prehrambeni aditivi, tvari točno poznatoga kemijskog sastava koje se uobičajeno ne konzumiraju kao namirnice niti su tipičan sastojak hrane, nego joj se dodaju radi poboljšanja njezinih tehnoloških svojstava (tijekom proizvodnje, preradbe, pakiranja, transporta, skladištenja, pripreme, obradbe i čuvanja), poboljšanja organoleptičkih svojstava (izgled, okus, boja, miris i konzistencija) ili očuvanja kakvoće i stabilnosti. Sastavni su dio proizvoda u izvornom ili izmijenjenom obliku, njihova primjena ne smije ni na koji način nepovoljno utjecati na zdravstvenu ispravnost proizvoda i zdravlje potrošača i u pravilu nemaju prehrambenu vrijednost (uz iznimku modificiranoga škroba i nekih emulgatora). Kontaminanti i tvari za obogaćivanje hrane ne ubrajaju se u prehrambene aditive. Neke od tvari koje se danas naziva prehrambenim aditivima već se dugo rabe u domaćoj kuhinji, poput pektina iz kore voćnih plodova za želiranje, sode bikarbone (natrijev hidrogenkarbonat) koja služi kao prašak za pečenje te kuhinjske soli (natrijev klorid) za konzerviranje. Danas su najčešći industrijski prehrambeni aditivi bojila, konzervansi, antioksidansi, regulatori kiselosti, zgušnjivači – emulgatori, tvari za sprečavanje zgrudavanja, pojačivači okusa, tvari za poliranje, tvari za zaslađivanje.

Svi prehrambeni aditivi kojih je uporaba dopuštena u EU-u i RH, nalaze se na listi dozvoljenih aditiva. Označeni su nazivom i pripadajućim E brojem, popisom hrane ili kategorije hrane u koju se smiju dodavati te uvjetima pod kojima se mogu rabiti, definiranima na temelju procjene sigurne uporabe, tehnološke potrebe za aditivom i potvrde da uporaba aditiva neće dovesti u zabludu potrošača u vezi s pravom prirodom hrane, sastavom ili hranjivim vrijednostima (krivotvorenje kakvoće). Na pozitivnoj listi Pravilnika o prehrambenim aditivima mogu se naći samo oni aditivi kojih je uporaba provjereno tehnološki opravdana i za koje je na temelju raspoloživih znanstvenih dokaza potvrđeno da su bezopasni za ljudsko zdravlje, ako se primjenjuju na propisani način i u preporučenim količinama. Primjena prehrambenih aditiva u hrani pod stalnim je nadzorom i kontrolom, a označavanje je detaljno razrađeno kako bi potrošači imali punu informaciju o njihovoj nazočnosti u hrani.

Uporaba prehrambenih aditiva u Hrvatskoj definirana je zakonskom regulativom, kojom je propisano da kontrolu nad korištenjem prehrambenih aditiva provodi Državni inspektorat, a Ministarstvo zdravstva vodi registar prehrambenih enzima koji se rabe u Hrvatskoj. Kolegij Prehrambeni aditivi predaje se danas na diplomskim i poslijediplomskim studijima na → Prehrambeno-biotehnološkome fakultetu u Zagrebu, → Prehrambeno-tehnološkome fakultetu Osijek i Medicinskome fakultetu u Rijeci te u sklopu drugih kolegija srodnih studija na fakultetima i veleučilištima. Najveći hrvatski proizvođač prehrambenih aditiva je Ireks aroma iz Jastrebarskog, nasljednik poduzeća Chromos Aroma, kojega početci sežu u 1950-e (→ Chromos), a nakon privatizacije 1993. u vlasništvu je njemačkog poduzeća Ireks iz Kulmbacha.

pijesak i šljunak, mineralne taložne tvari (sedimenti) sastavljene od međusobno nevezanih monomineralnih ili polimineralnih zrnaca ili valutaka. Prema geomehaničkoj klasifikaciji tla pripadaju skupini krupnozrnastoga tla. Pijesak se sastoji od čestica ili mineralnih zrna veličine od 0,06 do 2 mm, odn. prema veličini čestica dijeli se na sitni (0,06−0,2 mm), srednji (0,2−0,6 mm) i krupni (0,6–2 mm) pijesak. Šljunak je mješavina nevezanih i zaobljenih stijenskih ili mineralnih valutaka promjera od 2 do 60 mm, odn. prema veličini zrna dijeli se na sitni (2−6 mm), srednji (6−20 mm) i krupni (20−60 mm) šljunak.

Pijesak i šljunak nastaju mehaničkim raspadanjem i kemijskom razgradnjom matičnih stijena. Proces trošenja matičnih stijena uzrokovan je djelovanjem atmosferilija, vode, leda, klimatskih i temperaturnih promjena, insolacije i organizama. Tako nastali materijal se češće pojavljuje daleko od mjesta postanka (sekundarna ležišta), a rijetko na mjestu postanka (rezidualna ležišta). Po mehanizmu transporta definiraju se kao aluvijalni, koluvijalni i marinski sedimenti nošeni vodom, glacijalni nošeni ledom i eolski nošeni vjetrom. Ovisno o postanku, te mehanizmu i duljini transporta pijesak može sadržavati zrnca oštrih bridova (ledenjački i vulkanski pijesak) sve do zaobljenih zrnaca (pustinjski pijesak). Zrna šljunka mogu po obliku biti sferična, plosnata ili izdužena. Ležišta pijeska i šljunka najčešće su vrlo različita granulometrijskog sastava, povećanjem duljine transporta čestice se sve više usitnjavaju, a mogu sadržavati i sitnija zrna veličine praha i gline.

Prema Zakonu o rudarstvu šljunak i pijesak pripadaju skupini mineralnih sirovina koje se rabe za proizvodnju građevnoga materijala, a često se spominju i pod zajedničkim nazivom agregati (→ kamen). Proizvodnja agregata za graditeljstvo jedna je od najvećih industrijskih grana. Agregati se uglavnom rabe pri proizvodnji betona, žbuke i asfalta, gradnji prometnica (ceste, pruge, zračne luke), kao ispuna u različitim geotehničkim objektima, pri proizvodnji betonskih elemenata (blokovi, opločnici, cijevi) i sl.

Eksploatacija pijeska i šljunka odvija se površinskim kopovima ili podvodnim rudarenjem različitim vrstama bagera (plovni, rotorni) i skrejpera (→ rudarski objekti i postrojenja). Nakon vađenja iz ležišta, pijesak i šljunak razdvajaju se na frakcije prema veličini zrna postupkom separacije kao dijela oplemenjivanja mineralnih sirovina. Ukupna svjetska proizvodnja agregata procjenjuje se na 15 bilijuna tona na godinu, a u Europskoj uniji oko tri bilijuna tona na godinu, gdje predstavlja dvije trećine ukupne proizvodnje mineralnih sirovina. Najveći svjetski proizvođači agregata su SAD, Kina, Japan, Rusija i Kanada.







Ležišta i eksploatacija pijeska i šljunka u Hrvatskoj

Nemetalne mineralne sirovine eksploatirale su se na području Hrvatske još u davnoj prošlosti. Znatnija je proizvodnja započela potkraj XIX. i početkom XX. st., pogotovo razvojem željezničke i cestovne mreže, a nakon I. svj. rata započela je izgradnja prvih prerađivačkih kapaciteta koji predstavljaju začetak domaće industrije nemetala. Pijesak i šljunak kao posebna grupa nemetalnih mineralnih sirovina dobivali su se uglavnom iz aluvijalnih nanosa, a rabili su se za proizvodnju betona i u cestogradnji.

Ležišta i eksploatacija pijeska

Glavnina kopova pijeska u Hrvatskoj nalazi se u naslagama tercijarne i kvartarne starosti, a istraživali su se uglavnom kao moguća kremena sirovina (→ kremeni pijesak). U Podravini, sjevernoj Slavoniji i Baranji eksploatacija većih razmjera zabilježena je u holocenskim pijescima eolskoga i fluvijalnoga podrijetla. Eolski pijesci prekrivaju široko područje od Molva i Virja na sjeverozapadu, preko Đurđevca, Kalinovca, Podravskih Sesveta i Pitomače do Virovitice, te dalje na istok od Suhopolja preko Gornjega Miholjca, Čađavice i Donjega Miholjca do Belišća i jugozapadne Baranje. Najpoznatije i najistraživanije područje su Đurđevački pijesci (peski). Eksploatirali su se od 1950., a 1963. proglašeni su posebnim geografsko-botaničkim rezervatom površine približno 20 ha. Eolski pijesci iskorištavali su se i u području Draganaca, Pitomače, Špišić Bukovice, Korije, Suhopolja, Orešca, Žiroslavlja, Gornjega i Donjega Miholjca, Čađavice, Podravskih Podgajaca, Belišća i dr. Fluvijalni pijesci nalaze se u znatnim količinama u dolini Drave nizvodno od Terezina Polja do Osijeka, a eksploatacija je pokrenuta u područjima Terezina Polja, Crnog Zatonja, Podravskog Majkovca, Homok Zatonja, Budakovca, Gaćišta, Zanoša, Moslavine Podravske, Šaga, Narda, Jagodnjaka i dr. Osim uz Dravu, veća ležišta pijeska nalaze se u dolinama Voćinske rijeke, Vojlovice, Krajne i drugih vodotoka uz sjeveroistočni rub Papuka.













U Hrvatskome zagorju pijesak se iskorištavao na području Poljana, Ivanića, Sela, Krapinskoga Vidovca, Škarićeva, Krapinskih Toplica i Martinišća, zatim na području Bilogore (Lončarica, Cabuna i Slatina), Moslavačke (Josipovača, Gornja Jelenska, Moslavačka Slatina), Požeške (Srednji Lipovac, Pavlovac), Zrinske (Udetin) i Trgovske gore (Lebrnica), te na obodima Psunja (Subocka) i Dilja (Buk, Frkljevci, Migalovci, u blizini jezera Petnja). Niz pjeskokopa otvoren je uz Savu nizvodno od Rugvice prema Sisku i Županji (Lukavec, Gušće, Bobovac, Županja, Bošnjaci, Rajevo Selo), ali i uz njezine pritoke Česmu, Lonju, Ilovu i Sunju. Sjeverno od Knina na više mjesta razvijene su naslage vapnenačkih pijesaka, a u okolici Sinja je eksploatacija zabilježena kraj mjesta Turjaka. Ležišta pijesaka nalaze se na otocima Krku (Šilo), Šolti, Braču (Pučišća, Dračevica), Hvaru (Stari Grad), Visu, Korčuli (Lumbarda, Smokvica) i Mljetu.

Eksploatacija kombiniranih ležišta pijeska i šljunka

Ležišta pijeska, šljunka i mješavine pijeska i šljunka mogu se prema genezi, mjestu i načinu pojavljivanja svrstati u tri skupine. Prvu čine miocenske i pliocenske taložine kojih se ležišta nalaze u sjevernoj Hrvatskoj, a eksploatirala su se na Moslavačkoj gori, Požeškoj gori te na obodima Krndije i Dilja. Na sjevernoj strani Požeške gore otvorena je šljunčara u naslagama helvetskih šljunaka kraj Brestovca, a na južnim padinama u predjelu Oštroga Vrha. Na južnim obroncima Dilja šljunci su razvijeni unutar gornjopontskih te srednjopliocenskih i gornjopliocenskih naslaga te su se iskorištavali u blizini jezera Petnja. Šljunci i pijesci pliocensko-pleistocenske starosti eksploatirali su se u Međimurju na području između Murskoga Središća i Peklenice. Najpoznatija brdska ležišta šljunaka i pijesaka u RH nanizana su duž sjeveroistočnoga oboda Bilogore u više od 70 km dugačkoj zoni od Reke kraj Koprivnice preko Čepelovca i Milanovca kraj Virovitice do Bistrice kraj Slatine. Slojevi debljine 15–50 m omogućili su povremeno ili stalno iskorištavanje kopova u Reki, Hudovljanima, Mostu, Zdelicama, Miholjanecu, Hampovici, Mičetincu, Čepelovcu, Vrbici, Kataleni, Kozarevcu, Črešnjevcima, Špišić Bukovici, Svetom Đurđu, Milanovcu, Žumbrici, Budanici i Bistrici. U sjevernoj Slavoniji sjeverno od Mikleuša, Čačinaca i Orahovice otkopavala su se povremeno ležišta šljunaka i pijesaka kraj Milanovca i Petrova Polja.

Drugu skupinu čine kvartarni nanosi u Muri, Dravi, Savi i Kupi, te nanosi uz manje vodotokove u podnožju slavonskih planina, uz Sunju i Unu. U ovoj skupini nalaze se najveća ležišta po raširenosti i rezervama. Dravski šljunak i pijesak pretežno su silikatnoga sastava, a savski mješovito silikatno-karbonatnoga. Naslage kvartarnih šljunaka i pijesaka uz Dravu od Vratna na sjeverozapadu do Terezina Polja na jugoistoku, na pojedinim dijelovima deblje od 100 m, najveća su ležišta šljunka u RH. Najveći broj kopova otvoren je na području Vratno−Varaždin−Čakovec−Legrad. Do 1985. s radom su započela eksploatacijska polja u Cestici, Otoku, Strmcu, Grahorišću, Novoj Vesi, Nedeljancu, Poljani, Sračincu, Svibovcu, Gornjem Hrašćanu, Pušćinama, Totovcu, Orehovici, Ivanovcu, Pribislavcu, Turčišću, Maloj Subotici, Draškovcu, Donjem Mihaljevcu, Dubovici, Kapeli, Župancu, Donjem Vidovcu. Nizvodno od Legrada eksploatacija šljunka započela je na području Šoderice, Sigeca, Gabajeve Grede, Ždale, Severovca, Preložničkoga bereka, Podravskih Sesveta, Šašnatoga Polja, Okrugljače i Terezina Polja. Eksploatacije većih razmjera provedene su u područjima Pušćina, Totovca, Šoderice, Gabajeve Grede, Ferdinandovca te Šašnatog Polja i Terezina Polja. U širem prostoru zagrebačkoga Posavlja znatne naslage šljunka i pijeska nalaze se u sedimentima pliocensko-pleistocenske starosti u nekim dijelovima Vukomeričkih gorica i u kvartarnim fluvijalnim taložinama doline Save. Pijesci i šljunci iskorištavali su se u desetcima šljunčara s obiju strana rijeke, od Bregane na sjeverozapadu do područja Rugvica−Vukojevac na jugoistoku. Najpoznatije i najveće među njima bile su na području Drenja Ščitarjevskog, Javorja, Zaprešića, Vrbovca, Orešja, Rakitja, Lučkog, zagrebačkog jezera Jarun, Čeha, Zadvorskog, Male Mlake, Lomnice, Plesa u Velikoj Gorici, Novog Čiča, Mraclina, Resnika, Struge Nartske, Poljane i Vukojevca. Kopovi pijeska i šljunka otvarali su se na većem broju ležišta holocenskih nanosa Mure kraj Svetog Martina na Muri, Križovca, Podturena, Letenjskog Mosta i dr. Na području Kupe istraživala su se ležišta kraj sela Zorkovac i Nova Drenčina. U donjem toku Une šljunci i pijesci otkopavali su se na više mjesta istočno od Hrvatske Dubice i nedaleko od Jasenovca.







Trećoj skupini ležišta pijeska i šljunka pripadaju deluvijalno-proluvijalne naslage akumulirane u depresijama diljem Dinarida. Njihova se eksploatacija odvijala u ličkim krškim poljima (Koreničko, Bijelo i Krbavsko polje), u Hrvatskome primorju u Grobničkom polju, te u Dalmaciji na Pagu, na područjima Crnike kraj Kolana i u okolici grada Paga, te na lokalitetima Vrane kraj Pakoštana, Birbirske Mostine i Suho polje nedaleko od Knina.







Građevni se pijesak i šljunak danas eksploatira na 54 eksploatacijska polja u RH. Ističe se poduzeće IGM Šljunčara Trstenik iz Čiste Mlake kao najveći proizvođač šljunčanih materijala na zagrebačkom području, s najvećim potvrđenim rezervama šljunka u RH, a koje na državnoj razini iznose 129 399 507 m3 (2019). Godine 2018. izvađena su ukupno 2 767 372 m3 građevnoga pijeska i šljunka. Eksploatacija se uglavnom obavlja na površinskim kopovima ili podvodno iz rijeka i jezera. Neke lokacije bivših eksploatacijskih polja pijeska i šljunka pretvorene su u rekreacijske centre, poput onoga na zagrebačkom Jarunu.

PIK Vrbovec plus d. o. o., poduzeće za preradbu mesa i proizvodnju mesnih prerađevina osnovano 1961. sa sjedištem u Vrbovcu; jedno od najvećih poduzeća mesne industrije u Hrvatskoj.

Nastalo je na temeljima Tvornice za preradbu mesa Predović koju je u Gjurgjištu (Đurđište, Đurište; danas šire područje Vrbovca) osnovao poduzetnik Đuro Predović 1928., šest godina nakon što je registrirao Trgovinu živim i zaklanim blagom Predović d. d. To je područje bilo poznato po uzgoju stoke, posebice svinja, što je bila dobra polazna osnova za takvu vrstu industrije. Tijekom 1930-ih tvornica je prerasla u kombinat koji se osim klanjem i preradbom mesa bavio i proizvodnjom suhomesnatih proizvoda i imunoseruma, a kao sporedna poduzeća radile su ciglana i pilana. Godine 1938. zapošljavao je 160 radnika.

Nakon uspostave NDH 1941. tvornica je dospjela pod državnu upravu te je radila do 1943., kada su u partizanskom napadu uništeni strojevi. Sve do kraja rata služila je kao sabiralište poljoprivrednih i stočarskih sirovina. Nakon rata nacionalizirana je, a Đ. Predović izbjegao je u inozemstvo. Godine 1946. vlasti NR Hrvatske uložile su u obnovu tvornice, nakon čega je započela proizvoditi za državne potrebe pod nazivom Industrija mesnih proizvoda. Godine 1959. ušla je u sastav poduzeća → Sljeme iz Sesveta, a od 1962. počela je raditi pod nazivom PIK Vrbovec, mesna industrija. Od sredine 1970-ih bila je ustrojena kao SOUR s nekoliko RO-a i više OOUR-a unutar njih. Tada je započela izvoziti mesne prerađevine u Europu i Ameriku. Godine 1980. u njezinu je sastavu osnovana svinjogojska farma, a 1985. govedarska. Početkom 1980-ih zapošljavala je približno 1200 radnika, a taj je broj narastao 1991. na više od 2000 zaposlenih.



















Od 1992. poduzeće je nastavilo djelovati kao dioničko društvo u većinskom vlasništvu malih dioničara. Nova tvornica za preradbu mesa otvorena je 1995. Od 2001. većinski vlasnik društva postala je Republika Hrvatska. Godine 2003. ušlo je u postupak privatizacije, a 2005. postalo je dio koncerna Agrokor. U tom je razdoblju proizvodnja znatno povećana (2005. iznosila je 24 000 t mesa, a 2007. 46 500 t), a poduzeće je započelo proizvoditi i mesne proizvode s robnom markom Sljeme. Godine 2009. puštena je u pogon nova tvornica svježega mesa, a 2012. započeli su s radom novi pogoni za proizvodnju trajnih kobasica, za narezivanje i pakiranje narezaka te skladište gotove robe.













Godine 2018. poduzeće je zapošljavalo 1757 radnika. Od 2019. u vlasništvu je Fortenova grupe te posluje pod današnjim imenom. Proizvodi svježe i smrznuto svinjsko i juneće meso, suhomesnate proizvode, mesne konzerve, masnoće životinjskoga podrijetla i druge mesne prerađevine, te se bavi stočarskim uzgojem. Izvozi oko 10% svoje proizvodnje.













Sljeme, poduzeće za preradbu mesa i proizvodnju mesnih prerađevina osnovano 1946. u Sesvetama; jedno od najvećih poduzeća mesne industrije u Jugoslaviji.

Razvilo se iz zanatske radionice za proizvodnju suhomesnate robe Filipa Rabusa, osnovane 1871. u Zagrebu (isprva se nalazila u Ilici 5, a poslije je preseljena u današnju Ulicu Nikole Tesle 13). Zbog povećanja proizvodnje Rabusov sin Filip mlađi kupio je 1915. u Sesvetama zemljište sa starim pogonom za preradbu mesa, preuredio ga i modernizirao, te 1921. ondje pokrenuo Prvu zagrebačku tvornicu salame, kobasica i masti Katarina Rabus i sin s približno 200 zaposlenih radnika. Tvornica je postupno proširila djelatnost i na preradbu svježega mesa te proizvodnju mesnih konzervi koje su se od 1931. izvozile u Englesku i SAD. Sirovine za proizvodnju nabavljale su se u cijeloj Jugoslaviji, posebice u Srijemu, Bačkoj i Banatu.

Nakon II. svj. rata poduzeće je nacionalizirano, a od kraja 1946. nastavilo je djelovati pod nazivom Sljeme, mesna industrija. U prvoj polovici 1950-ih slijedila je faza modernizacije te izgradnje novih pogona, među ostalim kafilerije. Godine 1958–59. Sljemenu su pripojeni Industrija mesnih proizvoda iz Vrbovca (od 1962. samostalan PIK Vrbovec, danas → PIK Vrbovec plus), Gradska klaonica i Mesopromet iz Zagreba, Zagorje iz Zlatar Bistrice, peradarski pogoni iz Donje Stubice i Poznanovca, te srodna poduzeća iz Jastrebarskog i Sesvetskoga Kraljevca, čime je njegova djelatnost bila proširena na ratarstvo, stočarstvo, peradarstvo, ribogojstvo i dr. Pogon Transport, osnovan 1959., postao je važna sastavnica poduzeća usmjerena na prijevoz roba.







Od početka 1960-ih poduzeće je nastavilo djelovati kao poljoprivredno-industrijski kombinat. Godine 1965. osnovalo je Tvornicu stočne hrane, a 1966. Svinjogojsku farmu. U tome razdoblju osnovana je i proizvodna jedinica poduzeća Virje za trgovinu stokom i poljoprivrednim proizvodima. Kombinat je tada zapošljavao oko 4000 radnika, od kojih oko 1100 u sesvetskome pogonu. Godine 1965. otvorio je motele u Trogiru, Biogradu i Rijeci (prema projektima arhitekta → Ive Vitića; sv. 3), a uz njih i sedam restorana u kojima su nudili vlastite proizvode. Opseg proizvodnje proširio se 1970-ih izgradnjom novog odjela za proizvodnju salama, koje su se dijelom izvozile u Europu i SAD. Uz druge oblike modernizacije ulagalo se i u osuvremenjivanje pakiranja mesnih proizvoda. Sredinom 1970-ih poduzeće je reorganizirano u SOUR PIK Sljeme koji se sastojao od više RO-a te OOUR-a unutar njih. Početkom 1980-ih sesvetski pogon zapošljavao je više od 1840 radnika.







Godine 1983. RO Transport izdvojen je iz SOUR-a u posebno društveno poduzeće pod nazivom Sljemetrans. Sredinom 1980-ih RO Sljeme – Proizvodnja i konfekcioniranje mesa i RO Sljeme – Riba pridruženi su novoutemeljenomu poduzeću Zagrepčanka. Pogon kafilerije izdvojio se 1987. i prerastao u poduzeće Agroproteinka koje djeluje i danas. Godine 1988. zbog poteškoća u poslovanju otvoren je stečajni postupak nad četiri sastavnice poduzeća – Vanjska trgovina, Tvornica stočne hrane, Mesna industrija i Trgovina. Izdvajanjem OOUR-a Stočarstvo, ratarstvo i kooperacija Jastrebarsko iz sastava Sljemena 1989. nastalo je društveno poduzeće Sljemepoljoprivreda, za poljoprivredu, uzgoj stoke i ribarstvo s p. o. sa sjedištem u Jastrebarskom. Godine 1994. reorganizirano je u dioničko društvo, a 1995. nad njim je započeo stečajni postupak koji je dovršen 2001. Godine 1989. Svinjogojska farma udružila se s Elektroničkim računskim centrom, a 1991. predana joj je imovina Mesne industrije i Tvornice stočne hrane. Tako su u okviru novoutemeljenoga društvenog poduzeća bile ustrojene tri međusobno tehnološki povezane poslovne jedinice – Tvornica stočne hrane, Svinjogojska farma i Mesna industrija.







