površinska obradba drva, skupina različitih postupaka kojima se površini drvenih proizvoda mijenjaju i poboljšavaju estetska i tehnička svojstva. Površinskom obradbom se ovisno o vrsti drvenih proizvoda zaštićuje površina od štetnih utjecaja (trošenje, prašina, atmosferski utjecaji) i postiže željeni izgled proizvoda (boja, tekstura, mikrogeometrija površine, efekti). Uglavnom se provodi premazivanjem površine lakovima, kako se u drvnotehnološkoj struci nazivaju pigmentirani i nepigmentirani premazni materijali koji nakon nanošenja na podlogu otvrdnjuju hlapljenjem otapala ili kemijskom reakcijom (→ boje i lakovi), uz eventualnu naknadnu mehaničku obradbu (poliranje).

Iako su prve metode lakiranja drva i sirovine za lakove puno starije, dekorativno oplemenjivanje namještaja u Europi proširilo se osobito u XV. st. kada je u Italiji postalo moderno ukrasno oslikavanje namještaja. Na razvoj lakiranja namještaja je znatno utjecala istočnoazijska umjetnost lakiranja prenesena u Europu u XVI. st., pri kojoj se kao lak rabio mliječni sok iz kore japanskog stabla ruj-lakovine (Rhus verniciflua). Do XIX. st. lakove su obrtnici većinom izrađivali sami, a recepture su se temeljile na šelaku, jantaru, prirodnim voskovima, mastiksu, damaru, benzojevoj smoli, sandaraku, kopalima i lanenom ulju. Od otapala su se primjenjivali etanol i terpentinsko ulje. Početkom XX. st. u industriji namještaja rabile su se šelakove politure za dobivanje visokosjajnih površina. Troškovi površinske obradbe iznosili su tada i do 40% ukupnih troškova zbog velikog udjela ručnoga rada. Velika prekretnica u tehnologiji površinske obradbe drva bio je pronalazak nitroceluloznih lakova (1922) i uvođenje tehnike štrcanja lakova u industriju namještaja 1930-ih. Od tog doba u primjenu ulaze alkidni lakovi, poliuretanski, poliesterski, kiselootvrdnjavajući, poliakrilatni, vodeni lakovi, lakovi s visokim udjelom suhe tvari, UV lakovi (otvrdnjavaju pod djelovanjem ultraljubičastoga zračenja), praškasti lakovi itd. Uz nove materijale razvijale su se i različite tehnike nanošenja i otvrdnjivanja lakova. Prve industrijske linije s otvrdnjivanjem kitova i temeljnih lakova pod djelovanjem UV zračenja za namještaj uvedene su u SR Njemačkoj 1969. Nizozemsko poduzeće Svedex predstavilo je 1973. elektronsko otvrdnjivanje pigmentiranih kiselootvrdnjujućih lakova u industriji vrata. Intenzivna istraživanja primjene praškastih materijala u drvnoj industriji 1990-ih dovela su do njihove prve primjene za oplemenjivanje MDF ploča u austrijskom poduzeću za proizvodnju uredskog namještaja HALI (1994). Primjenom novih materijala i mehaniziranih tehnologija troškovi površinske obradbe drva smanjivali su se i danas iznose 6 do 12% ukupnih troškova.

Površinska obradba u Hrvatskoj

Do II. svj. rata površinska obradba drva u Hrvatskoj provodila se na tradicionalan obrtnički način uporabom ručnih postupaka nanošenja šelakovih politura ili, rjeđe, kopal-lakova. Dugotrajan i složen postupak površinske obradbe šelakovom politurom zamijenjen je nitroceluloznim lakom koji se u početku završno obrađivao politurama, a 1955–60., kada je u svijetu prevladavala moda visokoga sjaja namještaja, završno ručno politiranje zamijenjeno je strojnim. Nakon nitroceluloznih lakova za postizanje visokoga sjaja počeli su se primjenjivati poliesterski lakovi. Uz to su se pojavile i plastične folije kojima se može vjerno imitirati struktura drva i njihovim lijepljenjem na površinu ploče znatno skratiti proizvodni proces. Folije su se zadržale u proizvodnji jeftinijeg namještaja, većinom za hotelske i studentske sobe. Dolaskom mode površina bez ikakva sjaja (tzv. duboki mat) s potpuno zatvorenim porama obradba se i dalje provodila poliesterskim lakovima, dok su se polusjajne površine i površine bez sjaja (polumat i mat) s poluotvorenim porama obično postizale nitroceluloznim lakovima; površine s povećanom otpornošću na mehaničke i kemijske utjecaje postizale su se otapalnim poliuretanskim i kiselootvrdnjavajućim lakovima.







Zbog jednostavne primjene i razmjerno niske cijene, zastupljenost nitroceluloznih lakova do kraja 1980-ih u tadašnjoj Jugoslaviji iznosila je 80%. Propisi o smanjenju emisije hlapljivih otapala prisilili su proizvođače namještaja na uporabu novih materijala i tehnologija. U virovitičkoj tvornici → TVIN su 1987. započeli rad s temeljnim UV lakom na poliesterskoj bazi. U to doba u Jugoslaviji je instalirano 30 UV komora za otvrdnjivanje kitova i lakova. Suvremene linije s UV otvrdnjivanjem lakova danas imaju svi poznatiji hrvatski proizvođači drvenih podova, a kako bi zadržali konkurentnost u procesima lakiranja proizvođači stolica uveli su robote za elektrostatičko štrcanje (→ Prima Commerce iz Bjelovara, → Ciprijanović iz Orahovice, → DI Klana). Također raste uporaba vodenih lakova koji ostvaruju znatnu prednost u odnosu na otapalne lakove u pogledu smanjenja emisije hlapljivih organskih spojeva, zdravlja korisnika i lakoće rada s njima. Uspješno se primjenjuju za površinsku obradbu namještaja, parketa i prozora. Tvornica prozora Lokve uvela je suvremenu liniju za elektrostatičko automatsko lakiranje prozora vodenim lakovima 2009. Zbog ekoloških kriterija i zahtjeva potrošača za sigurnim i zdravijim proizvodima, u površinsku obradbu drva vratila su se ulja i voskovi. Specijalno formulirana ulja rabe se za namještaj i drvene podove. Danas u požeškoj tvornici → Spin Valis površinska obradba gotovo 90% proizvoda uključuje uljenje.

Školstvo i publicistika

U okviru nastavnoga plana četverogodišnjega srednjoškolskog obrazovanja za strukovno zanimanje drvodjeljski tehničar dizajner, u predmetima materijali (drugi razred), praktična nastava (treći razred) i tehnologija proizvodnje (četvrti razred) obuhvaćeni su neki dijelovi površinske obradbe drva.

Površinska obradba drva predaje se na → Fakultetu šumarstva i drvne tehnologije u Zagrebu od 1973. kao samostalan kolegij na prvome stupnju posebne nastave iz proizvodnje namještaja na tadašnjem Drvno-industrijskom odjelu (danas Drvnotehnološki odsjek). Na četverogodišnjem dodiplomskom studiju drvne industrije, površinska obradba drva je u početku bila dio kolegija Proizvodnja namještaja, a od 1977. postaje samostalan kolegij. Prvi predavač bio je Ivan Popp, potom je dužnost nositelja kolegija preuzeo → Boris Ljuljka, a suradnici su bili Ivan Čižmešija, Andrija Bogner i → Vlatka Jirouš-Rajković. Površinska obradba drva danas je obvezni kolegij u organizaciji Zavoda za namještaj i drvne proizvode na trećoj godini preddiplomskoga studija drvne tehnologije. Na diplomskome studiju drvnotehnoloških procesa predaje se kolegij Tehnološki procesi površinske obrade drva, a u sklopu diplomskoga studija oblikovanja proizvoda od drva je kolegij Površinska obrada proizvoda od drva. Nositeljica kolegija je V. Jirouš-Rajković, a suradnik Josip Miklečić. Drvnotehnološki odsjek i Zavod za namještaj i drvne proizvode Šumarskoga fakulteta danas se bave i znanstvenim istraživanjima površinske obradbe drva. U tijeku je provođenje trogodišnjega (2019‒22) projekta Hrvatske zaklade za znanost Inovativni proces površinske obrade drvnih ploča InnoCOAT voditelja J. Miklečića. Problemima površinske obradbe drva, tj. razvojem, ispitivanjem, primjenom i atestiranjem raznih materijala za površinsku obradbu drva bavili su se od 1958. i djelatnici Kemijskog odjela zagrebačkog → Instituta za drvo.

Jedan od prvih priručnika iz tog područja na hrvatskom jeziku bila je knjiga Politure i politiranje (S. Henč, 1935), a prvu suvremenu, znanstveno utemeljenu knjigu Površinska obrada drveta (1960) napisala je tadašnja suradnica Instituta za drvo Zora Smolčić-Žerdik, poslije profesorica na zagrebačkom Strojarsko-brodograđevnom fakultetu. Uz to se u domaćoj literaturi ističu skripta B. Ljuljke Površinska obrada drva (1973), koja su proširena u sveučilišni udžbenik 1990., te udžbenik Osnove površinske obrade drva (2006) B. Ljuljke i V. Jirouš-Rajković.

Chromos, poduzeće kemijske industrije osnovano 1920. u Zagrebu; glavni proizvođač premaznih sredstava, plastičnih masa i umjetnih smola u nekadašnjoj Jugoslaviji.

Nastanak poduzeća

Razvojni put poduzeća započeo je 1920., kada je zagrebački gospodarstvenik Bernard Moster, tada vlasnik veletrgovine kemijskih proizvoda i male radionice za miješanje boja, osnovao Moster, tvornicu boja i pokosti. Moster je pogone za proizvodnju smjestio na Radničkoj cesti, u prostorije nekadašnje tvornice sapuna. U prvoj godini oko 30 radnika proizvelo je približno 500 t laka, uljanih boja, boja za emajle, firnisa, staklarskoga kita i drugih artikala. Glavna tvornička zgrada izgrađena je 1923., a tijekom 1930-ih podignuto je ili adaptirano još deset objekata. Godine 1933. Moster se zajedno s tvornicom ulja, lakova i boja Medić-Zankl iz Ljubljane i tvornicom lanenog ulja i firnisa Zabret iz Britofa kraj Kranja udružio u interesnu zajednicu pod nazivom Združena tvornica firnisa.

Proizvodnja u Mosteru 1940. iznosila je 1892 t suhih boja, 962 t boja i lakova i 168 t staklarskoga kita, a broj radnika povećao se na 160. Sljedeće godine započela je eksperimentalna proizvodnja sredstava za zaštitu bilja na bazi žive, a ostvarena je i prva sinteza smole za lakove. Za II. svj. rata Moster je promijenio ime u Industrija ulja i laka, a nakon rata u Perunika.

Njemačko poduzeće Springer-Moller iz Leipziga osnovalo je 1923. u Samoboru tvornicu grafičkih boja Chromos, prvu tvornicu s tom djelatnošću u jugoistočnoj Europi. Poduzeće je zapošljavalo devet radnika, a djelovalo je u dva odjela: za proizvodnju šarenih grafičkih boja te crnih grafičkih i rotacijskih boja. U sljedećim je godinama u sklopu poduzeća otvorena radionica za proizvodnju regala, ljevaonica valjaka i električna brusionica. U godini osnutka proizvedeno je 13 t boja, a 1926. 113 tona. Od 1927. Chromos je bio jedini dobavljač crne boje za rotacijski tisak novina u Kraljevini SHS, dok je u sljedećem razdoblju postao dobavljač svih grafičkih materijala i strojeva za potrebe grafičke industrije. Tijekom 1930-ih nabavljeni su novi strojevi i izgrađen je laboratorij. Kao rezultat modernizacije 1933. započela je proizvodnja uljanih boja i lakova, od 1934. proizvodili su se pigmenti za vlastite potrebe, a od 1937. i suhe boje. Radi rasterećenja kapaciteta u Samoboru Chromos je 1938. otvorio pogon za proizvodnju tiskarskih boja u Zemunu koji je radio do 1941. U godinama prije II. svj. rata proizvodilo se oko 314 t boja, a poduzeće je zapošljavalo oko 50 radnika.

Udruživanja nakon II. svj. rata

Nakon II. svj. rata Perunika je zapošljavala 155 radnika, a Chromos 42. U Perunici je tada, prvi put u Jugoslaviji, proizvedena plastična masa za prešanje na bazi fenolne smole (bakelit), neophodna za potrebe elektroindustrije. Godine 1947. obavljena je prva sinteza smole u industrijskome mjerilu, za što je osnova postavljena 1940., kada je u poduzeću učinjena prva sinteza smole za lakove. Ostvarena je i proizvodnja veziva na bazi fenol-formaldehidnih smola, sintetiziran je heksaklor-cikloheksan (HCH) i iz njega je izoliran aktivni izomer (lindan), te je pokrenuta u zemlji prva industrijska proizvodnja sintetskog ljepila namijenjena drvnoj industriji. S redovitom proizvodnjom započeo je klorni pogon u kojem se proizvodio koncentrat DDT-ja.

Poduzeća Perunika i Chromos udružena su 1947. u jedinstveno poduzeće Chromos, kemijska industrija Zagreb. U Zagrebu se na Radničkoj cesti nalazio Pogon 1, a u Samoboru Pogon 2. Godine 1955. u sklopu poduzeća osnovan je Istraživački institut koji je radio na sintezi polimera, a kao rezultat rada dvije godine kasnije učinjena je prva sinteza nezasićene poliesterske smole u Jugoslaviji naziva Chromoplast.







Daljnje povezivanje sa srodnim poduzećima ostvareno je 1956., kada je sklopljen ugovor između Chromosa, Katrana (→ Hidroizolacija Katran) i → Plive o zajedničkoj proizvodnji organskih boja i pigmenata i njihovih intermedijera za organske boje. Pritom je osnovano posebno organizacijsko tijelo Kooperacija za proizvodnju organskih boja. Iduće godine Chromos, Katran i Pliva započeli su pokusnu proizvodnju organskih boja te su formirali čvršću organizacijsku vezu u obliku poslovnoga udruženja Kemijske industrijske zajednice, prvoga poslovnog udruženja u Jugoslaviji. Istodobno su u Chromosu izgrađeni kapaciteti za proizvodnju 50 t organskih pigmenata i 200 t organskih boja, a u Plivi 150 t organskih boja na godinu. Sporazumom Katrana s Plivom, koja je odustala od proizvodnje boja, proizvodni pogon za tu svrhu preseljen je 1962. iz Plive u Katran. Proizvodnja boja ukinuta je 1973., no doradba, tj. finalizacija boja opstala je te je postala osnovnom djelatnošću tvornice Chromos Organske boje, osnovane 1974. Chromosu se 1961. pridružilo poduzeće Submarincolor iz Umaga, čime je produbljena specijalizacija u brodskim bojama.







Poduzeća srodne djelatnosti Chromos, Katran i → Kutrilin ujedinila su se 1964. u Kemijski kombinat Chromos – Katran – Kutrilin, nastojeći racionalizirati poslovanje, ulaganje i razvoj proizvoda. Kao dio kombinata (poslije SOUR-a) Chromos je ostvario svoj najznačajniji razvoj. U sastav kombinata ušlo je 1975. poduzeće Labud (→ Meteor grupa – Labud) iz Zagreba, a 1977. tvornica Svjetlost iz Lužana. U sljedećem razdoblju Chromos je znatno proširio svoju proizvodnju i modernizirao pogone. Obavljena je prva sinteza akrilne smole u otapalu čime je proizvodni program proširen za novu skupinu polimera, veziva za industriju premaza. Započela je proizvodnja vinilesterske smole i melamin-formaldehidne smole. Nastale su prve pigmentne disperzije u obliku paste, proizvedene su prve koncentrirane pigmentne disperzije u krutom obliku.







U okviru Kutrilina 1976. osnovana je tvornica Kutrilin Disperzije (od 1978. Chromos Polidisperzije), koja je proizvodila polimerne disperzije i pomoćna sredstva u vađenju i preradbi nafte, te izradbi goriva i maziva proizvodnog kapaciteta 10 000 t na godinu. Proizveden je prvi anorganski pigment (cinkov trioksikromat). Pokrenuta je proizvodnja tekućih stabilizatora i sikativa, kao i proizvodnja keramičkih pigmenata. Izgrađen je Grafički institut, proizvodni kompleks na Žitnjaku, pogon praškastih pesticida, laboratorij za kontrolu i laboratorij za unapređenje s tehničkim sektorom, pogon granuliranih pesticida na bazi karbofurana i klorpirifosa, te pogon praškastih aditiva u Jastrebarskom. Kombinat je 1979. zapošljavao oko 3900 radnika, a ukupna proizvodnja iznosila je 183 897 t proizvoda. Izvozilo se u 22 države svijeta, ponajviše u zapadnoeuropske države i u SSSR.

Dezintegracija na samostalna poduzeća

Kombinat je preustrojen 1993., kada se zbog procesa privatizacije podijelio na 16 samostalnih poduzeća, od kojih su u sljedećim godinama prestala s radom Chromos Plastične mase, Chromos Organske boje, Chromos Pigmenti i Chromos Sintetske smole. Ostala poduzeća nastala dezintegracijom Chromosa djeluju i danas. Chromos Tvornica smola od 1999. nastavlja djelovati u sastavu Scott Bader grupe. Poduzeće Chromos Boje i lakovi u Zagrebu je od 2001. član Helios grupe te se razvilo u najvećega hrvatskog proizvođača boja i lakova. U Samoboru djeluju tvornice grafičkih boja – Chromos i Chromos MB od kojih je potonja vodeći proizvođač grafičkih boja i pigmentnih koncentrata u Hrvatskoj. Chromos Aroma, nakon što ga je preuzelo njemačko poduzeće Ireks posluje kao Ireks Aroma. U pogonima u Jastrebarskom proizvode se dodatci i mješavine za pekarsko-slastičarske proizvode, mesne prerađevine i stočnu hranu, mirisne kompozicije i arome, a u Dragovanščaku kraj Jastrebarskog prerađuje se → ljekovito i aromatično bilje. Chromos Agro u Zagrebu proizvodi i distribuira sredstva za zaštitu bilja te pokriva oko 50% hrvatskoga tržišta uz asortiman od približno 70 djelatnih tvari u najmanje sedam različitih formulacija. Zagrebački abrazivi jedino su poduzeće u Hrvatskoj koje proizvodi fleksibilne brusne materijale u jumbo-rolama. Nakon što je Gradnja trgovina 1994. preuzela Katran, on je nastavio sa svojom proizvodnjom. Kutrilin se nakon privatizacije spojio s Tvornicom plastike Vučković te je nastao Kutrilin TPV, koji je od 2009. dio Tita Grupe. Glavna mu je djelatnost proizvodnja aditiva za različite grane industrije. Chromos Polidisperzije nastavile su djelovati kao Komicro, proširivši proizvodni program na reagense za petrokemiju. Od 2019. poduzeće djeluje kao Nordix Chemicals Factory d. o. o. Hempel sa sjedištem u Umagu vodeći je svjetski dobavljač premaza za dekoraciju, industriju, pomorstvo, tržište kontejnera i jahti. Chromos Svjetlost u Lužanima bavi se proizvodnjom boja i lakova za zaštitu drva, metala, za impregnaciju fasade i sl.

Cetina, tvornica tjestenine osnovana 1922. u Omišu. Isprva je bila registrirana kao javno trgovačko društvo Cetina, tvornica tjestenine Vlaho Franceschi i Drugovi, sa sjedištem u Splitu. Trokatna zgrada pogona izgrađena je na ušću Cetine, uz omišku gradsku luku, te se danas smatra vrijednom industrijskom arhitekturom tog razdoblja. Početni proizvodni kapacitet tvornice iznosio je vagon (10 t) tjestenine na dan. Tvornica je bila tehnološki suvremeno opremljena, a proizvodnja potpuno mehanizirana. Potkraj 1927. u njoj je montirana električna peć s proizvodnim kapacitetom pola vagona kruha na dan. Do sredine 1930-ih dnevna proizvodnja kruha udvostručena je, a započela je i proizvodnja keksa. Tvornica je tada zapošljavala 150 radnika.







Nakon II. svj. rata tvornica je konfiscirana i nacionalizirana, ali je i dalje bila jedna od najvećih tvornica tjestenine i keksa u Jugoslaviji. Poslijeratne poteškoće u proizvodnji odnosile su se uglavnom na nedostatak sirovina (brašna) i česte nestanke električne energije, zbog čega se proizvodnja povremeno kratkotrajno zaustavljala. Godine 1948. proizvedeno je 3765 t kruha i 246 t keksa. Tvornica je 1949. prestala proizvoditi kekse. Početkom 1950-ih proizvodila je 40 vrsta tjestenine, a 1954. rekordnih gotovo 4000 t kruha na godinu. Dio je svojih postrojenja tvornica modernizirala 1957., što je smanjilo potrebu za radnom snagom pa je dio radnika otpušten, a modernizacijom sušare smanjene su štete od kvarenja zbog neprikladnog skladištenja robe. U sušarama je 1962. buknuo velik požar koji je uzrokovao milijunske štete pa se poduzeće, nastojeći smanjiti troškove poslovanja i osigurati veće tržište, 1963. spojilo sa splitskim prehrambenim poduzećem Preradom. Od 1965. tvornica je većinom rekonstruirana, ali zbog prevelikog broja radnika i dalje je poslovala s gubitkom. Daljnje rekonstrukcije pogona omogućile su 1967. proizvodnju 15 t tjestenine na dan. Tvornica Cetina je od 1989. djelovala kao jedna od radnih jedinica Prehrambenoga kombinata Prerade (od 1993. Prerada d. d.), a od 2006. djeluje kao Prerada – Cetina d. o. o. Potkraj 2000. otkupilo ju je ljubljansko poduzeće Žito d. d., u vlasništvu kojega je ostala do 2004. kada ju je otkupio omiški poduzetnik Ivica Babić, vlasnik nekoliko pekara i prodajnoga lanca Babić. Od 2015. poduzeće posluje pod imenom Tjestenina Cetina, od 2019. u vlasništvu je čakovečke Raguse. Proizvodnja u tvornici ugašena je 2019. kada je tvornica zapošljavala 22 radnika.

aluminij, laki metal; kemijski element atomskoga broja 13, gustoće 2,7 g/cm³, tališta 660 °C i vrelišta 2519 °C. Nakon kisika i silicija najrašireniji je element u Zemljinoj kori. Zbog velikog afiniteta prema kisiku ne dobiva se izravnom redukcijom iz ruda, nego elektrolizom iz aluminijeva oksida – glinice (Al₂O₃), primarnoga proizvoda preradbe → boksita. Osnovni i najrašireniji postupak za proizvodnju glinice, kojim se proizvodi oko 90% glinice u svijetu, jest hidrometalurški Bayerov postupak. Razradio ga je 1887−92. austrijski kemičar Carl Josef Bayer, a svodi se na tretiranje polazne sirovine (boksita) natrijevim hidroksidom (NaOH). Aluminatna otopina se zatim odvaja od ostatka luženja (crvenog mulja) i podvrgava procesu razlaganja uz izdvajanje krutog aluminijeva hidroksida – Al(OH₃) i regeneraciju natrijeva hidroksida. Otopina s regeneriranom bazom vraća se u proces, dok se aluminijev hidroksid zagrijavanjem na 1200 °C prevodi u bezvodnu glinicu. Crveni mulj odlaže se u bazene kraj tvornica koji služe za sprečavanje prodiranja lužina u mulju u podzemne vode. Može se rabiti kao sirovina, ali i u proizvodnji lijevanog željeza, betona i elemenata rijetkih zemalja. Za proizvodnju glinice se osim boksita mogu rabiti i drugi materijali kao što su glineni minerali, alunit, anortozit i dr., ali uz veće troškove i služeći se različitim postupcima.







Aluminij i njegove slitine rabe se sve više zbog dobrih mehaničkih, kemijskih i električnih svojstava, male specifične težine i lijepog izgleda. Rabe se u gradnji zrakoplova, brodova, vozila, strojeva, motora, u elektrotehnici, u kemijskoj industriji, kućanstvu, u građevinarstvu, arhitekturi, za izradbu ukrasnih predmeta i dr. Najvažnije su aluminijske slitine poboljšanih svojstava duraluminij, silumin, magnalij i aluminijska bronca. Sadržavaju najmanje 50% aluminija uz različite teške ili lake metale, poput → bakra, mangana, silicija, nikla, magnezija i dr. Ovisno o legirnim elementima, posjeduju otpornost prema koroziji i kemijskim utjecajima, sposobnost oblikovanja i lijevanja, mogućnost povećanja čvrstoće, tvrdoće i žilavosti, sposobnost primanja velikog sjaja poliranjem i dr. Spojevi aluminija također nalaze važnu primjenu u gospodarstvu. Ističu se sulfati – Al₂(SO₃)₂, alauni (stipsa), aluminijev acetat i dr.

Razvoj aluminijske industrije u svijetu

Pojedinim se aluminijskim spojevima čovjek koristio od najranijih dana. Oko 5000. pr. Kr. izrađivao je vrlo čvrste posude od gline koja je sadržavala hidratizirane aluminijeve silikate, a stari Grci i Rimljani rabili su aluminijske soli pri pripremi bojila, u kožarstvu i medicini (za zaustavljanje krvarenja) te pri proizvodnji stakla. Unatoč tomu, tek je 1808. engleski kemičar Humphrey Davy ustanovio postojanje aluminija i dao mu ime. Njemački znanstvenik Friedrich Wöhler je miješanjem bezvodnog aluminijeva klorida s kalijem 1827. dobio aluminij, a 1845. došao do saznanja o osnovnim svojstvima aluminija, koja su otvorila put industrijskomu razvoju tog metala. Francuz Henry Sainte-Clare Deville razvio je 1854. redukcijski proces dobivanja aluminija uporabom natrija, koji je, uz daljnju rafinaciju, omogućio njegovu skupu proizvodnju u ograničenim količinama. Taj proces bio je važan korak prema industrijskoj uporabi aluminija.

Izdvajanje aluminija postalo je komercijalno isplativo tek razvojem elektrolitičkoga procesa redukcije glinice, koji su 1886. otkrili Charles Martin Hall iz SAD-a i Paul Louis Toussaint Héroult iz Francuske (Hall-Héroultov proces). Uz znatna poboljšanja taj se postupak rabi se i danas, slijedeći gospodarske, energetske i ekološke izazove. Zbog složenog industrijskog postupka aluminij se komercijalno počeo dobivati tek potkraj XIX. st., razvojem mokrog Bayerova postupka dobivanja glinice iz boksita s pomoću natrijeva hidroksida (NaOH). Unatoč otkriću Hall-Héroultova procesa, aluminij se kao materijal nije pokazao prikladnim za lijevanje sve do razvoja ljevačkih procesa i specifičnih ljevačkih slitina s poboljšanim svojstvima. Najveći je proizvođač aluminija u svijetu Kina s proizvedenih oko 37,3 milijuna tona u 2020., što iznosi više od polovice ukupne svjetske proizvodnje koja je u istoj godini procijenjena na 65,3 milijuna tona.

Industrija aluminija u Hrvatskoj

Početak hrvatske industrije aluminija vezan je uz Šibenik, gdje su bili izgrađeni industrijski kompleksi za proizvodnju i preradbu aluminija u Lozovcu i Ražinama. Godine 1935. osnovano je društvo Fabrika aluminiuma A. D. u Beogradu industrijalca Ivana Rikarda Ivanovića, koje je 1936−40. podignulo pogone tvornice aluminija u Lozovcu, tada jedine tvornice te vrste u Europi. Prvi blokovi aluminija izliveni su 1937., kada je ustrojen pogon elektrolize, a proizvodnja glinice pokrenuta je 1939. Proizvodnja je do 1940. iznosila oko 3000 t glinice i aluminija na godinu. Nakon II. svj. rata tvornica je konfiscirana te su prvi značajniji investicijski zahvati napravljeni potkraj 1950-ih. Tvornica aluminija i aluminijskih proizvoda u Ražinama izgrađena je 1951−58., poduzeće je osnovano 1952., a od 1953. nosilo je naziv Tvornica lakih metala Boris Kidrič. Proizvodni asortiman tvornice obuhvaćao je aluminijske limove, trake, folije, profile, šipke, cijevi i žicu. Proizvodnja aluminijskih proizvoda započela je 1955 (potkraj 1958. iznosila 12 580 t), elektroliza je u pogon puštena 1958., ali je već 1964. ugašena, kada su tvornice u Lozovcu i Ražinama integrirane u sastav poduzeća → Tvornica lakih metala (TLM) sa sjedištem u Šibeniku. Zbog problema s ekonomičnosti poslovanja, proizvodnja glinice obustavljena je 1971., a elektroliza 1991., dok je 1976−87. izgrađeno postrojenje za preradbu sekundarnog (recikliranog) aluminija kapaciteta 15 000 t na godinu, a 1985. ustrojeno je postrojenje za proizvodnju aluminijskih odljevaka (tlačni lijev). Prije Domovinskoga rata TLM je pokrivao više od 90% aluminijske proizvodnje u Hrvatskoj. Od 2016. poduzeće posluje pod nazivom Impol-TLM.



















Osim u Šibeniku, ustrojena je i proizvodnja aluminijskih proizvoda i u drugim krajevima Hrvatske. U Zagrebu je 1922. osnovano poduzeće → Tvornica olovnih i aluminijskih proizvoda (sv. 1) koje je isprva proizvodilo olovne i kositrene cijevi, olovni lim i plombe, a aluminijski valjani lim počelo je proizvoditi 1930-ih, te je ubrzo potom izgrađeno i postrojenje za manju valjaonicu. Znatnija proizvodnja ostvarena je u području primjene aluminija u graditeljstvu. Tijekom 1960-ih ustrojeno je poduzeće aluminijskih konstrukcija Elemes iz pogona TLM-a, te poduzeće Palk u Kistanjama. Godine 1977. u rad je puštena tvornica za oplemenjivanje aluminijskih traka Omial u Omišu, koja je proizvodila formate namijenjene prehrambenoj industriji, profilirane obloge u graditeljstvu, dekorativne i konstrukcijske elemente u strojogradnji i bijeloj tehnici i dr. Tijekom 1985. ustrojena je Tvornica oplemenjenih folija (TOF) u Drnišu. Također, prema planu razvoja Hrvatske, do 1980. izgrađeni su pogoni završne preradbe aluminija u Krapini, Velikom Trgovišću, Zagrebu, Osijeku, Našicama, Popovači (→ Lipovica; sv. 1), Sisku, Karlovcu, Rijeci, Ličkom Osiku, Gospiću, Srbu, Zadru, Makarskoj. Važno mjesto u Hrvatskoj industriji aluminija zauzimala je tvornica glinice u Obrovcu, izgrađena na platou podno Velebita, koja je počela raditi 1978. Zbog nerentabilnosti proizvodnje i nedostatka vlastitih sirovina prestala je s radom 1981., a u javnosti je ostala zapamćena zbog velikih količina crvenog mulja smještenog u bazenima izgrađenima u poroznom krškom području, koji je onečistio rijeku Zrmanju te ostavio velik negativan utjecaj na okolno područje. Današnju metalurgiju aluminija u RH čine postrojenja za preradu sekundarnih sirovina (Sisak), preradu gnječivih legura i veliki broj ljevaonica odljevaka (→ ljevarstvo; sv. 1).













Belje plus d. o. o., poljoprivredno-prehrambeno poduzeće sa sjedištem u Dardi. Osnovao ga je kao feudalni posjed u Bilju 1697. austrijski vojskovođa i princ Eugen Savojski. Od 2019. u sastavu je Fortenova grupe. Za Eugena Savojskoga posjed je bio vrlo napredno (zapadnoeuropski) organiziran, a pripadalo mu je dvadesetak okolnih seoskih naselja. Nakon njegove smrti (1736) vlasnica posjeda postala je kraljica Elizabeta, potom Marija Terezija u čije je ime do 1775. posjedom upravljala bečka Dvorska komora. Marija Terezija je posjed 1780. darovala kćeri Mariji Kristini, a nakon njezine smrti 1798. vlasnici su mu postali nadvojvode Albert i Karlo Ljudevit, te Karlov sin Albrecht i nećak Friedrich.

Karlo Ljudevit je sjedište posjeda preselio iz Bilja u Kneževo, a posjed površine 765 km² proglasio majoratskim (neotuđivim) imanjem tešenske loze obitelji Habsburg. Uredio je mnoge šume (ukupne površine oko 140 km²), isušio velik dio poplavljivanoga tla te unaprijedio obranu od poplava. Do sredine XIX. st. vlastelinstvo je izraslo u jedno od naprednijih u središnjoj Europi. Posjedovalo je četiri parna stroja koji su se nalazili u Čemincu, pustari Kneževo i Villanyu (gdje se destilirala vinska žesta, a 1858. stavljena je u pogon i parna vršilica snage 8 KS). Ukidanjem feudalnoga sustava (1848) nekadašnji je feudalni posjed postao privatni posjed nadvojvode Albrechta, koji je zbog podjele zemlje seljacima smanjio površinu posjeda na približno 440 km². Prema podatcima iz 1852. beljski je posjed imao 753 staje i više od 58 000 životinja. U Kneževu je 1865. osnovana Mašinska radionica koja je kao središnja radionica beljskog veleposjeda popravljala svu poljoprivrednu mehanizaciju i alate, a u Grabovcu je 1868. osnovana kudjeljara. Vlastelinstvo je 1881. zapošljavalo 763 radnika, za obradbu tla rabilo je šest parnih plugova, a najistaknutiji proizvodi bili su hmelj (na 40 ha), grožđe (rizling, burgundac, traminac, portugizac; na 25 ha) i mlijeko (oko 1,5 milijuna litara mlijeka na godinu). Do 1907. imalo je vlastitu željezničku mrežu dugu 113 km kojom su pojedini dijelovi posjeda bili povezani s državnom željeznicom u Belom Manastiru i izvoznom dunavskom lukom Kazuk (zatvorena 1957). Nadvojvoda Friedrich je do 1911. izgradio Centralnu mljekaru s klaonicom u sklopu koje se nalazila i Tvornica kobasica i salame u Belom Manastiru, Tvornicu šećera u Branjinu Vrhu i novi mlin u Belom Manastiru kojega je kapacitet preradbe iznosio 24 t brašnastih proizvoda na dan. Tijekom 1915. u belomanastirskoj Tvornici kobasica i salama započela je proizvodnja baranjskoga kulena (održala se do 1976. te je ponovno uspostavljena 1982). Proizvodnja se odvijala prema tradicionalnoj recepturi prema kojoj se baranjski kulen proizvodio još 1905. u karanskom mesarskom obrtu Geze Barnása.



















