Geotehnički fakultet, visokoškolska i znanstvenoistraživačka ustanova Sveučilišta u Zagrebu sa sjedištem u Varaždinu koja izvodi sveučilišne studije na prijediplomskoj, diplomskoj i poslijediplomskoj razini u znanstvenom području tehničkih znanosti, znanstvenom polju interdisciplinarnih tehničkih znanosti, znanstvenoj grani inženjerstva okoliša.







Povijest

Početak visokoškolskog obrazovanja temelji se na tradiciji Rudarske nadzorničke škole osnovane 1939. te Rudarske srednje tehničke škole osnovane 1946., a obilježen je osnutkom Više tehničke rudarsko-geoistraživačke škole Varaždin 1969 (od 1970. Viša geotehnička škola Varaždin). Škola je nastala odlukom Savjeta Centra za obrazovanje naftnih, geoistraživačkih, rudarskih i metalskih kadrova na poticaj niza poduzeća kao što su → Geotehnika i → Geofizika (sv. 4) iz Zagreba, Geosonda iz Beograda, Geoistrage iz Sarajeva i Geološki zavod Ljubljana. Nastava se odvijala na smjerovima Geotehnika, Hidrotehnika, Površinski kopovi i kamenolomi i trajala je pet semestara. Od 1972. Viša geotehnička škola djelovala je u sastavu → Rudarsko-geološko-naftnoga fakulteta (RGNF) u Zagrebu (sv. 2). U novu zgradu na Hallerovoj aleji 7 preseljena je 1974., gdje se Fakultet nalazi i danas. Na zahtjev građevinskih poduzeća 1974. osnovano je i građevinsko usmjerenje te je omogućen stručni studij više stručne spreme u trajanju od pet semestara. Od 1977. taj studij podignut je na višu razinu tako što je studijski program postao istovjetan studiju VI. stupnja više stručne spreme tadašnjega Fakulteta građevinskih znanosti u Zagrebu (→ Građevinski fakultet u Zagrebu). Diplomirani studenti stjecali su naziv inženjera geotehnike geotehničkog ili hidrotehničkog usmjerenja. Viša geotehnička škola Varaždin je putem stručnih projekata razvila suradnju s poduzećima s gotovo cijelog područja Hrvatske, rezultati koje su među ostalim bili proširenje prostora zgrade Škole, opremanje laboratorija, nabava opreme, posebice za terenske radove, te usavršavanje vlastitih kadrova.

Viša tehnička škola djelovala je do 1991. kada je prerasla u Geotehnički fakultet koji je postao sastavnicom Sveučilišta u Zagrebu te je dobio rješenje o izvođenju sveučilišnog studijskog programa Geotehnike. Studijski program izvodio se u dva usmjerenja: Geotehnika i Hidrotehnika, a od akademske godine 1993/94. bio je ustrojen studijski program iz usmjerenja Tehnička zaštita okoliša. Usporedno s provedbom Bolonjskoga procesa akademske godine 2005/06. i usklađivanjem dotadašnjih prijediplomskih i diplomskih programa započelo je izvođenje sveučilišnog studijskog programa Geoinženjerstvo, čime se zadržala tradicija geotehnike, ali je u studijski program uvedeno i Inženjerstvo okoliša kao novi studijski smjer. Godine 2012. studijski program Geoinženjerstvo zamijenjen je prijediplomskim studijskim programom Inženjerstvo okoliša, a od 2015. izvodi se i diplomski studij sa smjerovima Geoinženjerstvo okoliša, Upravljanje vodama i Upravljanje okolišem. Poslijediplomski doktorski studijski program Inženjerstvo okoliša ustrojen je 2018. Od 2004. na Sveučilištu u Zagrebu pokrenut je interdisciplinarni poslijediplomski stručni studij Ekoinženjerstvo kojega je Geotehnički fakultet bio jedan od osnivača. Studijski program izvodi se kao sveučilišni specijalistički studij. Fakultet sudjeluje u nizu nacionalnih i međunarodnih znanstvenih projekata od kojih se ističe projekt Mountainous Lakes: Sustainable Utilization of Water in the Pilot Area Plitvice Lakes u suradnji s institutom Joanneum Research iz Graza i Nacionalnim parkom Plitvička jezera.







Na fakultetu se danas izvode tri sveučilišna studija: sveučilišni prijediplomski i sveučilišni diplomski studijski program Inženjerstvo okoliša (smjerovi Geoinženjerstvo okoliša, Upravljanje vodama i Upravljanje okolišem) te poslijediplomski doktorski studij Inženjerstvo okoliša.

Organizacija

Danas fakultet čine četiri zavoda koji predstavljaju temeljne ustrojstvene jedinice nastavnog, znanstvenoistraživačkog i stručnog rada, kao i drugih poslova iz djelatnosti Fakulteta. Opći poslovi na Fakultetu obavljaju se putem zajedničkih službi. Zavod za opće znanosti (predstojnica Zvjezdana Stančić) provodi aktivnosti u području prirodnih, društvenih i humanističkih znanosti. U Zavodu za geotehniku (predstojnik Jasmin Jug) provode se istraživanja terena u okolišne i geotehničke svrhe, kao i aktivnosti remedijacije okoliša. U njegovu sklopu djeluje i akreditirani Geotehnički laboratorij, osnovan 1974. Zavod za upravljanje vodama (predstojnik Ranko Biondić) radi na znanstvenoistraživačkim projektima, ali i na izradbi niza projekata za potrebe gospodarstva vezanih uz istraživanje vodnih resursa te njihovo integralno upravljanje i učinkovitu zaštitu poput Studije upravljanja vodama izvora Jadro i Žrnovica. Unutar njega ustrojen je Laboratorij za geokemiju okoliša. U Zavodu za inženjerstvo okoliša (predstojnica Aleksandra Anić Vučinić) provode se aktivnosti usmjerene na znanstveno utemeljena rješenja u području gospodarenja otpadom, otpadnih voda i otpadnog zraka primjenom naprednih inženjerskih metoda. Unutar tog zavoda 2018. godine ustrojen je Laboratorij za inženjerstvo okoliša.













Izdavaštvo

Fakultet je 1994–2002. izdavao časopis Croatian Geotechnical Journal koji je izašao u devet brojeva i bio je tiskan na hrvatskom, engleskom i njemačkom jeziku. Od 2014. dva puta na godinu izdaje se časopis Inženjerstvo okoliša koji je 2019. promijenio naziv u Environmental Engineering – Inženjerstvo okoliša te se izdaje isključivo na engleskom jeziku.

























građevinski strojevi, strojevi, postrojenja, oprema i uređaji koji služe za građenje i proizvodnju građevnih materijala i elemenata. Mehanizacija radova u građevinarstvu u skladu je s današnjim potrebama s obzirom na brzinu i kvalitetu radova, ekonomičnost te složenost i obujam građevinskih zahvata. Prema vrsti rada građevinski strojevi dijele se u više skupina.

Strojevi za zemljane radove: bageri (jaružala, gliboderi) i utovarivači služe za iskop, prijenos i utovar zemlje; dozeri (buldozeri) kopaju tlo rezanjem, sabiru, guraju i zgrću zemlju; skrejperi istodobno iskapaju i tovare, prevoze, istovaruju i razastiru zemlju; grejderi razastiru i fino planiraju tlo; rovokopači iskapaju rovove u tlu; rijači (obično kao priključci) služe za odvaljivanje tvrdog tla i za lomljenje kolnika i podloga; nabijači tla dijele se na one sa statičkim (ježevi i valjci), udarnim (eksplozivni nabijači, nabijala) ili dinamičkim djelovanjem (vibracijski ježevi, valjci, nabijači, ploče).

Strojevi za rad s kamenom: motorni ili pneumatski čekići i bušilice s kompresorima; samovozne bušaće garniture; drobilice za grubo drobljenje kamena; mlinovi za fino drobljenje kamenih materijala; sita (rotacijska, vibracijska, rezonantna) za prosijavanje kamena i šljunka; separacije za pranje i granuliranje šljunka; hidroseparatori ili hidrocikloni za pranje i granuliranje kamenih čestica manjih od 3 mm.

Strojevi za radove na temeljenju: crpke za vodu i mulj (membranske i centrifugalne); zabijala pilota (s vitlom, eksplozivna i vibracijska); bušilice za izradbu pilota; kesonski uređaji za temeljenje pod vodom; strojevi za izradbu temeljnih dijafragma, strojevi za injektiranje tla.

Strojevi za betonske radove: miješalice betona s cikličnim ili kontinuiranim radom; automiješalice za transport betona; crpke ili pumpe za transport betona cijevima do mjesta ugradbe; vibratori i pervibratori za zbijanje betona; finišeri i razastirači za ugradbu betona na cestama; cementni injektori za ispunjavanje šupljina cementnim mortom; strojevi za torkretiranje (nanošenje žitkog betona štrcanjem); rezači betona za izradbu reški; strojevi za sječenje i savijanje armature (sjekačice i savijačice).

Strojevi za asfaltne radove: kotlovi za zagrijavanje bitumena; prskalice za bitumen (samohodne i vučne); razastirači tucanika i kamenih agregata; stacionarne i pokretne miješalice za asfalt; finišeri za ugradbu valjanog i lijevanog asfalta; kotlovi za topljenje lijevanog asfalta; strojevi za zalijevanje reški i pukotina.

Strojevi za dizanje i prijenos: vitla (ručna i motorna); hidraulične dizalice za velike terete; elevatori s vedrima za sipke materijale; dizalice i dizala – stupne (toranjske) okretne dizalice i granici (kranovi), autodizalice za montažu teških elemenata, kabelni (žičani) granici za prijenos velikih tereta na većim udaljenostima i visinama, jarbolni (derik) granici za veće terete i za montažne radove, mosne i portalne dizalice za radove u pogonima, i dr.; prenosila (transporteri) – transportne vrpce za horizontalni i vertikalni prijenos sipkih materijala (u separacijama), viličari za tovarenje i prijenos komadne robe i materijala na paletama i dr.; utovarivači na vozilima ili na kolosijeku za utovare i kraće transporte.







U građevinske strojeve ubraja se i posebna građevinska mehanizacija koja obuhvaća maloserijske i izvanserijske strojeve za posebne namjene, npr. iskope u tunelima (tunelski bušaći strojevi) te postrojenja za proizvodnju građevnih materijala, predgotovljenih elemenata i sklopova montažnih konstrukcija, npr. armirački pogoni, postrojenja za pripremu većih količina betona (betonare) ili asfalta (asfaltne baze), a kadšto i vozila za prijevoz tereta (kamioni, kamioni samoistovarivači/kiperi, tegljači, damperi za prijevoz tereta na manjim udaljenostima).

Građevinski strojevi u Hrvatskoj

Danas je gradnja i proizvodnja građevnog materijala nezamisliva bez primjene građevinskih strojeva. Ipak, na gradilištima na području današnje Hrvatske dugo je prevladavao ljudski rad uz uporabu zaprežnih kola za prijevoz materijala. Do promjena je došlo tek u 1920-ima i u 1930-ima kada su se rijetka građevinska poduzeća, usprkos jeftinoj radnoj snazi i gospodarskoj nesigurnosti, odlučivala za nabavu strojeva poput miješalica betona, vagoneta, parnih valjaka i kamiona. Zbog toga je mehanizacija hrvatskog građevinarstva uoči II. svj. rata bila oskudna, zastarjela i dotrajala.







Neposredno nakon II. svj. rata okolnosti se nisu odveć promijenile, iako je prikupljen određen broj građevinskih strojeva koje su savezničke snage rashodovale ili su pristigli u sklopu međunarodne pomoći. U trenutku kada je u jeku bila obnova zemlje porušene ratom, počinjala industrijalizacija i izgradnja tvorničkih pogona te masovna stanogradnja, manjak građevinske mehanizacije predstavljao je velik problem. Primjer toga je normativ iz 1949. kojim se, s obzirom na slabu, tj. gotovo nikakvu opremljenost građevinske industrije kranovima i drugom mehanizacijom, uvjetovalo da elementi montažne stanogradnje budu mase manje od 400 kg, kako bi ih moglo podići osam radnika.

Početno je rješenje bila nabava neophodnih strojeva iz inozemstva, uglavnom vezana uz projekte poput izgradnje Željezare u Sisku, valjaonice u Ražinama i hidrocentrale u Vinodolu, ili autoputa Bratstvo i jedinstvo. Tako su se npr. radovi na izgradnji Jadranske magistrale isprva (od 1945) uglavnom obavljali ručno, dok je 1964. duž gradilišta bilo u pogonu 140 kompresora, 66 utovarivača, 82 cestovna valjka, 89 drobilica, 58 betonskih miješalica, 47 buldozera, 86 traktora, 338 dampera, kamiona i prikolica, 10 asfaltnih baza i 7 finišera.

Od početka 1950-ih važnu su ulogu u nabavi građevinske mehanizacije dobila strojograđevna poduzeća diljem Jugoslavije koja su počela proizvoditi domaće strojeve, rješavajući usput i problem manjka rezervnih dijelova. U tome su manjim dijelom sudjelovala i hrvatska poduzeća. Proizvodnja se uglavnom održala do 1980-ih, iako se udjel suvremene uvozne mehanizacije stalno povećavao, osobito u poduzećima koja su djelovala i na inozemnom tržištu.







U Slavonskom Brodu je Prva jugoslavenska tvornica vagona, strojeva i mostova Brod na Savi (danas → Đuro Đaković Grupa; sv. 1) počela još 1935. proizvoditi čeljusne drobilice za kamen i motorne miješalice za beton kapaciteta 250 l, a od 1940. i parne valjke. Nakon II. svj. rata tvornica je proizvodila i građevinske vagonete, parne bagere (od 1948), dizelske (od 1953) i električne (od 1955) bagere. Istodobno je nastavila proizvodnju valjaka, od 1954. s dizelskim pogonom, od 1967. u statičnoj i vibracijskoj (samokretnoj i vučenoj) inačici. Od 1955. proizvodila je i električne dampere kapaciteta 3 m³, a od 1961. kapaciteta 4–15 m³; od 1954. proizvodila je strojeve za tvornice cementa i vapna, a ubrzo i kompletne tvorničke pogone (tvornice cementa u Umagu i Omišu 1956; tvornice vapna u Ozlju i Labinu 1963; tvornica gipsa u Kninu 1963. i dr.). Kao pomoćnu je opremu u mehanizaciji građevinarstva tvornica izrađivala teške pločaste transportere, vibracijska sita za separaciju drobljenog materijala, razne horizontalne, kose i vertikalne transportere te različite vrste tvorničkih dizalica. Na osnovi iskustava dotadašnje proizvodnje građevinskih strojeva, tijekom 1970-ih u Tvornici šinskih vozila slavonskobrodskog poduzeća proizvodili su se suvremeni vibracijski valjci SVV7 te više tipova vučnih valjaka, damper nosivosti 10 m³, bageri u suradnji s francuskim poduzećem Poclain te utovarivači (KL-30 i L 800) u suradnji s njemačkim poduzećem Zettelmaver. Od 1985. u sastavu poduzeća djelovala je radna organizacija Specijalna vozila u kojoj su se od 1990-ih u suradnji s belgijskim Rendersom proizvodili zglobni utovarivači (RL 50, 100, 150 i 250, RSL 35) te bageri gusjeničari (RKE 2000, 2600 i RKE 4300) i s kotačima (RDTE 1500).













Riječka tvornica → Torpedo (sv. 1) je nakon II. svj. rata počela proizvoditi robu široke potrošnje, poput lopata, pijuka, plugova, plamenika i sl., a ubrzo i kompresore te pneumatske bušilice i čekiće. Od 1965. proizvodili su se bageri, zglobni utovarivači (npr. TU1600), bageri-utovarivači (TB 1941 H), a u suradnji s rumunjskom tvornicom Steagul Rosu kamioni (Torpedo SRT-L i SRT-N). Strojeve i dijelove pogona za građevinarstvo u manjem su opsegu od 1950-ih proizvodila poduzeća TUNT iz Sesvetskog Kraljevca, → Jedinstvo (sv. 1), Braća Kavurić, tj. Monting (→ Montmontaža) iz Zagreba, → Vulkan (sv. 1) iz Rijeke, → Dalit (sv. 1) iz Daruvara, → Tomo Vinković (sv. 2) iz Bjelovara → OLT (sv. 2) iz Osijeka i dr.













Danas se u Hrvatskoj ne proizvode građevinski strojevi, ali su naša poduzeća dobro opremljena mehanizacijom, bila ona dijelom njihova voznog parka ili je uzimaju u najam u skladu s trenutačnim potrebama. O građevinskoj mehanizaciji u nekom se obliku podučava na svim stručnim i sveučilišnim studijima građevinarstva. Među stručnom se publicistikom ističu novije knjige i udžbenici Strojevi u građevinarstvu (1995., Eduard Slunjski), Građevinski strojevi (1998., Dinko Mikulić), Leksikon strojeva i opreme za proizvodnju građevinskih materijala (2007., Zdravko Linarić), Postrojenja za proizvodnju sipkih i povezanih mineralnih gradiva (2009., Zdravko Linarić).

Geofoto d. o. o., poduzeće specijalizirano za fotogrametrijske i geodetske djelatnosti osnovano 1993. u Zagrebu. U doba kada je osnovano prvo je u Hrvatskoj pružalo uslugu aerofotogrametrijskoga snimanja.

Poduzeće se specijaliziralo za područje digitalne kartografije, analitičkoga fotogrametrijskoga kartiranja, katastarske izmjere i uspostave geoinformacijskih sustava. Posjedovalo je dobro opremljen fotolaboratorij, aerofotogrametrijsku mjernu kameru visoke tehnologije, dva analitička stereoinstrumenta, precizni fotogrametrijski skener, više digitalnih fotogrametrijskih radnih stanica, te snažnu informatičku infrastrukturu. Aerofotogrametrijsko snimanje obavljalo je trima vlastitim zrakoplovima, koji su u šest sati leta mogli snimiti više od 1000 fotografija, a snimao se teren promjera deset kilometara (karte u mjerilu 1 : 40 000).







Geofoto je 2004. za Ministarstvo obrane RH, po standardima NATO-a, započeo snimanje cjelokupnoga hrvatskog teritorija u trodimenzijskoj tehnici. Od 2007. do 2010. bio je jedno od najbrže rastućih poduzeća u Hrvatskoj. Nakon što je 2008. kupio norveško poduzeće ProCaptura, koje je tada postalo Geofoto Scandinavia, stvorio je uvjete za uključenje na zatvoreno skandinavsko tržište geoinformacijskih sustava i digitalne kartografije. Kupnjom ProCapture Geofoto je dobio šansu ovladati i tehnologijom skeniranja te automatskoga generiranja prostornih objekata. Polovica prihoda 2009. dolazila je iz izvoza; poduzeće je osim s hrvatskim državnim institucijama (Državna geodetska uprava, Ministarstvo obrane, Ministarstvo zaštite okoliša, prostornog uređenja i graditeljstva) surađivalo i sa stranim europskim vladama (Norveška, Bjelorusija, Ukrajina, Moldavija, Mađarska, Švicarska, Italija, Srbija, Crna Gora, Bosna i Hercegovina, Albanija). Na nižoj razini surađivalo je s gradskim poglavarstvima (Zagreb, Rijeka i dr.), te drugim poduzećima i agencijama (Hrvatski centar za razminiranje, Hrvatske ceste, Plinacro, INA, JANAF). Te je godine Geofoto zapošljavao 110 visokoobrazovanih i specijalistički osposobljenih radnika. Uz podružnicu u Osijeku, poduzeće je imalo urede u Londonu, Dubaiju i Pragu, a potpuno ili većinsko vlasništvo uz Geofoto Scandinavia imalo je i u poduzećima Geofoto Beograd, Geodetski zavod Slovenije, u zagrebačkom Infomaxu, makedonskom Geofoto Zenitu i Geofotu BiH. Sva ta poduzeća udružena u grupu Geofoto – International (poslije Geo Gradnja sa sjedištem u Zagrebu) poslovala su zajedno sa sestrinskim poduzećem Geofoto Latinoamerica iz Bolivije. Europska banka za obnovu i razvoj kupila je 2010. nešto manje od 10% vlasničkog udjela u poduzeću. Geofoto je investirani novac namjeravao iskoristiti za još snažniji proboj na tržište Europske unije.

Iste godine Geofoto i talijansko državno poduzeće E-Geos (nekadašnji Telespazio) potpisali su ugovor o tehničkoj suradnji i ekskluzivnom pravu Geofota da obrađuje i distribuira satelitske snimke za 11 satelita u vlasništvu EU-a, za područje središnje i jugoistočne Europe, te još pedesetak zemalja u cijelom svijetu. No zbog posljedica recesije te smanjenja poslovanja s državom poduzeće je sve teže poslovalo, 2013. proglasilo je predstečaj, a u stečaju je od 2018. Od svih društava koje je poduzeće osnovalo danas djeluje jedino Geofoto Incorporated (osnovan 2014) kojemu je temeljna djelatnost u području obrambene industrije (pokriva vojne geoinformacijske sustave i rješenja), no vlastitim zrakoplovima, digitalnim senzorima i opremom za geodetsko mjerenje obavlja i civilni program (aerosnimanje, kartografija i geoinformatika).

Arhitektonski fakultet, visokoškolska i znanstvenoistraživačka ustanova Sveučilišta u Zagrebu koja izvodi sveučilišne studije na preddiplomskoj, diplomskoj i poslijediplomskoj razini u znanstvenom polju arhitekture i urbanizma te predstavlja središte njegova razvoja u Hrvatskoj.







Povijest

Od 1877. prvi su hrvatski ovlašteni civilni arhitekti svoj naslov mogli steći na temelju dugogodišnje prakse graditelja i polaganjem državnog ispita (prvi od njih bio je → Franjo Klein) ili završetkom studija u inozemstvu (prvu generaciju tih arhitekata činili su Janko Josip Grahor, → Martin Pilar, → Josip Vancaš, →Janko Holjac, Julije Deutsch i Lav Hönisberg; → Hönigsberg i Deutsch). Zajednica nove akademski obrazovane generacije arhitekata se najupornije zauzimala za osnivanje Tehničke visoke škole u Zagrebu, te je u vezi s tim još 1898. podnijela predstavku Kraljevskoj zemaljskoj vladi.

Ipak, na pokretanje studija arhitekture u zemlji trebalo je pričekati do 1919. kada je u Zagrebu počela s radom Tehnička visoka škola s Arhitektonskim odjelom. Prvi su profesori škole bili arhitekt Martin Pilar, građevinski inženjer → Milan Čalogović i strojarski inženjer → Jaroslav Havliček (sv. 2), a prvi rektor bio je arhitekt → Edo Šen. Na Arhitektonskom odjelu prvi je diplomirao → Alfred Albini, poslije profesor arhitekture. Škola je 1926. prerasla u Tehnički fakultet Sveučilišta u Zagrebu na kojem je studij arhitekture nastavio djelovati putem Arhitektonskog odjela (od 1931. Arhitektonsko-inženjerski odio i Arhitektonsko-inženjerski otsjek; 1935. Arhitektonski otsjek; 1943. Arhitektonski odjel; 1946. Arhitektonski odsjek). Od 1940. Tehnički fakultet djelovao je u zgradi u Kačićevoj ulici 26 izgrađenoj prema projektu E. Šena i Milovana Kovačevića, gdje se nastava arhitekture održava i danas.







Tijekom 1930-ih izobrazba arhitekata odvijala se i na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu, koja potječe od Kraljevskoga zemaljskog višeg obrazovališta za umjetnost i umjetni obrt osnovanoga 1907., gdje je 1926. utemeljen Arhitektonski odjel izborom arhitekta → Drage Iblera za profesora. Odjel je djelovao do 1943., te 1952–61. i odgojio niz akademskih arhitekata poput → Drage Galića, → Mladena Kauzlarića, → Nevena Šegvića i dr., koji su imali odlučujuću ulogu u stvaranju najznačajnijih djela zagrebačke arhitektonske škole, a poslije su predavali i na Arhitektonskome fakultetu. (→ Arhitektonski odjel Akademije likovnih umjetnosti)

Tehnički fakultet je 1956. podijeljen na četiri fakulteta te su se inženjeri arhitekture nastavili obrazovati na Arhitektonskome odsjeku novoosnovanoga Arhitektonsko-građevinsko-geodetskoga fakulteta (AGG). Povećanjem broja studenata i porastom potreba za školovanim kadrom, 1962. fakultet je dodatno podijeljen, od kada Arhitektonski fakultet djeluje samostalno.

Studij

Studij arhitekture je od početaka Tehničke visoke škole i Tehničkoga fakulteta bio postavljen na temeljima tehničkih znanosti, koji su se potom nadograđivali kolegijima arhitektonske struke s težnjom poticanja umjetničkog duha i osjećaja za estetiku u studenata. U godinama nakon II. svj. rata su se viđenja arhitektonskog obrazovanja često mijenjala pa su se u skladu s tim mijenjali i nastavni planovi, programi i specijalistički smjerovi. Nastava je ponovno preoblikovana osamostaljenjem AGG-a, od kada se na arhitektonskom studiju u prvim semestrima naglašavaju građevinsko-konstruktorski kolegiji, a na višim se godinama studija pristupa izučavanju struke kao tehničke i likovne discipline s težištem na kolegijima arhitektonskog projektiranja, urbanizma te povijesti i teoriji arhitekture. Nakon osamostaljenja 1962. nastojalo se poboljšati ustrojstvo studija i osuvremeniti nastavne programe. Od akademske godine 1964/65. uvode se smjerovi; nakon završene dvije godine odabirao se projektantski ili konstruktorski smjer, a nakon treće godine studija projektantski se smjer dodatno dijelio na arhitektonski i urbanistički smjer. Smjerovi su ukinuti 1979. Od 1966/67. studij je trajao devet semestara jer je uz osam semestara nastave uveden jedan semestar prakse, a 1969/70. uvedena je višednevna terenska nastava za studente s ciljem upoznavanja arhitektonskih, urbanističkih i krajobraznih specifičnosti Hrvatske.







Specijalističko i znanstveno usavršavanje u obliku studija trećega stupnja uvedeni su potkraj 1960-ih u suradnji s Poljoprivrednim fakultetom u Zagrebu i ljubljanskim biotehničkim fakultetom kao poslijediplomski magistarski studij Oblikovanje pejzaža 1967. te Urbanizam i prostorno planiranje 1969. Slijedili su poslijediplomski studiji Zaštita i revitalizacija graditeljskog naslijeđa 1975/76. te Arhitektura u turizmu i slobodnom vremenu 1981/82. Poslijediplomski su studiji ukinuti 1991. te ponovno pokrenuti 1997/98 (Urbanizam i prostorno planiranje te Zaštita i revitalizacija graditeljskog naslijeđa).

Akademske godine 1977/78. uveden je studij uz rad od pet semestara koji se izvodio desetak godina, te studij više stručne spreme koji se izvodio do 1995. Na temelju statuta iz 1978. Arhitektonski fakultet osnovao je područna središta (od 1983. regionalni centri) u Splitu (danas Mediteranski centar za graditeljsko naslijeđe) i Motovunu (danas Studijski centar Motovun). Dok se uz splitsko središte ponajprije vezalo održavanje nastave poslijediplomskoga studija Zaštita i revitalizacija graditeljskog naslijeđa, u potonjem se tradicionalno održava Ljetna škola arhitekture. Osim u Istri, ljetne se škole niz godina organiziraju u Bolu na Braču, na Unijama, Lopudu, u Dubrovniku, Zadru i dr., kadšto i uz međunarodno sudjelovanje. Pri Arhitektonskome fakultetu utemeljen je 1989. međufakultetski → Studij dizajna, koji je od 2019. integriran u fakultet kao Odsjek dizajna.

Od početka provedbe Bolonjskoga procesa 2005/06. studij arhitekture radikalno je izmijenjen, te je započela nastava na novom trogodišnjem Preddiplomskom studiju Arhitekture i urbanizma, a od 2008/09. i na dvogodišnjem Diplomskom studiju Arhitekture i urbanizma. Fakultet danas uz to organizira i poslijediplomski doktorski znanstveni studij Arhitektura i urbanizam te poslijediplomski specijalistički studij Arhitektura i urbanizam; Prostorno uređenje – Ciklus: Strateško planiranje i održivi razvoj.

Organizacija

Tijekom povijesti unutarnja se struktura Fakulteta mijenjala više puta. Danas ga čine četiri katedre – Katedra za arhitektonsko projektiranje, Katedra za arhitektonske konstrukcije i zgradarstvo, Katedra za teoriju i povijest arhitekture, Katedra za urbanizam, prostorno planiranje i pejsažnu arhitekturu, jedan odsjek – Studij dizajna, te pet zavoda – Zavod za zgradarstvo i fiziku zgrada, Zavod za urbanizam, prostorno planiranje i pejsažnu arhitekturu, Zavod za graditeljsko naslijeđe, Zavod za arhitekturu i Zavod za istraživanje, razvoj i inovacije. Dok su katedre i njihovi dijelovi (kabineti) usmjereni organizaciji nastave i znanstvenoistraživačkog rada, zavodi se bave radom na pojedinim znanstvenoistraživačkim i stručnim zadatcima. Organizacijske jedinice fakulteta su i Mediteranski centar za graditeljsko naslijeđe u Splitu, Studijski centar u Motovunu, Studijski arhiv, Prototipna radionica, Maketarnica i Galerija (izložbeni prostor u Frankopanskoj 12 u Zagrebu).













Katedra za arhitektonsko projektiranje. Začetke današnje Katedre predstavlja Stolica za arhitektonske kompozicije osnovana 1926., koju je najprije vodio → Hugo Ehrlich kao nasljednik → Viktora Kovačića, voditelja istoimenog kolegija od 1922. Katedru je 1936. preuzeo A. Albini, a 1947. → Zdenko Strižić. Iste je godine uveden kolegij Elementi projektiranja koji je vodio D. Galić, dok su kolegij Arhitektonske kompozicije vodili → Vladimir Turina i N. Šegvić. Nakon Z. Strižića su predstojnici bili A. Albini (1960–62), D. Galić (1962–70), N. Šegvić (1970–72., 1983–85), → Miroslav Begović (1972–76), → Aleksandar Dragomanović (1976–78), → Nikola Filipović (1978–80., 1985–87), → Mladen Vodička (1980–83), → Ante Vulin (1987–89), → Ivan Crnković (1989–93., 2002–03., 2007–11), → Branko Kincl (1993–95), → Hildegard Auf Franić (1995–97), → Nenad Fabijanić (1997–2001), → Dragomir Vlahović (2001–02), → Tonči Žarnić (2003–07., 2016–20), Miroslav Geng (2011–16), → Tin Sven Franić (2020–24), Petar Mišković (od 2024) i dr. U sastavu Katedre danas djeluju kabineti za arhikulturu, za osnove arhitektonskog projektiranja, za stambene zgrade, za zgrade društvenog standarda, za javne zgrade, za interijer, za crtanje i plastično oblikovanje, za primjenu računala. Tijekom bogate povijesti, u radu Katedre sudjelovao je velik broj vrhunskih arhitekata i stručnjaka, među kojima su, osim već spomenutih nastavnika i → Bojan Baletić, → Saša Begović, → Mario Beusan, Milan Čanković, → Ines Filipović, → Igor Franić, Josip Frankol, Teufik Galijašević, → Mladen Jošić, Ivan Juras, Mladen Kauzlarić, → Grozdan Knežević, → Luka Korlaet, → Ljubomir Miščević, → Maroje Mrduljaš, → Velimir Neidhardt, → Veljko Oluić, → Helena Paver Njirić, → Lea Pelivan, → Ivica Plavec, → Lenko Pleština, → Nikola Polak, → Božidar Rašica, → Vanja Rister, → Mia Roth Čerina, → Berislav Šerbetić, → Emil Špirić, Kamilo Tompa, → Idis Turato, → Andrej Uchytil, Josip Vaništa, → Renata Waldgoni, i dr.

Katedra za arhitektonske konstrukcije i zgradarstvo osnovana je 1926. pod nazivom Stolica za građevne konstrukcije, a prvi je predstojnik bio → Karlo Gentzkow. Njega je u predavanjima iz područja građevnih (arhitektonskih) konstrukcija naslijedio → Zvonimir Vrkljan, koji je bio i dugogodišnji predstojnik Katedre (1937–72., s prekidima). Osim njih, predstojnici Katedre bili su i → Eugen Erlih (1972–75), Stanko Bakrač (1959–76., s prekidima), Josip Jelovac (1976–78., 1981–83), Erika Kramer (1978–81), Vojko Korać (1983–85), → Edo Šmidihen (1985–87), → Đuro Mirković (1987–2003), Jasenka Bertol-Vrček (2003–11), Mateo Biluš (2011–22), Iva Muraj (od 2022). U sastavu Katedre danas djeluju kabineti za arhitektonske konstrukcije, fiziku zgrade, materijale i tehnologiju građenja, za upravljanje projektima i organizaciju građenja, za nosive konstrukcije, za instalacije zgrada, za matematiku, nacrtnu geometriju i perspektivu. Osim već spomenutih nastavnika, radu Katedre pridonijeli su i → Dražen Juračić, Vladimir Juranović, Eduard Kranjčević, → Vilim Niče, Boris Radulović, → Riko Rosman, i dr.

Katedra za teoriju i povijest arhitekture. Osnutkom Tehničkoga fakulteta 1926. utemeljene su Stolica za arhitektonske oblike, koje je prvi predstojnik bio → Ćiril Metod Iveković, te Stolica za povijest umjetnosti (→ Petar Knoll). Ivekovića je 1933. naslijedio → Juraj Denzler, a Knolla 1943. → Andro Mohorovičić. Preustrojem Fakulteta, od 1941. nastava iz arhitektonskih oblika i povijesti umjetnosti organizirana je u sklopu Katedre za arhitektonske oblike, koja je od 1959/60. nosila naziv Katedra za povijest umjetnosti i arhitekture (od 1968/69. Katedra za teoriju i povijest arhitekture i umjetnosti), a pročelnik je bio A. Mohorovičić. Nakon njega su pročelnici Katedre bili → Sena Sekulić Gvozdanović (1983–86), → Boris Magaš (1986–92), → Vladimir Bedenko (1992–97., 2003–09), N. Filipović (1997–2003), → Karin Šerman (2009–24), Nataša Jakšić (od 2024). U sastavu Katedre danas djeluju kabineti za povijest arhitekture i zaštitu graditeljskog naslijeđa, za teoriju arhitekture te za modernu i suvremenu arhitekturu. Osim već spomenutih nastavnika u radu Katedre istaknuli su se i → Zrinka Barišić, Melita Viličić i dr.

Katedra za urbanizam. Začetak Katedre označilo je uvođenje kolegija Urbanizma 1935., koji je isprva honorarno predavao → Stjepan Hribar, a potom → Velimir Jamnicky. Godine 1942. formalno je osnovana Katedra za urbanizam na čelu koje je bio V. Jamnicky. Predavanja su 1945. preuzeli → Josip Seissel i → Dragan Boltar. Od 1960-ih nadalje pročelnici Katedre su uz J. Seissela (1959–65) i D. Boltara (1965–69) bili → Bruno Milić (1969–73), → Ante Marinović Uzelac (1973–93), Oleg Grgurević (1993–97), → Mladen Obad Šćitaroci (1999–2005., 2007–13), → Sonja Jurković (2005–07), Krunoslav Šmit (2013–16., 2022–24), → Bojana Bojanić Obad Šćitaroci (2016–22), Sanja Gašparović (2022–24), Ivan Mlinar (od 2024). U sastavu Katedre danas djeluju kabineti za urbanizam, za prostorno planiranje, za urbanističko naslijeđe i za pejsažnu arhitekturu. Osim već spomenutih nastavnika, radu katedre su osobito pridonijeli → Marijan Hržić, → Tihomir Jukić, → Zlatko Karač, → Miroslav Kollenz, → Mirko Maretić, → Srečko Pegan, Ivan Rogić i dr.

Zavod za zgradarstvo i fiziku zgrada. Današnji je Zavod osnovan kao Zavod za građevne konstrukcije 1937. s ciljem teorijskog i praktičnog unapređenja područja građevnih konstrukcija (zgradarstva), a njegov je prvi voditelj bio Z. Vrkljan. Do osnivanja Zavoda za arhitektonsko-investicionu dokumentaciju 1963., taj je zavod omogućavao nastavnicima Fakulteta mogućnost i potporu u praktičnom bavljenju arhitekturom, osiguravajući logistiku za razradbu projekata koji su se putem njega ugovarali. Time se istodobno otvarala mogućnost studentima i mladim asistentima za stjecanje iskustva u praksi, te pridonijelo podizanju razine projektiranja i izvedbe zgrada na znanstveno-stručnim osnovama. Današnji naziv Zavod nosi od 1974. kada je predstojnik postao E. Šmidihen, a djelatnost je usmjerena ponajprije na složene studije i projekte fizike zgrade. Nadalje su predstojnici bili Rudolf Dragović (1983–87), E. Šmidihen (1986–99), J. Bertol-Vrček (1999–2001), M. Biluš (2001–03), Zoran Veršić (2003–2021), Josip Galić (od 2021).

