Hrvatska komora inženjera tehnologije prometa i transporta, strukovna organizacija koja okuplja inženjere prometa i transporta, osnovana 2008. u Zagrebu.

Djelatnost komore uključuje projektiranje, reviziju i kontrolu projekata te stručne dokumentacije; izradbu i reviziju studija, elaborata i planova; procjenu, izvođenje i nadzor građenja, rekonstrukcije i održavanja prometnica i prometnih objekata, prometne signalizacije i opreme, upravljačkih sustava u prometu i transportu; ispitivanje kvalitete ugrađenih materijala, proizvoda i radova te tehničko vještačenje. Komora ima ovlast davanja i oduzimanja licenci ovlaštenim inženjerima za rad u struci i za obavljanje samostalne djelatnosti te davanja i oduzimanja iskaznica ovlaštenim inženjerima. Skrbi o pravima i časti članova i predstavlja ih u zemlji i inozemstvu. Obavlja stručni nadzor nad radom članova i vodi imenik ovlaštenih inženjera tehnologije prometa i transporta. Surađuje s fakultetima, ministarstvima, drugim komorama i ostalim institucijama. Organizira savjetovanja, stručna osposobljavanja i polaganja stručnoga ispita te licenciranje u tehnologiji prometa i transporta.

Rad komore organiziran je u pet strukovnih razreda inženjera – za cestovni promet, željeznički promet, poštanski i informacijsko-komunikacijski promet, pomorski promet i promet na plovnim putovima u unutarnjim vodama te razred zračnog prometa i inženjera aeronautike.

Sredinom 2018. Komora je imala 249 članova, a predsjednik je bio → Hrvoje Baričević.

Fakultet strojarstva i brodogradnje (FSB), visokoškolska i znanstvenoistraživačka ustanova u sastavu Sveučilišta u Zagrebu osnovana 1956. koja obuhvaća sveučilišne preddiplomske i diplomske studije strojarstva, brodogradnje i zrakoplovstva te poslijediplomski doktorski i specijalistički studij. Na Fakultetu su 2017. studirala 2224 studenta, a diplomiralo ih je 453, od čega 219 prvostupnika; Fakultet zapošljava 421 djelatnika (239 u znanstveno-nastavnim, nastavnim i suradničkim zvanjima). Najstarija je i najveća ustanova toga tipa u RH te niz godina predstavlja središte razvoja znanosti i tehnologije u području strojarstva, brodogradnje i zrakoplovstva. Baštini dugogodišnju tradiciju visokoškolske nastave → strojarstva i → brodogradnje u Hrvatskoj.

Povijest

Studiji strojarstva i brodogradnje na Tehničkoj visokoj školi i Tehničkome fakultetu

Fakultet strojarstva i brodogradnje jedan je od četiriju sljednika Tehničke visoke škole (TVŠ) osnovane 1919. u Zagrebu. Jednu od dviju skupina odjela te škole pri njezinu su osnutku činili strojarski, elektrotehnički, brodograđevni i brodostrojarski odjel, na čelu s dekanom → Marijom Kiseljakom. U prvoj akademskoj godini 1919/20. studij strojarstva upisalo je 60 studenata, brodogradnje 20 i brodostrojarstva četiri, a prvi su studenti diplomirali strojarstvo 1924 (Vinko Zgaga, Pavao i Ivan Rajh).

Kako bi se spriječilo njezino ukidanje i preseljenje u Beograd, Tehnička visoka škola ušla je 1926. u sastav Sveučilišta u Zagrebu te je preimenovana u Tehnički fakultet. Dotadašnji strojarski, elektrotehnički, brodograđevni i brodostrojarski odjel tijekom vremena ujedinjeni su u strojarski odjel sa strojograđevnim, elektrotehničkim, brodograđevnim i brodostrojarskim smjerom; brodostrojarski je smjer ukinut 1930. Prvi naslov doktora znanosti iz strojarstva stekao je 1931. → Ivo Hercigonja. Od 1941. u ratnim se godinama nastava odvijala s poteškoćama, a potkraj 1944. potpuno je zamrla. U dotadašnjih 25 godina visokoškolske nastave diplomirala su 274 inženjera strojarstva i brodogradnje.

Utemeljenju suvremene visokoškolske nastave strojarstva i brodogradnje te razvoju Zagreba kao središta tehničkih studija pridonio je osnutak i opremanje pojedinih zavoda i laboratorija Škole, odn. Fakulteta: Zavoda za mehaničku tehnologiju (osnovan 1922; osnivač je bio → Nikola Nikolajevič Savin, a naslijedili su ga → Đuro Stipetić i → Artemij Šahnazarov), Laboratorija za strojarstvo (1924‒25; → Leopold Sorta), Zavoda za konstrukciju strojevnih dijelova (1928; → Josip Boncelj), Zavoda za tehničku termodinamiku i toplinske strojeve (1930, → Josip Miler), Zavoda za brodogradnju (1936‒37; Đ. Stipetić), Zavoda za tehniku hlađenja (1936‒37; → Fran Bošnjaković), Zavoda za automobilizam i motorizaciju (1942; → Dragutin Krpan), Zavoda za tehniku strujanja (1942‒43; → Dragutin Horvat), Zavoda za hidraulične strojeve (1942‒43; → Dimitrij Pavlovič Ruzskij) i dr. Prvo sjedište odjela i zavoda strojarstva i brodogradnje bilo je na današnjem Rooseveltovu trgu br. 6, s dvorišnom zgradom laboratorija, a neke su katedre i zavodi imali sjedišta u novoj zgradi Kemijskog instituta na Marulićevu trgu 20, u južnome krilu Obrtne škole na današnjem Trgu Republike Hrvatske 3 i u novoizgrađenoj zgradi Tehničkoga fakulteta u Kačićevoj 26.

Društvo arhitekata i inženjera, kao pokretač osnivanja TVŠ-a, darovalo je 1919. školi svoju bogatu knjižnicu koja je postala osnova središnje školske knjižnice, dok su pojedini zavodi osnivali vlastite čitaonice i knjižnice. Niz godina knjižnicom su (od 1934. samostalan odjel Tehničkoga fakulteta) upravljali profesori Juraj Božičević i Vilim Nietsche do 1943., kada je fond sadržavao više od 10 000 knjiga i oko 100 časopisa iz različitih područja tehničkih znanosti.

Strojarsko-brodograđevni fakultet

Nakon II. svj. rata, od akademske godine 1945/46. Tehnički je fakultet nastavio djelovati u istom organizacijskom obliku. U godinama opće industrijalizacije zemlje, usporedo s rastućim potrebama industrije rastao je broj studenata na svim odjelima Tehničkoga fakulteta, a tijekom vremena popunio se i nastavnički kadar koji je nedostajao. Tehnički fakultet unutar Sveučilišta postao je prevelik, pa su odlukom Sabora SRH 1956. kao njegovi sljednici osnovana četiri samostalna fakulteta. Izvođenje nastave i sve obveze dotadašnjih strojarskog i brodograđevnog smjera preuzeo je Strojarsko-brodograđevni fakultet (SBF), dok su ostali novoosnovani fakulteti bili Arhitektonsko-građevinsko-geodetski fakultet (AGG), Elektrotehnički fakultet (ETF) i Kemijsko-prehrambeno-rudarski fakultet (KPRF).

Fond zajedničke knjižnice, koji je do 1962. dosegnuo više od 30 000 svezaka, također je podijeljen (1961‒66).

Visoka tehnička škola

Usprkos pokretanju izbornih tehnoloških usmjerenja još 1952 (akademske godine 1960‒61. osnovan je i poseban Tehnološki odjel SBF-a), Fakultet je i dalje bio tradicionalno usmjeren na školovanje konstruktora, te se počeo osjećati manjak školovanih tehnoloških stručnjaka. Kako bi se za rastuću industriju osigurali potrebni stručnjaci u proizvodnji, 1958. osnovana je samostalna Visoka tehnička škola (VTŠ), koja je od 1961. bila u sastavu zagrebačkoga sveučilišta. Od 1960. VTŠ djeluje u novoizgrađenim prostorima u Ulici Đure Salaja 1 (danas Ulica Ivana Lučića; arhitekti Marijan Haberle, Minka Jurković).

Fakultet strojarstva i brodogradnje

Ubrzo nakon izgradnje zgrade VTŠ-a, i SBF je uselio u nove prostore izgrađene 1966. u neposrednoj blizini, u Ulici Đure Salaja 5 (arhitekt Kazimir Ostrogović). Godine 1967. ujedinili su se SBF i VTŠ u Fakultet strojarstva i brodogradnje (FSB), koji to ime nosi do danas. Nastava se odvijala u sklopu 37 katedri, a znanstveno-istraživačka djelatnost u 17 zavoda. Takva organizacija nije bila duga vijeka. Ovisno o društvenim kretanjima, zavodi i katedre su višekratno reorganizirani u matice, grupe, OOUR-e, da bi se 1978. RO Fakultet strojarstva i brodogradnje organizirala u osam zavoda: za brodogradnju, za energetska postrojenja, za automatiku i mjernu tehniku, za materijale, za organizaciju, za strojarstvo, za mehaničke konstrukcije te za tehnologiju. Nakon osamostaljenja RH 1990. stupile su na snagu nove zakonske odredbe, prema kojima se, dokinućem odredbi o samoupravljanju, promijenio ustroj i upravljanje fakultetom.







Diseminacija znanja i stručnosti

Jačanjem industrije i rastom njezinih potreba za visokoobrazovanim kadrom, zagrebački Fakultet i njegovi nastavnici od početka 1960-ih potpomagali su organiziranje nastave u industrijskim središtima diljem zemlje. Isprva je većinom organiziran samo I. stupanj visokoga obrazovanja (uglavnom za izvanredne studente uz rad), dok su studenti svoje četverogodišnje školovanje završavali u Zagrebu. Čak i nakon potpunog osamostaljenja studija, niz godina zagrebački su nastavnici i dalje održavali nastavu na tim učilištima.

Godine 1960. osnovan je Centar za izvanredni studij strojarstva u Splitu koji je djelovao u sastavu Strojarsko-brodograđevnoga fakulteta u Zagrebu do 1965., kada je osnovan Strojarsko-tehnološki odjel pri Elektrotehničkome fakultetu u Splitu (→ Fakultet elektrotehnike, strojarstva i brodogradnje), a od 1968. pri tom odjelu organiziran je i studij brodogradnje. Od 1976. studij strojarstva postaje četverogodišnjim.

U Karlovcu je 1960. osnovana Viša tehnička strojarska škola, koja se 1983. organizacijski pridružila FSB-u te prerasla u nastavni centar FSB-a u Karlovcu. Od 1997. škola se osamostalila u sklopu → Veleučilišta u Karlovcu.

Od 1962. u Slavonskome Brodu djelovao je Centar za izvanredni studij Visoke tehničke škole iz Zagreba, koji nastavu za studente uz rad održava u suradnji s Institutom za naučno-istraživački rad Đuro Đaković (→ Đuro Đaković Centar za istraživanje i razvoj). Godine 1967. preimenovan je u Centar FSB-a za studij strojarstva u Slavonskome Brodu, od 1970. u Centru je omogućen redoviti studij I. stupnja, a od akademske godine 1973/74. i II. stupnja. Godine 1979. studij se osamostalio te djeluje kao → Strojarski fakultet u Slavonskom Brodu.

Osim u nastavnome pogledu, FSB je dao velik doprinos organizaciji i pokretanju istraživačkih i razvojnih središta i instituta u hrvatskim poduzećima i izvan njih (npr. → Brodarski institut), s kojima i danas ostvaruje tijesnu suradnju.

Ustrojstvo Fakulteta

Fakultet je danas organiziran u 13 zavoda i tri slobodne katedre, a u sastavu dekanata i tajništva djeluje sedam službi, fakultetska knjižnica, računalski centar i skriptarnica. Nastavni i znanstveno-istraživački rad provode Zavod za konstruiranje s dvije katedre i tri laboratorija, Zavod za tehničku mehaniku (četiri katedre i tri laboratorija), Zavod za termodinamiku, toplinsku i procesnu tehniku (dvije katedre i četiri laboratorija), Zavod za motore i transportna sredstva (tri katedre i četiri laboratorija), Zavod za energetska postrojenja, energetiku i okoliš (tri katedre i tri laboratorija), Zavod za brodogradnju i pomorsku tehniku (pet katedri i šest laboratorija), Zavod za industrijsko inženjerstvo (tri katedre i tri laboratorija), Zavod za kvalitetu (dvije katedre i tri laboratorija), Zavod za robotiku i automatizaciju proizvodnih sustava (dvije katedre i četiri laboratorija), Zavod za materijale (dvije katedre i osam laboratorija), Zavod za zavarene konstrukcije (dvije katedre i dva laboratorija), Zavod za tehnologiju (četiri katedre i pet laboratorija), Zavod za zrakoplovno inženjerstvo (dvije katedre i jedan laboratorij) i Zavod za mehaniku fluida (dvije katedre i dva laboratorija). Izvan zavoda djeluju Katedra za matematiku, Katedra za tjelesnu i zdravstvenu kulturu i Katedra za tehničke strane jezike s laboratorijem.

Knjižnica Fakulteta od 1995. djeluje u novouređenim prostorima s fondom koji danas obuhvaća 51 000 knjiga i 400 naslova časopisa.

FSB je 1996. osnovao Centar za transfer tehnologije d. o. o. s ciljem tehnološkoga razvoja RH u području strojarstva i brodogradnje, povezivanja znanosti i tehnologije s gospodarstvom, pokretanja inovativnih projekata zasnovanih na održivome razvoju, te cjeloživotne izobrazbe stručnjaka iz gospodarstva radi uspješnijega transfera tehnoloških procesa i povećanja konkurentske sposobnosti domaće industrije.

