Rudarsko-geološko-naftni fakultet (RGNF), visokoškolska i znanstvenoistraživačka ustanova u sastavu Sveučilišta u Zagrebu osnovana 1964. Baštini dugogodišnju tradiciju i jedina je ustanova u Hrvatskoj koja izvodi visokoškolsku nastavu iz područja → rudarstva, → naftnog rudarstva i → geološkog inženjerstva te, uz Prirodoslovno-matematički fakultet u Zagrebu, iz područja geologije.

Povijesni razvoj

Pretečom RGNF-a smatra se Odsjek za rudarstvo i metalurgiju → Tehničkoga fakulteta u Zagrebu (sv. 4) osnovan 1939., iako se početkom organizirane visokoškolske nastave iz područja rudarstva i geološkog inženjerstva u Hrvatskoj smatra utemeljenje Stolice i zavoda za mineralogiju i geologiju osnutkom Tehničke visoke škole 1919 (od 1926. Mineralogijsko-geologijski zavod). Utemeljitelji Odsjeka bili su → Nikola Belančić, predstavnik Odjela za rudarstvo Banovine Hrvatske, profesor → Franjo Hanaman, prvi starješina Odsjeka, te → Luka Marić, profesor na Tehničkome fakultetu. Odsjek za rudarstvo i metalurgiju postao je 1940. Rudarski odsjek, poslije i odjel te je nudio naobrazbu općih rudarskih inženjera. Koristio se dijelom prostorija Tehničkog fakulteta u Kačićevoj ulici 26.

Kako je rasla potreba za specijaliziranim kadrom, akademske godine 1949/50. u višim su semestrima studija utemeljeni rudarsko-pogonski smjer (s podjelom na ugljen i metale te naftu) i rudarsko-geološki smjer. Uvedena je i obvezna terenska nastava iz geodezije, petrografije s geologijom, geofizike i rudarskih mjerenja te geologije rudišta, i obvezna ljetna praksa u rudnicima, odn. terenskim geološkim istraživanjima.

Odsjek za rudarstvo i metalurgiju bio je u sastavu Tehničkoga fakulteta do 1956., kada je njegovom diobom nastao Kemijsko-prehrambeno-rudarski fakultet koji je 1957. preimenovan u Tehnološki fakultet. Početkom 1962. jedinstveni Rudarski odjel reorganiziran je u tri odjela: Rudarski (smjerovi rudarstvo i geotehnika), Geološki (smjerovi rudarska geologija, geologija nafte i plina i geofizika te inženjerska geologija, hidrogeologija i tehnička petrografija) te Odjel za bušenje i pridobivanje nafte i plina. Tada je prvi put organiziran i poslijediplomski studij u okviru Geološkog odjela. Organizacijske su jedinice u to doba bile Zavod za rudarstvo, Zavod za rudarska mjerenja i primijenjenu geofiziku, Zavod za projektiranje, gospodarstvo i tehniku sigurnosti u rudarstvu, Zavod za mehanizaciju i automatizaciju u rudarstvu, Zavod za oplemenjivanje mineralnih sirovina, Zavod za mehaniku stijena i tehničku mehaniku, Zavod za mineralogiju, petrologiju i ekonomsku geologiju, Zavod za opću i primijenjenu geologiju, Zavod za bušenja na veliku dubinu i pridobivanje nafte, Zavod za fiziku naftnog sloja, podzemnu hidrauliku i transport nafte i plina, Zavod za rudarsku kemiju, Zavod za termodinamiku i strojarstvo, Katedra za matematiku, nacrtnu geometriju i fiziku te Katedra za društvene i ekonomske nauke i strane jezike.

Razlike u studijskim programima novoosnovanih odjela u odnosu na programe kemičara i biotehnologa objedinjenih u sklopu Tehnološkoga fakulteta dovele su do odluke o izdvajanju Rudarskog i Geološkog odjela te Odjela za bušenje i pridobivanje nafte i plina i osnivanje RNGF-a 1964. Nastava se odvijala u novoizgrađenoj zgradi u Pierottijevoj ulici, izgradnja koje je i pokrenuta za potrebe Rudarskog odjela. Jedinstveni studij prvog i drugoga stupnja trajao je devet semestara, a u desetom se izrađivao diplomski rad. Prvi dekan RGNF-a bio je akademik → Vladimir Majer.







Godine 1974. su kao OOUR-i u okviru RGNF-a utemeljeni Institut za rudarstvo i geotehniku, Institut za primijenjenu geologiju i mineralne sirovine, Institut za naftno rudarstvo te Viša geotehnička škola u Varaždinu. Od 1977. su Institut za rudarstvo i geotehniku i Institut za naftno rudarstvo udruženi u OOUR Institut za rudarstvo, geotehniku i naftu.

Objedinjavanjem studija geologije na Sveučilištu u Zagrebu 1983., u zajednici s Geološkim odjelom Prirodoslovno-matematičkoga fakulteta, Institut za primijenjenu geologiju i mineralne sirovine RGNF-a organizirao je zajednički studij geologije s četiri smjera i usmjerenjima: Geologija i paleontologija (usmjerenje Geologija i Paleontologija), Mineralogija i petrologija, Geologija mineralnih sirovina i primijenjena geofizika (usmjerenja Rudna ležišta i Geologija nafte i primijenjena geofizika) i Inženjerska geologija i hidrogeologija.

Nazivi zavoda, a osobito nastavni planovi svih studija RGNF-a mijenjali su se tijekom godina u skladu s razvojem novih znanstvenih disciplina i potrebama gospodarstva. Od 1991. djelovao je kao znanstveno-nastavna organizacija u znanstvenim područjima rudarstva i geologije putem Odjela za rudarstvo, geotehniku i naftu s organizacijskim jedinicama Zavod za rudarstvo i geotehniku i Zavod za naftno rudarstvo, te Odjela za geologiju i mineralne sirovine s organizacijskim jedinicama Zavod za mineralogiju, petrologiju i ekonomsku geologiju i Zavod za inženjersku geologiju, hidrogeologiju i geologiju nafte i plina. Organizacijske jedinice na razini Fakulteta bile su Katedra za opće predmete i Dekanat.

Suvremena nastavna i znanstvenoistraživačka djelatnost

Rudarsko-geološko-naftni fakultet visoko je učilište u sastavu Sveučilišta u Zagrebu koje ustrojava i izvodi sveučilišne studije te se bavi znanstvenim i stručnim radom u znanstvenom području tehničkih (polje Rudarstvo, nafta i geološko inženjerstvo) i prirodnih (polje Geologija) znanosti.

Ustrojstvo i znanstvenoistraživački rad

Znanstvenonastavna i stručna djelatnost RGNF-a danas se odvija u sedam zavoda i na Katedri za zajedničke nastavne predmete.







Zavod za rudarstvo i geotehniku baštini djelatnost nekadašnjeg Rudarskog odjela te objedinjuje rudarske i druge srodne tehničke discipline. U znanstvenom smislu obuhvaća problematiku iskorištavanja mineralnih sirovina (posebno → kamena), stabilnosti stijenskih masa, primjene tehnika oplemenjivanja mineralnih sirovina u recikliranju i obradbi otpada, trajnosti i uporabljivosti prirodnih i geosintetičkih materijala u odlagalištima, mjerenja u rudarstvu, izradbe automatiziranih mjernih sustava, industrijskih eksploziva i detonatora protueksplozijske zaštite, zaštite od ionizirajućeg zračenja, gospodarenja otpadom i radioaktivnim otpadom. U suradnji s gospodarstvom djelatnici Zavoda bave se izradbom projektne dokumentacije i nadzorom rudarskih, geotehničkih i bušačko-minerskih radova, kao i radova iz područja oplemenjivanja mineralnih sirovina i rušenja objekata miniranjem. U sklopu Zavoda provode se i laboratorijska istraživanja i analize stijena i tala, kao i stabilnosti stijenskih i zemljanih kosina, ispitivanje i atestiranje gospodarskih eksploziva, inicijalnih sustava i sredstava, pirotehničkih proizvoda i dr.

Početci Zavoda za geofizička istraživanja i rudarska mjerenja sežu u razdoblje 1940−42. kada je na Tehničkome fakultetu uz ostale osnovana Katedra za rudarsko mjerenje i geofizičko istraživanje. Znanstveni i stručni rad zaposlenika Zavoda odnosi se na geofizička istraživanja u okviru strukturno-geoloških istraživanja, hidrogeoloških te geotehničkih i inženjersko-geoloških istraživanja pri gradnji prometnica i drugih velikih građevinskih zahvata, istraživanja termalnih i geotermalnih voda te pitke vode u aluvijalnim i krškim terenima, istraživanja i razradbe ležišta ugljikovodika i krutih mineralnih sirovina, istraživanja okoliša i nadgledanja u zaštiti okoliša, arheoloških istraživanja za otkrivanje i zaštitu arheoloških lokaliteta pri građevinskim zahvatima, izvođenja inženjersko-geodetskih mjerenja te mjerenja deformacija, izvođenja rudarsko-mjeračkih radova na površini i u podzemlju, poput trasiranja tunela i drugih podzemnih prostorija.

Zavod za geologiju i geološko inženjerstvo razvio se iz Stolice i zavoda za mineralogiju i geologiju koja je bila u sastavu Tehničke visoke škole od utemeljenja 1919. Znanstveni interes djelatnika Zavoda obuhvaća područje hidrogeologije i inženjerske geologije te temeljnih geoloških i naftnogeoloških istraživanja, poput utvrđivanja dinamike tečenja podzemnih voda te geometrije, hidrauličkih svojstava i rubnih uvjeta vodonosnika, modeliranja podzemnih voda, kvantifikacije eksploatacijskih zaliha i kakvoće podzemnih voda, projektiranja načina zahvata podzemnih voda radi optimalnoga korištenja i zaštite, analiza geohazarada (erozija, klizanje, seizmičko i geotehničko mikrozoniranje), istraživanja naftnogeoloških sustava s pomoću računalnih, geostatičkih i geomatematičkih metoda, istraživanja potencijala za geološko uskladištenje ugljikova dioksida u sklopu mjera ublažavanja klimatskih promjena, geološkoga kartiranja i strukturno-geoloških istraživanja za potrebe izradbe većih infrastrukturnih projekata i dr.







Zavod za mineralogiju, petrologiju i mineralne sirovine također baštini tradiciju Stolice i zavoda za mineralogiju i geologiju od samih početaka visokoškolske nastave iz područja tehničkih znanosti u Hrvatskoj. Područja znanstvenog interesa djelatnika Zavoda usko su vezana uz mineralne sirovine, mineralogiju, petrologiju magmatskih, metamorfnih i sedimentnih stijena, sedimentologiju, geokemiju i biogeokemiju, tehničku petrografiju, geoarheologiju, arheometriju i zaštitu okoliša. Obuhvaćaju mineraloška, geokemijska, hidrogeološka, pedološka te inženjersko-geološka istraživanja tala u blizini poznatih izvora onečišćenja, geokemijska i mineraloška istraživanja tala, paleotala i industrijskih minerala, mineralogiju glina i okoliša, istraživanja i analize strukturno-teksturnih, petrografskih i tehničko-tehnoloških značajki arhitektonsko-građevnoga kamena s obzirom na djelovanje egzogenih i endogenih čimbenika, geokemijskog inženjerstva u zaštiti okoliša, povezanosti mineraloških ležišta i magnetizama i dr.

Zavod za naftno-plinsko inženjerstvo i energetiku ustrojen je 1962. pod nazivom Odjel za bušenje i pridobivanje nafte i plina. Bavi se problematikom razvoja naftne industrije, plinskoga sektora i ostalih djelatnosti iz područja naftne tehnologije, istraživanja i bušenja ugljikovodika i energetike. Područja su znanstvenog i stručnog interesa djelatnika Zavoda istraživanja i razradbe ležišta ugljikovodika i geotermalnih ležišta te građa i karakteristike kolektorskih stijena ugljikovodika, zatim projektiranje, izradba, opremanje i održavanje bušotina, projektiranje i inženjering naftnih i plinskih industrijskih postrojenja, proizvodnja, obradba, sabiranje i transport te skladištenje nafte i plina, eksploatacija geotermalne energije, gospodarenje podzemnim vodama vezanima uz ležišta ugljikovodika, mjerenje i nadzor onečišćenja te zaštita okoliša u naftnome rudarstvu, ekonomika iskorištavanja nafte i plina, energetska geopolitika, kao i analize energetskih tržišta.

Djelatnost Zavoda za kemiju započela je osnivanjem Odsjeka za rudarstvo i metalurgiju 1939. kada su u nastavni plan uvedeni kolegiji iz područja kemije, a Zavod za rudarsku kemiju osnovan je uoči početka II. svj. rata u Hrvatskoj. Područje znanstvenog istraživanja zaposlenika Zavoda uključuje koroziju i zaštitu metala ekološki prihvatljivim inhibitorima, razvoj elektrokemijskih metoda za karakterizaciju organske tvari u atmosferi, primjenu elektrokemijskih metoda za kvalitativnu i kvantitativnu karakterizaciju površinski aktivnih tvari u različitim vodenim sustavima, i dr.

Zavod za matematiku, informatiku i nacrtnu geometriju sljednik je Katedre za matematiku aktivne od samih početaka RGNF-a. Znanstveni su interes djelatnika Zavoda C*-algebre, Hilbertovi C*-moduli, sintetička geometrija, geometrija euklidske ravnine i neeuklidskih ravnina, konstruktivna projektivna geometrija, matematičko modeliranje, matematička analiza i homogenizacija višefaznog toka fluida kroz poroznu sredinu, fizika plazme i astrofizika, planetologija, zaštita okoliša (svjetlosno i elektromagnetsko zagađenje) i dr.

Studijski programi

Usklađivanjem studijskih programa s Bolonjskim procesom na Fakultetu su organizirani preddiplomski, diplomski i poslijediplomski studiji. Trogodišnji preddiplomski studij izvodi se u tri programa, odn. Rudarstvo, Geološko inženjerstvo i Naftno rudarstvo.

Dvogodišnji ciklus diplomskoga obrazovanja nudi četiri sveučilišna diplomska studija s ukupno devet smjerova: Rudarstvo (smjerovi Rudarstvo, Geotehnika i Zbrinjavanje i odlaganje otpada), Geološko inženjerstvo (smjerovi Hidrogeologija i inženjerska geologija, Geologija okoliša), Geologija (smjer Geologija mineralnih sirovina i geofizička istraživanja) te Naftno rudarstvo (smjerovi Opće naftno rudarstvo, Energetika i Zaštita okoliša u naftnom rudarstvu).

Poslijediplomski doktorski studij interdisciplinaran je i objedinjuje tehničke i prirodne znanosti. Pruža mogućnost upisa četiriju modula, odn. Rudarstva, Naftnog rudarstva i Geološkog inženjerstva u svrhu stjecanja akademskoga stupnja doktora znanosti iz područja tehničkih znanosti, te modula Geologija za stjecanje akademskoga stupnja doktora znanosti iz područja prirodnih znanosti.

Fakultet provodi programe cjeloživotnog obrazovanja, od kojih se posebno ističu Ljetna škola naftnog rudarstva (Petroleum Engineering Summer School, PESS) od 1987., Inženjerski seminar iz protueksplozijske zaštite električnih i neelektričnih uređaja i instalacija (PEX Seminar) od 1999. i Dubrovnik International ESEE Mining school (DIM ESEE) od 2016.

Znanost i nakladništvo

Znanstvenom, stručnom i nastavnom razvoju Fakulteta pridonijeli su mnogi istaknuti profesori. Ističu se redoviti članovi → Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti (HAZU; sv. 4), akademici → Goran Durn, → Ivan Jurković, → Velimir Kranjec, → Vladimir Majer, L. Marić, → Josip Tišljar, → Igor Vlahović i → Mirko Zelić, članovi suradnici HAZU-a → Antun Magdalenić, L. Palinkaš, → Eduard Prelogović, → Josip Sečen, I. Sondi i → Olga Šarc-Lahodny, te članovi → Akademije tehničkih znanosti Hrvatske (sv. 4) → Gordan Bedeković, → Nediljka Gaurina-Međimurec, → Biljana Kovačević Zelić, → Trpimir Kujundžić, Davorin Matanović, → Branko Salopek, Ivan Tomašić, → Darko Vrkljan.

Počasno zvanje professor emeritus Sveučilišta u Zagrebu dodijeljeno je → Mladenu Hudecu, I. Jurkoviću, → Ivanu Kolinu, V. Majeru, → Darku Mayeru, → Ivi Steineru, → Josipi Velić, → Slavku Vujecu, a → Branko Crnković, → Ifet Ibrahimpašić, A. Magdalenić i E. Prelogović dobitnici su Državne nagrade za znanost.

Fakultet od 1989. izdaje znanstveni časopis → Rudarsko-geološko-naftni zbornik koji objavljuje znanstvene i stručne radove iz područja tehničkih (rudarstvo, nafta i geološko inženjerstvo) i prirodnih znanosti (geoznanosti).

strojevi i oprema u prehrambenoj industriji, strojevi i oprema koji se u prehrambenoj industriji rabe za preradbu hrane. Razlikuju se prema namjeni, konstrukciji, kapacitetu, energentima i tehnološkome procesu. Prema namjeni razlikuju se standardni i specifični uređaji. Standardni su zajednički većini tehnologija (npr. spremnici, izmjenjivači topline), a specifični imaju posebnu namjenu i njihova je uporaba svojstvena za pojedine operacije (npr. pranje, guljenje, odvajanje nejestivih dijelova, usitnjavanje, separacija, homogenizacija, toplinski procesi, sterilizacija, sušenje, koncentriranje, smrzavanje).

Uređaji za pranje namijenjeni su čišćenju i pranju voća i povrća, a sastoje se od bazena u kojem se obavlja namakanje i rotirajućih bubnjeva s tuševima (ponekad i četkama) u kojima se obavlja dodatno pranje i ispiranje. Uređaji za odvajanje nejestivih dijelova konstruirani su sukladno sirovini kojoj su namijenjeni, te gule koru, vade koštice, vade sjemenu ložu, otkidaju peteljke, ljušte. Uređaji za usitnjavanje režu, melju i pasiraju. Rezanje se odvija mehanički noževima ili primjenom ultrazvuka, mljevenjem se sirovina usitnjava u čestice malih dimenzija (mlinovi čekićari, mlinovi s diskovima, mlinovi s valjcima i kuglični mlinovi), a pasiranjem se sirovina pretvara u kašu s pomoću specijalnih mlinova. Uređaji za separaciju primjenjuju se za razvrstavanje materijala prema veličini, kvaliteti (npr. transportne vrpce s otvorima određenih dimenzija, uređaji s fotoćelijama za razdvajanje prema boji) te za razdvajanje tipa čvrsto-tekuće, tekuće-tekuće i dr. Razdvajanje tipa čvrsto-tekuće provodi se sedimentacijom (dekanterima i centrifugalnim separatorima), filtracijom i prešanjem (pužnim, hidrauličnim ili filterskim prešama iz čvrstog materijala istiskuje se tekućina; primjenjuje se za dobivanje sokova iz voća i povrća ili ulja iz sjemenki). Razdvajanje tipa tekuće-tekuće (izdvajanje vrhnja iz mlijeka ili vode iz ulja) provodi se u različitim tipovima centrifugalnih separatora. Uređaji za homogenizaciju primjenjuju visoke tlakove u svrhu razbijanja masnih kapljica (npr. kod mlijeka) ili čvrstih čestica (npr. kod kašastih sokova) u tekućoj fazi radi dobivanja stabilnih suspenzija i emulzija. U tu svrhu rabe se koloidni mlinovi, različiti tipovi miješalica te tlačni i ultrazvučni homogenizatori.







Toplinski procesi provode se dovođenjem topline namirnici, i to vodom ili parom (blanširanje, kuhanje, pirjanje), vrućim zrakom (pečenje) ili vrućim uljem (prženje). Za blanširanje rabe se bubnjasti ili cijevni blanšeri koji rade uz pomoć vode, odn. parni blanšeri koji rade uz pomoć vodene pare. Kuhanje ili pirjanje provodi se u kotlovima s mješalicom ili bez nje, uz prisutnost vode ili vodene pare, a pečenje (kruh, pecivo, keksi i dr.) se provodi u različitim tipovima pećnica koje mogu biti s izravnim ili neizravnim grijanjem, šaržne (etažne i kontinuirane /tunelske/). Prženje je toplinska obradba uranjanjem u vruće ulje koja se najčešće provodi u kontinuiranim pržilicama.













Sterilizacija je postupak konzerviranja hrane primjenom topline pri čemu se, ovisno o primijenjenoj temperaturi, razlikuje pasterizacija (temperatura do 100 °C) i sterilizacija (temperatura viša od 100 °C). Za sterilizaciju namirnica upakiranih u ambalažu primjenjuju se autoklavi koji mogu biti diskontinuirani (normalni, normalni s hlađenjem pod tlakom i pretlačni) i kontinuirani (npr. hidrostatski). Sterilizacija namirnica koje nisu upakirane u ambalažu primjenjuje se samo za tekuće i polutekuće namirnice, a provodi se u izmjenjivačima topline koji mogu biti pločasti, cijevni ili cijevni s brišućom površinom.







Uređaji za sušenje razlikuju se ovisno o tome suši li se čvrsta, tekuća ili polutekuća namirnica. Za sušenje čvrstih namirnica rabe se komorne i tunelske sušnice (s kolicima ili vrpcama), sušnice s fluidiziranim slojem i pneumatske sušnice. Za sušenje tekućih i polutekućih namirnica rabe se različiti tipovi tornjeva s raspršivanjem, vakuumske sušnice, sušnice s valjcima, te sušnice za sušenje nadimanjem. Najbolja kvaliteta osušenih namirnica postiže se sušenjem liofilizacijom. Uređaji za koncentriranje mogu biti membranski uređaji (za ultrafiltraciju), isparivači (pločasti, cijevni, centrifugalni, tankoslojni) ili isparne stanice (višestupanjske, niskotemperaturne) te uređaji za koncentriranje smrzavanjem (Step freeze i Grenco postupak). Uređaji za smrzavanje razlikuju se po načinu odvođenja topline pa postoje oni za smrzavanje strujom hladnog zraka (različiti tipovi tunela s vrpcama ili kolicima; smrzavanje se obavlja u lebdećem sloju), kontaktom s hlađenom metalnom površinom (tunelski uređaji s glatkim metalnim vrpcama; uređaji za smrzavanje u obliku peleta ili izmjenjivači topline s brišućom površinom građeni iz nekoliko cilindara i uređaji gdje se ostvaruje izravni kontakt namirnice s rashladnim sredstvom).







Materijali koji se rabe u izradbi strojeva i druge opreme koja je u dodiru s hranom propisani su domaćom i međunarodnom regulativom. Moraju biti netoksični, inertni, otporni na koroziju, imati dobra mehanička i toplinska svojstva, a površina im mora biti prikladna za obradbu. Najprikladniji materijal za izradbu procesne opreme koja je u izravnom doticaju s hranom je nehrđajući čelik, ali se često rabi i aluminij za izradbu uređaja i opreme za smrzavanje, za konstrukciju spremnika za skladištenje te transport mlijeka, piva i alkohola i dr.

Strojevi i oprema u prehrambenoj industriji Hrvatske

Najveći proizvođač opreme i uređaja za prehrambenu industriju bilo je poduzeće → Jedinstvo, osnovano 1946. u Zagrebu. Sredinom 1960-ih proizvodilo je, među ostalim i postrojenja za preradbu i konzerviranje voća i povrća, preradbu ribe, mljekare, uljare, špiritane, klaonice, šećerane i pivovare. Dio inovacija bio je patentno zaštićen, npr. postupak za cirkulacijsko isparavanje voćnoga soka i pripadajući uređaj (isparna postaja) koji se rabio u procesu preradbe rajčice. Izvoz procesne opreme (automatske i kontinuirane linije za preradbu rajčica, uređaji za ekstrakciju i koncentraciju arome voćnih sokova, isparne postaje) obuhvaćao je 20–30% ukupne proizvodnje 1960-ih. Izradba višestupanjskih isparnih postaja za proizvodnju koncentriranih voćnih sokova omogućila je poduzeću prepoznatljivost u svijetu, pa je Jedinstvo svoje proizvode tijekom 1970-ih i 1980-ih izvozilo na tržište nekadašnjeg SSSR-a, Poljske, Alžira i u zemlje Bliskog istoka.

Kako u RH danas nema proizvođača koji bi mogli zadovoljiti sve potrebe prehrambene industrije, hrvatska prehrambena industrija se uglavnom koristi opremom i uređajima inozemnih proizvođača. Unatoč tomu u Hrvatskoj danas djeluje desetak manjih poduzeća za izradbu opreme namijenjene prehrambenoj industriji. Poduzeće Frassinox Božić d. o. o. iz Donje Stubice (osnovano 1978) izrađuje proizvodne linije za obradbu mlijeka (linije za jogurt, svježe i trajno mlijeko, mliječne deserte, sireve i skutu), sokova i vode (pranje tehnoloških postrojenja, priprema vode za dijalizu i linija za izgradnju gradskoga vodovoda), a proizvodi i opremu za mliječne farme. Danas svoje proizvode izvozi na područje EU-a (Austrija, Njemačka, Švedska, Belgija) i u države nekadašnje Jugoslavije. Cjelokupna postrojenja za industriju šećera (vakuumski uređaji, difuzni tornjevi, filtri i zagrijači soka te miješalice) te preradbu voća i povrća proizvodi i → Đuro Đaković Grupa (sv. 1 ) (osnovana 1921. kao Prva Jugoslavenska tvornica vagona strojeva i mostova d. d. Brod na Savi). Poduzeće Oprema-strojevi d. d. iz Ludbrega (osnovano 1948. kao ratarsko-sjemenski savez Ludbreg; od 1989. nosi današnji naziv) izrađuje linije za pranje i preradbu voća i povrća (za pranje i sušenje staklenki, pasterizaciju, automatsko doziranje džema te suhih i svježih začina, sortiranje krastavaca i cikle, punjenje krastavaca, rezanje povrća, transport) te opremu i proizvodne linije za konditorsku industriju (pržionik kakaovca, pumpe za guste mase i sirupe, miješalice i homogenizatori gustih masa, valjci za tijesto, sušare, dozatori, rezalice vafla, strojevi za razvlačenje bombonske mase, linija za čokoladiranje gotovih proizvoda i sl.). Poduzeće Nicro d. o. o. iz Zagreba (poteklo iz Zagrebačke mljekare, danas → Dukat) nudi izradbu koncepcije, izgradnje i implementacije procesnih jedinica i komponenti među ostalim i u prehrambenoj industriji te izrađuje spremnike, filtre, duplikatore, izmjenjivače topline i sl.

plemeniti metali, metali visokootporni na oksidaciju i koroziju pri izlaganju visokim temperaturama ili vlazi. Netopivi su u mineralnim kiselinama te teže vraćanju u elementarno stanje. Skupinu plemenitih metala čine zlato (Au) i srebro (Ag) te platinski metali koji se ovisno o gustoći dijele na lake (rutenij; Ru, rodij; Rh i paladij; Pd) i teške (osmij; Os, iridij; Ir i platina; Pt).

Najstariji postupak dobivanja samorodnog zlata jest ispiranje zlatonosnog kamenja i pijeska pri čemu se zlatne ljuščice zbog svoje velike specifične težine brže istalože od lakših popratnih tvari. Pri suvremenim postupcima zlato se iz primarnih i sekundarnih nalazišta može dobiti amalgamizacijom (zdrobljena ruda miješa se s vodom u kašu koja oplakuje bakrene ploče prevučene tankim slojem žive, pa zlato sa živom stvara amalgam) ili, kao i srebro, cijanizacijom (izluživanje srebra i zlata iz ruda otopinom natrijeva ili kalijeva cijanida uz propuhivanje zrakom). Zlato, srebro i platinski metali nalaze se u mnogim rudama, rafinacijom kojih se dobivaju kao nusprodukti. Primjerice, platinski metali se najčešće nalaze u rudama bakra i nikla u obliku spojeva, te se dobivaju iz anodnog mulja stvorenog elektrolitskom rafinacijom nikla koji sadržava i zlato, srebro te sve platinske metale osim osmija.













Tehničke primjene

Dvije trećine svjetskih zaliha zlata nalazi se u obliku zlatnog novca i poluga u bankovnim trezorima, gdje služi kao pokriće platne moći. Čisto zlato premeko je za uporabu pa se legira sa srebrom i bakrom. Slitine zlata rabe se za izradbu ukrasa, nakita, novca, u zubarskoj protetici, za bojenje stakla i porculana (zlatno rubinsko staklo), kao sastojak industrijskih lemila i za lemljenje slitina. Za najkvalitetnije električne vodove i kontakte električnih instrumenata i specijalnih uređaja također se rabi zlato, bilo kao element ili kao nanos na manje plemenitom metalu ili slitini. Srebro se rabi za kovanje novca, proizvodnju stolnoga pribora za jelo i nakita, za dobivanje soli srebra, tvrdo lemljenje, u zubarstvu za amalgam (slitina srebra sa živom i kositrom), u elektrotehnici za osigurače, u kemijskoj industriji za posuđe otporno na alkalije, kao katalizator i dr. Platinski metali i njihove slitine rabe se kao katalizatori te kao prevlake različitih metala radi poboljšanja njihovih kemijskih i mehaničkih svojstava. Slitine platinskih metala su najčešće samo kombinacija više platinskih metala i služe u izradbi mnogih poluproizvoda i konačnih proizvoda koji se rabe u kemijskoj industriji, elektrotehnici, elektronici, medicini, forenzici, industriji stakla, u izradbi nakita i sl.

Zlato i srebro poznati su od davnina, a kao meki metali rabili su se samo za izradbu nakita i različitih ukrasnih predmeta. Za dobivanje zlata iz ruda i za načine njegova lijevanja znalo se oko 3000. pr. Kr., dok se prvi postupak obogaćivanja rude primjenjivao u Egiptu oko 2000. pr. Kr. Amalgamski postupak dobivanja zlata uz uporabu žive bio je poznat oko 500. pr. Kr. Fizičar Julius Caesar Scaliger spominje platinu već u XVI. st., 1803. engleski kemičar i fizičar William Hyde Wollaston otkrio je paladij i rodij, a Smithson Tennant iridij i osmij (1804). Ruski kemičar Karl Karlovič Klaus 1844. utvrdio je postojanje rutenija.

