanjio na pet. Gradnja se intenzivirala u drugoj polovici 1980-ih. Poduzeće je tada gradilo turistički centar na Bjelolasici te hotel Sheraton u Zagrebu; za potrebe Univerzijade 1987. u Zagrebu Tempo je sudjelovao u gradnji, rekonstrukciji i obnovi stadiona u Maksimiru, sportsko-rekreacijskih centara Jarun, Šalata i Mladost, sportskih dvorana Trešnjevka i Matematičko-informatičkog obrazovnog centra na Jordanovcu, Informativno-akreditivnog centra na Zagrebačkom velesajmu. Osobito zahtjevan projekt bila je gradnja Vojne bolnice u Dubravi, otvorene 1988., koju je gradio zajedno s poduzećima Industrogradnja i Monter.

Potkraj 1991. poduzeće je zapošljavalo 3470 radnika. Promjenom društvenog uređenja, Tempo je 1992. završio proces pretvorbe i privatizacije i postao dioničko društvo. U drugoj polovici 1990-ih osnovana su još tri vezana društva: Tempo – Bihać, Tempo – inženjering u Zagrebu te u mješovitom vlasništvu Tempo – Vranica udruženo s društvom Vranica d. o. o. u Mostaru. Do slabljenja poslovanja došlo je već 1990. kada se smanjila potražnja za građevinskim uslugama, a od 1991. zbog ratnih okolnosti stali su i građevinski radovi u inozemstvu te u ratom zahvaćenim područjima Republike Hrvatske. Vjerojatno djelomično i zbog nedovoljno razrađenog i nedefiniranog programa razvoja društva, dobit je od 1995. padala, od početka 2000-ih društvo je poslovalo negativno, a nakon stečaja 2020. likvidirano je.

Tedeschi, Stanislav (Korčula, 27. V. 1931), građevinski inženjer, stručnjak za hidrotehniku.

Diplomirao je 1958. te doktorirao 1979. disertacijom Korelacija stupnja pročišćavanja gradskih otpadnih voda i zaštite priobalnog mora Kaštelanskog zaljeva (mentor M. Rismal) na → Građevinskome fakultetu u Zagrebu. Radio je kao inženjer Urbanističkog biroa – Split (1957–59), predavač splitskog Odjela Građevinskoga fakulteta u Zagrebu te od 1976. na Građevinskome fakultetu u Zagrebu gdje je 1986. izabran za redovitog profesora. Bio je predstojnik Zavoda za hidrotehniku (1981–83), Odjela za hidrotehniku (1991–97), prodekan (1983−85) te dekan (1985–89) Fakulteta. Umirovljen je 2001. Predavao je kolegije Opskrba vodom i kanalizacija, Regulacije, Zaštita voda, Zaštita okoliša, Zaštita vodotoka jezera i mora, Procesi i operacije kod prerade krutog otpada i mulja, Procesi obrade krutih tvari, Dispozicija otpadne vode u more, Uređaji za preradu krute tvari, Prerada i dispozicija mulja, Napredni postupci čišćenja tvari, Znanstvena istraživanja u zdravstvenoj tehnici i Ekološko inženjerstvo.

Bavio se zaštitom voda i zdravstvenom hidrotehnikom, posebice pročišćavanjem otpadnih voda, problematikom dispozicije i konačne obradbe mulja. Bio je koordinator i konzultant nekoliko međunarodnih projekata upravljanja otpadom i zaštite okoliša. Izradio je više studija i projekata sustava javne odvodnje, napisao udžbenike Zaštita vodnih sustava i pročišćavanje otpadnih voda (1983., suautor → J. Margeta) i Zaštita voda (1997), suautor je knjige Centralni uređaj za pročišćavanje otpadnih voda Zagreba (2014), monografije Pročišćavanje otpadnih voda grada Zagreba (2016), Priručnika za hidrotehničke melioracije, II. kolo. Navodnjavanje (1997) i suradnik Tehničke enciklopedije LZ-a. Od 2002. je professor emeritus Sveučilišta u Zagrebu.

Šolc, Aleksandar (Veliki Gejovci, Ukrajina, 17. IX. 1934 – Zagreb, 6. IX. 2014), kemijski tehnolog, stručnjak za ispitivanje građevnih materijala, posebice bitumena i asfalta.

Diplomirao je 1958. te doktorirao 1965. disertacijom Prilog poznavanju odnosa grupnog sastava i reoloških svojstava bitumena (K) na Kemijsko-tehnološkom odjelu Tehnološkoga fakulteta u Zagrebu (od 1991. → Fakultet kemijskog inženjerstva i tehnologije; sv. 2). Od 1959. radio je u Rafineriji nafte Rijeka, a od 1964. u novoosnovanome poduzeću INA gdje se bavio istraživanjem, ispitivanjem i primjenom bitumena i težih naftnih proizvoda te tehnološkim procesima. Od 1970. radio je u → Institutu građevinarstva Hrvatske, od 1977. u novoosnovanome Građevinskom institutu u Zagrebu u okviru kojega je djelovao i Fakultet građevinskih znanosti (od 1991. → Građevinski fakultet), gdje je u zvanje redovitoga profesora bio izabran 1979. Predavao je kolegije Ceste, Tehnologija asfalta i Reologija bitumena. Bio je dekan Fakulteta 1979−81. Na Fakultetu građevinskih znanosti u Osijeku (→ Građevinski i arhitektonski fakultet Osijek) bio je redoviti profesor i dekan (1988–90) te rektor osječkoga Sveučilišta Josip Juraj Strossmayer (1990–92). Bio je prvi veleposlanik RH u Mađarskoj (1992–96). Umirovljen je 1996.

Područja njegova znanstvenog interesa bila su građevni materijali, posebice bitumen i asfalt, te opća reologija. Od 2006. bio je professor emeritus Sveučilišta u Osijeku.

Swietelsky d. o. o., građevinsko poduzeće za niskogradnju, visokogradnju, a napose za izgradnju prometne infrastrukture sa sjedištem u Zagrebu. Dio je austrijskoga društva Swietelsky AG sa sjedištem u Linzu. Osnovao ga je Hellmuth Swietelsky 1936. u Gmundenu u Austriji kao trgovačko društvo za graditeljstvo koje se uglavnom bavilo cestogradnjom i asfaltiranjem. Društvo se nakon 1989. proširilo na istok Europe gdje su sljedećih godina osnovane podružnice u Mađarskoj, Češkoj, Slovačkoj, Sloveniji, Poljskoj i Hrvatskoj. U Hrvatskoj posluje od 1998. te je jedno od vodećih građevinskih poduzeća, organizirano kao inženjersko poduzeće koje radi s podizvođačima. Godine 1999. je od građevinskog poduzeća Cestograd kupljena asfaltna baza s pripadajućom opremom te je počela proizvodnja i ugradnja asfaltnih smjesa za županijske i državne ceste diljem Hrvatske. Poduzeće je tijekom godina u Hrvatskoj radilo na mnogim infrastrukturnim projektima uglavnom vezanima uz državna poduzeća.

Od 2000. uključeno je u obnovu hrvatske željezničke infrastrukture. U posljednjih dvadesetak godina Swietelsky je obnovio više od 500 km pružnih kolosijeka, među kojima pružne dionice Ogulin–Split, Mrzlo Polje–Ogulin, Vrbovec–Botovo, Osijek–Beli Manastir, Vrpolje–Slavonski Šamac, Virovitica–Pitomača i Zagreb Borongaj–Dugo Selo. Poduzeće je 2023. s HŽ Infrastrukturom potpisalo ugovor za izvođenje radova na obnovi pruge Zagreb Zapadni kolodvor–Savski Marof duljine 17,8 km na koridoru RH1, kao i ugovor o obnovi pruge Zabok–Krapina. Radilo je i rekonstrukciju tramvajske infrastrukture u Osijeku, uključujući obnovu tramvajskih postaja.

Swietelsky je 2002. proširio svoje djelovanje na obnovu i izgradnju autocesta u Hrvatskoj. Sudjelovao je među ostalim u izgradnji dionice Osijek–Đakovo, čvor Josipovac, dionice autoceste Zagreb–Sisak između Velike Gorice i Buševca te dijela obilaznice grada Vinkovaca. Osim navedenoga, proširuje djelatnost na izgradnju bioelektrana i proizvodnih hala. Usporedno s tim izvodi radove na zaštiti od poplava te provodi mnoge druge projekte (vodovodi, kanalizacije, mostovi, nadvožnjaci i dr.). Jedan je od takvih projekata Zaštita od poplava grada Ogulina, a obuhvaća izgradnju retencije u Ogulinu, koja se odvija u četiri faze. U sklopu spomenutoga projekta gradi se brana visine 14,5 m i duljine 580 m, a riječ je o brani nasutoga tipa koja ima centralnu glinenu jezgru štićenu filtarskim slojevima i kamenim potpornim zonama koje osiguravaju stabilnost. Poduzeće je izvodilo radove na izgradnji nasipa uz Koranu i Mrežnicu, regulaciji potoka Sajevac na području gradu Karlovca te dijela nasipa Lonjsko polje.

Koncern Swietelsky je 2014. postao treće po veličini građevinsko društvo u Austriji, znatno povećavši svoju proizvodnju (građevnih proizvoda) i broj zaposlenika. Danas ima podružnice u 21 zemlji te zapošljava više od 10 000 radnika. U Hrvatskoj je poduzeće 2022. imalo 66 zaposlenika. Najveći dio prihoda u Hrvatskoj posljednjih godina ostvaren je u željezničkom prometu, potom u niskogradnji i cestovnom prometu.

sakralna arhitektura, arhitektonsko stvaralaštvo koje obuhvaća različite arhitektonske tipologije namijenjene različitim oblicima duhovnih potreba korisnika. Uključuje religijsku (građevine različitih religija i denominacija, primjerice kršćanska, islamska, budistička, judaistička i dr. arhitektura), obrednu (prapovijesne špilje, megaliti i dr.), grobnu (grobni spomenici), grobljansku (grobljanski kompleksi) i memorijalnu sakralnu arhitekturu (spomen na određene svete događaje ili na svete pojedince).

Prapovijest

Vezan uz vjerski i grobni kult, razvoj sakralne arhitekture može se pratiti već od najranijega doba ljudske zajednice. Najstariji otkriveni grobovi na području Hrvatske potječu iz razdoblja neolitika, a pripadali su starčevačkoj i impressokeramičkoj kulturi (Vinkovci, Smilčić). Pokojnici su se pokapali inhumacijski u grobove unutar naselja. Isti obred održao se i tijekom eneolitika, ali je kao novost uveden i obred spaljivanja. Na Vučedolu mrtvi su se u eneolitiku (vučedolska kultura) pokapali također u jamama unutar naselja, a posebice se ističe akropola na položaju Gradac s ostatcima kuće megaronskoga tipa, koja je bila upravno i vjersko središte naselja. U tom razdoblju groblja su se počela organizirati i izvan naselja. Vanjsko obilježavanje grobova povezuje se s procesom raslojavanja eneolitičkoga i ranobrončanodobnoga društva. Važniji pripadnici zajednica pokapali su se pod velikim zemljanim ili kamenim humcima. Obilježje su kasnoga brončanoga doba velika ravna groblja s paljevinskim grobljima – kultura žarnih polja (Virovitica, Velika Gorica, Zagreb, Dalj, Batina). Ugledniji članovi željeznodobnih plemenskih zajednica također su bili pokapani pod velikim humcima u grobovima bogato opremljenima oružjem, nakitom i posuđem (Martijanec, Goričan, Kaptol, Budinjak). (→ prapovijesno graditeljstvo)

Antika

Tragovi antičkoga sakralnog graditeljstva u Hrvatskoj pojavljuju se prije svega u priobalnom području. Iako arheološki ostatci svjedoče bogatu graditeljsku aktivnost na našoj obali, cjelovito sačuvanih građevina nema mnogo. Hramovi su se najčešće podizali na gradskom kapitoliju, a među najznačajnijima su oni u Zadru (Iader), Puli (Pola), Poreču (Parentium), Solinu (Salona), Vidu kraj Metkovića (Narona), Ninu (Aenona) i Splitu (Spalato). Osim u gradskim naseljima gradili su se i na ruralnim prostorima, a među značajnijima su oni u sklopu raskošne rezidencije u uvali Verige na otoku Brijunu.







Najčešći tipovi hramova u nas bili su prostil, koji je ispred svetišta imao predvorje sa stupovima, te amfiprostil, koji je takva predvorja imao sa stupovljem na obje uže strane. Većina ih je imala po četiri (tetrastil) ili šest stupova (heksastil). Hram prostil heksastil s trodijelnom celom sagrađen u Augustovo doba na kapitoliju u Zadru sačuvan je samo u temeljima. Iz istog je razdoblja hram Augusta i Rome na kapitoliju u Puli, sačuvan u cijelosti. Na lijevoj i desnoj strani kapitolija također je bio podignut po jedan hram kao prostil tetrastil, identičnih dimenzija. Od hrama na porečkom kapitoliju sagrađenog u I. st. sačuvano je vrlo malo; arheološki ostatci upućuju na to da je vjerojatno riječ o hramu tipa amfiprostil heksastil, sa šest stupova na pročelju i četiri na začelju. Jedinstven arhitektonski kompleks unutar stare jezgre Salone čine hram i teatar, smješteni sjeverno od foruma. Hram je građen u Augustovo doba kao prostil tetrastil s trodijelnom celom i trijemom. Recentnim arheološkim istraživanjima otkriveno je postojanje još jednog hrama istočno od postojećega. U Augustovo doba podignut je i Augustov hram na forumu antičke Narone. Iznad njega sagrađen je 2007. Arheološki muzej Narona, prvi in situ muzej u Hrvatskoj. Djelomično sačuvan hram u Ninu, podignut u Vespazijanovo doba, najveći je poznati hram u Hrvatskoj. Hramovi u Dioklecijanovoj palači izgrađenoj oko 300. smješteni su uz Peristil – središnji otvoreni trg u sjecištu ulica cardo i decumanus. Na istočnoj je strani poligonalna građevina carskoga mauzoleja (poslije katedralna crkva) nadsvođena kupolom od opeke i iznutra raščlanjena dvama nizovima stupova i vijenaca. Sa zapadne strane bila su tri hrama od kojih je sačuvan samo jedan, Jupiterov hram (krstionica), prostilnoga tipa, presvođen kasetiranim, bogato ukrašenim kamenim svodom. Ostatci ostalih dvaju kružnih hramova, posvećenih Kibeli i Veneri, sačuvani su kao arheološka prezentacija. (→ antičko graditeljstvo)













Ranokršćansko razdoblje

Kršćanska kultura na tlu Rimskoga Carstva u početnom razdoblju progona vjernika ostavila je tragove gradnjom katakombi i oratorija u obliku kućnih kapela (Poreč, Vrsar, Pula, Solin). Nakon Milanskoga edikta (313) počela je zakonita gradnja mnogih sakralnih građevina. Nakon pada Zapadnorimskoga Carstva 476., kultura se razvijala pod jakim bizantskim utjecajem koji je trajao sve do prodora Franaka potkraj VIII. st. To je doba obilježeno i seobom naroda i novim miješanjima kultura na antičkoj potki.

U sjeveroistočnom dijelu antičkoga Parentiuma arheološki su slojevi kompleksa bazilike Eufrazijane. Prvi je sakralni objekt na tom mjestu Maurov oratorij, građen u drugoj polovici III. st. kao jedno od prvih mjesta okupljanja kršćana. U V. st. pripojena je bazilika Predeufrazijana kojoj su očuvani temeljni zidovi i podni mozaik. Na njezinim je ostatcima sredinom VI. st. podignut kompleks bazilike Eufrazijane. Sastoji se od atrija trobrodne bazilike, konsignatorija, memorijalne kapele, baptisterija i poslije prigrađenog zvonika. Iz istog, tzv. zlatnog doba »bizantske renesanse« potječe i monumentalna trobrodna crkva sv. Marije Formoze u Puli, od koje se do danas očuvala samo južna kapela.





















U Saloni se nakon Milanskog edikta razvila snažna kršćanska zajednica. U tom su se razdoblju podizale mnoge crkvene građevine koje su u potpunosti promijenile rimski urbanistički izgled grada. Glavno gradsko središte premješteno je s foruma u istočni dio grada, gdje je početkom V. st. podignuto episkopalno središte s dvojnim bazilikama, krstionicom i biskupskom palačom. Krstionica je od jednostavne pravokutne građevine u VI. st. bila preuređena u osmerokutnu s križnim krsnim zdencem. Na mjestu južne longitudinalne bazilike u istom stoljeću biskup Honorije II. dao je sagraditi veliku baziliku u obliku grčkoga križa.













Izvan gradskih zidina Salone početkom IV. st. počela su se formirati ranokršćanska groblja na Manastirinama, Marusincu i Kapljuču gdje su pokopani i salonitanski mučenici ubijeni u Dioklecijanovim progonima. Njihovi grobovi postali su mjesta osobita štovanja i podizanja bazilika. Najstarija cemeterijalna bazilika podignuta je sredinom IV. st. na Kapljuču nad grobovima petorice mučenika. Na Marusincu je početkom V. st. sagrađena velika bazilika, a tijelo mučenika Anastazija položeno je u sarkofag u prezbiteriju. Uz tu baziliku, otkriveni su ostatci još jedne bazilikalne građevine s otvorenim središnjim brodom (tzv. basilica discoperta). Biskup Domnio (sv. Duje, poslije patron grada Splita) pokopan je 304. na Manastirinama i nad njegovim je grobom podignuta memorijalna kapela. Ubrzo su uokolo njegova groba bile podignute slične kapele u kojima su se pokapali kršćani. Sredinom V. st. nad grobljanskim kompleksom biskup Gajan započeo je gradnju velike trobrodne bazilike u prezbiteriju koje se nalazio grob mučenika Domnija uz kojega su se tijekom IV. i V. st. pokapali salonitanski biskupi.























Početkom VII. st. nakon prodora Avara i Slavena Salona je prestala postojati kao antička urbana aglomeracija. Stanovništvo je, napustivši grad, spas našlo u bijegu na otoke i u obližnju Dioklecijanovu palaču, koja je postala jezgra srednjovjekovnoga Splita. Uz istočne zidine antičke Salone naselili su se Hrvati te podigli jedan od najznačajnijih centara srednjovjekovne hrvatske države. Nakon prihvaćanja kršćanstva u IX. st. započela je znatna graditeljska aktivnost o čemu svjedoči obnovljen ranokršćanski samostanski kompleks na Rižinicama u doba kneza Trpimira kao i nove crkve: sv. Stjepana od Otoka (u atriju je nađen sarkofag kraljice Jelene) i tzv. Šuplja crkva, krunidbena bazilika kralja Zvonimira. (→ ranokršćansko i bizantsko graditeljstvo)

Starohrvatsko razdoblje – predromanika

Prijelaz u ranosrednjovjekovno razdoblje obilježila je velika seoba naroda u kojoj su Slaveni – Hrvati prodirali preko današnje Slavonije do Istre i Dalmacije (VII. st.). Starohrvatska predromanička sakralna arhitektura nastala je kao rezultat kristijanizacije i miješanja kulture doseljenih Hrvata sa zatečenom rimskom osnovom koju su formirali romanizirani Iliri, a gdjegdje i Latini. Inkulturaciju Hrvata pratio je snažan bizantski utjecaj, a u kasnijoj fazi i franački. Hrvati su sa sobom donijeli i vlastite kreativne prostorne koncepte izražene u konstrukciji drvenih nastamba i gradnji gradišta te ornamentalnom bogatstvu. Sakralnu arhitekturu toga razdoblja obilježava raznolikost tipoloških i konstrukcijskih varijacija, oblikovna sinteza vlastitih prostornih koncepata doseljenih Hrvata s već prisutnim prostornim konceptima u tom području kao i novim utjecajima, te specifičnost kamenoga inventara s pleternim ornamentalnim ukrasima.

Crkva sv. Donata u Zadru (izvorno Svetoga Trojstva) najvredniji je starohrvatski spomenik. Kružnoga je tlocrta s prigradnjama. Jezgru čini središnji cilindar s prstenastim prostorom okolo i skupinom triju radijalno položenih apsida. Unutarnji prsten čini šest pilona i dva okrugla stupa pred svetištem. Vanjski je zid raščlanjen nizom od 11 polukružnih, dubokih i visokih niša na unutarnjem plaštu i šest plitkih, pravokutnih lezena na vanjskom plaštu. Nad prizemljem se diže kat, osnovnim oblikom i opsegom jednak donjem dijelu. Nad središnjim prostorom uzdiže se tambur kružne osnove. Iako tipološki crkva pripada tipu dvorskih crkava kružnoga tlocrta od ranobizantskoga do karolinškog razdoblja, originalnom arhitektonskom interpretacijom jedinstveni je spomenik kulture. Crkva sv. Barbare u Trogiru, podignuta oko 800., trobrodna je bazilika malih dimenzija. Središnji brod podijeljen je na niz traveja s kupolom nad središnjim travejom. Unutrašnji prostor obilježava vertikalitet, longitudinalnost naglašena ritmom stupova. Starohrvatska sakralna arhitektura obilježena je uporabom trompa, lezena i spolija. Crkva sv. Spasa na vrelu Cetine jednobrodna je bazilika sa zvonikom na glavnom pročelju i trikonhalnom apsidom. Polukružni kontrafori glavni su oblikovni element vanjskih zidova i pridonose doživljaju longitudinalne građevine. Crkva sv. Križa u Ninu centralna je građevina križnoga tlocrta s tri apside i kupolom nad središnjim prostorom. Izvana je rustično ziđe dinamizirano plitkim nišama na krakovima i tamburu. Služila je kao dvorska kapela kneževa dvora koji se nalazio u neposrednoj blizini. Crkva sv. Nikole u Prahuljama kraj Nina centralna je građevina križnoga trikonhalnog tlocrta s kupolom ojačanom križnim rebrima – gurtama ranoromaničkoga tipa. Crkva sv. Trojice u Splitu centralna je građevina sa šest radijalnih apsida; dominira kupola koja leži na tamburu. Tri istočne apside smatraju se prezbiterijem i imaju po jedan prozor, dok su na zapadnoj i jugozapadnoj apsidi ulazi. Apside su izvana raščlanjene s po tri lezene, osim jugozapadne koja oko vrata ima dvije niše i zapadne koja ih nema. Isprva je iznad središnjega prostora bila zidana kupola, koja je poslije zamijenjena pokrovom od kamenih ploča na drvenoj grednoj konstrukciji. Sve navedene crkve datiraju se u IX. st.





































Osim navedenih, iz predromaničkoga razdoblja očuvane su još mnoge građevine, cjelovito ili fragmentarno. Među ostalima ističu se crkve sv. Jurja na Putalju u Kaštel Sućurcu, sv. Marte u Bijaćima, sv. Petra u Rižinicama kraj Klisa, sv. Petra u Priku u Omišu, sv. Petra u Muću Donjem, sv. Petra i Mojsija i sv. Stjepana u Solinu, sv. Mihovila u Brnazama, sv. Luke na Uzdolju kraj Knina, sv. Jurja u Rovanjskoj, sv. Mihajla u Stonu, pet crkava u Biskupiji kraj Knina, i dr. Crkva sv. Ilije na Meraji u Vinkovcima jedina je starohrvatska sakralna građevina u kontinentalnoj Hrvatskoj. (→ predromaničko graditeljstvo)







Romanika

Romaničko razdoblje na tlu Europe trajalo je od približno 1000. do 1250., a obilježeno je snažnim ukorjenjivanjem kršćanstva i novom duhovnom konsolidacijom. Kako u liturgiji tako i u arhitekturi bili su prisutni različiti etnički utjecaji na zajedničkoj kršćanskoj osnovi. Na jadranskom području isprepletali su se utjecaji Bizanta, Franačke, posebice Apulije, Lombardije i Venecije, a u kontinentalnoj Hrvatskoj Mađarske.

Najvažniju ulogu u obnovi srednjovjekovne duhovnosti imali su benediktinci koji su postali širitelji nove romaničke estetike. U XI. st. u Hrvatskoj je postojalo oko 40 benediktinskih samostana. Najznačajnije romaničke sakralne građevine u Hrvatskoj su na Jadranu, dok je tragova romanike u kontinentalnoj Hrvatskoj vrlo malo. Obnovom se Crkva vratila svojim izvorima – ranokršćanskim uzorima i konceptu bazilike. Arhitekturu obilježava eksteriornost – skulptura povezana s arhitekturom izvodi se na fasadi. Prijelaz prema zreloj romaničkoj arhitekturi obilježilo je jačanje strukturalnog odnosa vanjskoga plašta i unutrašnjosti prostora (Zvonimirova krunidbena crkva sv. Petra i Mojsija u Solinu) te sazrijevanje kupolnoga tipa arhitekture (crkva sv. Petra u Dubrovniku, sv. Lovre u Zadru i sv. Mikule u Splitu). Od druge polovice XI. st. dominira tipologija trobrodnih troapsidnih bazilika s dubokim korom, kojih je morfologija već bila prisutna u širem europskom prostoru potaknuta potrebom da se u prostoru svetišta smjesti veći broj redovnika za odvijanje liturgije. Crkve su isprva bile prekrivene ravnim drvenim stropom, a u kasnijim fazama dobile su bačvaste, križne i križnorebraste svodove. Vanjske gornje dijelove fasada ispod vijenaca najčešće ukrašavaju slijepe arkade. Zvonici su često odvojeni od korpusa crkve.







Crkva sv. Marije u Zadru benediktinska je bazilika nastala nadahnuta duhom tzv. gregorijanske renesanse XI. st. Monumentalna trobrodna troapsidalna bazilika sv. Martina u sv. Lovreču Pazenatičkom iz prve polovice XI. st. najveća je ranoromanička crkva u Hrvatskoj; u njoj su sačuvane iznimno vrijedne zidne slike. Crkva sv. Krševana u Zadru iz XI. st. monumentalna je crkva jednostavnih oblika obogaćenih ritmom arhitektonskih detalja i reprezentativnom romaničkom dekoracijom apsida; primjer je crkve u kojoj do izražaja dolazi koncept izlaska skulpture na fasadu. Ostatci crkve i samostana sv. Petra nalaze se na povišenome platou u sjevernome dijelu Osora. Crkva je tijekom stoljeća doživjela mnogobrojne pregradnje koje su rezultirale redukcijom prostora, dok se samostan nije sačuvao u elevaciji. Lokalitet je dugo vrlo zapušten. Izravno uz katedralni sklop u Rabu nadovezana je trobrodna troapsidalna nenadsvođena bazilika sv. Andrije ranoromaničkih stilskih obilježja s dobro očuvanom izvornom arhitektonskom plastikom. Bazilika sv. Marije u Ninu iz VI. st. doživjela je više preinaka, a najveća je bila ona drugoj polovici XI. st., kada je dobila trobrodno svetište te mramorne stupove bogato ukrašenih kapitela. Srušena je u XVI. st., a danas je sačuvana samo u temeljnim ostatcima. Crkva sv. Eufemije u Splitu iz prve polovice XI. st. uništena je 1878. u požaru i sačuvana samo u donjim ostatcima zida. U cjelini je ostala samo gotičko-renesansna kapela, podignuta sredinom XV. st. uz jugozapadni dio crkve. Današnji ostatci pokazuju obrise trobrodne bazilike s tri polukružne apside na istočnoj strani. Ostatci nekadašnje benediktinske crkve i samostana sv. Ivana Evanđelista (oko 1060. do 1076) nalaze se u povijesnoj jezgri Biograda, u blizini crkve na Glavici, tj. srednjovjekovne katedrale. U venecijanskom pustošenju grada 1125. crkva i samostan bili su porušeni, te su benediktinci tada napustili Biograd.







