Dom Hrvatskog sokola u Zagrebu, svojedobno najveća dvorana za vježbanje (gombaona) u Zagrebu, izgrađena 1883. uz sudjelovanje M. Lenucija.

Zajedno s istočnim krilom dograđenim 1884 (projektant: M. Antolac) i zapadnim krilom 1895 (Fellner i Helmer) činila je Hrvatski dom, kojemu je 1929. dograđena dvorana prema jugu (A. Freudenreich, J. Deutsch). Danas se u Hrvatskom domu nalaze prostorije Zagrebačkog tjelovježbenog društva Hrvatski sokol, Akademije dramskih umjetnosti i Hrvatskoga narodnog kazališta.

Građanska streljana na Tuškancu, prva javna sportska građevina u Zagrebu.

Streljana na otvorenome izgrađena je 1808., a zgrada streljane 1838 (dograđena je 1882–85. prema projektu J. Jambrišaka i M. Lenucija). Dugo je bila središte sportskog i društvenog života grada, a od 1930-ih je kinodvorana.

Tomić, Mirko (Kruševo kraj Mostara, BiH, 28. IX. 1910 – Zagreb, 17. VIII. 2011), geodet, stručnjak iz područja katastra i agrarnih odnosa.

Diplomirao je na Pravnome fakultetu u Zagrebu 1945., gdje je i doktorirao na temelju rigoroza 1952. Nakon završene srednje škole 1929. radio je u Odjeljenju katastra i državnih dobara na novoj katastarskoj izmjeri u Srbiji. Potom je upućen na tehničke radove likvidacije agrarnih odnosa na području Dalmacije (od 1931. bio je u Šibeniku, od 1937. u Splitu u Financijskoj direkciji, odjelu za katastar, od 1941. u Makarskoj). Od 1942. živio je i radio u Zagrebu, nakon II. svj. rata u Ministarstvu građevina kao šef Odsjeka za katastar, a poslije u Geodetskoj upravi kao načelnik Odjela za katastar do umirovljenja 1972. Kao honorarni nastavnik zaposlio se 1951. na Geodetskom odjelu Tehničkoga fakulteta u Zagrebu (od 1962. → Geodetski fakultet) gdje je predavao kolegije Katastar i zemljišna knjiga (1951–66) i Katastar (1966–81). Kao gostujući profesor predavao je i u Sarajevu.

Bio je jedan od doajena hrvatske geodezije i stručnjak za katastar i imovinsko-pravne poslove. Godine 1947. bio je član uprave Geodetske sekcije Društva inženjera i tehničara NRH (od 1993. → Hrvatsko geodetsko društvo), kada je bio jedan od pokretača Biltena geodetske sekcije koji je prerastao u → Geodetski list. Izabran je 1953. za prvoga potpredsjednika Društva geodeta Hrvatske te je sudjelovao na 8. kongresu međunarodne federacije geometara (FIG) u Parizu gdje je izabran u Stalno povjerenstvo za katastar i komasacije, a bio je i predsjednik njezine Komisije za katastar. Bio je zaslužni član Saveza inženjera i tehničara Hrvatske i Saveza inženjera i tehničara Jugoslavije, te od 1973. počasni član Saveza geodetskih inženjera i geometara Jugoslavije. Autor je knjige Zbirka geodetsko-katastarskih propisa (1975).

Peulić, Đuro (Jamarica kraj Lipovljana, 26. IX. 1901 – Zagreb, 1. X. 1980), arhitekt, stručnjak za zgradarstvo i elemente arhitektonskih konstrukcija.

Diplomirao je 1927. na Arhitektonskom odjelu Tehničkoga fakulteta u Zagrebu. Nakon studija radio je kao oblasni predstojnik u Gospiću gdje je vodio i nadgledao izvođenje radova javnih zgrada i mostova u Lici. U Zagrebu je od 1932. bio predstojnik banske uprave, odjela za javne radove, a tijekom II. svj. rata radio je u Ministarstvu građevina na održavanju javnih zgrada. Od 1945. radio je u Općem odjelu arhitekture Arhitektonskoga projektnog zavoda na obnovi razrušenih građevina te projektiranju i gradnji novih, a potom u Saveznoj srednjoj tehničkoj školi kao profesor i šef arhitektonskog odsjeka. Bavio se projektiranjem i organizacijom građenja, razvojem građevnih materijala i tehnologije građenja, posebice zidova i stropova. Napisao je priručnike iznimno važne za razvoj zgradarstva Kako treba graditi (1950), prvotno objavljen kao prilog u osam svezaka biltena Građevinar, a 1954. tiskan kao knjiga, Masivni stropovi (1968), Građevinske konstrukcije I (1956−59) i II (1958−61) i Konstruktivni elementi zgrada 1–2 (1975–2013).









Zamolo, Mihaela (Zagreb, 23. XII. 1945), građevinska inženjerka, stručnjakinja za zidane i betonske konstrukcije, potresno građevinarstvo i održivu gradnju.

Diplomirala je 1970. te magistrirala 1988. na Građevinskome fakultetu u Zagrebu. Radila je u → Institutu građevinarstva Hrvatske kao voditeljica Zavoda za konstrukcije (1976−82., 1991−2004), Odjela za naknadna ispitivanja (1982−85) te Fleksibilnih organizacija za potvrđivanje sukladnosti (IGH Cert, 2004−13) i Tehnička dopuštenja (IGH TD, 2008−13). Bila je asistentica i viša predavačica → Građevinskoga fakulteta u Zagrebu, odn. Fakulteta građevinskih znanosti (1972–96), te viša predavačica → Tehničkoga veleučilišta, sv. 4 (2006–17). Nakon umirovljenja 2010. pokrenula je poduzeće ZAMOLO M d. o. o. za projektiranje, inženjerstvo i tehničko savjetovanje.

Glavno je područje njezina rada održiva gradnja i sigurnost građevina, posebice protupotresna sigurnost te stručna, znanstvena i nastavna područja, energetsko certificiranje zgrada, ocjenjivanje održivosti te usklađivanje propisa sa zakonodavstvom EU-a. Provodila je nastavne aktivnosti u okviru stručnog usavršavanja u graditeljstvu, područja zakonodavstva i normi te bila voditeljica i suradnica u više znanstveno-istraživačkih projekata iz područja seizmičke otpornosti visokih konstrukcija, zgrada, cestovnih mostova i gospodarskih objekata. Stalna je sudska vještakinja za graditeljstvo, revidentica za betonske i zidane konstrukcije (1993–2015) i certifikatorica za energetski pregled zgrada (2013–18). Surađivala je u priručnicima Betonske konstrukcije (2006), Zidane konstrukcije 1 (2007) te studijama, priručnicima i monografijama IGH-a. Bila je predsjednica Hrvatskoga društva za potresno građevinarstvo (1996–2019).

željeznička pruga, prometnica po kojoj se odvija → željeznički promet (sv. 1). Dio je željezničkoga prometnog sustava (→ željeznica; sv. 1) sastavljen od jednog ili više prometnih trakova (kolosijeka) koji spajaju → željezničke kolodvore (sv. 1) ili čvorišta.

Pruga je složena konstrukcija koju čine gornji i donji ustroj, elektrotehnički uređaji, pružna oprema i znakovi (signali). Gornji ustroj pruge čine kolosiječna rešetka i podloga u koju se ona ugrađuje. Kolosiječna rešetka sastavljena je od dvije usporedne čelične tračnice postavljene na propisanoj širini, koje su uz pomoć vijaka, kopči, ploča i drugoga kolosiječnog pribora pričvršćene na najčešće poprečno položene drvene, čelične ili betonske pragove. Podloga za kolosiječnu rešetku je kolosiječni zastor (tzv. zastorna prizma), čvrsta podloga od tucanoga kamena, u presijeku prizmatičnoga oblika, a koju na prugama velikih brzina, u tunelima i na mostovima zamjenjuju armiranobetonske ploče. Gornji ustroj gradi se povrh donjeg ustroja pruge koji čine pružne konstruktorske i geotehničke građevine (redom mostovi, vijadukti, podvožnjaci, pothodnici, propusti, odn. nasipi, zasjeci, usjeci, tuneli, galerije i prijelazi u razini), konstrukcije (potporne, sidrene, obložne, zaštitne protiv buke, snijega i vjetra, za odvodnju površinske i podzemne vode, peroni, okretnice, prijenosnice te kolosiječne vage) i oprema pruge (signali i ograde).

Gornji i donji ustroj te kolodvori, čvorišta i stajališta čine građevinski podsustav željeznice, koji uz elektroenergetski, prometno-upravljački i signalno-sigurnosni podsustav čine željezničku infrastrukturu. Pruga je u idealnoj izvedbi zamišljena kao pravocrtna prometnica između velikih trgovačkih i putničkih centara, no uzimajući u obzir ekonomske čimbenike izgradnje i održavanja te značajke terena, projektiranje pruge i čitave željeznice složen je pothvat.

Projektiranje pruge

Projektiranje pruge podrazumijeva određivanje trase i konstrukcije pruge za siguran, pouzdan, dostupan, pristupačan i neprekinut željeznički promet. U užem smislu, to je skup radnji na izradbi projekata koje prethode gradnji pruge. To je složen, interdisciplinaran, iterativan postupak koji podrazumijeva velik broj aktivnosti geološkog, geografskog, geodetskog, ekonomskog, društvenog, građevinskog, strojarskog, pravnog i prometno-organizacijskog karaktera. Projekt se realizira postupno po fazama tako da svaka sljedeća faza, zasnovana na rezultatima prethodne, daje detaljnije prikaze trase pruge i konstrukcije čitave željezničke infrastrukture. Najvažniji su elementi projektiranja širina kolosijeka, trasiranje i trasa pruge.

Širina kolosijeka glavna je odrednica pri projektiranju. To je najmanji razmak unutarnjih rubova tračnica, mjereno na propisanoj udaljenosti ispod gornjega ruba glave tračnice. Tzv. normalna širina kolosijeka u pravcu iznosi 1435 mm. Naziva se i Stephensonova širina kolosijeka, prema Georgu Stephensonu (1781–1848), graditelju prvih pruga javnoga prometa u Engleskoj, Stockton–Darlington (1825) i Manchester–Liverpool (1830), na kojima je primijenjen razmak kotača poštanske kočije od 4 stope i 8,5 palaca. Danas je te širine kolosijeka približno 60% svih izgrađenih pruga u svijetu. Na Međunarodnoj konferenciji za tehničko jedinstvo željeznica 1887. u Bernu dogovoreno je da se pruge manjeg razmaka tračnica nazivaju uskotračne, a one većega širokotračne.

Trasa pruge trodimenzijska je os pruge koja objedinjuje sve tri osnovne projekcije (tlocrt, uzdužni profil i poprečne profile pruge). Tehnički su se nacrti uz korištenje topografskim kartama različitih mjerila izrađivali crtaćim priborom rukom, a danas se projektiranje provodi s pomoću specijaliziranih računalnih programa. Njihova primjena omogućava uporabu trodimenzijskih modela terena, numeričkih algoritama za proračun elemenata pruge i formiranje različitih baza podataka, a grafički interaktivni prikaz pruža mogućnost brzog i preciznog prostornog modeliranja pruge i oblikovanja svih potrebnih nacrta. Položaj trase pruge ovisi o fizičkoj geografiji predjela preko kojeg pruga prolazi, geološkim, hidrološkim i klimatskim uvjetima, razmještaju lokacija koje se želi povezati prugom te o kategoriji pruge.

Trasiranje je prvi korak izradbe projekta pruge. To je iterativni postupak određivanja prostornog položaja pruge do razine potrebne za njezinu izgradnju. Podrazumijeva projektiranje i izradbu tehničkih nacrta više varijantnih rješenja trase. Svaka varijanta treba osigurati racionalan odnos između duljine trase, količine građevinskih radova, njihova utjecaja na okoliš te troškova i koristi izgradnje i uporabe pruge. Nekada su trasiranje obavljali traseri izravno na terenu, a danas je ulogu trasera s pomoću digitalnih topografskih karata i aerofotogrametrijskih snimaka preuzeo projektant, prema čijim izračunima geodet obavlja iskolčenje na terenu.

Tehnički parametri za projektiranje pruge

Kategorija pruge prvi je tehnički parametar za projektiranje pruge te određuje ostale parametre.

Kategorizaciju pruga propisuje željeznička uprava pojedine zemlje (→ HŽ – Hrvatske željeznice; sv. 1) te usklađuje s međunarodnim konvencijama. Kategorija određuje granične vrijednosti osnovnih tehničkih parametara pruge koji definiraju trasu. Danas se željezničke pruge u RH razvrstavaju na pruge za međunarodni, regionalni i lokalni promet (oznake M, R, L). Pruge za međunarodni promet su glavne (koridorske) i ostale (spojne i priključne) pruge. Glavne pruge podijeljene su u tri koridora: RH1, RH2 i RH3. Dio koridora RH1 i koridor RH2 sastavni su dijelovi Mediteranskog koridora Transeuropske mreže prometnica (engl. Trans-European Transport Network, TEN-T). Na tim koridorima, pri projektiranju novih ili modernizaciji postojećih pruga, granične vrijednosti tehničkih parametara pruge moraju biti u skladu s Tehničkim specifikacijama za interoperabilnost (TSI) koje propisuje Europska komisija. Hrvatske pruge duž tog koridora pripadaju skupini konvencionalnih pruga za promet brzinama do 200 km/h. TSI razlikuje 12 kategorija takvih pruga s obzirom na tip prometa (teretni, putnički ili mješoviti), projektiranu brzinu (100–200 km/h) i opseg planiranoga zahvata (nova ili modernizirana pruga). Za svaku kategoriju utvrđeni su minimalni slobodni profil, nosivost pruge, brzina i duljina vlakova na pruzi.

Slobodni profil pruge ograničeni je prostor u poprečnom presjeku pruge ili kolosijeka okomitom na uzdužnu os kolosijeka i ravninu položenu na gornje rubove tračnica, kojega os prolazi sredinom kolosijeka, a koji mora biti slobodan za prolaz željezničkih vozila.

Nosivost pruge sposobnost je preuzimanja opterećenja željezničkog vozila. Za svaku prugu propisuje se dopušteno osovinsko opterećenje vozila (dio težine vozila koji se preko kotača jedne osovine prenosi na tračnice, 16–25 t/o) ovisno o kategoriji i projektiranoj građevinskoj brzini.

Projektirana građevinska brzina služi za proračun geometrijskih elemenata osi i drugih elemenata oblikovanja i opreme pruge. Elemente pri projektiranju potrebno je odabrati tako da se željena brzina omogući na cijeloj ili na najvećoj mogućoj duljini pruge.

Položajni nacrt (situacija) prikaz je osnovnog elementa osi pruge – pravca. Topografske i geološke prepreke i želja za smanjenjem opsega radova prisiljavaju projektanta da skrene od pravca na jednu ili drugu stranu. Os u situaciji stoga se predstavlja poligonalnom linijom koja se na mjestima skretanja zaobljava kružnim lukovima kojih je polumjer proporcionalan brzini. U luku se vanjska tračnica izdiže nad unutarnjom za iznos nadvišenja koji ovisi o brzini, polumjeru luka i dopuštenoj vrijednosti neponištenoga bočnog ubrzanja zbog djelovanja centrifugalne sile. Između pravca i kružnog luka umeće se prijelazna krivina koja se projektira u obliku ravninske krivulje koje zakrivljenost linearno raste, a na hrvatskim prugama to je kubna parabola uporabu koje je još 1870. predložio M. Nordling. Visinski položaj trase definira se u uzdužnom profilu odstupanjem nivelete (pravca u uzdužnoj ravnini položenoj kroz os kolosijeka) od linije terena (presječnice vertikalne ravnine duž osi i površine terena). Niveleta je poligonalna linija, a lomovi nivelete zaobljuju se vertikalnim lukovima kojih polumjer ovisi o brzini. Nakon projektiranja horizontalnog i vertikalnog toka trase, definiraju se poprečni profili okomiti na os u situaciji, na kojima se određuju položaj i dimenzije pružnih građevina, oblik i nagib pokosa u usjecima i nasipima te opseg radova. Izborom malih polumjera osi pruge u tlocrtu i većih nagiba nivelete, trasa se bolje prilagođava konfiguraciji terena, čime se smanjuje opseg radova (primjerice veličina pružnih građevina), ali se zbog veće duljine pruge povećavaju troškovi izgradnje. Takva trasa zahtijeva veće vučne sile, troškove pogona i održavanja, a osigurava manju brzinu, kapacitet pruge i udobnost vožnje. Tako su vrijednosti geometrijskih elemenata ograničene. Na prugama RH polumjer horizontalnoga kružnog luka ne smije biti manji od 250 m (na M i R prugama) te 180 m (na L prugama). Nadvišenje se projektira u granicama 20–160–(180) mm. Uzdužni nagib na pruzi izvan zone kolodvora ne smije prelaziti dopuštenu vrijednost od 35,0‰ na prugama za putnički promet, 12,5‰ na M i R prugama te 20,0‰ na L prugama, pri čemu se kolodvore nastoji položiti u pravcu i horizontali.

Projektiranje i izgradnja željezničkih pruga na području Hrvatske

Početni planovi i prve željezničke pruge u Hrvatskoj

Do planiranja, trasiranja i izgradnje prvih pruga u Hrvatskoj došlo je ubrzo nakon puštanja u promet prve željezničke pruge u Engleskoj (1825). Na hrvatskome prostoru su se za Habsburške Monarhije planiranje i izgradnja željezničkih pruga temeljili na ostvarivanju što kraće i isplativije veze Beča i Pešte sa sjevernim Jadranom te na učinkovitom povezivanju riječnih terminala na Savi i Kupi s lukama na moru. Nastojanja u jačanju povezanosti luka Rijeke ili Trsta bile su simbol prevlasti mađarskih, odn. austrijskih interesa. Tijekom sljedećih 100 godina predložen je i razrađen velik broj planova i projekata povezivanja širega panonskog područja najprije sa sjevernim Jadranom, a zatim i s južnim, željeznicom normalne širine kolosijeka za konjsku i parnu vuču. Projektiranje pruga teškim brdskim terenom i uskim obalnim područjem jadranskih luka predstavljalo je znatno veći izazov od projektiranja podravskim i posavskim nizinama pa su prve pruge prema Dalmaciji izrađene znatno kasnije.

Prvi je 1825. → Andrija Ljudevit Adamić (sv. 1) predložio prugu kroz Gorski kotar koja bi povezala Rijeku, Karlovac, Zagreb i Körmend (Mađarska). Njegov je prijedlog na zahtjev austrijskih vlasti revidirao 1827. → Josip Kajetan Knežić, već zadužen za projekt prve pruge preko hrvatskoga gorskog praga trasom kroz Vojnu krajinu (Sisak–Petrinja–Glina–Slunj–Petrovo Selo–Karlobag), predloživši izgradnju kombinirane željezničko-cestovne veze Sisak–Senj s prugom između Siska i Karlovca sjeverno od Kupe. Nastavno na taj prijedlog, 1834. krajiški graditelj Marko Božić predložio je izgradnju pruge Sisak–Senj–Karlobag, ali odbijen je jer bi predložena trasa zaobilazila riječko primorje. Projekt je 1838. ponovno povjeren J. K. Knežiću koji je predstavio konjovoznu željeznicu Sisak–Petrinja–Glina–Topusko s terminalom u Bandinom Selu od kojeg je predložio izgradnju makadamske ceste do Josipdola sa spojem na Jozefinu (→ ceste).

U tom su se razdoblju javili i mnogobrojni prijedlozi i projekti pruga za povezivanje Banata, Siska i Karlovca; Siska, Zagreba i Zidanog Mosta (prema Trstu); te Budimpešte, Zagreba, Karlovca i Rijeke.

Austrijski željeznički pionir Franz Xaver Riepl 1836. izradio je elaborat za izgradnju 13 pruga s ishodištem u Beču i u Budimpešti koje se zvjezdasto šire u sva područja Habsburške Monarhije, pa tako i Hrvatsku. Vojni inženjer Mario A. Sanfermo predložio je 1842. izgradnju pruga Sisak–Karlovac i Rijeka–Sisak–Vukovar, a za projektiranje i izgradnju osnovano je riječko-mađarsko Društvo za izgradnju željezničke pruge Vukovar–Rijeka (1843) koje se zauzimalo za povezivanje Banata s Rijekom kao izvoznom lukom. Nasuprot tom planu, iste godine austrijski ministar trgovine Karl Ludwig Bruck predložio je prugu Slankamen–Ruma–Vinkovci–Đakovo–Slavonski Brod–Novska–Sisak–Karlovac, sa spojnim prugama za Mitrovicu, Vukovar, Osijek i Zagreb, a izrađeni su i planovi za prugu Zidani Most–Zagreb–Sisak. Sljedeće su godine upućeni prvi prijedlozi željezničkih veza Dalmacije s Mađarskom preko Rijeke. Postojale su ideje o spajanju vukovarsko-riječke željeznice s bečko-tršćanskom magistralom (preko Zagreba i Zidanog Mosta), no prevladali su mađarski interesi. Na čelu s ugarskim predsjednikom vlade Lájosem Kossuthom, riječko-mađarsko društvo za izgradnju pruge Vukovar–Sisak–Karlovac–Rijeka angažiralo je 1845. inženjera G. I. Shepherda za mišljenje o tehničkom rješenju dionice od Karlovca do Rijeke te inženjera Franza Xavera Kreutera za dionicu od Vukovara do Karlovca. Shepherd je predložio trasu Karlovac–Brod na Kupi–Delnice– Lokve–Suha Rečina–Mrzla Vodica–Ravno Podolje–Lepenica–Gornje Jelenje–Kamenjak–Grobničko polje–Rijeka. Izrađen je i prijedlog inačice pruge Karlovac–Vrbovsko–Mrkopalj–Kraljevica s odvojkom za Rijeku (prijedlog V. Šimraka 1846) te inačica s prolaskom kroz Delnička vrata (1847).

Godine 1846. predložena je izgradnja pet dalmatinskih pruga koje bi pratile smjer postojećih cesta: Sarajevo–Travnik–Livno–Sinj–Klis–Split, Sinj–Vrlika–Drniš–Benkovac–Zadar, Drniš–Šibenik, Livno–Mostar–Trebinje–Dubrovnik te Mostar–Han.

Početkom 1860-ih prve željezničke pruge u Hrvatskoj puštene su u promet te se intenzivirala izgradnja novih. Među prvima bila je pruga Pragersko (Slovenija)–Čakovec–Kotoriba–Nagykanizsa (Mađarska) duljine 42,4 km, izgrađena 1860. Trasa te pruge utvrđena je još 1857. prema projektu njemačkoga željezničkog inženjera i arhitekta Karla von Etzela koji je vodio gradnju. Na pruzi kraj Kotoribe, na rijeci Muri, izgrađen je 1860. prvi metalni most u Hrvatskoj i ujedno prvi most sagrađen od neprekinute jednodijelne konstrukcije na šest betonskih oslonaca, duljine 153 m. Konstrukcija se poslije (1905., 1945. i 1975) mijenjala, a danas je to čelični most s četiri nosača i tri riječna otvora, dug 170 m. Ta je pruga, preko postojeće glavne austrijske pruge od Beča do Trsta kraj Pragerskog (izgrađena 1847), bila poveznica Budimpešte s Jadranom. Iduća pruga bila je Zidani Most–Zagreb–Sisak. Proučavanje tla i trasiranje za njezinu izgradnju započeli su 1851., gotovo deset godina nakon početnih planova, a radovi od Zidanog Mosta prema Zagrebu počeli su 1855. Gradnju pruge vodili su slovensko-hrvatski građevinski poduzetnici Guido i Oskar Pongratz, a nadzor građenja obavljao je projektant i graditelj pruga u Alpama Achilles Thommen. Donji ustroj pruge dovršen je 1858., a čitava jednokolosiječna pruga duljine 127,58 km izgrađena je 1862. Isprva ju je financirala država, ali je zbog pogoršanja financijskih uvjeta gradnju preuzelo mađarsko poduzeće Andrazs Szecseny i drugovi, koje je odmah nakon dovršetka pruge do Zagreba nastavilo i radove prema Karlovcu, kamo je pruga dovedena 1865.

