Messer Croatia plin d. o. o., poduzeće za proizvodnju i distribuciju tehničkih plinova sa sjedištem u Zaprešiću. Nastalo je ulaganjem međunarodne grupacije Messer sa sjedištem u Bad Sodenu (Njemačka) u više hrvatskih poduzeća tijekom 1990-ih.

Korijeni poduzeća Montkemija vezani su uz malu radionicu za popravak različitih strojeva i opreme iz ratne reparacije osnovanu 1950. u Zagrebu. Spajanjem sa sličnom radionicom iz Hrvatske Dubice, 1953. utemeljena je Jugomontaža, montažno poduzeće za kemijsku industriju. Jugomontaža je 1972. integrirana sa zagrebačkim poduzećem → Ventilator (sv. 1) te je nastavila poslovati pod nazivom Juvent. Sredinom 1970-ih poduzeće je započelo proizvodnju tehničkih plinova u novoizgrađenim pogonima u Zaprešiću. Godine 1977. Juvent se sa zagrebačkim strojarskim montažnim poduzećima Braćom Kavurić i Industromontažom (osnovanima 1950), udružio u SOUR Monting, koji se sastojao od triju radnih organizacija: Montmontaže, Montprodukta i Montkemije. Među njima se RO Montkemija bavila proizvodnjom tehničkih plinova i preradbom plastičnih masa, te se potkraj 1980-ih sastojala od četiriju OOUR-a: tvornicâ tehničkih plinova u Zaprešiću, Dugom Ratu (nekadašnja kisikana u sastavu → Tvornice karbida i ferolegura Dalmacija – Dugi Rat koja je potkraj 1980-ih pripojena Montkemiji nakon njezine investicije u izgradnju novih pogona) i Bakru (isprva Kisikana Bakar osnovana 1962., danas Istrabenz plini), te Tvornice za preradu plastičnih masa (TPM) u Zaprešiću (danas Montkemija d. d.). Godine 1989. iz dotadašnjeg RO-a Montkemije izdvojilo se samostalno poduzeće Montkemija – Tehnički plinovi, s pogonima za proizvodnju i distribuciju tehničkih plinova u Zaprešiću i Dugom Ratu te pogonom za punjenje i dostavu plina u Zadru. Godine 1992. zapošljavalo je 317 radnika. Nakon pretvorbe u dioničko društvo 1992. i prodaje većinskog udjela njemačkom poduzeću Messer Griesheim nosi ime MG Croatia plin d. d.

U području Ribnjaci naselja Kaniška Iva kraj Garešnice, unutar RO Ribnjačarstvo Poljana iz sastava SOUR-a Ribokombinat iz Beograda (bavio se uglavnom uzgojem slatkovodne ribe), izgrađen je 1977. pogon za punjenje i distribuciju tehničkih plinova. Izgradnjom suvremenoga pogona za proizvodnju acetilena 1983. nastala je tvornica za proizvodnju i distribuciju tehničkih plinova; od 1988. ta je tvornica poslovala kao OOUR Tehnički plinovi. Godine 1990. dotadašnji je OOUR prerastao u samostalno društveno poduzeće Tehnički plinovi, Ribnjaci Poljana. Nakon pretvorbe u dioničko društvo 1993. i ulaska Messera u vlasničku strukturu, poduzeće je postalo MG Tehnički plinovi. Godine 1994. društvu je pripojeno poduzeće MG Tehnoplin iz Kutine, nastalo pretvorbom i privatizacijom osamostaljenih pogona za proizvodnju ugljikova dioksida i distribuciju tehničkih plinova kutinske → Petrokemije, također u većinskom vlasništvu njemačke grupacije; dotadašnja dva poduzeća otad posluju kao MG Tehnoplin sa sjedištem u Kaniškoj Ivi.

Tijekom 1990-ih, njemačka je grupacija uložila znatna sredstva u modernizaciju i tehnološki razvoj MG Croatia plina i MG Tehnoplina. Ta su poduzeća konačno objedinjena 1999. te djeluju pod imenom Messer Croatia plin. Danas poduzeće raspolaže postrojenjima za razlaganje zraka (proizvodnja tekućega kisika, dušika, argona) u Zaprešiću i Dugome Ratu, te za proizvodnju ugljikova dioksida, acetilena, oksidula i drugih plinova u Kutini i Ribnjacima, a zapošljava približno 240 radnika.

Tvornica lakih metala (TLM), poduzeće za proizvodnju i preradbu aluminija osnovano 1952. u Šibeniku.

Početci hrvatske industrije aluminija vezani su uz nastanak tvornice aluminija u Lozovcu kraj Šibenika 1936−40. koju je osnovalo društvo Fabrika aluminiuma A. D. iz Beograda. Prvi blokovi aluminija izliveni su 1937., kada je ustrojen pogon elektrolize, a proizvodnja glinice pokrenuta je 1939. Proizvodnja je do 1940. iznosila oko 3000 t glinice i aluminija na godinu. Nakon II. svj. rata tvornica je konfiscirana te su prvi značajniji investicijski zahvati napravljeni potkraj 1950-ih. God. 1964. tvornica je pripojena Tvornici lakih metala.

Iako je prema početnim zamislima trebala biti podignuta u Lozovcu kraj Šibenika kao proširenje Tvornice glinice i aluminiuma, gradnja tvornice lakih metala započela je 1951. u Ražinama na području Šibenika. Znatan je dio opreme dobiven iz reparacijske mase koju je Savezna Republika Njemačka dala FNRJ nakon II. svj. rata. Tvornicu je gradilo poduzeće Tehnika iz Zagreba, a investitor je bila šibenska → Tvornica elektroda i ferolegura. Prvotni naziv Tvornica aluminija i aluminijskih proizvoda promijenjen je 1953. u Tvornica lakih metala Boris Kidrič. Do 1955. izgrađena su 32 objekta, a 1956. tvornica je otvorena i puštena u pogon. Planirani kapacitet iznosio je 16 000 t aluminijskih proizvoda na godinu, ali zbog neusklađenosti pojedinih strojeva, stvarni kapacitet je 1958. iznosio 12 580 t. Do 1958. u rad su pušteni pogoni elektrolize, ljevaonice, valjaonice lima, traka i folija, te prešaonica. Poduzeće je 1960. zapošljavalo približno 1800 radnika. U sljedećem se razdoblju nastavilo modernizirati i povećavati proizvodnju. Kapacitet je porastao za 8650 t aluminijskih proizvoda na godinu. Zbog zastarjelosti postrojenja i neisplative proizvodnje, elektroliza kapaciteta 4600 t na godinu zatvorena je 1964., a 1969–73. izgrađena je nova kapaciteta 75 000 t na godinu. Kapaciteti prešaonice modernizirani su 1976–77., a novi valjaonički kapaciteti povećani su 1982–85. s planiranom proizvodnjom od 16 300 t na godinu. Izgrađena je topionica aluminijskoga otpada, a ljevaonica traka povećala je kapacitet na 10 000 t na godinu.



















Od 1973. TLM Boris Kidrič djelovao je kao RO s pet OOUR-a. Godine 1977. osnovan je SOUR Aluminij koji je djelovao do 1982. i u sastavu kojega su bili RO TLM Boris Kidrič i RO Jadral Obrovac s OOUR-om Boksitni rudnici i OOUR-om Proizvodnja glinice. Od 1982. djelovao je SOUR Industrija aluminija Boris Kidrič – TLM, koji su činili Tvornica aluminija Ražine, Tvornica aluminija Lozovac, Lakih metala sistemi i Tvornica oplemenjenih aluminijskih traka Omial iz Omiša.

U okviru poduzeća 1985. osnovan je Centar za aluminij (CAL) kao nositelj znanstvenoga, stručnog i obrazovnoga rada. CAL je imao četiri laboratorija s gotovo 100 zaposlenih. Godine 1989. u njegovu sastavu osnovan je Istraživačko-proizvodni pogon radi uvođenja novih proizvoda i tehnoloških procesa u proizvodnju i preradbu aluminija (prototipna radionica, proizvodnja nulte serije proizvoda, simulacija metalurških procesa). Poslije je CAL ustrojen kao TLM – CAL d. o. o., smanjivši istraživačku djelatnost i usmjerivši se na pružanje laboratorijskih, energetskih i ekoloških usluga te na projektiranje i izgradnju novih proizvodnih pogona kao i na uvođenje sustava osiguranja. Kao Sektor za istraživanje i razvoj CAL je djelovao 1990–2009.













Sredinom 1980-ih poduzeće je zapalo u teškoće, što se očitovalo smanjenjem deviznoga priljeva i izvoza. Teškoće su dosegnule vrhunac 1990. kada je raskinut ugovor o aluminiju s Demokratskom Republikom Njemačkom, koja je do tada bila jedno od glavnih tržišta poduzeća. U to je doba ono činilo 90% aluminijske industrije u Hrvatskoj i bilo je deseti izvoznik u državi. Proizvodnja je iznosila 74 248 t tekućega aluminija te 47 152 t valjanih i prešanih aluminijskih proizvoda, a zapošljavalo je približno 5500 radnika. Od 1990. djelovalo je kao samostalno poduzeće pod nazivom Tvornica lakih metala, a od 1991. kao holding. Početkom Domovinskoga rata, tijekom najintenzivnijih ratnih operacija u Šibeniku, rad elektrolize bio je prekinut te je prestalo poslovanje većega dijela tvornice. Kapacitet je nakon rata iznosio 2540 t aluminijskih proizvoda na godinu. Od 2003. pogoni u Lozovcu posluju kao samostalno poduzeće Ivanal d. o. o. Od 2005. šibenska tvornica je prošla nekoliko neuspjelih privatizacija. Od 2007. bila je u vlasništvu konzorcija Adrial, a 2017. većinski udio kupila je slovenska grupa Impol d. o. o. te je poduzeće nastavilo djelovati kao Impol-TLM d. o. o. Proizvodi aluminijske (limovi, trake, folije) i proizvode za automobilsku i zrakoplovnu industriju, a zapošljava oko 450 radnika. Godine 2020. poduzeće je počelo proizvoditi rezervne dijelove za BMW i Audi.

Sternbach, Leo Henryk (Opatija, 7. V. 1908 – Chapel Hill, Sjeverna Karolina, SAD, 28. IX. 2005), farmaceut i kemičar, izumitelj lijekova iz skupine benzodiazepina.

Osnovno obrazovanje završio je u Opatiji, a zatim se školovao na području današnje Austrije i Poljske. Na Jagielonskom sveučilištu (Uniwersytet Jagielloński) u Krakovu diplomirao je farmaciju 1929. te 1931. doktorirao organsku kemiju. Istraživanja započeta u Poljskoj nastavio je na stipendiji u Beču, a potom u Zürichu gdje ga je 1937. → Lavoslav Ružička (sv. 4) pozvao kao suradnika u svoju istraživačku skupinu u Laboratoriju za organsku kemiju tehničke visoke škole u Zürichu (ETH Zürich). Od 1940. radio je u farmaceutskom poduzeću Hoffmann-La Roche u Baselu, a od 1941. u novoosnovanome laboratoriju poduzeća u Nutleyju u američkoj saveznoj državi New Jersey.

U suradnji s Mosesom Wolfom Goldbergom razvio je komercijalnu metodu sinteze biotina (1943) koju su patentirali 1949. Metoda je bila u uporabi sljedećih pedesetak godina, a to je postignuće pobudilo u svijetu veliko zanimanje za sintezu prirodnih spojeva. Nakon toga, sintetizirao je aromatski heteropoliciklički spoj trimetafan (Arfonad), lijek koji djeluje na ganglije u autonomnom živčanom sustavu (ganglioplegik), a danas se rabi za liječenje hipertenzije u hitnim stanjima. Sredinom 1950-ih rukovoditelji poduzeća Hoffmann-La Roche u kojem je radio priželjkivali su proizvod koji bi se natjecao s dotadašnjim lijekom protiv anksioznosti Miltownom (meprobamat). Tako je, u potrazi za novim psihofarmacima, sintetizirao niz spojeva, ali nakon nekoliko pokušaja spojevi nisu pokazivali očekivana farmakološka svojstva. U posljednjem trenutku, prije gašenja projekta u suradnji s kolegom Earlom Reederom sintetizirao je i uputio na farmakološko testiranje novi lijek iz skupine benzodiazepina, koji su se pokazali mnogo učinkovitijima od dotadašnjih barbiturata i opijata. Jedan od prvih u nizu bio je klordiazepoksid, koji je sintetizirao 1955., patent prijavio 1959., a 1960. odobren je za uporabu kao lijek Librium. Lijek pripada skupini psihotropnih lijekova (anksiolitički sedativi), umiruje bolesnika, opušta mišiće i smanjuje grčeve (antikonvulziv). Tri godine kasnije sintetizirao je tri do deset puta učinkovitiji diazepam (Valium, najpoznatiji iz niza benzodiazepina), koji je označio prekretnicu u kliničkoj primjeni lijekova za smirenje i postao jedan od najpropisivanijih lijekova u svijetu u posljednjih 60 godina. Danas se diazepam prodaje u više od 500 generičkih oblika lijekova, a rabi se kao sredstvo za smirenje, umanjenje tjeskobe, otklanjanje nesanice i konvulzija. Lijek su pod različitim imenima ubrzo počela proizvoditi i druga poduzeća: Apaurin (Krka iz Novoga Mesta), Diazepam (Alkaloid iz Skoplja; domaći → Jadran – galenski laboratorij), Antenex (za australsko tržište) i Normabel (→ Belupo). Spoj oksazepam sintetizirao je 1961., a registriran je 1965. kao Serax. Od tada je sintetizirao niz drugih benzodiazepina i njihovih derivata, a mnogi od njih registrirani su za terapijsku uporabu u različitim zemljama svijeta. Pripisuju mu se zasluge i za izum flurazepama (Fluzepam, Dalmane), nitrazepama (Cerson, Mogadon), klonazepama (Klonopin), antikolinergika i hipnotika, uključujući flunitrazepam poznat i kao droga za silovanje (Rohypnol).

Bio je stručnjak za sintezu i razvoj novih lijekova sa sveobuhvatnim znanjem iz medicinske kemije (farmaceutske kemije). Suautor je više od 120 znanstvenih radova i više od 240 patentnih prijava. Umirovljen je 1973., no nastavio je raditi kao mentor mladih znanstvenika. Rodna kuća Lea Henryka Sternbacha, u Ulici maršala Tita 110 u Opatiji, obilježena je mramornom spomen-pločom.

Zelić, Mirko (Kandija, BiH, 8. XI. 1936 − Zagreb, 3. I. 2023), rudarski inženjer, stručnjak za proizvodnju i transport nafte i prirodnoga plina.

Diplomirao je 1964. te doktorirao 1982. disertacijom Utvrđivanje optimalnih uvjeta višefaznih protjecanja fluida u uspravnim, kosim i vodoravnim cijevima na temelju analitičke obrade podataka dobivenim mjerenjima na → Rudarsko-geološko-naftnome fakultetu u Zagrebu. Radio je u poduzeću → INA 1964–2009. kao direktor sektora proizvodnje nafte i plina (1995−2001), pomoćnik izvršnoga direktora INA – Naftaplina (2001−04) te član Uprave INA-e i izvršni direktor INA – Naftaplina (2004−08). Od 1970. djelovao je i na Rudarsko-geološko-naftnome fakultetu u Zagrebu gdje je 1990. izabran u zvanje redovitoga profesora. Predavao je kolegije Rudarstvo, Pridobivanje nafte i plina, Tehnologija sabiranja i transporta nafte i plina i dr.