Postupak pretvorbe društvenoga poduzeća Sljeme u dioničko društvo proveden je 1994., a upisan u sudski registar 1996. Većinskim vlasnikom postalo je poduzeće Finagra. Sljeme je tada zapošljavalo oko 300 radnika. Godine 2005. promijenilo je ime u Rabus d. d., a koncern Agrokor (od 2019. Fortenova grupa) kupio je robnu marku Sljeme te je PIK Vrbovec u njegovu vlasništvu nastavio proizvoditi mesne proizvode s markom Sljeme. Godine 2007. nad poduzećem Rabus pokrenut je stečajni postupak koji je završio sljedeće godine. Poduzeće je ugašeno, a njegova imovina rasprodana. Velik dio nekretnina preuzeo je Grad Zagreb.

nutricionizam, primijenjena znanost o prehrani i njezinu djelovanju na ljudski organizam. U RH znanstveno je polje u području biotehničkih znanosti.

Uloga nutricionista danas nije samo istraživačka već i edukacijska jer znanstvenim načinom stečene spoznaje prenose općoj ili ciljanoj populaciji radi očuvanja njezina zdravlja i poboljšanja postojećeg stanja. Nutricionisti surađuju i s prehrambenom industrijom pri razvoju novih proizvoda. Istraživanja iz područja nutricionizma imaju vodeću ulogu u shvaćanju mnogih procesa vezanih uz prehranu, pojavu bolesti i poremećaja, ali i u shvaćanju uloge prehrane u moduliranju genetskoga potencijala pojedinca. Premda je važnost prehrane i njezin učinak na ljudsko zdravlje prepoznat još u antičkoj Grčkoj, nutricionizam se razvio tek početkom XX. st., zahvaljujući važnoj spoznaji prema kojoj izostanak hranjive tvari u organizmu može imati negativan utjecaj na zdravlje. Zbog sveopćih promjena i sve veće važnosti nutricionizma u prevenciji bolesti i očuvanju zdravlja 2005. definirani su njegovi principi i postavljene dimenzije nove znanosti o prehrani. Novi konceptualni okvir potvrđuje nutricionizam kao biološku, sociološku i ekološku znanost, koja se odnosi na zdravlje svih ljudi (dobrobit i budućnost sveg živog svijeta).

Glavni izazov s kojim se nutricionizam susreće u Europi u XXI. st. je pretilost, posebice pretilost djece, a u bogatim zemljama i neuravnotežen unos energije i proteina (smanjenje proteinsko-energetske malnutricije) i manjkavost (deficijencija) mikronutrijenata. Cilj nutricionizma je očuvati prehrambeni status i zaštititi organizam od razvoja kroničnih nezaraznih bolesti. Istraživanja su pokazala kako trenutačni prehrambeni sustavi uglavnom ne osiguravaju kvalitetnu prehranu, a uzrok su tomu demografske i socijalne promjene, ekonomska nestabilnost, industrijalizacija i globalizacija, razvoj tehnologije te klimatske promjene. Jedno od mogućih rješenja je povratak na tradicionalne obrasce prehrane, poput mediteranske ili vegetarijanske prehrane, koje obiluju hranom iz lokalnog uzgoja, biljnog su podrijetla te sadržavaju minimalni udjel bjelančevina životinjskoga podrijetla, zasićenih masnih kiselina, šećera i natrija. Međutim, za takvu je prehranu potrebno kreirati kvalitetnu prehrambenu politiku koja podupire takvo prehrambeno okruženje i koja uključuje sve segmente prehrambenog lanca. Drugi je način uspostavljanja kvalitetne prehrane personalizirana prehrana koja uključuje područja genetike, hranjivih tvari, mikrobiote i stil života. Na globalnoj razini održiva dostupnost kvalitetne hrane rastućem stanovništvu na Zemlji predstavlja velik izazov. Tako je 2018. gladno bilo 820 milijuna ljudi. Izazov je to veći što je 2030. odabrana kao godina nulte tolerancije na glad.

Zdravstveni status i prehrambene navike ljudi u Hrvatskoj

Iako je Hrvatska mediteranska zemlja, zdravstveni status njezina stanovništva ne razlikuje se od drugih država u okruženju. Neprikladna prehrana pridonosi povećanju broja oboljelih od šećerne bolesti, bolesti srca i krvnih žila te pretilosti. Bolesti srca i krvnih žila vodeći su uzrok smrti u cijelome svijetu, pa i u Hrvatskoj. Većina tih bolesti može se spriječiti izbjegavanjem čimbenika rizika, poput pušenja, nepravilne prehrane i nedostatka tjelesne aktivnosti. Šećerna bolest bila je 2019. treći uzrok smrti u Hrvatskoj. Prema podatcima CroDiab Registra osoba sa šećernom bolešću, u Hrvatskoj se svake godine povećava broj oboljelih. Jedan od najvećih javnozdravstvenih problema u djece i odraslih u Hrvatskoj je debljina. Prema istraživanju Europske inicijative za praćenje debljine u djece koje je u RH proveo Hrvatski zavod za javno zdravstvo, 34,9% djece u dobi od osam do devet godina ima prekomjernu tjelesnu masu. Prvo nacionalno istraživanje o prehrambenim navikama odrasle populacije koje je provela Hrvatska agencija za hranu zaključila je da se u prehrani unosi previše bjelančevina. Istraživanje je pokazalo da muškarci daju prednost svinjskomu mesu, a žene piletini. Od masnoća Hrvati najčešće rabe biljna ulja i životinjske masnoće. Po konzumaciji ribe Hrvatska je na začelju EU-a. Prosječan unos preporučenih ugljikohidrata znatno je veći i u muškaraca i u žena. Prehrambene navike razlikovale su se među ispitanicima ovisno o stupnju edukacije i prihodima u kućanstvu. Mlađi ispitanici dobro su upoznati s pravilnom prehranom, pa su i njihove prehrambene navike bliže prehrambenim preporukama. Svaki šesti stanovnik u Hrvatskoj izložen je riziku od siromaštva. Vlada RH donijela je Strategiju pametne specijalizacije S3 (2016) kojom je nutricionizam s tzv. → funkcionalnom hranom i dodatcima prehrani uvrstila u tematsko prioritetno područje koje se odnosi na prehrambene proizvode za koje se smatra da mogu pridonijeti zdravlju.

Na → Prehrambeno-biotehnološkome fakultetu u Zagrebu 1983. uspostavljen je dodiplomski, a 1995. poslijediplomski studij nutricionizma. Tada su to bili jedini studiji nutricionizma u Hrvatskoj i širem okruženju. Prema Bolonjskom sustavu 2005. osnovan je preddiplomski studij, a 2007. diplomski studij Nutricionizam. Danas se nastava iz područja nutricionizma izvodi na većem broju sveučilišta u RH. Znanstveno-stručni članci iz područja nutricionizma objavljuju se u → Hrvatskom časopisu za prehrambenu tehnologiju, biotehnologiju i nutricionizam.

Plinacro d. o. o., poduzeće za transport i trgovinu plinom sa sjedištem u Zagrebu, osnovano 2001. zbog izdvajanja djelatnosti transporta prirodnoga plina iz poduzeća → INA. Od 2002. djeluje kao samostalno poduzeće u stopostotnome državnom vlasništvu. Nadležno je za upravljanje nadzorom, održavanjem, razvojem i izgradnjom hrvatskoga magistralnog plinskog transportnog sustava.

Prvi plinovod u Hrvatskoj Janja Lipa−Zagreb (duljine 98 km) izgradilo je 1954–59. zagrebačko poduzeće Naftaplin (→ prirodni plin). Zagreb je prirodni plin dobio 1955., te je započela njegova uporaba kao energenta za kućanstva i industrijske pogone, u čemu je postupno zamijenio dotad rabljeni → gradski plin. Tlak plina tada je iznosio pet do šest bara. Do 1962. izgrađeno je ukupno 112 km plinovoda. Otkriće plinsko-kondenzatnoga polja Okoli i njegovo puštanje u pogon 1963. označilo je prekretnicu u tehnološkom pristupu proizvodnji i transportu prirodnoga plina. U sljedećem razdoblju plinovodni transportni sustav je s radnoga tlaka od 25 bara prešao na 50 bara.

Tijekom 1970-ih prirodni plin postao je sve traženijim energentom zbog svojih energetskih i ekoloških svojstava te povoljne cijene. Na plinovodni je sustav tada bilo priključeno više od 35 različitih proizvođača. Nakon što se plinovod uključio u međunarodni tranzitni sustav, 1978. započeo je uvoz plina iz Sovjetskoga Saveza. Otkrićem velikih zaliha plina i plinskog kondenzata u Dravskoj potolini u tom razdoblju započela je jedna od najuspješnijih istraživačkih faza u poduzeću INA – Naftaplin; 1977. proizvelo je oko milijardu kubnih metara prirodnoga plina. Niz godina iz polja Dravske potoline dobivalo se više od 70% proizvedenoga plina iz domaćih izvora. Ukupna potrošnja prirodnoga plina 1982. iznosila je 1,8 milijardi m³. Prvo podzemno skladište kapaciteta 500 milijuna m³ izgrađeno je 1987. kraj polja Okoli. Zajedničkim ulaganjem INA-e i talijanskoga poduzeća AGIP pokrenuta je eksploatacija u Jadranskome moru, na polju Ivana. Godine 2001. iz polja jadranskoga podmorja proizvedeno je 600 milijuna m³ plina. Sjeverni Jadran, jedan od najvećih i najsloženijih projekata INA-e, omogućio je izravan transport plina iz proizvodnih polja u Jadranskome moru do potrošača. U razdoblju 1954–2001. INA – Naftaplin izgradio je 1876 km plinovoda različitih promjera.













Osnivanjem samostalnoga poduzeća Plinacro nastavljeni su razvoj i izgradnja. Do 2006. izgrađen je magistralni plinovod Pula–Karlovac (191 km) kojim je, umjesto transporta plina preko Italije i Slovenije, osiguran izravan transport plina proizvedenog u sjevernom Jadranu u hrvatski transportni sustav. U idućim godinama započela je gradnja transportnoga sustava prema Istri, Lici i Dalmaciji te interkonekcijskoga plinovoda prema Mađarskoj. Godine 2010. dovršene su dvije dionice (Slobodnica–Donji Miholjac i Dravaszerdahely–Donji Miholjac) plinovoda koji čini hrvatsku stranu interkonekcije 75-barskih plinskih sustava RH i Mađarske i, kojim je, uz interkonekciju sa Slovenijom, osiguran drugi dobavni smjer za uvoz plina. Godine 2013. izgrađena je dionica Benkovac–Dugopolje (91 km) kojom je taj dio Hrvatske povezan s postojećim plinovodnim sustavom te je omogućena plinofikacija Zadarske, Šibensko-kninske i Splitsko-dalmatinske županije. Do 2017. Plinacro je izgradio ukupno 1100 km visokotlačnih plinovoda.

















Danas Plinacro grupu čine Plinacro d. o. o. i Podzemno skladište plina d. o. o. u stopostotnome vlasništvu Plinacro-a, te trgovačko društvo LNG Hrvatska d. o. o. kao zajednički kontrolirani subjekt s poduzećem → Hrvatska elektroprivreda (sv. 4). Plinacro u svome sastavu ima ukupno 2693 km visokotlačnih plinovoda, od toga 1741 km 50-barskih i 952 km 75-barskih, šest ulaznih mjernih postaja, jednu ulazno-izlaznu mjernu postaju na spoju s podzemnim skladištem plina Okoli, 157 izlaznih mjerno-redukcijskih postaja s 282 mjerne linije te suvremeni Nacionalni dispečerski centar, središte daljinskoga nadzora i upravljanja cjelokupnim plinskim transportnim sustavom. Poduzeće zapošljava 275 radnika.













Zagrebačke pekarne Klara d. d., poduzeće za proizvodnju i prodaju pekarskih proizvoda sa sjedištem u Zagrebu. Baštini dugu tradiciju zagrebačkog industrijskog pekarstva i mlinarstva.

Još 1862. na Trnjanskoj cesti izgrađen je Zagrebački paromlin, koji je 1906. izgorio. Na istom je mjestu, prema projektu arhitekata Hönigsberga i Deutscha, 1908. izgrađen novi, tada najsuvremeniji u zemlji. Na nekim lokacijama na kojima se danas nalaze pekarska postrojenja Zagrebačke pekarne Klara potkraj XIX. st. nastala su prva industrijska pekarska poduzeća u vlasništvu obitelji Zeininger, Guthard, Draganec, Wieland, Krpić i Rukavina. Kako se pekarska djelatnost pokazala vrlo unosnom, početkom XX. st. osnivale su se pekarske tvornice: 1909. Gradska pekarna d. d. (u Dalmatinskoj 11), a 1912. Sjedinjene pekarne Wieland i Guthard d. d. (u Ilici 191). Između dvaju svjetskih ratova znatan udjel u pekarskoj industriji grada imao je niz pekarskih zadruga, koje su nastajale udruživanjem pekara još od kraja XIX. st.







Nakon II. svj. rata nacionalizacijom i sjedinjavanjem pekarskih zadruga osnovano je 1945. Gradsko pekarsko poduzeće koje je 1952. podijeljeno u 16 samostalnih pekarskih poduzeća. Zagrebački paromlin (tada pod imenom 8. maj) i deset pekarskih poduzeća, s 52 prodavaonice kruha i ukupno 1481 radnikom, 1962. spojeni su u poduzeće Pek Mlin, koje je 1963. promijenilo naziv u 8. maj. Nakon što su mu se 1968. pridružili karlovački Žitoproizvod i sisački 1. maj, preuzelo je naziv Žitokombinat. Godine 1971. poduzeću je priključeno zagrebačko trgovačko-ugostiteljsko poduzeće Prehrana, te je Žitokombinat sredinom 1970-ih organiziran u OOUR-e: Mlin 8. maj (od 1974. djelovao je u novoizgrađenim pogonima u Resniku), Tvornica tjestenine Klara (osnovana 1954. kao Partizanka, od 1957. u sastavu Paromlina, od 1961. u novoizgrađenim pogonima u Remetincu), Pekarstvo 8. maj (objedinjavalo je više pekarskih pogona, među kojima i potkraj 1960-ih suvremeno opremljene u Svetoj Klari, Sveticama i Samoboru, te onaj u Dalmatinskoj ulici – od 1972. Tvornica kolača i slastica Klara). Prehrana trgovina i Prehrana ugostiteljstvo (osnovani 1958. kao Mljekarnica u sastavu Zagrebačke mljekare, obuhvaćalo 55 prodavaonica i dvadesetak ugostiteljskih objekata) te Žitoproizvod Karlovac i 1. maj Sisak (objedinjavali su više gradskih pekarni i mlinove).













Godine 1978. poduzeće je izgradilo nov pekarski pogon u Jastrebarskom te se pod nazivom Žitokombinat Zagreb reorganiziralo u SOUR. U njegovu su sastavu do kraja 1980-ih djelovale radne organizacije, koje su nakon pretvorbe i privatizacije postale dionička društva. Zagrebačke pekarne (poslije Zagrebačke pekarne Klara d. d.), 8. maj (s OOUR-ima Klara tvornica tjestenine i Mlin; poslije Klara Zagreb d. d., likvidirana 2016), Prehrana trgovina i Prehrana ugostiteljstvo (Prehrana trgovina d. d.), Žitoproizvod Karlovac (Žitoproizvod d. d.), 1. maj Sisak (Ljudevit Posavski mlin i pekare d. d., od 2007. Mlin i pekare d. o. o.).







Današnje poduzeće Zagrebačke pekarne Klara registrirano je za proizvodnju i promet pekarskih i konditorskih proizvoda te uslužna pečenja. Sjedište poduzeća u doba pretvorbe nalazilo se na zagrebačkoj Novoj cesti, a proizvodnja se odvijala na šest lokacija u Zagrebu te u Samoboru i Jastrebarskom. Poduzeće je imalo mrežu od deset vlastitih trgovina u Zagrebu i okolici, a zapošljavalo je 1036 radnika. Tijekom 1990-ih osnovalo je dva povezana društva: Klara-trade d. o. o. (1994–97) i Gastro centar Klara d. o. o. (1994–2000), a bilo je većinski vlasnik zagrebačkog društva Prehrana trgovina d. d.

Kako bi zadržalo uspješnu proizvodnju, poduzeće je stalno ulagalo u izgradnju novih proizvodnih pogona i razvoj prehrambene tehnologije. U pogonu na Sveticama pušten je u rad novi proizvodni pogon za peciva (2001), otvorena su izdvojena skladišta u Rijeci i Splitu (2006) te Slavonskom Brodu (2007), a 2007. proširen je proizvodni asortiman zamrznutih i pothlađenih pekarskih proizvoda. Poduzeće je poduzelo i projekt ujedinjavanja, kojim su pogoni u Samoboru i Planinskoj ulici preseljeni na lokaciju u Utinjskoj ulici u Svetoj Klari, a uključivao je i rekonstrukciju tamošnjih proizvodnih pogona (2012–15). Godine 2015. Grupa Zagrebačke pekarne Klara zapošljavala je 650 radnika, a činila su je i još dva ovisna društva: Prehrana trgovina (oko 60% vlasništva) i Desortis (100-postotni vlasnik). Poduzeće je 2020. proizvodilo oko 120 000 proizvoda na dan, koje je plasiralo u više od 2000 trgovina. Posjedovalo je vlastitu maloprodajnu mrežu od 19 trgovina (devet u Zagrebu, po tri u Velikoj Gorici i Vodicama, te po jedna u Bjelovaru, Srimi, Tisnom i Jezerima na Murteru), od kojih su poslovnice u Vodicama, Srimi i u Jezerima bile otvorene samo tijekom ljetnih mjeseci (sezonski). Poduzeće je proizvodilo svjež i smrznuti kruh, peciva, slatke i slane proizvode od lisnatog i dizanog tijesta, tost, dvopek, tjesteninu, mlince, trajne kolače, brašno, krupicu i krušne mrvice. Proizvode je izvozilo u BiH, Sloveniju, Srbiju, Veliku Britaniju i Irsku.

MIO Standard, metalsko poduzeće utemeljeno 1949. u Osijeku kao radionica za popravak pletaćih strojeva, koja je nakon tri godine proširila djelatnost i na njihovu proizvodnju. Od 1967. poduzeće (tada pod imenom Standard) započelo je izgradnju novih pogona u današnjoj Vukovarskoj ulici, koji su dovršeni 1972., od kada tvornica nosi ime MIO (Metalska industrija Osijek) Standard. U razdoblju 1974–77. započela je suradnja s japanskom tvornicom Honda, isprva uvozom motokultivatora za potrebe jugoslavenskoga tržišta. Od 1978. u osječkoj su se tvornici sklapali Hondini poljoprivredni strojevi, motorne crpke te generatori. Od 1982. partnerska se suradnja u proizvodnji proširila i na druge inozemne proizvođače. Godine 1990. izgrađen je novi pogon u Osijeku, u kojem su se s Hondom, na temelju zajedničkih ulaganja u razvoj, trebali proizvoditi četverotaktni benzinski motori.

Godine 1992. poduzeće je imalo 1200 zaposlenih, ali je zbog posljedica ratnih razaranja te gubitka tržišta proizvodnja postupno stagnirala, a broj zaposlenih padao (400 potkraj Domovinskoga rata). Poduzeće je pretvorbom i privatizacijom postalo dioničko društvo. Kratkotrajan oporavak poslovanja slijedio je 2002. sklapanjem novog ugovora s Hondom o razvoju novih tipova motokultivatora (FG 201 i FG 205), a potom i sličnih ugovora s talijanskim partnerima. Zbog teškoća u poslovanju poduzeće je palo pod stečaj, a od 2011. njegovu djelatnost nastavlja novoosnovani Eurometal d. o. o., koji danas proizvodi motokultivatore, priključke, crpke za natapanje, prskalice, mlinove i dijelove za motokultivatore. Godine 2020. imao je 53 zaposlenika.

ribnjačarstvo, dio akvakulture koji se bavi uzgojem slatkovodne ribe u ribnjacima. Ribnjaci se uobičajeno grade uz riječne tokove jer se tako osigurava golem izvor kvalitetne vode povoljne temperature, uz njih se obično smještaju bazeni za mriještenje i uzgoj riblje mlađi. U Hrvatskoj se slatkovodna akvakultura odvija na dva načina: uzgojem toplovodnih (šaranskih, ciplinidnih) i hladnovodnih (pastrvskih, salmonidnih) vrsta. Najznačajniji je uzgoj šarana i pastrve, a uzgajaju se i bijeli amur, sivi i bijeli glavaš, smuđ, som i štuka, većinom u polikulturi sa šaranom. Ribnjačarstvo je sastavni dio → ribarstva, unutar kojega se razvijalo kroz povijest.













Tijekom 1960-ih ribnjačarstvo se odvijalo u mnogobrojnim rekonstruiranim starim, ali i novosagrađenim objektima, a proizvodnja je modernizirana. Idućih je 30 godina slatkovodno ribarstvo bilježilo porast ulova i proizvodnje konzumne ribe i mlađi, no početkom 1990-ih dolazi do naglog pada u uzgoju uzrokovanoga ratnim razaranjima. U Hrvatskoj je 2015. bilo 39 registriranih uzgajivača slatkovodne ribe i 47 uzgajališta (24 šaranska i 23 pastrvska). Uzgoj riba u šaranskim ribnjacima provodi se na poluintenzivan do ekstenzivan način u polikulturi (gnojidbom se stimulira razvoj prirodne hrane, a riba se dohranjuje biljnim komponentama). Uglavnom su smješteni u nizinskoj Hrvatskoj uz veće riječne tokove u Podunavlju, Pokupskom bazenu, donjoj Podravini, donjoj Posavini, Poilovlju, Jelas-polju i Crnoj mlaki. Godine 2017. zauzimali su površinu od približno 10 000 ha. Njihov broj je nakon 1990-ih u porastu, a površina u eksploataciji stalno se mijenja. No proizvodnja, iako danas stabilna, nikad nije dosegnula predratne godine (1989. više od 16 000 t; 2017. 2877 t). Uzgoj ribe u pastrvskim ribnjacima provodi se gotovo isključivo u monokulturi. Ribnjaci su uobičajeno smješteni u gorskim i planinskim područjima gdje se može osigurati brz protok i visoka kvaliteta vode. Godine 2015. pastrvski ribnjaci zauzimali su površinu od približno 5200 ha, a proizvodnja se oporavila do te mjere da dostiže prijeratnu (2017. 396 t). Većina proizvedene ribe namijenjena je potrošnji u Hrvatskoj, manja količina izvozi se u zemlje EU-a. Najveći je proizvođač slatkovodne ribe u RH → PP Orahovica.

























Tekstilno-tehnološki fakultet, visokoškolska i znanstvenoistraživačka ustanova Sveučilišta u Zagrebu, koja izvodi sveučilišne studije u znanstvenome polju tekstilne tehnologije (područje tehničkih znanosti). U Hrvatskoj predstavlja središte znanstvenoga i stručnoga razvoja polja te je jedini fakultet koji obrazuje stručnjake u tekstilnoj tehnologiji i inženjerstvu.







Povijesni razvoj

Začetci visokoškolske nastave iz polja tekstila sežu u 1929., kada je na Odsjeku za kemiju → Tehničkoga fakulteta u Zagrebu (sv. 4) → Matija Krajčinović u okviru kolegija Organska kemijska tehnologija započeo držati pojedinačna predavanja o oplemenjivanju i bojenju tekstila, te organizirao prve laboratorijske vježbe u tom području. Zahvaljujući tim pionirskim koracima, Hrvatska je dobila prve diplomirane inženjere kemije specijalizirane i usmjerene na tekstilnu tehnologiju (→ Mladen Bravar, → Sebastijan Ryznar, → Mladen Žerdik). Početku razvoja tekstilstva u Hrvatskoj pridonijele su i neke druge struke, ponajprije strojarstvo i agronomija, obrazujući prve inženjere u tome polju (→ Marko Boncelj).

Neposredno nakon II. svj. rata M. Krajčinović objavio je prve knjige iz polja tekstilne tehnologije (Tehnologija bojadisanja i analiza boja, 1947; Organska kemijska tehnologija tekstilnih vlakana, 1951), a na Tehničkome fakultetu pokrenuti su prvi izborni kolegiji iz tekstilstva (Odabrana poglavlja iz kemije sintetičkih vlakana i Vježbe iz bojadisarstva kod M. Krajinovića, Tehnologija tekstilnih proizvoda kod M. Žerdika).

Uz potporu Saveza inženjera i tehničara tekstilaca Hrvatske (→ Hrvatski inženjerski savez tekstilaca) M. Žerdik je 1960. na Tehnološkome fakultetu u Zagrebu osnovao Zavod za poznavanje i ispitivanje tekstila i Zavod za kemiju i kemijsku tehnologiju tekstila, te organizirao studij tekstilstva na višim programima (od petoga semestra nadalje), jer su prva četiri semestra studija bila zajednička za sve studije na Fakultetu. Nakon osam semestara studija studenti su dobivali titulu diplomiranoga inženjera Kemijsko-tehnološkoga odjela Tekstilno-tehnološkoga smjera. Istodobno osnovan Tekstilno-mehanički studij pri Strojarsko-brodograđevnome fakultetu (→ Fakultet strojarstva i brodogradnje; sv. 1) u Zagrebu, već je iste godine bio ukinut.

