Hudec, Mladen (Slunj, 8. II. 1924 − Zagreb, 7. II. 2004), građevinski inženjer, stručnjak za tehničku mehaniku.

Diplomirao je 1950. na Građevinskom odsjeku Tehničkoga fakulteta (→ Građevinski fakultet; sv. 3) u Zagrebu, gdje je doktorirao 1980. disertacijom Metoda iregularne mreže (mentor Z. Kostrenčić). Radio je na Tehničkome fakultetu u Sarajevu (1951–61) gdje je pri Katedri za statiku utemeljio Laboratorij za modelska ispitivanja. Bio je voditelj nadzora na izgradnji objekata hidroelektrane Senj (1961–65), a od 1965. bio je zaposlen na → Rudarsko-geološko-naftnome fakultetu u Zagrebu, gdje je u zvanje redovitoga profesora izabran 1980. Predavao je kolegije Mehanika, Otpornost materijala, Građevinarstvo, Mehanika stijena, Izgradnja podzemnih prostorija i tunela i dr. Akademske godine 1970/71. bio je gostujući profesor na Henry Crumb School of Mines Sveučilišta Columbia u New Yorku. Umirovljen je 1994.

Isticao se znanstvenom djelatnošću u području statike građevinskih konstrukcija, statike podzemnih prostora, eksperimentalne mehanike i u interdisciplinarnom području biomehaničkih istraživanja. Bio je istaknuti stručnjak na području konstruktivnih dijelova sedamdesetak uglavnom armiranobetonskih konstrukcija i podzemnih objekata na području bivše SFRJ. Izvorni radovi iz interpolacije izokroma međunarodno su priznati kao Hudecova metoda. Bio je predsjednik → Hrvatskog društva za mehaniku (sv. 4) 1967−68. te od 1988. prvi predsjednik Saveza društva za tunele Jugoslavije sa sjedištem u Zagrebu. Suautor je prve knjige iz biomehanike na hrvatskom jeziku naslova Principi i elementi biomehanike (s V. Nikolićem, 1988). Od 1998. je professor emeritus Sveučilišta u Zagrebu.

Farmaceutsko-biokemijski fakultet, visokoškolska i znanstvenoistraživačka ustanova Sveučilišta u Zagrebu, koja izvodi sveučilišne studije u znanstvenom polju farmacije (grane farmacije i medicinske biokemije). U Hrvatskoj predstavlja središte znanstvenog i stručnog razvoja polja te je jedini fakultet koji obrazuje farmaceutske i medicinsko-biokemijske stručnjake.

Početak studija

Studij farmacije jedan je od najstarijih studija na prostoru Hrvatske te među prvim studijima ljekarništva na jugoistoku Europe. Njegovu su osnivanju najviše pridonijeli profesori Mudroslovnoga fakulteta u Zagrebu → Gustav Janeček, → Bohuslav Jiruš i → Vinko Dvořák (sv. 4). Studij je osnovan 1882. rješenjem cara i kralja Franje Josipa I. te Naredbom Kraljevskoga zemaljskog vladina odjela za bogoštovje i nastavu kao Farmaceutski učevni tečaj Mudroslovnoga fakulteta, čime je na zagrebačkom sveučilištu započela nastava iz farmacije. Uvjeti za upis bili su završene barem četiri godine gimnazije, položen tirocinijski ispit (praktični ispit ljekarništva) te dvije godine rada u javnoj ljekarni. Ubrzo se pokazala potreba za osnivanjem samostalnog fakulteta, a prvi korak k tomu bio je preoblikovanje tečaja u Farmaceutski odjel (1928). Samostalni Farmaceutski fakultet osnovan je 1941., a za prvog dekana izabran je → Antun Vrgoč. Zbog ratnih okolnosti nastavna i znanstvena aktivnost znatno je usporena, a 1945. Fakultet je nakratko ukinut. Nakon ponovne uspostave, Fakultetu je dodijeljena zgrada u Kukovićevoj ulici 1 (danas Ulica Ante Kovačića 1), a studij je tada upisalo gotovo 500 studenata (od kojih 80% žena). Godine 1963. ime je promijenjeno u Farmaceutsko-biokemijski fakultet, koje nosi i danas.

Na fakultetu je 1935–41. radio → Vladimir Prelog, dobitnik Nobelove nagrade za kemiju (1975), kojemu je 1952. na poticaj tadašnjega dekana → Frana Kušana dodijeljen počasni doktorat Sveučilišta u Zagrebu.





Fran



Do sada je na Fakultetu diplomiralo više od 8000 studenata, oko 350 njih steklo je stupanj magistra znanosti, a više od 200 doktorat znanosti. Danas je na Fakultetu oko 950 redovitih studenata na diplomskim i oko 200 na poslijediplomskim studijima (doktorski i specijalistički).

Nastava

Nastava studija u samom je početku trajala dvije godine (1882), a 1928. produljena je na tri godine nastave i jednu godinu prakse. Od osnutka Farmaceutskog odjela postojao je i doktorski studij koji je neko vrijeme bio ukinut jer ga nije pohađao ni jedan student, a ponovno je uspostavljen 1945. Nakon osamostaljenja Fakulteta nastava je produljena na četiri godine studija. Godine 1957. uvedena su dva studijska smjera, Kliničko-kemijski i Sanitarno-kemijski, koji su studenti odabirali na trećoj godini studija. Godine 1961. studij se dijelio na Farmaceutsko-tehnološki, Medicinsko-biokemijski i Prehrambeno-sanitarni smjer (koji je ukinut 1974). Iste su godine uvedena tri poslijediplomska studija, 1963. još dva, 1964. još jedan, a sve njih kao zajednički studij preuzelo je Sveučilište u Zagrebu 1970. Poslijediplomski studij farmaceutskih znanosti na fakultetu je ponovno uspostavljen 1980. Od 1989. nastava diplomskoga studija podijeljena je na studij farmacije i studij medicinske biokemije. Diplomski je studij kraće vrijeme bio produžen na devet semestara, a od provedbe Bolonjskoga procesa 2005/06. traje pet godina (deset semestara).

Danas se na fakultetu izvode petogodišnji integrirani diplomski studiji Farmacija i Medicinska biokemija, poslijediplomski doktorski studij Farmaceutsko-biokemijske znanosti te šest poslijediplomskih specijalističkih studija: Dermatofarmacija i kozmetologija, Razvoj lijekova, Klinička farmacija, Molekularna dijagnostika, Medicinska biokemija i laboratorijska medicina te Fitofarmacija s dijetoterapijom.

Organizacija

Temelj za osnivanje samostalnog fakulteta farmacije bila su tri zavoda: Zavod za farmakognoziju (1896), Zavod za farmaciju (1928) te Zavod za farmaceutsku tehnologiju (1932), a pri osamostaljenju Fakulteta 1942. bilo ih je šest. Poslije je Fakultet organiziran u odjele, odn. odsjeke te su početkom 2000-ih djelovali odsjeci za kemiju, farmaceutske znanosti i biomedicinske znanosti, s pripadajućim zavodima. Danas Fakultet djeluje u 15 zavoda, dva centra i osam obvezatnih samostalnih kolegija (Tjelesna i zdravstvena kultura, Matematika sa statističkom analizom, Bioetika, Sociologija i zdravstvo, Fiziologija s anatomijom čovjeka, Patofiziologija s patologijom, Toksikologija te Farmaceutska etika i deontologija), a u njegovu je sastavu i Farmaceutski botanički vrt »Fran Kušan«.

Fakultetski su zavodi još od nastanka studija smješteni na više lokacija u Zagrebu. U Ulici Ante Kovačića 1 nalazi se osam zavoda, Centar za primijenjenu medicinsku biokemiju, dekanat i knjižnica, na lokaciji u Ulici kneza Domagoja 2 nalaze se četiri zavoda (za farmaceutsku tehnologiju, farmakologiju, medicinsku biokemiju i hematologiju te za kemiju prehrane) i Centar za primijenjenu farmaciju, u Ulici Josipa Schrotta 39 dva su zavoda (za farmaceutsku botaniku te mikrobiologiju) i Farmaceutski botanički vrt »Fran Kušan«, a na Trgu Marka Marulića 20/II smješten je Zavod za farmakognoziju.







Zavod za farmakognoziju prvi je zavod Fakulteta. Osnovao ga je 1896. → Julije Domac kao Farmakognostički institut, prvu takvu neovisnu ustanovu u svijetu. Naziv je ubrzo promijen u Farmakognoški, potom Farmakognostički zavod, a od 1921. Zavod za farmakognoziju. Zavodska istraživanja usmjerena su na pronalazak i ispitivanja biološki aktivnih prirodnih tvari za primjenu u prevenciji i terapiji bolesti ili kao aktivnih tvari novih lijekova, kao i u identifikaciji i kontroli kakvoće ljekovitog bilja i biljnih lijekova (→ ljekovito i aromatično bilje). Predstojnici su bili J. Domac (1896–24), A. Vrgoč (1924–45), → Branka Akačić (1945–70), Jovan Petrčić (1970–85), Danica Kuštrak (1985–2004) i Zdenka Kalođera (2004–18), a današnja je predstojnica Sanda Vladimir-Knežević. Zavod posjeduje vrijednu Farmakognošku zbirku s više tisuća droga te zbirku rijetkih i starih knjiga (inkunabule, tzv. biljaruše iz XVI. st., stare → farmakopeje i dr.).







Zavod za farmaceutsku tehnologiju osnovao je 1932. → Franjo Benzinger. U njegovu sklopu od 1945. djeluje i ljekarna, a danas se istraživanja unutar zavoda temelje na razvoju novih terapijskih sustava za isporuku lijekova. Predstojnici su bili Franjo Benzinger (1932–1945. i 1960–62), Jaroslav Ječmen (1945–60), → Ivan Štivić (1962–82), → Ivan Jalšenjak (1982–2006) i Mira Bećirević (od 2006). Današnja je predstojnica Jelena Filipović-Grčić.







Zavod za farmaceutsku botaniku razvio se iz Zavoda za botaniku i Botaničkoga vrta Mudroslovnog fakulteta, zajedničkoga studijima prirodoslovlja i farmacije, gdje su nastavu držali B. Jiruš i → Antun Heinz. Zavod za farmaceutsku botaniku samostalnoga studija farmacije djeluje od 1945., a najveći je trag ondje ostavio F. Kušan. Njegovim je zauzimanjem na sjeveru grada uspostavljen farmaceutski botanički vrt te su izgrađene prostorije za nastavu i znanost. U sklopu Zavoda od 1953. izlazi prepoznata publikacija Delectus seminum, a vrt je 1969. proglašen spomenikom prirode. Nakon njegove smrti vrt je preimenovan u Farmaceutski botanički vrt »Fran Kušan«.

Zavod za farmaceutsku kemiju. Kolegij Farmaceutska kemija se u početku održavao u Kemijskome zavodu Mudroslovnog fakulteta. Zavod za farmaceutsku kemiju osnovan je 1945., a od 1947. nalazi se na današnjoj lokaciji. Dugogodišnji su profesori i predstojnici zavoda bili G. Janeček (1883–1924), D. Barković (1924–71) i Marica Medić-Šarić od 1997., dok je današnja predstojnica Branka Zorc.

Zavod za analitiku i kontrolu lijekova osnovao je 1989. → Vladimir Grdinić kako bi se kao zasebna cjelina izdvojio analitički dio farmaceutske kemije. Današnja je predstojnica Zavoda Biljana Nigović.

Zavod za kemiju prehrane. Nastava iz kemije prehrane održava se još od 1928. kada je kolegij Ispitivanje živežnih namirnica predavao → Božidar Rogina. Godine 1942. osnovan je Zavod za bromatologiju, kojemu je 1962. naziv promijenjen u današnji. Znanstveni je rad usmjeren na istraživanje bioraspoloživosti nutraceutika i razvoj naprednih oblika za oralnu primjenu. Današnja je predstojnica Zavoda Dubravka Vitali Čepo.

Zavod za medicinsku biokemiju i hematologiju osnovan je 1946. kao Zavod za kliničku kemiju, od 1962. Zavod za medicinsku biokemiju. Dugogodišnja je predstojnica bila Marijana Fišer-Herman (1946–68), čijim je nastojanjima zavodu osiguran vlastiti prostor. Godine 1959. u nastavu farmacije uveden je kolegij Hematologija te je 1962. osnovana Katedra za hematologiju, a nastavu je nakon gašenja katedre 1990. preuzeo današnji Zavod za medicinsku biokemiju i hematologiju. U Zavodu se izvodi nastava iz područja opće biokemije, molekularne dijagnostike, kliničke biokemije te laboratorijske medicine i hematologije. Današnja je predstojnica Zavoda Karmela Barišić.

Zavod za biofiziku osnovan je 1963. kao Zavod za fiziku i matematiku. Prije toga postojao je od 1954. Zavod za medicinsku fiziku Sveučilišta u Zagrebu, zajednički Farmaceutskom, Medicinskom i Veterinarskom fakultetu. Dugogodišnji je predstojnik 1976–2005. bio → Janko Herak, a danas je to Krešimir Sanković.

Zavod za farmakologiju. Od 1932. u nastavu farmacije uveden je kolegij Farmakologija s toksikologijom (od 1945. Farmakologija s osnovama patološke fiziologije). Uvedeno je još nekoliko povezanih kolegija, koji su od 1956. bili okupljeni u Farmakološkom zavodu, od 1977. na Katedri za farmakologiju, a na posljetku u današnjem Zavodu za farmakologiju. Zavodska su istraživanja usmjerena na mehanizme nastanka i mogućnosti farmakološke manipulacije patofiziološki različitih vrsta boli, te ispitivanja svojstava i učinka bioaktivnih molekula nakon njihova modeliranja. Današnja je predstojnica Zavoda Lidija Bach Rojecky.

Zavod za mikrobiologiju. Zbog povezanosti mikroorganizama i ljudskoga zdravlja, na studiju farmacije 1897. uveden je kolegij Javno zdravstvo. Poslije je uvedeno više kolegija povezanih s mikrobiologijom: Opća higijena s bakteriologijom, O patogenim mikrobima, Mikrobiologija sa sterilizacijom lijekova i pribora, Mikrobiologija i dr. Godine 1970. osnovana je Katedra za mikrobiologiju, a 1980. Zavod za mikrobiologiju. Među zavodskim profesorima istaknuo se → Stjepan Pepeljnjak. U zavodu se nalazi i fakultetska zbirka mikroba koja obuhvaća bakterijske i gljivične vrste iz različitih izvora (okolišni i klinički izolati). Današnja je predstojnica Zavoda Maja Šegvić Klarić.

Zavodi iz područja kemije. Kolegij Kemija bio je 1926–1982. zajednički kolegij različitih područja kemije. U sljedećim su se desetljećima osnivali zasebni kolegiji iz kemije. Godine 1945. osnovan je Zavod za opću, anorgansku i analitičku kemiju, koji je od 1957. nosio ime Zavod za opću, anorgansku, analitičku i fizikalnu kemiju, a od 1968. Zavod za kemiju. Zavod su od tada činile Katedra za opću i anorgansku kemiju, Katedra za analitičku kemiju, Katedra za organsku kemiju, Katedra za fizikalnu kemiju te Katedra za biokemiju. Iz Zavoda za kemiju, odn. zavodskih katedri, razvili su se svi današnji kemijski zavodi:
Zavod za opću i anorgansku kemiju, Zavod za analitičku kemiju, Zavod za organsku kemiju, Zavod za fizikalnu kemiju, Zavod za biokemiju i molekularnu biologiju. Istaknuti profesori tih zavoda su G. Janaček, S. Ašperger, → Dragutin Fleš, → Gordan Lauc (sv. 4) i dr.

Od 2004. u organizaciji nastave i stručne prakse te unapređenju ljekarničke struke i medicinsko-biokemijske djelatnosti sudjeluju Centar za primijenjenu farmaciju i Centar za primijenjenu medicinsku biokemiju. Studentima Fakulteta na raspolaganju je Središnja fakultetska knjižnica, koja je s radom započela 1948., a kratko je zatvorena (i fond razdijeljen) 1951–54.

farmacija, multidisciplinarna znanost koja se bavi pronalaženjem, ispitivanjem, razvojem, proizvodnjom, opskrbom i odobravanjem lijekova i medicinskih proizvoda. U RH to je znanstveno polje u području biomedicine i zdravstva.

Farmacija (farmaceutska znanost) primjenjuje znanja iz kemije (anorganske, fizikalne, biokemije i analitičke kemije), biologije (anatomije, fiziologije, stanične i molekularne biologije), epidemiologije, statistike, matematike, fizike, kemijskoga i biokemijskoga inženjerstva te ima dodirne točke s medicinom. U starome vijeku i ranome srednjem vijeku, medicina i farmacija smatrale su se istom vještinom. Farmaceutska struka odvojila se od medicinske 1240. prema zakoniku Ars medicamenta componendi njemačkoga kralja i rimsko-njemačkoga cara Fridrika II.

Kadšto se naziv farmacija kao istoznačnica rabi za → ljekarništvo (apotekarstvo), zdravstvenu djelatnost koja obuhvaća nabavu, izradbu i čuvanje lijekova, ispitivanje njihovih svojstava i kakvoće, opskrbu stanovništva lijekovima i medicinskim proizvodima te pružanje kvalitetne i stručne zdravstvene usluge. Nekada je temeljna zadaća ljekarnika bila razvoj, izradba, kontrola i izdavanje lijeka. Na osnovi Zakona o ljekarništvu (1894), u Hrvatskoj se ljekarništvo prestalo smatrati obrtom čime su ljekarne postale zdravstveni zavodi, a ljekarnički laboratoriji prerasli su u tvornice lijekova, što je omogućilo začetak farmaceutske industrije i industrijske proizvodnje lijekova. Kako je velik dio posla preuzela farmaceutska industrija, ljekarnik se sve više usmjeravao na izdavanje lijekova i opskrbu lijekovima i medicinskim proizvodima.

Otkrivanjem, razvojem i industrijskom proizvodnjom farmaceutskih sirovina, međuproizvoda, gotovih → lijekova i medicinskih proizvoda bavi se → farmaceutska industrija, grana kemijske industrije. U širem smislu obuhvaća i svjetsko tržište farmaceutskih i medicinskih proizvoda. Oblikovanjem lijekova bavi se → farmaceutska tehnologija (grana farmacije koja proučava način i metode izradbe lijeka i njegovo oblikovanje radi postizanja terapijskoga djelovanja), što je suvremeni naziv za galensku farmaciju, znanost o izradbi lijekova tj. proizvodnju lijekova na malo u ljekarničkim laboratorijima.







Suvremena farmacija dijeli se na farmakologiju (farmakodinamika, farmakokinetika, farmakoterapija, farmaceutska toksikologija, farmakogenomika, farmakogenetika), farmaceutsku kemiju (medicinska kemija), farmaceutiku, farmakognoziju, kliničku farmaciju, farmaceutsku tehnologiju (galenska farmacija) i dr. Farmakologija je znanost koja proučava djelovanje lijekova na živa bića. Farmakodinamika je grana farmakologije koja istražuje djelovanje lijeka na organizam, utvrđuje učinak ispitivanih tvari, prati biokemijske promjene i proučava mehanizam promjena u organizmu zbog djelovanja toga lijeka. Bavi se proučavanjem djelovanja tvari i lijekova na biološke sustave ispitivanjem na pokusnim životinjama (pretklinička faza) ili u okviru kliničkoga ispitivanja lijekova na bolesnicima (klinička farmakologija). Farmakokinetika je grana farmakologije koja proučava što se zbiva s lijekom u tijelu i vremenski tijek toga procesa. Ona proučava apsorpciju supstancije, odnosno lijekova i sredstava ovisnosti u krv, njihovu raspodjelu u tjelesnim tekućinama i tkivima, metabolizam i izlučivanje (uključujući i njihove potencijalne metabolite). Farmakoterapija je grana farmakologije koja proučava primjenu lijekova u terapijske svrhe. Štetnim djelovanjem lijekova na živi organizam ili određeni biološki sustav bavi se interdisciplinarna znanost farmaceutska → toksikologija. Farmakogenomika se bavi proučavanjem genskih varijacija koje utječu na klinički odgovor na lijek, međudjelovanje lijeka i organizma, alergije i metabolizam lijekova. Farmakogenetika je disciplina koja proučava genske razlike među pojedincima kao osnovu različita odgovora na lijek npr. istražuje poremećaje funkcije enzima zbog neuobičajenih reakcija na uobičajene doze lijeka. Klinička farmacija je disciplina koja obuhvaća sve aktivnosti i usluge farmaceuta u praksi javnih i bolničkih ljekarni te drugih ustanova gdje se propisuju i primjenjuju lijekovi u svrhu osiguranja, razvoja i promicanja racionalne, prikladne i sigurne primjene lijekova pomičući fokus stručnoga interesa s klasičnih farmaceutskih znanja o sintezi i izradbi lijekova k bolesniku odn. populaciji i njihovoj sigurnosti. Translacijska istraživanja u farmaciji obuhvaćaju prijenos najnovijih saznanja iz farmaceutskih znanosti u farmaceutsku praksu. Farmaceutska kemija (medicinska kemija) je grana kemije koja proučava kemijske tvari koje djeluju ljekovito, bavi se njihovom sintezom i kemijskim svojstvima. Farmaceutika je znanstvena disciplina koja proučava temeljne fizikalno-kemijske i biološke principe razvoja, proizvodnje i karakterizacije farmaceutskih oblika lijekova (tablete, kapsule, prašci, infuzije itd.); bavi se mehanizmima optimiranja ljekovitog pripravka s obzirom na stabilnost i učinkovitost te način i mjesto primjene. Farmakognozija je znanost o poznavanju lijekova, ljekovitih sirovina prirodnoga podrijetla (biljnoga, životinjskoga, mineralnoga), danas uglavnom znanost o botaničkom i kemijskom poznavanju ljekovitoga bilja i biljnih droga. Suvremena farmakognozija obuhvaća i proučavanje mikroorganizama, a u novije doba sve se više istražuju morski organizmi. Farmaceutska botanika je botanička disciplina koja proučava prepoznavanje, morfologiju i anatomiju biljaka, mikroskopsku analizu, sistematiku biljaka s posebnim naglaskom na → ljekovito i aromatično bilje. Fitoterapeutika je primjena standardiziranih biljnih lijekova sa strogo definiranim sadržajem i sastavom terapijski aktivnih tvari. Farmakovigilancija je skup aktivnosti koje obuhvaćaju otkrivanje, procjenu, razumijevanje, prevenciju i postupanje nuspojava lijekova, kao i novih saznanja o škodljivosti primjene lijekova i ostalih medicinskih proizvoda. Zasniva se na suradnji nositelja odobrenja za stavljanje lijeka u promet, naručitelja kliničkih ispitivanja, agencija za lijekove (→ Agencija za lijekove i medicinske proizvode), zdravstvenih djelatnika i pacijenata. Farmakoinformatika je disciplina koja skuplja, izabire, obrađuje i širi informacije o lijeku, dok je medicinska informatika znanstvena disciplina koja se bavi teorijom i praksom informacijskih procesa u zdravstvenoj zaštiti.









Preteče nastavnih i obrazovnih ljekarničkih ustanova u Hrvatskoj bili su ljekarnički laboratoriji gdje su ljekarnici do XIX. st. stjecali prvo praktično iskustvo. Začetnici farmacije i pokretači studija farmacije u Hrvatskoj bili su → Julije Domac, → Bohuslav Jiruš, → Gustav Janeček, → Vinko Dvořák (sv. 4) → Antun Heinz, → Antun Vrgoč, Jaroslav Ječmen, → Franjo Benzinger, → Hrvoje Iveković, → Fran Kušan, → Ivo Corubolo, Dragutin Marković, → Dragutin Kolbah, → Ivan Štivić i mnogi drugi istaknuti stručnjaci farmaceuti. Studij farmacije u Hrvatskoj utemeljen je na → Sveučilištu u Zagrebu (sv. 4) 1882. u okviru Mudroslovnoga fakulteta. Od 1942. nastava se izvodi na samostalnom Farmaceutskom fakultetu (danas → Farmaceutsko-biokemijski fakultet u Zagrebu), a završetkom studija stječe se akademski naziv magistar farmacije.







Grafički fakultet, visokoškolska i znanstvenoistraživačka ustanova Sveučilišta u Zagrebu, koja izvodi sveučilišne studije u znanstvenom polju grafičke tehnologije (područje tehničkih znanosti). Baštini dugogodišnju tradiciju nastave te discipline u Hrvatskoj te niz godina predstavlja središte njezina znanstvenog i stručnog razvoja.







Povijesni razvoj

Kvalificirani i visokokvalificirani radnici grafičke struke sve do kraja XIX. st., kada su se počeli školovati u Hrvatskoj, grafička znanja stjecali su u drugim europskim zemljama i kao gotovi majstori dolazili raditi u tiskare na području Hrvatske.

Zbog ubrzanog razvoja grafičke tehnologije potreba za otvaranjem više grafičke škole uz postojanje grafičkih škola za učenike u privredi utvrđena je odmah nakon završetka II. svj. rata, te je 1951. u Zagrebu osnovan Grafički radnički tehnikum za školovanje grafičkih tehničara. Tehnikum je djelovao vrlo kratko, te je ubrzo potom na inicijativu Udruženja grafičkih poduzeća Jugoslavije pokrenuta akcija za osnivanje Visoke grafičke škole u Zagrebu. Komisija Izvršnoga vijeća Sabora NR Hrvatske zaključila je da je Visoka grafička škola nužno potrebna, no dok se ne razvije osnova za njezin rad, u idućih nekoliko godina treba djelovati Viša grafička škola. Stoga je 1959. donesen Zakon o osnivanju Više grafičke škole u Zagrebu. Do dovršenja nove zgrade u Ulici Marina Getaldića 2, Škola je nakratko djelovala u Domu sindikata grafičkih radnika u Ulici Šandora Brešćenskoga 4. Za prvoga direktora izabran je Mirko Leinweber. Nastava je započela 1960., a školovanje je isprva trajalo tri godine. Ubrzo se promijenio Zakon o visokome školstvu koji je predviđao dvogodišnje školovanje pogonskih inženjera, pa je i Viša grafička škola promijenila plan i program u skladu s tim. Tijekom 1970-ih program je bio proširen na pet semestara i takav je ostao do kraja postojanja Više grafičke škole. Godine 1963. započeo je i izvanredni studij, na koji je bila upisana po jedna generacija studenata uz rad u Sarajevu, Ljubljani, Zagrebu i Beogradu, a potom i u Skoplju i Osijeku.

Ponovno je 1973. pokrenuta akcija za osnivanje Visoke grafičke škole. Godine 1979. Viša grafička škola u Zagrebu kao punopravni član ušla je u sastav Sveučilišta u Zagrebu, a 1983. osnovan je Zajednički studij grafičke tehnologije za obrazovanje diplomiranih inženjera grafičke tehnologije, najprije uz rad, a 1986. i kao redoviti studij u trajanju od četiri godine. U njegovu osnivanju i radu uz Višu grafičku školu sudjelovali su Elektrotehnički fakultet, Fakultet strojarstva i brodogradnje, Prirodoslovno-matematički fakultet, Tehnološki fakultet te SOUR Vjesnik. Organizacija izvođenja nastave i vođenje administrativnih poslova bili su povjereni Višoj grafičkoj školi u kojoj se nalazilo i sjedište Studija.

Republički komitet za znanost, tehnologiju i informatiku 1989. donio je odluku da se znanstveni radnici Više grafičke škole privremeno registriraju u znanstvenome području kemijskoga inženjerstva do donošenja konačne odluke o priznanju novoga znanstvenoga područja grafičke tehnologije (1994), čime su bile uklonjene sve prepreke za osnivanje samostalne visokoškolske ustanove.

Grafički fakultet utemeljen je 1990. kao znanstveno-nastavna organizacija usmjerenoga obrazovanja koja organizira i izvodi nastavu za sedmi stupanj obrazovnoga programa, za diplomiranoga inženjera grafičke tehnologije i za šesti stupanj obrazovnoga programa, za grafičkoga inženjera. Za prvoga dekana izabran je Ante Cicvarić. Poslijediplomski studij grafičkoga inženjerstva kao samostalni studij počeo je 2000.

Ustrojstvo i znanstvenoistraživački rad

Temeljne ustrojbene jedinice Fakulteta čini 19 katedri raspodijeljenih u šest skupina, u kojima se uz nastavnu djelatnost obavljaju znanstveno-istraživački rad i međunarodna suradnja. U okviru Katedre za temeljna i opća znanja djeluju Katedra za matematiku, Katedra za fiziku u grafičkoj tehnologiji, Katedra za kemiju u grafičkoj tehnologiji, Katedra za društvene predmete i Katedra za zaštitu okoliša. U sastavu Katedre za grafički dizajn i slikovne informacije djeluju Katedra za reprodukcijsku fotografiju, Katedra za likovnu kulturu i grafički dizajn, Katedra za komunikologiju i Katedra za primijenjenu i umjetničku fotografiju. Katedra za računarsku grafiku i multimedijske sustave obuhvaća Katedru za inženjersku grafiku i mehaniku, Katedru za tiskarski slog i računala i Katedru za multimedij i informacijske sustave. U okviru Katedre za tiskarske procese djeluju Katedra za tisak i Katedra za ekonomiju. Katedra za knjigoveštvo i ambalažu obuhvaća Katedru za knjigoveštvo i ambalažu i Katedru za strojeve u grafičkoj tehnologiji. U sastavu Katedre za grafičke materijale i tiskovne forme djeluju Katedra za fotografske procese, Katedra za tiskovne forme i Katedra za materijale u grafičkoj tehnologiji.

