Kningips, poduzeće za proizvodnju građevnoga materijala osnovano 1922. kraj nalazišta gipsane rude na Kosovu polju pokraj Knina. Proizvodilo je za potrebe industrije → cementa u Splitu, a poslije i za ostale cementare u Jugoslaviji. Istražne rezerve sirovoga gipsa prema mjerenjima iz 1970. iznosile su 146 milijuna tona, kvalitete kalcijeva sulfata dihidrata CaSO₄ 2H₂O 80–94%. Gipsana ruda vadila se i prodavala neprerađena do 1964. i otvaranja tvornice pečenoga gipsa. Nova je tvornica imala kapacitet 25 000 t na godinu te je omogućila preradbu gipsane rude u bijeli gips i gipskartonske ploče. Izgrađen je i suvremeni laboratorij za potrebe kontrole proizvodnje i daljnjeg istraživanja mogućnosti razvoja, a poduzeće je stupilo i u tehničku suradnju s visokostručnim građevinskim institucijama poput → Instituta građevinarstva Hrvatske, Zavoda za raziskavo materijala Ljubljana, Instituta za ispitivanje materijala Srbije i Otto Graf Instituta Stuttgart.

Kapacitet Kningipsa 1970. iznosio je 100 000 t sirovoga gipsa, 25 000 t pečenoga gipsa, 3 600 000 m² gipskartonskih ploča i 8000 t gipsanih ljepila, što ga je činilo vodećim poduzećem industrije gipsa u SFRJ. Poduzeće je 1971–85. bilo dio splitskog poduzeća Dalmacijacementa (→ CEMEX Hrvatska). Svoje proizvode izvozilo je u Italiju i SR Njemačku. Kningips je 1997. kupila njemačka grupacija Knauf, obiteljsko poduzeće osnovano 1932. u njemačkom Iphofenu, koje danas diljem svijeta ima više od 200 pogona s više od 24 000 zaposlenih. U Hrvatskoj djeluje od 1994. kao prodajno predstavništvo. Nakon kupnje Kningipsa izgrađen je novi pogon 2004. Danas se u kninskome proizvodnom pogonu proizvodi pet osnovnih vrsta gipskartonskih ploča: bijele (standardne), dijamantne (tvrde), crvene (vatrootporne), zelene (vlagootporne) i cementne. Proizvode se i fasadni sustavi, tekući estrih, ljepila i hidroizolacije. Asortiman se izvozi u zemlje Europske unije i jugoistočne Europe. Poduzeće zapošljava stotinjak radnika u pogonu i tridesetak u Zagrebu zajedno s komercijalno tehničkim prodajnim predstavnicima, te je po prihodu najveće poduzeće u Šibensko-kninskoj županiji.

nagrade za arhitekturu i urbanizam, priznanja koja se dodjeljuju pojedincima ili skupinama za njihov doprinos stvaralaštvu u području arhitekture, urbanizma, uređenja interijera, teorije i povijesti arhitekture i urbanizma, i dr. Dodjeljuju ih državna tijela (državne nagrade) ili prepoznate udruge, organizacije i sl. Dobitnicima potvrđuju i javno objelodanjuju izvrsnost njihova rada, dajući im poticaj i kredibilitet za daljnje djelovanje. Važan su dio profesionalnog angažmana arhitekata i urbanista te složenog sustava u kojem od ideje do realizacije nastaju bolji i ugodniji prostori za život i rad ljudi.

U Hrvatskoj su osobito cijenjene državna Nagrada »Vladimir Nazor« i nagrade → Udruženja hrvatskih arhitekata (»Viktor Kovačić«, »Drago Galić«, »Bernardo Bernardi«, »Neven Šegvić«), te neke druge domaće (npr. nagrada Zagrebačkoga salona) i međunarodne (nagrada Piranesi, Nagrada »Mies van der Rohe«). Iz razdoblja kada je Hrvatska bila dijelom SFRJ, od povijesnog je značaja i nagrada lista Borba.

Nagrada »Vladimir Nazor«

Nagradu »Vladimir Nazor« svake godine dodjeljuje Republika Hrvatska za najbolja umjetnička ostvarenja u području književnosti, glazbe, filma, likovnih i primijenjenih umjetnosti, kazališne umjetnosti te arhitekture i urbanizma, kao godišnju nagradu te kao nagradu za životno djelo; nagrada se dodjeljuje od 1959., a za arhitekturu i urbanizam od 1965.

Nagrada »Viktor Kovačić«

Nagradu »Viktor Kovačić« svake godine dodjeljuje Udruženje hrvatskih arhitekata za najuspješnije ostvarenje u području arhitektonskoga projektiranja, znanstvenoistraživačkoga rada i izvedbe arhitektonskoga djela, kao godišnju nagradu te kao nagradu za životno djelo; nagrada je službeno utemeljena 1959.

Nagrada »Drago Galić«

Nagradu »Drago Galić« svake godine dodjeljuje Udruženje hrvatskih arhitekata za najuspješnije ostvarenje u području stambene arhitekture; nagrada se dodjeljuje od 1983.

Nagrada »Bernardo Bernardi«

Nagradu »Bernardo Bernardi« svake godine dodjeljuje Udruženje hrvatskih arhitekata za najuspješnije ostvarenje u području oblikovanja interijera; nagrada se dodjeljuje od 1989.

Nagrada »Neven Šegvić«

Nagradu »Neven Šegvić« svake godine dodjeljuje Udruženje hrvatskih arhitekata za publicistički, kritički, znanstvenoistraživački i teorijski rad u području arhitekture; nagrada se dodjeljuje od 1996.

Velika nagrada Zagrebačkoga salona – arhitektura i urbanizam

Velika nagrada Zagrebačkoga salona – arhitektura i urbanizam dodjeljuje se od 1976. trijenalno, u sklopu izložbe recentnoga vizualnog izričaja koju organiziraju Hrvatska udruga likovnih umjetnika primijenjenih umjetnosti, Hrvatsko društvo likovnih umjetnika i Udruženje hrvatskih arhitekata, izmjenjujući temu izložbe u trogodišnjem ritmu od vizualne umjetnosti, primijenjene umjetnost i dizajna do arhitekture i urbanizma. Osim velike nagrade salona dodjeljuje se i više jednakovrijednih nagrada te priznanja. Zagrebački salon održava se od 1965.

Nagrada lista Borba

Nagrada lista Borba bila je jedina savezna nagrada za arhitekturu u socijalističkoj Jugoslaviji. Dodjeljivala se 1965–90. najboljim arhitektonskim ostvarenjima na području Jugoslavije u republičkoj i saveznoj selekciji.

Bjažić Klarin, Tamara (Zagreb, 31. 3. 1972), arhitektica, povjesničarka arhitekture i urbanizma.

U Zagrebu je diplomirala 1997. na Arhitektonskome fakultetu, a doktorirala 2011. na Filozofskome fakultetu disertacijom Ernest Weissmann. Arhitektonsko djelo 1926.–1939. (mentor Z. Jurić). Usavršavala se u Fondaciji Le Corbusier i Francuskom institutu za arhitekturu (IFA) u Parizu (2006) i na Institutu za povijest i teoriju arhitekture Tehničke visoke škole (ETH) u Zürichu (2014). Od 2002. radi u Hrvatskom muzeju arhitekture HAZU-a, a od 2015. u Institutu za povijest umjetnosti u Zagrebu; od 2022. u znanstvenom je zvanju znanstvene savjetnice. Kao predavačica povremeno predaje na doktorskim studijima Arhitektonskoga fakulteta i Filozofskoga fakulteta u Zagrebu. Znanstveno i stručno bavi se uglavnom hrvatskom arhitekturom i urbanizmom XX. st. Autorica je knjiga Ernest Weissmann. Društveno angažirana arhitektura, 1926.–1939. (2015), Za novi, ljepši Zagreb! – arhitektonski i urbanistički natječaji međuratnog Zagreba, 1918. – 1941. (2020) i Razvoj Trešnjevke: borba periferije za urbani standard (2022) te urednica knjige French Artistic Culture and Central-East European Modern Art (2017., s Lj. Kolešnik). Objavila je mnogobrojne znanstvene radove (u časopisima Journal of Modern European History, Radovi Instituta za povijest umjetnosti, Život umjetnosti, Prostor i Ars Adriatica), bila suautorica i suradnica više izložaba (u Zagrebu, Budimpešti, São Paulu, Mariboru, New Yorku). Vodila je više projekata, među kojima i projekt The Right to Housing: Production of Spaces of Everyday Life in Yugoslavia (1945–1991), koji se uz financijsku potporu Europskog istraživačkog vijeća ERC Consolidator Grant provodi u sklopu programa Obzor Europa. Od 1998. djeluje na popularizaciji arhitekture i urbanizma putem televizijskih priloga i emisija te dokumentarnih filmova HRT-a, među kojima je i dokumentarni serijal Čovjek i prostor. Dobitnica je Nagrade »Neven Šegvić« (2020., 2022).

Šerman, Karin (Zagreb, 27. VI. 1964), arhitektica i teoretičarka arhitekture, bavi se istraživanjem moderne i suvremene arhitektonske kulture te recentnom arhitektonskom teorijom.

Diplomirala je 1989. na → Arhitektonskome fakultetu u Zagrebu, gdje je zaposlena od 1990. na Katedri za teoriju i povijest arhitekture. Magistrirala je 1996. na Sveučilištu Harvard u Cambridgeu (SAD) iz područja teorije i povijesti arhitekture (mentor K. M. Hays), gdje se i dalje usavršavala u okviru doktorskoga programa, a doktorirala 2000. na matičnome fakultetu u Zagrebu disertacijom Refleksije utjecaja bečkog kulturnog kruga u prvoj fazi razvoja hrvatske moderne arhitekture (mentor → B. Magaš). U zvanje redovite profesorice birana je 2016. Prodekanica za nastavu bila je 2006–07., a od 2009. je predstojnica Katedre za teoriju i povijest arhitekture. Nositeljica je kolegija Uvod u teoriju arhitekture i Teorija arhitekture I i II, a predaje i na Fakultetu građevinarstva, arhitekture i geodezije u Splitu, Građevinskom i arhitektonskom fakultetu u Osijeku te na Fakultetu građevinarstva, arhitekture i geodezije u Mostaru. Svoj rad posvećuje proučavanju recentne arhitektonske teorije te istraživanju moderne i suvremene hrvatske i svjetske arhitekture i kulture, što promiče predavanjima, člancima, izložbama i knjigama te suradnjom na mnogobrojnim domaćim i međunarodnim projektima. Osobito zanimanje iskazuje za istraživanje kulturnog i arhitektonskog nasljeđa Bauhausa. Radove objavljuje u mnogobrojnim domaćim i inozemnim publikacijama, među ostalim u časopisima Arhitektura, Čovjek i prostor, Prostor, Oris, ARCH, Buildings, Centropa, Architektura & Urbanizmus, i dr. Potpredsjednica Udruženja hrvatskih arhitekata bila je 2015–17., a članica njegova Stručnog savjeta 2010–11. Bila je izbornica hrvatskoga nastupa na Venecijanskom bijenalu arhitekture (2014) u sklopu kojega je, s autorskim timom, postavila izložbu Fitting Abstraction o hrvatskom arhitektonskom modernizmu u razdoblju 1914–2014. Od 2017. članica je suradnica HATZ-a. Dobitnica je Nagrade »Neven Šegvić« (2014).

Sorić, Zorislav (Osijek, 19. XI. 1947), građevinski inženjer, stručnjak za betonske i zidane konstrukcije.

Diplomirao je 1971. na Građevinskom fakultetu u Zagrebu, a doktorirao 1987. na Sveučilištu Colorado u Boulderu (SAD) disertacijom Bond and Bond slip in Reinforced Masonry Structures. Radio je u poduzećima Lavčević u Splitu 1972., Ingenieurbüro Ostrowski u Offenbachu i Frankfurtu 1973–74., a 1975–78. u Institutu građevinarstva Hrvatske (IGH). Spajanjem Instituta s Građevinskim fakultetom 1977., od 1978. predavao je na Fakultetu, od 1997. u zvanju redovitoga profesora. Predavao je kolegije Betonske konstrukcije i Suvremeni postupci proračuna armiranobetonskih konstrukcija te uveo kolegij Zidane konstrukcije. Bio je predstojnik Katedre za betonske i zidane konstrukcije 2005–11. i prodekan Fakulteta 1994–98. Od 1994/95. predavao je i na Geotehničkom fakultetu u Varaždinu. Umirovljen je 2014.

Od 1993. bio je ovlašteni revident za obavljanje kontrole projekata mehaničke otpornosti i stabilnosti betonskih i zidanih konstrukcija. Pri Državnome zavodu za normizaciju i mjeriteljstvo bio je 2005. predsjednik tehničkih odbora za izradbu hrvatskih normi iz područja graditeljstva za Zidane konstrukcije te Betonske konstrukcije. Autor je udžbenika Zidane konstrukcije (1999., 2006., 2016), Betonske konstrukcije I (s T. Kišičekom, 2014) i Betonske konstrukcije II (s T. Kišičekom, 2014). Član je HATZ-a od 1993. te dobitnik Godišnje nagrade »Rikard Podhorsky« 2006.

teorija i povijest arhitekture, grana arhitekture koja istražuje nastanak, razvoj, doživljaj i prosudbu arhitektonskog djela. Misao o arhitekturi pokreće, usmjerava i upravlja arhitektonskim stvaralaštvom. Područje teorije i povijesti arhitekture se time pozicionira kao središnji segment kompleksne i inkluzivne arhitektonske discipline te služi kao konceptualni temelj na koji se oslanja aktualna kreacija i arhitektonska produkcija. To je područje ujedno i točka prepleta više zasebnih no međusobno srodnih istraživačkih grana, od kojih svaka ima svoj specifičan fokus, pristup i način sagledavanja integralnog arhitektonskog fenomena, a to su: povijest arhitekture, → zaštita graditeljskog nasljeđa, arhitektonska kritika te arhitektonska teorija.

Povijest arhitekture kao klasična akademska grana posvećena je istraživanju povijesnog razvoja arhitekture, odn. analizi izabranih primjera iz pojedinih povijesnih razdoblja koje sagledava u stilskom i prostorno-morfološkom smislu te u pogledu njihova odnosa s pripadajućim društveno-povijesnim i duhovno-kulturnim kontekstom. Zaštita graditeljskog nasljeđa srodna je grana koja spaja znanstvenoistraživačku i stručnodjelatnu komponentu te skrbi o očuvanju i primjerenoj obnovi povijesnih arhitektonskih i urbanističkih kulturnih dobara. Arhitektonska kritika posvećuje se preciznoj deskripciji, analizi i valorizaciji arhitektonskog djela u pogledu njegovih formalno-estetskih i konstruktivno-tehničkih aspekata te u pogledu njegova odgovora na aktualne društvene prilike i očekivanja. Teorija arhitekture uspostavlja produktivne konceptualne modele i operativne strategije za profiliranje i usmjeravanje arhitektonske prakse i produkcije. Proučavanjem iskustva prošlosti i projekcijom mogućih scenarija budućnosti a ponajprije integralnom analizom sadašnjosti, teorija arhitekture istražuje moguće putove daljnjeg razvoja arhitekture i promišlja primjerene načine arhitektonskog djelovanja i interveniranja u danom društvenom trenutku. U dinamičnom i dijalektičkom odnosu teorije i prakse, u kojem teorija nerijetko konceptualno prednjači, važno je imati na umu da se konačno opravdanje i cilj arhitektonske teorije nalazi u samom arhitektonskom djelu, u konkretnom projektantskom ostvarenju. Prožet teorijskom mišlju i intencijom, arhitektonski objekt tada i sam postaje svojevrsni »teorijski objekt« (teorijom ispunjen objekt), a kao takav ujedno i jedinstvena »forma znanja« koja svoje korisnike podučava izravnim osobnim prostornim iskustvom i doživljajem. To ujedno potvrđuje tezu o arhitekturi kao jednom od najsugestivnijih umjetničkih medija, koji se spoznaje življenjem i bivanjem te stoga izravno i neposredno oblikuje ljudsko iskustvo, mišljenje i razumijevanje.

Teorija i povijest arhitekture u Hrvatskoj – početci

Područje teorije i povijesti arhitekture u hrvatskom se kulturnom prostoru počelo znatnije razvijati u drugoj polovici XIX. st., ponajprije u sklopu povijesti arhitekture i misli o arhitektonskim spomenicima i očuvanju graditeljskog nasljeđa. Istraživanja tog područja preklapaju se sa srodnim disciplinama povijesti umjetnosti i arheologijom, pa su najraniji radovi potekli od stručnjaka toga miljea, poput → Ise Kršnjavog, te djelatnih konzervatora kao što su Vicko Andrić i Frane Bulić. Njima su se ubrzo pridružili i arhitekti posvećeni problematici zaštite graditeljskog nasljeđa, primjerice → Ćiril Metod Iveković. Važnu ulogu u razvoju te problematike u nas imala je na prijelazu iz XIX. u XX. st. znamenita bečka škola povijesti umjetnosti, s istaknutim predstavnicima Franzom Wickoffom, Aloisom Rieglom i Maxom Dvořakom, koji su novim konceptima donijeli zaokret u pristupima i vrednovanju povijesnih spomenika i utjecali na tumačenje povijesti arhitekture i tretiranje graditeljskog nasljeđa.

