gljivarstvo, skupljanje jestivih vrsta samoniklih gljiva za hranu i grana poljoprivrede koja se bavi uzgojem gljiva za prehranu te tehnologijom njihove preradbe. Oslanja se na mikologiju, granu biologije koja se bavi proučavanjem gljiva, njihove građe, metabolizma, biokemije, ekologije, evolucije i sistematike. Procjenjuje se da u svijetu postoji više od 100 000 vrsta gljiva, od kojih je izvrsne kakvoće oko 250 vrsta, otrovno je oko 250, a ostale su vrste uglavnom nejestive zbog izrazito malih dimenzija, tvrde konzistencije, gorka okusa ili neugodna mirisa. Prema Crvenom popisu ugroženih biljnih i životinjskih vrsta u Hrvatskoj raste oko 4500 vrsta, od kojih se 349 smatra ugroženima. Gljive u prirodi imaju različite oblike, boje i veličine. Neke je vrste prilično lako odrediti, ali većina zahtijeva više znanja vezanih uz morfološka obilježja karakteristična za pojedinu vrstu.

Razvoj gljivarstva u Hrvatskoj započeo je na prijelazu iz XIX. u XX. st. zahvaljujući hrvatskom amaterskom mikologu Kamilu Blagaiću, koji se bavio taksonomijom i morfologijom gljiva o kojima je 1931. izdao knjigu Gljive naših krajeva. U drugoj polovici XX. st. gljivarstvom se bavio i mikolog, filozof i muzikolog Ivan Focht. Focht je objavio nekoliko značajnih knjiga o gljivama među kojima su Gljive Jugoslavije (1979) i Ključ za gljive (1987). Sredinom 1970-ih zanimanju za gljivarstvo je ponajviše pridonio agronom i profesor → Agronomskoga fakulteta u Zagrebu, Romano Božac. Tijekom svojeg dugogodišnjeg rada Božac je objavio 20-ak knjiga o gljivama (u kojima je opisao 50-ak novih vrsta gljiva), među kojima se posebno ističe dvosveščana Enciklopedija gljiva (2005–08). U suradnji s Ivanom Širićem i Ivicom Kosom otkrio je i opisao dvije nove vrste tartufa Tuber decipiens Božac, Širić & Kos i Tuber donnagotto Božac, Širić & Kos. Na njegov su poticaj Grad Zagreb, Turistička zajednica grada Zagreba i Gljivarsko društvo Kamilo Blagajić 2013. osnovali Edukativni centar i stalni izložbeni prostor – Bogatstvo svijeta gljiva, u kojem je pohranjeno više od 1500 liofiliziranih vrsta gljiva (u izvornom obliku, veličini i boji te prirodnom staništu), a kojim danas upravlja Javna ustanova Maksimir.

Dobri poznavatelji gljiva za osobne potrebe sakupljaju gljive u šumama. Od nadzemnih vrsta najčešće sakupljaju lisičice, trubače, vrganje, prosenjake, rujnice i smrčke, a od podzemnih gljiva mnoge vrste bijelog i crnoga tartufa. Pravilnikom o sakupljanju zavičajnih divljih vrsta (2017) propisani su među ostalim način prikupljanja nadzemnih i podzemnih gljiva te dnevne količine koje se smiju ubrati (za osobne potrebe do 3 kg plodišta nadzemnih i do 0,1 kg plodišta podzemnih gljiva). Zanimanje za industrijski uzgoj gljiva javilo se u Hrvatskoj tek početkom 1980-ih. Godine 1981. u Sesvetskom Kraljevcu osnovano je poduzeće Fridrih koje je danas najveći hrvatski proizvođač nadzemnih gljiva (proizvodi oko 25 t svježih gljiva na tjedan). Najbrojniji su proizvođači nadzemnih i podzemnih gljiva u Hrvatskoj mala obiteljska gospodarstva. Najveći hrvatski prerađivač podzemnih gljiva je buzetsko poduzeće Zigante Tartufi (osnovano 1992) koje preradi između 6 i 8 tona bijelih i ljetnih tartufa na godinu. Kapacitet tvornice iznosi oko 10 000 komada proizvoda na dan, a poduzeće osim tartufa i proizvoda na bazi tartufa, proizvodi i ekstra djevičansko maslinovo ulje i razna vina, ukupno više od 50 različitih proizvoda.

Radi jednostavnosti njihova uzgoja, u industrijskom se uzgoju uzgajaju uglavnom saprotrofne gljive, za koje je najvažnije osigurati odgovarajući supstrat te mikroklimatske parametre za rast i razvoj. Najčešće se uzgajaju shii-take, šampinjon ili plemenita pečurka i bukovače. Mikorizne gljive poput tartufa i vrganja teže je uzgajati jer zahtijevaju povezanost sa živom biljkom te određene kemijske osobine tla na kojem rastu i razvijaju svoja plodna tijela. Prema procjenama svaki stanovnik u Hrvatskoj konzumira oko kilogram gljiva na godinu.

Romano Božac je 1994. na Agronomskome fakultetu u Zagrebu uspostavio kolegij Gljivarstvo, a taj se kolegij na istom fakultetu danas predaje na nekoliko preddiplomskih studija. Na → Fakultetu šumarstva i drvne tehnologije predaje se kolegij Osnove poznavanja gljiva.

gastronomija, vještina pripremanja jela, stručno poznavanje različitih jela te načina njihove pripreme usavršeno do razine umijeća. Pripravljanje hrane može se pratiti od otkrića vatre i posuđa. Kultura hrane u mnogim je civilizacijama vrlo rano bila vezana uz religijske motive žrtve ili posta, zabranu uživanja pojedinih jela i pića, običaje, godišnja doba, te način pripreme jela. Razvojem civilizacija, profesionalno kuharstvo razvijalo se na dvorovima velikaša, a ondje stečena znanja prenosila su se i na pučke kuhinje koje su tijekom vremena postale prepoznatljive nacionalne kuhinje (npr. francuska, talijanska, kineska).

Hrvatska gastronomija nastala je spajanjem raznih gastronomskih tradicija, uglavnom sredozemne (venecijanske), kontinentalne, srednjoeuropske (bečke) i osmanske. Glavno je obilježje hrvatske kuhinje njezina raznolikost. Različiti prirodni i gospodarski uvjeti te raznovrsni kulturni utjecaji uvjetovali su razvoj više regionalnih (Jadran, Lika i Gorski kotar, Zagorje, Slavonija i Baranja) i podregionalnih kuhinja. Za područja uz Jadran tipična su jela na bazi ribe i drugih plodova mora, uz dodatak maslinova ulja, te kuhanoga povrća. Na području Dalmacije poznata su jela dalmatinska pašticada (juneće meso), soparnik, kroštule, arancini i rozata. U kuhinji Like i Gorskoga kotara česta su jela od mesa kuhanoga s grahom, kiselim zeljem ili repom, pečenoga na žaru ili ispod peke, ili sušenoga na dimu. Za to područje tipična su i jela od mesa divljači, posebno gulaši od srnetine ili veprovine. Za područje sjeverne i središnje Hrvatske karakteristična su jela od mesa peradi i svinjetine, a najpoznatija su jela pečena purica s mlincima, štrukli i samoborske kremšnite. U Slavoniji i Baranji prevladavaju jela od svinjetine i riječne ribe (riblji paprikaš). Najpoznatija su jela čobanac (više vrsta različita mesa), kulen, čvarci i salenjaci, a jela su uglavnom jako začinjena ljutom crvenom paprikom.













Gastronomija je neizostavni dio tradicije hrvatskih regija i važan čimbenik njihova suvremenog identiteta. Sastavni je dio turističke ponude koja se prezentira s pomoću različitih gastronomskih manifestacija (Dani tartufa u Istri, Marunada na Kvarneru, Kaj su jeli naši stari u Vrbovcu, Štruklijada u Hrvatskom zagorju). U novije doba sve više restorana i seljačkih gospodarstava u Hrvatskoj u ponudi ima jela pripremljena na tradicionalan način ili jela koja se temelje na tradiciji, ali su prilagođena suvremenim kulinarskim načelima. Kultu jela posvećena su mnogobrojna izdanja, a prve kuharske knjige u Hrvatskoj napisali su zagrebački kanonik Ivan Krstitelj Birling (Nova 2-kup slosena zagrebechka szokachka knjiga, 1813), publicist Gjuro Stjepan Deželić (Nova hrvatska kuharica ili Pouka kako se gotove svakakva jela, 1868) i publicistica Marija Kumičić (Nova zagrebačka kuharica, 1888). Od tada do danas tiskana su mnoga djela domaćih autora među kojima se ističu Mira Vučetić, Dika Marjanović-Radica, Stevo Karapandža, Veljko Barbieri, Ana Ugarković, Rene Bakalović, Slavica i Igor Mandić i dr. Gastronomija se danas poučava na Fakultetu zdravstvenih studija u Rijeci i na Odjelu za ekonomiju i poslovnu ekonomiju u Dubrovniku, na kojima se poučava i optimalno kombiniranje kulinarstva i vinarstva u sklopu kolegija enogastronomije.

Grancarić, Ana Marija (Zadar, 22. I. 1943), tekstilno-tehnološka inženjerka, stručnjakinja za oplemenjivanje tekstila.

Diplomirala je 1967. na Kemijsko-tehnološkom odjelu Tehnološkoga fakulteta (→ Tekstilno-tehnološki fakultet) u Zagrebu, na kojem je 1979. doktorirala disertacijom Istraživanja optičkih bjelila na tekstilnim materijalima (mentor → I. Soljačić). Na Fakultetu je radila od 1969., od 1996. u zvanju redovite profesorice; umirovljena je 2013. Ondje je 1989–94. bila predstojnica Zavoda za tekstilnu kemiju i ispitivanje materijala. Predavala je kolegije iz područja bojenja, doradbe i oplemenjivanja tekstila. Kao vanjska suradnica na Veleučilištu u Karlovcu bila je nositeljica kolegija iste skupine.

Područja su njezina istraživanja optičko i kemijsko bijeljenje tekstilnih vlakana, gašenje fluorescencije optičkih bjelila, kinetika alkalne hidrolize poliestera, razradba fizikalno-kemijskoga modela kinetike hidrolize i njegova primjena na eksperimentalne uvjete te adsorpcijska svojstva i elektrokinetičko ponašanje tekstilnih vlakana. Suautorica je knjiga Vježbe iz procesa tekstilne dorade (s I. Soljačićem, 1983), Vježbe iz procesa oplemenjivanja tekstila (s I. Soljačićem, 1989), Osnove oplemenjivanja tekstila I–III (prva i druga knjiga s I. Soljačićem i D. Katovićem, 1992–94; treća knjiga s I. Soljačićem, D. Katovićem i S. Bischof Vukušić, 2005). Članica je emerita HATZ-a te professor emerita Sveučilišta u Zagrebu od 2014. Dobitnica je Nagrade »Fran Bošnjaković« Sveučilišta u Zagrebu (2012).

Golubović, Adrijano (Zagreb, 15. III. 1936), kemijsko-tehnološki inženjer, stručnjak za procese i materijale u grafičkoj tehnologiji.

Diplomirao je 1961. na Kemijsko-tehnološkom odsjeku Tehnološkoga fakulteta (→ Fakultet kemijskog inženjerstva i tehnologije) u Zagrebu, gdje je 1977. doktorirao disertacijom Istraživanje sistema aluminij – anodički sloj – elektrolit (mentor → B. Lovreček). Godine 1961–64. radio je u Institutu za lake metale, 1964–72. kao asistent u Zavodu za analitičku kemiju Tehnološkoga fakulteta, potom je predavao na Višoj grafičkoj školi (→ Grafički fakultet), gdje je 1992. biran u zvanje redovitoga profesora. Bio je voditelj Zajedničkoga studija grafičke tehnologije u Zagrebu (1985–90) te dekan Grafičkoga fakulteta (1992–97), gdje je osnovao Katedru za materijale u grafičkoj tehnologiji. Područje je njegova rada grafička tehnologija, osobito grafičkih materijala, papira i bojila te procesa tiska. Bavi se i utjecajem podloge i procesa tiska na grafičku reprodukciju te ponašanjem materijala u finalizaciji grafičkih proizvoda. Autor je udžbenika Tehnologija izrade i svojstva papira (1973) i suautor udžbenika Svojstva i ispitivanje papira (s I. Mališić-Adamou, 1976).

Glancer-Šoljan, Margareta (Teslić, BiH, 30. VIII. 1944 – Zagreb, 31. XII. 2008), kemijska inženjerka, stručnjakinja za mikrobnu ekologiju i obradbu otpadnih voda.

