Drvna industrija Novoselec d. o. o. (DIN), drvnoindustrijsko poduzeće iz Novoselca. Izraslo je iz pilane pokrenute 1929. kraj željezničke postaje Križ-Novoselec, na mjestu današnjega pogona. Pilanu je 1928. počelo graditi poduzeće Našička tvornica tanina i paropila d. d. (Našička d. d.; → DIK Đurđenovac), te je bila jedna od najmodernijih u Hrvatskoj. Imala je tri brzohodne pile jarmače (gatera) godišnjega kapaciteta 50 000 m³ pogonjene dvama parnim strojevima (lokomobilima) snage 200 KS (147 kW), visok stupanj mehanizacije u unutarnjem transportu, parionicu za bukvu, te energanu koja je proizvodila struju za pilanu i novoizgrađeno radničko naselje. Sredinom 1930-ih u novoselečkom je poduzeću radilo više od 400 radnika. Godine 1938. instalirane su sušionice kapaciteta 10 m³.

Nakon II. svj. rata 1946. poduzeće je nacionalizirano te je promijenilo ime u Drvnoindustrijsko poduzeće (DIP) Novoselec. Već su iste godine instalirane sušionice kapaciteta 70 m³. Godine 1955. s radom je započela tvornica namještaja koja je proizvodila polumasivni i furnirani namještaj. Prvi program Moslavina sastojao se od vitrina, stolova te sjedećih garnitura. Zahvaljujući suradnji s domaćim dizajnerima (Adam Petranović, Mario Antonini, Dragutin Roksandić, Boris Babić i dr.) i zagrebačkim → Exportdrvom, te serijama montažnoga (komponibilnog) namještaja (npr. ZV-62), ubrzo su se razvili čvrsti poslovni odnosi s velikim inozemnim kupcima. Proizvodnja parketa započela je 1959. s jednom linijom za masivni parket i dvije za lamel-parket. Godine 1962. poduzeće je imalo gotovo 1000 zaposlenih. Od 1968. pogoni su se stalno modernizirali. Tako su 1968–69. i 1971. nabavljeni novi strojevi za pilanu, 1968–90. povećani su kapaciteti sušionica na 500 m³, 1968., 1970, 1971., 1980. uvedene su nove linije za proizvodnju parketa, a 1977. nova lakirnica te 1982. novi strojevi za tvornicu namještaja.

Nakon privatizacije i pretvorbe u prvoj polovici 1990-ih poduzeće djeluje kao Drvna industrija Novoselec d. o. o. Pilana je 1996. uništena u požaru, te je 1998. izgrađena nova hala pilane, 2004. nova hala doradbene pilane, a 2000–08. instalirano je 480 m³ novih sušioničkih kapaciteta te su nabavljeni novi strojevi za finalnu proizvodnju masivnoga i polumasivnoga namještaja. Danas na površini od približno 24 ha djeluju pogoni poduzeća: primarna i doradbena pilana, tvornica lamel-parketa, tvornica masivnoga parketa, tvornica masivnoga namještaja, sušionice i parionice te energana. Poduzeće proizvodi parket (masivni i lamel-parket, parketne daske, industrijski kant-parket, kutne letvice), masivni namještaj (stolovi, komode, regali, vitrine) i pelete. Više od 200 zaposlenih na godinu preradi 35 000 m³ trupaca i uz ostalo proizvede 500 000 m² parketa.

Frangeš, Oto (Oton) (Mitrovica, Vojvodina, 5. IV. 1870 – Zagreb, 30. VII. 1945), agronom, stručnjak za agrarnu politiku.

Diplomirao je na Visokoj školi za kulturu tla u Beču 1889., a doktorirao na Filozofskom fakultetu u Leipzigu disertacijom Die Buša 1903. Bio je asistent na Gospodarsko-šumarskom učilištu u Križevcima (od 1891; → Visoko gospodarsko učilište u Križevcima), povjerenik za gospodarstvo u Hrvatskoj (od 1893), profesor na Šumarskoj akademiji u Zagrebu (od 1898; od 1919. Gospodarsko-šumarski fakultet; → Agronomski fakultet), dvorski savjetnik (od 1911), predsjednik Odjela za privredu BiH (od 1914) te predstojnik Odjela za gospodarstvo BiH u Beču pri Ministarstvu zajedničkih financija (od 1917). Nakon sloma Austro-Ugarske Monarhije u Zagrebu je djelovao kao ravnatelj → Hrvatsko-slavonskoga gospodarskog društva (1919–21), profesor Gospodarsko-šumarskoga fakulteta (od 1921) te u Beogradu kao ministar u Ministarstvu poljoprivrede (1929–31). Kao gostujući profesor predavao je na Visokoj školi za kulturu tla u Beču (1907) te na sveučilištima u Krakovu i Leipzigu (1908). Bio je predsjednik sekcije za poljodjelstvo Prve međunarodne konferencije u Ženevi 1927. i glavni referent na međunarodnim kongresima u Rimu 1927. i Pragu 1931. Za svoga rada u zemaljskim vladama u Zagrebu i Sarajevu, a posebice dok je bio ministar u Ministarstvu poljoprivrede u Beogradu, pridonio je sređivanju zakonodavstva u gospodarstvu i poljodjelstvu. Radove je objavljivao na više jezika u mnogobrojnim znanstvenim i stručnim časopisima te zbornicima znanstvenih skupova, surađivao je i u izvješćima o radu Zemaljske gospodarske uprave Kraljevine Hrvatske i Slavonije (1900., 1906–08., 1919–21). Bio je glavni urednik → Gospodarskoga lista (1919–20). Na Sveučilištu u Heidelbergu promoviran je 1936. za doktora rerum politicarum honoris causa zbog uzdizanja seljaštva i poticanja gospodarskih veza između srednje i jugoistočne Europe.

Dragović Uzelac, Verica (Gospić, 15. I. 1970), prehrambeno-biotehnološka inženjerka, stručnjakinja za biološki aktivne spojeve u voću, povrću i bilju.

Na Prehrambeno-biotehnološkome fakultetu u Zagrebu diplomirala je 1993. i doktorirala 2003. disertacijom Dokazivanje autentičnosti proizvoda na bazi marelice (mentorica J. Pospišil). Na Fakultetu radi od 1994., od 2013. kao redovita profesorica. Predaje kolegije Začinsko i aromatsko bilje, Biološki aktivne komponente u hrani i mehanizmi djelovanja, Funkcionalna hrana, Prirodni izvori fitokemikalija u prehrani te Prehrambene tehnologije namirnica biljnog podrijetla. Godine 2013. utemeljila je Laboratorij za procese sušenja i praćenje stabilnosti biološki aktivnih spojeva, kojega je od tada pročelnica. Područja su njezina znanstvenoga i stručnoga interesa istraživanja biološki aktivnih spojeva (karotenoida, polifenola, vitamina, fitosterola i dr.) u voću, povrću te začinskom i aromatičnom bilju, antioksidativne aktivnosti biljnih ekstrakata te aktivnosti enzima polifenol oksidaze i peroksidaze. Dobitnica je Godišnje nagrade za popularizaciju i promidžbu znanosti 2011. i Godišnje nagrade za znanost 2015.

Dragić, Petar (Dračić, Dražić, Dragich; Peter) (Crikvenica, 17. VII. 1873 – San Pedro, 8. VI. 1931), ribar, pionir tunolova mrežama plivaricama.

Emigrirao je potkraj 1890-ih iz Crikvenice u Montanu (SAD), gdje je radio u tamošnjim rudnicima. Početkom 1900-ih preselio se u Seattle i počeo baviti ribarstvom. Zahvaljujući iskustvu koje je kao ribar stekao u crikveničkom primorju i Bakarcu, 1904. na otoku Whidbey Island, osnovao je luku za flotu svojih ribarskih brodova. Zarađeni novac uložio je u razvoj i izradbu tada nove vrste mreže plivarice. Prve pokuse s novom mrežom započeo je brodom Good Partner (nosivosti 40 t) 1916. u Seattleu, kojim je u početku lovio srdele, a revoluciju u svjetskom ribarstvu postigao je 1917. kada je, preselivši se u San Pedro, započeo izlov tune. Kako je novu, kružnu mrežu plivaricu tunolovku u kombinaciji s prenamijenjenim brodom tunolovcem Dragić počeo 1917. primjenjivati u Kaliforniji, nova metoda izlova tune nazvana je kalifornijskom. Tijekom vremena Dragić i njegov sin Petar prestali su se baviti ribarstvom te su osnovali četiri zasebna poduzeća koja su trgovala morskim plodovima, a 1953. sjedinjena su u Quality Seafood Inc.

Do Dragićeva izuma tune se izlovljavalo samo na obalnim tunerama s pomoću stajaćih obalnih tunolovki i obalnih mreža. Nov način ulova tuna s pomoću broda i posebne mreže učinio je izlov ribe neovisnim o obalama te mogućim čak i na otvorenome moru. Već u početnim fazama eksperimentiranja količina ribe ulovljena Dragićevom metodom mogla je biti i do sedam puta veća nego prije. Uspješnost te metode potaknula je vladu SAD-a da tijekom II. svj. rata izgradi nekoliko tunolovaca po Dragićevu modelu i otpremi ih savezničkoj Kini kao pomoć. U Jadranu je Dragićevu tuneru prvi uporabio Boljanin Ante Viličić 1929.

Dražić, Slavko (Bestovje kraj Samobora, 26. IX. 1912 – Zagreb, 5. X. 1982), agronom, stručnjak za vinarstvo i vinogradarstvo.

Diplomirao je 1938. na Poljoprivredno-šumarskome fakultetu u Zagrebu (→ Agronomski fakultet), gdje se 1939. zaposlio kao asistent u Zavodu za voćarstvo i vinogradarstvo (danas su to dva zavoda – Zavod za voćarstvo i Zavod za vinogradarstvo i vinarstvo). Od 1945. radio je u vinogradima vršačkog poljoprivrednoga dobra, a 1947. postao je direktor iločkog poljoprivrednoga dobra Fruška Gora. Godine 1955. ponovno se zaposlio u Zagrebu, u Poslovnom udruženju za vinogradarstvo, voćarstvo i vrtlarstvo, a potom je od 1962. radio u Karlovcu u Udruženju poljoprivrednih dobara Hrvatske – Poljodobro s kojim je nastavio poslovnu suradnju i nakon odlaska u mirovinu 1974. Projektirajući oko 2500 ha plantažnih vinograda (Ilok, Umag i dr.) i izvođenjem tehnoloških rješenja za četrdesetak adaptiranih i novoizgrađenih vinarija (Jelsa na Hvaru, Vivodina, Štrigovo, Začretje, Zelina, Slavonski Brod, Kutjevo, Feričanci, Belje, Ilok, Voloder, Varaždin, Jastrebarsko i dr.) znatno je modernizirao hrvatsko vinogradarstvo i vinarstvo. Izradio je više programa i studija razvoja širih vinogradarskih područja. Bio je autor četrdesetak stručnih i publicističkih članaka te knjige Podrumarstvo (1956; prevedena na mađarski 1963).

Dunda, Siniša (Imotski, 24. XII. 1942), rudarski inženjer, stručnjak za eksploataciju i obradbu arhitektonsko-građevnog kamena.