Studijski programi

Usklađivanjem studijskih programa s Bolonjskim procesom na Fakultetu su od 2005. organizirani preddiplomski, diplomski i poslijediplomski studiji.

Trogodišnji sveučilišni preddiplomski studij odvija se u dva smjera – Tehničko-tehnološki smjer i Dizajn grafičkih proizvoda. Studenti Tehničko-tehnološkoga smjera stjecanjem osnovnih i za grafičku tehnologiju specifičnih znanja i vještina iz područja matematike, fizike, kemije i računalno-informacijske tehnologije usvajaju temelje za razumijevanje tehničko-tehnološkoga lanca stvaranja grafičkoga proizvoda. Studenti Dizajna grafičkih proizvoda stječu temeljna znanja i vještine iz područja likovno-grafičke kulture, teorije oblika, likovne prakse, originalne grafike, fotografije, komunikologije i vizualnih komunikacija.

Dvogodišnji ciklus sveučilišnoga diplomskog obrazovanja također nudi studije u dva smjera – Tehničko-tehnološki smjer i Dizajn grafičkih proizvoda. Studenti Tehničko-tehnološkoga smjera osposobljavaju se za stručnu i kreativnu nadogradnju, znanstveni razvoj i samostalan rad u svim domenama grafičke proizvodnje. Tijekom studija odabiru jedan od pet modula: grafička tehnologija, multimedij, nakladništvo, ambalaža i grafički menadžment. Studenti smjera Dizajn grafičkih proizvoda osposobljavaju se za rad na oblikovanju i projektiranju grafičkih proizvoda, razvoju komunikoloških kriterija grafičkoga dizajna te za ispitivanje i optimiziranje grafičkih materijala.

Trogodišnji poslijediplomski sveučilišni studij organiziran je u dva smjera – Grafičko inženjerstvo i Oblikovanje grafičkih proizvoda. Smjer Grafičko inženjerstvo nudi kolegije koji se bave sadržajem vezanim uz grafičke materijale, računalnu pripremu, tiskarske sustave, ambalažu, knjigoveštvo, multimediju, grafičke komunikacije, ekološke probleme grafičke tehnologije, te odnose društva, znanosti i grafičke reprodukcije. Smjer Oblikovanje grafičkih proizvoda temelji se na povezanosti grafičke tehnologije, grafičke komunikacije i oblikovanja grafičkih proizvoda. Obrađuju se grafički mediji i njihova struktura, teorija i metodologija dizajna, problematika industrijskoga dizajna te funkcija dizajna kao medija komunikacije.

Skupovi i suradnja sa širom zajednicom

Fakultet je organizator i suorganizator mnogih stručnih i znanstvenih skupova i međunarodnih savjetovanja. Jedan od najvažnijih je znanstveno-stručni simpozij Intergrafika koji se od 1970-ih održava bijenalno na Zagrebačkom velesajmu u sklopu izložbe Intergrafika, koja okuplja najznačajnije svjetske proizvođače opreme za grafičku industriju. Godine 2001. Fakultet se uključio u organizaciju Međunarodne konferencije tiskarstva, dizajna i grafičke komunikacije Blaž Baromić koja se održava u Senju. Fakultet sudjeluje u petnaestak međunarodnih i nacionalnih znanstvenih projekata.

Nakladništvo

U izdanju Grafičkoga fakulteta izdane su mnogobrojne knjige, pretežno udžbenici i zbornici radova sa znanstveno-stručnih skupova. Fakultet je također izdavač međunarodnoga znanstvenog časopisa → Acta Graphica (pokrenula ga je 1989. Viša grafička škola), u kojem se objavljuju znanstveni i stručni radovi iz područja grafičke tehnologije, grafičkoga inženjerstva i dizajna, kao i drugih područja osnovnih i primijenjenih znanosti povezanih s grafičkom tehnologijom. Od 2014. glavni su urednici časopisa Damir Modrić i → Miroslav Mikota.

Kadar

Značajan doprinos znanstvenom, stručnom i nastavnom razvoju Fakulteta dali su mnogi istaknuti profesori. Jedan od utemeljitelja Više grafičke škole → Franjo Mesaroš autor je vrijednoga djela Grafička enciklopedija (1971), a velik je doprinos i članova → Akademije tehničkih znanosti Hrvatske (sv. 4) → Darka Agića, → Darka Babića, → Stanislava Bolanče, → Zdenke Bolanče, → Grozdana Maroševića, → Marina Milkovića, → Klaudia Papa i → Vilka Žiljka. Professor emeritus Sveučilišta u Zagrebu je S. Bolanča, a K. Pap, V. Žiljak, → Ivana Žiljak Stanimirović i → Jana Žiljak Gršić dobitnici su Godišnje državne nagrade za znanost.

Ghetaldus, poduzeće za proizvodnju optičke i fotomehaničke opreme osnovano 1949. u Zagrebu; vodeće poduzeće za tu djelatnost na području bivše Jugoslavije. Iako početci organizirane optičke djelatnosti u Hrvatskoj sežu u prvu polovicu XX. st. kada su se počele otvarati prve optičarske radionice, sustavni razvoj optičke struke i izobrazba stručnoga kadra započeli su nakon II. svj. rata osnutkom Optičke škole u Zagrebu.

Poduzeće Ghetaldus osnovano je odlukom Vlade NR Hrvatske pod nazivom Optička industrija Zagreb (Optika), i bilo je prvo poduzeće na području bivše Jugoslavije u kojem je pokrenuta proizvodnja dioptrijskih naočala. Godine 1952. pripojen mu je i pogon za proizvodnju fotoaparata i pribora koji se izdvojio iz tvornice za proizvodnju fotografskoga materijala → Fotokemika. U isto doba Narodni odbor grada Zagreba odobrio mu je lokaciju mehaničke radionice i skladišta na Žitnjaku, te je promijenilo ime u Optička industrija Ghetaldus prema dubrovačkom matematičaru → Marinu Getaldiću (latinizirano Marinus Ghetaldus; sv. 4).







Djelatnost poduzeća obuhvaćala je proizvodnju naprava i pomagala za preciznu optiku i fotomehaniku uključujući stakla i okvire za naočale (također i specijalizirane proizvode poput zaštitnih naočala za varioce), povećala, stoliće za prepariranje, mikročitače, aparate za povećavanje, aparate za sušenje i visoki sjaj fotografija, fotografske reflektore i objektive, svjetiljke za tamne komore, posude za razvijanje, mikroskope i dalekozore. U tom su se razdoblju poduzeću priključila i druga optička poduzeća poput Optike Rijeka (1966). Godine 1970. Optička industrija Ghetaldus je imala u svom sastavu 14 poslovnih jedinica.









U skladu sa zakonodavstvom o samoupravnoj reorganizaciji 1974. transformirana je u RO Optička industrija Ghetaldus, s 20 OOUR-a i zajedničkom stručnom službom. Nakon promjena u zakonodavstvu 1989., dijelovi nekadašnje RO postali su zasebna poduzeća. OOUR Proizvodnja okvira i naočala od 1989. djelovao je samostalno kao poduzeće za proizvodnju okvira i naočala Ghetaldus s p. o.

Nakon reorganizacije 1991., dotadašnji Ghetaldus s p. o. počeo je djelovati kao Ghetaldus, poduzeće za proizvodnju okvira i naočala, unutarnju i vanjsku trgovinu d. o. o. Djelatnost mu je registrirana za proizvodnju metalnih i plastičnih dioptrijskih okvira za naočale, metalnih i plastičnih okvira za sunčane naočale, kombiniranih okvira i naočala, te sportskih i zaštitnih naočala. Te je godine zapošljavao 205 radnika. Matičnu lokaciju na zagrebačkom Žitnjaku u Getaldićevoj ulici poduzeće je napustilo 2007., te je proizvodne pogone preselilo u Samobor. Godine 2020. bilo je u likvidaciji.

Više manjih poduzeća koja su se razvila iz nekadašnjih OOUR-a nastavilo se koristiti imenom Ghetaldus. Najznačajniji nasljednik tradicije je Ghetaldus optika d. d. Zagreb, registrirana za proizvodnju optičkih instrumenata i fotografske opreme. Godine 1998. ušla je u vlasničku strukturu Ghetaldus d. o. o. Godine 2001. preuzela je poduzeće Popravak optičkih pomagala Osijek. Ghetaldus optika je 2016. imala 78 optičkih i 36 oftalmološko-optičkih centara širom RH, te vodeću ulogu u optičkoj djelatnosti na hrvatskom tržištu s udjelom većim od 25%.

Djelatnost ostalih poduzeća koja su nastala od ogranaka Optičke industrije Ghetaldus je uglavnom ograničena na oftalmološke i optometrističke usluge i prodaju naočala. Godine 1993. osnovana je Ghetaldus očna optika Split d. d. s više poslovnica u Splitu, Zadru, Šibeniku, Trogiru, Metkoviću, Imotskom i Omišu, te Ghetaldus Rijeka d. o. o. s poslovnicama u Rijeci, Opatiji, Crikvenici, Krku i Malom Lošinju. Osim njih djeluje i više istoimenih manjih samostalnih poduzeća u Puli, Varaždinu, Dubrovniku i Zagrebu. Ghetaldus d. o. o. za očnu optiku Novi Sad djeluje s više poslovnica u Srbiji, većim dijelom u Vojvodini.

Gojić, Mirko (Bosanski Novi, BiH, 16. VIII. 1960), metalurški inženjer, stručnjak za toplinsku i površinsku obradbu te zavarivanje metalnih materijala.

Diplomirao je 1984. na Metalurškome fakultetu u Sisku te doktorirao 1998. disertacijom Vodikova krhkost malolegiranih jekel (Vodikova krhkost niskolegiranih čelika) (mentor L. Kosec) na ljubljanskome prirodoslovno-tehničkome fakultetu. U → Željezari Sisak je od 1991. bio stručni suradnik, od 1994. tehnolog, od 1996. stariji projektant za razvoj te 1997−99. inženjer za toplinsku obradbu i energetiku u Poslovnom centru Hladna prerada. Na → Metalurškome fakultetu u Sisku radio je 1984–91., te ponovno od 1999., a u zvanje redovitoga profesora izabran je 2008. Predaje kolegije Zavarivanje, Tehnike spajanja i rezanja, Metalurgija čelika, Površinska obrada, Toplinska obrada i dr. Obnašao je dužnosti predstojnika Zavoda za fizičku metalurgiju (2001−05; 2009−13; 2016−19) te prodekana (2005−09) Fakulteta. Bio je gostujući istraživač na ljubljanskome prirodoslovno-tehničkom fakultetu (1994). Sudjeluje i u nastavi Fakulteta kemijskog inženjerstva i tehnologije u Zagrebu te Sveučilišta Sjever iz Koprivnice.

Znanstveno i stručno bavi se područjem zavarivanja, toplinske i površinske obradbe metalnih materijala, razvoja novih metalnih materijala (slitine s prisjetljivosti oblika), metoda ispitivanja, izbora i ocjene materijala za primjenu u naftnoj i petrokemijskoj industriji s korozijskog stajališta, zaštite od korozije i primjene ekološki prihvatljivih inhibitora, specifičnih oblika korozije i dr. U razdoblju 1999−2002. osposobio je dio znanstveno-istraživačke opreme iz Željezare Sisak te ustrojio i opremio Praktikum za zavarivanje u okviru Laboratorija za razvoj i primjenu materijala Zavoda za fizičku metalurgiju sisačkoga Metalurškoga fakulteta (2002−03). Autor je udžbenika Tehnike spajanja i razdvajanja materijala (2003), Metalurgija čelika (2005), Površinska obradba materijala (2010) te monografije Pedeset godina studija metalurgije (2010).

ekologija u tekstilstvu, disciplina koja se bavi pitanjima utjecaja tekstilne industrije na okoliš, zaštite okoliša od zagađenja koja uzrokuju proizvodni procesi u njoj, zaštite ljudskoga zdravlja tijekom uporabe tekstilnih proizvoda, zbrinjavanja tekstilnoga otpada i dr.

Iako su tekstilstvo i ekologija oduvijek bili usko povezani, pravo se značenje te povezanosti počelo osvješćivati tek potkraj XX. st., kada su ekološki problemi prepoznati kao važan čimbenik u očuvanju okoliša i ekosustava na globalnoj razini. Proizvodnja tekstila i odjeće velik je zagađivač okoliša te po ugljikovu otisku zauzima peto mjesto na ljestvici zagađivača. Godine 2015. u tekstilnim i odjevnim industrijama zemalja EU-a potrošeno je 79 trilijuna litara vode, a bile su odgovorne za 1715 milijuna tona emisije CO₂ i 92 milijuna tona otpada. Kako je procijenjeno da će se do 2030. vrijednosti povećati za 50%, rješavanje ekoloških pitanja jedan je od najvećih izazova za tekstilnu industriju i proizvodnju vlakana. Pritom su obuhvaćene tri razine skrbi za okoliš: proizvodno-tehnološka, humano-ekološka i razina zbrinjavanja otpadnoga tekstila.

Proizvodno-tehnološka razina skrbi za okoliš

Proizvodno-tehnološki aspekt skrbi za okoliš podrazumijeva poticanje tekstilne proizvodnje koja je u funkciji očuvanja čistoće zraka, tla, vode i radnog okoliša, proizvodnje u kojoj se primjenjuju energetski povoljni procesi uz štednju vode, kemikalija i prirodnih resursa. Obuhvaća proizvodnju vlakana i njihovu preradbu u procesima tekstilne i odjevne industrije u raznovrsne linearne i plošne tekstilije te odjeću. Proizvodnja vlakana je iznimno zahtjevna kad je riječ o energiji i kemikalijama, što rezultira velikim ugljikovim otiscima pojedinih vrsta vlakana, a kod prirodnih vlakana i velikim vodenim otiscima. Općenita tzv. zelena percepcija prirodnih vlakana kao ekološki prihvatljivih nije realna, unatoč njihovoj biorazgradivosti. Monokulturni uzgoj pamuka (najzastupljenijega prirodnog vlakna u izradbi odjeće) zahtijeva primjenu velikih količina pesticida, umjetnih gnojiva i vode za natapanje, a u fazi berbe i defolijanata, što izaziva dugoročno zagađenje tla, onečišćenje zraka i štetne posljedice za zdravlje ljudi zaposlenih na poljima pamuka.

Stoga se od 1990-ih u svijetu i u RH poduzimaju mnogobrojne mjere kako bi se smanjila primjena pesticida i štetni utjecaji. Jedan od načina je i proizvodnja genetički modificiranoga pamuka (Bt-pamuk) otpornijega na oboljenja, koji je na kraju XX. st. gotovo istisnuo proizvodnju običnog pamuka (→ genetički modificirani organizmi). Kad je riječ o uporabi pesticida i umjetnih gnojiva, ostala su biljna vlakna (lan, konoplja, juta, bambus i dr.) ekološki povoljnija, ali je njihov vodeni otisak velik (velika potrošnja, biološka i kemijska zagađenja vode).

Uzgoj životinja za dobivanje vune uzrokuje emisiju stakleničkih plinova (metan), zahtijeva znatnu potrošnju vode, primjenu insekticida i sredstava za zaštitu životinja od bolesti. Velik ekološki problem je i čišćenje sirove vune. Procesi dobivanja sintetičkih vlakana energetski su vrlo zahtjevni, sirovine se temelje na nafti, kemikalije su nerijetko štetne za ljudsko zdravlje i okoliš. Dobivanje umjetnih celuloznih vlakana (viskozna, acetatna, liocelna) zahtjevno je i zbog trošenja prirodnih resursa (drvo, voda).

Svi su preradbeni procesi vlakana u složenije tekstilije i gotove proizvode također energetski vrlo zahtjevni, a neki od njih su i veliki potrošači vode i kemikalija. U proizvodnome lancu izradbe odjeće rabi se više od 1900 vrsta kemikalija, od kojih je 165 EU svrstao u opasne za okoliš i ljudsko zdravlje. Među njima su staklenički plinovi, ali i mnogi kancerogeni i mutageni spojevi, alergeni, spojevi koji razaraju ozonski omotač, stvaraju kisele kiše, onečišćuju tlo i vode te ugrožavaju život općenito. Opterećenja okoliša kemikalijama uz veliku potrošnju vode i energije svojstvena su procesima pranja, odškrobljivanja, bijeljenja, bojenja, tiska i oplemenjivanja. Procesi predenja, tkanja i pletenja manji su zagađivači; u prvom su redu energetski zahtjevni, a izazivaju i zagađenja bukom, otpadom i tekstilnom prašinom.







Humano-ekološka razina skrbi za okoliš

Humano-ekološki aspekt u funkciji je zaštite ljudskoga zdravlja tijekom uporabe tekstilnih proizvoda. To uključuje jamstvo da tekstilni proizvod u dodiru s kožom neće izazvati štetne posljedice (iritaciju, alergiju ili toksično djelovanje), da štetne tvari iz tekstila neće kroz kožu ili iz zraka dospjeti u organizam i izazvati zdravstvene tegobe ili bolesti. Za jamstvo takve neškodljivosti tekstilnih proizvoda utemeljeni su ekološki znakovi kvalitete: EU Ecolabel, Eco-Tex Standard 100 i dr. Protokoli ispitivanja štetnih tvari na tekstilu i dobivanja prava korištenja znaka propisani su normama. Utvrđuju se mnogi kemijski spojevi, među kojima su: formaldehid, alergena i kancerogena bojila, kancerogeni aril-amidi, ostatci različitih skupina pesticida, teški metali (As, Cr, Ni, Pb, Sb, Cd, Co, Hg), fluoro-klorni spojevi, organo-kositreni spojevi, ftalati, pentaklor-fenol, emisije lako hlapivih organskih spojeva (VOC) i dr. Dopuštene vrijednosti tih tvari nalaze se u rasponu od nula do nekoliko mg/kg ili ppm, te su takve ekološke oznake jamstvo neškodljivosti tekstilnoga proizvoda.

Zbrinjavanje otpadnoga tekstila

Aspekt ekološkoga zbrinjavanja otpadnoga tekstila odnosi se na način postupanja s proizvodom nakon uporabe. Pritom je najpoželjnije da se tekstilni proizvod na neki način iskoristi ili vrati u proces za dobivanje novoga proizvoda (tzv. načelo 3R, od engl. recycle, reduce, reuse: reciklirati, smanjiti, ponovno uporabiti), uz što manje zagađivanje okoliša i što manji utrošak energije. Procjenjuje se da se u zemljama EU-a godišnje odbaci oko pet milijuna tona tekstila, koji se velikim dijelom odvojeno prikuplja i prerađuje.







U Hrvatskoj je gospodarenje otpadom, među ostalim i tekstilnim, veliko neriješeno pitanje. Godine 2017. proizvedene su 50 853 tone otpadnoga tekstila i obuće, što čini oko 11 kg po stanovniku. Najveće količine otpadnoga tekstila nakon uporabe završe u komunalnom i glomaznom otpadu, a iz komunalnoga otpada je 2017. bilo prikupljeno približno 4% ukupnoga tekstilnog otpada i obuće. Ukupno je bilo zbrinuto i oporabljeno približno 6266 tona tekstilnoga otpada, što je 2% više nego 2016. Ti udjeli oporabe i zbrinjavanja znatno su manji u usporedbi s većinom zapadnoeuropskih zemalja, čime Hrvatska zaostaje u pogledu ekonomičnog i ekološkog gospodarenja otpadnim tekstilom. Tek je desetak poduzeća u Hrvatskoj 2017. imalo dozvolu za završni postupak oporabe, a ona koja zatvaraju krug izradbom novih proizvoda, uvoze tekstilni otpad, premda se dio otpadnoga tekstila i obuće i izvozi.







Cjelovito jamstvo ekološke pouzdanosti u tekstilstvu može se ostvariti samo sustavnim pristupom upravljanju okolišem i ispunjavanjem ekoloških zahtjeva tijekom cjeloživotnoga vijeka proizvoda (LCA pristup, prema engl. Life-Cycle Assessment). Normni niz HRN ISO 14000 (uključuje desetak normi) i s njim povezana hrvatska tehnička legislativa, pritom su dobar putokaz za primjenu takva pristupa u praksi. Ekološki prihvatljivi proizvodni procesi te uvođenje tzv. kružnoga gospodarstva u području tekstilstva, koje promiču najnovije europske direktive, važne su odrednice u provedbi.

eksplozivi, kemijski spojevi ili smjese spojeva u kojima se djelovanjem vanjskoga toplinskog ili mehaničkog impulsa može izazvati ekstremno brza kemijska reakcija pretvorbe uglavnom u plinovite produkte. Reakciju prati oslobađanje velike toplinske energije (do 7,5 MJ/kg) dovoljne da zagrije nastale produkte do nekoliko tisuća stupnjeva Celzija (do 6000 K). Zbog iznimno brzog nastajanja (do 100 dm³/μs) plinoviti se produkti ne mogu širiti postupno, nego su neposredno nakon završetka reakcije »zarobljeni« u početnome volumenu eksploziva. Visoka temperatura produkata i ograničeni volumen rezultiraju iznimno visokim tlakom (do 40 GPa), zbog čega dolazi do nagle ekspanzije produkata (eksplozije) i stvaranja udarnoga vala, odbacivanja, rušenja i razaranja okolnih objekata. Eksplozivi imaju široku primjenu u vojne svrhe (punjenje inicirajućih sredstava, granata i mina; kao pogonski materijal za izbacivanje projektila iz cijevi oružja i pogon raketa itd.) i u gospodarstvu (u rudarstvu i građevinarstvu, u industriji za zavarivanje, očvršćivanje, rezanje i oblikovanje metala, sintezu novih materijala djelovanjem udarnoga vala itd.), a iznimno i u umjetnosti (detonografija). Kadšto se nazivaju i eksplozivnim ili energetskim materijalom.









Ovisno o svojstvima eksploziva i načinu njegova iniciranja, eksplozivne se kemijske reakcije kroz eksploziv mogu prostirati dvama mehanizmima: gorenjem i detonacijom. Zajednički su obama procesima samoodrživost i postojanje uske zone kemijskih reakcija koja se prostire kroz eksploziv, a razlikuju se u načinu prijenosa energije iz reakcijske zone na dio eksploziva koji još nije zahvaćen reakcijom, te posljedično i u brzini prostiranja. Pri gorenju reakcijska zona prostire se kroz eksploziv podzvučnom brzinom, a energija se iz reakcijske zone prenosi provođenjem topline. Pri detonaciji se energija prenosi udarnim valom koji se, zajedno s reakcijskom zonom, prostire kroz eksploziv nadzvučnom brzinom.

Vrste eksploziva

Jaki eksplozivi su oni koji detoniraju, a slabi eksplozivi oni koji izgaraju. Između jakih i slabih eksploziva nema oštre granice jer neki eksplozivi mogu i izgarati i detonirati. S obzirom na osjetljivost, jaki se eksplozivi dijele na primarne (inicijalne) i sekundarne (brizantne).

Inicijalni eksplozivi su vrlo osjetljivi na vanjske impulse i uglavnom se rabe za iniciranje detonacije u brizantnim eksplozivima. Danas se kao inicijalni eksplozivi najviše rabe olovov azid, olovov stifnat i tetrazen, dok se živin fulminat više gotovo ne koristi. Brizantni eksplozivi rabe se za miniranje u rudarstvu i građevinarstvu (gospodarski eksplozivi) i u vojne svrhe (vojni eksplozivi). Neki od važnijih vojnih brizantnih eksploziva su pikrinska kiselina (PA), trinitrotoluen (TNT), pentrit (PETN), heksogen (ciklonit, RDX), oktogen (HMX), triamino trinitrobenzen (TATB), nitrogvanidin (NQ) itd. U gospodarske svrhe danas se uglavnom rabe eksplozivi na bazi amonijeva nitrata (AN), poput eksploziva ANFO (94% AN-a, 6% dizelskoga goriva) i emulzijski eksplozivi (mješavine u kojima je vodena otopina AN-a dispergirana u uljnoj fazi).

Baruti spadaju u skupinu slabih eksploziva. Topnički baruti (za ispaljivanje taneta iz vatrenog oružja) izrađuju se od nitroceluloze (jednobazni), nitroceluloze i nitroglicerina (dvobazni), nitroceluloze, nitroglicerina i nitrogvanidina (trobazni), nitroceluloze, nitroglicerina i nitramina (modificirani dvobazni). Raketni baruti (pogonsko gorivo raketa) su ili dvobazni ili na bazi amonijeva perklorata i polimernog veziva (kompozitni), ponekad uz dodatak nitramina i aluminija u prahu.

U posebnu skupinu spadaju pirotehničke smjese koje izgaranjem proizvode svjetlosni i zvučni efekt, toplinu, obojeni dim i plamen, plin itd. Prema kemijskom sastavu pirotehničke smjese su mješavine goriva (magnezij, aluminij, bor, cirkonij, sumpor, mliječni šećer, titan, metalni hidridi i sl.) i oksidansa (nitrati, klorati, perklorati, oksidi, peroksidi, kromati i sl.). Njima se dodaju različite tvari radi stvaranja boje, tvari koje djeluju kao modifikatori brzine izgaranja, veziva, sredstva za zaštitu od vlage i sl. (→ pirotehnika; sv. 1)

Povijest eksploziva

Pojavi prvih kemijskih eksplozivnih tvari prethodila je pojava različitih zapaljivih smjesa još u predantičko doba. Zapaljiva smjesa poznata pod nazivom grčka vatra rabila se u Bizantskom Carstvu od VII. st., a pretpostavlja se da je bila izrađena od nafte, sumpora i prirodne smole. Crni barut, smjesa kalijeva nitrata (oko 75%), sumpora (oko 10%) i drvenog ugljena (oko 15%), najstarija je eksplozivna tvar. Smatra se da je izumljen u Kini sredinom IX. st., a u Europi je njegov sastav prvi put objelodanio Roger Bacon 1260. Sve do izuma dinamita, crni barut bio je jedini eksploziv i rabio se u vojne i gospodarske svrhe. U XVII. i XVIII. st. sintetizirani su amonijev nitrat (1654., Johann Rudolf Glauber), živin fulminat (1690., Johann Kunkel) i pikrinska kiselina (1799., Jean-Joseph Welter), no počeli su se rabiti kao eksplozivi tek u XIX. st. Era brizantnih eksploziva počela je polovicom toga stoljeća, nakon izuma nitroceluloze (1846., Christian Friedrich Schönbein) i nitroglicerina (1847., Ascanio Sobrero). Dvadesetak godina kasnije (1867) Alfred Bernhard Nobel patentirao je dinamit (mješavinu od 75% nitroglicerina i 25% infuzorijske zemlje), a 1875. i razornu (praskavu) želatinu (92% nitroglicerina i 8% niskonitratne nitroceluloze) koji su potpuno istisnuli crni barut i prevladavali sve do polovice XX. st. Do kraja XIX. st. sintetizirani su TNT (1863., Julius Wilbrand), tetril (1877., Karel Hendrik Mertens), pentrit (1894) i heksogen (1899., Georg Friedrich Henning). Iznimno je važan razvoj detonatora na bazi živina fulminata (1863., A. B. Nobel) čime se omogućilo pouzdano i učinkovito iniciranje brizantnih eksploziva. Prvi barut na bazi nitroceluloze, tzv. bezdimni barut, izrađen je 1886 (Paul Vieille), a dvije godine kasnije izrađeni su i baruti na bazi nitroceluloze i nitroglicerina pod nazivima balistit (1888., A. B. Nobel) i kordit (1889., Frederick Abel). Pikrinska kiselina je eksploziv koji je prvi zamijenio barut kao punjenje projektila (od 1885. u Francuskoj pod nazivom melinit i u Velikoj Britaniji od 1888. pod nazivom lidit). Početkom XX. st. pikrinska se kiselina počela zamjenjivati TNT-om (1902. u Njemačkoj, 1912. u SAD-u). Tijekom II. svj. rata razvijale su se smjese TNT-a s heksogenom i pentritom. U tom je razdoblju prvi put sintetiziran oktogen (1943., Werner E. Bachmann). Nakon II. svj. rata nastavljen je ubrzan razvoj mnogobrojnih eksploziva.