Ta pruga Zagreb‒Karlovac postala je prva dionica buduće pruge Budimpešta‒Zákány–Botovo‒Koprivnica–Zagreb–Rijeka, koju su ugarske državne željeznice dovršile 1873. Za spajanje Karlovca i Rijeke još je 1861. postojao prijedlog pruge uz trasu Lujzinske ceste. Zahtjevan projekt, prema kojem trasa duž tek 8 km svladava visinsku razliku od 800 m i sadržava 16 tunela, razradio je bečki inženjer Alexander Werner. Izgradnja je započela 1868., a 1870. u promet je puštena dionica Gyekenyes–Koprivnica–Križevci–Zagreb. Pod vodstvom G. Pongratza nastavljeni su radovi na dionici Karlovac–Rijeka, kojom se središta proizvodnje drva povezuju s lukama za izvoz u prekomorske krajeve, a koja zračnu udaljenost od 90 km svladava trasom duljine čak 176 km. Duga trasa vijuga, penje se i ponire nagibima i do 25‰, no na taj je način gradnja znatno ubrzana jer bi ju probijanje usjeka i tunela tadašnjom tehnologijom (radi skraćivanja trase i snižavanja kota) produljilo za najmanje tri godine. Posljednja dionica Karlovac–Rijeka puštena je u promet 1873. Na njoj se nalaze do danas najveći željeznički nasip i usjek u Hrvatskoj: nasip Bistrički kraj Tounja dug 700 m i visok 25 m, za gradnju kojega je utrošeno 160 000 m³ kamena, te najduži usjek Lokve duljine 1420 m. Iste godine Rijeka je prugom spojena i iz smjera Slovenije (Pivka‒Šapjane‒Rijeka).

Nešto prije, 1856. stvoren je prijedlog o izgradnji krajiške magistrale, koja bi se u Sisku i Karlovcu priključivala na prugu Beč–Trst. Projekt je nazvan Program željeznice kroz Hrvatsko-slavonsku Vojnu krajinu kao najkraće veze jadranskih morskih luka Rijeke i Senja s donjim Dunavom kod Zemuna. Pruga je trebala biti izgrađena na trasi Zemun–Vinkovci–Đakovo–Požega–Pakrac–Sisak–Karlovac–Ogulin–Drežnica, gdje se trebala račvati prema Rijeci i Senju, a čime bi Drežnica postala prva prijevojna točka hrvatske kontinentalne željeznice prema Jadranu. Na osnovi toga projekta uskoro se ipak iskristalizirala drukčija trasa: Zemun–Ruma–Mitrovica–Vinkovci–Brod–Novska–Sisak–Glina–Bandino Selo–Ogulin i spoj na prugu Karlovac–Rijeka. U toj inačici, umjesto prema Senju, odvojak prema jugu nastavljao se kao lička pruga, na trasi Ogulin–Perušić–Gospić–Gračac–Knin. Projekt je većim dijelom ostvaren u sljedećih 50 godina.

Godine 1862. iznesen je niz prijedloga pruga na području hrvatskog Podunavlja: dravskom dolinom, savskom dolinom i sredinom Slavonije, a 1870. otvorene su prve pruge u Slavoniji kao dijelovi alföldske željeznice Osijek‒Dalj‒Sombor i Osijek‒Beli Manastir‒Villany, a Osijek i Zagreb prugom su izravno povezani 1889. Istarski su pak gradovi prugom povezani 1876 (Divača‒Buzet‒Pula i Kanfanar‒Rovinj).

Prvi plan o izgradnji pruge Split–Perković–Drniš–Knin (Pribudić iznad Knina) koja bi se granala u dva odvojka, Perković– Šibenik i Knin–Zadar, donesen je 1873., a dionica od Splita do Siverića s ogrankom Perković–Šibenik izgrađena je 1877. Dionica Perković–Drniš–Knin izgrađena je 1888., a na njoj se kraj Drniša nalazi najdulji željeznički zasjek u Hrvatskoj (2580 m). Izgradnja pruge od Ogulina do tadašnje dalmatinsko-hrvatske granice kraj Pribudića započela je 1913. Za izvođača radova odabrano je u to doba najveće mađarsko poduzeće za izgradnju pruga Grünwald & comp. Schiffer koje je za izmjeru pruge uposlilo 40 inženjera i tehničara te započelo izgradnju spoja ličke pruge s riječkom u Oštarijama, koja je uz mnoge izmjene rukovodećih inženjera (Nikola Plavšić, → Nikola Turkalj i Ivan Poletti) dovršena 1925. Na toj je ličkoj pruzi kraj Plavnog izgrađen masivni kamenom zidani vijadukt Čupkovića most dug 287 m.

Kako bi se na područjima teškog terena i ponekad ograničenog prometa smanjili troškovi, 1890–1910. projektirale su se i gradile uskotračne željezničke pruge. Tako je pruga širine kolosijeka 1000 mm projektirana na Slavonsko-podravskoj željeznici, tzv. Gutmannovoj pruzi (Guco), koja je u prometu bila do 1960–ih. Od Osijeka do Orahovice i Papuka bila je duga 180 km i namijenjena ponajprije za prijevoz drva iz slavonskih šuma do Belišća na Dravi, gdje je bila tvornica za preradbu, a prevozila je i drugu robu i putnike. Pruge širine kolosijeka 760 mm izgrađene su na području Konavala (Dalmatiner Bahn ili Ćirina staza, u prometu 1901–76), na relaciji Split–Sinj (Rera, Ferrata ili Šuljarica, u prometu 1903–62), Trst–Poreč (Parenzana, 1902–35) te Bregana–Samobor–Zagreb (Samoborček, 1909–79). Pruga Dalmatiner Bahn spajala je Čapljinu i Zeleniku s priključnim prugama od Huma do Podgorice i od Uskoplja do Gruža kraj Dubrovnika. Reru je izgradio splitski konzorcij Antičević i družina (poduzeća Ivana Antičevića, pomoraca N. A. Dubokovića i Ante Rismonda i dr. te inženjera Emila Stoka i G. B. Sarda, a pod vodstvom inženjera Henrika Weidlicha). Na duljini od 40 km savladavala je visinsku razliku od 380 m, s najvećim nagibom 26,7‰, nizom tunela (poput tunela Gornja Rupotina duljine 400 m), kamenim nadvožnjakom na Meterizama, kamenim vijaduktom ispod Klisa Vetmin most (duljine 76,8 m), željeznim mostom, 117 prijelaza i 20 odvodnih oborinskih kanala. Prvu inačicu Parenzane razradio je grof Peter Walderstein, a inženjeri von Cleef i Burchard (poduzeće Sönderrop & Comp) započeli su izrađivati projektnu dokumentaciju (1888) za prugu duljine 104 km, s najvećim nagibom od 25‰. Istodobno, tršćanski inženjer Ludwig Buzzi predložio je drugu, financijski povoljniju i jednostavniju inačicu. Projektiranje je preuzela građevinska tvrtka Antonelli & Dreossi, a konačni projekt prihvaćen je 1899: produljena je na 123 km, izvedeno je devet tunela ukupne duljine 1530 m, 16 mostova i šest vijadukata te niz propusta i nadvožnjaka. Danas su sve uskotračne pruge u Hrvatskoj demontirane, uz iznimku tramvajskih pruga u Zagrebu i Osijeku te pruga uskog kolosijeka za prijevoz tereta (soli, cementa i dr.) kraj Končanice, Našica, Nina i Stona. Pruga Samoborček prvotno je izgrađena između Zagreba i Samobora (19 km), a do Bregane je za potrebe tada novoosnovane tvornice Vladimir Bakarić produljena početkom 1950-ih.

Razdoblje razvoja mreže hrvatskih željezničkih pruga

Želja Hrvatske da željeznicom poveže Slavoniju s Jadranom, Varaždin s Osijekom i prugu dovede do Splita ostvarena je 1930-ih. Uz to su u Hrvatskoj u XX. st. projektirane lokalne i regionalne pruge, dogradnje drugog kolosijeka i elektrifikacija međunarodnih pruga te su se razrađivale varijante trase tzv. nizinske pruge Zagreb–Rijeka. Do 1928. Hrvatsku su premrežile 34 pruge ukupne duljine 2160 km, 1941. mreža se sastojala od 2760 km pruga normalnoga kolosijeka i 1200 km uskotračnih pruga, a već 1942. oko 1700 km pruga zbog ratnih se zbivanja smatralo uništenima ili nesigurnima za promet.

Na pruzi Novska–Tovarnik–Ruma 1928–29. gradio se drugi kolosijek. Na pruzi Zagreb–Savski Marof kraj Crnatkove ulice preko Savske ceste gradio se 1928–32. nadvožnjak, projekt → Jurja Denzlera i → Mladena Kauzlarića, a 1943. sagrađen je i južni nadvožnjak za drugi kolosijek.

Prvi dvokolosiječni most u Hrvatskoj, most Sava (tzv. Zeleni, Novi ili Hendrixov most, duljine 317 m) projektiran je i građen 1934–39. te je tada bio najveći te vrste u Europi. Most je izveden kao kontinuirani punostijeni nosač ojačan lukom, prema projektu Prve jugoslavenske tvornice vagona, strojeva i mostova (→ Đuro Đaković; sv. 1), projektanata Borisa Valujeva i Teofima Čerevkova, s manjom izmjenom nadzornog inženjera → Jure Erege. Prvi je put obnovljen 1956–58. prema projektu Projektnog biroa JŽ-a (danas HŽ), a drugi put 1961. prema projektu poduzeća → Metal-Projekt. Most Sava-Jakuševec, najduži dvokolosiječni čelični most u Hrvatskoj (450 m), izgrađen je 1962. te 2011. saniran radi uleknuća stupa. Sanaciju prema projektu → Instituta građevinarstva Hrvatska (IGH) i → Građevinskoga fakulteta u Zagrebu, glavne projektantice Jelene Bleiziffer, projektanta geotehnike Krešimira Bolanče i projektanta konstrukcije Nijaza Mujkanovića izvelo je poduzeće → Hidroelektra niskogradnja.

Rasprave o trasi i karakteristikama nove dvokolosiječne pruge Zagreb–Rijeka vodile su se od 1960-ih, a 1980-ih iskristalizirale su se dvije inačice: drežnička i kupska. Prednost je inicijalno dana kupskoj inačici (poslije je provedena drežnička) koja je 1977. obrađena u pretprojektu, a 1983. izrađen je idejni projekt Građevinskog instituta (danas IGH) i poduzeća ŽTP Projekt (danas HŽ) pod vodstvom Davorina Desselbrunnera, projektanta niza projekata osposobljavanja pruge Zagreb–Beograd za brzine veće od 160 km/h, izgradnje pruga Knin–Zadar i Bizovac–Belišće te razvoja željezničkih čvorišta Rijeka i Zagreb.

Novija povijest hrvatskih željezničkih pruga

Od 2000. projektiranje željezničkih pruga u Hrvatskoj usmjereno je na obnovu i modernizaciju pruga, rekonstrukciju kolodvora i sanaciju pružnih građevina, većinom na međunarodnim prugama, radi dugoročnog osiguranja veće sigurnosti i brzine vlakova (putničkih do 160 km/h, teretnih do 120 km/h), veće nosivosti (osovinsko opterećenje od 22,5 t/o), bolje povezanosti luka i željeznice te unapređenja prigradskoga prijevoza. Najznačajnija poduzeća u izradbi i provedbi projekata bila su IGH, Željezničko projektno društvo (nekadašnji → ŽTP; sv. 1), Inženjerski biro za željeznice, Granova, Rijekaprojekt i → Inženjerski projektni zavod.

Glavni projekt rekonstrukcije pruge Oštarije–Knin–Split na dionici Perušić–Gračac u svrhu osposobljavanja pruge za suvremenu brzinu i nosivost pokrenut je 2003. Iste godine za lokalni je prigradski promet Gradec–Sveti Ivan Žabno započelo projektiranje jednokolosiječne pruge duljine 12 km, za suvremenu nosivost i brzinu do 120 km/h, u gabaritima za buduću elektrifikaciju. Za izradbu nove pruge Zagreb–Rijeka 2008. započela je izradba dokumentacije za razradbu drežničke inačice rješenja pruge prema kojoj bi se gradila suvremena dvokolosiječna pruga za mješoviti promet, za brzine do 120, 160 i 200 km/h te s uzdužnim nagibima do 12,5‰. Godine 2012. završen je projekt obnove pruge Vinkovci–Tovarnik–državna granica, prvi financiran iz fondova Europske unije. Na 33,5 km trase obnovljeno je 67 km kolosijeka za suvremenu nosivost i brzinu. Iste godine započela je izradba dokumentacije za obnovu i postizanje suvremene brzine vlakova na 16,8 km pruge Okučani–Novska, uz rekonstrukciju kolodvora Okučani i stajališta Rajić, za izgradnju drugoga kolosijeka, modernizaciju i obnovu 44 km pruge Zagreb–Hrvatski Leskovac–Karlovac te rekonstrukciju postojećega i izgradnju drugoga kolosijeka duž 43 km pruge Križevci–Koprivnica–državna granica.

Od pristupanja Hrvatske EU-u, projektiranje se intenziviralo na hrvatskom dijelu Mediteranskog koridora. Izradba studije mogućnosti izgradnje drugoga kolosijeka pruge Škrljevo–Rijeka–Šapjane, projekta nadogradnje i elektrifikacije 19 km pruge Vinkovci–Vukovar za brzinu do 120 km/h, te projekta nadogradnje i rekonstrukcije 83 km pruge Dugo Selo–Novska za brzinu 120–160 km/h započela je 2013. Projektiranje modernizacije i elektrifikacije 24 km pruge Zaprešić–Zabok započelo je 2014., kad su povećanjem horizontalnih krivina i izmicanjem osi poboljšani parametri trase za brzinu do 120 km/h, rekonstruirani kolodvori i izgrađena četiri nova armiranobetonska mosta. Most Ličanka kraj Fužina na pruzi Zagreb–Rijeka (izgrađen 1873., dug 70 m i visok 22 m) rekonstruiran je 2015. Sljedeće godine završena je studija razvoja željezničkog čvora Zagreb te je nastavljena razradba rješenja obilazne pruge grada Zagreba za teretni promet Zaprešić–Horvati–Mraclin–Rugvica–Brckovljani za brzine 80–120 km/h. Pruga Gradec–Sveti Ivan Žabno, posljednja novoizgrađena u Hrvatskoj, građena je 2015–19. U Rijeci, projektiranje modernizacije željezničke infrastrukture na kontejnerskim terminalima Brajdica i Zagrebačko pristanište te projektiranje drugoga kolosijeka koji će ujedno biti u funkciji gradskoga prijevoza, modernizacije i obnove 28 km pruge Škrljevo–Rijeka–Jurdani započelo je 2017. Na pruzi Okučani–Vinkovci 2019. započelo je projektiranje rekonstrukcije 131 km pruge s 12 željezničkih kolodvora i 13 stajališta. Godine 2020. započela je izradba studijske dokumentacije i idejnoga projekta za modernizaciju pruge Zagreb–Rijeka na dionici Oštarije–Škrljevo kako bi se odabrala optimalna inačica trase: modernizacija postojeće pruge (114 km) ili izgradnja nove, kraće trase (67 km) drežničkim koridorom, uz izgradnju dugih tunela kroz planinske masive Male i Velike Kapele te na dionici Karlovac–Oštarije na kojoj istraživanja upućuju na izgradnju nove dvokolosiječne pruge Karlovac–Belaj–Skradnik sa zadržavanjem postojeće pruge kroz Karlovac i u zoni Skradnika uz spoj na postojeću prugu u kolodvoru Oštarije.

Visoko školstvo i znanost u projektiranju željezničkih pruga

Najstariju povijest područja ima zagrebački Građevinski fakultet. Već je 1922. uveden kolegij Gradnja cesta i željeznica koji je predavao → Jerko Alačević, a od 1930. → Ljubomir Peterčić predavao je kolegij Gradnja cesta i željeznica II (gornji stroj željeznica i cesta). Godine 1937. profesora Alačevića zamijenio je → Ivo Poletti-Kopešić, a kolegij je 1956. nazvan Željeznice. Predavači su kroz protekle generacije bili → Miroslav Čabrijan, → Guido Prister, Branko Pollak, Vicko Rako, Ruđer Baučić, Davorin Desselbrunner, a danas je → Stjepan Lakušić. Nastava iz kolegija održavala se u Zavodu za projektiranje i gradnju željeznica i putova (1935/36), potom u Zavodu za željeznice (1962–71), kratko na Odjelu za željeznice (1971/72) pri Zavodu za prometne objekte te potom u Zavodu za ceste i željeznice (od 1974), a danas se održava u Zavodu za prometnice. U sklopu Zavoda najprije je od 1930-ih djelovala Katedra za željeznice i puteve, a od 1956. Katedra za željeznice.

Na Građevinskom i arhitektonskom fakultetu u Osijeku nastava iz kolegija Željeznice održava se u sklopu Zavoda za geotehniku, prometnice i geodeziju na diplomskome sveučilišnom studiju građevinarstva, a na Građevinskome fakultetu u Rijeci kolegij Željeznice na sveučilišnome preddiplomskom studiju građevinarstva provodi Katedra za prometnice Zavoda za prometnice, organizaciju i tehnologiju građenja i arhitekturu.

Udžbenike iz projektiranja željezničkih pruga objavili su profesori zagrebačkog fakulteta G. Prister i B. Pollak (Željeznice – gornji stroj i specijalne željeznice, 1986) te profesor splitskoga građevinskog fakulteta Duško Marušić (Projektiranje i građenje željezničkih pruga, 1994).

trajnost konstrukcija, svojstvo građevina da zadrže zahtijevanu razinu sigurnosti i uporabljivosti u duljem vremenskom razdoblju, barem do kraja projektiranoga (očekivanoga) uporabnog vijeka.

Sigurnost konstrukcije njezina je sposobnost podnošenja vanjskih sila i utjecaja (opterećenja, vibracije, korozija, atmosferilije i sl.) uz zadržavanje mehaničkih svojstava i nosivosti. Uporabljivost konstrukcije njezina je sposobnost udovoljavanja zahtjevima namjene, a vezuje se najčešće uz deformacije konstrukcije, pomake, vibracije i oštećenja. Uporabni vijek je vremensko razdoblje tijekom kojega su nosivost (sigurnost), uporabljivost i druga zahtijevana svojstva konstrukcije iznad minimalno dopustive razine. U propisima i normama izdaje se kao zahtjev za određenim brojem godina uporabnoga vijeka koji konstrukcija mora moći dosegnuti. Za većinu uobičajenih konstrukcija stambenih i poslovnih zgrada te tipskih mostova to je razdoblje od 50 godina, za privremene i pomoćne građevine te dijelove konstrukcije za koje se predviđa da će se u vijeku trajanja konstrukcije zamijeniti to je 10 ili 25 godina, dok se za građevine iznimne važnosti (veliki i dugi mostovi, brane ili posebne inženjerske građevine) može zahtijevati 100 ili čak 200 godina. Trajnost konstrukcija je prirodno ograničena svojstvima materijala, mora biti ograničena ekonomičnošću te podrazumijeva pravilno planiranje, projektiranje, izgradnju i održavanje.

Povijesni razvoj i suvremeni pristup trajnosti

Drevne civilizacije gradile su s velikom rezervom nosivosti, što podrazumijeva veliku trajnost, pa neke od tih drevnih monumentalnih građevina traju i danas. Primjer su rimske građevine, osobito konstrukcije izvedene u kamenu uz uporabu luka kao glavnoga nosivog elementa. Tijekom povijesti graditeljstva, konstrukcije su se uglavnom izvodile na temelju iskustva, uz iskorake pojedinih civilizacija, dok je ozbiljniji pristup proračunavanju konstrukcija donijelo razdvajanje arhitektonske i građevinske struke sredinom XVII. st., pri čemu se prva usmjerava na oblikovanje građevina, dok građevinarstvo obuhvaća proračun konstrukcija i tehnologije izvedbe. U to se doba osnivaju i prve škole u kojima se obrazuju građevinski inženjeri, poput École nationale des ponts et chaussées kraj Pariza (1747). Posljedica je iskoraka u proračunu konstrukcija izvođenje građevnih konstrukcija sa sve manjim rezervama nosivosti, vitkijim elementima i većim rasponima, što znatno utječe na njihova trajnosna svojstva.

O trajnosti konstrukcija se značajnije počinje voditi računa od 1960-ih s porastom zahtjeva koje konstrukcije moraju ostvariti tijekom razdoblja uporabe (primjerice sve veće prometno opterećenje u masi i broju vozila). Pozornost se usmjerava na sve faze procesa gradnje radi postizanja optimalne trajnosti. Suvremeni pristup trajnosti obilježen je promjenom u filozofiji građenja, koja podrazumijeva razmatranje dugoročnog ponašanja i promjene svojstava konstrukcija uz svjesno prihvaćanje razine rizika ovisno o važnosti, namjeni i gospodarskom okruženju konstrukcije. Europske norme za trajnost konstrukcija razvijaju se i primjenjuju od 1990-ih. Za uobičajene se konstrukcije uporabni vijek od 50 godina implicitno postiže uvažavanjem smjernica (npr. ograničenjem širine pukotina, kvalitetom i debljinom zaštitnog sloja betona). Za konstrukcije veće važnosti ili one izložene iznimno agresivnom okolišu preporučuje se projektiranje trajnosti prema ponašanju u stvarnim uvjetima, uključivanjem složenih modela za predviđanje uporabnog vijeka.

Razvoj u Hrvatskoj

Za uvođenje trajnosti konstrukcija u znanstvenu, stručnu i nastavnu djelatnost u Hrvatskoj najzaslužniji je → Jure Radić. Radić je 1985. na Brijunima organizirao prvi znanstveno-stručni simpozij u Hrvatskoj, a prvi znanstveni projekt Trajnost konstrukcija dovršen je za Samoupravnu interesnu zajednicu za ceste Hrvatske 1989. Za Ministarstvo znanosti obrazovanja i športa vodio je 1998–2002. znanstveni projekt Modeliranje trajnosti lučnih mostova kojim su sva hrvatska iskustva u građenju lučnih mostova u iznimno zahtjevnim priobalnim uvjetima pretočena u lekcije za projektiranje i održavanje trajnosti lučnih mostova u svijetu.

Prvi je veći infrastrukturni projekt pri kojem su primijenjena znanja o trajnosti konstrukcija Maslenički most na autocesti A1 projektanata J. Radića, → Zlatka Šavora i Vinka Čandrlića, otvoren za promet 1997. U projektiranju optimalne trajnosti toga mosta rabila su se istraživanja postojećih velikih jadranskih mostova za koje je utvrđeno da zbog izloženosti agresivnom djelovanju morske (slane) vode imaju manju trajnost nego što je očekivano te je na njemu primijenjen cjelovit sustav mjera kakav ranije nije ostvaren ni na jednoj sličnoj građevini: broj prijelaznih naprava i ležaja sveden je na najmanju mjeru, odabrane su znatno veće geometrijske izmjere nosivoga sklopa od primijenjenih na postojećim jadranskim mostovima, beton za elemente mosta projektiran je i ugrađen tako da se osigura nepropusnost koja je iznimno važna za trajnost u okolišu zasićenom solju, a primijenjene su i stroge mjere njege svježeg betona.

Trajnosti konstrukcija je kao sveučilišni kolegij prvi put u Hrvatskoj uveden 1996. na Katedri za mostove → Građevinskoga fakulteta u Zagrebu. Kolegij je, kao odgovor na potrebu za praćenjem konstrukcija tijekom svih faza projektiranja, izgradnje i održavanja radi optimalne trajnosti građevina i održivog gospodarenja raspoloživim dobrima uveo dugogodišnji pročelnik katedre J. Radić. Uveden kao kolegij na dodiplomskome studiju, implementacijom Bolonjskog procesa kolegij Trajnost konstrukcija (danas Trajnost konstrukcija I) izvodi se na diplomskome studiju, a od 2009/10. na istom je studiju uvedena i Trajnost konstrukcija II kao izborni kolegij posvećen postojećim građevinama i njihovu ocjenjivanju, izvanrednim djelovanjima koje mogu zateći konstrukcije tijekom njihova vijeka trajanja te važnosti projektiranja robusnih konstrukcija sa zalihama. Nekadašnje suradnice J. Radića, Ana Mandić Ivanković i Marija Kušter Marić, danas su nositeljice kolegija.

Nakon zagrebačkoga, kolegiji trajnosti konstrukcija uvedeni su i na građevinskim fakultetima u Splitu, Rijeci i Osijeku. Na Građevinskome fakultetu u Splitu kolegij Trajnost konstrukcija odvija se pod okriljem Katedre za betonske konstrukcije i mostove na diplomskome studiju. Kolegij Računarska mehanika trajnosti na diplomskome studiju građevinarstva provodi Zavod za računalno modeliranje materijala i konstrukcija Građevinskoga fakulteta u Rijeci. Kolegij Teorija trajnosti konstrukcija na poslijediplomskome sveučilišnom studiju građevinarstva izvodi se na Katedri za betonske i zidane konstrukcije u Zavodu za materijale i konstrukcije Građevinskoga fakulteta u Osijeku.