Nalazišta i dobivanje plemenitih metala u Hrvatskoj

U Hrvatskoj su nalazišta zlata bila razmjerno brojna, ali siromašna, te su većinom naplavinskoga podrijetla. Najpoznatija su u nanosima rijeka Drave i Mure gdje se zlato ispiralo još u pradavno doba. Zlato se nalazilo u koritu Drave na području od Maribora do Barča, te u dolini Mure između Podturna i Legrada. Pisani dokumenti svjedoče da se ondje zlato ispiralo još 1553. Prvu dozvolu za ispiranje zlata stanovnici Vidovca dobili su od Marije Terezije iz Beča 1776. Poslije su dozvole izdavali i porezni uredi u Kaniži i Varaždinu. Zlato je nađeno i na Papuku, Krndiji, Psunju. Geološka istraživanja pokazala su da se u nekim stijenama (rioliti) Požeške gore također nalaze zlato i srebro. Zbog trošenja stijena i ispiranja, zlato iz navedenih planina dospjelo je u zlatonosne nanose u dolinama potoka i u podnožje planina (Velika, Kutjevo, Šagovina, Cernik i dr.), tj. na područje koje su još stari Rimljani zvali Zlatna dolina (Vallis aurea). Ipak, probni radovi na dobivanju zlata na tom području obavljeni 1851. pokazali su da je sadržaj zlata u nanosima prilično siromašan (80−200 mg zlata u 50 t materijala). Zlato je otkriveno i u Samoborskom gorju, i to u pijescima potoka Ludvića u kojem su ispirači zlata našli zlatne pločice duljine 5 mm i debljine 1 mm.







Budući da se na našem području u rudnicima bakra pronalazilo i zlata i srebra, kovao se novac još u rimsko doba. U Sisciji (današnjem Sisku), glavnome gradu rimske provincije Gornje Panonije, rimska je državna uprava, u doba vladavine cara Galijena (260−268), 262. otvorila kovnicu. Prva poznata banska kovnica novca nalazila se u Pakracu (1256−60), nakon čega je premještena u Zagreb. Novac se kovao od srebra i bakra. Dubrovačka Republika tijekom svoga postojanja izdala je mnoštvo kovanoga novca i od 1337. do 1803. njezina je kovnica radila gotovo bez prekida. Dubrovački srebrni novac bio je do XV. st. izvanredne kakvoće i izrazito cijenjen.

Kralj Matija Korvin izdao je 1463. Petru II. Zrinskom dozvolu za trajno iskorištavanje rudnika zlata, srebra, bakra i drugih kovina. Tom se povlasticom Zrinski najprije koristio za rudarenje u Gvozdanskom na Banovini, a potom i za otvaranje rudnika na Medvednici i u Gorskom kotaru (Lič i Čabar). Najintenzivnije rudarenje srebronosnih galenita na Trgovskoj gori odvijalo se 1463−1578., kada je eksploatirano 25 000−40 000 t ruda olova te proizvedeno 2000−4000 t olova i 800−1400 kg srebra. U to doba u dolini potoka Majdana postojao je veći broj manjih rudnika i 17 talionica za olovo i srebro. Nikola III. Zrinski kovao je u Gvozdanskom srebrne ugarske fenike, groše i talire od 1524. sve do smrti 1534. Prema nekim zapisima, u Gvozdanskom se još 1529. dobivalo 1180 lota (19,60 kg) srebra na mjesec. O rudarenju na Medvednici svjedoče zapisi iz XVII. st. Godine 1608. ili 1610. građani Zagreba kopali su zlatne i srebrne rude, zbog čega ih je tužila udovica Stjepana Gregorijanca, vlasnica Medvedgrada. Na Medvednici je bilo pokušaja istražnih radova i u XIX. st. U Zagrebu je 1936. otvorena Rafinerija plemenitih kovina u današnjoj Tratinskoj ulici, koja posluje i danas, a nakon II. svj. rata pokrenuto je poduzeće → IKOM (sv. 1), koje se među ostalim, bavi kovanjem predmeta od plemenitih metala.







Zlatarstvo u Hrvatskoj

Uporaba plemenitih metala u Hrvatskoj razvila se u doba Rimljana; u Saloni je tada postojao zlatarski ceh (collegium fabrum Veneris). U grobovima od IV. do VIII. st. nalaze se kasnoantički, gotski, gepidski, langobardski i slavenski zlatarski proizvodi (naušnice, prstenje, fibule, ukosnice, okovi konjske orme i sl.). Mnogobrojne naušnice iz starohrvatskih grobova IX. i X. st. u Dalmaciji nadovezuju se na kasnoantičke i bizantske oblike, ali su domaći majstori stvorili neke karakteristične inačice (tipovi s tri ili četiri jagode). Već u XI. st. javljaju se imena domaćih zlatara; Zadar, Split i Dubrovnik bili su istaknuta središta domaćega zlatarstva, osobito u izradbi moćnika svetaca i crkvenih liturgijskih predmeta u romanici, gotici i renesansi. Među najvrednija zlatarska djela XIV. st. ubraja se srebrni pozlaćeni kovčeg za moći sv. Šimuna u crkvi sv. Šimuna u Zadru, rad Franje iz Milana i domaćih zlatara. Od XIV. st. istaknuta zlatarska središta u sjevernoj Hrvatskoj bili su Zagreb i Varaždin, gdje su uz poznate strane, osobito njemačke, djelovali i domaći majstori. U XIX. i XX. st. u izradbi zlatarskih radova sudjelovali su i istaknuti umjetnici (Robert Frangeš-Mihanović, Ivo Kerdić, Marko Rašica, Zlatko Bourek). U novije doba zlatari izrađuju standardno oblikovani nakit, modernizirane inačice tradicionalnih tipova, ali i unikatne predmete slobodnih oblika i potpuno modernizirane estetike (Lazer Rok Lumezi, Hrvoje Ljubić, Boris Pokos, Nenad Roban, Mario Beusan).







papir, tanki plošni proizvod dobiven iz vodene suspenzije biljnih vlakana na stroju s finim sitom, koje omogućuje njihovo prepletanje i oblikovanje u vrlo tanak list.

Prvi put se spominje 105. u Kini, kada ga je Ts’ai Lun proizveo od nekoliko različitih sirovina i otpadaka, većinom biljnoga podrijetla. Tijekom stoljeća preuzeo je prvenstvo nad papirusom, pergamenom i ostalim materijalima koji su se rabili za pisanje, a glavni razlozi tomu bili su jeftina i brza proizvodnja, te izvanredna pogodnost za pisanje i oblikovanje. Tijekom vremena tehnika proizvodnje papira usavršavala se, a osim Kineza nekoliko stoljeća poslije s njom su se upoznali Korejci i Japanci. U VIII. st. Kinezi su tajnu proizvodnje papira otkrili Arapima. Iako je proizvodnja papira u Europi započela 1144. u gradu Xàtivi u Valenciji, Europljani su se njime koristili i prije nego što su ga počeli sami izrađivati, uvozeći ga iz arapskoga svijeta. Tijekom vremena počele su se otvarati radionice papira i u drugim europskim državama, u Italiji u Fabrianu kraj Ancone (1276), u Francuskoj u Troyesu (1338), u Njemačkoj u Nürnbergu (1390), Ravensburgu (1393), Chemnitzu (1398) i dr. Za odlučujući preokret u proizvodnji papira zaslužni su Jakob Christian Schäffer (1718–1790), koji je dokazao da se kao sirovina može rabiti drvo, te Friedrich Keller (1816–1865), koji je riješio problem usitnjavanja i mljevenja drva. Proizvodnja papira na papirnome stroju započela je 1799., kada je uvedena proizvodnja na stroju s dugim sitom, kako se u načelu radi i danas.

Osnovna je sirovina za proizvodnju papira celuloza, a za poboljšanje fizikalnih, kemijskih i mikrobioloških svojstava papira dodaju se keljiva, punila i boje. Glavni su proizvodi papirne industrije papir, karton i ljepenka, a razlika je među njima ponajprije u gramaturi, tj. u masi proizvoda kojemu je površina 1 m². Gramatura običnoga papira je 8 do 200 g/m², kartona 200 do 500 g/m², a ljepenke veća od 500 g/m². Papir se razlikuje prema sirovinskome sastavu: bezdrvni papir od najkvalitetnijih vlakana visokobijeljene celuloze, srednje fini papir od celuloze i nešto visokoprinosnih vlakana ili drvenjače te prosti papir od otpadnoga papira. Prema namjeni se papir dijeli na grafički (tiskarski i pisaći), ambalažni, higijenski i specijalni, a prema tehnikama tiska na papir za visoki, ravni i duboki tisak. (→ tiskarstvo)

Razvoj celulozno-papirne industrije u Hrvatskoj

Kao i u ostalim dijelovima Europe, papir se na području Hrvatske rabio i prije nego što je započela njegova proizvodnja na europskom tlu. Gradski su bilježnici prije pisara i prepisivača knjiga došli do zaključka da je papir, iako nije bio tako čvrst i trajan kao pergamena, mnogo jeftiniji, stoga i prikladniji za pisanje odluka različitih gradskih administrativnih tijela, oporuka, ugovora i sličnih isprava. Najstariji njegov spomen je onaj u Statutu grada Korčule (Statuta et leges civitatis et insulae Curzulae), napisanome 1214 (u jednom od poglavlja naređuje se da se napišu tri sveska od papira). Među prvim spominjanjima papira je i ono u Statutu grada Splita (Statuta et leges civitatis Spalati) iz 1240 (u poglavlju u kojem se govori o načinu glasovanja pri biranju gradske uprave, naređuje se da u biračku kutiju birači ubace cedulju od papira na koju se mora napisati jedno ime).

Među najstarijim su hrvatskim dokumentima pisanima na papiru dubrovački spisi Praecepta rectoris (1279), Debita notariae (1280) i Testamena (1282), zadarski spisi bilježnika Henrica i Creste Tarallo (1279) i dr. U kontinentalnoj Hrvatskoj prvi dokumenti na papiru zabilježeni su tek u XIV. st. Na području Hrvatske papir se osim za administrativne potrebe ubrzo počeo rabiti i za pisanje knjiga. U Trogiru se čuva evanđelistar iz 1259., koji je dijelom pisan na papiru, dijelom na pergameni, što je bila česta praksa u sljedećih nekoliko stoljeća. U tom razdoblju u ispravama, oporukama i drugim pisanim izvorima počelo se isticati na kojemu su materijalu pisane knjige, među ostalim kako bi se naglasila njihova materijalna vrijednost. U inventaru zadarskog trgovca i suknara Mihovila iz 1385. navodi se 13 knjiga, od kojih je 11 od pergamene, za jednu se ne navodi materijal, a za jednu piše da je od papira.

Papir je počeo potiskivati pergamenu tek nakon što je započela njegova proizvodnja u Europi, čime se znatno smanjio uvoz iz arapskih zemalja. Tada je u većim količinama počeo stizati i na istočnu jadransku obalu, u Dubrovnik najčešće iz Fabriana, a u Zadar iz Venecije. Iako su najstarije glagoljske inkunabule poput Misala po zakonu rimskoga dvora (1483) i Brevijara po zakonu rimskoga dvora (1491) bile tiskane dijelom na papiru, dijelom na pergameni, popovi glagoljaši zaključili su da je pergamena ne samo skupa i da je nema dovoljno za tiskanje više stotina primjeraka istoga djela već i da nije pogodna zbog hrapave površine te da tiskarske boje mnogo bolje prianjaju na papir. Bez obzira na to papir se za pisanje glagoljskih knjiga rabio intenzivnije tek od XVI. st., a u većoj mjeri u XVII. i XVIII. st.

Smatra se da su prvi papir u Hrvatskoj proizvodili pavlini potkraj XVII. st. u Očuri kraj Lepoglave. Proizvodnja papira možda se odvijala u istom razdoblju i na području Dubrovačke Republike, ali ni za taj podatak zasad nema sigurnih dokaza. U Zagrebu je proizvodnja papira započela 1772. u Novoj Vesi, gdje je, zajedno s mnogim mlinovima za žito na potoku Medveščaku, radio i mlin za papir. Ta manufaktura papira bila je tada jedina u cijeloj Hrvatskoj i Slavoniji, proizvodila je papir uglavnom za dnevne potrebe mještana i možda obližnje kaptolske tiskare, a prestala je s radom 1820-ih, otkad je u njezinoj zgradi nastavila djelovati tvornica kamenine.

Iz male radionice papira u Rijeci, koju je 1821. izgradio riječki trgovac i gospodarstvenik Andrija Ljudevit Adamić, te 1827. prodao Englezu Walteru Craftonu Smithu koji se sljedeće godine udružio s Charlesom Meynierom, utemeljeno je poduzeće Smith & Meynier (od 1945. → Tvornica papira Rijeka). Papir se isprva izrađivao od starih lanenih krpa i prnja s pomoću ručnih sita. Poduzeće je imalo sva obilježja industrijskoga poslovanja, a Fourdrinierov stroj za proizvodnju papira koji su Smith i Meynier nabavili bio je u to doba najmoderniji u Habsburškoj Monarhiji. Već u prvim godinama djelovanja poduzeća papir se prodavao u sva veća središta Monarhije, te se izvozio diljem svijeta. Nakon I. svj. rata poduzeće je specijaliziralo svoju proizvodnju za izradbu cigaretnog i svilenog papira, kojih se više od polovice izvozilo u istočne i prekooceanske zemlje. Ne snašavši se u novim društveno-gospodarskim okolnostima, tijekom 1990-ih obustavilo je proizvodnju, a 2005. dospjelo je u stečaj.















Iako je zamisao o osnutku tvornice papira u Zagrebu potekla od grofa Janka Draškovića još početkom XIX. st., ostvarena je tek 1893., kada je osnovana Zagrebačka dionička tvornica papira (od 1994. → Pan – Tvornica papira Zagreb). Papir se, kako je i bilo uobičajeno, od 1895., kada je izgrađen tvornički kompleks, sve do 1930-ih izrađivao od starih krpa i prnja, a proizvodnja je obuhvaćala pisaći, tiskovni, crtaći, omotni i specijalni papir. Po opsegu proizvodnje, uz riječku tvornicu papira, tvornica je desetljećima bila jedno od najvećih poduzeća papira u Jugoslaviji (poslije Tvornice papira i celuloze Vevče u Ljubljani). U 1990-ima tvornica je poslovala s poteškoćama koje su je, unatoč pokušajima sanacije, u više navrata dovele do stečaja.







Bez obzira na bogatstvo sirovina za izradbu papira, osim u Rijeci i Zagrebu, na području Hrvatske u drugoj polovici XIX. st. nije bilo više tvornica papira. Razlog tomu bila je iznimno razvijena papirna industrija u Austriji i Mađarskoj, koja ne samo da je pokrivala lokalne potrebe već je imala i znatne količine papira za izvoz. Potkraj XIX. st. i u prvim desetljećima XX. st. papir i proizvode od papira počela su proizvoditi mnoga manja poduzeća, koja su uglavnom nakon I. svj. rata prerasla u dionička društva. Zagrebačka Prva hrvatska tvornica cigaretnog papira i tuljaka Golub (osnovana 1907) pod vodstvom poduzetnika Matije Freunda prerasla je u veće poduzeće izvozeći svoje proizvode u europske zemlje, Egipat i SAD (iz nje je 1920. nastala tvornica → Lipa Mill). Godine 1919. u Zagrebu je osnovana Hrvatska industrija papira, a 1921. Jela industrija papira. U Osijeku je 1920. započela djelovati Mira, tvornica tuljaka, cigaretnog papira i kartonaža, a u Karlovcu 1920. Jugoslavija, industrija papira.







Uz tvornice koje su nakon II. svj. rata bile konfiscirane i nacionalizirane, te nastavile djelovati pod državnim protektoratom, osnovana su i neka nova poduzeća. Godine 1960. u sklopu drvnoindustrijskoga poduzeća → Belišće puštena je u rad nova tvornica polukemijske celuloze, papira i ambalaže, koja je ubrzo postala predvodnik u industriji ambalažnih papira, posebice od valovitoga kartona. Imala je najveće kapacitete za proizvodnju poluceluloznih vlakana u SFRJ te među većim kapacitetima u Europi, a znatne je količine ambalažnoga papira izvozila. Godine 2015. postala je dio globalne grupacije DS Smith sa sjedištem u Londonu. Ukupna proizvodnja 2018. iznosila je oko 205 055 t ambalažnoga papira i oko 60 milijuna m² papirne ambalaže.







Tvornica sulfatne celuloze i papira u Plaškome osnovana je 1964., a tijekom 1980-ih, kada je njezina proizvodnja bila na vrhuncu, proizvodila je oko 36 000 t celuloze i oko 40 000 t papira. Najveći kupci njezinih proizvoda bile su tvornice za proizvodnju papirne robe s područja cijele Jugoslavije. Zbog gospodarskih problema u tranzicijskome razdoblju potkraj 1980-ih, tvornica je sve teže poslovala, a početkom Domovinskoga rata (1991) prestala je s radom.

Tvornica Drvenjača u Fužinama osnovana je 1975. kao radna jedinica Šumskoga gospodarstva Delnice za proizvodnju tzv. rifajnerske drvenjače, vlaknaste sirovine namijenjene uglavnom za izradbu kartona. Procesom privatizacije od 1993. nastavila je djelovati kao dioničko društvo, šireći osnovnu djelatnost ulaskom u vlasništvo pogona Pilane Mrkopalj.

Danas potrošnja papira za tisak knjiga, novina, časopisa i sl. zbog digitalizacije koja zahvaća sve veći segment društva sve više pada, no raste potrošnja ambalažnoga i higijenskoga papira. U prilog tomu govore sofisticirane potrebe u pakiranjima svih vrsta robe, povećani standardi življenja te ekološki razlozi (svjetske kampanje za zabranu jednokratnih plastičnih čašica, vrećica u trgovinama i sl.). Od 2007. do 2018. ukupna proizvodnja grafičkoga papira u svijetu pala je s približno 157 milijuna tona na približno 120 milijuna tona, a istodobno je proizvodnja ambalažnoga papira povećana s približno 199 milijuna tona na približno 246 milijuna tona. (→ grafička industrija; → ambalaža)

Pliva d. d., farmaceutsko poduzeće sa sjedištem u Zagrebu. Razvija i proizvodi gotove oblike → lijekova i aktivne farmaceutske supstancije, a poslovanje se odvija na proizvodnim lokacijama u Zagrebu i Savskom Marofu. Tijekom bogate povijesti razvila je mnogobrojne vlastite postupke proizvodnje, počevši od sulfonamida, vitamina B₆ i C, barbiturata, do polusintetskih → antibiotika poput tetraciklina, penicilina, cefalosporina i konačno makrolida (azalida), te se ubraja među najuspješnija hrvatska poduzeća.

Razdoblje od osnutka do 1940-ih

Prethodnik današnje Plive bilo je poduzeće Kaštel d. d. tvornica kemičko-farmaceutskih preparata, osnovano 1920. u Karlovcu, a započelo je s radom 1921. Osnovali su ga zagrebačko dioničarsko društvo za promet droga i kemikalija Isis i budimpeštanska tvornica lijekova i kemijskih proizvoda Chinoin. Prvi je predsjednik odbora dioničarskoga društva Kaštel bio farmaceut → Gustav Janeček, jedan od pokretača i utemeljitelja hrvatske → farmaceutske industrije i → farmacije.

U karlovačkoj su se tvornici isprva pripremali ekstrakti iz domaćeg → ljekovitog i aromatičnog bilja koji su se pretežno izvozili. Na inicijativu kemijskog inženjera Eugena Ladanya, koji je 1923. iz budimpeštanskog Chinoina došao u Kaštel i postao direktorom, pokrenuta je proizvodnja farmaceutskih preparata i galenskih pripravaka. Kaštel je izgradio tabletni, injekcioni i galenski odjel, te počeo pakirati (konfekcionirati) najsuvremenije Chinoinove preprate (injekcije, parenteralne otopine, tablete, sirupi i želatinaste kapsule), što je označilo početak suvremene proizvodnje lijekova na ovim prostorima. Kaštel je golem uspjeh postigao proizvodnjom farmaceutskih preparata i galenskih pripravaka, a svoj je asortiman proširio poljoprivrednim, prehrambenim i veterinarskim proizvodima. Jedan od njegovih prvih proizvoda bio je lijek protiv metiljavosti stoke Distol, koji se proizvodio iz šumske paprati Dryopteris filix-mas ekstrakcijom s pomoću etera.

Kaštel se sa svojih 60 radnika te deset visokoobrazovanih stručnjaka 1927. preselio u novosagrađenu tvorničku zgradu na današnju lokaciju u Zagrebu (Prilaz baruna Filipovića). Tada je u njegovu sastavu bio → RIS – tvornica gumene robe, koji se 1934. preselio u Stenjevec i prestao biti vlasništvo Kaštela. Tim preseljenjem otvorio se prostor za istraživačke laboratorije u Kaštelu. Većinski vlasnik i direktor tvornice postao je E. Ladany. Započeo je suradnju s → Vladimirom Prelogom 1935., poslije dobitnikom Nobelove nagrade za kemiju (1975), te su postavili dva cilja razvoja poduzeća: primjenu postupaka za proizvodnju već poznatih lijekova i pronalaženje originalnih aktivnih farmaceutskih sastojaka.







Prvi organizirani istraživački projekti poduzeća zabilježeni su 1936. u suradnji s Prelogom i njegovim laboratorijem u Zavodu za organsku kemiju Tehničkoga fakulteta Sveučilišta u Zagrebu na Marulićevu trgu (→ Fakultet kemijskog inženjerstva i tehnologije). Prelogov tim isprva su činili Eugen Cerkovnikov, → Viktor Hahn i Pavao Stern.

U medicinsku praksu u svijetu 1930-ih bio je uveden antibakterijski lijek iz skupine sulfonamida Prontosil, koji je otkrio njemački bakteriolog Gerhard Domagk (1935) istražujući svojstva azo-bojila. Kao odgovor na otkriće prvoga sulfonamidskog pripravka, Prelog je s → Dragutinom Kolbahom pripremio novija azo-bojila koja su također pokazala odlično baktericidno djelovanje. Prelog je 1936. prijavio prvi patent s poduzećem Kaštel pod nazivom Postupak za izradu azo-boja iz piperazina koji pokazuje parazitocidno djelovanje, a naročito baktericidno djelovanje. U suradnji s inženjerima → Ljubomirom Trinajstićem i → Ernestom Rajnerom, Prelog i poduzeće Kaštel plasirali su iste godine na tržište antibiotik iz skupine sulfonamida pod imenom Streptazol, koji su također zaštitili patentom, pa tako 1936. označava početak proizvodnje antibiotika u Hrvatskoj. Streptazol je postao dostupan u ambulantama i ljekarnama 1937. u obliku tableta i injekcija. Sulfonamidi su postigli velik uspjeh i bili prekretnica u dotadašnjem liječenju infekcija, a Kaštel je postao jedan od prvih proizvođača sulfonamida u svijetu.









Prateći istraživanja vezana uz ulogu → vitamina u nastanku bolesti, Kaštel je 1930-ih na tržište plasirao vitaminske preparate: Devitol, uljnu otopinu čistoga kristaliziranoga vitamina D, Jekovitol, riblje ulje sa standardnim i povećanim sadržajem vitamina D te Jekocitrol, kombinaciju vitamina A, C i D. Potkraj 1930-ih počeo je proizvoditi preparat vitamina skupine B i vitamina C (granule Becevit) sa širokim spektrom indikacija (od neuroloških do ginekoloških i zaraznih bolesti) te vitamin B₁ u čistom stanju (Aneurin) za terapiju živčanih i probavnih bolesti.









Kupnjom većega dijela dionica 1940. vlasnikom Kaštela postala je država. Unatoč Prelogovu odlasku na tehničku visoku školu u Zürichu (ETH Zürich) 1941., Kaštel je nastavio ubirati plodove uspješnog istraživačkoga rada stručne jezgre tzv. Prelogove škole koje su članovi: Miha Piantanida, E. Cerkovnikov, Suzana Heimbach-Juhasz, E. Rajner, → Rativoj Seiwerth, Kalman Juhasz, V. Hahn, P. Štern, Krunoslav Božičević, D. Kolbach, Bella Schwirtlich, Ivo Corubolo i Lj. Trinajstić koji su tada za sobom već imali niz prijavljenih patenata.

Razdoblje integracije Kaštela s Plivom i osnivanje Plivina Istraživačkog instituta

Radi centralizacije proizvodnje lijekova na području tadašnje Banovine Hrvatske, 1940. osnovan je Banovinski zavod za proizvodnju lijekova biološkog i kemijskoga sastava (PLIBAH), u koji su uz Higijenski zavod i Drogeriju na veliko ušli i Serološki odjel Državnoga bakteriološkog i serološkog zavoda u Križevcima, Odjel za biološke proizvode Škole narodnog zdravlja u Zagrebu smješten u Kalinovici i proizvodni odjel Veterinarsko-eksperimentalne stanice u Zagrebu.

PLIBAH je 1941. preimenovan u Državni zavod za proizvodnju lijekova i vakcina (akronim PLIVA), a od 1945. u njegovu je sastavu bilo i poduzeće Kaštel. Ubrzo nakon integracije Kaštela s Plivom počeli su se naglo razvijati postupci kontrole kakvoće proizvoda, nove analitičke metode te → farmaceutska tehnologija kojoj je veliki doprinos dao → Ivan Štivić. Međutim, do sredine 1940-ih Pliva je kao strateški važna tvornica nastavila proizvodnju uglavnom podređenu djelovanju ratne medicine. Sredinom 1940-ih izgrađeni su novi pogoni u kojima su bili smješteni galenski, tabletni, injekcijski odjel, odjel za pripremu proizvodnje te istraživački odjel u kojem su radili i neki stručnjaci iz tzv. Prelogove škole.







Plivin Istraživački institut utemeljen je 1952. Prvi direktor bio je kemičar R. Seiwerth koji je organizirao rad u namjenskim laboratorijima. Nastavivši suradnju s Prelogom, u sljedećih je deset godina, koliko je Seiwerth bio na čelu Instituta, u redovitu proizvodnju uvedeno mnoštvo lijekova, što je uzdignulo Plivu u svjetski prepoznatljivo farmaceutsko poduzeće. Generalni direktor Plive 1953–66. bio je Stipe Splivalo te je za njegova upravljanja sagrađeno novo postrojenje za proizvodnju vitamina C te postrojenje za fermentaciju i izolaciju oksitetraciklina koji su postali Plivini najznačajniji proizvodi. Pliva je 1953. prijavila patent pod nazivom Postupak za pripravu askorbinske kiseline i već iste godine proizvela prve količine vitamina C vlastitom tehnologijom, a proizvodnja vitamina B₆ započela je 1959. Razrađeni su postupci za proizvodnju antihistaminika, diuretika, tetraciklina i dr. Među stručnjacima koji su početkom 1950-ih u Plivi unaprijedili postojeću proizvodnju bili su D. Kolbach, R. Damaška i Mladen Brajdić. Novi sintetski postupak za pripravu kloramfenikola razradio je M. Brajdić, a plod toga bila su tri prijavljena patenta i publikacija u suradnji s → Dragutinom Flešom. Brajdić je bio jedan od začetnika rada na proizvodnji vitamina C, a proizvodni asortiman proširen je dietilamidom nikotinske kiseline, sulfatiazolom i sulfagvanidinom. U tom je razdoblju postavljen prepoznatljiv Plivin znak na današnjem Trgu bana Josipa Jelačića u Zagrebu, slovo P smješteno u krugu, koji podsjeća na tabletu, a dizajnirao ga je jedan od najznačajnijih hrvatskih dizajnera → Milan Vulpe.







U 1960-ima je Organski laboratorij, po opsegu rada bio najveća jedinica Instituta podijeljena u šest skupina koje su vodili istaknuti istraživači (D. Kolbach, Dušan Dvornik, D. Fleš, R. Seiwerth, Eugen Guštak te → Franjo Benzinger). Istraživački institut provodio je istraživanja i za novoosnovano gransko udruženje – KIZ (Kemijska industrijska zajednica) koje su, uz Plivu sačinjavale tvornice → Chromos i → Katran. Plivino postrojenje za proizvodnju azo-bojila je poslije preseljeno u Chromos, a pogoni za proizvodnju laboratorijskih kemikalija prebačeni su 1957. u Kemiku.

Početci biotehnološke proizvodnje

Pliva i njezin prethodnik Kaštel s → biotehnologijom su započeli još potkraj 1930-ih u kontekstu primjene postupka ekstrakcije inzulina iz gušterače svinja, što je bilo iznimno važno zbog povećanja potreba za tim lijekom. Otkriven 1923., inzulin se već iste godine rabio u Hrvatskoj, a prvi ga je primijenio liječnik Makso Grossmann. Najprije se primjenjivao preparat Iletin, prvi industrijski proizveden preparat inzulina američkoga poduzeća Eli Lilly. U asortimanu Kaštela 1930-ih pojavili su se prvi inzulinski preparati izrađeni u suradnji s inozemnim proizvođačima. Kaštel je, u suradnji s austrijskim farmaceutskim poduzećem Sanabo stavio na tržište preparat Insulin Sanabo-Kaštel. Drugi inzulinski preparat Insulin Novo-Kemika bio je rezultat suradnje domaćega kemijsko-farmaceutskog proizvođača Kemike s danskim poduzećem Novo. U Odjelu za biološke proizvode PLIBAH-a 1939. proizvedene su prve jedinice inzulinskog preparata u Hrvatskoj kao rezultat suradnje liječnika Vuka Vrhovca, M. Piantanide, medicinske biokemičarke Marijane Hermann i dr. Inzulin je izoliran iz telećih žlijezda te potom kristaliziran, a lijek se pojavio na tržištu 1940. pod imenom Insulin-Zagreb i bio je to istinski golem i rijedak uspjeh u svjetskim razmjerima. Potkraj 1950-ih te 1960-ih u zemlji su se pojavili novi uvozni peroralni antidijabetici. Godine 1964. u Plivi je sintetiziran klorpropamid, peroralni antidijabetik (Meldian).