Na Tehnološkome fakultetu u Tuzli 1970. diplomirala je kemiju, a na Tehnološkome fakultetu u Zagrebu 1977. doktorirala disertacijom Kinetika i model odabrane mješovite bakterijske kulture u melasnoj džibri. Od 1971. radila je na Biotehnološkom odjelu Tehnološkoga fakulteta u Zagrebu (→ Prehrambeno-biotehnološki fakultet), od 1993. kao redovita profesorica. Predavala je kolegije Nove metode u biološkoj obradi otpadnih voda, Biološka obrada otpadnih voda, Biotehnologija u zaštiti okoliša i Mikrobna razgradnja organskih tvari. Bila je pročelnica Laboratorija za biološku obradu otpadnih voda. Bavila se obradbom otpadnih voda i otpadnih tvari, posebice biodegradacijom ksenobiotika te mikrobnim uklanjanjem dušika i fosfora iz otpadnih voda. Autorica je patenata za postupke biološke razgradnje složenih, nerazgradivih organskih sastojaka otpadnih voda te za mikrobnu razgradnju supstituiranih aromatika (sa → S. Banom i I. Pascikom, 1990. i 1993) te za metodu istodobnoga biološkog uklanjanja dušika (sa S. Banom i B. Pospischilom, 1995). Dobitnica je Nagrade »Nikola Tesla« 1988.

fotografija, postupak dobivanja trajne slike objekta djelovanjem elektromagnetskoga zračenja (najčešće svjetlosti, tj. vidljivoga dijela spektra) na fotoosjetljivu podlogu; također i pojedinačna slika dobivena tim postupkom.

Svjetlost odražena od realnog objekta projicira se na fotoosjetljivu podlogu optičkim sustavom, najčešće objektivom kamere ili fotografskog aparata, i uzrokuje na njoj promjene koje su kod klasičnih fotografskih postupaka fotokemijske, a kod digitalne fotografije fotoelektrične naravi. Naziv fotografija prvi je put uporabio engleski matematičar i astronom John Frederick William Herschel 1839.

Povijesni razvoj u svijetu

Već je Aristotel oko 350. pr. Kr. opisao pojavu slike na bijelom zidu zamračene prostorije ako se nasuprot zidu nalazio mali otvor za svjetlost. Leonardo da Vinci je oko 1500. prema takvoj ideji projektirao prijenosnu kutiju – camera obscura (tamna komora). Ona je znatno usavršena u XVI. st. povećanjem otvora za svjetlost te umetanjem sabirne leće – objektiva, čime se zadržala oštrina slike na mutnom staklu nasuprot otvoru. Kada je 1816. francuski izumitelj Nicéphore Niépce na mjesto mutnoga stakla stavio fotoosjetljiv materijal, nastao je prvi aparat za fotografiranje, na principu kojega rade današnji aparati. Nakon osvjetljavanja metalne pločice oslojene asfaltnim slojem i razvijanja u petroleju, Niépce je 1826. ostvario prvu uspješnu fotografiju, a postupak je nazvao heliografija. Francuski slikar Louis Daguerre usavršio je 1839. postupak koji je po njemu nazvan dagerotipija. Iste godine engleski matematičar i fizičar William Henry Fox Talbot je na papiru prepariranom srebrnim kloridom dobio negativ s kojega je mogao načiniti neograničen broj pozitiva. Taj postupak, koji je 1841. patentirao pod nazivom kalotipija (poslije nazvan talbotipija), postao je princip po kojem su se izrađivale fotografije sve do pojave digitalnih fotoaparata.













Već 1847. francuski izumitelj Abel Niépce de Saint-Victor zamijenio je papir staklom, a 1851. engleski fotograf Frederick Scott Archer uporabio je kolodijsku emulziju. Zahvaljujući kolodijskoj, tzv. mokroj ploči fotografija je postala znatno pristupačnijom. Godine 1871. Englez Richard Leach Maddox objavio je mogućnost proizvodnje suhe ploče na bazi želatinaste emulzije. Tim otkrićem, a osobito uvođenjem celuloidnoga filma kao nosača emulzije (George Eastman, 1888) započelo je razdoblje industrijske proizvodnje fotografskoga materijala. Sva su se ta otkrića odvijala u području crno-bijele fotografije.

Za prodor fotografije u boji zaslužna su braća Louis i Auguste Lumière 1904., dok je do najšire primjene boje u fotografiji došlo tek nakon 1930. Veliko otkriće bila je polaroid-fotografija koju je izumio američki znanstvenik Edwin Land 1947., a kojom se neposredno poslije snimanja dobivaju gotovi pozitivi. Poduzeće Sony predstavilo je 1981. prvi digitalni fotografski aparat Mavica i otada se digitalna fotografija intenzivno razvija, te je do danas preuzela primat nad klasičnom u većini područja primjene.

Fotografija je pokrenula sustav za mehaničku reprodukciju fotografskih snimaka (litofotografija) i za njihov prijenos na daljinu (telefotografija) i postala osnova kinematografije i televizije. Najdinamičnije i najsvestranije fotografija se primjenjuje u području znanosti: od atomske fizike i molekularne biologije do astronomije i oceanografije. Fizika, medicina, kriminalistika, konzervatorske službe i drugi koriste se različitim specijaliziranim vrstama fotografije: mikroskopskom, rendgenskom, infracrvenom, podvodnom fotografijom, spektrografijom, stereofotografijom, elektrofotografijom i dr. Zahvaljujući napretku digitalne fotografije te napose pametnih telefona s ugrađenim fotografskim sustavom, do danas se snimanje fotografija proširilo s razmjerno uskoga kruga profesionalaca i amatera na gotovo cjelokupno svjetsko stanovništvo, dok je razmjena fotografija i pokretnih slika na društvenim mrežama postala planetarnim fenomenom.









Kao umjetnička vrsta fotografija je prihvaćena potkraj XIX. st., kada je uz primjenu novih tehničkih postupaka snimatelj počeo unositi vlastitu izražajnost. Pioniri umjetničke fotografije na početku XX. st. bili su Alfred Stieglitz i Edward Steichen u Americi i Eugène Atget u Francuskoj. U razdoblju nakon I. svj. rata osobito su bili važni eksperimenti s fotografijom u umjetničkoj grupi Dadi (Man Ray) te Bauhausu (László Moholy-Nagy). Istodobno se fotografija počela nadahnjivati apstraktnim slikarstvom, a sama je utjecala na mnoge suvremene slikare (fotorealizam odnosno hiperrealizam). Fotografija je odigrala ključnu ulogu u pojavi pop-arta (Andy Warhol). Prvu međunarodnu fotografsku agenciju Magnum Photos osnovali su 1947. Robert Capa, Henri Cartier-Bresson i David Seymour.

Povijesni razvoj u Hrvatskoj

Začetci

Gotovo istodobno s pronalaskom fotografije u Europi ona se pojavljuje i u Hrvatskoj. Začetnikom fotografije u nas smatra se zagrebački trgovac → Demeter Novaković koji je za boravka u Parizu 1839. upoznao novi postupak dagerotipije primivši poduku od samoga L. Daguerrea. Nakon povratka u Zagreb snimio je, vjerojatno već iste godine, nekoliko dagerotipija zagrebačke okolice. U Dubrovniku su tehniku dagerotipije savladali filozof Josip Betondić i ljekarnik → Antun Drobac, koji je već od 1845. davao i poduke u toj vještini. Među pionirima fotografije su i grof → Juraj Drašković VI., prvi poznati fotoamater u Hrvatskoj i autor prvoga skupnog portreta i žanr-prizora u povijesti hrvatske fotografije, te franjevac jezikoslovac Dragutin Parčić, koji je eksperimentirao u gotovo svim tada poznatim područjima fotografije, sve do snimanja mikroskopom i teleskopom (tri faze pomrčine Sunca, 1861).
Razvoj i jačanje građanstva sredinom XIX. st. potaknuli su osnivanje stalnih fotoatelijera. U Zagrebu su prve atelijere otvorili slikari Franjo Pommer, koji je 1856. izdao album s kalotipijskim portretima 15 hrvatskih književnika, i Julius Hühn, koji je uz portrete radio i vedute gradova. Istodobno otvoreni su atelijeri u Sisku i Karlovcu u vlasništvu braće Suppan. Važan događaj za afirmaciju fotografije u nas bilo je sudjelovanje desetorice fotografa na Prvoj hrvatsko-slavonsko-dalmatinskoj izložbi 1864. u Zagrebu. Podrijetlom Dubrovčanin, → Tomaso Burato vodio je fotografski atelijer u Zadru, gdje je među ostalim pripremio i tri fotomonografije s vedutama i kulturno-umjetničkom baštinom Zadra, koje se smatraju najstarijim takvim djelima u Hrvatskoj (albumi iz 1875., 1886. i 1894). Pratio je suvremena kretanja u europskoj fotografiji, a 1884. osnovao je Prvi zavod u Dalmaciji za fotomehanički tisak. Unatoč širenju i tehničkom usavršavanju medija (otkriće suhe ploče, smotanoga filma i priručnih fotoaparata), potkraj XIX. st. opala je vrsnoća profesionalne fotografije. Iznimke su bili radovi ostvareni u zagrebačkim fotografskim atelijerima Gjure i Ivana Varge te → Rudolfa Mosingera, koji je 1898. u Zagrebu osnovao Prvi hrvatski fotografski artistički zavod (nakon Rudolfove smrti nastavio ga je voditi njegov sin Franjo Mosinger). Do kraja XIX. st. u Hrvatskoj je bilo evidentirano oko 180 atelijera, a samo u Zagrebu oko 50.















Fotografi amateri počeli su se udruživati u klubove radi promicanja fotografije kao oblika umjetničkog izražavanja. U okviru Društva umjetnosti u Zagrebu je 1892. osnovan Klub amatera fotografa (poslije Fotoklub Zagreb). Njegovi su članovi prvi put izlagali svoje radove na Hrvatskoj narodnoj umjetničkoj izložbi u Zagrebu 1894., a 1910. utemeljena je međunarodna izložba fotografija, poslije nazvana Zagreb salon, koja se održava i danas. Ubrzo nakon zagrebačkoga, klubovi toga tipa počeli su se osnivati i u drugim hrvatskim gradovima.

Fotograf Karlo Drašković snimio je 1894. prvu snimku zaustavljenoga pokreta (Skok grofa Stjepana Erdődyja). Austrijski fizičar → Peter Salcher (sv. 1), profesor na Mornaričkoj akademiji u Rijeci, snimio je 1886. seriju fotografija puščanoga zrna u letu omogućivši Ernstu Machu dokazivanje teorije udarnoga vala, te prvi rendgenogram u Hrvatskoj 1896., nepunih mjesec dana nakon izuma rendgena (Ruke barunice Vranyczany). Prve uspješne rezultate u fotografiji u boji potkraj prvoga i početkom drugoga desetljeća XX. st. ostvarili su Artur de Meichsner u Rijeci, Eugenio Hunger u Zadru i Vladimir Guteša u Zagrebu. Godine 1914. počeo je izlaziti Ilustrovani list, prvi tjednik sa sustavnom fotoreportažom.









Razdoblje između dvaju svjetskih ratova

Tijekom I. svj. rata pojavila se posebna ratna problematika; očuvane su vrijedne ratne fotografije Marka Kraljevića, a Lerant Odescalchi dobivao je nagrade na međunarodnim natječajima. Slikar Vladimir Becić bio je fotoreporter sa srpske fronte za pariški časopis L’Illustration.







U razdoblju između dvaju svjetskih ratova isticala su se tri zagrebačka fotografska atelijera: Foto Tonka, Reputin i Kowalsky. Tada se klupska aktivnost održavala tek kroz sekcije Hrvatskoga planinarskog društva, koje je priredilo i prvu poslijeratnu izložbu fotografija u Salonu Ulrich 1919., a 1926. počelo je izdavati i Fotografski vjesnik. Iste je godine u Splitu održana I. jugoslavenska izložba fotografija, a počeo je izlaziti i ilustrirani tjednik Svijet u bakrotisku, koji je oslanjanjem na novinsku fotografiju postao njezinim glavnim promicateljem. U novinskoj fotografiji istaknuli su se Vladimir Horvat, Franjo Fuis i Dragutin Šegina. Tijekom 1930-ih oblikovala se osebujna poetika tzv. zagrebačke škole umjetničke fotografije. Među osnivačima bili su fotografi Marijan Szabo i glavni nositelj socijalnoga smjera u hrvatskoj fotografiji → Tošo Dabac, čiji je ciklus Ljudi s ulice (1932–37) postignuo međunarodni uspjeh. Pod vodstvom Augusta Frajtića počeo je 1932. izlaziti mjesečnik Fotorevija, koji je posebno zaslužan za stvaranje nacionalnoga stila u umjetničkoj fotografiji te za oblikovanje umjetničkoga mišljenja naraštajâ naših umjetnika.



















U sastavu → Muzeja za umjetnost i obrt u Zagrebu 1939. osnovan je poseban odjel za fotografiju pod nazivom Fotografski muzej, a od amaterskih fotografskih klubova iz Osijeka, Zagreba, Daruvara i Sušaka osnovan je Hrvatski fotoamaterski savez (njegov je povijesni sljednik današnji → Hrvatski fotosavez). Pod uredništvom A. Frajtića 1941. pokrenut je mjesečnik za umjetničku fotografiju Savremena fotografija (izišao u četiri broja). Ratna razaranja i obnovu zemlje nakon II. svj. rata dokumentirali su Ante Roca i → Milan Pavić.







