industrijski dizajn, estetsko i tehničko oblikovanje predmeta proizvedenih u velikim serijama; vezan je uza suvremenu industrijsku proizvodnju kojom se nastoji ostvariti najveća moguća fizička i psihološka uporabljivost proizvoda.

Značenje pojma dizajn izvedeno je od engleske riječi design, koja se izvorno odnosi na crtež ili skicu, a tijekom povijesti proširen je na proces projektiranja predmeta, usluga i sustava za industrijsku proizvodnju i masovno tržište. U afirmiranju dizajna i uspostavljanju međunarodnih standarda ključna je uloga udruženja ICSID (The International Council of Societies of Industrial Design) osnovanoga 1957., koje je zaslužno za globalno promicanje dizajna kao pokretača industrijskog razvoja. Prema prvoj ICSID-ovoj definiciji iz 1959., industrijski dizajn pretpostavlja tehnološke kompetencije, iskustvo i vizualni senzibilitet za projektiranje predmeta namijenjenih industrijskoj proizvodnji. Ekspanzijom ICSID-a od početnih osam do 37 članica 1980., među kojima su mnoge iz tzv. Trećega svijeta, otvorio se prostor za demokratizaciju rasprave o zajedničkim interesima održivosti dizajna koji prelazi političke i ideološke granice. Ta je rasprava utjecala i na redefiniranje dizajna kao stvaralačke aktivnosti, s ciljem uspostavljanja novih standarda kvalitete predmeta, odnosno kreativnog potencijala koji humanizira tehnologije u globalnom okruženju. Neposredni odjek navedene tendencije očit je i u transformaciji ICSID-a u WDO (World Design Organization) 2017.

Istraživanje dizajna predmet je multidisciplinarnih metodoloških pristupa koji se uspostavljaju na zasadama anglosaskih »škola mišljenja« tijekom 1980-ih i 1990-ih putem rasprave o historiografskom konstruktu povijesti dizajna i njegova teorijsko-kritičkog kontekstualnog diskursa. U okviru navedenih modela dizajn se tumači kao integralni segment društvenih procesa, u interakciji s projekcijama i stvarnim potrebama zajednice i pojedinca.

Tipologija dizajna najčešće podrazumijeva → grafički dizajn (sv. 2) i industrijski, odnosno produkt-dizajn, a obje odrednice sistematizirane su u podvrste ovisno o materijalu, funkcionalnim, programskim i drugim kriterijima. Karakteristični su primjeri → dizajn tekstila i odjeće (sv. 2), anti-dizajn, retro-dizajn, dizajn novih medija i drugi koji ilustriraju složenost teorijske i praktične uporabe osnovnoga pojma dizajn. Iako se industrijski dizajn i produkt-dizajn često pojavljuju kao sinonimi, pojam produkt-dizajna smatra se primjerenijim suvremenom području djelovanja dizajnera. U proširenom polju društvene i kulturne uloge dizajna, tradicionalna definicija dizajna nedostatna je za nove prakse, poput inkluzivnog i spekulativnog dizajna, koji se sve više udaljavaju od proizvodnje materijalnih predmeta. Slijedom navedenih modela istraživanja, moguća periodizacijska struktura povijesti dizajna u Hrvatskoj obuhvaća nekoliko cjelina, obilježenih razmjenama ideja, ideologija i kulturnim utjecajima hibridnih, nerijetko suprotstavljenih nacionalnih i globalnih okvira. To su: razdoblje začetaka dizajna određeno protoindustrijalizacijom tijekom XIX. st., početci profesionalizacije dizajna u prvoj polovici XX. st., razdoblje tzv. socijalističkog modernizma od 1945. do početka 1990-ih, nakon kojega je slijedila postsocijalistička tranzicija i redefiniranje uloge dizajna u suvremenom društvenom, kulturnom i ideološkom kontekstu.

Industrijski dizajn u Hrvatskoj

Razdoblje od druge polovice XIX. st. do sredine XX. st.