Nastava

Na FSB-u postoje preddiplomski, diplomski i poslijediplomski studij. Temeljni su preddiplomski i diplomski studiji strojarstva, brodogradnje i zrakoplovstva. Na studiju strojarstva postoje smjerovi: konstrukcijski, procesno-energetski, proizvodno inženjerstvo, brodostrojarstvo, inženjersko modeliranje i računalne simulacije, računalno inženjerstvo, industrijsko inženjerstvo i menadžment, inženjerstvo materijala te mehatronika i robotika; studiji brodogradnje i zrakoplovstva nemaju smjerove.

Poslijediplomski studiji organizirani su kao doktorski i specijalistički. Doktorski studij strojarstvo, brodogradnja, zrakoplovstvo, metalurgija obuhvaća 11 smjerova, a specijalistički poslijediplomski studij nudi usavršavanje iz sedam područja strojarstva i brodogradnje.

Znanstvenoistraživački rad

Znanstvena i stručna istraživanja provode se na razini zavoda i laboratorija. Rad na projektima financiraju domaće institucije, zaklade te projekti za poticanje razvoja gospodarstva, a fakultet je uključen i u međunarodne projekte. Fakultet je do 2017. potpisao više od 40 sporazuma o suradnji s institucijama iz 24 zemlje, među kojima pet iz Južne Koreje, po četiri iz Njemačke i Slovenije, tri iz Kine, jedan iz Italije, Francuske, Njemačke, Poljske i dr. U projektima EU-a Fakultet sudjeluje s više od 20 ugovora, od kojih se ističu projekti Sedmoga okvirnog programa FP7, Obzora 2020, Erasmusa +, kao i Strukturnih fondova, dok više od 20 projekata financira Hrvatska zaklada za znanost i Ministarstvo znanosti i obrazovanja. Po ukupnim sredstvima međunarodni projekti gotovo tri puta nadmašuju domaće.

Nakladništvo

Prva literatura za studente strojarstva i brodogradnje javila se istodobno s početkom rada TVŠ-a, te je već akademske godine 1920–21. u izdanju udruge studenata tiskano osam skripata. Među ranim djelima ističu se Mehanika II. Nauka o čvrstoći (1921) S. Timošenka, Mehanička tehnologija II (1924) Đ. Stipetića, Kompresori i rashladni strojevi (1925) J. Milera, Tokarski noževi (1927) i Brušenje (1929) A. Šahnazarova. Poslijeratno izdavanje nastavne literature za studije strojarstva i brodogradnje obilježio je svojim mnogobrojnim izdanjima D. Bazjanac, koji je kao dugogodišnji nastavnik izdao deset udžbenika i 15 zbirki zadataka u više od 40 izdanja iz svih područja tehničke mehanike. Osobito su vrijedna i djela F. Bošnjakovića izdana na hrvatskom jeziku u više izdanja Nauka o toplini I, II, III (1947‒78; 1950‒76; 1986). Premda su prvi autori obilježili udžbeničku literaturu, sljedeći su naraštaji nastavnika fakulteta obogatili tehničku literaturu u širokom polju strojarstva i brodogradnje, pa je do kraja XX. st. broj novih naslova i ponovljenih izdanja dosegnuo gotovo 1000.

Fakultet je u ranim godinama postojanja bio jedan od idejnih začetnika časopisa → Brodogradnja (1950) i poslije časopisa → Strojarstvo (1959). Od 1970. fakultet izdaje zbornik radova, od 2000. pod nazivom → Transactions of FAMENA, koji je postao ugledan međunarodni znanstveni časopis.

Centar vojnotehničkih škola KoV JNA General armije Ivan Gošnjak (CVTŠ), ustanova sa sjedištem u Zagrebu koja je okupljala srednje i visokoškolske obrazovne institucije za školovanje časnika i dočasnika kopnene vojske JNA. Osnovan je 1953. kao Tehnički školski centar KoV JNA (TŠC), a u Zagrebu je djelovao do 1991., kada je zbog ratnih zbivanja premješten u Srbiju (Beograd i Kruševac). Visoko obrazovanje koje se provodilo unutar Centra bilo je najkvalitetnije tehničko obrazovanje u državi te su ondje predavali najcjenjeniji profesori s civilnih fakulteta.

Centar je nastao spajanjem dviju postojećih škola – Automobilskoga školskog centra i Artiljerijsko-tehničke oficirske škole, te osnivanjem novih – Vojnotehničke oficirske škole, Automobilske oficirske aplikacione škole (zatvorena 1955), Tehničke podoficirske škole (od 1969. Srednja tehnička vojna škola), Tehničke škole rezervnih oficira i Vojnoindustrijske škole (1956. preustrojena u Višu vojnotehničku akademiju, a 1960. u Školu za usavršavanje tehničkih oficira). Godine 1970. Centru se pridružila i novoosnovana Vojna gimnazija Ivo Lola Ribar (matematičkoga smjera). TŠC imao je funkciju koordinacije nastave i vođenja izdavačke djelatnosti, a škole su u drugim pogledima bile neovisne. U TŠC-u školovali su se aktivni i rezervni časnici moto-tehničke i artiljerijsko-tehničke struke, dočasnici više tehničkih struka te vojni majstori.

Reformom školstva TŠC je 1974. preoblikovan te su unutar njega djelovale Tehnička vojna akademija KoV (TVA, u sastavu koje je od 1979. Vojnotehnički fakultet, VTF), Tehnička srednja vojna škola KoV, Nastavni bataljon i Vojna gimnazija. Naziv je 1980. promijenjen u TŠC General armije Ivan Gošnjak, a 1984. u Centar vojnotehničkih škola KoV JNA General armije Ivan Gošnjak prema hrvatskome političaru i generalu Ivanu Gošnjaku (1909–1980).

Čelnici Centra za njegova djelovanja u Hrvatskoj bili su Jovan Đurić (1953−55), Bogdan Peko (1955−65), Milan Pavlović (1965−73), → Žarko Alujević (1973−80), Ramiz Abduli (1980−89) i Zvonimir Tonković (1989−91).

Visoko obrazovanje u CVTŠ-u

Visoko obrazovanje u sklopu Centra provodilo se za buduće časnike tehničke i prometne službe kopnene vojske. Osnovana 1953. kao Vojnotehnička oficirska škola, naziv i ustroj više je puta promijenila: Viša vojnotehnička akademija (1956), Škola za usavršavanje tehničkih oficira (1961), a od reforme vojnoga školstva (odn. ujedinjavanja svih visokih škola u jedinstvenu ustanovu) nosi naziv Visoka tehnička škola KoV JNA (VTŠ, 1966). Škola je u sastavu imala Tehničku akademiju (I. stupanj školovanja), Višu tehničku akademiju (II. stupanj školovanja) i Školu za usavršavanje tehničkih oficira, a sastojala se od 19 katedri (od kojih su neke poslije ujedinjene) te odjela za strane jezike. Godine 1972. uvedeno je školovanje nuklearno-biološko-kemijske obrane i protuzračne obrane. Prvi stupanj školovanja trajao je tri godine (čin poručnika i titula inženjera smjera ili specijalnosti), a drugi se stupanj upisivao nakon dvije godine u službi te je trajao dvije godine, čime se stjecala titula diplomiranoga vojnog inženjera određenoga smjera i specijalnosti. Magistarski i doktorski studij (područje operacijskih istraživanja) uvedeni su 1968., čime je omogućeno i dodatno obrazovanje nastavnoga kadra (koji se do tada obrazovao na civilnim fakultetima). Od početnih deset nastavnika s doktoratom znanosti (1966), 1991. broj je narastao na 66, a do iste godine obrazovano je i 117 magistara znanosti.

Godine 1974. naziv škole promijenjen je u Tehnička vojna akademija KoV JNA (TVA). Školovanje je od tada trajalo pet godina (čin poručnika i titula diplomiranoga inženjera smjera ili specijalnosti) i provodilo se na šest smjerova: naoružanje, motorna vozila i inženjerski strojevi, elektronika, pirotehnologija, raketni i prometni smjer. U sastavu Akademije provodilo se školovanje rezervnih časnika te usavršavanje tehničkih časnika (Škola rezervnih tehničkih oficira i Škola za usavršavanje tehničkih oficira). Naziv je ponovno promijenjen 1985. u Visoke vojnotehničke škole KoV JNA (VVTŠ). U sastavu VVTŠ-a djelovale su Vojnotehnička akademija, Vojnotehnički fakultet i Škola rezervnih oficira tehničke službe, s jedinstvenim nastavnim kadrom organiziranim u katedre. Velik dio nastavnoga kadra (uključujući oko 80% nastavnika s doktoratom znanosti) ostao je u Hrvatskoj, gdje su ubrzo uspostavljene nove obrazovne ustanove kopnene vojske (→ Hrvatsko vojno učilište Dr. Franjo Tuđman).

Visoko obrazovanje u CVTŠ-u vodili su Dane Blažević (1953−60), Božidar Kušec (1960−61), Ignatije Perić (1961−64), Nikola Derikrava (1964−66), Petar Bošnjaković (1966−67), Božidar Kovačić (1967−72), Milan Budiselić (1972−75), Ramiz Abduli (1975−80), Zvonimir Tonković (1980−86) te → Simeon Kovačev (1986−91).

Vojnotehnički fakultet također je bio dio sustava visokoškolskoga obrazovanja u sklopu Centra, a osnovan je 1979. kao vojnoprivredni sektor TVA. Elaborat o osnivanju izradio je 1965. → Edgar Škrobonja, čime je dao koncept za promicanje vojnih tehničkih akademija u visoke tehničke škole. Cilj je bio stvaranje stručnjaka za razvoj i proizvodnju ratnih materijalnih sredstava, kadra kakav tada nije bilo moguće dobiti obrazovanjem na civilnim fakultetima. Studenti su u pravima i dužnostima bili jednaki pitomcima TVA, no nisu nosili uniforme. Naziv Vojnotehnički fakultet (VTF) uveden je 1985., kada je TVA preustrojen u VVTŠ. Fakultet je u Zagrebu djelovao do 1991., kada je premješten u Beograd. Obrazovanje je završilo 11 klasa, od čega osam u potpunosti u Zagrebu, a tri klase započele su školovanje u Zagrebu, a završile u Beogradu.

ronjenje, boravak pod vodom uz zadržavanje daha ili uz pomoć uređaja koji omogućuju disanje. Razlikuje se ronjenje na dah (apnea), klasično ronjenje vezano uza pumpu za zrak ili kompresor na površini i ronjenje sa samostalnom (autonomnom) ronilačkom opremom. Pri ronjenju na dah na malim dubinama rabi se maska s disalicom i peraje. Klasična ronilačka oprema za dubine do 60 m sastoji se od gumenog ili neoprenskog nepropusnog odijela, kacige, cijevi za opskrbu zrakom, komunikacijskog uređaja, veznoga konopa, utega, teških cipela i pojasa za alat. Ronilac udiše zrak ili plinsku mješavinu, koja se izvana tlači u kacigu. Ronilačka oprema autonomnoga ronioca omogućuje slobodnije kretanje, a sastoji se od neoprenskog odijela, maske, regulatora sa spremnicima zraka ili plinske mješavine (akvalung), pojasa s utezima, instrumenata (sat i dekompresiometar) te peraja.

Sportska natjecanja u ronjenju uključuju niz disciplina ronjenja na dah, plivanja perajama, podvodne orijentacije i podvodne fotografije. Svjetske krovne organizacije koje upravljaju i nadziru priznavanje rekorda organiziraju natjecanja i postavljaju standarde u edukaciji u ronjenju na dah su CMAS (od francuskoga Confédération Mondiale des Activités Subaquatiques), osnovana 1959. i AIDA (od francuskoga Association Internationale pour le Développement de l’Apnée), osnovana 1992.

Osnivanjem ronilačkih udruženja NAUI (od engl. National Association of Underwater Instructors) 1959. te PADI (od engl. Professional Association of Diving Instructors) 1966. stvoreni su temelji za razvoj suvremenih ronilačkih škola. Sportsko-rekreativno ronjenje obavlja se do dubine od 40 m, dok se osvajanje većih dubina smatra tehničkim ronjenjem koje zahtijeva specijalnu opremu, plinske mješavine umjesto stlačenoga zraka i dodatnu osposobljenost ronilaca. U Hrvatskoj je 1980-tih bilo oko 5000 ronilaca, a procjenjuje se kako danas zaroni 80 000 do 100 000 ljudi na godinu.

Pojava ronjenja i razvoj ronilačke opreme

Prvi materijalni trag o čovjeku koji je ronio je prikaz na asirskom reljefu iz 885. pr. Kr. Rani i autentičan je zapis o ronjenju u rukopisima grčkoga povjesničara Herodota (V. st. pr. Kr.). Kako je ronjenje bilo motivirano i vojnim razlozima, ronioci Aleksandra Velikoga (356. pr. Kr. – 323. pr. Kr.) su u luci Tiru nakon opsade 332. pr. Kr. uklanjali prepreke. Najvažniji posao ronilaca u prošlosti bilo je spašavanje tereta s potonulih brodova. Ronilo se isključivo na dah, a obuka je započinjala još u djetinjstvu. Umjesto utega rabilo se kamenje, a ronilac je bio vezan konopcima. Među izumima Leonarda Da Vincija (1452–1519) nalaze se i neka rješenja za ronjenje. Među ostalim, izumio je napravu s pomoću koje se atmosferski zrak diše kroz cijev koja pluta na površini.







Čovjek se za disanje pod vodom najprije služio stabljikom trske. Prvi podatci o ronilačkom zvonu s otvorenim dnom, koje se spuštalo utezima u vodu, omogućivši da zrak ostane zarobljen unutar njegovih stijenki, potječu iz 1531. Christian Augustus Siebe (1788–1872) zabilježen je kao izumitelj prve praktične odjeće za ronjenje početkom XIX. st., iako je u to doba nekoliko izumitelja eksperimentiralo sa sličnim ronilačkim inovacijama. Do 1840. razvio je i djelotvoran ventil za disanje koji je omogućio uporabu vodootpornoga odijela za cijelu dužinu tijela, poznatoga kao Siebeovo usavršeno ronilačko odijelo. Ono je izravan prethodnik današnjega standardnog odijela za veće dubine s površinskom opskrbom zraka.

