pčelarstvo, poljoprivredna djelatnost, grana stočarstva, koja obuhvaća uzgoj pčela za biološku reprodukciju (matica i rojeva), proizvodnju pčelinjih proizvoda (meda, voska, propolisa, cvjetnoga praha, matične mliječi i pčelinjeg otrova) te oprašivanje bilja. U širem smislu pčelarstvo obuhvaća i preradbu pčelinjih proizvoda, proizvodnju ljekovitih i kozmetičkih pripravaka, proizvodnju vina i rakije od meda te proizvodnju medenjaka i paprenjaka.

Prvo pčelarstvo uključivalo je sakupljanje rojeva koje se u početku spremalo u šuplje panjeve, a potom u košnice izdubene u drvetu. Poslije su se košnice izrađivale od šiblja i oblagale blatom ili kravljom balegom (tzv. blatare), a potom su se plele od ražene slame (tzv. pletare). U kontinentalnim dijelovima Hrvatske rabile su se i košnice izrađene od dasaka, a u primorskim i otočnim dijelovima one izrađene od kamenih ploča. Znanje o pčelarenju je stoljećima bilo vrlo oskudno pa se nije razvijala ni tehnologija pčelarenja. Početkom XIX. st. izumljeni su košnica s pokretnim saćem na okvirima, kalup za izradbu osnove saća (satna osnova) i vrcaljka za med. Danas se najviše rabe dva tipa košnica: lisnjače (kompaktne, otvaraju se sa stražnje strane, vodoravnom matičnom rešetkom podijeljene na dva dijela; u nas je najčešći tip Alberti-Žnidaršić) i nastavljače (otvaraju se odozgo, nastavci se nastavljaju jadan na drugoga; najčešći tipovi su Langstroth-Rootova i Dadant-Blatova). Kako se med uglavnom rabio kao zaslađivač, dugo je bio među najtraženijim trgovačkim proizvodima, no u drugoj polovici XIX. st. iz uporabe ga je uvelike istisnuo šećer. Osim meda, rano je počela i uporaba voska, koji se dobivao zagrijavanjem voštine nakon odvajanja meda, za izradbu svijeća voštanica. Kasnije mu se primjena proširila i na podmazivanje pređe pri tkanju na tkalačkome stanu, brtvljenje bačava u podrumarstvu te pri cijepljenju voćki u voćarstvu.







Pčelarstvo u Hrvatskoj

Kvalitetu meda sa Šolte isticali su već Rimljani. Pčele i košnice spominju se od XII. st. u odredbama gradskih statuta i u sudskim spisima. Afirmaciji pčelarstva je najviše pridonijela Marija Terezija Patentom o pčelarstvu (1775), kojim je pčelare oslobodila poreza i daća te im dopustila slobodno kretanje i smještanje pčela na bilo koje područje. Dužnost učitelja pčelarstva u Varaždinskoj, Zagrebačkoj i Križevačkoj županiji u to je doba (1770–75) obavljao Anton Gruber iz Varaždina. Tijekom XIX. st. tehnološke su inovacije u pčelarstvu postupno stizale i u naše krajeve pa su se počeli rabiti pokretni okviri za saće i satne osnove, a med se više nije dobivao gnječenjem saća, već centrifugalnom vrcaljkom. Umjesto u pletare pčele su se smještale u okvirne košnice, sanduke s pokretnim okvirima. U drugoj polovici XIX. st. pojavila se i pčelarska literatura: Kratki nauk o gojenju pčelah (1859) Franje Klaića, Nauk o pčelarstvu (1861) Franje Horvata i Pčelarstvo (1877) Milana Kučenjaka. Nakon što je školskim zakonom iz 1861. vlada u školama propisala postojanje školskoga vrta i pčelinjaka počeli su se rabiti udžbenici Pčelarstvo za opću i školsku porabu (1879) književnika Josipa Eugena Tomića te Školski vrt u selu (1883) Davorina Trstenjaka. Pčelarstvo se populariziralo na gospodarskim izložbama u Zagrebu, pa su na izložbi 1891. prikazane košnice s pčelama, pčelinji proizvodi i pčelarska literatura.

Tijekom XIX. i XX. st. u Hrvatskoj su osnovane mnoge pčelarske zadruge (na Šolti 1874., u Splitu 1920., Petrinji 1926), a 1879. u Osijeku je osnovano prvo pčelarsko društvo (poslije i u Valpovu, Vinkovcima). U Zagrebu je 1896. osnovano Hrvatsko pčelarsko društvo, a 1919. Centralno pčelarsko društvo. U Osijeku je 1881. počeo izlaziti časopis Slavonska pčela (od 1884. Hrvatska pčela), koji izlazi i danas. O pčelarstvu su tradicionalno poučavali učitelji, koji su često o njemu i pisali, poput Kvirina Broza, Pavla Wittmanna, Ive Antoniolija. Potkraj XIX. i početkom XX. st. u području pčelarstva posebno su se istaknuli osnivač osječkoga pčelarskog društva, urednik Hrvatske pčele te pisac i predavač pčelarske tematike Bogdan Penjić (1852–1918) i Riječanin Milutin Barač (1849–1938), izumitelj košnice koja je po njemu nazvana baračevka, a rabila se u školama. Razvoju pčelarstva znatno su pridonijeli akademik Ivo Tomašec (1904–1981), koji je istraživao patologiju pčela, i Đuro Sulimanović (1943–2005), profesor na Veterinarskome fakultetu u Zagrebu, koji je objavio mnoga djela, stručne i znanstvene radove iz pčelarstva, a s iskusnim pčelarom i piscem desetak pčelarskih knjiga Josipom Belčićem suautor je Zlatne knjige pčelarstva (1982).







Pčelarska djelatnost u RH je znatno napredovala nakon 1991., kada je uvelike zakonski regulirana, počele su se davati potpore za proizvodnju meda (od 1998), držanje pčela (od 1999) te za uzgoj valjanih selekcioniranih matica. Vlada je 1997. donijela Program gojidbenog stvaranja pčela u RH. Nakon 2000. objavljeni su pravilnici kojima se regulira kakvoća meda. Udruga uzgajivača selekcioniranih matica pčela Hrvatske donijela je 2005. Uzgojni program sive pčele. U Gudovcu kraj Bjelovara i u Splitu održavaju se međunarodni pčelarski sajmovi s prodajnim izložbama pčelarske opreme, pribora i literature te stručnim predavanjima. Susreti pčelara, s predavanjima i prodajnim izložbama, održavaju se u Pazinu i Vinkovcima. Svake se godine u županijama priređuju regionalna ocjenjivanja meda, a nacionalno ocjenjivanje meda održava se u Osijeku. U Hrvatskoj su 2018. bila 7283 pčelara s 372 000 pčelinjih zajednica. Prosječan je godišnji prinos po košnici bio 20 kg meda (2018. proizvedeno je ukupno 7440 t meda). Nešto manje od trećine pčelara amateri su i hobisti, nešto više od dvije trećine ih se bavi pčelarenjem kao dopunskim zanimanjem, a profesionalnih je pčelara samo 1%. Obiteljska pčelarska gospodarstva ponajviše proizvode med i vosak, nešto manje propolis, a rjeđe pčelinji prah. Jedini proizvođač pčelinjeg otrova je Ivan Curiš iz Konjščine. Registrirano je sedamdesetak pčelara koji uzgajaju pčelinje matice (najviše u Bjelovarskoj, Krapinsko-zagorskoj, Sisačko-moslavačkoj i Osječko-baranjskoj županiji).







Kolegij Pčelarstvo izvodi se na preddiplomskom sveučilišnom studiju na Odjelu za ekologiju, agronomiju i akvakulturu → Sveučilišta u Zadru (sv. 1), na → Agronomskom fakultetu u Zagrebu i na → Veleučilištu u Slavonskom Brodu (sv. 1).

nanotehnologija, osmišljavanje, priprava, karakterizacija i primjena materijala, naprava i sustava koji su funkcionalno organizirani na nanorazini (u području veličina 1 do 100 nm), a odlikuju se fenomenima i svojstvima koji se javljaju samo pri tim dimenzijama; kadšto nanotehnika. Obuhvaća istraživanje i razvoj na atomskoj, molekulskoj ili makromolekulskoj razini radi razumijevanja novih fenomena, kreiranje i uporabu struktura, naprava i sustava koji imaju nova svojstva i funkcije, mjerenje, modeliranje, manipulaciju na razini atoma, itd. U posljednje je doba predmetom velikog interesa znanosti i gospodarstva, a mnogi je smatraju prekretnicom koja će u suradnji s drugim tehnologijama (osobito s biotehnologijom i informatičkim tehnologijama) donijeti sveobuhvatne promjene u industrijskoj proizvodnji, tehnologiji materijala, energetici, medicini, zaštiti okoliša i drugim područjima ljudskog djelovanja.

Svojstva nanomaterijala

Nanomaterijali pokazuju različita svojstva u odnosu na makromaterijale, što im omogućuje različite nove primjene. Različito može biti jedno ili više svojstava, pojedine čestice mogu imati višestruku funkcionalnost, a ponekad se svojstva mogu precizno regulirati veličinom. Nekoliko je najvažnijih uzroka promjene svojstava materijala na nanorazini. Nanočestice imaju znatno veći omjer površine i volumena u odnosu na makromaterijale, dok je u nanostrukturiranim materijalima gustoća granica zrna znatno učestalija nego u makromaterijalima. Elektronska struktura nanomaterijala različita je u odnosu na makromaterijale. Gravitacijske sile su manje važne, a prevladavaju elektromagnetske sile. Na nanorazini javlja se nasumično gibanje čestica, a brzine i frekvencije veće su nego na makrorazini. Struktura nanomaterijala može se razlikovati od strukture makromaterijala. Umjesto klasičnoga mehaničkog modela pri opisu fenomena vezanih uz nanočestice rabi se kvantnomehanički model.

Primjena

Proizvodi koji u sebi imaju elemente nanotehnologije ili su uz nju usko vezani mogu se razvrstati na nanomaterijale, industrijske proizvode, biomedicinske proizvode, elektroniku, proizvode za zaštitu okoliša i robu široke potrošnje. Među nanomaterijalima ističu se fulereni, kvantne točke, dendrimeri, nanogline, nanoporozni materijali, aerogelovi, itd. U medicini se nanotehnologija, odn. nanomaterijali rabe u dijagnostici (npr. kvantne točke za označavanje stanica, magnetske nanočestice za kontraste, biosenzori), liječenju (pametni lijekovi i nosači lijekova za rak, sustavi za ciljano i vremenski kontrolirano doziranje lijekova, antibakterijska sredstva) i inženjerstvu tkiva (predlošci koji podupiru i usmjeravaju rast stanica, tanki filmovi bioaktivnih materijala na implantatima). U području elektronike nanotehnologija je omogućila veću integraciju mikroprocesora, odn. njihove veće brzine i manju potrošnju energije, veću gustoću pohrane informacija na magnetskim medijima te unaprijedila tehnologije prikaza slike. Nanotehnologija je ponudila i nova rješenja u području proizvodnje, pohrane i uštede energije, prijenosa podataka, izradbe senzora, aktuatora i sl. U području zaštite okoliša nanotehnologija je pridonijela učinkovitijem uklanjanju zagađivala u zraku i vodi. Na tržištu je i velik broj proizvoda široke potrošnje s elementima nanotehnologije.







Povijest

Začetci nanotehnologije javljali su se još u XIX. st. Godine 1857. Michael Faraday pripravio je i prikazao Kraljevskom društvu u Londonu uzorke koloidnog zlata. Potkraj 1920-ih Irving Langmuir i Katharine Burr Blodgett pripravili su monosloj (film debljine svega jednu molekulu). Ernst Ruska konstruirao je 1931. transmisijski elektronski mikroskop (TEM), a Max Knoll 1935. pretražni elektronski mikroskop (SEM). Richard Phillips Feynman održao je 1959. glasovito izlaganje Mnogo je mjesta na dnu! (Thereʼs Plenty of Room at the Bottom!) u kojem je predvidio pojavu nanotehnologije, kontrolu materijala na razini atoma i molekula te dao viziju mogućnosti znanosti i tehnologije na nanorazini (pohrana informacija na nanoljestvici, elektronski mikroskopi visoke rezolucije, manipulacija atomima, samoorganizacija, mali strojevi koji izrađuju još manje strojeve, itd.). Naziv nanotehnologija skovao je 1974. Norio Taniguchi. Gerd Binnig i Heinrich Rohrer konstruirali su 1981. pretražni tunelirajući mikroskop (STM). Početkom 1980-ih Aleksej Ivanovič Ekimov pripravio je prve kvantne točke u staklenoj matrici, a ubrzo zatim Louis Eugene Brus i u koloidnoj otopini. Richard Errett Smalley, Robert Floyd Curl i Harold Walter Kroto 1985. priredili su C60 fuleren (buckminsterfullerene). Godine 1986. G. Binnig, Calvin Forrest Quate i Christoph Gerber konstruirali su mikroskop atomskih sila (AFM), a Eric Kim Drexler objavio je jednu od prvih knjiga o nanotehnologiji Strojevi za stvaranje (Engines of Creation); u njoj se opisuje sastavljač (engl. assembler), univerzalni stroj nanoveličine koji je sposoban načiniti nanostrukturirani materijal, stroj istovjetan sebi te drugi stroj. Otkriće kvantnomehaničkoga fenomena gigantskog magnetootpora Alberta Ferta i Petera Grünberga 1988. omogućilo je mnogostruko povećanje gustoće zapisa na tvrdim diskovima. Donald Mark Eigler je 1989. demonstrirao mogućnost precizne manipulacije pojedinačnim atomima pri izgradnji malih struktura. Sumio Iijima otkrio je 1991. ugljikove nanocjevčice, a 2004. Andrej Konstantinovič Gejm i Konstantin Sergejevič Novosjolov izolirali su grafen.

Nanotehnologija u hrvatskom visokom školstvu i znanosti

U Hrvatskoj se na sveučilišnoj razini na više fakulteta poučava o nanotehnologiji, nanomaterijalima, nanomedicini i specifičnim primjenama nanotehnologije. Prvi kolegij u tom području bio je Uvod u nanotehnologiju na → Fakultetu kemijskog inženjerstva i tehnologije (2005), a istoimeni udžbenik objavljen je 2017 (S. Kurajica, S. Lučić Blagojević). Također, postoji više fakulteta i znanstvenih instituta na kojima se provode znanstvena istraživanja vezana uz nanotehnologiju.







genetički modificirani organizmi (GMO, GM organizmi), organizmi u koje je unesen genetički materijal uporabom metoda → genetičkog inženjerstva (tehnologije rekombinantne DNA).

Genetičko inženjerstvo kao razmjerno mlada disciplina počelo se razvijati 1970-ih, a podrazumijeva niz postupaka i tehnika koje omogućavaju izolaciju ili sintezu nasljednoga materijala (molekula DNA), njegovu analizu, modifikacije (preinake, izmjene) te ponovno uvođenje i ekspresiju u živoj stanici i organizmu. Zahvaljujući tomu, npr. GM bakterija Escherichia coli proizvodi ljudski inzulin, a poljoprivredne GM biljke jednostavnije su i jeftinije za uzgoj. Iako opasnosti od GM organizama za zdravlje čovjeka i okoliš nisu znanstveno dokazane, u svjetskoj su javnosti oko toga učestale burne rasprave i kontroverzije. Potaknute mogućim rizicima, posebice kad je riječ o narušavanju bioraznolikosti ekosustava, mnoge države su istraživanje, razvoj i primjenu GM organizama uredile pravnom legislativom, uz strog nadzor nadležnih institucija.

Genetička modifikacija u užem smislu podrazumijeva promjenu koja nastaje izravnim čovjekovim utjecajem, tj. u najužem smislu onu koja se uvodi metodama genetičkog inženjerstva. Za razliku od toga, genetička mutacija je spontana promjena koja se događa bez izravnoga čovjekova utjecaja, a od pretpovijesnih početaka poljoprivrede omogućuje selektivni uzgoj biljaka i životinja, tj. odabir i uzgoj samo onih jedinki koje imaju poželjan fenotip (npr. veličina ploda, visina stabljike, otpornost na herbicide). U XIX. st. počelo se primjenjivati križanje biljaka poželjnih svojstava uz primjenu kemijskih i fizičkih agensâ koji oštećuju DNA organizma (nasumična mutageneza), čime se drastično povećava učestalost pojave genetičkih promjena (mutacija) pa i vjerojatnost da će nastati biljka poželjnog fenotipa. Nasumična mutageneza primjenjuje se i na mikroorganizmima koji se rabe u klasičnim biotehnološkim procesima kao što je proizvodnja kruha, vina, piva uz pomoć kvasaca.







Svim metodama oplemenjivanja organizama (odabir jedinki poželjnih svojstava, križanje, nasumična mutageneza i genetičko inženjerstvo), pa tako i biljaka koje se rabe kao hrana i hrana za životinje, mijenja se (modificira) genetički materijal. Međutim, prema Zakonu o genetski modificiranim organizmima RH, samo se oni organizmi koji su oplemenjeni metodama genetičkog inženjerstva smatraju GM organizmima. Sve ostale metode (uključujući i nasumičnu mutagenezu) smatraju se klasičnim metodama oplemenjivanja.

Područja primjene

Genetičko inženjerstvo, tj. tehnologija rekombinantne DNA u konstrukciji GMO-a ima veliku primjenu u znanstvenim istraživanjima i biotehnologiji, uključujući proizvodnju naprednih lijekova i hrane. Potonje ponajprije obuhvaća GM biljke (soja, kukuruz, uljana repica, pamuk) te GM mikroorganizme kao proizvođače enzima i drugih spojeva koji se rabe u procesu proizvodnje hrane ili se dodaju u gotove proizvode. Na tržištu postoji samo jedna GM životinja namijenjena za ljudsku prehranu, a to je GM losos AquAdvantage američkog poduzeća AquaBounty Technologies, koji je 2016. dobio dozvolu za stavljanje na tržište u Kanadi, te 2019. u SAD-u. GM biljke počele su se uzgajati u komercijalne svrhe (preradba, hrana i hrana za životinje) 1996., a 2017. uzgajale su se na 189,8 milijuna hektara. Najčešća su svojstva GM biljaka otpornost na herbicide i otpornost na insekte. Preduvjet za stavljanje na tržište nove GM biljke jest da je ekvivalentna prirodnoj biljci iz koje je konstruirana, tj. da su te biljke prema svim parametrima identične, osim po onome svojstvu koje je uneseno genetičkim inženjerstvom. To zahtijeva skupe i dugotrajne analize, uključujući istraživanje potencijalne toksičnosti, alergenosti i antinutritivnosti pa je postupak stavljanja na tržište jedne nove GM sorte do sada u prosjeku trajao više od deset godina i koštao više od 100 milijuna dolara.

Najveći proizvođači GM usjeva u 2017. bili su SAD (75 milijuna hektara), Brazil (50,2 milijuna hektara), Kanada (13,1 milijun hektara) i Indija (11,4 milijuna hektara) a u EU-u se GM usjevi uzgajaju u Španjolskoj (oko 0,1 milijun hektara) i Portugalu (manje od 0,5 milijuna hektara). Godine 2017. GM usjevi su se uvozili i rabili za preradbu u 26 država EU-a.

GMO u Hrvatskoj

Prema hrvatskom zakonodavstvu, sjetva GM usjeva je destimulirana, dok je pod određenim uvjetima dopušten uvoz i stavljanje na tržište. Kako bi se zaštitila prava potrošača, zemlje EU-a, uključujući i RH, uvele su obvezno označavanje GM proizvoda koji sadržavaju više od 0,9% GMO-a (npr. u SAD-u takve obveze nema). Istodobno, danas u zemljama EU-a više od 90% hrane za životinje sadrži GM soju i GM kukuruz.

U RH je stroga legislativa o GM organizmima usklađena s europskim propisima, a u nadležnosti je Ministarstva zdravstva, uz potporu Ministarstva znanosti i obrazovanja. Pri Ministarstvu zdravstva ustrojeno je Vijeće za GMO, pod ingerencijom kojega su specijalizirani Odbor za ograničenu uporabu GMO-a i Odbor za uvođenje GMO-a u okoliš. Do 2019. je pri Hrvatskoj agenciji za hranu djelovao i Znanstveni odbor za hranu i hranu za životinje koja sadrži GMO. Od 2018. nacionalni referentni laboratorij za GMO je Odsjek za GMO i procjenu rizika Službe za zdravstvenu ekologiju Hrvatskoga zavoda za javno zdravstvo u Zagrebu. Sve institucije u RH koje rade s GM organizmima moraju biti upisane u upisnik koji vodi nadležno ministarstvo. U upisnik je do 2020. bilo upisano 19 institucija s ukupno 55 zatvorenih sustava (laboratorija, ustrojbenih jedinica).













rudarstvo, temeljna gospodarska djelatnost koja se bavi istraživanjem i eksploatacijom mineralnih sirovina (rudnog blaga) u čvrstom, tekućem ili plinovitom stanju. Sukladno hrvatskom Zakonu o rudarstvu rudarstvo obuhvaća i sanaciju (rekultivaciju) otkopanog prostora po završenoj eksploataciji te sladištenje ugljikovodika u podzemne strukture (→ naftno rudarstvo). U nekim zemljama u Europi rudarstvo ima širi obuhvat pa uključuje izradbu podzemnih prostorija (Njemačka, Mađarska, Slovenija), skladištenje otpada u geološke strukture (Nizozemska, Poljska, Mađarska) te zatvaranje rudarskih objekata i sanacija (Mađarska, Slovenija).

Prije eksploatacije, istraživanjem ležišta utvrđuju se količina i kakvoća mineralne sirovine kao i elementi zalijeganja rudnoga tijela (dubina na kojoj se nalazi rudno tijelo, moćnost, odn. debljina rudnoga tijela, kut pada rudnog tijela, smjer pružanja, odn. azimut rudnoga tijela, regularnost prostiranja rudnoga tijela) te uvjeti koji vladaju u ležištu (inženjersko-geološke značajke mineralne sirovine i pratećih naslaga u krovini i podini, hidrogeološke značajke u ležištu, strukturno-tektonske prilike u ležištu, plinonosnost i dr.) u svrhu određivanja rentabilnosti ležišta te odabira metode eksploatacije. Istraživanje se najčešće provodi istražnim bušotinama na jezgru (s površine terena ili iz podzemnih prostorija), izradbom rudarskih podzemnih prostorija te geofizičkim metodama.







Eksploatacija (dobivanje) mineralnih sirovina izvodi se najčešće površinskim ili podzemnim kopom (→ rudnik). Pri površinskoj eksploataciji, prije otkopavanja mineralne sirovine potrebno je ukloniti jalove naslage (otkrivku) iznad mineralne sirovine. Koeficijent otkrivke izražava odnos otkrivke i mineralne sirovine, jedan je od ključnih pokazatelja rentabilnosti eksploatacije te služi pri odlučivanju između odabira površinske ili podzemne metode eksploatacije.