U XII. i XIII. st. započela je gradnja velikih katedrala i crkava većih dimenzija u Zadru, Rabu, Krku, Senju, Dubrovniku, Splitu, Trogiru i Zagrebu. Katedrala sv. Stošije u Zadru smještena je uz rimski forum. Podignuta je u XII–XIII. st. na supstrukciji ranokršćanske bazilike i jedan je od najljepših primjera romaničke sakralne arhitekture na obalnom području Jadrana. Sa susjednim objektom Sv. Donatom iz IX. st. i baptisterijem (izvorno iz VI. st., uništen i danas obnovljen) jedinstveni je urbani ansambl. Unutarnje proporcije brodova katedrale slijede ranokršćansku proporciju odnosa srednjeg i bočnih brodova. U XII. st. dobila je prostranu trobrodnu kriptu i povišeno svetište nad njom. U XIII. st. produžena je za dva traveja prema zapadu. Bogato je ukrašena romaničkim detaljima i profilacijama naročito vidljivima na pročelju. Katedrala sv. Marije u Rabu trobrodna je građevina izgrađena na ranokršćanskoj podlozi, a potkraj XI. st. dobila je konstruktivne oblike jednostavnoga ranoromaničkog stila. Pročelje je obogaćeno dvama nizovima lezena i slijepih lukova te mlađim portalom nadvišenim lunetom u kojoj se nalazi Pieta. Kompleks katedrale sv. Marije (početak XII. st.) i dvokatne crkve sv. Kvirina (prigrađena na katedralu oko 1190) nalazi se u središtu grada Krka. Katedrala je trobrodna bazilika koja danas na istočnoj strani završava poligonalnom apsidom, dok se zapadna pročelna strana nastavlja na crkvu sv. Kvirina. Katedrala sv. Lovre u Trogiru, podignuta početkom XIII. st., trobrodna je romanička bazilika s tri polukružne apside. U drugoj polovici XIII. st. dobila je otvoreno pročelje za dva zvonika nad uglovima od kojih je izveden samo jedan prema gradskome trgu. Glavni, središnji brod izrazite visine i prostranosti prekriven je gotičkim svodom (XIV. st.). Katedrala u Senju (XII. st.), reprezentativna romanička bazilika, poslije barokizirana, ima jedinstveno romaničko pročelje od opeke. Raspored pojedinih segmenata pročelja s motivom slijepih lukova pokazuje tipologiju gradnje pod utjecajem europske kontinentalne romanike. Gradnja katedrale u Dubrovniku započela je u prvoj polovici XII. st., a srušena je u potresu 1667. Bila je jednoapsidna bazilika bez transepta s kupolom. Glavni je brod od pobočnih brodova dijelilo na svakoj strani šest stubova kvadratnoga presjeka. Glavni i bočni brodovi bili su nadsvođeni kontinuiranim bačvastim svodovima, a između drugog i četvrtog para nosača, gledajući od istoka (svetišta) prema zapadu, uzdizala se voluminozna kupola eliptičnoga tlocrta. Vanjski zidovi bili su artikulirani lezenama koje su završavale vijencima slijepih arkada.

































Tijekom razdoblja romanike duž cijele obale podizale su se i mnogobrojne manje crkvice samostalno ili uz samostanske sklopove, koje su imale regionalna obilježja. Najčešće su to jednobrodne građevine pravokutne osnove s polukružnom ili kvadratnom apsidom, presvođene bačvastim svodom. Mnoge su nastale adaptacijom starijih ranokršćanskih ili predromaničkih kapela. Među njima se uz već spomenute ističu crkve sv. Marije na Mljetu, sv. Mihovila nad Limom, sv. Ilije kraj Bala, sv. Kristofora kraj Rovinja, sv. Trojice u Rovinju i dr. Romaniku je obilježila i gradnja zvonika uz sakralne liturgijske građevine. Najstariji je očuvani zvonik crkve Gospe od Zvonika u Splitu, podignut u XI. st. Istom tipu pripadaju i zvonici crkava sv. Marije u Zadru, sv. Ivana i sv. Andrije u Rabu, katedrala u Rabu i Splitu (XIII. st., iz temelja obnovljen u XIX. i XX. st.).

























U kontinentalnoj Hrvatskoj je zbog dugotrajne osmanske vladavine broj romaničkih sakralnih liturgijskih građevina rijetke su. Cjelovito su sačuvane kapele sv. Martina u Našicama i sv. Marije u Bapskoj, te crkve sv. Marije u Moroviću i sv. Bartula u Novim Mikanovcima (s kasnijim dogradnjama). Sakralna liturgijska arhitektura u tom razdoblju još ne poznaje pojam autorstva, ali se pojavljuju značajne ličnosti u području skulpture kao što su Andrija Buvina i majstor Radovan. (→ romaničko graditeljstvo)

Gotika

U razdoblju XII–XVI. st. europsko graditeljstvo obilježila je pojava gotičkoga stila. Masivnosti romaničkih građevina u kojima svjetlost ima asketsku ulogu, suprotstavile su se smjelo konstruirane gotičke građevine koje svojim rješenjima rasterećuju konstruktivnu ulogu zida i omogućavaju otvorenost mnogobrojnim prozorima. Gotičke građevine zadržavaju bazilikalni, longitudinalni prostorni ustroj često s transeptom. Kostur rebara koja se spajaju u šiljaste lukove i svežnjastim stupovima prenose opterećenje postao je oblikovnim vokabularom gotike. Složeni sustav izvana podupiru kontrafori koji imaju svoju statičku ulogu prihvaćanja horizontalnih sila.

Dok se na europskom prostoru zamah gotičke gradnje javljao u XII. i XIII. st., u naše je krajeve gotika doprla tek u XIII. i zadržala se, preklapajući se s renesansom, sve do XVI., ponegdje i XVII. st. Kontinentalni su prostori Hrvatske bili pod jačim utjecajima srednjoeuropske arhitekture, dok su jadranski bili pod utjecajima stilskih mijena na Apeninskom poluotoku. Iako su benediktinci odigrali ključnu ulogu u nastajanju gotike, njihov je utjecaj polako slabio te su najveći širitelji gotičke arhitekture u Hrvatskoj postali franjevci, dominikanci i pavlini. U arhitekturi prevladavaju jednobrodne crkve u kojima je brod odvojen od duboke apside. Najsnažniji oblikovni element u mnogim su crkvama razvedeni svodovi, najčešće samo u apsidi.

Gradnju zagrebačke katedrale započeo je 1267. biskup Timotej na ostatcima stare katedrale koju su srušili Tatari 1242. Bila je koncipirana kao trobrodna longitudinalna bazilika s križnorebrastim svodovljem. Za Timoteja izgrađena je središnja apsida i dvije pokrajnje s oltarima te sakristija. Tada izgrađeni svetište i sakristija sačuvani su do danas. U sljedeća dva stoljeća nastavljena je obnova katedrale te su nadograđeni svodovi zapadnog dijela crkve i donji dijelovi dvaju zvonika u gotičkom stilu. U drugoj polovici XV. st. cijela je građevina bila natkrivena te je započela gradnja zvonika na južnoj strani pročelja. Radi obrane od Osmanlija, u XV. i XVI. st. izgrađene su utvrde oko katedrale. U XVII. st. katedrali je dodan portal, a s južne strane masivni zvonik, dovršen 1643. Nakon potresa 1880. temeljito je obnovljena u neogotičkom stilu te su joj dodana dva visoka zvonika na pročelju. Radove obnove vodio je arhitekt → Friedrich Schmidt, a obnovu je nastavio → Herman Bollé. Katedrala je znatno stradala i u velikom potresu 2020. Južno od katedrale, ugrađena u sklop nadbiskupskoga dvora, sačuvana je gotička kapela sv. Stjepana iz XIII. st. s dva jarma široka križnorebrastog svoda. Crkva sv. Franje na Kaptolu izgrađena je u drugoj polovici XIII. st. Prva crkva bila je veličinom manja od današnje, što je potvrđeno arheološkim istraživanjima, ali nisu poznati njezina stvarna veličina ni izgled. U drugoj polovici XVII. st. proširena je prema zapadu, barokizirana te su joj dodane pokrajnje kapele. Nakon potresa 1880. rekonstruirana je u neogotičkom slogu (H. Bollé).













O tragovima gotike u Zagrebu govori i oktogonalna crkva sv. Filipa i Jakova unutar utvrde Medvedgrada iz XIII. st. Stradala je u potresu potkraj XVI. st., a potpuno je rekonstruirana potkraj XX. st. Crkva sv. Marka smjestila se usred pravokutnoga središnjeg trga utvrđenoga Gradeca. Dvoranskoga je trobrodnog tipa (XIV–XV. st.), s tri lađe jednakomjerno natkrivene rebrastim svodom. Doživjela je mnogobrojne pregradnje (barok, neogotika) i dogradnje (zvonik iz XVII. i XVIII. st.). Na području Zagreba značajan je spomenik gotičkoga graditeljstva i pavlinska (danas karmelićanska) crkva Uznesenja Marijina i samostan u Remetama. Prva crkva iz XIII. st sačuvana je u arheološkom sloju, a ona u gotičkom slogu izgrađena je 1394–1424. Crkva gotičkih elegantnih proprocija s kontraforima stradala je u potresu 1667., kada je bio urušen gotički svod. U razdoblju baroka crkva (svod) je obnovljena te je dograđen kor koji je oslikao Ivan Krstitelj Ranger. Potresom 1880. bila je znatno oštećena, a novu neogotičku obnovu vodio je H. Bollé. U potresu 2020. ponovno je pretrpjela znatna oštećenja, posebice zone trijumfalnoga luka. Obnovu vode Igor Gojnik i Zorana Sokol Gojnik.







Crkva sv. Marije u Remetincu iz druge polovice XV. st. kasnogotička je crkva zvjezdastoga svoda gdje arhitektonska plastika doseže razinu visokoga stila. Široki, blago zašiljeni trijumfalni luk tumači se i kao izraz kasnogotičkih tendencija za spajanjem prostora broda i svetišta crkve. Crkva sv. Marije u Lepoglavi posvećena je 1415. Longitudinalna je jednobrodna građevina, pravokutnog broda te nešto nižeg i užeg svetišta poligonalnog zaključka. Svetište ima zvjezdasti svod te dva jarma križnoga svoda, a nad brodom se uzdiže mrežasti svod. Svodovi su poduprti svežnjastim službama na konzolama u zidu. Svetište je osvijetljeno velikim izduženim biforama bogato perforiranih mrežišta, a slične su se nalazile i u brodu, ali su većim dijelom bile dokinute kasnijom gradnjom kapela. Zidovi crkve su izvana poduprti kontraforima.



















U području Istre nastao je spoj europskoga sjevera i juga. Novi gotički stil u arhitekturi širili su franjevci. Franjevačka crkva u Puli iz 1280–85. longitudinalna je jednobrodna građevina koja završava troapsidnim završetkom. Pravilno klesani zidovi rastvoreni su rijetkim i uskim prozorima. Trodijelno svetište oblikovano je tako da dvije bočne pravokutne apside za debljinu zida izlaze izvan širine uzdužnih zidova crkve. Crkva ima iznimno bogatu arhitektonsku dekoraciju nastalu mimo svih pravila skromne i jednostavne arhitekture prosjačkih redova. Crkve u Poreču i Rovinju izdanak su mletačko-umbrijskoga tipa. U središnjoj Istri pojavljuju se crkve mrežastih ili zvjezdastih svodova podignutih bez temeljnih nosača u čemu se čitaju utjecaji podalpskih kulturnih krugova.

U Dalmaciji su nositelji gotičkoga sloga bili franjevci i dominikanci. Iako je prostorno arhitektura njihovih crkava ostala ukorijenjena u romaničkoj tradiciji, prihvaćanje gotičkih strujanja očituje se u repertoaru plastičnih detalja strogo podređenih geometriji šiljastoga luka. Crkva sv. Dominika u Dubrovniku započela se graditi 1301., a posvećena je 1314. Bila je to tada najveća jednobrodna crkva na istočnoj obali Jadrana s peterokutnom apsidom i otvorenim drvenim krovištem. Vanjski plašt crkve raščlanjen je četvrtastim kontraforima. Franjevački samostan s crkvom sv. Franje u Dubrovniku podignut je uz zapadne zidine grada, pokraj vrata od Pila u XIV. st. Od romaničkoga sloja ostalo je malo fragmenata. Crkva je jednobrodna građevina u koju se ulazi kroz monumentalni gotički portal tročlanim začeljem i produljenim korom. Reprezentativni klaustar romaničko-gotičkih obilježja okružen je korpusom crkve i samostana. Katedrala sv. Marka u Korčuli nalazi se na središnjem gradskom trgu. Trobrodna građevina podignuta je početkom XV. st. u raskošnom prijelaznom gotičko-renesansnom stilu. Na pročelju crkve koja završava trima polukružnim apsidama podignut je, poviše supstrukcije romaničke gradske kule, zvonik (druga polovica XV. st.) s bogato klesarski obrađenom raščlanjenom kupolom. Stilskom arhitektonskom i likovnom obradbom ističu se glavni portal i mnogi dijelovi u unutrašnjosti poput oltara i krstionice. (→ gotičko graditeljstvo)













Renesansa

Renesansa označava početak sekularizacije, novoga razvoja znanosti, a time i fascinacije svjetovnim. U neoplatonističkom duhu arhitektura sakralnih građevina referira se na savršeno harmonizirane forme tražeći pomirbu longitudinalnih i centralnih formi. U Dalmaciji se renesansa pojavila već u prvoj polovici quattrocenta, a neka vrhunska ostvarenja nastala su istodobno s pojavom renesanse u Italiji. Kako su prostor kontinentalne Hrvatske u razdoblju XV–XVI. st. obilježili stalni sukobi s Osmanlijama, slabo je očuvano i ono malo tadašnje graditeljske aktivnosti. No, na tim prostorima razvilo se → fortifikacijsko graditeljstvo renesansnih obilježja. Najznačajniji su motivi renesansne sakralne arhitekture kupola (ostvarena samo u šibenskoj katedrali) i trolisni zabat pročelja, prisutan u mnogim važnim renesansnim ostvarenjima.

Renesansa je prvo razdoblje u povijesti arhitekture koje inaugurira i ističe koncept autorstva. Pojava rane renesanse u Hrvatskoj veže se uz → Jurja Dalmatinca, školovanog u Veneciji, koji je svoje umijeće pokazao u gradnji šibenske katedrale. Započeta u razdoblju kasne gotike, katedrala je prošla kroz fazu miješanja gotičkog i renesansnog stila, a dovršena je u čistom renesansnom stilu s ponekom gotičkom reminiscencijom. Sintezom firentinskih renesansnih iskoraka koji su zablistali na Brunelleschijevoj katedrali u Firenzi i njemu suvremene venecijanske cvjetne gotike, Juraj Dalmatinac započeo je rad na katedrali 1441., donijevši u hrvatske krajeve novi gotičko-renesansni stil koji će pokrenuti novo stilsko razdoblje. Gradnju je od 1475. vodio → Nikola Firentinac. Sagradio je polukupolu glavne apside, dovršio transept, započeo svođenje glavnog broda i okrunio križište originalno koncipiranom kupolom s pomoću užljebljenih kamenih ploča umetnutih u pojasnice (utor i pero). Novi protomajstor Bartolomeo de Mestre izveo je svodove postranih brodova iznad triforija, a njegov sin Jakov dovršio je svod glavne lađe i zapadno pročelje.



















Obnova romaničke crkve sv. Marije u Zadru najopsežnije je ostvarenje u sakralnoj arhitekturi renesansnoga razdoblja u Zadru. Pročelje s trolisnim zabatom djelo je domaćih majstora. Renesansna katedrala u Osoru (1498) jednostavna je trobrodna bazilika s raširenim tipom otvorene krovišne konstrukcije, trolisnoga pročelja i prostrane unutrašnjosti. Hvarska katedrala građena je tijekom tri i pol stoljeća i u sebi čuva slojeve gotike, renesanse, manirizma i baroka. Na mjestu stare katedrale iz XIV. st. sagrađena je u XVI–XVII. st. nova trobrodna bazilika u renesansno-baroknoj stilskoj kompoziciji. Pročelje s trolisnim zabatom postavljeno je ispred središnjega broda. Zvonik podignut 1549. u cijelosti ima renesansna obilježja. Crkva sv. Spasa u Dubrovniku s trolisnim pročeljem sagrađena je kao zavjetna crkva nakon potresa koji je pogodio Dubrovnik 1520. U svojoj strukturi odražava domaću tradiciju miješanja osnovnih stilskih elemenata. Unutrašnjost je kasnogotička s križnorebrastim svodom kao i prozori sa šiljastim završetcima. Ispod završnoga vijenca nalazi se niz kasnogotičkih visećih lukova, u međuprostore kojih su umetnute reljefne renesansne školjke. Crkva Marijina navještenja u Svetvinčentu, podignuta 1555., jedina je crkva s trolisnim pročeljem u Istri. Trodijelna podjela pročelja ne odgovara jednobrodnoj unutrašnjosti.

Crkva Uznesenja Marijina u Pagu, gradnja koje je započela 1443., trobrodna je bazilika križnorebrastih svodova s tri apside. Smatra se najvećom renesansnom sakralnom građevinom u Hrvatskoj. Krstionicu katedrale u Trogiru podigao je 1467. → Andrija Aleši. Pravokutne je osnove, a prigrađena je sjevernom dijelu trijema katedrale, u podnožju drugoga, neizgrađenog zvonika. Aleši je ostvario kreativnu simbiozu kasnogotičkih i ranorenesansnih dekorativnih i konstrukcijskih elemenata, a u tome mu je pomogao Nikola Firentinac. Njihova suradnja nastavila se na kapeli bl. Ivana Trogirskog (Orsini) 1468. Građevina je pravokutne osnove i ima iznimno bogatu kiparsku i dekorativnu opremu unutrašnjosti. Koncept prostora pripisuje se Nikoli Firentincu, dok je prema novijim istraživanjima Aleši izveo donji pojas obloga kapele. Velike kipove Isusa, Majke Božje, apostola i svetaca klesao je Nikola Firentinac, a kipove sv. Ivana i Tome Ivan Duknović.













U kontinentalnoj Hrvatskoj dijelovi renesansnih slojeva sačuvani su u crkvama sv. Marije u Glogovici, sv. Marije u Novoj Rači, sv. Wolfganga (sv. Vuka) u Vukovoju, Presvetoga Trojstva u Donjoj Stubici, sv. Nikole u Krapini, sv. Lovre u Požegi. Sakralna građevina sjeverne Hrvatske u cijelosti renesansna, no nesačuvana, bila je kapela, tj. mauzolej obitelji Zrinski iz XVI. st. kraj kasnogotičke pavlinske crkve sv. Helene kraj Čakovca. Izgled kapele poznat je prema bakropisnoj reprodukciji u djelu Natale solum magnae Ecclesiae doctoris sancti Hieronymi… pavlinskoga pisca Josipa Bedekovića iz 1752. Druga sakralna građevina, također nesačuvana, bila je kapela-mauzolej obitelji Tahi kraj crkve Presvetoga Trojstva u Donjoj Stubici. (→ renesansno graditeljstvo)

Barok

Barokno razdoblje u Hrvatskoj obilježeno je promjenom težišta graditeljske aktivnosti s obale na kontinent. Geopolitički prostor obale od Istre do juga Dalmacije držala je Venecija (osim Dubrovačke Republike), dok je kontinentalni dio Istre i Hrvatske bio uključen u sastav Habsburške Monarhije. Posljedično su u priobalnom području bili prisutni mletački utjecaji, dok je na kontinentu, nakon odlaska osmanlijske vojske, započeo gospodarski oporavak. Barokna arhitektura pojavila se ondje pod utjecajem srednjoeuropskoga kulturnog kruga. Barokni stil kao izraz obnove Katoličke crkve širio se trijumfalno Europom kao protureformacijski stil. Presudnu ulogu u tome imali su isusovci koji su, potaknuti protureformacijskom obnovom nakon Tridentskoga koncila (1545–63), uveli nove prostorne koncepte u sakralnu arhitekturu. Baroku je svojstvena uporaba ekspresivnih arhitektonskih formi, skulpturalnih i slikarskih izraza koji su snažno naviještali poruke Evanđelja. U poslijekoncilskim smjernicama za projektiranje crkava naglasak je bio na tlocrtima s longitudinalnim usmjerenjem u skladu s tradicijom. Unutarnji prostor nije odijeljen u nekoliko brodova, već se u službi integralnoga shvaćanja prostora i naglašavanja usmjerenja prema oltaru pojavljuju kapele.

U Hrvatskoj su isusovci osnivali svoje kolegije i gimnazije u Zagrebu (1606), Rijeci (1627), Varaždinu (1632), Dubrovniku (1658), Požegi (1698), i Osijeku (1687). Isusovačke su poticaje brzo preuzeli i franjevci. Osim gradnje velikog broja novih crkava, graditeljska aktivnost odnosila se i na obnovu i barokiziranje postojećih crkava. Stare crkve dobile su barokne prigradnje, dodavana su im nova pročelja, drvene tabulate zamijenili su svodovi, a zvonici su dobili lukovičaste završetke. U unutrašnjostima se uvode barokni oltari, propovjedaonice i tabernakuli. Potkraj XVI. st. i početkom XVII. st., u doba dok su se još uvijek gradili gotički oblici, započela je gradnja crkava ranobaroknoga tipa koje čine longitudinalni prostori ponekad s bočnim kapelama i ravno završenim svetištem. Tom tipu pripadaju isusovačke crkve sv. Katarine u Zagrebu (1620–32), Uznesenja Marijina u Varaždinu (1642–46), Crekvina u Kastvu (1634., nedovršena), te franjevačke crkve u Varaždinu (1671) i Samoboru (1732).







Tijekom XVIII. st. u kontinentalnoj Hrvatskoj pojavili su se novi barokni tipovi trolisnih crkava nadsvođenih kupolom (crkve sv. Jeronima u Štrigovi, 1738–49; Marije Koruške u Križevcima, 1725), crkava pravokutne osnove s bačvastim svodom (franjevačka u Slavonskom Brodu, 1723), centralne osnove (u Loviću u Žumberku, 1747; u Daruvaru, 1764) te s lanternom nad svetištem ili nad brodom (crkve sv. Franje Ksaverskoga u Zagrebu, 1748; sv. Marije na Dolcu u Zagrebu, 1740–50; sv. Marije Magdalene u Selima kraj Siska, 1759–65). Mnoge su crkve dobile cinktor s trijemovima: sv. Marije Gorske kraj Lobora, sv. Marije Snježne u Belcu, sv. Jurja na Bregu u Lopatincu, sv. Marije od Pohoda u Vinagori, Blažene Djevice Marije Jeruzalemske u Trškom vrhu i Sveta tri kralja u Kominu. Zvonici se najčešće nalaze na glavnom pročelju i imaju karakteristične kape od šindre ili bakra. U ponekim primjerima vidljiv je utjecaj profane arhitekture na sakralnu (crkva sv. Mihovila u osječkoj Tvrđi s ravnomjerno nanizanim velikim prozorima u dva kata).

























Među barokizacijama ističu se one u pavlinskim crkvama u Lepoglavi i Remetama u Zagrebu. Franjevci su barokizirali postojeće crkve na Trsatu i u Zagrebu, te podigli nove samostane u Krapini (1644–57), Klanjcu (1650), Varaždinu (1650–55), Samoboru (1712), Cerniku (1735), Virovitici (sredina XVIII. st.) i dr. Isusovci su utjecali na prodor baroknoga iluzionističkog slikarstva u sjevernoj Hrvatskoj. Najznačajnija djela zidnoga slikarstva baroka vežu se uz pavlina Ivana Rangera koji je oslikao crkve u Lepoglavi, Gorici, Purgi, Belcu, Štrigovi, Kamenici, Varaždinu, Križevcima, Krapini i Remetama u Zagrebu.







U Istri i sjevernom Hrvatskom primorju su se pod utjecajem Venecije gradile nove barokne crkve, dok su se stare barokizirale. Značajna je barokizirana crkva Gospe Trsatske na Trsatu u Rijeci, te crkve u Žminju, Velom Lošinju, Hreljinu, Labinu i Pazinu. Isusovci su 1638. podigli crkvu sv. Vida u Rijeci, najveću ranobaroknu centralnu građevinu, a pavlini 1755. crkvu sv. Petra i Pavla u Svetom Petru u Šumi. U Istri su izgrađene mnoge crkve paladijanskoga stila (Rovinj, Grožnjan, Vodnjan). Karakteristična je pojava zvonika na vrhu kojih se nalazi lođa za zvona prema venecijanskom uzoru zvonika sv. Marka.







U Dalmaciji su zbog venecijanske okupacije gradske komune izgubile ekonomsku samostalnost te su se osmanskom ekspanzijom prekinule veze s unutrašnjošću. Umjetnička djelatnost ograničila se na manje zahvate te su se renesansni oblici zadržali i tijekom XVII. st. Barokni se dekor prihvaćao više nego barokna prostorna koncepcija. Neke obitelji (Macanović, Skoko) održavale su tradiciju lokalnih radionica i sudjelovale u podizanju mnogih građevina od Zadra do Imotskog i otoka, pa se barok na Jadranu smatra i epohom monumentalne izgradnje sela. U selima i manjim naseljima često su se podizale barokne reprezentativne građevine.

Razorni potres 1667. potaknuo je veliku obnovu Dubrovnika, koji je doživio baroknu preobrazbu. Barokna katedrala podignuta je na ostatcima romaničke katedrale kao duža, trobrodna građevina s upisanim transeptom i visokom kupolom nad križištem. Projekt je započeo Andrea Buffalini; gradnja je započela 1671., a nastavili su je Paolo Andreotti, Tomasso Napoli i Ilija Katičić do posvete 1713. Razdiobom i reljefnošću ističe se glavno pročelje. Dubrovačka isusovačka crkva, građena 1699–1725. prema projektu Andree Pozza, prostorno je razvijeniji i oblikovno zreliji primjer barokne arhitekture. Dovršenje isusovačkoga kompleksa djelo je Pietra Passalacque i najmonumentalniji je barokni urbanistički zahvat na istočnoj obali Jadrana. Crkvu sv. Vlaha, podignutu 1708–15. prema projektu venecijanskoga arhitekta Marina Gropellija, krasi arhitektonski raščlanjeno i snažno modelirano te skulpturama bogato pročelje. (→ barokno graditeljstvo)













Klasicizam i historicizam

Kraj XVIII. st. i početak XIX. st. obilježio je interes za prošlost koji je rezultirao pojavom klasicizma u drugoj polovici XVIII. st. i historicizma u XIX. st. U sakralnoj arhitekturi prostorna organizacija ostala je ukorijenjena u postavkama Tridentskoga koncila. Istraživanjem povijesnih modela sakralni su prostori polako gubili baroknu integriranost te se ponovno pojavila podjela na brodove i jače odvajanje prostora svetišta od prostora za vjernike.

Klasicizam u sakralnoj arhitekturi nije ostavio mnogo građevina. Među najvažnijima su zgrada Zakladne bolnice s kapelom Trpećega Isusa (1795–1804., srušena 1931), orfanotrofij s kapelom sv. Martina (1827) te samostan sestara milosrdnica sv. Vinka u Frankopanskoj ulici u Zagrebu (1845–46; obnovu poslije potresa 2020. vodi N. Fabijanić). U doba prodora novoga stila i novih ideja prosvjetiteljstva, za biskupa Maksimilijana Vrhovca (1752–1827) u sjeverozapadnoj Hrvatskoj bile su osnovane mnoge župe. To je razdoblje miješanja baroknih tekovina s novim klasicističkim težnjama u literaturi nazvano barokni historicizam, a istaknuti je primjer toga stila crkva sv. Marte u Šišincu (1767–69). Primjeri sakralne gradnje zreloga klasicizma su crkve sv. Terezije u Suhopolju (1802–07), jedno od najčišćih stilskih klasicističkih ostvarenja u nas, te sv. Trojstva u Daruvaru (1764), obje kružnoga tlocrta, kao i crkva Čudotvorne Majke Božje u Vukovini (1658; 1790) i kapela sv. Franje Ksaverskog u Dropkovcu (1769). Klasicizmu pripadaju i kapele u Pogančecu kraj Križevaca (1790) i Podpragu (1832), te crkve u Zaboku (1782), Feričancima (1803), Kaštu (1820), Velikom Bukovcu (1820), Novigradu Podravskom (1830), Boričevcu (1844), Ivanjskoj (1845) i Podcrkavlju (1846). U Slavoniji je značajna klasicistička obnova pročelja (1819) nekadašnje Ibrahim-pašine džamije, poslije crkve Svih svetih u Đakovu prema projektu → Bartola Felbingera. Istaknuti su primjeri sakralne klasicističke arhitekture i župna crkva u Malom Lošinju (1775), crkva sv. Antuna Padovanskog u Fužinama (1833) te kapela sv. Fabijana i Sebastijana u Kastvu (XVI. st., klasicistički trijem 1845).



















U razdoblju historicizma koji je obilježio XIX. st. u sakralnoj arhitekturi specifično je referiranje sakralnih građevina na srednjovjekovne stilove romanike i gotike, dok se javne građevine referiraju na renesansnu arhitekturu. Tri najmonumentalnija spomenika historicističke sakralne arhitekture su neogotička katedrala Gerharda Franza Langenberga u Osijeku (1894–98), neoromanička katedrala Karla Rösnera i Friedricha Schmidta u Đakovu (1866–82) i neogotička obnova zagrebačke katedrale prema projektima F. Schmidta i H. Bolléa (1800–1906). Značajnija su historicistička ostvarenja i neogotička kapela sv. Jurja u Maksimiru u Zagrebu (1864) te neogotičke crkve u Voloderu (1863), Luki (1864), Bukevju (1870), Macincu (1878). U historicističkome stilu podignute su u Zagrebu i evangelička crkva (H. Bollé, 1882), neobarokna crkva Presvetog Srca Isusova s isusovačkim kolegijem (→ Janko Holjac, 1901., obnovu nakon potresa 2020. vode N. Bach, I. Gojnik i Z. Sokol Gojnik) te groblje Mirogoj s crkvom Krista Kralja (H. Bollé, 1913–29). Zanimljiva je i historicistička crkva u Strmcu Pribićkom Stjepana Podhorskog (1911–13).

