Pod uplivom bečke struje svoj je pristup graditeljskoj baštini oblikovao i → Viktor Kovačić, presudan za razvoj lokalne arhitektonske misli i produkcije, kao i cjelokupne hrvatske arhitektonske scene. Pitanjima tretmana graditeljskog nasljeđa Kovačić se sustavno posvetio kroz praksu, a o načelnim je pristupima javno istupao potaknut konkretnim situacijama, ponajprije u znamenitome kaptolskom slučaju rušenja Bakačeve kule i dijela renesansnog obrambenog obruča oko neogotizirane zagrebačke katedrale. Obnovu je, nakon potresa 1880., proveo → Hermann Bollé prema tada važećem principu jedinstva stila, čime je izvorno stilski slojevita katedrala poprimila ujednačeni neogotički izgled sa simetrično komponiranim monumentalnim pročeljem sa zvonicima, koje je, prema mišljenju Kršnjavoga, trebalo biti široko pokazano i oslobođeno vanjskog povijesnog obrambenog prstena. Zagovarajući pak autentičnu vrijednost svih izvornih povijesnih slojeva i pripadajućih povijesnih prostora, Kovačić se tomu oštro suprotstavio, s uporištem u znanstvenim argumentima novoga bečkog pristupa. To je otvorilo žustru i argumentiranu javnu polemiku u kojoj su se brusile pozicije i artikulirala stajališta, a čime se ujedno profilirala i cjelokupna problematika zaštite. Neuspjeh obrane Bakačeve kule i njezino rušenje 1906. te naknadno spoznato nezadovoljavajuće prostorno stanje kaptolskoga trga otvorili su sljedeću liniju Kovačićeva angažmana u području zaštite u vidu prijedloga konkretnih kreativnih intervencija na vrijednim povijesnim građevinama. Kovačićevim je zauzimanjem potaknut 1908. raspis arhitektonskog natječaja s temom restitucije povijesnog prostora i izvornih građevnih odnosa ispred katedrale. Tako je pokazao spektar djelovanja educiranog arhitekta u području teorije i povijesti arhitekture – od dubinskog poznavanja, analize i ispravnog vrednovanja povijesne građevine, preko teorijskog promišljanja i utemeljenja u aktualnim relevantnim konceptima i pristupima u problematici zaštite, artikuliranja vlastitih pozicija i njihova prezentiranja putem pisane riječi i javne diskusije do kreativne projektantske reakcije na sagledani problem i njegovu prostorno-oblikovnu kompenzaciju i nadgradnju. Time je Kovačić postavio model sveobuhvatnog arhitektonskog pristupa koji će slijediti i potvrđivati buduće generacije.







Osim u domeni graditeljskog nasljeđa, Kovačić je zadužio teorijsko-povijesno područje i u segmentu arhitektonske teorije. U prvome broju umjetničkog časopisa Život objavio je 1900. članak Moderna arhitektura kojim je postavio temelje razvoja ovdašnje modernističke arhitektonske kulture i naznačio obrise njezine teorije. I tim se njegovim angažmanom nastavila produktivna i inspirativna veza Beča i Zagreba. U tom se aspektu iščitava ponajprije utjecaj Kovačićeva neposrednoga bečkog učitelja, arhitekta Otta Wagnera i teorijski aktivnoga bečkog arhitekta Adolfa Loosa, a i njihova prethodnika, njemačkog arhitekta i teoretičara Gottfrieda Sempera. U članku Kovačić inaugurira i podcrtava presudne stvaralačke principe i vrijednosti koje bi trebala slijediti relevantna suvremena arhitektonska produkcija. Glavne komponente njegove stvaralačke metode pritom su funkcionalnost i praktičnost, konstruktivna i materijalna logičnost, senzibilnost za konkretni urbani i prirodni kontekst i uvažavanje graditeljskog nasljeđa – temeljne ideje koje će prožimati Kovačićevo arhitektonsko stvaralaštvo ranoga XX. st., ali koje će dovesti i do autentičnog procvata hrvatske moderne arhitekture međuratnog razdoblja, idejno je podupirati i u poslijeratnom razdoblju te postati njezine trajne vrijednosti. Zahvaljujući svemu navedenomu, Kovačić je prepoznat kao otac hrvatske moderne arhitekture.

Arhitektonsku scenu Kovačić je zadužio i sudjelovanjem u pokretanju ključnih strukovnih udruženja. Uz → Stjepana Podhorskog, → Vjekoslava Bastla i → Edu Šena bio je osnivač → Kluba hrvatskih arhitekata (1905) kao poligona angažiranog promišljanja i kritičkog reagiranja na aktualne probleme u cilju promocije digniteta struke i u obranu najviših stvaralačkih vrijednosti i ideala. Jedna od važnih tekovina Kluba bila je i zagovaranje provedbe arhitektonskih natječaja kao najboljega mehanizma postizanja arhitektonske kvalitete.

Međuraće

Osnutkom Tehničke visoke škole u Zagrebu 1919 (od 1926. → Tehnički fakultet; sv. 4) s pripadajućim Arhitektonskim odjelom, središnje mjesto za razvoj područja teorije i povijesti arhitekture postala je Katedra za teoriju i povijest arhitekture. Tijekom vremena katedra je mijenjala ime, ali se trajno skrbi za promociju, razvoj i profilaciju teorijsko-povijesne tematike i kritičko-teorijskog diskursa. Na Tehničkoj visokoj školi djelovao je i V. Kovačić (1920–24), čime su njegove ideje bile duboko usađene u prve studentske generacije, pomažući školi da postane ključnim rasadnikom konzistentne arhitektonske misli.

Već je u prvim akademskim godinama Tehničke visoke škole snažan naglasak bio na kolegijima povijesti arhitekture i umjetnosti, koje su predavali istaknuti nastavnici: arhitekti E. Šen, Ć. M. Iveković, Petar Fetisov i povjesničar umjetnosti → Petar Knoll, koji je započeo i formalnu poduku teorije arhitekture kolegijima Estetika i Nauka o arhitekturi. Nastavu iz teorije arhitekture je nakon Knolla nastavio 1943. → Andre Mohorovičić, dok je kolegije povijesti arhitekture preuzeo → Juraj Denzler. Tematika zaštite graditeljskog nasljeđa je u poduci bila prisutna kontinuirano, u početku putem kolegija Načela za čuvanje spomenika i Čuvanje građevnih spomenika te kolegija terenske nastave, a te su teme pokrivali Iveković, Knoll, Mohorovičić, Denzler i dr. Nastavnicima iz područja teorije i povijesti arhitekture zarana se pridružio → Alfred Albini kolegijem Arhitektura najnovijeg doba.

U duhu Kovačićevih teorijskih smjernica u smislu praktičnosti i logičnosti, tj. funkcionalnosti i konstrukcijske racionalnosti, obogaćenih naslijeđenim urbanim i povijesnim vrijednostima, u međuratnom razdoblju došlo je do proplamsaja moderne arhitekture u svim urbanim slojevima i svim hrvatskim regijama. Mnogi arhitekti, gotovo svi glavni protagonisti toga razdoblja, uz svoj su se stručni angažman istodobno bavili i kritičkim i publicističkim radom, pišući teorijske članke, kritike o djelima suvremenika, zapise o vlastitim djelima i razmišljanjima, te izdavali publikacije i sudjelovali na arhitektonskim i likovnim izložbama. Njihov je rad obilježio arhitektonsku kritiku između dva svjetska rata i potvrdio pojavu preklapanja stručnog i teorijskog djelovanja. Svojim napisima istaknuli su se arhitekti A. Albini, → Vlado Antolić, → Hugo Ehrlich, → Drago Ibler, → Slavko Löwy, → Josip Pičman, → Stjepan Planić, → Vladimir Potočnjak, → Josip Seissel, → Egon Steinmann, → Zdenko Strižić, E. Šen, → Vladimir Turina, Marko Vidaković, → Ernest Weissmann, → Ivan Zemljak i dr. U tekstovima pokrivaju različite teme – od prezentacija najnovijih projekata i realizacija, analiza rezultata arhitektonskih natječaja, diskusija o društvenim zadaćama i odgovornosti nove arhitekture do zaokruženih pregleda i ocjena ostvarenja i cjelokupnog modernističkog fenomena. S. Planić izdao je 1932. utjecajnu publikaciju Problemi savremene arhitekture, u kojoj je objavio niz projekata, teorijskih postavki i tekstova 19 autora o shvaćanju moderne arhitekture, obrazlažući njezinu temeljnu logiku i svrhu. Teorijskim i kritičkim pregledima ističe se i M. Vidaković koji je 1933. u ljubljanskom časopisu Arhitektura objavio niz članaka o prirodi i poanti nove arhitekture i urbanizma, povezujući ih s potrebama i razvojem društva: Arhitektura kao simbol, Prolegomena principu urbanizma, Arhitektura i društvo i dr. Vidaković također problematizira pitanje odnosa nove arhitekture i povijesnog nasljeđa u tekstovima Zar moderna arhitektura u Dalmaciji? te Zagrebački Kaptol kao urbanistički problem.









Uz arhitekte, nastup moderne arhitekture pratili su i komentirali povjesničari umjetnosti, likovni umjetnici, književnici, novinari, među kojima se ističu Ljubo Babić, Vinko Brajević, Josip Draganić, Antun Jiroušek, P. Knoll, → Ljubo Karaman, Miroslav Krleža, Bogdan Rajakovac, Kosta Strajnić, Gjuro Szabo i dr. Knoll je primjerice zadužio područje arhitektonske teorije esejom Ideologija moderne arhitekture (ljubljanska Arhitektura, 1933), u kojem modernu arhitekturu, uz stilske analize, sagledava i kao produkt društvenih konstelacija i silnica; Krleža je napisao znameniti esej Slučaj arhitekta Iblera (Književna republika, 1925) a Babić pregled Pola vijeka hrvatske umjetnosti (Pečat, 1939). Tema odnosa moderne arhitekture i tradicionalne dalmatinske gradnje, posebice one u Dubrovniku, iznesena je kroz polemiku K. Strajnića i V. Brajevića, koja se vodila 1930. i 1931. u splitskim novinama Novo doba, a koja je objavljena i u posebnoj publikaciji Misli o čuvanju dalmatinske arhitekture s predgovorom F. Bulića 1931. Napisi o arhitekturi objavljivali su se u stručnim časopisima, knjigama, revijama iz raznih područja kulture, čak i u dnevnim novinama. Posebice su se isticali domaći časopisi Građevinski vjesnik, Tehnički list, Tehnički vjesnik, Hrvatska revija, Književnik, Književna republika, Revija Zagreb, Vijenac, Pečat, Novo doba, ljubljanska Arhitektura i dr.

Uz publikacije, važna platforma za prezentaciju moderne arhitekture bile su česte izložbe, kojih je u doba međuraća organizirano više od četrdeset. Prezentirajući rezultate pojedinih arhitektonskih natječaja, preglede recentnih realizacija te cikluse višegodišnje produkcije, bile su poligon kritičkog sagledavanja i rasprava o značajkama, zadatcima, mogućnostima i smjerovima daljnjeg arhitektonskog razvoja. U tom je smislu važna bila velika arhitektonska izložba 1932. u Umjetničkom paviljonu u Zagrebu, s promocijom novih ideja i pregledom do tada realiziranih ostvarenja, te velika retrospektivna izložba Pola vijeka hrvatske umjetnosti 1888–1938. održana 1938., sa snažno zastupljenom arhitektonskom dionicom i pratećim katalogom.







Osobito važnu ulogu u izlagačkom, publicističkom i sveukupnom umjetničkom i društvenom djelovanju imale su izložbe i razvedena aktivnost → Udruženja umjetnika Zemlja, pod vodstvom Krste Hegedušića i D. Iblera, koje odlikuje posvećenost socijalnim pitanjima i istraživanju modaliteta umjetničkog angažmana u rješavanju društvenih problema. Tijekom djelovanja, 1929–35., skupina Zemlja održavala je redovite godišnje izložbe na kojima su uz umjetnike sudjelovali i arhitekti, prezentirajući mogući arhitektonski pristup i doprinos aktualnim društvenim temama. Uz izložbe sustavno su se organizirala i javna predavanja i diskusije te izdavale publikacije, obogaćujući tadašnji arhitektonski kritičko-teorijski diskurs.







U suradnji sa skupinom Zemlja važnu je ulogu imala i njezina pridružena arhitektonska jedinica → Radna grupa Zagreb, osnovana na poticaj E. Weissmanna s članovima V. Antolićem, J. Pičmanom, J. Seisselom, Viktorom Hećimovićem, Zvonimirom Kavurićem, Bogdanom Teodorovićem. Djelovala je razmjerno kratko (1932–34), no sa znatnim doprinosima na teorijskom planu. S originalnim istraživanjima fokusiranima na stanje siromašnih gradskih predgrađa i mišlju o mogućim scenarijima razvoja grada u sprezi s izraženim socijalnim aspektima, skupina je aktivno sudjelovala na IV. kongresu CIAM-a 1933. kao nacionalna sekcija za tadašnju Jugoslaviju, što je hrvatsku arhitekturu upisalo u mrežu najrelevantnijih međunarodnih arhitektonskih događanja.

Za teorijsko-povijesno područje nezaobilazno je djelovanje D. Iblera kao voditelja → Arhitektonskog odjela Akademije likovnih umjetnosti u Zagrebu 1926–43. Uz već afirmirani Arhitektonski odjel Tehničkoga fakulteta u Zagrebu, tzv. Iblerova škola predstavljala je drugi ključni arhitektonski pedagoški rasadnik u međuratnom razdoblju u nas. Specifičnost Iblerove škole bila je pretežna umjetnička profilacija studija, usmjerenost na suvremenu arhitekturu, kao i na rad sa stručno afirmiranim polaznicima, nerijetko na njihovim stvarnim, konkretnim projektima. U specifičnoj formi grupnog rada sa samim Iblerom, razvijale su se produktivne diskusije i poticao razvoj kritičke misli. Napredni polaznici te škole, zajedno s diplomantima Tehničkoga fakulteta, predani progresivnoj modernoj arhitekturi oslonjenoj o ideje funkcionalizma i konstruktivne logike, umjetnički oplemenjenoj lokalnim nasljeđem te prožetoj humanističkim idejama i ambicijom društvenog angažmana, pridonijeli su stvaranju specifičnog fenomena Zagrebačke škole arhitekture.

Razdoblje nakon II. svj. rata

Stanka tijekom II. svj. rata i realnost poslijeratnog trenutka, s radikalnim društveno-političkim promjenama i preokretom ideoloških okvira, donijeli su niz izazova za arhitekturu i njezinu teorijsko-povijesnu platformu. Uspostavom novoga socijalističkog ustroja moderna se arhitektura suočila s imperativom obrane svojih idejnih temelja. Novi je politički i ideološki sustav zahtijevao izravnu i čitku oblikovnu legitimaciju u umjetnostima te nametnuo socijalistički realizam kao odgovarajući oblikovni izraz. U takvom se kontekstu naslijeđena modernistička kultura i moderna arhitektura borila za opstanak. Njezino temeljno obilježje, funkcionalizam, najviši su partijski krugovi oštro kritizirali, kao isprazan, mehanički, lišen »istinske punine i sadržaja«, ocijenivši ga kao »jasan označitelj dekadentnog buržoaskog Zapada«. U uvjerenju da su funkcionalnost i konstruktivna logičnost, njegovani u razdoblju između dva svjetska rata kao temeljni alati u rješavanju socijalnih problema, ispravan način djelovanja i u novim prilikama, arhitekti su započeli obranu modernističkog aparata. U smislu te obrane se najizravnije eksponirao i najkonstruktivnije zauzeo teorijski arhitektonski diskurs.

Kao tadašnji profesor teorije arhitekture na Arhitektonskom odjelu Tehničkoga fakulteta, A. Mohorovičić je 1947. istupio antologijskim tekstom Teoretska analiza arhitektonskog oblikovanja, u kojem brani modernističku tradiciju hrvatske arhitekture i u tom smislu nadahnuto konstruira koncept »poopćenog funkcionalizma« kao njezina središnjega konceptualnog određenja. Tim konceptom Mohorovičić precizno upućuje na istinsku prirodu i trajno usmjerenje ovdašnje arhitekture da osim brige za funkciju, ekonomičnost i konstrukciju bezrezervno obuhvaća i mnoge druge relevantne slojeve, poput povijesti i tradicije građenja, estetike i regionalne morfologije, društvenog i kulturnog značenja, te psihološku dimenziju i sveobuhvatnu fenomenološku kvalitetu. Tako nadopunjen i poopćen, ovdašnji se funkcionalizam, prema Mohorovičiću, pokazuje kao neosporivo legitiman i posve primjeren alat za izgradnju novoga socijalističkog društva. Taj se inventivni teorijski koncept, unatoč tomu što su ga politički delegirani kritičari pokušavali osporiti, na kraju pokazao kao dostatno uvjerljiv argument te je hrvatskoj arhitektonskoj sceni otvorio put nastavka modernističkog arhitektonskog razvoja.

Lansiranje Mohorovičićeva koncepta i teorijska rasprava koja je slijedila odvijali su se u prvim brojevima netom osnovanog časopisa → Arhitektura, koji je u Zagrebu pokrenuo i bio glavnim urednikom (1947–51) → Neven Šegvić. Tadašnja Šegvićeva strateška urednička intervencija iznesena u Napomenama redakcije 1948. stala je u obranu Mohorovičićevih teza i osnažila modernističko usmjerenje hrvatske arhitekture. Omogućavanju te stvaralačke slobode, izvojevane na teorijskom planu, pridonijela je i promjena političke klime 1948., tj. odvajanje Jugoslavije od sovjetske političke orbite.







Osim što je podupro Mohorovičićev teorijski okvir za daljnji razvoj domaćeg arhitektonskog modernizma, Šegvić je teorijskim i kritičkim radom dodatno profilirao njegove idejne okosnice, i sam razrađujući slojeve poopćenja o kojima je Mohorovičić govorio. Vlastitim je analizama Šegvić upućivao na »astilski« karakter hrvatske arhitekture, uvjeren da ono što ju bitno određuje nije neki konkretni oblik, izraz, pojavnost ili stil, nego konceptualni kostur i idejna struktura, odn. podliježuća »stvaralačka metoda«. Nju pak određuju tri bitna momenta: kulturno nasljeđe, autohtoni ambijent i zahtjevi suvremenosti. Te je karakteristike hrvatske arhitektonske tradicije elaborirao u mnogobrojnim tekstovima, među kojima se u tom razdoblju ističu Stvaralačke komponente arhitekture FNRJ (Arhitektura i urbanizam, 1950) i Arhitektonska moderna u Hrvatskoj (Republika, 1952). Svoja je istraživanja provodio od 1946. kao asistent i potom nasljednik A. Albinija na kolegiju Arhitektura najnovijeg doba na Arhitektonskom odjelu Tehničkoga fakulteta u Zagrebu, angažiran i na ostalim tadašnjim teorijsko-povijesnim kolegijima poput Arhitektura naroda FNRJ/SFRJ, Arhitektura FNRJ i čuvanje spomenika i dr. Uspostavljanjem časopisa Arhitektura, Šegvić je stvorio poligon za razvoj i kritičku profilaciju hrvatske arhitekture, koji će postojano usmjeravati arhitektonska zbivanja i postati središnjom strukovnom, kritičkom i teorijskom platformom. Šegvić je časopis urednički vodio, uz suradnju s Josipom Seisselom, kroz politički najdelikatnije godine, zacrtavši mu smjer i određenje. Časopis je 1950. nakratko promijenio naziv u Urbanizam i arhitektura, no cijelo je vrijeme angažirano podržavao intenzivnu poslijeratnu modernističku arhitektonsku produkciju. Svoje je viđenje intenzivne poslijeratne modernističke arhitektonske produkcije Šegvić zaokružio antologijskom retrospektivnom izložbom Arhitektura u Hrvatskoj 1945–1985., koju je 1986. popratio na stranicama Arhitekture tekstom Stanje stvari – jedno viđenje (1945.–1985.).