Godine 1919. 78% nekadašnjega vlastelinstva pripalo je Kraljevstvu SHS, a preostalih 22% (na području Mađarske) nadvojvodi Friedrichu. Hrvatski dio vlastelinstva 1921. proglašen je državnim dobrom. Tijekom II. svj. rata Belje je pretrpjelo velika razaranja, ali je obnovljeno i od 1955. organizirano kao Poljoprivredno-industrijski kombinat (PIK) Belje. Iste godine osnovan je Mesokombinat u Mecama za proizvodnju suhomestantih proizvoda, obnovljena je Mljekara u Belom Manastiru, a nekadašnja strojarska radionica prerasla je još 1953. u Tvornicu poljoprivrednih strojeva. Četiri beljska OOUR-a obuhvaćala su još i mlinsko-pekarsku industriju, tvornicu šećera u Belom Manastiru, tvornicu stočne hrane u Dardi, te poljoprivredne komplekse u Kneževu, Širini, Mirkovcu, Brestovcu i Karancu. Novoizgrađeni sustav za navodnjavanje omogućio je optimiziranu ratarsku proizvodnju, a izgrađen je i novi pogon za sušenje i doradbu sjemenskoga kukuruza. U svom je znanstvenom odjelu u drugoj polovici XX. st. PIK zapošljavao 50 stručnih i znanstvenih djelatnika, među kojima i pet doktora znanosti. U Belom Manastiru je 1982. pušten u rad novi pogon za proizvodnju suhomesnatih proizvoda. U Popovcu je 1984. otvorena farma mliječnih krava kapaciteta 938 grla, što je omogućilo pokretanje proizvodnje svježih krem sireva ABC.















Od 1991. Baranja i Belje bili su okupirani, zbog čega su polja zapuštena, stočni fond uništen, a zgrade i proizvodni objekti devastirani. Obnova Belja započela je mirnom reintegracijom Baranje 1998., a početkom 2005. postalo je dio koncerna Agrokor. Agrokor je 2006. investirao u beljski Poslovni centar Baranjku u Belom Manastiru, koji je zahvaljujući toj investiciji postao najveći pogon za proizvodnju baranjskog kulena u Hrvatskoj (proizvodnog kapaciteta oko 1300 t suhomesnatih proizvoda na godinu). Potkraj 2008. u Belju je otvorena najveća robotizirana farma muznih krava u Europi kapaciteta 500 grla, u kojoj je kretanje krava regulirano sustavom tzv. pametnih vrata. Tijekom 2011. u vinogradima vinogorja Belja otvorena je najsuvremenija vinarija u regiji, koja zaprima grožđe uzgojeno na 650 ha beljskih vinograda i prerađuje ga u osam milijuna litara vina na godinu. Od 2019. Belje posluje kao dio Fortenova grupe pod novim nazivom Belje plus d. o. o. te zapošljava oko 1100 radnika. Oranice Belja se danas protežu na približno 20 000 ha baranjske ravnice. Na njima se suvremenim poljoprivrednim tehnikama i tehnologijama (traktori sa satelitskom navigacijom, dronovi) proizvode pšenica, ječam, kukuruz te šećerna repa i uljana repica. Svinjogojska proizvodnja obavlja se na 11 farmi, a sva stočna hrana i rasplodni materijal proizvode se u sklopu Belja. Na svim farmama mliječnoga govedarstva danas ima više od 4000 krava koje su 2018. proizvele 35 milijuna litara mlijeka. Tov junadi provodi se na sedam farmi i u eko-centru kojega se proizvodnja temelji na uzgoju junadi u zaštićenome prirodnom okolišu. Belje posjeduje i veterinarsku organizaciju Agro-vet koja svoje usluge pruža i kooperantskim farmama.



















DIP Turopolje, drvnoindustrijsko poduzeće osnovano 1911. na mjestu današnjeg naselja Turopolje. Osnovna djelatnost poduzeća bila je proizvodnja piljene građe i izradba parketa. Godine 1910. poduzeće Filip Deutsch i sinovi (utemeljeno 1860) kupilo je posjed s 18 697 stabala, nakon čega je na nenaseljenom području Rakitovca počela izgradnja pilane i objekata za smještaj radnika, prvotno nazvanih Kolonija. Sljedeće je godine počela raditi pilana. Proizvodila se rezana drvna građa, uglavnom od hrastovine iz turopoljskih šuma. Uz pilanu je ubrzo niknulo i novo plansko naselje Turopolje, u kojem su do danas sačuvane obiteljske kuće za inženjere građene 1942–43. po projektu → Stjepana Planića (sv. 3). U početcima pilana je zapošljavala oko 300 radnika, a još stotinjak njih radilo je na sječi šuma. Izgrađeno je i oko 10 km pruge za Turopoljski lug kojom su se dopremali trupci.







Nakon I. svj. rata poduzeće je prerađivalo oko 24 000 m³ hrastovih trupaca na godinu, od čega se dobivalo oko 12 000 m³ građe od koje se oko 2400 m³ prerađivalo za parkete. Proizvodilo se i oko 25 000 željezničkih pragova te oko 500 vagona ogrjevnoga drva. Pogon pilani davao je parni stroj od 250 KS. Potkraj 1930-ih količina prerađenoga drva porasla je na 30 000 m³, dok je broj radnika bio oko 500. Izvozilo se u Njemačku, Francusku, Veliku Britaniju, Norvešku, Švedsku, Austriju i Alžir. Za II. svj. rata poduzeće je bilo konfiscirano te je djelovalo pod imenom Državno šumsko veleobrtno poduzeće Turopolje. Nakon 1945. provedena je nacionalizacija i promjena imena u Drvno industrijsko poduzeće (DIP) Turopolje. U razdoblju 1950–55. bilo je u sastavu Drvnoindustrijskoga poduzeća Sisak, zatim se izdvojilo i povezalo s galanterijskom organizacijom Vukomerić iz Velike Gorice, a poslije je bilo u sastavu Union drva zajedno sa srodnim organizacijama iz Slavonskoga Broda, Karlovca, Brestovca, Novoselca i Pakraca. Od 1960. poduzeće je djelovalo samostalno. Godine 1958. turopoljsko je poduzeće počelo upravljati šumama u Samoboru, Zagrebu, Remetincu, Velikoj Gorici, Dugom Selu, Zelini, a djelomično i u Lekeniku, Pokupskome, Sisku i Jastrebarskom.







Tijekom 1960-ih i 1970-ih provedena je modernizacija, izgrađena je nova hala pilane, kupljene su nove jarmače i tračne pile. Stari kolosijeci zamijenjeni su jednim velikim poprečnim kolosijekom, što je znatno skratilo pojedine proizvodne procese. Izgrađeni su nova parionica, sušionica, pogon za proizvodnju parketa te dvije brusionice. Tehnološki proces u pilani je potpuno mehaniziran 1969. te su uvedeni transporteri i viličari. U sljedećem desetljeću izgrađene su nova energana, kotlovnica i trafostanica te je nabavljena portalna dizalica na stovarištu trupaca. Proizvodni kapaciteti poduzeća podignuti su na 500 000 m³ rezane građe. Sve veći naglasak stavljao se na proizvodnju lamel i masivnoga parketa, glavnoga izvoznog proizvoda poduzeća.







Privatizacija poduzeća i pretvorba u dioničko društvo, koje je tada imalo 395 radnika, obavljena je 1992–93. Budući da planovi razvoja nisu ostvareni te da većinski vlasnik nije ulagao u obnovu opreme, poduzeće je zapalo u teškoće u poslovanju te je 2002. proglasilo stečaj. Sljedeće je godine pod imenom Pana d. o. o. ušlo u sastav grupe Međimurjeplet iz Čakovca, čime je pokrenuta pilanska i doradbena proizvodnja te proizvodnja parketa. Uz stalnu modernizaciju pilana u Turopolju povećala je svoje kapacitete na oko 1 000 000 m² parketa na godinu s izvozom koji doseže i do 90% proizvodnje. Od 2018. u turopoljske pogone zajednički ulažu poduzeća Pana d. o. o. i Weitzer Parkett d. o. o. u austrijskom vlasništvu.

Čech, Dragutin Otokar (Čeh; Karl) (Vejprty, Češka, 6. III. 1842 – Zagreb, 8. VI. 1895), agrokemičar, stručnjak za hmeljarstvo i pivarstvo.

Studij kemije završio je u Pragu. Iz područja kemije je 1867. na Sveučilištu u Heidelbergu doktorirao disertacijom Studien über quantitative Bestimmungsmethoden der Gerbsäuren in Gerbematerialen (mentor R. Bunsen). Od 1868. bio je docent kemijske tehnologije na praškoj njemačkoj Politehnici, potom na češkoj Politehnici, a predavao je i u Pivarskoj školi u Pragu. Docent tehničke kemije na Kraljevskoj tehničkoj visokoj školi u Berlinu postao je 1874. Radio je u kemijskom laboratoriju u Sankt Peterburgu i Moskvi (1878–80). Godine 1886. se stalno nastanio u Zagrebu.

Patentirao je 1869. izum za pretovarivanje petroleja na brodove. Istraživao je rusko gorivo kisjak, poluproizvode papirne industrije, fabrikaciju i gnojidbu šećerne repe. Osobito se bavio hmeljarstvom te je u Rusiji 1880. pokrenuo časopis Archiv für russische Bierbräuerei. U Hrvatskoj je istraživao karakteristike divljega hrvatskog hmelja i njegovu uporabu u pivarstvu i prehrambenoj industriji. O hmeljarstvu i pivarstvu pisao je u Radu JAZU (1879. i 1882), a za Agramer Zeitung, Agramer Tagblat i Narodne novine pisao je i o vinogradarstvu, voćarstvu, pčelarstvu, svilarstvu i ribogojstvu. Napisao je prikaze o nastavi kemije na zagrebačkom Sveučilištu i kemijskoj industriji u Hrvatskoj. Istraživao je mineralna vrela, osobito Apatovačko. Godine 1894. osnovao je Živobran, časopis zagrebačkoga Društva za zaštitu životinja, kojemu je bio prvi urednik.

Jambreković, Vladimir (Bjelovar, 14. V. 1962), drvnoindustrijski inženjer, stručnjak za tehnologije ploča od usitnjenog drva.

Diplomirao je 1991. na Drvnotehnološkom odjelu Šumarskoga fakulteta (→ Fakultet šumarstva i drvne tehnologije) u Zagrebu, gdje je doktorirao 2000. disertacijom Utjecaj modifikacije karbamid-formaldehidnih smola lignosulfonatima na svojstva ploča iverica (mentor V. Bruči). Na Fakultetu radi od 1992., kao redoviti profesor od 2013. Predaje kolegije Ploče od usitnjenog drva, Pločasti materijali, Tehnologija ploča od usitnjenog drva, Tehnologija drvnih vlakana i papira, Drvno-plastični kompoziti. Suosnivač je (1992) i voditelj (od 2000) Laboratorija za drvne ploče, pročelnik Zavoda za istraživanja u drvnoj industriji (2002–05), predstojnik Zavoda za tehnologije materijala (od 2005), osnivač specijalističkog studija Tehnologije drvnih materijala (2007) i njegov voditelj (2007–14), prodekan Drvnotehnološkog odsjeka (2008–14) i dekan Fakulteta (2014–18). Bio je gostujući profesor na Fakultetu za dizajn i tehnologije namještaja i interijera u Skoplju (2014–16). Znanstveno i stručno bavi se tehnologijama kompozitnih materijala od usitnjenog drva, te je autor djela Određivanje formaldehida iz drvnih pločastih materijala perforatorskom metodom (s V. Bručijem, Z. Janovićem, M. Brezovićem, 1994), Ploče iverice i vlaknatice (s V. Bručijem, 1996), Drvne ploče i emisija formaldehida (2004), Ustrojstvo sustava primjene međunarodnog fitosanitarnog standarda ISPM 15 (2007). Predsjednik je razreda inženjera drvne tehnologije → Hrvatske komore inženjera šumarstva i drvne tehnologije (2014–18), te suosnivač i predsjednik → Udruge inženjera drvne tehnologije (od 2015). Redoviti je član Akademije šumarskih znanosti (od 2021) i redoviti član HATZ-a (od 2018).

tiskarstvo, djelatnost koja se bavi oblikovanjem i izradbom tiskanih proizvoda (knjige, časopisi, novine, tiskanice, plakati, letci, vrijednosni papiri i sl.). Obuhvaća sve postupke kojima se ostvaruje otisak, od grafičkog oblikovanja, pripreme za tisak, samoga tiska, do grafičke doradbe.

Iako su na Dalekom istoku primitivne tehnike tiskanja pomičnim slovima bile poznate već u XI. st., između otkrića tiskarskoga stroja u Europi i orijentalnih tiskarskih tehnika nisu potvrđene izravne veze. Nastanak i razvoj tiskarske tehnike u Europi vezuje se uz Johanna Gutenberga, koji je 1440. počeo primjenjivati pomična slova i prešu za tisak. Tiskarska se boja na slog nanosila tamponom, na njega bi se stavljao navlaženi papir koji se otiskivao s pomoću tiskarske preše. Godine 1445. Gutenberg je otisnuo prvu knjigu – Bibliju u nakladi od 100 do 200 primjeraka. Knjige koje su do 1500. bile tiskane na taj način nazivaju se inkunabulama, a u XVI. st. počele su se sve više razlikovati od rukopisnih knjiga i poprimati formate i oblike kakvi su u uporabi i danas. Gutenbergova tehnika tiska nazvana je knjigotiskom, te se kao tehnika visokoga tiska dalje usavršavala. U XV. st. pojavile su se tehnike dubokoga tiska (bakrorez, bakropis, bakrotisak), a potkraj XVIII. st., prema izumu Aloisa Senefeldera, litografija (plošni tisak), iz koje se potkraj XIX. st. razvio plošni neizravni tisak (ofsetni tisak), tiskarska tehnika koja danas prevladava. Prijelaz iz XX. u XXI. st. obilježen je pojavom digitalnih tehnika tiska. Završni dio grafičke proizvodnje uključuje → knjigoveštvo, postupak uvezivanja knjižnih blokova i korica, odnosno doradbe tiskanica i drugih grafičkih proizvoda (→ grafička tehnologija; → grafika).















Razvoj hrvatskoga tiskarstva

Najstarije tiskane knjige na hrvatskom jeziku

Početci tiskarstva u Hrvatskoj vežu se uz Misal po zakonu rimskoga dvora (Rimski misal) iz 1483., prvu inkunabulu na hrvatskom jeziku na glagoljici, te prvu koja nije tiskana na latinskom jeziku latiničnim pismom. Tiskan je dvobojno, crnom i crvenom bojom, u svečanom folio-formatu u dva stupca. Kako na knjizi nije označeno mjesto tiskanja, prvotno se pretpostavljalo da je bila otisnuta u Veneciji, a danas se pretpostavlja da je nastala u Kosinju, Modrušu ili Izoli.

Prvom hrvatskom tiskarom, ujedno i prvom tiskarom na slavenskome jugu, smatra se ona u Kosinju, gdje je 1491. bio tiskan Brevijar po zakonu rimskoga dvora, druga tiskana inkunabula na hrvatskom jeziku na glagoljici. Stajalište o njezinu postojanju na današnjem arheološkom lokalitetu u Kosinju temelji se na spisu iz 1696. Brevis et compendiosa duorum Comitatuum Regni Croatiae Licae et Corbaviae descriptio, koji se pripisuje biskupu Sebastijanu Glaviniću, a u kojem se navodi da je ondje u XV. st. postojala znamenita tiskara u kojoj su tiskani glagoljski brevijari i misali.

Glagoljska inkunabula na hrvatskom jeziku Ispovid ku e vsaki krstjanin držan imiti i umiti i naučiti (nije sačuvan ni jedan primjerak) spominje se u Tkonskom zborniku (1492), a otisnuo ju je 1492. tiskar Pelegrinus Pasqualibus u Veneciji.

Treću sačuvanu inkunabulu na hrvatskom jeziku na glagoljici, tzv. Baromićev brevijar, objavio je 1493. u Veneciji talijanski tiskar Andrea Torresani uz pomoć hrvatskoga tiskara → Blaža Baromića koji se kod njega školovao. Donijevši tiskarska slova, iste je godine Baromić osnovao drugu hrvatsku tiskaru u Senju, gdje je zajedno sa → Silvestrom Bedričićem i → Gašparom Turčićem 1494. otisnuo novo izdanje Rimskoga misala, četvrtu po redu hrvatsku inkunabulu. Godine 1496. ondje je objavljena Spovid općena, prva tiskana knjiga na čakavštini i jedina hrvatska neliturgijska inkunabula, u kojoj se na posljednjem listu javlja Baromićev tipografski znak, prvi u povijesti hrvatskoga tiskarstva. Tiskara je prestala s radom 1508., a u njoj je uz dva navedena djela tiskano još pet hrvatskih prijevoda popularnih teoloških priručnika, nabožno-poučnih i književnih djela.

Pod nazivom Lekcionar Bernardina Splićanina otisnuta je u Veneciji 1495. u tiskari majstora Damjana iz Milana jedna od najstarijih hrvatskih latiničnih inkunabula.

Oko 1530. djelovala je u Rijeci treća hrvatska tiskara koju je utemeljio i vodio modruški biskup → Šimun Kožičić Benja. Iz njezina je rada danas poznato šest liturgijskih knjiga na glagoljici: Psaltir, Oficij rimski, Misal hruacki, Knjižice krsta, Knjižice od žitija rimskih arhijerejov i cesarov te Od bitija redovničkoga knjižice.







Djelovanje hrvatskih tiskara XV–XVI. st. izvan područja Hrvatske

U Veneciji, jednom od najvažnijih europskih tiskarskih središta, te u drugim talijanskim gradovima školovali su se i djelovali mnogi hrvatski tiskari. Među njima istaknuo se Kotoranin → Andrija Paltašić koji je tiskao djela grčkih i rimskih klasika, humanista, povjesničara i leksikografa, uglavnom na latinskom jeziku. Među ostalim otisnuo je Codex Iustinianus (1490–92) i Expositio in artem veterem Porphyrii et Aristotelis (1492) engleskoga filozofa Waltera Burleigha. Dva izdanja namijenjena širemu čitateljskom krugu tiskao je na talijanskome: Legenda aurea (1482) i Biblia (1484). Tiskarsko umijeće u Veneciji, vjerojatno kod Paltašića, stekao je Lastovljanin → Dobrić Dobrićević. S Paltašićem je 1478. objavio izbor iz djela Lucija Firmijana Laktancija De divinis institutionibus adversus gentes. Nakon Venecije radio je u Padovi (1479–81), Veroni (1481–83) i Bresci (1483–91), gdje je kao samostalni tiskar objavljivao djela starih klasika i pedagoških pisaca. Ondje je 1487. objavio ilustrirano izdanje Ezopovih basni Aesopus moralisatus te Danteova spjeva Cantica ovvero commedia, u kojem se prvi put pojavljuje njegov karakteristični tiskarski znak B. B. Dobrićevićeva djela pripadaju vrhunskom dometu tiskarskoga umijeća, a neka od njih su među najznačajnijim talijanskim prvotiscima.















Protestantske tiskare u XVI. st.

U njemačkome gradu Urachu 1561–65. djelovala je hrvatska protestantska tiskara. Osnovao ju je i novčano podupirao zemaljski kapetan Štajerske i veliki župan varaždinski Ivan Ungnad. Tiskani su različiti naslovi vjerskih knjiga na ćirilici, glagoljici i latinici. Uz 30 hrvatskih knjiga, tiskana je i jedna na slovenskom jeziku te šest na talijanskome. Najopširnije tiskano djelo, koje obuhvaća 898 stranica, prijevod je Biblije na hrvatski jezik pod naslovom Novi zavjet (1562–63), tiskan glagoljicom i ćirilicom i ilustriran drvorezima po uzoru na njemačka izdanja. Na naslovnicama svih hrvatskih knjiga ističe se da su prevedene na hrvatski jezik, a kao mjesto tiskanja navodi se Tübingen, jer je tiskara u Urachu bila podružnica tübingenske tiskare Ulricha Morcharta, u kojoj su se tiskali i neki naslovi i njemački predgovori hrvatskih protestantskih knjiga. Od više od 25 600 primjeraka hrvatskih knjiga tiskanih u Urachu sačuvano je oko 250, najviše u njemačkim knjižnicama.

Četvrtu po redu hrvatsku tiskaru osnovao je 1570. Juraj IV. Zrinski u Nedelišću. U njoj su tiskana djela protestantskih pisaca, a 1574. ondje je otisnuta prva hrvatska svjetovna knjiga (na kajkavskom) Decretum koteroga je Verbeci Ištvan dijački popisal Ivana Pergošića, slobodni skraćeni hrvatski prijevod Tripartita, sustavnoga prikaza običajnoga prava u Ugarskoj i Slavoniji, autora Istvána Verböczyja. Tiskara je 1586. bila premještena u Varaždin, a 1587. u Eberovo u Mađarskoj.

Zagreb kao središte tiskarske djelatnosti XVII–XIX. st.

Prvu tiskaru u Zagrebu kupili su 1664. isusovci, no nema podataka da je ikada bila u funkciji. Uz odobrenje biskupa Aleksandra Mikulića književnik i političar → Pavao Ritter Vitezović prenio ju je 1693. s Gornjega grada u Vlašku ulicu, gdje je počeo tiskati kalendare, letke i sl. Kako je u to doba tiskara bila u vlasništvu Kraljevine, zatražio je od Hrvatskoga sabora dopuštenje da preuzme upravu nad njom, koje je dobio 1694. te je utemeljena Zemaljska tiskara. Tiskaru je Vitezović prenio u svoju kuću na Gornjem gradu, a raditi je počeo 1695. Iz Zemaljske tiskare za njegova upravljanja izašlo je pedesetak knjiga, među kojima posebno značenje imaju njegova djela Kronika aliti spomen vsega svieta vikov (1696), Croatia rediviva (1700) i Plorantis Croatiae saecula duo (1703). Nakon što je 1706. teško stradala u požaru, obnovio ju je 1711. Jakov Vjenceslav Heivel. Kao prvi zagrebački nakladnik, Zemaljska je tiskara, uz osuvremenjivanje i promjenu nekoliko vlasnika, među kojima se istaknuo → Ivan Krstitelj Weitz, djelovala do 1768., objavivši veliki broj raznovrsnih izdanja. Godine 1727. dobila je veliku konkurenciju, osobito u tiskanju školskih knjiga, u novoosnovanoj isusovačkoj tiskari. Zagrebački kaptol osnovao je svoju tiskaru 1768. Vodio ju je češki tiskar Antun Jandera, koji je ubrzo postao i njezinim vlasnikom.
Uz knjige i kalendare Jandera je 1771. tiskao i prve zagrebačke novine Ephemerides Zagrabienses, a nakon njegove smrti 1772., tiskaru je nastavio voditi → Josip Karlo Kotsche. Tiskao je stotinjak naslova, među ostalima knjige na latinskom, hrvatskom i njemačkom jeziku, mnogobrojne knjižice, ispitne teze, prigodne govore i pjesme, Zagrabiense calendarium (1781–1808) i Novi kalendar (1786–1806). Nakon njegove je smrti 1808. tiskara propala.















Od 1773. u Varaždinu je djelovala jedna od 26 tiskara bečkoga tiskara i nakladnika → Johanna Thomasa von Trattnera, u kojoj su se uglavnom tiskali kalendari i školske knjige. Nakon velikog požara u Varaždinu 1776. tiskaru je preselio u Zagreb. Tiskao je knjige na hrvatskom jeziku i novine Kroatischer Korrespondent (1789). Nakon što mu je istekao privilegij za tisak kalendara i školskih knjiga, prodao je 1794. tiskaru biskupu Maksimilijanu Vrhovcu koji ju je već 1795. prepustio Antunu Novoselu, koji je njome upravljao do smrti 1800. Tada su je preuzele Novoselova udovica i biskupova sestra Franciska i vodile ju do 1825., kada ju je kupio Josip Rossi. Franjo Župan kupio je tiskaru 1826., a nakon njegove smrti 1847. preuzeli su je njegovi sinovi Lavoslav i Ljudevit.







Gotovo istodobno u Zagrebu je kao veliki nakladnik novina, prigodnih tiskovina i knjiga djelovao vođa hrvatskoga narodnog preporoda → Ljudevit Gaj. Neposredno nakon što je 1835. počeo izdavati Novine horvatzke s književnim prilogom Danica horvatska, slavonska i dalmatinska, od bečkoga dvora zatražio je privilegij za osnutak tiskare, i dobio ga je 1837. Sljedeće godine tiskara je započela s radom pod nazivom Kraljevska povlaštena narodna ilirska tiskarnica dra Ljudevita Gaja. Godine 1856. Gaj je kupio Županovu tiskaru od njegovih nasljednika. Nakon njegove smrti tiskaru je nastavio voditi Gajev sin Velimir, a 1874. prestala je s radom. Većinu strojeva otkupio je tiskar → Dragutin Albrecht, koji je u Zagrebu 1851. osnovao prvi litografski zavod (radionicu), a 1857. i tiskaru. U Albrechtovoj tiskari tiskala su se među ostalim i izdanja JAZU-a. Nakon njegove smrti 1887. vodili su je Albrechtova udovica i sin, a od 1896. promijenila je nekoliko vlasnika, zadržavajući u osnovi ime svoga osnivača. Prestala je djelovati 1947.















Nakladnik i tiskar Lavoslav Hartman kupio je 1869. zajedno s Ignjatom Granitzom tiskaru Dragutina Bokaua koja je djelovala u Zagrebu od 1867., te ju obnovio pod nazivom Štamparna L. Hartman i drug. Tiskao je knjige za djecu i mladež, školske udžbenike, znanstvena i beletristička djela, kalendare i dr. Zbog bolesti 1881. predao je poduzeće svojim suradnicima Stjepanu Kugliju i Albertu Deutschu, koji su ga nastavili voditi pod nazivom Knjižara L. Hartmana (Kugli i Deutsch). Godine 1902. knjižaru je u potpunosti preuzeo Kugli, pretvorivši je u najveće nakladno-knjižarsko poduzeće u Hrvatskoj. Djelovalo je do 1945., a od 1915. vodili su ga Stjepanovi sinovi. Tiskajući ih u vlastitoj tiskari, Kugli je objavio djela svih važnijih hrvatskih književnika iz druge polovice XIX. st., te velik broj djela iz područja znanosti, školstva, glazbe i gospodarstva.

Znatan napredak u grafičkoj struci obilježilo je osnivanje Hrvatskoga tipografskog društva u Zagrebu (1870), najstarije radničke udruge u Hrvatskoj i jugoistočnoj Europi koja pod nazivom Sindikat grafičke i nakladničke djelatnosti Hrvatske djeluje i danas.

Tiskarska djelatnost u ostalim hrvatskim gradovima XVIII–XIX. st.

Osim u Zagrebu značajne tiskare u XVIII. st. djelovale su u Osijeku, Varaždinu, Rijeci i Dubrovniku.

Prva tiskara u Slavoniji bila je franjevačka tiskara, osnovana 1735. u Osijeku. U njoj su se tiskale filozofske i teološke rasprave na latinskom jeziku te pučko-prosvjetne knjige na hrvatskome i mađarskome. Zbog slabe opremljenosti i malih prihoda, nakon četiri desetljeća rada osječka komorska općina objavila je 1775. natječaj na temelju kojega ju je otkupio Ivan Martin → Divald. U njoj je tiskao knjige većinom na hrvatskom i latinskom jeziku, ali i na njemačkome, a objavljujući i vjersku literaturu, uspostavio je kontinuitet s izdanjima franjevačke tiskare. Nakon njegove smrti tiskaru je do smrti 1813. vodio Fridrik Zink, a nakon toga je do 1819. bila pod gradskim nadzorom. Potom ju je do kraja života 1844. vodio Martin Alojzije Divald, pa njegova udovica Julijana do 1846., a nakon nje Dragutin Karl Divald do 1857. Godine 1848. preuzeo je tiskanje prvih osječkih novina mađarofilske orijentacije Der Volksredner für Vaterland, Freiheit und Gesetz, für Kunst, Gewerbe und Wissenschaft. Nekoliko mjeseci prije smrti prodao je tiskaru Dragutinu Lehmannu. Od osnutka do smrti posljednjeg člana obitelji 1857. tiskara je bila jedina na području Slavonije.







U Varaždinu je tiskaru vodio već spomenuti tiskar J. T. von Tratner. Iako je djelovala samo tri godine, u njoj je tiskano 28 različitih publikacija na hrvatskom, latinskom i njemačkom jeziku, među njima prva medicinska knjiga na hrvatskom jeziku Medicina ruralis illiti Vrachtva ladanyszka Ivana Krstitelja Lalanguea (1776).

U Rijeci je 1779. tiskar Lovro Karletzky osnovao tiskaru, prvu nakon zatvaranja glagoljske tiskare Šimuna Kožičića Benje 1531. Nakon njegove smrti posao je 1800. preuzela njegova udovica Rosina kao zastupnica maloljetnih sinova Josipa i Antona. Oni su od 1819. vodili tiskaru pod imenom Stamperia Fratelli Karletzky, poslije i Tiskarnica Bratje Karletzky, a posjedovali su i knjigovežnicu, manju knjižaru i papirnicu. Godine 1876. posao su preuzeli Josipov sin Francesco, potom i unuk Giuseppe, koji ga je vodio do 1894. U toj su tiskari tiskana djela na hrvatskom, talijanskom i mađarskom jeziku. Godine 1790. tiskano je prvo djelo na hrvatskom jeziku Pisme koje se pivaju pod svetom missom zajedno s’ pismom prid pridiku.

Venecijanski tiskar Carlo Antonio Occhi otvorio je 1782. prvu tiskaru u Dubrovniku. Objavio je oko 50 knjiga na hrvatskom jeziku, uglavnom vjerskoga sadržaja: Nauk hristjanski kratak (1783), Nauk karstjanski (1784), Vandjelja i kgnighe apostolske istomacene iz Missala novoga rimskoga u jezik slovinski (1784) i dr. Tiskaru je nakon njegove smrti 1788. preuzeo Andrea Trevisan i vodio ju do 1801. Izdao je 86 djela na hrvatskom, talijanskom i latinskom jeziku. Kapitalno je izdanje njegove tiskare Copioso ristretto de gli annali di Rausa Jakova Lukarevića.

U XIX. st. tiskarska se djelatnost znatno proširila te su se nove tiskare počele osnivati u mnogim hrvatskim gradovima. Uz Gajevu, jedna od najpoznatijih tiskara u doba hrvatskoga narodnog preporoda bila je ona koju je 1821. u Karlovcu osnovao → Ivan Nepomuk Prettner. Tiskao je knjige, kalendare i časopise na latinici, ćirilici i gotici, među kojima su i neke od najvažnijih knjiga hrvatskoga narodnog preporoda: Almanah ilirski (1823) Đure Matije Šporera, Disertatia iliti razgovor darovan gospodi poklisarom (1832) Janka Draškovića i dr. U tom razdoblju osnovane su prve tiskare u Zadru (Antonio Battara, 1803), Splitu (Ivan Demarchi, 1812), Požegi (Miroslav Kraljević, 1862), Vukovaru (Ignjat Mederšicki, 1866), Sisku (Ivan Vončina, 1869), Šibeniku (Šime Anić, 1870), Petrinji (Julije Jünker, 1881), Križevcima (Gustav Neuberg, 1884) i dr.







Tiskarstvo u Hrvatskoj od kraja XIX. st. do II. svj. rata

Postupnim odvajanjem nakladništva od tiskarstva u posljednjim desetljećima XIX. st. i početkom XX. st. u Hrvatskoj su se počele otvarati manje komercijalne tiskare, a vlastite tiskare u tom su razdoblju osnivale i pojedine stranke i društva, uglavnom za potrebe tiskanja svojih publikacija, novina i časopisa (Hrvatska radnička tiskara, Hrvatska pučka seljačka tiskara, Hrvatsko katoličko tiskovno društvo, tiskara Narodne prosvjete i dr.).

Istodobno su se osnivala i velika nakladno-tiskarska poduzeća, kojima je glavna djelatnost najčešće bila vezana uz tiskanje novina i časopisa. Prva je bila tiskara Narodnih novina, koju su uz potporu vlade 1874. osnovali urednik Narodnih novina Miloš Zec i nekadašnji naučnik u Gajevoj tiskari Ivan Hörer. Uz tiskanje Narodnih novina, tiskara je poslije preuzela i tiskanje svih službenih spisa te školskih knjiga što ih je izdavala Zemaljska naklada školskih knjiga, pa se preimenovala u Kraljevsku zemaljsku tiskaru. Između dvaju svjetskih ratova poslovala je kao Zaklada tiskare Narodnih novina. Pod nazivom Narodne novine d. d. djeluje i danas.

Dioničku tiskaru osnovali su 1871. u Zagrebu pristaše Narodne stranke. Ubrzo je počela tiskati dnevni list Obzor, a uz njegov kulturni prilog Vijenac i niz drugih listova i časopisa. Nakon I. svj. rata, suočeni s novim političkim prilikama te oskudicom kapitala i bankovnih kredita, vlasnici su je 1919. prodali Hrvatskom štamparskom zavodu (osnovan 1912), koji je djelovao do 1927., kada ga je preuzelo dioničko društvo Jugoslavenska štampa (osnovana 1920). Među ostalim u njoj su se tiskali dnevni list Novosti te Agramer Tagblatt. Godine 1941. prestala su izlaziti sva dotadašnja izdanja, a poduzeće je došlo pod upravu Ustaškoga nakladnog zavoda.







Udruživanjem tiskara Vilima Schwarza i Ivana Novaka 1920. osnovan je grafičko-nakladni zavod Tipografija d. d., koji se uz Jugoslavensku štampu uvrstio među najveće novinsko-tiskarske koncerne u Hrvatskoj. Uz dnevne novine Jutarnji list tiskara je objavljivala i Obzor, što ga je do 1919. izdavala Dionička tiskara. Kao i Jugoslavensku štampu, Tipografiju je 1941. preuzeo Ustaški nakladni zavod.













U prvim desetljećima XX. st. utemeljena su tiskarska poduzeća i u ostalim hrvatskim gradovima: Hrvatska štamparija u Splitu, Primorski štamparski zavod na Sušaku, Novo doba u Vukovaru i dr.

Tiskarstvo u Hrvatskoj od kraja II. svj. rata do uspostave hrvatske samostalnosti

Nakon II. svj. rata, kao najveće poduzeće te vrste, razvio se → Vjesnik. Osnovan je 1946. spajanjem dnevnoga lista Vjesnik i redakcija još 11 listova koji su izlazili u Zagrebu, a isprva je djelovao pod nazivom Narodna štampa. U njegovu je sastavu bila tiskara, koja se 1948. izdvojila u zasebno poduzeće pod nazivom Štamparija novina. Poduzeća Narodna štampa i Štamparija novina ujedinila su se 1951. u Novinsko-izdavačko i štamparsko poduzeće Vjesnik (NIŠP Vjesnik).