Bavi se termodinamikom i fizikom višefaznoga protjecanja fluida kroz cijevi, optimizacijom proizvodnih i sabirno-otpremnih sustava nafte i plina, projektiranjem dubokih plinskih i plinsko-kondenzatnih bušotina, povećanjem proizvodnje nafte i plina, tehnologijom utiskivanja i odlaganja tehnološkog otpada u duboke geološke formacije. Od 1997. član je suradnik te od 2000. redoviti član → Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti (sv. 4), gdje je bio tajnik Razreda za tehničke znanosti (2004–10), član predsjedništva (2011−18), te je od 2017. predsjednik Znanstvenoga vijeća za naftno-plinsko gospodarstvo i energetiku. Bio je predsjednik → Hrvatske udruge naftnih inženjera i geologa (2004−18) te glavni urednik časopisa → Nafta i plin (2004−15). Uz mnoštvo objavljenih znanstvenih i stručnih radova, autor je djela Tehnologija pridobivanja nafte i plina eruptiranjem i plinskim liftom (1977), Tehnologija sabiranja i pripreme nafte i plina za transport (1987), Tehnologija transporta nafte i plina magistralnim cjevovodima (2002), Tehnologija proizvodnje nafte dubinskim crpkama (s → M. Čikešom, 2006).

Ugrenović, Aleksandar (Petrinja, 6. IX. 1883 – Zagreb, 18. IX. 1958), šumarski inženjer, stručnjak za iskorištavanje šuma i drvnu tehnologiju.

Završio je studij šumarskih znanosti (1904) na Šumarskoj akademiji pri Mudroslovnom fakultetu u Zagrebu. Na tom je fakultetu diplomirao prirodne znanosti 1907. i doktorirao iste godine disertacijom O diferencijaciji ekstremiteta za gibanje u Coleoptera. Morfološko-biološka studija. Radio je u šumarskoj službi u Osijeku, Slatini i Pakracu (od 1907). Godine 1921. imenovan je za redovitoga profesora Gospodarsko-šumarskoga fakulteta u Zagrebu (→ Fakultet šumarstva i drvne tehnologije), gdje je radio do 1956., uz prekid zbog političkog umirovljenja (1941–45). Predavao je kolegije Uporaba šuma s trgovinom i industrijom drveta (od 1948. Iskorišćivanje šuma i tehnologija drveta), Šumarska politika i uprava šuma (1921–48), Obrana šuma (tada Zaštita šuma; 1921–28). Osnovao je i opremio laboratorij za ispitivanje svojstava drva, bio je osnivač i prvi predstojnik Zavoda za uporabu šuma (od 1924) i dekan Fakulteta 1933–34. i 1948–49.

Bavio se šumarskom politikom i zakonodavstvom, iskorištavanjem šuma i tehnologijom drva. Postavio je temelje znanstvenih istraživanja svojstava drva u nas. Među ostalim, napisao je udžbenike Iskorišćavanje šuma (1931), Tehnologija drveta (1932), Tehnika trgovine drvetom I–II (1934–35), Kemijsko iskorišćavanje i konzerviranje drveta (1947), Upotreba drveta i sporednih produkata šume (1948). O šumarskoj politici i upravi šuma pisao je u knjigama: Šumarsko-politička osnovica Zakona o šumama (1923), Zakon o šumama – samostalni projekt (1923), Zakoni i propisi o šumama i pilanama (1930). Sastavio je Šumarski terminološki rječnik (1959) na šest jezika s više od 10 000 naziva (rad je ostao u rukopisu). Bio je urednik → Šumarskoga lista (1925–28) te idejni začetnik i glavni urednik Šumarske enciklopedije LZ-a do 1958. Bio je redoviti član JAZU-a (→ Hrvatska akademija znanosti i umjetnosti; sv. 4) od 1948. i ravnatelj Instituta za eksperimentalno šumarstvo JAZU-a (1955–57). Za znanstvenu, pedagošku i društvenu djelatnost dobio je orden Francuske Republike Officier de l’Ordre du Mérite Agricole (1927., 1936).

Trinajstić, Ivo (Sisak, 27. X. 1933), poljoprivredni inženjer, stručnjak za floristiku, biljnu taksonomiju i fitocenologiju.

Diplomirao je 1958. na Poljoprivrednome fakultetu (→ Agronomski fakultet) u Zagrebu, gdje je doktorirao 1965. na Prirodoslovno-matematičkome fakultetu disertacijom Vegetacija otoka Krka (mentor: → I. Pevalek). Nakon završetka studija radio je u Poljoprivrednoj zadruzi u Varaždinskim Toplicama (1958–59) te u Vrtlarskoj školi u Vinici kraj Varaždina (1959–60) kao srednjoškolski profesor za predmete Botanika, Kemija, Pedologija, Cvjećarstvo, Zaštita bilja. Od 1960. bio je zaposlen na Šumarskome fakultetu (→ Fakultet šumarstva i drvne tehnologije) u Zagrebu, od 1981. kao redoviti profesor; umirovljen je 1999. Predavao je kolegije Botanika, Parkovno perensko i jednogodišnje bilje, Morfologija bilja, Ekologija s geobotanikom, Taksonomija unutarvrsne diferencijacije. Bio je predstojnik Zavoda za šumarsku genetiku i dendrologiju (1998–99). Gostujući profesor na Kalabrijskom sveučilištu (Università della Calabria) u Arcavacati kraj Conseze (Italija) bio je 1989–90.

Područje je njegova znanstvena rada floristika, vegetacijska ekologija, fitotaksonomija. Opisao je velik broj fitocenoloških jedinica različita stupnja (asocijacije, sveze i dr.), kao i novih biljnih svojta (podvrste, vrste i dr.), u prvome redu u flori i vegetaciji Hrvatske, gdje je mnogo godina radio i na fitocenološkom kartiranju. Iznimno je plodan pisac, autor je gotovo 700 znanstvenih, stručnih i popularnih članaka u domaćim i međunarodnim publikacijama, suradnik edicije Analitička flora Jugoslavije (1973–86) te autor knjige Biljne zajednice Republike Hrvatske (2008). Član je Akademije šumarskih znanosti (od 1997). Professor emeritus je Sveučilišta u Zagrebu od 2011.

Tomašegović, Zdenko (Zagreb, 26. IV. 1917 – Zagreb, 12. VI. 1995), šumarski i geodetski inženjer, pionir fotogrametrije i fotointerpretacije u šumarstvu.

Diplomirao je 1939. na Šumarskome odjelu Poljoprivredno-šumarskoga fakulteta u Zagrebu (→ Fakultet šumarstva i drvne tehnologije), te 1953. na Geodetskom odsjeku Tehničkoga fakulteta (→ Geodetski fakultet; sv. 3) u Zagrebu. Doktorirao je 1954. na Poljoprivredno-šumarskome fakultetu u Zagrebu disertacijom O pouzdanosti aerofototaksacije za neke dendrometrijske potrebe šumskog gospodarstva. Na tom je fakultetu bio zaposlen od 1940., od 1962. kao redoviti profesor; umirovljen je 1987. Predavao je kolegije Nacrtna geometrija, Tehničko crtanje, Geodezija, Šumarska fotogrametrija, Fotogrametrija i fotointerpretacija u šumarstvu. Bio je pročelnik Šumsko-gospodarskog odjela (1959–61) te prodekan Šumarskog odjela fakulteta (1966–68). Na bečkom Sveučilištu za kulturu tla (BOKU) održao je 1977. uvodna predavanja iz šumarske fotogrametrije za studente Šumarskog i Kulturno-tehničkog odjela.

Znanstveno se, kao prvi u Jugoslaviji i kao jedan od rijetkih u Europi, bavio primjenom fotogrametrije i fotointerpretacije u šumarstvu i drugim geoznanostima. Njegovom je zaslugom nastavna djelatnost iz šumarske fotogrametrije u Zagrebu bila tri desetljeća (1948–78) jedina te vrste u zemlji. Autor je udžbenika i knjiga Geodezija u šumarstvu (s N. Neidhardtom, 1962), Atlas fotogrametrijskih instrumenata (s V. Cimermanom, 1966), Fotogrametrija i fotointerpretacija u šumarstvu (1973), Daljinska istraživanja u geoznanostima (s V. Donassyjem i M. Oluićem, 1983). Bio je suosnivač i prvi potpredsjednik (1979–83) Savjeta za daljinska istraživanja i fotointerpretaciju JAZU-a. Dobitnik je Nagrade »Nikola Tesla« (1984).

Rogina, Božidar (Ivanjska kraj Bjelovara, 21. XII. 1901 – Zagreb, 20. I. 1967), kemijski inženjer, pionir prehrambene kemije u Hrvatskoj.

Diplomirao je kemiju 1923. na Tehničkoj visokoj školi u Pragu, a doktorirao 1931. na Tehničkome fakultetu u Zagrebu disertacijom Citronska kiselina u mlijeku i njezino
kvantitativno određivanje pomoću Denigesove reakcije. Radio je u Higijenskome zavodu u Zagrebu 1925–52., gdje je bio voditelj Odjela za kontrolu živežnih namirnica do 1939. Na Poljoprivredno-šumarskome fakultetu (→ Agronomski fakultet) radio je 1952–67., gdje je ubrzo izabran za redovitoga profesora te je predavao kolegije kemije i biokemije. Bio je predstojnik Zavoda za kemiju 1952–67. i dekan Fakulteta 1953–54. Na biotehnološkom odjelu Tehnološkoga fakulteta u Zagrebu (→ Prehrambeno-biotehnološki fakultet; PBF) bio je prvi pročelnik Laboratorija za opću tehnologiju živežnih namirnica (danas Laboratorij za procesno-prehrambeno inženjerstvo PBF-a) 1956–64. te je ondje predavao kolegije Opće tehnologije živežnih namirnica i Procesno prehrambeno inženjerstvo. Sudjelovao je u radu povjerenstva koje je 1956. predložilo ustroj Prehrambeno-tehnološkoga odjela na Tehnološkome fakultetu iz kojega se poslije razvio PBF. Područje njegova znanstvenoga i stručnoga interesa bila je analitička prehrambena kemija. Autor je mnogobrojnih znanstvenih radova te udžbenika Biokemija (posmrtno, 1968).

Prpić, Branimir (Stankovac kraj Gline, 1. IX. 1927 – Zagreb, 1. I. 2012), šumarski inženjer, stručnjak za ekologiju šuma.

Diplomirao je 1954. na Šumarskom odjelu Poljoprivredno-šumarskoga fakulteta u Zagrebu (→ Fakultet šumarstva i drvne tehnologije), gdje je doktorirao 1966. disertacijom Korijenov sistem poljskog jasena (Fraxinus angustifolia Vahl) u različitim tipovima posavskih nizinskih šuma. Akademske godine 1966–67. usavršavao se u Zavodu za uzgajanje šuma visoke tehničke škole u Zürichu (ETH). Nakon završetka studija zaposlio se u šumariji Lipovljani, a od 1958. u Zavodu za uzgajanje šuma matičnoga fakulteta, gdje je bio redoviti profesor od 1978; umirovljen je 1992. Predavao je kolegije Ekologija šuma, Fitološka bioklimatologija te Uređivanje bujica i vodogradnja. Bio je predstojnik Zavoda (1985–92), prodekan Šumsko-gospodarskog odjela (1974–76) te dekan Fakulteta (1986–88).

U stručnom i znanstvenom radu bavio se ekologijom šuma i biologijom šumskoga drveća. Posebno se bavio istraživanjima bukovo-jelovih prašuma (Čorkova uvala u Nacionalnom parku Plitvička jezera, Devčića tavani u sjevernom Velebitu). Vodio je interdisciplinarni šumarski projekt o propadanju šuma, za koji je sa suradnicima u Hrvatskoj 1987. ustrojio sustav praćenja prema međunarodnoj metodologiji. Objavio je više od 130 znanstvenih i stručnih radova te bio suradnik Šumarske enciklopedije LZ-a (1980–87). Bio je glavni urednik Šumarskoga lista (1970–2009), predsjednik → Hrvatskoga šumarskog društva, Hrvatskoga ekološkog društva i pokreta prijatelja prirode Lijepa naša. Suosnivač je europske šumarske udruge Pro silva (1989). Bio je redoviti član i prvi glavni tajnik → Akademije šumarskih znanosti (1995). Počasni doktorat Sveučilišta u Zvolenu (Slovačka) dodijeljen mu je 1992. za primjenu ekoloških načela u uzgajanju šuma. Dobitnik je Nagrade za životno djelo (2010). Professor emeritus Sveučilišta u Zagrebu je od 2000.

tehnička oblovina, drvni šumski proizvodi, dijelovi stabla ili debla propisani minimalnim dimenzijama određenoga normativnoga sustava namijenjeni za mehaničku preradbu (piljenjem, ljuštenjem i dr.) ili za izravnu uporabu (jarboli, stupovi za skele, piloti, stupovi za električne i telefonske vodove, rudničko drvo i dr.). Obuhvaća trupce, oblu građu i sitno tehničko drvo. Isprva se normiranje provodilo uzancama, tj. pisanim trgovačkim dogovorima i sporazumima koje je izdavalo burzovno vijeće neke burze za trgovanje drvom, a potom standardima i normama.

Tehnička oblovina u Hrvatskoj

Na području današnje Hrvatske, u razdoblju od 1878. do 1914. u Austro-Ugarskoj Monarhiji započelo je normiranje drvnih šumskih proizvoda prema vrsti drveća, dimenzijama i obliku proizvoda (Bečke uzance 1911), a do tada su se rabile lokalne peštanske, senjske i riječke uzance. U Kraljevini Srba, Hrvata i Slovenaca donesene su Ljubljanske uzance (1925), potom i Tršćanske uzance (1926), a u doba Kraljevine Jugoslavije Zagrebačke uzance (1930). Prema Zagrebačkim uzancama se npr. tehnička oblovina hrasta razvrstavala na listače – tehničko drvo – tvrde listače – hrastovinu (piloti, trupci za oplatice, odn. trupci za furnir, trupci za piljenje I., II. i III. vrste, dugački trupci duljine osam m i veći); slijedom toga razvrstavale su se i ostale gospodarske vrste drveća.







