Lipik glas d. o. o., poduzeće za proizvodnju stakla sa sjedištem u Lipiku, osnovano 1961; jedan od vodećih svjetskih proizvođača stakala za luksuzne automobile.

Pod prvotnim nazivom Tvornica ravnog stakla Lipik, poduzeće je započelo proizvodnju 1966. s približno 350 zaposlenih. Pogoni za proizvodnju stakla bili su smješteni u Lipiku, a proizvodnja sirovine odvijala se u rudnicima kvarcnoga pijeska u nedalekom Vraniću te u Vrtlinskoj kraj Čazme. Pogon separacije i flotacije nalazio se u Jagmi kraj Lipika. Zbog sve većih potreba za kvalitetnim staklom za preradbu te uvođenjem novih proizvoda, tvornica je početkom 1970-ih bila modernizirana i opremljena novim strojevima. U razdoblju 1972‒75. počelo se proizvoditi kaljeno i laminirano staklo za potrebe građevinarstva i industrije motornih vozila, a 1976. izgrađen je novi pogon za proizvodnju stakla lijevanjem i valjanjem, čime je domaće tržište bilo obogaćeno asortimanom građevnoga stakla koje se do tada uvozilo (profilirana, ornamentna i armirana stakla u boji).

Godine 1981. tvornica je zbog velike inozemne potražnje udvostručila kapacitete zadržavši isti asortiman proizvoda, te nastavila djelovati pod novim imenom ‒ Industrija stakla dr. Nikola Miljanić-Ratar. Sredinom 1980-ih zapošljavala je oko 820 radnika, a godišnje proizvodila četiri milijuna m² ravnoga stakla, 70 000 t lijevanoga stakla, 500 000 m² sigurnosnoga stakla (kaljenoga i laminiranoga), te 150 000 t kremenog pijeska, čime se podmirivalo više od polovice jugoslavenskih potreba za lijevanim staklom te gotovo četvrtina potreba za sigurnosnim staklom. U drugoj polovici 1980-ih osposobljeno je novo postrojenje za pranje i klasiranje kremenoga pijeska.

U Domovinskome ratu tvornica je nakratko bila okupirana, a 1992. nastavila je s radom pod nazivom Industrija stakla Lipik s. p. o. s približno 290 zaposlenih radnika. Zbog šteta nanesenih ratnim djelovanjem pokrenute su samo proizvodnja lijevanoga stakla na manjem postrojenju, dio proizvodnje kaljenoga i laminiranoga stakla, te proizvodnja kremenoga pijeska također sa znatno smanjenim kapacitetom. Poduzeće je 1996. pretvorbom promijenilo organizacijski oblik u dioničko društvo i nastavilo djelovati pod nazivom Hrvatska industrija ravnog stakla Lipik d. d.

Ne snašavši se u novim društveno-ekonomskim okolnostima tijekom tranzicije, 2001. je dospjelo u stečaj, nakon čega su ga iste godine kupila talijanska poduzeća Isoclima i Finest u suradnji s poduzećem Ingra d. d. iz Zagreba, obnovivši i proširivši postojeće proizvodne tvorničke kapacitete. Od tada djeluje pod nazivom Lipik glas d. o. o. Godine 2003. započela je serijska proizvodnja automobilskih stakala visokih performansi za niskoserijska luksuzna vozila kao što su McLaren, Lamborghini, Bentley, Aston Martin i dr. Poduzeće se također bavi proizvodnjom stakala za vlakove, brodove i bijelu tehniku, te pancirnoga stakla otpornoga na projektile iz vatrenog oružja, a gotovo cjelokupnu proizvodnju izvozi. Godine 2019. zapošljavalo je 274 radnika.







Labinprogres TPS d. o. o., tvornica poljoprivrednih strojeva sa sjedištem u Labinu, osnovana 1974.







Nastala je kao dio poslovne grupacije Labinprogres, osnovane 1972., kako bi se na području Labinštine sačuvala radna mjesta dotadašnjih zaposlenika → Istarskih ugljenokopa Raša, predviđenih za postupno gašenje. Od početka se bavila proizvodnjom poljoprivredne mehanizacije (motokultivatora, motornih kopačica, samovoznih kosilica) i popratne poljoprivredne opreme (elevatora, drljača, sijačica, prskalica, uređaja za umjetnu kišu i drugih priključaka za poljoprivredne strojeve). Jedan od prvih proizvoda bio je motokultivator (1975. prototip, od 1977. serijski motokultivator Super Special sa sjedištem na dva kotača, a od 1979. Mondial s rotacijskom kopačicom). Labinprogres TPS je tijekom vremena postao jedan od važnijih proizvođača poljoprivredne mehanizacije na području jugoistočne Europe. Najveću zabilježenu proizvodnju (8920 strojeva) poduzeće je ostvarilo 1989. Godine 1991. zapošljavao je 358 radnika.







Od 1993. djelovao je kao dioničko društvo, kada su se u tom obliku osamostalile i druge sastavnice Labinprogresa. Od 2001. većinski mu je vlasnik bila slovenska grupa Cimos (P. P. C. Buzet d. o. o.) te je uveden nov dizajn proizvoda (2002), započela je proizvodnja autodijelova (2003), linija proizvoda za hobiste (2004) te traktora Tuber (2006). Od 2003. poduzeće djeluje kao d. o. o. Osnovan je nov proizvodni pogon u Srbiji, Tvornica poljoprivrednih strojeva Novi Kneževac (2005), a poduzeće je bilo i suosnivač hrvatskog Klastera poljomehanizacije (2009). Od 2013. većinski je vlasnik Labinprogresa istarsko poduzeće Entrada iz Šušnjevice.







U posljednjih se 15 godina asortiman proizvoda proširio s 13 osnovnih na više od 50 različitih strojeva za profesionalnu i hobističku uporabu (traktore, priključke, motokultivatore, motokosačice i motokopačice). Poduzeće je 2017. poslovalo na dvije lokacije u dva proizvodna pogona (Labin i Novi Kneževac), od kojih je svaki zapošljavao oko 50 radnika. Izvozilo je više od 80% proizvodnoga programa u više od 25 zemalja (većinom zemlje EU-a, sjeverne Afrike, Turske i na tržište zemalja bivše Jugoslavije).

Kutrilin d. o. o., poduzeće za proizvodnju aditiva za građevinsku, naftnu, šećernu, celuloznu, papirnu i druge industrije sa sjedištem u Zagrebu.







Osnovano je 1930. kao komanditno društvo Cutrilin, tvornica pomoćnih sredstava za kožu i tekstil. Poduzeće je 1932. otkupio dotadašnji upravitelj i suvlasnik Oskar Winkler. U samim početcima proizvodili su se kemijski preparati potrebni u proizvodnji kože, a poslije i tekstila. Od 1934. poduzeće je imalo i vlastitu rafineriju ribljeg i ricinusova ulja. Godine 1935. zapošljavalo je deset radnika. Pred II. svj. rat proizvodnja je iznosila 200 do 300 t kemijskih preparata na godinu. Za rata poduzeće je bilo konfiscirano od strane NDH, a poslije rata nacionalizirano. Od tada je nastavilo djelovati pod nazivom Kutrilin, tvornica pomoćnih sredstava za kožarsku industriju. Prvi izvoz ostvaren je 1954., a 1956. Kutrilin je prvi u Jugoslaviji proizveo aktivnu tvar za proizvodnju praška za pranje rublja.







Poduzeće je 1957. pristupilo Kemijskoj industrijskoj zajednici koju su već tvorili → Chromos, Katran (→ Hidroizolacija Katran) i → Pliva, dok su se 1964. samostalna poduzeća Chromos, Katran i Kutrilin ujedinila u Kemijski kombinat Chromos – Katran – Kutrilin nastojeći racionalizirati poslovanje, ulaganje i razvoj proizvoda.







U okviru Kutrilina 1976. osnovan je Kutrilin Disperzije, proizvođač polimernih disperzija i pomoćnih sredstava u vađenju i preradbi nafte te izradbi goriva i maziva. Godine 1978. promijenjen mu je naziv u Chromos Polidisperzije, a proizvodio je oko 10 000 t kemijskih proizvoda na godinu. Sinteza stiren-butadien lateksa počela se provoditi 1982. uz kapacitet od 13 000 t na godinu.













U drugoj polovici 1980-ih kombinat se transformirao u SOUR Chromos. Rasformiranjem SOUR-a Chromos 1993. Kutrilin i Chromos Polidisperzije nastavili su djelovati kao samostalna poduzeća. Nakon privatizacije Kutrilin je spojen s Tvornicom plastike Vučković te je nastavio djelovati kao Kutrilin TPV d. o. o. Od 2009. poduzeće je bilo dio Tita grupe, koju su tvorila još poduzeća Labud (→ Meteor grupa – Labud) i → Badel 1862, a 2017. restrukturirao se u Kutrilin d. o. o. Ulaskom inozemnoga kapitala Chromos Polidisperzije nastavile su djelovati kao Komicro, ujedno proširujući proizvodni program na reagense za petrokemiju. Od 2019. poduzeće djeluje kao Nordix Chemicals Factory d. o. o.







Kraš d. d., poduzeće za proizvodnju konditorskih proizvoda sa sjedištem u Zagrebu; jedan od vodećih konditorskih proizvođača u jugoistočnoj Europi.

Njegov nastanak veže se uz osnivanje Tvornice za proizvodnju čokolade i kandita Union 1911. na Baroševoj cesti (danas Ulica kneza Branimira) u Zagrebu. Osnivači su bili zagrebački poduzetnici Julije König i Slavoljub Deutsch, a zapošljavali su domaće nekvalificirane radnike i stručnjake iz Njemačke i Češke. Union je bio među prvim industrijskim proizvođačima čokolade u jugoistočnoj Europi, a zahvaljujući kvaliteti proizvoda, 1913. dodijeljena mu je titula kraljevskoga dvorskog dobavljača za kraljevski dvor u Beču i Budimu. Nakon I. svj. rata poduzeće je proširilo asortiman proizvoda te moderniziralo proizvodnju. Proizvodnja karamela započela je 1920., škrobnoga sirupa 1930 (u novom postrojenju u Trpimirovoj ulici), bombona Bronhi i Kiki 1935., a godinu kasnije i bombona 505 sa crtom. Zbog ekonomske krize početkom 1930-ih te rasta cijene sirovina, Union je vlastitom tehnologijom počeo proizvoditi nadomjestak za šećer (sirup, škrob i škrobni šećer iz kukuruza). Potkraj 1930-ih proizvodnja je iznosila oko 1400 t konditorskih proizvoda na godinu, a poduzeće je zapošljavalo 300–500 radnika. Nakon raskida partnerstva 1938. König je ostao jedini vlasnik. Početkom II. svj. rata zbog svojega židovskoga podrijetla bježao je od progona, dok je poduzeće dospjelo u državno vlasništvo NDH.













Kao jedna od preteča Kraša isticala se i tvornica Bizjak, koju je vlasnik Vilim Bizjak 1926. preselio iz Rogaške Slatine u Zagreb, na Savsku cestu gdje je nastavila poslovanje kao Tvornica dvopeka, keksa, vafla i finog peciva Bizjak. Tvornica je prvotno zapošljavala 25 radnika, dok je prije početka rata taj broj narastao na približno 300. Proizvodnja je iznosila oko 1000 t na godinu uz asortiman od približno 200 vrsta keksa i kolača. Nakon II. svj. rata poduzeće je promijenilo ime u Tvornica keksa Josip Kraš po antifašističkom borcu i jugoslavenskom narodnom heroju koji je 1941. poginuo u Karlovcu.

Tvornicu čokolade, kakaa i bombona Mirim osnovali su 1922. u Mariboru Ema i Karl Zalokar, a 1940. cjelokupnu proizvodnju preselili su u Zagreb. Tvornicu bombona, marmelade i jestivih ulja Grič osnovao je u Zagrebu Ivan Kohek 1938. Nakon rata preimenovana je u Sutjeska.

Neposredno nakon II. svj. rata tvornice Union, Mirim i Sutjeska spojile su se u poduzeće naziva Union, tvornica čokolade, bombona i marmelade, dok je do spajanja s Tvornicom keksa Josip Kraš došlo 1950., kada je nastalo jedinstveno poduzeće Josip Kraš, tvornica čokolade, bombona i keksa. U pogonima novonastaloga poduzeća na Savskoj cesti, u Branimirovoj i Trpimirovoj ulici bilo je zaposleno oko 1200 radnika, a proizvodnja je iznosila oko 5000 t proizvoda na godinu. U sljedećem razdoblju Josip Kraš je otvorio vlastite prodavaonice u Zagrebu, Rijeci, Sarajevu i Beogradu. Povećali su se kapaciteti za proizvodnju bombona, započela je proizvodnja mliječnih karamela, organizirana je laboratorijska kontrola proizvodnje. Nakon pripojenja tvornice Malina 1954., započela je i proizvodnja guma za žvakanje.





















Početkom 1960-ih pokrenuta je modernizacija tijekom koje je proizvodni proces u sljedećim godinama najvećim dijelom automatiziran te je započelo premještanje većine proizvodnih pogona na zagrebačke Ravnice. Novi pogon keksa i vafla na Ravnicama pušten je u pogon 1965. Tri godine kasnije proširen je pogon keksa, dok je proizvodnja vafla preseljena u novu zgradu. Godine 1973. s radom je počeo novi pogon proizvoda od kakaa, dok su sljedeće godine montirane dvije peći za proizvodnju listova vafla domaćih proizvođača. Tvornica bombona, kao najveći Krašev pogon, 1982. također je preseljena na Ravnice te su se od tada na jednome mjestu proizvodile sve tri skupine konditorskih proizvoda: proizvodi od kakaa, keksi i vafli te bombonski proizvodi. Ujedno je dovršena i nova poslovna zgrada u koju su se uselile sve stručne službe. Svi proizvodni pogoni i popratne službe na Ravnice su se preselili do 1999.













Kao odgovor na krizu 1965., nakon koje je smanjen broj radnika s 2700 na 2050, došlo je do udruživanja s mljekarom Planika iz Kobarida u Sloveniji i Tvornicom keksa i vafla Mira Cikota iz Prijedora u BiH. Planika je do tada zapošljavala oko 70 radnika koji su prerađivali 10,7 milijuna litara mlijeka na godinu. Nakon udruživanja izgrađen je novi pogon za proizvodnju mlijeka i pogon za proizvodnju kremastih proizvoda. Do udruživanja s poduzećem Josip Kraš, Tvornica keksa i vafla Mira Cikota zapošljavala je 350 radnika i zauzimala peto mjesto po količini proizvodnje keksa i vafla u SFRJ. Nakon udruživanja s njom Kraš je pokrivao 24,5% proizvodnje keksa i vafla u SFRJ.

Do udruživanja na višoj razini došlo je 1976., kada se Kraš zajedno s poduzećima Badel i Franck priključio SOUR-u Cibona. Ubrzo potom pridružila su im se i poduzeća Voće iz Zagreba, Mediteranska plovidba iz Korčule i Riviera iz Poreča.

Godine 1981. poduzeću je pripojena i Tvornica bombona, čokolade i keksa Progres iz Bitolja u Makedoniji, koja je tada zapošljavala 310 radnika.

Početkom 1990-ih poduzeće je s 46% ukupne proizvodnje bilo najveći proizvođač konditorskih proizvoda u RH. Godine 1991. imalo je 5079 zaposlenih, od toga u RH 3578. Proizvodnja je tada iznosila 38 400 t konditorskih proizvoda. Proces privatizacije započeo je 1992., a završen je sljedeće godine kada je poduzeće pretvoreno u dioničko društvo pod nazivom Kraš. U sljedećem je razdoblju Kraš nastavio svoje uspješno poslovanje. Matična proizvodnja smještena je u Zagrebu, dok je društvo vlasnik još dviju tvornica: → Karolina u Osijeku i Mira u Prijedoru u BiH. Danas Kraš zapošljava više od 2300 radnika s godišnjom proizvodnjom od približno 34 000 t konditorskih proizvoda, pri čemu izvoz čini gotovo polovicu proizvodnje, te je ujedno vodeći konditorski proizvođač u jugoistočnoj Europi.















Kovačević, Dragan (Osijek, 17. X. 1968), prehrambeno-tehnološki inženjer, stručnjak za termofizikalna svojstva hrane.

Na Prehrambeno-biotehnološkome fakultetu u Zagrebu diplomirao je 1992. i doktorirao 1997. disertacijom Određivanje termofizikalnih svojstava smrznute hrane (mentor → Ž. Kurtanjek). Na zagrebačkome je fakultetu radio 1992–94., a od 1995. radi na Prehrambeno-tehnološkome fakultetu u Osijeku, od 2006. kao redoviti profesor. Predaje kolegije Ekonomika prehrambene industrije, Poznavanje sirovina prehrambene industrije, Tehnologija mesa i ribe i dr. Bio je predstojnik Katedre za tehnologiju mesa i ribe 1999–2018. te Katedre za ekonomiku prehrambene industrije 2003–06. Osim rada u visokome obrazovanju, bio je saborski zastupnik 1995–99. i 2008–11., državni tajnik u Ministarstvu poljoprivrede, šumarstva i vodnoga gospodarstva RH 2004–07. te predsjednik Gradskoga vijeća Grada Osijeka 2007–12. Područja su njegova znanstvenoga i stručnoga interesa matematičko modeliranje u prehrambenoj industriji, određivanje termofizikalnih svojstava hrane, posebice mesa i ribe, te optimiranje i modeliranje procesa zamrzavanja hrane. Autor je udžbenika Kemija i tehnologija mesa i ribe (2001), Sirovine prehrambene industrije (2004), Tehnologija kulena i drugih fermentiranih kobasica (2014) te Kemija i tehnologija šunki i pršuta (2017). Potpredsjednik je Hrvatske gospodarske komore za poljoprivredu i turizam od 2018. Dobitnik je Godišnje nagrade za popularizaciju i promidžbu znanosti 2014. te Nagrade HAZU-a 2016.

Kovačević-Zelić, Biljana (Vinkovci, 2. I. 1964), geološka inženjerka, stručnjakinja za geotehničko inženjerstvo i mehaniku tla.

Diplomirala je 1988. te doktorirala 2000. disertacijom Ispitivanje posmične čvrstoće bentonitnih tepiha (mentor D. Kovačić) na Rudarsko-geološko-naftnome fakultetu u Zagrebu, gdje je zaposlena od 1989., od 2009. u zvanju redovite profesorice. Predaje kolegije Mehanika tla, Geotehnički objekti, Poboljšanje tla i stijena, Geotehničko inženjerstvo okoliša. Osnivačica je i voditeljica Laboratorija za mehaniku tla od 2002. Bila je prodekanica (2005−09) te dekanica (2009−13) Fakulteta. Znanstveno i stručno bavi se problematikom geotehničkog inženjerstva, mehanikom tla, geotehničkim inženjerstvom okoliša te gospodarenjem otpadom. Bila je urednica grane rudarstvo → Rudarsko-geološko naftnoga zbornika (2002−05). Redovita je članica HATZ-a od 2018.

Kovačević Ganić, Karin (Ogulin, 8. VIII. 1972), prehrambeno-biotehnološka inženjerka, stručnjakinja za tehnologiju i analitiku vina.

Na Prehrambeno-biotehnološkome fakultetu u Zagrebu diplomirala je 1997. i doktorirala 2005. disertacijom Identifikacija i uloga prekursora u tvorbi arome vina sorte Malvazija istarska (mentor → T. Lovrić). Na Fakultetu radi od 1998., od 2015. kao redovita profesorica. Predaje kolegije Primijenjena instrumentalna analiza te Senzorika i analitika vina. Dugogodišnja je pročelnica Laboratorija za tehnologiju i analitiku vina. Područja su njezina znanstvenoga i stručnoga interesa tehnologije vina i jakih alkoholnih pića, kratkoročni i dugoročni utjecaj ultrazvučne obradbe velike snage na kvalitetu bijeloga vina i dr. Autorica je poglavlja Kemija vina (u Nove Slike iz kemije, ur. N. Raos, 2005). Dobitnica je Godišnje nagrade za znanost 2008.

Koestlin d. d., tvornica za proizvodnju keksa i vafla sa sjedištem u Bjelovaru, osnovana 1920. pod nazivom Tvornica keksa, dvopeka, biskvita i finih poslastica Dragutina Wolfa i sinova.

Wolf je pekarski obrt pokrenuo 1892., novu pekaru izgradio je 1905., a napustio je 1914. Kraće se vrijeme bavio i prodajom brašna (1905–12) te slastičarstvom (1913–20). Sa sinovima Slavkom i Ottom otvorio je tvornicu 1920. i počeo proizvoditi kekse, a od 1921. i vafle. Sva se proizvodnja u početku obavljala ručno, no kako bi se povećali proizvodni kapaciteti, 1927. nabavljeno je 16 specijaliziranih strojeva na parni pogon koji su proizvodili Albert-kekse, kekse Nada, miješano pecivo Mixteed, napolitanke, prutiće Andrija, oblatne, torte a la Pischinger i čokoladu od lješnjaka. Tvornica je tada zapošljavala 30 radnika.