Od 1945. djelovalo je u Zagrebu i državno tiskarsko i izdavačko poduzeće Nakladni zavod Hrvatske. Reorganizirano je 1949., a tiskarsku djelatnost 1951. preuzeo je → Grafički zavod Hrvatske. Uz knjige i časopise ondje su se tiskale razne brošure, letci i ostali tiskarski proizvodi. Među ostalim u toj su tiskari tiskana sabrana djela mnogih domaćih (Ranko Marinković) i stranih pisaca (Jorge Luis Borges). Vjesnik i Grafički zavod Hrvatske dosegnuli su vrhunac proizvodnje i prihoda 1980-ih, kada su bili među najvećim tiskarskim poduzećima u Jugoslaviji.





















Sredinom XX. st. samo je na području Zagreba djelovalo dvadesetak tiskara, a 1980-ih u cijeloj Hrvatskoj više od stotinu. Veće među njima uz navedene bile su: Ognjen Prica u Karlovcu, Slobodna Dalmacija u Splitu, Štampa u Osijeku, Iskra u Vinkovcima, Ivo Čubelić u Dubrovniku, Izdavačko-štamparsko poduzeće u Zadru, Narodna štamparija u Rijeci, Narodna tiskara u Varaždinu, Prosvjeta u Bjelovaru i dr.

Tiskarstvo u Hrvatskoj od uspostave hrvatske samostalnosti

Zahvaljujući novoj, računalnoj tehnologiji, početkom 1990-ih osnovan je velik broj manjih tiskara i poduzeća koja se bave pripremom za tisak, a same su se tiskare tehnički osuvremenjivale slijedeći svjetske trendove. Danas u RH veće tiskare djeluju u Zagrebu, Čakovcu, Samoboru, Splitu, Osijeku, Varaždinu, Karlovcu, Krapini, Svetoj Nedelji, uz veći broj manjih tiskara. (→ grafička industrija)























Razvojem računalne tehnologije u prvim desetljećima XXI. st. klasičnu tiskarsku djelatnost pomalo zamjenjuju tzv. elektroničke knjige, koje uz tekst mogu sadržavati i zvučni zapis i slike.

grafički dizajn, likovno oblikovanje vizualnih elemenata u masovnoj komunikaciji, tj. različitih tiskovina i njihovih dijelova (knjige, novine, časopisi, tiskanice, novčanice, vrijednosni papiri i sl.), vizualnog identiteta poduzeća, ustanova, događanja i proizvoda (zaštitni znakovi, grbovi, pečati, plakati, katalozi, oglasi, pozivnice, ambalaža), mrežnih stranica i korisničkih sučelja računalnih aplikacija, animiranih isječaka na filmu, televiziji i videu i sl.

Oblikovanje poruke spajanjem teksta i slike javljalo se u različitim oblicima već u iluminiranim starim egipatskim, grčkim, rimskim i kineskim rukopisima, a nastavilo se u srednjovjekovnim manuskriptima i kodeksima. Osnovu suvremenoga → tiskarstva postavio je Johann Gutenberg, koji je 1440. počeo primjenjivati pomična slova i prešu za tisak. Isprva su se tiskale knjige kojima su se u ostavljene praznine ručno dodavali inicijali, ornamenti ili minijature, no ubrzo su se i one počele puniti tiskanim oblicima.
Industrijskom revolucijom i pojavom novih tehnologija i metoda, smanjenjem troškova tiskanja i papira te zbog specijalizacije procesa u Europi, u drugoj polovici XIX. st. grafički dizajn postao je posebna profesija. Počeo se rabiti u komercijalne svrhe te je uz knjige, časopise i novine pronašao svoje mjesto i u oblikovanju ambalaža i reklama, čime je dopirao do sve šire publike. Tomu je pogodovalo i širenje novih tehnika, poput kromolitografije koja je donijela nove mogućnosti u oblikovanju pisma, prožimanju teksta i slika te uporabi boja. Daljnju evoluciju grafičkoga dizajna obilježilo je djelovanje škole Bauhaus i pokreta Deutscher Werkbund u Njemačkoj te Arts and Crafts Movement u Engleskoj. Godine 1922. tipograf William Addison Dwiggins uveo je termin grafički dizajn, a istodobno je došlo i do različitih teoretskih pristupa (Jan Tschichold, László Moholy-Nagy), u kojima je većinom naglasak bio na funkcionalnosti u dizajnu.

Nakon II. svj. rata na temeljima modernističkoga grafičkog dizajna nastao je koherentan međunarodni tipografski stil u Europi, koji je uglavnom definirao i zastupao Švicarac Josef Müller-Brockmann. Rastućom popularnošću televizije i filma 1950-ih nastali su sasvim novi izazovi; pokret i nova dimenzija – dimenzija vremena (reklame, titlovi, špice i sl.) primorali su dizajnere na prihvaćanje potpuno novih tehnika (različiti tipovi animacije). Digitalnom revolucijom potkraj XX. st. grafičke su se discipline, dotad temeljene na »ručnom procesu«, počele obavljati putem računalnih programa, koji omogućuju oblikovanje novih pisama, tipografije i kompleksnih oblikovnih rješenja. Istodobno ubrzani razvoj interneta dovodi do sasvim novoga pristupa dizajnu. Uz dotadašnje oblikovne zadatke (pismo, tipografija, boja, slika), nastaje i potreba za uklapanjem pokretnih grafika, animacije, zvučnih i videozapisa i sl., što je dovelo do sjedinjavanja tradicionalne grafike s multimedijskim oblicima. U XXI. st. grafički je dizajn kao glavna sastavnica tiskovnoga i elektroničkoga informativnog sustava postao sveprisutan, a bavljenje grafičkim dizajnom globalna profesija.

Grafički dizajn u Hrvatskoj

Razdoblje od sredine XIX. st. do II. svj. rata

Kao i u ostatku Europe, moderna povijest grafičkoga dizajna u Hrvatskoj može se pratiti od XIX. st., kada je došlo do unapređenja tiskarskih medija i razvoja grafičkih tehnika. U bogatoj produkciji hrvatskih tiskara u tom je razdoblju najistaknutija bila Kraljevska povlaštena narodna ilirska tiskarnica → Ljudevita Gaja u Zagrebu, koja je imala prijelomnu ulogu u tiskanju knjiga, novina i časopisa na hrvatskome jeziku. Tiskara je prestala s radom 1874., a većinu strojeva iz nje kupio je tiskar → Dragutin Albrecht. On je 1851. osnovao prvu litografsku radionicu u Zagrebu, koja je novim tehnološkim mogućnostima otvorila put razvoju grafičkoga dizajna u nas. Tiskovine su se počele intenzivno opremati ilustracijama; isprva je većina ilustrativnih klišeja bila uvoznoga podrijetla, no ubrzo su ih počeli izrađivati i domaći autori. Dekorativni elementi, zasnovani na stilizaciji folklorne ornamentike, bili su osnova grafičkoga dizajna proizašloga iz zagrebačke Obrtne škole (osnovana 1882; od 1985. → Škola primijenjene umjetnosti i dizajna), s procvatom u doba secesije. Ilustracije i uveze knjiga (pojavom sve mnogobrojnijih knjigovežnica) u to su doba potpisivali vodeći hrvatski slikari: Bela Čikoš Sesija, Oton Iveković, Emanuel Vidović, Miroslav Kraljević, Mirko Rački, Robert Auer, Jerolim Miše, Joza Kljaković, Ljubo Babić, Tomislav Krizman i dr. Razdoblje art décoa koje je potom slijedilo afirmiralo je prve profesionalne grafičke dizajnere, ponajprije u komercijalnome dizajnu: Ota Antoninija, → Sergija Glumca, → Pavla Gavranića, Emila Vičića i dr. Fotografkinja i dizajnerica Ivana Tomljenović-Meller kao polaznica škole Bauhaus u Dessauu (1929–30), osmišljavajući i producirajući projekte za reklamnu industriju, te plakate i naslovnice knjiga, grafičkomu dizajnu pridonijela je bauhausovskim oblikovnim principima.

















U Zagrebu je 1928–29. djelovao Zavod za znanstveno proučavanje reklame i umjetničku reklamnu produkciju Imago, koji je označio pomak prema profesionalizaciji reklamnoga poslovanja u Hrvatskoj. Mnogi njegovi suradnici zagovarali su i promicali stvaranje modernih i funkcionalnih reklama, te svoje plakate i novinske oglase temeljili na znanstvenim i praktičnim spoznajama o uspješnom reklamnom i tržišnom komuniciranju. Ubrzo nakon zatvaranja Zavoda, u Zagrebu su 1930. braća Vladimir i Zvonimir Mirosavljević te Božidar Kocmut osnovali Atelier Tri. Nastavljajući pristup reklami i oglašavanju koji je ustanovljen još za djelovanja zavoda Imago, taj se grafički studio profilirao u najznačajniju instituciju za serijsku proizvodnju komercijalnoga dizajna u Hrvatskoj. Djelovao je do 1940.

Istaknutu ulogu u povijesti vizualnih komunikacija u razdoblju između dvaju svjetskih ratova imao je Zagrebački zbor (od 1946. → Zagrebački velesajam; sv. 4), osnovan 1909. u Zagrebu kao poduzeće za priređivanje sajmova. Znatnu pozornost posvećivao je propagandnoj djelatnosti te bio važan naručitelj plakata, organizator i suorganizator velikih međunarodnih izložaba koje su pružale uvid u razvoj grafičkoga dizajna i fotografije (Izložba plakata, 1926., Film und Foto, 1930. i dr.). Autori mnogobrojnih plakata za Zagrebački zbor bili su i suradnici zavoda Imago i Ateliera Tri. Već od 1920-ih, a posebice nakon II. svj. rata, osim za osmišljavanje cjelovitoga vizualnog identiteta, mnoga su poduzeća angažirala grafičke dizajnere i za oblikovanje → ambalaže i etiketa za ambalažu.

Razdoblje od kraja II. svj. rata do danas

Nakon II. svj. rata započeo je prodor modernističkih principa, za koje su se zauzimali članovi umjetničke skupine → EXAT 51 (djelovala 1950–56), poput Ivana Picelja i Aleksandra Srneca. Radovima kojima su promicali avangardne ideje, minimalizam i reducirane apstraktne oblike (časopisi Arhitektura i Mozaik) utjecali su i na mnoge druge dizajnere. Razdoblje od 1950-ih do 1970-ih odlikovala je visoka razina vizualnih komunikacija, u rasponu od apstrakcije do pop-arta, uspjelih metoda kolažiranja raznih tipografskih sustava, fotografije i crteža. U području gospodarske promidžbe, uz S. Glumca i P. Gavranića bili su zapaženi → Milan Vulpe, → Zvonimir Faist, → Dušan Bekar, → Zvonimir Beker, Zlatko Zrnec, Josip Sudar i Ferdo Bis. Specifične stilove izgradili su i Alfred Pal, Željko Borčić, Gorki Žuvela, Stipe Brčić, Nenad Dogan, Ante Rašić i dr. Uz navedene dizajnere, tijekom 1970-ih autorskim radom istaknuo se → Mihajlo Arsovski, koji je grafički dizajn zasnivao na tipografiji, u funkciji slike/znaka.









U tim su desetljećima mnogi dizajneri surađivali s agencijom za ekonomsku propagandu i marketing Ozeha (Oglasni zavod Hrvatske; osnovana 1945), radeći na nizu projekata za poduzeća širom tadašnje države (Saponia, Borovo, Vuteks, Vupik, Varteks, Badel, Adria, Radenska, Elan, Tang, Zagrebačka banka) i izvan nje (Pepsi, Pan Am, General Foods, Black & Decker) na raznovrsnim zadatcima od proizvoda široke potrošnje do specijaliziranih proizvoda i usluga.







Razdoblje 1980-ih i 1990-ih bilo je obilježeno raznolikošću stilskih tendencija. Slikar i dizajner → Boris Bućan eksperimentirao je primjenom različitih pristupa, od konceptualnoga do slikarskoga, Mirko Ilić dosegnuo je vrhunac grafičkoga dizajna u mediju ilustracije, dok su Ivan Doroghy i Boris Malešević nastavili modernističku tradiciju vizualnog komuniciranja, u kojoj je najviši domet strukturalističkoga pristupa ostvario → Boris Ljubičić. Ti su autori svojim grafičkim, tematskim i ikonografskim inovacijama snažno utjecali na formiranje naraštaja hrvatskih dizajnera posljednjih desetljeća XX. st.













Potkraj XX. st. novim idejama u grafičkome dizajnu javili su se tandemi kao što su Greiner i Kropilak Mailart office (Stanislav Habjan i Boris Greiner), koji radi na razmeđu umjetnosti, književnosti i dizajna, te Studio imitacija života (Darko Fritz i Željko Serdarević; plakat za festival Eurokaz), njegujući konceptualni pristup. Nakon istaknutoga književnog časopisa Quorum, koji su vizualno prepoznatljivim učinili 1980-ih Dejan Kršić i Boris Malešević, 1990-ih došlo je do procvata časopisa (Libra Libera, Frakcija, Numen, Nomad), koji su većinom nastajali unutar izvaninstitucionalne kulturne ili društveno-političke scene, a u kojima se progresivnim grafičkim dizajnom držao korak s često žanrovskim hibridnim sadržajima. Autori dizajna časopisa Davor Bruketa i Nikola Žinić (Bruketa & Žinić), Lana Cavar i Ira Payer Baletić (Cavarpayer), Ivana Vučić i Orsat Franković (Laboratorium), Greiner i Kropilak i Damir Bralić veliku su pozornost pridavali pismu i tipografiji. Međunarodnim priznanjima u području grafičkoga dizajna istaknuli su se Bruketa & Žinić, Nikola Đurek, Nedjeljko Špoljar, Dora Bilić i Tina Müller.







Na prijelazu u XXI. st. poseban izazov nastaje u dizajniranju knjiga. Pojavom elektroničkih knjiga, koje od čitatelja traže sasvim nov način interakcije, nudeći s pomoću računalnih programa samostalni izbor izgleda stranice (font, veličina i boja slova, pozadina i druge naprednije mogućnosti), i hrvatski su se dizajneri suočili s potrebom za novim pristupom oblikovanju knjige.

Visokotehnološki pristup grafičkom dizajnu podupire tehnologija Infrared design, razvijena 2000-ih suradnjom domaćih znanstvenika i dizajnera (→ Vilko Žiljak, → Klaudio Pap, → Jana Žiljak Gršić, → Ivana Žiljak Stanimirović).

Visoko školstvo i znanost

Iako su se začetci obrazovanja u polju grafičkoga dizajna javili još potkraj XIX. st. u Obrtnoj školi u Zagrebu, prva visokoobrazovna ustanova u kojoj je bilo zastupljeno to područje je → Grafički fakultet u Zagrebu, osnovan 1959. kao Viša grafička škola. Na preddiplomskome i diplomskom Studiju grafičke tehnologije danas postoji smjer Dizajn grafičkih proizvoda. Katedra za grafički dizajn i slikovne informacije organizira nastavu iz kolegija Dizajn grafičkih medija I–II, Grafički dizajn I–IV, Sociologija dizajna, Web dizajn I–II, Dizajn odabranoga grafičkog proizvoda. Studij dizajna pri zagrebačkom → Arhitektonskome fakultetu (sv. 3) izvodi preddiplomski i diplomski studij Dizajna vizualnih komunikacija, s nizom kolegija koji se odnose na grafički dizajn. Na → Sveučilištu Sjever postoje preddiplomski studij Multimedija, oblikovanje i primjena i diplomski studij Multimedija (u Varaždinu), te preddiplomski i diplomski studij Medijski dizajn (u Koprivnici) s nizom kolegija iz područja grafičkoga dizajna. Informatički dizajn jedan je od smjerova na preddiplomskom i diplomskom studiju informatike → Tehničkoga veleučilišta u Zagrebu (sv. 4). Na Umjetničkoj akademiji u Splitu postoje preddiplomski i diplomski studij Dizajn vizualnih komunikacija, na Akademiji primijenjenih umjetnosti u Rijeci Grafički dizajn i vizualne komunikacije, a na Akademiji umjetnosti i kulture u Osijeku Vizualna i medijska umjetnost.

Manifestacije

U Zagrebu se od 1975. održava trijenalna manifestacija Međunarodna izložba grafičkoga dizajna i vizualnih komunikacija – ZGRAF, u organizaciji Hrvatske udruge likovnih umjetnika primijenjenih umjetnosti (ULUPUH), od 2006. Hrvatski biennale ilustracije, a od 2014. Zagreb Design Week, koji među ostalim područjima dizajna predstavlja i digitalni dizajn te dizajn tiska.

Tvornica karbida i ferolegura Dalmacija – Dugi Rat, metalurško poduzeće osnovano 1908. u Dugom Ratu. Bilo je jedno od najvećih izvozničkih poduzeća na području Jugoslavije i okosnica razvoja omiškoga kraja.







Kao tvornicu kalcijeva karbida i kalcijeva cijanamida utemeljilo ga je talijansko društvo SUFID (Società anonima per l’utilizzazione delle forze idrauliche della Dalmazia) iz Trsta, izgradivši proizvodne pogone u Dugom Ratu. Kao i sve tvornice karbida u Italiji, SUFID je posjedovao i → Tvornicu elektroda i ferolegura u Šibeniku, te je u tom razdoblju bio najveći svjetski proizvođač karbida. Istodobno s gradnjom tvornice u Dugom Ratu počela je i gradnja hidroelektrane Kraljevac na Cetini kraj Omiša, kojom se tvornica trebala opskrbljivati električnom energijom. Hidroelektrana Kraljevac bila je dovršena 1912. i sadržavala je dva generatora s po 13 MW. Tvornica u Dugom Ratu bila je potpuno izgrađena 1914., kada je i službeno započela s radom. Imala je četiri monofazne peći od 1900 kW, kapaciteta 10 t karbida na dan i tri peći za proizvodnju vapna kapaciteta 11 t na dan. Za I. svj. rata tvornicu je rekviriralo vojno ministarstvo u Beču, udvostručujući proizvodnju. Godine 1916. porušene su dvije karbidne peći i postavljene dvije nove sustava Carlson kapaciteta 20 t na dan. Najveći se dio proizvodnje izvozio.







Nakon što je 1929. SUFID-u istekla koncesija, poduzeće je prešlo u vlasništvo jugoslavenske vlade koja ga je prepustila francuskom društvu Société Française des Forces Hydroélectriques de la Dalmatie (La Dalmatienne). Krizno razdoblje u radu tvornice nastupilo je 1930-ih. Prilike su se poboljšale 1938. kada je društvo La Dalmatienne ušlo u europski trust proizvođača kalcijeva karbida s kvotom od 15 500 t pakiranoga karbida na godinu. Uz tvornicu je u drugoj polovici 1930-ih sagrađeno i radničko naselje s bolnicom.

Godine 1940. djelomično su preinačene peći kako bi se mogla uvesti proizvodnja ferosilicija. U tom razdoblju bilo je oko 800 radnika. Godine 1941. tvornicu su preuzeli Talijani. Proizvodnja je stala 1942., kada su partizani onesposobili dalekovod, a nakon toga su Talijani opustošili tvornicu pri povlačenju. Poduzećem su do kraja rata upravljale vlasti NDH, a 1945. postalo je državnom imovinom. Raditi je ponovno počelo 1946. pod nazivom Tvornica kalcijeva karbida i cijanamida Dalmacija – Dugi Rat. Godine 1947. obnovljene su tri peći za proizvodnju karbida i jedna peć za proizvodnju ferosilicija. Započela je i proizvodnja acetilena, tehničkih plinova (kisik, dušik), a povremeno feromangana i sirovoga željeza.

Prva poslijeratna rekonstrukcija i proširenje tvornice izvedeni su 1955. kada je započela proizvodnja argona. Jedna od najmodernijih peći za proizvodnju kalcijeva karbida poduzeća Tagliaferri iz Milana, nominalne snage 22,5 MW, izgrađena je 1962. Iste godine zbog nerentabilnosti zatvoren je pogon kalcijeva cijanamida. Sljedeće godine izgrađena je i puštena u pogon nova peć za vapno, kapaciteta 70 t na dan. Od 1971., zbog pada potrošnje kalcijeva karbida kao izvora acetilena, poduzeće se sve više usmjeravalo na proizvodnju ferolegura. Istodobno je otvorilo svoja predstavništva na najznačajnijim lokacijama svjetskog tržišta ferolegura, u New Yorku i Milanu, te se u to doba profiliralo u jednoga od najvećih izvoznika u Jugoslaviji. Godine 1977. promijenilo je naziv u Tvornica karbida i ferolegura Dalmacija – Dugi Rat. Tada je ustrojeno kao OUR koji se sastojao od pet OOUR-a: Ferokrom, Feromangan, Održavanje, Transport i Tehnički plinovi. Tijekom 1980-ih slijedila je daljnja modernizacija i širenje proizvodnje. Izgrađena je nova lučno-otporna električna peć za proizvodnju 75-postotnog ferosilicija koju je proizvelo poduzeće Elkem–Spigerverket iz Osla. Ugrađena su filtarska postrojenja na sve tri peći za proizvodnju ferolegura, čime je Dalmacija postala prvi proizvođač ferolegura u Europi koji je riješio sustav otprašivanja otpadnih plinova. Započela je proizvodnja specijalnih pjenila za gašenje požara naziva Light Water i 4S, te elektromehaničkih proizvoda u pogonu Elektromatika. Na svom vrhuncu poduzeće je zapošljavalo oko 2000 radnika, te proizvodilo 101 000 t ferolegura na godinu.







Izbijanjem Domovinskoga rata tvornica je povremeno ostajala bez električne energije, a dovoz sirovina bio je poremećen, zbog čega su se mnogi kupci okrenuli drugim poduzećima. U tom razdoblju u tvornici je bio izgrađen prvi oklopni transporter namijenjen obrani Hrvatske. Godine 1990. kemijski dio poduzeća izgradnjom novoga pogona za proizvodnju tehničkih plinova (kisik, dušik, argon) prešao je u okvir poduzeća Montkemija – tehnički plinovi iz Zaprešića (→ Messer Croatia plin). Poduzeće je privatizirano 1992. te se usmjerilo na proizvodnju ferokroma. Nakon neuspješne prodaje tvornica je 1998. obustavila proizvodnju. Odluka o zatvaranju tvornice donesena je 2003., kada je počelo rušenje tvorničkoga kompleksa koje je bilo dovršeno 2009.

deterdženti (detergenti), industrijski proizvodi za odstranjivanje nečistoća, ponajprije za pranje rublja u vodi. U širem značenju se pod deterdžentima razumiju i različita sredstva za pranje i čišćenje (npr. posuđa, sagova itd). Obuhvaćaju tvari ili smjese koje sadržavaju sapune i druge površinski aktivne tvari koje smanjuju površinsku napetost vode (tenzidi).

Molekule tenzida su supstance amfifilnih osobina, jer se sastoje od hidrofilne i hidrofobne skupine/dijela. Tijekom pranja hidrofilna (polarna) skupina molekule usmjerava se prema vodenoj fazi, a hidrofobna (nepolarna) prema nevodenoj fazi, npr. masnoći. Upravo to svojstvo tenzida smanjuje napetost površine, a pri njihovoj određenoj koncentraciji stvaraju se nakupine (micele). Micele se nakupljaju na granici faza koje se ne miješaju, npr. vode i masnoće, i omogućavaju uklanjanje nečistoće od podloge. Prema električnom naboju površinski aktivnog iona ili molekule u vodenoj otopini te traženim svojstvima, u deterdžentima se rabe anionski, kationski, neionski ili amfoterni tenzidi. U suvremenim deterdžentima anionski tenzidi (alkilbenzensulfonati, alkansulfonati, alkilsulfati) prisutni su u najvećim količinama. Potom slijede neionski tenzidi (alkilfenolpoliglikol-eteri, alkilpoliglikol-eteri, alkanolamidi masnih kiselina, alkilpoliglukozidi), udio kojih stalno raste jer imaju vrlo povoljna svojstva pranja, osobito sintetskih vlakana i pri nižim temperaturama.

Kao glavne komponente današnji deterdženti osim tenzida sadržavaju bildere i izbjeljivače. Bilderi su tvari koje nemaju površinski aktivnih svojstava, no pojačavaju učinke pranja, sinergističko djelovanje tenzida i mekšaju vodu, tj. uklanjaju kalcijeve i magnezijeve ione koji potječu iz vode i nečistoće. Obuhvaćaju niz sirovina koje se prema načinu djelovanja dijele na alkalna sredstva za taloženje (natrijev karbonat), sredstva za tvorbu kompleksa (npr. natrijev trifosfat ili nitriloctena kiselina, NTA) i ionske izmjenjivače (npr. u vodi topljive polikarboksilne kiseline i zeoliti). Izbjeljivači (bjelila) su sredstva za bijeljenje, a dodaju se u deterdžente koji se rabe za pranje bijelog ili rublja svijetlih boja. Izbjeljivači kemijskoga tipa su oksidacijska sredstva koja u postupku pranja razaraju kromofore obojenih spojeva. Danas se najviše rabi natrijev hidrogenkarbonat i natrijev perborat iz kojeg se postupno razvija vodikov peroksid. Natrijev perborat oksidativno djeluje na višim temperaturama, počinje bijeliti na 60 °C, a optimalno bijeljenje postiže na 90 °C. Za postizanje izbjeljivanja na nižim temperaturama, često se umjesto natrijeva perborata rabi natrijev perkarbonat. Fluorescentna izbjeljivačka sredstva (optička bjelila) vežu se na tkaninu u vrlo tankom sloju u procesu pranja i pojačavaju dojam bjeline. Optička bjelila koja se najčešće rabe su derivati stilbena, a iznimno je učinkovita njihova kombinacija s derivatima bifenila koji se vrlo dobro vežu na vlakno već na nižim temperaturama. Pomoćna sredstva ili aditivi dodaju se deterdžentima u manjim količinama, radi postizanja željenih svojstava. To su → enzimi, antiredepozicijska sredstva (tvari koje sprečavaju vezanje nečistoće za vlakna), regulatori pjene, inhibitori korozije, inhibitori prijenosa boja, mirisi i bojila.

Deterdženti mogu biti u obliku tekućine, praška, gela, paste, kalupom ili na drugi način oblikovanih komada, a stavljaju se na tržište za uporabu u kućanstvu, profesionalne ili industrijske svrhe. Praškasti deterdženti se najviše rabe za tkanine od pamuka ili miješanih vlakana, dok su tekući deterdženti pogodni za tkanine od umjetnih i miješanih vlakana. U novije se doba zbog uštede energije nastoji prati rublje na nižim temperaturama, počevši od 15 °C, te je znatan porast uporabe tekućih deterdženata koji imaju bolju topivost. U segmentu tekućih deterdženata odnedavna su u uporabi gel-kapsule za pranje rublja koje sadržavaju vrlo koncentrirani deterdžent obložen želatinoznom folijom lako topljivom u vodi.

Znatan iskorak u razvoju suvremenih deterdženata bila je formulacija Fritza Henkela iz 1907., u kojoj je u prašak za pranje dodao natrijev perborat i natrijev silikat uz sodu i sapun. Tako se u pranju nisu samo odstranjivale mrlje iz tekstila već je prašak istodobno i bijelio. Danas su najveći svjetski proizvođači deterdženata američki Procter & Gamble i Church & Dwight, britansko-nizozemski Unilever i njemački Henkel. Zbog velikih količina deterdženata koji se nakon uporabe ispuštaju u kanalizaciju, njihovu se djelovanju na okoliš danas poklanja velika pozornost.

Proizvodnja deterdženata u Hrvatskoj

Među prvima u svijetu, → Slavoljub Eduard Penkala (sv. 1) je prije I. svj. rata izradio praškasti deterdžent, koji je zamijenio dotad rabljene sapun i lužinu za pranje rublja, te je uklanjao mrlje od vina, voća i tinte. Njegov je izum i plavilo, koje je zamijenilo bjelilo koje se do tada rabilo, a dolazilo je u obliku plavih kuglica u platnenim vrećicama te se prodavalo u trgovinama mješovitom robom.















Povijest industrijske proizvodnje deterdženata u Hrvatskoj započela je 1922. kada je austrijsko društvo Georga Schichta (danas u sastavu Unilevera) preuzelo osječku tvornicu za proizvodnju sapuna i svijeća Samuela Reinitza (osnovana 1894). Do kraja 1920-ih osječka je tvornica uvela u proizvodnju abrazivno sredstvo za čišćenje VIM, te praškasti deterdžent za ručno pranje rublja Radion pakiran u svojstvenome crvenom pakiranju, s reklamnim sloganom: »Pere sam«. Nakon II. svj. rata nacionalizirana tvornica nastavila je raditi pod imenom Prva tvornica sapuna Osijek (od 1953. → Saponia), a već 1956. u njenim pogonima proizveden je prvi sintetski prašak za pranje bijelog i šarenog rublja Plavi Radion. Tehnološki razvoj proizvodnje deterdženata kretao se od jednostavnog postupka miješanja komponenata do složenog postupka raspršivanja pastozne smjese (engl. slurry) i protustrujnoga sušenja zrakom u tornju za raspršivanje deterdženata. Tako se npr. od 1959. proizvode tekući deterdženti za pranje osjetljivog rublja Nila, od 1968. praškasti Faks helizim na osnovi biološki razgradivih tenzida s dodatkom enzima, od 1975. praškasti deterdžent Rubel.















U zagrebačkoj tvornici sapuna i kemijskih proizvoda Labud (osnovana 1947) su se isprva proizvodili peraći i toaletni sapuni, te prašak na bazi sapuna i kristalna soda. Od 1957. tvornica proizvodi praškasti deterdžent za rublje Peresam, od 1967. proizvodi se bioaktivni deterdžent s dodatkom enzima CIN, od 1975. deterdžent za pranje osjetljivog rublja Meri merino, a od 1983. univerzalni deterdžent Oliver. Godine 2015. Labud je postao članom Meteor grupe (→ Meteor grupa – Labud), spojivši se s đakovačkom tvornicom sredstava za čišćenje Meteor (osnovanom 1957). U Hrvatskoj je 2018. proizvedeno više od 50 000 t površinski aktivnih pripravaka, a najveći su proizvođači bili Saponia i Meteor grupa – Labud.













Visoko školstvo

Visokoškolske ustanove na kojima se obrađuju površinski aktivne tvari su → Fakultet kemijskog inženjerstva i tehnologije (kolegij Tenzidi) i → Tekstilno-tehnološki fakultet (Tekstilna kemija) u Zagrebu, → Kemijsko-tehnološki fakultet u Splitu (Parfemi i kozmetički preparati), Odjel za kemiju → Sveučilišta Josipa Jurja Strossmayera (sv. 4) (Praktikum metodike nastave kemije II) te → Prehrambeno-tehnološki fakultet u Osijeku (Kemija i tehnologija deterdženata i sapuna). Među prvim nastavnicima iz tog područja ističe se → Mladen Bravar koji je na Fakultetu kemijskog inženjerstva i tehnologije u Zagrebu predavao kolegij Kemija detergenata, a među udžbenicima Njega tekstila I. Čišćenje u vodenim medijima (I. Soljačić, T. Pušić, 2005).

pesticidi, u poljoprivredi, kemijski ili biološki agensi namijenjeni suzbijanju štetnih organizama. Prema području primjene podijeljeni su na sredstva za zaštitu bilja i biocide.

Vrste

Sredstva za zaštitu bilja pesticidi su koji se najviše rabe. Namjena im je zaštita bilja i biljnih proizvoda od štetnih organizama (štetne životinje ili štetnici, biljni patogeni, korovi) ili sprečavanje djelovanja takvih organizama, suzbijanje ili sprečavanje neželjenog rasta bilja i djelovanje na životne procese bilja na drugačiji način od hranjivih tvari (npr. regulatori rasta bilja – auksini, citokinini, giberelini, etilen, apscizinska kiselina). Prema ciljanim skupinama štetnika, sredstva za zaštitu bilja rabe se za suzbijanje kukaca (insekticidi), grinja (akaricidi), nematoda (nematocidi), mekušaca (moluskocidi), puževa (limacidi), ptica (avicidi), glodavaca (rodenticidi), gljiva (fungicidi), bakterija (baktericidi), korova (herbicidi); zajednički naziv za sva sredstva namijenjena suzbijanju životinja je zoocidi. Sredstva za odvraćanje (repelenti) ptica su korvifugi. Sredstva za suzbijanje užih skupina štetnih organizama su, npr. insekticidi za suzbijanje lisnih uši (aficidi), ličinki kukaca (larvicidi), odraslih jedinki (adulticidi) i jaja kukaca (ovicidi); rodenticidi za suzbijanje krtica (talpicidi) i zečeva (leporicidi); herbicidi za suzbijanje trava ili monokotiledonih (uskolisnih) korova (graminicidi), šuma (silvacidi), drveća i grmlja (arboricidi), sredstva koja izazivaju sušenje biljaka (desikanti) ili opadanje lišća (defolijanti); fungicidi za suzbijanje uzročnika sive plijesni (botricidi), pepelnice (erisificidi), plamenjače (peronosporicidi) i dr.

Biocidi se rabe za kontrolu organizama koji su štetni za zdravlje ljudi i životinja, ili štete prirodnim ili proizvedenim materijalima. Namjena im je uništiti, odvratiti, učiniti bezopasnim, spriječiti djelovanje, odn. nadzirati bilo koji štetni organizam, na bilo koji način, osim čisto fizičkim ili mehaničkim djelovanjem. U biocide spadaju sredstva za dezinfekciju i opću uporabu, konzervansi, sredstva za suzbijanje nametnika i ostali biocidi.