U Plivi je 1957. započelo istraživanje biotehnološke proizvodnje antibiotika oksitetraciklina. Za istraživanje fermentativnih procesa radi izradbe postupka za proizvodnju toga i njemu srodnih antibiotika uvelike je zaslužan → Gavra Tamburašev. Kemičar Drago Veble imenovan je prvim rukovoditeljem pogona za proizvodnju oksitetraciklina, koja je u Plivi započela 1961. Biotehnologija se u Plivi rabila u proizvodnji vitamina, kvasca, cjepiva za veterinarsku industriju, a petnaestak godina proizvodili su se industrijski → enzimi za proizvodnju multienzimskog pripravka za hranidbu životinja. Proizvodnja enzima amilaze i proteaze za industrijsku primjenu u Hrvatskoj započela je 1961. u Plivi, a vodio ju je biotehnolog Dragutin Vlašić, voditelj Biotehnološkog odjela Plivina Istraživačkog instituta.

Direktor Istraživačkog instituta 1962–68. bio je E. Guštak, također Prelogov učenik, koji je podupirao Plivin strateški plan što se temeljio na vlastitu istraživanju. Po njegovoj je zamisli izgrađen i opremljen suvremeni mikrobiološki laboratorij s biotehnološkim postrojenjima, a sudjelovao je i u osnivanju knjižnice Instituta, jedne od najpotpunijih stručnih knjižnica u Hrvatskoj. Institut su 1968–72. vodili kemičar Berislav Glunčić i D. Vlašić. U tom su razdoblju dovršeni tehnološki postupci za nekoliko lijekova, razvijen je i prihvaćen posve nov postupak za sintezu piridoksina, biotehnolozi su nastavili istraživati tehnologiju proizvodnje enzima i biosintezu aminokiselina (glutaminska kiselina, lizin, histidin), inozina, patentirani su mikrobni sojevi proizvođači penicilin-acilaze, razrađen je postupak za enzimsku pripravu 6-aminopenicilanske kiseline (6-APA), izoliran je vlastiti soj proizvođač vitamina B₁₂ te patentiran biotehnološki postupak proizvodnje vitamina B₁₂.

Razdoblje od 1970-ih do 2005: Plivin najveći uspjeh – novi vlastiti antibiotik

Organsko-sintetski dio istraživanja u Plivinu institutu preuzeo je 1972–90. pripadnik druge generacije Prelogovih učenika, kemičar Branimir Gašpert iz → Instituta Ruđer Bošković (sv. 4), koji je sa svojim suradnicima razvio sintezu beta-laktamskih i cefalosporinskih antibiotika. Beta-laktamski antibiotici proizvodili su se u novoj tvornici u Savskom Marofu puštenoj u rad sredinom 1970-ih, koja je bila rezultat zajedničkog ulaganja Plive i švicarskog farmaceutskog poduzeća Ciba-Geigy (poslije udruženog s poduzećem Sandoz u današnje poduzeće Novartis). Njegovalo se područje rada farmakologije, kako za pretklinička ispitivanja novih aktivnih farmaceutskih supstancija, uključujući farmakodinamiku i farmakokinetiku, tako i za → toksikologiju.

Razdoblje 1971–90. obilježila je biotehnologija sekundarnih metabolita bakterija. Nakon što je izolacija oksitetraciklina uvedena u proizvodnju, → Zrinka Tamburašev je od 1974. rukovodila Odjelom za prirodne spojeve u kojem se radilo na polusintetskim tetraciklinima, polusintetskim derivatima eritromicina, ekstraktima bilja, derivatima inzulina i ekstraktima kvasca, a tada se počelo raditi i na sintezi intermedijera za pripravu azitromicina. Patent za polusintetski tetraciklinski antibiotik metaciklin prijavljen je 1971., a za doksiciklin 1978.

Nakon stjecanja diplome iz kemije na Tehničkome fakultetu u Zagrebu, → Slobodan Đokić započeo je radni vijek u Plivi kao pogonski inženjer (1952), potom kao istraživač te nastavio djelovati kao dugogodišnji direktor Plivina Istraživačkog instituta (1972–89). Đokić je, zajedno s → Gabrijelom Kobrehel, Z. Tamburašev i → Gorjanom Radobolja-Lazarevski, sintetizirao 1979–81. novi makrolidni antibiotik, koji je bio prvi član nove skupine makrolidnih antibiotika, azalida. Postupke priprave intermedijera azitromicina, supstancije i njihove antibakterijske aktivnosti, Pliva je patentno zaštitila u Jugoslaviji, a 1980. u SAD-u, Sovjetskom Savezu, Japanu i još nekim europskim zemljama. Taj patent, koji je štitio pronalazak prekursora u sintezi azitromicina, poslije se pokazao iznimno važnim za dokazivanje Plivina autorstva. Zahvaljujući tom patentu Pfizer je sklopio ugovor s Plivom, kako bi uz plaćanje tantijema dobio pravo na proizvodnju i prodaju azitromicina u obliku gotovog proizvoda u cijelom svijetu osim u Jugoslaviji i državama tadašnjeg istočnoga bloka te nekih satelitskih zemalja. Pfizer se drugim ugovorom obvezao da će Pliva biti isključivi dobavljač sirovine za gotov proizvod. Tako je Pliva uvrstila Jugoslaviju među samo devet zemalja širom svijeta koje se mogu podičiti vlastitim izumom (antibiotske) supstancije. Pliva je azitromicin stavila na tržište 1988. pod robnom markom Sumamed, a Pfizer 1991. pod nazivom Zithromax.







Američko kemijsko društvo dodijelilo je naslov Heroja kemije za 2000. S. Đokiću i G. Kobrehel kao priznanje za unapređenje globalne dobrobiti čovječanstva u području zdravlja. Nagrada je dodijeljena za izum azitromicina i uspješno stavljanje lijeka na tržište. Sumamed je, zahvaljujući iznimnim terapijskim svojstvima, postao i do danas ostao jedan od najuspješnijih lijekova u svijetu. Patentna prava za azitromicin istekla su u SAD-u 2006., te generičku varijantu lijeka (pod drugim nazivima) smiju proizvoditi i druga farmaceutska poduzeća u svijetu. U nas ga tako proizvodi i Belupo, pod nazivom Azitromicin. Zahvaljujući istraživačkom radu, 90% svih proizvoda u Plivi proizvodilo se vlastitim tehnologijama. Razvoj Plive temeljio se na razvoju znanja i sposobnosti stručnjaka, ali i svih zaposlenih, kojih je 1985. bilo 6400. Osim Azitromicina, 1976–86. uvedena su u proizvodnju 132 nova lijeka, od kojih 58 na osnovi vlastite farmaceutske sirovine ili recepture.

Istraživanja biotehnologije sekundarnih metabolita u Plivi završila su 1990-ih projektom antibiotika mupirocina. U razdoblju 1990–95., direktor Instituta bio je kemijski inženjer Mihajlo Ceraj Cerić. Tih su godina otvoreni novi pogoni za proizvodnju azitromicina u Savskom Marofu i suhih oralnih oblika lijekova u Zagrebu, a najistaknutija odrednica Plivina poslovanja postala je njezina internacionalizacija. Svoje je poslovanje proširila pripajanjem više farmaceutskih poduzeća u Poljskoj, Češkoj, Njemačkoj, Velikoj Britaniji, SAD-u i dr. Od 1993. dioničko je društvo, a 1996. njezine su dionice uvrštene na Zagrebačku i Londonsku burzu. Nakon 1990-ih u Plivi se odvijala proizvodnja generičkih proizvoda, istraživanje biosličnih lijekova te razvoj novih formulacija.

Novi Plivin istraživački institut (Pliva – Istraživački institut d. o. o.) otvoren je 2002. u novosagrađenoj zgradi u Prilazu baruna Filipovića u Zagrebu. Pliva je do 2005. uspješno razvijala bioslične lijekove, čime je dokazala svoju ekspertizu u području molekularne biologije, formulacija, gotovih oblika te proizvodnje, te pokazala potencijal za uspješno sudjelovanje na svjetskom tržištu bioloških lijekova. U svojim se istraživanjima služila → genetičkim inženjerstvom temeljenim na kulturama stanica i mikroorganizmima. Radilo se na biološkim lijekovima eritropetinu (EPO) te faktoru stimulacije rasta granulocita (G-CSF) pri čemu je Pliva surađivala s američkim poduzećem Barr Pharmaceuticals i australskim poduzećem Mayne Pharma.

Raznovrsnost djelatnosti

Ukupnu djelatnost poduzeća činilo je pet poslovnih programa. Pliva je osim farmaceutskih proizvoda proizvodila i sirovine u sklopu PLIBAH-a, ali 1957. Odjel proizvodnje laboratorijskih kemikalija je iz Plive preseljen u samostalan poslovni subjekt pod nazivom Kemika (osnovana 1920. u Zagrebu). Poslovni program veterinarskih proizvoda usmjeravao se prema zdravstvenoj zaštiti i prehrani životinja, poljodjelstvu te proizvodnji cjepiva i seruma. Plivina se veterinarska proizvodnja izdvojila nakon II. svj. rata, pa je tako od dijela koji se bavio kemofarmaceutskom proizvodnjom nastao Vetserum zavod Zagreb, a od dijela koji je proizvodio biološke pripravke Vetserum zavod Kalinovica (→ Genera). U sklopu prehrambenoga programa, Pliva je proizvodila hranu za dojenčad i malu djecu, čajeve, konditorske proizvode, kvasac i aditive za prehrambenu industriju, itd. Od 1960-ih u sastav Plive ušlo je nekoliko tvornica prehrambenih proizvoda: 1967. tvornica za proizvodnju kvasca i špirita → Žumberak (utemeljena u Savskom Marofu), 1969. poduzeće Jugodijetetika, nastalo 1947. nacionalizacijom tvornice izgrađene u Zagrebu (1929), Biljana iz Trogira (→ Cedevita), 1976. Plivi je pripojena tvornica Favorit, koju je Poljoprivredna zadruga Nerežišće pokrenula 1959., a naposljetku je u Glini 1989–91. u sklopu Plivina prehrambenog programa izgrađen pogon za proizvodnju dječje hrane na bazi žitarica i ekstrudiranih proizvoda linije Vivera. Najmlađi Plivin poslovni program bio je program kozmetike i higijene, nastao 1978. integracijom poduzeća Chicogo iz Čakovca i zagrebačke tvornice kozmetike → Neva, sljednice kemijsko-farmaceutskoga laboratorija Rave utemeljenoga 1918. Te je segmente poslovanja Pliva poslije prodala.

Razdoblje od 2006. do danas

Nakon 2005. Pliva je svoje istraživačke aktivnosti usmjeravala ponajprije na razvoj generičkih lijekova. Većinski vlasnik Plive 2006. postalo je poduzeće Barr Pharmaceuticals, koje je 2008. kupilo izraelsko poduzeće Teva Pharmaceuticals pa se Pliva nalazila u sastavu Teva grupe; 2009. prodala je biotehnološko poslovanje američkoj kompaniji Hospira.

Nakon 2005. jačala je suradnja u području antiinfektiva između Plivina Istraživačkog instituta i poduzeća GlaxoSmithKline (GSK) iz Velike Britanije. Restrukturirajući svoje poslovanje strateškim zaokretom prema generičkim lijekovima, Pliva je 2005. prodala svoj inovativni dio Istraživačkog instituta tom svjetski poznatom farmaceutskom poduzeću, a Institut je ujedno bio Centar izvrsnosti za istraživanje makrolida GSK-a. Nakon nekoliko godina djelovanja kao GSK istraživački centar Zagreb (2006–10) Institut je preuzelo belgijsko farmaceutsko poduzeće Galapagos 2010. te je od tada djelovao kao Galapagos istraživački centar.

Od 2011. Pliva je poslovala pod nazivom Pliva Hrvatska d. o. o. Nedugo zatim počeo je njezin veliki investicijski ciklus, 2012. osnovan je u Zagrebu Centar financijskih aktivnosti za Tevine europske lokacije, a 2013. otvoren je novi pogon za proizvodnju suhih oralnih oblika lijekova i proizvodnju injekcija. Početkom 2016. pušten je u promet i novi pogon za proizvodnju aktivnih farmaceutskih supstancija u Savskom Marofu.

Farmaceutsko poduzeće Fidelta, proizašlo je 2003. iz Plivina istraživačkog centra u Zagrebu u kojem je bilo smješteno. Fidelta je isprva djelovala kao ugovorno-istraživačka organizacija za istraživanje i razvoj poduzeća Galapagos, a poslije se usmjerila prema vanjskim klijentima. Kako bi se obilježila ta promjena u modelu poslovanja, poduzeće je 2013. preimenovano u Fidelta d. o. o. Fidelta je, zadržavši svoje ime, 2021. ušla u sastav poljskog farmaceutskog poduzeća za istraživanje lijekova Selvita.

U Plivi se godišnje proizvede oko 5,5 milijardi tableta i kapsula, 30 milijuna injekcija i deset milijuna tuba krema i masti. S više od 90 različitih molekula, Pliva proizvodi oko 1000 različitih proizvoda za tržišta SAD-a, Rusije, EU-a i dr. Danas u RH ima približno 1900 zaposlenika, od kojih 1000 radi u proizvodnim procesima, te čvrsto drži vodeću poziciju u domaćoj farmaceutskoj industriji po prihodu i po izvoznim rezultatima.

Pliva je do danas prijavila više od 400 patenata u više od 40 zemalja svijeta te surađuje s vodećim hrvatskim znanstvenim institucijama i visokoškolskim ustanovama, među kojima važno mjesto zauzimaju → Farmaceutsko-biokemijski fakultet, Fakultet kemijskog inženjerstva i tehnologije, → Prehrambeno-biotehnološki fakultet, → Prirodoslovno-matematički fakultet (PMF; sv. 4) i Institut Ruđer Bošković.

Uloga Plive u promicanju zdravlja i informiranju javnosti

Kao osobit alat u usustavljivanju i prenošenju znanja o lijekovima i drugoj medicinskoj tematici, Kaštel je 1930-ih i 1940-ih izdavao liječničke dnevnike, rokovnike za liječnike (Diarium medici), putem kojih je predstavljao popis svojih proizvoda. Već niz godina Pliva putem specijaliziranoga zdravstvenog portala PLIVAzdravlje nastoji informirati opću javnost i zdravstvene djelatnike o raznim bolestima, simptomima, lijekovima, prehrani i zdravlju. Osim portala, Pliva je izdavala znanstveno-stručne časopise Saopćenja (1954–90) te Medicus (1933/34–41. i ponovno od 1992), koji su nudili razne spoznaje iz područja medicine, farmacije i javnoga zdravstva, te su se njima u svakodnevnom radu koristili liječnici opće medicine i specijalisti.

pletivo, plošni tekstilni proizvod građen od očica. Očica je osnovna jedinica pletene strukture, koja nastaje međusobnim zahvaćanjem triju petlji, posljedica čega su četiri vezne točke koje povezuju očice u čvrstu, ali rastezljivu građu. Uzdužni slijed očica u pletivu naziva se niz, a poprečni red. Važni su parametri svojstava i kakvoće pletiva broj očica u jediničnoj duljini reda i niza, broj očica u jediničnoj ploštini pletiva te duljina niti sadržana u jednoj očici. Razlikuju se desne (prave) i lijeve (krive) očice. Za pletenje se rabi pređa različita sirovinskog sastava; topla pletena odjeća izrađuje se od vune i poliakrilonitrilnih vlakana, ljetne majice i donje rublje uglavnom od pamuka, čarape najčešće od pamučnih i poliamidnih vlakana te njihovih mješavina, a sportska odjeća od mješavina pamučnih, poliesterskih i poliamidnih vlakana, nerijetko uz dodatak elastanskih niti i vlakana posebne udobnosti. Pletiva su porozna, voluminozna i rastezljiva, uz visok stupanj elastičnog oporavka nakon rastezanja. Pletiva se također rabe kao kućanski i → tehnički tekstil.

Ručno pletenje ravnoga pletiva izvodi se obično s pomoću dviju igala od kojih svaka ima jedan zašiljeni kraj, a kružno se plete s pomoću triju ili više igala obaju zašiljenih krajeva; može se plesti i samo jednom savitljivom iglom zašiljenih krajeva. Strojno pletenje obavlja se pletaćim strojevima, koji se prema tehnici rada dijele na pletaće strojeve u kojima su igle pojedinačno pokretne i prepletaće strojeve u kojima se igle pokreću zajedno s nosačem igala. Prema rasporedu igala strojevi mogu biti ravnopletaći ili kružni. Na ravnopletaćim dvoigleničnim strojevima izrađuje se komadno pletivo (npr. puloveri, veste), na velikim kružnopletaćim strojevima plete se cjevasto metražno pletivo, a na malim kružnopletaćim strojevima čarape.









Prema načinu pletenja i međusobnog povezivanja i isprepletanja petlji, razlikuju se dvije temeljne vrste pletiva – kulirno (potkino) i osnovino (lančano) pletivo. Kulirno (potkino) pletivo plete se jednom niti koja prolazi kroz igle poprečno u odnosu na smjer nastajanja pletiva, poput potke pri tkanju. Najprije se stvara vodoravni red petlji, a potom se u sljedećem redu one isprepleću u očice te se istodobno stvara novi red petlji, što se ponavlja tijekom cijeloga postupka pletenja. Pri izradbi dezena, šara ili nekih posebnih površinskih efekata, uz temeljnu nit moguće je uvoditi i dodatne (do šest niti). Na takav se način plete pri ručnom pletenju, ali i strojno primjenom kulirnih pletaćih strojeva. Tim se postupkom izrađuju pletiva za rublje, čarape i različitu gornju odjeću. Strojevi za kulirno pletenje su najčešće kružni. Njihove su igle posložene u krug na rotacijskom cilindru (iglenici) koji se okreće pa stroj plete pletivo u obliku cijevi. Kulirna se pletiva mogu parati. Ovisno o vrsti prepleta razlikuju se glatko ili džersej (jersey), rebrasto, dvostrano lijevo i interlok kulirno pletivo. Osnovino (lančano) pletivo nastaje od većega broja niti koje se pružaju uzdužno, poput osnove u tkanju. Svaka očica u istome redu plete se od druge niti. Zbog toga se najprije u širini pletiva priređuje niz uzdužnih, međusobno paralelnih niti koje ulaze u stroj (tzv. snovanje osnove). Potom se snovane niti istodobno upleću u red pletiva, a dobivene se očice iglama bočno isprepleću. Tako dobivena pletiva više se ne mogu parati, postojanih su oblika i veličine i manje su rastezljiva od kulirnih pletiva. Najveći broj strojeva za lančano pletenje ima igle poredane u ravnom redu. Ovisno o vrsti prepleta razlikuju se milansko, rašel i triko osnovino pletivo.







Proizvodnja pletiva u Hrvatskoj

U ruralnim sredinama na području Hrvatske sve do pojave industrijske proizvodnje odjeća i ostali tekstilni predmeti izrađivali su se ručnim pletenjem, isprva od dostupnih pređa (→ vuna), a poslije i od materijala pribavljenih trgovinom iz drugih krajeva (→ pamuk). Pojavom tekstilnih tvornica potkraj XIX. st., a posebice nakon I. svj. rata, postupak pletenja započeo se odvijati na pletaćim strojevima (→ tekstilni strojevi). Među danas djelujućim poduzećima u asortimanu kojih su proizvodi od pletiva su tvornice trikotažnih odjevnih predmeta → Galeb iz Omiša, Neda iz Senja i Pounje iz Hrvatske Kostajnice, tvornice čarapa → Jadran iz Zagreba i Ytres iz Donjega Kneginca (→ Calzedonia Croatia), Tvornica mreža i ambalaže iz Biograda na Moru, tvornica → Čateks iz Čakovca za proizvodnju tehničkih pletiva, te tvornica Endi Line iz Svetoga Ivana Zeline (sljednik tvornice → Nada Dimić) za proizvodnju pozamenterijskih proizvoda. Složenijim postupcima pletenja izrađivala su se umjetna krzna u pletionici u sastavu Tekstilnoga kombinata Zagreb.

Uz navedenu pletionicu i većina ostalih pogona za proizvodnju pletiva u Hrvatskoj ugašena je u razdoblju tranzicije, a samo od nekih razvila su se manja poduzeća za proizvodnju specijaliziranog asortimana proizvoda. Tako su sljednici → Međimurske trikotaže Čakovec danas još samo dva poduzeća – MTČ Tvornica trikotaže u Štrigovi, jedan od najvećih hrvatskih proizvođača odjeće za malu djecu (robna marka Leptirić) te MTČ Pozamanterija sa sjedištem u Murskom Središću, usmjerena na proizvodnju specijaliziranog uskog segmenta tehničkoga tekstila – remeni, vrpce, elastične vrpce ponajprije za vojnu, avioindustriju te autoindustriju. Od nekad poznatih pogona trikotaže valja spomenuti Maru iz Osijeka, Pionirku iz Imotskog, Arenu iz Pule, Velebit iz Karlovca, tvornicu čarapa Sloboda iz Samobora itd.







Visoko gospodarsko učilište u Križevcima, samostalno javno visoko učilište osnovano 1998. u Križevcima. Sljednik je Gospodarskog i šumarskog učilišta osnovanoga u Križevcima 1860.

Povijesni razvoj do danas

Težnje za osnivanjem poljoprivredne škole u Križevcima postojale su dugo, a pojačale su se 1848. kada je u Hrvatskoj ukinuto kmetstvo i kada je započeo proces raspadanja velikih feudalnih posjeda te razdvajanje veleposjedničke i kmetske zemlje. Iako je bečko ministarstvo unutarnjih poslova 1853. pokrenulo osnivanje gospodarske (poljoprivredne) škole u Hrvatskoj, ono se zbog financijskih razloga odgađalo nekoliko puta. Tek kada je trošak osnivanja i održavanja škole preuzela zemaljska vlada u Zagrebu, 1860. osnovano je Gospodarsko i šumarsko učilište u Križevcima. Bilo je tada jedino takvo gospodarsko učilište na području jugoistočne Europe. U početku je zapošljavalo četiri nastavnika. Bilo je smješteno na rubnome dijelu Križevaca, gdje je na površini od približno 300 ha planski izgrađen arhitektonsko-parkovni kompleks. U prvih pet godina izgrađeni su gotovo svi objekti nužni za održavanje nastave i praktičnoga rada – zgrada u kojoj su bile smještene predavaonice, knjižnica, laboratorij i internat za polaznike, te dvorište i manje zgrade s pretežno gospodarskom namjenom (mljekara, pecara, mlin, pilana s lokomobilom, spremište za strojeve, kovačnica i kolarnica, kukuruznjak, peradarnik, pčelinjak, trkalište za stoku). Dio dvorišta bio je opremljen za rekreaciju polaznika (gombalište i kuglana), a dio je zauzimao ribnjak (2000 m²). Učilište je u to doba objedinjavalo viši gospodarski i šumarski odjel te niži odjel (Ratarnica). U više odjele upisivali su se učenici nakon završena četiri razreda gimnazije (niža gimnazija), a Ratarnica je primala učenike s četverogodišnjom osnovnom školom. Školovanje na višim odjelima trajalo je dvije godine, čime se učenike osposobljavalo za službovanje na veleposjedima i u državnoj službi, a na Ratarnici tri godine, nakon čega su dotadašnji učenici mogli voditi vlastita seoska gospodarstva.







Prvi preustroj Učilišta 1877. donio mu je nov naziv, Kraljevsko gospodarsko i šumarsko učilište, osnivanje devet novih kabineta i zbirki učila te nov nastavni kadar, dok je nastava na višim odjelima produljena na tri godine. U to se doba osobito istaknuo rad Stočarskog praktikuma (1865), koji je ostavio trag u zemaljskom stočarstvu. Učilište je uvezlo najbolje pasmine domaćih životinja, poput simentalskog goveda (1885) i jorkširske svinje (1892), te tako skratilo put oplemenjivanja vlastita stočarskog materijala. Godine 1885. osnovano je Gospodarsko biljevište i pokušalište, a iste godine za poslove u ratarstvu nabavljen je parni lokomobil. Filoksera je 1891. napala i uništila mnogobrojne europske vinograde, pa i one Učilišta. No križevački su vinogradi vrlo brzo obnovljeni s pomoću matičnjaka američke loze, kojim je potom Učilište obnavljalo mnoge vinograde širom Hrvatske. Godine 1893. osnovani su Kemijski laboratorij (nadzirao je primjenu mineralnih gnojiva u vinogradima Učilišta) i Postaja za istraživanje sjemena (prvi hrvatski poljoprivredni znanstveni zavod). U Postaji se kontrolirala kvaliteta sjemena za cijeli južni dio Austro-Ugarske Monarhije, a bez njezina atesta sjeme se nije smjelo prodavati.













Osnutkom Šumarske akademije pri Mudroslovnom fakultetu u Zagrebu 1898 (→ Fakultet šumarstva i drvne tehnologije) ukinut je 1899. šumarski odjel Učilišta, pa je započela reorganizacija rada gospodarskog odjela. Preustroj Učilišta u višu školu u trajanju od dvije godine, koju su upisivali studenti s gimnazijskom maturom, formalno je obavljen 1902. Tada je ono preimenovano u Kraljevsko više gospodarsko učilište te je dobilo nekoliko novih znanstvenih ustrojbenih jedinica (Agrometeorološka postaja i Bakteriološki zavod 1901; Agrikulturno-kemijski zavod 1902) i uzorno gospodarstvo. Znanstveni i praktični rad na Učilištu u Križevcima bio je važan za razvoj hrvatske poljoprivrede, a pomogao je i 1919. u osnivanju Poljoprivredno-šumarskoga fakulteta (→ Agronomski fakultet) u Zagrebu, prvoga poljoprivrednog fakulteta u Hrvatskoj.

Iste je godine Kraljevsko više gospodarsko učilište ukinuto, a dio nastavnika nastavio je predavati u Srednjoj gospodarskoj (poljoprivrednoj) školi koja je utemeljena u Križevcima 1920. Nekadašnji znanstveni zavodi križevačkog učilišta pretvoreni su u praktičnomu radu usmjerene poljoprivredne stanice, a osnovane su još Fitopatološka stanica (1922), Stanica za čišćenje djetelinskog sjemena (1931), Stočarska stanica (1931), Stanica za kontrolu proizvodnje svinja (1935) i Odsjek za istraživanje tla i hranidbu bilja (1943). Školsko imanje u to je doba zauzimalo 200 ha zemljišta na kojem se među ostalim proizvodilo i sjeme. U velikom školskom rasadniku uzgajali su se voćni i lozni kalemi. Uzgajale su se kokoši, svinje i goveda te prerađivalo mlijeko. Ratarnica (od 1925. Niža poljoprivredna škola) je ukinuta 1931. Godine 1948. u Zagreb su preseljeni knjižnica Učilišta i laboratorij Odsjeka za istraživanje tla i hranidbu (u Centralni zavod za pedologiju).













Reorganizacijom srednjega školstva u zemlji, Srednja poljoprivredna škola u Križevcima ukinuta je 1960., a mjesto nje je 1961. osnovana Viša poljoprivredna škola ratarskog i stočarskog smjera, koja je od srednje škole naslijedila školsku zgradu, laboratorije, praktikume i nastavni kadar. Ubrzo su osnovane Povijesna zbirka poljoprivrednog školstva (1962), Stanica za proizvodnju i selekciju bilja (1964) i Stanica za uzgoj i selekciju stoke (1966). Pripajanjem Poljoprivredne službe Višoj poljoprivrednoj školi nastao je 1966. Poljoprivredni školski i istraživački centar (od 1979. Poljoprivredni institut Križevci), u sklopu kojega je 1968. osnovan Zavod za poljoprivredna istraživanja, kao znanstvena jedinica centra. Posljednjom reorganizacijom iz Poljoprivrednog instituta nastali su Srednja gospodarska škola (1993/94) i Visoko gospodarsko učilište (1998).

Danas Visoko gospodarsko učilište u Križevcima školuje stručnjake iz biotehničkoga (polje poljoprivreda) i društvenoga (polje ekonomija) znanstvenoga područja izvođenjem preddiplomskih stručnih i specijalističkih diplomskih stručnih studija.

Doprinosi učilišta

Tijekom povijesti križevačko učilište dalo je nemjerljiv doprinos hrvatskoj poljoprivrednoj i šumarskoj znanosti i školstvu. Križevački nastavnici su, osim utemeljenja znanstvenoga časopisa Viestnika za gospodarstvo i šumarstvo (1887–90; danas → Agriculturae Conspectus Scientificus), bili autori mnogobrojnih knjiga i udžbenika. Za potrebe polaznika Učilišta, akademik → Mijo Kišpatić (sv. 4) 1877. napisao je Zemljoznanstvo obzirom na šumarstvo i gospodarstvo, prvi udžbenik iz znanosti o tlu na hrvatskome jeziku i jedan od prvih u Europi. Ivan Potočnjak napisao je jedan od prvih meteoroloških udžbenika u Hrvatskoj Nauku o podneblju i zračnih pojavah (1878), a ravnatelj Učilišta August G. Vichodil 1883. objavio je knjigu Gospodarska uprava ili nauk o umnom gospodarenju, zbog iznimnog značaja kojega se 1883. danas smatra početkom agroekonomskih znanosti u Hrvatskoj. Vichodil je s Josipom Ublom i Rajom Lemaićem napisao Umno mljekarenje (1886), prvi udžbenik o mljekarstvu u Hrvatskoj. Vrijedne udžbenike objavili su i profesori Roman Gračan, Ivan Todorić, Branko Klobučar, Vilim Ivanek, Mirko Gagro i → Ferdo Bašić.