Zbog gospodarske krize smanjena je prodaja pa se od 1932. smanjila i proizvodnja. U pokušaju da povećaju proizvodnju, braća Wolf su 1934. kontaktirala mađarsko poduzeće Koestlin iz Györa i s njim 1935. sklopila ugovor o suradnji po kojem je tvornica Wolf preuzela naziv Koestlin, a mađarska joj je tvornica dala recepture i stručnu pomoć. Ugovor je sklopljen na rok od 20 godina, nakon kojega je bjelovarska tvornica mogla zadržati naziv Koestlin bez obzira na to hoće li se suradnja nastaviti. Kvalitetni proizvodi bolje su se prodavali pa se ulagalo u nova postrojenja i licence za proizvodnju keksa i vafla. Tvornica je tada zapošljavala 120 radnika, koji su proizvodili 1500 kg robe na dan.

Godine 1942. poduzeće je konfiscirano, a 1944. je dobilo novog vlasnika pa djeluje pod nazivom Bjelovarska tvornica keksa i dvopeka Dominik Bumber Bjelovar. Poduzeće je 1946. nacionalizirano, a zbog posljedica rata i nestašice sirovina radilo je smanjenim kapacitetom. Godine 1948. postalo je dio Gradskog prehrambenoga poduzeća (s pekarom, mlinom i poduzećem za proizvodnju mesa) koje je od 1950. nosilo naziv Gradsko industrijsko prehrambeno poduzeće, a od 1951. Bjelovarska prehrambena industrija. Sredinom 1953. tvornica se osamostalila i počela raditi pod nazivom Koestlin, tvornica keksa i elektromlin, a potkraj 1953. promijenila je naziv u Koestlin, tvornica keksa i dvopeka Bjelovar. Počelo se popravljati i mijenjati dotrajale proizvodne pogone, a 1956. donesena je odluka o izgradnji nove tvornice. Godine 1961. tvornica je proizvela 3000 t brašnasto-konditorskih proizvoda, a zapošljavala je 320 radnika. Dio pogona u novi je prostor preseljen 1960., 1979. izgrađene su nove tvorničke hale, a 1989. izgrađeno je novo regionalno skladište s 3300 paletnih mjesta. Djelovala je kao OOUR (1973–76) i RO (od 1976).







Unatoč početku Domovinskoga rata, 1991. je za tvornicu bila uspješna proizvodna godina. Proizvela je 8156 t keksa, peciva, vafla, biskvita i dvopeka, a zapošljavala je 738 radnika. Od 1992. djeluje kao dioničko društvo. Rat je uzrokovao gubitak velikog dijela tržišta, što je utjecalo i na proizvodnju. U razdoblju od 1991. do 2000. proizvodnja je smanjena (53%), a sukladno razvojnomu programu smanjen je i broj zaposlenih (sa 738 1991. na 464 radnika 2000). Tijekom 2000. proizvedeno je 3784 t različitih brašnasto-konditorskih proizvoda (od toga 2257 t keksa i čajnoga peciva, 1527 t vafla). Većinski joj je vlasnik 2002. postalo poduzeće Mepas iz Širokoga Brijega. Tvornica je 2020. proizvodila 70 t robe na dan, a zapošljavala 470 radnika. Proizvodni pogon, koji može proizvesti 25 000 t proizvoda na godinu, sastoji se od deset linija i pet proizvodnih procesa te 16 linija za pakiranje. Čak 50% proizvedenoga izvozi se na tržišta zemalja u okruženju, EU-a (suradnja s trgovačkim lancem Tesco) i Australije, te Bliskog i Dalekog istoka. Proizvodni asortiman sastoji se od 40 različitih proizvoda od kojih su posebno nagrađivani čajno pecivo Speculaas te vafli Karat, Java, Rum kocke i napolitanke Cappuccino. Premda se stalno radi na modernizaciji pogona i primjeni novih proizvodnih tehnologija, još se uvijek proizvode nekadašnje velike uspješnice čajna peciva Paris (više od 30 godina) i keksi Piknik (više od 40 godina).

Kobrehel, Gabrijela (Vazdar) (Obedišće kraj Ivanić-Grada, 1. III. 1941), kemijska inženjerka, stručnjakinja za sintezu makrolidnih antibiotika.

Na Kemijsko-tehnološkom odsjeku Tehnološkoga fakulteta (→ Fakultet kemijskog inženjerstva i tehnologije) u Zagrebu diplomirala je 1964. i magistrirala 1977. Zaposlila se u Istraživačkom institutu farmaceutskoga poduzeća → Pliva u Zagrebu. Ondje je istraživala kemijske transformacije antibiotika, posebice sintezu novih makrolidnih antibiotika. U suradnji sa → Slobodanom Đokićem, → Gorjanom Radobolja-Lazarevski i → Zrinkom Tamburašev razvila je 1979–81. azitromicin (derivat eritromicina), djelatnu tvar antibiotika koji je 1988. plasiran pod nazivom Sumamed (od 1991. na američkom tržištu Zithromax). Taj je antibiotik važan zbog znatno povećanog spektra djelovanja u odnosu na prethodnike, dugog zadržavanja u organizmu te zbog toga što pri njegovoj primjeni nema potrebe za zaštitom od želučanih kiselina. Autorica je mnogobrojnih radova te više od 20 patenata. Tako je primjerice autorica postupaka pronalaska prekursora u sintezi azitromicina (1979). To je prvi patent koji je opisao uvođenje dušika u aglikonski dio molekule eritromicina i pripravu jednog od najvažnijih intermedijera u sintezi azitromicina. Taj se patent pokazao iznimno važnim za dokazivanje Plivina autorstva. Dobitnica je Nagrade Plive 1986. i 1996. Kao jedna od autora azitromicina dobitnica je i nagrade Zlatna kuna za životno djelo Hrvatske gospodarske komore (1998) i Nagrade HAZU-a (1998). Američko kemijsko društvo dodijelilo joj je titulu Heroj kemije 2000.

Katić, Zvonko (Osijek, 11. III. 1927 — Zagreb, 24. III. 2007), strojarski inženjer, stručnjak za poljoprivrednu energetiku i bioenergetiku.

Diplomirao je 1956. na Strojarskom odjelu → Tehničkoga fakulteta u Zagrebu (sv. 4), a doktorirao 1971. na Poljoprivrednom fakultetu u Zagrebu (→ Agronomski fakultet) disertacijom Utjecaj brzine hlađenja zrna kukuruza nakon sušenja na kvalitet zrna i mogućnost povećanja kapaciteta sušare. Od 1947. radio je kao pogonski inženjer u osječkoj šećerani, od 1957. bio je direktor u PIK-u → Belje u Dardi, a od 1963. sektora u Poljoopskrbi u Zagrebu. Od 1964. bio je stručni suradnik u Institutu za hranidbu stoke i tehnologiju stočne hrane Poljoprivrednoga fakulteta, na kojem je od 1988. djelovao kao redoviti profesor. Bio je predstojnik Zavoda za poljoprivrednu tehnologiju, skladištenje i transport (1992–95). Umirovljen je 1995. Predavao je kolegije o hranidbi stoke i tehnologiji stočne hrane te mehanizaciji poljoprivrede. Razvio je tehnologiju dvofaznoga sušenja kukuruza i unaprijedio način sušenja žitarica i uljarica. Posebno se istaknuo u projektiranju i konstruiranju zgrada i uređaja za poboljšanje tehnologije proizvodnje krmnih smjesa. Istraživao je proizvodnju bioplina te mogućnosti zamjene nafte poljoprivrednom biomasom. Autor je udžbenika Sušenje i sušare u poljoprivredi (1997) i više skripta, te suradnik u knjigama Suvremena proizvodnja kukuruza (1967), Kompleksna mehanizacija u proizvodnji kukuruza (1968) i Priručnik o proizvodnji i upotrebi stočne hrane – krme (2004). Surađivao je i u Poljoprivrednoj enciklopediji LZ-a.

Kalođera, Zdenka (Đurđenovac, 1. XII. 1948), farmaceutska inženjerka, stručnjakinja za farmakognoziju.

Na Farmaceutsko-biokemijskome fakultetu diplomirala je 1973. te doktorirala 1983. disertacijom Istraživanje glikozidnog sastava imele (Viscum album L.) (mentor J. Petričić). Od 1974. radila je na matičnom fakultetu, od 2002. kao redovita profesorica. Predavala je kolegije Farmakognozija, Biologija stanice, Fitofarmacija, Farmaceutska botanika i dr. Bila je predstojnica Zavoda za farmakognoziju 2004–13. te prodekanica Fakulteta 1999–2003. Umirovljena je 2013. Područja su njezina znanstvenoga interesa istraživanja kemijskoga sastava ljekovitih biljnih vrsta i mogućnosti njihove primjene u terapiji i profilaksi. Autorica je skripta Praktikum iz farmakognozije II (s M. Zovko, 2008) i priručnika Ljekovito bilje za zdravu obitelj (s P. Theissom, 2004). Dobitnica je Medalje »Julije Domac« 2008., a professor emerita Sveučilišta u Zagrebu je od 2017.

Jokić, Stela (Našice, 31. VII. 1982), prehrambeno-tehnološka inženjerka, stručnjakinja za projektiranje tehnoloških procesa.

Na Prehrambeno-tehnološkom fakultetu u Osijeku diplomirala je 2006. i doktorirala 2011. disertacijom Matematičko modeliranje ekstrakcije ulja iz zrna soje superkritičnim CO₂ (mentor D. Velić). Od 2007. radi na Fakultetu, od 2019. kao redovita profesorica. Predaje kolegije Optimizacija i projektiranje industrijskih procesa, Projektiranje uređaja u procesnoj industriji, Tehnološko projektiranje i Elementi strojeva. Bila je predstojnica Katedre za projektiranje tehnoloških procesa i konstrukcijske materijale 2014–15 (danas Katedra za tehnološko projektiranje i farmaceutsko inženjerstvo), a od 2017. prodekanica je za znanost. Područja su njezina znanstvenoga i stručnoga interesa preradba ljekovitoga bilja, izolacije bioaktivnih komponenti, inovativne tehnike ekstrakcije, nusproizvodi prehrambene industrije i optimizacija industrijskih procesa. Dobitnica je Godišnje nagrade za znanstvene novake (2011), Godišnje nagrade za znanost (2015) i Godišnje nagrade za popularizaciju i promidžbu znanosti (2018), kao i Nagrade HATZ-a mladom znanstveniku »Vera Johanides« (2013).

Jirouš-Rajković, Vlatka (Virovitica, 27. I. 1963), drvnoindustrijska inženjerka, stručnjakinja za finalnu i površinsku obradbu drva.

Diplomirala je 1986. na Drvnotehnološkom odjelu Šumarskoga fakulteta (→ Fakultet šumarstva i drvne tehnologije) u Zagrebu, gdje je doktorirala 1998. disertacijom Prilog istraživanjima trajnosti prevlaka na drvu (mentor → B. Ljuljka). Od 1987. zaposlena je na Fakultetu, od 2008. kao redovita profesorica. Predaje kolegije Površinska obrada drva, Tehnološki procesi površinske obrade drva, Površinska obrada proizvoda od drva, Proizvodnja namještaja II, Modifikacija i postojanost površine drva. Voditeljica je diplomskoga studija Oblikovanje proizvoda od drva (2005–12), te Laboratorija za ispitivanje namještaja i dijelova za namještaj i predstojnica Zavoda za namještaj i drvne proizvode (od 2020). Bavi se finalnom i površinskom obradbom drva, napose problematikom brušenja, interakcijom sustava lak-drvo te činiteljima koji utječu na trajnost tog sustava i njegova estetska svojstva. Također istražuje kvalitetu površinske obradbe i metode njezina ispitivanja te metode modifikacije površine drva i njihov utjecaj na kvalitetu površinske obradbe. Autorica je knjiga Osnove površinske obradbe drva (s B. Ljuljkom, 2006) i Kvaliteta i tehnički opisi proizvoda od drva I (s D. Domljan, I. Grpcem, Z. Vlaovićem, V. Živkovićem i I. Župčićem, 2015). Redovita je članica HATZ-a od 2018.

Imunološki zavod, javna zdravstvena ustanova s vlastitom proizvodnjom imunoloških pripravaka, sa sjedištem u Zagrebu. Osim proizvodnje, ima i znanstvenoistraživačku, zdravstvenu i nastavnu djelatnost.

Sustavna proizvodnja cjepiva u Hrvatskoj (→ cjepiva i imunoserumi) počela je 1890. u Zavodu za proizvodnju vakcine protiv velikih boginja pod vodstvom Izidora Schlicka u Bjelovaru. Njegov je zavod podržavljen i preseljen u Zagreb 1893. kao Kraljevski zemaljski zavod za proizvađanje animalnog cjepiva proti boginjam. Taj se događaj smatra početkom rada današnjeg zavoda. Vođenje je isprva povjereno Adolfu Fodoru, potkraj XIX. st. naziv je promijenjen u Kraljevski zemaljski cjepilišni zavod, a vođenje je 1897. preuzeo Josip Havliček te 1919–36. Julije Rogina. Zavod je promijenio nekoliko naziva te je 1926–56. bio u sklopu institucije zadužene za provođenje imunizacije, današnjega Hrvatskoga zavoda za javno zdravstvo (HZJZ). Djelovao je kao dio Higijenskoga zavoda sa Školom narodnoga zdravlja od 1926., Higijenskoga zavoda Savske banovine od 1930., Higijenskoga zavoda od 1940. te Centralnoga higijenskog zavoda, kao Odjel za vakcine i serume od 1952., odn. Ustanova za priređivanje seruma i vakcina od 1954. Od 1956. djelovao je samostalno kao Serovakcinalni zavod, a od 1961. pod nazivom Imunološki zavod. Godine 1969. priključio mu se i Zavod za kontrolu i ispitivanje imunobioloških pripravaka, nekada također dio današnjega HZJZ-a. Na čelu Zavoda 1952–82. bio je → Drago Ikić. Nakon nekoliko promjena strukture, od 2015. djeluje kao Javna zdravstvena ustanova Imunološki zavod.

Zavod je osnovan već pet godina nakon Pasteurovog zavoda za istraživanje bjesnoće u Parizu (1888), odn. dvije godine nakon Kraljevskoga pruskog instituta za zarazne bolesti u Berlinu (1891., danas Institut Roberta Kocha), što pokazuje kako Hrvatska, kad je riječ o proizvodnji imunoloških pripravaka, nije zaostajala za drugim europskim zemljama.







Glavna je djelatnost Imunološkoga zavoda bila proizvodnja biotehnoloških i farmaceutskih proizvoda te lijekova, kao i znanstvenoistraživački rad. Proizvode se bakterijska i virusna cjepiva, antitoksični imunoserumi, alergeni, interferon, preparati iz ljudske plazme, visokospecifični testni kompleti i dr. Preparate iz ljudske plazme, prema preporuci za najbolju praksu, Zavod proizvodi isključivo iz krvi prikupljene na području RH. Časopis Radovi Imunološkog zavoda izlazio je 1963–79.















U Zavodu su nastali mnogi izvorni postupci prihvaćeni i u svijetu. Među najznačajnijim znanstvenicima Zavoda bio je ravnatelj D. Ikić, koji je 1962. prvi u svijetu kao podlogu za virusna cjepiva uveo uporabu linije humanih diploidnih serijski razmnožavanih stanica, što je osim u razvoju cjepiva pridonijelo i shvaćanju procesa transformacije stanice. Josip Berlot (1895–1975) zaslužan je za prvi difterični antitoksični imunoserum u Jugoslaviji (1929). Antitoksin koji Zavod proizvodi od 1950-ih za otrov europskih zmija iz porodice ljutica (poput poskoka, riđovke i dr.), a razvijen u konjima, svrstava se u najbolje proizvode te vrste u svijetu. U Imunološkome zavodu izrađen je cjepni soj protiv ospica Edmonston-Zagreb, koji ima izniman imunološki učinak i produljeno trajanje zaštitne imunosti (1968). Nov oblik interferona sa znatno većom jedinicom aktivnosti od do tada poznatih oblika tog lijeka osmislio je 1970-ih Eugen Šooš (1930–2017), dugogodišnji voditelj proizvodnje.















Proizvodnja ovih i ostalih imunoloških pripravaka pridonijela je svjetskom ugledu Zavoda te omogućila velik izvoz proizvoda na svjetsko tržište. Imunološki zavod razvio se u istaknuti svjetski centar pa je 1957–79. u suradnji s JAZU-om (danas HAZU) organizirano 18 međunarodnih simpozija o biološkoj standardizaciji, interferonu, humanim diploidnim stanicama, bakterijskim i virusnim cjepivima i dr., te četiri tečaja Svjetske zdravstvene organizacije (WHO) za imunobiološku standardizaciju. Zavod je 1990-ih iz društva s potpunom odgovornošću reorganiziran u dioničko društvo (Imunološki zavod d. d.), a zbog ekonomskih i drugih okolnosti proizvodnja je opadala i značaj Zavoda postupno je slabio. Rad Zavoda gotovo se ugasio gubitkom proizvodnih dozvola za određene proizvode 2013 (najvažnije za krvne preparate i bakterijska cjepiva). Uz najavu revitalizacije Zavoda kao ustanove koja je od strateškog i općega gospodarskog interesa za RH, 2015. osnovana je Javna ustanova Imunološki zavod koja je trebala preuzeti djelatnost, no objedinjenje Imunološkog zavoda d. d. i Javne ustanove Imunološki zavod nije provedeno. Potaknuta pandemijom bolesti COVID-19 te procjenom geopolitičkog i javnozdravstvenog značaja ustanove, Vlada RH osigurala je 2021. početna sredstva za provedbu planirane revitalizacije.













Kunst, Branko (Zagreb, 28. IV. 1932 – Zagreb, 4. VII. 2019), kemijski inženjer, stručnjak za fizikalnu kemiju.

Diplomirao je 1956. na Tehnološkome fakultetu (→ Fakultet kemijskog inženjerstva i tehnologije) u Zagrebu, gdje je doktorirao 1962. disertacijom Elektrokemijske studije kontakta elektrolit-elektrolit (mentor → B. Lovreček). Usavršavao se u Ottawi (1968–70). Nakon što je završio studij radio je u tvornici sode u Lukavcu u BiH (1956–57) i Jugokeramici u Zaprešiću (1958–59). Od 1959. bio je zaposlen u Zavodu za fizikalnu kemiju zagrebačkog Fakulteta, od 1972. kao redoviti profesor; umirovljen je 2002. Predavao je kolegije Fizikalna kemija, Koloidna kemija, Fizikalna kemija makromolekula i dr. Bio je starješina Kemijsko-tehnološkog odsjeka (1967–68) i prodekan Fakulteta (1991–93), suosnivač i voditelj poslijediplomskoga studija makromolekularne znanosti (1974–80), pokretač i voditelj Bibliotečno-informacijskoga centra Fakulteta.

Područje njegova znanstvenog interesa bila je fizikalna kemija membranskih sustava, osobito mehanizam priprave i poroznost reverznoosmotskih i ultrafiltracijskih membrana. Kemijskoinženjerski je obrađivao membranske postupke čišćenja voda, posebno desalinizaciju morske vode. Bavio se i fizikalnom kemijom polimera te koloidnom kemijom. Njegov tridesetogodišnji, pionirski rad na istraživanju membranskih separacijskih procesa je praktično potvrđen projektiranjem i postavljanjem (1998–2001) membranskoga desalinizatora za vodoopskrbu Lastova te dvaju takvih uređaja na Mljetu. Autor je i drugih projekata za membransku obradbu voda, te dvaju patenata iz tog područja. Autor je knjige Desalinacija (s H. Ivekovićem i S. Ivićem, 1995). Osnivač je i predsjednik Društva diplomiranih inženjera i prijatelja Kemijsko-tehnološkoga studija u Zagrebu AMACIZ (1990–2000). Dobitnik je Nagrade za životno djelo (1998). Professor emeritus Sveučilišta u Zagrebu je od 2006.

Koprivanac, Natalija (Zagreb, 12. IX. 1943), kemijska inženjerka, stručnjakinja za organsku kemijsku tehnologiju.

Diplomirala je 1967. na Tehnološkome fakultetu u Zagrebu (od 1991. → Fakultet kemijskog inženjerstva i tehnologije), gdje je doktorirala 1981. disertacijom Sinteza 5,6-disupstituiranih benzimidazol-triazatrimetincijanina (mentorica J. Jovanović-Kolar). Usavršavala se 1974–75. na Sveučilištu u Baselu. Od 1967. radila je u Zagrebu na Poljoprivredno-šumarskome fakultetu, a od 1968. na Tehnološkome fakultetu, gdje je od 1996. bila redovita profesorica; umirovljena je 2013. Predavala je kolegije iz područja organskih tehnoloških procesa industrijske sinteze, procesa proizvodnje ulja, derivata, deterdženata, intermedijara, bojila, pigmenata, premaza i tenzida te ekoinženjerstva, sustava upravljanja i inženjerstva u zaštiti okoliša, obradbe tehnoloških otpadnih voda, naprednih oksidacijskih tehnologija, menadžmenta. Bila je gostujuća profesorica na College of Engineering u Tallahasseeju, SAD (1999–2000, 2003, 2004) te koordinatorica međunarodnoga interdisciplinarnoga sveučilišnoga poslijediplomskoga studija Environmental Management Study (od 2002).