Diplomirao je na Rudarsko-geološko-naftnome fakultetu u Zagrebu 1969. te doktorirao 1993. disertacijom Teorijsko-eksperimentalne značajke eksploatacije arhitektonsko-građevnog kamena dijamantnom žičnom pilom (mentor → V. Abramović). Radio je u zagrebačkim poduzećima Geotehnika (1970−73) i Viadukt (1974−76) te u Poduzeću za ceste Pula (1973−74), a od 1976. bio je zaposlen na zagrebačkom Rudarsko-geološko-naftnome fakultetu; od 2007. kao redoviti profesor. Predavao je kolegije Eksploatacija i obrada arhitektonsko-građevnog kamena, Rudnički strojevi, Rudnički transport i izvoz. Bio je predstojnik Zavoda za rudarstvo i geotehniku Fakulteta. Umirovljen je 2008. Znanstveno i stručno bavio se eksploatacijom, preradbom, ugradnjom i poviješću arhitektonsko-građevnog kamena. Autor je djela Obrada arhitektonsko-građevnog kamena (1989) i Eksploatacija arhitektonsko-građevnog kamena (s → T. Kujundžićem, 2001).

Fizi, Milan (Füzy, Milivoj Zvonko) (Pakrac, 28. X. 1904 — Zagreb, 3. VIII. 1976), fotograf i pedagog, autor jednoga od najznačajnijih udžbenika o fotografiji u Hrvatskoj.

Završio je trgovačku školu u Zagrebu. Kao aktivni planinar i skijaš već je početkom 1920-ih počeo snimati prirodu i krajolik. U okviru turističkoga društva Prijatelj prirode 1928. osnovao je i vodio fotosekciju, a oko 1930. počeo se baviti i filmom. Od 1934. bio je član Fotokluba Zagreb. Iste godine postao je zastupnik i promotor češke fotoindustrije u Zagrebu, gdje je 1940–45. imao trgovinu fotografske opreme. Od 1948. do umirovljenja 1972. predavao je fotografiju, optiku i film u Školi primijenjene umjetnosti u Zagrebu. Pripadao je krugu tzv. zagrebačke škole fotografije, pri kojoj je istaknuta orijentacija prema socijalnoj tematici i umjetničkom tretiranju fotografije. Autor je Male fotobiblioteke (18 knjižica, 1957–62) i opsežnog udžbenika Fotografija (1960., poslije prerađivan i dopunjavan). Surađivao je u časopisima Foto revija (od 1933) i Naša fotografija (od 1947). Sudjelovao je na mnogim domaćim i međunarodnim izložbama fotografije, među ostalima u Varšavi 1935., Zagrebu 1940. i 1949., te Dubrovniku 1946. Svoje zbirke fotografija i fotografskih predmeta darovao je Muzeju za umjetnost i obrt u Zagrebu.

Flögl, Stanko (Zagreb, 23. IX. 1885 – Zagreb, 6. V. 1975), građevinski inženjer, stručnjak za šumske prometnice i građevnu mehaniku.

Diplomirao je građevinarstvo u Budimpešti 1908. Nakon završetka studija radio je na reambulaciji željezničke pruge uz jezero Balaton u Mađarskoj, te na trasiranju željezničke pruge Ogulin–Knin, a potom se zaposlio u državnoj službi i radio na području Hrvatske. U razdoblju 1923–29. bio je honorarni docent za kolegij Građevna mehanika na Tehničkoj visokoj školi (od 1926. → Tehnički fakultet u Zagrebu; sv. 4). Od 1926. radio je kao profesor i znanstveni suradnik na Gospodarsko-šumarskom fakultetu (→ Fakultet šumarstva i drvne tehnologije) u Zagrebu. Na tom je fakultetu predavao kolegij Šumske komunikacije te bio dekan 1936–37. i 1944–45. Znanstveno i praktično bavio se projektiranjem i gradnjom cesta, željeznica, mostova, žičara, armiranobetonskih konstrukcija i zgrada, a napose šumskih prometnica i specijalnih šumskih transportnih sredstava poput putoklizina. Autor je više znanstvenih i stručnih radova, te knjiga, udžbenika i skripta, među kojima se ističu Građevna mehanika (1931), Šumska prometna sretstva (1933), Osnovna građevna mehanika (1947), Gradnja mostova na šumskim putovima i prugama (1950), Gradnja šumskih putova i pruga (1955). Bio je suradnik na IV. svesku Hrvatske enciklopedije (1942).

Danilovski, Aleksandar (Rijeka, 13. IV. 1974), kemičar, stručnjak za razvoj farmaceutskih proizvoda.

Na Kemijskom odsjeku Prirodoslovno-matematičkoga fakulteta u Zagrebu diplomirao je 1997. Na istom je fakultetu, u suradnji s Odjelom za biokemiju Sveučilišta u Cambridgeu, doktorirao 2002. disertacijom Strukturni temelji molekulskih interakcija beta-laktama i elastaze. Radio je od 1994. na istraživanju novih antibiotika u Istraživačkom institutu → Plive. Od 1999. usmjerio se na menadžment. Radio je 1999–2008. kao voditelj projekata u Plivi, bio je potpredsjednik Europskog istraživanja i razvoja Grupe Barr Pharmaceuticals (SAD) te član Uprave poduzeća Pliva Hrvatska d. o. o. Od 2009. živi u Danskoj, gdje je viši potpredsjednik Uprave XELLIA Pharmaceuticals grupe i glavni direktor globalnog istraživanja, razvoja i registracije proizvoda. U Hrvatskoj je 2011. osnovao te je od tada voditelj istraživačkog poduzeća → XELLIA. Od 2018. član je gospodarstvenik HATZ-a. Autor je mnogobrojnih znanstvenih radova i patenata te je sudjelovao u istraživanju i razvoju, registraciji i lansiranju na globalno tržište (SAD i EU) više lijekova.

Damaška, Radovan (Rado) (Ludbreg, 29. XI. 1902 – Zagreb, 17. II. 1989), farmaceutski inženjer, stručnjak za farmakoterapiju.

Na Farmaceutskom učevnom tečaju Mudroslovnoga fakulteta u Zagrebu diplomirao je 1925. U Brežicama je sa suprugom farmaceutkinjom 1929–32. vodio ljekarnu, a od 1933. bio je inspektor ljekarni u Dravskoj banovini sa sjedištem u Ljubljani. U Ministarstvu zdravlja u Zagrebu bio je ljekarnički referent od 1940., voditelj Odsjeka za farmaceutsku industriju 1945–47., potom voditelj Općeg odsjeka Apotekarskog odjela te upravitelj Zemaljske uprave državnih ljekarni Hrvatske. U tvornici lijekova Kaštel (→ Pliva) 1947–69. bio je tehnički ravnatelj tvornice, planer proizvodnje i direktor tvorničke kontrole, a nakon toga nastavio je raditi kao vanjski suradnik. U Centru za lijekove Zajednice zdravstvenih ustanova SRH (poslije Udruženje zdravstva Hrvatske) radio je od 1969. do umirovljenja 1975. Bavio se lijekovima, farmakoterapijom i organizacijom ljekarničke službe. Jedan je od pokretača časopisa Lijekovi (1963), koji je 1965. prerastao u savezni časopis za lijekove Pharmaca. Autor je knjige Ekonomično ordiniranje magistralnih receptov (1937) i priručnika Farmakoterapija (s I. Ivančevićem, 1939), prvoga hrvatskog priručnika iz tog područja. Medalja »Julije Domac« Farmaceutskoga društva Hrvatske dodijeljena mu je 1965.

Akačić, Branka (Ogulin, 11. III. 1905 – Zagreb, 26. XI. 1982), farmaceutska inženjerka, stručnjakinja za farmakognoziju.

Na Mudroslovnome fakultetu u Zagrebu, na Farmaceutskom učevnom tečaju (od 1928. Farmaceutski odsjek) 1927. diplomirala je farmaciju te 1930. filozofiju s farmakognozijom, a 1936. doktorirala disertacijom iz područja istraživanja žestike (latinski Rhamnus fallax). Na Farmaceutskom odsjeku Mudroslovnoga fakulteta, koji je 1941. prerastao u samostalan Farmaceutski fakultet (→ Farmaceutsko-biokemijski fakultet), bila je asistentica u Zavodu za farmakognoziju te redovita profesorica od 1960. Od 1945. bila je predstojnica Zavoda, a umirovljena je 1970. Bavila se istraživanjima ljekovitih biljaka: smrdljike, maka, velebilja, makedonskog komorača, morača, terpentina i raznih eteričnih ulja (→ ljekovito i aromatično bilje). Bila je članica Savjeta za zdravlje NRH i članica komisije za izradbu drugog izdanja državne → farmakopeje za koje je izradila 40 monografija iz područja farmakognozije. Zaslužna je za obrazovanje mnogobrojnoga novog farmaceutskog kadra, za unapređenje farmakognozije i upoznavanje svojstava naših ljekovitih biljaka. Farmaceutsko društvo Hrvatske dodijelilo joj je 1971. Medalju »Julije Domac«.

Babić, Darko (Zagreb, 30. VI. 1948 – Zagreb, 1. IV. 2024), strojarski inženjer, stručnjak za grafičku tehnologiju i ambalažu.

Diplomirao je 1975. na Strojarsko-brodograđevnome fakultetu (→ Fakultet strojarstva i brodogradnje; sv. 1) u Zagrebu, gdje je doktorirao 1992. disertacijom Istraživanje vrijednosti ergonomskih kriterija u radnika grafičke proizvodnje (mentor → O. Muftić; sv. 1). Godine 1975–78. radio je u projektnom birou tvornice farmaceutskih proizvoda Pliva. Potom je prešao na Višu grafičku školu (→ Grafički fakultet) u Zagrebu, gdje je 2008. izabran u zvanje redovitoga profesora. Ondje je bio voditelj Katedre za ambalažu, knjigoveštvo i projektiranje (1982–2013). Umirovljen je 2013. Od 2006. predavao je kao gostujući profesor na Fakultetu za tehničke studije u Travniku, na kojem je od iste godine bio i voditelj Katedre za grafičke kolegije. Područje njegova znanstvenog djelovanja vezano je uz ambalažu, njezinu kvalitetu, uporabljivost i konstrukciju, proučavanje ergonomskih odnosa radnika i stroja koji pridonose povećanju kvalitete u izradbi ambalaže, te uz grafičku tehnologiju u doradbenim fazama, posebno u knjigoveštvu, na čemu su se temeljili i nastavni programi kolegija koje je predavao (Projektiranje grafičkih proizvoda, Uvod u grafičku tehnologiju, Knjigoveštvo I i II, Ambalaža I i II i dr.). Autor je udžbenika Uvod u grafičku tehnologiju (1998) i Transportna ambalaža od valovitog kartona (2011). Bio je glavni urednik časopisa → Ambalaža 1999–2000. Član emeritus HATZ-a je od 2019.

Bačić, Jadranka (Vrgorac, 22. II. 1942), slikarica i tekstilna dizajnerica, zaslužna za osnutak studija dizajna tekstila i odjeće u Zagrebu.

U Zagrebu je diplomirala likovni odgoj na Pedagoškoj akademiji 1964., te slikarstvo i grafiku (u klasi Ive Šebalja) na Akademiji likovnih umjetnosti 1968. Ubrzo nakon završetka studija kratko je radila kao nastavnica likovnoga odgoja u osnovnoj školi u Zagrebu, potom se zaposlila na Višoj tehničkoj tekstilnoj školi (poslije Viša škola za tekstil i odjeću). Integracijom Škole u Institut za tekstil i odjeću 1983. prešla je na Tehnološki fakultet (→ Tekstilno-tehnološki fakultet), gdje je radila do umirovljenja 2010., u zvanju redovite profesorice od 2004. Sudjelovala je u izradbi novih nastavnih planova i programa te organizacijskom ustroju i formiranju Zavoda za dizajn tekstila i odjeće kojemu je bila predstojnicom 1985–86. Njezina znanstvena djelatnost vezana je uz dizajn tekstila i odjeće, na čemu se temelje i nastavni programi kolegija koje je osmislila i predavala (Estetsko oblikovanje, Osnove dizajna, Ornamentika tekstila, Likovno projektiranje tekstila, Kreiranje tekstila, Osnove oblikovanja odjeće, Tapiserija i ćilimarstvo i dr.). Kao slikarica sudjelovala je na više samostalnih i skupnih izložbi u zemlji i inozemstvu.

