Hrvatski fotosavez (HFOTOS), nacionalni strukovni savez fotografskih udruga i drugih pravnih osoba koje ostvaruju programe tehničke kulture u području fotografske djelatnosti, fotografskog stvaralaštva i fotografske tehnike, osnovan 1998. u Zagrebu. Pravni je sljednik Foto-saveza Hrvatske utemeljenoga 1949. i povijesni sljednik Hrvatskoga fotoamaterskog saveza osnovanoga 1939. u Zagrebu. Osnovna je djelatnost Saveza razvoj i promidžba fotografije kao tehničke i umjetničke discipline, fotografske kulture i djelatnosti, te je dio programa javnih potreba RH u tehničkoj kulturi i kulturi koji se odnosi na fotografsku djelatnost i stvaralaštvo. Okuplja 22 fotokluba te više pridruženih članica osnovnih i srednjih škola i srodnih ustanova. Od 1998. nositelj je projekta Međunarodni fotografski doživljaj baštine radi usmjeravanja što većega broja mladih na fotografiranje i razumijevanje baštine. Priređuje mnogobrojne fotoradionice, među kojima i ljetnu fotoradionicu Istra – ambijent, kulturna baština (od 1997). Izdaje kataloge godišnjih izložaba, publikacije iz programa za mlade, a 1995. pokrenuo je biblioteku fotomonografskih izdanja Hrvatski fotografi. Redoviti je član Međunarodne federacije fotografske umjetnosti (FIAP). Od 2018. predsjednica je Mirjana Pešec.
Glavni indeks
TLM → Tvornica lakih metala
Schott Boral d. d. → Duran
rude → mineralne sirovine
Radonja → Herbos
narodni vez → tekstilno rukotvorstvo
naftna platforma → nafta; pučinsko inženjerstvo (sv. 1)
Bohutinsky, Gustav (Szokola Hutta, Mađarska, 16. VI. 1877 – Mostar, 12. IX. 1914), agronom i genetičar, stručnjak za uzgoj i oplemenjivanje bilja.
Završio je 1902. studij poljoprivrede na Visokoj školi za kulturu tla (Hochschule für Bodenkultur) u Beču, gdje je 1914. doktorirao disertacijom Entwicklungsabweichungen beim Mais. Kratko je radio kao vježbenik pri gospodarskoj upravi Zemaljske vlade u Zagrebu (1902), a potom je postao asistent na Višemu gospodarskom učilištu u Križevcima (→ Visoko gospodarsko učilište u Križevcima) u Postaji za istraživanje sjemena (1903). Na tom učilištu započeo je sustavni rad na uvozu stranih i oplemenjivanju domaćih sorti ratarskoga, povrćarskog i krmnoga bilja. Predavao je kolegije Bolesti bilja, Zoologija te Bilinogojstvo, a 1905. bio je imenovan predstojnikom Postaje. Ispit iz biljne fiziologije, agrikulturne kemije, uzgoja bilja i gospodarskih strojeva položio je 1908. na Visokoj školi za kulturu tla u Beču i postao profesorom uzgoja bilja na križevačkom učilištu, gdje je organizirao Postaju za oplemenjivanje bilja. Premješten je 1912. u Zagreb, u Gospodarski odsjek vlade, ali je i dalje vodio kolegij Uzgoj bilja u Križevcima; također je predavao Opće gospodarstvo na Šumarskoj akademiji.
Prvi je u nas izvodio pokuse iz uzgoja bilja temeljene na Mendelovim zakonima o nasljeđivanju gena. Najprije je za svoje eksperimente križanja, u kojima je isprva pratio nasljeđivanje jednoga obilježja (monohibridno), a potom triju obilježja (trihibridno), odabrao kukuruz (1909). Bio je prvi hrvatski doktor znanosti s temom iz genetike kukuruza i prvi uspješni oplemenjivač sorti pšenice Sirban Prolifik i kukuruza (Križevačka Hrvatica) koje su uzgajane u Hrvatskoj na većim površinama, a kojih su oplemenjivanje nastavili Vinko Mandekić, Mirko Korić, → Alois Tavčar i dr. Jedan je od osnivača i urednik (1913–14) časopisa Gospodarska smotra (→ Agriculturae Conspectus Scientificus). Bio je začetnik mnogih pionirskih znanstvenih istraživanja i mentor mnogim znanstvenicima, među kojima je bio i genetičar → Milislav Demerec.
Herbos, poduzeće za proizvodnju kemikalija i kemijskih proizvoda osnovano 1946. u Sisku. Započelo je djelovati preseljenjem postojeće tvornice vinske kiseline Resman iz Zagreba (od 1946. Radonja) u novoizgrađenu tvorničku zgradu u Sisku (prvotna je zamisao bila da se u nju smjesti tvornica modre galice) pod nazivom Radonja, tvornica vinske kiseline Sisak, a zapošljavalo je oko 20 radnika.
U prvim godinama razvoja u još nedovršenim zgradama i sa starom opremom proizvodila se vinska kiselina iz vinskoga kamena koji se organizirano prikupljao u Makedoniji, Srbiji i Hrvatskoj. Poduzeću je 1947. pripojena Tvornica kisika Sisak, pogoni koje su 1953. preseljeni u Zagreb. Proizvodnja organoživinih spojeva po kojoj je poduzeće bilo poznato pokrenuta je 1953. Godine 1955. započela je proizvodnja napitka u tabletama na bazi vinske kiseline Eska, a ubrzo potom praška za pecivo i dr.
Zamah u razvoju i modernizaciji poduzeća potaknule su Konferencija proizvođača sredstava za zaštitu bilja Jugoslavije održana 1954. u Šapcu, na kojoj je donesen zaključak da se Radonja orijentira na sintezu živinih i svih organosumpornih preparata, te Konferencija proizvođača gume Jugoslavije održana 1956. u Sisku, nakon koje je poduzeće počelo proizvoditi sredstva za gumarsku industriju (aditivi za spužvastu gumu, antioksidansi, vulkanizacijski akcelerator tiram – tetrametiltiuramov disulfid, TMTD). Proizvodnja posljednjega, koji je ujedno i sredstvo za zaštitu bilja (fungicid), usmjerio je daljnji razvoj poduzeća u područje poljoprivrede koje je tijekom godina postalo okosnica njegove proizvodnje. Nakon što je Institut za industrijska istraživanja Zagreb Radonji 1957. predložio proizvodnju organoživinih fungicida, izgrađeno je novo postrojenje za sintezu i formulacije te je iste godine započela proizvodnja živinoga fungicida Radosana. Na temelju te proizvodnje poduzeće je postalo značajan izvoznik. Uskoro je započela proizvodnja i drugih fungicida: Radotirama, Radocirama, Radocineba i dr. Godine 1959. Radonja je sa švicarskim poduzećem Sandoz AG iz Basela potpisala ugovor o suradnji i distribuciji sredstava za zaštitu bilja, na temelju čega je započela proizvodnja tekućih insekticida. Pogon za proizvodnju joda koji je radio u sklopu Jodnoga lječilišta Sisak pripojen je poduzeću 1957., i radio je do 1964.
Početkom 1960-ih započela je proizvodnja triazina, herbicida na osnovi aktivnih tvari simazina (Radokor) i atrazina (Radazin), kao najznačajnije skupine herbicida u proizvodnome pogonu Radonje. Tada je prestala proizvodnja vinske kiseline i uz nju vezanih proizvoda, te su ti pogoni bili prenamijenjeni za proizvodnju atrazina i tekućih pesticida. Godine 1962. uvedena je nova skupina proizvoda za široku potrošnju u obliku tekućina i aerosola, od kojih su najpoznatiji bili Piretoks, Lipisan i Mravocid. Novi pogon za proizvodnju alkalnih mineralnih gnojiva na bazi mineralne troske i marokanskoga fosfata pušten je u rad 1965. Odluka o toj proizvodnji bila je uvjetovana raspoloživošću i blizinom osnovne sirovine troske iz Siemens-Martinovih peći, koja se javlja kao otpad u proizvodnji čelika u → Željezari Sisak. Zbog niske prodajne cijene od te se proizvodnje odustalo 1969. te su postojeći pogoni bili prenamijenjeni za proizvodnju hidrauličnoga vapna i metalurškoga cementa.
Počevši razvijati 1965. program proizvoda za kliničku dijagnostiku, Radonja je postala začetnik te proizvodnje na području Jugoslavije. Razvojni program odvijao se u prilagođenome laboratorijskom prostoru, a od 1967. u specijaliziranome pogonu. Sastojao se od 25 različitih reagensa, broj kojih se povećao uspostavljanjem suradnje s raznim medicinskim institucijama, posebice zagrebačkim bolnicama te britanskim poduzećem SmithKline & French Laboratories (od 1977).
Godine 1973. pušten je u rad novi pogon za sintezu triazina kapaciteta 3000 t na godinu, čime je Radonja postala jedan od vodećih proizvođača pesticida u Jugoslaviji, kao i značajan izvoznik atrazina, posebice u zapadnu Europu i SAD. U tom su se razdoblju počeli proizvoditi i disperzivni premazi za zidove i beton (Murosan, Betosan i dr.). Radonja je kupila zemljište i zgrade bivšega vojnog kompleksa smještene u blizini stare jezgre poduzeća, uz nekadašnju Tvornicu boca i šupljeg stakla Petar Teslić. Otvoreni su mnogi novi pogoni, a 1988. puštena je u rad i spalionica tvorničkoga otpada.
Uspostavljena je suradnja s američkim poduzećem Elanco, što je rezultiralo širenjem asortimana za zaštitu bilja, te je puštena u rad novoizgrađena linija za proizvodnju Treflana. S američkim poduzećem Monsanto uspostavljena je suradnja u području proizvodnje i distribucije herbicida te je Radonja postala proizvođač u svijetu najpoznatijega herbicida na bazi glifosata Cidokora. Od 1950-ih do kraja 1980-ih poduzeće je potpisalo ugovore o suradnji s tridesetak inozemnih poduzeća, uglavnom iz zapadne Europe i SAD-a. U istom razdoblju prijavljeno je sedam patenata, a broj zaposlenih dosegnuo je 780. Poduzeće je imalo devet proizvodnih grupa s više od 170 proizvoda.
Izbijanjem Domovinskoga rata opseg proizvodnje i broj zaposlenih se znatno smanjio. Poduzeće je prošlo postupak privatizacije te je od 1993. nastavilo djelovati kao Herbos d. d. Osnovna mu je djelatnost i dalje bila proizvodnja sredstava za zaštitu bilja uz materijale za graditeljstvo, zaštitne i dekorativne premaze i dijagnostička sredstva. Zbog nagomilanih dugova poduzeće je 2011. proglasilo stečaj, a 2014. prekinuta je sva proizvodnja. Njegov proizvodni program preuzelo je poduzeće → Iskra Zelina kemijska industrija.
Hidroizolacija Katran d. o. o., poduzeće kemijske industrije sa sjedištem u Zagrebu, nastalo 1947. integracijom poduzeća Antun Res, Hrvatske industrije katrana i Istok.
Prethodnici poduzeća
Najstarije poduzeće koje je prethodilo današnjemu bilo je obrtno građevinsko poduzeće za proizvodnju asfalta i katrana što ga je 1890. osnovao Ljudevit Deutsch sa sjedištem u Ulici Junija Palmotića u Zagrebu. Godine 1907. izgradilo je Zagrebačku električnu centralu. Poduzeće je 1917. kupio Antun Res te je otada nosilo njegovo ime. Sredinom 1920-ih imalo je šest poslovnih objekata u kojima su se nalazila postrojenja za destilaciju katrana, proizvodnju krovne ljepenke, laboratorij, pomoćne radionice i uredi. Dio poduzeća preseljen je 1928. na Radničku cestu. Proizvodnja je 1932. iznosila 633 t smolnoga cementa, kovačke smole i katrana. U sljedećim je godinama počela proizvodnja brusnoga papira i platna u arcima te metražnoga brusnoga platna. Antun Res otvarao je i kamenolome u Međimurju, Zagorju i Slavoniji kao vlastiti izvor sirovina, a 1927. s radom je započela i podružnica u Ljubljani. Prije II. svj. rata Antun Res bilo je najveće specijalizirano poduzeće za asfalte i izolacije u zemlji.
Hrvatsku industriju katrana osnovao je 1913. njemački inženjer Teodor Abelman, suvlasnik i direktor industrije katrana Teeraf sa sjedištima u Beču i Pragu, a na poticaj zagrebačkih vlasti koje su uvidjele potrebu za tvornicom građevnoga materijala. Devet poslovnih objekata bilo je smješteno na Radničkoj cesti, a kako bi osiguralo sirovinsku osnovu, od samog početka poduzeće je surađivalo s Gradskom plinarom Zagreb, kojoj je kao nusproizvod ostajao sirovi katran. Nakon I. svj. rata nastavilo se ubrzano razvijati. Tada je zapošljavalo 40 radnika, a potkraj 1930-ih broj zaposlenih povećao se na približno 100. Otvoreno je više novih pogona u Zagrebu, te pogon krovne ljepenke u Zemunu. Proizvodila se krovna ljepenka, kolomaz, smolni cement, razni derivati iz kamenoga ugljena, katranska masa za impregniranje, smola, sirovi benzol i katransko ulje. Godine 1936. bile su prerađene 1632 t katrana, 339 t sirove ljepenke i 92 000 omota ljepenke.
Poduzeće Istok osnovano je 1922. sa sjedištem na Trgu kralja Petra Svačića kao podružnica poduzeća Asthandels A. G. iz Münchena. Do 1929. bavilo se uvozom građevinskih i poljoprivrednih strojeva, a potom je nakon kupnje prostora na Miramarskoj cesti počelo proizvoditi terpentin i kolomaz. Godine 1935. od bečkoga poduzeća Korndörfer & Wallanfels kupilo je licencu za proizvodnju pomoćnih sredstava za tekstilnu i kožarsku industriju. Iste godine započelo je i preradbu sirovoga benzena na njegove derivate: čisti benzen, ksilol, toulol i solventnu naftu.