Bavi se sintezom i karakterizacijom organskih bojila, posebno metalkompleksnih i triazatrimetinskih. Istražuje strukturu bojila i njihovu primjenu na prirodna i sintetska vlakna. Proučava brzinu razgradnje i uklanjanje različitih organskih zagađivala i organskih sintetskih bojila u otpadnim vodama petrokemijske, papirne, tekstilne i srodnih industrija. Dobitnica je državne Nagrade za znanost (za 2006). Od 2014. je professor emerita Sveučilišta u Zagrebu.

geološko inženjerstvo, stručna djelatnost i znanstvena disciplina koja primjenjuje geološka znanja pri rješavanju inženjerskih i okolišnih problema. Bavi se istraživanjem vodonosnih sustava, projektiranjem tehničkih sustava za zahvaćanje i zaštitu → podzemnih voda, procjenom utjecaja ljudske djelatnosti na vodne resurse, projektiranjem sanacijskih zahvata onečišćenih vodonosnika, istraživanjima za potrebe projektiranja u geotehnici i rudarstvu, istraživanjem nestabilnih padina i njihovom sanacijom, kao i procjenom rizika od prirodnih geoloških opasnosti i ublažavanjem njihovih posljedica. Uključuje specijalističke znanstvene discipline hidrogeologiju, inženjersku geologiju i primijenjenu geofiziku te je usko vezano uz → rudarstvo, → naftno rudarstvo, hidrotehniku, geotehniku, inženjerstvo okoliša i dr.

Hidrogeologija proučava podzemne vode, njihov postanak, rasprostiranje, kakvoću i dostupne količine. Koristi se znanjima o geološkim procesima i materijalima, fizičko-mehaničkim značajkama stijena i tala te hidrogeološkim, hidrogeokemijskim i hidrološkim parametrima radi utvrđivanja podrijetla, dinamike tečenja i eksploatacijskih zaliha podzemne vode, kao i mogućnosti njihova optimalnoga korištenja i zaštite te sanacije onečišćenih vodonosnika. Inženjerska geologija proučava geološku građu i procese, mineraloško-petrografske i fizičko-mehaničke značajke stijena i tala, površinske i podzemne vode za potrebe istraživanja, proučavanja i rješavanja inženjerskih i okolišnih problema koji mogu nastati kao rezultat interakcije između geološkog okoliša i različitih ljudskih aktivnosti (npr. građenje podzemnih i nadzemnih građevina), odn. za potrebe predviđanja i razvoja mjera za prevenciju ili sanaciju geoloških opasnosti kao što su klizišta, odroni, potresi, erozija i dr. Primijenjena geofizika bavi se istraživanjem Zemljine kore primjenom geofizičkih metoda temeljenih na opažanjima fizičkih značajki stijena, kao što su magnetne, elektromagnetne, električne, gravimetrijske, seizmičke refleksijske i refrakcijske metode i dr. Rabi se prigodom istraživanja ugljikovodika, čvrstih mineralnih sirovina, eksploatacijskih zaliha i onečišćenja podzemne vode te u okviru inženjersko-geoloških i geotehničkih istražnih radova.







Razvoj geološkog inženjerstva u svijetu

Početak promišljanja o geološkim pojavama i njihovoj primjeni u inženjerstvu veže se uz grčke filozofe Talesa i Aristotela, koji su objašnjavali pojavu i postanak vodnih izvora zbog djelovanja geoloških i hidroloških procesa. Istaknutu ulogu u razvoju geološkog inženjerstva imali su engleski građevinski inženjer i geolog William Smith, koji je na prijelazu iz XVIII. u XIX. st. prvi povezao znanja iz geologije s istraživanjima u hidrologiji, i francuski inženjer Henry Darcy, koji je u XIX. st. opisao zakonitost tečenja podzemne vode kroz porozni medij. U to su doba važan doprinos u razvoju hidraulike podzemnih voda dali Joseph Valentin Boussinesq, Gabriel-Auguste Daubrée, Arsène Jules Étienne Juvenel Dupuit, Philipp Forchheimer, zatim Willem Badon Ghyben i Alexander Herzberg, začetnici teorijskoga razmatranja odnosa slatke i slane vode u kršu poznatijega kao Ghyben-Herzbergov zakon i dr. Začetnici visokoškolske nastave iz geološkog inženjerstva bili su profesori Theodore B. Comstock i Ralph S. Tarr sa Sveučilišta Cornell, William O. Crosby sa sveučilišta Massachusetts Institute of Technology te John C. Branner sa Sveučilišta Stanford. Godine 1921. Reginald W. Brock, prvi dekan Primijenjenih znanosti na Sveučilištu British Columbia, započeo je prve preddiplomske i diplomske studijske programe geološkog inženjerstva. Nakon II. svj. rata počeli su se intenzivno razvijati obrazovni programi koji vežu problematiku geologije i inženjerstva. Do sredine 1980-ih geološka istraživanja za potrebe eksploatacije podzemnih voda, mineralnih i energetskih sirovina, zaštite okoliša te građenja podzemnih i nadzemnih građevina pripadala su grani geologije pod nazivom primijenjena geologija. Od tada razvija se geološko inženjerstvo kao nova znanstvena disciplina, zbog sve veće potrebe primjene inženjerskih tehnika i metoda za provedbu znatnih inženjerskih intervencija u geološki okoliš, kao što je bušenje dubokih bušotina za eksploataciju podzemne vode ili ugljikovodika.

Geološko inženjerstvo u Hrvatskoj

Najstariji geološki dokumenti sačuvani u arhivu → Hrvatskoga geološkog instituta su geološke karte i profili Medvednice, Samoborskog gorja i Hrvatskog zagorja iz 1841; najstariji rukom pisani izvještaj potječe iz 1856. u kojem je geolog Karlo Hauer donio kemijsku analizu vode iz Stubičkih toplica. Slijede mnogobrojni izvještaji → Gjure Pilara; sv. 4 (1884), → Dragutina Gorjanovića Krambergera; sv. 4 (1894., 1902., 1905), Károlya Pappa i drugih na prijelazu iz XIX. u XX. st., također rukopisi na hrvatskom, njemačkom i mađarskom jeziku. Popraćeni su kartama i profilima nacrtanima na platnu ili otisnuti na topografskim kartama, a opisuju problematiku određivanja zaštitnih područja oko mineralnih izvora. Hidrogeološku, te inženjersko-geološku, rudnu i naftnu problematiku Hrvatske u svojim radovima obradio je D. Gorjanović Kramberger koji je i 1902. bio autor lista Ptuj−Vinice s pripadajućim tumačem, odn. prve geološke karte u Hrvatskoj s praktičnom vrijednosti izradbe mnogih geoloških izvještaja o mineralnim toplicama i rudnim poljima u Hrvatskoj i BiH.







Početak geološkog inženjerstva kao zasebne znanstvene discipline i gospodarske djelatnosti veže se uz industrijsku revoluciju i primjenu → parnoga stroja (sv. 1), te sukladno tomu i uz ubrzani razvoj prometa te integraciju geoloških i inženjerskih znanja u svrhu temeljenja i izgradnje brana, tunela i drugih građevina. Pojačano proučavanje dinarskoga krša vezano je uz izgradnju željezničke pruge od srednje Europe do Trsta (1850−57), a prvi suvremeni tunel probijen je 1872. u okviru željezničke pruge Karlovac–Rijeka u duljini od 1222 m. Sredinom XIX. st. u Hrvatskoj, ali i drugim zemljama, započinje izgradnja vodovodnih mreža i iskorištavanje podzemnih voda, za otkrivanje i pridobivanje kojih su bila neophodna znanja iz područja geologije i inženjerstva. Zagrebački vodovod otvoren je 1878. te se sastojao od zdenca u Zagorskoj ulici i vodospreme u Jurjevskoj ulici, a opskrbljivao je 50 000 stanovnika. To razdoblje intenzivnih hidrogeoloških istraživanja za potrebe vodoopskrbe i natapanja trajalo je sve do 1990-ih. Istaknutu ulogu u razvoju geološkog inženjerstva u Hrvatskoj imao je Karl Terzaghi (1883–1963), austrijski građevinski inženjer koji je prvi 1909. i 1910. proveo opsežna geološka istraživanja za izradbu preliminarnih hidrografskih i geoloških studija na rijeci Gacki i šire.







Novije doba te gospodarski razvoj i razvoj pojedinih struka uz sve veću interdisciplinarnost pri planiranju i izvedbi tehničkih radova omogućili su dodatno isticanje geološkog inženjerstva kao zasebne djelatnosti. Hidrogeološka istraživanja 1960-ih bila su sastavni dio projektiranja i izgradnje hidroenergetskih objekata (brana i akumulacija) diljem Hrvatske, a od početka 1970-ih intenzivno su se provodila za potrebe vodoopskrbe i zaštite podzemnih voda. U istom su razdoblju započela inženjersko-geološka istraživanja namijenjena projektiranju cesta, tunela, brodogradilišta, trajektnih pristaništa, vodosprema, luka, obala, mostova, stambenih naselja, tvornica, naftovoda i dr. Od 1990-ih predmet bavljenja geološkog inženjerstva sve više postaje zaštita okoliša i zbrinjavanje otpada.

Podučavanje geološkog inženjerstva u tehničkom obrazovanju u Hrvatskoj

Sustavno visokoškolsko podučavanje geoloških kolegija s gledišta tehnike u Hrvatskoj počelo je 1919. osnivanjem Stolice i zavoda za mineralogiju i geologiju Tehničke visoke škole u Zagrebu (→ Tehnički fakultet u Zagrebu; sv. 4), gdje su se geologija, mineralogija i petrologija predavale za studente Arhitektonskoga, Građevinsko-inženjerskoga, Geodetskog i Kemijsko-inženjerskog odjela. Stolica 1926. mijenja naziv u Mineralogijsko-geologijski zavod koji djeluje na tada utemeljenom zagrebačkom Tehničkome fakultetu. Godine 1939. osnovan je Odsjek za rudarstvo i metalurgiju u sklopu kojega su uvedeni novi geološki kolegiji. U akademskoj godini 1949/50. uveden je novi rudarsko-geološki studijski smjer u sklopu Rudarskog odjela, kao i niz novih geoloških kolegija. Godine 1952. → Milan Herak (sv. 4) uveo je kolegij Inženjerska geologija s hidrogeologijom na temelju svojeg dotadašnjeg iskustva u primjeni geologije u hidrogeološkim istraživanjima u kršu. Godine 1960. osnovan je Zavod za opću i primijenjenu geologiju (predstojnik → Franjo Ožegović; od 1973. Zavod za inženjersku geologiju, hidrogeologiju i geologiju nafte i plina te od 1997. Zavod za geologiju i geološko inženjerstvo) te je organiziran poslijediplomski studij iz Inženjerske geologije i hidrogeologije. Rudarski odjel je 1962. reorganiziran u tri odjela, od kojih je jedan bio Geološki odjel sa smjerom Inženjerska geologija i hidrogeologija na dodiplomskome studiju. Uvedeni su kolegiji Tehnička petrografija (→ Branko Crnković), Hidrogeologija i Inženjerska geologija (→ Antun Magdalenić), Programiranje i izvođenje inženjersko-geoloških i hidrogeoloških istraživanja (Pavao Miletić).

Godine 1964. odjeli su se izdvojili iz sastava Tehnološkoga fakulteta i formirali osnovne ustrojbene jedinice novoosnovanoga zagrebačkog → Rudarsko-geološko-naftnoga fakulteta (RGNF). U razdoblju 1983−95. bili su ujedinjeni dodiplomski i poslijediplomski studiji geologije na Sveučilištu u Zagrebu te su se osim na RGNF-u provodili i na Prirodoslovno-matematičkome fakultetu kao zajednički studij s više smjerova, uključujući i smjer Inženjerska geologija i hidrogeologija. Program geološkoga tehničara uveden je u srednje škole 1983., a otada se kontinuirano provodi u Prirodoslovnoj školi Vladimira Preloga u Zagrebu. Godine 1997. imenovan je Zavod za geologiju i geološko inženjerstvo RGNF-a, plan i program novoga studija geološkog inženjerstva dobio je dopusnice za nove preddiplomske i diplomske studije 2005., a studij Geološkog inženjerstva studenti su prvi put upisali akademske godine 2006/07. Godine 2008. započela je nastava na doktorskome studiju usklađenome s preddiplomskim i diplomskim studijskim programima sukladnima Bolonjskoj deklaraciji. Godine 2018. akreditiran je izmijenjeni program doktorskoga studija RGNF-a u okviru kojega se nalazi i modul Geološko inženjerstvo.

Udruženja

Početkom organiziranoga djelovanja geologa smatra se osnivanje → Hrvatskoga geološkog društva 1951. U njegovu sastavu danas djeluje 12 odsjeka među kojima su Odsjek za hidrogeologiju i Odsjek za inženjersku geologiju, kojih se članovi bave stručnim i znanstvenim radom u području geološkog inženjerstva. Mnogi članovi Odsjeka za hidrogeologiju su i članovi Međunarodnog udruženja hidrogeologa (International Association of Hydrogeologists), dok članovi Odsjeka za inženjersku geologiju djeluju u okviru Međunarodnog udruženja za inženjersku geologiju i okoliš (International Association for Engineering Geology and the Environment). Ostale hrvatske strukovne udruge koje okupljaju stručnjake iz područja geološkog inženjerstva su Hrvatsko geotehničko društvo (osnovano 1951), Hrvatsko društvo za zaštitu voda (1979) i Hrvatsko hidrološko društvo (1992).

Stručna i znanstvena publicistika

Jedno od prvih tiskanih djela iz geološkog inženjerstva vezano uz područje Hrvatske nosi naslov Oskudica vode po krasu u hrvatskoj vojničkoj krajini (Die Wassernorth im Karste der kroatischen Militärgrenze, A. Beyer, E. Tiezte, Gj. Pilar, 1874). Uz mnoštvo objavljenih publikacija, ističu se knjige i sveučilišni udžbenici Opskrba vodom i otpadna tvar (M. Petrik, 1948), Podzemna voda u Varaždinu (M. Petrik, 1948), Problemi velikih voda (D. Srebrenović, 1970), Metodologija hidrogeoloških istraživanja (P. Miletić, V. Kranjec, A. Nowinski, 1972), Mineralne i termalne vode SR Hrvatske (→ H. Iveković, R. Peroš, 1981), Uvod u kvantitativnu hidrogeologiju I. Stijene međuzrnske poroznosti (P. Miletić, M. Heinrich-Miletić, 1981), Teorijska osnova istraživanja i gospodarenja rezervama podzemnih voda (M. Heinrich-Miletić, P. Miletić, 1986), Osnove geologije i petrografije. Primjena u građevinarstvu (S. Šestanović, 1990), Karst hydrology with special references to the Dinaric karst (O. Bonacci, 1987), Kvaliteta i zaštita podzemnih voda (→ D. Mayer, 1993), Osnove inženjerske geologije primjena u graditeljstvu (S. Šestanović, 1993), Hidrologija (R. Žugaj, 2000), Ekohidrologija (O. Bonacci, 2003), Fizikalne osnove dinamike podzemnih voda (K. Urumović, 2003), Voda (D. Mayer, 2004), Hidrogeologija I (A. Bačani, 2006), Geofizička istraživanja podzemnih voda (F. Šumanovac, 2007), Geologija za građevinare (T. Vlahović, 2010), Metode operacijskih istraživanja u hidrogeologiji (A. Bačani, K. Posavec, 2011), Osnove geofizičkih istraživanja (F. Šumanovac, 2012), Hidrogeologija. Primjena u graditeljstvu (A. Bačani, T. Vlahović, 2012), Hidrologija dinarskog krša u Hrvatskoj (B. Biondić, R. Biondić, 2014).

Najstariji časopis koji je objavljivao članke iz područja geološkog inženjerstva bile su Vijesti Geologijskog povjerenstva za kraljevine Hrvatsku–Slavoniju, prvi put objavljene 1911. pod uredništvom D. Gorjanovića Krambergera. Pod različitim nazivima kao službeno glasilo Instituta za geološka istraživanja izlazile su do 1961., kada su postale glasilo Hrvatskoga geološkog društva. Sljednik Vijesti jest časopis → Geologia Croatica Hrvatskoga geološkog instituta i Hrvatskoga geološkog društva u kojem se objavljuju međunarodno recenzirani radovi iz geološkog inženjerstva i geologije. Od 1974. Hrvatsko geološko društvo objavljuje časopis → Vijesti Hrvatskoga geološkog društva koji izlazi dva puta na godinu. Godine 2013. objavljen je Rječnik pojmova u primijenjenoj geologiji i geološkom inženjerstvu (Č. Benac).

gline, nemetalne mineralne sirovine, odn. sitnozrnasti nevezani (pelitni) klastični sedimenti. Nastaju fizičkim i kemijskim trošenjem magmatskih, metamorfnih i starijih sedimentnih stijena. Nalaze se u neuslojenim rezidualnim ležištima na mjestu postanka (trošenja stijena) te uglavnom uslojenim ležištima nastalima sedimentiranjem nakon transporta vodom, ledom, vjetrom ili zbog djelovanja gravitacije. Prema geomehaničkoj klasifikaciji tla pripadaju skupini sitnozrnastoga tla veličine čestica (zrnca) obično manjih od 0,002 mm specifičnog oblika (pločasti ili listićavi, igličasti ili cjevasti). Stoga ih karakterizira velika specifična površina, te visok kapacitet sorpcije i ionske zamjene. Gline imaju vrlo široku tehničku primjenu, npr. kao sirovina za keramičke proizvode (→ keramika), → opeku (sv. 3), → crijep (sv. 3) i dr.

Gline se sastoje uglavnom od minerala glina iz skupine filosilikata: kaolinita, smektita (montmorilonita) i ilita, a od organskih sastojaka ostataka ugljika, biljaka, humusa, rijetko i supstanci gipsa, minerala mangana, kobalta i drugih metala. Štetnu ulogu za glinu imaju soli natrija, magnezija i kalcija koje pri pečenju i nakon njega mijenjaju boju površine pečene gline neželjenim tonalitetima. Osim glinenih minerala i organskih sastojaka, sadržavaju još kvarc (pijesak i kremen), feldspat, kalcijev karbonat i dr. Kaolin ili kineska glina pretežito je sastavljena od kaolinita, minerala glina iz skupine hidratiziranih alumosilikata kao rezidualnog ostatka kemijskoga trošenja feldspata, uglavnom iz granitnih stijena. U dodiru s vodom izvanredne je plastičnosti, pa se kaolinske gline rabe kao izvrsna sirovina za proizvodnju keramike i porculana, a one s višim udjelom praha i sitno dispergiranih primjesa za proizvodnju crijepa i opeke. Rabe se i u industriji papira, prehrambenoj (dodatak hrani) i kozmetičkoj industriji. Najveća ležišta kaolina nalaze se u SAD-u, Kini, Brazilu, Njemačkoj, Ukrajini, Češkoj, Turskoj i Velikoj Britaniji. Gline pretežno sastavljene od montmorilonitne skupine minerala glina poznate su pod nazivom bentonitne gline ili bentoniti. Nastaju dugotrajnim procesom alteracije piroklastičnih stijena. Zbog izraženog kapaciteta bubrenja i ionske zamjene, te vrlo velike plastičnosti, često su uzročnici klizanja, pucanja ili rušenja građevinskih i rudarskih objekata. Međutim, ta svojstva omogućuju njihovu široku primjenu u proizvodnji bentonitnih isplaka koje se koriste pri izradbi → bušotina. Također, u graditeljstvu se rabe za pridržavanje vertikalnih iskopa (glinobetonske dijafragme), u ljevarstvu za pripremu kalupa, u prehrambenoj industriji za bistrenje i stabilizaciju vina, kao punila ili izbjeljivači u različitim industrijama, kao komponenta brtvenih sustava (geosintetičke barijere) odlagališta komunalnog i radioaktivnog otpada, u medicini kao adsorbent štetnih tvari iz organizma i dr. Glavna ležišta bentonita nalaze se u SAD-u, Kini, Indiji, Grčkoj, Njemačkoj, Turskoj, Češkoj i Poljskoj.