Razvoj

Prva primjena insekticida zabilježena je prije 4500 godina kada su Sumerani sumpornim spojevima suzbijali kukce i grinje, dok su Kinezi prije 3200 godina živinim i arsenovim spojevima suzbijali uši glave i tijela. Biljka buhač (Tanacetum cinerariifolium, Pyrethrum cinerariifolium) se, zahvaljujući piretrinu koji sadržava, rabi kao prirodni insekticid više od 2000 godina. Mješavina modre galice i vapna (tzv. bordoška juha) rabi se kao fungicid od sredine XIX. st., kada se javlja i industrijski sintetizirani insekticid i rodenticid bakrov(II) acetoarsenit (tzv. pariško zelenilo). Rani tvornički pripravljeni organski insekticidi i fungicidi bili su nusproizvodi industrijskih procesa – nitrofenoli, klorfenoli, kreozot, naftalen i petrolej, dok su se kao herbicidi rabili amonijev sulfat i natrijev arsenat. Zbog visoke doze u primjeni, toksičnosti i fitotoksičnosti te slabe selektivnosti, od 1940-ih počeli su ih zamjenjivati mnogi novi spojevi, od kojih su najpoznatiji insekticid diklor-difenil-trikloretan (DDT), herbicid 2,4-diklorfenoksioctena kiselina (2,4-D) i fungicid iz skupine ftalimida, kaptan. DDT se uspješno rabio za zaštitu bilja od kukaca, ali i kao biocid koji je sačuvao milijune ljudskih života uništavajući kukce vektore uzročnika malarije, žute groznice i tifusa. Njegova neselektivna i prekomjerna primjena te iznimna perzistentnost (spora razgradnja) doveli su do zabrane 1970-ih, kada su klorirane ugljikovodike zamijenili sintetski piretroidi. U 1960-ima pojavio se insekticid klorpirifos, a 1970-ih i 1980-ih glifosat i herbicidi na osnovi sulfonilureje i imidazolinona, te insekticidi avermektini i pesticidi biološkoga podrijetla na osnovi bakterije Bacillus thuringiensis. Organski fungicidi su se snažno razvijali tijekom 1960-ih (mankozeb) i 1970-ih (triazoli). Anorganski fungicidi na osnovi bakra i sumpora primjenjuju se i danas. Od 1990-ih se na tržištu javljaju neonikotinoidni insekticidi, ali i genetički modificirane ratarske kulture tolerantne na herbicid glifosat, a poslije i na glufosinat. U zaštiti od štetnih kukaca rabe se i genetički modificirane biljke koje sadržavaju gene iz bakterije B. thuringiensis odgovorne za sintezu insekticidnih endotoksina (→ genetički modificirani organizmi). Zbog brige o zaštiti okoliša i ljudskoga zdravlja, u današnje se doba velika pozornost poklanja pesticidima, uporaba kojih je regulirana strogim propisima. Mnoge tvari koje su nekoć bile u širokoj uporabi danas su zabranjene, a razvoj se usmjerava na manje štetne tvari.

Sastav i svojstva

Formulacije pesticida su stabilne mješavine jedne ili više pesticidno aktivnih tvari i inertnih tvari u obliku u kojem dolaze na tržište. Osim kemijskih, aktivne tvari pesticida često su prirodnoga podrijetla – živi organizmi, produkti njihova metabolizma ili ekstrakti živih organizama i virusi. Biološkim sredstvima smatraju se samo živi organizmi ili njihovi dijelovi koji se izravno rabe u suzbijanju štetnih organizama. Biotehnička sredstva nastaju manipulacijom živim organizmima, njihovim dijelovima ili njihovim proizvodima radi dobivanja pesticida.

U najznačajnija svojstva sredstava za zaštitu bilja ubrajaju se otrovnost i sistemičnost. Otrovnost ne ovisi o podrijetlu aktivne tvari, jer nisu svi kemijski pesticidi otrovniji od bioloških i biotehničkih. Aktivne tvari koje se biljkom translociraju kroz ksilem ili floem nazivaju se sistemičnim sredstvima, dok se one aktivne tvari koje nemaju to svojstvo nazivaju kontaktnim sredstvima za zaštitu bilja. Inertne tvari u formulaciji pesticida djeluju kao ublaživači ili sinergisti aktivne tvari. One unapređuju fizikalno-kemijska, a katkad i toksikološka svojstava aktivne tvari, te olakšavaju njezinu primjenu. Inertne tvari su različita otapala, tenzidi, razrjeđivači i nosači, disperzenti i dezintegranti, antikoagulanti, puferi, stabilizatori, adhezivi, aktivatori, emulgatori i dr. Formulacije pesticida prilagođene su svojstvima aktivnih tvari, ali i biljkama koje se štite, štetnim organizmima koje suzbijaju i tehnici primjene (aplikacije) pesticida. Pesticidi se primjenjuju u tekućem ili u krutom (suhom) obliku. Najčešće formulacije za izravnu aplikaciju u krutom obliku su prašivo (kratice formulacija DP i P), prašivo za suho tretiranje sjemena (DS), granule (GR i G) i tablete za izravnu aplikaciju (DT). Većinu formulacija pesticida potrebno je prije aplikacije pomiješati s vodom (obično 200–1000 l/ha) radi ravnomjerne distribucije kapljica pesticida, kojih je doza samo nekoliko grama (mililitara) do nekoliko kilograma (litara) po hektaru. Za to se rabe tekuće formulacije: topivi koncentrat (SL), koncentrirana suspenzija (SC), koncentrat za emulziju (EC), suspo-emulzija (SE) i dr., ali i krute formulacije: vododispergirajuće (močivo) prašivo (WP i WP-SB), vodotopivo prašivo (SP), vododispergirajuće granule (WG i WG-SB), vodotopive granule (SG) i vodotopive tablete (ST) i dr. U novije doba razvijaju se i nanopesticidi te pesticidi koji djeluju na utišavanje gena štetnog organizma pomoću interferencije RNA (RNAi).

Pesticidi u Hrvatskoj

Početci sustavne promidžbe uporabe pesticida u hrvatskoj poljoprivredi vežu se uz osnutak → Hrvatsko-slavonskog gospodarskog društva 1841. te pokretanje časopisa → Gospodarski list 1842., koji je npr. poticao uporabu modre galice u zaštiti sjemena žitarica. Istodobno se proizvodnja dalmatinskog buhača u našem priobalju proširila toliko, da je postala značajna i u svjetskim razmjerima.

Ipak, u Hrvatskoj je sinteza vlastitih aktivnih tvari modernih pesticida dugo bila slabo razvijena. Stoga su se na tržištu prodavali uvozni proizvodi ili su domaći proizvođači na osnovi uvoznih aktivnih tvari proizvodili vlastite formulacije, koje su se distribuirale na domaćem tržištu, a dijelom i izvozile. U zagrebačkoj tvornici Moster (→ Chromos; danas Chromos Agro) započela je 1941. proizvodnja fenilživina acetata Ceretana, kao fungicida za zaštitu sjemena. Nakon II. svj. rata u tvornici su razrađene laboratorijska i poluindustrijska sinteza DDT-ja i lindana, a njihova industrijska proizvodnja počela je 1962. dovršetkom klornog pogona. Istodobno je razvijena sinteza herbicida 2,4-diklorfenoksioctene kiseline, a od 1994. u tom poduzeću djeluje pogon za proizvodnju fungicidne aktivne tvari dodina. Sisačka tvornica Radonja (→ Herbos) je početkom 1950-ih započela razvoj sinteze živina fungicida za tretiranje sjemena, na osnovi kojega je 1957. pokrenuta proizvodnja preparata Radosana. Usporedno s time, pokrenuta je proizvodnja preparata na osnovi aktivne tvari tirama (Radotiram), ubrzo i živina fungicida Merklorata, fungicidnih aktivnih tvari cirama i cineba (Radociram i Radocineb), te početkom 1960-ih, herbicida na osnovi aktivnih tvari simazina (Radokor) i atrazina (Radazin); potonje se smatraju najznačajnijom vlastitom sintezom aktivnih tvari. U suradnji sa švicarskim poduzećem Sandozom, od 1958. Radonja proizvodi insekticid tiameton (Ekatin). Od 1962. Serum-zavod Kalinovica (od 1970. u sastavu → Plive, od 2009. → Genera) također proizvodi sredstva za fitofarmaciju.







Tijekom vremena je proizvodnja aktivnih tvari u domaćim poduzećima prestala, a poduzeća su se preusmjerila na proizvodnju vlastitih formulacija od uvoznih aktivnih tvari (uglavnom generičkih, koje proizvode svjetske kompanije nakon isteka patentne zaštite). U posljednje doba u RH prevladava i kupnja gotovih formulacija originalnih i generičkih pesticida, njihovo prepakiravanje i distribucija. Godine 2014. poduzeće Herbos u stečaju likvidirano je, a dio njegova proizvodnog programa preuzela je → Iskra Zelina kemijska industrija; u poduzeću Genera danas je proizvodnja pesticida nastavljena u sklopu poslovnog područja Genera Agro; poduzeće Chromos Agro proizvodi i distribuira sredstva za zaštitu bilja te pokriva velik dio hrvatskog tržišta. Najveći svjetski proizvođači pesticida, švicarska Syngenta, njemački Bayer Crop Science i BASF, američki DowDuPont i drugi, danas su prisutni na hrvatskom tržištu, gdje sve više izravno prodaju svoje proizvode.

Danas je hrvatsko zakonodavstvo o pesticidima usklađeno s onim EU-a, koje osigurava najvišu razinu zaštite ljudi i okoliša od pesticida u svijetu. Zdravstvena ispravnost hrane određena je maksimalnom dopuštenom količinom, odn. razinom ostataka (MDK ili MRO, engl. maximum residue level – MRL) pesticida na hrani ili u njoj, a popisuje se za svaku pojedinu aktivnu tvar i njezine metabolite na svakoj pojedinoj namirnici. Obično iznosi 0,01 do 0,1 mg rezidua/kg hrane, ponekad i više.

Visoko i srednje školstvo, publicistika

Na → Agronomskome fakultetu u Zagrebu postoji studij Fitomedicina (Zaštita bilja), dok se o sredstvima za zaštitu bilja predaje i na drugim studijima toga fakulteta te Šumarskoga fakulteta u Zagrebu, na Agrobiotehničkom fakultetu u Osijeku i Sveučilišnom studiju Mediteranska poljoprivreda u Splitu. O biocidima se detaljnije poučava na studijima iz sanitarnog inženjerstva na Medicinskom fakultetu u Rijeci i Zdravstvenome veleučilištu u Zagrebu. O pesticidima se predaje i u srednjim strukovnim školama za sanitarne i poljoprivredne tehničare.

Među nastavnom i stručnom literaturom iz područja pesticida i njihove primjene ističu se djela Fitofarmacija. Opći dio (M. Maceljski, 1967), Metode i aparati za primjenu pesticida (M. Maceljski, 1992), Unapređenje tehnike aplikacije pesticida (Đ. Banaj, V. Tadić, Ž. Banaj, P. Lukač, 2013).

šumarstvo, znanost, struka i umijeće gospodarenja i očuvanja šumskih ekosustava za trajnu dobrobit čovjeka, društva, okoliša i gospodarstva. Složena je djelatnost koja sadržava biološku, ekološku, tehničku i ekonomsku komponentu. Brine se o uravnoteženom i potrajnom (održivom) gospodarenju šumama, maksimalnim prinosima i optimalnoj obnovi šuma uz trajnu stabilnost šumskih ekosustava, skrbeći se za mnogobrojan životinjski svijet, obilne i trajne rezerve pitke vode, atraktivan i rekreacijski privlačan okoliš u prirodnim i u urbanim sredinama.

Gospodarenje šumama

Gospodarenje šumama djelatnost je koja uključuje uzgajanje, uređivanje i iskorištavanje šuma te zaštitu šuma i lovno gospodarenje.

Uzgajanje šuma bavi se osmišljenim osnivanjem šumske sastojine i postupanjem njome, kako bi se ispunili ciljevi gospodarenja. Zadaća mu je u svakom šumskom ekosustavu pronaći i izvesti takve šumskouzgojne zahvate koji će omogućiti njegovu trajnu i maksimalnu stabilnost, vitalitet, proizvodnju i sposobnost prirodne obnove. Djelokrug uzgajanja šuma obuhvaća osnivanje, morfologiju, njegu, obnovu i pretvorbu šuma. Osnivanje šuma obuhvaća područja šumskoga sjemenarstva, šumskoga rasadničarstva i pošumljavanja. Morfologija šuma analizira i opisuje pojavne oblike šuma i šumskih sastojina. Njega šuma bavi se procesima i metodama oblikovanja strukture šumske sastojine te kontrole rasta i prirasta šumskih vrsta drveća i sastojina. Obnova šuma bavi se procesima i metodama izmjene generacija šumskih sastojina. Pretvorba šuma obuhvaća izmjene sastojinskih, uzgojnih i degradacijskih oblika šuma te metoda gospodarenja šumama. Uzgajanje šuma oslanja se na šumarsku pedologiju, šumarsku fitocenologiju, ekologiju šuma, dendrologiju, šumarsku genetiku, oplemenjivanje šumskog drveća i šumarsku klimatologiju.







Uređivanje šuma osim strateškoga planiranja uporabe šumskih resursa obuhvaća niz postupaka i aktivnosti koje treba provesti kako bi se izradio plan gospodarenja (uređajni elaborat, osnova gospodarenja, program gospodarenja) konkretnom šumskom površinom (gospodarskom jedinicom) za jasno definirano gospodarsko razdoblje. U tom smislu urediti šumu znači unaprijed definirati gdje, kada, koliko i kako sjeći, pri čemu je sječa samo nužna posljedica šumskouzgojnih postupaka.









Iskorištavanje šuma (eksploatacija šuma) dio je šumarstva koji se bavi uzimanjem i svrhovitom uporabom svih postojećih obnovljivih i neobnovljivih prirodnih proizvoda šume, koji se dijele na glavne ili primarne šumske proizvode (drvo) i sporedne ili sekundarne šumske proizvode (svi ostali šumski proizvodi). Sinteza je znanstvenih i stručnih dostignuća u iskorištavanju šuma te disciplina na koje se oslanja, od kojih su → drvna tehnologija, mehanizacija (→ šumski strojevi), šumske prometnice, ekologija, ergonomija, uzgajanje i uređivanje šuma te ekonomika najvažnije. Sastavnica iskorištavanja šuma koja se bavi proizvodnjom drvnih sortimenata (trupci, ogrijevno drvo, drvo za kemijsku preradbu, drvni iver) naziva se → pridobivanje drva.

















Zaštita šuma dio je šumarstva koji se bavi očuvanjem ekološke ravnoteže u šumskome ekosustavu, te je integralni dio zaštite prirode. Zaštita šuma nije u suprotnosti s racionalnim iskorištavanjem šumskih dobara. Zadaća je zaštite šuma ustanoviti vanjske pojave šteta, utvrditi sve uzročnike šteta, pronaći metode suzbijanja šteta, te jasno formulirati osnovne odredbe o sprečavanju i suzbijanju šumskih šteta. Dominantni štetni utjecaji na stabilnost šumskog ekosustava mogu biti abiotski (klima, tlo), biotski (mikoplazme, virusi, bakterije, gljive, insekti, glodavci i divljač) i antropogeni (loše gospodarenje, neodgovarajuće iskorištavanje, požari, promjene u šumskim staništima). Integralna, odn. usmjerena zaštita šuma sustav je koji obuhvaća sve raspoložive metode i sredstva za zaštitu. Različite metode i sredstva kombiniraju se kako bi se održala i sačuvala šuma kao najsloženiji ekosustav. Zaštita šuma oslanja se na temeljne šumarske discipline kao što su uzgajanje šuma, šumarska fitopatologija, šumarska entomologija i lovno gospodarenje.







Lovno gospodarenje obuhvaća aktivnosti koje se provode radi uzgoja, zaštite i korištenja divljači. Provodi se usporedno s ostalim gospodarskim djelatnostima (šumarstvo, poljoprivreda, vodoprivreda, zaštita prirode), usklađivanjem lovno-gospodarskih planova s gospodarskim planovima ostalih djelatnosti. Uzgoj, zaštita i korištenje (lov) krupne divljači odvija se uglavnom u šumskim ekosustavima, dok se iste gospodarske mjere za sitnu dlakavu i pernatu divljač provode u najvećoj mjeri na poljoprivrednim ili vodenim površinama. U lovno gospodarenje, uz lov kao jednu od niza aktivnosti, uključena je prihrana i prehrana divljači, tehničko uređenje lovišta, nadzor (čuvanje) lovišta i mjere za osiguranje potrajnog gospodarenja očuvanjem optimalne brojnosti, spolne i starosne strukture pojedine vrste divljači.







Povijesni razvoj

Razvoj šumarstva sagledava se u četiri razdoblja odnosa čovjeka prema šumi. Prvo razdoblje obuhvaća prapovijest i stari vijek, kada je čovjek uzimao od šume prema potrebi, koliko mu je i što trebalo, bez plana i ograničenja. Odnos čovjeka prema stablu i šumi bio je najprije određen nepisanim religijskim pravilima, a zatim su se javili i prvi pravni propisi koji su štitili vlasništvo nad stablima i njihovim plodovima, npr. babilonski Hamurabijev zakonik (1755. do 1750. pr. Kr.), Hetitski zakonik (XVII. do XI. st. pr. Kr.) i rimski Zakonik dvanaest ploča (451. do 450. pr. Kr.). Drugo razdoblje obuhvaća srednji vijek i dio novoga vijeka. Počelo je pojavom pravnih propisa koji su sadržavali odredbe o čuvanju stabala i šuma te sprečavanju drvokrađe i prevelikih sječa. Šumsko-poljsko-pašnjački pristupi iskorištavanju šuma obilježje su srednjovjekovnoga razdoblja, kada su šume za povlašteni vlastelinski sloj bile stalan izvor divljači za lov, dok su za niže slojeve imale egzistencijalno značenje. Dugoročnom planiranju trajne opskrbe šumskim proizvodima i očuvanju šumske površine još se uvijek nije posvećivala pozornost. Treće je razdoblje počelo u XVIII. st. kada su se pojavili plansko iskorištavanje šuma, obnova i zaštita šuma. Šumarstvo se razvijalo na postavci o šumi kao samoobnovljivome prirodnom resursu. Uvedeno je i razvijalo se potrajno gospodarenje šumama. Četvrto razdoblje počelo je sredinom XX. st., od kada čovjek sagledava višestruku ulogu šume u životu, opstanku i razvoju svih živih bića. Znanost pokazuje da su općekorisne funkcije šuma mnogo važnije od proizvedenoga drva. Načelo potrajnosti evoluira u višenamjensku progresivnu potrajnost. Sagledava se odnos čovjeka prema cjelini šumskog ekosustava. Dugoročno održavanje biološke raznolikosti i funkcionalne cjelovitosti šumskih ekosustava postaje glavno načelo gospodarenja šumama.

Šumarstvo u Hrvatskoj

Povijest

Bogatstvo hrvatskih → šuma te duga šumarska tradicija uvjetovali su visoke domete šumarstva u Hrvatskoj, koje spada među najstarije organizirane djelatnosti u zemlji. Prvi pravni propisi s odredbama vezanima uz šume nalaze se u statutima primorskih gradova, primjerice u Statutu Lige kotara Ninskog iz 1103., Statutu grada i otoka Korčule iz 1214., Statutu grada Dubrovnika iz 1272., Statutu Lastova iz 1310., Statutu grada Splita iz 1312., Statutu grada Trogira iz 1322., Mljetskom statutu iz 1345. i dr. Nastanak organiziranog šumarstva obilježili su prva inventura, opis i kartiranje dijela velebitskih šuma 1764–65., ustrojavanje prve šumarske službe u Krasnu, Baškim Oštarijama i na Petrovoj gori 1765., te donošenje prve zakonske uredbe o šumama 1769. Za intenzivan razvoj šumarstva posebno su važni osnutak Hrvatskoga šumarskog društva 1846., donošenje prvoga suvremenog zakona o šumama 1852. i početak sveučilišne šumarske nastave na Šumarskoj akademiji u Zagrebu 1898. Odredbama Ustava Republike Hrvatske i Zakona o šumama iz 1990. šume i šumska zemljišta proglašeni su dobrima od općeg interesa i specifičnim prirodnim bogatstvom koje uživa posebnu zaštitu. Ustanovljeno je jedinstveno šumskogospodarsko područje za koje se izrađuje Šumskogospodarska osnova područja RH. Uveden je revirni sustav po kojem šumski revir postaje temeljna jedinica gospodarenja šumom. Radi obavljanja djelatnosti gospodarenja šumama i šumskim zemljištima u vlasništvu RH, Sabor Republike Hrvatske je 1990. osnovao → Hrvatske šume kao javno poduzeće u djelatnosti šumarstva, sa sjedištem u Zagrebu.







Strukovno šumarsko obrazovanje

Strukovno šumarsko obrazovanje u Hrvatskoj počelo je 1860. na Gospodarsko-šumarskom učilištu u Križevcima (→ Visoko gospodarsko učilište u Križevcima). Trajalo je do 1898. kada je šumarska nastava na križevačkom učilištu izdignuta na sveučilišnu razinu i preseljena na Šumarsku akademiju u Zagrebu. Prve srednje šumarske škole utemeljene su 1946. u Glini i Drnišu. Prva od njih je godinu kasnije preseljena u Karlovac, gdje i danas djeluje pod imenom Šumarska i drvodjeljska škola. Škola iz Drniša preseljena je 1948. u Split, gdje je do 1965. djelovala Šumarska škola za krš. Strukovno šumarsko obrazovanje u Hrvatskoj se danas provodi u srednjim školama u Đurđenovcu, Gračacu, Hrvatskoj Kostajnici, Otočcu, Slavonskom Brodu, Vinkovcima, Virovitici i u Zagrebu.

Visokoškolska šumarska nastava

Visokoškolska šumarska nastava u RH se danas održava na → Fakultetu šumarstva i drvne tehnologije u Zagrebu. Fakultet je počeo s radom pod nazivom Šumarska akademija, koja je 1898. bila otvorena pri tadašnjemu Mudroslovnom fakultetu u Zagrebu. Godine 1919. Akademija je prerasla u Gospodarsko-šumarski fakultet (od 1929. Poljoprivredno-šumarski fakultet). Nakon njihova razdvajanja 1959. nastavio je djelovati samostalni Šumarski fakultet, koji od 2021. djeluje pod današnjim imenom. Fakultet čine Šumarski odsjek i Drvnotehnološki odsjek. U sastavu Šumarskog odsjeka su Nastavno-pokusni šumski objekti Zagreb, Lipovljani, Zalesina, Velika i Rab. Fakultet gospodari državnim lovištima Kalifront na Rabu i Opeke II kod Lipovljana. Visokoškolska nastava na Fakultetu odvija se na preddiplomskim studijima (Šumarstvo; Urbano šumarstvo, zaštita prirode i okoliša; Drvna tehnologija), preddiplomskom stručnom studiju (Drvna tehnologija), diplomskim studijima (Šumarstvo – smjerovi Uzgajanje i uređivanje šuma s lovnim gospodarenjem, Tehnika, tehnologija i management u šumarstvu; Urbano šumarstvo, zaštita prirode i okoliša; Drvnotehnološki procesi; Oblikovanje proizvoda od drva), poslijediplomskim specijalističkim studijima (Ekološko oblikovanje krajolika, Zaštita prirode i hortikultura; Uzgajanje i osnivanje šuma; Šumske tehnike i tehnologije; Lovstvo; Oplemenjivanje i očuvanje genetske raznolikosti šumskog drveća; Šumske prometnice; Uređivanje šuma; Tehnologija drvnih materijala; Organizacija proizvodnje) i poslijediplomskome doktorskom studiju (Šumarstvo i drvna tehnologija).







Znanstvenoistraživačka šumarska djelatnost

Prva znanstvena istraživanja u hrvatskome šumarstvu počela su osnutkom križevačkog Gospodarsko-šumarskog učilišta 1860. Organizirana znanstvenoistraživačka djelatnost započela je 1898. osnutkom Šumarske akademije u Zagrebu, a intenzivirala se 1919. osnutkom Gospodarsko-šumarskoga fakulteta u Zagrebu. Godine 1921. na Fakultetu je osnovan Zavod za šumske pokuse kao prva znanstvena šumarska institucija na području tadašnje države. Zadaća mu je bila sustavnim znanstvenim istraživanjima promicati šumarsku znanost i gospodarenje šumama.

Prva samostalna šumarska znanstvena institucija u Hrvatskoj osnovana je u Zagrebu 1945. pod nazivom Zavod za praktična šumarska istraživanja (od 1946. Institut za šumarska istraživanja, 1950–62. Institut za šumarska i lovna istraživanja). U Rijeci je 1950. osnovan Zavod za kontrolu šumarskog sjemena, a 1960. u Jastrebarskom Zavod za četinjače (od 1964. Jugoslavenski institut za četinjače). Spajanjem tih triju znanstvenih ustanova 1974. osnovan je Šumarski institut, Jastrebarsko. Godine 2009. Institut je promijenio ime u → Hrvatski šumarski institut. Danas je to znanstvena javna ustanova RH suvremeno opremljena za analize i praćenje šumskih ekosustava.







Osim navedenih instituta, u Splitu je od 1947. djelovao Institut za pošumljavanje krša (sa stanicama u Rijeci i Trstenom), koji je 1950. zamijenio Institut za eksperimentalno šumarstvo pod ingerencijom JAZU-a sa sjedištem u Zagrebu. Dio osoblja tog instituta je nakon prestanka njegova djelovanja preuzeo 1957. zagrebački Institut za šumarska i lovna istraživanja.

Ostale šumarske znanstvenoistraživačke ustanove u RH danas su Samostalni odjel za šumarstvo u sastavu → Instituta za jadranske kulture i melioraciju krša, Akademija šumarskih znanosti u Zagrebu, Centar za znanstveni rad HAZU-a u Vinkovcima, Arboretum HAZU-a u Trstenom. (→ Hrvatska akademija znanosti i umjetnosti; sv. 4)







Istaknuti hrvatski šumarski stručnjaci

U dugoj povijesti hrvatskog šumarstva istaknuli su se mnogi šumarski stručnjaci, od kojih su neki u javnosti ostali poznati po svojim ostvarenjima u različitim vidovima znanstvene ili stručne djelatnosti. Prvi šumarski stručnjaci iz Hrvatske s diplomom visokog učilišta šumarstva → Franjo Šporer, Antun Tomić, Josip Ettinger, Mijo Vrbanić, Franjo Čordašić i Antun Stanković bili su ujedno među prvim studentima šumarskog učilišta u Mariabrunnu kraj Beča osnovanoga 1813. Kao urednici Šumarskoga lista u prvim su se desetljećima njegova izlaženja istaknuli → Fran Kesterčanek, Josip Kozarac, Antun Levaković i dr. Utemeljitelj Zavoda za uzgajanje šuma Gospodarsko-šumarskoga fakulteta u Zagrebu i Zagrebačke škole uzgajanja šuma, koja se zauzima za svjetski priznat prirodan način uzgajanja šuma, bio je → Andrija Petračić; zajedno s → Đurom Nenadićem bio je prvi sveučilišni profesor šumarstva na zagrebačkom fakultetu. Josip Kozarac je prvi objasnio funkcioniranje nizinskih šuma i utemeljio hrvatski način obnove šuma hrasta lužnjaka. Kao inicijator izgradnje šumarskih i planinarskih staza po Velebitu (Premužićeva staza, 1930–33) i Hrvatskoj istaknuo se Ante Premužić, a u uređenju Medvednice Albin Leustek, njezin dugogodišnji glavni šumar (1919–41). Akademici šumarske struke (redoviti članovi HAZU-a, nekoć JAZU-a) su → Aleksandar Ugrenović, → Ivo Pevalek, → Milan Anić, → Mirko Vidaković, → Dušan Klepac, → Slavko Matić, → Igor Anić.

Publicistika

Prvo hrvatsko djelo koje obrađuje cjelokupno šumarstvo bilo je Priručnik (1841–43) F. Šporera, koji je potom na hrvatskom jeziku objavio i udžbenik za čuvare šuma Mali šumarski katekizam (1849). Zajedno s → Bogoslavom Šulekom (sv. 4), F. Čordašić je napisao knjigu Korist i gojenje šumah (1866) i u njoj ustanovio temelje stručnoga hrvatskog šumarskog nazivlja. Vladimir Kiseljak napisao je prvi hrvatski udžbenik o zaštiti šuma Nauk o čuvanju šuma (1883). Među autorima kasnijih djela ističu se A. Levaković (Dendrometrija, 1922), Đ. Nenadić (Računanje vrijednosti šume i šumska statika, 1922; Uređivanje šuma, 1929), A. Petračić (Uzgajanje šuma I, II, 1931). Sveobuhvatni pregled šumarstva dala je Šumarska enciklopedija LZ-a, glavnih urednika A. Ugrenovića (I. izdanje 1959–63) i Zvonimira Potočića (II. izdanje, 1980–87).

Prvi broj Šumarskoga lista, znanstveno-stručnog i staleškoga glasila Hrvatskoga šumarskoga društva, izašao je 1. I. 1877. i bez prekida izlazi do danas (→ šumarski list). Među najstarijim je šumarskim i ekološkim časopisima na svijetu. Postojanje vlastita časopisa u hrvatskoj šumarskoj struci imalo je važnu ulogu u razvoju šumarstva i preradbe drva u Hrvatskoj. Časopis je 2008. uvršten u bibliografsku bazu Web of Science odnosno Science Citation Index Expanded. Vodeći hrvatski znanstveni časopis koji objavljuje znanstvene radove iz područja šumarskog inženjerstva je → Croatian Journal of Forest Engineering (CROJFE). Glavni izdavač časopisa je Fakultet šumarstva i drvne tehnologije u Zagrebu. Godine 2007. časopis je uvršten u bibliografsku bazu Web of Science odnosno Science Citation Index Expanded.









Ostali šumarski časopisi u Hrvatskoj su Hrvatske šume, → Nova mehanizacija šumarstva, → South-East European Forestry (SEEFOR), → Glasnik za šumske pokuse i Radovi Šumarskog instituta.

Šumarske udruge

Hrvatsko šumarsko društvo (HŠD) krovna je šumarska udruga u RH. Utemeljeno je 1846. u Zagrebu kao Šumarski odsjek → Hrvatsko-slavonskoga gospodarskog društva, te je među najstarijim europskim šumarskim udrugama. Tijekom duge povijesti ostalo je stručno i staleško društvo hrvatskih šumara i izvorištem svekolike šumarske misli. Sjedište HŠD-a je u palači Hrvatski šumarski dom na Trgu Mažuranića 11 u Zagrebu. (→ Hrvatsko šumarsko društvo)







Akademija šumarskih znanosti osnovana je 1996. u Zagrebu. Okuplja istaknute šumarske znanstvenike radi poticanja i promicanja znanstvenoga rada u šumarstvu i uporabi drva, povezivanja šumarskih znanstvenika s kolegama iz srodnih znanstvenih područja, upoznavanja javnosti sa šumarstvom te poticanja povezivanja i primjene znanstvenih postignuća s praksom. (→ Akademija šumarskih znanosti)

Hrvatska komora inženjera šumarstva i drvne tehnologije osnovana je 2006. u Zagrebu kao samostalna i neovisna strukovna organizacija koja obavlja povjerene joj javne ovlasti, čuva ugled, čast i prava svojih članova, skrbi da ovlašteni inženjeri obavljaju svoje poslove savjesno i u skladu sa zakonom, te promiče, zastupa i usklađuje njihove interese pred državnim i drugim tijelima u zemlji i inozemstvu. (→ Hrvatska komora inženjera šumarstva i drvne tehnologije)

Ostale su šumarske udruge u RH Hrvatska udruga za arborikulturu, Hrvatski savez udruga privatnih šumovlasnika.

Muzeji, zbirke i izložbe

Prva šumarska izložba u Hrvatskoj bila je Jubilarna gospodarsko-šumarska izložba 1891. u Zagrebu, u povodu 50. obljetnice Hrvatsko-slavonskoga gospodarskog društva. Na izložbi je prikazano bogatstvo šuma, lovišta i drvne industrije tadašnje Hrvatske. Nakon završene izložbe ostalo je mnoštvo izložaka koje su izlagači darovali Društvu. Ti su predmeti bili temeljni eksponati šumarsko-lovačkoga muzeja osnovanoga 1896., a prvi je izložbeni prostor Muzej dobio 1898. u novoizgrađenome Šumarskom domu u Zagrebu. Godine 1953. inventar Muzeja doniran je novootvorenomu Lovačkom muzeju Hrvatskoga lovačkog saveza, Šumarskomu fakultetu u Zagrebu, srednjoj šumarskoj školi u Karlovcu i Gradskomu muzeju u Vinkovcima.







Danas u RH djeluju → Šumarski muzej Krasno i → Šumarski muzej Bošnjaci (osnovani 2005) te šumarski postav u Muzeju šumarstva, lovstva i ribolova u Brodu na Kupi (od 2013), koji obrađuje temu šumarstva u Gorskom kotaru.







elektrokemijsko inženjerstvo, inženjerska disciplina koja povezuje znanja iz elektrokemije s principima kemijskog inženjerstva. Uključuje razvoj i izvedbu elektrokemijskih reaktora te provedbu elektrokemijskih procesa na laboratorijskoj ili industrijskoj razini.

Elektrokemijski procesi obuhvaćaju procese u kojima dolazi do pretvorbe električne energije u kemijsku (elektroliza) ili pretvorbe kemijske energije u električnu (galvanski članci i korozija). U procese elektrolize spada → galvanotehnika (sv. 1) koja uključuje elektrodepoziciju metala (galvanostegija ili elektroplatiranje) i elektroformiranje (galvanoplastika ili elektrooblikovanje), te površinska obradba metala (→ inženjerstvo površina; sv. 1), dobivanje i rafinacija metala, elektrokemijska proizvodnja organskih i anorganskih tvari, elektrokemijska obradba otpadnih voda (uklanjanje iona metala, razgradnja organskih onečišćivala), elektrodijaliza i elektroforetsko bojenje. U širem smislu elektrokemijsko inženjerstvo obuhvaća i korozijsko inženjerstvo te inženjerstvo elektrokemijskih spremnika i pretvornika energije.







Specifičnost elektrokemijskih procesa u odnosu na kemijske jest brzina reakcije, koja je proporcionalna jakosti električne struje i ovisi o naponu. Preciznom kontrolom napona i vremena moguće je kontrolirati iskorištenje električne struje, konverziju reaktanata, čistoću produkta, debljinu prevlake istaložene na elektrodi te količinu utrošene električne energije. S obzirom na to da je potrošnja električne energije proporcionalna naponu, cilj je svakoga proizvodnog elektrokemijskog procesa postići željenu vrijednost električne struje uz što manji prenapon.