Eksplozivi u Hrvatskoj

U Hrvatskoj se proizvodnja vojnih eksploziva do danas nije razvila u većoj mjeri, ali je proizvodnja gospodarskih eksploziva u pojedinim razdobljima dosezala znatne razmjere. Tako je između dvaju svjetskih ratova proizvodnja tih eksploziva iznosila i do 700 vagona (7000 t) na godinu. Nositelj proizvodnje bilo je Dioničko društvo za kemijsku industriju Titanit iz Zagreba, osnovano 1919., koje je 1922. pustilo u pogon tvornicu gospodarskog eksploziva u Mahičnu kod Karlovca. Tvornica je proizvodila nekoliko tipova eksploziva Titanit i imala je koncesiju za opskrbljivanje cjelokupnog područja Jugoslavije, zapošljavajući do 300 radnika. Uz asortiman svojih proizvoda prodavala je i različiti pribor za rudarstvo, dinamo-električne upaljače, rudarske kapsule, strojeve za paljenje i štapine (fitilje). Tvornica je zapala u financijske teškoće nakon svjetske krize 1929., a 1937. država joj je ukinula koncesiju. Godinu dana nakon toga zatvorena je.

U Ličkome Osiku je 1950. osnovana tvornica za proizvodnju minobacačkih mina i topničkih granata, koja je od 1954. nosila ime → Marko Orešković Lika (MOL) (sv. 1). Eksploziv za ugradnju u mine i granate nije se proizvodio u samoj tvornici, već se dobavljao iz drugih tvornica u sklopu vojne industrije tadašnje države. Tvornica je djelovala do početka 1990-ih. Početkom Domovinskoga rata na području RH nije bilo ni jedne tvornice za proizvodnju eksploziva. Zbog embarga na uvoz eksploziva u razdoblju 1991–94., razvijena je izradba olovnog azida na laboratorijskoj razini te nekih brizantnih eksploziva (TNT, PETN, RDX i HMX) na razini pilot-postrojenja. Nakon završetka rata ta je proizvodnja u potpunosti obustavljena. Tvrtka ATIR d. o. o. iz Zagreba, koja je 1991. pokrenula proizvodnju pirotehničkih sredstava za vojne i gospodarske svrhe, djeluje i danas.







Tijekom Domovinskoga rata i neposredno nakon njega pokrenuta je proizvodnja gospodarskih ANFO eksploziva u nekoliko manjih poduzeća: Geotehna Varaždin (1990), AN-FO 93 iz Zagreba (1993), Eksplo-promet iz Imotskoga (1993), Geomin iz Beletinca (1994), Croex iz Splita (2007) i Elmech-Razvoj iz Gotalovca (1991), koji je razvio i proizvodnju emulzijskih eksploziva. Poduzeće Maxam Detines (2001) iz Mahova kraj Siska počelo je 2001. proizvodnju neelektričnoga sustava za iniciranje i udarnih cjevčica.

geotermalna voda, energetska mineralna sirovina, voda dobivena iz ležišnih stijena visokih temperatura. Spada u obnovljive izvore energije. Osnovni je medij prijenosa geotermalne energije iz unutrašnjosti Zemlje, prisutnost koje je uvjetovana temperaturnom raspodjelom uzrokovanom procesima konvekcije i kondukcije. Porast temperature s dubinom (geotermalni gradijent) nije jednak u Zemljinoj kori, plaštu ili jezgri, a pokazatelj je koji upućuje na potencijalno geotermalno ležište. U Europi srednja vrijednost geotermalnoga gradijenta iznosi 3 °C svakih 100 m dubine, dok je u panonskome dijelu Hrvatske blago povišen te iznosi 4 °C.

Geotermalna voda pojavljuje se u tri skupine geoloških struktura. Najznačajniji su izvori u vulkanskim područjima gdje se nalaze granice tektonskih ploča i ležišta geotermalnih voda temperatura većih od 200 °C, zatim na područjima intenzivnih razlamanja i nabiranja tektonskih ploča, građenih od nepropusnih stijena s ležištima temperatura viših od 100 °C, te u sedimentacijskim bazenima različitih veličina koji sadrže geotermalnu vodu pod tlakom većim od hidrostatskoga, a temperature ležišta ovise o dubinama na kojima se nalaze. Zbog visoke temperature i tlaka u ležištima, geotermalna voda često sadrži otopljene plinove i minerale stijene. Njezino podrijetlo djelomično je uvjetovano polaganim prirodnim raspadom radioaktivnih elemenata, ponajprije uranija, torija i izotopa kalija (⁴⁰K) koji se nalaze u Zemljinoj unutrašnjosti.

Iskorištava se u termotehničkim sustavima za grijanje, proizvodnju električne energije te u balneološke (ljekovite) svrhe. Najčešće se eksploatira u zatvorenom sustavu, odn. crpi se proizvodnom → bušotinom na površinu, gdje se njezina energija iskorištava izravno ili putem izmjenjivača topline, nakon čega se kroz utisnu bušotinu vraća natrag u ležište radi njegova očuvanja. Pri proizvodnji električne energije, geotermalne elektrane mogu u turbinu izravno dovoditi suhu paru iz ležišta visokih temperatura, primjenjivati princip dodatnog isparavanja kombinacije vode i pare iz ležišta nižih temperatura, te se koristiti binarnom tehnologijom za vodu iz ležišta srednje i niske temperature (organski Rankineov proces), odn. prenositi energiju geotermalne vode putem izmjenjivača topline na binarni (radni) fluid s niskom točkom ključanja koji prelazi u paru i ekspandira u turbini.

Uporaba geotermalnih voda u svijetu

Ljudi su se još od prapovijesnog razdoblja koristili geotermalnom vodom na vulkanski aktivnim područjima gdje su postojali prirodni izvori i gejziri, npr. na lokacijama Yellowstone, The Geysers i Hot Springs u Sjevernoj Americi (prije 10 000 godina). Paleoindijanci, odn. prvi ljudi koji su naselili američki kontinent, koristili su se geotermalnom vodom za kuhanje, čišćenje, kupelj.

Prva industrijska uporaba geotermalne vode zabilježena je u Italiji potkraj XVIII. st. na području prirodnih izvora Lardarello nedaleko od Pise. Ondje se iz vodene pare izdvajala borna kiselina za medicinsku i industrijsku uporabu, a 1904. puštena je u rad prva geotermalna elektrana koja je proizvodila električnu energiju iz geotermalne pregrijane pare. To je potaknulo i razvoj prve komercijalne geotermalne elektrane snage 250 kW na području The Geysers u Kaliforniji 1922. Energija geotermalne vode kao centraliziranoga toplinskog sustava prvi je put izravno iskorištena u Boiseu u SAD-u za grijanje obiteljskih kuća i javnih zgrada. Najpoznatiji primjer takve uporabe toplinske energije geotermalnih voda jest Reykjavik na Islandu, gdje se već tijekom 1930-ih gotovo 99% grada zagrijavalo geotermalnom vodom iz obližnjih izvora.

Geotermalna energija prepoznata je kao obnovljiv i ekološki prihvatljiv izvor energije. U 2018. u svijetu je bilo uvedeno gotovo 14 GWe elekrične snage geotermalnih elektrana te dodatnih 26 GWt toplinske snage centraliziranih sustava, a u ukupnoj uporabi toplinske energije geotermalnih izvora, uključivši i balneološke svrhe, iskorišteno je oko 620 EJ.

Ležišta i uporaba geotermalnih voda u Hrvatskoj

Geotermalne vode su kao kupelji na području RH služile od II. st. Ostatci rimskoga naselja Aquae Iasae u Varaždinskim Toplicama svjedoče o postojanju terma temeljenih na prirodnim vrelima geotermalne vode temperature gotovo 60 °C. Na području današnjega Daruvara Rimljani su osnovali naselje Aquae Balissae gdje su se u balneološke svrhe koristili geotermalnom vodom temperature 45 °C. Korištenje geotermalnim vodama prije industrijskoga razvoja bilo je ograničeno prisutnošću prirodnih vrela geotermalnih i termalnih voda u sjeverozapadnome dijelu RH. Prvo otkriće geotermalne vode bušenjem zabilježeno je 1911. nedaleko od Svetoga Martina na Muri, koja je sporadično služila za kupanje te od 1932. kao konzumna mineralna voda. Godine 2003. nedaleko od te bušotine izbušena je nova većega kapaciteta, što je omogućilo izgradnju Terma Sveti Martin.







Razvojem tehnologije i naftne industrije nakon II. svj. rata, a pogotovo osnivanjem poduzeća Naftaplin 1952 (→ INA) započeli su opsežni istražni bušački radovi u području Panonskoga bazena u svrhu otkrivanja ležišta ugljikovodika, gdje je izrađeno više od 4000 dubokih bušotina. Otkrivena su mnogobrojna naftna i plinska polja, ali i duboka ležišta geotermalnih voda kao samostalna ležišta i podinski vodonosnici ležišta ugljikovodika. Utvrđene rezerve geotermalnih voda u Hrvatskoj rasprostranjene su na području Panonske Hrvatske (Dravska potolina, Posavina, Slavonija), središnje i sjeverozapadne Hrvatske (Kordun, Banovina, Međimurje) te Dinarida, sa znatnijim odstupanjima u vrijednostima geotermičkoga gradijenta i toplinskoga toka.

Komercijalna uporaba geotermalnih voda u energetske svrhe počela se razvijati 1980-ih, najvećim dijelom na području Zagreba, Bizovca i Topuskog. Razradba geotermalnoga polja Zagreb, otkrivenoga 1964., počela je 1980. izradbom bušotine Mladost-1 s temperaturom vode od 80 °C. Do 1990. polje je razrađeno s dodatnih 16 bušotina koje su bile namijenjene za grijanje nove Sveučilišne bolnice u Blatu, te grijanje Sportskoga centra Mladost. Od 2018. toplinska se energija rabi i za grijanje zagrebačkoga Kineziološkog fakulteta. Geotermalno polje Bizovac kraj Osijeka otkriveno je naftno-istražnim radovima, a geotermalna voda temperature 80 °C iskorištena je početkom 1990-ih u balneološke svrhe (Bizovačke toplice) i za grijanje hotelskoga kompleksa. Na taj način u Hrvatskoj su na izvorima tople vode izgrađene i Istarske toplice, Krapinske toplice, Stubičke toplice, Sutinske toplice, Varaždinske toplice, Terme Tuhelj, Top Terme u Topuskom i dr.

Na području ležišta Velika Ciglena kraj Bjelovara 2019. poduzeće Geoen iz Zagreba dovršilo je projekt prve hrvatske geotermalne elektrane Velika Ciglena, najveće u kontinentalnoj Europi s binarnom tehnologijom, odnosno organskim Rankineovim ciklusom (ORC). Postrojenje iskorištava geotermalni potencijal bjelovarske poddepresije (170 °C) otkriven 1980. te razvija snagu od 16,5 MW.

Tijekom faze istraživanja ugljikovodika (→ nafta; → prirodni plin) utvrđeni su mnogi geotermalni potencijali, poput geotermalnih polja Legrad, Kutnjak-Lunjkovec, Virovitica, Slatina, Ferdinandovac, Karlovac, Babina Greda, Križevci, Ernestinovo i dr. Znatan geotermalni energetski potencijal vodonosnika imaju naftna polja Beničanci s temperaturom ležišta 123 °C, te plinska polja Molve i Kalinovac s temperaturom ležišta od 180 °C.







Goriva i maziva, znanstveno-stručni časopis → Hrvatskoga društva za goriva i maziva. Započeo je izlaziti 1959. pod nazivom Tehnika podmazivanja i primena goriva, a prvi izdavač bio je Savez društava za zaštitu materijala iz Beograda. Izlazi četiri puta na godinu u tiskanom i elektroničkom obliku uz potporu Ministarstva znanosti i obrazovanja RH. Objavljuje radove na hrvatskom i engleskom jeziku iz tribologije, tehnike podmazivanja, tehnologije preradbe nafte, primjene tekućih i plinovitih goriva, te inženjerstva izgaranja. Od 2006. dostupan je na portalu znanstvenih i stručnih časopisa RH.

Gospodarski list, stručni časopis za poljoprivredu istoimenoga nakladnika iz Zagreba. Pokrenut je 1842. kao interno mjesečno glasilo → Hrvatsko-slavonskoga gospodarskog društva i treći je takav časopis po starosti u Europi. Prvih šest brojeva izlazilo je bez odobrenja vlasti, pa listovi nisu sadržavali naslov, oznake odgovornog urednika, izdavača, mjesta izdavanja, tiskare, broja i godišta. Od 7. broja 1842. izlazi kao List mesečni Horvatsko-slavonskoga gospodarskoga družtva, od 1850. kao List Družtva gospodarskoga hervatsko-slavonskoga, od 1853. kao Gospodarske novine, a od 1855., kao Gospodarski list (Nova poljoprivreda 1949–51). List je promicao i čuvao seoske običaje te njegovao kulturu i jezik. Mijenjao je izdavače, izlazio neredovito, objavljujući tekstove iz područja poljoprivredne proizvodnje, života stanovništva te vijesti o tloznanstvenim, agronomskim, botaničkim i zoološkim temama vezanima uz zemljoradnju i gospodarstvo. Danas izlazi polumjesečno u tiskanom i elektroničkom obliku donoseći najnovije znanstvene i praktične informacije iz svih područja poljoprivredne djelatnosti, ekonomskih znanosti, savjete o prehrani i zdravlju, te srodnih područja. Privatiziran je 1993. i danas djeluje kao dioničko društvo. Godine 2011. pokrenuo je specijalizirani Gospodarski oglasnik, producirao je deset polusatnih televizijskih emisija Dodir prirode (2013), u razdoblju 2015–16. organizirao je stručne seminare Hrvatsko povrće te 2014. bio inicijator i osnivač Društva agrarnih novinara Hrvatske.







Faist, Zvonimir (Morović, Srijem, 16. II. 1914 ‒ Zagreb, 7. VIII. 2007), slikar i grafički dizajner, stručnjak u dizajnu grafičkoga promidžbenog materijala za industrijska poduzeća.

Diplomirao je 1941. na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu u klasi Joze Kljakovića i Omera Mujadžića. Godine 1941‒45. bio je zaposlen u Izložbeno-grafičkom odsjeku pri Državnom uredu za propagandu Promičba. Nakon II. svj. rata uključio se u Odjel likovne propagande u okviru novoosnovane Državne agencije za propagandu (OLIKPROP). Od 1947. rad je nastavio u oglašivačkoj agenciji OZEHA (Oglasni zavod Hrvatske) u Zagrebu, nakon što se u njen sastav uključio OLIKPROP. Od 1951. do umirovljenja 1975. djelovao je u statusu slobodnoga umjetnika.

Izradio je velik broj filmskih, sportskih, turističkih plakata te promidžbenoga materijala različite namjene (etikete, plakati, ambalaža) za mnoga industrijska poduzeća (Franck, Gorica, Astra, Badel i Tvornica ulja u Zagrebu, Tvornica odjeće i rublja Slavonija u Osijeku, Tvornica duhana Rovinj, Jugovinil u Kaštel Sućurcu, Kolinska u Ljubljani, Zlatorog u Mariboru, Bosnaplod u Sarajevu i dr.). Djela mu se nalaze u Hrvatskom povijesnom muzeju, Kabinetu grafike HAZU-a i Muzeju grada Zagreba.

drvni ugljen, proizvod suhe destilacije drva; sjajnocrne je boje, lagan, vrlo porozan, odličan adsorbens. Uglavnom je poznat kao ekološki prihvatljiva i učinkovita vrsta goriva koja ne zagađuje atmosferu kaustičnim dimom. Ima veliku ogrjevnu vrijednost (29–33 MJ/kg), te tijekom gorenja daje vrlo malo dima i plamena. Rabi se kao čvrsto gorivo, samostalno ili u smjesi s drugom biomasom, te u postupcima uplinjavanja za dobivanje plina bogata vodikom, koji se nadalje obrađuje toplinskim krekiranjem. U metalurgiji se rabi kao adsorpcijsko i redukcijsko sredstvo pri topljenju metala u organskim sintezama, pri proizvodnji ferolegura i dr. U kemijskoj industriji služi u proizvodnji kemikalija, npr. aktivnoga ugljena, crnoga baruta, ugljikova disulfida i alkalij-metalnoga cijanida, bakra, viskozne svile i dr. Rabi se i pri izradbi plinskih maski, filtara za pročišćavanje vode, olovaka, premaza za polituru, zubnih pasti, kao dodatak hrani za životinje, izolacijski materijal u građevinarstvu, u domaćinstvu (za roštilj), medicini (kao antitoksik) i dr.

Dobiva se pri toplinskoj razgradnji drvne biomase, odn. suhoj destilaciji drva (s 13–18% sadržaja vode), zagrijavanjem bez prisutnosti kisika na 300–650 °C (pirolitička razgradnja drva ili piroliza). Mješavina je organskih spojeva s 81–90% ugljika, 3% vodika, 6% kisika, 1% dušika, 6% vlage i 1–2% pepela. Prinos pojedinih produkata pirolize (ugljen, plin i ulje) ovisi o kemijskome sastavu drvne biomase i uvjetima vođenja postupka pirolize. Kemijske komponente drvne biomase toplinski se razlažu različitom brzinom pri čemu je najstabilniji lignin, a razlaganje se odvija sljedećim redom: hemiceluloza – celuloza – lignin. Prinos drvnoga ugljena u postupku pirolize najčešće je 20–26%, a najveći prinos postiže se tzv. sporom pirolizom (izvodi se u duljem vremenskom razdoblju i na nižoj temperaturi razgradnje), pri čemu je udio ugljena oko 35%.

Najčešće se proizvodi od vrste drveća srednje i visoke gustoće, a kvaliteta mu ovisi o vrsti drveta – drvni ugljen proizveden od tvrdog drveta je gust i čvrst, a onaj proizveden od mekog drveta mek i porozan. U mnogim se zemljama u razvoju još uvijek rabe tradicionalne metode proizvodnje ugljena u drvenim gomilama i zemljanim pećima, a u maloserijskoj se proizvodnji rabe i moderni tipovi zemljanih peći s dimnjacima i čelične ili zidane peći. U masovnoj, industrijskoj proizvodnji rabe se zidane ili metalne peći za diskontinuiranu proizvodnju i višestruke retorte za kontinuiranu proizvodnju.







Povijest i proizvodnja u svijetu danas

Drvni ugljen rabio se tijekom gotovo cijele povijesti čovječanstva, a prvi tragovi potječu iz razdoblja prije 30 000 godina kada su njime nacrtani prvi špiljski crteži. Oko 4000. pr. Kr. čovjek je otkrio da komad rude pronađen u prirodi počinje lučiti metal u plamtećem ugljenu. Tako je ugljen imao važnu ulogu u tehnologiji dobivanja i topljenja metala, koji su obilježili bakreno, brončano i naposljetku željezno doba. Oko 1500. pr. Kr. na egipatskom papirusu zabilježena je uporaba ugljena za uklanjanje neugodnih mirisa s rana, što je prvi spomen njegove medicinske primjene. Do 400. pr. Kr. Feničani su na trgovačkim brodovima spremali vodu u pougljenjene bačve kako bi, zahvaljujući sposobnosti vezivanja tvari na površinu ugljena (adsorpciji), poboljšali njezin okus. U IX. st. kineski su alkemičari otkrili da se miješanjem ugljena sa salitrom (kalijev nitrat) i sumporom dobiva smjesa koja vrlo lako izgara – barut. Ta je eksplozivna smjesa donijela prekretnicu u rudarstvu, izgradnji prometnica i sl., ali i oblicima ratovanja. Potkraj XVIII. st., Europljani su primijenili svojstvo adsorpcije ugljena kako bi uklonili obojene nečistoće iz sirovoga šećera.

Iako je u metalurgiji i industrijskoj proizvodnji drvni ugljen u XVIII. st. zamijenjen fosilnim (→ ugljen), potražnja za njim je i danas velika i u stalnom porastu. Prema FAO-u (Food and Agriculture Organisation of United Nations), ukupna potrošnja drvnoga ugljena procjenjuje se na 40,5 milijuna tona godišnje, od čega 19,8 milijuna tona u Africi.

Drvni ugljen u Hrvatskoj

Višestoljetna tradicija proizvodnje (paljenja) drvnoga ugljena u brdsko-planinskim i šumom bogatim predjelima Hrvatske odavna je zauzimala važno mjesto u gospodarstvu pojedinih obitelji i lokalnih zajednica. Prema zapisima trgovačko-obrtničke komore u Senju, gorskokotarski ugljenari su 1891. u magazine Bakra, Kraljevice, Novoga i Senja dopremili 8254 t drvnoga ugljena za izvoz. U ivanečkom kraju ugljenarstvo je tijekom XIX. st. i do sredine XX. st. bilo vrlo rašireno zahvaljujući blizini rudokopa i talionice cinka. Takva obrtnička tradicija u Hrvatskoj od sredine XX. st. zamire, iako se i danas mogu pronaći njezini tragovi na područjima Ćićarije, Gorskoga kotara, Like, Korduna, Banovine, Hrvatskoga zagorja, Slavonije.

Tradicionalni oblik proizvodnje najčešće se provodi u stožasto naslaganim gomilama drva obloženima kakvim materijalom (žežnice, karbunice, kope) ili u zidanim kupolastim pećima od opeke obloženima blatom (ugljenice, vuglenice, peći). Dok prvi postupak prevladava u Istri i Gorskom kotaru, zidane se peći najčešće rabe u istočnim krajevima Hrvatske. Žežnice se počinju graditi na kopišću (najčešće šumska čistina u blizini potoka), slaganjem uspravnih cjepanica u krug u dvije ili tri razine, tako da se kružna osnova prema vrhu svodi u oblik stošca. U prvome, donjem redu uglavnom su cjepanice duljine oko 2 m, u drugome one od približno 1 m, a u vršnome trećem cjepanice duljine oko 30–40 cm. Po tako oblikovanom stošcu visine do 3 m slaže se navlaženo lišće i trava ili kakav drugi priručni materijal, a potom ugljena prašina od ranijih paljenja pomiješana s vlažnom zemljom. Na složenoj žežnici naprave se rupe kroz koje će izlaziti dim i u procesu izgaranja se postupno zatvaraju. Ovisno o količini drva (najčešće od 20–70 m³), paljenje traje i do nekoliko tjedana. Zidane ugljenice obično su visine 3 m. Na razini tla nalazi se ulaz, kroz koji započinje punjenje drvima, koji se zatvara metalnim vratima tijekom paljenja, a kroz koji se vadi dobiveni ugljen. Na vrhu je otvor kroz koji se do kraja puni ugljenica, te drvna platforma preko koje se donosi drvo. U donjem dijelu ugljenice slažu se veće cjepanice, a prema vrhu tanji komadi promjera do 8 cm. Pali se od vrha, a tijekom izgaranja rupe dimnice zatvaraju se od vrha prema dolje. Proces paljenja traje desetak dana, a nakon što se ugljenica neotvorena hladi još četiri do pet dana, ugljen se vadi i pakira.









Industrijska proizvodnja drvnog ugljena u Hrvatskoj

Industrijska proizvodnja drvnog ugljena u hrvatskim poduzećima zaživjela je u prvoj polovici XX. st. kroz proces suhe destilacije drva u retortama različitog oblika i veličine. To je podrazumijevalo velik utrošak energije za zagrijavanje drvne mase. Kako bi se proces racionalizirao, primijenjeno je rješenje hvatanja retortnih para i plinova radi daljnje uporabe. Njihovom kondenzacijom nastajao je sirovi drvni ocat iz kojeg su se frakcijskom destilacijom dobivali razni proizvodi, a ponajprije octena kiselina. Nekondenzirani plinovi rabili su se kao dio goriva za zagrijavanje drvne mase u retortama. Takav proces proizvodnje bio je ekonomski prihvatljiv do potkraj XX. st. Razvojem petrokemije javio se sintetski postupak proizvodnje octene kiseline, koji je ekonomski bio mnogo isplativiji. To je dovelo do gašenja frakcijske destilacije sirovoga drvnog octa, kao dijela procesa suhe destilacije drva. Time je nastao problem zbrinjavanja velikih količina sirovoga drvnog octa i neracionalnosti proizvodnje zbog velikog utroška toplinske energije u odnosu na masu dobivenoga proizvoda. Zbog tih razloga suha destilacija drva je u poduzeću → DIK Đurđenovac potkraj XX. st. obustavljena, a ona najveća u Hrvatskoj, u Tvornici za preradu drva u sastavu poduzeća → Belišće, bila je pred zatvaranjem.

Kako bi se riješio ekološki problem zbrinjavanja sirovoga drvnog octa (približno 25 t na dan) 2004–05. provedena je rekonstrukcija pogona za suhu destilaciju drva u Belišću (idejni tehnološki projekt S. Tomas, izvođači Classen Apparatebau Wiesloch iz Njemačke i Enerkon iz Zagreba). Pri tome je uklonjen dio pogona za kondenzaciju i frakcijsku destilaciju sirovoga drvenog octa, a prikupljeni plinovi iz retorti se bez kondenzacije spaljuju, dajući toplinsku energiju potrebnu za zagrijavanje drvne mase u retortama, čime su postignute znatne uštede i riješen je ekološki problem. Godine 2013. belišćansku proizvodnju drvenog ugljena preuzelo je poduzeće Fochista Belišće, koje je 2020. imalo 95 zaposlenih.













Osim toga, danas se proizvodnja drvnog ugljena odvija u nekoliko tradicionalnih obrtničkih i poluindustrijskih pogona (npr. Križevci-produkt d. o. o. od 1992. proizvodi drvni ugljen i brikete za primjenu u domaćinstvima i profesionalnoj pripremi hrane).

drvne ploče, materijali izrađeni tehnološkim postupkom lijepljenja različitih vrsta, kvalitete i oblika drvne sirovine, najčešće uz primjenu tlaka i topline. Osnovne skupine drvnih ploča su ploče od uslojenog drva (stolarske ploče, furnirske ploče, furnirski otpresci), ploče od usitnjenog drva (iverice i vlaknatice) te ploče od masivnog drva.

Vrste i načini proizvodnje

Furnirske ploče (šperploče) izrađene su od ljuštenih (konstruktivnih) furnira koji se međusobno križaju pod pravim kutom s obzirom na smjer protezanja vlakanaca (klasična ploča) ili kojim drugim manjim kutom (zvjezdasta ploča). Time se drvo stabilizira s obzirom na svojstva bubrenja te ploče dobivaju visoka mehanička svojstva. Izrađuju se kao troslojne (tripleks) i višeslojne (multipleks) ploče. Proizvode se u fazama pripreme furnira, formatiranja i spajanja furnira, pripreme i nanošenja ljepila, formiranja konstrukcije ploče, prešanja, završne obradbe, brušenja, kontrole i klasifikacije. Uz primjenu fenol-formaldehidne smole kao ljepila može se postići potpuna otpornost ploča na vanjske klimatske uvjete. Namijenjene su najčešće primjeni u graditeljstvu.







Stolarske ploče (panel-ploče) sastoje se od srednjice (daščice, letvice, ljušteni furniri, ostalo) obostrano obložene konstruktivnim furnirom, a najčešće i dodatnim vanjskim slojem rezanoga (plemenitog) furnira. Proizvode se u fazama izradbe srednjice, pripreme furnira i sljepljivanja sa srednjicom, završne obradbe, kontrole i klasifikacije. Namijenjene su ponajprije za proizvodnju namještaja i unutarnju uporabu.







Furnirski otpresci su materijali izrađeni od više listova furnira prostorno oblikovanih u kalupima. Proizvode se nanošenjem ljepila na pripremljene listove furnira koji se ulažu u kalupe uglavnom s istim smjerom vlakanaca, prešaju se i lijepe uz zagrijavanje visokofrekventnom (VF) energijom. Rabe se za izradbu sjedala (npr. školskih stolaca) i sl.

Ploče iverice su proizvodi izrađeni od iverja drva ili drugih lignoceluloznih sirovina vezanih ljepilima na bazi sintetskih ili prirodnih smola, uz djelovanje tlaka i topline.

Ploče s mikroiverjem sastoje se od iverja različitih frakcija, duljine do 30 mm, širine do 10 mm i debljine do 0,5 mm. Najčešće su troslojne ploče s vodoravnim položajem mikroiverja, a manje su zastupljene pune ili šuplje ekstruzijske ploče s okomitim položajem mikroiverja (tzv. okal-ploče). Faze su proizvodnje ploča iverica s vodoravnim položajem mikroiverja priprema sirovina (drva i ljepila), priprema iverja (iveranje, sušenje, sortiranje, obljepljivanje) te izradba ploča (formiranje ivernog tepiha, vruće prešanje, formatiranje, završna obradba); danas se prešanje obavlja primjenom protočnih kontinuiranih preša, što omogućuje znatno veće kapacitete i kvalitetu ploča. Slično tomu proizvode se ploče s okomitim položajem mikroiverja, ali se umjesto natresnih stanica za formiranje ivernog tepiha i kontinuiranih preša rabe ekstruzijske preše s ojničkim mehanizmom koje taktno sabijaju iverje između okomito postavljenih vrućih ploča preše. Ploče s mikroiverjem rabe se za unutarnju uporabu i proizvodnju namještaja, a šuplje ekstruzijske ploče za izradbu vratnih krila.







Ploče s makroiverjem sastoje se od iverja duljine do 200 mm, širine do 100 mm i debljine do 0,8 mm. Takve su ploče s orijentiranim makroiverjem OSB (engl. oriented strand board). Proizvode se slično pločama s mikroiverjem, ali se za formiranje ivernoga tepiha primjenjuju mehanički ili elektrostatski usmjerivači za vodoravno orijentiranje makroiverja. Orijentacijom makroiverja postiže se velika čvrstoća savijanja ploča (usprkos primjeni manje vrijednih mekih vrsta drva) te mogućnost projektiranja čvrstoće u različitim smjerovima. Primjenjuju se najčešće u graditeljstvu.