Začetci industrijskoga dizajna u Hrvatskoj datiraju se u XIX. st., a u smislu kulturnih, estetskih i uporabnih odlika označuju ih pojmovi umjetničkog obrta, kućne industrije, primijenjene i dekorativne umjetnosti. Industrijski dizajn u Hrvatskoj ima ishodište u tradiciji maloserijskoga obrta. Gospodarske osnove za razvoj dizajna stvorene su u prvoj polovici XIX. st., kada su na području Hrvatske nastali prvi industrijski pogoni. Osim brodogradnje, početci industrijalizacije obilježeni su snažnim zamahom i u drugim proizvodnim granama. U Rijeci je djelovala tvornica papira, a zahvaljujući tehnološkim inovacijama svilarska i pamučna industrija doživjele su procvat diljem Hrvatske (Osijek, Varaždin, Zagreb, Križevci). Staklane (Osredek, Zvečevo, Ivanovo Polje) i tvornice kamenine (Krapina, Rijeka, Zagreb) nastavile su tradiciju manufaktura utemeljenih u XVIII. st. Pripadnost srednjoeuropskomu kulturnom krugu odražavali su visokokvalitetna produkcija namještaja i oblikovanje uporabnih predmeta od metala domaćih obrtnika, koncentrirani u urbanim središtima Zagreba, Varaždina, Karlovca, Osijeka, Rijeke i Samobora.

Sredinom XIX. st., nakon završetka prve faze industrijske revolucije pojavile su se reakcije na industrijsku proizvodnju uporabnih predmeta, koja se očituje u idejama o obnovi tradicije obrta na zasadama umjetničke produkcije, tragom utjecaja engleskoga pokreta Arts & Crafts. Prva gospodarska izložba održana 1864. u Zagrebu izazvala je pravu senzaciju, a Društvo umjetnosti je od 1880. aktivno sudjelovalo u pripremama za osnivanje → Muzeja za umjetnost i obrt (sv. 2), kojega je prvi stalni postav bio otvoren iste godine. Prvobitno osmišljen kao zbirka predložaka za buduće obrtnike i podizanje svijesti o kvaliteti svakodnevice šire javnosti, Muzej je ubrzo prerastao u najveći specijalizirani muzej i zbirku grafičkog i industrijskog dizajna u regiji. Kao jedna od prvih u Europi, 1882. osnovana je Obrtna škola (od 1985. → Škola primijenjene umjetnosti i dizajna; sv. 2) i spojena s Muzejom, čime je započela nova etapa u procesu preobrazbe manufakturne u serijsku proizvodnju. Organizirani po uzoru na bečki institucionalni model, zagrebačka Obrtna škola i Muzej imali su ključnu ulogu u predstavljanju Hrvatske na svjetskim izložbama i međunarodnim sajmovima u Trstu (1884), Budimpešti (1896) i Parizu (1900), kada su postavljene osnove za razvoj modernoga dizajna.















Osim u zagrebačkoj Obrtnoj školi, autori iz područja današnje Hrvatske, među kojima je bio i znatan udio autorica, najčešće su studirali na Kunstgewerbeschule u Beču. Interdisciplinarnost nastavnoga programa na toj školi omogućavala je pohađanje nastave u različitim specijaliziranim atelijerima, poput onih za keramiku i emajl, čipkarstvo, drvorezbarstvo i dr., te time i suradnju s različitim industrijskim pogonima. Radovi polaznika redovito su se predstavljali na izložbama, nerijetko katalogizirani prema tvornicama gdje su proizvedeni, a ne prema školskim odjelima ili autorima. Među proizvodima staklane E. Bakalowits Söhne, tvornice porculana Böck, tvornice tekstila Backhausen und Söhne, tvornice namještaja Prag Rudniker i drugih, izlagani su predmeti karakterističnoga oblikovnog izraza izvedeni prema predlošcima Antonije (Antoinette) Krasnik-Sommaruga, dizajnerice koja je studirala u klasi Kolomana Mosera u Beču. Kao zasebna kategorija dekorativna umjetnost je u Hrvatskoj prvi put predstavljena na izložbi Društva umjetnosti u Zagrebu 1902., na kojoj se A. Krasnik predstavila zasebnom dionicom kao prva dizajnerica, potvrdivši time čvrste poveznice s hrvatskom sredinom.