Sve izraženije potrebe tekstilne industrije, a posebice iskustva desetogodišnjega djelovanja tekstilnih programa na Tehnološkome fakultetu, potaknuli su osnivanje posebnoga studija tekstilnoga inženjerstva na Tehnološkome fakultetu 1971. Studij je bio organiziran u dva smjera – Tekstilno-kemijsko-inženjerskom te Tekstilno-mehaničko-inženjerskom, koji je imao dva usmjerenja – opće tekstilno-tehničko i konfekcijsko-trikotažno. Trajao je deset semestara, a u peti su se semestar (uz polaganje određenih razlika) mogli upisati i diplomirani studenti viših tekstilnih i konfekcijskih škola. Tako ustrojen studij izazvao je veliko zanimanje studenata iz cijele Hrvatske, pa se zbog toga primjerice nastava organizirala izdvojeno u Varaždinu za studente te regije. Prvim voditeljem studija imenovan je → Ivo Soljačić.

Osnivanje OOUR-a na Tehnološkome fakultetu omogućilo je 1974. prerastanje tekstilnoga studija u OOUR Tekstilno inženjerstvo. Za prvoga direktora izabran je M. Žerdik, no zbog njegove bolesti iste je godine to postao I. Soljačić. Istodobno se uređivala zgrada u današnjem Prilazu baruna Filipovića, te su u nju premješteni studiji tekstilno-mehaničke i odjevne tehnologije. U tom razdoblju započeo je i prvi poslijediplomski studij tekstilnoga inženjerstva.

Godine 1978. u OOUR Tekstilno inženjerstvo prešao je veći broj nastavnika i znanstvenika iz drugih OOUR-a Tehnološkoga fakulteta, čime su bili stečeni svi uvjeti za dobivanje statusa samostalne znanstvene organizacije. Nastavio je djelovati pod novim nazivom OOUR Institut za tekstil i odjeću, organizirajući osmosemestralnu nastavu u tri smjera: Tekstilno-kemijskom, Tekstilno-mehaničkom i Tekstilno-odjevnom. Za direktora reorganizirane institucije izabran je → Blaž Knez. U OOUR Institut za tekstil i odjeću 1983. integrirane su Viša škola za tekstil i odjeću iz Zagreba, Viša tekstilna tehnička škola iz Varaždina i Viša tehnička tekstilna škola iz Duge Rese (osnovana 1961). Institut je udruživanjem dobio još jednu djelatnost – dizajn tekstila i odjeće. Godine 1985. utemeljen je studij s četiri smjera: Tekstilno-mehanički, Tekstilno-oplemenjivački, Odjevni te Projektiranje i oblikovanje tekstila i odjeće. Nastava na sveučilišnome studiju trajala je devet semestara, a na stručnome studiju pet semestara.

Organizacijska zaokruženost Instituta za tekstil i odjeću i Instituta kemijskoga inženjerstva Tehnološkoga fakulteta, dovoljan broj nastavnika i znanstvenika u svakom od instituta te postojanje odvojenih znanstvenih polja (znanstveno polje tekstilna tehnologija utemeljeno je 1990) omogućili su daljnju reorganizaciju, kojom je 1991. osnovan samostalni Tekstilno-tehnološki fakultet Sveučilišta u Zagrebu. Velik doprinos organizaciji dali su prvi direktor Fakulteta Nikola Vuljanić te prvi dekan → Boris Karaman. Godine 1993/94. izrađen je novi nastavni plan i program sveučilišnoga studija s dva smjera, Procesnim te smjerom Dizajn i projektiranje tekstila i odjeće. Poslijediplomski studij tekstilnoga inženjerstva kao samostalni studij utemeljen je 1995.

Dekani Tekstilno-tehnološkoga fakulteta

Boris Karaman 1991–95.

Ivo Soljačić 1995–98.

Drago Katović 1998–2002.

Dubravko Rogale 2002–06.

Darko Ujević 2006–12.

Sandra Bischof 2012–18.

Gordana Pavlović 2018–20.

Anica Hursa Šajatović od 2021.

Ustrojstvo i znanstvenoistraživački rad

Temeljne su ustrojbene jedinice Fakulteta sedam zavoda, Znanstveno-istraživački centar za tekstil (TSRC), Centar za transfer tehnologija i modni dizajn (CTD), Studijska jedinica Varaždin, Knjižnica, Tajništvo i Financijska služba.

Zavod za tekstilnu kemiju i ekologiju pod današnjim imenom djeluje od 2018. Sljednik je Zavoda za kemiju i kemijsku tehnologiju tekstila i Zavoda za poznavanje i ispitivanje tekstila, osnovanih 1960. na Kemijsko-tehnološkom odjelu Tehnološkoga fakulteta. Od tih je dvaju zavoda zaživio samo jedan, koji je od 1963. nastavio djelovati pod nazivom Zavod za tekstilno-kemijsku tehnologiju. Za pokretanje Zavoda zaslužan je M. Žerdik i njegova prva suradnica → Dubravka Raffaelli, a za njegov daljnji razvoj I. Soljačić. Osnivanjem Tekstilno-tehnološkoga fakulteta 1991. Zavod je promijenio naziv u Zavod za tekstilnu kemiju i ispitivanje materijala. Implementacijom Bolonjskoga sustava i osuvremenjivanjem Fakulteta, iz tog su Zavoda 2005. osnovana tri nova od kojih svaki ima uže djelovanje, a novonastali Zavod za tekstilno-kemijsku tehnologiju i ekologiju nastavlja djelatnost prijašnjega. Znanstvena i stručna djelatnost današnjega Zavoda temelji se na predobradbi tekstila, površinskoj modifikaciji tekstila, međupovršinskim pojavama, bojenju, tisku, funkcionalnom oplemenjivanju, njezi tekstila, ekološki prihvatljivim sredstvima i procesima i dr.

Zavod za odjevnu tehnologiju osnovan je 1978. u okviru OOUR-a Tekstilno inženjerstvo Tehnološkoga fakulteta, a njegovim osnivačem bio je B. Knez. Svojim istraživanjima, inovacijama i patentima Zavod pridonosi području koje je sadržajno vezano uz razvoj konvencionalne i inteligentne odjeće, primjenu suvremenih visokotehnoloških tehnika spajanja dijelova odjeće metodom toplinskoga spajanja kondukcijom i konvekcijom, ultrazvučne i visokofrekventne tehnike te ispitivanja konstrukcijskih i toplinskih svojstava odjeće. Djelatnost Zavoda vezana je također uz razvoj i primjenu metoda antropometrijskih mjerenja i analize tijela primjenom konvencionalnih mjernih tehnika i 3D skenera tijela, novih metoda računalnoga konstruiranja i modeliranja odjeće, računalnoga projektiranja i 3D simulacije odjeće te razvoja funkcionalnih odjevnih predmeta specijalne namjene i prema individualnim antropometrijskim karakteristikama tijela, kao i cjelovite implementacije računalnih CAD/CAM tehnologija u uvjetima globalne proizvodnje i prodaje odjeće.













Zavod za dizajn tekstila i odjeće osnovan je 1983., nakon integracije viših tekstilnih škola iz Zagreba, Duge Rese i Varaždina u Institut za tekstil i odjeću, a njegovom prvom voditeljicom bila je → Zlatka Mencl-Bajs. Temeljna je orijentacija Zavoda interdisciplinarno povezivanje teorije mode i modnoga dizajna s razvojem suvremenih tehnologija u tekstilu i modi. Uz nastavnu djelatnost, jedna od značajnih inicijativa afirmacije hrvatskih modnih dizajnera bio je Modni ormar, strukovno natjecanje u Hrvatskoj, koje je 2005. utemeljila i do 2015. vodila → Nina Režek-Wilson.

Zavod za projektiranje i menadžment tekstila pod tim nazivom djeluje od 2005., a nastavlja tradiciju Zavoda za tekstilno-mehaničku tehnologiju, osnovanoga 1978. pod vodstvom → Vladimira Oreškovića, u okviru kojega se organizirao nastavni, znanstveni i stručni rad vezan uz kolegije i discipline Tekstilno-mehaničkoga smjera. Djelatnost današnjega Zavoda obuhvaća organizaciju i izvođenje nastave u području projektiranja i proizvodnje pređa, tkanina, pletiva, tehničkoga i netkanoga tekstila, što kontinuirano osuvremenjuje sukladno novitetima i trendovima međunarodnog tržišta. Uz to omogućuje studentima i stjecanje znanja iz upravljanja i poslovanja koja ih osposobljuju za preuzimanje rukovodećih uloga.













Zavod za materijale, vlakna i ispitivanje tekstila kao ustrojbena jedinica Tekstilno-tehnološkoga fakulteta djeluje od 2005., kada se dijelom djelatnosti izdvojio iz Zavoda za tekstilnu kemiju i ispitivanje materijala. Prva predstojnica bila je Emira Pezelj. Djelatnost Zavoda vezana je uz širok spektar materijala s vlaknima kao temeljnom komponentom – od modernih tekstilija za konvencionalnu primjenu i zaštitnu odjeću, visokozahtjevnih tehničkih materijala kakvi se danas rabe u tehnici, industriji, građevinarstvu, vrhunskom sportu i ekologiji do sofisticiranih i pametnih materijala za područje medicine i posebne namjene. U Zavodu se također provode istraživanja u svrhu kontrole i osiguranja kvalitete, razvoja novih proizvoda, ekspertiza i istraživanja za potrebe vanjskih naručitelja koji se bave proizvodnjom, preradbom, prodajom i primjenom tekstilnih materijala i proizvoda.













Zavod za primijenjenu kemiju utemeljen je 2005. pri reorganizaciji Tekstilno-tehnološkoga fakulteta, kada se odvojio od Zavoda za tekstilnu kemiju i ispitivanje materijala. Prvi predstojnik bio je Ante Nagl. Današnji Zavod sljednik je tradicije nekadašnjih zavoda za opću i anorgansku, analitičku, organsku i fizikalnu kemiju Tehnološkoga fakulteta u Zagrebu. U nastavne programe kolegija koji se izvode unutar Zavoda uključeni su mnogi programi kojima studenti stječu spoznaje o osnovnim zakonitostima iz područja kemije s primjenom na tekstilnu znanost i tehnologiju.

Zavod za temeljne prirodne i tehničke znanosti osnovan je 2005. radi okupljanja nastavnika koji predaju temeljne, prirodne i tehničke znanosti, a prvi predstojnik bio je → Josip Pečarić (sv. 4). Širok spektar znanstvenih interesa članova Zavoda obuhvaća područja kao što su matematička analiza, fizika čvrstog stanja, kvantna fizika, energetika, tehnička termodinamika, gospodarenje energijom u industriji, novi i obnovljivi izvori energije, primijenjena biomehanika i ergonomija, primjene netkanoga tekstila na akustičko oblikovanje prostora, numeričke metode mehanike u primjeni na probleme tekstila i tehnologije tekstila i odjeće, elektroispredanje i elektroispredeni materijali s primjenom u biomedicini i odjeći specijalne namjene, evolucijski algoritmi i strojno učenje te njihova primjena.

Znanstveno-istraživački centar za tekstil (Textile Science Research Center – TSRC) osnovan je 2008. u svrhu poticanja, koordinacije i kontinuiranoga razvoja znanstvenoistraživačkoga i umjetničkoistraživačkoga rada na Fakultetu, te njegovo povezivanje s drugim međunarodnim i domaćim znanstvenim institucijama i industrijom.

Centar za transfer tehnologija i modni dizajn (CTD) osnovan je 2004. radi prijenosa novih znanja i sofisticiranih znanstvenih metoda ispitivanja Fakulteta za rješavanje različitih (razvojnih, proizvodnih i tehnoloških) problema koji se javljaju u proizvodnim pogonima tekstilnoga i odjevnoga gospodarstva i svim drugim službama koje ga opskrbljuju, kao i za potrebe drugih korisnika.

Studijski programi

Usklađivanjem studijskih programa s Bolonjskim procesom na Fakultetu su od 2005. organizirani preddiplomski, diplomski i poslijediplomski studiji. Trogodišnji sveučilišni preddiplomski studij odvija se u dva programa, odnosno studija Tekstilne tehnologije i inženjerstva (sa smjerovima Projektiranje i menadžment tekstila, Tekstilna kemija, materijali i ekologija, Odjevno inženjerstvo, Industrijski dizajn tekstila i odjeće) i Tekstilnoga i modnog dizajna (sa smjerovima Dizajn tekstila i Modni dizajn). Dvogodišnji ciklus sveučilišnoga diplomskog obrazovanja također nudi studije Tekstilna tehnologija i inženjerstvo (sa smjerovima Projektiranje i menadžment tekstila, Tekstilna kemija, materijali i ekologija, Odjevno inženjerstvo, Industrijski dizajn tekstila i Industrijski dizajn odjeće) te Tekstilni i modni dizajn (sa smjerovima Dizajn tekstila, Modni dizajn, Kostimografija i Teorija i kultura mode). Fakultet organizira i preddiplomski stručni studij u okviru Studijske jedinice Varaždin, sljednice Više tekstilne tehničke škole u Varaždinu koja je 1983. integrirana u Institut za tekstil i odjeću Tehnološkoga fakulteta. Trogodišnji studij Tekstilna, odjevna i obućarska tehnologija organiziran je u četiri smjera: Odjevna tehnologija, Tekstilna tehnologija (kemijska i mehanička), Dizajn obuće i Obućarska tehnologija. Trogodišnji poslijediplomski sveučilišni studij Tekstilna znanost i tehnologija temelji se na istraživanjima iz područja tekstilno-mehaničkoga inženjerstva, znanosti o materijalima, tekstilne kemije i tehnologije, te odjevne tehnologije. Program obrazuje doktorande za rad u istraživačkim institucijama, institucijama s parcijalnim udjelom istraživačke djelatnosti, javnome sektoru i gospodarstvu.

Suradnja sa širom zajednicom

Fakultet surađuje s mnogobrojnim institucijama visokog obrazovanja u polju tekstilne tehnologije i modnoga dizajna u Europi i izvan nje, te je član više međunarodnih organizacija tekstilne i srodnih struka: AUTEX (Association of Universities for Textiles), BASTE (Balkan Society of Textile Engineers), DAAAM International (The Danube Adria Association for Automation & Mannufacturing), The Textile Institute, IFKT (International Federation of Knitting Technologists), SDC (The Society of Dyers and Colourist), AIC (International Colour Association) i ICTC (International Technical Committee for Textile Care).

Kadar

Značajan doprinos znanstvenomu, stručnom i nastavnom razvoju Fakulteta dali su mnogi istaknuti profesori. J. Pečarić redoviti je član → Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti (sv. 4), a velik je doprinos i članova → Akademije tehničkih znanosti Hrvatske (sv. 4), → Maje Andrassy, → Ružice Čunko, → Zvonka Dragčevića, → Ane Marije Grancarić, → Drage Katovića, Vladimira Oreškovića, → Đurđice Parac-Osterman, → Željka Penave, → Dubravka Rogalea, Ive Soljačića, → Darka Ujevića i → Edite Vujasinović.

Počasno zvanje professor emeritus Sveučilišta u Zagrebu dodijeljeno je Z. Dragčeviću, D. Katoviću, I. Soljačiću, a professor emerita A. M. Grancarić i Đ. Parac-Osterman. I. Soljačić, J. Pečarić i D. Katović dobitnici su godišnje državne nagrade za znanost.

Same Deutz-Fahr Žetelice d. o. o., tvornica poljoprivrednih strojeva i uređaja sa sjedištem u Županji, osnovana 1984. kao RO u sklopu poduzeća → Đuro Đaković (sv. 1) iz Slavonskog Broda.

Zbog potražnje za kvalitetnim kombajnima domaće proizvodnje, tvornica Đuro Đaković odlučila je 1982. započeti gradnju tvornice poljoprivrednih strojeva u Županji. Pod nazivom Tvornica poljoprivrednih strojeva i uređaja započela je proizvodnju 1984., a zapošljavala je više od 700 radnika. Proizvodnja se odvijala u suradnji i na temelju licence njemačkoga poduzeća Klöckner-Humboldt-Deutz (KHD)-Fahr.

Godine 1994. tvornica Đuro Đaković potpisala je desetogodišnji ugovor o poslovno-tehničkoj i komercijalnoj suradnji koji je jamčio trajnu isporuku i prodaju proizvoda njemačkoga partnera Deutz-Fahr na hrvatskom tržištu. Cjelokupnu proizvodnju svojeg najmanjega tipa kombajna njemačko poduzeće prenijelo je u Županju već godinu kasnije. Serijska proizvodnja usavršenih visokoučinskih kombajna Globus 6.240, kojih je razvoj trajao tri godine, uvedena je 2003. Iste godine tvornica je proširila proizvodni program jednorednim i dvorednim vučenim beračem kukuruza u klipu, proizvodom koji je poslije dominirao u njihovu izvoznom asortimanu. Godine 2005. tvornicu je preuzeo dotadašnji partner, koji od 1995. djeluje u sklopu talijanske grupe Same Deutz-Fahr (SDF). Grupu SDF čine robne marke Deutz-Fahr, Lamborghini Trattori, Hürlimann, Grégoire i Lamborghini Green Pro. Poduzeće se sastoji od 8 proizvodnih pogona u Europi i Aziji, 13 prodajnih podružnica u Europi, Aziji i Sjevernoj Americi, te udruženja u Kini i u Rusiji. Tvornica od tada djeluje pod današnjim nazivom, te proizvodi strojeve i opremu za žetvu i preradbu žitarica te zelenih usjeva. Koristi se Deutzovim motorima, a od 2015. u modele kombajna C7 i C9 ugrađuje Mercedesove motore koji znatno smanjuju emisiju plinova. Izvozi više od 95% ukupne proizvodnje. Godine 2019. u poduzeću je proizvedeno 410 kombajna, a zaposleno oko 400 radnika.







PP Orahovica d. o. o., poljoprivredno poduzeće za ratarsku, stočarsku, voćarsku, vinogradarsku i ribnjačarsku proizvodnju te preradbu ribe i proizvodnju vina, sa sjedištem u Orahovici.

Premda je osnovano 1963., svoje je poslovanje, pod prvobitnim imenom Poljoprivredno-prehrambeni kombinat Orahovica (PPK Orahovica), započelo tek početkom iduće godine. Sastojalo se od 12 organizacijskih jedinica, među kojima su bila poljoprivredna dobra koja su uglavnom imala specijaliziranu proizvodnju – npr. na Gutmanovcima se uzgajala riba, u Krivaji je bio tov stoke, a u Zdencima se proizvodila sjemenska roba i uzgajale su se plemenite pasmine stoke. Vino se skladištilo u vinskome podrumu koji je 1894. sagradio orahovački vinogradar i vinar Martin pl. Nagy. Nasadi vinove loze sorte Guyot zasađeni 1978., rađali su sve do 2011.







Tijekom Domovinskoga rata proizvodni pogoni i druga imovina poduzeća pretrpjeli su znatna oštećenja, no poslovanje se nastavilo. Godine 1991. poduzeće je raspolagalo s 11 199 ha zemljišta, od kojih je obradivo bilo 9578 ha. Oko 96% obradivih površina zauzimale su oranice i vrtovi, a oko 4% dugogodišnji nasadi. Najveći dio ratarske proizvodnje, oko 72% zasijanih površina, odnosio se na uzgoj pšenice, kukuruza i soje, a manji dio na šećernu repu, uljanu repicu i ozimi ječam. Godine 1991. proizvedeno je 224 t lješnjaka i 47 t voća. Stočarska proizvodnja bila je usmjerena na svinjogojstvo, govedarstvo, peradarstvo i ribnjačarstvo (imalo je kapacitete za uzgoj oko 15 000 tovnih svinja, 1100 grla tovne junadi, 1000 ovaca i 25 000 kokoši nesilica). Ribnjaci su zauzimali oko 1020 ha (proizvedeno je 1164 t ribe). Industrijska djelatnost poduzeća odnosila se na proizvodnju mlinskih proizvoda, kruha i pekarskih proizvoda, mesa i mesnih prerađevina, te vina i sokova. Proizvodnja mlinskih proizvoda obuhvaćala je uglavnom proizvodnju brašna (73%) i stočne hrane (27%). Tijekom 1991. poduzeće je proizvelo 19 090 t mlinskih proizvoda i 730 t kruha i pekarskih proizvoda. Skladišni kapacitet silosa iznosio je 33 500 t, dviju sušara 55 t/h, a sjemenske stanice 2,5 t/h. Kapacitet klaonice iznosio je 150 svinja, deset goveda i deset prasadi na dan. Kapacitet podruma bio je 920 000 l vina (proizvedeno je 530 000 l).













Poduzeće je nakon pretvorbe 1993. djelovalo kao dioničko društvo pod nazivom Poljoprivredno poduzeće Orahovica (PP Orahovica). Zapošljavalo je 922 radnika. Neka ulaganja planirana razvojnim programom (1992–96) ostvarena su (dovršen je vinski podrum, izgrađen pogon za prihvat, sušenje i primarnu doradbu lješnjaka, a prošireni su i modernizirani kapaciteti za tov junadi i svinja).













Godine 2004. poduzeće je zapošljavalo 613 radnika te je i dalje bilo organizirano u 12 radnih jedinica: Ratarstvo Čačinci, Gutmanovci, Krivaja, Nelin Dvor i Zdenci, te Voćarstvo i vinogradarstvo Orahovica, Svinjogojstvo Zdenci, Ribnjačarstvo Grudnjak, Prerada Čačinci, Suradnja sa selom, Prehrana Zdenci i Stručna služba Orahovica. Tijekom 2006. ratarske jedinice Krivaja i Nelin Dvor spojene su u jednu, a u tom ustrojstvu poduzeće djeluje i danas. Zagrebačka M San Grupa 2010. dokapitalizirala je PP Orahovicu i tako postala njezin većinski vlasnik. Novim strategijama u poslovanju koje su se provodile od 2012. intenziviran je izvoz proizvoda, a 2014. poduzeće je počelo djelovati kao društvo s ograničenom odgovornošću. Potkraj 2016. otvorena je tvornica za preradbu slatkovodne ribe u Čačincima, što je poduzeću omogućilo da s pomoću svoje nove robne marke Panona Mare postane najveći proizvođač slatkovodne ribe u Hrvatskoj. PP Orahovici pripojeno je 2019. zagrebačko poduzeće Panon agroproizvodnja. Poduzeće danas zapošljava oko 300 radnika, a njegovo vrhunsko vino silvanac zeleni, orahovački lješnjak i šaran nose oznaku Izvorno hrvatsko. Proizvode izvoze u nekoliko zemalja EU-a, Kinu, Japan i Meksiko.



















Muzej prehrane Podravka, specijalizirani tehnički muzej osnovan 1982. u Koprivnici, koji prikazuje razvoj industrijske preradbe hrane.

Muzej je osnovalo prehrambeno poduzeće → Podravka, u kojem je prikupljanje predmeta za budući muzej započelo 1977. te se ulaganjem znatnih sredstava 1977–80. nastavilo otkupom etnografskih predmeta i poljoprivrednih strojeva od privatnih osoba. Osim što je jedan od malobrojnih muzeja vezanih uz poduzeća u Hrvatskoj, pruža i jedinstven primjer prikaza industrijskoga proizvodnog procesa. Smješten je u adaptiranim zgradama nekadašnje Gradske klaonice, koje su najstariji primjer industrijske arhitekture u Koprivnici (1892).













Muzejski postav čine Etnografska zbirka, Likovna zbirka, Tehnička zbirka, Zbirka ambalaže i etiketa, Zbirka fotografija, Zbirka industrijske tehnologije, Zbirka kuharica i knjiga, Zbirka posuđa i pribora te Zbirka reklamne građe i suvenira. Tako se za područje sjeverozapadne Hrvatske spravama, alatima, posuđem i tradicijskim receptima prikazuju proizvodnja, transport, preradba, čuvanje i konzumiranje hrane u seoskoj sredini prve polovice XX. st. Muzej prikazuje i potpuni asortiman Podravkinih proizvoda od samih početaka djelovanja tvornice. Zbirka industrijske tehnologije sadržava rekonstrukciju prve linije za proizvodnju dehidratiranih juha iz 1958., stroj za potpuno automatsku proizvodnju marmelade u plastičnim dozama od 20 g koji je bio u uporabi 1966–2004., a na temelju stare ambalaže (oko 400 primjeraka) i etiketa (gotovo 800 primjeraka) predstavlja povijesni pregled proizvoda poduzeća. Veći dio izloženih strojeva konstruiran je prema nacrtima tadašnjih Podravkinih radnika strojarske struke upravo u radionicama Podravke.