Razdoblje od kraja II. svj. rata do danas
Nakon II. svj. rata poduzeće Antun Res zapošljavalo je 91 radnika, Hrvatska industrija katrana 75, a Istok 14 radnika. Rješenjem Predsjedništva vlade NR Hrvatske integracijom poduzeća Antun Res, Hrvatske industrije katrana i Istok 1947. utemeljeno je poduzeće Katran. Prvi izvoz (katranska smola mrkog ugljena i brusni proizvodi) ostvaren je 1954.
Godine 1956. Katran, → Chromos i → Pliva sklopili su ugovor o zajedničkoj proizvodnji organskih boja i pigmenata i njihovih intermedijera za organske boje, a 1957. osnovali su Kemijsku industrijsku zajednicu, prvo poslovno udruženje u Jugoslaviji. Sljedećih godina u Katranu je započela proizvodnja proizvoda za zaštitu bilja te mirisnih sastojaka. Poduzeće je tada zapošljavalo oko 350 djelatnika. Pliva je Katranu 1962. prepustila proizvodni pogon za proizvodnju boja zajedno s radništvom. Tada je u Katranu izgrađen pogon za proizvodnju intermedijera za organske boje kapaciteta 650 t na godinu, proizvodnja kojih je napuštena 1966.
Godine 1964. Katran se zajedno s Chromosom i → Kutrilinom ujedinio u Kemijski kombinat Chromos – Katran – Kutrilin nastojeći racionalizirati poslovanje, ulaganje i razvoj proizvoda. U sklopu kombinata (poslije SOUR Chromos) Katran se širio i počeo proizvoditi niz novih proizvoda na bazi bitumenskih prerađevina za hidroizolaciju i asfaltnu gradnju. Izgrađeni su pogoni za proizvodnju emulzija, izolacijskih masa, izolacijskih traka s ulošcima od staklene tkanine i aluminijske folije. U sklopu kombinata stručnjaci Katrana istraživali su nova područja, primjerice aditiva za prehrambenu industriju.
Odjel za proizvodnju mirisnih sastojaka je nakon integracije nastavio djelovati kao samostalna tvornica kroz Laboratorij za eterična ulja i Odjel aroma (Chromos Aroma). Prve proizvedene arome bile su namijenjene konditorskoj i duhanskoj industriji. Godine 1972. uspostavljena je suradnja s danskim poduzećem Emulsion, čime su postavljeni temelji za početak proizvodnje aditiva za pekarsku industriju. Godine 1977. započela je proizvodnja praškastih aditiva, za što je 1981. otvoren pogon u Jastrebarskom gdje je 1991. počela proizvodnja za mesnu industriju.
Dezintegracijom SOUR-a Chromos 1993., Katran i Chromos Aroma nastavili su poslovati kao samostalna poduzeća. Većinskim vlasnikom Katrana postala je Gradnja trgovina d. o. o., a poduzeće je tada zapošljavalo oko 200 radnika. Pod nazivom Hidroizolacija Katran d. o. o. poduzeće danas proizvodi raznovrsne bitumenske materijale koji se rabe u visokogradnji i niskogradnji, te zapošljava 35 radnika. Vlasnik Chromos Arome postalo je 1993. njemačko poduzeće Ireks, jedan od vodećih proizvođača poboljšivača i namjenskih mješavina za kruh, pecivo i slastičarstvo, te otada poduzeće posluje kao Ireks Aroma. U sklopu poduzeća nalaze se pogoni za proizvodnju dodataka i mješavina za pekarsko-slastičarske proizvode, mesne prerađevine i stočnu hranu, mirisne kompozicije i arome u Jastrebarskom te za preradbu → ljekovitog i aromatičnog bilja u Dragovanščaku kraj Jastrebarskog, a zapošljavaju oko 150 radnika.
Horvat, Predrag (Jurčevec u Maloj Subotici, 9. IX. 1953), biotehnološki inženjer, stručnjak za industrijsku mikrobiologiju.
Na Tehnološkome fakultetu u Zagrebu (→ Prehrambeno-biotehnološki fakultet; PBF) diplomirao je 1976. te doktorirao 1989. disertacijom Utjecaj faktora okoline na sintezu ureaze u stanicama bakterije Micrococcus varians i kinetiku razgradnje uree. Radio je 1977–81. u prehrambenom poduzeću Podravka u Koprivnici kao tehnički rukovoditelj Tvornice suhog aktivnog kvasca u izgradnji, u Tvornici poliesterskih vlakana u Varaždinu 1981–83. te u Institutu za sigurnost u Zagrebu 1983–85. Od 1986. radio je na PBF-u, od 2006. kao redoviti profesor. Usavršavao se na Tehničkom sveučilištu u Grazu (TU Graz) 2003–05. Predavao je kolegije Biokemijsko inženjerstvo i bioprocesna tehnika te Kinetika biotehnoloških procesa. Bio je prodekan Fakulteta 1995–96. Bavio se modeliranjem i prijenosom bioprocesa u veće mjerilo te matematičkim modeliranjem u razvoju bioprocesa i proizvoda. Autor je udžbenika Biokemijsko inženjerstvo (s M. Bošnjakom i dr., 1987). Suosnivač je Hrvatskoga društva za biotehnologiju 1991. Član je HATZ-a od 2009.
Hrvatska agencija za poljoprivredu i hranu (HAPIH), državna agencija osnovana 2009. sa sjedištem u Osijeku, nadležna za istraživanja u polju poljoprivrede i srodnim poljima, zaštitu tla i bilja, sjemenarstvo i rasadničarstvo, vinogradarstvo, vinarstvo, uljarstvo, voćarstvo, povrćarstvo, stočarstvo, kontrolu kvalitete stočarskih proizvoda i sigurnosti hrane. U njezinom su djelokrugu i priznavanje sorti, certifikacija i uzorkovanje, stručni nadzor, laboratorijska i druga ispitivanja. Agencija također izdaje stručna mišljenja, organizira i provodi stručna osposobljavanja te pruža znanstveno-stručnu potporu Ministarstvu poljoprivrede, Ministarstvu zdravstva i Državnom inspektoratu. Ovlaštena je i za održavanje Nacionalne banke biljnih gena, izdavanje Certifikata za izvoz hrvatskih vina te za vođenje Upisnika zahtjeva za dodjeljivanje oplemenjivačkog prava (→ genetika u poljoprivredi), Evidencije nasada voćnjaka, Evidencije proizvođača i proizvodnje voćnih vina te Evidencije maslinika.
Isprva je djelovala pod nazivom Hrvatski centar za poljoprivredu, hranu i selo, a današnji naziv nosi od 2019. Prigodom osnutka Agenciji su pripojeni: Zavod za zaštitu bilja u poljoprivredi i šumarstvu RH (osnovan 1909), Hrvatski zavod za vinogradarstvo i vinarstvo (osnovan 1996), Zavod za voćarstvo (osnovan 2001), Zavod za tlo (osnovan 2001) i Stanica za južne kulture Dubrovnik (osnovana 1908., a od 2009. nosi ime Zavod za maslinarstvo i južne kulture), koji su od tada djelovali kao njezine ustrojbene jedinice. Godine 2010. pripojen joj je i Zavod za sjemenarstvo i rasadničarstvo (osnovan 1998), a iz njezina sastava izdvojeni su 2011. Zavod za maslinarstvo i južne kulture (pripojen Sveučilištu u Dubrovniku) i 2013. Zavod za tlo (pripojen Agenciji za poljoprivredno zemljište). Kako je Agencija za poljoprivredno zemljište prestala djelovati, 2018. Zavod za tlo ponovno je postao ustrojstvena jedinica Centra. Hrvatskoj agenciji za poljoprivredu i hranu pripojena je 2019. Hrvatska agencija za hranu (osnovana 2003) te dio Hrvatske poljoprivredne agencije (osnovana 1994) koji se odnosi na stočarstvo i kontrolu kvalitete stočarskih proizvoda.
Nakon pet reorganizacija Hrvatska agencija za poljoprivredu i hranu se danas sastoji od Centra za sjemenarstvo i rasadničarstvo, Centra za tlo, Centra za sigurnost hrane, Centra za stočarstvo (svi sa sjedištem u Osijeku), Centra za zaštitu bilja, Centra za vinogradarstvo, vinarstvo i uljarstvo, Centra za voćarstvo i povrćarstvo (svi sa sjedištem u Zagrebu) i Centra za kontrolu kvalitete stočarskih proizvoda (sa sjedištem u Križevcima).
Hrvatska udruga genetičkih inženjera (HUGI), stručna udruga osnovana 2001. u Zagrebu radi stručnog i objektivnog obavještavanja javnosti o temeljnim spoznajama i primjeni genetičkog inženjerstva. Neki su od ciljeva i djelatnosti udruge unapređenje i razvoj genetičkog inženjerstva u RH, rad na hrvatskom nazivlju iz područja genetičkog inženjerstva, pružanje stručne i znanstvene pomoći u izradbi pravilnika i zakona koji obuhvaćaju područje genetičkog inženjerstva te savjetodavne pomoći prigodom izradbe nastavnih planova i programa iz područja biologije i genetike i dr. Članovima mogu postati samo one osobe koje su u svom radu provodile metode genetičkog inženjerstva ili bile voditelji znanstvenih projekata koji su uključivali metode genetičkog inženjerstva. Hrvatska udruga genetičkih inženjera od 2012. dodjeljuje Nagradu »Zoran Zgaga« za najbolji diplomski rad u kojem su se rabile metode genetičkog inženjerstva. Predsjednici udruge su do sada bili profesori → Prehrambeno-biotehnološkoga fakulteta i → Prirodoslovno-matematičkoga fakulteta (sv. 4) u Zagrebu → Vladimir Delić, Srećko Jelenić, → Zoran Zgaga, Hrvoje Fulgosi, Ivan-Krešimir Svetec, Nenad Malenica i Ivana Ivančić Baće.
Hrvatski lovački savez → lovstvo
Hrvatski šumarski institut, javna ustanova za znanstvena, razvojna i visokostručna istraživanja iz znanstvenoga područja biotehničkih znanosti, znanstvenoga polja šumarstva, sa sjedištem u Jastrebarskom. Nastao je spajanjem više srodnih hrvatskih ustanova, od kojih je prva započela s radom 1945. kao Zavod za praktična šumarska istraživanja iz Zagreba. Osim što provodi istraživanja od interesa za šumarstvo i društvo RH u cjelini, danas organizira znanstvene konferencije, znanstvene i stručne edukacije (predavanja, seminare, instruktaže, tečajeve i radionice) za osposobljavanje i usavršavanje kadrova u šumarstvu. Izrađuje studije, elaborate i ekspertize te pruža savjetničke usluge. Surađuje s nacionalnim i međunarodnim znanstvenim i stručnim ustanovama, organizacijama i strukovnim udrugama radi razmjene iskustava i unapređenja znanstvenih metoda rada.
Povijest
Začetkom Instituta smatra se osnivanje Zavoda za praktična šumarska istraživanja iz Zagreba 1945. Zavod je prvu godinu postojanja bio u sastavu Ministarstva poljoprivrede i šumarstva NR Hrvatske. Od 1946. djelovao je samostalno pod imenom Institut za šumarska istraživanja (od 1950. Institut za šumarska i lovna istraživanja). Usporedno s tim je u Splitu 1947. osnovan Institut za pošumljavanje krša, koji je djelovao do 1950., kada je u Zagrebu osnovan Institut za eksperimentalno šumarstvo JAZU-a, koji je preuzeo neke djelatnosti splitskog Instituta. Prestankom rada Instituta JAZU-a 1957., dio osoblja preuzeo je zagrebački Institut za šumarska i lovna istraživanja. Institut je 1962–68. bio u sastavu Šumarskog fakulteta (→ Fakultet šumarstva i drvne tehnologije) u Zagrebu pod starim imenom (Institut za šumarska istraživanja), a od 1968. je ponovno djelovao samostalno pod imenom Institut za šumarska istraživanja SR Hrvatske. Godine 1959. u Rijeci je osnovan Zavod za kontrolu šumskog sjemena (osnivač Poljoprivredno-šumarska komora NR Hrvatske), a 1960. u Jastrebarskom Zavod za četinjače (od 1964. Jugoslavenski institut za četinjače).
Godine 1974. osnovan je Šumarski institut, Jastrebarsko, spajanjem Instituta za šumarska istraživanja SR Hrvatske iz Zagreba, Zavoda za kontrolu šumskog sjemena iz Rijeke i Jugoslavenskog instituta za četinjače iz Jastrebarskog, u zgradama kojega je, izgrađenima u prvoj polovici 1960-ih, bio smješten. U skladu s aktualnim izmjenama zakonodavstva, Šumarski institut je od 1993. javna ustanova nad kojom je RH stekla osnivačka prava, odn. javni institut u vlasništvu RH; od 2003. djeluje kao javni znanstveni institut, a 2009. promijenio je ime u Hrvatski šumarski institut. Povijest Instituta obilježio je njegov dugogodišnji direktor Joso Gračan (1972–2004), dok su direktori Instituta u novije doba Miroslav Benko (2004–10), Dijana Vuletić (2010–19) i Sanja Perić (od 2019).
Hrvatski šumarski institut danas
Institut danas zapošljava 81 zaposlenika, znatnim dijelom visokostručan i znanstveni kadar te mlade istraživače. Njime upravlja peteročlano Upravno vijeće. Institut djeluje u 12 organizacijskih jedinica: šest znanstvenih zavoda (Zavod za genetiku, oplemenjivanje šumskog drveća i sjemenarstvo, Zavod za ekologiju šuma, Zavod za uzgajanje šuma, Zavod za zaštitu šuma i lovno gospodarenje, Zavod za uređivanje šuma i šumarsku ekonomiku, Zavod za međunarodnu znanstvenu suradnju jugoistočne Europe – EFISEE), dva odjela (Odjel zajedničkih poslova i Odjel rasadničke proizvodnje) i tri istraživačka centra (Centar za nizinske šume u Vinkovcima, Centar za općekorisne funkcije šuma Josip Ressel u Pazinu i Centar za urbane i privatne šume u Varaždinu). U Institutu je danas aktivno pet laboratorija koji su sastavnice međuzavodskog odjela (Odjel za laboratorijska istraživanja – OLI).