Postupak eksploatacije na površinskom kopu sastoji se od nekoliko tehnoloških koraka koji se provode ciklično ili kontinuirano (istodobno), odn. od skidanja raslinja i otkrivke (jalovine), otkopavanja, utovara, transporta i oplemenjivanja mineralne sirovine te rekultivacije (sanacije) otkopanoga prostora. Ako je stijenska masa prečvrsta za izravno kopanje strojevima, prethodno se primjenjuje → miniranje. Podzemna eksploatacija obuhvaća procese otvaranja (povezivanje ležišta s površinom), razradbe (određivanje revira, otkopnih polja, horizonata), pripreme (radovi koji neposredno omogućuju otkopavanje), otkopavanja te transporta i izvoza. Alternativne su metode eksploatacije podzemno uplinjavanje ugljena, bušotinska eksploatacija, otapanje ruda metala i soli te bioizlučivanje metala iz rude primjenom mikroorganizama u svrhu izbjegavanja teškog, opasnog i skupog podzemnog rada. Glavne su ugroze pri jamskome radu prisutnost otrovnih i eksplozivnih plinova (posebice metana u ugljenim jamama), zatim gorski udari (urušavanja), požari i poplave. Potencijalne su ugroze na okoliš slijeganje terena iznad otkopanih prostora te utjecaj na → podzemne vode.







Krajnja faza iskorištavanja mineralnih sirovina jest njihovo oplemenjivanje, odn. preradba fizikalnim, fizikalno-kemijskim ili kemijskim postupcima radi dobivanja njihovih korisnih sastojaka.

Povijest rudarstva u svijetu

Od prapovijesti ljudi su se koristili kamenom, keramikom i metalima za izradbu oruđa i oružja. Prvi uporabljeni mineral bio je kremen, koji se mogao lomiti u komade s oštrim rubovima, te služiti za struganje i izradbu noževa i strelica. Upravo je čovjekovo traganje za kamenom povijesno označilo početak rudarstva, čemu svjedoče podzemne prostorije očuvane u Belgiji, Francuskoj, Njemačkoj i Engleskoj proizašle iz traganja za kremenom u kameno doba. Kao minerali rabili su se i crveni oker i bakreni mineral malahit. Tomu svjedoči i najstariji poznati rudnik Ngwenya Mine u državi Svazi u unutrašnjosti južne Afrike, gdje se iskapao hematit za dobivanje crvenog pigmenta koji se rabio u ceremonijalne svrhe i za bojenje tijela. Prvi korišteni samorodni metali bili su zlato, bakar i srebro, dok su poslije svoju primjenu našli željezo, olovo, cink i dr.

Egipćani su na Sinajskom poluotoku kopali bakar 3000. pr. Kr. Vadili su malahit te su poznati rudnici tirkiza i bakra. Najveći i najrašireniji bili su nubijski rudnici zlata. Jedan od najranijih dokaza dobivanja kamena iz kamenoloma jest izgradnja velikih piramida u Egiptu (2600. pr. Kr.), od kojih najveća, Keopsova, sadržava oko 2,3 milijuna precizno piljenih vapnenačkih i granitnih kamenih blokova mase čak 15 t. Smatra se da se vapnenac vadio iz područja uz Nil te prevozio na velike udaljenosti. U antičkoj Grčkoj poznati su rudnici srebra u Laurionu, mramora na Thasosu, rudnici zlata Aleksandra Velikoga na brdu Pangaion i u Trakiji. Egipatski zapisi o topljenju željezne rude datiraju iz 1300. pr. Kr.

Rudarstvo Rimljana, osim na kamen, bilo je usmjereno i na dobivanje metala i soli. Općenito, o važnosti soli kao mineralne sirovine tijekom povijesti svjedoči jedno od najstarijih ljudskih naselja u Europi, Hallstatt nedaleko od Salzburga, poznato po najstarijem rudniku soli, koja se ondje vadila od oko 5500. pr. Kr. Tamošnji prapovijesni stanovnici razvili su mnoge rudarske metode poput uporabe velikih količina vode, koja se dopremala akveduktima za uklanjanje otkrivke, pranje rude i pokretanje jednostavnih strojeva. U Španjolskoj su eksploatirali ležište zlata Las Medulas te ležišta srebra Cartagena, Linares, Plasenzuela i Anzuaga, a u Britaniji su vadili zlato, srebro, cink i olovo. Podzemno su otkopavali slijedeći s površine rudne žile te se koristili kotačima s vedricama za odvodnjavanje rudnika.

U ranome srednjem vijeku rudarstvo se temeljilo na vađenju bakra i željeza. Ugljen se počeo dobivati u IX. st. u Velikoj Britaniji. Tiskana su djela o rudarstvu poput De la pirotechnia (1540) Vannoccia Biringuccia (1480−1539) te De re metallica (1556) Georgiusa Agricole (1494−1555) koji je dokumentirao rudarsku djelatnost srednjega vijeka te omogućio jedini autoritativni spis o rudarstvu i metalurgiji toga doba.

Prekretnica u načinu dobivanja mineralnih sirovina bila je primjena crnoga baruta u Banskoj Štiovnici u Slovačkoj 1627., kada je prvi put uporabljen za miniranje. Tehnološki razvoj omogućio je učinkovitije i sigurnije dobivanje mineralnih sirovina. Izum → parnoga stroja (sv. 1) pridonio je razvoju rudničke mehanizacije i povećanju proizvodnje. Primijenjen je 1764. u rudniku ugljena u Engleskoj za pogon rudničke sisaljke i otklanjanje vode iz rudnika. Godine 1815. Humphry Davy (1778–1829) izumio je rudarsku svjetiljku koja je služila za rasvjetu u rudnicima ugljena, a preteča industrijske željeznice nastala je 1815. također u rudniku u Engleskoj. Baterijske električne svjetiljke počele su se rabiti u podzemnim kopovima 1930-ih i od tada su izvršena razna poboljšanja u intenzitetu svjetlosti, trajanju baterija i njihovoj masi.

Izum mehaničkih bušilica s pogonom na stlačeni zrak (pneumatski čekići) je znatno povećao sposobnost miniranja tvrdog kamena, a širenje primjene i razvoj bagera i utovarivača te mehanizacije i sustava za transport i izvoz u podzemnim kopovima revolucionirali su rudarsku proizvodnju (→ rudarski objekti i postrojenja). Sve to dovelo je do drastičnog povećanja proizvodnje mineralnih sirovina i nižih troškova konačnih proizvoda. Početak XXI. st. obilježava globalno rudarstvo multinacionalnih kompanija. Razmatraju se okolišni utjecaji rudarenja i raste potražnja za rijetkim zemljanim mineralima kao rezultat razvoja novih tehnologija.

Povijest rudarstva u Hrvatskoj

Početci eksploatacije čvrstih mineralnih sirovina u Hrvatskoj

Eksploatacija → kamena za potrebe graditeljstva datira u Hrvatskoj od predantičkoga doba, a u doba Rimljana se znatno razvila. Poznati su mnogi kamenolomi u Istri i Dalmaciji koji su pružali resurse za izgradnju mnogih gradova na istočnojadranskoj obali, ali i talijanskih gradova. Primjer toga su poznati kamenolomi u blizini Škripa i Splitske na Braču. Uporaba → kremenoga pijeska na prostoru RH također seže u antičko doba, kada su Rimljani iskorištavali istarska ležišta. Propašću Rimskoga Carstva zamrlo je rudarstvo na našim prostorima.







U XIII. st. u Ugarskoj i Hrvatskoj → sol je postala kraljevskim regalnim pravom. Prema zapisu iz 1392., krčki knezovi Frankapani dobivaju od kralja Sigismunda regal za istraživanje, dobivanje i preradbu zlata, srebra, bakra, željeza i drugih metala, a 1443. od Fridrika III. i pravo kovanja novca. Glavna su područja hrvatske rudarske djelatnosti srednjega vijeka bila Zrinska gora, Medvednica i Samoborsko gorje, s centrima u Trgovima, Gvozdanskom i Rudama kraj Samobora. To su mahom bili polimetalni rudnici, s olovom, srebrom i bakrom.







Eksploatacija metalnih ruda (→ metalurgija, → bakar, → željezo, → plemeniti metali), ugljena i boksita imala je veliku gospodarsku važnost i bila je pokretač razvoja pojedinih regija u Hrvatskoj. Bakar i željezna ruda otkopavali su se u Rudama kraj Samobora podzemno na istom lokalitetu. Bakar se otkopavao na nižim razinama u XVI. st. i u to je doba rudnik imao najveću eksploataciju bakra u Europi. Željezna ruda (siderit i hematit) otkopavala se zakratko u XIX. st., a pri rudniku je bila i topionica. Eksploataciju željezne rude pokrenuo je 1665. Petar Zrinski u Gorskom kotaru na lokalitetima Tršće i Sokol. Sredinom XIX. st. dovođenjem idrijskih rudara nakratko se eksploatirala i živa, ali su radovi obustavljeni zbog siromašne rude. Ruda olova i srebra eksploatirala se u XVI. st. u rudniku Zrinski na Medvednici. Na području Ivanca od XVIII. st. izvodila se eksploatacija cinkove i željezne rude, lignita, mrkog ugljena, pješčenjaka i vapnenca.







Značajna je i povijest istraživanja i eksploatacije → ugljena u Hrvatskoj, poglavito uz najvrjednija ležišta kamenog ugljena u Istri. Prvi dokumenti o koncesijama za eksploataciju potječu iz doba Mletačke Republike, kada su 1626. i 1659. bile izdane dvije dozvole za rad u tzv. rudnicima tvrde smole na području Labina i Krapna. Sredinom XVIII. st. ugljen se počeo razmatrati i kao gorivo za industriju pa početkom rada šećerane u Rijeci dolazi i do razvoja rudarenja u Istri. Nakon II. svj. rata u Hrvatskoj je djelovalo osam rudarskih poduzeća koja su se bavila uglavnom podzemnom eksploatacijom ugljena na području Istre, sjeverne Hrvatske i Dalmacije.

Na lokalitetu Minjera u dolini Mirne, jugozapadno od Buzeta, rudnici → boksita otkopavali su se u XVI. st. Otkopavao se piritni boksit za dobivanje sumporne kiseline, alauna ili stipse. Očuvano ih je desetak, zajedno s ostatcima pogona za tehnološku preradbu. Tretiraju se kao locus typicus, odn. lokaliteti najstarijega geološko-mineraloškog opisa i rudarskog iskopa. U Istri je do danas otkopano 11,5 milijuna t u malim, plitkim ležištima nastalim zapunjavanjem vrtača. Procjenjuje se da je do 1990. u hrvatskim ležištima otkopana značajna količina od oko 28 milijuna t boksita. U Hrvatskoj su nakon II. svj. rata eksploatirane nemetalne mineralne sirovine barita i bentonita.

Suvremena eksploatacija čvrstih mineralnih sirovina u Hrvatskoj

U RH se danas više ne eksploatiraju čvrste energetske sirovine ugljena ni metalnih ruda, osim boksita u zanemarivim količinama od nekoliko tisuća tona, plitkim pripovršinskim raskopima. Eksploatiraju se pretežno nemetalne mineralne sirovine površinskim kopovima. Podzemna eksploatacija arhitektonsko-građevnog kamena izvodi se jedino u eksploatacijskom polju Kanfanar.







U RH se ukupno eksploatira 14 vrsta mineralnih sirovina: arhitektonsko-građevni kamen (blokovski i pločasti), tehničko-građevni kamen, karbonatna sirovina za industrijsku preradbu, silikatna sirovina za industrijsku preradbu, sirovina za proizvodnju cementa, gips, boksit, ciglarska, keramička i vatrostalna glina, građevni i kremeni pijesak, morska sol i tuf. Eksploatacijskih polja čvrstih mineralnih sirovina u RH je potkraj 2018. bilo ukupno 348, od čega najviše eksploatacijskih polja tehničko-građevnoga kamena (239). Najveći broj eksploatacijskih polja čvrstih mineralnih sirovina smješten je u Splitsko-dalmatinskoj (63), Istarskoj (47) i Zadarskoj županiji (46), što je posljedica izgradnje autocesta kroz te županije u prvome desetljeću XXI. st.













Srednjoškolsko obrazovanje

Graditeljska, prirodoslovna i rudarska škola u Varaždinu nastavlja tradiciju Rudarske nadzorničke škole utemeljene 1939. i rudarske srednje tehničke škole. Jedina je škola u RH koja školuje rudarske kadrove (rudarski tehničar i rukovatelj rudarskim strojevima). Nekada su se rudarski tehničari obrazovali u Srednjoj školi Mate Blažine u Labinu, ali je gašenjem rudarske djelatnosti u Labinštini nestala potreba za rudarskim kadrovima. Razvojem kamenarstva na Braču i okolici 1909. utemeljena je → Klesarska škola Pučišća.

Visokoškolsko obrazovanje

Uspostavom Odsjeka za rudarstvo i metalurgiju pri → Tehničkome fakultetu u Zagrebu (sv. 4) u akademskoj godini 1939/40. započeo je studij rudarstva u Zagrebu. U razdoblju 1940−42. osnovane su katedre za rudarstvo, za rudarsko mjerenje i geofizičko istraživanje, za oplemenjivanje ruda te za rudarsko strojarstvo. Zbog zahtjeva za sve užom specijalizacijom inženjerskoga kadra, studij je reorganiziran akademske godine 1949/50. te su uvedeni rudarsko-pogonski i rudarsko-geološki smjer. Tehnički fakultet je 1956. podijeljen u nekoliko fakulteta, između inih i Kemijsko-prehrambeno-rudarski fakultet, koji 1957. mijenja ime u Tehnološki fakultet. Odjel za rudarstvo se 1962. podijelio u tri odjela: Odjel za rudarstvo, Odjel za geologiju i Odjel za bušenje i pridobivanje nafte i plina. Odlukom Sabora SR Hrvatske ustanovljen je 1964. zagrebački → Rudarsko-geološko-naftni fakultet koji danas obrazuje rudarske inženjere u RH.

Poslijediplomski studij prvi je put pri Rudarskom odjelu organiziran akademske godine 1965/66. iz područja tehničke zaštite u rudarstvu te akademske godine 1968/69. iz područja primijenjene geofizike i rudarskih mjerenja i mehanike stijena. Akademske godine 1984/85. uz diplomski studij rudarstva uveden je i diplomski studij geotehnike. Promjenom studijskih programa u akademskoj godini 1998/99. studij rudarstva trajao je osam semestara, a osmi semestar imao je tri modula: Dobivanje mineralnih sirovina (dotadašnji studij rudarstva), Podzemne prostorije i tuneli (dotadašnji studij geotehnike) te novi modul Odlaganje i gospodarenje otpadom. Sukladno Bolonjskom programu od akademske godine 2005/06. ustrojen je Preddiplomski studij rudarstva te Diplomski studij rudarstva s tri usmjerenja: Rudarstvo, Geotehnika te Odlaganje i zbrinjavanje otpada. U program su uvedeni novi kolegiji poput Bušenja, Osnova ekologije i zaštite okoliša, Alternativnih metoda eksploatacije, Rušenja objekata, Geoinformatike, Tehnologije nemetalnih mineralnih sirovina, Rudarskog prava i propisa.

Danas pri Rudarsko-geološko-naftnom fakultetu djeluje Zavod za rudarstvo i geotehniku kao jedinstvena cjelina koja nastavlja rad nekadašnjeg Rudarskog odjela te objedinjuje rudarske i druge tehničke discipline. Akademske godine 1969/70. započela je s radom i Viša rudarska geoistraživačka škola u Varaždinu. Ubrzo nakon osnivanja promijenila je naziv u Viša geotehnička škola, današnji → Geotehnički fakultet (sv. 3).

U začetcima studija rudarstva ključna je uloga nastavnika → Josipa Baturića, voditelja većine kolegija, i → Jaroslava Havličeka, jednog od osnivača i organizatora Tehničke visoke škole u Zagrebu. Značajan doprinos razvoju pojedinih kolegija studija rudarstva Rudarsko-geološko-naftnog fakulteta u Zagrebu dali su nastavnici iz područja oplemenjivanja mineralnih sirovina → Rikard Marušić, → Branko Salopek, Mato Gazarek, → Gordan Bedeković, površinske i podzemne eksploatacije → Josip Krsnik, Vladimir Rendulić, Ante Stanislav Živković, → Darko Vrkljan, miniranja J. Krsnik, Zvonimir Ester, Mario Dobrilović, Muhamed Sućeska, vjetrenja rudnika i tunela → Ermin Teply, → Slavko Vujec, V. Rendulić, D. Vrkljan, projektiranja i gospodarenja u rudarstvu → Aleksandar Zambelli, → Vladimir Abramović, Jerko Nuić, Ivo Galić, transporta i izvoza → Ivan Arar, Branko Morović, → Siniša Dunda, → Trpimir Kujundžić, mehanike stijena i tla S. Vujec, Petar Hrženjak, → Biljana Kovačević Zelić, eksploatacije arhitektonsko-građevnog kamena V. Abramović, S. Dunda, T. Kujundžić, tehničke mehanike → Mladen Hudec, Lidija Frgić, rudarskih i geofizičkih mjerenja → Josip Baturić, Krešimir Jelić, Božidar Kanajet, Radovan Marjanović-Kavanagh, Franjo Šumanovac.

U Zavodu za rudarstvo i geotehniku osnovani su brojni laboratoriji kao temelji za uspješnu nastavnu, znanstvenu i gospodarsku djelatnost: laboratorij za oplemenjivanje (osnivač R. Marušić), laboratorij za mehaniku stijena i vjetrenje (osnivač S. Vujec), laboratorij za rudarsku mehanizaciju (osnivač B. Morović), laboratorij za gospodarske eksplozive i pirotehniku (osnivač Z. Ester) te laboratorij za mehaniku tla (osnivačica B. Kovačević-Zelić).

Udruženja

Promicanjem interesa rudarske struke, organizacijom stručnih predavanja i ekskurzija bavi se → Udruga hrvatskih rudarskih inženjera osnovana 1991. sa sjedištem u Zagrebu. Prethodno je djelovala sekcija rudarskih inženjera pri Društvu inženjera i tehničara Hrvatske osnovanog 1948.

U okviru → Akademije tehničkih znanosti Hrvatske (sv. 4) stručnjake iz područja rudarstva okuplja Odjel za rudarstvo i metalurgiju. Gospodarsko interesno udruženje PROMINS osnovano je 1996. u Zagrebu u cilju promicanja interesa članica koje se bave eksploatacijom kamena, pijeska, šljunka i vapna. Početci udruge datiraju iz 1953. kada je osam hrvatskih ugljenokopa osnovalo poslovno udruženje Udruženi ugljenokopi. Nakon likvidacije ugljenokopa 1978. osnovana je Poslovna zajednica Promins.

Udruga bivših i sadašnjih studenata Rudarsko-geološko-naftnog fakulteta u Zagrebu SRETNO! bavi se promicanjem struke i organizacijom Skoka preko kože, tradicionalne ceremonije primanja mladih rudara (brucoša) u rudarski stalež koja se održava od 1939.

Kulturno-umjetničko društvo Oštrc iz Ruda djeluje od 1979., a osim promicanja folklorne baštine promiče i rudarsku tehničku baštinu održavanjem jame starog rudnika željeza Sv. Barbare i rudarskog muzeja. Od 1985. društvo svakog prvog vikenda u srpnju održava manifestaciju Dani rudarske greblice. U Ivancu se u lipnju na spomen rudarske tradicije održava kulturna manifestacija Ivanečki rudarski dani. Još od 1898. datira Ivanečka rudarska četa kao postrojba za spašavanje unesrećenih rudara. Obnovljena je 2006. kao povijesna postrojba i jedina je takva postrojba u ovome dijelu Europe. Udruga Kova je naša, osnovana 2008. u Labinu, održava uspomene na rudarenje na području Labinštine.

Stručna i znanstvena publicistika

Prvi hrvatski rudarski udžbenik Uvod u rudarstvo → Nikole Belančića objavljen je 1940. Autor prvoga hrvatskoga suvremenog rudarskog udžbenika Rudarstvo I–II (1947–48) bio je → Vladimir Uratarić, koji je također autor djela Rudar (1948) te skripta iz oplemenjivanja mineralnih sirovina Triebljenje (1942) i Rudarsko gospodarstvo (1944). Ističu se i djela doajena rudarske struke u Hrvatskoj Strojarstvo za inženjere rudarstva i metalurgije (J. Havliček, 1946), Rudarsko strojarstvo (J. Havliček, 1950), Tehnika sigurnosti u rudarstvu (A. Zambelli, 1950), Oplemenjivanje mineralnih sirovina (R. Marušić, 1955), Rudarska mjerenja I−II (J. Baturić, 1957−59), Organizacija rada, zaštita i gospodarenje u rudarstvu (A. Zambelli, 1959), Transportna sredstva u rudarstvu (I. Arar, 1962), Projektiranje rudarskih objekata (A. Zambelli, 1964), Miniranje (J. Krsnik, 1989), Rudnička ventilacija (E. Teply, 1990), Podzemna eksploatacija mineralnih sirovina (S. A. Živković, J. Nuić, D. Vrkljan, 1998), Površinska eksploatacija mineralnih sirovina (S. A. Živković, D. Vrkljan, 2002), Miniranje I, eksplozivne tvari, svojstva i metode ispitivanja (Z. Ester, 2005) i dr.

Radovi iz područja rudarstva, ali i naftnog rudarstva i geološkog inženjerstva redovito se objavljuju u → Rudarsko-geološko-naftnome zborniku Rudarsko-geološko-naftnoga fakulteta u Zagrebu, a stručni časopis Mineral&Gradnja obrađuje teme vezane uz graditeljstvo te eksploataciju i preradbu mineralnih sirovina. Od 2005. HATZ publicira godišnjake u kojima znanstvene radove iz područja rudarstva objavljuju članovi Odjela za rudarstvo i metalurgiju, a HAZU je objavio knjigu Hrvatska prirodna bogatstva (2016) u kojoj je objavljeno i nekoliko članaka vezanih uz rudno blago. Godine 2006. pod vodstvom D. Vrkljana organiziran je međunarodni znanstveni rudarski simpozij Mining 2006 u Dubrovniku, jedini rudarski simpozij u RH dosad.

voda, H₂O, tvar sastavljena od kemijskih elemenata vodika i kisika, koja se pojavljuje u plinovitom, kapljevitom i čvrstom agregatnom stanju. Nezamjenjiv je prirodni resurs ograničenih količina i neravnomjerne prostorne i vremenske raspodjele. Jedan je od najzastupljenijih i općenito najvažnijih spojeva o kojem ovisi sav život na Zemlji.







Voda je važan sastojak živih organizama, koji ju izmjenjuju s okolišem. Površinska voda zauzima više od dvije trećine Zemljine površine (→ hidrologija; sv. 4), a ima je i u podzemlju (→ podzemna voda). Pod utjecajem Sunčeva zračenja površinska voda neprekidno isparuje u atmosferu, gdje se kondenzira i u obliku oborinske vode (kiša, snijeg, tuča, rosa, inje, magla) vraća na Zemlju u hidrološkome ciklusu. Pripremom pitke vode za kućanstva, tj. prikupljanjem vode na izvorištu, pročišćavanjem, prijenosom i raspodjelom bavi se → vodoopskrba (sv. 3), koja se zasniva na vodoopskrbnome sustavu (vodovod) što se sastoji od vodozahvatnih građevina (cisterne, kaptaže izvora, zdenci, zahvati površinskih voda), uređaja za poboljšanje kvalitete vode (kondicioniranje) i desalinizaciju, vodospreme i vodovodne mreže. Voda za piće sve se češće pakira u boce kao → mineralna voda, prirodna izvorska ili stolna voda. Vode u kojima je nakon uporabe u kućanstvima, gradovima, tvornicama ili na poljoprivrednim površinama otopljen, emulgiran ili disperziran otpad nazivaju se → otpadne vode (sv. 4). Njihovo je odvođenje, pročišćavanje i ispuštanje posebna tehnička zadaća (→ odvodnja; sv. 3), kako bi se spriječilo → onečišćenje okoliša (sv. 4), napose površinskih i podzemnih voda. Zaštita voda provodi se skupom mjera i aktivnosti u sklopu → zaštite okoliša (sv. 4). Danas se voda kao prirodni resurs najvećim dijelom rabi za poljoprivrednu proizvodnju (→ melioracija tla), a potom i za pripremu pitke vode za kućanstva i u industrijske namjene.