Ploče vlaknatice su proizvodi koji se dobivaju međusobnim prepletanjem vlakanaca drva ili drugih lignoceluloznih tvari u formiranom tepihu, zagrijavanjem pod tlakom ili bez njega, uz dodatak vezivnih sredstava ili drugih tvari. Mokrim postupkom proizvode se izolacijske vlaknatice male gustoće i tvrde tanke vlaknatice (tzv. lesonit-ploče) velike gustoće. Suhim postupkom proizvode se srednje guste vlaknatice MDF (od engl. medium density fiberboard) poznate i pod nazivom medijapan-ploče. Nakon pripreme drvne sječke, ona se obrađuje u mokrom postupku (razvlaknjivanje, reguliranje koncentracije, sortiranje i rafiniranje vlakana, dodavanje kemikalija, formiranje mokre trake, parafiniranje, krojenje i prešanje – tvrde vlaknatice, odn. sušenje – izolacijske ploče), ili u suhom postupku (razvlaknjivanje, dodavanje kemikalija, rafiniranje i sušenje vlakana, formiranje sirove trake, pretprešanje, formatiranje te suho prešanje); na kraju slijedi završna doradba (formatiranje, sortiranje). U proizvodnji se rabe kontinuirane preše i vrući postupak prešanja. Izolacijske vlaknatice imaju niska mehanička svojstva te služe uglavnom kao toplinska i zvučna izolacija u graditeljstvu. Tvrde tanke vlaknatice rabe se najviše za poleđine namještaja. Prednost MDF ploča je homogena struktura i kompaktan presjek; stoga imaju podjednaka svojstva u svim smjerovima te se mogu obrađivati tokarenjem i glodanjem kao i prirodno drvo, a rabe se ponajprije za izradbu namještaja, u graditeljstvu i dr.















Ploče od masivnog drva proizvode se dužinskim i širinskim lijepljenjem manjih komadića drva ispiljenih iz pilanskih ostataka, čime se znatno povećava iskorištenje drva. Rabe se za izradbu masivnog namještaja.







Ostale drvne ploče obuhvaćaju ploče s mineralnim vezivom (lake građevinske ploče, teške drvnocementne ploče) te drvnoplastične kompozite WPC (od engl. wood polymer composites). Lake građevinske ploče proizvode se od drvne vune i cementa u tehnološkim fazama pripreme drva (piljenje na 50 cm duljine, cijepanje), izradbe drvne vune, mineralizacije, doziranja i miješanja drvne vune i cementa (tzv. drvolit-smjesa), punjenja kalupa drvolit-smjesom, sabijanja, odvajanja kalupa, prešanja, odležavanja te formatiranja. Na tržištu postoje i lake građevinske ploče s jezgrom od ekspandiranoga polistirena. Teške drvnocementne ploče proizvode se od usitnjenog drva i cementa u fazama pripreme sirovina (drva, cementa, kemikalija), iveranja drva, mljevenja (dositnjavanja), frakcioniranja (za vanjski i za srednji sloj), miješanja usitnjenog drva s cementom i kemikalijama, formiranja, prešanja, otvrdnjavanja, dozrijevanja, klimatiziranja i završne obradbe. Lake i teške drvnocementne ploče rabe se najčešće u graditeljstvu. Drvnoplastični kompoziti WPC mogu se proizvoditi od otpadnih plastičnih masa i drvnih ostataka, što ih čini održivim materijalima. Proizvodnja WPC-a odvija se u fazama pripreme drva (sušenje i mljevenje), miješanja sirovina (usitnjeno drvo, plastične mase, kemijski dodatci) te oblikovanja proizvoda, koje može biti ekstruzijsko (istiskivanje smjese kroz posebne otvore kalupa, oblikovanje u kalupima, injekcijsko ubrizgavanje u kalupe) ili tlačno (između dvaju kalupa). Zbog otpornosti na klimatske uvjete WPC ploče imaju značajnu perspektivu u vanjskoj uporabi, ali i u oblikovanju otpresaka za unutarnju uporabu.









Materijali i svojstva

Ploče od uslojenog drva boljih su svojstava od ploča od usitnjenog drva, ali se proizvode od kvalitetnih sirovina (furnirski trupci), pa im je i cijena viša. Tehnologija proizvodnje ploča od usitnjenog drva znatno je složenija od tehnologije proizvodnje ploča od uslojenog drva, veća su početna ulaganja i kapaciteti proizvodnih pogona, ali se za proizvodnju mogu rabiti jeftinije sirovine (drvo bez tehničke vrijednosti, šumski ostatci, industrijski ostatci, reciklirano drvo) te jednogodišnje biljke (konoplja, lan, kukuruzovina, slama i sl.).

Za proizvodnju drvnih ploča rabe se uglavnom sintetska ljepila karbamid-formaldehidna (KF), fenol-formaldehidna (FF), melamin-formaldehidna (MF), poliizocijanatna (poliuretanska) te mineralna veziva (cement, gips, magnezit). Ploče za unutarnju uporabu i namještaj proizvode se uglavnom primjenom KF ljepila s niskom emisijom slobodnog formaldehida. U uporabi su i prirodna ljepila (taninska, ligninska, lignosulfonska, furfuralna) kojima se nastoje zamijeniti sintetska. U proizvodnji drvnih ploča rabe se i druge kemijske komponente: otvrđivači, punila, hidrofobna sredstva, tzv. hvatači formaldehida, vatrozaštitna sredstva, fungicidi, insekticidi, plastifikatori i sl.

Estetska, mehanička, fizikalna i druga svojstva ploča iverica s mikroiverjem i MDF ploča poboljšavaju se oblaganjem površina (prirodnim furnirima, dekorativnim papirima, folijama, laminatima) i rubova (ABS, rubne trake, letvice).

Povijest

Prva tvornica furnira osnovana je 1843. u Njemačkoj, a prvi stroj za rezanje furnira primijenjen je u proizvodnji u Francuskoj 1860. Razvojem odgovarajućih ljepila potkraj XIX. st. započela je primjena furnira u industrijskoj proizvodnji ploča. Kronološki se u industrijskoj proizvodnji javljaju furnirske i stolarske ploče (1910), lake građevinske ploče (1928), vlaknatice (1930), iverice s mikroiverjem (1950), MDF ploče (1960), OSB ploče (1980) te WPC ploče (1983).

Svjetska primjena i proizvodnja danas

U SAD-u i Japanu drvne ploče (furnirske, OSB) primjenjuju se najviše u graditeljstvu, a u Europi (iverice s mikroiverjem) u proizvodnji namještaja i unutarnjem uređenju; zbog dobrih su svojstava MDF ploče podjednako zastupljene u cijelom svijetu.

U 2019. je svjetska proizvodnja drvnih ploča iznosila 357 milijuna m³, od čega su 250 milijuna m³ bile ploče od usitnjenog drva, a 107 milijuna m³ ploče od uslojenog drva. Najveći udio u svjetskoj proizvodnji drvnih ploča imale su Kina (40%), SAD (10%), Rusija (5%), Njemačka (4%), Indija (3%), Brazil (3%), Poljska (3%), Kanada (3%), Turska (3%). Najveći udio svjetske potrošnje drvnih ploča u 2019. imale su Kina (37%), SAD (13%), Indija (4%), Rusija (3%), Njemačka (3%), Poljska (3%). U razdoblju 2020–27. predviđa se rast svjetskog tržišta drvnih ploča od 5,8%.

Drvne ploče u Hrvatskoj

Proizvodnja

Prvo hrvatsko poduzeće koje je izrađivalo furnirske ploče za potrebe vlastite proizvodnje ambalažnih kutija bila je Drvorezbarska tvornica osnovana 1870. u Vrbovskom (→ Drvna industrija Vrbovsko). U novogradiškom poduzeću Josip Kruljac i sin (→ Stjepan Sekulić) pokrenut je 1928. pogon za izradbu stolarskih ploča. Prije II. svj. rata na Sušaku je djelovala Prva Jugoslavenska tvornica ukočenog drva (kasnije Tvornica ukočenog drva Rade Čupić), a u poduzeću Slavonija (→ Slavonija DI) iz Slavonskoga Broda pokrenuta je proizvodnja furnirskih i stolarskih ploča; nakon ratnih razaranja pogon je obnovljen 1958., a od 1980. do danas proizvodi furnirske otpreske.







Tijekom 1960-ih započeo je u Hrvatskoj intenzivan razvoj tvornica → furnira i drvnih ploča (furnirske i stolarske ploče, troslojne ploče iverice, ekstruzijske ploče, ploče od masivnog drva). U Bjelovaru je 1960. osnovana Tvornica šperploče u sastavu Šumskog privrednog poduzeća Mojica Brita (→ Drvna industrija Česma); od 1979. u sklopu poduzeća djeluje i Tvornica ploča iverica koja je bila među prvim proizvođačima troslojnih iverica u zemlji; pogoni su od 2004. u sastavu međunarodne grupacije Kronospan te proizvode oplemenjene ploče iverice. U koprivničkom DIP-u Bilo-Kalnik (→ Bilokalnik – IPA) izgrađena je 1961. Tvornica stolarskih ploča, koja je rekonstruirana 1968. U sastavu poduzeća → Spačva iz Vinkovaca 1963. pokrenuta je Tvornica iverica, a njezina druga linija 1974. U sastavu → DIP-a Delnice pokrenuta je Tvornica ploča iverica u Lučicama 1960-ih, a u sastavu → DIP-a Ogulin Tvornica ploča iverica i ravnih vrata Iverokal u Moravicama (tada Srpske Moravice), gdje su se proizvodili elementi montažnih kuća od okal-ploča. Tijekom 1960-ih je i u sastavu DI Milan Mataija iz Novog Vinodolskog puštena u pogon Tvornica okal-ploča, koja je proizvodila ekstruzijske ploče i ploče od masiva. Potkraj 1960-ih u Vladislavcima je pokrenuta Tvornica ploča iverica u sklopu osječkog poduzeća → Mobilia – Ivo Marinković. Tijekom 1970-ih se znatna količina elemenata namještaja od furnirskih otpresaka proizvodila i u varaždinskom poduzeću → Mundus Florijan Bobić. Petrinjska Tvornica lana i lanit-ploča DIP-a Sisak puštena je u pogon početkom 1960-ih, a proizvodila je ploče na bazi lanenog pozdera.







Najveća tvornica drvnih ploča u RH danas je Kronospan CRO iz Bjelovara, nastala 2004. preuzimanjem poduzeća Česma iverica kao jednoga od sljednika nekadašnjeg poduzeća DI Česma. Dio je međunarodne grupacije koja u svijetu ima 50 tvornica. Grupacija je uložila približno 100 milijuna eura u bjelovarski pogon, koji je postao jedan od najmodernijih pogona za proizvodnju iverica u Europi (dnevni kapacitet proizvodnje ploča iverica 875 m³, a oplemenjivanja ploča iverica i MDF ploča 1000 m³). U proizvodnji furnira najznačajnija su poduzeća MMM–Vukelić iz Novske, Spačva iz Vinkovaca, Slavonija DI iz Slavonskog Broda i dr. Značajniju proizvodnju ploča od masivnog drva ima dvadesetak tvrtki, među kojima se ističu Stolarija – pilana Antun Pečenec iz Kapele Podravske, Kircek iz Ljubešćice, → Požgaj grupa iz Velikog Bukovca, Ravna (→ Radin) iz Ravne Gore, → Ciprijanović iz Orahovice, → Spin Valis iz Požege i dr.







Visoko školstvo, znanost i publicistika

Na → Fakultetu šumarstva i drvne tehnologije u Zagrebu danas djeluje Laboratorij za drvne ploče u sastavu Zavoda za tehnologije materijala Drvnotehnološkog odsjeka. Provodi određivanje fizikalno-mehaničkih svojstava ploča, određivanje koncentracije slobodnog formaldehida, istraživanja i razvoj novih tipova i metoda ispitivanja drvnih pločastih materijala i dr. U organizaciji Zavoda odvija se visokoškolska nastava iz kolegija Ploče od usitnjenog drva, Tehnologija ploča od usitnjenog drva, Tehnologija drvnih vlakana i papira, Pločasti materijali i dr. Među djelima iz tog područja ističu se Tehnologija furnira i ploča (J. Krpan, 1971), Ploče iverice i vlaknatice (V. Jambreković, V. Bruči, 1996), Drvne ploče i emisija formaldehida (V. Jambreković, 2004) i dr.

grafička tehnologija, znanstvena i stručna disciplina koja se bavi postupcima oblikovanja, reprodukcije i umnožavanja teksta i ilustracija. U RH znanstveno je polje u području tehničkih znanosti, s granom procesi grafičke reprodukcije.

Razvoj grafičke tehnologije i tehničke inovacije u tom području znatno su utjecali na načine prijenosa informacija od izvorišta do krajnjih korisnika, te time potaknuli ukupan napredak čovječanstva u pojedinim razdobljima. Izum tiskarske preše i pomičnih slova Johanna Gutenberga (oko 1440) omogućio je tisak knjiga i drugih tiskovina, koje su time postale dostupne širokom krugu korisnika. Daljnji razvoj tiskarskih tehnika, napose plošnoga tiska Aloisa Senefeldera 1798. i njegove primjene u kasnijim razdobljima, omogućio je otiskivanje velikih naklada u kratkom vremenu, te pojavu dnevnih novina kao glavnog sredstva priopćavanja. U novije doba, pojavom računalne i informacijske tehnike, težište grafičke tehnologije pomiče se od tradicionalnih tehnika tiska k digitalnomu tisku po narudžbi te distribuciji grafičkih uradaka u elektroničkom obliku (tekst, ilustracije, multimedija) izravno do krajnjega korisnika. Grafička tehnologija u tradicionalnom se smislu bavi postupcima oblikovanja i izradbe tiskanih proizvoda kao što su knjige, časopisi, novine, plakati, tiskanice, vrijednosni papiri i sl., a sastoji se od grafičke pripreme, tiska i grafičke doradbe.















Grafička priprema obuhvaća obradbu i oblikovanje teksta (izradba tiskarskoga sloga) i ilustracija (reprofotografija), njihovo povezivanje u cjelinu (prijelom) i izradbu tiskovne forme, tj. matrice s tiskovnim elementima (koji će tijekom tiska nositi tiskarsku boju) i slobodnim površinama. Danas su postupci grafičke pripreme u potpunosti računalno podržani i razvojem stolnog izdavaštva u velikoj mjeri spojeni, pa ključnu ulogu u toj fazi dobiva određivanje likovno-grafičkih svojstava proizvoda, tj. grafički dizajn. Tisak podrazumijeva umnožavanje teksta i ilustracija prenošenjem informacija s tiskovne forme na tiskovnu podlogu (npr. papir, tkanina, lim, plastika) u željenom broju primjeraka. Izbor tiskarske tehnike ovisi o karakteristikama grafičkoga proizvoda. Prema odnosu tiskovnih elemenata i slobodnih površina tiskovne forme razlikuju se tehnike plošnoga tiska (ofsetni tisak, litografija, svjetlotisak), visokoga (knjigotisak, visoki neizravni tisak, fleksografski tisak), dubokoga (bakrotisak, čelični reljefni tisak – slijepi tisak ili foliotisak, tamponski tisak) i propusnoga tiska (sitotisak). Digitalnim tiskom otisci se dobivaju izravno, pa se podatci o tiskovnim elementima i slobodnim površinama pohranjuju kao računalni zapis. Tehnike tiska mogu se razlikovati i prema načinu prijenosa tiskarske boje s tiskovne forme na tiskovnu podlogu (izravne i neizravne tehnike), prema obliku tiskovne podloge (tisak na komade ili arke i tisak iz trake), prema načinu dobivanja otiska (tehnike kojima se tiskarska boja prenosi uz pritisak i bez njega); otisak može biti i jednobojni, u boji ili višebojni. Grafička doradba obuhvaća postupke tijekom kojih grafički proizvod poprima konačan izgled (knjigoveštvo, proizvodnja ambalaže).

































Grafička tehnologija u Hrvatskoj

Kao i drugdje u svijetu, grafička tehnologija u Hrvatskoj pokretač je razvoja → grafičke industrije, → tiskarstva, → knjigoveštva, industrije → ambalaže i srodnih gospodarskih djelatnosti. Dok su u nas te djelatnosti uglavnom oslonjene na uvozne strojeve i tehnologije, njihova je primjena značajno područje domaće znanosti i školstva, koji se u Hrvatskoj razvijaju niz godina.

Kvalificirani i visokokvalificirani radnici grafičke struke sve do posljednjih desetljeća XIX. st., kada su se započeli školovati u Hrvatskoj, grafička znanja stjecali su u drugim europskim zemljama i kao gotovi majstori dolazili raditi u tiskare na području Hrvatske. Iako su šegrtske škole započele djelovati 1880-ih u okviru pučkih škola (prva od njih 1886. pri Gradskoj pučkoj školi na Kaptolu), te su ih uz mnoge druge struke pohađali i knjigotiskarski naučnici, o samoj grafičkoj struci u njima se nije učilo mnogo. Stoga je na inicijativu Hrvatskoga tipografskog društva (osnovano 1870. u Zagrebu, preteča današnjega Sindikata grafičke i nakladničke djelatnosti Hrvatske) prihvaćena ideja o uvođenju tečaja za knjigotiskarske, slagarske i strojarske naučnike, koji je otvoren 1894. Iz njega se razvila srednja strukovna Grafička škola koja od 2017. djeluje pod nazivom Škola za grafiku, dizajn i medijsku produkciju. Prve školske prostorije nalazile su se u Ulici Ivana Gundulića 10, a neposredno nakon II. svj. rata ustupljen joj je dio prostorija nekadašnje Obrtne škole (→ Škola primijenjene umjetnosti i dizajna u sastavu koje djeluje i odjel za umjetničku grafiku) na današnjem Trgu Republike Hrvatske. Sve grafičke strojeve, uređaje i namještaj Školi je na raspolaganje ustupila Glavna direkcija grafičke industrije NR Hrvatske iz likvidacijske mase nacionaliziranih tiskarskih poduzeća i radionica. Studij umjetničke → grafike izučava se na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu od samoga njezinog osnutka 1907.

Godine 1969. Škola je preseljena na današnju lokaciju na Žitnjaku, u Ulicu Marina Getaldića 2, u novu zgradu zajedno s tadašnjom Višom grafičkom školom, osnovanom 1959. zbog povećanih potreba za kadrovima grafičke struke, uvjetovanih ubrzanim razvojem grafičke tehnologije. Godine 1979. Viša grafička škola kao punopravni član ušla je u sastav Sveučilišta u Zagrebu, a 1983. osnovan je Zajednički studij grafičke tehnologije za obrazovanje diplomiranih inženjera grafičke tehnologije, najprije uz rad, a 1986. i kao redoviti studij u trajanju od četiri godine. Samostalni → Grafički fakultet u Zagrebu kao znanstveno-nastavna organizacija usmjerenoga obrazovanja za šesti i sedmi stupanj obrazovnoga programa utemeljen je 1990. Temeljne ustrojbene jedinice Fakulteta danas čini 19 katedri podijeljenih u šest skupina, u kojima se uz nastavnu djelatnost obavljaju znanstveno-istraživački rad i međunarodna suradnja.

Uz više obrazovnih institucija koje nude srednjoškolsko strukovno obrazovanje u grafičkoj struci (Prirodoslovna i grafička škola Rijeka, Prirodoslovno-grafička škola Zadar, Škola za dizajn, grafiku i održivu gradnju Split), u RH uz Grafički fakultet djeluje nekoliko visokoškolskih ustanova koje među svojim programima nude i obrazovanje u području grafike i grafičkoga dizajna (→ Tehničko veleučilište u Zagrebu; sv. 4, → Arhitektonski fakultet u Zagrebu; sv. 3, → Sveučilište Sjever u Varaždinu i Koprivnici, Umjetnička akademija u Splitu, Akademija primijenjenih umjetnosti u Rijeci, Akademija umjetnosti i kulture u Osijeku).

Među osobama koje su utjecale na razvoj grafičke struke u Hrvatskoj se osobito ističe → Franjo Mesaroš, jedan od utemeljitelja Više grafičke škole kao preteče Grafičkoga fakulteta u Zagrebu, u čijem su vrijednom djelu Grafičkoj enciklopediji (1971) prikupljeni i leksikografski obrađeni stručni termini grafičke djelatnosti i srodnih struka. Zaslužni su sveučilišni nastavnici iz područja grafičke tehnologije → Darko Agić, → Darko Babić, → Stanislav Bolanča, → Zdenka Bolanča, → Adrijano Golubović, → Grozdan Marošević, → Klaudio Pap, → Vilko Žiljak i dr. Među skriptama, udžbenicima i monografijama ističu se: Tiskarski strojevi (G. Marošević, 1975), Održavanje grafičkih strojeva (G. Marošević, 1984), Računarska tipografija (V. Žiljak, 1987), Principi rada tiskarskih strojeva (G. Marošević, 1989), Glavne tehnike tiska (S. Bolanča, 1997), Postscript: programiranje grafike (V. Žiljak, K. Pap, 1998), Uvod u grafičku tehnologiju (D. Babić, 1998), Infrared Security Graphics (K. Pap, I. Žiljak, J. Žiljak-Vujić, 2009), Infraredesign (V. Žiljak, K. Pap, I. Žiljak, J. Žiljak-Vujić, 2013), Tisak ambalaže (S. Bolanča, 2013), Ofsetni tisak (S. Bolanča, 2018) i dr.

Međunarodni znanstveni časopis → Acta Graphica, koji je pokrenula Viša grafička škola u Zagrebu 1989., objavljuje znanstvene i stručne radove iz područja grafičke tehnologije kao i drugih srodnih područja osnovnih i primijenjenih znanosti. Stručni časopis → Ambalaža Instituta za ambalažu i tiskarstvo Tectus izlazi od 1996., a namijenjen je proizvođačima i korisnicima ambalaže, dizajnerima, grafičarima, marketinškim agencijama i stručnim udrugama.

Hrvatsko društvo grafičara, utemeljeno 2011., neprofitabilna je udruga koja svojim članovima daje najnovije informacije iz područja grafičke struke, popise tiskara i grafičkih studija u Hrvatskoj, obavijesti o nadolazećim sajmovima i seminarima i dr.

Najznačajnije manifestacije u polju grafičke tehnologije su trijenalna Međunarodna izložba grafičkoga dizajna i vizualnih komunikacija – ZGRAF, te bijenalni Međunarodni sajam grafičke i papirne industrije Intergrafika i Međunarodni sajam ambalaže i pakiranja Modernpak, koji se održavaju u Zagrebu.

grafika, u tiskarstvu, tiskarska djelatnost, skupni naziv za sve grafičke tehnike koje se bave izradbom tiskovnih formi te umnožavanjem tekstova i likovnih prikaza (→ grafička tehnologija); u likovnim umjetnostima, skupni naziv za tehničke postupke umnožavanja crteža ili slikovnih prikaza, a također i za djela nastala tim postupcima.

Osim originalne grafike koju ostvaruje sam umjetnik, postoje reprodukcijska grafika, originalu vjerna reprodukcija koja je bila djelo umjetnika specijaliziranih za reprodukcije tuđih radova, te uporabna grafika (→ grafički dizajn). Kao dio informatičke tehnologije posebno mjesto zauzima → računalna grafika (sv. 4), koja se bavi izradbom grafičkih prikaza uz pomoć računala.
Prema tome je li crtež na matrici izrađen reljefno, udubljeno ili plošno, razlikuje se više grafičkih postupaka: visoki tisak, duboki tisak, plošni tisak i sitotisak. Kod visokoga tiska crtež je reljefan na ploči, a na papiru nakon otiska neznatno udubljen (drvorez, linorez i dr.), kod dubokoga tiska crtež je na ploči udubljen, a na papiru nakon otiska neznatno reljefan (bakrorez, bakropis, mezzotinto, suha igla, akvatinta i dr.), kod plošnog je tiska crtež plošan na ploči i na papiru nakon otiska (litografija, cinkografija, ofsetni tisak i dr.), a u sitotisku više naslaga boja daje reljefni izgled. Dok kod crteža ili slike postoji samo jedan original, svaki grafički postupak s originalne matrice smatra se originalom, pa se u novije doba umjetnici redovito potpisuju uz oznaku rednoga broja otiska.













Grafika se u Europi pojavila na kraju srednjega vijeka, a njezina pojava i razvoj usko su vezani uz proizvodnju → papira. Najstarija grafička tehnika je drvorez. Na Dalekom istoku poznat je već od VI. st., a u Europi se javlja od kraja XIV. st. U XV. st. pojavili su se bakrorez i bakropis, u XVII. st. mezzotinto, u XVIII. st. akvatinta, a u XIX. st. litografija. U drugoj polovici XX. st. umjesto litografije rabio se sitotisak (serigrafija), a potkraj XX. st. istisnuo ga je mehanički ofsetni tisak.

Od kasne gotike i renesanse do u XXI. st. nastajale su grafike što su ih izrađivali veliki slikari: Andrea Mantegna, Albrecht Dürer, Rembrandt, Eugène Delacroix, Pablo Picasso, Marc Chagall i dr.

Grafika u Hrvatskoj

Razdoblje od XV. st. do početka XX. st.

Prvi poznati grafičar u Hrvatskoj bio je Niža Radaković (Nikola Radanov) koji je oko sredine XV. st. radio bakroreze u Dubrovniku, Zadru, Baru i Srebrenici. Najstarije grafike nalaze se u inkunabulama u obliku ukrašenih inicijala. Tiskanjem i ukrašavanjem knjiga od kraja XV. st. bavili su se → Dobrić Dobrićević (Boninus de Boninis) (Flavius Blondus, Roma instaurata, Verona 1482; Jacobus Philippus de Bergamo, Suplementum chronicarum, Brescia, 1485; Guilbert de Mets, Officium beate Marie virginis, 1499., 1500., 1501. i dr.) i → Andrija Paltašić (Jacobus de Voragine, Legenda aurea, Venecija, 1482; Catulli Carmina cum comm…, 1487; Johannes Tortellius, Orthographia, Rim, 1488).













Među tiskarima hrvatskih glagoljskih knjiga ističu se → Blaž Baromić, osnivač glagoljske tiskare u Senju (1493) sa suradnicima → Silvestrom Bedričićem i → Gašparom Turčićem, te → Šimun Kožičić Benja, osnivač glagoljske tiskare u Rijeci (1531). Najstarije takve tiskane knjige imale su ukrašene inicijale (Oficij rimski, Rijeka, 1530), neke čak i grafičke prikaze na čitavim stranicama (Navještenje u Misalu hrvackom, Rijeka, 1531).







Renesansnim ornamentima i grafikama bile su opremljene mnoge knjige hrvatskih pisaca XVI. st.: Artis dialecticae praecepta Jurja Dragišića (Rim, 1520), Skladanja izvarsnih pisan razlicih Hanibala Lucića (Venecija, 1556), Dictionarium Fausta Vrančića (Venecija, 1595) i dr. Među grafičarima XVI. st. posebno su se istaknuli kartografi Martin Kolunić-Rota i Natal Bonifacij, dok je slikar Andrija Medulić obogatio bakrorez tehnikom suhe igle i monotipijskim postupkom. U XVII. st. u bakropisu i drvorezu izrađivale su se osobito vedute gradova i predjela te zemljopisne karte. Prvu domaću zemljopisnu kartu kontinentalne Hrvatske izradio je 1673. Stjepan Glavač. Polihistor → Pavao Ritter Vitezović kao bakrorezac surađivao je s Janezom Vajkardom Valvasorom, a bakrorezima je opremio svoje historiografsko djelo Stemmatographia sive Armorum Illyricorum delineatio, descriptio et restitutio (Beč, 1701). U XVIII. st. u grafici su se izrađivali majstorski listovi za cehove, svete sličice i doktorske disertacije otiskivane na svili. Bakroreznim ilustracijama knjiga istaknuo se lepoglavski pavlin Gabriel Daller (Josip Bedeković, Natale solum…, Neostadii Austriae, 1752). Opremanje knjiga grafikama s temama iz sadržaja djela, vinjetama i portretima autora prati izdanja gotovo do kraja XIX. st.







Početkom XIX. st. najpopularnija je postala tehnika litografije kojom se moglo otiskivati više listova nego starijim tehnikama. Litografijom su se ilustrirale knjige i časopisi (Luna, Zagreb, 1841), radile zbirke veduta gradova (Lithographierte Ansichten adelischer Schlösser von Croatien, Graz, 1826; Erinnerungen an Dalmatien, Beč, 1841–47). Prvu litografsku radionicu u Hrvatskoj otvorio je Josip Platzer u Varaždinu 1840., a u Zagrebu → Dragutin Albrecht 1851.