U znanstveno-istraživačkoj djelatnosti Institut usmjerava svoja istraživanja prema očuvanju i zaštiti stabilnosti, proizvodnosti, biološke raznolikosti i genetskih resursa šumskih ekosustava RH, prirodnoj obnovi i potrajnom gospodarenju šumama, a u najnovije doba povećanju sposobnosti prilagodbe šuma na klimatske promjene te adaptacijskim strategijama gospodarenja. Kontinuirano i aktivno surađuje s nizom znanstvenih i stručnih institucija u RH, te na međunarodnome planu (Europski šumarski institut EFI, Organizacija za hranu i poljoprivredu UN-a FAO, Međunarodna zajednica šumarskih istraživačkih organizacija IUFRO). Istraživači Instituta sudjeluju u mnogim znanstvenim i stručnim, nacionalnim i međunarodnim projektima i programima (npr. Horizon 2020, LIFE, INTERREG, Erasmus, COST, Hrvatske zaklade za znanost, Ministarstva poljoprivrede RH, Hrvatskih šuma). Uspostavljanje suradnje sa znanstvenim institucijama iz područja šumarstva iz regije rezultiralo je pokretanjem prvoga regionalnog znanstvenog časopisa u šumarstvu → South-east European Forestry (SEEFOR). Institut objavljuje i časopis Radovi Hrvatskog šumarskog instituta (redovite i izvanredne brojeve), bibliografije i monografije Instituta, te je nakladnik ili sunakladnik knjiga i priručnika, zbornika radova, zbornika sažetaka te drugih publikacija. Organizator je ili suorganizator nacionalnih i međunarodnih znanstvenih savjetovanja i radionica.
Hrvatsko društvo za biotehnologiju (HDB), znanstveno-stručna udruga koja okuplja biotehnologe i stručnjake srodnih struka, osnovana 1990. u Zagrebu. Djeluje s ciljem unapređivanja svih grana biotehnologije i sustava izobrazbe stručnjaka, javnoga promicanja primjene biotehnologije za opću dobrobit te pružanja stručne pomoći u svrhu gospodarskoga, kulturnog i sigurnosnog napretka Hrvatske. Prvi je predsjednik Društva bio → Marijan Bošnjak, a na toj su se dužnosti istaknuli i → Zlatko Kniewald, Srđan Novak, → Daslav Hranueli, Vesna Zechner Krpan, Anita Slavica i dr. Društvo je organiziralo više međunarodnih znanstvenih skupova popraćenih zbornicima, predavanja i kongresa. Službeno glasilo je časopis → Food Technology and Biotechnology. Društvo je član Europske federacije za biotehnologiju (EFB) od 1991., s kojom od 1998. organizira međunarodni tečaj Bioprocess Engineering Course za doktorande i poslijedoktorande iz europskih znanstvenih institucija i industrije. Također je član Europske biotehnološke tematske mreže udruga (EBTNA) od 2013., → Hrvatskoga inženjerskog saveza (sv. 4) od 2015. i drugih udruženja.
Hrvatsko društvo za gajenje lova i ribarstva, udruga lovaca i stručnjaka iz područja lovstva, ribarstva, kinologije, streljaštva, zaštite okoliša i prirode. Osnovano je 1881. u Zagrebu kao Družtvo za obranu lova u Kraljevini Hrvatskoj i Slavoniji. Prvi predsjednik bio mu je grof Ladislav Pejačević, a prvi tajnik Josip Fon.
Nakon kraće stanke u radu, društvo je obnovljeno 1891. pod imenom Prvo obće hrvatsko društvo za gajenje lova i ribarstva (predsjednik Đuro Jelačić mlađi; tajnik → Fran Žaver Kesterčanek), a današnji naziv nosi od 1919. Cilj je Društva u početku bila zaštita lova na području Hrvatske i Slavonije te razvoj lovstva i lovačkoga gospodarenja, no tijekom vremena usredotočilo se i na razvoj opće kulture lovstva i ribarstva te zaštitu divljači i faune. Sudjelovalo je u izradbi Zakona o lovstvu (1883), utemeljenju lovne kinologije (1896), a uvelo je i fakultativno polaganje lovačkih ispita (1934; od 1951. u suradnji s Lovačkim savezom Hrvatske održava Tečaj za lovce). U Zagrebu je organiziralo prvu nacionalnu lovačku izložbu (1899) i prvu izložbu čistokrvnih pasa (1906), osnovalo je streljački klub i sekciju lovnoga streljaštva Društva (1913). Poticalo je osnivanje udruženja lovaca i njihovih saveza (od 1925) te aktivno sudjelovalo u radu Međunarodnoga savjeta za lovstvo. Publicistička djelatnost Društva odnosila se na objavljivanje prvoga stručnog mjesečnika na hrvatskom jeziku Viestnika Prvoga občega hrvatskoga družtva za gojenje lova i ribarstva (1892., danas → Lovački vjesnik) te poticanje na pisanje prve stručne literature iz područja lovstva na hrvatskom jeziku koju je Društvo potom objavljivalo (Lovstvo F. Ž. Kesterčaneka 1896. i Hrvatski lovodjija Josipa Ettingera 1897). Iz Tečaja za lovce nastao je udžbenik Uvod u lovstvo (1975) koji je i danas najvažnija literatura pri polaganju lovačkih ispita. Društvo danas ima oko 700 članova, a predsjednik mu je Ognjen Krajačić.
Hrvatsko društvo za goriva i maziva (GOMA), udruga stručnjaka koji se bave poslovima razvoja, proizvodnje i primjene ugljikovodičnih goriva i maziva. Osnovano je 1964. u Zagrebu, u početku je u okviru Jugoslavenskoga društva za primjenu goriva i maziva djelovalo kao Republički odbor Hrvatske, od 1982. kao samostalno Društvo za primjenu goriva i maziva Hrvatske, a od 1991. djeluje pod današnjim nazivom. Zadatci društva su poticanje znanstvene i stručne misli u vezi s tehnologijom proizvodnje i racionalnom primjenom tekućih, plinovitih i ostalih fosilnih goriva, zaštitom okoliša, te suradnja sa specijaliziranim institucijama u zemlji i svijetu. Društvo organizira stručne skupove, međunarodne stručno-znanstvene simpozije i predavanja, izrađuje studije, analize, stručne radove vezane uz razvoj i primjenu goriva i maziva te surađuje u izradbi normi i propisa. Od osnutka Društvo izdaje časopis → Goriva i maziva, zbornike skupova te priručnike Maziva i podmazivanje (1986), Tablice na 15 °C (1987), Jugoma standardi 1972–1986, Englesko-hrvatski naftni priručni rječnik (1999). Od 2015. predsjednik je Bruno Novina.
Hrvatsko hidrološko društvo (HHD), znanstveno-stručna udruga osnovana 1992. u Zagrebu. Okuplja znanstvenike, stručnjake i pravne osobe koji se bave hidrologijom i održivom uporabom voda radi unapređenja djelatnosti, proučavanja i analize problema te istraživanja teorijske i praktične hidrologije. Samostalno i u suradnji organizira međunarodne skupove, savjetovanja, seminare, okrugle stolove i predavanja te znanstveno-stručna putovanja. Od 1995. organizira Hrvatsku konferenciju o vodama koja se redovito održava svake četiri godine, te se radovi s nje objavljuju u zborniku radova. HHD surađuje sa znanstvenim ustanovama, srodnim udrugama i poduzećima te izrađuje prijedloge i nacrte propisa vezanih uz hidrološke aspekte vodnogospodarske problematike u RH i EU-u.
| Predsjednici Hrvatskog hidrološkog društva | |
| Ognjen Bonacci | 1993–2000. |
| Ranko Žugaj | 2001–04., 2013–15. |
| Nevenka Ožanić | 2005–12. |
| Josip Rubinić | od 2015. |
Hudec, Mladen (Slunj, 8. II. 1924 − Zagreb, 7. II. 2004), građevinski inženjer, stručnjak za tehničku mehaniku.
Diplomirao je 1950. na Građevinskom odsjeku Tehničkoga fakulteta (→ Građevinski fakultet; sv. 3) u Zagrebu, gdje je doktorirao 1980. disertacijom Metoda iregularne mreže (mentor Z. Kostrenčić). Radio je na Tehničkome fakultetu u Sarajevu (1951–61) gdje je pri Katedri za statiku utemeljio Laboratorij za modelska ispitivanja. Bio je voditelj nadzora na izgradnji objekata hidroelektrane Senj (1961–65), a od 1965. bio je zaposlen na → Rudarsko-geološko-naftnome fakultetu u Zagrebu, gdje je u zvanje redovitoga profesora izabran 1980. Predavao je kolegije Mehanika, Otpornost materijala, Građevinarstvo, Mehanika stijena, Izgradnja podzemnih prostorija i tunela i dr. Akademske godine 1970/71. bio je gostujući profesor na Henry Crumb School of Mines Sveučilišta Columbia u New Yorku. Umirovljen je 1994.
Isticao se znanstvenom djelatnošću u području statike građevinskih konstrukcija, statike podzemnih prostora, eksperimentalne mehanike i u interdisciplinarnom području biomehaničkih istraživanja. Bio je istaknuti stručnjak na području konstruktivnih dijelova sedamdesetak uglavnom armiranobetonskih konstrukcija i podzemnih objekata na području bivše SFRJ. Izvorni radovi iz interpolacije izokroma međunarodno su priznati kao Hudecova metoda. Bio je predsjednik → Hrvatskog društva za mehaniku (sv. 4) 1967−68. te od 1988. prvi predsjednik Saveza društva za tunele Jugoslavije sa sjedištem u Zagrebu. Suautor je prve knjige iz biomehanike na hrvatskom jeziku naslova Principi i elementi biomehanike (s V. Nikolićem, 1988). Od 1998. je professor emeritus Sveučilišta u Zagrebu.
Farmaceutsko-biokemijski fakultet, visokoškolska i znanstvenoistraživačka ustanova Sveučilišta u Zagrebu, koja izvodi sveučilišne studije u znanstvenom polju farmacije (grane farmacije i medicinske biokemije). U Hrvatskoj predstavlja središte znanstvenog i stručnog razvoja polja te je jedini fakultet koji obrazuje farmaceutske i medicinsko-biokemijske stručnjake.
Početak studija
Studij farmacije jedan je od najstarijih studija na prostoru Hrvatske te među prvim studijima ljekarništva na jugoistoku Europe. Njegovu su osnivanju najviše pridonijeli profesori Mudroslovnoga fakulteta u Zagrebu → Gustav Janeček, → Bohuslav Jiruš i → Vinko Dvořák (sv. 4). Studij je osnovan 1882. rješenjem cara i kralja Franje Josipa I. te Naredbom Kraljevskoga zemaljskog vladina odjela za bogoštovje i nastavu kao Farmaceutski učevni tečaj Mudroslovnoga fakulteta, čime je na zagrebačkom sveučilištu započela nastava iz farmacije. Uvjeti za upis bili su završene barem četiri godine gimnazije, položen tirocinijski ispit (praktični ispit ljekarništva) te dvije godine rada u javnoj ljekarni. Ubrzo se pokazala potreba za osnivanjem samostalnog fakulteta, a prvi korak k tomu bio je preoblikovanje tečaja u Farmaceutski odjel (1928). Samostalni Farmaceutski fakultet osnovan je 1941., a za prvog dekana izabran je → Antun Vrgoč. Zbog ratnih okolnosti nastavna i znanstvena aktivnost znatno je usporena, a 1945. Fakultet je nakratko ukinut. Nakon ponovne uspostave, Fakultetu je dodijeljena zgrada u Kukovićevoj ulici 1 (danas Ulica Ante Kovačića 1), a studij je tada upisalo gotovo 500 studenata (od kojih 80% žena). Godine 1963. ime je promijenjeno u Farmaceutsko-biokemijski fakultet, koje nosi i danas.
Na fakultetu je 1935–41. radio → Vladimir Prelog, dobitnik Nobelove nagrade za kemiju (1975), kojemu je 1952. na poticaj tadašnjega dekana → Frana Kušana dodijeljen počasni doktorat Sveučilišta u Zagrebu.
Fran
Do sada je na Fakultetu diplomiralo više od 8000 studenata, oko 350 njih steklo je stupanj magistra znanosti, a više od 200 doktorat znanosti. Danas je na Fakultetu oko 950 redovitih studenata na diplomskim i oko 200 na poslijediplomskim studijima (doktorski i specijalistički).
| Dekani Fakulteta | |
| Antun Vrgoč | 1942–45. |
| Hrvoje Iveković | 1945–46., 1947–48., 1953–54., 1962–64. |
| Fran Kušan | 1946–47., 1950–52., 1966–68. |
| Dragutin Barković | 1948–49., 1952–53. |
| Božidar Vajić | 1949–50., 1954–58. |
| Smiljko Ašperger | 1958–62., 1964–66., 1970–72. |
| Ivan Štivić | 1968–70. |
| Miljenko Malnar | 1972–76., 1980–82. |
| Antun Gertner | 1976–80. |
| bez izabranoga dekana | 1982–85. |
| Stanko Borčić | 1985–89. |
| Ivan Jalšenjak | 1989–93., 2003–06. |
| Marijan Pribanić | 1993–97. |
| Nikola Kujundžić | 1997–2001., 2006–10. |
| Mladen Biruš | 2001–03. |
| Karmela Barišić | 2010–14. |
| Jerka Dumić | 2014–16. |
| Željan Maleš | 2016–20. |
| Jasmina Lovrić | od 2020. |
Nastava
Nastava studija u samom je početku trajala dvije godine (1882), a 1928. produljena je na tri godine nastave i jednu godinu prakse. Od osnutka Farmaceutskog odjela postojao je i doktorski studij koji je neko vrijeme bio ukinut jer ga nije pohađao ni jedan student, a ponovno je uspostavljen 1945. Nakon osamostaljenja Fakulteta nastava je produljena na četiri godine studija. Godine 1957. uvedena su dva studijska smjera, Kliničko-kemijski i Sanitarno-kemijski, koji su studenti odabirali na trećoj godini studija. Godine 1961. studij se dijelio na Farmaceutsko-tehnološki, Medicinsko-biokemijski i Prehrambeno-sanitarni smjer (koji je ukinut 1974). Iste su godine uvedena tri poslijediplomska studija, 1963. još dva, 1964. još jedan, a sve njih kao zajednički studij preuzelo je Sveučilište u Zagrebu 1970. Poslijediplomski studij farmaceutskih znanosti na fakultetu je ponovno uspostavljen 1980. Od 1989. nastava diplomskoga studija podijeljena je na studij farmacije i studij medicinske biokemije. Diplomski je studij kraće vrijeme bio produžen na devet semestara, a od provedbe Bolonjskoga procesa 2005/06. traje pet godina (deset semestara).