Razdoblje od kraja II. svj. rata do danas

Pedesete godine XX. st. obilježene su ponovno djelatnošću T. Dabca, autora ponajboljih portretnih fotografija kao i krajolika i kulturnih spomenika. Oto Hohnjec prvi je izložio fotografiju u boji; Mladen Grčević uveo je novi žanr, tzv. life-fotografiju, a → Đuro Griesbach, Slavka Pavić, Vilko Zuber i drugi odražavali su intimističku tradiciju i isticali se estetikom čistoga likovnog motiva. Tijekom 1950-ih počeo je popuštati kontinuitet tradicionalizma, a naglašavao se inovativni pristup. Znatan je utjecaj imao program grupe → EXAT 51 o izjednačavanju čiste i primijenjene umjetnosti. U Zadru je 1957. pokrenuta međunarodna fotografska izložba Čovjek i more (održavala se do 2004). Potkraj 1950-ih i početkom 1960-ih pojavilo se zanimanje za detalj i strukturu – mikrofotografiju (Zlatko Zrnec, Đ. Griesbach), makrofotografiju (Mitja Koman, braća Nino i Josip Vranić), te za fotografizam (Jozo Ćetković).













Autorske domete u snimanju umjetničkih djela, poglavito arhitekture i dizajna te spomenika, uz T. Dabca dosegnuli su Nenad Gattin, Nedjeljko Čaće, Krešimir Tadić, Damir Fabijanić i dr. Psihološka se motivacija prepoznaje u djelima → Marije Braut, Milice Borojević i Branka Balića.









Inovacije su u fotografiju 1970-ih unijeli Josip Klarica, Mio Vesović, Fedor Vučemilović, a prodiru i novi umjetnički nazori – od hiperrealističkih do konceptualističkih, predstavnici kojih su Željko Borčić, Željko Jerman i Vladimir Gudac. Doradba fotografije u umjetničke svrhe privlačila je Petra Dabca, Enesa Midžića i Nadu Orel, a neoromantizam kroz imitiranje tehnika XIX. st. istraživala je Zlata Vucelić. Fotografijom se često služila i tzv. nova umjetnička praksa (Sanja Iveković, Dalibor Martinis, Slobodan Braco Dimitrijević). Dokumentarnom fotografijom iz Domovinskoga rata istaknuli su se Antun Maračić, Zoran Filipović i dr. Potkraj XX. st. mlađi je naraštaj ponovno otkrio portret, katkad reestetiziran, a služi se i postmodernističkim postupcima uz računalnu potporu (Sandro Đukić, Damir Hoyka, Sanja Bachrach-Krištofić, Mario Krištofić i dr.). Prepoznatljivu autorsku interpretaciju u području modne fotografije dali su Stefan Lupino i Boris Berc.







Proizvodnja fotoaparata i fotografskoga materijala

Prvo i jedino poduzeće fotokemijske industrije u nekadašnjoj Jugoslaviji → Fotokemika nastalo je 1947. spajanjem zagrebačke poslovnice njemačkoga poduzeća Ozacel, osnovane 1936. za proizvodnju diazo-papira za fotokopiranje te zagrebačkoga poduzeća Foto, osnovanoga 1945. za proizvodnju fotografskoga papira i filmova. Proizvodilo je fotografski papir i kemikalije za njegovu obradbu te ostali pribor i uređaje namijenjene fotografskomu postupku. Godine 1949. priključena mu je zagrebačka radionica fotografskoga pribora i pomoćnih sredstava Fototehnika (osnovana 1947), u kojoj je bila proizvedena prva domaća 35-milimetarska kamera Tehna I. U Fotokemici su u to doba nastavljeni već prije započeti radovi na konstrukciji prve FK box kamere 6 × 9 cm te je započela njezina proizvodnja. Godine 1952. pridružena joj je i pogonska jedinica za proizvodnju filmova u Samoboru (osnovana 1950).







Početkom 1950-ih iz Fotokemike je izdvojen pogon za proizvodnju fotoaparata i pribora te pripojen poduzeću Optika (poslije → Ghetaldus). Prvi su fotoaparati ondje proizvedeni 1957. u suradnji s njemačkim poduzećem King koje je isporučivalo mehaničke dijelove, dok je Ghetaldus izrađivao kompletnu optiku za objektive, daljinomjere, tražila i mehaniku za objektiv, te izvodio montažu svih dijelova u konačni proizvod (tipovi Regula IIB, IIIA, IIID i Cita II). Proizvodnja fotoaparata prestala je 1990-ih, kada se poduzeće usredotočilo isključivo na izradbu okvira i naočala.

Fotokemika je surađivala s mnogim svjetskim fotografskim industrijama, a usavršavajući kontinuirano vlastitu proizvodnju, sve do raspada nekadašnje države izvozila je svoje proizvode u 38 zemalja svijeta. Provedbom privatizacije 1990-ih počela je propadati, a likvidirana je 2012.

Visoko školstvo i udžbenici o fotografiji

U visokom školstvu i znanosti područje fotografije je u Hrvatskoj dobro zastupljeno u mnogim nastavnim i znanstvenim središtima. Na → Grafičkome fakultetu u Zagrebu Katedra za grafički dizajn i slikovne informacije organizira nastavu iz kolegija Osnove primijenjene fotografije, Primijenjena fotografija I i II, Umjetnička fotografija I i II te Tehnike ispisa digitalne fotografije.Na Akademiji dramske umjetnosti u Zagrebu postoje preddiplomski i diplomski Studij snimanja, na kojem su organizirani kolegiji Umjetnička fotografija I i II, Primijenjena fotografija I–IV, Fotografski jezik i slika I i II i dr. Studij dizajna pri zagrebačkom → Arhitektonskome fakultetu (sv. 3) izvodi preddiplomski i diplomski studij Dizajn vizualnih komunikacija, s nizom kolegija koji se odnose na fotografiju. Na → Sveučilištu Sjever postoje preddiplomski studij Multimedija, oblikovanje i primjena i diplomski studij Multimedija (u Varaždinu), te preddiplomski i diplomski studij Medijski dizajn (u Koprivnici), u sastavu kojih je više kolegija iz područja fotografije.

Osim na navedenim fakultetima, znanja iz područja fotografije studenti stječu i na Umjetničkoj akademiji u Splitu (u okviru preddiplomskih i diplomskih studija Dizajn vizualnih komunikacija te Film i video), Akademiji primijenjenih umjetnosti u Rijeci (u okviru preddiplomskih i diplomskih studija Grafički dizajn i vizualne komunikacije, Primijenjena umjetnost i Likovna pedagogija), Akademiji umjetnosti i kulture u Osijeku (u okviru preddiplomskoga studija Likovna kultura i diplomskih studija Likovna kultura, Ilustracija i Vizualna i medijska umjetnost).

Prvi fotografski priručnik na hrvatskom jeziku Uputu o fotografiji, izdao je 1909. Juraj Božičević, profesor matematike i fizike u zadarskoj gimnaziji. Među najznačajnijim hrvatskim udžbenicima o fotografiji je Fotografija → Milana Fizija (1960., 1966., 1977., 1982), dok se među novijom literaturom ističu Kreacija fotografijom → Miroslava Mikote (2000), Camera obscura. Osnove fotografije. Priručnik za izradbu i uporabu camera obscura za nastavnike likovne i tehničke kulture Ivice Kiša (2007., 2009), Digitalna fotografija i osnove obrade. Adobe Photoshop Zorana Jančića i suradnika (2008), Promišljati fotografski Davora Žerjava (2011., 2017), Osnove digitalne fotografije Maje Strgar Kurečić (2017).

Etnografski muzej, muzejska ustanova u Zagrebu koja sustavno prikuplja, čuva, muzeološki obrađuje, istražuje i izlaže predmete tradicijske kulture.

Osnovan je 1919. na poticaj tvorničara i trgovca tekstilom → Salomona Bergera koji mu je ustupio svoju veliku zbirku narodnih nošnji i tekstila te bio prvi ravnatelj. Uz Bergerovu zbirku prvotni fundus Muzeja činile su zbirke etnografske građe → Muzeja za umjetnost i obrt te Trgovačko-obrtničkoga muzeja (dio zbirke s predmetima iz područja tehnike prešao je 1954. u fundus → Tehničkoga muzeja Nikola Tesla; sv. 4). Od osnutka Muzej je smješten u secesijskoj zgradi na Trgu Mažuranića 14, koju je 1903. za Trgovačko-obrtnički muzej projektirao → Vjekoslav Bastl (sv. 3). Zgrada je u više navrata adaptirana za izlaganje etnografske građe, posljednji put 1972. prema idejnome projektu → Aleksandra Freudenreicha (sv. 3). Od 2015. ravnateljica Muzeja je Goranka Horjan.













U 41 zbirci čuva se više od 85 000 predmeta iz svih područja Hrvatske, iz susjednih europskih kao i izvaneuropskih zemalja, te se po brojnosti i vrsnoći građe Muzej profilirao u najvažniji etnografski muzej u Hrvatskoj. Najveći dio fundusa čine tekstilni predmeti iz razdoblja od XVIII. st. do danas (nošnja, posoblje, prostirke i prekrivači, čipka), no bogate su i zbirke pokućstva, predmeta tradicijskoga gospodarstva, narodne medicine, tradicijskih obrta (lončarstvo, košaraštvo, medičarstvo i svjećarstvo), predmeta vezanih uz običaje (zbirka božićnih jaslica, zbirka pisanica), oružja, glazbala, dječjih igračaka, pušačkoga pribora i dr. Muzej posjeduje i vrijednu Zbirku kultura svijeta s više od 3000 predmeta koji pripadaju izvaneuropskim kulturama (Afrika, Australija, Azija, Južna Amerika, Melanezija i Polinezija), a čine je uglavnom darovi hrvatskih pomoraca, istraživača i putnika Dragutina Lermana, Tibora Sekelja i braće Mirka i Steve Seljana. Zbirku lutaka u narodnim nošnjama iz 107 država svijeta kolekcionar Ljeposlav Perinić darovao je gradu Zagrebu, koji ju je 1992. povjerio Etnografskom muzeju na upravljanje i trajno čuvanje. Zbirka afričkih umjetnina koju čine maske, skulpture, glazbala, te uporabni i ukrasni predmeti nigerijskih umjetnika donacija je arhitekta Drage Murvina 1996. gradu Zagrebu koji je odredio Muzej kao njezino odredište.













Uz stalni postav, Muzej organizira tematske izložbe, predavanja, edukativne radionice, filmske projekcije i dr. Osim kataloga izložbi, od 1981. izdaje godišnjak Etnološka istraživanja. Posjeduje opsežnu etnografsku fotodokumentaciju te knjižnicu s približno 20 000 svezaka.

Dalmacijavino d. d., poduzeće za proizvodnju alkoholnih i bezalkoholnih pića, sa sjedištem u Splitu.

Njegovi začetci vezani su uz poduzeće Vinalko, osnovano 1946. u Splitu s ciljem revitalizacije u II. svj. ratu stradale hrvatske vinarske industrije. Poduzeće je tijekom druge polovice 1940-ih osnovalo ispostave u Šibeniku i Dubrovniku te podrume u Šibeniku, Kaštel Starome, Splitu i Bolu. Upravljanje nad njim 1952. preuzeo je Narodni odbor grada Splita, koji je uz to, 1958. osnovao i poduzeće Vinarski podrumi, koje je 1960. preimenovano u Dalmacijavino. Reorganizacijom Dalmacijavina 1961. pripojena su mu poduzeća Dalmatinac (osnovano 1951) i Vinalko, pa je od 1963. Dalmacijavino djelovalo kao jedinstveno poduzeće za proizvodnju, preradbu i promet poljoprivrednim prehrambenim proizvodima. Tijekom 1967. pripojeni su mu i Vrgorka i Vinarija Drniš. Godine 1968. počelo je proizvoditi i ocat. Najpoznatiji proizvodi Dalmacijavina tijekom 1960-ih bili su bijelo vino Šjor Bepo, crna vina Barba, Kaštelet i Plavac, te jaka alkoholna pića, vodka Dalvin i biljni liker Amaro Isolabella 18.

Vrhunac poslovanja poduzeće je ostvarilo tijekom 1970-ih kada je na tržište plasiralo nove robne marke, izgradilo nova proizvodna postrojenja i zasadilo nove vinograde u Dalmaciji. Uz aperitive dalmatinsku travaricu i lozovaču, jaka alkoholna pića vinjak i vermut, počelo je proizvoditi nove robne marke vina Prošek, Pošip, Vugava i Grk. Godine 1971. na tržište je plasiralo narančadu Pipi, službeno piće Mediteranskih igra u Splitu 1979., kojom je prigodom proizvedeno ukupno 12 milijuna bočica. Sredinom 1970-ih u splitskoj gradskoj luci izgrađene su tvornica žestokih pića i nova punionica u dograđenoj vinariji, a u Drnišu nova tvornica octa i punionica za bezalkoholna pića. Od 1980. Dalmacijavino je surađivalo s poduzećem Coca-Cola kao punionica njegovih pića.













Izbijanjem Domovinskoga rata Dalmacijavino je izgubilo velik dio (43%) svog nekadašnjeg tržišta, što je izazvalo ozbiljne poteškoće u poslovanju. Zbog ratnih zbivanja na drniškome području poduzeće je izgubilo i dio vinorodnoga područja s kojeg je dolazila važna sirovinska osnova za proizvodnju vina. Nedostatak sirovina nastojalo je nadoknaditi otkupom većinskog udjela u dioničkome društvu Vinogradar iz Visa 1997. Od 1998. Dalmacijavino je bilo vlasnik nekoliko društava s ograničenom odgovornošću sa sjedištem izvan Splita, koja su tijekom vremena također otišla u stečaj i ugašena su – Dalmacijavino Rijeka (ugašeno 2013), Dalmacijavino Zadar (2014), Dalmacijavino Zagreb (2017), a imalo je i vlasnički udjel u poduzeću Dalmacijavino–Commerce (sjedište u Ljubljani). Tijekom 2000. i 2001. otpušteno je oko 150 radnika, pa ih je 2001. ostalo 612 (44,7% manje u odnosu na 1991). Iste je godine obavljena pretvorba u dioničko društvo.