Barbarić, Slobodan (Zagreb, 24. V. 1949), biotehnološki inženjer, stručnjak za molekularnu biologiju.

Na Biotehnološkom odjelu Tehnološkoga fakulteta (→ Prehrambeno-biotehnološki fakultet) u Zagrebu diplomirao je 1973. te doktorirao 1979. disertacijom Studij molekulskih oblika enzima kisele fosfataze kvasca Saccharomyces cerevisiae (mentor → P. Mildner). Na Fakultetu je radio od 1975., od 1988. kao redoviti profesor. Predavao je kolegije Biokemija I i II, Molekularna biologija, Proteinsko inženjerstvo te Regulacija ekspresije gena, postsintetske modifikacije i transport proteina u stanici. Bio je pročelnik Laboratorija za biokemiju. Usavršavao se na visokoj tehničkoj školi u Zürichu (ETH Zürich) 1979–80., na Sveučilištu Ludwig Maximilian u Münchenu u Institutu za fiziološku kemiju 1988–90 (stipendist zaklade Aleksander von Humboldt) te u Institutu Adolf Butenandt 1994–96. Bio je predavač i na Kemijskom odsjeku Prirodoslovno-matematičkoga fakulteta u Zagrebu. Područje je njegova znanstvenog i stručnog interesa regulacija ekspresije i uloga izvanstaničnih proteina kvasca. Autor je patenta za stabilizaciju glikoproteina (s B. Kozulićem, 1993). Bio je član predsjedništva Hrvatskoga biokemijskog društva 1993–2000. Od 2015. je professor emeritus Sveučilišta u Zagrebu.

Beker, Zvonimir (Zagreb, 27. I. 1927 – Zagreb, 26. XII. 2017), grafički dizajner i ilustrator, jedan od najproduktivnijih autora u području industrijskoga dizajna u Hrvatskoj.

Studirao je arhitekturu na Tehničkome fakultetu u Zagrebu. Potkraj 1940-ih i početkom 1950-ih radio je kao crtač i animator u zagrebačkom poduzeću Nastavni film (od 1953. Zora film), a 1954. zaposlio se kao dizajner u Fotokemici u Zagrebu. Od 1961. do umirovljenja 1989. radio je u Vjesniku u Zagrebu kao dizajner u odjelu za marketing te kao urednik oglasa u raznim izdanjima poduzeća. Usporedno s radom u Vjesniku, surađivao je s nizom poduzeća, uglavnom u području odjevne i kozmetičke industrije te proizvoda za kućanstvo (Končar, Franck i Neva iz Zagreba, Borovo iz Vukovara, Jugoplastika iz Splita, Varteks iz Varaždina, Podravka iz Koprivnice, Segestica iz Siska, Belišće i dr.), dizajnirajući ambalažu i tiskane oglase za njihove proizvode. Radio je ilustracije za časopis Aeromodelar, te grafičku opremu za časopise Filmski vjesnik i Kreativne komunikacije. Dobitnik je Jugoslavenskoga Oskara za ambalažu za oblikovanje boce za vinjak Rosaque poduzeća Segestica (1971).

Capek, Dragan (Zagreb, 10. X. 1905 – Zagreb, 16. V. 1992), agronom, stručnjak za poljoprivredne strojeve.

Diplomirao je 1927. na Gospodarsko-šumarskome fakultetu (od 1929. Poljoprivredno-šumarski fakultet; od 1992. → Agronomski fakultet) u Zagrebu, gdje je 1958. doktorirao disertacijom Prilog proučavanju tehničko-ekonomskih uslova mehanizacije ratarstva na krupnim socijalističkim gospodarstvima u Hrvatskoj i habilitirao se temom Mehanizacija proizvodnje kukuruza. Radio je kao asistent i upravitelj raznih odjela državnih dobara Belje i Topolovac (1927–41) te Seleš (1941–43). Od 1943. do kraja rata bio je stručni referent pri kotarskom, okružnom i oblasnom Narodnooslobodilačkom odboru u Slavoniji i u Povjereništvu poljoprivrede ZAVNOH-a. U Beogradu je od 1945. vodio Upravu za poljoprivredno mašinsku službu pri Ministarstvu poljoprivrede, a od 1947. Savezni institut za mehanizaciju poljoprivrede. Na Poljoprivredno-šumarskome fakultetu u Zagrebu zaposlio se 1953. kao docent i predstojnik Zavoda za poljoprivredno strojarstvo (danas Zavod za mehanizaciju poljoprivrede). Umirovljen je 1963. u zvanju redovitoga profesora.

Bavio se istraživanjem učinkovitosti i kvalitete poljoprivrednih strojeva, te mehanizacijom poljoprivrede i ratarskih usjeva. S → J. Brčićem i D. Komunjerom organizirao je prvi poslijediplomski studij iz područja mehanizacije poljoprivrede u SFRJ. Objavljivao je članke u Biltenu Poljodobra i Agrotehničaru (glavni urednik 1967) te mnoga skripta, udžbenike i knjige poput: Osnovi strojarstva (1961), Poljoprivredno strojarstvo II (1961–68), Poljoprivredna oruđa za ratare I (1966), Poljoprivredni traktori (1973).

Chloupek, Lujo (Livno, 29. III. 1901 – Sisak, 8. I. 1980), metalurški inženjer, stručnjak u području proizvodnje sirova željeza te jedan od inicijatora osnivanja visokoškolske institucije za izobrazbu metalurga u Hrvatskoj.

Diplomirao je 1923. na Metalurškom odjelu Visoke montanističke škole u Přibramu u Čehoslovačkoj. Isprva je radio u željezari Dovhoje u Čehoslovačkoj, zatim u željezarama Vareš (1925−41., 1945−46) i Zenica (1941−45) te u → Željezari Sisak (1946−74., s prekidima 1947−51. i 1956−57) kao inženjer i voditelj poduzeća. Umirovljen je 1974. Godine 1961. izabran je za višega predavača te 1964. za izvanrednoga profesora Metalurškog odjela u Sisku Tehnološkoga fakulteta u Zagrebu (→ Metalurški fakultet), gdje je kao honorarni nastavnik do 1980. predavao kolegije Metalurške peći, Metalurške peći i vatrostalni materijali, Proizvodnja sirovog željeza, Projektiranje metalurških poduzeća i dr.

Bio je jedan od pokretača visokoškolske nastave iz područja metalurgije u Sisku. Znanstveno i stručno bavio se proizvodnjom sirova željeza, posebice pripremom i taljenjem rude, problematikom koksa i sumpora u visokim pećima i dr. Izradio je mnoge stručne elaborate i ekonomske studije (analiza rada visokih peći, rentabilnost uporabe domaćih ugljena u proizvodnji koksa, optimalni kapacitet željezare). Osim mnogobrojnih znanstvenih i stručnih radova, autor je djela Proizvodnja sirovog gvožđa (1954) i Priručnik za gvožđe i čelik (s M. Pešićem, 1965).

Črnko, Josip (Podbrđe, 1. I. 1943 − 2. VI. 2023), metalurški inženjer, stručnjak za metaluršku toplotehniku i peći.

Diplomirao je 1967. te doktorirao 1978. na Tehnološkome fakultetu u Zagrebu disertacijom Mogućnosti i uvjeti solvent ekstrakcije željeza (III) iz sumporno-kisele otopine, dobivene izluživanjem troske nastale kod prerade crvenog mulja Krupp-Rennovim postupkom, di(2-etilheksil) fosfornom kiselinom u drugom ekstrakcijskom krugu i reekstrakcija željeza (III) u poluindustrijskom obimu (mentor → V. Logomerac). Radio je 1967–70. u Ljevaonici i tvornici armatura Varaždin (→ Metalska industrija Varaždin; sv. 1), od 1970. na Metalurškom odjelu zagrebačkoga Tehnološkog fakulteta, a od 1979. na → Metalurškome fakultetu u Sisku, kojega je bio jedan od osnivača. U zvanje redovitoga profesora izabran je 1985. Predavao je kolegije Osnove elektrotehnike i automatizacije, Toplotehnika, Industrijske peći, Modeliranje procesnih operacija, Metode optimiranja toplinskih procesa i dr. Bio je prodekan (1990−91., 1997−2001) i dekan (2001−05) Fakulteta. U razdoblju 1978–84. predavao je na Rudarsko-metalurškome fakultetu Univerziteta u Prištini.

Znanstveno i stručno bavi se metalurškom toplotehnikom, metalurškim pećima, separacijom metala iz sekundarnih sirovina, matematičkim modeliranjem metalurških procesa i dr. Bio je suradnik Hrvatske opće enciklopedije (2006), Tehničkoga leksikona (2007) te Hrvatskoga biografskog leksikona (2010) LZMK-a. Suautor je djela Ljevački priručnik (1985) te Metalurški fakultet u Sisku. 40. obljetnica visokoškolske nastave metalurgije (1960. – 2000.) (2000). Od 2002. redoviti je član → Akademije tehničkih znanosti Hrvatske (sv. 4).

Čuljat, Mile (Ričice kraj Lovinca, 3. VIII. 1938), agronom, stručnjak za mehanizaciju u poljoprivredi.

Diplomirao je 1962. na Poljoprivrednom fakultetu (→ Agronomski fakultet) u Zagrebu, a doktorirao 1978. na Poljoprivrednom fakultetu u Zemunu disertacijom Optimalni odnosi kapaciteta mehanizacije i veličine ratarske proizvodne jedinice. Radio je u Poljoprivrednom poduzeću Tovarnik (1957–58), čazmanskoj poljoprivrednoj zadruzi (1962–63), te na poslovima poljoprivredne mehanizacije u PIK-u Vukovar (1964–71). U → Poljoprivrednom institutu u Osijeku od 1971. bio je savjetnik za mehanizaciju, a na Poljoprivredno-prehrambeno-tehnološkom fakultetu (→ Fakultet agrobiotehničkih znanosti Osijek), na kojem je od 1987. bio izvanredni profesor, predavao je kolegije Osnove poljoprivrednog strojarstva i Transport u poljoprivredi. Bio je direktor Instituta za mehanizaciju, tehnologiju i graditeljstvo u poljoprivredi zagrebačkog Poljoprivrednog fakulteta (1983–85) na kojem je predavao kolegij Mehanizacija u ratarskoj proizvodnji.

Bavio se optimalizacijom kapaciteta mehanizacije, poboljšanjem proizvodnosti rada, smanjenjem utroška energije, integralnom tehnikom biljne proizvodnje i uvođenjem regulacijsko-informatičkih sustava u poljoprivrednu proizvodnju. Bio je glavni urednik časopisa Agrotehničar (1983–89), osnivač Hrvatskog društva za poljoprivrednu tehniku u Zagrebu (1985), te je pokrenuo časopis Profit u poljoprivredi kojega je bio prvi urednik (2000–05). Suautor je monografije Poljoprivredni kombajni (s J. Barčićem, 1997) i priručnika Proizvodnja kukuruza (s A. Pucarićem i Z. Ostojićem, 1997).

nafta, smjesa tekućih ugljikovodika akumuliranih u Zemljinoj kori. Svijetložute do tamnosmeđe je boje i posebna mirisa, a u manjim udjelima sadržava i neugljikovodične komponente. Glavninu masenoga udjela kemijskih elemenata čine ugljik (84–87%) i vodik (11–14%) uz prisutnost sumpora, dušika, kisika i teških metala (željezo, aluminij, kalcij, magnezij, nikal, vanadij i dr.).