Danas se na fakultetu izvode petogodišnji integrirani diplomski studiji Farmacija i Medicinska biokemija, poslijediplomski doktorski studij Farmaceutsko-biokemijske znanosti te šest poslijediplomskih specijalističkih studija: Dermatofarmacija i kozmetologija, Razvoj lijekova, Klinička farmacija, Molekularna dijagnostika, Medicinska biokemija i laboratorijska medicina te Fitofarmacija s dijetoterapijom.
Organizacija
Temelj za osnivanje samostalnog fakulteta farmacije bila su tri zavoda: Zavod za farmakognoziju (1896), Zavod za farmaciju (1928) te Zavod za farmaceutsku tehnologiju (1932), a pri osamostaljenju Fakulteta 1942. bilo ih je šest. Poslije je Fakultet organiziran u odjele, odn. odsjeke te su početkom 2000-ih djelovali odsjeci za kemiju, farmaceutske znanosti i biomedicinske znanosti, s pripadajućim zavodima. Danas Fakultet djeluje u 15 zavoda, dva centra i osam obvezatnih samostalnih kolegija (Tjelesna i zdravstvena kultura, Matematika sa statističkom analizom, Bioetika, Sociologija i zdravstvo, Fiziologija s anatomijom čovjeka, Patofiziologija s patologijom, Toksikologija te Farmaceutska etika i deontologija), a u njegovu je sastavu i Farmaceutski botanički vrt »Fran Kušan«.
Fakultetski su zavodi još od nastanka studija smješteni na više lokacija u Zagrebu. U Ulici Ante Kovačića 1 nalazi se osam zavoda, Centar za primijenjenu medicinsku biokemiju, dekanat i knjižnica, na lokaciji u Ulici kneza Domagoja 2 nalaze se četiri zavoda (za farmaceutsku tehnologiju, farmakologiju, medicinsku biokemiju i hematologiju te za kemiju prehrane) i Centar za primijenjenu farmaciju, u Ulici Josipa Schrotta 39 dva su zavoda (za farmaceutsku botaniku te mikrobiologiju) i Farmaceutski botanički vrt »Fran Kušan«, a na Trgu Marka Marulića 20/II smješten je Zavod za farmakognoziju.
Zavod za farmakognoziju prvi je zavod Fakulteta. Osnovao ga je 1896. → Julije Domac kao Farmakognostički institut, prvu takvu neovisnu ustanovu u svijetu. Naziv je ubrzo promijen u Farmakognoški, potom Farmakognostički zavod, a od 1921. Zavod za farmakognoziju. Zavodska istraživanja usmjerena su na pronalazak i ispitivanja biološki aktivnih prirodnih tvari za primjenu u prevenciji i terapiji bolesti ili kao aktivnih tvari novih lijekova, kao i u identifikaciji i kontroli kakvoće ljekovitog bilja i biljnih lijekova (→ ljekovito i aromatično bilje). Predstojnici su bili J. Domac (1896–24), A. Vrgoč (1924–45), → Branka Akačić (1945–70), Jovan Petrčić (1970–85), Danica Kuštrak (1985–2004) i Zdenka Kalođera (2004–18), a današnja je predstojnica Sanda Vladimir-Knežević. Zavod posjeduje vrijednu Farmakognošku zbirku s više tisuća droga te zbirku rijetkih i starih knjiga (inkunabule, tzv. biljaruše iz XVI. st., stare → farmakopeje i dr.).
Zavod za farmaceutsku tehnologiju osnovao je 1932. → Franjo Benzinger. U njegovu sklopu od 1945. djeluje i ljekarna, a danas se istraživanja unutar zavoda temelje na razvoju novih terapijskih sustava za isporuku lijekova. Predstojnici su bili Franjo Benzinger (1932–1945. i 1960–62), Jaroslav Ječmen (1945–60), → Ivan Štivić (1962–82), → Ivan Jalšenjak (1982–2006) i Mira Bećirević (od 2006). Današnja je predstojnica Jelena Filipović-Grčić.
Zavod za farmaceutsku botaniku razvio se iz Zavoda za botaniku i Botaničkoga vrta Mudroslovnog fakulteta, zajedničkoga studijima prirodoslovlja i farmacije, gdje su nastavu držali B. Jiruš i → Antun Heinz. Zavod za farmaceutsku botaniku samostalnoga studija farmacije djeluje od 1945., a najveći je trag ondje ostavio F. Kušan. Njegovim je zauzimanjem na sjeveru grada uspostavljen farmaceutski botanički vrt te su izgrađene prostorije za nastavu i znanost. U sklopu Zavoda od 1953. izlazi prepoznata publikacija Delectus seminum, a vrt je 1969. proglašen spomenikom prirode. Nakon njegove smrti vrt je preimenovan u Farmaceutski botanički vrt »Fran Kušan«.
Zavod za farmaceutsku kemiju. Kolegij Farmaceutska kemija se u početku održavao u Kemijskome zavodu Mudroslovnog fakulteta. Zavod za farmaceutsku kemiju osnovan je 1945., a od 1947. nalazi se na današnjoj lokaciji. Dugogodišnji su profesori i predstojnici zavoda bili G. Janeček (1883–1924), D. Barković (1924–71) i Marica Medić-Šarić od 1997., dok je današnja predstojnica Branka Zorc.
Zavod za analitiku i kontrolu lijekova osnovao je 1989. → Vladimir Grdinić kako bi se kao zasebna cjelina izdvojio analitički dio farmaceutske kemije. Današnja je predstojnica Zavoda Biljana Nigović.
Zavod za kemiju prehrane. Nastava iz kemije prehrane održava se još od 1928. kada je kolegij Ispitivanje živežnih namirnica predavao → Božidar Rogina. Godine 1942. osnovan je Zavod za bromatologiju, kojemu je 1962. naziv promijenjen u današnji. Znanstveni je rad usmjeren na istraživanje bioraspoloživosti nutraceutika i razvoj naprednih oblika za oralnu primjenu. Današnja je predstojnica Zavoda Dubravka Vitali Čepo.
Zavod za medicinsku biokemiju i hematologiju osnovan je 1946. kao Zavod za kliničku kemiju, od 1962. Zavod za medicinsku biokemiju. Dugogodišnja je predstojnica bila Marijana Fišer-Herman (1946–68), čijim je nastojanjima zavodu osiguran vlastiti prostor. Godine 1959. u nastavu farmacije uveden je kolegij Hematologija te je 1962. osnovana Katedra za hematologiju, a nastavu je nakon gašenja katedre 1990. preuzeo današnji Zavod za medicinsku biokemiju i hematologiju. U Zavodu se izvodi nastava iz područja opće biokemije, molekularne dijagnostike, kliničke biokemije te laboratorijske medicine i hematologije. Današnja je predstojnica Zavoda Karmela Barišić.
Zavod za biofiziku osnovan je 1963. kao Zavod za fiziku i matematiku. Prije toga postojao je od 1954. Zavod za medicinsku fiziku Sveučilišta u Zagrebu, zajednički Farmaceutskom, Medicinskom i Veterinarskom fakultetu. Dugogodišnji je predstojnik 1976–2005. bio → Janko Herak, a danas je to Krešimir Sanković.
Zavod za farmakologiju. Od 1932. u nastavu farmacije uveden je kolegij Farmakologija s toksikologijom (od 1945. Farmakologija s osnovama patološke fiziologije). Uvedeno je još nekoliko povezanih kolegija, koji su od 1956. bili okupljeni u Farmakološkom zavodu, od 1977. na Katedri za farmakologiju, a na posljetku u današnjem Zavodu za farmakologiju. Zavodska su istraživanja usmjerena na mehanizme nastanka i mogućnosti farmakološke manipulacije patofiziološki različitih vrsta boli, te ispitivanja svojstava i učinka bioaktivnih molekula nakon njihova modeliranja. Današnja je predstojnica Zavoda Lidija Bach Rojecky.
Zavod za mikrobiologiju. Zbog povezanosti mikroorganizama i ljudskoga zdravlja, na studiju farmacije 1897. uveden je kolegij Javno zdravstvo. Poslije je uvedeno više kolegija povezanih s mikrobiologijom: Opća higijena s bakteriologijom, O patogenim mikrobima, Mikrobiologija sa sterilizacijom lijekova i pribora, Mikrobiologija i dr. Godine 1970. osnovana je Katedra za mikrobiologiju, a 1980. Zavod za mikrobiologiju. Među zavodskim profesorima istaknuo se → Stjepan Pepeljnjak. U zavodu se nalazi i fakultetska zbirka mikroba koja obuhvaća bakterijske i gljivične vrste iz različitih izvora (okolišni i klinički izolati). Današnja je predstojnica Zavoda Maja Šegvić Klarić.
Zavodi iz područja kemije. Kolegij Kemija bio je 1926–1982. zajednički kolegij različitih područja kemije. U sljedećim su se desetljećima osnivali zasebni kolegiji iz kemije. Godine 1945. osnovan je Zavod za opću, anorgansku i analitičku kemiju, koji je od 1957. nosio ime Zavod za opću, anorgansku, analitičku i fizikalnu kemiju, a od 1968. Zavod za kemiju. Zavod su od tada činile Katedra za opću i anorgansku kemiju, Katedra za analitičku kemiju, Katedra za organsku kemiju, Katedra za fizikalnu kemiju te Katedra za biokemiju. Iz Zavoda za kemiju, odn. zavodskih katedri, razvili su se svi današnji kemijski zavodi:
Zavod za opću i anorgansku kemiju, Zavod za analitičku kemiju, Zavod za organsku kemiju, Zavod za fizikalnu kemiju, Zavod za biokemiju i molekularnu biologiju. Istaknuti profesori tih zavoda su G. Janaček, S. Ašperger, → Dragutin Fleš, → Gordan Lauc (sv. 4) i dr.
Od 2004. u organizaciji nastave i stručne prakse te unapređenju ljekarničke struke i medicinsko-biokemijske djelatnosti sudjeluju Centar za primijenjenu farmaciju i Centar za primijenjenu medicinsku biokemiju. Studentima Fakulteta na raspolaganju je Središnja fakultetska knjižnica, koja je s radom započela 1948., a kratko je zatvorena (i fond razdijeljen) 1951–54.
farmacija, multidisciplinarna znanost koja se bavi pronalaženjem, ispitivanjem, razvojem, proizvodnjom, opskrbom i odobravanjem lijekova i medicinskih proizvoda. U RH to je znanstveno polje u području biomedicine i zdravstva.
Farmacija (farmaceutska znanost) primjenjuje znanja iz kemije (anorganske, fizikalne, biokemije i analitičke kemije), biologije (anatomije, fiziologije, stanične i molekularne biologije), epidemiologije, statistike, matematike, fizike, kemijskoga i biokemijskoga inženjerstva te ima dodirne točke s medicinom. U starome vijeku i ranome srednjem vijeku, medicina i farmacija smatrale su se istom vještinom. Farmaceutska struka odvojila se od medicinske 1240. prema zakoniku Ars medicamenta componendi njemačkoga kralja i rimsko-njemačkoga cara Fridrika II.
Kadšto se naziv farmacija kao istoznačnica rabi za → ljekarništvo (apotekarstvo), zdravstvenu djelatnost koja obuhvaća nabavu, izradbu i čuvanje lijekova, ispitivanje njihovih svojstava i kakvoće, opskrbu stanovništva lijekovima i medicinskim proizvodima te pružanje kvalitetne i stručne zdravstvene usluge. Nekada je temeljna zadaća ljekarnika bila razvoj, izradba, kontrola i izdavanje lijeka. Na osnovi Zakona o ljekarništvu (1894), u Hrvatskoj se ljekarništvo prestalo smatrati obrtom čime su ljekarne postale zdravstveni zavodi, a ljekarnički laboratoriji prerasli su u tvornice lijekova, što je omogućilo začetak farmaceutske industrije i industrijske proizvodnje lijekova. Kako je velik dio posla preuzela farmaceutska industrija, ljekarnik se sve više usmjeravao na izdavanje lijekova i opskrbu lijekovima i medicinskim proizvodima.
Otkrivanjem, razvojem i industrijskom proizvodnjom farmaceutskih sirovina, međuproizvoda, gotovih → lijekova i medicinskih proizvoda bavi se → farmaceutska industrija, grana kemijske industrije. U širem smislu obuhvaća i svjetsko tržište farmaceutskih i medicinskih proizvoda. Oblikovanjem lijekova bavi se → farmaceutska tehnologija (grana farmacije koja proučava način i metode izradbe lijeka i njegovo oblikovanje radi postizanja terapijskoga djelovanja), što je suvremeni naziv za galensku farmaciju, znanost o izradbi lijekova tj. proizvodnju lijekova na malo u ljekarničkim laboratorijima.