Voda u svijetu i Hrvatskoj

Na Zemlji ima 1,4 milijarde km³ vode, od čega samo 2,5% (35 milijuna km³) otpada na zalihe slatke vode (tzv. pitka voda), od kojih je najveći dio u obliku leda i snježnoga pokrivača, te ispod Zemljine površine u obliku plitkih i dubokih podzemnih voda. Slatkovodna jezera i rijeke sadržavaju oko 0,3% svjetskih zaliha slatkih voda (105 000 km³), a sveukupna je zaliha uporabljivih slatkih voda za ekosustav i ljude manja od 1%.

U posljednjih 100 godina potrošnja pitke vode u svijetu razvija se brzinom dva puta većom od brzine rasta populacije, pa će, održi li se taj trend, potrebe za pitkom vodom u idućih 20 godina porasti za 650%. Zbog crpenja vode za natapanje i industriju, razina podzemnih voda opada npr. u Indiji i Kini za jedan metar na godinu; u Brazilu, inače bogatom vodom, crpenje podzemnih voda u nekim je područjima spustilo razinu tih voda za više od deset metara. Prema izvorima UN-a, 2,1 milijarda ljudi na Zemlji nema stalan pristup zdravstveno ispravnoj vodi za piće, a još 4,2 milijarde nema pristup vodi za održavanje higijene. Od bolesti uzrokovanih zdravstveno neispravnom vodom za piće svake godine u svijetu umre oko 1,4 milijuna ljudi, od čega svakog dana umire više od 700 djece mlađe od pet godina. Zbog porasta broja ljudi i promijenjenog standarda pitka voda postaje glavni prirodni resurs XXI. st.

Površinske vode u Hrvatskoj čine rijeke (tekućice) duljine 67 500 km, od kojih 80% otpada na one sa slijevnom površinom manjom od 10 km², te jezera (stajaćice) površine vodnoga lica 167,1 km², od kojih 98% otpada na ona površine veće od 0,5 km². Morske priobalne vode zauzimaju površinu od 13 750 km², a područje otvorenoga mora 17 718 km². Prema prosječnoj vodnoj bilanci rijeka i jezera područje Hrvatske obiluje vodama, ali postoji prostorna i vremenska neravnomjernost u rasporedu vodnoga bogatstva. Ukupno vodno bogatstvo (obnovljiva pitka voda) je 2016. procijenjeno na 111,66×10⁹ m³ godišnje, odn. 26 059 m³ godišnje po stanovniku, što je Hrvatsku svrstalo na 1. mjesto u Europskoj uniji, 4. mjesto u Europi i 32. u svijetu. Prosječne obnovljive zalihe podzemne vode u panonskom području RH (dunavski slijev) procijenjene su na 3257×10⁶ m³ godišnje, a prosječni godišnji dotok podzemne vode slijevova Jadranskog mora procijenjen je na 13 207×10⁶ m³ godišnje. Godine 2017. javnim je vodovodima zahvaćeno 461 milijuna m³ vode, tj. oko 110 m³ po stanovniku, dok su od toga kućanstva trošila u prosjeku 43 m³ vode po stanovniku (118 l vode na dan).







Voda u industriji

Korištenje i potrebe

Gospodarskim napretkom i urbanizacijom povećale su se potrebe za vodom, a njezina svojstva univerzalnog otapala, rashladnog sredstva i sredstva za prijenos tvari omogućavaju industrijsko-tehnološki razvoj. U potrošnji vode za industrijske namjene prednjači proizvodnja energije (→ geotermalna voda, → hidroelektrana; sv. 4) s udjelom oko 75%, a ostatak se odnosi na preostalu industriju: metaloprerađivačku, kemijsku, farmaceutsku, prehrambenu, tekstilnu, automobilsku, mikroelektroničku, petrokemijsku, celuloze i papira, nafte i plina, rudarstvo. Jedinična potrošnja industrijske vode uporabljene u proizvodnji nekog proizvoda ovisi o različitim tehnološkim rješenjima i može znatno varirati.

Projekcije pokazuju da bi se ukupna potražnja za industrijskom vodom u razdoblju od 2000. do 2050. mogla udvostručiti. Samo u energetskom sektoru, za 2035. predviđa se manjak od 35% između ponude i potražnje za vodom.







Kvaliteta industrijske vode

Zahtjevi za kvalitetom vode koja se rabi u industrijske svrhe se znatno razlikuju ovisno o primjeni. Razine čistoće industrijske vode su: deionizirana voda (za srednjotlačne parne kotlove, dopunjavanje akumulatora, pri hemodijalizi), pročišćena voda (za lijekove, kozmetiku, kemijsku proizvodnju), apirogena voda (za pranje medicinskih bočica i ampula, injekcije, kulture tkiva), voda visoke čistoće (za visokotlačne kotlove, kombinirane toplinsko-elektroenergetske sustave, laboratorije), ultračista voda (pri proizvodnji mikroelektroničkih elemenata, za posebno kritične parne kotlove). Za većinu tehnoloških procesa potrebna je voda koja se kvalitetom ubraja među industrijsko-pitke vode. To se ponajprije odnosi na velike potrošače vode, kao što su metalurgija obojenih metala, rudarska i hidrometalurška industrija.







Posebni su zahtjevi prema kvaliteti vode npr. za vodene sustave hlađenja opreme (znatne su razlike između protočnih i cirkulacijskih sustava) te za elektrane koje se koriste vodenom parom (tzv. napojna voda ne smije sadržavati nečistoće koje mogu uzrokovati stvaranje kamenca, pa se provodi regulacija sastava vodenih iona sve do potpune deionizacije u slučaju visokotlačnih kotlova). Još su stroži zahtjevi za kakvoćom vode u mikroelektroničkoj, optičkoj, zrakoplovnoj i svemirskoj industriji. Specifični zahtjevi postoje i u prehrambenoj, medicinskoj industriji i nekolicini drugih specijaliziranih proizvodnji.

Kvaliteta dostupne vode obično ne zadovoljava zahtjeve određene industrijske proizvodnje u potpunosti. Stoga se u troškove pripreme industrijske vode, kao i njezine obradbe radi ponovnoga korištenja (recikliranja ili recirkulacije) te emisije u okoliš ili sustav javne odvodnje, uračunavaju i troškovi pročišćavanja. Osmišljen program recikliranja vode u industriji, kojim se otpadne procesne i rashladne vode sakupljaju i višekratno ponovno rabe, može smanjiti troškove (troškovi pročišćavanja i recikliranja otpadnih industrijskih voda nerijetko su niži od troškova njezina zbrinjavanja), a u nekim industrijama smanjiti potrebe za vodom do 70%.







Izbor tehnološkoga rješenja za postizanje potrebne kvalitete industrijske vode ovisi o kvaliteti dostupne sirove vode, vrsti proizvoda i potrebnoj čistoći vode. Obradba ili priprema različitih tipova vode se obično provodi pročišćavanjem sirove ili otpadne vode, a uključuje procese kao što su otplinjavanje, koagulacija i flokulacija, taloženje, filtracija, biološki procesi (aerobni i anaerobni), membranska filtracija (mikrofiltracija, ultrafiltracija, nanofiltracija i reverzna osmoza), kombinacija bioloških i membranskih procesa (membranski bioreaktor), dezinfekcija. Ovisno o potrebama industrijskoga procesa, kvaliteta vode može se poboljšati uklanjanjem željeza i mangana, djelomičnim ili potpunim omekšavanjem, demineralizacijom, deionizacijom i elektrodeionizacijom. (→ separacijski procesi)

Industrijska (tehnološka) voda u Hrvatskoj

Tehnološka se voda u Hrvatskoj rabi pretežno za proizvodnju električne energije (oko 99,7%). Nakon zabilježenoga trenda smanjenja ukupno korištene tehnološke vode, u 2018. primjećuje se porast korištene tehnološke vode od približno 40%. Buduća potražnja za vodom u industriji ovisit će ponajprije o daljnjem razvoju djelatnosti proizvodnje električne energije, kao i prerađivačke industrije.

Visoko školstvo u Hrvatskoj

Danas se o vodama u visokoškolskim ustanovama u RH predaje na šest sveučilišta i sedam veleučilišta ili visokih učilišta u okviru više od 90 kolegija. Neki od sveučilišnih kolegija izvode se na:

→ Agronomskome fakultetu u Zagrebu, Zavodu za melioracije (Korištenje otpadnih voda u poljoprivredi, Odvodnja, Zaštita okoliša od suvišnih voda, Korištenje i zaštita voda, Navodnjavanje, Uređivanje voda i dr.);

→ Fakultetu građevinarstva, arhitekture i geodezije u Splitu (sv. 3), Katedri za gospodarenje vodama i zaštitu voda (Vodoopskrba i kanalizacija, Zaštita i pročišćavanje komunalnih, otpadnih i oborinskih voda, Hidrotehnički sustavi) te Katedri za hidrologiju (Hidrologija, Navodnjavanje i odvodnjavanje, Modeliranje kakvoće površinskih voda i dr.);

→ Fakultetu kemijskog inženjerstva i tehnologije u Zagrebu, Zavodu za industrijsku ekologiju (Zaštita okoliša, Upravljanje zrakom, vodama i tlom, Obrada industrijskih otpadnih voda, Kemija u zaštiti okoliša), Zavodu za opću i anorgansku kemiju i Zavodu za analitičku kemiju (Kemija u zaštiti okoliša, Kemija voda), Zavodu za fizikalnu kemiju (Membranske tehnologije obrade voda) te Zavodu za polimerno inženjerstvo i organsku kemijsku tehnologiju (Obrada industrijskih otpadnih voda, Napredne oksidacijske tehnologije);

→ Fakultetu strojarstva i brodogradnje (sv. 1) u Zagrebu, Katedri za inženjerstvo vode i okoliša (Voda, gorivo i mazivo, Uvod u inženjerstvo okoliša, Ekološka zaštita);

→ Geotehničkome fakultetu u Varaždinu (sv. 3), Zavodu za hidrotehniku (Hidrologija, Hidrogeologija, Eksploatacija podzemnih voda, Pročišćavanje otpadnih voda, Upravljanje vodama, Vodoopskrba i odvodnja, Upravljanje kakvoćom voda, Zaštita podzemnih voda) i Zavodu za inženjerstvo okoliša (Upravljanje vodnim resursima, Tehnologije obrade otpada);

→ Građevinskome fakultetu u Rijeci (sv. 3), Zavodu za hidrotehniku i geotehniku (Hidrologija, Osnove hidrotehnike, Zaštita okoliša, Vodni resursi i sustavi, Odvodnja i pročišćavanje otpadnih voda, Vodoopskrba i kondicioniranje voda, Gospodarenje vodama, Opskrba vodom i kanalizacija);

→ Građevinskome fakultetu u Zagrebu (sv. 3), Zavodu za Hidrotehniku (Hidrologija, Hidrotehničke građevine, Korištenje vodnih snaga, Postupci zaštite od voda, Opskrba vodom i odvodnja, Zaštita okoliša, Zaštita voda, Pročišćavanje voda);

→ Građevinskom i arhitektonskom fakultetu (sv. 3) u Osijeku, Zavodu za hidrotehniku i zaštitu okoliša (Zaštita okoliša, Opskrba vodom i odvodnja, Integralno gospodarenje vodama, Hidraulika i hidrologija, Opskrba vodom i kanalizacija);

→ Kemijsko-tehnološkome fakultetu u Splitu, Zavodu za inženjerstvo okoliša (Inženjerstvo otpadnih voda, Zaštita voda, Analiza i optimizacija uporabe voda, Obrada otpadnih voda, Tehnologija vode, Inženjerstvo naprednih procesa obrade voda, Industrijske otpadne vode) te Zavodu za kemiju okoliša (Kemija voda);

Odjelu za ekologiju, agronomiju i akvakulturu → Sveučilišta u Zadru (sv. 1) (Sustavi gospodarenja vodom, Onečišćenje vodenih sustava, Zaštita vodenih sustava);

→ Prehrambeno-biotehnološkome fakultetu u Zagrebu, Zavodu za prehrambeno-tehnološko inženjerstvo (Tehnologija vode, Membranski bioreaktori u zaštiti okoliša, Mineralne, izvorske i stolne vode, Bioremedijacija i biološki procesi obrade otpadnih voda);

→ Prehrambeno-tehnološkome fakultetu u Osijeku, Katedri za kemiju i ekologiju (Tehnologija vode i obrada otpadnih voda, Upravljanje kakvoćom vode i procesi obrade vode);

→ Prirodoslovno-matematičkome fakultetu u Zagrebu (sv. 4), Zoologijskome zavodu (Primijenjena limnologija) i Botaničkome zavodu (Tehnologija obrade otpadnih voda) Biološkog odsjeka te Geofizičkom odsjeku (Hidrologija) i Geografskom odsjeku (Primijenjena hidrogeografija);

→ Rudarsko-geološko-naftnome fakultetu u Zagrebu, Zavodu za kemiju (Kemizam i obradba vode, Kemija i analitika okoliša), Zavodu za geologiju i geološko inženjerstvo (Hidrologija i hidrogeologija), Zavodu za naftno-plinsko inženjerstvo i energetiku (Zaštita voda i tala, Iskorištavanje podzemnih voda);

→ Fakultetu šumarstva i drvne tehnologije u Zagrebu, Zavodu za ekologiju i uzgajanje šuma (Gospodarenje i zaštita voda);

→ Tekstilno-tehnološkome fakultetu u Zagrebu, Zavodu za primijenjenu kemiju (Industrijske i otpadne vode, Otpadne vode tekstilne industrije, Kemija otpadnih voda u tekstilnoj industriji).

Bekar, Dušan (Zagreb, 28. IV. 1931 – Zagreb, 24. XII. 2019), grafički dizajner, jedan od najproduktivnijih autora u području komercijalnoga dizajna u Hrvatskoj.

U Zagrebu je završio fotokemijski smjer u Drugoj industrijskoj školi 1948., potom je kratko radio u laboratoriju za boje u poduzeću Chromos. Godine 1949. započeo je suradnju s oglašivačkom agencijom OZEHA (Oglasni zavod Hrvatske) na reklamnim kampanjama za robne marke široke potrošnje. Od početka 1950-ih do kraja radnoga vijeka oblikovao je vizualne identitete, ambalaže, plakate i promidžbene materijale za poduzeća Neva, Labud, Tvornica električnih žarulja i RIS iz Zagreba, Saponia iz Osijeka, Bagat iz Zadra, Borovo iz Vukovara, Međimurska trikotaža Čakovec, Sljeme iz Sesveta, Podravka iz Koprivnice, Uljanik iz Pule, za Rafineriju nafte INA iz Rijeke i dr., a posebno se istaknuo radom za poduzeće Fotokemika u Zagrebu, s kojim je surađivao od početka 1950-ih do kraja 1980-ih. Dobitnik je Jugoslavenskoga Oskara za ambalažu za oblikovanje ambalaže za medicinske gumene rukavice Medis poduzeća RIS (1965), za motorna ulja Alfa D, Extra HD i Super HD Rafinerije nafte INA iz Rijeke (1966), te Fotokemicolor papira poduzeća Fotokemika (1973). Autor je vizualnoga identiteta Univerzijade u Zagrebu 1987.







Gavranić, Pavao (Zagreb, 18. X. 1905 – Zagreb, 16. VII. 1973), slikar, grafičar i grafički dizajner, jedan od začetnika dizajna u području reklamne grafike u Hrvatskoj.

U Zagrebu je 1929. završio studij slikarstva na Akademiji likovnih umjetnosti u klasi Ljube Babića i Vladimira Becića, te 1936. povijesti umjetnosti na Filozofskom fakultetu. Doktorirao je 1939. na Sveučilištu u Pragu disertacijom iz područja venecijanske umjetnosti sredine XVI. st. (opus Andrije Medulića). Od 1940. do 1947. bio je profesor i voditelj grafičkog odjela na Državnoj središnjoj obrtnoj školi (→ Škola primijenjene umjetnosti i dizajna), potom do 1951. profesor na Saveznoj grafičkoj školi u Zagrebu (danas Škola za grafiku, dizajn i medijsku produkciju). Kao samostalni umjetnik djelovao je 1951–59., a honorarno je predavao povijest umjetnosti na Višoj pedagoškoj školi 1954–62. Godine 1959. imenovan je redovitim profesorom pri novoosnovanoj Višoj grafičkoj školi (→ Grafički fakultet) u Zagrebu, gdje je do kraja života predavao likovno-grafičku kulturu. Uz slikarstvo bavio se reklamnom grafikom, ilustracijom, opremom knjiga i časopisa te izradbom nacrta za poštanske marke. Mnogobrojnim je plakatima koje je izradio od 1930-ih do 1950-ih (za poduzeća Pokorny, Varta, Tekstilna industrija Varaždin i dr.) znatno pridonio uspostavljanju visokih standarda grafičkoga dizajna u tržišnoj komunikaciji u nas.









Badel 1862 d. d., poduzeće za proizvodnju vina, alkoholnih i bezalkoholnih pića sa sjedištem u Zagrebu, osnovano 1862.







Početkom djelovanja poduzeća smatra se godina kada su Gracijan Mihić i Eugen Sabljić u Laškoj ulici (danas Vlaška) 67 osnovali prvu zagrebačku Tvornicu alkoholnih pića i likera. U toj tvornici zaposlio se i → Franjo Pokorny, koji ju je već iduće godine otkupio, preimenovao u Tvornicu likera, voćnih destilata i octa Pokorny i u njoj, primjenom tadašnje najsuvremenije tehnologije proizvodnje, nastavio proizvoditi visokokvalitetne i nagrađivane likere, voćne destilate i ocat. Proizvodi koje je Pokorny osmislio do 1908. dobili su 60 zlatnih, srebrnih i počasnih kolajni, a njega je Franjo Josip I. odlikovao za posebne zasluge (1867). Pokorny je 1879. tvornicu prodao Eugenu Janušiću koji je zadržao njezin naziv i proizvodni asortiman. Janušićev sin je 1892. tvornicu pretvorio u dioničko društvo. Od 1918. djelovala je pod nazivom Kraljevska povlaštena zagrebačka dionička tvornica likera – prije Franjo Pokorny, proizvodila je likere (Pelinkovac Pokorny, Pokornyjev Stari Graničar) i voćne rakije te zapošljavala 50 radnika. Većinski su vlasnici poduzeća 1939. bila braća Fischel podrijetlom iz tadašnje Čehoslovačke.

Konfiskacijom i nacionalizacijom provedenom nakon II. svj. rata tvornica je postala državno vlasništvo. Godine 1947. spojila se s Tvornicom konjaka i finih likera Patria (osnovana u Zagrebu 1886. kao zajedničko vlasništvo Zlatka Gavranovića i obitelji Rosenberg), A. A. Baker & Co. (zagrebačka podružnica londonskog poduzeća za promet čajem i rumom osnovana 1928) i Plemenikom (osnovana u Zagrebu 1867. pod nazivom Arko, tvornica vina i rakije koji je nosila do 1946; → Vladimir Arko) u poduzeće pod imenom Tvornica likera i vinarstvo. Pogoni za proizvodnju alkoholnih pića okupljeni su u Vlaškoj ulici 116, na mjestu nekadašnjega poduzeća Arko. Poduzeće se 1950. spojilo sa sesvetskom tvornicom Marijan Badel, industrija vrenja (osnovana 1930. kao Braća Badel), te nastavilo djelovati pod nazivom Marijan Badel, tvornica likera i rafinerija. Godine 1951. zapošljavalo je 3110 radnika.

Tvornica je tada bila organizirana u pet odjela: pogonsko-proizvodni, planski, komercijalni, računovodstvo i opći odjel, a proizvodila je jaka alkoholna pića, vinski destilat, alkohol, ocat, sirupe, sokove i druga bezalkoholna pića. Početkom 1960-ih pokrenuta je proizvodnja vinjaka, prošireni su mnogi proizvodni kapaciteti i asortiman (vina, mineralna voda), a tvornica je preuzela vodeći položaj na domaćem tržištu. Proširilo se i tržište pa je Badel postao zapaženi jugoslavenski izvoznik.







Tijekom 1950-ih i 1960-ih nastavljen je trend spajanja poduzeća pa su se Badelu pripojili: zagrebačka Tvornica octa (1957), Zagrepčanka (1963), prehrambena industrija Fažana (1964), zagrebačka veletrgovina žestokih i bezalkoholnih pića te vina L. R. C. (1965), splitski Dalmacija – liker (1966), šibenska vinarija Vinoplod (1967), zagrebački Agrokombinat (1967), banjalučka veletrgovina alkoholnih i bezalkoholnih pića Bosanka (1968), splitsko Dalmacijavino (1968), veletrgovina alkoholnim i bezalkoholnim pićima te vinom Dubrovački podrum (1968) i bihaćki Konzumal (1969). Badel je 1960. proizveo prvi vinjak (1970. započela je proizvodnja vinjaka Cezar, a 1971. Zrinski), a 1967. pokrenuo je licencnu proizvodnju Pepsi Cole. Pogon za proizvodnju bezalkoholnih pića na zagrebačkom Borongaju pušten je u rad 1971 (proizvodio je gazirana pića Naru, Inku i Pepsi Colu), a 1974. instalirane su nove automatizirane linije za proizvodnju jakih alkoholnih pića i linije za punjenje litrenih boca. Badel je 1974. spojen sa zagrebačkim Vinoproduktom u poduzeće pod nazivom Badel-Vinoprodukt. Badel je 1973. izbušio novi izvor Janino vrelo kraj Pisarovine koji je iskorištavao za flaširanu vodu Jamnica. Potkraj 1970-ih tvornica je bila organizirana kao RO Badel, a zapošljavala je 1867 radnika. U to doba proizvodila je 43 milijuna litara jakih alkoholnih pića, 31 milijun litara vina, 22 milijuna litara bezalkoholnih pića, 98 milijuna litara mineralne vode i napitaka na bazi mineralne vode te 12 milijuna litara octa na godinu. Kako bi se ostvarili bolji uvjeti proizvodnje prehrambenih proizvoda, 1976. osnovan je SOUR Cibona, kojemu su se pridružile vodeće zagrebačke prehrambene industrije tog doba Badel-Vinoprodukt, → Kraš, → Franck i Voće.