Svojim su se radom osobito istaknula četiri odjela Učilišta: Gospodarsko biljevište i pokušalište (poslije Postaja za istraživanje sjemena), Bakteriološki zavod, Agrikulturno-kemijski zavod i Stočarski praktikum. Gospodarsko biljevište i pokušalište (danas Praktikum za bilinogojstvo) obavljalo je selekciju i oplemenjivanje ratarskoga bilja u Hrvatskoj. U tom su se području posebno istaknuli hrvatski selekcionari → Gustav Bohutinsky (prvi selekcionar kukuruza i poznavatelj heterozisa), Pavao Kvakan, → Milislav Demerec (poslije vodeći svjetski genetičar i direktor Carnegieve institucije u Cold Spring Harboru, SAD), Marijan Jošt i Mirko Korić (stvorio sortu pšenice Korićeva šišulja ili U-1, dugo vremena vodeću sortu širih panonskih prostora, visokorodnu sortu kukuruza Križevački zuban i dr.). U vježbalištima križevačkog učilišta stvorena je i poznata, vrijedna sorta jabuke Križevačka kožara »lederica«. Bakteriološki zavod osnovan je kako bi se preveniralo i kontroliralo širenje zaraznih bolesti u stoke, pa su se s tim ciljem proizvodila mnoga cjepiva (tuberkulin, mallein, cjepiva protiv šuštavca, kolere, svinjskog vrbanca). U njemu su djelovali Ferdo Kern, Andrija Hupbauer i Fran Gabrek. U tom je zavodu 1948. osnovan Centar za umjetno osjemenjivanje (→ genetika u poljoprivredi). U Agrikulturno-kemijskom zavodu (danas Agrokemijski laboratorij) provodila su se istraživanja kemijskoga sastava, čistoće i štetnosti za zdravlje poljoprivrednih proizvoda (šljivovice, vina, kruha, mlijeka) te ostalih sastojaka koji se primjenjuju u poljoprivredi (voda, tlo, gnojivo). Za uspjeh tog zavoda zaslužni su među ostalima i Milan Metelka, Ivan Kuria, Milutin Cihlar-Nehajev i Kornel Eisenhut. Stočarski praktikum (danas Praktikum za Zootehniku) značajan je zbog uvođenja, uzgoja i širenja najkvalitetnijih pasmina stoke, a u posljednje se vrijeme osobito istaknuo njegov Praktikum za konjogojstvo (1980) stvaranjem hrvatskoga modela uzgoja sportskoga konja čiji je uzgojni program prihvaćen kao nacionalni uzgojni program sportskoga konjogojstva.













Prima commerce d. o. o., poduzeće za proizvodnju i trgovinu namještajem sa sjedištem u Bjelovaru, osnovano 1995. Proizvodnja je pokrenuta u dotadašnjim bjelovarskim pogonima zagrebačkog → Exportdrva, u kojima se izrađivao pločasti namještaj od iverice. Opseg proizvodnje i asortiman proizvoda od tada se stalno širi, uglavnom akvizicijom manjih tvornica i njihovom modernizacijom. Tako poduzeće danas raspolaže pogonima u Hrvatskoj (Bjelovar, Đurđevac, Varaždin, Nova Gradiška, Garešnički Brestovac), BiH (Bosanska Gradiška, Kalesija) i Sloveniji (Slovenska Bistrica), te je zaokružena ponuda raznovrsnog namještaja. Od 1996. poduzeće razvija i vlastiti maloprodajni lanac pa danas ima 59 prodajnih salona u Hrvatskoj (po čemu je najveće u zemlji) i devet u Sjevernoj Makedoniji. Zapošljava više od 2000 radnika, a izvozi u gotovo sve zemlje EU-a. Osim namještajem, jedno se vrijeme bavilo i proizvodnjom traktora na osnovi pojedinih modela nekadašnjega bjelovarskog poduzeća → Tomo Vinković.

prehrambeni aditivi, tvari točno poznatoga kemijskog sastava koje se uobičajeno ne konzumiraju kao namirnice niti su tipičan sastojak hrane, nego joj se dodaju radi poboljšanja njezinih tehnoloških svojstava (tijekom proizvodnje, preradbe, pakiranja, transporta, skladištenja, pripreme, obradbe i čuvanja), poboljšanja organoleptičkih svojstava (izgled, okus, boja, miris i konzistencija) ili očuvanja kakvoće i stabilnosti. Sastavni su dio proizvoda u izvornom ili izmijenjenom obliku, njihova primjena ne smije ni na koji način nepovoljno utjecati na zdravstvenu ispravnost proizvoda i zdravlje potrošača i u pravilu nemaju prehrambenu vrijednost (uz iznimku modificiranoga škroba i nekih emulgatora). Kontaminanti i tvari za obogaćivanje hrane ne ubrajaju se u prehrambene aditive. Neke od tvari koje se danas naziva prehrambenim aditivima već se dugo rabe u domaćoj kuhinji, poput pektina iz kore voćnih plodova za želiranje, sode bikarbone (natrijev hidrogenkarbonat) koja služi kao prašak za pečenje te kuhinjske soli (natrijev klorid) za konzerviranje. Danas su najčešći industrijski prehrambeni aditivi bojila, konzervansi, antioksidansi, regulatori kiselosti, zgušnjivači – emulgatori, tvari za sprečavanje zgrudavanja, pojačivači okusa, tvari za poliranje, tvari za zaslađivanje.

Svi prehrambeni aditivi kojih je uporaba dopuštena u EU-u i RH, nalaze se na listi dozvoljenih aditiva. Označeni su nazivom i pripadajućim E brojem, popisom hrane ili kategorije hrane u koju se smiju dodavati te uvjetima pod kojima se mogu rabiti, definiranima na temelju procjene sigurne uporabe, tehnološke potrebe za aditivom i potvrde da uporaba aditiva neće dovesti u zabludu potrošača u vezi s pravom prirodom hrane, sastavom ili hranjivim vrijednostima (krivotvorenje kakvoće). Na pozitivnoj listi Pravilnika o prehrambenim aditivima mogu se naći samo oni aditivi kojih je uporaba provjereno tehnološki opravdana i za koje je na temelju raspoloživih znanstvenih dokaza potvrđeno da su bezopasni za ljudsko zdravlje, ako se primjenjuju na propisani način i u preporučenim količinama. Primjena prehrambenih aditiva u hrani pod stalnim je nadzorom i kontrolom, a označavanje je detaljno razrađeno kako bi potrošači imali punu informaciju o njihovoj nazočnosti u hrani.

Uporaba prehrambenih aditiva u Hrvatskoj definirana je zakonskom regulativom, kojom je propisano da kontrolu nad korištenjem prehrambenih aditiva provodi Državni inspektorat, a Ministarstvo zdravstva vodi registar prehrambenih enzima koji se rabe u Hrvatskoj. Kolegij Prehrambeni aditivi predaje se danas na diplomskim i poslijediplomskim studijima na → Prehrambeno-biotehnološkome fakultetu u Zagrebu, → Prehrambeno-tehnološkome fakultetu Osijek i Medicinskome fakultetu u Rijeci te u sklopu drugih kolegija srodnih studija na fakultetima i veleučilištima. Najveći hrvatski proizvođač prehrambenih aditiva je Ireks aroma iz Jastrebarskog, nasljednik poduzeća Chromos Aroma, kojega početci sežu u 1950-e (→ Chromos), a nakon privatizacije 1993. u vlasništvu je njemačkog poduzeća Ireks iz Kulmbacha.

pijesak i šljunak, mineralne taložne tvari (sedimenti) sastavljene od međusobno nevezanih monomineralnih ili polimineralnih zrnaca ili valutaka. Prema geomehaničkoj klasifikaciji tla pripadaju skupini krupnozrnastoga tla. Pijesak se sastoji od čestica ili mineralnih zrna veličine od 0,06 do 2 mm, odn. prema veličini čestica dijeli se na sitni (0,06−0,2 mm), srednji (0,2−0,6 mm) i krupni (0,6–2 mm) pijesak. Šljunak je mješavina nevezanih i zaobljenih stijenskih ili mineralnih valutaka promjera od 2 do 60 mm, odn. prema veličini zrna dijeli se na sitni (2−6 mm), srednji (6−20 mm) i krupni (20−60 mm) šljunak.

Pijesak i šljunak nastaju mehaničkim raspadanjem i kemijskom razgradnjom matičnih stijena. Proces trošenja matičnih stijena uzrokovan je djelovanjem atmosferilija, vode, leda, klimatskih i temperaturnih promjena, insolacije i organizama. Tako nastali materijal se češće pojavljuje daleko od mjesta postanka (sekundarna ležišta), a rijetko na mjestu postanka (rezidualna ležišta). Po mehanizmu transporta definiraju se kao aluvijalni, koluvijalni i marinski sedimenti nošeni vodom, glacijalni nošeni ledom i eolski nošeni vjetrom. Ovisno o postanku, te mehanizmu i duljini transporta pijesak može sadržavati zrnca oštrih bridova (ledenjački i vulkanski pijesak) sve do zaobljenih zrnaca (pustinjski pijesak). Zrna šljunka mogu po obliku biti sferična, plosnata ili izdužena. Ležišta pijeska i šljunka najčešće su vrlo različita granulometrijskog sastava, povećanjem duljine transporta čestice se sve više usitnjavaju, a mogu sadržavati i sitnija zrna veličine praha i gline.

Prema Zakonu o rudarstvu šljunak i pijesak pripadaju skupini mineralnih sirovina koje se rabe za proizvodnju građevnoga materijala, a često se spominju i pod zajedničkim nazivom agregati (→ kamen). Proizvodnja agregata za graditeljstvo jedna je od najvećih industrijskih grana. Agregati se uglavnom rabe pri proizvodnji betona, žbuke i asfalta, gradnji prometnica (ceste, pruge, zračne luke), kao ispuna u različitim geotehničkim objektima, pri proizvodnji betonskih elemenata (blokovi, opločnici, cijevi) i sl.

Eksploatacija pijeska i šljunka odvija se površinskim kopovima ili podvodnim rudarenjem različitim vrstama bagera (plovni, rotorni) i skrejpera (→ rudarski objekti i postrojenja). Nakon vađenja iz ležišta, pijesak i šljunak razdvajaju se na frakcije prema veličini zrna postupkom separacije kao dijela oplemenjivanja mineralnih sirovina. Ukupna svjetska proizvodnja agregata procjenjuje se na 15 bilijuna tona na godinu, a u Europskoj uniji oko tri bilijuna tona na godinu, gdje predstavlja dvije trećine ukupne proizvodnje mineralnih sirovina. Najveći svjetski proizvođači agregata su SAD, Kina, Japan, Rusija i Kanada.







Ležišta i eksploatacija pijeska i šljunka u Hrvatskoj

Nemetalne mineralne sirovine eksploatirale su se na području Hrvatske još u davnoj prošlosti. Znatnija je proizvodnja započela potkraj XIX. i početkom XX. st., pogotovo razvojem željezničke i cestovne mreže, a nakon I. svj. rata započela je izgradnja prvih prerađivačkih kapaciteta koji predstavljaju začetak domaće industrije nemetala. Pijesak i šljunak kao posebna grupa nemetalnih mineralnih sirovina dobivali su se uglavnom iz aluvijalnih nanosa, a rabili su se za proizvodnju betona i u cestogradnji.

Ležišta i eksploatacija pijeska

Glavnina kopova pijeska u Hrvatskoj nalazi se u naslagama tercijarne i kvartarne starosti, a istraživali su se uglavnom kao moguća kremena sirovina (→ kremeni pijesak). U Podravini, sjevernoj Slavoniji i Baranji eksploatacija većih razmjera zabilježena je u holocenskim pijescima eolskoga i fluvijalnoga podrijetla. Eolski pijesci prekrivaju široko područje od Molva i Virja na sjeverozapadu, preko Đurđevca, Kalinovca, Podravskih Sesveta i Pitomače do Virovitice, te dalje na istok od Suhopolja preko Gornjega Miholjca, Čađavice i Donjega Miholjca do Belišća i jugozapadne Baranje. Najpoznatije i najistraživanije područje su Đurđevački pijesci (peski). Eksploatirali su se od 1950., a 1963. proglašeni su posebnim geografsko-botaničkim rezervatom površine približno 20 ha. Eolski pijesci iskorištavali su se i u području Draganaca, Pitomače, Špišić Bukovice, Korije, Suhopolja, Orešca, Žiroslavlja, Gornjega i Donjega Miholjca, Čađavice, Podravskih Podgajaca, Belišća i dr. Fluvijalni pijesci nalaze se u znatnim količinama u dolini Drave nizvodno od Terezina Polja do Osijeka, a eksploatacija je pokrenuta u područjima Terezina Polja, Crnog Zatonja, Podravskog Majkovca, Homok Zatonja, Budakovca, Gaćišta, Zanoša, Moslavine Podravske, Šaga, Narda, Jagodnjaka i dr. Osim uz Dravu, veća ležišta pijeska nalaze se u dolinama Voćinske rijeke, Vojlovice, Krajne i drugih vodotoka uz sjeveroistočni rub Papuka.













U Hrvatskome zagorju pijesak se iskorištavao na području Poljana, Ivanića, Sela, Krapinskoga Vidovca, Škarićeva, Krapinskih Toplica i Martinišća, zatim na području Bilogore (Lončarica, Cabuna i Slatina), Moslavačke (Josipovača, Gornja Jelenska, Moslavačka Slatina), Požeške (Srednji Lipovac, Pavlovac), Zrinske (Udetin) i Trgovske gore (Lebrnica), te na obodima Psunja (Subocka) i Dilja (Buk, Frkljevci, Migalovci, u blizini jezera Petnja). Niz pjeskokopa otvoren je uz Savu nizvodno od Rugvice prema Sisku i Županji (Lukavec, Gušće, Bobovac, Županja, Bošnjaci, Rajevo Selo), ali i uz njezine pritoke Česmu, Lonju, Ilovu i Sunju. Sjeverno od Knina na više mjesta razvijene su naslage vapnenačkih pijesaka, a u okolici Sinja je eksploatacija zabilježena kraj mjesta Turjaka. Ležišta pijesaka nalaze se na otocima Krku (Šilo), Šolti, Braču (Pučišća, Dračevica), Hvaru (Stari Grad), Visu, Korčuli (Lumbarda, Smokvica) i Mljetu.

Eksploatacija kombiniranih ležišta pijeska i šljunka

Ležišta pijeska, šljunka i mješavine pijeska i šljunka mogu se prema genezi, mjestu i načinu pojavljivanja svrstati u tri skupine. Prvu čine miocenske i pliocenske taložine kojih se ležišta nalaze u sjevernoj Hrvatskoj, a eksploatirala su se na Moslavačkoj gori, Požeškoj gori te na obodima Krndije i Dilja. Na sjevernoj strani Požeške gore otvorena je šljunčara u naslagama helvetskih šljunaka kraj Brestovca, a na južnim padinama u predjelu Oštroga Vrha. Na južnim obroncima Dilja šljunci su razvijeni unutar gornjopontskih te srednjopliocenskih i gornjopliocenskih naslaga te su se iskorištavali u blizini jezera Petnja. Šljunci i pijesci pliocensko-pleistocenske starosti eksploatirali su se u Međimurju na području između Murskoga Središća i Peklenice. Najpoznatija brdska ležišta šljunaka i pijesaka u RH nanizana su duž sjeveroistočnoga oboda Bilogore u više od 70 km dugačkoj zoni od Reke kraj Koprivnice preko Čepelovca i Milanovca kraj Virovitice do Bistrice kraj Slatine. Slojevi debljine 15–50 m omogućili su povremeno ili stalno iskorištavanje kopova u Reki, Hudovljanima, Mostu, Zdelicama, Miholjanecu, Hampovici, Mičetincu, Čepelovcu, Vrbici, Kataleni, Kozarevcu, Črešnjevcima, Špišić Bukovici, Svetom Đurđu, Milanovcu, Žumbrici, Budanici i Bistrici. U sjevernoj Slavoniji sjeverno od Mikleuša, Čačinaca i Orahovice otkopavala su se povremeno ležišta šljunaka i pijesaka kraj Milanovca i Petrova Polja.

Drugu skupinu čine kvartarni nanosi u Muri, Dravi, Savi i Kupi, te nanosi uz manje vodotokove u podnožju slavonskih planina, uz Sunju i Unu. U ovoj skupini nalaze se najveća ležišta po raširenosti i rezervama. Dravski šljunak i pijesak pretežno su silikatnoga sastava, a savski mješovito silikatno-karbonatnoga. Naslage kvartarnih šljunaka i pijesaka uz Dravu od Vratna na sjeverozapadu do Terezina Polja na jugoistoku, na pojedinim dijelovima deblje od 100 m, najveća su ležišta šljunka u RH. Najveći broj kopova otvoren je na području Vratno−Varaždin−Čakovec−Legrad. Do 1985. s radom su započela eksploatacijska polja u Cestici, Otoku, Strmcu, Grahorišću, Novoj Vesi, Nedeljancu, Poljani, Sračincu, Svibovcu, Gornjem Hrašćanu, Pušćinama, Totovcu, Orehovici, Ivanovcu, Pribislavcu, Turčišću, Maloj Subotici, Draškovcu, Donjem Mihaljevcu, Dubovici, Kapeli, Župancu, Donjem Vidovcu. Nizvodno od Legrada eksploatacija šljunka započela je na području Šoderice, Sigeca, Gabajeve Grede, Ždale, Severovca, Preložničkoga bereka, Podravskih Sesveta, Šašnatoga Polja, Okrugljače i Terezina Polja. Eksploatacije većih razmjera provedene su u područjima Pušćina, Totovca, Šoderice, Gabajeve Grede, Ferdinandovca te Šašnatog Polja i Terezina Polja. U širem prostoru zagrebačkoga Posavlja znatne naslage šljunka i pijeska nalaze se u sedimentima pliocensko-pleistocenske starosti u nekim dijelovima Vukomeričkih gorica i u kvartarnim fluvijalnim taložinama doline Save. Pijesci i šljunci iskorištavali su se u desetcima šljunčara s obiju strana rijeke, od Bregane na sjeverozapadu do područja Rugvica−Vukojevac na jugoistoku. Najpoznatije i najveće među njima bile su na području Drenja Ščitarjevskog, Javorja, Zaprešića, Vrbovca, Orešja, Rakitja, Lučkog, zagrebačkog jezera Jarun, Čeha, Zadvorskog, Male Mlake, Lomnice, Plesa u Velikoj Gorici, Novog Čiča, Mraclina, Resnika, Struge Nartske, Poljane i Vukojevca. Kopovi pijeska i šljunka otvarali su se na većem broju ležišta holocenskih nanosa Mure kraj Svetog Martina na Muri, Križovca, Podturena, Letenjskog Mosta i dr. Na području Kupe istraživala su se ležišta kraj sela Zorkovac i Nova Drenčina. U donjem toku Une šljunci i pijesci otkopavali su se na više mjesta istočno od Hrvatske Dubice i nedaleko od Jasenovca.







Trećoj skupini ležišta pijeska i šljunka pripadaju deluvijalno-proluvijalne naslage akumulirane u depresijama diljem Dinarida. Njihova se eksploatacija odvijala u ličkim krškim poljima (Koreničko, Bijelo i Krbavsko polje), u Hrvatskome primorju u Grobničkom polju, te u Dalmaciji na Pagu, na područjima Crnike kraj Kolana i u okolici grada Paga, te na lokalitetima Vrane kraj Pakoštana, Birbirske Mostine i Suho polje nedaleko od Knina.







Građevni se pijesak i šljunak danas eksploatira na 54 eksploatacijska polja u RH. Ističe se poduzeće IGM Šljunčara Trstenik iz Čiste Mlake kao najveći proizvođač šljunčanih materijala na zagrebačkom području, s najvećim potvrđenim rezervama šljunka u RH, a koje na državnoj razini iznose 129 399 507 m3 (2019). Godine 2018. izvađena su ukupno 2 767 372 m3 građevnoga pijeska i šljunka. Eksploatacija se uglavnom obavlja na površinskim kopovima ili podvodno iz rijeka i jezera. Neke lokacije bivših eksploatacijskih polja pijeska i šljunka pretvorene su u rekreacijske centre, poput onoga na zagrebačkom Jarunu.

PIK Vrbovec plus d. o. o., poduzeće za preradbu mesa i proizvodnju mesnih prerađevina osnovano 1961. sa sjedištem u Vrbovcu; jedno od najvećih poduzeća mesne industrije u Hrvatskoj.

Nastalo je na temeljima Tvornice za preradbu mesa Predović koju je u Gjurgjištu (Đurđište, Đurište; danas šire područje Vrbovca) osnovao poduzetnik Đuro Predović 1928., šest godina nakon što je registrirao Trgovinu živim i zaklanim blagom Predović d. d. To je područje bilo poznato po uzgoju stoke, posebice svinja, što je bila dobra polazna osnova za takvu vrstu industrije. Tijekom 1930-ih tvornica je prerasla u kombinat koji se osim klanjem i preradbom mesa bavio i proizvodnjom suhomesnatih proizvoda i imunoseruma, a kao sporedna poduzeća radile su ciglana i pilana. Godine 1938. zapošljavao je 160 radnika.

Nakon uspostave NDH 1941. tvornica je dospjela pod državnu upravu te je radila do 1943., kada su u partizanskom napadu uništeni strojevi. Sve do kraja rata služila je kao sabiralište poljoprivrednih i stočarskih sirovina. Nakon rata nacionalizirana je, a Đ. Predović izbjegao je u inozemstvo. Godine 1946. vlasti NR Hrvatske uložile su u obnovu tvornice, nakon čega je započela proizvoditi za državne potrebe pod nazivom Industrija mesnih proizvoda. Godine 1959. ušla je u sastav poduzeća → Sljeme iz Sesveta, a od 1962. počela je raditi pod nazivom PIK Vrbovec, mesna industrija. Od sredine 1970-ih bila je ustrojena kao SOUR s nekoliko RO-a i više OOUR-a unutar njih. Tada je započela izvoziti mesne prerađevine u Europu i Ameriku. Godine 1980. u njezinu je sastavu osnovana svinjogojska farma, a 1985. govedarska. Početkom 1980-ih zapošljavala je približno 1200 radnika, a taj je broj narastao 1991. na više od 2000 zaposlenih.



















Od 1992. poduzeće je nastavilo djelovati kao dioničko društvo u većinskom vlasništvu malih dioničara. Nova tvornica za preradbu mesa otvorena je 1995. Od 2001. većinski vlasnik društva postala je Republika Hrvatska. Godine 2003. ušlo je u postupak privatizacije, a 2005. postalo je dio koncerna Agrokor. U tom je razdoblju proizvodnja znatno povećana (2005. iznosila je 24 000 t mesa, a 2007. 46 500 t), a poduzeće je započelo proizvoditi i mesne proizvode s robnom markom Sljeme. Godine 2009. puštena je u pogon nova tvornica svježega mesa, a 2012. započeli su s radom novi pogoni za proizvodnju trajnih kobasica, za narezivanje i pakiranje narezaka te skladište gotove robe.













Godine 2018. poduzeće je zapošljavalo 1757 radnika. Od 2019. u vlasništvu je Fortenova grupe te posluje pod današnjim imenom. Proizvodi svježe i smrznuto svinjsko i juneće meso, suhomesnate proizvode, mesne konzerve, masnoće životinjskoga podrijetla i druge mesne prerađevine, te se bavi stočarskim uzgojem. Izvozi oko 10% svoje proizvodnje.













Sljeme, poduzeće za preradbu mesa i proizvodnju mesnih prerađevina osnovano 1946. u Sesvetama; jedno od najvećih poduzeća mesne industrije u Jugoslaviji.

Razvilo se iz zanatske radionice za proizvodnju suhomesnate robe Filipa Rabusa, osnovane 1871. u Zagrebu (isprva se nalazila u Ilici 5, a poslije je preseljena u današnju Ulicu Nikole Tesle 13). Zbog povećanja proizvodnje Rabusov sin Filip mlađi kupio je 1915. u Sesvetama zemljište sa starim pogonom za preradbu mesa, preuredio ga i modernizirao, te 1921. ondje pokrenuo Prvu zagrebačku tvornicu salame, kobasica i masti Katarina Rabus i sin s približno 200 zaposlenih radnika. Tvornica je postupno proširila djelatnost i na preradbu svježega mesa te proizvodnju mesnih konzervi koje su se od 1931. izvozile u Englesku i SAD. Sirovine za proizvodnju nabavljale su se u cijeloj Jugoslaviji, posebice u Srijemu, Bačkoj i Banatu.

Nakon II. svj. rata poduzeće je nacionalizirano, a od kraja 1946. nastavilo je djelovati pod nazivom Sljeme, mesna industrija. U prvoj polovici 1950-ih slijedila je faza modernizacije te izgradnje novih pogona, među ostalim kafilerije. Godine 1958–59. Sljemenu su pripojeni Industrija mesnih proizvoda iz Vrbovca (od 1962. samostalan PIK Vrbovec, danas → PIK Vrbovec plus), Gradska klaonica i Mesopromet iz Zagreba, Zagorje iz Zlatar Bistrice, peradarski pogoni iz Donje Stubice i Poznanovca, te srodna poduzeća iz Jastrebarskog i Sesvetskoga Kraljevca, čime je njegova djelatnost bila proširena na ratarstvo, stočarstvo, peradarstvo, ribogojstvo i dr. Pogon Transport, osnovan 1959., postao je važna sastavnica poduzeća usmjerena na prijevoz roba.







Od početka 1960-ih poduzeće je nastavilo djelovati kao poljoprivredno-industrijski kombinat. Godine 1965. osnovalo je Tvornicu stočne hrane, a 1966. Svinjogojsku farmu. U tome razdoblju osnovana je i proizvodna jedinica poduzeća Virje za trgovinu stokom i poljoprivrednim proizvodima. Kombinat je tada zapošljavao oko 4000 radnika, od kojih oko 1100 u sesvetskome pogonu. Godine 1965. otvorio je motele u Trogiru, Biogradu i Rijeci (prema projektima arhitekta → Ive Vitića; sv. 3), a uz njih i sedam restorana u kojima su nudili vlastite proizvode. Opseg proizvodnje proširio se 1970-ih izgradnjom novog odjela za proizvodnju salama, koje su se dijelom izvozile u Europu i SAD. Uz druge oblike modernizacije ulagalo se i u osuvremenjivanje pakiranja mesnih proizvoda. Sredinom 1970-ih poduzeće je reorganizirano u SOUR PIK Sljeme koji se sastojao od više RO-a te OOUR-a unutar njih. Početkom 1980-ih sesvetski pogon zapošljavao je više od 1840 radnika.







Godine 1983. RO Transport izdvojen je iz SOUR-a u posebno društveno poduzeće pod nazivom Sljemetrans. Sredinom 1980-ih RO Sljeme – Proizvodnja i konfekcioniranje mesa i RO Sljeme – Riba pridruženi su novoutemeljenomu poduzeću Zagrepčanka. Pogon kafilerije izdvojio se 1987. i prerastao u poduzeće Agroproteinka koje djeluje i danas. Godine 1988. zbog poteškoća u poslovanju otvoren je stečajni postupak nad četiri sastavnice poduzeća – Vanjska trgovina, Tvornica stočne hrane, Mesna industrija i Trgovina. Izdvajanjem OOUR-a Stočarstvo, ratarstvo i kooperacija Jastrebarsko iz sastava Sljemena 1989. nastalo je društveno poduzeće Sljemepoljoprivreda, za poljoprivredu, uzgoj stoke i ribarstvo s p. o. sa sjedištem u Jastrebarskom. Godine 1994. reorganizirano je u dioničko društvo, a 1995. nad njim je započeo stečajni postupak koji je dovršen 2001. Godine 1989. Svinjogojska farma udružila se s Elektroničkim računskim centrom, a 1991. predana joj je imovina Mesne industrije i Tvornice stočne hrane. Tako su u okviru novoutemeljenoga društvenog poduzeća bile ustrojene tri međusobno tehnološki povezane poslovne jedinice – Tvornica stočne hrane, Svinjogojska farma i Mesna industrija.







Postupak pretvorbe društvenoga poduzeća Sljeme u dioničko društvo proveden je 1994., a upisan u sudski registar 1996. Većinskim vlasnikom postalo je poduzeće Finagra. Sljeme je tada zapošljavalo oko 300 radnika. Godine 2005. promijenilo je ime u Rabus d. d., a koncern Agrokor (od 2019. Fortenova grupa) kupio je robnu marku Sljeme te je PIK Vrbovec u njegovu vlasništvu nastavio proizvoditi mesne proizvode s markom Sljeme. Godine 2007. nad poduzećem Rabus pokrenut je stečajni postupak koji je završio sljedeće godine. Poduzeće je ugašeno, a njegova imovina rasprodana. Velik dio nekretnina preuzeo je Grad Zagreb.

nutricionizam, primijenjena znanost o prehrani i njezinu djelovanju na ljudski organizam. U RH znanstveno je polje u području biotehničkih znanosti.

Uloga nutricionista danas nije samo istraživačka već i edukacijska jer znanstvenim načinom stečene spoznaje prenose općoj ili ciljanoj populaciji radi očuvanja njezina zdravlja i poboljšanja postojećeg stanja. Nutricionisti surađuju i s prehrambenom industrijom pri razvoju novih proizvoda. Istraživanja iz područja nutricionizma imaju vodeću ulogu u shvaćanju mnogih procesa vezanih uz prehranu, pojavu bolesti i poremećaja, ali i u shvaćanju uloge prehrane u moduliranju genetskoga potencijala pojedinca. Premda je važnost prehrane i njezin učinak na ljudsko zdravlje prepoznat još u antičkoj Grčkoj, nutricionizam se razvio tek početkom XX. st., zahvaljujući važnoj spoznaji prema kojoj izostanak hranjive tvari u organizmu može imati negativan utjecaj na zdravlje. Zbog sveopćih promjena i sve veće važnosti nutricionizma u prevenciji bolesti i očuvanju zdravlja 2005. definirani su njegovi principi i postavljene dimenzije nove znanosti o prehrani. Novi konceptualni okvir potvrđuje nutricionizam kao biološku, sociološku i ekološku znanost, koja se odnosi na zdravlje svih ljudi (dobrobit i budućnost sveg živog svijeta).