J. Radić je 2010. objavio prvi i zasad jedini sveučilišni udžbenik Trajnost konstrukcija I, koji je osim studentima namijenjen i građevinskim stručnjacima. Udžbenik donosi mehanizme razaranja konstrukcija i smjernice za ostvarivanje trajnih betonskih, zidanih, drvenih i čeličnih konstrukcija kroz projektiranje, izvođenje i održavanje. Donesen je pregled o dijagnostici stanja i praćenju postojećih i novih konstrukcija. Razmatraju se uzorci neuspjeha, nesreća i katastrofalnih rušenja na primjerima stvarnih konstrukcija, koje prati razmatranje pristupa u upravljanju rizicima te odgovornosti različitih sudionika u gradnji. Dio je posvećen metodologiji obnove nakon ratnih i potresnih razaranja, kao i estetskim, ekološkim i etičkim aspektima trajnosti. Udžbenik donosi suvremeni pristup projektiranju trajnosti te objašnjava važnost bavljenja trajnošću tijekom cijeloga životnog vijeka konstrukcije, od koncipiranja i projektiranja, građenja i održavanja do uklanjanja.

opskrba vodom i odvodnja, komunalne djelatnosti koje objedinjuju proces dovoda i raspodjele vode od izvorišta do potrošača te odvoda otpadnih voda kao posljedice njenog korištenja.

Opskrbu vodom čine sustav građevina i mjera kojima se voda zahvaća iz okoliša, dovodi u stanje zdravstvene ispravnosti te isporučuje do krajnjih korisnika. Cjeloviti vodoopskrbni sustav (vodovod) najčešće se sastoji od vodozahvatnih građevina (cisterne, kaptaže izvora, zdenci, zahvati površinskih voda) koje služe za zahvat (uzimanje) vode na nalazištima poput izvora, akumulacija, otvorenih tokova, → podzemnih voda (sv. 2) i dr., crpne stanice koja služi za crpljenje vode iz bunara, rijeka, nisko položena izvora te za potiskivanje u vodospremnik, uređaja za preradu (kondicioniranje) → vode (sv. 2) za piće koji poboljšavaju kvalitetu vode fizikalnim, kemijskim i biološkim postupcima uklanjanjem otopljenih plinova, krutina i tekućina te živih organizama što ju čini neprikladnom za piće, a istodobno uklanjaju neugodne mirise, okus i boju, smanjuju tvrdoću i korozivnost vode, vodospremnika, građevnih objekata u kojima se voda skuplja kada je potrošnja manja, a služe u onim razdobljima kada je povećana, te vodoopskrbne mreže (vodovodne cjevovodne mreže), koja obuhvaća cijevi te pridružene funkcionalne elemente kojima se voda iz vodospreme razvodi do krajnjih potrošača, odn. ventile (zasune), hidrante, naprave za redukciju tlaka vode u mreži, manometre, registratore vodostaja i potrošnje u spremnicima, priključne garniture i registratore potrošnje (kućni vodomjeri) i dr.

Korisnici različitim aktivnostima, najčešće izravno, u vodu unose onečišćenja, pri čemu nastaju otpadne vode koje postaju nepodesne za ponovno korištenje i ne smiju se ispustiti natrag u okoliš bez pročišćavanja. Odvodnja podrazumijeva i odvod oborinskih voda te višak voda s poljoprivrednih površina. Javni sustavi odvodnje sakupljaju otpadne i oborinske vode u iste provodnike, kanalizacijske mreže, ili ih skupljaju odvojeno i prije ispuštanja u prijamnik zajedno ili odvojeno pročišćavaju. Kanalizacijska mreža sastoji se od unutarnjih uređaja u zgradama i industrijskim pogonima (sanitarni uređaji, naprave za hvatanje i taloženje pijeska, masti i ulja, naprave za razrjeđivanje i neutraliziranje agresivnih tvari, odvodne cijevi do sabirnoga cijevnog voda), vanjske kanalizacijske mreže, crpnih stanica s tlačnim cijevnim vodovima, objekata za pročišćavanje i za ispuštanje otpadnih voda. Na područjima bez izgrađene javne vanjske kanalizacijske mreže otpadne vode iz stambenih zgrada zadržavaju se u septičkoj jami. Vanjska kanalizacijska mreža najčešće se polaže podzemno (zatvoreni kanali), a samo se iznimno njezini dijelovi izvan naseljenih mjesta grade kao otvoreni kanali. Sastavljena je od cijevi izrađenih od betona, armiranoga betona, kamenštine, čelika, lijevanoga željeza, plastike i dr. Osim cijevi, čini ju i niz uređaja, kao što su ulazna (revizijska) okna za pregled, čišćenje i održavanje kanala, okna za prekidanje pada, okna za skupljanje oborinskih voda i za ubacivanje snijega, rasteretne komore s preljevima i dr. Temeljni princip upravljanja otpadnim vodama je njihovo smanjenje po volumenu i teretu onečišćenja promjenom ili unapređenjem tehnološkog postupka proizvodnje i smanjenjem koncentracija i tereta kroz različite postupke pročišćavanja. Uslijed odvijanja procesa samopročišćavanja otpadnih voda u prijamniku moguće je prilikom ispuštanja pročišćenih otpadnih voda ispustiti i određenu količinu onečišćenja, a da se ne naruši propisana kakvoća prijamnika.

Otpadnim vodama se uvjetno mogu nazvati i vode koje su korištene u hidroenergetskim objektima (→ hidroenergetski sustavi). Iako se kod proizvodnje energije u vodu ne ispuštaju onečišćenja, zbog načina zahvaćanja vode koje često zahtjeva izgradnju regulacijskih i akumulacijskih građevina (→ regulacije vodotoka), bitno se mijenjaju hidrodinamičke i morfološke značajke prirodnih vodnih tijela, što može rezultirati nepovoljnim promjenama trofičkog stanja voda koja podrazumijevaju promjenu u fizikalnom, biološkom i kemijskom sastavu, zastupljenosti flore i faune i mikroklimatskih uvjeta. Termopolucija ili termalno onečišćenje najčešće se javlja korištenjem i ispuštanjem voda koje se koriste za hlađenje u industrijskim tehnološkim postupcima ili kod proizvodnje energije u termo i nuklearnim elektranama.

Opskrba vodom i odvodnja – od samih početaka do danas

Razvoj društava u pravilu je vezan s dostatnošću vode i pomnim planiranjem ne samo njezinog korištenja, već i konačnog zbrinjavanja otpadnih voda. Prve ljudske zajednice koristile su jednostavne sustave, u pravilu otvorene kanale, za usmjeravanje i dovod vode iz prirodnih izvorišta. Prvi poznati plitki kopani zdenci iz kojih se voda mogla grabiti rukom pronađeni na Cipru te području današnjeg Izraela i Palestine (8500−6500. pr. Kr.). U dolini između rijeka Tigris i Eufrat, današnji Irak, hasunsko, halafsko, ubaidsko, uručko te sumersko društvo, kao i na to područje druge došljačke kulture, gradile su sustave za navodnjavanje i obranu od poplava (5000−3000. pr. Kr.). U sumerskim gradovima Nippur i Eshnunna pronađeni su najraniji sustavi glinenih cijevi koje su se izrađivale ručnim oblikovanjem mješavine gline i slame u kraće cijevi te sušenjem, i kojima se kišnica dovodila do zdenaca i cisterni, a otpadna voda odvodila iz naseljenih područja (oko 4000. pr. Kr.). Na području današnje Škotske, pronađeni su ostaci primitivnog unutarnjeg sustava kamenih kanala za dovod i odvod vode (3000. pr. Kr.).

Najraniji dokazi organizirane urbane vodoopskrbe i odvodnje vezuju se za gradove Harappa, Mohenjo Daro i Rakhigarhi u dolini rijeke Ind, gdje se voda dobivala iz gradskih zdenaca, a iz prostorija namijenjenih kupanju se otpadna voda odvodila u natkrivene odvodne kanale trasirane duž glavnih gradskih ulica. Stubasti zdenci, građeni poglavito u Indiji i Pakistanu, primjeri su specifičnih građevina za zahvaćanje vode čija je konstrukcija bila prilagođena sezonskim fluktuacijama u dostupnosti vode, a čije su galerije i komore često bile bogato i precizno isklesane. Na području današnjeg Irana razvio se, oko 1000. pr. Kr., sustav transporta vode u sušnim klimatskim uvjetima bez isparavanja većeg dijela vode, pod imenom Qanat. Građen je kao niz dubokih, vertikalnih okana nad blago nagnutim horizontalnim tunelom kojim se voda gravitacijski dovodila. Sustav se pod sličnim imenom širio i na druge zemlje sjeverne Afrike i Bliskog istoka, a u nekim zemljama su i danas u upotrebi. Sustav cisterni Tawila u jemenskom Adenu izgrađen u razdoblju između 5. i 1. st. pr. Kr., služio je za prikupljanje oborinskih voda s masiva Shamsan te zaštitu grada od bujičnih poplava. Sastojao se od niza cisterni, različitog oblika, ukupnog kapaciteta oko 70 000 m³. Arheološki dokazi i kineski dokumenti otkrivaju da su stari Kinezi kopali duboke zdence za pitku vodu još prije 6000 do 7000 godina. U gradu Zhangzhou, u vrijeme dinastije Shang (1600−1046. pr. Kr.), građeni su podzemni tuneli koji su kanalizirali i dovodili vodu iz obližnjih rijeka za opskrbu javnih i privatnih objekata. Gradski kanalizacijski sustav se također sastojao od podzemnih odvodnih kanala.

Egipćani su uz rijeku Nil razvili napredne sustave kanala i nasipa u svrhu navodnjavanja polja te regulacije razine vode i zaštite usjeva tijekom sezonskih poplava. Otkrivena je i mreža bakrenih odvodnih cijevi za piramidu Sahure i susjedni hramski kompleks u Abusiru, čija gradnja datira oko 2400. pr. Kr. Starogrčki gradovi su pri vodoopskrbi koristili objekte kao što su aeracijski spremnici, pješčani filtri, filtri od terakote ispunjeni ugljenom i taložnici za reguliranje kakvoće vode. Prvi sustavi vodoopskrbe u Grčkoj, temeljeni na skupljanju kišnice, pojavljuju se u ranominojskom razdoblju (oko 3200−2100. pr. Kr.), u naseljima Chamaize i Trypiti na istočnoj Kreti. Iz srednje minojskog razdoblja (2100−1580. pr. Kr.) akveduktom se s izvora Mavrokolympos dovodila voda u palaču Knossos. Pella je jedan od prvih poznatih gradova u staroj Grčkoj koji je imao opsežan i sofisticiran sustav vodoopskrbe i odvodnje, a činile su ga razgranate mreže cjevovoda od terakote koji su bili povezani s pojedinačnim kućama u većem dijelu grada. Atena se svojedobno opskrbljivala vodom s tri akvedukta te su kućanstva raspolagala sustavima opskrbe vodom pod tlakom. Terakota je također korištena za cjevovode manjih profila, dok su se veće količine vode dovodile i odvodile kanalima od kamenih blokova pravokutnog poprečnog presjeka, a zatvoreni kanali su bili pokriveni kamenim pločama. Akvedukt na otoku Samosu u formi tunela sagrađen je u VI. st. pr. Kr. za dovođenje vode u glavni grad otoka, te je svojedobno smatran jednim od tri najveća djela u cijeloj Grčkoj. Sam tunel nije provodio vodu, već se na pod tunela položio cjevovod od terakote. Akvedukt Jerwan, vjerojatno najstariji poznati akvedukt, stoljećima je prethodio rimskim građevinama. Izgrađen je od više od dva milijuna kamenih blokova i lukova, a dio je većeg kanala Atrush koji je izgradio od 703−690. pr. Kr. asirski kralj Sennacherib za potrebe navodnjavanja. Akveduktom visokim 9, širokim 22 i dugačkim 280 m tekla je voda kroz otvoreni kanal dubine oko 40 cm na vrhu konstrukcije, konstantnim uzdužnim nagibom oko 12,5 m/km, a što je osjetno strmije od nagiba pronađenim u rimskim akveduktima koji variraju između 1,5−3,0 m/km.

Rimljani su u razdoblju svoje vladavine (146−330. pr. Kr.) dodatno razvijali i unaprijedili tehnologiju grčkoga razdoblja. Korištene su cijevi od olova, terakote, kamena i drveta koje su opskrbljivale vodom domove, javne bunare, fontane, kupališta, javne zahode, te omogućavali navodnjavanje, hranjenje stoke i dr. Dovod vode do gradova bio je gravitacijski, a ako to topografija ne bi dopuštala, gradili su se akvedukti, tuneli i sifoni. Upravo su akvedukti su bili najzastupljeniji način transporta vode do rimskih gradova, a voda se zahvaćala na prirodnim arteškim izvorima, zdencima i branama na vodotocima. Vodeni kotač, poznat kao Noria, koristio se za zahvaćanje i upuštanje vode u akvedukte. U razdoblju od više od 500 godina izgrađeno je 11 akvedukata za vodoopskrbu drevnog Rima. Procjenjuje se da koncem I. st., kada je Rim imao oko milijun stanovnika, ukupan kapacitet svih akvedukata grada Rima iznosio od 520 000−635 000 m³ vode dnevno. Prvi akvedukt, Aqua Appia, igrađen je 312. pr. Kr. Možda najpoznatiji primjer akvedukta je Pont du Gard, koji doseže visinu od 49 m. Akvedukt Gier koji je služio vodoopskrbi grada Lyona uključuje i sifon koji se sastojao od devet paralelno položenih olovnih cijevi ukupne duljine 16,6 km. Odvodnja se temeljila na gravitacijskoj odvodnji otpadnih voda u prirodno vodno tijelo gdje bi se otpadne vode razrijedile i raspršile. Procjenjuje se da su prvi sustavi odvodnje starog Rima nastali oko VI. st. pr. Kr. po uzoru na Etruščane. Znatnije poboljšanje sustava odvodnje nastaje izgradnjom sustava Cloaca Maxima, tj. otvorenog kanala kojim su se otpadne vode Rima odvodile do rijeke Tiber. Tijekom srednjeg vijeka (oko 400−1400.) napredak na području vodoopskrbe i odvodnje bio je ograničen. Kupanje i adekvatni sanitarni uvjeti bili su poticani od strane ranokršćanskog svećenstva. Gradovi srednjovjekovnog islamskog svijeta imali su vodoopskrbne sustave pogonjene osnovnim hidrauličkim principima kako bi se osigurala dostatna količine vode za zahtijevano ritualno pranje u džamijama i hamamima (kupkama). Mali prirodni vodotoci koji su se koristili za odvođenje otpadnih voda su na kraju bivali prekriveni i funkcionirali kao kanalizacija. U gradovima su se izvodili i otvoreni rigoli i kanali za otpadne vode središtem ulica pa je otpadna voda fizički dijelila ulice na dvije polovice.

S erom prosvjetiteljstva dolazi i do tehnološkog napretka u opskrbi vodom i odvodnji. U XVIII. st. se u Londonu uspostavljaju privatne vodoopskrbne mreže, a prvi vodovod koji je imao kondicioniranu vodu postavio je inženjer James Simpson za tvrtku Chelsea Waterworks Company u Londonu 1829. Prvu zatvorenu kanalizaciju, dugu 300 m, izgrađenu u ulici Montmartre u Parizu, projektirao je Hugues Aubird 1370. Kroz XIV. i XV. st. građene su kanalizacije kakve poznajemo i danas. Moderni kanalizacijski sustavi prvi put su izgrađeni sredinom XIX. st. upravo kao reakcija na pogoršanje sanitarnih uvjeta do kojih je dovela izrazita industrijalizacija i urbanizacija. Baldwin Latham (1836−1917), britanski građevinski inženjer i pionir u sanitarnom inženjerstvu, uveo je jajolike kanalizacijske cijevi u sustave javne odvodnje jer su pokazivale prednosti u pogonskim karakteristikama u odnosu na konvencionalne pravokutne kanale. Porastom sviješću o zdravstvenoj ispravnosti vode, usporedno s izgradnjom komunalne infrastrukture, razvijali su se i sustavi za kondicioniranje vode za piće. Još drevni sanskrtski tekstovi govore o kuhanju, izlaganju sunčevoj svjetlosti i filtriranju ugljenom, kao metodama za smanjenje zamućenosti vode. Drevni Egipćani čak su koristili prirodne koagulante, tj. tvari koje se i danas koriste za uklanjanje suspendiranih čestica iz vode za piće. Grci i Rimljani koristili su metode pročišćavanja uključujući filtraciju pijeskom, taloženje vode i skladištenje u bakrenim posudama. Značajniji napredak u kondicioniranju vode postignut je tijekom 1800-ih. Liječnik John Snow je tijekom izbijanja kolere u Londonu 1854. dokazao da je za širenje epidemije zaslužna zdravstveno neispravna voda. Početkom XX. st. nekoliko gradova u SAD-u izgradilo je uređaje za kondicioniranje vode, uključujući dezinfekciju vode za potrebe javne vodoopskrbe, a gdje su također 1914. uspostavljeni prvi standardi za vodu, primarno usredotočeni na bakteriološke parametre.

Vodoopskrba i odvodnja u Hrvatskoj

Razvoj urbanih sredina na području Hrvatske intenzivira se dolaskom Rimljana koji su gradili sustave organizirane javne vodoopskrbe i odvodnje. Rješenja za dovod vode sastojala su se od građevina kao što su gravitacijski otvoreni ili zatvoreni (zasvođeni ili popločeni) kanali, najčešće pravokutnog poprečnog presjeka, sifoni s tečenjem pod tlakom, mosne konstrukcije te tuneli. Ovi akvedukti (vodovodi) su sadržavali i objekte (okna) za pregled i održavanje, a što su elementi koji se izvode i danas. Na području današnje Dalmacije, otkriveno je 11 rimskih akvedukata.

Za potrebe opskrbe pitkom vodom Navalie (Novalja) sagrađen je 4 km dug akvedukt od izvora Škopalj. Tunelska dionica od 1042 m iskopana je u stijeni te ima 9 vertikalnih okana, visine 5−44 m. Prosječna širina tunela iznosi oko 0,6 m, a visina mu varira od 1,2−2,2 m. Akvedukt je otkriven u prvoj polovini XIX., a početkom XX. st. je ponovno korišten te su njime položene vodovodne cijevi do izvora na kojem se voda zahvaćala vjetrenjačama. Danas više nije u funkciji i dostupan je posjetiteljima iz podruma Gradskog muzeja u Novalji. Na otoku Pagu, u mjestu Cissa (Caska) pronađeni su dijelovi akvedukta duljine 12 km, koji je od izvorišta na području Kolana do Cisse slijedio prirodni pad terena, pri čemu je na nekim mjestima bio postavljen na nosače. Pronađeni su samo donji dijelovi kanala, širine 18 cm.

Akvedukt Aenone (Nin), sagrađen u I. st., opskrbljivao je grad vodom iz izvora Boljkovac, udaljenog oko 3,5 km od samoga grada. Izveden je kao plitko ukopani kanal širine oko 0,8 m, pratio je prirodni nagib terena, s vrlo blagim uzdužnim nagibom, koji je varirao od 0,008−0,01%. Na izvorištu su pronađeni ostaci poligonalne zahvatne građevine i kanal koji je vodio vodu prema Ninu. Na akveduktu se nalaze i dvojne ustave te početak drugog paralelnog kanala koji je vjerojatno napajao okolno područje grada. Za grad Jader (Zadar) su, za vrijeme cara Trajana, potkraj I. st., izgrađena dva akvedukta. Stariji, duljine 40,4 km, dovodio je vodu s izvora Biba u blizini Vranskog jezera. Širina kanala iznosila je 0,6 m, a uzdužni pad od 0,06−0,25%. Trasa akvadukta, u duljini oko 5 km, sadržavala je i konkavnu dionicu s visinskim padom oko 36 m. Ova dionica premoštena je sifonom od kamenih elemenata promjera 35 cm i olovnom cijevi unutarnjeg promjera oko 15 cm. Akvadukt rimskog naselja Asseria (Benkovac) je vjerojatno pravocrtno, u duljini oko 4 km, bio spojen sa zdencem Čatrnja iz kojeg je dobivao vodu. Od akvadukta su pronađena samo dva kamena bloka gravitacijskog kanala s usječenim žlijebom širine 19,5 cm, te ostatci nosača širine samo 56 cm.

Akvedukt Scardone (Skradin) nije temeljito istražen, ali se pretpostavlja da je bio dug oko 6 km te da je vodu zahvaćao iznad slapova Skradinskog buka. Akvedukt vojnog logora Burnum nedaleko od Knina, utemeljenog početkom I. st., bio je u funkciji 536. ili 537. Voda se zahvaćala na izvoru Glib u Plavnom polju, a s obzirom na složenost konfiguracije terena, trasa je dijelom prolazila zasjecima i usjecima kroz stijene dubine do 9 m, s dnom širine oko 30 cm. Na povoljnijim je dionicama kanal, širine 42 cm i visine 30 cm, prolazio nadzemno te su njegovi ostaci kasnije iskorišteni kao putovi ili ogradni zidovi. Ukupna dužina akvedukta bila je 32,6 km, s visinskom razlikom 171 m, i s prosječnim uzdužnim padom 0,524%. Smatra se da je kapacitet akvedukta iznosio oko 160 l/s. Na sredini trase pronađeni su ostatci vodospreme dimenzija 138 × 25 m.

Akvedukt Salone (Solin), duljine 4,9 km, sagrađen je u I. st., a dobivao je vodu s izvora rijeke Jadro. Kanal širine 0,6−1,0 m i visine 0,7−1,2 m građen je od kamenih ploča, a s vanjske je strane obzidan zidom od lomljenog kamena. Dijelom je bio ukopan u teren, dijelom pratio teren, a dijelom je bio položen na kameni most. Prosječni uzdužni pad kanala varirao je od 0,18−0,27%. Najreprezentativniji i najbolje očuvan kasnoantički vodovod u Hrvatskoj je Dioklecijanov akvedukt, građen istovremeno s Dioklecijanovom palačom, krajem III. i početkom IV. st. Gravitacijski se kanal, dužine 9,5 km, proteže, kao i Solinski akvedukt, od izvora rijeke Jadro do palače u Splitu, s ukupnim padom od 33 m. Najvećim je dijelom, oko 7,1 km, položen po prirodnom terenu, dok je u duljini oko 600 m nadzeman s lukovima. Tunelski dio čini dionica duljine oko 1,7 km. Profil akvedukta u prosjeku iznosi 0,6 × 1,2 m, a uzdužni nagib varira od 0,065−0,266%. Procjenjuje se da mu je kapacitet bio oko 350 l/s, a što je bilo i više nego dovoljno za potrebe stanovnika palače i okolnih naselja. U funkciji je bio do VII. st. Otpadne vode unutar Dioklecijanove palače su se prikupljale sustavom kanala, a izvan palače su se upuštale u prirodne potoke koji su otpadne vode odvodile u more. Padom Rimskog carstva i dolaskom Avara i Slavena uništava se i pljačka Salona i Dioklecijanov vodovod. Zdenci tad postaju jedini način opskrbe vodom od kojih su neki očuvani do danas. Vodoopskrba Epidauruma (Cavtat) se od I. st. temelji na akveduktu duljine 23,6 km kojim se voda, najvećim dijelom prizemno, dovodila s izvora Vodovađa (Sv. Ivan). Profil akvadukta je bio zasvođeni kanal dimenzija kanala 0,45 × 0,6 m, a uzdužni pad je varirao od početnih 3%, pa do 0.07% neposredno prije grada. Za akvedukt logora Tilurij (Gardun pokraj Trilja) još nisu pronađeni ostaci, ali pronađeni natpis datiran 147−171. navodi da su pripadnici rimske VIII. kohorte sagradili toranj za podizanje vode.

Na području Istre organizirana vodoopskrba također započinje u rimsko doba, a jedini poznati primjer je grad Pula. Za ovaj antički vodovod nije pouzdano poznato s kojeg se izvora i na koji način dovodila voda, ali ostaci sustava ukazuju da je na povišenom dijelu iznad grada postojala središnja vodosprema iz koje se voda distribuirala do sekundarnih, niže smještenih cisterni. Ovakav koncept omogućavao je i regulaciju tlaka u samim cjevovodima. U centru grada, u blizini mora, postojao je najveći poznati vodozahvat, Nimfej. Kanali za odvod, u pravilu prekriveni kamenim četvrtastim pločama, nalazili su se uz prometnice. Iz rimskog su doba pronađeni još fragmenti olovnih cijevi koje su služile za dovod vode ispod rijeke Kupe za terme i vodovod grada Siska, kao i ostatci vodovoda u Varaždinskim Toplicama. U Dubrovniku su gradskim statutom iz 1272. propisani parametri za izgradnju septičkih jama i kanala za otpadne vode. Veliko je vijeće 1436. donijelo odluku o gradnji kanala s izvorskom vodom iz Šumeta u zaleđu grada. Vodovod je proradio 1438. Iznosio je 11 700 metara i prolazio donjim padinama Srđa.