Litograf i fotograf Julius Hühn, vlasnik litografske radionice koju je otvorio u Zagrebu 1858., snimao je portrete i prizore gradova, koje je uzimao kao predloške za litografije (Zagreb po fotografiji, 1861). Slikar Ivan Zasche izveo je seriju crteža s motivima iz parka Jurjaves (današnji Maksimir u Zagrebu), prema kojima je izradio umjetnički i dokumentarno vrijedan album od 12 litografija Park Jurjaves koje su 1853. bile tiskane i izdane u Beču (pretisak objavljen u Zagrebu 1989). Litografijom se bavio i slikar Josip Franjo Mücke. On je 1868. objavio zbirku od 12 litografija s temama iz starije hrvatske povijesti. U Dalmaciji u prvoj polovici XIX. st. radili su portrete u bakrorezu i ilustracije u litografiji Bartol Marković i Vicko Fisković, a u Rimu je 1850. Dubrovčanin Petar Mančun portretirao suvremenike u bakrorezu te reproducirao slike Giotta, Rafaela i dr.







Razdoblje od početka XX. st. do danas

Zanimanje za grafiku raslo je usporedno s razvojem novijega hrvatskog slikarstva. Izidor Kršnjavi i Ferdo Quiquerez okušali su se i u bakropisu. Početkom XX. st. Bela Čikoš-Sesija razvio je postupak monotipije do visokog artizma. Grafičke opuse kao sredstvo samostalnog izraza ostvarili su Miroslav Kraljević radeći drvoreze i bakropise, Josip Račić kao izučeni litograf, te Vladimir Becić također ostvarujući djela u tehnici litografije. Stvarno utemeljenje moderne hrvatske grafike rezultat je umjetničke i pedagoško-organizacijske djelatnosti Mencija Clementa Crnčića te Tomislava Krizmana koji je svoja iskustva sažeo u knjizi O grafičkim vještinama (1952). U prvim desetljećima XX. st. tehničkim se dometom odlikuju grafike Mirka Račkog, Ljube Babića, Branka Šenoe, Vladimira Kirina i dr. Grafika i crtež prevladali su na izložbama likovne grupe Zemlja (Krsto Hegedušić, Marijan Detoni) kao posebno pogodno sredstvo za izražavanje kritičkoga stava prema društvu. Za II. svj. rata potresni ratni prizori zabilježeni su u grafici Ede Murtića, Zlatka Price, Fedora Vaića i dr.







U razdoblju nakon 1945. znatno se proširilo zanimanje za grafički izraz, čemu su pridonijele i tehnološke inovacije (serigrafija). Grafički nakladnik Brano Horvat osnovao je 1959. Grafički servis u Studentskom centru u Zagrebu, a sredinom 1960-ih vlastiti Studio S u Zagrebu, gdje je u tehnici serigrafije tiskao umjetničke grafike i plakate za mnoge kulturne institucije. Grafičke mape u tom razdoblju počela su tiskati i izdavačka poduzeća Naprijed i Mladost u Zagrebu. Izdavačku djelatnost tiskanja grafika provode i Straža Editions, Zbirka Biškupić, koje je osnivač i vlasnik Božo Biškupić, Nacionalna i sveučilišna knjižnica te Kabinet grafike HAZU-a u Zagrebu.

Značajnije grafičke opuse ostvarili su Ivan Antolčić, Nevenka Arbanas, Dubravka Babić, → Boris Bućan, Zlatko Keser, Albert Kinert, Ferdinand Kulmer, Virgilije Nevjestić, Frane Paro, Ivan Picelj, Nikola Reiser, Vjenceslav Richter, Ivica Šiško, Miroslav Šutej, Matko Trebotić, dok su se među mlađom generacijom istaknuli Josip Baće, Tanja Dabo, Iva Ćurić, Ines Krasić, Miran Šabić, Ana Vivoda i mnogi drugi.

Visoko školstvo i manifestacije

Iako su se začetci obrazovanja u polju grafike javljali još potkraj XIX. st. u Obrtnoj školi u Zagrebu, prva visokoobrazovna ustanova u kojoj je ona bila zastupljena je Akademija likovnih umjetnosti u Zagrebu, osnovana 1907. Od 1956. u okviru Akademije djeluje Grafički odsjek, a od 1981. kolegiji iz područja grafike predaju se i na Nastavničkom odsjeku. Studiji grafike postoje i na Akademiji primijenjenih umjetnosti u Rijeci i Akademiji za umjetnost i kulturu u Osijeku, a moguće ju je studirati i u okviru Studija likovne kulture i likovne umjetnosti na Umjetničkoj akademiji u Splitu.

Grafika u tiskarsko-tehničkom smislu izučava se na → Grafičkom fakultetu u Zagrebu. Zasebno područje grafičke tehnologije, sigurnosna grafika, razvija se zahvaljujući → Vilku Žiljku koji je u Hrvatskoj uveo mnoge nove tehnologije u tome području, među ostalima na svjetskoj razini najpoznatiju inovaciju InfrareDesign koju razvija s timom suradnika sa Grafičkoga fakulteta u Zagrebu.

Razvoj grafike prate i potiču manifestacije Trijenale grafike Kabineta grafike HAZU-a u Zagrebu (1960; isprva pod nazivom Bijenale jugoslavenske grafike), Splitgraphic u Splitu (2003), Dani grafike u Osijeku (2004).

Fakultet šumarstva i drvne tehnologije, visokoškolska i znanstvenoistraživačka ustanova Sveučilišta u Zagrebu, koja izvodi sveučilišne studije u znanstvenim poljima šumarstva i drvne tehnologije, te predstavlja središte znanstvenog i stručnog razvoja tih disciplina u Hrvatskoj.

Povijest fakulteta do danas

Početak višeg obrazovanja iz područja → šumarstva obilježen je osnivanjem Gospodarsko-šumarskog učilišta u Križevcima 1860 (→ Visoko gospodarsko učilište u Križevcima), koje je tada bilo nosilac razvoja područja. Zauzimanjem stručnjaka → Frana Žavera Kesterčaneka za preseljenje učilišta u Zagreb i podizanje razine školovanja na visokoškolsku, tu je ulogu 1898. preuzela novoosnovana Šumarska akademija pri Mudroslovnome fakultetu u Zagrebu, osnutkom kojega je započelo visoko obrazovanje iz šumarstva. Nastava se izvodila u zgradi Šumarskoga doma u Ulici Farkaša Vukotinovića 2, a prvotni trogodišnji studij produžen je 1907/08. na četiri godine. Nastava je uključivala kolegije iz geodezije, šumarstva, ekologije, matematike, grafike, prirodoslovlja, gospodarstva, tehnike te pravno-državoslovnih disciplina. Nastava geodezije započeta na Akademiji bila je početak teorijskog i praktičnog obrazovanja geodeta te polazište mnogobrojnih stručnjaka i profesora kasnijih tehničkih fakulteta. Na Šumarskoj akademiji je do 1919. diplomiralo 165 šumara.

Zauzimanjem profesora te pročelnika Akademije u više mandata → Andrije Petračića i → Đure Nenadića, 1919. osnovan je Gospodarsko-šumarski fakultet Sveučilišta u Zagrebu, koji je preuzeo nastavu područja. Fakultet su činila dva odjela, šumarski i gospodarski (poljoprivredni). Prvi osnovani fakultetski zavod bio je Zavod za šumske pokuse koji je od 1926. izdavao → Glasnik za šumske pokuse (ukinut 2011). Fakultet je 1929–59. nosio ime Poljoprivredno-šumarski fakultet (1941–45. Poljodjelsko-šumarski fakultet). Šumarskome je odjelu u sljedećim godinama dodijeljeno više stotina hektara šuma u Zagrebu i okolici, a od 1934. dio djelatnosti Fakulteta preseljen je iz Šumarskoga doma u središtu grada u novoizgrađeni paviljonski sklop u parku Maksimiru, prvi moderni fakultetski sklop Zagrebačkoga sveučilišta.

Šumarska je nastava 1947. podijeljena na šumsko-uzgojnu (biološku) i šumsko-industrijsku (tehničku), čime je obilježen početak studija → drvne tehnologije. Izgradnjom novih paviljona 1949. cijeli Fakultet preseljen je na područje Maksimira. Od akademske godine 1952/53. nastava na Šumarskom odjelu izvodila se prema novome nastavnom planu i programu na dva odsjeka, Šumsko-gospodarskom odsjeku i Drvnoindustrijskom odsjeku.







Godine 1959. osnovan je Šumarski fakultet, nastao podjelom Poljoprivredno-šumarskoga fakulteta na dvije samostalne ustanove (iz poljoprivrednoga se dijela razvio današnji → Agronomski fakultet). Šumarski su fakultet, kao i do tada, činila dva odsjeka, šumsko-gospodarski i drvno-industrijski. U sklopu Fakulteta osnovane su posebne ustanove: Nastavni i pokusni šumski objekti, Nastavni i pokusni drvno-industrijski objekti, Ured za terensku nastavu, Šumarska knjižnica, Šumarski muzej i Fotolaboratorij. Tijekom 1961. započelo je izvođenje poslijediplomskih studija za stjecanje akademskoga stupnja magistra znanosti ili specijalista. Godine 1977. uveden je dvogodišnji nastavni plan za stjecanje stručne spreme inženjera drvne industrije, smjer proizvodnja namještaja. Osim toga, u sastavu Fakulteta 1962–68. bio je Institut za šumarska istraživanja u Zagrebu (→ Hrvatski šumarski institut). Fakultet je 1967., s 11 tada najvećih hrvatskih drvnoindustrijskih poduzeća, bio suosnivač → Instituta za drvo, institucije koja je preuzela dugogodišnje djelovanje povezano s unapređenjem drvne industrije.

Posebno intenzivan razvoj Fakulteta započeo je potkraj 1990-ih. Šumarski fakultet dobio je 1999. pravo lova u državnome lovištu Opeke II kraj Lipovljana. Godine 2002. otvorena je nova, tzv. zelena zgrada Fakulteta, u koju se uselilo više šumarskih zavoda te stručne službe i od tada Fakultet raspolaže s više od 30 000 m² zatvorenoga prostora. Od akademske godine 2005/06. započela je prilagodba studijskih programa Bolonjskom procesu. Fakultet je 2006. dobio pravo lova u državnome lovištu Kalifront na Rabu. Izgradnjom tzv. žute i smeđe zgrade te sportske dvorane, u nove prostore preseljen je cijeli Šumarski odsjek iz stare zgrade te Knjižnica i Studentska referada. U smeđoj zgradi od tada su uredi, predavaonice, laboratoriji i drugi radni prostori zavodâ, a u žutom krilu smještene su dvije klasične predavaonice i dvije predavaonice amfiteatralnog oblika, pet apartmana, laboratoriji, nekoliko nastavničkih kabineta, vijećnica i podrumski prostori.







Posebnost Fakulteta jest pet nastavno-pokusnih šumskih objekata (NPŠO) u različitim šumskim arealima te Šumski vrt (osnovan 1919. u Maksimiru), u kojima Fakultet upravlja s više od 3600 ha šuma prema načelu samoodrživosti. NPŠO-i osim toga osiguravaju i znatna materijalna sredstva za učinkovito poslovanje Fakulteta. Većina objekata je u posljednjih nekoliko godina iznova uređena, a uložena su i znatna sredstva u uzgoj, uređivanje i zaštitu šuma. U projektima razvoja djelatnosti Fakultet je bio nositelj reintrodukcije dabra u Hrvatsku (1996., okolica Ivanić-Grada), organizirao je dopremu i puštanje muflonske divljači na otoku Rabu (1998) i sl. Fakultet gospodari i s približno 10 000 ha lovišta. Za potrebe prehrane divljači kupljeno je stotinjak hektara zapuštenih površina oko NPŠO-a Lipovljani (koje su kultivirane), a osnovano je i Poljoprivredno gospodarstvo te su izgrađene gospodarske zgrade i nabavljena je poljoprivredna mehanizacija. Godine 2018. kupljen je objekt na NPŠO-u Rab (Kampor), ustrojeno je 16 laboratorija sa suvremenom opremom, a u staroj fakultetskoj zgradi otvorena su dva nova laboratorija i dvije multimedijske dvorane.













Od 2021. ime Fakulteta promijenjeno je u Fakultet šumarstva i drvne tehnologije. Time je osnovan i novi Zavod za nastavno-pokusne drvnotehnološke objekte te nekoliko novih laboratorija, a proširene su i djelatnosti Fakulteta.







Nastava

Danas Fakultet organizira nastavu na dvama odsjecima (Šumarskom i Drvnotehnološkom) i trima studijima: šumarstva, drvne tehnologije te na studiju urbanoga šumarstva, zaštite prirode i okoliša. Studij šumarstva čine istoimeni preddiplomski studij te diplomski studij (smjerovi Uzgajanje i uređivanje šuma s lovnim gospodarenjem te Tehnika, tehnologija i menadžment u šumarstvu), kao i osam poslijediplomskih specijalističkih studija (Ekološko oblikovanje krajolika, zaštita prirode i hortikultura, Uzgajanje i osnivanje šuma, Šumske tehnike i tehnologije, Lovstvo, Oplemenjivanje i očuvanje genetske raznolikosti šumskog drveća, Šumske prometnice, Uređivanje šuma te Menadžment i poduzetništvo u šumarstvu). Studij drvne tehnologije sastoji se od preddiplomskog i preddiplomskoga stručnog studija (oba naziva Drvna tehnologija), dvaju diplomskih studija (Drvnotehnološki procesi i Oblikovanje proizvoda od drva) te dvaju poslijediplomskih specijalističkih studija (Organizacija proizvodnje i Tehnologija drvnih materijala). Studiji urbanoga šumarstva, zaštite prirode i okoliša čine istoimeni preddiplomski i diplomski studij. Na Fakultetu djeluje zajednički poslijediplomski doktorski studij Šumarstvo i drvna tehnologija.

Organizacija

Fakultet danas čini jedanaest zavoda, od kojih šest Šumarskog odsjeka te pet Drvnotehnološkog odsjeka, a koji okupljaju 19 laboratorija. U razdoblju 1968–2005. djelovali su još i Zavod za istraživanja u šumarstvu i Zavod za istraživanja u drvnoj industriji, sa svrhom razvoja šumarske i drvnotehnološke struke, a u sastavu potonjega od 1971. izlazio je Bilten ZIDI (→ Bilten znanstvenih istraživanja drvnotehnoloških institucija).

Zavod za ekologiju i uzgajanje šuma osnovan je 1921. kao Zavod za uzgajanje šuma na čelu s prvim predstojnikom A. Petračićem koji je osnovao laboratorij, kabinet sa zbirkom sjemena, češera, pupova te herbarij, zatim Šumski vrt (1922) za pokusne i nastavne svrhe i zavodsku knjižnicu. Oko Šumskoga vrta 1937. podignut je arboretum u kojem je zasađeno oko 400 biljnih vrsta. Današnje ime zavod nosi od 2001. U sklopu zavoda djeluju katedre Uzgajanje šuma, Osnivanje šuma, Ekologija šuma, Šumarska fitocenologija, Pedologija (od 1995) te Šumske melioracije krša sa Zaštitom prirode. (→ Andrija Petračić, → Milan Anić, → Ivo Dekanić, → Branimir Prpić, → Slavko Matić, → Joso Vukelić, → Milan Oršanić, → Igor Anić)

Zavod za izmjeru i uređivanje šuma potječe iz dvaju kabineta Šumarske akademije: Kabineta za geodeziju i ostale tehničke predmete te Kabineta za šumsko-uređajnu skupinu predmeta. Godine 1919/20. Kabinet za geodeziju postao je Zavod za geodeziju (od 1967. Katedra za geodeziju). Drugi je kabinet istodobno preoblikovan u Stolicu za uređivanje šuma (Zavod za uređivanje šuma i računanje vrijednosti šuma od 1935., odn. Zavod za uređivanje šuma i šumarsku ekonomiku od 1947). Iz tog su zavoda 1960. nastali Zavod za ekonomiku i organizaciju šumarske privrede i drvne industrije (od 1967. Katedra za ekonomiku u šumarstvu) i Zavod za uređivanje šuma. Godine 1967. svi su zavodi postali katedre. Jedinstven zavod (Zavod za uređivanje šuma) nastao je 1995. okupljanjem Katedre za uređivanje šuma, Katedre za dendrometriju, Katedre za geodeziju i Katedre za ekonomiku u šumarstvu, a od 2005. nosi današnje ime. (→ Đuro Nenadić, → Zdenko Tomašegović, → Dušan Klepac)

Zavod za šumarske tehnike i tehnologije nastao je 2005. spajanjem Zavoda za iskorištavanje šuma i dijela Zavoda za organizaciju i ekonomiku šumarstva, koji su osnovani 1997. spajanjem Katedre za iskorišćivanje šuma, šumarskoga dijela Katedre za drvnoindustrijsko i šumarsko strojarstvo, Katedre za šumska transportna sredstva i građevinarstvo te Katedre za organizaciju proizvodnje u šumarstvu. Katedra za iskorišćivanje šuma nastala je 1975. iz Zavoda za uporabu šuma osnovanoga 1924 (u međuvremenu Zavod za tehnologiju drva 1948–60. i Zavod za iskorišćivanje šuma 1960–75). Katedra za drvnoindustrijsko i šumarsko strojarstvo osnovana je 1984. kao sljednik Zavoda za ispitivanje gospodarskih strojeva osnovanoga 1919. i djelomično Zavoda za drvnoindustrijsko strojarstvo osnovanoga 1957. Katedra za šumska transportna sredstva i građevinarstvo nastala je 1975. iz Zavoda za šumarsko građevinarstvo i komunikacije (1919–59. Stolica za šumarska prometala). Katedra za organizaciju proizvodnje u šumarstvu osnovana je 1975. kao djelomični sljednik Zavoda za ekonomiku i organizaciju šumske privrede i drvne industrije koji je djelovao još od 1919 (tada Stolica za uređivanje šuma, potom Zavod za uređivanje šuma i računanje vrijednosti šuma 1935–45., odn. Zavod za uređivanje šuma i šumarsku ekonomiku 1945–60). (→ Aleksandar Ugrenović, → Stanko Flögl, → Roko Benić, → Zvonimir Potočić, → Đuro Hamm, → Rudolf Sabadi, → Stanislav Sever, → Tibor Pentek)

Zavod za šumarsku genetiku, dendrologiju i botaniku. Kolegiji dendrologije i botanike dio su šumarske nastave od 1919., a kolegij Genetika i oplemenjivanje šumskoga drveća uveden je 1958. Osamostaljivanjem Šumarskoga fakulteta, 1960. osnovana je Katedra za šumarsku genetiku i dendrologiju, koja je 2005. preoblikovana u današnji zavod. Od 2007. Zavod je preseljen u novu zgradu Šumarskoga fakulteta i upotpunjen molekularno-biološkim laboratorijem, knjižnicom, dendrološkom zbirkom, dendrološkom učionicom i mikroskopskim praktikumom. (→ Ivo Pevalek, → Mirko Vidaković, → Ivo Trinajstić, → Jozo Franjić)

Zavod za zaštitu šuma i lovno gospodarenje. Početkom zavoda može se smatrati osnutak Kabineta za šumsko-proizvodne struke križevačkog učilišta. Prelaskom nastave u Zagreb, predstojnikom Kabineta postao je F. Ž. Kesterčanek. Od 1921. nastavu tog područja organizira Zavod za zaštitu šuma (prvi predstojnik A. Petračić). Njemu su se 1960. priključili Zavod za entomologiju i Zavod za fitopatologiju. Zavodi su 1967. zamijenjeni dvjema katedrama, Katedrom za zaštitu šuma i Katedrom za lovstvo, a 1995. današnjim jedinstvenim Zavodom za zaštitu šuma i lovno gospodarenje.

Zavod za znanost o drvu potječe iz Kabineta za šumsko-proizvodne struke Šumarske akademije. Godine 1924. osnovan je Zavod za uporabu šuma, preimenovan 1948. u Zavod za tehnologiju drva. Iste je godine osnovan i Zavod za anatomiju drva. Zavodi 1975. postaju katedre, a potom se 1995. one spajaju u jedinstven Zavod za znanost o drvu. (→ Zvonimir Špoljarić, → Ivo Horvat, → Juraj Krpan, → Marijan Brežnjak, → Stanislav Bađun)

Zavod za tehnologije materijala. Izdvajanjem iz Zavoda za tehnologiju drva, 1960. nastao je Zavod za mehaničku preradu drva (od 1967. istoimena katedra) iz kojeg se razvio današnji zavod. Godine 1995. izdvojio se kolegij Hidrotermička obrada drva, a priključila se Katedra za kemijsku preradu drva te je time nastao Zavod za ploče i kemijsku preradu drva, kojemu se 1998. vraća kolegij Hidrotermička obrada drva te kolegij Tehnologija masivnog drva. Današnje ime zavod nosi od 2005. (→ Ivan Opačić, → Vladimir Jambreković)

Zavod za procesne tehnike temelji se na kolegijima strojarstva koji su dio nastave još od Akademije. Poslije je osnovana i Katedra za strojarstvo, dok današnji oblik Zavod poprima 1995. spajanjem dijela Katedre za strojarstvo i Kabineta za matematiku u Zavod za matematiku i osnove tehnike. Današnje ime nosi od 2005. (→ Ružica Beljo Lučić)

Zavod za organizaciju proizvodnje. Organizacijski su kolegiji dio nastave od samog početka visokoškolske nastave (1898), i to: Uprava šuma, Računovodstvo i statistika te Računanje vrijednosti šuma, a poslije i Narodno gospodarstvo te Trgovina drvom. Godine 1947. uvedeni su i kolegiji Šumarsko knjigovodstvo, Šumarska ekonomika, Organizacija šumarskog gospodarstva i Organizacija šumsko-industrijskih poduzeća, a kasnije i kolegiji organizacije i ekonomike preradbe drva i proizvodnje namještaja. Kolegiji su 1949. okupljeni u Katedru za iskorišćivanje šuma, koja 1991. mijenja ime u Katedra za organizaciju proizvodnje u drvnoj industriji, a od 2005. u Zavod za organizaciju proizvodnje. (→ Roko Benić, → Mladen Stjepan Figurić)

Zavod za namještaj i drvo u graditeljstvu. Aktivnosti konstruiranja i tehnologije gotovih proizvoda od drva njegovale su se još pri Katedri za mehaničku preradu drva, no početkom današnjega zavoda smatra se 1980., od kada djeluje Katedra za finalnu obradu drva. Katedri je 1991. dodijeljena oprema tada ugašenog Instituta za drvo, za ispitivanje namještaja, što je potaknulo ubrzani razvoj. Katedra je 1995. preoblikovana u Zavod za konstrukcije i tehnologiju proizvoda, a od 2005. nosi današnje ime. (→ Boris Ljuljka, → Ivica Grbac, → Vlatka Jirouš-Rajković)

Zavod za nastavno-pokusne šumske objekte (NPŠO). Šumarskom odjelu Fakulteta su na upravljanje tijekom povijesti dodijeljene mnogobrojne šume: šume u Zagrebu i okolici (1919), 120 ha u šumi Maksimir te 252 ha u šumama Dubrava-Mokrice i Šašinovečki lug (1922), 181 ha šume Dotrščina (1946), 376 ha šume na Medvednici (1947), 8180 ha šume na području bivše Šumarije Lipovljani i 2400 ha šume bivše Šumarije Zalesina (1949), 747 ha šume na jugoistočnome dijelu Papuka u predjelu Duboka (1963) te šuma na Rabu u predjelu Kalifront (1975). Za upravljanje šumama osnovan je 1950. Izvršni odbor za šume, a 1951. Šumsko gospodarstvo. Zavod za NPŠO osnovan je 2005. i danas ga čini pet objekata: Zagreb (929 ha, uključujući rasadnik Ravnice), Lipovljani (1031 ha šume te državno otvoreno lovište Opeke II površine 8342 ha), Zalesina (736 ha), Velika (747 ha) i Rab (104 ha šume te lovište Kalifront površine 1611 ha).

Znanstvena suradnja i izdavačka djelatnost

Znanstveno-istraživački i stručni rad danas se ogledaju u realizaciji međunarodnih i domaćih razvojnih projekata, internacionalizaciji studija, stručnoj praksi te prijenosu tehnologije u gospodarstvo. Fakultet ima dugogodišnju uspješnu suradnju sa šumarskim i drvnoindustrijskim gospodarstvom, osobito s poduzećem → Hrvatske šume u okviru projektnih aktivnosti, ali i s drugim institucijama (ministarstvima, Hrvatskom gospodarskom komorom, → Hrvatskom komorom inženjera šumarstva i drvne tehnologije, klasterskim udruženjima, tehnološkim centrima i dr.).

Fakultet danas izdaje tri znanstvena časopisa: → Croatian Journal of Forest Engineering, → Nova mehanizacija šumarstva (1976–2005. Mehanizacija šumarstva) te → Drvna industrija (od 1950).

farmaceutska tehnologija, grana farmacije koja proučava i razvija način i metode izradbe lijekova. Nekoć se nazivala galenska farmacija, kako se danas češće naziva znanost o izradbi magistralnih i galenskih pripravaka u ljekarničkim laboratorijima, za razliku od farmaceutske industrijske tehnologije koja u suvremeno doba obuhvaća industrijski proizvedene lijekove u tvornicama (→ farmacija).

U liječenju se malokad rabe čiste djelatne (ljekovite) tvari poput npr. bizmutova subgalata (prašak). Većinom se djelatne tvari oblikuju zajedno s prikladnim pomoćnim tvarima (ekscipijensima) uporabom odgovarajućih tehnologija u farmaceutske oblike – formulacije (tablete, kapsule, dražeje, otopine, masti, injekcije i sl.). Zbog naglog razvoja industrijske proizvodnje → lijekova, potreba izradbe magistralnih i galenskih preparata u ljekarnama se sve više smanjuje. Danas su to kapljice, sirupi, losioni za utrljavanje u kožu, macerati, tinkture, vodice za grgljanje, masti, kreme te neki čepići, rjeđe tablete i kapsule. Gotov lijek je proizvod industrijski proizveden u tvorničkim postrojenjima koji se stavlja u promet pod nazivom odabranim od proizvođača s nakanom za izdavanje krajnjem korisniku. U postupku izradbe gotova lijeka u tvornicama, najčešće se izrađuju tablete, film-tablete, dražeje, kapsule, granule, injekcije, infuzijske otopine, masti, kreme, paste, gelovi, čepići, sirupi, kapi i dr.









Proizvodnja lijeka obuhvaća cjelovit proizvodni postupak ili pojedine dijelove toga postupka kao što je farmaceutsko-tehnološko oblikovanje gotovoga lijeka, proizvodnja tvari sintezom ili daljnja preradba pribavljene tvari ili materijala, tehnološka obradba i opremanje lijekova te provjera njihove kakvoće, skladištenje i isporučivanje. Proizvodnja pojedinih farmaceutskih oblika sastoji se od pojedinačnih farmaceutsko-tehnoloških operacija poput mehaničkih (mjerenje, odabiranje, prosijavanje, usitnjavanje, miješanje, taloženje, odlijevanje, filtriranje, cijeđenje, centrifugiranje, punjenje bočica i kutijica, postavljanje signatura), fizikalnih (rastvaranje, isparavanje, sublimacija, kristalizacija, destilacija, topljenje), kemijskih (oksidacija, redukcija, hidroliza, esterifikacija, dekarboksilacija, neutralizacija) te mješovitih (sterilizacija ili dezinfekcija).





















Razvoj lijeka počinje otkrivanjem nove specifične molekule nakon čega slijedi postupak odabira odgovarajućega farmaceutskog oblika ili kemijski izmijenjene supstance koja će najbolje odgovarati primjeni. Prije odabira prikladne tehnologije oblikovanja lijeka provode se farmaceutska predispitivanja, tj. utvrđuju fizikalna i kemijska svojstva važna za terapijske karakteristike gotova lijeka. Priprema za konačnu proizvodnju ljekovite tvari provodi se u nekoliko faza. U fazi istraživanja provode se studije i ispitivanja kompatibilnosti s pomoćnim tvarima na temelju karakteristika inovativnoga spoja te ispitivanja učinkovitosti, sigurnosti i stabilnosti. Cilj je te faze i dobivanje postupka za proizvodnju lijeka. Uvećanje mjerila proizvodnje krajnjega proizvoda (engl. scale-up) uključuje prijenos tehnologije i znanja tijekom razvoja proizvoda iz malih (laboratorijskih) razmjera na poluindustrijske i industrijske, što je vrlo važno jer se povećanjem mjerila mijenjaju transportni fenomeni u sustavu. Slijedi faza poluindustrijske priprave, u kojoj se proizvodi nekoliko desetaka, a katkad i do nekoliko stotina kilograma tvari. U toj se fazi osim bilance materijala i energije traže najpogodnija tehnološka rješenja, utvrđuju najbolji uvjeti proizvodnje, odabiru strojevi i uređaji. Na temelju svih prikupljenih podataka pristupa se proizvodnji u industrijskome mjerilu. Različiti proizvodni postupci provode se prema unaprijed postavljenim uputama i protokolima te u skladu s dobrom proizvođačkom praksom. Prije same komercijalizacije proizvoda, odvija se proizvodnja probne (pilot) serije proizvoda kojom se ispituje kratkoročna i dugoročna stabilnost proizvoda.