Do polovice XX. st. ronjenje je bilo moguće samo dobavom zraka s površine. Godine 1943. Jacques-Yves Cousteau (1910–1997) i Emile Gagnan (1900–1979) izumili su akvalung, samostalnu ronilačku napravu za disanje pod vodom, koju čini spremnik sa stlačenim zrakom i automatski regulator za dovod zraka pod tlakom koji je primjeren dubini ronjenja. Nakon toga slijedio je nagli razvoj sportsko-rekreativnoga ronjenja i lake ronilačke opreme u smjeru uvođenja kompenzatora plovnosti, sve boljih ronilačkih regulatora, mokrih ili suhih ronilačkih odijela te ronilačkoga računala za praćenje svih parametara ronjenja i izračun trajanja dekompresijskih stanki.

Razvoj ronjenja na području Hrvatske

Tradicija ronjenja u Hrvatskoj najstarija je na otoku Krapnju, gdje su se ronici od 1893. pri izlovu spužava koristili skafanderima uvezenima iz Italije. Krapanjski su se ronioci u tom razdoblju najviše istaknuli u gradnji i popravcima lukobrana diljem istočnojadranske obale, osobito pri gradnji velikog lukobrana na ulazu u pulsku luku (1910−14). Ronioci s područja Hrvatske bili su cijenjeni u Austro-Ugarskoj Monarhiji kao izvođači podvodnih radova i pripadnici ratne mornarice.







Sportski ribič iz Splita Krešimir Mateljan izradio je 1916. prvu masku za ronjenje, a prvi podvodni ribolovci, opremljeni opremom vlastite izradbe, djelovali su u Sušaku i Dubrovniku od 1937. Nakon II. svj. rata ratna je mornarica organizirala suvremeno školovanje klasičnih i autonomnih ronilaca te podvodnih diverzanata. U vađenju potopljenih brodova istaknuo se splitski → Brodospas, koji je tehnički i kadrovski bio među najboljima takvim poduzećima na Sredozemlju, a imao je važnu ulogu u osposobljavanju ronilaca. Prvi ronilački aparat zatvorenoga kruga izradio je 1950. istaknuti hrvatski ronilac → Josip Medur, a jedan od najzaslužnijih za popularizaciju i razvoj ronjenja bio je → Karlo Baumann koji je obrazovao velik broj ronilaca. Prvi tečaj podvodne medicine i tečaj dubinskoga ronjenja do 200 m organizirao je 1966. → Zavod za pomorsku medicinu, koji se i danas bavi unapređenjem zdravstvene potpore u području pomorske, podvodne i hiperbarične medicine.

Sportsko i rekreacijsko ronjenje u Hrvatskoj

U Splitu je 1953. osnovan Savez sportskih ribolovaca Jadrana, koji je 1960. promijenio naziv u Savez za sportski ribolov na moru i podvodne aktivnosti SFR Jugoslavije. Njegov sljednik i krovna ronilačka organizacija u Hrvatskoj je → Hrvatski ronilački savez, osnovan 1992., koji koordinira sportsko-rekreacijsku ronilačku aktivnost. Prvo Prvenstvo Jugoslavije u podvodnom ribolovu održano je 1956. u Dubrovniku. Četvrto Europsko prvenstvo održano je 1957. u Malome Lošinju, a poslije je proglašeno prvim Svjetskim prvenstvom. U Malome Lošinju se od 1960. održava natjecanje Novogodišnji kup gradova, kojemu je od 1965. pridodan Zimski kup nacija. Prvenstvo Jugoslavije u plivanju perajama se prvi put održalo 1965. u Rijeci, gdje je 1972. organizirano međunarodno natjecanje u toj disciplini pod nazivom Prva zlatna peraja Kvarnera. Prvenstvo Jugoslavije u brzinskom ronjenju na dah održavalo se od 1968., a prvenstvo u podvodnoj orijentaciji, koja se sastoji od što bržeg i preciznijeg savladavanja udaljenosti ravnajući se prema vidljivim (tzv. reperi) i nevidljivim orijentirima, od 1964. Prvo Svjetsko prvenstvo u podvodnoj orijentaciji održano je 1973. na Omladinskom jezeru kraj Lokava u Gorskome kotaru. Prve snimke jadranskoga podmorja djelo su Josipa Medura koji je prvi film snimio 1950. Prvo natjecanje u podvodnoj fotografiji kao sportskoj disciplini održano je 1973., a značajniji razvoj hrvatske podvodne fotografije slijedio je potkraj 1990-ih, kada je hrvatska reprezentacija nastupila na svjetskim prvenstvima u Norveškoj (1998) i Egiptu (2000).

Najstarije udruženje za podvodne djelatnosti u Hrvatskoj, Društvo za podvodne sportove Zagreb, utemeljeno je 1954. Od 1970-ih sportsko i rekreacijsko ronjenje u Hrvatskoj snažno se razvija te postaje i dio turističke ponude. Tijekom 1990-ih počeli su se osnivati komercijalni ronilački centri namijenjeni organizaciji ronilačkih zarona na atraktivnim lokacijama u jadranskome podmorju. Prvi komercijalni centri osnovani su na području Istre, a ubrzo su se počeli osnivati i na drugim lokacijama duž jadranske obale. Osim organizacije ronilačkih izleta, ti centri organiziraju i školovanje za sva ronilačka zvanja (kategorije). Popularno je i tehničko ronjenje, osobito dubinsko ronjenje na olupinama potopljenih brodova. (→ brodolom)

Uspjesi hrvatskih ronilaca

Angažman hrvatskih ronilaca na dah iznjedrio je mnoštvo medalja osvojenih na svjetskim i europskim prvenstvima te višestruko obaranje svjetskih rekorda u više dubinskih i daljinskih disciplina s ili bez peraja, utega ili drugih pomagala. Ističe se Goran Čolak koji je postavio svjetske rekorde u pet disciplina (DNF, DYN, CNF, CWT, STA) te osvojio niz medalja na svjetskim i europskim prvenstvima, što ga čini najuspješnijim hrvatskim sportskim roniocem. Svjetske rekorde postavljali su i Karla Fabrio Čubrić (discipline DYN i JB), Katarina Zubčić (DNF), Lidija Lijić Vulić (JB), Valentina Cafolla (DYN), Mike Marić (JB) te Kristijan Curavić (ronjenje pod ledom u dubinu).









Hrvatsko društvo inženjera sigurnosti (HDIS), krovna strukovna udruga koja okuplja stručnjake iz područja industrije sigurnosti, osnovana 2001. u Zagrebu.

Cilj Društva zaštita je i promicanje prava i interesa struke inženjera sigurnosti te unaprjeđenje sigurnosti uopće. HDIS je u suradnji s Visokom školom za sigurnost te veleučilištima u Karlovcu i Rijeci 2010. u Zagrebu organizirao Prvi hrvatski sabor inženjera sigurnosti (na kojemu je donesena Deklaracija inženjera sigurnosti u Hrvatskoj), koji je popraćen zbornikom radova.

Organizator je Znanstveno-stručne konferencije s međunarodnim sudjelovanjem – Menadžment i sigurnost (Čakovec, od 2006) i tribine Novi hrvatski propisi u zaštiti (Čakovec, 2003). Nakladnik je stručnih knjiga (Služba zaštite na radu: istraživanje problematike organizacije i rada službi na radu u poslovnim organizacijama u Hrvatskoj D. Cmrečnjak, 2009. i Stručnjak za zaštitu na radu: istraživanje problematike rada samostalnog stručnjaka za zaštitu na radu u srednje velikim poslovnim organizacijama I. Božajić, 2010) i časopisa Biblioteka inženjera sigurnosti (danas IPROZ).

Predsjednik Hrvatskoga društva inženjera sigurnosti je Antun Matija Filipović (od 2013). Udruga je 2013. imala oko 430 članova. Članica je → Hrvatskoga inženjerskoga saveza.

Medur, Josip (Bjelovar, 10. XII. 1918 − Rijeka, 28. XII. 2003), sportski djelatnik, stručnjak za podvodni ribolov i fotografiju te ronilaštvo.

Kao građevinski inženjer te zaljubljenik u vodene sportove od mladosti, u Rijeci je neposredno nakon II. svj. rata sa skupinom prijatelja, ronilačkih entuzijasta, tehničkih stručnjaka i inovatora, počeo projektirati te proizvoditi prvu opremu za podvodni ribolov, ronilaštvo i podvodnu fotografiju. U radionici Sport Servis Sušak vlasnika Antona Kalokire inicirao je serijsku proizvodnju, a izrađivale su se maske, disalice, peraje, oklopi za fotoaparate i kinokamere te podvodne puške s različitim mehanizmima ispaljivanja (na oprugu, elastičnu vrpcu, gumenu oprugu i stlačeni zrak). Nakon što se A. Kalokira odselio, Medur je proizvodnju i razvoj raznih modela pušaka za podvodni ribolov nastavio u Centru za podvodna istraživanja. Ondje je organizirao prvu službenu i sustavnu obuku civilnih ronilaca, postavši prvi ronilački instruktor na području tadašnje države. Bio je jedan od prvih snimatelja jadranskoga podmorja (opremom vlastite proizvodnje), a prvi film snimio je 1950. Bio je organizator i sudionik prvih natjecanja u podvodnom ribolovu i prvi izbornik državne reprezentacije (1956–71) koja je 1956. nastupila na europskom prvenstvu u podvodnom ribolovu u Bastiji na Korzici. Reprezentacija je na svjetskom prvenstvu 1967. na Kubi, loveći njegovim puškama, osvojila četvrto mjesto.

Bio je dugogodišnji član Izvršnoga odbora, predsjednik komisije za podvodni ribolov te predsjednik Sportskog odbora Svjetskoga saveza za podvodne aktivnosti (Confédération Mondiale des Activités Subaquatiques, CMAS) utemeljenog 1959. Jedan je od osnivača Saveza ribolovaca Jadrana osnovanog 1954. u Splitu (poslije Savez za sportski ribolov na moru i podvodne aktivnosti Jugoslavije), kojega je 1957–84. bio tajnik, te pokretač i dugogodišnji urednik časopisa More. Hrvatski ronilački savez izabrao ga je za svojega doživotnog počasnog predsjednika. Autor je prve hrvatske knjige o podvodnome ribolovu Podvodni lov na Jadranu (1958).

Zbirka predmeta koje je Medur sakupio za života, u kojoj se posebno ističu primjerci prvih serijski proizvedenih maski, disalica i peraja izrađivanih u riječkoj radionici, prema njegovoj je želji 2008. darovana → Pomorskom i povijesnom muzeju Hrvatskog primorja Rijeka.

Hrvatski robotički savez (HROBOS), krovni nacionalni savez udruga tehničke kulture, koji potiče izvaninstitucijsko obrazovanje, razvoj i promicanje robotike u Hrvatskoj. Osnovan je 2012. u Zagrebu, a institucije osnivači su Hrvatsko društvo za robotiku (osnovano 1994), Udruga za robotiku Split (2000), Robotičko informatički klub Popovača (2011), Udruga za nove tehnologije Robofreak iz Varaždina (2012) i Društvo za robotiku Istra iz Pule (2012).

Cilj Saveza je podizanje javne svijesti o značaju robotike, omogućavanje i unapređivanje cjeloživotnog obrazovanja u području robotike (škola robotike, webinari, robotički kampovi), informiranje o robotičkim postignućima u svijetu, zastupanje prava i interesa članica te pridonošenje njihovu razvoju. Kako bi ostvario zadane ciljeve, Savez surađuje s ministarstvima, agencijama, znanstvenim i drugim obrazovnim institucijama te sudjeluje u radu savjetodavnih tijela i radnih skupina. Savez organizira domaća natjecanja (Robotička alka Junior od 2010; Hrvatska liga robotičara od 2011; Robotrka na prstenac od 2013; FIRST LEGO League od 2017), a podupire i hrvatske natjecatelje na međunarodnim natjecanjima (RoboCup Junior, FIRST Global Challenge). Osnovao je Muzej robotike i Centar za praktičnu robotiku u Puli, a za svoje potrebe i robotičku knjižnicu.

Hrvatski robotički savez član je Hrvatske zajednice tehničke kulture u Zagrebu. Članstvo saveza čini 12 udruga. Predsjednica Hrvatskoga robotičkoga saveza od 2015. je Ana Sović Kržić.

Smojver, Ivica (Požega, 7. II. 1964), strojarski inženjer, stručnjak za zrakoplovne konstrukcije i raketnu tehniku.

Na Fakultetu strojarstva i brodogradnje (FSB) u Zagrebu diplomirao je 1988., magistrirao 1994. te doktorirao 1999. disertacijom Delaminacija višeslojnih kompozitnih materijala pod djelovanjem poprečnog udarnog presjeka (mentor → I. Alfirević). U Zagrebu je radio (1988−91) na Visokim vojno-tehničkim školama Kov JNA (→ Centar vojnotehničkih škola KoV JNA General armije Ivan Gošnjak) na Katedri raketne tehnike, a od 1991. radi na FSB-u, kao redoviti profesor od 2012. Predaje kolegije Čvrstoća kompozitnih zrakoplovnih konstrukcija, Ekonomika zrakoplovnih konstrukcija, Kompozitne zrakoplovne konstrukcije, Konstrukcija zrakoplova I te Mehanika kompozitnih materijala. Bio je voditelj Laboratorija za numeričku mehaniku (1995−2002), osnivač je (2009) i voditelj Projektnoga laboratorija za numeričko modeliranje oštećenja u zrakoplovnim konstrukcijama, bio je voditelj Katedre za aerodinamiku (2004−16), a od 2016. voditelj je Katedre za zrakoplovne konstrukcije. Od 2017. na studiju Vojnog inženjerstva u Zagrebu (→ Hrvatsko vojno učilište Dr. Franjo Tuđman) predaje kolegije Raketna tehnika, Raketno naoružanje PZO te Poznavanje i tehnologija održavanja klasičnog raketnog naoružanja.