Keramičke gline obično su sive i svijetlo sive boje, sastavljene pretežno od kaolinita i ilita, te visoko plastične, a rabe se za proizvodnju keramičkih pločica, sanitarija i posuđa. Vatrostalne gline slične su po kemijskom i mineraloškom sastavu keramičkim glinama, sadržavaju male količine željeza, magnezija, kvarca i alkalija, pa se ne tale ni na visokim temperaturama. Rabe se u ljevaonicama, te za proizvodnju šamotnoga morta, šamotne opeke i drugih vatrootpornih proizvoda. Opekarske (ciglarske) gline imaju veću količinu željeza i magnezija u odnosu na keramičke i vatrostalne, koji pri pečenju djeluju kao talitelji te s kvarcnim i glinenim česticama stvaraju staklastu masu koja veže nerastaljene čestice gline u kompaktnu tvrdu masu. Rabe se za proizvodnju pune i šuplje klasične opeke, blok-opeke, gredica, fasadnih opeka i crijepa.

Pojave, ležišta i eksploatacija glina u Hrvatskoj

Mnoga se nalazišta gline u Hrvatskoj uglavnom primjenjuju za proizvodnju građevnih materijala i grube keramike. U gospodarskom smislu dijele se na ležišta bentonitne, opekarske (ciglarske), keramičke i vatrostalne gline.

Bentonitne gline

Najveća ležišta bentonitne gline različite starosti pronađena su u Hrvatskom zagorju, na Moslavačkoj gori, u Lici te na Dinari i Svilaji. U Hrvatskom zagorju, ležište Bednja eksploatiralo se od 1926., a u nekoliko su navrata u razdoblju 1959−90. provedena istraživanja širega područja ležišta na lokalitetima Vrbno, Šaša, Šeprun, Purga−Medvedi. Od Luke Poljanske do Pregrade i istočnije, u okolici Radoboja, nalaze se bentonitne gline u badenskim naslagama. Jedino veće ležište otkriveno je u Luci Poljanskoj gdje su prva istraživanja započela 1952. Na Moslavačkoj gori ležišta bentonitnih glina nalaze se u okolici Gornje Jelenske istočno od Jelenskoga potoka, na lokacijama Draga, Krč i Široki jarak unutar donjomiocenskih naslaga, dok se zapadno od Jelenskoga potoka u predjelu Murinskoga jarka i Ognjila pojavljuju slične gline vjerojatno badenske starosti. U Lici su u predjelu Donjega Pazarišta otkrivene bentonitne gline unutar srednjotrijaske (gornjoladiničke) vulkanogeno-sedimentne serije stijena, te u Divoselu na području istočnoga dijela zaselka Vedro Polje. Na Dinari je pronađena siva, žutosiva i sivozelena glina unutar gornjoladiničkih klastičnih naslaga nedaleko od sela Potočilo. Bentonitne gline otkrivene su i na Svilaji na dvjema lokacijama nazvanima po obližnjim selima Štikovu i Maovicama.

Opekarske (ciglarske) gline

U RH postoje mnogobrojna ležišta ciglarske (opekarske) gline, uglavnom u sjevernome kontinentalnom dijelu. Za ciglarsku proizvodnju rabe se različiti genetski tipovi pleistocenskih i holocenskih taložina. Organizirana ciglarska proizvodnja ima tradiciju dulju od stoljeća. Nakon II. svj. rata u Hrvatskoj je radilo više od 200 ciglana. Prema podatcima iz 1990. opeka se u RH proizvodila u 38 poduzeća, crijep u njih sedam, te su zabilježena 233 ležišta opekarske gline. Ciglarski proizvodi ne zahtijevaju stroge uvjete za kvalitetu ulazne mineralne sirovine, pa su se lokacije istražnih radova radi utvrđivanja karakteristika ležišta ciglarskih glina, a na kojima su se i otvarali glinokopi, nalazile na području cijele Hrvatske.

U Međimurju istraživanje i eksploatacija započeli su kraj Šenkovca; u Hrvatskom zagorju u Cerju Tužnom, Đurmancu, Lepoglavi, Horvatskom, Hijacintovu, Vinipotoku, Podrutama, Dubravi, Bedekovčini, Tugonici, Gornjoj Stubici, Kraljevcu, Dubravi šumi, Pojatnom, Brdovcu; na području Varaždin − Đurđevac u Turčinu, Ludbregu, Rasinju, Koprivnici, Koprivničkim Bregima, Novigradu Podravskom, Virju, Đurđevcu; na obodima Kalnika i Bilogore u Piškovcu, Gušćerovcu, Križevcima, Sv. Ivanu Žabnom, Rovišću, Bjelovaru, Grubišnom Polju; u okolici Zagreba u Grmoščici, Sesvetama, Kraljevečkim Novakima, Soblincu, Sv. Ivanu Zelini, Dugom Selu, Vrbovcu, Kloštar Ivaniću, Ivanić-Gradu, Bunjanima; istočnije od Zagreba u Čazmi, Ivanskoj, Ludini, Moslavačkoj Slatini, Donjoj Vlahinićkoj, Popovači, Kutini, Garešnici, Poljani Pakračkoj, Filipovcu, Daruvaru.

U Slavoniji i Baranji ležišta opekarske gline zabilježena su u Virovitici, Pčeliću, Sladojevcima, Slatini, Našicama, Osijeku, Čepinu, Vladislavcima, Lanki, Sarvašu, Dalju, Boboti, Tornju, Požegi, Jakšiću, Grabarju, Bektežu, Čaglinu, Đakovu, Semeljcima, Mrzovićima, Starim Mikanovcima, Cerni, Jarmini, Vinkovcima, Vukovaru, Starim Jankovcima, Tovarniku, Iloku, Lipovljanima, Novskoj, Novoj Gradiški, Oriovcu, Stupniku, Starom Slatniku, Slavonskom Brodu, Županji, Gunji, Vrbanju, Soljanima; na području između Save i Kupe u Bobovici, Svetoj Heleni, Donjoj Reci, Jastrebarskom, Zdenčini, Ozlju, Karlovcu, Rečici, Pisarovini, Mraclinu, Mraclinskoj Dubravi, Turopolju, Poljani Lekeničkoj, Žažini, Jazveniku, Sisku; na području Korduna, Banije i Pounja u Krnjku, Vojniću, Lasinju, Gvozdu, Glini, Banskom Grabovcu, Petrinji, Šašu, Hrvatskoj Dubici, Hrvatskoj Kostajnici, Dvoru na Uni; u Gorskom kotaru i Lici u Kupjaku, Vrbovskom, Ogulinu, Čamerovcu, Brinju, Plaškom, Otočcu, Donjem i Gornjem Pazarištu, Perušiću, Korenici, Buniću, Toliću, Gospiću, Vracu; u Dalmatinskoj zagori u Strmici, Vrpolju, Vrbi, Sinju, Trilju, Vrgorcu; u Istri u Mirni, Novakima, Beramu, Roču, Borutu, Cerovlju, Podpićanu, Čepiću; u priobalju i na otocima u Birbiru, Ninu, Dubravicama, Uskoplju, Melinama (Krk) i Brbinju (Dugi otok).

Keramičke i vatrostalne gline

U Hrvatskoj također postoje mnogobrojna ležišta keramičke gline, od kojih su najpoznatija i najbrojnija u Hrvatskom zagorju, na širem području Karlovca, Kordunu i Baniji te obodima Zrinske i Trgovske gore, a otkrivena su unutar pliocenskih ili pliocensko-pleistocenskih naslaga. Tu spadaju ležišta u Dubrava šumi, Dubravi, Bedekovčini, Piščetkama, Kolenovcu, Karlovcu, Desnom Sredičkom, Ivoševićima, Kolarić jarku, Kokirevu, Mazalici, Ključaru, Blatuši, Mađarskom brdu, Rujnici, Katinovcu, Šeganovcu, Glini, Petrinji, Velešnju, Meterizi, Pedlju. Ležišta keramičkih glina zabilježena su i na području Kalnika (Retko brdo), Moslavačke gore (Suhaja), Papuka i Psunja (Šeovica), Požeške gore (Novo Selo, Blacko), Like (Grgin Brijeg, Vrace, Rudopolje, Bađek), Dalmacije (Privlaka, Oton, Žagrovići, Velušić, Šibenik), Istre (Buje, Rovinj, Maričići, Kolone, Špandiga, Gradina, Dračevac, Valkarin).

Vatrostalne gline pronađene su na samo nekoliko ležišta u RH (Dubrava kraj Zaboka, Bedekovčina, Grahovljani kraj Pakraca, na Baniji u Kokirevu, Blatuši, Pedlju) poznatima kao i nalazišta keramičke gline.

Eksploatacija danas

Danas se opekarska glina eksploatira na 16 eksploatacijskih polja a keramička i vatrostalna glina na tri. Eksploatacija ostalih vrsta glina obustavljena je, premda su poznate lokacije potencijalnih ležišta. Dokazane su eksploatacijske rezerve keramičke i vatrostalne gline od 1 565 817 m³, te ciglarske gline od 28 038 531 m³ (2019). Tijekom 2018. otkopano je ukupno 39 218 m³ keramičke i vatrostalne gline te 538 531 m³ ciglarske gline. Eksploatacija se uglavnom obavlja na površinskim kopovima, a ističu se poduzeća IGM Ciglana Cerje Tužno, koje eksploatira najveće glinište aktivno od 1973. na području Hrvatskoga zagorja u Cerju Tužnom nedaleko od Varaždina te Eko Međimurje s tradicijom eksploatacije opekarske gline i proizvodnje opeke od 1910. u Šenkovcu.

Gradska plinara Zagreb d. o. o., poduzeće za opskrbu i distribuciju plina, sa sjedištem u Zagrebu. Poduzeće je nastalo kao posljedica nagle urbanizacije Zagreba, boljega prometnog umrežavanja i naglog porasta broja stanovnika. Gradska uprava je početkom 1860-ih pokrenula inicijativu za izgradnju gradske mreže plinske rasvjete, posao koji je naposljetku dobio bavarski poduzetnik Ludwig August Riedinger, tada već etablirani industrijalac koji je imao ukupno 25 plinara i gradskih mreža u Bavarskoj i još 42 diljem Europe. Njegovo je Društvo za plinarsku industriju iz Augsburga 1862. sklopilo ugovor s Gradskom upravom o uvođenju javne i privatne plinske rasvjete na 364 lokacije u gradu Zagrebu. U svrhu gradnje tvornice rasvjetnog plina besplatno mu je ustupljeno gradilište na uglu Kukovićeve (danas Hebrangove) i Gundulićeve ulice. U početku se plin proizvodio postupkom suhe destilacije drveta u metalnim retortama kapaciteta 1500 m³ na dan. Prvi plin isporučen je 31. listopada 1863. i bio je to početak gradske plinske rasvjete u Zagrebu. Plinara i posao distribucije plina 1873. prešli su pod Zagrebačko plinarsko društvo, dok je 1900. gradska općina došla u posjed plinare. Širenjem plinske rasvjete rasla je i potrošnja plina te je 1878. proširen proizvodni pogon, a do 1895. izgrađena su četiri nova pogona. Kapaciteti plinare su ponovno povećani 1905., a zbog konstantnog rasta potrošnje prešlo se na tehnologiju proizvodnje plina iz kamenog ugljena koje je postupak bio kraći.













Zbog neprikladne lokacije i stalnog rasta potrošnje 1908. započele su pripreme za izgradnju nove plinare na tadašnjoj Strojarskoj cesti (danas Radnička). Dnevni kapacitet nove tvornice bio je 20 000 m³. Nacrte za novu tvornicu izradio je zagrebački arhitekt Dionis Sunko. Nova plinara puštena je u rad 1911. te je bila jedan od tehnološki najsuvremenijih objekata za proizvodnju plina toga doba i arhitektonski značajno djelo. Bila je među prvima koje su uvele tehnologiju vertikalnih plinskih peći s retortama. Imala je viseće vagonete na električni pogon za dopremu ugljena do peći te isti takav sustav za odvoz koksa kao nusprodukta suhe destilacije kamenog ugljena, vlastitu električnu centralu, vodovod, najsuvremenija postrojenja za pročišćivanje plina i dr. Istodobno modernizirana je i ulična rasvjeta ugradnjom automatskih zapaljivača sustava Bamag zbog čega su nažigači s gradskih ulica postali suvišni.













Kraj I. svj. rata Plinara je dočekala u poteškoćama zbog nedostatka rezervnih dijelova za strojeve i lošeg održavanja. Raspad Austro-Ugarske Monarhije prouzročio je prekid dopreme plinskog ugljena te je plinara bila prisiljena raditi na ugljen iz zagorskih rudnika, dok su se za loženje generatora rabile bukove cjepanice, što je uzrokovalo pad kvalitete plina i ubrzano habanje strojeva. Proizvodnja se stabilizirala 1923. te je u sljedećim godinama obavljena zamjena dotrajalih sklopova, proveden remont peći za proizvodnju plina, aparata za transport i čišćenje te vuče i plinosprema. Nabavljen je novi uređaj za proizvodnju benzola i potpuno je obnovljen pogon za proizvodnju amonijeva sulfata. Ponovno se počeo nabavljati kvalitetniji inozemni ugljen. Osim proizvodnje plina, plinara je prodavala svoje nusproizvode: koks, katran, benzol i amonijev sulfat.

Kako bi se povećali proizvodni kapaciteti, 1928. počela je nova modernizacija. Uklonjene su dotrajale vertikalne retortne peći i zamijenjene vertikalnim komornim pećima. Uvedene su komorne peći sustava Pintsch & Dr. Otto s 10 okomitih komora i dva generatora. Sagrađen je novi tvornički dimnjak i nabavljen je novi praonik benzola. Druga etapa modernizacije provedena je 1932. kada je izgrađena druga komorna peć i parni kotao za iskorištavanje topline dimnih plinova. Potkraj 1930-ih započela je kampanja za povećanje potrošnje plina za kuhanje, pripremu tople vode i grijanje u kućanstvima. Proizvodnja plina 1940. iznosila je 7,9 milijuna m³.













Nakon II. svj. rata plinara je ponovno bila prisiljena koristiti se domaćim ugljenom slabije kvalitete što je dovelo do razmatranja obustave proizvodnje plina. Nedaće su dijelom uklonjene gradnjom postrojenja za ispiranje plina s pomoću mokrog postupka. Započela je proizvodnja plinskih aparata Terma za zagrijavanje većih količina vode. Važan je trenutak za plinaru bilo spajanje plinovoda s plinskim poljima kraj Ivanić-Grada 1955. Do 1959. izgrađena su postrojenja za konverziju prirodnoga plina te je nakon njihova puštanja u rad potrošnja plina u četiri godine udvostručena, s 13,2 milijuna na 26 milijuna m³. Ujedno je proširena plinska mreža i broj potrošača, dok je svjetska naftna kriza pridonijela razvoju distribucijske plinske mreže. Izgradnja stambeno-poslovne zgrade na Radničkoj cesti dovršena je 1968., a stambeno-poslovnog nebodera 1976. Tijekom 1970-ih proizvodnja plina kulminirala je i na godišnjoj razini dosegnula vrijednost od 110 milijuna m³. Broj potrošača dosegnuo je 40 000. Broj radnika 1982. iznosio je oko 700. Plinska mreža protezala se na gotovo 500 km. Do 1987. na plinsku mrežu bilo je priključeno 90 000 zagrebačkih kućanstava .













Na valu gospodarskih, socijalnih i političkih promjena u društvu, Skupština grada Zagreba donijela je 1990. odluku kojom je Gradska plinara Zagreb postala gradsko vlasništvo, dok je 1993. pretvorena u d. o. o. Proizvodnja, prijenos i distribucija plina bili su osnovna djelatnost plinare, dok je servisiranje plinskih aparata napušteno i prepušteno tržištu, smanjena je djelatnost izgradnje novih plinovoda, a težište je stavljeno na održavanje plinske mreže. Proizvodnja gradskoga plina prestala je 1993. te se plinara u potpunosti počela oslanjati na prirodni plin. Godine 2008. provedeno je razdvajanje regulirane djelatnosti distribucije prirodnoga plina od djelatnosti opskrbe plinom koja je prešla u novo poduzeće Gradska plinara Zagreb – Opskrba d. o. o. Danas je Gradska plinara vodeće poduzeće u distribuciji plina u RH. Distribucijska mreža proteže se na 3810 km i obuhvaća 287 300 potrošača na području gradova Zagreba, Zaprešića i Velike Gorice, te općina Brdovca, Pušće, Marije Gorice i Dubravice. Zaposlenih je 430.

gradski plin, umjetno proizveden gorivi plin koji, doveden do potrošača putem gradske distribucijske mreže, služi za javnu rasvjetu te za uporabu u industriji i kućanstvima. Isprva se proizvodio u gradskim plinarama, suhom destilacijom kamenog ugljena (gradski plin u užem smislu ili rasvjetni plin) ili drva (drvni plin). Poslije se pripravljao i primješavanjem generatorskoga plina ili vodenoga plina, a zatim i termičkom obradbom nekih naftnih derivata (benzina, plinskog ulja), ili iz prirodnoga plina.







Suhom destilacijom proizvode se destilacijski plinovi isplinjavanjem, tj. zagrijavanjem čvrstoga goriva u retorti (reakcijskoj posudi) bez pristupa zraka, pri čemu se dobivaju različiti nusproizvodi. U slučaju suhe destilacije drva to su → drvni ugljen, octena kiselina, metanol, aceton i katran, kod suhe destilacije ugljena pri razmjerno niskim temperaturama (< 600 °C, švelanje) švelni plin, švelni koks, švelna voda, laka ulja, švelni katran, a pri visokim temperaturama (> 1000 °C, koksiranje) koksni plin, koks, amonijačna voda i katran.

Generatorski plinovi dobivaju se rasplinjavanjem čvrstih goriva. Rasplinjavanje se provodi uz pomoć zraka, vodene pare ili njihove smjese u plinskom generatoru, pri čemu se dobivaju generatorski (zračni) plin, vodeni plin ili miješani plin. Za razliku od destilacijskih plinova, uz koje osim čvrstoga gorivog ostatka nastaju i kapljeviti produkti, rasplinjavanjem sva goriva tvar čvrstoga goriva prelazi u gorivi plin, a ostaju samo mineralni sastojci u obliku pepela ili troske.

Odavno je bilo poznato da se zagrijavanjem ugljena bez pristupa zraka proizvode gorivi plinovi. Prvi koji je namjenski proizvodio plin za rasvjetu iz kamenog ugljena bio je Nizozemac Jan Pieter Minckelers (1785). Prva komercijalna plinara osnovana je u Engleskoj (London) 1812., a u SAD-u (Baltimore) 1816. Gradskim su vizurama sve češće počele dominirati velike plinospreme (tzv. gazometri), u kojima se plin skladištio za vršna razdoblja potrošnje. Tijekom XIX. st. postupci proizvodnje plina razvijali su se, od početka XX. st. isplinjavanje se postupno zamjenjivalo rasplinjavanjem, a od 1950-ih ugljen kao sirovinu za dobivanje plinova istiskuju naftni derivati i prirodni plin; nakon naftne krize i poskupljenja nafte 1970-ih ugljen je nakratko dobio na značaju. Prvobitno je gradski plin služio za javnu rasvjetu ulica i reprezentativnih zgrada, potom za različite industrijske svrhe, kuhinje, praonice, kotlovnice, a u konačnici i za pripremu tople vode, grijanje i kuhanje u kućanstvima. Početkom XX. st. plinsku je rasvjetu postupno zamijenila električna, a u drugoj polovici XX. st. razvojem mreže plinovoda gradski je plin zamijenjen prirodnim. Danas se rabi rijetko, uglavnom u područjima bez mogućnosti dobave prirodnoga plina.







Gradski plin u Hrvatskoj

Prvo postrojenje za proizvodnju rasvjetnoga plina na prostoru današnje Hrvatske izgrađeno je i pušteno u pogon 1818. na svjetioniku Savudriji. Prve plinare i plinoopskrbne mreže javne rasvjete u našim su se gradovima počele javljati sredinom XIX. st.

Godine 1852. izgrađena je plinara na području Školjić u Rijeci koja je s 226 plinskih svjetiljki postala prvi tako osvijetljen grad u ovome dijelu Europe. Od 1874. riječka plinara djeluje na novoj lokaciji u Mlaki te je stalno povećavala kapacitete (iste godine proizvedeno je 934 000 m³ plina uz šest retorti i jedan gazometar). Godine 1966. staro je postrojenje plinare zamijenjeno novim, koje plin proizvodi iz naftnih derivata. Broj korisnika i potrošnja stalno su se povećavali (18,5 milijuna m³ i 19 000 korisnika 1980). Od 1989. plinarom upravlja poduzeće Energo, od 1995. počeo se distribuirati miješani plin (smjesa ukapljenoga naftnog plina i zraka), a 2006. prestala je proizvodnja gradskoga plina, koji je pripajanjem Rijeke na magistralni plinovod Pula–Karlovac zamijenio prirodni plin.