Asortiman bezalkoholnog napitka Pipi proširen je (2000) novim okusima – bitter lemon, tonic water i orela (crvena naranča), a od 2001. i okusima limunade i cole. Godine 2002. proizvedeno je 1,5 milijuna litara toga napitka. Uz staklenu ambalažu od 0,25 l, 2002. uvedena je i PET ambalaža od 0,5 l i 2 l. U sastavu poduzeća početkom 2000-tih nalazile su se vinarije i vinogradi na području Petrova Polja u Drnišu, podrum u Kaštel Starom, Hvarske vinarije u Starom Gradu i Jelsi na Hvaru te Vinogradar Vis, a vlastiti podrumi za proizvodnju vina imali su ukupni kapacitet od 285 000 hl. Nad poduzećem je 2012. otvoren stečajni postupak, koji je uspješno dovršen 2016. Poduzeće je dobilo novog vlasnika, a od 2017. ima novi vizualni identitet i slogan Pomalo. Napitci Pipi od 2017. imaju novi dizajn, a prodaju se i u limenkama (0,33 l) i plastičnoj ambalaži od 1 l. Danas Dalmacijavino proizvodi vrhunska (Pošip i Merlot), kvalitetna (Plavina, Debit i Kaštelet) i stolna (Šjor Bepo, Dalmatinac i Peristil) crna i bijela vina, jaka alkoholna pića (vodka, džin, brendi, likeri, rakije) i ocat, a proizvode izvozi na tržišta Slovenije (travarica pokriva 90% slovenskog tržišta), BiH (Pipi pokriva 90% tržišta), Crne Gore, Austrije i Njemačke.







Drvna industrija Novoselec d. o. o. (DIN), drvnoindustrijsko poduzeće iz Novoselca. Izraslo je iz pilane pokrenute 1929. kraj željezničke postaje Križ-Novoselec, na mjestu današnjega pogona. Pilanu je 1928. počelo graditi poduzeće Našička tvornica tanina i paropila d. d. (Našička d. d.; → DIK Đurđenovac), te je bila jedna od najmodernijih u Hrvatskoj. Imala je tri brzohodne pile jarmače (gatera) godišnjega kapaciteta 50 000 m³ pogonjene dvama parnim strojevima (lokomobilima) snage 200 KS (147 kW), visok stupanj mehanizacije u unutarnjem transportu, parionicu za bukvu, te energanu koja je proizvodila struju za pilanu i novoizgrađeno radničko naselje. Sredinom 1930-ih u novoselečkom je poduzeću radilo više od 400 radnika. Godine 1938. instalirane su sušionice kapaciteta 10 m³.

Nakon II. svj. rata 1946. poduzeće je nacionalizirano te je promijenilo ime u Drvnoindustrijsko poduzeće (DIP) Novoselec. Već su iste godine instalirane sušionice kapaciteta 70 m³. Godine 1955. s radom je započela tvornica namještaja koja je proizvodila polumasivni i furnirani namještaj. Prvi program Moslavina sastojao se od vitrina, stolova te sjedećih garnitura. Zahvaljujući suradnji s domaćim dizajnerima (Adam Petranović, Mario Antonini, Dragutin Roksandić, Boris Babić i dr.) i zagrebačkim → Exportdrvom, te serijama montažnoga (komponibilnog) namještaja (npr. ZV-62), ubrzo su se razvili čvrsti poslovni odnosi s velikim inozemnim kupcima. Proizvodnja parketa započela je 1959. s jednom linijom za masivni parket i dvije za lamel-parket. Godine 1962. poduzeće je imalo gotovo 1000 zaposlenih. Od 1968. pogoni su se stalno modernizirali. Tako su 1968–69. i 1971. nabavljeni novi strojevi za pilanu, 1968–90. povećani su kapaciteti sušionica na 500 m³, 1968., 1970, 1971., 1980. uvedene su nove linije za proizvodnju parketa, a 1977. nova lakirnica te 1982. novi strojevi za tvornicu namještaja.

Nakon privatizacije i pretvorbe u prvoj polovici 1990-ih poduzeće djeluje kao Drvna industrija Novoselec d. o. o. Pilana je 1996. uništena u požaru, te je 1998. izgrađena nova hala pilane, 2004. nova hala doradbene pilane, a 2000–08. instalirano je 480 m³ novih sušioničkih kapaciteta te su nabavljeni novi strojevi za finalnu proizvodnju masivnoga i polumasivnoga namještaja. Danas na površini od približno 24 ha djeluju pogoni poduzeća: primarna i doradbena pilana, tvornica lamel-parketa, tvornica masivnoga parketa, tvornica masivnoga namještaja, sušionice i parionice te energana. Poduzeće proizvodi parket (masivni i lamel-parket, parketne daske, industrijski kant-parket, kutne letvice), masivni namještaj (stolovi, komode, regali, vitrine) i pelete. Više od 200 zaposlenih na godinu preradi 35 000 m³ trupaca i uz ostalo proizvede 500 000 m² parketa.

Frangeš, Oto (Oton) (Mitrovica, Vojvodina, 5. IV. 1870 – Zagreb, 30. VII. 1945), agronom, stručnjak za agrarnu politiku.

Diplomirao je na Visokoj školi za kulturu tla u Beču 1889., a doktorirao na Filozofskom fakultetu u Leipzigu disertacijom Die Buša 1903. Bio je asistent na Gospodarsko-šumarskom učilištu u Križevcima (od 1891; → Visoko gospodarsko učilište u Križevcima), povjerenik za gospodarstvo u Hrvatskoj (od 1893), profesor na Šumarskoj akademiji u Zagrebu (od 1898; od 1919. Gospodarsko-šumarski fakultet; → Agronomski fakultet), dvorski savjetnik (od 1911), predsjednik Odjela za privredu BiH (od 1914) te predstojnik Odjela za gospodarstvo BiH u Beču pri Ministarstvu zajedničkih financija (od 1917). Nakon sloma Austro-Ugarske Monarhije u Zagrebu je djelovao kao ravnatelj → Hrvatsko-slavonskoga gospodarskog društva (1919–21), profesor Gospodarsko-šumarskoga fakulteta (od 1921) te u Beogradu kao ministar u Ministarstvu poljoprivrede (1929–31). Kao gostujući profesor predavao je na Visokoj školi za kulturu tla u Beču (1907) te na sveučilištima u Krakovu i Leipzigu (1908). Bio je predsjednik sekcije za poljodjelstvo Prve međunarodne konferencije u Ženevi 1927. i glavni referent na međunarodnim kongresima u Rimu 1927. i Pragu 1931. Za svoga rada u zemaljskim vladama u Zagrebu i Sarajevu, a posebice dok je bio ministar u Ministarstvu poljoprivrede u Beogradu, pridonio je sređivanju zakonodavstva u gospodarstvu i poljodjelstvu. Radove je objavljivao na više jezika u mnogobrojnim znanstvenim i stručnim časopisima te zbornicima znanstvenih skupova, surađivao je i u izvješćima o radu Zemaljske gospodarske uprave Kraljevine Hrvatske i Slavonije (1900., 1906–08., 1919–21). Bio je glavni urednik → Gospodarskoga lista (1919–20). Na Sveučilištu u Heidelbergu promoviran je 1936. za doktora rerum politicarum honoris causa zbog uzdizanja seljaštva i poticanja gospodarskih veza između srednje i jugoistočne Europe.

Dragović Uzelac, Verica (Gospić, 15. I. 1970), prehrambeno-biotehnološka inženjerka, stručnjakinja za biološki aktivne spojeve u voću, povrću i bilju.

Na Prehrambeno-biotehnološkome fakultetu u Zagrebu diplomirala je 1993. i doktorirala 2003. disertacijom Dokazivanje autentičnosti proizvoda na bazi marelice (mentorica J. Pospišil). Na Fakultetu radi od 1994., od 2013. kao redovita profesorica. Predaje kolegije Začinsko i aromatsko bilje, Biološki aktivne komponente u hrani i mehanizmi djelovanja, Funkcionalna hrana, Prirodni izvori fitokemikalija u prehrani te Prehrambene tehnologije namirnica biljnog podrijetla. Godine 2013. utemeljila je Laboratorij za procese sušenja i praćenje stabilnosti biološki aktivnih spojeva, kojega je od tada pročelnica. Područja su njezina znanstvenoga i stručnoga interesa istraživanja biološki aktivnih spojeva (karotenoida, polifenola, vitamina, fitosterola i dr.) u voću, povrću te začinskom i aromatičnom bilju, antioksidativne aktivnosti biljnih ekstrakata te aktivnosti enzima polifenol oksidaze i peroksidaze. Dobitnica je Godišnje nagrade za popularizaciju i promidžbu znanosti 2011. i Godišnje nagrade za znanost 2015.

Dragić, Petar (Dračić, Dražić, Dragich; Peter) (Crikvenica, 17. VII. 1873 – San Pedro, 8. VI. 1931), ribar, pionir tunolova mrežama plivaricama.

Emigrirao je potkraj 1890-ih iz Crikvenice u Montanu (SAD), gdje je radio u tamošnjim rudnicima. Početkom 1900-ih preselio se u Seattle i počeo baviti ribarstvom. Zahvaljujući iskustvu koje je kao ribar stekao u crikveničkom primorju i Bakarcu, 1904. na otoku Whidbey Island, osnovao je luku za flotu svojih ribarskih brodova. Zarađeni novac uložio je u razvoj i izradbu tada nove vrste mreže plivarice. Prve pokuse s novom mrežom započeo je brodom Good Partner (nosivosti 40 t) 1916. u Seattleu, kojim je u početku lovio srdele, a revoluciju u svjetskom ribarstvu postigao je 1917. kada je, preselivši se u San Pedro, započeo izlov tune. Kako je novu, kružnu mrežu plivaricu tunolovku u kombinaciji s prenamijenjenim brodom tunolovcem Dragić počeo 1917. primjenjivati u Kaliforniji, nova metoda izlova tune nazvana je kalifornijskom. Tijekom vremena Dragić i njegov sin Petar prestali su se baviti ribarstvom te su osnovali četiri zasebna poduzeća koja su trgovala morskim plodovima, a 1953. sjedinjena su u Quality Seafood Inc.

Do Dragićeva izuma tune se izlovljavalo samo na obalnim tunerama s pomoću stajaćih obalnih tunolovki i obalnih mreža. Nov način ulova tuna s pomoću broda i posebne mreže učinio je izlov ribe neovisnim o obalama te mogućim čak i na otvorenome moru. Već u početnim fazama eksperimentiranja količina ribe ulovljena Dragićevom metodom mogla je biti i do sedam puta veća nego prije. Uspješnost te metode potaknula je vladu SAD-a da tijekom II. svj. rata izgradi nekoliko tunolovaca po Dragićevu modelu i otpremi ih savezničkoj Kini kao pomoć. U Jadranu je Dragićevu tuneru prvi uporabio Boljanin Ante Viličić 1929.

Dražić, Slavko (Bestovje kraj Samobora, 26. IX. 1912 – Zagreb, 5. X. 1982), agronom, stručnjak za vinarstvo i vinogradarstvo.

Diplomirao je 1938. na Poljoprivredno-šumarskome fakultetu u Zagrebu (→ Agronomski fakultet), gdje se 1939. zaposlio kao asistent u Zavodu za voćarstvo i vinogradarstvo (danas su to dva zavoda – Zavod za voćarstvo i Zavod za vinogradarstvo i vinarstvo). Od 1945. radio je u vinogradima vršačkog poljoprivrednoga dobra, a 1947. postao je direktor iločkog poljoprivrednoga dobra Fruška Gora. Godine 1955. ponovno se zaposlio u Zagrebu, u Poslovnom udruženju za vinogradarstvo, voćarstvo i vrtlarstvo, a potom je od 1962. radio u Karlovcu u Udruženju poljoprivrednih dobara Hrvatske – Poljodobro s kojim je nastavio poslovnu suradnju i nakon odlaska u mirovinu 1974. Projektirajući oko 2500 ha plantažnih vinograda (Ilok, Umag i dr.) i izvođenjem tehnoloških rješenja za četrdesetak adaptiranih i novoizgrađenih vinarija (Jelsa na Hvaru, Vivodina, Štrigovo, Začretje, Zelina, Slavonski Brod, Kutjevo, Feričanci, Belje, Ilok, Voloder, Varaždin, Jastrebarsko i dr.) znatno je modernizirao hrvatsko vinogradarstvo i vinarstvo. Izradio je više programa i studija razvoja širih vinogradarskih područja. Bio je autor četrdesetak stručnih i publicističkih članaka te knjige Podrumarstvo (1956; prevedena na mađarski 1963).

Dunda, Siniša (Imotski, 24. XII. 1942), rudarski inženjer, stručnjak za eksploataciju i obradbu arhitektonsko-građevnog kamena.