U kopnenom su dijelu Hrvatske prva organizirana vodoopskrba također počinje dolaskom Rimljana s kojima se izvorišta formiraju u jednostavne vodozahvatne građevine i zdence, a voda putem prizemnih, podzemnih i nadzemnih akvedukata dovodi do cisterni u naseljenim mjestima. Distribucija vode do pojedinačnih objekata se obično vršila glinenim ili olovnim cijevima. Poznati su tako ostatci glinenih cjevovoda na području Iloka, Daruvara, Pakraca, Đakova te manjih naselja Oriovac i Sibinj kod Slavonskog Broda. Ostatci olovnih cjevovoda pronađeni su u blizini Kutine, Osijeka, Vinkovaca te naseljima požeške kotline. Na području Slavonije i Zagorja pronađeni su i ostatci rimskih termi, a ostatci kanala odvodnje pronađeni su u Benkovcu, Kopačevu, Osijeku, Vinkovcima i Osekovu pokraj Kutine. Rimska kolonija Mursa na području današnjeg Osijeka još je 133. imala status grada prvog reda što znači kako je morala imati izgrađen vodovod i kanalizaciju, što potvrđuju arheološki nalazi. Spominje se i vodovod iz XVII. st. za vrijeme turske vladavine. Veći zamah u izgradnji suvremenih, javnih vodovoda na području Hrvatske počinje na prijelazu iz XIX. u XX. st. kada se u većim gradovima formiraju javna poduzeća kojima je funkcija bila gradnja i upravljanje sustavima vodoopskrbe, a kasnije i odvodnje. Isti koncept, koji je tijekom vremena s promjenama političkih sustava i društvenih zajednica praćen promjenama vlasništva, zadržao se do danas.

Vodoopskrba i odvodnja područja grada Zagreba

Grad Zagreb leži na šljunkovitim aluvijalnim nanosima rijeke Save koje sadržavaju velike količine prirodno profiltrirane podzemne vode. Voda se u zdencima zahvaća pomoću pumpi te smješta u vodospreme, preventivno dezinficira plinovitim klorom i distribuira potrošačima putem vodoopskrbne mreže. Takav sustav vodoopskrbe u Zagrebu funkcionira od 1878. kada je svečano pušten u rad gradski vodovod puštanjem vode iz Manduševca. Vodovod se sastojao od zdenca promjera 5,6 i dubine 9,6 m izrađenog od lijevanoželjeznih ploča međusobno spojenih vijcima. Od zdenca je Ilicom vodila glavna cijev duljine 3919 m i presjeka 235 i 210 mm do vodospreme u Jurjevskoj ulici volumena 1560 m³. Uz zdenac izgrađena je strojarnica za smještaj crpki koje su tlačile vodu u tlačni i razdjelni cjevovod. Vodovod je osiguravao i vodu i za ulične hidrante za gašenje požara i polijevanje ulica, kojih je 1897. bilo oko 300. Prve godine na vodovod je bilo priključeno 219 zgrada, 1895. već njih 1316, a od 1897. svaki vlasnik kuće koja se nalazila uz izgrađeni vodovod morao je osigurati priključak. Kapacitet izgrađenog vodovoda bio je 53,2 l/s.

Zagreb je u vrijeme početka javne vodoopskrbe imao oko 30 000 stanovnika, a na vodoopskrbnu mrežu bilo je priključeno 11 150 ljudi. Jedinstveni vodoopskrbni sustav tijekom vremena se proširivao, ali se i dalje temeljio na zdencima za zahvaćanje podzemne vode koji su građeni na lijevoj obali Save i spremanju vode u gradske vodospreme pomoću crpki i tlačno-opskrbnih cjevovoda. Širenje vodoopskrbne mreže Zagreba činila je izgradnja vodocrpilišta Dančićeva (1928), Selska (1933), Botanički vrt (1934), Kruge, Vrbik (1946), Zadarska (1947), Držićeva (1950), Žitnjak (1954), Vrapče (1960), Remetinec (1962), Mala Mlaka (1964), Žitnjak II (1967), Sašnak (1972), Velika Gorica (1973), Stara Loza (1977), Zapruđe (1983), Horvati (1985), Prečko (1986), Petruševec (1987), Strmec (1991), vodosprema Tuškanac, Gornje Prekrižje (1903), Laščina (1930), Remete (1933), Vrhovec (1940), Sokolovac (1946), Biškupec (1948), Granešina (1950), Jačkovina (1959), Šestinski vrh (1962), Bukovac (1973), Trsje (1981), Lončarićev put (1984), Oporovec (1986), Lisičina (1987), Teškovec (1989), Sv. Nedjelja (1991), Fabijanići (1994), Bizek (1996) te magistralnih cjevovoda vodosprema Sokolovac−vodosprema Trsje, Most Mladosti−Slavonska avenija, crpilište Sašnjak−vodosprema Bukovac, Travno (1978), Ulica Huga Ehrlicha−Most Slobode, Slavonska avenija−crpilište Žitnjak−Svetice, Savska cesta−Vodnikova ulica, Avenija Dubrovnik−Most Mladosti (1979), Ljubljanska avenija−crpilište Stara loza−Selska cesta (1985), Crpilište Horvati−Ljubljanska avenija (1987), Radnička cesta−Slavonska avenija, Avenija Dubrovnik−Horvati (1988), Ljubljanska avenija−Aleja Bologna (1989), Oporovec−Medvedski breg (1994) i dr. Izrazito poboljšanje opskrbe vodom ostvareno je 1964. kada je u vodoopskrbni sustav grada uključena voda iz savskog aluvija na desnoj obali Save, odn. najvećeg gradskog crpilišta Mala Mlaka. Crpljenje vode u Zagrebu danas se vrši na 7 vodocrpilišta iz 44 zdenaca. Uz vodocrpilište Mala Mlaka, najznačajnija su Sašnak, Petruševec i Strmec. Dužina vodoopskrbne mreže iznosi oko 3800 km, a dnevno se crpi oko 310 000 m³ vode. Sustav javne vodoopskrbe pokriva oko 800 km², čime je vodom opskrbljeno oko 900 000 stanovnika. Današnja gradska vodovodna mreža obuhvaća gradsko područje od Samobora na zapadu do Vrbovca na istoku te od padina Sljemena na sjeveru do novih gradskih naselja na južnoj obali Save.

Nakon izgradnje prvog vodovoda 1878., pristupa se 1880. prvom popisu svih dotada poznatih kanala ukupne dužine 4190 m. Izgrađivani su zidanjem opekom u živom vapnu ili djelomično kamenim ziđem, te su bili vrlo plitko položeni. Godine 1882. izgrađeni su prvi kanali od opeke za odvodnju otpadnih voda iz Gornjeg grada u potok Medvešćak, uz kojeg su prijemnici otpadnih voda bili i sljemenski potoci, Kunišćak, Kraljevec, Tuškanac i Jelenovac. Gradnja sustavne kanalizacije Zagreba započela je 1892. izvedbom odvodnog kanala s ušćem u Savu kod Žitnjaka te prelaženjem potoka Medvešćak iz Tkalčićeve ulice na Ribnjak. Prva lokacija glavnog odvodnog kanala bila je kod Petruševca, a njegovim produljenjem 1928−30. uljev u Savu pomaknut je na istok do Ivanje Reke. Izgradnjom glavnog odvodnog kanala stekao se preduvjet za daljnji razvoj sustavne odvodnje u gradu Zagrebu. Krajem XIX. st. radio se glavni odvodni kanal Branimirova−Vodnikova−Mihanovićeva−Jukićeva, a 1900. izgrađuje se sjeverni kanal u Ilici. Godine 1914. ukupna duljina kanalizacijske mreže iznosila je 71 km.













U razdoblju nakon 1945., kada je u gradu bilo izgrađeno 220 km kanalizacijske mreže, gradila se kanalizacija na području zapadno od potoka Črnomerec sve do Podsuseda, a na istoku prema Sesvetama. Prvi počeci izgradnje kanalizacijske mreže na desnoj obali Save vezani su za izgradnju Zagrebačkog velesajma, kada se gradi sabirni kanal u Aveniji Većeslava Holjevca (1956) s prvom crpnom postajom u kanalizacijskom sustavu te Aveniji Dubrovnik (1956−78). Zatvaranjem potočnog korita potoka Remetinec (1924−55) stvoren je jedan najznačajnijih kolektorskih objekata grada. Izgradnjom kolektora uz zagrebačku obilaznicu (1954−69) te kolektora Jankomir (1970−77) osigurani su uvjeti za razvoj i širenje kanalizacijske mreže na tom području. Značajni infrastrukturni zahvati s gledišta razvoja odvodnje u Zagrebu bili su i sabirni kanal llica−Bolnička (1954−56), kolektori Sokolska (1967−76), Vrapčak (1977−81), Fallerovo šetalište (1978−85), Mramoračka (1982−88), u središnjem dijelu grada kolektori Kuniščak (1926−69), Savica (1981−83), a na istoku kolektori Volovčica (1948), Dubrava (1957−64), Sesvete sa zapadnim ogrankom (1970−91), Ravnice (1978−84), te sabirni kanal u Aveniji Vukovar (1950−88), preko kojih se kanaliziraju veći kompleksi industrije i novih naselja. U današnje vrijeme na području grada Zagreba ima izgrađenih preko 2200 km javnih kanala raznih profila. Godine 2007. završena je izgradnja središnjeg uređaja za pročišćavanje otpadnih voda u jugoistočnom dijelu grada, u Gradskoj četvrti Peščenica–Žitnjak.







Vodoopskrba i odvodnja područja grada Splita

Od 1860−80. u Splitu su obavljani radovi na izgradnji suvremenih vodoopskrbnih sustava, obnovi Dioklecijanovog akvedukta i njegovoj integraciji s preostalim dijelovima sustava vodoopskrbe, izgradnji kanalizacije u gradskoj jezgri te ispusnog cjevovoda u more. Potkraj 1880. izgrađena je vodosprema s dvije komore volumena 530 i 250 m³ u današnjoj ulici Domovinskoga rata koja je, povezana gravitacijskim cjevovodima prema gradu, označila početak organizirane vodoopskrbe i odvodnje u Splitu. Prvi sustavi za dizanje vode kroz crpne stanice, koji su u tehnološkom smislu obuhvaćali cjelokupno kondicioniranje vode, izrađeni su od 1902−14. Od 1923−24. znatnije se proširuje vodovodna i kanalizacijska mreža, izgradnjom dva crpna postrojenja za vodoopskrbu Velog Varoša i Marjana, te Gripa i Firula. U međuratnom razdoblju izgrađeni su vodovodi naselja Vranjic, Mravince, Solin, Kaštela i Trogir.

Od 1927-31. izgrađena je crpna stanica Kopilica kapaciteta do 900 l/s s priključnom građevinom na dovodni kanal, uređajem za alauniranje, s dvije taložne komore, zgradom za brze filtere, vodospremom čiste vode i strojarnicom. Stagnacija razvoja vodoopskrbe i odvodnje uvjetovana je početkom II. svj. rata, tijekom kojeg su oštećeni odvodni kanali i oko 2000 m vodovodne mreže. Već 1945. uspostavljena je redovita vodoopskrba i odvodnja. Do 1956. je dovršena izgradnja crpnih stanica Ravne njive, Jugovinil, Kaštel Štafilić i vodosprema Marjan (2530 m³), Visoka (540 m³) i Gripe (780 m³). Izgrađen je novi kanal od izvora Jadra prema Splitu, s odvojcima prema Solinu, Kaštelima i Trogiru te su rekonstruirani osnovni magistralni pravci kanalizacije grada. Godine 1957. vodovodna mreža Splita sastojala se od 75 000 m cijevi (većinom lijevanoželjeznih), 3780 m³ vodospremničkog prostora te 7780 priključaka na vodovod. Vodoopskrbni sustav Splita opskrbljuje i ostala, nekad samostalna mjesta, a danas šire gradsko područje. Primjerice, prvi se na dovodni kanal splitskog vodovoda priključuje Vranjic 1910., a tvornica Salonit 1941. Danas se iz vodoopskrbnog sustava sa zahvatom vode na izvoru Jadra pitkom vodom opskrbljuju gradovi Split, Solin, Kaštela i Trogir te općine Klis, Podstrana, Seget i Okrug, dok u splitski vodoopskrbni i odvodni sustav spadaju i općine Marina, Muć, Dugopolje, Lećevica, Šolta i Prgomet.

Od 1880−1914., istodobno s razvojem vodovoda, provedena su ulaganja u razvoj suvremene kanalizacije. Na svim osnovnim gradskim pravcima otvoreni tokovi otpadnih voda su bili regulirani i natkriveni, a novi objekti priključeni na gradski kanalizacijski sustav. Nakon II. svj. rata intenzivirala se izgradnja kanalizacije na višim predjelima grada i formirala dva nova slivna područja s ispuštanjem vode u Sjevernu luku. Za razvoj kanalizacije u Splitu posebno je značajano razdoblje od 1960−80., kada su izgrađeni gotovo svi osnovni kolektori u gradu (Stinice−Pjat, Duje, Trščanska ulica, Ravne njive, Ulica Domovinskog rata, Ulica Brune Bušića i dr.). Godine 1976. puštena je u rad crpna stanica Bačvice s podmorskim ispustom, kao i prva faza sanacije Gradske luke. Druga faza sanacije završena je 1996. izgradnjom svih glavnih kolektora preljevnih građevina, te suvremenog mehaničkog uređaja za pročišćavanje otpadnih voda.

Vodoopskrba i odvodnja područja grada Osijeka

Počeci prvoga javnog vodovoda grada Osijeka vežu se uz gradnju osječke Tvrđe u sklopu koje je 1714. iskopano pet zdenaca. Zdenci su često presušivali i nisu mogli zadovoljiti potrebe vojske pa su vojne vlasti odlučile sagraditi prvi vodovod 1751. postavivši dvije vodene crpke uz obalu Drave. Iako se od kraja XIX. st. parcijalna mreža cjevovoda javne vodoopskrbe širila i granala na druge dijelove grada, gotovo svi pokušaji organizirane jedinstvene opskrbe vodom ostali su neostvareni sve do prve polovice XX. st. Od kraja 1920-ih suvremena vodoopskrba obuhvatila je stanovnike Novoga i Donjega grada, a nakon završetka II. svj. rata i rubne dijelove grada. Vodoopskrba se u Osijeku temeljila na izravnom zahvaćanju vode iz Drave sve do 1960., kada je ostvarena prva faza uređaja za pripremu vode za piće na lokaciji Nebo pustara. Kapaciteti te, prve faze pogona bili su 250−300 l/s, što je tada procijenjeno kao prihvatljiva vrijednost za opskrbu oko 50 000 stanovnika. Istovremeno je ostvaren novi zahvat dravske vode na lokaciji Pampas s crpnom stanicom i otvorenim taložnikom te vezom s uređajem za pripremu vode cjevovodom za sirovu vodu promjera 700 mm i duljine 2100 m. Do 1966. u Osijeku izgrađeno je oko 100 km novih opskrbnih vodovodnih cijevi.

Godine 1979. započeli su hidrogeološki radovi na lokaciji Vinogradi, sustav vodocrpilišta pušten u pogon 1984., a do 1986. završeni su radovi na 18 zdenaca crpilišta ukupnog kapaciteta 720  l/s. Tada je ujedno i prekinuta opskrba vodom iz rijeke Drave. Vodu se od crpilišta Vinogradi cjevovodom duljine 8 km dovodi na postojeći prošireni uređaj za preradu vode Nebo pustara. Obrađena voda se pohranjuje u vodospremnik od 1500 m³, iz kojeg se preko razdjelnog okna precrpljuje na taložnike, gdje se dodatkom flokulanta, vrši hidroliza i taloženje. U završnoj fazi prerade voda ide na završnu filtraciju, te se tako obrađena pohranjuje u 4 vodospremnika. Vodoopskrbni sustav Osijek obuhvaća grad Osijeka i prigradska naselja, Općine Antunovac, Ernestinovo, Vladislavci, Vuka, Šodolovci, dio Općine Čepin te naselje Bijelo Brdo koje administrativno pripada općini Erdut. Vodoopskrbni sustav grada Osijeka obuhvaća 768 km vodovodne mreže i više od 31 000 mjernih mjesta za očitavanje potrošnje vode. Crplište Dalj (u uporabi od 1972.) sastoji se od tri zdenca s ukupnim kapacitetom od 50 l/s, a 2018. pripojeno je vodoopskrbnom sustavu Osijeka.

Prvi kanali za odvodnju otpadne vode u Osijeku, tzv. Opća kanalizacija, izgrađena je u Tvrđi 1779. od opeke s reškama ispunjenim cementnom žbukom, visine profila 1,40 m u koji su se ulijevali kanali iz svih tvrđavskih ulica. Glavni kolektor izrađen je od betona profila 70 × 105 cm i vodio je izravno u Dravu. Gradnja gornjogradskih sabirnih kanala počela je 1867. i trajala slijedeća dva desetljeća. Pripreme za gradnju gradske kanalizacije završile su do ljeta 1912. kada se pristupilo izgradnji suvremene kanalizacijske mreže što je trajalo do izbijanja I. svj. rata. Novi kanali građeni su od betona, strane i dno proticajnog profila kanala osigurani su od štetnog taloga, a zasvođenja tjemena kanala ožbukani su cementnom žbukom. Novi je sabirni kanal, današnji Sjeverni kolektor, počinjao u Strossmayerovoj ulici u Retfali, a trasa u smjeru zapad−istok prolazila je sjevernim pojasom grada sve do samoga kraja Donjega grada. Ušće sabrinog kanala u Dravu nalazilo se nizvodno ispod nastanjenog dijela Donjega grada. Godine 1969. počinje gradnja južnog kolektora, a spojni Sjeverni kolektor izgrađen je 1988. i spojio Južni i Sjeverni kolektor. Od 1971−77. izgrađeno je 70 km nove kanalizacijske mreže i 9000 novih kanalizacijskih priključaka. Ispusna građevina Nemetin izgrađena je 1997., a Južni kolektor 2006. Sustav odvodnje grada Osijeka sastojao se 2023. od 485 km kolektorske i sekundarne kanalizacijske mreže s 26 535 kanalizacijskih kućnih priključaka te 108 crpnih stanica. Godine 2023. završena je izgradnja središnjeg uređaja za pročišćavanje otpadnih voda grada Osijeka.

Vodoopskrba i odvodnja područja grada Rijeke

Počeci javne vodoopskrbe na riječkom području započinju 1885. u Sušaku i Bakru izgradnjom vodoopskrbnog cjevovoda na središnjem dijelu Sušaka, do izvorišta kapaciteta 6 l/s u Tvorničkoj ulici (danas Ružićeva ulica), odn. izgradnjom tlačnog lijevano željeznog cjevovoda profila 50 mm u Bakru, od vrela Mlinica do vodospreme Fortica. Na području Sušaka, u prvim godinama razvoja vodoopskrbe, voda se tlačila u vodospremu zapremine 200 m³, a zatim gravitacijski u ostale dijelove Sušaka. Stari dio Rijeke dobiva vodoopskrbu 1894., s kaptiranog izvora Zvir uz desnu obalu Rječine. Prvi vodovod u Kraljevici izgrađen je 1903., a voda se je crpila s malog izvora u Turinovom selu. Spajanje sušačkog i riječkog vodovoda zbilo se 1906. Prvi vodovod u Bakru izgradila je tvornica cementa 1911. s izvora Perilo. Godine 1947. osnovano je Komunalno poduzeće za vodu i plin Voplin u Rijeci, kojemu se odmah priključio gradski vodovod Sušak, a 1961. vodoopskrbni sustavi Bakra i Kraljevice.

Do 1970-ih razvoj vodoopskrbnog sustava pratio je razvoj pojedinih dijelova grada. Godine 1974. donesena je odluka kojom je do početka 1990-ih (intenzivno od 1977−80.) izgrađena vodoopskrbna mreža područja grada Rijeke, odn. 185 km glavnih magistralnih cijevnih vodova (tlačni, tlačno – opskrbni i gravitacijski) presjeka 600−200 mm, 19 vodosprema ukupne zapremnine 34 500 m³, 14 crpnih stanica, novi vodozahvati kapaciteta 700 l/s, te izvedena dogradnja, rekonstrukcija i modernizacija postojećeg vodovodnog sustava vodovodne mreže (111 250 m) novih stambenih naselja mjesnih zajednica Vitoševo, Draga, Hreljin, Škrljevo, Kukuljanovo, Srdoči, Grpci, Pehlin, Marinići, Drenova, Pulac, Čavle, Mavrinci, Svilno, Grobnik, Jelenje, Viškovo, Kastav, Šmriki i Križišću. Riječki je vodovod tada u cijelosti podmirivao potrebe gospodarstva za pitkom i tehnološkom vodom te 99% domaćinstava u dotadašnjoj općini Rijeka. Istovremeno je u cijelosti opskrbljivao vodom naselja Jadranovo i Drivenik u općini Crikvenica te isporučivao općini Opatija oko 50% godišnjih potreba za vodom (ljeti i do 80%). Na širem rječkom području voda se crpi na izvorištima Rječina, Zvir I, Zvir II, Martinščica, Perilo, Dobra i Dobrica. Ukupna dužina vodovodne mreže iznosi 1038 km, a sustav vodoopskrbe raspolaže s 57 vodosprema, 32 crpne stanice, 130 redukcijskih stanica te 6512 hidranata.

Brojni izvori pitke vode i njihovi vodotoci koji su bili usmjereni u pravcu obale, nakon njihova pokrivanja bili su pogodni da se koriste kao prirodni kolektori za otpadnu i oborinsku vodu, pri čemu određeni dokumenti ukazuju da su kanali za odvodnju oborinskih voda postojali još u XVIII st. Oko 1882. započela je sustavna briga i izgradnja kanalizacije za područje općina Stari grad i Zamet (bivši Grad Rijeka), te 1914. za područje Sušaka (tada Grad Sušak) kada su izgrađeni kolektori. Od 1960−74. grade se Sušački i Riječki kolektor, kolektor uz lijevu obalu Rječine te sekundarni kanali novijih naselja uz rekonstrukciju postojećih kanala. Godine 1994. u rad je pušten središnji uređaj za pročišćavanje otpadnih voda Delta. Na području Rijeke i riječkog prstena, kojeg čine gradovi Bakar, Kastav i Kraljevica te općine Kostrena, Viškovo, Čavle, Jelenje i Klana otpadne vode prikupljaju se sa područja aglomeracije Rijeka (415 km dug sustav javne odvodnje), Kostrena−Bakar (55 km), Kraljevica (10 km) i Klana (5 km). Odvodnju grada Rijeke čine ukupno 4 uređaja za pročišćavanje otpadnih voda, 57 crpnih stanica te 539 km cjevovoda sustava javne odvodnje.

Vodoopskrbni sustavi manjih gradova i mjesta u Hrvatskoj

Pojedina manja mjesta u Hrvatskoj nisu zaostajala s gledišta izgradnje prvih vodoopskrbnih sustava. Primjerice, prvi vodovod za grad Senj sagrađen je koncem XVIII. st., a u razdoblju od 1860−63. temeljito je rekonsturiran, što ga čini, ako se izuzmu gradnje u doba Rimskog carstva, jednim od najstarijih u Hrvatskoj. Nova rekonstrukcija vodovoda uslijedila je 1894. kada je izgrađena i vodosprema od 400 m³. Proširenje vodovoda je provedeno 1928., a u razdoblju od 1931−34., uz zahvaćanje vode iz vrela u Kriškom i Ovčijem potoku, uvedeni su prvi kućni priključci. Opskrba stanovništva Požege vodom iz vodovoda seže također u XVIII. st. kada su keramički vodovodi sa Sokolovca, Velikog kamena i Kapavca dovodili vodu u grad. Početkom XX. st. izgrađen je vodovod za najuži centar grada, a voda je pumpana iz bunara kraj crkve Sv. Filipa i Jakova. Suvremeni vodovod u Požegi djeluje od 1964. Godine 1838. pušten je u rad gravitacijski cjevovod od izvora Botina do Zadra. Prve aktivnosti za gradnju vodovoda u Gospiću uslijedile su 1876., a voda je do samog središta grada stigla 1893. Godine 1879. Šibenik se počeo opskrbljivati vodovodom iz rijeke Krke. Počeci kninskog vodovoda sežu u 1887. kada je položen prvi gravitacijski cjevovod od lijevanoželjeznih cijevi sa izvorišta Crno Vrelo u dužini 4150 m snabdjevajući željezničku stanicu i nekoliko javnih česmi. Do 1934. zadovoljavao je potrebe stanovništva Knina, gdje se 1952. pristupilo izgradnji novog vodovoda. Problem pitke vodu u Puli riješen je izgradnjom 1897. novog vodovoda iz vodocrpilišta Tivoli koji je imao vodospremu na brdu Monte Ghiro.