Razvoj farmaceutske tehnologije u svijetu

Vrlo je značajan u liječenju i izradbi lijekova bio Hipokrat u IV. st. pr. Kr. Poznavao je velik broj ljekovitih biljaka, ali je pogrešno smatrao da su svi dijelovi biljke podjednako ljekoviti. Tek 600 godina kasnije starogrčki liječnik Galen utvrdio je da se u svakoj biljci nalazi neka ljekovita, odnosno djelatna supstanca koju treba izdvojiti da bi se izrazio njezin puni učinak. Pronašao je i izrađivao velik broj ljekovitih oblika, odnosno preparata, od kojih se mnogi izrađuju i rabe još i danas te je postavio znanstvene temelje galenskoj farmaciji. Uveo je u uporabu ekstraktivne preparate kao što su tinkture, oparci, uvarci, macerati i dr. Također je izrađivao paste, kreme, masti, rastvore i sl. Prema njemu se priprava svih lijekova nekoć nazivala galenskom farmacijom. Kako se potkraj XIX. st. industrijska proizvodnja odvojila od laboratorijske i počela obuhvaćati isključivo tvorničku proizvodnju lijekova, pod galenskom farmacijom podrazumijevala se uglavnom proizvodnja lijekova na malo.

Najraniji pisani tragovi o primjeni salicilata sežu gotovo četiri tisućljeća u prošlost, a primjena infuza od sušenih listova mrče zabilježena je na papirusu o egipatskoj medicini (Ebersov papirus) nastalom oko 1550. pr. Kr. u Egiptu. U Europi je izvor salicilata bila kora bijele vrbe. Prvo kliničko ispitivanje u svijetu provedeno 1763. upravo na kori vrbe potvrdilo je antipiretski učinak glikozida salicina liječenjem malarije. Izdvojivši morfin iz opijuma 1806. njemački ljekarnik Friedrich Wilhelm Sertürner (1783–1841) dobio je prvu ljekovitu tvar izdvojenu iz prirodne sirovine i od tada se istražuju biljni i životinjski materijali radi ljekovitih sastojaka. Nakon uspješne izolacije neke ljekovite tvari i utvrđivanja njezine kemijske građe ta se tvar nastojala pripraviti i kemijskom sintezom. Hoće li se ona u konačnici dobivati izolacijom iz prirodnih sirovina ili kemijskom sintezom, ovisi najčešće o sirovinskoj bazi i ekonomičnosti jednoga ili drugoga načina proizvodnje. Danas se atropin, kinin, kokain, morfin i papaverin dobivaju izolacijom iz prirodnih sirovina. Nasuprot tomu → vitamin C, vitamin B6 ili kloramfenikol, iako su prvotno izolirani iz prirodnih sirovina, dobivaju se danas isključivo kemijskom sintezom. Prve je barbiturate, soli barbiturne kiseline i njezinih derivata koji se rabe kao lijekovi iz skupine sedativa i hipnotika, sintetizirao 1864. njemački kemičar Adolph von Bayer. Industrijska proizvodnja lijekova kemijskom sintezom započela je 1874. proizvodnjom salicilne kiseline iz fenola i ugljikova dioksida prema postupku njemačkoga kemičara Hermanna Kolbea. U XIX. st. izvodili su se razni eksperimenti radi pronalaženja tvari za suzbijanje zaraza i upala. Tako je francuski kemičar i biolog Louis Pasteur 1877. opisao korisne učinke ubrizgavanja neškodljivih bakterija iz tla u životinje radi suzbijanja bedrenice. Nagli razvoj farmaceutske tehnologije u prvoj polovici XX. st. povezan je s razvojem farmakologije, mikrobiologije i biokemije. Kanadski liječnik Frederick Grant Banting i škotski liječnik John James Rickard Macleod uspjeli su 1922. liječiti dijabetes inzulinom dobivenim iz gušterače životinja te prvi skrenuli pozornost na važnost bioloških lijekova. Britanski mikrobiolog Alexander Fleming objavio je 1929. istraživanje o inhibiciji rasta bakterije Staphylococcus aureus na podlozi agara kontaminiranoj gljivicama. Australski farmakolog Howard Florey i britanski biokemičar Ernest Chain iz kulture gljivice Penicillium notatum proizveli su 1940. prvu veću količinu penicilina.

Lijekovi iz krvne plazme počeli su se proizvoditi za II. svj. rata osnovnom tehnologijom frakcioniranja proteina plazme koja se najviše oslanjala na proces koji objedinjuje krioprecipitaciju i precipitaciju (taloženje) proteinskih frakcija hladnim etanolom, postupkom koji je 1940-ih razvio američki znanstvenik Edwin Joseph Cohn. Albuminom dobivenim frakcioniranjem plazme prvi su put liječeni ranjenici u Pearl Harboru 1941.

Obećavajuća je bila brzina otkrivanja i proizvodnje novih i sve učinkovitijih → antibiotika u razdoblju do 1970-ih. Antibiotik streptomicin otkriven je 1944., a antituberkulotsko djelovanje prvih sintetskih supstancija otkriveno je 1946. Izoniazid, lijek koji je znatno nadmašio djelovanje dotadašnjih spojeva, uveden je u terapiju tuberkuloze 1952. Godine 1948. u gradu Cagliariju (Italija) iz Sredozemnog je mora izolirana gljivica Cephalosporium acremonium koja proizvodi antibiotik cefalosporin C. Tek 1961. razvojem tehnike za određivanje strukture tvari NMR (nuklearna magnetska rezonancija) otkrivena je i njegova struktura. Otprilike u isto doba postali su komercijalno dostupni izvanredno moćni spektrometri za analizu malih količina biološki aktivnih prirodnih proizvoda (napose spektrometar NMR-a i spektrometar masa) i tehnika razdjeljivanja molekula tekućinskom kromatografijom visoke djelotvornosti (engl. high performance liquid chromatography, HPLC). Kako je kemijska sinteza 1970-ih postajala sve sofisticiranija, preuzimala je vodeću ulogu u razvoju lijekova, a napose u pročišćavanju ili optimizaciji djelovanja poznatih lijekova.

Težište farmaceutske tehnologije od druge polovice XX. st. bilo je, osim na proizvodnji lijekova kemijskom sintezom, na poboljšanju postojećih i razvoju novih postupaka biotehnološke proizvodnje (→ biotehnologija). Tradicionalno, većinu klasičnih lijekova činile su, prema kemijskoj složenosti, male molekule koje su proizvodile dobro poznata farmaceutska poduzeća. Počevši od 1980-ih, male novoosnovane biotehnološke tvrtke počele su istraživati i proizvoditi biološke lijekove sastavljene od velikih molekula (proteina). Godine 1982. umjetno je dobiven rekombinantni humani inzulin za proizvodnju kojega se rabila GM bakterija Escherichia coli (→ genetički modificirani organizmi). Biotehnološkim postupcima proizvedeni su i hormon rasta, eritropoetin, citokini itd. Biološki lijekovi (proteini) proizvode se biotehnološkim metodama, a uzgoj stanica u kulturi koje se rabe za ekspresiju proteina (→ stanična kultura) odvija se u → bioreaktorima korištenjem stanica bakterija, kvasaca, sisavaca i kukaca. Proces proizvodnje proteinskih lijekova obuhvaća postupak pripreme koji prethodi bioprocesu u bioreaktoru (engl. upstream process), nakon kojega slijedi uzgoj stanica i proizvodnja proteina (bioproces) te postupak izolacije i pročišćavanja proteina nakon odvijanja bioprocesa (engl. downstream process). Rekombinantni proteini se najčešće pročišćavaju iz supernatanta stanične kulture ili staničnoga ekstrakta metodama filtracije te više sljedova kromatografije. Farmaceutski oblik proteinskih lijekova uključuje uglavnom vodene otopine i liofilizirane praške. Napredak u → genetičkom inženjerstvu tijekom 1990-ih omogućio je proizvodnju terapeutskih monoklonskih protutijela, a moguće ih je proizvesti protiv gotovo svakog antigena. Danas je za primjenu u terapijske svrhe odobreno više od 50 monoklonskih protutijela i najbrže su rastuća skupina lijekova znatnoga terapijskog potencijala.















U XXI. st. farmaceutska poduzeća počela su proizvoditi molekule glasničke RNA (mRNA) kao sastavne dijelove lijekova tj. cjepiva (→ cjepiva i imunoserumi). Tako neka cjepiva uporabljena 2020-ih protiv koronavirusa SARS-CoV-2 sadrže mRNA (cjepiva američkoga proizvođača Pfizera i njemačkoga BioNTecha, te američkoga proizvođača Moderne). Za njihovo je dobivanje uporabljen nov pristup razvoju cjepiva koji umjesto oslabljenoga ili mrtvoga virusa, ili njegovih izlučevina (antigena), sadržava gensku informaciju u obliku mRNA za sintezu jednoga virusnoga proteina ugrađenu u lipidne nanočestice.

Razvoj farmaceutske tehnologije u Hrvatskoj

Lijekovi koje su izrađivali ljekarnici (→ ljekarništvo) u prvim srednjovjekovnim ljekarnama u Hrvatskoj bili su uglavnom pripravci od ljekovitog bilja → ljekovito i aromatično bilje, a u vrlo malim količinama su se za pripravu rabili sumpor, arsen, antimon i živa. Sve do XVI. st. ljekarnici su se bavili i alkemijom, koja je zapravo bila kemija u svojoj predznanstvenoj fazi razvoja. Lijekovi su se dobivali destilacijom iz biljnoga materijala, a destilacija, otapanje, taloženje, kristalizacija, žarenje i upepeljavanje biljnih droga tada su pripadali umijeću alkemije. U XVII. st. razvila se ijatrokemija, koja uči da su procesi u ljudskom tijelu po svojoj prirodi kemijski, a njihov poremećaj uzrokuje bolest koja se, sukladno tomu, može izliječiti isključivo specifičnim kemijskim sredstvima. Tada su u uporabu ušli kemijski lijekovi poput sumpora, žive, arsena, joda, kaolina, efedrina, opija, željeza i gorke soli. U nedostatku javnih ljekarni, kućanstva, posebice dvorci kao središta vlastelinstava, posjedovali su posebne ormare s ljekovitim biljkama te ljekaruše – zbirke recepata i uputa za liječenje koje su najčešće pisali svećenici i redovnici. Ljekarne su se najčešće nalazile unutar samostana, a redovnici – isusovci, franjevci i pavlini, pripadnici tadašnjega najobrazovanijeg sloja, bili su prvi ljekarnici. Početak ljekarničke djelatnosti u Hrvatskom zagorju također je vezan uz samostane, a dobar je primjer franjevački samostan u Krapini. Franjevci su prvotno držali kućne ljekarne (Apothecula domestica), a njihovi su ljekarnici i ranarnici besplatno liječili i ljude izvan samostana. U XVIII. st. počeli su osnivati i javne ljekarne, npr. u Varaždinu i Kloštar Ivaniću. Ipak, još je u XVIII. st. hrvatska farmakologija i farmakoterapija ponajviše ostala vezana uz biljne lijekove. Tek se u XIX. st., pod utjecajem napretka znanosti, razvijalo ljekarništvo u Hrvatskoj. Osobito je razvoj tehnike omogućio da ljekarnici dobro opreme svoje laboratorije, koje su najčešće imali u sklopu ljekarne. U XIX. st. pristupilo se procesu izlučivanja djelatnih tvari u kristalnom obliku iz droga. Početkom XX. st. sintetski i patentirani preparati počeli su potiskivati droge. Industrijska se proizvodnja potkraj XIX. st. odvojila od laboratorijske i počela je obuhvaćati isključivo tvorničku proizvodnju lijekova, koja je zahtijevala mnogo složenije procese i aparaturu, povezanost većega broja stručnjaka, farmaceuta, kemičara, tehnologa i strojarskih inženjera, a ne samo nekoliko ljekarnika. Početak razvoja farmaceutske industrije i industrijske proizvodnje lijekova u Hrvatskoj veže se uz Hrvatsko zagorje, odnosno uz ljekarnika → Adolfa Alfonsa Thierry de Chateauvieuxa i njegovu ljekarnu – tvornicu u Pregradi. On je 1892. sagradio ljekarnu K angjelu čuvaru iza koje su se nalazile tvorničke prostorije. To je bilo prvo farmaceutsko-kemijsko poduzeće u jugoistočnoj Europi. Nekoliko godina nakon Thierryjeva dolaska u Pregradu, 1899. → Eugen Viktor Feller u svojoj ljekarni K svetom Trojstvu u Donjoj Stubici proizvodio je kućna i poljepšavajuća sredstva sa zaštitnom markom Elsa, od kojih je najpoznatiji bio miomirisni Elsa-Fluid. Farmaceutska djelatnost obitelji Thierry i Feller prethodila je razvoju velikih domaćih farmaceutskih tvornica. (→ farmaceutska industrija)















Potkraj XIX. st. proizvodnja seruma i vakcina iz domaćih sirovina bila je u toj gospodarskoj grani najrazvijenija. Proizvodnja cjepiva u Hrvatskoj započela je 1890. u Zavodu za proizvodnju vakcine protiv velikih boginja u Bjelovaru, a osnutkom → Imunološkoga zavoda 1893. preseljena je u Zagreb. Zavod je, među ostalim, proizvodio preparate iz krvne plazme. U prethodniku današnje → Plive, poduzeću Kaštel iz Karlovca, 1923. pokrenuta je proizvodnja farmaceutskih preparata i galenskih pripravaka i tako je započela tradicija suvremene industrijske proizvodnje lijekova u Hrvatskoj. Proizvodnjom prvoga sulfonamidnog bakteriostatika, antibiotika Streptazola (1938) u tvornici Pliva označen je početak sintetske proizvodnje. U suradnji s Biotehnološkim odjelom Tehnološkoga fakulteta u Zagrebu (→ Prehrambeno-biotehnološki fakultet; PBF) u Plivi je 1950-ih, uporabom bakterije Streptomyces rimosus, pokrenuta proizvodnja (biosinteza) antibiotika oksitetraciklina, za što je uspostavom tehnološkoga postupka proizvodnje uvelike zaslužan → Gavra Tamburašev.















Suvremena hrvatska farmaceutska tehnologija

Tijekom 1970-ih područje organske sinteze bilo je okosnica istraživačkoga rada u Plivinu Istraživačkom institutu. U početku je kratkoročni program rada bio usmjeren na razradbu postupaka za proizvodnju već poznatih unosnih lijekova, dok je dugoročni program obuhvaćao sintezu novih, biološki aktivnih spojeva, od kojih se očekivalo povoljno ljekovito djelovanje. Radilo se na sulfonamidima te proizvodima koji djeluju na živčani sustav, posebno barbituratima. Prema postupcima razrađenima u Plivi, u proizvodnju je uveden niz farmaceutskih sirovina iz skupine spazmolitika, antihistaminika, hipertonika, diuretika te vitamin C. Kao odgovor na izazov pronalaska antibiotika poboljšanih svojstava u odnosu na eritromicin A i klaritromicin, u razdoblju 1979–81. u Hrvatskoj je sintetiziran novi makrolidni antibiotik azitromicin, a sintetizirali su ga zaposlenici Istraživačkoga instituta zagrebačke tvornice Pliva: → Slobodan Đokić, → Gabrijela Kobrehel, → Zrinka Tamburašev i → Gorjana Radobolja-Lazarevski. Prve poluindustrijske količine azitromicina kao sirovine proizvedene su u Plivi 1986., a početkom 1989. započela je redovita proizvodnja vlastitim tehnološkim postupkom. Tehnološki postupak za sintezu azitromicina razradili su Plivini kemičari, kemijski tehnolozi i biotehnolozi Nevenka Lopotar, Miljenko Ćorić, Dalmiro Grgurić, Kolja Ivanišević te Berislav Prester. Doprinos laboratorijskomu postupku dala je i skupina analitičara pod vodstvom Jelene Fabijanić i Nede Ortner. Projekt za adaptaciju postrojenja načinio je Josip Kalmar, a proizvodnju je koordinirao Alojz Dumbović. Kako bi zadovoljila rastuću potražnju za sirovinom, Pliva je 1998. izgradila novi pogon za proizvodnju azitromicina u Savskom Marofu, tada kapaciteta 220 t na godinu, u kojem se azitromicin proizvodi i danas.













U današnjim domaćim poduzećima (Pliva iz Zagreba, → Belupo iz Koprivnice, → Jadran – galenski laboratorij iz Rijeke, Hospira Zagreb, → Genera iz Kalinovice, PharmaS iz Zagreba, Krka-Farma iz Ludbrega, Fidifarm iz Rakitja, Apipharma i BioGnost iz Zagreba, ACG Lukaps iz Ludbrega itd.) obavljaju se mnogobrojni poslovi u okviru farmaceutskih tehnologija. Složena proizvodnja jednoga biosličnog lijeka, tj. aktivne farmaceutske supstance, odvija se u kulturi mikroorganizama u višenamjenskom biofarmaceutskom postrojenju zagrebačke tvornice Hospira u Prigorju Brdovečkom. Ondje se proizvodi bioslični filgrastim (u obliku filgrastima i pegfilgrastima), rekombinantni ljudski faktor stimulacije rasta granulocita (engl. granulocyte colony-stimulating factor, G-CSF) pod imenom Nivestim, te je zasad jedini odobreni bioslični lijek koji se proizvodi u Hrvatskoj. Rabi se napose kako bi se smanjila učestalost i trajanje kronične neutropenije i pridruženih komplikacija. Procesi pripreme djelatne tvari filgrastima su šaržni, a obuhvaćaju pripremu inokuluma (cjepiva), biosintezu, separaciju te pročišćavanje proizvoda. U proizvodnji se rabe tehnike rekombinantne tehnologije DNA i genetičkoga inženjerstva, a proizvodnja proteina odvija se u stanicama bakterije E. coli u više faza pri optimalnim fiziološkim uvjetima. Nakon pročišćavanja supstancija se prevodi u gotovi oblik.









Visoko školstvo

Kolegij Farmaceutska tehnologija uveden je kao poseban kolegij već 1923. u redoviti studij farmacije na Farmaceutskom učevnom tečaju Mudroslovnoga fakulteta u Zagrebu (→ Farmaceutsko-biokemijski fakultet; FBF). Zavod za farmaceutsku tehnologiju osnovan je 1931. na istome fakultetu, a prvi je predstojnik bio → Franjo Benzinger. Napisao je, za tadašnje doba, prikladan udžbenik Temelji praktične farmacije (1939). Kako se 1940-ih pojavila potreba za znanjima koja su primjenjiva u industrijskoj proizvodnji lijekova, Ivan Štivić, tada rukovoditelj sveukupne farmaceutske proizvodnje i razvoja u zagrebačkoj tvornici lijekova Pliva, od 1947. predavao je kolegij Industrijska proizvodnja lijekova. Kolegij je 1962. promijenio naziv u Farmaceutska tehnologija I (predavači I. Štivić i → Ivan Jalšenjak), a kolegij Galenska farmacija s osnovama receptologije (predavač Jaroslav Ječmen) u Farmaceutska tehnologija II. Iste godine uveden je izborni kolegij Farmaceutska tehnologija III (tada ga je predavao I. Štivić) koji je s tehničkom fizikom i matematikom, te osnovama strojarstva i tehničkoga crtanja činio cjelinu i obuhvatio napredne operacije industrijske farmaceutske tehnologije.







Nastava poslijediplomskoga studija iz farmaceutske tehnologije započela je 1963/64. na FBF-u u Zagrebu. Svrha je toga studija bila da diplomirani farmaceuti koji su zaposleni u farmaceutskoj industriji steknu specifična znanja potrebna u preradbi lijekova ili industrijskoj proizvodnji lijekova. Predavali su se kolegiji viša matematika, tehnička fizika, elementi strojeva, statistika, izabrana poglavlja iz farmaceutske tehnologije, operacije farmaceutske tehnologije, tehnologija lijekova, odabrana poglavlja iz farmaceutske kemije, ekonomika i organizacija farmaceutskoindustrijskih poduzeća.

Od 1974. Fakultet organizira i poslijediplomsku nastavu u okviru specijalizacije iz farmaceutske tehnologije u sustavu zdravstva. Nakon završetka specijalizacije, specijalist farmaceutske tehnologije postaje stručnjakom koji samostalno dizajnira uvođenje novih te poboljšava već poznate farmaceutske oblike, tehnološke procese i analitičke metode te organizira i rukovodi radom u proizvodnji, razvoju ili laboratoriju. Stjecanje znanja iz područja farmaceutskih tehnologija odvija se danas i na poslijediplomskome specijalističkom studiju FBF-a, Razvoj lijekova, koji mogu upisati pristupnici koji su završili diplomski studij farmacije te druge diplomske studije iz područja biomedicine i zdravstva, te prirodnoga i biotehničkoga područja. Studij upisuju i specijalizanti programa Analitike i kontrole lijekova te Farmaceutske tehnologije. Nakon završetka studija stječe se naziv sveučilišnoga magistra razvoja lijekova, a polaznik stječe teorijsko i praktično znanje vezano uz razvoj lijekova od otkrića potencijalne djelatne tvari do postupka registracije gotovih oblika lijekova.







Od akademske godine 2010/11. Kemijsko-tehnološki fakultet i Medicinski fakultet Sveučilišta u Splitu započeli su sa zajedničkim organiziranjem i izvođenjem integriranoga preddiplomskog i diplomskoga studijskog programa farmacije koji omogućuje izobrazbu farmaceuta.

Exportdrvo d. d., poduzeće za trgovinu drvom i drvnim proizvodima sa sjedištem u Zagrebu. U drugoj polovici 1980-ih okupilo je najveći dio hrvatske drvne industrije i izraslo u jedan od najvećih poslovnih konglomerata u Jugoslaviji.

Početci i razvoj

Poduzeće je osnovano 1948. kao središnja republička organizacija za izvoz drva i drvnih prerađevina te je preuzelo upravnu zgradu Našičke tvornice tanina i paropile (→ DIK Đurđenovac) na Trgu Marka Marulića 18 (danas zaštićeno kulturno dobro Grada Zagreba). Na riječkoj Delti osnovalo je ispostavu sa skladištem za potrebe lučkog utovara i istovara robe. U ranome razdoblju imalo je velik značaj za izvozno gospodarstvo Hrvatske, u kojem su drvni proizvodi bili jedna od najvažnijih sastavnica (1950. čak 33% jugoslavenskog izvoza činili su drvni proizvodi). Godine 1953. zauzimalo je 60% hrvatskog izvoza drvnih proizvoda, a u kasnijim je godinama taj udio rastao. Prodajni asortiman uključivao je drvnu rezanu građu, hrastove dužice, celulozno i ogrjevno drvo, željezničke pragove, retortni i šumski ugljen, furnirske ploče i ploče od uslojenoga drva, parkete, sanduke, bačve, namještaj, taninske ekstrakte, drvenu galanteriju, stolarski alat, tezge, četke i kistove itd.), a poduzeće je uvozilo strojeve za obradbu drva te pomoćne materijale za drvnu industriju. Imalo je predstavništva u Londonu, New Yorku, Zürichu, Frankfurtu, Milanu, Trstu, Parizu, Beču i Aleksandriji. Tijekom 1960-ih poduzeće se sve više orijentiralo na izvoznu trgovinu namještajem, osobito spavaćim sobama i kuhinjama koje je ciljano naručivalo od hrvatske drvne industrije. Istodobno se razvijala i tuzemna trgovina namještajem, najvećim dijelom iz domaće proizvodnje; poduzeće je 1967. u Zagrebu otvorilo prvu specijaliziranu robnu kuću stambene opreme u Jugoslaviji.













Od kraja 1960-ih Exportdrvo širilo je svoju djelatnost i na proizvodnju (drvo i drvni proizvodi, proizvodi industrije celuloze i papira) te na uslužne djelatnosti (opremanje objekata, transport, projektiranje, organiziranje nastupa na sajmovima i sl.). Do 1973. dijelom poduzeća postali su Drvno-industrijski kombinat Česma iz Bjelovara, Drvno-industrijsko poduzeće Karlovac, Lepa iz Lepoglave, Drvno-industrijski kombinat Novi Vinodol, Drvno-industrijsko poduzeće Perušić, Drvno-industrijski kombinat Ravna Gora, Drvno-industrijsko poduzeće Turopolje, Drvno-industrijski kombinat Virovitica, Drvna industrija Vrbovsko te poduzeće za tuzemnu trgovinu Solidarnost iz Rijeke. U Hrvatskoj i drugim dijelovima Jugoslavije osnivale su se trgovine (do 1973. poduzeće je otvorilo pet robnih kuća i 20 prodavaonica) i filijale, a poduzeće je dalje razvijalo i međunarodnu mrežu koja je uključivala poslovne jedinice, mješovita poduzeća, ekskluzivna zastupništva, predstavništva i agente.







Početkom 1970-ih Exportdrvo je bilo najveći jugoslavenski izvoznik drvnih proizvoda s približno 25% udjela. Nakon 1973. u sklopu poduzeća više nisu djelovali proizvodni pogoni koji su postali samostalna poduzeća. Od sredine 1970-ih poduzeće su činili OOUR-i: Vanjska trgovina (Zagreb), Tuzemna trgovina (poslije Maloprodaja; Zagreb), Solidarnost (Rijeka), Lučko-skladišni transport i špedicija (Rijeka) te zajedničke službe u Zagrebu. U razdoblju 1975–78. pripojena su mu zagrebačka poduzeća Vrapče, Pokućstvo i Papir. Vanjskotrgovinsku mrežu tada su činile poslovne jedinice u SR Njemačkoj, Italiji, Austriji, Nizozemskoj i Švicarskoj, ekskluzivna zastupništva u SAD-u i Francuskoj, te predstavništva u Velikoj Britaniji, Švedskoj i SSSR-u. Do 1979. izgrađena su skladišta Exportdrva u sklopu novog Lučko-industrijskog kompleksa u Raškom zaljevu, namijenjenog izvozu drva i proizvoda od drva morskim putem. U Zagrebu je 1980. osnovan OOUR Oprema objekata – inženjering. Od 1983. poduzeće je organiziralo specijaliziranu sajamsku izložbu stambenoga namještaja i unutarnjeg uređenja Ambienta na Zagrebačkom velesajmu, a 1985. preuzelo je stalni prodajni prostor dotadašnjeg Udruženja proizvođača industrije namještaja (UPIN) u zagrebačkoj Resselovoj ulici.













Na inicijativu poduzeća najveći dio hrvatske drvne industrije udružio se 1985. u Poslovnu zajednicu Exportdrvo, kojoj je cilj bio koordinirati politike plasmana, osobito izvoza, proizvodnje i razvoja drvne industrije SR Hrvatske. U sastav poslovne zajednice tijekom vremena ušlo je deset šumskih poduzeća, 64 drvnoindustrijska, devet papirnoindustrijskih i devet prometnih poduzeća, četiri znanstvene ustanove (uključujući Fakultet šumarstva i drvne tehnologije u Zagrebu) i devet organizacija pratećih djelatnosti. Do početka 1990-ih poslovna zajednica prestala je djelovati. Godine 1989. osamostalio se dotadašnji riječki OOUR Solidarnost koji od tada djeluje pod nazivom Domus, poduzeće za tuzemnu trgovinu drvom, drvnim proizvodima, papirom, građevinskim materijalom i inženjering.









Nakon hrvatskog osamostaljenja

Poduzeće je od 1992. ustrojeno kao Exportdrvo d. d., baveći se i dalje trgovinom i proizvodnjom drvnih proizvoda (piljena građa, furnir, drvne ploče, parket i dr.). Godine 2019. imalo je 52 zaposlenika.







farmaceutska industrija, grana kemijske industrije koja se bavi otkrivanjem, razvojem i industrijskom proizvodnjom farmaceutskih sirovina, međuproizvoda, gotovih lijekova i medicinskih proizvoda. U širem smislu obuhvaća i svjetsko tržište farmaceutskih i medicinskih proizvoda (→ farmacija).

Krajnji su proizvod farmaceutske industrije → lijekovi. Izradba lijeka oblikovanje je ljekovite tvari u propisanoj koncentraciji uz pomoć pomno odabranih pomoćnih tvari i primjenom prikladnoga načina priprave u odgovarajući ljekoviti oblik. Prema načinu i mjestu proizvodnje razlikuju se tzv. gotovi lijekovi te magistralni i galenski pripravci. Galenski pripravak izrađuje se u galenskome laboratoriju prema postupku izradbe opisanome u važećoj → farmakopeji i normama dobre prakse za galenske laboratorije, dok je magistralni pripravak lijek izrađen od djelatnih i pomoćnih tvari provjerene propisane kakvoće u ljekarni za određenoga korisnika prema pojedinačnome receptu. Industrijska se proizvodnja lijekova potkraj XIX. st. odvojila od galenske farmacije. Ona se nekoć odnosila na izradbu svih lijekova, a danas obuhvaća proizvodnju magistralnih i galenskih pripravaka, za razliku od → farmaceutske tehnologije koja u suvremeno doba obuhvaća industrijski proizvedene lijekove u tvornicama. Za razliku od magistralnih i galenskih pripravaka koji se proizvode u ljekarnama, gotovi lijekovi proizvode se industrijski u tvorničkim postrojenjima. Primjenjuju se proizvodni postupci kemijska sinteza, biosinteza, → genetičko inženjerstvo, biotehnološka proizvodnja (→ bioprocesno inženjerstvo) te ekstrakcija iz prirodnih sirovina. Farmaceutska se industrija temelji na mnogobrojnim smjernicama dobre proizvođačke prakse DPP (engl. Good Manufacturing Practice, GMP), propisima, pravilnicima i drugim regulatornim zahtjevima koji osiguravaju propisanu kakvoću, učinkovitost farmaceutskih proizvoda, te nadzor nad procesima i proizvodima. Zbog navedene sukladnosti sustava temeljenoga na zahtjevima DPP-a koji osiguravaju zaštitu potrošača, farmaceutska poduzeća posjeduju složene sustave posvećene osiguranju kakvoće.