Savjetodavni odbor za normalizaciju pri Ministarstvu obrta, veleobrta i trgovine NDH objavio je 1943. Hrvatske norme iz šumarskoga djelokruga (Neobrađeno drvo; HN 116 i 117). Prvi standardi za razvrstavanje i klasiranje drvnih šumskih proizvoda FNRJ izrađeni su 1946. u saveznom Birou za standardizaciju, a 1951. osnovana je Savezna komisija za standardizaciju, koja je uspostavila standardizaciju JUS (Jugoslavenski standard). Prvi jugoslavenski standard iz područja drvnih proizvoda objavljen je 1954. U razdoblju 1954–91. JUS se mijenjao i dopunjavao dvjema velikim revizijama (1967. i 1979). Prema tim je standardima tehničko drvo definirano kao dijelovi debla i grana kod kojih se koriste tehnička svojstva, a obuhvaća oblo tehničko drvo, cijepano drvo i tesano drvo; oblo tehničko drvo je dio stabla koji je namijenjen za tehničku uporabu i zadržao je prirodni oblik nakon izradbe, a čine ga trupci, obla građa i sitno tehničko drvo. Osnovna obilježja tehničke oblovine definirana JUS-om bila su: poprečni profil (krug kod oblog drva), dimenzije (promjer i duljina), vrsta drveća (narodno ime, botanički naziv vrste), kakvoća (prosječna širina goda), način i vrijeme izradbe, jedinice mjere pri isporuci (komad, obujam, masa, prostorni metar), dopuštena odstupanja od osnovnih obilježja i način obilježavanja.







Tijekom Domovinskoga rata u Republici Hrvatskoj (1991–95) primjenjivao se normacijski sustav za drvne šumske proizvode Standard za drvo, hrvatske norme (HRN). Državni zavod za normizaciju i mjeriteljstvo RH donio je 1995. Hrvatske norme proizvoda iskorištavanja šuma, koje su u obveznoj primjeni bile do prosinca 2008. Sukladno Zakonu o normizaciji iz 1996. osnovan je 1997. Tehnički odbor 55 Oblo drvo i piljena građa, koji je započeo s pripremom prijedloga za izdavanje hrvatskih normi u konačnom obliku prema međunarodnim i europskim normama. Osnivanjem Hrvatskoga zavoda za norme 2005. formiran je novi Tehnički odbor 218 Oblo drvo i piljena građa, koji je nastavio rad dotadašnjega odbora.







U razdoblju od 1995. do 2008. hrvatske norme (HRN) za tehničku oblovinu obuhvaćale su trupce za furnir (listače i četinjače), trupce za ljuštenje (listače i četinjače), trupce za rezanje (listače i četinjače), trupce za pragove (željezničke), trupce za kombiniranu namjenu, rezonantno drvo i trupce za furnir oraha, a za izravnu uporabu rudničko i tunelsko drvo, pilote, stupove za vodove, kolarsko drvo i sitno tehničko drvo.







Razvrstavanje tehničke oblovine od 1999. obavlja se u razrede kakvoće A, B, C i D. To je podloga za utvrđivanje tržišne vrijednosti svih gospodarskih vrsta drveća prema tehničkim specifikacijama (srednji promjer i nominalna duljina) i značajkama šumskih drvnih sortimenata prema osnovnim kriterijima kakvoće dijela stabla. Razred kakvoće A je tehnička oblovina iznimne kakvoće minimalne duljine 3 m i srednjega promjera bez kore 40 cm. Razred B je normalne do iznimne kakvoće, minimalne duljine 3 m i srednjega promjera bez kore 35 cm. Razred C je normalne do niske kakvoće, minimalne duljine 2 m i srednjega promjera bez kore 30 cm za hrast i 25 cm za ostale vrste. Razred D je niske kakvoće, minimalne duljine 2 m i srednjega promjera bez kore 20 cm.







Opačić, Ivan (Glina, 19. XII. 1914 – Zagreb, 2. III. 1989), kemijski inženjer, stručnjak za kemijsku preradbu drva.

Diplomirao je 1941. na Kemijskom odjelu → Tehničkoga fakulteta u Zagrebu (sv. 4), gdje je doktorirao 1955. disertacijom Kemijska i tehnološka svojstva tanina iz lišća domaćeg ruja (Rhus cotinus L.). Nakon završetka studija radio je u zagrebačkoj tvornici Meba, đurđenovačkoj Tvornici tanina (od 1942), kao tehnički upravitelj sisačke Tvornice tanina (1945–49), potom kao upravitelj kemijskih pogona DIP-a Belišće, te u Generalnoj direkciji drvne industrije u Zagrebu (1950). Od 1951. radio je na Poljoprivredno-šumarskome fakultetu (→ Fakultet šumarstva i drvne tehnologije) u Zagrebu, gdje je od 1970. bio redoviti profesor; umirovljen je 1984. Predavao je kolegije Šumarska kemijska tehnologija, Analitička kemija, Kemija drva, Kemijska prerada drva, a neko vrijeme i Anorgansku i Organsku kemiju. Bio je osnivač i predstojnik Katedre za kemijsku preradu drva (1960–84) te prodekan fakultetskog Drvno-industrijskog odjela (1968–70). Predavao je i na tehnološkim fakultetima u Zagrebu i Banjoj Luci te na Višoj tehničkoj školi u Novoj Gradiški. Surađivao je s više drvnotehnoloških poduzeća te s institutima za drvo u Zagrebu, Ljubljani, Mađarskoj, Čehoslovačkoj i Francuskoj. Znanstveno i stručno bavio se problemima iskorištenja detaniniziranoga drva, projektiranjem i izvođenjem postrojenja za proizvodnju furfurala i fulfurilnog alkohola, predhidrolizom bukovine, primjenom organskih otapala i drvnog ugljena. Autor je udžbenika Kemijska prerada drva (1967).

Molnar, Maja (Osijek, 6. VI. 1980), prehrambeno-tehnološka inženjerka, stručnjakinja za primjenu zelenih tehnologija u sintezi heterocikličkih spojeva.

Na Prehrambeno-tehnološkom fakultetu u Osijeku diplomirala je 2005. i doktorirala 2011. disertacijom Antioksidacijska svojstva derivata kumarina i njihovo antifungalno djelovanje prema najvažnijim mikotoksikogenim plijesnima iz hrane (mentori T. Klapec i M. Čačić). Od 2007. radi na Fakultetu, od 2018. kao izvanredna profesorica. Na Katedri za kemiju i ekologiju predaje kolegije Analitička kemija I i Opća kemija II. Predstojnica je Zavoda za primijenjenu kemiju i ekologiju. Područja su njezina znanstvenoga i stručnoga interesa organska sinteza heterocikličkih spojeva s potencijalnom biološkom aktivnošću konvencionalnim metodama i metodama tzv. zelene kemije, primjena zelenih otapala u ekstrakciji biološki aktivnih spojeva iz biljnoga materijala te potencijalna primjena kumarina kao fungicida. Dobitnica je Godišnje nagrade za znanost 2017.

Milković, Marin (Rijeka, 23. II. 1975), grafičko-tehnološki inženjer, stručnjak u području informacijskih i komunikacijskih znanosti.

Diplomirao je 1998. na → Grafičkome fakultetu u Zagrebu, gdje je 2006. doktorirao disertacijom Evaluacija odnosa psihofizikalno determiniranih vizualnih efekata i metoda prevođenja gamuta (mentor → S. Bolanča). Od 1998. radio je u nakladničkom poduzeću Novi list te kao nastavnik u Kemijsko-grafičkoj školi u Rijeci, a od 2000. u Grafičkome zavodu Hrvatske kao direktor za organizaciju i razvoj. Od 2005. zaposlen je na Veleučilištu u Varaždinu (2014. integrirano u → Sveučilište Sjever), gdje je dekan bio 2008–14., a rektor je od 2017. Područje njegova znanstvenog i stručnog interesa vezano je uz kolorimetriju, multimedijske sustave, psihofiziku, CtP tiskovne sustave, na čemu se temelje i nastavni programi kolegija koje predaje (Boje u multimedijskim sustavima, Kolorimetrija i multimedija, Vizualna psihofizika, CtP sustavi). Autor je i suautor više od stotinu znanstvenih i stručnih radova te knjiga, među ostalima Psihologija boja (s I. Zjakićem, 2010), Kolorimetrija u multumedijskim komunikacijama (s I. Zjakićem i D. Vusićem, 2010), Informacijski sustavi za upravljanje bojama (s N. Mrvcem i G. Kozinom, 2011), Grafički dizajn i komunikacije (s M. Tomišom, 2013). Predsjednik je uređivačkoga odbora znanstvenoga časopisa Tehnički glasnik (Technical Journal) Sveučilišta Sjever. Član je Rektorskoga zbora RH kojim je predsjedao 2020–21. Od 2017. redoviti je član HATZ-a.

Mikota, Miroslav (Zagreb, 4. III. 1967), grafičko-tehnološki inženjer, stručnjak za primijenjenu i umjetničku fotografiju.

Diplomirao je 1990. na → Grafičkome fakultetu u Zagrebu, gdje je 2007. doktorirao disertacijom Studija sustava digitalne portretne fotografije (mentor → S. Bolanča). Na Fakultetu je zaposlen od 1990., od 2021. u zvanju izvanrednoga profesora. Ondje je osnovao Katedru za primijenjenu i umjetničku fotografiju, koje je voditelj bio 2011–15; od 2016. je prodekan za nastavu. Od 2020. predavač je i na Sveučilištu Sjever. Područje njegova znanstvenog i stručnog interesa vezano je uz fotografiju, grafičku tehnologiju i grafičke komunikacije na čemu se temelje i nastavni programi kolegija koje predaje (Primijenjena fotografija, Umjetnička fotografija, Tehnike ispisa digitalne fotografije). Autor je i suautor više od stotinu znanstvenih i stručnih radova te autor knjige Kreacija fotografijom (2000). Od 2014. urednik je znanstvenoga časopisa → Acta graphica. Suradnik je Hrvatske enciklopedije (2001–09), Tehničkoga leksikona (2007) i Likovnoga leksikona (2014) LZ-a. Jedan je od pokretača i prvi predsjednik Hrvatske udruge bivših studenata i prijatelja Grafičkoga fakulteta (AMAC GRF) od 2018. Svojim fotografijama ilustrirao je mnoge knjige, kataloge, kalendare, novine, časopise, plakate i mrežne stranice. Od 2021. član je suradnik HATZ-a.

Meštrović, Ernest (Bjelovar, 7. V. 1967), kemičar, stručnjak za strukturnu kemiju i kemiju materijala.

Na Prirodoslovno-matematičkome fakultetu u Zagrebu diplomirao je kemiju 1992. te doktorirao 1996. disertacijom Adukti bis(1,3-difenil-1,3-propandionato)kobalta (II) s molekulama koje sadrže kisik i dušik kao donore (mentor B. Kaitner). Na matičnome fakultetu radio je od 1992., od 2000. kao docent. Predavao je kolegije iz opće i anorganske kemije te kemije materijala. U odjelu Istraživanje i razvoj zagrebačkoga farmaceutskoga poduzeća → Pliva radio je od 2004., najprije kao koordinator za analitiku čvrstoga stanja, potom kao glavni voditelj analitičar od 2005. te kao direktor analitičkog odjela od 2007. Od 2008., od kada je Pliva dio TEVA grupe, bio je viši direktor istraživačkoga centra TAPI Istraživanja i razvoj te 2017–18. globalni viši direktor za nove tehnologije i životni ciklus proizvoda. Od 2018. zaposlen je u poduzeću za istraživanje i razvoj farmaceutskih proizvoda → Xellia u Zagrebu kao direktor za znanost i nove tehnologije. Na temelju njegove suradnje s → Antom Jukićem na Fakultetu kemijskog inženjerstva i tehnologije u Zagrebu uveden je 2019. kolegij Poduzetništvo temeljeno na inovacijama.

Područja su njegova znanstvenoga i stručnoga interesa strukturna kemija i kemija materijala, kristalno inženjerstvo i molekulsko prepoznavanje, rast kristala primjenjiv na istraživanje i razvoj djelatnih tvari te upravljanje istraživanjem i razvojem s organizacijskoga, znanstvenog i tehnološkog aspekta. U području održivih kemijskih procesa, zelene kemije i očuvanja okoliša kontrolom kemijskih pretvorbi bavio se posebice pronalaskom tehnoloških rješenja koja utječu na povećanje učinkovitosti procesa i smanjenjem ekološkog utjecaja, s fokusom na kontinuirane procese i uporabu mikroreaktora. Autor je šest patenata, poput patenta za farmaceutski prihvatljive soli i hidrate risedronske kiseline (2007).

Matković, Prosper (Prošper) (Hvar, 22. V. 1945), kemijski inženjer, stručnjak za istraživanje atomske strukture i mikrostrukture metala.

Diplomirao je 1971. na Kemijskom odjelu Prirodoslovno-matematičkoga fakulteta u Zagrebu te doktorirao 1977. disertacijom Strukturuntersuchungen messingartiger Legierungen in den Systemen T¹⁰B_N^4…6 (Strukturna istraživanja mesingu srodnih legura u sustavima T¹⁰B_N^4…6) na Sveučilištu u Stuttgartu. Od 1978. radio je u Institutu za metalurgiju u Sisku, a od 1979. na → Metalurškome fakultetu u Sisku, od 2000. u zvanju redovitoga profesora. Predavao je kolegije Fizikalna metalurgija I i II, Materijali u metalurgiji, Rendgenska strukturna analiza metala i dr. Bio je predstojnik Zavoda za fizičku metalurgiju (1999–2001), prodekan za znanost (1985–87) i nastavu (2001–05) te dekan (2005–09) Fakulteta. Umirovljen je 2014. Područje njegova znanstvenog i stručnog interesa usmjereno je na istraživanje atomske strukture i mikrostrukture metala s pomoću rendgenske difrakcije, mikroskopije i drugih metoda te na dobivanje i ispitivanje mikrostrukturnih, mehaničkih i korozijskih značajki biomedicinskih slitina. Suautor je skripta Fizikalna metalurgija I (2009) i suradnik u Tehničkoj enciklopediji LZ-a (1997).

Matasović, Danko (Čakovec, 6. VII. 1937), prehrambeno-tehnološki inženjer, promicatelj domaće znanosti o prehrani i prehrambenoj tehnologiji.

Diplomirao je 1961. na Prehrambeno-tehnološkome odjelu Tehnološkoga fakulteta u Zagrebu (→ Prehrambeno-biotehnološki fakultet; PBF), a doktorirao 1968. tezom Prilog poznavanju strukture i kondenzacije izoliranog alkalnog lignina bjelogorice (mentor → M. Laćan). Bio je asistent u Istraživačkom institutu → Plive (od 1961) i u Institutu za organsku kemiju i biokemiju (1962–65) te profesor organske kemije i procesa u organskoj kemijskoj industriji na Višoj kemijskoj školi (od 1965) u Zagrebu. U prehrambenoj industriji → Franck radio je kao rukovoditelj odjela razvoja i kontrole (od 1969), na poslovima istraživanja i razvoja (od 1989) i kao rukovoditelj službe tehnologije i razvoja (od 1996. do umirovljenja 1999). U SOUR-u Cibona u Zagrebu djelovao je kao pomoćnik predsjednika (od 1976), vršitelj dužnosti predsjednika (od 1983) i član Poslovodnog odbora (do 1989). U Prehrambeno-tehnološkom institutu u Zagrebu (od 1985. Zavod za poznavanje i kontrolu namirnica PBF-a) bio je znanstveni suradnik (od 1966) i znanstveni savjetnik (od 1976), a na Tehnološkome fakultetu znanstveni savjetnik (od 1979). Većinu djelovanja posvetio je promicanju domaće znanosti o prehrani, prehrambenoj tehnologiji i zakonskoj regulativi u gospodarstvu i trgovini. Napisao je nekoliko knjiga i udžbenika za strukovne škole (Mali vodič kroz razumnu prehranu, 1989; Hrana, prehrana i zdravlje, 1992; Poznavanje prehrambene robe, 1993–2003), te tristotinjak znanstvenih, znanstveno-popularnih i stručnih radova. Bio je redoviti član Akademije medicinskih znanosti Hrvatske (1994–2017). Suosnivač je Hrvatske udruge za zaštitu potrošača (1997). Dobitnik je Nagrade »Fran Tućan« za popularizaciju biotehničkih znanosti (1990).