Zavod za arhitekturu. Začetcima današnjega Zavoda može se smatrati Zavod za arhitektonsko-investicionu dokumentaciju osnovan 1963., koji od 1974. djeluje pod imenom Zavod za arhitekturu s ovlaštenjem ugovaranja, projektiranja i izradbe arhitektonske tehničke dokumentacije. U Zavodu su se izrađivale sve vrste projekata za različite tipove zgrada, od bolnica, škola, domova kulture, sportskih zgrada, stambenih zgrada do najsloženijih rekonstrukcija i prenamjena prostora spomenika kulturne baštine. Stručnošću, opsegom posla i brojem kvalitetnih arhitektonskih realizacija Zavod je postao jednom od vodećih projektnih organizacija u zemlji. Predstojnici su bili Ivan Gogolja (1963–73), Berislav Radimir (1973–83), A. Dragomanović (1983–87), B. Kincl (1987–92), I. Juras (1992–2000), M. Jošić (2000–03., 2011–23), V. Oluić (2003–07), Boris Koružnjak (2007–11), Vladimir Kasun (od 2023).

Zavod za graditeljsko naslijeđe. Današnji je Zavod osnovan 1953. kao Zavod za povijest umjetnosti i arhitekture (1958–61. Zavod za arhitektonske oblike, 1961–68. Zavod za povijest arhitekture, 1968–83. Zavod za povijest i teoriju arhitekture), a prvi je predstojnik bio J. Denzler. Nadalje su predstojnici bili A. Mohorovičić (1966–83), → Jerko Marasović (1983–89), M. Maretić (1989–95), V. Bedenko (1995–2003), Boris Vučić Šnepreger (2003–07), Alan Braun (od 2007). Djelatnost Zavoda dijelom je vezana uz splitski Regionalni centar Arhitektonskoga fakulteta iz Zagreba, koji je osnovan 1978. na temeljima Odjela za graditeljsko naslijeđe → Urbanističkog zavoda Dalmacije iz 1955. Regionalni centar je 1991. postao samostalni Mediteranski centar za graditeljsko naslijeđe u Splitu, a od 1999. ponovno je u sastavu Fakulteta.

Zavod za urbanizam, prostorno planiranje i pejzažnu arhitekturu. Današnji je zavod osnovan pod imenom Zavod za urbanizam 1938 (Zavod za urbanizam i prostorno planiranje 1984–2006), a prvi je predstojnik bio V. Jamnicky. Zavod je utjelovio ideju da nastavnici Katedre za urbanizam svoja teorijska znanja primijene u provedbi te da probleme praktične prirode, uočene i riješene pri izradbi urbanističkih i prostornih planova, pretoče u teorijska saznanja i prenesu ih mlađim naraštajima. Od 1950-ih su predstojnici bili J. Seissel (1956–65), D. Boltar (1965–83), M. Kollenz (1983–86), M. Maretić (1986–93), S. Pegan (1993–97), O. Grgurević (1997–2004), Nenad Lipovac (2004–07), Jasenko Horvat (2007–19), Damir Krajnik (od 2019). Tijekom povijesti u Zavodu su izrađeni mnogobrojni urbanistički i prostorni planovi, studije i projekti, od kojih su neki pionirski rad koji predstavlja doprinos razvoju metodologije urbanističkog i prostornog planiranja.

Zavod za istraživanje, razvoj i inovacije osnovan je 2017. u svrhu objedinjavanja i administrativne potpore istraživačkim aktivnostima, napose projektima u arhitekturi, urbanizmu i srodnim područjima financiranima iz europskih fondova i međunarodnih mreža. Od osnutka predstojnik je Roberto Vdović.

Znanstvena i publicistička djelatnost

Iako je znatan broj nastavnika svoje strukovne spoznaje niz godina objavljivao u različitim časopisima i publikacijama, organizirana znanstvena i publicistička djelatnost Fakulteta počela se razvijati razmjerno kasno, tek sredinom 1970-ih. Prvi su doktorati obranjeni 1976 (S. Sekulić Gvozdanović i M. Viličić). Fakultet je 1975. pokrenuo knjižnu ediciju Acta architectonica za znanstvene, kreativne i studijske radove nastavnika. Iste je godine počela izlaziti prva periodična publikacija Fakulteta, Glasilo Arhitektonskog fakulteta, koje su izašla četiri broja. Intenziviranje znanstvene djelatnosti nastavnika Fakulteta je osobito potaknulo pokretanje znanstvenog časopisa → Prostor 1993., koji je do danas izrastao u eminentno glasilo područja indeksirano u svim važnijim referentnim bazama. Posljednjih se nekoliko desetljeća nakladnička djelatnost Fakulteta znatno proširila te je do danas izdano više od 200 udžbenika, knjiga i drugih publikacija.

Građevno projektni zavod d. d. (GPZ), poduzeće za projektiranje, nadzor i konzultantske usluge u građevinarstvu, sa sjedištem u Rijeci. Osnovano je 1947. odlukom Gradskog narodnog odbora Rijeke kao samostalna projektna organizacija, a bilo je usmjereno na građevinske zahvate širega i užega područja grada Rijeke te današnjih Primorsko-goranske i Istarske županije.

Tijekom povijesti GPZ je zapošljavao i do 100 djelatnika te ostvario mnogobrojna važna djela hrvatske arhitekture. Neka su od njih zgrada i tiskara Novog lista u Rijeci (1955), adaptacija i dogradnja hotela Bonavia u Rijeci i ljetna pozornica u Opatiji (1959), zgrada Zavoda za zaštitu zdravlja u Rijeci (1964), hotelski kompleks Uvala Scott u Kraljevici (1966), hotelski kompleks Haludovo u Malinskoj (1969), poslovna zgrada GPZ-a u Rijeci (1970), robna kuća Varteks u Rijeci (1972–76), Gradski stadion Poljud u Splitu (1976–79), i dr. U radu Zavoda istaknuli su se mnogi djelatnici među kojima: → Boris Magaš, → Igor Emili, → Zdravko Bregovac, → Darko Turato, Vladimir Grubešić, Abel Šlosar, Natko Draščić, i dr.

Danas poduzeće obuhvaća osam stručno specijaliziranih skupina, i to: Project Management (vođenje projekata u predprojektnoj, projektnoj i postprojektnoj fazi), EU konzalting (razradba projektnog prijedloga za povlačenje sredstava iz strukturnih fondova), Arhitektura (izradba arhitektonske projektne dokumentacije), Statika grupa (projektiranje konstrukcija i stručni nadzor građenja), Termo grupa (projektiranje strojarskih instalacija), Elektro grupa (projektiranje električnih instalacija), Hidro grupa (projektiranje hidrotehničkih instalacija), Promet grupa (projektiranje prometnica). Zavod je 2023. imao 15 zaposlenika.

Građevni kombinat Međimurje, građevinsko poduzeće osnovano 1963. u Čakovcu ujedinjenjem nekoliko malih i poduzeća srednje veličine iz Čakovca i okolnih naselja. Spajanjem Građevnog poduzeća Čakovec (osnovano 1945), Građevnog poduzeća Graditelj te ciglanâ poduzeća Naprijed, u Mihovljanu, Šenkovcu (→ Eko Međimurje; sv. 1) i Belici, nastalo je 1963. Građevno poduzeće Međimurje. Iste godine pripojeno mu je poduzeće Zanatski servisi koje je zapošljavalo nekoliko desetaka električara, vodoinstalatera, limara i strojobravara.

Početkom 1970-ih je poduzeće imalo približno 2200 zaposlenih. Ulagalo se u modernizaciju pogona: u ciglani u Šenkovcu sagrađena je nova sušionica, izgrađen je specijalizirani silos za glinu u skladu s tadašnjom najsuvremenijom europskom tehnologijom, ulagalo se u filtar za separaciju šljunka, u modernizaciju strojeva za proizvodnju betona, i dr. Potkraj 1970. otvorena je nova pilana u Čakovcu kao centrala tvornice tesarsko-stolarsko-pilanskoga servisa, opremljena modernim strojevima. Zbog povećane potražnje opeke javila se potreba za tehnološkim osvježenjem proizvodnje građevne sirovine, pa je 1973. u Šenkovcu otvorena ciglana s najsuvremenijom proizvodnjom koja je dosezala 35 milijuna komada opeke na godinu. Poduzeće se sa svojih 20 OOUR-a spojilo 1978. s poduzećem Hidrotehnika Čakovec i njegova tri OOUR-a te je time i posljednje građevinsko poduzeće u Međimurju pripojeno novoj RO Građevni kombinat Međimurje (GK Međimurje). Kombinat je zapošljavao više od šest tisuća radnika, a uz visokogradnju proširio je specijalizaciju na niskogradnju i vodogradnju.

Društveno poduzeće Građevni kombinat Međimurje je 1990. osnovalo 19 dioničkih društava u društvenom vlasništvu (Beton, Gastro Međimurje, Međimurje Visokogradnja, Metalne konstrukcije, Elektroinstalateri, Vodoinstalateri, Centralno grijanje, Soboslikari, Keramičari-Teraceri, IPC, Međimurje-Invest, Međimurje Transport, Međimurje Poslovne usluge, Međimurje Trgovina, Staklari-Podopolagači, Niskogradnja-Hidrotehnika, Zavod za geodetske poslove, Medit Hodošan i Međimurje Stolarija) koja su bila povezana u složeni oblik poduzeća Poslovni sistem GK Međimurje. Nakon razdoblja privatizacije (1992−2000) velika rascjepkanost na mala poduzeća dovela je do gašenja sustava, dok neka poduzeća djeluju i danas.

Golubović, Rene (Rijeka, 1. XI. 1904 – Rijeka, 1. XI. 1980), geodetski inženjer, stručnjak za agrarne operacije. Diplomirao je na Geodetskom i kulturno-tehničkom odsjeku → Tehničkoga fakulteta (sv. 4) u Zagrebu 1930., gdje je bio i asistent (1930–34). Zatim je bio tehnički povjerenik komasacijskoga povjerenstva u Osijeku (1934–39), ovlašteni geodetski inženjer (1939–40) i tehnički nadzornik komasacijskih radova Ministarstva seljačkoga (poslije narodnoga) gospodarstva (1940–43). Bio je i suplent i redoviti profesor Tehničkoga fakulteta u Zagrebu (na Katedri primijenjene geodezije za predmet agrarnih operacija 1943–45). Nakon II. svj. rata djelovao je u Rijeci, gdje je radio u Centralnom birou za projektiranje (do 1954), u Rijeka projektu (1954–56) i Vodoprivrednom odjeljku (od 1956; kao tehnički direktor 1962–66). U Križevcima je 1934. izveo komasaciju zemljišta općine Sveta Helena, a na Tehničkome fakultetu 1940. organizirao komasacijsku izložbu. Bavio se razvojem vodoopskrbe, osobito pionirskim vodoistražnim radovima (Rijeka, Krk, Rab, Gorski kotar, Istra), na kojima se dugo vremena temeljio vodoopskrbni razvoj Raba i Paga. Članke o komasaciji i agrarnim operacijama objavljivao je u Tehničkom listu (1934., 1936), Geodetskom listu (1937., 1940), Godišnjaku Geodetskog odjela (1942), Hrvatskoj državnoj izmjeri (1942) i Agrarnim operacijama (1944).

Gjurašin, Krešimir (Zagreb, 26. I. 1902 – Zagreb, 10. IV. 1946), građevinski inženjer, stručnjak za hidrotehniku.

Na Tehničkoj visokoj školi (→ Tehnički fakultet; sv. 4) u Zagrebu diplomirao je 1924. Radio je u državnoj građevinskoj upravi za regulaciju Save, potom u oblasnom hidrotehničkom odjeljku u Mitrovici, Ministarstvu građevina u Beogradu, Biđ-bosutskoj vodnoj zadruzi u Mitrovici, tehničkim odjeljcima u Osijeku i Varaždinu te u Odjelu za tehničke radove Banske vlasti i Banovinskom električnom poduzeću u Zagrebu. Godine 1938. zaposlio se na Tehničkome fakultetu, nedugo potom izabran je za redovitoga profesora. Predavao je kolegije Plovni putovi, Melioracija tla, Primijenjena hidraulika i Regulacija vodotoka. Bavio se projektiranjem hidrotehničkih objekata i istraživanjima hidrografije primorskoga krša te tako objasnio mehanizam djelovanja vrulja na osnovi razlika u gustoći slane i slatke vode. Radio je na regulaciji Save od slovenske međe do Rugvice te od Šamca do Zemuna, na regulaciji Drave od Ormoža do ušća Mure te od Barča do ušća u Dunav, na regulaciji Mure i Zrmanje, na melioracijskim radovima i na radovima za obranu od poplave u Slavoniji i Srijemu, na organizaciji hidrografske službe u Hrvatskoj te na iskorištavanju vodne snage potoka Ličanke i Lokvarke. Bio je voditelj projekta prve na području Hrvatske kompleksne hidroelektrane Nikola Tesla u Vinodolu s akumulacijskim umjetnim jezerom u Gorskom kotaru. Bio je tajnik Hrvatskoga društva inženjera i glavni urednik časopisa Saveza vodnih zadruga Vodograđevni vjestnik.

Geodetski zavod Rijeka d. o. o., poduzeće za projektiranje i izvođenje geodetskih radova osnovano 1952. u Rijeci kao republička ustanova pod imenom Ured za novu izmjeru zemljišta u Rijeci. Godine 1961. odlukom Izvršnog vijeća Sabora NRH osnovan je Zavod za izmjeru zemljišta u Rijeci koji je preuzeo sve zaposlenike Ureda te nastavio samostalno tržišno poslovanje. Od 1967. poduzeće nosi današnje ime. Tijekom vremena mijenjali su se i pravni oblici poslovanja; nakon pretvorbe i privatizacije 1992. poduzeće je djelovalo kao dioničko društvo u potpunom vlasništvu zaposlenika, a od 2006. djeluje kao društvo s ograničenom odgovornošću.

Kako se razvijalo gospodarsko i društveno uređenje, mijenjao se i djelokrug rada poduzeća. Zavod se u početku uglavnom bavio katastarskom izmjerom, kartografijom, industrijskom geodezijom te izradbom ortofoto karata, a danas se u njegovoj djelatnosti ističe primjena geoinformatičkih tehnologija i servisa te nova katastarska izmjera u svrhu uspostave i obnove zemljišnih knjiga. Geodetski zavod danas obavlja geodetske poslove državne izmjere, kartografije i fotogrametrije, geodetske poslove katastra nekretnina, stručne geodetske poslove za potrebe gradnje (u svrhu praćenja izgradnje industrijskih objekata i prateće infrastrukture), hidrografske izmjere dubina mora, rijeka i jezera te trodimenzijsko (3D) skeniranje objekata i infrastrukture i izradbu 3D BIM modela (akronim od engl. Building Information Modeling). U posljednjih je desetak godina intenziviran rad na razvoju geoinformatičkih usluga, odnosno rad na objedinjavanju terenski prikupljenih prostornih podataka specijaliziranim softverima i formiranju geoinformacijskih sustava (GIS). Danas je Geodetski zavod Rijeka organiziran u sedam odjela, od kojih su stručni odjeli državne izmjere i komasacija, fotogrametrije i restitucije, kartografije, geoinformacijskih sustava. Svojim radom omogućuje lokalnim i regionalnim samoupravama te poslovnom sektoru cjelovito sagledavanje i interpretaciju prostora za kvalitetno i uspješno upravljanje njime.

Geodetski zavod d. d., Split, poduzeće za projektiranje i izvođenje geodetskih radova, osnovano 1946. u Splitu kao Oblasni geodetski zavod Dalmacije. Početkom 1950. promijenilo je ime u Geoizmjera, poduzeće za geodetske radove te je pod tim imenom djelovalo do kraja 1951. Od prvotnih deset, broj zaposlenika u tom je razdoblju, narastao na 25. Od 1952. do kraja 1961. djelovalo je pri vladi NRH kao Ured za novu izmjeru zemljišta, a potkraj 1961. preraslo je u samostalno poduzeće Zavod za izmjeru zemljišta Split i zapošljavalo 36 radnika. Kao ustanova od općega društvenog interesa sa samostalnim financiranjem Zavod je djelovao do kraja 1989. kada je stekao status poduzeća s posebnom odgovornošću. Pretvorbom 1994. poduzeće je počelo djelovati kao potpuno privatno dioničko društvo pod imenom Geodetski zavod d. d. Tijekom 2007. zapošljavao je 61 radnika i bio najveće geodetsko poduzeće u Dalmaciji.

Poduzeće djeluje na prostoru cijele Hrvatske. Bavi se prikupljanjem i obradbom prostornih podataka za potrebe izradbe analognih i digitalnih karata i planova (topografske i tematske karte, hrvatske osnovne karte, podatci za topografsku bazu CROTIS te digitalni ortofoto). Danas pruža geodetske usluge (parcelacija zemljišta, iskolčenje i upis objekta, etažiranje, usklađenje katastra i zemljišne knjige, geodetsko snimanje vodova te geodetska snimka izvedenoga stanja i geodetski situacijski nacrt), usluge inženjerske geodezije (visokogradnja, niskogradnja, energetika, projekti regulacije postojećih naselja i izgradnje novih naselja), obavlja poslove vezane uz državnu izmjeru (trigonometrijska mreža II., III. i IV. reda, nivelmanska mreža I. i II. reda, projektiranje, uspostava i izmjera 10 km mreže GPS točaka RH, projektiranje i uspostava GPS mreža različite namjene, sudjelovanje u međudržavnim GPS kampanjama, izmjera i označavanje državne granice, topografska izmjera te izradba službenih državnih karata), geoinformatiku, trodimenzijski prikaz prostora, snimanja dronom, fotogrametriju i kartografiju. Poduzeće je danas organizirano u deset odjela. Stručni poslovi obavljaju se u Tehničkom odjelu koji se sastoji od Sektora izmjere, Sektora obrade te odjela za restituciju, kartografiju, pripremu, AOP, i dr. Zapošljava više od 40 stručnih radnika.

Geodetski zavod d. d., Osijek, poduzeće za projektiranje i izvođenje geodetskih radova osnovano 1946. u Osijeku kao Geopremjer. Tijekom djelovanja više je puta mijenjalo ime; od 1951. Ured za novu izmjeru zemljišta Osijek, od 1961. djelovalo je kao poduzeće sa samostalnim financiranjem pod imenom Zavod za izmjeru zemljišta Osijek, a od 1968. Geodetski zavod Osijek. Nakon privatizacije i pretvorbe poduzeće je od 1993. djelovalo kao dioničko društvo. Posjedovalo je dva čamca koji su omogućavali precizno mjerenje profila rijeka, mora i jezera, a 1997. su za potrebe zračnih snimanja nabavljena dva dvomotorna zrakoplova prilagođena za brzo i ekonomično prikupljanje podataka o prostoru u digitalnom obliku.

Početkom 2000-ih poduzeće je u svoju djelatnost neprestano uvodilo najnovije tehnologije pa je, zahvaljujući suvremenoj visokosofisticiranoj geoinformatičkoj opremi i stručnim kadrovima, ostvarilo zapažene stručne aktivnosti i projekte. Godine 2003. imalo je 52 zaposlenika, a 2007. 57, uglavnom diplomiranih inženjera i inženjera te tehničara i pilota. Zbog problema u poslovanju 2016. završilo je u stečaju, a ugašeno je 2020.

Poduzeće se bavilo zračnim snimanjem, izradbom katastarskih elaborata, topografskih karata te tematskih karata raznih mjerila, geoinformacijskih sustava i trodimenzijskih (3D) modela terena. Od stručnih se aktivnosti ističu i projekti uređenja zemljišta, izvođenja građevnih, hidrotehničkih i prometnih objekata, i dr. Svi su ti projekti bili poduprti tehnologijom geoinformacijskog sustava (GIS) i CAD-a za terestrička mjerenja, a rabili su se najnoviji optički i elektronički instrumenti.

Gentzkow, Karlo (Nova Gradiška, 27. IX. 1875 – Zagreb, 7. XI. 1928), arhitekt, utemeljitelj visokoškolske nastave građevnih konstrukcija u nas.

Diplomirao je 1899. na Arhitektonskom odjelu Tehničke visoke škole u Beču (danas TU Wien). Isprva je radio kao inženjerski vježbenik pri Zemaljskoj vladi u Zagrebu, potom kao inženjerski pristav u Gospiću i Osijeku, te 1905–08. ponovno u građevnom odsjeku Zemaljske vlade u Zagrebu. Od 1908. do 1914. bio je profesor Graditeljske škole u Zagrebu. Tijekom ratnog zarobljeništva (1915–19) prevodio je na hrvatski jezik djela Vitruvija, Vasarija te djela iz područja statike i otpornosti materijala. Nakon I. svj. rata imenovan je 1919. suplentom, a 1920. redovitim profesorom za kolegij Građevne konstrukcije pri novoosnovanoj Tehničkoj visokoj školi u Zagrebu (od 1926. → Tehnički fakultet; sv. 4). Osnovao je Stolicu (katedru) za građevne konstrukcije koje je bio predstojnik (1926–27), te je bio dekan Arhitektonskog, Građevno-inženjerskog, Geodetsko-inženjerskog i Kulturno-inženjerskog odjela (1921–22) Škole. Osnovao je zbirku modela građevnih konstrukcija, za koju je pojedine modele izradio sam. Tijekom rada na Školi izveo je zgradu Realne gimnazije u Križevcima (1924).

geodetski instrumenti, mjerni uređaji za izmjeru Zemljine površine. U osnovi se razvrstavaju na instrumente za mjerenje kutova, dužina, visinskih razlika i za određivanje položaja točaka u prostoru.

Instrumenti za mjerenje kutova. Osnovni geodetski instrument kojim se mjere horizontalni i vertikalni kutovi jest teodolit. Glavni su mu dijelovi donji nepomični dio pričvršćen za stativ, podnožna ploča s tri podnožna vijka koji služe za horizontiranje instrumenta s pomoću libele, horizontalni krug koji služi za mjerenje horizontalnih kutova, gornji pomični dio (alhidada) koji se okreće oko vertikalne osovine koja prolazi središtem horizontalnog kruga, vertikalni krug koji služi za mjerenje vertikalnih kutova i durbin pričvršćen uz alhidadu s pomoću horizontalne osovine koja prolazi središtem vertikalnog kruga. Prema građi i načinu očitanja teodoliti se dijele na mehaničke, optičke i optoelektroničke. Mehanički teodoliti su starije konstrukcije s krugovima na kojima su ucrtane skale (limbovi) od metala. Očitanje kuta obavlja se povećalom ili jednostavnim mikroskopom. Durbin (dalekozor) je razmjerno velike duljine, s izoštravanjem slike na osnovi vanjskog izoštravanja. Optički teodoliti imaju za očitanje kuta staklene krugove te složeniju građu mikroskopa. Optoelektronički teodoliti imaju posebnu građu krugova za očitanje kuta pogodnu za digitalno očitanje primjenom optoelektroničkih sustava. Elektronički sklopovi omogućuju pohranjivanje vrijednosti kuta te obradbu podataka. Takvi suvremeni teodoliti danas su integrirani u geodetske mjerne stanice.









Instrumenti za mjerenje dužina mogu biti mehanički, optički ili elektronički (elektrooptički). Mehaničko mjerenje dužina izravna je metoda mjerenja, a izvodi se primjenom mjernih vrpcâ, žica ili letvi, nizanjem duž mjerene dužine. Optičko mjerenje dužina provodi se optičkim daljinomjerima te instrumentima zasnovanima na interferenciji svjetlosti. Elektroničko mjerenje dužina zasniva se na mjerenju vremena koje je elektromagnetskom valu potrebno za prijelaz od odašiljača (instrumenta) do reflektora (objekta) i natrag.

Instrumenti za mjerenje visinskih razlika i određivanje visina. Visinske razlike te relativne i apsolutne visine određuju se geometrijskim, trigonometrijskim, hidrostatskim i barometrijskim → nivelmanom. Osnovni instrument za mjerenje visinskih razlika geometrijskim nivelmanom jest nivelir s opremom (stativ, nivelmanska letva sa skalom i dr.). Nivelir u radnom položaju formira zamišljenu horizontalnu ravninu u prostoru koja presijeca podjelu (skalu) na vertikalno postavljenoj nivelmanskoj letvi. Prema konstrukciji može biti mehanički, optički i elektronički (digitalni), a prema metodi formiranja horizontalne ravnine u prostoru nivelir s nivelacijskom libelom ili s kompenzatorom. Instrument za trigonometrijsko mjerenje visinskih razlika je optički tahimetar (teodolit u koji je integriran optički daljinomjer) ili geodetska mjerna stanica. Hidrostatski nivelman provodi se tzv. vodenom vagom sastavljenom od fleksibilne cijevi s tekućinom na krajevima koje su prozirne cjevčice s visinskom podjelom, što omogućuje dovođenje krajeva u jednaku visinu. Barometrijski nivelman zasniva se na mjerenju atmosferskoga tlaka koji se mijenja ovisno o visini na kojoj se mjeri. Hidrostatski i barometarski nivelman nemaju zadovoljavajuću geodetsku točnost, pa se korišteni pribor ne ubraja u geodetske instrumente u užem smislu.







Različiti zadatci mjerenja u geodeziji uvjetovali su primjenu i raznovrsnih drugih instrumenata i uređaja za određivanje položaja točaka u prostoru, npr. uređaja za mjerenja globalnim navigacijskim satelitskim sustavom (GNSS), instrumenata za gravimetrijska, geofizička i geodetsko-astronomska mjerenja, opreme za fotogrametriju i sl.







Među prvima je o mjernim instrumentima pisao Heron iz Aleksandrije početkom I. tisućljeća, kada je opisao instrument s ugrađenom kružnom horizontalnom pločom i linealom za viziranje. Ti se instrumenti nisu mijenjali do pojave durbina u XVII. st. Razvoj nivelira i uređaja za horizontiranje započeo je izumom cijevne libele 1662. Prvi poznati mehanički teodolit konstruiran je 1730. Znatna poboljšanja geodetskih instrumenata uveo je Heinrich Wild (1877–1951) kao osnivač odjela za geodetske instrumente tvornice Zeiss u Jeni. Od druge polovice XX. st. geodetski se instrumenti razvijaju velikom brzinom, posebice elektronički i digitalni, te oni zasnovani na GNS sustavu.

Geodetski instrumenti u Hrvatskoj

Sigurno je da su se na prostoru današnje Hrvatske još starogrčki kolonisti na Starigradskom polju na Hvaru i drugdje koristili pomagalima za izmjeru i iskolčenje zemljišta, a njihova su znanja dalje razvijali rimski mjernici. Mjeriteljstvo i optika kao znanost u Hrvatskoj također imaju duboke korijene, te su → Markantun de Dominis (sv. 4), → Marin Getaldić (sv. 4), → Ruđer Josip Bošković i drugi dali znatan doprinos u tom području, zabilježen i vrednovan u svjetskoj znanstvenoj literaturi. Potonji od njih se među ostalim bavio i praktičnom geodezijom, te je 1750–85., u epohi ručne izradbe instrumenata, postigao zapažene uspjehe u konstrukciji i verifikaciji optičkih, astronomskih i geodetskih instrumenata. U XIX. st. započela je izmjera hrvatskih prostora u organizaciji Austrije (od 1818) i Ugarske (od 1847), a pritom su se rabili instrumenti izrađeni u inozemstvu.







Godine 1860. otvoreno je Kraljevsko gospodarsko i šumarsko učilište u Križevcima. Uz teorijsku nastavu učenici su imali i tzv. vježbanje na polju, gdje su se služili optičkim spravama. Predavač za predmete mjeračina (mjerenje), mjerstvo (geometrija), razanje (niveliranje) i graditeljstvo bio je → Vjekoslav Köröskenyi, autor prvoga geodetskog udžbenika na hrvatskom jeziku (Geodäsija, 1874), u kojem je opisao i tadašnje geodetske instrumente. Nastava tog područja intenzivirala se osnivanjem Geodetskoga tečaja u sastavu Šumarske akademije pri Mudroslovnom fakultetu u Zagrebu 1908., koji je od 1919. i osnutka Tehničke visoke škole (od 1926. Tehnički fakultet) bio u njezinu sastavu, prerastavši u Geodetski odjel. Predavanja je isprva držao → Vinko Hlavinka, a od 1911. → Pavle Horvat. Od 1956. studij geodezije održava se na Arhitektonsko-građevinsko-geodetskome fakultetu (AGG), a od 1962. na samostalnom → Geodetskome fakultetu.

Od 1947. u novoosnovanome zagrebačkom poduzeću → Fotokemika (sv. 2) započela je s radom prva u nas radionica za industrijsku izradbu optičkih elemenata. Od 1948. u zagrebačkom Kraljevcu djelovala je Optička škola, koje je prvi honorarni upravitelj i stručni nastavnik bio → Stjepan Mohorovičić (sv. 4). Od osnutka tvornice Optička industrija Zagreb (Optika; poslije Optička industrija → Ghetaldus; sv. 2) 1949. škola je djelovala uz njezinu potporu. Od 1949. u istom je prostoru djelovala i Industrijska optička škola, a od 1953. škole su objedinjene u Industrijsku školu za preciznu mehaniku i optiku (poslije Tehnička škola Ruđera Boškovića), koja se zajedno s Ghetaldusom preselila na Žitnjak.

Jedan od profesora Optičke škole bio je od 1950. → Dušan Benčić, koji je u školi utemeljio Laboratorij za optička mjerenja, a od 1953. bio voditelj mjernoga laboratorija i kontrole proizvoda u Ghetaldusu. Od 1955. radio je na Geodetskom odsjeku AGG-a, gdje je isprva bio asistent na kolegiju Niža geodezija, a potom i predavao kolegije Geodetski instrumenti i Praktikum iz geodetskih instrumenata. Osnovao je te uz pomoć Ghetaldusa i nastavnika svoje bivše škole opremio Laboratorij za mjerenja i ispitivanja geodetskih instrumenata (poslije Laboratorij za mjerenja i mjernu tehniku) izradivši i postavivši niz kolimatora i drugih uređaja za ispitivanje i rektifikaciju instrumenata; voditelj laboratorija bio je 1964–81. Od akademske godine 1973/74. na Fakultetu postoji i kolegij Fizikalne osnove elektroničkih instrumenata koji predaje → Nikola Solarić. On je, baveći se automatizacijom mjerenja, razvio 32 izvorne metode mjerenja, projektirao i izgradio kalibracijsku bazu za ispitivanje i umjeravanje (kalibriranje) elektrooptičkih daljinomjera, te pridonio razvoju Laboratorija. Tom razvoju pridonijela je i suradnja s Laboratorijem za precizna mjerenja Fakulteta strojarstva i brodogradnje u Zagrebu osnovanim 1959 (osnivač → Ivo Hercigonja; sv. 1, dugogodišnji voditelj → Federico Dusman; sv. 1), koji je danas ovlašteni laboratorij Državnoga zavoda za normizaciju i mjeriteljstvo Hrvatske, u kojem se nalaze primarni etaloni za mjerenje duljina u strojarstvu. Jedan od osnovnih zadataka Laboratorija na Geodetskome fakultetu bila je uspostava mjernog jedinstva pri mjerenju duljina, ostvarenog realizacijom osnovice za mjerenje elektrooptičkih daljinomjera, tj. primarnog etalona za mjerenje velikih duljina. Za tu je namjenu na nasipu odteretnoga kanala Sava–Odra pokraj Donje Lomnice i Lukavca izrađena 1982. osnovica s 25 betonskih stupova postavljenih na duljini 3000 m, po čemu spada među najveće na svijetu. D. Benčić autor je sveučilišnih udžbenika Geodetski instrumenti I i II (1971. i 1973), Geodetski instrumenti (1990), te s N. Solarićem Mjerni instrumenti i sustavi u geodeziji i geoinformatici (2008). Pod okriljem laboratorija svoje je doktorske disertacije izradilo više stručnjaka, a rad prethodnika danas nastavljaju Đuro Barković, Mladen Zrinjski i dr.







neboder, visoka zgrada s deset ili više nadzemnih etaža, vitkih proporcija, koje je visina znatno veća od ostalih dviju dimenzija. Samostojećom postavom, reprezentativnim funkcijama (poslovno-uredskim, stambenim, hotelskim, edukacijskim i dr.) te višeetažnom podjelom neboderi se razlikuju od infrastrukturnih i tehničkih → tornjeva (dimnjaci tvornica i termoelektrana, telekomunikacijski odašiljači, kontrolni tornjevi aerodroma, vodotornjevi, svjetionici, silosi i sl.), kao i od visokih dijelova → sakralne arhitekture (zvonici, minareti). Predstavljaju urbane dominante u oblikovanju gradske siluete (tzv. skyline).

Neboderi u svijetu

Neboderi su nastali u Americi u posljednjoj četvrtini XIX. st. kao posljedica spekulativnih cijena gradskog zemljišta i nastojanja da se postignu visoke građevne gustoće (Chicago, New York), pri čemu je ključan bio izum dizala (E. G. Otis, 1854; u uporabi od 1857; → prenosila i dizala; sv. 1) pa se rani neboderi u engleskome nazivaju elevator-building. Dotadašnje višeetažne zgrade ograničenih visina izvedene od lijevanoga željeznog skeleta i masivnih zidova u velikom su se čikaškom požaru (1871) pokazale neotpornima pa se zamjenjuju obloženim čeličnim skeletom s lakim fasadnim ispunama, poslije i armiranim te spregnutim → betonskim konstrukcijama. Prvim neboderom smatra se Home Insurance Building u Chicagu (J. W. Le Baron, 1883–85); rane primjere visokih zgrada u historicističkoj stilizaciji razvijaju arhitekti tzv. čikaške škole (D. H. Burnham, J. W. Root, H. H. Richardson, D. Adler, W. Holabird i dr.), a za modernistički iskorak u oblikovanju nebodera bez dekoracija, s vidljivim rasterom konstrukcije na pročeljima, ključna je čikaška zgrada na uglu Carlson (L. H. Sullivan, 1899). Između dva svjetska rata neboderi velikih visina gradili su se u New Yorku, poput art decó Chrysler Towera (W. Van Alen, 1930), Empire State Buildinga (Shreve, Lamb & Harmon, 1931) i Rockefeller Centra; nakon II. svj. rata na Manhattanu nastaju mnogobrojni ikonični neboderi, od Seagram Buildinga (L. Mies van der Rohe, 1958), World Trade Centra (M. Yamasaki, 1973; stradali u terorističkom napadu 2001) do najvišega stambenog nebodera današnjice (472 m) – Central Park Towera (2020). U Europi se neboderi grade tek od 1920-ih, intenzivnije nakon II. svj. rata (osobito u Belgiji, Njemačkoj i Italiji). Danas primat u ekstremnim visinama nebodera imaju azijske metropole (Hong Kong, Peking, Šangaj, Kuala Lumpur, Taipei), a trenutačno je najviši svjetski neboder (828 m) Burj Khalifa u Dubaiju (2010). Konceptualne modele nebodera ostavili su futuristi poput A. Sant’Elie (Cità Nuova, 1914) te ključni arhitekti XX. st. – L. Mies van der Rohe (Stakleni neboder, 1921–22), Le Corbusier (tornjevi za Plan Voisin, 1925), F. L. Wright neboderom visine jedne milje (Mile-High, 1956–57).

Neboderi u Hrvatskoj

Prije II. svj. rata nekoliko je visokih zgrada izgrađeno samo u Zagrebu i Rijeci. Prvi je neboder u Hrvatskoj bio tzv. Mali neboder na uglu Masarykove i Gundulićeve ulice u Zagrebu s deset etaža (→ Slavko Löwy, 1933–34), slijedi Napretkova zadruga u Bogovićevoj (→ Stjepan Planić, 1935–37); u Rijeci se grade uglovni neboder Grattacielo (popularno Mali neboder) u Ciottinoj 2 (Raoul Puhali, 1939–40), neboder Arbori na početku Korza (Umberto Nordio, Vittorio Frandoli, 1939–42) te neboder Hrvatskoga kulturnog doma na Sušaku (natječajni projekt → Josip Pičman, 1934–35; modificirana izvedba → Alfred Albini, do 1947).

