Nakon Šegvića, časopis Arhitekturu kao središnju strukovnu, kritičku i teorijsku platformu uređivački je vodio niz istaknutih arhitekata – V. Antolić, Krsto Filipović, → Zdravko Bregovac, → Zdenko Kolacio, → Vojteh Delfin i drugi – koji su, svaki sa svog stručnog i kritičkog gledišta, dodavali vlastite akcente. U početku se časopis sastojao od glavnog dijela o aktualnim natječajima, arhitektonskim i urbanističkim projektima i realizacijama te dijela s vijestima, a potom se, sredinom 1950-ih, uvriježio tematski pristup pojedinim brojevima, koji se zadržao do danas. Godine 1954. Arhitekturi se na publicističkoj sceni pridružio i drugi istaknuti strukovni časopis → Čovjek i prostor (ČIP) specifičnog fokusa i profila, koji prati aktualnosti iz sfere arhitekture, urbanizma, dizajna i šire kulture građenja. Prvi urednik ČIP-a bio je → Zvonimir Marohnić, a slijedili su ga → Vjenceslav Richter, → Miroslav Begović i dr. Svaki sa svojom ulogom i zadaćom, oba stručna časopisa izlaze i danas, sustavno izgrađujući i podupirući arhitektonsku scenu i produkciju. Oba časopisa izdaje → Udruženje hrvatskih arhitekata (prije Društvo arhitekata Hrvatske) koje djeluje od 1951., isprva pod vodstvom J. Seissela. To krovno udruženje za organizaciju strukovnih interesa sljednik je dugog niza povijesnih društava još od 1878. kada je pokrenut → Klub inžinira i arhitekta u Zagrebu, a svojim se časopisima ujedno potvrdilo kao predvodnik izdavačke djelatnosti iz područja arhitekture i važan akter u razvoju teorijsko-kritičkog diskursa.

Uz ključne strukovne publikacije, teorijsko-povijesno područje nastavlja se razvijati djelovanjem Arhitektonskog odjela Tehničkoga fakulteta, odn. od 1956. Arhitektonsko-građevinsko-geodetskog fakulteta. Tadašnju Katedru za povijest umjetnosti i arhitekture i dalje je vodio A. Mohorovičić, a u sklopu nje djelovali su J. Denzler, A. Albini, N. Šegvić, → Sena Sekulić-Gvozdanović, Melita Viličić i dr. Denzler je, uz Sekulić-Gvozdanović i Viličić, držao kolegije povijesti arhitekture, Mohorovičić teorije arhitekture, Albini je tumačio suvremenu svjetsku arhitekturu, a Šegvić suvremenu nacionalnu arhitekturu i temeljne principe zaštite graditeljske baštine. U nastavi posvećen povijesti arhitekture, Denzler je istodobno u praksi bio projektant najčišće moderne arhitekture te je svoje poznavanje povijesnih oblika i povijesnih projektantskih principa pretakao u vrhunske modernističke realizacije. U tom smislu, Denzler i Albini nastavili su povijesno-suvremena amalgamiranja naslijeđena od svojeg učitelja Kovačića promičući objedinjenu zadaću teoretičara i praktičara. Bogato iskustvo u zahvatima konzervacije i rekonstrukcije povijesne arhitekture Denzler je nadopunjavao suvremenim projektantskim intervencijama. U sličnom je duhu, pokrivajući povjesničarsku i projektantsku liniju, djelovala i njegova suradnica S. Sekulić-Gvozdanović, koja je povijesno-teorijsko područje zadužila knjigom Crkve-tvrđave u Hrvatskoj (1994) te nizom od 250 članaka iz područja povijesti arhitekture i urbanizma, zaštite graditeljskog nasljeđa, tipologije urbanih struktura, povijesti vrtne arhitekture, kao i prijevodima stručnih knjiga, među ostalim i Sinteza u arhitekturi Waltera Gropiusa (1961).

Katedri za teoriju i povijest arhitekture i umjetnosti u sklopu novoustrojenoga (1962) samostalnog → Arhitektonskoga fakulteta pridružili su se → Boris Magaš na kolegijima teorije arhitekture te → Vladimir Bedenko na kolegijima povijesti arhitekture i zaštite graditeljskog nasljeđa. Svoj su rad u širokom teorijsko-povijesnom području nastavnici razvijali putem nastave i terenskoga rada sa studentima, mnogobrojnih publikacija i stručnih radova s temama očuvanja nasljeđa, savjetničkog rada u stručnim tijelima i komisijama, sudjelovanja na domaćim i međunarodnim konferencijama i stručnim skupovima te putem znanstvenoistraživačkih projekata. Mohorovičić je vodio znanstveni projekt Tipologija povijesnog razvoja urbanih struktura na tlu Hrvatske, Šegvić Atlas arhitekture Republike Hrvatske 20. stoljeća, Bedenko Operativno istraživanje hrvatskih povijesnih gradova a Magaš Razvoj teorije arhitekture na hrvatskom etničkom području. Povijesno područje Bedenko je zadužio knjigom Zagrebački Gradec, kuća i grad u srednjem vijeku (1989), potom radom Urbanistički razvoj Križevaca do sredine 19. stoljeća (1993) te nizom znanstvenih članaka i konzervatorskih studija (Požega, Vinkovci, Voćin, osječka Tvrđa i dr.). Teorijsku je tematiku Magaš obogatio nizom tekstova: Prilog rješavanju problematike arhitektonskih zahvata unutar historijskih cjelina (1965), Saznanja i mogućnosti teorijske misli (1986), Putovi vlastitosti u arhitektonskoj teorijskoj misli (1994), ali i nizom vrhunskih arhitektonskih ostvarenja zasnovanih na teorijskim postavkama, u kojima se može pratiti kontinuitet idejnih vrijednosti poopćenog funkcionalizma.

Za područje graditeljske baštine, koje je Hrvatskoj presudno zbog bogatstva naslijeđenog urbanog i arhitektonskog tkiva, bilo je važno osnivanje poslijediplomskoga studija Zaštita i revitalizacija graditeljskog naslijeđa, koji su 1975. zajednički pokrenuli Arhitektonski fakultet u Zagrebu i Sveučilište u Splitu, s profesorima → Tomislavom Marasovićem, → Brunom Milićem i → Milanom Prelogom. Studij je promijenio ime u Graditeljsko naslijeđe 1981., kada su mu se pridružili Filozofski fakultet u Zadru i Građevinski fakultet u Splitu, a na njemu su djelovali T. Marasović, → Jerko Marasović, N. Šegvić, → Mirko Maretić, V. Bedenko i dr. Studij je, uz povremene prekide i restrukturiranja, djelovao do 2002. Bedenko je problematici zaštite graditeljskog nasljeđa istodobno pridonio i svojim dugogodišnjim vođenjem ljetnih škola arhitektonskog snimanja povijesnih gradova u Istri i drugdje, te njihovom dubinskom analizom i kritičkom interpretacijom.

Hrvatska arhitektonska kultura i modernistička tradicija bile su fokusom i istraživanja izvan fakultetske institucije. Kapitalne uvide i tumačenja donijela je knjiga Hrvatska moderna arhitektura između dva rata (1989) → Tomislava Premerla, koja je doživjela više uzastopnih izdanja. U istraživanju tog razdoblja istaknuo se i → Aleksander Laslo, koji je nizom članaka i ogleda sustavno pokrio pojedine tematske cikluse i istaknuta poglavlja međuratne moderne arhitekture (Arhitektura modernog građanskog Zagreba, Individualno stanovanje u Zagrebu od 1900. do 1940.; Viktor Kovačić: promotor hrvatske moderne arhitekture i dr.). Istaknutu je ulogu imao i povjesničar umjetnosti Radovan Ivančević, koji je uz antologijske obradbe povijesnog arhitektonskog stvaralaštva elaborirao i njegova modernistička poglavlja te osnažio temelje suvremene arhitektonske kritike.







Praćenje suvremenih arhitektonskih pojava i događanja u uznapredovalom kasnomodernističkom razdoblju sustavno se provodilo u stručnoj periodici, ponajprije časopisima Arhitektura i Čovjek i prostor. U tom razdoblju, 1970-ih i 1980-ih, na kulturnu su scenu stupili i novi pogledi, teme i teorijski koncepti postmoderne, izazivajući prihvaćene modernističke postulate, no zapravo tek propitkujući njihovu održivost i robusnost, nadopunjujući ih dobrodošlim novim perspektivama. Kao urednici koji su dali novi ton i svježe akcente časopisima u skladu s novim senzibilitetima ističu se → Marijan Hržić, A. Laslo, → Branko Silađin, → Tomislav Odak, → Emil Špirić, → Vera Grimmer za Arhitekturu, odnosno → Davor Salopek, T. Premerl, → Nikola Polak, A. Laslo, → Andrija Rusan za Čovjek i prostor. Svojim se preciznim kritičkim analizama istaknula i → Antoaneta Pasinović, pišući o temama graditeljske baštine i problemima suvremene arhitekture, kao i izazovima očuvanja prostornih i urbanih cjelina. Teorijske teme, koje su u tom trenutku dobivale veću važnost, pokrivali su B. Magaš, → Andrija Mutnjaković, → Fedor Kritovac, → Ivo Maroević, N. Polak, Neven Mikac, Mladen Bošnjak, i dr.

U teorijskim smislu vrijedan je potez tadašnjega glavnog urednika časopisa Čovjek i prostor D. Salopeka, koji je 1978. pokrenuo ciklus razgovora sa živućim korifejima hrvatske moderne arhitekture te istaknutim protagonistima tadašnje arhitektonske scene o nizu aktualnih arhitektonskih pitanja. Sugovornici su bili S. Planić, → Igor Emili, Z. Kolacio, → Juraj Neidhardt, N. Šegvić, → Božidar Rašica, S. Sekulić-Gvozdanović, B. Magaš i drugi, a razgovaralo se o arhitektonskom jeziku, arhitekturi kao umjetnosti, regionalizmu i autohtonosti, graditeljskoj baštini, urbanizmu i urbanoj kulturi, urbarhitekturi, socijalnoj svijesti i angažmanu, stvaralačkim vrijednostima i prosedeu, etičkoj dimenziji arhitekture, arhitektonskoj povijesti i edukaciji. U odgovorima sugovornika naslućeni su tako obrisi teorijskih sustava koji su se nalazili u potki njihovih kreativnih izraza, kao proživljene teorije koje su iznutra vodile njihovo stvaralaštvo i našle svoje opredmećenje u konkretnim projektima i realizacijama, odn. u ostvarenoj arhitektonskoj i urbanističkoj formi.







S obzirom na rastuću važnost teorijskog diskursa i pojačano zanimanje za konceptualnu potku arhitektonskog stvaralaštva, u tom su se razdoblju osnivali novi stručni časopisi, prevodila kapitalna djela strane stručne literature, pretiskivali povijesni tekstovi te je općenito ojačala izdavačka i istraživačka aktivnost. Na Arhitektonskome fakultetu u Zagrebu je 1993. pokrenut znanstveni časopis za arhitekturu i urbanizam → Prostor (utemeljitelj i glavni urednik → Ante Marinović-Uzelac), s ciljem publiciranja znanstvenih radova u području arhitekture, urbanizma i srodnih disciplina, koji izlazi i danas. Kapitalni naslov iz područja povijesti moderne arhitekture Kennetha Framptona Moderna arhitektura: kritička povijest preveden je 1992. Godine 1995. pokrenuta je Biblioteka Psefizma specijalizirana za teoriju arhitekture (urednik → Krešimir Rogina), u sklopu koje je među ostalim 1996. pripremljen pretisak knjige S. Planića Problemi savremene arhitekture iz 1932. te 1997. izdana knjižica Arhitekt Kovačić: skice i crteži. Godine 1998. pokrenut je časopis za arhitekturu i kulturu življenja → Oris (utemeljitelj i glavni urednik A. Rusan) koji objavljuje stručne članke iz širokog područja arhitekture, dizajna, fotografije, kazališta, vizualnih umjetnosti i teorije, a uz časopis se od 2000. organizira manifestacija Dani Orisa – utjecajan arhitektonski simpozij s predavanjima istaknutih međunarodnih i domaćih arhitekata koji do danas djeluje na širenju i promociji arhitektonskoga kritičkog diskursa.













Najnovije doba

Recentni trenutak, sa stalno novim i izazovnim društvenim i prostornim fenomenima te ubrzanom dinamikom i raznolikošću arhitektonskih reakcija, potražuje još intenzivnije teorijsko i kritičko sagledavanje, koje se provodi nizom postojećih, ali i novih modaliteta i medija. Pritom su prisutna nova kritička tumačenja proteklih razdoblja, kao i istraživanja novih teorijskih koncepata koja bi mogla obuhvatiti obilježja i izazove trenutka. U spektru suvremenih problematika zastupljeni su i novi pristupi graditeljskom nasljeđu i ispitivanju potencijala njegove prilagodbe i prenamjene i kritičkih konzervacija.

Stožerno mjesto za recentni razvoj teorijsko-povijesnog područja, a u duhu svoje kontinuirane misije i djelovanja, i dalje ostaje Katedra za teoriju i povijest arhitekture Arhitektonskoga fakulteta u Zagrebu. Radom svojih triju matičnih kabineta i njihovih nastavnika i istraživača Katedra i u posljednjim desetljećima razrađuje teorijsko-povijesnu problematiku: u Kabinetu za teoriju arhitekture nastavnici B. Magaš i → Karin Šerman; u Kabinetu za povijest arhitekture i zaštitu graditeljskog naslijeđa V. Bedenko, Alan Braun i Nataša Jakšić, te u Kabinetu za modernu i suvremenu arhitekturu → Andrej Uchytil, → Zrinka Barišić Marenić, Melita Čavlović i Mojca Smode Cvitanović. U okviru znanstvenih projekata koje kabineti provode, uz kontinuitet Atlasa hrvatske arhitekture 20. stoljeća te nove projekte, istražuju se trajna obilježja te pojedini akcenti ovdašnje arhitektonske misli i produkcije. Novi uvidi i interpretacije pretaču se u nastavni rad sa studentima te u stručne projekte s temama očuvanja i rehabilitacije povijesnog nasljeđa, a prezentiraju se sustavno putem mnogobrojnih publikacija te domaćih i međunarodnih znanstvenih konferencija, izložaba i stručnih skupova. U pogledu zaokruženih kompendija pojedinih znanstveno-nastavnih dionica ističe se knjiga B. Magaša Arhitektura – Pristup arhitektonskom djelu (2013) koja donosi zaokruženu cjelinu Magaševa tumačenja arhitektonske teorije na Arhitektonskome fakultetu u Zagrebu. Teorijske teme dalje razvija K. Šerman (O problemu istine u arhitekturi. Gottfried Semper i pokušaj ustroja istinskog arhitektonskog sustava, 2000; Contemporary Croatian Architecture. Experimental Practices and Social Concerns, 2009; Utjecaj Bauhausa na hrvatsku međuratnu arhitekturu, 2009. i dr.). Povijesnu tematiku nadograđuje Nataša Jakšić (Crkva sv. Luke u Dubravi pokraj Splita, 2006; Kamenita vrata u Zagrebu. Obnova unutrašnjeg prostora prema projektu Jurja Denzlera, 2011., s K. Šerman; Novo u starom. Denzlerova Upravna zgrada Gradskih poduzeća u Zagrebu iz 1935. godine u historicističkom tkivu zagrebačkoga Donjega grada, 2011., s K. Šerman, i dr.). A. Braun uz znanstveno bavljenje izabranim povijesnim temama i građevinama nastavlja i tradiciju nastavno-vježbovnog rada na arhitektonskom snimanju hrvatskih povijesnih gradova, kao i stručnog djelovanja na zadatcima očuvanja graditeljskog nasljeđa (Obnova i prenamjena patricijske gradske kuće Moise u Cresu, 2018; Obnova stambeno-poslovnog sklopa arhitekta Ivana Vitića u Laginjinoj ulici u Zagrebu, 2018; Obnova Francuskog paviljona u sklopu Studentskog centra Sveučilišta u Zagrebu, 2014. i dr.). Tu su i zapaženi radovi Kabineta za modernu i suvremenu arhitekturu (Dubrovačke pouke arhitekta Nevena Šegvića A. Uchytila, 2007; Leksikon arhitekata Atlasa hrvatske arhitekture 20. stoljeća A. Uchytila, Z. Barišić Marenić i E. Kahrovića, 2009; Arhitektica Zoja Dumengjić Z. Barišić Marenić, 2020. i dr.). Od izlagačkih projekata kojima članovi Katedre prezentiraju svoja istraživanja ističu se izložbe: Kratka autobiografija škole Arhitektonskog fakulteta (A. Uchytil, M. Čavlović; 2019), Baština međunarodne suradnje: Afrički i azijski radovi hrvatskih arhitekata (M. Smode Cvitanović, M. Smokvina; Zagreb 2020., Zadar 2021. i Sarajevo 2022), a zapaženo je i predstavljanje hrvatske arhitekture na Venecijanskom bijenalu arhitekture 2014., kada je pod vodstvom izbornice K. Šerman u okviru tadašnje glavne teme Bijenala, Absorbing Modernity 1914–2014, postavljena izložba Fitting Abstraction o hrvatskom arhitektonskom modernizmu u razdoblju 1914–2014.