Razvoj

Razvoj elektrokemijskih procesa veže se uz otkriće galvanskih članaka (kraj XVIII. i početak XIX. st.) te uz otkriće zakona elektrolize Michaela Faradaya 1832. Talijanski kemičar Luigi Brugnatelli (1761–1818) osmislio je 1805. proces elektrodepozicije zlata, no njegova praktična primjena u industriji ostvarena je tek četrdesetak godina kasnije. Postupak dobivanja aluminija elektrolizom iz taline (Hall-Héroultov postupak) razvijen je 1886., a 1888. razvijeni su elektrokemijski postupci za dobivanje klora i lužine. Elektrokemijsko inženjerstvo kao zasebna disciplina počelo se razvijati nakon II. svj. rata, kada se došlo do spoznaja o utjecaju hidrodinamike elektrolita na brzinu elektrokemijske reakcije i načinima prijenosa tvari u elektrolitu i poroznim elektrodama, te postavljanja relacija za opisivanje raspodjele struje i potencijala na elektrodi. Najznačajniji doprinos u tom području dali su Carl Wagner, Veniamin Grigorijevič Levič (Levich), Norbert Ibl, Charles Tobias, Pierre Le Goff i John Newman. Elektrokemijsko inženjerstvo do tada nije znatno utjecalo na industrijske procese. Postojeći procesi bili su razvijeni metodom pokušaja i pogrešaka bez razumijevanja temeljnih fenomena. Preokret i veći utjecaj elektrokemijskog inženjerstva na industrijske procese dogodio se 1966. razvojem proton-izmjenjivačkih membrana (zaštićeni naziv Nafion) i 1968. razvojem dimenzijski stabilnih anoda (DSA). U idućim desetljećima razvijali su se kompleksniji elektrokemijski reaktori koji su imali veće prostorno-vremensko iskorištenje zbog poboljšane hidrodinamike i uvođenja trodimenzijskih elektroda. Moderno elektrokemijsko inženjerstvo usredotočeno je na razvoj novih elektrokatalitičkih materijala, gorivnih članaka, superkondenzatora, galvanskih članaka, konverziju CO₂ i obradbu otpadnih voda.







Elektrokemijsko inženjerstvo u Hrvatskoj

U Hrvatskoj je razvoj elektrokemijskog inženjerstva vezan uz razvoj industrijskih postrojenja i istraživačku djelatnost na visokoškolskim ustanovama.

U Lozovcu pokraj Šibenika je 1937. otvorena prva tvornica aluminija u jugoistočnoj Europi Ivanal. Lozovac je odabran za izgradnju elektrolize zbog blizine rudnika boksita i hidroelektrane Jaruga te blizine luke i željeznice. Nakon II. svj. rata u šibenskim Ražinama osnovana je 1952. → Tvornica lakih metala (TLM) Boris Kidrič, u kojoj je pogon elektrolize pokrenut 1958., a zbog nerentabilnosti je prekinuo s radom 1964. Iste su se godine dvije šibenske tvornice aluminija objedinile u jedno poduzeće (TLM), s pogonima u Lozovcu i Ražinama. Godine 1973. u Ražinama je pokrenuto novo postrojenje elektrolize; 1987. zbog nerentabilnosti prestalo je s radom postrojenje elektrolize u Lozovcu, a 1991. i ono u Ražinama, kada su nastale znatne štete zbog raketiranja glavne trafostanice i hale elektrolize.



















Elektrokemijski procesi primjenjivali su se i u drugim poduzećima hrvatske industrije. U → Jugovinilu iz Kaštel Sućurca (kasnije Adriavinil, odn. Adriachem) su se elektrolizom proizvodili klor i lužina (1949–2000), a u zagrebačkoj → Plivi elektroliza se prema vlastitoj patentiranoj tehnologiji rabila u procesu dobivanja vitamina C (od 1953. do 1990-ih). U Hrvatskoj su radila ili još rade mnoga postrojenja za elektrodepoziciju metala u okviru elektroindustrije ili manjih poduzeća koja se bave zaštitom metala.







Razvoj visokoškolske nastave i istraživanja u području elektrokemijskog inženjerstva vezan je uz nekadašnji Kemijsko-tehnološki odjel Tehnološkoga fakulteta u Zagrebu (danas → Fakultet kemijskog inženjerstva i tehnologije).

Hrvatske šume d. o. o., trgovačko društvo za gospodarenje šumama i šumskim zemljištima u državnom vlasništvu u RH; osnovano je 1990. kao javno poduzeće sa sjedištem u Zagrebu, upravnom i vlasničkom transformacijom dotadašnjega velikog decentraliziranog šumskog fonda u društvenom vlasništvu.

Povijesni korijeni poduzeća

Prve šumarske službe na prostoru današnje Hrvatske ustrojene su u Krasnu, Baškim Oštarijama i na Petrovoj gori 1765. Međutim, središnje upravljanje šumama i šumskim zemljištem u državnoj domeni na razini Hrvatske ima tradiciju tek od kraja XIX. st., kada je razvojačena Vojna krajina. Tada je ustrojeno Kraljevsko šumarsko ravnateljstvo u Zagrebu na temelju naredbe ugarskoga ministarstva za poljodjelstvo, obrt i trgovinu iz 1885. Ravnateljstvo je imalo teritorijalnu nadležnost za dotadašnje šumsko-uredske kotare u Fužinama, Ogulinu, Glini i Bjelovaru s Velikim Taborom. U njegovu djelokrugu bila je neposredna briga oko administrativne uprave i neposredni nadzor nad upravom šumsko-gospodarstvenih kotara, odn. kraljevskih šumarija (Draganec, Fužine, Glina, Ivanovo Selo, Ivanjska, Jasenak, Kalje, Mrkopalj, Novi, Ogulin, Pitomača, Ravna Gora, Rujevac, Sokolovac, Vojnić i Vrhovina). Ravnateljstvo je bilo izravno podređeno ugarskom ministru za poljodjelstvo, obrt i trgovinu te je djelovalo do 1918.

Nakon razdoblja održavanja zatečenoga stanja i centralizma u međuratnoj Jugoslaviji, osnivanjem Banovine Hrvatske 1939., državno upravljanje šumskim dobrima u Hrvatskoj dolazi pod nadležnost hrvatskih autonomnih tijela. Od tog razdoblja ono ne uključuje samo izravno upravljanje šumama u državnom vlasništvu nego i nadzor nad privatnim šumskim dobrima. Tako je Odjel za šumarstvo Banovine Hrvatske (1939–41) imao Odsjek za šumsko gospodarstvo u banovinskim šumama te Odsjek za šumsko gospodarstvo u nebanovinskim šumama (pododsjeci: Imovne općine, Zemljišne zajednice i ostale šume pod osobitim javnim nadzorom, Privatne šume). Sličan sustav državnog upravljanja šumama nastavio se za NDH (1941–45).

Državna se uloga u gospodarenju šumama još povećala u prvim godinama nakon uspostave NR Hrvatske unutar jugoslavenske federacije. Šumama u državnom vlasništvu pridružene su nacionalizacijom 1947. šume u vlasništvu imovinskih općina i zemljišnih zajednica. Državnim šumskim gospodarstvima isprva je upravljala Glavna direkcija šumskih gospodarstava Ministarstva šumarstva NR Hrvatske (1947–48), odn. Glavna uprava za šumarstvo Savjeta za poljoprivredu i šumarstvo NR Hrvatske (1948–52). Nakon decentralizacije državnih funkcija, od prve polovice 1950-ih nije bilo središnjeg upravljanja šumskim dobrima u društvenom vlasništvu, nego su šumarska gospodarstva, odn. šumarije (1954–60), djelovali samostalno u skladu sa samoupravnim zakonodavstvom. U prvoj polovici 1980-ih osnovana je Samoupravna interesna zajednica šumarstva Hrvatske koja je, među ostalim, omogućavala određenu koordinaciju rada hrvatskih šumskih gospodarstava. Šumska gospodarstva u društvenom vlasništvu su 1989. upravljala s 81% površine SRH pod šumama.

Nastanak i djelovanje poduzeća od 1990.

Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o šumama, što ga je Hrvatski sabor donio 1990., osnovane su Hrvatske šume – javno poduzeće za gospodarenja šumama i šumskim zemljištima u Republici Hrvatskoj s. p. o. Njime je određeno da Vlada RH imenuje članove Upravnog odbora te da su sredstva poduzeća u državnom vlasništvu. Ta su sredstva nastala objedinjavanjem dotadašnje Samoupravne interesne zajednice šumarstva Hrvatske sa sjedištem u Zagrebu i više šumskih gospodarstava: Radna organizacija šumarstva Slavonska šuma (Vinkovci), Šumsko gospodarstvo Josip Kozarac (Nova Gradiška), Šumsko gospodarstvo Mojica Birta (Bjelovar), Šumsko gospodarstvo Varaždin, Šumsko gospodarstvo Zagreb, Šumsko gospodarstvo Sisak, Šumsko gospodarstvo Karlovac, Goransko primorsko šumsko gospodarstvo Delnice, Šumsko gospodarstvo Lika (Gospić), Šumsko gospodarstvo Istra Buzet i Šumsko gospodarstvo Dalmacija (Split).









Odlukom Vlade RH iz 2002. javno poduzeće Hrvatske šume s. p. o. Zagreb preoblikovano je u trgovačko društvo Hrvatske šume d. o. o., u vlasništvu RH. Organizacijski dijelovi društva su: direkcija, podružnice uprave šuma (16), šumarije (169) i radne jedinice (22). Podružnice uprave šuma (UŠP) su: Vinkovci, Osijek, Našice, Požega, Bjelovar, Koprivnica, Zagreb, Sisak, Karlovac, Ogulin, Delnice, Senj, Gospić, Buzet, Split te Nova Gradiška. Društvo u svom vlasništvu ima ovisna društava: HŠ Šumska Biomasa iz Zagreba (prikupljanje šumske biomase, iveranje i prodaja drvne sječke), Drvna galanterija Vrbovsko (proizvodnja drvene ambalaže), Kamenolomi Krašić (vađenje ukrasnoga kamena i kamena za gradnju) i Rasadnik Piket iz Zemunika Donjeg (proizvodnja sadnica ukrasnog i šumskoga bilja). Društvo ima i temeljne udjele u trgovačkom društvu Mrzle Drage iz Mrkoplja.













Godine 2019. u RH je bilo 2 759 039 ha šuma i šumskoga zemljišta. Od toga je u vlasništvu RH bilo 2 097 318 ha (76%), a 661 721 ha (24%) u vlasništvu šumoposjednika, odn. u vlasništvu ili posjedu pravnih i fizičkih osoba. Hrvatske šume gospodare s 2 024 461 ha šuma i šumskoga zemljišta u državnom vlasništvu, a ostatkom se koriste druge pravne osobe kojima je osnivač RH. Drvna zaliha iznosila je 418,6 milijuna m³, od čega je 315,8 milijuna m³ bilo u državnim šumama kojima gospodare Hrvatske šume. Godišnji etat (sječiva drvna masa) u tim šumama iznosi u prosjeku 6,4 milijuna m³. Od 2002. Hrvatske šume su nositelj FSC (Forest Stewardship Council) certifikata za gospodarenje šumama. FSC certifikacija znači da se šumom gospodari prema strogim ekološkim, socijalnim i ekonomskim standardima.







U 2019. Hrvatske šume proizvele su 6,3 milijuna m³ bruto drvne mase, odn. 5,3 milijuna m³ drvnih proizvoda (2,4 milijuna m³ oblovine te 2,9 milijuna prostornih metara drva za preradbu i ogrjev). U sklopu višenamjenskoga održivog gospodarenja šumama iste je godine provedena i priprema staništa (8634 ha), njega mladih sastojina (28 673 ha), prorjeđivanje mladih sastojina (3472 ha), sanacija paljevina, rekonstrukcije i konverzije (radovi uklanjanja podrasta i grmlja, sjetve i sadnje te njege pomlatka i mladika), čuvanje šuma (2 milijuna ha), odabir i obilježavanje stabala za sječu (6,39 milijuna m³), izradba šumsko-gospodarskih planova (195 291 ha), pošumljavanje i popunjavanje (5923 ha), zaštita šuma od biljnih bolesti i štetnika (97 834 ha), izgradnja šumske infrastrukture (156 km šumskih prometnica, 42 km protupožarnih prosjeka) i dr. Godine 2019. iz 22 rasadnika Hrvatskih šuma isporučeno je 9,2 milijuna sadnica, a u registriranim šumskim sjemenskim objektima sakupljeno je ukupno 1880 t sjemenskoga materijala. Provedeno je suzbijanje biljnih bolesti i štetnika: hrastova pepelnica (8222 ha), borov četnjak (353 ha), mrazovac, hrastov četnjak i gubar (12 021 ha), hrastova mrežasta stjenica (130 ha), šumski glodavci (5003 ha), te korov (4958 ha). Potkraj 2019. je u društvu bilo zaposleno 8011 radnika.

genetika u poljoprivredi, područje genetike specijalizirano za teorijske i primijenjene aspekte procesa nasljeđivanja u organizama važnih za poljoprivrednu proizvodnju.

Temelje suvremene genetike postavio je češki opat i prirodoslovac Gregor Mendel koji je 1865. objavio rad o nasljeđivanju svojstava vrtnoga graška. Prvi eksperimenti, otkrivanja zakonitosti nasljeđivanja i komercijalne primjene genetike učinjeni su upravo na poljoprivrednome bilju. Ključna saznanja o strukturi nasljedne tvari (kromosomima i genima) otkrivena su početkom XX. st., a otkriće strukture deoksiribonukleinske kiseline (DNA) 1953. Jamesa D. Watsona i Francisa H. C. Cricka revolucionariziralo je genetiku. Nakon toga genetika se ubrzano razvijala i širila, a njezina glavna otkrića rezultat su eksperimenata nad mikroorganizmima i životinjama. Danas se najintenzivnije istražuje u području ljudskoga genoma (humana genetika), a ubrzani razvoj tehnika sekvenciranja genoma posljednjih godina omogućio je i mnogobrojne primjene genetike u poljoprivredi.







Oplemenjivanje bilja, životinja i mikroorganizama (→ poljoprivredna mikrobiologija) discipline su primijenjene genetike koje daju golem doprinos suvremenoj poljoprivredi. Oplemenjivanje bilja zasniva se na poboljšanju nasljednih svojstava poljoprivrednoga bilja kako bi se postignuo veći urod i kvaliteta, povećala otpornost na bolesti i štetnike te tolerantnost na abiotske stresove (suša, salinitet tla i sl.). Konačni ishod oplemenjivanja bilja jest sorta ili kultivar (engl. Variety ili Cultivar) koji predstavlja populaciju biljaka određene biljne vrste koju karakterizira niz agronomskih svojstava važnih za uzgoj u određenim agroekološkim uvjetima, koja se zadržavaju i nakon reprodukcije. Ovisno o biološkim karakteristikama biljne vrste i metodi selekcije, kultivari mogu biti linijski, hibridni, klonski, sintetički i dr. Prije stjecanja statusa kultivara i stavljanja na tržište, novostvorene linije prolaze postupak službenog ispitivanja i registracije. Daljnje razmnožavanje i održavanje sjemena kultivara predmet je poljoprivredne struke, → sjemenarstva. Domaće su sorte poljoprivrednoga bilja zakonom zaštićeni inovativni proizvodi visoke dodane vrijednosti kojih svakogodišnja primjena ostvaruje višemilijunsku dobit. Oplemenjivanje bilja sofisticiran je proces koji zahtijeva specijalizirane poljoprivredne strojeve, analitičke laboratorije i informatičku tehnologiju. Početkom 1980-ih genetičari su počeli razvijati nove molekularno-biološke metode genskoga poboljšanja mikroorganizama, biljaka i životinja koje se zasnivaju na transferu ili uređenju pojedinačnih gena. Organizmi dobiveni tim metodama nazivaju se transgenični ili → genetički modificirani organizmi (GMO). Razvoj i uporaba tako stvorenih mikroorganizama, biljaka i životinja podliježu posebnim propisima. U Hrvatskoj se GMO organizmi za sada ne rabe u oplemenjivanju i poljoprivrednoj praksi. Od 2000-ih nastupilo je razdoblje »molekularnog oplemenjivanja« koje podrazumijeva selekciju superiornih biljaka i potomstva u laboratorijskim uvjetima na temelju primjene molekularnih (DNA) markera i analize cjelovitoga genoma.







Usporedno s oplemenjivanjem bilja razvijalo se i oplemenjivanje životinja. Ono se temelji na primjeni metoda populacijske i genomske selekcije radi poboljšanja važnih fenotipskih (proizvodnih) svojstava populacija domaćih životinja (povećanje mliječnosti, dnevnih prirasta, nesivosti jaja i sl.), potiskivanja defektnih gena, unapređenja prilagodljivosti na okolišne stresore, odlike proizvodnoga fitnesa (plodnost, dugovječnost) te očuvanja genskoga nasljeđa (izvornih pasmina). Rezultat takve selekcije genetički su unaprijeđene i proizvodno konkurentne pasmine, odn. očuvana genska jedinstvenost autohtonih pasmina.

Pionirska istraživanja u području biljne genetike u Hrvatskoj započeo je profesor Visokog gospodarskog učilišta u Križevcima → Gustav Bohutinsky čija su se otkrića (1909) o učincima srođavanja (engl. inbreeding) i heterozisa kod kukuruza vremenski podudarala s istraživanjima E. M. Easta i G. Shulla u Americi. Utemeljenju i razvoju genetike u Hrvatskoj, početkom XX. st., uz Bohutinskog, znatno su pridonijeli i Vinko Mandekić, Pavao Kvakan i osobito → Alois Tavčar koji je provodio eksperimente u području induciranih mutacija, a uz to je bio i uspješan edukator i mentor. Sveučilišna nastava iz područja genetike te oplemenjivanja bilja i životinja izvodi se na svim sveučilišnim studijima poljoprivredne struke u RH, a na → Agronomskome fakultetu izučava se više od 100 godina.







Znanstveno oplemenjivanje bilja u Hrvatskoj se sustavno provodi od početka XX. st. Prema broju registriranih kultivara i ukupnim količinama proizvedenoga sjemena najznačajnije institucije koje obavljaju oplemenjivanje u RH su → Poljoprivredni institut Osijek, Bc Institut iz Zagreba, Agrigenetics iz Osijeka te Agronomski fakultet u Zagrebu. U njima se razvijaju nove sorte za Hrvatsku najvažnijih poljoprivrednih kultura – kukuruza, pšenice, ječma, soje, suncokreta i dr. Sjeme domaćih oplemenjivačkih poduzeća čini većinski udio na hrvatskom tržištu, manji dio tržišta zauzima sjeme inozemnih poduzeća. Veliki su izvoznici hrvatskog sjemena na međunarodnom tržištu Bc Institut i Poljoprivredni institut Osijek. Većina njihova izvoza usmjerena je na zemlje u susjedstvu, dio sjemena izvoze u Tursku, gdje imaju vlastite podružnice, a dio sjemena i na udaljena tržišta. Od 2016. na Agronomskome fakultetu u Zagrebu djeluje Znanstveni centar izvrsnosti za bioraznolikost i molekularno oplemenjivanje bilja kojemu je cilj proučavati i rabiti germplazme najvažnijih poljoprivrednih kultura te razvijati napredne molekularne metode oplemenjivanja.













Ciprijanović d. o. o., poduzeće za proizvodnju namještaja sa sjedištem u  Orahovici, osnovano 1989. U suvremeno opremljenim pogonima u Orahovičkoj Bijeljevini proizvodi raznovrstan masivni namještaj po narudžbi, uglavnom namijenjen izvozu. Tehnološki pokriva cijeli proizvodni proces, od primarne obradbe trupaca do završne izradbe finalnih proizvoda. Pogon za proizvodnju ploča i namještaja (od bukovine, hrastovine, jasenovine, orahovine) ima kapacitet za mjesečnu proizvodnju 400 m³ masivnih ploča (širinski i dužinsko-širinski lijepljene ploče kao poluproizvodi za daljnju proizvodnju stolova, stolica, masivnog namještaja te gazišta) i približno 4000 komada različita namještaja (stolovi, komode, vitrine, kreveti, ormari i dr.). U redovitom su asortimanu toga pogona i troslojne ploče od bukovine, hrastovine, jasenovine, orahovine, a u njegovu se sklopu odvija i ekološka proizvodnja drvenoga briketa i peleta. Pogon stolaca i polufotelja ima kapacitete za proizvodnju približno 10 000 komada na mjesec. Poduzeće danas ima oko 340 zaposlenika.













Agencija za lijekove i medicinske proizvode (HALMED), ustanova osnovana 2003. kao pravni sljednik Hrvatskoga zavoda za kontrolu lijekova (osnovan 1999) i Hrvatskoga zavoda za kontrolu imunobioloških preparata (osnovan 1956. kao Zavod za kontrolu i ispitivanje imunoloških supstancija). Obavlja poslove vezane uz odobravanje i primjenu lijekova, medicinskih proizvoda i homeopatskih lijekova te veterinarsko-medicinskih proizvoda (od 2019). Djeluje u skladu s hrvatskim zakonodavstvom: Zakonom o lijekovima, Zakonom o medicinskim proizvodima i Zakonom o veterinarsko-medicinskim proizvodima. Osnivač je RH, a djelatnost HALMED-a pod ingerencijom je Ministarstva zdravstva RH.







Agenciju čine četiri odjela: za provjeru lijekova, odobravanje lijekova, sigurnu primjenu lijekova i medicinskih proizvoda te za pravne, ekonomske, informacijske i opće poslove. Agencija među ostalim obavlja i laboratorijska ispitivanja medicinskoga proizvoda, provodi postupak registracije te daje odobrenje za stavljanje lijeka u promet, daje proizvodne dozvole te suglasnost za unos i uvoz, određuje najvišu dopuštenu cijenu lijeka, provodi inspekcijski nadzor, analizira i ocjenjuje nuspojave i sigurnost ispitanika u kliničkim ispitivanjima, prati nuspojave i neispravnosti lijekova, pokreće postupak obustave stavljanja lijeka u promet i povlačenja lijeka iz prometa, vodi očevidnik proizvođača, uvoznika i veleprodaje djelatnih i pomoćnih tvari, provodi regulatorne poslove i praćenje sigurnosti i primjene medicinskih proizvoda, izrađuje i izdaje Hrvatsku farmakopeju (→ farmakopeja) i druge stručne publikacije (brošure, edukativne publikacije za javnost, publikacije o potrošnji lijekova u Hrvatskoj i dr.) te je službeni laboratorij za provjeru kakvoće lijekova i medicinskih proizvoda RH. Ravnatelj agencije je Siniša Tomić, koji je dužnost obnašao 2003–10. te ponovno od 2016., dok je 2011–15. agenciju vodila Viola Macolić Šarinić.

ugljen, energetska mineralna sirovina, odn. zapaljiva organska sedimentna stijena nastala raspadanjem i taloženjem biljnih tvari. Sadržava ugljik, vodik i kisik, te u manjoj mjeri dušik i sumpor. Nastaje procesom karbonizacije (pougljenjivanja), odn. koncentriranjem ugljika u biljnim ostatcima prekrivenima mlađim sedimentima. Stupanj karbonizacije ovisi o geološkoj starosti, temperaturi i tlaku kojima su naslage bile izložene. Organska tvar tijekom vremena prelazi u treset, odn. tvar iz koje dalje nastaje lignit kao ugljen niske toplinske vrijednosti, zatim smeđi (mrki) i kameni ugljen, te na kraju antracit koji se gotovo u cijelosti sastoji od ugljika. Najkvalitetnije su ugljenonosne formacije u pravilu u vrlo starim sedimentima i većina kamenih ugljena potječe iz kasnoga paleozoika, iz geološkoga doba karbona.

Slojevi ugljena višega stupnja karbonizacije i kvalitete u većini sedimentnih bazena zaliježu na većim dubinama i prati ih složena geološka građa pa se često eksploatiraju zahtjevnim i opasnim jamskim radovima (→ rudarstvo; → rudnik). Posljednjih desetljeća sve se više rabe otvoreni kopovi veće produktivnosti zbog uporabe velike mehanizacije uz znatne promjene krajobraza i potrebe za sanacijom eksploatacijskih polja. Također, površinskim se otkopavanjem ugljena na manjim dubinama uglavnom iskorištavaju ležišta lignita manje kvalitete. Alternativne metode iskorištavanja ugljena uključuju podzemno uplinjavanje, crpenje metana iz slojeva ugljena ili postupke proizvodnje sintetskih tekućih goriva (likvefakcija ugljena). Ugljen je najvažniji kao energetska mineralna sirovina, odn. fosilno gorivo s najvećim rezervama u svijetu. Rabi se i kao sirovina u kemijskoj industriji, iz njega se ekstrakcijom mogu dobiti razni spojevi za zaštitu drva, hidroizolaciju, boje i dr.

Čovjek se ugljenom počeo koristiti još tisuću godina pr. Kr., poput Kineza za taljenje bakra, isparavanje solnih otopina, proizvodnju porculana, ili nešto kasnije Rimljana pri kovanju, pečenju vapna i zagrijavanju prostorija. Zapisi iz 1113. upućuju na otkopavanje ugljena na području današnjeg Aachena u Njemačkoj. Početkom industrijske revolucije i izuma → parnoga stroja (sv. 1) došlo je do znatnoga tehnološkog napretka u eksploataciji i šire uporabe ugljena kao energenta, poglavito pri proizvodnji željeza i čelika te za pokretanje → parobroda (sv. 1) i → lokomotiva (sv. 1). Početkom XIX. st. ugljen se masovno rabio za proizvodnju plina za plinske svjetiljke u mnogim gradovima, posebice u Londonu, a od 1882. i za proizvodnju električne energije u New Yorku. Do sredine XX. st. bio je glavni energent u pokretanju industrijskoga rasta, kada su tu ulogu preuzeli → nafta i → prirodni plin.

Suvremena eksploatacija ugljena odvija se na velikim rudištima, a pri površinskoj se eksploataciji rabe prepoznatljivi rotorni bageri i bageri vjedričari (→ rudarski objekti i postrojenja). Najveći svjetski rudnik ugljena North Antelope Rochelle Mine, aktivan od 1983., nalazi se u američkoj saveznoj državi Wyomingu. Najveći europski rudnici ugljena Garzweiler (nastao 1983) te Hambach (aktivan od 1978) nalaze se u Njemačkoj.

Ležišta i eksploatacija ugljena u Hrvatskoj

Danas eksploatacije ugljena u RH nema, međutim, dobivao se na velikom broju nalazišta u Istri, središnjoj Hrvatskoj i Dalmaciji. Prvi dokumenti o koncesijama za eksploataciju potječu još iz doba Mletačke Republike. Godine 1626. i 1659. bile su izdane dvije dozvole za rad u rudnicima tvrde smole na području Labina i Krapna, koja se rabila za brtvljenje brodova. Vađenje ugljena u Gorskom kotaru, posebice u čabarskom kraju, dobiva na značaju sredinom XVII. st. kada je Petar Zrinski podignuo visoku peć za taljenje željezne rude. Dobivanje ugljena u rudniku Pegola Nera iznad Krapna 1785. označava početak kontinuirane proizvodnje kamenoga ugljena u Hrvatskoj. Razvoj rudarenja ugljena u Istri potaknut je početkom rada šećerane u Rijeci sredinom XVIII. st., jer se rabio kao pogonsko gorivo za proizvodnju. Tijekom austrijske uprave, pored postojeće jame Sv. Barbara u Krapnu, otvarali su se 1830. mnogi drugi potkopi i proizvodnja se udvostručila. U Dalmaciji se sredinom XIX. st. počeo eksploatirati smeđi ugljen i lignit.







Najveća proizvodnja svih vrsta ugljena u Hrvatskoj postignuta je potkraj 1950-ih (1959. ukupno 2 622 000 t) i početkom 1960-ih. U sljedećem je razdoblju došlo do smanjenja eksploatacije ugljena i postupnog zatvaranja ugljenokopa. Proizvodnja smeđega ugljena je potpuno obustavljena 1973., lignita 1976., a kamenoga ugljena 1999. gašenjem posljednje velike jame Tupljaka u Istri.

Istra

Najznačajnije pojave kamenoga ugljena u starome tercijaru nalaze se u Istri, gdje ugljenonosne eocenske tvorevine (kozinski vapnenci) pokrivaju površinu od nekoliko stotina kvadratnih kilometara. Eksploatacija se provodila u pićanskom i labinskom ugljenonosnom bazenu u jamama Krapan, Vinež, Štrmac, Raša, Labin, Ripenda, Pićan i Tupljak. Na području Labina uočeno je 13 slojeva ugljena debljine 0,8 do 7 m, a geološki najpovoljnije jest područje Pićan–Tupljak s tektonski manje poremećenom ugljenonosnom serijom na manjoj dubini debljine 0,8 do 1,2 m.







Stalna rudarska proizvodnja potaknuta sve većom industrijalizacijom započela je 1830-ih kopovima u Krapnu u vlasništvu dioničarskog društva Adriatische Steinkohlen-Gewerkschaft in Dalmatien und Istrien, osnovanog 1835. kao povlašteno jadransko radničko udruženje za eksploataciju kamena i ugljena u Dalmaciji i Istri. Tijekom XIX. st. proizvodnja ugljena rasla je te je u razdoblju 1839−49. dosegnula 4900 t, a 1861−70. i 61 700 t godišnje. Godine 1879. rudarsko društvo Wolfseg-Traunthal otvorilo je rudarsko okno u Vinežu, a 1881. društvo Trifailer Kohlenwerks-Gesellschaft sa sjedištem u Beču otkupilo je rudnike u Krapnu i okno u Vinežu te spojilo sve rudnike Labinštine u jednu proizvodno-tehnološku cjelinu. Tada je nastupilo razdoblje modernizacije (parni izvozni strojevi, bušenje na komprimirani zrak i podsjekačice-bušilice, uskotračna željeznica i dr.) i porasta proizvodnje koja je na prijelazu stoljeća dosegnula 90 000 t na godinu.







Godine 1913. eksploatacija je iznosila 130 200 t, polovicu vrijednosti ukupne rudarske proizvodnje u Hrvatskoj. Proizvodnja se naglo povećala 1936., kada je u radu bila i jama Labin. Maksimalna proizvodnja postignuta je 1942 (1 157 000 t), a u poslijeratnom razdoblju 1959 (860 100 t). Rudnici Krapan, Vinež i Štrmac podzemno su spojeni, a izgrađena je i izvozna luka u Bršici. U razdoblju između dvaju svjetskih ratova osnovano je Opće ugljenokopno društvo Raša (Società Anonima Carbonifera Arsa), a nakon II. svj. rata istarske kopove ugljena objedinjavalo je poduzeće → Istarski ugljenokopi Raša. Proizvodnja je započinjala u jamama Pićan (1953) i Tupljak (1983), a postupno se gasila u jamama Raša (1966), Labin (1978), Ripenda (1988) i Pićan (1982). Do 1999. u pogonu je ostala samo jama Tupljak, zatvaranjem koje je prestala eksploatacija ugljena u RH.







Kontinentalna Hrvatska

U kontinentalnome dijelu Hrvatske ležišta ugljena nalaze se u Posavini, Slavoniji, Podravini, Hrvatskom zagorju i Međimurju i to u slojevima miocenskih i pliocenskih glina, lapora i pijesaka. Ovisno o starosti, donjomiocenski ugljeni su na prijelazu iz smeđega ugljena u lignit, dok su gornjomiocenski i pliocenski ugljeni lignit, i to uglavnom slabiji u Posavini i Slavoniji u odnosu na Podravinu i Hrvatsko zagorje.

Zbog potreba lokalne industrije potkraj XIX. i u prvoj polovici XX. st. otvoreni su mnogi istraživački radovi i manji i srednji podzemni ugljenokopi, a osobito su važni bili na području Hrvatskoga zagorja, koje je uz Istru povijesno najvažnija ugljenonosna regija u Hrvatskoj. Eksploatacija se odvijala na više većih ugljenonosnih područja na obroncima Koštrunova brega, Strahinjščice, Ivanščice, Kalnika, Medvednice te u dolinama Bednje i Krapine. Prvi rudnici ugljena otvoreni su u Radoboju (otvoren 1811. kao rudnik sumpora), Ivancu (1874), Novome Golubovcu (1875), Starome Golubovcu (1876), u Kuljevčici (1883), Krapini (1885), Pregradi (1888), Ljubešćici (Ivanpolje, 1892), Donjem Ladanju (1906), Strahinju kraj Krapine (1942), Brodarovcu (1953), Putkovcu (1955), Horvatskom (1966) i dr.







Na području konjščinske sinklinale sjeverno od Medvednice, od Huma Zabočkoga do Vrbova, nalazili su se ugljenokopi u Humu Zabočkom, Dubravi, Špičkovini, Poznanovcu, Martincima Zlatarskim, kraj Zlatara (Kaštel), Donjoj Batini, Donjoj i Gornjoj Konjščini, Maretiću, Tugonici, Vrbovu, Pešćenu, Jertovcu, Sušobregu, Poljanici Bistričkoj, Selnici, Dubovcu i Vučaku. Dobivanje lignita u konjščinskome bazenu započelo je oko 1885., a najstariji rudnici bili su u Gornjoj Konjščini (1890), Tugonici (1892) i Poljanici Bistričkoj (1900). Većina drugih kopova otvorena je u razdoblju između dvaju svjetskih ratova. Konjščinski bazen predstavlja jedino preostalo gospodarski važno područje na kojem se na površini od 100 km² nalaze rezerve od 1 milijarde tona lignita. Tijekom 1980-ih provedena su i posljednja opsežna istraživanja u okviru planova za otvaranje površinskoga kopa Poljanica−Šušobreg, jer se više od 10 m debeli sloj lignita nalazi na maloj dubini i mogao se rentabilno eksploatirati za potrebe obližnje termoelektrane Jertovec. Zbog velike naseljenosti područja odustalo se od projekta i elektrana je na kraju počela raditi na prirodni plin.







Nakon II. svj. rata otkopavanje ugljena u Hrvatskome zagorju provodila su mnoga novoosnovana poduzeća: Golubovečki (Novi Golubovec), Ivanečki (Ivanec), Konjščinski (Pešćeno), Krapinski (Krapina), Ladanjski (Ladanje Donje), Stubički (Tugonica), Zagorski (Konjščina) i Zlatarski (Bedekovčina) ugljenokopi, te Ugljenokopi Dubrava (Špičkovina), Poljanica (Marija Bistrica) i Pregrada (Pregrada). Godine 1915. u rudnicima u Hrvatskome zagorju proizvedeno je 116 000 t ugljena, odn. polovica ukupne proizvodnje u Hrvatskoj. Znatna proizvodnja ostvarena je potkraj 1930-ih, te ponovo nakon II. svj. rata, pogotovo od 1955. kada je izgrađena termoelektrana Jertovec. Vrhunac proizvodnje zabilježen je 1960 (1 058 700 t), a zaposlenosti 1956−60. kada su ugljenokopi u Hrvatskome zagorju zapošljavali 8200–9000 radnika. Potrošači zagorskoga ugljena bili su npr. tvornice Janko Gredelj i Marijan Badel iz Zagreba, VIS, Varteks i Kamnik iz Varaždina, Željezara Sisak, Gavrilović iz Petrinje, Podravka iz Koprivnice, Oroteks iz Oroslavja, Tvornica stakla Straža iz Huma na Sutli i dr. Do kraja 1960-ih i početkom 1970-ih zatvorena je većina rudnika u Hrvatskome zagorju, posljednji su radili do kraja 1975.