Badel-Vinoprodukt je 1987. napustio SOUR Cibonu, a preustrojem poduzeća 1989. nekadašnjih devet OOUR-a zamijenila su četiri poduzeća – Badel-Vinoprodukt, Badel Jamnica, Badel BAP i Industrija vrenja Sesvete, sjedinjena u Složeno poduzeće Badel koje je zapošljavalo 2384 radnika. Godine 1991. poduzeće je reorganizirano i djeluje pod nazivom Badel 1862 d. o. o. Tada je zapošljavalo 1043 radnika, a u njegovu je sastavu bilo 16 društava s ograničenom odgovornošću (od toga po jedno u Sloveniji, BiH i Makedoniji). U Hrvatskoj ih je bilo 13, i to šest vinarija (Daruvar, Vivodina, Svirče, Benkovac, Križevački vinogradi i Vrbnik) i sedam društava različitih djelatnosti (Badel Proizvodnja, Badel Trgovina, Badel International, Badel Ekonomski i informatički centar, Badel Marketing, Badel Galerija i Vinal Co.). Poduzeće je 1991. počelo djelovati kao holding, a pretvorba iz društvenoga u dioničko vlasništvo obavljena je 1993. Od 1992–93. iz sastava poduzeća je izdvojena proizvodnja mineralnih voda (→ Jamnica plus), a od 1997. vinarije djeluju kao samostalna društva. Prve poteškoće u poslovanju javile su se 1999., kada je Badel zbog teških uvjeta poslovanja na tržištu i nelikvidnosti u poslovnom okruženju prvi put poslovao s gubitkom. Godine 2013. započeo je proces predstečajne nagodbe tijekom kojega je ukinuta proizvodnja bezalkoholnih pića (2015), a poduzeće je dokapitalizirano sredstvima Meteor grupe iz Đakova. Poslovanje je prvi put ponovno ostvarilo dobit 2016., a uvjeti predstečajne nagodbe ispunjeni su 2018. Iste godine Badel 1862 zapošljavao je približno 380 radnika, a najviše je izvozio u zemlje bivše Jugoslavije (oko 80%) te u Njemačku, Poljsku, Rusiju, Kinu i SAD.







Unatoč poteškoćama u poslovanju, Badel 1862 ostao je vodeći hrvatski proizvođač na tržištu jakih alkoholnih pića, a zadržao je i značajnu poziciju na tržištu vina. Godine 2019. proizvodio je, među ostalim, deset proizvoda koji nose znakove Izvorno hrvatsko (Badel stara šljivovica, Dingač vrhunsko vino, barrique i arhivsko vino, Postup vrhunsko i arhivsko vino te Ivan Dolac barrique, vrhunsko i arhivsko vino te Badel Pelinkovac) i Hrvatska kvaliteta (kvalitetna vina Plavac Hvar i Plavac te kvalitetno vino Pelješac) Hrvatske gospodarske komore. Badel 1862 Grupa sastoji se od Badelovih poduzeća u Hrvatskoj, BiH, Srbiji i Makedoniji.

Cromaris d. d., poduzeće za uzgoj, preradbu i prodaju autohtone jadranske ribe sa sjedištem u Zadru. Posluje u sastavu Adris grupe.







Nastalo je 2009. spajanjem Cenmara iz Zagreba, Marimirne iz Rovinja, Marikulture Istre iz Marčane i Bisage-Nit iz Kalija. Cenmar je bilo prvo poduzeće na svijetu koje se 1979. bavilo industrijskim uzgojem orade i brancina u kavezima. Nakon početka u uvali Lamjana na Ugljanu, Cenmar je izgradio veliko mrjestilište u Ninu 1981. Tada je to bilo jedno od prvih mrjestilišta na Sredozemlju. Potaknuto njegovim primjerom, uz zapadnu obalu Istre (uglavnom Limski kanal) industrijski uzgoj ribe započelo je 1981. i poduzeće Marimirna.







Cromaris danas posjeduje mrjestilište, šest uzgajališta ribe (jedno u Istri i pet u zadarskom akvatoriju) i pogon za sortiranje i preradbu ribe koji se, kao i sjedište poduzeća, nalazi u Zadru. Cromaris je 2015. na mjestu staroga Cenmarovog mrjestilišta otvorio suvremeni, visoko automatizirani pogon za mrijest ribe koji je umjesto 15 omogućavao mriještenje čak 40 milijuna primjeraka mlađi ribe na godinu. Sva Cromarisova uzgajališta opremljena su suvremenim sustavom automatskoga hranjenja ribe, podvodnim kamerama, robotima za čišćenje mreža i modernom flotom za izlov ribe. Riba se svakodnevno izlovljava iz uzgajališta i vrlo brzo otprema do centra za sortiranje ribe (izgrađen 2012) tako da od ulova do plasiranja ribe na tržište prođe tek 12 do 48 sati. Ovisno o narudžbama, riba se u centru za sortiranje pakira u transportne kutije i dalje plasira svježa na tržište ili se prerađuje u filete, pakiranu, dimljenu ili mariniranu ribu. Dimljenje i mariniranje ribe obavlja se na tradicionalan način, bez uporabe umjetnih dodataka i konzervansa.



















Zahvaljujući mnogobrojnim tehnološkim i proizvodnim inovacijama, Cromaris je danas sedmo poduzeće u svijetu po uzgoju orade i brancina. Više od 80% svojih proizvoda plasira u EU, najviše na francusko i njemačko tržište, te u Italiju gdje od 2013. ima svoju podružnicu.













Tijekom 2019. Cromaris je prodao 8761 t ribe (među ostalim i u sedam svojih ribarnica) i zapošljavao više od 520 radnika. Poduzeće posjeduje mnogobrojne certifikate kojima jamči kvalitetu, odgovorno upravljanje okolišem i sigurnost hrane, organski uzgoj ribe i dr. Nositelj je znaka Hrvatska kvaliteta.







Pevalek, Ivo (Novigrad Podravski, 8. V. 1893 – Zagreb, 9. I. 1967), botaničar, stručnjak za sistematiku biljaka.

Diplomirao je 1916. na Botaničko-fiziološkome zavodu Mudroslovnog fakulteta u Zagrebu, gdje je i doktorirao 1917. disertacijom Prilog poznavanju algi Hrvatske i Slavonije (mentor V. Vouk). Od 1918. bio je namjesni učitelj na Mudroslovnom fakultetu u Zagrebu, gdje je vodio herbarsku zbirku. Od 1919. bio je zaposlen na novoosnovanome Gospodarsko-šumarskome fakultetu (→ Agronomski fakultet, → Fakultet šumarstva i drvne tehnologije) u Zagrebu, od 1926. kao redoviti profesor. Na Fakultetu je predavao kolegije Sistematika bilja, Sistematika, Geobotanika, Botanika. Osnovao je Zavod za botaniku (predstojnik 1922–63) i Botanički vrt, te znanstvene kolekcije tropskog i suptropskoga bilja. Dekan toga fakulteta bio je u četiri mandata (1929–30; 1940–41; 1943. i 1949–50). Nakon razdvajanja Poljoprivrednoga i Šumarskoga fakulteta 1959. Pevalek je nastavio predavati na oba, do odlaska u mirovinu 1963. Radio je u Botaničkome muzeju u Berlinu (1921–22), pohađao fitosociološki tečaj u švicarskim Berninima (1926), sudjelovao u ekspediciji koju je 1928. u Africi (Maroko, Tunis, Alžir) predvodio švicarski fitocenolog J. Braun-Blanquet te u ekspedicijama diljem Europe.

Bavio se istraživanjem flore, osobito alga, gljiva, cretova i biljaka sedrotvoraca. Otkrio je neke nove vrste i nekoliko novih rodova desmidiacea, endemičnih u našim krajevima. Proučavao je genezu i razvoj sedrenih barijera fitogenoga podrijetla u nas (Krka, Plitvička jezera). Radio je na očuvanju Plitvičkih jezera, a ona su njegovom zaslugom proglašena nacionalnim parkom. U spomen na njega 1975. na Plitvičkim jezerima osnovana je Znanstvena postaja Ivo Pevalek, a 2003. osnovan je Znanstveno-stručni centar Ivo Pevalek. Sudjelovao je na mnogim domaćim i međunarodnim kongresima, a radove je objavljivao u botaničkim časopisima. Bio je suradnik Hrvatske enciklopedije (1941). Od 1960. bio je redoviti član JAZU-a.

sol (kuhinjska sol, kamena ili morska sol), kemijski spoj natrija i klora (natrijev klorid; NaCl) mineraloškoga naziva halit (od grčkoga hals: sol). Kristalizira u kubičnome sustavu, tvrdoće 2−2,5 prema Mohsovoj ljestvici, gustoće 2,1−2,2 g/cm³, tališta pri 801 °C te vrelišta pri 1465 °C. Savršene je kalavosti, školjkasta loma, uglavnom bezbojan ili bijel u čistom stanju te žute, crvene, modre i grimizne boje kada sadržava nečistoće. Staklasta je sjaja te zelene, narančaste ili crvene fluorescencije uz izrazitu higroskopnost. Prema načinu eksploatacije obično se dijeli na morsku sol koja se dobiva u solanama, postrojenjima za industrijsko dobivanje (kristalizaciju) soli prirodnim procesom isparavanja (zasićenja) morske vode u sustavu velikih plitkih bazena, te kamenu sol koja se dobiva iz → rudnika. Eksploatacija soli u RH regulirana je Zakonom o rudarstvu.

Čovjek se solju služi za pripremu i konzerviranje hrane od samih početaka ljudskih zajednica. U početku je do nje dolazio ishlapljivanjem slanih izvora na morskim obalama. Do većih količina dolazio je rudarenjem, isprva lako dostupnih ležišta. Tomu svjedoče ležišta soli kraj Hallstatta i Salzburga u Austriji iz brončanoga doba. Najveći je rudnik soli u mjestu Goderich u Kanadi, s godišnjom proizvodnjom od 7,25 milijuna tona i još 470 000 t evaporacijskim postrojenjem. U svijetu je 2018. proizvedeno oko 300 milijuna tona soli, od čega u Kini 68, SAD-u 42, Kanadi i Njemačkoj 13 te Australiji 12 milijuna tona.

Pojave i ležišta u Hrvatskoj

U Hrvatskoj nema fosilnih ležišta soli, no ima mineralnih pojava, najčešće slanih izvora. U dokumentu iz 1347. zapisano je kako je ban Nikola Banfić dopustio Zagrepčanima služenje pronađenim nalazištima na Medvednici. U XVIII. st. grof Krsto Oršić neuspješno je pokušao obnoviti rudnik soli u Slanom potoku na sjevernoj strani Medvednice. U Psunju su u doba Osmanlija navodno vadili sol iz duboka okna koje je 1948. nađeno urušeno i zatrpano.

S obzirom na nedostatak ležišta kamene soli, potreba za soli u Hrvatskoj namirivala se proizvodnjom iz morske vode u solanama duž obale i na otocima. O tome svjedoči i podrijetlo mnogih toponima: uvale Soline kraj Poreča, Banjola, Biograda na Moru, na Krku, Pašmanu, Mljetu, naselja Soline na Dugom otoku i kraj Slanoga, jezero Mala solina kraj Šibenika i dr. Još u XV. st. postojale su solane na Rabu, Pagu (u Pagu i Dinjiški), kraj Nina, u Zablaću kraj Šibenika i u Stonu. Zbog male je produktivnosti solana u Zablaću ugašena sredinom XVIII. st., a na Rabu i u Dinjiški početkom XX. st. Duga i raširena proizvodnja soli u Hrvatskoj temeljila se na nizu povoljnih okolnosti, poput visoka saliniteta morske vode (3,64−4,00‰), povoljnih klimatskih prilika te odgovarajućih morfoloških i geoloških podloga. Tradiciju eksploatacije soli u Hrvatskoj, ali i današnje aktivnosti nose solane u Stonu, Ninu i Pagu.

Stonske solane najstarije su aktivne solane u Europi i najveće sačuvane na Sredozemlju. Smatra se da tradicija branja soli u Stonu traje 4000 godina, a eksploatacija i branje soli na stonskom području prvi se put spominje početkom vladavine Rimljana 167. pr. Kr. Kako je Ston od 1333. bio u sastavu Dubrovačke Republike, stonska sol donosila je trećinu njezinih prihoda. Radi zaštite su u XIV. i XV. st. podignute zidine, fortifikacijski sustav izveden po uzoru na dubrovački. Stonska je solana imala 11 kristalizacijskih bazena, a danas ih je sačuvano osam. Najveća berba soli (6000 t) zabilježena je 1611. i 1637., dok danas iznosi oko 2000 t godišnje na površini od 45 ha.







Solana u Ninu stara je više od 2000 godina, o čemu svjedoče arheološki nalazi iz doba Liburna i rimska zapornica koja se i danas nalazi na poljima soli. Pod mletačkom je vlašću rad solane od XV. st. zbog monopola potiran i obustavljen. Ponovno je otvorena 1955. te prosječna godišnja proizvodnja posljednjih godina iznosi 3200 t na površini od 55 ha.













Precizan podatak o početku dobivanja soli na Pagu nije poznat, no sigurno je da se dobiva od IX. st. Prve kronike zabilježene su u X. st., a zabilježeno je i stradavanje solane u drugoj polovici XIII. st. i sredinom XIV. st. u sukobima sa Zadrom. Zahvaljujući postojanju povoljne glinene podloge i klimatskih uvjeta, tijekom povijesti paška solana bila je najveća u Hrvatskoj, a kako su prihodi bili iznimni, imala je stratešku vrijednost prisutnim geopolitičkim jedinicama. Prema podatcima iz XIII. st., samo u Paškoj uvali bilo je oko 90 solina (kavedina ili bazena soli), u XIV. st. više od 130, a u XVIII. st. više od 2000. Austrijska je uprava 1909–11. izgradila novu solanu na površini od 110 ha i kapaciteta 6000 t na godinu. Površina je 1955. povećana na 170 ha a proizvodnja na 10 000 t na godinu. Danas solana ima ukupnu površinu od 258 ha, od čega 225 ha u Pagu i 33 ha bazena u Dinjiški s proizvodnjom od približno 18 000 t na godinu.













U posljednje se vrijeme u RH proizvodi oko 20 000 t morske soli na godinu, od čega se 80–90% proizvede na Pagu, a ostatak u Ninu i Stonu. Oko dva milijuna kvadratnih metara bazena soli Solane Pag dobilo je status područja i lokaliteta osobitih bioloških i krajobraznih vrijednosti, a bazeni soli postali su zaštićeno područje. Solana Nin također je zaštićena, a solana Ston započela je taj proces.

Dukat d. d., poduzeće za preradbu mlijeka i proizvodnju mliječnih proizvoda sa sjedištem u Zagrebu.







Osnovano je 1912. kao Gradska mljekara u zagrebačkoj Dugoj ulici (današnja Radićeva), čime je započela organizirana preradba mlijeka u Zagrebu. Poduzeće je već prve godine proizvelo oko 1500 »kanti« mlijeka, kojega je distribuiralo uglavnom po privatnim domaćinstvima. Uskoro su u Zagrebu osnovane mljekare Baltic (1924) i Samopomoć (1926), a većina mljekara na području grada i okolice postala je 1936. dio Saveza mljekarskih zadruga i Gospodarske sloge. Od 1940. sva mljekarska djelatnost na zagrebačkom području bila je organizirana u tri velika mljekarska pogona, koji su se nakon 1948. spojili u Gradsku mljekaru Zagreb. Proizvodni pogon u današnjoj Branimirovoj ulici 67 u to je doba već bio dotrajao i zastario, u proizvodnji su se rijetko rabili rashladni uređaji, a mlijeko se nije pasteriziralo. Kako lokacija na kojoj se proizvodni pogon nalazio nije nudila mogućnost širenja, gradnjom novih proizvodnih pogona, poduzeće je uz pomoć UNICEF-a 1952. izgradilo novu tvornicu na Žitnjaku, koja je zadovoljavala visoke higijensko-tehničke standarde (linija za prijam i pasterizaciju mlijeka, rashladno postrojenje). Kapacitet nove mljekare bio je 120 000 l na dan (30 000 l pasteriziranoga mlijeka u bocama i 90 000 l u kantama). Te je godine u Zagrebu počela proizvodnja i prodaja pasteriziranog mlijeka u staklenim bocama. Uz UNICEF-ovu pomoć na terenu je organizirana i otkupna mreža s velikim brojem sabirališta za prijam i hlađenje mlijeka. Godine 1955. poduzeće je promijenilo ime u Zagrebačka mljekara. Djelatnost mljekare širila se izgradnjom novih pogona za proizvodnju steriliziranih i fermentiranih proizvoda (1967), uvođenjem opreme za punjenje u plastičnu ambalažu (1968) te početkom proizvodnje svježih i topljenih sireva i pudinga (1971). Zagrebačka mljekara 1972. postala je prva privredna organizacija koja se samoorganizirala u OUR Dukat. Kako bi se osuvremenio proizvodni pogon i postigla veća proizvodnja, poduzeće je 1979. na mjestu stare mljekare izgradilo novu (kapaciteta 350 000 l na dan), koja djeluje i danas kao jedan od triju proizvodnih pogona. U razdoblju 1980–93. ulagalo se u razvoj tehnologije i revitalizaciju opreme (otvoren je upravljački centar kojim se iz jednog mjesta nadziralo i upravljalo tehnološkim procesima, a montiran je niz novih linija za proizvodnju većih kapaciteta).







Nakon pretvorbe i privatizacije 1994. poduzeće je kao Dukat d. d. ušlo u sastav Lura Grupe, a 1999. pod okriljem Lure našla su se još dva poduzeća za preradbu mlijeka: → Sirela i Mljekara Zadar. U to doba u Dukatu je radilo 816 radnika. Lura je 2007. prodala Dukat vodećoj svjetskoj mliječnoj grupaciji, francuskom Lactalisu. Iste godine zagrebačko poduzeće za preradbu mlijeka započelo je djelovati pod nazivom Dukat mliječna industrija d. d. Kao Lactalisov centar za razvoj mliječnog poslovanja na tržištima jugoistočne Europe nastavio je proces spajanja mliječnih industrija u okolini, pa se Dukatu 2008. pripojio KIM Karlovac, a preuzimanjem slovenske Ljubljanske mlekarne (2013) dodatno je ojačao poziciju u mljekarskom sektoru jugoistočne Europe. Kako bi zadržalo jednu od vodećih pozicija u ovome dijelu Europe, poduzeće je stalno ulagalo u razvoj tehnologije i osuvremenjivanje proizvodnih pogona. Godine 2010. Dukat je potrošačima predstavio prvo trajno mlijeko u plastičnoj boci, a iste je godine otvoren novi proizvodni pogon KIM Mljekare Karlovac opremljen najsuvremenijim proizvodnim pogonom za preradbu te punjenje trajnog mlijeka u boce u Hrvatskoj i okolnim, regionalnim tržištima. Investicije u nove tehnologije omogućile su Dukatu da od 2014. trajne mliječne deserte izvozi na tržišta Afrike, Južne Amerike i Kine, te da 2016. tržištu predstavi Dukat Fit, liniju funkcionalnih mliječnih proizvoda bogatih proteinima. Godine 2019. Dukat je financijski pomogao modernizirati i proširiti Sirelin proizvodni pogon u Bjelovaru. Tijekom 2020. imao je 13 povezanih društava u Hrvatskoj, BiH, Sloveniji, Srbiji, Kosovu, Makedoniji i Bugarskoj, a zapošljavao je oko 3000 radnika (oko 1000 u RH). Svoje proizvode danas izvozi u 86 država širom svijeta.

Dukatov proizvodni asortiman danas se sastoji od svježeg i trajnog mlijeka, proizvoda bez laktoze (mlijeko i jogurt), jogurta (čvrsti, tekući, voćni, grčkog tipa, light), acidofila, kefira, sirutke, mlaćenice, vrhnja (kiselo, za kuhanje, šlag i kavu), maslaca, mliječnih namaza, gotovih umaka, pudinga, moussea i funkcionalnih mliječnih proizvoda. Većina proizvoda nastala je preradbom kravljeg mlijeka, a manji broj preradbom ovčjeg i kozjeg (grčki tip jogurta). Dukat proizvodi i sireve, koje na tržište plasira putem robnih marki Sirela, Président i Galbani, pod kojom prodaje i mesne delicije (trajne kobasice, mortadelu i pršut). Znak Hrvatske kvalitete nose Dukatovo svježe mlijeko, fermentirani mliječni napitci SenSia te sirevi Ribanac i Trapist, a oznaku Izvorno hrvatsko mliječni namazi Dukatela te Président Zagrebački sir, polutvrdi masni sir Podravec i polutvrdi dimljeni sir Dimsi.

biotehnologija, disciplina koja primjenjuje znanstvene metode u radu sa živim organizmima ili njihovim dijelovima za dobivanje novih proizvoda ili organizama ili usluga. U sklopu toga → bioprocesno inženjerstvo podrazumijeva istraživanje, razvoj i primjenu bioprocesa za dobivanje novih visokovrijednih proizvoda s pomoću enzima, mikroba (napose bakterija i kvasaca), biljnih ili životinjskih stanica (uključivši i ljudske) i tkiva. Bioprocesno inženjerstvo (bioreaktorsko inženjerstvo) obuhvaća razvoj i primjenu novih tehnika i opreme koja imitira okoliš u stanici biljnih, životinjskih organizama ili mikroba (→ bioreaktor). Izvođenje ciljanih promjena u genetičkoj konstituciji živog organizma, koja se uobičajeno ne bi pojavila prirodnim putem u djelokrugu je → genetičkog inženjerstva.

Biotehnologija općenito

Naziv biotehnologija prvi je 1919. upotrijebio Mađar Károly Ereky kako bi opisao tehnologiju koja se temelji na pretvaranju sirovina u hranu biološkim putem. U današnjem se značenju naziv počeo rabiti 1950-ih. Preduvjeti za razvoj biotehnologije u visokotehnološku disciplinu kakva je danas ostvareni su otkrićem mikroskopa (Antoni van Leeuwenhoek, 1632–1723), spoznajom nasljednih osobina živih organizama i razvoja osnova genetike (Johann Gregor Mendel, 1822–1884), otkrićem elektroničkoga mikroskopa (Ernst Ruska, 1906–1988), otkrićem DNA (James Dewey Watson, 1928. i Francis Harry Compton Crick, 1916–2004) te čovjekovom željom da otkrića do kojih je došao primijeni za poboljšanje postojećih organizama u korist čovječanstva, kakvo je bilo kloniranje ovce Dolly 1996 (Ian Wilmut, 1944. i Keith Campbell, 1954–2012). Danas su gotovo sve razvijene države i mnoge druge prepoznale biotehnologiju kao pokretačku snagu održivoga gospodarskog rasta. Tako je biotehnologija obuhvaćena Industrijskom strategijom Republike Hrvatske 2014–20. i Strategijom pametne specijalizacije 2016–20. kao jedna od šest ključnih razvojnih tehnologija koje pružaju osnovu za inovacije u više industrijskih sektora.

Podjela

Prema povijesnim se fazama razvoja biotehnologija dijeli na staru, klasičnu i modernu. Stara biotehnologija od prapovijesnog je doba bila usmjerena prema proizvodnji i očuvanju hrane (npr. proizvodnja vina ili piva uz pomoć vrenja zbog mikroba iz okoliša). U središtu klasične biotehnologije bila je industrijska proizvodnja temeljena na enzimima unutar mikroorganizama, koji su se rabili za proizvodnju hrane i lijekova, npr. penicilina (Alexander Fleming, 1881–1955). Moderna biotehnologija počela se razvijati 1960-ih, a postupno postaje jednom od ključnih tehnologija današnjice, kada se posredno ili neposredno primjenjuje u mnogim ljudskim aktivnostima. Tako se npr. razvijaju nova saznanja o staničnim i supstaničnim procesima i stvaraju uvjeti za nova biotehnološka rješenja u proizvodnji lijekova, boljem razumijevanju bolesti i nasljednih osobina živih bića. Radi se i na rješenjima mikroelektronike, odn. bioelektronike, koja se zasnivaju na novim biološkim komponentama u elektroničkim sklopovima i spremanju podataka na umjetno stvorenu DNA.