Za razvoj akademskog i znanstvenoistraživačkog pristupa arhitektonskim i urbanističkim temama važno je i osnivanje doktorskog studija Arhitektura i urbanizam na Arhitektonskome fakultetu u Zagrebu 2007. pod vodstvom → Hildegard Auf-Franić, u sklopu kojega je područje teorije i povijesti arhitekture znatno zastupljeno. Potencijal razvoja tog područja donio je i novi studij arhitekture uspostavljen 2003. na → Fakultetu građevinarstva, arhitekture i geodezije u Splitu, u sklopu kojega su se prezentacijom moderne arhitekture u splitskom i mediteranskom podneblju istaknuli → Ivana Šverko, → Darovan Tušek i Robert Plejić.

Uz akademske centre, teorijsko-povijesno područje nadopunjuje paralelno istraživačko i publicističko djelovanje raznih stručnih institucija i pojedinaca. Nastavlja se započeta aktivnost izdavačke kuće Arhitekst A. Rusana, koja uz kontinuitet časopisa Oris priprema zapažene publikacije, kritičke prikaze, kataloge i knjige među kojima: Suvremena hrvatska arhitektura. Testiranje stvarnosti (M. Mrduljaš, V. Mimica i A. Rusan, 2007.) te Continuity of the Avant-Garde: Fragments of Croatian Architecture from Modernism to 2007 (2007). Uredničkom i autorskom aktivnošću u sklopu Orisa svojim se djelovanjem ističu V. Grimmer i → Maroje Mrduljaš, poglavito u smislu kritičkog sagledavanja i interpretacije recentne arhitektonske produkcije. Važnu ulogu u području stručne publicistike ima i → Hrvatski muzej arhitekture HAZU-a, s izdavačkom cjelinom Edicija Architectonica i njezinim monografijama o ključnim protagonistima i poglavljima hrvatske arhitektonske kulture, među kojima su: Zdravko Bregovac. Arhiv arhitekta (I. Nikšić Olujić, 2015); Ernest Weissmann. Društveno angažirana arhitektura, 1926.–1939. (T. Bjažić Klarin, 2015.); Drago Ibler. Arhitektura kao ideja života (ur. B. Bobovec, 2024) i dr. Ističu se i radovi → Ive Maroevića o povijesnom i suvremenom urbanizmu i arhitekturi Zagreba (Zagreb njim samim, 1999; Antologija zagrebačke arhitekture, 2000; Kronika zagrebačke arhitekture 1981.–1991., 2002).

Znanstvenoj obradbi i prezentaciji važnih povijesnih i suvremenih arhitektonskih tema svojim se djelovanjem pridružuje i Institut za povijest umjetnosti (IPU) časopisom Život umjetnosti (kontinuirano izlazi od 1966) te mnogim istraživanjima i radovima svojih znanstvenika i istraživača, arhitekata i povjesničara umjetnosti. Ističe se kapitalna studija U funkciji znaka. Drago Ibler i hrvatska arhitektura između dva rata (1981) → Željke Čorak; studije o zagrebačkom urbanizmu i arhitekturi XIX. i XX. st. → Snješke Knežević (među ostalim i antologijska knjiga Zagrebačka Zelena potkova, 1996); pregledi o modernoj arhitekturi Darje Radović-Mahečić (npr. Moderna arhitektura u Hrvatskoj 1930-ih, 2007); radovi posvećeni arhitektonskoj produkciji u doba klasicizma → Ane Šverko (Giannantonio Selva. Dalmatinski projekti venecijanskoga klasicističkog arhitekta, 2013). Studijama pojedinih razdoblja i aspekata arhitektonske povijesti ističu se i Katarina Horvat-Levaj, Joško Belamarić, Andrej Žmegač, Danko Zelić i drugi, dok se recentnijim arhitektonskim temama u sklopu IPU-a bave arhitekti → Tamara Bjažić Klarin, Ivana Haničar Buljan, A. Šverko i dr.

Svojim su utjecajnim radovima, teorijsko-povijesnom području i poznavanju hrvatske arhitekture i povijesti zaštite graditeljske baštine znatno pridonijeli istaknuti povjesničari umjetnosti i znanstvenici nešto starije generacije: Grgo Gamulin, M. Prelog, → Cvito Fisković, R. Ivančević, Olga Maruševski, Anđela Horvat, Ana Deanović, → Lelja Dobronić, Marija Planić-Lončarić, Radmila Matejčić, Tihomil Stahuljak, → Ivo Petricioli, Nada Grujić, Đurđica Cvitanović, Zorislav Horvat, Attilio Krizmanić, i dr. Obradbe različitih povijesnih i stilskih razdoblja, lokalnih tradicija, gradova, tipologija i autorskih opusa svojim su istraživanjima iznijeli i povjesničari arhitekture: Antun Baće, Marina Bagarić, Željko Peković, → Zlatko Karač, Dragan Damjanović, Marko Špikić, Marijan Bradanović, Daina Glavočić, Julija Lozzi-Barković, i dr.

U njegovanju i istraživanju hrvatske arhitekture važnu ulogu i u novije doba ima Udruženje hrvatskih arhitekata putem časopisa Arhitektura i Čovjek i prostor, pri čemu Arhitektura izdaje monografije o ključnim akterima arhitektonske scene, poput brojeva posvećenih N. Šegviću (2002), → Ivanu Vitiću (2005) i drugima. Udruženje pritom posebice vrednuje doprinose u području teorije i povijesti arhitekture ustanovljenjem strukovne nagrade »Neven Šegvić« (1996) za izniman publicistički, kritički, znanstvenoistraživački i teorijski rad u području arhitekture. Osim uvriježenim formama knjiga i časopisa, kritičko-teorijski diskurs o arhitekturi razvija se i u novim medijskim formatima te je primjerice Udruženje u suradnji s Hrvatskom radiotelevizijom 2018. pokrenulo dokumentarni serijal Točka na A, odn. Čovjek i prostor (autorska koncepcija: Sabina Sabljić, Vedran Duplančić i Nikola Škarić), kojim se predstavljaju najuspješnija godišnja arhitektonska ostvarenja. Od televizijskih formata ističe se i dokumentarna serija Betonski spavači (Saša Ban, Maroje Mrduljaš i Nevenka Sablić), koja u tri sezone (2016., 2019., 2024) predstavlja vrijedno, no nerijetko zapostavljeno nasljeđe modernističke arhitekture. Kao novi prostori razvoja kritičkog diskursa i prezentacije recentne arhitektonske produkcije potvrđuju se internetski portali posvećeni arhitekturi i urbanizmu te kulturi življenja i oblikovanja, poput Pogledaj.to (urednica Nina Ivanuš) i Vizkulture (voditelj i urednik Ivan Dorotić).

Atraktivno područje teorije, povijesti i kritike arhitekture se tijekom vremena progresivno razvijalo i granalo, šireći svoje pristupe, teme i fokuse te privlačeći sve veći broj sudionika, umrežujući ih u produktivnu i vitalnu misaonu i konceptualnu platformu. S obzirom na akutnost zadataka koje novo doba i njegovi ubrzani fenomeni stavljaju pred urbanizam i arhitekturu, očekivanja od tog teorijsko-povijesnog područja danas su velika, kako u smislu otkrivanja bitnih obilježja i podliježućih mehanizama novih stanja tako i u pogledu nužnosti nalaženja adekvatnih operativnih arhitektonskih i urbanističkih odgovora na njihove nadiruće izazove. S takvim zadatcima pred sobom, poticajno je uvidjeti da su upravo teorijsko-povijesna istraživanja hrvatske arhitektonske kulture skrenula pozornost na postojanje dobro ustrojenih stvaralačkih principa, kreativnih metoda te propitanih projektantskih instrumenata i alata koji su tijekom povijesti pouzdano vodili ovdašnju arhitektonsku produkciju i na koje se, uz potrebne kritičke revizije i prilagodbe, može s pouzdanjem osloniti i u daljnjem stvaranju.

kartografija, umijeće i tehnologija izradbe i uporabe karata te znanstvena disciplina koja se bavi poviješću, koncepcijom i proučavanjem karata. Prema objektu prikaza kartografija se dijeli na topografsku i tematsku (→ topografske i → tematske karte), prema metodama izradbe na klasičnu i automatiziranu, prema namjeni na vojnu i civilnu te dalje na katastarsku, planersku, školsku, atlasnu, itd. S obzirom na predmet i način proučavanja može se podijeliti na opću, matematičku i praktičnu. Opća kartografija proučava povijest kartografije, elemente karte i način njihova prikazivanja na karti. Matematička kartografija obrađuje i proučava matematičke osnove karte (→ kartografske projekcije), uporabu karata i kartometriju, a praktična kartografija proučava tehniku izradbe i način održavanja karata. Zasluga za stvaranje geografskih karata kojima se Zemljina sfera prikazuje u ravnini pripada starim Grcima. U antičkome svijetu nije postojao poseban naziv za geografske karte, no u Rimskome Carstvu se kartografski prikaz nazivao tabula. U ranome srednjem vijeku se za kartu rabila latinska riječ mappa (mappa mundi: karta svijeta), a od XV. st. susreću se razni nazivi poput Planisphaerium, Imago, Szenographie, Ichonographie, Prospekt, Representatio, Contrafactur, Theater, Typus, Riß, Plan, Tabula, Descriptio, Delineatio i dr. Riječ karta ni danas nije internacionalna te se za nju rabe nazivi map (zemlje engleskoga govornog područja), mapa (zemlje španjolskoga govornog područja, Poljska, Češka i Slovačka), a često se za geografsku kartu rabi i nacionalni naziv, primjerice térkép u Mađarskoj, tizu u Japanu, peta u Indoneziji ili zemljovid u Hrvatskoj. Bez obzira na raznolikost naziva, Međunarodno kartografsko društvo definira kartu kao medij dizajniran za komunikaciju generaliziranih prostornih informacija i odnosa. Zemljišna površina može biti prikazana zaobljeno (globus) ili u ravnini (list karte, atlas), stoga su to uobičajeni kartografski proizvodi. S obzirom na to da imaju čvrstu opipljivu realnost i izravno su vidljivi kao kartografske slike, nazivaju se realnim kartama. Ostali koji nemaju jedno ili oba svojstva nazivaju se virtualnim kartama.

Neizostavan su dio kartografije kartografske projekcije koje se bave (matematički određenim) postupkom prijenosa zakrivljene Zemljine površine na ravninu, kartografski znakovi (grafički elementi poput crta, točaka i simbola s pomoću kojih se popunjava sadržaj karte), mjerilo (pokazuje odnos između stvarnih udaljenosti u prirodi i njihova smanjenja na karti; može biti grafičko i numeričko) i legenda (tumač dogovorenih kartografskih znakova ili simbola neophodan za razumijevanje karte). U prošlosti su karte imale osobito grafički raskošne kartuše, koje nisu bile samo njihov grafički ukras nego su i uz naslov karte dodatno tumačile kartu. Tako su često sadržavale slikovne priloge, heraldiku, grafička mjerila, vrijeme nastanka karte, posvetu i sl.













Povijesni razvoj kartografije u Hrvatskoj i svijetu
Kartografija je drevna disciplina koja datira iz doba prapovijesnih prikaza lovnih i ribolovnih teritorija. Potreba za vjernim prikazom prebivališta, radi što boljega snalaženja u njemu, primitivne je narode poticala na svojevrsne »kartografske« prikaze na kamenu, drvu, koži i drugim materijalima. Najstarijim se poznatim kartografskim dokumentom smatra glinena pločica iz Mezopotamije (oko 3800. pr. Kr.). Babilonci su svijet prikazivali u sploštenom obliku diska, Grci su pravili elipsaste karte ekumene, a Rimljani kružne predodžbe svijeta, tzv. tabulae s Rimom u središtu. Početkom II. st. Ptolemej je u svojem osmosveščanom djelu Vodič kroz geografiju (Γεωγραφιϰὴ ὑφήγησις) Zemlju prikazao kao sferu te je donio upute za izradbu geografskih karata. Već u antici na kartama su se predočavali i prostori današnje Hrvatske (karta Rimskoga Carstva Marka Vipsanija Agripe, I. st. pr. Kr., Ptolemejev atlas, II. st., Peutingerova karta, Tabula Peutingeriana).

Karte koje su se izrađivale tijekom srednjega vijeka slijedile su Ptolemejev vodič. Širenjem kršćanstva su u kartografiju ušli biblijski motivi, karte su bile kružna oblika, Jeruzalem su postavljale kao središnju točku, a Istok označavale na vrhu karte. Sadržaj im je prikazan zonalno ili u obliku slova T (tzv. T shema) jer su prikazivale tri kontinenta (Europu, Aziju i Afriku), odvojena Sredozemnim morem i rijekom Nil (tvore slovo T). Takve su rukopisne prikaze svijeta najčešće izrađivali redovnici u samostanima, pa im otuda naziv samostanske karte. Na srednjovjekovnim je samostanskim kartama hrvatsko područje predočeno vrlo općenito, a naziv Hrvatska je prvi put uporabljen na karti arapskog kartografa el-Idrisija 1154. Razvoj pomorstva i trgovine te uporaba kompasa i kvadranta omogućili su pouzdano određivanje položaja brodova i njihovo vođenje, a time i izradbu pomorskih karata na temelju mjernih podataka. U XIV. st. počele su se izrađivati rukopisne karte obala i otoka za pomorsku navigaciju portulanske karte ili portulani. Začetnikom pomorske kartografije smatra se Petrus Vesconte iz Genove, kartograf koji je 1311. sastavio najstariji poznati datirani portulan. Na portulanima su se obično nalazili podatci o razvedenosti obale, važnijim lukama, sidrištima, morskim strujama i sl.































Otkriće Novoga svijeta zahtijevalo je razvoj novih tehnika u kartografiji, posebice u području prikazivanja zakrivljenih ploha u ravnini, tj. kartografskih projekcija (npr. Lambertova konformna konusna projekcija, Mercatorova projekcija, Gauss-Krügerova projekcija, Winkelova trostruka projekcija). Karte više nije trebalo samo precrtavati, moglo ih se umnožavati drvorezom i bakrorezom pa su postajale sve atraktivniji tržišni proizvod. U to su doba osnovane mnoge kartografske radionice i izdavačke kuće diljem Europe (najpoznatije su bile iz Venecije, te Portugala, Nizozemske i Francuske; → G. F. Camocio). Zbirka karata prvi je put nazvana atlasom 1595 (Mercatorov Atlas sive cosmographicae), a u tom su se razdoblju pojavile i prve regionalne karte Hrvatske. U prikazu hrvatskih krajeva ističu se i kartografi hrvatskoga podrijetla (→ N. Angielini, → N. Bonifacio, → P. Coppo, → M. Kolunić-Rota, → V. D. Volcius Raguseus, → I. Klobučarić, → S. Glavač i dr.) koji su svoje kartografske prikaze objavljivali i u atlasima tada poznatih talijanskih i nizozemskih izdavača karata.





































Tijekom XVII. i XVIII. st. karte su postajale sve točnije, ponajprije zbog sustavnih izmjera koje su uključivale triangulaciju, koja je znatno poboljšala njihovu pouzdanost i preciznost. U tom su se razdoblju svojim radom na razvoju kartografije (razvoju kartografskih projekcija, izradbi karata i dr.) posebice istaknuli nizozemski kartograf, izrađivač atlasa i izdavač Willem Janszoon Blaeu, francuski inženjer, matematičar i kartograf Rigobert Bonne, talijanski franjevac, kozmograf, kartograf, izdavač i enciklopedist → V. M. Coronelli, njemački vojni inženjer i kartograf → J. C. Müller, njemački matematičar Carl Friedrich Gauss, njemački matematičar i geodet Johann Heinrich Louis Krüger, njemački fizičar, matematičar i astronom Johann Heinrich Lambert, flamanski geograf i kartograf Gerhard Kremer Mercator, američki kartograf Alphons J. Van der Grinten, njemački kartograf Oswald Winkel i francuski kartograf i hidrograf → C. F. Beautemps-Beaupré. U razvoju prirodnih znanosti u Hrvatskoj važno mjesto ima Dubrovčanin → J. R. Bošković, koji je na kartografsko-geografskoj ekspediciji 1750–52. s Christopherom Maireom na zahtjev pape Benedikta XIV. obavio mjerenja duljine meridijanskoga luka od Riminija do Rima (dobivena je osnova za računanje dimenzija i oblika Zemlje), a proveo je i geodetsku izmjeru na temelju koje je nastala karta Papinske Države (1755). U tom je razdoblju djelovao i → F. Konšćak, koji je kao isusovački misionar u Kaliforniji na tom području poduzeo tri istraživačka pothvata na temelju kojih su nastale karte Donje Kalifornije (1746) i Kalifornijskoga zaljeva (1750).























Do prekretnice u razvoju kartografije došlo je u XVIII. st. kada je triangulaciji pridruženo i topografsko snimanje terena. Mjerenju zemljišta i izradbi točnih karata pridavala se sve veća važnost, stoga se razvio poseban dio kartografije, tzv. topografska kartografija. U XVIII. st. započela je prva sustavnija topografska izmjera hrvatskih krajeva, tzv. jozefinska izmjera. Hrvatska je izmjerena u mjerilu 1 : 28 800 (izostavljene su Istra i Dalmacija, koje su tada bile pod venecijanskom vlašću), no listovi jozefinskih topografskih karata Hrvatske bili su nepoznati široj javnosti. Početkom XIX. st. počela je druga, franciskanska zemaljska izmjera, rezultat koje su bile prve specijalne karte u mjerilu 1 : 144 000. U drugoj polovici XIX. st. izvedena je francjozefska topografska izmjera u metarskome sustavu, iz koje je nastala poznata specijalna karta cijele Austro-Ugarske u mjerilu 1 : 75 000. Višestruke izmjere zemljišta rezultirale su i većim brojem katastarskih planova izrađenih po jedinstvenom propisu i načinu kartografskoga prikazivanja. Iz tih su osnovnih karata Hrvatske kartografskom redukcijom potom nastajale podloge za različite tematske karte.