Glavni izazov s kojim se nutricionizam susreće u Europi u XXI. st. je pretilost, posebice pretilost djece, a u bogatim zemljama i neuravnotežen unos energije i proteina (smanjenje proteinsko-energetske malnutricije) i manjkavost (deficijencija) mikronutrijenata. Cilj nutricionizma je očuvati prehrambeni status i zaštititi organizam od razvoja kroničnih nezaraznih bolesti. Istraživanja su pokazala kako trenutačni prehrambeni sustavi uglavnom ne osiguravaju kvalitetnu prehranu, a uzrok su tomu demografske i socijalne promjene, ekonomska nestabilnost, industrijalizacija i globalizacija, razvoj tehnologije te klimatske promjene. Jedno od mogućih rješenja je povratak na tradicionalne obrasce prehrane, poput mediteranske ili vegetarijanske prehrane, koje obiluju hranom iz lokalnog uzgoja, biljnog su podrijetla te sadržavaju minimalni udjel bjelančevina životinjskoga podrijetla, zasićenih masnih kiselina, šećera i natrija. Međutim, za takvu je prehranu potrebno kreirati kvalitetnu prehrambenu politiku koja podupire takvo prehrambeno okruženje i koja uključuje sve segmente prehrambenog lanca. Drugi je način uspostavljanja kvalitetne prehrane personalizirana prehrana koja uključuje područja genetike, hranjivih tvari, mikrobiote i stil života. Na globalnoj razini održiva dostupnost kvalitetne hrane rastućem stanovništvu na Zemlji predstavlja velik izazov. Tako je 2018. gladno bilo 820 milijuna ljudi. Izazov je to veći što je 2030. odabrana kao godina nulte tolerancije na glad.

Zdravstveni status i prehrambene navike ljudi u Hrvatskoj

Iako je Hrvatska mediteranska zemlja, zdravstveni status njezina stanovništva ne razlikuje se od drugih država u okruženju. Neprikladna prehrana pridonosi povećanju broja oboljelih od šećerne bolesti, bolesti srca i krvnih žila te pretilosti. Bolesti srca i krvnih žila vodeći su uzrok smrti u cijelome svijetu, pa i u Hrvatskoj. Većina tih bolesti može se spriječiti izbjegavanjem čimbenika rizika, poput pušenja, nepravilne prehrane i nedostatka tjelesne aktivnosti. Šećerna bolest bila je 2019. treći uzrok smrti u Hrvatskoj. Prema podatcima CroDiab Registra osoba sa šećernom bolešću, u Hrvatskoj se svake godine povećava broj oboljelih. Jedan od najvećih javnozdravstvenih problema u djece i odraslih u Hrvatskoj je debljina. Prema istraživanju Europske inicijative za praćenje debljine u djece koje je u RH proveo Hrvatski zavod za javno zdravstvo, 34,9% djece u dobi od osam do devet godina ima prekomjernu tjelesnu masu. Prvo nacionalno istraživanje o prehrambenim navikama odrasle populacije koje je provela Hrvatska agencija za hranu zaključila je da se u prehrani unosi previše bjelančevina. Istraživanje je pokazalo da muškarci daju prednost svinjskomu mesu, a žene piletini. Od masnoća Hrvati najčešće rabe biljna ulja i životinjske masnoće. Po konzumaciji ribe Hrvatska je na začelju EU-a. Prosječan unos preporučenih ugljikohidrata znatno je veći i u muškaraca i u žena. Prehrambene navike razlikovale su se među ispitanicima ovisno o stupnju edukacije i prihodima u kućanstvu. Mlađi ispitanici dobro su upoznati s pravilnom prehranom, pa su i njihove prehrambene navike bliže prehrambenim preporukama. Svaki šesti stanovnik u Hrvatskoj izložen je riziku od siromaštva. Vlada RH donijela je Strategiju pametne specijalizacije S3 (2016) kojom je nutricionizam s tzv. → funkcionalnom hranom i dodatcima prehrani uvrstila u tematsko prioritetno područje koje se odnosi na prehrambene proizvode za koje se smatra da mogu pridonijeti zdravlju.

Na → Prehrambeno-biotehnološkome fakultetu u Zagrebu 1983. uspostavljen je dodiplomski, a 1995. poslijediplomski studij nutricionizma. Tada su to bili jedini studiji nutricionizma u Hrvatskoj i širem okruženju. Prema Bolonjskom sustavu 2005. osnovan je preddiplomski studij, a 2007. diplomski studij Nutricionizam. Danas se nastava iz područja nutricionizma izvodi na većem broju sveučilišta u RH. Znanstveno-stručni članci iz područja nutricionizma objavljuju se u → Hrvatskom časopisu za prehrambenu tehnologiju, biotehnologiju i nutricionizam.

Plinacro d. o. o., poduzeće za transport i trgovinu plinom sa sjedištem u Zagrebu, osnovano 2001. zbog izdvajanja djelatnosti transporta prirodnoga plina iz poduzeća → INA. Od 2002. djeluje kao samostalno poduzeće u stopostotnome državnom vlasništvu. Nadležno je za upravljanje nadzorom, održavanjem, razvojem i izgradnjom hrvatskoga magistralnog plinskog transportnog sustava.

Prvi plinovod u Hrvatskoj Janja Lipa−Zagreb (duljine 98 km) izgradilo je 1954–59. zagrebačko poduzeće Naftaplin (→ prirodni plin). Zagreb je prirodni plin dobio 1955., te je započela njegova uporaba kao energenta za kućanstva i industrijske pogone, u čemu je postupno zamijenio dotad rabljeni → gradski plin. Tlak plina tada je iznosio pet do šest bara. Do 1962. izgrađeno je ukupno 112 km plinovoda. Otkriće plinsko-kondenzatnoga polja Okoli i njegovo puštanje u pogon 1963. označilo je prekretnicu u tehnološkom pristupu proizvodnji i transportu prirodnoga plina. U sljedećem razdoblju plinovodni transportni sustav je s radnoga tlaka od 25 bara prešao na 50 bara.

Tijekom 1970-ih prirodni plin postao je sve traženijim energentom zbog svojih energetskih i ekoloških svojstava te povoljne cijene. Na plinovodni je sustav tada bilo priključeno više od 35 različitih proizvođača. Nakon što se plinovod uključio u međunarodni tranzitni sustav, 1978. započeo je uvoz plina iz Sovjetskoga Saveza. Otkrićem velikih zaliha plina i plinskog kondenzata u Dravskoj potolini u tom razdoblju započela je jedna od najuspješnijih istraživačkih faza u poduzeću INA – Naftaplin; 1977. proizvelo je oko milijardu kubnih metara prirodnoga plina. Niz godina iz polja Dravske potoline dobivalo se više od 70% proizvedenoga plina iz domaćih izvora. Ukupna potrošnja prirodnoga plina 1982. iznosila je 1,8 milijardi m³. Prvo podzemno skladište kapaciteta 500 milijuna m³ izgrađeno je 1987. kraj polja Okoli. Zajedničkim ulaganjem INA-e i talijanskoga poduzeća AGIP pokrenuta je eksploatacija u Jadranskome moru, na polju Ivana. Godine 2001. iz polja jadranskoga podmorja proizvedeno je 600 milijuna m³ plina. Sjeverni Jadran, jedan od najvećih i najsloženijih projekata INA-e, omogućio je izravan transport plina iz proizvodnih polja u Jadranskome moru do potrošača. U razdoblju 1954–2001. INA – Naftaplin izgradio je 1876 km plinovoda različitih promjera.













Osnivanjem samostalnoga poduzeća Plinacro nastavljeni su razvoj i izgradnja. Do 2006. izgrađen je magistralni plinovod Pula–Karlovac (191 km) kojim je, umjesto transporta plina preko Italije i Slovenije, osiguran izravan transport plina proizvedenog u sjevernom Jadranu u hrvatski transportni sustav. U idućim godinama započela je gradnja transportnoga sustava prema Istri, Lici i Dalmaciji te interkonekcijskoga plinovoda prema Mađarskoj. Godine 2010. dovršene su dvije dionice (Slobodnica–Donji Miholjac i Dravaszerdahely–Donji Miholjac) plinovoda koji čini hrvatsku stranu interkonekcije 75-barskih plinskih sustava RH i Mađarske i, kojim je, uz interkonekciju sa Slovenijom, osiguran drugi dobavni smjer za uvoz plina. Godine 2013. izgrađena je dionica Benkovac–Dugopolje (91 km) kojom je taj dio Hrvatske povezan s postojećim plinovodnim sustavom te je omogućena plinofikacija Zadarske, Šibensko-kninske i Splitsko-dalmatinske županije. Do 2017. Plinacro je izgradio ukupno 1100 km visokotlačnih plinovoda.

















Danas Plinacro grupu čine Plinacro d. o. o. i Podzemno skladište plina d. o. o. u stopostotnome vlasništvu Plinacro-a, te trgovačko društvo LNG Hrvatska d. o. o. kao zajednički kontrolirani subjekt s poduzećem → Hrvatska elektroprivreda (sv. 4). Plinacro u svome sastavu ima ukupno 2693 km visokotlačnih plinovoda, od toga 1741 km 50-barskih i 952 km 75-barskih, šest ulaznih mjernih postaja, jednu ulazno-izlaznu mjernu postaju na spoju s podzemnim skladištem plina Okoli, 157 izlaznih mjerno-redukcijskih postaja s 282 mjerne linije te suvremeni Nacionalni dispečerski centar, središte daljinskoga nadzora i upravljanja cjelokupnim plinskim transportnim sustavom. Poduzeće zapošljava 275 radnika.













Zagrebačke pekarne Klara d. d., poduzeće za proizvodnju i prodaju pekarskih proizvoda sa sjedištem u Zagrebu. Baštini dugu tradiciju zagrebačkog industrijskog pekarstva i mlinarstva.

Još 1862. na Trnjanskoj cesti izgrađen je Zagrebački paromlin, koji je 1906. izgorio. Na istom je mjestu, prema projektu arhitekata Hönigsberga i Deutscha, 1908. izgrađen novi, tada najsuvremeniji u zemlji. Na nekim lokacijama na kojima se danas nalaze pekarska postrojenja Zagrebačke pekarne Klara potkraj XIX. st. nastala su prva industrijska pekarska poduzeća u vlasništvu obitelji Zeininger, Guthard, Draganec, Wieland, Krpić i Rukavina. Kako se pekarska djelatnost pokazala vrlo unosnom, početkom XX. st. osnivale su se pekarske tvornice: 1909. Gradska pekarna d. d. (u Dalmatinskoj 11), a 1912. Sjedinjene pekarne Wieland i Guthard d. d. (u Ilici 191). Između dvaju svjetskih ratova znatan udjel u pekarskoj industriji grada imao je niz pekarskih zadruga, koje su nastajale udruživanjem pekara još od kraja XIX. st.







Nakon II. svj. rata nacionalizacijom i sjedinjavanjem pekarskih zadruga osnovano je 1945. Gradsko pekarsko poduzeće koje je 1952. podijeljeno u 16 samostalnih pekarskih poduzeća. Zagrebački paromlin (tada pod imenom 8. maj) i deset pekarskih poduzeća, s 52 prodavaonice kruha i ukupno 1481 radnikom, 1962. spojeni su u poduzeće Pek Mlin, koje je 1963. promijenilo naziv u 8. maj. Nakon što su mu se 1968. pridružili karlovački Žitoproizvod i sisački 1. maj, preuzelo je naziv Žitokombinat. Godine 1971. poduzeću je priključeno zagrebačko trgovačko-ugostiteljsko poduzeće Prehrana, te je Žitokombinat sredinom 1970-ih organiziran u OOUR-e: Mlin 8. maj (od 1974. djelovao je u novoizgrađenim pogonima u Resniku), Tvornica tjestenine Klara (osnovana 1954. kao Partizanka, od 1957. u sastavu Paromlina, od 1961. u novoizgrađenim pogonima u Remetincu), Pekarstvo 8. maj (objedinjavalo je više pekarskih pogona, među kojima i potkraj 1960-ih suvremeno opremljene u Svetoj Klari, Sveticama i Samoboru, te onaj u Dalmatinskoj ulici – od 1972. Tvornica kolača i slastica Klara). Prehrana trgovina i Prehrana ugostiteljstvo (osnovani 1958. kao Mljekarnica u sastavu Zagrebačke mljekare, obuhvaćalo 55 prodavaonica i dvadesetak ugostiteljskih objekata) te Žitoproizvod Karlovac i 1. maj Sisak (objedinjavali su više gradskih pekarni i mlinove).













Godine 1978. poduzeće je izgradilo nov pekarski pogon u Jastrebarskom te se pod nazivom Žitokombinat Zagreb reorganiziralo u SOUR. U njegovu su sastavu do kraja 1980-ih djelovale radne organizacije, koje su nakon pretvorbe i privatizacije postale dionička društva. Zagrebačke pekarne (poslije Zagrebačke pekarne Klara d. d.), 8. maj (s OOUR-ima Klara tvornica tjestenine i Mlin; poslije Klara Zagreb d. d., likvidirana 2016), Prehrana trgovina i Prehrana ugostiteljstvo (Prehrana trgovina d. d.), Žitoproizvod Karlovac (Žitoproizvod d. d.), 1. maj Sisak (Ljudevit Posavski mlin i pekare d. d., od 2007. Mlin i pekare d. o. o.).







Današnje poduzeće Zagrebačke pekarne Klara registrirano je za proizvodnju i promet pekarskih i konditorskih proizvoda te uslužna pečenja. Sjedište poduzeća u doba pretvorbe nalazilo se na zagrebačkoj Novoj cesti, a proizvodnja se odvijala na šest lokacija u Zagrebu te u Samoboru i Jastrebarskom. Poduzeće je imalo mrežu od deset vlastitih trgovina u Zagrebu i okolici, a zapošljavalo je 1036 radnika. Tijekom 1990-ih osnovalo je dva povezana društva: Klara-trade d. o. o. (1994–97) i Gastro centar Klara d. o. o. (1994–2000), a bilo je većinski vlasnik zagrebačkog društva Prehrana trgovina d. d.

Kako bi zadržalo uspješnu proizvodnju, poduzeće je stalno ulagalo u izgradnju novih proizvodnih pogona i razvoj prehrambene tehnologije. U pogonu na Sveticama pušten je u rad novi proizvodni pogon za peciva (2001), otvorena su izdvojena skladišta u Rijeci i Splitu (2006) te Slavonskom Brodu (2007), a 2007. proširen je proizvodni asortiman zamrznutih i pothlađenih pekarskih proizvoda. Poduzeće je poduzelo i projekt ujedinjavanja, kojim su pogoni u Samoboru i Planinskoj ulici preseljeni na lokaciju u Utinjskoj ulici u Svetoj Klari, a uključivao je i rekonstrukciju tamošnjih proizvodnih pogona (2012–15). Godine 2015. Grupa Zagrebačke pekarne Klara zapošljavala je 650 radnika, a činila su je i još dva ovisna društva: Prehrana trgovina (oko 60% vlasništva) i Desortis (100-postotni vlasnik). Poduzeće je 2020. proizvodilo oko 120 000 proizvoda na dan, koje je plasiralo u više od 2000 trgovina. Posjedovalo je vlastitu maloprodajnu mrežu od 19 trgovina (devet u Zagrebu, po tri u Velikoj Gorici i Vodicama, te po jedna u Bjelovaru, Srimi, Tisnom i Jezerima na Murteru), od kojih su poslovnice u Vodicama, Srimi i u Jezerima bile otvorene samo tijekom ljetnih mjeseci (sezonski). Poduzeće je proizvodilo svjež i smrznuti kruh, peciva, slatke i slane proizvode od lisnatog i dizanog tijesta, tost, dvopek, tjesteninu, mlince, trajne kolače, brašno, krupicu i krušne mrvice. Proizvode je izvozilo u BiH, Sloveniju, Srbiju, Veliku Britaniju i Irsku.

MIO Standard, metalsko poduzeće utemeljeno 1949. u Osijeku kao radionica za popravak pletaćih strojeva, koja je nakon tri godine proširila djelatnost i na njihovu proizvodnju. Od 1967. poduzeće (tada pod imenom Standard) započelo je izgradnju novih pogona u današnjoj Vukovarskoj ulici, koji su dovršeni 1972., od kada tvornica nosi ime MIO (Metalska industrija Osijek) Standard. U razdoblju 1974–77. započela je suradnja s japanskom tvornicom Honda, isprva uvozom motokultivatora za potrebe jugoslavenskoga tržišta. Od 1978. u osječkoj su se tvornici sklapali Hondini poljoprivredni strojevi, motorne crpke te generatori. Od 1982. partnerska se suradnja u proizvodnji proširila i na druge inozemne proizvođače. Godine 1990. izgrađen je novi pogon u Osijeku, u kojem su se s Hondom, na temelju zajedničkih ulaganja u razvoj, trebali proizvoditi četverotaktni benzinski motori.

Godine 1992. poduzeće je imalo 1200 zaposlenih, ali je zbog posljedica ratnih razaranja te gubitka tržišta proizvodnja postupno stagnirala, a broj zaposlenih padao (400 potkraj Domovinskoga rata). Poduzeće je pretvorbom i privatizacijom postalo dioničko društvo. Kratkotrajan oporavak poslovanja slijedio je 2002. sklapanjem novog ugovora s Hondom o razvoju novih tipova motokultivatora (FG 201 i FG 205), a potom i sličnih ugovora s talijanskim partnerima. Zbog teškoća u poslovanju poduzeće je palo pod stečaj, a od 2011. njegovu djelatnost nastavlja novoosnovani Eurometal d. o. o., koji danas proizvodi motokultivatore, priključke, crpke za natapanje, prskalice, mlinove i dijelove za motokultivatore. Godine 2020. imao je 53 zaposlenika.

ribnjačarstvo, dio akvakulture koji se bavi uzgojem slatkovodne ribe u ribnjacima. Ribnjaci se uobičajeno grade uz riječne tokove jer se tako osigurava golem izvor kvalitetne vode povoljne temperature, uz njih se obično smještaju bazeni za mriještenje i uzgoj riblje mlađi. U Hrvatskoj se slatkovodna akvakultura odvija na dva načina: uzgojem toplovodnih (šaranskih, ciplinidnih) i hladnovodnih (pastrvskih, salmonidnih) vrsta. Najznačajniji je uzgoj šarana i pastrve, a uzgajaju se i bijeli amur, sivi i bijeli glavaš, smuđ, som i štuka, većinom u polikulturi sa šaranom. Ribnjačarstvo je sastavni dio → ribarstva, unutar kojega se razvijalo kroz povijest.













Tijekom 1960-ih ribnjačarstvo se odvijalo u mnogobrojnim rekonstruiranim starim, ali i novosagrađenim objektima, a proizvodnja je modernizirana. Idućih je 30 godina slatkovodno ribarstvo bilježilo porast ulova i proizvodnje konzumne ribe i mlađi, no početkom 1990-ih dolazi do naglog pada u uzgoju uzrokovanoga ratnim razaranjima. U Hrvatskoj je 2015. bilo 39 registriranih uzgajivača slatkovodne ribe i 47 uzgajališta (24 šaranska i 23 pastrvska). Uzgoj riba u šaranskim ribnjacima provodi se na poluintenzivan do ekstenzivan način u polikulturi (gnojidbom se stimulira razvoj prirodne hrane, a riba se dohranjuje biljnim komponentama). Uglavnom su smješteni u nizinskoj Hrvatskoj uz veće riječne tokove u Podunavlju, Pokupskom bazenu, donjoj Podravini, donjoj Posavini, Poilovlju, Jelas-polju i Crnoj mlaki. Godine 2017. zauzimali su površinu od približno 10 000 ha. Njihov broj je nakon 1990-ih u porastu, a površina u eksploataciji stalno se mijenja. No proizvodnja, iako danas stabilna, nikad nije dosegnula predratne godine (1989. više od 16 000 t; 2017. 2877 t). Uzgoj ribe u pastrvskim ribnjacima provodi se gotovo isključivo u monokulturi. Ribnjaci su uobičajeno smješteni u gorskim i planinskim područjima gdje se može osigurati brz protok i visoka kvaliteta vode. Godine 2015. pastrvski ribnjaci zauzimali su površinu od približno 5200 ha, a proizvodnja se oporavila do te mjere da dostiže prijeratnu (2017. 396 t). Većina proizvedene ribe namijenjena je potrošnji u Hrvatskoj, manja količina izvozi se u zemlje EU-a. Najveći je proizvođač slatkovodne ribe u RH → PP Orahovica.

























Tekstilno-tehnološki fakultet, visokoškolska i znanstvenoistraživačka ustanova Sveučilišta u Zagrebu, koja izvodi sveučilišne studije u znanstvenome polju tekstilne tehnologije (područje tehničkih znanosti). U Hrvatskoj predstavlja središte znanstvenoga i stručnoga razvoja polja te je jedini fakultet koji obrazuje stručnjake u tekstilnoj tehnologiji i inženjerstvu.







Povijesni razvoj

Začetci visokoškolske nastave iz polja tekstila sežu u 1929., kada je na Odsjeku za kemiju → Tehničkoga fakulteta u Zagrebu (sv. 4) → Matija Krajčinović u okviru kolegija Organska kemijska tehnologija započeo držati pojedinačna predavanja o oplemenjivanju i bojenju tekstila, te organizirao prve laboratorijske vježbe u tom području. Zahvaljujući tim pionirskim koracima, Hrvatska je dobila prve diplomirane inženjere kemije specijalizirane i usmjerene na tekstilnu tehnologiju (→ Mladen Bravar, → Sebastijan Ryznar, → Mladen Žerdik). Početku razvoja tekstilstva u Hrvatskoj pridonijele su i neke druge struke, ponajprije strojarstvo i agronomija, obrazujući prve inženjere u tome polju (→ Marko Boncelj).

Neposredno nakon II. svj. rata M. Krajčinović objavio je prve knjige iz polja tekstilne tehnologije (Tehnologija bojadisanja i analiza boja, 1947; Organska kemijska tehnologija tekstilnih vlakana, 1951), a na Tehničkome fakultetu pokrenuti su prvi izborni kolegiji iz tekstilstva (Odabrana poglavlja iz kemije sintetičkih vlakana i Vježbe iz bojadisarstva kod M. Krajinovića, Tehnologija tekstilnih proizvoda kod M. Žerdika).

Uz potporu Saveza inženjera i tehničara tekstilaca Hrvatske (→ Hrvatski inženjerski savez tekstilaca) M. Žerdik je 1960. na Tehnološkome fakultetu u Zagrebu osnovao Zavod za poznavanje i ispitivanje tekstila i Zavod za kemiju i kemijsku tehnologiju tekstila, te organizirao studij tekstilstva na višim programima (od petoga semestra nadalje), jer su prva četiri semestra studija bila zajednička za sve studije na Fakultetu. Nakon osam semestara studija studenti su dobivali titulu diplomiranoga inženjera Kemijsko-tehnološkoga odjela Tekstilno-tehnološkoga smjera. Istodobno osnovan Tekstilno-mehanički studij pri Strojarsko-brodograđevnome fakultetu (→ Fakultet strojarstva i brodogradnje; sv. 1) u Zagrebu, već je iste godine bio ukinut.

Sve izraženije potrebe tekstilne industrije, a posebice iskustva desetogodišnjega djelovanja tekstilnih programa na Tehnološkome fakultetu, potaknuli su osnivanje posebnoga studija tekstilnoga inženjerstva na Tehnološkome fakultetu 1971. Studij je bio organiziran u dva smjera – Tekstilno-kemijsko-inženjerskom te Tekstilno-mehaničko-inženjerskom, koji je imao dva usmjerenja – opće tekstilno-tehničko i konfekcijsko-trikotažno. Trajao je deset semestara, a u peti su se semestar (uz polaganje određenih razlika) mogli upisati i diplomirani studenti viših tekstilnih i konfekcijskih škola. Tako ustrojen studij izazvao je veliko zanimanje studenata iz cijele Hrvatske, pa se zbog toga primjerice nastava organizirala izdvojeno u Varaždinu za studente te regije. Prvim voditeljem studija imenovan je → Ivo Soljačić.

Osnivanje OOUR-a na Tehnološkome fakultetu omogućilo je 1974. prerastanje tekstilnoga studija u OOUR Tekstilno inženjerstvo. Za prvoga direktora izabran je M. Žerdik, no zbog njegove bolesti iste je godine to postao I. Soljačić. Istodobno se uređivala zgrada u današnjem Prilazu baruna Filipovića, te su u nju premješteni studiji tekstilno-mehaničke i odjevne tehnologije. U tom razdoblju započeo je i prvi poslijediplomski studij tekstilnoga inženjerstva.

Godine 1978. u OOUR Tekstilno inženjerstvo prešao je veći broj nastavnika i znanstvenika iz drugih OOUR-a Tehnološkoga fakulteta, čime su bili stečeni svi uvjeti za dobivanje statusa samostalne znanstvene organizacije. Nastavio je djelovati pod novim nazivom OOUR Institut za tekstil i odjeću, organizirajući osmosemestralnu nastavu u tri smjera: Tekstilno-kemijskom, Tekstilno-mehaničkom i Tekstilno-odjevnom. Za direktora reorganizirane institucije izabran je → Blaž Knez. U OOUR Institut za tekstil i odjeću 1983. integrirane su Viša škola za tekstil i odjeću iz Zagreba, Viša tekstilna tehnička škola iz Varaždina i Viša tehnička tekstilna škola iz Duge Rese (osnovana 1961). Institut je udruživanjem dobio još jednu djelatnost – dizajn tekstila i odjeće. Godine 1985. utemeljen je studij s četiri smjera: Tekstilno-mehanički, Tekstilno-oplemenjivački, Odjevni te Projektiranje i oblikovanje tekstila i odjeće. Nastava na sveučilišnome studiju trajala je devet semestara, a na stručnome studiju pet semestara.

Organizacijska zaokruženost Instituta za tekstil i odjeću i Instituta kemijskoga inženjerstva Tehnološkoga fakulteta, dovoljan broj nastavnika i znanstvenika u svakom od instituta te postojanje odvojenih znanstvenih polja (znanstveno polje tekstilna tehnologija utemeljeno je 1990) omogućili su daljnju reorganizaciju, kojom je 1991. osnovan samostalni Tekstilno-tehnološki fakultet Sveučilišta u Zagrebu. Velik doprinos organizaciji dali su prvi direktor Fakulteta Nikola Vuljanić te prvi dekan → Boris Karaman. Godine 1993/94. izrađen je novi nastavni plan i program sveučilišnoga studija s dva smjera, Procesnim te smjerom Dizajn i projektiranje tekstila i odjeće. Poslijediplomski studij tekstilnoga inženjerstva kao samostalni studij utemeljen je 1995.

Dekani Tekstilno-tehnološkoga fakulteta

Boris Karaman 1991–95.

Ivo Soljačić 1995–98.

Drago Katović 1998–2002.

Dubravko Rogale 2002–06.

Darko Ujević 2006–12.

Sandra Bischof 2012–18.

Gordana Pavlović 2018–20.

Anica Hursa Šajatović od 2021.

Ustrojstvo i znanstvenoistraživački rad

Temeljne su ustrojbene jedinice Fakulteta sedam zavoda, Znanstveno-istraživački centar za tekstil (TSRC), Centar za transfer tehnologija i modni dizajn (CTD), Studijska jedinica Varaždin, Knjižnica, Tajništvo i Financijska služba.

Zavod za tekstilnu kemiju i ekologiju pod današnjim imenom djeluje od 2018. Sljednik je Zavoda za kemiju i kemijsku tehnologiju tekstila i Zavoda za poznavanje i ispitivanje tekstila, osnovanih 1960. na Kemijsko-tehnološkom odjelu Tehnološkoga fakulteta. Od tih je dvaju zavoda zaživio samo jedan, koji je od 1963. nastavio djelovati pod nazivom Zavod za tekstilno-kemijsku tehnologiju. Za pokretanje Zavoda zaslužan je M. Žerdik i njegova prva suradnica → Dubravka Raffaelli, a za njegov daljnji razvoj I. Soljačić. Osnivanjem Tekstilno-tehnološkoga fakulteta 1991. Zavod je promijenio naziv u Zavod za tekstilnu kemiju i ispitivanje materijala. Implementacijom Bolonjskoga sustava i osuvremenjivanjem Fakulteta, iz tog su Zavoda 2005. osnovana tri nova od kojih svaki ima uže djelovanje, a novonastali Zavod za tekstilno-kemijsku tehnologiju i ekologiju nastavlja djelatnost prijašnjega. Znanstvena i stručna djelatnost današnjega Zavoda temelji se na predobradbi tekstila, površinskoj modifikaciji tekstila, međupovršinskim pojavama, bojenju, tisku, funkcionalnom oplemenjivanju, njezi tekstila, ekološki prihvatljivim sredstvima i procesima i dr.

Zavod za odjevnu tehnologiju osnovan je 1978. u okviru OOUR-a Tekstilno inženjerstvo Tehnološkoga fakulteta, a njegovim osnivačem bio je B. Knez. Svojim istraživanjima, inovacijama i patentima Zavod pridonosi području koje je sadržajno vezano uz razvoj konvencionalne i inteligentne odjeće, primjenu suvremenih visokotehnoloških tehnika spajanja dijelova odjeće metodom toplinskoga spajanja kondukcijom i konvekcijom, ultrazvučne i visokofrekventne tehnike te ispitivanja konstrukcijskih i toplinskih svojstava odjeće. Djelatnost Zavoda vezana je također uz razvoj i primjenu metoda antropometrijskih mjerenja i analize tijela primjenom konvencionalnih mjernih tehnika i 3D skenera tijela, novih metoda računalnoga konstruiranja i modeliranja odjeće, računalnoga projektiranja i 3D simulacije odjeće te razvoja funkcionalnih odjevnih predmeta specijalne namjene i prema individualnim antropometrijskim karakteristikama tijela, kao i cjelovite implementacije računalnih CAD/CAM tehnologija u uvjetima globalne proizvodnje i prodaje odjeće.













Zavod za dizajn tekstila i odjeće osnovan je 1983., nakon integracije viših tekstilnih škola iz Zagreba, Duge Rese i Varaždina u Institut za tekstil i odjeću, a njegovom prvom voditeljicom bila je → Zlatka Mencl-Bajs. Temeljna je orijentacija Zavoda interdisciplinarno povezivanje teorije mode i modnoga dizajna s razvojem suvremenih tehnologija u tekstilu i modi. Uz nastavnu djelatnost, jedna od značajnih inicijativa afirmacije hrvatskih modnih dizajnera bio je Modni ormar, strukovno natjecanje u Hrvatskoj, koje je 2005. utemeljila i do 2015. vodila → Nina Režek-Wilson.