Područja su njegova znanstvenoga i stručnoga interesa problemi delaminacije višeslojnih kompozita, zrakoplovne konstrukcije, raketna tehnika te mehanička oštećenja i numeričko modeliranje oštećenja u zrakoplovnim konstrukcijama.

IKOM, poduzeće za proizvodnju lijevanih, kovanih i prešanih metalnih proizvoda sa sjedištem u Zagrebu. Osnovano je 1946. povezivanjem nekoliko zagrebačkih i varaždinskih privatnih zanatskih radionica u jedinstveno poduzeće. Prvotni naziv IKOM Industrija i kovnica Orešković Marko dobilo je po antifašističkome borcu, kovinarskom radniku poginulome tijekom II. svj. rata 1941. U doba osnutka u poduzeću je bilo zaposleno oko 130 radnika, a 1948. oko 310, dok se proizvodnja odvijala na nekoliko lokacija u Zagrebu.

Isprva su se u tvornici proizvodile isključivo značke, medalje, plakete, pehari, ordeni, oznake za uniforme, srebrna i zlatna nakitna roba, platinske prerađevine za laboratorije i znanstvene institute. Proizvodni je asortiman proširen u prvoj polovici 1950-ih, kada se u zagrebačkom gospodarstvu i domaćinstvima počeo sve više rabiti plin te se javila potreba za plinomjerima. IKOM je u suradnji s njemačkim poduzećem Rombach iz Karlsruhea počeo proizvoditi prve domaće plinomjere. Ubrzo zatim počeli su se proizvoditi i plinski protočni grijači, plinske peći te vodomjeri, proizvodnja kojih je preuzeta od vodovoda grada Zagreba.

Od 1960. do 1966. proizvodnja je povećana za 85%, a poduzeće je 1966. zapošljavalo oko 650 radnika. U drugoj polovici 1960-ih gotovo 90% plinskih peći izvozilo se.

Sredinom 1970-ih donošenjem Zakona o udruženom radu IKOM se podijelio na dva OOUR-a – Bižuterija i galanterija te Precizna mehanika i plinski aparati. OOUR Bižuterija i galanterija proizvodila je zlatni i srebrni nakit, tehničke izrađevine od plemenitih kovina, ordene, medalje, oznake za vojne i druge uniforme, sportske trofeje, plakete, značke, pehare, metalne oznake za industrijske proizvode, suvenire, metalnu galanteriju i bižuteriju. OOUR Precizna mehanika i plinski aparati proizvodila je univerzalne plinske peći za sve gorive plinove, kućanske i industrijske vodomjere, membranske kućanske plinomjere. Potkraj 1970-ih IKOM je zapošljavao oko 1000 radnika.

Početak 1980-ih doveo je do smanjenja potražnje za proizvodima OOUR-a Bižuterija i galanterija. Od 1983. u suradnji s Industrijom precizne mehanike iz Beograda poduzeće se više usmjerilo na izradbu plinomjera, vodomjera, kalorimetara, plinskih bojlera, regulatora tlaka i plinskih fasadnih peći.

Sredinom 1980-ih broj zaposlenih iznosio je oko 800, dok su pogoni i skladišta bili raštrkani na desetak lokacija diljem Zagreba. Problem jedinstvenog prostora pokušao se riješiti tako što je 1978. kupljeno zemljište na Jankomiru na kojem su se trebali objediniti svi pogoni i skladišta. Prvotni planovi su predviđali završetak gradnje do 1985., međutim, do gradnje nije došlo.

Godine 1989. dva OOUR-a postala su samostalna poduzeća. IKOM – Industrija komunalne opreme i mjerila na lokaciji Kovinska 7, bavi se proizvodnjom i servisiranjem plinskih peći i uređaja za vodu i plin s mogućnošću obavljanja trgovinske djelatnosti, usluga prijevoza i vanjskotrgovinske djelatnosti, a IKOM – Industrija i kovnica obojenih metala (skraćeno IKOM – Kovnica) na lokaciji Ilica 191 (poslije u Sesvetama, Varaždinska 76A) proizvodnjom lijevanih, kovanih i prešanih proizvoda, zlatnog i ostalog nakita, otkupom loma plemenitih metala i prijevozom putnika i robe u javnome cestovnom prometu. Oba poduzeća privatizirana su 1992., a danas djeluju kao društva s ograničenom odgovornošću. Prosječan broj zaposlenih u oba poduzeća 1990-ih bio je 30 do 60 radnika.

Proizvodnja u IKOM – Industriji i kovnici obojenih metala uglavnom je maloserijska i obavlja se po narudžbi. Kapacitet proizvodnje otkivaka je oko 50 t godišnje. Godine 2017. poduzeće je zapošljavalo 25 radnika.

brodomaketarstvo, vještina i djelatnost gradnje umanjenih primjeraka brodova i drugih plovila (makete), uz zadržavanje izvornoga izgleda, oblika, odnosa mjera i detalja izradbe. Srodno je brodomodelarstvu, koje obuhvaća izradbu malenih plovila (modeli) namijenjenih brzinskim natjecanjima ili hidrodinamičkim ispitivanjima.

Makete brodova inačice su povijesnih ili suvremenih plovila izrađene u umanjenom mjerilu, sa svim pojedinostima svojega uzora, do najsitnijih detalja. Spoj su umjetnosti, preciznosti izvedbe i tehničkih znanja. Izrađuju ih profesionalni maketari ili amateri hobisti, a nerijetko postaju izlošcima u muzejskim i kolekcionarskim zbirkama. Na natjecanjima brodomaketara prema utvrđenim se pravilima ocjenjuje umijeće izradbe maketa razvrstanih u sedam razreda.













Izradba maketa često je dugotrajna, a kod rekonstrukcijskog maketarstva obuhvaća zahtjevne pripreme tijekom kojih se istražuju povijesni izvori i izrađuju nacrti. Na osnovi jednom izrađenih nacrta i prvotne makete, ostalim je brodomaketarima olakšana izradba kopija (reprodukcijsko brodomaketarstvo).

Makete se ponajprije izrađuju od drva, ali i od metala, umjetnih smola te drugih materijala (platno, konac), uz primjenu sitnijega ručnog alata i prikladnih alatnih strojeva. Mogu biti stolne (statične) ili ploveće (funkcionalne) makete, koje se mogu održavati na vodi te su obično opremljene pogonskim i upravljačkim uređajem. Drveni trup makete broda može se izvesti iz jednoga komada (odstranjivanjem viška drva), u slojevima (spajanjem drvenih slojnica koje odgovaraju vodnim linijama), s oplatom od platica (postavljaju se na pojednostavnjeni kostur broda), ili s prikazom konstrukcije. Makete s prikazom konstrukcija, kojih izradba iziskuje vrhunsko umijeće brodomaketarstva te razumijevanje drvene brodograđevne tehnologije, rabile su se u nastavne svrhe u brodograđevnim i pomorskim školama.

Ambijentalne makete (diorame) prikazi su brodova zajedno s neposrednom okolinom, najčešće pri njihovoj gradnji u brodogradilištu ili plovidbi morem, koje se nekoć oblikovalo od gipsa, a danas od plastičnih smjesa ili plastelina. Makete brodova u boci izrađuju se izvan staklene boce te se potom posebnim alatima u jednom komadu ili dijelovima uvode u nju. Postoje i polumakete na vertikalnoj podlozi, namijenjene vješanju o zid.

Modeli brodova, jedrilica i glisera pogonjeni su jedrima ili motorom, najčešće su daljinski upravljani, a izrađuju se prema pravilima natjecanja (regate, utrke) svrstani u klase. Tek osnovnim izgledom podsjećaju na uzore, ali ih ne slijede omjerom veličina i opremom te predstavljaju zasebna tehnička ostvarenja. Hidrodinamički modeli rabe se pri projektiranju broda, za ispitivanja u hidrodinamičkim bazenima, pri čemu se procjenjuju otpor brodske forme, učinkovitost brodskoga vijka, pomorstvena svojstva budućega broda i sl. Donedavno su se izrađivali od drva s parafinskim nanosom, a danas se izrađuju samo od drva ili umjetnih smola.







Povijest brodomaketarstva u svijetu

Izvjesno je da je čovjek izrađivao umanjena plovila još u pretpovijesti. Među najstarije očuvane makete brodova pripadaju one iz mezopotamskih i egipatskih grobnica, koje su se počele javljati u III. tisućljeću pr. Kr. Od srednjega vijeka makete brodova služile su kao zavjetni darovi u crkvama europskih priobalnih gradova. U novome vijeku počelo se razvijati brodomaketarstvo, koje je u XVII. st. u engleskoj mornarici postalo profesionalna djelatnost. Izradbu maketa postupno su prihvatila i brodogradilišta. Prvi klubovi brodomodelara osnovani su u XVIII. st. Konstrukcijom minijaturnoga parnoga stroja započelo je intenzivno razdoblje funkcionalnih maketa i modela za razonodu, koje je primjenom motora s unutarnjim izgaranjem i električnih motora početkom XX. st. dobilo novi zamah.

Brodomaketarstvo u Hrvatskoj

Među najstarijim sačuvanim plastičnim prikazima brodova na području Hrvatske ističe se obredna srebrna posuda za tamjan u obliku karake iz XVI. st., koja se čuva u muzejskoj zbirci dominikanskoga samostana u Dubrovniku.

Od početka XIX. st. domaći pomorci i brodovlasnici zagovarali su spas od pogibije maketama brodova kao zavjetnim darovima. Do danas je sačuvano 187 maketa darovanih svetištima diljem hrvatske obale Jadrana. Najstarija je maketa dvojarbolnoga jedrenjaka iz 1819., koja se čuva u crkvici sv. Roka u Sutivanu na Braču.

U Puli, austrougarska je mornarica u drugoj polovici XIX. st. osnovala specijaliziranu radionicu za izradbu maketa ratnih brodova pri Pomorskom arsenalu (→ Uljanik). Makete su od 1870. bile izložene u Mornaričkom muzeju, a od 1918. preostali se primjerci čuvaju u bečkom Vojnopovijesnom muzeju (Heeresgeschichtliches Museum), splitskom Hrvatskom pomorskom muzeju i drugdje. U XIX. st. profesionalna se izradba maketa razvijala i u drugim brodogradilištima istočne obale Jadrana, što se u velikim brodogradilištima održalo do danas.







Prvotnu ideju o torpedu Riječanin → Ivan Blaž Lupis razradio je 1861. kao funkcionalni model brodice spasilac obale (njemački Küstenretter) upravljane s obale uz pomoć užadi. Osobit doprinos razvoju daljinski upravljanih modela brodova ostvario je hrvatski izumitelj → Nikola Tesla, koji je prvi konstruirao takvu napravu i predstavio je javnosti u New Yorku 1898.

Jedan od prvih hrvatskih amaterskih brodomaketara o kojima postoje svjedočanstva je kapetan duge plovidbe Ivan Kravić, čije dvije makete iz 1860. i 1861. čuva dubrovački Pomorski muzej. Brodomaketarstvo se počelo jače razvijati u XX. st., napose nakon II. svj. rata. Entuzijasti amateri, poluprofesionalni i profesionalni maketari osobito aktivno djeluju u brodomaketarskim središtima u Dubrovniku, Rijeci i okolici, Zagrebu, Splitu i drugdje. Posebno je značajan doprinos domaćih pojedinaca koji se bave rekonstrukcijskim maketarstvom, na dokumentiranju i očuvanju → tradicijske brodogradnje i hrvatske brodograđevne baštine, npr. nekoć Miroslav Štumberger i Ante Meštrović, a danas Željko Fredotović, Luciano Keber, Albert Martinović Ižanin, Branimir Šoić, Giovanni Trani i dr.









U Rijeci se od 1995. održavaju državna natjecanja brodomaketara, od 2001. u organizaciji → Hrvatskog saveza brodomaketara, koji danas okuplja sedam udruga. Hrvatska je bila domaćin svjetskih prvenstava 2006. u Dubrovniku i 2012. u Rijeci. Najtrofejniji brodomaketari u području reprodukcijskoga brodomaketarstva su Mladen Mitić, Joso Rumora, Željko Skomeršić, Roland Vlahović i dr.







Promicanjem brodomodelarstva i brodomaketarstva te organizacijom natjecanja u jedrenju radijski upravljanih modela jedrilica bavi se → Hrvatski jedriličarski savez. Od 1995. održava se u Rijeci i međunarodna regata radijski upravljanih modela jedrilica.

Prva ispitivanja hidrodinamičkih modela u Hrvatskoj izvedena su na improviziranom poligonu jezera Bajer u Gorskome kotaru (1953), a godinu poslije i u novoizgrađenom bazenu zagrebačkoga Brodarskog naučnog instituta (→ Brodarski institut), koji otad ima vodeću ulogu u gradnji i ispitivanju tih modela.







Prvi je brodomaketarski priručnik na hrvatskom jeziku Kako ćemo sagraditi model broda (1955) M. Štumbergera, a ističu se još Brodarsko modelarstvo (1968) V. Žitkovića, Uvod u brodsko modelarstvo (1982) A. Šalamona i S. Ninčevića, Tradicionalne brodice hrvatskog Jadrana (2002), Priručnik za izradbu makete trabakula (2003) L. Kebera i dr.

Materijal potreban za izradbu maketa brodova te pripadajuće nacrte u kitu donedavna je priređivalo poduzeće Tehnodidakta (isprva Izdavačko-tehnički zavod Narodne tehnike) iz Pule.

Pojedini brodomaketari svoje uspješne uratke izlažu na izložbama diljem zemlje. Danas se mnogobrojne makete brodova, osim u zbirkama privatnih kolekcionara i zbirkama brodogradilišnih i brodarskih poduzeća, čuvaju u pomorskim muzejima i zbirkama u Dubrovniku, Rijeci, Orebiću, Splitu, Novigradu, gradskim muzejima u Bakru i Korčuli, u Muzeju betinske drvene brodogradnje, Etnografskom muzeju franjevačkog samostana na Košljunu, zagrebačkom Tehničkom muzeju Nikola Tesla i dr.