Diplomirao je na Rudarsko-geološko-naftnome fakultetu u Zagrebu 1969. te doktorirao 1993. disertacijom Teorijsko-eksperimentalne značajke eksploatacije arhitektonsko-građevnog kamena dijamantnom žičnom pilom (mentor → V. Abramović). Radio je u zagrebačkim poduzećima Geotehnika (1970−73) i Viadukt (1974−76) te u Poduzeću za ceste Pula (1973−74), a od 1976. bio je zaposlen na zagrebačkom Rudarsko-geološko-naftnome fakultetu; od 2007. kao redoviti profesor. Predavao je kolegije Eksploatacija i obrada arhitektonsko-građevnog kamena, Rudnički strojevi, Rudnički transport i izvoz. Bio je predstojnik Zavoda za rudarstvo i geotehniku Fakulteta. Umirovljen je 2008. Znanstveno i stručno bavio se eksploatacijom, preradbom, ugradnjom i poviješću arhitektonsko-građevnog kamena. Autor je djela Obrada arhitektonsko-građevnog kamena (1989) i Eksploatacija arhitektonsko-građevnog kamena (s → T. Kujundžićem, 2001).

Fizi, Milan (Füzy, Milivoj Zvonko) (Pakrac, 28. X. 1904 — Zagreb, 3. VIII. 1976), fotograf i pedagog, autor jednoga od najznačajnijih udžbenika o fotografiji u Hrvatskoj.

Završio je trgovačku školu u Zagrebu. Kao aktivni planinar i skijaš već je početkom 1920-ih počeo snimati prirodu i krajolik. U okviru turističkoga društva Prijatelj prirode 1928. osnovao je i vodio fotosekciju, a oko 1930. počeo se baviti i filmom. Od 1934. bio je član Fotokluba Zagreb. Iste godine postao je zastupnik i promotor češke fotoindustrije u Zagrebu, gdje je 1940–45. imao trgovinu fotografske opreme. Od 1948. do umirovljenja 1972. predavao je fotografiju, optiku i film u Školi primijenjene umjetnosti u Zagrebu. Pripadao je krugu tzv. zagrebačke škole fotografije, pri kojoj je istaknuta orijentacija prema socijalnoj tematici i umjetničkom tretiranju fotografije. Autor je Male fotobiblioteke (18 knjižica, 1957–62) i opsežnog udžbenika Fotografija (1960., poslije prerađivan i dopunjavan). Surađivao je u časopisima Foto revija (od 1933) i Naša fotografija (od 1947). Sudjelovao je na mnogim domaćim i međunarodnim izložbama fotografije, među ostalima u Varšavi 1935., Zagrebu 1940. i 1949., te Dubrovniku 1946. Svoje zbirke fotografija i fotografskih predmeta darovao je Muzeju za umjetnost i obrt u Zagrebu.

Flögl, Stanko (Zagreb, 23. IX. 1885 – Zagreb, 6. V. 1975), građevinski inženjer, stručnjak za šumske prometnice i građevnu mehaniku.

Diplomirao je građevinarstvo u Budimpešti 1908. Nakon završetka studija radio je na reambulaciji željezničke pruge uz jezero Balaton u Mađarskoj, te na trasiranju željezničke pruge Ogulin–Knin, a potom se zaposlio u državnoj službi i radio na području Hrvatske. U razdoblju 1923–29. bio je honorarni docent za kolegij Građevna mehanika na Tehničkoj visokoj školi (od 1926. → Tehnički fakultet u Zagrebu; sv. 4). Od 1926. radio je kao profesor i znanstveni suradnik na Gospodarsko-šumarskom fakultetu (→ Fakultet šumarstva i drvne tehnologije) u Zagrebu. Na tom je fakultetu predavao kolegij Šumske komunikacije te bio dekan 1936–37. i 1944–45. Znanstveno i praktično bavio se projektiranjem i gradnjom cesta, željeznica, mostova, žičara, armiranobetonskih konstrukcija i zgrada, a napose šumskih prometnica i specijalnih šumskih transportnih sredstava poput putoklizina. Autor je više znanstvenih i stručnih radova, te knjiga, udžbenika i skripta, među kojima se ističu Građevna mehanika (1931), Šumska prometna sretstva (1933), Osnovna građevna mehanika (1947), Gradnja mostova na šumskim putovima i prugama (1950), Gradnja šumskih putova i pruga (1955). Bio je suradnik na IV. svesku Hrvatske enciklopedije (1942).

Danilovski, Aleksandar (Rijeka, 13. IV. 1974), kemičar, stručnjak za razvoj farmaceutskih proizvoda.

Na Kemijskom odsjeku Prirodoslovno-matematičkoga fakulteta u Zagrebu diplomirao je 1997. Na istom je fakultetu, u suradnji s Odjelom za biokemiju Sveučilišta u Cambridgeu, doktorirao 2002. disertacijom Strukturni temelji molekulskih interakcija beta-laktama i elastaze. Radio je od 1994. na istraživanju novih antibiotika u Istraživačkom institutu → Plive. Od 1999. usmjerio se na menadžment. Radio je 1999–2008. kao voditelj projekata u Plivi, bio je potpredsjednik Europskog istraživanja i razvoja Grupe Barr Pharmaceuticals (SAD) te član Uprave poduzeća Pliva Hrvatska d. o. o. Od 2009. živi u Danskoj, gdje je viši potpredsjednik Uprave XELLIA Pharmaceuticals grupe i glavni direktor globalnog istraživanja, razvoja i registracije proizvoda. U Hrvatskoj je 2011. osnovao te je od tada voditelj istraživačkog poduzeća → XELLIA. Od 2018. član je gospodarstvenik HATZ-a. Autor je mnogobrojnih znanstvenih radova i patenata te je sudjelovao u istraživanju i razvoju, registraciji i lansiranju na globalno tržište (SAD i EU) više lijekova.

Damaška, Radovan (Rado) (Ludbreg, 29. XI. 1902 – Zagreb, 17. II. 1989), farmaceutski inženjer, stručnjak za farmakoterapiju.

Na Farmaceutskom učevnom tečaju Mudroslovnoga fakulteta u Zagrebu diplomirao je 1925. U Brežicama je sa suprugom farmaceutkinjom 1929–32. vodio ljekarnu, a od 1933. bio je inspektor ljekarni u Dravskoj banovini sa sjedištem u Ljubljani. U Ministarstvu zdravlja u Zagrebu bio je ljekarnički referent od 1940., voditelj Odsjeka za farmaceutsku industriju 1945–47., potom voditelj Općeg odsjeka Apotekarskog odjela te upravitelj Zemaljske uprave državnih ljekarni Hrvatske. U tvornici lijekova Kaštel (→ Pliva) 1947–69. bio je tehnički ravnatelj tvornice, planer proizvodnje i direktor tvorničke kontrole, a nakon toga nastavio je raditi kao vanjski suradnik. U Centru za lijekove Zajednice zdravstvenih ustanova SRH (poslije Udruženje zdravstva Hrvatske) radio je od 1969. do umirovljenja 1975. Bavio se lijekovima, farmakoterapijom i organizacijom ljekarničke službe. Jedan je od pokretača časopisa Lijekovi (1963), koji je 1965. prerastao u savezni časopis za lijekove Pharmaca. Autor je knjige Ekonomično ordiniranje magistralnih receptov (1937) i priručnika Farmakoterapija (s I. Ivančevićem, 1939), prvoga hrvatskog priručnika iz tog područja. Medalja »Julije Domac« Farmaceutskoga društva Hrvatske dodijeljena mu je 1965.

Akačić, Branka (Ogulin, 11. III. 1905 – Zagreb, 26. XI. 1982), farmaceutska inženjerka, stručnjakinja za farmakognoziju.

Na Mudroslovnome fakultetu u Zagrebu, na Farmaceutskom učevnom tečaju (od 1928. Farmaceutski odsjek) 1927. diplomirala je farmaciju te 1930. filozofiju s farmakognozijom, a 1936. doktorirala disertacijom iz područja istraživanja žestike (latinski Rhamnus fallax). Na Farmaceutskom odsjeku Mudroslovnoga fakulteta, koji je 1941. prerastao u samostalan Farmaceutski fakultet (→ Farmaceutsko-biokemijski fakultet), bila je asistentica u Zavodu za farmakognoziju te redovita profesorica od 1960. Od 1945. bila je predstojnica Zavoda, a umirovljena je 1970. Bavila se istraživanjima ljekovitih biljaka: smrdljike, maka, velebilja, makedonskog komorača, morača, terpentina i raznih eteričnih ulja (→ ljekovito i aromatično bilje). Bila je članica Savjeta za zdravlje NRH i članica komisije za izradbu drugog izdanja državne → farmakopeje za koje je izradila 40 monografija iz područja farmakognozije. Zaslužna je za obrazovanje mnogobrojnoga novog farmaceutskog kadra, za unapređenje farmakognozije i upoznavanje svojstava naših ljekovitih biljaka. Farmaceutsko društvo Hrvatske dodijelilo joj je 1971. Medalju »Julije Domac«.

Babić, Darko (Zagreb, 30. VI. 1948 – Zagreb, 1. IV. 2024), strojarski inženjer, stručnjak za grafičku tehnologiju i ambalažu.

Diplomirao je 1975. na Strojarsko-brodograđevnome fakultetu (→ Fakultet strojarstva i brodogradnje; sv. 1) u Zagrebu, gdje je doktorirao 1992. disertacijom Istraživanje vrijednosti ergonomskih kriterija u radnika grafičke proizvodnje (mentor → O. Muftić; sv. 1). Godine 1975–78. radio je u projektnom birou tvornice farmaceutskih proizvoda Pliva. Potom je prešao na Višu grafičku školu (→ Grafički fakultet) u Zagrebu, gdje je 2008. izabran u zvanje redovitoga profesora. Ondje je bio voditelj Katedre za ambalažu, knjigoveštvo i projektiranje (1982–2013). Umirovljen je 2013. Od 2006. predavao je kao gostujući profesor na Fakultetu za tehničke studije u Travniku, na kojem je od iste godine bio i voditelj Katedre za grafičke kolegije. Područje njegova znanstvenog djelovanja vezano je uz ambalažu, njezinu kvalitetu, uporabljivost i konstrukciju, proučavanje ergonomskih odnosa radnika i stroja koji pridonose povećanju kvalitete u izradbi ambalaže, te uz grafičku tehnologiju u doradbenim fazama, posebno u knjigoveštvu, na čemu su se temeljili i nastavni programi kolegija koje je predavao (Projektiranje grafičkih proizvoda, Uvod u grafičku tehnologiju, Knjigoveštvo I i II, Ambalaža I i II i dr.). Autor je udžbenika Uvod u grafičku tehnologiju (1998) i Transportna ambalaža od valovitog kartona (2011). Bio je glavni urednik časopisa → Ambalaža 1999–2000. Član emeritus HATZ-a je od 2019.

Bačić, Jadranka (Vrgorac, 22. II. 1942), slikarica i tekstilna dizajnerica, zaslužna za osnutak studija dizajna tekstila i odjeće u Zagrebu.

U Zagrebu je diplomirala likovni odgoj na Pedagoškoj akademiji 1964., te slikarstvo i grafiku (u klasi Ive Šebalja) na Akademiji likovnih umjetnosti 1968. Ubrzo nakon završetka studija kratko je radila kao nastavnica likovnoga odgoja u osnovnoj školi u Zagrebu, potom se zaposlila na Višoj tehničkoj tekstilnoj školi (poslije Viša škola za tekstil i odjeću). Integracijom Škole u Institut za tekstil i odjeću 1983. prešla je na Tehnološki fakultet (→ Tekstilno-tehnološki fakultet), gdje je radila do umirovljenja 2010., u zvanju redovite profesorice od 2004. Sudjelovala je u izradbi novih nastavnih planova i programa te organizacijskom ustroju i formiranju Zavoda za dizajn tekstila i odjeće kojemu je bila predstojnicom 1985–86. Njezina znanstvena djelatnost vezana je uz dizajn tekstila i odjeće, na čemu se temelje i nastavni programi kolegija koje je osmislila i predavala (Estetsko oblikovanje, Osnove dizajna, Ornamentika tekstila, Likovno projektiranje tekstila, Kreiranje tekstila, Osnove oblikovanja odjeće, Tapiserija i ćilimarstvo i dr.). Kao slikarica sudjelovala je na više samostalnih i skupnih izložbi u zemlji i inozemstvu.

Barbarić, Slobodan (Zagreb, 24. V. 1949), biotehnološki inženjer, stručnjak za molekularnu biologiju.

Na Biotehnološkom odjelu Tehnološkoga fakulteta (→ Prehrambeno-biotehnološki fakultet) u Zagrebu diplomirao je 1973. te doktorirao 1979. disertacijom Studij molekulskih oblika enzima kisele fosfataze kvasca Saccharomyces cerevisiae (mentor → P. Mildner). Na Fakultetu je radio od 1975., od 1988. kao redoviti profesor. Predavao je kolegije Biokemija I i II, Molekularna biologija, Proteinsko inženjerstvo te Regulacija ekspresije gena, postsintetske modifikacije i transport proteina u stanici. Bio je pročelnik Laboratorija za biokemiju. Usavršavao se na visokoj tehničkoj školi u Zürichu (ETH Zürich) 1979–80., na Sveučilištu Ludwig Maximilian u Münchenu u Institutu za fiziološku kemiju 1988–90 (stipendist zaklade Aleksander von Humboldt) te u Institutu Adolf Butenandt 1994–96. Bio je predavač i na Kemijskom odsjeku Prirodoslovno-matematičkoga fakulteta u Zagrebu. Područje je njegova znanstvenog i stručnog interesa regulacija ekspresije i uloga izvanstaničnih proteina kvasca. Autor je patenta za stabilizaciju glikoproteina (s B. Kozulićem, 1993). Bio je član predsjedništva Hrvatskoga biokemijskog društva 1993–2000. Od 2015. je professor emeritus Sveučilišta u Zagrebu.