Zavod za projektiranje i menadžment tekstila pod tim nazivom djeluje od 2005., a nastavlja tradiciju Zavoda za tekstilno-mehaničku tehnologiju, osnovanoga 1978. pod vodstvom → Vladimira Oreškovića, u okviru kojega se organizirao nastavni, znanstveni i stručni rad vezan uz kolegije i discipline Tekstilno-mehaničkoga smjera. Djelatnost današnjega Zavoda obuhvaća organizaciju i izvođenje nastave u području projektiranja i proizvodnje pređa, tkanina, pletiva, tehničkoga i netkanoga tekstila, što kontinuirano osuvremenjuje sukladno novitetima i trendovima međunarodnog tržišta. Uz to omogućuje studentima i stjecanje znanja iz upravljanja i poslovanja koja ih osposobljuju za preuzimanje rukovodećih uloga.













Zavod za materijale, vlakna i ispitivanje tekstila kao ustrojbena jedinica Tekstilno-tehnološkoga fakulteta djeluje od 2005., kada se dijelom djelatnosti izdvojio iz Zavoda za tekstilnu kemiju i ispitivanje materijala. Prva predstojnica bila je Emira Pezelj. Djelatnost Zavoda vezana je uz širok spektar materijala s vlaknima kao temeljnom komponentom – od modernih tekstilija za konvencionalnu primjenu i zaštitnu odjeću, visokozahtjevnih tehničkih materijala kakvi se danas rabe u tehnici, industriji, građevinarstvu, vrhunskom sportu i ekologiji do sofisticiranih i pametnih materijala za područje medicine i posebne namjene. U Zavodu se također provode istraživanja u svrhu kontrole i osiguranja kvalitete, razvoja novih proizvoda, ekspertiza i istraživanja za potrebe vanjskih naručitelja koji se bave proizvodnjom, preradbom, prodajom i primjenom tekstilnih materijala i proizvoda.













Zavod za primijenjenu kemiju utemeljen je 2005. pri reorganizaciji Tekstilno-tehnološkoga fakulteta, kada se odvojio od Zavoda za tekstilnu kemiju i ispitivanje materijala. Prvi predstojnik bio je Ante Nagl. Današnji Zavod sljednik je tradicije nekadašnjih zavoda za opću i anorgansku, analitičku, organsku i fizikalnu kemiju Tehnološkoga fakulteta u Zagrebu. U nastavne programe kolegija koji se izvode unutar Zavoda uključeni su mnogi programi kojima studenti stječu spoznaje o osnovnim zakonitostima iz područja kemije s primjenom na tekstilnu znanost i tehnologiju.

Zavod za temeljne prirodne i tehničke znanosti osnovan je 2005. radi okupljanja nastavnika koji predaju temeljne, prirodne i tehničke znanosti, a prvi predstojnik bio je → Josip Pečarić (sv. 4). Širok spektar znanstvenih interesa članova Zavoda obuhvaća područja kao što su matematička analiza, fizika čvrstog stanja, kvantna fizika, energetika, tehnička termodinamika, gospodarenje energijom u industriji, novi i obnovljivi izvori energije, primijenjena biomehanika i ergonomija, primjene netkanoga tekstila na akustičko oblikovanje prostora, numeričke metode mehanike u primjeni na probleme tekstila i tehnologije tekstila i odjeće, elektroispredanje i elektroispredeni materijali s primjenom u biomedicini i odjeći specijalne namjene, evolucijski algoritmi i strojno učenje te njihova primjena.

Znanstveno-istraživački centar za tekstil (Textile Science Research Center – TSRC) osnovan je 2008. u svrhu poticanja, koordinacije i kontinuiranoga razvoja znanstvenoistraživačkoga i umjetničkoistraživačkoga rada na Fakultetu, te njegovo povezivanje s drugim međunarodnim i domaćim znanstvenim institucijama i industrijom.

Centar za transfer tehnologija i modni dizajn (CTD) osnovan je 2004. radi prijenosa novih znanja i sofisticiranih znanstvenih metoda ispitivanja Fakulteta za rješavanje različitih (razvojnih, proizvodnih i tehnoloških) problema koji se javljaju u proizvodnim pogonima tekstilnoga i odjevnoga gospodarstva i svim drugim službama koje ga opskrbljuju, kao i za potrebe drugih korisnika.

Studijski programi

Usklađivanjem studijskih programa s Bolonjskim procesom na Fakultetu su od 2005. organizirani preddiplomski, diplomski i poslijediplomski studiji. Trogodišnji sveučilišni preddiplomski studij odvija se u dva programa, odnosno studija Tekstilne tehnologije i inženjerstva (sa smjerovima Projektiranje i menadžment tekstila, Tekstilna kemija, materijali i ekologija, Odjevno inženjerstvo, Industrijski dizajn tekstila i odjeće) i Tekstilnoga i modnog dizajna (sa smjerovima Dizajn tekstila i Modni dizajn). Dvogodišnji ciklus sveučilišnoga diplomskog obrazovanja također nudi studije Tekstilna tehnologija i inženjerstvo (sa smjerovima Projektiranje i menadžment tekstila, Tekstilna kemija, materijali i ekologija, Odjevno inženjerstvo, Industrijski dizajn tekstila i Industrijski dizajn odjeće) te Tekstilni i modni dizajn (sa smjerovima Dizajn tekstila, Modni dizajn, Kostimografija i Teorija i kultura mode). Fakultet organizira i preddiplomski stručni studij u okviru Studijske jedinice Varaždin, sljednice Više tekstilne tehničke škole u Varaždinu koja je 1983. integrirana u Institut za tekstil i odjeću Tehnološkoga fakulteta. Trogodišnji studij Tekstilna, odjevna i obućarska tehnologija organiziran je u četiri smjera: Odjevna tehnologija, Tekstilna tehnologija (kemijska i mehanička), Dizajn obuće i Obućarska tehnologija. Trogodišnji poslijediplomski sveučilišni studij Tekstilna znanost i tehnologija temelji se na istraživanjima iz područja tekstilno-mehaničkoga inženjerstva, znanosti o materijalima, tekstilne kemije i tehnologije, te odjevne tehnologije. Program obrazuje doktorande za rad u istraživačkim institucijama, institucijama s parcijalnim udjelom istraživačke djelatnosti, javnome sektoru i gospodarstvu.

Suradnja sa širom zajednicom

Fakultet surađuje s mnogobrojnim institucijama visokog obrazovanja u polju tekstilne tehnologije i modnoga dizajna u Europi i izvan nje, te je član više međunarodnih organizacija tekstilne i srodnih struka: AUTEX (Association of Universities for Textiles), BASTE (Balkan Society of Textile Engineers), DAAAM International (The Danube Adria Association for Automation & Mannufacturing), The Textile Institute, IFKT (International Federation of Knitting Technologists), SDC (The Society of Dyers and Colourist), AIC (International Colour Association) i ICTC (International Technical Committee for Textile Care).

Kadar

Značajan doprinos znanstvenomu, stručnom i nastavnom razvoju Fakulteta dali su mnogi istaknuti profesori. J. Pečarić redoviti je član → Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti (sv. 4), a velik je doprinos i članova → Akademije tehničkih znanosti Hrvatske (sv. 4), → Maje Andrassy, → Ružice Čunko, → Zvonka Dragčevića, → Ane Marije Grancarić, → Drage Katovića, Vladimira Oreškovića, → Đurđice Parac-Osterman, → Željka Penave, → Dubravka Rogalea, Ive Soljačića, → Darka Ujevića i → Edite Vujasinović.

Počasno zvanje professor emeritus Sveučilišta u Zagrebu dodijeljeno je Z. Dragčeviću, D. Katoviću, I. Soljačiću, a professor emerita A. M. Grancarić i Đ. Parac-Osterman. I. Soljačić, J. Pečarić i D. Katović dobitnici su godišnje državne nagrade za znanost.

Same Deutz-Fahr Žetelice d. o. o., tvornica poljoprivrednih strojeva i uređaja sa sjedištem u Županji, osnovana 1984. kao RO u sklopu poduzeća → Đuro Đaković (sv. 1) iz Slavonskog Broda.

Zbog potražnje za kvalitetnim kombajnima domaće proizvodnje, tvornica Đuro Đaković odlučila je 1982. započeti gradnju tvornice poljoprivrednih strojeva u Županji. Pod nazivom Tvornica poljoprivrednih strojeva i uređaja započela je proizvodnju 1984., a zapošljavala je više od 700 radnika. Proizvodnja se odvijala u suradnji i na temelju licence njemačkoga poduzeća Klöckner-Humboldt-Deutz (KHD)-Fahr.

Godine 1994. tvornica Đuro Đaković potpisala je desetogodišnji ugovor o poslovno-tehničkoj i komercijalnoj suradnji koji je jamčio trajnu isporuku i prodaju proizvoda njemačkoga partnera Deutz-Fahr na hrvatskom tržištu. Cjelokupnu proizvodnju svojeg najmanjega tipa kombajna njemačko poduzeće prenijelo je u Županju već godinu kasnije. Serijska proizvodnja usavršenih visokoučinskih kombajna Globus 6.240, kojih je razvoj trajao tri godine, uvedena je 2003. Iste godine tvornica je proširila proizvodni program jednorednim i dvorednim vučenim beračem kukuruza u klipu, proizvodom koji je poslije dominirao u njihovu izvoznom asortimanu. Godine 2005. tvornicu je preuzeo dotadašnji partner, koji od 1995. djeluje u sklopu talijanske grupe Same Deutz-Fahr (SDF). Grupu SDF čine robne marke Deutz-Fahr, Lamborghini Trattori, Hürlimann, Grégoire i Lamborghini Green Pro. Poduzeće se sastoji od 8 proizvodnih pogona u Europi i Aziji, 13 prodajnih podružnica u Europi, Aziji i Sjevernoj Americi, te udruženja u Kini i u Rusiji. Tvornica od tada djeluje pod današnjim nazivom, te proizvodi strojeve i opremu za žetvu i preradbu žitarica te zelenih usjeva. Koristi se Deutzovim motorima, a od 2015. u modele kombajna C7 i C9 ugrađuje Mercedesove motore koji znatno smanjuju emisiju plinova. Izvozi više od 95% ukupne proizvodnje. Godine 2019. u poduzeću je proizvedeno 410 kombajna, a zaposleno oko 400 radnika.







PP Orahovica d. o. o., poljoprivredno poduzeće za ratarsku, stočarsku, voćarsku, vinogradarsku i ribnjačarsku proizvodnju te preradbu ribe i proizvodnju vina, sa sjedištem u Orahovici.

Premda je osnovano 1963., svoje je poslovanje, pod prvobitnim imenom Poljoprivredno-prehrambeni kombinat Orahovica (PPK Orahovica), započelo tek početkom iduće godine. Sastojalo se od 12 organizacijskih jedinica, među kojima su bila poljoprivredna dobra koja su uglavnom imala specijaliziranu proizvodnju – npr. na Gutmanovcima se uzgajala riba, u Krivaji je bio tov stoke, a u Zdencima se proizvodila sjemenska roba i uzgajale su se plemenite pasmine stoke. Vino se skladištilo u vinskome podrumu koji je 1894. sagradio orahovački vinogradar i vinar Martin pl. Nagy. Nasadi vinove loze sorte Guyot zasađeni 1978., rađali su sve do 2011.







Tijekom Domovinskoga rata proizvodni pogoni i druga imovina poduzeća pretrpjeli su znatna oštećenja, no poslovanje se nastavilo. Godine 1991. poduzeće je raspolagalo s 11 199 ha zemljišta, od kojih je obradivo bilo 9578 ha. Oko 96% obradivih površina zauzimale su oranice i vrtovi, a oko 4% dugogodišnji nasadi. Najveći dio ratarske proizvodnje, oko 72% zasijanih površina, odnosio se na uzgoj pšenice, kukuruza i soje, a manji dio na šećernu repu, uljanu repicu i ozimi ječam. Godine 1991. proizvedeno je 224 t lješnjaka i 47 t voća. Stočarska proizvodnja bila je usmjerena na svinjogojstvo, govedarstvo, peradarstvo i ribnjačarstvo (imalo je kapacitete za uzgoj oko 15 000 tovnih svinja, 1100 grla tovne junadi, 1000 ovaca i 25 000 kokoši nesilica). Ribnjaci su zauzimali oko 1020 ha (proizvedeno je 1164 t ribe). Industrijska djelatnost poduzeća odnosila se na proizvodnju mlinskih proizvoda, kruha i pekarskih proizvoda, mesa i mesnih prerađevina, te vina i sokova. Proizvodnja mlinskih proizvoda obuhvaćala je uglavnom proizvodnju brašna (73%) i stočne hrane (27%). Tijekom 1991. poduzeće je proizvelo 19 090 t mlinskih proizvoda i 730 t kruha i pekarskih proizvoda. Skladišni kapacitet silosa iznosio je 33 500 t, dviju sušara 55 t/h, a sjemenske stanice 2,5 t/h. Kapacitet klaonice iznosio je 150 svinja, deset goveda i deset prasadi na dan. Kapacitet podruma bio je 920 000 l vina (proizvedeno je 530 000 l).













Poduzeće je nakon pretvorbe 1993. djelovalo kao dioničko društvo pod nazivom Poljoprivredno poduzeće Orahovica (PP Orahovica). Zapošljavalo je 922 radnika. Neka ulaganja planirana razvojnim programom (1992–96) ostvarena su (dovršen je vinski podrum, izgrađen pogon za prihvat, sušenje i primarnu doradbu lješnjaka, a prošireni su i modernizirani kapaciteti za tov junadi i svinja).













Godine 2004. poduzeće je zapošljavalo 613 radnika te je i dalje bilo organizirano u 12 radnih jedinica: Ratarstvo Čačinci, Gutmanovci, Krivaja, Nelin Dvor i Zdenci, te Voćarstvo i vinogradarstvo Orahovica, Svinjogojstvo Zdenci, Ribnjačarstvo Grudnjak, Prerada Čačinci, Suradnja sa selom, Prehrana Zdenci i Stručna služba Orahovica. Tijekom 2006. ratarske jedinice Krivaja i Nelin Dvor spojene su u jednu, a u tom ustrojstvu poduzeće djeluje i danas. Zagrebačka M San Grupa 2010. dokapitalizirala je PP Orahovicu i tako postala njezin većinski vlasnik. Novim strategijama u poslovanju koje su se provodile od 2012. intenziviran je izvoz proizvoda, a 2014. poduzeće je počelo djelovati kao društvo s ograničenom odgovornošću. Potkraj 2016. otvorena je tvornica za preradbu slatkovodne ribe u Čačincima, što je poduzeću omogućilo da s pomoću svoje nove robne marke Panona Mare postane najveći proizvođač slatkovodne ribe u Hrvatskoj. PP Orahovici pripojeno je 2019. zagrebačko poduzeće Panon agroproizvodnja. Poduzeće danas zapošljava oko 300 radnika, a njegovo vrhunsko vino silvanac zeleni, orahovački lješnjak i šaran nose oznaku Izvorno hrvatsko. Proizvode izvoze u nekoliko zemalja EU-a, Kinu, Japan i Meksiko.



















Muzej prehrane Podravka, specijalizirani tehnički muzej osnovan 1982. u Koprivnici, koji prikazuje razvoj industrijske preradbe hrane.

Muzej je osnovalo prehrambeno poduzeće → Podravka, u kojem je prikupljanje predmeta za budući muzej započelo 1977. te se ulaganjem znatnih sredstava 1977–80. nastavilo otkupom etnografskih predmeta i poljoprivrednih strojeva od privatnih osoba. Osim što je jedan od malobrojnih muzeja vezanih uz poduzeća u Hrvatskoj, pruža i jedinstven primjer prikaza industrijskoga proizvodnog procesa. Smješten je u adaptiranim zgradama nekadašnje Gradske klaonice, koje su najstariji primjer industrijske arhitekture u Koprivnici (1892).













Muzejski postav čine Etnografska zbirka, Likovna zbirka, Tehnička zbirka, Zbirka ambalaže i etiketa, Zbirka fotografija, Zbirka industrijske tehnologije, Zbirka kuharica i knjiga, Zbirka posuđa i pribora te Zbirka reklamne građe i suvenira. Tako se za područje sjeverozapadne Hrvatske spravama, alatima, posuđem i tradicijskim receptima prikazuju proizvodnja, transport, preradba, čuvanje i konzumiranje hrane u seoskoj sredini prve polovice XX. st. Muzej prikazuje i potpuni asortiman Podravkinih proizvoda od samih početaka djelovanja tvornice. Zbirka industrijske tehnologije sadržava rekonstrukciju prve linije za proizvodnju dehidratiranih juha iz 1958., stroj za potpuno automatsku proizvodnju marmelade u plastičnim dozama od 20 g koji je bio u uporabi 1966–2004., a na temelju stare ambalaže (oko 400 primjeraka) i etiketa (gotovo 800 primjeraka) predstavlja povijesni pregled proizvoda poduzeća. Veći dio izloženih strojeva konstruiran je prema nacrtima tadašnjih Podravkinih radnika strojarske struke upravo u radionicama Podravke.













Mlinar d. o. o., poduzeće za proizvodnju i prodaju pekarskih proizvoda sa sjedištem u Zagrebu, osnovano 1903. u Križevcima.







Poduzeće se isprva zvalo Prvi križevački paromlin i paropila Hinko Švarc (Schwartz) i sinovi, a za pogon mlina i pilane služio je parni stroj. Novi paromlin kapaciteta preradbe 220 do 250 vagona na godinu izgrađen je 1913. Poduzeće je nakon I. svj. rata zapošljavalo 25 radnika. Nakon II. svj. rata mlin obitelji Švarc preuzelo je državno mlinsko poduzeće Kalnik (1946). Od 1953. poduzeće je djelovalo u sklopu Žitnoga fonda (poduzeće za promet i preradbu žitarica), a djelatnost je obavljalo u nacionaliziranom mlinu koji je mogao samljeti 20 t žitarica na dan. Iduće je godine mlin moderniziran i elektrificiran, pa mu je i povećan kapacitet. Od 1958. poduzeće je djelovalo pod nazivom Mlinar, mlinsko poduzeće. Tijekom 1960. poduzeću je u Križevcima pridružena pekarska zadruga Napredak, pa je uz → mlinske proizvode počelo proizvoditi peciva i kruh (→ pekarski proizvodi). Tijekom vremena izgrađene su nove industrijske pekare u Zagrebu (1969., kapaciteta 70 t na dan; najveća u državi) i Križevcima (1977., kapaciteta 25 t na dan), mješaonica stočne hrane (1969., kapaciteta 120 t na dan), silosi za žitarice (kapaciteta 28 000 t) i mlin (kapaciteta 120 t na dan). Rad poduzeća bio je organiziran u radnim jedinicama Mlinarstvo (stari i novi mlin te mješaonica stočne hrane) i Pekarstvo (pekare u Zagrebu i Križevcima).







Godine 1991. poduzeće je zapošljavalo 496 radnika, radilo je smanjenim kapacitetom (42%), a proizvelo je 28 741 t mljevenih i 14 291 t pekarskih proizvoda te 4830 t stočne hrane. Pretvorbom 1992. poduzeće je postalo dioničko društvo, te je djelovalo pod nazivom Mlinar, mlinsko-pekarska industrija. Razvojnim programom provedenim 1992–98. poduzeće je izgradilo montažne armiranobetonske hale, nadogradilo upravnu zgradu, kupilo 21 poslovni prostor, moderniziralo dio voznoga parka te investiralo u nove proizvodne pogone (oprema za pripremu i sušenje tijesta, automatizirana linija za proizvodnju peciva, oprema za mlinarstvo, stroj za izuzimanje paleta s linija, uređaj za uzimanje uzoraka žitarica, jedna etažna i dvije roto peći). U Zagrebu je 2000. izgrađen pogon za proizvodnju zamrznutih proizvoda. Modernizaciju proizvodnih pogona pratila je povećana zaposlenost (1993. 488 radnika; 2002. 743 radnika). Mlinar je 2009. kupio poduzetnik Mato Škojo koji je potom reorganizirao proizvodnju u Zagrebu, Križevcima, Osijeku i Poreču. Godine 2009. pridruženo mu je poduzeće Moslavka pekarstvo iz Kutine, 2011. Centar Radnička iz Zagreba i Agrolaguna pekarstvo iz Rijeke te 2016. Centar Škojo iz Osijeka. U Zagrebu je 2011. izgrađen novi proizvodni pogon, najveći pekarski proizvodni i distributivni centar u ovome dijelu Europe, a 2014. najsuvremenija tvornica za proizvodnju bureka i pizza u ovome dijelu Europe (kapacitet 100 milijuna bureka i 40 milijuna pizza na godinu). Od 2013. poduzeće nema proizvodne pogone u Križevcima. Prve Mlinarove prodavaonice u Sloveniji i Mađarskoj otvorene su 2012., potom i u Njemačkoj, Švicarskoj, Slovačkoj, BiH, Srbiji, Ujedinjenim Arapskim Emiratima, Australiji i Malti. U Lahoreu u Pakistanu je 2018. otvoren najveći Mlinar Caffe na svijetu, a još dva nalaze se u Sydneyju. Mlinar u više od 200 hrvatskih prodavaonica, zagrebačkom sjedištu te u tvornicama u Osijeku, Zagrebu, Poreču i Šibeniku zapošljava oko 2000 radnika, a u svojim tvornicama proizvede oko 170 milijuna proizvoda na godinu. Proizvodni asortiman sastoji se od kruha, peciva, bureka, pizze, sendviča, salata, dugotrajnih proizvoda, kolača i torti.







meso, namirnica dobivena klanjem stoke, peradi i kunića te odstrelom ili klanjem divljači. Mesne prerađevine su prehrambeni proizvodi dobiveni preradbom mesa.

Meso, u užem smislu, podrazumijeva skeletno mišićje životinja s kostima, uraslim masnim i vezivnim tkivom, hrskavicama, limfnim žlijezdama, limfnim i krvnim žilama i živcima, a u širem smislu i druge jestive dijelove životinje kao što su iznutrice (jezik, srce, pluća, jetra, slezena, bubrezi, želudac, crijeva), masno tkivo (slanina, salo, loj) i krv. Kemijski sastav mesa ovisi o mnogim čimbenicima od kojih su najvažniji vrsta životinje, pasmina, spol, dob, hranidba i način uzgoja te anatomska lokacija mišića na trupu.

Osnovne gradivne tvari mesa su voda, proteini, masti, minerali, vitamini i ugljikohidrati, koji su zastupljeni različitim masenim udjelima. Prosječni kemijski sastav mesa čini 65–75% vode, 16–22% proteina, 1–13% masti, 1,5% neproteinskih dušikovih spojeva, 1% ugljikohidrata te minerali, vitamini i druge bioaktivne tvari. Udjel vode u mesu promjenjiv je i obrnuto je proporcionalan udjelu masti. Kakvoća mesa ovisi o mnogim parametrima, ali općenito vrijedi da kvalitetno meso sadržava veći udjel proteina. Proteini mesa mogu biti: miofibrilarni (grade mišićna vlakna; 65% ukupnih proteina), vezivno-tkivni (kolagen, elastin; 30%) i sarkoplazmatski proteini (mioglobin, enzimi; 5%). Proteini mesa važni su u ljudskoj prehrani jer imaju visoku biološku vrijednost, sadržavaju esencijalne amino-kiseline: fenilalanin, histidin, izoleucin, leucin, lizin, metionin, treonin, triptofan i valin. Mast je najpromjenljivija komponenta mesa, a njezina količina ovisi ponajprije o dobi i prehrambenom statusu životinje te vrsti mišića. Mast je smještena potkožno, međumišićno ili intramuskularno. Mramoriranost mesa odnosi se na količinu intramuskularne masti, odnosno na prožetost crvenoga mesa (mišića) mašću te utječe na njegovu sočnost i mekoću. Sastav masnih kiselina ovisi o vrstama mesa pa tako varira odnos zasićenih, jednostruko i višestruko nezasićenih masnih kiselina. Najvažniji su minerali prisutni u mesu željezo, bakar, cink i selen. Crveno meso smatra se najboljim izvorom željeza u ljudskoj prehrani jer željezo u mesu ima visoku iskoristivost. Meso je važan izvor vitamina skupine B, osobito vitamina B1, B2, B6 i B12. Od vitamina topljivih u mastima, u mesu je najvažniji vitamin A, dok jetra i bubrezi sadržavaju znatne količine vitamina A, D, E i K. Najzastupljeniji ugljikohidrat u mesu je glikogen.

Kakvoća mesa kompleksan je pojam, a rabi se za opisivanje ukupnih karakteristika mesa koje obuhvaćaju kvalitativne, senzorske, tehnološke, prikrivene i ostale karakteristike. Uključuje mikrobiološku i kemijsku sigurnost mesa, izgled i boju, kemijski sastav, nutritivnu kakvoću, teksturu, sočnost i aromu, odnosno okus i miris mesa. S tehnološkog gledišta važna je i boja mesa te masnog tkiva, kemijski sastav, sposobnost vezanja vode i mramoriranost. U ukupnu kakvoću uključena je i dobrobit životinja odnosno način postupanja sa životinjama tijekom uzgoja i držanja u sustavima koji su održivi i ekološki prihvatljivi. Proizvođači i prerađivači mesa pri ocjeni kakvoće mesa uzimaju u obzir i klaoničku masu životinja, klaoničko iskorištenje, debljinu potkožnoga masnog tkiva, površinu presjeka mišića, konformaciju trupa i mesnatost.







Tehnologija preradbe mesa obuhvaća procese i postupke u proizvodnji mesnih proizvoda. Mesne prerađevine uključuju širok raspon proizvoda kojima su osnovne komponente mišićno i masno tkivo, iznutrice, koža i krv te dodatni sastojci: aditivi, začini, škrob, brašno, mlijeko u prahu, jaja, gljive, povrće, bujon i dr. Proizvode se postupcima hlađenja, smrzavanja, usitnjavanja, soljenja, salamurenja, fermentacije, sušenja, dimljenja, toplinske obradbe, zrenja ili nekim drugim postupkom konzerviranja. Konzerviranjem se produžuje održivost mesa uništavanjem mikroorganizama ili stvaranjem nepovoljnih uvjeta za njihov rast i razmnožavanje. Kemijsko konzerviranje obuhvaća dodatak kuhinjske soli, nitrata, nitrita, polifosfata, mliječne, limunske i vinske kiseline te soli askorbinske kiseline i drugih zakonom dopuštenih sredstava. Hlađenje mesa postiže se na temperaturama do 7 °C u središtu proizvoda, dok se zamrzavanjem postiže uobičajena temperatura od -18 °C. Fermentacijom dolazi do razgradnje ugljikohidrata mesa i dodanih šećera do mliječne kiseline i drugih spojeva, u čemu sudjeluju mikroorganizmi, a praćeno je opadanjem pH vrijednosti proizvoda. Sušenje je postupak konzerviranja kojim se u mesu smanjuje udjel i aktivitet vode, a dimljenje (sušenje na dimu) je postupak obradbe mesnih proizvoda dimom. Dim se dobiva gorenjem drva ili se proizvodi tretiraju aromom dima. Toplinska obradba mesa i mesnih proizvoda provodi se pasterizacijom na temperaturama do 100 °C, pri čemu temperatura u središtu proizvoda mora biti najmanje 70 °C, i sterilizacijom na temperaturama višima od 100 °C. Zrenje mesa složen je proces tijekom kojeg se zbivaju mnogobrojne biokemijske i fizikalno-kemijske promjene i kojim se postižu karakteristična senzorska svojstva i kakvoća proizvoda. U novije doba razvijene su i suvremene netoplinske metode konzerviranja mesa kao što su obradba mesa visokim hidrostatskim tlakom i ultrazvukom visokog intenziteta, pulsnim električnim poljem te svjetlosnim impulsima i primjenom atmosferske hladne plazme.







Mesni proizvodi mogu biti toplinski obrađeni i toplinski neobrađeni. Toplinski obrađeni mesni proizvodi mogu biti: polutrajni suhomesnati proizvodi od jednoga komada mesa (dimljena šunka, dimljena lopatica, dimljena pečenica, dimljena vratina, dimljena slanina), polutrajni proizvodi od komada mesa (kuhana šunka), proizvodi od usitnjenoga mesa (mesni doručak, pašteta) i polutrajne kobasice (hrenovke, šunka u ovitku). Toplinski neobrađeni mesni proizvodi mogu biti: trajni suhomesnati proizvodi (pršut, suha vratina ili buđola, suha šunka, suha lopatica, suha pečenica, suha slanina, panceta), trajne kobasice (kulen, zimska salama, čajna i srijemska kobasica) i fermentirane polusuhe kobasice. Pakiranje mesa obavlja se u modificiranoj i kontroliranoj atmosferi, a pakiranje u vakuumu produljuje trajnost mesa i mesnih proizvoda.













Proizvodnja mesnih prerađevina u Hrvatskoj

Zemljopisna raznolikost i prirodne posebnosti RH omogućuju uzgoj raznolikog stočnog fonda. Stoka (→ stočarstvo) se u domaćinstvima dugo uzgajala za vlastite potrebe, a prodaja mesa i mesnih prerađevina odvijala se uglavnom putem mreže manjih mesarskih obrta. Iz takvih zanatskih radionica za preradbu mesa i proizvodnju suhomesnate robe razvilo se nekoliko vodećih industrijskih poduzeća za preradbu mesa – Prva hrvatska tvornica salame, kobasica i sušena mesa M. Gavrilovića i sinova (→ Gavrilović; osnovano u Petrinji 1822. kao obrt, od 1889. industrija), Prva zagrebačka tvornica salame, suhomesnate robe, kobasica i masti Katarina Rabus i sin (→ Sljeme; osnovano u Zagrebu 1871. kao obrt, od 1921. industrija) i Vajda (osnovano u Čakovcu, 1912). U Osijeku su početkom XX. st. otvorene Tvornica praške suhomesnate robe Bily Bogumil (1911), Gradska klaonica (osnovana prije 1915., danas Mesoprerada), Osječka industrija mesnate robe i masti (1920), tvornica suhomesnate robe Adolf Krakauer (1920) i tvornica suhomesnate robe Slavonija (1921). Na krajnjem istoku poslovale su Suhomesnata i mlinska industrija u Šidu (1918) i Tvornica konzerva i suhomesnate robe Braća Peć u Dalju. U središnjoj Hrvatskoj osnovane su Industrija mesnih proizvoda Zaprešić (1918), Prva bjelovarska tvornica suhomesnate robe Josipa Svobode i sinova (1922), Lucullus d. d. za proizvodnju mesa u Zagrebu (1922). Manji prerađivači mesa bili su Jovo Gigović iz Nove Gradiške, Braća Teufel i Zadruga brodskih mesara i kobasičara iz Broda na Savi (danas Slavonski Brod), Leopold Hoffer iz Križevaca i dr. U to su doba dva poduzeća (Industrija crijeva Josip Pavešić iz Zagreba i Prva jugoslavenska crijevarnica i topionica loja sa Sušaka) proizvodila crijeva za kobasice.