Hrvatski savez brodomaketara (HSB), krovna nacionalna organizacija koja okuplja udruge brodomaketara, osnovana 2001. sa sjedištem u Rijeci. Član je Hrvatske zajednice tehničke kulture i Svjetske organizacije brodomodelara NAVIGA u razredu maketa brodova. Prvi predsjednik i jedan od osnivača saveza je Luciano Keber. Članice saveza su udruge kojih je djelatnost usmjerena razvoju i unapređenju brodomaketarstva. Godine 2018. to su bile Argosy i Udruga Nave Duminis iz Dubrovnika, Leut iz Makarske, Liburno, CTK i Zeppelin iz Rijeke te Iverak iz Zagreba, a predsjednik je bio Mladen Mitić. Osnovna djelatnost HSB-a je logistička potpora udrugama, njihovo ujedinjavanje i organiziranje državnih i međunarodnih natjecateljskih izložbi, sudjelovanje na međunarodnim natjecanjima i smotrama brodomaketarstva. Državna natjecanja brodomaketara održavaju se od 1995. jednom godišnje u Rijeci. Do 2017. su održane 22 takve izložbe, od kojih 11 po međunarodnim pravilima. Najveći su uspjesi Saveza organiziranje dvaju svjetskih natjecanja, 2006. u Dubrovniku i 2012. u Rijeci. Sve su izložbe popraćene katalozima s osnovnim podatcima o maketama i njihovim fotografijama.







Na prijedlog skupine brodomaketara iz koje se poslije razvio Savez, Hrvatska zajednica tehničke kulture donijela je 1997. nacionalna pravila za izradbu, natjecanje i ocjenjivanje maketa hrvatskih tradicionalnih brodova i brodica. Za razliku od međunarodnih pravila, koja su predviđena za ocjenjivanje napose sadržajnih, reprodukcijskih maketa, nacionalna pravila omogućuju ocjenjivanje uloženoga istraživačkog rada koji se nagrađuje dodatnim bodovima.

Kovačev, Simeon (Štip, Makedonija, 25. II. 1932), strojarski inženjer, stručnjak za motore s unutarnjim izgaranjem.

Na ljubljanskom strojarskom fakultetu diplomirao je 1959., na Fakultetu strojarstva i brodogradnje u Zagrebu (FSB) magistrirao 1971., a na kragujevačkom strojarskom fakultetu doktorirao 1986. disertacijom Doprinos analizi radnih procesa u motorima s unutarnjim izgaranjem primjenom neravnotežne termodinamike (mentori S. Veinović i → E. Škrobonja). U BiH radio je u remontnim zavodima u Koranu (1960−65) i Hadžićima (1965−66). Od 1966. radio je na Katedri motornih vozila Visoke tehničke škole KoV JNA (dio → Centra vojnotehničkih škola KoV JNA General armije Ivan Gošnjak), a od 1990. do umirovljenja 1996. u Upravi za školstvo MORH-a. Redoviti profesor bio je od 1986., predavao je kolegije tehničke mehanike te motora i motornih vozila. Bio je voditelj Laboratorija za motore i motorna vozila te načelnik Škole 1986−90.

Područja su njegova znanstvenoga i stručnoga interesa neravnotežna termodinamika, varijacija ciklusa motora s unutarnjim izgaranjem te unapređenje i racionalizacija nastavnoga procesa. Sudjelovao je u izradbi nastavnih programa za smjerove visokih vojnotehničkih škola zagrebačkoga Centra vojnotehničkih škola (1968), bio je voditelj stručne skupine za popis i procjenu nastavno-obrazovnih resursa i kapaciteta JNA te član komisije koja je radila na izradbi privremenoga ustroja Časničkoga centra HV-a (→ Hrvatsko vojno učilište Dr. Franjo Tuđman). Autor je udžbenika Utjecaj metanola kao goriva na performanse benzinskog motora (s D. Jerasom, 1975). Bio je predsjednik Društva motora i vozila u Sarajevu (1960−66).

Mikula, Miroslav (Brčko, 15. VI. 1933), elektrotehnički inženjer, stručnjak za telekomunikacije.

Diplomirao je 1957. na ljubljanskom Elektrotehničkom fakultetu, a doktorirao 1981. disertacijom Prilog analizi informacijskog kapaciteta kabelskih sistema kod postupnog uvođenja integriranih telekomunikacijskih mreža (mentor → J. Župan) na Elektrotehničkome fakultetu u Zagrebu (→ Fakultet elektrotehnike i računarstva). U poduzeću PTT (→ HP – Hrvatska pošta) bio je od 1957. zaposlen najprije kao referent, zatim šef odsjeka i upravitelj projektnoga biroa. Od 1990. bio je predsjednik upravnoga odbora poduzeća HPT. U razdoblju 1961−62. bio je honorarni asistent na Elektrotehničkome fakultetu u Zagrebu. Na Fakultetu prometnih znanosti radio je od 1986., a u zvanje redovitoga profesora izabran je 1990. Predavao je kolegije Vodovi i mreže u PTT prometu, Terminalni uređaji u PTT prometu, Planiranje telekomunikacijskih mreža, Prometni telekomunikacijski sustavi, Prometno modeliranje PT sustava te je bio voditelj Katedre za tehnologiju PTT prometa. Umirovljen je 2001.

Glavno područje njegova znanstvenog i stručnog interesa su informacijsko-komunikacijski sustavi u prometu, telekomunikacijski vodovi, mreže i terminali te elektromagnetska kompatibilnost. Uz nastavnu aktivnost, surađivao je s više gospodarskih organizacija u projektima Kompleksna istraživanja na području digitalnih mreža (1972−75), Etapna realizacija integrirane komunikacijske mreže (1976−80), Razvoj telekomunikacija (1981−85) i Istraživanje na području telekomunikacija i informatike (1986). Autor je knjiga Vodovi i mreže u PTT prometu (1988), Terminalni uređaji u PTT prometu (sa Z. Kavranom, 1989), Razvoj telekomunikacija (1994) i Planiranje telekomunikacijskih mreža (sa Z. Kavranom, 1996). Od 1994. je član HATZ-a.

mikrotehnika, konstruiranje i izradba mikroelektroničkih, mikromehaničkih i mikrooptičkih dijelova, sklopova i sustava kojih su izmjere u mikrometarskome području (0,1−1000 μm). Mikrotehnički sklopovi i sustavi nerijetko su kombinacija raznovrsnih dijelova visokointegriranih u cjelinu, što mikrotehniku čini izrazito interdisciplinarnom. Mikrotehnički elementi, osim malih izmjera, odlikuju se serijskom proizvodnjom velike točnosti i preciznosti. Daljnjom minijaturizacijom elemenata, mikrotehnika prelazi u područje → nanotehnike. Mikrotehnika kao termin pojavila se tijekom 1980-ih. Za izradbu mikrotehničkih proizvoda razvijeno je više postupaka koji se međusobno nadopunjuju.

Fotolitografija je postupak kojim se svjetlost usredotočuje na površinu i očvršćuje kemijsku prevlaku na njoj. Mekani, neizloženi dijelovi prevlake ispiru se i na kraju se s pomoću jetkala uklanja nezaštićeni materijal. Takvim se površinskim postupkom fotolitografije dobivaju elektronički elementi, primjerice otpornici, tranzistori, diode, senzori i kondenzatori. U strojarstvu se tim postupkom mogu izrađivati elektromotori, zupčanici, ležajevi, ventili, pumpe ili turbine.

Postupak LIGA (Lithographie, Galvanoformung und Abformung) predstavlja spoj litografije, galvanskog oblikovanja i kalupljenja. Obično se provodi u nekoliko koraka: ozračivanje, razvijanje, galvansko preoblikovanje i kalupljenje. Za izradbu kalupa obično se rabi određena vrsta zračenja (npr. rendgenske zrake, UV zračenje) tijekom litografije, te postupak galvanskog preoblikovanja kojim se izrađuje obličje mikrokalupa. Tim se postupkom mogu prerađivati različiti metali, slitine, polimerni materijali i keramike. Postupak je pogodan za velikoserijsku proizvodnju proizvoda izmjera manjih od 1 µm uz zadovoljavajuću točnost i preciznost. Njime se mogu izrađivati npr. dijelovi različitih mikromotora i mikropogona, satnih mikromehanizama, mikrooptičkih uređaja, optičkih senzora i dr.

Obradba skidanjem čestica provodi se preciznim strojevima koji se odlikuju točnošću i preciznošću rada u podmikrometarskome području, što je postignuto izvanrednom krutošću konstrukcije obradbenoga sustava. Primjenjuju se postupci tokarenja, blanjanja, glodanja, bušenja, brušenja i erodiranja. Njima se mogu izrađivati i složene geometrije obradaka. Služe za proizvodnju optičkih dijelova, preciznih ležajeva ili ispitnih tijela.

Mikroinjekcijsko prešanje odvija se pri vrlo visokim tlakovima ubrizgavanja (50−200 MPa). Tim se postupkom prerađuju svi polimerni materijali namijenjeni injekcijskom prešanju, npr. poliamid, poli(eter-eter-keton), polioksimetilen, polistiren, polikarbonat i dr. Odabir postupka izradbe u potpunosti je podređen proizvodu i tehnološkim mogućnostima postupka.

Područja primjene mikrotehničkih proizvoda su računalstvo i telekomunikacije (npr. optički kablovi), automobilska industrija (mikroosjetnici, ubrizgavanje goriva, regulacija ovjesa, kočenje, nadzor tlaka u pneumaticima, razina i kvaliteta ulja za podmazivanje motora, kvaliteta zraka u kabini i dr.), medicinska tehnika (liječenje krvožilnoga sustava, invazivna kirurgija, mikropumpe u infuzijskim sustavima, slušni mikrouređaji i dr.), kemijska i biokemijska tehnologija (mikromiješalice, mikroizmjenjivači topline, mikrofiltracijski i mikrodozirni sustavi te mikroreaktori) i dr.

Problematikom mikrotehnike, ujedno i nanotehnike, bavi se Laboratorij i Katedra za preradbu polimera i drva Fakulteta strojarstva i brodogradnje u Zagrebu, gdje se na znanstvenom i publicističkom planu posebno ističu → Igor Čatić i → Mladen Šercer.

Dabinović, pomorska obitelj iz Dobrote u Boki kotorskoj, koja se spominje već 1504. u kotorskim arhivskim spisima, a od XVIII. st. njezini se članovi pojavljuju i kao brodovlasnici.

Do XX. st. obitelj je dala stotinjak pomoraca, od kojih 60-ak kapetana. Na popisu kapetana duge plovidbe iz 1790. po općinama u Boki kotorskoj bili su i pripadnici obitelji: Vicko Krstov, Stijepo Perov, Bogdan Jozov i Đuro Jozov. Na popisu iz 1808. bili su Pavo, zapovjednik tartana L’Aquila i Marija, Bogdan, kapetan polake La Diana, i Ilija, koji je zapovijedao tartanama Il Sublime i San Antonio.

U XIX. st. zabilježeni su brodovlasnici: Božo (bark Fiume), Antun (barkovi Boritelj i Nuova Elena, brik Sobiesky, pelag Vitez), Bogdan (barkovi Favilla i Nemirna), Špiro (bark Conte Arturo), Aleksandar (brigantin Pace), Božidar (škuner Silvia), Pavo (bombarda Valorosa) i Niko (pelag Tonante). Antun i Marko bili su vlasnici barka Klas, izgrađenoga u Bostonu 1828., i brigantina Superbo, izgrađenoga u Rijeci 1852., Antun i Josip barka Novi Klas, izgrađenoga na Sušaku 1856., Antun i Bogdan brigantina Ures (iz 1856), a Krsto i Pavo vlasnici pelaga Unione (iz 1825).

Od poznatijih članova obitelji, uz povjesničara pomorskoga prava Antuna (1882–1964), ističe se Tihomir (1886–1974), kapetan duge plovidbe, koji je 1919. surađivao u organiziranju jugoslavenske riječne plovidbe te u osnivanju Direkcije riječne plovidbe u Beogradu (1944), gdje je bio kapetan pristaništa i voditelj izvršne službe (1945), a potom do 1972. obnašao dužnost pomorskoga savjetnika. Prikupljao je brodsku terminologiju (približno 40 000 pomorskih izraza) te bio suradnikom Pomorske enciklopedije LZ-a. Niko (1887−1970), kapetan duge plovidbe, napustio je službu zapovjednika broda u Veneciji 1914. i dobrovoljno se pridružio srpskoj vojsci. Između dvaju svjetskih ratova zapovijedao je brodovima Jugoslavenskoga Lloyda te bio njegovim predstavnikom u Buenos Airesu. Božo (1924−1999), koji se školovao u Francuskoj i Švicarskoj, osnovao je 1951. u Ženevi pomorsku kompaniju Cargos Maritimes, preimenovanu 1956. u Dabinović S.A., a 1975. poslovanje je preselio u Monako. Posadu Dabinovićevih brodova činili su većinom bokeljski mornari, a brodovi su se odvozili na remont u Jadransko brodogradilište Bijela. Poduzeće, koje je do danas u floti imalo 50-ak brodova (prvi Rhone, poznatiji Hrvatska, Boka, Ljuta, Dobrota, Kumbor), naslijedio je Božin sin Stefan, 2016. dobitnik Nagrade 21. novembar za doprinos očuvanju bokokotorske baštine.

Paša, Ivan (Veli Iž, 15. VII. 1926 – Zadar, 10. V. 2016), inženjer pomorskoga prometa i gospodarstvenik.