Split je 1862. dobio plinsku rasvjetu, a postrojenja i zgrade plinare sagradio je francuski inženjer Josip Federico Favier u Plinarskoj ulici. Nakon 1869. plinara je prodana augsburškom poduzeću koje je tada već upravljalo zagrebačkom plinarom. Do 1911. proizvodnja plina porasla je na 800 000 m³, a 1913. plinaru je otkupio grad, dobila je naziv Gradska plinara u Splitu te je modernizirana. Ipak, nakon II. svj. rata nije došlo do planiranoga preseljenja i konačne modernizacije pogona pa je njezin rad stagnirao. Prestala je raditi 1967.

U Zagrebu je gradska uprava 1862. sklopila ugovor s Društvom za plinarsku industriju iz Augsburga, koje je do 1863. izgradilo plinaru na uglu današnjih ulica Hebrangove i Gundulićeve te uz pomoć gradske plinske mreže pustilo u pogon 364 ulične plinske svjetiljke. Isprva se plin proizvodio suhom destilacijom drveta, a nakon modernizacije pogona 1905., iz kamenog ugljena. Godine 1908. izgrađeni su novi, suvremeni pogoni u Radničkoj cesti, koji su osim plina proizvodili koks, katran, benzol i amonijev sulfat. Potkraj 1930-ih povećavala se potrošnja plina u kućanstvima te je 1940. proizvodnja plina iznosila 7,9 milijuna m³. Plinara je plinovodom spojena na plinska polja kraj Ivanić-Grada 1955., a 1959. izgrađena su postrojenja za konverziju prirodnoga plina. Tijekom 1970-ih proizvodilo se 110 milijuna m³ plina na godinu. Od 1971. dijelovi mreže gradskoga plina prespajali su se na prirodni plin do 1993., kada je proizvodnja gradskoga plina ugašena. (→ Gradska plinara Zagreb)



















Plinara u Puli izgrađena je 1880. u današnjem središtu grada, s dnevnim kapacitetom 5000 m³ rasvjetnoga plina. Godine 1912. izgrađeni su novi pogoni plinare u zaljevu Veruda kapaciteta 30 000 m³ na dan, zasnovani na suhoj destilaciji kamenog ugljena u vertikalnim retortnim pećima. Od 1968. u Industrijskoj zoni Šijana djeluju novi pogoni plinare zasnovani na tehnologiji termokatalitičke razgradnje tekućih (primarni benzin) ili plinovitih ugljikovodika (propan-butan). Danas se u Puli gradski plin proizvodi iz ukapljenoga naftnog plina, a proizvodnju i distribuciju obavlja poduzeće Plinara d. o. o. osnovano 1998.

Plinaru u Osijeku izgradila je 1884. bečka podružnica engleskog poduzeća Imperial Continental Gas Association, koje je do početka 1885. završilo planiranu uličnu mrežu i javnu rasvjetu. Plin se proizvodio iz ugljena, uz koks i katran kao nusprodukte. Od 1900. plinarom je upravljalo Centralno plinarsko i električno d. d. iz Budimpešte, a nakon I. svj. rata Jugoslavensko dioničko društvo za plin i munjinu. Godine 1926. rasvjeta u Osijeku elektrificirana je, a plinara je proizvodila plin za kućnu i industrijsku uporabu. Nakon razdoblja stagnacije u radu, plinara je 1965. prestala s radom.

Gradske plinare u Hrvatskoj gradile su se i nakon početka XX. st. Gradska plinara Brod na Savi (Slavonski Brod) izgrađena je 1905. Kapacitet joj je bio 300 000 m³ plina na godinu, ali je zbog smanjene potražnje, tijekom 1920-ih godišnje proizvodila do 250 000 m³ plina. Gradska plinara Bjelovar izgrađena je 1908. a plinska je rasvjeta proradila 1909. Plinara je uglavnom služila za javnu rasvjetu, a tek malim dijelom za opskrbu kućanstava. Kapacitet joj je bio 750 000 m³ plina na godinu. S obzirom na takvo stanje i elektrifikaciju 1937–42., plinara je radila do 1945. Gradska plinara Vinkovci dovršena je 1909. kada je uvedena i javna plinska rasvjeta s 304 svjetiljke. Bila je kapaciteta 250 000 m³ plina na godinu. Sustav se rabio do II. svj. rata, kada je devastiran i zapušten. Gradska plinara Koprivnica proradila je 1910. a osam je radnika proizvodilo 90 000 m³ plina na godinu. Radila je do 1925. kada je zbog zastarjelosti, na njezinu mjestu izgrađena električna centrala.

kemijska industrija, grana industrije u kojoj se proizvodnja, tj. pretvorba sirovina u velik broj različitih proizvoda, temelji na kemijskim reakcijama (procesima). Pritom se u proizvodnji, uz kemijske, primjenjuju i fizikalni te biokemijski procesi, a kao sirovine rabe se različiti izvori biljnoga, životinjskog i mineralnoga podrijetla te otpadne tvari. U najužem smislu, obuhvaća skup procesa, operacija i postrojenja usmjerenih na proizvodnju kemikalija.

Podjela

Prema vrstama proizvoda, kemijska se industrija dijeli na naftnu, farmaceutsku, kozmetičku, industriju plastike, kemikalija i agrokemikalija, boja i lakova, gume, stakla, keramike, itd. Prema uobičajenoj podjeli kemije kao znanstvene discipline, i kemijska industrija dijeli se na anorgansku i organsku. Pritom se anorganska kemijska industrija temelji na razmjerno jednostavnim proizvodnim procesima i malom broju sirovina i proizvoda. Nasuprot tomu, organsku kemijsku industriju odlikuje velik broj složenih tehnoloških procesa kojima se obrađuju različite sirovine, što rezultira širokim spektrom proizvoda. Prema ekonomsko-tehnološkim značajkama i obujmu proizvodnje razlikuju se bazna (teška, velika), prerađivačka (laka) kemijska industrija i proizvodnja finih kemikalija ili kemikalija za posebne namjene. Bazna kemijska industrija bavi se proizvodnjom sirovina i poluproizvoda, koji najvećim dijelom služe za proizvodnju drugih proizvoda unutar kemijske i srodnih industrija. Uključuje proizvodnju i preradbu sirovina i intermedijera u organskoj kemijskoj industriji, odn. industriju kemikalija i plinova u anorganskoj kemijskoj industriji (solna, sumporna i dušična kiselina, natrijeva lužina, kalcijev oksid i karbid, soda, amonijak, klor, vodik, itd.). Ključnu ulogu u baznoj kemijskoj industriji ima preradba nafte i prirodnoga plina u mineralna ulja, teže i lakše naftne frakcije i petrokemijske proizvode koji služe kao gorivo ili kao osnovne sirovine. Prerađivačka kemijska industrija bavi se proizvodnjom kemikalija široke potrošnje, a industrija finih kemikalija malim količinama proizvoda za posebne namjene, velike čistoće i cijene.









Prema Nacionalnoj klasifikaciji gospodarskih djelatnosti, proizvodnja i proizvodi kemijske industrije svrstani su u područje prerađivačke industrije, odjeljke proizvodnja kemikalija i kemijskih proizvoda, proizvodnja koksa i rafiniranih naftnih proizvoda te proizvodnja proizvoda od gume i plastike.

Razvoj u svijetu

Intenzivan razvoj kemijske industrije započeo je u XIX. st. Britanski poduzetnik James Muspratt započeo je 1823. masovnu proizvodnju sode postupkom koji je razvio Nicolas Leblanc 1790. Otkriće prvoga sintetskoga bojila (William Henry Perkin, 1856) smatra se početkom industrije bojila. U približno isto doba počeo se komercijalno proizvoditi eksploziv nitroglicerin (Alfred Bernhard Nobel, 1862) i znatno je unaprijeđena proizvodnja sode (Solvayev postupak, 1863). Razvoj organske kemije u drugoj polovici XIX. st. doveo je do industrijske proizvodnje sintetskih bojila iz ugljena. Do kraja XIX. st. razvijene su metode za iskorištavanje lakih ulja iz ugljenoga katrana, prihvaćena je masovna proizvodnja različitih farmaceutskih proizvoda, mirisa i bojila, dok je u proizvodnju eksploziva uveden celulozni nitrat (nitroceluloza). Masovna proizvodnja sumporne kiseline te industrijska primjena elektrolize u proizvodnji natrijeva hidroksida i klora započela je 1890-ih.

Otkriće važnosti gnojiva za plodnost zemljišta Justusa von Liebiga potaknulo je početak proizvodnje superfosfata u Velikoj Britaniji (1840) i sintetskih gnojiva poduzeća American Cyanamid 1909. Napredak u istraživanju polimernih materijala doveo je do izuma celuloida 1869., a zatim do razvoja različitih proizvoda (npr. Nylon poduzeća Du Pont, 1938). Istraživanja u području organske kemije s početka XX. st. omogućila su 1920-ih i 1930-ih početak proizvodnje različitih petrokemikalija, koje danas čine najveći sektor kemijske industrije. Prva polovica XX. st. obilježena je napredcima u kemiji i kemijskoj industriji, kao što su sinteza amonijaka i njegova katalitička oksidacija te priprava dušične kiseline, sinteza benzina i niza organskih kemikalija, početak uporabe olefina i istraživanja umjetnih materijala. Sintetska guma počela se proizvoditi tijekom II. svj. rata. Nakon rata osobito je značajan bio razvoj makromolekularne kemije kao temelja suvremene organske kemijske industrije. Posljedica toga bila je industrijska stereoregularna polimerizacija olefina, proizvodnja kemijskih vlakana, različitih vrsta sintetskoga kaučuka, itd. Tijekom 1960-ih porasla je proizvodnja organskih kemikalija iz nafte i prirodnoga plina, a rast cijena nafte 1970-ih uzrokovao je povećanje troškova proizvodnje petrokemijskih proizvoda i polimera. Osim sirovina, danas najveći utjecaj na cijenu proizvoda imaju povećani zahtjevi za zaštitom okoliša od lokalnih i globalnih utjecaja kemijske industrije. Unatoč tomu, svjetsko tržište proizvoda kemijske industrije procijenjeno je 2019. na više od pet trilijuna eura, a u toj je industrijskoj grani bilo zaposleno približno 20 milijuna radnika.

Kemijska industrija u Hrvatskoj

Hrvatsku kemijsku industriju obilježava duga tradicija proizvodnje, visokokvalificirana radna snaga, cjenovno konkurentni proizvodi visoke kvalitete, izvrstan geostrateški položaj s pristupom središnjoj Europi, Sredozemlju i paneuropskim prometnim koridorima i velika domaća potražnja. Istodobno, njezine su slabosti ovisnost o uvoznim sirovinama, visoki troškovi energenata i logistike, nedovoljna ulaganja u inovativnost proizvoda, odljev kvalificirane radne snage u inozemstvo.

Kemikalije

Početci industrijske proizvodnje kemikalija u Hrvatskoj vežu se uz riječku Tvornicu kemijskih proizvoda (Stabilimento prodotti chimici) osnovanu 1851. Od druge polovice XIX. st. proizvodio se etanol u više industrijskih postrojenja. Pogon za proizvodnju kalcijeva karbida (karabit) izgrađen je kraj Skradina 1897., kao jedan od prvih takvih pogona u svijetu. Početkom XX. st. razvijala se i domaća industrija za kemijsku preradbu drva. Tako je primjerice tvornica → Belišće, osnovana 1884., tijekom 1920-ih proizvodila različite kemikalije. Laboratorijske i industrijske kemikalije u razdoblju između dvaju svjetskih ratova proizvodile su se u zagrebačkom Kaštelu (osnovan u Karlovcu 1920) i Kemici (osnovana 1919), a proizvodnja je objedinjena 1940. u budućoj tvornici → Pliva. Nakon II. svj. rata Pliva je proizvodila organske i anorganske laboratorijske kemikalije. Odjel njihove proizvodnje izdvojen je 1957. u samostalno poduzeće Kemika, najvećega domaćeg proizvođača i distributera laboratorijskih kemikalija. (→ kemikalije)







Preradba nafte

Prva rafinerija nafte u Hrvatskoj bila je → Rafinerija nafte Rijeka izgrađena 1883. U Sisku je Shellovo poduzeće Anglo-jugoslavensko petrolejsko d. d. 1927. stavilo u pogon rafineriju nafte (→ Rafinerija nafte Sisak). U Osijeku su Ivan Rikard Ivanović i Franjo Pirc 1929. podignuli rafineriju IPOIL. Spajanjem Rafinerije nafte Rijeka i Rafinerije nafte Sisak te zagrebačkog poduzeća za istraživanje i proizvodnju nafte Naftaplin, osnovana je 1964. → INA, kao vodeće poduzeće naftne industrije u zemlji. Proizvodnja industrijskih i specijalnih maziva započela je u Zagrebu u poduzećima Astra (1921) i Viktoria (1922), dok su se tehničke masti od 1927. proizvodile u tvornici Iskra i u rafineriji Olex (poslije Enol) osnovanoj 1935. Proizvodnja industrijskih i specijalnih mazivih ulja i masti u Zagrebu objedinjena je 1962. u sklopu poduzeća Enol-Iskra, koje je 1964. integrirano u INA-u (od 1966. INA – Rafinerija Zagreb, od 1997. INA Maziva). (→ naftni derivati)







Mineralna gnojiva

U Koprivnici je 1906. osnovana tvornica Danica d. d. za proizvodnju mineralnih gnojiva i drugih kemijskih proizvoda (superfosfata od 1908., sumporne kiseline od 1910). Talijansko društvo Sufid izgradilo je tvornice za proizvodnju cijanamida (jedno od prvih umjetnih gnojiva) iz kalcijeva karbida 1900. u Crnici kraj Šibenika (→ Tvornica elektroda i ferolegura) i 1912. u Dugome Ratu (→ Tvornica karbida i ferolegura – Dalmacija Dugi Rat). Suvremena proizvodnja dušičnih mineralnih gnojiva započela je 1968. izgradnjom kutinske Tvornice mineralnih gnojiva. Kapaciteta od 750 000 t na godinu bila je jedna od deset najvećih tvornica te vrste u svijetu. Od 1968. posluje u sastavu poduzeća INA (INA – Petrokemija, danas → Petrokemija). Nova postrojenja mineralnih gnojiva kapaciteta 1,2 milijuna tona puštena su u rad potkraj 1984. i s onima iz 1968. čine jedinstvenu tehnološku cjelinu, koja uključuje još i proizvodnju anorganskih petrokemijskih proizvoda – amonijaka i uree te dušičnu i sumpornu kiselinu. (→ mineralna gnojiva)



















Plastika i petrokemijski proizvodi

Početak industrijske proizvodnje proizvoda od umjetnih polimera veže se uz → Slavoljuba Eduarda Penkalu (sv. 1), koji je vlastitim postupkom iz ebonita proizvodio automatske olovke. U zagrebačkom koncernu → Chromos nakon II. svj. rata proizvodile su se fenolformaldehidne smole (prve količine proizvedene su još 1940), aminoplasti i manje količine polistirena (PS); od 1999. proizvodnju polimernih smola nastavlja poduzeće Scott Bader. Plastika kao tehnički materijal počela se proizvoditi u tvornici → Jugovinil iz Kaštel Sućurca (od 1992. Adriachem), gdje je proizvodnja poli(vinil-klorida) (PVC) postupcima emulzijske polimerizacije započela 1950., a suspenzijske polimerizacije 1960. Od 1970. PVC se proizvodio i u zadarskom poduzeću Polikemu. Splitski kombinat → Jugoplastika osnovan je 1952. izdvajanjem iz tvornice Jugovinil, a djelatnost mu se zasnivala na preradbi PVC-a. Proizvodne linije poduzeća u Solinu specijalizirane za automobilsku industriju izdvojene su 1988. u organizacijsku jedinicu Autodijelovi (danas → AD Plastik). Prvi cjeloviti hrvatski petrokemijski kompleks Organska kemijska industrija (OKI) na zagrebačkom je Žitnjaku 1964. započeo proizvodnju polietilena (PE) niske gustoće i PS-a, uključujući ekspandirani PS. Od 1976. OKI je integriran u poduzeće INA, a od 1999. bio je u sastavu grupe → DIOKI. U sklopu zagrebačkog INA – Naftaplina pokrenut je 1983. pogon za proizvodnju etilena pirolizom etana. Važan napredak u hrvatskoj petrokemijskoj industriji učinjen je 1984. izgradnjom pogona DINA Petrokemije u Omišlju na Krku (zajedničko ulaganje poduzeća INA i Dow Chemical) te početkom proizvodnje PE-a niske gustoće i monomera vinil-klorida kao sirovine za proizvodnju PVC-a. DINA je 1990. integrirana u poduzeće INA, a od 1999. djelovala je u sklopu grupe DIOKI. Nositelj proizvodnje poliuretana u Hrvatskoj je poduzeće → Oriolik iz Oriovca, u kojem je tijekom 1970-ih razvijena proizvodnja poliuretanske meke pjene (spužve). Od ostalih petrokemijskih proizvoda, aromatski ugljikovodici, benzen, toluen i ksileni proizvodili su se u rafinerijama nafte u Rijeci i Sisku. (→ plastika, → petrokemijski proizvodi)



















Guma

Od 1931. kraj Vukovara djeluje poduzeće Bata, jugoslavenska tvornica gume i obuće (od 1946. → Borovo), koje je svojedobno bilo najveći jugoslavenski proizvođač gumenih proizvoda. Početkom 1930-ih zagrebačka tvornica Kaštel (danas PLIVA) osnovala je radionicu za proizvodnju higijenske gumene robe, koja od 1934. djeluje kao samostalna tvornica gumenih proizvoda → RIS. Od 1975. RIS svoje pogone širi i u Gradačac (BIH), a 2005. strojevi i program proizvodnje gumenih proizvoda ušli su u sastav poduzeća Monaris iz Gornje Stubice. U Zagrebu je 1948. osnovana tvornica gumeno-tehničke robe Marijan Čavić (od 1995. Gumara Čavić). U Varaždinu je 1990. osnovano poduzeće Gumiimpex koje se bavi proizvodnjom gumeno-tehničkih proizvoda, a od 2005. raspolaže i postrojenjem za recikliranje gume, prvim i najvećim te vrste u RH. Danas gumene proizvode za različite industrijske primjene proizvode zagrebačka Tehnoguma, riječki Gumiservis i mnogi drugi. (→ guma)













Deterdženti i sapuni

Početci industrijske proizvodnje sapuna u Hrvatskoj vežu se uz niz manjih tvornica osnovanih potkraj XIX. i početkom XX. st. u Osijeku, Šibeniku, Zagrebu, Karlovcu, Sušaku, Bjelovaru. Među najstarijim tvornicama deterdženata i sapuna je i danas najveći hrvatski proizvođač tih proizvoda → Saponia iz Osijeka. Početak proizvodnje sapuna vezan uz to poduzeće seže u 1894. i malu zanatsku radionicu Samuela Reinitza koja je u svoj sastav 1922. uključila Kemičku tvornicu L. Adlera iz Osijeka (osnovana 1919). Iste su godine pogoni prešli u većinsko vlasništvo austrijskog društva Georg Schicht s filijalom u Zagrebu, a nakon II. svj. rata tvornica je nacionalizirana pod imenom Prva tvornica sapuna Osijek (od 1953. Saponia). Nakon II. svj. rata, proizvodnja sapuna je u Zagrebu obnovljena 1947. osnutkom Gradskog poduzeća za proizvodnju kozmetičkih proizvoda i sapuna Labud (danas → Meteor grupa – Labud). (→ deterdženti, → sapuni)







Boje i lakovi

Industrijska proizvodnja boja i lakova počela se razvijati nakon I. svj. rata. U Osijeku je 1919. osnovana Prva osječka tvornica boja L. Papai i drugovi, u Zagrebu 1920. Moster (od 1941. Tvornica lakova i ulja, od 1945. Perunika), a u Zaprešiću 1923. tvornica grafičkih boja Chromos. Nakon integracije poduzeća Perunika i Chromos 1947. novo poduzeće postaje jezgra već spomenutog koncerna Chromos, koji se od 1977. i priključenja tvornice Svjetlost iz Lužana (osnovana 1920. u Ratkovici kraj Slavonskog Broda) naziva Chromos-Svjetlost. U Splitu je 1921. osnovana tvornica Duga, poslije preimenovana u Adriacolor, od 1993. djeluje kao Nova color. Tvornica boja i lakova Dubravka u dubrovačkom Gružu osnovana je 1924., a privatizirana je 1990-ih kao Astra-Dubravka. Godine 1932. osnovano je u Zagrebu komanditno društvo Günther Wagner kao podružnica njemačkog proizvođača boja, tinte i uredskoga pribora Pelikan, a od 1951. tvornica djeluje pod imenom → Karbon (od 1966. u Zaprešiću; 1961. otvoren je pogon u Blatu na Korčuli, a 1973. pogon u Bujama – Bifix). U Umagu je 1954. osnovana tvornica brodskih premaza Submarinacolor (od 1961. u sastavu Chromosa), koja od 1970. posluje u partnerstvu s danskim poduzećem Hempel’s Marine Paints, prihvativši njihov proizvodni asortiman. Nakon privatizacije 1994. posluje kao Hempel d. d., a od 1999. u vlasništvu je danskog poduzeća. U Karlovcu je 1967. osnovan kemijsko-građevinski kombinat KGK s asortimanom premaza za graditeljstvo, dio kojega je 2000-ih preuzelo poduzeće → Iskra Zelina kemijska industrija (osnovano 1868. u Zagrebu). (→ boje i lakovi)







Ljepila

Od 1920-ih počela se razvijati industrijska proizvodnja tutkala od životinjskih kostiju i koža, a tvornice tutkala djelovale su npr. u Osijeku (1921–36) i Varaždinu (1934–36). Zagrebačko poduzeće Moster (poslije Chromos) izgradilo je 1933. pogon za proizvodnju tutkala. Nakon II. svj. rata različite vrste ljepila proizvode se u okviru koncerna Chromos, u pogonima tvornice Karbon u Zagrebu, odn. Zaprešiću, Bujama – Bifix i Blatu na Korčuli – danas Eurokarbon, zagrebačkoj tvornici → TOZ Penkala (od 1959), ludbreškom Metakemu (od 1980), umaškom Siprou (od 1981) i zagrebačkom Fragu (od 1989).