Tijekom II. svj. rata mnogi su proizvodni pogoni mesne industrije stradali, a nakon rata su konsolidirani i podržavljeni. Dio pogona za preradbu mesa djelovao je u sastavu poljoprivredno-industrijskih kombinata. Tijekom vremena proizvodnja je rasla. Primjerice 1975–80. proizvodnja mesa u Hrvatskoj porasla je sa 116 000 t na 181 000 t. Broj uzgojenih svinja narastao je dva puta, a uzgoj mesa peradi tri puta. Početkom 1980-ih od mesa dobivenoga uzgojem domaćih životinja najveći dio činila je svinjetina (50%), potom govedina (29%), perad (18%), ovčetina (0,5%) i ostalo meso (2,5%). Godine 1980. proizvedeno je 43 995 t kobasica, 36 079 t mesnih konzervi, 16 377 t sušenog mesa, 9218 t životinjske jestive masti, 2560 t nekonzerviranih polupripremljenih gotovih jela i 7188 t koncentriranih juha. Unatoč dobrim rezultatima industrijska preradba mesa nije u potpunosti iskorištena te je zbog nedostatka sirovina radila smanjenim kapacitetom.

Tijekom 1990-ih, unatoč nesigurnostima uzrokovanima Domovinskim ratom te procesima privatizacije i pretvorbe, mesna je industrija zadržala svoje tradicionalno vodeće mjesto u prerađivačkoj industriji RH. Zahvaljujući investicijama u modernizaciju pogona, poput pogona za proizvodnju kulena i suhomesnatih proizvoda poduzeća Belje (→ Belje plus) u Belom Manastiru, razvijaju se postojeći prerađivači. Krizne situacije u mesnoj industriji bile su globalna gospodarska kriza (2008. i 2009) i ulazak Hrvatske u EU (2013; liberalizacija tržišta, pogoršanje uvozno-izvozne bilance). Unatoč tomu prema Nacionalnoj klasifikaciji djelatnosti 2012. u Hrvatskoj mesnoj industriji djelovalo je 184 poduzeća, koja su ostvarivala 22% prihoda prehrambene industrije RH. Mnogi prerađivači odustali su od vlastitih pogona za proizvodnju svježeg mesa (npr. Danica je svoju klaonicu zatvorila 2012., a Gavrilović 2013), zbog čega je Hrvatska danas jedan od najvećih europskih uvoznika mesa.













Godišnja je potrošnja mesa po članu kućanstva u RH 2017. iznosila 16,4 kg mesa peradi, 15,1 kg svinjetine, 6,6 kg govedine i teletine, 0,9 kg janjetine i jaretine, 1,8 kg iznutrica, 16 kg sušenoga, soljenoga i dimljenoga mesa te 4,6 kg ostalih mesnih proizvoda (mljevenoga mesa, pašteta i sl.). Najveći su prerađivači mesa → PIK Vrbovec plus iz Vrbovca, Koka peradarsko-prehrambena industrija iz Varaždina (danas dio → Vindije), Pivac grupa (1990. osnovana je Mesna industrija braća Pivac; 2000-ih preuzela je kliški Dalmesso, čakovečku Vajdu, karlovački PPK) iz Vrgorca, Gavrilović iz Petrinje, Perutnina Ptuj – PIPO iz Čakovca i Danica mesna industrija (od 2015. u sastavu Podravke iz Koprivnice). Bogata tradicija proizvodnje poljoprivrednih i prehrambenih proizvoda koji se odlikuju posebnom kvalitetom i tradicionalnim načinom proizvodnje dovela je RH među prvih deset zemalja EU-a po broju zaštićenih naziva, odnosno registriranih oznaka, poljoprivrednih i prehrambenih proizvoda. Od ukupno 31 proizvoda sa zaštićenim oznakama izvornosti i zemljopisnoga podrijetla, mesni su proizvodi krčki, drniški, dalmatinski i istarski pršut, baranjski i slavonski kulen, zagorski puran, paška i lička janjetina, međimursko meso ’z tiblice, te dalmatinske panceta i pečenica. Proizvodi s prijelaznom nacionalnom zaštitom, koji su u postupku registracije u EU-u su: meso crne slavonske svinje i istarskog goveda – boškarina, slavonska kobasica, dalmatinska janjetina, samoborska češnjovka. Naziv mesa turopoljske svinje zaštićen je na nacionalnoj razini.







Na → Agronomskome fakultetu u Zagrebu izvodi se preddiplomski studij Animalne znanosti i diplomski studij Proizvodnja i prerada mesa, a na → Fakultetu agrobiotehničkih znanosti u Osijeku izvode se preddiplomski stručni i sveučilišni te diplomski sveučilišni studiji zootehnike, te poslijediplomski specijalistički studiji Kakvoća i sigurnost animalnih proizvoda, Proizvodni sustavi u stočarstvu i Svinjogojstvo.

mineralna voda, prirodna izvorska voda stalnoga mineralnog sastava, koja se od ostalih izvorskih voda razlikuje po povećanom udjelu otopljenih minerala i plinova. Nema prisutnih parazita i patogenih mikroorganizama, a potječe iz jednoga podzemnog vodonosnika te je potpuno zaštićena od svakoga vanjskog onečišćenja. Prirodna mineralna voda puni se u ambalažu (na kojoj je točno naznačen mineralni sastav) nepromijenjena na izvoru, a namijenjena je ljudskoj potrošnji. Termomineralne vode su vode koje imaju višu temperaturu nego što je godišnji prosjek temperature u njihovu okolišu. S obzirom na geološko podrijetlo mineralne vode mogu biti juvenilne (voda magmatskoga podrijetla, koja iz dubine litosfere izlazi na površinu) i konatne (voda koja se zadržala u stijenama od njihova postanka). Voda na putu prema površini prolazi kroz stijene različita sastava, otapa minerale i postiže svoj specifični kemijski sastav.

Prirodna mineralna voda ne smije se obrađivati ili mijenjati u odnosu na prirodno stanje u kojem se nalazi u podzemnome vodonosniku, osim u slučaju kada se dopuštenim postupcima uklanjaju željezo, sumpor, mangan, arsen, fluorid ili otopljeni ugljikov dioksid. Posebno je zabranjena svaka vrsta dezinfekcije jer voda u izvornome stanju mora mikrobiološki zadovoljavati zakonske odredbe, a prisutnost autohtonih mikroorganizama smije biti jedino rezultat normalnog razvoja prirodne mikroflore u vodonosniku. U prirodnu mineralnu vodu ne smije se dodavati ništa osim CO₂ (gazirana mineralna voda) kojega se dodatak i podrijetlo u vodi moraju jasno navesti na ambalaži.

Prirodna mineralna voda u zemljama članicama EU-a priznaje se na temelju nacionalnih pravilnika koji su usklađeni s odgovarajućim direktivama Europskoga parlamenta i Vijeća, a priznanje vrijedi za područje čitavog EU-a. Za razliku od ostalih voda u boci, u koje se ubrajaju prirodne izvorske vode s manjim udjelom otopljenih minerala i plinova i stolne vode, prirodna mineralna voda podliježe posebnoj direktivi Europskoga parlamenta i Vijeća o prirodnim mineralnim vodama (ostale dvije vrste vode u boci podliježu direktivi o vodi za ljudsku potrošnju). U RH 2019. priznate prirodne mineralne vode crpe se iz izvora: Janino vrelo u Pisarovini (trgovačka marka Jamnica), Sveta Jana kraj Jastrebarskog (Jana), Kalnička i Kalnička 1 u Apatovcu (Kalnička), Antunovo i Grofovo vrelo u Lipiku (Lipički Studenac). Na hrvatskom tržištu u boci se prodaju i domaće prirodne izvorske vode (npr. Studena, Cetina, Kala, Goda) i stolne vode (npr. Vitea) te uvozne prirodne mineralne vode iz Italije, Slovenije, Francuske, Njemačke, Austrije, Srbije i BiH. Podatci Hrvatske gospodarske komore pokazuju da je 2015. u Hrvatskoj proizvedeno 1 860 865 hl mineralne i gazirane vode, a ukupna je proizvodnja vode iznosila 3 740 000 hl. Neki mineralni izvori bili su poznati već u prapovijesno doba, a većina ih se počela iskorištavati u rimsko doba. Najveći hrvatski proizvođač izvorske i mineralne vode je → Jamnica, s tradicijom duljom od 190 godina. Prvu kemijsku analizu vrela u Jamničkoj kiselici naručila je 1772. Marija Terezija, od kada je voda s tog izvora zabilježena u registru mineralnih voda bečkog dvora. Na istom je dvoru svoje mjesto našla i mineralna voda iz Lipika.













Osim prirodnih mineralnih voda koje se rabe za ljudsku potrošnju, vode s povišenim sastavom karakterističnih minerala koje zbog toga imaju balneološka svojstva, odnosno blagotvoran utjecaj na zdravlje ljudi, rabe se u svrhu liječenja ljudi kupanjem (Istarske, Splitske, Lipičke toplice). Povijesno gledano, mineralnom su se vodom ljudi prvo koristili za kupanje, a tek kasnije za piće. Uporaba mineralnih voda u svrhu liječenja kupanjem regulirana je zakonskim odredbama kako bi se osiguralo zdravlje ljudi, jer se takve vode ne dezinficiraju da ne izgube svoja ljekovita svojstva pa se njihova kvaliteta tijekom uporabe u bazenima održava stalnom izmjenom vode i kontrolom broja ljudi koji je istodobno koriste.







Prehrambeno-tehnološki fakultet Osijek, visokoškolska i znanstvenoistraživačka ustanova Sveučilišta u Osijeku, koja izvodi sveučilišne studije u znanstvenim poljima biotehnologije, prehrambene tehnologije i nutricionizma.







Povijest

Povijest Fakulteta započela je 1970. osnutkom Prehrambeno-tehnološkog odjela na Visokoj poljoprivrednoj školi u Osijeku. Osnutak je potaknut razvojem prehrambene industrije Slavonije i Baranje, a na inicijativu profesora Biotehnološkog odjela Tehnološkoga fakulteta u Zagrebu. Visoka poljoprivredna škola, tada s Prehrambeno-tehnološkim, Ratarskim i Stočarskim odjelom, ubrzo postaje Poljoprivredno-prehrambeno tehnološkim fakultetom (1971). Prehrambeno-tehnološki odjel (i studij), osim na Fakultetu, djelovao je i u prostorima Pedagoškoga fakulteta, Elektrometalskoga školskog centra i Tehničke škole Ruđer Bošković. Razvojem odjela i osnutkom Sveučilišta u Osijeku 1975. stvoreni su uvjeti za osamostaljenje studija te je 1976. u okviru RO Biotehničkoga znanstveno-nastavnoga centra osnovan Prehrambeno-tehnološki fakultet Osijek.

Istodobno s osamostaljenjem, na Tenjskoj cesti započela je izgradnja vlastitih prostora. Prvi dio kompleksa s predavaonicama, kabinetima i dekanatom završen je 1980., a suvremeni studentski i istraživački laboratoriji 1986. Godine 1989. otvorena je i knjižnica, koje prostor danas nije u uporabi. Tijekom ratnih događanja početkom 1990-ih, prostorije Fakulteta pretrpjele su veliku štetu, a zaposlenici su veći dio opreme i dio namještaja spasili preseljenjem u podrumske prostore Privredne banke u Osijeku, odn. u Zagreb 1991. Nastava za studente se tada odvijala na zagrebačkome Prehrambeno-biotehnološkom fakultetu. Nakon rata Fakultet je djelovao na više lokacija u Osijeku, a od 1995. djeluje u osječkoj Tvrđi, na adresi Franje Kuhača 18 i 20. Na Fakultetu je u znanstveno-nastavnim, nastavnim i suradničkim zvanjima zaposleno sedamdesetak osoba, a 2020. pohađalo ga je više od 700 studenata.

Nastava

Fakultet je u početku provodio dodiplomski studij Prehrambene tehnologije i procesnog inženjerstva u tri smjera (Prehrambeni, Prehrambeno inženjerstvo i Procesno inženjerstvo), a poslijediplomski studij prehrambenog inženjerstva osnovan je 1998. Fakultet danas provodi osam studija: preddiplomski sveučilišni studij Prehrambena tehnologija, diplomske sveučilišne studije Prehrambeno inženjerstvo, Procesno inženjerstvo te Znanost o hrani i nutricionizam, sveučilišni poslijediplomski studij Prehrambena tehnologija i nutricionizam te poslijediplomske specijalističke studije Sigurnost i kvaliteta hrane, Tehnologije tradicionalnih mesnih proizvoda i Nutricionizam.

Organizacija

Godine 1997. ustrojena su četiri zavoda te katedra za strane jezike. Fakultet su od 2006. činila četiri zavoda, tri samostalne katedre (za matematiku i fiziku, metodiku znanstvenog rada te za strane jezike) te Centar za razvoj i tehnološki inženjering, a danas ga čine četiri zavoda i samostalne katedre.

Zavod za primijenjenu kemiju i ekologiju osnovan je kao Zavod za kemiju (činile su ga Katedra za primijenjenu kemiju i instrumentalne metode, Katedra za opću i analitičku kemiju, Katedra za organsku kemiju i kemiju prirodnih spojeva te Katedra za tehnologiju vode i ekologiju). Današnje ime nosi od 2006. te ga čine tri katedre: Katedra za fundamentalnu kemiju, Katedra za primijenjenu kemiju, biokemiju i instrumentalne metode te Katedra za ekologiju i toksikologiju. Dosadašnji su predstojnici zavoda bili Marijan Šeruga, Mirko Kuleš, Spomenka Kovač, Milan Čaćić i → Maja Molnar.

Zavod za prehrambene tehnologije nekada je činilo deset katedri: za prehrambeno inženjerstvo, tehnologiju voća i povrća, tehnologiju ugljikohidrata, mljekarstvo, tehnologiju mesa i ribe, higijenu i sanitaciju, ekonomiku prehrambene industrije, vinarstvo, tehnologiju ulja i masti te kemiju hrane. Suradnja je ostvarena sa Zavodom za javno zdravstvo Osječko-baranjske županije te poduzećima IPK Tvornica ulja Čepin, → Zvečevo, Kandit Premijer (→ Kandit), → Sladorana, → Belje, → VIRO tvornica šećera i dr. Zavod danas okuplja pet katedri: Katedru za tehnologije prerade žitarica, Katedru za tehnologiju mesa i mlijeka, Katedru za prehrambeno inženjerstvo, Katedru za tehnologiju voća i povrća, Katedru za tehnologiju ugljikohidrata. Među predstojnicima Zavoda istaknuli su se Ljiljana Primorac, → Žaneta Ugarčić-Hardi, akademkinja → Vlasta Piližota i Đurđica Ačkar, kao i predsjednik dviju katedri → Dragan Kovačević.

Zavod za ispitivanje hrane i prehrane osnovan je kao Zavod za ispitivanje prehrane i nadzor kakvoće prehrambenih proizvoda, a današnje ime nosi od 2006. Nekada ga je činilo šest katedri: za kakvoću hrane, prehranu, mikrobiologiju, toksikologiju i prehrambenu biokemiju, biologiju te senzorske analize. Danas Zavod okuplja Katedru za kakvoću hrane, Katedru za prehranu te Katedru za biologiju i mikrobiologiju. Suradnja je ostvarena s Hrvatskom gospodarskom komorom, Županijskom komorom Osijek i Hrvatskim pčelarskim savezom za koji provodi analizu meda za potrebe državnog natjecanja. Od 2005. Zavod je ovlašten za ispitivanje kakvoće meda i drugih pčelinjih proizvoda. Dugogodišnja je predstojnica bila → Milena Mandić, a zatim Ljiljana Primorac i Ines Banjari.













Zavod za procesno inženjerstvo. Unutar zavoda nekada su djelovale katedre za tehnološke operacije, termodinamiku i reakcijsko inženjerstvo, modeliranje, optimiranje i automatizaciju, projektiranje tehnoloških procesa i konstrukcijske materijale, bioprocesno inženjerstvo te za inženjerstvo organskih i anorganskih materijala. Zavod je ostvarivao suradnju s poduzećima Orbico Split, Tvornica za preradu drva u Belišću i dr. Dugogodišnji su predstojnici bili → Srećko Tomas i Bernarda Šeruga. Današnja je predstojnica Natalija Velić​, a unutar Zavoda djeluje pet katedri: Katedra za mehaničke, toplinske i separacijske procese, Katedra za energiju, okoliš i održivi razvoj, Katedra za modeliranje, optimiranje i automatizaciju, Katedra za tehnološko projektiranje i farmaceutsko inženjerstvo te Katedra za bioprocesno inženjerstvo. Među zaposlenicima Zavoda ističe se → Stela Jokić.







Samostalne katedre okupljaju nastavu iz engleskog i njemačkog jezika te tjelesne i zdravstvene kulture. Predstojnica je katedre Antonija Šarić.

Izdavaštvo

Fakultet od 2009. izdaje međunarodni znanstveno-stručni časopis → Croatian Journal of Food Science and Technology, a u suradnji s Farmaceutskim i Tehnološkim fakultetom Univerziteta u Tuzli od 2012. izdavač je i međunarodnoga znanstveno-stručnog časopisa za nutricionizam i dijetetiku Hrana u zdravlju i bolesti.

tjestenina, prehrambeni proizvod dobiven miješanjem pšeničnog ili drugog (rižinog) brašna s vodom i drugim sastojcima, različito oblikovan te namijenjen pripremi za jelo kuhanjem ili ukuhavanjem. Uglavnom se proizvodi od pšenične krupice tvrde pšenice (Triticum durum), rjeđe od krupice krušne pšenice (Triticum aestivum), a temeljem udjela navedenih sastojaka označava se kao tjestenina od: durum pšenice (sadržava ≥ 97% krupice tvrde pšenice), durum pšenice i krušne pšenice te krušne pšenice.

Tjestenina proizvedena postupkom oblikovanja i sušenja do vlage ≤ 12,5% naziva se suhom tjesteninom. Njoj se mogu dodavati različiti sastojci (jaja, špinat, cikla, mrkva, brašna drugih žitarica, krumpira ili mahunarki) koji su odgovorni za organoleptička svojstva (teksturu, boju) i prehrambenu vrijednost. Suha tjestenina se prema obliku razvrstava u dugu (špageti, capellini, bucatini, fettuccine) i kratku tjesteninu (šuplju kao makaroni ili punu kao fusilli). Prema namjeni u prehrani razlikuju se tjestenine za priloge (konzumiraju se uz umake, kao prilog jelu ili sastavni dio salata) i tjestenine za juhe (sitna tjestenina oblika školjkice, kvadratića, leptirića, slova, zrna i sl.). Danas se na tržištu nalazi više od 400 različitih oblika suhe tjestenine zapakirane u ambalažu koja osigurava dug vijek valjanosti. Ako je tjestenina termički obrađena prije sušenja (parenjem, grijanjem, kuhanjem) naziva se pretkuhanom tjesteninom i svojstveno joj je kratko vrijeme pripreme. Zasebna kategorija tjestenine je svježa tjestenina koja se proizvodi valjanjem tijesta pripremljenog od pšenične krupice, vode i jaja te dodataka, koja se potom reže, a po potrebi i puni te završno oblikuje. Punila svježe tjestenine mogu biti mesna, povrtna, sirna, začinska i sl. Najpoznatije svježe punjene tjestenine su tortellini, cappelletti i ravioli. U svježu tjesteninu svrstavaju se i njoki, okruglice specifična oblika i izgleda, proizvedeni od smjese krumpirova i pšenična brašna ili krupice, kojima se mogu dodati sol, jaja, mlijeko, povrće i masnoća. Sva svježa tjestenina prije pakiranja obvezno prolazi proces pasterizacije i hlađenja (ne smije sadržavati ≥ 28% vlage). Ako se prije pasterizacije svježa tjestenina dodatno termički obrađuje (parenjem, grijanjem ili kuhanjem), dobiva se pretkuhana svježa tjestenina. Zbog visokog je sadržaja vlage svježa tjestenina lako pokvarljiva namirnica, pa se pakira u odgovarajuću nepropusnu ambalažu i modificiranu atmosferu, a može se i vakuumirati ili smrznuti.







Pretpostavlja se da je Marko Polo u XIII. st. donio tjesteninu iz Kine u Italiju. U XVII. st. započela je njezina intenzivna proizvodnja, uglavnom u talijanskim kućnim manufakturama, a industrijska revolucija u XIX. st. omogućila je njezinu široku mehaniziranu proizvodnju. U svijetu se proizvede oko 14,3 milijuna tona tjestenine na godinu, a najveći su proizvođači zemlje EU-a (35,7% ukupne proizvodnje). U Hrvatskoj se proizvodi oko 22 000 t tjestenine na godinu (u Italiji 3,8 milijuna tona), a godišnja konzumacija tjestenine u Hrvatskoj iznosi 7,3 kg po osobi (u Italiji 24,9 kg). Unatoč tomu što se proizvodnja tjestenine u posljednjih deset godina udvostručila, više od polovice potrošene tjestenine (56%) u RH dolazi iz uvoza. Proizvodnja tjestenine u Hrvatskoj započela je u drugoj polovici XIX. st., intenzivirala se početkom XX. st. i bila je usko vezana uz proizvodnju keksa. Najviše tjestenine proizvodilo se i konzumiralo na području Hrvatskog primorja i Dalmacije. Na riječkom su području djelovale Tvornica tjestenine u Ponsalu (osnovana 1845), tvornice tjestenine na Sušaku i u Puntu te Prvi hrvatski primorski paromlin i tvornica tijesta Art osnovan u Senju. U prvim desetljećima XX. st. na šibenskom području djelovale su četiri tvornice, na splitskome tri (među kojima i → Cetina iz Omiša), na makarskome četiri, a na dubrovačkome području dvije tvornice. Proizvodile su dovoljno tjestenine za potrebe Primorja i Dalmacije, a izvozile su i u Crnu Goru i Italiju.







U kontinentalnome dijelu Hrvatske tjesteninu i kekse proizvodili su: Suprema prva hrvatska tvornica tjestenina (osnovana 1918. u Zagrebu; od 1921. podružnica u Osijeku), Paromlin, tvornica tjestenine i keksa Karolina, Stjepan Piller i sinovi iz Osijeka (osnovana 1922; danas → Karolina) i Tvornica tjestenine paromlina Union (osnovana u Osijeku). Tijekom 1980-ih tjesteninu je u Hrvatskoj proizvodilo deset poduzeća, među kojima se uz omišku Cetinu isticala Tvornica tjestenine Klara, jedan od OUR-a zagrebačkog Žitokombinata (→ Zagrebačke pekare Klara). Danas ju proizvode 23 mala ili srednje velika proizvođača, među kojima su Klara Marić u Kanfanaru (1987), Ragusa u Čakovcu (1991), Koleda u Velikoj Gorici (1991), Marodi u Nedelišću (1992) i Naše klasje u Kupljenovu (2011). Mali proizvođači u ponudi obično imaju i neke vrste tradicijske tjestenine poput krčkih šurlica te istarskih fuža i pljukanaca. Tehnologija proizvodnje tjestenine se danas poučava na → Prehrambeno-tehnološkome fakultetu u Osijeku i → Prehrambeno-biotehnološkome fakultetu u Zagrebu.

Tvornica duhana Rovinj d. o. o. (TDR), poduzeće za proizvodnju duhana i duhanskih proizvoda sa sjedištem u Rovinju, osnovano 1872. Hrvatski vodeći proizvođač i izvoznik cigareta.

Započelo je djelovati kao pogon za opskrbu cigarama časnika austrougarske vojske pod nazivom I. R. Manifattura tabacchi u Ulici San Damiano u Rovinju. Najveće zasluge za pokretanje industrije duhana pripadaju tadašnjemu gradonačelniku Rovinja Matteu Campitelliju. Od osnutka do početka I. svj. rata tvornica je bila dijelom državnoga monopola K. K. Tabak-regie u kojem je bila koncentrirana preradba i trgovina duhana na području Austro-Ugarske. U prvoj godini poduzeće je zapošljavalo oko 400 radnika, a bilo je opremljeno s 13 različitih strojeva za motanje, pakiranje i oblikovanje cigara, prešama za bale i štrcaljkama za održavanje vlažnosti duhana, te trima sušarama. Ručno savijene cigarete i lule počele su se proizvoditi 1878. U idućih desetak godina provedena je prva veća mehanizacija proizvodnoga procesa. Nabavljeni su motori koji su pokretali dvanaestak strojeva, iako je većina proizvodnje i dalje bila ručna. Daljnje modernizacije slijedile su potkraj XIX. i početkom XX. st. Prije I. svj. rata poduzeće je imalo oko 1100 radnika. Godine 1913. na tržište je plasirana cigareta tipa American Blend izrađena od mješavine američkih duhana Virginia i Burley. Tijekom rata upravljanje poduzećem preuzeo je Talijanski državni monopol koji ga je vodio do kraja II. svj. rata. U razdoblju između dvaju svjetskih ratova u tvornicu su bili dopremljeni zastarjeli i derutni strojevi, novi strojevi za izradbu cigareta i pakiranje rezanoga duhana montirani su 1922. Proizvodile su se cigare Toscana i Romana i cigarete. Broj radnika kretao se oko 800.

Nakon II. svj. rata poduzeće je nacionalizirano i ukinuta je proizvodnja cigara. Glavna uprava za duhan odlučila je likvidirati tvornice duhana u Puli, Rijeci i Senju, a dio strojeva iz riječke tvornice duhana (→ Tvornica duhana Rijeka) dopremljen je u Rovinj. Polovni strojevi za pakiranje cigareta dopremljeni su iz Niša i Sarajeva. Prva poslijeratna cigareta bila je Stella Rossa. Poduzeće je početkom 1950-ih modernizirano kupnjom novih strojeva za izradbu i pakiranje cigareta, a u sljedećih deset godina svi su stari strojevi zamijenjeni novima. Nakon modernizacije na tržište je izbačena nova marka cigarete Primorka. U okolici Rovinja oživio je uzgoj duhana koji je 1951. iznosio 21 t, a 1956. 128 t. Većina proizvedenih cigareta bile su tzv. orijentalne cigarete bez filtra. Nakon 1961. porasla je potražnja za cigaretama s filtrom, pa je tvornica u Rovinju 1969. nabavila nove strojeve za izradbu cigareta s filtrom. U sljedeće dvije godine automatizirana je priprema duhana i izradba cigareta te je moderniziran grafički pogon. TDR je 1972. od poduzeća Austria Tabakwerke kupio licencu za proizvodnju marke cigarete s filtrom Milde Sorte i njezinu prodaju na jugoslavenskom tržištu. Do 1975. to je postala najtraženija cigareta s licencom na domaćem tržištu.







Početkom 1980-ih proizvodnja je automatizirana, instalirani su tada najsuvremeniji strojevi. Lansirana je marka cigareta Ronhill kao izvorna kreacija rovinjskih stručnjaka. Kupljena su duhanska polja u Podravini i Slavoniji, na kojima se uzgajao duhan u suradnji s Poljoprivrednim fakultetom u Zagrebu. Za potrebe fizikalno-kemijskoga laboratorija nabavljeni su spektrofotometar i stroj za pušenje, analize kojih su dovele do stalnoga smanjivanja tara i nikotina, štetnih sastojaka u dimu cigareta.

Privatizacija poduzeća, koje je tada imalo oko 450 zaposlenih, provedena je 1993. Od 2003. TDR je bio u sastavu Adris grupe, a od 2015. je u vlasništvu poduzeća British American Tobacco (BAT). Konkurentsko poduzeće → Tvornicu duhana Zagreb TDR je preuzeo 1998. Godine 2007. proizvodni pogoni premješteni su u Kanfanar, nedaleko od Rovinja u kojem je ostala uprava poduzeća. Na mjestu stare tvornice u Rovinju danas se održavaju razni festivali. U 2018. TDR je imao 550 zaposlenih. Novim investicijama matičnog poduzeća BAT u rovinjske pogone od 2021. proširuje se proizvodni asortiman na grijane duhanske proizvode.

Riječka tvornica konopa, poduzeće za proizvodnju brodske užadi i ostale srodne opreme osnovano u Rijeci; jedno od najstarijih poduzeća u Hrvatskoj koje je neprekidno djelovalo 235 godina.