Mlinar d. o. o., poduzeće za proizvodnju i prodaju pekarskih proizvoda sa sjedištem u Zagrebu, osnovano 1903. u Križevcima.







Poduzeće se isprva zvalo Prvi križevački paromlin i paropila Hinko Švarc (Schwartz) i sinovi, a za pogon mlina i pilane služio je parni stroj. Novi paromlin kapaciteta preradbe 220 do 250 vagona na godinu izgrađen je 1913. Poduzeće je nakon I. svj. rata zapošljavalo 25 radnika. Nakon II. svj. rata mlin obitelji Švarc preuzelo je državno mlinsko poduzeće Kalnik (1946). Od 1953. poduzeće je djelovalo u sklopu Žitnoga fonda (poduzeće za promet i preradbu žitarica), a djelatnost je obavljalo u nacionaliziranom mlinu koji je mogao samljeti 20 t žitarica na dan. Iduće je godine mlin moderniziran i elektrificiran, pa mu je i povećan kapacitet. Od 1958. poduzeće je djelovalo pod nazivom Mlinar, mlinsko poduzeće. Tijekom 1960. poduzeću je u Križevcima pridružena pekarska zadruga Napredak, pa je uz → mlinske proizvode počelo proizvoditi peciva i kruh (→ pekarski proizvodi). Tijekom vremena izgrađene su nove industrijske pekare u Zagrebu (1969., kapaciteta 70 t na dan; najveća u državi) i Križevcima (1977., kapaciteta 25 t na dan), mješaonica stočne hrane (1969., kapaciteta 120 t na dan), silosi za žitarice (kapaciteta 28 000 t) i mlin (kapaciteta 120 t na dan). Rad poduzeća bio je organiziran u radnim jedinicama Mlinarstvo (stari i novi mlin te mješaonica stočne hrane) i Pekarstvo (pekare u Zagrebu i Križevcima).







Godine 1991. poduzeće je zapošljavalo 496 radnika, radilo je smanjenim kapacitetom (42%), a proizvelo je 28 741 t mljevenih i 14 291 t pekarskih proizvoda te 4830 t stočne hrane. Pretvorbom 1992. poduzeće je postalo dioničko društvo, te je djelovalo pod nazivom Mlinar, mlinsko-pekarska industrija. Razvojnim programom provedenim 1992–98. poduzeće je izgradilo montažne armiranobetonske hale, nadogradilo upravnu zgradu, kupilo 21 poslovni prostor, moderniziralo dio voznoga parka te investiralo u nove proizvodne pogone (oprema za pripremu i sušenje tijesta, automatizirana linija za proizvodnju peciva, oprema za mlinarstvo, stroj za izuzimanje paleta s linija, uređaj za uzimanje uzoraka žitarica, jedna etažna i dvije roto peći). U Zagrebu je 2000. izgrađen pogon za proizvodnju zamrznutih proizvoda. Modernizaciju proizvodnih pogona pratila je povećana zaposlenost (1993. 488 radnika; 2002. 743 radnika). Mlinar je 2009. kupio poduzetnik Mato Škojo koji je potom reorganizirao proizvodnju u Zagrebu, Križevcima, Osijeku i Poreču. Godine 2009. pridruženo mu je poduzeće Moslavka pekarstvo iz Kutine, 2011. Centar Radnička iz Zagreba i Agrolaguna pekarstvo iz Rijeke te 2016. Centar Škojo iz Osijeka. U Zagrebu je 2011. izgrađen novi proizvodni pogon, najveći pekarski proizvodni i distributivni centar u ovome dijelu Europe, a 2014. najsuvremenija tvornica za proizvodnju bureka i pizza u ovome dijelu Europe (kapacitet 100 milijuna bureka i 40 milijuna pizza na godinu). Od 2013. poduzeće nema proizvodne pogone u Križevcima. Prve Mlinarove prodavaonice u Sloveniji i Mađarskoj otvorene su 2012., potom i u Njemačkoj, Švicarskoj, Slovačkoj, BiH, Srbiji, Ujedinjenim Arapskim Emiratima, Australiji i Malti. U Lahoreu u Pakistanu je 2018. otvoren najveći Mlinar Caffe na svijetu, a još dva nalaze se u Sydneyju. Mlinar u više od 200 hrvatskih prodavaonica, zagrebačkom sjedištu te u tvornicama u Osijeku, Zagrebu, Poreču i Šibeniku zapošljava oko 2000 radnika, a u svojim tvornicama proizvede oko 170 milijuna proizvoda na godinu. Proizvodni asortiman sastoji se od kruha, peciva, bureka, pizze, sendviča, salata, dugotrajnih proizvoda, kolača i torti.







meso, namirnica dobivena klanjem stoke, peradi i kunića te odstrelom ili klanjem divljači. Mesne prerađevine su prehrambeni proizvodi dobiveni preradbom mesa.

Meso, u užem smislu, podrazumijeva skeletno mišićje životinja s kostima, uraslim masnim i vezivnim tkivom, hrskavicama, limfnim žlijezdama, limfnim i krvnim žilama i živcima, a u širem smislu i druge jestive dijelove životinje kao što su iznutrice (jezik, srce, pluća, jetra, slezena, bubrezi, želudac, crijeva), masno tkivo (slanina, salo, loj) i krv. Kemijski sastav mesa ovisi o mnogim čimbenicima od kojih su najvažniji vrsta životinje, pasmina, spol, dob, hranidba i način uzgoja te anatomska lokacija mišića na trupu.

Osnovne gradivne tvari mesa su voda, proteini, masti, minerali, vitamini i ugljikohidrati, koji su zastupljeni različitim masenim udjelima. Prosječni kemijski sastav mesa čini 65–75% vode, 16–22% proteina, 1–13% masti, 1,5% neproteinskih dušikovih spojeva, 1% ugljikohidrata te minerali, vitamini i druge bioaktivne tvari. Udjel vode u mesu promjenjiv je i obrnuto je proporcionalan udjelu masti. Kakvoća mesa ovisi o mnogim parametrima, ali općenito vrijedi da kvalitetno meso sadržava veći udjel proteina. Proteini mesa mogu biti: miofibrilarni (grade mišićna vlakna; 65% ukupnih proteina), vezivno-tkivni (kolagen, elastin; 30%) i sarkoplazmatski proteini (mioglobin, enzimi; 5%). Proteini mesa važni su u ljudskoj prehrani jer imaju visoku biološku vrijednost, sadržavaju esencijalne amino-kiseline: fenilalanin, histidin, izoleucin, leucin, lizin, metionin, treonin, triptofan i valin. Mast je najpromjenljivija komponenta mesa, a njezina količina ovisi ponajprije o dobi i prehrambenom statusu životinje te vrsti mišića. Mast je smještena potkožno, međumišićno ili intramuskularno. Mramoriranost mesa odnosi se na količinu intramuskularne masti, odnosno na prožetost crvenoga mesa (mišića) mašću te utječe na njegovu sočnost i mekoću. Sastav masnih kiselina ovisi o vrstama mesa pa tako varira odnos zasićenih, jednostruko i višestruko nezasićenih masnih kiselina. Najvažniji su minerali prisutni u mesu željezo, bakar, cink i selen. Crveno meso smatra se najboljim izvorom željeza u ljudskoj prehrani jer željezo u mesu ima visoku iskoristivost. Meso je važan izvor vitamina skupine B, osobito vitamina B1, B2, B6 i B12. Od vitamina topljivih u mastima, u mesu je najvažniji vitamin A, dok jetra i bubrezi sadržavaju znatne količine vitamina A, D, E i K. Najzastupljeniji ugljikohidrat u mesu je glikogen.

Kakvoća mesa kompleksan je pojam, a rabi se za opisivanje ukupnih karakteristika mesa koje obuhvaćaju kvalitativne, senzorske, tehnološke, prikrivene i ostale karakteristike. Uključuje mikrobiološku i kemijsku sigurnost mesa, izgled i boju, kemijski sastav, nutritivnu kakvoću, teksturu, sočnost i aromu, odnosno okus i miris mesa. S tehnološkog gledišta važna je i boja mesa te masnog tkiva, kemijski sastav, sposobnost vezanja vode i mramoriranost. U ukupnu kakvoću uključena je i dobrobit životinja odnosno način postupanja sa životinjama tijekom uzgoja i držanja u sustavima koji su održivi i ekološki prihvatljivi. Proizvođači i prerađivači mesa pri ocjeni kakvoće mesa uzimaju u obzir i klaoničku masu životinja, klaoničko iskorištenje, debljinu potkožnoga masnog tkiva, površinu presjeka mišića, konformaciju trupa i mesnatost.







Tehnologija preradbe mesa obuhvaća procese i postupke u proizvodnji mesnih proizvoda. Mesne prerađevine uključuju širok raspon proizvoda kojima su osnovne komponente mišićno i masno tkivo, iznutrice, koža i krv te dodatni sastojci: aditivi, začini, škrob, brašno, mlijeko u prahu, jaja, gljive, povrće, bujon i dr. Proizvode se postupcima hlađenja, smrzavanja, usitnjavanja, soljenja, salamurenja, fermentacije, sušenja, dimljenja, toplinske obradbe, zrenja ili nekim drugim postupkom konzerviranja. Konzerviranjem se produžuje održivost mesa uništavanjem mikroorganizama ili stvaranjem nepovoljnih uvjeta za njihov rast i razmnožavanje. Kemijsko konzerviranje obuhvaća dodatak kuhinjske soli, nitrata, nitrita, polifosfata, mliječne, limunske i vinske kiseline te soli askorbinske kiseline i drugih zakonom dopuštenih sredstava. Hlađenje mesa postiže se na temperaturama do 7 °C u središtu proizvoda, dok se zamrzavanjem postiže uobičajena temperatura od -18 °C. Fermentacijom dolazi do razgradnje ugljikohidrata mesa i dodanih šećera do mliječne kiseline i drugih spojeva, u čemu sudjeluju mikroorganizmi, a praćeno je opadanjem pH vrijednosti proizvoda. Sušenje je postupak konzerviranja kojim se u mesu smanjuje udjel i aktivitet vode, a dimljenje (sušenje na dimu) je postupak obradbe mesnih proizvoda dimom. Dim se dobiva gorenjem drva ili se proizvodi tretiraju aromom dima. Toplinska obradba mesa i mesnih proizvoda provodi se pasterizacijom na temperaturama do 100 °C, pri čemu temperatura u središtu proizvoda mora biti najmanje 70 °C, i sterilizacijom na temperaturama višima od 100 °C. Zrenje mesa složen je proces tijekom kojeg se zbivaju mnogobrojne biokemijske i fizikalno-kemijske promjene i kojim se postižu karakteristična senzorska svojstva i kakvoća proizvoda. U novije doba razvijene su i suvremene netoplinske metode konzerviranja mesa kao što su obradba mesa visokim hidrostatskim tlakom i ultrazvukom visokog intenziteta, pulsnim električnim poljem te svjetlosnim impulsima i primjenom atmosferske hladne plazme.







Mesni proizvodi mogu biti toplinski obrađeni i toplinski neobrađeni. Toplinski obrađeni mesni proizvodi mogu biti: polutrajni suhomesnati proizvodi od jednoga komada mesa (dimljena šunka, dimljena lopatica, dimljena pečenica, dimljena vratina, dimljena slanina), polutrajni proizvodi od komada mesa (kuhana šunka), proizvodi od usitnjenoga mesa (mesni doručak, pašteta) i polutrajne kobasice (hrenovke, šunka u ovitku). Toplinski neobrađeni mesni proizvodi mogu biti: trajni suhomesnati proizvodi (pršut, suha vratina ili buđola, suha šunka, suha lopatica, suha pečenica, suha slanina, panceta), trajne kobasice (kulen, zimska salama, čajna i srijemska kobasica) i fermentirane polusuhe kobasice. Pakiranje mesa obavlja se u modificiranoj i kontroliranoj atmosferi, a pakiranje u vakuumu produljuje trajnost mesa i mesnih proizvoda.













Proizvodnja mesnih prerađevina u Hrvatskoj

Zemljopisna raznolikost i prirodne posebnosti RH omogućuju uzgoj raznolikog stočnog fonda. Stoka (→ stočarstvo) se u domaćinstvima dugo uzgajala za vlastite potrebe, a prodaja mesa i mesnih prerađevina odvijala se uglavnom putem mreže manjih mesarskih obrta. Iz takvih zanatskih radionica za preradbu mesa i proizvodnju suhomesnate robe razvilo se nekoliko vodećih industrijskih poduzeća za preradbu mesa – Prva hrvatska tvornica salame, kobasica i sušena mesa M. Gavrilovića i sinova (→ Gavrilović; osnovano u Petrinji 1822. kao obrt, od 1889. industrija), Prva zagrebačka tvornica salame, suhomesnate robe, kobasica i masti Katarina Rabus i sin (→ Sljeme; osnovano u Zagrebu 1871. kao obrt, od 1921. industrija) i Vajda (osnovano u Čakovcu, 1912). U Osijeku su početkom XX. st. otvorene Tvornica praške suhomesnate robe Bily Bogumil (1911), Gradska klaonica (osnovana prije 1915., danas Mesoprerada), Osječka industrija mesnate robe i masti (1920), tvornica suhomesnate robe Adolf Krakauer (1920) i tvornica suhomesnate robe Slavonija (1921). Na krajnjem istoku poslovale su Suhomesnata i mlinska industrija u Šidu (1918) i Tvornica konzerva i suhomesnate robe Braća Peć u Dalju. U središnjoj Hrvatskoj osnovane su Industrija mesnih proizvoda Zaprešić (1918), Prva bjelovarska tvornica suhomesnate robe Josipa Svobode i sinova (1922), Lucullus d. d. za proizvodnju mesa u Zagrebu (1922). Manji prerađivači mesa bili su Jovo Gigović iz Nove Gradiške, Braća Teufel i Zadruga brodskih mesara i kobasičara iz Broda na Savi (danas Slavonski Brod), Leopold Hoffer iz Križevaca i dr. U to su doba dva poduzeća (Industrija crijeva Josip Pavešić iz Zagreba i Prva jugoslavenska crijevarnica i topionica loja sa Sušaka) proizvodila crijeva za kobasice.













Tijekom II. svj. rata mnogi su proizvodni pogoni mesne industrije stradali, a nakon rata su konsolidirani i podržavljeni. Dio pogona za preradbu mesa djelovao je u sastavu poljoprivredno-industrijskih kombinata. Tijekom vremena proizvodnja je rasla. Primjerice 1975–80. proizvodnja mesa u Hrvatskoj porasla je sa 116 000 t na 181 000 t. Broj uzgojenih svinja narastao je dva puta, a uzgoj mesa peradi tri puta. Početkom 1980-ih od mesa dobivenoga uzgojem domaćih životinja najveći dio činila je svinjetina (50%), potom govedina (29%), perad (18%), ovčetina (0,5%) i ostalo meso (2,5%). Godine 1980. proizvedeno je 43 995 t kobasica, 36 079 t mesnih konzervi, 16 377 t sušenog mesa, 9218 t životinjske jestive masti, 2560 t nekonzerviranih polupripremljenih gotovih jela i 7188 t koncentriranih juha. Unatoč dobrim rezultatima industrijska preradba mesa nije u potpunosti iskorištena te je zbog nedostatka sirovina radila smanjenim kapacitetom.

Tijekom 1990-ih, unatoč nesigurnostima uzrokovanima Domovinskim ratom te procesima privatizacije i pretvorbe, mesna je industrija zadržala svoje tradicionalno vodeće mjesto u prerađivačkoj industriji RH. Zahvaljujući investicijama u modernizaciju pogona, poput pogona za proizvodnju kulena i suhomesnatih proizvoda poduzeća Belje (→ Belje plus) u Belom Manastiru, razvijaju se postojeći prerađivači. Krizne situacije u mesnoj industriji bile su globalna gospodarska kriza (2008. i 2009) i ulazak Hrvatske u EU (2013; liberalizacija tržišta, pogoršanje uvozno-izvozne bilance). Unatoč tomu prema Nacionalnoj klasifikaciji djelatnosti 2012. u Hrvatskoj mesnoj industriji djelovalo je 184 poduzeća, koja su ostvarivala 22% prihoda prehrambene industrije RH. Mnogi prerađivači odustali su od vlastitih pogona za proizvodnju svježeg mesa (npr. Danica je svoju klaonicu zatvorila 2012., a Gavrilović 2013), zbog čega je Hrvatska danas jedan od najvećih europskih uvoznika mesa.













Godišnja je potrošnja mesa po članu kućanstva u RH 2017. iznosila 16,4 kg mesa peradi, 15,1 kg svinjetine, 6,6 kg govedine i teletine, 0,9 kg janjetine i jaretine, 1,8 kg iznutrica, 16 kg sušenoga, soljenoga i dimljenoga mesa te 4,6 kg ostalih mesnih proizvoda (mljevenoga mesa, pašteta i sl.). Najveći su prerađivači mesa → PIK Vrbovec plus iz Vrbovca, Koka peradarsko-prehrambena industrija iz Varaždina (danas dio → Vindije), Pivac grupa (1990. osnovana je Mesna industrija braća Pivac; 2000-ih preuzela je kliški Dalmesso, čakovečku Vajdu, karlovački PPK) iz Vrgorca, Gavrilović iz Petrinje, Perutnina Ptuj – PIPO iz Čakovca i Danica mesna industrija (od 2015. u sastavu Podravke iz Koprivnice). Bogata tradicija proizvodnje poljoprivrednih i prehrambenih proizvoda koji se odlikuju posebnom kvalitetom i tradicionalnim načinom proizvodnje dovela je RH među prvih deset zemalja EU-a po broju zaštićenih naziva, odnosno registriranih oznaka, poljoprivrednih i prehrambenih proizvoda. Od ukupno 31 proizvoda sa zaštićenim oznakama izvornosti i zemljopisnoga podrijetla, mesni su proizvodi krčki, drniški, dalmatinski i istarski pršut, baranjski i slavonski kulen, zagorski puran, paška i lička janjetina, međimursko meso ’z tiblice, te dalmatinske panceta i pečenica. Proizvodi s prijelaznom nacionalnom zaštitom, koji su u postupku registracije u EU-u su: meso crne slavonske svinje i istarskog goveda – boškarina, slavonska kobasica, dalmatinska janjetina, samoborska češnjovka. Naziv mesa turopoljske svinje zaštićen je na nacionalnoj razini.







Na → Agronomskome fakultetu u Zagrebu izvodi se preddiplomski studij Animalne znanosti i diplomski studij Proizvodnja i prerada mesa, a na → Fakultetu agrobiotehničkih znanosti u Osijeku izvode se preddiplomski stručni i sveučilišni te diplomski sveučilišni studiji zootehnike, te poslijediplomski specijalistički studiji Kakvoća i sigurnost animalnih proizvoda, Proizvodni sustavi u stočarstvu i Svinjogojstvo.

mineralna voda, prirodna izvorska voda stalnoga mineralnog sastava, koja se od ostalih izvorskih voda razlikuje po povećanom udjelu otopljenih minerala i plinova. Nema prisutnih parazita i patogenih mikroorganizama, a potječe iz jednoga podzemnog vodonosnika te je potpuno zaštićena od svakoga vanjskog onečišćenja. Prirodna mineralna voda puni se u ambalažu (na kojoj je točno naznačen mineralni sastav) nepromijenjena na izvoru, a namijenjena je ljudskoj potrošnji. Termomineralne vode su vode koje imaju višu temperaturu nego što je godišnji prosjek temperature u njihovu okolišu. S obzirom na geološko podrijetlo mineralne vode mogu biti juvenilne (voda magmatskoga podrijetla, koja iz dubine litosfere izlazi na površinu) i konatne (voda koja se zadržala u stijenama od njihova postanka). Voda na putu prema površini prolazi kroz stijene različita sastava, otapa minerale i postiže svoj specifični kemijski sastav.

Prirodna mineralna voda ne smije se obrađivati ili mijenjati u odnosu na prirodno stanje u kojem se nalazi u podzemnome vodonosniku, osim u slučaju kada se dopuštenim postupcima uklanjaju željezo, sumpor, mangan, arsen, fluorid ili otopljeni ugljikov dioksid. Posebno je zabranjena svaka vrsta dezinfekcije jer voda u izvornome stanju mora mikrobiološki zadovoljavati zakonske odredbe, a prisutnost autohtonih mikroorganizama smije biti jedino rezultat normalnog razvoja prirodne mikroflore u vodonosniku. U prirodnu mineralnu vodu ne smije se dodavati ništa osim CO₂ (gazirana mineralna voda) kojega se dodatak i podrijetlo u vodi moraju jasno navesti na ambalaži.

Prirodna mineralna voda u zemljama članicama EU-a priznaje se na temelju nacionalnih pravilnika koji su usklađeni s odgovarajućim direktivama Europskoga parlamenta i Vijeća, a priznanje vrijedi za područje čitavog EU-a. Za razliku od ostalih voda u boci, u koje se ubrajaju prirodne izvorske vode s manjim udjelom otopljenih minerala i plinova i stolne vode, prirodna mineralna voda podliježe posebnoj direktivi Europskoga parlamenta i Vijeća o prirodnim mineralnim vodama (ostale dvije vrste vode u boci podliježu direktivi o vodi za ljudsku potrošnju). U RH 2019. priznate prirodne mineralne vode crpe se iz izvora: Janino vrelo u Pisarovini (trgovačka marka Jamnica), Sveta Jana kraj Jastrebarskog (Jana), Kalnička i Kalnička 1 u Apatovcu (Kalnička), Antunovo i Grofovo vrelo u Lipiku (Lipički Studenac). Na hrvatskom tržištu u boci se prodaju i domaće prirodne izvorske vode (npr. Studena, Cetina, Kala, Goda) i stolne vode (npr. Vitea) te uvozne prirodne mineralne vode iz Italije, Slovenije, Francuske, Njemačke, Austrije, Srbije i BiH. Podatci Hrvatske gospodarske komore pokazuju da je 2015. u Hrvatskoj proizvedeno 1 860 865 hl mineralne i gazirane vode, a ukupna je proizvodnja vode iznosila 3 740 000 hl. Neki mineralni izvori bili su poznati već u prapovijesno doba, a većina ih se počela iskorištavati u rimsko doba. Najveći hrvatski proizvođač izvorske i mineralne vode je → Jamnica, s tradicijom duljom od 190 godina. Prvu kemijsku analizu vrela u Jamničkoj kiselici naručila je 1772. Marija Terezija, od kada je voda s tog izvora zabilježena u registru mineralnih voda bečkog dvora. Na istom je dvoru svoje mjesto našla i mineralna voda iz Lipika.













Osim prirodnih mineralnih voda koje se rabe za ljudsku potrošnju, vode s povišenim sastavom karakterističnih minerala koje zbog toga imaju balneološka svojstva, odnosno blagotvoran utjecaj na zdravlje ljudi, rabe se u svrhu liječenja ljudi kupanjem (Istarske, Splitske, Lipičke toplice). Povijesno gledano, mineralnom su se vodom ljudi prvo koristili za kupanje, a tek kasnije za piće. Uporaba mineralnih voda u svrhu liječenja kupanjem regulirana je zakonskim odredbama kako bi se osiguralo zdravlje ljudi, jer se takve vode ne dezinficiraju da ne izgube svoja ljekovita svojstva pa se njihova kvaliteta tijekom uporabe u bazenima održava stalnom izmjenom vode i kontrolom broja ljudi koji je istodobno koriste.







Prehrambeno-tehnološki fakultet Osijek, visokoškolska i znanstvenoistraživačka ustanova Sveučilišta u Osijeku, koja izvodi sveučilišne studije u znanstvenim poljima biotehnologije, prehrambene tehnologije i nutricionizma.







Povijest

Povijest Fakulteta započela je 1970. osnutkom Prehrambeno-tehnološkog odjela na Visokoj poljoprivrednoj školi u Osijeku. Osnutak je potaknut razvojem prehrambene industrije Slavonije i Baranje, a na inicijativu profesora Biotehnološkog odjela Tehnološkoga fakulteta u Zagrebu. Visoka poljoprivredna škola, tada s Prehrambeno-tehnološkim, Ratarskim i Stočarskim odjelom, ubrzo postaje Poljoprivredno-prehrambeno tehnološkim fakultetom (1971). Prehrambeno-tehnološki odjel (i studij), osim na Fakultetu, djelovao je i u prostorima Pedagoškoga fakulteta, Elektrometalskoga školskog centra i Tehničke škole Ruđer Bošković. Razvojem odjela i osnutkom Sveučilišta u Osijeku 1975. stvoreni su uvjeti za osamostaljenje studija te je 1976. u okviru RO Biotehničkoga znanstveno-nastavnoga centra osnovan Prehrambeno-tehnološki fakultet Osijek.