Marošević, Grozdan (Zagreb, 23. IX. 1930 – Zagreb, 27. XII. 2001), strojarski inženjer, stručnjak za grafičku tehnologiju.

Diplomirao je 1957. na Strojarsko-brodograđevnome fakultetu (→ Fakultet strojarstva i brodogradnje; sv. 1) u Zagrebu, gdje je doktorirao 1989. disertacijom Mehanizam dotrajavanja oštrica kružnih noževa za rezanje papira (mentor → R. Zgaga; sv. 1). Nakon diplome radio je u gospodarstvu, a od 1969. na Višoj grafičkoj školi (→ Grafički fakultet) u Zagrebu, od 1990. do umirovljenja 2000. kao izvanredni profesor. Bio je dekan (1979–82) te pročelnik Katedre za grafičke strojeve (1969–2000). Glavno područje njegova znanstvenog i stručnog rada je grafička tehnologija, osobito tribološka istraživanja te održavanje grafičkih strojeva. Autor je knjižice Ako vam stane auto (suautor D. Rovčanić, 1964), te skripta Programski zadaci iz tiskarskih strojeva (1974), Zbirka zadataka iz tehničke mehanike (1974), Tiskarski strojevi (1975), Programski zadaci iz grafičkih strojeva (1981), Održavanje grafičkih strojeva (1984), Principi rada tiskarskih strojeva (1989). Jedan je od pokretača časopisa → Acta Graphica kojemu je bio glavni urednik (1989–2000), kao i časopisu → Ambalaža (2000–01). Bio je član emeritus HATZ-a od 2000.

Maljković, Darko (Osijek, 12. VII. 1935 – Zagreb, 10. IV. 2003), kemijski inženjer, stručnjak za ekstrakciju metala otapalima.

Diplomirao je 1960. na Kemijsko-tehnološkom odjelu Tehnološkoga fakulteta u Zagrebu te doktorirao 1976. disertacijom Ekstrakcija željeza (III) i zlata (III) s izopropilnim eterom na Prirodoslovno-matematičkome fakultetu u Zagrebu. Na odjelima zagrebačkoga Tehnološkoga fakulteta u Sisku (od 1979. → Metalurški fakultet) bio je zaposlen od 1960., kao redoviti profesor od 1981. Bio je predstojnik više zavoda te dekan Fakulteta (1986–90). Predavao je kolegije Analitička kemija, Zaštita okoliša, Informatika, Hidrometalurgija i dr.

Znanstveno i stručno bavio se postupcima separacije, a posebno ekstrakcije metala s pomoću otapala te kontrolom industrijskih procesa i proizvoda. Bavio se i popularizacijom tehnike i tehničkih znanosti te leksikografijom. Autor je skripta Osnove kemijskih i instrumentalnih ispitivanja materijala (1969), Instrumentalna analiza (1970) i Automatska analiza (1974). Napisao je više članaka Tehničke enciklopedije, bio je urednik za kemiju, kemijsko inženjerstvo i metalurgiju u Hrvatskoj enciklopediji i Tehničkom leksikonu LZ-a te urednik za tehničke znanosti u Hrvatskom leksikonu. Jedan je od utemeljitelja Hrvatske akademije tehničkih znanosti 1993 (od 1997. → Akademija tehničkih znanosti Hrvatske; sv. 4), koje je bio potpredsjednik te 1994. urednik glasila Tehničke znanosti. Dobitnik je Državne nagrade tehničke kulture »Faust Vrančić« 2000.

Magdalenić, Antun (Belica kraj Čakovca, 7. I. 1928 – Zagreb, 1. VIII. 1994), geološki inženjer, stručnjak za inženjersku geologiju i hidrogeologiju.

Diplomirao je 1954. na Rudarskom odsjeku Tehničkoga fakulteta u Zagrebu (od 1957. Rudarski odsjek Tehnološkoga fakulteta, od 1964. → Rudarsko-geološko-naftni fakultet), gdje je doktorirao 1970. disertacijom Hidrogeologija sliva Cetine. Radio je u Institutu za geološka istraživanja u Zagrebu (1954–60), a od 1960. na matičnome fakultetu, od 1976. u zvanju redovitoga profesora. Uspostavio je i vodio kolegije Hidrogeologija i Inženjerska geologija. Bio je predstojnik Zavoda za inženjersku geologiju, hidrogeologiju i geologiju nafte i plina (1983−85; danas Zavod za geologiju i geološko inženjerstvo). Predavao je i na Prirodoslovno-matematičkome fakultetu u Zagrebu te na Višoj geotehničkoj školi u Varaždinu.

Znanstveno i stručno bavio se unapređenjem i razradbom metoda istraživanja radi dobivanja inženjersko-geoloških podloga za hidroenergetske objekte, izgradnju prometnica i tunela, saniranje klizišta, seizmičku mikrorajonizaciju i dr., izradbom hidrogeoloških karata za vodoopskrbu, izgradnju akumulacija i melioracijske zahvate u krškim terenima. Od 1977. bio je član suradnik i predsjednik Odbora za krš u Razredu za prirodne znanosti HAZU. Dobitnik je Nagrade za znanstveni rad »Nikola Tesla« (1993).

Lazić, Svetislav (Zagreb, 15. V. 1905 − Zagreb, 4. II. 1984), rudarski inženjer, stručnjak za pridobivanje nafte i plina te utemeljitelj studija naftnoga rudarstva u Hrvatskoj.

Diplomirao je 1928. na Rudarskom odjelu Tehničkoga fakulteta u Ljubljani. Od 1929. radio je u Državnim ugljenokopima u Vrdniku i Kreki, a 1930-ih kao tehnički referent te savjetnik za bušenje u Ministarstvu šuma i ruda u Beogradu. Nakon 1945. bio je glavni inženjer Jugoslavenskoga kombinata za naftu i plin u Zagrebu te organizator obnove istraživanja nafte u Jugoslaviji i Albaniji. Prestankom djelovanja Kombinata postavljen je za glavnoga inženjera Generalne direkcije za naftu Ministarstva industrije i rudarstva FNRJ u Beogradu. Godine 1949. zaposlio se kao docent na Rudarskom odsjeku zagrebačkoga Tehničkoga fakulteta (→ Rudarsko-geološko-naftni fakultet), gdje je u zvanje redovitoga profesora izabran 1957. Na Fakultetu je osnovao Zavod za bušenje na veliku dubinu i pridobivanje nafte i plina 1949. te Odjel za bušenje i pridobivanje nafte i plina 1962. Predavao je kolegije Rudarstvo, Bušenje na veliku dubinu i Pridobivanje nafte i plina. Predavao je i na Rudarsko-geološkom fakultetu u Beogradu. Umirovljen je 1974.

Postavio je temelje naftne struke u Hrvatskoj, proučavanju naftnoga rudarstva i iskorištavanju ugljikovodika te prenio najsuvremenija tehnološka znanja iz inozemstva. Uspostavio je sustavnu nastavnu i istraživačku djelatnost te omogućio razvoj studija naftnoga rudarstva na matičnome fakultetu. Posebno se ističe njegova publicistička djelatnost. Autor je djela O postanku nafte (1949), Problemi bušenja na naftu (1950), priručnika Hidraulika primijenjena na svakidašnje pojave pri rotary-bušenju (1958), udžbenika Pridobivanje nafte i plina (1963) i rječnika Englesko-hrvatsko-srpski naftni rječnik (1976−78), te prijevoda s ruskoga više stručnih izdanja. Autor je makropedijskoga članka bušenje na veliku dubinu Tehničke enciklopedije (1966) LZ-a.

Lazić, Ladislav (Vetovo, 3. IV. 1953), strojarski inženjer, stručnjak za energetske i toplinske procese u metalurgiji.

Diplomirao je 1976. na Fakultetu strojarstva i brodogradnje u Zagrebu, a doktorirao 1991. disertacijom Prilog modeliranju i optimalizaciji procesa zagrijavanja materijala u zagrijevnim pećima valjaoničke proizvodnje (mentor → J. Črnko) na Metalurškome fakultetu u Sisku. Radio je u → Željezari Sisak (1976−79) i Vodoprivredi Hrvatske – Hidroput Sisak (1979−81). Na Metalurškome fakultetu u Sisku zaposlen je od 1981., u zvanju redovitoga profesora od 2007. Predaje niz kolegija: Tehnička termodinamika, Prijenos topline i mase, Energetska postrojenja, Industrijske peći, Gospodarenje energijom, Numeričko modeliranje metalurških procesa i dr. Bio je predstojnik Zavoda za mehaničku metalurgiju (2001−03; 2009−13) te prodekan (1994−96; 2003−07) Fakulteta. Znanstveno i stručno bavi se energetikom i toplinskim procesima u metalurgiji, a posebno povećanjem energetske učinkovitosti i smanjenjem emisija onečišćujućih tvari. Napisao je udžbenik Numeričke metode u toplinskoj analizi (2007) i skripta Elementi strojeva (2001).

mlinski proizvodi, proizvodi dobiveni postupcima naizmjeničnog usitnjavanja i razvrstavanja odn. mljevenja očišćenih, oljuštenih i pripremljenih zrna žitarica (pšenica, kukuruz, heljda, ječam, zob, raž, proso, riža) i drugih biljnih zrnatih kultura (suncokret, slanutak, soja).

Mlinski se proizvodi u RH razvrstavaju prema podrijetlu, vrsti žitarice iz koje su proizvedeni, veličini čestica (brašna, krupice i prekrupe) i sadržaju mineralnih tvari. Svi mlinski proizvodi po boji, mirisu i okusu moraju odgovarati vrsti žitarice iz koje su proizvedeni i ne smiju sadržavati više vode i nečistoća biljnog i mineralnog podrijetla od maksimalno zakonskim propisima dopuštenih količina. Kriteriji zdravstvene ispravnosti mlinskih proizvoda (udio kontaminanata, pesticida i teških metala, mikrobiološka ispravnost) kao i uporaba aditiva i enzima u mlinskim proizvodima isti su za sve članice EU-a, dok je njihova klasifikacija po sastavu i fizikalnim svojstvima specifična za svaku zemlju članicu.

Mlinski proizvodi od pšenice proizvode se mljevenjem različitih vrsta pšenice: krušne pšenice, tvrde pšenice (durum), pira (krupnika), khorasana. Višekratnim mljevenjem oljuštenih zrna pšenice i izdvajanjem usplođa (mekinje ili posije) i klica, dobiva se pšenično brašno od necjelovitog zrna koje se uglavnom sastoji od endosperma. Ta se brašna razlikuju prema veličini čestica (glatka i oštra ili krupičasta) i količini pepela nastalog spaljivanjem brašna (pšenično bijelo tip 450 i tip 550; pšenično polubijelo tip 700 i tip 850; pšenično crno tip 1100 i tip 1600). Pšenično brašno od cjelovitog zrna proizvodi se mljevenjem očišćenih i oljuštenih cjelovitih zrna pšenice. Pšenična krupica dobiva se mljevenjem endosperma pšenice, pri čemu najviše 20% ukupne mase čestica može imati veličinu manju od 200 µm (pšenična krupica tip 400). Brašno durum pšenice dobiva se kao sekundarni proizvod mljevenja te vrste pšenice do krupice. Pšenična prekrupa dobiva se krupljenjem (usitnjavanjem na žljebljenim valjcima i razvrstavanjem na planskim sitima) endosperma pšenice kojemu su uklonjene čestice manje od 1000 µm, a pšenična prekrupa od cjelovitog zrna dobiva se krupljenjem očišćenih i oljuštenih cjelovitih zrna pšenice. Nusproizvodi procesa mljevenja pšenice su pšenične posije i klice koje se rabe kao stočna hrana ili se naknadnim toplinskim postupcima stabiliziraju i stavljaju na tržište kao klice i posije za prehranu ljudi. Svi mlinski proizvodi od pšenice koji se stavljaju na tržište moraju imati manje dopuštenoga sadržaja slobodnih masnih kiselina od maksimalno propisanoga (stupanj kiselosti; indikator kvarenja mlinskih proizvoda).

Mlinski proizvodi od raži proizvode se mljevenjem endosperma raži, nakon izdvajanja usplođa i klice. Ražena brašna razvrstavaju se prema udjelu pepela na tip 750, tip 950 i tip 1250. Ražena prekrupa proizvodi se krupljenjem endosperma raži kojemu je izdvojena klica i kojemu su uklonjene čestice manje od 700 µm. Raženi mlinski proizvodi od cjelovitog zrna (brašno i prekrupa) proizvode se mljevenjem očišćenih i oljuštenih cjelovitih zrna raži. Za sve mlinske proizvode od raži koji se stavljaju na tržište propisan je maksimalno dopušten stupanj kiselosti. Mlinski proizvodi od kukuruza (brašno, krupica i prekrupa) proizvode se suhim mljevenjem endosperma kukuruza, nakon izdvajanja usplođa i klice kukuruza. Kukuruzno brašno od cjelovitog zrna proizvodi se mljevenjem očišćenih oljuštenih cjelovitih zrna kukuruza. Kukuruzna brašna moraju sadržavati do 3% masti, a krupica i prekrupa do 2% masti, te imati stupanj kiselosti u skladu s važećim nacionalnim propisima. Mlinski proizvodi od heljde su heljdino brašno, krupica i prekrupa, a dobivaju se mljevenjem endosperma zrna heljde. Heljdini mlinski proizvodi od cjelovitog zrna proizvode se mljevenjem očišćenih i oljuštenih cjelovitih zrna heljde. Ostali mlinski proizvodi dobivaju se mljevenjem drugih očišćenih i oljuštenih žitarica (ječmeno brašno, zobeno brašno, proseno brašno, rižino brašno, brašno sirka).

Posebna kategorija mlinskih proizvoda iz žitarica su namjenska brašna i krupice kojih je sastav prilagođen zahtjevima krajnjega proizvoda za proizvodnju kojega su namijenjeni, ali odgovaraju i prihvaćenim standardima kvalitete mlinskih proizvoda. U tu se kategoriju ubrajaju instant mlinski proizvodi koji se proizvode posebnim postupcima naknadne toplinske i mehaničke obradbe. Tim se postupcima mijenjaju njihova fizikalna svojstva pa je kraće vrijeme njihove pripreme u neposrednoj potrošnji, a mogu se rabiti i u daljnjoj proizvodnji. Mlinski proizvodi mogu se stavljati na tržište i kao osnovni sastojak gotovih mješavina namijenjenih proizvodnji kruha, peciva i drugih pekarskih proizvoda, tijesta, proizvoda od tijesta i finih pekarskih proizvoda (→ pekarski proizvodi).