Prvi vodovod u Otočcu sagrađen je 1903., a suvremeni vodoopskrbni sustav grada dovršen je 1964. Javna vodoopskrba u Vinkovcima započinje 1909. gradnjom vodotornja, od kojega je bila izgrađena vodovodna mreža koja je obuhvaćala najuže središte grada. Prvi vodovod novijeg doba na Krku sagrađen je do 1910−11., a do početka 1980-ih građeni su manji zahvati na vodama i cjevovodi manjih promjera. Raspoložive količine vode na otoku bitno je povećala izgradnja akumulacije Ponikve. Brana dužine oko 600 m i visine do 10 m izgrađena je 1986. Organizirana vodoopskrba grada Vukovara potječe iz 1913., a vodovodna mreža duljine 7 450 metara snadbjevala se s pet arteških bunara iz kojih se pomoću 11 crpki voda dopremala do potrošača. Temelji današnjeg vodovoda grada Vukovara postavljeni su 1955. Godine 1914. završena je izgradnja vodovoda Kosinac−Sinj kojim su vodu dobili stanovnici užeg središta Sinja. Radovi su započeli 1913., a od 1915. započela je naplata korištenja vode iz javnog vodovoda grada Karlovca s vrela na Borlinu.

Izgradnja istarskog vodovoda, okosnice vodoopskrbnoga sustava Istre, započela je 1930. kaptažom izvora Sv. Ivan kraj Buzeta. Godine 1933., kada je kompleks svečano pušten u pogon, bili su izvedeni svi radovi na kaptaži izvora, uređaji za kondicioniranje vode, strojarnica, gravitacijski cjevovod od Buzeta do Sv. Stjepana, crpna stanica Sv. Stjepan, tlačni cjevovod, rezervoar Medici i opskrbni cjevovod Medici−Leganisi−Oprtalj−Triban−Buje. Do 1937. završen je ogranak za ospkrbu vodom Savudrije, spojena su na mrežu vodovoda neka sela sjeverno od Novigrada i južno od rijeke Mirne, te izvedeno ukupno tri kaptaže s kapacitetom 350 l/s (Sv. Ivan, Rižana, Kožljak), dva uređaja za kondicioniranje vode ukupnog kapaciteta 320 l/s (Sv. Ivan, Rižana), dva uređaja za sterilizaciju vode (ozonizacija) ukupnog kapaciteta 320 l/s (Sv. Ivan, Rižana), crpna postaja (Sv. Stjepan), 3 km vijadukata i tunela, 17 raznih vodosprema ukupne zapremnine oko 18 000 m³, 129 javnih izljeva, napajališta i perionika. Vodom su opskrbljena naselja Buzet, Grožnjan, Oprtalj, Buje, Brtonigla, Novigrad, Dajla, dolina rijeke Mirne, Savudrija i Umag iz sustava Sv. Ivan; Dekani, Koper, Ankaran, Izola, Piran i Portorož iz sustava Rižana; Raša, Labin, Nedešćina, Vinež, Krapan, Štrmac, Kožljak, Katun i Vozilići iz izvora Kožljak. Do početka II. svj. rata, vodu su dobili Poreč, Pazin i Motovun izgradnjom južnog ogranka od vodospreme Leganisi preko doline Mirne (akveduktom kod Livada dužine 1250 m) pa sve do vodospreme Šubjente izmedu Motovuna i Karojbe. Ogranak za Poreč polazi iz vodospreme Šubjente opskrbljujući usput Vižinadu i Višnjan.

Problem vodoopskrbe Pule i okolice te otočja Brijuni riješen je 1960. kada su dovršeni radovi na izgradnji vodovoda iz izvora Rakonek u dolini Raše. Kapacitet je crpilišta 250 l/s, a dužina dovodnoga lijevanoželjeznog cjevovoda od Rakoneka do Pule iznosi 28,6 km. Preko doline Mirne izgrađen je privremeni cjevovod i montiran je provizorno prvi pomoćni mali crpni agregat kapaciteta svega 45 l/s, preko kojega su, bez pročišćavanja, već od 1969. isporučivane prve količine vode iz izvora Gradole potrošačima u Novigradu i Poreču. Vodu iz izvora Gradole počeli su koristiti 1970. Portorož, Piran, Umag i Rovinj, a 1975. Pula magistralnim cjevovodom Gradole – Pula duljine 58,5 km, kapaciteta do 140 l/s, koji je zajednički za tri korisnika vodovoda (Buzet, Kopar i Pula). Magistralni čelični cjevovod od Butonige do Pule, početnog presjeka 1200 mm, pušten je u pogon 1990. Voda se isporučivala Puli preko privremenog uređaja za kondicioniranje vode izgrađenog u Bermu, i to u količini od 120−130 l/s.







Preteča vodovoda Hrvatsko primorje−sjeverni ogranak, potječe od 1932. kada je pušten u pogon vodovod Žrnovnica za vodoopskrbu Novog Vinodolskog, Selca i Crikvenice. Dugoročno rješenje izvorišta za opskrbu vodom Hrvatskog primorja južno od Senja (Senj−Karlobag i pripadni otoci) načelno je doneseno vodoprivrednom suglasnošću za izgradnju HE Senj, kojom je na vodnoj komori Hrmotine za tu namjenu u konačnici osiguran kapacitet od 600 l/s vode. Ukupno je do 1988. na ovom sustavu izveden magistralni cjevovod Hrmotine−Koromačina profila 500−400 mm te kapaciteta 228−147 l/s (43 679 m), ogranci, odn. cjevovodi za Karlobag, Pag, Jablanac, Rab (36 916 m) te devet vodosprema i prekidnih komora (4300 m³). Vodovod Čabar izgrađen je 1935., a gradnja vodovoda Delnice započela je 1957. (na zahvatu Iševnica izgrađena je crpna postaja kapaciteta 22 l/s). Radovi prve faze (do Delnica) završeni su 1959. U razdoblju od 1963−65., opskrbna mreža proširena je na područje Sunger−Mrkopalj. Slijedila je izgradnja vodovodnog sustava za područje Brod Moravice−Moravice, što je izvedeno u razdoblju 1963−67. U najintenzivnijom razdoblju izgradnje razvodne mreže na ovom području od 1966−75. na vodovod su priključena sela Kuželj, Grbajel, Gusti Laz, Krivac, Zamost, Golik, Belo, Iševnica, Čedanj, Kocijani, Podstene, Moravačka sela, Lokvica, Čučak, Kuti, Velike Drage, Donja Dobra, Gornja Dobra, Žrnovac, Sljeme, Marija Trošt, Turni, Požar, Kalić, Sedelce, Rogi i dr. Vodovod Lokve izgrađen je 1969−70., ogranak za Tuk 1973., a već sljedeće godine gradio se vodovod Stari Laz i provodila rekonstrukcija vodovoda Fužine−Lič.

Godine 1950. završeni su glavni radovi na izgradnji vodosprema i crpne postaje na Vranskom jezeru na otoku Cresu, kada započinje širenje vodovodne mreže za otoke Cres i Lošinj. Orlec je bilo prvo naselje koje je opskrbljeno vodom iz novog vodovoda 1952., svečano puštanje u pogon ogranka za Cres obavljeno je 1953., te su slijedila mjesta Belej 1955., Osor i Nerezine 1959., Mali Lošinj 1960. i Veli Lošinj 1963. Krajem 1974. na čitavoj trasi od Vranskog jezera do Malog Lošinja započela je zamjena postojećih s čeličnim cijevima profila 450−500 mm. Novi cjevovod dovršen je i pušten u pogon 1978. Organizirana vodovodna mreža Čakovca i Međimurja puštena je u pogon 1962. Opskrba vodom Slavonskog Broda iz jedinstvenog sustava započelo je 1963. iz podzemnih voda na Jelas Polju. Gradnja središnjeg vodovoda Bjelovara izvedena je od 1963−69. kada je izgrađen cjevovod od vodozahvata u Delovima do Bjelovara, rezervoari, dijelovi postrojenja za preradu sirove vode u Javorovcu, gradska vodovodna mreža u središtu grada i cjevovodi do svih većih potrošača. Suvremeni vodoopskrbni sustavi na području grada Siska građeni su tijekom 1960-ih i 1970-ih. Organizirana opskrba vodom Varaždina započinje 1960-ih kada je otvoren prvi zdenac vodocrpilišta Varaždin u zapadnom dijelu grada. Izgradnjom prvog zdenca 1973. počela je javna vodoopskrba na području Velike Gorice. Glavnina vodoopskrbne mreže Koprivnice izgrađena je od 1974−88. Rješavanju problema srednjodalmatinskih otoka pristupljeno je 1970-ih sustavom kopno−Brač−Šolta−Hvar−Vis. Isprva je postavljen podmorski cjevovod koji je vodu Cetine od kopna dovodio do Brača, 1980. postavljen je cjevovod do Šolte, 1983. do Hvara. Vodoopskrbni sustav Neretva−Pelješac−Korčula−Lastovo−Mljet počeo se graditi 1974., 1986. djelomično je završen kada je pušten u pogon u gradu Korčuli, a do danas je izgrađeno preko 100 km magistralnog cjevovoda, 27 vodosprema i prekidnih komora te 5 crpnih stanica. Stanovništvo Dubrovačko-neretvanske županije opskrbljuje se iz 10 neovisnih opskrbnih sustava, a vodoopskrbni sustav Dubrovnik temelji se na korištenju kapaciteta izvora Omble. Sustav je rekonstruiran 1979.

Nositelji projektiranja i izgradnje te pružanja usluge javne vodoopskrbe i odvodnje u Hrvatskoj

Glavnina vodoopskrbne infrastrukture i sustava odvodnje u Hrvatskoj izgrađena je nakon II. svj. rata kada su i ustrojavana velika građevinska poduzeća i projektni zavodi, ali i poduzeća zadužena za odvijanje javne vodoopskrbe i odvodnje za pojedina područja. U projektiranju i provođenju građevinskih radova vodoopskrbe i odvodnje istaknula su se poduzeća → Inženjerski projektni zavod, → Hidroelektra, → Industrogradnja, → Tempo, Monter i Jugokeramika iz Zagreba, → Urbanistički zavod Dalmacije − Split i → Geoprojekt iz Splita, → Primorje iz Rijeke, Istra iz Pule, Novogradnja iz Našica i dr. Vodeći distributeri vode i poduzeća koja se bave zbrinjavanjem otpadnih voda su Vodoopskrba i odvodnja d. o. o. i Zagrebačke otpadne vode d. o. o. iz Zagreba, Vodovod i kanalizacija d. o. o. iz Splita, Istarski vodovod d. o. o. iz Buzeta, KD Vodovod i kanalizacija d. o. o. iz Rijeke, Vodovod-Osijek d. o. o., Varkom d. o. o. iz Varaždina, Vodovod i odvodnja d. o. o. iz Šibenika, Vodoprivreda Vinkovci d. d., Vodovod d. o. o. iz Zadra i dr.

Znanost i nastava u području vodoopskrbe i odvodnje

Počeci visokoškolske nastave i organizirane znanstvene djelatnosti vezani uz problematiku opskrbe vodom i odvodnju s gledišta građevinarstva usporedni su s razvojem Tehničke visoke škole i kasnije → Tehničkoga fakulteta u Zagrebu (sv. 4) te Zavoda za hidrotehniku današnjeg → Građevinskog fakulteta u Zagrebu kao njihove sastavnice (→ hidrotehnika). Danas se o vodoopskrbi, odvodnji i pročišćavanju otpadnih voda u visokoškolskim ustanovama u RH predaje na 6 sveučilišta i 7 veleučilišta ili visokih učilišta u okviru više od 90 kolegija, odn. na Agronomskom fakultetu u Zagrebu (Zavodu za melioracije), Fakultetu kemijskog inženjerstva i tehnologije u Zagrebu (Zavodu za industrijsku ekologiju, Zavodu za opću i anorgansku kemiju i Zavodu za analitičku kemiju, Zavodu za fizikalnu kemiju te Zavodu za polimerno inženjerstvo i organsku kemijsku tehnologiju), Fakultetu strojarstva i brodogradnje u Zagrebu (Zavodu za energetska postrojenja, energetiku i okoliš), Geotehničkom fakultetu u Varaždinu (Zavodu za upravljanje vodama i Zavodu za inženjerstvo okoliša), Prehrambeno-biotehnološkom fakultetu u Zagrebu (Zavodu za prehrambeno-tehnološko inženjerstvo), Prirodoslovno-matematičkom fakultetu u Zagrebu (Zavodu za mikrobiologiju), Rudarsko-geološko-naftnom fakultetu u Zagrebu (Zavodu za kemiju i Zavodu za naftno-plinsko inženjerstvo i energetiku), Šumarskom fakultetu u Zagrebu (Zavodu za ekologiju i uzgajanje šuma), Tekstilno-tehnološkom fakultetu u Zagrebu (Zavodu za primijenjenu kemiju), Fakultetu građevinarstva, arhitekture i geodezije u Splitu (Katedri za gospodarenje vodama i zaštitu voda te Katedri za hidrologiju), Kemijsko-tehnološkom fakultetu u Splitu (Zavodu za inženjerstvo okoliša), Građevinskom fakultetu u Rijeci (Zavodu za hidrotehniku i geotehniku), Građevinskom i arhitektonskom fakultetu Osijek (Zavodu za hidrotehniku i zaštitu okoliša), Prehrambeno-tehnološkom fakultetu Osijek (Zavodu za primijenjenu kemiju i ekologiju), Odjelu Graditeljstvo Sveučilišta Sjever, Odjelu za ekologiju, agronomiju i akvakulturu Sveučilišta u Zadru i dr.

Zidarić, Zoran (Šibenik, 18. III. 1962), arhitekt, predstavnik suvremenog arhitektonskog izraza, istaknuo se projektiranjem stambene arhitekture.

Diplomirao je 1987. na Arhitektonskome fakultetu u Zagrebu. Isprva je radio kao slobodni arhitekt, a od 1992. je zajedno s → Tomislavom Ćurkovićem vodio projektantski biro Dva arhitekta. Od 2021. vodi vlastiti biro Dva arhitekta Zidarić. Kao gost kritičar sudjeluje u nastavi na Katedri za arhitektonsko projektiranje Arhitektonskoga fakulteta u Zagrebu. Slijedeći tradiciju moderne hrvatske arhitekture između dva rata, u suradnji s Ćurkovićem u početku je projektirao interijere, a potom su se usmjerili posebice na stambenu arhitekturu. Među interijerima ističu se: ured BML (1992) i trgovina ZriŠport (1995) na Prisavlju, trgovina Agrooprema u Maksimirskoj ulici (1994), restoran Mano u Medvedgradskoj (2004), sve u Zagrebu, Zračna luka Zagreb na Plesu (1996–2000), maloprodajne trgovine poduzeća Vindija u Zagrebu, Varaždinu, Zadru, Osijeku i Sarajevu (2010). Važnija ostvarenja u području arhitekture su: obiteljske kuće u Kulmerskoj ulici (1999), Dedićima (2002), Istarskoj (2008), na Pantovčaku (2008), Tuškancu (2011), Jelenovcu (2011), u Serdarovoj (2013), sve u Zagrebu, u Miškininoj u Varaždinu (2007), Spinčićevoj u Rovinju (2009), u Njivicama na Krku (2009), obiteljsko imanje u Bijači u BiH (2011), vinarija Galić u Kutjevu (2015), četiri stambeno-poslovne zgrade na uglu Božidarevićeve i Kraljevićeve ulice u Zagrebu (2017–19). Za zajedničke projekte s Ćurkovićem dobio je mnoge domaće i inozemne nagrade, među ostalima »Bernardo Bernardi« (1993., 1995), »Drago Galić« (2011., 2016), Cemex Awards (2011., 2012., 2013), »Vladimir Nazor« (2018), Architecture MasterPrize (2019) i dr. Nominiran je za Nagradu »Mies van der Rohe« Europske unije za suvremenu arhitekturu (2013).

Stier, Martin (Graz, 1630 – Knittelfeld, 1669), kartograf i vojni inženjer.

Za potrebe vojske prikupljao je topografsku građu austrijskih pograničnih područja, tj. krajiških vojnih objekata. Pri obilasku terena izvodio je mjerničke radove, skicirao zemljište, te sastavljao planove i nacrte. Tijekom tri godine (1657–60) prikupio je prilično opsežnu topografsku građu područja austrijske granice (od Ugarske do Istre) koju je sustavno sređenu i objedinjenu u opsežnom rukopisnom izvještaju podnio Ratnomu vijeću u Grazu. Izvještaj se sastojao od 147 listova formata folio, uz koji su bile priložene karte, planovi, vedute ili nacrti. Na prvih 30 listova prikazao je naselja susjedne Kranjske i Štajerske, a potom je u dva dijela prikazao Hrvatsku. Na osnovi prikupljenih podataka 1664. izradio je Kartu Ugarske sa susjednim kraljevstvima, kneževstvima i krajevima (Landkarten des Königreichs Ungarn und dennen andern angräntzenten Königreichen, Fürstenthumen und Landschaften…) i rukopisni svezak s 42 vedute raznih većih gradova Hrvatske i Ugarske (1660–64; npr. Zagreb, Varaždin, Čakovec, Koprivnica, Legrad, Dobra i dr.). Karta Ugarske sa susjednim područjima načinjena je kao bakrorez u 12 listova. Karte su objavljene neposredno nakon izradbe, najprije u Beču 1664., a potom i u Nürnbergu 1684. Prikazuju velik dio hrvatskih i slovenskih zemalja, a danas se smatraju najboljim do tada izrađenima kartama Ugarske. Od svih područja Hrvatske najuspješnije su prikazani zapadni dijelovi zemlje (izvan osmanskih granica) koje je autor i osobno poznavao. Rukopisi njegova izvještaja i kartografske skice čuvaju se u Beču (Kartografska zbirka Ratnog arhiva) i Ljubljani.

Verić, Franjo (Babina Greda, 13. IX. 1937), građevinski inženjer, stručnjak za geotehničko inženjerstvo.

Diplomirao je 1968. te doktorirao 1977. disertacijom Proračun plošnih temeljnih konstrukcija na uslojenom tlu (mentor → E. Nonveiller) na Građevinskome fakultetu u Zagrebu. Radio je u poduzećima → Viadukt (1956−59), Geoistraživanje (od 1959) te Institutu Geoexpert (1968–78). Na matičnom je fakultetu od 1969. bio honorarni asistent, stalno je zaposlen 1978., a u zvanje redovitoga profesora izabran je 1988. Umirovljen je 2005. Bio je predstojnik Zavoda za geotehniku (1981–85., 1991–98; od 1991−97. Odjel za geotehniku) te prodekan (1979−81., 1987−91., 1999−2002) Fakulteta. Predavao je kolegije Građevinarstvo, Geotehnika, Mehanika tla i temeljenje, Nasute građevine, Savitljive temeljne konstrukcije, Potporne konstrukcije. Sudjelovao je u nastavi Geotehničkoga fakulteta u Varaždinu. Od 2005. radio je u poduzeću Geoexpert d. o. o. kao projektant.

Bavio se problemima interakcija elastičnih temeljnih konstrukcija i tla, pilota i naglavne konstrukcije s tlom te sidrišnih konstrukcija. Razvio je algoritme za numeričke proračune primijenjene na više mostova, obalnih konstrukcija, dimnjaka, dalekovodnih stupova, geotehničkih sidra i dubokih građevnih jama. Prvi je u praksi primijenio rješenje za naknadno aktiviranje pilota radi ujednačavanja slijeganja silosa i rezervoara, a u problemima nasutih brana uveo je linijsko dreniranje brana homogenog presjeka te materijal za samozacjeljenje glinene jezgre. Bio je predsjednik Društva građevinskih inženjera i tehničara Hrvatske (1981–82) i Društva za mehaniku tla i temeljenje Hrvatske (1984–86). Od 2009. član je HATZ-a.

Urbanistički zavod Dalmacije – Split, projektna organizacija za prostorno i urbanističko planiranje, osnovana 1947. u Splitu. Dugo je vremena predstavljala središnju takvu ustanovu na području Dalmacije. Osnovana je kao Urbanistički centar – Split Oblasnog narodnog odbora Dalmacije, 1951–54. djelovala je kao Centar za područje Dalmacije → Urbanističkog instituta Hrvatske a od 1954. kao državno poduzeće Urbanistički projektni biro – Split, sa samostalnim financiranjem. Biro je 1955. ustrojio odjele za urbanizam, za arhitekturu i za povijest graditeljstva te promijenio naziv u Urbanistički biro – Split, proširivši djelatnost i na pripremu stambene izgradnje. Nakon neuspjelog pokušaja da se Biro sjedini s Urbanističkim zavodom Kotara Split, od 1968. poduzeće je i dalje djelovalo prema gospodarskim načelima kao Urbanistički zavod Dalmacije – Split, uglavnom radeći za splitsku i druge dalmatinske općine. Od 1955. u sastavu Zavoda djelovao je Odjel za graditeljsko nasljeđe, koji je 1978. postao splitskim Regionalnim centrom Arhitektonskoga fakulteta iz Zagreba. Uspješnim sudjelovanjem u Projektu Južni Jadran UN-a i jugoslavenske vlade, te ugovornim uređenjem odnosa s dalmatinskim općinama, rasli su opseg poslova i broj zaposlenih (sa 109 na 139, 1970–88). Prošavši kroz proces pretvorbe 1993., Zavod je postao dioničko društvo, no nakon osnutka proračunski financiranih Zavoda za urbanizam i ekologiju grada Splita te Zavoda za prostorno uređenje Splitsko-dalmatinske županije ostao je bez poslova. Od 2001. je u stečaju, a likvidiran je 2008.

U opsežnom opusu Zavoda se posebice ističu Direktivna regulacijska osnova grada Splita 1950–51., prvi urbanistički planovi i studije Benkovca, Biograda, Blata na Korčuli, Drniša, Hvara, Imotskoga, Kaštela, Knina, Korčule, Omiša, Ploča, Sinja, Skradina, Trogira i dr., niz planova i studija projekata Južni i Gornji Jadran 1968–72 (npr. Regionalni plan Splita, Studija Autoceste Split–Zagreb, Studija razvoja Šibenika, Generalni plan otoka Hvara; sve u suradnji s londonskim Shankland, Cox & Associates), Prostorni plan Zajednice općina Split 1982., Srednjoročni plan uređenja prostora općine Split 1986–90., te mnogi provedbeni urbanistički planovi u Splitu, Dalmaciji i Novom Travniku. Također je značajno djelovanje Zavoda u području istraživanja, konzervacije i obnove graditeljskog nasljeđa, napose Dioklecijanove palače te u području arhitektonskoga projektiranja (npr. hotel Marina Lučica u Primoštenu). Među djelatnicima ističu se Milorad Družeić, → Berislav Kalogjera, → Jerko Marasović, → Tomislav Marasović, → Lovro Perković, Zdeslav Perković, → Budimir Pervan, Ivo Radić, → Antun Šatara, Stanislav Tedeschi i dr.

Urbanistički institut Rijeka, projektna organizacija za prostorno i urbanističko planiranje, osnovana 1952. u Rijeci. Nastala je na poticaj → Zdenka Kolacija, koji je bio ravnatelj do 1956. Isprva je djelovala kao riječka podružnica → Urbanističkog instituta Hrvatske, koja se osamostalila 1954. te stekla nezavisnost i od upravnih tijela, a djelovala je pod imenom Urbanistički institut za Istru i Hrvatsko primorje. Usprkos slaboj ekipiranosti, Institut je 1955–57. izradio Idejni urbanistički plan Kvarnerskog regiona i program generalnoga urbanističkog plana Rijeke. Od 1959. nosio je naziv Urbanistički institut Rijeka, te svoje djelovanje usmjeravao na uže riječko područje. Godine 1962. donesen je Prijedlog Generalnoga urbanističkog plana grada Rijeke, a do početka 1970-ih i šezdesetak detaljnih planova gradskih naselja (npr. detaljni urbanistički plan središta grada Rijeke, 1971) ili detaljnih prostornih planova primorskih mjesta (Crikvenica, Mali Lošinj) u sklopu Projekta Gornji Jadran koji se odvijao u suradnji s UN-om. Među djelatnicima Instituta u tom se razdoblju ističu → Igor Emili, → Zdenko Sila i dr. Godine 1971. osnovan je Zavod za urbanizam i izgradnju Rijeke (isprva Riječki urbanistički institut), financiran iz gradskoga proračuna, koji je 1974. donio Generalni urbanistički plan Rijeke. Od tada do gašenja 1990-ih Urbanistički institut Rijeka kao financijski samostalna organizacija nastavio je svoju djelatnost u sve manjem opsegu, pokušavajući proširiti svoj djelokrug i izvan riječkog prostora.