U historicizmu se javljaju i velike obnove crkava, posebice nakon potresa u Zagrebu 1880. Značajnija su ostvarenja H. Bolléa u Zagrebu obnove crkava sv. Marka (1875–82., započeo F. Schmidt), sv. Katarine (1880), Uznesenja Blažene Djevice Marije u Remetama (1880), sjemenišne kapele na Kaptolu (1880), pravoslavne crkve Preobraženja Gospodnjega (1883–84) te kapelice na Ilirskom trgu (1892). Izvan Zagreba značajne su njegove obnove župne crkve sv. Martina biskupa u Dugom Selu (1895) i grkokatoličke katedrale u Križevcima (1895–97). (→ klasicističko graditeljstvo; → historicističko graditeljstvo)

XX. i XXI. stoljeće

Prosvjetiteljski duh se putem filozofije pojavio već u XVII. st., a osnažen industrijskom revolucijom tijekom XVIII. i XIX. st. radikalno je promijenio paradigme prethodnih svjetonazora. Neoidealistički duh vremena kao reakcija na bezličnost novoga duha industrijske revolucije je u formi historicizma obilježio XIX. st. i prva desetljeća XX. st. Dvadeseto je stoljeće doba turbulentnih događanja, dvaju svjetskih ratova, velikoga rasta gradova i zamaha industrijalizacije, razvoja znanosti i tehnike.

U tom razdoblju sakralna arhitektura u Hrvatskoj obilježena je historicističkim slogom, u duhu kanona za projektiranje crkava koji se uvriježio od Tridentskoga koncila. Prodor moderne arhitekture slijedio je polako putem protomodernih stilskih traženja i pojavom secesije. Tridentski kanon usporio je slobodu istraživanja novih tipologija u arhitekturi, no neautentičnost nepromijenjene forme liturgije uzrokovala je početkom XX. st. i krizu liturgije. Takvo stanje potaknulo je nastajanje liturgijskoga pokreta koji je obilježio prvu polovicu XX. st., što je znatno utjecalo i na projektiranje liturgijskih građevina. U liturgijskom pokretu katoličke mladeži quickborn, pod vodstvom teologa Romana Guardinija, promicalo se dubinsko vraćanje značenja svetoj misi kao slavlju spomena na Kristovu žrtvu cijele kršćanske zajednice. U quickbornu su sudjelovali i arhitekti Rudolf Scwarz i Dominikus Böhm, koji su u duhu želje za promjenama arhitektonski istraživali nove forme, što je znatno utjecalo na iskorak prema modernoj arhitekturi.

Prijelaz iz historicizma prema modernoj arhitekturi u Hrvatskoj premostila su protomoderna stilska traženja, koja se odlikuju istraživanjem tlocrtnih tipologija još uvijek primjenjujući tridentski kanon i uvođenjem novoga secesijskog dekorativnog vokabulara ili znatnom redukcijom historicističke dekoracije. Značajne su građevine toga razdoblja crkva sv. Blaža u Zagrebu → Viktora Kovačića (1909), te više ostvarenja → Stjepana Podhorskog: dogradnja župne crkve u Krašiću (1911), obnova crkava sv. Križa u Križevcima (1913), sv. Mihaela u Sračincu kraj Varaždina (1925), sv. Jurja u Đurđevcu (1928–29) i Velike Gospe u Makarskoj (1921–31., 1939–43). Arhitektura Podhorskog nadahnuta je starohrvatskom sakralnom arhitekturom. U crkvi sv. Romualda i Svih svetih (Zavjetni hram) na Kozali u Rijeci, riječki arhitekt Bruno Angheben također istražuje nove forme (1928).













U duhu arhitektonskih istraživanja u Europi potaknutih liturgijskim pokretima, u mnogim projektima u Hrvatskoj pojavili su se iskoraci prema pročišćenijoj modernoj arhitekturi još uvijek uvjetovanoj tridentskim konceptom. Slobodan tlocrt kao izraz moderne misli bio je suspregnut važećim tridentskim kanonom te se osjećala velika potreba za osuvremenjivanjem same liturgije. Značajnije su sakralne građevine toga razdoblja crkva Presvetog Srca Isusova u sklopu Nadbiskupskoga sjemeništa na Šalati → Jurja Neidhardta (1926), crkva sv. Antuna na Svetom Duhu (1931) i kapela Majke Božje Sljemenske na Sljemenu (1932) → Jurja Denzlera, kapela Ranjenoga Isusa u sklopu Zakladne bolnice u Ilici → Antuna Ulricha i → Franje Bahovca (1932–34), sve u Zagrebu. Nova traganja obilježila su i adaptaciju crkve sv. Petra u Vlaškoj → Vjekoslava Bastla (1929–32), kriptu crkve Majke Božje Lurdske Jože Plečnika u Zvonimirovoj (1934), crkve sv. Marka Križevčanina → Marijana Haberlea (1937–40), Marije Pomoćnice na Knežiji → Zvonimira Požgaja (1942) – sve u Zagrebu, crkvu Gospe od Zdravlja → Lavoslava Horvata u Splitu (1936–37), kao i crkvu sv. Barbare u Raši talijanskoga arhitekta Gustava Pulitzera Finalija (1937).











































U razdoblju nakon II. svj. rata zbog novoga društveno-političkog uređenja nastao je gotovo potpun prekid u građenju sakralnih građevina. U Europi su nesuglasja u arhitekturi i liturgiji sredinom XX. st. došla do vrhunca. Intenzivirao se broj simpozija liturgijskih pokreta, a 1959. papa Ivan XXIII. navijestio je zasjedanje Drugoga vatikanskog koncila. Iz novih teoloških poimanja proizašle su nove smjernice za projektiranje crkava. Naglasak je bio na posebnosti arhitektonske interpretacije unutar gradskoga tkiva, a u liturgijskom prostoru dokinuta je hijerarhijska odijeljenost. Promišljanja predstavljena na tom koncilu znatno su utjecala na projektiranje liturgijskih građevina u drugoj polovici XX. st., a u duhu odmaka od racionalizma moderne svoj su izričaj našla u ekspresivnoj poslijeratnoj arhitektonskoj struji.

U Hrvatskoj je u razdoblju do 1990-ih izgrađen mali broj sakralnih građevina koje predstavljaju sintezu novih impulsa Drugoga vatikanskog koncila i postmodernih arhitektonskih strujanja. Među njima ističu se crkve Uznesenja Marijina u Podgori (1964) i Bezgrešnog začeća u Drašnicama (1971–76) → Ante Rožića, sv. Josipa u Zdenčini → Stjepana Planića (1968), Uzvišenja sv. Križa u Zagrebu → Matije Salaja i → Emila Seršića (1969–82), sv. Obitelji u Splitu → Frane Gotovca (1971), sv. Petra u Splitu Fabijana Barišića, Branka Kalajžića, Petra Mitrovića i Vlade Freunda (1975), sv. Petra na Boninovu u Dubrovniku → Ivana Prtenjaka (1977), Rođenja Blažene Djevice Marije u Savici–Šancima → Marijana Turkulina (1985), Presvetog Srca Isusova u Zadru Ive Novaka (1985), sv. Ivana Krstitelja u Zadru → Bernarda Bernardija (1986), sv. Mihajla u Dubrovniku → Vinka Penezića i → Krešimira Rogine (1987–99), uređenje unutrašnjosti crkve sv. Kvirina na Krku → Tomislava Premerla (1985) i obnova crkve Gospe od Zdravlja kraj Dubrovnika Ivana Prtenjaka (1987).



















Nakon osamostaljenja Republike Hrvatske, tijekom 1990-ih došlo je do velike gradnje crkava, no kako se gotovo pola stoljeća nije gradilo, nije se ni promišljalo što je suvremeni liturgijski prostor. Stoga su tu veliku prigodu nespremne dočekale i struka, nedovoljno teoretski formirana za složenu prostornu zadaću projektiranja liturgijskih prostora, i Crkva kao naručitelj, nedovoljno estetski senzibilizirana na promjene u arhitekturi koje je donijelo XX. st. U liturgijskoj arhitekturi dva su osnovna principa u oblikovanju: onaj koji se u traženju kulturalnog identiteta napaja na tradiciji koju pretače u suvremeni arhitektonski jezik, te onaj koji u naponu istraživanja novih oblika gradi vlastiti suvremeni izričaj koji se katkad implicitno ili ponekim reminiscencijama referira na tekovine tradicije. Značajnije građevine toga razdoblja su crkve sv. Nikole Tavelića u Rijeci (1981–88) i bl. Augustina Kažotića u Zagrebu (1999–2005) → Borisa Magaša, sv. Pavla Apostola u Retkovcu u Zagrebu T. Premerla (1988), sv. Mateja u Dugavama u Zagrebu V. Penezića i K. Rogine (1992), Gospe od Karmela na Okitu (1998), sv. Josipa u Ražinama (1999) i sv. Mati Slobode u Zagrebu (2000) → Nikole Bašića, Uznesenja Blažene Djevice Marije u Zadru Borisa Morsana i Relje Šurbata (1994), sv. Ivana apostola i evanđelista u Utrini u Zagrebu → Andreja Uchytila i → Renate Waldgoni (1991–2007).

























Istraživanja novih formi sakralnoga prostora u duhu impulsa Drugoga vatikanskog koncila nastavila su se u i u prvim desetljećima XXI. st. Značajnije građevine koje su obilježile to doba su crkve Gospe od Utočišta u Aljmašu Maje Furlan Zimmerman, Ive Gajšak i Mirka Buvinića (2000), sv. Nikole putnika u Puli Eligia Legovića (2001), Uznesenja Blažene Djevice Marije u Škabrnji → Igora Pedišića (2005), Blagovijesti Navještenja Gospodinova u Vrbanima u Zagrebu Borisa Koružnjaka i Gordane Domić (2005).







Važnost promišljanja o projektiranju sakralnoga prostora i s arhitektonskog i s liturgijskog gledišta obilježila je početak XXI. st. Na → Arhitektonskome fakultetu u Zagrebu uveden je kolegij Sakralna arhitektura, a na Katoličkome bogoslovnom fakultetu u Zagrebu kolegij Liturgijska umjetnost i arhitektura. Uviđa se koliko je potrebna tijesna suradnja arhitekta i teologa liturgičara pri projektiranju sakralnih prostora. Takva suradnja rezultirala je projektima liturgijskih građevina prigodom dolaska pape Benedikta XVI. u Zagreb na Trgu bana Jelačića i na hipodromu arhitekata I. Gojnika i Z. Sokol Gojnik i liturgičara Ante Crnčevića i Ivana Šaška (2011) te završetkom crkve Majke Božje Lurdske u Zvonimirovoj ulici u Zagrebu (2014) istih autora. Gradnja nove solinske bazilike pokraj crkve Gospe od Otoka u Solinu također je nastala kao plod suradnje arhitekta Viktora Vrečka i liturgičara Ivice Žižića (2009), no nije u cijelosti dovršena prema arhitektonskoj zamisli. (→ secesijsko graditeljstvo; → moderna arhitektura; → suvremena arhitektura)







Islamska vjerska arhitektura

Tijekom XVI. i XVII. st. na području Hrvatske izgrađeno je više od 200 džamija i ostalih molitvenih prostora, mnogi i u adaptiranim crkvama (Šerklot džamija u Požegi). Većina ih je porušena nakon oslobođenja od Osmanlija potkraj XVII. st., dok ih se nekolicina ipak održala preadaptirana u crkve. Među njima su džamije podignute u XVI. st. – Murat-bega Tardića u Klisu preuređena u crkvu sv. Vida, Halil-hodžina u Drnišu inkorporirana u franjevačku crkvu sv. Ante, Ibrahim-pašina u Đakovu adaptirana u crkvu Svih svetih. Jedini sačuvani minaret nalazi se u Drnišu.



















Nakon dva stoljeća diskontinuiteta, islamsko se arhitektonsko stvaralaštvo u Hrvatskoj ponovno javilo potkraj XIX. st. kao posljedica doseljavanja muslimana iz Bosne i zakonskoga priznavanja islamske vjeroispovijesti. Među prvu noviju islamsku vjersku arhitekturu spadaju mesdžidi u austrougarskim vojarnama u Puli (1864) i Zagrebu (1915). Početkom II. svj. rata Meštrovićev Dom hrvatskih likovnih umjetnika u Zagrebu bio je prenamijenjen u džamiju, a tom su prigodom bila podignuta tri minareta te oblikovana fontana ispred ulaza prema projektu S. Planića. Minareti su 1948. porušeni, a građevina je ponovno počela služiti u izlagačke svrhe. Među novijim projektima ističe se džamija u Rijeci, nastala u suautorstvu kipara Dušana Džamonje i arhitekata Branka Vučinovića i Darka Vlahovića (2013). (→ islamsko graditeljstvo)













Arhitektura sinagoga

Na području Hrvatske tijekom povijesti podignuto je oko stotinu sinagoga, od adaptacija stambenih prostora za potrebe bogoslužja do monumentalnih novogradnji. Do danas je sačuvano devet građevina namjenski podignutih za sinagogalnu funkciju (Varaždin, Koprivnica, Križevci, Daruvar, Bjelovar, Osijek, Sisak, Podravska Slatina, Rijeka), dok izvornoj namjeni služi još samo riječka ortodoksna sinagoga, izgrađena u stilu moderne s mediteranskim utjecajem (G. Angyal, P. Fabbro, 1930). Osobitu vrijednost imaju sinagoge u Splitu i Dubrovniku uređene u adaptiranim prostorima srednjovjekovnih kuća, koje su i danas u obrednoj funkciji. Kako je najveći broj sinagogalnih gradnji nastao nakon 1860., kada je Židovima carskim patentom dopušteno posjedovanje nekretnina, dominiraju primjeri iz razdoblja historicizma te u nešto manjem broju secesije, art décoa i moderne. Ističu se sinagoge koje su bile izgrađene u tzv. maurskom stilu u Osijeku (T. Stern, 1866), Zagrebu (F. Klein, 1867) i Karlovcu (Lj. Kappner, E. Mühlbauer, 1871). Sve tri uništene su u II. svj. ratu.







suvremena arhitektura i urbanizam, naziv za arhitektonsko i urbanističko stvaralaštvo druge polovice XX. st. i XXI. st., koje ne predstavlja jedinstveni stil, već obuhvaća raznolikost izraza i koncepata. Obilježava ga uporaba suvremenih građevnih materijala i tehnologija, kao i sklonost inovacijama u oblikovanju prostora. Odražava kulturne, tehnološke i ekološke promjene današnjice te je usmjereno na inovativne, estetski zanimljive i korisnički prilagođene prostore.

Posljednja desetljeća XX. stoljeća

Hrvatska arhitektura u razdoblju visokoga modernizma od sredine 1950-ih do početka 1970-ih naslanjala se na proces ubrzane društvene modernizacije. Političke, gospodarske, a donekle i kulturne krize projekta jugoslavenskoga socijalizma usporile su velike javne investicije u socijalnu infrastrukturu. Tijekom 1980-ih arhitektura u Hrvatskoj tražila je nova područja djelovanja i istraživanja, što je koincidiralo s globalnim postmodernim tendencijama. Jačao je interes za konsolidaciju povijesnih jezgri gradova, što je bilo iskazano u projektu → Miroslava Begovića za rekonstrukciju početka Tkalčićeve ulice u Zagrebu (1982–88). Taj je projekt osobito pridonio aktivaciji dvorišta zgrada i uvođenju trodimenzionalnoga urbanizma u kojem su javni prostori i komercijalni sadržaji razvedeni kroz presjeke interpoliranih zgrada. Pojedine iznimke uključile su infrastrukturu za Univerzijadu u Zagrebu 1987. u sklopu koje je izgrađen hibridni Sportsko-poslovni kompleks Cibona → Marijana Hržića, → Berislava Šerbetića i → Ivana Piteše (1985–87), te Plivačko-vaterpolski centar Mladost → Vinka Penezića i → Krešimira Rogine (1984–87). Oba su projekta svaki na svoj način afirmirala kontekst: Cibona urbanu strukturu, a plivalište savski ambijent. Projekt Tehničkoga školskog centra u Zadru → Veljka Oluića i → Tončija Žarnića (1987–2004) istraživao je nadograđivanje modernističke tradicije s višeslojnim prepletanjem javne i institucionalne domene.































Tijekom 1980-ih porasla je i pozornost usmjerena na arhitekturu malog mjerila interijera i obiteljskih kuća. Istaknuti su primjeri kuće Dropuljić (1979–81) u Prološcu Donjem i Kolovrat-Raubar (Crna kuća, 1986–90) u Zagrebu → Dragomira Maji Vlahovića, te vlastita obiteljska kuća → Edvina Šmita u Brezju kraj Samobora (1975–80). Interijeri poput Salona Galerije Karas → Ivana Crnkovića (1986), kafića Argentina (1988) i Velvet (1991) u Zagrebu → Ines Filipović, diskoteke V. Magazin (1987) i crkve sv. Jurja (1994) u Pagu te Ban caféa u Zagrebu (1992) → Nenada Fabijanića složena su prostorna istraživanja orkestracije prostora, tzv. arhitektura u arhitekturi. Mali projekti tako su postali referentne točke hrvatske arhitektonske kulture 1980-ih i ranih 1990-ih.

























Istraživanja regionalnih graditeljskih značajki imaju dugu tradiciju u hrvatskoj → modernoj arhitekturi gdje su osobito vrijedne doprinose dali → Bernardo Bernardi i → Igor Emili. Projekt → Ivana Prtenjaka za Župni centar sv. Petra na Boninovu u Dubrovniku (1977–80) pokazao je kako tradicijske arhitektonsko-urbanističke morfologije mogu biti prevedene u sažet arhitektonski jezik. U sličnom duhu, no u znatno većem mjerilu → Dinko Kovačić projektirao je hotelski kompleks Bretanide u Bolu na Braču (1983–85., prva faza). To se zanimanje za kritički odnos prema regionalnosti nastavilo razvijati i u sljedećim desetljećima.













Međunarodna suradnja i uspjesi hrvatskih arhitekata

Tijekom 1980-ih uspostavljena je življa razmjena znanja s međunarodnim epicentrima arhitektonske kulture. Arhitektonski fakultet Sveučilišta u Zagrebu je zajedno s nekoliko vodećih svjetskih škola sudjelovao u radu ILAUD-a (International Laboratory of Architecture & Urban Design) predvođenoga talijanskim arhitektom Giancarlom de Carlom, u duhu zasada Teama X. Kao nastavak tih međunarodnih veza, održao se 1988. u Splitu INDESEM (International Design Seminar), na kojem se okupila europska arhitektonska elita, a što je utjecalo i na izgradnju otvorenih intelektualnih horizonata tada mlade arhitektonske scene u Hrvatskoj. Paralelno su se razvijala i konceptualna istraživanja analogna onima u vizualnim umjetnostima, za što su osobit poticaj dala sudjelovanja hrvatskih arhitekata na međunarodnim natječajima Shinkechiku i Central Glass u Japanu. Zapažene uspjehe ostvarili su I. Crnković i → Emil Šverko, samostalno i u raznim suradnjama. Kulminaciju njihovih istraživanja putem kritičkoga propitivanja funkcionalističkih dogmi predstavlja projekt Novi hrvatski dvorac ili Kuća sa šest jednakih prostorija (1983) koji je osvojio prvu nagradu. Taj put slijedili su i drugi arhitekti u nadolazećim desetljećima. Najviše nagrada osvojili su V. Penezić i K. Rogina njegujući jedinstven interes za paralelizam teorije i prakse unutar konteksta digitalnoga doba. Za kontinuirane doprinose hrvatske arhitektonske scene globalnim konceptualnim istraživanjima zaslužan je među ostalima i Krešimir Damjanović koji je osvojio dvije prve nagrade i dva priznanja na natječajima Shinkechiku i Central Glass (2017., 2024).













Tranzicija iz socijalizma u kapitalizam

Tijekom 1990-ih, u turbulentno doba Domovinskoga rata i tranzicije iz socijalizma u kapitalizam, urbana se budućnost Hrvatske, iako je bila neizvjesna, promatrala s optimizmom. Razne državne institucije i dalje su bile osobito važni investitori, no privatni kapital postupno je preuzimao sve važniju ulogu u razvoju gradova, posebice u stanogradnji. U nedostatku lokalnih zadataka, arhitekti mlađe i srednje generacije djelovali su mahom u »papirnatoj arhitekturi« natječaja i istraživačkih projekata i bili aktivni na međunarodnoj sceni.

Od introspekcije 1980-ih, prešlo se u međunarodno veliko mjerilo 1990-ih. Neki od najzanimljivijih projekata prve polovice 1990-ih upravo su metropolitanski projekti sa složenim programima u svjetskim metropolama: Kongresni centar u Nari u Japanu (1991) i Reichstag u Berlinu (1992) → Gorana Rake i Bojana Radonića, te natječajni projekti tada još vrlo mladoga → Studija 3LHD za višenamjenski kompleks Seattle Commons (1994) i Pet muzeja u Seoulu (1995). Ti su projekti po mjerilu i ambiciji nadišli gotovo sve realizirano, pa i projektirano u Hrvatskoj uz iznimku Sinturbanizma (1964) → Vjenceslava Richtera. Na lokalnom planu usporediv je paradigmatski obrat prema metropolitanskim temama i novim projektnim metodama 1990-ih označio natječajni projekt za Središnju gradsku os u Zagrebu → Hrvoja Njirića i → Helene Paver Njirić / arhitektonski ured njiric + njiric (1991–92). Projekt je zagovarao metodu projektiranja scenarija korištenja prostora pa je forma posljedica, a ne uzrok događaja. Na tom je potezu 1995. realizirana i monumentalna Nacionalna i sveučilišna knjižnica M. Hržića, → Zvonimira Krznarića, → Velimira Neidhardta i → Davora Mancea za koju je natječaj proveden još 1978.







Europan

Razmjenu znanja između Hrvatske i međunarodne scene poticalo je i uključivanje skupine hrvatskih arhitekta u međunarodnu organizaciju Europan još 1989., dok je Europan Hrvatska osnovan 1992. Godine 1991. → Saša Randić je na Europanu 2 u Sèteu u Francuskoj dobio jednu od dvije jednakovrijedne prve nagrade. Osobite uspjehe postigli su i H. Njirić i H. Paver Njirić koji integralno promišljaju arhitekturu i urbanizam, pri čemu sadržajno bogate koncepte povezuju s jezgrovitim i pragmatičnim rješenjima. Pobijedili su na Europanu 3 1992–94. u Den Boschu u Nizozemskoj i Shcwerinu u Njemačkoj, te potom na Europanu 4 1995–96. u Glasgowu. Ni jedan od navedenih projekata nije došao do realizacije, no njihovi su koncepti ostavili snažan trag i na lokalnoj i na međunarodnoj sceni. Kontinuitet u nastupima na Europanu ostvarili su Saša Bradić i Ines Nizić koji žive i rade u Beču. Nakon niza nagrada, na Europanu 7 2003–04. osvojili su dvije prve nagrade – u Innsbrucku i Rijeci, istražujući odnos arhitekture i topografije. Uz navedene autore, i mnogi drugi hrvatski arhitekti dobili su nagrade i priznanja na Europanu. U Hrvatskoj su se u sklopu te organizacije istraživale mnoge, često osobito osjetljive i izazovne lokacije. Na taj način prikupljeno je znatno urbanističko i arhitektonsko znanje, no tek su rijetki prijedlozi imali konkretan utjecaj na razvoj hrvatskih gradova. Jedan od njih je projekt Wild at Heart u Zadru (1994–96) talijanskih arhitekata Cristine Casula i Stefana Mirtija, koji je raspoznao prsten slobodnih zelenih i ispražnjenih postindustrijskih i postvojnih prostora oko središta grada kao osnovu za buduće razvojne procese. Taj je koncept ugrađen u prostorno-plansku dokumentaciju.

Okviri metropole

Druga polovica 1990-ih dovela je do protoka znanja na relaciji Nizozemska–Hrvatska. Serija seminara Okviri metropole održana 1996–99. u suradnji Gradskoga zavoda za planiranje Zagreba i Berlage Instituta te uz kreativno vodstvo → Vedrana Mimice i Vladimira Mattionija okupila je neke od istaknutih međunarodnih arhitekata i teoretičara poput Hermana Hertzbergera i Kennetha Framptona, istaknute mlađe hrvatske autore te arhitekte najmlađe generacije. Okviri metropole inaugurirali su format brzih radionica workshopova na kojima su se predlagali koncepti urbane transformacije izazovnih točaka Zagreba i koji su bili fokusirani na dugotrajne procese, a ne na forme. Pokroviteljstvo gradske uprave tada je davalo nadu da će se urbana budućnost glavnoga hrvatskog grada, a potencijalno i drugih hrvatskih sredina, odvijati pod snažnijim utjecajem naprednih arhitektonskih znanja.

Neboderi

Dobar je primjer urbanističkih dvojbi u razvoju hrvatskih gradova izgradnja novih vertikala od 2000-ih u Zagrebu, a koja se razmjerno oprezno rješavala od slučaja do slučaja. Polemika o pozicioniranju vertikala otvorena je projektom M. Hržića za sklop nebodera Eurotower 1 i 2 (2002–08) na raskrižju Vukovarske i Lučićeve ulice u Zagrebu, na tzv. sveučilišnoj osi. Visina nebodera određena je usklađivanjem s visinom nebodera Zagrepčanke → Slavka Jelineka (1976).

Projekt → Marijana Turkulina za Hoto toranj na Savskoj cesti (2003–04) u blizini Cibonina tornja podupire viziju Savske kao linearnoga središta grada s neboderima, a koja već postoji u naznakama. Slijedilo je i nekoliko natječaja za nebodere uz Savsku, koji nisu realizirani. Visinu Zagrepčanke nadilazi grupacija od dva upečatljiva poslovna nebodera i nižih zgrada VMD Kvart (2011–15) realizirana prema projektu Davora Matekovića (između Strojarske ceste i Vukovarske ulice). Dok je Savska do danas ostala nekonsolidirana, glavni potez urbanizacije Zagreba odvija se izvan fokusa urbanističkoga planiranja. Tako Radnička cesta prolazi preobrazbu iz industrijskog područja u poslovnu zonu. Okupljenost i dostupnost zemljišta presudno je utjecala na taj proces u kojem je mjerilom i kombinacijom raznolikih programa osobito ambiciozan kompleks Green Gold (2006–12), izveden prema projektu Studija BiF. Sa znatnim vremenskim odmakom, proces mijenjanja gradskih vizura započeo je i u Splitu gdje je Otto Barić realizirao neboder Dalmatia Tower (2010–22).



















Zagreb

Potkraj 1990-ih nekoliko je projekata produktivno istraživalo potencijale zgušnjavanja središta gradova ili dopunjavanja modernističkih matrica. Centar Kaptol → Branka Kincla (Plan) u Novoj Vesi u Zagrebu (1994–2000) uzoran je primjer recikliranja i građenja oko napuštene industrije, pri čemu je razvijena i skladna mreža javnih prostora i urbanih veza. Zagrebački Dječji vrtić Vedri dani Miroslava Genga (1996–2000) nastavio se na modernističku tradiciju interpolacije edukacijskih institucija u blokove. Zagrebačko kazalište lutaka Nenada Kondže (1997–2004) te Zagrebački plesni centar Studija 3LHD (2003–09) primjeri su umješnih nadogradnji postojećih skromnih struktura i vitalizacije unutarnjih blokova Donjega grada. Pastoralno središte s crkvom sv. Terezije od Djeteta Isusa u Trnju V. Penezića i K. Rogine (1994–99) pokazuje kako se nove strukture mogu nadovezati na morfologiju urbanoga vernakulara. Urbanistička matrica Novoga Zagreba dugo je ostala nepromijenjena i programski nedovršena. Projekt crkve sv. Ivana apostola i evanđelista u naselju Utrini → Andreja Uchytila i → Renate Waldgoni (1991–2007) doprinos je istraživanju sakralne arhitekture koji se oslanja na iskustva suvremene umjetnosti. Na mjestu planiranoga središta Novog Zagreba → Igor Franić realizirao je 1999–2009. Muzej suvremene umjetnosti, projekt od iznimnoga kulturnog i simboličkog značaja. Razmatranje lokacije muzeja trajalo je dugo, uz nekoliko ranijih prijedloga poput prenamjene bivšega paromlina. Dijalog opsežnoga institucionalnog programa i jednog od najprometnijih raskrižja u Zagrebu razriješen je međuigrom monumentalizacije konstrukcije i dematerijalizacije opne zgrade muzeja. Nasuprot Muzeju suvremene umjetnosti izgrađen je 2005–07. višenamjenski centar Avenue Mall prema projektu Laguarda Low Architects i → Ivana Franića (Plan), koji je osigurao javne programe tom dijelu grada. Igor Franić je u Novom Zagrebu 2013–20. ostvario još jednu veliku zgradu, programski hibrid SEECEL / Regionalni centar za razvoj poduzetničkih kompetencija zemalja jugoistočne Europe, koja predstavlja najodvažnije odstupanje od tipoloških konvencija u novijoj hrvatskoj arhitekturi. Umjesto podjele na zasebne lobije i dvorane, donja zona zgrade predstavlja kontinuirani i spektakularni interijerski urbani prostor.





