Proizvodnja mlinskih proizvoda u Hrvatskoj

Mlinska je proizvodnja među najstarijima u svijetu. Prvo mlinarstvo bilo je vrlo primitivno, a podrazumijevalo je uglavnom ručno mljevenje žitarica s pomoću dva kamena. Ljudsku je radnu snagu tijekom vremena zamijenila životinjska, potom vjetar, voda i para. Mlinovi vodenice dugo su vremena zadovoljavali potrebe uglavnom lokalnoga stanovništva, a razvoj mlinarske industrije u Hrvatskoj započeo je tek u prvim desetljećima XIX. st. kada su pojedini veleposjednici osnovali prve velike žitne mlinove na vodeni pogon. Na vlastelinstvu vukovarskoga grofa Eltza (selo Korođ) izgrađen je 1846. prvi paromlin od 6 KS (4,47 kW). U parnim su se mlinovima za mljevenje žitarica počeli rabiti valjci umjesto kamenja. Koncentriranom izgradnjom mlinova na vodeni i parni pogon razvila su se prva veća mlinska središta u Rijeci i Karlovcu. U Rijeci je uz tok Rječine, u Lukežima, Valićima, Trnovici, Drastinu, Grohovu, Podbadnju, Zidancu i Žaklju radilo 27 mlinova na vodeni pogon. Mlin u Žaklju (1841–94) imao je 18 mlinskih kamenova s turbinama snage 300 KS (223,71 kW), zapošljavao je 150–300 radnika, a godišnje je prerađivao oko 20 000 t žita koje je izvozio u Europu, Brazil i Indiju te na Sredozemlje. Rijeka je imala i dva paromlina, veći koji je godišnje prerađivao 12 000 t žita, i manji koji je bio sastavni dio tvornice tjestenine u Ponsalu (osnovana 1845) i prerađivao 3000 t žita na godinu). U Karlovcu je na Korani 1849. osnovan Prvi hrvatski mlin na čigre, tj. lopatice turbine (godišnje je proizvodio oko 10 000 t brašna). U drugoj polovici XIX. st. i početkom XX. st. osnovani su gradski paromlini u Varaždinu (1860., grof Drašković), Zagrebu (Zagrebački paromlin, 1862; godišnje je proizvodio oko 10 000 t brašna, a zapošljavao je tridesetak radnika), Nuštru (1864., grof Khuen), Osijeku (Prvi osječki mlin na valjke, 1879; parni mlin Dragutina Engelhardta, 1880; Union paromlinsko dioničarsko društvo, 1891), Virovitici (1864., knez Schaumburg-Lippe), Valpovu (grof Prandau), Koprivnici (Koprivnički paromlin, 1901), Đakovu (Đakovački mlin na valjke, 1895), Čakovcu (Čakovečki paromlin i munjara, 1893., danas → Čakovečki mlinovi), Dardi (Baranjski paromlin, 1903), Bjelovaru (Sjedinjeni paromlini, 1898), Slavonskom Brodu (Prva brodska pivovara, tvornica leda i mlin na valjke David Dombović i sinovi, 1898), Đurđevcu (paromlin Podravina, 1899), Križevcima (Prvi križevački paromlin i paropila Hinko Švarc i sinovi, 1903; danas → Mlinar) i dr. Mlinovi su u to doba prerađivali uglavnom domaću i banatsku pšenicu. Poplave na Rječini tijekom XIX. st. uništile su velik dio tamošnjih vodenih mlinova, a propadanje feudalnoga sustava i urbanizacija bili su dodatni razlozi zamiranja riječkoga mlinarstva.



















Popis mlinova proveden 1906. pokazao je da je Hrvatska imala ukupno 3422 mlina, od toga 3165 mlinova na vodeni pogon, 148 na parni, 68 na motorni i 41 na konjski pogon. Nakon I. svj. rata, radi ostvarivanja veće konkurentnosti na tržištu, u Zagrebu su osnovana dva mlinarska udruženja – Narodna mlinska i gospodarstvena industrija d. d. (Zagrebački parni mlin, Prvi hrvatski mlin na čigre, Prvi osječki mlin na valjke i Baranjski paromlin) i Koncern sjedinjenih industrijalnih poduzeća d. d. (okupljao je šest podravskih mlinova). Neposredno prije II. svj. rata Hrvatska je imala dva velika trgovačka mlina (Zagrebački paro-umjetni mlin i Prvi osječki mlin na valjke), dva trgovačko-ušurna mlina (Čakovečki paromlin i Roza paromlin iz Vrpolja) i oko 90 industrijskih mlinova, prosječnoga dnevnog kapaciteta 10–20 t.

Tijekom rata je dio mlinskih pogona stradao, pa je 1945. u pogon pušteno tek njih 48 (starih u prosjeku 30 godina). Iste godine osnovano je i Državno opskrbno poduzeće koje je reguliralo nabavu hrane (žitarica) i njezinu distribuciju. U Stupniku je 1947. osnovana Tvornica mlinskih strojeva (→ Ventilator; sv. 1) koja je proizvodila mlinske strojeve i cjelokupnu opremu za silose. Do 1960. mlinski su pogoni uglavnom obnovljeni i modernizirani te nacionalizirani i spojeni u veća žitarsko-mlinska poduzeća. Reforma provedena 1963–65. omogućila je združivanje 17 žitno-mlinskih poduzeća s poduzećima prehrambene industrije, poljoprivrednim dobrima i zemljoradničkim zadrugama i stvaranje velikih kombinata. Tijekom 1970-ih i 1980-ih žitno-mlinske organizacije i kombinati reorganizirali su svoj rad u neki od oblika samoupravnih sporazuma (RO, SOUR, OUR, OOUR), a od 1989. svi su se ponovno reorganizirali u društvena, mješovita i dioničarska poduzeća. Nakon Domovinskoga rata mlinarska industrijska postrojenja su ponovno modernizirana. Godine 2004. u Hrvatskoj je djelovalo ukupno 46 mlinova, od kojih je samo pet bilo opremljeno suvremenom tehnologijom za preradbu. Prema podatcima Državnog zavoda za statistiku 2017. proizvedeno je 291 613 t brašna od pšenice ili suražice i 2440 t brašna od ostalih žitarica, 3465 t mješavina brašna za razne pekarske proizvode, 34 592 t prekrupe i krupice, 2086 t prerađenih žitarica (pahuljice) i 4 t klica žitarica.



















Mljevenje, skladištenje i tehnologija preradbe žitarica danas se u RH izučavaju u sklopu različitih kolegija na → Prehrambeno-biotehnološkome fakultetu u Zagrebu, → Prehrambeno-tehnološkome fakultetu Osijek, → Kemijsko-tehnološkome fakultetu u Splitu i → Sveučilištu Sjever.

tkanina, plošna tekstilija koja se dobiva tkanjem, tj. isprepletanjem dvaju sustava niti pod pravim kutom i po pravilima tkalačkoga veza, osiguravajući time gustu i čvrstu plošnu strukturu.







Uzdužni sustav niti naziva se osnova, poprečni potka, a temeljni vezovi pri njihovu isprepletanju su platneni, keperni i atlasni vez. Oni određuju broj veznih točaka u tkanini te znatno utječu na njezina svojstva, poglavito mehanička, a određuju i njezin izgled (→ tekstilno-mehanička tehnologija). Odlike i svojstva tkanine ovise i o mnogim drugim čimbenicima: vrsti i finoći vlakana u → pređi za osnovu i potku, vrsti i značajkama pređe, tehnici tkanja (listovno, žakardno), gustoći niti, plošnoj i obujamskoj masi tkanine, morfologiji i značajkama površine (teksturi) i dr. Gornja strana tkanine naziva se lice, a donja naličje; lice tkanine može biti glatke ili vlasaste teksture. Netom istkana tkanina naziva se sirova tkanina; neugledna je izgleda, a svoja karakteristična estetska i uporabna svojstva dobiva tek nakon mnogih fizikalnih, kemijskih i mehaničkih procesa obradbe i oplemenjivanja (→ tekstilno-kemijska tehnologija).







Vrste tkanina

Zbog iznimno velike raznovrsnosti, po sirovinskom sastavu i vrsti pređa, vezu, tehnici tkanja, teksturi površine, dimenzijskim značajkama, primijenjenim procesima doradbe i oplemenjivanja, bojenja i tiska, tkanine se mogu razvrstati u više skupina. Za pojedine vrste tkanina uvriježili su se karakteristični trgovački nazivi kao što su batist, brokat, buret, kanafas, popelin, taft, gabarden, flanel, markizet i dr. Njima su jasno definirane specifične značajke tkanine te se pod tim nazivima opisuju u stručnoj literaturi.

Prema sirovinskom sastavu i duljini vlakana u pređi tkanine za široku tekstilnu namjenu se najčešće svrstavaju u skupine pamučnih, lanenih, svilenih i vunenih tkanina.

Skupina pamučnih tkanina obuhvaća tkanine izrađene od pamučnih pređa, ali i od predenih pređa od mješavine pamuka i vlasastih umjetnih vlakana pamučnoga tipa. Najpoznatije su vrste: žutica, džepovina i molino (sirova platna); šifon, cic, kreton, oksford, zefir (jednobojna ili tiskana platna); batist, muslin, organdi (fine i prozračne tkanine); barhent, flanel, pliš, baršun (vlasaste površine); frotir (razrezane ili nerazrezane petlje na površini); popelin, damast, gradl (u kombinaciji platnenoga, kepernog ili atlasnog veza); denim (tkanina za džins odjeću), samt i kord-samt (tkanine za hlače), inlet (tkanina nepropusna za perje) i dr.













Vunene tkanine izrađuju se od češljane i grebenane vunene pređe i/ili pređe od mješavine vune i drugih prirodnih i umjetnih vlasastih vlakana vunenoga tipa. Vunene se tkanine u platnenom vezu općenito nazivaju suknom (povijesni nazivi sklavina, aba, čoja). Tkanine od češljane pređe lagane su i relativno fine, glatke površine. U njih spadaju lister (visoki sjaj, platneni vez), žoržet (nemirna zrnata površina, krep pređa), gabarden (srednje finoće, strmi keperni vez), fresko (prozračna tkanina, platneni vez). Grublje tkanine od grebenane pređe su tvid (karakterističan sitno uzorkovani dezen dobiven kombiniranjem obojene i neobojene pređe), krombi (gruba tkanina rebrasto strukturirane površine oblika riblje kosti), cibelin (dlakava površina s karakterističnim sjajem upredenoga mohera), loden (vrlo gusta i nepromočiva tkanina, za lovačka odijela), velur i flanel (tkanine mekane, dlakave površine).

Svilene tkanine izrađuju se od svilene filamentne i predene pređe. Tkanine od filamentne pređe visokoga su sjaja (saten, atlas) ili zagasita (taft), nemirne ili reljefne površine (krepdešin, šantung). Brokat je skupocjena, sjajna i teška tkanina živopisnih šara. Buret, floret i šap su nazivi za svilene tkanine izvorne bež boje, nemirne zrnate površine, tkane od predene pređe od kratkih vlakana (ostatci na krajevima čahure pri odmatanju svilene niti).

Tkanine od → umjetnih vlakana primjenjuju se u različitim područjima djelatnosti, primjerice u medicini, prometu, poljoprivredi, ribarstvu, građevinarstvu, arhitekturi, sportu, kao i pri zaštiti u pogibeljnim radnim uvjetima i istraživačkim pothvatima. Tkanine za takve namjene objedinjene su pojmom → tehnički tekstil.









Izradba tkanine jedno je od najstarijih čovjekovih umijeća. Već od neolitika tkalo se na uspravnome tkalačkome stanu s utezima. U doba Rimljana rabio se tkalački stan s uspravnom osnovom, ali bez utega i znatno unaprijeđen. Od kraja ranoga srednjega vijeka tkanine su se izrađivale ručno na horizontalnome tkalačkome stanu, koji je ostvario nove i široke mogućnosti tvorbe tkanina, a u → tekstilnom rukotvorstvu zadržao se do današnjih dana. Za daljnji je razvoj tkalaštva bio važan pronalazak mehaničkoga stroja (Edmund Cartwright, 1784) te žakardnoga stroja (Joseph Marie Jacquard, 1805), koji je sustavom bušenih kartica omogućio tvorbu živopisnih dezena i šara zaobljenih kontura. Za električni pogon tkalačkih strojeva zaslužan je Werner Siemens (1879), što je omogućilo razvoj automatizacije i inteligentnog vođenja procesa izradbe tkanina u suvremenom tkalaštvu.







Izradba tkanina u Hrvatskoj

Tehnika izradbe tkanina na području Hrvatske slijedi tijekove karakteristične za uže i šire geografsko okruženje. Rukotvorski način izradbe karakterističan je i dominantan od neolitika do početka XX. st. Najranije poznate manufakture vunenih tkanina djelovale su u Dubrovačkoj Republici u XV. i XVI. st. Prvu je osnovao Petar Pantela 1419., nakon čega je slijedio intenzivan razvoj proizvodnje grubih tkanina (sukno, aba, čoja), ali i vrlo kvalitetnih (garbo, sopramani i San Martini). Potonje su se tkanine izrađivale od uvozne vune te su čak nosile i posebne oznake kvalitete, a dubrovački su ih trgovci prodavali širom Sredozemlja, ozbiljno konkurirajući Mlečanima.

Na ostalom području Hrvatske manufakturne radionice tkanina javile su se tek sredinom XVIII. st. Proizvodila su se sukna i platna, u manjoj mjeri i svilene tkanine. Teodor Batthyány osnovao je 1768. u Ozlju veliku manufakturu platna od lana i kudjelje. Od 1766. do 1781. radila je i platnara u Bakru u kojoj se izrađivalo platno za jedra, a u radionici zagrebačkoga trgovca Josipa Tömera proizvodilo se voštano platno. U blizini Trakošćana manufakturu sukna osnovao je 1770. grof Drašković, a u Zagrebu 1791. Franjo Kušević. U to je doba bilo veoma razvijeno i svilarstvo. Iako je uglavnom bilo orijentirano na uzgoj dudova svilca i proizvodnju svilene pređe, u spisima tkalačkoga ceha oko 1750. spominju se i manufakture svilenih tkanina u Varaždinu.