Beker, Zvonimir (Zagreb, 27. I. 1927 – Zagreb, 26. XII. 2017), grafički dizajner i ilustrator, jedan od najproduktivnijih autora u području industrijskoga dizajna u Hrvatskoj.

Studirao je arhitekturu na Tehničkome fakultetu u Zagrebu. Potkraj 1940-ih i početkom 1950-ih radio je kao crtač i animator u zagrebačkom poduzeću Nastavni film (od 1953. Zora film), a 1954. zaposlio se kao dizajner u Fotokemici u Zagrebu. Od 1961. do umirovljenja 1989. radio je u Vjesniku u Zagrebu kao dizajner u odjelu za marketing te kao urednik oglasa u raznim izdanjima poduzeća. Usporedno s radom u Vjesniku, surađivao je s nizom poduzeća, uglavnom u području odjevne i kozmetičke industrije te proizvoda za kućanstvo (Končar, Franck i Neva iz Zagreba, Borovo iz Vukovara, Jugoplastika iz Splita, Varteks iz Varaždina, Podravka iz Koprivnice, Segestica iz Siska, Belišće i dr.), dizajnirajući ambalažu i tiskane oglase za njihove proizvode. Radio je ilustracije za časopis Aeromodelar, te grafičku opremu za časopise Filmski vjesnik i Kreativne komunikacije. Dobitnik je Jugoslavenskoga Oskara za ambalažu za oblikovanje boce za vinjak Rosaque poduzeća Segestica (1971).

Capek, Dragan (Zagreb, 10. X. 1905 – Zagreb, 16. V. 1992), agronom, stručnjak za poljoprivredne strojeve.

Diplomirao je 1927. na Gospodarsko-šumarskome fakultetu (od 1929. Poljoprivredno-šumarski fakultet; od 1992. → Agronomski fakultet) u Zagrebu, gdje je 1958. doktorirao disertacijom Prilog proučavanju tehničko-ekonomskih uslova mehanizacije ratarstva na krupnim socijalističkim gospodarstvima u Hrvatskoj i habilitirao se temom Mehanizacija proizvodnje kukuruza. Radio je kao asistent i upravitelj raznih odjela državnih dobara Belje i Topolovac (1927–41) te Seleš (1941–43). Od 1943. do kraja rata bio je stručni referent pri kotarskom, okružnom i oblasnom Narodnooslobodilačkom odboru u Slavoniji i u Povjereništvu poljoprivrede ZAVNOH-a. U Beogradu je od 1945. vodio Upravu za poljoprivredno mašinsku službu pri Ministarstvu poljoprivrede, a od 1947. Savezni institut za mehanizaciju poljoprivrede. Na Poljoprivredno-šumarskome fakultetu u Zagrebu zaposlio se 1953. kao docent i predstojnik Zavoda za poljoprivredno strojarstvo (danas Zavod za mehanizaciju poljoprivrede). Umirovljen je 1963. u zvanju redovitoga profesora.

Bavio se istraživanjem učinkovitosti i kvalitete poljoprivrednih strojeva, te mehanizacijom poljoprivrede i ratarskih usjeva. S → J. Brčićem i D. Komunjerom organizirao je prvi poslijediplomski studij iz područja mehanizacije poljoprivrede u SFRJ. Objavljivao je članke u Biltenu Poljodobra i Agrotehničaru (glavni urednik 1967) te mnoga skripta, udžbenike i knjige poput: Osnovi strojarstva (1961), Poljoprivredno strojarstvo II (1961–68), Poljoprivredna oruđa za ratare I (1966), Poljoprivredni traktori (1973).

Chloupek, Lujo (Livno, 29. III. 1901 – Sisak, 8. I. 1980), metalurški inženjer, stručnjak u području proizvodnje sirova željeza te jedan od inicijatora osnivanja visokoškolske institucije za izobrazbu metalurga u Hrvatskoj.

Diplomirao je 1923. na Metalurškom odjelu Visoke montanističke škole u Přibramu u Čehoslovačkoj. Isprva je radio u željezari Dovhoje u Čehoslovačkoj, zatim u željezarama Vareš (1925−41., 1945−46) i Zenica (1941−45) te u → Željezari Sisak (1946−74., s prekidima 1947−51. i 1956−57) kao inženjer i voditelj poduzeća. Umirovljen je 1974. Godine 1961. izabran je za višega predavača te 1964. za izvanrednoga profesora Metalurškog odjela u Sisku Tehnološkoga fakulteta u Zagrebu (→ Metalurški fakultet), gdje je kao honorarni nastavnik do 1980. predavao kolegije Metalurške peći, Metalurške peći i vatrostalni materijali, Proizvodnja sirovog željeza, Projektiranje metalurških poduzeća i dr.

Bio je jedan od pokretača visokoškolske nastave iz područja metalurgije u Sisku. Znanstveno i stručno bavio se proizvodnjom sirova željeza, posebice pripremom i taljenjem rude, problematikom koksa i sumpora u visokim pećima i dr. Izradio je mnoge stručne elaborate i ekonomske studije (analiza rada visokih peći, rentabilnost uporabe domaćih ugljena u proizvodnji koksa, optimalni kapacitet željezare). Osim mnogobrojnih znanstvenih i stručnih radova, autor je djela Proizvodnja sirovog gvožđa (1954) i Priručnik za gvožđe i čelik (s M. Pešićem, 1965).

Črnko, Josip (Podbrđe, 1. I. 1943 − 2. VI. 2023), metalurški inženjer, stručnjak za metaluršku toplotehniku i peći.

Diplomirao je 1967. te doktorirao 1978. na Tehnološkome fakultetu u Zagrebu disertacijom Mogućnosti i uvjeti solvent ekstrakcije željeza (III) iz sumporno-kisele otopine, dobivene izluživanjem troske nastale kod prerade crvenog mulja Krupp-Rennovim postupkom, di(2-etilheksil) fosfornom kiselinom u drugom ekstrakcijskom krugu i reekstrakcija željeza (III) u poluindustrijskom obimu (mentor → V. Logomerac). Radio je 1967–70. u Ljevaonici i tvornici armatura Varaždin (→ Metalska industrija Varaždin; sv. 1), od 1970. na Metalurškom odjelu zagrebačkoga Tehnološkog fakulteta, a od 1979. na → Metalurškome fakultetu u Sisku, kojega je bio jedan od osnivača. U zvanje redovitoga profesora izabran je 1985. Predavao je kolegije Osnove elektrotehnike i automatizacije, Toplotehnika, Industrijske peći, Modeliranje procesnih operacija, Metode optimiranja toplinskih procesa i dr. Bio je prodekan (1990−91., 1997−2001) i dekan (2001−05) Fakulteta. U razdoblju 1978–84. predavao je na Rudarsko-metalurškome fakultetu Univerziteta u Prištini.

Znanstveno i stručno bavi se metalurškom toplotehnikom, metalurškim pećima, separacijom metala iz sekundarnih sirovina, matematičkim modeliranjem metalurških procesa i dr. Bio je suradnik Hrvatske opće enciklopedije (2006), Tehničkoga leksikona (2007) te Hrvatskoga biografskog leksikona (2010) LZMK-a. Suautor je djela Ljevački priručnik (1985) te Metalurški fakultet u Sisku. 40. obljetnica visokoškolske nastave metalurgije (1960. – 2000.) (2000). Od 2002. redoviti je član → Akademije tehničkih znanosti Hrvatske (sv. 4).

Čuljat, Mile (Ričice kraj Lovinca, 3. VIII. 1938), agronom, stručnjak za mehanizaciju u poljoprivredi.

Diplomirao je 1962. na Poljoprivrednom fakultetu (→ Agronomski fakultet) u Zagrebu, a doktorirao 1978. na Poljoprivrednom fakultetu u Zemunu disertacijom Optimalni odnosi kapaciteta mehanizacije i veličine ratarske proizvodne jedinice. Radio je u Poljoprivrednom poduzeću Tovarnik (1957–58), čazmanskoj poljoprivrednoj zadruzi (1962–63), te na poslovima poljoprivredne mehanizacije u PIK-u Vukovar (1964–71). U → Poljoprivrednom institutu u Osijeku od 1971. bio je savjetnik za mehanizaciju, a na Poljoprivredno-prehrambeno-tehnološkom fakultetu (→ Fakultet agrobiotehničkih znanosti Osijek), na kojem je od 1987. bio izvanredni profesor, predavao je kolegije Osnove poljoprivrednog strojarstva i Transport u poljoprivredi. Bio je direktor Instituta za mehanizaciju, tehnologiju i graditeljstvo u poljoprivredi zagrebačkog Poljoprivrednog fakulteta (1983–85) na kojem je predavao kolegij Mehanizacija u ratarskoj proizvodnji.

Bavio se optimalizacijom kapaciteta mehanizacije, poboljšanjem proizvodnosti rada, smanjenjem utroška energije, integralnom tehnikom biljne proizvodnje i uvođenjem regulacijsko-informatičkih sustava u poljoprivrednu proizvodnju. Bio je glavni urednik časopisa Agrotehničar (1983–89), osnivač Hrvatskog društva za poljoprivrednu tehniku u Zagrebu (1985), te je pokrenuo časopis Profit u poljoprivredi kojega je bio prvi urednik (2000–05). Suautor je monografije Poljoprivredni kombajni (s J. Barčićem, 1997) i priručnika Proizvodnja kukuruza (s A. Pucarićem i Z. Ostojićem, 1997).

nafta, smjesa tekućih ugljikovodika akumuliranih u Zemljinoj kori. Svijetložute do tamnosmeđe je boje i posebna mirisa, a u manjim udjelima sadržava i neugljikovodične komponente. Glavninu masenoga udjela kemijskih elemenata čine ugljik (84–87%) i vodik (11–14%) uz prisutnost sumpora, dušika, kisika i teških metala (željezo, aluminij, kalcij, magnezij, nikal, vanadij i dr.).

Ugljikovodici su proizvod izmjene organskih tvari iz biljnoga i životinjskoga svijeta. U kopnenim ekosustavima prevladavaju biljke nizinskih priobalnih ravnica, a u slatkovodnim jezerima alge. Unutar morskih ekosustava najvažniji je fitoplankton, koji daje više od 90% nastale organske tvari, pri čemu se ističu dijatomeje, dinoflagelate, cijanobakterije i nanoplankton. Izvorna proizvodnja biomase opada od obale preko morskoga šelfa do otvorenoga mora, a u vlažnim predjelima umjerene zemljopisne širine zastupljenost je veća nego u tropskim područjima; najmanja je u polarnim i suhim ekvatorijalnim krajevima.

Pretvorba očuvane organske tvari odvija se procesima dijageneze, katageneze i metageneze. Dijageneza je početna faza u kojoj se biološkim i kemijskim procesima stvaraju složene organske molekule ili dugolančani ugljikovodici – kerogen. Procesi katageneze i metageneze odvijaju se pod djelovanjem visoke temperature te dolazi do krekiranja, odn. pucanja veza unutar kerogenske strukture i nastajanja ugljikovodika. Porastom dubine ležišta i temperature raspadaju se i veće molekule ugljikovodika, odn. daljnjim krekiranjem dolazi do stvaranja manjih molekula i pojave → prirodnoga plina. Svi navedeni procesi izmjene organske tvari odvijaju se u sitnozrnatim sedimentima, odn. matičnim stijenama. Ugljikovodici mogu migrirati iz matičnih stijena u mnogo propusnije, ležišne stijene, a ako postoje zamke i izolatorske stijene, nastaju ležišta ili akumulacije ugljikovodika. Ponekad se nafta može naći na Zemljinoj površini.

U ekonomski isplativim količinama, nafta se pridobiva s pomoću posebno izrađenih dubokih → bušotina. Uz dostatan tlak, nafta se iz ležišta na površinu kroz bušotinu iznosi samoizlijevanjem (erumpiranjem). Ako tlak nije dostatan primjenjuje se podizanje s pomoću plina (plinski lift), odn. naftni se stupac olakšava utisnutim prirodnim plinom. Drugi način je utiskivanje plina ili (češće) vode ispod ležišta ugljikovodika te crpenjem s pomoću dubinskih sisaljki. Tako se najčešće održava ili povećava tlak ležišta, a u slučajevima kada se voda utiskuje u ležišni vodonosnik, postupak se naziva zavodnjavanjem ležišta.