Istra i Dalmacija

U domeni regionalističkih istraživanja, Mario Perossa u Istri istražuje lokalne materijalnosti i načine korištenja prostora, dok su formalne odluke snažno okrenute prema suvremenosti. U njegovu se opusu osobito ističe vila Haj u Lovrečici kraj Umaga (1999–2000). Usporediv koncept aktivnoga dijaloga s podnebljem koje ne preuzima graditeljske obrasce nego materijale i detalje prikazali su Ante Nikša Bilić u vili Ivana na otoku Pagu (1999–2003) te D. Mateković (Proarh) u Kamenoj kući u Lukovom Šugarju podno Velebita (2012–14). U potrazi za obnavljanjem arhetipskih tipoloških obrazaca i tehnika gradnje vrijedne pouke u kontinentalnom dijelu Hrvatske ponudili su projekt D. Matekovića za vlastitu kuću za odmor s pokrovom od slame, nazvanu Hiža (2011–12) te → Andrija Rusan i Jasminka Rusan s vlastitim imanjem u Dašekovu u Donjoj Stubici (2007–09). Opus → Nikole Bašića u znatnoj je mjeri posvećen ambijentima srednje Dalmacije gdje je među ostalim izgradio dva istaknuta sakralna objekta: zavjetnu kapelicu Gospe od Karmela na Okitu kraj Vodica (1996–98) i crkvu sv. Josipa u Ražinama kraj Šibenika (1995–99). Oba rada odlikuje sinergija s topografijom te prihvaćanje izvjesne rustikalnosti. Arhitektonska su ikona srednjodalmatinskih istraživanja regionalizma Bašićeve Morske orgulje u Zadru (2001–05) u kojima je iskazao poetski i multisenzorni pristup oblikovanju javnoga prostora na susretu prirode i arhitekture. Spomen-obilježjem stradalim vatrogascima na Kornatu (2010) Bašić je istodobno iskušao minimalističku i ikoničku intervenciju velikoga mjerila i u pejzažu.







U Zadru i zadarskoj regiji → Ante Uglešić realizirao je niz značajnih trgova. Osobito se ističe prostor antičkoga foruma koji je projektirao u dvije faze (1995–96. i 1997–98) povezujući kontekstualni pristup i rad u kamenu sa suvremenim oblikovnim postupcima. Dosta kontroverzija izazvao je projekt Rive u Splitu Studija 3LHD (2006–07) koji je pokušao povezati mediteranski ambijent s tehnološkim elementima poput pokretnih tendi. Trg Poljana u Šibeniku Paule Šimetin i Ivane Tutek (2011–20) smješten je na samom ulazu u povijesno središte i formalno se referira na nekadašnji Dom JNA → Ivana Vitića. Odvažno oblikovan trg integrira stare i nove tokove kretanja te djeluje kao poveznica koja okuplja heterogene urbane elemente. I u javnosti i u struci osobito je dobro prihvaćen projekt tržnice u Vodicama → Dinka Peračića (2011–15) s prepoznatljivim dinamičnim krovom s drvenom konstrukcijom.



















Arhitektonski časopisi

Godine 1999. pokrenut je časopis za arhitekturu i kulturu → Oris koji je kontinuirano izlazio do 2020. pod operativnim vodstvom A. Rusana. Međunarodna konferencija Dani Orisa te Oris kuća arhitekture u Zagrebu postali su žarišna mjesta diseminacije arhitektonskih znanja na presjeku lokalne scene i međunarodnih tendencija. Usprkos povremenim zastojima, časopis → Čovjek i prostor Udruženja hrvatskih arhitekata koji izlazi od 1954. zadržava kontinuitet do danas.













XXI. stoljeće

Novo tisućljeće donijelo je i zamah gradnje. Država je pokrenula niz javnih radova u domenama socijalnoga stanovanja i izgradnje javnih sadržaja. Arhitektonska udruženja aktivno su sudjelovala u procesu organiziranjem javnih arhitektonskih natječaja. Natječaji su u tom razdoblju bili postavljeni fleksibilno – za sudjelovanje se nisu zahtijevale nikakve reference, pa čak ni diploma. U tako liberalnoj atmosferi natječaji su postali poligon za proizvodnju arhitektonskoga znanja. Temeljili su se na čvrsto definiranim programima pa su se istraživanja provodila kroz varijacije i redefinicije normi. U pojedinim prigodama ostvareni su i radikalniji odmaci od tipoloških konvencija poput Dječjega vrtića Medo Brundo u Zagrebu H. Njirića i Davora Bušnje / njiric+arhitekti (2005–08), u kojem se i u kompaktno projektiranom horizontalnom i vertikalnom bloku izmjenjuju otvoreni prostori i atriji ili terase.







G. Rako (Radionica arhitekture) projektirao je Dječji vrtić Šegrt Hlapić u Sesvetama (2004–08) fokusirajući se na oblikovanje velikoga vanjskog zajedničkog dvorišta. Arhitekt → Mladen Jošić u Srednjoj veterinarskoj i poljoprivrednoj školi u Osijeku (2000–05) vješto se koristio tijelom zgrade za oblikovanje javnoga prostora, pa je zakošeni krov prostora za više namjena postao javnim trgom i auditorijem na kojem je smještena i knjižnica. Najveći uspjeh i globalnu prepoznatljivost doživjela je Gimnazija Fran Galović u Koprivnici → Tome Plejića i → Lee Pelivan / Studio UP (2003–07), koncipirana kao polikarbonatni translucentni monovolumen koji objedinjuje sve programe zgrade. Gimnazija je 2009. dobila Nagradu »Mies van den Rohe« za nadolazeće arhitekte.













Program društveno poticajne stanogradnje

Državna agencija APN (Agencija za pravni promet i posredovanje u nekretninama) i Ministarstvo za javne radove, obnovu i graditeljstvo od 2001. provode Program društveno poticajne stanogradnje (POS). U Programu je razrađen model programiranja, projektiranja, izgradnje i prodaje socijalnih stanova po uvjetima koji su povoljniji od tržišnih. U toj akciji povezane su komercijalne banke koje daju subvencionirane kredite, lokalne zajednice koje osiguravaju zemljište i uređenje okoliša, a projekti se biraju putem javnih ili pozivnih natječaja. Unutar skučenih investicijskih mogućnosti ostvareno je nekoliko projekata koji su ponudili inovativna viđenja stambenih pejzaža i zajedničkog stanovanja na periferiji. Među tim se projektima ističu POS Đakovo Roberta Jonathana Lohera, Petra Miškovića i Branimira Rajčića (2001–03), POS Cres Ivane Ergić, Vanje Ilić, Vesne Milutin (Studio Capsula) (2001–04) te POS Krapinske Toplice (2001–03) i POS Samobor (2003–04) → Ive Letilović i Morane Vlahović.

Uloga institucija

Umjesto operativnih trustova mozgova think-tankova i instituta koji se bave istraživanjima i strategijama osnivaju se savjetodavna i regulacijska tijela pri državnim institucijama. Godine 1996. osnovan je Savjet prostornog uređenja Države koji je davao općenite smjernice za razvoj čitavoga teritorija, no prestao je s djelovanjem 2022. Napori državne uprave bili su razmjerno uspješni u primjeni restriktivnih metoda, primjerice moratorija na gradnju u zaštićenom potezu uz jadransku obalu. Na lokalnoj su se razini u drugoj polovici 2000-ih osnivala povjerenstva za ocjenu arhitektonske uspješnosti idejnoga projekta kako bi se izbjegli pojedinačni ekscesi i održala barem minimalna razina arhitektonske kvalitete. Godine 2013., ukidanjem idejnoga projekta i lokacijske dozvole, ukinut je i taj korekcijski mehanizam.

Osobito je kontroverzan proces legalizacije ilegalno izgrađenih objekata koji je započeo 2011–12. Uvođenje velikog broja bespravno sagrađenih građevina u pravni sustav nije iskorišteno ni za kakva arhitektonska ili urbanistička unapređenja. Na drugom kraju spektra urbanističkoga djelovanja djeluje Platforma 9.81, pionirska nevladina organizacija za istraživanja u arhitekturi blisko vezana uz nezavisnu umjetničku scenu. Ta je organizacija provela pojedina ključna istraživanja poput dereguliranog razvoja Trešnjevke i Kajzerice u Zagrebu, koja su okupljena u knjizi Superprivate (2007).

Nužnost povezivanja institucionalnog i civilnog sektora i arhitektonskih istraživanja zagovarao je projekt Hrvatski arhipelag: Svjetionici hrvatskog Jadrana u provedbi Udruženja hrvatskih arhitekata i Berlage Instituta iz Rotterdama. Pokretač projekta bio je V. Mimica, a financiran je nizozemskim fondom Matra. Projekt se bavio osjetljivim lokacijama na jadranskoj obali te je ponudio konkretne razvojne scenarije koji su se mogli implementirati u službene urbanističke dokumente. To se na više lokacija i ostvarilo, primjerice na području bivše bolnice u Dubrovniku koja nije prenamijenjena u turističke, nego u edukacijske svrhe. Najkonkretniji rezultat projekta su Multimedijalni centar i gradska knjižnica u Labinu realizirani prema projektu Ivane Žalac, Damira Gamulina Gambe i Igora Presečana (2007–13) u dijelu ulaznoga kompleksa rudnika ugljena. Autori su sačuvali identitet i karakter prostora od iznimnog značaja za povijest Labina.

Dva standardna komercijalna zadatka – trgovanje i stanovanje u pojedinim primjerima pretvaraju se u nove metropolitanske tipologije metodom kombiniranja programa po vertikali. Takvi su primjeri centar Zagrad u Rijeci S. Randića i → Idisa Turata (2003–07) te Mercator Centar u Zagrebu Igora Franića (2005–07). Usporedivo traženje urbane kvalitete u neurbanim ambijentima istražuje i → Neno Kezić u Dugopolju kraj Splita. Motivirana izvedbom odvojka nove autoceste kraj Splita, općinska uprava provela je parcelaciju i izvela infrastrukturu za »grad bez stanovnika« namijenjen logističkim centrima i poslovnim kompleksima. U Dugopolju je Kezić projektirao Sportski centar Hrvatski vitezovi (prva faza 2007–09) koji stadion koristi za oblikovanje javnoga prostora na perimetru kompleksa. V. Penezić i K. Rogina autori su trgovačkoga centra Dalmare kraj Šibenika (2004–09) u kojem istražuju slojevitosti pročelja, nastavljajući se na svoje teorijske interese za percepciju arhitekture.







Venecijanski bijenale

Jedna od važnih odrednica moderne tradicije u Hrvatskoj još od skupine → EXAT 51 jest sinteza plastičkih umjetnosti. Tu tradiciju nastavili su i suvremeni arhitekti i umjetnici, pri čemu je važan bio hrvatski nastup na Venecijanskome bijenalu 2004. Povjerenica izložbe H. Paver Njirić okupila je tim tada vrlo mladih autora: arhitekte P. Miškovića, L. Pelivan i T. Plejića te umjetnicu Ivanu Franke. Tim je projektirao Frameworks – veliki stroj – pokretni paviljon sastavljen od niza staklenih okvira na putanji kretanja kroz enfiladu venecijanskoga Arsenala. Ta linija prostornih eksperimenata nastavila se s paviljonom-teglenicom pod nazivom La Nave za Venecijanski bijenale 2010. Povjerenik Leo Modrčin okupio je tim od 15 arhitekata (Saša Begović, Marko Dabrović, Igor Franić, Tanja Grozdanić Begović, P. Mišković, Silvije Novak, V. Oluić, H. Paver Njirić, L. Pelivan, T. Plejić, G. Rako, S. Randić, I. Turato, Pero Vuković, T. Žarnić) za projekt koji je preispitivao prostorne definicije u arhitekturi. Paviljon je tijekom morskog transporta oštećen i nije izložen, ali je ipak bio međunarodno zamijećen pa ga Michael Hays spominje kao dio globalnih avangardnih tendencija. Potkraj 2000-ih nizozemski kritičar arhitekture Hans Ibelings i Krunoslav Ivanišin s pravom su mogli pisati o »dekadi optimizma«, a Hrvatska se, katkada zajedno sa Slovenijom, u međunarodnoj publicistici afirmirala kao jedan od epicentara arhitektonske kulture.

Znanstveno-učilišna arhitektura

Hrvatska je vrlo kasno započela postindustrijske urbane transformacije, kao i procese recikliranja građevina koje su izgubile prvotnu svrhu. U domeni većih urbanističkih akcija ističu se prenamjene bivših vojnih kompleksa za sveučilišne kampuse, što je implementirano u Rijeci, a započeto i u Zadru i Zagrebu. Usporedno se dovršavaju kampus u Splitu te izgradnja novoga kampusa u Osijeku. Visoke standarde za doprinos akademskim institucijama postavio je Paviljon VI Agronomskoga fakulteta u Zagrebu (1997–2005) → Hildegrad Auf-Franić i V. Oluića, kojega naizgled jednostavan volumen sažimlje mnoge formalne i prostorne slojeve. U novoplaniranim kampusima pojedine zgrade kreiraju svoj vlastiti mikrourbanizam. Sveučilišna knjižnica u Splitu (2001–09) izvedena prema projektu Dine Ožić Bašić, Jurice Jelavića, Damira Perišića, Lovre Petrovića, Jasmina Šemovića i Eugena Širole osmišljena je kroz inverziju: s ukopanom knjižnicom i lebdećim nadgrađem s uredima koje od sunca s južne strane štiti trg.

Usporedivu strategiju baze s javnim sadržajima i nadgradnje uporabili su N. Kezić i E. Šverko u projektu studentskoga doma u Splitu (2002–12). Razvedeni volumen s poroznom strukturom smještajnih jedinica natkriljuje javni prostor te zatvorene i otvorene javne prostore. Dok navedeni projekti kreiraju izdašne vanjske javne prostore, arhitekti D. Peračić i Roman Šilje projektirali su Građevinski fakultet u Osijeku (2006–16) unutar skučenoga raspoloživog prostora zadanoga urbanističkim planom, pa je fokus javne domene prebačen u interijer što je postala i osnova tipološkoga rješenja. H. Auf-Franić, → Tin Sven Franić i → Vanja Rister u Filozofskom i Učiteljskom fakultetu u Rijeci (2005–10) fokusirali su se na mrežu unutarnjih prostora kretanja integriranih s intimnim atrijima zaštićenima od bure. Projekt H. Njirića za Kampus Borongaj u Zagrebu (2010) temeljio se na studioznom pristupu klimi, prirodi i korištenju energije, te je predlagao arhitektonske tipologije u kojoj su integrirani sveučilišni sadržaji i staklenici.



















Dogradnje i prenamjene

Jedan od ranih projekata recikliranja izgrađenoga tkiva jest projekt Studija BiF (Zoran Boševski, Boris Fiolić, Mira Tadej Crnković) za poslovno-stambenu zgradu Ribnjak u Zagrebu (2002–04). Postojeća zgrada poslužila je kao baza iznad koje »lebdi« volumen s čeličnom konstrukcijom. A. Rusan za dizajnera svjetla Deana Skiru projektirao je poslovnu zgradu Lumenart u Puli (2005–10). Projekt je zadržao već prije izveden volumen, ali je oko njega izgrađena bijela kristalična forma od kompozitnoga materijala. Otvoreni atelijer modne dizajnerice Branke Donassy u Zagrebu koji je projektirala Vanja Ilić (2011) lijep je primjer privremene aktivacije interijera putem vizualno suptilne, minimalne intervencije tekstilom. Koncept privremenosti istražuju također I. Letilović i → Igor Pedišić radom Krletke u prizemlju Kneževe palače u Zadru (2011). Riječ je o privremenom izložbenom prostoru koji su inicirali sami arhitekti, a realiziran je korištenjem elementarne građevinske skele pokazujući kako »manje« doslovce može biti »više«. Taj projekt bio je tek preludij za cjelovitu rekonstrukciju Kneževe i Providurove palače (2014–22) u kojoj su arhitekti poviše povijesnoga kompleksa odvažno interpolirali novu infrastrukturnu i komunikacijsku cjelinu koja je čitav sklop integrirala u funkcionalni organizam. Odlučnost odvažne obnove važnih povijesnih zgrada iskazana je i u projektu Radionice arhitekture i Vanje Ilić za Prirodoslovni muzej u Zagrebu (2015–24), gdje su zadržane tipološke značajke barokne palače, koja je dopunjena podzemnim prigradnjama i novim rutama kretanja.



















Osobito kreativne aktivacije starih zgrada predstavljaju projekti Studija UP za hostele Golly & Bossy u Splitu (2010) i Forum u Zadru (2012). Cijenom pristupačni hosteli nude eksperimentalne sobe i prostore socijalnih interakcija. Sličnu logiku Studio UP primijenio je i u drugim turističkim projektima poput hotela Zonar u Zagrebu (2022–23), smještenoga u gabarite funkcionalističkoga hotela-nebodera S. Jelineka. U raznim zonama hotela raspoređeni su raznoliki javni sadržaji poput novog bazena na krovu, a koji su namijenjeni i hotelu i gradu. Alenka Gačić Pojatina, Branka Petković i Ana Krstulović projektirale su u Zagrebu Laubu, kuću za ljude i umjetnost (2008–11) dokazujući polivalentnost starih hala. Arhitekti Randić i Turato u Muzeju Apoksiomena u Malom Lošinju (2009–15) razvili su dramatični prostorni narativ oko samo jednoga izloška – antičke brončane skulpture – pri čemu je unutrašnjost povijesne zgrade zamijenjena popuno novom strukturom. U bivšem industrijskom bloku Rikard Benčić u Rijeci D. Peračić prenamijenio je bivšu industrijsku zgradu u Muzej moderne i suvremene umjetnosti (2014–17). Intervencija je svedena na najnužnije, a tragovi starenja zgrade zadržani su kao dio ambijenta. D. Bušnja u projektu rekonstrukcije zgrade nekadašnje jahaonice vojarne na Črnomercu u Zemljišnoknjižni odjel Općinskoga suda u Zagrebu (2019–22) zadržao je postojeći volumen povijesne hale te ga replicirao u potpuno ostakljenom proširenju.













U tipologiji obiteljskih kuća manje je istaknutih primjera recikliranja. V. Oluić je prigodom dogradnji i rekonstrukcija obiteljske kuće Pavlinek u Kustošiji u Zagrebu (2003–06) zadržao postojeću arhetipsku formu jednokatnice, a proširenje je ostvario kroz uključivanje nekadašnje radionice i čitave parcele u složenu mrežu unutarnjih i vanjskih stambenih prostora. Arhitekti → Tomislav Ćurković i → Zoran Zidarić (Dva arhitekta) u projektu proširenja obiteljske kuće u Varaždinu (2004–07) te Nikola Fabijanić u dogradnji obiteljske kuće na Pećini u Samoboru (2021–22) pokazali su također kako tradicijske kuće u povijesnim ambijentima mogu biti polazište za razvoj suvremenih stambenih prostora. Studio UP realizacijom pod nazivom Kuća i Parazit na Zelengaju u Zagrebu (2019) dovršio je postojeću strukturu i iz izvornog ordinarnog projekta stvorio kompleksan stambeni prostor.

Turistička arhitektura

Moderna tradicija planskoga traženja ravnoteže između nove gradnje, povijesnih ambijenata i prirode učinila je hrvatsku obalu dobro projektiranim i kompetitivnim turističkim proizvodom. Dio postojeće turističke arhitekture je nakon 1990-ih obnovljen i prilagođen suvremenim potrebama i očekivanjima, a dio još i danas stoji neiskorišten. Među turističkim gradovima ističe se Rovinj po osobito ambicioznom pristupu turističkom razvoju, u čemu središnju ulogu ima poduzeće Maistra, dio jedne od vodećih hrvatskih korporacija Adris grupe. Maistra postupno otkupljuje sve postojeće turističke resurse oko Rovinja, podiže njihovu kvalitetu te gradi nove hotele i druge smještajne kapacitete. Hotel Lone (2006–11) izveden prema projektu Studija 3LHD osobit je po ulaznom prostoru koji je proširen po punoj visini zgrade i postalo je natkriveni trg. Objedinjuje produkt-dizajn i grafički dizajn te umjetničke intervencije autora mlađe generacije. Studio 3LHD projektirao je u Rovinju i turističko naselje Amarin (2012–13), obnovu hotela Adriatic u povijesnoj jezgri (2014–15) te iznimno ambiciozan i velik hotel Park (2015–19) koji je mjerilo mega-strukture nastojao razriješiti simulacijom topografije i integracijom bujnoga zelenila. Sve te intervencije prati brižan pristup javnom prostoru.













Maistra je svoje povjerenje dala i drugim arhitektima pa je Studio UP projektirao obiteljski hotel Amarin (2014–16), razigrano oblikovanje kojega korespondira sa sadržajem. Pojedini doprinosi tipologijama turističke arhitekture u raznim mjerilima vidljivi su među ostalim i u obiteljskom hotelu Split (2010–12) u Podstrani N. Kezića te neomodernističkom hotelu i resortu Vrtovi Sunca u Orašcu kraj Dubrovnika (2005–09), izgrađenom prema projektu Branimira Medića i Pere Puljiza (De Architecten Cie). A. N. Bilić je u projektu hotela Emotheo u Imotskom (2018–22) afirmirao lokalnu tradiciju građenja kamenom, što je postalo vodećim oblikovnim motivom proširenja skladne postojeće zgrade. Hotel Met u najstrožem središtu Zagreba autora K. Ivanišina i Lulzima Kabashija (2017–23) netipično ima hodnike okrenute prema ulici, čime se stvara dinamična slika zbivanja iza pročelja.













Integracija arhitekture i topografije

Kao nastavak istraživanja regionalizma, a u kontekstu globalne ekološke krize, u novije doba sve se snažnije afirmiraju partnerstva arhitekture i prirode. Jedna od metoda je integracija arhitekture i topografije koju zastupa projekt G. Rake za Arheološki muzej Narona u Vidu kraj Metkovića (2007), u kojem je jednostavan volumen postavljen na terase arheološkoga nalazišta. Taj je volumen istodobno javna promenada koja premošćuje pad terena. S. Randić i I. Turato projektirali su Osnovnu školu Fran Krsto Frankopan u Krku (2003–05) nadovezujući se na niz vanjskih parametara: pad terena, obrambeni zid te srednjovjekovnu morfologiju samoga grada. Krov zgrade izveden je od krupnoga kamena koji hvata biljno sjeme pa je tako spontano nastao vrt. Projekt je 2005. dobio i uglednu međunarodnu nagradu Piranesi. Studio 3LHD u projektu slatkovodnog akvarija u Karlovcu (2015–16) referira se na poplavno riječno područje i konfiguraciju riječnih rukavaca.













Topografska istraživanja nastavljaju se u radu G. Rake za Muzej vučedolske kulture u Vukovaru (2015), D. Matekovića za kuću za odmor Issa Megaron na Visu (2017) te I. Turata za vinariju i hotel Roxanich u Motovunu (2016–19). T. Ćurković i Z. Zidarić su u vinariji Tomac u Jastrebarskom (2021) povezali svjetonazor biodinamički orijentiranoga vinara s arhitekturom koja je svedena na arhetipove podruma, paviljona od opeke okruženoga drvenim trijemom i slamnatog krova u koji je upisana terasa. Hotel Navis na Preluku kraj Opatije I. Turata (2016) hibrid je između land-form intervencije i formalnoga strukturalističkog pristupa. Zeleni paviljon Agronomskoga i Šumarskoga fakulteta u Zagrebu Studija 3LHD (2010–21) projektiran je oko postojećih stabala, a bilje na krovu i strehi nositelj je kompozicije kao dio sustava prirodne regulacije klime. Tržnica u Gružu u Dubrovniku izgrađena prema projektu D. Peračića (2016–24) fokusirana je na koncept pokretnoga krova kako bi se taj javni prostor prilagođavao vremenskim i sezonskim mijenama.







Strižić, Zdenko (Bjelovar, 19. IX. 1902 – Braunschweig, 1. XI. 1990), arhitekt i urbanist, jedan od najznačajnijih predstavnika hrvatske moderne arhitekture i urbanizma.

Studirao je arhitekturu na Tehničkoj visokoj školi u Dresdenu i u Berlinu te 1926. diplomirao u klasi Hansa Poelziga, nastavivši usavršavanje u njegovoj majstorskoj radionici. Odslužio je vojni rok u Podoficirskoj školi u Mariboru 1927–28., nakon čega se vratio u Poelzigov atelijer. Od 1931. do 1933. radio je kao samostalni arhitekt i urbanist u Njemačkoj, potom se vratio u Zagreb i otvorio vlastiti arhitektonski ured. Predavao je 1946–55. na Arhitektonskom odjelu → Tehničkoga fakulteta u Zagrebu (sv. 4). U okviru Kabineta za osnivanje zgrada (predstojnik 1947–55), bio je nositelj kolegija Elementi projektiranja, Arhitektonske kompozicije, Povijest arhitekture najnovijeg doba i dr. Držao je gostujuća predavanja na fakultetima u Grazu, Münchenu, Berlinu, Braunschweigu, Ateni, Karlsruheu, Londonu, Dundeeju i Aberdeenu. Emigrirao je 1955. u Njemačku, potom Australiju gdje je 1956–61. predavao na sveučilištu u Melbourneu. Godine 1959. bio je gostujući profesor na sveučilištu Massachusetts Institute of Technology (MIT) u Cambridgeu, a 1962. je na Tehničkoj visokoj školi u Braunschweigu osnovao treću katedru za projektiranje koju je vodio do umirovljenja.







Isprva je surađivao s Poelzigom u Berlinu u projektiranju kina i kazališta Capitol (1925) i Babylon (1928) te oblikovanju berlinskoga naselja Spandau (1927) i stambenih zgrada na Bülowplatzu (1929., danas Rosa-Luxemburg-Platz). Međunarodni uspjeh postigao je 1930. osvojivši jednu od tri ravnopravne prve nagrade za projekt kazališta u ukrajinskom gradu Harkivu. Nakon povratka u Zagreb projektirao je stambeno naselje Vrhovec (1933) i naselje Prve hrvatske štedionice s kućama u nizu na Trešnjevci (realizirano od 1935), Željezničarsko naselje u Sarajevu (1934), izradio regulatorni plan Sušaka (1936) i Novog Sada (1937), podigao stambenu zgradu na Ribnjaku 38 (1937–38) i adaptirao hotel Milinov, danas Dubrovnik, na Jelačićevu trgu (1940) u Zagrebu. U Dubrovniku je pregradio hotel Excelsior (1939). Tijekom rada na Tehničkome fakultetu posebice se ističe njegova razradba Generalnoga plana Plitvičkih jezera (1952) s hotelskim i ugostiteljskim paviljonima te pristaništem na jezeru. U inozemstvu je ostvario obiteljske kuće i kulturni centar u Redcliffeu u Australiji (1959), kiparski atelijer i ljevaonicu (1965) i Institut za statiku i čelične gradnje Tehničke visoke škole (1969–72), središte naselja Kanzlerfeld sa stambenim kućama (1970) i školski centar u naselju Wenden (1974., danas Lessinggymnasium), sve u Braunschweigu, te školski centar u Brakeu (1967) u Njemačkoj. Usporedno s projektantskim i nastavničkim radom bavio se umjetničkom fotografijom, a arhitektonske motive staroga Zagreba objavio je u fotomonografiji Svjetla i sjene (1955). Tekstove o arhitektonskim i urbanističkim temama objavljivao je u domaćoj i inozemnoj periodici (Arhitektura, Građevinski vjesnik, Baukunst und Werkform, Techniques et architecture i dr.). Na temelju svojih predavanja napisao je knjige Arhitektonsko projektiranje I (1952), O stanovanju. Arhitektonsko projektiranje II (1956), Wohnbauten (1968), Einfamilienhäuser (1966). Suautor je studije o arhitekturi zračnih luka Flugempfangsgebäude (1967). Dobio je Nagradu »Viktor Kovačić« za životno djelo (1975).