Industrijska proizvodnja tkanina u Hrvatskoj započela je u drugoj polovici XIX. st., ali snažniji razvoj slijedio je nakon I. svj. rata i raspada Austro-Ugarske Monarhije. Po proizvodnji raznovrsnih pamučnih tkanina za razne namjene poznata je → Pamučna industrija Duga Resa, osnovana 1884., svojedobno najveća tvornica tkanina u Hrvatskoj. Imala je cjelovitu i složenu proizvodnju – od pripreme pređe, tkanja do oplemenjivanja i završnih obradba tkanina, a prestala je djelovati 2015. Drugi veliki proizvođač tkanina od pamuka bila je Tvornica za pamučnu industriju (Tvorpam), osnovana 1924. u Zagrebu (od 1964. bila je dio Tekstilnoga kombinata Zagreb, a današnji ostatak toga tekstilnoga giganta je → Tvornica tekstila Trgovišće). Proizvodio se široki asortiman tkanina za razne namjene među kojima su bile i raritetne vrste poput inleta, žutice, knjigoveškoga platna, a tvornica je bila osobito poznata po kvalitetnim damastnim tkaninama i popelinima. Pamučne tkanine za razne namjene izrađuju se u poduzeću → Čateks, osnovanom 1874. u Čakovcu, koje je isprva pružalo usluge bojenja platna, a djelovalo je pod nazivom S. Neumann nasljednici. Suvremena proizvodnja ističe se asortimanom tkanina za vojne odore i u medicinske svrhe, te tkaninama za široku uporabu u kućanstvu. Pamučne denim i kord-samt tkanine u drugoj polovici XX. st. proizvodila je zagrebačka tvornica Pobjeda, a lanene → LIO – Lanena industrija Osijek, osnovana 1901.













Hrvatsku tekstilnu baštinu čine i kvalitetne vunene tkanine, tradicija izradbe kojih seže u doba Dubrovačke Republike. U industrijsko doba najpoznatiji proizvođač vunenih tkanina od češljanih i grebenanih pređa vunenoga tipa bio je → Varteks iz Varaždina, osnovan 1918. pod nazivom Tekstilna industrija Varaždin (Tivar). U početku su to bile relativno grube tkanine za vojne kabanice (čoja i šojak) te srednje teška sukna za odijela, a u svojim najboljim godinama Varteks je dosegnuo asortiman visokokvalitetnih tkanina i za poznate svjetske brendove. Potkraj 1990-ih poduzeće je upalo u teškoće, postupno je zatvorilo pogone, a 2012. prestala je proizvodnja tkanina. Vunene tkanine u drugoj polovici XX. st. proizvodile su i zagrebačka tvornica Zora te karlovačka tvornica Vunateks. Na području Hrvatskoga zagorja vunene tkanine proizvodile su se u → Zagorskoj industriji vunenih tkanina, osnovanoj 1936. u Zaboku pod nazivom Tekstilna industrija Milan Prpić, i → Krateksu, osnovanom 1925. u Krapini pod nazivom Krapinska tekstilna industrija. Obje su prestale proizvoditi tkanine sredinom 1990-ih.













Značajnija industrijska proizvodnja svilenih tkanina od prirodne svile i celuloznih filamentnih vlakana u Hrvatskoj započela je početkom XX. st. Varaždinska industrija svile osnovana je 1929., Prva jugoslavenska tkaonica svilene robe u Osijeku (Svilana Osijek) 1930., a Zagrebačka industrija svile 1934. Pojavom umjetnih filamentnih vlakana (viskozna, acetatna, PES, PA) svila je postupno zamijenjena novim vlaknima te su se počele proizvoditi raznovrsne tkanine svilenoga tipa (Varaždinska industrija svile proizvodila je tkanine za kišobrane i suncobrane, Zagrebačka industrija svile tkanine za padobrane i dr.). Na prelasku u novo tisućljeće sve tri svilane prestale su raditi završetkom stečajnih postupaka.







U najboljim razvojnim godinama hrvatske → tekstilne industrije proizvodnja tkanina bila je na visokoj tehnološkoj i stručnoj razini, kako u procesima tkanja tako i u procesima bojenja, tiska, doradbe i oplemenjivanja tkanina. Godine 2020. po svojoj količini proizvodnja je skromna, a sve se više usmjerava prema tkaninama za namjene u području tehničkoga i medicinskoga tekstila te vojnih potreba.















tekstilna tehnologija, skup načina i postupaka kojima se sirovine i poluproizvodi biljnoga, životinjskog i sintetskoga podrijetla prerađuju u različite tekstilne proizvode; također polje u području tehničkih znanosti. Glavna su joj područja: → tekstilno-mehanička tehnologija, koja uključuje mehaničke procese i operacije proizvodnje vlakana i pređa te njihove preradbe u plošne tekstilije (tkanine, pletiva, netkane tekstilije, čipke, mreže, prostirači, podne obloge) te raznovrsne tehničke tekstilije manje ili više složenih konstrukcija (užad, priveznice tereta, agrotekstilije, geotekstilije); → tekstilno-kemijska tehnologija, koja obuhvaća kemijsko i fizikalno-kemijsko oplemenjivanje tekstila u svim fazama izradbe, ali i tijekom uporabe proizvoda te procese kemijskog ispredanja umjetnih vlakana iz polimera prirodnog i sintetskog podrijetla te od anorganskih spojeva; → odjevna tehnologija, koja uključuje tehničke postupke izradbe odjeće i ostalih gotovih tekstilnih proizvoda; → dizajn tekstila i odjeće, koji obuhvaća širok raspon teorijskih i kritičkih pristupa kao i praktičnih djelatnosti u oblikovanju tekstilnih materijala, predmeta i odjevnih proizvoda.

Rukotvorski način izradbe tekstila na području Hrvatske prevladavao je od prapovijesnoga razdoblja sve do kraja XIX. odnosno početka XX. st. Najranije poznate manufakture vunenih tkanina djelovale su u Dubrovačkoj Republici u XV. i XVI. st., a zbog svoje su se kvalitete te tkanine prodavale po cijelom svijetu. Na ostalom području Hrvatske manufakturne tekstilne radionice javile su se tek u XVIII. st., nakon poticaja carice Marije Terezije. Među prvima bile su suknare u Zagrebu, Trakošćanu i Ozlju, svilane u Osijeku, Varaždinu i Požegi, platnara u Bakru, užarija u Čepinu i dr. Veće industrijske tekstilne tvornice počele su se osnivati potkraj XIX. st., ali značajniji razvoj slijedio je tek nakon I. svj. rata i raspada Austro-Ugarske Monarhije (→ tekstilna industrija; → odjevna industrija).

Usporedno s razvojem industrije razvijalo se i tekstilno školstvo. Prva srednja tekstilna škola bila je otvorena u Oroslavju 1927., u Zagrebu je 1937. u Obrtnoj školi osnovan tekstilni smjer, a nakon II. svj. rata osnovane su srednje tekstilne škole u Dugoj Resi (1945), i Varaždinu (1947), tehnička konfekcijska škola u Zagrebu (1956), a potom, slijedeći potrebe rastuće tekstilne industrije, i u mnogim drugim mjestima. Godine 1961. osnovane su više tekstilne tehničke škole u Dugoj Resi, Varaždinu i Zagrebu te Viša tehnička konfekcijska škola u Zagrebu, čime je omogućeno visoko stručno obrazovanje u području tekstilno-mehaničke, tekstilno-kemijske te odjevne tehnologije i dizajna odjeće. Začetci visokoškolske sveučilišne nastave sežu u 1929., kada su se na Odsjeku za kemiju → Tehničkoga fakulteta u Zagrebu (sv. 4) započeli predavati predmeti iz tekstilne tehnologije. Početku razvoja tekstilne tehnologije u Hrvatskoj pridonijele su i neke druge struke, ponajprije strojarstvo i agronomija, obrazujući prve inženjere u tom polju. Uz potporu Saveza inženjera i tehničara tekstilaca Hrvatske (→ Hrvatski inženjerski savez tekstilaca) na Tehnološkome fakultetu u Zagrebu → Mladen Žerdik osnovao je 1960. Zavod za poznavanje i ispitivanje tekstila i Zavod za kemiju i kemijsku tehnologiju tekstila te na Kemijsko-tehnološkom odjelu (KTO) organizirao studij tekstilstva u okviru novoga Kemijsko-tekstilnoga smjera (od petoga do osmoga semestra, tj. nakon zajedničke dvije godine studija). Taj je studij u okviru Tehnološkoga fakulteta 1971. prerastao u zaseban studij tekstilnoga inženjerstva (deset semestara), što se označava kao početak cjelovitoga sveučilišnoga studija tekstilne tehnologije u Hrvatskoj, a 1991. izdvojio se kao samostalan → Tekstilno-tehnološki fakultet Sveučilišta u Zagrebu. Razvojem cjelovitoga tekstilnoga studija intenzivirala se znanstveno-stručna djelatnost, pri čemu je važnu ulogu imao i časopis → Tekstil, pokrenut 1952., u kojem se objavljuju znanstveni i stručni radovi domaćih i stranih autora. Početkom 1970-ih znanstveni radovi hrvatskih autora objavljuju se i u uglednim međunarodnim časopisima, razvija se i međunarodna znanstvena suradnja, osobito intenzivirana u trećem tisućljeću.

tekstilno-mehanička tehnologija, skup metoda, načina i postupaka kojima se sirovine i vlakna biljnoga, životinjskog i sintetskoga podrijetla prerađuju u različite tekstilne proizvode. Obuhvaća mehaničke procese i operacije proizvodnje vlakana i pređa te njihove preradbe u plošne tekstilije (tkanine, pletiva, netkane tekstilije, čipke, mreže, prostirače, podne obloge) te raznovrsne tehničke tekstilije manje ili više složenih konstrukcija (užad, priveznice tereta, agrotekstilije i geotekstilije, i sl. ). Važnu ulogu uz to često imaju i aerodinamički i hidrodinamički procesi. Tekstilno-mehanička tehnologija ujedno je i znanstvena grana u znanstvenome području tekstilne tehnologije, unutar koje istražuje i unapređuje mehaničke procese za dobivanje suvremenih tekstilnih materijala.

Tekstilno-mehanička tehnologija u Hrvatskoj

Proizvodnja pređe

Ključnu ulogu tekstilno-mehanička tehnologija ima u preradbi prirodnih i vlasastih umjetnih vlakana. Predenjem se paralelizirana vlakna izvlače iz koprene ili smotka te, uvijajući se oko zamišljene uzdužne osi (vretenom ili vrtlogom zračne struje) zbog međusobnog trenja površine prilijeganja, tvore uzdužnu tvorevinu → pređu. Isprva se prelo ručno vretenom bez preslice, potom vretenom i preslicom, a potkraj srednjega vijeka izumljen je kolovrat, kojim se mogla dobiti jednoličnija pređa s većim brojem uvoja. Kolovrat se rabi i za končanje – zajedničko uvijanje dviju ili više niti pređe u novu tvorevinu – konac.

Strojno predenje započelo je pojavom → tekstilnih strojeva za razdvajanje, paraleliziranje i istezanje više pramenova vlakana češljevima kako bi se postigla veća jednakomjernost pređe. Dodatno istezanje pramenova vlakana na finoću predpređe s malim brojem uvoja izvodi se na flajeru ili predpredilici s remenčićima za stvaranje lažnih uvoja. Od predpređe na selfaktoru se diskontinuiranim postupkom istezanjem dobavnim valjcima i dodavanjem uvoja vrtnjom vretena (i udaljavanjem vretena od namotka s predpređom) stvara pređa traženih svojstava, kad se vodič niti nalazi iznad vretena (u osi vretena). Premještanjem vodiča niti uz vreteno pređa se namata na vreteno koje se približava dobavnim valjcima.

Selfaktore je na području Hrvatske rabilo više tvornica, a posljednji su bili u funkciji do 1970-ih u tvornicama Zora iz Zagreba i Vunateks iz Karlovca. Među većim poduzećima koja su proizvodila vunenu pređu bila su → Zagorska industrija vunenih tkanina iz Zaboka, Krapinska tekstilna industrija iz Krapine (→ Krateks), → Varteks iz Varaždina te Oroslavska tekstilna industrija iz Oroslavja, koja je u svom asortimanu imala i pamučnu pređu, koju su izrađivale i → Pamučna industrija Duga Resa, Tvornica za pamučnu industriju (Tvorpam) iz Zagreba (→ Tvornica tekstila Trgovišće), Pamučna predionica Glina, → Dalmatinka iz Sinja te Predionica Klanjec (jedina i danas proizvodi pamučnu pređu). Iako je lanena pređa koja se izrađivala na području Hrvatske još u doba Vojne krajine bila među najkvalitetnijima u Europi, a proizvodnja konoplje potkraj 1930-ih zauzimala drugo mjesto u Europi, lanena i konopljina pređa danas se u Hrvatskoj više ne proizvode. Posljednji pogoni za njihovu proizvodnju radili su u Tvornici lana u Petrinji, Lanari i kudjeljari u Črnkovcima te u → LIO – Lanenoj industriji Osijek. Još uvijek profitabilno posluje tvornica konca → Unitas u Zagrebu.













Proizvodnja netkanoga tekstila

Najjednostavniji i najstariji postupak izradbe → netkanoga tekstila izvodi se djelovanjem sile; kompaktne plošne tvorevine od vune dobivaju se gaženjem ili udaranjem drvenim batovima zamršenih vunenih vlakana namočenih u toploj vodi. U industriji se netkani tekstil proizvodi postupkom iglanja runa regeneriranih vlakana. Od bikomponentnih vlakana ili runa posutih termoljepilom pri povišenoj temperaturi vlakna se međusobno slijepe, a provođenjem između dvaju hlađenih valjaka određuje se debljina netkane tekstilije. Netkani tekstil proizvodio se ili se proizvodi u poduzećima → Regeneracija iz Zaboka (jedno vrijeme djelovalo je sastavu Zagorske industrije vunenih tkanina), LIO – Lanena industrija Osijek, Lola Ribar iz Karlovca, Stepping iz Dubrave Zabočke i Ponteks iz Oroslavja, Grajsi iz Zagreba, Ventitude iz Rovinja, Proton iz Vinkovaca, i dr.

Proizvodnja tkanina

Tkanjem, unošenjem odabrane poprečne niti potke između uzdužnih niti osnove po određenim zakonitostima tkalačkoga veza dobiva se → tkanina. Postupak tkanja može se odvijati ručno i strojno. Ručno tkanje na tkalačkim stanovima dio je hrvatske tradicije i u → tekstilnom rukotvorstvu zadržalo se do današnjih dana. Tkalački strojevi razlikuju se po obliku i širini, te po sustavima za stvaranje zijeva (rasporeda) osnovinih niti u skladu s vezom tkanja, unošenjem potke, te po vrstama tkanine i pređe koje obrađuju. Gotovo svaki tkalački stroj sadržava kombinacije sustava. Posebnu vrstu tkalačkih strojeva čine strojevi za višefazno tkanje. Proizvodnost tkalačkoga stroja u jedinici vremena ovisi o iskoristivosti, broju unesenih potki i gustoći potki po jedinici duljine.