Suvremena farmacija dijeli se na farmakologiju (farmakodinamika, farmakokinetika, farmakoterapija, farmaceutska toksikologija, farmakogenomika, farmakogenetika), farmaceutsku kemiju (medicinska kemija), farmaceutiku, farmakognoziju, kliničku farmaciju, farmaceutsku tehnologiju (galenska farmacija) i dr. Farmakologija je znanost koja proučava djelovanje lijekova na živa bića. Farmakodinamika je grana farmakologije koja istražuje djelovanje lijeka na organizam, utvrđuje učinak ispitivanih tvari, prati biokemijske promjene i proučava mehanizam promjena u organizmu zbog djelovanja toga lijeka. Bavi se proučavanjem djelovanja tvari i lijekova na biološke sustave ispitivanjem na pokusnim životinjama (pretklinička faza) ili u okviru kliničkoga ispitivanja lijekova na bolesnicima (klinička farmakologija). Farmakokinetika je grana farmakologije koja proučava što se zbiva s lijekom u tijelu i vremenski tijek toga procesa. Ona proučava apsorpciju supstancije, odnosno lijekova i sredstava ovisnosti u krv, njihovu raspodjelu u tjelesnim tekućinama i tkivima, metabolizam i izlučivanje (uključujući i njihove potencijalne metabolite). Farmakoterapija je grana farmakologije koja proučava primjenu lijekova u terapijske svrhe. Štetnim djelovanjem lijekova na živi organizam ili određeni biološki sustav bavi se interdisciplinarna znanost farmaceutska → toksikologija. Farmakogenomika se bavi proučavanjem genskih varijacija koje utječu na klinički odgovor na lijek, međudjelovanje lijeka i organizma, alergije i metabolizam lijekova. Farmakogenetika je disciplina koja proučava genske razlike među pojedincima kao osnovu različita odgovora na lijek npr. istražuje poremećaje funkcije enzima zbog neuobičajenih reakcija na uobičajene doze lijeka. Klinička farmacija je disciplina koja obuhvaća sve aktivnosti i usluge farmaceuta u praksi javnih i bolničkih ljekarni te drugih ustanova gdje se propisuju i primjenjuju lijekovi u svrhu osiguranja, razvoja i promicanja racionalne, prikladne i sigurne primjene lijekova pomičući fokus stručnoga interesa s klasičnih farmaceutskih znanja o sintezi i izradbi lijekova k bolesniku odn. populaciji i njihovoj sigurnosti. Translacijska istraživanja u farmaciji obuhvaćaju prijenos najnovijih saznanja iz farmaceutskih znanosti u farmaceutsku praksu. Farmaceutska kemija (medicinska kemija) je grana kemije koja proučava kemijske tvari koje djeluju ljekovito, bavi se njihovom sintezom i kemijskim svojstvima. Farmaceutika je znanstvena disciplina koja proučava temeljne fizikalno-kemijske i biološke principe razvoja, proizvodnje i karakterizacije farmaceutskih oblika lijekova (tablete, kapsule, prašci, infuzije itd.); bavi se mehanizmima optimiranja ljekovitog pripravka s obzirom na stabilnost i učinkovitost te način i mjesto primjene. Farmakognozija je znanost o poznavanju lijekova, ljekovitih sirovina prirodnoga podrijetla (biljnoga, životinjskoga, mineralnoga), danas uglavnom znanost o botaničkom i kemijskom poznavanju ljekovitoga bilja i biljnih droga. Suvremena farmakognozija obuhvaća i proučavanje mikroorganizama, a u novije doba sve se više istražuju morski organizmi. Farmaceutska botanika je botanička disciplina koja proučava prepoznavanje, morfologiju i anatomiju biljaka, mikroskopsku analizu, sistematiku biljaka s posebnim naglaskom na → ljekovito i aromatično bilje. Fitoterapeutika je primjena standardiziranih biljnih lijekova sa strogo definiranim sadržajem i sastavom terapijski aktivnih tvari. Farmakovigilancija je skup aktivnosti koje obuhvaćaju otkrivanje, procjenu, razumijevanje, prevenciju i postupanje nuspojava lijekova, kao i novih saznanja o škodljivosti primjene lijekova i ostalih medicinskih proizvoda. Zasniva se na suradnji nositelja odobrenja za stavljanje lijeka u promet, naručitelja kliničkih ispitivanja, agencija za lijekove (→ Agencija za lijekove i medicinske proizvode), zdravstvenih djelatnika i pacijenata. Farmakoinformatika je disciplina koja skuplja, izabire, obrađuje i širi informacije o lijeku, dok je medicinska informatika znanstvena disciplina koja se bavi teorijom i praksom informacijskih procesa u zdravstvenoj zaštiti.
Preteče nastavnih i obrazovnih ljekarničkih ustanova u Hrvatskoj bili su ljekarnički laboratoriji gdje su ljekarnici do XIX. st. stjecali prvo praktično iskustvo. Začetnici farmacije i pokretači studija farmacije u Hrvatskoj bili su → Julije Domac, → Bohuslav Jiruš, → Gustav Janeček, → Vinko Dvořák (sv. 4) → Antun Heinz, → Antun Vrgoč, Jaroslav Ječmen, → Franjo Benzinger, → Hrvoje Iveković, → Fran Kušan, → Ivo Corubolo, Dragutin Marković, → Dragutin Kolbah, → Ivan Štivić i mnogi drugi istaknuti stručnjaci farmaceuti. Studij farmacije u Hrvatskoj utemeljen je na → Sveučilištu u Zagrebu (sv. 4) 1882. u okviru Mudroslovnoga fakulteta. Od 1942. nastava se izvodi na samostalnom Farmaceutskom fakultetu (danas → Farmaceutsko-biokemijski fakultet u Zagrebu), a završetkom studija stječe se akademski naziv magistar farmacije.
Grafički fakultet, visokoškolska i znanstvenoistraživačka ustanova Sveučilišta u Zagrebu, koja izvodi sveučilišne studije u znanstvenom polju grafičke tehnologije (područje tehničkih znanosti). Baštini dugogodišnju tradiciju nastave te discipline u Hrvatskoj te niz godina predstavlja središte njezina znanstvenog i stručnog razvoja.
Povijesni razvoj
Kvalificirani i visokokvalificirani radnici grafičke struke sve do kraja XIX. st., kada su se počeli školovati u Hrvatskoj, grafička znanja stjecali su u drugim europskim zemljama i kao gotovi majstori dolazili raditi u tiskare na području Hrvatske.
Zbog ubrzanog razvoja grafičke tehnologije potreba za otvaranjem više grafičke škole uz postojanje grafičkih škola za učenike u privredi utvrđena je odmah nakon završetka II. svj. rata, te je 1951. u Zagrebu osnovan Grafički radnički tehnikum za školovanje grafičkih tehničara. Tehnikum je djelovao vrlo kratko, te je ubrzo potom na inicijativu Udruženja grafičkih poduzeća Jugoslavije pokrenuta akcija za osnivanje Visoke grafičke škole u Zagrebu. Komisija Izvršnoga vijeća Sabora NR Hrvatske zaključila je da je Visoka grafička škola nužno potrebna, no dok se ne razvije osnova za njezin rad, u idućih nekoliko godina treba djelovati Viša grafička škola. Stoga je 1959. donesen Zakon o osnivanju Više grafičke škole u Zagrebu. Do dovršenja nove zgrade u Ulici Marina Getaldića 2, Škola je nakratko djelovala u Domu sindikata grafičkih radnika u Ulici Šandora Brešćenskoga 4. Za prvoga direktora izabran je Mirko Leinweber. Nastava je započela 1960., a školovanje je isprva trajalo tri godine. Ubrzo se promijenio Zakon o visokome školstvu koji je predviđao dvogodišnje školovanje pogonskih inženjera, pa je i Viša grafička škola promijenila plan i program u skladu s tim. Tijekom 1970-ih program je bio proširen na pet semestara i takav je ostao do kraja postojanja Više grafičke škole. Godine 1963. započeo je i izvanredni studij, na koji je bila upisana po jedna generacija studenata uz rad u Sarajevu, Ljubljani, Zagrebu i Beogradu, a potom i u Skoplju i Osijeku.
Ponovno je 1973. pokrenuta akcija za osnivanje Visoke grafičke škole. Godine 1979. Viša grafička škola u Zagrebu kao punopravni član ušla je u sastav Sveučilišta u Zagrebu, a 1983. osnovan je Zajednički studij grafičke tehnologije za obrazovanje diplomiranih inženjera grafičke tehnologije, najprije uz rad, a 1986. i kao redoviti studij u trajanju od četiri godine. U njegovu osnivanju i radu uz Višu grafičku školu sudjelovali su Elektrotehnički fakultet, Fakultet strojarstva i brodogradnje, Prirodoslovno-matematički fakultet, Tehnološki fakultet te SOUR Vjesnik. Organizacija izvođenja nastave i vođenje administrativnih poslova bili su povjereni Višoj grafičkoj školi u kojoj se nalazilo i sjedište Studija.
Republički komitet za znanost, tehnologiju i informatiku 1989. donio je odluku da se znanstveni radnici Više grafičke škole privremeno registriraju u znanstvenome području kemijskoga inženjerstva do donošenja konačne odluke o priznanju novoga znanstvenoga područja grafičke tehnologije (1994), čime su bile uklonjene sve prepreke za osnivanje samostalne visokoškolske ustanove.
Grafički fakultet utemeljen je 1990. kao znanstveno-nastavna organizacija usmjerenoga obrazovanja koja organizira i izvodi nastavu za sedmi stupanj obrazovnoga programa, za diplomiranoga inženjera grafičke tehnologije i za šesti stupanj obrazovnoga programa, za grafičkoga inženjera. Za prvoga dekana izabran je Ante Cicvarić. Poslijediplomski studij grafičkoga inženjerstva kao samostalni studij počeo je 2000.
| Dosadašnji čelnici | |
| Viša grafička škola 1959–90. | |
| Mirko Leinweber, direktor | 1959–63. |
| Ljubomir Šarić, direktor | 1963–76. |
| Viktor Klakočar, dekan | 1976–77. |
| Dušan Đorđević, dekan | 1977–78. |
| Grozdan Marošević, dekan | 1979–82. |
| Vilko Žiljak, dekan | 1982–87. |
| Nikola Barišić, dekan | 1987–89. |
| Zajednički studij grafičke tehnologije 1983–90. | |
| Olga Korelić, predsjednica | 1983–85. |
| Adrijano Golubović, predsjednik | 1985–90. |
| Grafički fakultet od 1990. | |
| Ante Cicvarić, dekan | 1990–92. |
| Adrijano Golubović, dekan | 1992–97. |
| Stanislav Bolanča, dekan | 1997–2001. |
| Lucija Kaštelan-Kunst, dekanica | 2001–05. |
| Stanislav Bolanča, dekan | 2005–07. |
| Diana Milčić, dekanica | 2007–13. |
| Klaudio Pap, dekan | 2014–18. |
| Nikola Mrvac, dekan | od 2018. |
Ustrojstvo i znanstvenoistraživački rad
Temeljne ustrojbene jedinice Fakulteta čini 19 katedri raspodijeljenih u šest skupina, u kojima se uz nastavnu djelatnost obavljaju znanstveno-istraživački rad i međunarodna suradnja. U okviru Katedre za temeljna i opća znanja djeluju Katedra za matematiku, Katedra za fiziku u grafičkoj tehnologiji, Katedra za kemiju u grafičkoj tehnologiji, Katedra za društvene predmete i Katedra za zaštitu okoliša. U sastavu Katedre za grafički dizajn i slikovne informacije djeluju Katedra za reprodukcijsku fotografiju, Katedra za likovnu kulturu i grafički dizajn, Katedra za komunikologiju i Katedra za primijenjenu i umjetničku fotografiju. Katedra za računarsku grafiku i multimedijske sustave obuhvaća Katedru za inženjersku grafiku i mehaniku, Katedru za tiskarski slog i računala i Katedru za multimedij i informacijske sustave. U okviru Katedre za tiskarske procese djeluju Katedra za tisak i Katedra za ekonomiju. Katedra za knjigoveštvo i ambalažu obuhvaća Katedru za knjigoveštvo i ambalažu i Katedru za strojeve u grafičkoj tehnologiji. U sastavu Katedre za grafičke materijale i tiskovne forme djeluju Katedra za fotografske procese, Katedra za tiskovne forme i Katedra za materijale u grafičkoj tehnologiji.
Studijski programi
Usklađivanjem studijskih programa s Bolonjskim procesom na Fakultetu su od 2005. organizirani preddiplomski, diplomski i poslijediplomski studiji.
Trogodišnji sveučilišni preddiplomski studij odvija se u dva smjera – Tehničko-tehnološki smjer i Dizajn grafičkih proizvoda. Studenti Tehničko-tehnološkoga smjera stjecanjem osnovnih i za grafičku tehnologiju specifičnih znanja i vještina iz područja matematike, fizike, kemije i računalno-informacijske tehnologije usvajaju temelje za razumijevanje tehničko-tehnološkoga lanca stvaranja grafičkoga proizvoda. Studenti Dizajna grafičkih proizvoda stječu temeljna znanja i vještine iz područja likovno-grafičke kulture, teorije oblika, likovne prakse, originalne grafike, fotografije, komunikologije i vizualnih komunikacija.
Dvogodišnji ciklus sveučilišnoga diplomskog obrazovanja također nudi studije u dva smjera – Tehničko-tehnološki smjer i Dizajn grafičkih proizvoda. Studenti Tehničko-tehnološkoga smjera osposobljavaju se za stručnu i kreativnu nadogradnju, znanstveni razvoj i samostalan rad u svim domenama grafičke proizvodnje. Tijekom studija odabiru jedan od pet modula: grafička tehnologija, multimedij, nakladništvo, ambalaža i grafički menadžment. Studenti smjera Dizajn grafičkih proizvoda osposobljavaju se za rad na oblikovanju i projektiranju grafičkih proizvoda, razvoju komunikoloških kriterija grafičkoga dizajna te za ispitivanje i optimiziranje grafičkih materijala.
Trogodišnji poslijediplomski sveučilišni studij organiziran je u dva smjera – Grafičko inženjerstvo i Oblikovanje grafičkih proizvoda. Smjer Grafičko inženjerstvo nudi kolegije koji se bave sadržajem vezanim uz grafičke materijale, računalnu pripremu, tiskarske sustave, ambalažu, knjigoveštvo, multimediju, grafičke komunikacije, ekološke probleme grafičke tehnologije, te odnose društva, znanosti i grafičke reprodukcije. Smjer Oblikovanje grafičkih proizvoda temelji se na povezanosti grafičke tehnologije, grafičke komunikacije i oblikovanja grafičkih proizvoda. Obrađuju se grafički mediji i njihova struktura, teorija i metodologija dizajna, problematika industrijskoga dizajna te funkcija dizajna kao medija komunikacije.