Neboderi u Zagrebu

Nakon II. svj. rata prvi su neboderi, i to stambene namjene, podignuti samo u Zagrebu, tzv. Drveni neboder u Martićevoj (→ Drago Ibler, 1955–58), na uglu Vukovarske i Držićeve (→ Milan Žerjavić, Pavao Baranjai, 1956–58) te u Laginjinoj (→ Ivo Vitić, 1958–62), a istodobno se gradi i prvi naš poslovni neboder na Jelačićevu trgu visine 64 m, u to doba najviša zgrada u Jugoslaviji (Josip Hitl, Slobodan Jovičić, Ivan Žuljević, 1955–59).















Stambeni neboderi intenzivno su se podizali tijekom izgradnje Novog Zagreba gdje ih je u razdoblju 1963–77. nastalo čak 60. Tipski tornjevi izvođeni su u više jedinica, primjerice u Trnskom (→ Slavko Jelinek, 1963–65), Sigetu (→ Lujo Schwerer, Terezija Matić, 1963–64), Sopotu I (S. Jelinek, 1965–67., izgradnja oko 1970), Sopotu II (Miroslav Stella, 1968–73), Zapruđu (S. Jelinek, 1965–69), Utrini (→ Đuro Mirković, 1971–74), Travnom (Đ. Mirković, 1973–75). Drugdje u gradu nastaju pojedinačni primjeri antologijske vrijednosti: dvojni neboderi u Čazmanskoj (→ Grozdan Knežević, 1965–68), tri nebodera na Vrbiku, tzv. Rakete (→ Vjenceslav Richter, → Berislav Šerbetić, i dr. 1965–68) i Trešnjevački neboder u Ozaljskoj (S. Jelinek, 1967–69). Stambene tornjeve realizirali su i Borivoj Feldman (Savski Gaj, Trnsko, Siget), → Boris Duplančić (Ružmarinka), → Emil Seršić (kompleks Dubrava – Centar / Roma u Dubravi) te → Tomislav Odak i Judita Stopar (Travno). Ističu se i klasteri od po tri nebodera na Aveniji Dubrava i u obližnjoj Koledinečkoj ulici; u zapadnom dijelu grada tornjevi su podignuti u naseljima Srednjaci, Knežija, Gajnice i dr. Stambeni neboderi najviših katnosti izvedeni su na Prisavlju (73 m, 25 katova; Milivoj Peterčić, 1974) te u Ulici braće Domany (73 m; 1975). S obzirom na to da je u Zagrebu od 1986. bila zabranjena izgradnja visokih stambenih zgrada, posljednji je izveden neboder S–3 na Klaki, jedini s postmodernističkim oblikovnim kôdom (Josip Frankol, → Branko Kincl, 1978–83); od 2007. izvedba stambenih tornjeva je opet dopuštena.

























Poslovni neboderi podižu se tek u kasnoj fazi razvoja (nakon 1972), često s velikim odmakom od doba projektiranja, no kontinuirano se grade do danas. Kvalitetom se ističe uredski toranj Vjesnika (→ Antun Ulrich, 1956–72), a ikoničnu važnost u slici grada ima neboder Zagrepčanka s 30 katova i visinom od 94,6 m koja dugo vremena nije bila nadmašena (S. Jelinek, Berislav Vinković, 1969–76). Potkraj socijalističkoga razdoblja nastaju neboder Cibone uz sportsku dvoranu (→ Marijan Hržić, → Ivan Piteša, B. Šerbetić, 1985–87) i Chromosov toranj na uglu Heinzelove i Vukovarske (→ Marijan Turkulin, Petar Vovk, 1976–89).















Prvi zagrebački neboder realiziran nakon Domovinskoga rata je Hoto Business Tower na Savskoj cesti (M. Turkulin, 2004), potom nastaju eliptični neboder Zagreb Tower na Radničkoj (Otto Barić i dr., 2002–06), dvostruki neboder Eurotower u Lučićevoj ulici (M. Hržić, 2002–08), hotel Hilton na Vukovarskoj (Studio BiF, 2006–11), dvostruki toranj Sky Office Tower uz Zagrebačku aveniju (Ante Anin, 2006–12) te VMD – Poslovni centar Strojarska, koji je s 26 nadzemnih etaža i 96,15 m visine trenutačno najviši zagrebački neboder (Davor Mateković, 2011–14).







U Zagrebu je do sada podignuto oko 250 nebodera, dominantno stambene tipologije, u manjem broju poslovne, hotelske, industrijske i edukacijske namjene, pri čemu se kao ključni autor ističe S. Jelinek s čak 29 realiziranih nebodera.

Neboderi u drugim gradovima

Izvan Zagreba neboderi se podižu tek nakon 1960. kada, zahvaljujući razvoju tehnologije, bivaju široko prihvaćeni zbog niže cijene, brze gradnje i visokih postignutih gustoća.

U Rijeci su prvi suvremeni neboderi nastali nakon natječaja za naselje Turnić (1959., izvedba od 1960), a skupine stambenih tornjeva su se tijekom 1960-ih i 1970-ih gradile na Sušaku (oko 1960), Podmurvicama (→ Igor Emili, 1965–68), Kantridi (1966), Kozali (Ada Felice–Rošić, Čedomir Mašić, 1969–73), Gornjoj Vežici (1969), Zametu (1977). Najvažniji su primjeri nebodera tzv. Eševi na Rastočinama (Ante Scarpa, 1973) i u Čandekovoj ulici na Turniću koji su s 30 etaža i 96 m visine najviši stambeni tornjevi u Hrvatskoj (Dušan Sironić, 1975). Tijekom samo 20-ak godina (do kraja 1970–ih) u Rijeci je realizirano oko 50 gotovo isključivo stambenih nebodera osno simetričnih shema (X, V, H i dr.) koji su oblikovali specifičnu siluetu grada.

U Splitu je, uz mnoge polemike u javnosti, prvi izveden Pomgradov neboder u Gundulićevoj ulici (→ Vuko Bombardelli, projekt 1958., izvedba 1962), a do kraja desetljeća, za samo osam godina podignut je 31 neboder prema tipskim rješenjima izvođenima na više lokacija i usko vezanima uz tehnologiju pojedinoga građevinskog poduzeća. Slijedio je neboder → Stanka Fabrisa na Glavičinama (1962–63) poslije realiziran u osam jedinica na raznim pozicijama, zatim stambeni neboder Slobodne Dalmacije (Zlatibor Lukšić, 1955–63), neboder na Pojišanu (I. Vitić, 1962–66) te na Spinutu još dva Vitićeva nebodera i tri → Ive Radića (svi 1965–68). Kao prve svoje realizacije → Dinko Kovačić je tada dovršio nebodere na Lokvama (1964–68). U Splitu su najviši (78 m) trojni stambeni neboderi na Spinutu, tzv. Blizanci (→ Frano Gotovac, 1970–79) koji su izgrađeni među posljednjima. Koteksov neboder (→ Lovro Perković, 1960–64) je tijekom šest desetljeća bio jedini poslovni toranj u Splitu, no nedavno je dovršen i Dalmatia Tower (O. Barić, 2017–23), trenutačno najviši neboder u Hrvatskoj (112 m, s antenom 135 m).













U Osijeku su stambeni tornjevi građeni tek iznimno, prvi je bio tzv. Crveni neboder u Blok centru (→ Radovan Miščević, 1969–70), potom Četverolist na Vijencu (Dragutin Kapun, 1973) i objekti na Senjaku, a u novije doba grade se i poslovne visoke zgrade (Eurodom, 2009. i dr.).

Među manjim gradovima se s više od 20 nebodera ističu: Šibenik s 34 realizacije (prvi su izvedeni tzv. Crveni i Plavi neboder, → Dinko Vesanović, 1959–64), Karlovac s 25 (prvi u Nazorovoj ulici, 1960), Pula s 24 (prvi je bio neboder – vodotoranj, 1967) i Varaždin s 20 tornjeva. Pojedinačni primjeri ili manje skupine visokih zgrada tijekom 1960-ih i 1970-ih nastaju i u manjim gradovima gdje za neboderima nije bilo stvarne potrebe, ali su predstavljali simbole napretka i modernizacije (Vukovar, Vinkovci, Slavonski Brod, Nova Gradiška, Virovitica, Koprivnica, Čakovec, Sisak, Ogulin, Pazin, Rovinj, Zadar, Makarska, Dubrovnik i dr.). Ponegdje je loša urbanistička impostacija nebodera rezultirala javnom kritikom, poput karlovačkog nebodera podignutog uz Kupu, na mjestu prethodno srušene sinagoge (1962), nebodera-vodotornja lociranog uz rub varaždinske barokne jezgre (1965), dvaju nebodera tik pokraj dvorca Eltz u Vukovaru (potkraj 1970-ih), skupine tornjeva na glasijama tvrđave u Slavonskom Brodu (1970), ali i vizurno izloženih dubrovačkih solitera na padinama Srđa iznad Gruža (oko 1980).

U drugim zemljama hrvatski su arhitekti također realizirali važne primjere nebodera: Palaču Albanija u središtu Beograda (Branko Bon, Milan Grakalić, 1938–39), skupinu nebodera u Podgorici (S. Fabris, 1962–64), stambene tornjeve u Zenici (→ Edo Šmidihen, 1971–73), neboder Skupštine BiH (→ Juraj Neidhardt, 1979); tijekom 1990-ih nekoliko je nebodera u Varšavi izveo Miljenko Dumenčić, a u Beču → Radovan Tajder.

Neboderi posebnih tipova

Neboderi se javljaju i u → turističkoj arhitekturi, osobito kod tipa hotela sa širokom stopom (engl. broad-foot) uslužnih sadržaja i visokim smještajnim volumenom, poput hotela Marijan u Splitu (L. Perković, 1961–63; srušen 2024), hotela Ambasador u Opatiji (→ Zdravko Bregovac, 1961–66) te primjera u Umagu, Vodicama, Makarskoj i dr. U kontinentalnoj Hrvatskoj važni su neboderski hoteli Osijek (R. Miščević, Drago Bradić, 1975–77), zagrebački hoteli Panorama (danas Zonar, izvorno S. Jelinek, 1964–68) i Intercontinental (danas Westin, William Bonham i dr., 1968–75). Rijetki su neboderi u obrazovnoj arhitekturi, primjerice zagrebačkih Fakulteta elektrotehnike i računarstva (→ Božidar Tušek, 1963–65) i Fakulteta strojarstva i brodogradnje (→ Kazimir Ostrogović, 1966) ili industrijski neboderi poput TEŽ-a u Zagrebu (→ Lavoslav Horvat, 1963). U novije doba grade se i neboderi hibridnih programa s više funkcija, npr. stambeni tornjevi s vodospremom u Varaždinu, Puli te osobito kvalitetan primjer u Velikoj Gorici (Đ. Mirković, 1972–73), splitski Dalmatia Tower s uredskim te odvojenim hotelskim etažama, stambeni neboderi kombinirani s robnom kućom na zagrebačkoj Ljubljanici i u Dubravi i dr.













Konstrukcijski sustavi

Tehnologija gradnje i konstrukcijska rješenja upravo su kod nebodera bili osobito inovativni – počevši od klasičnoga zidanog sklopa Löwyjeva Malog nebodera (1934), djelomičnog armiranobetonskog skeleta Planićeva nebodera Napretka (1937), prve primjene lakih fasadnih ovjesa na Zagrebačkom neboderu (S. Jovičić i dr., 1959), ranog sustava nosivih komunikacijskih jezgri s konzolnim etažama na splitskom hotelu Marijan (L. Perković, 1961–63,), panelne prefabrikacije uvedene na tornjevima u zagrebačkom Trnskom (S. Jelinek, 1963–65), tehnologije kliznih oplata na neboderu u zagrebačkoj Ozaljskoj ulici (S. Jelinek, 1967–69) ili prednapetih betonskih elemenata na tornjevima u Borovu (Milan Mihelič, 1978). Zbog protupožarnih i seizmičkih propisa svi se neboderi u Hrvatskoj danas grade s armiranobetonskom nosivom konstrukcijom.

Strukovno vrednovanje i utjecaji

Neizvedeni projekti avangardno koncipiranih nebodera su znatno utjecali na razvoj te tipologije, pri čemu se ističu: projekt Oficirskog doma na početku Deželićeva prilaza u Zagrebu (→ Vladimir Turina, 1937–38), toranjski hotel na Plitvicama (V. Turina, → Franjo Zvonimir Tišina, 1941), mnogobrojni projekti za neboder CK KPJ u Beogradu 1947 (→ Drago Galić, → Mladen Kauzlarić, → Josip Seissel, Rikard Marasović, → Neven Šegvić, L. Horvat, I. Vitić, B. Bon), rješenje nebodera Jugopetrola na početku Deželićeva prilaza u Zagrebu (D. Ibler, 1954–55), natječaj za tipska rješenja stambenih tornjeva u Rijeci (→ Aleksandar Dragomanović, → Ninoslav Kučan, 1960), natječaj za uredski neboder Vagonogradnje na beogradskoj Slaviji (A. Dragomanović, Dorotea Ložnik, Ninoslav Janson, 1963–66) te prijedlog stambenog vodotornja u Osijeku (D. Bradić, R. Miščević, 1968).

Nekoliko je nebodera vrednovano uglednim strukovnim priznanjima – Nagradom Saveza društava arhitekata Jugoslavije za stambeni toranj u Laginjinoj ulici u Zagrebu (za 1962., I. Vitić); nagradama »Viktor Kovačić« hotel Marijan u Splitu (godišnja nagrada 1964., L. Perković) i stambeni neboderi Autoput – jug u Zagrebu (1973., M. Stella, Lidija Grečko–Krstevski); godišnjom nagradom »Vladimir Nazor« poslovni neboder Industrogradnje na Savskoj cesti u Zagrebu (1972., G. Knežević) te najvišom državnom nagradom Borbe stambeni tornjevi u zagrebačkoj Veslačkoj ulici (1973., S. Jelinek, Ivo Linardić).







urbanizam, djelatnost koja obuhvaća istraživanje, planiranje, projektiranje, izgradnju, razvoj te uređenje gradova (seoskim naseljima bavi se → rurizam); također gradogradnja, gradograditeljstvo. Iako je planiranje gradova vrlo stara disciplina, naziv urbanizam – danas općeprihvaćen u mnogim jezicima – kao neologizam javlja se tek početkom XX. st. (1910–25) u Francuskoj (urbanisme; prema latinskome urbs: grad, urbanus: gradski), dok su termini istog značenja u drugim jezicima već postojali u literaturi sredinom XIX. st. i prije (njemački Städtebau, Städteplanung; engl. city/town planning, ruski градостроительство).

Urbanizam je proizašao poglavito iz → arhitekture i formirao se kao složena hibridna i interdisciplinarna djelatnost koja objedinjava različite tehničko-inženjerske i umjetničko-kompozicijske komponente prostornih rješenja velikog mjerila. Osim oblikovanja urbane strukture (tlocrtne matrice, planimetrije i morfologije grada), dizajna javnih prostora (ulica, trgova, šetališta i perivoja), kao i funkcionalnog zoniranja (podjele gradskog zemljišta po namjenama) – što je u domeni djelovanja arhitekata – i druge inženjerske struke sudjeluju u planiranju urbanih komunalno-tehničkih sustava, kao što su → promet (sv. 1), → vodoopskrba, → odvodnja i ostali → hidrotehnički sustavi, energetske mreže te gradsko zelenilo i → pejzažna arhitektura; važna je uloga → geodezije na pripremi kartografskih podloga i zemljišne dokumentacije za potrebe planiranja (→ katastar i zemljišna knjiga, geoinformacijske baze podataka; → geoinformatika, → infrastruktura prostornih podataka), kao i u provedbi prostorno-planskih dokumenata u postupcima preparcelacije, urbane komasacije, eksproprijacije, a u suburbanim područjima i arondacije (→ gospodarenje zemljištem). Od društveno-humanističkih disciplina specifičnim urbanističkim problemima bave se → urbana sociologija, urbana geografija, urbana ekologija, urbana ekonomika, demografija, urbanističko zakonodavstvo, povijest umjetnosti i dr. Urbanizam i prostorno planiranje u nekim se zemljama studiraju kao zasebna struka (Francuska, Njemačka, SAD), a ponegdje su u matičnoj domeni geografije.

Teorijski okvir urbanizma u svijetu

Planiranje gradova staro je gotovo koliko i ljudska civilizacija te datira od doba protoneolitika kada se na Bliskom istoku javljaju prva planirana naselja (npr. Jerihon, oko 9000. pr. Kr.). Povijest svjetskog urbanizma bilježi mnoge primjere iznimnih urbanih realizacija (→ grad) koji su rezultat razvoja praktičnih segmenta struke, no s rijetkim teorijskim ili znanstvenim prinosima urbanističkoj doktrini formiranoj tek u novije doba.

Ključne teorijske postulate planiranja gradova u antičkoj je Grčkoj postavio Hipodam iz Mileta (otuda hipodamski urbanizam), u Rimu je presudan utjecaj imao Vitruvije, u doba renesanse afirmirao se niz traktatista i kreatora idealnih gradova (Filarete, V. Scamozzi, A. Dürer, L. da Vinci i hrvatski filozof → Frane Petrić; sv. 4). Potkraj XIX. st. i početkom XX. st. prva znanstvena djela i priručnike iz područja urbanizma objavljuju C. Sitte, J. Stüben, A. E. Brinckmann, E. Howard, T. Garnier, R. Unwin; poslije, od međuratnog razdoblja, ključni su autori P. Lavedan, Le Corbusier, O. Blum, S. Giedion; nakon II. svj. rata G. Bardet, M. Sorre, R. Auzelle, J. Jacobs, E. Bacon, K. Lynch, P. Zucker, L. Mumford, C. Rowe, K. Doksiadis, C. Alexander, L. Halprin, G. Cullen, R. Krier, D. Prinz, N. Ellin, i dr. U evoluciji modernog urbanizma presudan je bio utjecaj CIAM-a (Congrès internationaux d’architecture moderne, 1928–59) i njegove Atenske povelje (1933) na postulatima koje nastaje niz novih glavnih gradova (Brasilia, Chandigarh, Islamabad i dr.), posljedično i radikalne promjene u urbanističkim konceptima u kojima počinju dominirati socijalno osviještena, zdravstveno-higijenski uređena i funkcionalno zonirana rješenja, no uz gubljenje ambijentalnih vrijednosti grada, na što posebice upozoravaju kritičari iz razdoblja postmodernih pokreta u urbanizmu.

Povijesni razvoj hrvatskog urbanizma

Prapovijesna naselja

Prapovijesna naselja pripadaju predurbanoj formaciji ljudskih staništa. Prvi organizirani životni prostori su paleolitičke špilje (Veternica, Krapina, Vindija, Vrlovka, Šandalja, Kopačina, Vela spila i dr.), a najranija građena stacionarna naselja su iz razdoblja neolitika (datacije za Hrvatsku oko 6250. do 4000. pr. Kr.). Formirana su kao visinski gradinski sklopovi (Vučedol kraj Vukovara, Bapska, Sarvaš, Danilo, Bribir) ili kao nizinski telovi, tj. naselja na višeslojnim terasama uz rijeke (Dužine kraj Zadubravlja, Sopot nedaleko od Vinkovaca, Pepelane kraj Virovitice). U eneolitiku (4000–2500. pr. Kr.) javljaju se složenija protourbana naselja utvrđena palisadama, ponegdje s više stambenih cjelina okupljenih oko istaknutoga kultnog mjesta (npr. Vučedol s akropolom Gradac). Tijekom brončanog (2500–1000. pr. Kr.) i željeznog doba (1000. pr. Kr. do kraja I. st. pr. Kr.) nastaju mnogobrojne gradine u Istri zvane kasteljeri, isprva kao povremeni refugiji, potom i kao stalna naselja. Najviše ih je u jadranskoj zoni (u Istri ih je evidentirano oko 450, u sjevernoj Dalmaciji oko 400, u velebitskom zaleđu 150, mnogobrojne su i na otocima i dr.). Gradinska su naselja smještena na brdskim vrhovima, kružnih su i ovalnih oblika prilagođenih terenu, utvrđena megalitskim zidovima ili nasutim bedemima (→ fortifikacijsko graditeljstvo). Najbolje istraženi primjeri su: u Istri Monkodonja kraj Rovinja, kružna gradina s koncentričnim bedemima, te Nezakcij nedaleko od Valture (predrimsko središte ilirskog plemena Histra), Picugi kraj Poreča i Vrčin kraj Vodnjana; u Dalmaciji liburnska gradina Bribirska glavica; u Lici japodsko gradinsko naselje Kompolje; na Banovini halštatska utvrda Turska kosa kraj Topuskog; u Slavoniji željeznodobni lokalitet Damića gradina u Starim Mikanovcima te latenski keltski oppidum Dirov brijeg u Vinkovcima (→ prapovijesno graditeljstvo).













Antički gradovi

Prvi sloj planske urbanizacije na tlu Hrvatske datira iz razdoblja grčkoga koloniziranja Jadrana. Još u arhajskom razdoblju zabilježena je knidska kolonija Kórkyra Mélaina vjerojatno na Korčuli (oko 585. pr. Kr.), u klasično doba nastaje sirakuški polis Issa (oko 397. pr. Kr.) geometrizirane matrice s i danas očuvanim ostatcima zidina i urbanog areala površine oko 10 ha na padini povrh viške luke, te parska agrarna kolonija Pháros (Stari Grad na otoku Hvaru, 385/384. pr. Kr.). U njezinu je zaleđu uređena grčka chora, poljoprivredno zemljište površine oko 1200 ha s pravilnom ortogonalnom parcelacijom u izduženim modulima 1:5 stadiona (181 m × 905 m) što je zbog iznimne očuvanosti i rijetkosti u europskim okvirima upisana na UNESCO-ov popis svjetske baštine (2008). U helenističko doba Issa utemeljuje vlastite subkolonije – na otoku Korčuli (dokumentirano kamenom Lumbardskom psefizmom, oko 275. pr. Kr.), a u III. i II. st. pr. Kr. osniva i prve gradove na još ilirskoj obali – trgovačke emporije Epétion (Stobreč), Tragúrion (Trogir), nešto kasnije Siculi (Resnik) te vjerojatno Salonu i Naronu. Za naselja Anchiale, Herakleia i Dimos nisu poznate lokacije.







Rimska osvajanja prostora današnje Hrvatske (započeta 177. pr. Kr. razaranjem histarskog Nezakcija) tijekom nekoliko su stoljeća rezultirala iznimnom urbanom mrežom s približno 150 poimence zabilježenih naselja različita statusa (urbane atribute imale su coloniae i municipia) s uglavnom ubiciranim (identificiranim) pozicijama. Tomu valja pribrojiti mnoštvo manjih neimenovanih lokaliteta s arheološkim ostatcima (villae rusticae, seoska naselja ranga vicus i pagus, manje putne postaje mansiones i mutationes, male utvrde na limesu poput castella, oppida i dr.). Sudeći po nazivima naselja s ilirskim oblikom završetka ona, nona (npr. Albona, Flanona) i rjeđim, vjerojatno keltskim nastavcima um, dunum (Argyruntum, Teutoburgium), Rimljani su samo posvojili i postupno romanizirali starosjedilačka naselja dajući im novu fizionomiju ili su nova naselja gradili uz postojeća preuzimajući toponim (npr. rimski castrum Tarsatica na položaju današnje Rijeke izgrađen je podno gradine na Trsatu koja i dalje postoji kao ilirsko naselje). U prvome razdoblju urbanizacije lokalna naselja dobivaju niže oblike samouprave (praefectura, res publicae/conventus civium Romanorum ili su to municipia s italskim pravom – ius italicum), a najvažnije lokacije na kojima su uglavnom prethodno bila planski izgrađena vojna naselja (castra stativa legionis) u drugoj etapi carskom odlukom dobivaju rang coloniae s najvišim urbanim atributima i rimskim civitetom. Na području Hrvatske je samo deset gradova imalo taj status: Pola (Pula) kao najraniji primjer iz sredine I. st. pr. Kr., Parentium (Poreč), Iader (Zadar), Salona (Solin) koja je upravnim rangom bila najvažniji i površinom najveći rimski grad u našim krajevima, zatim Narona (Vid kraj Metkovića), Epidaurum (Cavtat), Aequum (Čitluk), Siscia (Sisak), Mursa (Osijek) i Cibalae (Vinkovci), pri čemu je u punom nazivu uvijek sadržana i carska rodovska atribucija (npr. Colonia Flavia Siscia). Mreža municipija bila je gušća – na području kontinentalne Hrvatske bilo ih je barem deset, u jadranskoj zoni i znatno više. Ostali važniji rimski gradovi bili su: u Dalmaciji Curicum (Krk), Asseria (Podgrađe kraj Benkovca), Varvaria (Bribir), Aenona (Nin), Senia (Senj), Arva (Rab), Scardona (Skradin); u Panoniji Andautonija (Šćitarjevo), Aquae Iassae (Varaždinske toplice), Marsonia (Slavonski Brod), Certissa (Đakovo), Iovia (Ludbreg) i dr. Najbolje sačuvane gradske matrice ortogonalnog tipa urbs quadrata imaju Poreč i Zadar, a najznačajniji arhitektonski spomenici (→ antičko graditeljstvo) očuvani su u Puli (amfiteatar, dva teatra, slavoluk Sergijevaca, Herkulova i Dvojna gradska vrata, Augustov hram s forumom), Solinu (amfiteatar i teatar, gradske zidine i vrata, terme), Splitu (Dioklecijanova palača), Zadru (kompleks foruma s kapitolijem), Vidu (Augusteum), u legijskom kastrumu Burnumu kraj Ivoševaca (amfiteatar, dijelovi principija) te u kontinentalnoj Hrvatskoj Varaždinske Toplice (forum s kapitolijem, terme). Kolonijama je dodjeljivan i ager podijeljen kvadratnom mrežom centurija (modula oko 710 m × 710 m), a najbolje sačuvane i danas vidljive centurijacije su u zaleđu Pule, Poreča, Zadra i Solina.



















Kasnoantički gradovi

Nakon raspada limesa (oko 395) gradovi su izloženi učestalim napadima barbarskih plemena, ključne urbane funkcije odumiru, a radi lakše obrane postupno se smanjuju urbani areali unutar kojih se umjesto središnjih prostora oko foruma i kapitolija u V.–VI. st. uz rubove gradova javljaju nove fokusne točke na mjestima ranokršćanskoga kulta (npr. episkopalni sklop u sjevernom dijelu Salone, Eufrazijeva bazilika s biskupskim dvorom u Poreču, mnogobrojne crkve u Zadru interpolirane u raster rimskoga grada, bizantski kompleks sv. Marije Formose u Puli), a važnu ulogu dobivaju i memorije kršćanskih mučenika na grobljima izvan gradskih zidina (extra muros) poput Marusinca, Manastirina i Kapljuča kraj Solina (→ ranokršćansko i bizantsko graditeljstvo).







U razdoblju tzv. Justinijanove rekonkviste (VI. st.) težišta urbaniteta premještaju se iz nesigurnih obalnih gradova na otoke, gdje se uz vanjsku plovidbenu crtu između Konstantinopola i sjevernojadranskih gradova (osobito Ravenne) u kratkom vremenu gradi oko 40 bizantskih kastrona (κάστρον), malih utvrđenih naselja servisno-obrambenoga karaktera i razmjerno kratkog trajanja smještenih na istaknutim otočnim vrhovima ponad zaštićenih zaljeva (Gradina na Žirju, Toreta na Kornatu, Sveti Juraj na Pagu, Sveti Damjan te Kaštelina na Rabu, Sveti Marko i Korintija na Krku itd.), među kojima je arealom najveći brijunski kastron u uvali Dobrika. Ključni otočni grad ranobizantskoga razdoblja bio je Osor (rimski Apsorus). Proces odumiranja velikih kasnoantičkih gradova intenzivirao se tijekom VII. st. kada se napušta Salona (639) i osniva novi grad-refugij unutar zidina Dioklecijanove palače, napušta se Epidaurum, a na nedalekoj hridi osniva Raúsion (Dubrovnik), posve nestaju dalmatinske kolonije Narona i Aequum, u zaleđu se gase gradovi poput Asserije i Varvarije te niz podvelebitskih gradova, npr. Argyruntum (Starigrad Paklenica), Vegium (Karlobag), Lopsica (Sveti Juraj), Ortopla (Stinica) i dr. U Istri se napušta Nezakcij, ali nastaje ili se snažnije razvija više novih kasnoantičkih gradova na poluotocima i otočićima uz morsku obalu (Rovinj, Novigrad, Umag); na području kontinentalne Hrvatske urbani kontinuitet je tada imala još samo Siscia.













Ranosrednjovjekovna naselja (VIII–XI. st.)

Nova sjedišta hrvatskih vladara u Dalmaciji (→ predromaničko graditeljstvo), smještajem reafirmiraju predrimske gradinske točke na fortificiranim vrhovima (Klis, Knin, Bijači, Biskupija, Bribir); u Istri je urbanizacija intenzivna u unutrašnjosti (Dvigrad, Guran, Gočan, Bale, Motovun, Sveti Lovreč). U kontinentalnom dijelu Hrvatske, gdje prije XII. st. nema gradova, razvijaju se specifična nizinska barska naselja – gradišta kružnog oblika promjera do 100 m, s vodenim opkopima, nasutim prstenastim bedemima, ponegdje i palisadama (Mrsunjski Lug kraj Slavonskog Broda, u supstratu vjerojatno i Sveti Petar kraj Ludbrega, Gudovac kraj Bjelovara, Torčec i dr.), što su morfološki prethodnici kasnijih romaničkih utvrda i protourbanih formacija tipa Wasserburg. Registrirana su i visinska utvrđena naselja (Lobor, prvotni slojevi Zagreba na Gradecu, Vukovara i dr.).







Srednjovjekovni gradovi (XII–XV. st.)

U srednjovjekovnoj Hrvatskoj urbani su status imala biskupska sjedišta (tada ih je bilo 25) te naselja s komunalnim statutima (50 kodificiranih na Jadranu, u Slavoniji samo Ilok). Najstariji je Korčulanski statut (1214), a po detaljnosti urbanističko-graditeljskih pravila ističe se Dubrovački statut (1272), osobito njegova 5. knjiga po kojoj su izvedene značajne regulacije i novi dijelovi grada. U statutima su sadržane odredbe o zaštiti od požara, odvodnji, širini ulica, zabrani drvene gradnje, parcelaciji, položaju otvora, obvezi popravaka kuća i zidina i sl. U jadranskim gradovima važan kriterij civiteta bile su zidine s vratima, među kojima se uz monumentalne dubrovačke zidine (dodatno ojačane u doba renesanse) ističu gotičke stonske zidine što na prevlaci Pelješca opasuju i povezuju Mali i Veliki Ston. Ojačane su s više tvrđava i kula pa su razvijenom dužinom (oko 5,5 km) među najvećima u Europi. Važniji utvrđeni gradovi su i Omiš s tvrđavom Starigrad, Korčula, Hvar, Split, Trogir, Šibenik, Zadar, Senj, Rab, Krk i gotovo svi istarski gradovi.













U kontinentalnoj Hrvatskoj urbane atribute imali su tzv. poveljni gradovi (liberae villae – slobodni kraljevski gradovi i trgovišta) kojih je bilo dvadesetak, od zagrebačkoga Kaptola (sloboštine dobiva 1198) i Varaždina (1209) do posljednjeg Iloka (1458). Najznačajniji je zagrebački Gradec utemeljen Zlatnom bulom Bele IV. (1242), planirani grad s ortogonalnom unutarnjom matricom, modularnim parcelama (površine oko 350 m²) i četverokutnim središnjim trgom proporcija 1 : 1,5 (58 m × 87 m). Jedini je grad u kontinentalnoj Hrvatskoj koji je po cijelom perimetru (dužine oko 1,6 km) zaštićen romaničkim kamenim zidom s kulama (Lotrščak, kula Kamenitih vrata, Popov toranj i dr.), izvorno sa šest gradskih vrata. Tipičnu srednjovjekovnu matricu ima i utvrđeni zagrebački Kaptol s izduženim ljevkastim trgom. Na ovim područjima ipak su češći tzv. otvoreni gradovi bez znatnijih zidina, spontane geneze, nastali oko tržnog mjesta u podgrađu kaštela ili burga, npr. Varaždin, Ozalj, Samobor, Krapina, Križevci, Požega, Vukovar. Iznimka je Ilok koji je Nikola Iločki sredinom XV. st. opasao monumentalnim gotičkim zidinama s nizom kula i polukula (dužine oko 1,4 km), s palasom i nekoliko crkava i samostana u urbanom tkivu. U srednjem vijeku osnivaju se i prva naselja specifičnih funkcija – crkveni gradovi, sjedišta novih biskupija (npr. zagrebački Kaptol, 1094; Đakovo, 1239), gradovi-solane (Ston, Pag), vojni i lučki gradovi, agrarne semiurbane kolonije i dr.



















Tipične pozicije srednjovjekovnih gradova su visoke točke gradinskog karaktera, često s burgom ili kaštelom koji je prethodio naselju (mnogi su primjeri u Istri – Brseč, Mošćenice, Buzet, Beram, Grožnjan, Boljun, Pazin, Labin, Motovun, Oprtalj, Hum i dr.), utvrđeni otočići u blizini obale (Trogir, Nin i Rovinj, svi s kontinuitetom od antike) ili poluotoci zaštićeni morem (Korčula, Primošten, Umag; s antičkim supstratom Rab, Zadar, Novigrad, Stobreč), kao i duboki zaljevi (Bakar, Pag, Šibenik, Makarska). U kontinentalnom području gradovi su često smješteni uz obale rijeka (Vukovar, Ilok, Osijek, Brod, Hrvatska Kostajnica), uz srednjovjekovnu cestu Via magna i njezine odvojke (Varaždin, Križevci, Koprivnica, Virovitica) ili kao podgrađa starijih utvrda (uz spomenute, važni su još Dubovac, Modruš/Grad Tržan, Zrin, Ogulin, Brinje), no mnogi burgovi nikada nisu formirali suburbij (Medvedgrad, Veliki Tabor, Garić grad, Okić, Kolođvar).













Najvrjednija su baština našega srednjovjekovnog urbanizma novoutemeljeni pravilni gradovi, poput Korčule sa shemom »riblje kosti« (XII–XIII. st.) ili oni ortogonalne planimetrije kao što su Veliki i Mali Ston (1333–34) i Pag (prijelazni ranorenesansni koncept, 1443). Važna su i planska proširenja ili regulacije postojećih gradova – Dubrovnika, s pravilnim gradskim blokovima (insulama) južno od Straduna (1272) i izduženim blokovima na padini Prijekoga (1296), Trogira (zapadno predgrađe Pasike, XIV–XV. st.), Raba (raster blokova u sjeverozapadnom dijelu, XII–XIII. st.) i Hvara podno tvrđave. Kod svih primjera javljaju se tipični uski blokovi okomiti na slojnice s dvoredom trostrano ugrađenih kuća bez dvorišta (tzv. casa in blocco) i odvodnim kanalom u zaleđu širine 50–80 cm (klončina, kolovaja, kanižela). Urbane matrice vernakularnih gradova uglavnom su nepravilne, prilagođene terenu (koncentrični kružni plan, radijalni, linearni, vretenasti, spiraloidni itd.).







Najcjelovitiji srednjovjekovni trg je trogirski (na mjestu rimskog foruma) gotovo kvadratnog tlocrta, oko kojega su smještene ključne građevine (katedrala sa zvonikom, komunalna palača, tri kapele, loža, poslije i toranj gradskog sata). Ikonografiju srednjovjekovnih gradova, uz fortifikacije, oblikuju arhitektonske dominante – crkve, upravne i stambene palače, vertikale zvonika (identitetski značaj imaju romanički tornjevi u Rabu, Zadru, Splitu, Motovunu i nizu istarskih gradića), zatim kule gradskog sata (Rab) te lože kojih funkciju u manjim istarskim gradovima preuzimaju trijemovi (lopice) ispred kapela i crkava (→ romaničko graditeljstvo; → gotičko graditeljstvo).







Renesansni gradovi (XV–XVI. st.)