Strabag d. o. o., građevinsko poduzeće za visokogradnju i niskogradnju sa sjedištem u Zagrebu. Poduzeće je u vlasništvu Strabag Societas Europaea, najvećega građevinskog poduzeća u Austriji sa sjedištem u Beču, koje djeluje u mnogim europskim zemljama, na području Azije (Arapski poluotok i Indija) i u Kanadi te zapošljava više od 73 000 radnika.

U Hrvatskoj djeluje od 1994., pretežno u području visokogradnje te izgradnje prometnica i tunela, te ima 36 podružnica. Od 2003. proširilo je ponudu svojih usluga na tehnički menadžment, tehničko savjetovanje i upravljanje te je u tu svrhu osnovalo poduzeće Facility Management Croatia d. o. o. (od 2011. Strabag Property and Facility Services). Potom je svoje usluge u Hrvatskoj proširilo i na proizvodnju i prodaju građevnoga materijala, ispitivanje materijala, ekoloških postupaka, razvoj projekata i održavanje objekata. Preuzimalo je poduzeća i osnivalo nova, te su 2018. u njegovu vlasništvu bila poduzeća, društva s ograničenom odgovornošću: Strabag, PZC Split, Pomgrad inženjering, Strabag BRVZ, Strabag BMTI, TBG–Strabag, Strabag PFS, te Strabag AG, Mineral IGM i Strabag International GMBH.

Tijekom godina poduzeće je bilo angažirano na nekima od najvažnijih infrastrukturnih projekata diljem Hrvatske poput autocesta Zagreb–Macelj, Osijek–Đakovo, niza dionica autoceste Split–Ploče, tunela Krapina i Javorova kosa, bazena Kantrida u Rijeci, pročistača otpadnih voda u Zagrebu. Sudjelovalo je također u izgradnji (2009–14) putničke luke Gaženica na području Lučke uprave Zadar, radovima na betonsko-čeličnom mostu koji povezuje kopno i otok Čiovo kraj Trogira te izgradnji čvora Lipovljani na autocesti A3 Bregana–Zagreb–Lipovac (dovršeni 2018), graničnoga prijelaza Gornji Brgat nedaleko od Dubrovnika (dovršen 2019), zgrade Regionalnog centra za razvoj poduzetničkih kompetencija za zemlje jugoistočne Europe (SEECEL) u Zagrebu, sanaciji i rekonstrukcija uzletno-sletne staze Zračne luke Split (dovršeni 2020), i dr. U sklopu izgradnje Pelješkoga mosta (dovršen 2022) Strabag je, u suradnji s poduzećem China Road and Bridge Corporation, izgradio pristupne prometnice od Komarne do Jadranske magistrale te na Pelješcu (10,5 km, dionica Duboka–Sparagovići/Zarežde) u sklopu koje je izgradio četiri podvožnjaka, dva mosta (Dumanja Jaruga 1, 420 m; Dumanja Jaruga 2, 131 m), vijadukt (Brijest, 134 m), dva tunela (Debeli brijeg, 2467 m, probijen 2020; Kamenice, 499 m, probijen 2022).







Poduzeće, koje je 2022. zapošljavalo 750 radnika, sudjelovalo je i u mnogim drugim projektima gradnje, rekonstrukcije i sanacije u RH, a prema ostvarenim prihodima u 2022. bilo je drugo među najuspješnijima.

Solarić, Miljenko (Podgorica, 15. IX. 1934 – Zagreb, 15. XI. 2021), geodet, stručnjak za satelitsku geodeziju.

Diplomirao je 1958. na Geodetskom odsjeku Arhitektonsko-građevinsko-geodetskoga fakulteta u Zagrebu (od 1962. → Geodetski fakultet), gdje je 1975. doktorirao disertacijom Određivanje velikih udaljenosti između dviju točaka na Zemlji pomoću dvaju umjetnih satelita (mentor → N. Čubranić). Od 1960. bio je zaposlen na matičnome fakultetu, od 1987. u zvanju redovitoga profesora. Predavao je kolegije iz mehanike i hidromehanike te uveo kolegij Satelitska geodezija I. Bio je prodekan za nastavu, znanstveni i stručni rad (1985–87) te dekan Geodetskoga fakulteta (1987–91). Umirovljen je 2000. godine.

Znanstveno i stručno bavio se satelitskom geodezijom kao prvi znanstvenik u Hrvatskoj. Sudjelovao je u prvim optičkim opažanjima umjetnih Zemljinih satelita na Opservatoriju Hvar 1971. u okviru projekta koji je vodio Nikola Čubranić. Prvi je u nastavu uveo satelitsku geodeziju. S prof. Asimom Bilajbegovićem najzaslužniji je za nabavu preciznih GPS prijamnika 1989., što je te godine bila najveća kapitalna investicija u znanosti u Hrvatskoj. Objavio je više od 100 znanstvenih radova, više od 70 stručnih radova te izveo više od 200 stručnih projekata. Bio je član međunarodnog uredničkog odbora časopisa → Hvar Observatory Bulletin (1980–92) i → Geodetskog lista (1987–2013), član COSPAR-a (Međunarodna svjetska organizacija za svemirska istraživanja), te član desetak međunarodnih znanstvenih organizacija kao i suvoditelj pet međunarodnih znanstvenih projekata. Dobitnik je Nagrade »Fran Bošnjaković« 2001. i Nagrade za životno djelo Hrvatskoga geodetskog društva 2015.

Slaviček, Ante (Toušeň kraj Praga, 12. XII. 1864 – Osijek, 6. X. 1931), arhitekt, istaknut predstavnik secesijske arhitekture u Osijeku.

Završio je 1887. građevni odjel Državne obrtne škole u Pragu i 1894. višu građevnu školu Technikum Strelitz u Strelitzu u Njemačkoj, a 1895. položio je ispit za ovlaštenoga graditelja pred Državnom komisijom u Pragu. Poslije školovanja radio je u građevnim poduzećima u Beču, Donjoj Austriji i Mađarskoj. Nakon dolaska u Osijek zaposlio se 1900. u poduzeću Willima Carla Hofbauera, a 1901. osnovao je vlastito poduzeće Ante Slaviček, graditelj, procjenitelj građevina, proizvod cementne robe. Osim u Osijeku, tragovi Slavičekove graditeljske djelatnosti prisutni su diljem Slavonije. Njegovi projekti izgrađeni su u stilu pariške i bečke škole s dodatkom lokalnih elemenata, kao i elemenata simbolizma, a funkcionalnom organizacijom prostora, vrsnom izvedbom štukature, oslika, stolarije i kovanih željeznih ograda zauzimaju zamjetno mjesto u hrvatskoj secesijskoj arhitekturi. Među realizacijama u Osijeku ističu se kuće Nossan u Županijskoj ulici 38 (1903), Povischil u Europskoj aveniji 2 (1903), Friml na Gajevu trgu 4 (1903), Rechnitz na Gajevu trgu 9 (1903), Lucić u Radićevoj 31 (1904), Sauter na Europskoj aveniji 18 (1904), Schönwald na Šetalištu kardinala Franje Šepera 7 (1904), Baumgärtner (danas hotel Waldinger) u Županijskoj 8 (1904), Knopp u Adamovićevoj 2 (1905), Schmidt na Europskoj aveniji 12 (s W. C. Hofbauerom, F. Wybiralom, E. von Gotthlifom, 1905), Wlaszak na Jelačićevu trgu 3 (1906), Schäffner u Strossmayerovoj 14 (1914). U Đakovu su značajne kuće Terzić u Jelačićevoj 15 (1914) i Hager u Ulici Ivana Pavla II. 4 (1900–18).

Seršić, Emil (Baška, 12. XII. 1927 – Zagreb, 11. II. 2011), arhitekt, njegov arhitektonski izričaj obilježen je racionalnim pristupom i funkcionalnim rješenjima.

Diplomirao je 1958. na Arhitektonskom odsjeku Arhitektonsko-građevinsko-geodetskoga fakulteta (→ Arhitektonski fakultet) u Zagrebu, gdje je isprva radio u projektnom birou Löwy, a od 1967. do umirovljenja 1990. kao voditelj poduzeća Tehnoprojekt.

U suradnji ili samostalno, projektirao je veći broj poslovnih, javnih, kolektivnih i individualnih stambenih zgrada suzdržana izraza i funkcionalnih rješenja. Među ostvarenjima ističu se: hotel u Virovitici (s M. Salajem, 1966), franjevačka gimnazija i samostan u Samoboru (s M. Salajem, 1968), studentski dom Podmurvice u Rijeci (1982), robna kuća Krk u Krku (1982), Narodno sveučilište u Samoboru (1984), bogoslovno sjemenište u Rijeci (1986–87), te u Zagrebu stambeno-poslovni kompleks Dubrava–Centar (s R. Melinčevićem i K. Govekar, 1971) i središnji društveni objekt u studentskom naselju Stjepan Radić (1979., dogradnja 1987). Crkva sv. Križa u Sigetu, koju je izveo s M. Salajem (1969–82), prvo je veliko sakralno zdanje podignuto u Zagrebu nakon 1945. Arhitektonski sklop sastoji se od crkve, trga, samostana i zvonika, povezanih u cjelinu sadržajem, funkcijom i oblikovnim izrazom. Suautor je natječajnih projekata za tipske dječje vrtiće u Zagrebu (1959), muzej u Beogradu (1961), robnu kuću u Sarajevu (1962) i hotel u Kruševcu (1964).













Skopin, Igor (Harbin, Kina, 6. X. 1914 – Zagreb, 28. IX. 1993), arhitekt, predstavnik internacionalnog stila u arhitekturi.

Diplomirao je 1939. na Arhitektonskom odsjeku Tehničkoga fakulteta u Zagrebu, potom se zaposlio u atelijeru → Stanka Kliske. Tijekom II. svj. rata radio je u udruzi Hrvatski radiša, a nakon rata u → Arhitektonskome projektnom zavodu u Zagrebu. Tijekom 1950-ih boravio je u Parizu, gdje je ostvario kontakte s Le Corbusierom, Pablom Picassom, Salvadorom Dalíjem i ruskom umjetničkom dijasporom. Nakon povratka u Zagreb je kao samostalni projektant u okviru Zadruge Arhitekt izveo neke od svojih najznačajnijih projekata. Viši savjetnik Regionalnoga zavoda za zaštitu spomenika kulture u Zagrebu bio je 1974–80.

Prihvativši principe Bauhausa i postavke zagrebačke arhitektonske škole toga doba, u svojem je radu nastojao ostvariti jednostavne funkcionalne postave, lišene dekora. Važnija su mu izvedena djela: kompleksi Jadran filma u Kolakovoj ulici 12 (1956) i Jugotona u Makarskoj 3 (poslije Croatia Records, 1964), stambeno naselje Jordanovac (sa Z. Vrkljanom, 1952) – sve u Zagrebu, stambena zgrada poduzeća Vlado Bagat u Velebitskoj 1–3 (1953–54) i tekstilni kombinat Boris Kidrič na Voštarnici (sa S. Šimatićem, 1962) u Zadru, te kompleks termalnoga kupališta Hammam Guergour s hotelima, bolnicom, bazenima i igralištima u Alžiru (1981). Autor je interijera robne kuće Nama u Ilici 4 (1958) i zgrade pošte u Jurišićevoj 5 (1974) u Zagrebu. Njegova konzervatorsko-restauratorska djelatnost uključuje revitalizaciju etnološke cjeline Staro selo u Kumrovcu (1974–81), dvorca Miljana (1981), spomen-područja Nikole Tesle u Smiljanu (1981) i dr.

Sinković, Milko (Ljubljana, 8. III. 1897 – Zagreb, 15. VI. 1969), građevinski inženjer, stručnjak za željezničke prometnice.

Diplomirao je 1923. na studiju građevinarstva na Tehničkoj visokoj školi (Vysoké učení technické) u Brnu. Radio je u Direkciji državnih željeznica u centrali u Zagrebu (1923–36) te kao voditelj sekcije za izgradnju pruge Karlovac−Bihać (1936–44). U Zagrebu je bio voditelj odsjeka za obnovu uništenih pruga na području Hrvatske (1945–46). Na Građevinsko-inženjerskom odjelu → Tehničkoga fakulteta u Zagrebu (sv. 4) bio je honorarni predavač od 1925; redoviti profesor od 1949. Umirovljen je 1952. Bio je prodekan Fakulteta (1947–48). Predavao je kolegije Prometnice s prometnom tehnikom, Gradnja cesta i željeznica, Željeznički gornji sloj i održavanje, Specijalne željeznice i Kolodvori. U znanstvenom i stručnom radu se najviše bavio problemima željezničkog i cestovnog prometa, žičarama te prometnim čvorovima. Izradio je projekte za izgradnju pruge Karlovac−Bihać, sudjelovao u oblikovanju željezničkih čvorova u Zagrebu (1933–34. i 1947–48), Beogradu (1947), Rijeci (1947–48., 1957–58. i 1963–64), te Sarajevu, Sisku, Karlovcu, Vinkovcima i Gružu (tijekom 1950-ih). Surađivao je u izradbi Zakona o žičarama u SR Sloveniji 1961. Autor je sveučilišnih skripta Elementi gornjeg stroja (1948), Kolodvori i kolodvorska postrojenja (1948), Kolodvori i kolodvorska postrojenja. Slike (1948) i Željeznički sigurnosni uređaji (1948) te udžbenika Viseće žične željeznice (1951).

Srebrenović, Dionis (Požega, 9. X. 1912 – Zagreb, 22. VIII. 1988), građevinski inženjer, stručnjak za regulaciju vodotoka, melioraciju i odvodnjavanje.

Diplomirao je 1937. na Kulturno-tehničkom i geodetskom odsjeku Tehničkoga fakulteta u Zagrebu, a doktorirao 1959. disertacijom Kišni intenziteti i njihova primjena u određivanju maksimalnih vodnih količina na Prirodoslovno-matematičkome fakultetu u Zagrebu. Godine 1938. isprva je kratko radio u građevinskom poduzeću Batignolles, potom do 1940. u geodetskom poduzeću Zechner u Bjelovaru. Kao referent za vodogradnje radio je u Hidrotehničkoj sekciji u Derventi (1940–42) i Hidrotehničkom odjelu u Slavonskom Brodu (1942–45). Nakon II. svj. rata bio je zaposlen u Okružnom narodnom odboru u Bjelovaru, od 1947. u Zemaljskom zavodu za melioracije i regulacije NR Hrvatske, tj. nakon njegova preustroja u poduzeću Hidroprojekt u Zagrebu. Bio je direktor Vodne zajednice Česma−Glogovnica u Bjelovaru (1954–58), a od 1958. projektant u zagrebačkom poduzeću Projekt. Na Geodetskom odjelu Arhitektonsko-građevinsko-geodetskoga fakulteta (danas → Geodetski fakultet u Zagrebu) radio je od 1961. kao izvanredni profesor; redoviti profesor od 1968. Umirovljen je 1982. Predavao je kolegije Kulturna tehnika, Melioracije, Praktična hidraulika s elementima hidrologije, Hidraulika i Matematičko-statističke metode u hidrologiji. Predavao je i na Tehnološkome fakultetu u Zagrebu (1960–64) te Građevinskome fakultetu u Beogradu (1964–65). Istodobno je od 1967. do kraja života bio stručni savjetnik u Direkciji za Savu.

U znanstvenom se i stručnom radu najviše bavio primjenom matematičko-statističkih metoda u regulaciji vodotoka, melioraciji i odvodnjavanju. Postavio je prve empirijske formule za proračun velikih voda na osnovi podataka sakupljenih na području kontinentalne Hrvatske, istraživao utjecaj kišnih intenziteta na količinu otjecanja, određivao specifičnosti hidroloških parametara slijeva te izradio cjelovito rješenje za obranu od poplave i odvodnje gornjeg i srednjeg Posavlja. Autor je izdanja Maksimalne vodne količine na brdskim slivovima savsko-dravskog međurječja u Hrvatskoj (1953), priručnika i udžbenika Problemi velikih voda (1970), Podzemno odvodnjavanje (suautor Z. Srebrenović, 1981) i Primijenjena hidrologija (1986) te suradnik Tehničke enciklopedije LZ-a. Dobitnik je Nagrade »Nikola Tesla« 1974.

Szavits Nossan, Stjepan (Zagreb, 13. X. 1894 – Zagreb, 4. I. 1970), građevinski inženjer, stručnjak za geomehaniku i hidrotehniku, istraživač povijesti hrvatskoga građevinarstva.

Diplomirao je 1917. na građevinsko-inženjerskom odjelu Tehničke visoke škole u Zürichu (ETH Zürich). Radio je u Državnim željeznicama u Zagrebu i Delnicama (1917−19), u građevinskim poduzećima Josipa Dubskog i Peyera i druga u Zagrebu (1919−21), a od 1921. do umirovljenja 1965. na Tehničkoj visokoj školi u Zagrebu (od 1926. Tehnički fakultet, od 1956. Arhitektonsko-građevinsko-geodetski fakultet, od 1962. Građevinski fakultet). Bio je starješina Građevinskog odsjeka Tehničkoga fakulteta (1953−54) te predstojnik Zavoda i Katedre za geotehniku → Građevinskoga fakulteta u Zagrebu (1963−64). Predavao je kolegije Industrijska hidrotehnika, Geomehanika, Fundiranje i dr. Nakon umirovljenja nastavio je rad kao viši savjetnik → Instituta građevinarstva Hrvatske u Zagrebu. Znanstveno i stručno bavio se problematikom iz područja građevinarstva, geotehnike, temeljenja, iskorištavanja vodnih snaga i dr. Posvetio se proučavanju povijesti hrvatskoga građevinarstva, posebice gradnje prvih cesta preko Velebita uključujući prve graditelje cesta u Hrvatskoj.

Stier, Martin (Graz, 1630 – Knittelfeld, 1669), kartograf i vojni inženjer.

Za potrebe vojske prikupljao je topografsku građu austrijskih pograničnih područja, tj. krajiških vojnih objekata. Pri obilasku terena izvodio je mjerničke radove, skicirao zemljište, te sastavljao planove i nacrte. Tijekom tri godine (1657–60) prikupio je prilično opsežnu topografsku građu područja austrijske granice (od Ugarske do Istre) koju je sustavno sređenu i objedinjenu u opsežnom rukopisnom izvještaju podnio Ratnomu vijeću u Grazu. Izvještaj se sastojao od 147 listova formata folio, uz koji su bile priložene karte, planovi, vedute ili nacrti. Na prvih 30 listova prikazao je naselja susjedne Kranjske i Štajerske, a potom je u dva dijela prikazao Hrvatsku. Na osnovi prikupljenih podataka 1664. izradio je Kartu Ugarske sa susjednim kraljevstvima, kneževstvima i krajevima (Landkarten des Königreichs Ungarn und dennen andern angräntzenten Königreichen, Fürstenthumen und Landschaften…) i rukopisni svezak s 42 vedute raznih većih gradova Hrvatske i Ugarske (1660–64; npr. Zagreb, Varaždin, Čakovec, Koprivnica, Legrad, Dobra i dr.). Karta Ugarske sa susjednim područjima načinjena je kao bakrorez u 12 listova. Karte su objavljene neposredno nakon izradbe, najprije u Beču 1664., a potom i u Nürnbergu 1684. Prikazuju velik dio hrvatskih i slovenskih zemalja, a danas se smatraju najboljim do tada izrađenima kartama Ugarske. Od svih područja Hrvatske najuspješnije su prikazani zapadni dijelovi zemlje (izvan osmanskih granica) koje je autor i osobno poznavao. Rukopisi njegova izvještaja i kartografske skice čuvaju se u Beču (Kartografska zbirka Ratnog arhiva) i Ljubljani.

Senjanović, Petar (Split, 14. I. 1876 – Split, 17. VII. 1955), građevinski inženjer, značajan je njegov doprinos izradbi novoga regulacijskog plana Splita 1926.

Diplomirao je 1899. na Građevinsko-inženjerskom odjelu Tehničke visoke škole u Beču (danas TU Wien). Od završetka studija je u okviru Austrijskih državnih željeznica do 1913. bio zaposlen na projektiranju i gradnji željeznica u Dalmaciji, Alpama i Tirolu. Godine 1910–14. kao općinski vijećnik i tehnički referent gradske uprave u Splitu radio je na programima obnove grada, izradbi nove regulacijske osnove, građevnom uređenju i asanaciji, izgradnji novog vodovoda, elektrifikaciji i plinofikaciji grada. Godine 1914. preuzeo je upravu općinskoga Tehničkog ureda u Splitu te izradio prijedlog novoga regulacijskog plana grada. Vodio je tehničko ravnateljstvo u Pokrajinskoj vladi za Dalmaciju 1918–21., potom je bio osnivač Primorskoga građevnog društva koje je bilo angažirano na izgradnji željeznice u Dalmaciji, posebice na povezivanju Dalmacije sa zaleđem ličkom i unskom prugom. Od 1929. bio je direktor Direkcije državnih željeznica u Zagrebu, a od 1930. do umirovljenja 1937. pomoćnik ministra prometa u Beogradu.

Tijekom 1920-ih se intenzivno posvetio javnom djelovanju u području nove splitske urbanističke regulacije, izgradnji željezničke i lučke infrastrukture, prometne mreže i dr. Odigrao je ključnu ulogu u izradbi programa i provedbi natječaja za novi regulacijski plan Splita 1924., te u procesu kasnije razradbe plana (1926) prema prvonagrađenome prijedlogu njemačkog arhitekta Wernera Schürmanna. Njegov arhitektonski opus obilježen je secesijskim stilskim izrazom uz prisutne tradicijske i regionalne oblikovne značajke. Među ostvarenim projektima u Splitu ističu se: vile Antičević u Bihaćkoj ulici 12–14 (1910–12), Katunarić u Zrinsko-frankopanskoj 10 (1913) i Mitrović na Trgu braće Radića 3 (1922), dvije zgrade Zadružnoga saveza (poslije Rektorat Sveučilišta u Splitu) na raskrižju Bihaćke i Livanjske (1912–14; 1916–18), stubište na Marjanu (s P. Čulićem, 1919–20). Neizveden mu je projekt Banovinske palače u Splitu (s J. Pičmanom, 1935). Godine 1919. bio je jedan od osnivača Udruženja inžinira, arhitekata i geodeta u Dalmaciji, kojega je od početka bio predsjednik, te Udruženja jugoslavenskih inženjera i arhitekata, u kojem je od 1920. bio predsjednik splitske sekcije, a 1927–30. zagrebačke. Objavio je velik broj članaka u stručnoj i dnevnoj periodici.







Seissel, Silvana (Zagreb, 7. V. 1912 – Zagreb, 2. VI. 2010), pejzažna arhitektica, jedna od najistaknutijih stručnjakinja u području pejzažne arhitekture u nas.

U Zagrebu je 1936. apsolvirala vrtlarsku praksu, od 1938. radila u Odjelu za parkove i nasade Gradskoga poglavarstva, a od 1948. projektirala samostalno. U stručnom radu bavila se, nerijetko u suradnji sa suprugom → Josipom Seisselom te drugim arhitektima, urbanistima i ostalim stručnjacima, projektiranjem okoliša stambenih naselja, industrijskih pogona, turističkih kompleksa, javnih zgrada i rezidencija, gradskih parkova, povijesnih perivoja i rekreacijskih prostora, groblja i spomeničkih područja, šetališta i dječjih igrališta te surađivala u stvaranju razvojnih planova više općina u srednjoj Dalmaciji.

Među njezinim se projektima ističu parkovi kneza Branimira (1950), na Jelačićevu trgu (1953), na Gajevu trgu (1954) i kralja Držislava (1956) u Osijeku, rekreacijsko-turističko područje lijeve obale Drave i zoološki vrt u Osijeku (1965), okoliš dvorca u Valpovu (1957), te parkovi Maksimir (1962., s A. Marinovićem-Uzelcem), oko Bolnice za zarazne bolesti (1958–78), oko zgrade Narodnog odbora grada Zagreba (1962., s K. Ostorgovićem i A. Rotkvić, danas zgrada Gradske uprave), oko Vile Zagorje (1962–63., danas rezidencija predsjednika RH, s D. Kišem i A. Rotkvić), groblje Miroševac (1949–59., s J. Seisselom), spomen-područje Dotrščina (1964–68., s V. Bakićem, A. Rotkvić i J. Seisselom; 1984., s J. Seisselom), sve u Zagrebu, Nacionalni park Mljet (1962–64), Novo centralno groblje u Novom Sadu (1963–74., s J. Seisselom i M. Kollenzom). Tijekom 1950-ih i 1960-ih surađivala je u Zavodu za urbanizam → Arhitektonskoga fakulteta u Zagrebu pri planiranju prostornih rješenja Makarskoga primorja i Šibenika, a u Osijeku je projektirala i postavila Izložbu cvijeća u zatvorenom (1960., s A. Rotkvić) i veliku hortikulturnu izložbu u otvorenim parkovima (1961., s A. Rotkvić, E. Polak i V. Richterom). Dobitnica je Nagrade »Vladimir Nazor« za životno djelo 2000.

Seissel, Josip (Krapina, 10. I. 1904 – Zagreb, 19. II. 1987), arhitekt, urbanist i slikar, znatno je pridonio stasanju urbanističke struke u Hrvatskoj.

Diplomirao je 1929. na Arhitektonskom odjelu Tehničkoga fakulteta (→ Arhitektonski fakultet) u Zagrebu. Godine 1929–39. bio je zaposlen u Odsjeku za regulaciju grada Gradskoga građevnog ureda u Zagrebu, gdje je u suradnji sa → Stjepanom Hribarom, → Vladom Antolićem i → Antunom Ulrichom radio na Regulatornoj osnovi Zagreba. Od 1939. bio je ravnatelj i profesor Obrtne škole (→ Škola primijenjene umjetnosti i dizajna; sv. 2) u Zagrebu. U Odsjeku za privredne izložbe pri Ministarstvu trgovine zaposlio se 1942. Kao antifašist bio je uhićen 1944., a nakon prelaska na oslobođeni teritorij kao član Povjereništva tehničkih radova ZAVNOH-a radio je na obnovi uništenih naselja (1944–45). Organizirao je i vodio Urbanistički seminar ZAVNOH-a u Topuskom. Od 1945. bio je voditelj odsjeka za regulaciju pri Ministarstvu građevina Hrvatske, a nakon osnutka Zemaljskoga građevno-projektnog zavoda Hrvatske rukovodio je Sektorom za regulaciju (→ Urbanistički institut Hrvatske). Od 1946. predavao je na Arhitektonskom odjelu Tehničkoga fakulteta u Zagrebu. Habilitirao se 1957. radom Visokoškolska nastava kao suvremeni urbanistički problem, rješavan projektom zagrebačkog Sveučilišnog grada, u zvanje redovitoga profesora izabran je 1958. Bio je predstojnik fakultetskoga Zavoda za urbanizam (1956–65), i Katedre za urbanizam (1959–65), te nositelj kolegija Urbanizam I, II, III i Uređenje i projektiranje naselja I, II. Umirovljen je 1965. Predavao je i na Tehničkome fakultetu u Sarajevu kolegij Urbanizam i komunalna tehnika (1955–57).

U Zagrebu je početkom 1930-ih s pejzažnim arhitektom → Cirilom Jegličem surađivao na projektima uređenja Krešimirova trga, s → Josipom Pičmanom na projektima naselja Volovčica, Svetice i Trnje, a zajedno su projektirali i Zakladni blok na Jelačićevu trgu (1931–32). Kao član → Radne grupe Zagreb surađivao je na projektiranju paviljonskoga sklopa Poljoprivredno-šumarskoga fakulteta u Zagrebu (djelomično izveden 1932–40). Sudjelovao je na izložbi CIAM-a u Parizu 1936. temom Urbanistički problemi Zagreba i eksploatacija zemljišta. Samostalno je projektirao i izveo jugoslavenski paviljon na Međunarodnoj izložbi umjetnosti i tehnike u Parizu 1937., za što je dobio Grand prix za arhitekturu.







Poslije 1945. se pretežno bavio urbanizmom. Izradio je urbanističke planove Pionirskoga (1948) i Sveučilišnoga grada (1949–50., s → D. Boltarom i → B. Milićem) u Zagrebu te Nikšića (1956–58., s D. Boltarom, B. Milićem i → M. Kollenzom). Autor je projekta Rekreativno-turističkog područja Plivskog jezera (1960–61., sa → S. Seissel i → A. Marinović-Uzelcem) i studija regija Makarske (1960–61), Šibenika (1960–61) i Mljeta (1962–64). Od memorijalnih prostora izveo je planove za groblje Miroševac u Zagrebu (1949., sa S. Seissel), Novo centralno groblje u Novom Sadu (1963–74., sa S. Seissel i M. Kollenzom), spomen-područja u Kragujevcu (1976–81), Kamenskoj (1960–64) i Dotrščini u Zagrebu (1963–64., 1984), sva tri sa S. Seissel i → Vojinom Bakićem.