Izraz sirova nafta odnosi se na naftu dobivenu iz bušotine prije bilo kakva čišćenja, separacije i preradbe. Proizvodi rafinerijske preradbe nafte, ponajprije atmosferske i vakuumske frakcijske destilacije koji se mogu izravno uporabiti kao gorivo ili kao sirovine za dobivanje niza organskih spojeva, nazivaju se → naftnim derivatima. Najvažnije su skupine naftni plin, petroleter (ligroin), motorni benzin, dizelsko gorivo, kerozin i petrolej, loživo ulje (lako i teško ili mazut), bazno mazivo ulje, bitumen i naftni koks, parafin (vosak) te olefinski i aromatski ugljikovodici kao petrokemijske sirovine (→ petrokemijski proizvodi), posebice etilen, propilen, benzen, toluen i ksileni.

Ležišta i dobivanje nafte u svijetu

Podatci o postojanju nafte sežu u razdoblje prije približno 4000 godina, te govore o njezinoj uporabi na područjima Kaspijskog jezera, Kavkaza, Eufrata, Perzijskog zaljeva i Iranske visoravni. U Kini se vadila kroz bušotine izrađene od bambusovih cijevi još 347. pr. Kr. i rabila za grijanje i osvjetljavanje. Na području Mezopotamije, staroga Rima i Egipta zabilježena je uporaba bitumena kao građevnoga materijala, u ljekovite svrhe, za balzamiranje i dr. Nalazišta nafte otkrivena su u Francuskoj 1598., Italiji 1776., Rumunjskoj 1857., Njemačkoj 1874. Prva naftna kompanija u svijetu bila je Pennsylvania Rock Oil Company, preteča kasnije svjetski poznate kompanije Seneca Oil Company. Njezin dioničar Edwin Laurentine Drake u gradiću Titusvilleu u Pennsylvaniji 1859. uveo je željezne cijevi u zemlju do dubine od 21,2 m kroz koje je nafta počela izlaziti na površinu. Taj događaj smatra se početkom energetske revolucije i iskorištavanja nafte iz njezinih ležišta. Transport nafte i naftnih derivata odvijao se u bačvama zapremnine 158,98 l koje su se nazivale barelima, te danas predstavljaju mjernu jedinicu koja se rabi na svjetskom tržištu za trgovinu naftom.

U SAD-u je djelovao i hrvatski iseljenik → Anton Lučić koji je 1901. otkrio naftno polje kraj Spindletopa, tada najproduktivnije u svijetu, što je učinilo SAD vodećim svjetskim proizvođačem nafte. Početkom XX. st. revolucionirao je naftno rudarstvo uvođenjem rotacijskoga bušenja, glinene isplake (bušaćega radnog fluida) i drugih inovacija, te ga mnogi smatraju osnivačem naftnog inženjerstva. Međunarodna udruga naftnih inženjera (Society of Petroleum Enginners) svake godine dodjeljuje najzaslužnijim osobama Zlatnu medalju Anthony F. Lucas za doprinos u razvoju naftnog inženjerstva.







Danas se najviše dokazanih konvencionalnih rezervi ugljikovodika nalazi u Rusiji, na Bliskom i Srednjem istoku te u Sjevernoj i Južnoj Americi. Države s najvećim pridobivanjem sirove nafte su Rusija, Saudijska Arabija i SAD. Saudijska Arabija prepoznata je u svjetskim razmjerima po pridobivanju nafte s približno četvrtinom svjetskih konvencionalnih rezervi te s najnižim troškovima pridobivanja po kubičnome metru. Na njezinu se području nalazi osam divovskih naftnih polja (ležišta), a najveće svjetsko polje Ghawar, dužine 280 i širine 12 do 30 km, aktivno je od 1951. U Kuvajtu je većina rezervi smještena u polju Burgan, drugome po veličini svjetskome naftnom polju. Dva iznimno velika naftna polja Cantarell i Chicontepec nalaze se u Meksiku.

Danas se sve veće količine ugljikovodika pridobivaju iz nekonvencionalnih ležišta, odn. iz struktura u kojima ne postoje klasične ležišne stijene dobre propusnosti, poput pješčenjaka. To su najčešće matične stijene u kojima su, nakon migracije, preostale i dalje dovoljne količine generiranih ugljikovodika, dio kojih se može isplativo pridobiti metodama poput lomljenja (frakturiranja) tih stijena. Druga skupina su nekonvencionalna ležišta izložena na površini ili u plitkom podzemlju, gdje se stijene bogate krutim ugljikovodicima rudare te kasnije zagrijavaju.

Nafta u Hrvatskoj

Ležišta

Područja bogata naftom u Hrvatskoj pripadaju jugozapadnome dijelu Panonskog bazenskog sustava bogatog nakupinama i pojavama ugljikovodika, koji je nastao neogensko-kvartarnim transtenzijskim i transpresijskim pokretima usporedno s alpinskom orogenezom i sastoji se od većega broja depresija (potolina) zapunjenih debelim, pretežno miocenskim i pliocenskim sedimentima. Tu spadaju Savska, Dravska, Slavonsko-srijemska i Murska depresija.

Na zapadnome dijelu Dravske depresije izdvojena su polja Molve u proizvodnji od 1981., te strukturno povezana, susjedna i nešto manja polja Kalinovac i Stari Gradac (tektonizirani paleozojski škriljavci i kvarciti permo-trijaske starosti). Glavna ležišta u istočnome dijelu Dravske depresije čine taložne stijene donjeg i srednjeg miocena formacije Moslavačka gora. Tu se nalazi svojedobno najproduktivnije polje Beničanci aktivno od 1972., iz kojeg je eksploatirano gotovo 16 milijuna tona nafte iz miocenskih siparišnih breča sastavljenih od fragmenata mezozojskih karbonata. Stijene iste starosti, ali lošijih ležišnih značajki, dio su polja Obod, Kučanci–Kapelna, Bokšić–Klokočevci i Števkovica gdje je proizvodnja započinjala 1975–90.

Osobito su značajna ležišta pješčenjaci stijenskih formacija Ivanić-Grad, Kloštar Ivanić i Široko Polje u Savskoj i zapadnome dijelu Dravske depresije i njihovih bočnih ekvivalenata, vinkovačke i verske formacije u Slavonsko-srijemskoj depresiji te lendavske formacije u Murskoj depresiji. Tu spadaju značajna proizvodna polja Stružec (aktivno od 1957; 16 milijuna tona proizvedene nafte), Žutica (od 1966; 14 milijuna tona), Ivanić (od 1962; sedam milijuna tona) te Šandrovac (od 1967; šest i pol milijuna tona). Uz naftno polje Bokšić, te polja Beničanci, Molve i Kalinovac koja spadaju u kategoriju velikih polja sa zalihama od približno 200 milijuna tona uvjetne nafte i svrstavaju se među 1000 najvećih naftnih polja u svijetu, čine ukupno 83% otkrivenih zaliha nafte u Hrvatskoj.

Začetak naftne industrije

Hrvatska spada među rijetke zemlje koje su polovicom XIX. st. istraživale, vadile i prerađivale naftu. O pojavama nafte u Hrvatskoj, poznatima od davnine, govore mnogi toponimi kao što su Paklenica kraj Zadra i Novske, Peklenica u Međimurju, Pakleni (Pekleni) otoci pred jugozapadnom obalom Hvara, Smrdelje u zaleđu Šibenika ili Uljanik istočno od Garešnice. Nazivi vjerojatno potječu od riječi paklina (katran ili smola), što se odnosi na crnu, uljenu i zapaljivu tvar svojstvena mirisa.

Moslavina i Međimurje spadaju među područja s najstarijim naftnim poljima u svijetu. Iako postoje dokumenti o iskorištavanju i korištenju nafte u Hrvatskoj i prije, sredinom XIX. st. površinska nalazišta nafte iskorištavalo se u Međimurju u Peklenici i Selnici, u Moslavini u Mikleuški, u Slavoniji u Novskoj, Baćindolu, Starom Petrovom Selu, u Podravini u Velikom Pogancu i Ludbregu. Godine 1854. donesen je Opći austrijski rudarski zakon na temelju kojega su dodijeljena prva rudna polja za istraživanje i eksploataciju nafte u Hrvatskoj. Prvu koncesiju u Hrvatskoj za eksploataciju nafte dobio je grof Juraj Festetić 1860. na svom posjedu u Peklenici kraj Murskog Središća. Naftno polje bilo je veličine 18 ha, nafta se vadila ručno iz plitkih okana i rabila se isključivo kao kolomaz. Najveći naftni poduzetnik u Međimurju bio je Wilhelm Singer, koji je do 1905. u Peklenici izradio tridesetak naftnih bušotina, izgradio naftovod od Selnice do Murskog Središća te utemeljio poduzeće Medjimursko petrolejsko d. d. koje je surađivalo sa stranim poduzećima.

U razdoblju 1855–95. otvoreno je oko 30 okana na prirodnim izdancima diljem Hrvatske. Uz Peklenicu i Selnicu u Međimurju, nalazišta nafte iskorištavala su se u Ludbregu, Velikom Pogancu, Lepavini i Ribnjaku u okolici Kalnika, Ivanić-Gradu, Kloštru i Mikleuški u Moslavini, Paklenici, Baćindolu i Starom Petrovom Selu u zapadnoj Slavoniji, Eminovcima kraj Slavonske Požege. Na jadranskoj obali i otocima poznata su nalazišta na Paklenim otocima kraj Hvara, na Braču, Čiovu, uz rijeku Cetinu, Poljicama i Bukovici, Ravnim kotarima i dr. Izdanci krute nafte (asfalt) uz Jadran poznati su stoljećima i najviše su se rabili za brtvljenje barki. O važnosti istraživanja i eksploatacije nafte za gospodarstvo u prvoj polovici XX. st. svjedoče mnoga poduzeća osnovana za tu namjenu, poput zagrebačkog Bitumena (1920), Uljanika (1921), Jugoslavenskog petrolejskog d. d. (1920), Povlaštenog petrolejskog dioničkog društva Paklina (1941) i dr. Njemačko poduzeće Petrolej d. d. u Zagrebu osnovano 1941. dubokim je bušenjem otkrilo iste godine prvo ekonomski isplativo naftno polje u Hrvatskoj Gojlo u istočnome dijelu Moslavine. Iz bušotina dubokih 650 m proizvodilo se od 50–70 t nafte na dan.







Prva rafinerija nafte u Hrvatskoj, ujedno jedna od prvih u Europi, izgrađena je 1883. u Rijeci (→ Rafinerija nafte Rijeka). Podmirivala je trećinu potreba Austro-Ugarske za naftnim proizvodima, poglavito petrolejom, parafinom, organskim otapalima i katranom. Prerađeno je 30 000 t sirove nafte 1885., a 1887. proradilo je i postrojenje za proizvodnju mazivih ulja. Rafinerija nafte u Sisku (→ Rafinerija nafte Sisak) izgrađena je 1927., a već 1930. preradila je 68 320 t nafte. Uz riječku i sisačku rafineriju, u razdoblju između dvaju svjetskih ratova djelovale su rafinerije nafte u Osijeku i Zagrebu. Osječku rafineriju IPOIL podignuli su Ivan Rikard Ivanović i Franjo Pirc potkraj 1920-ih. Zagrebačku rafineriju Olex osnovao je Franjo Sopianac i počela je s radom 1934.













Suvremena istraživanja, dobivanje, preradba i transport

Znatnija istraživanja i proizvodnja nafte u Hrvatskoj započeli su 1952. osnutkom poduzeća Naftaplin u Zagrebu. Iste je godine u Hrvatskoj proizvedeno 102 000 t nafte. Spajanjem Naftaplina, Rafinerije nafte Rijeka i Rafinerije nafte Sisak osnovan je 1964. Kombinat za naftu i plin, koji je iste godine promijenio ime u INA – Industrija nafte (→ INA), poduzeće koje je svojedobno bilo najveći hrvatski gospodarski subjekt te po istraživanjima i eksploataciji ugljikovodika prepoznatljiv u svjetskim razmjerima. Od osnutka Naftaplina, usporedno s geološkim metodama, primjenjivale su se i geofizičke metode, poput gravimetrijskih, geomagnetskih i geoelektroničkih mjerenja. Glavni izvođač terenskih geofizičkih mjerenja i obradbe seizmičkih podataka bilo je zagrebačko poduzeće → Geofizika (sv. 3). Od 1952. u Hrvatskoj je opremljeno i pušteno u rad 45 naftnih polja, izrađeno oko 1200 proizvodnih naftnih bušotina, te proizvedeno ukupno više od 106 milijuna tona nafte. Najveća godišnja proizvodnja nafte u Hrvatskoj zabilježena je 1981. i 1986., a iznosila je više od tri milijuna tona.







Danas je INA tek jedno od niza poduzeća koncesionara na području RH, a iz nje se izdvojila i bušaća tvrtka → Crosco. Do danas su se istraživanjima nafte na tlu Hrvatske bavila poduzeća Shell, Vermillion, ENI, MOL i dr.

Prvi naftovod u Hrvatskoj od Stružeca do Siska u duljini od 15,5 km pušten je u rad 1960., a idućih je desetljeća izgrađeno više manjih naftovoda različitih duljina i promjera. Glavnina transporta nafte u Hrvatskoj provodi se velikim magistralnim naftovodom od Omišlja na Krku prema unutrašnjosti izgrađenim 1974–79. (→ Jadranski naftovod).