Razvoj farmaceutske industrije u svijetu

Mnoštvo sintetskih tvari bilo je poznato u farmakologiji davno prije no što je počela era sintetske kemije. Tako su se dietil-eter (etoksietan) koji je u XVI. st. pripravljen kao tzv. slatko ulje vitriola (latinski oleum dulci vitrioli), te dušikov oksid, koji je 1799. kao tzv. rajski plin pripravio Humphrey Davy, najprije rabili za razveseljavanje na zabavama, a tek poslije kao opći anestetici. Napretkom znanosti u XIX. st. počela je izolacija djelatnih tvari iz biljnih droga i kemija se postupno izdvajala iz → ljekarništva, a iz ljekarničkih se laboratorija razvijala tvornička proizvodnja lijekova. Njemački ljekarnik i profesor Karl Gottfried Hagen (1749–1829) je na sveučilištu u tadašnjem Königsbergu (danas Kalinjingrad) 1775. osnovao prvi laboratorij za kemijsko-farmaceutska istraživanja čime je uspostavio znanstvenu disciplinu farmaceutsku kemiju u Njemačkoj. Iz jednog takvog laboratorija razvila se njemačka tvornica Merck u Darmstadtu koja je već 1827. proizvodila morfin, narkotin, kinin, emetin, strihnin i druge alkaloide. Amil-nitrit proizveden 1859. može se smatrati prvim lijekom za bolest anginu pektoris. Aspirin, jedan od najpoznatijih lijekova u povijesti, sintetiziran je 1853. a da se pritom nije razmišljalo o njegovoj farmakološkoj primjeni. Više desetljeća kasnije ponovno ga je otkrio njemački kemičar Felix Hoffman (1868–1946) iz njemačkoga poduzeća Bayer, a nedugo zatim resintetizirao je diamorfin (heroin), tragajući za lijekom koji bi njegovu ocu umanjio bolove u artritičnim zglobovima.

Farmaceutska se industrija u pravom smislu počela oblikovati tijekom druge polovice XIX. st. Prvi predvodnici u području proizvodnje lijekova i medicinskih pripravaka bila su američka poduzeća Eli Lilly, Abbott, Parke-Davis i Upjohn & Searle. Spajanjem potonjih dvaju poduzeća nastalo je danas poznato američko multinacionalno poduzeće Pfizer, a na tržištu su se pojavili i drugi poput njemačkog Bayera i američkog Johnson & Johnsona. Godine 1880. Pfizer je počeo proizvoditi limunsku kiselinu koja je bila glavni proizvod i izvor prihoda u prvim desetljećima razvoja poduzeća. Do njezina snažnijega međunarodnog širenja došlo je nakon II. svj. rata.

Daljnji razvoj farmaceutske industrije nastavio se u XX. st. proizvodnjom kemijskih, sintetskih lijekova. Uz već poznate opće anestetike, pojavili su se i novi, lokalni anestetici, te moćni sedativi i anksiolitici barbiturati. Njemački znanstvenik Paul Erlich (1854–1915) otkrio je 1909. arsenove organske spojeve kao terapiju za sifilis čime je započela era antimikrobne terapije. Sljedeći su prijelomni trenutci bili otkriće sulfonamida, prvih antibakterijskih lijekova koje je 1935. otkrio Gerhard Domagk te uporaba penicilina. Godine 2020., u utrci bez presedana za razvoj cjepiva protiv koronavirusa SARS-CoV-2, suradnja njemačkoga farmaceutskog poduzeća BioNTech iz Mainza i Pfizera u samo deset mjeseci rezultirala je razvojem cjepiva koje je 2021. klinički testirano i stavljeno u promet.

Farmaceutska industrija danas je ključni sektor europskoga gospodarstva s obzirom na opseg proizvodnje i broj radnih mjesta. Farmaceutsko tržište je visoko profitabilno s prosječnom godišnjom stopom rasta na globalnoj razini oko 6%. SAD se ističe kao predvodnik s 45% udjela na svjetskome tržištu, a ističu se i poduzeća Pfizer, Merck&Co i Johnson & Johnson. Zemlje EU-a, s 29% udjela, također su važni sudionici na tržištu. Tomu su najviše pridonijela razvijena farmaceutska poduzeća GlaxoSmithKline te AstraZeneca iz Ujedinjenog Kraljevstva, Bayer iz Njemačke i Novartis iz Švicarske s ostvarenim prihodima od prodaje svoga proizvodnoga asortimana. Najveći udio u ukupnoj proizvodnji farmaceutskih proizvoda u Europi ima Švicarska (17,9%). Slijede Njemačka s 12,2% i Francuska s 8,7% udjela u ukupnoj europskoj proizvodnji.

Razvoj farmaceutske industrije u Hrvatskoj

Razvoj hrvatske farmaceutske industrije započeo je potkraj XIX. i početkom XX. st. u Hrvatskome zagorju, tvornicama ljekovitih pripravaka u Pregradi i Donjoj Stubici obitelji Thierry i Feller. Njihova je farmaceutska djelatnost bila razmjerno mala, ali su proizvodnju lijekova temeljile na ljekarničkom obrazovanju i iskustvu, pa je njihovo djelovanje obilježilo početak industrijske proizvodnje lijekova u Hrvatskoj. Do potkraj XIX. st. ljekarništvo se smatralo obrtom, a otkrićem sintetskih lijekova postajala je sve važnija i njihova industrijska proizvodnja.







Hrvatski ljekarnik francuskoga podrijetla → Adolf Thierry de Chateauvieux začetnik je industrijske proizvodnje lijekova u jugoistočnoj Europi. Doselio se s obitelji u Hrvatsko zagorje i 1893. u Pregradi otvorio ljekarnu K angjelu čuvaru. U sklopu pregradske ljekarne djelovala je u to doba i prva tvornica lijekova na našim prostorima. Proizvodnja lijekova temeljila se na praktičnom i teorijskom, odnosno znanstvenom iskustvu, spoju farmacije s kemijom i botanikom, a osnova za izradbu bilo je → ljekovito bilje. Najpoznatiji njegovi proizvodi, Thierryjev balzam i Thierryjeva centifolijska mast, bili su patentom zaštićeni (London, 1900). Svako pakiranje Thierryjeva ljekovitog pripravka sadržavalo je tvorničko ime, farmaceutski oblik (prah, tekućina, balzam, pastila), količinu, opis djelovanja lijeka i upute za primjenu.















Jedan od najuspješnijih ljekarnika i poduzetnika na prijelazu iz XIX. u XX. st. kao i suvremene ljekarničke promidžbe u Hrvatskoj bio je hrvatski ljekarnik ukrajinskoga podrijetla → Eugen Viktor Feller. Sagradio je 1901. u Donjoj Stubici tvornicu lijekova u kojoj se proizvodio glasoviti pripravak Elsa-fluid. Prvotno je odradio praksu u ljekarni Zlatni orao u Karlovcu, a poslije je radio u Pregradi u ljekarni K angjelu čuvaru u vlasništvu A. Thierryja de Chateauvieuxa. Potom je 1899. kupio vlastitu ljekarnu pod nazivom K Svetom Trojstvu u Donjoj Stubici te se preselio onamo. Upravo se u vrijeme Fellerova dolaska u Donju Stubicu ljekarništvo prestalo smatrati obrtom i na temelju zakona od 1894. ljekarne su postale zdravstveni zavodi. Došavši u Donju Stubicu, Feller je svoje poslovanje razvio do vrhunca. Već je 1901. u Donjoj Stubici uredio tvornicu – laboratorij. U prizemlju tvorničke zgrade nalazio se laboratorij, prostorija za dopremu, prostorija za procjeđivanje, spremište, prostorija za punjenje, dvorana za destilaciju, praonica, pisarnica, ured i ljekarna. Farmaceutska djelatnost obitelji Thierry i Feller prethodila je razvoju velikih domaćih farmaceutskih poduzeća.













Nagli razvoj farmaceutske industrije u XX. st. u Hrvatskoj povezan je i s ranim otvaranjem studija farmacije na Sveučilištu u Zagrebu 1882 (→ Farmaceutsko-biokemijski fakultet), odnosno razvojem farmaceutske znanosti koje su začetnici bili farmaceuti → Gustav Janeček i → Julije Domac. Razvoj farmaceutske industrije u Hrvatskoj može se sustavnije pratiti nakon I. svj. rata, tj. pojavom domaćih farmaceutskih poduzeća. Tada su otvorene veletrgovina lijekovima Isis (1918), farmaceutsko-kemijska tvornica Kemika u Zagrebu (1919) i tvornica Kaštel u Karlovcu (1921) koja je izrasla u → Plivu, najpoznatiju domaću tvornicu lijekova s vlastitim istraživačkim laboratorijem. Kaštel je 1930-ih pokrenuo istraživački program te je već 1936., među prvima u svijetu, počeo proizvoditi sulfonamide. Iste godine plasirao je na tržište sulfanilamid (aktivna ljekovita supstancija bakteriostatskog djelovanja) pod imenom Streptazol, koji je patentno zaštitio. Godine 1940. osnovan je Banovinski zavod za proizvodnju lijekova biološkog i kemijskoga sastava (PLIBAH), koji je 1941. preimenovan u Državni zavod za proizvodnju lijekova i vakcina (PLIVA); od 1945. u njegovu je sastavu bila tvornica Kaštel. Plivin Istraživački institut utemeljen je 1952; 1953. vlastitom su tehnologijom proizvedene prve količine vitamina C, koji je uz tetraciklinske → antibiotike postao Plivin najznačajniji proizvod. Poduzeće Pliva vlasnik je više od 380 patenata, a najveći je uspjeh postignut otkrićem makrolidnog antibiotika azitromicina (patentiran 1980), poznatoga pod tržišnim imenom Sumamed. Druga farmaceutska poduzeća bila su gotovo sva osnovana nakon 1950. Poduzeće → Podravka počelo se pripremati za farmaceutsko-kemijsku proizvodnju 1970. te je 1972. osnovana tvornica lijekova → Belupo u Ludbregu. Najznačajnija poduzeća Jugoslavije bila su Pliva iz Zagreba, Lek iz Ljubljane, Galenika iz Beograda i Alkaloid iz Skoplja.





















Suvremena hrvatska farmaceutska industrija

Farmaceutska industrija u RH ima dugogodišnju tradiciju u razvoju i proizvodnji lijekova. Otkriće inovativnog antibiotika azitromicina svrstalo je Hrvatsku među deset zemalja u svijetu koje se mogu pohvaliti razvojem potpuno novoga lijeka. Svjetsko tržište farmaceutskih i medicinskih proizvoda (odn. čitava farmaceutska industrija) vrijedno je 900 milijardi eura. Domaći proizvođači u RH drže 23% vrijednosti tržišta lijekova na recept, a najveće udjele imaju Pliva i Belupo. Farmaceutska industrija u Hrvatskoj usmjerena je na izvoz. Poduzeća u farmaceutskoj industriji u Hrvatskoj zapošljavaju oko 5500 djelatnika od ukupno 1,1 milijun zaposlenih koji čine hrvatsko gospodarstvo, dok od ukupno 147 000 poduzeća 62 posluju u tom sektoru. Najveća su hrvatska farmaceutska društva: Pliva iz Zagreba, Belupo iz Koprivnice, → Jadran – galenski laboratorij iz Rijeke, Hospira Zagreb, → Genera iz Kalinovice, PharmaS iz Zagreba, Krka-Farma iz Ludbrega, Fidifarm iz Rakitja, Apipharma i BioGnost iz Zagreba, ACG Lukaps iz Ludbrega itd. Vodeće trgovačko društvo u farmaceutskoj industriji u RH po ukupnome prihodu ostvarenome 2019. je Pliva. Ukupni prihod tog trgovačkog društva čini 66% ukupnoga prihoda deset vodećih poduzeća sektora. Belupo je drugo po veličini farmaceutsko poduzeće prema tržišnom udjelu, a njegovo je najveće tržište Hrvatska gdje ostvaruje 60% svoje zarade, dok ostatak ostvaruje izvozom u Poljsku, Sloveniju, Slovačku i Rusiju. Hrvatska je 2017. s 575 milijuna eura činila tek 0,2% ukupne europske proizvodnje farmaceutskih proizvoda.















Genera d. d., poduzeće za razvoj i proizvodnju veterinarsko-medicinskih proizvoda, vitaminsko-mineralnih dodataka prehrani te proizvoda za zaštitu bilja, sa sjedištem u Kalinovici kraj Svete Nedelje. Nastavlja tradiciju proizvodnje pokrenutu početkom XX. st. u nekoliko središta.

Početci poduzeća vezuju se uz osnivanje Kraljevskoga hrvatsko-slavonskog zemaljskog bakteriološkog zavoda u Križevcima 1901. Od 1923. pod imenom Državni bakteriološki i serološki zavod proizvodio je imunoserume i vakcine protiv bedrenice, svinjskoga vrbanca, šuštavca i dr. U Kalinovici je tradicija proizvodnje veterinarskih lijekova započela 1927., kada je Veterinarski odjel Higijenskoga zavoda, kao dio zagrebačke Škole narodnoga zdravlja, pokrenuo proizvodnju imunoseruma protiv bedrenice, svinjskoga vrbanca, kolere peradi, šuštavca i tetanusa, a od 1935. i protiv svinjske kuge. U Zagrebu je 1933. osnovana Veterinarska eksperimentalna stanica koja je proizvodila biološke i kemofarmaceutske pripravke (vakcine protiv ovčjih boginja, protiv bedrenice i protiv bjesnoće).

Ta su poduzeća objedinjena 1940. u novoosnovanome zagrebačkom Banovinskom zavodu za proizvodnju lijekova biološkog i kemijskog sastava PLIBAH (od 1941. → Pliva). Tako su se u novom Odjelu za proizvodnju bioloških i kemo-farmaceutskih preparata namijenjenih veterinarskim potrebama našli dotadašnji Odjel za biološke proizvode iz Kalinovice, Serološki odjel Državnoga bakteriološkog i serološkog zavoda iz Križevaca te Proizvodni odjel Veterinarske eksperimentalne stanice iz Zagreba. Za potrebe širenja proizvodnje, u Kalinovici je 1939–44. prema projektima arhitektice Zoje Dumengjić iz Škole narodnoga zdravlja izgrađen novi proizvodni i stambeni tvornički kompleks, danas ocijenjen kao vrijedno djelo industrijske arhitekture tog doba.

Nakon II. svj. rata, reorganizacijom Plive iz nje je izdvojena veterinarska proizvodnja, pa je od dijela koji se bavio kemofarmaceutskom proizvodnjom nastao Vetserum zavod Zagreb, a od dijela koji je proizvodio biološke pripravke Vetserum zavod Kalinovica (od 1953. Serum-zavod Kalinovica). Ta su se poduzeća 1962. spojila u Serum-zavod Kalinovica. Početkom 1970. Serum-zavod Kalinovica ponovno je priključen Plivi. Za istraživanja kemoterapeutika, bioloških proizvoda i dodataka stočnoj hrani ustanovljeni su i opremljeni laboratoriji i nastambe za pokusne životinje. Biološka istraživanja usmjerila su se pretežno na virusologiju, istraživanje novih cjepiva i novih tehnoloških postupaka. Od kemoterapeutika, razvijen je znatan broj antibiotika i antiparazitika s namjenom u intenzivnoj stočarskoj praksi. Poduzeće se postupno razvijalo u jednog od najvećih proizvođača veterinarskih proizvoda u jugoistočnoj Europi.







Godine 1992., sukladno Pravilniku o poslovnom organiziranju Plive, područje veterinarskoga poslovanja u Plivi postalo je Poslovni program Veterine i agrara. Od 2000. taj program provodi se u sklopu samostalnoga poduzeća Veterina d. o. o. u vlasništvu Plive, a od 2007. poduzeće je pretvoreno u dioničko društvo, koje od 2009. posluje pod današnjim nazivom. Od 2018. vlasnik poduzeća je britanski Dechra Pharmaceuticals, a te godine zapošljavalo je 208 radnika.

gljivarstvo, skupljanje jestivih vrsta samoniklih gljiva za hranu i grana poljoprivrede koja se bavi uzgojem gljiva za prehranu te tehnologijom njihove preradbe. Oslanja se na mikologiju, granu biologije koja se bavi proučavanjem gljiva, njihove građe, metabolizma, biokemije, ekologije, evolucije i sistematike. Procjenjuje se da u svijetu postoji više od 100 000 vrsta gljiva, od kojih je izvrsne kakvoće oko 250 vrsta, otrovno je oko 250, a ostale su vrste uglavnom nejestive zbog izrazito malih dimenzija, tvrde konzistencije, gorka okusa ili neugodna mirisa. Prema Crvenom popisu ugroženih biljnih i životinjskih vrsta u Hrvatskoj raste oko 4500 vrsta, od kojih se 349 smatra ugroženima. Gljive u prirodi imaju različite oblike, boje i veličine. Neke je vrste prilično lako odrediti, ali većina zahtijeva više znanja vezanih uz morfološka obilježja karakteristična za pojedinu vrstu.

Razvoj gljivarstva u Hrvatskoj započeo je na prijelazu iz XIX. u XX. st. zahvaljujući hrvatskom amaterskom mikologu Kamilu Blagaiću, koji se bavio taksonomijom i morfologijom gljiva o kojima je 1931. izdao knjigu Gljive naših krajeva. U drugoj polovici XX. st. gljivarstvom se bavio i mikolog, filozof i muzikolog Ivan Focht. Focht je objavio nekoliko značajnih knjiga o gljivama među kojima su Gljive Jugoslavije (1979) i Ključ za gljive (1987). Sredinom 1970-ih zanimanju za gljivarstvo je ponajviše pridonio agronom i profesor → Agronomskoga fakulteta u Zagrebu, Romano Božac. Tijekom svojeg dugogodišnjeg rada Božac je objavio 20-ak knjiga o gljivama (u kojima je opisao 50-ak novih vrsta gljiva), među kojima se posebno ističe dvosveščana Enciklopedija gljiva (2005–08). U suradnji s Ivanom Širićem i Ivicom Kosom otkrio je i opisao dvije nove vrste tartufa Tuber decipiens Božac, Širić & Kos i Tuber donnagotto Božac, Širić & Kos. Na njegov su poticaj Grad Zagreb, Turistička zajednica grada Zagreba i Gljivarsko društvo Kamilo Blagajić 2013. osnovali Edukativni centar i stalni izložbeni prostor – Bogatstvo svijeta gljiva, u kojem je pohranjeno više od 1500 liofiliziranih vrsta gljiva (u izvornom obliku, veličini i boji te prirodnom staništu), a kojim danas upravlja Javna ustanova Maksimir.

Dobri poznavatelji gljiva za osobne potrebe sakupljaju gljive u šumama. Od nadzemnih vrsta najčešće sakupljaju lisičice, trubače, vrganje, prosenjake, rujnice i smrčke, a od podzemnih gljiva mnoge vrste bijelog i crnoga tartufa. Pravilnikom o sakupljanju zavičajnih divljih vrsta (2017) propisani su među ostalim način prikupljanja nadzemnih i podzemnih gljiva te dnevne količine koje se smiju ubrati (za osobne potrebe do 3 kg plodišta nadzemnih i do 0,1 kg plodišta podzemnih gljiva). Zanimanje za industrijski uzgoj gljiva javilo se u Hrvatskoj tek početkom 1980-ih. Godine 1981. u Sesvetskom Kraljevcu osnovano je poduzeće Fridrih koje je danas najveći hrvatski proizvođač nadzemnih gljiva (proizvodi oko 25 t svježih gljiva na tjedan). Najbrojniji su proizvođači nadzemnih i podzemnih gljiva u Hrvatskoj mala obiteljska gospodarstva. Najveći hrvatski prerađivač podzemnih gljiva je buzetsko poduzeće Zigante Tartufi (osnovano 1992) koje preradi između 6 i 8 tona bijelih i ljetnih tartufa na godinu. Kapacitet tvornice iznosi oko 10 000 komada proizvoda na dan, a poduzeće osim tartufa i proizvoda na bazi tartufa, proizvodi i ekstra djevičansko maslinovo ulje i razna vina, ukupno više od 50 različitih proizvoda.

Radi jednostavnosti njihova uzgoja, u industrijskom se uzgoju uzgajaju uglavnom saprotrofne gljive, za koje je najvažnije osigurati odgovarajući supstrat te mikroklimatske parametre za rast i razvoj. Najčešće se uzgajaju shii-take, šampinjon ili plemenita pečurka i bukovače. Mikorizne gljive poput tartufa i vrganja teže je uzgajati jer zahtijevaju povezanost sa živom biljkom te određene kemijske osobine tla na kojem rastu i razvijaju svoja plodna tijela. Prema procjenama svaki stanovnik u Hrvatskoj konzumira oko kilogram gljiva na godinu.

Romano Božac je 1994. na Agronomskome fakultetu u Zagrebu uspostavio kolegij Gljivarstvo, a taj se kolegij na istom fakultetu danas predaje na nekoliko preddiplomskih studija. Na → Fakultetu šumarstva i drvne tehnologije predaje se kolegij Osnove poznavanja gljiva.

gastronomija, vještina pripremanja jela, stručno poznavanje različitih jela te načina njihove pripreme usavršeno do razine umijeća. Pripravljanje hrane može se pratiti od otkrića vatre i posuđa. Kultura hrane u mnogim je civilizacijama vrlo rano bila vezana uz religijske motive žrtve ili posta, zabranu uživanja pojedinih jela i pića, običaje, godišnja doba, te način pripreme jela. Razvojem civilizacija, profesionalno kuharstvo razvijalo se na dvorovima velikaša, a ondje stečena znanja prenosila su se i na pučke kuhinje koje su tijekom vremena postale prepoznatljive nacionalne kuhinje (npr. francuska, talijanska, kineska).

Hrvatska gastronomija nastala je spajanjem raznih gastronomskih tradicija, uglavnom sredozemne (venecijanske), kontinentalne, srednjoeuropske (bečke) i osmanske. Glavno je obilježje hrvatske kuhinje njezina raznolikost. Različiti prirodni i gospodarski uvjeti te raznovrsni kulturni utjecaji uvjetovali su razvoj više regionalnih (Jadran, Lika i Gorski kotar, Zagorje, Slavonija i Baranja) i podregionalnih kuhinja. Za područja uz Jadran tipična su jela na bazi ribe i drugih plodova mora, uz dodatak maslinova ulja, te kuhanoga povrća. Na području Dalmacije poznata su jela dalmatinska pašticada (juneće meso), soparnik, kroštule, arancini i rozata. U kuhinji Like i Gorskoga kotara česta su jela od mesa kuhanoga s grahom, kiselim zeljem ili repom, pečenoga na žaru ili ispod peke, ili sušenoga na dimu. Za to područje tipična su i jela od mesa divljači, posebno gulaši od srnetine ili veprovine. Za područje sjeverne i središnje Hrvatske karakteristična su jela od mesa peradi i svinjetine, a najpoznatija su jela pečena purica s mlincima, štrukli i samoborske kremšnite. U Slavoniji i Baranji prevladavaju jela od svinjetine i riječne ribe (riblji paprikaš). Najpoznatija su jela čobanac (više vrsta različita mesa), kulen, čvarci i salenjaci, a jela su uglavnom jako začinjena ljutom crvenom paprikom.













Gastronomija je neizostavni dio tradicije hrvatskih regija i važan čimbenik njihova suvremenog identiteta. Sastavni je dio turističke ponude koja se prezentira s pomoću različitih gastronomskih manifestacija (Dani tartufa u Istri, Marunada na Kvarneru, Kaj su jeli naši stari u Vrbovcu, Štruklijada u Hrvatskom zagorju). U novije doba sve više restorana i seljačkih gospodarstava u Hrvatskoj u ponudi ima jela pripremljena na tradicionalan način ili jela koja se temelje na tradiciji, ali su prilagođena suvremenim kulinarskim načelima. Kultu jela posvećena su mnogobrojna izdanja, a prve kuharske knjige u Hrvatskoj napisali su zagrebački kanonik Ivan Krstitelj Birling (Nova 2-kup slosena zagrebechka szokachka knjiga, 1813), publicist Gjuro Stjepan Deželić (Nova hrvatska kuharica ili Pouka kako se gotove svakakva jela, 1868) i publicistica Marija Kumičić (Nova zagrebačka kuharica, 1888). Od tada do danas tiskana su mnoga djela domaćih autora među kojima se ističu Mira Vučetić, Dika Marjanović-Radica, Stevo Karapandža, Veljko Barbieri, Ana Ugarković, Rene Bakalović, Slavica i Igor Mandić i dr. Gastronomija se danas poučava na Fakultetu zdravstvenih studija u Rijeci i na Odjelu za ekonomiju i poslovnu ekonomiju u Dubrovniku, na kojima se poučava i optimalno kombiniranje kulinarstva i vinarstva u sklopu kolegija enogastronomije.

Grancarić, Ana Marija (Zadar, 22. I. 1943), tekstilno-tehnološka inženjerka, stručnjakinja za oplemenjivanje tekstila.

Diplomirala je 1967. na Kemijsko-tehnološkom odjelu Tehnološkoga fakulteta (→ Tekstilno-tehnološki fakultet) u Zagrebu, na kojem je 1979. doktorirala disertacijom Istraživanja optičkih bjelila na tekstilnim materijalima (mentor → I. Soljačić). Na Fakultetu je radila od 1969., od 1996. u zvanju redovite profesorice; umirovljena je 2013. Ondje je 1989–94. bila predstojnica Zavoda za tekstilnu kemiju i ispitivanje materijala. Predavala je kolegije iz područja bojenja, doradbe i oplemenjivanja tekstila. Kao vanjska suradnica na Veleučilištu u Karlovcu bila je nositeljica kolegija iste skupine.

Područja su njezina istraživanja optičko i kemijsko bijeljenje tekstilnih vlakana, gašenje fluorescencije optičkih bjelila, kinetika alkalne hidrolize poliestera, razradba fizikalno-kemijskoga modela kinetike hidrolize i njegova primjena na eksperimentalne uvjete te adsorpcijska svojstva i elektrokinetičko ponašanje tekstilnih vlakana. Suautorica je knjiga Vježbe iz procesa tekstilne dorade (s I. Soljačićem, 1983), Vježbe iz procesa oplemenjivanja tekstila (s I. Soljačićem, 1989), Osnove oplemenjivanja tekstila I–III (prva i druga knjiga s I. Soljačićem i D. Katovićem, 1992–94; treća knjiga s I. Soljačićem, D. Katovićem i S. Bischof Vukušić, 2005). Članica je emerita HATZ-a te professor emerita Sveučilišta u Zagrebu od 2014. Dobitnica je Nagrade »Fran Bošnjaković« Sveučilišta u Zagrebu (2012).

Golubović, Adrijano (Zagreb, 15. III. 1936), kemijsko-tehnološki inženjer, stručnjak za procese i materijale u grafičkoj tehnologiji.

Diplomirao je 1961. na Kemijsko-tehnološkom odsjeku Tehnološkoga fakulteta (→ Fakultet kemijskog inženjerstva i tehnologije) u Zagrebu, gdje je 1977. doktorirao disertacijom Istraživanje sistema aluminij – anodički sloj – elektrolit (mentor → B. Lovreček). Godine 1961–64. radio je u Institutu za lake metale, 1964–72. kao asistent u Zavodu za analitičku kemiju Tehnološkoga fakulteta, potom je predavao na Višoj grafičkoj školi (→ Grafički fakultet), gdje je 1992. biran u zvanje redovitoga profesora. Bio je voditelj Zajedničkoga studija grafičke tehnologije u Zagrebu (1985–90) te dekan Grafičkoga fakulteta (1992–97), gdje je osnovao Katedru za materijale u grafičkoj tehnologiji. Područje je njegova rada grafička tehnologija, osobito grafičkih materijala, papira i bojila te procesa tiska. Bavi se i utjecajem podloge i procesa tiska na grafičku reprodukciju te ponašanjem materijala u finalizaciji grafičkih proizvoda. Autor je udžbenika Tehnologija izrade i svojstva papira (1973) i suautor udžbenika Svojstva i ispitivanje papira (s I. Mališić-Adamou, 1976).

Glancer-Šoljan, Margareta (Teslić, BiH, 30. VIII. 1944 – Zagreb, 31. XII. 2008), kemijska inženjerka, stručnjakinja za mikrobnu ekologiju i obradbu otpadnih voda.