Istodobno s osamostaljenjem, na Tenjskoj cesti započela je izgradnja vlastitih prostora. Prvi dio kompleksa s predavaonicama, kabinetima i dekanatom završen je 1980., a suvremeni studentski i istraživački laboratoriji 1986. Godine 1989. otvorena je i knjižnica, koje prostor danas nije u uporabi. Tijekom ratnih događanja početkom 1990-ih, prostorije Fakulteta pretrpjele su veliku štetu, a zaposlenici su veći dio opreme i dio namještaja spasili preseljenjem u podrumske prostore Privredne banke u Osijeku, odn. u Zagreb 1991. Nastava za studente se tada odvijala na zagrebačkome Prehrambeno-biotehnološkom fakultetu. Nakon rata Fakultet je djelovao na više lokacija u Osijeku, a od 1995. djeluje u osječkoj Tvrđi, na adresi Franje Kuhača 18 i 20. Na Fakultetu je u znanstveno-nastavnim, nastavnim i suradničkim zvanjima zaposleno sedamdesetak osoba, a 2020. pohađalo ga je više od 700 studenata.

Nastava

Fakultet je u početku provodio dodiplomski studij Prehrambene tehnologije i procesnog inženjerstva u tri smjera (Prehrambeni, Prehrambeno inženjerstvo i Procesno inženjerstvo), a poslijediplomski studij prehrambenog inženjerstva osnovan je 1998. Fakultet danas provodi osam studija: preddiplomski sveučilišni studij Prehrambena tehnologija, diplomske sveučilišne studije Prehrambeno inženjerstvo, Procesno inženjerstvo te Znanost o hrani i nutricionizam, sveučilišni poslijediplomski studij Prehrambena tehnologija i nutricionizam te poslijediplomske specijalističke studije Sigurnost i kvaliteta hrane, Tehnologije tradicionalnih mesnih proizvoda i Nutricionizam.

Organizacija

Godine 1997. ustrojena su četiri zavoda te katedra za strane jezike. Fakultet su od 2006. činila četiri zavoda, tri samostalne katedre (za matematiku i fiziku, metodiku znanstvenog rada te za strane jezike) te Centar za razvoj i tehnološki inženjering, a danas ga čine četiri zavoda i samostalne katedre.

Zavod za primijenjenu kemiju i ekologiju osnovan je kao Zavod za kemiju (činile su ga Katedra za primijenjenu kemiju i instrumentalne metode, Katedra za opću i analitičku kemiju, Katedra za organsku kemiju i kemiju prirodnih spojeva te Katedra za tehnologiju vode i ekologiju). Današnje ime nosi od 2006. te ga čine tri katedre: Katedra za fundamentalnu kemiju, Katedra za primijenjenu kemiju, biokemiju i instrumentalne metode te Katedra za ekologiju i toksikologiju. Dosadašnji su predstojnici zavoda bili Marijan Šeruga, Mirko Kuleš, Spomenka Kovač, Milan Čaćić i → Maja Molnar.

Zavod za prehrambene tehnologije nekada je činilo deset katedri: za prehrambeno inženjerstvo, tehnologiju voća i povrća, tehnologiju ugljikohidrata, mljekarstvo, tehnologiju mesa i ribe, higijenu i sanitaciju, ekonomiku prehrambene industrije, vinarstvo, tehnologiju ulja i masti te kemiju hrane. Suradnja je ostvarena sa Zavodom za javno zdravstvo Osječko-baranjske županije te poduzećima IPK Tvornica ulja Čepin, → Zvečevo, Kandit Premijer (→ Kandit), → Sladorana, → Belje, → VIRO tvornica šećera i dr. Zavod danas okuplja pet katedri: Katedru za tehnologije prerade žitarica, Katedru za tehnologiju mesa i mlijeka, Katedru za prehrambeno inženjerstvo, Katedru za tehnologiju voća i povrća, Katedru za tehnologiju ugljikohidrata. Među predstojnicima Zavoda istaknuli su se Ljiljana Primorac, → Žaneta Ugarčić-Hardi, akademkinja → Vlasta Piližota i Đurđica Ačkar, kao i predsjednik dviju katedri → Dragan Kovačević.

Zavod za ispitivanje hrane i prehrane osnovan je kao Zavod za ispitivanje prehrane i nadzor kakvoće prehrambenih proizvoda, a današnje ime nosi od 2006. Nekada ga je činilo šest katedri: za kakvoću hrane, prehranu, mikrobiologiju, toksikologiju i prehrambenu biokemiju, biologiju te senzorske analize. Danas Zavod okuplja Katedru za kakvoću hrane, Katedru za prehranu te Katedru za biologiju i mikrobiologiju. Suradnja je ostvarena s Hrvatskom gospodarskom komorom, Županijskom komorom Osijek i Hrvatskim pčelarskim savezom za koji provodi analizu meda za potrebe državnog natjecanja. Od 2005. Zavod je ovlašten za ispitivanje kakvoće meda i drugih pčelinjih proizvoda. Dugogodišnja je predstojnica bila → Milena Mandić, a zatim Ljiljana Primorac i Ines Banjari.













Zavod za procesno inženjerstvo. Unutar zavoda nekada su djelovale katedre za tehnološke operacije, termodinamiku i reakcijsko inženjerstvo, modeliranje, optimiranje i automatizaciju, projektiranje tehnoloških procesa i konstrukcijske materijale, bioprocesno inženjerstvo te za inženjerstvo organskih i anorganskih materijala. Zavod je ostvarivao suradnju s poduzećima Orbico Split, Tvornica za preradu drva u Belišću i dr. Dugogodišnji su predstojnici bili → Srećko Tomas i Bernarda Šeruga. Današnja je predstojnica Natalija Velić​, a unutar Zavoda djeluje pet katedri: Katedra za mehaničke, toplinske i separacijske procese, Katedra za energiju, okoliš i održivi razvoj, Katedra za modeliranje, optimiranje i automatizaciju, Katedra za tehnološko projektiranje i farmaceutsko inženjerstvo te Katedra za bioprocesno inženjerstvo. Među zaposlenicima Zavoda ističe se → Stela Jokić.







Samostalne katedre okupljaju nastavu iz engleskog i njemačkog jezika te tjelesne i zdravstvene kulture. Predstojnica je katedre Antonija Šarić.

Izdavaštvo

Fakultet od 2009. izdaje međunarodni znanstveno-stručni časopis → Croatian Journal of Food Science and Technology, a u suradnji s Farmaceutskim i Tehnološkim fakultetom Univerziteta u Tuzli od 2012. izdavač je i međunarodnoga znanstveno-stručnog časopisa za nutricionizam i dijetetiku Hrana u zdravlju i bolesti.

tjestenina, prehrambeni proizvod dobiven miješanjem pšeničnog ili drugog (rižinog) brašna s vodom i drugim sastojcima, različito oblikovan te namijenjen pripremi za jelo kuhanjem ili ukuhavanjem. Uglavnom se proizvodi od pšenične krupice tvrde pšenice (Triticum durum), rjeđe od krupice krušne pšenice (Triticum aestivum), a temeljem udjela navedenih sastojaka označava se kao tjestenina od: durum pšenice (sadržava ≥ 97% krupice tvrde pšenice), durum pšenice i krušne pšenice te krušne pšenice.

Tjestenina proizvedena postupkom oblikovanja i sušenja do vlage ≤ 12,5% naziva se suhom tjesteninom. Njoj se mogu dodavati različiti sastojci (jaja, špinat, cikla, mrkva, brašna drugih žitarica, krumpira ili mahunarki) koji su odgovorni za organoleptička svojstva (teksturu, boju) i prehrambenu vrijednost. Suha tjestenina se prema obliku razvrstava u dugu (špageti, capellini, bucatini, fettuccine) i kratku tjesteninu (šuplju kao makaroni ili punu kao fusilli). Prema namjeni u prehrani razlikuju se tjestenine za priloge (konzumiraju se uz umake, kao prilog jelu ili sastavni dio salata) i tjestenine za juhe (sitna tjestenina oblika školjkice, kvadratića, leptirića, slova, zrna i sl.). Danas se na tržištu nalazi više od 400 različitih oblika suhe tjestenine zapakirane u ambalažu koja osigurava dug vijek valjanosti. Ako je tjestenina termički obrađena prije sušenja (parenjem, grijanjem, kuhanjem) naziva se pretkuhanom tjesteninom i svojstveno joj je kratko vrijeme pripreme. Zasebna kategorija tjestenine je svježa tjestenina koja se proizvodi valjanjem tijesta pripremljenog od pšenične krupice, vode i jaja te dodataka, koja se potom reže, a po potrebi i puni te završno oblikuje. Punila svježe tjestenine mogu biti mesna, povrtna, sirna, začinska i sl. Najpoznatije svježe punjene tjestenine su tortellini, cappelletti i ravioli. U svježu tjesteninu svrstavaju se i njoki, okruglice specifična oblika i izgleda, proizvedeni od smjese krumpirova i pšenična brašna ili krupice, kojima se mogu dodati sol, jaja, mlijeko, povrće i masnoća. Sva svježa tjestenina prije pakiranja obvezno prolazi proces pasterizacije i hlađenja (ne smije sadržavati ≥ 28% vlage). Ako se prije pasterizacije svježa tjestenina dodatno termički obrađuje (parenjem, grijanjem ili kuhanjem), dobiva se pretkuhana svježa tjestenina. Zbog visokog je sadržaja vlage svježa tjestenina lako pokvarljiva namirnica, pa se pakira u odgovarajuću nepropusnu ambalažu i modificiranu atmosferu, a može se i vakuumirati ili smrznuti.







Pretpostavlja se da je Marko Polo u XIII. st. donio tjesteninu iz Kine u Italiju. U XVII. st. započela je njezina intenzivna proizvodnja, uglavnom u talijanskim kućnim manufakturama, a industrijska revolucija u XIX. st. omogućila je njezinu široku mehaniziranu proizvodnju. U svijetu se proizvede oko 14,3 milijuna tona tjestenine na godinu, a najveći su proizvođači zemlje EU-a (35,7% ukupne proizvodnje). U Hrvatskoj se proizvodi oko 22 000 t tjestenine na godinu (u Italiji 3,8 milijuna tona), a godišnja konzumacija tjestenine u Hrvatskoj iznosi 7,3 kg po osobi (u Italiji 24,9 kg). Unatoč tomu što se proizvodnja tjestenine u posljednjih deset godina udvostručila, više od polovice potrošene tjestenine (56%) u RH dolazi iz uvoza. Proizvodnja tjestenine u Hrvatskoj započela je u drugoj polovici XIX. st., intenzivirala se početkom XX. st. i bila je usko vezana uz proizvodnju keksa. Najviše tjestenine proizvodilo se i konzumiralo na području Hrvatskog primorja i Dalmacije. Na riječkom su području djelovale Tvornica tjestenine u Ponsalu (osnovana 1845), tvornice tjestenine na Sušaku i u Puntu te Prvi hrvatski primorski paromlin i tvornica tijesta Art osnovan u Senju. U prvim desetljećima XX. st. na šibenskom području djelovale su četiri tvornice, na splitskome tri (među kojima i → Cetina iz Omiša), na makarskome četiri, a na dubrovačkome području dvije tvornice. Proizvodile su dovoljno tjestenine za potrebe Primorja i Dalmacije, a izvozile su i u Crnu Goru i Italiju.







U kontinentalnome dijelu Hrvatske tjesteninu i kekse proizvodili su: Suprema prva hrvatska tvornica tjestenina (osnovana 1918. u Zagrebu; od 1921. podružnica u Osijeku), Paromlin, tvornica tjestenine i keksa Karolina, Stjepan Piller i sinovi iz Osijeka (osnovana 1922; danas → Karolina) i Tvornica tjestenine paromlina Union (osnovana u Osijeku). Tijekom 1980-ih tjesteninu je u Hrvatskoj proizvodilo deset poduzeća, među kojima se uz omišku Cetinu isticala Tvornica tjestenine Klara, jedan od OUR-a zagrebačkog Žitokombinata (→ Zagrebačke pekare Klara). Danas ju proizvode 23 mala ili srednje velika proizvođača, među kojima su Klara Marić u Kanfanaru (1987), Ragusa u Čakovcu (1991), Koleda u Velikoj Gorici (1991), Marodi u Nedelišću (1992) i Naše klasje u Kupljenovu (2011). Mali proizvođači u ponudi obično imaju i neke vrste tradicijske tjestenine poput krčkih šurlica te istarskih fuža i pljukanaca. Tehnologija proizvodnje tjestenine se danas poučava na → Prehrambeno-tehnološkome fakultetu u Osijeku i → Prehrambeno-biotehnološkome fakultetu u Zagrebu.

Tvornica duhana Rovinj d. o. o. (TDR), poduzeće za proizvodnju duhana i duhanskih proizvoda sa sjedištem u Rovinju, osnovano 1872. Hrvatski vodeći proizvođač i izvoznik cigareta.

Započelo je djelovati kao pogon za opskrbu cigarama časnika austrougarske vojske pod nazivom I. R. Manifattura tabacchi u Ulici San Damiano u Rovinju. Najveće zasluge za pokretanje industrije duhana pripadaju tadašnjemu gradonačelniku Rovinja Matteu Campitelliju. Od osnutka do početka I. svj. rata tvornica je bila dijelom državnoga monopola K. K. Tabak-regie u kojem je bila koncentrirana preradba i trgovina duhana na području Austro-Ugarske. U prvoj godini poduzeće je zapošljavalo oko 400 radnika, a bilo je opremljeno s 13 različitih strojeva za motanje, pakiranje i oblikovanje cigara, prešama za bale i štrcaljkama za održavanje vlažnosti duhana, te trima sušarama. Ručno savijene cigarete i lule počele su se proizvoditi 1878. U idućih desetak godina provedena je prva veća mehanizacija proizvodnoga procesa. Nabavljeni su motori koji su pokretali dvanaestak strojeva, iako je većina proizvodnje i dalje bila ručna. Daljnje modernizacije slijedile su potkraj XIX. i početkom XX. st. Prije I. svj. rata poduzeće je imalo oko 1100 radnika. Godine 1913. na tržište je plasirana cigareta tipa American Blend izrađena od mješavine američkih duhana Virginia i Burley. Tijekom rata upravljanje poduzećem preuzeo je Talijanski državni monopol koji ga je vodio do kraja II. svj. rata. U razdoblju između dvaju svjetskih ratova u tvornicu su bili dopremljeni zastarjeli i derutni strojevi, novi strojevi za izradbu cigareta i pakiranje rezanoga duhana montirani su 1922. Proizvodile su se cigare Toscana i Romana i cigarete. Broj radnika kretao se oko 800.

Nakon II. svj. rata poduzeće je nacionalizirano i ukinuta je proizvodnja cigara. Glavna uprava za duhan odlučila je likvidirati tvornice duhana u Puli, Rijeci i Senju, a dio strojeva iz riječke tvornice duhana (→ Tvornica duhana Rijeka) dopremljen je u Rovinj. Polovni strojevi za pakiranje cigareta dopremljeni su iz Niša i Sarajeva. Prva poslijeratna cigareta bila je Stella Rossa. Poduzeće je početkom 1950-ih modernizirano kupnjom novih strojeva za izradbu i pakiranje cigareta, a u sljedećih deset godina svi su stari strojevi zamijenjeni novima. Nakon modernizacije na tržište je izbačena nova marka cigarete Primorka. U okolici Rovinja oživio je uzgoj duhana koji je 1951. iznosio 21 t, a 1956. 128 t. Većina proizvedenih cigareta bile su tzv. orijentalne cigarete bez filtra. Nakon 1961. porasla je potražnja za cigaretama s filtrom, pa je tvornica u Rovinju 1969. nabavila nove strojeve za izradbu cigareta s filtrom. U sljedeće dvije godine automatizirana je priprema duhana i izradba cigareta te je moderniziran grafički pogon. TDR je 1972. od poduzeća Austria Tabakwerke kupio licencu za proizvodnju marke cigarete s filtrom Milde Sorte i njezinu prodaju na jugoslavenskom tržištu. Do 1975. to je postala najtraženija cigareta s licencom na domaćem tržištu.







Početkom 1980-ih proizvodnja je automatizirana, instalirani su tada najsuvremeniji strojevi. Lansirana je marka cigareta Ronhill kao izvorna kreacija rovinjskih stručnjaka. Kupljena su duhanska polja u Podravini i Slavoniji, na kojima se uzgajao duhan u suradnji s Poljoprivrednim fakultetom u Zagrebu. Za potrebe fizikalno-kemijskoga laboratorija nabavljeni su spektrofotometar i stroj za pušenje, analize kojih su dovele do stalnoga smanjivanja tara i nikotina, štetnih sastojaka u dimu cigareta.

Privatizacija poduzeća, koje je tada imalo oko 450 zaposlenih, provedena je 1993. Od 2003. TDR je bio u sastavu Adris grupe, a od 2015. je u vlasništvu poduzeća British American Tobacco (BAT). Konkurentsko poduzeće → Tvornicu duhana Zagreb TDR je preuzeo 1998. Godine 2007. proizvodni pogoni premješteni su u Kanfanar, nedaleko od Rovinja u kojem je ostala uprava poduzeća. Na mjestu stare tvornice u Rovinju danas se održavaju razni festivali. U 2018. TDR je imao 550 zaposlenih. Novim investicijama matičnog poduzeća BAT u rovinjske pogone od 2021. proširuje se proizvodni asortiman na grijane duhanske proizvode.

Riječka tvornica konopa, poduzeće za proizvodnju brodske užadi i ostale srodne opreme osnovano u Rijeci; jedno od najstarijih poduzeća u Hrvatskoj koje je neprekidno djelovalo 235 godina.

Njezini začetci vezani su uz manufakturu za izradbu brodske užadi koju je, potaknut tadašnjim brzim razvojem riječke brodogradnje, 1764. pokrenuo Nicolò Crespi podrijetlom iz Riminija. Iako je rastuća potražnja za brodskom užadi uvjetovala osnivanje još nekoliko radionica toga tipa u Rijeci, nijedna se osim Crespijeve nije dulje održala. Njegovo uspješno poslovanje potvrđeno je carskim dekretom 1802., kojim je radionica jedina u svojoj grani dobila privilegije. Tada je zapošljavala 16 radnika. Užad se izrađivala uglavnom od konoplje koja se nabavljala u Bologni, Ceseni i Papinskoj Državi, a osim u Rijeci prodavala se u Senju, Dubrovniku i Boki kotorskoj. Nakon Crespijeve smrti manufakturu je preuzeo njegov sin Teodor, koji je, ne snašavši se u okolnostima nastalima promjenom političkih prilika u Rijeci te slabljenjem proizvodnje i trgovine, bio prisiljen prepustiti je oko 1860. Giovanniju Siroli. Novi je vlasnik, prema projektu arhitekta → Emilija Ambrosinija (sv. 3), dao podići 1901. novu, veću tvorničku građevinu na Potoku, pri čemu je dodatno modernizirao pogon nabavom potpuno novoga strojnog parka. Pod nazivom Giovanni Sirola Fabbrica cordaggi tvornica je izrađivala brodsku užad za austrougarsku flotu u Puli, Tvornicu torpeda Roberta Whiteheada (→ Torpedo; sv. 1) i Udruženo brodogradilište i tvornicu strojeva Danubius-Schönichen-Hartmann (→ 3. maj brodogradilište; sv. 1) u Rijeci. U tom se razdoblju proizvodilo 60 do 100 t užadi na godinu. Tijekom I. svj. rata tvornica je dospjela u teškoće, no nakon što se u poslijeratnim godinama oporavila započela je užadi opskrbljivati Kraljevsko ugarsko pomorsko plovidbeno dioničko društvo Adria. Poduzeće je ponovno poslovalo s teškoćama neposredno prije i tijekom II. svj. rata, kada je znatno smanjen broj radnika i opseg proizvodnje. Nakon rata tvornica je zapošljavala približno 30 radnika koji su nastavili proizvodnju užadi od konoplje, no nedovoljno kvalitetne za uporabu u pomorstvu zbog neodgovarajuće sirovine.

Nakon smrti posljednjega vlasnika Sirole 1947. tvornica je bila nacionalizirana, a od 1948. nastavila je djelovati pod nazivom Gradsko užarsko poduzeće. S približno 60 zaposlenih radnika kapacitet tvornice iznosio je 120 do 140 t užadi na godinu. Kako se proizvodnja isključivo od domaće konoplje pokazala suviše riskantnom, 1952. započela je izradba užadi od kokosa, manilske (po gradu Manili na Filipinima) i sisalske (po gradu Sisalu na Yucatánu) konoplje. Osim proizvodnjom užadi kojom su se opskrbljivala brodogradilišta, brodarska poduzeća i ribarske zadruge, tvornica se bavila češljanjem i predenjem konoplje, a jedina je u Jugoslaviji proizvodila katraniranu stupu (kučinu) za šuperenje (brtvljenje) drvenih brodova i čamaca. Osim klasične brodske užadi u asortimanu su bili i drugi proizvodi poput brisača, prostirki, sportskih mreža, ljuljački, bokobrana, ceradnih separacija, pokrivača brodskih skladišta i sl. Gradsko užarsko poduzeće je 1950. pripojeno riječkom poduzeću za opskrbu brodova Brodokomerc, nakon čega je nastavilo djelovati kao Brodokomerc Rijeka – pogon proizvodnje konopa, s istim proizvodnim programom. Broj zaposlenih povećan je 1959. na 150. Zbog nemogućnosti zadovoljavanja intenzivno rastućih potreba brodara, u sklopu poduzeća 1961. osnovan je Pogon brodske konfekcije i užarskih proizvoda u Baškoj. Prvi izvoz proizvoda ostvaren je 1963. u Italiju i Njemačku.

Godine 1968. tvornica se odvojila od Brodokomerca te nastavila djelovati samostalno pod nazivom Riječka tvornica konopa. Početkom 1960-ih uslijedila je modernizacija pogona nabavom novih strojeva i primjenom novih tehnologija (preša za mehaničku izradbu braga, stroj za križno pletenje osmerostruke užadi i dr.). Potom je započela i proizvodnja užadi od umjetnih materijala, koji su na svjetskom tržištu tada već uvelike konkurirali prirodnim vlaknima. Znatno povećana proizvodnja kao i novi urbanistički planovi nametnuli su potrebu preseljenja, pa je početkom 1980-ih podignuta nova tvornica na Škurinju. S približno 400 zaposlenih, osim za potrebe u brodogradnji, pomorstvu i riječnom brodarstvu, tvornica je proizvodila užad i druge proizvode za potrebe željezničkog i cestovnoga prometa, željezara, elektrana, vojske, poljoprivrede i dr. Uz različite vrste užadi, proizvodni program činili su pokrivači brodskih skladišta, čamaca, kamiona i vagona, pojasevi i prsluci za spašavanje, ljestve za penjanje, mreže za dizanje tereta i dr. U tranzicijskome razdoblju tvornica je postupno sve lošije poslovala, smanjivala opseg proizvodnje te je nad njom 1999. proglašen stečaj. Njezina je imovina prodana konzorciju Agrokor, nakon čega je tvorničko postrojenje razrušeno pri izgradnji trgovačkih centara. Poduzeće je likvidirano 2011.

Željezara Split d. d., poduzeće za proizvodnju i preradbu čelika iz Kaštel Sućurca, osnovano 1968. pod nazivom Adriasider. Spajanjem Adriasidera i Investicione grupe za izgradnju integralne željezare na Jadranu osnovano je 1970. poduzeće Jadranska željezara Split.

Poduzeće je pokrenuto radi osiguravanja dostatnih količina kvalitetnog građevinskoga (armaturnog) čelika za sve opsežniju izgradnju turističkih objekata u priobalju 1960-ih. Rješenje tog problema vidjelo se u planiranoj proizvodnji bi-armature od dviju čeličnih, hladno vučenih žica, međusobno spojenih poprečnim šipkama od konstrukcijskoga čelika na stroju za automatsko zavarivanje, za što je otkupljena licenca poduzeća EPG iz Graza. Kako je za takvu proizvodnju bio potreban čelik s mehaničkim svojstvima poboljšanima postupkom toplog valjanja, bila je predviđena tehnološki zaokružena cjelina, od pridobivanja čelika iz čeličnog otpada preko proizvodnje toplo valjanoga poluproizvoda do proizvodnje armature. Pogoni u Kaštel Sućurcu građeni su od 1968. do 1971. kada je započela proizvodnja (električnu peć izradilo je poduzeće Brown Boweri iz Badena, uređaje za kontinuirano lijevanje – konti-ljevalice – Concast iz Züricha, opremu valjaonice Pomini – Farrel iz Castellanze, a opremu za hladno vučenje EVG iz Graza). Željezara je sredinom 1970-ih zapošljavala 450 radnika. Dogradnjom pogona kapaciteti čeličane su 1980-ih dosegnuli 120 000 t čelika na godinu, valjaonice 80 000 t, a pogona za hladnu preradbu čelika 25 000 t. Osnovna djelatnost bila je proizvodnja čeličnih gredica, okruglih profila glatkog i rebrastog betonskoga čelika, valjane žice, hladno vučene glatke i rebraste žice, fine mreže, klasične armature i valjane žice.