Ugljikovodici su proizvod izmjene organskih tvari iz biljnoga i životinjskoga svijeta. U kopnenim ekosustavima prevladavaju biljke nizinskih priobalnih ravnica, a u slatkovodnim jezerima alge. Unutar morskih ekosustava najvažniji je fitoplankton, koji daje više od 90% nastale organske tvari, pri čemu se ističu dijatomeje, dinoflagelate, cijanobakterije i nanoplankton. Izvorna proizvodnja biomase opada od obale preko morskoga šelfa do otvorenoga mora, a u vlažnim predjelima umjerene zemljopisne širine zastupljenost je veća nego u tropskim područjima; najmanja je u polarnim i suhim ekvatorijalnim krajevima.

Pretvorba očuvane organske tvari odvija se procesima dijageneze, katageneze i metageneze. Dijageneza je početna faza u kojoj se biološkim i kemijskim procesima stvaraju složene organske molekule ili dugolančani ugljikovodici – kerogen. Procesi katageneze i metageneze odvijaju se pod djelovanjem visoke temperature te dolazi do krekiranja, odn. pucanja veza unutar kerogenske strukture i nastajanja ugljikovodika. Porastom dubine ležišta i temperature raspadaju se i veće molekule ugljikovodika, odn. daljnjim krekiranjem dolazi do stvaranja manjih molekula i pojave → prirodnoga plina. Svi navedeni procesi izmjene organske tvari odvijaju se u sitnozrnatim sedimentima, odn. matičnim stijenama. Ugljikovodici mogu migrirati iz matičnih stijena u mnogo propusnije, ležišne stijene, a ako postoje zamke i izolatorske stijene, nastaju ležišta ili akumulacije ugljikovodika. Ponekad se nafta može naći na Zemljinoj površini.

U ekonomski isplativim količinama, nafta se pridobiva s pomoću posebno izrađenih dubokih → bušotina. Uz dostatan tlak, nafta se iz ležišta na površinu kroz bušotinu iznosi samoizlijevanjem (erumpiranjem). Ako tlak nije dostatan primjenjuje se podizanje s pomoću plina (plinski lift), odn. naftni se stupac olakšava utisnutim prirodnim plinom. Drugi način je utiskivanje plina ili (češće) vode ispod ležišta ugljikovodika te crpenjem s pomoću dubinskih sisaljki. Tako se najčešće održava ili povećava tlak ležišta, a u slučajevima kada se voda utiskuje u ležišni vodonosnik, postupak se naziva zavodnjavanjem ležišta.

Izraz sirova nafta odnosi se na naftu dobivenu iz bušotine prije bilo kakva čišćenja, separacije i preradbe. Proizvodi rafinerijske preradbe nafte, ponajprije atmosferske i vakuumske frakcijske destilacije koji se mogu izravno uporabiti kao gorivo ili kao sirovine za dobivanje niza organskih spojeva, nazivaju se → naftnim derivatima. Najvažnije su skupine naftni plin, petroleter (ligroin), motorni benzin, dizelsko gorivo, kerozin i petrolej, loživo ulje (lako i teško ili mazut), bazno mazivo ulje, bitumen i naftni koks, parafin (vosak) te olefinski i aromatski ugljikovodici kao petrokemijske sirovine (→ petrokemijski proizvodi), posebice etilen, propilen, benzen, toluen i ksileni.

Ležišta i dobivanje nafte u svijetu

Podatci o postojanju nafte sežu u razdoblje prije približno 4000 godina, te govore o njezinoj uporabi na područjima Kaspijskog jezera, Kavkaza, Eufrata, Perzijskog zaljeva i Iranske visoravni. U Kini se vadila kroz bušotine izrađene od bambusovih cijevi još 347. pr. Kr. i rabila za grijanje i osvjetljavanje. Na području Mezopotamije, staroga Rima i Egipta zabilježena je uporaba bitumena kao građevnoga materijala, u ljekovite svrhe, za balzamiranje i dr. Nalazišta nafte otkrivena su u Francuskoj 1598., Italiji 1776., Rumunjskoj 1857., Njemačkoj 1874. Prva naftna kompanija u svijetu bila je Pennsylvania Rock Oil Company, preteča kasnije svjetski poznate kompanije Seneca Oil Company. Njezin dioničar Edwin Laurentine Drake u gradiću Titusvilleu u Pennsylvaniji 1859. uveo je željezne cijevi u zemlju do dubine od 21,2 m kroz koje je nafta počela izlaziti na površinu. Taj događaj smatra se početkom energetske revolucije i iskorištavanja nafte iz njezinih ležišta. Transport nafte i naftnih derivata odvijao se u bačvama zapremnine 158,98 l koje su se nazivale barelima, te danas predstavljaju mjernu jedinicu koja se rabi na svjetskom tržištu za trgovinu naftom.

U SAD-u je djelovao i hrvatski iseljenik → Anton Lučić koji je 1901. otkrio naftno polje kraj Spindletopa, tada najproduktivnije u svijetu, što je učinilo SAD vodećim svjetskim proizvođačem nafte. Početkom XX. st. revolucionirao je naftno rudarstvo uvođenjem rotacijskoga bušenja, glinene isplake (bušaćega radnog fluida) i drugih inovacija, te ga mnogi smatraju osnivačem naftnog inženjerstva. Međunarodna udruga naftnih inženjera (Society of Petroleum Enginners) svake godine dodjeljuje najzaslužnijim osobama Zlatnu medalju Anthony F. Lucas za doprinos u razvoju naftnog inženjerstva.







Danas se najviše dokazanih konvencionalnih rezervi ugljikovodika nalazi u Rusiji, na Bliskom i Srednjem istoku te u Sjevernoj i Južnoj Americi. Države s najvećim pridobivanjem sirove nafte su Rusija, Saudijska Arabija i SAD. Saudijska Arabija prepoznata je u svjetskim razmjerima po pridobivanju nafte s približno četvrtinom svjetskih konvencionalnih rezervi te s najnižim troškovima pridobivanja po kubičnome metru. Na njezinu se području nalazi osam divovskih naftnih polja (ležišta), a najveće svjetsko polje Ghawar, dužine 280 i širine 12 do 30 km, aktivno je od 1951. U Kuvajtu je većina rezervi smještena u polju Burgan, drugome po veličini svjetskome naftnom polju. Dva iznimno velika naftna polja Cantarell i Chicontepec nalaze se u Meksiku.

Danas se sve veće količine ugljikovodika pridobivaju iz nekonvencionalnih ležišta, odn. iz struktura u kojima ne postoje klasične ležišne stijene dobre propusnosti, poput pješčenjaka. To su najčešće matične stijene u kojima su, nakon migracije, preostale i dalje dovoljne količine generiranih ugljikovodika, dio kojih se može isplativo pridobiti metodama poput lomljenja (frakturiranja) tih stijena. Druga skupina su nekonvencionalna ležišta izložena na površini ili u plitkom podzemlju, gdje se stijene bogate krutim ugljikovodicima rudare te kasnije zagrijavaju.

Nafta u Hrvatskoj

Ležišta

Područja bogata naftom u Hrvatskoj pripadaju jugozapadnome dijelu Panonskog bazenskog sustava bogatog nakupinama i pojavama ugljikovodika, koji je nastao neogensko-kvartarnim transtenzijskim i transpresijskim pokretima usporedno s alpinskom orogenezom i sastoji se od većega broja depresija (potolina) zapunjenih debelim, pretežno miocenskim i pliocenskim sedimentima. Tu spadaju Savska, Dravska, Slavonsko-srijemska i Murska depresija.

Na zapadnome dijelu Dravske depresije izdvojena su polja Molve u proizvodnji od 1981., te strukturno povezana, susjedna i nešto manja polja Kalinovac i Stari Gradac (tektonizirani paleozojski škriljavci i kvarciti permo-trijaske starosti). Glavna ležišta u istočnome dijelu Dravske depresije čine taložne stijene donjeg i srednjeg miocena formacije Moslavačka gora. Tu se nalazi svojedobno najproduktivnije polje Beničanci aktivno od 1972., iz kojeg je eksploatirano gotovo 16 milijuna tona nafte iz miocenskih siparišnih breča sastavljenih od fragmenata mezozojskih karbonata. Stijene iste starosti, ali lošijih ležišnih značajki, dio su polja Obod, Kučanci–Kapelna, Bokšić–Klokočevci i Števkovica gdje je proizvodnja započinjala 1975–90.

Osobito su značajna ležišta pješčenjaci stijenskih formacija Ivanić-Grad, Kloštar Ivanić i Široko Polje u Savskoj i zapadnome dijelu Dravske depresije i njihovih bočnih ekvivalenata, vinkovačke i verske formacije u Slavonsko-srijemskoj depresiji te lendavske formacije u Murskoj depresiji. Tu spadaju značajna proizvodna polja Stružec (aktivno od 1957; 16 milijuna tona proizvedene nafte), Žutica (od 1966; 14 milijuna tona), Ivanić (od 1962; sedam milijuna tona) te Šandrovac (od 1967; šest i pol milijuna tona). Uz naftno polje Bokšić, te polja Beničanci, Molve i Kalinovac koja spadaju u kategoriju velikih polja sa zalihama od približno 200 milijuna tona uvjetne nafte i svrstavaju se među 1000 najvećih naftnih polja u svijetu, čine ukupno 83% otkrivenih zaliha nafte u Hrvatskoj.

Začetak naftne industrije

Hrvatska spada među rijetke zemlje koje su polovicom XIX. st. istraživale, vadile i prerađivale naftu. O pojavama nafte u Hrvatskoj, poznatima od davnine, govore mnogi toponimi kao što su Paklenica kraj Zadra i Novske, Peklenica u Međimurju, Pakleni (Pekleni) otoci pred jugozapadnom obalom Hvara, Smrdelje u zaleđu Šibenika ili Uljanik istočno od Garešnice. Nazivi vjerojatno potječu od riječi paklina (katran ili smola), što se odnosi na crnu, uljenu i zapaljivu tvar svojstvena mirisa.

Moslavina i Međimurje spadaju među područja s najstarijim naftnim poljima u svijetu. Iako postoje dokumenti o iskorištavanju i korištenju nafte u Hrvatskoj i prije, sredinom XIX. st. površinska nalazišta nafte iskorištavalo se u Međimurju u Peklenici i Selnici, u Moslavini u Mikleuški, u Slavoniji u Novskoj, Baćindolu, Starom Petrovom Selu, u Podravini u Velikom Pogancu i Ludbregu. Godine 1854. donesen je Opći austrijski rudarski zakon na temelju kojega su dodijeljena prva rudna polja za istraživanje i eksploataciju nafte u Hrvatskoj. Prvu koncesiju u Hrvatskoj za eksploataciju nafte dobio je grof Juraj Festetić 1860. na svom posjedu u Peklenici kraj Murskog Središća. Naftno polje bilo je veličine 18 ha, nafta se vadila ručno iz plitkih okana i rabila se isključivo kao kolomaz. Najveći naftni poduzetnik u Međimurju bio je Wilhelm Singer, koji je do 1905. u Peklenici izradio tridesetak naftnih bušotina, izgradio naftovod od Selnice do Murskog Središća te utemeljio poduzeće Medjimursko petrolejsko d. d. koje je surađivalo sa stranim poduzećima.