Moderna se biotehnologija danas dijeli prema područjima primjene na biotehnologiju primarne i sekundarne proizvodnje hrane i pića (kadšto »zelena« biotehnologija, engl. agri-biotech), biotehnologiju vodnih resursa, mora i zaštite okoliša (»plava« biotehnologija, engl. environmental biotech), biotehnologiju proizvodnje sirovina, kemikalija, materijala i goriva (»bijela« biotehnologija, engl. industrial biotech) i biotehnologiju s primjenom u zdravstvu i farmaceutskoj industriji (»crvena« biotehnologija, engl. biopharma).

Prednosti i rizici

Brz napredak biotehnologije i primjena istraživanja pokrenuli su i pitanja o mogućim posljedicama i rizicima, kakve donosi npr. unošenje stanica s izmijenjenim svojstvima u čovjeka ili okoliš, a zabrinutost javnosti izaziva i njezina moguća primjena za razvoj i proizvodnju biološkog oružja za masovno uništenje. U današnje doba posebno raste strah od bioterorizma, za koji ne postoje dovoljno djelotvorne mjere zaštite.

Primjena biotehnologije

Glavne gospodarske djelatnosti u kojima se primjenjuje biotehnologija su proizvodnja hrane, biljna i stočarska proizvodnja, farmacija i zdravstvo, ekologija i zaštita okoliša, šumarstvo, rudarstvo, akvakultura, proizvodnja sirovina, industrijskih kemikalija, biogoriva.

Biotehnologija u proizvodnji hrane

Brz rast broja stanovnika na Zemlji i klimatske promjene mogu dovesti do nestašica hrane koje su mogućnosti proizvodnje konvencionalnim metodama ograničene. Predviđanja o eskalaciji takva stanja poticaj su snažnijemu razvoju i primjeni biotehnoloških postignuća radi proizvodnje više hrane, većih nutritivnih vrijednosti i manje cijene, uz istodobno očuvanje okoliša. Danas se biotehnološki postupci u proizvodnji hrane (→ prehrambena tehnologija) rabe npr. za proizvodnju fermentirane hrane i → alkoholnih pića, bakterijskih i fungalnih starter kultura za fermentirane namirnice, → probiotika, mikrobnih proteina, pekarskoga, pivskoga i vinskoga → kvasca, → prehrambenih aditiva (emulgatori, antioksidansi, boje, mirisi, stabilizatori), aminokiselina, → šećera i dr. Zahvaljujući biotehnologiji, razvijene su selektivne i vrlo osjetljive metode brzog određivanja pojedinih sastojaka u hrani ili mikrobnih onečišćenja zbog nepravilnog skladištenja.







Iako su biotehnološke tehnike znatno unaprijedile proizvodnju, povećale su primjenu kemikalija i bioaktivnih tvari koje se unose u organizam ili tlo tijekom proizvodnje. Posebno velika rasprava vodi se u svijetu zbog hrane proizvedene na osnovi → genetički modificiranih organizama (GMO). Primjena genetičkog inženjerstva (tehnologija rekombinantne DNA) u konstrukciji GMO-a ima veliku primjenu i potencijal u biotehnološkoj proizvodnji hrane. Pod tim se ponajprije podrazumijevaju GM biljke (soja, kukuruz, uljana repica, pamuk) i GM mikroorganizmi (služe kao proizvođači enzima i drugih spojeva koji se rabe u procesu proizvodnje hrane ili se dodaju u gotove proizvode). Iako opasnost od takve hrane nije dokazana, većina zemalja je pravnom legislativom i strogim nadzorom mjerodavnih institucija uredila istraživanje, razvoj i primjenu GMO-a, među njima i Hrvatska.







Biotehnologija u biljnoj proizvodnji i stočarstvu

U današnjoj se praksi u biljnoj proizvodnji i stočarstvu (→ poljoprivreda) biotehnološki procesi primjenjuju u proizvodnji krmiva, silaže, komposta, bioloških gnojiva, animalnih vakcina, animalnih probiotika, bioloških insekticida i pesticida i sl. U biljnoj proizvodnji biotehnološke se tehnike primjenjuju i radi poboljšanja svojstava biljaka. Umetanjem gena iz drugog organizma odgovornoga za otpornost na neku bolest u DNA biljne stanice dobiva se biljka novih svojstava. Već 1967. objavljeni su prvi dokazi da bakterija Agrobacterium tumefaciens, koja prebiva u tlu, ima sposobnost transformacije normalnih biljnih stanica u tumorske umetanjem kratke sekvence DNA u biljni genom. Taj učinkovit sustav prijenosa gena između bakterije i eukariota ubrzo je postao standardna tehnologija za temeljna istraživanja i kreiranje GM biljaka. Usjevi s ciljano izmijenjenom DNA (GM usjevi) razvijaju se radi povećanja produktivnosti, što se postiže smanjenjem šteta zbog korova, bolesti ili insekata. GM usjevi ne uzgajaju se na području EU-a, ali se uvoze i rabe za preradbu u 26 država EU-a, uključujući i Hrvatsku.

U stočarstvu primjena biotehnologije rasplođivanja podrazumijeva umjetno osjemenjivanje, embriotransfer (unošenje zametka), proizvodnju zametaka in vitro, a u novije doba i manipulaciju genomom uz pomoć transgeneze i kloniranja radi poboljšanja ili promjene svojstava životinja za potrebe proizvodnje hrane, dobivanje sirovina za potrebe farmaceutske industrije ili druge namjene (npr. proizvodnja za potrebe transplantacije organa). Nove tehnike poboljšavaju zdravlje životinja, reproduktivna svojstva, bolje iskorištavanje hrane, brži prirast i razmnožavanje. (→ genetika u poljoprivredi)

Biotehnologija u farmaciji i medicini

Biotehnološke metode postale su važno sredstvo u istraživanju i razvoju novih lijekova, poboljšanju postojećih i razvoju novih postupaka proizvodnje (→ ljekarništvo; → lijekovi) i razvoju dijagnostičkih proizvoda (DNA-čipovi, biosenzori). Fokus farmaceutske industrije do druge polovice XX. st. bio je na proizvodnji lijekova kemijskom sintezom. Frederick Grant Banting (1891–1941) i John James Rickard Macleod (1876–1935) uspjeli su 1922. liječiti dijabetes inzulinom dobivenim iz gušterače životinja te prvi upozorili na značaj bioloških lijekova. Godine 1982. umjetno je razvijen rekombinantni humani inzulin, za proizvodnju kojega se rabila GM bakterija Escherichia coli.

Danas su najveća skupina biofarmaceutika → antibiotici, koji se dobivaju fermentacijom iz plijesni. Velik dio → vitamina, organskih spojeva prijeko potrebnih za rast, razvoj i normalno djelovanje organizma, također su biotehnološkog podrijetla. Rekombinantni faktori zgrušavanja (VIII i IX) za liječenje hemofilije A i B mogu se proizvoditi iz mlijeka GM ovaca. Tehnologija → stanične kulture je znatno promijenila i pojeftinila proizvodnju kompleksnih velikih molekula koje se ne mogu proizvesti poznatim kemijskim metodama. Biotehnologija se za proizvodnju bioloških lijekova koristi i živim organizmima (životinjske stanice, biljne stanice, virusi, bakterije, kvasci). Primjerice protein taligluceraza α, odnosno β-glukozidaza, proizvodi se u stanicama mrkve u bioreaktoru s velikim fleksibilnim polietilenskim vrećama u koje se zrak i hranjiva podloga dovode iz središnjeg sustava pod sterilnim uvjetima. Biotehnološkim postupcima proizvode se i hormoni, npr. humani inzulin, hormon rasta, eritropoetin, citokini. U terapiji različitih stanja rabe se → enzimi, poput deoksiribonukleaze I (generički naziv dornaza alfa, zaštićeni naziv Pulmozyme) koja se rabi za pacijente s cističnom fibrozom, ili plazminogenog aktivatora koji se rabi u otapanju krvnih ugrušaka u krvotoku. Monoklonska protutijela u kombinaciji s imunosupresivima primjenjuju se za liječenje tumora i drugih bolesti. Posljednjih godina najprodavaniji biološki lijek je Humira (adalimumab), monoklonsko protutijelo koje se rabi u liječenju više vrsta kroničnih upalnih stanja. Brze dijagnostičke metode razvijene biotehnološkim postupcima znatno skraćuju vrijeme liječenja. Dosezi i mogućnosti biomedicinskih znanosti potpomognutih suvremenom biotehnologijom su ozbiljno napredovali (npr. primjena in vitro fertilizacije povećala je populaciju stanovništva).













Biotehnologija u zaštiti okoliša

Osim što se biotehnološkim aktivnostima posredno može smanjiti onečišćenje okoliša, npr. smanjiti uporaba pesticida, postoje i biotehnološke metode koje izravno pridonose → zaštiti okoliša (sv. 4). Među njih spadaju biološko pročišćavanje → otpadnih voda (sv. 4) (prethodna, primarna, sekundarna i tercijarna obradba; biološko uklanjanje sastojaka s ugljikom, dušikom, fosforom i sumporom te mikroonečistila – ksenobiotika; primjena ionskih izmjenjivača i membranskih bioreaktora; metoda bioaugmentacije), bioremedijacija zemljišta, uklanjanje biorazgradivih sastojaka iz zraka, nove metode motrenja onečišćenja u okolišu, razvoj biorazgradive ambalaže. Biotehnologija pomaže očuvanju bioraznolikosti s pomoću banaka sjemena, in vitro banaka za srednjoročno i dugoročno pohranjivanje i banaka DNA. Procjena bioraznolikosti izvodi se s pomoću genetičkih biljega – morfoloških i molekularnih od kojih su najznačajniji DNA markeri. Zaštiti bioraznolikosti od mogućih rizika koje predstavlja GMO pridonose međunarodni sporazumi, npr. Kartagenski protokol iz 2000., dok se Protokolom iz Nagoye (2010) nastoji postići veća pravna sigurnost za proizvođače i potrošače genetičkih resursa.

Biotehnologija u šumarstvu

Primjenom biotehnologije danas je omogućena proizvodnja šumskih sadnica poboljšanih genskih svojstava (poželjnog sastava lignina, tolerancije na herbicide, otpornosti na bolesti i štetnike, kontrolirane cvatnje), te unapređenje preradbe šumske biomase (npr. proizvodnja metana fermentacijom → drvne biomase). Većina biotehnoloških aktivnosti u šumarstvu usredotočila se na nekoliko rodova šumskoga drveća (topola, eukaliptus, bor, smreka, hrast, akacija). Kako drveće spada među dugoživuće organizme, pa postoji opasnost od neželjenog prijenosa gena s transgenskih jedinki u prirodni okoliš (time i narušavanja prirodne ravnoteže), i dalje se daje prednost oplemenjivanju sadnica pred genetičkim modificiranjem kojemu se u istraživanjima pristupa s posebnim oprezom. Iako se procjenjuje kako postoji nekoliko stotina terenskih nasada s GM drvenastim vrstama širom svijeta, u hrvatskom šumarstvu nema komercijalne uporabe takvih plantaža.

Biotehnologija mora i akvakultura (marikultura)

Potencijalno područje biotehnologije u akvakulturi uključuje uporabu sintetskih hormona radi poticanja razmnožavanja, razvoj GM ribe, pohranu gena ili gameta, upravljanje zdravljem vodenih vrsta i dr. U tom su se području istraživanja osobito intenzivirala pa biotehnologija danas znatno utječe na akvakulturu i ribarstvo s vrlo velikim potencijalom razvoja u budućnosti. Biotehnologija je jednu od prvih primjena pronašla u proizvodnji riblje mlađi, a u novije doba u razvoju umjetnog uzgoja (akvakultura) riba te drugih vodenih organizama poput školjaka. Nedovoljno istražena morska prostranstva izvor su otkrića novih biljnih i životinjskih organizama, novoga mikrobnog svijeta, kao i mogućnosti njihove primjene, npr. za razvoj novih lijekova, industrijskih enzima, sastojaka hrane, biosenzora, kemikalija. Stoga se razvijaju nove tehnike i oprema za istraživanja na velikim dubinama, te za stvaranje preduvjeta za istraživanje živućih dubokomorskih organizama na Zemljinoj površini. Tehnologija kulture stanica riba i drugih morskih organizama nudi nove odlike koje su bitno drugačije od poznatih životinjskih staničnih linija sisavaca. Primjena morskih algi u proizvodnji hrane raste, napose u dalekoistočnim zemljama. (→ marikultura; → ribnjačarstvo)

Biotehnologija u naftnoj industriji i rudarstvu

Kada se pri eksploataciji nafte iskoriste sve raspoložive mehaničke metode njezina crpenja, znatne količine nafte (oko 58%) i dalje ostaju pod zemljom, a mogu se iskoristiti biotehnološkim postupcima. Injektiranjem suspenzije mikroba u teško dostupna ležišta provodi se odsumporavanje, uklanjanje metala, uklanjanje dušičnih spojeva, smanjivanje viskoziteta i konačno plinofikacija naftnih ležišta, pri kojoj mikrobi pretvaraju naftu u plinove koji se mogu eksploatirati. Da bi mikrobi mogli održati svoju biološku učinkovitost na znatno višim temperaturama od njihova optimalnog djelovanja, bilo je potrebno razviti termofilne mikrobe koji održavaju svoju aktivnost i u ekstremnim uvjetima. Druge su primjene biotehnoloških postupaka u naftnoj industriji pri uklanjanju ostataka nafte u tankerima uz pomoć biosurfaktanata koji smanjuju površinsku napetost i omogućuju brže pranje i čišćenje tankova, te pri zagađenju morske površine naftom uzrokovanom pomorskim havarijama tankera. Slične tehnike mogu se primijeniti u → rudarstvu (biorudarstvo) pri eksploataciji metala, → metalurgiji (biometalurgija) pri odvajanju plemenitih metala iz otpada, te za druge primjene.

Biotehnologija u proizvodnji sirovina, kemikalija, materijala, goriva

Značajna je primjena biotehnoloških postupaka u industrijskoj proizvodnji sirovina, kemikalija, materijala i goriva (etanol, aceton, butanol, organske kiseline, aminokiseline, biopolimeri, industrijski enzimi, → biogoriva – bioalkoholi, biodizel, bioplin), gdje ti postupci i proizvodi sve više zamjenjuju klasične kemijske. Uporabom npr. Sunčeve svjetlosti moguće je jednostavnije i brže u stanicama biljke ili mikroba ili algi provesti sintezu negoli klasičnim kemijskim postupcima.

Biotehnologija u Hrvatskoj

Začetci znanstvenih istraživanja u području moderne biotehnologije u Hrvatskoj iz prve polovice XX. st. povezuju se s dobitnicima Nobelove nagrade za kemiju → Lavoslavom Ružičkom (sv. 4) i → Vladimirom Prelogom. Osnutak dioničkoga društva Kaštel 1921. smatra se početkom primjene biokemijskog inženjerstva u Hrvatskoj. U suradnji s Prelogom, u Kaštelu je 1936. među prvima u svijetu pokrenuta proizvodnja sulfonamida (streptazola); godine 1941. Kaštel je prerastao u farmaceutsko poduzeće → Pliva. Proizvodnja vitamina C, oksitetraciklina i patentiranje i proizvodnja vlastita makrolidnog antibiotika azitromicina neki su od svjetski prepoznatih postignuća znanstvenika i inženjera iz Plive.













Visoko školstvo i znanost

Pojedine teme iz prehrambene tehnologije, biotehnologije i nutricionizma na Sveučilištu u Zagrebu predaju se od 1920-ih. Na Gospodarsko-šumarskom fakultetu predavao se 1919. kolegij Mljekarstvo, 1920. Gospodarska kemijska tehnologija s vježbama (demonstracijama) iz tehnologije piva, 1921. Vinogradarstvo i pivničarstvo i Gospodarska bakteriologija. Kada je zagrebačka Visoka tehnička škola 1926. postala → Tehnički fakultet (sv. 4), u sklopu Kemijskog odsjeka osnovan je Zavod za organsku kemijsku tehnologiju pod vodstvom → Matije Krajčinovića, a predavali su se kolegiji Tehnologija vrenja (alkohola, piva, octa), Tehnologija ulja i masti, Kemija živežnih namirnica i Tehnička mikrobiologija (pomoćni nastavnik → Ljudevit Gutschy), a od 1928. i Kemija namirnica. Na Veterinarskome fakultetu predavala se 1929. Higijena stočnih proizvoda (mesa i mlijeka), a 1940. Kemija živežnih namirnica. Na Poljoprivredno-šumarskome fakultetu 1936. predavao se kolegij Voćarstvo i prerada voća te Vinogradarstvo i vinarstvo. Od 1946. područje biotehnologije dobiva snažan poticaj osnutkom Zavoda za tehničku botaniku Tehničkoga fakulteta, koji je osnovao → Bogdan Varićak, a kada je njegov rad nastavila → Vera Johanides, uvedeni su novi kolegiji Tehnička mikroskopija, Tehnička mikrobiologija i Mlinarstvo. U isto doba na Veterinarskome fakultetu predavali su se Tržišni nadzor namirnica biljnog i drugog podrijetla, Higijena mesa i mesnih proizvoda, a na Farmaceutskom fakultetu Bromatologija.

Sa stečenim iskustvom i predznanjem, diobom dotadašnjega Tehničkog fakulteta, osnovan je 1956. Kemijsko-prehrambeno-rudarski fakultet (od 1957. Tehnološki fakultet) s Prehrambeno-tehnološkim odsjekom; odsjek je obuhvaćao Prehrambeno-tehnološki, Biotehnološki i Tehnološko-analitički smjer, pa se njegovo osnivanje smatra začetkom modernoga visokoškolskog studija biotehnologije u Hrvatskoj. Godine 1960. odsjek je, nakon uvođenja novih kolegija, preimenovan u Biotehnološki odjel (od 1974. OOUR Institut prehrambenog i biokemijskog inženjerstva Tehnološkoga fakulteta u Zagrebu), koji se 1979. izdvojio iz sastava Tehnološkoga fakulteta i od tada nosi naziv → Prehrambeno-biotehnološki fakultet (PBF). Od osamostaljenja na tom se fakultetu kroz petogodišnji studij obrazuju novi naraštaji inženjera iz područja biokemijskog inženjerstva, a od 1967. među prvima u Europi izvodi se poslijediplomski znanstveni doktorski studij iz tog područja. Bolonjska deklaracija prihvaćena je i implementirana na fakultetu 2005. Primjer visokih znanstvenih ambicija fakulteta je uključivanje u Znanstveni centar izvrsnosti za Bioprospecting Jadranskog mora (BioProCro) koji se financira iz europskih fondova te uključuje druga hrvatska središta u kojima se istražuje biotehnologija: Institut Ruđer Bošković, Prehrambeno-tehnološki fakultet u Osijeku, Kemijsko-tehnološki fakultet u Splitu i Odjel za biotehnologiju Sveučilišta u Rijeci. Osim u tim institucijama, danas se biotehnologija znanstveno istražuje i podučava na visokoškolskoj razini u mnogim srodnim institucijama koje djeluju u područjima biotehničkih, prirodnih, tehničkih i biomedicinskih znanosti i zdravstva. Nemali je i doprinos istraživačkih središta u sklopu poduzeća prehrambene i farmaceutske industrije, a kao središte suradnje gospodarstva i znanosti na području biotehnologije zamišljen je zagrebački → BICRO Biocentar. U okviru Znanstvenog centra izvrsnosti za bioraznolikost i molekularno oplemenjivanje bilja CroP-BioDiv, istraživačka mreža sastavljena od Agronomskoga fakulteta u Zagrebu, Instituta za poljoprivredu i turizam Poreč, Prirodoslovno-matematičkoga fakulteta u Zagrebu, Poljoprivrednog instituta Osijek, Instituta za jadranske kulture i melioraciju krša Split te Fakulteta agrobiotehničkih znanosti Osijek, zajednički je usmjerena na prijenos znanja i tehnologije sa svrhom izravnog doprinosa napretku istraživanja u poljoprivredi. Godine 2013. osnovan je Centar za istraživanje i prijenos znanja u biotehnologiji Sveučilišta u Zagrebu, koji je nastavio rad dotadašnje Poslovne jedinice za istraživanje i razvoj Imunološkoga zavoda u Zagrebu.













Među osobama koje su utjecale na razvoj biotehnologije u Hrvatskoj osobito se ističe V. Johanides, koju se smatra pionirkom europske biotehnologije i utemeljiteljicom moderne biotehnologije i biokemijskog inženjerstva u Hrvatskoj. Ona je 1978. sudjelovala na prvom Europskom kongresu biotehnologa u švicarskom Interlakenu i bila potpisnica povelje o uspostavi Europske federacije za biotehnologiju (engl. European federation of biotechnology, EFB), koja od tada okuplja i razvija suradnju strukovnih društava iz područja biotehnologije. Okupivši najznačajnije istraživače i stručnjake iz područja biokemijskog inženjerstva, među kojima → Zlatka Kniewalda, → Vladimira Marića, Slobodana Grbu, → Marijana Bošnjaka, → Daslava Hranuelija, Srđana Novaka i dr., V. Johanides je 1990. utemeljila prvo strukovno društvo tog područja → Hrvatsko društvo za biotehnologiju.

Hrvatsko društvo za biotehnologiju danas je vodeća organizacija u RH koja promiče biotehnologiju suradnjom s HAZU-om, HATZ-om, Hrvatskim inženjerskim savezom, tijelima Vlade RH i različitim međunarodnim organizacijama. Glasilo društva je međunarodni znanstveni časopis → Food Technology and Biotechnology. Hrvatsko društvo za biotehnologiju jedan je od osnivača i organizatora Kolegija bioprocesnog inženjerstva (Bioprocess Engineering Course) za studente doktorskih studija, postdoktorande i stručnjake iz industrije. Od 1999. djeluje i Hrvatsko društvo prehrambenih tehnologa, biotehnologa i nutricionista, koje od 2009. izdaje znanstveno-stručni → Hrvatski časopis za prehrambenu tehnologiju, biotehnologiju i nutricionizam. Od 1996. aktivnosti u području biotehnologije, prehrambene tehnologije, nutricionizma i zaštite okoliša, te školovanje i usavršavanje kadrova podupire Biotehnička zaklada PBF-a.









Među skriptama, udžbenicima i monografijama iz područja biotehnologije ističu se Industrijska mikrobiologija (V. Johanides, A. Korčulanin, V. Marić, S. Divljak, 1976), Biokemijsko inženjerstvo (V. Marić, S. Novak, P. Horvat, 1987), Biotehnologija (P. Raspor, M. Alačević, V. Marić, 1992), Vitamini i hormoni (Z. Kniewald 1993), Primijenjena mikrobiologija (S. Duraković, 1996), Priručnik za pripravu i izolaciju biološki djelatnih supstancija (Z. Kniewald, J. Vorkapić-Furač, V. Zechner-Krpan, V. Gaurina-Srček, 2000), Proizvodnja enzima i enzimsko inženjerstvo (S. Matošić, J. Šušković, 2000), Biotehnološka proizvodnja lijekova i specifičnih kemikalija (S. Matošić, J. Šušković, 2000), Biotehnologija i sirovine (V. Marić, 2000), Reaktorsko inženjerstvo I–III (Ž. Kurtanjek, 2001), Mikologija u biotehnologiji (S. i L. Duraković, 2003), Bakteriologija u biotehnologiji I–II (S. Duraković, S. Redžepović, 2004–05), Biokemijsko inženjerstvo (B. Šantek, V. Marić, 2009), Uvod u kinetiku mikrobnih procesa (M. Bošnjak, 2009).