Zavod za urbanizam i izgradnju Rijeke ukinut je 1985., kada je osnovan Zavod za prostorno planiranje i zaštitu čovjekove okoline Zajednice općina Rijeka. Prostorni plan Zajednice općina Rijeka donesen je 1984., a Prostorni plan općine Rijeka 1985. Među nizom detaljnih planova što su izrađeni u slijedećim godinama ističe se Provedbeni urbanistički plan centra grada Rijeke (1992), Provedbeni urbanistički plan za sportski aerodrom i automotodrom na Grobničkom polju (1993). Godine 1994. dotadašnji je riječki zavod postao Zavod za razvoj, prostorno planiranje i zaštitu čovjekova okoliša (od 2002. Županijski zavod za održivi razvoj i prostorno planiranje, od 2008. Javna ustanova Zavod za prostorno uređenje) Primorsko-goranske županije, dok se od tada osiguravanjem uvjeta za prostorno planiranje na području Grada Rijeke bavi Odjel gradske uprave za urbanizam, ekologiju i gospodarenje zemljištem. Prostorni plan Primorsko-goranske županije izrađen je 2000. Zavod je izradio i mnogobrojne prostorne planove područja posebnih obilježja (npr. Parka prirode Učka 1999., Nacionalnog parka Risnjak 2001), detaljne planove uređenja i urbanističke planove uređenja (npr. povijesne jezgre Grada Kastva 1999), prostorne planove uređenja svih gradova i općina Županije, te novi Prostorni plan Primorsko-goranske županije (2013).

Urbanistički zavod grada Zagreba, projektna organizacija za prostorno i urbanističko planiranje osnovana 1957. u Zagrebu. Sljednik je Biroa za urbanizam osnovanoga 1951. u sastavu gradske uprave, koji je proistekao iz → Urbanističkog instituta NRH, a iste godine preimenovan u Zavod za urbanizam Narodnoga odbora grada Zagreba. Zavod je 1951–53. vodio → Vlado Antolić, a nakon njega → Stjepan Hribar. Uloga Zavoda bila je izradba generalnih regulatornih osnova grada Zagreba i regionalnih planova u zagrebačkoj regiji. Godine 1953. izrađen je dokument Zagreb: direktivna regulatorna osnova Zavoda za urbanizam.

Za razliku od svog prethodnika, Urbanistički zavod grada Zagreba od osnutka je bio ustanova sa samostalnim financiranjem. Od 1957. vodio ga je → Zdenko Kolacio, dotadašnji direktor → Urbanističkog instituta Rijeka. Godine 1958. zapošljavao je 31 službenika. U razdoblju 1956–62. izrađene su parcijalne urbanističke osnove područja Sopot – Gajnice, Voltino naselje, Generalni plan (Trešnjevka), Cvjetno naselje, Trnsko, Folnegovićevo naselje, Naselje Rab (Trnje), Savska cesta, Vlaška ulica i Maksimirska cesta, Ružmarinka, Borongaj, Bukovac, Industrijska zona Žitnjak, Direktivna osnova Dubrave, Studentsko naselje, Ulica prosinačkih žrtava, te naselja jednostavne izgradnje (Čulinec, Botinec, Prečko i Vukomerec). Godine 1962. izrađeno je idejno rješenje južnoga Zagreba, a 1963. Urbanistički program grada Zagreba, koji je 1965. konačno i prihvaćen. Godine 1967. Zavod je imao 46 zaposlenih. U 1970-ima dobio je veću samostalnost (direktora je predlagao radnički savjet), a sastojao se od Odjela za razvojno planiranje, Odjela za provedbeno planiranje i Odjela za dokumentaciju. Od 1978. Zavod je bio poduzeće s punom odgovornošću. Godine 1977. imao je 125 zaposlenika, a 1982. 144, većinom stručnjaka iz 16 različitih struka. Među ostalim, do kraja 1980-ih izrađeni su Generalni urbanistički plan grada Zagreba 1970., Detaljni urbanistički plan centra Zagreba 1974., Provedbeni urbanistički plan Dugave 1974., Srednjoročni provedbeni plan Zagreba 1976–80., Generalni urbanistički plan grada Zagreba 1985.

U sastavu zagrebačke gradske uprave 1990. osnovan je Gradski zavod za planiranje razvoja Grada i zaštitu okoliša (poslije Gradski zavod za planiranje, Gradski zavod za prostorno uređenje), u koji je prešla gotovo polovica zaposlenika Urbanističkog zavoda grada Zagreba. Kako je izradba generalnih urbanističkih planova prešla u gradsku nadležnost, Urbanistički zavod grada Zagreba prestao se baviti planovima višega reda, nastavio je rad u sve manjem opsegu kao dioničko društvo, potom i kao društvo s ograničenom odgovornošću, a našavši se u poslovnim teškoćama, likvidiran je 2019. Godine 2008. osnovan je Zavod za prostorno uređenje Grada Zagreba kao javna ustanova, koji je preuzeo dio službenika i namještenika dotadašnjega Gradskog zavoda za prostorno uređenje.

U djelovanju Zavoda mnogobrojni su stručnjaci ostavili traga, među kojima Aleksandar Bakal, Slavko Dakić, → Radovan Delalle, Borislav Doklestić, Stjepan Hribar, → Branko Kincl, → Mirko Maretić, → Josip Uhlik i dr.

Zavod za fotogrametriju d. d., poduzeće za projektiranje i izvođenje geodetskih radova sa sjedištem u Zagrebu, osnovano 1961. Nastao je iz jednoga segmenta poslovanja Geodetske uprave (→ Državna geodetska uprava, utemeljena 1947), koji je od 1951. djelovao pod nazivom Ured za triangulaciju i nivelman Zagreb, a od 1961. kao samostalno poduzeće pod današnjim imenom. Bio je prva samostalna ustanova u Hrvatskoj za geodetsku i fotogrametrijsku djelatnost. Njegovim su osnutkom ujedno položeni temelji šire praktične primjene fotogrametrije koja se do tada razvijala samo na → Geodetskome fakultetu u Zagrebu. Zavod je poslovanje započeo na zagrebačkoj Borongajskoj cesti 71, gdje se nalazi i danas, a zapošljavao je sedamdesetak radnika.

Odmah nakon osnutka Zavod je započeo izvoditi različite radove iz geodetske djelatnosti diljem Hrvatske. Kako u to doba u nas još nije postojala potpuno razvijena mreža osnovnih geodetskih točaka, radovi triangulacije i nivelmana u početnom su razdoblju bili najvažniji dio njegove djelatnosti. Vrlo brzo proširio je djelatnost na radove nove katastarske izmjere, komasacije i primijenjenu geodeziju, a nešto kasnije i na kartografiju te izradbu dokumentacije za očuvanje objekata graditeljske baštine (metodama terestričke fotogrametrije).

Poduzeće je od svog utemeljenja bilo usredotočeno na stalnu modernizaciju opreme i unapređivanje proizvodnih procesa. Početkom 1970-ih Zavod je među prvima na ovim prostorima nabavio elektrooptičke daljinomjere, čime je znatno unaprijedio proces izvođenja terenskih geodetskih radova. Nabavio je i prva elektronička računala, što je omogućilo pokretanje ubrzanog procesa automatske obradbe podataka. Tijekom 1993. Zavod je uspješno dovršio postupak pretvorbe vlasništva i od tada djeluje kao dioničko društvo.

Poduzeće je tehnički i stručno osposobljeno za izvođenje svih geodetskih, fotogrametrijskih i kartografskih radova (za projektiranje i izvođenje mreža stalnih geodetskih točaka, za detaljnu katastarsku i topografsku izmjeru, za potrebe inženjerskoga projektiranja i geodetskoga praćenja izgradnje u graditeljstvu i gospodarstvu, za izradbu topografskih i tematskih karata). Zapošljava oko 70 radnika, pretežno inženjera i tehničara geodetske struke. Organizirano je u Tehnički i Financijsko-opći odjel. Tehnički odjel podijeljen je na tri sektora – Sektor izmjere (odjeli za katastar te za inženjersku geodeziju; obavljaju radove vezane uz geodetsku izmjeru na terenu, katastar te GPS-izmjeru), Sektor obrade (Odjeli kartografije i GIS-a te fotogrametrije i daljinskih istraživanja; izvode sve fotogrametrijske radove, digitalnu obradbu podataka, te izrađuju i finaliziraju planove i karte) i Sektor za ICT (Odjel za razvoj i održavanje IT sustava). Sektori izmjere i obrade sastoje se od terenskih i specijaliziranih radnih ekipa. Zavod je do sada izradio više od 60% svih listova Hrvatske osnovne karte 1 : 5000 i 76 listova topografske karte mjerila 1 : 25 000.

Ungarov, Bruno (Šibenik, 16. I. 1909 – Šibenik, 8. XI. 1994), geodet, pokretač i prvi glavni urednik Geodetskoga lista.

Nakon završetka Geodetske škole 1927. obavljao je poslove na novoj izmjeri Srbije, a potom je u Skoplju bio asistent na ljetnoj đačkoj praksi (1929). Nakon povratka u Dalmaciju obavljao je tehničke poslove vezane uz likvidaciju kmetskih i kolonatskih odnosa (kotari Benkovac, Šibenik i Hvar), a potom je 1935. postavljen za šefa katastarske uprave u Kninu. Zbog ratnih prilika 1941. otišao je iz Knina u Makarsku i Hvar, a potom i u Monopoli u Italiji. Nakon povratka u Hrvatsku bio je voditelj službe katastra zemljišta pri Vladi NR Hrvatske (1944–45). Od 1945. radio je na ustroju geodetske službe u Hrvatskoj, pri čemu je intenzivno surađivao s Geodetskim odjelom u okviru tadašnjega Ministarstva građevina. Bio je pokretač stručnoga glasila → Geodetskoga lista te njegov prvi glavni urednik (1947). U njem je pisao o agrarnim odnosima na području Ravnih kotara za venecijanske vladavine, o sustavima starih linearnih mjera, te niz drugih stručnih i kritičkih članaka. U Šibenik se vratio 1950. i preuzeo vođenje tamošnjeg Ureda za katastar, s kojim je u relativno kratkom poslijeratnom razdoblju obnovio izmjeru cjelokupnoga grada Šibenika.

Pribičević, Boško (Vrbovsko, 20. I. 1962), geodet, stručnjak za geodinamiku.

Diplomirao je 1986. na → Geodetskome fakultetu u Zagrebu, a doktorirao 2000. na ljubljanskom fakultetu za građevinarstvo i geodeziju disertacijom Upotreba geološko-geofizičkih i geodetskih baza podataka pri računanju plohe geoida Republike Slovenije. Na Geodetskom fakultetu zaposlio se 1986. u Zavodu za višu geodeziju kao istraživač na znanstvenim projektima: Regionalna istraživanja oblika Zemlje i njenih plimnih valova (1986–90), Gravitacijsko polje u geodeziji, geofizici i geodinamici (1991–95) te Fizikalna i satelitska geodezija u RH (1996–2001), koje je vodio → Petar Krešimir Čolić. Danas djeluje u Zavodu za geomatiku (pročelnik Katedre za hidrografiju). Redoviti je profesor u trajnome zvanju. Na fakultetu predaje kolegije Pomorska geodezija, Geodinamika, Geodezija u geoznanostima, Hidrografska izmjera, Prezentacijske tehnike, Geodetsko poduzetništvo i Geodinamika jadranske mikroploče. Istraživao je suvremene geodetske ultrazvučne metode u održivom razvoju krških područja, te provodio geodetsko-geodinamička istraživanja u području Dinarida. Autor je knjiga i udžbenika Geodezija u građevinarstvu (2003), Pomorska geodezija (2005), Geodinamika prostora grada Zagreba (2007., sa suradnicima). Bio je zamjenik glavnog urednika → Geodetskoga lista (2007–11), od 2011. potpredsjednik je Hrvatskog povjerenstva za geodeziju i geofiziku HAZU-a. Član je HATZ-a od 2009.

Urbanistički institut Hrvatske, projektna organizacija za prostorno i urbanističko planiranje, osnovana 1947. u Zagrebu pod imenom Urbanistički institut NRH (poslije SRH, odn. Hrvatske). Niz godina bio je središnja takva organizacija u zemlji, provodeći znanstvenoistraživački rad, programiranje, planiranje i projektiranje u vezi s uređenjem prostora, gradova i naselja te zaštitom i očuvanjem okoliša.

Osnovan je Odlukom Ministarstva građevina NRH u sklopu državne uprave, izdvajanjem Sektora za regulaciju iz sastava Zemaljskog građevno-projektnog zavoda. Prvi direktor i inicijator osnutka bio je → Vlado Antolić. Isprva okupivši tek petnaestak zaposlenih, stvorena je stalno rastuća jezgra koja je trebala unaprijediti urbanističku praksu i pružiti potporu intenzivnoj obnovi zemlje u poslijeratnom razdoblju. Već 1948. izrađuju se urbanistički planovi (direktivne regulacione osnove) 38 gradova – Zagreba, Siska, Karlovca, Rijeke, Varaždina, Slavonskog Broda i dr. Prešavši pod nadležnost zagrebačke gradske uprave, iz sastava Instituta izdvojio se 1951. Zavod za urbanizam Narodnoga odbora grada Zagreba (isprva Biro za urbanizam, od 1957. → Urbanistički zavod grada Zagreba). Godine 1954. Institut postaje ustanova sa samostalnim financiranjem, te se osamostaljuju riječka podružnica (→ Urbanistički institut Rijeka) i splitska podružnica (→ Urbanistički zavod Dalmacije – Split), koje su neko vrijeme djelovale u njegovu sastavu.

Iskorak u razvoju domaće prostornoplanerske prakse predstavljala je Metodologija regionalnog prostornog planiranja koju je Institut izradio 1954–56., a njezinu prvu implementaciju Regionalni prostorni plan Kotara Krapina, koji je od tada bio uzorom prostornog planiranja u Jugoslaviji. Važno razdoblje u povijesti Instituta obilježilo je djelovanje vezano uz Jadransku obalu i turizam. Godine 1959. Urbanističko društvo Hrvatske pokrenulo je inicijativu za reguliranje izgradnje na obali i otocima, zbog otpočete intenzivne izgradnje hotelskih i apartmanskih zgrada, neplanskog širenja gradskih naselja, neprikladnog izbora trase Jadranske magistrale i sl. Odazvavši se inicijativi, Institut je izradio niz prostornih studija i planova, među kojima se ističu metodološka studija Planiranje turističkih područja na Jadranu (1963), Program dugoročnog razvoja i plan prostornog uređenja jadranskog područja (1964–67), te niz projekata izrađenih u sklopu zajedničkih programa za razvoj UN-a i jugoslavenske vlade Projekt Južni Jadran (1969) i Projekt Gornji Jadran (1972). Na osnovi toga izrađeni su i planovi prvih turističkih apartmanskih naselja, npr. Červar–Porata (1971., 1975–77). Istom razdoblju pripadaju i kontinentalni Regionalni prostorni plan razvoja turizma i rekreacionih centara Slavonije i Baranje (1966) te Generalni uređajni plan Nacionalnog parka Plitvice (1971).

Prateći razvoj zakonodavstva i struke, Institut postaje nositeljem sve kompleksnijih zadaća iz širokog područja prostornog planiranja, urbanizma i arhitekture, usporedno razvijajući znanstvenoistraživačku osnovu. Među prostornim planovima ističe se niz prostornih planova manjih područja, npr. Makarske (1967), Istre (1969), Zagrebačke regije (1972–77), Općine Županja (1979), Općine Duga Resa (1983), područja posebne namjene Kumrovec–Kozjansko (1980), Nacionalnog parka Kornati (1987), Zajednice općina Siska (1986), što je rezultiralo suradnjom na izradbi Prostornog plana SR Hrvatske (1974) i izradbom Prijedloga prostornog plana SR Hrvatske (1987). Generalnim urbanističkim planovima do 1987. obuhvaćeno je 120 gradova i naselja s više od 300 elaborata, a ističu se oni gradova (Osijek, Karlovac, Sisak, Vinkovci, Velika Gorica, Poreč, Makarska, Vukovar i dr.), naselja gradskog karaktera (Opuzen, Perušić, Karlobag, Lički Osik, Marija Bistrica, Fažana, Vrata–Fužine–Lič, Skrad, Oroslavje), naselja i cjelina svojstvenog karaktera (Kumrovec, Jasenovac, Krapinske Toplice i Stubičke Toplice, Podgora, Premantura, Borje, Vrsar), turističkih područja (Dajla–Nudo–Mareda–Pineta, Poreč–Tar–Vabriga–Lanterna). Institut je do 1987. izradio i više od 1000 detaljnih, odn. provedbenih urbanističkih planova, a od 254 grada i naselja za koje su se radili planovi te vrste, za 63 su izrađena više od tri plana (npr. Zagreb 79). Na osnovi provedbenih urbanističkih planova su se tijekom 1970. radili urbanistički projekti uglavnom stambenih naselja, kojima je Institut ostvario značajna postignuća (npr. zagrebačke Dugave 1976., Sloboština 1978., Mirogoj – Gaj urni). Osim navedenoga, u razdoblju do 1987. Institut je ostvario niz značajnih arhitektonskih realizacija integriranih s urbanističkim i pejzažnim sklopovima, a posebno se ističu Nacionalna i sveučilišna biblioteka (natječaj 1978–81), Krematorij (natječaj 1983–85), sportski centar Cibona (1985–87), upravna zgrada INA-trgovine (1986–87) u Zagrebu, turističko stambeno naselje Mareda i dr. Institut je 1987. obuhvaćao tri zavoda (za prostorno planiranje, za urbanističko planiranje, za provedbeno planiranje i arhitekturu) i Centar za znanstvenoistraživački rad, a imao je više od 130 zaposlenih.

U novim društvenim okolnostima prelaska ingerencije nad prostornim planiranjem u nadležnost proračunski financiranih ustanova većih jedinica lokalne samouprave, od 1996. Institut djeluje kao dioničko društvo, a od 2009. kao društvo s ograničenom odgovornošću. Godine 2022. imao je interdisciplinarni tim od petnaestak zaposlenika, a bavio se prostornim planiranjem i urbanizmom, arhitektonskim projektiranjem, izradbama prostorno-programskih studija, zaštitom okoliša, krajobraznom arhitekturom, infrastrukturnim planiranjem, vođenjem projekata i savjetovanjem.

Tijekom 70 godina rada, u Institutu je izrađeno više od 9000 različitih radova i projekata, na izradbi kojih je radilo gotovo 400 djelatnika. Među njima se osobitim doprinosom ističu: V. Antolić, Aleksandar Bašić, Drago Bradić, Duška Bradić, → Ivan Čižmek, Vojislav Dević, Viktor Duško Hećimović, → Marijan Hržić, Vladimir Ivanović, → Branko Kincl, → Dragutin Kiš, → Miroslav Kollenz, → Neven Kovačević, →  Zvonimir Krznarić, → Ninoslav Kučan, Ivan Lay, → Davor Mance, → Mirko Maretić, Antun Marinović, Juraj Matijević, → Dinko Milas, → Radovan Miščević, → Velimir Neidhardt, Antun Paunović, Branko Petrović, → Goran Rako, → Matija Salaj, → Emil Seršić, Zdravko Švigir, Mladen Uglješić, → Antun Ulrich, Branko Vasiljević, → Fedor Wenzler i dr.

Udruženje hrvatskih arhitekata (UHA), strukovni savez regionalnih, županijskih i gradskih društava arhitekata osnovan 1951. u Zagrebu. Povijesni je sljednik → Kluba inžinira i arhitekata (tijekom djelovanja promijenio je više naziva, od 1945. nosio je naziv Društvo inženjera i tehničara Hrvatske) te → Kluba hrvatskih arhitekata. Nakon djelovanja putem različitih organizacijskih oblika, sekcija arhitekata izdvojila se 1950. iz Društva inženjera i tehničara Hrvatske i 1951. osnovala Društvo arhitekata Hrvatske. Prvi predsjednik bio je → Josip Seissel. Od 1960. Društvo je djelovalo pod nazivom Savez arhitekata Hrvatske a 1993. promijenilo je naziv u današnji.

Jedanaest gradskih i regionalnih društava sačinjavaju mrežu članova UHA-e koji djeluju s ciljem razvijanja kvalitetne arhitekture i prostorne prakse, a organizacijom vlastitih programskih, izdavačkih i edukativnih aktivnosti pridonose arhitektonskoj profesiji. Kao član Međunarodnoga udruženja arhitekata (UIA) Udruženje slijedi suvremene tendencije u predstavljanju arhitektonske kulture i promiče dostignuća hrvatske arhitekture u svijetu. Čuva ugled arhitekata te sudjeluje u aktivnostima zaštite okoliša i povezanosti s drugim područjima ljudskoga stvaralaštva. Udruženje dodjeljuje nagrade: od 1959. »Viktor Kovačić« za životno djelo te godišnju za posebno dostignuće u području arhitektonskoga projektiranja, znanstvenoistraživačkoga rada i izvedbe arhitektonskoga djela, od 1983. »Drago Galić« za dostignuća u stambenoj arhitekturi, od 1989. »Bernardo Bernardi« za ostvarenja u oblikovanju interijera i od 1996. »Neven Šegvić« za publicistički, kritički, znanstvenoistraživački i teorijski rad u području arhitekture. Samostalno i u suradnji organizira simpozije, konferencije, znanstvene i druge skupove te izložbe, a trijenalno izložbu arhitektonskoga stvaralaštva Zagrebački salon. Izdavačka djelatnost sastoji se od kataloga izložbi, knjiga, te časopisa → Arhitektura i → Čovjek i prostor. U suradnji s Hrvatskom radiotelevizijom Udruženje je 2018. pokrenulo dokumentarni serijal Čovjek i prostor kojim se predstavljaju najuspješnija godišnja ostvarenja, a 2020. u suradnji s Hrvatskom komorom arhitekata izradbu Digitalne zbirke izdanja časopisa koja se kontinuirano nadograđuje. Predsjednica je od 2023. → Mia Roth-Čerina.

školske zgrade, građevine namijenjene odvijanju organiziranog procesa osnovnog i srednjoškolskog odgoja i obrazovanja (osnovne i srednje škole), a u širem smislu i predškolskog odgoja (dječji vrtići) i visokog obrazovanja (visoke škole, fakulteti). Kao što organizacija odgojno-obrazovnog procesa proizlazi iz funkcije koju škola ima u društvu, tako je prostorni okvir škole u funkciji pedagoških načela i oblika organizacije nastave. Stoga se izgrađena okolina namijenjena odgoju i obrazovanju može smatrati oprostorenim organizacijskim i pedagoškim sustavom izraženim oblikovnim jezikom mjesta i vremena kojemu pripada. Projekti škola redovito zrcale i proširene uloge koje njihove pojedine funkcionalne cjeline mogu preuzeti u širem kontekstu zajednica. Potencijal škola koji nadograđuje njihovu primarnu ulogu ogleda se u poticanju dodatnih programa u zajednici (sport, izvannastavne aktivnosti, cjeloživotno učenje). Time se prisvajanje školskih prostora omogućuje širem krugu korisnika i u konačnici unapređuje svakodnevica susjedstva. Prostori u funkciji društva, financirani javnim sredstvima, u idealnom slučaju danas nastaju kao rezultat interdisciplinarnih promišljanja na svim razinama – definiranja kvalitetnog prostornog programa na temelju jasnih nacionalnih i lokalnih smjernica, suradnje svih uključenih struka i predstavnika korisnika, ali i odabira najboljih rješenja.

Razvoj prostora za obrazovanje

Organizirano školovanje postojalo je već u antičkoj Grčkoj, Rimu, Indiji, drevnoj Kini i Bizantskome Carstvu. U zapadnoj su Europi u ranome srednjem vijeku osnovane mnogobrojne katedralne škole s ciljem obrazovanja budućih svećenika i administrativnih službenika, te samostanske škole gdje su se predavali i vjerski i svjetovni predmeti. Od XII. st. osnivala su se i prva sveučilišta, a rani novi vijek obilježilo je širenje mreže obrazovnih ustanova i postupno uvođenje obveznog školovanja. Razredno-satni sustav dominira u školstvu od XVII. st., a utemeljio ga je češki pedagog Jan Ámos Komenský. Zagovarao je školu u kojoj je unaprijed određen plan rada za svaku godinu, mjesec, tjedan i dan, čime se osigurava plansko kretanje naprijed idući od lakšega k težemu te od poznatoga k nepoznatomu. Smatrao je da jedan učitelj može, zahvaljujući metodi, uspješno poučavati i više od stotinu djece, pa se nastava odvijala u velikim dvoranama. Komenský se smatra i začetnikom predškolskog odgoja – objašnjava ga u djelu Materinska škola (Informatorium maternum, 1632), svojevrsnoj dopuni njegova djela Velika didaktika (Didactica magna).