U razdoblju 1855–95. otvoreno je oko 30 okana na prirodnim izdancima diljem Hrvatske. Uz Peklenicu i Selnicu u Međimurju, nalazišta nafte iskorištavala su se u Ludbregu, Velikom Pogancu, Lepavini i Ribnjaku u okolici Kalnika, Ivanić-Gradu, Kloštru i Mikleuški u Moslavini, Paklenici, Baćindolu i Starom Petrovom Selu u zapadnoj Slavoniji, Eminovcima kraj Slavonske Požege. Na jadranskoj obali i otocima poznata su nalazišta na Paklenim otocima kraj Hvara, na Braču, Čiovu, uz rijeku Cetinu, Poljicama i Bukovici, Ravnim kotarima i dr. Izdanci krute nafte (asfalt) uz Jadran poznati su stoljećima i najviše su se rabili za brtvljenje barki. O važnosti istraživanja i eksploatacije nafte za gospodarstvo u prvoj polovici XX. st. svjedoče mnoga poduzeća osnovana za tu namjenu, poput zagrebačkog Bitumena (1920), Uljanika (1921), Jugoslavenskog petrolejskog d. d. (1920), Povlaštenog petrolejskog dioničkog društva Paklina (1941) i dr. Njemačko poduzeće Petrolej d. d. u Zagrebu osnovano 1941. dubokim je bušenjem otkrilo iste godine prvo ekonomski isplativo naftno polje u Hrvatskoj Gojlo u istočnome dijelu Moslavine. Iz bušotina dubokih 650 m proizvodilo se od 50–70 t nafte na dan.







Prva rafinerija nafte u Hrvatskoj, ujedno jedna od prvih u Europi, izgrađena je 1883. u Rijeci (→ Rafinerija nafte Rijeka). Podmirivala je trećinu potreba Austro-Ugarske za naftnim proizvodima, poglavito petrolejom, parafinom, organskim otapalima i katranom. Prerađeno je 30 000 t sirove nafte 1885., a 1887. proradilo je i postrojenje za proizvodnju mazivih ulja. Rafinerija nafte u Sisku (→ Rafinerija nafte Sisak) izgrađena je 1927., a već 1930. preradila je 68 320 t nafte. Uz riječku i sisačku rafineriju, u razdoblju između dvaju svjetskih ratova djelovale su rafinerije nafte u Osijeku i Zagrebu. Osječku rafineriju IPOIL podignuli su Ivan Rikard Ivanović i Franjo Pirc potkraj 1920-ih. Zagrebačku rafineriju Olex osnovao je Franjo Sopianac i počela je s radom 1934.













Suvremena istraživanja, dobivanje, preradba i transport

Znatnija istraživanja i proizvodnja nafte u Hrvatskoj započeli su 1952. osnutkom poduzeća Naftaplin u Zagrebu. Iste je godine u Hrvatskoj proizvedeno 102 000 t nafte. Spajanjem Naftaplina, Rafinerije nafte Rijeka i Rafinerije nafte Sisak osnovan je 1964. Kombinat za naftu i plin, koji je iste godine promijenio ime u INA – Industrija nafte (→ INA), poduzeće koje je svojedobno bilo najveći hrvatski gospodarski subjekt te po istraživanjima i eksploataciji ugljikovodika prepoznatljiv u svjetskim razmjerima. Od osnutka Naftaplina, usporedno s geološkim metodama, primjenjivale su se i geofizičke metode, poput gravimetrijskih, geomagnetskih i geoelektroničkih mjerenja. Glavni izvođač terenskih geofizičkih mjerenja i obradbe seizmičkih podataka bilo je zagrebačko poduzeće → Geofizika (sv. 3). Od 1952. u Hrvatskoj je opremljeno i pušteno u rad 45 naftnih polja, izrađeno oko 1200 proizvodnih naftnih bušotina, te proizvedeno ukupno više od 106 milijuna tona nafte. Najveća godišnja proizvodnja nafte u Hrvatskoj zabilježena je 1981. i 1986., a iznosila je više od tri milijuna tona.







Danas je INA tek jedno od niza poduzeća koncesionara na području RH, a iz nje se izdvojila i bušaća tvrtka → Crosco. Do danas su se istraživanjima nafte na tlu Hrvatske bavila poduzeća Shell, Vermillion, ENI, MOL i dr.

Prvi naftovod u Hrvatskoj od Stružeca do Siska u duljini od 15,5 km pušten je u rad 1960., a idućih je desetljeća izgrađeno više manjih naftovoda različitih duljina i promjera. Glavnina transporta nafte u Hrvatskoj provodi se velikim magistralnim naftovodom od Omišlja na Krku prema unutrašnjosti izgrađenim 1974–79. (→ Jadranski naftovod).

Nositelj znanstvene djelatnosti i visokoškolske naobrazbe iz problematike geologije i pridobivanja ugljikovodika jest → Rudarsko-geološko-naftni fakultet u Zagrebu gdje stručnjake iz područja → naftnoga rudarstva okuplja današnji Zavod za naftno-plinsko inženjerstvo i energetiku. Geologijom naftonosnih okoliša bave se i zagrebački → Hrvatski geološki institut te Geološki odsjek Prirodoslovno-matematičkoga fakulteta. Niz je profesora i znanstvenih djelatnika ostavilo mnoge istraživačke i nastavne rezultate u području istraživanja, pridobivanja i preradbe ugljikovodika. Ističe se → Velimir Kranjec koji je donio postavke naftno-geoloških okolnosti u svim dijelovima Hrvatske.

prirodni plin (zemni plin), smjesa nižih alifatskih ugljikovodika s većinskim udjelom metana i prisutnošću težih ugljikovodika (etan, propan, butan i dr.). Bezbojan je i zapaljiv, te može sadržavati udjele ugljikova dioksida, sumporovodika i dušika, a u tragovima helija, argona, vodika, živinih i drugih para. Postanak prirodnoga plina vezan je uz nastanak → nafte. Fosilno je gorivo koje se koristi za grijanje, proizvodnju električne energije, kao pogonsko gorivo u prometu, a često i kao sirovina u kemijskoj industriji.

Crpi se iz konvencionalnih i nekonvencionalnih ležišta. Konvencionalnim plinskim ležištima smatraju se sedimentne ležišne naslage određene šupljikavosti i propusnosti u koje je plin migrirao iz matičnih stijena, a dobiva se eruptivno kroz vertikalne bušotine tlakom ležišta. Nekonvencionalnim plinskim ležištima smatraju se ležišta u stijenama male propusnosti (šejl, slabopropusni pješčenjaci) i u naslagama ugljena iz kojih plin ne može migrirati, a dobiva se horizontalnim bušotinama i hidrauličkim frakturiranjem što omogućuje dotok plina u proizvodnu → bušotinu.

Ovisno o tipu plinskoga ležišta (čista plinska ležišta, naftna ležišta i plinsko-kondenzatna ležišta), dobiveni plin klasificira se kao slobodni, ako sadrži uglavnom čisti metan uz moguće manje udjele ugljikovodika veće molekulske mase i ostalih primjesa, odnosno kao vezani plin, ako se proizvede tijekom proizvodnje nafte. U tom slučaju može biti otopljen u sirovoj nafti u ležištu ili nadlijegati naftu u ležištu i biti u kontaktu s njom (plinska kapa). Suhi plin sadrži neznatne udjele teških ugljikovodika, a porastom njihova udjela, koji se industrijskim procesom izdvajaju i također rabe kao sirovine, plin se klasificira kao mokri (vlažni). Ovisno o udjelu kiselih plinova (ugljikov dioksid i sumporovodik), također se dijeli na slatki ili kiseli plin.

Transport plina uvjetovan je njegovom obradbom. Obavlja se od mjesta proizvodnje (obradbe) do mjesta potrošnje plinovodima (u plinovitome stanju, najčešće u uvjetima tlaka do 75 bara i pri temperaturi okoline) i brodovima (u kapljevitome stanju, u uvjetima atmosferskoga tlaka i temperature od −161 °C).







Pojave, ležišta i dobivanje plina u svijetu

Prvi zapisi o pojavi prirodnoga plina vezani su uz izdanke gdje se pojavljivao na površini. Kinezi su se 500. pr. Kr. koristili plinom za zagrijavanje slane vode u posudama velikog volumena radi desalinizacije morske vode, odn. proizvodnje soli. Transportirali su ga uz pomoć šupljih bambusovih štapova. U Sjevernoj Americi su 1626. francuski istraživači uočili kako domorodci pale plin koji je izlazio iz izdanaka u jezeru Erie i oko njega, a takvi slučajevi zabilježeni su i u Europi i Azerbajdžanu.

Tek je u XIX. st., primjenom udarnog bušenja i pojave prvih bušotina, započelo dobivanje plina na danas poznat način, a tako dobiveni plin rabio se isključivo za rasvjetu. William Hurt uspješno je 1821. izradio prvu plinsku bušotinu u Fredoniji u New Yorku, gdje je 1826. osnovana kompanija za distribuciju plina Fredonia Gas Light Company, prva u SAD-u. U Europi je prva plinska bušotina izrađena 1875. u Velikoj Britaniji. Otkriće Bunsenova plamenika 1885., koji je miješao zrak s prirodnim plinom, označilo je prekretnicu u uporabi plina, koji se od tada mogao rabiti za kuhanje i grijanje. Međutim, tek je nakon II. svj. rata izradba cijevi bila usavršena dovoljno da bi se izgradili dugi plinovodi koji su omogućili transport plina na velike udaljenosti.

Najveće rezerve prirodnoga plina nalaze se u Rusiji, uključujući po rezervama drugo najveće plinsko polje u svijetu Urengoy u sjevernome dijelu zapadnoga Sibira, koje je u proizvodnji od 1978. te još uvijek proizvodi najveće količine plina. Najveće rezerve plina nalaze se u plinskome ležištu koje dijele Iran i Katar. Dio ležišta u Iranu čini polje pod nazivom South Pars, a dio u Kataru polje North Field.

Prirodni plin u Hrvatskoj

Ležišta

Prve erupcije prirodnoga plina u Hrvatskoj zabilježene su tijekom izradbe naftnih bušotina odnosno bušenja bunara za vodu. Prvi takvi slučajevi zabilježeni su 1905. u Šćapovcu te 1912. u Prečecu kraj Kloštar Ivanića. Prva plinska bušotina Bujavica−1 izrađena je 1917. kraj rijeke Pakre po nalogu mađarskih vojnih vlasti. Tom je bušotinom otkriveno eksploatacijsko polje Bujavica kao prvo plinsko polje u Hrvatskoj. Koncesionar istraživanja plina na bujavičkom području bilo je poduzeće Uljanik, petrolejsko d. d. Zagreb osnovano 1921., koje je 1931. otkrilo plinsko ležište u Gojlu. Dobiveni plin prvotno se rabio za osvjetljenje putničkih vlakova, te kao sirovina za čađaru utemeljenu u Kutini 1938 (→ Petrokemija).







Značajnija istraživanja i proizvodnja prirodnoga plina započinju osnutkom poduzeća Naftaplin 1952 (→ INA). U sljedećem razdoblju otkrivena su naftna i plinska polja Stružec (1957), Voloder (1958), Ferdinandovac (1959), Lipovljani (1960), Jagnjedovac (1961), Ivanić-Grad, Šandrovac, Okoli (1962) i dr. Proizvodnja plina znatno je porasla nakon otkrića najvećih plinskih i plinsko-kondenzatnih polja Molve (1973), Kalinovac (1978) i Stari Gradac (1980). Za proizvodnju prirodnoga plina u Hrvatskoj ključna su plinska ležišta u sjevernome dijelu Jadranskoga mora iz kojih se eksploatiraju najveće domaće količine prirodnoga plina (→ pučinsko inženjerstvo; sv. 1).







Najveća godišnja proizvodnja plina u Hrvatskoj zabilježena je 1987−90., kada je iznosila više od dvije milijarde m³ na godinu. Danas se zbog dugogodišnjeg crpljenja plinskih ležišta znatno smanjuje.