Glavni urbanistički zahvati u doba renesanse vezani su uz modernizaciju utvrda kao posljedicu pojave artiljerije. Prvo razdoblje od sredine XV. st. do sredine XVI. st. obilježeno je pojačavanjem srednjovjekovnih zidina novim masivnim kružnim i polukružnim topovskim kulama, baterijama sniženih elevacija (npr. u Korčuli, Trogiru, Gračišću, Iloku) te izdvojenim kaštelima pravilnih tlocrta koji su služili kao predbran grada (stari grad Sisak, Nehaj ponad Senja, biskupska utvrda u Zagrebu, Kaptol kraj Požege). Paradigmatski primjer ranorenesansnog fortificiranja grada je vanjski pojas dubrovačkih zidina (od 1453) s nekoliko izdvojenih točaka poput kazamatne utvrde Bokara i kružne kule Minčete (Michelozzo di Bartolomeo Michelozzi, → Juraj Dalmatinac, 1461–66). Od sredine XVI. st. u fortificiranju gradova dominiraju bastionski sustavi poput ranih tvrđave sv. Nikole na ulazu u Kanal sv. Ante kraj Šibenika, odnedavno pod zaštitom UNESCO-a (Gian Girolamo Sanmichelli, 1540–44) i utvrde Varaždina (Domenico dell’ Allio, 1544), a kao ključne bastionske urbane fortifikacije toga doba na Jadranu izvode se gradske zidine Zadra (od 1537); u kontinentalnoj Hrvatskoj u zoni razgraničenja prema tursko-osmanskim područjima reguliraju se urbane matrice i do kraja XVI. st. bastionima se utvrđuju Čakovec, Koprivnica, Križevci, Ivanić i dr.



















Prvi primjer ranorenesansnoga planiranoga grada izvan Italije je Pag (koncept se pripisuje J. Dalmatincu, 1443), kod kojega je u strukturi izduženih insula i trostrano ugrađenih kuća još prisutna srednjovjekovna tradicija, dok se u matrici grada reflektira ranorenesansna planimetrija inspirirana rimskom antikom (cardo–decumanus–forum–capitolium). Specifičan su tip planiranih agrarnih utvrđenih naselja Kaštela između Splita i Trogira podignuta radi zaštite poljoprivrednih posjeda u doba osmanske opasnosti (1476–1566); izvorno ih je bilo 20, danas ih je sedam, među kojima je urbanistički najslikovitiji Kaštel Gomilica izgrađen na utvrđenom otočiću uz obalu. U Istri se ističe gradić Svetvinčenat koji je tijekom XVI. st. doživio renesansnu urbanu preobrazbu kada se uz kaštel Grimani sukcesivno izvodi planirani trg specifične perspektivne geometrije s novom crkvom, ložom i nizom tipskih kuća renesansnih obilježja. Najvažnije djelo naše renesansne urbanistike relevantno u europskim okvirima je Karlovačka zvijezda (Martin Gambon, Nicolo Angelini, Joseph Vintano, 1579), vojni grad podignut radi obrane od Osmanlija. Izrazito pravilan šesterokutni oblik s uglovnim bastionima i ortogonalnom unutarnjom matricom sa središnjim kvadratnim trgom, jedan je od rijetkih primjera tzv. idealnoga grada realiziranoga u ovom dijelu Europe. Od manjih urbanističkih zahvata najvrjedniji renesansni javni prostor u XVI. st. realiziran je u Šibeniku gdje je uz netom dovršenu katedralu izvedena regulacija pravilnoga trga s renesansnim građevinama vijećnice, male lože i nekih palača; veliki renesansni trg (142 m × 37 m) ispod kojega je komunalna cisterna oblikovan je u Hvaru gdje uz manirističko pročelje katedrale dominira jedinstvena zgrada Arsenala s našim najstarijim kazalištem (1612). Među komunalnim zahvatima ističu se vodovodi i gradske cisterne (Onofrijev vodovod s česmama u Dubrovniku, zadarskih Pet bunara). Renesansnoj slici naših gradova pridonosi niz novih javnih akcenata, poput gradskih vrata (Zadar, Šibenik, Cres, Motovun, Labin), loža (Hvar, Trogir, Zadar, Rab, Oprtalj, Kastav), kneževih i upravnih palača te vijećnica (Dubrovnik, Korčula, Trogir, Zadar, Pag, Pula), tornjeva s gradskim satom (Dubrovnik, Trogir, poslije i Omiš) i sakralnih, ponegdje utvrđenih sklopova (→ renesansno graditeljstvo). Posebnost renesansnog zaposjedanja prostora ladanja u okolici gradova su mnogobrojni ljetnikovci s vrtovima, poglavito na području Dubrovačke Republike. Prvo djelo hrvatskog autora u području teorije grada – La città felice – napisao je filozof Frane Petrić (1551).



















Osmanski gradovi (XVI–XVII. st.)

Tijekom osmanske vladavine na okupiranom dijelu hrvatskog ozemlja urbane su preobrazbe istodobne s renesansnim i ranobaroknim slojem na slobodnim područjima. U prvim su desetljećima nakon osvojenja gradovi zahvaćeni depopulacijom pa do 1550-ih još nema islamiziranih gradova, već su zabilježene isključivo kršćanske semiurbane varoši. Poslije urbani status kasabe (trgovišta) dobivaju naselja sa stečenom muslimanskom većinom i važnim funkcijama, a od početka XVII. st. javljaju se i šeheri (»pravi gradovi«) poput Osijeka, Požege, Iloka, vjerojatno i Drniša te Cernika. Urbana struktura naslijeđena iz predosmanske faze isprva se nije znatnije mijenjala, no na orijentalnu ikonografiju naših naselja utjecale su specifične interpolacije poput kupolnih džamija, hamama, karavansaraja i dr. (→ islamsko graditeljstvo). Gradovi su, uz trgovačko-obrtničku čaršiju, bili organizirani u stambene mahale, često konfesionalno odijeljene, s 35 do 50 kuća sa šest do sedam osoba po domaćinstvu. U kasabama srednje veličine (Vukovar, Đakovo, Valpovo, Drniš) bilo je pet do šest mahala, u većim središtima (Osijek, Požega) 12 i više. Veličina gradova bila je skromna pa je potkraj XVI. st. više od 400 kuća popisano samo u Požegi i Iloku. Na izmaku osmanske vladavine (oko 1680) Požega je već imala 1000 do 1500 kuća, a Osijek je s više od 2000 objekata i 12 000 stanovnika tada bio najveće urbano središte na hrvatskim prostorima. Vukovar je s 350 kuća i oko 2500 stanovnika na 20 ha površine primjer onodobnoga grada srednje veličine. Uz glavne putove podižu se drvene palanke, pravilna četverokutna naselja-konačišta (Tovarnik, Sotin, Dalj) među kojima se ističe palisadama utvrđena palanka Yeni Hissar, današnja Petrinja, jedini novi grad koji su Osmanlije utemeljili u Hrvatskoj (1592). Urbanim fortifikacijama trokutnog oblika Osmanlije su opasali Makarsku (mimar Hajredin ml., 1568).

Barokni gradovi (XVII–XVIII. st.)

Rani barok tijekom XVII. st. razvija se samo u jadranskoj zoni i na slobodnim sjeverozapadnim područjima (tzv. reliquiae reliquiarum), dok je u kasnijem XVIII. st. fokus reurbanizacije preusmjeren na postosmansku obnovu Slavonije. Status kraljevskih gradova u habsburškome dijelu je tada imalo samo osam naselja (Varaždin i Zagreb su naizmjenično i glavni gradovi), trgovišta je bilo 41, vojno-krajiški gradovi pripadali su nomenklaturi komuniteta, a na mletačkim i dubrovačkim područjima stečeni statusi gradova kontinuiraju još od srednjeg vijeka.

Najvažniji spomenici baroknog urbanizma su novoutemeljeni planirani vojni gradovi – Nova Gradiška, isprva izgrađena od drva (1748) i ubrzo pretvorena u zidani grad, te Bjelovar kao sjedište generalata Vojne krajine (gradnju vodi Philipp Lewin von Beck, 1756), primjer kvadratnoga grada (570 m × 570 m) ortogonalne matrice koju čini 36 insula s jasnim referencama na planimetriju rimskog kastruma s dvoosnim konceptom ulica i središnjim trgom-forumom. Glavne postosmanske urbane rekonstrukcije u kontinentalnoj Hrvatskoj također su bile vezane uz krajiška vojna središta kao što je osječka Tvrđa koja preobrazbom iz osmanskog šehera organične sheme u grad pravilnoga plana sa snažnim sustavom bastionskih utvrda vaubanovskoga tipa (srušene su 1920-ih) postaje najveća barokna urbana cjelina u Hrvatskoj (plan – Maximillian Eugen Gosseau d’Henef; izgradnja – Johann Stephan von Beckers, od 1712). Prigodom obnove Slavonskog Broda u funkciji nove bastionske tvrđave (inženjer Willer, od 1715) trasirane su tri ulice paralelne s obalom Save. Bastionska vojna naselja iz istoga doba su i Stara Gradiška te Glina, a krajiški koncept otvorenoga grada bez zidina sa središnjim kvadratnim trgom očuvan je u Vinkovcima i Petrinji. Specifičnu baroknu preobrazbu tijekom XVII–XVIII. st. proveli su Zagreb i Varaždin kod kojih je zadržana srednjovjekovna matrica, no drvena je struktura posve zamijenjena zidanim objektima (nove kurije na Kaptolu od 1627., stambene i upravne palače, crkve i samostani), što je danas najstariji očuvani sloj urbane arhitekture u kontinentalnoj Hrvatskoj.







Ključan utjecaj na razvoj naselja na području Korduna, Gorskog kotara, Like i Primorja imala je izgradnja prvih modernih → cesta koje su spajale Karlovac i primorske luke – Karolina do Bakra (1726–28), Jozefina do Senja (→ Vinko Struppi, 1775-79) i Terezijana do Karlobaga (→ Filip Vukasović, 1786–89).

Na Jadranu se kao nove protuosmanske bastionske fortifikacije grade šibenske utvrde (Barone i Sveti Ivan, 1646), bastioni u Trogiru (od 1646), Splitu (tvrđave Gripe, od 1647. i Bačvice, 1657; drugi poligonalni vijenac bastiona oko grada, 1659–68), pulski Kaštel (1630–33), a poslije venecijanskog ponovnog osvajanja moderniziraju se zapušteni osmanski gradovi-utvrde Klis (od 1648) i Knin (od 1688). U civilnom segmentu najkompleksnija urbana rekonstrukcija provedena je u Dubrovniku nakon velikog potresa (1667) izgradnjom novih tipskih zgrada uz Stradun, a početkom XVIII. st. i baroknih sakralnih dominanti (nova katedrala, crkva sv. Vlaha i isusovački kolegij s crkvom sv. Ignacija). Uz njih se formiraju scenični javni prostori poput barokno uzgibanih Skala od jezuita (Pietro Passalacqua, 1735–38). Potkraj XVIII. st. Rijeka započinje nasipavanje obale za izvedbu pravilnih blokova Civitas Novae (plan iz 1778). U Istri je, uz Vodnjan, najprosperitetnije barokno središte bio Rovinj gdje se zasipavanjem morskog kanala (1763) otočni grad spaja s kopnom stvarajući na prevlaci izduženu promenadu, a na kopnenom dijelu kompoziciju od šest radijalnih ulica koje se od nove Piazze al ponte šire u zaleđe.



















Barokne trgove dobivaju Makarska (oko nove katedrale) i Labin (kosi silazni trg) te niz manjih mjesta s proširenjima ili skalinadama oko crkava (Supetar, Milna, Nerežišće, Bol, Vis – Kut, Buje itd.). U Slavoniji su u XVIII. st. realizirani pravilni kvadratni trgovi u vojnim gradovima – u Bjelovaru glavni trg nastaje ispuštanjem četiriju središnjih gradskih blokova (dimenzija 180 m × 180 m), u osječkoj Tvrđi Trg sv. Trojstva sa svetačkim pilom omeđuju reprezentativne zgrade Generalata, Gradske straže, Magistrata i dr., a negdašnja vojna vježbališta (Exerzierplatz, Regimentplatz; od kraja XIX. st. preuređena su u civilne perivojne trgove) nalaze se u jezgrama Vinkovaca, Petrinje i Nove Gradiške. Slikoviti trgovi spontane geneze formirani kao ljevkasta proširenja ulica, okruženi trgovačkim katnicama s trijemovima u prizemlju, nastali su u Vukovaru i Požegi.

Fizionomiji gradova pridonosi reprezentativno → barokno graditeljstvo, poput novih crkava i samostana (franjevci, isusovci, pavlini), županijskih zgrada (Vukovar, Križevci, Varaždin), rezidencijalnih palača (Patačić, Putar, Sermage, Erdödy, Keglević u Varaždinu; Vojković u Zagrebu; Milesi u Splitu; Battiala-Lazzarini u Labinu itd.), a diljem Slavonije podižu se i gradski dvorci s perivojima (npr. u Iloku, Vukovaru, Bilju, Dardi, Nuštru, Osijeku, Našicama, Virovitici, Daruvaru). Dvorci Hrvatskog zagorja lociraju se izvan gradova, na ladanjskim posjedima (Miljana, Lužnica, Gornja Bistra itd.). Najvrjedniji primjeri baroknih parkova s naglašenim kompozicijskim osima očuvani su djelomično uz valpovački dvorac Prandau-Normann, a u Zagrebu je to Maksimir (utemeljen 1787. na oko 400 ha površine) kao jedan od najranijih javnih perivoja u Europi.



















Gradovi XIX. stoljeća

U prvim se desetljećima XIX. st. gradovi urbaniziraju uglavnom interpolacijskim gradnjama u postojećoj strukturi (→ klasicističko graditeljstvo), a jedina cjelovita regulacija realizirana je u Sisku (Ivan Fistrović, 1829). Ondje je planski razvijen novi grad inspiriran matricom rimskih naselja tipa urbs quadrata s pravilnim blokovima i kardinalnim uličnim osima na sjecištu kojih je središnji trg-forum. U Vukovaru je nakon velikog požara provedena sanacija izravnavanjem uličnih koridora i uspostavom novih dijelova grada (Gabriel Homer, 1822); u Osijeku je ključna monumentalizacijska gesta trasiranje nove Županijske ulice avenijskog profila; u Zagrebu je težište razvoja preneseno u podgrađe gdje se formira novi trg Harmica s linearnim izdancima Ilice i Vlaške ulice. Početak XIX. st. su obilježile i tzv. jozefinske regulacije s »ušoravanjem« mnogobrojnih nekonsolidiranih sela u Slavoniji i Srijemu, a tada su iznova izgrađena i neka semiurbana naselja geometriziranih shema, poput Tovarnika, kojega je klasicistički plan idealnoga kvadrata (1380 m × 1380 m) površine 190 ha najveća regulacija toga doba u Hrvatskoj.







Nastavljaju se i gradnje državnih cesta od važnosti za jadranske gradove – Lujzijane od Karlovca do Rijeke (F. Vukasović, 1803–11), ceste Sveti Rok–Obrovac–Zadar (→ Josip Kajetan Knežić, 1825–27), a u kratkom razdoblju Napoleonove vladavine maršal Marmont je diljem Dalmacije dao izgraditi više od 500 km prvih suvremenih cesta, među kojima se inženjerskim dometima ističe ona povrh Brela na Biokovu (Frane Zavoreo, 1810–11).







Klasicističko XIX. st. pobudilo je zanimanje za istraživanje i zaštitu povijesnih gradova, osobito Salone i splitske Dioklecijanove palače (nakon Roberta Adama, važni su prinosi Francesca Carrare i Vicka Andrića) te za perivojne realizacije, poput Garagninovih vrtova u Trogiru i Divuljama (Giannantonio Selva, 1800–06) ili Haulikova preoblikovanja Maksimira (Michael Sebastian Riedl, od 1838). U Istri nove dominante u gradskoj slici postaju mnogobrojne klasicističke crkve s karakterističnim hramskim pročeljima, a u ladanjskom pejzažu agrarno-rezidencijalne stancije.







Druga polovica XIX. st. razdoblje je tzv. I. modernizacije obilježeno osnivanjem novih industrijskih gradova pravilne planimetrije i zoniranih funkcija – Đurđenovca (1866) i Belišća (od 1884), oba za potrebe preradbe drva, te Duge Rese za potrebe tekstilne proizvodnje (1884). U isto doba nastaju i prvi turistički gradovi, npr. Lipik s reprezentativnim neobaroknim konceptom lječilišnog sklopa (od 1867) i Opatija s parkovnom matricom (od 1882; regulacijska osnova 1892). Modernizacija postojećih gradova posljedica je izgradnje željezničke mreže (Zagreb je na nju priključen 1862), zatim razvoja maritimne infrastrukture (Rijeka postaje glavna trgovačka luka ugarskoga dijela Monarhije), nastanka proizvodnih pogona (→ industrijska arhitektura), a potkraj stoljeća i plinofikacije te elektrifikacije (Šibenik je prvi grad na svijetu koji je uveo Teslinu izmjeničnu struju, 1895). Monumentalnomu mjerilu gradske arhitekture pridonose mnoge državne zgrade sudova, kotarskih oblasti, školskih sklopova, muzeja, kazališta, kolodvora, vojarni itd. te privatne rezidencijalne palače i hoteli (→ historicističko graditeljstvo). Dominante gradova su nove ili obnovljene crkve (→ sakralna arhitektura) – đakovačka Strossmayerova katedrala (Karl Rösner i → Friedrich Schmidt, 1866–82), zagrebačka stolnica (neogotička restauracija F. Schmidt i → Herman Bollé, 1880–1906), osječka konkatedrala, kapucinska crkva u Rijeci, mornarička crkva u Puli, župna crkva u Krapini, svetište u Mariji Bistrici te niz slikovitih sinagoga (grade se nakon 1860).







Najambiciozniji urbanistički zahvati provedeni su u Zagrebu (od 1850. grad je ujedinjen) prema predlošku I. i II. regulatorne osnove (1865., 1887) za Donji grad gdje je u ortogonalnome blokovskom rasteru realiziran kompleks tzv. Zelene potkove s osam perivojnih trgova i nizom kapitalnih zgrada (Akademija, Umjetnički paviljon, Glavni kolodvor, Hrvatsko narodno kazalište, potom i Nacionalna i sveučilišna knjižnica), a na zapadnom rubu matrice školski forum iznimne reprezentativnosti. Glavni urbanisti historicističkoga Zagreba bili su Rupert Melkus (uz ostalo, autor plana groblja Mirogoja) te od kraja stoljeća → Milan Lenuci. U Rijeci je dolazak željeznice 1873 (→ željeznica, sv. 1; → željeznički kolodvor, sv. 1) bio ključni pokretač urbane preobrazbe obalnoga dijela (kolodvor, brodogradilište, lučka skladišta, palače mađarskih poduzeća), uz novo nasipavanje na ušću Rječine gdje nastaju pravilni blokovi s važnim javnim sadržajima (HNK s parkovnim trgom, hale tržnice i dr.). Nakon što je postala sjedište Admiraliteta austrougarske vojne mornarice (od 1853), Pula se ubrzano razvija izgradnjom vojne infrastrukture poput Arsenala i artiljerijske mreže s 40-ak utvrda oko grada i zaljeva. U zaleđu nastaje nova rezidencijalna zona s ortogonalnom strukturom blokova pa je Pula već 1880. po broju stanovnika bila drugi najveći grad na području danjašnje Hrvatske.







Ambiciozni se zahvati provode u Splitu (kompleks Prokurativa s probojem Marmontove ulice), Zadru (rušenje utvrda uz južnu obalu i izgradnja monumentalnog poteza palača), u Šibeniku (uklanjanje bastiona), u Koprivnici (širenje izvan perimetra tvrđave). Pojavom turizma razvijaju se Rab i Veli Lošinj te Daruvar (toplički kompleks), a nova pomorska središta i najveći gradovi na našim otocima postaju Mali Lošinj i Vela Luka. Reprezentativni su parkovi uređeni u Đakovu (biskupski Strossmayerov perivoj), Osijeku (Sakuntala), Opatiji, Šibeniku, Zadru i Jelsi, a uređuju se i pejzažne park-šume Čikat u Malom Lošinju (1886), Zlatni rt u Rovinju (od 1890) i Komrčar u zaleđu Raba (1890–1905). Dobra prostorna dokumentiranost naših gradova u XIX. st. posljedica je državne katastarske izmjere – za jadranski dio provedene 1818–38., za kontinentalna područja 1851–77.



















Moderni gradovi (XX. st.)

Iako je 1900. samo devet urbanih cjelina na području Hrvatske imalo više od 10 000 stanovnika, a udio gradskoga stanovništva tada je iznosio tek 8%, tijekom XX. st. gradovi su doživjeli veliku demografsku i prostornu ekspanziju. Najveći porast populacije imao je Zagreb koji se do kraja stoljeća povećao 13 puta, no pozitivni urbanizacijski procesi vezani uz razvoj industrije, prometa i tercijarnih djelatnosti obilježja su većine naših gradova. Kao posljedica donošenja Građevnih redova (1900) do kraja I. svj. rata 15 je gradova izradilo suvremene regulatorne osnove koje su omogućile novu izgradnju (→ secesijsko graditeljstvo), pri čemu su najambiciozniji bili planovi za istočne dijelove Zagreba (M. Lenuci, 1905., 1907) i za novi tok Save. U prvim se desetljećima ruše stare fortifikacije (Bakačeva kula ispred zagrebačke katedrale, bastioni osječke Tvrđe i Koprivnice, zidine Raba i Zadra uz obalne promenade), uređuju se novi perivoji i oblikuju reprezentativna groblja, poput varaždinskoga (Herman Haller, 1905), a raspisuju se i prvi urbanistički natječaji (npr. za regulaciju Kaptola i Dolca u Zagrebu). Planska industrijska naselja podignuta su u Vukovaru (Kudeljarsko naselje, 1905–09), Belom Manastiru (Šećeransko naselje, 1912), a u Baranji je tada nastao i niz semiurbanih pustara pravilne matrice (Mitrovac, Kozjak, Tikveš i dr.). Kraj Bršadina-Lipovače je tijekom I. svj. rata izgrađen planirani bolnički grad radijalno-koncentrične kompozicije, tzv. Drveni Beč za smještaj 7000 pacijenata (izgorio 1918).













Razdoblje između dva svj. rata obilježili su veliki natječaji za generalne planove gradova (Splita, Karlovca, Sušaka); u Osijeku je proveden međunarodni natječaj za perivojno uređenje glasija Tvrđe (Albert Esch, 1925), no po kreativnim dometima najvažniji je međunarodni natječaj za regulatornu osnovu Zagreba (1930/31) koji je poslije rezultirao uspostavljanjem ključnih poteza u urbanoj matrici – današnje Ulice grada Vukovara i gradske središnje osi. U Zagrebu su provedeni i urbanistički natječaji za Zakladni blok te novi Zagrebački zbor na Savskoj cesti (→ moderna arhitektura i urbanizam). Među zagrebačkim stambenim modelima ističu se rezidencijalne zone vila (npr. Novakova ulica, od 1930) te čak 23 realizirana naselja socijalnog stanovanja (→ stambena arhitektura), poput Željezničarske kolonije (1924–28), Naselja I. hrvatske štedionice (od 1935), Cvjetnog naselja (→ Vlado Antolić, 1939/40). Od novih modernistički oblikovanih javnih prostora u Zagrebu su najvažniji Trg žrtava fašizma (od 1922) i perivojno oblikovani Krešimirov trg koji je i danas najveći trg u Hrvatskoj površine 4,6 ha (regulacija V. Antolić, → Josip Seissel, → Ciril Jeglič, 1936-38). Za urbanizam međuratne moderne osobito su važni planski osnovani industrijski gradovi koncipirani na postulatima CIAM-a, poput Batina Borova (František Lydie Gahura i dr., 1931–38), Ubla na Lastovu (1933–36) te istarskih rudarskih gradova Raše (Gustavo Pulitzer-Finali, 1936/37), Podlabina (Eugenio Montuori, 1939–42) i Potpićna (1942/43).

























Tijekom II. svj. rata gradovi urbanistički stagniraju uz povremena razaranja glavnih lučkih i industrijskih središta (osobito intenzivno od jeseni 1943). Tijekom 1944–45. razvijaju se koncepti buduće obnove – vlasti NDH provode natječaje za tipska naselja regionalnih odlika, a na slobodnim područjima organizirani su tzv. urbanistički seminari u Topuskom, na Visu i u Šibeniku gdje su pod vodstvom J. Seissela, → Dragana Boltara i dr. izrađeni prototipski modeli za obnovu stradalih naselja (npr. Bilica i Gradca). Najambiciozniji pothvat bila je realizacija partizanskog zbjega, »pustinjskoga grada« planske osnove sa šatorskim nastambama za 28 000 žitelja u egipatskom El Shattu (Dragan Petrik i dr., 1944–46).

Za razdoblje obnove gradova nakon II. svj. rata važno je utemeljenje Urbanističkog instituta NR Hrvatske (1947) i područnih zavoda u regionalnim središtima koji su u kratkom vremenu izradili nekoliko desetaka modernih regulacionih osnova za veće gradove (ključni su planeri V. Antolić, J. Seissel i → Antun Ulrich; u Splitu → Budimir Pervan; u Rijeci → Zdenko Kolacio). Tada nastaju i dva posljednja planski osnovana grada u Hrvatskoj – luka Ploče (Tankred Lubynski, Branko Vasiljević i Branko Petrović, od 1947/48) i vojno-industrijsko naselje Novi Lički Osik (B. Petrović, od 1949). Desetljeće obnove zaključuje uzorno provedena rekonstrukcija povijesne jezgre Zadra s kreativnom restitucijom antičke urbane matrice (→ Bruno Milić, → Miroslav Kollenz – natječaj 1953/54; plan 1955).

U razdoblju zrele moderne paradigmatsko značenje imala je realizacija Južnoga (Novog) Zagreba (→ Josip Uhlik, Z. Kolacio, → Mirko Maretić i dr., od 1962), a u toj zoni osobito je važan sklop Velesajma (→ Marijan Haberle, od 1955) i stambena naselja Zapruđe, Travno i Dugave (potonje → Ivan Čižmek). Izvan Zagreba originalnošću koncepta ističe se stambeno područje Split III (Vladimir Mušič i dr. – natječaj 1968/69; realizacija → Dinko Kovačić i dr.), poslije i splitsko naselje Žnjan – Dragovode (→ Marijan Hržić, → Neven Šegvić, → Davor Mance, natječaj 1985). Specifičnu urbanu siluetu Rijeke formirale su grupacije → nebodera (od 1960). U području rekonstrukcije gradskih središta inovativna je realizacija Blok-centra I u Osijeku (→ Radovan Miščević, 1967/68) i pješačkog poteza Tkalčićeve ulice u Zagrebu (→ Miroslav Begović, 1966–87). Za metodologiju urbanističkog planiranja bili su instruktivni Generalni urbanistički plan (GUP) Zagreba iz 1971 (J. Uhlik), detaljni plan centra Zagreba iz 1975/76 (→ Branko Kincl) i kreativni projekti tzv. središnje osi što su nastajali od 1971 (→ Velimir Neidhardt i dr.). Programom turističkih naselja na specifičan su način reafirmirane teme novoplaniranih gradova poput Červar – Porta (Juraj Matijević, Dinko Milas, 1976/77), Marede, Gajca, Barbarige i dr. (→ turistička arhitektura), a teme širih turističkih područja razvijao je → Matija Salaj. Nezaobilazan doprinos u području prostornog planiranja (osobito nacionalnih parkova) ostavio je → Ante Marinović-Uzelac. Na međunarodnoj sceni visoko je valoriziran natječajni projekt za novi centar Skoplja nakon potresa (I. nagrada ex aequo R. Miščević i → Fedor Wenzler, uz japanske arhitekte Kenza Tangea i Aratu Isozakija, 1965).





































Suvremeni gradovi (nakon 1991)

Tijekom tranzicijskoga razdoblja 1990-ih neki su gradovi doživjeli ratna razaranja i potom opsežne obnove (osobito Vukovar, Dubrovnik, Petrinja, Gospić, Pakrac i dr.) ili su imali stagnantan urbani razvoj koji je potrajao do početka XXI. st., dok se istodobno mlađa generacija arhitekata afirmirala na međunarodnim urbanističkim natječajima poput EUROPAN-a (→ Goran Rako, → Hrvoje Njirić).

Nakon 2000. razvijena je nova metodologija prostornih planova gradova, općina i županija (ključni urbanisti su → Sonja Jurković, → Srečko Pegan, → Mladen Obad Šćitaroci, Oleg Grgurević, Jesenko Horvat, → Nenad Lipovac, Boško Budisavljević, Vladimir Mattioni, Tito Kosty, Ratko Miličević, Bojan Bilić, Nives Kozulić, Lea Petrović Krajnik, Ana Mrđa, Sandra Jakopec, Nikša Božić, → Dario Gabrić i dr.). U okviru programa POS-a proveden je niz natječaja za stambena naselja u Zagrebu: Špansko – Oranice (Zoran Hebar, 2003–06), Vrbani III (→ Tihomir Jukić, 2006-09), Sopnica – Jelkovec (Sanja Gašparović, Ivan Mlinar, Krunoslav Šmit i dr., od 2006); također i u Splitu, Rijeci, Zadru, Rovinju, Cresu i dr. U domeni javnih gradskih prostora estetizirane trgove u Pagu, Umagu, Opuzenu i Rovinju realizirao je → Nenad Fabijanić koji se bavi i kompleksnim urbanističkim studijama (Integrirani grad, s Gordanom Domić i Borisom Koružnjakom, 2010); specifične urbane instalacije u Zadru (Pozdrav suncu i Morske orgulje, 2005–08) potpisuje → Nikola Bašić; redizajn splitske rive osmislio je → Studio 3LHD (2007), a kreativno vrijedni trgovi izvedeni su i u Zagrebu, Klanjcu, Samoboru, Osijeku i dr. Posebna pozornost usmjerena je na tzv. brownfield zone napuštene industrije, prometne infrastrukture i vojnih prostora (npr. u Zagrebu Klaonica u Heinzelovoj ulici i bivši kompleks tvornice Gredelj, u Šibeniku tvornica TLM, u Rijeci lučke hale, u Puli i Splitu vojni areali). U najnovije doba razvijaju se i reprezentativni centri s nizom nebodera i → poslovnih zgrada na zagrebačkom potezu Heinzelova–Radnička, osječkoj Čepinskoj cesti, na prilazima Splitu i dr. Inovativnu disciplinu urban designa kao sintezu arhitekture, urbanizma i pejzažnog oblikovanja, s nizom teorijskih prinosa i vizijskih projekata za naše gradove razvija Alen Žunić (→ suvremena arhitektura i urbanizam).



















Urbanističke ustanove i udruženja

Iako se svi novoosnovani, odnosno planirani gradovi kao i parcijalne planske regulacije koje su tijekom povijesti nastale na tlu Hrvatske (počevši od grčke urbane kolonizacije u IV. st. pr. Kr.) mogu smatrati postignućima urbanizma, sustavno urbanističko djelovanje školovanih stručnjaka u posebno formiranim gradskim službama javlja se tek u razdoblju tzv. prve modernizacije (od sredine XIX. st.), osobito nakon što je provedena detaljna katastarska izmjera cijele zemlje (dovršena 1877) koja je osigurala podloge za egzaktne planove (npr. za I. regulatornu osnovu Zagreba 1865). U to su se doba regulacijama gradova uglavnom bavili geodeti, inženjeri kulturne tehnike i mjernici različitih stupnjeva obrazovanja izrađujući tehničke planove, a tek rijetki među njima razvili su se i u kreativne urbaniste, poput predstojnika Gradskoga građevnog ureda Zagreba R. Melkusa (na toj je dužnosti bio 1882–91) i njegova nasljednika M. Lenucija (predstojnik 1891–1912), koji su vrsnim realizacijama obilježili zagrebački urbanizam do I. svj. rata.

Planerske ustanove

Sve do II. svj. rata urbanističko je planiranje bilo organizirano isključivo kao gradska služba pri građevnim odjelima poglavarstava, a prvi samostalni Odsjek za regulaciju grada u Zagrebu uspostavlja arhitekt → Stjepan Hribar (1928). Čak su se i prvonagrađena natječajna rješenja (uglavnom za regulatorne osnove) razrađivala u gradskim službama, a ne u privatnim uredima arhitekata. Tijekom II. svj. rata uočljiva je etatizacija sustava pa je urbanističko planiranje pozicionirano u nadležnom ministarstvu, što će se kao organizacijski model održati i u ranim poslijeratnim godinama. Prva neovisna planerska ustanova bio je → Urbanistički institut Hrvatske koji je potkraj 1947. osnovao V. Antolić; iste godine B. Pervan utemeljio Urbanistički centar u Splitu (poslije → Urbanistički zavod Dalmacije), a 1952. Z. Kolacio Urbanistički institut za Istru i Hrvatsko primorje (poslije → Urbanistički institut Rijeka). Prešavši u Zagreb, Z. Kolacio je 1957. osnovao samostalni → Urbanistički zavod grada Zagreba. Tijekom 1960-ih i 1970-ih u većini su gradova formirani odjeli za urbanizam s upravnim i provedbenim ovlastima, dok su izradbu planova kao tržišnu djelatnost u potpunosti preuzeli specijalizirani arhitektonski i urbanistički biroi. Slično je stanje i danas, pri čemu prostorne planove viših razina vode ili izrađuju županijski zavodi za prostorno uređenje, odnosno Zavod za prostorni razvoj (nositelj je Državnoga plana prostornog razvoja); stožerno tijelo planerske domene je Uprava za prostorno uređenje pri Ministarstvu prostornog uređenja, graditeljstva i državne imovine.







Udruženja

Iako urbanisti dijele zajednička udruženja s arhitektima (još od osnivanja → Kluba inžinira i arhitekta u Zagrebu, 1878), danas djeluje i nekoliko zasebnih strukovnih odvjetaka poput Udruge hrvatskih urbanista koja okuplja planerska poduzeća i urede (osnovana 2008), Sekcije za urbanizam → Društva arhitekata Zagreba i Odbora za urbanizam u → Hrvatskoj komori arhitekata (gdje profesionalni status stječu i ovlašteni arhitekti-urbanisti). Hrvatska sekcija ECOVAST-a (akronim od engl. European Council for the Village and Small Town; osnovana 1993) okuplja stručnjake na aktivnostima vezanima uz istraživanje i afirmaciju malih gradova i seoskih naselja; Hrvatski odbor udruge ICOMOS (akronim od engl. International Council on Monuments and Sites; osnovan 1999) djeluje na zaštiti spomeničkih urbanih cjelina.

Akademije

U → Hrvatskoj akademiji znanosti i umjetnosti (sv. 4) unutar VII. razreda za likovne umjetnosti tijekom povijesti su naslov akademika stekli arhitekti-urbanisti J. Seissel, V. Neidhardt (od 2019. predsjednik HAZU-a), B. Kincl, M. Obad Šćitaroci i dr., dok su za dopisne članove bili birani arhitekti-urbanisti → Juraj Neidhardt, → Nikola Dobrović, → Ernest Weissmann i V. Antolić. U okviru HAZU-a djeluje Znanstveno vijeće za arhitekturu, urbanizam i uređenje prostora te Znanstveno vijeće za turizam i prostor. Također, u → Akademiji tehničkih znanosti Hrvatske (sv. 4) ustrojen je Odjel za arhitekturu i urbanizam, a više je urbanista birano i u Akademiju arhitektonske umjetnosti i znanosti Hrvatske (osnivač → Andrija Mutnjaković, 2019).

Sustav planiranja i prostorno-planski dokumenti

Prostorno uređenje

Kompleksno je područje u gospodarenju prostorom širega značenja od same izradbe planova; objedinjava sve političko-upravne odluke, legislativne i planske dokumente za određeno područje te postupke i aktivnosti na njihovoj pravnoj i fizičkoj provedbi vodeći računa o ravnoteži između pojedinačnih interesa vlasnika zemljišta i općega javnog interesa. Glavna je zadaća upravljanja prostorom odrediti način uporabe zemljišta, namjenu, pravila izgradnje, opremu infrastrukturom i ustrojiti ekološki održivi način života.

Urbanistička legislativa

Razvija se tek nakon 1900. kada su objavljeni obvezujući »gradjevni redovi« (posebno za gradove, posebno za sela) s utvrđenom obvezom izradbe planova, pri čemu je više gradova do kraja I. svj. rata izradilo i lokalne građevne pravilnike. Tek u međuratnom razdoblju donosi se novi Građevinski zakon (1931), potom i Pravilnik o izradi regulacionih planova (1932). Prvi poslijeratni službeni propis bila je savezna Uredba o generalnom urbanističkom planu (1949), prostorno je planiranje započelo na temelju interne Metodologije Urbanističkog instituta Hrvatske (pripremljene 1956), dok je Zakon o urbanističkom i regionalnom prostornom planiranju (iz 1961. i 1964) formaliziran kada je niz kotarskih i općinskih prostornih planova već bio izrađen. U kasnijim zakonima iz planerske domene (donesenima 1973., 1980. i 1986) uvedene su nove planske kategorije poput razvojnoga prostornog plana, provedbenoga urbanističkog plana (PUP) i urbanističkog projekta (UP). Nakon 1991. postupno jača etatizacija planiranja pa se težište s provedbenog urbanizma detaljnog mjerila i oblikovnih atributa prebacuje na razvojne dokumente, odnosno na prostorno planiranje na razini županija, gradova i općina, koje je danas i zakonski obvezno.