Skupovi i suradnja sa širom zajednicom
Fakultet je organizator i suorganizator mnogih stručnih i znanstvenih skupova i međunarodnih savjetovanja. Jedan od najvažnijih je znanstveno-stručni simpozij Intergrafika koji se od 1970-ih održava bijenalno na Zagrebačkom velesajmu u sklopu izložbe Intergrafika, koja okuplja najznačajnije svjetske proizvođače opreme za grafičku industriju. Godine 2001. Fakultet se uključio u organizaciju Međunarodne konferencije tiskarstva, dizajna i grafičke komunikacije Blaž Baromić koja se održava u Senju. Fakultet sudjeluje u petnaestak međunarodnih i nacionalnih znanstvenih projekata.
Nakladništvo
U izdanju Grafičkoga fakulteta izdane su mnogobrojne knjige, pretežno udžbenici i zbornici radova sa znanstveno-stručnih skupova. Fakultet je također izdavač međunarodnoga znanstvenog časopisa → Acta Graphica (pokrenula ga je 1989. Viša grafička škola), u kojem se objavljuju znanstveni i stručni radovi iz područja grafičke tehnologije, grafičkoga inženjerstva i dizajna, kao i drugih područja osnovnih i primijenjenih znanosti povezanih s grafičkom tehnologijom. Od 2014. glavni su urednici časopisa Damir Modrić i → Miroslav Mikota.
Kadar
Značajan doprinos znanstvenom, stručnom i nastavnom razvoju Fakulteta dali su mnogi istaknuti profesori. Jedan od utemeljitelja Više grafičke škole → Franjo Mesaroš autor je vrijednoga djela Grafička enciklopedija (1971), a velik je doprinos i članova → Akademije tehničkih znanosti Hrvatske (sv. 4) → Darka Agića, → Darka Babića, → Stanislava Bolanče, → Zdenke Bolanče, → Grozdana Maroševića, → Marina Milkovića, → Klaudia Papa i → Vilka Žiljka. Professor emeritus Sveučilišta u Zagrebu je S. Bolanča, a K. Pap, V. Žiljak, → Ivana Žiljak Stanimirović i → Jana Žiljak Gršić dobitnici su Godišnje državne nagrade za znanost.
Ghetaldus, poduzeće za proizvodnju optičke i fotomehaničke opreme osnovano 1949. u Zagrebu; vodeće poduzeće za tu djelatnost na području bivše Jugoslavije. Iako početci organizirane optičke djelatnosti u Hrvatskoj sežu u prvu polovicu XX. st. kada su se počele otvarati prve optičarske radionice, sustavni razvoj optičke struke i izobrazba stručnoga kadra započeli su nakon II. svj. rata osnutkom Optičke škole u Zagrebu.
Poduzeće Ghetaldus osnovano je odlukom Vlade NR Hrvatske pod nazivom Optička industrija Zagreb (Optika), i bilo je prvo poduzeće na području bivše Jugoslavije u kojem je pokrenuta proizvodnja dioptrijskih naočala. Godine 1952. pripojen mu je i pogon za proizvodnju fotoaparata i pribora koji se izdvojio iz tvornice za proizvodnju fotografskoga materijala → Fotokemika. U isto doba Narodni odbor grada Zagreba odobrio mu je lokaciju mehaničke radionice i skladišta na Žitnjaku, te je promijenilo ime u Optička industrija Ghetaldus prema dubrovačkom matematičaru → Marinu Getaldiću (latinizirano Marinus Ghetaldus; sv. 4).
Djelatnost poduzeća obuhvaćala je proizvodnju naprava i pomagala za preciznu optiku i fotomehaniku uključujući stakla i okvire za naočale (također i specijalizirane proizvode poput zaštitnih naočala za varioce), povećala, stoliće za prepariranje, mikročitače, aparate za povećavanje, aparate za sušenje i visoki sjaj fotografija, fotografske reflektore i objektive, svjetiljke za tamne komore, posude za razvijanje, mikroskope i dalekozore. U tom su se razdoblju poduzeću priključila i druga optička poduzeća poput Optike Rijeka (1966). Godine 1970. Optička industrija Ghetaldus je imala u svom sastavu 14 poslovnih jedinica.
U skladu sa zakonodavstvom o samoupravnoj reorganizaciji 1974. transformirana je u RO Optička industrija Ghetaldus, s 20 OOUR-a i zajedničkom stručnom službom. Nakon promjena u zakonodavstvu 1989., dijelovi nekadašnje RO postali su zasebna poduzeća. OOUR Proizvodnja okvira i naočala od 1989. djelovao je samostalno kao poduzeće za proizvodnju okvira i naočala Ghetaldus s p. o.
Nakon reorganizacije 1991., dotadašnji Ghetaldus s p. o. počeo je djelovati kao Ghetaldus, poduzeće za proizvodnju okvira i naočala, unutarnju i vanjsku trgovinu d. o. o. Djelatnost mu je registrirana za proizvodnju metalnih i plastičnih dioptrijskih okvira za naočale, metalnih i plastičnih okvira za sunčane naočale, kombiniranih okvira i naočala, te sportskih i zaštitnih naočala. Te je godine zapošljavao 205 radnika. Matičnu lokaciju na zagrebačkom Žitnjaku u Getaldićevoj ulici poduzeće je napustilo 2007., te je proizvodne pogone preselilo u Samobor. Godine 2020. bilo je u likvidaciji.
Više manjih poduzeća koja su se razvila iz nekadašnjih OOUR-a nastavilo se koristiti imenom Ghetaldus. Najznačajniji nasljednik tradicije je Ghetaldus optika d. d. Zagreb, registrirana za proizvodnju optičkih instrumenata i fotografske opreme. Godine 1998. ušla je u vlasničku strukturu Ghetaldus d. o. o. Godine 2001. preuzela je poduzeće Popravak optičkih pomagala Osijek. Ghetaldus optika je 2016. imala 78 optičkih i 36 oftalmološko-optičkih centara širom RH, te vodeću ulogu u optičkoj djelatnosti na hrvatskom tržištu s udjelom većim od 25%.
Djelatnost ostalih poduzeća koja su nastala od ogranaka Optičke industrije Ghetaldus je uglavnom ograničena na oftalmološke i optometrističke usluge i prodaju naočala. Godine 1993. osnovana je Ghetaldus očna optika Split d. d. s više poslovnica u Splitu, Zadru, Šibeniku, Trogiru, Metkoviću, Imotskom i Omišu, te Ghetaldus Rijeka d. o. o. s poslovnicama u Rijeci, Opatiji, Crikvenici, Krku i Malom Lošinju. Osim njih djeluje i više istoimenih manjih samostalnih poduzeća u Puli, Varaždinu, Dubrovniku i Zagrebu. Ghetaldus d. o. o. za očnu optiku Novi Sad djeluje s više poslovnica u Srbiji, većim dijelom u Vojvodini.
Gojić, Mirko (Bosanski Novi, BiH, 16. VIII. 1960), metalurški inženjer, stručnjak za toplinsku i površinsku obradbu te zavarivanje metalnih materijala.
Diplomirao je 1984. na Metalurškome fakultetu u Sisku te doktorirao 1998. disertacijom Vodikova krhkost malolegiranih jekel (Vodikova krhkost niskolegiranih čelika) (mentor L. Kosec) na ljubljanskome prirodoslovno-tehničkome fakultetu. U → Željezari Sisak je od 1991. bio stručni suradnik, od 1994. tehnolog, od 1996. stariji projektant za razvoj te 1997−99. inženjer za toplinsku obradbu i energetiku u Poslovnom centru Hladna prerada. Na → Metalurškome fakultetu u Sisku radio je 1984–91., te ponovno od 1999., a u zvanje redovitoga profesora izabran je 2008. Predaje kolegije Zavarivanje, Tehnike spajanja i rezanja, Metalurgija čelika, Površinska obrada, Toplinska obrada i dr. Obnašao je dužnosti predstojnika Zavoda za fizičku metalurgiju (2001−05; 2009−13; 2016−19) te prodekana (2005−09) Fakulteta. Bio je gostujući istraživač na ljubljanskome prirodoslovno-tehničkom fakultetu (1994). Sudjeluje i u nastavi Fakulteta kemijskog inženjerstva i tehnologije u Zagrebu te Sveučilišta Sjever iz Koprivnice.
Znanstveno i stručno bavi se područjem zavarivanja, toplinske i površinske obradbe metalnih materijala, razvoja novih metalnih materijala (slitine s prisjetljivosti oblika), metoda ispitivanja, izbora i ocjene materijala za primjenu u naftnoj i petrokemijskoj industriji s korozijskog stajališta, zaštite od korozije i primjene ekološki prihvatljivih inhibitora, specifičnih oblika korozije i dr. U razdoblju 1999−2002. osposobio je dio znanstveno-istraživačke opreme iz Željezare Sisak te ustrojio i opremio Praktikum za zavarivanje u okviru Laboratorija za razvoj i primjenu materijala Zavoda za fizičku metalurgiju sisačkoga Metalurškoga fakulteta (2002−03). Autor je udžbenika Tehnike spajanja i razdvajanja materijala (2003), Metalurgija čelika (2005), Površinska obradba materijala (2010) te monografije Pedeset godina studija metalurgije (2010).
ekologija u tekstilstvu, disciplina koja se bavi pitanjima utjecaja tekstilne industrije na okoliš, zaštite okoliša od zagađenja koja uzrokuju proizvodni procesi u njoj, zaštite ljudskoga zdravlja tijekom uporabe tekstilnih proizvoda, zbrinjavanja tekstilnoga otpada i dr.
Iako su tekstilstvo i ekologija oduvijek bili usko povezani, pravo se značenje te povezanosti počelo osvješćivati tek potkraj XX. st., kada su ekološki problemi prepoznati kao važan čimbenik u očuvanju okoliša i ekosustava na globalnoj razini. Proizvodnja tekstila i odjeće velik je zagađivač okoliša te po ugljikovu otisku zauzima peto mjesto na ljestvici zagađivača. Godine 2015. u tekstilnim i odjevnim industrijama zemalja EU-a potrošeno je 79 trilijuna litara vode, a bile su odgovorne za 1715 milijuna tona emisije CO2 i 92 milijuna tona otpada. Kako je procijenjeno da će se do 2030. vrijednosti povećati za 50%, rješavanje ekoloških pitanja jedan je od najvećih izazova za tekstilnu industriju i proizvodnju vlakana. Pritom su obuhvaćene tri razine skrbi za okoliš: proizvodno-tehnološka, humano-ekološka i razina zbrinjavanja otpadnoga tekstila.
Proizvodno-tehnološka razina skrbi za okoliš
Proizvodno-tehnološki aspekt skrbi za okoliš podrazumijeva poticanje tekstilne proizvodnje koja je u funkciji očuvanja čistoće zraka, tla, vode i radnog okoliša, proizvodnje u kojoj se primjenjuju energetski povoljni procesi uz štednju vode, kemikalija i prirodnih resursa. Obuhvaća proizvodnju vlakana i njihovu preradbu u procesima tekstilne i odjevne industrije u raznovrsne linearne i plošne tekstilije te odjeću. Proizvodnja vlakana je iznimno zahtjevna kad je riječ o energiji i kemikalijama, što rezultira velikim ugljikovim otiscima pojedinih vrsta vlakana, a kod prirodnih vlakana i velikim vodenim otiscima. Općenita tzv. zelena percepcija prirodnih vlakana kao ekološki prihvatljivih nije realna, unatoč njihovoj biorazgradivosti. Monokulturni uzgoj pamuka (najzastupljenijega prirodnog vlakna u izradbi odjeće) zahtijeva primjenu velikih količina pesticida, umjetnih gnojiva i vode za natapanje, a u fazi berbe i defolijanata, što izaziva dugoročno zagađenje tla, onečišćenje zraka i štetne posljedice za zdravlje ljudi zaposlenih na poljima pamuka.
Stoga se od 1990-ih u svijetu i u RH poduzimaju mnogobrojne mjere kako bi se smanjila primjena pesticida i štetni utjecaji. Jedan od načina je i proizvodnja genetički modificiranoga pamuka (Bt-pamuk) otpornijega na oboljenja, koji je na kraju XX. st. gotovo istisnuo proizvodnju običnog pamuka (→ genetički modificirani organizmi). Kad je riječ o uporabi pesticida i umjetnih gnojiva, ostala su biljna vlakna (lan, konoplja, juta, bambus i dr.) ekološki povoljnija, ali je njihov vodeni otisak velik (velika potrošnja, biološka i kemijska zagađenja vode).
Uzgoj životinja za dobivanje vune uzrokuje emisiju stakleničkih plinova (metan), zahtijeva znatnu potrošnju vode, primjenu insekticida i sredstava za zaštitu životinja od bolesti. Velik ekološki problem je i čišćenje sirove vune. Procesi dobivanja sintetičkih vlakana energetski su vrlo zahtjevni, sirovine se temelje na nafti, kemikalije su nerijetko štetne za ljudsko zdravlje i okoliš. Dobivanje umjetnih celuloznih vlakana (viskozna, acetatna, liocelna) zahtjevno je i zbog trošenja prirodnih resursa (drvo, voda).
| Potrošnja energije i vode za proizvodnju pojedinih vrsta vlakana | ||
| Vlakno | Potrošnja energije MJ/kg | Potrošnja vode L/kg |
| Pamuk | 49–55 | 7000–29 000 |
| Vuna | 8–63 | 130–165 |
| Poliestersko vlakno | 100–125 × 103 | – |
| Poliamidno vlakno (PA 6.6) | 200–250 × 103 | – |
| Viskoza | 70–100 | 500–650 |
Svi su preradbeni procesi vlakana u složenije tekstilije i gotove proizvode također energetski vrlo zahtjevni, a neki od njih su i veliki potrošači vode i kemikalija. U proizvodnome lancu izradbe odjeće rabi se više od 1900 vrsta kemikalija, od kojih je 165 EU svrstao u opasne za okoliš i ljudsko zdravlje. Među njima su staklenički plinovi, ali i mnogi kancerogeni i mutageni spojevi, alergeni, spojevi koji razaraju ozonski omotač, stvaraju kisele kiše, onečišćuju tlo i vode te ugrožavaju život općenito. Opterećenja okoliša kemikalijama uz veliku potrošnju vode i energije svojstvena su procesima pranja, odškrobljivanja, bijeljenja, bojenja, tiska i oplemenjivanja. Procesi predenja, tkanja i pletenja manji su zagađivači; u prvom su redu energetski zahtjevni, a izazivaju i zagađenja bukom, otpadom i tekstilnom prašinom.