Tijekom XVIII. st. razvile su se i nove metode grafičkog prikazivanja reljefa – šrafe, a poslije i izohipse. Izum litografije 1798. omogućio je brže umnožavanje karata (u većem broju primjeraka i u više boja), a razvoj kartografskih projekcija unaprijedio je vjernost prikaza Zemljine površine (→ J. Frischauf). Zbog sve veće su točnosti karte postale važne pri vođenju vojnih operacija, pa se izradbom topografskih karata počela baviti i vojska. Glavni nositelji službene kartografske proizvodnje postali su novoosnovani vojno-kartografski instituti, ali veliku su ulogu imala i nacionalna geografska i kartografska društva. Pojavile su se prve tematske karte (geološke, šumarske i dr.) i nacionalni atlasi, koji se smatraju najvišim dostignućem kartografije neke države. Potkraj XIX. st. u kartografskoj se djelatnosti uvodi fotografiranje, pa se razvila nova tehnika izmjere → fotogrametrija, koja je pridonijela znatno bržoj izradbi izvornih karata i fotokarata.

Izradba topografskih karata je od 1920. bila povjerena Vojnogeografskom institutu u Beogradu. Ondje su se izrađivale višebojne topografske karte u mjerilima 1 : 25 000, 1 : 50 000, 1 : 100 000 i 1 : 200 000. Nakon II. svj. rata Vojnogeografski institut u Beogradu nastavio je s izradbom novih topografskih karata za vojne potrebe i dijelom za civilne, a Hidrografski institut u Splitu specijalizirao se za izradbu različitih pomorskih karata za potrebe ratne i trgovačke mornarice. Na poticaj nekoliko nacionalnih kartografskih društava, u Bernu je 1959. osnovano Međunarodno kartografsko društvo (Hrvatska je članica od 1995). Početkom 1960-ih, nakon izuma digitalizatora i crtala (ploter), u kartografiju se uvodi računalna tehnologija. Digitalizatorima se grafički sadržaj karte pretvarao u digitalni oblik, a crtalom se iz digitalnog oblika karta ponovno pretvarala u grafičku (automatizirano crtanje). Uz karte i atlase na papiru, izrađuju se karte i atlasi u digitalnom obliku, te posve nova generacija kartografskih proizvoda – elektroničke i interaktivne karte i atlasi.









Moderna kartografija uvelike uključuje uporabu zračnih i, sve više, satelitskih snimki kao temelja za svaku kartu. Postupci za prevođenje fotografskih podataka u karte vođeni su načelima fotogrametrije i daju stupanj točnosti koji je prije bio nedostižan. Izvanredna poboljšanja satelitskih snimki od kraja XX. st. i njihova opća dostupnost na internetu omogućili su stvaranje Google Eartha i drugih baza podataka koje su široko dostupne na internetu. Satelitske snimke se također koriste za izradbu vrlo detaljnih karata Mjeseca i drugih planeta u Sunčevu sustavu i njihovih satelita. Osim toga, uporaba geoinformacijskih sustava (GIS; → geoinformatika) je znatno proširila opseg kartografije. Za potrebe državne izmjere i izradbu topografskih karata velik broj država, uključujući i Hrvatsku, danas rabi Gauss-Krügerovu projekciju. To je konformna poprečna cilindrična projekcija elipsoida na ravninu, što ju je početkom XIX. st. prvi primijenio C. F. Gauss.







Danas je izradba službenih katastarskih planova i topografskih karata u djelokrugu → Državne geodetske uprave. Pomorske karte izrađuje i objavljuje → Hrvatski hidrografski institut (sv. 1) u Splitu, dok je vojna kartografija organizirana u sastavu Ministarstva obrane (Odjel za geodeziju, izmjeru i osiguranje zemljovida). Kartografskom se djelatnošću u Hrvatskoj bave i → Hrvatski geološki institut u Zagrebu (sv. 2), → Geodetski fakultet u Zagrebu, Geografski odsjek Prirodoslovno-matematičkoga fakulteta Sveučilišta u Zagrebu, Odjel za geografiju Sveučilišta u Zadru, Nacionalna i sveučilišna knjižnica u Zagrebu, Hrvatski državni arhiv, Hrvatski povijesni muzej, → Leksikografski zavod Miroslav Krleža (sv. 4), → Hrvatsko kartografsko društvo, → Hrvatska kontrola zračne plovidbe (sv. 1), OIKON – Institut za primijenjenu ekologiju. Komercijalnom kartografijom bave se → Zavod za fotogrametriju, → Geofoto, → Geodetski zavod u Rijeci, → Geodetski zavod u Splitu i → Geodetski zavod u Osijeku, Studio Bregant, → Hrvatska školska kartografija (prije Kartografija Učila), Gisdata, CroMaps, Školska knjiga, i dr.







Obrazovanje
U hrvatskome školskom sustavu ne postoji posebna izobrazba za kartografa. Kartografiju se u hrvatskim srednjim školama općenito predaje u sklopu geografije, a relativno malo u srednjim školama koje obrazuju za geodetskoga tehničara. Kartografski stručnjaci naobrazbu stječu u Zavodu za kartografiju i fotogrametriju Geodetskoga fakulteta u Zagrebu te na Geografskom odsjeku Prirodoslovno-matematičkoga fakulteta u Zagrebu i na Odjelu za geografiju u Zadru.

Na Geodetskome fakultetu postoji dugogodišnji kontinuitet u nastavi kartografskih projekcija i geodetskoga crtanja (od 1919), na kolegijima koji su se bavili tehnikama umnožavanja karata (od 1925) i topografijom (od 1947). Nakon uvođenja Bolonjskoga procesa na Geodetskom se fakultetu predaju kolegiji Kartografija, Kartografske projekcije, Topografska kartografija, Digitalna kartografija, Praktična kartografija, Kartografija i nove tehnologije, Kartografija i GIS, Osnove geoinformatike, Rukovanje geoinformacijama, Generalizacija geoinformacija. Osim nastavne djelatnosti na Geodetskome fakultetu u Zagrebu razvijena je istaknuta znanstvena djelatnost iz područja kartografije. Na Geografskom odsjeku Prirodoslovno-matematičkoga fakulteta iz područja kartografije izvode se kolegiji Kartografija, Mobilna kartografija, Geomorfološko kartiranje, Geoinformatika, Analize u GIS-u, GIS u regionalnom i prostornom planiranju, a samom GIS-u posvećen je jedan smjer diplomskoga studija.

Osobe koje su u suvremenom razdoblju svojim znanstvenim i nastavnim radom dale važan doprinos kartografiji u Hrvatskoj su: Branko Borčić, Tea Duplančić Leder, Josip Faričić, → Nedjeljko Frančula, → Stanislav Frangeš, Borna Fuerst-Bjeliš, Ivka Kljajić, → Mithad Kozličić (sv. 1), Ana Kuveždić Divjak, Ivan Landek, → Miljenko Lapaine, Mirjanka Lechthaler, → Paško Lovrić, Brankica Malić, Tome Marelić, → Mirko Marković, Mira Miletić Drder, Dubravka Mlinarić, Petrica Novosel Žic, Vesna Poslončec-Petrić, Ivana Racetin, Mirela Slukan Altić, Aleksandar Toskić, Martina Triplat Horvat, Dražen Tutić, Marina Viličić, Nada Vučetić i Robert Župan.

U svom se radu kartografijom bave i razne udruge i društva. Najistaknutiji među njima su: → Hrvatsko geodetsko društvo, → Hrvatsko kartografsko drušvo, Hrvatsko geografsko društvo u Zagrebu i Hrvatsko geografsko društvo u Zadru. Kartografija je i glavni ili jedan od važnijih predmeta istraživanja u radovima koje objavljuju časopisi → Kartografija i geoinformacije, Geoadria i → Geodetski list.

Kincl, Branko (Zagreb, 3. IV. 1938), arhitekt i urbanist, istaknuti predstavnik suvremenog arhitektonskog izraza, istaknuo se osobito projektiranjem kapitalnih objekata javne namjene u Zagrebu.

Diplomirao je 1964. na → Arhitektonskome fakultetu u Zagrebu. Godine 1964–65. usavršavao se u atelijeru → Vjenceslava Richtera, a 1966–69. u Majstorskoj radionici → Drage Galića. Od 1965. radio je u → Urbanističkom zavodu grada Zagreba kao urbanist projektant. Bio je član autorske grupe Generalnoga urbanističkog plana (GUP) Zagreba (1971), te voditelj autorske grupe za izradbu Detaljnoga urbanističkoga plana centra grada Zagreba (Donji grad i Trnje, 1975). Ovlašteni je projektant od 1974., kada se zaposlio u → Urbanističkom institutu Hrvatske kao samostalni urbanist. Od 1977. radio je na Arhitektonskome fakultetu u Zavodu za arhitekturu kao samostalni projektant; predstojnik Zavoda bio je 1987–91. U zvanje redovitoga profesora izabran je 1993. Na Katedri za arhitektonsko projektiranje, predstojnik koje je bio 1993–95., predavao je kolegije Stambene zgrade i Arhitektonsko projektiranje. Na poslijediplomskom studiju 2007–12. bio je nositelj kolegija Stanovanje, strategije i urbane matrice, istraživanje kroz projekt. Predavao je i na Studiju dizajna, gdje je 1989–95. bio nositelj kolegija Elementi arhitektonskog projektiranja. Voditelj Studijskoga centra i Ljetne škole arhitekture u Motovunu bio je 1987–99.

U prvome se razdoblju djelovanja kao urbanist posebice istaknuo suradnjom na Generalnom urbanističkom planu Zagreba (1969–71), samostalnim vodstvom na Detaljnom urbanističkom planu centra Zagreba za Donji grad i Trnje (1971–76), povezanim s urbanističkim projektima središta zagrebačkih naselja Volovčica (1969) i Klaka u Dubravi (1976), Folnegovićeva naselja (1979) i stambene zone Njivice u Trnju (1976–78), te radom na Generalnom urbanističkom planu Osijeka (1975., s R. Miščevićem). Prelaskom u Zavod za arhitekturu na Arhitektonskome fakultetu, nadovezujući se na prethodne urbanističke projekte, okrenuo se projektiranju stambene arhitekture u Zagrebu. Uz višestambene zgrade na Mlinarskoj cesti 14 (1976–80), u Zamenhoffovoj ulici 24 (1976–81), Klaki (1977–83) i Petrovoj 1 (1980–83), ističu se interpolacije u donjogradsku strukturu u Ulici Republike Austrije 5, 7 i 9 (1976–83) i na Mačekovu trgu 7 (1979–84), urbanističko-arhitektonski sklop bloka Martićeva–Kašićeva–Grabovčeva (1984–88) te zgrade za znanstvene novake u Ulici grada Chicaga 23 i 25 u Borovju (1997–99).













Od 1980-ih ostvario je niz, uglavnom nagrađenih, kapitalnih objekata javne namjene u Zagrebu, poput Doma zdravlja Centar u Runjaninovoj 4 (1983–88., s D. Juračićem), trgovačko-poslovno-stambenoga Centra Kaptol između Tkalčićeve i Nove Vesi (1994–97), Teniskoga centra Tuškanac (1995–98), djelomične rekonstrukcije stadiona u Maksimiru, s novom sjevernom tribinom i dogradnjom zapadne (2000–05., s N. Filipovićem). Uz Komercijalni centar Tvornice duhana Rovinj u Osijeku (1999–2001), za istoga investitora realizirao je jedno od najuspjelijih djela industrijske arhitekture u nas, visokotehnološki kompleks u Kanfanaru, s ekološki zatvorenim sustavom napajanja vodom i energijom, bez utjecaja na okoliš (2005). Sintezom organske estetike i hightech konstrukcije ključno je djelo suvremene hrvatske arhitekture putnički terminal Zračne luke Franjo Tuđman u Zagrebu (2014–17., s V. Neidhardtom i J. Radićem). Među stambenom arhitekturom ističu se također zgrade u Medvedgradskoj 31 i 33 u Zagrebu (2019., 2022). Među nerealiziranim natječajnim radovima ističu se arhitektonsko-urbanistička rješenja za stambeno-poslovni sklop Ban centar (2007), višenamjensku dvoranu Arena Zagreb (2007) i Gradski stadion na Kajzerici (2008) u Zagrebu, te Centar Draga u Šibeniku (2009). Godine 2006. izabran je za redovitoga člana HAZU-a. Od 2012. je professor emeritus Sveučilišta u Zagrebu. Dobitnik je mnogobrojnih nagrada, među ostalima Zagrebačkoga salona (1991), »Vladimir Nazor« (godišnja 1983., za životno djelo 2016) i »Viktor Kovačić« (za životno djelo 2012), te međunarodnih IOC / IAKS – International Olympic Committee / International Association for Sports and Leisure Facilities (2001), American Architecture Prize (2017) BIG SEE Architecture Award (2022) i dr.

























Mutnjaković, Andrija (Osijek, 29. XI. 1929), arhitekt, teoretičar i povjesničar arhitekture, promicatelj eksperimentalne arhitekture.

Diplomirao je 1954. na Arhitektonskom odjelu Tehničkoga fakulteta u Zagrebu (→ Arhitektonski fakultet). Nakon stjecanja diplome radio je kao suradnik → Drage Galića, → Lavoslava Horvata i → Marijana Haberlea, te je 1957–60., kao svojevrstan oblik poslijediplomskoga usavršavanja, pohađao državnu Majstorsku radionicu za arhitekturu → Drage Iblera. Na osnovi dotadašnjega rada priznat mu je 1961. status umjetnika. Zahvaljujući tom statusu bavi se samostalnim radom kao autor niza arhitektonskih i urbanističkih projekata, i kao istraživač i pisac znatnog broja teorijskih i povijesnih studija i knjiga, te društvenim djelovanjem u promicanju arhitektonskoga stvaralaštva i razvijanju kulture stanovanja.

Njegovu arhitekturu odlikuje duboka promišljenost na teorijskoj i konceptualnoj razini. Među ostalim zapažen je po realizacijama Narodne i univerzitetske biblioteke Kosova u Prištini (1971–82), Doma Crvenoga križa grada Zagreba u Novom Vinodolskom (1980), glazbene škole u Varaždinu (danas Fakultet organizacije i informatike, 1980), Doma sindikata na Medvednici (1986), Gimnazije Lucijana Vranjanina u Malešnici u Zagrebu (1990), Kazališta Trešnja u Zagrebu (1964–99), Osnovne škole A. B. Šimića u Trnovčici u Zagrebu (1991), Turističkoga naselja Duga uvala kraj Pule (1973–93) i Hotela Croatia u Dugoj uvali (1991), Katoličkoga školskoga centra Don Bosco u Žepču, BiH (1997–2024), i dr. Autor je i realiziranih projekata obnove i uređenja Stare gradske vijećnice u Zagrebu (1968–75), Đačkoga doma na Medvednici S. Planića iz 1930 (danas Dom Crvenoga križa, 1981–84), Osnovne škole Antun Augustinčić u Zaprešiću S. Planića iz 1952 (1986–89), Doma hrvatskih likovnih umjetnika u Zagrebu I. Meštrovića sa suradnicima iz 1934–38 (2002–03), i dr. Također je autor mnogobrojnih projekata za knjižnice i druge javne zgrade, turistička i stambena naselja, gradska središta i dr. U projektima primjenjuje rezultate teorijskih istraživanja utjecaja bioničkih znanosti na arhitekturu (stambena naselja u Zagrebu, 1965; Bratislavi, 1966; Osijeku, 1983), kao i utjecaja kinetičkih čimbenika na oblikovanje građevina i gradova (Homobil, skica za obiteljsku vilu u Hollywoodu, 1964; Kineticdome, Crkva sv. Petra u Splitu, 1970; Flower-House /Kuća-cvijet/, natječaj Una porta per Venezia, 1990).













Objavio je knjige iz područja arhitekture (Znate li stanovati, 1966; Biourbanizam, 1982; Endemska arhitektura, 1987; Tercijarni grad, 1988; Kinetička arhitektura, 1996; Intencijska arhitektura, 2018) i povijesti arhitekture (Ranorenesansni grad, 1991; Sretan grad, 1993; Andrija Aleši, 1998; Arhitekt Lucijan Vranjanin, 2003; Arhitektonika Pape Siksta V., 2010; Idealni grad, 2012; Arhitektonika Jurja Dalmatinca, 2015; Imperator Diocletianus Dalmata, 2018), te bio urednikom više njih. Također je osnivač, urednik i autor više naslova nakladničke cjeline HAZU-a Architectonica Croatica (od 1991). Dobitnik je mnogobrojnih nagrada i priznanja, među kojima su nagrade Zagrebačkoga salona (1968), »Vladimir Nazor« (godišnja 1990., za životno djelo 2003), »Viktor Kovačić« (godišnja 1993., za životno djelo 2009), odlikovanje Red Danice hrvatske s likom Marka Marulića (1998) i dr. Član je suradnik HAZU-a od 1992., a redoviti član od 2004; voditelj je Hrvatskoga muzeja arhitekture HAZU-a od 2011.







Neidhardt, Juraj (Zagreb, 15. X. 1901 – Sarajevo, 13. VII. 1979), arhitekt i urbanist, u svojim je arhitektonskim i urbanističkim rješenjima nastojao postići sintezu tradicionalnih oblikovnih elemenata i dostignuća suvremene arhitekture.

Diplomirao je 1924. arhitekturu na Akademiji likovnih umjetnosti u Beču. Nakon završetka studija radio je kratko u atelijerima arhitekata Ernsta Lichtblaua i Petera Behrensa u Beču, potom u građevinskom poduzeću Sikora u Skoplju. Godine 1925–28. djelovao je u Zagrebu u atelijerima arhitekata Rudolfa Lubynskog i Lava Kalde te u građevinskom poduzeću Res, 1930–32. u Berlinu kod P. Behrensa, a 1932–36. u Parizu kod Le Corbusiera. Godine 1936–38. je ponovno bio nastanjen u Zagrebu, a 1938–39. u Beogradu, gdje je radio u Centralnom higijenskom zavodu. Potom je otišao u BiH, gdje je isprva radio kao arhitekt u poduzeću Jugoslavenski čelik u Zenici, a od 1940. u Sarajevu. Godine 1945. zaposlio se u Ministarstvu građevina u Sarajevu kao voditelj urbanističkog odsjeka, potom je 1946. prešao u Projektni biro, 1947. u Urbanistički zavod BiH, a 1953. u Narodni odbor grada Sarajeva. Iste godine počeo je predavati kolegije Kompozicije i interijeri i Urbanističke kompozicije na Arhitektonskom odsjeku sarajevskoga Tehničkog fakulteta (Arhitektonski fakultet u Sarajevu), na kojem se 1959. habilitirao radom Parlamenti prošlosti i sadašnjosti i Narodna skupština BiH u Sarajevu. U zvanje redovitoga profesora izabran je 1962., umirovljen je 1973.