Zbog poslovanja s gubitkom poduzeće je likvidirano 1986. Istodobno je osnovano novo poduzeće pod nazivom Željezara Split, u sklopu kojega je ponovno pokrenuta proizvodnja u čeličani i valjaonici u Kaštel Sućurcu. Poduzeću je 1988. pripojen bivši pogon → Dalmastroja (sv. 1) za hladnu preradbu čelika u splitskim Mostinama, te je željezara ponovno organizirala proizvodnju hladno vučene i valjane žice za zavarene armature, zavarene armaturne mreže, fine mreže i vilice raznih oblika i dimenzija.

Godine 1991. poduzeće je imalo 657 radnika, a 1994. postalo je dioničko društvo. Početkom 2000-ih pokrenuta je investicija u novu tehnologiju i opremu. Modernizirane su elektrolučna peć i konti-ljevalice te je izgrađena nova lončasta peć u pogonu čeličane koja je dosegnula kapacitet od 190 000 t na godinu. U pogonu valjaonice, kapaciteta 170 000 t na godinu, instalirana je nova potisna peć, modernizirana je valjačka pruga, ugrađeno je postrojenje za termičku obradbu rebrastog betonskoga čelika i rekonstruiran je rashladni stol. U veljači 2003. proizvodnja je prestala zbog nemogućnosti podmirenja obveza za električnu energiju. Rad poduzeća nastavljen je u kolovozu 2003. s približno 400 radnika. Željezara je 2007. prodana poljskom poduzeću Zlomrexu, koje se povuklo 2009. što je dovelo do ponovnog zaustavljanja rada. Od 2011. poduzeće je u vlasništvu zagrebačke C.I.O.S. grupe, a djeluje pod nazivom Adria čelik. Od 2012. njime upravlja njemački Techcom, ali je od 2015. u stečaju, proizvodnja je obustavljena, a sudbina poduzeća neizvjesna.

željezo, najrašireniji metal u rudama Zemljine kore, srebrnobijele boje, razmjerno mekan i kovan, te kemijski otporan; kemijski element atomskoga broja 26, gustoće 7,87 g/cm³, Mohsove tvrdoće 4, tališta 1538 °C i vrelišta 2862 °C. Željezo vezano u spojevima prisutno je u približno 400 minerala, od kojih su najpoznatiji hematit (udjel željeza do 69,94%), magnetit (do 72,36%), limonit (59,23−65,53%), pirotin i pirit (59,23−65,53%), siderit (do 48,2%). Neizostavno je u proizvodnji različitih slitina velike čvrstoće, tvrdoće, žilavosti, mogućnosti lijevanja i mehaničke obradbe. Najvažniji tehnološki i konstrukcijski materijal današnjice, → čelik, slitina je željeza s najviše 2% ugljika.













Kemijski čisto željezo proizvodi se rijetko zbog umanjenih fizikalnih i mehaničkih svojstava te složenijih i skupljih proizvodnih postupaka u odnosu na čelik, ali i zbog uporabe ograničene samo na područje metalurgije praha, katalizu te proizvodnju specijalnih magneta.

Tehničko željezo, tj. različite vrste željeza koje se rabe kao tehnički materijali, dobiva se ponajprije redukcijom rudnih minerala ugljikom iz koksa u visokoj peći. Tako nastaje sirovo željezo, uglavnom sirovina za proizvodnju čelika, koja obično sadržava 3,5−4,5% ugljika, 0,5−3,5% silicija, 0,5−6% mangana, 0,1−2% fosfora i 0,01−0,05% sumpora. Zbog velikog udjela ugljika sirovo željezo je vrlo krhko i ne može se plastično deformirati, a u proizvode se oblikuje lijevanjem (željezni ljevovi). Kako bi se izbjegla primjena visokokvalitetnoga metalurškoga koksa nužnoga za proces u visokoj peći, rabe se elektroredukcijski postupci proizvodnje sirova željeza. Kod tih se postupaka pretvorba električne energije u toplinsku provodi elektrolučno, a ugljik iz krutih goriva rabi se samo kao reducens i za naugljičenje sirova željeza; nedostatak je toga postupka velika potrošnja električne energije. Željezni materijali dobivaju se i izravnim redukcijskim procesom, tj. redukcijom oksidnih ruda u obliku peleta u niskim jamskim ili rotacijskim pećima na temperaturama između 750 i 1050 °C. Reducensi su obično plinoviti (ugljikov monoksid, vodik ili njihova smjesa), a rjeđe ugljen. Tako nastaje spužvasto željezo, čvrst proizvod velike poroznosti koji se daljnjom obradbom u elektrolučnim pećima može preraditi u kvalitetan čelik. Riječ je o izravnome putu od rude do čelika, bez potrebe za proizvodnjom sirova željeza kao međuproizvoda. Proizvodnjom sirova željeza postiže se bolje odvajanje metala od troske, ali se istodobno iz rude u sirovo željezo reduciraju prateći elementi. Izravni redukcijski procesi osiguravaju manji udio neželjenih primjesa u željezu.







Čelik se javlja u više od tisuću vrsta koje se odlikuju velikom čvrstoćom, tvrdoćom, žilavošću, mogućnošću lijevanja i mehaničke obradbe, velikom elastičnošću i dr. Danas se čelik proizvodi uglavnom oksidacijskim pročišćavanjem bijeloga sirova željeza u kisikovim konvertorima te taljenjem pripremljenoga čeličnog otpada ili starog željeza uz dodatak spužvastog željeza kao proizvoda izravne redukcije u visokoučinskim elektrolučnim pećima. Dijeli se prema sastavu, mikrostrukturi, svojstvima, proizvodnom postupku, namjeni i dr. Prema mikrostrukturi čelici mogu biti feritni, perlitni, martenzitni, ledeburitni i austenitni. Željena se mikrostruktura postiže sadržajem ugljika te dodatkom niza legirnih elemenata, npr. Mn, Cr, Mo i drugih te procesom izravne ili naknadne toplinske obradbe. Prema sastavu se čelik dijeli na ugljični (uz željezo sadržava samo ugljik kao legirni element) i legirani čelik, koji osim ugljika sadržava i druge elemente, uglavnom metale koji poboljšavaju njegova svojstva. Prema namjeni čelik se dijeli na konstrukcijski (obični, poboljšani), specijalni (nehrđajući čelik; vatrootporni čelik) i alatni (za rad u toplom i hladnom stanju, brzorezni). Čelični proizvodi dolaze na tržište u različitim oblicima (cijevi, trake, široke plosnate šipke, lim, profili, žica i dr.).













Od željeznih slitina važne su i ferolegure. One uz željezo sadržavaju i velik, često i pretežan udio drugih metala. Od njih se ne izrađuju konačni proizvodi, nego služe za dodavanje drugih elemenata u taline čelika i lijevanoga željeza radi legiranja, te za uklanjanje nepoželjnih sastojaka iz talina. Važnu uporabu pronalaze spojevi željeza poput ferocena kao katalizatora, te ferita, prikladnog za primjenu u tehnici visokih frekvencija, kao magnetskog materijala za memorije elektroničkih računala, za jezgre električnih zavojnica, visokofrekventnih transformatora i magnetskih antena (tzv. feritnih antena).

Pojava željeza i razvoj tehnologije dobivanja željeznih materijala

Željezno doba je posljednje tehnološko i kulturno razdoblje prapovijesti, obilježeno razvojem metalurgije željeza i njegovom širokom uporabom u proizvodnji oruđa, oružja i nakita. U povijesti civilizacije željezo se javilo razmjerno kasno, jer je za njegovo dobivanje, za razliku od bakra, bila potrebna visoka temperatura.

Iako su se željezni predmeti sporadično pojavili kao dragocjenost već u III. tisućljeću pr. Kr. u Anatoliji (Alaca Hüyuk, Tel Asmar), na Indijskom potkontinentu, Levantu i u Egiptu, oni su bili izrađeni uglavnom od meteoritskoga željeza, a stvarni početak željeznoga doba povezuje se s iskorištavanjem i uporabom željezne rude (hematit, limonit, magnetit, pirit, siderit) i razlikuje se u pojedinim dijelovima svijeta, ovisno o lokalnim uvjetima i vanjskim utjecajima. Postoji nekoliko teorija na koji su način prvi rudari i metalurzi spoznali kako iz oksidnih ruda željeza mogu proizvesti željezo, ali vjerojatno je to bilo slučajno, kao uzgredni proizvod pri proizvodnji bakra ili bronce, gdje se željezna ruda dodavala kao talitelj. Budući da je željezo u Zemljinoj kori najrašireniji metalni element, različiti su se narodi počeli baviti proizvodnjom željeza na sličan način u sličnim pećima. Najranija sustavna proizvodnja željeznih predmeta započela je u Anatoliji i kavkaskom području oko 1500. pr. Kr., a vjerojatno se istodobno i neovisno razvijala i u zapadnoj Africi. Prijelaz iz brončanoga u željezno doba na području Europe započeo je u IX. st. pr. Kr. U srednjoj i zapadnoj Europi starije ili halštatsko željezno doba (prema nalazištu Hallstatt u Austriji) trajalo je približno od 800. do 450. pr. Kr., a mlađe ili latensko (prema nalazištu La Tène u Švicarskoj) od 450. pr. Kr. do rimskih osvajanja početkom I. st. Za Rimskoga Carstva osobita se pozornost posvećivala izradbi čeličnog oružja za potrebe mnogobrojne rimske vojske.

U XII. st. čelik se dobivao taljenjem sirova željeza i uklanjanjem nečistoća oksidacijom. Nastale čelične grude su se kovanjem čistile od troske i poprimale željeni oblik. Oko 1371. prvi detaljni opis taljenja željeza donio je francuski nadbiskup Henry de Poitier, a oko 1460. konstruirana je u Kataloniji prva visoka peć u Europi (katalonska peć). U Europi je u XV. st. proizvedeno oko 60 000 t željeza, od toga 30 000 t u Njemačkoj i 10 000 t u Francuskoj. Od sredine XVIII. st. drvni se ugljen počeo zamjenjivati kamenim ugljenom i koksom, a 1742. engleski izumitelj Benjamin Huntsman uspio je proizvesti kvalitetan čelik taljenjem otpadnoga komadnog željeza. Tijekom vremena usavršavao se i niz drugih proizvodnih postupaka, poput pročišćavanja u plamenim pećima (pudlovanje), taljenja čelika u loncima i dr. Henry Bessemer patentirao je 1856. proces oksidacije rastaljenoga sirova željeza u konvertoru zrakom koji se komprimirao i upuhivao kroz porozno dno. S obzirom na to da je reakcijska posuda, tj. konvertor, bila obzidana kiselom vatrostalnom opekom i da se dobivala kisela troska, sastavljena primarno od SiO₂ te MnO i FeO, nije bilo moguće provesti odsumporavanje kao ni odfosforavanje sirova željeza s povišenim sadržajem fosfora. Sidney Gilchrist Thomas uklonio je 1878. nedostatke Bessemerova konvertora ugradnjom bazične obloge od pečenog dolomita. U konvertor se radi stvaranja troske visoke bazičnosti ulagalo vapno. Na taj način Thomasov postupak omogućio je proizvodnju tekućega čelika preradbom sirova željeza s povišenim sadržajem fosfora. Moglo se provesti djelomično odsumporavanje, ali uglavnom ne na potrebnu razinu (Thomasov postupak). Pierre-Émile Martin je u suradnji s Wilhelmom Siemensom 1864. izgradio plamenu peć s regenerativnim loženjem, u kojoj se proizvodio čelik kombiniranim ulaganjem rastaljenoga željeza i komadnoga otpadnog željeza (Siemens-Martinova peć). Paul Louis Toussaint Héroult pustio je 1904. u rad prvu elektrolučnu peć za proizvodnju čelika. Potkraj 1930-ih u Linzu je tvrtka Donawitz uvela postupak propuhivanja taline kisikom, a taj je postupak još od 1970-ih dominantan u proizvodnji (u 2020. tim je postupkom proizvedeno 73,2% od ukupne svjetske proizvodnje sirovog čelika).













Pojava i proizvodnja željeza u Hrvatskoj

Prapovijest i antičko doba

Začetci metalurgije željeza u Hrvatskoj vežu se uz područje današnjega Siska. Njome su se od VIII. st. pr. Kr. bavila ilirsko-panonska plemena koja su se nastanila na tom području, a potom i Kelti koji su u IV. st. pr. Kr. na desnoj obali Kupe osnovali naselje Segesticu. Kao vrsni metalurzi znatno su utjecali na razvoj buduće metalurške djelatnosti na tome području. Usmjeravali su svoju proizvodnju željeza isključivo na iskorištavanje željeznih ruda iz Trgovske gore. Ni njima, kao ni njihovim prethodnicima, nisu bile dostupne velike rezerve željeznih ruda iz sjeverozapadne Bosne između Une i Sane, na prostoru na kojem je obitavala druga značajna metalurška populacija, ilirski Mezeji.

Oktavijan August je 35. pr. Kr. osvojio i razorio Segesticu te na drugoj, lijevoj obali Kupe utemeljio novo naselje Sisciju. U doba Rimljana, željezne su se rude obično talile u malim ognjišnim glinenim ili kamenim pećima cilindričnog oblika, visine oko 1 m i promjera 0,35 do 0,40 m. Rimljani su distribuirali željezne materijale kao izravan proizvod koji bi se istaložio na dnu peći, tj. grumen spužvastog željeza s primjesama troske i rude mase 20–30 kg, ili su taj grumen, tzv. željezni cvijet, prekivali u otkivke mase 3–5 kg namijenjene za daljnju obradbu. Sirovi željezni otkivci ili gotovi proizvodi dopremali su se u Sisciju iz najbližih rudnika željeza cestovnom trasom Gorička–Mali Gradac–Siscia. U doba cara Galijena, u drugoj polovici III. st., u Sisciji je otvorena kovnica novca. U gospodarstvo Siscije uključio se tada cjelokupan sustav metalurških radionica uz Unu, od Sane i Japre do ušća u Savu, o čemu svjedoči skupni nalaz nizvodno od Hrvatske Dubice, 97 željeznih otkivaka kao poluproizvoda prosječne mase 4,4 kg. U rimskoj Sisciji proizvodilo se i do 10 t željeznih proizvoda na dan, a pretpostavlja se da je ukupno u gotove proizvode bilo prerađeno oko milijun tona željeza. Osobito je snažna proizvodnja bila od doba cara Septimija Severa (145−211) do vladavine ostrogotskog kralja Teodorika (454−526).

Do početka II. svj. rata

U srednjem vijeku (oko 500−1500), propašću Rimskog Carstva zamrla je i rudarska aktivnost, a obnovljena je na Trgovskoj gori dolaskom Sasa potkraj X. i početkom XI. st. Rudarilo se na primitivan način, uporabom isključivo ljudskog rada i vodene energije. Prvu manufakturnu proizvodnju roba na osnovi željeza na hrvatskom tlu pokrenuo je Petar IV. Zrinski u Čabru, izgradivši 1651. peć za taljenje, ljevaonicu i kovačnicu. Proizvodio je čavle, potkove, obruče, mužare, sjekire, motike, pijuke, vile, predmete za kuhinju te željezne šipke za kovače i bravare. Pogubljenjem Zrinskog 1671. došlo je do zastoja u proizvodnji, koja je obnovljena izgradnjom nove visoke peći 1685. Pomanjkanjem željezne rude u okolici Čabra te gubitkom tržišta, zbog utjecaja kranjskih i koruških manufaktura, proizvodnja željezne robe u Čabru prestala je 1785.

Nakon povlačenja Osmanlija u drugoj polovici XVIII. st. počela su vrlo intenzivna istraživanja rudnoga blaga Petrove gore i Banovine na temelju odredbe carice Marije Terezije iz 1770. Od 1788. do 1832. pojačalo se istraživanje željeznih ruda u širem području Gvozdanskog, Resanovića i Kosne. Potkraj XVIII. st. željezne rude u Trgovskoj gori počelo je iskorištavati poduzeće Triester Berggewerkschaft. Ono je 1794. u Trgovima osnovalo posebno poduzeće koje je otvorilo rudnike u Kosni, oko Gvozdanskog i Trgova. Izgrađene su kamene visoke peći u Kosni 1804. i Trgovima 1806 (s radom je započela 1808). U drugoj polovici XIX. st. sirovo željezo prevozilo se Unom i Savom do Zidanoga Mosta, a potom vlakom do valjaonice Štore (Celje) i Körösi (Graz). Oko 1870. poduzetnik Frohm, tadašnji vlasnik poduzeća Trgovski rudnici i talionica, preuredio je bešlinačku talionicu bakrovih ruda u visoku peć, tako da se željeznu rudu talilo i u Trgovima i u Bešlincu. Godišnja je proizvodnja željeza u Trgovima 1874. iznosila 545,4 t, a 1875. 291,9 t, kada je i u Bešlincu proizvedeno 1247,7 t. Likvidacijom poduzeća Frohm & Kameja došlo je do prekida rudarenja 1879−1900., a 1901. peći i rudarska prava otkupilo je društvo Société anonyme des hauts fourneaux mines et forêts en Croatie Trgove–Bešlinac i osnovalo Poduzeće visoke peći d. d. koje je nastavilo s otkopavanjem željeznih ruda, i otvorilo rudnik bakrove rude. U Hrvatskoj i Slavoniji 1910. proizvedeno je 5960 t sirova željeza, a cjelokupna industrija željeza i drugih metala obuhvaćala je 25 većih poduzeća.







Nakon I. svj. rata nastavilo se vaditi željeznu rudu na Trgovskoj gori. Prema statističkim podatcima rudarstva Kraljevine Jugoslavije, ukupna proizvodnja željeza u talionicama Topusko (Vranovina) i Bešlinac u razdoblju 1919−37. iznosila je 1000–10 000 t na godinu, a zaposlenika je bilo 149. Godine 1941. Bešlinac je kupilo poduzeće Bata (→ Borovo). Najviše su se proizvodili čavli, potkovice i zakovice za cipele, a još je prve godine ljevaonica proizvodila dijelove za bicikle, pribor za jelo i odljevke od sivoga lijeva.

Osim na području Banovine, željezna se ruda 1850−1960. eksploatirala i u Rudama kraj Samobora, poznatima po eksploataciji bakra još od početka XVI. st. Željezo se proizvodilo u visokoj peći u koju se zrak upuhivao s pomoću kompresora pogonjenoga parnim strojem. Odljevci od željeznoga lijeva proizvodili su se u tamošnjoj ljevaonici.

Razvoj željezne industrije i suvremena proizvodnja željeznih materijala u Hrvatskoj

U XX. st. na području RH zabilježen je znatan razvoj željezne industrije, uključujući → strojogradnju (sv. 1) i → ljevarstvo (sv. 1), te osnivanje mnogobrojnih poduzeća: Tvornica limenih štednjaka, bravarske i željezne robe (→ ŽE-ČE; sv. 1) 1908. i metaloprerađivačka tvornica → Kordun 1916. u Karlovcu, Osječka ljevaonica željeza i tvornica strojeva (→ OLT) 1912., tvornica strojeva → Smev (sv. 1) 1917. i ljevaonica i tvornica strojeva u Bjelovaru → Tomo Vinković 1919., Prva jugoslavenska tvornica vagona, strojeva i mostova Brod na Savi (→ Đuro Đaković Grupa; sv. 1) 1921. u Slavonskom Brodu, ljevaonica željeza i tvornica strojeva Dragutin Fleissig Požega (→ Plamen; sv. 1) 1922., ljevaonica metala i tvornica strojeva → Dalit (sv. 1) 1938. u Daruvaru, tvornica alatnih strojeva → Prvomajska (sv. 1) 1946. u Zagrebu, tvornica strojeva i čeličnih konstrukcija → Metalac (sv. 1) 1949. u Čakovcu (danas → Ferro-Preis; sv. 1), tvornica strojeva i ljevaonica → Metal (sv. 1) 1949. u Hercegovcu, ljevaonica i tvornica kotlovske opreme → Metalac (sv. 1) 1961. u Konjščini i dr. Također, pojačana brodograđevna djelatnost (→ brodogradnja; sv. 1) u hrvatskim brodogradilištima utjecala je na potrebe povećanja metalurške djelatnosti.







Neposredno prije početka II. svj. rata pokrenut je projekt Rudarsko udruženje Talionica Caprag u Sisku. Za tu je talionicu Miroslav Tomac projektirao peć sa zavarenim čeličnim plaštem. U rad je puštena 1939. a kapacitet proizvodnje je iznosio 40 t sirova željeza na dan. Lokacija je izabrana zahvaljujući prometnoj povezanosti Siska željeznicom te plovnim rijekama Kupom i Savom, što je omogućavalo jeftiniji i brži transport ruda, koksa i gotovih proizvoda. Početkom II. svj. rata povećala se potražnja za čelikom pa je novim ulaganjima 1940. povećana proizvodnja na 60 t na dan. Uspostavom NDH, u ratnim se godinama Talionica Caprag suočila s mnogim poteškoćama u radu zbog manjka radne snage i otežane dobave ruda i koksa, što je rezultiralo osjetnim padom proizvodnje. Povremeno je radila do sredine 1944., obnovljena je 1946. a proizvodnja je iznosila oko 28 000 t na godinu. Nacionalizacijom 1946. Talionici je ime promijenjeno u Narodna talionica Caprag. Istodobno je donesena odluka o izgradnji nove željezare, → Željezare Sisak na prostoru nasuprot staroj Talionici, u kojoj će se proizvoditi bešavne cijevi procesom od željezne rudače preko sirova željeza i čelika. U razdoblju 1948–56. izgrađeni su pogoni visoke peći (talionica), valjaonica bešavnih cijevi, ljevaonica, čeličana, energana, prometnice i pomoćna postrojenja te su otvoreni rudnici željezne rude (Bešlinac, Bukovica i Tremušnjak) i kamenolom vapnenca (Gradusa kraj Velike Graduse), čime je Željezara postala jednim od najvažnijih proizvođača bešavnih (jedina u nekadašnjoj državi) i šavnih cijevi, odnosno drugih finalnih proizvoda (hladnovučene cijevi, čelične konstrukcije i dr.) za potrebe domaćega tržišta i izvoza. U razdoblju 1978−94. u sastavu Željezare Sisak djelovala je i Koksara u Bakru, koja je proizvela 13 600 000 t koksa, 544 000 t sirovog katrana i 4 800 000 m³ koksnoga plina. Od 1952. sustavna je rudarska istraživanja na prostoru Trgovske gore provodila Željezara Sisak, a posljednji su aktivni rudnici željeznih ruda na Trgovskoj gori bili Meterize i Jokin potok (do 1965) te Bukovica (do 1968). Radi potrebe visokostručnog kadra metalurške struke u Sisku, akademske godine 1960/61. započela je nastava na Metalurškom odjelu i Tehnološko-pogonskom odjelu za naftu kao sastavnicama matičnoga Tehnološkoga fakulteta u Zagrebu (→ Metalurški fakultet).







Do Domovinskoga rata proizvodnja čelika s preradbom iznosila je približno 450 000 t čelika na godinu. Sukladno tomu, metalna je industrija SRH 1985. obradila ukupno 409 200 t čeličnih proizvoda, 35 500 t ljevaoničkoga koksa, 73 000 t sirova željeza, 19 800 t starog željeza. Osim sisačke željezare, Hrvatska je imala i drugih metalurških poduzeća koja su proizvodila materijale na bazi željeza. Ističu se → Željezara Split, → Tvornica elektroda i ferolegura iz Šibenika, → Tvornica karbida i ferolegura Dalmacija − Dugi Rat iz Dugog Rata, → Armko iz Konjščine, Valjaonica Kumrovec, Histria tube iz Potpićana u Istri i dr. Danas se proizvodnja željeza u RH znatno smanjila, Godine 2019. proizvodnja čelika iznosila je 68 000 t, dok je 2020. pala na 47 000 t.







voćarstvo, grana poljoprivrede koja se bavi proizvodnjom, čuvanjem i pripremom voća za tržište. Glavna je zadaća voćarstva uzgoj voćaka i proizvodnja plodova voća odgovarajuće kvalitete sukladno zahtjevima i fiziologiji vrste, odnosno sorte, za prodaju u svježem stanju ili za sirovinu za preradbu u prehrambeno-prerađivačkoj industriji (→ voće i povrće). U teorijskom pogledu voćarstvo se dijeli na dvije osnovne cjeline: opće i specijalno voćarstvo. Opće voćarstvo obuhvaća biološke i ekološke osnove voćarstva i tehnike voćarske proizvodnje, a specijalno voćarstvo obuhvaća tehnologiju uzgoja voćnih vrsta u određenim agroekološkim uvjetima te pomologiju koja detaljno opisuje sorte voćaka sa svim njihovim svojstvima.