Na području Međimurja eksploatirali su se do 1960-ih slojevi lignita male debljine (do 1 m), i to u pogonima manjih kapaciteta. Eksploatacija je započela nakon I. svj. rata u Peklenici i Murskom Središću (jame Hlapčina, Križovec i Štrukovec). Od 1946. eksploataciju ugljena provodilo je poduzeće Međimurski ugljenokopi iz Murskoga Središća. Otkopano je više od 4,5 milijuna tona smeđega ugljena, a zadnji je ugljenokop zatvoren 1972.







Nalazišta u ludbreško-podravskome području predstavljaju tanje slojeve lignita, dok se bilogorsko-podravska nalazišta gornjopliocenske starosti protežu na velikim površinama s više slojeva lignita koji nisu na čitavom području jednakomjerno razvijeni po broju ni po debljini. Eksploatirao se do 1960-ih u nalazištima Koprivnički Bregi, Mišulinovac−Šandrovac, Lepavina, Pitomača i Vojakovački Kloštar. Vrlo prostrano pokupsko-vukomeričko pliocensko područje istraživalo se sredinom 1950-ih, ali se rudarska djelatnost nije razvila jer se već tada ugljen počeo napuštati kao široko korištena energetska sirovina. Najveća su nalazišta u Kravarskom i na obližnjem području Pustike−Zbinec−Cerje. Nalazišta lignita na Kordunu puno su manja od ostalih. Lignit se eksploatirao samo na području Topuskog još od 1860.

Dalmacija

Važna skupina ležišta ugljena nalazi se u Dalmaciji između Zagore, Svilaje, Bukovice i Promine i u geološkoj literaturi nazivaju se dalmatinskim, drniškim te prominskim ugljenonosnim bazenom. Ležišta lignita nalaze se i na Pagu kraj Kolana, gdje se ugljen eksploatirao još od 1757. Ugljenonosne su prominske naslage eocensko-oligocenske starosti koje se većim dijelom sastoje od breča i konglomerata, ali su u njima i pločasti laporci, gline i pješčenjaci s ugljenom. Tu se nalaze i najznačajniji ugljenokopi Siverić i Velušić aktivni od 1835., a nakon II. svj. rata njima je upravljalo poduzeće Dalmatinski ugljenokopi iz Siverića.

Proizvodnja je postupno prestala tijekom 1960-ih zbog smanjenja potražnje, posljednji je zatvoren ugljenokop Siverić 1971. Dugogodišnjom eksploatacijom iscrpene su rezerve i na ostalim nalazištima u okolici Drniša (Širitovci, Kljake) i na nalazištu Dubravice kraj Skradina. U tu skupinu ubraja se i oligocensko nalazište Koljani kraj Vrlike. U razdoblju 1835−1970. iz dalmatinskih ugljenokopa eksploatirano je ukupno 10 580 986 t ugljena.

rudnik, rudarski objekt namijenjen eksploataciji (dobivanju) → mineralnih sirovina iz njihovih rudnih ležišta u Zemljinoj kori. Prostor rudnika, osim otkopnih radilišta, obuhvaća i druge sadržaje potrebne za izvođenje rudarskih radova, poput oplemenjivačkih postrojenja i jalovišta (→ rudarski objekti i postrojenja). Otkopna radilišta, oplemenjivačko postrojenje te ostali prateći sadržaji moraju se nalaziti unutar granica eksploatacijskoga (rudničkog) polja. Eksploatacija mineralnih sirovina provodi se površinskom ili podzemnom eksploatacijom.

Površinski kopovi mogu biti dubinskog (otkopavanje ispod neke kote terena), visinskog (otkopavanje iznad neke kote terena) ili specijalnog (otkopavanje mineralnih naslaga smještenih na dnu ispod neke vodene površine) tipa. Etaže su osnovne otkopne jedinice pri površinskoj eksploataciji visina kojih seže od nekoliko do nekoliko desetaka metara, ovisno o fizičko-mehaničkim značajkama stijenske mase. Površinska eksploatacija iznimno utječe na okoliš, ponajprije na izmjenu krajobraza.

Podzemni kop (jama) ostvaruje vezu s površinom putem jamskih prostorija. Neposrednu vezu s površinom ostvaruju minimalno dvije glavne prostorije otvaranja jame, odn. minimalno dva ulaza (izlaza) iz sigurnosnih razloga. Osiguravaju transport iskopane rude, vjetrenje i odvodnjavanje rudnika, pristup rudara do otkopnih radilišta, komunikacijske veze između jame i površine, dopremu potrebnog materijala i opreme te energenata (električne energije, plinskog ulja). Klasificiraju se pretežno prema nagibu i dijele na potkope (horizontalno ili blago nagnute prostorije), niskope (kose prostorije, nagiba do 16°), kosa okna (strme prostorije nagiba do 90°) te okna (okomite, vertikalne prostorije).

Rudnici u svijetu

Najstariji svjetski rudnici bili su mjesta dobivanja flinta, odn. kremena za izradbu alata. Rudnici flinta u Egiptu kraj Nazlet Khatera i Nazlat Sabaha potječu od prije 33 000 do 100 000 godina. U rudniku Ngwenya Mine u Svaziju u unutrašnjosti južne Afrike, starom 43 000 godina iskapao se hematit za dobivanje crvenoga pigmenta. Rudnik Wilgie Mia, najstariji i najdublji podzemni rudnik Aborigina u Australiji u području Weld Ranges, smatra se rudnikom s najduljom neprekinutom eksploatacijom (više od 30 000 godina).

Nalazi alata od flinta iz neolitika (4000−3000. pr. Kr.) pronađeni su na mnogim obitavalištima ljudi u Europi (Engleska, Francuska, Poljska, Mađarska). Iz toga doba potječe rudnik Sakdrisi u Južnoj Gruziji koji se smatra najstarijim rudnikom zlata (→ plemeniti metali), gdje je otkopano oko 190 000 t zlata. Rudnik Skouriottissa na Cipru smatra se najstarijim rudnikom → bakra. Eksploatacija je u njemu započela 4000. pr. Kr., a u rimsko doba zadovoljavao je potrebe tadašnjega svijeta za bakrom. Također, → sol kao mineralna sirovina dobiva se od najstarijih vremena. Najstariji rudnik soli Hallstatt u Austriji aktivan je više od 7000 godina. Najstarijim rudnikom u Americi smatra se rudnik željeza u Čileu koji je poznat oko 12 000 godina.

Među najpoznatijim površinskim kopovima na svijetu su Bingham Canyon Mine u Utahu u SAD-u, aktivan od 1863 (širok 4 km, najveće dubine od preko 1200 m), najveći površinski kop bakra na svijetu Chuquicamata na sjeveru Čilea u pustinji Atacama osnovan 1911 (dubine 900 m), najveći svjetski rudnik dijamanata Mir u Sibiru aktivan 1957−2001., najveći podzemni rudnik dijamanata Kimberley u Južnoj Africi aktivan 1871−1914. i dr. U Južnoafričkoj Republici nalaze se i najdublji rudnici na svijetu, poput rudnika zlata TauTona na dubini od 3900 m nedaleko od grada Carletonvillea te rudnika zlata Moab Khutsong u pokrajini North West u kojem je najdulje vučno uže izvoznoga postrojenja od 3054 m. Najveći je podzemni rudnik El Teniente kod Sewella u Čileu, rudnik za dobivanje bakra koji ima više od 3000 km podzemnih prostorija. Najdublji europski rudnici nalaze se u Pribramu u Češkoj (1838 m) te u njemačkoj pokrajini Saarland Bergwerk Saar (1750 m), a najveći je podzemni kop rudnik željezne rude Kirunavaara u Kiruni u Švedskoj gdje je razvijeno 450 km cesta, otkopa se 40 milijuna tona rude na godinu, a rudarskim radovima dosegnuta je dubina od 1270 m.

U Australiji, vodećoj zemlji u rudarskoj proizvodnji današnjice, sredinom XIX. st. proizvodilo se 40% svjetske proizvodnje zlata zahvaljujući otvaranju velikih rudnika poput Mount Morgan Minea u Queenslandu. Otvoreni su i veliki rudnici olova i cinka u gradu Broken Hillu i željezne rudače u Iron Knobu.

Rudnici u Hrvatskoj

Rudnici u Hrvatskoj imaju dugu povijest (→ rudarstvo). Podzemna eksploatacija ugljena te površinska i podzemna eksploatacija boksita bile su djelatnosti koje su značajno doprinijele gospodarskom razvoju Hrvatske u cjelini, a posebice pojedinih njenih regija. Danas u RH nema podzemnih rudnika (izuzev podzemne eksploatacije plitkim galerijama arhitektonsko-građevnoga kamena kod Kanfanara u Istri). Također nema rudnika ugljena te metalnih ruda (izuzev boksita u zanemarivim količinama). Djelatni su isključivo površinski kopovi nemetalnih mineralnih sirovina koji se rabe za pripremu građevinskih materijala, odn. tehničko-građevnoga kamena, građevnoga pijeska i šljunka, arhitektonsko-građevnoga kamena, opekarske gline, te cementa, vapna i gipsa.













Kao i u svijetu, od svih je mineralnih sirovina najzastupljeniji u eksploataciji tehničko-građevni → kamen. Eksploatira se ravnomjerno na teritoriju RH, ponajprije zbog niske dodane vrijednosti što utječe na isplativost duljega transporta. Arhitektonsko-građevni kamen eksploatiran je još od antičkoga doba, a danas značajnu eksploataciju provode poduzeća → Kamen iz Pazina, te → Jadrankamen iz Pučišća na Braču.







Građevni → pijesak i šljunak i → gline rasprostiru se uglavnom u sjevernome kontinentalnom dijelu RH. Kao mineralne sirovine eksploatiraju se uglavnom za potrebe graditeljstva površinski ili podvodno iz rijeka i jezera na području Međimurja, Hrvatskog zagorja, Zagreba i okolice, Kalnika i Bilogore, zapadne i istočne Slavonije, Baranje, Korduna, Banije i Pounja. Čisti → kremeni pijesak sirovina je za proizvodnju stakla, a eksploatira se na nekoliko eksploatacijskih polja u RH. Poduzeća koja su znatno eksploatirala kremeni pijesak bili su Ytong iz Pule i Tvornica ravnog stakla Lipik (→ Lipik Glas).

Podzemno otkopavanje kamenoga → ugljena u Istri započelo je u XVII. st. u doba mletačke uprave. Od tada je u pićanskom i labinskom bazenu središnje paleogene sinklinale radilo nekoliko jama tijekom venecijanske, austrougarske, talijanske i jugoslavenske uprave. Primjerice, austrijska uprava tijekom XIX. st. privilegij otkrivanja te koncesiju za izvođenje svih rudarskih radova na području Istre i Dalmacije dodijelila je poduzećima objedinjenima u zajedničko trgovačko društvo Jadranski rudnici kamenog ugljena u Dalmaciji i Istri (Adriatische Steinkohlenbau-Gewerkschaft in Dalmatien und Istrien; u spisima Società Adriatica). Rekordna godišnja eksploatacija ostvarena je 1942. od 1 158 000 t. U tom razdoblju desila se i najveća rudarska nesreća u povijesti rudarenja na Labinštini, kada su od eksplozije ugljene prašine smrtno stradala 372 rudara.













Nakon II. svj. rata osnovano je poduzeće → Istarski ugljenokopi Raša koje je obuhvaćalo niz podzemnih rudnika (Labin, Ripenda, Vinež, Koromačno, Raša, Tupljak i dr.) u zajedničku proizvodno-tehnološku cjelinu. Eksploatacija ugljena imala je značajan utjecaj na gospodarski razvoj Istre, posebice Labinštine, i bila je nukleus razvoja drugih gospodarskih djelatnosti (prometa, strojogradnje, turizma). U sjevernoj Hrvatskoj eksploatirali su se međimurski, ivanečko-ladanjski, koprivnečko-križevačko-bilogorski i zagorski (konjščinski) ugljenonosni bazeni mrkoga ugljena i lignita. Eksploatacija ugljena u Međimurju započela je nakon I. svj. rata u Peklenici i Murskom Središću (jame Hlapičina, Križovec i Štrukovec), a od 1946. provodilo ga je poduzeće Međimurski ugljenokopi. U ivanečko-ladanjskom bazenu bile su aktivne jame Tiglin, Brodarevec i Ladanje, u koprivnečko-križevačko-bilogorskom Subotica, Bilo-Pitomača, Lepavina, Mišulinovec i Vojakovački Kloštar, dok su u zagorskom (konjščinskom) bazenu nakon II. svj. rata radile mnoge manje jame lignita: Gornja Konjščina, Stara Gornja Konjščina, Stari Novi Maretić, Stari i Novi Bukovec, Pešćeno, Donja Konjščina, Jertovec, Sušobreg, Poljanica, Dubovec, Selnica, Vučak, Dubrava, Hum, Špičkovina, Martinci, Kaštel, Batina, Radoboj, Putkovec, te smeđega ugljena: Pregrada, Đurmanec, Krapina, Radoboj, Lepoglava i Ivanec, te Stari i Novi Golubovec. U ugljenonosnome bazenu Sinjskog i Petrovog polja bile su otvorene jame mrkoga ugljena Bukovica i Siverić. U Ratkovici u Slavoniji je do 1950-ih radila jama smeđega ugljena.







Jedna od najznačajnijih mineralnih sirovina otkopavanih u Hrvatskoj jest → boksit, pred II. svj. rat hrvatska su ležišta (u Istri i Dalmaciji) bila među vodećima u svijetu po otkopanim količinama. U Minjeri u dolini Mirne, jugozapadno od Buzeta, otkopavan je još u XVI. st., a predstavlja lokalitet najstarijega geološko-mineraloškog opisa i najstarijega rudarskog iskopa rude boksita. U Kraljevini Jugoslaviji 1938. otkopano je 404 570 t boksita, od toga je 213 204 t otkopano u Dalmaciji. Nakon II. svj. rata u okviru poduzeća Boksitni rudnici Drniš osnovanog 1951. otkopano je oko 2,5 milijuna t boksita (pretežito u ležištu Kalun). U okviru poduzeća Jadral iz Obrovca otkopano je oko 1,5 milijuna t pretežito u ležištu Jukići−Đidare.

U Hrvatskoj su nakon II. svj. rata bila aktivna tri trgovačka društva koja su eksploatirala barit: Kordunski rudnici nemetala sa sjedištem u Topuskom (kopovi Gejkovac i Sivac), Goranski rudnici nemetala sa sjedištem u Lokvama (kopovi Homer, Mrzla Vodica, Crni Lug) i Lički rudnici nemetala sa sjedištem u Ličkom Cerju (kopovi Kravarica i Pilar). U Ričicama je potkraj 1970-ih poduzeće Rudar iz Zagreba izgradilo novo postrojenje za flotaciju barita.

Bentonit se eksploatirao na nekoliko lokacija, površinski i podzemno, u Hrvatskom zagorju (jame Šeprun i Šaša) i na južnim obroncima Moslavačke gore kraj mjesta Gornje Jelenske (jame Draga, Krč i Široki jarak).







Stari rudnici ugljena, boksita, željezne, srebrne i olovne rude na prostoru RH važni su kulturni spomenici rudarsko-geološke tehničke baštine. U Rudama u Samoborskom gorju 2012. uređena je za obilazak posjetitelja, ponajprije zauzimanjem mještana Ruda i lokalnog Kulturno-umjetničkoga društva Oštrc, stara jama željezne rude Sv. Barbara. Angažmanom djelatnika Parka prirode Medvednica, posebice ravnateljice N. Farkaš-Topolnik, uređen je za obilazak posjetitelja rudnik olova i srebra Zrinski, eksploatacija kojega je započela još u XVI. st. Kao dio stalnoga postava Narodnoga muzeja Labin postavljen je model rudnika, koji oslikava labinsku rudarsku povijest dugu gotovo 400 godina te obuhvaća sva obilježja rudnika. Također, Centar za posjetitelje Arsia u Raši uređen je na temu rudarenja kao podsjetnik na bogatu rudarsku povijest toga kraja. U podrumu → Tehničkoga muzeja Nikola Tesla (sv. 4) u Zagrebu postavljen je model rudnika ugljena, željeza i nemetalnih ruda duljine oko 300 m. Grad Mursko Središće 2013. postavio je dvije info-ploče s kartama lokacija nekadašnjih ugljenokopa na području grada.

mineralna gnojiva, anorganske i organske tvari koje se rabe u poljoprivredi za poboljšanje rasta i prinosa biljaka. Proizvode se industrijski uporabom prirodnih mineralnih sirovina, zemnoga ili prirodnoga plina (metana), te atmosferskoga dušika i kisika (zraka). Iz tih se sirovina kemijskim tehnološkim postupcima proizvode bazne kemikalije poput amonijaka (NH₃) i uree (CO(NH₂)₂), dušične (HNO₃) i sumporne kiseline (H₂SO₄), a iz njih mineralna gnojiva kao konačni proizvodi. Najčešće su u obliku različitih soli topljivih u vodi.















Sastav i vrste

Mineralna gnojiva uglavnom sadržavaju različite omjere triju glavnih biogenih elemenata, kao osnovnih biljnih hranjiva kojih najčešće nedostaje obradivu tlu (makronutrijenti): dušika (N), fosfora (P) i kalija (K), sekundarne biogene elemente: kalcij (Ca), sumpor (S), magnezij (Mg), a potom i druge korisne elemente u tragovima (mikronutrijenti): bor (B), mangan (Mn), željezo (Fe), cink (Zn), bakar (Cu) i molibden (Mo).

Prema sastavu se mineralna gnojiva dijele na jedinična (sadržavaju samo jedan element, npr. N) i složena, odn. kompleksna ili miješana (sadržavaju dva ili više elemenata, npr. dušik i fosfor – NP ili dušik, fosfor i kalij – NPK). Prema agregatnom stanju mogu biti kruta (granulirana i prilirana) i tekuća. Zbog mogućih štetnih utjecaja na okoliš (eutrofikacija, zakiseljavanje, nakupljanje štetnih elemenata), vrsta i količina mineralnoga gnojiva koje se dodaje nekom tlu prilagođava se vrsti tla i potrebama uzgajane biljne kulture na osnovi kemijske analize tla. Također, kako bi se poboljšalo iskorištenje hranjivih elemenata i smanjili štetni utjecaji na okoliš, danas se sve više primjenjuju oblici mineralnih gnojiva s kontroliranim otpuštanjem dušika i drugih elemenata.









Dušična mineralna gnojiva proizvode se iz amonijaka dobivenoga sintezom iz elementarnog vodika i dušika u Haber-Boschovu procesu. Potreban vodik proizvodi se najčešće parnim reformiranjem metana (zemnoga plina), a dušik se uzima iz zraka. Zbog neželjenih klimatskih promjena, planira se vodik potreban za sintezu amonijaka uskoro u većoj mjeri dobivati elektrolizom vode uz električnu energiju dobivenu iz obnovljivih izvora energije (tzv. zeleni vodik i zeleni amonijak). Najčešće dušično gnojivo je KAN (Kalcij-Amonij-Nitrat), obično mješavina amonijeva nitrata i vapnenca ili dolomita. Sadržava dušik u dva kemijska oblika (amonijski, nitratni) koji se otpuštaju u tlo različitim brzinama, što povećava učinkovitost toga gnojiva. Urea je drugi primjer dušičnoga mineralnoga gnojiva, a sadržava 46% dušika. Njezin učinak je sporiji, jer dušik nije dostupan biljkama dok ga mikroorganizmi u tlu ne pretvore u nitrate. Zbog toga se rabi za gnojidbu prije sjetve. Najraširenija fosfatna mineralna gnojiva su superfosfat (topljiva smjesa kalcijeva dihidrogenfosfata i kalcijeva sulfata) i trostruki superfosfat (ima veći udjel hranjivih tvari jer ne sadržava kalcijev sulfat). Fosfatna mineralna gnojiva rabe se prije sjetve i za gnojidbu u ranoj fazi rasta. Kalijeva mineralna gnojiva najčešće su na osnovi kalijeva klorida i kalijeva sulfata. Budući da prekomjerna količina klora u tlu šteti nekim biljkama, češće se rabi kalijev sulfat.













Razvoj i primjena u svijetu

Znanstveni pristup prehrani biljaka započeo je u XIX. st., među ostalim i na temelju Liebigova zakona minimuma (prema njemačkom kemičaru Justusu von Liebigu) primijenjenoga na rast biljaka, prema kojem opstanak živih bića na nekome području nije određen ukupnom količinom svih za to potrebnih izvora, nego samo najmanje raspoloživoga. Industriju mineralnih gnojiva pokrenuo je engleski poduzetnik John B. Lawes, koji je 1842. patentirao gnojivo na osnovi fosfata obrađenoga sulfatnom kiselinom. Početkom XX. st. razvijaju se Haber-Boschov postupak proizvodnje amonijaka i Ostwaldov postupak dobivanja dušične kiseline iz amonijaka, čime počinje streloviti rast proizvodnje i uporabe mineralnih gnojiva, sve do današnjih dana.

Mineralna gnojiva danas su strateški proizvod. Smatra se da je upravo njihova uporaba, povećanjem prinosa poljoprivrednih kultura, spriječila glad stanovništva nekih zemalja s velikim rastom populacije posljednjih desetljeća. Tako proizvedena hrana jeftinija je i time dostupnija siromašnijima. Procjenjuje se da se gotovo polovica ljudi na Zemlji trenutačno hrani prinosima dobivenima samo zbog uporabe mineralnih dušičnih gnojiva.

Prema podatcima organizacije FAO, 2015. su kapaciteti svjetske proizvodnje mineralnih gnojiva iznosili 285 milijuna tona na godinu, od čega je više od polovice otpadalo na dušična gnojiva. Najveći utjecaj na cijenu mineralnih gnojiva ima cijena prirodnoga plina koji čini oko 90% troškova proizvodnje amonijaka, osnove za dušična mineralna gnojiva. Na proizvodnju amonijaka otpada oko 5% svjetske potrošnje prirodnoga plina, što je manje od 2% svjetske proizvodnje. Najveći svjetski proizvođač dušičnih mineralnih gnojiva je poduzeće Yara International sa sjedištem u Norveškoj.

Proizvodnja mineralnih gnojiva u Hrvatskoj

Proizvodnja mineralnih gnojiva u Hrvatskoj počela je osnivanjem tvornice Danica d. d. za proizvodnju mineralnih gnojiva i drugih kemijskih proizvoda 1906. u Koprivnici. Tvornica je 1908. proizvela prve količine superfosfata, a 1910. otvoren je pogon za proizvodnju sumporne kiseline. Želeći proširiti proizvodnju, Danica je 1917. kupila riječku Tvornicu kemijskih proizvoda (osnovana 1851), koja je proizvodila sumpornu kiselinu, solnu kiselinu, sodu, klorno vapno (kalcijev hipoklorit).

Prvi pogon za proizvodnju kalcijeva karbida (karabit) u Hrvatskoj izgrađen je kraj Skradina 1897. kao jedan od prvih takvih pogona u svijetu. Pogon je 1899. izgorio, ali je tršćansko društvo SUFID 1904. izgradilo novu tvornicu u šibenskoj Crnici, u kojoj se iz vapna i ugljena dobivao kalcijev karbid, iz kojega se naknadnom obradbom u pećima dobivao kalcijev cijanamid, jedno od prvih mineralnih gnojiva (→ Tvornica elektroda i ferolegura). Šireći svoje poslovanje, društvo je 1912–14. izgradilo tvornicu i u Dugome Ratu (→ Tvornica karbida i ferolegura Dalmacija – Dugi Rat). Kapacitet obiju tvornica 1920-ih bio je 40 do 50 tisuća tona karbida i cijanamida (šestina tadašnje ukupne svjetske proizvodnje).







Suvremena proizvodnja dušičnih mineralnih gnojiva u Hrvatskoj započela je početkom eksploatacije prirodnoga plina na poljima Moslavine i zapadne Slavonije. Istraživanja nafte i plina potaknula su izgradnju tvornice čađe Methan d. d. 1926. u Brezinama nedaleko od Lipika koja je rabila plin iz obližnje Bujavice. Proizvodnja čađe, uglavnom namijenjene gumarskoj industriji, 1938. preseljena je u Kutinu, u novoizgrađenu tvornicu MTC (Methan Thermal Carbon), koja se plinom opskrbljivala iz nedalekoga Gojla. Godine 1940. uz kutjevačku čađaru izgrađena je Tvornica vapna (radila je do 1982), a 1955. i Tvornica glina. Ti su pogoni od 1946. djelovali pod imenom Tvornica kemijskih proizvoda Metan. Već 1943. u tvornici je postojao projekt izgradnje postrojenja za proizvodnju mineralnih gnojiva manjega kapaciteta. Ta je ideja realizirana 1968. u mnogo većem mjerilu, izgradnjom Tvornice mineralnih gnojiva u istočnom dijelu Kutine. S godišnjim kapacitetom od 750 tisuća tona bio je to najveći pogon u sastavu kutinske petrokemijske industrije, te među deset najvećih te vrste u svijetu. Kutinske Tvornica kemijskih proizvoda (čađara, glinara i vapnara) i Tvornica dušičnih gnojiva spojile su se 1968. u poduzeće INA – Tvornica petrokemijskih proizvoda (od iste godine INA Petrokemija), u sastavu zagrebačke → INA-e. Godine 1978. položen je temeljni kamen za nova postrojenja mineralnih gnojiva kapaciteta 1,2 milijuna tona. Ta su postrojenja u rad puštena potkraj 1984. i s onima iz 1968. čine jedinstvenu tehnološku cjelinu jedine hrvatske tvornice mineralnih gnojiva. Od 1998. poduzeće posluje kao → Petrokemija i danas je strateški oslonac domaćoj poljoprivredi, a izvozi i u dvadesetak zemalja svijeta, napose u one u susjedstvu. Proizvodi dušična (N), dušično-sumporna (NS), dušično-fosforna (NP) i dušično-fosforno-kalijeva (NPK) mineralna gnojiva. Godišnji kapacitet proizvodnje je 1,35 milijuna tona.





















Na hrvatskom tržištu djeluje i poduzeće Adriatica Dunav iz Vukovara, koje pod vlastitom robnom markom prodaje gnojiva iz uvoznih komponenata.

Visokoškolska nastava, znanost i udruge

Nastava iz područja proizvodnje baznih sirovina za proizvodnju mineralnih gnojiva, amonijaka, uree, dušične i sumporne kiseline provodi se na → Fakultetu kemijskog inženjerstva i tehnologije (FKIT) u Zagrebu i u manjem obimu na → Kemijsko-tehnološkom fakultetu u Splitu putem kolegija Petrokemija, Petrokemijski procesi i proizvodi, Tehnološki procesi anorganske (organske) kemijske industrije. U organizaciji FKIT-a provodi se i redovito cjeloživotno obrazovanje iz navedenoga područja, pa je 2019. u Kutini održan međunarodni znanstveno-stručni simpozij 100 godina industrijske sinteze amonijaka – najnovija postignuća.

Udruge koje okupljaju stručnjake i znanstvenike iz područja razvoja i proizvodnje mineralnih gnojiva su → Hrvatsko društvo kemijskih inženjera i tehnologa (HDKI) s podružnicom Društvo kemičara i tehnologa Kutina, kao i Sekcija za petrokemiju Znanstvenoga vijeća za naftno-plinsko gospodarstvo i energetiku → HAZU-a (sv. 4).

keramika, anorganska nemetalna krutina dobivena visokotemperaturnim procesima. Keramika u užem smislu podrazumijeva proizvode izrađene od → glina i drugih anorganskih sirovina, koji su oblikovani u plastičnom stanju, a zatim sušeni i paljeni pri temperaturama dovoljno visokima da se postignu potrebna mehanička svojstva. Takvi se proizvodi razvrstavaju na bijelu keramiku (posuđe i drugi predmeti od majolike ili fajanse, kamenine, porculana, → sanitarna keramika; sv. 3, zidne pločice), strukturnu (→ opeka; sv. 3, cijevi, podne pločice) i vatrostalnu (lonci za taljenje i obloge za peći). Keramika u širem smislu obuhvaća i tzv. tehničku, naprednu ili inženjersku keramiku (npr. biokeramika, elektrokeramika, staklokeramika), a obuhvaća proizvode koji nisu izrađeni od klasičnih keramičkih sirovina poput gline, ali im je proizvodni proces u nekim elementima nalik procesu proizvodnje keramike. Među keramiku svrstavaju se i raznovrsni drugi proizvodi kao abrazivi (npr. silicijev karbid), sintetski monokristali (npr. aluminijev oksid), poluvodiči (npr. silicij), nuklearno gorivo (uranijev oksid) itd. O širokoj primjeni keramike svjedoči činjenica da se od nje izrađuju i zaštitni balistički prsluci te dijelovi oklopa za tenkove i helikoptere (najčešći keramički materijali za tu namjenu su aluminijev oksid, borov karbid, silicijev karbid i titanijev diborid); dio vanjske oplate američkog raketoplana Space Shuttle bio je obložen keramičkim pločama kako bi mogao podnijeti zagrijavanje zbog trenja pri povratku u Zemljinu atmosferu.

Svojstva različitih vrsta keramike mogu se znatno razlikovati. Najčešće keramika posjeduje veliku tlačnu čvrstoću, tvrdoću i krhkost (odn. vrlo malu žilavost), malu rastezljivost, visok modul elastičnosti, lošu električnu i toplinsku vodljivost, visoko talište i kemijsku otpornost.

Proces proizvodnje keramike u užem smislu sastoji se od pripreme mase, oblikovanja, sušenja, biskvitnog paljenja, glaziranja i glazurnog paljenja. Masa se priprema od prirodnih sirovina koje se po namjeni dijele na plastične (npr. kaolin ili neka druga glina) i neplastične koje se dalje dijele na topitelje (npr. glinenci, pegmatit) i mršavila (npr. kremen ili kvarc, šamot). Postupci pripreme ovise o sirovinama, tehničkim zahtjevima za masu i metodi oblikovanja, a mogu biti separacija, pročišćavanje, pranje, žarenje, drobljenje, mljevenje, prosijavanje, razmuljivanje, filtriranje, itd. Keramika se industrijski oblikuje primjenom četiriju postupaka: prešanja, ekstruzije, lijevanja i tokarenja, a može se oblikovati i ručno ili na keramičkom kolu. Paljenje (pečenje) je najčešće dvostruko, prvo biskvitno pa glazurno, iako se zbog uštede u modernoj proizvodnji teži procesu sa samo jednim paljenjem. Primarna svrha biskvitnoga paljenja su kemijske promjene gline, pri čemu nastaje mulit, te taljenje glinenaca, pri čemu se stvara staklena faza. Slijedi nanošenje glazure i glazurno paljenje.

Povijest proizvodnje keramike

Izradba keramike jedna je od najstarijih tehnologija, pa se smatra važnom prekretnicom u razvoju čovječanstva, vezanom uz proizvodnju hrane, odn. početke poljodjelstva i stočarstva te uz sjedilački način života.

Najstariji poznati keramički artefakt je Vestonička Venera pronađena u Moravskoj, starosti između 25 000 i 29 000 godina, a najstariji fragmenti keramičkih posuda pronađeni su u Kini, starosti približno 18 000 godina. U V. tisućljeću pr. Kr. u Sumeru izumljeno je keramičko kolo, a u IV. tisućljeću pr. Kr. počele su se rabiti lončarske peći s odvojenim ložištem. U istome razdoblju pojavile su se u Egiptu glazirane pločice, dok su se glazure u lončarstvu počele rabiti u I. st. pr. Kr. Uporaba kalupa pri oblikovanju započela je u Grčkoj, a bila je unaprijeđena u Rimu tijekom I. tisućljeća pr. Kr. Porculan se pojavio u Kini za dinastije Tang (618–907). U XVII. st. se u Francuskoj počeo izrađivati meki porculan, dok se u XVIII. st. u Saskoj počeo izrađivati tvrdi, a u Engleskoj koštani porculan. Do kraja XIX. st. razvojem strojeva i uvođenjem novih tehnologija počela je masovna proizvodnja razmjerno jeftinoga uporabnog porculana. Tijekom XX. st. počela se proizvoditi i razna tehnička keramika poput izolatora, svjećica i kondenzatora.







Keramika na prostoru Hrvatske

Početci

U Hrvatskoj su prvi keramički proizvodi vezani uz ranoneolitičku starčevačku kulturu (VII. do VI. tisućljeće pr. Kr.) u sjevernim područjima i impressokeramičku kulturu (VII. do VI. tisućljeće pr. Kr.) na jadranskoj obali i u njezinu zaleđu. Obje se odlikuju jednostavnim, zatvorenim okruglim posudama, uglavnom pečenima oksidacijskim postupkom, što je davalo crvenkaste, žućkaste i oker tonove. No, dok je starčevačka keramika svoje posude ukrašavala i slikanim motivima, jadranska impressokeramička kultura koristila se isključivo utiskivanim i ubadanim ukrasima (osobito otiskivanjem ruba školjke). Osim po oblikovanju posuda ukrašenih urezanim ili reljefnim spiralnim motivima, srednjoneolitička jadranska danilska kultura (VI. do V. tisućljeće pr. Kr.) poznata je po osebujnim keramičkim ritonima, obrednim posudama na četiri noge s visokom prstenastom ručkom, te po figuralnoj antropomorfnoj i zoomorfnoj plastici.







U razdoblju eneolitika se po bogatstvu keramike posebice istaknula vučedolska kultura (III. tisućljeće pr. Kr.) koja obuhvaća šire područje od Karpata do istočnih Alpa i Dinare te porječja Tise i Morave. Posuđe se odlikuje izvrsnom kakvoćom, sjajnom crnom površinom i osebujnim stilom ukrašavanja koji počiva na tehnikama urezivanja, duboreza i rovašenja, upotpunjenima bijelom, žutom ili crvenom inkrustacijom. Među oblicima ističu se raznovrsne zdjele, amfore, vrčevi, lonci i niz specifičnih oblika poput posude u obliku golubice (odnosno jarebice), trodijelnih boca, posuda u obliku krušne peći i dr. Među figuralnom plastikom ističu se ljudski likovi s prikazom odjeće i obuće (Vinkovci, Sarvaš, Vučedol, Ljubljansko barje).







Uz domaću proizvodnju jednostavnog i grubog posuđa (tzv. gradinska keramika) brončanodobne (oko 2300. pr. Kr. – oko 800. pr. Kr.) i željeznodobne (oko 800 – početak I. st.) populacije su često nabavljale uvoznu robu (mikensku, grčku, apulsku, etrursku itd.). U Hrvatsku kao i u srednju Europu uporabu lončarskoga kola donijeli su Kelti u IV. st. pr. Kr.