Prvo njegovo značajnije ostvarenje bio je sklop Nadbiskupskoga sjemeništa na Šalati u Zagrebu (1926–29), potom je, nakon povratka iz inozemstva, realizirao paviljon i ljetnu pozornicu na Ilidži (1938), radničko naselje (1938) i rudarsku školu (1941) u Zenici, te stambene kuće u Ilijašu (1940). U razdoblju do II. svj. rata izveo je i nekoliko urbanističkih projekata, primjerice za uređenje Ilidže i regulaciju Trga oslobođenja u Sarajevu (oba 1938). Nakon 1945. razvio je u Sarajevu široku djelatnost, od izradbe urbanističkih planova, rekonstrukcija arhitektonskih objekata do projektiranja javnih, stambenih i obiteljskih građevina. Među izvedenim projektima ističu se stambene zgrade u Varešu (1947–54), planinarska (skijaška) kuća na Trebeviću (1948., izgorjela), Filozofski fakultet (1955–59), Kemijsko-fizikalni institut (1959–64), zgrade Izvršnoga vijeća i Skupštine BiH (1955–79), rekonstrukcija Baš-čaršije (od 1948).

























U nizu teorijskih članaka i samostalnih publikacija bavio se problemima kontinuiteta graditeljskog nasljeđa i njegove trajne prisutnosti u suvremenom životu i stvaralaštvu. Najznačajnije njegovo publicističko djelo – knjiga Arhitektura Bosne i put u suvremeno (s D. Grabrijanom, 1957), s Le Corbusierovim predgovorom i s paralelnim tekstom na engleskom jeziku, bila je prvi značajniji prodor domaće tradicije i arhitektonske misli u svijet. Za dopisnoga člana Kraljevskog instituta britanskih arhitekata izabran je 1953. Članom JAZU-a (danas HAZU) postao je 1963., a Akademije nauka i umjetnosti Bosne i Hercegovine 1978.

Juračić, Dražen (Zagreb, 6. VI. 1948), arhitekt, zapažen po realizacijama stambenih i javnih te osobito zdravstvenih zgrada.

Diplomirao je 1971. na Arhitektonskome fakultetu u Zagrebu. Pohađao je poslijediplomski specijalistički studij Teorije i metode arhitektonskog projektiranja 1976/77. na Tehničkoj visokoj školi u Delftu (danas TU Delft), a 1980. boravio je na znanstvenom i stručnom usavršavanju u Austriji i SAD-u. Na zagrebačkom je fakultetu doktorirao 2000. disertacijom Arhitektonski aspekti integracije zdravstvenih ustanova u formirano gradsko tkivo (mentor: → M. Hržić). Na tom je fakultetu bio zaposlen od 1972. kao projektant u Zavodu za arhitekturu, a od 1991. kao viši predavač; umirovljen je 2013. u zvanju redovitoga profesora. Predavao je kolegije Zgrade za zdravstvo, Planiranje i organizacija građenja i Troškovnik. Godine 1991. s Jelenom Skorup osnovao je arhitektonski ured Aries koji od tada vodi.

Projektirao je obiteljske kuće (kuća Poljak na Pašmanu, 1983; vile u New Canaanu i Greenwichu, SAD, 1988), stambene (u Sjenjaku u Osijeku, 1984–87; u Mlinarskoj 22, 1992. i Vinogradskoj 122, 1999. u Zagrebu) zdravstvene i javne zgrade (Dom zdravlja Centar u Zagrebu, 1983–88., s → Brankom Kinclom; Dom umirovljenika u Krapini, 1992; Srpska pravoslavna opća gimnazija na Svetom Duhu 122 u Zagrebu, 2009–12., s J. Skorup) te turističku arhitekturu (Pine Beach Pakoštane, 2015., s J. Skorup). Istaknuo se i projektima preuređenja i nadogradnji (dogradnja trećega kata Klinike za ortopediju Šalata 1985–87., adaptacija kazališta Komedija 1985–88., obnova Židovske općine u Zagrebu, 1992). Autor je knjige Zdravstvene zgrade (2005). Dobitnik je nagrada Salona mladih (1979), »Vladimir Nazor« (1987), »Bernardo Bernardi« (1988; 2015., s J. Skorup), Zagrebačkoga salona (1990., s B. Kinclom; 2015), »Viktor Kovačić« (1992).



















Kožarić, Tomislav (Zagreb, 11. XI. 1940), arhitekt, osobito se istaknuo projektiranjem obrazovnih zgrada.

Diplomirao je 1965. na Arhitektonskome fakultetu u Zagrebu. Od 1969. radio je u Bedekovčini u projektnom birou Centra za građevinsku industriju i predavao na Višoj tehničkoj školi, a od 1971. bio je nastavnik na Višoj građevinskoj školi u Zagrebu. Od 1972. radio je u Zagrebu u birou Projekting, potom u Intehprojektu, od 1982. u birou Goran iz Vrbovskoga, a od 1988. u zagrebačkom Industrijainvestu. Vlastiti projektni biro Tehnoinvest osnovao je u Zagrebu 1990. Njegov projektantski opus uključuje obrazovne, stambene, hotelske i javne zgrade. Među realiziranim projektima ističu se: osnovna škola u Svetom Križu Začretju (1971–74., s T. Odakom), škola Zavoda za žensku omladinu u Bedekovčini (1974–76), srednja škola (1976–77., s T. Odakom), stambeno naselje Jug I (1978), motel (1978–79), sportska dvorana i stambeno-poslovna zgrada (1980–84) – sve u Vrbovcu, hotel Trakošćan u Trakošćanu (1978–80), upravna zgrada tvornice INA-OKI u Zagrebu (1979), zdravstvena stanica u Gomirju (1983). Autor je urbanističkoga plana Vrbovca (1978) i prostornoga plana općine Vrbovsko (1985). Uredio je više interijera u Zagrebu (galerija Voćarska, restauracija Tiffany, 1981). Članke iz područja arhitekture i dizajna objavljivao je u časopisima Čovjek i prostor i Telegram.

Kovačević, Milovan (Koprivnica, 10. VII. 1905 – Zagreb, 29. VII. 1946), arhitekt, predstavnik modernih nazora u arhitekturi između dvaju svjetskih ratova.

Studirao je arhitekturu 1925–27. na Češkoj visokoj tehničkoj školi u Pragu (ČVUT v Praze), potom na → Tehničkom fakultetu u Zagrebu (sv. 4), gdje je 1929. diplomirao. Isprva je radio u zagrebačkim arhitektonskim atelijerima → Ignjata Fischera (1928–30) i → Ede Šena (1930–32), a 1932. osnovao je vlastiti atelijer. Godine 1935. imenovan je asistentom na Katedri za graditeljstvo Tehničkoga fakulteta u Zagrebu, što je ostao do uhićenja 1943. zbog suradnje s Crvenom pomoći. Izmaknuvši pogubljenju, iste godine pridružio se partizanima. Nakon rata 1945. raspoređen je u Ministarstvo građevina NR Hrvatske, gdje je do smrti djelovao pri Oblasnom odboru za Dalmaciju u Šibeniku i Zadru.

S Fischerom je projektirao i izveo stambeno-poslovnu zgradu Deutsch u Preradovićevoj ulici 5 (1928–29), a sa Šenom stambeni blok JAZU na Trgu žrtava fašizma 10–13 (1930–33., poslije je ondje bio Studentski dom Ivan Meštrović) i prvu fazu Tehničkoga fakulteta u Kačićevoj 26 (1937–40., danas Arhitektonski, Građevinski i Geodetski fakultet), sve u Zagrebu. U duhu zagrebačke moderne arhitekture je samostalno realizirao stambene zgrade Mihun u Klaićevoj 60–62 (1931–32) i Stojsavljević u Petrinjskoj 47 (1937–38), kao i više obiteljskih kuća, među ostalima Švertasek u Schrottovoj 23 (1938–39), Kamenarović u Rockefellerovoj 33 (1938–39), Nemet na Goljaku 48 (1940–41). Njegovi su natječajni radovi također važan doprinos razvoju hrvatske moderne arhitekture (Hrvatski dom u Osijeku, s J. Pičmanom, 1928; Banovinska palača u Splitu, 1930; regulacija Jelačićeva trga u Zagrebu, 1930; Hrvatski dom na Sušaku, 1934). Izveo je studije regulacije spaljenih naselja Gradac i Bilice kraj Šibenika (1945), te regulacije Zadra (1945., s B. Rašicom i Z. Strižićem).







Neumann, Zlatko (Pakrac, 4. III. 1900 – Zagreb, 9. I. 1969), arhitekt, jedan od začetnika moderne u hrvatskoj arhitekturi.

Diplomirao je 1925. na Tehničkoj visokoj školi u Beču (danas TU Wien). Usporedno sa studijem pohađao je i arhitektonski tečaj Adolfa Loosa. Godine 1922–25. radio je u njegovu građevinskom uredu u Beču, isprva kao tehnički crtač, a nakon Loosova odlaska u Pariz 1923. kao projektant i voditelj bečkog ureda. Nakon odslužene vojne obveze u Kraljevini SHS, 1926–27. bio je Loosov namještenik u Parizu. Godine 1927. vratio se u Zagreb na vojnu vježbu i promaknuće u potporučnika građevinske službe. Od jeseni iste godine u Zagrebu je surađivao s građevinskim poduzećem Lea Neubergera kao pripravnik, a poslije i kao voditelj poslovnice. Godine 1931–41. djelovao je kao samostalni ovlašteni arhitekt. Za Travanjskoga rata (1941) bio je mobiliziran u jugoslavensku vojsku kao rezervni časnik. Zarobljen je i odveden u logore u Njemačku i Nizozemsku, gdje je podučavao o temeljima arhitektonskoga projektiranja i napisao teorijsku raspravu Kuda ide arhitektura? Nakon povratka iz zarobljeništva, 1945–46. radio je u Ministarstvu građevina NRH te 1946. sudjelovao s arhitektima → Vladimirom Potočnjakom i Brankom Tučkorićem u osnivanju Zemaljskog građevno-projektnog zavoda NRH (poslije → Arhitektonski projektni zavod), u kojem je 1947–54. radio u Odjelu opće arhitekture. Od 1954. do umirovljenja 1963. vodio je samostalni projektni biro Neumann.

U arhitekturi se priklonio radikalnom purističko-konstruktivističkom oblikovanju, a pomnim odabirom serijski proizvedenih elementa ostvario je prototip suvremeno oblikovana stambenoga prostora. Autor je mnogobrojnih stambenih, poslovnih i javnih zgrada, bolnica, škola i industrijskih objekata. S Loosom je tijekom 1920-ih surađivao na nizu projekata, među kojima je najznačajnija izgradnja vile Tristana Tzare u Parizu (1925–26). Među ostvarenjima u domovini ističu se: stambene zgrade Deutsch u Vukotinovićevoj ulici 5 (1929) i Pordes u Hrvojevoj 10 (1929), vile Klaić u Hercegovačkoj 96 (1932), Schwarz u Torbarovoj 7 (1933) i Margetić u Petrovoj 184 (1934), poslovno-stambene zgrade Armuth u Cankarovoj 1 (1931), Rosinger u Vlaškoj 69 (1936) i Varaždinske industrije svile u Martićevoj 14B (1936) – sve u Zagrebu, ljetnikovac Thurn-Taxis na Sušaku (1928), Kirurški (1929) i Gospodarski paviljon (1930) Banovinske bolnice u Novoj Gradiški, pregradnja bolničkoga odjela (1929) i Hrvatski dom (1937) u Pakracu, dječja bolnica za tuberkulozu u Lipiku (1929), činovničko naselje Čakovečke mjesne štedionice u Čakovcu (1931), vila Freund u Crikvenici (1932), kuća Friedländer u Varaždinu (1934). Poslije II. svj. rata značajna su ostvarenja TBC paviljon bolnice Sestara milosrdnica u Vinogradskoj 29 (1954), stambena zgrada Izvršnog vijeća Sabora (1954–57), osnovne škole u Bogišićevoj 13 (1956), na Cvjetnoj cesti 17 (1957–59), Ferenčici 9A (1959–62), u Laurenčićevoj ulici 1 (1961–64) i Laginjinoj 13 (1961–64), Zagrebačka tvornica papira na Radničkoj cesti 173 (1958–62) – sve u Zagrebu, u kojima je vidljivo njegovo zauzimanje za socijalno osviještenu arhitekturu.













Imao je važnu ulogu u pomicanju standarda kulture stanovanja u međuratnom razdoblju unoseći u oblikovanje zagrebačkih interijera duh recentnih zbivanja tada vodećih europskih gradova poput Beča, Pariza i Praga. Između 1928. i 1935., prema Loosovim načelima, opremio je oko 75 zagrebačkih interijera (König-Fuchs u Palmotićevoj 18, 1928; Jungwirth u Draškovićevoj 30, 1932; Herzog u Dežmanovoj 10, 1932). Karakteristično je oblaganje zidova raskošnim drvenim oplatama, ugradnja dekorativnih greda od tamnoga drva na stropovima i uglovima zidova, uporaba ostakljenih polica s knjigama umjesto pregradnih zidova. Stručne članke objavljivao je u časopisima Les chroniques de jour, New York Times, Sturm, Novosti, Jutarnji list, Morgenblatt, Tehnički list, Arhitektura i dr.

Miščević, Radovan (Donji Andrijevci, 9. XII. 1925 – Zagreb, 26. X. 2015), arhitekt i urbanist, zaslužan za uspješan urbani razvoj mnogih gradova.

Diplomirao je 1953. na Arhitektonskom odsjeku Tehničkoga fakulteta (→ Arhitektonski fakultet) u Zagrebu, a doktorirao 1978. na Arhitektonskom fakultetu u Beogradu disertacijom Procesi i planiranje urbane transformacije metropolitanskih aglomeracija s primjenom na situaciju grada Zagreba. Specijalizirao se u Parizu 1975. Cijeli je radni vijek proveo u → Urbanističkom institutu Hrvatske radeći kao samostalni planer – projektant za urbanizam i arhitekturu, pomoćnik i zamjenik direktora Instituta, voditelj odjela za urbanističko planiranje, te osnivač i voditelj Centra za znanstvenoistraživački rad Instituta. Uz to, bio je asistent na kolegijima Urbanizam I–III (1959–61., 1963–64. i 1966–67) Arhitektonskoga fakulteta u Zagrebu, gdje je poslije predavao i na poslijediplomskom studiju; kolegije iz područja urbanizma predavao je i na Višoj građevinskoj školi u Zagrebu i Osijeku. Od 1988. je znanstveni savjetnik, umirovljen je 1991.







Među nizom značajnih urbanističkih i prostornih planova kojih je bio autor ili suautor ističu se generalni urbanistički planovi Osijeka (1960–65., 1973–76), Pule (1966), Vukovara (1980) i Conakryja u Gvineji (1963), prostorni plan zagrebačke regije (1972–77), prostorni plan razvoja turizma i rekreacijskih centara Slavonije i Baranje (1965), plan uređenja Nacionalnoga parka Plitvička jezera (1971), detaljni urbanistički planovi središta Vukovara (1955., s M. Maretićem), stambenih naselja Borovo u Vukovaru (1956), Mađari u Skoplju (1963), Sjenjak u Osijeku (1966), novoga gradskog središta Skoplja (1965., s F. Wenzlerom; podijeljena prva nagrada na međunarodnom natječaju s timom K. Tange, A. Izosaki i S. Vatanabe), turističkih područja Zlatne stijene (1967), Veruda i Banjole (1969) u Puli, plana obnove i oživljavanja osječke Tvrđe (1976), i dr. Među njegovim se realiziranim arhitektonskim projektima ističu Zavod za socijalno osiguranje u Osijeku (1960), stambena zgrada u Nazorovoj u Zagrebu (1961), poslovno-stambeni objekti Blok centar i prva pješačka zona na Trgu slobode u Osijeku (1962), hotelske zgrade Zlatne stijene u Puli (1967) te uređenje priobalja u Osijeku, tzv. Copacabana, koja danas postaje ogledni primjer uspješnoga javnog prostora. Među prvonagrađenim natječajnim radovima ističu se oni u suradnji s → Ljubomirom Miščevićem (središta Bihaća 1982., Vukovara 1984. i Rapca 1986). Kontinuirano se bavio znanstvenim radom razvijajući metodologiju prostornog i urbanističkog planiranja. Autor je mnogobrojnih teorijskih radova te knjiga Urbanizam, arhitektura, planovi, projekti, realizacije (1980) i Fenomen grada (2009). Dobitnik je nagrada za životno djelo »Viktor Kovačić« (2005) i »Vladimir Nazor« (2011).

Macarol, Slavko (Trst, 23. II. 1914 – Zagreb, 26. V. 1984), geodet, stručnjak za primijenjenu geodeziju.

Diplomirao je 1937. na Geodetsko-kulturno-inženjerskom odjelu Tehničkoga fakulteta u Zagrebu (od 1962. → Geodetski fakultet). Radio je kao inženjer u poduzeću S. H. Guttman u Voćinu i u geodetskoj poslovnici Krste Pfaffa na komasaciji Male Vašice. Od 1938. bio je zaposlen na matičnome fakultetu, od 1958. u zvanju redovitoga profesora. Predavao je kolegije Premjer i regulacija gradova, Tlocrtno risanje i Niža geodezija I i II. Nakon II. svj. rata postavljen je za načelnika Geodetskog odjela Ministarstva građevina NR Hrvatske gdje je organizirao geodetsku službu u Hrvatskoj. Bio je prodekan Tehničkoga fakulteta (1947–48. i 1951–52); prodekan (1956–57) i dekan (1958–59) Arhitektonsko-građevinsko-geodetskoga fakulteta; dekan Geodetskoga fakulteta (1968–70); rektor (1963–66) te prorektor (1967–69) Sveučilišta u Zagrebu.