Njezini začetci vezani su uz manufakturu za izradbu brodske užadi koju je, potaknut tadašnjim brzim razvojem riječke brodogradnje, 1764. pokrenuo Nicolò Crespi podrijetlom iz Riminija. Iako je rastuća potražnja za brodskom užadi uvjetovala osnivanje još nekoliko radionica toga tipa u Rijeci, nijedna se osim Crespijeve nije dulje održala. Njegovo uspješno poslovanje potvrđeno je carskim dekretom 1802., kojim je radionica jedina u svojoj grani dobila privilegije. Tada je zapošljavala 16 radnika. Užad se izrađivala uglavnom od konoplje koja se nabavljala u Bologni, Ceseni i Papinskoj Državi, a osim u Rijeci prodavala se u Senju, Dubrovniku i Boki kotorskoj. Nakon Crespijeve smrti manufakturu je preuzeo njegov sin Teodor, koji je, ne snašavši se u okolnostima nastalima promjenom političkih prilika u Rijeci te slabljenjem proizvodnje i trgovine, bio prisiljen prepustiti je oko 1860. Giovanniju Siroli. Novi je vlasnik, prema projektu arhitekta → Emilija Ambrosinija (sv. 3), dao podići 1901. novu, veću tvorničku građevinu na Potoku, pri čemu je dodatno modernizirao pogon nabavom potpuno novoga strojnog parka. Pod nazivom Giovanni Sirola Fabbrica cordaggi tvornica je izrađivala brodsku užad za austrougarsku flotu u Puli, Tvornicu torpeda Roberta Whiteheada (→ Torpedo; sv. 1) i Udruženo brodogradilište i tvornicu strojeva Danubius-Schönichen-Hartmann (→ 3. maj brodogradilište; sv. 1) u Rijeci. U tom se razdoblju proizvodilo 60 do 100 t užadi na godinu. Tijekom I. svj. rata tvornica je dospjela u teškoće, no nakon što se u poslijeratnim godinama oporavila započela je užadi opskrbljivati Kraljevsko ugarsko pomorsko plovidbeno dioničko društvo Adria. Poduzeće je ponovno poslovalo s teškoćama neposredno prije i tijekom II. svj. rata, kada je znatno smanjen broj radnika i opseg proizvodnje. Nakon rata tvornica je zapošljavala približno 30 radnika koji su nastavili proizvodnju užadi od konoplje, no nedovoljno kvalitetne za uporabu u pomorstvu zbog neodgovarajuće sirovine.

Nakon smrti posljednjega vlasnika Sirole 1947. tvornica je bila nacionalizirana, a od 1948. nastavila je djelovati pod nazivom Gradsko užarsko poduzeće. S približno 60 zaposlenih radnika kapacitet tvornice iznosio je 120 do 140 t užadi na godinu. Kako se proizvodnja isključivo od domaće konoplje pokazala suviše riskantnom, 1952. započela je izradba užadi od kokosa, manilske (po gradu Manili na Filipinima) i sisalske (po gradu Sisalu na Yucatánu) konoplje. Osim proizvodnjom užadi kojom su se opskrbljivala brodogradilišta, brodarska poduzeća i ribarske zadruge, tvornica se bavila češljanjem i predenjem konoplje, a jedina je u Jugoslaviji proizvodila katraniranu stupu (kučinu) za šuperenje (brtvljenje) drvenih brodova i čamaca. Osim klasične brodske užadi u asortimanu su bili i drugi proizvodi poput brisača, prostirki, sportskih mreža, ljuljački, bokobrana, ceradnih separacija, pokrivača brodskih skladišta i sl. Gradsko užarsko poduzeće je 1950. pripojeno riječkom poduzeću za opskrbu brodova Brodokomerc, nakon čega je nastavilo djelovati kao Brodokomerc Rijeka – pogon proizvodnje konopa, s istim proizvodnim programom. Broj zaposlenih povećan je 1959. na 150. Zbog nemogućnosti zadovoljavanja intenzivno rastućih potreba brodara, u sklopu poduzeća 1961. osnovan je Pogon brodske konfekcije i užarskih proizvoda u Baškoj. Prvi izvoz proizvoda ostvaren je 1963. u Italiju i Njemačku.

Godine 1968. tvornica se odvojila od Brodokomerca te nastavila djelovati samostalno pod nazivom Riječka tvornica konopa. Početkom 1960-ih uslijedila je modernizacija pogona nabavom novih strojeva i primjenom novih tehnologija (preša za mehaničku izradbu braga, stroj za križno pletenje osmerostruke užadi i dr.). Potom je započela i proizvodnja užadi od umjetnih materijala, koji su na svjetskom tržištu tada već uvelike konkurirali prirodnim vlaknima. Znatno povećana proizvodnja kao i novi urbanistički planovi nametnuli su potrebu preseljenja, pa je početkom 1980-ih podignuta nova tvornica na Škurinju. S približno 400 zaposlenih, osim za potrebe u brodogradnji, pomorstvu i riječnom brodarstvu, tvornica je proizvodila užad i druge proizvode za potrebe željezničkog i cestovnoga prometa, željezara, elektrana, vojske, poljoprivrede i dr. Uz različite vrste užadi, proizvodni program činili su pokrivači brodskih skladišta, čamaca, kamiona i vagona, pojasevi i prsluci za spašavanje, ljestve za penjanje, mreže za dizanje tereta i dr. U tranzicijskome razdoblju tvornica je postupno sve lošije poslovala, smanjivala opseg proizvodnje te je nad njom 1999. proglašen stečaj. Njezina je imovina prodana konzorciju Agrokor, nakon čega je tvorničko postrojenje razrušeno pri izgradnji trgovačkih centara. Poduzeće je likvidirano 2011.

Željezara Split d. d., poduzeće za proizvodnju i preradbu čelika iz Kaštel Sućurca, osnovano 1968. pod nazivom Adriasider. Spajanjem Adriasidera i Investicione grupe za izgradnju integralne željezare na Jadranu osnovano je 1970. poduzeće Jadranska željezara Split.

Poduzeće je pokrenuto radi osiguravanja dostatnih količina kvalitetnog građevinskoga (armaturnog) čelika za sve opsežniju izgradnju turističkih objekata u priobalju 1960-ih. Rješenje tog problema vidjelo se u planiranoj proizvodnji bi-armature od dviju čeličnih, hladno vučenih žica, međusobno spojenih poprečnim šipkama od konstrukcijskoga čelika na stroju za automatsko zavarivanje, za što je otkupljena licenca poduzeća EPG iz Graza. Kako je za takvu proizvodnju bio potreban čelik s mehaničkim svojstvima poboljšanima postupkom toplog valjanja, bila je predviđena tehnološki zaokružena cjelina, od pridobivanja čelika iz čeličnog otpada preko proizvodnje toplo valjanoga poluproizvoda do proizvodnje armature. Pogoni u Kaštel Sućurcu građeni su od 1968. do 1971. kada je započela proizvodnja (električnu peć izradilo je poduzeće Brown Boweri iz Badena, uređaje za kontinuirano lijevanje – konti-ljevalice – Concast iz Züricha, opremu valjaonice Pomini – Farrel iz Castellanze, a opremu za hladno vučenje EVG iz Graza). Željezara je sredinom 1970-ih zapošljavala 450 radnika. Dogradnjom pogona kapaciteti čeličane su 1980-ih dosegnuli 120 000 t čelika na godinu, valjaonice 80 000 t, a pogona za hladnu preradbu čelika 25 000 t. Osnovna djelatnost bila je proizvodnja čeličnih gredica, okruglih profila glatkog i rebrastog betonskoga čelika, valjane žice, hladno vučene glatke i rebraste žice, fine mreže, klasične armature i valjane žice.

Zbog poslovanja s gubitkom poduzeće je likvidirano 1986. Istodobno je osnovano novo poduzeće pod nazivom Željezara Split, u sklopu kojega je ponovno pokrenuta proizvodnja u čeličani i valjaonici u Kaštel Sućurcu. Poduzeću je 1988. pripojen bivši pogon → Dalmastroja (sv. 1) za hladnu preradbu čelika u splitskim Mostinama, te je željezara ponovno organizirala proizvodnju hladno vučene i valjane žice za zavarene armature, zavarene armaturne mreže, fine mreže i vilice raznih oblika i dimenzija.

Godine 1991. poduzeće je imalo 657 radnika, a 1994. postalo je dioničko društvo. Početkom 2000-ih pokrenuta je investicija u novu tehnologiju i opremu. Modernizirane su elektrolučna peć i konti-ljevalice te je izgrađena nova lončasta peć u pogonu čeličane koja je dosegnula kapacitet od 190 000 t na godinu. U pogonu valjaonice, kapaciteta 170 000 t na godinu, instalirana je nova potisna peć, modernizirana je valjačka pruga, ugrađeno je postrojenje za termičku obradbu rebrastog betonskoga čelika i rekonstruiran je rashladni stol. U veljači 2003. proizvodnja je prestala zbog nemogućnosti podmirenja obveza za električnu energiju. Rad poduzeća nastavljen je u kolovozu 2003. s približno 400 radnika. Željezara je 2007. prodana poljskom poduzeću Zlomrexu, koje se povuklo 2009. što je dovelo do ponovnog zaustavljanja rada. Od 2011. poduzeće je u vlasništvu zagrebačke C.I.O.S. grupe, a djeluje pod nazivom Adria čelik. Od 2012. njime upravlja njemački Techcom, ali je od 2015. u stečaju, proizvodnja je obustavljena, a sudbina poduzeća neizvjesna.

željezo, najrašireniji metal u rudama Zemljine kore, srebrnobijele boje, razmjerno mekan i kovan, te kemijski otporan; kemijski element atomskoga broja 26, gustoće 7,87 g/cm³, Mohsove tvrdoće 4, tališta 1538 °C i vrelišta 2862 °C. Željezo vezano u spojevima prisutno je u približno 400 minerala, od kojih su najpoznatiji hematit (udjel željeza do 69,94%), magnetit (do 72,36%), limonit (59,23−65,53%), pirotin i pirit (59,23−65,53%), siderit (do 48,2%). Neizostavno je u proizvodnji različitih slitina velike čvrstoće, tvrdoće, žilavosti, mogućnosti lijevanja i mehaničke obradbe. Najvažniji tehnološki i konstrukcijski materijal današnjice, → čelik, slitina je željeza s najviše 2% ugljika.













Kemijski čisto željezo proizvodi se rijetko zbog umanjenih fizikalnih i mehaničkih svojstava te složenijih i skupljih proizvodnih postupaka u odnosu na čelik, ali i zbog uporabe ograničene samo na područje metalurgije praha, katalizu te proizvodnju specijalnih magneta.

Tehničko željezo, tj. različite vrste željeza koje se rabe kao tehnički materijali, dobiva se ponajprije redukcijom rudnih minerala ugljikom iz koksa u visokoj peći. Tako nastaje sirovo željezo, uglavnom sirovina za proizvodnju čelika, koja obično sadržava 3,5−4,5% ugljika, 0,5−3,5% silicija, 0,5−6% mangana, 0,1−2% fosfora i 0,01−0,05% sumpora. Zbog velikog udjela ugljika sirovo željezo je vrlo krhko i ne može se plastično deformirati, a u proizvode se oblikuje lijevanjem (željezni ljevovi). Kako bi se izbjegla primjena visokokvalitetnoga metalurškoga koksa nužnoga za proces u visokoj peći, rabe se elektroredukcijski postupci proizvodnje sirova željeza. Kod tih se postupaka pretvorba električne energije u toplinsku provodi elektrolučno, a ugljik iz krutih goriva rabi se samo kao reducens i za naugljičenje sirova željeza; nedostatak je toga postupka velika potrošnja električne energije. Željezni materijali dobivaju se i izravnim redukcijskim procesom, tj. redukcijom oksidnih ruda u obliku peleta u niskim jamskim ili rotacijskim pećima na temperaturama između 750 i 1050 °C. Reducensi su obično plinoviti (ugljikov monoksid, vodik ili njihova smjesa), a rjeđe ugljen. Tako nastaje spužvasto željezo, čvrst proizvod velike poroznosti koji se daljnjom obradbom u elektrolučnim pećima može preraditi u kvalitetan čelik. Riječ je o izravnome putu od rude do čelika, bez potrebe za proizvodnjom sirova željeza kao međuproizvoda. Proizvodnjom sirova željeza postiže se bolje odvajanje metala od troske, ali se istodobno iz rude u sirovo željezo reduciraju prateći elementi. Izravni redukcijski procesi osiguravaju manji udio neželjenih primjesa u željezu.







Čelik se javlja u više od tisuću vrsta koje se odlikuju velikom čvrstoćom, tvrdoćom, žilavošću, mogućnošću lijevanja i mehaničke obradbe, velikom elastičnošću i dr. Danas se čelik proizvodi uglavnom oksidacijskim pročišćavanjem bijeloga sirova željeza u kisikovim konvertorima te taljenjem pripremljenoga čeličnog otpada ili starog željeza uz dodatak spužvastog željeza kao proizvoda izravne redukcije u visokoučinskim elektrolučnim pećima. Dijeli se prema sastavu, mikrostrukturi, svojstvima, proizvodnom postupku, namjeni i dr. Prema mikrostrukturi čelici mogu biti feritni, perlitni, martenzitni, ledeburitni i austenitni. Željena se mikrostruktura postiže sadržajem ugljika te dodatkom niza legirnih elemenata, npr. Mn, Cr, Mo i drugih te procesom izravne ili naknadne toplinske obradbe. Prema sastavu se čelik dijeli na ugljični (uz željezo sadržava samo ugljik kao legirni element) i legirani čelik, koji osim ugljika sadržava i druge elemente, uglavnom metale koji poboljšavaju njegova svojstva. Prema namjeni čelik se dijeli na konstrukcijski (obični, poboljšani), specijalni (nehrđajući čelik; vatrootporni čelik) i alatni (za rad u toplom i hladnom stanju, brzorezni). Čelični proizvodi dolaze na tržište u različitim oblicima (cijevi, trake, široke plosnate šipke, lim, profili, žica i dr.).













Od željeznih slitina važne su i ferolegure. One uz željezo sadržavaju i velik, često i pretežan udio drugih metala. Od njih se ne izrađuju konačni proizvodi, nego služe za dodavanje drugih elemenata u taline čelika i lijevanoga željeza radi legiranja, te za uklanjanje nepoželjnih sastojaka iz talina. Važnu uporabu pronalaze spojevi željeza poput ferocena kao katalizatora, te ferita, prikladnog za primjenu u tehnici visokih frekvencija, kao magnetskog materijala za memorije elektroničkih računala, za jezgre električnih zavojnica, visokofrekventnih transformatora i magnetskih antena (tzv. feritnih antena).

Pojava željeza i razvoj tehnologije dobivanja željeznih materijala

Željezno doba je posljednje tehnološko i kulturno razdoblje prapovijesti, obilježeno razvojem metalurgije željeza i njegovom širokom uporabom u proizvodnji oruđa, oružja i nakita. U povijesti civilizacije željezo se javilo razmjerno kasno, jer je za njegovo dobivanje, za razliku od bakra, bila potrebna visoka temperatura.

Iako su se željezni predmeti sporadično pojavili kao dragocjenost već u III. tisućljeću pr. Kr. u Anatoliji (Alaca Hüyuk, Tel Asmar), na Indijskom potkontinentu, Levantu i u Egiptu, oni su bili izrađeni uglavnom od meteoritskoga željeza, a stvarni početak željeznoga doba povezuje se s iskorištavanjem i uporabom željezne rude (hematit, limonit, magnetit, pirit, siderit) i razlikuje se u pojedinim dijelovima svijeta, ovisno o lokalnim uvjetima i vanjskim utjecajima. Postoji nekoliko teorija na koji su način prvi rudari i metalurzi spoznali kako iz oksidnih ruda željeza mogu proizvesti željezo, ali vjerojatno je to bilo slučajno, kao uzgredni proizvod pri proizvodnji bakra ili bronce, gdje se željezna ruda dodavala kao talitelj. Budući da je željezo u Zemljinoj kori najrašireniji metalni element, različiti su se narodi počeli baviti proizvodnjom željeza na sličan način u sličnim pećima. Najranija sustavna proizvodnja željeznih predmeta započela je u Anatoliji i kavkaskom području oko 1500. pr. Kr., a vjerojatno se istodobno i neovisno razvijala i u zapadnoj Africi. Prijelaz iz brončanoga u željezno doba na području Europe započeo je u IX. st. pr. Kr. U srednjoj i zapadnoj Europi starije ili halštatsko željezno doba (prema nalazištu Hallstatt u Austriji) trajalo je približno od 800. do 450. pr. Kr., a mlađe ili latensko (prema nalazištu La Tène u Švicarskoj) od 450. pr. Kr. do rimskih osvajanja početkom I. st. Za Rimskoga Carstva osobita se pozornost posvećivala izradbi čeličnog oružja za potrebe mnogobrojne rimske vojske.

U XII. st. čelik se dobivao taljenjem sirova željeza i uklanjanjem nečistoća oksidacijom. Nastale čelične grude su se kovanjem čistile od troske i poprimale željeni oblik. Oko 1371. prvi detaljni opis taljenja željeza donio je francuski nadbiskup Henry de Poitier, a oko 1460. konstruirana je u Kataloniji prva visoka peć u Europi (katalonska peć). U Europi je u XV. st. proizvedeno oko 60 000 t željeza, od toga 30 000 t u Njemačkoj i 10 000 t u Francuskoj. Od sredine XVIII. st. drvni se ugljen počeo zamjenjivati kamenim ugljenom i koksom, a 1742. engleski izumitelj Benjamin Huntsman uspio je proizvesti kvalitetan čelik taljenjem otpadnoga komadnog željeza. Tijekom vremena usavršavao se i niz drugih proizvodnih postupaka, poput pročišćavanja u plamenim pećima (pudlovanje), taljenja čelika u loncima i dr. Henry Bessemer patentirao je 1856. proces oksidacije rastaljenoga sirova željeza u konvertoru zrakom koji se komprimirao i upuhivao kroz porozno dno. S obzirom na to da je reakcijska posuda, tj. konvertor, bila obzidana kiselom vatrostalnom opekom i da se dobivala kisela troska, sastavljena primarno od SiO₂ te MnO i FeO, nije bilo moguće provesti odsumporavanje kao ni odfosforavanje sirova željeza s povišenim sadržajem fosfora. Sidney Gilchrist Thomas uklonio je 1878. nedostatke Bessemerova konvertora ugradnjom bazične obloge od pečenog dolomita. U konvertor se radi stvaranja troske visoke bazičnosti ulagalo vapno. Na taj način Thomasov postupak omogućio je proizvodnju tekućega čelika preradbom sirova željeza s povišenim sadržajem fosfora. Moglo se provesti djelomično odsumporavanje, ali uglavnom ne na potrebnu razinu (Thomasov postupak). Pierre-Émile Martin je u suradnji s Wilhelmom Siemensom 1864. izgradio plamenu peć s regenerativnim loženjem, u kojoj se proizvodio čelik kombiniranim ulaganjem rastaljenoga željeza i komadnoga otpadnog željeza (Siemens-Martinova peć). Paul Louis Toussaint Héroult pustio je 1904. u rad prvu elektrolučnu peć za proizvodnju čelika. Potkraj 1930-ih u Linzu je tvrtka Donawitz uvela postupak propuhivanja taline kisikom, a taj je postupak još od 1970-ih dominantan u proizvodnji (u 2020. tim je postupkom proizvedeno 73,2% od ukupne svjetske proizvodnje sirovog čelika).













Pojava i proizvodnja željeza u Hrvatskoj

Prapovijest i antičko doba

Začetci metalurgije željeza u Hrvatskoj vežu se uz područje današnjega Siska. Njome su se od VIII. st. pr. Kr. bavila ilirsko-panonska plemena koja su se nastanila na tom području, a potom i Kelti koji su u IV. st. pr. Kr. na desnoj obali Kupe osnovali naselje Segesticu. Kao vrsni metalurzi znatno su utjecali na razvoj buduće metalurške djelatnosti na tome području. Usmjeravali su svoju proizvodnju željeza isključivo na iskorištavanje željeznih ruda iz Trgovske gore. Ni njima, kao ni njihovim prethodnicima, nisu bile dostupne velike rezerve željeznih ruda iz sjeverozapadne Bosne između Une i Sane, na prostoru na kojem je obitavala druga značajna metalurška populacija, ilirski Mezeji.

Oktavijan August je 35. pr. Kr. osvojio i razorio Segesticu te na drugoj, lijevoj obali Kupe utemeljio novo naselje Sisciju. U doba Rimljana, željezne su se rude obično talile u malim ognjišnim glinenim ili kamenim pećima cilindričnog oblika, visine oko 1 m i promjera 0,35 do 0,40 m. Rimljani su distribuirali željezne materijale kao izravan proizvod koji bi se istaložio na dnu peći, tj. grumen spužvastog željeza s primjesama troske i rude mase 20–30 kg, ili su taj grumen, tzv. željezni cvijet, prekivali u otkivke mase 3–5 kg namijenjene za daljnju obradbu. Sirovi željezni otkivci ili gotovi proizvodi dopremali su se u Sisciju iz najbližih rudnika željeza cestovnom trasom Gorička–Mali Gradac–Siscia. U doba cara Galijena, u drugoj polovici III. st., u Sisciji je otvorena kovnica novca. U gospodarstvo Siscije uključio se tada cjelokupan sustav metalurških radionica uz Unu, od Sane i Japre do ušća u Savu, o čemu svjedoči skupni nalaz nizvodno od Hrvatske Dubice, 97 željeznih otkivaka kao poluproizvoda prosječne mase 4,4 kg. U rimskoj Sisciji proizvodilo se i do 10 t željeznih proizvoda na dan, a pretpostavlja se da je ukupno u gotove proizvode bilo prerađeno oko milijun tona željeza. Osobito je snažna proizvodnja bila od doba cara Septimija Severa (145−211) do vladavine ostrogotskog kralja Teodorika (454−526).

Do početka II. svj. rata

U srednjem vijeku (oko 500−1500), propašću Rimskog Carstva zamrla je i rudarska aktivnost, a obnovljena je na Trgovskoj gori dolaskom Sasa potkraj X. i početkom XI. st. Rudarilo se na primitivan način, uporabom isključivo ljudskog rada i vodene energije. Prvu manufakturnu proizvodnju roba na osnovi željeza na hrvatskom tlu pokrenuo je Petar IV. Zrinski u Čabru, izgradivši 1651. peć za taljenje, ljevaonicu i kovačnicu. Proizvodio je čavle, potkove, obruče, mužare, sjekire, motike, pijuke, vile, predmete za kuhinju te željezne šipke za kovače i bravare. Pogubljenjem Zrinskog 1671. došlo je do zastoja u proizvodnji, koja je obnovljena izgradnjom nove visoke peći 1685. Pomanjkanjem željezne rude u okolici Čabra te gubitkom tržišta, zbog utjecaja kranjskih i koruških manufaktura, proizvodnja željezne robe u Čabru prestala je 1785.

Nakon povlačenja Osmanlija u drugoj polovici XVIII. st. počela su vrlo intenzivna istraživanja rudnoga blaga Petrove gore i Banovine na temelju odredbe carice Marije Terezije iz 1770. Od 1788. do 1832. pojačalo se istraživanje željeznih ruda u širem području Gvozdanskog, Resanovića i Kosne. Potkraj XVIII. st. željezne rude u Trgovskoj gori počelo je iskorištavati poduzeće Triester Berggewerkschaft. Ono je 1794. u Trgovima osnovalo posebno poduzeće koje je otvorilo rudnike u Kosni, oko Gvozdanskog i Trgova. Izgrađene su kamene visoke peći u Kosni 1804. i Trgovima 1806 (s radom je započela 1808). U drugoj polovici XIX. st. sirovo željezo prevozilo se Unom i Savom do Zidanoga Mosta, a potom vlakom do valjaonice Štore (Celje) i Körösi (Graz). Oko 1870. poduzetnik Frohm, tadašnji vlasnik poduzeća Trgovski rudnici i talionica, preuredio je bešlinačku talionicu bakrovih ruda u visoku peć, tako da se željeznu rudu talilo i u Trgovima i u Bešlincu. Godišnja je proizvodnja željeza u Trgovima 1874. iznosila 545,4 t, a 1875. 291,9 t, kada je i u Bešlincu proizvedeno 1247,7 t. Likvidacijom poduzeća Frohm & Kameja došlo je do prekida rudarenja 1879−1900., a 1901. peći i rudarska prava otkupilo je društvo Société anonyme des hauts fourneaux mines et forêts en Croatie Trgove–Bešlinac i osnovalo Poduzeće visoke peći d. d. koje je nastavilo s otkopavanjem željeznih ruda, i otvorilo rudnik bakrove rude. U Hrvatskoj i Slavoniji 1910. proizvedeno je 5960 t sirova željeza, a cjelokupna industrija željeza i drugih metala obuhvaćala je 25 većih poduzeća.







Nakon I. svj. rata nastavilo se vaditi željeznu rudu na Trgovskoj gori. Prema statističkim podatcima rudarstva Kraljevine Jugoslavije, ukupna proizvodnja željeza u talionicama Topusko (Vranovina) i Bešlinac u razdoblju 1919−37. iznosila je 1000–10 000 t na godinu, a zaposlenika je bilo 149. Godine 1941. Bešlinac je kupilo poduzeće Bata (→ Borovo). Najviše su se proizvodili čavli, potkovice i zakovice za cipele, a još je prve godine ljevaonica proizvodila dijelove za bicikle, pribor za jelo i odljevke od sivoga lijeva.

Osim na području Banovine, željezna se ruda 1850−1960. eksploatirala i u Rudama kraj Samobora, poznatima po eksploataciji bakra još od početka XVI. st. Željezo se proizvodilo u visokoj peći u koju se zrak upuhivao s pomoću kompresora pogonjenoga parnim strojem. Odljevci od željeznoga lijeva proizvodili su se u tamošnjoj ljevaonici.

Razvoj željezne industrije i suvremena proizvodnja željeznih materijala u Hrvatskoj

U XX. st. na području RH zabilježen je znatan razvoj željezne industrije, uključujući → strojogradnju (sv. 1) i → ljevarstvo (sv. 1), te osnivanje mnogobrojnih poduzeća: Tvornica limenih štednjaka, bravarske i željezne robe (→ ŽE-ČE; sv. 1) 1908. i metaloprerađivačka tvornica → Kordun 1916. u Karlovcu, Osječka ljevaonica željeza i tvornica strojeva (→ OLT) 1912., tvornica strojeva → Smev (sv. 1) 1917. i ljevaonica i tvornica strojeva u Bjelovaru → Tomo Vinković 1919., Prva jugoslavenska tvornica vagona, strojeva i mostova Brod na Savi (→ Đuro Đaković Grupa; sv. 1) 1921. u Slavonskom Brodu, ljevaonica željeza i tvornica strojeva Dragutin Fleissig Požega (→ Plamen; sv. 1) 1922., ljevaonica metala i tvornica strojeva → Dalit (sv. 1) 1938. u Daruvaru, tvornica alatnih strojeva → Prvomajska (sv. 1) 1946. u Zagrebu, tvornica strojeva i čeličnih konstrukcija → Metalac (sv. 1) 1949. u Čakovcu (danas → Ferro-Preis; sv. 1), tvornica strojeva i ljevaonica → Metal (sv. 1) 1949. u Hercegovcu, ljevaonica i tvornica kotlovske opreme → Metalac (sv. 1) 1961. u Konjščini i dr. Također, pojačana brodograđevna djelatnost (→ brodogradnja; sv. 1) u hrvatskim brodogradilištima utjecala je na potrebe povećanja metalurške djelatnosti.







Neposredno prije početka II. svj. rata pokrenut je projekt Rudarsko udruženje Talionica Caprag u Sisku. Za tu je talionicu Miroslav Tomac projektirao peć sa zavarenim čeličnim plaštem. U rad je puštena 1939. a kapacitet proizvodnje je iznosio 40 t sirova željeza na dan. Lokacija je izabrana zahvaljujući prometnoj povezanosti Siska željeznicom te plovnim rijekama Kupom i Savom, što je omogućavalo jeftiniji i brži transport ruda, koksa i gotovih proizvoda. Početkom II. svj. rata povećala se potražnja za čelikom pa je novim ulaganjima 1940. povećana proizvodnja na 60 t na dan. Uspostavom NDH, u ratnim se godinama Talionica Caprag suočila s mnogim poteškoćama u radu zbog manjka radne snage i otežane dobave ruda i koksa, što je rezultiralo osjetnim padom proizvodnje. Povremeno je radila do sredine 1944., obnovljena je 1946. a proizvodnja je iznosila oko 28 000 t na godinu. Nacionalizacijom 1946. Talionici je ime promijenjeno u Narodna talionica Caprag. Istodobno je donesena odluka o izgradnji nove željezare, → Željezare Sisak na prostoru nasuprot staroj Talionici, u kojoj će se proizvoditi bešavne cijevi procesom od željezne rudače preko sirova željeza i čelika. U razdoblju 1948–56. izgrađeni su pogoni visoke peći (talionica), valjaonica bešavnih cijevi, ljevaonica, čeličana, energana, prometnice i pomoćna postrojenja te su otvoreni rudnici željezne rude (Bešlinac, Bukovica i Tremušnjak) i kamenolom vapnenca (Gradusa kraj Velike Graduse), čime je Željezara postala jednim od najvažnijih proizvođača bešavnih (jedina u nekadašnjoj državi) i šavnih cijevi, odnosno drugih finalnih proizvoda (hladnovučene cijevi, čelične konstrukcije i dr.) za potrebe domaćega tržišta i izvoza. U razdoblju 1978−94. u sastavu Željezare Sisak djelovala je i Koksara u Bakru, koja je proizvela 13 600 000 t koksa, 544 000 t sirovog katrana i 4 800 000 m³ koksnoga plina. Od 1952. sustavna je rudarska istraživanja na prostoru Trgovske gore provodila Željezara Sisak, a posljednji su aktivni rudnici željeznih ruda na Trgovskoj gori bili Meterize i Jokin potok (do 1965) te Bukovica (do 1968). Radi potrebe visokostručnog kadra metalurške struke u Sisku, akademske godine 1960/61. započela je nastava na Metalurškom odjelu i Tehnološko-pogonskom odjelu za naftu kao sastavnicama matičnoga Tehnološkoga fakulteta u Zagrebu (→ Metalurški fakultet).







Do Domovinskoga rata proizvodnja čelika s preradbom iznosila je približno 450 000 t čelika na godinu. Sukladno tomu, metalna je industrija SRH 1985. obradila ukupno 409 200 t čeličnih proizvoda, 35 500 t ljevaoničkoga koksa, 73 000 t sirova željeza, 19 800 t starog željeza. Osim sisačke željezare, Hrvatska je imala i drugih metalurških poduzeća koja su proizvodila materijale na bazi željeza. Ističu se → Željezara Split, → Tvornica elektroda i ferolegura iz Šibenika, → Tvornica karbida i ferolegura Dalmacija − Dugi Rat iz Dugog Rata, → Armko iz Konjščine, Valjaonica Kumrovec, Histria tube iz Potpićana u Istri i dr. Danas se proizvodnja željeza u RH znatno smanjila, Godine 2019. proizvodnja čelika iznosila je 68 000 t, dok je 2020. pala na 47 000 t.