Bućan, Boris (Zagreb, 15. III. 1947 – Zagreb, 18. V. 2023), slikar i grafički dizajner, jedan od najistaknutijih hrvatskih grafičkih dizajnera.

Diplomirao je slikarstvo 1972. na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu u klasi Raula Goldonija. S radom je započeo 1960-ih realiziravši više intervencija u gradskim prostorima te djela u području konceptualne i medijske umjetnosti. Grafičkim dizajnom počeo se baviti potkraj 1960-ih izrađujući plakate za Studentski centar (SC) Sveučilišta u Zagrebu (Galerija SC-a i Teatar &TD) i zagrebačko dramsko kazalište (danas Gradsko dramsko kazalište Gavella), uvodeći potom i fotografiju u taj medij. Vezan je uz pop-art i konceptualizam, a uspješno anticipira neke značajke postmodernizma. Ističu se serije plakata velikih dimenzija koje je radio 1980-ih za Hrvatsko narodno kazalište u Splitu (Igor Stravinski, balet Žar ptica, 1983), Zagrebačke simfoničare i Zbor Radiotelevizije Zagreb (Glazbeni doživljaji, 1986–89). Plakat za balet Žar ptica uvršten je u postav izložbe The Power of Posters u Victoria and Albert Museumu u Londonu 1998., te predstavljen na naslovnoj stranici kataloga izložbe. Radovi mu se nalaze u najistaknutijim svjetskim muzejima i galerijama (MoMa i Cooper Hewitt Smithsonian Design Museum u New Yorku, Deutsches Plakat Museum u Essenu, State Library Victoria u Melbourneu i dr.). Dobitnik je mnogobrojnih međunarodnih i nacionalnih nagrada i priznanja, među ostalim Nagrade za životno djelo Hrvatskoga dizajnerskog društva (2006). Redoviti je član HAZU-a od 2006.







Brčić, Josip (Varaždin, 4. XI. 1923 – Zagreb, 9. IX. 2006), agronom, stručnjak za mehanizaciju u poljoprivredi.

U Zagrebu je na Poljoprivredno-šumarskome fakultetu (→ Agronomski fakultet) diplomirao 1949. te doktorirao 1954. disertacijom Gubici u zrnju kod raznih načina žetve i vršidbe žitarica. U Zavodu za poljoprivredno strojarstvo Fakulteta radio je od 1949., od 1966. kao redoviti profesor. Bio je dekan Fakulteta 1964–66. Utemeljio je 1958. prvi poslijediplomski studij mehanizacije poljoprivrede, kojega je bio voditelj. Bavio se problemima mehanizacije u području ratarstva, stočarstva, voćarstva, vinogradarstva i povrćarstva, te uveo nove metode u mehanizaciji: izravno kombajniranje sjemenskih djetelina i trava, uvođenje teških traktora snage veće od 100 kW, izravno kombajniranje kukuruza, mehanizirano ubiranje voća, povrća i grožđa. Od 1958. bio je član American Society of Agricultural Engineers, te predstavnik Jugoslavije u Ekonomskoj komisiji UN-a za Europu u skupini za mehanizaciju poljoprivrede.

Za studente poslijediplomskoga studija priredio je i objavio više od 40 skripta, a samostalno i u koautorstvu napisao je udžbenike Mehanizacija rada u stočarstvu 1–2 (1964–65), Mehanizacija rada u voćarstvu i vinogradarstvu (1966, 1995), Mehanizacija u povrćarstvu (1970), Mehanizacija poljoprivrede (1973) i priručnik Mehanizacija u biljnoj proizvodnji (1981). Preveo je s engleskoga udžbenik Poljoprivredni strojevi i oprema (S. H. Pearson, 1966). Bio je urednik struke poljoprivredno strojarstvo u sklopu Poljoprivredne enciklopedije LZ-a (1967–73).

Papuk, drvnoindustrijsko poduzeće iz Pakraca osnovano 1892. Belgijci Leon G. Cosimo i Gaetano Somzze kupili su 1890. šumom bogato vlastelinstvo Pakrac-Buč-Kamensko. Sjeveroistočno od Pakraca izgradili su 1892. parnu pilanu sa sedam jarmača (gatera) i šumsku prugu kojom su iskorištavali šume tog dijela Psunja. Velika pilana dobro je poslovala i tijekom vremena mijenjala vlasnike. Godine 1918. osnovano je dioničko društvo za šumsku industriju Slavex sa sjedištem u Zagrebu. Kao jedno od najvećih drvnih poduzeća u Hrvatskoj, uz pogone u Brodu na Savi (danas Slavonski Brod) (→ Slavonija DI), u svoj posjed preuzelo je i pakračku pilanu s pripadajućom šumskom željeznicom. Godine 1922. u Slavexovim je pogonima radilo 1600 radnika, dok je 1926. u Pakracu bilo zaposleno do 600 radnika. Do II. svj. rata tehnologija je ostala nepromijenjena, trupci su se rezali jarmačama, građa I. i II. klase vozila se na sušenje, nakon čega se prerađivala u štapove, drvene pete i slične finalne proizvode; u sklopu pogona djelovala je i parionica bukovine.















Pilana je nacionalizirana 1945., a od 1950. radila je u sastavu DIP-a Nova Gradiška. Početkom 1950-ih je uz pilanu otvoren pogon stolarije za finalnu proizvodnju. Od 1954. pakrački pogoni djelovali su samostalno pod imenom Papuk, drvna industrija Pakrac. Osim drvene građe, proizvodio se sobni i kuhinjski namještaj te drveni galanterijski proizvodi. Od 1954. djelovao je pogon za proizvodnju drvene vune u Siraču (do 1980). Djelatnost iskorištavanja šuma odvojila se 1960., a poduzeće se usmjerilo na obradbu i finalizaciju drva. Modernizirani su pogoni za izradbu stolica i naslonjača, čime se pakračko poduzeće svrstalo na drugo mjesto u zemlji po opsegu njihove proizvodnje i izvoza, a pušten je u rad i pogon za proizvodnju parketa. Od 1966. u sastavu poduzeća bio je i pakrački pogon drvne galanterije Jasen. Preuzimanjem drvnoga pogona u Grubišnom Polju, dotad pod upravom Oriolika iz Oriovca, tijekom 1970-ih proizvodni program stolica proširen je na hrastove stilske komode, stolove i regale. Papuk je 1971. zapošljavao 919 djelatnika. Godine 1976. pripojeno mu je metalsko poduzeće Pakram iz Pakraca, potkraj 1970-ih provedena je modernizacija pogona, a 1980. puštena u rad Tvornica aluminijskih okova. Donošenjem Zakona o udruženom radu (1976), Drvno-industrijski kombinat Papuk bio je organiziran u četiri OUR-a: Drvni kompleks, Metalni kompleks, Trgovina i Tvornica komadnog namještaja Grubišno Polje (od 1985. četiri OOUR-a: Drvno-prerađivački kompleks, Za profesionalnu rehabilitaciju i zapošljavanje invalida rada, Metalni kompleks i Trgovina).













Izbijanjem Domovinskoga rata, pakrački su pogoni 1991. porušeni i spaljeni. Od prijeratnog 1151 zaposlenika, 1995. tvornica ih je imala 302. Od 1996. djelovala je pod imenom Drvna industrija – Papuk d. d. Poslujući s gubitcima i stalno smanjujući broj zaposlenih, od 2004. bila je u stečaju i tada je prestala proizvodnja; 2014. preuzela ju je Grupa Ferdinand, a konačno je likvidirana 2020.













svila, tanko prirodno filamentno vlakno (vlakno velike duljine, više stotina metara) koje se dobiva odmatanjem s čahure (kokona) uzgojenoga leptira dudovoga svilca (Bombyx mori).







Najveći proizvođač i izvoznik svile je Kina (oko 80% svjetske proizvodnje), potom slijede Indija, Japan i Južna Koreja. Najviše svile uvozi se u Europu i SAD, a među europskim zemljama najveća je potrošnja u Njemačkoj, Italiji i Švicarskoj. U svijetu se 2018. proizvelo 164 000 t sirove svile, što je 0,15% ukupne svjetske proizvodnje vlakana.

Preduvjet za uzgoj svilca je uzgoj bijeloga duda (Morus albe), lišćem kojega se hrani gusjenica. Razvojni ciklus započinje u proljeće kad lista dud. Oplođena jajašca polažu se u inkubatore. Dva do tri dana nakon toga iz njih se izlegu gusjenice, koje nakon što pojedu velike količine lišća tijekom 30–35 dana postignu potpuni rast. Tada počinju izlučivati po dvije fibroinske niti obavijene sericinom te se njima omatati, stvarajući čahuru. Sericin ima ulogu ljepila te osigurava kompaktnost čahure unutar koje se gusjenica preobrazi u leptira. U prirodnome životnom ciklusu razvijeni leptir izlazi iz čahure i reprodukcijski ciklus počinje iznova. Pri uzgoju radi dobivanja svile, leptiri se usmrćuju kako pri izlasku ne bi uništili svilenu nit. Odmatanjem čahure uspijeva se dobiti neprekinuta nit duljine oko 900–1000 m, premda ukupna duljina niti u jednoj čahuri može biti i 4500 m. Takva svilena nit je pretežito građena od bjelančevine fibroina (70–82%), relativno je gruba na opip i neugledna izgleda zbog sericina na površini, a naziva se sirova ili grež svila i u pravilu se kao takva dalje prerađuje tkanjem, rjeđe pletenjem. Sericin se uklanja da bi vlakna dobila glatkoću, finoću i plemeniti sjaj. Takva obradba naziva se degumiranje, a tako dobivena svila degumirana svila. Zbog iznimne finoće vlakana (9–11 µm), proizvodi od degumirane svile imaju plemenit sjaj, iznimna taktilna svojstva i posebnu mekoću. Čvrstoća vlakana je 27–50 cN/tex, a prekidno istezanje iznosi 18–22%; dobro upija vlagu i vodu. Pri dobivanju težih tkanina lijepog i šuškavog pada (svileni brokat i sl.) potrebna je obradba otežavanja svile. Fibroin i sericin su vrlo osjetljivi na djelovanje alkalija, ali i na kiseline i na ultraljubičasto zračenje. Od svile se proizvodi raznovrstan tekstil za odjeću, svečane zastave te ukrasni svileni tekstil.







Domovina svile je Kina, gdje se dudov svilac uzgaja već pet tisućljeća, a umijeće dobivanja svile razvijalo se i njegovalo na carskim dvorovima i držalo u strogoj tajnosti. Zbog toga je Kina imala monopol u proizvodnji svile više od dva tisućljeća. Poznat je Put svile, kopneni prometni smjer kojim je stizala iz Kine preko Dalekoga istoka, Perzije i Bliskoga istoka do Europe. Svilarstvo se iz Kine oko 300. pr. Kr. proširilo u Japan, potom u Indiju, Perziju i Malu Aziju. U Europu se znatnije počelo širiti tek u VI. st., najprije u mediteranskim zemljama.

U nekim hrvatskim krajevima svila se proizvodila već u srednjem vijeku. Rab je 1018. imao obvezu Mletačkoj Republici davati danak od deset funta svile u slučaju da nije imao pet funta čistoga zlata. Benediktinski samostan sv. Andrije u Rabu u XIII. st. bavio se izradbom i tkanjem svile. U Konavlima i na Mljetu svila se proizvodila od XIV. st., kada je Dubrovnik trgovao predenom svilom, a izvozio je u Milano i Lyon. Uzgoj dudova svilca u Istri započeo je sredinom XVI. st.









Od kraja XVIII. st. do prve polovice XX. st. svilarstvo je u hrvatskim krajevima bilo jedna od značajnijih gospodarskih djelatnosti, posebice za vladavine carice Marije Terezije, kada je doživjelo pravi procvat. Država je tada davala materijalnu i novčanu potporu za uzgoj dudova svilca i duda, ali i provodila edukaciju i određen pritisak na seosko stanovništvo da se bavi tom djelatnošću. Godine 1768. objavljen je i prvi priručnik za uzgoj dudova svilca pod nazivom Kratki navuk kak murve sejati.













U tvornicama svile u Osijeku, Zagrebu, Varaždinu i drugim gradovima proizvodile su se svilene tkanine te različito obojeni svileni konac za ukrašavanje narodnih nošnji. Umjetničke kreacije svilenim vezom postale su kulturno nasljeđe narodnih rukotvorina. Da bi se osiguralo dovoljno hrane za prehranu gusjenica, uzgajao se dud, a ta se tradicija u nekim selima Slavonije i sjeverozapadne Hrvatske zadržala do danas. Svilarstvo je u Hrvatskoj najveći procvat doživjelo početkom 1840-ih, kada se u Slavoniji uzgojem dudova svilca bavilo oko 13 000 domaćinstava. Na području sjeverne Hrvatske bilo je važna poljoprivredna i manufakturna grana do 1870-ih, no od 1855. počelo je postupno slabjeti i propadati zbog bolesti dudovih stabala i dudova svilca te sve većega uvoza jeftinije svile iz Kine koji je smanjivao cijenu otkupa čahura. Proizvodnja sirove svile u Slavoniji počela se obnavljati 1920-ih, kada su ponovno otvorene svilane u Varaždinu, Osijeku i Zagrebu. Od 1928. do 1936. izvoz čahura i pojava umjetne svile na tržištu mnogostruko su smanjili cijenu greža, pa se svilarstvo počelo napuštati. Preradba svile i proizvodnja tkanina iz domaćih izvora opstala je još neko vrijeme u Osijeku, no zbog jeftine robe od umjetnih vlakana, svilarstvo se pokazivalo neisplativim. Do danas se održalo jedino u kućnoj radinosti slavonskih, petrinjskih i konavoskih seljanki koje se za vezenje nošnji koriste svilenim koncem proizvedenim u domaćinstvu.







tehnički tekstil, tekstilni materijal za izradbu zaštitne odjeće i mnogobrojnih drugih proizvoda koji se rabe u tehnici, poljoprivredi, ekologiji, medicini i dr., samostalno ili kao sastavni dio drugih kompozitnih materijala.







Iako je kod pojedinih skupina tehničkoga tekstila važna, estetika je uglavnom u drugome planu. Tehnički tekstil počeo se razvijati početkom XX. st. proizvodnjom umjetnih celuloznih vlakana (viskozni kord za automobilske gume), a intenzivan razvoj slijedio je od 1970-ih zahvaljujući proizvodnji novih sintetičkih vlakana te razvoju tehnologije i znanosti o materijalima. Danas su u izradbi tehničkoga tekstila zastupljene gotovo sve vrste vlakana, a posebno značenje imaju visokoučinkovita sintetička vlakna koja su omogućila uporabu tekstila u zahtjevnim i rizičnim područjima (Hightech). Globalno tržište u stalnom je rastu, a širi se i područje primjene.













Vrste

Prema namjeni tehnički je tekstil podijeljen u 12 skupina. Agrotekstil (Agrotech) rabi se u poljoprivredi, hortikulturi, šumarstvu i ribogojstvu. To su mreže za zaštitu od tuče i ptica, za zasjenjivanje, ribolov i ribogojilišta, pokrovni tekstil za zaštitu usjeva od hladnoće, isušivanja tla i rasta korova, veziva i sl. Geotekstil (Geotech) služi u izgradnji cesta, željeznica, mostova, tunela, nasipa, irigacijskih sustava i dr., a uključuje raznovrsne tkane i netkane tekstilije, rešetkaste i mrežne strukture, geomembrane i geokompozite, ovisno o njihovoj funkciji (separacija, filtracija, drenaža, ojačavanje, zaštita od erozije i dr.). Građevinski tekstil (Buildtech) rabi se u izgradnji građevina. To su arhitektonske membrane, ojačala u betonu, podloge u izradbi fasada, izolacijski materijali i dr. Industrijski tekstil (Indutech) rabi se u industriji, a uključuje filtre za odvajanje i pročišćavanje plinova i otpadnih voda, cigaretne filtre, transportne trake, remenice, užad i dr. Za medicinsku i higijensku primjenu služi → medicinski tekstil (Medtech). Tekstil za prometala (Mobiltech) rabi se u izgradnji i opremanju vozila (automobila, zrakoplova, vagona, brodova i dr.). Obuhvaća kompozite za izradbu kućišta, ojačala za pneumatike, različite filtre, pojaseve, opremu interijera vozila, zračne jastuke i dr. Zaštitni tekstil (Protech) obuhvaća odjeću i pribor za zaštitu u opasnim i pogibeljnim uvjetima, kao što su izloženost nuklearnim, kemijskim i biološkim utjecajima, visokim temperaturama i vatri, razornom mehaničkom djelovanju u vojnim i civilnim uvjetima i dr. Sportski tekstil (Sporttech) rabi se za potrebe sporta i rekreacije za opremu ljudi i objekata, a uključuje podloge za sportske terene, tkanine za sportske balone i padobrane, vreće za spavanje, sportske rekvizite (lopte, rekete) i dr. Ambalažni tekstil (Packtech) obuhvaća mreže, vreće, spremnike i kontejnere za tekuće, sipke i krute materijale i proizvode, torbe i dr. Kućanski tekstil (Hometech) obuhvaća tekstilije koje su dio namještaja, madraca i prostirača, zastore i dr. Odjevni tekstil (Clothtech) pokriva specifične funkcionalne namjene u odjeći i obući (čičci i patentni zatvarači, elastične trake i dr.). Tekstil za ekološku zaštitu (Oekotech) obuhvaća tehnički tekstil koji je u funkciji zaštite okoliša, uklanjanja zagađenja te zbrinjavanja opasnoga otpada.







Tehnički tekstil u Hrvatskoj

U Hrvatskoj se proizvodnjom tehničkoga tekstila bavi veći broj poduzeća. Tvornica → Čateks iz Čakovca proizvodi tehničke tkanine za vojne i druge namjene, umjetnu kožu te medicinski asortiman naslojenih tkanina i laminata. MTČ Pozamanterija (→ Međimurska trikotaža Čakovec) najveći je proizvođač tzv. uskoga tehničkog tekstila u ovome dijelu Europe. Tvornica Kontex iz Karlovca proizvodi tende, cerade, vatrogasne cijevi i dr. Poduzeća → Borovo iz Vukovara, Jelen iz Čakovca i Inkop iz Poznanovca proizvođači su zaštitne obuće. Od 1964. → Regeneracija iz Zaboka proizvodi netkani tekstil za izolacijske namjene i geotekstilije, a slični tehnički tekstil proizvode i Kelteks iz Karlovca i Tekstil LIO iz Osijeka (→ LIO – Lanena industrija Osijek). Konoplja iz Zagreba ima dugu tradiciju u proizvodnji užadi, a Tvornica mreža Biograd važan je proizvođač raznovrsnih mreža, užadi, ambalaže i pusta. U području tehničkoga tekstila za potrebe vojske i policije (za zaštitne kacige, prsluke i dr.) ističu se proizvođači Kroko i → Šestan-Busch (sv. 1) iz Zagreba.















pivo, pjenušavo piće s malim udjelom alkohola, karakterističnoga gorka okusa i arome po hmelju, dobiveno alkoholnim vrenjem pivske sladovine s pivskim kvascem.







Pivski slad osušeno je zrno isklijanoga pivskog ječma, rjeđe pšenice, obogaćeno enzimima, a pivska sladovina vodeni je ekstrakt pivskoga slada, neslađenih sirovina (neisklijale žitarice, škrob, tehnički i čisti šećeri dobiveni iz žitarica) i hmelja (djevičanski, neoplođeni cvat višegodišnje ženske biljke penjačice Humulus lupulus). Za alkoholno vrenje sladovine rabe se čiste kulture pivskih → kvasaca.

Vrste

Kvasac Saccharomyces pastorianus kvasac je tzv. donjega vrenja jer previre sladovinu pri razmjerno niskim temperaturama (6–18 °C), a nakon završenoga vrenja taloži se na dno posude za vrenje. Rabi se za proizvodnju piva donjega vrenja (tzv. lager piva), koja dozrijevaju pri niskim temperaturama (0–2 °C). Najpoznatiji tipovi europskih piva donjega vrenja (npr. plzensko, bečko, münchensko, dortmundsko itd.) razlikuju se najčešće po tvrdoći vode koja se rabi pri preradbi sladovine. Nakon točenja u čašu takvo pivo stvara visoku, stabilnu pjenu, a pije se ohlađeno na 5–14 °C. Zbog razmjerno velike koncentracije neprovrelog ekstrakta ima izrazitu punoću okusa. Kvasac Saccharomyces cerevisiae kvasac je tzv. gornjega vrenja jer previre sladovinu na nešto višim temperaturama (16–20 °C), a nakon završenoga vrenja ispliva na površinu mladog piva. Rabi se za proizvodnju piva gornjega vrenja, kao što su englesko pivo (ale, stout), pšenično pivo (Weizenbier ili Weissbier) i staro pivo (Altbier), koja odležavaju na višim temperaturama (0–8 °C, odn. 20 °C). Piva gornjega vrenja imaju nešto veći udjel alkohola i manji udjel neprevrelog ekstrakta. Po okusu sličnija su slabom vinu nego pivu donjega vrenja. Neke vrste piva piju se tople (20 °C), a daju siromašnu pjenu (ale). Druga se piju hladna i daju bogatu pjenu (stout, Weizenbier, Altbier). Vrenjem prosene sladovine pri temperaturama 30–40 °C s pomoću kvasca Schizosaccharomyces pombe dobiva se tzv. afričko pivo, čime se s pomoću mješovitih divljih kultura kvasaca nastaju tzv. Lambic i samostanska piva specifična okusa i arome koji se mogu pojačati odležavanjem piva na određenoj voćnoj pulpi (npr. Kriek, belgijsko pivo odležano na pulpi višnje).







Prema početnoj koncentraciji ekstrakta u sladovini iz koje se proizvedu, piva se mogu podijeliti na: slaba (ili laka; 6–9%), standardna (10–12%), specijalna (ili puna; 12,5–14%), jaka piva (ili dvostruko sladna; 18–22%) i ječmena vina (16–26%). Prema volumnom udjelu alkohola u pivu razlikuju se bezalkoholna (< 0,5%), piva s malim udjelom alkohola (< 3,5%), standardna (> 3,5%) i jaka (> 5,0% ) te ječmena vina (> 10%). Intenzitet boje piva ovisi o udjelu uporabljenoga svijetlog, karamelnog, tamnog ili prženog slada za proizvodnju sladovine, pa će veći udjel slada rezultirati intenzivnijom bojom sladovine, odn. piva. Prema boji piva se dijele na svijetla, crvena, tamna i crna.