Znanstveno i stručno bavio se terestričkom izmjerom, primijenjenom geodezijom i primjenom moderne instrumentalne tehnike. Njegovi su značajni radovi organizacija i rukovođenje premjerom Kraljevice 1948., dijela Splita 1950., Poreča 1953. i Makarske 1955. Vodio je poslove na izradbi kartografskih podloga za regulacijski plan grada Conakryja u Gvineji 1961. Mjerio je i ispitivao deformaciju zemljane brane HE Nikola Tesla. Radio je i na projektiranju, vođenju i preciznom mjerenju raspona, visina i određivanju mjesta stupova na mnogim mostovima. Njegova knjiga Praktična geodezija (1948., do 1985. četiri izdanja) jedno je od prvih djela iz tog područja geodezije tiskano na hrvatskom jeziku. Izabran je za počasnog i zaslužnog člana Saveza geodetskih inženjera i geometara Jugoslavije. Jedan je od osnivača Saveza izviđača Hrvatske.

Mohorovičić, Andre (Križevci, 12. VII. 1913 – Zagreb, 17. XII. 2002), arhitekt, teoretičar i povjesničar arhitekture, osobito zapažen po sintezama razvoja hrvatske arhitekture.

Diplomirao je 1935. u Zagrebu na Arhitektonskom odjelu Tehničkoga fakulteta, te je 1934. upisao kolegije iz povijesti umjetnosti na Filozofskome fakultetu. Boravio je 1936–38. kao stipendist po nekoliko mjeseci na stručnom usavršavanju u Pragu, Beču i Firenci. Doktorirao je 1963. na Fakultetu za arhitekturu, građevinarstvo i geodeziju u Ljubljani disertacijom O kategorijama apsolutnoga i relativnoga u teoriji arhitekture. Od 1936. volontirao je kao asistent → Petru Knollu na kolegijima Povijest umjetnosti i Nauka o arhitekturi (poslije Teorija arhitekture) na Katedri za arhitektonske oblike pri Arhitektonskom otsjeku Tehničkoga fakulteta (od 1956. Arhitektonsko-građevinsko-geodetski fakultet /AGG/ od 1962. → Arhitektonski fakultet) u Zagrebu. Od 1940. bio je zaposlen na Fakultetu, od 1943. predavao je spomenute kolegije, od 1945. kao redoviti profesor; umirovljen je 1983. Bio je predstojnik Kabineta za povijest umjetnosti (1946–74), Katedre za povijest umjetnosti i arhitekture (1960–83) te Zavoda za povijest i teoriju arhitekture (1966–83); prodekan (1946–47) i dekan (1950–51) Tehničkoga fakulteta, prorektor (1949–50) i rektor (1947–49) Sveučilišta u Zagrebu, starješina Arhitektonskog odjela (1959–60) i prodekan (1962) AGG-a, te prodekan (1968–72., 1979–83) i dekan (1966–68) Arhitektonskoga fakulteta.

Njegov se znanstveni rad temelji na metodi sintetske analize, kojom se služio u teorijskome pristupu arhitekturi i urbanizmu. Osobitu pozornost obraćao je na sustavno proučavanje graditeljstva i gradogradnje na području Hrvatske (Istra, Kvarner, Mljet, Rab, Slavonija) i zaštitu spomenika kulture. Autor je stotinjak znanstvenih radova te knjiga Teorija arhitekture. Prilog analizi nekih osnovnih problema teorije arhitekture (1975), Prilog analizi vrednovanja povijesnih urbanih cjelina i objekata arhitekture u okviru rada na zaštiti spomenika kulture u SR Hrvatskoj (1978), Graditeljstvo u Hrvatskoj (1992), Utvrđeni gradovi i kašteli na obalnom području sjevernog Jadrana (1997). Bio je glavni urednik Enciklopedije likovnih umjetnosti (1959–66) te urednik za arhitekturu Tehničke enciklopedije (1963–66) LZ-a. Izvanredni je član Jugoslavenske akademije znanosti i umjetnosti (→ Hrvatska akademija znanosti i umjetnosti; sv. 4) od 1954., a redoviti član od 1961., glavni tajnik (1975–78) i potpredsjednik (1978–91). Dopisni je član Slovenske akademije znanosti i umjetnosti od 1983., te professor emeritus Sveučilišta u Zagrebu od 1998. Među mnogobrojnim nagradama i priznanjima koje je dobio ističu se državna Nagrada za životno djelo (1979) te nagrade za životno djelo »Vladimir Nazor« (1982) i »Viktor Kovačić« (1998).









Milas, Dinko (Zagreb, 17. IX. 1943 – Zagreb, 7. XII. 2023), arhitekt i urbanist, zapažen po urbanističkim projektima stambenih i turističkih naselja diljem hrvatske obale.

Diplomirao je 1968. na Arhitektonskome fakultetu u Zagrebu, na kojem je 1972–74. pohađao poslijediplomski studij Prostorno planiranje. Od 1969. do 2000. radio je u → Urbanističkom institutu Hrvatske. Izradio je prostorne planove općina (Makarska, 1985), provedbene urbanističke planove naselja (Igrane, 1969; Obrovac, Donja Brela, Bosanski Šamac, 1975; Baška Voda, 1977; Metković, 1978; Podgora, 1986; Šimuni, 1988; Novalja, 1990), stambenih zajednica (Derventa, 1968; IX u Zadru, 1972; Istok, 1978. i Zelenka, 1988. u Makarskoj), turističko-stambenih naselja (Červar-Porat, 1977; Mareda, 1981; Gajac, 1993), povijesnih jezgri gradova (Pag, 1992) i luka nautičkoga turizma (Petrčane, 1970; Makarska, 1985; Baška Voda, 1989; Rovinj, Gruž, 1991; Rogoznica, 1992; Žurkovo 1993). Među važnije izvedene arhitektonske projekte ubrajaju se stambene zgrade u Červaru (s J. i V. Matijević, 1978), osnovna škola u Makarskoj (s J. i V. Matijević, 1978), stambene zgrade u Maredi (s J. Matijevićem, 1984) i Makarskoj (s J. Matijevićem i M. Horvat, 1987), te umjetni otok za marinu Frapa u Rogoznici (1990–94). Autor je knjige Rogoznica – Uvala Soline. Od ideje do idejnog projekta (1990. – 1994.) (2004).













Macanović, Ignacije (Trogir, 29. I. 1727 — Trogir, 17. X. 1807), graditelj i klesar, jedan od najznačajnijih domaćih baroknih graditelja, njegova ostvarenja obilježena su snažnom lokalnom notom.

Najistaknutiji je predstavnik graditeljske i klesarske obitelji Macanović, djelatne u srednjoj Dalmaciji u XVII. i XVIII. st. Izučivši umijeće od oca Ivana, 1746. imenovan je protomajstorom u Trogiru. Područje njegova djelovanja obuhvaća Trogir i okolicu, otoke i zaleđe, a kao suradnik povremeno mu se pridruživao rođak, klesar Vicko Matanović. Među sakralnom arhitekturom značajne su crkve sv. Marije u Blizni Gornjoj kraj Marine (građena od 1745) i sv. Petra u Trogiru (građena do 1756), te župne crkve Gospe Karmelske u Nerežišćima (1746–50) i Bezgrešnog začeća Blažene Djevice Marije u Kaštel Štafiliću (1754–75). Posebice se istaknuo gradnjom zvonika u tradicionalnim oblicima, sa zatvorenim podankom, na vrhu rastvorenim lođama i s piramidom (Nerežišća, Kaštel Štafilić); najznačajniji je među njima zvonik župne crkve u Donjem Humcu, jedan od najljepših na Braču, s kupolom u obliku lukovice i obiljem ukrasa, kojemu je dao izrazita barokna obilježja. Pripisuju mu se i reprezentativna župna crkva u Milni, razvijenijih baroknih obilježja, kulisno pročelje nedovršene župne crkve sv. Jurja u Drveniku Velikom, kao i barokna preinaka crkve Gospe od Karmela u Trogiru. U razdoblju 1757–87. radio je više poslova za unutrašnjost katedrale u Trogiru. Za njezinu kapelu sv. Ivana Trogirskoga izradio je i postavio 1778. kopiju oštećenoga medaljona Nikole Firentinca s poprsjem Boga Oca.

Osim na crkvenima, radio je i na državnim i privatnim gradnjama te na prostornim regulacijama. U splitskoj je luci izgradio gatove (1753), a u Drnišu vojarne. Sudjelovao je u projektiranju i gradnji kninske tvrđave, a u Trogiru je popločavao ulice, podignuo zdravstveni ured i gradska vrata (1763). Prema vlastitim je nacrtima izgradio pomični most između Trogira i Čiova (1786), a sudjelovao je i u gradnji te popravcima trogirskih vojarna (1749., 1786–87). Značajna je njegova projektantska intervencija u složeni rezidencijalni sklop palače Garanjin u Trogiru.

Kranjc, Mihajlo (Zagreb, 29. IX. 1934 – Zagreb, 20. III. 2016), arhitekt, istaknuo se nizom realizacija uređenja zagrebačkih javnih prostora tijekom 1980-ih i 1990-ih.

Diplomirao je 1959. na Arhitektonsko-građevinsko-geodetskome fakultetu (→ Arhitektonski fakultet) u Zagrebu. Nakon završetka studija zaposlio se u arhitektonskom birou Ostrogović u Zagrebu (od 1963. Centar 51), gdje je do 1965. radio kao projektant-suradnik a, nakon što je položio stručni ispita 1966–77. kao samostalni projektant. Od 1977. bio je samostalni projektant u Zavodu za arhitekturu Arhitektonskoga fakulteta a od 1991. do umirovljenja 2001. radio je kao savjetnik i pomoćnik pročelnika u Gradskom zavodu za planiranje razvoja grada i zaštitu okoliša.







Prihvativši načelo regionalizacije arhitektonskoga prostornog izraza, projektirao je višenamjenske društvene i stambene zgrade za manje gradske sredine u Lici i Gorskom kotaru. Među realizacijama ističu se: u Ogulinu u naselju Ivo Marinković stambeno-poslovni kompleks (s M. Čankovićem i B. Šternom, 1973), stambeno-poslovni toranj (1974) i stambeni nizovi s lokalima (s Čankovićem, 1979), u Plaškome stambeno-poslovna (s Čankovićem, 1978) i stambena zgrada (1981), na jezeru Sabljaci restoran (1979), u Josipdolu hotel (s Čankovićem, 1979), u Vrbovskom stambeno naselje Grozdana (s Čankovićem, 1979). Tijekom 1980-ih okrenuo se uređenju i obnovi zagrebačkih javnih prostora. Realizirao je uređenja središnjih zagrebačkih trgova – Jelačićeva s početkom Gajeve ulice (s B. Silađinom i B. Šerbetićem, 1981–87), Preradovićeva s okolnim ulicama (sa Šerbetićem, 1991–95) i Trga hrvatskih velikana (1994–95), pješačkih zona u Gajevoj, Bogovićevoj i Petrićevoj (1993–94) te dijelu Jurišićeve i Petrinjske ulice (1994–95). Autor je rekonstrukcije i uređenja istočnoga dijela tzv. zelene potkove (sa Silađinom i Šerbetićem, 1980). Projektirao je postave niza javnih spomenika (banu Josipu Jelačiću na Jelačićevu trgu u Zagrebu, 1990), a sam je autor više spomen-obilježja (poginulim braniteljima Peščenice u Vukovarskoj ulici u Zagrebu, 2000). Za svoj arhitektonski rad dobio je više nagrada i priznanja, među ostalima nagrade Zagrebačkoga salona (1979., 1999) i »Viktor Kovačić« (1981).







Knoll, Petar (Vukovar, 3. IV. 1872 – Zagreb, 15. IV. 1943), povjesničar umjetnosti, jedan od pionira u proučavanju teorije arhitekture i urbanizma u Hrvatskoj.

Diplomirao je pravo 1895. u Grazu. Studirao je 1909–13. povijest umjetnosti te doktorirao 1921. disertacijom Serbiens frühchristlicher Kirchenbau in vornemanjidischer Zeit na Sveučilištu u Beču, na kojem je neko vrijeme radio u Institutu za povijest umjetnosti kod Josefa Strzygowskoga te vodio struku južnoslavenskih umjetnosti. U Zagrebu se 1897. zaposlio u gradskoj upravi gdje je postao savjetnik, a od 1921. bio je lektor te od 1930. do umirovljenja 1942. nastavnik na Filozofskom fakultetu. Kao honorarni je docent 1923–43. predavao povijest umjetnosti i arhitekture na Tehničkoj visokoj školi (→ Tehnički fakultet; sv. 4) u Zagrebu, a 1937. na Sveučilištu u Pragu.

Bio je među prvim teoretičarima suvremene arhitekture i urbanizma u Hrvatskoj. U eseju Ideologija moderne arhitekture (Arhitektura, Ljubljana 1933) razmatrao je bit moderne arhitekture polazeći od urbanizma, modernoga grada kao geometrijske figure bez centra, ističući apstraktnost kao zajedničku crtu arhitektonskih oblika. Znatan dio njegova publicističkog opusa bavi se pitanjima arhitekture i urbanizma Zagreba. Kritički se osvrnuo na regulacijsku osnovu Građevinskoga ureda grada Zagreba iz 1926 (Stari Zagreb i regulatorna osnova. Obzor, 1929), pisao o potrebi očuvanja povijesnih i umjetničkih spomenika (Agonija starog Zagreba, O gornjogradskom statutu, Nešto o obnavljanju starih zagrebačkih pročelja. Obzor, 1925., 1931–32) i upozoravao na važnost zakonitosti pri izgradnji (Urbanizam s osobitim obzirom na stari Zagreb. Književnik, 1930). Isticao je također kulturno-povijesni značaj urbanističkih cjelina (Stari Zagreb. Zagreb, 1938; Rab u opasnosti. Jutarnji list, 1939). S Brunom Bauerom je 1938. vodio polemiku na temu plana konzervacije i regulacije povijesno važnih dijelova Zagreba. Proučavao je islamsku umjetnost (O muslimanskoj umjetnosti u Bosni. Književnik, 1929) i njezin utjecaj na modernu arhitekturu. Značajan je i njegov rad o Maksimiru kao reprezentativnom primjeru vrtne umjetnosti (Maksimir i njegova prošlost. Hrvatski Zagreb, 1940). Napisao je predgovor i dopune katalogu Akademijska galerija Strossmayerova (Zagreb, 1922), a također je autor skripta Arhitektonski oblici III, IV; Povijest arhitekture I–IV; Povijest umjetnosti I, II (izdanja Tehničkoga fakulteta, nastala prije 1940).

Kalogjera, Berislav (Korčula, 9. III. 1923 – Zagreb, 3. X. 1999), arhitekt i urbanist, stručnjak za regionalno i prostorno planiranje.

Diplomirao je 1947. na Arhitektonskom odsjeku Tehničkoga fakulteta u Zagrebu. Nakon studija radio je u brodogradilištu u Korčuli, potom 1954–63. kao projektant i prostorni planer, a od 1965. do umirovljenja 1984. kao voditelj Odjela za regionalno i urbanističko planiranje u Urbanističkom birou – Split (→ Urbanistički zavod Dalmacije – Split). Godine 1963–65. djelovao je u Gani u arhitektonskom birou Sveučilišta u Kumasiju. Bavio se regionalnim i prostornim planiranjem, saniranjem i rekonstrukcijom gradova s povijesnim nasljeđem. Bio je voditelj izradbe Regionalnoga plana Splita (1969–70) i Generalnog urbanističkog plana Splita (1971–78). Izradio je urbanističke planove za još niz gradova i zona u priobalju i na otocima, među ostalima Hvara (1968), Korčule (1954., 1971., 1972), Trogira i Omiša (1973–74). Među izvedenim projektima u Splitu ističu se stambene zgrade u Zagrebačkoj ulici 19–21 (1954), na raskrižju Gundulićeve 52 i Ulice Domovinskoga rata 23 (1954–56), u Ulici Čajkovskoga 6–8 (1956–57), srednja šumarska škola u Matoševoj 60 (1959–60), robna kuća Maja i restoran Bastion u Marmontovoj 7–9 (1961–62), hotelski paviljoni na Trsteniku (1963., s B. Franičevićem). Izvan Splita realizirao je paviljon u sklopu hotela Park (1963), stambeno Cvjetno naselje (1968–73), zgradu Splitske banke na Plokati (1978), sve u Korčuli, stambene zgrade u predjelu Pasike u Trogiru (1960), zgrade Sveučilišta u Kumasiju (1964), depandansu hotela Dalmacija u Hvaru (1967), turističko naselje u Lumbardi (1983). Godine 1978–84. bio je ravnatelj UNEP-ova (akronim od engl. United Nations Environment Programme) centra za zaštitu okoliša na Sredozemlju u Splitu, a bio je i savjetnik UN-a za stanovanje u Nicosiji. Autor je niza članaka u časopisu Urbs Urbanističkoga zavoda Dalmacije te knjiga Korčula. Portret jednog grada na istočnom Jadranu (1995) i Korčula 1945. – 1995. Pedeset godina izgradnje grada. Problemi, planovi, ostvarenja (1996).

Kalda, Lav (Wagstadt, danas Bílovec, Češka, 10. IX. 1880 – Zagreb, 10. X. 1956), arhitekt, predstavnik secesijske arhitekture.

U Brnu je 1898. završio Državnu njemačku obrtnu školu. Na poziv → Martina Pilara doselio se u Zagreb te je 1901–07. radio u građevinskom poduzeću Pilar, Mally i Bauda. Na Pilarov je poticaj istodobno studirao 1903–06. arhitekturu na Akademiji likovnih umjetnosti u Beču u specijalnoj školi Viktora Luntza, isprva kod Alfreda Castelliza, od 1904. kod Friedricha Ohmanna. Nakon povratka u Zagreb osnovao je 1908. s Ivanom Štefanom poduzeće Kalda i Štefan, arhitekti i graditelji, a 1922–34. vodio je vlastito građevinsko poduzeće Arhitekt Lav Kalda, gradjevno poduzetništvo. Od 1949. do umirovljenja 1950. radio je u građevinskom poduzeću Visokogradnja.