Tijekom XVIII. st., u doba nastajanja europskih nacionalnih država, u njihovoj se funkciji osnivao velik broj škola koje su putem odgoja i nastave trebale opismeniti mlade, pripremiti ih za tržište rada te od njih učiniti funkcionalne građane. Strukturu razredno-satnog sustava u XIX. st. razradili su dalje Johann Friedrich Herbart i Tuiskon Ziller. Njihovi formalni stupnjevi obilježili su unutarnju organizaciju nastave u Europi u sljedećih stotinjak godina, a razredno-satni sustav temelj je današnje prostorne strukture škole koja se sastoji od niza nastavnih jedinica (razreda) u kojima djeca savladavaju program prikladan dobi.

Temeljne su postavke tradicionalne škole s frontalnim oblikom nastave, uz određene modifikacije novih pristupa odgoju i obrazovanju tijekom XX. st., ostale do danas temelj odvijanja odgojno-obrazovnog procesa. Frontalni oblik nastave podrazumijeva jednosmjernu komunikaciju nastavnika koji ex cathedra predaje isto gradivo većem broju učenika. Prostorni uvjet za ostvarivanje takve nastave je formiranje stalnih radnih mjesta, koja su do početka XX. st. bila organizirana u redovima nepomično pričvršćenih klupa. U XIX. st. školske su zgrade imale reprezentativan karakter, nalazile su se na istaknutim mjestima u gradu i bile su srodne drugim javnim zgradama.

Potkraj XIX. st. i početkom XX. st. počela je jačati kritika razredno-satnog sustava u reformskim pokretima pedagogije, poput onoga Marije Montessori, waldorfske škole utemeljitelja Rudolfa Steinera, radne škole i načela učenja kroz rad Johna Deweya, pokreta za odgoj u prirodi i dr. Novi oblici odgojno-obrazovnog procesa tražili su i nov pristup oblikovanju okoline u kojoj se on odvija. Prekidanje s tradicionalnim frontalnim oblikom nastave, mogućnost samostalnog izbora aktivnosti, sloboda u kretanju, uključivanje rada kao sastavnog dijela nastave, individualni i skupni rad, učenje neposrednim iskustvom te neposredan dodir s prirodom zahtijevali su odgovarajuće prostorne odgovore koji će postati klice novih prostornih interpretacija zgrada za odgoj i obrazovanje. Atenska povelja 4. kongresa CIAM-a (Congrès International d’Architecture Moderne, 1933) izravno je adresirala temu lokacije prostora odgoja i obrazovanja unutar definiranja dviju od četiri funkcije grada: u kontekstu udaljenosti od mjesta stanovanja i u kontekstu oslobođenih, zelenih prostora u kojima će se smjestiti igrališta, škole i druge zgrade koje služe zajednici i u izravnoj su vezi sa stanovanjem. Za razliku od reprezentativne klasicističke škole, zgrade namijenjene odgoju i obrazovanju u modernističkom urbanističkom planu uronjene su tako u zeleni međuprostor, a njihovi sklopovi disponirani prema optimalnoj funkciji i orijentaciji, ostakljenih učionica i paviljonskih organizacija. Elementi koje unose novi pedagoški modeli izraženi u duhu novih tendencija u arhitekturi znatno su utjecali na arhitekturu škola te postali obilježja nove škole, sintagme koja istodobno označava nov pristup obrazovanju i nove ciljeve u oblikovanju školskih prostora.

Nakon II. svj. rata većina europskih zemalja pristupila je sustavnom normiranju školskih prostora. Države su počele preuzimati sve veću odgovornost za osiguranje prikladnog prostora za odgoj i obrazovanje, u skladu s demografskim trendovima i gospodarskim promjenama. Urbanizacija je dovela do potrebe za planiranjem mreže vrtića i škola, pri čemu se poseban naglasak stavlja na prostorne, higijenske i pedagoške standarde; jasnije se definira uloga djeteta u gradu predviđanjem dostatnih rekreacijskih površina, dječjih igrališta, sigurnosti u kretanju itd.

Obrazovne reforme koje su se tijekom 1950-ih i 1960-ih provodile u mnogim europskim državama uključuju normativno reguliranje školskih prostora: minimalne kvadrature učionica, optimalnu orijentaciju radi prirodnog osvjetljenja i osunčanja te prozračivanje i grijanje. Reguliraju se radijusi dostupnosti vrtića i škola prema mjestu stanovanja, veličine parcela i vanjskih prostora, kao i odnos između zatvorenih i otvorenih prostora. Pedagoška načela reformnih pokreta iz prve polovice XX. st. postupno se integriraju u nacionalne kurikule. Elementi poput nastave na otvorenome, fleksibilnih učionica i višenamjenskih društvenih prostora postaju dio prostornih standarda. Početkom XXI. st. europske zemlje sve više uvode smjernice za održivu gradnju školskih objekata, integraciju digitalnih alata i osiguravanje pristupačnosti. Zajednički prostori, poput knjižnica ili multifunkcionalnih dvorana, osim što pružaju dodatne mogućnosti za učenje i druženje, redovito postaju mjesta integracije sa zajednicom u kojoj je škola središnje mjesto povezivanja. U dizajnu interijera naglasak je na opremi ergonomski prilagođenoj različitim uzrastima i mogućnostima djece, s lako prenosivim namještajem koji omogućuje prilagodbu različitim metodama poučavanja. Prirodna i umjetna ventilacija i rasvjeta, temperatura, zaštita od sunca te prikladna akustika normiraju se i projektiraju u skladu sa suvremenim zahtjevima održivosti kako bi se osigurali ravnomjerna kvaliteta i kontinuitet odvijanja nastave u različitim dobima dana i godine.

Arhitektura škola u Hrvatskoj

Arhitektura školskih zgrada na području Hrvatske odražavala je promjenjive društveno-političke okolnosti, utjelovljujući vrijednosne sustave i ideologije doba. Prostori obrazovanja su tako u složenoj hrvatskoj povijesti pod različitim državnim uređenjima prošli mnogobrojne transformacije.

Početci i rani razvoj

Širenje kršćanstva u srednjem vijeku omogućilo je razvoj pismenosti, prije svega osnivanjem škola uz crkve i samostane, odnosno u sklopu župa. Početkom drugoga tisućljeća uz biskupije su se osnivale katedralne škole, a u drugoj polovici srednjega vijeka u dalmatinskim gradovima i gradovima sjeverne Hrvatske osnivale su se prve gradske škole. Od XVI. st. su se u okviru Habsburške Monarhije osnivale i državne škole i škole u sklopu crkvenih redova. Prvu gimnaziju u Hrvatskoj osnovali su pavlini u Lepoglavi 1503., potom jezuiti 1607. u Zagrebu, a zatim su osnovane gimnazije i u Varaždinu, Dubrovniku, Požegi i drugdje. Razvoj škola i obrazovanja intenzivirao se tijekom vladavine carice Marije Terezije, koja je 1774. izdala Opći školski red (Allgemeine Schulordnung) s obveznim osnovnim obrazovanjem za djecu od 7 do 12 godina. Školski zakon donesen 1874. je, osim reguliranja obveznog petogodišnjeg obrazovanja, omogućio i odvijanje nastave na hrvatskom jeziku. Velik broj pučkih škola koji se gradio u sljedećih stotinu godina potaknuo je artikuliranje tipskih sustava seoskih i gradskih škola koji su se razvijali i implementirali tijekom XIX. st. Upravo su škole sagrađene tijekom XIX. st. i na samom početku XX. st. bile ključne u formiranju prostornog identiteta niza gradskih četvrti, mjesta i sela u kojima su nastajale.

Primjerice, Školski forum u Zagrebu prema izvornoj zamisli Isidora Kršnjavoga koncipiran je kao cjeloviti sklop školskih i muzejskih zgrada. Ideja zatvorenog foruma na zapadnome rubu grada (prostor omeđen današnjim Rooseveltovim trgom, Ulicom Isidora Kršnjavoga i Klaićevom) bila je podlogom za jedan od prvih međunarodnih arhitektonskih natječaja provedenih u Hrvatskoj u XIX. st. Izveden je tek djelomice: Palača srednjih škola (danas V. gimnazija, Osnovna škola Izidora Kršnjavoga i Muzej Mimara) njegov je jedini realizirani segment. Njemački arhitekti Ludwig i Hülssner pobijedili su na natječaju i 1894. izveli projekt trokrilne palače koja udomljuje tri škole i gombaonu (dvoranu za tjelovježbu) reprezentativnog pročelja koje se otvara prema unutrašnjosti Foruma. Isti su autori 1896. izgradili gimnaziju na Sušaku u Rijeci, neorenesansnu palaču obrazovanja koja dominira strmim krajolikom. Obje su zgrade svojom monumentalnošću snažno obilježile predjele gradova koji su na prijelazu stoljeća intenzivno rasli.







U posljednjih stotinu godina, od kraja I. svj. rata do danas, prostori odgoja i obrazovanja na tlu Hrvatske kontinuirano se preispituju i prilagođavaju novim društvenim uvjetima i pedagoškim koncepcijama. Njihov se razvoj, značajke mreže i arhitekture mogu podijeliti u tri karakteristična razdoblja: između dva svjetska rata, doba socijalističke Jugoslavije te od utemeljenja samostalne Hrvatske.

Razdoblje međuraća

Međuratno razdoblje doba je artikuliranja novih pedagoških načela koja su našla odgovarajući prostorni izraz u postavkama modernog arhitektonskog jezika; nove uloge škola u tom razdoblju radikalno su promijenile njihovu arhitekturu. Godine 1929. donesen je Zakon o narodnim školama, koji je propisivao da školske zgrade trebaju biti smještene na zdravim i prikladnim lokacijama te da moraju biti suhe, svijetle i dovoljno prostrane za učenike. Zakon je također predviđao da školski objekti uključuju učionice i radionice uređene prema higijenskim i pedagoškim standardima, dvorane za svečanosti i gimnastiku, uredske prostore te stanove za nastavnike i pomoćno osoblje. Bilo je predviđeno i uvođenje naprednih pedagoških načela, s fokusom na aktivno sudjelovanje učenika i prilagodbu obrazovanja specifičnim potrebama zajednice. Razvoj moderne arhitekture škola u Hrvatskoj bio je tako povezan s razvojem pedagogije i otvaranjem modernih obrazovnih institucija. Od 1937. gradile su se ogledne škole poput onih u Varšavskoj i Koturaškoj ulici u Zagrebu, koje su bile eksperimentalni prostori za uvođenje naprednih kurikula i edukaciju učitelja. Status oglednih škola u to su doba također stekle Šumska škola dr. Higy-Mandića na zagrebačkom Tuškancu, alternativna škola na otvorenome koja je djelovala prema načelima pokreta za odgoj u prirodi, kao i osnovna škola u naselju tvornice Bata u Borovu kraj Vukovara.







Posebnu značajku tog razdoblja predstavlja osnivanje dječjih skloništa kao ustanova za dnevni boravak mlađe djece, koja su se počela u većem broju otvarati nakon I. svj. rata. Isprva su se djeca okupljala u gradskim školama, no kako je rasla potreba za smještajem, ne samo predškolske već i mlađe školske djece koja su izvan nastave veći dio dana provodila sama, zasebna su se skloništa počela graditi uz školske zgrade. Ona su istodobno funkcionirala kao dječji vrtići i cjelodnevni boravci za školsku djecu, te mnoga tada sagrađena skloništa i danas rade kao prostori predškolskog odgoja.

Njihova dvostruka namjena zahtijevala je oblikovanje prostora koje odgovara suvremenim pedagoškim zahtjevima srodnima onima prisutnima u tzv. školama na otvorenome: nisu služila samo za čuvanje, prehranu i igru, već su trebala omogućiti boravak na otvorenome, aktivnosti poput rada, odmora i rekreacije, čime se nastojalo osigurati cjelovit razvoj djece u skladu s tadašnjim pedagoškim načelima. Inovacijama koje su obilježile arhitekturu škola u razdoblju između dva svjetska rata, ali i idućih desetljeća, istaknuli su se posebice → Ivan Zemljak i → Egon Steinmann, obojica djelujući u Zagrebu, ali i autori niza nerealiziranih projekata poput → Ernsta Weismanna ili → Vlade Antolića s natječajnim radovima za škole u Splitu odnosno Varaždinu, čiji su projekti nagovijestili nove težnje u arhitekturi namijenjenoj obrazovanju.













I. Zemljak bio je ključna figura zagrebačke međuratne arhitekture za obrazovanje te je svoj rad posvetio projektiranju škola i skloništa. Njegovi projekti poput dječjih skloništa u Trakošćanskoj ulici 45 na Trešnjevci (1930–31), Jordanovcu 106 (1935) i Lašćinskoj 17 na Lašćini (1935–38), osnovnih škola na Jordanovcu 108 (1930–31), u Jakićevoj 23 (1933) i Koturaškoj 75 (1935), te skloništa i škola na Selskoj 95 (1930–31) i u Bazjančevoj 2 na Knežiji (1940), svrstali su ga među istaknute predstavnike hrvatske moderne arhitekture. Zemljak je svojim radovima obilježio prekretnicu u pristupu artikulaciji škole i njezine uloge u gradu, projektirajući funkcionalne, higijenske prostore temeljene na modernim pedagoškim procesima. Posebnu pozornost pridavao je okolišu škole, omogućujući djeci aktivan boravak na otvorenome i rekreaciju u prirodnom okruženju. Smatrao je da školska arhitektura treba biti bliska, poznata i nenametljiva, te razradio niz specifičnih zahtjeva za školske zgrade vezanih uz higijenu, prirodnu ventilaciju, rasvjetu i uređenje interijera. U desetak godina njegova najplodnijeg doprinosa arhitekturi odgoja i obrazovanja može se pratiti i njegov arhitektonski razvoj od neoplasticističkih utjecaja u djelima ranih 1930-ih (sklonište na Trešnjevci, škole i skloništa na Jordanovcu i Selskoj) do vernakularnih utjecaja potkraj istoga desetljeća (škola i sklonište na Knežiji, sklonište na Lašćini). U Zemljakovim paviljonskim realizacijama skloništa uz škole na Jordanovcu, Lašćini i Knežiji mogu se naći korijeni suvremene arhitekture dječjih vrtića koji su se intenzivno počeli graditi nakon II. svj. rata.







E. Steinmann realizirao je gimnaziju u Križanićevoj 4–4A (1930–32) u Zagrebu koja je, u doba kada je grad rastao prema istoku, snažno obilježila identitet tog dijela grada. Po svom gradotvornom karakteru usporediva je sa zagrebačkom Palačom srednjih škola: trokrilna osnova reprezentativnog pročelja koja zatvara veliko školsko dvorište i definira lice triju ulica. Potom je izveo gimnaziju u Kušlanovoj 52 (1935–37) u kojoj nadalje testira moderna načela oblikovanja zdravoga školskog prostora. Steinmann je na primjeru netom izvedenoga vlastita projekta gimnazije pisao o važnosti higijensko-tehničkih zahtjeva: orijentaciji, veličini prozora, važnosti provjetravanja, grijanju radijatorima, boji zidova, važnosti pokretne opreme koja omogućuje djeci kretanje, dimenzioniranoj prema uzrastu.













Razdoblje od kraja II. svj. rata do hrvatske samostalnosti

Razdoblje od 1945. do kraja 1980-ih karakterizira intenzivan razvoj mreže i izgradnja škola u rastućim gradovima, ali i nizu malih sredina. Projekti škola zrcale razdoblje intenzivne modernizacije i društvene rekonstrukcije nakon II. svj. rata, u kojima arhitektura postaje instrument društvene transformacije, a škole prostorni izraz napredne pedagogije. Nakon poslijeratnog razdoblja stabilizacije, u zajedničkoj državi započelo je intenzivno promišljanje o prikladnom pristupu odgoju i obrazovanju te odgovarajućim prostornim rješenjima. Istaknuta je potreba paviljonskog tipa škole koji omogućuje prirodno osvjetljenje i kontakt s prirodom, što afirmira reformne tendencije uspješnih prijeratnih primjera. U fokusu je dijete kao subjekt odgoja, a zgrada se oblikuje prema njegovim potrebama i mjerilu. U tom se smislu reprezentativan karakter škole kakav je prisutan u primjerima s prijelaza iz XIX. u XX. st., gdje škola oblikuje lice grada, sada gubi i postaje podređen zahtjevima optimalne funkcije, dostupnosti otvorenih površina, sporta, higijensko-tehničkih zahtjeva itd. Međutim, kao i u nekim prijašnjim razdobljima uspostave identiteta zgradama koje udomljuju obrazovanje, i u poslijeratnom razdoblju školstvo je postalo sredstvo emancipacije novih gradskih četvrti i ruralnih prostora, a njegova arhitektura alat ideološkog i kulturnog transfera. Uzlet u izgradnji koji je započeo nakon završetka II. svj. rata bio je usporedan s definiranjem novih obrazovnih ciljeva, prostornih standarda i razvoja mreže škola, a osobito vrtića, koja je mogla prihvatiti sve veći broj djece. Školski zakon iz 1958. tako dodatno ističe cilj odgoja mladih koji aktivno pridonose razvoju društva. Uz intelektualni i moralni razvoj, naglašava se važnost društvene odgovornosti i sudjelovanja u društvenom životu. Istodobno, niz zakona, rezolucija i normativa iz 1960-ih i 1970-ih vezanih uz predškolski odgoj govori o namjeri za ostvarivanjem prava na mjesto u vrtiću za djecu čije majke rade. Sve navedene ambicije govore o potrebi za izgradnjom velikog broja odgojno-obrazovnih ustanova u kratkom vremenu, što je rezultiralo istraživanjima tipskih projekata koji će se na različitim lokacijama moći graditi u kratkom vremenu, biti racionalni i osigurati normativnu kvalitetu. U razdoblju od 1950-ih do kraja 1970-ih ta je praksa koincidirala sa sličnim nastojanjima u Zapadnoj Europi. Mnoge realizacije toga doba mogu se podijeliti u tri skupine: kontekstom uvjetovani antologijski primjeri arhitekture škola, tipski projekti koji su istraživali teme učinkovitosti i modularnosti te velik broj funkcionalističkih, jasno formuliranih zgrada škola koje predstavljaju jasan i učinkovit okvir za suvremene metode učenja.

V. Antolić u tekstu Arhitekt i škola (časopis Arhitektura, 1952) opisuje temeljnu zadaću moderne škole i ulogu arhitekta u njezinu ostvarivanju: »Važnost rada arhitekata pri izgradnji škole proizlazi iz općeg značenja škole za sadašnju i buduću generaciju. Arhitekt bi prema programu, kojeg izrađuje pedagog, trebao projektirati takve škole, koje bi prvenstveno i u potpunosti udovoljavale potrebi nastave: svrsishodnosti, praktičnosti i higijeni. Nadalje one moraju pružati dojam ugodnosti, što bi se moglo donekle poistovjetiti s onim nenametljive ljepote. Funkcionalizam tlocrtnog rješenja, građevna solidnost, sklad materijala, oblika i boja, svrsishodna jednostavnost detalja, no istodobno cjelovitost arhitekture i sklad s okolinom, to su uvjeti projektiranja da izvedena škola postane dobro arhitektonsko djelo.« Velik broj škola izgrađenih u graditeljskom zamahu 1950-ih i 1960-ih odgovara upravo tom opisu.

Jedan od autora čiji opus u izgradnji škola dokazuje ostvarenje toga cilja bio je → Zlatko Neumann, autor nekoliko značajnih škola i vrtića u poslijeratnom Zagrebu, među ostalima na Cvjetnoj cesti 17 (1957–59) u Cvjetnom naselju koji je prije rata koncipirao V. Antolić. Od ostalih Neumannovih škola značajne su ona u Laginjinoj ulici 13 (1961–64), Laurenčićevoj 1 (1961–64) u Folnegovićevu naselju, Bogišićevoj 13 (1956), II. Ferenščici 9A (1959–62) na Borongaju, te iznimni vrtići na Ferenščici (1961–62) i Volovčici (1961–63). Škole poslijeratnih desetljeća postajale su središte društvenog života u novim naseljima brzorastućih gradova, pomno planiranima prema urbanističkim standardima koji precizno definiraju odnos stambenih kapaciteta, parkovnih površina te infrastrukture društvenog standarda. Primjerima to dokazuju gotovo svi gradovi i mjesta u Hrvatskoj. Primjerice, osnovne škole → Nevena Šegvića u Kumrovcu (1955) i Visu (1964) uspostavljaju izniman dijalog sa zatečenim kontekstom grada, krajolika i topografije, nadograđujući javne prostore mjesta. U školi u Visu ulazi, trijemovi i atrij povezuju ulice na različitim kotama strmog terena i otvaraju društvene prostore škole polivalentnim scenarijima. Kumrovečka pak škola disponirana je u suglasju s topografijom te povezuje suvremeni okvir s oblikovnim motivima kraja posebice prisutnima u bazi i krovu. Škola se razvija u razvedenoj kompoziciji jasno artikuliranih dijelova – potezima učionica otvorenih pejzažu preko plitkih galerija i poluukopanom dvoranom s trgom na krovu. Suglasje topografije, grada, okolnih javnih i parkovnih površina i inventivnih unutarnjih dispozicija ostvaruje niz drugih antologijskih primjera toga razdoblja, poput zagrebačkih škola → Božidara Rašice u Mesićevoj 35 (1953–54) i → Antuna Ulricha u Hercegovačkoj 108 (1952), škole → Dinka Vesanovića u Viškoj 12 (1953–57) na Bačvicama u Splitu, → Ivana Vitića na Trgu Ivana Gorana Kovačića 2 (1952) u Šibeniku, → Jerka Marasovića i Petra Galića (1972–77) u Klisu, i dr.







U kontekstu racionalizacije izgradnje i razvijanja modularnih i tipskih sustava, ističu se trotraktne osnovne škole → Radovana Nikšića koje je koncipirao s → Aleksandrom Dragomanovićem i potom realizirao u različitim suradnjama (primjerice u Zagrebu, u Dubravi 1960., s A. Dragomanovićem, i u Trnskom 1963., s → Edom Šmidihenom). Početak 1960-ih obilježen je intenzivnim propitivanjem modularnosti, prefabrikacije i tipskih projekata, posebice u domeni predškolskih ustanova, počevši s antologijskim projektima → Borisa Magaša za 50 i 100 djece, nastavljen istraživanjima → Vinka Uhlika u okviru poduzeća → Jugomont i dr. Kulminacija implementacije i kvalitete tipskih projekata ostvarena je sredinom 1970-ih, primjerice istaknutim djelovanjem → Radovana Tajdera koji je razvio sustave tipskih predškolskih ustanova Megas i 414. Potonji čini šesterokutni modul koji, iako inicijalno razvijen za prostor Novog Zagreba, svoje iteracije nalazi i u suglasju s lokalnim kontekstima Petrinje i Ploča. Zajedno s Nenadom Paulićem, Tajder je razvio i sustav tipskih osnovnih škola sastavljenih od šesterokutnih kula znanja okupljenih oko središnjih polivalentnih prostora, trokutastih školskih trgova. Uz ispitivanja tipskih projekata, R. Tajder ostavio je izniman opus i u namjenski projektiranim zgradama škola i drugih programa društvenog standarda, poput osnovne škole u Kutini (1980–82), Centra za odgoj i obrazovanje u Krapinskim Toplicama (1979–82) ili Centra za rehabilitaciju u zagrebačkoj Sloboštini (1984). Do kraja 1980-ih novi val izgradnje škola propitkivao je funkcionalistička polazišta poslijeratnog razdoblja i proizvodi kulturni identitet kraja stoljeća, poput gimnazije u Malešnici u Zagrebu (1990) → Andrije Mutnjakovića ili srednjoškolskog centra u Ulici Matice hrvatske 11 u Splitu (1992) → Dinka Kovačića.

