Plinofikacija Hrvatske

Izgradnjom prvoga plinovoda Janja Lipa−Zagreb (1954−59), duljine 98 km i vanjskoga promjera 150 mm započela je plinofikacija Hrvatske. Do 1962. sagrađeno je 112 km plinovoda uz godišnju potrošnju od 64 milijuna m³ plina. Tijekom 1970-ih transportni sustav sastojao se od ukupno 484 km plinovoda uz godišnju potrošnju od 555 milijuna m³ plina. Zbog povećane potražnje 1978. prvi je put preuzet plin iz SSSR-a izgradnjom plinovoda Rogatec−Zabok−Zagreb i Zabok−Ludbreg i njihovim priključenjem na međunarodni tranzitni sustav Slovačke, Austrije i Slovenije. U trenutku izdvajanja poduzeća → Plinacro iz INA Grupe 2002., koje je preuzelo djelatnost vezanu uz transport plina, transportni sustav sastojao se od 1876 km plinovoda, a godišnja potrošnja plina iznosila je 2,76 milijardi m³. Vodeće poduzeće u distribuciji prirodnoga plina u Hrvatskoj → Gradska plinara Zagreb omogućava njegovu uporabu na području grada Zagreba i okolice te radi na proširenju, rekonstrukciji i izgradnji distribucijskoga plinskog sustava.







Radi uravnoteženosti opskrbe plinom, jedno od iscrpljenih plinskih ležišta na polju Okoli pretvoreno je 1987. u podzemno skladište, u koje se skladišti višak plina proizveden u toplijem dijelu godine, a crpi se tijekom zimskih mjeseci. Radni volumen skladišta je 553 milijuna m³ plina, a vodi ga poduzeće Podzemno skladište plina sa sjedištem u Zagrebu. S namjerom izgradnje i potrebnom infrastrukturom upravljanja za prihvat, skladištenje i uplinjavanje ukapljenoga prirodnog plina osnovano je 2010. poduzeće LNG Hrvatska u Zagrebu, a prihvatni terminal za ukapljeni prirodni plin u Omišlju na Krku započeo je s radom početkom 2021.







ocat, vodena otopina octene kiseline (4 do 9%). Rabi se za konzerviranje hrane, poboljšavanje organoleptičkih svojstava hrane (kao začin), kao sredstvo za čišćenje i pri proizvodnji prirodnih lijekova. Proizvodi se octenim vrenjem razrijeđenih alkoholnih tekućina u prisutnosti zraka, s pomoću bakterija (Acetobacter). Sirovine za proizvodnju octa su vino, pivo, alkoholno prevreli voćni sokovi, slad, razrijeđeni etanol ili sirovine koje sadrže šećer, koje se, kako bi se šećeri pretvorili u etanol, najprije podvrgavaju alkoholnoj fermentaciji s pomoću kvasca.

Najstariji način proizvodnje octa je orleanski postupak koji se provodi u drvenim bačvama s izbušenim otvorima za dotok zraka i uz prisutnost octa koji sadrži bakterije octenoga vrenja. Modifikacija toga postupka je Pasteurov postupak pri kojem se rabe čiste kulture bakterija te stupnjevito povezane posude za vrenje. U Boerhaaveovu (nizozemskom) načinu proizvodnje u bačve se stavlja peteljkovina od grožđa čime se povećava dodirna površina sirovine i zraka te ubrzava proces vrenja. Schuetzenbachov postupak također uključuje uporabu bačava, ali pri njemu se rabe bukove strugotine i čiste kulture bakterija octenoga vrenja. Frings-Ebnerov način noviji je polukontinuirani industrijski način proizvodnje octa u acetatorima uz čiste kulture bakterija octenoga vrenja i bukove strugotine.

Nakon dozrijevanja sirovi se ocat filtrira i razrjeđuje vodom na deklariranu koncentraciju, a prema potrebi i aromatizira te puni u ambalažu. Na tržište dolazi pod nazivima završnih supstrata kao jabučni, vinski, sladni, alkoholni (bijeli) ocat, balzamski, aromatizirani (obogaćen začinskim aromama – češnjak, ružmarin, kim, peršin).

Proizvodnja octa u Hrvatskoj

Ocat se dugo proizvodio na primitivan način u kućanskim i tvorničkim uvjetima. Tek početkom XX. st. u hrvatskoj se industriji proizvodnje octa primjenjuje modernija tehnika proizvodnje. Prije I. svj. rata u Hrvatskoj se industrijski proizvodilo do 25 000 hl alkoholnog octa na godinu. U to su doba neki od proizvođača bili: Tvornica octa B. Neumann (osnovana 1892. u Zagrebu; proizvodila 3000 hl octa na godinu), Tvornica octa Ljudevit Hochsinger (1904., Zagreb, 1200 hl octa na godinu), Prva osječka tvornica octa Josip Ehrendiener (osnovao ju je 1851. Leopold Kramer, 1200–1300 hl octa na godinu), Tvornica octa Žiga Sternberg (1884., Požega, 3000 hl octa na godinu), Tvornica octa, likera, ruma i velepecara rakija A. Herman (1874., Varaždin, 2500 hl octa na godinu) i dr. Manje tvornice octa nalazile su se u Županji, Slavonskom Brodu, Čakovcu, Koprivnici, Krapini. Zbog svjetskih ratova i teške gospodarske situacije većina se tih poduzeća ugasila. U razdoblju nakon II. svj. rata vodeći su hrvatski proizvođači octa bili Virovitički domaći ocat (danas dio poduzeća Mustač Commerce), sisačka → Segestica (danas dio Meteor grupe – Labud), te varaždinska Prehrana. Danas se proizvodi uglavnom jabučni, alkoholni i vinski, aromatizirani ocat. Prema podatcima Državnoga zavoda za statistiku u Hrvatskoj je 2018. proizvedeno 12 774 hl vinskoga octa te gotovo 124 000 hl ostalih vrsta octa i nadomjestaka za ocat.

U visokoškolskome sustavu u Hrvatskoj ocat se izučava u sklopu kolegija Biotehnološka proizvodnja octa na → Prehrambeno-biotehnološkom fakultetu u Zagrebu. Prva knjiga iz tog područja u nas je Proizvodnja vinskog octa (1935) → Viktora Koudelke.

Kordun, metaloprerađivačka tvornica osnovana 1916. u Karlovcu. Pod prvotnim nazivom Kordun, industrija željezne i čelične robe proizvodila je pile za drvo. Nakon poslijeratnoga preustroja industrije i prelaska u društveno vlasništvo, priključene su joj tri manje karlovačke tvornice: tvornica svjetiljki i pribora za jelo Alpa (osnovana 1919), tvornica za izradbu petrolejskih lampi Luna (osnovana 1921) te tvornica pribora za jelo Lav (osnovana 1923). Pogoni su se 1949. ujedinili u tvornicu prvotnog imena Luna, koja je potom preimenovana u Veco Holjevac, a 1953. u Kordun. Pogoni su i nakon ujedinjenja djelovali na više lokacija u Karlovcu, a zbog neprikladnih tvorničkih zgrada, alata i strojeva, proizvodnja je imala obrtnička obilježja. Početkom 1960-ih proizvodnja pila i svjetiljki preseljena je na novu lokaciju u Ulici Matka Laginje 10, gdje se i danas nalazi sjedište tvornice, dok je za proizvodnju pribora za jelo i posuđa izgrađena hala u Slapnom kraj Ozlja. Novi pogoni omogućili su modernizaciju tehnoloških procesa te širenje asortimana proizvoda na različite vrste pribora za jelo, pile i alate za obradbu drva te proizvode široke potrošnje. U to je doba Kordun imao ključnu ulogu u opremanju domaće drvne industrije i cjelokupne ugostiteljske mreže, a dio se proizvoda izvozio.























Nakon 1966. Kordun je s 1000 zaposlenika postao najveći proizvođač te vrste proizvoda u Jugoslaviji. Nakon što je pogon za proizvodnju ručnih pila preseljen u Slunj, oslobođeni su kapaciteti u Karlovcu, gdje su se od 1979. proizvodili dijelovi i sklapale motorne pile njemačkoga proizvođača STIHL. U Slapnu je iste godine otvoren novi prostor za proizvodnju lampi i fenjera te za finalizaciju pribora za jelo, koji je 1990. rekonstruiran i opremljen suvremenom tehnologijom. Potkraj 1991. tvornica je zapošljavala 800 radnika. Izbijanjem Domovinskog rata, tvornica se uključila u opremanje hrvatskih oružanih snaga (razvoj i izradba borbenih sredstava i njihovih dijelova, oklopna zaštita vozila). Od 1993. Kordun je djelovao kao dioničko društvo, a od 1999. kao Kordun grupa. U njegovu su sastavu Kordun alati d. o. o., koji se bave proizvodnjom pila (ručnih, tračnih, kružnih, gaterskih), glodala, šumarskih i ostalih alata, Kordun Lav d. o. o., koji se bavi proizvodnjom raznih vrsta posuđa i pribora za jelo, te Kordun Marketing d. o. o. Godine 2005. Kordun je kupio zagrebačku tvornicu alatnih strojeva za obradbu drva → Bratstvo. Uspješno poslovanje grupe, među ostalim je zasnovano na suradnji sa svjetski poznatim proizvođačima (STIHL, Rosenthal, Villeroy&Boch itd.). Danas u Kordun grupi radi približno 350 zaposlenih.















bakar, razmjerno mekan, vrlo žilav metal crvenkastosmeđe boje; kemijski element atomskoga broja 29, gustoće 8,96 g/cm³, Mohsove tvrdoće 3, tališta 1085 °C i vrelišta 2562 °C. U prirodi je u elementarnom stanju rijedak, raspršen u stijenama, najčešće kemijski čist ili s malo primjesa srebra i bizmuta. Poznato je oko 240 bakrenih ruda, a po udjelu bakra prednjače sulfidne (halkopirit, kovelit, halkozin, bornit), zatim oksidne (kuprit) i karbonatne rude (malahit, azurit).







Zahvaljujući djelotvornim metodama obogaćivanja, danas se bakar može dobivati čak iz siromašnih ruda koje sadržavaju 0,5 do 2% bakra. Koncentriranjem rude bakra uklanja se jalovina, odn. postupkom flotacije sitno samljevena ruda miješa se s vodom u koju je dodano sredstvo za pjenjenje. Mehanička priprema rude obuhvaća drobljenje i klasiranje, sušenje, briketiranje i miješanje rude s talioničkim dodatkom, dok se kemijska priprema svodi na žarenje i prilagođavanje sastava talioničkoga dodatka. U metalurgiji bakra primjenjuje se obično žarenje (uklanjanje konstitucijske vode iz karbonatnih ruda i koncentrata), klorirajuće žarenje (oksidne i sulfidne rude prevode se u klorid topljiv u vodi), ulfatizirajuće žarenje (prevodi sulfidne rude u sulfat bakra topljiv u vodi), oksidirajuće žarenje (uklanjanje suvišnog sumpora u sulfidnim rudama), aglomerirajuće žarenje (okrupnjavanje materijala kako bi se mogao taliti u pećima). Za dobivanje bakra rabe se suha ili pirometalurška, mokra ili hidrometalurška i elektrometalurška metoda. Tehnički bakar sadržava najmanje 99,5% bakra, a ostalo su primjese.

Zbog iznimno visoke električne i toplinske vodljivosti, otpornosti na koroziju i dobrih mehaničkih svojstava bakar ima vrlo široku primjenu, posebice u elektrotehnici, ponajprije za električne vodiče, te u gradnji generatora, motora i transformatora. Čisti bakar služi i za izradbu spremnika, cijevi, izmjenjivača topline i drugih uređaja za kemijsku i prehrambenu industriju i kućanstvo, a bakrenim limom pokrivaju se i krovovi. U metalurgiji ima veliku primjenu kao legirajući metal. Osim čistog bakra, raširena je i uporaba bakrenih slitina te spojeva.