Elektrokemijska industrija

U Lozovcu kraj Šibenika 1937. otvorena je prva tvornica aluminija u jugoistočnoj Europi Ivanal, a u šibenskim je Ražinama 1952. osnovana → Tvornica lakih metala (TLM) Boris Kidrič, u kojoj je elektroliza pokrenuta 1958. Tvornice su objedinjene 1964. u jedno poduzeće (TLM), koje je s elektrolizom prestalo 1991. Elektrokemijski procesi primjenjivali su se i u drugim poduzećima hrvatske industrije (Jugovinil, Pliva), a danas ih provode mnogobrojna postrojenja za elektrodepoziciju metala u sklopu elektroindustrije ili manjih poduzeća koja se bave zaštitom metala. (→ elektrokemijsko inženjerstvo)







Pesticidi

U Hrvatskoj je proizvodnja modernih pesticida dugo bila slabo razvijena. Godine 1941. u zagrebačkoj tvornici Moster (poslije Chromos; danas Chromos Agro) započela je proizvodnja fenil-živina acetata. Nakon II. svj. rata industrijska proizvodnja pesticida u istoj se tvornici intenzivirala tek 1962. Sisačka tvornica Radonja (od 1993. → Herbos) početkom 1950-ih započela je razvoj fungicida i početkom 1960-ih razvoj herbicida. U suradnji sa švicarskim poduzećem Sandoz, od 1958. Radonja proizvodi insekticide. Od 1962. Serum-zavod Kalinovica (od 1970. u sastavu Plive, od 2009. → Genera) također proizvodi sredstva za fitofarmaciju. U poduzeću Genera danas se u okviru poslovnoga područja Genera Agro proizvode herbicidi, fungicidi, insekticidi, mineralna ulja i regulatori rasta, proizvodi za deratizaciju i dezinsekciju, dok poduzeće Chromos Agro proizvodi sredstva za zaštitu bilja. (→ pesticidi)







Keramika

Industrijska proizvodnja keramike u Hrvatskoj počela je potkraj XVIII. i u XIX. st. pojavom manufaktura za proizvodnju keramike u Križevcima (1775), Rijeci (1787., 1793. i 1796), Krapini (1800. i 1830), Zagrebu (1828), Karlovcu (1866), Orahovici (1872), Bedekovčini (1889). Među značajnijim tvornicama za proizvodnju peći i ostalih keramičkih proizvoda osnovanima u prvim desetljećima XX. st. bile su Keramoproizvod (1905), Keramija (1913), Pilot (1922), Majolika (1922) iz Zagreba i Tvornica glinenih peći (1922) iz Vukovara. U razdoblju nakon II. svj. rata jedna od najvećih tvornica keramičkih proizvoda bila je Jugokeramika iz Zaprešića (osnovana 1948., od 1991. → INKER; sv. 3). Proizvodnjom keramičkih pločica se danas bavi i poduzeće Keramika Modus, osnovano 1977. u Orahovici. U RH djeluje i nekoliko proizvođača tehničke keramike: Tvornica ugljenografitnih i elektrokontaktnih proizvoda – TUP (osnovana 1953. u Dubrovniku), SELK (osnovan 1977. u Kutini) i hrvatska podružnica poduzeća Applied Ceramics (osnovana 2006. u Sisku). (→ keramika)







Staklo

Prve manufakture za proizvodnju stakla u Hrvatskoj počele su se otvarati u XVIII. st. u Gorskom kotaru na području današnjega naselja Vela Voda kraj Crnoga Luga (1729), u Staroj Sušici kraj Ravne Gore (1763), u Podravini i Slavoniji. Početkom XIX. st. otvorene su staklane u Mrzloj Vodici kraj Lokava, u Ivanovu Polju kraj Daruvara, u Jankovcu na obroncima Papuka, a nešto kasnije staklane u Mirin Dolu kraj Našica (1825), u Zvečevu (1842), u Osretku kraj Samobora (1839). Tvornicu stakla Straža u Humu na Sutli utemeljio je 1860. bavarski industrijalac Michael Pöschinger, a 1996. preuzelo ju je švicarsko poduzeće Vetropack (→ Vetropack Straža). Godine 1906. osnovana je staklana u Daruvaru koja je poslovala do 1926. U Puli je s radom 1955. započela Tvornica laboratorijskog stakla Boris Kidrič (od 1992. Boral, od 1998. Schott Boral, od 2005. → Duran). Izradbom laboratorijskoga stakla bavi se i Tvornica laboratorijske opreme i stakla (TLOS), sljednik poduzeća Učila (osnovano 1948. u Zagrebu), a nakon stečaja proizvodnju nastavlja istoimeno poduzeće iz Donje Zdenčine. Dioptrijska stakla i okviri za naočale proizvode se u poduzeću → Ghetaldus (osnovano 1949. u Zagrebu). Tvornica Piramida osnovana je 1950. u Zagrebu, a na današnju lokaciju u Sesvetama preseljena je 1979. i proizvodi farmaceutsku ambalažu od cijevnoga stakla. Poduzeće → Kristal iz Samobora započelo je s radom 1951. Tvornica ravnoga stakla Lipik osnovana je 1963., a od 2001. djeluje pod nazivom → Lipik glas i proizvodi proizvode od laminiranoga, kaljenoga i izo-stakla te neprobojnoga stakla. (→ staklo)















Eksplozivi

Između dvaju svjetskih ratova nositelj proizvodnje gospodarskih eksploziva bilo je Dioničko društvo za kemijsku industriju Titanit iz Zagreba osnovano 1919., koje je 1922. pustilo u pogon tvornicu gospodarskog eksploziva u Mahičnu kraj Karlovca. Poduzeće ATIR iz Zagreba pokrenulo je 1991. proizvodnju pirotehničkih sredstava za vojne i gospodarske svrhe, a proizvodnja gospodarskih eksploziva na osnovi amonijeva nitrata postoji i u nekoliko manjih poduzeća: Geotehna Varaždin (1990), AN-FO 93 iz Zagreba (1993), Eksplo-promet iz Imotskoga (1993), Geomin iz Beletinca (1994), Croex iz Splita (2007) i Elmech-Razvoj iz Gotalovca (1991), koji je razvio i proizvodnju emulzijskih eksploziva. U poduzeću Maxam Detines (2001) iz Mahova kraj Siska počela je 2001. proizvodnja neelektričnoga sustava za iniciranje i udarnih cjevčica. (→ eksplozivi)

Tehnički plinovi

Proizvodnja tehničkih plinova počela je u Zagrebu 1930–39. u okviru Istočnog društva za proizvodnju kisika i rastvorenog acetilena. Sredinom 1970-ih zagrebačko poduzeće Juvent izgradilo je u Zaprešiću pogone za proizvodnju tehničkih plinova. Ti su pogoni od 1977. djelovali kao RO Montkemija u sastavu SOUR-a Monting, od 1989. kao samostalno poduzeće Montkemija-Tehnički plinovi, a od 1999. djeluju kao → Messer Croatia plin. To poduzeće danas ima proizvodnju tehničkih plinova u Zaprešiću, Dugome Ratu, Kutini i Ribnjacima. Tehnički se plinovi proizvode i u Bakru (Kisikana Bakar, danas Istrabenz plini), Puli (UTP–Uljanik tehnički plinovi) i Sisku (postrojenje Željezare Sisak za separaciju zraka pušteno u rad 1963., danas SOL Croatia). (→ tehnički plinovi)

Procesna oprema za kemijsku industriju

Proizvodnja procesne opreme u Hrvatskoj započela je u Zagrebu, u → Tvornici parnih kotlova (sv. 1) i tvornici procesne opreme za prehrambenu i kemijsku industriju → Jedinstvo osnovanima 1946. u Zagrebu. Poduzeće → Đuro Đaković (sv. 1) iz Slavonskog Broda proširilo je 1960-ih proizvodni program procesnom opremom za naftno-petrokemijsku industriju. Procesno projektiranje u Hrvatskoj započelo je nakon II. svj. rata u sklopu Rafinerije nafte Rijeka i nastavilo se od 1950-ih u zagrebačkom Institutu za naftu (poslije Industroprojekt), a od 1960-ih u INA – Inženjeringu (1983. spojila se s Industroprojektom u INA – Projekt). Danas se projektiranjem, dizajnom i proizvodnjom procesne opreme za kemijsku industriju bave manja poduzeća (Procesna oprema, Nicro, Univel, BJ Procesno projektiranje i dr.). (→ procesna oprema)



















Kemijska industrija u Hrvatskoj danas

Udio hrvatske kemijske industrije u bruto dodanoj vrijednosti prerađivačke industrije u 2017. iznosio je 6,6%. Ukupan broj zaposlenih u tom je sektoru bio 15 637 ili 6,9% ukupne zaposlenosti prerađivačke industrije. U industriji kemikalija i kemijskih proizvoda bilo je aktivno više od 456 poduzeća, a u industriji gume i plastike 1151. Dok su gospodarski pokazatelji industrije kemikalija i kemijskih proizvoda u posljednje doba uglavnom na istoj razini, industrija gume i plastike stalno raste (2015–19. rast izvoza bio je 55,8%). U 2018. vodeća su poduzeća u proizvodnji kemikalija i kemijskih proizvoda bila Petrokemija iz Kutine, Saponia iz Osijeka, Hempel iz Umaga, Messer Croatia Plin iz Zaprešića, Adriatica Dunav iz Vukovara, Scott Bader iz Zagreba, Ireks Aroma iz Jastrebarskog, Chromos-Svjetlost iz Lužana, Meteor grupa – Labud iz Zagreba, ACG Lukaps iz Ludbrega, a u proizvodnji gume i plastike Gumiimpex iz Varaždina, Muraplast iz Kotoribe, Aquaestil iz Duge Rese i Sipro iz Umaga. Unutar Sektora za industriju Hrvatske gospodarske komore, u okviru Odjela za prerađivačku industriju djeluje Udruženje kemijske industrije koje obuhvaća djelatnosti proizvodnje kemikalija i kemijskih proizvoda i proizvodnje osnovnih farmaceutskih proizvoda i farmaceutskih pripravaka te okuplja više od 250 velikih, srednjih i malih poduzeća.

Kajfež, Franjo (Martijanec kraj Ludbrega, 15. X. 1936 – Zagreb, 23. IV. 2004), kemijski inženjer, stručnjak za kemiju lijekova.

Na Kemijsko-tehnološkom odjelu Tehnološkoga fakulteta u Zagrebu (→ Fakultet kemijskog inženjerstva i tehnologije) diplomirao je 1959., a doktorirao 1968. disertacijom Sinteza derivata 4- i 5-nitroimidazola sa potencijalnim biološkim djelovanjem. Radio je od 1955. u zagrebačkom poduzeću Termomehanika, od 1960. u poduzeću → Pliva te je predavao u Kemijsko-tehnološkoj školi. Bavio se sintezom organskih spojeva, posebno kemijom lijekova te je u tom području ostvario karijeru. Bio je 1962–68. direktor istraživačkog instituta u tvornici Krka u slovenskom Novom Mestu. Ondje je osmislio pojednostavnjeni postupak sinteze diazepama (lijek iz skupine benzodiazepina koji je izumio → Leo Henryk Sternbach) koji je Krka plasirala na tržište pod imenom Apaurin. Godine 1966. izradio je idejni plan izgradnje farmaceutske tvornice kojom bi se industrijalizirao njegov rodni kraj. Ideju je uz potporu direktora → Podravke Vladimira Trojaka 1971. proveo u djelo te je iste godine suradnjom Podravke i PPK Bednja započela izgradnja tvornice lijekova → Belupo.

Godine 1968. preselio se u Švicarsku, gdje je bio direktor istraživanja i razvoja poduzeća CRC (Compagnia di Ricerca Chimica) u Chiassu, a potom je 1978. prešao na mjesto savjetnika u poduzeću Biogenezio Lausanne, gdje je radio do 1989. Registrirao je mnogobrojne patente u proizvodnji lijekova u Njemačkoj, Švicarskoj, Francuskoj, SAD-u i Izraelu. Patentima (poglavito Apaurinom) te radom u inozemstvu stekao je bogatstvo. U zagorskom mjestu Miljani kupio je istoimeni barokni dvorac plemićke obitelji Rattkay (1978) te ondje osnovao farmaceutsko poduzeće Milabo i izgradio znanstveno-istraživački laboratorij. Prvi je u tadašnjoj državi dobio dopuštenje samostalnog bavljenja znanstvenoistraživačkom djelatnošću i zapošljavanja do 15 osoba. Dvorac je obnovio 1979–82. pod stručnim vodstvom Restauratorskoga zavoda Hrvatske. U tom objektu nulte kategorije nalazi se zbirka namještaja različitih stilova (barok, rokoko, bidermajer i dr.), antikvarne knjige, stari ljekarnički recepti, predmeti od srebra, stakla i porculana (najviše iz razdoblja secesije) te skulpture i slike hrvatskih autora I. Kršnjavoga, V. Bukovca, F. Kulmera, O. Glihe i dr.

Bio je 1992–93. ministar industrije, brodogradnje i energetike RH, 1993–96. župan Krapinsko-zagorske županije te 1995–2000. savjetnik predsjednika RH za lokalnu samoupravu i tehnološki razvoj. Dobitnik je Nagrade »Boris Kidrič« za inovacije 1972.

Kesterčanek, Fran Žaver (Franjo Xaver) (Zagreb, 14. IX. 1856 – Zagreb, 21. VIII. 1915), šumarski stručnjak, jedan od utemeljitelja šumarskoga visokog školstva u nas.

Studirao je na Šumarskoj akademiji u Mariabrunu i Visokoj školi za kulturu tla u Beču, gdje je diplomirao 1877. Nakon studija radio je u Zagrebu kao katastralni procjenitelj za kotare Križevci, Đurđevac, Bjelovar i Koprivnica. Od 1878. bio je zaposlen na Gospodarsko-šumarskom učilištu u Križevcima (→ Visoko gospodarsko učilište u Križevcima), gdje je na Šumarskom odjelu predavao kolegije Uporaba šuma, Sađenje i uzgoj šuma, Šumarska uprava, Tehnologija drva, Dendrometrija, Računanje vrijednosti šuma, Povijest i literatura šumarstva, a za slušatelje gospodarskog smjera Opće šumarstvo. U razdoblju 1883–93. radio je kao županijski nadšumar u Zagrebu i Varaždinu, nakon čega se vratio za profesora u Križevce te potom nakratko radio u Šumarskom odsjeku Zemaljske vlade u Zagrebu (1899). Zauzimao se za preseljenje križevačkog učilišta u Zagreb i podizanje razine školovanja na visokoškolsku. Njegov je naum konačno ostvaren osnutkom Šumarske akademije pri Mudroslovnome fakultetu u Zagrebu 1898., kao preteče današnjega → Fakulteta šumarstva i drvne tehnologije. Na toj je akademiji 1900. imenovan profesorom te je do kraja života predavao kolegije Uzgajanje šuma, Čuvanje šuma i lovstvo, Šumarska mehanička tehnologija, Uporaba šuma te Šumarska politika. Uredio je bogatu zbirku učila u Kabinetu za šumsko-proizvodne struke kojega je bio predstojnik do 1915., nastojao je urediti arboretum i šumsko-pokusni vrt u Božjakovini te je organizirao i vodio stručne ekskurzije.

Njegov znanstveni rad zadire u sve grane šumarske struke. Napisao je prve strukovne udžbenike, npr. Dendrometrija (1881), Osnov nauke računanja vrijednosti šuma (po G. Heyeru, 1882), Lovstvo (1896). Bio je urednik Šumarskoga lista (1880–86. i 1905–08), ravnatelj Šumarskoga muzeja, tajnik Hrvatsko-slavonskoga šumarskog društva (→ Hrvatsko šumarsko društvo), organizator šumarskih izložaba (Budimpešta 1884. i 1896., Beč 1889., Zagreb 1891). Osnivač je → Hrvatskoga društva za gajenje lova i ribolova (1891) i urednik njegova glasila Viestnik Prvoga obćega hrvatskoga družtva za gojenje lova i ribarstva (1892–1910). U auli i na zapadnome pročelju Hrvatskoga šumarskoga doma te u predvorju Fakulteta šumarstva i drvne tehnologije u Zagrebu postavljena su 1936. i 1960. njegova poprsja, radovi Emila Bohutinskoga.

kemijska preradba drva, u tehnološkom smislu, skup postupaka i tehnologija kojima se drvo kemijskim putem prerađuje u različite proizvode. Podrazumijeva dobivanje drvnih kemijskih komponenata izdvajanjem iz drva (celuloze, štavila, eterična ulja i dr.) i dobivanje produkata razgradnje drvnih kemijskih komponenata (utekućeno drvo, octena kiselina, drvni ugljen, katran, šećeri i dr.). U znanstvenom smislu, kemijska preradba drva je disciplina koja proučava i istražuje načine iskorištenja šumskih proizvoda primjenom kemijskih metoda za dobivanje novih i inovativnih proizvoda. Pripada područjima šumarstva, drvne tehnologije, kemijske tehnologije. Za razliku od mehaničke obradbe drva, u kemijskoj se preradbi mogu prerađivati i manje važne vrste drva kao i manje vrijedni dijelovi stabla kao što su grane, lišće, korijenje, smole, plodovi i sl.

Kemijskoj preradbi drva pripadaju proizvodnja raznih vrsta celuloznih vlakana (drvenjača ili mehanička celuloza, poluceluloza i tehnička celuloza), → papira, papirne → ambalaže, produkata kemijske preradbe celuloze (→ umjetna vlakna), štavila (→ tanini), produkata hidrolize drva (jednostavni šećeri – monosaharidi i njihova daljnja preradba, npr. u alkohol), produkata razgradnje hemiceluloze (furfural i dr.), dobivanje prirodnih aromatičnih produkata iz drva (smole, eterična ulja i sl.), toplinska razgradnja drva (octena kiselina i dr.), preradba otpadnoga papira u koristan proizvod (recikliranje) i dr. U kemijsku preradbu drva kadšto se ubraja dobivanje proizvoda suhe destilacije drva (→ drvni ugljen) te impregnacija drva (→ zaštita drva). Neke su od tih tehnologija tek u razvoju, a neke iščezavaju. Primjerice, proizvodnja tanina gasi se, jer je razvijen suvremeniji postupak proizvodnje jeftinijih i kvalitetnijih umjetnih štavila. S druge strane, proizvodi slični drvenjači danas predstavljaju najsuvremenije načine proizvodnje vlakana celuloze s gospodarskog i ekološkog gledišta. Kemijska preradba drva provodi se uglavnom kemikalijama, a temperatura i drugi fizikalni čimbenici imaju manju ulogu. Uspješnost tehnoloških postupaka ovisi o vrsti stabla, anatomskom dijelu, visini, šumskoj sastojini, nadmorskoj visini, vrsti tla i dr., pa je njihovo poznavanje ključno.













Celuloza

Najvažniji proizvod kemijske preradbe drva je celuloza. U kemijskome smislu celuloza je čist kemijski spoj, polisaharid (C₆H₁₀O₅)_n. Pod tehničkom celulozom smatra se tvar koja je dobivena tehnološkim postupcima iz drveta, a sadržava čistu celulozu s manje ili više pratitelja, tj. lignina, pentozana i heksozana. Celuloza je važna sirovina za proizvodnju papira, umjetne svile i vune, eksploziva i kaučuka, lakova, i sl.

S tehnološkoga gledišta celuloza se može proizvoditi mehanički (drvenjača ili trljanica), kemijski (tehnička celuloza) i kemijsko-mehanički (poluceluloza i kemijska drvenjača). Celulozna vlakna dobivena tim postupcima imaju različita svojstva (ovise o zaostalom sadržaju lignina, pentozana i heksozana), pa se rabe za različite svrhe. Odnos kvalitete celuloze i iskorištenja drva obrnuto je razmjeran: celulozno vlakno visoke kvalitete dobiva se uz nisko iskorištenje sirovine. Nasuprot tomu, iskorištenje sirovine kod npr. drvenjače i poluceluloze je visoko, a vlakna u odnosu na tehničku celulozu (sulfitnu ili sulfatnu) slabija.