U Rijeci je 1965. završio Višu pomorsku školu i diplomirao 1980. na Fakultetu za pomorstvo i saobraćaj (→ Pomorski fakultet u rijeci). Završio je i Višu političku školu u Zagrebu (1949) te Školu za personalne rukovoditelje pri Predsjedništvu vlade SFRJ u Beogradu (1950). Godine 1946. zaposlio se kao referent Direkcije pomorske plovidbe Split, a potom u riječkoj Jadroliniji te Opskrbi brodova (poslije poduzeće Brodokomerc). Bio je voditelj personalne službe Jugolinije (1949−52) i voditelj službe za teret, reklamacije, tarife i agencije riječke Jadrolinije (1952−55). Bio je direktor (1955−80) brodarskoga poduzeća Jugoslavenska tankerska plovidba (→ Tankerska plovidba) u Zadru i od 1981. do umirovljenja 1988. predsjednik tadašnjega SOUR-a Jugoslavenska tankerska plovidba. Zbog povećane potrebe za visokostručnim kadrom, osnovao je 1957. Pomorsku školu Zadar.

Autor je knjige Tankerska plovidba Zadar. Razvoj Tankerske plovidbe i njezin doprinos zadarskom kraju (1996). Bio je predsjednik Privredne komore Dalmacije, Udruženja brodara SFRJ, Skupštine Saveza zadruga i ugovornih organizacija male privrede Hrvatske, Međunarodnog udruženja brodara (INSA) te potpredsjednik međunarodnoga klasifikacijskog društva Bureau Veritas u Parizu (1985–89). Dobitnik je Nagrade Grada Zadra za životno djelo (2001), te nagrade Hrvatske gospodarske komore Zlatna kuna za životno djelo (2006) za osobit doprinos razvoju pomorskoga prometa i brodarstva.

Pomorski i povijesni muzej Hrvatskog primorja Rijeka, muzej koji se bavi istraživanjem, prikupljanjem, čuvanjem i prezentacijom pomorske baštine Primorsko-goranske županije i grada Rijeke.

Nastao je 1949. pod nazivom Muzej Hrvatskog primorja, ujedinjenjem Gradskoga muzeja Rijeka (Museo Civico di Fiume, osnovanog 1893, od 1947. Gradski historijski muzej, Museo storico cittadino), i Gradskoga muzeja Sušak (osnovanog 1933). Prvi direktor bio je Aleksandar Perc (1918–1981). Građa je bila smještena u dvama prostorima, na Trsatu i u Domu kulture Vladimir Švalba Vid (dio Guvernerove palače). Naziv je 1953. promijenjen u Narodni muzej, a građa je 1956. objedinjena u Guvernerovoj palači. Muzej su tada činili Odjel Narodne revolucije, Pomorski odjel i Kulturnohistorijski odjel. Muzej je prostor palače dijelio s većim brojem različitih kulturnih ustanova, čime je rad i razvoj muzejske djelatnosti bio otežan. Pomorski odjel je 1960. izdvojen kao Pomorski muzej, naziv kojega 1961. promijenjen u Pomorski i povijesni muzej Hrvatskog primorja Rijeka (PPMHP). Narodni je muzej zatvoren, a građa je pripojena novoosnovanom PPMHP-u. Prvi direktor bio je Rikard Žic (1928−2000).

Muzejski izlošci potječu iz prapovijesnoga doba prvih naseljavanja područja današnje Rijeke i Primorsko-goranske županije do kraja XX. st., a podijeljeni su u Arheološki, Etnografski, Kulturno-povijesni odjel, Odjel povijesti pomorstva te pet izdvojenih zbirki: Zbirka Kastavštine u Kastvu, Etnografska zbirka otoka Krka u Dobrinju, Zbirka maketa brodova brodogradilišta Kraljevica, Memorijalni centar Lipa pamti u Lipi i Zbirka arheoloških nalaza Cickini u Sv. Vidu na Krku. Osim muzejske građe, Muzej ima konzervatorsko-preparatorsku radionicu, knjižnicu i pedagoški odjel.









Odjel povijesti pomorstva čine Zbirka brodskih dnevnika, nacrta i isprava, Zbirka Croatia Line (→ Jugolinija), Zbirka maketa i modela jedrenjaka i parobroda te Zbirka navigacijskih instrumenata i brodske opreme.

Iako su izložbe s pomorstvom kao temom bile dijelom stalnoga postava od 1956., prvi je samostalni postav povijesti pomorstva osnovan 1962. Postav je 2010. zbog obnove Guvernerove palače rasformiran te je postavljena izložba Jedra Kvarnera. Među ostalim izloženo je 12 slika najvećega slikara jedrenjaka XIX. st. Bartola Ivankovića, spasilački prsluk s Titanika, dnevnik barka Stefano, kopija izvornoga nacrta broda braće → Schiavon, prikaz i maketa jedrenjaka Grad Karlovac iz 1867. → Vatroslava Arčanina, slike i makete barka Contessa Hilda, Capricorno i brika Splendido, model uskočkoga broda, makete parobroda Jugolinije (→ Jadrolinija) Rab i Partizanka, fotografija posade broda Admiral Tegetthoff, plan putovanja istraživačkoga austrougarskog broda Nautilus te mnogi drugi.

Tehnička zbirka uspostavljena je 2007. unutar Kulturno-povijesnog odjela. Okuplja građu industrijske baštine Primorsko-goranske županije, poput proizvoda tvornica i radionica koji predstavljaju njihov doprinos tehnološkomu razvoju industrije na lokalnoj i svjetskoj razini. U zbirci su i razni šivaći strojevi, telefonski uređaji, pisaći strojevi, fonografi i gramofoni, radioprijamnici i radiotelegrafska oprema iz razdoblja od kraja XIX. do sredine XX. st. Fundus je 2008. obogaćen donacijom ronilačke opreme, pribora za podvodni ribolov i opreme za podvodno snimanje, dijelom ostavštine sportskoga djelatnika → Josipa Medura, a najvredniji su primjerci ronilačke opreme i podvodnih pušaka proizvedeni u Rijeci i Kostreni. Bitan dio građe čini skupina predmeta iz riječke tvornice → Torpedo koji su nekada bili dio tvorničkoga muzeja Museo del Silurificio Whitehead, postavljenoga u upravnoj zgradi tvornice (1936–45). Među Torpedovim proizvodima pohranjeni su torpedni motori na parni pogon, torpedni propeleri, upaljači za bojne glave, žiroskopski smjerni ravnači i dubinske sprave, kojima je prikazan razvoj proizvodnje torpeda u Rijeci od kraja XIX. do sredine XX. st. Zbirci pripada i slika Annibalea Plöcha, jednoga od ključnih inženjera u konstrukciji riječkoga torpeda, i cijevi za lansiranje torpeda koja se izvorno nalazila na pokusnoj lansirnoj rampi ispred tvornice Torpedo.

Muzej obuhvaća i druge zbirke tehničkih artefakata, poput Zbirke oružja, vojnoga pribora i militarija s izdvojenim stalnim studijskim postavom, koji obuhvaća karakteristične tipove oružja iz razdoblja XIII−XX. st. te Zbirka geografskih karata, planova i arhitektonskih nacrta.

Ribarska zbirka Komiža, muzejska zbirka utemeljena 1986. u Komiži na Visu, koja predstavlja ribarsku povijest i brodograđevnu baštinu Komiže.

Komiža je jedno od povijesnih središta ribarstva istočne obale Jadrana. Komiški su ribari ribarili na Jadranu, ali i trgovali ribom u Italiji te kao iseljenici osnivali ribarska središta na pacifičkim obalama Sjeverne i Južne Amerike, a uz ribolov bavili su se i preradbom ribe. Zbirka je smještena u mletačkoj utvrdi (XVI. st.) na komiškoj rivi, a sadržava zbirku izvornih predmeta brodske i ribarske opreme Komižana, veliku zbirku od 140 ribarskih čvorova, zbirku predmeta vezanih uz preradbu ribe te repliku poznate komiške gajete falkuše (→ gajeta).

Replika gajete falkuše Cicibela, predstavlja posljednji primjerak takve brodice, koju je 1925. izgradio protomeštar Jakov Geričić, a potonula je u nevremenu kraj Biševa 1986. Gajeta falkuša bila je jedinstvena ribarska brodica Komižana za ribarenje oko Palagruže i Jabuke. Želeći očuvati komišku tradicionalnu brodicu, udruga Ars Halieutica iz Komiže pokrenula je projekt kojim je na osnovi dijelova potonule brodice izgrađena replika. U projektu su sudjelovali Joško Božanić, → Velimir Salamon, ribari i brodograditelji te drugi entuzijasti, a replika je bila izložena na Svjetskoj izložbi EXPO 1998. u Lisabonu, gdje je predstavljala hrvatsku pomorsku baštinu. Tri nove brodice koje se rabe u turističke svrhe također promiču tradiciju izgradnje gajete falkuše.

kriminalistička tehnika, dio kriminalistike koji se bavi metodama pronalaženja, utvrđivanja i ispitivanja tragova i materijalnih dokaza koji ostaju iza počinjenoga kaznenoga djela te utvrđivanjem identiteta, pronalaženjem i hvatanjem počinitelja kaznenoga djela. Uglavnom primjenjuje specifične metode, poput antropometrije, daktiloskopije, grafologije, kriminalističke fotografije, forenzične balistike, medicine, biologije, toksikologije i kemije.

Kriminalistika kao znanstvena i stručna disciplina počela se u svijetu razvijati potkraj XIX. st., dok su prvi kriminalistički laboratoriji, zavodi i instituti osnovani početkom XX. st. Njemačko-švicarski kemičar i forenzičar Archibald Rudolf Reiss (1875‒1929) osnovao je 1909. Institut forenzičkih znanosti (Institut de police scientifique) u Lausanni.

Među pionire razvoja metoda kriminalističke tehnike spada i Hvaranin → Ivan Vučetić, koji je kao visoki policijski službenik u Argentini 1891. razvio i u praksu uveo deseteroprstnu daktiloskopsku klasifikaciju (daktiloskopija), koja je ubrzo prihvaćena diljem svijeta.

U Hrvatskoj su se još 1880. na Pravnome fakultetu u Zagrebu držale Kriminalističke vježbe, a od 1885. nazivale su se Kriminalistički praktikum.

Kao središte razvoja i primjene kriminalističkih metoda u Zagrebu je 1953. osnovan Ured za kriminološka ispitivanja (od 1959. Zavod za kriminalistička vještačenja i kriminološka istraživanja, od 1997. Centar za kriminalistička vještačenja Ivan Vučetić), koji od 2008. nosi ime Centar za forenzična ispitivanja, istraživanja i vještačenja Ivan Vučetić, te je ustrojstvena jedinica Ravnateljstva policije Ministarstva unutarnjih poslova RH.

Prvo cjelovito djelo iz područja kriminalistike bilo je Savremena tehnika istraživanja krivičnih djela Tomislava Markovića (1961). Radovi iz područja kriminalističke tehnike od 1953. objavljuju se u časopisu Priručnik za stručno obrazovanje radnika unutarnjih poslova (od 1992. → Policija i sigurnost).

Kriminalistička znanost u Hrvatskoj poticaj je dobila početkom rada Više škole za unutrašnje poslove u Zagrebu 1970., a osobito pokretanjem Studija za unutarnje poslove 1986. i Fakulteta kriminalističkih znanosti u Zagrebu 1990 (od 1994. Visoka policijska škola). Na toj se visokoj školi kriminalistička tehnika danas izučava na stručnome preddiplomskom i specijalističkome diplomskom studiju. Na Sveučilištu u Splitu od 2009. postoji Sveučilišni studijski centar za forenzične znanosti (od 2011. Sveučilišni odjel za forenzične znanosti), koji izvodi diplomski sveučilišni studij forenzike.

Zagrebački → Muzej policije u svojem sastavu ima zbirku Kriminalistička tehnika.

















Ekomuzej Batana, ekomuzej u Rovinju, koji se bavi istraživanjem, prezentacijom i zaštitom maritimne baštine grada Rovinja, a posebice tradicijske brodice → batane. Temelji se na sudjelovanju lokalne zajednice te njezinu identitetu i kulturnome naslijeđu. Osnovan je 2004. kao Ekomuzej i udruga Kuća o batani – Casa della batana (skraćeno Ekomuzej – Ecomuseo Batana), a glavni pokretač bio je povjesničar Marino Budicin.

Osim stalnoga postava koji uključuje ribolovni alat i pribor te batane u luci, kontinuiranom organizacijom događaja Ekomuzej korisnicima predstavlja i nematerijalnu baštinu grada. Većina izložaka prikupljena je donacijama građana. Sastavnice muzeja su Kuća o batani (lokalno Muòstra), Mali škver (Peîcio squèro), Spacio Matika (Spàcio), Rovinjska regata (Regata) i Batanini puti.

Kuća o batani otvorena je 2004. u tipičnoj rovinjskoj višekatnici iz XVII. st., na obali poluotočne gradske jezgre, a središnji je interpretacijski i dokumentacijski centar sa stalnom izložbom, koji obuhvaća tri multimedijalna i interaktivna galerijska prostora. U izložbu su integrirani rovinjski dijalekt muòstra i autohtoni rovinjski jezik, a poseban je izložak sažeta slikovna projekcija dvomjesečnoga procesa izgradnje batane Oûn rìgno (Jedno kraljevstvo), fotografa Damira Fabijanića, koja je 2004. izgrađena u konobi Francesca Budicina, jednoga od posljednjih graditelja batana.

Mali škver malen je trg ispred Kuće o batani gdje se održavaju razne manifestacije i programi Ekomuzeja na otvorenome. Umijeće i vještina gradnje i popravaka batane nematerijalna je baština RH, stoga Ekomuzej i Grad Rovinj od 2004. sustavno potiču izgradnju novih brodica, a program gradnje i popravka batane održava se na Malome škveru. Ondje je do danas izgrađeno pet batana Oûn rìgno (2004), Fiamita (2005), Calsanta (2006), Arupina (2007) te Liliana (2008), a 2004., 2009. i 2010. popravljeno ih je osam (Risorta, Adria, Camaiore, Leonberg, Antonietta, Santa Croce, Regina i Flora). Uz gradnju broda, Ekomuzej organizira i etnoprizore, gdje posjetitelji mogu promatrati i isprobati vještine krpanja mreža, opletanja boca i izradbe vrša.