Uz projektantsko i nastavničko djelovanje, od 1921. se usporedno bavio slikarstvom; avangardni mladenački opus potpisivao je pseudonimom Jo Klek. Pripadao je avangardnoj skupini oko časopisa Zenit. Od 1962. bio je redoviti član JAZU-a (danas HAZU). Dobitnik je mnogobrojnih nagrada, među ostalima nagrada »Vladimir Nazor« (1969) i »Viktor Kovačić« (1976) za životno djelo.

Samoborka d. d., poduzeće za proizvodnju građevnog materijala sa sjedištem u Samoboru. Osnovano je 1906. kada su vlastelin Gerhard Lepel, Aleksander Lec, Franjo Malzat i Jaroslav Kralik u Samoboru otvorili obrt za proizvodnju cementnih proizvoda. Već 1908. promijenili su naziv obrta u Industrija cementnih proizvoda, a 1919. nastalo je dioničko društvo Samoborka, industrija građevnoga materijala. Početkom 1950-ih Samoborka je nacionalizirana i od 1947. nosila naziv Samoborka – industrija građevnog materijala. Socijalističko razdoblje završila je kao radna organizacija, a ponovnim dolaskom ere dioničkih društava postala je Samoborka d. d. Broj zaposlenih 2023. iznosio je približno 220. Samoborka je nositelj prava na eksploataciju eksploatacijskih polja Gradna i Škrobotnik. Dolomit se eksploatira iz kamenoloma Gradna koji se nalazi u Smerovišću, zapadno od Samobora, te prerađuje u oplemenjivačkom postrojenju unutar kruga kamenoloma. Na eksploatacijskom polju Škrobotnik isprva je bilo predviđeno oplemenjivanje tehničko-građevnoga → kamena (sv. 2) za potrebe nasipnoga i tamponskoga materijala, a poslije se poduzeće odlučilo i za proizvodnju standardnih klasa tehničko-građevnoga kamena.













Proizvodni program poduzeća organiziran je u dvije osnovne skupine. Prvu skupinu čini proizvodnja materijala za završne građevinske radove. U tom segmentu Samoborka nudi širok asortiman žbuka, ljepila za keramiku i fasadnih ljepila, masa za izravnavanje (gletanje) zidova te unutarnjih i vanjskih (fasadnih) boja. Posebna je prednost mogućnost računalnog toniranja boja, što omogućuje precizno prilagođavanje nijansi prema željama i potrebama kupaca. Drugu skupinu čini proizvodnja betona i betonskih proizvoda namijenjenih gradnji i uređenju okoliša. Ističu se betonski opločnici, ploče, rubnjaci, cijevi te ostala betonska galanterija. Uz proizvodni pogon u Samoboru, u sastavu poduzeća je i tvornica suhih žbuka u Muću nedaleko od Splita. Ta je tvornica specijalizirana za proizvodnju suhih žbuka, uključujući vanjske i unutarnje podložne žbuke gletane ili filcane strukture, mortove za zidanje, keramička i fasadna ljepila te cementne vezivne slojeve poput cementnog šprica. Organizacija proizvodnje omogućuje poduzeću da kupcima ponudi cjelovita i kvalitetna rješenja za različite faze gradnje – od konstrukcijskih radova do završnih dekorativnih slojeva.

Salonit, poduzeće za proizvodnju azbestnocementnih proizvoda osnovano 1921. u Vranjicu. Nastalo je na višegodišnjoj tradiciji dalmatinskih tvornica → cementa, odn. kao poseban pogon Tvornice cementa Split iz Majdana kraj Solina u vlasništvu poduzetnika Emila Stocka. Vranjički se tvornički kompleks počeo graditi 1908. Poslije I. svj. rata porasla je potražnja za azbestocementnim materijalom, tržišnoga imena eternit (od lat. aeternus: vječan). Zbog već izgrađenih obalnih postrojenja tvornice cementa dioničkoga društva Split, E. Stock je 1917. predložio austrijskom industrijalcu i kemičaru te vlasniku patenta za eternit Ludwigu Hatscheku (1855–1914) ideju o osnivanju tvornice eternita u Vranjicu. Tvornica Salonit proizvodila je proizvode od azbesta, prirodnoga vlaknastoga minerala iz skupine silikata sa slabom toplinskom i električnom vodljivošću i otpornoga na visoke temperature. Prvih je godina zapošljavala približno 200 radnika, proizvodnja se odvijala s pomoću dvaju dvocilindarskih strojeva, a kontrola kakvoće ispitivala se u matičnoj tvornici u Majdanu.

Istodobno s tvornicom u Vranjicu, Stock je pokrenuo i tvornicu cementa i azbestnocementnih proizvoda u slovenskome Anhovu (Cement Isonzo, 1921; danas Alpacem Cement). Kako nakon 1915. nije više bilo obveze otkupa licence od matične tvornice u Austriji, proizvodnja eternita proširila se pa su se osim vranjičkoga Salonita pojavile tvornice Zeternit u Zemunu, Kamenit u Laškom, Kovanit u Karlovcu, Azbest u Pločama (poslije Plobest) i dr. U prvoj rekonstrukciji tvornice 1926., rabljenim su strojevima iz Austrije prošireni proizvodni kapaciteti i asortiman. Pokrenuta je proizvodnja valovitih ploča na limenim šablonama. Godine 1928. tehnički ured i kontrola kakvoće proizvoda iz Majdana preselili su se u vranjičku tvornicu, a u Splitu je otvorena prodajna ispostava. Proizvodile su se krovne šablone i londonske figure (pravokutne krovne ploče u engleskim mjerama), te ravne neprešane metarske ploče. Od 1930. ručno su se proizvodile kanalizacijske i dimovodne cijevi okrugla i četvrtasta presjeka. U to je doba tvornica na godinu proizvodila 2 000 000 m³ ravnoga i valovitoga salonita sive, crne, crvene i bakrene boje.

Tvornica je u II. svj. ratu bila oštećena, ali kako je obnova tvornica građevnoga materijala bila jedan od prioriteta, rekonstruirana je, proširena i ponovo puštena u rad 1944. kao prva tvornica u solinskom bazenu. Proizvodnju salonita ograničavala je mala dostupnost azbesta, pa je počela proizvodnja zamjenskoga materijala fibrocita u kojem je azbest bio djelomično zamijenjen celulozom i papirom. Nakon II. svj. rata Tvornica azbestcementnih proizvoda promijenila je naziv u Antiša Vučičić i djelovala je kao samostalno poduzeće. Bila je kratkotrajno u udruzi Dalmatinske industrije cementa i cementih proizvoda, poznatije prema skraćenoj inačici imena Dalmacem (do 1957), dok se sve tvornice cementa toga područja nisu udružile u jedinstveno poduzeće Dalmacijacement sa sjedištem u Kaštel Sućurcu (→ CEMEX Hrvatska). Priključenjem Dalmacijacementu tvornica je rasla i razvijala se. Poduzeće Tehnogradnja 1961–66. rekonstruiralo je tvornicu u koju su uvedena nova postrojenja, a početkom 1970-ih započeo je novi niz graditeljskih zahvata uz nastavak proizvodnje azbestnocementnih proizvoda. Tvornica se 1990. izdvojila iz grupacije Dalmacijacement i vratila izvorno ime Salonit. Poduzeće je 1991. otišlo u stečaj, a nakon privatizacije proizvodnja je nastavljena.







Tvornica Salonit je tijekom poslovanja proizvela približno 7,3 milijuna tona krovnih salonitnih ploča. Vranjički azbestnocementni proizvodi rabili su se na domaćem tržištu, ali su se i izvozili. Ugrađeni su u mnoge industrijske i stambene zgrade u Dalmaciji (arhitekt → Ivo Radić je s pomoću salonita oblikovao prepoznatljiva pročelja nebodera i naselja u Splitu), ali i drugdje. Zbog dokazane štetnosti na zdravlje, proizvodnja, promet i uporaba azbesta i azbestnih proizvoda u RH zabranjeni su 2006., a proizvodnja u Salonitu zaustavljena je. Kako u Vranjicu više nema proizvodnje azbestnocementnih proizvoda, u tom je području zaostao azbestnocementni i kašasti otpad nastao tijekom više desetljeća proizvodnje u tvornici. Osim samoga tvorničkoga kruga, onečišćenje otpadnim proizvodima pretrpjeli su negdašnji tupinolom i podmorje oko Vranjica.







renesansno graditeljstvo, arhitektonsko stvaralaštvo koje se javlja u Europi u XV. i XVI. st. Rana renesansa pojavila se u Italiji u Firenci, visoka u Rimu, dok je u sjevernoj Europi bila prihvaćena u XVI. st. Renesansa u arhitekturi teži nasljedovanju antičkih tradicija (renovatio), proporcija, simetrije, tektonike te harmonije. U sakralnu građevinu uvodi kupolu. Renesansa čovjeka smješta u svijet. Prikazuje realističan svijet; dvodimenzionalna slika postaje trodimenzionalna s pomoću geometrijske (linearne) perspektive, a skulptura slobodnostojeće tijelo u prostoru, realistički modelirano.

Arhitektura prihvaća antičke građevne elemente (stupove s kapitelima, tordirane stupove, polukružne lukove, kanelirane pilastre). Visoka renesansa donosi savršenstvo prikaza u realnosti, dok ga manirizam (od polovice XVI. st.) ruši disproporcijom i atektonikom. Zahvaljujući otkrićima Giordana Bruna i Nikole Kopernika, stvara se nova slika svijeta, što otvara tzv. moderno doba. Grad je postao središtem i izvorištem humanističkih ideja i života.

Renesansno graditeljstvo u Hrvatskoj

Hrvatske su zemlje, određene geopolitičkim datostima, renesansne promjene u arhitekturi prihvaćale različito. Dok je feudalni sjever renesansa tek dotaknula, Dalmacija, zemlja gradova i duge tradicije kamenarskih radionica, postala je nositelj umjetničkoga izraza. Ondje su nastala renesansna djela arhitekture i skulpture najviše estetske vrijednosti. Javljaju se veliki umjetnici koji su osim u Dalmaciji paralelno stvarali djela i u Italiji, poput → Jurja Dalmatinca (Ancona), → Nikole Ivanova Firentinca (Tremiti) i Ivana Duknovića (Rim i Budim), te oni koji su radili isključivo u Italiji, poput tzv. Schiavonija – Franje i → Lucijana Vranjanina (Laurana), Jurja Čulinovića, Julija Klovića i Andrije Medulića. Njihova djela nalaze se u mnogim talijanskim i francuskim crkvama, te u svjetskim muzejima i galerijama. Među značajne osobe toga razdoblja pripada i → Faust Vrančić (sv. 1), humanist, inženjer i izumitelj, pisac petojezičnoga rječnika. U traktatu Machinae novae prikazani su njegovi inženjerski projekti.

Rana renesansa poklapa se s vremenskim razdobljem quattrocenta u Firenci. Umjetnost renesanse XV. st. u Dalmaciji bila je heterogena jer je usporedno i dalje živjela gotika (kasna gotika, gotico fiorito). U usporednosti tih dvaju stilova nastala su u Dalmaciji antologijska djela sakralne i profane arhitekture, među ostalima šibenska katedrala te dubrovačke javne, stambene i ladanjske građevine. Rana firentinska renesansa javila se izvan Italije najprije u Trogiru te u Ugarskoj. Djela tzv. Korvinove renesanse, dvorske umjetnosti, danas samo u fragmentima, nalaze se u Budimu te u kraljevoj rezidenciji u Višegradu u Mađarskoj. Hrvatsko-ugarski kralj Matija Korvin, odgojen u humanističkom duhu, u nastojanju da u Budimu sagradi malu Firencu, pozvao je talijanske umjetnike, pa tako i Trogiranina Ivana Duknovića koji je u Budim, gdje se već nalazio trogirski kipar Jakov Statilić (Statileo), doveo 1485. dvanaestoricu dalmatinskih klesara. Korvinova dodjela plemićke titule i dvorca Majkovec Duknoviću svjedoči o ugledu i talentu toga umjetnika i ostalih dalmatinskih klesara. Nakon Korvinove smrti dalmatinski umjetnici napustili su Ugarsku, a na povratku u Dalmaciju preko Primorja ostavili su svoja djela (Lavlja vrata, Senj).

Trogir

Kapela bl. Ivana Trogirskoga (Orsini) koju je u trogirskoj katedrali izveo Nikola Firentinac u suradnji s → Andrijom Alešijem i Ivanom Duknovićem klasično je ranorenesansno djelo. Pravokutnoga je tlocrta, dodana lateralnom brodu katedrale. Na vanjštini glatke površine vidljiva je konstrukcija zdanja umetanjem kamenih blokova, dok je unutrašnjost u potpunosti ispunjena reljefima i skulpturama što stvara potpunu harmoniju arhitekture i skulpture te uvodi u visoku renesansu (što u Italiji postiže Lucijan Vranjanin, cortile palače u Urbinu). Ugovor za izgradnju kapele potpisao je Nikola Firentinac 1468. s humanistom Koriolanom Cipicom, koji je, pretpostavlja se, odredio ikonografski program. Humanističke ideje slijede antički uzor, što je vidljivo na skulpturama i arhitektonskim ukrasima. U donjem dijelu kapele prikazan je zagrobni život – putti bakljonoše vire kroz odškrinuta vrata i uvode u podzemni svijet. Ikonografski detalj preuzet je s antičkoga sarkofaga Dobroga Pastira iz Salone. Niše sa skulpturama apostola i svetaca u srednjem dijelu predstavljaju ovozemaljski život. Pretpostavlja se da Duknovićeva skulptura sv. Ivana, najznačajnija ranorenesansna plastika u Dalmaciji, prikazuje portret Alvisea Cipica. U gornjem su dijelu kapele slijepi okulusi odijeljeni kaneliranim nišama. Bačvasti svod ispunjaju kasete koje krase glavice kerubina, što podsjeća na antički svod Maloga hrama u Splitu, gdje se u kasetama nalaze kazališne maske. Reljef Krunjenje Marijino u luneti začelnoga zida kapele zrelo je ranorenesansno djelo. Po svojim skulpturama i reljefima, tektonici i montažnoj kamenoj konstrukciji trogirska kapela jedinstveno je djelo kakvo nije ostvareno ni u Firenci ni drugdje u Europi.













Nikola Firentinac i Andrija Aleši izveli su u Trogiru i skulpture na grobnici Sobota u dominikanskoj crkvi (1469) te oltar Pravde za gradsku ložu (1471). Duknović je isklesao skulpturu putta s bakljom u pokretu, a pripisuje mu se i portret pjesnika na palači Cipico u Trogiru. Tom stvaralačkom zamahu pripada i krstionica trogirske katedrale koju je 1467. podigao Andrija Aleši. Sagrađena je montažnim sustavom umetanja kamenih blokova umjesto zida, tehnikom građenja koja potječe od Jurja Dalmatinca. Kapela je pravokutnog oblika sa šiljastobačvastim svodom. Kamena ploha u unutrašnjosti ukrašena je kaneliranim nišama sa školjkama, vijencem dvostrukoga lišća i frizom putta s girlandama. Ukočeni i tvrdo modelirani reljefi sv. Ivana Krstitelja i sv. Jeronima u špilji kao i oblik šiljastobačvastoga svoda pripadaju gotičkoj tradiciji, dok reljef Krštenje Krista nad ulaznim vratima i putti s girlandama pokazuju renesansne oznake.















Šibenik

Istodobno se gotički i renesansni elementi prvi put pojavljuju pri oblikovanju šibenske katedrale, najvažnijega djela arhitekture XV. st. u Dalmaciji. Zdanje je započeto početkom stoljeća kao trecentistička trobrodna bazilika. Juraj Dalmatinac, najveći majstor venecijanske gotico fiorito jadranskoga bazena, došao je 1441. iz Venecije i potpisao ugovor za nastavak gradnje. Produžio je katedralu prema istoku te izmijenio stariji projekt uvođenjem upisanoga transepta i triju poligonalnih apsida, gdje se na kartuši u duhu renesanse potpisao 1443 (Hoc opus cuvarum fecit magister Georgius Matthei Dalmaticus). Crkvu je podigao do visine glavnoga broda što je označio vijencem, pripremio je četiri stupa za podizanje kupole, izgradio bočne kapele i presvodio transept. Sastavio je sjeverni i zapadni portal od dijelova koje je isklesao Bonino iz Milana. U suradnji s radionicom, na vijencu sjevernoga lateralnog broda postavio je na trecentistički način niz ljudskih i životinjskih glava na konzolama koje nose slijepe arkade. Uveo je nov način gradnje umetanjem kamenih blokova u utore okvira bez vezivnoga materijala. Uzor takvom tretiranju kamena je gradnja u drvu, koju je Juraj također poznavao te uporabio u drugom mediju. Uz značajne graditelje i kipare Andriju Alešija i Ivana Pribislavića, velika radionica Jurja Dalmatinca utjecala je i na korčulanske klesare koji su u duhu gotico fiorito ondje isklesali neka od najznačajnijih djela arhitektonske plastike (okviri otvora – prozori). Kao doživotni protomagistar šibenske katedrale, Juraj Dalmatinac djelovao je diljem Dalmacije (Dubrovnik, Split, Pag) te u Anconi. U arhitektonskim rješenjima i dekoraciji majstor je gotičar, dok je u skulpturalnim djelima pokazivao raspon od gotike do klasične skulpture. Ranorenesansna su djela ljudske glave, portreti sugrađana, putti koji nose krsni zdenac u krstionici šibenske katedrale, Bičevanje Krista, središnji reljef oltara sv. Staša splitske katedrale (1448), te Milosrđe na trgovačkoj loži u Anconi.







Nakon smrti Jurja Dalmatinca gradnju katedrale nastavio je 1475. Nikola Firentinac. Iznad trecentističkoga vijenca, na vanjštini i u unutrašnjosti postavio je renesansni vijenac, odjeljujući tim potezom Jurjevu gradnju od renesansne gornje školjke prostora. Podigao je svod, kupolu na osmerostranom tamburu od horizontalno slaganih kamenih ploča, vertikalno podijeljenu na kriške, na vrhu uokolo kupole kipove sv. Mihovila, sv. Marka i sv. Jakova, te trolisno pročelje. Obod unutarnjega prostora kupole jednak je njezinu volumenu, što je postignuto specifičnom konstrukcijom – ulaganjem kamenih ploča u rebra, skelet kupole. Gornja ljuska trobrodne crkve, bačvastoga i polubačvastoga svoda u lateralnim brodovima, izvedena je također iz kamenih ploča slaganih na utor i pero te stvara prostor koji odgovara vanjskom obrisu volumena i proizlazi iz projekcije unutarnjega prostora. Time fasada nije nalijepljena kulisa, već funkcionalno rješenje crkve izvedene u kamenu, jedinstveno u Europi. Takva montažna gradnja omogućila je graditeljima XIX. st. (Pavao Bioni) da rastave i ponovno sastave kupolu (što se ponovilo zbog restauracije nakon oštećenja u Domovinskome ratu).

Trolisna pročelja na crkvama u Dalmaciji, Istri, pa i u Veneciji ne odgovaraju prostoru unutrašnjosti, što je primjer katedrale u Osoru (1498), crkve sv. Marije u Zadru (1507–35) te crkve sv. Spasa u Dubrovniku (1521), gdje je Petar Andrijić sagradio tri jarma križnorebrastoga svoda, dok je renesansno pročelje podijeljeno pilastrima i vijencima. Na katedrali u Hvaru trolisno je pročelje postavljeno ispred srednjega broda trobrodne crkve, dok je crkva sv. Marije u Svetvinčentu (1555), s trolisnim pročeljem, jednobrodna građevina. Na pročelju hvarske katedrale, djela Korčulana Nikole Karlića i Marka Pavlovića, vidljiv je prijelaz na manirizam.













Korčula

Katedrala u Korčuli podignuta je početkom XV. st. na mjestu stare crkve. Potkraj toga stoljeća korčulanski je klesar i graditelj Marko Andrijić preuzeo gradnju radeći na gornjim dijelovima crkve i pročelju. Gornji kat zvonika završio je 1481. kupolom s lanternom – malim remek-djelom koje predstavlja spoj njegova graditeljstva i kiparstva. U Andrijićevim klesarskim i kamenarskim radionicama, u kojima su među ostalima djelovali Kršul Bogdanić, Marko Karlić i Andrija Marković, klesan je dekor (arhitektonska plastika) za šibensku i korčulansku katedralu, te za dubrovačku svjetovnu arhitekturu. Pripadnici obitelji Andrijić sudjelovali su u izgradnji gotovo svih važnijih građevina XV. i XVI. st. u Korčuli i Dubrovniku (palača Divona, crkva sv. Spasa), a njihova se ostvarenja nalaze i u Zadru i Pagu. U profanoj i sakralnoj arhitekturi Dubrovnika još početkom XVI. st. u doba renesanse u dekoraciji je prisutna i kasna cvjetna gotika. Ta dva različita stilska izričaja stvorila su savršenu harmoniju koja je oblikovala dalmatinski kasnosrednjovjekovni i ranomoderni krajolik.

Istra

Istra je u XV. i XVI. st. geopolitički bila podijeljena na obalu koja je pripadala Veneciji i unutrašnjost koja je priznavala vlast Habsburgovaca. Mediteransko i sjeverno strujanje očitovalo se i u arhitekturi. Ranokršćansku katedralu u Puli obnovili su 1446. domaći majstori, koji su nosače arkada zamijenili novim zdepastim stupovima s kapitelima. Vremenski najraniji dodir s renesansom čini reljef portala, premješten iz crkve sv. Ivana. Na njemu su plošno oblikovani putti s vinovom lozom, nespretnih pokreta i proporcija, dok je reljef na ulaznom portalu biskupskoga kompleksa u Poreču (1460), klasičnih proporcija i potpuno renesansne profilacije. U sakralnome graditeljstvu dominira gotička morfologija. Kasnogotičko svetište crkve sv. Nikole u Pazinu zvjezdasto raspoređenih rebara, koje je 1441. gradio južnotirolski majstor, uzor je za manje crkve XV. i XVI. st., poput onih u Božjem Polju i Lovranu, dok velika crkva sv. Marije Snježne kraj Čepića (1492) pokazuje sintezu oblika svetišta pulske franjevačke crkve, s tzv. trodijelnim korom, i poligonalnoga zaključka sjevernjačkoga podrijetla. Izgradili su je majstori Matej iz Pule i Petar iz Ljubljane. Najveće gotičke crkve bile su podignute u XVI. st. Među njima ističu se crkve posvećene sv. Jurju u Oprtlju (Majstor iz Kranja, 1526) i Boljunu, Sv. Duhu u Štrpedu i dr. Renesansa se u graditeljstvu na prostoru Istre pojavila tek u XVI. st., i to isključivo u stambenoj arhitekturi (palače u Poreču, Labinu, Buzetu i dr.).







Dubrovnik

Iako je dolaskom stranih majstora iz Firence i Lombardije u Dubrovnik renesansa ondje bila rano prihvaćena, nije ostavila ni jedno cjelovito arhitektonsko djelo, već je razvila specifične oblike uz usporedno trajanje gotike. Gotički i renesansni oblici prisutni su istodobno već na šibenskoj katedrali, koje je graditelj Juraj Dalmatinac boravio polovicom XV. st. u Dubrovniku te dovršio renesansnu kulu Minčetu i isklesao skulpturu sv. Vlaha. Njegov način klesanja arhitektonske plastike u duhu gotico fiorito nije imao izravan utjecaj na dubrovačko graditeljstvo, već je, šireći se putem radionice, utjecao na korčulanske klesare koji su u drugoj polovici XV. st. i u prvim desetljećima XVI. st. uglavnom radili na izgradnji dubrovačkih komunalnih građevina i ljetnikovaca. Oblikovanje tih renesansnih zgrada s gotičkim elementima bilo je određeno tradicionalnim ukusom dubrovačkoga patricijata. Iako je pojava usporednog trajanja gotike i renesanse očita i u Italiji, pa i drugim europskim središtima, dubrovački primjeri svjetovnoga graditeljstva svojom posebnošću spadaju u antologijska umjetnička djela toga doba.







Talijanski majstor Petar Martinov iz Milana izradio je Eskulapov kapitel na Kneževu dvoru (1439) te reljefe male Onofrijeve česme (1441). Firentinski graditelj Michelozzo di Bartolomeo (radio Palazzo Medici u Firenci) kao graditelj u službi Dubrovačke Republike boravio je u Dubrovniku 1461–64. Kako je za obnovu Kneževa dvora nakon eksplozije baruta (1463) predložio Vijeću novi projekt koji nije bio prihvaćen, radio je na predziđima gotičkih kula na sjevernom potezu gradskih zidina te vrlo brzo napustio Dubrovnik. Obnovu dvora vodio je firentinski graditelj Salvi de Michele. Trijem s renesansnim lukovima i gotičkim svodom izveden je 1467. Obnova prvoga kata, zapadne i južne fasade bila je dogovorena po uzoru na prethodne gotičke bifore Onofrija di Giordana de la Cava. Prozori prvoga kata izvedeni su u gotičkome stilu, a obnovljena građevina postala je uzorom dubrovačkoj profanoj arhitekturi.







Na isti način, usporednom primjenom renesansnih i gotičkih oblika, građena je 1516. i palača Divona projektanta Paskoja Miličevića. Trijem su izveli 1516–24. Petar Petrović, Vlaho Radivojević i braća Andrijić. Ima renesansne arkade, a prvi kat gotičku triforu s dvije monofore sa strane. Proporcijski odnos visine katova je a, a, ½ a, u renesansnom metričkom sustavu, dok se kićeni gotički prozori koji naglašavaju glavnu etažu (piano nobile) javljaju iz dva razloga: zbog tradicije te želje za isticanjem luksuza. Slična rješenja imaju kuće Ranjina i Gučetić na Pustijerni, Knežev dvor na Lopudu, kao i drugi dubrovački ljetnikovci podignuti u XV. st. i početkom XVI. st. Ta luksuzna stambena arhitektura na teritoriju Dubrovačke Republike proteže se zapadno od Dubrovnika, oko Gruškoga zaljeva, na Lapadu i duž obala Rijeke dubrovačke te na otocima (Lopud i Šipan), a u nešto kasnijem razdoblju i istočno od grada.













U renesansi se javila potreba izlaska iz napučenoga grada na ladanje, u svrhu ugodnoga stanovanja bogatoga patricijata. Identična pobuda javila se isprva u antici; antička villa rustica spoj je ugodnoga stanovanja u prirodi i potrebe upravljanja poljoprivrednim dobrima. Kao i antičke vile, dubrovački renesansni ljetnikovci težili su povezivanju arhitekture i prirode. Povezanost prostora ljetnikovca i vrta provedena je putem lođa i terasa, a vrt je izveden u geometrijskoj perspektivi. Ljetnikovci su bili opremljeni renesansnim kamenim namještajem te freskama s mitološkom tematikom, sadržavali su kapelu, a oni koji su bili uz more imali su i orsan (spremište za brodove). Ljetnikovac Sorkočević na Lapadu (1521) nepravilna je tlocrta u obliku slova L. U prizemlju i na katu nalaze se središnja dvorana i četiri bočne sobe s ravnim stropovima. Okomito krilo služilo je za poslugu. S unutarnje je strane, okrenut prema vrtu, renesansni trijem. Funkcionalna prostorna organizacija jedinstvena je te s vrtom stvara cjelinu. Pročelje prvoga kata ljetnikovca rastvoreno je gotičkim prozorima. Odnos građevine i hortikulture, čovjeka u prirodi pokazuje rafiniranu kulturu stanovanja. Skupina sličnih zdanja podignutih u prvoj polovici XVI. st., poput ljetnikovaca Bunić-Gradić u Gružu i Bunić-Kaboga (Batahovina) u Rijeci dubrovačkoj (graditelj Petar Andrijić, 1538), renesansne su građevine s gotičkim prozorima. Pojava gotike u doba renesanse označava se kao simultano usporedno trajanje gotike i renesanse. U XV. st. veza između prostora kuće i vrta postizala se trijemovima i lođama, dok su ljetnikovci visoke i kasne renesanse postali jedinstveni volumeni u strogo simetričnim oblicima. Na ljetnikovcu Natali-Skočibuha u Gružu uglovi na katu rastvoreni su ložama čime su naglašene pobočne strane, dok ljetnikovac Vice Skočibuhe kraj Tri crkve u Suđurđu na Šipanu (1588) u središtu prizemnoga dijela pročelja ima tri arkade trijema nad kojima je na katu trodijelna loža. Ljetnikovac Crijević-Pucić na Gradcu pokazuje manirističke oznake.