Bakrene slitine

Bakrene slitine, uglavnom s cinkom (Zn), kositrom (Sn), niklom (Ni), aluminijem (Al), manganom (Mn) i silicijem (Si), čvršće su od čistoga bakra, izrazito otporne na koroziju i habanje, lakše se lijevaju i zavaruju, ali slabije vode elektricitet i toplinu. Slitine s cinkom nazivaju se mjedima, ako se dio cinka zamijeni niklom, nastaje novo srebro, dok su bronce općenito sve bakrene slitine koje ne sadržavaju cink kao glavni legirni dodatak. Bakar se kao legirni element za poboljšanje mehaničkih svojstava dodaje slitinama plemenitih metala i aluminijskim slitinama.

Mjedi su slitine bakra i cinka kojima se mogu dodati i manje količine drugih metala (Sn, Fe, Mn, Ni, Al i Si). Prije su se više rabile u industriji i obrtu, a najpoznatije su tombak (izradba nakita, ukrasa, elastičnih cijevi, košuljica zrna za streljivo i dr.), mjedi za kovanje (izradba limova, traka, šipki i sličnih proizvoda), mjedi za zavrtanje (sitni dijelovi instrumenata, zupčanici satova, gravirane skale, zakovice i sl.), mornarička mjed (brodogradnja). Najčešće bronce su slitine bakra i kositra, a odlikuju se visokom čvrstoćom, tvrdoćom te otpornošću na koroziju. Značajne su bronce za valjanje (udio 6−9% Sn) i lijevanje (4−10% Sn). Nekada su se rabile za lijevanje topovskih cijevi, dok se danas rabe uglavnom za ležajeve, dijelove crpki, armaturu parnih kotlova i sl. Aluminijske bronce (5−12% Al) otporne su na atmosfersku i kemijsku koroziju, visoke čvrstoće i tvrdoće te zlatne boje. Rabe se za izradbu bižuterije, nakita, kovanoga novca, zupčanika, ventila i dr. Fosforne bronce (0,1−0,3% P) otporne su na korozivno djelovanje morske vode, pogodne za hladno valjanje i razvlačenje te se rabe u pomorskoj strojogradnji, za izradbu raznih ventila i sl. Od ostalih slitina bakra rabi se novo srebro (55−60% Cu, 19−31% Zn i 12−26% Ni), bijele boje i izraženoga sjaja, antikorozivno je i lako se obrađuje deformiranjem, te slitina bakra i nikla (60% Cu i 40% Ni) vrlo malog temperaturnoga koeficijenta otpora koja se koristi za izradbu reostata i u mjernoj tehnici.

Prve uporabe i dobivanje bakra u svijetu

Najranija uporaba metala potvrđena je već u paleolitiku (privjesci i perle od bakra), no riječ je o korištenju bakrenih minerala poput petrografske sirovine tehnologijom obradbe kamena. Prvi metal dobiven iz rude bio je bakar. Metalurgija bakra počela se razvijati neovisno na različitim stranama svijeta, odn. u zapadnoj Aziji oko 6000. pr. Kr., u Zakavkazju i na Balkanu oko 4000. pr. Kr., u Sjevernoj Americi oko 3000. pr. Kr., u Kini oko 2500. pr. Kr.

Prijelaz na uporabu karbonatne bakrene rude, koji je potvrđen u okvirima vinčanske kulture (5300−4400. pr. Kr.), smatra se početkom metalurgije. Korak dalje bilo je legiranje bakra s arsenom. Taj je postupak mogao biti slučajnost, ali je ubrzo postao uobičajen jer je davao proizvode bolje kvalitete. Izradba prave bronce, tj. slitine bakra i kositra, započela je u razdoblju 3000−2500. pr. Kr. na područjima južno od Kavkaza i u Iraku. Tijekom brončanoga doba je u Babilonu i Asiriji bila poznata i slitina bakra i cinka (mjed), no ona je u pravu uporabu ušla tek oko 30. pr. Kr. u Egiptu, a potom ju je prihvatila rimska metalurgija, osobito za izradbu kovanoga novca.

Rudarska eksploatacija bakrene rude započela je u staroj Britaniji već približno 2100. pr. Kr. Metalurgija bakra ojačala je u Južnoj Americi, posebno u Peruu, oko 1000. Falunski rudnik bakra u Švedskoj, koji je radio od IX. st. do 1992., tijekom XVII. st. pokrivao je dvije trećine europskih potreba za bakrom, a stoljećima je snažno utjecao na tehnološki, društveni i politički razvoj Švedske i drugih europskih zemalja. Tijekom porasta potražnje za bakrom u doba snažne elektrifikacije, od 1880-ih do svjetske gospodarske krize 1930-ih, SAD je proizveo gotovo polovicu novih svjetskih količina bakra. Najveći svjetski proizvođač bakra danas je Čile, a slijede ga Peru, Kina, DR Kongo i SAD.

Početci i dobivanje bakra u Hrvatskoj

U Rudama kraj Samobora, gdje su se nalazila bogata gnijezda halkopirita, čak i samorodnoga bakra, pronađen je najstariji tip bakrene sjekire iz približno 4000. pr. Kr. Taj se nalaz može smatrati najranijim dokazom rudarenja i metalurgije na području današnje RH. U Hrvatskoj su se predmeti od arsensko-antimonske bronce pojavili oko 3500. pr. Kr. s tzv. badenskom kulturom i među najstarijima su na svijetu. Metalurgija arsenske bronce, koja se uglavnom smjestila uz desnu dunavsku obalu, u Hrvatskoj ima nekoliko većih središta od kojih se ističu Vučedol kraj Vukovara i Sarvaš nedaleko od Osijeka.







Snažniji je razvoj metalurgija na području Hrvatske doživjela u doba vučedolske kulture (3000−2500. pr. Kr.) koja se smatra žarištem europske protoindustrijske revolucije, u kojoj su se uporabni predmeti od kamena počeli zamjenjivati metalnima. U sve većoj potražnji za rudom bakra vučedolska se kultura proširila na rudna područja širom srednje i jugoistočne Europe. Preradba rude i serijska proizvodnja metalnih proizvoda omogućile su u metalurgiji bakrenoga i brončanoga doba sve značajne inovacije (kupolaste peći, dvodijelni i višedijelni glineni kalupi, mijeh, legiranje itd.). Pri svome kraju, u nedostatku tenantitne i tetraedritne rude, pripadnici vučedolske kulture su nova nalazišta ruda bakra našli na području Trgovske gore gdje je prema → Franu Tućanu (sv. 4) bilo i elementarnoga bakra kao prevlake preko halkopiritne rude. Radi svojih su potreba za metalom naselili i lokalitet Osječenicu iznad sela Gorička (kraj Dvora) na Banovini. Kako halkopirit služi za proizvodnju čistoga bakra, upravo je tijekom vučedolske kulture, prema današnjim pokazateljima, bakru dodan kositar i na taj je način stvorena najranija danas poznata bronca.





















Banovina se u kasno brončano doba (od XII. st. pr. Kr.) intenzivno naseljavala južno i sjeverno od Zrinske gore do Kupe. Važno nalazište bakrene rude na Banovini bilo je u Majdan brdu kraj Gvozdanskog. Rudarenje u Gvozdanskom od 1463. provodila je obitelj Zrinski, dobivši trajnu dozvolu za iskorištavanje rudnika zlata, srebra, bakra i drugih metala. Eksploataciju i preradbu ruda na Banovini prekinula su osmanska osvajanja Gvozdanskog 1578. Nakon povlačenja Osmanlija u drugoj polovici XVIII. st. počela su intenzivna istraživanja rudnoga blaga Petrove gore i Banovine na temelju odredbe Marije Terezije iz 1770. Slijedila su rudarska istraživanja kojima su otkrivena nova nalazišta na području Gradskog potoka, Sredoraka, Svinice, Katarine, Kosne i Tomašice kraj Dvora na Uni. Nakon 1832. počela je naglo rasti potražnja za bakrom Trgovske gore pa su 1840. tamo otvoreni prvi rudnici, a dvije godine kasnije i talionica ruda bakra u Bešlincu. U Trgovima je 1832−38. uz visoku peć radila manja pržna peć u kojoj se oplemenjivala rovna bakrena ruda. Godine 1856. bečki trgovac Desiré Gilain osnovao je poduzeće Trgovsko rudarsko i talioničko D. D. (Tergover Erz und Hütten A. G.) sa sjedištem u Bešlincu te preuzeo tadašnja eksploatacijska polja. Oko 1870. u Trgovskoj gori bilo je aktivno sedam rudnika, u kojima se otkopavala ruda sa srednjim sadržajem bakra od 6,5%. Međutim, 1879. tržište bakra je propalo. Od 1857. do 1874. proizvedeno je 1845 t rude bakra. U razdoblju 1879−1900. rudarske su aktivnosti bile prekinute, a obnovljene su 1901., kada je peći i rudarska prava otkupilo društvo Société anonyme des hauts forneaux mines et forêts en Croatie Trgovo-Bešlinac i osnovalo Poduzeće visoke peći D. D. te nastavilo s otkopavanjem ruda željeza, ali i otvorilo rudnik bakrene rude.







Na početku XVI. st. otvorio se rudnik u Rudama kraj Samobora gdje se iskopavala bakrena ruda, a bakar se proizvodio taljenjem rude u tamošnjim pećima. Proizvod iz tih rudnika izvozio se u Italiju i na Orijent preko, tada frankapanskog, Bakra. Rude su bile vrlo bogate, sadržavale su i više od 12% bakra. Godine 1582. otvorene su i dvije kovačnice, a vrlo je vjerojatno da se samoborskim bakrom opskrbljivala i tadašnja zagrebačka kovnica novca. Tijekom vremena izgrađena je i separacija s pržionicom te talionica. Rudnici u Rudama bili su u pogonu do sredine XIX. st., kada je eksploatacija bakrene rude obustavljena, ali je još neko vrijeme nastavljena eksploatacija željezne rude. Prema dostupnim podatcima najviše je bakra proizvedeno od XVI. st. do XVIII. st. Primjerice, godišnja proizvodnja bakra u Rudama 1530-ih i 1540-ih iznosila je 33,6 do 56 t, 1580-ih i 1590-ih 170 do 224 t, a 1628−38. dobivalo se 21,7 do 39,4 t bakra na godinu. U drugoj polovici XVIII. st. smanjena je proizvodnja bakra u Rudama i Hamoru, pa je varirala od 8 do 30,5 t na godinu. U prvoj polovici XIX. st. proizvodnja bakra pala je na 0,5 do 14,3 t na godinu.

Od XV. st. i u drugim krajevima Hrvatske pojavljuju se prve stalne ljevaonice. Prva dubrovačka ljevaonica topova, isprva kovnica, osnovana je 1410. na Pilama. Prva stalna zagrebačka ljevaonica zvona utemeljena je 1456., a osim zvona lijevali su se različiti brončani predmeti, a u doba obrane od Osmanlija i topovi. (→ ljevarstvo; sv. 1).







Cvjetković, Bogdan (Sarajevo, 23. XII. 1939), agronom, stručnjak za fitopatologiju.