Na Tehnološkome fakultetu u Tuzli 1970. diplomirala je kemiju, a na Tehnološkome fakultetu u Zagrebu 1977. doktorirala disertacijom Kinetika i model odabrane mješovite bakterijske kulture u melasnoj džibri. Od 1971. radila je na Biotehnološkom odjelu Tehnološkoga fakulteta u Zagrebu (→ Prehrambeno-biotehnološki fakultet), od 1993. kao redovita profesorica. Predavala je kolegije Nove metode u biološkoj obradi otpadnih voda, Biološka obrada otpadnih voda, Biotehnologija u zaštiti okoliša i Mikrobna razgradnja organskih tvari. Bila je pročelnica Laboratorija za biološku obradu otpadnih voda. Bavila se obradbom otpadnih voda i otpadnih tvari, posebice biodegradacijom ksenobiotika te mikrobnim uklanjanjem dušika i fosfora iz otpadnih voda. Autorica je patenata za postupke biološke razgradnje složenih, nerazgradivih organskih sastojaka otpadnih voda te za mikrobnu razgradnju supstituiranih aromatika (sa → S. Banom i I. Pascikom, 1990. i 1993) te za metodu istodobnoga biološkog uklanjanja dušika (sa S. Banom i B. Pospischilom, 1995). Dobitnica je Nagrade »Nikola Tesla« 1988.

fotografija, postupak dobivanja trajne slike objekta djelovanjem elektromagnetskoga zračenja (najčešće svjetlosti, tj. vidljivoga dijela spektra) na fotoosjetljivu podlogu; također i pojedinačna slika dobivena tim postupkom.

Svjetlost odražena od realnog objekta projicira se na fotoosjetljivu podlogu optičkim sustavom, najčešće objektivom kamere ili fotografskog aparata, i uzrokuje na njoj promjene koje su kod klasičnih fotografskih postupaka fotokemijske, a kod digitalne fotografije fotoelektrične naravi. Naziv fotografija prvi je put uporabio engleski matematičar i astronom John Frederick William Herschel 1839.

Povijesni razvoj u svijetu

Već je Aristotel oko 350. pr. Kr. opisao pojavu slike na bijelom zidu zamračene prostorije ako se nasuprot zidu nalazio mali otvor za svjetlost. Leonardo da Vinci je oko 1500. prema takvoj ideji projektirao prijenosnu kutiju – camera obscura (tamna komora). Ona je znatno usavršena u XVI. st. povećanjem otvora za svjetlost te umetanjem sabirne leće – objektiva, čime se zadržala oštrina slike na mutnom staklu nasuprot otvoru. Kada je 1816. francuski izumitelj Nicéphore Niépce na mjesto mutnoga stakla stavio fotoosjetljiv materijal, nastao je prvi aparat za fotografiranje, na principu kojega rade današnji aparati. Nakon osvjetljavanja metalne pločice oslojene asfaltnim slojem i razvijanja u petroleju, Niépce je 1826. ostvario prvu uspješnu fotografiju, a postupak je nazvao heliografija. Francuski slikar Louis Daguerre usavršio je 1839. postupak koji je po njemu nazvan dagerotipija. Iste godine engleski matematičar i fizičar William Henry Fox Talbot je na papiru prepariranom srebrnim kloridom dobio negativ s kojega je mogao načiniti neograničen broj pozitiva. Taj postupak, koji je 1841. patentirao pod nazivom kalotipija (poslije nazvan talbotipija), postao je princip po kojem su se izrađivale fotografije sve do pojave digitalnih fotoaparata.













Već 1847. francuski izumitelj Abel Niépce de Saint-Victor zamijenio je papir staklom, a 1851. engleski fotograf Frederick Scott Archer uporabio je kolodijsku emulziju. Zahvaljujući kolodijskoj, tzv. mokroj ploči fotografija je postala znatno pristupačnijom. Godine 1871. Englez Richard Leach Maddox objavio je mogućnost proizvodnje suhe ploče na bazi želatinaste emulzije. Tim otkrićem, a osobito uvođenjem celuloidnoga filma kao nosača emulzije (George Eastman, 1888) započelo je razdoblje industrijske proizvodnje fotografskoga materijala. Sva su se ta otkrića odvijala u području crno-bijele fotografije.

Za prodor fotografije u boji zaslužna su braća Louis i Auguste Lumière 1904., dok je do najšire primjene boje u fotografiji došlo tek nakon 1930. Veliko otkriće bila je polaroid-fotografija koju je izumio američki znanstvenik Edwin Land 1947., a kojom se neposredno poslije snimanja dobivaju gotovi pozitivi. Poduzeće Sony predstavilo je 1981. prvi digitalni fotografski aparat Mavica i otada se digitalna fotografija intenzivno razvija, te je do danas preuzela primat nad klasičnom u većini područja primjene.

Fotografija je pokrenula sustav za mehaničku reprodukciju fotografskih snimaka (litofotografija) i za njihov prijenos na daljinu (telefotografija) i postala osnova kinematografije i televizije. Najdinamičnije i najsvestranije fotografija se primjenjuje u području znanosti: od atomske fizike i molekularne biologije do astronomije i oceanografije. Fizika, medicina, kriminalistika, konzervatorske službe i drugi koriste se različitim specijaliziranim vrstama fotografije: mikroskopskom, rendgenskom, infracrvenom, podvodnom fotografijom, spektrografijom, stereofotografijom, elektrofotografijom i dr. Zahvaljujući napretku digitalne fotografije te napose pametnih telefona s ugrađenim fotografskim sustavom, do danas se snimanje fotografija proširilo s razmjerno uskoga kruga profesionalaca i amatera na gotovo cjelokupno svjetsko stanovništvo, dok je razmjena fotografija i pokretnih slika na društvenim mrežama postala planetarnim fenomenom.









Kao umjetnička vrsta fotografija je prihvaćena potkraj XIX. st., kada je uz primjenu novih tehničkih postupaka snimatelj počeo unositi vlastitu izražajnost. Pioniri umjetničke fotografije na početku XX. st. bili su Alfred Stieglitz i Edward Steichen u Americi i Eugène Atget u Francuskoj. U razdoblju nakon I. svj. rata osobito su bili važni eksperimenti s fotografijom u umjetničkoj grupi Dadi (Man Ray) te Bauhausu (László Moholy-Nagy). Istodobno se fotografija počela nadahnjivati apstraktnim slikarstvom, a sama je utjecala na mnoge suvremene slikare (fotorealizam odnosno hiperrealizam). Fotografija je odigrala ključnu ulogu u pojavi pop-arta (Andy Warhol). Prvu međunarodnu fotografsku agenciju Magnum Photos osnovali su 1947. Robert Capa, Henri Cartier-Bresson i David Seymour.

Povijesni razvoj u Hrvatskoj

Začetci

Gotovo istodobno s pronalaskom fotografije u Europi ona se pojavljuje i u Hrvatskoj. Začetnikom fotografije u nas smatra se zagrebački trgovac → Demeter Novaković koji je za boravka u Parizu 1839. upoznao novi postupak dagerotipije primivši poduku od samoga L. Daguerrea. Nakon povratka u Zagreb snimio je, vjerojatno već iste godine, nekoliko dagerotipija zagrebačke okolice. U Dubrovniku su tehniku dagerotipije savladali filozof Josip Betondić i ljekarnik → Antun Drobac, koji je već od 1845. davao i poduke u toj vještini. Među pionirima fotografije su i grof → Juraj Drašković VI., prvi poznati fotoamater u Hrvatskoj i autor prvoga skupnog portreta i žanr-prizora u povijesti hrvatske fotografije, te franjevac jezikoslovac Dragutin Parčić, koji je eksperimentirao u gotovo svim tada poznatim područjima fotografije, sve do snimanja mikroskopom i teleskopom (tri faze pomrčine Sunca, 1861).
Razvoj i jačanje građanstva sredinom XIX. st. potaknuli su osnivanje stalnih fotoatelijera. U Zagrebu su prve atelijere otvorili slikari Franjo Pommer, koji je 1856. izdao album s kalotipijskim portretima 15 hrvatskih književnika, i Julius Hühn, koji je uz portrete radio i vedute gradova. Istodobno otvoreni su atelijeri u Sisku i Karlovcu u vlasništvu braće Suppan. Važan događaj za afirmaciju fotografije u nas bilo je sudjelovanje desetorice fotografa na Prvoj hrvatsko-slavonsko-dalmatinskoj izložbi 1864. u Zagrebu. Podrijetlom Dubrovčanin, → Tomaso Burato vodio je fotografski atelijer u Zadru, gdje je među ostalim pripremio i tri fotomonografije s vedutama i kulturno-umjetničkom baštinom Zadra, koje se smatraju najstarijim takvim djelima u Hrvatskoj (albumi iz 1875., 1886. i 1894). Pratio je suvremena kretanja u europskoj fotografiji, a 1884. osnovao je Prvi zavod u Dalmaciji za fotomehanički tisak. Unatoč širenju i tehničkom usavršavanju medija (otkriće suhe ploče, smotanoga filma i priručnih fotoaparata), potkraj XIX. st. opala je vrsnoća profesionalne fotografije. Iznimke su bili radovi ostvareni u zagrebačkim fotografskim atelijerima Gjure i Ivana Varge te → Rudolfa Mosingera, koji je 1898. u Zagrebu osnovao Prvi hrvatski fotografski artistički zavod (nakon Rudolfove smrti nastavio ga je voditi njegov sin Franjo Mosinger). Do kraja XIX. st. u Hrvatskoj je bilo evidentirano oko 180 atelijera, a samo u Zagrebu oko 50.















Fotografi amateri počeli su se udruživati u klubove radi promicanja fotografije kao oblika umjetničkog izražavanja. U okviru Društva umjetnosti u Zagrebu je 1892. osnovan Klub amatera fotografa (poslije Fotoklub Zagreb). Njegovi su članovi prvi put izlagali svoje radove na Hrvatskoj narodnoj umjetničkoj izložbi u Zagrebu 1894., a 1910. utemeljena je međunarodna izložba fotografija, poslije nazvana Zagreb salon, koja se održava i danas. Ubrzo nakon zagrebačkoga, klubovi toga tipa počeli su se osnivati i u drugim hrvatskim gradovima.

Fotograf Karlo Drašković snimio je 1894. prvu snimku zaustavljenoga pokreta (Skok grofa Stjepana Erdődyja). Austrijski fizičar → Peter Salcher (sv. 1), profesor na Mornaričkoj akademiji u Rijeci, snimio je 1886. seriju fotografija puščanoga zrna u letu omogućivši Ernstu Machu dokazivanje teorije udarnoga vala, te prvi rendgenogram u Hrvatskoj 1896., nepunih mjesec dana nakon izuma rendgena (Ruke barunice Vranyczany). Prve uspješne rezultate u fotografiji u boji potkraj prvoga i početkom drugoga desetljeća XX. st. ostvarili su Artur de Meichsner u Rijeci, Eugenio Hunger u Zadru i Vladimir Guteša u Zagrebu. Godine 1914. počeo je izlaziti Ilustrovani list, prvi tjednik sa sustavnom fotoreportažom.









Razdoblje između dvaju svjetskih ratova

Tijekom I. svj. rata pojavila se posebna ratna problematika; očuvane su vrijedne ratne fotografije Marka Kraljevića, a Lerant Odescalchi dobivao je nagrade na međunarodnim natječajima. Slikar Vladimir Becić bio je fotoreporter sa srpske fronte za pariški časopis L’Illustration.







U razdoblju između dvaju svjetskih ratova isticala su se tri zagrebačka fotografska atelijera: Foto Tonka, Reputin i Kowalsky. Tada se klupska aktivnost održavala tek kroz sekcije Hrvatskoga planinarskog društva, koje je priredilo i prvu poslijeratnu izložbu fotografija u Salonu Ulrich 1919., a 1926. počelo je izdavati i Fotografski vjesnik. Iste je godine u Splitu održana I. jugoslavenska izložba fotografija, a počeo je izlaziti i ilustrirani tjednik Svijet u bakrotisku, koji je oslanjanjem na novinsku fotografiju postao njezinim glavnim promicateljem. U novinskoj fotografiji istaknuli su se Vladimir Horvat, Franjo Fuis i Dragutin Šegina. Tijekom 1930-ih oblikovala se osebujna poetika tzv. zagrebačke škole umjetničke fotografije. Među osnivačima bili su fotografi Marijan Szabo i glavni nositelj socijalnoga smjera u hrvatskoj fotografiji → Tošo Dabac, čiji je ciklus Ljudi s ulice (1932–37) postignuo međunarodni uspjeh. Pod vodstvom Augusta Frajtića počeo je 1932. izlaziti mjesečnik Fotorevija, koji je posebno zaslužan za stvaranje nacionalnoga stila u umjetničkoj fotografiji te za oblikovanje umjetničkoga mišljenja naraštajâ naših umjetnika.



















U sastavu → Muzeja za umjetnost i obrt u Zagrebu 1939. osnovan je poseban odjel za fotografiju pod nazivom Fotografski muzej, a od amaterskih fotografskih klubova iz Osijeka, Zagreba, Daruvara i Sušaka osnovan je Hrvatski fotoamaterski savez (njegov je povijesni sljednik današnji → Hrvatski fotosavez). Pod uredništvom A. Frajtića 1941. pokrenut je mjesečnik za umjetničku fotografiju Savremena fotografija (izišao u četiri broja). Ratna razaranja i obnovu zemlje nakon II. svj. rata dokumentirali su Ante Roca i → Milan Pavić.







Razdoblje od kraja II. svj. rata do danas

Pedesete godine XX. st. obilježene su ponovno djelatnošću T. Dabca, autora ponajboljih portretnih fotografija kao i krajolika i kulturnih spomenika. Oto Hohnjec prvi je izložio fotografiju u boji; Mladen Grčević uveo je novi žanr, tzv. life-fotografiju, a → Đuro Griesbach, Slavka Pavić, Vilko Zuber i drugi odražavali su intimističku tradiciju i isticali se estetikom čistoga likovnog motiva. Tijekom 1950-ih počeo je popuštati kontinuitet tradicionalizma, a naglašavao se inovativni pristup. Znatan je utjecaj imao program grupe → EXAT 51 o izjednačavanju čiste i primijenjene umjetnosti. U Zadru je 1957. pokrenuta međunarodna fotografska izložba Čovjek i more (održavala se do 2004). Potkraj 1950-ih i početkom 1960-ih pojavilo se zanimanje za detalj i strukturu – mikrofotografiju (Zlatko Zrnec, Đ. Griesbach), makrofotografiju (Mitja Koman, braća Nino i Josip Vranić), te za fotografizam (Jozo Ćetković).













Autorske domete u snimanju umjetničkih djela, poglavito arhitekture i dizajna te spomenika, uz T. Dabca dosegnuli su Nenad Gattin, Nedjeljko Čaće, Krešimir Tadić, Damir Fabijanić i dr. Psihološka se motivacija prepoznaje u djelima → Marije Braut, Milice Borojević i Branka Balića.









Inovacije su u fotografiju 1970-ih unijeli Josip Klarica, Mio Vesović, Fedor Vučemilović, a prodiru i novi umjetnički nazori – od hiperrealističkih do konceptualističkih, predstavnici kojih su Željko Borčić, Željko Jerman i Vladimir Gudac. Doradba fotografije u umjetničke svrhe privlačila je Petra Dabca, Enesa Midžića i Nadu Orel, a neoromantizam kroz imitiranje tehnika XIX. st. istraživala je Zlata Vucelić. Fotografijom se često služila i tzv. nova umjetnička praksa (Sanja Iveković, Dalibor Martinis, Slobodan Braco Dimitrijević). Dokumentarnom fotografijom iz Domovinskoga rata istaknuli su se Antun Maračić, Zoran Filipović i dr. Potkraj XX. st. mlađi je naraštaj ponovno otkrio portret, katkad reestetiziran, a služi se i postmodernističkim postupcima uz računalnu potporu (Sandro Đukić, Damir Hoyka, Sanja Bachrach-Krištofić, Mario Krištofić i dr.). Prepoznatljivu autorsku interpretaciju u području modne fotografije dali su Stefan Lupino i Boris Berc.







Proizvodnja fotoaparata i fotografskoga materijala

Prvo i jedino poduzeće fotokemijske industrije u nekadašnjoj Jugoslaviji → Fotokemika nastalo je 1947. spajanjem zagrebačke poslovnice njemačkoga poduzeća Ozacel, osnovane 1936. za proizvodnju diazo-papira za fotokopiranje te zagrebačkoga poduzeća Foto, osnovanoga 1945. za proizvodnju fotografskoga papira i filmova. Proizvodilo je fotografski papir i kemikalije za njegovu obradbu te ostali pribor i uređaje namijenjene fotografskomu postupku. Godine 1949. priključena mu je zagrebačka radionica fotografskoga pribora i pomoćnih sredstava Fototehnika (osnovana 1947), u kojoj je bila proizvedena prva domaća 35-milimetarska kamera Tehna I. U Fotokemici su u to doba nastavljeni već prije započeti radovi na konstrukciji prve FK box kamere 6 × 9 cm te je započela njezina proizvodnja. Godine 1952. pridružena joj je i pogonska jedinica za proizvodnju filmova u Samoboru (osnovana 1950).







Početkom 1950-ih iz Fotokemike je izdvojen pogon za proizvodnju fotoaparata i pribora te pripojen poduzeću Optika (poslije → Ghetaldus). Prvi su fotoaparati ondje proizvedeni 1957. u suradnji s njemačkim poduzećem King koje je isporučivalo mehaničke dijelove, dok je Ghetaldus izrađivao kompletnu optiku za objektive, daljinomjere, tražila i mehaniku za objektiv, te izvodio montažu svih dijelova u konačni proizvod (tipovi Regula IIB, IIIA, IIID i Cita II). Proizvodnja fotoaparata prestala je 1990-ih, kada se poduzeće usredotočilo isključivo na izradbu okvira i naočala.

Fotokemika je surađivala s mnogim svjetskim fotografskim industrijama, a usavršavajući kontinuirano vlastitu proizvodnju, sve do raspada nekadašnje države izvozila je svoje proizvode u 38 zemalja svijeta. Provedbom privatizacije 1990-ih počela je propadati, a likvidirana je 2012.

Visoko školstvo i udžbenici o fotografiji

U visokom školstvu i znanosti područje fotografije je u Hrvatskoj dobro zastupljeno u mnogim nastavnim i znanstvenim središtima. Na → Grafičkome fakultetu u Zagrebu Katedra za grafički dizajn i slikovne informacije organizira nastavu iz kolegija Osnove primijenjene fotografije, Primijenjena fotografija I i II, Umjetnička fotografija I i II te Tehnike ispisa digitalne fotografije.Na Akademiji dramske umjetnosti u Zagrebu postoje preddiplomski i diplomski Studij snimanja, na kojem su organizirani kolegiji Umjetnička fotografija I i II, Primijenjena fotografija I–IV, Fotografski jezik i slika I i II i dr. Studij dizajna pri zagrebačkom → Arhitektonskome fakultetu (sv. 3) izvodi preddiplomski i diplomski studij Dizajn vizualnih komunikacija, s nizom kolegija koji se odnose na fotografiju. Na → Sveučilištu Sjever postoje preddiplomski studij Multimedija, oblikovanje i primjena i diplomski studij Multimedija (u Varaždinu), te preddiplomski i diplomski studij Medijski dizajn (u Koprivnici), u sastavu kojih je više kolegija iz područja fotografije.

Osim na navedenim fakultetima, znanja iz područja fotografije studenti stječu i na Umjetničkoj akademiji u Splitu (u okviru preddiplomskih i diplomskih studija Dizajn vizualnih komunikacija te Film i video), Akademiji primijenjenih umjetnosti u Rijeci (u okviru preddiplomskih i diplomskih studija Grafički dizajn i vizualne komunikacije, Primijenjena umjetnost i Likovna pedagogija), Akademiji umjetnosti i kulture u Osijeku (u okviru preddiplomskoga studija Likovna kultura i diplomskih studija Likovna kultura, Ilustracija i Vizualna i medijska umjetnost).

Prvi fotografski priručnik na hrvatskom jeziku Uputu o fotografiji, izdao je 1909. Juraj Božičević, profesor matematike i fizike u zadarskoj gimnaziji. Među najznačajnijim hrvatskim udžbenicima o fotografiji je Fotografija → Milana Fizija (1960., 1966., 1977., 1982), dok se među novijom literaturom ističu Kreacija fotografijom → Miroslava Mikote (2000), Camera obscura. Osnove fotografije. Priručnik za izradbu i uporabu camera obscura za nastavnike likovne i tehničke kulture Ivice Kiša (2007., 2009), Digitalna fotografija i osnove obrade. Adobe Photoshop Zorana Jančića i suradnika (2008), Promišljati fotografski Davora Žerjava (2011., 2017), Osnove digitalne fotografije Maje Strgar Kurečić (2017).

Etnografski muzej, muzejska ustanova u Zagrebu koja sustavno prikuplja, čuva, muzeološki obrađuje, istražuje i izlaže predmete tradicijske kulture.

Osnovan je 1919. na poticaj tvorničara i trgovca tekstilom → Salomona Bergera koji mu je ustupio svoju veliku zbirku narodnih nošnji i tekstila te bio prvi ravnatelj. Uz Bergerovu zbirku prvotni fundus Muzeja činile su zbirke etnografske građe → Muzeja za umjetnost i obrt te Trgovačko-obrtničkoga muzeja (dio zbirke s predmetima iz područja tehnike prešao je 1954. u fundus → Tehničkoga muzeja Nikola Tesla; sv. 4). Od osnutka Muzej je smješten u secesijskoj zgradi na Trgu Mažuranića 14, koju je 1903. za Trgovačko-obrtnički muzej projektirao → Vjekoslav Bastl (sv. 3). Zgrada je u više navrata adaptirana za izlaganje etnografske građe, posljednji put 1972. prema idejnome projektu → Aleksandra Freudenreicha (sv. 3). Od 2015. ravnateljica Muzeja je Goranka Horjan.













U 41 zbirci čuva se više od 85 000 predmeta iz svih područja Hrvatske, iz susjednih europskih kao i izvaneuropskih zemalja, te se po brojnosti i vrsnoći građe Muzej profilirao u najvažniji etnografski muzej u Hrvatskoj. Najveći dio fundusa čine tekstilni predmeti iz razdoblja od XVIII. st. do danas (nošnja, posoblje, prostirke i prekrivači, čipka), no bogate su i zbirke pokućstva, predmeta tradicijskoga gospodarstva, narodne medicine, tradicijskih obrta (lončarstvo, košaraštvo, medičarstvo i svjećarstvo), predmeta vezanih uz običaje (zbirka božićnih jaslica, zbirka pisanica), oružja, glazbala, dječjih igračaka, pušačkoga pribora i dr. Muzej posjeduje i vrijednu Zbirku kultura svijeta s više od 3000 predmeta koji pripadaju izvaneuropskim kulturama (Afrika, Australija, Azija, Južna Amerika, Melanezija i Polinezija), a čine je uglavnom darovi hrvatskih pomoraca, istraživača i putnika Dragutina Lermana, Tibora Sekelja i braće Mirka i Steve Seljana. Zbirku lutaka u narodnim nošnjama iz 107 država svijeta kolekcionar Ljeposlav Perinić darovao je gradu Zagrebu, koji ju je 1992. povjerio Etnografskom muzeju na upravljanje i trajno čuvanje. Zbirka afričkih umjetnina koju čine maske, skulpture, glazbala, te uporabni i ukrasni predmeti nigerijskih umjetnika donacija je arhitekta Drage Murvina 1996. gradu Zagrebu koji je odredio Muzej kao njezino odredište.













Uz stalni postav, Muzej organizira tematske izložbe, predavanja, edukativne radionice, filmske projekcije i dr. Osim kataloga izložbi, od 1981. izdaje godišnjak Etnološka istraživanja. Posjeduje opsežnu etnografsku fotodokumentaciju te knjižnicu s približno 20 000 svezaka.

Dalmacijavino d. d., poduzeće za proizvodnju alkoholnih i bezalkoholnih pića, sa sjedištem u Splitu.

Njegovi začetci vezani su uz poduzeće Vinalko, osnovano 1946. u Splitu s ciljem revitalizacije u II. svj. ratu stradale hrvatske vinarske industrije. Poduzeće je tijekom druge polovice 1940-ih osnovalo ispostave u Šibeniku i Dubrovniku te podrume u Šibeniku, Kaštel Starome, Splitu i Bolu. Upravljanje nad njim 1952. preuzeo je Narodni odbor grada Splita, koji je uz to, 1958. osnovao i poduzeće Vinarski podrumi, koje je 1960. preimenovano u Dalmacijavino. Reorganizacijom Dalmacijavina 1961. pripojena su mu poduzeća Dalmatinac (osnovano 1951) i Vinalko, pa je od 1963. Dalmacijavino djelovalo kao jedinstveno poduzeće za proizvodnju, preradbu i promet poljoprivrednim prehrambenim proizvodima. Tijekom 1967. pripojeni su mu i Vrgorka i Vinarija Drniš. Godine 1968. počelo je proizvoditi i ocat. Najpoznatiji proizvodi Dalmacijavina tijekom 1960-ih bili su bijelo vino Šjor Bepo, crna vina Barba, Kaštelet i Plavac, te jaka alkoholna pića, vodka Dalvin i biljni liker Amaro Isolabella 18.

Vrhunac poslovanja poduzeće je ostvarilo tijekom 1970-ih kada je na tržište plasiralo nove robne marke, izgradilo nova proizvodna postrojenja i zasadilo nove vinograde u Dalmaciji. Uz aperitive dalmatinsku travaricu i lozovaču, jaka alkoholna pića vinjak i vermut, počelo je proizvoditi nove robne marke vina Prošek, Pošip, Vugava i Grk. Godine 1971. na tržište je plasiralo narančadu Pipi, službeno piće Mediteranskih igra u Splitu 1979., kojom je prigodom proizvedeno ukupno 12 milijuna bočica. Sredinom 1970-ih u splitskoj gradskoj luci izgrađene su tvornica žestokih pića i nova punionica u dograđenoj vinariji, a u Drnišu nova tvornica octa i punionica za bezalkoholna pića. Od 1980. Dalmacijavino je surađivalo s poduzećem Coca-Cola kao punionica njegovih pića.













Izbijanjem Domovinskoga rata Dalmacijavino je izgubilo velik dio (43%) svog nekadašnjeg tržišta, što je izazvalo ozbiljne poteškoće u poslovanju. Zbog ratnih zbivanja na drniškome području poduzeće je izgubilo i dio vinorodnoga područja s kojeg je dolazila važna sirovinska osnova za proizvodnju vina. Nedostatak sirovina nastojalo je nadoknaditi otkupom većinskog udjela u dioničkome društvu Vinogradar iz Visa 1997. Od 1998. Dalmacijavino je bilo vlasnik nekoliko društava s ograničenom odgovornošću sa sjedištem izvan Splita, koja su tijekom vremena također otišla u stečaj i ugašena su – Dalmacijavino Rijeka (ugašeno 2013), Dalmacijavino Zadar (2014), Dalmacijavino Zagreb (2017), a imalo je i vlasnički udjel u poduzeću Dalmacijavino–Commerce (sjedište u Ljubljani). Tijekom 2000. i 2001. otpušteno je oko 150 radnika, pa ih je 2001. ostalo 612 (44,7% manje u odnosu na 1991). Iste je godine obavljena pretvorba u dioničko društvo.

Asortiman bezalkoholnog napitka Pipi proširen je (2000) novim okusima – bitter lemon, tonic water i orela (crvena naranča), a od 2001. i okusima limunade i cole. Godine 2002. proizvedeno je 1,5 milijuna litara toga napitka. Uz staklenu ambalažu od 0,25 l, 2002. uvedena je i PET ambalaža od 0,5 l i 2 l. U sastavu poduzeća početkom 2000-tih nalazile su se vinarije i vinogradi na području Petrova Polja u Drnišu, podrum u Kaštel Starom, Hvarske vinarije u Starom Gradu i Jelsi na Hvaru te Vinogradar Vis, a vlastiti podrumi za proizvodnju vina imali su ukupni kapacitet od 285 000 hl. Nad poduzećem je 2012. otvoren stečajni postupak, koji je uspješno dovršen 2016. Poduzeće je dobilo novog vlasnika, a od 2017. ima novi vizualni identitet i slogan Pomalo. Napitci Pipi od 2017. imaju novi dizajn, a prodaju se i u limenkama (0,33 l) i plastičnoj ambalaži od 1 l. Danas Dalmacijavino proizvodi vrhunska (Pošip i Merlot), kvalitetna (Plavina, Debit i Kaštelet) i stolna (Šjor Bepo, Dalmatinac i Peristil) crna i bijela vina, jaka alkoholna pića (vodka, džin, brendi, likeri, rakije) i ocat, a proizvode izvozi na tržišta Slovenije (travarica pokriva 90% slovenskog tržišta), BiH (Pipi pokriva 90% tržišta), Crne Gore, Austrije i Njemačke.