Spacio Matika, otvoren 2006., tradicionalan je vinski podrum ili konoba kamenih rovinjskih kuća, gdje se čuvalo, prodavalo i degustiralo vino. Ondje Ekomuzej predstavlja lokalna jela, pjesme i običaje.

Rovinjska regata, od 2005. u organizaciji Ekomuzeja i jedriličarskoga kluba Maestral, godišnja je manifestacija tradicionalne rovinjske fešte brodica, mora i mornara. U regati sudjeluju tradicijske barke s oglavnim (vìla al tièrso) i latinskim jedrom. Oglavna jedra, do 1960-ih specifična za sjeverni dio istočne obale Jadrana, istisnuo je iz uporabe maleni izvanbrodski motor Tomos. Održavanjem Rovinjske regate Ekomuzej teži očuvanju znanja i umijeća jedrenja oglavnim jedrom te tehnika njegove izradbe i oslikavanja.

Batanini puti dio je Ekomuzeja na otvorenome sa »stalnim postavom« građevina i desetcima očuvanih rovinjskih batana. To je tematski put rovinjskom rivom od Maloga mola (Mul peicio), središta lokalnoga maritimnog života izgrađenoga u srednjem vijeku, koji se razdvaja u dvama smjerovima, prema Kući o batani i Malome škveru ili prema jedinom aktivnom rovinjskom brodogradilištu za popravak rovinjskih brodica. Osim rivom, Batanine pute može se prijeći morem, od Maloga mola pa oko poluotočne stare gradske jezgre do Spacija Matika, u pratnji barkariola (vozača brodice).

Projekt Ekomuzeja upisan je 2016. u UNESCO-ov Registar najboljih praksi očuvanja nematerijalne kulturne baštine svijeta.

minsko-eksplozivna sredstva, ubojita sredstva koja djeluju aktiviranjem eksplozivnoga punjenja. Obuhvaćaju streljivo, bombe, raketne projektile s bojnim glavama (→ raketno oružje), → torpeda, mine, improvizirane eksplozivne naprave, mine iznenađenja, eksplozive, inženjerijske eksplozivne metke te sredstva pripale.

Streljivo su ubojita sredstva kojih se osnovni dio (projektil) izbacuje iz cijevi pješačkoga ili topničkoga vatrenog oružja, a čine ga metci, granate, tromblonske i minobacačke mine, te njihovi dijelovi: upaljači, čahure s kapsulom, barutna punjenja i dr. Bombe su projektili ispunjeni eksplozivom koji se bacaju rukom (pješačke bombe), ispuštaju iz zrakoplova (zrakoplovne bombe) ili plovila (dubinske bombe). Mine su skrovito postavljena eksplozivna sredstva, koja se aktiviraju slučajnim nailaskom osobe (protupješačke mine), vozila (protuoklopne mine) ili plovila (podvodne mine). Sastoje se od kućišta (košuljica), upaljača i eksplozivnoga punjenja. Protupješačke mine mogu biti razorne ili rasprskavajuće, s eksplozivnim punjenjem mase veće od 27 g. Protuoklopne mine mogu biti razorne, probojne ili kumulativne, a punjenje im je mase veće od 4,5 kg. Prema načinu aktiviranja mine se dijele na: nagazne, potezne i kombinirane. Polažu se u minska polja, u skupini i pojedinačno, samo pješačke, samo protuoklopne ili mješovito. Podvodne mine se prema načinu aktiviranja dijele na kontaktne, nekontaktne i upravljane, a prema načinu postavljanja na ležeće, usidrene, plutajuće i magnetne. Improvizirane eksplozivne naprave su mine pojedinačno izrađene kombiniranjem topničkoga streljiva, mina, bombi, eksploziva vojnoga i gospodarskoga podrijetla ili proizvedenoga u kućnim laboratorijima, plinskih boca, spremnika lakozapaljivih tekućina; aktiviraju se nagazom, potezom, kemijskom reakcijom, satnim mehanizmom, daljinski (radioodašiljačem, mobilnim telefonom) ili ih aktivira nositelj (bombaš samoubojica). Mine iznenađenja su eksplozivna sredstva skrivena u predmetima svakodnevne uporabe, vozilima i sl.

Eksplozivi su kemijski spojevi koji pod utjecajem početnoga impulsa za iznimno kratko vrijeme prelaze iz čvrstoga, želatinoznoga ili tekućega u plinovito stanje oslobađajući golemu količinu energije. Mogu biti brizantni (razorni), inicijalni (poticajni), pogonski (potisni) ili pirotehničke smjese. Plastični eksploziv je podvrsta brizantnoga, kojemu je dodan plastifikator radi lakog oblikovanja. Inženjerijski eksplozivni metci su lijevanjem ili prešanjem oblikovani eksplozivi standardizirane mase, a najčešće ih rabe inženjerijske postrojbe za rušenje objekata. Sredstva pripale služe za aktiviranje eksploziva.

U Kini su već u IX. st. otkrili eksplozivne smjese slične crnomu barutu, dok je povijesni razvoj minsko-eksplozivnih sredstava u Europi započeo otkrićem izradbe baruta u XIII. st. i njegovom primjenom u vojne svrhe. Crni je barut bio jedini poznati eksploziv sve do sredine XIX. st., kada se počinju pronalaziti nove vrste. Talijanski kemičar Ascanio Sobrero sintetizirao je nitroglicerin 1847., švedski kemičar Alfred Nobel patentirao dinamit 1867., a trinitrotoluen (TNT) je otkriven 1902.

Minsko-eksplozivna sredstva u Hrvatskoj

Najznačajnija tvornica eksplozivnih sredstava na području Hrvatske bio je Riječki tehnički zavod (→ Torpedo), u kojem je John Whitehead, na osnovi zamisli Ivana Blaža Lupisa, 1866. razvio prvi uporabljivi torpedo, a od 1881. tvornica ih je masovno proizvodila i izvozila po cijelome svijetu. Proizvodnja torpeda u toj tvornici zadržala se do sredine 1960-ih.

Kraljevina SHS, odn. Jugoslavija, imala je razmjerno nerazvijenu proizvodnju eksploziva. U Mahićnom kraj Karlovca 1919–21. dioničko društvo za kemijsku industriju Titanit iz Zagreba izgradilo je tvornicu privrednih eksploziva. Svojim je proizvodima opskrbljivala cijelu zemlju do 1931., kada je država obustavila sve narudžbe. Godine 1937. Titanitu je oduzeta koncesija, a 1938. poduzeće je obustavilo rad. U tvornici je radilo oko 300 radnika.

Nakon II. svj. rata tadašnja Jugoslavija počela je razvijati namjensku vojnu industriju, u sastavu koje je bila i masovna proizvodnja eksploziva i mina. Glavne tvornice minsko-eksplozivnih sredstava bile su u Bugojnu (Slavko Rodić), Goraždu (Pobjeda), Valjevu (Krušik), Vogošći (Unis-Pretis), Konjicu (Igman). Tvornice eksploziva bile su u Kamniku (Kamnik), Vitezu (Slobodan Princip Seljo), Bugojnu i dr. Od 1950. djelovala je tvornica minobacačkih mina i topničkih granata → Marko Orešković Lika (MOL) u Ličkome Osiku, kao najveće tadašnje poduzeće za proizvodnju minsko-eksplozivnih sredstava na području Hrvatske.







Tijekom Domovinskoga rata minsko-eksplozivna sredstva rabila su se masovno, pa do danas u Hrvatskoj poseban problem predstavlja humanitarno → razminiranje. Najveće je razaranje zbog namjernog aktiviranja velike količine uskladištenih sredstava izazvala JNA 29. IX. 1991. u Bjelovaru.







Početkom Domovinskoga rata započela je za potrebe HV-a proizvodnja minsko-eksplozivnih sredstava u više hrvatskih tvorničkih i obrtničkih pogona (npr. → Đuro Đaković Grupa iz Slavonskoga Broda, → Končar – Specijalni uređaji i sistemi iz Zagreba, → Rikard Benčić – Specijalna proizvodnja iz Rijeke). U novije su doba minsko-eksplozivna sredstva i privredne eksplozive proizvodila poduzeća ATIR iz Zagreba, Croex iz Splita, Geotehna iz Varaždina, Maxam Detines iz Mahova kraj Siska.

Obsieger, Josip (Varaždin, 1. VII. 1923 – Rijeka, 14. V. 2013), strojarski inženjer, stručnjak za hidraulične kormilarske uređaje.

Na Tehničkome fakultetu u Zagrebu (→ Fakultet strojarstva i brodogradnje) diplomirao je 1949. te doktorirao 1971. disertacijom Prilog određivanju granica opteretivosti kliznih ležajeva s hidrodinamičkim podmazivanjem (mentor → A. Heim). Na Fakultetu je bio asistent u Zavodu za konstrukciju strojnih dijelova (1949−52), konstruktor i projektant u tvornici dizala i ljevaonici → Vulkan u Rijeci (1953−60), gdje je osnovao odjel za konstrukciju kormilarskih uređaja (1956) izradivši mnogobrojne projekte za domaća brodogradilišta. Na Tehničkome fakultetu u Rijeci zaposlen je od 1960., a u zvanje redovitoga profesora izabran je 1972. Predavao je kolegije Elementi strojeva, Mehanički prijenosnici, Hidrostatski prijenosnici i Brodski pomoćni strojevi. Bio je predstojnik Zavoda za osnove konstruiranja (1960−72., 1975−81. i 1984−92) te dekan (1972−74). Predavao je i na Mornaričko-tehničkoj akademiji u Puli (1967−69) te na Mornaričkoj akademiji u Splitu (1971−73). Umirovljen je 1992.

Područja njegova znanstvenoga i stručnoga interesa su elementi strojeva, posebice hidraulični kormilarski uređaji za brodove i hidrostatski uređaji za prijenos energije za brodove. Autor je knjige Neka razmatranja o izboru korekcija profila evolventnih ozubljenja (1989).

Eren, Robert (Budimpešta, 14. XI. 1922), strojarski inženjer, stručnjak za konstrukciju alata i uređaja.

Na Mašinskome fakultetu u Beogradu diplomirao je 1950., a na Tehničkome fakultetu u Rijeci doktorirao 1977. disertacijom Istraživanje pojava zakonomjernosti organizaciono tehnoloških činilaca u metalo-prerađivačkoj industriji (mentor V. Bulat). Nakon diplome, radio je u tvornici Torpedo u Rijeci 1951−53., potom u poduzećima Svjetlost u Rijeci, Zmaj u Zemunu i Zavodu za unapređenje proizvodnje Kotara Rijeka, a potom ponovno u Torpedu od 1958., gdje je bio voditelj službe alata, tehnološkog odjela za tehnologiju strojne obradbe te odjela tehničke pripreme proizvodnje. Na Strojarskome fakultetu (→ Tehnički fakultet u Rijeci) u Rijeci radio je povremeno od 1964., stalno od 1965., od 1980. kao redoviti profesor. Predavao je kolegije Osnove tehnoloških procesa, Projektiranje tehnoloških procesa, Tehnička priprema proizvodnje te Mjerenje i kontrola. Bio je predstojnik Zavoda za proizvodno strojarstvo te dekan 1981−83. Umirovljen je 1985.

Područja su njegova znanstvenoga i stručnoga interesa konstrukcije specijalnih steznih, reznih i mjernih alata i uređaja te organizacija rada.

razminiranje, otkrivanje, uklanjanje, deaktiviranje ili uništavanje mina, a u širem smislu i neeksplodiranoga streljiva te improviziranih eksplozivnih sredstava. Taktičko razminiranje uglavnom se provodi u ratu za omogućavanje prolaska vojnih snaga kroz minska polja, a humanitarno razminiranje za potpuno uklanjanje mina s nekog područja, kako bi se njime moglo sigurno koristiti. Postupak razminiranja obuhvaća izviđanje minskih polja, izradbu prolaza i konačno čišćenje. Prema načinu provođenja i uporabe sredstava dijeli se na ručno (uz pomoć detektora metala, pipalice ili drugih priručnih sredstava, uvježbanih životinja), eksplozivno (aerosolna i lansirna eksplozivna sredstva) i mehaničko (strojno) razminiranje (strojevi za mlaćenje po tlu – mlatilice, za rahljenje tla – freze, kombinirani strojevi), a radi se i na novim tehnologijama otkrivanja mina.

Tijekom I. svj. rata razminiranje se provodilo bez posebne obuke i specijaliziranih sredstava zbog jednostavne konstrukcije mina i razmjerno rijetkoga postavljanja minskih polja. U II. svj. ratu razminiranje je postalo iznimno važno zbog česte uporabe mina kao učinkovita sredstva u protuoklopnoj borbi. Usprkos nastojanjima međunarodne zajednice i odredbama međunarodnih ugovora, polaganje mina nastavljeno je u sukobima diljem svijeta i nakon II. svj. rata (400 milijuna mina do 1994).

Potkraj 2016. zemlje s najvećom površinom minski kontaminiranoga zemljišta (više od 100 km²) bile su Afganistan, Angola, Azerbajdžan, BiH, Čad, Hrvatska, Irak, Kambodža, Tajland i Turska. Iste je godine razminirano oko 170 km² zemljišta, pri čemu je uništeno više od 232 000 protupješačkih mina i 29 000 protuoklopnih. Od mina je te godine u svijetu poginulo 8605 osoba.

U Hrvatskoj je tijekom Domovinskoga rata postavljen velik broj mina (procjenjuje se oko jedan milijun). U razdoblju 1991‒2017. u 1372 nesreće uzrokovane minama stradale su 2002 osobe, od kojih je 518 osoba poginulo. Potkraj 2017. minski sumnjiv prostor zauzimao je površinu od 412,7 km², a zahvaćao je devet županija te 60 gradova i općina. Pretpostavljalo se da je prostor bio zagađen s približno 40 000 mina.