Četiri su osnovne tehnološke faze proizvodnje celuloznih vlakana: priprema sječke u šumi, doprema drva u tvornicu, uskladištenje drva i sječke, otkoravanje drva te proizvodnja i separacija sječke; priprema i regeneracija kemikalija; proizvodnja celuloznih vlakana; naknadna obradba vlakana. Za proizvodnju celuloze iskorištavaju se četinjače i listače. Od četinjača su najčešće smrekovina, jelovina, borovina i ariševina, a od listača bukovina, topolovina i brezovina. Ostale se vrste (lipovina, vrbovina, hrastovina, kestenovina) rabe mnogo manje jer su manje raširene ili služe za mehaničku ili koju drugu kemijsku preradbu. Kao sirovina rabe se još brzorastuće vrste koje se sade plantažno (topola) te drvni ostatci iz drvnoindustrijskih pogona. Prosječna duljina vlakanaca kod četinjača je 2,2 do 3,8 mm, a kod listača 1,0 do 1,2 mm. Od hrvatskih domaćih vrsta drva najbolja je svojstva pokazala smrekovina duljine vlakna 3,2 do 3,8 mm.

Osnovno načelo kemijske preradbe drva u celulozna vlakna je postupak delignifikacije, tj. kemijski proces izdvajanja lignina iz heterogene drvne strukture. Izdvajanjem lignina preostaju celuloza i pratitelji, čime biva razrušena struktura drva, a omogućeno razdvajanje celuloznih vlakana kemijskim putem. Lignin se izdvaja u kiseloj, neutralnoj ili lužnatoj sredini uz određene uvjete. Razdvajanje se pospješuje mehaničkim utjecajima koji u nekim postupcima proizvodnje celuloznih vlakana prevladavaju (defibrilacija). Delignifikacija se obavlja pri povišenoj temperaturi u različitim uređajima za kuhanje drvne sječke.

Povijesni razvoj industrije celuloze i papira

Podloge za pisanje zasnovane na celulozi imaju dugu povijest. Papirus su prije 5000 godina proizvodili Egipćani od istoimene biljke, koja je rasla u dolini Nila. Trake izrezane od stabljike te biljke ljudi su ispirali, međusobno prepletali i tako dobili podlogu prikladnu za pisanje. Papir kakav se rabi danas, pronašli su prije približno 2000 godina Kinezi. Oni su primitivnim putem dobili vlakna iz rižine slame, a od njih papir (T’sai Lun, 105). U Europi je papir poznat već 900 godina, a prvi je put proizveden u Španjolskoj (u Xàtivi kraj Valencije) 1144. Prvi uređaj za mljevenje papirnih vlakana u Europi izrađen je 1276. u Italiji (u Fabrianu kraj Ancone). Papir se do prije 150 godina izrađivao isključivo od tekstilnih otpadaka (krpa). Nagli razvoj tiskarstva i nakladništva povećao je potrebu za sirovinom bogatom vlaknima koje ima dovoljno u prirodi. Prva vlakna dobivena su 1830. izdvajanjem iz slame s pomoću lužina. Koristeći lužine, Englezi Hugh Burgess i Charles Watt proizveli su 1854. prva drvna vlakna (od brezovine), dobivši tzv. natronsku celulozu. Daljnji razvoj celulozne industrije obilježen je pronalaženjem odgovarajućih kemikalija s pomoću kojih se iz drva lakše mogu izdvojiti celulozna vlakna. Amerikanac Benjamin C. Tilghman patentirao je 1866. postupak dobivanja sulfitne celuloze. Isti je postupak za industrijsku primjenu razvio Šveđanin Carl Daniel Ekman 1874., izgradivši u Bergviku prvu tvornicu sulfitne celuloze, koja je već u prvoj godini rada proizvela oko 500 t celuloznih vlakana. Tako proizvedena celuloza bila je žutobijele boje, ali kudikamo kvalitetnija od natronske. Nakon pronalaska sredstava za izbjeljivanje, iz sulfitne se celuloze danas dobivaju vrlo bijeli papiri za pisanje i tisak. Sulfatnu celulozu pronašao je Šveđanin Carl F. Dahl 1879. u Gdańsku. Nakon tih se pronalazaka počela naglo širiti celulozna industrija, a posebice sulfatni postupak.

Proizvodnja celuloznih vlakana i papira u svijetu i Europi

Industrija celuloznih vlakana i papira među najvećim je industrijskim granama u svijetu (prema količini proizvedenih proizvoda na trećem je mjestu, iza naftne i metalne industrije). Svjetska proizvodnja papira i kartona danas je oko 390 milijuna tona i očekuje se da će do 2023. dostići 490 milijuna tona. Približno 40% ukupne svjetske proizvodnje papira i kartona ostvaruje se u Aziji, a po 25% u Europskoj uniji i Sjevernoj Americi. Vodeći svjetski proizvođač papira do 2009. bio je SAD, a od tada je Kina. Prosječna godišnja potrošnja papira po stanovniku na Zemlji je oko 60 kg (stanovnici SAD-a 265 kg, stanovnici Afrike 7 kg).

Europska industrija papira na godinu proizvede više od 90 milijuna tona papira i kartona i više od 36 milijuna tona celuloze. Izravno osigurava 178 000 radnih mjesta i neizravno tri milijuna radnih mjesta duž lanca šuma–papir. Konfederacija europskih papirnih industrija (CEPI) obuhvaća 633 poduzeća koja čine 23% svjetske proizvodnje. Sirovina se sastoji od 40% recikliranih vlakana i 44% izvornih celuloznih vlakana, ostale celuloze (1%) i nevlaknastih materijala (15%). Približno 94% potreba za drvom kao sirovinom za celulozna vlakna namiruje se iz certificiranih šumskih sastojina unutar Europe. U EU-u najveći je proizvođač papira Njemačka, a slijede Finska, Švedska i Francuska. Najveći proizvođači celuloze su Finska i Švedska. Sjedišta su dvaju najvećih europskih poduzeća u tom sektoru, Stora Enso i UPM, u Finskoj.

Kemijska preradba drva, a napose proizvodnja celuloze i papira, danas je temelj i predvodnik razvoja bioekonomije kao gospodarske strategije proizvodnje različitih proizvoda i energije iz biomase. Takvu je strategiju prihvatila Europska komisija 2012., potičući zamjenu fosilnih derivata proizvodima dobivenima iz obnovljivih bioloških resursa. Ključni su sudionici u tome biorafinerijski sustavi, tj. postrojenja za preradbu biomase kao obnovljivoga biološkog resursa, u kojima važnu ulogu imaju tehnologije i procesi kemijske preradbe drva (mehaničko-fizikalni, biokemijski, kemijski, termokemijski). Razvojem bioekonomije ostvaruje se koncept obnovljivog i regenerativnog kružnog gospodarstva.

Celulozno-papirna industrija u Hrvatskoj

Celulozno-papirna industrija u Hrvatskoj razvila se prilično rano. Redovnici pavlini već su potkraj XVII. st. obrtnički proizvodili papir u mjestu Očuri kraj Lepoglave. U Zagrebu je 1772. započela prva manufakturna proizvodnja papira. Prva suvremena tvornica papira osnovana je u Rijeci 1827 (→ Tvornica papira Rijeka). Međutim, zbog općenito slabe industrijske razvijenosti zemlje u to doba, ta je industrijska grana neko vrijeme sporo napredovala. Značajna kemijska preradba drva razvila se u Belišću (→ Belišće), gdje je 1884. osnovano drvnoindustrijsko poduzeće Salomona H. Gutmanna. Od 1889. ondje je djelovala tvornica tanina te od 1900. pogon suhe destilacije drva; tijekom 1920-ih poduzeće je proizvodilo tanin, drvni ugljen, kalcijev acetat, octenu kiselinu, formalin, kloroform, natrijev acetat, olovni acetat, katran, smolu, kreozot. Tijekom 1960-ih dio te proizvodnje ugašen je, a izgrađena je tvornica poluceluloze (zasnovana na neutralnom sulfitnom postupku), ambalažnih papira i ambalaže od valovitoga kartona (1961). U Zagrebu je 1893. osnovana Zagrebačka dionička tvornica papira (donedavno → Pan – Tvornica papira Zagreb), u kojoj se nakon rekonstrukcije i modernizacije 1929–34. papir izrađivao od sulfitne celuloze koja se proizvodila u tvornici (do 1979). U Plaškom je 1964. izgrađena tvornica sulfatne celuloze i kraft (natronskog) papira. Usporedno s tim razvijali su se pogoni za preradbu papira u Zagrebu, Koprivnici i Belišću te Andrijevcima kraj Slavonskog Broda. Danas se u Hrvatskoj proizvodi poluceluloza u Belišću, a drvenjača u Fužinama (u tvornici Drvenjača osnovanoj 1975).













Školstvo i publicistika

Nastavnim planom četverogodišnjega srednjoškolskog obrazovanja za drvodjeljske škole (za strukovno zanimanje drvodjeljski tehničar – dizajner) obuhvaćeni su neki dijelovi kemijske preradbe drva. Među srednjoškolskim udžbenicima ističu se oni Filipa Kljajića Tehnologija celuloze i drvenjače (1984) i Kemijska prerada drva (2000).

Začetci visokoškolskog obrazovanja iz područja kemijske preradbe drva datiraju još iz 1909., kada se u nastavnom planu zagrebačke Šumarske akademije pojavio kolegij Šumsko-kemijska tehnologija. No, sustavna je nastava iz tog područja započela 1960., kada je u novi nastavni plan Drvnoindustrijskog odsjeka Šumarskoga fakulteta (→ Fakultet šumarstva i drvne tehnologije) uvršten kolegij Kemijska prerada drva. Intenzivan obrazovni razvoj u okviru tog kolegija u početku je ostvaren zahvaljujući → Ivanu Opačiću, koji je bio osnivač Katedre za kemijsku preradu drva te nositelj istoimenog kolegija do odlaska u mirovinu 1984., kada je kolegij preuzeo Vladimir Sertić. U novome nastavnom planu Fakulteta od 2005. veći dio te tematike predaje se u sklopu kolegija Kemija drva (stručni studij Drvna tehnologija i preddiplomski studij Drvna tehnologija), koji vodi Alan Antonović te kolegija Tehnologija vlakana i papira (diplomski studij Drvnotehnološki procesi), koji vode → Vladimir Jambreković i Nikola Španić. Oba se kolegija izvode u organizaciji Zavoda za tehnologije materijala, u sastavu kojeg je uređen i moderno opremljen Laboratorij za kemiju lignoceluloznog materijala (voditelj A. Antonović). Zaposlenici Zavoda objavili su mnogobrojne znanstvene i stručne radove iz područja kemijske preradbe drva. Prvi udžbenik iz tog područja na hrvatskom jeziku za studente Šumarskoga i Tehnološkoga fakulteta bio je Kemijska prerada drva I. Opačića (1967).

kremeni pijesak (kvarcni pijesak), nekoherentna (sipka), nemetalna mineralna sirovina sedimentnog podrijetla. Sastoji se od kremena (SiO₂), feldspata (K,Na[AlSi₃O₈]), odlomaka stijena i drugih primjesa (silikati, oksidi, karbonati i dr.), a veličine je zrna 0,063 do 2 mm. Industrijski vrijednu mineralnu sirovinu predstavljaju kremeni pijesci s visokim sadržajem SiO₂ (više od 90%), niskim udjelom ostalih mineralnih sastojaka te povoljnim granulometrijskim sastavom (0,1−0,6 mm). Kemijski sastav najčišćih kremenih pijesaka sadrži 99,0 do 99,8% SiO₂.

Najčešće predstavljaju egzogene klastične nanosne sedimente, odn. nastaju erozijskim procesima u oksidacijskoj zoni, mehaničkim raspadanjem i kemijskom razgradnjom stijena koje sadrže kremen (granit, gnajs, kvarcit, pješčenjak i dr.) u detritus, koji se transportnim agensima (voda, vjetar, led) premješta u sedimentacijske bazene. Prema načinu transporta i mjestu taloženja razlikuju se riječni (aluvijalni), jezerski, marinski, glečerski i eolski kremeni pijesci. Rjeđu grupu predstavljaju sedimentna ležišta kremenoga pijeska u karbonatnim naslagama, nastala silifikacijom (metasomatozom) karbonatnoga mulja ili neposrednom kristalizacijom kremena iz otopine u koju je vjetrom ili vodom donesen materijal bogat silicijem.

Kremeni pijesak rabi se za proizvodnju ravnoga, lijevanog i ambalažnog stakla, kalupa i jezgri u ljevarstvu, abraziva (pjeskarenje, poliranje), silikatne opeke, keramike, punila, kemijskih preparata, filtara i propanta (podupirač pukotina) te u industriji nafte pri frakturiranju, u hortikulturi i dr.

Uporaba kremenoga pijeska tijekom povijesti

Od pretpovijesti kremeni pijesak rabio se za brušenje i poliranje pri oštrenju i zaglađivanju oruđa, oružja i nakita, te za potrebe građenja. Za potrebe metalurgije i staklarstva počeo se rabiti u razdoblju između 5000. i 3000. pr. Kr. Pretpostavlja se kako je proizvodnja stakla otkrivena prije 6000 godina u Mezopotamiji, kada se prvi put spominje recept za staklarsku smjesu u kojoj je najvažniji sastojak bio kremeni pijesak. Predmeti od stakla iz kremenoga pijeska poznati su i u starim kulturama Egipta, Indije, Kine, Grčke, Rima i dr. Iako je željezo otkriveno oko 2000. pr. Kr., prvo lijevanje u kalupe od pijeska poznato je iz Kine oko 645. pr. Kr.

Od industrijske revolucije eksploatacija i potrošnja kremenoga pijeska ubrzano raste. Danas se u svijetu na velikom broju ležišta eksploatiraju količine industrijskoga kremenog pijeska i šljunka izražene u stotinama milijuna tona. Najveća je eksploatacija u SAD-u, a u Europi u Francuskoj, Italiji i Njemačkoj.

Kremeni pijesak u Hrvatskoj

Ležišta

Na području Hrvatske nalaze se mnoga ležišta, nalazišta i pojave kremenih pijesaka. Vezana su uz razvoj određenih litostratigrafskih članova unutar naslaga krede, neogena i kvartara. Kremeni pijesci i pješčenjaci donjokredne i gornjokredne starosti razvijeni su na području Istre i fragmentarno na Visu, Braču i Mljetu. Nastali su transportom silicija, a pojavljuju se u sipkom i kompaktnom stanju (pješčenjaci) ili poluvezani najčešće autohtonim karbonatnim muljem. Naslage neogenske starosti raširene su na području Slavonije, Moslavine, Hrvatskoga zagorja te na Baniji i Kordunu, a nastale su razaranjem pretežno kristalinskih masiva uz rubove Petrove, Zrinske, Moslavačke, Požeške i Dilj gore te Papuka, Psunja, Krndije. Kremeni pijesci sa šljuncima izgrađuju aluvijalne nanose sljevova Drave i Save.

Najveća i najkvalitetnija ležišta kremenih pijesaka koja se mogu eksploatirati površinskim načinom pronađena su u Moslavini i Slavoniji u neogenskim naslagama. Najstariji su donjopontski abichi sedimenti s dva pješčana tijela na ležištima Španovica i Branešci kraj Pakraca. Sedimenti gornjega ponta (naslage rhomboidea) nositelji su velikih ležišta kao što su Vrtlinska kraj Čazme, Jagma i Livađani kraj Lipika, Vranić kraj Orljavca i dr. Treći rudonosni horizont pripada pliocenskim sedimentima. Unutar donjih, srednjih i gornjih paludinskih naslaga nalaze se sitnozrnati, zaglinjeni kremeni pijesci s niskim sadržajem SiO₂ sjeverno od Save, između Novske i Slavonskog Broda.

Ukupne eksploatacijske rezerve kremenoga pijeska u RH iznose oko 40 000 000 t, a potencijalne su višestruko veće. Gospodarski važna ležišta industrijskoga kremenog pijeska predviđena za površinsku eksploataciju sadrže prosječno više od 90% SiO₂, s udjelom granulometrijskoga sastava 0,1 do 0,6 mm u iznosu 50 do 80%. Debljine pijeska variraju od nekoliko metara do nekoliko desetaka metara. Glavni minerali su kremen, feldspati, odlomci stijena i tinjci, akcesorni minerali epidot, granati, apatit, cirkon i turmalini, a minerali u tragovima amfiboli, disten, staurolit, titanit i andaluzit. Udio opakih (neprozirnih) minerala čini mješavina ilmenita i limonita.

Dobivanje i preradba (uporaba)

Uporaba kremenoga pijeska na prostoru RH seže u antičko doba, kada su Rimljani iskorištavali istarska ležišta. Zabilježeno je da su za poznatu tvornicu stakla na Muranu kraj Venecije u XIII. st. kremene pijeske otkopavali na Visu. U XVII. i XVIII. st. obavljala se eksploatacija na Visu, u Gorskom kotaru i Hrvatskom zagorju, u XIX. st. započela je eksploatacija i proizvodnja stakla u Humu na Sutli, a eksploatacija ležišta Jagma kraj Lipika za tvornicu stakla u Daruvaru 1922. Nakon II. svj. rata učestala su istraživanja mineralnih sirovina te su pronađena nova ležišta kremenoga pijeska, kojih je eksploatacija 1970-ih iznosila oko 200 000 t.

Suvremena eksploatacija kremenoga pijeska i pješčenjaka u Istri počela je 1948. osnivanjem poduzeća Istarski rudnici nemetala na istraženim prostorima Šaulaga–Buran, odn. Šaulaga–jug kraj Pule. Poduzeće Mikrosil rudnici i proizvodnja kremena, osnovano nešto kasnije, bilo je nositelj eksploatacije do 1993., kada ga je preuzelo poduzeće Ytong Croatia. Do gašenja proizvodnje 2000. godišnja eksploatacija iznosila je oko 40 000 t.

Potkraj 1980-ih eksploatacija kremenoga pijeska u RH iznosila je oko 300 000 t zahvaljujući ponajviše Tvornici ravnog stakla Lipik osnovanoj 1963. Današnji je sljednik poduzeće → Lipik Glas koje obavlja eksploataciju na EP ležištima Vranić i EP Medinac te je ujedno vodeći gospodarski subjekt u eksploataciji kremenoga pijeska u Hrvatskoj. Od 2000-ih eksploataciju kremenoga pijeska u Hrvatskoj provodila su i poduzeća IGM Lepoglava (ležište Tiglin–Horvacka), Inker iz Zaprešića (ležište Mazalica), Agraria iz Čazme (ležište Štefanac) te Wienerberger iz Karlovca (ležište Brezovi Rebar). Eksploatacija industrijskoga kremenog pijeska u Hrvatskoj danas iznosi 20 000 do 30 000 t. Udio SiO₂ (niži od 95%) ne zadovoljava uvjete kvalitete za uporabu u staklarskoj industriji (→ staklo) i ljevarstvu. Rabi se u građevinskoj industriji, kao abrazivno sredstvo, pri izgradnji sportskih terena i dr.

Znanstvenom i stručnom problematikom kremenih pijesaka bave se stručnjaci i znanstvenici → Hrvatskoga geološkog instituta, → Rudarsko-geološko-naftnoga fakulteta i → Prirodoslovno-matematičkoga fakulteta (sv. 4) u Zagrebu. Doprinos tom području dali su Antun Takšić, → Branko Crnković, Đuro Benček, Ante Polšak, Mato Pikija, Ante Šušnjara, Biserka Šćavničar, Ante Ivanović, Petar Jović, Leon Nikler, Ivan Galović, Stjepan Marković, Boris Lukšić, → Velimir Kranjec, Ivan Blašković, Karlo Braun, Eugen Krkalo i dr.

kemijsko inženjerstvo u zaštiti okoliša, disciplina kemijskog inženjerstva bliska znanosti o okolišu i inženjerstvu okoliša, kao interdisciplinarnim područjima koja se bave unapređivanjem stanja okoliša. Glavne su zadaće kemijskih inženjera u tom području razvoj materijala i postupaka pretvorbe tvari i energije radi iznalaženja ekološki prihvatljivih industrijskih procesa i proizvoda, analiza izvora onečišćenja te razvoj tehničko-ekonomskih rješenja i naprednih procesa za pročišćavanje voda, zraka te zbrinjavanje štetnih tvari i opasnih kemikalija. Kao interdisciplinarno područje dotiče se kemije, fizike, matematike, biologije, strojarstva, geologije, metalurgije, građevinarstva, rudarstva, elektrotehnike, itd. U RH ta je disciplina razvrstana kao znanstvena grana u polju kemijskog inženjerstva pod nazivom Zaštita okoliša u kemijskom inženjerstvu.