Kontinentalna Hrvatska

Rana renesansa u kontinentalnoj Hrvatskoj pojavila se tek sporadično. Nalazi se samo na grbu Sigismunda Ernuszta u Đurđevcu (1488), kustodiji u Požegi te na liturgijskim predmetima i kupljenim knjigama. Ranu renesansu prihvatio je isključivo visoki crkveni kler. Takozvanomu drugom valu renesanse s početka XVI. st. pripadaju kameni arhitektonski ulomci iz Susedgrada i Čazme, prozori dvorca Velikog Tabora i crkve Uznesenja Bl. Djevice Marije u Zajezdi. Početkom XVI. st. izgrađen je i dominikanski samostan u Jastrebarskom s crkvom kvadratnoga svetišta, što je obilježje dominikanske crkvene arhitekture. Dominikanska crkva sv. Lovre u Požegi u tom razdoblju dobila je lateralni brod, te postala dvobrodna. Ostale crkve tijekom XVI. st. građene su tradicionalno, u gotičkom stilu, poput crkve sv. Wolfganga (sv. Vuka) u Vukovoju (1508). Prema svjedočanstvu urezane godine u renesansnom grbu nad glavnim portalom crkve sv. Ivana Krstitelja u Kloštar Ivaniću, graditelj crkve i samostana bio je zagrebački biskup Luka Szegedi, koji je svoje djelo završio 1508.







Dvorac Veliki Tabor podignut u XV. st. renesansna je obilježja dobio u XVI. st. Njegovo unutarnje dvorište sa starijom obrambenom kulom obujmljeno je prstenom velikih okruglih polukula sa zidovima među njima. Renesansni prozor na okrugloj polukuli izražava renesansu koja je doprla sa sjevera. Dvorišta Velikoga Tabora i varaždinskoga Staroga grada rastvorena su arkadama s toskanskim stupovima. Iz toga razdoblja sačuvane su nadgrobne ploče – epitafi s likovima hrvatskih banova i visokog klera – Nikole Iločkoga u crkvi sv. Ivana Kapistrana u Iloku, Ivaniša Korvina u crkvi sv. Marije u Lepoglavi, Petra II. Rattkaya u crkvi sv. Jurja u Desiniću, Bartola i Martina Frankopana u crkvi sv. Marije na Trsatu te zagrebačkog biskupa Luke Szegedija koju je u crvenoj breči izradio majstor Johannes Fiorentinus.







Fortifikacijsko graditeljstvo

Nakon pada Konstantinopola (1453) i Bosne (1463), zbog provale Osmanlija svi su graditeljski napori bili usmjereni na → fortifikacijsko graditeljstvo. Kako je područje Zagrebačke biskupije koja je sezala do rijeke Ukrine u Bosni (Dubički arhiđakonat) širenjem Osmanlija bilo osjetno smanjeno (1469. doprli su do Siska), biskupi su započeli utvrđivati svoje posjede u sjeverozapadnoj Hrvatskoj. U XV. st. su se, zbog novoga načina ratovanja vatrenim oružjem, umjesto srednjovjekovnih pravokutnih kula započele graditi kružne kule. Njihov je oblik bio preuzet iz Italije, gdje je već postojalo iskustvo takva načina ratovanja među gradovima. Prve kružne polukule na obrambenom zidu Kaptola bile su podignute za biskupa Osvalda (1468), a ubrzo potom nastale su utvrde s kružnim kulama – Dubrava, Gradec, Čazma, Hrvatska Dubica, Hrastovica, Ivanić, Bisag (utvrđeni grad, tzv. Wasserburg), Požeški kaptol i dr. Utvrdu s kružnim kulama na Kaptolu dao je izgraditi kardinal Toma Bakač (1517). Ta je fortifikacijska shema vrhunac doživjela u utvrdi Sisak (1544), koja je 1593. obranila sjeverozapadnu Hrvatsku od Osmanlija u bitki koja je u Europi proslavljena kao prva pobjeda kršćanske vojske nad Osmanlijama. Izgrađena je na utoku Kupe u Savu, trokutnog je oblika, s kulama povezanima zidovima visine 30 metara. U toj epohi utvrda od XV. do XVIII. st. projektanti su bili istaknuti inženjeri, uglavnom talijanski te poslije austrijski. Tijekom XVI. st. počeli su se graditi bastioni: Koprivnica (1574., graditelj D. Allio), Petrinja (1595., graditelj Giacomo della Porta), Čakovec, Karlovac, Brinje, Križevci i dr.













Na području jadranske Hrvatske su se također podizale nove i modernizirale stare utvrde. U Dubrovniku je izgrađeno predziđe kružnih polukula s terasom u donjem dijelu gotičkih kvadratičnih kula, te je pregrađena monumentalna srednjovjekovna kula Minčeta. Njezinu rekonstrukciju započeo je Michelozzo di Bartolomeo, a nastavio Juraj Dalmatinac koji je nad kružnom kulom podigao užu kružnu kulu i završio ju elegantnim gotičkim kruništem. Ispred istočnih gradskih vrata izgrađen je Revelin (1539), a na morskoj strani bedema prvi suvremeni bastioni. Gradnjom predziđa ispred srednjovjekovnih kula usavršene su i utvrde Stona (Paskoje Miličević). Drugi gradovi u Dalmaciji također su se utvrđivali i gradili bastione i kule (Split, Kaštela). U Primorju, na brdu iznad Senja podignuta je tvrđava Nehaj (1539), sažeta volumena s dvorištem, kamenih zidova debljine veće od 3 m. Rijeka je dobila bastione. Poput tvrđave s bastionima gradile su se i crkve da bi poslužile kao zbjeg; među ostalima ističu se crkve sv. Marije od Milosrđa u Vrboskoj (1575) i Uznesenja Marijina u Jelsi (1575) na Hvaru, te Sv. Duha u Suđurđu na Šipanu (1577). Utvrde Zadra i Šibenika podigli su graditelji u službi Mletačke Republike – Michele i Giangirolamo Sanmicheli. Utvrda sv. Nikole (1540–47), smještena na otočiću Ljuljevcu, na ulazu u šibenski kanal sv. Ante, vrhunac je venecijanskoga renesansnog fortifikacijskoga graditeljstva. Zauzima cijeli otočić, trokutnoga je oblika, s kurtinama, bastionima i rondelom. Pokraj rondela nalazi se monumentalni renesansni ulaz u utvrdu.

























Urbanizam

Karlovac, podignut na utoku Korane u Kupu, prvi je naš »idealni« renesansni grad. Izgled idealnoga grada – Sforzinde zamislio je talijanski kipar i graditelj Filarete, što je prikazao crtežima u svom djelu Rasprava o graditeljstvu (Trattato di architettura, 1460–64). Gradnja Karlovca započela je 1579. prema talijanskom modelu (projektant Nicolò Angelini, graditelji Martin Gambon, Zuan Baptista Bianchini i Jobst Langenmantel). Unutar šesterokrake zvijezde s bastionima na uglovima ortogonalni je raspored na kvadratne blokove, s kvadratnim trgom u sredini (Exerzierplatz). Ulaz u grad ne pruža pogled do glavnoga trga. Za razliku od Karlovca, u kasnije izgrađenom utvrđenom gradu Palmanovi u Italiji ulice su radijalno položene od glavnoga trga prema obodu grada, te se od ulaza pruža izravan pogled do glavnoga trga. Ulaz je u Karlovcu bio postavljen na nepreglednom mjestu jer je grad bio koncipiran ponajprije kao utvrda, a poslije je postao u pravom smislu vojni grad na granici s Osmanlijama.













Novi grad Pag utemeljen je 1443. Na podlozi planske parcelacije koju su provele mletačke vlasti građen je tijekom druge polovice XV. st., a urbanistička struktura odlikuje se pravilnom ortogonalnom mrežom ulica i središnjim trgom na kojem se križaju dvije glavne ulične komunikacije. Ondje su grupirane najvažnije građevine – crkva i knežev dvor. Utvrđivanje grada dovršeno je 1468. za kneza Tome Zorzija, a na utvrdama je radila radionica Jurja Dalmatinca (Pavao Dmitrov, Ratko Pokrajčić i Ivan Pribislavić). Juraj Dalmatinac potpisao je ugovor za izvedbu fasade katedrale (danas zborne crkve Uznesenja Blažene Djevice Marije), koja je oblikovana elementima gotike i renesanse, dok reljef Marije zaštitnice u luneti portala na pročelju pokazuje sklad dvaju stilova.

U Svetvinčentu u Istri uz kaštel je potkraj XV. st. i u prvim desetljećima XVI. st. podignuto središte planiranoga grada. Glavni trg, sa župnom crkvom, nizom renesansnih stambenih kuća te ložom na kraju, pravokutnoga je tlocrta. Renesansnima se smatraju i neka rješenja gradskih trgova gdje su podignute gradske lože s trijemovima. Ističu se Gradska loža u Šibeniku (1542., srušena za bombardiranja u II. svj. ratu, današnje zdanje rezultat je faksimilske rekonstrukcije), Vela straža sa satom (1562) i Gradska loža (1565) u Zadru te Gradska loža u Hvaru na kojoj je početkom XVII. st. radio Bračanin Trifun Bokanić, ujedno i graditelj posljednjega kata zvonika trogirske katedrale. Na oblikovanje tih zdanja utjecala je robusna monumentalna arhitektura graditelja fortifikacija Michelea i Giangirolama Sanmichelija.

romaničko graditeljstvo, arhitektonsko stvaralaštvo zapadnoeuropskoga kulturnoga kruga koje je trajalo približno od 1000. do 1250. Naziv romanika (romanički stil), uveden je 1818. u francusku i godinu kasnije u englesku povijest umjetnosti kao pejorativ za »nezgrapnu i prostu« srednjovjekovnu arhitekturu (V–XIII. st.), koja »deformira izvornu rimsku«. Estetski značaj romaničke umjetnosti, osobito one figurativne, otkrivao se postupno, a priznat je tek potkraj XIX. st. studijama o izvorima monumentalnoga kiparskog stila srednjovjekovne umjetnosti. Romanika, dotad stigmatizirana kao barbarska i dekadentna, ili samo kao najava gotike, rehabilitirana je početkom XX. st. u duhu nove antiklasične i antinaturalističke estetike bečke škole povijesti umjetnosti.

Romanika je nastala u doba političke, demografske, duhovne i gospodarske renesanse XI. st. i trajala do sredine XIII. st. U monumentalnoj sakralnoj arhitekturi Zapada, koja sublimira temeljne značajke romaničkog stila, najčešći su križni bazilikalni planovi s deambulatorijem i zrakastim kapelama ili troapsidalne bazilike, te zapadni masiv (westwerk) s jednim ili dva zvonika. Prevladavaju građevine masivnih zidova, kameni bačvasti ili križni svodovi, polukružni lukovi i kockasti kapiteli često urešeni biljnim i figuralnim motivima. Figurativne i dekorativne teme definirane su kao elementi i oblici liturgije. U ikonografiji dominiraju prikazi Apokalipse pa se zapadni portali najčešće izvode s prikazom Posljednjega suda. Romanička umjetnost širila se trgovačkim, hodočasničkim i križarskim putovima koji su povezali Europu i učinili ju, uza sve regionalne razlike, posljednjim univerzalnim europskim pokretom. Regionalizmi hrvatske romanike sukladni su po tome europskima, prikrivajući različitosti koje će se profilirati u rano gotičko doba.

Tri geografski različita hrvatska područja – primorsko, planinsko i nizinsko – uvjetovala su različite ritmove povijesnog i kulturnog razvoja. Tatari u XIII. st. i Osmanlije od XV. do XVIII. st. ostavili su u unutrašnjosti zemlje tek ulomke srednjovjekovne umjetnosti, dok je zastoj društvenog razvoja dalmatinske i istarske sredine u osvit modernoga doba na svojevrstan način konzervirao spomenike iz starijih razdoblja. Stoga su dalmatinski, u nešto manjoj mjeri i istarski spomenici, uz pokoji iz unutrašnjosti, dali osnovicu na kojoj se mogu definirati pojmovi te vagati dometi i dosezi romaničkog stila na hrvatskom tlu.

Temelj povijesne slike u razdoblju romanike čine uskogrudni interesi autonomnih komuna na jadranskoj obali između Istre i Boke kotorske, koji su se našli u moćnim interesnim sferama Ugarske i Venecije, ali i u kontaktu s Apulijom (osobito u XII. i XIII. st.) te s pograničnim markama (markgrofovijama; u XIV. st.) i sklavinijama sa slavenskim stanovništvom u zaleđu, transformiranima u kneštva, banovine i kraljevstva; o njima danas, nakon osmanske kataklizme, u unutrašnjosti zemlje svjedoče samo arhivske isprave te raspršeni fragmenti i ruine. Snaga gradova uz obalu, u kojima se sačuvala većina romaničkih spomenika, izbijala je iz činjenice da u njima ni nakon sloma antike urbani civilizacijski duh nije bio ugašen. Presudan je čimbenik možda bilo to što su ih prvo mlada hrvatska država, a poslije partikularni interesi feudalaca odvojili od prirodnog zaleđa i okrenuli moru, u trenutku kada je ono (u XI. st.) opet postalo plovnim i kada su se Istok i Zapad ponovno povezivali. Bez obzira na vladara kojega su ti gradovi priznavali za svojega, zbog udaljenosti od središta moći bili su u prigodi razviti i održavati vlastitu autonomiju. Najopasniji suparnik bila im je Venecija koja je 1125. uspjela gotovo zauvijek uništiti Biograd, u kojem je nešto prije Koloman bio krunjen za hrvatsko-ugarskog kralja. Venecija je 1171. srušila Trogir, a 1202 (IV. križarski pohod) Zadar koji joj je mogao postati jadranskim takmacem. S druge strane, Venecija je u XIII. st. obnovila Hvar i utemeljila Korčulu osiguravajući jadransku pomorsku magistralu prema Levantu.

Izvore romaničkog stila u hrvatskoj arhitekturi nije moguće svesti pod jedan nazivnik, niti su ti utjecaji bili jednosmjerni. Radionice jadranskih gradova, trajno okrenute apeninskim stilskim inovacijama, širile su vlastitu djelatnost u kontinentalnu unutrašnjost, a u određenoj mjeri i na suprotnu obalu Jadrana. Jači gradovi, poput Dubrovnika i Zadra, u to su doba postali središta regija obilježenih vlastitim umjetničkim profilima.

Profana arhitektura i urbanizam

Razvoj europske srednjovjekovne civilizacije tijekom XI. i XII. st. najbolje ocrtavaju fizionomije gradova, koji su preoblikovani procvatom trgovine i industrije, te pojavom srednje klase i trgovačkoga građanstva. Nova politička i gospodarska stvarnost kodificira se i statutima više ili manje autonomnih gradskih komuna. U većini tih statuta vidljive su formulacije promišljenih urbanističkih koncepcija i obrisi sustavne komunalne politike. Zamah intenzivne gradogradnje pokazuju mnogi gradovi na hrvatskoj obali: obnavljaju se stare utvrde i katedrale i podižu nove, oblikuju se trgovi i komunalna sjedišta, planski reguliraju ulične mreže i proširuju predgrađa (Dubrovnik, Split, Zadar) i podgrađa (Šibenik), isušuju močvarna područja i sl. U to doba Trogir gradi svoje predgrađe (burgus) koje je svojim ortogonalnim planom u suprotnosti sa starijim, eliptično koncipiranim gradom. Dubrovačke zidine najmarkantniji su fortifikacijski spomenik toga doba. U romaničkom razdoblju linija zidina jedinstvenom komunalnom regulacijom obuhvaća više obiteljskih kula, npr. na južnim zidinama u Trogiru, Korčuli, Hvaru, Šibeniku i drugdje, gdje se u prsten gradskih bedema integriraju biskupske i kneževske rezidencije, samostanski sklopovi, privatne kuće.

Preoblikovanje gradskih središta očituje se gradnjom komunalnih loža te palača gradskih knezova i potestata (Poreč, Motovun, Rab, Senj, Trogir, Split, Dubrovnik) bilo da su one prislanjane uz zidine i vezane uz gradska vrata ili se dižu na središnjim trgovima. Karakterističan je slučaj pulske vijećnice (Komunalna palača) za koju je adaptiran Dijanin hram na nekadašnjem antičkom forumu.













Stambena zgrada monumentalizira se, makar u granicama skučenih gradskih parcela, rastući u visinu ili oblikujući obiteljske sklopove s unutarnjim dvorištima, kojih je zid prema ulici ponegdje okrunjen nizom zubaca, dokazujući njihovu obrambenu funkciju usred grada. Pretežno su to ipak manje zgrade s vertikalno pribrojenim prostorijama koje zauzimaju čitavu etažu i nisu podijeljene prema strože određenoj namjeni. Na kat se katkad ide vanjskim stubištem, često izvedenim od drva, za razliku od prizemnog dijela zidanoga kamenom. Najviše romaničkih kuća očuvalo se u Splitu, Trogiru i u Zadru, a otkrivaju se i u Kotoru, Dubrovniku, Hvaru, Rabu, Poreču. U XIII. st. zidane su gotovo prema jedinstvenom tipu, sitnim duguljastim kamenom, često s asimetričnim rasporedom otvora, jer je vanjština kuće bila podređena unutarnjem rasporedu. Gradski statuti svjedoče o nastojanju da se drvene kuće zamijene solidnijim kamenima, te da se uklone vanjska stubišta. U prizemlju su imale portale sastavljenih dovratnika, s plošnim lunetama često ukrašenima obiteljskim grbovima. Ulazi u trgovine prepoznaju se obično po vratima »na koljeno« (kadšto »na lakat«; vrata srpasta luka s ispunjenom donjom četvrtinom, tj. vrata spojena pod istim lukom s prozorom) obnovljene antičke tradicije.







Profana arhitektura izvan gradova najizrazitije se očituje u podizanju utvrđenih vladarskih, feudalnih ili samostanskih sjedišta, najčešće nad važnim putovima i prijevojima, poviše rijeka ili na pristrancima plodnih polja: npr. kliška utvrda hrvatskih knezova, župana i kraljeva, pa templara, kninski kaštel kraljeva i banova, dvor knezova Šubića na Bribirskoj glavici, najstarije jezgre feudalnih burgova u sjevernoj Hrvatskoj (Medvedgrad, Susedgrad, Samobor, Okić, Ozalj, Kalnik, Orahovica, Drežnik) te Pakrac, tvrdi križarski grad (prije 1230) nepravilna peterokuta tlocrta s kružnim kulama na uglovima i sredini ziđa, s moćnom kulom u dvorištu.

Sakralna arhitektura

Pojava ranoromaničke sakralne arhitekture na hrvatskoj obali, kako se po nekim primjerima može zaključiti, temelji se na razvoju specifičnih predromaničkih tipova. Postoji više trobrodnih, vjerojatno izvorno nadsvođenih bazilika, koje na svojevrstan način rezimiraju razvoj predromaničke bazilikalne arhitekture. Najvažnija od njih, Zvonimirova krunidbena crkva sv. Petra i Mojsija u Solinu (1076) pokazuje dosljednu strukturalnu korelaciju vanjskog plašta s unutarnjim prostorom, a tradicionalni zapadni masiv (westwerk) ističe se kao zasebno tijelo pred pročeljem. Vanjština crkve sv. Ivana u Biogradu, također iz kasnog XI. st., ne podudara se s unutarnjom organizacijom, a crkva se odlikuje »skrivenim« westwerkom. Crkvica sv. Nikole na Lopudu zaključuje razvoj tzv. južnodalmatinskoga kupolnog tipa romanički jasnom artikulacijom vanjštine i unutrašnjosti koje međusobno skladno korespondiraju.

Zanimljiva je i recidivna pojava bizantinizirajućeg tipa križnog uzorka tlocrta (tzv. quincunx), kojega je osnovna značajka konstrukcija s četiri stupa koji nose središnju kupolu. Arheološki obrađeni Sv. Petar u Dubrovniku karakterističan je primjer. Važna su i dva primjera iz druge polovice XI. st. ranoromaničkih značajki – Sv. Lovre u Zadru i Sv. Mikula u splitskom Velom Varošu. Međutim, nov romanički duh u pravom smislu riječi prikazuju jednostavne trobrodne, troapsidalne bazilike sa zvonikom odijeljenim od korpusa crkve: sv. Martina u Sv. Lovreču, sv. Petra u Supetarskoj Dragi, katedrala i crkva sv. Andrije na Rabu, katedrala u Krku, ranokršćanska crkva sv. Marije u Ninu (preuređena u XI. st.), crkva sv. Marije u Zadru.













Crkva sv. Martina u Sv. Lovreču najveća je trobrodna i troapsidalna ranoromanička bazilika u Istri, građena oko 1060. izvan gradskih zidina na posjedu markgrofova. Stilom povezuje utjecaje sjeverne Italije, južne Njemačke, ranokršćanske uzore i ranoromaničku reformu. Stil fresaka spaja otonsku i bizantsku slikarsku tradiciju s utjecajima južnonjemačkih radionica. Utjecaj venecijanskih uzora očituje se na oltarnoj ogradi. Ista je klesarska radionica radila i u drugim istarskim crkvama poput crkve sv. Mihovila u Kloštru u graditeljskom valu nakon 1060. Crkva sv. Mihovila u Banjolama dobila je nakon 1031. novu oltarnu ogradu po uzoru na akvilejsku katedralu. Romanička faza novigradske katedrale očituje se u preuređenju kripte novim kapitelima i svodom te izradbi relikvijara svetih Pelagija i Maksima 1146. za biskupa Adama. Skulpturalna oprema crkve sv. Foške u Peroju, ranoromaničke trobrodne i troapsidalne građevine s kraja XI. st. ili početka XII. st., povezana je s radionicom koja je izradila niz kamenih reljefa pronađenih u Mutvoranu (Mutvoranski bestijarij); radionica je izrađivala dekorativne elemente s biblijskim i simboličkim motivima koristeći se lokalnim i recikliranim antičkim uzorima stilom srodnima s talijanskom i francuskom romaničkom plastikom. U XII. st. istarska se skulptura znatno razvila kroz ukrašavanje crkava pod utjecajima iz srednjoeuropskih središta poput onih u Bavarskoj, Milana i Camaldolija. Posebice se ističu romanički reljefi u crkvama sv. Blaža u Vodnjanu i sv. Sofije u Dvigradu. Ambon majstora Silvestra u sv. Mihovilu u Banjolama, s prikazima iz Kristova života i uskrsnuća, predstavlja vrhunac istarskoga ranoromaničkog kiparstva.

Početak rane romanike u Hrvatskoj poklapa se s naglim širenjem reformiranoga benediktinskog reda u XI. st. i osobito zamahom gradnji nakon raskola Istočne i Zapadne crkve 1054. Nove procesionalne liturgijske forme u to doba utječu na stvaranje novih odnosa vanjskog i unutarnjeg prostora crkve i na preobrazbu arhitektonskih oblika unutar svetišta. U benediktinskim crkvama produbljuje se kor, oblikuje se ideja deambulatorija, a u bazilikalnim osnovama prevladava troapsidalnost. Kamaldoljanski benediktinaci formirani u osorskom samostanu (osorski opat sv. Gaudencije, sv. Ivan Trogirski i Lovre nadbiskup splitski) svjedoče o značenju toga samostana u širenju reformskih ideja. Broj benediktinskih sjedišta diljem Hrvatske stalno je rastao, te ih je potkraj XI. st. bilo već četrdesetak, većinom tek utemeljenih. Benediktinska internacionala davala je zajednički ton, osobito u arhitektonskim osnovama i u programu skulpture, preskačući trenutačne političke razdiobe, ostavljajući tragove umjetničkog djelovanja, čak i ondje gdje danas postoji svojevrstan kulturni vakuum (npr. u nekim dijelovima Zagore, Like i Slavonije). Veze tih samostana s matičnim središtima u Montecassinu (Susak), Pomposi (Osor), poslije s clunyjevskim prioratom u Polironeu (Krk), s Pulsanom podno Gargana (Mljet) pridonijele su dobrom poznavanju onodobnih tendencija u razvoju umjetnosti na internacionalnom planu. Regionalne veze Osora i središnje Dalmacije te malo kasnije Zadra s Krkom i Rabom pridonijele su s druge strane u stanovitoj mjeri formiranju regionalnih tipova u oblikovanju glavnoga crkvenog portala, kapitela, itd.

Međaš zreloromaničke umjetnosti u Dalmaciji u pravom smislu riječi predstavlja izgradnja najoriginalnije hrvatske inačice tzv. lombardijskog tipa zvonika i samostanskog kapitula (kapitularne dvorane) uz crkvu zadarskih benediktinki sv. Marije u prvom desetljeću XII. st. Taj graditeljski pothvat vezuje se uz opaticu Vekenegu i prvoga hrvatsko-ugarskog kralja Kolomana koji je 1105. trijumfalno ušao u Zadar. O cjelovitosti zamaha novog stila na gradilištu zadarskih benediktinki i gotovo iznenadnoj, simultanoj zrelosti romaničkog izraza u konceptu arhitekture, načinu gradnje, kiparstvu, slikarstvu i epigrafici, osim zvonika svjedoči i arhitektura kapitularne dvorane, na bočnim zidovima koje se nalaze stupovi karakterističnih kubičnih kapitela koji nose slijepe lukove i pilastre povezane dekorativnim vijencem, nad kojim se preko četiri pojasnice prebacio bačvasti svod; prvi europski pouzdano datirani križno-rebrasti svod u Vekeneginoj ćeliji-kapeli na prvom katu samostanskog zvonika (slična postoji u zvoniku samostana sv. Andrije na Rabu); Vekenegin nadgrobni spomenik s elegantnim epitafom »protorenesansnih« epigrafskih odlika; sačuvane freske izrazito suvremenih zapadnjačkih slikarskih odlika.







Dok je rana romanika definirala svoje zadatke uglavnom oko oblikovanja samostanskih sjedišta, u XII. i XIII. st. otvaraju se velika katedralna gradilišta u Zadru, Krku, Rabu, Novigradu, Dubrovniku, Kotoru, Splitu, Trogiru, Zagrebu iz kojih će se širiti utjecaji u njihovim regionalnim okvirima. Nova razdioba crkvenih nadležnosti u tome je imala važnu ulogu: nakon 1154. kvarnerski su biskupi postali podređeni zadarskoj stolici, a južna je Dalmacija intenzivirala svoje veze s Barijem i apulijskom romanikom.

Crkva sv. Krševana u Zadru pokazuje već posve dovršen proces eksteriorizacije, kojim je krenula romanička skulptura. Premda je pročelje tijekom vremena izgubilo izvorne dijelove, npr. stupove pod zabatom glavnog portala i stupiće pod arkadama završnog vijenca, još je vidljiv značaj skulpturalne plastike u kompoziciji cijele fasade. Utjecaj lombardijske romanike još je jasniji u izgledu galerije središnje apside nad kojom je stajao fresko-natpis s posvetom gradnje – 4. V. 1175. Sudeći prema nizu sukladnih arhitektonskih odlika, ista je radionica radila i na temeljitom preoblikovanju zadarske katedrale sv. Stošije (Anastazije). Od izvorne ranokršćanske katedrale sačuvala se široka apsida i karakterističan odnos srednjeg broda spram bočnih (3 : 1). U drugoj polovici XII. st. dobila je prostranu trobrodnu kriptu i povišeno svetište nad njom. Nad arkadama stupovlja u unutrašnjosti protegnute su elegantne galerije (empore) matroneja, a izvana prema glavnoj ulici slijepa galerija. U XIII. st. katedrala je bila produžena za dva traveja prema zapadu, s presloženim ranijim pročeljem. S četiri reda superponiranih galerija, opći izgled pročelja zadarske katedrale ugleda se u glasovitu pizansku baziliku. Nedorečena slikovitost u pomalo tromim proporcijama pročelja Sv. Stošije dolazi dijelom od prekomponiranja kompozicije potkraj XIII. st. i u prvoj četvrtini XIV. st., ali i zbog prilično mehaničkog prenošenja slike pizanskog uzora.



















Katedrale u Novigradu, Krku i Rabu također su djelomično sačuvale elemente izvorne ranokršćanske strukture. Prva je znatno prestrukturirana sredinom XII. st. ugradnjom kripte i prostranog svetišta nad njom. Krčkoj katedrali pred pročeljem prigrađena je crkva sv. Kvirina (oko 1190) na dva kata, od kojih se gornji otvara prema unutrašnjosti katedrale velikim lučnim otvorom, pa se interpretira kao palatinska, biskupska kapela bliska tipu njemačkih dvostrukih kapela (Doppelkapelle). Sačuvani dio romaničkog pročelja katedrale u Senju, građenog u opeci, usamljeni je primjer uporabe tog materijala. Katedrala sv. Bartola u Kninu, započeta 1203., trobrodna je bazilika s troapsidalnim svetištem od pet traveja.