Prema botaničkoj sistematici voćke su, kao i sve ostale biljke, klasificirane u redove, porodice, podrodove, rodove, vrste, podvrste i slično. U voćarstvu je klasifikacija pojednostavljena, a podjela se obavlja na temelju botaničke strukture, kemijskoga sastava i klimatskih uvjeta uzgoja. Pomološka klasifikacija voćnih vrsta temelji se na poznavanju svojstava plodova i najbolje odgovara praktičnim potrebama. Prema njoj voćke su podijeljene u pet skupina: 1. jezgričave voćke (jabuka, kruška, dunja, mušmula i oskoruša), 2. koštičave voćke (šljiva, breskva, marelica, trešnja i višnja), 3. jagodaste voćke (jagoda, malina, kupina, ribiz, ogrozd, josta, borovnica i aronija), 4. lupinaste voćke (orah, lijeska, kesten i badem) te 5. južne voćke: agrumi (mandarinka, limun, četrun, limeta, slatka naranča, gorka naranča, grejpfrut, kumkvat), maslina, rogač, smokva, kaki, nešpola, žižula, šipak ili mogranj, kivika, planika, i dr. U prve četiri skupine u potpunosti je ostvaren princip pomološke klasifikacije (prema građi ploda), a u petu skupinu (južno, suptropsko voće) uvrštene su sve voćke koje uspješno rastu ili se uzgajaju u predjelu utjecaja sredozemne klime u RH, bez obzira na izgled ploda. RH jedna je od malobrojnih država u svijetu koja ima gotovo idealne agroekološke uvjete za uspješan uzgoj mnogobrojnih kontinentalnih i suptropskih voćnih vrsta koje mogu biti uključene u intenzivnu voćarsku proizvodnju ili rasti samoniklo.

Razvoj voćarstva u Hrvatskoj

Ljudi su se u početku hranili skupljajući plodove samoniklih voćki iz prirode, pa se voćarstvu u prošlosti nije pridavala velika pozornost. Tijekom vremena opažale su se razlike između kvalitetnijih i slabije kvalitetnih sorti pa je započela spontana selekcija najboljih vrsta/sorti, te njihovo presađivanje i razmnožavanje. U srednjem vijeku plemstvo je za vlastite potrebe sadilo veće nasade s mnogobrojnim voćnim vrstama i sortama. Tada su započela istraživanja i opisivanja voćaka, razvila se deskriptivna pomologija te su zasađeni prvi kolekcijski nasadi s mnogim sortama. Voćarstvo se sve više razvijalo kao gospodarska grana, a najveći procvat doživjelo je potkraj XIX. i početkom XX. st., kada su se njime počele baviti zadružne organizacije, državni voćni rasadnici, poljoprivredne škole, fakulteti i dr. U strukturi proizvodnje isticali su se mješoviti voćnjaci visokostablašica s velikim razmacima sadnje te mnogobrojnim voćnim vrstama i sortama zasađenima na istoj površini. U tom razdoblju počele su se podizati voćarske plantaže u Kutjevu, najveće i najmodernije u tadašnjoj Europi (npr. plantaža Dragan-lug s približno 500 ha jabuke). Sredinom XX. st. pojavili su se prvi monokulturni nasadi, a znatno se razvilo i tzv. plantažno voćarstvo sa suvremenim oblikom intenzivne proizvodnje (veće ulaganje u nasade, opremu, radnu snagu i dr.). Veći nasadi podignuti su na području Slavonije, Prigorja, Ravnih kotara, Istre i u dolini Neretve. Među njima se ističe nasad u Borincima kraj Vinkovaca, koji je u doba nastanka bio najveći u Europi (više od 1000 ha). U sljedećem su se razdoblju razvijali noviji sustavi uzgoja na srednje i slabije bujnim podlogama, s većim brojem voćaka po jedinici površine, odgovarajućim uzgojnim oblicima, visokim prirodima i isplativom proizvodnjom. Propadanjem poljoprivredno-prerađivačkih kombinata (PPK) tijekom 1990-ih došlo je do reorganizacije proizvodnje i propadanja dijela voćarskih plantaža. Kasnijom privatizacijom osuvremenjeni su stari i podignuti novi nasadi perspektivnih voćnih vrsta, pri čemu se teži super-intenzivnom uzgoju. Porastao je broj obiteljskih poljoprivrednih gospodarstava (OPG) koja se bave proizvodnjom i preradbom voća u tradicionalne proizvode. Državni poticaji za unapređenje voćarstva utjecali su na uvođenje novih tehnologija, sorti i sustava uzgoja, posebno u granama kao što je maslinarstvo gdje su značajno porasle površine i broj stabala (na području Istre i Dalmacije). Ulaskom Hrvatske u EU omogućeno je korištenje potpora i bespovratnih financijskih sredstava za podizanje nasada, nabavu mehanizacije i opreme za voćarstvo, izgradnju rashladnih kapaciteta, održavanje ekstenzivnih voćnjaka te poticanje ekološke proizvodnje voća.







Voćarstvo danas

Od ukupnih poljoprivrednih površina u Hrvatskoj tek nešto više od 2% površina (oko 30 000 ha) služi za proizvodnju voća. Najveći udio u površini pod voćnjacima ima orah (više od 6000 ha, odnosno 20% površina), zatim jabuka (5000 ha ili 16%), lijeska i šljiva (više od 4500 ha ili 15%), višnja (2200 ha ili 7%) i mandarinka (oko 1600 ha ili 5%). Sve ostale vrste imaju udio u površinama manji od 5%. Prema strukturi ukupnih površina u Hrvatskoj, intenzivni (plantažni) voćnjaci zauzimaju manje od trećine ukupnih površina, a preostali dio pripada klasično uzgojenim voćnjacima. Za Hrvatsku je karakterističan visok udio klasičnih voćnjaka s nižim stupnjem tehnološke razine korištenja površina (voćnjaka), što je jedan od razloga razmjerno male proizvodnje voća. Iako posljednjih nekoliko godina rastu površine voćnih nasada, prihodi od voća padaju, a starosna struktura nasada upućuje na mogući daljnji pad proizvodnje jer je više od 68% nasada starije od deset godina. Godišnje se proizvede oko 180 000 t voća, što je vrlo malo u odnosu na površine, no iz godine u godinu bilježe se znatna variranja u prihodima. Više od 70% ukupne proizvodnje voća u Hrvatskoj čine jabuka (47%) i mandarinka (24%). Uvozi se znatno više voća (oko 187 000 t) nego što se izvozi (65 000 t). Zbog zaštite i jačanja konkurentnosti domaće proizvodnje i plasmana domaćeg voća na tržištu, posljednjih godina sve veći značaj ima udruživanje voćara u proizvođačke organizacije. Tomu uvelike pridonosi i Distributivni centar za voće i povrće na području Zagrebačke županije koji proizvođačima nudi kvalitetno skladištenje i plasman proizvoda prema najstrožim zahtjevima europskoga tržišta. Istaknutija su poduzeća koja se bave voćarstvom → PP Orahovica, → Maraska iz Zadra, Fragaria iz Zagreba, Vrtovi voća iz Katoličkog Selišća, Moslavina voće iz Dugog Sela, Osatina grupa iz Semeljaca (staklenici u Ivankovu, Tomašancima, Viškovcima i otvorene površine u Đurđevcu), Rabo iz Kneževih Vinograda, Moulis iz Daruvara, Agrolaguna iz Poreča i Agra iz Čakovca.







Školstvo, znanost i publicistika

Nastava iz područja voćarstva održava se u mnogim srednjim školama (Agronomska škola Zagreb, Srednja škola Bedekovčina, Srednja gospodarska škola Križevci, Poljoprivredno-prehrambena škola Požega, Poljoprivredno šumarska škola Vinkovci, Srednja škola Mate Balote Poreč, Poljoprivredna škola u Kaštel Štafiliću, Poljoprivredna, prehrambena i veterinarska škola Stanka Ožanića u Zadru, Srednja poljoprivredna i tehnička škola Opuzen i dr.), visokoobrazovnim ustanovama → Visokom gospodarskom učilištu u Križevcima (stručni studij Bilinogojstvo), → Veleučilištu u Požegi (stručni studij Vinogradarstvo – vinarstvo – voćarstvo), → Veleučilištu u Rijeci (sv. 1; stručni studij Mediteranska poljoprivreda), → Veleučilištu Marko Marulić u Kninu (stručni studij Poljoprivreda krša – Biljna proizvodnja), → Agronomskome fakultetu u Zagrebu (preddiplomski, diplomski i poslijediplomski sveučilišni studiji Hortikultura i drugi studiji), → Fakultetu agrobiotehničkih znanosti Osijek (sveučilišni studij Poljoprivreda – Hortikultura), na → Sveučilištu u Zadru (sv. 1; preddiplomski studij Primijenjena ekologija u poljoprivredi) te na sveučilištima u Slavonskom Brodu (preddiplomski stručni studij Bilinogojstvo) i Splitu (preddiplomski studij Mediteranska poljoprivreda). Osim obrazovnih institucija, veliki značaj u razvoju hrvatskog voćarstva imaju i → Institut za poljoprivredu i turizam u Poreču, → Institut za jadranske kulture i melioraciju krša u Splitu, → Poljoprivredni institut Osijek te druge ustanove poput Stanice za južne kulture Dubrovnik i → Hrvatske agencije za poljoprivredu i hranu (Centar za voćarstvo i povrćarstvo, Centar za sjemenarstvo i dr.). Istaknuti su znanstvenici koji se danas bave istraživanjima u području uzgoja voćaka i čuvanja voća Tomislav Jemrić, Boris Duralija, Martina Skendrović Babojelić i Đani Benčić. Značajna su djela iz područja voćarstva: Suvremeno voćarstvo (I. Miljković, 1991), Voćarstvo za svakoga (K. Brzica, 1991), Voćarstvo (I. Krpina i sur., 2004), Cijepljenje i rezidba voćaka (T. Jemrić, 2007), Priručnik iz voćarstva. Građa svojstva i analize voćnih plodova (M. Skendrović Babojelić i G. Fruk, 2016).







zaštita drva, postupak ili proces kojim se drvo štiti od razgradnje čimbenicima žive i nežive prirode. Područje zaštite drva kao drvnotehnološke discipline obuhvaća: izučavanje trajnosti drva i utjecajnih čimbenika, izučavanje i definiranje razreda opasnosti uporabe drva, izučavanje biološke otpornosti drva, izučavanje abioloških i bioloških štetnika, razvoj učinkovitijih fizičkih i konstrukcijskih zaštita drva, razvoj i ispitivanje učinkovitosti i ekološke prihvatljivosti zaštitnih sredstava, razvoj postupaka modifikacije drva, ispitivanje stanja drvenih konstrukcija te projektiranje obnove i zaštite drva, recikliranje i oporaba kemijski zaštićenog drva.







Postupci zaštite drva mogu biti preventivni ili represivni, dubinski ili površinski, bestlačni (premazivanje, prskanje, potapanje, vruća/hladna kupka, difuzija, penetracija, apsorpcija, adsorpcija) ili tlačni (metode punih i praznih stanica, dvostruki vakuum i dr.). Sredstva za zaštitu drva mogu biti tekuća (kemijska sredstva anorganskog, organskog i organsko-mineralnog podrijetla) ili plinovita.

Početci zaštite drva datiraju iz doba pr. Kr. (npr. pougljivanje i potapanje drva u slanu vodu). Zaštitna sredstva za drvo istovjetna nekima današnjima izrađivali su Aboridžini, a intenzivno razdoblje razvoja tih sredstava započelo je početkom XVIII. st. (borna kiselina ili sal sedativum Hombergi – Wilhelm Homberg 1702; katransko ulje ili kreozot – Karl Ludwig von Reichenbach 1832; katran kamenog ugljena – Friedlieb Ferdinand Runge 1834. i dr.). Prve suvremene tehnike zaštite počele su se razvijati u XIX. st. (fumigacija plinom 1812; kianizacija živinim(II) kloridom – John Howard Kyan 1832; vakuum-tlačne impregnacije – John Bethell, William Burnett, Jean-Auguste Boucherie 1838). Između dvaju svjetskih ratova razvijena su mnoga sredstava i nove koncepcije u zaštiti drva. Nakon II. svj. rata porasla je svijest o štetnosti kemijskih zaštitnih sredstava. Intenzivno i sustavno istražuju se i razvijaju nova ekološki prihvatljivija zaštitna sredstva za drvo. Počinju istraživanja negativnih učinaka zaštitnih sredstava na okoliš i njihova postupna zabrana te promišljanja o recikliranju kemijski zaštićenog drva. Također se javlja ideja o modifikaciji drva kao alternativi kemijskoj zaštiti.

Zaštita drva u Hrvatskoj

Najveći broj drvoprerađivačkih poduzeća u Hrvatskoj se u svrhu preventivne zaštite trupaca, svježih piljenica i elemenata protiv kukaca i gljiva najčešće koristi vodotopivim sredstvima na bazi borne kiseline i organskih aktivnih tvari, koja se nanose špricanjem ili premazivanjem. Mali broj poduzeća rabi zaštitna sredstva za preventivnu zaštitu gotovih proizvoda. Do 2018. tek su dva poduzeća dubinski impregnirala drvo (drvene željezničke pragove i drvene stupove za nadzemne vodove), a danas to čini samo jedno.

Jedno od prvih poduzeća u Hrvatskoj koje se bavilo zaštitom drva osnovao je Oscar Egersdorfer 1910. pod imenom Tvornica za impregnaciju drva u Karlovcu. Tvornica je do I. svj. rata impregnirala željezničke pragove te proizvodila stupove za telekomunikacijske i elektroenergetske vodove. Godine 1921. spojila se s pilanom Mihelec i Ružić, te je preimenovana u Impregnacija drva, električna pilana i mlin d. d. Godišnji kapacitet tvornice bio je 1,5 milijuna pragova ili odgovarajuće količine impregniranoga drva. Impregnacija kreozotom, cinkovim kloridom i drugim sredstvima provodila se u šest komora pod tlakom. Nakon prekida rada 1931–34. djelovala je u sastavu koncerna Našička d. d. do početka 1940-ih. Bila je u sastavu Jugoslavenskih željeznica 1946–52., a nakon toga djelovala je samostalno. Od 1963. poslovala je u novoizgrađenim pogonima u Mahičnom kraj Karlovca, proširila proizvodnju na kisik i disulpin te promijenila ime u Impregnacija-tehnički plinovi. Prije Domovinskoga rata impregniralo se oko 240 000 pragova i 20 000 stupova na godinu.

Sve pogone za impregnaciju drva u Mahičnom kupilo je 1996. poduzeće Finvest Corp d. d. iz Čabra. U vlasništvu tog poduzeća i danas djeluju pogoni za proizvodnju drvenih stupova. Opseg proizvodnje zadržan je na prijeratnoj razini (17 do 20 tisuća stupova na godinu), uz širenje ponude impregniranoga drva na voćarske kolce (približno 30 000 na godinu), drvene opločnike – tlakavce (nekoliko tisuća kvadratnih metara na godinu) i drvene panele za zaštitu od buke. Pogone za proizvodnju i impregnaciju željezničkih pragova u Mahičnom od 2000. vodilo je poduzeće Viševica-Komp, u vlasništvu kojega su od 2002. bili i pogoni u Perušiću (bivši DIP Perušić). Najuspješnijih poslijeratnih godina velike količine pragova izvozile su se u zemlje EU-a (impregniralo se do 340 000 pragova na godinu), a u novije je doba proizvodnja drastično pala (samo 20 000 pragova na godinu). Godine 2018. proizvodnja željezničkih pragova u tom je poduzeću ugašena.

Osim navedenoga, u Hrvatskoj je postojala višegodišnja tradicija impregnacije drva i u drugim poduzećima. Primjerice, poduzeću Slavonija DI priključena je 1972. Impregnacija iz Slavonskog Broda (osnovana 1937. kao DITAD poduzeće za impregnaciju drva), te su uređeni suvremeni pogoni za impregnaciju željezničkih pragova i telefonskih stupova kapaciteta 41 000 m³ drva na godinu; od 1987. ti pogoni ne rade. Proizvodnja kemijskih zaštitnih sredstava za drvo također se znatno smanjila nakon hrvatskog osamostaljenja. Danas ih proizvode → Iskra Zelina kemijska industrija i Chromos Svjetlost iz Lužana (→ Chromos), ali ni jedno hrvatsko poduzeće ne proizvodi sredstva za zaštitu drva koja se rabe na otvorenome, u doticaju s tlom ili vodom.

Zaštita drva se na → Fakultetu šumarstva i drvne tehnologije u Zagrebu izučava na nekoliko kolegija na različitim razinama studija (Metode i sredstva zaštite drva, Patologija drva, Zaštita drva I i II). Iz tog su područja do danas diplomirala 43 studenta, magistrirala četiri, a dva doktorirala.









Niveta, tvornica četaka osnovana 1922. u Osijeku kao zanatska radionica Siva. Osnovao ju je osječki gradonačelnik Jakov Hem s glavnim dioničarima Šandorom Aufferberom, Simonom Wamoscherom i Davidom Taubnerom. Proizvodila je četkice za zube i brijanje, češljeve, četke za kosu, kistove, industrijske četke, četke za čišćenje ulica. Nakon II. svj. rata taj je pogon 1948. uključen u sastav tvornice namještaja Ivo Marinković (→ Mobilia) iz Osijeka, a od 1953. djelovao je samostalno kao Tvornica četaka i kistova Nikola Vetnić (od 1965. Niveta). Od 1982. proizvodnja se odvijala u novoizgrađenim pogonima u Nemetinu, a 1984. izgrađen je pogon drvene galanterije u Habjanovcima. Nakon pretvorbe 1993. djeluje kao dioničko društvo u većinskom vlasništvu malih dioničara, od 1994. na današnjoj lokaciji u Osijeku. Proizvodi ukupno više od 400 artikala, uglavnom sobne metle, kistove, valjke za ličenje, proizvode za osobnu higijenu, proizvode namijenjene različitim industrijama i druge galanterijske proizvode od drva, plastike i drugih materijala. Godine 2016. imala je 90-ak zaposlenih. Od 2017. djeluje kao d. o. o., a od 2019. je u stečaju.

Neva d. o. o., tvornica kozmetike sa sjedištem u Rakitju osnovana 1948.

Preteča Neve bilo je zagrebačko poduzeće Rave, koje su 1919. osnovali zagrebački ljekarnici Stjepan Rac i Dragutin Vergles kao kemijsko-farmaceutski laboratorij. Laboratorij je 1922. postao dioničko društvo s četrdesetak zaposlenih, proširivši djelatnost na kemijsko-farmaceutske i kozmetičke proizvode (tablete, želatinske kapsule, ljekoviti pripravci, medicinski sapuni, šećerići i čokolade s ljekovitim primjesama, melemi i masti u tubama, preparati za njegu zuba i usta, toaletni i kozmetički preparati). Poduzeće je 1930. preselilo proizvodnju u Vrbanićevu ulicu 28, gdje mu je bilo sjedište nakon rata. Godine 1947. tvornica je nacionalizirana, a 1948. spojila se sa zagrebačkom podružnicom tvornice Beiersdorf iz Hamburga (u Zagrebu od 1923), te je registrirana kao tvornica kemijskih i kozmetičkih sredstava Neva.









Početkom 1950-ih Neva je preuzela dio proizvodnog asortimana (Alga za masažu) riječkog, nakon II. svj. rata likvidiranog, Ljekarničko-kozmetičkog laboratorija Alga (osnovali su ga 1926. u Sušaku ljekarnici Vlado Kezele i Dinko Budak). Godine 1954. potpisan je ugovor s Beiersdorfom iz Hamburga, koji je ovlastio Nevu za ekskluzivnu proizvodnju i prodaju njegovih kozmetičkih proizvoda (proizvodne linije Nivea i Atrix) na području Jugoslavije. Pravo prodaje zadržano je do 2000. kada je Beiersdorf ponovno otvorio predstavništvo u Zagrebu. Potkraj 1950-ih Neva je proizvodila preparate za njegu kose, kože i zuba, dekorativnu kozmetiku, parfeme, kolonjske vode. Najpoznatiji vlastiti proizvod, krema za njegu lica Rosal, nastao je 1961. i postao začetnikom poznate domaće linije za njegu lica i tijela. Neva je poslovno surađivala i s drugim svjetskim kućama kao što su Odol (pasta za zube), Helena Winterstein, L’Oreal (njega kose), Juvena (njega kože i dekorativna kozmetika). Na temelju iskustva stečenoga suradnjom s poznatim svjetskim proizvođačima Neva je postala jedno od najznačajnijih kozmetičkih poduzeća u zemlji (podmirivala je oko 60% jugoslavenskih potreba za parfemima i kolonjskim vodama).

















Godine 1978. pridružila se Plivi kao OOUR Neva, kada uz suradnju s inozemnim korporacijama nastavlja intenzivan razvoj vlastitih proizvoda. U sklopu Plive, Neva je 1984. lansirala novu generaciju fluornih pasta za zube pod robnom markom Plidenta. Osim toga u tvornici se proizvode proizvodi za njegu kože djece i odraslih, njegu kose i vlasišta, frizerski proizvodi, sredstva za sunčanje, kolonjske vode, parfemi, muška kozmetika, dekorativna kozmetika, četkice za zube te različiti proizvodi namijenjeni općoj higijeni u kućanstvu (osvježivači prostora, insekticidi). Od 1992. uvodi na tržište niz novih proizvoda u segmentu medicinske zaštite zuba, a potkraj 1990-ih lansira novu generaciju zubnih pasta s višestrukim djelovanjima.

Godine 1998. Neva ponovno postaje samostalna kao društvo s ograničenom odgovornošću u vlasništvu Plive. Godine 2003. postala je dijelom Atlantic Grupe, pripojila zagrebačko poduzeće Interchem, te tako stekla vlasništvo nad proizvodnom linijom kreme za kožu Zagrebački melem, koja se izrađuje prema recepturi Ninka Nikšića iz 1977. Godine 2018. novi je vlasnik Neve postalo svetonedeljsko poduzeće Magdis, koje od 1993. proizvodi liniju kozmetičkih proizvoda Biobaza. Neva danas osim zubne paste (Plidenta), proizvoda za njegu lica i tijela (Rosal), kreme za njegu kože (Melem) proizvodi insekticide (Pitroid) i repelente (Dipterol), mušku kozmetiku (Ralon), osvježavajuće maramice (Asepsolete), terapeutske šampone (Asebon, Sumifen) i dr. Godine 2018. poduzeće je imalo 45 zaposlenih.







Strizivojna Hrast d. o. o., drvnoindustrijsko poduzeće iz Strizivojne osnovano 1996. Isprva je proizvodilo samo piljenu građu. Tijekom vremena se poduzeće širilo te se s početnih 3000 m² prostora 1999. proširilo na 20 000 m², a danas djeluje na 35 000 m². Bavi se proizvodnjom piljene građe, izradbom raznih drvenih elemenata i friza (propiljeni unutarnji dio trupca, tj. trupac bez kore), njihovim sušenjem te izradbom lamel-parketa (jasenov, hrastov, bukov). Približno 90% prihoda ostvaruje se izvozom (Austrija, Švicarska, Nizozemska, Slovenija, Švedska). Od 2011. u sklopu poduzeća u Strizivojni djeluje i kogeneracijsko postrojenje na drvnu biomasu, koje proizvodi toplinsku energiju i 3,3 MW električne energije, te je jedno od prvih takvih postrojenja u Hrvatskoj. U pogonima poduzeća zaposleno je približno 500 radnika. Po opsegu proizvodnje, poduzeće je danas najveći proizvođač lamel-parketa u Europi.