Povijesno gledano, ljudska aktivnost često stvara okruženja i situacije neprikladne za život, npr. zagađenje zraka u gradovima, ozonske rupe, onečišćene rijeke i plaže. Kemijsko inženjerstvo u zaštiti okoliša rezultat je potrebe za smanjenjem i poništenjem negativnog utjecaja čovječanstva i industrije na okoliš. Posljednjih su nekoliko desetljeća znanstvena istraživanja u polju kemijskog inženjerstva posebno usmjerena održivomu razvoju u proizvodnji i primjeni novih materijala te u zaštiti i unapređenju kvalitete okoliša. Rad mnogih stručnjaka koji djeluju u tom području rezultira promjenama u dizajnu, proizvodnim procesima te propisima i praksama koji, rješavajući nametnute probleme, čine životni okoliš sigurnijim. Moderni inženjer uvijek teži dugoročnoj održivosti pri dizajnu novih proizvoda i sustava. Razvojem informacijskih tehnologija te znanstvene i industrijske instrumentacije, usmjerenje održivomu razvoju postiže se ponajprije zahvaljujući matematičkomu modeliranju, simuliranju i optimiranju procesa te primjeni materijala i sirovina s poboljšanim svojstvima kontrolirane kvalitete. U odnosu na srodna područja, stručnjaci koji se bave kemijskim inženjerstvom u zaštiti okoliša naglasak stavljaju na optimiranje postojećih procesa i iznalaženje ekološki prihvatljivih novih kemijskih procesa, kako bi se smanjila uporaba neobnovljivih izvora energije i prirodnih resursa, emisija štetnih tvari u vodu, zrak i tlo, stvaranje otpada, ali i poboljšala svojstva materijala na ulazu i izlazu iz pojedinih procesa.

Kemijsko inženjerstvo u zaštiti okoliša u Hrvatskoj

Razvoj kemijskog inženjerstva u zaštiti okoliša u skladu je sa zakonodavnim okvirom zaštite okoliša u RH, u kojem je koncept održivoga razvoja dominantna odrednica strategije razvoja. Sustav zaštite okoliša u RH proistekao je iz djelatnosti prostornog uređenja, koja je metodološki i pravno bila razvijena već 1970-ih. Svijest o potrebi proširenja stručne i institucionalne suradnje za pronalazak najprimjerenijih modela zaštite okoliša počela se razvijati potkraj XX. st., kada je osnovano Ministarstvo zaštite okoliša i prostornog uređenja. Zakonodavne odredbe koje su potaknule ubrzani razvoj kemijskog inženjerstva u zaštiti okoliša motivirane su s nekoliko aspekata: potrebom za unapređenjem kontrole industrijskoga zagađenja i upravljanja rizicima u skladu s direktivama EU-a Seveso i IPPC, stalnim povećanjem razine onečišćenja voda zbog nedostatnih i zastarjelih uređaja za pročišćavanje komunalnih i industrijskih voda, potrebom za smanjenjem emisija štetnih tvari u zrak s naglaskom na stakleničke plinove te tipične plinove iz stacionarnih i mobilnih izvora (SO₂, NOx, i sl.), kao i nužnošću uspostave praćenja pokazatelja izloženosti opasnim kemikalijama i opasnomu kemijskom otpadu.

Zatečeno je stanje mnoge hrvatske znanstvenike usmjerilo prema razvoju alternativnih procesa i proizvoda, dok u suradnji sa stručnjacima iz industrije sudjeluju u uvođenju projekata čišće proizvodnje, uspostavi bolje kontrole emisija u zrak, vodu i tlo te generiranja otpada. Na taj način domaće kemijsko inženjerstvo u zaštiti okoliša pridonosi jačanju ukupne infrastrukture u području zaštite okoliša, a matične institucije (sveučilišta, fakulteti i instituti) prikupljenim znanjem i opremom pomažu pri provedbi mjera i aktivnosti.

O kemijskom inženjerstvu u zaštiti okoliša podučava se u više hrvatskih središta. Tako npr. postoji preddiplomski i diplomski studij Ekoinženjerstvo na → Fakultetu kemijskog inženjerstva i tehnologije u Zagrebu, te preddiplomski i diplomski studij Kemijska tehnologija (smjer Zaštita okoliša) i doktorski studij Kemijsko inženjerstvo u razvoju materijala i zaštiti okoliša na → Kemijsko-tehnološkome fakultetu u Splitu. O znanosti i inženjerstvu okoliša, uz nešto drukčije gledište, podučava se još i na preddiplomskom, diplomskom i doktorskom studiju Inženjerstvo okoliša na → Geotehničkome fakultetu (sv. 3) u Varaždinu, preddiplomskom studiju Sigurnost, zdravlje na radu i radni okoliš na → Metalurškome fakultetu u Sisku, preddiplomskom i diplomskom studiju Znanost o okolišu organiziranom kao zajednički studiji Biološkog, Geografskog i Geološkog odsjeka → Prirodoslovno-matematičkoga fakulteta u Zagrebu (sv. 4), diplomskom studiju Naftno rudarstvo (smjer Zaštita okoliša u naftnom rudarstvu) na → Rudarsko-geološko-naftnome fakultetu u Zagrebu, diplomskom i poslijediplomskom studiju Zaštita prirode i okoliša na Odjelu za biologiju → Sveučilišta Josipa Jurja Strossmayera (sv. 4) u Osijeku, te preddiplomskom stručnom studiju Održivi razvoj na → Međimurskome veleučilištu (sv. 4) u Čakovcu. Mnogi drugi fakulteti pri hrvatskim sveučilištima te instituti imaju zavode ili katedre koji se bave pojedinim aspektima inženjerstva i zaštite okoliša. Najširi pogled na područje inženjerstva u zaštiti okoliša daje poslijediplomski specijalistički studij Ekoinženjerstvo Sveučilišta u Zagrebu u izvođenje kojega su uključeni stručnjaci iz svih tehničkih područja.

S obzirom na današnju visoku razinu istraživanja i financiranja znanstveno-istraživačkih projekata prema prioritetnim područjima, za pretpostaviti je daljnji razvoj kemijskog inženjerstva u zaštiti okoliša. Primjena stečenih znanja i spoznaja u industriji i prirodnom okolišu ovisit će ponajprije o suradnji sa stručnjacima iz ostalih disciplina, jer samo suradnja dovodi do sinergije i do pozitivnih promjena u okolišu.

Hranueli, Daslav (Zagreb, 3. IV. 1947), biotehnološki inženjer, stručnjak za bioinformatiku industrijskih mikroorganizama.

Na biotehnološkome studiju Tehnološkoga fakulteta (→ Prehrambeno-biotehnološki fakultet) u Zagrebu diplomirao je 1970. te doktorirao 1979. disertacijom Izolacija i karakterizacija temperiranog aktinovirusa iz lizogenog soja Streptomyces rimosus ATCC 109070 (mentor → M. Alačević). Od 1971. radio je u Istraživačkom institutu farmaceutske tvornice Pliva, gdje je 1990–92. bio voditelj odjela Biosinteza i biotehnologija. Od 2002. bio je redoviti profesor na Prehrambeno-biotehnološkome fakultetu. Predavao je kolegije Osnove bioinformatike, Izolacija, konstrukcija i održavanje proizvodnih sojeva te Programiranje u bioinformatici. Bio je pročelnik Kabineta za bioinformatiku osnovanoga 2002. Usavršavao se na Oxfordskom sveučilištu 1973–74., sveučilištu u Aberystwythu 1985–86. te 1992. na Tehničkom sveučilištu Kaiserslautern u Njemačkoj, gdje je od 2001. bio gostujući profesor.

Područja su njegova znanstvenoga i stručnog interesa genetika gram-pozitivnih bakterija, struktura genoma, genetska stabilnost, genetika biosinteze enzima i antibiotika te bioinformatika industrijskih mikroorganizama. Suautor je patenta Novi poliketidi, derivati piranona (2000) i Novi pliketidi, derivati antrona (2001). Bio je predsjednik → Hrvatskoga društva za biotehnologiju od 2004. Od 2009. član je HATZ-a. Dobitnik je državne Godišnje nagrade za znanost 2011. Od 2016. je professor emeritus Sveučilišta u Zagrebu.

Jukić, Ante (Vukovar, 18. IV. 1971), kemijsko-tehnološki inženjer, stručnjak za polimere, goriva i maziva.

Diplomirao je 1997. na Fakultetu kemijskog inženjerstva i tehnologije (FKIT), gdje je doktorirao 2004. disertacijom Optimiranje procesa dobivanja i svojstava polimernih aditiva mazivih ulja (mentor → Z. Janović). Od 1998. radi u Zavodu za elektrokemiju te od 2001. u Zavodu za tehnologiju nafte i petrokemiju FKIT-a. Redoviti je profesor od 2013., a predaje kolegije Kemija prirodnih i sintetskih polimera, Petrokemija, Procesi prerade nafte, Naftna goriva i maziva, Naftno-petrokemijsko inženjerstvo, Obnovljivi izvori energije, Poduzetništvo temeljeno na inovacijama, Vodikova energija i ekonomija, Zaštita okoliša u petrokemijskoj proizvodnji, Zaštita okoliša u preradbi nafte, Održivi solarno-vodikovi sustavi i dr. Bio je predstojnik Zavoda za tehnologiju nafte i petrokemiju te je prodekan Fakulteta (od 2017). Bavi se optimiranjem procesa dobivanja biodizela, ispitivanjem i modeliranjem svojstava mineralnih motornih goriva i biogoriva, polimernih funkcionalnih i nanostrukturiranih materijala. Bio je predsjednik → Hrvatskoga društva kemijskih inženjera i tehnologa (2016–20). Glavni je urednik časopisa → Goriva i maziva (od 2011). Član je suradnik HATZ-a (od 2017).

Jedinstvo, tvornica procesne opreme za prehrambenu i kemijsku industriju, osnovana 1946. sa sjedištem u Zagrebu. Proizvodnja je započela u prostoru nacionalizirane obrtničke kotlarske radionice u zagrebačkoj Ilici 152 s petnaestak radnika kvalificiranih za izradbu proizvoda od obojenih metala. Godine 1947. servisni odjel i proizvodnja (vinogradarske prskalice, cisterne, rakijski kotlovi, kuhinje, vakuumski isparivači, pokretne pekare za vojne potrebe) preseljeni su u dograđeno i prilagođeno skladište u Remetincu. Postrojenje je djelomično osuvremenjeno alatnim strojevima, strojevima za oblikovanje lima i aparatima za zavarivanje te različitim alatom nabavljenim iz ratnih reparacija. Tvornica je 1947. dobila metalske radnike dviju nacionaliziranih obrtničkih radionica pa je broj zaposlenika porastao na 90.







Kako je 1947. Jedinstvo bilo proglašeno državnim poduzećem od saveznoga značaja, uz odobrenje Ministarstva teške industrije FNRJ naručilo je strojeve iz inozemstva te je započelo izgradnju industrijskoga kompleksa u Jankomiru. Zbog ambicioznih rokova za pokretanje proizvodnje u novoj tvornici, pri izgradnji prvih tvorničkih objekata pomagale su omladinske brigade, pa je službeni naziv poduzeća do početka 1960-ih bio Omladinska tvornica Jedinstvo (OTJ). Redovita proizvodnja u dovršenoj glavnoj hali (s približno 500 zaposlenika) započela je potkraj 1948., a preostali objekti izgrađeni su tijekom sljedećih desetljeća. Isprva se proizvodio velik broj raznih proizvoda (200–250) uglavnom u malim serijama. Prioritetna proizvodnja obuhvaćala je narudžbe za JNA (pokretne kuhinje, pekare, praonice rublja, plutače za protuminske mreže i dr.), izradbu rudničkih žičara, uređaje za prehrambenu i kemijsku industriju, industriju cementa i papira, te za eksploataciju nafte. Kako je tvornici nedostajalo visokoobrazovanih kadrova i kvalificiranih radnika metalske struke, 1949. osnovana je industrijska škola. Sredinom 1950-ih stručno i kadrovski ojačan je Projektno-konstrukcijski ured u kojem je tada radilo pedesetak inženjera i tehničara.

Zbog smanjene potražnje za proizvodima Jedinstva, nakon 1952. proizvodnja se morala preustrojiti. Do sredine 1960-ih proizvodni program bio je usmjeren na razvoj tehnoloških i konstrukcijskih rješenja za proizvodnju postrojenja za preradbu i konzerviranje voća i povrća, postrojenja za preradbu ribe, mljekare, uljare, špiritane, klaonice, šećerane, pivovare, postrojenja za farmaceutsku industriju, industriju boja i lakova, industriju građevnoga materijala, ferolegura, umjetnih smola, oprema za cementare i rafinerije nafte te praonice rublja, a dio inovacija je patentiran (npr. postupak za cirkulacijsko isparavanje soka i pripadajuću isparnu stanicu koja se rabila u procesu preradbe rajčice). Poduzeće se usporedno s preusmjeravanjem proizvodnje pokušalo probiti i na inozemna tržišta. Tako je 1956–57. u SSSR izvezlo 12 linija za preradbu rajčica, a u Italiju 1959. uređaje i licence za tehnologiju preradbe rajčica. Početkom 1960-ih izvoz procesne opreme (automatske i kontinuirane linije za preradbu rajčica, uređaji za ekstrakciju i koncentraciju arome voćnih sokova, isparne stanice) obuhvaćao je 20–30% ukupne proizvodnje, a početkom 1970-ih Jedinstvo je izvozilo u većinu europskih zemalja, SAD te na tržišta južnoameričkih, azijskih i afričkih zemalja. Zbog rasta udjela izvoza u ukupnoj proizvodnji te povećanja prodaje intelektualnih usluga temeljenih na vlastitim znanjima, tehnologijama i projektnim rješenjima, reorganizacijom 1968. osnovani su odjeli proizvodnje, inženjeringa, istraživačko-razvojnog instituta i zajedničkih poslova. Primjenom Zakona o udruženom radu poduzeće je 1976. reorganizirano u SOUR, a 1977. udružilo se sa zagrebačkim Institutom za procesnu tehniku (proizvodio pumpne agregate, volumetrijske i kinetičke pumpe), te 1978. s čakovečkim → Metalcem (sv. 1) (proizvodio male alatne strojeve). Usporedno s razvojem proizvodnje rastao je i broj zaposlenika (1965–75. od 950 do 1150).







Sredinom 1980-ih Jedinstvo je uglavnom proizvodilo postrojenja i opremu za prehrambenu industriju (postrojenja za preradbu voća i povrća, mlijeka, mesa, ribe, jaja, za proizvodnju bezalkoholnih pića, isparne stanice, stanice za pasterizaciju s pločastim izmjenjivačima, oprema za sušare, pivovare i šećerane), a manje opremu za kemijsku, petrokemijsku i farmaceutsku industriju. Od ukupno 2500 zaposlenika SOUR-a Jedinstvo, na razvoju i pripremi proizvodnje radilo je oko 300 inženjera strojarstva, tehnologa, konstruktora i tehničara. Do 1990. Jedinstvo je postalo jedno od najuspješnijih poduzeća u SFRJ. Poduzeće je prihode djelomično ulagalo u izgradnju novih objekata (hala strojne obradbe, nova hala za montažu) te u nabavu različitih specijalnih i visokoproduktivnih strojeva. Iako je proizvodnja djelomično modernizirana pa se nastavio izvoz (sredinom 1980-ih 70–80% ukupnih prihoda) u SSSR, zemlje istočne Europe, Bliskoga istoka, Afrike i Azije, tvornica nije bila konkurentna na zapadnoeuropskim tržištima jer joj poslovanje nije bilo dovoljno učinkovito – proizvodni je pogon zastario, a proizvodni je asortiman bio preširok.

Nakon raspada SSSR-a početkom 1990-ih i smanjenja narudžbi te drugih otegotnih uvjeta poslovanja (carinskih ograničenja, otežane naplate isporučenih dobara i razdvajanje od čakovečkog Metalca sredinom 1990) Jedinstvo je poslovalo sa sve više poteškoća. Pretvorbu u dioničko društvo (1992) i privatizaciju vlasništva (1998–2000) pratio je smanjeni opseg posla i drastično smanjenje broja zaposlenika. Nakon što su u pogone Jedinstva tijekom 1995. useljeni oprema i djelatnici Ministarstva obrane RH dio njegova zemljišta, nekretnina i opreme prenesen je na RH, a dio je prodan (1996–2002) ili je pripao vjerovnicima. Nakon stečajnoga postupka (2002) u preostalom je dijelu proizvodnih pogona u Jankomiru 2005. s poslovanjem započelo poduzeće Jedinstvo – Novo d. o. o. koje proizvodi strojeve za industriju hrane, pića i duhana (2020. imalo je desetak zaposlenika).

Jadran – galenski laboratorij d. d. (JGL), poduzeće za proizvodnju i promet farmaceutskih bezreceptnih i receptnih te kozmetičkih proizvoda sa sjedištem u Rijeci, osnovano 1991.

U Rijeci je od kraja XIX. do sredine XX. st. djelovalo desetak ljekarni, koje su 1963. ujedinjene u Narodnu ljekarnu Jadran (danas Ljekarna Jadran). Iz središnjega laboratorija za izradbu i kontrolu magistralnih i galenskih pripravaka Ljekarne nastao je Jadran – galenski laboratorij, osnivača Ive Usmianija. Već su prve godine rada registrirane tablete Carbo Medicinalis (aktivni medicinski ugljen), prvi proizvod poduzeća u kategoriji lijekova. Danas su zaštitni znak poduzeća linije proizvoda Aqua Maris, preparata na bazi morske vode iz Jadrana, bogatih mineralima i oligoelementima (na tržište plasirana 1999), i Lactogyn namijenjenih urogenitalnom zdravlju žena (od 2006), preparati Meralys za odčepljivanje nosa na bazi morske vode (od 2011), te umjetne suze Vizol S (od 2013), koje zahvaljujući filtru ugrađenom u bočicu ne sadržavaju konzervanse. Od 2009. JGL proizvodi Latanox, prvi generički oblik lijeka latanoprosta za liječenje povišenoga tlaka u oku, a od 2016. nazalni dekongestiv Nasoryl, prvi generički oblik ksilometazolinklorida i ipratropijeva bromida. Godine 2015., uz pogon i skladišta u riječkome Pulcu, u naselju Svilno otvoren je novoizgrađeni poslovno-istraživačko-proizvodni kompleks Pharma Valley. Iako je poduzeće specijalizirano za proizvodnju sterilnih farmaceutskih otopina (kapi za oči, nos i uši), proizvodi ukupno 6000 raznih artikala (460 proizvoda u različitim oblicima i varijacijama), a ističe se i tehnologijama proizvodnje. Uz veoma brze proizvodne linije za punjenje sterilnih sprejeva i kapi, ključna je tzv. Bag On Valve tehnologija za punjenje sprejeva u aluminijske bočice (raspršivače), koja omogućuje potpuno pražnjenje bočice i iskorištavanje proizvoda te eliminira uporabu konzervansa dok istodobno omogućava dulji vijek trajanja.













JGL je danas internacionalna grupa poduzeća koju, uz prvotno, čine i poduzeća JGL Ljubljana (osnovano 1992., za proizvodnju generičkih lijekova, dodataka prehrani i medicinskih proizvoda), Zdravstvena ustanova za ljekarničku djelatnost Pablo u Rijeci (osnovana 1999., danas ju čine 33 ljekarničke jedinice diljem Hrvatske), Farmis u Sarajevu (osnovano 2000., razvijeno iz predstavništva koje je djelovalo od 1997; uz vlastite nudi i proizvode stranih dobavljača i partnera), Adrialab u Rijeci (osnovano 2013., s više proizvodnih linija), JGL Beograd–Sopot (osnovano 2015., u najvećoj mjeri za proizvodnju dijetetskih proizvoda) i Jadran LLC u Moskvi (osnovano 2016., preuzelo je poslove predstavništva utemeljenoga 1998). Uz to, poduzeće ima predstavništva u Srbiji i Makedoniji od 2001., Ukrajini od 2004., Kazahstanu od 2006., Kosovu od 2008., a 2011. registrirano je poduzeće JGL North America LLC. Proizvodi JGL-a izvoze se u 60-ak zemalja. Poduzeće je 2020. imalo 904 zaposlenika, većinom žena (76%). U odjelu istraživanja i razvoja bilo je 39 zaposlenih, a u ukupnom je broju zaposlenika 65% visoko obrazovanih. Uz poduzeća → Pliva i → Belupo, Jadran – galenski laboratorij među vodećima je u domaćoj farmaceutskoj industriji po prihodu i izvoznim rezultatima. Kao nastavna baza Sveučilišta u Rijeci, JGL ostvaruje suradnju s visokim školstvom.













U središtu Rijeke otvoren je 2020. JGL Muzej farmacije, specijalizirani muzej osnovan suradnjom Grada Rijeke, Muzeja grada Rijeke i JGL-a, koji na suvremen način prikazuje hrvatsku i svjetsku povijest farmacije.