Za poduzeće Pilar, Mally i Bauda projektirao je više od 30 zgrada, među kojima secesijski oblikovane kuće Bauda u Mihanovićevoj ulici 38 (1903), Hugo u Gajevoj 44 (1906), Mayr u Gundulićevoj 60 (1907) i Jenisch u Ilici 103 (1906–07) te monumentalnu stambeno-poslovnu zgradu podružnice Austro-ugarske banke na uglu Palmotićeve i Jurišićeve 17 (1906–07). Nakon osamostaljenja projektirao je više od 150 privatnih i javnih zgrada. Izveo je, među ostalim, kasnosecesijski oblikovane kuće Blažek-Herburger na Deželićevu prilazu 48 (1908), Pavelić u Masarykovoj 8 (1909), obiteljske kuće Sorg i Rožić (obje 1908) te ljetnikovac Šenoa (1910) u Nazorovoj 29, 33 i 26, zgrade Trgovačko-obrtničke komore (1912–14) i Mirovinske zaklade namještenika Trgovačke i obrtničke komore (1926) na Rooseveltovu trgu 2 i 3 te Dom društva Merkur u Perkovčevoj 1 i 3 (1913). Vodio je obnovu zgrade Hrvatskoga sabora na Markovu trgu te prema vlastitim projektima izveo dekoraciju unutrašnjosti (1908–11). Mnogobrojne je pregradnje izveo preoblikovavši postojeće građevine u modernom stilu (kuća Pavelić s karakterističnim erkerima na uglu Dalmatinske 2 i Frankopanske 14, 1909; vile Crnadak u Jurjevskoj 26, 1922–23., i Engelsberger u Nazorovoj 25, 1932). Prihvativši neoklasicizam, projektirao je zgradu Ullmann na uglu Trga žrtava fašizma 15 i Držislavove ulice 14 (1924–25), četverokatnu palaču s mansardom Jadranskoga osiguravajućega društva na uglu Hatzove 5 i Petrinjske 67, izveo pregradnju zgrade Zanatlijske banke na uglu Gundulićeve 8 i Varšavske (1925), te poslije, reduciravši dekorativne elemente, zgrade Kralj u Gajevoj 27, Doma općinskih činovnika u Dalmatinskoj 12 (1927) i Čehoslovačkoga narodnoga doma u Šubićevoj 20 (1930). U Zagrebu je gradio i tvorničke zgrade (Tvornica cikorije Hinka Francka sinovi u Vodovodnoj 20, od 1908; upravna zgrada i skladište Paromlina, 1909–10; Tvornica svile Silk na Zavrtnici, 1931). Autor je i vile Pavelić (1908), zgrade Prve hrvatske štedionice u Školskoj 1 (1923) u Crikvenici, evangeličke crkve u Valašské Meziříčí u Češkoj (1909) te vila Antloga u Hajdrihovoj 24 (1932–33), Papež u Teslovoj 23 (1933) i Rozman na Jamovoj cesti 18 (1936) u Ljubljani.

























Köröskényi, Vjekoslav (Varaždin, 8. VI. 1839 – Zagreb, 22. II. 1909), geodet i kartograf, prvi stručni predavač geodetskih predmeta u nas.

Studirao je na Joanneumu u Grazu (danas TU Graz) i Tehničkoj visokoj školi u Beču (danas TU Wien), a doktorirao u Rostocku 1867. Od 1860. bio je zaposlen na Kraljevskome gospodarsko-šumarskom učilištu u Križevcima, od 1870. kao profesor. Predavao je algebru, aritmetiku, geometriju, fiziku, risanje tlovidno, graditeljstvo i graditeljsko risanje, te geodeziju. Nadzirao je graditeljske predmete i vodio vježbe iz geodezije. Bio je namjesni ravnatelj učilišta 1874–78. Kao mjernik radio je u poglavarstvu grada Križevaca (1870–75) gdje je 1873. izradio osnovu za rekonstrukciju barokne crkve Majke Božje Koruške. Dodijeljen je na službu Zemaljskoj vladi u Zagrebu 1879. te je sljedeće godine umirovljen. Ponovno je 1883. dodijeljen Bogoštovno-nastavnom odjelu Kraljevske zemaljske vlade, te je umirovljen 1888. Na Pravnome fakultetu u Zagrebu predavao je kolegij Praktična narodna ekonomija 1897–09.

Bio je prvi stručni predavač geodetskih kolegija na učilištu u Križevcima, prvoj školi u kojoj se sustavno predavala geodezija. Autor je prvoga udžbenika iz geodezije na hrvatskom jeziku Geodäsija. Uputa u šumsku mjeračinu, poljomjerstvo, razanje i visinomjerstvo (1874). U njemu je osmislio prikladne izraze na hrvatskom jeziku za pojedine geodetske pojmove. Udžbenik je koncepcijski bio novina na europskoj razini, jer su prvi put sve funkcije jednog instrumenta opisane u cijelosti na jednome mjestu. Autor je i djela Uporaba diferencijalnoga računa kod teorije krivih crta u ravnini (1875). Napisao je niz stručnih radova o voćarstvu i vinogradarstvu. Bio je član Hrvatsko-slavonskoga šumarskog društva obnovljenoga 1876., tajnik 1882–86., dok je 1884. proglašen članom utemeljiteljem. Bio je dopisni član Društva čeških fizičara i matematičara u Pragu. Osnovao je zakladu za stipendiranje hrvatskih studenata na visokim tehničkim školama u inozemstvu.

Jušić, Pavao (Pleternica, 6. VIII. 1886 – Zagreb, 11. V. 1972), arhitekt, gradio je uglavnom male gradske stanove i industrijske objekte, bavio se organizacijom rada.

Diplomirao je arhitekturu 1913. na Visokoj tehničkoj školi u Pragu. Bio je gradski inženjer u Gradskom građevnom uredu u Zagrebu 1913–20., a 1915. pozvan je u ratnu službu te je kao vojni inženjer do 1918. radio u Crnoj Gori i Rumunjskoj. Od 1920. bio je profesor u zagrebačkoj Srednjoj tehničkoj školi, a od 1934. do umirovljenja 1946. školski inspektor stručnih škola Banske uprave. Kao honorarni nastavnik 1925–41. predavao je kolegij Poljoprivredno i šumarsko zgradarstvo na Poljoprivredno-šumarskome fakultetu (→ Agronomski fakultet; sv. 2), a 1946–63. kolegij Gospodarsko i industrijsko graditeljstvo na Arhitektonskom odsjeku Tehničkoga fakulteta (→ Arhitektonski fakultet).







U razdoblju prije rata kao gradski inženjer sudjelovao je u projektiranju i gradnji ubožnice na Svetom Duhu 64 (1913–14., danas Klinička bolnica Sveti Duh) i škole u Ulici Ante Kovačića 1 (1914., danas Farmaceutsko-biokemijski fakultet), a nakon rata izgradio je prve kolonije socijalnih malih stanova, dvokatne i trokatne kuće višestambenoga tipa, tradicionalističkoga izričaja – na Ciglani u Klaićevoj 9–11, Meršićevoj i na Selskoj cesti te na Kanalu (1920). Od 1920. do 1934. imao je ovlast za samostalan rad te je među ostalim projektirao dvoranu Hrvatskoga književnoga društva sv. Jeronima na Tomislavovu trgu 19 (1922–23., danas Zagrebačko kazalište lutaka, poslije preoblikovano), palače Prve hrvatske štedionice u Slavonskom Brodu (1922–24) i Celju (1923–25), stambenu zgradu Brozović u Ulici Medveščak 49 (1923–25), vile Košak u Dvorničićevoj 20 i Gutschy na Horvatovcu 2 (obje 1928), te više gospodarskih zgrada i pogona na fakultetskom dobru u Maksimiru (1929–30), planinskom gospodarstvu Mrzle Vodice (1930) i dr. Nakon osnutka Udruženja jugoslavenskih inženjera i arhitekata obnašao je dužnost tajnika Sekcije Zagreb (1919–24). Sastavio je rječnik s približno 1700 termina za područje graditeljstva, koji je kao prilog 1924. objavljen u Tehničkom kalendaru Društva hrvatskih graditelja. Od 1922. posvetio se pokretu za znanstvenu organizaciju rada te je sudjelovao na međunarodnim kongresima u Pragu (1924), Bruxellesu (1925), Rimu (1927) i Parizu (1929). Oko 1930. bio je jedan od utemeljitelja organizacije Junako (Jugoslavenski nacionalni komitet za naučnu organizaciju rada), a njegovim je zauzimanjem potkraj 1930-ih osnovana Jugoslavenska komisija za standardizaciju.







Janković, Mate (Mato) (Budva, 29. VI. 1909 – Zagreb, 27. V. 1991), geodet, stručnjak za praktičnu geodeziju.

Diplomirao je 1936. na Geodetskom odjelu Tehničke visoke škole u Pragu. Od 1937. radio je na komasacijskim i vodoprivrednim radovima diljem Vojvodine te na katarskom premjeru Subotice. Od dolaska u Savsku banovinu 1941. radio je u Odjelu za ceste Banovine Hrvatske i poslije u Ravnateljstvu za javne radove Odjela za državnu izmjeru. Radio je na terenskim radovima triangulacije, poligonometrije i nivelmana za potrebe izmjera gradova te na komasacijskim i vodoprivrednim problemima regulacije Dunava. Nakon II. svj. rata radio je u Ministarstvu građevina, te u Geodetskoj upravi NR Hrvatske kao šef Odsjeka za triangulaciju i nivelman. Na Geodetskom odjelu Tehničkoga fakulteta u Zagrebu bio je 1946. honorarni nastavnik, 1948. docent, a u zvanje redovitoga profesora izabran je 1956. na tadašnjem Arhitektonsko-građevinsko-geodetskome fakultetu (od 1962. → Geodetski fakultet). Predavao je kolegije Premjer i regulacija gradova, Geodetski premjer, Poligonometrija, Geodezija u inženjerskim radovima i Geodetsko crtanje. Bio je prodekan (1961–64), prodekan i predsjednik Savjeta (1966–68), te dekan Fakulteta (1964–66). Umirovljen je 1979.

U središtu njegova znanstvenog i stručnog zanimanja bili su poligonometrija, primjena geodezije u inženjerskim radovima i određivanje deformacija geodetskim metodama. Surađivao je u realizaciji hidroenergetskih sustava i mnogobrojnih brana, mostova i tunela diljem Hrvatske. Bio je član stalnoga komiteta Međunarodne geodetske federacije (FIG), te je njegovom inicijativom na Kongresu u Beču 1962. osnovano posebno povjerenstvo za inženjersku geodeziju, kojim je rukovodio 1965. na kongresu u Rimu. Objavio je više od 300 znanstvenih i stručnih radova. Autor je udžbenika Poligonometrija (1951), Primijenjena geodezija I (1957) i Inženjerska geodezija I (1968., 1982²), II (1966., 1981²), III (1980), te autor i urednik Spomenice Geodetskog fakulteta 1919–1969 (1970). Bio je glavni urednik → Geodetskog lista 1948–86. Dobitnik je Nagrade »Nikola Tesla« 1974.

Jamnicky, Velimir (Zagreb, 26. I. 1910 – Zagreb, 20. IX. 1945), arhitekt i urbanist, bavio se pretežno uređenjem gradova i izradbom regulacijskih planova.

Diplomirao je 1933. na Arhitektonskom odjelu → Tehničkoga fakulteta u Zagrebu (sv. 4). Od 1934. do 1935. radio je kao inženjer u Odsjeku za novogradnje, a od 1935. do 1940. u Odsjeku za regulaciju grada u Građevnom odjelu Gradskoga poglavarstva u Zagrebu. Pri Tehničkome fakultetu utemeljio je 1938. Zavod za urbanizam i Katedru za urbanizam, kojima je bio predstojnik do 1945. Na tom fakultetu predavao je od 1940., u zvanju redovitoga profesora od 1944. Vodio je kolegije Urbanizam i Čuvanje građevnih spomenika.

U Odsjeku za regulaciju grada surađivao je u izradbi generalnoga regulacijskog plana grada Zagreba (1937–39) i generalnoga regulacijskog i konzervatorskog plana Kaptola (1937–39). Izradio je idejne projekte regulacijske osnove Celja (1935), Sušaka (1936., generalni regulacijski plan grada Sušaka 1937–39) i Ljubljane (1941) te projekt regulacije grada Varaždina (1941), a bio je suradnik i na planovima za urbanizaciju Travnika, Banje Luke i Senja. Autor je idejnoga nacrta crkve sv. Tereze od Djeteta Isusa na Sušaku (1936), te dogradnje zgrade Tehničkoga fakulteta u Zagrebu (1940–41). Bio je 1945. otpušten s Fakulteta, te dodijeljen na rad u Srbiju. Odlazeći onamo, poginuo je u zrakoplovnoj nesreći na pisti zračne luke na Borongaju.







Niče, Vilim (Nitsche; Vilko) (Grubišno Polje, 27. I. 1902 − Zagreb, 16. X. 1987), matematičar, doajen nacrtne geometrije u Hrvatskoj.

Diplomirao je 1926. matematiku na Mudroslovnome fakultetu u Zagrebu, gdje je i doktorirao 1941. disertacijom O čunosječnicama na pravčastim plohama 3. i 4. reda. Od 1926. bio je asistent dnevničar iz kolegija Nacrtna geometrija na Tehničkome fakultetu u Zagrebu; redoviti profesor od 1944. Predavao je kolegije Nacrtna geometrija I i II (1942−72), Perspektiva (1943−44; 1947−54) i dr. Bio je nadstojnik Zavoda za opisno mjerstvo (od 1943), dekan (1944−45) i starješina Općeg odsjeka Tehničkoga fakulteta (1950−51) te Starješina Arhitektonskog odsjeka Arhitektonsko-građevinsko-geodetskoga fakulteta (1958−59) u Zagrebu. Nakon 1945. degradiran je, a zvanje redovitoga profesora ostvario je ponovno 1952. Umirovio se kao profesor Arhitektonskoga fakulteta 1972. Predavao je i na Prirodoslovno-matematičkome, Građevinskome i Geodetskome fakultetu, na Akademiji likovnih umjetnosti i Višoj pedagoškoj školi u Zagrebu, te na poslijediplomskim studijima u Zagrebu i Beogradu.

Bavio se područjem nacrtne i sintetičke geometrije, osobito područjem teorije kongruencije i kompleksa, te je ustanovio niz zakonitosti i teorema. Autor je djela Deskriptivna geometrija koje je doživjelo čak devet izdanja (1952−92), zatim Perspektiva (četiri izdanja, 1953−78), Uvod u sintetičku geometriju (1956), Deskriptivna geometrija I i II (dva izdanja, 1978−85). Autor je i makropedijskog članka Deskriptivna geometrija (nacrtna geometrija) objavljenoga u trećem svesku Tehničke enciklopedije LZ-a (1969). Od 1973. redoviti je član JAZU-a (danas → HAZU; sv. 4) gdje je bio tajnik razreda za matematičke, fizičke i tehničke znanosti (1978−84). Dobitnik je mnogih nagrada i priznanja, među ostalima Nagrade »Ruđer Bošković« (1966) i Nagrade za životno djelo (1972).

Klobučarić, Ivan (Clobucciarich Fluminensis, Clobucarius, Clobucciarius, Klobučijarič, Klobucziarich, de Flumine, Fiumano, Riječan; Johannes, Giovanni, Hans, Ioannes) (Dubašnica na Krku, 1545 – Fürstenfeld ili Rijeka, između 26. VIII. 1605. i 27. IV. 1606), slikar i kartograf, znatno je pridonio očuvanju toponima u obliku tadašnjih mjesnih izgovora.

Augustinskomu redu pristupio je oko 1560. u Rijeci. Ondje se školovao i 1572. zaredio za svećenika. Kraće vrijeme (1572–75) boravio je u Rimu, gdje je izučio za slikara, a potom se vratio u Rijeku gdje je bio generalni vikar i prior. Bio je prior i vikar augustinskih samostana u Völkermarktu i Fürstenfeldu (samo prior) te više puta provincijal i prokurator te vikar štajersko-koruške augustinske provincije. Poznat je po svojim kartama i kartografskim skicama koje je izradio na temelju sustavnih terenskih istraživanja. Izradio je prvi poznati crtani prikaz Rijeke – plan Rijeke s okolicom (1579), vjerojatno na zahtjev nadvojvode Karla II. Štajerskoga. Kartu Riječkoga zaljeva napravio je 1586 (olovka, akvarel), a na njoj je prikazao vedutu Rijeke te obalu do Crikvenice. Za potrebe protuosmanske obrane izradio je (1590–1600) kartu jadranskoga obalnoga pojasa s kopnenim zaleđem od Rijeke do Omiša (mjerilo oko 1 : 300 000; olovka, dorađena sepijom; dopunjena nakon 1603). Prema nalogu nadvojvode Ferdinanda (1601–05) obišao je dijelove Austrije, Slovenije i Hrvatske te prikupio topografsko gradivo za kartu, koju nije uspio dovršiti. Na više od 500 sačuvanih skica (108 listova) prikazao je veći dio tadašnje Hrvatske, Štajerske, Kranjske, Gorice, austrijske Istre do doline Soče i manji dio Koruške, a tada su prvi put izrađene karte Gorskog kotara, Kapele, Vinodola, Brinja, Modruša te područja uz Unu i Gacku. Njegove karte ne sadržavaju geografske koordinate ni mjerilo. Strane svijeta prikazivao je ružom vjetrova, reljef shematiziranim stožastim uzvisinama, vodotoke krivudavim šabloniziranim linijama, naselja sitnim vedutama, a prometnice ravnom crtom između njih. Realističnim kartiranjem pridonio je razvoju hrvatske kartografije i općemu geografskom poznavanju Hrvatske.