Humano-ekološka razina skrbi za okoliš
Humano-ekološki aspekt u funkciji je zaštite ljudskoga zdravlja tijekom uporabe tekstilnih proizvoda. To uključuje jamstvo da tekstilni proizvod u dodiru s kožom neće izazvati štetne posljedice (iritaciju, alergiju ili toksično djelovanje), da štetne tvari iz tekstila neće kroz kožu ili iz zraka dospjeti u organizam i izazvati zdravstvene tegobe ili bolesti. Za jamstvo takve neškodljivosti tekstilnih proizvoda utemeljeni su ekološki znakovi kvalitete: EU Ecolabel, Eco-Tex Standard 100 i dr. Protokoli ispitivanja štetnih tvari na tekstilu i dobivanja prava korištenja znaka propisani su normama. Utvrđuju se mnogi kemijski spojevi, među kojima su: formaldehid, alergena i kancerogena bojila, kancerogeni aril-amidi, ostatci različitih skupina pesticida, teški metali (As, Cr, Ni, Pb, Sb, Cd, Co, Hg), fluoro-klorni spojevi, organo-kositreni spojevi, ftalati, pentaklor-fenol, emisije lako hlapivih organskih spojeva (VOC) i dr. Dopuštene vrijednosti tih tvari nalaze se u rasponu od nula do nekoliko mg/kg ili ppm, te su takve ekološke oznake jamstvo neškodljivosti tekstilnoga proizvoda.
Zbrinjavanje otpadnoga tekstila
Aspekt ekološkoga zbrinjavanja otpadnoga tekstila odnosi se na način postupanja s proizvodom nakon uporabe. Pritom je najpoželjnije da se tekstilni proizvod na neki način iskoristi ili vrati u proces za dobivanje novoga proizvoda (tzv. načelo 3R, od engl. recycle, reduce, reuse: reciklirati, smanjiti, ponovno uporabiti), uz što manje zagađivanje okoliša i što manji utrošak energije. Procjenjuje se da se u zemljama EU-a godišnje odbaci oko pet milijuna tona tekstila, koji se velikim dijelom odvojeno prikuplja i prerađuje.
U Hrvatskoj je gospodarenje otpadom, među ostalim i tekstilnim, veliko neriješeno pitanje. Godine 2017. proizvedene su 50 853 tone otpadnoga tekstila i obuće, što čini oko 11 kg po stanovniku. Najveće količine otpadnoga tekstila nakon uporabe završe u komunalnom i glomaznom otpadu, a iz komunalnoga otpada je 2017. bilo prikupljeno približno 4% ukupnoga tekstilnog otpada i obuće. Ukupno je bilo zbrinuto i oporabljeno približno 6266 tona tekstilnoga otpada, što je 2% više nego 2016. Ti udjeli oporabe i zbrinjavanja znatno su manji u usporedbi s većinom zapadnoeuropskih zemalja, čime Hrvatska zaostaje u pogledu ekonomičnog i ekološkog gospodarenja otpadnim tekstilom. Tek je desetak poduzeća u Hrvatskoj 2017. imalo dozvolu za završni postupak oporabe, a ona koja zatvaraju krug izradbom novih proizvoda, uvoze tekstilni otpad, premda se dio otpadnoga tekstila i obuće i izvozi.
Cjelovito jamstvo ekološke pouzdanosti u tekstilstvu može se ostvariti samo sustavnim pristupom upravljanju okolišem i ispunjavanjem ekoloških zahtjeva tijekom cjeloživotnoga vijeka proizvoda (LCA pristup, prema engl. Life-Cycle Assessment). Normni niz HRN ISO 14000 (uključuje desetak normi) i s njim povezana hrvatska tehnička legislativa, pritom su dobar putokaz za primjenu takva pristupa u praksi. Ekološki prihvatljivi proizvodni procesi te uvođenje tzv. kružnoga gospodarstva u području tekstilstva, koje promiču najnovije europske direktive, važne su odrednice u provedbi.
eksplozivi, kemijski spojevi ili smjese spojeva u kojima se djelovanjem vanjskoga toplinskog ili mehaničkog impulsa može izazvati ekstremno brza kemijska reakcija pretvorbe uglavnom u plinovite produkte. Reakciju prati oslobađanje velike toplinske energije (do 7,5 MJ/kg) dovoljne da zagrije nastale produkte do nekoliko tisuća stupnjeva Celzija (do 6000 K). Zbog iznimno brzog nastajanja (do 100 dm3/μs) plinoviti se produkti ne mogu širiti postupno, nego su neposredno nakon završetka reakcije »zarobljeni« u početnome volumenu eksploziva. Visoka temperatura produkata i ograničeni volumen rezultiraju iznimno visokim tlakom (do 40 GPa), zbog čega dolazi do nagle ekspanzije produkata (eksplozije) i stvaranja udarnoga vala, odbacivanja, rušenja i razaranja okolnih objekata. Eksplozivi imaju široku primjenu u vojne svrhe (punjenje inicirajućih sredstava, granata i mina; kao pogonski materijal za izbacivanje projektila iz cijevi oružja i pogon raketa itd.) i u gospodarstvu (u rudarstvu i građevinarstvu, u industriji za zavarivanje, očvršćivanje, rezanje i oblikovanje metala, sintezu novih materijala djelovanjem udarnoga vala itd.), a iznimno i u umjetnosti (detonografija). Kadšto se nazivaju i eksplozivnim ili energetskim materijalom.
Ovisno o svojstvima eksploziva i načinu njegova iniciranja, eksplozivne se kemijske reakcije kroz eksploziv mogu prostirati dvama mehanizmima: gorenjem i detonacijom. Zajednički su obama procesima samoodrživost i postojanje uske zone kemijskih reakcija koja se prostire kroz eksploziv, a razlikuju se u načinu prijenosa energije iz reakcijske zone na dio eksploziva koji još nije zahvaćen reakcijom, te posljedično i u brzini prostiranja. Pri gorenju reakcijska zona prostire se kroz eksploziv podzvučnom brzinom, a energija se iz reakcijske zone prenosi provođenjem topline. Pri detonaciji se energija prenosi udarnim valom koji se, zajedno s reakcijskom zonom, prostire kroz eksploziv nadzvučnom brzinom.
Vrste eksploziva
Jaki eksplozivi su oni koji detoniraju, a slabi eksplozivi oni koji izgaraju. Između jakih i slabih eksploziva nema oštre granice jer neki eksplozivi mogu i izgarati i detonirati. S obzirom na osjetljivost, jaki se eksplozivi dijele na primarne (inicijalne) i sekundarne (brizantne).
Inicijalni eksplozivi su vrlo osjetljivi na vanjske impulse i uglavnom se rabe za iniciranje detonacije u brizantnim eksplozivima. Danas se kao inicijalni eksplozivi najviše rabe olovov azid, olovov stifnat i tetrazen, dok se živin fulminat više gotovo ne koristi. Brizantni eksplozivi rabe se za miniranje u rudarstvu i građevinarstvu (gospodarski eksplozivi) i u vojne svrhe (vojni eksplozivi). Neki od važnijih vojnih brizantnih eksploziva su pikrinska kiselina (PA), trinitrotoluen (TNT), pentrit (PETN), heksogen (ciklonit, RDX), oktogen (HMX), triamino trinitrobenzen (TATB), nitrogvanidin (NQ) itd. U gospodarske svrhe danas se uglavnom rabe eksplozivi na bazi amonijeva nitrata (AN), poput eksploziva ANFO (94% AN-a, 6% dizelskoga goriva) i emulzijski eksplozivi (mješavine u kojima je vodena otopina AN-a dispergirana u uljnoj fazi).
Baruti spadaju u skupinu slabih eksploziva. Topnički baruti (za ispaljivanje taneta iz vatrenog oružja) izrađuju se od nitroceluloze (jednobazni), nitroceluloze i nitroglicerina (dvobazni), nitroceluloze, nitroglicerina i nitrogvanidina (trobazni), nitroceluloze, nitroglicerina i nitramina (modificirani dvobazni). Raketni baruti (pogonsko gorivo raketa) su ili dvobazni ili na bazi amonijeva perklorata i polimernog veziva (kompozitni), ponekad uz dodatak nitramina i aluminija u prahu.
U posebnu skupinu spadaju pirotehničke smjese koje izgaranjem proizvode svjetlosni i zvučni efekt, toplinu, obojeni dim i plamen, plin itd. Prema kemijskom sastavu pirotehničke smjese su mješavine goriva (magnezij, aluminij, bor, cirkonij, sumpor, mliječni šećer, titan, metalni hidridi i sl.) i oksidansa (nitrati, klorati, perklorati, oksidi, peroksidi, kromati i sl.). Njima se dodaju različite tvari radi stvaranja boje, tvari koje djeluju kao modifikatori brzine izgaranja, veziva, sredstva za zaštitu od vlage i sl. (→ pirotehnika; sv. 1)
Povijest eksploziva
Pojavi prvih kemijskih eksplozivnih tvari prethodila je pojava različitih zapaljivih smjesa još u predantičko doba. Zapaljiva smjesa poznata pod nazivom grčka vatra rabila se u Bizantskom Carstvu od VII. st., a pretpostavlja se da je bila izrađena od nafte, sumpora i prirodne smole. Crni barut, smjesa kalijeva nitrata (oko 75%), sumpora (oko 10%) i drvenog ugljena (oko 15%), najstarija je eksplozivna tvar. Smatra se da je izumljen u Kini sredinom IX. st., a u Europi je njegov sastav prvi put objelodanio Roger Bacon 1260. Sve do izuma dinamita, crni barut bio je jedini eksploziv i rabio se u vojne i gospodarske svrhe. U XVII. i XVIII. st. sintetizirani su amonijev nitrat (1654., Johann Rudolf Glauber), živin fulminat (1690., Johann Kunkel) i pikrinska kiselina (1799., Jean-Joseph Welter), no počeli su se rabiti kao eksplozivi tek u XIX. st. Era brizantnih eksploziva počela je polovicom toga stoljeća, nakon izuma nitroceluloze (1846., Christian Friedrich Schönbein) i nitroglicerina (1847., Ascanio Sobrero). Dvadesetak godina kasnije (1867) Alfred Bernhard Nobel patentirao je dinamit (mješavinu od 75% nitroglicerina i 25% infuzorijske zemlje), a 1875. i razornu (praskavu) želatinu (92% nitroglicerina i 8% niskonitratne nitroceluloze) koji su potpuno istisnuli crni barut i prevladavali sve do polovice XX. st. Do kraja XIX. st. sintetizirani su TNT (1863., Julius Wilbrand), tetril (1877., Karel Hendrik Mertens), pentrit (1894) i heksogen (1899., Georg Friedrich Henning). Iznimno je važan razvoj detonatora na bazi živina fulminata (1863., A. B. Nobel) čime se omogućilo pouzdano i učinkovito iniciranje brizantnih eksploziva. Prvi barut na bazi nitroceluloze, tzv. bezdimni barut, izrađen je 1886 (Paul Vieille), a dvije godine kasnije izrađeni su i baruti na bazi nitroceluloze i nitroglicerina pod nazivima balistit (1888., A. B. Nobel) i kordit (1889., Frederick Abel). Pikrinska kiselina je eksploziv koji je prvi zamijenio barut kao punjenje projektila (od 1885. u Francuskoj pod nazivom melinit i u Velikoj Britaniji od 1888. pod nazivom lidit). Početkom XX. st. pikrinska se kiselina počela zamjenjivati TNT-om (1902. u Njemačkoj, 1912. u SAD-u). Tijekom II. svj. rata razvijale su se smjese TNT-a s heksogenom i pentritom. U tom je razdoblju prvi put sintetiziran oktogen (1943., Werner E. Bachmann). Nakon II. svj. rata nastavljen je ubrzan razvoj mnogobrojnih eksploziva.
Eksplozivi u Hrvatskoj
U Hrvatskoj se proizvodnja vojnih eksploziva do danas nije razvila u većoj mjeri, ali je proizvodnja gospodarskih eksploziva u pojedinim razdobljima dosezala znatne razmjere. Tako je između dvaju svjetskih ratova proizvodnja tih eksploziva iznosila i do 700 vagona (7000 t) na godinu. Nositelj proizvodnje bilo je Dioničko društvo za kemijsku industriju Titanit iz Zagreba, osnovano 1919., koje je 1922. pustilo u pogon tvornicu gospodarskog eksploziva u Mahičnu kod Karlovca. Tvornica je proizvodila nekoliko tipova eksploziva Titanit i imala je koncesiju za opskrbljivanje cjelokupnog područja Jugoslavije, zapošljavajući do 300 radnika. Uz asortiman svojih proizvoda prodavala je i različiti pribor za rudarstvo, dinamo-električne upaljače, rudarske kapsule, strojeve za paljenje i štapine (fitilje). Tvornica je zapala u financijske teškoće nakon svjetske krize 1929., a 1937. država joj je ukinula koncesiju. Godinu dana nakon toga zatvorena je.