Proces proizvodnje

Proces proizvodnje piva sastoji se od nekoliko tehnoloških faza: proizvodnje sladovine, glavnoga vrenja sladovine, naknadnoga, sekundarnog vrenja i dozrijevanja mladog piva (odn. doradbe) te punjenja piva u ambalažu (staklene i PET boce, limenke, bačve). U procesu proizvodnje sladovine usitnjeni se slad (ili smjesa slada i neslađenih žitarica) pomiješa s toplom vodom i podvrgne enzimskoj hidrolizi kako bi se proteini i škrob iz slada razgradili do gradbenih jedinica i ekstrahirali s vodom. Enzimska hidroliza provodi se postupnim povećanjem temperature komine, a pritom se odabire optimalna temperatura i vrijeme zadržavanja svakoga pojedinog hidrolitičkog enzima. Cijeđenjem (filtracijom) dobivene slatke komine odvaja se tekuća komina (sladovina) od čvrste (tropa). Kuhanjem sladovine s hmeljom (ili hmeljnim pripravcima) sladovina se koncentrira do tražene početne koncentracije ekstrakta, obogaćuje gorkim i aromatičnim sastojcima hmelja i sterilizira. Sterilna se sladovina potom hladi, bistri i aerira, a potom seli u fermentore za glavno vrenje. Glavno vrenje sladovine počinje nacjepljivanjem čiste kulture kvasca pri čemu tijekom vrenja nastaju etanol, nusproizvodi vrenja, ugljikov dioksid i toplina. Ovisno o temperaturi i koncentraciji ekstrakta u sladovini vrenje obično traje tri do osam dana. Novonastalo mlado pivo potom se hladi, uklanja se većina iskorištenoga kvasca, a manji njegov preostali dio nastavlja previranje zaostaloga fermentabilnog ekstrakta dok ne prevri sav ekstrakt sladovine, pivo se zasiti ugljikovim dioksidom, udjel nepoželjnih sastojaka smanji se ispod praga osjetljivosti ljudskih osjetila (okus i miris), a pivo se izbistri. Ako je potrebno, nakon odležavanja, pivo se može koloidno i biološki stabilizirati te filtrirati, a potom se puni u ambalažu s označenim preporučenim rokom konzumacije te udjelom alkohola.













Proizvodnja piva u Hrvatskoj

Početci

Premda je odavna poznavalo pivo, stanovništvo Hrvatske dugo je njegovalo vinsku tradiciju. Pretpostavlja se da se još u pretpovijesno doba pivo konzumiralo iz keramičkih šalica i čaša kakve su pronađene na području Vučedola, a pripisuju se badenskoj i kostelačkoj kulturi (oko 3500–3000. pr. Kr.). Pivo se u manjoj mjeri proizvodilo i konzumiralo do XIV. st. kada se prvi put u pisanim izvorima spominje pivar u Zagrebu. Običaj konzumacije i proizvodnje piva proširili su njemački vojnici koji su se na ovim prostorima borili protiv Osmanlija, pa je znatnija obrtnička proizvodnja piva u Hrvatskoj počela potkraj XVII. st. (u Osijeku 1664. A. Bauer). Tijekom XVIII. st. osnivale su se obrtničke pivovare širom Hrvatske – u Požegi (Christophor Weisler, 1726., Joannes Spun i Wolfgang Schroerer, druga polovica XVIII. st.), Zagrebu (Franjo Tobias Hosz, 1740., Kaptol, 1750), Valpovu (Petar Prandau, 1724), Varaždinu (Ferdinand Kapusch, 1753., Pavao Gruiber 1754), Bjelovaru (1772), Karlovcu (A. Köler, 1779), Koprivnici (prije 1783), Daruvaru (grof Janković, 1840), Sisku (1854) i dr. Pravo varenja piva obično je pripadalo gradskomu magistratu, a pretpostavlja se da je svaki slobodni kraljevski grad imao svoje pivovare. Na području Vojne krajine djelovale su vojničke pivovare. Tijekom XIX. st. pivarstvo se učilo iz priručnika (Der volkommene Bierbrauer. Leipzig, 1795; Kurze Abhandlung uber das Bier. Beč, 1839; Naputak vrhu bitnih načelah tehničkog postupka kod varenja pive i vrhu na to odnosećih se kontrolnih mjerah. Senj, 1874), a praksa se stjecala u bavarskim, austrijskim i češkim pivovarama. Do kraja XIX. st. pivarstvo u Hrvatskoj bilo je obrtničkoga karaktera.

Industrijalizacija hrvatskog pivarstva

Ukidanjem Vojne krajine potrošnja piva smanjena je i ograničena samo na određeni sloj korisnika. Nešto kasnije filoksera i peronospora uništile su mnoge vinograde u Dalmaciji i na otocima, što je uzrokovalo nestašicu vina i povećalo potražnju za pivom. Promjene na tržištu potaknule su (nakon 1892) skupinu domaćih gospodarstvenika da počnu osnivati prve industrijske pivovare u Hrvatskoj. Modernizaciju pivarskih postrojenja koja su se počela koristiti parnim pogonom nisu mogle pratiti sve pivovare, osobito one manje, stoga im se broj počeo smanjivati. Sredinom XIX. st. u sjevernim hrvatskim zemljama djelovale su 43 pivovare, 1881. bilo ih je 26, 1894. 17, 1906–14. 15, a nakon I. svj. rata opstalo ih je 14 (u Zagrebu, Karlovcu, Sisku, Križevcima, Daruvaru, Novoj Gradiški, Osijeku, Otočcu i Gospiću; 1921. proizvele su oko 150 000 hl). Pivo nastalo u domaćim pivovarama nije bilo dovoljno kvalitetno pa se brzo kvarilo. Unatoč tomu hrvatske pivovare zadovoljavale su sve potrebe za pivom u Hrvatskoj i BiH.

Neke od najstarijih industrijskih pivovara u Hrvatskoj bile su Daruvarska dionička pivovara i munjara (osnovana 1840), Pivovara → Dragutina Lobe (osnovana 1851. u Novoj Gradiški), Karlovačka pivovara Prhovo Aschenbrenner i Mates (osnovana 1854. u Karlovcu, poslije → Karlovačka pivovara), Prva slavonska parna pivovara i tvornica leda Cajetana Šepera (osnovana 1856. u Osijeku, danas → Osječka pivovara), Pivovara A. Katza i sinovi (osnovana 1876. u Križevcima), Zagrebačka dionička pivovara i tvornica slada (osnovana 1892; danas → Zagrebačka pivovara), Otočke pivovare i sredotočne pecare žeste (osnovana 1904. u Otočcu).



















Nakon I. svj. rata proizvodnja piva se ponovno povećala. No, država je ubrzo uvela velike poreze i trošarine (Carinski zakon 1925), zbog kojih je poskupio uvozni ječam, a smanjena je cijena piva proizvedenoga u Češkoj i Poljskoj. To je dovelo do zatvaranja svih manjih pivovara, a veće su do 1928. postale skladišta Zagrebačke, Sarajevske i Beogradske pivovare. Nakon II. svj. rata preostalih pet hrvatskih pivovara (Daruvar, Karlovac, Osijek, Otočac i Zagreb) nacionalizirano je i pretvorene su u društvena poduzeća. Potrebe za pivom bile su skromne pa je domaća proizvodnja zadovoljavala potražnju. Tijekom vremena otvorene su Jadranska (1971. u Splitu), Panonska (1971. u Koprivnici) i Istarska pivovara (1977. u Buzetu), a 1971. u Novoj Gradiški izgrađena je i prva samostalna tvornica slada (danas Slavonija Slad). Hrvatske pivovare se i danas koriste domaćim sladom iz Slavonije Slada, a hmelj koji se trenutačno ne proizvodi u Hrvatskoj nabavlja se na svjetskome tržištu. Pivovare u Karlovcu, Daruvaru i Osijeku oštećene tijekom Domovinskoga rata sanirane su, a sve su privatizirane i potom modernizirane.

Proizvodnja piva u Hrvatskoj danas

U Hrvatskoj danas posluje šest velikih industrijskih pivovara (Istarska pivovara u Buzetu, Pivovara Daruvar, Heineken Hrvatska u Karlovcu, Carlsberg Croatia iz Koprivnice, Osječka pivovara i Zagrebačka pivovara), pet malih pivovara (Regent u Solinu, Medvedgrad, Garden Brewery i Zmajska pivovara u Zagrebu i Ličanka u Donjem Pazarištu) te više od 30 obrtničkih (craft) pivovara. Na hrvatskom tržištu najprodavanije je standardno svijetlo pivo donjega vrenja koje se proizvodi od sladovine s približno 12% ekstrakta (oko 5% alkohola u pivu) kakva su Ožujsko, Karlovačko, Pan, Osječko i Zlatorog pivo. Obrtničke pivovare uglavnom proizvode različite vrste piva gornjega vrenja čime znatno obogaćuju ponudu piva na hrvatskom tržištu. Hrvatske pivovare godišnje proizvedu u prosjeku 3,5 milijuna hl piva, a konzumira se u prosjeku 80 l piva po stanovniku.

Tijekom 2018. u svijetu je proizvedeno oko 1,95 milijardi hl piva, a najveći proizvođači bili su Kina, SAD, Brazil, Meksiko i Njemačka. Česi su najveći potrošači piva jer svaki stanovnik godišnje konzumira u prosjeku 143 l.

kemijska tehnologija, u općem značenju, skup načina ili postupaka pretvorbe sirovina u proizvode nizom operacija pri čemu barem jedna od njih uključuje kemijsku reakciju ili koji drugi proces na molekulskoj razini. U užem smislu, primijenjena znanost koja objedinjuje znanja i vještine potrebne za industrijsku provedbu navedenih pretvorbi. Kemijska se tehnologija općenito dijeli na anorgansku i organsku. Anorganska kemijska tehnologija obuhvaća tehnologije proizvodnje anorganskih kiselina (sumporne, solne i dr.), mineralnih gnojiva, sode, natrijeve lužine, stakla, keramike, cementa, itd. Organska kemijska tehnologija obuhvaća tehnologije preradbe nafte, petrokemijsku tehnologiju, tehnologije proizvodnje organskih intermedijera, polimernih materijala, boja i lakova, farmaceutski aktivnih tvari i dr. Mnoge se tehnologije, poput → prehrambene tehnologije, → metalurgije, → tekstilne tehnologije, → grafičke tehnologije, tradicionalno razmatraju odvojeno od kemijske tehnologije, iako u nizu operacija mogu uključivati kemijske reakcije.

Povijesni razvoj

Razvoj (anorganske) kemijske tehnologije počinje mnogo prije pisane povijesti. Najstariji keramički artefakti stari su oko 30 000 godina, staklene kuglice podrijetlom iz Mezopotamije i Egipta datirane su oko 2500. pr. Kr., a masovnija proizvodnja staklenih predmeta pojavljuje se u Egiptu oko 1500. pr. Kr. Metalurške tehnologije također uključuju kemijsku pretvorbu i zbog njihove se važnosti po njima imenuju povijesne epohe: bakreno doba (3500–2000. pr. Kr.), brončano doba (2000–750. pr. Kr.) i željezno doba (zadnje tisućljeće pr. Kr.). Uporaba mineralnih veziva pripravljenih kemijskom pretvorbom gipsa uz dodatak vapnenca potječe iz starog Egipta, proizvodnju vapna poznavala je minojska kultura i antička Grčka, a proizvodnju cementa od vulkanskoga pepela i vapna koji očvršćuje uz dodatak vode otkrili su stari Rimljani. Kemijska se tehnologija razvijala vrlo postupno tijekom srednjega vijeka nastojanjima drevnih alkemičara. Tek su oblikovanjem moderne kemijske znanosti te prvom industrijskom revolucijom u XVIII. st. stvoreni preduvjeti za nagli razvoj kemijske tehnologije u industrijskome mjerilu. Uvodile su se nove ili unapređivale poznate tehnološke operacije poput sušenja, destilacije, filtriranja i dr. U anorganskoj su kemijskoj tehnologiji prekretnice označili Phillipsov postupak za sintezu sumporne kiseline iz sumpora i kisika, preko sumporova dioksida i trioksida (1831), Solvayev postupak za proizvodnju sode iz vodene otopine soli i vapnenca razvijen oko 1860., Castner-Kellnerov proces za proizvodnju plinovitoga klora i natrijeve lužine elektrolizom iz vodene otopine soli (1895) te Haber-Boschov postupak izravne sinteze amonijaka iz vodika i dušika (1910), na koji se nastavljaju katalitička oksidacija amonijaka do smjese dušikovih oksida te proizvodnja dušične kiseline. Za organsku kemijsku tehnologiju bili su ključni postupci proizvodnje vodenoga plina (uglavnom smjese ugljikova monoksida i vodika) iz koksa i vodene pare razvijeni tijekom XIX. st. te postupci rafiniranja sirove nafte (prva velika rafinerija proradila je 1856. u rumunjskome Ploieştiju). Dostupnost velikih količina jeftinih kemikalija poput sumporne, solne i dušične kiseline, plinovitoga klora, klorovodika, ugljikova monoksida i dioksida, dušika, kisika i vodika, te metana i drugih plinovitih i kapljevitih ugljikovodika omogućila je strelovit razvoj organske kemijske industrije od prve polovice XX. st. sve do danas. U posljednjih se desetak godina poduzimaju znatni istraživački napori na razvoju skupa sasvim novih tehnologija koje bi iz sirovinske osnovice kemijske industrije trebale posve isključiti fosilna goriva, s ciljem drastičnoga smanjenja emisija ugljikova dioksida.

Kemijska tehnologija u Hrvatskoj

Na području današnje Hrvatske u pretpovijesnom su se razdoblju odvijali važni tehnološki iskoraci jer se dijelom njezina teritorija u bakrenomu dobu prostirala razvijena vučedolska kultura. Tijekom staroga i srednjega vijeka dijelovi Hrvatske su uglavnom slijedili tehnološki razvoj državnih tvorevina kojih su bili dijelom, uz određen tehnološki zaostatak pri prenošenju noviteta iz državnih središta u provinciju. Rijetke iznimke, npr. središta rimskih provincija Panonije i Dalmacije te Dubrovnik i dalmatinski gradovi u srednjemu vijeku tek potvrđuju pravilo. Od sredine XIX. st. u Hrvatskoj se razvijala → kemijska industrija uz primjenu naprednih tehnologija. Između dvaju ratova slijedio je razvoj prerađivačkih tehnologija, a nakon II. svj. rata ubrzana izgradnja bazne kemijske industrije za proizvodnju široke palete kemijskih proizvoda. Udio domaćega tehnološkoga znanja pritom je općenito bio veći u proizvodnim pogonima manjega kapaciteta, dok su veći pogoni bili zasnovani na licenciranim inozemnim tehnologijama. Najviše izvornih doprinosa s najvećom dodanom vrijednosti ostvareno je u području sinteze farmaceutika. Tu se ističe patent → Vladimira Preloga za proizvodnju sulfonilamida (1937), djelotvornoga anibakterijskoga lijeka koji su u proizvodnju u zagrebačkom farmaceutskom poduzeću Kaštel (→ Pliva) uveli → Ljubomir Trinajstić i → Ernest Rajner, te patent za azitromicin (1980), antibiotik širokoga spektra koji su pod vodstvom → Slobodana Đokića otkrili → Gabrijela Kobrehel, → Gorjana Radobolja-Lazarevski i → Zrinka Tamburašev, a u proizvodnju ga je uvela zagrebačka Pliva. Propašću velikoga dijela hrvatske kemijske industrije nakon Domovinskoga rata i tijekom 2000-ih, znatan je dio praktičnoga kemijsko-tehnološkoga znanja nepovratno nestao.







Nastava iz područja kemijske tehnologije u Hrvatskoj

Početci srednjega školstva iz područja kemijske tehnologije sežu u 1882. kada je u Zagrebu osnovana Obrtna škola (→ Škola primijenjene umjetnosti i dizajna) s Kemijsko-obrtnim odjelom. Između dvaju svjetskih ratova obrazovanje kemijskih obrtnika zamrlo je, a nakon II. svj. rata počeo je razvoj srednjoškolske nastave iz područja kemijske tehnologije u cijeloj državi. Primjer je za to otvaranje Kemijsko-tehnološkoga odjela srednje Tehničke (trogodišnje) škole u Zagrebu 1946., a četverogodišnji program Kemijske tehničke škole uveden je 1960. Sljednik toga odjela danas je Prirodoslovna škola Vladimira Preloga u Zagrebu. Godine 1950. osnovana je Kemijska škola u Kaštel Sućurcu, uz tvornicu → Jugovinil, koju danas nasljeđuje Prirodoslovna škola Split. Godine 1956. uz potporu tvornice → Saponia osnovana je Tehnička škola Ruđer Bošković u Osijeku s dva kemijska odjela, što je dio tradicije današnje Tehničke škole i prirodoslovne gimnazije Ruđera Boškovića. I u Tehničkoj školi Rijeka, koja je djelovala od 1945., obrazovali su se kadrovi tehničke kemijske struke; danas dijelovi te škole djeluju pod imenom Prirodoslovna i grafička škola Rijeka. Ostale srednje škole u kojima se danas obrazuju kemijski tehničari, ekološki tehničari i prehrambeni tehničari su: Tehnička škola u Imotskome, Graditeljska, prirodoslovna i rudarska škola Varaždin, Prirodoslovno-grafička škola Zadar, Srednja škola Matije Antuna Reljkovića Slavonski Brod, Poljoprivredno-prehrambena škola Požega, Tehnička škola Sisak, Tehnička škola Kutina, Srednja škola Braća Radić Kaštel Štafilić, Tehnička škola Nikole Tesle Vukovar i Prirodoslovno-grafička škola Zadar. U programima su obuhvaćeni izdvojeni sadržaji iz kemijske tehnologije i kemijskog inženjerstva. Primjer ranoga srednjoškolskoga udžbenika za tehničke i ekonomske škole je Kemija i kemijska tehnologija (M. Vladen, 1947), a primjer modernoga srednjoškolskog udžbenika iz područja kemijskog inženjerstva su npr. Tehnološke operacije (S. Rozgaj, A. Glasnović, 2009).







Visokoškolska naobrazba kemijskih inženjera počela je osnutkom Kemičko-inženjerskoga odjela Tehničke visoke škole u Zagrebu 1919 (od 1926. → Tehnički fakultet; sv. 4), koji se, preko Kemijsko-tehnološkog odjela Tehnološkog fakulteta (od 1957), postupno razvijao do današnjega → Fakulteta kemijskog inženjerstva i tehnologije (FKIT) u Zagrebu (od 1991). Prvi nastavni programi, osim kemijskih disciplina, uključivali su kemijske tehnologije, s naglaskom na njihov anorganski dio, metalurgiju, tehničke uređaje kemijske industrije i dr. Od 1929. → Matija Krajčinović predavao je organsku kemijsku tehnologiju. Od 1934. predavao se kemijsko-tehnološki račun, a od 1947. operacije kemijske industrije, čime se počeo napuštati kemijsko-tehnološki pristup i u nastavu uvoditi → kemijsko inženjerstvo. Međutim, još su 1971. u programu postojali anorgansko-tehnološki i organsko-tehnološki smjer, a tek od 1977. drastično se smanjila satnica nastave kemijskih tehnologija. Danas se nastava pojedinih tehnologija odvija putem manjih kolegija na diplomskim studijima. Slične trendove bilježi i nastava na → Kemijsko-tehnološkome fakultetu u Splitu, osnovanome 1960. Na njemu se, međutim, i danas održao naziv kemijska tehnologija u imenima sveučilišnih i stručnih studija. Povezani s Tehnološkim fakultetom u Zagrebu djelovali su i odjeli Tehnološkoga fakulteta u Sisku gdje su se 1960–82. obrazovali diplomirani inženjeri kemijske tehnologije nafte te, u trogodišnjim programima, inženjeri instrumentacije, inženjeri analitičari i inženjeri tehnolozi. Od 1961. do 1983., kada je pripojena Tehnološkomu fakultetu, u Karlovcu je djelovala Viša tehnološka škola i obrazovala inženjere kemijske, odn. kožarske tehnologije.







Zaslužni sveučilišni nastavnici iz područja organske kemijske tehnologije i inženjerstva polimernih materijala s Fakulteta kemijskog inženjerstva i tehnologije su → Mladen Bravar, → Zvonimir Janović, → Jasenka Jelenčić, → Ante Jukić, → Marica Ivanković, → Natalija Koprivanac, → Matija Krajčinović, → Helena Jasna Mencer. Iz područja anorganske kemijske tehnologije i materijala s istog su fakulteta → Franjo Hanaman, → Hrvoje Ivanković, → Stanislav Kurajica, → Tomislav Matusinović, → Emilija Tkalčec, s Instituta Ruđer Bošković to su → Damir Kralj i → Andrea Moguš-Milanković te s Rudarsko-geološko-naftnoga fakulteta → Olga Šarc-Lahodny. Iz područja elektrokemijskoga inženjerstva to su → Ljerka Duić, → Branko Lovreček i → Mirjana Metikoš-Huković, svi s Fakulteta kemijskog inženjerstva i tehnologije.

Udruženja

Za područje kemijske tehnologije relevantno je → Hrvatsko društvo kemijskih inženjera i tehnologa u Zagrebu te udruženja pri Hrvatskoj gospodarskoj komori, npr. Udruženje industrije nemetala i građevinskih materijala, Udruženje industrije plastike i gume, Udruženje kemijske industrije i Udruženje kožarsko-prerađivačke industrije.

Baromić, Blaž (Vrbnik, nakon 1440 – Senj, nakon 1505), glagoljaški pisar i tiskar, osnivač prve poznate glagoljske tiskare na području Hrvatske.

Prvi se put spominje kao prepisivač u Mavrovu brevijaru (1460). Od 1484. do 1505. bio je senjski kanonik i pravni zastupnik senjskoga biskupa i kaptola. Tiskarstvo je učio u Veneciji, u tiskari Andrije Torresanija, gdje je 1493. sudjelovao u tisku glagoljskoga časoslova, tzv. Baromićeva brevijara, treće po redu hrvatske inkunabule. Donijevši tiskarska slova, iste je godine osnovao glagoljsku tiskaru u Senju, gdje je zajedno sa → Silvestrom Bedričićem i → Gašparom Turčićem 1494. tiskao Rimski misal, četvrtu po redu hrvatsku inkunabulu, na crkvenoslavenskom jeziku hrvatske redakcije. Godine 1496. ondje je objavljena Spovid općena, prva tiskana knjiga na čakavštini i jedina hrvatska neliturgijska inkunabula, u kojoj se na zadnjem listu javlja njegov tipografski znak, prvi u povijesti hrvatskoga tiskarstva. Senjska je tiskara prestala s radom 1508., a u njoj je uz dva navedena djela tiskano još pet hrvatskih prijevoda popularnih teoloških priručnika, nabožno-poučnih i književnih djela. Baromić je izumio posebnu tehniku slaganja ligatura od poluslova, koju je preuzeo iz glagoljskih rukopisa. Njegovo ime nosi Međunarodna konferencija tiskarstva, dizajna i grafičkih komunikacija koja se od 1997. svake godine održava u Senju.







Gaj, drvnoindustrijsko poduzeće iz Slatine (Podravska Slatina 1921–92) osnovano 1948. Prvotni je naziv bio Poduzeće za eksploataciju šuma i izradu finalnih proizvoda Gaj. Sjedište poduzeća bilo je u Ulici Nikole Šubića Zrinskog 27.