Urbanističko planiranje

Stručna je djelatnost vezana uz izradbu planskih rješenja i dokumenata za gradska područja; u nadležnosti je jedinica lokalne samouprave. Tijekom XIX. st. i u prvoj polovici XX. st. temeljni su urbanistički dokumenti bile regulatorne osnove (generalne, direktivne i detaljne). Nakon II. svj. rata pod različitim se nazivima razvijaju generalni urbanistički planovi (GUP) koji obuhvatom pokrivaju cjelinu grada te definiraju prometnu matricu s rasterom glavne ulične mreže i infrastrukture, namjenu površina i osnovne građevne regule, ponegdje i »urbana pravila« (procedure, katnosti, gustoće i sl.). Izrađuju se na kartografskim podlogama Hrvatske osnovne karte (HOK) u mjerilu 1 : 5000 ili 1 : 10 000 (za velike gradove iznimno i u većim mjerilima) na rok valjanosti od 15 do 20 godina, uz periodične novelacije (postupci izmjena i dopuna plana). GUP bi trebao imati strateški karakter urbane vizije, no u praksi često zamjenjuje nedostajuće detaljne planove i služi kao provedbeni dokument.

Za dijelove grada specifičnih funkcija i pretežno neizgrađenog areala (nova stambena naselja, industrijske zone, sportsko-rekreacijske cjeline, prometni terminali) gdje je potrebno riješiti elemente izgradnje i uređenja na pojedinačnim parcelama i javnim prostorima izrađuju se detaljni planovi uređenja (DPU), prije provedbeni urbanistički planovi (PUP) na katastarskim podlogama u mjerilu 1 : 1000. Planom se definira parcelacija, građevni i regulacijski pravci, visine i namjene zgrada, stupanj izgrađenosti i iskoristivosti čestica, a na javnim površinama mreža lokalnih prometnica i infrastrukture, parkirališta te uređenje zelenih površina. Rok realizacije DPU-a je okvirno pet godina, a ti planovi zakonski nisu obvezni. Novija planerska kategorija je urbanistički plan uređenja (UPU), koji se hijerarhijski nalazi između GUP-a i DPU-a, definira detaljnu namjenu površina, ulične koridore i razgraničenje između javnih i privatnih parcela. Izrađuje se na umanjenim topografsko-katastarskim podlogama u mjerilu 1 : 2000, za veće obuhvate do 1 : 5000 (danas se rabi i digitalni ortofoto DOF); zakonski je obvezan za zaštićene povijesne urbane cjeline, a za ostala gradska područja se prema potrebi utvrđuje GUP-om.

Prostorno planiranje

Negdašnje regionalno planiranje, novija je interdisciplinarna stručna djelatnost proizašla iz urbanizma, a bavi se planiranjem većih prostornih cjelina koje nadilaze granice grada s ciljem optimalnog razmještaja i razvoja stanovništva, gospodarskih djelatnosti te održivog korištenja i zaštite prirodnih resursa. U Hrvatskoj je prvi takav dokument bio Regionalni prostorni plan Kotara Krapina (Urbanistički institut Hrvatske, 1958). Tijekom 1960-ih i 1970-ih izrađeni su makroregionalni planovi za Istru, Slavoniju i Baranju i Zagrebačku regiju, a u suradnji s agencijama UN-a kompleksni Projekt južni Jadran (1969) i Projekt Gornji Jadran (1972); 1980-ih prihvaćen je veći broj prostornih planova općina. U nastavni program Arhitektonskoga fakulteta u Zagrebu kolegij Prostorno planiranje je 1968. uveo A. Marinović-Uzelac koji je razvio i znanstvenu komponentu te discipline.

Danas je izradba prostornih planova zakonski obvezna za teritorije definirane upravnom podjelom – od lokalne razine (prostorni plan uređenja grada/općine – PPUG/O) do regionalnog obuhvata (prostorni plan županije – PPŽ) te područja cijele države (Državni plan prostornog razvoja). Ti dokumenti imaju strateški i razvojni karakter s vremenskom projekcijom od 15 do 20 i više godina, izrađuju se na topografskim kartama u mjerilima 1 : 25 000 do 1 : 100 000 (za cjelinu države i u većem mjerilu). Prostorni su planovi komplementarni urbanističkima jer definiraju urbane mreže i sustave više naselja (njihovu razinu centraliteta i hijerarhiju), planiraju konurbacije (dvaju ili više susjednih međusobno ovisnih gradova), metropolitanska područja i gravitacijske zone gradova te sekundarnu urbanizaciju u odnosu na ruralna područja; također planiraju izvangradske prometne sustave, kapitalnu infrastrukturu, korištenje i zaštitu okoliša i prirodnih resursa te demografsku strategiju u prostoru.

Posebne vrste planiranja

Među nestandardnim kategorijama planova katkad se izrađuju urbanistički projekti, detaljni no zakonski neobvezni dokumenti za manje prostorne cjeline jednog vlasnika; doktrina urban designa razvijena je potkraj 1950-ih na Harvardu, a odlikuje ju integralno rješenje arhitekture, urbanizma i pejzažnog oblikovanja. Urbanistički se projekti katkad izrađuju i za oblikovanje trgova, pješačkih zona, uređenje perivoja i sl. Pod utjecajem američke metodologije u novije se doba izrađuju i tzv. master-planovi kao strateške vizije urbanog razvoja osobito kompleksnih gradskih cjelina, najčešće za potrebe dugoročnih investicijskih programa, urbanih transformacija većih brownfield područja i sl. U nestandardne dokumente spadaju pejzažni planovi koji se rade prigodom velikih infrastrukturnih ili eksploatacijskih zahvata u prostoru, a kao prostorni planovi područja posebnih obilježja izrađuju se za nacionalne parkove, parkove prirode, memorijalna područja i sl. (prvi prostorni plan za NP Plitvička jezera izrađen je 1964).

Edukacija, istraživanja i publicistika

Visokoškolsko obrazovanje

Sustavna edukacija urbanista u Hrvatskoj započela je tek 1935. kada je S. Hribar, onodobni voditelj Odsjeka za regulaciju grada Zagreba, na 3. i 4. godini studija → Tehničkoga fakulteta u Zagrebu (sv. 4) uveo kolegij Urbanizam s pratećim vježbama, potom i seminarom, te utemeljio Stolicu za urbanizam, kojoj se 1938. pridružio fakultetski Zavod za urbanizam kao stručni odjel te 1942. Kabinet za urbanizam kao znanstvena jedinica. Od 1940. urbanističke kolegije vodio je → Velimir Jamnicky kojemu je 1941. asistent postao Krunoslav Jurišić (oba su nastavnika tragično stradala na kraju II. svj. rata). Prvu urbanističku diplomu na zagrebačkom sveučilištu obranio je B. Milić (Urbanistički plan Travnika, 1942).

Nakon II. svj. rata na Katedri za urbanizam Tehničkoga fakulteta, potom Arhitektonsko-građevinsko-geodetskoga (od 1956) i konačno samostalnog → Arhitektonskoga fakulteta (od 1962) stasao je nastavnički tim doajena hrvatske urbanističke scene: D. Boltar, Rikard Marasović, J. Seissel, B. Milić, M. Kollenz, A. Marinović-Uzelac, M. Maretić, a od 1990-ih i niz mlađih nastavnika: S. Jurković, O. Grgurević, M. Hržić, M. Obad Šćitaroci, S. Pegan, T. Jukić, J. Horvat, N. Lipovac, → Bojana Bojanić Obad Šćitaroci i dr.

Na Katedri se tijekom vremena, uz temeljnu nastavu urbanizma, razvio niz novih komplementarnih disciplina (poput prostornog planiranja, pejzažne i perivojne arhitekture i urbane sociologije) kao i posebnih oblika studija – od urbanističkog smjera (1967–79), planerske skupine predmeta na izvanrednom studiju (od 1961) i studiju uz rad (od 1977), studiju više stručne spreme (od 1978) do poslijediplomske razine – magistarskoga studija Urbanizam i prostorno planiranje (od 1969) te danas specijalističkoga studija Prostorno uređenje – Strateško planiranje i održivi razvoj (od 2019) i doktorskoga programa koji se odvija već 20-ak godina. S temama šire urbanističke profilacije na Arhitektonskome fakultetu magisterij znanosti steklo je više od 70 polaznika, a doktoriralo je 60-ak.

Uz Arhitektonski fakultet, urbanistički i prostorno-planerski kolegiji predaju se i na → Građevinskome fakultetu, → Geodetskome fakultetu, → Agronomskome fakultetu (sv. 2), → Fakultetu šumarstva i drvne tehnologije (sv. 2), → Fakultetu prometnih znanosti (sv. 1) te na studijima geografije i ekologije na → Prirodoslovno-matematičkome fakultetu (PMF) u Zagrebu (sv. 4); nastava urbanizma izvodi se i na novoosnovanim studijima arhitekture i urbanizma u Splitu i Osijeku.

Znanstvenoistraživačka djelatnost

Znanstvenoistraživačka djelatnost je poglavito vezana uz znanstvene aktivnosti Katedre za urbanizam Arhitektonskoga fakulteta u Zagrebu, pri čemu je tijekom 1980-ih i 1990-ih integralne projekte Katedre vodio A. Marinović-Uzelac (s više specifičnih podtema), a nakon 2000. krovne programe Katedre prema istome modelu vodi M. Obad Šćitaroci, npr. projekt Villas (2004–06) te projekt HERU – Heritage Urbanism (2014–18). Fakultet je organizirao i više međunarodnih znanstvenih skupova, poput Rethinking Urbanism Conference (2012) i dr. U području ekspertnog planiranja istraživanja je provodio Urbanistički institut Hrvatske (turističke zone i naselja); ruralni prostor izučava se u Institutu za turizam; višedesetljetna istraživanja povijesnih gradova Dalmacije provodili su → Jerko Marasović i → Tomislav Marasović u Urbanističkom zavodu Dalmacije, potom u Mediteranskom centru u Splitu. Opuse hrvatskih urbanista obrađuje → Hrvatski muzej arhitekture HAZU-a.

U humanističkom je području → Milan Prelog od sredine 1960-ih pri Institutu za povijest umjetnosti razvio plodan istraživački program s nizom obranjenih i publiciranih doktorata i magisterija o hrvatskim povijesnim naseljima. Na PMF-u istraživanja u području urbane geografije od sredine 1980-ih provodi tim Milana Vreska; na Odsjeku za sociologiju Filozofskoga fakulteta u Zagrebu teme urbane i ruralne sociologije istraživali su Rudi Supek, Stipe Šuvar i Ognjen Čaldarović, a u Institutu društvenih znanosti »Ivo Pilar« sociolog Ivan Rogić.

Stručna i znanstvena publicistika

Urbanističke su teme prije II. svj. rata publicirane u tehničkoj periodici (Građevinski vjesnik, Tehnički vjesnik, Inženjer i dr.), a potom u arhitektonsko-urbanističkim časopisima → Arhitektura (od 1947), → Čovjek i prostor (od 1954), URBS (od 1957), u novije doba u reviji artističke profilacije → Oris (od 1998) i časopisu Mjera (od 2019). Ključne istraživačke priloge objavljuje → Prostor (od 1993), jedini hrvatski znanstveni časopis za arhitekturu i urbanizam (indeksiran u bazama Web of Science, Scopus i dr.).

Studije iz područja hrvatske povijesne urbanistike od sredine 1950-ih publicirao je → Andre Mohorovičić; među autorima teorijskih knjiga valja istaknuti → Vjenceslava Richtera (Sinturbanizam, 1964), A. Mutnjakovića (Biourbanizam, 1982; Tercijarni grad, 1988), → Radovana Delallea (Traganje za identitetom grada, 1988), A. Marinovića-Uzelca (Socijalni prostor grada, 1978; Teorija namjena površina u urbanizmu, 1989), M. Maretića (Gradski centri, 1996), M. Obada Šćitarocija (Hrvatska parkovna baština – zaštita i obnova, 1992; Gradski perivoji Hrvatske u 19. stoljeću, 2004., s B. Bojanić Obad Šćitaroci). O tematici perivoja također pišu S. Jurković, → Dragutin Kiš i Koraljka Vahtar Jurković; istraživanja o zagrebačkom urbanizmu publiciraju T. Jukić, Slavko Dakić, → Fedor Kritovac, Zlatko Jurić, Ivan Mlinar, Vedran Ivanković, Vladimir Mattioni; probleme seoskih naselja afirmira Jasenka Kranjčević; studije o urbanističkoj baštini objavili su J. i T. Marasović, Katja Marasović, → Zlatko Karač, → Ana Šverko, Marko Rukavina, Tamara Zaninović; o urbanističkim natječajima pišu → Darovan Tušek, Tamara Bjažić Klarin, Željka Jurković i dr.; hrestomatije vlastitih urbanističkih tekstova priredili su B. Kincl i V. Neidhardt, a teorijske radove o modernome i suvremenome hrvatskom urbanizmu u inozemstvu objavljuje A. Žunić. Najvažnije urbanističke udžbenike pripremili su B. Milić (Razvoj grada kroz stoljeća I–III, 1990–2002), A. Marinović-Uzelac (Prostorno planiranje, 2001), S. Pegan (Urbanizam – uvod u detaljno urbanističko planiranje, 2007), N. Lipovac (Uvod u zakonodavstvo prostornog uređenja, 2012) i Damir Krajnik (Materijali i konstrukcije u arhitekturi vanjskih prostora, 2018). Među povjesničarima umjetnosti autori monografija urbanističke tematike su M. Prelog, T. Marasović, → Snješka Knežević, → Feđa Vukić, Darja Radović Mahečić, Andrej Žmegač i Ratko Vučetić; od geografa ističu se M. Vresk, Damir Magaš i Mirela Altić Slukan; urbanom ekonomikom bavi se Ivan Šimunović. Dostupni su i hrvatski prijevodi nekih antologijskih urbanističkih knjiga, autora C. Sittea, A. Rossija, L. Mumforda, E. Weissmanna, L. Kotkina, G. Pereca, R. Panea, D. Prinza i dr.

grad, veće kompaktno izgrađeno naselje s pretežnim udjelom zaposlenih u sekundarnim i tercijarnim djelatnostima (proizvodnji, trgovini, uslugama, administraciji), s upravnim i društvenim funkcijama više razine centraliteta, većim brojem stanovnika, naglašenom gustoćom po jedinici površine, s reprezentativnim građevinama, u prošlosti i s gradskim zidinama. Ne postoji univerzalna definicija grada, već se kriteriji u pojedinim zemljama utvrđuju na temelju tradicije, lokalnih specifičnosti i pravnog okvira. U hrvatskom i u nekim slavenskim jezicima pojam grada javlja se u dva značenja – kao utvrda (stari grad, tvrdi grad, plemićki grad; otud izvedenice gradina, gradište te posuđenice kaštel, burg, citadela) i kao urbano naselje (često razvijeno iz podgrađa utvrde).

Gradove se klasificira prema nizu urbanoloških kriterija među kojima su najvažniji: geneza (spontani ili planirani nastanak), povijesnost (vrijeme nastanka, slojevitost i etape razvoja), funkcionalna tipologija (npr. vojni, lučki, industrijski, crkveni, sveučilišni gradovi), razina urbaniteta (centralitet funkcija, metropolitanski utjecaj), upravni status (formalni civitet), položaj (makrolokacija i mikrolokacija), veličina (površina i broj stanovnika), morfologija (npr. linearni, kružni, četverokutni, zvjezdasti i spiralni vanjski oblik), planimetrija (ortogonalna, radijalna, koncentrična unutarnja matrica) i tzv. gradski izgled (silueta, dominante, način izgradnje, stilska arhitektura, fortifikacije, postojanje gradskih vrata, komunalne lože i dr.).

Tijekom povijesti gradovi su pripadali najsloženijim civilizacijskim dostignućima, ne samo po tehničko-inženjerskim dometima i umjetničkim kreacijama velikog mjerila već i kao prostori evolucije novih znanja, društvenih, religijskih, gospodarskih, političkih i kulturnih odnosa koji su u posljednjih 11 000 godina obilježili razvoj čovjekova habitusa.

Gradovi u svijetu

Najraniji gradovi javili su se u protoneolitiku s pojavom stacionarnog načina života na Bliskom istoku (Jerihon, prvo naselje s fortifikacijama i zidanim kućama, oko 9000. pr. Kr.) te na području Male Azije (Çatalhöyük, oko 7000. pr. Kr.). Metropole staroga vijeka (počevši od V. tisućljeća pr. Kr.) su: Ur, Uruk, Kiš, Lagaš, Eridu, Babilon, Ašur, Larsa, Nipur, Niniva, Dur-Šarukin, Borsipa (područje Mezopotamije s pripadnošću sumersko-akadskoj civilizaciji, Babiloniji i Asiriji); Memfis, Teba, Ahetaton (Egipat); Perzepolis, Pasargada, Suza (Perzija); Mohenjo Daro (dolina Inda); Knosos, Mikena, Tirint, Troja, Atena, Sparta, Sirakuza, Akragant, Milet, Knid, Olint, Selinunt, Prijena, Efez, Pergam, Aleksandrija, Antiohija (širi prostor antičke Grčke i helenističkog razdoblja); Biblos, Tir, Sidon, Kartaga (Fenicija); Rim, Ostia, Palmira, Timgad, Balbek – Heliopol (Rimsko Carstvo). Najvažniji gradovi islamskoga svijeta su: Meka, Bagdad, Samarra, Kairo, Cordoba, Granada, Istanbul, Isfahan, Samarkand, Buhara, Agra, Delhi. U ranome srednjem vijeku razvoj europskih gradova usporio je (tada su ključni centri Konstantinopol, Ravenna i Aachen); u razvijenome srednjem vijeku najveći je europski grad bila Venecija (oko 200 000 stanovnika), a važni su bili Genova, Pisa, Siena, Pariz, London, Brugge, Prag, Krakow i dr. U renesansno su doba (od XV. st.) primat imali Firenca i Milano, uz niz »idealnih gradova« vojnoga karaktera poput Palmanove. U baroknima XVII. i XVIII. st. na važnosti dobiva obnovljeni Rim s Vatikanom, na sjeveru Amsterdam, kao i nove prijestolnice i vladarske rezidencije poput Lisabona, Madrida, Versaillesa, Karlsruhea, Beča, Berlina, Sankt Peterburga i dr. Prvi europski grad koji je dosegnuo milijun stanovnika bio je London (oko 1800). Tijekom XIX. i XX. st. snažno su se razvijali američki gradovi (Washington, Philadelphia, Chicago, osobito New York koji je dugo držao primat najvećega svjetskoga grada), a u novije je doba težište urbanizacije na istoku Azije.

Danas oko 55% svjetske populacije živi u gradovima (u Europi 74%, u nekim zemljama i više od 90%), pri čemu urbana naselja zauzimaju oko 3% kopnene površine Zemlje. Prema projekcijama UN-a svijet će do 2030. imati 43 megagrada s više od deset milijuna stanovnika, većinom u regijama u razvoju, dok su prijestolnice zapadnoga kruga već sada stagnantne. Najveći svjetski grad trenutačno je Tokyo (37,4 milijuna stanovnika), a slijede ga: Delhi, Šangaj, Sao Paolo, Mexico City, Kairo, Dhaka i Mumbai – svi s više od 20 milijuna stanovnika (2024); u Europi je najveći Istanbul (16 milijuna stanovnika). Najbrže rastuća svjetska metropola je Lagos, a površinom je najprostraniji kineski Chongqing (s konurbacijskim i metropolitanskim područjem od približno 83 000 km²).

Gradovi u Hrvatskoj

Tijekom povijesti status grada je u Hrvatskoj podrazumijevao različite i u pojedinim razdobljima promjenjive atribute: u doba grčke kolonizacije to su bili polisi koji su kovali vlastiti novac, u doba rimske antike određenu razinu urbaniteta imali su municipiji, a puni gradski značaj kolonije (statuse je dodjeljivao car pa je u imenima kolonija redovito sadržana i rodovska atribucija vladara); u srednjem vijeku sva su se biskupska sjedišta smatrala gradovima (u Hrvatskoj ih je bilo 25), zatim su to od XIII. st. tzv. slobodni kraljevski gradovi, ponekad i trgovišta – liberae villae (kojih je bilo 20-ak) te naselja s kodificiranim komunalnim statutima (počevši od početka XIII. st., statute je dobilo čak 50 gradova na Jadranu, a u Slavoniji samo Ilok); na okupiranim osmanskim područjima semiurbani karakter imale su kasabe, a puni gradski značaj šeheri (oba je ranga dodjeljivao sultan pisanim aktom). Od XVIII. st. klasifikaciju gradova i trgovišta utvrđivale su središnje državne vlasti uzimajući u obzir upravnu razinu (npr. središta županija), vojnu važnost (sjedišta generalata i komunitata u Vojnoj krajini), prometnu i trgovačku važnost i dr.

S aspekta urbanološke valorizacije najvredniju skupinu gradova u Hrvatskoj čine planirana i planski utemeljena urbana naselja pravilnih geometriziranih matrica. U doba grčke antike to su: Issa (Vis), Pharos (Stari Grad na Hvaru), Epetion (Stobreč) i dr.; u rimskome sloju ističu se Parentium (Poreč), Iadera (Zadar), Siscia (Sisak), Mursa (Osijek); u srednjem vijeku Korčula, kompleks Maloga i Velikoga Stona, zagrebački Gradec, velike regulacije novih dijelova Dubrovnika, Trogira, Hvara i Raba; renesansni su primjeri planiranja Pag i Karlovac; barokne planirane vojne gradove predstavljaju Bjelovar, Nova Gradiška i osječka Tvrđa; izniman je klasicistički plan Siska i velike historicističke regulacije Zagreba (Donji grad sa Zelenom potkovom), Rijeke (nasipanje obale) i Pule (blokovska struktura); niz novih industrijskih gradova čine u XIX. st. Duga Resa, Đurđenovac i Belišće; u XX. st. Bata-ville (Borovo), San Pietro (Uble na Lastovu), Arsia (Raša), Pozzo Littorio (Podlabin) te nakon II. svj. rata dva posljednja naša planirana grada Ploče i Novi Lički Osik. (→ urbanizam)

















































U Hrvatskoj danas od 6757 naselja prema administrativnom kriteriju ima 128 gradova (1,9% svih naselja), no određene odlike urbaniteta mogu se prepoznati kod gotovo 300 naselja koja su tijekom povijesti imala gradski karakter, ali su izgubila bitne urbane atribute (npr. u Istri od približno 40 povijesnih gradova formalni gradski status trenutačno ima samo deset naselja). Gradovima se u Hrvatskoj danas smatraju sva županijska središta i naselja s više od 10 000 stanovnika, iznimno i manja mjesta (s barem 2000 stanovnika) ako ispunjavaju dodatne kriterije urbaniteta, osobito povijesne. Samo tri hrvatska grada imaju više od 100 000 stanovnika (najveći je Zagreb sa 767 131), a u gradovima živi 71,75% stanovnika Republike Hrvatske, što je blizu europskoga prosjeka (prema Popisu stanovništva iz 2021).













Zemljak, Ivan (Zagreb, 15. III. 1893 – Zagreb, 1. I. 1963), arhitekt, jedan od najznačajnijih predstavnika moderne arhitekture u Hrvatskoj između dva svjetska rata.

Studirao je na Tehničkome fakultetu u Grazu 1912–14., te od 1916. na Njemačkoj visokoj tehničkoj školi u Pragu, gdje je diplomirao 1920. Nakon završetka studija radio je u Zagrebu u arhitektonskom uredu → Viktora Kovačića do 1921., kada se zaposlio u Građevnom odjelu Gradskoga poglavarstva. Ondje je 1930–39. bio voditelj Odsjeka za novogradnje, 1939–41. ravnatelj, potom voditelj Odsjeka za regulaciju grada. Od 1945. do umirovljenja 1951. radio je u Narodnom odboru grada Zagreba na poslovima vezanima uz izgradnju i urbanistički razvoj grada. Nakon umirovljenja bio je član gradskih Savjeta za komunalne poslove, građevinarstvo i urbanizam te Komisije za regulaciju grada. Godine 1929. boravio je u Nizozemskoj, gdje se upoznao s neoplasticizmom i s radom Jacobusa Johannesa Pietera Ouda što se pokazalo utjecajnim za njegov daljnji rad.

Osobito se istaknuo projektiranjem dječjih vrtića i škola koje odlikuje racionalno oblikovanje prostora te fokus na funkcionalnost i konstruktivnost. Odgojno-obrazovne objekte dizajnirao je u duhu tada suvremene zapadnoeuropske pedagogije s ciljem da boravak u njima bude prožet ugodnom i intimnom atmosferom. Sam je oblikovao interijer tih objekata te hortikulturno rješavao njihov okoliš. Pod utjecajem Ouda i neoplasticizma, sa snažnim osobnim oznakama, izveo je osnovne škole na Jordanovcu 108, Selskoj cesti 95 (obje 1930–31), u Jakićevoj 23 (1933) i Koturaškoj ulici 75 (1935) te Obrtnu školu na Savskoj cesti 39 (1940., danas zgrada Ministarstva unutarnjih poslova). Tražeći sintezu između internacionalnog i rustikalnoga regionalnog stila (neožbukana opeka, drvene grede, kosa krovišta, paviljonski tipovi), projektirao je dječje vrtiće na Jordanovcu 108 (1935) i Lašćinskoj cesti 17 (1935–38) te školu s dječjim vrtićem u Ljubljanskoj aveniji 33 na Knežiji (1940). Još neki od Zemljakovih istaknutijih realiziranih projekata su: stambena zgrada u Masarykovoj 13 (1928–29), Naselje Istrana i invalida u Mošćeničkoj 2–16 i Veprinačkoj 1–15 (1929–30), gradsko dječje sklonište u Trakošćanskoj 45 (1930–31), stube uz crkvu sv. Marije na Dolcu (1932), Becićeve stube (1934), vila Rebar u podnožju južnih obronaka Medvednice iznad Gračana (1939–40; izgorjela 1979) i vila Weiss na Pantovčaku (1942). Najpoznatiji je njegov hortikulturni projekt oblikovanje Trga Petra Krešimira IV. u suradnji s pejzažnim arhitektom Cirilom Jegličem (1938–45). Planirao je uređenje Mirogoja kao park-groblja (1937). Zemljakov urbanistički rad bio je fokusiran na konzerviranje starijih građevina na prostoru Gornjega grada i Kaptola, gdje je predlagao regulaciju uređenja trgova. Osmislio je urbanistička rješenja za Ilicu od Britanskoga trga u smjeru zapada (1958), Vlašku ulicu (1959) i dr. Pisao je i objavljivao u stručnom i dnevnom tisku o urbanističkim problemima Zagreba, osobito starih dijelova grada, i o zagrebačkim perivojima. Nakon nastupa na Izložbi međunarodne arhitekture u Parizu 1933. njegova su djela objavljena u časopisima L’Architecture d’aujourd’hui (1933), Wasmuths Lexikon der Baukunst (1937) i u pregledu moderne arhitekture Gli elementi dell’architettura moderna Alberta Sartorisa (1941). Njegov opus uvršten je u registar svjetske moderne arhitekture Chronologie 1889–1970. Pierrea Vagoa.













Potočnjak, Vladimir (Novi Vinodolski, 17. I. 1904 – Zagreb, 16. V. 1952), arhitekt, predstavnik moderne arhitekture, u svojem je radu nastojao povezati lokalnu tradiciju s novim arhitektonskim nazorima.

Diplomirao je 1926. na Arhitektonskom odsjeku Tehničke visoke škole (→ Tehnički fakultet; sv. 4) u Zagrebu. Godine 1926–27. radio je u Parizu kod Adolfa Loosa i u Frankfurtu kod Ernsta Maya, 1928–30. u Zagrebu kod → Huge Ehrlicha, a nakon položenog ispita za ovlaštenje 1931. djelovao je kao samostalan arhitekt. Na Tehničkome fakultetu u Zagrebu bio je honorarni asistent 1926–27., odnosno nastavnik 1942–43. Od 1946. bio je voditelj Odjela opće arhitekture u → Arhitektonskom projektnom zavodu u Zagrebu.

Među ostvarenjima u razdoblju između dvaju svjetskih ratova značajni su: kupalište (1935) i vila Lobkowitz u Senjskoj 16 (1938) u Novom Vinodolskom, kuća Muačević u Keršovanijevoj 8 u Osijeku (1937), Tvornica aluminija u Lozovcu kraj Skradina (1936–39), Zavod za odgoj gluhonijeme djece u Nazorovoj 47 u Zagrebu (s J. Denzlerom, danas Centar za odgoj i obrazovanje Slava Raškaj, 1939–40) i dr. Nakon II. svj. rata u okviru Arhitektonskoga projektnog zavoda projektirao je među ostalim stambeno naselje Vrbik – Poljane (danas Alagina 1–8, Bošnjakovićeva 1–8, Stožirova 1–8 i Vrančićeva 1–8; sa S. Gombošem i V. Hećimovićem, 1946–48). Idejnim projektom sudjelovao je u natječaju za uredsku zgradu Banskoga stola u Zagrebu (izvedbu spriječila promjena vlasti, 1940–41). Zajedno sa Zlatkom Neumannom, Antunom Ulrichom i Dragicom Perak dobitnik je prve nagrade na natječaju za zgradu Predsjedništva Vlade FNRJ u Beogradu (danas Palača Srbije, 1947). Nakon 1945. osim projektiranjem bavio se pitanjima tipizacije i standardizacije u građevinarstvu i publicističkim radom te je objavio prvi stručni prikaz moderne hrvatske arhitekture (Arhitektura u Hrvatskoj 1888–1938., Građevinski vjesnik, 1939). Preveo je kapitalno djelo Ernsta Neuferta Bauordnungslehre (Beograd, 1952) te ostvario pionirski rad u području graditeljske terminologije.







Lenuci, Milan (Karlovac, 30. VII. 1849 – Zagreb, 16. XI. 1924), urbanist, glavni projektant zagrebačke gradske jezgre na prijelazu iz XIX. u XX. st.

U Grazu je diplomirao na Tehničkoj visokoj školi 1873. Potom je kratko radio u Austriji, a nakon dolaska u Zagreb u Gradskom je poglavarstvu od 1874. bio podmjernik, od 1882. gradski inženjer, od 1892. gradski nadinženjer te od 1896. građevinski tehnički savjetnik; kao ravnatelj Gradskoga vodovoda djelovao je 1878–91., a Gradskoga građevnog ureda od 1891. do 1912., kada je umirovljen. Od početka rada bio je uključen u razvoj gradske infrastrukture i organizacije komunalnih službi; vodio je radove na izgradnji prve vodovodne mreže te nakon potresa 1880. sudjelovao u radu Gradskoga potresnog povjerenstva. Istaknuo se oblikovanjem modularnog sustava javnih gradskih stuba od standardiziranih drvenih i željeznih elemenata 1883. Za taj je montažni sustav, koji se postavljao kao pješački putovi prema Gornjem gradu ili unutar njega (Kapucinske stube, stube u Tomićevoj ulici i dr.), nagrađen na Jubilarnoj gospodarsko-šumarskoj izložbi u Zagrebu 1891. U planiranju uređenja grada sudjelovao je od 1882., isprva kao izvjestitelj povjerenstva za izradbu nove regulatorne osnove Zagreba, od 1883. izrađivao je studije uređenja donjogradskih trgova, a od 1891. vodio prostorno i urbanističko planiranje čitavoga grada. Radio je, pretežno u duhu historicističkog urbanizma, na više regulatornih osnova grada, koji se upravo u to doba ubrzano razvijao, i tako postavio temelje za urbani razvoj Zagreba tijekom XX. st.







Među prvim i najpoznatijim njegovim projektima jest rad na tzv. Zelenoj ili Lenucijevoj potkovi. U njemu je spojena ideja o perivojnom okviru gradskog središta, koji se sastojao od Istočnog (danas trgovi N. Šubića Zrinskog, J. J. Strossmayera i kralja Tomislava), Južnog (danas Starčevićev trg i Botanički vrt) i Zapadnog perivoja (danas trgovi M. Marulića, Mažuranića i Republike Hrvatske) sa simboličkom reprezentativnošću »utemeljiteljskog doba« vidljivom u smještaju i podizanju reprezentativnih građevina. Prvi cjelokupno izvedeni parkovni trg u sklopu tog projekta bio je Trg Franje Josipa I. (danas Trg kralja Tomislava) 1897. Zelena potkova najvrednija je realizirana urbanistička cjelina u Hrvatskoj iz druge polovice XIX. st., značajna i u europskim razmjerima.







Baveći se problemom povezivanja povijesne jezgre i novih gradskih prostora te onih oko starih sakralnih građevina, 1893–1911. izradio je niz rješenja za regulaciju Dolca, Kaptola te bloka Bakačeva–Vlaška–Palmotićeva. Regulacijom, tj. prelaganjem potoka Medveščaka 1896–98. omogućeno je razvijanje urbanističkih planova toga dijela predurbanog područja pa u regulatornoj osnovi iz 1900. Lenuci detaljno razrađuje područje Kaptola, Nove Vesi i Potoka (danas Tkalčićeva ulica). Pri planiranju širenja gradskog središta prvi je istaknuo mogućnost razvoja istočnog dijela. Za blok omeđen Vlaškom, Draškovićevom, Baroševom (danas Branimirova) i Klaoničkom (danas Bauerova) ulicom dao je 1905. detaljnu regulatornu osnovu. U njoj uvodi novu ideju dijagonalnog položaja ulica, kao što je onaj između trgova hrvatskih velikana, žrtava fašizma i Krešimirova, planira trapezoidne blokove i razbija dotadašnju ortogonalnu mrežu ulica. U regulatornoj osnovi iz 1909. predložio je raspored i funkciju prometnica između Draškovićeve i perivoja Maksimira, gdje je kao glavnu okosnicu postavio Sjajnu ulicu (djelomično izvedena u današnjoj Zvonimirovoj), reprezentativnu aveniju koja je trebala spajati današnji Trg žrtava fašizma s ulazom u perivoj Maksimir, a zaustavio je i ideju o gradnji vojarni na tom potezu. Širenjem grada na jug počeo se baviti nešto kasnije, uglavnom zbog položaja željezničke pruge, što je smatrao glavnom preprekom, a koja se izgradnjom Glavnog kolodvora 1892. i strojarske radionice 1894. još više povećala. Nastojanje pronalaska spretnijega rješenja vidljivo je u skici generalne regulatorne osnove iz 1907. Ondje je jasno vidljiva Lenucijeva vizija Zagreba kao moderne europske metropole; predložio je koncentrično širenje grada s obodnim prstenom prometnica, ukidanje tj. izmještanje željezničke pruge iz središta grada i rješavanje željezničkog čvora s novom lokacijom ranžirnog i teretnog kolodvora (zbog snažnog otpora Ugarskih željeznica nije ostvareno) i ponudio vrlo moderan koncept smještaja riječne luke, plovnoga kanala i industrijske zone uz Savu. Za povezivanje središta grada s prigradskim područjem planirao je aveniju od Ciglane do Samoborskog kolodvora te današnje Ulicu Medveščak, poveznicu Britanski trg–Radnički dol–Zelengaj i Miramarsku cestu; odredio je također trase prometnica na sjevernim brežuljcima (Jelenovac, Vrhovac, Vinogradska, Hercegovačka, Pantovčak, Tuškanac, Cmrok, Jurjevska, Mlinarska, Mallinova, Voćarska), prateći konfiguraciju terena i poštujući povijesno-simboličke vrijednosti, a ucrtava i novu rezidencijalnu zonu na području Trnja.