Razdoblje od hrvatske samostalnosti do danas

Danas se u Hrvatskoj pod pojmom škole podrazumijevaju osnovne i srednje škole. Osnovne škole dijele se na redovite (obvezne), umjetničke te one za obrazovanje odraslih, dok se srednje dijele na gimnazije, strukovne i umjetničke škole. Obvezno osnovno obrazovanje traje osam godina a u školu se upisuju djeca stara sedam godina. Formativne godine života, u kojem od vrtićkog djeteta postaju zreli tinejdžeri, djeca provode u prostoru škole. Stoga projektiranje škole, koje prostorni okvir postaje »treći učitelj« u odgoju i obrazovanju djeteta, predstavlja dugoročno odgovoran arhitektonski zadatak. Državni pedagoški standard donesen je 2008. za vrtiće, osnovne i srednje škole te su njime regulirani osnovni elementi prostora. Godine 2022. detaljno su opisani novim Normativima za projektiranje osnovnih škola koji su nastali kao rezultat rada interdisciplinarne skupine okupljene oko cilja osuvremenjivanja školskih prostora te omogućavanja njegova fleksibilnog reagiranja na promjenjive zahtjeve sredina u kojima nastaju. U tom je razdoblju raspisan i velik broj javnih arhitektonsko-urbanističkih natječaja rezultati kojih redovito predstavljaju najznačajnije dosege u suvremenoj hrvatskoj arhitekturi obrazovanja, nastavljajući tradiciju prvih natječaja na tlu Hrvatske koji su se raspisivali upravo za školske zgrade. Niz primjera škola izgrađenih u Hrvatskoj od 1990-ih do danas svojom je prostornom interpretacijom onoga što čini poticajan okvir za odgoj i obrazovanje te formulira identitet sredine postavio nove standarde, potaknuo nove smjerove razvoja i svrstao se u međunarodno prepoznate primjere arhitekture namijenjene obrazovanju.

Projekt Industrijsko-obrtničke i tehničke škole u Zadru → Veljka Oluića i → Tončija Žarnića obilježio je generacijski prijelaz, ali i promjenu sustava – natječaj koji je osvojen 1987. realiziran je tek 2004. Unatoč tomu arhitektura je dokazala svoju suvremenost, a njezina je ključna prostorna gesta piano disponibile – otvoreni javni prostor koji povezuje školu s gradom i omogućuje višestruku uporabu. Taj prostor široj zajednici omogućuje korištenje školskih sadržaja poput knjižnice, učionica i radionica. Sklop škole čine tri volumena i jedna ploha orijentirani prema gradskom kontekstu i unutarnjem dvorištu.







Osnovna škola Fran Krsto Frankopan u gradu Krku → Saše Randića i → Idisa Turata iz 2005. izniman je primjer korespondiranja s povijesnim kontekstom, u kojem škola izrasta iz dijaloga sa zatečenim strukturama grada i revitalizira ga svojim sadržajem. Škola se nalazi na sjeveroistočnom rubu stare gradske jezgre i predstavlja spoj gradskog tkiva i kompleksa samostanskih crkava sv. Franje i Gospe od Zdravlja (sv. Mihovila) smještene uz sjeverna gradska vrata. Tim projektom planirana škola postaje generator urbane aktivnosti grada te se koristi postojećim elementima konteksta, prepoznatima u elementima gradske ulice i trga koji čine okosnicu za nizanje javnih školskih sadržaja. Istodobno projektirana rekonstrukcija gradskog bedema predstavlja sastavni dio revitalizacije sjevernih gradskih vrata te s kompleksom buduće škole i samostana čini nedjeljivu cjelinu.













Osnovna škola u naselju Sopnica-Jelkovec u Sesvetama → Hildegard Auf-Franić, → Tina Svena Franića, → Luke Korlaeta i → Vanje Ristera izgrađena je 2009. u okviru programa društveno poticane stanogradnje (POS) kao integralni dio infrastrukture društvenog standarda novog susjedstva. Školska zgrada s trodijelnom sportskom dvoranom i dvonamjenskim skloništem projektirana je za 900 učenika. Ispunjavajući funkciju novoga društvenog središta, društveni prostori projektirani su u kontinuitetu od školskog trga koji se nastavlja preko trijema u unutarnji javni višenamjenski prostor koji je introvertiran i obogaćen tribinom te vizualno i prostorno povezuje sve dijelove škole. Racionalna organizacija volumena škole i dvorane, koje povezuje zajednička baza, omogućila je etapnost u izgradnji, te je škola dograđena 2020.

Odgojno-obrazovni sklop na Kajzerici u Zagrebu Vedrana Pedišića, → Emila Špirića, Ericka Velasce Farrere i Juana Josea Núñeza Andradea rezultat je javnog natječaja raspisanoga 2008. koji je predviđao opsežan sklop redovite osnovne škole, francusko-njemačkog liceja, jedan hrvatski i jedan francusko-njemački vrtić. Do realizacije 2013. u novi su se kampus uselile redovita osnovna škola i gimnazija, dok su vrtići postali u cjelini dio kapaciteta javnih gradskih vrtića. Školske lamele odignute su od tla, a vrtić je prizemljen, poluatrijski. Kompleks na Kajzerici je posebice značajan u kontekstu u kojem je nastao – neplanski građenom naselju iznimno guste matrice i bez ikakva prikladnoga javnog prostora, većega trga ili društvenih sadržaja. Velikom javnom površinom koja je pristupačna naselju i izvan radnog vremena, školski sklop postaje dijelom susjedstva, otvoreni prostor susreta.







Osnovna škola u predjelu Žnjan-Pazdigrad u Splitu djelo je arhitektonskog ureda x3m koji čine Mirko Buvinić, Mirela Bošnjak i Maja Furlan Zimmerman. Javni arhitektonski natječaj raspisan je 2009. u heterogenom, nekonsolidiranom predjelu Splita u kojem su izmiješana mjerila trgovačkih centara, obiteljske i višestambene izgradnje, poljoprivrednih plastenika i nedefiniranih ostataka, s kroničnim nedostatkom javnoga prostora i društvene infrastrukture. Program natječaja odgovarao je na potonju potrebu programom vrtića i osnovne škole naselja, no autori su zadatak nadogradili interpoliranjem javnih površina koje naselju daju prijeko potreban identitet i prostor povezivanja pojedinih skupina zajednice. Specifičnu situaciju neravnog terena i spajanja različitih kota pristupa autori su uzeli kao polazište za razvijanje niza naselju dostupnih vezanih ploha, uslojavajući ih u kompleksan sustav natkrivenih i otvorenih trgova, igrališta i sportskih terena površina kojih nadmašuje kvadraturu čestice. Tako su zajednički prostori škole, kao i oni koji okupljaju zajednicu – poput prostora više namjena, knjižnice ili ulaza gledatelja u dvoranu – izravno vezani uz sustav javnih ploha, dok se oni u kontroliranom režimu korištenja – susjedstva učionica, gospodarstvo – nalaze ispod ili iznad njih.







Osnovna škola Zorke Sever u Popovači rezultat je javnog arhitektonskog natječaja raspisanoga 2007. na kojem su pobijedili → Mia Roth-Čerina i Tonči Čerina. Smještena na prazno polje rubne zone maloga grada, škola je koncipirana kao binuklearni kompleks dvorane i škole, organiziran oko osnovnih pristupnih putova i pripadajućih zajedničkih prostora. Glavni pristupi su istodobno i mjesta okupljanja na ulazu u školu i dvoranu, artikulirani i objedinjeni trijemom. Pješačkim prodorom do sportskog dijela parcele na sjeveru omogućeno je korištenje igrališta i u izvannastavno vrijeme, te povezivanje s planiranom rekreacijskom zonom. Volumeni slijede koordinatni sustav koji uspostavljaju pristupne osi svake skupine korisnika, povezani nizom učionica okrenutih pejzažu i galerijama orijentiranima na unutarnji krajolik prostora za više namjena (PVN) i dvorane.

U sličnom kontekstu, također kao rezultat javnog arhitektonskog natječaja raspisanoga 2006., uredi Submap (Marija Burmas, Ivo Lola Petrić) i J.K.A. arhitekti (Jakša Kalajžić) 2019. realizirali su osnovnu školu u Ivanjoj Reci kao središnji javni prostor u naselju koje do tada nije imalo značajniju društvenu infrastrukturu. Pozorno oblikovanim prijelazima između javnog i školskog prostora – od ulice, preko trga i parka do školskih vrtova – stvara se višeslojna prostorna struktura. Projekt afirmira edukacijske prostore kao katalizatore zajedništva, nudeći funkcionalan, inkluzivan i urbanistički osviješten ambijent.

Posljednjih godina, u kontekstu novih europskih politika usmjerenih k održivosti, dolazi do novog pristupa razvoju mreže škola koja aktualizira ponovnu uporabu zgrada i uspostavljanje dijaloga s postojećim zgradama škola. Jedan je od takvih primjera rekonstrukcija i dogradnja Osnovne škole Ksavera Šandora Gjalskoga na Mlinarskoj cesti 35 u Zagrebu realizirana prema projektu Zorana Boševskog, Borisa Fiolića i Željka Golubića, koja predstavlja primjer iznimno promišljenog odgovora na prostorno složenu situaciju i izazove suvremenog obrazovanja. Temelji se na povezivanju postojećih školskih paviljona iz 1961. Željka Žlofa s novim edukacijskim sadržajima kroz niz atrija, terasa i zajedničkih prostora, stvarajući prostorno bogat, funkcionalan i društveno inkluzivan ambijent. Projekt potvrđuje važnost arhitekture u oblikovanju obrazovnih prostora koji podjednako podupiru formalno učenje i neformalne oblike susreta i zajedništva, ali i demonstrira potencijal uspostavljenih dijaloga kojima se aktualizira i progušćuje postojeći izgrađeni kontekst.

prometni terminali, prostori opremljeni i organizirani za prihvat i otpremu putnika ili robe (→ željeznički kolodvor, sv. 1; → autobusni kolodvor, sv. 1; morska i riječna → luka, sv. 1; → aerodrom; sv. 1).

Vlahović, Dragomir (Maji) (Zagreb, 1. X. 1945), arhitekt, zapažen po realizacijama obiteljskih kuća.

Diplomirao je 1970. na Arhitektonskome fakultetu u Zagrebu. Završio je poslijediplomski studij Razvoj i kritika savremene arhitekture na Arhitektonskome fakultetu u Beogradu. Radio je 1970–75. u Zavodu za urbanizam općine Samobor i birou Interinženjering u Zagrebu, a od 1976. samostalno. Na Arhitektonskome fakultetu radio je od 1981., isprva kao honorarni asistent, a od 2006. kao redoviti profesor. Predavao je kolegije Arhitektonsko projektiranje III–V, Japanska prostorna koncepcija i dr. Umirovljen je 2016. Duboko promišljajući svoju arhitekturu temeljenu na zasadama velikana moderne arhitekture i suvremenih kretanja, kao arhitekt praktičar izveo je niz obiteljskih kuća. Među njima se ističu kuće Gajski-Petercol (1971), Lindić (1978), Kovač (1979–86), Profeta (1980), Gmaz (1982), Ferjanić (Crna kuća III; 2002) u Samoboru, Kolovrat-Raubar (Crna kuća, 1986), Tomljenović-Marcijuš (Indigo-plava kuća; 1995) i Kramer (Monokromno siva kuća; 2002–04) u Zagrebu, kuće Benkotić (1989) i Benkotić-Kobas (1991) u Lučkom, i dr. Realizirao je niz adaptacija i uređenja interijera. Sudjelovao je na mnogobrojnim natječajima, među kojima i Tokyo International Lighting Design Competition (1977., počasna nagrada za rasvjetno tijelo). Dobitnik je Velike nagrade Zagrebačkoga salona (1991) i Nagrade »Viktor Kovačić« za životno djelo (2014).

Šilović, Nada (Zagreb, 2. IV. 1924 – Zagreb, 13. III. 2009), arhitektica i urbanistica, istaknula se posebice projektiranjem stambene arhitekture.

Diplomirala je 1948. na Arhitektonskom odjelu Tehničkoga fakulteta (→ Arhitektonski fakultet) u Zagrebu, gdje je 1977. magistrirala radom Problemi prostornog planiranja izletničke rekreacije (mentor → A. Marinović-Uzelac). Godine 1948–56. radila je u → Građevno projektnom zavodu u Rijeci, potom se zaposlila u poduzeću za projektiranje Plan u Šibeniku. Od 1963. do umirovljenja 1980. radila je u → Urbanističkom zavodu grada Zagreba.

Balansirajući između odrednica zagrebačke tradicije arhitektonskog modernizma i poslijeratnih građevinskih restrikcija, projektirala je uglavnom na području Rijeke, Istre i Šibenika. Među realizacijama ističu se stambene zgrade u Kamovoljevoj ulici 57, 59, 61 i 63 (1952), Zametskoj 1 i 3 (1955), Liburnijskoj 8 (1955) i Račićevoj 1A (1955) u Rijeci, Sarajevskoj 1 u Šibeniku (1957), Primorskoj 3, 5 i 7 u Zagrebu (1961), te restoran paviljon hotela Adriatic (1953., pregrađen 1981., srušen 2005) i Dom zdravlja u Pascalijevoj 3A (1954) u Umagu. Značajna je i njezina adaptacija zgrade bivše talijanske škole na Dolcu 1 u Rijeci za potrebe Galerije likovnih umjetnosti i Naučne biblioteke, danas Sveučilišne knjižnice Rijeka (1954–56), jedne od najvećih kulturnih investicija poslijeratnih godina. Kao zaposlenica Urbanističkog zavoda grada Zagreba, radila je na urbanističkim planovima Črnomerca, odnosno Fraterščice – Kvaternikove ulice, Bijenika – Šestinskoga dola, Zelene magistrale – Ponikvi, Podsuseda i Španskog. Radove na temu urbanizma u Zagrebu objavljivala je u časopisu Arhitektura.

Seissel, Silvana (Zagreb, 7. V. 1912 – Zagreb, 2. VI. 2010), pejzažna arhitektica, jedna od najistaknutijih stručnjakinja u području pejzažne arhitekture u nas.

U Zagrebu je 1936. apsolvirala vrtlarsku praksu, od 1938. radila u Odjelu za parkove i nasade Gradskoga poglavarstva, a od 1948. projektirala samostalno. U stručnom radu bavila se, nerijetko u suradnji sa suprugom → Josipom Seisselom te drugim arhitektima, urbanistima i ostalim stručnjacima, projektiranjem okoliša stambenih naselja, industrijskih pogona, turističkih kompleksa, javnih zgrada i rezidencija, gradskih parkova, povijesnih perivoja i rekreacijskih prostora, groblja i spomeničkih područja, šetališta i dječjih igrališta te surađivala u stvaranju razvojnih planova više općina u srednjoj Dalmaciji.

Među njezinim se projektima ističu parkovi kneza Branimira (1950), na Jelačićevu trgu (1953), na Gajevu trgu (1954) i kralja Držislava (1956) u Osijeku, rekreacijsko-turističko područje lijeve obale Drave i zoološki vrt u Osijeku (1965), okoliš dvorca u Valpovu (1957), te parkovi Maksimir (1962., s A. Marinovićem-Uzelcem), oko Bolnice za zarazne bolesti (1958–78), oko zgrade Narodnog odbora grada Zagreba (1962., s K. Ostorgovićem i A. Rotkvić, danas zgrada Gradske uprave), oko Vile Zagorje (1962–63., danas rezidencija predsjednika RH, s D. Kišem i A. Rotkvić), groblje Miroševac (1949–59., s J. Seisselom), spomen-područje Dotrščina (1964–68., s V. Bakićem, A. Rotkvić i J. Seisselom; 1984., s J. Seisselom), sve u Zagrebu, Nacionalni park Mljet (1962–64), Novo centralno groblje u Novom Sadu (1963–74., s J. Seisselom i M. Kollenzom). Tijekom 1950-ih i 1960-ih surađivala je u Zavodu za urbanizam → Arhitektonskoga fakulteta u Zagrebu pri planiranju prostornih rješenja Makarskoga primorja i Šibenika, a u Osijeku je projektirala i postavila Izložbu cvijeća u zatvorenom (1960., s A. Rotkvić) i veliku hortikulturnu izložbu u otvorenim parkovima (1961., s A. Rotkvić, E. Polak i V. Richterom). Dobitnica je Nagrade »Vladimir Nazor« za životno djelo 2000.

Bruketa & Žinić & Grey d. o. o., dizajnerski studio specijaliziran za vizualne i tržišne komunikacije, grafički i industrijski dizajn, mobilne aplikacije, web stranice i druge digitalne sadržaje za klijente.

Osnovali su ga 1995. u Zagrebu dizajneri Davor Bruketa (Zagreb, 7. XI. 1973) i Nikola Žinić (Zagreb, 5. VI. 1968) pod nazivom Bruketa & Žinić. Pod današnjim nazivom djeluje od 2017. kao dio Grey grupe, dijela najveće svjetske grupacije za komunikacijske usluge WPP (Wire and Plastic Products). Među mnogobrojnim realizacijama ističu se vizualni identiteti hotela Lone i Grand Park u Rovinju izgrađenih prema projektu Studija 3LHD, električnog automobila Concept One poduzeća Rimac automobili, proizvođača namještaja Prima, poslovnica Kent Banke i dr. Studio je surađivao i s nekima od najvećih svjetskih poduzeća i marki poput Coca-Cole, Heinekena, Playstationa, Mazde, Renault Nissana i dr. Osim u Zagrebu svoje urede otvorio je i u Beogradu, Beču i Bakuu. Godine 2012. proglašen je drugom najučinkovitijom neovisnom reklamnom agencijom prema globalnom Effie Indexu učinkovitosti, 2013. najboljom međunarodnom malom agencijom prema izboru američkoga časopisa Advertising Age, a 2014. jednom od 17 vodećih svjetskih neovisnih agencija prema izboru britanskoga časopisa Campaign. Za svoj rad osvojio je više stotina domaćih i međunarodnih nagrada i priznanja, među ostalima Zagrebačkoga salona, Cannes Lions, Clio, D&AD, ADC New York, Cresta, Epica i druge.

zemni plin → prirodni plin

Swietelsky d. o. o., građevinsko poduzeće za niskogradnju, visokogradnju, a napose za izgradnju prometne infrastrukture sa sjedištem u Zagrebu. Dio je austrijskoga društva Swietelsky AG sa sjedištem u Linzu. Osnovao ga je Hellmuth Swietelsky 1936. u Gmundenu u Austriji kao trgovačko društvo za graditeljstvo koje se uglavnom bavilo cestogradnjom i asfaltiranjem. Društvo se nakon 1989. proširilo na istok Europe gdje su sljedećih godina osnovane podružnice u Mađarskoj, Češkoj, Slovačkoj, Sloveniji, Poljskoj i Hrvatskoj. U Hrvatskoj posluje od 1998. te je jedno od vodećih građevinskih poduzeća, organizirano kao inženjersko poduzeće koje radi s podizvođačima. Godine 1999. je od građevinskog poduzeća Cestograd kupljena asfaltna baza s pripadajućom opremom te je počela proizvodnja i ugradnja asfaltnih smjesa za županijske i državne ceste diljem Hrvatske. Poduzeće je tijekom godina u Hrvatskoj radilo na mnogim infrastrukturnim projektima uglavnom vezanima uz državna poduzeća.

Od 2000. uključeno je u obnovu hrvatske željezničke infrastrukture. U posljednjih dvadesetak godina Swietelsky je obnovio više od 500 km pružnih kolosijeka, među kojima pružne dionice Ogulin–Split, Mrzlo Polje–Ogulin, Vrbovec–Botovo, Osijek–Beli Manastir, Vrpolje–Slavonski Šamac, Virovitica–Pitomača i Zagreb Borongaj–Dugo Selo. Poduzeće je 2023. s HŽ Infrastrukturom potpisalo ugovor za izvođenje radova na obnovi pruge Zagreb Zapadni kolodvor–Savski Marof duljine 17,8 km na koridoru RH1, kao i ugovor o obnovi pruge Zabok–Krapina. Radilo je i rekonstrukciju tramvajske infrastrukture u Osijeku, uključujući obnovu tramvajskih postaja.

Swietelsky je 2002. proširio svoje djelovanje na obnovu i izgradnju autocesta u Hrvatskoj. Sudjelovao je među ostalim u izgradnji dionice Osijek–Đakovo, čvor Josipovac, dionice autoceste Zagreb–Sisak između Velike Gorice i Buševca te dijela obilaznice grada Vinkovaca. Osim navedenoga, proširuje djelatnost na izgradnju bioelektrana i proizvodnih hala. Usporedno s tim izvodi radove na zaštiti od poplava te provodi mnoge druge projekte (vodovodi, kanalizacije, mostovi, nadvožnjaci i dr.). Jedan je od takvih projekata Zaštita od poplava grada Ogulina, a obuhvaća izgradnju retencije u Ogulinu, koja se odvija u četiri faze. U sklopu spomenutoga projekta gradi se brana visine 14,5 m i duljine 580 m, a riječ je o brani nasutoga tipa koja ima centralnu glinenu jezgru štićenu filtarskim slojevima i kamenim potpornim zonama koje osiguravaju stabilnost. Poduzeće je izvodilo radove na izgradnji nasipa uz Koranu i Mrežnicu, regulaciji potoka Sajevac na području gradu Karlovca te dijela nasipa Lonjsko polje.

Koncern Swietelsky je 2014. postao treće po veličini građevinsko društvo u Austriji, znatno povećavši svoju proizvodnju (građevnih proizvoda) i broj zaposlenika. Danas ima podružnice u 21 zemlji te zapošljava više od 10 000 radnika. U Hrvatskoj je poduzeće 2022. imalo 66 zaposlenika. Najveći dio prihoda u Hrvatskoj posljednjih godina ostvaren je u željezničkom prometu, potom u niskogradnji i cestovnom prometu.

Strabag d. o. o., građevinsko poduzeće za visokogradnju i niskogradnju sa sjedištem u Zagrebu. Poduzeće je u vlasništvu Strabag Societas Europaea, najvećega građevinskog poduzeća u Austriji sa sjedištem u Beču, koje djeluje u mnogim europskim zemljama, na području Azije (Arapski poluotok i Indija) i u Kanadi te zapošljava više od 73 000 radnika.

U Hrvatskoj djeluje od 1994., pretežno u području visokogradnje te izgradnje prometnica i tunela, te ima 36 podružnica. Od 2003. proširilo je ponudu svojih usluga na tehnički menadžment, tehničko savjetovanje i upravljanje te je u tu svrhu osnovalo poduzeće Facility Management Croatia d. o. o. (od 2011. Strabag Property and Facility Services). Potom je svoje usluge u Hrvatskoj proširilo i na proizvodnju i prodaju građevnoga materijala, ispitivanje materijala, ekoloških postupaka, razvoj projekata i održavanje objekata. Preuzimalo je poduzeća i osnivalo nova, te su 2018. u njegovu vlasništvu bila poduzeća, društva s ograničenom odgovornošću: Strabag, PZC Split, Pomgrad inženjering, Strabag BRVZ, Strabag BMTI, TBG–Strabag, Strabag PFS, te Strabag AG, Mineral IGM i Strabag International GMBH.

Tijekom godina poduzeće je bilo angažirano na nekima od najvažnijih infrastrukturnih projekata diljem Hrvatske poput autocesta Zagreb–Macelj, Osijek–Đakovo, niza dionica autoceste Split–Ploče, tunela Krapina i Javorova kosa, bazena Kantrida u Rijeci, pročistača otpadnih voda u Zagrebu. Sudjelovalo je također u izgradnji (2009–14) putničke luke Gaženica na području Lučke uprave Zadar, radovima na betonsko-čeličnom mostu koji povezuje kopno i otok Čiovo kraj Trogira te izgradnji čvora Lipovljani na autocesti A3 Bregana–Zagreb–Lipovac (dovršeni 2018), graničnoga prijelaza Gornji Brgat nedaleko od Dubrovnika (dovršen 2019), zgrade Regionalnog centra za razvoj poduzetničkih kompetencija za zemlje jugoistočne Europe (SEECEL) u Zagrebu, sanaciji i rekonstrukcija uzletno-sletne staze Zračne luke Split (dovršeni 2020), i dr. U sklopu izgradnje Pelješkoga mosta (dovršen 2022) Strabag je, u suradnji s poduzećem China Road and Bridge Corporation, izgradio pristupne prometnice od Komarne do Jadranske magistrale te na Pelješcu (10,5 km, dionica Duboka–Sparagovići/Zarežde) u sklopu koje je izgradio četiri podvožnjaka, dva mosta (Dumanja Jaruga 1, 420 m; Dumanja Jaruga 2, 131 m), vijadukt (Brijest, 134 m), dva tunela (Debeli brijeg, 2467 m, probijen 2020; Kamenice, 499 m, probijen 2022).

Poduzeće, koje je 2022. zapošljavalo 750 radnika, sudjelovalo je i u mnogim drugim projektima gradnje, rekonstrukcije i sanacije u RH, a prema ostvarenim prihodima u 2022. bilo je drugo među najuspješnijima.

Istra cement d. d. → Calucem d. o. o.