Tijekom Domovinskoga rata razminiranje su provodile inženjerijske postrojbe HV-a i specijalna policija, a nakon njega humanitarno razminiranje provode privatna poduzeća. Od 1998. planiranjem protuminskoga djelovanja bavi se Hrvatski centar za razminiranje (HCR). Godine 2016. u Hrvatskoj je razminirano 38,3 km² minski sumnjiva prostora, na čemu je radilo 46 ovlaštenih poduzeća s ukupno 653 pirotehničara i 55 strojeva za razminiranje. Hrvatski program humanitarnoga razminiranja, kojim se predviđa uklanjanje svih mina u razmjerno kratkom vremenu, jedan je od ambicioznijih u svijetu.







U Hrvatskoj se više poduzeća bavi razvojem i proizvodnjom strojeva za razminiranje, zasnovanih na inovativnom pristupu proisteklom iz domaćih iskustava. Tvornica → Dok-Ing iz Zagreba proizvodi daljinski upravljane lake strojeve za razminiranje MV-4 i srednje MV-10, a stekavši ugled jednoga od najboljih svjetskih proizvođača, izvozi ih u više od 20 zemalja svijeta. Tvornica → Đuro Đaković Grupa Specijalna vozila iz Slavonskoga Broda proizvodi gusjenične daljinski upravljane strojeve za razminiranje vlastite konstrukcije, srednji RM-KA-02 i teški RM03.







pirotehnika, djelatnost koja se bavi proučavanjem, stvaranjem i iskorištavanjem posebnih učinaka koji nastaju pri reakciji pirotehničkih smjesa. Pirotehnika u širem smislu obuhvaća tehnički proces sastavljanja i punjenja (laboracije) streljiva te njegove delaboracije. Pirotehničke smjese su tvari namijenjene postizanju učinaka iniciranja, zadimljavanja, osvjetljavanja, zapaljenja, ekspanzije plinova i zvuka. U civilnome području pirotehničkim se sredstvima proizvode zvučni i svjetlosni efekti radi upozoravanja ili spašavanja (signalne rakete i sl.) ili zabave (zabavna pirotehnika ‒ petarde, vatromet), a rabe se i u automobilskoj industriji za aktiviranje sigurnosnih zračnih jastuka u slučaju sudara te u zrakoplovnoj industriji za aktiviranje zračnih tobogana za evakuaciju putnika nakon prisilnoga slijetanja. Vatromet obuhvaća sredstva kojima se postižu svjetlosni efekti prskalica, baklji, vrtloga, fontana i slapova, u kojima boju svjetla određuju metalne soli u sastavu pirotehničke smjese. Ta se sredstva ispaljuju s pomoću raketa jednostavne konstrukcije u obliku cijevi od kartona ili plastike punjene pogonskim nabojem i pirotehničkom smjesom za stvaranje željenoga učinka.

U hrvatskim krajevima postoje izvorne tradicije uporabe pirotehničkih sredstava. U primorju je odavna omiljena proizvodnja zvučnih efekata s pomoću minijaturnih mužara, posebice u razdoblju od Badnjaka do Nove godine. U Sinju se tijekom svečanosti Alke rabe veliki mužari, tzv. mačkule, koji pucnjevima najavljuju natjecanja i obilježavaju pogotke alkara »u sridu«. U Zagrebu je na Jelačićevu trgu 1865. održan prvi vatromet, a od 1877. Grički top svakodnevno označava podne.

Danas se proizvodnjom zabavne pirotehnike bavi poduzeće Mirnovec Pirotehnika iz Samobora, dok se više poduzeća bavi njezinom distribucijom i prodajom, a od 2000. se redovito održava Festival vatrometa u Samoboru, odn. Zagrebu.







Margić, Slavko (Zagreb, 9. III. 1919 – Rijeka, 30. I. 1991), strojarski inženjer, stručnjak za alatne strojeve.

Na Tehničkome fakultetu u Zagrebu (→ Fakultet strojarstva i brodogradnje) diplomirao je 1945., a doktorirao 1977. na Tehničkome fakultetu u Rijeci disertacijom Brazda na kraju trošenja leđne površine alata (mentor H. Muren). Radio je u riječkoj tvornici Torpedo (1947−63), gdje je bio voditelj ljevaonice, proizvodnje, strojne obradbe, alatnice te biroa za unapređenje proizvodnje, a ondje je, nakon zaposlenja na Strojarskome fakultetu u Rijeci (→ Tehnički fakultet u Rijeci), nastavio raditi kao savjetnik. Na riječkom je Fakultetu predavao od 1963., izabran je za redovitoga profesora 1975. te umirovljen 1984. Predavao je kolegije Alatni strojevi te Alati i radne naprave. Bio je prvi voditelj Katedre za alatne strojeve i alate (1962−70) te predstojnik Zavoda za tehnologiju i organizaciju (1974−78). Područje je njegova znanstvenoga i stručnoga interesa bila konstrukcija i izradba alata. Autor je udžbenika Alatni strojevi I. dio (1965), Stezne naprave (1968), Štance I. dio (s B. Rebecom, 1968), Alatni strojevi – kinematika alatnih strojeva (1974), Radne naprave (1980).

Škrobonja, Edgar (Kostrena, 26. VI. 1920 − Rijeka, 14. XII. 1990), strojarski inženjer, stručnjak za grijanje i ventilaciju.

Služio je u Školi za rezervne artiljerijske oficire u Sarajevu (1940−42), bio je mornar na brodu riječne plovidbe na Dunavu (1942−44). Nakon rata, radio je u poduzećima Ikarus u Zemunu i Svjetlost u Rijeci. Na Strojarsko-brodograđevnom fakultetu u Zagrebu (→ Fakultet strojarstva i brodogradnje) diplomirao je 1958., a doktorirao 1976. disertacijom Termodinamska analiza uplivnih veličina kod hlađenja vode u kaminima pomoću uzduha (mentor → M. Viličić). Na visokim školama Tehničkog školskog centra KoV JNA u Zagrebu (→ Centar vojnotehničkih škola KoV JNA General armije Ivan Gošnjak) radio je 1958−73., gdje je od 1966. bio načelnik škole i voditelj katedre Nauka o toplini, odn. Motori i vozila (nastale spajanjem katedri Nauka o toplini i Motori i vozila) 1967−73. te je sudjelovao u osnivanju Vojnotehničkoga fakulteta (dio Centra). Predavao je kolegije Nauka o toplini I i II te Teoretske osnove motora. Na Strojarsko-brodograđevnom fakultetu u Zagrebu  bio je honorarni asistent (1958−65). Godine 1973. preselio se u Rijeku, gdje je na Strojarskome fakultetu (→ Tehnički fakultet) bio predavač od 1964., redoviti profesor od 1982., a umirovljen je 1990. Predavao je kolegije Nauka o toplini I i II. Bio je prodekan (1972−74) i dekan (1974−76).

Područja su njegova znanstvenoga i stručnoga interesa grijanje i ventilacija velikih hala te konstrukcija zrakoplovnih i drugih motora. Autor je više projekata toplana te skripta Teoretske osnove motora sa unutarnjim izgaranjem (1960).

Barić, Josip (Knin, 16. XII. 1915 − Rijeka, 11. IX. 2000), elektrotehnički inženjer, stručnjak za elektroinstalacije brodova i podmornica.

Na Tehničkome fakultetu u Zagrebu diplomirao je 1941. Nakon diplome, bio je honorarni predavač na više srednjih škola te 1949−53. asistent na studiju elektrotehnike Tehničkoga fakulteta. U poduzeću Autokomanda u Zagrebu radio je 1942−45. na električnim instalacijama motornih vozila, u Tvornici Rade Končar u Zagrebu 1945−53., kao pogonski inženjer, šef odjela za popravke električnih strojeva te konstruktor velikih rotacijskih strojeva i velikih hidrogeneratora, a u tvornici Svjetlost u Rijeci je 1953−55. radio na električnim uređajima i instalacijama za brodove. Od 1955. projektirao je električne uređaje za brodove trgovačke i ratne mornarice u poduzeću Brodoprojekt u Rijeci, gdje je bio šef odjela 1960−62., a 1962−66. projektirao je električne uređaje za podmornice. Za ratnu mornaricu vodio je cjelokupne projekte rekonstrukcija školskoga broda Galeb, jahte Jadranka i dr. Bio je glavni projektant električnoga dijela podmornica tipa Heroj, a na podmornicama Sutjeska i Neretva projektirao je glavne propulzijske električne strojeve, elektromotorne pogone, akumulatorske baterije i pomoćne izvore električne energije.

Od 1962. bio je docent na Strojarskom fakultetu u Rijeci (→ Tehnički fakultet u Rijeci), a od 1975. redoviti profesor. Predavao je kolegije Osnove elektrotehnike, Brodska elektrotehnika i Osnove elektrotehničkih strojeva. Bio je predstojnik Zavoda za energetiku i energetska postrojenja 1974−78., prodekan 1970−72. i dekan 1968−70. Umirovljen je 1984.

Područja njegova znanstvenoga i stručnoga interesa bila su elektrotehnika u brodostrojarstvu, električne brodske mreže i ušteda energije u propulziji broda. Bio je suradnik Pomorske enciklopedije LZ-a te autor knjige Zaštita od struja kratkog spoja i selektivnost u brodskim mrežama (1988). U Jugoslavenskom registru brodova u Splitu (→ Hrvatski registar brodova) bio je član Stručnoga savjeta i predsjednik Komisije za električne uređaje na brodovima.

Anzulović, Boris (Zadar, 25. X. 1947), strojarski inženjer, stručnjak za materijale i zavarene konstrukcije.

Na Fakultetu strojarstva i brodogradnje u Zagrebu diplomirao je 1971. i doktorirao 1982. disertacijom Prilog analizi djelovanja vibracijske obrade na promjenu stanja zaostalih naprezanja (mentor → M. Novosel). Od 1971. bio je projektant u Brodosplitu, a od 1973. na Fakultetu elektrotehnike, strojarstva i brodogradnje u Splitu asistent i od 1998. redoviti profesor. Bio je dekan Fakulteta (1985−87), predstojnik Zavoda za strojarsku tehnologiju (1983−85., 1994−98) te rektor Veleučilišta u Splitu (VEST, 1998−2003). Nastavu je održavao u Splitu na Višoj pomorskoj školi i Kemijsko tehnološkom fakultetu te u Mostaru na Strojarskom fakultetu (1992−95). Od 2009. do umirovljenja 2012. bio je direktor u splitskom poduzeću Kolo. Predavao je kolegije Materijali, Zavarivanje i Zavarene konstrukcije te je bio voditelj više domaćih i inozemnih projekata. Bio je suosnivač VEST-a 1998., koji je osim inženjerskoga studija imao društvene i zdravstvene studije. Odlukom Vlade RH VEST je 2003. integriran u Sveučilište u Splitu kao stručni studij.

Bavio se konstrukcijama i materijalima te ispitivanjem njihovih svojstava. Autor je konstrukcija i patenata uređaja za nerazorno ispitivanje pod morem i ispitivanja čvorišta bušećih platformi na otvorenome moru. Za potrebe studenata napisao je više skripata te knjige Materijali (1983–2003) i Zavarivanje (1985–2003). Bio je predsjednik Hrvatskoga društva za tehniku zavarivanja (1985−87).

Naše more, međunarodni znanstveno-stručni časopis koji obrađuje teme vezane uz more i pomorstvo, a koji od 1919. izlazi različitim ritmom, danas kao dvobroj četiri puta godišnje.

Časopis nije izlazio 1921–53. Tijekom izlaženja često je mijenjao podnaslove. Prvi podnaslov 1919. i 1920. bio je Glasilo Jugoslovenske pomorske matice. Ponovnim objavljivanjem 1954. Naše more nosi podnaslov Glasilo Kluba pomoraca »Miho Pracat«: ilustrirani časopis, od 1969. ima podnaslov Ilustrirani časopis, koji je od 1975. dopunjen pa glasi Ilustrirani časopis: pomorstvo, turizam, kultura, znanost. Od 1979. podnaslov glasi Pomorski časopis, od 1993. Pomorski znanstveni časopis, od 2003. Znanstveni časopis za more i pomorstvo, a od 2014. do danas Međunarodni znanstveno-stručni časopis za more i pomorstvo. Od 1993. do danas promijenio je i nekoliko usporednih podnaslova na engleskom jeziku. Prvi izdavač bila je Jugoslovenska pomorska matica iz Dubrovnika, a danas je to Sveučilište u Dubrovniku (od 2003). U međuvremenu je promijenio nekoliko izdavača.

Časopis su pokrenuli predstavnici dubrovačkih brodovlasnika, pomoraca i bankara, a prvi urednik bio je Andrija Čurlin. U prvome godištu izašla su dva broja, a u sljedećem još osam. Ponovnim pokretanjem časopisa 1954. Naše more mijenja učestalost izlaženja pa izlazi uglavnom kao dvobroj tri puta godišnje. Časopis od 1995. ima međunarodno uredničko vijeće. Danas je indeksiran u više od 15 međunarodnih baza podataka, a od 2007. dostupan je i na portalu znanstvenih časopisa RH.

Časopis se sastoji od glavnoga dijela i priloga (sadrži ostale teme vezane uz more). Radovi su obrađeni na znanstvenoj, stručnoj i popularnoj razini. Najzastupljeniji su radovi iz tehničkoga i biotehničkoga područja te prirodnih znanosti, vezani uz obalu, more i podmorje. Objavljuje i teme iz navigacije, brodske tehnologije i strojarstva, brodarstva, pomorskoga gospodarstva, transporta, otpremništva (špedicije), pomorskoga prava, oceanologije, akvakulture, ekologije i biologije mora te teme iz povijesti, nautičkog i primorskog turizma, pomorskog i općenito stručnog obrazovanja.