Svaka nit osnove uvedena je u kotlac (ničanicu) ovješen na okviru lista ili uzicom na mehanizam žakardnoga uređaja. Broj listova ovisi o broju raznovezujućih potki, a podižu se (ili spuštaju) ekscentrima ili listovnim uređajima (listovkama). Svaki list zasebno ima svoj ekscentar s brojem radnih polja konstruiranih prema tkalačkome vezu. Listovni uređaji upravljaju promjenom položaja listova ovisno o rasporedu rupa na bušenoj programskoj karti ili računalnom programu. Ekscentarski uređaji upravljaju s do 12, a listovke s do 28 listova. Za tkanje tkanina s više od 28 raznovezujućih osnovinih niti u jedinici veza rabe se mehanički ili elektronički žakardni uređaji. Suvremeni računalni sustavi žakardnih strojeva skraćuju pripremu stroja za tkanje s nekoliko tjedana na nekoliko sati, pojednostavnjuju rukovanje strojevima i promjenu uzorka tkanja. Omogućuju automatsko (programom) uzorkovanje bojom potke tako da stroj ima više čunkovnih kutija (do osam) s čuncima (do sedam) u kojima se nalazi različito obojena potka. Od 1970-ih snažno su se razvijali strojevi za višefazno tkanje, koji imaju nenadmašivu proizvodnju, ali nisu proizvodno fleksibilni, te se zbog toga posljednjih godina smanjuje zanimanje za njih. U novije doba pozornost privlače rješenja koja olakšavaju upravljanje tkalačkim strojem: samoprilagođavanje stroja uvjetima proizvodnje, automatsko uklanjanje prekida potke kod zračno mlaznih strojeva, otkrivanje mjesta na kojem je nastao kvar i prikaz poruke o tome na zaslonu, brze promjene artikla, bilježenje statističkih podataka koji potiču unapređenja, komunikacija sa strojem na daljinu, i dr.













Iako je industrijska proizvodnja tkanina u Hrvatskoj započela u drugoj polovici XIX. st., snažniji je razvoj slijedio tek nakon I. svj. rata. Među najstarijim i najvećim tekstilnim tvornicama za proizvodnju pamučnih tkanina bile su Pamučna industrija Duga Resa i → Čateks iz Čakovca te Tvornica za pamučnu industriju (Tvorpam) i Pobjeda iz Zagreba. Lanene tkanine proizvodio je LIO – Lanena industrija Osijek. Najpoznatiji proizvođač vunenih tkanina od češljanih i grebenanih pređa vunenoga tipa bio je Varteks iz Varaždina, a na području Hrvatskoga zagorja vunene tkanine proizvodile su se u Zagorskoj industriji vunenih tkanina u Zaboku i u Krateksu u Krapini. Značajnija industrijska proizvodnja svilenih tkanina od prirodne svile i celuloznih filamentnih vlakana u Hrvatskoj započela je potkraj 1920-ih i tijekom 1930-ih osnutkom → Varaždinske industrije svile, Prve jugoslavenske tkaonice svilene robe u Osijeku i Zagrebačke industrije svile. U drugoj polovici XX. st. hrvatska tekstilna industrija je u procesima tkanja bila na visokoj tehnološkoj i stručnoj razini, dok je danas po svojoj količini proizvodnja skromna, a sve se više usmjerava prema tkaninama za namjene u području tehničkoga i medicinskoga tekstila te vojnih potreba.

Proizvodnja pletiva

Tvorbom i međusobnim povezivanjem očica od jedne ili više niti prema pravilima određene vrste prepleta nastaje → pletivo. Ručno pletenje ravnoga pletiva se obično provodi s pomoću dviju igala, svaka s jednim zašiljenim krajem, a kružno se plete s pomoću triju ili više igala obaju zašiljenih krajeva (kružno pletenje na pet igala razvijeno je u XVI. st., kada su u Engleskoj i Njemačkoj konstruirani prvi strojevi za tu svrhu).

Prema načinu nastajanja očica (tehnikama kulirnoga ili lančanoga pletenja) razlikuju se ravnopletaći, kružnopletaći i osnovo-prepletaći strojevi, dok su posebna skupina čaraparski automati. Elementi strojeva su: igle (kukasta, jezičasta i igla s kliznicom), vodiči niti, platine, zatvarači (preše) i iglenice. Tehnikom kulirnoga pletenja se o niti oblikovane u omče zakvači prethodno stvoreno pletivo (red po red) uz pomoć igala, dok se tehnikom lančanoga pletenja nitima iz osnove tvore lančići.







Među danas djelujućim poduzećima u asortimanu kojih su proizvodi od pletiva su tvornice čarapa → Jadran iz Zagreba i Ytres iz Donjega Kneginca (→ Calzedonia Croatia), tvornice trikotažnih odjevnih predmeta → Galeb iz Omiša, Neda iz Senja i Pounje iz Hrvatske Kostajnice, tvornica Čateks iz Čakovca za proizvodnju tehničkih pletiva, Tvornica mreža i ambalaže iz Biograda na Moru, te tvornica Endi Line iz Svetoga Ivana Zeline (sljednik tvornice → Nada Dimić) koja proizvodi pozamenterijske proizvode. Složenijim postupcima pletenja izrađivala su se umjetna krzna u pletionici u sastavu Tekstilnoga kombinata Zagreb. Uz navedenu pletionicu i ostali pogoni za proizvodnju pletiva u Hrvatskoj većinom su potkraj 1990-ih i početkom 2000-ih ugašeni. Među njima su pogoni tvornica Arena iz Pule, Mara iz Osijeka, Međimurska trikotaža Čakovec, Sloboda iz Samobora i dr.















Izdavaštvo

U nakladi Tekstilno-tehnološkoga fakulteta u Zagrebu iz područja tekstilno-mehaničke tehnologije objavljeno je više udžbenika, među ostalima: Netkani tekstil (D. Höffer, 1976), Tehnologija predenja pamuka (A. Prus, 1992), Priprema pređe (S. Kovačević, 2002), Procesi tkanja (S. Kovačević, K. Dimitrovski, J. Hađina, 2008).

šumski strojevi, strojevi za mehanizaciju radova u šumarstvu. Do pojave takvih strojeva i njihova ubrzanog razvoja u XX. st. radove su obavljali šumski radnici vlastitom snagom uz pomoć alata, pila, sjekira, pijuka i sl., dok su im pri izvlačenju i transportu pomagali stoka i zaprežna vozila. Uvođenjem strojeva isprva je došlo do zamjene ručnoga rada ručno-strojnim radom, poslije potpuno strojnim radom, čime se znatno povećala produktivnost i zaštita radnika. Strojevi su se najprije počeli primjenjivati pri izvođenju radova za pridobivanje drva (sječa stabala, izradba šumskih proizvoda, transport).

Vrste šumskih strojeva

Motorna pila lančanica je stroj za sječu i izradbu stabala, kresanje grana i izradbu sortimenata. Danas je najčešći stroj u šumarstvu, a primjenjuje se i u drvnoj industriji, građevinarstvu, poljoprivredi itd. Za pogon motornih pila najčešće se koriste dvotaktni, jednocilindrični benzinski motori sa zračnim hlađenjem, a pile se dijele prema volumenu cilindra, snazi motora i masi. Prvu prenosivu motornu pilu s benzinskim motorom konstruirao je švedski inženjer Alexander von Westfalt 1916., a usavršio je 1924. Za uporabu takvih pila isprva su bila potrebna dva radnika, a pile kojima rukuje jedan radnik počele su se primjenjivati od 1948. Rad motornom pilom smatra se najopasnijim u šumarstvu te ima štetan utjecaj na zdravlje radnika (buka, vibracije, izloženost ispušnim plinovima i drvnoj prašini, psihofizička opterećenost). Svo ulje za podmazivanje lanca završava u okolišu, što primjenu motornih pila čini ekološki nepovoljnom. Današnji se razvoj tih strojeva zasniva na povećanju ergonomskih i sigurnosnih značajki, te primjeni novih vrsta motora, goriva i maziva.







Strojevi za sječu i izradbu stabala razvijaju se radi zamjene ručno-strojnoga rada motornom pilom potpuno strojnim radom. U Kanadi su razvijeni prvo sječno vozilo (1957) i procesor (1965), a potom u Skandinaviji suvremeni jednozahvatni harvester (1966). Sječno vozilo je samohodni stroj (najčešće gusjeničar) sa sječnom glavom, koji može istodobno držati više stabala. Sječna glava rabi se isključivo za sječu, držanje i postavljanje stabala na tlo te nema mogućnost kresanja grana i trupljenja debla. Procesor je šumski stroj gdje se na osnovu specijalnih šumskih vozila postavlja procesorska glava isključivo namijenjena za kresanje grana i trupljenje debla. Za postavljanje posječenog stabla u procesorsku glavu rabi se hidraulična dizalica osnovnoga vozila. Harvester je zglobno upravljano vozilo za sječu, kresanje grana, prevršivanje te trupljenje stabala na mjestu sječe. Računalni sustav kontrolira rad sječne glave i izmjeru izrađenih sortimenata. U današnje se doba proizvode i višenamjenski harvesteri, harvarderi, koji, osim što sijeku stabla i izrađuju trupce, izvoze drvo do pomoćnog stovarišta.







Traktor je samohodno vozilo na kotačima ili gusjenicama koje u šumarstvu služi za vuču tereta, privlačenje drva te za pogon i nošenje priključaka. Mehaniziranje privlačenja drva započelo je 1950-ih primjenom velikoserijskih poljoprivrednih traktora. Za tu se namjenu poljoprivredni traktori opremaju zaštitnim konstrukcijama te šumskim vitlima za rad u brdskim uvjetima ili šumskim prikolicama s dizalicama za privlačenje u proredama nizinskih sastojina (traktorski skupovi). Zbog nezadovoljavajućih radnih značajki (velike dimenzije stroja i krug okretanja, slaba uzdužna stabilnost, veliko opterećenje stražnje osovine), poljoprivredni traktori adaptirani za privlačenje drva počeli su se zamjenjivati specijaliziranim šumskim zglobnim traktorima – skiderima (u SAD-u od 1954) i forvarderima (u Švedskoj od 1961). Skider je šumsko zglobno samohodno vozilo za privlačenje stabala ili dijelova stabala. Pri privlačenju je jedan kraj tovara oslonjen na stražnji kraj vozila, dok se drugi kraj vuče po tlu. Osim skidera s vitlom, razvijaju se i različite konstrukcije prihvata (utovara) drva: s hvatalom okrenutim prema dolje te s hvatalom okrenutim prema gore i dizalicom za utovar drva u hvatalo. Forvarder je samohodno i samoutovarno vozilo za izvoženje drvnih sortimenata. Za razliku od skidera, kod forvardera je drvo utovareno na vozilo pa ga ono izvozi, a ne vuče. Prema izvedbi voznoga sustava forvarderi se dijele na kotačne i gusjenične. Prednji dio vozila (upravljačko-pogonski) i stražnji dio (pogonjena poluprikolica s hidrauličnom dizalicom) spojeni su zglobno dvama zglobovima (uzdužni i poprečni), s mogućnošću gibanja u vodoravnoj i uspravnoj ravnini.













Šumske žičare su mehanizirana sredstva kojima se s pomoću užadi drvo iznosi djelomično ili potpuno odignuto od tla. Uže šumske žičare prema namjeni može biti nosivo, vučno, povratno, podizno, pomoćno, za vezanje tovara, za sidrenje i stabilizaciju te višenamjensko. Pomičnost užadi osiguravaju višebubanjska vitla, a drvo se iznosi uz pomoć kolica koja se kreću po nosivom užetu. Šumske žičare razvrstavaju se prema duljini trase (manje od 300 m, 300–800 m, 800–2000 m), prema nosivosti, te prema načinu pogona (žičare s vlastitim pogonskim uređajem na kamionima, priključnim vozilima ili saonicama, žičare koje se služe pogonskim uređajem stroja na koji su priključene, žičare sa samovoznim kolicima na užetu).







Kamion je cestovno samohodno vozilo koje se u šumarstvu rabi za prijevoz tehničke oblovine, prostornog i industrijskog drva te drvnog iverja po šumskim i javnim prometnicama, od pomoćnih stovarišta do industrijskih i drugih potrošača. Šumski kamion nastaje doradbom velikoserijskih inačica (ugradnja teretnoga prostora, zaštitne konstrukcije, hidraulične dizalice te udvajanje osovine). Šumski kamionski skup je šumski kamion s prikolicom, poluprikolicom, poluprikolicom s kutijom za iverje u raznovrsnim izvedbama. Današnje težište njihova razvoja je smanjenje početne mase (uporabom lakših materijala), a time i povećanja korisne nosivosti, uz daljinsko praćenje strojeva radi učinkovitije organizacije rada i smanjenja troškova.







Strojevi za usitnjavanje drva su cjepači, koji služe za uzdužno cijepanje drva duljine jednog metra ili kraćega, i iverači, koji služe za pridobivanje drvne sječke ili drvnog iverja. S obzirom na uporabljeni alat, razlikuju se cjepači s vodoravnim ili s uspravnim klinom, sa spiralnim stošcem, s križnim nožem. Iverači mogu biti priključeni na poljoprivredne traktore snage motora 25–66 kW, djelomično pokretni na prikolicama (s vlastitim pogonom ili s prijenosom pogona s vučnoga vozila snage veće od 50 kW), pokretni ugrađeni na forvarder ili kamion (snage motora 150–300 kW) i samohodni. Iverači se razlikuju i prema vrsti noževa za usitnjavanje i načinu prihvata drva (diskovni, bubanjski, pužni), najmanjoj i najvećoj debljini drva koje usitnjavaju, potrebnoj snazi za usitnjavanje te učinku.







Šumski strojevi u Hrvatskoj

Kao i drugdje u svijetu, u Hrvatskoj se šumski rad stoljećima obavljao ručno, a transport drva odvijao se uz pomoć tegleće stoke. Potkraj XIX. st. za potrebe iskorištavanja šuma počele su se uvoditi šumske željeznice. Tako je npr. 1929. poduzeće Našička d. d. (→ DIK Đurđenovac) posjedovalo uskotračnu željezničku mrežu za eksploataciju šuma duljine 582 km, koju je opsluživala 61 lokomotiva i 2800 vagona. Sredinom XX. st. u hrvatskom su se šumarstvu počeli rabiti kamioni, te danas prijevoz drva šumskim kamionskim skupovima čini više od 85% ukupnog daljinskoga prijevoza drva. Također sredinom XX. st., kao prvi strojevi na šumskim radilištima počeli su se rabiti poljoprivredni traktori. Zamjena ručnoga rada ručno-strojnim pri sječi i izradbi drva, u Hrvatskoj je započela 1948. nabavom 1350 motornih pila kojima su rukovala po dva radnika (engleske i američke proizvodnje), ali su se ubrzo pokazale neprikladnima te su povučene iz uporabe. Početkom 1960-ih nabavljen je znatan broj motornih pila za jednoga radnika (uglavnom njemačke proizvodnje), koje su postupno istisnule do tada rabljene ručne alate.





















Među prvim su specijaliziranim šumarskim traktorima u uporabi bili proizvodi beogradske Industrije mašina i traktora IMT. Potkraj 1960-ih i početkom 1970-ih u uporabu su uvedeni šumski zglobni traktori skideri (1968) i forvarderi (1971). Od tada se hrvatsko šumarstvo nastavilo opremati suvremenim strojevima, iako do danas nije obavljen potpuni prijelaz s ručno-strojnoga rada na isključivo strojni. U prigorskim i brdskim predjelima Hrvatske za privlačenje drva i dalje se najčešće rabe kotačni skideri s vitlom. Od 2019. poduzeće → Hrvatske šume raspolaže dvjema šumskim žičarama na kamionima austrijske proizvodnje.