U Ličkome Osiku je 1950. osnovana tvornica za proizvodnju minobacačkih mina i topničkih granata, koja je od 1954. nosila ime → Marko Orešković Lika (MOL) (sv. 1). Eksploziv za ugradnju u mine i granate nije se proizvodio u samoj tvornici, već se dobavljao iz drugih tvornica u sklopu vojne industrije tadašnje države. Tvornica je djelovala do početka 1990-ih. Početkom Domovinskoga rata na području RH nije bilo ni jedne tvornice za proizvodnju eksploziva. Zbog embarga na uvoz eksploziva u razdoblju 1991–94., razvijena je izradba olovnog azida na laboratorijskoj razini te nekih brizantnih eksploziva (TNT, PETN, RDX i HMX) na razini pilot-postrojenja. Nakon završetka rata ta je proizvodnja u potpunosti obustavljena. Tvrtka ATIR d. o. o. iz Zagreba, koja je 1991. pokrenula proizvodnju pirotehničkih sredstava za vojne i gospodarske svrhe, djeluje i danas.
Tijekom Domovinskoga rata i neposredno nakon njega pokrenuta je proizvodnja gospodarskih ANFO eksploziva u nekoliko manjih poduzeća: Geotehna Varaždin (1990), AN-FO 93 iz Zagreba (1993), Eksplo-promet iz Imotskoga (1993), Geomin iz Beletinca (1994), Croex iz Splita (2007) i Elmech-Razvoj iz Gotalovca (1991), koji je razvio i proizvodnju emulzijskih eksploziva. Poduzeće Maxam Detines (2001) iz Mahova kraj Siska počelo je 2001. proizvodnju neelektričnoga sustava za iniciranje i udarnih cjevčica.
geotermalna voda, energetska mineralna sirovina, voda dobivena iz ležišnih stijena visokih temperatura. Spada u obnovljive izvore energije. Osnovni je medij prijenosa geotermalne energije iz unutrašnjosti Zemlje, prisutnost koje je uvjetovana temperaturnom raspodjelom uzrokovanom procesima konvekcije i kondukcije. Porast temperature s dubinom (geotermalni gradijent) nije jednak u Zemljinoj kori, plaštu ili jezgri, a pokazatelj je koji upućuje na potencijalno geotermalno ležište. U Europi srednja vrijednost geotermalnoga gradijenta iznosi 3 °C svakih 100 m dubine, dok je u panonskome dijelu Hrvatske blago povišen te iznosi 4 °C.
Geotermalna voda pojavljuje se u tri skupine geoloških struktura. Najznačajniji su izvori u vulkanskim područjima gdje se nalaze granice tektonskih ploča i ležišta geotermalnih voda temperatura većih od 200 °C, zatim na područjima intenzivnih razlamanja i nabiranja tektonskih ploča, građenih od nepropusnih stijena s ležištima temperatura viših od 100 °C, te u sedimentacijskim bazenima različitih veličina koji sadrže geotermalnu vodu pod tlakom većim od hidrostatskoga, a temperature ležišta ovise o dubinama na kojima se nalaze. Zbog visoke temperature i tlaka u ležištima, geotermalna voda često sadrži otopljene plinove i minerale stijene. Njezino podrijetlo djelomično je uvjetovano polaganim prirodnim raspadom radioaktivnih elemenata, ponajprije uranija, torija i izotopa kalija (40K) koji se nalaze u Zemljinoj unutrašnjosti.
Iskorištava se u termotehničkim sustavima za grijanje, proizvodnju električne energije te u balneološke (ljekovite) svrhe. Najčešće se eksploatira u zatvorenom sustavu, odn. crpi se proizvodnom → bušotinom na površinu, gdje se njezina energija iskorištava izravno ili putem izmjenjivača topline, nakon čega se kroz utisnu bušotinu vraća natrag u ležište radi njegova očuvanja. Pri proizvodnji električne energije, geotermalne elektrane mogu u turbinu izravno dovoditi suhu paru iz ležišta visokih temperatura, primjenjivati princip dodatnog isparavanja kombinacije vode i pare iz ležišta nižih temperatura, te se koristiti binarnom tehnologijom za vodu iz ležišta srednje i niske temperature (organski Rankineov proces), odn. prenositi energiju geotermalne vode putem izmjenjivača topline na binarni (radni) fluid s niskom točkom ključanja koji prelazi u paru i ekspandira u turbini.
Uporaba geotermalnih voda u svijetu
Ljudi su se još od prapovijesnog razdoblja koristili geotermalnom vodom na vulkanski aktivnim područjima gdje su postojali prirodni izvori i gejziri, npr. na lokacijama Yellowstone, The Geysers i Hot Springs u Sjevernoj Americi (prije 10 000 godina). Paleoindijanci, odn. prvi ljudi koji su naselili američki kontinent, koristili su se geotermalnom vodom za kuhanje, čišćenje, kupelj.
Prva industrijska uporaba geotermalne vode zabilježena je u Italiji potkraj XVIII. st. na području prirodnih izvora Lardarello nedaleko od Pise. Ondje se iz vodene pare izdvajala borna kiselina za medicinsku i industrijsku uporabu, a 1904. puštena je u rad prva geotermalna elektrana koja je proizvodila električnu energiju iz geotermalne pregrijane pare. To je potaknulo i razvoj prve komercijalne geotermalne elektrane snage 250 kW na području The Geysers u Kaliforniji 1922. Energija geotermalne vode kao centraliziranoga toplinskog sustava prvi je put izravno iskorištena u Boiseu u SAD-u za grijanje obiteljskih kuća i javnih zgrada. Najpoznatiji primjer takve uporabe toplinske energije geotermalnih voda jest Reykjavik na Islandu, gdje se već tijekom 1930-ih gotovo 99% grada zagrijavalo geotermalnom vodom iz obližnjih izvora.
Geotermalna energija prepoznata je kao obnovljiv i ekološki prihvatljiv izvor energije. U 2018. u svijetu je bilo uvedeno gotovo 14 GWe elekrične snage geotermalnih elektrana te dodatnih 26 GWt toplinske snage centraliziranih sustava, a u ukupnoj uporabi toplinske energije geotermalnih izvora, uključivši i balneološke svrhe, iskorišteno je oko 620 EJ.
Ležišta i uporaba geotermalnih voda u Hrvatskoj
Geotermalne vode su kao kupelji na području RH služile od II. st. Ostatci rimskoga naselja Aquae Iasae u Varaždinskim Toplicama svjedoče o postojanju terma temeljenih na prirodnim vrelima geotermalne vode temperature gotovo 60 °C. Na području današnjega Daruvara Rimljani su osnovali naselje Aquae Balissae gdje su se u balneološke svrhe koristili geotermalnom vodom temperature 45 °C. Korištenje geotermalnim vodama prije industrijskoga razvoja bilo je ograničeno prisutnošću prirodnih vrela geotermalnih i termalnih voda u sjeverozapadnome dijelu RH. Prvo otkriće geotermalne vode bušenjem zabilježeno je 1911. nedaleko od Svetoga Martina na Muri, koja je sporadično služila za kupanje te od 1932. kao konzumna mineralna voda. Godine 2003. nedaleko od te bušotine izbušena je nova većega kapaciteta, što je omogućilo izgradnju Terma Sveti Martin.
Razvojem tehnologije i naftne industrije nakon II. svj. rata, a pogotovo osnivanjem poduzeća Naftaplin 1952 (→ INA) započeli su opsežni istražni bušački radovi u području Panonskoga bazena u svrhu otkrivanja ležišta ugljikovodika, gdje je izrađeno više od 4000 dubokih bušotina. Otkrivena su mnogobrojna naftna i plinska polja, ali i duboka ležišta geotermalnih voda kao samostalna ležišta i podinski vodonosnici ležišta ugljikovodika. Utvrđene rezerve geotermalnih voda u Hrvatskoj rasprostranjene su na području Panonske Hrvatske (Dravska potolina, Posavina, Slavonija), središnje i sjeverozapadne Hrvatske (Kordun, Banovina, Međimurje) te Dinarida, sa znatnijim odstupanjima u vrijednostima geotermičkoga gradijenta i toplinskoga toka.
Komercijalna uporaba geotermalnih voda u energetske svrhe počela se razvijati 1980-ih, najvećim dijelom na području Zagreba, Bizovca i Topuskog. Razradba geotermalnoga polja Zagreb, otkrivenoga 1964., počela je 1980. izradbom bušotine Mladost-1 s temperaturom vode od 80 °C. Do 1990. polje je razrađeno s dodatnih 16 bušotina koje su bile namijenjene za grijanje nove Sveučilišne bolnice u Blatu, te grijanje Sportskoga centra Mladost. Od 2018. toplinska se energija rabi i za grijanje zagrebačkoga Kineziološkog fakulteta. Geotermalno polje Bizovac kraj Osijeka otkriveno je naftno-istražnim radovima, a geotermalna voda temperature 80 °C iskorištena je početkom 1990-ih u balneološke svrhe (Bizovačke toplice) i za grijanje hotelskoga kompleksa. Na taj način u Hrvatskoj su na izvorima tople vode izgrađene i Istarske toplice, Krapinske toplice, Stubičke toplice, Sutinske toplice, Varaždinske toplice, Terme Tuhelj, Top Terme u Topuskom i dr.
Na području ležišta Velika Ciglena kraj Bjelovara 2019. poduzeće Geoen iz Zagreba dovršilo je projekt prve hrvatske geotermalne elektrane Velika Ciglena, najveće u kontinentalnoj Europi s binarnom tehnologijom, odnosno organskim Rankineovim ciklusom (ORC). Postrojenje iskorištava geotermalni potencijal bjelovarske poddepresije (170 °C) otkriven 1980. te razvija snagu od 16,5 MW.
Tijekom faze istraživanja ugljikovodika (→ nafta; → prirodni plin) utvrđeni su mnogi geotermalni potencijali, poput geotermalnih polja Legrad, Kutnjak-Lunjkovec, Virovitica, Slatina, Ferdinandovac, Karlovac, Babina Greda, Križevci, Ernestinovo i dr. Znatan geotermalni energetski potencijal vodonosnika imaju naftna polja Beničanci s temperaturom ležišta 123 °C, te plinska polja Molve i Kalinovac s temperaturom ležišta od 180 °C.
Goriva i maziva, znanstveno-stručni časopis → Hrvatskoga društva za goriva i maziva. Započeo je izlaziti 1959. pod nazivom Tehnika podmazivanja i primena goriva, a prvi izdavač bio je Savez društava za zaštitu materijala iz Beograda. Izlazi četiri puta na godinu u tiskanom i elektroničkom obliku uz potporu Ministarstva znanosti i obrazovanja RH. Objavljuje radove na hrvatskom i engleskom jeziku iz tribologije, tehnike podmazivanja, tehnologije preradbe nafte, primjene tekućih i plinovitih goriva, te inženjerstva izgaranja. Od 2006. dostupan je na portalu znanstvenih i stručnih časopisa RH.
| Glavni urednici časopisa Goriva i maziva | |
| Josip Verčon | 1959−87. |
| Ivo Legiša | 1987−88, 1992−2010. |
| Vladimir Savić | 1989−91. |
| Ante Jukić | od 2011. |
Gospodarski list, stručni časopis za poljoprivredu istoimenoga nakladnika iz Zagreba. Pokrenut je 1842. kao interno mjesečno glasilo → Hrvatsko-slavonskoga gospodarskog društva i treći je takav časopis po starosti u Europi. Prvih šest brojeva izlazilo je bez odobrenja vlasti, pa listovi nisu sadržavali naslov, oznake odgovornog urednika, izdavača, mjesta izdavanja, tiskare, broja i godišta. Od 7. broja 1842. izlazi kao List mesečni Horvatsko-slavonskoga gospodarskoga družtva, od 1850. kao List Družtva gospodarskoga hervatsko-slavonskoga, od 1853. kao Gospodarske novine, a od 1855., kao Gospodarski list (Nova poljoprivreda 1949–51). List je promicao i čuvao seoske običaje te njegovao kulturu i jezik. Mijenjao je izdavače, izlazio neredovito, objavljujući tekstove iz područja poljoprivredne proizvodnje, života stanovništva te vijesti o tloznanstvenim, agronomskim, botaničkim i zoološkim temama vezanima uz zemljoradnju i gospodarstvo. Danas izlazi polumjesečno u tiskanom i elektroničkom obliku donoseći najnovije znanstvene i praktične informacije iz svih područja poljoprivredne djelatnosti, ekonomskih znanosti, savjete o prehrani i zdravlju, te srodnih područja. Privatiziran je 1993. i danas djeluje kao dioničko društvo. Godine 2011. pokrenuo je specijalizirani Gospodarski oglasnik, producirao je deset polusatnih televizijskih emisija Dodir prirode (2013), u razdoblju 2015–16. organizirao je stručne seminare Hrvatsko povrće te 2014. bio inicijator i osnivač Društva agrarnih novinara Hrvatske.
| Glavni urednici časopisa Gospodarski list | |
| Dragutin Rakovac | 1842–53. |
| Nikola Faller | 1853–55. |
| Aleksa Praunsperger | 1855. |
| Ljudevit Vukotinović Farkaš | 1855–57. |
| Mirko Bogović | 1857–58. |
| Josip Čačković Vrhovinski | 1858. |
| Bogoslav Šulek | 1858–65. |
| Dragutin Lambl | 1866–67. |
| Petar Zoričić | 1867–74. |
| Gustav Vichodil | 1875–78. |
| Fran Kuralt | 1875–1905. |
| Milan Krištof | 1905–09., 1924–27. |
| Franjo Poljak | 1910–19. |
| Oto Frangeš | 1919–20. |
| Gjuro Kopač | 1921–24. |
| Albert Ogrizek | 1927–30., 1932–41. |
| Alojz Tavčar | 1930–32. |
| Pavao Kvakan | 1941. |
| Slavoljub Dubić | 1941–45. |
| Željko Gumhalter | 1945–46. |
| Ante Petričić | 1946–47. |
| Ivan Kovandžić | 1947. |
| Franjo Gosan | 1947–48. |
| Đuro Podkonjak | 1948–50. |
| Drago Vodopija | 1951–58., 1964–80. |
| Josip Mimica | 1959–64. |
| Marijan Strbašić | 1980–93. |
| Branko Horvat | 1993–2010., 2011–15. |
| Nada Ćuk | 2010–11. |
| Goran Beinrauch | od 2015. |