Diplomirao je 1966. na Poljoprivrednom fakultetu (→ Agronomski fakultet) u Zagrebu, gdje je 1982. doktorirao disertacijom Neke vrste roda Phytopthora u nas s posebnim osvrtom na metode izolacije (mentor J. Kišpatić). Od 1966. bio je zaposlen u Institutu za zaštitu bilja u Zagrebu, kojega je nakon njegova pripajanja Fakultetu poljoprivrednih znanosti bio i direktor (1985–90). Na Fakultetu je izvodio nastavu uglavnom iz područja fitomedicine i fitopatologije te je bio predstojnik Zavoda za fitopatologiju (1991–2009), unutar kojega je osnovao Laboratorij za molekularnu dijagnostiku. Predavao je i na studiju Mediteranske poljoprivrede u Splitu, → Veleučilištu Marko Marulić u Kninu, na Biotehniškom fakultetu u Ljubljani te Agronomskom fakultetu u Mostaru.

Provodio je službenu provjeru djelotvornosti i popratnih pojava fungicida, istraživao je i opisao, sam ili u suradnji, 44 uzročnika biljnih bolesti, obavljao predviđanje pojave bolesti radi smanjivanja primjene sredstava za zaštitu bilja. Kao predstavnik Ministarstva poljoprivrede i šumarstva bio je uključen u zatiranje epidemijske bolesti smrdljive snijeti na pšenici (1996–98), te član komisije za praćenje i zaštitu jabuka, krušaka i drugih biljnih vrsta od karantenske bolesti Erwinia amylovora (1990–2000). Autor je udžbenika Mikoze i pseudomikoze voćaka i vinove loze (2010) te suradnik mnogobrojnih knjiga, priručnika i monografija poput Priručnika o karantenskim biljnim bolestima i štetnicima (1980), Zaštite povrća od štetnika, bolesti i korova (1987), Štetočinje povrća (2004), Virusi i fitoplazme vinove loze (2007), te Hrvatske enciklopedije i Hrvatskoga biografskog leksikona LZ-a. Bio je glavni urednik Glasila biljne zaštite (2007–17) i predsjednik Hrvatskoga društva biljne zaštite (2000–05). Dobitnik je državne Nagrade za znanost (2002), Nagrade za životno djelo (2011) i drugih priznanja. Professor emeritus Sveučilišta u Zagrebu je od 2014.

biogoriva, obnovljivi izvor energije proizveden iz biljnog materijala i organskih ostataka. Rabi se kao zamjena za fosilno gorivo. Održiva proizvodnja i uporaba biogoriva pridonose smanjenju emisija stakleničkih plinova, većoj energetskoj neovisnosti i ruralnomu razvoju.

Ovisno o podrijetlu i sastavu sirovine te željenome konačnom proizvodu, biogoriva se proizvode na nekoliko načina: termokemijskom pretvorbom, biokemijskom pretvorbom ili procesom ekstrakcije ulja s transesterifikacijom. Mogu biti tekuća, plinovita i čvrsta. Ovisno o tipu sirovine te tehnologiji proizvodnje, klasificirana su kao: biogoriva prve generacije (npr. etanol iz šećerne trske ili zrna kukuruza, biodizel iz ulja uljane repice, bioplin proizveden iz kukuruzne silaže), biogoriva druge generacije (npr. etanol iz poljoprivredne ili šumske biomase, Fischer-Tropschov dizel, bioplin proizveden iz energetskih kultura) i biogoriva treće generacije (etanol ili biodizel iz algi). Na svjetskom se tržištu najčešće rabe biogoriva prve generacije.







Za ogrjev i pripremu hrane se tradicionalno rabila → drvna biomasa (čvrsto biogorivo). Međutim, Samuel Morey (1826) i Nicholas Otto (1860) iznašli su način s pomoću kojega se tekuće biogorivo (etanol) moglo rabiti za pogon motora s unutarnjim izgaranjem. Komercijalna uporaba etanola, u mješavini s fosilnim gorivom (benzinom), započela je u SAD-u tijekom 1920-ih te se od tada intenzivno nastavlja. Biljna ulja, kao tekuća biogoriva za pogon vozila, rabila su se u većoj mjeri u afričkim zemljama sredinom XX. st. No, rastuća industrija nafte potisnula je njegovu uporabu sve do naftne krize 1970-ih, kada je započelo novo, suvremeno razdoblje biogoriva. Proizvodnja bioplina (plinovitog biogoriva) započela je sredinom XIX. st. u postrojenjima na Novom Zelandu i u Indiji. U Europi je prvo bioplinsko postrojenje pušteno u rad u Njemačkoj 1950., a od 1970-ih bioplinska su se postrojenja intenzivno gradila i u manje razvijenim zemljama svijeta. Ukupna svjetska proizvodnja tekućih biogoriva 2020. iznosila je 3555 MW. Najveći proizvođači etanola kao biogoriva bili su SAD i Brazil, a biodizela EU i SAD. Iste godine ukupna svjetska proizvodnja bioplina iznosila je 20 150 MW, dok je ukupna proizvodnja energije iz čvrstih biogoriva (biomase) bila veća od 100 000 MW. Smatra se da sektor biogoriva danas zapošljava 2,5 milijuna radnika.

Biogoriva u Hrvatskoj

Viktor Koudelka, profesor na zagrebačkom Gospodarsko-šumarskome fakultetu (→ Agronomski fakultet), još 1930. upozorio je na svjetske trendove uporabe etanola kao biogoriva za pogon motora. Smatrao je da će Hrvatska ostvariti znatan ekonomski rast (osobito poljoprivreda) ako prihvati regulativu kojom će miješanje etanola s benzinom biti obvezatno. Međutim, unatoč nastojanjima pojedinaca, proizvodnja etanola kao biogoriva do danas se u Hrvatskoj nije ostvarila. Zvonko Katić, Tajana Krička i Stjepan Pliestić, profesori sa zagrebačkog Agronomskoga fakulteta, 1992. prvi su put u RH predstavili biodizel, pa je na fakultetu vrlo brzo započelo intenzivno istraživanje novih sorta i hibrida uljane repice kao sirovine za njegovu proizvodnju. Vlada RH 1994. pokrenula je strateški znanstveno-istraživački program PROHES – Razvoj i organizacija hrvatskog energetskog sektora, koji je bio temelj za provedbu deset nacionalnih energetskih programa pokrenutih 1997. U okviru jednoga od njih, BIOEN – Program korištenja energije biomase i biootpada, proveden je projekt Biodizel – uvođenje proizvodnje biodizelskoga goriva u RH na kojemu su surađivali zagrebački Agronomski fakultet, → Energetski institut Hrvoje Požar (sv. 4) te → INA. Biodizel se u RH proizvodio u nekoliko proizvodnih pogona do 2015., danas se ne proizvodi. Prvo bioplinsko postrojenje u RH izgrađeno je 2009. na farmi muznih krava u Ivankovu u Vukovarsko-srijemskoj županiji. Početkom 2021. je u RH bilo 41 bioplinsko postrojenje instalirane snage 46 MW, te 39 elektrana na biomasu instalirane snage 86 MW.







Prepoznajući sve veću važnost obnovljivih izvora energije i biogoriva za sektor gospodarstva, zagrebački Agronomski i Prehrambeno-biotehnološki fakultet izvode nastavu iz proizvodnje biomase i biogoriva.

Coca-Cola HBC Hrvatska d. o. o., poduzeće za proizvodnju, prodaju i distribuciju pića, sa sjedištem u Zagrebu.







Njegovi začetci vezani su za ljubljansko poduzeće Slovin koje je 1967. postalo nositelj licence za proizvodnju i punjenje svjetski poznatog napitka Coca-Cole (istoimene američke kompanije) za Jugoslaviju. U suradnji s beogradskim Genexom Slovin je 1968. otvorio punionice u Zagrebu i Beogradu (pogoni Slovin-Genex Zagreb i Beograd). Zagrebačka punionica smjestila se u današnjoj Ulici Milana Sachsa, a prva proizvodna linija punila je oko 14 000 bočica od 0,25 l napitka na sat. Unatoč tomu što je proizvodnja bila poluautomatizirana, već 1970. proizvedeno je 760 000, a 1971. milijun nosiljki (sanduka) Coca-Cole s po 24 bočice. Od 1976. punile su se i pakirale i boce od 1 l, a stare drvene nosiljke, zamijenjene su plastičnima. Slovin je od 1978. sam vodio punionice, jer je Genexu istekla licenca koju je stekao sufinanciranjem izgradnje punionica u Zagrebu, Beogradu i Hadžićima kraj Sarajeva (1975). Zamah u poslovanju zagrebačka je punionica dobila 1980. izgradnjom druge proizvodne linije, kapaciteta 25 000 bočica na sat, koja je istodobno mogla puniti velike i male bočice. Dvije proizvodne linije konačno su mogle zadovoljiti sve potrebe tržišta za Coca-Colom. Kao dio marketinških aktivnosti, Coca-Cola je bila službeno piće Zimskih olimpijskih igara u Sarajevu 1984. i Univerzijade 1987. u Zagrebu.







Proizvodnju i prodaju Coca-Colinih pića u Hrvatskoj od Slovina je 1989. preuzela Industrija bezalkoholnih pića (IBP) Zagreb. Godine 1992. većinski vlasnik punionice u Zagrebu postala je The Coca-Cola Company te je osnovano dioničko društvo Coca-Cola Bottlers Zagreb (zapošljavalo je 200 radnika). Ulaganja u zagrebačku punionicu (1989–98) omogućila su povećanje proizvodnih kapaciteta, nabavu nove ambalaže i razvoj distribucijske infrastrukture. Od 1995. širenje i upravljanje Coca-Colinim proizvodnim sustavima u srednjoj Europi vodilo je australsko poduzeće Coca-Cola Amatil Ltd., koje je i u Hrvatskoj zamijenilo Coca-Colu Bottlers Zagreb. Upravljanje europskim sustavom punionica 1998. preuzelo je poduzeće Coca-Cola Beverages, pa je i dioničko društvo u Hrvatskoj preimenovano u Coca-Cola Beverages Hrvatska. Iste godine osnovano je i poduzeće Coca-Cola Adria koje obavlja poslove promidžbe te ispituje tržište i javno mnijenje. Godine 1996. otvorena je punionica u Solinu u kojoj je 1997. započela proizvodnja soka Cappy, a 2004. pića Nestea. Od 2004. posluje i punionica u Gotalovcu u Budinščini u kojoj se puni čista izvorska voda Bistra. Poduzeće danas osim punionica posjeduje i šest distribucijskih skladišta u Solinu, Metkoviću, Zadru, Rijeci, Zagrebu i Požegi.

Coca-Cola Beverages Hrvatska ušla je 2000. u sastav poduzeća Coca-Cola HBC (Hellenic Bottling Company) Hrvatska (do 2008. dioničko društvo). Iste je godine na prvobitnoj adresi otvorena nova poslovna zgrada i preuređena punionica (s potpuno automatiziranom proizvodnjom kapaciteta 19 000 bočica od 0,5 l na sat). Coca-Cola HBC danas posluje u 28 pretežno europskih država, a osim s matičnima, posluje i s poduzećima Monster Energy, Edrington, Campari i Brown-Forman. Stoga među proizvođačima pića ima najraznovrsniju ponudu napitaka (bezalkoholna i alkoholna pića, voda, sokovi, sportski, energetski, gazirani i biljni napitci, gotovi čajevi i kava). U Hrvatskoj se proizvodi gotovo 80% bezalkoholnih pića iz Coca-Coline ponude, odnosno 157 milijuna litara bezalkoholnih pića na godinu. Najprodavaniji su gazirani napitci Coca-Cola, Coca-Cola Zero, Fanta, Sprite i Schweppes te negazirani napitci Cappy i Fuzetea. Najpoznatija voda je Römerquelle. Poduzeće danas zapošljava 464 radnika.

džem → voće i povrće, preradba

zaštita prirode

eksploatacija šuma → pridobivanje drva