Nositelj znanstvene djelatnosti i visokoškolske naobrazbe iz problematike geologije i pridobivanja ugljikovodika jest → Rudarsko-geološko-naftni fakultet u Zagrebu gdje stručnjake iz područja → naftnoga rudarstva okuplja današnji Zavod za naftno-plinsko inženjerstvo i energetiku. Geologijom naftonosnih okoliša bave se i zagrebački → Hrvatski geološki institut te Geološki odsjek Prirodoslovno-matematičkoga fakulteta. Niz je profesora i znanstvenih djelatnika ostavilo mnoge istraživačke i nastavne rezultate u području istraživanja, pridobivanja i preradbe ugljikovodika. Ističe se → Velimir Kranjec koji je donio postavke naftno-geoloških okolnosti u svim dijelovima Hrvatske.

prirodni plin (zemni plin), smjesa nižih alifatskih ugljikovodika s većinskim udjelom metana i prisutnošću težih ugljikovodika (etan, propan, butan i dr.). Bezbojan je i zapaljiv, te može sadržavati udjele ugljikova dioksida, sumporovodika i dušika, a u tragovima helija, argona, vodika, živinih i drugih para. Postanak prirodnoga plina vezan je uz nastanak → nafte. Fosilno je gorivo koje se koristi za grijanje, proizvodnju električne energije, kao pogonsko gorivo u prometu, a često i kao sirovina u kemijskoj industriji.

Crpi se iz konvencionalnih i nekonvencionalnih ležišta. Konvencionalnim plinskim ležištima smatraju se sedimentne ležišne naslage određene šupljikavosti i propusnosti u koje je plin migrirao iz matičnih stijena, a dobiva se eruptivno kroz vertikalne bušotine tlakom ležišta. Nekonvencionalnim plinskim ležištima smatraju se ležišta u stijenama male propusnosti (šejl, slabopropusni pješčenjaci) i u naslagama ugljena iz kojih plin ne može migrirati, a dobiva se horizontalnim bušotinama i hidrauličkim frakturiranjem što omogućuje dotok plina u proizvodnu → bušotinu.

Ovisno o tipu plinskoga ležišta (čista plinska ležišta, naftna ležišta i plinsko-kondenzatna ležišta), dobiveni plin klasificira se kao slobodni, ako sadrži uglavnom čisti metan uz moguće manje udjele ugljikovodika veće molekulske mase i ostalih primjesa, odnosno kao vezani plin, ako se proizvede tijekom proizvodnje nafte. U tom slučaju može biti otopljen u sirovoj nafti u ležištu ili nadlijegati naftu u ležištu i biti u kontaktu s njom (plinska kapa). Suhi plin sadrži neznatne udjele teških ugljikovodika, a porastom njihova udjela, koji se industrijskim procesom izdvajaju i također rabe kao sirovine, plin se klasificira kao mokri (vlažni). Ovisno o udjelu kiselih plinova (ugljikov dioksid i sumporovodik), također se dijeli na slatki ili kiseli plin.

Transport plina uvjetovan je njegovom obradbom. Obavlja se od mjesta proizvodnje (obradbe) do mjesta potrošnje plinovodima (u plinovitome stanju, najčešće u uvjetima tlaka do 75 bara i pri temperaturi okoline) i brodovima (u kapljevitome stanju, u uvjetima atmosferskoga tlaka i temperature od −161 °C).







Pojave, ležišta i dobivanje plina u svijetu

Prvi zapisi o pojavi prirodnoga plina vezani su uz izdanke gdje se pojavljivao na površini. Kinezi su se 500. pr. Kr. koristili plinom za zagrijavanje slane vode u posudama velikog volumena radi desalinizacije morske vode, odn. proizvodnje soli. Transportirali su ga uz pomoć šupljih bambusovih štapova. U Sjevernoj Americi su 1626. francuski istraživači uočili kako domorodci pale plin koji je izlazio iz izdanaka u jezeru Erie i oko njega, a takvi slučajevi zabilježeni su i u Europi i Azerbajdžanu.

Tek je u XIX. st., primjenom udarnog bušenja i pojave prvih bušotina, započelo dobivanje plina na danas poznat način, a tako dobiveni plin rabio se isključivo za rasvjetu. William Hurt uspješno je 1821. izradio prvu plinsku bušotinu u Fredoniji u New Yorku, gdje je 1826. osnovana kompanija za distribuciju plina Fredonia Gas Light Company, prva u SAD-u. U Europi je prva plinska bušotina izrađena 1875. u Velikoj Britaniji. Otkriće Bunsenova plamenika 1885., koji je miješao zrak s prirodnim plinom, označilo je prekretnicu u uporabi plina, koji se od tada mogao rabiti za kuhanje i grijanje. Međutim, tek je nakon II. svj. rata izradba cijevi bila usavršena dovoljno da bi se izgradili dugi plinovodi koji su omogućili transport plina na velike udaljenosti.

Najveće rezerve prirodnoga plina nalaze se u Rusiji, uključujući po rezervama drugo najveće plinsko polje u svijetu Urengoy u sjevernome dijelu zapadnoga Sibira, koje je u proizvodnji od 1978. te još uvijek proizvodi najveće količine plina. Najveće rezerve plina nalaze se u plinskome ležištu koje dijele Iran i Katar. Dio ležišta u Iranu čini polje pod nazivom South Pars, a dio u Kataru polje North Field.

Prirodni plin u Hrvatskoj

Ležišta

Prve erupcije prirodnoga plina u Hrvatskoj zabilježene su tijekom izradbe naftnih bušotina odnosno bušenja bunara za vodu. Prvi takvi slučajevi zabilježeni su 1905. u Šćapovcu te 1912. u Prečecu kraj Kloštar Ivanića. Prva plinska bušotina Bujavica−1 izrađena je 1917. kraj rijeke Pakre po nalogu mađarskih vojnih vlasti. Tom je bušotinom otkriveno eksploatacijsko polje Bujavica kao prvo plinsko polje u Hrvatskoj. Koncesionar istraživanja plina na bujavičkom području bilo je poduzeće Uljanik, petrolejsko d. d. Zagreb osnovano 1921., koje je 1931. otkrilo plinsko ležište u Gojlu. Dobiveni plin prvotno se rabio za osvjetljenje putničkih vlakova, te kao sirovina za čađaru utemeljenu u Kutini 1938 (→ Petrokemija).







Značajnija istraživanja i proizvodnja prirodnoga plina započinju osnutkom poduzeća Naftaplin 1952 (→ INA). U sljedećem razdoblju otkrivena su naftna i plinska polja Stružec (1957), Voloder (1958), Ferdinandovac (1959), Lipovljani (1960), Jagnjedovac (1961), Ivanić-Grad, Šandrovac, Okoli (1962) i dr. Proizvodnja plina znatno je porasla nakon otkrića najvećih plinskih i plinsko-kondenzatnih polja Molve (1973), Kalinovac (1978) i Stari Gradac (1980). Za proizvodnju prirodnoga plina u Hrvatskoj ključna su plinska ležišta u sjevernome dijelu Jadranskoga mora iz kojih se eksploatiraju najveće domaće količine prirodnoga plina (→ pučinsko inženjerstvo; sv. 1).







Najveća godišnja proizvodnja plina u Hrvatskoj zabilježena je 1987−90., kada je iznosila više od dvije milijarde m³ na godinu. Danas se zbog dugogodišnjeg crpljenja plinskih ležišta znatno smanjuje.

Plinofikacija Hrvatske

Izgradnjom prvoga plinovoda Janja Lipa−Zagreb (1954−59), duljine 98 km i vanjskoga promjera 150 mm započela je plinofikacija Hrvatske. Do 1962. sagrađeno je 112 km plinovoda uz godišnju potrošnju od 64 milijuna m³ plina. Tijekom 1970-ih transportni sustav sastojao se od ukupno 484 km plinovoda uz godišnju potrošnju od 555 milijuna m³ plina. Zbog povećane potražnje 1978. prvi je put preuzet plin iz SSSR-a izgradnjom plinovoda Rogatec−Zabok−Zagreb i Zabok−Ludbreg i njihovim priključenjem na međunarodni tranzitni sustav Slovačke, Austrije i Slovenije. U trenutku izdvajanja poduzeća → Plinacro iz INA Grupe 2002., koje je preuzelo djelatnost vezanu uz transport plina, transportni sustav sastojao se od 1876 km plinovoda, a godišnja potrošnja plina iznosila je 2,76 milijardi m³. Vodeće poduzeće u distribuciji prirodnoga plina u Hrvatskoj → Gradska plinara Zagreb omogućava njegovu uporabu na području grada Zagreba i okolice te radi na proširenju, rekonstrukciji i izgradnji distribucijskoga plinskog sustava.







Radi uravnoteženosti opskrbe plinom, jedno od iscrpljenih plinskih ležišta na polju Okoli pretvoreno je 1987. u podzemno skladište, u koje se skladišti višak plina proizveden u toplijem dijelu godine, a crpi se tijekom zimskih mjeseci. Radni volumen skladišta je 553 milijuna m³ plina, a vodi ga poduzeće Podzemno skladište plina sa sjedištem u Zagrebu. S namjerom izgradnje i potrebnom infrastrukturom upravljanja za prihvat, skladištenje i uplinjavanje ukapljenoga prirodnog plina osnovano je 2010. poduzeće LNG Hrvatska u Zagrebu, a prihvatni terminal za ukapljeni prirodni plin u Omišlju na Krku započeo je s radom početkom 2021.







ocat, vodena otopina octene kiseline (4 do 9%). Rabi se za konzerviranje hrane, poboljšavanje organoleptičkih svojstava hrane (kao začin), kao sredstvo za čišćenje i pri proizvodnji prirodnih lijekova. Proizvodi se octenim vrenjem razrijeđenih alkoholnih tekućina u prisutnosti zraka, s pomoću bakterija (Acetobacter). Sirovine za proizvodnju octa su vino, pivo, alkoholno prevreli voćni sokovi, slad, razrijeđeni etanol ili sirovine koje sadrže šećer, koje se, kako bi se šećeri pretvorili u etanol, najprije podvrgavaju alkoholnoj fermentaciji s pomoću kvasca.

Najstariji način proizvodnje octa je orleanski postupak koji se provodi u drvenim bačvama s izbušenim otvorima za dotok zraka i uz prisutnost octa koji sadrži bakterije octenoga vrenja. Modifikacija toga postupka je Pasteurov postupak pri kojem se rabe čiste kulture bakterija te stupnjevito povezane posude za vrenje. U Boerhaaveovu (nizozemskom) načinu proizvodnje u bačve se stavlja peteljkovina od grožđa čime se povećava dodirna površina sirovine i zraka te ubrzava proces vrenja. Schuetzenbachov postupak također uključuje uporabu bačava, ali pri njemu se rabe bukove strugotine i čiste kulture bakterija octenoga vrenja. Frings-Ebnerov način noviji je polukontinuirani industrijski način proizvodnje octa u acetatorima uz čiste kulture bakterija octenoga vrenja i bukove strugotine.

Nakon dozrijevanja sirovi se ocat filtrira i razrjeđuje vodom na deklariranu koncentraciju, a prema potrebi i aromatizira te puni u ambalažu. Na tržište dolazi pod nazivima završnih supstrata kao jabučni, vinski, sladni, alkoholni (bijeli) ocat, balzamski, aromatizirani (obogaćen začinskim aromama – češnjak, ružmarin, kim, peršin).

Proizvodnja octa u Hrvatskoj

Ocat se dugo proizvodio na primitivan način u kućanskim i tvorničkim uvjetima. Tek početkom XX. st. u hrvatskoj se industriji proizvodnje octa primjenjuje modernija tehnika proizvodnje. Prije I. svj. rata u Hrvatskoj se industrijski proizvodilo do 25 000 hl alkoholnog octa na godinu. U to su doba neki od proizvođača bili: Tvornica octa B. Neumann (osnovana 1892. u Zagrebu; proizvodila 3000 hl octa na godinu), Tvornica octa Ljudevit Hochsinger (1904., Zagreb, 1200 hl octa na godinu), Prva osječka tvornica octa Josip Ehrendiener (osnovao ju je 1851. Leopold Kramer, 1200–1300 hl octa na godinu), Tvornica octa Žiga Sternberg (1884., Požega, 3000 hl octa na godinu), Tvornica octa, likera, ruma i velepecara rakija A. Herman (1874., Varaždin, 2500 hl octa na godinu) i dr. Manje tvornice octa nalazile su se u Županji, Slavonskom Brodu, Čakovcu, Koprivnici, Krapini. Zbog svjetskih ratova i teške gospodarske situacije većina se tih poduzeća ugasila. U razdoblju nakon II. svj. rata vodeći su hrvatski proizvođači octa bili Virovitički domaći ocat (danas dio poduzeća Mustač Commerce), sisačka → Segestica (danas dio Meteor grupe – Labud), te varaždinska Prehrana. Danas se proizvodi uglavnom jabučni, alkoholni i vinski, aromatizirani ocat. Prema podatcima Državnoga zavoda za statistiku u Hrvatskoj je 2018. proizvedeno 12 774 hl vinskoga octa te gotovo 124 000 hl ostalih vrsta octa i nadomjestaka za ocat.

U visokoškolskome sustavu u Hrvatskoj ocat se izučava u sklopu kolegija Biotehnološka proizvodnja octa na → Prehrambeno-biotehnološkom fakultetu u Zagrebu. Prva knjiga iz tog područja u nas je Proizvodnja vinskog octa (1935) → Viktora Koudelke.