Projektirao je i vlastitu palaču na Akademičkom trgu (danas Trg J. J. Strossmayera 11), izložbene paviljone, a kao aktivni planinar i član Hrvatskoga planinarskog društva i neke jednostavne planinarske objekte, među kojima drvenu piramidu 1877., željeznu 1889. i drveno pristanište na Kraljičinu zdencu 1882. na Medvednici, drvenu piramidu na Plešivici 1881. te nadstrešnicu i drvenu piramidu na Ivanščici 1883. Kao član Hrvatskoga sokola i drugih zagrebačkih sportskih društava, planirao je i poticao postavljanje i obnovu sportskih objekata, uredio klizalište 1874. i sudjelovao u gradnji Doma Hrvatskoga sokola 1881–83. Iako se danas sve češće propitkuje isključivo Lenucijevo autorstvo regulatorne osnove iz 1887. pa tako i prijedloga uređenja Zelene potkove, neupitno je da je na njoj radio, a njegov se cjelokupni opus, većina kojega nije realizirana, s pravom smatra najvrednijim prinosom zagrebačkom urbanizmu XX. st.

Šosterič, Milan (Vršac, Vojvodina, 4. IX. 1942), arhitekt, istaknuo se projektiranjem industrijskih i poslovnih zgrada.

Studirao je na Arhitektonskome fakultetu u Skoplju (1961–63), a diplomirao 1967. na Arhitektonskome fakultetu u Zagrebu. Isprva je radio kao projektant u arhitektonskim biroima Tehnika, Oblik, Zagreb projekt i Interinženjering, a 1993. osnovao je vlastiti arhitektonski ured Mistrija.













Tijekom 1970-ih projektirao je tvornice kruha u Makarskoj (1971), Murskoj Soboti (1975), Vukovaru (1976) i Rogaškoj Slatini (1979). Kreativnim arhitektonskim oblikovanjem nastojao je nadići banalnu jednostavnost arhitekture sličnih funkcionalnih građevina. Njegovu je radu svojstvena izrazita uporaba modernih materijala kojima često dovodi arhitektonske elemente u kontrastne odnose. Jedan je od važnijih njegovih projekata poslovno-pogonska zgrada Elektre u Ulici Kršnjavoga 7 u Zagrebu (1973–81), koja označava suvremenu arhitektonsku intervenciju u povijesni urbani sustav. Među kasnijim realizacijama ističu se poslovno-pogonska zgrada Gradskoga telefona u Palmotićevoj 82 (1987), koju je dematerijalizacijom volumena diskretno uklopio u prostor unutrašnjosti donjogradskoga bloka, te stambeno-poslovna zgrada u Petrinjskoj 9 (1992–95), interpolacijom koje je znatno utjecao na arhitektonsku i urbanu strukturu Donjega grada. Autor je projekta rekonstrukcije i dogradnje poslovne zgrade Stanka Fabrisa na Trgu Republike Hrvatske za potrebe Muzičke akademije (2004–14). Dobitnik je više nagrada i priznanja, među ostalima nagrade Zagrebačkoga salona (1981), Republičke nagrade Borbe (1981) i Nagrade »Viktor Kovačić« (1987).



















Jeglič, Ciril (Sveti Križ kraj Litije, danas Gabrovka, Slovenija, 26. I. 1897 – Radovljica, Slovenija, 12. VIII. 1988), slovenski pejzažni arhitekt, jedan od prvih stručnjaka pejzažne arhitekture u nas.

Studirao je na Visokoj poljodjelskoj školi u Beču 1917–19. te na Gospodarsko-šumarskome fakultetu (→ Agronomski fakultet; sv. 2) u Zagrebu, na kojem je diplomirao 1922. Potom je radio u Belju, Dornavi kraj Ptuja, Mariboru i Ljubljani, od 1924. bio je nastavnik u poljoprivrednim školama u Grmu kraj Novog Mesta i Mariboru, a 1928. zaposlenik gradske uprave u Ljubljani. Nakon izobrazbe iz parkovne dendrologije i pejzažne arhitekture u Berlinu 1929–31., osnovao je 1932. Vrtlarsku školu u Božjakovini kraj Dugog Sela, prvu u državi, koje je bio ravnatelj i nastavnik strukovnih predmeta. Od 1934. do 1940. bio je upravitelj Gradske vrtlarije pri Gradskom poglavarstvu u Zagrebu, od 1940. u Ljubljani je radio u banovinskoj upravi, a od 1946. bio je ravnatelj Vrtlarskoga instituta u Šoštanju i nastavnik u Vrtlarskoj školi u Celju. Od 1950. do umirovljenja 1957. bio je izvanredni profesor na ljubljanskom Agronomsko-šumarskome fakultetu na kojem je 1950. utemeljio Katedru za vrtlarstvo i pejzažnu dendrologiju. Godine 1957–61. predavao je i na Arhitektonskom odsjeku Tehničkoga fakulteta u Ljubljani.

Od njegovih značajnijih projekata na području Hrvatske ističu se uređenja Krešimirova trga (1937–38), jugozapadnoga dijela Maksimira i sjevernoga dijela Mirogoja, obnova drvoreda Ulice Medveščak – sve u Zagrebu, te izvedbe park-šume uz rijeku Dravu u Varaždinu i parkova na Brijunima. U Zagrebu je sudjelovao u radu Hortikulturnoga društva od osnivanja 1932. i predavao na prvim javnim tečajevima vrtlarstva od 1933. Također se istaknuo uređenjem i otvaranjem za javnost arboretuma u Volčjem Potoku 1952. te preuređenjem alpskoga botaničkog vrta Juliana u Trenti 1959. Autor je više priručnika o uzgoju i njezi ukrasnoga bilja (Naše prijateljice, 1928; Okrasne spenjavke za vrt in dom, 1931; Pridelujmo več dobre zelenjadi, 1941; O vrtovih i vrtnoj umetnosti, 1943; Kako prepoznamo golo drevje, 1948), izdanja Arboretum Volčji potok (1956) i Alpski vrt Juliana v Trenti (1963), zbirke kratke proze Obrazi (1924) te autobiografskih izdanja Med ljudmi in rastlinjem (1979), Iz mladih in poznih let (1984). Svojim je pedagoškim i stručnim radom postavio temelje obrazovanja vrtnih i pejzažnih arhitekata u Hrvatskoj.

Studij dizajna, visokoškolska ustanova koja izvodi sveučilišne studije u dijelu umjetničkog područja dizajna, osnovan 1989. kao interdisciplinarni i interfakultetski studij Sveučilišta u Zagrebu; integriran 2019. u → Arhitektonski fakultet u Zagrebu kao Odsjek dizajna.

Povijesni razvoj

Kako je zbog opće modernizacije, zasnovane na ubrzanoj industrijalizaciji nakon II. svj. rata, masovna proizvodnja dobila na važnosti, uvidjelo se da je za projektiranje predmeta za industrijsku proizvodnju neophodan i specifičan profil stručnjaka. Stoga se konkretna potreba za uvođenjem visokoškolske nastave za obrazovni profil dizajnera pojavila već početkom 1950-ih, posebice nakon ukidanja Akademije za primijenjenu umjetnost u Zagrebu 1955. Prvu inicijativu u smjeru stvaranja visokoškolske ustanove za obrazovanje dizajnera pokrenuo je potkraj 1960-ih → Centar za industrijsko oblikovanje, no iz nje je 1973. ostvaren samo sveučilišni poslijediplomski studij za istraživanje i unapređivanje dizajna, koji se izvodio za svega jednu generaciju studenata.

Akademske godine 1981/82. na poticaj više grana industrijske proizvodnje pokrenuta je službena rasprava o potrebi uvođenja visokoškolske nastave za profil dizajnera. Okvirni program studija bio je povjeren Arhitektonskomu fakultetu, a zbog uvažavanja interdisciplinarnosti pozvano je na suradnju nekoliko znanstveno-obrazovnih institucija, društava i udruženja poput Akademije likovnih umjetnosti, Akademije za kazalište i film, Filozofskog, Strojarskog, Šumarskog i Ekonomskog fakulteta, Privredne komore grada Zagreba, Privredne komore SR Hrvatske, Sveučilišta u Zagrebu, i dr. Među članovima radne skupine za izradbu programa studija bili su → Bernardo Bernardi, → Neven Šegvić, → Edo Šmidihen, → Miroslav Begović, → Ante Vulin, Ante Kuduz, Đuro Seder, Vera Horvat-Pintarić, → Osman Muftić (sv. 1), → Ivan Eškinja (sv. 2), → Boris Ljuljka (sv. 2), Fedor Rocco, → Vladimir Robotić, → Stipe Brčić te → Matko Meštrović. Osmišljeni program bio je podijeljen na predmetne skupine u rasponu od likovno-estetskih, inženjersko-tehničkih, društveno-ekonomskih do humanističkih disciplina. Pripremni dio studija obuhvaćao je obradbu teorijskih spoznaja, znanstvenih zakonitosti, likovno-estetskih određenja i tehničko-tehnoloških principa, a drugi dio bio je usmjeren na područja dizajna proizvoda te dizajna vizualnih komunikacija. U provedbi nastave od 1989. sudjelovalo je više od 50 nastavnika s različitih fakulteta te profesionalnih dizajnera, a tek su 1997. šestorica nastavnika – → Stipe Brčić, Ivan Doroghy, → Zlatko Kapetanović, → Božidar Lapaine, Marijan Orešić i → Mladen Orešić sklopili ugovor o radu na neodređeno vrijeme.

Današnji ustroj

Od početka provedbe Bolonjskoga procesa 2005. Studij dizajna izvodi sveučilišni prijediplomski i diplomski studij. Studijski program obuhvaća dva osnovna usmjerenja: industrijski dizajn i dizajn vizualnih komunikacija. Studij je u umjetničkom području i interdisciplinaran u pristupu, što se ostvaruje povezivanjem umjetničke sinteze s kritičkom analizom te uvidima iz različitih područja znanosti.

Galerija Studija dizajna objedinjuje izlagačku i edukativnu djelatnost. Godišnjak Studija dizajna donosi sveobuhvatan pregled svih nastavnih i izvannastavnih aktivnosti studenata i nastavnika. Studij je uveden u registar studija priznatih i vođenih po međunarodnoj organizaciji dizajnera ICSID (The International Council of Societies of Industrial Design).

Žeželj, Branko (Benkovac, 14. III. 1910 – Beograd, 20. II. 1995), građevinski inženjer, stručnjak za konstrukcije od prednapetog betona i inovator u tom području.

Završio je gimnaziju u Splitu, te diplomirao na Građevinskom odjelu Tehničkog fakulteta u Beogradu 1932. Nakon završetka studija u Beogradu je do 1938. radio u Odsjeku za mostove Ministarstva građevina, a 1938–41. bio profesor u Srednjoj tehničkoj školi. Poslije II. svj. rata i zarobljeništva, bio je načelnik Odsjeka za mostove Ministarstva građevina FNRJ (1945–48), direktor Saveznog građevinskog instituta (1948–53), direktor Instituta za ispitivanje materijala SR Srbije (IMS; 1953–66), a potom i predsjednik znanstvenog savjeta IMS-a. Uz to je honorarno predavao na Građevinskom fakultetu u Beogradu. Osnovao je 1952. Ispitnu stanicu za prednapeti beton, koja je poticala istraživanja i primjenu tada nove vrste konstrukcija.

Autor je više od 40 izuma patentiranih u zemlji i inozemstvu, od kojih su mnogi ugrađeni u njegov inovativni sustav prednapinjanja montažnih betonskih konstrukcija mostova, hala i zgrada (sustav IMS-Žeželj) te elemenata. Među značajnim su mu realiziranim projektima prvi montažni most u Jugoslaviji preko Bosuta (1948), hale valjaonice bešavnih cijevi Željezare Sisak (1951) i Brodogradilišta Split (1953), hala 1 Beogradskog sajma s rebrastom kupolom promjera 106 m, tada najvećom s tom vrstom konstrukcije u svijetu (1955–56), cestovno-željeznički most preko Tise kraj Titela (1957), željeznički most preko Dunava u Novom Sadu (1958), Dom sportova u Zagrebu s prednapetim armiranobetonskim rešetkastim nosačima raspona 61 m (1964–72), most preko Dunava kraj Beške duljine 2250 m (1969–73). Od 1957. njegovim je sustavom izgrađeno više od 10 000 stanova u Beogradu, Novom Sadu, Banjoj Luci, Osijeku, Ćupriji, Tuzli (taj osuvremenjeni sustav i danas rabi osječko poduzeće → Gradnja). Bio je osnivač i predsjednik Saveza pronalazača Jugoslavije (1957) te redoviti član SANU-a (od 1968).



















Horvat, Pavle (Zemun, 15. IX. 1879 – Zagreb, 5. XI. 1936), građevinski inženjer i geodet.

Diplomirao je na Građevno-inženjerskom odsjeku Tehničke visoke škole u Beču 1902. Radio je u Bosni na gradnji željeznica, potom u Zemunu u Vodnoj zajednici za isušenje jugoistočnoga Srijema, a zatim kao gradski inženjer. Od 1911. radio je na Šumarskoj akademiji u Zagrebu kao profesor geodezije i gradnje šumskih prometnih objekata. Bio je pročelnik Akademije (1912–13. i 1915–16) i predstojnik Kabineta za geodeziju. Jedan je od osnivača Tehničke visoke škole u Zagrebu 1919., te od iste godine prvi redoviti profesor za predmete Niža geodezija i Geodetsko računanje. Ujedno je izabran za dekana na Arhitektonskom, građevno-kemijsko-kulturno inženjerskom odjelu i Geodetskom tečaju. Osnivač je Geodetskoga zavoda kojega je bio prvi predstojnik. Predavao je i na Arhitektonskom odjelu Tehničkoga fakulteta kolegij Geodezija 1926–35. Zaslužan je za osnivanje Geodetsko-inženjerskog odjela i Kulturno-inženjerskog odjela, koji su se 1923. spojili u Geodetsko-kulturno-tehnički odjel (od 1926. Geodetsko-kulturno-inženjerski odjel). Napisao je skripta Niža geodezija i teorija najmanjih kvadrata (1925) i Geodezija (1928), koja su više godina služila kao jedini udžbenik. Bio je član i od 1919. potpredsjednik Društva geometara Kraljevine SHS. Kao profesor preuzimao je na sebe dužnost tehničkoga nadzornika komasacijskih radova čime je zaslužan za razvoj agrarnih operacija u Hrvatskoj.

Hlavinka, Vinko (Vincenc) (Vincencov kraj Prostějova, Češka, 5. IV. 1862 – Brno, Češka, 25. II. 1934), građevinski inženjer i geodet, stručnjak za vodno gospodarstvo.

Završio je građevinarstvo 1886. na Visokoj poljodjelskoj školi u Beču. Nakon studija radio je u tehničkom uredu Zemědělské rady u Pragu, a 1887. zaposlio se pri Zemaljskoj vladi u Zagrebu. Projektirao je melioracijske radove na poplavnim područjima u dolini Gacke i u kotarevima Vinkovci, Županja i Mitrovica te radio na izgradnji gospićkog vodovoda i uređenju bujica u senjskom području. Postavljen je za stalnoga zemaljskog službenika 1896. i dodijeljen u Bjelovarsko-križevačku županiju, gdje je regulirao rijeku Glogovnicu. Imenovan je 1899. profesorom geodezije i inženjerskih znanosti na novoosnovanoj Šumarskoj akademiji u Zagrebu. Predavao je kolegije Geodezija (1899–1911), Crtanje šumskih planova (1899–1911), Tehnička mehanika (1899–1900), Opće (šumarsko) građevinarstvo (1900–12), Izgradnja pristaništa i nasipa (1900–09), Regulacija od poplave (1900–03) i Šumarski promet (1909–12). U okviru Šumarske akademije osnovao je Geodetski tečaj, cilj kojega je bio obrazovati geodete i kulturno-tehničke radnike. Bio je predsjednik Šumarsko-geodetskog odjela (1900–11), pročelnik Šumarske akademije (1910–11) te predsjednik državnog ispitnog povjerenstva Geodetskog tečaja (1911). Bio je član Družtva inžinira i arhitekata u Zagrebu (→ Klub inžinira i arhitekta u Zagrebu) od 1891. Zaslužan je za uređenje društvene knjižnice, a 1905–10. bio je glavni urednik glasila Viesti Hrvatskog družtva inžinira i arhitekata. (→ Viesti Kluba inžinira i arhitekta)

Od 1911. bio je profesor na Visokoj tehničkoj školi u Brnu, gdje je izdao knjige iz područja melioracija, vodnoga gospodarstva i kanalizacije, kao prva cjelovita i sustavna tiskana djela u češkoj literaturi. Autor je djela Vodno graditeljstvo (1907), Geodezija (1911), Nauka o melioracích 1–3 (1927–28), Željeznička veza pristaništa Kvarnera s osobitim obzirom na željeznicu Senj – Otočac – Plitvička jezera – Bihać (1927).

Franić, Ivan (Zagreb, 27. II. 1939 – Zagreb, 19. XI. 2024), arhitekt, predstavnik suvremenog izraza u arhitekturi.

Diplomirao je 1963. na Arhitektonskome fakultetu u Zagrebu. Bio je projektant u → Inženjerskom projektnom zavodu 1964–70. i Industroprojektu 1970–73., potom viši samostalni istraživač u → Institutu građevinarstva Hrvatske, a 1977–83. radio je u Udruženoj samoupravnoj interesnoj zajednici (USIZ) stanovanja u Zagrebu. Direktor inženjeringa → Industrogradnje bio je od 1983. do 1987. od kada je vodio → Arhitektonski projektni zavod Plan u Zagrebu.







Projektirao je i izveo tvornicu Kartonplast u Pločama i objekte naftne rafinerije u Bosanskom Brodu (1965–70), stambenu zgradu u Prijedoru (1971–73), katedralu u Mostaru (s H. Auf Franić, 1975), a u Zagrebu zgradu Francka na Žitnjaku (1967–70), stambeno-poslovnu zgradu Hypobanke na Martinovki (s J. Županić i A. Laslom, 1992–94), višenamjensku zgradu na uglu Vlaške i Smičiklasove (s J. Županić, D. Jankovićem i A. Laslom, 1992–97), trgovački centar Importanne Galleria na Iblerovu trgu (s J. Županić, D. Jankovićem i A. Laslom, 1992–97), urbanu vilu u Posilovićevoj (1995–97), i dr. Suautor je uređenja Starčevićeva trga u Zagrebu (s D. Kišem i A. Laslom, 1992–95). Sudjelovao je na više natječaja, među ostalim za urbanističko-arhitektonska rješenja središta južnoga Zagreba (s H. Auf Franić i Z. Grbcem, 1971., III. nagrada) i Trga Francuske Republike u Zagrebu (s J. Neidhardtom, 1977., II. nagrada) te za poslovni centar u Gružu u Dubrovniku (s B. Plećašem, 1990., I. nagrada). Bio je predsjednik Hrvatske komore arhitekata i inženjera u graditeljstvu (1998). Dobitnik je nagrade Zagrebačkoga salona (1970).

islamsko graditeljstvo, arhitektonsko stvaralaštvo koje se od VII. st. razvija u zemljama islamskoga religijskoga i civilizacijskoga kruga. U prvim stoljećima bilo je hibridno te je preuzimalo elemente → antičkoga, → ranokršćanskoga i bizantskoga te sasanidsko-perzijskoga graditeljstva. Poslije su se, uz dominantnu religijsku arhitekturu, formirali i profani tipovi građevina te specifične urbane cjeline, često s naglašenom temom vrtova.

Osmansko-islamsko graditeljstvo i urbanizam u Hrvatskoj

Povijesni sloj islamskoga graditeljstva u Hrvatskoj veže se uz razdoblje osmanske vladavine u XVI. i XVII. st., kada je na okupiranim područjima nastala nova specifična arhitektura osmanskoga doba, dok se u slobodnom dijelu Hrvatske istodobno razvijalo → renesansno i → barokno graditeljstvo.

Arhitektura

Najprepoznatljivije simbole islamizacije gradova predstavljaju džamije i druge religijske građevine. Tijekom XVI. i XVII. st. na području Hrvatske bilo je podignuto više od 200 džamija i ostalih molitvenih prostora (mnogi i u adaptiranim crkvama, poput tzv. Šerklot džamije u Požegi). Uz glavnu džamiju čaršije (trgovačko-obrtničkoga središta), koju su obvezno imale sve kasabe (trgovišta), postojali su i manji mahalski mesdžidi; u gradovima srednje veličine bilo ih je uobičajeno oko pet (u Vukovaru, Đakovu, Valpovu, Drnišu), a u većim gradovima – šeherima i više (u Osijeku 12, u Požegi 14). Većina je islamskih bogomolja srušena već u prvim godinama nakon oslobođenja od Osmanlija potkraj XVII. st., no nekolicina se održala preuređena u crkve, pa su tako opstale i tri danas postojeće kupolne osmanske džamije (sve iz XVI. st.) – u Klisu džamija Murat-bega Tardića (1537) preuređena u crkvu sv. Vida, u Drnišu Halil-hodžina džamija inkorporirana u franjevačku crkvu sv. Ante i u Đakovu Ibrahim-pašina džamija (1565) adaptirana u crkvu Svih svetih. Jedini sačuvani minaret nalazi se u Drnišu. Mussale, bajramski molitveni prostori na otvorenome, identificirane su u Vukovaru, a u tapu-defterima (poreznim popisima) spomenute su u Požegi (1579) i Mitrovici (1581).













Na području Slavonije podignuto je dvadesetak tekija i zavija – središta derviškoga misticizma. Najznamenitije su bile Hindi-babina tekija u Vukovaru i Ulama-pašina zavija u Požegi; zabilježene su i u Osijeku, Nijemcima, Pakracu, Cerniku, Iloku, Valpovu, Šarengradu, Dalju i dr. Medrese (viša vjerska učilišta) spominju se u Osijeku (bile su četiri, među njima Kasim-pašina i Mustafa-pašina medresa), Pakracu (tri) i Iloku (dvije), dok su mektebi (osnovne vjerske škole) popisani u Pakracu (šest), Iloku (šest), Osijeku (pet), Vukovaru (dva), Nijemcima (dva) i dr. Turbeta, kao reprezentativna grobna arhitektura, uglavnom su podizana uz džamije (arheološki ostatci Kasim-pašina i Mustafa-pašina turbeta u Osijeku), a jedini danas postojeći primjer je turbe u Iloku. Građena su i uz tekije (Hindi-babino turbe u Vukovaru te Hasan-efendijevo u Požegi); do novijega doba postojalo je Gaibijino turbe u Staroj Gradiški. Osmanska su groblja identificirana u Vukovaru, Pakracu, Makarskoj i dr., a kameni mezarski nišani (nadgrobni pilovi) danas se čuvaju u više muzejskih i samostanskih zbirki.







Saraji (dvorovi vladara ili dostojanstvenika) i općenito stambena arhitektura osmanskoga doba zbog nesolidne je gradnje, uglavnom kanatnom konstrukcijom i ćerpičem, sačuvana u malom broju primjera. Takozvane turske kuće sačuvane su u Požegi (čardak Muljevića u Arslanovcima), Županji, Slavonskom Brodu i Voćinu, a neobičan primjer orijentalne katnice nalazi se u Bakru. Reprezentativniji očuvani saraji su tzv. Kadijini dvori u Imotskom (ugrađeni u franjevački samostan) te dvori Hasan-age Arapovića u Lupogavu kraj Zagvozda (opjevani u pučkoj baladi Asanaginica, danas ruševni). Fortificiranih kuća-kula sačuvalo se dvadesetak (Gospić, Islam Grčki, Imotski, Vrgorac, podbiokovsko primorje i Poneretavlje; u Slavoniji samo kula Jahjić-bega u Gorjanima).









Utvrde osmanskoga razdoblja uglavnom su adaptirane srednjovjekovne fortifikacije (ojačanja tvrđava Klis, Knin, Drniš, Cetingrad), a rijetki primjeri novih gradskih utvrda su bedemi osječke Tvrđe (očuvan je Filibelijev bastion) te trokutne zidine Makarske (neimar Hajredin ml., 1568). Među postojeće utvrde spadaju još osmanski kaštel Perušić kraj Benkovca te kružna artiljerijska kula Norinska u rukavcu Neretve, koju je podigao Hodža Mustafa-paša Ušćuplija 1500. i koja se smatra najranijom datiranom osmanskom građevinom u Hrvatskoj (→ fortifikacijsko graditeljstvo). Uz carske ceste Osmanlije su gradili nova utvrđena naselja pravilne osnove – drvene palanke (Tovarnik, Sotin, Dalj, Darda).

Karavan-saraji (konačišta na trgovačkom putu za prihvaćanje i smještaj karavana) i druge vrste smještajnih objekata postojali su uglavnom u gradovima uz važnije prometnice, često kao vakufi (zadužbine) uglednika, primjerice u Kninu, Obrovcu, Klisu, Trilju, Makarskoj, Osijeku, Požegi, Đakovu, Valpovu, Pakracu, Cerniku. Vukovarski je karavan-saraj služio i kao menzilhana, postaja za promjenu konja. Manjih je hanova (gostionica s prenoćištem) bilo u gotovo svakoj kasabi, a funkciju musafirhane s imaretom (besplatno konačište s dobrotvornom kuhinjom) imale su i neke derviške zavije (Vukovar, Požega). Sahat-kule pokazivale su vrijeme a la turca (lunarni sat), prilagođeno rasporedu pet dnevnih namaza (molitvi), a spominju se u valpovačkoj i vukovarskoj utvrdi te u osječkoj Tvrđi (1571). S nestaloga tornja Halil-hodžine džamije u Drnišu sačuvan je sat danas ugrađen u zvonik crkve sv. Ivana u Šibeniku. Dućani i magaze (skladišta) redoviti su sadržaji gradskih čaršija, a sudeći po preciznim defterskim popisima u kasabama prosječne veličine (primjerice u Vukovaru, Valpovu i Đakovu), postojalo je nekoliko desetaka trgovina i radionica. Bezistana i bazara (tržnica za uvoznu i luksuznu robu) na području Hrvatske nije bilo. Najveći trgovački sklop bio je drveni panađur u predgrađu Osijeka, koji je osmanski putopisac Evlija Čelebi opisao kao alargo palanku s 1000 dućana. Na ulazu u Vodice sačuvani su ostatci badžhane (poreznoga ili carinskog ureda).



















Hamami, javna kupališta, postojali su u većini gradskih naselja (npr. u Pakracu, Valpovu, Osijeku, Cerniku, Dalju), a pod imenom vakifa (utemeljitelja zadužbine) izrijekom se spominju hamami Benlu-age u Đakovu te Gazi Husrev-bega u Požegi. Danas je očuvan samo kupolni hamam u iločkoj citadeli. Česme su sačuvane na desetak lokaliteta (Ilok, Oriovac, Cernik, Slavonski Brod, Klis, Zagvozd, Vrgorac i dr.). Obredni šadrvani (vodoskoci s kružnim ili višekutnim bazenom) nalazili su se uz bogomolje (uz Kasim-pašinu džamiju u Osijeku), tekije (česma zvana Tekija u Požegi) i mussale (u Maškovića-hanu u Vrani). E. Čelebi je u Osijeku 1664. zabilježio 12 javnih sebilja, kioska za opskrbu vodom. Vodenice iz osmanskoga razdoblja su do 1960-ih postojale kraj Berka nedaleko od Vukovara (Cigut) te na potoku kraj Cernika (mlinovi zvani Osman-paša i Sulejman-paša).



























Inženjersko graditeljstvo

Ćuprije (→ mostovi) su se na važnijim prometnicama podizale kao strateške građevine, poput vukovarskog mosta preko rijeke Vuke dugog 550 m (1526) ili osječkoga Sulejmanova mosta preko Drave koji se kao drvena skeletna, dijelom i pontonska konstrukcija u dužini od čak osam kilometara protezao do palanke Darda i bio je najveća osmanska građevina na europskome tlu. Do II. svj. rata stajao je Atlagića most u Kninu, dva su osmanska mosta potopljena u jezeru Peruča, a jedini još postojeći most iz tog razdoblja nalazi se na rječici Krupi. Drumove (→ ceste) Osmanlije su gradili između sjedišta ejaleta (pokrajina), a najvažnija državna trasa u našim je krajevima bila Budimski drum koji se, prolazeći u Hrvatskoj kroz Baranju, Osijek, Vukovar, Sotin i Tovarnik, protezao do Istanbula. Bio je izveden od kamene kaldrme za razliku od gradskih ulica koje su češće bile obložene drvenim oblicama (arheološki nalazi u Vukovaru). Hidrogradnje, poput lučkih ustava, Osmanlije su izveli na ušću Vuke kraj Vukovara, a na više su lokaliteta otkriveni ostatci vodovoda (→ vodoopskrba) od drvenih, olovnih i keramičkih cijevi (Ilok, Požega, Vukovar, Osijek, Vrana, Drniš).

Urbanizam

Gradovi i sela u prvim su desetljećima nakon osmanskih osvajanja bilježili depopulaciju, a demografski je oporavak bio vidljiv tek nakon 1600. Mnoga su sela bila popisana kao mezre (pustoseline), dok su gradovi ipak kontinuirano jačali zbog prometnoga položaja (mostovi u Osijeku i Vukovaru) ili upravne važnosti (sjedišta sandžaka u Iloku, Požegi, Pakracu i Cerniku). Statusi gradova do 1550-ih bilježeni su isključivo kao semiurbane varoši, tada još s kršćanskom većinom, a potom su se javile i muslimanske kasabe – trgovišta s formiranom čaršijom. Pravi gradovi – šeheri zabilježeni su tek u XVII. st. (Osijek, Požega, Ilok, možda i Drniš te Cernik). U Slavoniji je tijekom osmanskoga razdoblja bilo dvadesetak gradskih naselja, a u dalmatinskom zaleđu desetak (→ urbanizam).

Urbana struktura naslijeđena iz predosmanske faze isprva se nije znatnije mijenjala, dok su kasnijoj orijentalnoj ikonografiji gradova pridonijele specifične islamske interpolacije. Gradovi su uz trgovačko-obrtničku čaršiju bili organizirani u stambene mahale (mahala broji od 35 do 50 kuća, sa šest do sedam osoba po kući), često konfesionalno odijeljene. U gradovima srednje veličine (Vukovar, Đakovo, Valpovo, Drniš) bilo ih je pet do šest, u većim središtima (Osijek, Požega) 12 i više. Veličina gradova potkraj XVI. st. bila je skromna, pa je više od 400 kuća bilo popisano samo u Požegi i Iloku. Na izmaku osmanske vladavine u Požegi je već bilo 1000 do 1500 kuća, a u Osijeku više od 2000 i imao je oko 12 000 stanovnika. Primjer tadašnjega grada srednje veličine bio je Vukovar s 350 kuća, s približno 2500 stanovnika i 20 ha površine.

Osmanlije su na tlu Hrvatske utemeljili samo jedan grad – palanku Yeni Hissar na mjestu današnje Petrinje. Podigao ju je 1592. Hasan-paša Predojević, a izgorjela je 1594. Moguće je da je i Gospić bio osmansko naselje razvijeno iz utvrde Rizvan-age Senkovića (sredina XVII. st.).

Moderna i suvremena islamska arhitektura u Hrvatskoj

Posljednje osmanske gradnje u Hrvatskoj dovršene su 1680-ih, a nakon dva stoljeća diskontinuiteta islamska se arhitektura u nas ponovno javila potkraj XIX. st. kao posljedica doseljavanja muslimana iz Bosne te zakonskoga priznavanja islamske vjeroispovijesti (1916).

Zagrebačke džamije

Prve novije islamske sakralne gradnje bili su mesdžidi u austrougarskim vojarnama u Puli (1864) i Zagrebu (1915), a od 1920. za civilne su potrebe u Zagrebu služili privremeni molitveni prostori, sve do uređenja stalnoga mesdžida u stambenoj zgradi u Tomašićevoj ulici 12 (1935). Prije II. svj. rata razmatralo se više lokacija za izgradnju zagrebačke džamije (Gornji grad, Botanički vrt, Rooseveltov trg, Gupčeva zvijezda, Vončinina ulica, Trešnjevka), a za konačno odabranu parcelu na Zelengaju slikar Omer Mujadžić i arhitekt → Zvonimir Požgaj izradili su dva idejna rješenja monumentalne kupolne džamije (1939–40. i 1940–41). Snažnu ideološku poruku imala je odluka vlasti NDH da Meštrovićev Dom hrvatskih likovnih umjetnika prenamijene u džamiju, koju su dogradnjom triju minareta i šadrvana te reprezentativnim uređenjem interijera izveli → Stjepan Planić i Z. Požgaj (otvorena je 1944; minareti su srušeni 1948). Nakon rata nastavljeno je traganje za lokacijom i arhitektonskim rješenjem zagrebačke džamije pa je na natječaju za islamski centar na Srebrnjaku (1969) iznimno kreativan, no neizvedeni projekt izradio → Juraj Neidhardt (I. nagrada), a zapaženi su bili i prijedlozi → Vjenceslava Richtera i → Sene Sekulić-Gvozdanović. U konačnici, sarajevski su arhitekti Mirza Gološ i Džemal Čelić u Folnegovićevu naselju realizirali džamiju ekspresivnog oblikovanja s Islamskim centrom (otvorena je 1987).













Ostale džamije u Hrvatskoj

Džamija u Rijeci izvedena je prema idejnoj zamisli kipara Dušana Džamonje uz razradbu arhitekata Branka Vučinovića i Darka Vlahovića (2013). U Sisku je realizirano nagrađeno natječajno rješenje autora Faruka Muzurovića (2022); u Osijeku je, također na temelju natječaja provedenoga 2014., u tijeku gradnja džamije i islamskoga centra arhitekta Davora Matekovića, a izrađene su i projektne inačice džamijskoga sklopa za Medžlis islamske zajednice Pula (islamsku vjersku općinu). U Hrvatskoj još postoje i novije džamije u Gunji i Bogovolji, dok su u 20 gradova uređeni manji mesdžidi.













Islamsko-orijentalni utjecaji

Najranija pojava neomaurskih stilizacija u nas se javlja na sinagogama (nakon 1860), a u korpusu → historicističkog i → secesijskog graditeljstva izvedeno je i više profanih objekata s islamsko-orijentalnim oblikovnim elementima, poput bosanskoga paviljona na Gospodarsko-šumarskoj izložbi u Zagrebu (1891), Case Turce u Rijeci (Carlo Conighi, 1906), lovranskih vila i riječkih palača, Hotela Alhambra u Malom Lošinju (1910–13) arhitekta Alfreda Kellera, koji je u stilizaciji art déco i mudéjar arhitekture projektirao i dubrovačku vilu Sheherezade (tzv. Šeherezada; 1927–29). Najznačajnije djelo neomaurske arhitekture na ovim prostorima jest gradska vijećnica u Sarajevu, djelo hrvatskoga arhitekta → Ćirila Metoda Ivekovića (1896). Oblikovno podrijetlo tih građevina ne dolazi iz islamskoga kruga, već je riječ o »modi vremena« i romantičnoj reinterpretaciji orijentalnih motiva.







Islamska arhitektura hrvatskih autora u inozemstvu

Gotovo nepoznate, no vrlo kreativne projekte džamija za arapske zemlje izradili su hrvatski arhitekti → Žarko Vincek (pet projekata za Libiju: Al Quatrun, 1972; Wadi Tenezzoft, 1977. i dr.), → Emilija Poletti-Kopešić (Maknusa, Libija, 1973. i dr.), → Ivan Prtenjak (Aquaba, Jordan, 1981) i kipar Dušan Džamonja (Bagdad, Irak, 1985; Oran, Alžir, 1985). I. Prtenjak je za islamske zemlje osmislio i vrlo zapažene projekte stambenih tipologija (Hammamet, Tunis, 1972; Rijad, Saudijska Arabija, 1973), a njegova Kuća pokraj mora u Kelibiji u Tunisu (1970) bila je nominirana za najprestižniju svjetsku nagradu u domeni islamske arhitekture Aga Khan (1995).

trgovačke zgrade, poslovne zgrade namijenjene trgovini i izlaganju proizvoda i usluga (tržnice, trgovački centri, robne kuće, trgovine, saloni, sajamske dvorane, paviljoni i kompleksi). Isprva se trgovina odvijala na otvorenome, od vrata do vrata, na kakvoj prostirci uz put, na improviziranom pultu pod nadstrešnicom ili u šatoru. Još su u prvoj polovici XX. st. putujući prodavači, tzv. galantari iz Imotske krajine trgovali daleko izvan granica Hrvatske, a svakovrsnu sitnu robu nudili u torbama, zapravo drvenim ladicama obješenima o ramena. Danas se sličan oblik trgovine bez ulaska u arhitektonski artikuliran prostor odvija putem mrežnih platformi, najčešće bez gotovine. U davnoj prošlosti, razvojem naselja došlo je do grupiranja prostora za trgovinu u urbane formacije (od improvizirane tržnice nastaje bazar, trgovačka ulica i trg) i arhitektonski artikulirane vrste građevina. (→ poslovne zgrade)

Početci i razvoj u Hrvatskoj

Kao i drugdje, o trgovačkim prostorima staroga vijeka u Hrvatskoj svjedoče arheološki nalazi. Tako su uz zadarski forum pronađeni ostatci taberni, pravokutnih lokala i trgovina nanizanih uz negdašnju ulicu Cardo maximus. Sjeverno od foruma nalazila se Basilica Iulia, a ostatci sličnih zgrada koje su imale kombiniranu trgovačko-poslovnu (skladište, natkrivena tržnica, burza) i upravnu namjenu (sud, magistrat, gradska vijećnica) nalaze se i na mjestima drugih antičkih gradova u nas. Uz negdašnji sjeverni zid Cibalae u današnjim Vinkovcima pronađeni su ostatci bazilike spojene s velikim skladištem žita (horea) na 24 stupa. Refleksije antičkih tipova trgovačko-poslovnih građevina javljale su se i tijekom dugog razdoblja koje je slijedilo.