Početkom XIII. st. iz temelja je podignuta katedrala u Trogiru, koja je u drugoj polovici stoljeća dobila trijem s predviđena dva zvonika sa strana (izveden je samo onaj prema gradskom trgu, dovršen početkom XVII. st.). Unutrašnjost joj je razdijeljena pilonima u tri lađe, od kojih je glavna naglašena visinom i prostranošću.

U Dubrovniku su arheološka istraživanja pod današnjom katedralom otkrila postojanje triju ranijih – iz ranokršćanskog, ranosrednjovjekovnog i romaničkog doba. Dubrovačka romanička katedrala (izgrađena po nalogu biskupa Andrije iz Lucce koji je biskupovao 1142–56) građena je na 3 m višoj koti od prethodnice, a svojim je oblicima znatno utjecala na sakralnu arhitekturu u zaleđu hrvatske obale. Bila je jednoapsidalna bazilika bez transepta, sa šest parova zidanih pravokutnih stubova koji su nosili masivne arkadne lukove i eliptičnu kupolu nad središtem. Imala je visoke arkade s galerijama iznad, što je njezinoj vanjštini davalo sličnost s katedralama sv. Nikole u Bariju i u Bitontu. Od njih je razlikuje izostanak transepta, posve različito ustrojstvo svetišta i položaj kupole koji vjerojatno nasljeđuje središnji položaj kupole ranije bizantske katedrale. Bočni brodovi imali su neprekinute bačvaste svodove, poput bazilike samostana na Lokrumu.

Katedrala sv. Tripuna u Kotoru (1124–66) izvorno je bila bazilika s kupolom i istaknutim zapadnim masivom s dva tornja i trijemom. Zbijenu i jasno artikuliranu unutrašnjost odlikuje lombardijski sustav izmjeničnih nosača i snažni križnorebrasti svodovi glavne lađe, s galerijama iznad bočnih brodova, što prostoru daje izrazit uzgon i monumentalnost unatoč skromnim dimenzijama (oko 35 m × 17 m).

Među mnogobrojnim zvonicima na jadranskoj obali, najstariji posve očuvani jest onaj crkve Gospe od Zvonika u Splitu (1088–89). Pokazuje značajke tipičnoga romaničkog monumentaliziranja: nizanjem uskih i stisnutih otvora uvučenih između čvrstih uglova nastoji se prikazati kao četverokatna građevina s biforama na vrhu. Istom tipu ranoga romaničkog zvonika pripadaju zvonici crkava sv. Ivana i sv. Andrije u Rabu. Zvonici crkve sv. Marije (1105) i katedrale u Rabu (druga polovica XII. st.) predstavljaju inačice lombardijskog tipa. To su skladno proporcionirane četverostrane kule na kojima se broj i veličina otvora povećavaju prema vrhu koji se rastvara ložom za zvona. Već spomenuti zvonik zadarske crkve sv. Marije je uglavnom vjerno rekonstruiran (1438–53) od prvog kata na više.













Zvonik splitske katedrale (iz temelja restauriran na prijelazu iz XIX. u XX. st.) vjerojatno je najizvornija srednjovjekovna građevina na hrvatskoj obali. Premda su u prvoj fazi izgrađena samo dva kata, nastavak gradnje slijedio je izvornu zamisao pa se na njemu nije očitovao sraz stilova kao na trogirskom zvoniku. Po vitkosti, transparentnosti i stepenastom sužavanju prema vrhu, po ideji postavljanja stupova na uglove masivne gradnje u hrvatskoj romanici nema mu sličnoga. Njegovo prizemlje predstavlja zapravo obnovu ideje antičkog slavoluka, a usto se u elevaciji – u vijencima, kapitelnoj zoni, u formatu otvora i lukova – harmonizira s arkadama Peristila i trabeacijom stupovlja uokolo mauzoleja. Moguća datacija početka gradnje splitskog zvonika jest nestali natpis iz 1257.

Duž cijelog obalnog pojasa u gradovima i izvan njih nastaje i velik broj samostanskih sklopova te skromnijih crkava. Dobro su evidentirane sačuvane građevine i arheološki ostatci redovničke arhitekture, osobito benediktinske. Najbolje je sačuvana crkva sv. Marije na Mljetu (XII–XIII. st.), jednobrodna građevina s narteksom, trodijelnim oltarskim prostorom, polukružnom apsidom, te sa širokom eliptičnom kupolom nad pandativima uvučenim u masivni četvrtasti tambur. Stilski se vezuje uz apulijsku romaničku arhitekturu, a znatno je utjecala na srednjovjekovno raško graditeljstvo.







Mnoge manje romaničke crkve svode se na razmjerno mali broj regionalnih arhitektonskih tipova (Brač, Zadar, Kvarner, unutrašnjost Istre itd.). Obično su to jednobrodne građevine pravokutna tlocrta, s polukružnom ili četvrtastom apsidom, zasvođene bačvastim svodom često pojačanim pojasnicama i s arkadama na bočnim zidovima. Veći broj nastaje kao adaptacija ranijih manjih ranokršćanskih ili predromaničkih kapela. U unutrašnjosti Istre karakteristične su mnogobrojne jednobrodne crkve s ugrađenim polukružnim apsidama.

Već spomenuta, izrazito visoka jednobrodna crkva sv. Mihovila benediktinskog samostana u Kloštru nad Limskim zaljevom osobito je važan primjer istarske ranoromaničke arhitekture. Crkva sv. Kristofora u okolici Rovinja (oko 1100) na vanjskim zidovima, osim na polukružnoj apsidi, ima lezene sa slijepim lukovima koje nisu česte u sakralnoj arhitekturi istarske rane romanike. Srušena crkva sv. Sofije (XII. st.) u napuštenom Dvigradu bila je u romaničkoj fazi razdijeljena zidanim pilonima na tri lađe koje završavaju s tri ugrađene apside. Predstavlja najreprezentativniji spomenik ranoromaničke arhitekture u Istri. Dijelovi romaničkog klaustra samostana sv. Petra u Šumi inkorporirani su unutar njegove barokne pregradnje. Rijedak primjer centralne građevine, makar s ranogotičkim plastičkim naznakama, predstavlja sedmerostrana crkvica sv. Trojice u Rovinju.







Samostan sv. Franje u Puli, izgrađen u posljednjoj trećini XIII. st., predstavlja prijelazno razdoblje između kasne romanike i ranoga gotičkog stila, što je posebice vidljivo u monumentalnom portalu s karakterističnim romaničkim dekorativnim motivima. Portal i kiparski detalji svjedoče o utjecajima lokalne tradicije, antičkog naslijeđa te srednjoitalskih radionica, što ga čini jednim od najvažnijih primjera sakralne arhitekture tog razdoblja u Istri.

Tatarska provala 1241. i kasnija osmanlijska vlast u većem dijelu kontinentalne Hrvatske prorijedile su broj sačuvanih ostataka romaničke arhitekture. Jedini sačuvani dokaz zreloromaničke sinteze u Panoniji pružaju iskopine samostana sv. Mihovila u Rudini kraj Požege s arhitekturom koja pokazuje analogije s onom samostana u mađarskom Somogyváru. Glavna crkva bila je skromna troapsidalna trobrodna građevina s tri para stupaca koji su nosili svodove i zapadnim masivom s dva tornja i predvorjem, dok se zapadno nalazila jednobrodna grobna crkva.

Križarski pohod Andrije II. 1217. i djelovanje templara i ivanovaca potaknuli su u Slavoniji i drugdje gradnju jednostavnih križarskih dvoranskih crkava četvrtastog tlocrta (Kelemen, Križovljan, Novo Mesto Zelinsko, Koška, Martin, Koprivna). U Gori su pod ranogotičkom templarskom kapelom otkriveni ostatci dotjerane romaničke crkve s vrijednom plastikom. U Topuskom je cistercitska opatija u XIII. st. podignuta na starijim temeljima, a tamošnji majstori djelovali su, čini se, i u Pannonhalmi i Reimsu. Crkva sv. Bartola s kružnim zvonikom na pročelju u Novim Mikanovcima (1230–40) odražava frizijsko-donjosaski, a crkva Majke Božje u Moroviću s polukružnom apsidom, presvođenim kvadratnim svetištem, pravokutnim brodom i aksijalnim zvonikom (kraj XIII. st.) slijedi sasko-donjorajnski tip arhitekture.

Fragmenti templarske crkve u Glogovnici kraj Križevaca govore, međutim, da je u XIII. st. monumentalna arhitektura već nadišla okvir romaničkih oblikovnih koncepcija. Starije forme stapaju se s gotičkima na manjim seoskim crkvama (Bapska, stariji dio crkve sv. Jurja u Belcu, poslije pretvoren u zvonik). U Čazmi, prijestolnici hercega Kolomana, ističe se crkva sv. Marije Magdalene — trobrodna građevina s rozetom poput one u Bambergu. Vrhunska plastika na kapitelima tipa a crochet i način zidanja povezuje istu radionicu s kapelom sv. Filipa i Jakova na Medvedgradu. Ta kapela (1230–50), kao pravilni oktogon s bogatom kamenom dekoracijom, predstavlja vrhunac i zaključak međunarodnog romaničkog stila u sjevernoj Hrvatskoj.







Arhitektonska plastika

U XI. st. ojačale su klesarske radionice u južnoj Dalmaciji između Dubrovnika i Kotora, na prostoru između Zadra, Knina i Splita te u Istri, osobito duž njezine zapadne obale. Posebice je zanimljiva skupina djela kninske klesarske radionice (ulomak monumentalnog portala s prikazom Stefatona pronađen na kninskoj tvrđavi, cjelina oltarske pregrade s lokaliteta Crkvina u Biskupiji kraj Knina, zabat pregrade sa splitskog Sustipana itd.). Među spomenicima istarske ranoromaničke plastike (koja u načelu postavlja niz problema u preciznijem datiranju) zanimljivi su ulomci iz pulskog lapidarija od kojih jedan nosi prikaz Tri Marije na grobu, u nas iznimnom primjeru Svetoga groba – izvana poligonalnog, iznutra kružnog oblika. Sveti grob (Sancta Jerusalem) kružnog oblika s drvenom kupolicom postojao je i u sjevernom brodu katedrale u Novigradu.

Najizrazitiju pojavu starohrvatske umjetnosti činile su oltarne pregrade s posvetnim latinskim natpisima. Sredinom XI. st. njihovi pluteji dobivaju reljefno razvijene narativne cikluse. Pluteji iz zadarskih crkava sv. Nediljice i sv. Lovre pokazuju energičnu deklaraciju novog programa. Evanđelje se tu ne izlaže u simboličkim abrevijaturama, nego u cjelovitom narativnom slijedu. Linearan crtež pleterne ornamentike naglo je i gotovo nasilno razriješen u figuralnim prikazima smještenima pod nizom arkada.







Pojava romaničke skulpture u Dalmaciji ima razmjerno preciznu ishodišnu dataciju. Ciborij prokonzula Grgura može se pouzdano datirati u četvrto desetljeće XI. st. Stajao je, vjerojatno, nad glavnim oltarom zadarske katedrale – prvotno posvećene sv. Petru. Stilski i radionički vezan je uz niz srodnih djela (ciborij iz zadarske crkve sv. Tome, pluteji iz crkve sv. Nediljice i dijelovi crkvene opreme iz crkve sv. Petra i Mojsija u Solinu iz splitske katedrale). Splitsko-zadarska radionica isklesala je i lik kralja na prijestolju s pluteja ranoromaničke oltarne pregrade (u XIII. st. premetnute u krsni zdenac) iz splitske katedrale. Analiza oblika kraljevske krune i nošnje te njegovih atributa dokazala je da je tu prikazan hrvatski kralj, po svoj prilici Krešimir IV.

U ciboriju iz bazilike sv. Marije na Crkvini u Biskupiji kraj Knina, koja je u doba kralja Krešimira IV. postala sjedištem hrvatskog biskupa u njegovoj pratnji, zamjećuje se istinski manifest novoga romaničkog stila. Datira ga se u doba kada je kralj Zvonimir 1078. crkvu posvetio kao katedralu. Po savršenoj usklađenosti svih dijelova arhitektonske plastike najavljuje se virtuozna montažna tehnika gradnje, koja će postati zaštitni znak kamenoklesarskog umijeća XV. st. u Dalmaciji. S ažuriranim krovnim rebrima koja se konzistentno nastavljaju po bridovima njegove krune, organičkom povezanošću projekta i strukture te ornamentalnih efekata, taj ciborij uvažava zakone novoga romaničkog stila. Čitav ciborij izgleda zamišljen u jednom dahu, kao golemi kameni relikvijar.

Skulpturalni program zrele romanike vezan je uz crkveno pročelje. Sačuvani ulomci skulpture s osorske opatijske crkve nose sličnost sa skulpturom glasovite crkve u Pomposi i s onom istodobnom na Torcellu. Riječ je o prvoj romaničkoj skulpturi pročelne namjene u pravom smislu riječi. Portal crkve sv. Lovre u Zadru donosi najraniji sačuvani primjer zaokružene kompozicije portala u srednjovjekovnoj kamenoj skulpturi uopće. Prikazujući na nadvratniku Krista na prijestolju u okviru bademastog oblika (mandroli) kojega pridržavaju dva anđela, on i ikonografski predstavlja jednu od najdalekosežnijih romaničkih inovacija.

Rana pojava zabatnih portala sa stupovima ili s konzolnim istacima (menzolama) nije izazvala veću tipološku raznovrsnost. Portal samostanske crkve sv. Petra u Supetarskoj Dragi na Rabu uzor vjerojatno nalazi u sjevernotalijanskim primjerima. Sudeći prema sačuvanim dijelovima i tragovima na pročelju, portal rapske katedrale, kao i onaj crkve sv. Krševana u Zadru, posve su mu slični. Zanimljivu lokalnu varijantu zabatnog portala s lavljim menzolama predstavljaju vrata crkve sv. Mikule u splitskom Velom Varošu s početka XII. st. Iz istog su doba i ulomci nekoć bogato ukrašena pročelja benediktinske crkve na Sustipanu u istom gradu. Skulpture jednog i drugog spomenika upućuju na moguće apulijske utjecaje. Poslije će karakterističnom biti pojava stepenasto usječenih portala.

Obradba kapitela, koji se javlja ponovnom pojavom kolonade u sloju monumentalnih trobrodnih bazilika XI. st., najzornije pokazuje kako je tekla kristalizacija romaničkoga skulpturalnog jezika. Podrijetlo im je kasnoantičko, a u našu su skulpturu došli po uzoru na kapitele iz bazilike u Akvileji (posvećena 1031) i na mnoge suvremene gornjojadranske inačice istog tipa. Među najzanimljivije kapitele tog novog tipa ubrajaju se oni iz bazilike u Sutlovreču, iz crkve sv. Petra u Supetarskoj Dragi na Rabu (posvećena 1059), iz rapske crkve sv. Ivana i iz zadarske crkve sv. Marije Velike. U zadarskoj crkvi sv. Krševana (XII. st.) miješaju se antički kapiteli s novima koji ih pokušavaju imitirati. U prizemlju splitskog zvonika očiti su pokušaji majstora iz sredine XIII. st. da što doslovnije kopiraju korintske kompozitne kapitele s Peristila – prepoznaju se kao romaničko djelo tek po zatvorenijoj silueti i zbijenijem volumenu. Kapiteli porečkog ciborija (1277) po svoj su prilici vjerna kopija onih Eufrazijevih iz iste katedrale. Osobito karakteristični romanički kapiteli bili su oni elementarno kubični, kakvi se u nas prvi put javljaju u kapitulu i na zvoniku crkve sv. Marije u Zadru, a potom na pilonima katedrale sv. Stošije i drugdje duž obale. Zanimljivi su i zreloromanički niski, kompaktni »predtatarski« kapiteli teških proporcija s prijelaza XII. u XIII. st. iz bjelovarskog muzeja i iz Srijema.







Tijekom XII. st. djelovala je u Zadru bizantinizirajuća kiparska struja, od koje se sačuvalo više kamenih ikona. Ipak, djela u kojima se prepoznaje izrazitiji pečat bizantske umjetnosti bilo je razmjerno malo s obzirom na tinjajući, ali povremeno i izrazitiji politički utjecaj što ga je Bizant u Dalmaciji zadržavao sve do osmog desetljeća XII. st. Osim zadarskih primjera te nekoliko ulomaka iz dubrovačke crkve sv. Stjepana, ostataka jedne splitske propovjedaonice i nekoliko izravno uvezenih kamenih ikona (Rab, Vodnjan), bizantski utjecaji bio je posve općenitoga karaktera, otprilike kao i u suvremenoj zapadnoj skulpturi.

Dijelovi skulpturalnog ukrasa prve romaničke faze fasade zadarske katedrale – južni portal i kipovi apostola uz središnji portal te kipovi Navještenja – upućuju na majstore koji su bili upoznati s djelima lombardijske i posebice, emilijanske romanike. Zadarski apostoli donose po tome dotad najjači trag internacionalne romaničke skulpture. Niz zadarskih skulptura iz istog razdoblja zaokružuju akroteriji, lavovi i volovi u punoj plastici na pročeljima katedrale i crkve sv. Krševana, orao-lav na »stupu srama«, te reljefi s kamenog namještaja katedrale, posebice s krsnog zdenca.

Za razvoj romaničke skulpture osobito su plodonosne bile stoljećima održavane veze s Apulijom i Markama. To jasno pokazuju sačuvani ulomci skulpture s portala benediktinske crkve na Mljetu, koji je mogao sličiti portalu crkve sv. Marije u Ceratti, a pogotovo to potvrđuje skulptura i arhitektura toga doba u Dubrovniku i Kotoru.

Protomajstor Eustasio iz Tranija vodio je 1199. gradnju dubrovačke katedrale (porušena u potresu 1667). Na temelju analogija s portalom stolnice u tom apulijskom gradu pripisan mu je ulomak s prikazom Jakovljeva sna, dragocjen ostatak nekoć moćna kamenog ukrasa dubrovačke katedrale. Istodobno je na suprotnoj obali Jadrana radio Šimun Dubrovčanin koji je na portalu crkve sv. Andrije u Barletti iznio cijeli kompendij raznovrsnih formula apulijske i dalmatinske romanike. Moguće je da je i monumentalna Maiestas, Gospa s Djetetom, iz dubrovačkog muzeja njegovo djelo. Riječ je o skulpturi koja u osnovi predstavlja Sedes sapientiae, Prijestolje Mudrosti, a gotovo sigurno potječe iz katedrale.

Težište razvoja romaničkoga kiparskog stila prebacilo se početkom XIII. st. iz Zadra i s Kvarnera te iz Dubrovnika i Kotora u Split i Trogir. Programe obnove tamošnjih katedrala vodili su splitski nadbiskup Bernard iz Perugie i trogirski biskup Treguana iz Firence. Za nadbiskupa Bernarda, splitska je katedrala 1214. dobila pozlaćene vratnice Andrije Buvine. Tumači ih se kao svojevrsni manifest antiheretičkog karaktera. Predlošci kojima se Buvina služio u nizanju prizora iz Kristova djetinjstva, javnog djelovanja i Muka (28 udubljenih kaseta na dva krila vratnica, od Navještenja do Uzašašća) očigledno su bili nejedinstveni, upućeni koliko na konzervativnu bizantsku ikonografiju, toliko i na suvremene zapadnjačke sheme. Izvrsno sačuvani rimski portal u znatnoj je mjeri odredio ne samo mjerilo i proporcije Buvinina djela nego i repertoar njegove ornamentacije. Restauratorski zahvat (1908) limitirao je mogućnost doživljaja izvorne polikromije koja je cjelini vratnica davala karakter monumentalne reljefne tapiserije.







Kipovi i reljefi koje je 1240. u doba biskupovanja Firentinca Treguana izradio Radovan, »najodličniji od svih u ovoj umjetnosti«, kako piše na heksametarskom latinskom natpisu pod lunetom portala trogirske katedrale, bez dvojbe su najznačajnija djela hrvatske romaničke umjetnosti. Današnja cjelina portala nije nastala istodobno, nego je izvorni arhitektonski i ikonografski program već sredinom druge polovice XIII. st. bio preinačen i proširen radovima nekoliko ranogotičkih majstora. Radovan je ostavio jasnu naznaku arhitektonskog okvira cijelog portala, ponajprije njegov temelj – telamone i lavove te prikaze iz ciklusa Mjeseci u donjoj zoni, a lunetu u gornjoj, koja je trebala biti nadsvođena reljefnim prikazima Kristova života, javno djelovanja i muke – od čega je tek dio izveo. Teološka poenta gornje zone temeljena je na sakramentalnom karakteru, na emfazi euharistijskog značenja Kristova rođenja. Njega tumači luneta isklesana à double face, s prikazom Rođenja na prednjoj strani i sa znakom križa na stražnjoj, jedna i druga proviđena neuobičajeno iscrpnim didaktičnim vjeronaučnim deklaracijama. Radovanova luneta prvi je timpan koji Kristovo rođenje uzima za središnju temu čitavog glavnog pročelja.







Radovanovo djelo nastalo je kao nagla, gotovo iznenadna pojava u razvoju dalmatinske skulpture XIII. st., u osebujnoj i originalnoj sintezi romanike i gotike. Obilježja su njegova stila sigurno komponiranje, fina obradba detalja i izrazit osjećaj za prikazivanje u povišenom reljefu. Literatura je upućivala na sličnosti dijelova trogirskog portala i drugog luka središnjeg portala bazilike sv. Marka u Veneciji. Datacija trogirskog portala otud se uzima za jedino čvršće uporište za kronologiju venecijanske skulpture toga doba.







Ako je Radovanovo djelo u razvoju romaničke plastike XIII. st. jedno žarište elipse, reljefi i skulpture na zvoniku splitske katedrale čine ono drugo. Reljefi magistra Otta – vjerojatno nekog teutonskog klesara – predstavljaju zakašnjelog (»retardiranog«) majstora koji se neočekivano našao usred razvijene dalmatinske romanike. Ipak, i njegovi reljefi uklapaju se u sliku splitskog i trogirskog XIII. st. Njima se potvrđuje raspon izražajnih mogućnosti našega romaničkog kiparstva, koje se u isto doba iskazivalo gotovo pučkim Ottovim figurama te rafiniranim animalističkim minijaturama majstora Radovana. Skulpture donje zone splitskog zvonika također valja sagledavati u usporedbi s Radovanovima. Među njima je najizrazitiji reljef velikog Navještenja, koji na prvi pogled predstavlja posljednji pozdrav bizantinizirajućim tendencijama u dalmatinskoj romaničkoj skulpturi. Ali, kompozicija ikonografski počiva na posve zapadnjačkoj teološkoj dogmatici koja Utjelovljenje Kristovo predstavlja kao početak Muke (otud menza oltara između Gabrijela i Marije, pod središnjom arkadom). Isti majstor na drugom reljefu prevodi »dvokatno« Radovanovo rođenje iz trogirske lunete u jedan registar. Tu pokazuje, i uz povišen plasticitet, pravi domet svojih sposobnosti koje su se iscrpljivale u strasti za prikazivanjem zavijorenih haljina, ali su se zaustavljale pred nemogućnošću davanja produhovljenijeg izraza licima.

U XIII. st. u istarskoj skulpturi dolazi do pada proizvodnje, s rijetkim narudžbama uglavnom iz crkvenih središta. Sačuvana djela često rabe klasične (all’anticha) motive i materijale, pa i ulomke starijih djela. Izraziti su primjeri relikvijar-sarkofag sv. Eleuterija i Maura i ciborij u porečkoj Eufrazijani, te portal sv. Franje u Puli. Relikvijar-sarkofag sv. Maura i Eleuterija izrađen je 1247., tijekom biskupovanja Pagana, a izradili su ga kipari Benvenuto, Nicolaus Bonoscagno i Nicolaus iz Ancone. Ciborij je izrađen 1277. pod biskupom Otom, vjerojatno kao dio venecijanske obnove nakon preuzimanja grada 1267. Skulpture radionice domaćih klesara okupljenih potkraj XIII. st. na podizanju općinske palače u Puli uklapaju se u liniju provincijskog redukcionizma stilskih formi, makar nastaju na mjestu najtrajnijeg djelovanja antike.







Izvan tijekova razvoja romaničke skulpture u Hrvatskoj stoji niz grubo obrađenih kamenih konzola iz Rudina u Slavoniji (oko 1200) koje se odlikuju ekspresivnom stilizacijom dramatično deformiranih glava kojima nema pandana u Karpatskom bazenu, što Rudinu čini jedinstvenim primjerom romaničke plastike.

Inventuru gubitaka romaničke skulpture, osobito u kontinentalnoj Hrvatskoj, teško je provesti. Postoji tek nekoliko ulomaka cvjetne dubrovačke romanike, koji ipak svjedoče o iznimnoj širini ikonografskog programa koji je bio razvijen na tamošnjoj katedrali i crkvi sv. Vlaha. Djela Mihoja Brajkova u klaustru samostana Male braće, kasnogotički portal Kneževa dvora ili krunu bunara u dvorištu Sv. Klare nije moguće zamisliti drukčije nego kao odjek bogate romaničke baštine. Romanička arhitektura i skulptura viđena u Dubrovniku i Kotoru fiksirana je kao posebna dinastička tema unutar srpske umjetnosti od kraja XII. do XIV. st., vjerojatno stoga što je upravo karakteristična »vanjska« uporaba romaničke skulpture uspijevala zadovoljiti potrebe auličke reprezentacije koje koncept tadašnje pravoslavne arhitekture nije mogao iskazati.

Prijelazni romaničko-gotički stil

Posebno područje predstavlja pojava prosjačkih redova, osobito franjevaca, koji su učinili brzi put od skromnih početaka uz ruševine prigradskih crkvica 1220-ih i 1230-ih te prvih samostanskih skloništa izvan gradskih zidina, u blizini kakva hospitala ili leprozorija, do raskošnih crkava i samostana na središnjim gradskim točkama samo koje desetljeće poslije. Od nomadskih skupina braće razvio se red čvrsto povezanih teritorijalnih jedinica. Gotovo da nema samostana na jadranskoj obali koji nije iznjedrio neku karizmatičnu osobu koja bi stekla naziv sluge Božjega. Tijekom XIII. i XIV. st. to su npr. Oton u Puli, Monald u Kopru i Julijan u Balama u Istri, Mihovil u Cresu, bl. Šime Zadranin i bl. Andrija Bribirski, sv. Nikola Tavelić Šibenčanin, bl. Grgur Trogiranin i bl. Ivan Trogirski, bl. Monatil Splićanin, Marin i Adam u Kotoru, Antun i Frane u Draču. Samostani u kojima su djelovali uz domaće su redovnike okupljali i one iz Britanije, Francuske, Njemačke (bl. Oton Pulski) i s različitih strana Italije. Ta je međunarodna kultura tvorila cjelinu izrazito homogenih kozmopolitskih crta.

Ako se u duhu nove franjevačke pobožnosti ponovno promotri Radovanov portal, među sadržajnim elementima iskače slika obnovljene i pomlađene crkve, juvenilna radost lica, sveprisutnost likova anđela, Dijete (»Lijepi Bog«) koje sjedinjuje inkarnacijsku i eshatološku podlogu u teološkom promišljanju sadržaja vjere, gdje se Božja slava i muka nerazdvojno povezuju. Luneta Radovanova portala može biti prijevod bizantskih ikonografskih rješenja, originalno komponiran pod jednim lukom, ali njezin sadržaj i duh posve su u skladu s novom franjevačkom pobožnošću. Ista je poruka čitljiva na jednom od ključnih djela hrvatske umjetnosti iz sredine XIII. st., na monumentalnom reljefu Navještenja splitskog zvonika: Inkarnacija se prikazuje kao najava Muke i uvod u posljednje stvari. Sve to vodi zaključku kako doprinos specifičnih modela franjevačke pobožnosti ne treba tražiti samo u inventaru njihovih samostana. Već od sredine XIII. st. na biskupskim katedrama većine dalmatinskih gradova nalaze se učeni franjevci, značajni obnovitelji svojih katedrala. Crkve u Dubrovniku, Zadru i Puli, zajedno s gradnjom predvorja trogirske katedrale i splitskog zvonika govore o snažnom onodobnom zamahu gotičke arhitekture, pri čemu su franjevci imali veoma važnu ulogu.







Mnogobrojni su primjeri prijelaznog romaničko-gotičkog stila koji se razvijao u drugoj polovici XIII. st. (Trogir, Split, Zagreb), među kojima su osobito karakteristični obnovljeni portali zadarske katedrale, te gotovo istodobni portal pulske franjevačke crkve koji pokazuje sličnu kompozitnost dekorativnog repertoara, makar način obradbe ukrasa upućuje na posve definirani gotički stil. Poput karakteristična mješovitoga gotičko-renesansnog stila u XV. st. i početkom XVI. st., romanika se uporno održavala u lokalnim radionicama i preko vremenskih granica u kojima se obično pretpostavljaju početci novog stila stvarajući mješoviti romaničko-gotički stil.