U rimsko su se doba uz keramiku uvoženu iz različitih dijelova Rimskoga Carstva razvijale i mnogobrojne lokalne, provincijske radionice. Među prvim otkrivenim opekarsko-keramičarskim središtima bila su ona ostatci kojih se nalaze u istarskim naseljima Červar-Porat i Fažana. Takve su radionice djelovale na području cijele Hrvatske, a proizvodile su različite keramičke predmete i crjepove. Neke od njih svoje su proizvode izvozile u ostale carske provincije.

Dolaskom novih naroda tijekom velike seobe naroda i ranoga srednjeg vijeka kvaliteta keramičke proizvodnje oslabjela je. Slavensku keramiku karakteriziraju proizvodi od nerafinirane gline debelih stijenki, ukrašeni utiskivanjem i urezivanjem linearnih motiva. U kasnome srednjem vijeku usavršavala se tehnika i proširila ljestvica oblika. Keramika se približila istodobnim srednjoeuropskim proizvodima razvijenima na rimskome provincijalnom nasljeđu. Sporadične iskopine u srednjovjekovnim gradovima (Zagreb, Samobor, Susedgrad, Čazma, Dubovec, Zelina) upućuju na živu lončarsku djelatnost u to doba. Među proizvodima XV–XVII. st. najčešći su tipovi posuda bili ćupovi, vrčevi, pokali, zdjelice i sl., najčešći geometrijski ukras bio je utisnut ili urezan, a neke su posude imale smeđu ili zelenu olovnu ocaklinu. Iz toga razdoblja značajni su i mnogobrojni nalazi pećnjaka ukrašenih reljefima, figuralnim, geometrijskim i biljnim motivima, izvedenima u tehnici olovnih caklina u smeđoj, žutoj, zelenoj ili crnoj boji, često preko bijele engobe. Od kraja XVII. st. postojali su cehovi lončara u Karlovcu, Varaždinu, Krapini, Križevcima, Osijeku, Koprivnici, Petrinji, Požegi, Zagrebu i Rijeci.







Razvoj industrijske proizvodnje

Potkraj XVIII. i početkom XIX. st. počele su se osnivati prve manufakture za proizvodnju keramike. U Križevcima je 1775–81. radila Tvornica peći i posuđa (vlasnik Ignjat Magdalenić), koja se istaknula proizvodnjom fajansnih peći.

U Rijeci su pod utjecajem proizvodnje sjeverne Italije, posebice Trsta, djelovale tri tvornice kamenine: tvornica kojoj su vlasnici bili poduzeće Neiss & Comp, Giuseppe Pessi, braća Matija i Ignacije Gregorić djelovala je 1787–1814., tvornica Antonija Vellastija 1793–96., a tvornica Giuseppea Pelizzija 1796–99.

U Krapini je 1800. osnovano poduzeće za proizvodnju kamenine (utemeljitelj Franjo Wojkffy). Godine 1823. uzeo ga je u zakup Josip Lellis, koji je u proizvodni asortiman, osim posuđa i sličnih uporabnih predmeta, uveo i crjepove. Napustivši 1832. krapinsko poduzeće koje je nastavilo djelovati pod drugim vodstvom, Lellis je kupio tvornicu kamenine u Zagrebu osnovanu 1828 (osnivač Josip Krieger). Krapinska i zagrebačka tvornica slijedile su uzore austrijskih proizvoda empirea i bidermajera, poslije čeških proizvoda iz sredine XIX. st., a bili su prisutni i elementi domaćega folklora. Proizvodilo se pretežno jednostavno stolno posuđe, raznovrsni ukrasni tanjuri, vaze, svijećnjaci, tintarnice i sl.

Uspješno poslovanje krapinske tvornice kamenine bilo je poticaj da se uz nju u Krapini 1830. utemelji tvornica glinenih peći (osnivač Franjo Wochel). Tvornica je osim peći proizvodila i različite glinene ukrasne predmete i posuđe. Nakon II. svj. rata nastavila je djelovati pod nazivom Keramika te bila integrirana u Gradsko obrtno poduzeće (→ Jedinstvo Krapina; sv. 1).

Zagrebačku tvornicu kamenine preuzeo je 1884. Josip Kallina, a nakon što je 1886. postao jedinim vlasnikom, nazvao ju je B. Kallina, tvornica bijelog posuđa, šamotnih i fajansnih peći u Zagrebu. Uskoro je napustio proizvodnju posuđa i od 1888. posvetio se isključivo proizvodnji keramičkih peći, te je 1891. naziv poduzeća promijenio u J. Kallina, tvornica majolike i šamotnih peći. Robu je izvozio u Ugarsku, Austriju, Bosnu, Srbiju i Bugarsku. Svojim je djelovanjem znatno pridonio prihvaćanju tehnoloških i stilskih novina u tadašnjoj keramičkoj industriji.







U Karlovcu je 1866–89. djelovala Tvornica peći i glinara (vlasnici Mühlbauer, Kranzl, Vraniczany, Turković). U Orahovici je 1872–75. radila tvornica keramičkoga posuđa po uzoru na narodne lončarije (vlasnik J. Pfeiffer).

U Bedekovčini je 1889. osnovana Ciglana i tvornica proizvoda od gline → Zagorka (sv. 3) (utemeljitelji Ferdo Stejskal i brat Ernest). Proizvodila je širok asortiman opeke i crijepa te vatrostalne materijale. Nakon kontinuiranoga djelovanja, 1990. podijeljena je na tri poduzeća te potom privatizirana. Tvornica opeke i crijepa 1996. postala je vlasništvo austrijskoga poduzeća Tondach, koje je obustavilo proizvodnju opeke i nastavilo proizvodnju crijepa. Zbog pada proizvodnje tvornica je 2013. prestala s radom. Pogon keramike prešao je u vlasništvo domaćih poduzetnika, te pod nazivom Zagorka PGM proizvodi ukrasno-uporabnu keramiku. Pogon za proizvodnju vatrostalnih posuda preuzelo je domaće poduzeće Kodrić-Silex, koje je smanjilo, a ubrzo i obustavilo proizvodnju.













Među značajnijim tvornicama za proizvodnju peći i ostalih keramičkih proizvoda u prvim desetljećima XX. st. bile su još Keramoproizvod (1905), Keramija (1913), Pilot d. d. za građevnu industriju (1922), Majolika (1922) iz Zagreba, te Tvornica glinenih peći Ludwig Wilhelm i drug (1922) iz Vukovara.

Suvremena proizvodnja

U razdoblju nakon II. svj. rata jedna od najvećih tvornica keramičkih proizvoda bio je → Inker (sv. 3) iz Zaprešića. Osnovana je 1948. pod nazivom Keramička industrija Pojatno sa sjedištem u Zagrebu i bila je prva tvornica porculana u Hrvatskoj. Proizvodnja je započela 1951., kada su izgrađeni pogoni u Zaprešiću, a od 1953. tvornica je nastavila djelovati pod nazivom Jugokeramika. Proizvodni asortiman činile su podne i zidne keramičke pločice, porculansko posuđe te sanitarna keramika. Tvornica je preimenovana 1991. u Inker, a 1993. privatizirana je. Od 2009. djeluje pod imenom Inkerpor d. o. o. u sastavu španjolskoga poduzeća Porvasal S. A. Proizvodnjom keramičkih pločica bavi se i poduzeće Keramika Modus d. o. o., osnovano 1977. u Orahovici.







U RH djeluje i nekoliko proizvođača tehničke keramike: Tvornica ugljenografitnih i elektrokontaktnih proizvoda – TUP d. d. osnovana 1953. u Dubrovniku, SELK d. d. osnovan 1977. u Kutini, koji među ostalim proizvodi elektrokeramičke proizvode, a hrvatska podružnica poduzeća Applied Ceramics osnovana 2006. u Sisku proizvodi visokokvalitetne keramičke elemente na bazi silicijeva dioksida i aluminijeva oksida te druge proizvode za niz tehnički naprednih primjena.

Umjetnička keramika u Hrvatskoj

Početci moderne umjetničke keramike u Hrvatskoj bili su vezani uz Obrtnu školu (→ Škola primijenjene umjetnosti i dizajna) u Zagrebu, gdje je 1884. bio otvoren Odjel za lončariju i pećariju. Kipar i keramičar Hinko Juhn nakon I. svj. rata vodio je na zagrebačkoj Akademiji likovnih umjetnosti tečaj keramike i okupljao slikare, kipare i keramičare koji su tražili nove putove keramičkoga izraza: Zlatka Šulentića, Luju Bezeredyja, Otona Postružnika, Milu Petričić, Vlastu Baranjai i dr. Temelje suvremenoj hrvatskoj keramici postavila je Blanka Dužanec, koja je kao prvi akademski školovani keramičar od 1932. predavala u Obrtnoj školi. Među prvim oblikovateljima uporabne keramike bile su Stella Skopal i Marta Plazzeriano. Nakon II. svj. rata djelovao je prvi naraštaj keramičara školovanih na Akademiji primijenjene umjetnosti u Zagrebu: Koraljka Adum, Zlata Radej i dr. Keramičari Hanibal Salvaro, Ljerka Njerš, Dora Pezić-Mijatović, Ana Hutinec i Vladimir Kučina radili su dekorativnu keramiku i keramoskulpturu nadahnutu pučkom tradicijom i eksperimentirali novim tehnikama. U tvornici Jugokeramika u Zaprešiću su se kao dizajnerice porculanskih predmeta istaknule Marta Šribar, Dragica Perhač-Hercigonja, Jelena Antolčić i dr.













Poučavanje, udžbenici, udruge

U Hrvatskoj se na sveučilišnoj razini poučava o keramici kao umjetničkome mediju i o restauraciji keramike. U tehničkom se području ističu kolegiji Inženjerstvo stakla i keramike na → Fakultetu kemijskog inženjerstva i tehnologije u Zagrebu te Staklo i keramički materijali na → Kemijsko-tehnološkome fakultetu u Splitu. Na hrvatskom jeziku postoji nekoliko knjiga koje se bave umjetničkim oblikovanjem keramike te jedan priručnik. Godine 2018. osnovano je Hrvatsko društvo za keramičke materijale.







kamen, čvrsta tvar i mineralna sirovina određenog mineralnog i kemijskog sastava koja se nalazi unutar vanjske Zemljine kore ili na njezinoj površini; također, odlomljeni dio stijene. Ovisno o krajnjoj namjeni (uporabi) i sukladno relevantnoj hrvatskoj rudarskoj legislativi podrazumijeva tehničko-građevni kamen, arhitektonsko-građevni kamen te karbonatnu i silikatnu mineralnu sirovinu za industrijsku preradbu. Ovisno o krajnjoj uporabi znatno varira i dodana (tržišna) vrijednost konačnog kamenog proizvoda. Eksploatira se uglavnom površinskim kopovima, ali i podzemno, ponajprije iz ekoloških razloga (→ rudnik).

Tehničko-građevni kamen jedan je od najpristupačnijih, najraširenijih i najeksploatiranijih mineralnih resursa. Masovno se rabi u građevinarstvu, poljoprivredi i drugim industrijama poput kemijske i metalurgije. Priprema se na postrojenjima za sitnjenje i klasiranje (separacijama). Konačni kameni proizvod (klasa, frakcija) određen je veličinom zrna (granulometrijskom krivuljom). Kameni agregati, pretežno karbonatnoga podrijetla (vapnenci i dolomiti) posebice su važni u proizvodnji betona, za kolničke konstrukcije u niskogradnji te za zastore željezničkih pruga. Kameni blokovi koriste se za gradnju zidova (suhozidovi), za obaloutvrde, oblaganje korita vodotoka i dr. Porijeklo agregata uključuje lomljeni kamen iz kamenoloma, → pijesak i šljunak, reciklirane građevinske materijale i industrijske otpadne materijale poput šljake i pepela.













Arhitektonsko-građevni kamen (ukrasni, prirodni kamen) rabi se kao blokovski i pločasti za unutarnja i vanjska vertikalna i horizontalna oblaganja građevinskih objekata, ponajprije u dekorativne svrhe. Dostiže i do nekoliko desetaka puta veću tržišnu cijenu u odnosu na ostale vrste kamena. Odlikuje se bojom, teksturom, strukturom uzorka, obrađenom površinom te trajnošću, odn. sposobnošću kamena da tijekom vremena očuva temeljne i specifične značajke čvrstoće, postojanosti i izgleda. Eksploatiraju se različite magmatske (eruptivne), metamorfne i sedimentne stijene, poput granita, vapnenaca, mramora, travertina, pješčenjaka, kvarcita i škriljevaca.













Karbonatna mineralna sirovina za industrijsku primjenu (pretežno vapnenci) široko se primjenjuje u punilima, cementnoj industriji i proizvodnji vapna. Mikronizirani karbonati (kalcijev karbonat) određenih poželjnih svojstava (bjelina, kemijska čistoća, tvrdoća i dr.) rabe se u širokoj paleti proizvoda (papir, boja, premazi, plastika, kozmetika, hrana, kalcifikacija poljoprivrednoga zemljišta, zaštita okoliša i voda).







Eksploatacija kamena u svijetu

Eksploatacija i obradba kamena započela je pojavom rudarenja u prapovijesti, čemu svjedoče i njena razdoblja poput starijega, srednjega i mlađega kamenog doba. U Belgiji, Francuskoj i Engleskoj otkriveni su prastari rovovi i jame iz kojih je čovjek vadio kamen. Općenito, eksploatacija kamena predstavlja početak rudarstva. O važnosti kamena kao mineralne sirovine svjedoče i mnoga mjesta eksploatacije kamena na prostoru nekadašnjega Rimskoga Carstva, uključujući i Hrvatsku, ali i primjerice nalazište Gebel Silsileh nedaleko od Asuana u Egiptu poznato kao područje eksploatacije kamena u doba starih Egipćana.

Rudnici kamena, odn. kamenolomi poznati u svjetskim razmjerima nalaze se u blizini Carrare u Italiji, na otoku Parosu u Grčkoj i Portlandu u Engleskoj, kraj gradova Brandona i Rutlanda u SAD-u i dr. Najveći kamenolom granita nalazi se u Mont Airyju u SAD-u, a najveći svjetski rudnik škriljevca Oakeley Quarry (otvoren 1818) razvijen je u 26 etaža koje zahvaćaju visinu od 460 m, u gradu Blaenau Ffestiniog u sjevernome Walesu.

Eksploatacija kamena za proizvodnju agregata globalno je najveća ekstraktivna djelatnost u pogledu broja eksploatacijskih polja, otkopanih količina i broja zaposlenika. Svjetska eksploatacija agregata procjenjuje se na 50 milijardi tona. Eksploatacija se odvija u približno 500 000 eksploatacijskih polja i zapošljava više od četiri milijuna radnika. U Europi eksploatacija materijala za proizvodnju agregata prelazi 3,2 milijarde tona, 14 000 trgovačkih društava izvodi eksploataciju na 24 000 eksploatacijskih polja i upošljava oko 250 000 djelatnika. Veća potrošnja agregata po stanovniku podudara se s većim bruto domaćim proizvodom (BDP). U državama EU prosječna potrošnja agregata 2010. iznosila je 5,5 t po stanovniku (2006. prije nastupanja recesije iznosila je 7,0 t po stanovniku), dok je u Hrvatskoj bila 4,0 t po stanovniku. Vodeći svjetski proizvođači arhitektonsko-građevnoga kamena su Brazil, Kina, Indija, Italija i Španjolska, a godišnja se proizvodnja pojedine zemlje kreće od 9 do više od 22 milijuna tona.















Eksploatacija kamena u Hrvatskoj

Povijesni pregled

O traganju za kamenom i njegovoj obradbi na području Hrvatske svjedoče mnogobrojna arheološka nalazišta gdje su zabilježeni nalazi kamenih alatki, primjerice nalazišta iz razdoblja paleolitika u Donjem Pazarištu, Punikvama kraj Ivanca, Golubovcu, Šandalji kraj Pule, Hušnjakovu kraj Krapine, Vindiji kraj Varaždina, Velikoj pećini u Kličevici kraj Benkovca, Mujinoj pećini kraj Kaštela i dr.

Od antike se kamen intenzivno rabio za građenje monumentalnih građevina, akvedukata, mostova, skulptura, sarkofaga i dr. Poznati su mnogi kamenolomi u Istri i Dalmaciji gdje se kamen vadio za potrebe Dubrovnika, Korčule, Splita, Trogira, Šibenika, Zadra, Pule, Poreča, ali i talijanskih gradova, ponajprije Venecije. Mnogi su ostatci rimske tehnologije vađenja blokova, a posebice su zadivljujući uski, ručno izrađeni zasjeci (kanali) pašarini, koji su služili za vađenje velikih blokova.







Prvi kamenolomi na Braču iz rimskoga doba bili su Plate, Rasohe i Stražišća u blizini Škripa i Splitske. Ti su kamenolomi korišteni za izgradnju Salone i Dioklecijanove palače. Pri gradnji šibenske katedrale rabio se brački kamen iz kamenoloma Veselje, koji potječe iz ilirskoga doba. Bračkim kamenom uređeno je i predvorje zgrade UN-a u New Yorku (sredina XX. st.)

U akvatoriju grada Korčule i Lumbarde, na arhipelagu malih otoka, postojalo je mnoštvo kamenoloma. Najkvalitetniji je kamen bio s otočića Vrnika, gdje je nekada radilo tridesetak podzemnih kamenoloma, počevši od rimskoga doba. Tragovi korčulanskoga kamena i danas su vidljivi u mnogim palačama i crkvama (npr. crkva sv. Marka iz XV. st. u Korčuli, palača Divona iz 1520. i gradske zidine iz XV. i XVI. st. u Dubrovniku).

Dokazi o eksploataciji arhitektonsko-građevnoga kamena u kamenolomu Seget kraj Trogira potječu iz sredine III. st. pr. Kr. Katedrala sv. Lovre u Trogiru, najznačajniji romanički arhitektonski spomenik u Dalmaciji iz 1240., građena je od kamena iz tog kamenoloma koji radi i danas.

U Istri postoji nekoliko kamenoloma s neprekinutom eksploatacijom od antičkoga doba. Kamenolom Vinkuran, poznata Cava Romana, najznačajniji je kamenolom iz rimskoga doba, a iz njega izvađen kamen rabio se za izgradnju palača i amfiteatra u Puli u drugoj polovici I. st. Kamen iz kamenoloma Kirmenjak, starog naziva Orsera (Montraker), rabio se u VI. st. pri gradnji starokršćanske Eufrazijeve bazilike u Poreču. Monolitna kupola kasnoantičke građevine, grobnice istočnogotskog vladara Teodorika u Raveni izrađena je od istarskoga vapnenca iz prastarog kamenoloma na otočiću Sv. Nikola pred Porečom, gdje se kamen vadio u antici i kasnoj antici. Istarski je kamen bio posebno važan u izgradnji Venecije (oko 80% kamena je istarskoga podrijetla). Odlukom Venecijanskoga senata iz 1307. istarski kamen (Pietra d’Istria) postao je jedini kameni materijal koji se ugrađivao u venecijanske građevine.

U srednjem vijeku kamen je duž jadranske obale i u zaleđu bio temeljni materijal gradnje. Renesansni procvat i znatne građevinske aktivnosti pod mletačkom vlasti (nakon 1420) oživjeli su nekadašnje antičke kamenolome, a otvarali su se i novi. Poznati graditelji Juraj Dalmatinac, Andrija Aleši i Nikola Firentinac koristili su se kamenom s Brača i Korčule za svoje građevine širom Dalmacije, ali i u Italiji, Anconi, Riminiju, Mantovi i na Tremitima. Kamen se izvozio u Italiju i iz brijunskih i istarskih kamenoloma.

U kontinentalnome dijelu Hrvatske u doba gotike rabio se litotamnijski vapnenac i vapnenački pješčenjak. Za gradnju zagrebačke katedrale, koja je započela oko 1102., rabio se litotamnijski vapnenac iz Vrapča i Podsuseda, odn. Bizeka, te iz Bregova kod Samobora, a vapnenački pješčenjak iz Markuševca. Vapnenac iz Vinice nedaleko od Varaždina, poznat pod komercijalnim nazivom vinicit, intenzivno se eksploatirao na većem broju kopova.

Suvremena eksploatacija kamena u RH

U RH najzastupljenija je eksploatacija tehničko-građevnoga kamena te je 2018. bilo 239 eksploatacijskih polja odn. 54,2% ukupnih eksploatacijskih polja svih mineralnih sirovina u RH. Godišnja je eksploatacija tehničko-građevnoga kamena 16 milijuna m³ u sraslome stanju (2000−18).

Eksploatacijska polja tehničko-građevnoga kamena su ravnomjerno raspoređena na teritoriju RH, ponajprije zbog cijene transporta na većim udaljenostima. Eksploatira se pretežno u karbonatnim ležištima (vapnenci i dolomiti), dok su silikatna (eruptivna) rijetka i eksploatiraju se na svega desetak lokacija. Posebno su vrijedna ležišta dijabaza koja se rabe za proizvodnju kamene vune i izradbu završnih habajućih slojeva asfalta, a vodeći proizvođači su rudarska poduzeća Kaming iz Ljubeščice nedaleko od Novog Marofa te Rockwool Adriatic iz Potpićana u Istri. Većina potentnih ležišta dijabaza locirana je u zaštićenim dijelovima prirode (Papuk, Kalnik, Medvednica) gdje nije dopušteno otvaranje novih ni širenje postojećih eksploatacijskih polja. Uz poduzeće Kaming, značajan proizvođač dijabaza je rudarsko poduzeće Radlovac iz Orahovice.







Danas su eksploatacijska polja arhitektonsko-građevnoga kamena smještena u Istri i Dalmaciji. Eksploatiraju se isključivo karbonatne naslage, jer se iz domaćih eruptivnih ležišta ne mogu vaditi komercijalni blokovi. Vodeća su rudarska poduzeća u eksploataciji arhitektonsko-građevnoga kamena → Kamen iz Pazina i → Jadrankamen iz Pučišća na Braču. U Dalmaciji postoji još niz manjih lokaliteta arhitektonsko-građevnoga kamena vrlo lijepih tekstura i uzoraka, ali zanemarivih količina. Pločasti kamen vadi se u okolici Benkovca.









Kamen (kalcijev karbonat) rabi se i za proizvodnju punila, cementa i vapna. Proizvodnjom punila i cementa (posebice specijalnih) dobivaju se kameni proizvodi veće dodane vrijednosti. Pionir proizvodnje punila na prostoru RH bilo je trgovačko društvo Industrochem iz Pule. Eksploatacija sirovine za proizvodnju cementa kraj Našica (Našicecement), u Koromačnu (Holcim) i kraj Splita (Cemex) izvodi se u okviru najvećih površinskih kopova u RH. U Puli poduzeće Istracement proizvodi specijalne vrste cementa. Vapno se proizvodi u Siraču, Drnišu, Ličkom Lešću i Mostu Raši.

Stručna, nastavna i znanstvena djelatnost

Tradiciju kamenarstva na Braču, Hvaru i Korčuli predstavlja organizirano školovanje klesara. Godine 1906., u suradnji s Obrtnom školom u Splitu, u Pučišćima i Selcima organizirani su prvi tečajevi, a 1909. utemeljena je Škola za usavršavanje u klesarstvu pod ravnateljstvom Emila Rumla, klesara iz Češke (→ Klesarska škola Pučišća). Nakon II. svj. rata kamenarstvo na Braču oživjelo je i postalo najjačom gospodarskom granom na otoku.

U program diplomskoga studija rudarstva i geotehnike na → Rudarsko-geološko-naftnome fakultetu u Zagrebu → Vladimir Abramović uveo je 1975. kolegij Eksploatacija i obradba arhitektonsko-građevnog kamena. Danas je nositelj kolegija → Trpimir Kujundžić koji je u suautorstvu sa → Sinišom Dundom objavio digitalni udžbenik Eksploatacija arhitektonsko-građevnog kamena koji donosi povijesni pregled razvoja eksploatacije u Hrvatskoj, uvjete kvalitete za arhitektonsko-građevni kamen te metode i tehnologije eksploatacije arhitektonsko-građevnoga kamena.

Svojim radom ističu se i Ivan Tomašić (voditelj mnogobrojnih projekata istraživanja ležišta arhitektonsko-građevnoga i tehničko-građevnoga kamena te autor elaborata o rezervama), Petar Hrženjak (bavi se mehanikom stijena u vezi s površinskom i podzemnom eksploatacijom te je sudjelovao u dizajniranju podzemnih otkopa u Kanfanaru), Ivan Cotman (dugogodišnji tehnički rukovoditelj u Kamenu iz Pazina te projektant prve podzemne eksploatacije arhitektonsko-građevnoga kamena u Hrvatskoj) i dr.

Tekstilstroj d. d., tvornica tekstilnih strojeva osnovana 1947. u Zagrebu.

Nastala je iz više malih metalnih radionica sa zadatkom da usavrši proizvodnju strojeva za tekstilnu industriju. Pogon je bio smješten u bivšim prostorima → Prvomajske (sv. 1), u Ulici Ive Lole Ribara (danas Prilaz baruna Filipovića). Godine 1953. Tekstilstroj je počeo proizvoditi automate za bojenje tkanina, pletiva i vune u tri izvedbe, a početkom 1960-ih specijalizirao se za proizvodnju strojeva za tkanje pamučnih i vunenih tkanina. Godine 1961. počeo se po licenci belgijskoga poduzeća Picanola proizvoditi razboj za tkanje pamučnih, sintetičnih i vunenih tkanina tipa Prezident.

Pokraj ljevaonice Tekstilstroja početkom 1960-ih izgrađen je Chromosov pogon za proizvodnju formaldehida. Kako je zbog blizine dvaju pogona postojala opasnost od požara, Tekstilstroj se 1964. preselio na Žitnjak, između pogona Munje i Prvomajske. Nova ljevaonica sastojala se od dviju hala: u jednoj su se izrađivali dijelovi od strojarskoga lijeva, a u drugoj su se montirali dijelovi za tekstilne strojeve. Proizvodilo se oko 2500 t lijeva na godinu, što je u početku bilo ispod granice isplativosti. Tada je u poduzeću radilo oko 800 radnika. Sveukupno se proizvodilo oko 1600 strojeva na godinu, većinom razboja za pamuk i vunu, pa je Tekstilstroj postao glavni opskrbljivač jugoslavenskih tekstilnih tvornica tkalačkim strojevima.







Nakon privredne reforme 1965. započelo je razdoblje otežanog poslovanja. U sljedećih nekoliko godina broj zaposlenih smanjio se na približno 500 radnika. Glavni problem bila je specijalizacija proizvodnje i nedostatak ponude širokog asortimana proizvoda. Asortiman je proširen 1970-ih, kada je započela proizvodnja mjernih uređaja koji su uz dijelove za tekstilne strojeve postali dio osnovne proizvodnje. Zbog toga se i naziv poduzeća promijenio u Tvornica tekstilnih strojeva i mjernih uređaja. Poslovanje se odvijalo na tri lokacije u Ulici Ive Lole Ribara, Koturaškoj ulici i na Žitnjaku. Sredinom 1980-ih broj radnika iznosio je oko 1000, a početkom 1990-ih smanjio se na tek dvadesetak. Tijekom Domovinskoga rata poduzeće je radilo višecjevne bacače raketa za HV. Godine 1995. pokrenut je postupak likvidacije, međutim, došlo je do oporavka poslovanja te je poduzeće nastavilo djelovati kao dioničko društvo Tekstilstroj. Broj radnika povećao se na približno 100. Umjesto izradbe gotovih strojeva (do 1990-ih proizvedeno je oko 30 000 raznih tekstilnih strojeva), poduzeće se okrenulo uslugama u ljevarstvu i strojnoj obradbi metala, odn. proizvodnji dijelova za druge proizvođače strojeva. Ipak, poduzeće je postupno prestalo i s tom djelatnošću te je 2022. imalo tek jednog zaposlenog.

rudarski objekti i postrojenja, svi objekti, postrojenja i mehanički uređaji koji se rabe za istraživanje, otkopavanje i oplemenjivanje mineralnih sirovina te sanaciju otkopanoga prostora. Rudarske objekte čine industrijski kolosijeci, putovi, objekti namijenjeni oplemenjivanju mineralnih sirovina, skladišni prostori, radionice koje služe za remont i održavanje opreme namijenjene tehnološkomu procesu rada, hidrotehnički objekti, objekti za smještaj radnika i dr. Rudarski se strojevi najsvrhovitije dijele prema tehnologiji otkopavanja mineralne sirovine, i to na strojeve za bušenje, utovar, otkopavanje, transport te za pomoćne radove.

Bušilice se s obzirom na način razrušavanja stijene dijele na udarne, udarno-rotacijske i rotacijske. Strojevi za utovar dijele se na kontinuirane (npr. prigrtači i beskrajni lanci s greblima) i cikličke (utovarivači). Tehnološki koraci eksploatacije se također izvode ciklički (jedan iza drugoga) i kontinuirano (istodobno). Cikličkom načinu otkopavanja odgovaraju strojevi koji imaju jedan radni element, poput bagera s povlačnom lopatom (dreglajn), bagera grabilice (grajfer), bagera s visinskom i dubinskom lopatom, velebagera te podsjekačica. Kontinuiranom načinu otkopavanja pripadaju bageri s više radnih elementata (bager vjedričar i rotorni bager), tuneleri, strojevi s režućim lancima i s rotirajućim reznim bubnjem, strojevi za sukcesivni iskop stijena i dr.















Rudarska transportna mehanizacija rabi se za diskontinuirani (pružna transportna sredstva, odn. željeznice, žičare te slobodna transportna sredstva, odn. kamioni) i za kontinuirani transport (transporteri s beskonačnom trakom, lančani transporteri ili grabuljari, transport cjevovodima). Izvoznice su sredstva posebno razvijena u rudarstvu za okomiti transport radne snage, potrebnih materijala, mineralne sirovine i jalovine u jamu i iz nje. Razlikuju se izvoznice s koševima za prijevoz ljudi i svih vrsta tereta, izvoznice s tzv. skipovima kojima se izvlači samo iskopina te kombinacija jednih i drugih (tzv. skipokoševi).













Postrojenja za oplemenjivanje mineralnih sirovina sastoje se od različitih uređaja kao što su drobilice, mlinovi, rešetke, sita, klasifikatori, te različitih tipova separatora, ovisno o primijenjenoj metodi koncentracije. Uz to sastavni su dio oplemenjivačkoga postrojenja tračni transporteri, silosi, mješači, dozatori materijala, skretnice materijala i sl., te uređaji za pročišćavanje zraka ili vode, ovisno o tome je li riječ o suhom ili mokrome oplemenjivačkom procesu.

Povijesni razvoj u svijetu

Strojevi za oplemenjivanje mineralnih sirovina pratili su razvoj rudarstva u cjelini. Životinjsko krzno položeno na dno zlatonosnih potoka još se u prapovijesti rabilo kako bi zadržavalo teška zrnca zlata, antički Grci koristili su se nagnutim kamenim pločama na kojima su obogaćivali srebronosni galenit, a u Jinanu u istočnoj Kini, stoljećima su se rabile slične (kamene i drvene) ploče za oplemenjivanje kositrene rude. Oplemenjivačke strojeve koji su se rabili u srednjem vijeku opisao je 1556. Georgius Agricola u djelu De re metallica, u kojem su detaljno prikazani i opisani uređaji koji su se rabili do tada: stupe za sitnjenje, nepokretna sita, te plakalice, koncentracijski stolovi i žljebovi koji se rabe u gravitacijskoj koncentraciji.

Razvoj rudarskoga strojarstva započeo je u drugoj polovici XVIII. st. izumom → parnoga stroja (sv. 1). Početkom XIX. st. pojavili su se prvi strojevi (bageri) pogonjeni vodenom parom za otkopavanje jalovine na površinskim kopovima. Uporaba komprimiranoga zraka te izum njime pogonjenih otkopnih čekića i udarnih bušilica početkom XIX. st. revolucionalizirali su otkopavanje mineralnih sirovina, pogotovo → ugljena. Međutim, parni stroj bio je neprimjenjiv u podzemnome rudarstvu zbog otvorenog ložišta. Učinkovit transport u podzemnome rudarstvu omogućen je uporabom električne energije, posljedice koje su bile mnogobrojne nesreće uzrokovane iskrenjem. Do gotovo isključive primjene električne energije za transport u podzemnim rudnicima došlo je tek nakon II. svj. rata kada je postala glavno pogonsko sredstvo, a motori s unutarnjim izgaranjem, posebice dizelski motori, naglo su osvojili površinsko rudarstvo. Također, počela se intenzivno rabiti hidraulika na rudarskim strojevima.

Izum parnoga stroja u drugoj polovici XVIII. st. omogućio je daljnji razvoj i oplemenjivačkih postrojenja, pogotovo za sitnjenje. Sredinom XIX. st. u komercijalnu uporabu ušla je drobilica s valjcima, čeljusna drobilica tipa Blake (1858), kružna drobilica (1881), konusna drobilica, a tijekom II. svj. rata drobilica čekićara i udarna drobilica. Potkraj XIX. st. uvedeni su bubnjasti mlinovi (1893) s kuglama i štapovima, autogeni mlinovi (1912) i mikronizatori. U sijanju se s nepokretnih sita prešlo na pokretna, a oko 1920. pojavili su se i prvi mehanički klasifikatori. Iako patentirani znatno ranije (1891), hidrocikloni su u komercijalnu uporabu ušli 1937. Koncentracijski stol je prvi put uporabljen 1797. u Freibergu, stol sa žljebovima 1896. u Coloradu, centrifugalna plakalica Kelsey (engl. Kelsey Centrifugal Jig, KCJ) australskog izumitelja Chrisa Kelseyja u komercijalnu je uporabu ušla 1992. Pliva/tone separatori uvedeni su 1921. u SAD-u za oplemenjivanje ugljena. Žljebovi su se počeli rabiti tijekom i neposredno nakon II. svj. rata, npr. lepezasti žlijeb tipa Canon te spiralni žljebovi od kojih se najčešće rabila Humphreysova spirala. Elektrostatički separatori nastali su 1870-ih, prvi magnetski separator osmišljen je 1895., prvi komercijalni uređaj za flotaciju pušten je u rad 1898., a do danas je razvijen velik broj različitih mehaničkih i pneumatskih flotacijskih ćelija.

Najveći su strojevi koji se rabe u rudarstvu rotorni bageri. Rotorni bager TAKRAF SRs 8000, sagrađen 1995., visine 93 m i mase 14 200 t, najveći je stroj za površinsku eksploataciju. Najveći rudarski kamion na svijetu Belaz 75170 mase je 390,5 t, nosivosti 450 t te sanduka zapremine 164,6 m³.