Iz srednjovjekovnog Dubrovnika sačuvana je gotičko-renesansna palača Divona ili Sponza (→ Paskoje Miličević i braća Andrijići, 1520) koja se oblikom malo razlikuje od onodobnih patricijskih palača. Služila je kao carinarnica, kovnica novca, uprava monopola, državna banka i riznica te je bila poslovno i trgovačko središte Dubrovačke Republike, prema negdašnjem trgu koji se naziva Luža okrenuta velikim trijemom. Atrij s arkadama je još početkom XX. st. imao rampu za lakšu manipulaciju robom. Pod je izravnan 1936. prigodom preuređenja prema projektu → Nikole Dobrovića, a danas je u njoj Državni arhiv. Razvijena pomorska i kopnena trgovina trebala je mrežu trgovačkih kolonija i konzulata duboko u zaleđu i širom Sredozemlja. Dubrovnikom je prolazila golema količina robe i ljudi, koji su prije ulaska u grad morali određeno vrijeme provesti u karanteni. Lazareti za robu i ljude na Pločama dovršeni su u XVII. st., a čini ih deset gotovo jednakih lađa (dvorana) i pet unutrašnjih dvorišta iza visokog zida uz istočni ulaz u grad. Državna žitnica, danas Etnografski muzej, dovršena je 1590. Riječ je o, premda utilitarnoj, vrlo monumentalnoj građevini koja je služila skladištenju, sušenju i trgovini žitom. U živom kamenu iskopano je 15 rupa u obliku boca kratkog grlića, dubokih oko 9 m u koje se moglo pohraniti 1200 t žita, nad kojima je podignuta trorazinska zgrada na stupovima kojih se presjeci smanjuju prema potkrovlju kako se smanjuju opterećenja na njima.



















Najočitiju arhitektonsku potvrdu svog pragmatičnog duha ostavila je Dubrovačka Republika u obliku glavne trgovačke ulice Place ili Straduna, duge tristotinjak metara, s tipskim zgradama sagrađenima nakon potresa 1667. U prizemlju su trgovine s tipičnim izlogom-vratima »na lakat« i skladištem u pozadini, često i na prvome katu manje visine, dok su iznad stanovi. Po brojnosti gotovo istih tipskih građevina duž glavne ulice i drugdje, Dubrovnik je nalik na sjevernoeuropske barokne gradove na oblik kojih su također utjecali pragmatična logika i prostorne potrebe trgovine.







Porast ponude i potražnje i viši higijenski standardi doveli su u drugoj polovici XIX. st. do podizanja gradskih tržnica, uglavnom u priobalnom dijelu Hrvatske. Značajna ostvarenja tog doba su zgrada ribarnice u Splitu (1890), gradska tržnica u Puli Leopolda Nobisa (1903), a istaknut je primjer i gradska tržnica u Rijeci. Cjelinu riječke tržnice u kombinaciji oblika historicizma i secesije s industrijskom logikom čine dva elegantna paviljona s prozračnim centralnim prodajnim dvoranama (Izidor Wauching, 1881) i treći u nizu prema obali, masivni paviljon ribarnice (Carlo Pergoli, 1915). U međuratnom razdoblju pod talijanskom upravom, u Rijeci je izgrađena i moderna tržnica Belvedere (Enea Perugini, 1933) na oštrom raskrižju s denivelacijom koja je iskorištena za smještanje zatvorenih prodajnih lokala u dvije razine i prodaje na otvorenom na polunatkrivenoj terasi. Potkraj 1920-ih započela je izgradnja zagrebačke tržnice Dolca (→ Ignjat Fischer, otvorena 1930). Fischer ju je trgovačkim pasažem Harmica spojio s glavnim trgom. Ugrađena u reljef, tržnica ima više infrastrukturni nego arhitektonski karakter, sa zatvorenim dijelom u donjoj, ukopanoj razini, južnom terasom s lokalima na međurazini i otvorenim dijelom na svojevrsnom trgu iznad, omeđenim zgradom Tržnog nadzorništva s arkadama u prizemlju sa zapadne strane (→ Vjekoslav Bastl, 1930) i sličnom privatnom zgradom s istočne (I. Fischer, 1931). Sustavnim promišljanjem razvoja grada, istodobno je na istočnoj periferiji izgrađena velika klaonica i veletržnica stoke prema projektu berlinskog arhitekta Waltera Fresea, danas napuštena.































Istodobno, istočno niz Vlašku ulicu a pogotovo zapadno niz Ilicu, trgovačko-poduzetnički duh vodi promjeni izgleda, mjerila i tipa izgradnje zatečenog grada. Na postojećim zgradama otvaraju se prizemlja sa širokim izlozima trgovina. Na mjestu srušenih građevina grade se više, s trgovinama koje se šire na mezanin i prvi kat. Taj logičan proces poduzetničke izgradnje grada interpolacijama prekinut je nakon II. svj. rata.

Značajan je primjer trgovačke arhitekture s kraja XIX. st. pasaž pod ornamentiranim staklenim stropom (tzv. Oktogon) unutar palače Prve hrvatske štedionice u središtu Zagreba, s nizovima trgovačkih lokala sa strana i centralno pozicioniranim ulazom u štedionicu (→ Josip Vancaš, 1899–1900). Prva zagrebačka robna kuća Kastner i Öhler otvorena je 1879. u Ilici 50, nakon čega je nekoliko puta mijenjala lokacije. Naposljetku se skrasila u Ilici 4 (danas Nama) s raskošnim interijerom otvorenih galerija oko ostakljenog atrija. Nastala spajanjem i preuređenjem nekoliko starijih građevina (I. Fischer, 1913), dovršena je 1928. reprezentativnim pročeljem prema projektu austrijskog arhitekta Alfreda Kellera. Nudila je domaću i uvoznu robu po povoljnim cijenama u samoposluživanju bez obveze kupnje, kao i putem kataloga. Sasvim različitu ideju trgovine u gradskom središtu predstavljaju, nazvane po istom arhitektu, slikovite Kellerove kućice pod južnim zidom Dioklecijanove palače u Splitu (natječajni projekt 1922), izgrađene kao nastavak otvorenih i poluotvorenih prostora mediteranskoga grada.

























Razvoj sajamskih paviljona

Na velikim gospodarskim izložbama pri kraju XIX. st. hrvatski poduzetnici izlagali su ugarskim i austrougarskim paviljonima. Nakon Hrvatske kuće u etnografskom dijelu Svjetske izložbe u Beču 1873., prvi hrvatski paviljoni podignuti su prema ideji → Ise Kršnjavoga i projektima → Hermana Bolléa na regionalnim izložbama u Trstu 1882. i Budimpešti 1885. Odražavali su hrvatski nacionalni stil izveden iz vernakularne arhitekture istočne Slavonije i Srijema, a većinu izložaka činili su radovi zagrebačke Obrtne škole. Na Milenijskoj izložbi u Budimpešti 1896. Hrvatska se predstavila u četiri paviljona. Glavni paviljon za izložbu proizvoda industrije, obrta i gospodarstva sagrađen je u kombinaciji nacionalnoga stila, industrijske estetike i neorenesanse prema projektu → Vjekoslava Heinzla. Historicističku izložbenu kušaonicu (Kosthalle) projektirali su → Hönigsberg i Deutsch, a paviljon lovstva i šumarstva drvene kanatne konstrukcije sa srijemskom kućom i 37 m visokim tornjem nalik na povijesne stražarnice – čardake H. Bollé. Paviljon za izložbu umjetnina projektirao je budimpeštanski ured Korb i Giergl. Njegova je željezna konstrukcija poslije izložbe prenesena u Zagreb i iskorištena kao nosiva struktura Umjetničkoga paviljona na Tomislavovu trgu, s pročeljima izvedenima prema projektu bečkih arhitekata → Fellnera i Helmera.







Prostorni izraz rasta međuratnog gospodarstva i njegova sudjelovanja u europskoj razmjeni očituje se u prolaznoj arhitekturi gospodarskih izložbi Osječkog velesajma i Zagrebačkog zbora. Bosanske kavane, dalmatinske i posavske kuće sajmova iz razdoblja prije I. svj. rata zamijenili su paviljoni koji materijalima i oblicima doslovno ilustriraju izlagače, poput paviljona aerokluba u obliku zrakoplova na Osječkom velesajmu (→ Ante Slaviček, 1927). Središnja građevina Zagrebačkog zbora u Martićevoj ulici (1922–34) bila je Industrijska palača smještena u jahaonici masivnih zidova i krova metalne konstrukcije nalik industrijskim halama XIX. st. (Gruber i Völckner, 1889), koja je za tu namjenu višekratno pregrađivana (I. Fischer, 1922–29). Kompleks je imao ulazni trijem drvene konstrukcije s visokim timpanima i segmentiranim stupovima egzotične inspiracije (I. Fischer, 1922) i niz nacionalnih i specijaliziranih paviljona u pseudostilskim oblicima palača i hramova. Preseljenjem na zemljište u željezničkom trokutu uz Savsku cestu (1936) Zagrebački zbor dobio je moderan oblik i trajnije građevine u kojima je danas smješten Studentski centar. Ulazni paviljon s trijemom izveden je prema prvonagrađenom natječajnom projektu → Marijana Haberlea i → Hinka Bauera, a ubrzo su dovršeni nacionalni paviljoni: njemački (Otto Renner, 1937), talijanski (Dante Pedroni, 1937., danas kazalište), čehoslovački (Ferdinand Fencl, 1938., danas MM centar). Središnje mjesto zauzeo je Francuski paviljon (Bernard Lafaille i Robert Camelot, 1937), čelične konstrukcije okruglih stupova i visećeg krova od tankih limova u obliku izvrnutog stošca s drvenim ispunama, koji je nakon višegodišnje zapuštenosti potpuno obnovljen (Alan Braun, 2014). Monumentalni klasicizam s nadrealističkim odmakom, svedene kubične forme s asimetričnim pročeljem i četiri kanelirana stupa pred njim karakterizirali su paviljon Kraljevine Jugoslavije na Svjetskoj izložbi u Parizu 1937 (→ Josip Seissel). U paviljonu su bili izloženi umjetnost i turizam, a u rustikalnoj brvnari sa strmim krovom, tzv. Bosanskoj kući Đorđa Krekića bila su predstavljena rudna i šumska bogatstva.

































Nakon II. svj. rata velika se pozornost posvećivala edukaciji i prilagodbi stanovništva na suvremeni način života te promidžbi industrije, što se znatnim dijelom ostvarivalo na domaćim i međunarodnim gospodarskim izložbama. Oblikovanjem prostora na tim izložbama istaknuli su se članovi skupine → EXAT 51 (Jugoslavenska izložba u Parizu 1948. i Chicagu 1950., izložbe o autoputu Bratstvo i jedinstvo u Zagrebu i Beogradu 1950), među njima najviše arhitekt → Vjenceslav Richter, i to propagandnim izložbama u Torinu 1961. i Milanu 1963., a posebice Jugoslavenskim paviljonom na Svjetskoj izložbi u Bruxellesu 1958. U ostakljenom paviljonu skeletne konstrukcije danas je smještena katolička škola u Wevelgemu u Belgiji, pa on predstavlja rijedak primjer djela hrvatske moderne arhitekture u Zapadnoj Europi. Zagrebački zbor preimenovan je u Velesajam i proširen velikim dvokrakim paviljonom drvene konstrukcije i pročelja na Savskoj cesti (M. Haberle, 1949) u kojem je od 1959. smješten Tehnički muzej (danas Tehnički muzej Nikola Tesla). Velesajam je 1956. preseljen južno od Save, čime je potaknut razvoj Novog Zagreba. Na godišnjim su se izložbama među domaćim i proizvodima iz cijelog svijeta mogli vidjeti i kompletan američki supermarket (1957), sovjetski satelit Sputnik 3 (1959) te proizvodi iz zemalja tzv. trećeg svijeta na izložbi Afrika Azija Jugoslavija (1964), a i paviljoni su bili izlošci za sebe. Među paviljonima različitih pročelja i konstruktivnih rješenja za velike raspone ističu se Sovjetski paviljon u obliku hangara (Jurij Abramov, 1956), ostakljeni Paviljon teške industrije (→ Božidar Rašica, 1957), Međunarodni paviljon armiranobetonske konstrukcije s ovješenim krovištem (→ Ivan Vitić, 1957), Kineski paviljon u obliku pagode (Cheng Sung Mao, 1959), elegantni paviljon čelične konstrukcije tvornice Đuro Đaković (→ Miroslav Begović, 1961), Talijanski paviljon s izvrnutim piramidama koje nose krov (Raffaele Contigiani, Giuseppe Sambito, 1962), modularni Paviljon DDR-a s fasadnim ispunama od profiliranoga stakla (B. Rašica, 1964), Američki paviljon s popartističkim betonskim pročeljem i čeličnom krovnom konstrukcijom (Fritz Bornemann, 1967), te armiranobetonski Paviljon drvne industrije uz Aveniju Dubrovnik (Dubravko Radošević, 1970) gdje se tijekom vremena formiralo kontinuirano pročelje, dovršeno izgradnjom Južnog ulaza u Velesajam i Carinarnice (→ Edvin Šmit i Đivo Dražić, 1987. i 1991). Gospodarske izložbe na Zagrebačkom velesajmu postupno su gubile važnost i opseg, pa sačuvani paviljoni danas služe različitim namjenama, od trgovine do sporta i zabave. Neki od njih danas su zaštićeni spomenici kulture, a velik prostor Velesajma treba novi smisao i odgovarajuće urbanističko uređenje.

























Nakon stjecanja neovisnosti, Hrvatska se redovito predstavlja na Svjetskoj izložbi u privremenim nacionalnim paviljonima među kojima se ističu paviljoni B. Silađina u Lisabonu (1998), Hannoveru (2000) i Šangaju (2010). Svojevrstan trajan nacionalni paviljon predstavlja Kuća hrvatsko-japanskog prijateljstva sagrađena u spomen na pripreme hrvatske nogometne reprezentacije u gradu Tokamachiju 2002 (V. Penezić, K. Rogina, 2012).

Zgrade za trgovinu od kraja II. svj. rata do danas

Kako bi se zadovoljila potražnja naraslog stanovništva nakon II. svj. rata, spontano ili organizirano rasli su postojeći i gradili se novi prostori za trgovanje. Razvojem potrošačkog društva otvarale su se i samoposluge, od kojih je prva bila ona u Ivancu (1954) u vlasništvu Ivanečkog magazina. U Zagrebu opstaje i višestruko se širi neformalni Trešnjevački plac, dok se na istočnoj periferiji tržnica Volovčica formira oko tipskog okruglog paviljona Tržnog centra (Josip Tušek, 1964). U novim se zagrebačkim naseljima poslovni sadržaji dimenzioniraju uz pomoć društvenih istraživanja i složenih matematičkih operacija i lociraju u izdvojene centre, poput Opskrbnog centra Trnsko (→ Edo Šmidihen, 1969) i natkrivene Tržnice Utrina (→ Ivan Piteša, 1980), ili u niže razine stambenih blokova, npr. u bloku Autoput–jug u Gruškoj 2–22 (Miroslav Stella, Lidija Grečko-Krstevski, 1971) te na Prilazu Vladislava Brajkovića 10–14 u Sigetu (Berislav Brnčić, → Vinko Uhlik, 1977–81). Prve tadašnje robne kuće bile su ostakljeni montažni izložbeni paviljoni metalne konstrukcije premješteni sa Zagrebačkog velesajma na Trešnjevački trg (Zdravko Gmajner, Stjepan Milković, Emil Ladinek, 1959) i u Prašku ulicu 7 u središtu Zagreba (→ Aleksandar Dragomanović, → Ninoslav Kučan, 1959). Nakon toga razvio se tip robne kuće zatvorenog volumena. Tako je zagrebačka Nama prema varijacijama projekta A. Dragomanovića izgradila robne kuće u novozagrebačkom naselju Trnskom (1966), u Vukovaru (1970) i dvije robne kuće u Novom Sadu (1968., 1970), a splitska Prima robne kuće u širim središtima Splita (1966) i Trogira (1969) prema projektima Antuna Šatare.













Poseban je prostora za trgovinu robna kuća Varteks na Jelačićevu trgu u Zagrebu, gdje je unutar obnovljenih pročelja historicističke dvokatnice ugrađeno čak šest razina modernih trgovačkih dvorana povezanih eskalatorima (M. Begović, 1967). Velike robne kuće, Supermarket u Osijeku (Milan Mihelič, 1967., obnovljena 1984), RI u Rijeci koja se preko ulice proteže širinom dvaju blokova (N. Kučan, 1974), Vama u Varaždinu (A. Dragomanović, → Radovan Nikšić, E. Šmidihen, 1978), Šibenka u Šibeniku (→ Ante Vulin, Vlasta Vulin, 1980) i Boska u Banjoj Luci (Ljerka Lulić, → Velimir Neidhardt i Jasna Nosso, 1982), donijele su u gradska središta luksuznu i robu široke potrošnje s ponekim ugostiteljskim sadržajem te svojim dimenzijama i složenim oblicima znatno promijenile prostorne odnose u njima. Afirmativnim odnosom prema kontekstu ističu se robne kuće trgovačkog poduzeća Razvitak iz Metkovića: u Mostaru s motivima sa stećaka na betonskim elementima pročelja (Ante Paljaga, 1978), u Metkoviću s krovom u obliku dviju izvrnutih neretvanskih lađa (A. Paljaga, Slobodan Kovač, 1981), te u Smokvici na Korčuli s velikim trijemom uz povijesnu crkvu i ložu (Miloš Pecotić, 1979). Primjer ugodnoga trgovačkog ambijenta unutar novoga turističkog naselja jest ulica s lokalima, tzv. Mali Stradun na Babinom kuku u Dubrovniku (Edward Durrel Stone i biro Centar 51, 1976), a uspjeli, topografski razveden trgovačko-poslovni ambijent usred novih stambenih blokova Ulica Ruđera Boškovića u Splitu 3 s robnom kućom Prima 3 (Ante Svarčić, 1980). Prodajni centar Koteks na splitskim Gripama s terasasto raspoređenim i grupiranim lokalima različitih namjena i korisnika bio je prvi zatvoreni trgovački centar tipa shopping mall u Hrvatskoj (Slaven Rožić, 1981).



















U preuređenju središta Zagreba prigodom Univerzijade 1987., Jelačićev trg i obližnje ulice pretvoreni su u pješačku zonu s trgovačko-ugostiteljskim sadržajima u prizemljima (→ Branko Silađin, → Mihajlo Kranjc, → Berislav Šerbetić, 1987). Ambiciozne ideje M. Begovića o podzemnim trgovačkim razinama i postaji podzemne željeznice ispod glavnoga zagrebačkog trga nisu tom prigodom realizirane, ali jest njegov projekt kojim je u složenu cjelinu spojena arhitektura obnovljenih palača u Radićevoj ulici s novom arhitekturom u Tkalčićevoj; lokali su provučeni prolazima kroz blok u pješačkoj razini te spušteni na podrumsku i podignuti na gornje razine, s uredima i stanovima iznad. Prema njegovu projektu nastavljeno je preuređenje Tkalčićeve ulice (1997–2001), a transformacija trgovačko-poslovnog središta Zagreba nastavljena je širenjem pješačke zone, od Preradovićeva trga (M. Kranjc, B. Šerbetić, 1995) do Europskoga trga (B. Silađin, 2013). Interpolacijama stambeno-poslovne zgrade Petrinjska 9 (→ Milan Šosterič, 1995), trgovačko-poslovnog centra Cvjetni (→ Boris Podrecca, 2011), Ban centra (→ Svebor Andrijević, Otto Barić, Senka Dombi, 2013) i MET boutique hotela u Praškoj 4 (IVANIŠIN. KABASHI. ARHITEKTI, 2023), pješačka zona s trgovačkim i ugostiteljskim sadržajima nastavlja prodirati u dubinu blokova u gradskom središtu, dok se parkiranje vozila smješta na podzemne razine. Primjeri složenih građevina kombiniranog trgovačko-uredsko-stambenog sadržaja smještenih u neposrednoj blizini gradskih središta su Importanne Galerija na Iblerovu trgu u Zagrebu (→ Ivan Franić, Dražen Janković, → Aleksander Laslo, Jelena Županić, 1999), Blok 21A u Vukovaru (→ Vinko Penezić, → Krešimir Rogina, 2001), Esseker centar u Osijeku (Davor Katušić, 2006) i Centar Zagrad u Rijeci (→ Saša Randić, → Idis Turato, 2007).

Povratkom privatne inicijative u investicijsko-graditeljske cikluse aktiviraju se izgradive površine u planski i neplanski nastalim dijelovima gradova, predgrađima i napuštenim industrijskim zonama, pa i u sasvim novim poslovnim zonama, npr. u općini Dugopolje kraj splitskog priključka na autocestu A1 (od 1998) u koju se uz skladišta i salone namještaja premještaju uredi privatnih poduzeća, čak i državnih institucija. Robnom kućom Europatrade u Sesvetama postavljen je visok oblikovni standard nizu trgovačkih zgrada koje će se izgraditi uz istočne prilaze Zagrebu (→ Marijan Hržić, 1991). Većina je ipak slijedila tipske obrasce uz poneku iznimku, npr. salon namještaja Anaks (danas Adidas outlet store) na Rimskom putu 37 u Ivanjoj Reci (Ante Nikša Bilić, Perica Peko, 2005).

Razvojem prometne infrastrukture, ali i kao posljedica složene vlasničke i prostorno-planske situacije, veliki trgovački centri smještaju se sve dalje od gradskih središta. Opremljeni su parkiralištima i različitim ugostiteljskim i sportsko-zabavnim sadržajima, a dolaze u obliku višeetažnih zatvorenih građevina s kontroliranom klimom ili otvorenih aglomeracija koje oponašaju trgovačka središta povijesnih gradova. Trgovačko-poslovni Avenue Mall (Plan d. d., 2007) donio je Novom Zagrebu nedostajuće sadržaje gradskog središta. Smješten uz istoimenu višenamjensku dvoranu u blizini priključka na autocestu A1, najveći zagrebački trgovački centar Arena centar (UPI-2M, 2009) postao je i središte novoga stambenog susjedstva, dok se trgovački centar Westgate na periferiji Zaprešića, zapadno od Zagreba (Dario Travaš, 2009) pokazao preudaljenim od grada pa dolazi do prenamjene dijela trgovačkih sadržaja u uredske i uslužne. U Splitu, Joker Mall (Zoran Jeramaz, 2007) smješten je na mjestu bivših industrijskih pogona u stambenom susjedstvu razmjerno blizu gradskom središtu, a Mall of Split (Jure Jelavić, Damir Rako, Nenad Mikulandra, 2016) uz prometnu petlju na rubu grada. Zanimljiv je primjer periferijske arhitekture koja je oblikom u funkciji trgovine poslovno-stambena zgrada Mercator (danas Konzum) na Zagrebačkoj aveniji 92–94 (→ Igor Franić, 2007) u Zagrebu koja crvenom bojom oglašava trgovački lanac kojemu pripada.







Koncentracija trgovina na periferiji i njihovo brzo izmjenjivanje prema potrebama tržišta dovodi do pražnjenja uličnih lokala pa i čitavih robnih kuća u povijesnim poslovno-trgovačkim centrima, što je ponegdje ublaženo potrebama turizma. Cvjeta neformalna, povremena i trajna trgovina suvenirima i robom široke potrošnje u kioscima i na štandovima, na koliko-toliko organiziranim tržnicama kao i na nedefiniranim prostornim ostatcima, npr. na negdašnjoj trasi željezničke pruge u središtu Splita. Prototipski prostor trgovine se i danas može naći na redovitim ili prigodnim sajmovima diljem Hrvatske, od stočnog sajma u Benkovcu do sajma rabljene robe Hrelića na periferiji Zagreba svakog vikenda. Primjeri arhitektonske artikulacije trgovine na otvorenome su tržnice pod elegantnim tekstilnim nadstrešnicama → Dinka Peračića u Vodicama (2015) i Dubrovniku (2024) te tržnica u Biogradu, gdje je kaotično postojeće stanje riješeno rušenjem dijela zatečenih građevina i smještanjem bijele metalne pergole između preostalih, čime je ostvaren oblikovno uravnotežen, privlačan i higijenski prikladan suvremen prostor trgovine (SODAA, 2024).







poslovne zgrade, zgrade namijenjene upravi i uredskom poslovanju u poduzećima i javnim službama (upravne i uredske zgrade), trgovini i izlaganju proizvoda i usluga (tržnice, trgovački centri, robne kuće, trgovine, saloni, sajamske dvorane, paviljoni i kompleksi) te raznim pomoćnim sadržajima (skladišta, garaže).

Prostori namijenjeni upravi, poslovanju i trgovini javljaju se s pojavom proizvodnje i razmjene dobara i usluga, isprva kao privremene konstrukcije (npr. prostirka na zemlji, nadstrešnica, šator), potom kao dijelovi stambenih i sličnih zgrada (npr. radna soba u kući ili lokal u prizemlju zgrade). Razvojem naselja dolazi do grupiranja prostora za upravu, poslovanje i trgovinu u urbane formacije (od improvizirane tržnice nastaje bazar, trgovačka ulica i trg) i arhitektonski artikuliranih vrsta građevina. U antici se poslovalo i trgovalo kako pod krovom stoe i bazilike tako i na otvorenoj površini agore i foruma. Od srednjega vijeka, europski grad postaje prepoznatljiv po gradskoj vijećnici, a grade se i druge vrste reprezentativnih poslovnih i trgovačkih zgrada u privatnom ili javnom vlasništvu; u glavnome gradu tu su još vladarova palača, poslije palače vlade i parlamenta.







Tijekom XVIII. i XIX. st. različite vrste poslovnih zgrada razvile su se u tipove i dobile svoje kanonske stilove. Klasicistički parlamenti tako podsjećaju na atensku demokraciju, neogotička pročelja gradskih vijećnica na srednjovjekovne komune, dok banke, osiguravajuća društva i poduzeća svoju postojanost poručuju neorenesansnim stilom i klasičnim detaljima. Palače stoje samostalno ili ugrađene u blokove, s krilima otvorenima ili omotanima oko dvorišta, s prostorijama s jedne (jednotrakt) ili dviju strana (dvotrakt) dugih hodnika, ili s povezanim prostorijama u nizu (enfiladi).







Od kraja XIX. st. siluetu gradskoga središta čine skupine sve viših poslovnih zgrada i naposljetku nebodera. Njihove su tlocrtne dispozicije slične, svedene na mrežu betonskih ili čeličnih stupova sa stubišnim i instalacijskim jezgrama, s pregradama ili bez njih. Pročelja se postupno oslobađaju konstruktivne uloge i pretvaraju u tanku prozirnu kožu (zid – zavjesa). Prostorna hijerarhija izražena je po vertikali, pa se na razinama pri tlu nalaze reprezentativni ulazi i prostrani prostori trgovina i usluga, nad njima uredi namještenika, dok se uredi uprave često nalaze na najvišim razinama. Uz tržnice i bazare na kojima trguju sami proizvođači ili s njima povezani trgovci grupirani prema vrsti robe javljaju se i moderni tipovi velikih građevina namijenjenih isključivo trgovini različitom vrstom robe iz svih dijelova svijeta (robna kuća, robni terminal, trgovački i opskrbni centar). Suvremeni razvoj tipova poslovnog prostora i poslovnih zgrada usko je vezan uz razvoj tehnika gradnje, klimatizacije i transporta. Osim prostorija za rad (ured, soba za sastanke ili predavanje, laboratorij, prodajno-izložbena prostorija, višenamjenska prostorija), svaka zgrada za rad i trgovinu sadržava i niz reprezentativnih (trijem, vestibul, predvorje, glavno stubište, restoran) i sporednih prostorija (arhiv, spremište, kuhinja, skladište, pogon, sanitarije, parkiralište).

Poslovne zgrade često mogu imati mješovitu uredsku i trgovačku, pa i stambenu namjenu, a nerijetko se ona mijenja tijekom vremena. Ipak, među poslovnim zgradama mogu se razlikovati dvije skupine, uredsko-upravne i trgovačke. (→ trgovačke zgrade)

Uredske i upravne zgrade u Hrvatskoj

Početci i razvoj

Arheološki nalazi svjedoče o poslovnim prostorima staroga vijeka u Hrvatskoj. Sjeverno od zadarskoga foruma nalazila se Basilica Iulia, a ostatci sličnih zgrada kombinirane trgovačko-poslovne (skladište, natkrivena tržnica, burza) i upravne namjene (sud, magistrat, gradska vijećnica) nalaze se i na mjestima drugih antičkih gradova u nas. Iz doba doseljenja Hrvata na današnje prostore i održavanja prvih sabora ne postoje ostatci koji bi svjedočili o prostorima gdje su se oni održavali, ali su to vjerojatno bile privremene konstrukcije. Prototip stalne vijećnice nazire se u otvorenim kružnim gumnima kakva su sačuvana u mnogim selima dinarskoga krša, koja su sve donedavno osim za vršidbu žita služila i kao mjesta okupljanja i donošenja važnih odluka. Arhitektonski završen tip natkrivenog prostora s arkadama koji je služio kao tržnica i općinska vijećnica, a i danas služi neformalnom okupljanju, predstavljaju lože koje se mogu naći u primorskim gradovima (Trogir, Zadar, Hvar, Rab, Cres) i manjim mjestima. Zanimljivi su primjeri loža pod zidinama u gradu Korčuli, te uz crkve u Blatu i u Smokvici na Korčuli.







U središtima hrvatskih gradova različitih povijesnih naslijeđa sačuvane su povijesne upravne zgrade iz različitih razdoblja (dvor, magistrat, komunalna palača, guvernerova palača, vijećnica, varoška kuća). Mnogima od njih namjena je i danas ista. Povijesne vijećnice dalmatinskih i istarskih gradova često predstavljaju kombinaciju komunalne palače i lože odnosno trijema s arkadama u prizemlju, a sadržavaju arhitektonske elemente u rasponu od antike do historicizma. Srednjovjekovna Komunalna palača u Puli sagrađena je 1296. na mjestu rimskoga hrama koji je također služio za smještaj komunalnih institucija još od IX. st. Stara gradska vijećnica u Splitu iz XIV–XIX. st. dijelom je sačuvala romaničko-gotička obilježja, ali je temeljito obnovljena u neogotičkom slogu. Primjer moderne gradske vijećnice s arkadama u prizemlju, ali bez gustoće srednjovjekovnoga grada oko nje, jest ona u Poreču (Arduino Berlamo iz Trsta, 1910).







Među našim gradovima po očuvanim prostorima srednjovjekovne komune, pa i poslovnim zgradama prednjači Dubrovnik. Ističe se Knežev dvor kao središnja dubrovačka upravna i komunalna zgrada. Dubrovačko Veliko vijeće odbilo je projekt renesansne palače znamenitog Michelozzija pa je prvobitno zdanje potkraj XV. st. obnovljeno i dograđeno u prijelaznom gotičko-renesansnome stilu (Onofrio di Giordano de la Cava). U tri razine oko atrija tu su smješteni ured i stan kneza, dvorane Velikog i Malog vijeća, državne kancelarije, zatvor, sudnica, oružarnica i barutana. Nad ulazom u Veliko vijeće stoji znameniti natpis Obliti privatorum publica curate – Zaboravite privatno i brinite se za javno (dobro). Na području Republike izgrađen je i sustav upravnih zgrada, također zvanih kneževim dvorovima (Pridvorje, Slano, Ston, Janjina, Orebić, Mljet, Šipan, Lopud, Lastovo), jednostavnih građevina koje su uz upravnu imale i stambenu, obrambenu, sudbenu, represivnu (zatvor), ladanjsku i gospodarsku namjenu.













Dugu tradiciju upravnih zgrada ima i Zagreb. Stara gradska vijećnica nastala je spajanjem, dograđivanjem i preuređenjem triju građevina iz različitih razdoblja u Ulici sv. Ćirila i Metoda, na mjestu gdje se gradsko vijeće sastajalo još u kasnome srednjem vijeku. Današnja Gradska skupština zasjeda u plesnoj dvorani nekadašnjeg kazališta iz 1834., a tu je povremeno zasjedao i Hrvatski sabor. Interijeri triju dvorana za sastanke dovršeni su prema projektu → Andrije Mutnjakovića 1975. Saborska palača nalazi se na mjestu barokne »kraljevinske kuće« koju je projektirao zidarski majstor Matija Leonhart 1738. Slijedile su mnogobrojne dogradnje i pregradnje, osim Sabora tu se smjestila i Zagrebačka županija, potom i Zemaljska vlada. Preuređenje i današnja klasicistička pročelja izveo je → Lav Kalda 1911. Secesijska dvorana u kojoj zasjeda Sabor je nekadašnja dvorana Županijske skupštine graditelja Aleksandra Brdarića iz sredine XIX. st., prilagođena zasjedanju suvremenog parlamenta 1995–96. prema projektu → Miroslava Begovića. Sjedište Vlade Republike Hrvatske sa suprotne strane Trga svetog Marka smješteno je u Banskim dvorima, sjedištu hrvatskih banova do 1918. Kompleks dviju baroknih gradskih palača, podignutih na mjestu kuće Petra Zrinskog, osim kao rezidencija bana služio je i kao Banski i Sudbeni stol, Zemaljski arhiv, a povremeno i sabornica. Dvori su obnavljani prema projektima Mladena Perušića (1991), → Nenada Fabijanića (1998), Dine Vulin Ileković i Borisa Ilekovića (2019) te Romana Šilje (2020).

Modernizacija hrvatskih krajeva, od baroka do historicizma i secesije

Modernizacija i reorganizacija državne uprave u doba Marije Terezije i Josipa II., imale su odraza i u arhitekturi poslovnih zgrada. Glavna trgovačka kompanija Trsta i Rijeke osnovala je Rafineriju šećera u Rijeci 1752. Slobodnostojeća palača Šećerane uzoran je primjer onodobne poslovne zgrade sa skladištima, uredima činovnika i uprave, raskošno dekoriranim salonima za sastanke i odmor, glavnom dvoranom koja se prostire na dvije razine te prostranim stubištem koje povezuje te prostore. Od 2020. u obnovljenoj palači je Muzej grada Rijeke.













Istaknuti su primjeri upravnih zgrada tog razdoblja županijske palače u Varaždinu (Jakov Erber, oko 1770) i Križevcima (oko 1780), ugrađene zgrade reprezentativnih pročelja s unutrašnjim dvorištima. Klasicistička Županijska palača u Osijeku (József Hild iz Pešte, 1842) po rasporedu volumena slična je križevačkoj, no većega mjerila i urbanijega karaktera.

Gradske palače poslovne i poslovno-stambene namjene čine znatan dio izgradnje u središtima hrvatskih gradova tijekom XIX. st. i prve polovice XX. st. Najčešće su ugrađene u blokovsku strukturu, a rjeđe samostojeće. U pravilu, u njihovim su prizemljima trgovine, dvorane za pružanje usluga građanima, restorani i kavane, a na gornjim razinama uredi, ponekad i najamni stanovi koji se lako mogu prenamijeniti u poslovne prostore i obratno. Osim redova i profilacija, njihova reprezentativna ulična pročelja često krase i alegorijske skulpture, a gustoća izgrađenosti u dubini bloka dovodi do složenih tlocrtnih dispozicija nalik labirintima s većim brojem stubišta, dugim hodnicima i svjetlicima. Vanjskim se izgledom malo razlikuju od onodobnih najamnih stambenih zgrada, najviše dimenzijom, finoćom detalja i višom kvalitetom izvedbe.