Kamen d. d., poduzeće za eksploataciju, preradbu i primjenu arhitektonsko-građevnoga kamena sa sjedištem u Pazinu. Osnovano je 1954., a prva proizvodnja organizirana je u kamenolomu Mirna pokraj naselja Bazgalji zapošljavajući ukupno osam radnika. U prvih je deset godina poduzeće uspjelo spojiti sve kapacitete kamenarske djelatnosti na području Istre u jednu radnu organizaciju (Istarski nemetali Pula, Istarski boksit Rovinj i Istarski nemetali Buje). Godine 1958. osnovan je pogon za preradbu izvađenih kamenih blokova Pilana. Sredinom 1960-ih poduzeće je zapošljavalo oko 420 radnika, a proizvelo oko 5970 m³ blokova i oko 51 000 m² gateriranih ploča.













U drugoj polovici 1960-ih provedena je modernizacija; nabavljene su dizalice Derrick i Rigo, sjekačica Korfman, GM super gateri, utovarivač, kompresori i žičane pile, freze i ručne brusilice, a uspostavljena je i linija za rezanje i poliranje. U sklopu poduzeća 1972. osnovana je istraživačka skupina i nabavljene su dvije istraživačke sonde. Godine 1974. proizvedeno je 13 965 m³ blokova i 107 535 m² gateriranih ploča. Osim eksploatacijom i preradbom poduzeće se bavi i završnim djelatnostima u građevinarstvu, tj. montažom kamenih ploča i drugih elemenata na građevinskim objektima.

Zajedno s poduzećem Istarske ciglane iz Cerovlja 1974. Kamen je spojen u jedinstveno poduzeće IGMA, gdje je djelovao kao OOUR. Godine 1989. proizvodnja u OOUR-u Kamen iznosila je 19 938 m³ blokova i 327 266 m² gateriranih ploča. U razdoblju do kraja 1980-ih poduzeće je eksploatiralo kamen i u Krtolinu i Kršinama kraj Šibenika te na Hvaru, a ulagalo se i u istraživanja i pripremne radove u Plavom toku kraj Požege u Srbiji. Godine 1980. u Gabonu je otvoren kamenolom mramora, no nakon godine dana zbog niza problema taj je projekt ugašen.

Istupivši iz IGMA-e, 1989. Kamen je ponovno postao samostalan. Raspadom SFRJ i izbijanjem Domovinskoga rata izgubljen je velik dio domaćega tržišta te se poduzeće preorijentiralo na izvoz u Mađarsku i Francusku, a donekle i u Poljsku i Belgiju. U sljedećem razdoblju pokrenuti su novi postupci obradbe i proizvodnja novih proizvoda. Godine 1995. započela je primjena metode podzemne eksploatacije, označivši tako promjenu u razvoju poduzeća prilagođavanjem zahtjevima zaštite okoliša. Uz vlastitu eksploataciju poduzeće je uvozilo granitnu, mramornu i drugu kamenu sirovinu iz Brazila, Italije, Španjolske, Rumunjske, Mađarske, Makedonije i Kine. Osim onih na domaćim nalazištima pokrenuta su istraživanja i u inozemstvu, u Zimbabveu i Brazilu. U Zimbabveu je istraživanje prekinuto zbog tamošnjih političkih neprilika, a u Brazilu zbog smanjene potražnje za granitom. Početkom 2000-ih izvoz je činio oko 70% prihoda.







Kamen d. d. danas proizvodi blokove vapnenca u sedam kamenoloma na području Istre i Dalmacije (Marčana, Kanfanar, Selina, Korenići, Kirmenjak, Mironja i Plano), dok se obradba kamena i proizvodnja finalnih proizvoda odvijaju u pilani u Pazinu, gdje se obrađuju materijali iz skupine vapnenaca, mramora, travertina, granita, pješčenjaka i kvarcita. Poduzeće izvozi sirovinu, polugotove i gotove proizvode u Italiju, Švicarsku, Francusku, Austriju, Njemačku, Češku, Slovačku, Poljsku, Mađarsku, Sloveniju, BiH, Makedoniju, Belgiju, Rusiju, Kinu, Luksemburg, SAD i dr. Godine 2021. zapošljavalo je oko 400 radnika.



















Željezara Sisak, poduzeće za proizvodnju čelika i čeličnih proizvoda osnovano u Sisku.

Nastalo je na temeljima Rudarskoga udruženja Talionice Caprag koje su, zbog povećane europske potražnje za čelikom, osnovali 1939. metalurški inženjer Miroslav Tomac, Janko Matko i Vladimir Radan. Lokacija u Sisku izabrana je zbog blizine izvora rude, povoljne mogućnosti dovoza koksa plovnim putem rijekom Savom i otpreme gotovih proizvoda te mnogobrojne radne snage. Talionica je puštena u pogon s visokom peći kapaciteta 40 t sirovog željeza na dan, a ubrzo potom otvorene su i ljevaonica, kotlovnica, strojarnica, postrojenja za crpenje vode s odvodnom mrežom, industrijski kolosijeci, i dr. Osnovna djelatnost poduzeća bila je proizvodnja bijeloga sirovog željeza pogodnoga za proizvodnju sirovoga čelika. Godine 1940. zapošljavalo je 550 radnika.

Razdoblje od II. svj. rata do uspostave hrvatske neovisnosti

Izbijanjem II. svj. rata porasla je potražnja za čelikom. Kapacitet peći povećan je na 60 t na dan, nabavljeni su novi strojevi i rekonstruirani stari, izgrađeni su novi tvornički dimnjak i nova vodocrpna stanica na Savi. Nakon uspostave NDH nova vlast preuzela je upravljanje poduzećem. Talionica je u tom razdoblju radila smanjenim opsegom, a 1944. prestala je s radom.

Nakon rata poduzeće je nacionalizirano, a nakon obnove tvornica je ponovno započela s radom 1946. Iste godine nova je vlast, nakon što je odustala od lokacije blizu Bleda u Sloveniji, donijela odluku o izgradnji nove Željezare Sisak nasuprot staroj Talionici, u kojoj će se proizvoditi bešavne cijevi procesom od željezne rudače preko sirovoga željeza do čelika. U razdoblju 1948–56. izgrađeni su pogoni visoke peći (talionica), valjaonica bešavnih cijevi, ljevaonica, čeličana, energana, prometnice i pomoćna postrojenja te su otvoreni rudnici željezne rude (Bešlinac, Bukovica i Tremušnjak) i kamenolom vapnenca (Gradusa kraj Velike Graduse), čime je Željezara postala jedini proizvođač bešavnih i jedan od najvažnijih proizvođača šavnih cijevi, odnosno drugih finalnih proizvoda (hladnovučene cijevi, čelične konstrukcije i dr.) za potrebe izvoza. Nova Željezara zauzimala je deset puta veću površinu od stare Talionice Caprag, a zapošljavala je približno 5000 radnika. Proizvodnja je 1957. iznosila 100 000 t sirovoga željeza, 95 000 t sirovoga čelika i 55 000 t bešavnih cijevi, po kojoj je Željezara bila treća najveća u državi iza željezara u Zenici i Jesenicama.













U sljedećem je razdoblju poduzeće prošlo tri faze obnove. U prvoj fazi (1960–67) izgrađene su valjaonica traka, gredica i šavnih cijevi, nova kisikana, te elektrolučna peć u čeličani. Pokrenuta je proizvodnja poluproizvoda za dobivanje bešavnih i šavnih cijevi. Rekonstruirane su Siemens-Martinove (SM) i visoke peći 2 i 3. U valjaonici bešavnih cijevi osposobljena su dva nova odjela – za proizvodnju čeličnih boca za plinove te za proizvodnju čeličnih lukova. Od 1966. poduzeće je nastavilo djelovati kao Metalurški kombinat Željezara Sisak.





















Druga faza rekonstrukcije (1967–73) tekla je u smjeru finalizacije postojeće proizvodnje primjenom suvremenije tehnologije, posebice u lijevanju čelika. Rekonstruirane su visoke peći, izgrađeni su uređaj za kontinuirano lijevanje čelika u čeličani, nova cinčaonica i potisna peć za zagrijavanje čelika u valjaonici šavnih cijevi, razdvojena je univerzalna pruga u valjaonici bešavnih cijevi, a elektrootporni postupak zavarivanja šavnih cijevi zamijenjen je visokofrekventnim.







Treća faza rekonstrukcije, započeta potkraj 1970-ih, trebala je biti dovršena do 1985., no zbog ekonomskih poteškoća bio je ostvaren tek dio planova. Izgrađena je Nova hladna prerada za izradbu čeličnih cijevi hladnim postupnim valjanjem i hladnim vučenjem, te Nova aglomeracija za pripremu rude željeza. Izgradnjom koksare u Bakru 1978. Željezara je proizvodnjom 850 000 t na godinu postala jedan od najvećih jugoslavenskih proizvođača koksa. Rekonstrukcijama u čeličani, pogonu visokih peći i valjaonici toplo valjanih čeličnih traka, instaliranjem vučne klupe u pogonu hladne preradbe čeličnih cijevi, izgradnjom dekapirnica čelične trake u valjaonici bešavnih cijevi poduzeće je izraslo u industrijskoga diva s 43 OOUR-a, 12 RO-a i internom bankom, a zapošljavalo je više od 14 000 radnika.

Osim u Sisku i Bakru imalo je pogone u Novskoj, Glini, Dvoru, Topuskom i Dubici. Godine 1989. proizvodnja je iznosila 780 000 t koksa, 365 000 t čelika, 214 000 t sirovog željeza, 114 000 t šavnih cijevi, 73 800 t preciznih šavnih cijevi, 34 000 t hladno vučenih i valjanih cijevi, 136 000 t bešavnih cijevi i 3730 t odljevaka.

Željezara je znatno pridonijela i razvoju grada Siska. U razdoblju 1955–80. izgradila je više od 3000 stanova, što čini gotovo petinu gradskih stambenih objekata. Financijski je pomogla izgradnju prometne infrastrukture i bila pokretač uvođenja javnoga gradskog prijevoza. Do 1953. u Sisku se udvostručio broj stanovnika, većina kojih je pronašla zaposlenje u Željezari. Potreba za kvalificiranim radnicima i stručnjacima dovela je do osnivanja Industrijske škole (1946), Školskoga centra za metalce (1961) i → Metalurškoga fakulteta u Sisku, u čemu su ključan doprinos dali znanstvenoistraživački potencijali Željezare.

Znanstvenoistraživački rad u Željezari, isprva vezan uz kontrolu kvalitete proizvoda, počeo je u pogonskom laboratoriju visokih peći 1950. Sektor za istraživanje Željezare Sisak osnovan je 1957. Godine 1961. donesena je odluka o osnivanju Instituta za metalurgiju Sisak, sa zadatkom prikupljanja i proučavanja dokumentacije o razvoju metalurgije željeza i ostalih metala, organizacije znanstvenoistraživačkoga rada radi unapređenja industrijske proizvodnje, razrađivanja novih i specijalnih tehnoloških postupaka, razvijanja analitičkih metoda za metalurške sirovine i proizvode te obavljanja svih laboratorijskih ispitivanja u području metalurgije. Suosnivač Instituta bio je sisački odjel zagrebačkog Tehnološkoga fakulteta (→ Fakultet kemijskog inženjerstva i tehnologije). Godine 1973. Institut je pripojen Metalurškomu kombinatu Željezara Sisak sa statusom OOUR-a. Integracijom Instituta i dotadašnjeg OOUR-a Metalurško inženjerstvo Tehnološkoga fakulteta 1978., u sastavu SOUR-a Metalurškog kombinata Željezare Sisak nastao je RO Institut za metalurgiju. Novoustrojeni institut sastojao se od OOUR-a Metalurški fakultet i OOUR-a Tehničko-uslužne djelatnosti te Radne zajednice za opće poslove. Godine 1989. RO Institut za metalurgiju postao je Istraživačko-razvojni institut (IRI Sisak d. o. o.), a od 1991. Metalurški fakultet djeluje kao samostalna institucija u sastavu Sveučilišta u Zagrebu.

Razdoblje od osamostaljenja RH

Početkom procesa prelaska s planskoga na tržišni oblik gospodarstva 1989. ukinut je SOUR Metalurški kombinat Željezara Sisak, a formirano je Složeno poduzeće. Godine 1991. osnovan je centralni holding Željezara Sisak d. o. o. za crnu metalurgiju i metalopreradu Sisak, u sastavu kojega su bile metalurška i valjaonička proizvodnja, metaloprerađivačka proizvodnja i Koksara Bakar. Tijekom ratnih razaranja proizvodnja u poduzeću održala se uz znatan pad produktivnosti i broja radnika. Privremeno su bili izgubljeni proizvodni pogoni u okupiranim područjima (Glina, Topusko, Dvor na Uni i Hrvatska Dubica). Godine 1994. koksara je prestala s radom. Željezara je u više navrata bila granatirana. Kriza poslovanja, uz ratne gubitke, ogledala se i u niskom plasmanu robe na domaćem i stranom tržištu, odnosno nestankom tržišta bivše Jugoslavije te krizom crne metalurgije u svijetu, posebice u zapadnoj Europi, što je dovelo do smanjenja potražnje finalnih proizvoda na inozemnim tržištima.

Proces privatizacije započeo je 1994. Sanacija i rekonstrukcija Željezare d. d. u većinskom državnom vlasništvu započela je 1995. radi zadržavanja temeljne djelatnosti – proizvodnje čelika i čeličnih cijevi po konceptu mini željezare. U tu svrhu osnovala je novu proizvodnu organizaciju (kćerinsko poduzeće) pod nazivom Valjaonice cijevi Sisak d. o. o. Godine 1999. to je poduzeće uklopljeno organizacijski u Željezaru Sisak d. d. uz kćerinska poduzeća Metaval d. o. o., Metaling d. o. o. i Remont-Caprag d. o. o. Postupak sanacije dovršen je 2001. kada je otvoren stečajni postupak.

Sljedeće godine Željezara je prodana privatnim ulagačima te je djelovala kao Željezara Sisak – Nova d. o. o. Od 2003. do 2004. vlasnik je bilo rusko poduzeće Mečelj, a od 2006. do 2012. američko poduzeće Commercial Metals Company (CMC). Proizvodnja je nastavljena s približno 200 radnika u rekonstruiranoj čeličani, a strojevi pogona valjaonice bešavnih i šavnih cijevi preseljeni su u SAD. Od 2012. čeličana je u vlasništvu talijanske grupe ABS – Danieli i proizvodi čelik u moderniziranoj elektrolučnoj peći uz primjenu sekundarno metalurških postupaka te ima približno 120 zaposlenih. U bivšem pogonu hladne preradbe približno 20 zaposlenika njemačkog poduzeća Rohrwerk Maxhütte proizvodi pribor i prerađuju se čelične cijevi u hladnom stanju. Ostali manji pogoni i postrojenja Željezare u privatnim su rukama domaćih i stranih vlasnika, dok o bivšoj upravnoj zgradi Željezare brine Grad Sisak.

vinogradarstvo i vinarstvo, poljoprivredne grane kojima je cilj proizvodnja grožđa i vina.

U gospodarskom je smislu vinogradarstvo usmjereno na uzgoj vinove loze i proizvodnju grožđa, a u stručno-znanstvenom smislu bavi se izučavanjem loza (Vitis sp.), vinove loze kao vrste (Vitis vinifera L.) te tehnologijom njezina uzgoja i proizvodnje. Vinova loza jedna je od najstarijih kulturnih biljaka, a ljudi ju poznaju već nekoliko tisuća godina. Zbog vrijednosti plodova danas se proširila širom svijeta, gdje god klimatski čimbenici dopuštaju njezin uzgoj (umjerena klima; između 25° i 52° sjeverne geografske širine te 30° i 45° južne geografske širine), a vino, kao najvažniji proizvod dobiven iz grožđa vinove loze, ostavilo je snažan pečat u razvoju mnogih civilizacija i kultura. U sklopu vinogradarstva razvilo se vinarstvo, skup postupaka usmjerenih na vinifikaciju grožđa i evaluaciju vina kao prehrambenoga proizvoda.







Dokazi o uzgoju vinove loze potječu još iz neolitika, a pronađeni su uz istočne obale Crnoga mora u Transkavkaziji. Najstariji arheološki nalazi o proizvodnji vina pronađeni su uz nalazište Hajji Firuz u sjevernom Iranu (druga polovica VI. tisućljeća pr. Kr.). Iz tih se područja kultura uzgoja vinove loze i proizvodnje vina (zajedno s prvim sortama) širila prema Mezopotamiji i dolini Nila, a zatim diljem Sredozemlja i prema unutrašnjosti Europe. Otkrićem novih kontinenata, uzgoj vinove loze proširio se u zemlje tzv. Novoga svijeta – Ameriku, Australiju i Novi Zeland.

Procjenjuje se da je danas u svijetu oko 7 400 000 ha površina pod vinogradima. Najviše ih je u Europi (oko 50% ukupnih površina), od čega u zemljama EU-a 3,2 milijuna ha. Od 1980-ih zamjetan je lagan, ali kontinuirani pad ukupnog broja svjetskih vinograda, i to najviše u Europi. Polovica svjetskih vinograda nalazi se u samo pet zemalja – Španjolskoj, Kini, Francuskoj, Italiji i Turskoj. U 2018. najviše je grožđa proizvela Kina (13,4 milijuna t), najviše vina Italija (47,5 milijuna hl), a najviše vinograda imala je Španjolska (966 000 ha). Zasigurno najpoznatija vinska zemlja je Francuska. Ona je 2018. bila druga zemlja po ukupnoj proizvodnji, ali vodeća po prihodu od izvoza vina (9,3 milijarde eura). U novije doba najveći rast bilježi Kina, koja s ukupno 855 000 ha zauzima drugo mjesto po vinogradarskim površinama. U svijetu se proizvede 260 milijuna hl vina i 77,8 milijuna t grožđa, a osim za vino (53% od ukupno proizvedenoga grožđa) dio grožđa rabi se za potrošnju u svježem stanju (stolno grožđe, 36%) i za sušenje (proizvodnja suhica – grožđica, 7%). Najviše vina po stanovniku konzumira se u tradicionalno vinogradarskim zemljama (Portugal, Francuska, Italija), a na zemlje EU-a otpada 53% ukupne svjetske potrošnje.







Vinogradarstvo i vinarstvo u Hrvatskoj

Hrvatska je zemlja s dugom tradicijom uzgoja vinove loze i proizvodnje vina. Postoje dokazi da je plemenita loza, kao uzgojna kultura, u ovim krajevima bila prisutna nekoliko stoljeća pr. Kr., kada su je na jadransku obalu donijeli Feničani i Grci.







Ukupna površina pod vinogradima u RH danas je nešto veća od 19 000 ha, dok je potkraj XIX. i početkom XX. st. bila oko 170 000 ha. Vinova loza se i danas uzgaja u svim dijelovima Hrvatske, gdje god to klimatske prilike dopuštaju, a vinogradarstvo i vinarstvo i dalje su važne gospodarske djelatnosti (7,3% vrijednosti ukupne poljoprivredne proizvodnje). U RH se proizvede oko 109 000 t grožđa i 732 000 hl vina koji su većinom (85%) obuhvaćeni sustavom zaštićenih oznaka izvornosti (ZOI). Struktura vinogradarskih površina pokazuje da je najviše malih vinograda (manjih od 1 ha) te da prevladavaju mali proizvođači. Najviše se vina proizvede u Istarskoj i Vukovarsko-srijemskoj županiji. Grožđe se u Hrvatskoj proizvodi na ukupno 73 670 parcela smještenih na 37 913 poljoprivrednih gospodarstava. Premda mnogo proizvođača proizvodi samo za vlastite potrebe, respektabilan je i broj tržišnih proizvođača – oko 1600 vinara proizvodi oko 5400 različitih vina. Unatoč izvrsnim prirodnim uvjetima, Hrvatska nije samodostatna u proizvodnji, pa uvoz višestruko nadmašuje izvoz. Trgovina je najrazvijenija sa zemljama u okruženju – najviše vina izvozi se u BiH, a uvozi iz Makedonije.















Prema vinogradarskoj regionalizaciji (Listi zemljopisnih oznaka) u RH su četiri vinogradarske regije: Slavonija i hrvatsko Podunavlje, središnja bregovita Hrvatska, hrvatska Istra i Kvarner te Dalmacija, koje se dijele na podregije (ukupno 12), te vinogorja (ukupno 72). Većinom se proizvode bijela vina (oko 67%), osobito u kontinentalnim područjima, dok se crna (oko 32%) proizvode uglavnom na jugu. Ružičasta (rosé) vina su rijetka, no njihova proizvodnja, kao i proizvodnja pjenušavih vina je u porastu.

Duga povijest, široka rasprostranjenost, velika gospodarska i kulturna važnost razlozi su zbog kojih se vinovoj lozi, grožđu i proizvodnji vina u znanosti i obrazovanju posvećuje velika pozornost. Na mnogim fakultetima i visokim školama vinogradarstvo i srodne discipline predaju se kao jedinstveni predmeti (moduli), a zbog velike potrebe za stručnjacima iz tog područja često se organiziraju i posebna usmjerenja, pa i cijeli studiji. Nastava iz vinogradarstva i vinarstva organizira se na preddiplomskoj i diplomskoj razini na → Agronomskome fakultetu u Zagrebu i → Fakultetu agrobiotehničkih znanosti u Osijeku, a preddiplomski se studiji izvode i na → Sveučilištu u Zadru (sv. 1), Sveučilištu u Splitu, → Visokom gospodarskom učilištu u Križevcima, → Veleučilištu Marko Marulić u Kninu, → Veleučilištu u Požegi, → Veleučilištu u Karlovcu (sv. 1), → Veleučilištu u Rijeci (sv. 1) i → Veleučilištu u Slavonskom Brodu (sv. 1). Najistaknutiji znanstvenici iz tog područja tradicionalno dolaze sa zagrebačkog Agronomskoga fakulteta, ali i iz → Instituta za jadranske kulture i melioraciju krša u Splitu, te → Instituta za poljoprivredu i turizam u Poreču.





















U Hrvatskoj se još uvijek može pronaći veliki broj autohtonih sorti vinove loze, od kojih mnoge imaju posebne značajke i vrhunski potencijal. Zemljopisni položaj, burna povijest i veze s drugim narodima i kulturama utjecali su na uvođenje mnogih stranih sorti, ali veliki broj sorti nastao je i na ovom području. Najnoviji rezultati genetičkih istraživanja pokazuju da je područje Hrvatske značajan gen-centar u razvoju sorti, te da su tu nastale mnoge hrvatske, ali i neke sorte svjetskog značaja. Prema podatcima iz predfilokserne ere (kraj XIX. i početak XX. st.), kada je hrvatsko vinogradarstvo bilo na vrhuncu, uzgajalo se više od 400 sorti vinove loze (brojni vinogradi propali su zbog širenja filoksere, peronospore i pepelnice u razdoblju 1885–1900; regeneracija vinograda 1895–1910. izvršena je sadnjom vrsta uzgojenih na američkoj podlozi). Iz raznih je razloga poslije došlo do smanjenja broja sorti, od kojih su mnoge i nestale. Posljednji rezultati popisa hrvatskih vinograda i genetičke identifikacije pokazuju da se još uvijek može pronaći oko 130 sorti koje se mogu smatrati autohtonima. Mnoge od njih imaju vrlo visok enološki potencijal, pa se posljednjih godina provode programi njihove revitalizacije. Neke su do danas već postale gospodarski značajne. Danas se u RH uzgaja oko 250 sorti. Najvažnija i najraširenija sorta je graševina (zasađena na ukupno 4563 ha), koja je zajedno s malvazijom istarskom (1643 ha) i plavcem malim (1474 ha) zasađena na više od 40% hrvatskih vinograda. Od ostalih gospodarski značajnih sorti važne su međunarodne sorte merlot, cabernet sauvignon, chardonnay, rizling rajnski, sauvignon bijeli i syrah, te domaće sorte pošip, plavina, babić, teran, debit i maraština. Najveći su proizvođači grožđa i vina u Hrvatskoj → Iločki podrumi, Vina Belje (→ Belje plus), Agrolaguna, Erdutski vinogradi, → Kutjevo i → Badel 1862, dok se od srednje velikih i malih proizvođača ističu (sukladno količini, kvaliteti i utjecaju na vinsku scenu) Krauthaker i Galić vina (Slavonija), Zlatan otok i Stina-vino (Dalmacija), Vinarija Kozlović i Vina Matošević (Istra), te Vinarija Tomac i Vinarija Korak (Središnja bregovita Hrvatska). Najvažniji proizvođači i dobavljači vinogradarsko-vinarske opreme u Hrvatskoj su Letina inox (spremnici za vino), Pozvek i Auris barrels (drvene bačve), Vetropack Straža (boce), Petrokemija (mineralna gnojiva), Pavin (trgovina), a od proizvođača sadnoga materijala ističu se Fragaria planta, Rasadnik Prud i Dominant.