Istaknuti su proizvođači rudarskih strojeva poduzeća Caterpillar, Atlas Copco, Komatsu, Hitachi, Belaz, AB Volvo, Doosan, Sany, Liebherr, Thyssenkrupp, Tenova TAKRAF i dr. Opremu za oplemenjivanje mineralnih sirovina proizvode mnogi proizvođači, posebice u Kini, a u Europi se često rabe strojevi proizvođača Outotec, Metso, Sandvik, Sepro Mineral Systems i dr.

Povijesni razvoj rudarske mehanizacije te gradnje rudarskih objekata u Hrvatskoj

Smatra se kako su se kristalizacijski bazeni kao najstariji rudarski objekti u Hrvatskoj rabili za eksploataciju → soli prije više od 4000 godina. Radobojski sumporokop aktivan je od 1811., a za rafiniranje sumpora izumljen je uređaj poznat kao radobojski stroj. Sastojao se od kotla u koji se stavljala ruda, tzv. prosti sumpor, te se grijanjem sumpor pretvarao u paru koja se hladila u pregradama stroja i obrađivala u obliku sumpornoga praha, tj. sumpornoga cvijeta. Sumporne pare mogle su se pretvoriti i u tekući sumpor koji se lijevao u kalupe ili šipke i kao takav prodavao. Radobojski sumporni cvijet je u XIX. st. zbog osobite čistoće bio izrazito cijenjen. Izlagao se i na velikim svjetskim izložbama, npr. u Londonu 1851., a u Zagrebu je bio izložen 1864. na Prvoj dalmatinsko-hrvatsko-slavonskoj izložbi gdje je nagrađen srebrnom medaljom.

Prvi parni strojevi u rudarstvu Hrvatske uvedeni su 1855. u rudnicima željeza u Rudama kraj Samobora i Trgovima između Gvozdanskog i Dvora na Uni za izvoz rude iz rudnika te za upuhivanje zraka u visoku peć. U Trojednoj Kraljevini Hrvatskoj, Slavoniji i Dalmaciji u razdoblju 1875−82. za pogon rudničkih izvoznica, pumpi za vodu te ventilatora za prozračivanje rudnika rabili su se → lokomobili (sv. 1) te stacionarni parni strojevi. Najviše ih je u uporabi bilo u Varaždinskoj i Koprivničkoj podžupaniji te Banskom okružju. Potkraj XIX. st. u rudnicima ugljena u Istri rabilo se sve više postrojenja, a prvi put i uređaji pogonjeni stlačenim zrakom. Od 1881. rabile su se strojne bušilice i lokomotive pogonjene stlačenim zrakom koje su u transportu zamijenile konje.

Od 1905. u rudnicima i talionicama počele su se rabiti izvoznice i pumpe pogonjene električnom energijom, te rudne stupe, željezne visoke peći, pržnice, kotlovi za isparivanje, strojevi za razvrstavanje ugljena, kupolne peći, sprave za rotacijsko bušenje (vrtanje), bistrionice i dr. Početkom XX. st. započela je elektrifikacija površinskih rudničkih postrojenja pa su pogoni ugljenokopa talijanskoga ugljenokopnog dioničkog društva Monte Promina u Siveriću i Velušiću već 1910. elektrificirani energijom iz vlastite hidrocentrale kraj Roškog slapa na Krki. Prve zračne žične željeznice pojavile su se 1915. u ugljenokopu u Beletincu a izvozna postrojenja pogonjena električnom energijom u ugljenokopima u Konjščini i Golubovcu.







Prve lokomotive u rudarstvu pogonjene motorima s unutarnjim izgaranjem pojavile su se 1935. u rudnicima boksita u Drnišu i Oklaju, a 1939. u ugljenokopu Stari Golubovec. U Golubovečkim ugljenokopima je nakon II. svj. rata došlo do znatne modernizacije. Rudnici su se električnom energijom opskrbljivali iz energetske mreže sjeverozapadne Hrvatske, a Novi Golubovec imao je i vlastitu termocentralu. Uvedeno je električno rotacijsko bušenje minskih bušotina, rabile su se električne svoznice i uspinjače za transport ugljena niskopima, a oknom u Starom Golubovcu, dubokom 165 m, ugljen se iz rudnika izvozio električnom izvoznicom. Golubovečki ugljenokopi imali su suhe separacije na kojima se ugljen čistio od jalovine te odvajao.

U Dalmatinskim ugljenokopima Siverić ugljen se 1948. transportirao dizelskim i električnim trolejskim lokomotivama, a u rudnicima se unutarnji transport organizirao s pomoću električnih vitala uspinjačama i svoznicama. U Koprivničkim ugljenokopima 1950. ugljen se iz rudnika izvozio električnim vitlom, a na površini se parnim lokomotivama prevozio industrijskim kolosijekom do željezničke postaje Bregi.

Istarski ugljenokopi Raša su 1950. imali ukupno četiri parne lokomotive, 12 dizelskih lokomotiva u jami, 11 električnih jamskih trolejskih lokomotiva, 17 električnih trolejskih lokomotiva za prijevoz ugljena na površini, osam jamskih žičara i lančara te dvije vanjske žičare. Na otkopima su se rabile podsjekačice pogonjene komprimiranim zrakom ili električnom energijom, vrtalice za bušenje minskih bušotina te stresaljke za prijevoz ugljena s otkopa. Ugljen se otkopavao ručnim otkopnim čekićima pogonjenima komprimiranim zrakom.







Pri dobivanju nemetalnih mineralnih sirovina (→ kamen, → pijesak i šljunak, → gline) na početku XX. st. glavna prijevozna sredstva na kopnu bila su željeznica i konjske zaprege. Tucanik za željeznicu i ceste proizvodio se ručno, uporabom primitivnih alata. Razvoj automobilskoga prometa te povećana uporaba betona u graditeljstvu potaknuli su naglu modernizaciju proizvodnje tehničko-građevnoga kamena a tehnološki je proces potpuno mehaniziran. Za bušenje minskih bušotina za otkopavanje stijenske mase rabe se suvremeni samohodni bušaći strojevi. Utovar odminiranoga materijala izvodi se visoko učinkovitim utovarnim strojevima zapremnine lopate 3 do 4 m³. Kamen se transportira kamionima istresačima neto nosivosti 35 t i više, ili kontinuiranim načinom transportnim trakama. Drobljenje kamena sastoji se od jednog ili višekratnog drobljenja u primarnim, sekundarnim i tercijarnim drobilicama. Separiranje i klasiranje provodi se na nagnutim rešetkama te na vibracijskim, tj. rezonantnim sitima velikih površina. Kameno brašno proizvodi se primjenom raznovrsnih mlinova i separatora uz primjenu pneumatskoga transporta.







Jedna od najstarijih djelatnosti u RH je eksploatacija i obradba arhitektonsko-građevnoga kamena još od predantičkoga, a posebno od antičkoga doba. Sve do početka XX. st. arhitektonsko-građevni kamen obrađivao se ručno, rimskim tehnikama zabijanjem suhih drvenih klinova i polijevanjem vodom radi njihova bubrenja i odvajanja kamena iz masiva. Godine 1903. u Pučišćima na otoku Braču izgrađena je pilana za obradbu kamena u kojoj su instalirana prva dva gatera, stroja za raspilavanje blokova kamena na ploče, pogonjena parnom energijom. Godine 1928. u Selcima je, također na Braču, instalirana prva moderna pilana pogonjena električnom energijom iz vlastite centrale.







Prva helikoidalna žična pila za piljenje blokova arhitektonsko-građevnoga kamena montirana je u Istri u kamenolomu Vinkuranu kraj Pule oko 1937., a 1980-ih u istarskim i dalmatinskih kamenolomima uvedena je dijamantna žična pila velikog učinka piljenja. Unutarnji transport kamenih blokova se u prošlosti odvijao drvenim saonicama povlačenjem po drvenim oblicama s pomoću ručnih vitala. Blokovi su se podizali drvenim jarbolnim (derik) granicima. Jalovinu su iz kamenoloma iznosili ljudi u koritima, a poslije su se u tu svrhu rabili moderni utovarni strojevi i kamioni istresači. Danas je jedini podzemni rudnik u RH u Kanfanaru u Istri poduzeća → Kamen iz Pazina, gdje je probna podzemna eksploatacija započela 1995. primjenom posebne lančane sjekačice za podzemnu eksploataciju kamenih blokova.







Proizvođači rudarske mehanizacije i opreme u Hrvatskoj

Do sredine XX. st. u Hrvatskoj nije postojala proizvodnja rudarskih strojeva, već su se oni nabavljali iz inozemstva, poglavito iz Italije, Njemačke, Austrije i Mađarske. Tvornica → Dalit (sv. 1) iz Daruvara bavila se 1938. proizvodnjom strojeva za kamenolome. Poduzeće → Đuro Đaković Grupa (sv. 1) iz Slavonskog Broda počelo je 1950-ih proizvoditi vagonete raznih tipova, npr. rudarske s automatskim pražnjenjem, prevrtače s kočnicama i bez njih, jamska kolica, vagonete za žičare, parne bagere za sve vrste zemljanih radova, drobilice, mlinove za kamen, kamione istresače zapremnine sanduka 3 m³, a 1970-ih utovarivače zapremnine lopate 3,5 m³. Tih godina zagrebačko poduzeće Monting proizvodilo je kamione istresače zapremnine sanduka 10 m³, Lim rudarske svjetiljke, Radnik okretnice i skretnice za dekoviljski kolosijek, → Rade Končar (sv. 4) elektromotore za rudarstvo, zatim poduzeća → Torpedo (sv. 1) iz Rijeke dizelske motore raznih jačina podesnih za rudarstvo, kompresore, pneumatske čekiće i bušilice te sredinom 1960-ih kamione, rovokopače i utovarivače, → Jugoturbina (sv. 1) iz Karlovca pumpne stanice za rudnike.

Danas u RH postoji nekoliko proizvođača gumenih transportera kao što su Tehnoguma, Strojrem i Promid iz Križevaca te Eurotim iz Splita. Poduzeće → Dok-Ing (sv. 1) iz Zagreba proizvelo je 2003. bager na daljinsko upravljanje za rad u podzemnim rudnicima platine i kroma. Poduzeće Oprema Vrbovec proizvodi transportere s trakom ili valjcima, pužne transpotere i elevatore, vibracijska sita, transportne valjke, a Dalit iz Daruvara glavni je dobavljač odljevaka za poduzeće MPD tvornica pumpi iz Daruvara koja proizvodi pumpe, filtre i aeratore. Značajni svjetski proizvođači rudarskih strojeva i postrojenja koji imaju svoja zastupstva u Hrvatskoj su Caterpillar, Komatsu, Metso, Hyundai, Liebherr i dr.







Visoko školstvo, znanost i publicistika

Osnivanjem Odsjeka za rudarstvo i metalurgiju akademske godine 1939/40. pri → Tehničkom fakultetu u Zagrebu (sv. 4) počela se sustavno obrađivati problematika iz područja rudarskoga strojarstva, konstrukcije rudarskih strojeva, izgradnje rudarskih prostorija i dr. Znanstvena i nastavna aktivnost danas se odvija pri Zavodu za rudarstvo i geotehniku → Rudarsko-geološko-naftnoga fakulteta putem kolegija Rudarski i geotehnički strojevi, Transport i izvoz, Eksploatacija i obrada arhitektonsko-građevnog kamena (→ Trpimir Kujundžić), Oplemenjivanje mineralnih sirovina (→ Gordan Bedeković) i dr.

Problematika rudarskih objekata, strojeva i postrojenja obrađena je u sveučilišnim udžbenicima Rudarsko strojarstvo (→ J. Havliček, 1950), Transportna sredstva u rudarstvu (→ I. Arar, 1962), Projektiranje rudarskih objekata (→ A. Zambelli, 1964), Rudarska elektrotehnika (N. Marinović, 1982), Rudnička ventilacija (→ E. Teply, 1990).

Prehrambeno-biotehnološki fakultet (PBF), visokoškolska i znanstvenoistraživačka ustanova Sveučilišta u Zagrebu, koja izvodi sveučilišne studije u znanstvenim poljima biotehnologije, prehrambene tehnologije i nutricionizma, te predstavlja središte znanstvenog i stručnog razvoja tih polja u Hrvatskoj.







Početak studija

Kolegiji budućega studija od 1920-ih predavali su se na Tehničkoj visokoj školi (→ Tehnički fakultet; sv. 4) u Zagrebu. Potkraj toga desetljeća na Kemijskom odjelu Fakulteta → Matija Krajčinović osnovao je Zavod za organsku kemijsku tehnologiju koji je okupio kolegije Tehnologija vrenja (alkohola, piva, octa), Tehnička mikologija, Tehnologija ulja i masti, Kemija živežnih namirnica i Kemija namirnica. Područje je dobilo dodatan poticaj 1946. osnutkom Zavoda za tehničku botaniku i tehničku mikrobiologiju, na čelu s → Bogdanom Varićakom. Nakon II. svj. rata potrebe prehrambene industrije zahtijevale su nov visokostručni kadar pa je početkom 1950-ih osnovan Zavod za prehrambenu tehnologiju.

Početak samostalnoga studija obilježen je osnutkom vlastita odsjeka 1956., kada je Tehnički fakultet podijeljen na četiri fakulteta, pri čemu je među ostalim nastao Kemijsko-prehrambeno-rudarski fakultet. Činili su ga novoosnovani Prehrambeno-tehnološki odsjek te postojeći Kemijsko-tehnološki (→ Fakultet kemijskog inženjerstva i tehnologije; FKIT) i Rudarski odsjek (→ Rudarsko-geološko-naftni fakultet). Prvi starješina odsjeka bio je → Viktor Hahn. U organizaciji odsjeka među ostalima sudjelovali su industrijski stručnjaci Mihajlo Mautner, → Siniša Ban, Marijan Rac, → Vjera Marjanović-Krajovan, Ivo Spalatin i Alfred Jaeger. Fakultet je 1957. preimenovan u Tehnološki fakultet, a starješinom odsjeka imenovan je → Pavao Mildner. Nastava se održavala u teškim uvjetima na više lokacija, a okolnosti su se znatno promijenile dobivanjem vlastite novoizgrađene zgrade u Pierottijevoj ulici 6 (1962). Širenjem nastavnoga programa, odsjek je 1960/61. promijenio naziv u Biotehnološki odjel. Od 1974. djelovao je kao OOUR Institut prehrambenog i biokemijskog inženjerstva, a 1979. pod novim nazivom OOUR Prehrambeno-biotehnološki fakultet izdvojio se iz sastava Tehnološkoga fakulteta i udružio u RO Prehrambeno-biotehnološki institut. Od 1990. Prehrambeno-biotehnološki fakultet djeluje samostalno.

Nastava

U početcima studija organizirani su prehrambeno-tehnološki, biotehnološki i tehnološko-analitički studijski smjer. Nastava prve dvije godine studija tek se minimalno razlikovala od nastavnoga plana kemijsko-tehnološkoga studija te su je provodili već zaposleni profesori, a novozaposleni honorarni nastavnici pozvani iz industrije vodili su nastavu kasnijih studijskih godina. Prvi nastavnik odsjeka, iz kolegija Opća mikrobiologija, bio je Boris Vrtar (1916–2012). Nastavni je program znatnije izmijenjen 1960/61., kada su uvedeni kolegiji iz više biotehnoloških procesa. U suradnji s farmaceutskom tvornicom → Pliva, 1960. uveden je poslijediplomski studij Kemija i tehnologija antibiotika, a potom i studiji prehrambene tehnologije, fermentativne tehnologije, kemijske mikrobiologije i analitike namirnica (1965). Prema specifičnim potrebama industrije od 1963. provodili su se i dvogodišnji studiji za izobrazbu pogonskih inženjera. Reformom studija 1978. pojačana je procesno-tehnološka orijentacija, a diplomski studij činili su smjer prehrambenog te biokemijskog inženjerstva, od 1984. i nutricionizma. Posljednja je znatnija promjena studija bilo usklađivanje s odredbama Bolonjske deklaracije. Od 2005. provode se preddiplomski studiji prehrambene tehnologije, biotehnologije i nutricionizma, od 2008. diplomski studiji prehrambenog inženjerstva, upravljanja sigurnošću hrane, bioprocesnog inženjerstva, molekularne biotehnologije i nutricionizma. Poslijediplomski doktorski studij najprije se provodio u tri smjera, koji su 2014. objedinjeni pod nazivom Biotehnologija i bioprocesno inženjerstvo, prehrambena tehnologija i nutricionizam. Kvaliteta i sigurnost hrane te Upravljanje hranom poslijediplomski su specijalistički studiji.

Organizacija

Iz zavoda nekadašnjega Tehnološkog fakulteta (TF) na prehrambenom odjelu 1956. organizirani su Zavod za prehrambeno inženjerstvo, Zavod za operacije prehrambene industrije, Zavod za analitiku živežnih namirnica, Zavod za mikrobiologiju i Zavod za sirovine prehrambene industrije. Uvođenjem novih kolegija, 1963. rad zavoda preuzele su Katedra za prehrambene tehnologije, Katedra za inženjerstvo, Katedra za kemiju prehrane s analitikom, Katedra za biotehnologiju, Katedra za organsku kemiju s tehnologijom i katedra za biokemiju te Kolegiji izvan katedri. Od 1971. su ponovno uvedeni zavodi s laboratorijima. Fakultet okuplja šest zavoda s 31 laboratorijem, dvije katedre i pet kabineta, kao i dva centra, koji samostalno djeluju od 1979.

Zavod za biokemijsko inženjerstvo sljednik je Zavoda za tehničku botaniku i tehničku mikrobiologiju TF-a (1956. Zavod za tehničku mikroskopiju i tehničku mikrobiologiju), 1958–80. na čelu s → Verom Johanides. Zavod je od 1963. djelovao kao Katedra za biotehnologiju s pet laboratorija: Laboratorij za biologiju s tehničkom mikroskopijom, Laboratorij za opću mikrobiologiju, Laboratorij za industrijsku mikrobiologiju, Laboratorij za tehnologiju vrenja i Laboratorij za kemiju i tehnologiju antibiotika. Zavod današnji naziv nosi od 1980. te ima šest laboratorija: Laboratorij za biologiju i genetiku mikroorganizama, Laboratorij za biokemijsko inženjerstvo, industrijsku mikrobiologiju i tehnologiju piva i slada, Laboratorij za tehnologiju i primjenu stanica i biotransformacije, Laboratorij za opću mikrobiologiju i mikrobiologiju namirnica, Laboratorij za tehnologiju antibiotika, enzima, probiotika i starter kultura (1957. Laboratorij za kemiju i tehnologiju antibiotika, 1976. Laboratorij za tehnologiju antibiotika i enzima, 2006. Laboratorij za tehnologiju antibiotika, probiotika i enzima) te Laboratorij za bioinformatiku (voditelja → Daslava Hranuelia, osnovan 2002). Među voditeljima Zavoda i laboratorija istaknuli su se i → Marija Alačević, → Jasna Franekić Čolić, → Senadin Duraković, → Predrag Horvat, → Zlatko Kniewald, → Blaženka Kos, → Vladimir Marić, → Božidar Šantek, → Jagoda Šušković, → Gavra Tamburašev, → Zoran Zgaga te industrijski stručnjak → Marijan Bošnjak.















Zavod za prehrambeno-tehnološko inženjerstvo osnovan je kao Zavod za opću kemijsku i prehrambenu tehnologiju TF-a. Zavodski Laboratorij za procesno-prehrambeno inženjerstvo (1956. Laboratorij za opću tehnologiju živežnih namirnica) današnji naziv nosi od 1978., a dosadašnji voditelji bili su → Vesna Lelas, → Tomislav Lovrić, → Zoran Herceg i → Božidar Rogina. Iz današnjega Laboratorija za procese konzerviranja i preradu voća i povrća (1958. Laboratorij za tehnologiju prerađevina voća i povrća, 1971. Laboratorij za procese konzerviranja i preradu voća, povrća i vinarstvo, današnji naziv od 1998) nastao je i Laboratorij za tehnologiju i analitiku vina (1988. Laboratorij za tehnologiju i analitiku pića, utemeljiteljice → Gordane Konja) te Laboratorij za procesno-prehrambeno inženjerstvo. Laboratorij za tehnologiju ulja i masti osnovan je 1957., a iz njega je 2002. nastao i Kabinet za tehnološko projektiranje. Laboratorij za biološku obradu otpadnih voda osnovao je 1984. S. Ban kao Laboratorij za testiranje otpadnih voda, a današnji naziv nosi od 1997. Prije toga se istraživanje otpadnih voda provodilo u Laboratoriju za tehnologiju vrenja i biološku obradu otpadnih voda (danas Laboratorij za tehnologiju vrenja i kvasca). Laboratorij za tehnologiju ugljikohidrata i konditorskih proizvoda (1956. Laboratorij za tehnologiju šećera i škroba) danas vodi → Draženka Komes. Dio su Zavoda i Laboratorij za tehnologiju vrenja i kvasca (1957. Laboratorij za tehnologiju vrenja, 1976. Laboratorij za tehnologiju vrenja i biološku obradu otpadnih voda, današnji naziv od 1997), Laboratorij za tehnologiju mesa i ribe (1957), Laboratorij za tehnologiju vode (1957. Laboratorij za tehnologiju vode i goriva, 1984. Laboratorij za tehnološke i otpadne vode, današnji naziv od 2013), Laboratorij za tehnologiju mlijeka i mliječnih proizvoda (1960) te od 1977. Laboratorij za kemiju i tehnologiju žitarica (1960. Laboratorij za tehnologiju proizvodnje i prerade brašna Zavoda za kemiju namirnica → Farmaceutsko-biokemijskog fakulteta, današnji naziv od 1999). Laboratorij za pakiranje hrane 2008. osnovala je → Kata Galić kao katedru unutar Zavoda za kemiju i biokemiju, a pod današnjim nazivom i unutar tog Zavoda djeluje od 2009. Laboratorij za procese sušenja i praćenje stabilnosti biološki aktivnih spojeva (2013. osnovala ga je → Verica Dragović Uzelac). Dio Zavoda je i Kabinet za procese pripreme hrane. Među voditeljima laboratorija istaknuli su se i → Rajka Božanić, → Duška Ćurić, → Margareta Glancer-Šoljan i → Karin Kovačević Ganić.















Zavod za kemiju i biokemiju okuplja šest laboratorija koji su 1956. osnovani kao dio kemijskog odsjeka TF-a: Laboratorij za opću i anorgansku kemiju i elektroanalizu (na čelu s → Ivanom Filipovićem i Ivanom Piljcem), Laboratorij za organsku kemiju (poslije Zavod za organsku kemiju s tehnologijom, od 1979. Laboratorij za primijenjenu organsku kemiju), Laboratorij za analitičku kemiju (prije Zavod za anorgansku i analitičku kemiju), Laboratorij za fizikalnu kemiju i koroziju (1956. Zavod za fizikalnu kemiju, 1957. Laboratorij za fizikalnu kemiju Biotehnološkog odjela, 1975–79. Zavod za fizikalnu kemiju kemijskoga dijela TF-a) i Laboratorij za biokemiju (pročelnika → Slobodana Barbarića). Laboratorij za toksikologiju 1988. osnovala je → Jasna Kniewald, a nastava iz tog područja 1974–88. održavala se u Laboratoriju za biokemiju.

Zavod za procesno inženjerstvo okuplja tri laboratorija i dva kabineta. U Laboratoriju za tehnološke operacije (nekadašnji Zavod za operacije prehrambene industrije), istaknuli su se profesori → Veljko Brlek (sv. 1), → Ivan Lovreček, viši predavač Svetozar Stanišić (predstojnik 1960–76), → Egon Bauman, → Branko Tripalo i → Damir Ježek. Nastavu iz termodinamike su ugovorno izvodili V. Brlek (1956–62) i → Ivan Turk (sv. 1) (1963–66), 1967–78. održavala se u Zavodu za termodinamiku i strojarstvo TF-a (nastavnik → Ivo Kolin), potom u sklopu Laboratorija za tehnološke operacije (→ Emil Hnatko; sv. 1) te od 2002. u Kabinetu za tehničku termodinamiku (D. Ježek), danas Laboratoriju za tehničku termodinamiku. Laboratorij za mjerenje, regulaciju i automatizaciju djeluje od 1957., a među najznačajnijim profesorima bio je → Želimir Kurtanjek. U Zavodu još djeluju Kabinet za osnove inženjerstva (1957. Zavod za strojarstvo, od 1996. Katedra za osnove inženjerstva) i Kabinet za matematiku (osnovan 1957., od 1972. niz godina u sastavu Zavoda za matematiku TF-a). Dio Zavoda nekada su bili i Kabinet za općeprogramske osnove (danas Zavod za opće programe), Laboratorij za operacije i procese u duhanskoj industriji (osnovan 1995) i Kabinet za fiziku, kojeg je na Elektrotehničkom fakultetu (→ Fakultet elektrotehnike i računarstva; sv. 4) utemeljio i 1956–82. vodio → Vatroslav Lopašić (sv. 4), a danas se nastava iz fizike provodi unutar Zavoda bez zasebnog kabineta.







Zavod za poznavanje i kontrolu sirovina i prehrambenih proizvoda (1956. Zavod za analitiku živežnih namirnica, 1963. Katedra za kemiju prehrane s analitikom, 1971. Zavod za poznavanje i kontrolu kvalitete namirnica, od 1985. današnji naziv) čine Laboratorij za kontrolu kvalitete u prehrambenoj industriji te Laboratorij za znanost o prehrani i Laboratorij za kemiju i biokemiju hrane (do 2009. jedinstven laboratorij).

Zavod za opće programe čine kabinet za ekonomiju, katedre za strane jezike, tjelesnu i zdravstvenu kulturu, te Laboratorij za održivi razvoj.

Centar za kontrolu namirnica (1962. Prehrambeno-tehnološki institut, 1973. RO Prehrambeno-tehnološki institut, 1981. OOUR Prehrambeno-tehnološki institut) akreditirani je laboratorij hrane za životinje i ljude te predmeta opće uporabe, koji od 1993. djeluje kao zasebna cjelina PBF-a. Osnovan je radi povezivanja znanosti i struke, a 1985–93. djelovao je unutar Zavoda za poznavanje i kontrolu namirnica. Centar čine Odjel za kemiju hrane i predmete opće uporabe te Odjel za mikrobiologiju hrane i predmeta opće uporabe. Na današnjoj adresi, Jagićeva 31, Centar djeluje od 1972.

Centar za prehrambenu tehnologiju i biotehnologiju, Zadar osnovan je 2007., u svrhu genotipizacije organizama, razvoja novih prehrambenih proizvoda, određivanja biološki aktivnih spojeva i drugih sastojaka te kontrole kvalitete hrane. Centar čine tri laboratorija za genetiku i biotehnologiju, procese sušenja i praćenje stabilnosti biološki aktivnih spojeva te kontrolu kvalitete meda (od 2015).

Dio Fakulteta bio je i Centar za analitiku rezidua, osnovan 2006. radi ispitivanja zdravstvene ispravnosti namirnica (pristutnost ostataka lijekova i mikotoksina te utvrđivanje podrijetla životinjskih proteina).

Znanost i nakladništvo

Fakultet je nositelj mnogih domaćih i međunarodnih znanstvenih projekata, nakladnik sveučilišnih udžbenika i priručnika te časopisa → Food Technology and Biotechnology i → Hrvatski časopis za prehrambenu tehnologiju, biotehnologiju i nutricionizam. Profesori fakulteta zaslužni su za osnutak → Hrvatskoga društva za biotehnologiju (1990) i Hrvatskoga društva prehrambenih tehnologa, biotehnologa i nutricionista (1999). Na poticaj profesora i industrijskih stručnjaka, a s namjenom dodjele stipendija, nagrada i potpora najboljim studentima i mladim istraživačima, 1996. osnovana je → Biotehnička zaklada, prva takva zaklada u hrvatskome visokom školstvu.

Instrumentaria, hrvatska tvornica implantata za traumatologiju i ortopediju osnovana 1896. sa sjedištem u Zagrebu. Razvila se iz Prve hrvatske tvornice chiruržkih instrumenata, bandagah, orthopadskih sprava, umjetnih protheza, zavojne robe i.t.d., koju je, isprva kao radionicu za izradbu i popravak kirurških instrumenata, osnovao → Jakob Hlavka.

Budući da je Hlavkina radionica bila jedina takva u ovome dijelu Europe, zbog rastućih potreba za kirurškim instrumentima i drugom opremom za bolnice i liječničke ordinacije, ubrzo je prerasla u tvornicu, smještenu u Ilici 31. Osim kirurških instrumenata proizvodila su se i ortopedska pomagala, zavojni materijal te metalno pokućstvo – stolovi za operacije i preglede, ormari za pohranu instrumenata i lijekova, bolesnički kreveti i noćni ormarići, stolci, radni stolići za opremu ambulanti i ordinacija, sterilizatori i drugi uređaji. Zbog velikoga broja ranjenika i invalida tijekom I. svj. rata se znatno povećala potreba za zavojnim materijalom, kirurškim šinama i protezama, pa se tvornica nakon rata proširila na dvije nove zgrade u Bregovitoj ulici 5 (današnja Tomićeva ulica).

Svi su se instrumenti proizvodili ručno, od tada najkvalitetnijega čelika (tzv. štajerski čelik), a u tvornici je postojala posebna kovačnica te prostorija za niklanje i bakrenje. Godine 1939. bilo je zaposleno 65 majstora (kirurških mehaničara, ortopedskih mehaničara, bravara za pokućstvo, kovinotokara, brusača i bandažista). Nakon 1945. tvornica je konfiscirana i djelomično opljačkana, a 1946. nacionalizirana i pripojena poduzeću Sutjeska iz Beograda, pa se proizvodnja sačuvanim Hlavkinim strojevima, s izučenim majstorima i Hlavkinom tehnologijom, nastavila. Godine 1948. proizvodnja proteza i ortopedskih pomagala osamostalila se od matične tvornice u novoosnovanome poduzeću Banija, a od 1951. ostatci nekadašnjega Hlavkina poduzeća djeluju pod nazivom Instrumentaria sa sjedištem u Zagrebu. Zbog povećanja opsega proizvodnje, nakon četiri godine Instrumentaria se preselila u nove prostore u Rapskoj ulici, u kojima je ostala do izgradnje proizvodnih pogona u Sesvetama 2005.







Tijekom 1980-ih započela je modernizacija proizvodnje koja se do tada većinom provodila ručno, a u 1990-ima, nakon provedbe privatizacije, proizvodnja se informatizirala. Proizvodni je proces zaokružen, od projektiranja proizvoda i alata, koji se za potrebe proizvodnje izrađuju u vlastitoj alatnici, kovanja, strojne obradbe skidanjem čestica, površinske obradbe brušenjem, poliranjem i glačanjem, termičke obradbe, mehaničke i eletkrokemijske obradbe, elektropoliranja i pasiviziranja, do kontrole i pakiranja. Proizvode se instrumenti za opću kirurgiju, ortopediju, traumatologiju, otorinolaringologiju, stomatologiju, veterinu, osteosintetski materijal (klinovi, vijci i pločice za kosti), umjetni zglobovi, sterilizatori i laboratorijske peći, a ponajviše standardni implantati i implantati po mjeri pacijenata.







Potkraj 1990-ih poduzeće (Instrumentaria d. d.) je imalo 433 zaposlenika, a nakon 2010. pedesetak.







DI Klana d. d., drvnoindustrijsko poduzeće iz Klane, jedan od najvećih hrvatskih proizvođača stolica. Nastavlja tradiciju preradbe drva u klanjskoj pilani započetu 1911.

Riječka su se brodogradilišta još u XVIII. i XIX. st. opskrbljivala drvenom građom iz šumama bogatoga klanjskog kraja, odakle su stizali ručno obrađena vesla, jarboli, brodska rebra, dužice za bačve, a prodavali su se i ogrjevno drvo te željeznički pragovi. Klanjski trgovac drvom Anton Medvedić pokrenuo je u Klani 1911. parnu pilanu s gaterom i nekoliko kružnih pila koje je pogonio lokomobil. Poduzeće se zvalo A. Medvedić – industrija i trgovina lijesom. Nakon požara 1917. pilana je obnovljena, te je u njoj radilo do tridesetak radnika. Od 1920-ih pilana je davala potrebnu električnu energiju za javnu rasvjetu mjesta. Tijekom 1930-ih otvorene su i pilane u Jurdanima i Trsteniku (potonja je izgorjela 1942).







Nakon II. svj. rata poduzeće je ponovno pokrenuto te su u Klani 1946. djelovale pilana, stolarska radionica, mehanička radionica i električna centrala. Raspolagalo je dvama parnim strojevima i dvjema jarmačama, sedam kružnih pila, ravnalicom, glodalicom, tračnom pilom; 1950-ih se posebno razvio odjel transporta s većim brojem teretnih vozila. U sljedećim je desetljećima poduzeće bilo suočeno s mnogim poslovnim teškoćama, te je prolazilo različite organizacijske oblike i stečajeve. Poslovalo je samostalno (Kotarsko poduzeće za preradu drva Klana 1947., DI V. Švalba 1949., DIP Klana od početka 1970-ih) ili u sastavu drugih poduzeća (Primorska industrija drva iz Novog Vinodolskog 1948. i 1950., riječki DIP Rijeka, Jadran-drvo i DIP Rade Šupić od 1952., ljubljanski Slovenijales polovicom 1970-ih). Tijekom tog se razdoblja klanjsko poduzeće postupno preusmjeravalo s pilanske obradbe na proizvodnju i izvoz namještaja od masivnoga drva i iverice, ormara i kreveta. Nakon 1976. izgrađeni su pogon finalne proizvodnje (masivni namještaj, oprema objekata), novi pogon pilane, stovarište trupaca s mostnom dizalicom, energana na piljevinu i drvne ostatke, a 1981. izgrađena je i nova sušionica.

Početkom 1990-ih DIP Klana privatizirana je kao dioničko društvo (od 1998. posluje kao DI Klana d. d.). Istodobnim ulaskom talijanskog kapitala u društvo, koji nakon dokapitalizacije sredinom 1990-ih postaje većinskim vlasnikom, poduzeće se postupno specijalizira u proizvodnji gotovih stolica. Pogoni obuhvaćaju primarnu pilanu, sušionicu, doradbenu pilanu – krojačnicu, finu strojnu obradbu, montažu i lakiranje (od 1998), skladištenje i tapeciranje. Time je zatvoren proizvodni lanac koji obuhvaća sve faze obradbe, od trupca do finalnoga proizvoda. Danas DI Klana zapošljava više od 400 djelatnika, proizvodi više od 100 000 stolica na mjesec, uglavnom za europsko tržište, te je u tom proizvodnom segmentu vodeća u Hrvatskoj.