Zgrada Prve hrvatske štedionice, sagrađena u Radićevoj ulici 30 u Zagrebu (Janko Josip Grahor, 1882), predstavlja prijelaz iz usitnjene strukture Gornjega grada prema blokovskoj matrici Donjega grada kao modernog poslovno-trgovačkog središta. U tom novom mjerilu sagrađena je i nova palača Prve hrvatske štedionice (→ Josip Vancaš, 1899) koja zauzima gotovo čitav blok omeđen Ilicom, Preradovićevim trgom i Bogovićevom ulicom, s trgovačkim pasažem Oktogonom, bankom, trgovinama, pivnicom, kasinom, najamnim stanovima i svim suvremenim tehničkim uređajima. Za smještaj Odjela za bogoštovlje i nastavu Zemaljske vlade → Hermann Bollé je 1892. temeljito preuredio palaču u Opatičkoj 10 u Zagrebu (danas Hrvatski institut za povijest); najveći hrvatski slikari onoga doba oslikali su raskošne prostorije prizorima kulturnopolitičkog programa koji je osmislio tadašnji predstojnik Odjela → Iso Kršnjavi. Prigodom posjeta Zagrebu, tzv. Renesansnu sobu obloženu slavonskom hrastovinom, odnosno Predstojnikov ured, car Franjo Josip I. komentirao je riječima: »Nitko na svijetu nema ljepših uredskih prostorija od vas.« Palača Narodnih novina (danas Leksikografski zavod Miroslav Krleža) na uglu Prilaza Đure Deželića i Frankopanske ulice (→ Kuno Waidmann, 1892) sagrađena je u neorenesansnom stilu, kao prva uglovnica s kupolom u Zagrebu. Projektantsko poduzeće → Hönigsberg i Deutsch projektiralo je niz historicističkih poslovno-stambenih palača. U manjem mjerilu Požege to su nova Županijska palača (1895), uglovnica Financijske palače (danas Županijski sud, 1895) i Prva požeška štedionica (danas knjižnica, 1912), a na zagrebačkom Donjem gradu monumentalne palače Starčevićeva doma (1895) i Hrvatsko-slavonske zemaljske centralne štedionice s kavanom Corso u prizemlju na uglu Ilice i Gundulićeve ulice (1907). Simetrično komponirana historicistička palača Kraljevskoga sudbenog stola u Osijeku (→ Janko Holjac, 1898) do danas je u izvornoj namjeni. Arhitekt → Dionis Sunko projektirao je secesijske palače: Prve hrvatske štedionice na glavnom osječkom trgu, s ugaonim tornjem (1910) te Hrvatskoga kulturnog društva Napredak u Sarajevu, složene namjene i oblika ugrađenog u bloku između dviju ulica (1913).



























Jača angažman domaćih arhitekata, ali se istodobno strani arhitekti i dalje angažiraju pri gradnji javnih i poslovnih zgrada. Tako je neorenesansnu, slobodnostojeću palaču HAZU-a s reprezentativno-izložbenim i uredskim prostorima projektirao bečki arhitekt → Friedrich Schmidt (1880), a zgrade zajedničkih hrvatsko-ugarskih institucija budimpeštanski arhitekti. Zgrada Financijalnog ravnateljstva (danas Ministarstvo financija) okružena Trenkovom, Gajevom i Katančićevom ulicom (Lajos Zobel, 1902) i palača Prometnog ravnateljstva Kraljevskih ugarskih željeznica (danas upravna zgrada HŽ-a) u Mihanovićevoj 12 (Ferenc Pfaff, 1903) ugrađene su u blokove. Palača Ravnateljstva pošte i brzojava (glavna pošta) na uglu Jurišićeve i Kurelčeve (Ernő Foerk i Gyula Sándy, 1901) izvedena je u mađarskom nacionalnom stilu s visokim tornjevima koji su ubrzo uklonjeni, dok je njezina šalter-sala sa staklenim stropom obnovljena (Nenad Kondža, 1997). Mađarska secesija odlikuje uglovnu Poštansku palaču u centru Osijeka (István Bierbauer, 1912) s razvedenim krovištem koje je, kao i u Zagrebu, služilo za smještaj telegrafskih instalacija. Guvernerova palača u Rijeci (Alajos Hauszman, 1897), iz koje je upravljao namjesnik ugarske krune, sagrađena je na uzvisini u stilu visoke renesanse, a danas je u njoj Pomorski i povijesni muzej Hrvatskog primorja.

























Državni sustav otkupa, preradbe i plasiranja duhana na tržište putem tzv. duhanskih stanica imao je veliku ulogu u modernizaciji Dalmacije i Hercegovine pod austrijskom upravom. Veliki kompleksi proizvodnih pogona i upravnih zgrada građeni su prema tipiziranim projektima. Pročelja uredskih zgrada industrijske su pojavnosti, često vidljivih kamenih zidova u kombinaciji s opekom, a njihove tlocrtne dispozicije utilitarne i shematske, s prostorijama nanizanima uz hodnike ili u enfiladi, nalik onodobnim vojarnama. Pojedine upravne zgrade (Imotski, Ljubuški, Metković, Dubrovnik) ističu se neobičnim proporcijama i detaljima, čak i uporabom kanatne konstrukcije nepoznate u tim krajevima.

I privatna je inicijativa imala važnu ulogu u industrijalizaciji Hrvatske te izgradnji poslovnih zgrada sve snažnijih poduzeća. Obitelj → Gutmann (sv. 2) je 1884. osnovala Belišće, naselje sa stanovima za radnike svoje drvoprerađivačke industrije i pratećim sadržajima. Kao upravna zgrada služila je stambena historicistička palaču, tzv. Palej (Ernst von Gotthilf iz Beča, 1905). U Zadru su poslovne zgrade triju najvažnijih obitelji proizvođača likera, Drioli, Vlahov i Luxardo, istodobno služile stanovanju, upravljanju, skladištenju i proizvodnji. Do danas sačuvana palača Luxardo, poslije upravna zgrada tvornice → Maraska; sv. 2 (Ludovik Prividori, 1911), visoka je dvokatnica 60 m duga neorenesansnog pročelja. Na početku XX. st., dvije je secesijske poslovno-stambene palače koje su služile za promidžbu proizvoda svojih vlasnika podigao u zagrebačkom Donjem gradu arhitekt → Vjekoslav Bastl. Pročelje kuće Kallina na uglu Masarykove i Gundulićeve ulice (1904) obložio je keramičkim pločicama proizvedenima u uspješnoj tvornici vlasnika, dok je uglovnicu farmaceuta → Eugena Viktora Fellera; sv. 2 (1905) na istočnoj strani Jelačićeva trga bogato dekorirao ugaonom kupolom te reklamom u obliku povećane boce Elsa-fluida, prodajom kojega se vlasnik obogatio.



















Klasicizam i moderna arhitektura između dva rata

Nakon I. svj. rata arhitektura poslovnih zgrada okreće se novim obrascima. To dobro ilustrira obnova pročelja Fellerove uglovnice na Jelačićevu trgu u Zagrebu. Nju je za novoga vlasnika Otta Sterna 1926. izveo jedan od začetnika moderne arhitekture Peter Behrens, koristeći se stereotomskom kompozicijom industrijski trezvene plastičnosti, potpuno različitomu od dotadašnje raskošne ornamentacije. S novom su arhitekturom u središte grada stigle velike neonske reklame, kakve su donedavna svijetlile na toj uglovnici (Bayer, Pliva).







Usprkos centralističkom državnom uređenju, Zagreb se održao kao industrijsko i financijsko središte države između dva rata, grad je rastao, a arhitektura zasnovana na lokalnim resursima cvala. Glavni arhitektonski objekti modernog Zagreba i dalje su bile ugrađene poslovno-stambene zgrade u četiri do šest razina s ponekim naglaskom na uglovima starih i novih blokova. Izgrađivale su se praznine, stare zgrade zamjenjivale su se novima, a s pročelja uklanjali ornamenti. Zamjena pseudostilova, klasicizma i secesije oblicima moderne arhitekture ipak se odvijala postupno. Tako je → Ignjat Fischer, koji je proveo Behrensov zagrebački projekt, za industrijalca → Vladimira Arka (sv. 2) 1918–20. izvodio novogradnje monumentalnih tvorničkih zgrada s armiranobetonskim konstrukcijama i velikim staklenim opnama u duhu Behrensovih AEG-ovih tvornica u Berlinu, ali je Arkovu rezidenciju i poslovnicu u Vlaškoj 116 preuredio i dogradio u historicističkim oblicima.

Palaču Burze za robu i vrednote (danas Hrvatska narodna banka na Trgu hrvatskih velikana) projektirao je → Viktor Kovačić. Dovršena je 1927., a ključna je protomoderna građevina hrvatske arhitekture. S njoj zrcalnom palačom Inžinjerskog doma (→ Aladar Baranyai, 1927) preko puta formira ulaz u tada novi dio Zagreba. Dva kraka palače prate Martićevu i Ulicu Račkoga pod oštrim kutom odsječenog bloka, a između njih ugrađeni su vestibul i cilindrična burzovna dvorana. Dvorana ima telefonske kabine po obodu, visoko je nadsvođena kasetiranom armiranobetonskom kupolom s velikim okulusom, konstrukciju koje je projektirao → Stjepan Szavits–Nossan. Pročelja su izvedena u bračkom kamenu s jonskim portikom u visini triju razina i finim klasičnim detaljima. Sličan jonski portik nalazi se i na Vijećnici na Sušaku → Jurja Denzlera (1928), klasicističkoj palači nad monumentalnim prilaznim stubištem, danas Rektoratu Riječkoga sveučilišta.













Protomoderan duh krasi i bankovne palače Kovačićevih bliskih suradnika, Jugoslavensku udruženu banku u Beogradu → Huga Ehrlicha (1930) i Gradsku štedionicu u Osijeku → Alfreda Albinija (1930), obje s modernim šalter-salama te suzdržanim i pročišćenim, simetrično komponiranim uličnim pročeljima. S druge strane, klasicizam eklektične kompozicije karakterizira pročelja dviju zagrebačkih poslovnih palača I. Fischera podignutih 1920-ih na Jelačićevu trgu: na njegovoj istočnoj strani Gradsku štedionicu s moderno uređenom kavanom te na uglu Praške ulice zgradu Croatia osiguranja po vijencu urešenu alegorijskim skulpturama Rudolfa Valdeca.

Mediteranski karakter odlikuje ugrađeni Dom Trgovačko-obrtničke komore na Trumbićevoj obali 4 u Splitu, masivnog kamenog pročelja s finim protomodernim detaljima tipičnima za onodobnu arhitekturu dalmatinskih gradova (→ Fabijan Kaliterna, 1931).







Rušenjem Zakladne bolnice u središtu Zagreba ostvaren je slobodan prostor omeđen Ilicom, Gajevom, Bogovićevom i Petrićevom ulicom. Godine 1929. proveden je natječaj za regulatornu osnovu bloka. Umjesto jedinstvene građevine kombiniranih namjena kakvu su predviđali projekti → Drage Iblera, → Zdenka Strižića, → Milovana Kovačevića, → Stjepana Planića, → Jurja Neidhardta, → Josipa Pičmana, → Josipa Seissela i → Ernesta Weissmanna s kolegama iz Le Corbusierovog ureda, u razdoblju 1932–37. blok je gusto izgrađen stambeno-poslovnim zgradama glatkih pročelja, s trgovačkim pasažem i uličnim trgovinama uokolo bloka. U neposrednoj je blizini 1932. dovršena poslovna zgrada Shella u Gajevoj 5 arhitekta → Rudolfa Lubynskog. Internacionalnog je stila, s uredima od prvoga kata naviše, te trgovinom u prizemlju i uskim trgovačkim pasažem od Gajeve do Praške ulice, koji po investitorima nosi ime Marićev prolaz. Nasuprot njoj, na uglu Gajeve i Bogovićeve ulice izgrađena je 1937. ekspresionistička poslovno-stambena zgrada s tornjem Napretkove zadruge prema projektu S. Planića. Na gornjim razinama izvedeni su stanovi, u prizemlju lokali za najam iznad kojih su bili uredi, uključujući i ured arhitekta. Na sjeverozapadnom uglu Jelačićeva trga dovršena je 1940. monumentalna stambeno-poslovna zgrada tršćanskog osiguravajućeg društva Assicurazioni Generali prema projektu Marcella Piacentinija na mjestu srušene palače Pongratz H. Bolléa iz 1886., čime je transformacija nekadašnjeg sajmišta u moderno trgovačko-poslovno središte velikoga grada gotovo dovršena.

Tijekom 1920-ih i 1930-ih blokovi novog, reguliranog dijela Zagreba rastu istočno od Jelačićeva trga, a osim stambenih čine ih i poslovne, odn. poslovno-stambene zgrade. Promjenu stila uz istodobnu racionalizaciju troškova ilustrira usporedba eklektične palače Hrvatske poljodjelske banke na uglu Martićeve i Smičiklasove ulice (D. Sunko, 1926) s modernim palačama glatkih pročelja Burze rada (→ Vladimir Šterk, 1936) i Gospodarske sloge (→ Mladen Kauzlarić i → Stjepan Gomboš, 1938) u Zvonimirovoj 15 i 17. Primjer moderne gradske palače pročišćenih pročelja je i Radnička komora na Trgu Petra Krešimira IV. 2 (V. Šterk, Jovan Korka, Đorđe Krekić, Georg Kiverov, 1938), velika uredska zgrada skeletne armiranobetonske konstrukcije, zaobljene mase. Istodobno istočno niz Vlašku, a pogotovo zapadno niz Ilicu trgovačko-poduzetnički duh vodi promjeni izgleda, mjerila i tipa izgradnje zatečenoga grada. Na postojećim zgradama otvaraju se prizemlja sa širokim izlozima trgovina. Na mjestu srušenih građevina grade se više, s trgovinama koje se šire na mezanin i prvi kat. Taj logičan proces poduzetničke izgradnje grada interpolacijama prekinut je nakon II. svj. rata, pa masivna i od povijesne regulacije uvučena Prva hrvatska obrtna banka u Ilici 38 (H. Ehrlich, 1925) i Matica hrvatskih obrtnika s trgovačkim pasažem u Ilici 49 (→ Aleksandar Freudenreich i → Zvonimir Požgaj, 1937) do danas strše iz svog neposrednog okruženja.







Svjedočanstvo visoke kulture građenja dosegnute u Zagrebu 1930-ih jest palača Gradskih poduzeća u Gundulićevoj 32, danas Hrvatska elektroprivreda (J. Denzler, 1933). Armiranobetonska konstrukcija omogućuje fleksibilnost tlocrta pa sredinu zgrade u povišenom prizemlju zauzima velika šalter-sala, osvijetljena odozgo dvostrukim staklenim krovom. Uvjetovanost moderne arhitekture tehnikom i materijalima izražena je u današnjoj zgradi Policijske uprave zagrebačke na uglu Matičine i Petrinjske ulice (→ Franjo Bahovec i Zvonimir Kavurić, 1939). Poštu II u Branimirovoj 4 projektirao je kao dio urbanističke regulacije kolodvorskog sklopa → Egon Steinmann (1939). U monumentalnoj građevini velegradskog mjerila uzorno je riješen poštanski promet, a kretanje vanjskih korisnika velikom šalter-salom odvojeno je od kretanja činovnika uredima i sortirnicama.







U razdoblju između dva svjetska rata sagrađen je veći broj zgrada okružnih ureda za osiguranje radnika kombinirane namjene, koji su osim ureda za socijalnu skrb i administraciju sadržavali različite zdravstvene sadržaje. Središnji ured za osiguranje radnika u Mihanovićevoj 3 u Zagrebu (R. Lubynski, 1928), danas Hrvatski zavod za mirovinsko osiguranje, samostojeća je palača sa zatvorenim plivalištem i pročeljima svedenih klasicističko-protomodernih oblika. Slične je pojavnosti prilagođene bloku nepravilnog oblika Okružni ured za osiguranje radnika (danas bolnica) u Beogradu izveden prema izmijenjenom projektu → Lavoslava Horvata (1932). Manji, funkcionalistički okružni uredi izvedeni su u Mostaru i Skoplju prema projektima D. Iblera (1930).

I u drugim se gradovima, zgrade državnih i novčarskih institucija grade u duhu pročišćenog klasicizma ili monumentalnog modernizma, karakterističnog za razdoblje neposredno pred II. svj. rat. Takva je ispostava Narodne banke Jugoslavije u Ulici I. G. Kovačića 1 u Karlovcu (Bogdan Nestorović, 1940). Arhitekt J. Pičman pobijedio je na natječaju za Glavnu poštu i Poštansku štedionicu u Beogradu (1930) projektom u duhu funkcionalizma. Prema njegovu projektu izvedena je konstrukcija i unutrašnja dispozicija sadržaja oko dvaju atrija, ali je, umjesto elegantnim vrpcama prozora i parapeta, građevina završena teškim eklektičnim pročeljem prema projektu ruskog imigranta Vasilija Mihajloviča Androsova (1938). Banovinska palača u Splitu (danas zgrada gradskog poglavarstva na Obali kneza Branimira 17) izvedena je na rubu tadašnjega grada prema izmijenjenom natječajnom projektu → Vladimira Turine, Nikole Despota i Vida Vrbanića (1938–40). Čini je prizmatični volumen s uredima poredanim uz galerije oko staklom natkrivenih atrija.













Primjeri uredskih zgrada iz doba talijanske uprave su Glavna pošta u Puli (Angiolo Mazzoni, 1930) s monumentalnim kružnim stubištem obloženim crvenim staklenim pločicama te upravno-proizvodna palača rafinerije mineralnih ulja R. O. M. S. A., danas INA u Rijeci (Enea Perugini, 1940), nastala adaptacijom pogonske zgrade ljuštionice riže Mate Glavana iz 1882. Prvi riječki neboder u Trpimirovoj 2 (Umberto Nordio, 1942), kao i prvi zagrebački neboder na uglu Masarykove i Gundulićeve ulice (→ Slavko Löwy, 1933) stambeno-poslovne su građevine s trgovačkim prostorima u prizemlju, a na vrhu zagrebačkoga bio je i ured arhitekta. Neboder Hrvatskoga kulturnog doma na Sušaku s ovješenim prednjim pročeljem dio je stambeno-poslovno-kulturnog kompleksa dovršenoga 1947. prema prvonagrađenom natječajnom projektu J. Pičmana iz 1934. i izmijenjenim izvedbenim nacrtima A. Albinija.







Razdoblje rasta nakon II. svj. rata

Poslijeratno razdoblje obilježeno je obnovom i izgradnjom razorenih građevina i urbanih cjelina. Među njima ističe se faksimilna obnova šibenske Gradske lože iz XVI. st. (→ Harold Bilinić, 1947–60). Nedaleko od nje moderna općinska zgrada s hotelom i kinom dinamički je ukomponirana u siluetu povijesnoga grada (→ Ivan Vitić, 1952–60). Interpolacijom modernih javnih zgrada i blokova stambeno-poslovne namjene uz povijesne ulice i trgove razorenoga Zadra nastala je ambijentalno uspjela cjelina poslovno-trgovačkog središta grada (→ Bruno Milić, A. Albini, → Božidar Rašica, I. Vitić i dr., 1960-ih); o očuvanome mediteranskom karakteru svjedoči današnja živost Široke ulice (Kalelarga) s arkadama i nišama sa strana. Istaknuti je primjer interpolacije moderne poslovne zgrade u povijesnom središtu uglovnica na peristilu Dioklecijanove palače (→ Neven Šegvić, 1965) s in situ prezentiranim arheološkim nalazima. Uzorna Šegvićeva moderna atrijska zgrada Pomorske privrede (1963., danas uredi Zavoda za mirovinsko i zdravstveno osiguranje) skeletne konstrukcije koja omogućuje promjenjivost tlocrtne dispozicije, ostvareni je dio šire zamisli o regulaciji Zapadne obale splitske luke.













U Zagrebu, Zakladni je blok dovršen izgradnjom prvoga poslovnog nebodera u Hrvatskoj s ovješenim aluminijskim pročeljem (Slobodan Jovičić, Josip Hitil, Ivan Žuljević, 1959; obnova pročelja Davor Mateković, 2008), dok je prvi takav splitski neboder bio onaj poduzeća Koteks (→ Lovro Perković, 1964). U poslijeratnom internacionalnom stilu, ali s osjećajem za kontekst, u zagrebačkom Donjem gradu izvode se ugrađene poslovne zgrade poduzeća Poljoopskrba i Astra-Mašinoimpex u Varšavskoj 5–9 (→ Božidar Tušek, 1959–66), Telefonska centrala u Draškovićevoj 26 (Minka Jurković Haberle, 1963–74), uglovnica s malim trgom poduzeća Tempo u Boškovićevoj 5 (Ante Glunčić, Ivan Senegačnik, 1965), te ugrađena poslovna zgrada u Gundulićevoj 21 (Krešimir Ivaniš, 1970). U Rijeci, veliki volumen moderne palače Riječke banke (→ Kazimir Ostrogović, 1965) podijeljen je na niži dio s otvorenim prizemljem prema Korzu sa šalter-salom na katu te viši dio s uredima u dubini bloka. Posebnu metodu obnove središta grada kolažem saniranih i rekonstruiranih dijelova zatečenih građevina s prigradnjama i nadogradnjama razvio je na riječkome Starom gradu → Igor Emili, izvevši sjedište Građevnoga projektnog zavoda u kojem je radio, s u detalje projektiranim radnim prostorima kombiniranog uredskog i domaćinskog karaktera (1970).







Od prvih poslijeratnih godina hrvatski arhitekti uspješno sudjeluju na natječajima te izvode monumentalne zgrade državnih i lokalnih institucija u Hrvatskoj i diljem SFRJ, koje postaju fokusima novih, modernih dijelova gradova. Zgrada Saveznog izvršnog vijeća u Novom Beogradu izgrađena je prema prvonagrađenom projektu → Vladimira Potočnjaka, → Antuna Ulricha, → Zlatka Neumanna i Dragice Perak (1947–69), a zgrada Skupštine Bosne i Hercegovine s tornjem republičkih institucija u Sarajevu prema projektu J. Neidhardta (1955–79). U skromnijem mjerilu, monumentalni izraz prvih godina socijalizma u Hrvatskoj predstavljaju osno komponiran otvoreni blok Skupštine općine Split (Marko Markovina, → Budimir Pervan, 1951) i zgrada Narodnog odbora kotara Zagreb (danas gradskog poglavarstva; K. Ostrogović, 1956) vodoravnoga prizmatičnog volumena s uredskim jednotraktima omotanima oko ulaznog nadsvođenog atrija i stražnjeg otvorenog atrija s trijemom i parkom (→ Silvana Seissel, 1962); s dvjema vijećničkim dvoranama i tornjem gradskih ustanova koji su do danas ostali neizvedeni čini dio šire zamisli proširenja središta grada preko željezničke pruge i duž današnje Ulice grada Vukovara. Ta je ulica, za razliku od novih stambenih naselja, građena postupno, pa se u njoj nalaze poslovne zgrade različitih oblika i tipova. Prva je izvedena izdužena zgrada Gradskih poduzeća s trgovačkim trijemom u prizemlju (N. Šegvić, 1948), a urbanizam slobodnostojećih objekata u praznini ilustriraju i dug i uzak dvotrakt Palače pravde (→ Ninoslav Kučan, 1970) te niski paviljoni Jadran-filma (danas poliklinika Croatia; B. Rašica, 1960), salona namještaja Slovenijales (→ Lujo Schwerer, 1970) i Auto-Hrvatske (danas Raiffeisenbank, → Duško Ante Rakić, 1971). Zgrada Službe društvenog knjigovodstva (danas FINA; → Aleksandar Dragomanović i → Radovan Nikšić, 1981) racionalno je projektirana na »garažnom« rasteru 7,5 m × 7,5 m, razvedenog volumena s različitim dispozicijama uredskih prostora, uključujući pejzažne urede na prvome katu i dvotrakt s prostorijama za sastanke u tamnom dijelu viših razina.





































Širenjem Zagreba, tehnološki uvjetovane uredske zgrade specifičnih namjena grade se u starim i novim četvrtima daleko od središta. Veliki znanstvenoistraživačko-uredski kompleks Instituta Ruđer Bošković (K. Ostrogović, 1956) smješta se u podsljemenskoj zoni, a kompleks Brodarskog instituta (→ Marijan Haberle, 1958) u neizgrađenoj ravnici južno od Save. Hrvatska radiotelevizija preseljena je iz središta grada u kompleks zgrada na Prisavlju (Nenad Bach, Ratko Rausavljević, 1986), dok su za potrebe automatske obradbe podataka izgrađeni namjenski paviljon Elektroničkoga računskog centra (ERC; Krešimir Cimprešak, → Vjenceslav Richter, Maja Šah Radović, 1969) na Trešnjevci i Sveučilišni računski centar (SRCE; A. Dragomanović, 1974) na Prisavlju, oba ekspresivne konstrukcije lebdećih volumena. ERC je poslije premješten u veću zgradu Centra za automatsku obradu podataka u Prečkom (CEOP, danas APIS IT; Anamarija Jelinčić Semenčić, 1987). Istodobno se gradi i manji broj uredskih tornjeva: ostakljeni tornjevi Centralnog komiteta Komunističke partije Hrvatske i srodnih organizacija (tzv. Kockica) na Savskom nasipu (I. Vitić, 1968) i Vjesnika na Savskoj cesti (A. Ulrich, 1972) sa »širokim stopalom« po uzoru na Lever House ali bez gustoće Manhattana, samostojeći toranj Industrogradnje s predgotovljenim betonskim sjenilima na Savskoj 66 (→ Grozdan Knežević, 1972), kao i neboder Zagrepčanka na trodijelnom razlistanom tlocrtu s nosivim pročeljem obloženim kamenim pločama na uglu Savske ceste i Vukovarske ulice, dugo vremena najviša zgrada u Hrvatskoj (→ Slavko Jelinek i Berislav Vinković, 1976) te niski toranj nekadašnje Općine Pešćenica s uredima uz galerije oko natkrivenog atrija (Franka Odak, 1978).































Neka od velikih državnih poduzeća istaknula su se arhitekturom različitih tipova uredskih zgrada, često u kombinaciji s tehničko-pogonskim sadržajima. To su telekomunikacijski centar u Puli, dograđen na Glavnu poštu (N. Kučan, Vjekoslav Antolović, 1974), i u Šibeniku (Dražen Posavec, 1983), zgrade Elektre u Čakovcu (S. Planić, 1968), Varaždinu (→ Boris Krstulović, 1977), Karlovcu (D. Posavec, 1978) te u Zagrebu u Kršnjavoga 7 (Milan Šosterič, 1981). Upravne zgrade INA-e najsličnije su uzorima iz kapitalističkog svijeta, a oblicima i dispozicijom prostorija sažeto ilustriraju razvoj arhitekture poslovnih zgrada nakon II. svj. rata. Pred tipičnom uredskom lamelom poslijeratnog internacionalnog stila (Kamilo Haller, Juraj Popović, Ivan Lenić, 1965) dograđena je uz Vukovarsku ulicu zgrada Ina-Inženjeringa izražajne armiranobetonske konstrukcije (D. A. Rakić, 1982), a spojene su ostakljenim mostom (Zlatko Jurić, 1988). Istraživačko-programerski centar INA – Naftaplin s monumentalnim predvorjem i bujnim zelenilom zauzima gotovo čitav trokutni blok u Šubićevoj ulici (→ Nikola Filipović, 1983), dok je zgrada INA – Trgovine na raskrižju glavnih avenija Novog Zagreba samostojeća poslovna palača na kvadratnom tlocrtu oko otvorenog atrija (→ Velimir Neidhardt, 1989).

























Suprotnost centra i periferije od 1970-ih do danas

Usporavanjem priljeva stanovništva u gradove interes se usmjeravao urbanoj obnovi povijesnih poslovnih centara i starih stambenih četvrti a konzervatori su imali sve istaknutiju ulogu. Primjeri poslovnih i poslovno-stambenih zgrada koje na različite načine dovršavaju i zgušnjavaju zatečeno urbano tkivo su u Splitu uglovnica Jela betonskog pročelja na raskrižju Poljičke i Dubrovačke ulice (Vjekoslav Ivanišević, 1983), u Zagrebu ostakljena zgrada u Vončininoj 2 (Grujo Golijanin, 1983) i interpolacija koja prati oblik ulice u Ilici 81 (→ Radovan Tajder, 1986), a u Rijeci poslovna zgrada Croatialinea na Rivi koja je obuhvatila zatečenu historicističku palaču (Vladimir Grubešić, 1992). Gradotvorni zahvat velikog mjerila, svojevrstan ulaz u zagrebačku Trešnjevku ostvaren je izgradnjom kompleksa sportske dvorane Cibona s trgovačkim pasažem i poslovnim tornjem između željezničkih pruga (→ Marijan Hržić, → Ivan Piteša, → Berislav Šerbetić, 1987).



















U nekadašnjoj zagrebačkoj industrijskoj zoni Radnička–Heinzelova–Vukovarska postupno se izgrađuje poslovni centar s tornjevima Chromos (→ Marjan Turkulin, Petar Vovk, 1990), Euroherc (Ljubomir Cota, 1996., dogradnja 2000), Zagreb Tower (Otto Barić, 2006) i zgradama kombiniranog sadržaja VMD centar (N. Filipović, 2005), Green Gold (Zoran Boševski, Boris Fiolić, 2012) te preuređenim zatečenim građevinama, npr. upravnom zgradom Spectator (Studio UP, 2010). Zbog dobre se prometne povezanosti uz zagrebačke avenije smještaju nove poslovne zgrade: Pliva u Vukovarskoj ulici 49 (Mladen Sabolović, 1990), Ministarstvo financija u Aveniji Dubrovnik 32 (M. Hržić, → Davor Mance, N. Šegvić, 1998), Microsoft Hrvatska u Novom Zagrebu u Turininoj 3 (danas Općinski sud; Branka Petrović, Alenka Gačić Pojatina, 2003), toranj HOTO na Savskoj cesti 32 (M. Turkulin, 2004), prigradnja upravne zgrade Croatia osiguranja na Miramarskoj cesti 22 (V. Neidhardt, 2004) na zgradu Državnog osiguravajućeg zavoda (M. Haberle, Miroslav Kos, 1962), Eurocentar na Miramarskoj 23 (N. Bach, 2005), dva tornja Euro Towera u Lučićevoj 2A (M. Hržić, 2006), kompleks Hypo Alpe Adria Bank na Slavonskoj aveniji 6 (Thom Mayne, 2007), dva tornja na Strojarskoj (Davor Mateković, 2014) te dvojni toranj Sky Office u Ulici Roberta Frangeša Mihanovića 8 (Ante Anin, 2012).







Opći i usko specijalizirani uredski poslovi i trgovina danas se obavljaju i u potpuno kondicioniranim uvjetima ostakljenih zgrada s uredima za najam ili trgovačkih centra bez prozora, kao i u naizgled prirodnim uvjetima domaćinskog ugođaja, sve češće i doslovno iz stana (rad od kuće, internetsko bankarstvo i trgovina). Na jugoistočnoj periferiji Novog Zagreba upravna zgrada Blitz ističe se svedenom formom koja uključuje logotip poduzeća i odražava dispoziciju unutrašnjih prostora (→ Renata Waldgoni, 1996). Među suvremenim poslovnim zgradama posebne namjene ističu se u Zagrebu Istraživački institut Plive na Prilazu baruna Filipovića 29 s hightech detaljima (Michael Aukett Architects i Area projektiranje, 2002) i Biocentar na Sveučilišnom kampusu Borongaj kružnog tlocrta oko otvorenog atrija (Davor Katušić, 2015). Zgrada Lumenarta u predgrađu Pule ističe se izlomljenim pročeljem sa svjetlosnom instalacijom (→ Andrija Rusan, 2006). Poslovna zgrada u Agatićevoj u centru Rijeke (S. Randić, I.Turato, 2008) zatvara blok, a Poslovni centar Adris smješten je unutar otvorenog bloka nekadašnje zagrebačke tvornice duhana (→ Ivica Plavec, interijer Vedrana Ergić, 2013). Zgradu Regionalnog centra za razvoj poduzetničkih kompetencija za zemlje jugoistočne Europe SEECEL sa zapadne strane Zagrebačkog velesajma (→ Igor Franić, 2020) karakterizira velegradsko mjerilo i raskošni unutrašnji prostorni meandar. Danas je najviši neboder u Hrvatskoj, sa 135 m visine i 27 katova, Dalmatia Tower u Splitu hotelsko-uredskog sadržaja (O. Barić, 2023).











































Kultura obogaćivanja formalnog radnog prostora neformalnim mjestima, na kojima se radni proces nastavlja tijekom stanki, može se naći u suvremenim poslovnim zgradama koje grade poduzetnici ili jedinice lokalne uprave u cilju poticanja poduzetništva. U njima se većina rada obavlja na računalima, pa udaljenost radnog mjesta od izvora prirodnog svjetla više nije važna, a mjesta socijalizacije tipično su proširena stubišta – tribine i prostori među galerijski izmaknutim etažama prošireni ravnim krovovima i terasama. Primjeri su takve organizacije uredskog prostora Centar za poduzetništvo i nove tehnologije Trokut na periferiji Šibenika (Arhitektonski biro Prostor, 2020), poslovna zgrada Infobipa u neplaniranom dijelu Novog Zagreba (→ Studio 3LHD, 2022) i IT Coworking poduzetnički centar u središtu Pule (Bruno Juričić, 2023). Kompleks Poslovnog centra 2000 u Zagrebu na Radničkoj cesti 37–39 (Edvin Šmit, 2008) dovršen je zgradom s uredima i hotelom u kojoj su mjesta socijalizacije ostvarena lođama (→ Svebor Andrijević, Senka Dombi, 2019).



















Uredsko se poslovanje oduvijek odvija i u prostorima koji nisu projektirani za tu namjenu, dok prostore građene za rad i trgovinu karakterizira relativno jednostavna mogućnost prilagodbe za druge namjene. Nedugo nakon stjecanja neovisnosti, Hrvatska vlada raspisala je natječaj za projekt novog sjedišta na Savskome nasipu, a prvu je nagradu osvojio N. Bach (1996–97); do realizacije nije došlo, pa su se Vlada i ministarstva smjestili u postojećim poslovnim zgradama različitih tipova u raznim dijelovima Zagreba. U poslovnu zgradu Brodomerkura u blizini sveučilišnog kampusa u Splitu (Danko Colnago, 1990) uz male preinake 2018. trajno su smješteni Rektorat Sveučilišta i Filozofski fakultet, dok su Arhitektonski, Građevinski, Geodetski fakultet i Fakultet strojarstva i brodogradnje u Zagrebu privremeni smještaj tijekom poslijepotresne obnove našli u pregrađenom poslovnom centru Tekstilpromet u Ulici grada Gospića 1A (Berislav Martinović, 2005). Uzoran primjer davanja nove namjene zaštićenom spomeniku kulture jest pregradnja i prigradnja nekadašnje jahaonice vojarne na Črnomercu u zemljišnoknjižni odjel Općinskoga suda u Zagrebu (Davor Bušnja, 2022). Ured poduzeća Amtest na najvišem katu stambene zgrade u Ulici kneza Borne 20 istaknuti je primjer među mnogobrojnim prenamjenama zagrebačkog stana s prostorijama u enfiladi u uredski prostor (Vedrana Ergić, Ivana Ergić, 2021), dok je Branko Silađin vlastiti stambeno-radni prostor u potkrovlju palače Gavrilović na Tomislavovu trgu 14, adaptiranom 1970-ih, nakon potresa 2020. obnovio kao prostor povremenog stanovanja i rada na daljinu s izložbom predmeta iz povijesti vlastita djelovanja u njemu.













Visoko školstvo i publicistika

Literatura o razvoju i projektiranju poslovnih zgrada na hrvatskom jeziku nije opsežna. Toj je temi posvećeno jedno poglavlje udžbenika Stambene i javne zgrade (G. Knežević, Ivo Kordiš, 1981) i članak Javne zgrade iz 6. sveska Tehničke enciklopedije LZ-a (S. Jelinek, 1979). Projektiranje poslovnih zgrada podučava se na Arhitektonskome fakultetu u Zagrebu na Kabinetu za javne zgrade Katedre za arhitektonsko projektiranje, na obveznom kolegiju Zgrade za rad i trgovinu koji su predavali profesori M. Begović, V. Neidhardt i Vesna Mikić i obveznom vježbovnom kolegiju Studio IV (prije Arhitektonsko projektiranje VIII) na kojem studenti projektiraju poslovnu zgradu srednje veličine i složenosti u urbanom okruženju. U nastavi se rabi skripta Arhitektura radnog i komercijalnog ambijenta V. Neidhardta i suradnice V. Mikić (2014), koja obuhvaćaju povijesni razvoj poslovnih zgrada.