Poduzeću je 1963. priključena tvornica Gaj galanterija iz Mikleuša i pilana u Voćinu, 1966. učinjene su manje rekonstrukcije svih pogona, a 1967. puštena je u rad moderna pilana u Slatini, te se poduzeće od iskorištavanja šuma potpuno okrenulo obradbi drva i finalnoj proizvodnji (piljena građa i drveni elementi, masivni namještaj). Do početka 1980-ih u nekoliko je navrata provedena izgradnja i modernizacija pogona na sve tri lokacije (nove tvornice namještaja u Slatini i Voćinu, tvornica podnica za krevete od lamelirane bukovine Lattoflex u Slatini, tvornica lijepljenih lameliranih drvenih konstrukcija u Voćinu, tvornica drvenih peta i donjih dijelova obuće u Mikleušu). Početkom 1980-ih Gaju su priključena poduzeća Brest iz Zemuna i Javor iz Daruvara. Godine 1983. u poduzeću je radilo 2300 zaposlenih organiziranih u pet OOUR-a i jedan RO, finaliziralo se 40 000 m³ trupaca na godinu, pa je spadalo među najveća poduzeća domaće drvne industrije. Osim masivnog i tapeciranoga namještaja, furnira, drvenih peta i donjih dijelova obuće, tvornica je jedina u zemlji proizvodila lijepljene lamelirane drvene nosače kao nosive konstrukcijske elemente za krovišta velikih raspona. Primjerice, u Zobnatici nedaleko od Subotice je ovalna jahaonica ergele konja pokrivena 1988. konstrukcijom od lameliranih nosača raspona 55,80 m, najvećom u bivšoj državi. Tijekom godina tvornica je tim konstrukcijama opremila više od 3000 objekata u zemlji i inozemstvu.















Nakon obavljene pretvorbe 1990. dotadašnji Industrijski kombinat Gaj pretvoren je u Gaj holding, poduzeće unutar kojega je djelovalo više poslovnih jedinica (npr. pilane u Podravskoj Slatini i Voćinu, pogon za proizvodnju lameliranih nosača u Voćinu) te poduzeća u Podravskoj Slatini (Industrija namještaja, Lattoflex i tapetarija, Tvornica furnira, Elektronika i metalna, Tvornice elemenata, Transport), u Voćinu (Tvornica namještaja), Mikleušu (Tvornica peta i đonova, Tvornica alata), Daruvaru (Industrijska prerada drveta), Zemunu (Tapetarija, Fabrika namještaja, Inženjering i opremanje); od 1991. prekinuti su poslovni odnosi s proizvodnim pogonima u Zemunu. Poduzeće je 1992. imalo 1334 zaposlenika. Od sredine 1990-ih našlo se u poslovnim teškoćama. Usprkos restrukturiranju i promjenama vlasnika (od 2006. posluje kao Inpo grupa, od 2008. kao Lignum FM, odn. Gaj FM), do 2010-ih poduzeće i njegove bivše sastavnice prestali su s proizvodnjom te su likvidirani. Danas u Voćinu djeluje poduzeće Drvene konstrukcije d. o. o. koje nastavlja proizvodnju drvenih lameliranih konstrukcija.

Hamm, Đuro (Petrinja, 23. II. 1914 – Zagreb, 7. XII. 1993), elektrotehnički inženjer, stručnjak za energetiku, mehanizaciju i automatizaciju drvne industrije.

Diplomirao je 1940. na elektrotehničkom smjeru Strojarskog odsjeka → Tehničkoga fakulteta u Zagrebu (sv. 4). Radio je u Banovinskom električnom poduzeću (1940–41), u šumskom poduzeću u Belišću (1941–47) (→ Belišće), Glavnoj direkciji drvne industrije u Ministarstvu drvne industrije NRH (1947–50); bio je docent Poljoprivredno-šumarskog fakulteta u Sarajevu (1950–53) i referent za energetiku i strojarstvo u Institutu za drvno-industrijska istraživanja (→ Institut za drvo) u Zagrebu (1953–55). Od 1955. bio je zaposlen na Poljoprivredno-šumarskom fakultetu (→ Fakultet šumarstva i drvne tehnologije) u Zagrebu, od 1972. kao redoviti profesor; umirovljen je 1984. Predavao je kolegije Radni strojevi za drvo, Strojevi za transport i dizala, Elektrotehnika, Opće strojarstvo, Šumarsko strojarstvo. Bio je predstojnik Katedre za strojarstvo (1955–84), te prodekan Drvnoindustrijskog odjela Fakulteta (1966–68). Autor je više znanstvenih i stručnih radova, projekata drvnoindustrijskih postrojenja te skripta Opće i šumsko mašinstvo (1952) i Opće strojarstvo (1966). Bio je suradnik oba izdanja Šumarske enciklopedije LZ-a.

Figurić, Mladen Stjepan (Zagreb, 25. IV. 1943 – Zagreb, 4. II. 2023), drvnotehnološki inženjer, stručnjak za organizaciju proizvodnje i ekonomiku u drvnoj industriji i šumarstvu.

Diplomirao je na Drvnotehnološkom odsjeku Šumarskoga fakulteta (→ Fakultet šumarstva i drvne tehnologije) u Zagrebu 1966., gdje je doktorirao 1977. disertacijom Režimi rada i operativna vremena kod strojne obrade u proizvodnji namještaja (mentor → R. Benić). Radio je kao tehnolog i upravitelj tvornice stolica DIP-a Zagorje u Krapini, a od 1971. na Odsjeku za tehnološku organizaciju Instituta za drvo u Zagrebu. Od 1978. zaposlen je na Šumarskome fakultetu u Zagrebu, od 1987. kao redoviti profesor; umirovljen je 2008. Predavao je kolegije Organizacija proizvodnje, Planiranje i obračun proizvodnje, Ekonomika šumarstva. Bio je predstojnik Zavoda za istraživanja u drvnoj industriji (1983–88) te osnivač i predstojnik Zavoda za organizaciju proizvodnje u drvnoj industriji (1991–2008), prodekan Drvnotehnološkog odsjeka (1990–92. i 1994–96), te dekan Fakulteta (1992–94., 1996–98. i 2004–06).

Povezujući znanost i struku, bavi se studijem i mjerenjem rada, vođenjem i optimizacijom režima proizvodnje u drvnoj industriji te ekonomikom obnovljivih prirodnih resursa. Autor je mnogobrojnih znanstvenih i stručnih radova te knjiga, među kojima se ističu Izgradnja sistema raspodjele osobnih dohodaka u organizaciji udruženog rada (s J. Mikulićem i V. Winter, 1981), Dohodak i raspodjela osobnih dohodaka (s I. Palčićem i J. Vujovićem, 1986), Organizacija rada u drvnoj industriji (1987), Upravljanje proizvodnjom u drvnoj industriji (1989), Osnove ekonomike proizvodnje u šumarstvu i preradi drva I (1994), Osnove gospodarenja (1995), Uvod u ekonomiku šumskih resursa (1996), Proizvodni i poslovni procesi u preradi drva i proizvodnji namještaja (2000), Menadžment troškova u drvnotehnološkim procesima (2003), Sustav vrijednosti i izlazak iz krize (s M. Mikulićem, 2003), Teorija industrijske proizvodnje (2008). Član je HATZ-a i Akademije šumarskih znanosti. Počasni je doktor znanosti na Tehničkom sveučilištu u Zvolenu (Slovačka) iz područja industrijske ekonomike (2000).

Bađun, Stanislav (Kruščić, prije Veprovac, Srbija, 28. II. 1928 – Zagreb, 27. IV. 1993), šumarski inženjer, stručnjak za drvnu tehnologiju.

Srednju školu završio je 1948. u Osijeku, a diplomirao je 1954. na Drvno-industrijskom smjeru Šumarskog odjela Poljoprivredno-šumarskoga fakulteta (→ Fakultet šumarstva i drvne tehnologije) u Zagrebu, gdje je doktorirao 1965. disertacijom Utjecaj modrenja na fizička i mehanička svojstva crne borovine (Pinus nigra Arn.) (mentor → I. Horvat). Na fakultetskome Zavodu za tehnologiju drva radio je od 1955., od 1979. kao redoviti profesor. Predavao je kolegije Specijalni proizvodi od drva, Osnove tehnologije drva, Tehnološke karakteristike drva te Poznavanje materijala. Bio je dekan Fakulteta (1976–78) te prodekan Drvnotehnološkog odjela (1980–82). Stručno i znanstveno bavio se istraživanjima fizičkih i mehaničkih svojstava domaćih i stranih vrsta drva, čimbenika koji utječu na ta svojstva te njihove uloge u preradbi. Bio je pokretač i glavni urednik → Biltena znanstvenih istraživanja drvnotehnoloških institucija (1971–89), glavni urednik časopisa → Drvna industrija (1974–90), urednik područja drvne industrije → Glasnika za šumske pokuse te suradnik Šumarske enciklopedije LZ-a.

Arsovski, Mihajlo (Skoplje, 9. VII. 1937 – Zagreb, 24. VIII. 2020), grafički dizajner, jedan od ključnih dizajnera druge polovice XX. st. u Hrvatskoj.

Kratko je studirao povijest umjetnosti i pravo u Zagrebu, a grafičkim dizajnom počeo se baviti 1959. Tijekom 1960-ih i 1970-ih oblikovao je vizualni identitet gotovo svih kulturnih institucija i manifestacija Studentskoga centra (SC) Sveučilišta u Zagrebu. Ističu se plakati za likovna i kazališna događanja u Galeriji SC-a i Teatru &TD, u dizajnu kojih je uvijek polazio od slova kao jedinoga vizualnog sredstva. U svom opusu dotaknuo se i ostalih područja grafičkoga dizajna, od oblikovanja novina (Studentski list, Polet, Pop express, Telegram), časopisa (Razlog, Život umjetnosti, Prolog, Teka), kataloga, filmskih špica (Živa istina, 1972., i Timon, 1973., Tomislava Radića), postava izložbi, omotnica ploča (Arsen Dedić, Čovjek kao ja, 1969), ambalaže (Saponia u Osijeku), signalizacije (Aerodrom Zagreb, 1974), a okušao se i u oblikovanju scenografije i kostimografije, namještaja i unutarnjeg uređenja prostora. Dobitnik je Nagrade »Vladimir Nazor« za životno djelo (2019). Djela mu se čuvaju u Muzeju za umjetnost i obrt, Muzeju suvremene umjetnosti, Muzeju grada Zagreba, Kabinetu grafike HAZU-a i Grafičkoj zbirci NSK u Zagrebu te MoMa-i u New Yorku.

Androić, Milan (Gračac, 17. XI. 1913 – Zagreb, 25. VI. 1999), šumarski inženjer, stručnjak za zaštitu šuma i šumarsku entomologiju.

Diplomirao je šumarstvo 1939. na Gospodarsko-šumarskome fakultetu (→ Fakultet šumarstva i drvne tehnologije) u Zagrebu, gdje je doktorirao 1954. disertacijom Borov prelac gnjezdar (Cnethocampa pityocampa Schiff.), biološko ekološka studija. Specijalizirao se 1952–53. u Parizu, gdje je završio školu za napredne studije (École pratique des hautes études) 1955. Radio je u Đurđevačkoj imovnoj općini u Bjelovaru, direkcijama šuma u Mostaru, Gospiću i Vinkovcima. Nakon II. svj. rata bio je upravitelj Niže šumarske škole u Delnicama, a od 1948. radio je u Ministarstvu šuma u Zagrebu. Od 1949. bio je zaposlen u Zavodu za entomologiju zagrebačkoga Fakulteta, gdje je od 1964. bio redoviti profesor. Predavao je kolegije Šumarska entomologija i Zaštita šuma. Bio je predstojnik Katedre za lovnu privredu (1960–73) i Katedre za zaštitu šuma (1972–84), dekan Fakulteta (1961–63. i 1974–76) te prorektor Sveučilišta u Zagrebu (1966–68).

Stručno i znanstveno bavio se entomologijom i zaštitom šuma, istražujući kompleksnost i uzročnu povezanost čimbenika koji dovode do patologije i poremećaja stabilnosti šumskih ekosustava. Znatno je pridonio dijagnostičko-prognoznoj službi zaštite šuma u Hrvatskoj te je sudjelovao u izradbi mnogih elaborata i projekata iz područja šumarstva. Autor je knjige Osnovi zooekologije s posebnim osvrtom na entomofaunu (1970), bio je suradnik Šumarske enciklopedije LZ-a te urednik Šumarskoga lista (1952–61). Među ostalim, bio je predsjednik Saveza inženjera i tehničara šumarstva i drvne industrije Hrvatske (1960–66), Saveza inženjera i tehničara Hrvatske (1964–68), Republičkog vijeća Narodne tehnike Hrvatske (1973–75). Dobitnik je Nagrade »Ruđer Bošković« (1979).

Glumac, Sergije (Ungvár, danas Užgorod, Ukrajina, 12. I. 1903 – Zagreb, 23. XII. 1964), slikar, grafičar i grafički dizajner, začetnik modernoga grafičkoga dizajna u Hrvatskoj u razdoblju između dvaju svjetskih ratova.

Diplomirao je 1927. na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu u klasi Ferde Kovačevića i Tomislava Krizmana. Usavršavao se u Parizu, u atelijeru Andréa Lhôtea. U duhu ekspresionizma, najčešće u grafici, stvarao je djela vezana uz urbane i industrijske teme. U području komercijalne grafike i vizualnih komunikacija, postignuo je vrlo vrijedne rezultate, posebice u oblikovanju reklamnih materijala za proizvode različitih industrija i turizam, temeljeći ih na aktualnim svjetskim trendovima i dobrom poznavanju ondašnjega tržišta (1928–29. kao suradnik zagrebačkoga Zavoda za znanstveno proučavanje reklame i umjetničku reklamnu produkciju Imago, potom samostalno). Ističu se serije plakata koje je 1930-ih izradio za Zagrebački zbor (od 1946. Zagrebački velesajam), Prvu hrvatsku tvornicu ulja (od 1995. Zvijezda), trgovinu gramofona i ploča Alberta Breyera, trgovinu odjeće Friedmann, sve u Zagrebu.

DIK Đurđenovac, drvnoindustrijski kombinat iz Đurđenovca, kojega je zametak pilana iz 1866.







Te je godine bečki poduzetnik Josip Pfeiffer, sklopivši ugovor o iskorištavanju šumskih resursa s veleposjednikom Ladislavom Pejačevićem, izgradio parnu pilanu s četiri višestruke pile (gatera). Do 1881. pilanu je preuzelo poduzeće Marchetti Ch./Lamarche, a 1886. poduzeće Neuschloß, Schmidt i Marchetti, nazvano po tadašnjim vlasnicima. Nova je uprava 1889. uz pilanu sagradila i tvornicu tanina. Od 1895. i priljeva novog kapitala, poduzeće je poslovalo kao Neuschloßova našička tvornica tanina i paropila d. d. te širilo poslovanje u zemlji i inozemstvu. Usporedno s brzim razvojem poduzeća, razvijao se i industrijski grad Đurđenovac s radničkom kolonijom, u kojem se na prijelazu stoljeća udvostručio broj stanovnika. Ugradnjom novoga parnog stroja s generatorom za pogon pilane bilo je omogućeno uvođenje električne rasvjete u tvornici (1891), a poslije i javne rasvjete u Đurđenovcu, koji je postao prvim elektrificiranim mjestom u Slavoniji (do 1917. svi su stanovi u gradu imali električnu rasvjetu). Razvijala se i industrijska uskotračna željeznička mreža (do 1929. u duljini od 582 km), građena za potrebe eksploatacije drva.





















Poduzeće je 1920. bilo nacionalizirano te je poslovalo pod imenom Našička tvornica tanina i paropila d. d., skraćeno Našička d. d. sa sjedištem u Zagrebu. Udruživši svoje pogone u holding Union des usine set des exploitations forestieres de Nasic s. a. sa sjedištem u Ženevi i podružnicama u Rumunjskoj, Češkoj, Mađarskoj i Austriji, potvrdilo je status najvećega drvnoprerađivačkog poduzeća u ovome dijelu Europe, a u nekim segmentima svoga poslovanja postalo je i jedno od najvećih europskih poduzeća. Do 1920-ih u Đurđenovcu je bila izgrađena parna pilana, tvornica tanina (izgorjela u požaru 1917. i obnovljena 1918. kao najveća i najmodernija u zemlji), tvornica parketa (podignuta 1909), bačava (1910), namještaja (1920), ciglana, tvornica za proizvodnju leda, ljevaonica, radionice za popravak strojeva i lokomotiva. Uz plansku izgradnju radničkih i činovničkih stanova, izgrađene su i javne zgrade (škole, trgovina, pošta, željeznička postaja, radnički dom, dječji vrtić). Osim u Đurđenovcu, poduzeće je 1920-ih imalo pilane i pogone u Ljeskovici (od 1909), Andrijevcima (od 1919), poslije i u Podgradcima kraj Bosanske Gradiške, a njihov je broj 1930-ih narastao na 10. Strojni park poduzeća je 1929. raspolagao s 44 parna kotla, 51 parnim strojem s ukupno 4320 KS (3221 kW), 65 elektromotora s 575 KS (429 kW), 76 punih gatera, 14 polugatera, 18 tračnih pila, 281 kružnom pilom, 104 specijalna stroja za preradbu drva, 61 lokomotivom, 2800 vagona, 2 tegljača i 14 teglenica za riječni prijevoz sirovina i proizvoda Dravom i Savom. Ispostave poduzeća bile su u Beogradu, Somboru, Rijeci, Zürichu i Milanu. Do II. svj. rata u poduzeću je radilo više od 10 000 radnika, od čega 1400 u Đurđenovcu.



















Od 1945. ime poduzeća bilo je Tvornica tanina i paropila Đurđenovac, a od 1950. Drvno industrijsko poduzeće Đurđenovac (DIP Đurđenovac). Ubrzo nakon rata poduzeće je obrađivalo i prerađivalo trupce, proizvodilo drvenu građu, ogrjevno drvo, drveni ugljen, građevni kamen, sve vrste rezane građe, namještaj (spavaće sobe, blagovaonice, kuhinje, uredski namještaj), drvnu galanteriju, parkete, bačve, tanin, i dr. U đurđenovačkim su pogonima 1950. radila 2633 radnika. Godine 1952. obnovljena je pilana i tvornica tanina, 1955. izgrađena je nova hala za remontne radionice (od 1961. tvornica strojeva), 1957. nova tvornica parketa, a 1959. obnovljena je tvornica namještaja. Od 1960. poduzeće je poslovalo kao Drvno industrijski kombinat Đurđenovac (DIK Đurđenovac). Iste godine kombinat je za potrebe školovanja budućih radnika osnovao industrijsku školu (Škola s praktičnom obukom drvno-prerađivačkog i metalskog smjera Drvno industrijskog kombinata Đurđenovac, danas Srednja škola Josipa Kozarca), koja je zamijenila dotadašnju Školu za učenike u privredi osnovanu kao Šegrtska škola 1921. Tvornica tanina je 1964. prestala s dotadašnjom proizvodnjom te se preorijentirala na proizvodnju deterdženata za osječku → Saponiju. Nakon razdoblja u kojem nije bilo većih investicija u pogone, 1977. otvorena je nova energana, 1980. pilana, a 1982. i nova tvornica namještaja pod nazivom Hrast masiv.







Godine 1991. poduzeće je bilo organizirano kao holding (od 1992. dioničko društvo), koji je upravljao društvima s ograničenom odgovornošću: Primarna prerada drveta, Tvornica namještaja, Tvornica parketa, Tvornica bačava, Tvornica strojeva i ljevaonica, Energana i sušara, Kemijska prerada, Promet roba i usluga. Potkraj te godine zapošljavalo je 1818 djelatnika.

Nakon razdoblja nesnalaženja u novim tržišnim okolnostima, DIK Đurđenovac zapao je u poslovne teškoće, te je proglašen stečaj 1994. Preuzevši radnike i imovinu đurđenovačke tvornice, u dijelu zgrada je poduzeće A-G Dinas d. o. o. iz obližnje Beljevine nastavilo proizvodnju namještaja, ali je znatan dio pogona stradao u požaru 2014. Danas tu proizvodnju nastavlja poduzeće Pro Wood iz Đurđenovca.

Kulturnopovijesna gradska cjelina Đurđenovca kao namjenski građenoga industrijskoga grada te zgrada tvorničke paropilane danas su upisani u Registar kulturnih dobara RH, a upravna zgrada Našičke tvornice tanina i paropila u Zagrebu (Trg Marka Marulića 18, danas u vlasništvu → Exportdrva) zaštićeno je kulturno dobro Grada Zagreba.

Kvalitet, poduzeće za proizvodnju obuće, đonova i alata za brizganje đonova osnovano 1945. u Vinkovcima. Osnovano je kao Radničko-obućarska zadruga s 11 udruženih postolarskih majstora, nastavljajući se na stoljetnu tradiciju opančara, postolara i kožuhara toga kraja u obrtničkoj proizvodnji. Godine 1946. zadruzi je pripojena remenarija i nekoliko konfisciranih radionica slična profila. U prvoj godini djelovanja proizvedeno je 1070 pari obuće. Godine 1947. zadruga je promijenila naziv u Gradsko obućarsko poduzeće. Broj zaposlenih se 1950. povećao na 36, proizvedeno je više od 3000 pari obuće, no i dalje je prevladavao zanatski način rada ručne izradbe cipela na nekoliko dotrajalih šivaćih strojeva na nožni pogon.
Poduzeće je 1953. promijenilo naziv u Kvalitet, a 1955. modernizacijom strojnoga parka napušten je dotadašnji pojedinačni rad, te je uveden industrijski način rada sa serijskom proizvodnjom obuće. S neznatnim povećanjem broja zaposlenih, proizvodnja je 1955. bila dva puta veća u odnosu na prethodnu godinu, te je iznosila 11 500 pari obuće. Uz klasičnu, u tom razdoblju intenzivirana je i proizvodnja pletene obuće. Poduzeće je tada počelo i izvoziti svoje proizvode, isprva u SSSR, Austriju i Poljsku, a potom i u druge europske zemlje, te u SAD i Australiju. Proizvodni program je 1962. proširen i na izradbu muških i ženskih čizama.

Početkom 1970-ih započela je modernizacija i rekonstrukcija tehnološkoga procesa u izradbi obuće. Adaptirana je tvornička zgrada i izgrađene su nove hale, a 1974. podignut je i pogon za proizvodnju gornjih i donjih dijelova obuće u obližnjem naselju Otoku. Proizvodni asortiman poduzeća proširen je 1975. na brizgane đonove, termoplastične pete i krojačke noževe. Tada je poduzeće zapošljavalo 392 radnika, a najveći dio proizvodnje bio je namijenjen izvozu. Te godine proizvedeno je 285 000 pari kožnih cipela, 136 000 pari brizganih đonova i 39 000 pari brizganih peta. Tijekom 1980-ih poduzeće je zapošljavalo najveći broj radnika (oko 800), a među najzaslužnijim osobama za njegov uspjeh bio je dugogodišnji direktor Stjepan Ptičar. Godine 1985. poduzeće je proizvelo 680 000 pari kožnih cipela, 4,6 milijuna pari brizganih đonova i 60 000 pari brizganih peta. Imalo je vlastite prodavaonice u Vinkovcima, Zagrebu, Zadru, Vukovaru i Osijeku. U nekadašnjoj Školi učenika u privredi (danas Industrijsko-obrtnička škola Silvija Strahimira Kranjčevića) u Vinkovcima u tom razdoblju školovali su se učenici za različita zanimanja obućarskoga smjera, koji su se osim u Kvalitetu zapošljavali i u poduzeću → Borovo.

Početkom 1990-ih Kvalitet je zapošljavao oko 600 radnika. Pretvorbom 1993. postao je dioničko društvo, a 1997. otvoren je stečajni postupak, te je smanjena djelatnost i otpušten veći broj zaposlenika. Proizvodnja se ubrzo u potpunosti ugasila, a tvornica je 2004. likvidirana.