U skromnom opsegu, šumski su se strojevi proizvodili ili se proizvode i u Hrvatskoj. Poduzeće → Kordun iz Karlovca od 1979. proizvodilo je dijelove i sklapalo motorne pile njemačkoga proizvođača STIHL. Traktore adaptirane za rad u šumarstvu u Hrvatskoj je 1970-ih proizvodila riječka tvornica → Torpedo (sv. 1) (TD 6006 F snage 44 kW i TDX 110 F snage 80 kW). Godine 1994. ista je tvornica počela proizvoditi traktorski skup Torpedo TD 55 sastavljen od traktora, poluprikolice, hidraulične dizalice i vitla. Sredinom 1980-ih, suradnjom stručnjaka nekoliko šumskih gospodarstava, Fakulteta šumarske i drvne tehnologije iz Zagreba i tvornice → Tomo Vinković iz Bjelovara, počeo je rad na razvoju malog skidera EcoTrac V, kojega je proizvodnja započela 1988. Tradiciju te proizvodnje danas nastavlja poduzeće Hittner iz Bjelovara (osnovano 1987. kao zanatska radionica Metalservis). Prvi od specijaliziranih šumskih zglobnih traktora tog proizvođača EcoTrac 33, pojavio se na tržištu 2000., a do danas je razvijeno više modela te linije.







Visoko školstvo i znanost

Područje šumskih strojeva danas se u nizu kolegija izučava na → Fakultetu šumarstva i drvne tehnologije u Zagrebu u organizaciji Zavoda za šumarske tehnike i tehnologije. Zavod je osnovan 1997. spajanjem pojedinih ustrojbenih jedinica Fakulteta, kojih korijeni sežu u početke šumarskog obrazovanja u Hrvatskoj. Znanstveni i stručni radovi iz tog područja objavljuju se od 1976. u časopisu Mehanizacija šumarstva, koji od 2005. za međunarodne čitatelje izlazi kao → Croatian Journal of Forest Engineering (CROJFE), a za domaće čitateljstvo kao → Nova mehanizacija šumarstva.

pisaći pribor, različite vrste sredstava za pisanje poput grafitnih olovaka, nalivpera, kemijskih olovaka, tehničkih olovaka, flomastera i drugih, te dodatna oprema koju čine tinta i mine za olovke, gumice za brisanje, šiljila i dr.

Najstariji poznati oblik pisaljke kalamus, šuplja zašiljena šipka (pero) od trske, bio je poznat već u antici. Iz toga su razdoblja metalna pera rijetka (brončano pero nađeno je u Pompejima). Nakon pera od trske u srednjem je vijeku u uporabu ušlo ptičje pero, osobito guščje, koje je sve do XVIII. st. bilo najomiljenije sredstvo za pisanje. U srednjem vijeku rabila su se također pera od bronce, srebra i zlata, ali ona su bila rijetka i smatrala su se luksuzom. Izum čeličnoga pera 1780. pripisuje se Williamu Harrisonu iz Birminghama. Usavršio ga je 1830. John Perry, dodavši peru pri vrhu rascjepa rupicu ili zareze. Nalivpero, odnosno pero sa spremištem za crnilo, nastalo je postupno; već 1636. bilo je poznato guščje pero sa spremištem u obliku tanke cjevčice. Frederick Fölsch patentirao je 1809. u Engleskoj prvo pero sa spremnikom. U Njemačkoj su 1824. proizvedena prva zlatna pera s vrškom od rodija, poslije od osmiridija. Prvo nalivpero suvremenoga tipa patentirao je 1884. Lewis Edson Waterman.

Prvu pisaljku s grafitom (za koji se tada smatralo da je vrsta olova) opisao je švicarski prirodoslovac Conrad Gesner 1565. Grafitne olovke pojavile su se potkraj XVI. st. u talijanskim gradovima, a potom u Nürnbergu, koji je dugo slovio za glavno europsko središte u proizvodnji grafitnih olovaka. Hrvatski izumitelj → Slavoljub Penkala (sv. 1) početkom XX. st. izumio je prvu mehaničku olovku, tzv. penkalu (sa slobodnim grafitnim minama, bez potrebe za oštrenjem drvenog oklopa). Tzv. kemijske olovke pišu gustom tintom uz pomoć vrška s metalnom kuglicom, koja vrtnjom prenosi tintu na podlogu i izvlači novu tintu iz spremišta; kao najpraktičnije, te su olovke u suvremeno doba uglavnom zamijenile klasične grafitne olovke i nalivpera.







Pisaći pribor u Hrvatskoj

U srednjem vijeku su se na području Hrvatske za pisanje rabile sve boje koje su bile poznate i u zapadnoj Europi. Tehnologiju pripravljanja boja i proizvodnje pribora za pisanje Hrvati su naslijedili od starosjedilaca, a o novostima u tom polju učili su od domaćih redovnika koji su odlazili u Italiju i druge europske zemlje, kao i od redovnika stranaca koji su dolazili u hrvatske zemlje.

Iz toga razdoblja postoji niz zapisa s receptima za pripravljanje različitih boja za pisanje, a najstariji s područja Hrvatske je dokument o školskoj nastavi iz franjevačkog samostana sv. Frane u Zadru, datiran u XIV. st. U jednom od poglavlja navedeno je 37 recepata za pripravljanje crnila, boje i pergamene te upute za pisanje zlatnom, srebrnom i bakrenom bojom. Tehničke pojedinosti o bojama nalaze se i u ugovoru sklopljenom 1453. između franjevaca iz samostana sv. Eufemije u Rabu i hvarskoga đakona Franje od kojega su naručili brevijar. U spisu riznice splitske katedrale iz 1404., uz ostale predmete koji su bili posebno važni pa su se stoga morali čuvati u riznici, spominje se i »tintarnica od kalcedona ukrašena srebrom, koja je pripadala sv. Dujmu«.

Pribor za pisanje pisari su mogli napraviti sami ili ga kupiti u trgovinama. Dokaz o postojanju takvih trgovina nalazi se u odluci Velikoga vijeća u Dubrovniku iz 1335., u kojoj stoji da trgovci nisu smjeli raditi nedjeljom i crkvenim blagdanom, osim rijetkih, među ostalima onih koji su prodavali pergamenu, pera i tintarnice, što svjedoči o živoj pisarskoj djelatnosti u onodobnom Dubrovniku (u administraciji, prepisivačkim radionicama, školama i dr.).

Prva tvornica za proizvodnju pisaćega pribora u Hrvatskoj razvila se iz manjega industrijskoga pogona za izradbu mehaničkih olovaka prema patentu S. Penkale. On je 1906. s trgovcima braćom Moster osnovao poduzeće Penkala – Edmund Moster & Co. Proizvodni pogon nalazio se u današnjoj Praškoj ulici u Zagrebu, a dvadesetak zaposlenih radnika osim mehaničkih olovaka proizvodilo je sušila za tintu, nosače, crtaći i mjerni pribor i nalivpera. Mehanička olovka postala je prodajni hit u svijetu, a mnogobrojnim narudžbama pridonijela je i reklamna kampanja s prepoznatljivim zaštitnim znakom tvornice – likom čovječuljka šiljasta nosa s velikom penkalom zataknutom za uho. Godine 1909. otvorena je podružnica u Berlinu, dok je domaće i svjetske narudžbe od 1911. pokrivao novoizgrađeni industrijski sklop u današnjoj Branimirovoj ulici. U sklopu drvnoga, metalnoga i kemijskoga odjela uz kompletan su se pisaći i crtaći pribor proizvodile anodne baterije te kuhinjsko posuđe (do 1930), a 1920. otvoren je i pogon u sklopu kaznionice u Lepoglavi, gdje je oko 150 zatvorenika izrađivalo proizvode od drva. Tvornica je tada zapošljavala od 600 do 700 radnika, od čega oko 400 u Zagrebu. Bila je među najvećim proizvođačima pisaćega pribora u svijetu, svoje je proizvode izvozila u više od 70 zemalja.







Nakon Penkaline smrti 1922. izmijenili su se vlasnički odnosi unutar poduzeća. Zbog financijskih je poteškoća 1926. došlo pod kontrolu Prve hrvatske štedionice nastavljajući djelovati pod imenom Penkala, dok je berlinska podružnica nastavila samostalno poslovati kao Penkala Werke A. G. U doba gospodarske krize početkom 1930-ih tvornica se suočila sa smanjenjem izvoza i pojačanom inozemnom konkurencijom, a propašću Prve hrvatske štedionice ostala je i bez financijskoga oslonca pa je 1937. prestala s radom. Dio njezina proizvodnog asortimana preuzela su zagrebačka poduzeća Jela te Marko Šavrić (→ Šavrić), koje je proizvodnju pisaćih artikala potkraj 1950-ih prepustilo poduzeću Grafos iz Zagreba (Tvornica olovaka Zagreb; → TOZ Penkala).







To je poduzeće osnovano 1937. kao trgovačko društvo za proizvodnju i trgovinu potrepštinama za pisanje i crtanje pod nazivom L. & C. Hardmuth, Koh-i-Noor. Vlasnici su mu bili zagrebački Židovi Robert i Šandor Fürst, koji su uložili kapital, Franjo Hardtmuth i Friedrich Herring Frankendsdorf iz Čeških Budĕjovica te Maximilian Lamezan-Salin iz Beča. Isprva je poslovalo u novoizgrađenim pogonima u današnjem Prilazu baruna Filipovića, zapošljavajući oko 50 radnika. Uz ulogu distributivne ekspoziture za prodaju različitih vrsta olovaka, nalivpera i školskoga pribora matične tvornice, djelatnost poduzeća zasnivala se i na doradbi poluproizvedenih drvenih olovaka uvezenih iz Čehoslovačke. Nakon II. svj. rata poduzeće je nacionalizirano, nakon čega je temeljito restrukturirano i osuvremenjeno te je proširilo proizvodni asortiman. Do 1970. potpuno je napustilo staru lokaciju, te se preselilo u novoizgrađene pogone u Poljačkoj ulici. U drugoj polovici 1980-ih poduzeće je imalo 45 grupa proizvoda, asortiman od 570 artikala i oko 1000 poluproizvoda. S približno 800 zaposlenih, proizvodilo je gotovo 300 milijuna komada različite robe. Godine 1993. postalo je dioničko društvo, a 2001. preimenovano je u TOZ Penkala. Tijekom 2000-ih poslovanje mu je bilo otežano, a 2015. proglašen je stečaj.







Proizvodnjom uredskoga i školskoga pribora među ostalim bavilo se i poduzeće Günther Wagner za proizvodnju tinte i ostalih uredskih potrepština, osnovano 1934. u Zagrebu kao podružnica njemačkoga poduzeća Pelikan. Nacionalizirano je 1947. kada su mu pripojena poduzeća Lederer Mavro i Kores, a od 1951. nastavilo je djelovati pod nazivom → Karbon, tvornica kemijsko-uredskih i školskih potrepština. Proizvodilo je tintu, tuševe, tempere, vodene boje, ljepila, krede, gumice za brisanje, karbon i indigo-papir, a od 1960. i proizvode za graditeljstvo (disperzivni premazi). Godine 1960. premjestilo je proizvodne pogone u Zaprešić, a potom otvorilo i pogone u Blatu na Korčuli, Bujama i kraj Aranđelovca u Srbiji. Od 1993. nastavilo je raditi kao dioničko društvo, no ubrzo nakon privatizacije dospjelo je u stečaj. Pojedini njegovi dijelovi nastavili su djelovati kao više zasebnih specijaliziranih manjih trgovačkih društava. Pogon u Blatu 2000. postao je Eurokarbon d. d. za proizvodnju boja, ljepila i školskoga i uredskoga pribora, a pogon u Zaprešiću 2001. Karbon Nova d. o. o. za kemijsku, građevinsku industriju, proizvodnju i marketing, no likvidiran je 2012.

Škare, Danko (Zagreb, 26. IV. 1939 – Zagreb, 22. III. 2019), kemijski inženjer, stručnjak za organsku sintezu i kemiju bojnih otrova.

Diplomirao je 1962. na Tehnološkome fakultetu (→ Fakultet kemijskog inženjerstva i tehnologije) u Zagrebu, gdje je doktorirao 1975. na Prirodoslovno-matematičkome fakultetu disertacijom Sinteze i kemija adamantanoidnih spojeva. Derivati adamantana, protoadamantana i bishomoadamantana (mentor → Z. Majerski). Usavršavao se na poslijedoktorskome studiju Sveučilišta Wisconsin u Madisonu, SAD (1977–78). Radio je u Sisku na Odjelu za naftu zagrebačkoga Tehnološkog fakulteta (1962–66), zatim na Tehničkoj vojnoj akademiji KoV u Zagrebu (1966–90), gdje je od 1986. bio redoviti profesor i voditelj Laboratorija za organsku kemiju. Od 1991. do 2004. radio je u Zavodu za organsku kemiju i biokemiju Instituta Ruđer Bošković. Bio je savjetnik Ministarstva obrane RH za atomsku, biološku i kemijsku obranu od 1991. te inspektor UN-ove Organizacije za monitoring, verifikaciju i kontrolu oružja za masovno uništavanje UNMOVIC u Iraku (2002–03). Bavio se sintetskom organskom kemijom, kemijom bojnih otrova i spektroskopijom. Bio je glavni urednik časopisa Priroda (1981–83), suradnik Hrvatskog općeg leksikona, Hrvatske enciklopedije i Tehničkoga leksikona LZ-a. Od 2000. do 2014. bio je glavni urednik časopisa Kemija u industriji. Dobitnik je Državne nagrade za popularizaciju i promidžbu znanosti (2006).

Štern, Ivica (Bjelovar, 14. X. 1933 – Zagreb, 14. XI. 2021), kemijski inženjer, stručnjak za fizikalnu kemiju.

Diplomirao je 1959. na Tehnološkome fakultetu (→ Fakultet kemijskog inženjerstva i tehnologije) u Zagrebu, gdje je doktorirao 1976. disertacijom Mehanizam katodne polarizacije željeza u otopinama (mentor → M. Karšulin). Od 1960. radio je u zagrebačkom poduzeću Chromos, a od 1961. na odjelima zagrebačkoga Tehnološkoga fakulteta u Sisku (→ Metalurški fakultet), gdje je 1977. biran za izvanrednoga profesora. Od 1978. radio je u istome zvanju u Zavodu za fizikalnu kemiju Tehnološkoga fakulteta u Zagrebu; umirovljen je 1999. Predavao je kolegije Termodinamika realnih sistema, Konstrukcijski materijali i zaštita, Fizikalna kemija, Korozija i zaštita, Teorija gorenja i gašenja, i dr. Bavi se određivanjem termodinamičkih parametara pri projektiranju i vođenju procesa, razvojem metoda za određivanje korozijskih parametara i procjene stanja konstrukcija i objekata izloženih korozijskim oštećenjima. Razvio je programski paket za određivanje korozijskih parametara te ekspertne sustave s bazama znanja i podataka. Autor je djela Fizikalna kemija. Primjeri iz termodinamike (1968), Korozija i zaštita. Eksperimentalne metode (sa S. Martinez, 1999) i dr. Član je HATZ-a od 1994.