Osnivanjem Privremene više škole za umjetnost i umjetnički obrt 1907. u Zagrebu (od 1941. Akademija likovnih umjetnosti) započelo je novo razdoblje u afirmaciji dizajna. Jedan od najznačajnijih autora i inicijator mnogobrojnih institucionaliziranih oblika promicanja dizajna bio je Tomislav Krizman, koji se nakon školovanja u Beču i studijskih boravaka u Parizu i Münchenu vratio u Zagreb i 1910. osnovao privatnu školu za umjetnički obrt. U Krizmanovu programu promicanja suvremenoga oblikovanja očit je utjecaj udruga Wiener Werkstätte i Deutsche Werkbund. Karakteristični su primjeri sinteze hrvatske folklorne tradicije i suvremeno koncipiranog oblikovnog jezika, kojima se nastojalo afirmirati nacionalni identitet.







Početkom XX. st. hrvatska industrija zabilježila je znatne razvojne pomake. Prirodni resursi pogodovali su drvnoj industriji, a time i proizvodnji namještaja. To je razdoblje procvata tvornice namještaja Bothe i Ehrmann sa sjedištem u Zagrebu i poslovnicom u Beču. Tvornica je proizvodila moderan i funkcionalan namještaj s odlikama florealne i geometrijske secesije, većinom prema predlošcima hrvatskih arhitekata. S tvornicom su među ostalima surađivali → Martin Pilar, → Viktor Kovačić, → Aladar Baranyai, → Ignjat Fischer, → Stjepan Podhorsky, → Hugo Ehrlich i dr. Istodobno su u Osijeku djelovale tvornice pokućstva Rudolf Kaiser (osnovana 1865) i Josip Povischil (osnovana 1884), a u Varaždinu podružnica industrije namještaja od vijenoga drva Mundus (osnovana 1900., od 1923. Thonet-Mundus). Za opremu interijera javnih građevina i stambenih objekata bile su zaslužne i tvornica keramičkoga posuđa i peći Josipa Kalline (osnovana 1885), konkurentska tvornica građevne keramike Armina Schreinera te radionica Ivana Marinkovića (osnovana 1909) specijalizirana za vitraje. Zahvaljujući dobro osmišljenoj poslovnoj strategiji, proizvodi te industrije arhitekturi i urbanim prostorima dali su specifičan identitet moderne urbane kulture, posebice grandioznim projektima zagrebačke zgrade Nacionalne i sveučilišne knjižnice (danas Hrvatskoga državnog arhiva), bolničkih kompleksa, hotela, kavana i kino-dvorana. Navedena su poduzeća najkvalitetniji dio produkcije također zasnivala na predlošcima istaknutih hrvatskih arhitekata i likovnih umjetnika.













Industrijski i trgovinski srednje razvijena zemlja u okviru Austro-Ugarske Monarhije, Hrvatska je razvijala i potencijale za velikoserijsku strojnu proizvodnju. Izumitelj → Slavoljub Penkala (sv. 1) patentirao je 1906. u Budimpešti svoju mehaničku olovku, prvu tehničku olovku na svijetu, koja je ubrzo postala jedan od najpopularnijih izvoznih hrvatskih proizvoda tvornice Penkala d. d. Edmund Moster i drugovi, osnovane 1911. u Zagrebu, s podružnicama u Berlinu i Lepoglavi. Ipak, sve do kraja 1930-ih u industrijskoj proizvodnji predmeta za svakodnevnu uporabu dominirali su koncepti maloserijske proizvodnje.







Pod dojmovima Pariške izložbe dekorativnih umjetnosti i moderne industrije 1925. i potaknuti modelima suradnje dizajnera i industrije u udrugama Wiener Wersktätte i Deutsche Werkbund, T. Krizman i suradnici osnovali su 1926. u Zagrebu udruženje za promicanje umjetničkog obrta Djelo. Udruženje i istoimena zadruga osnovani su pod okriljem zagrebačke Akademije za umjetnost i umjetni obrt gdje je Krizman u to doba predavao. Među članovima Djela bili su vodeći umjetnici, arhitekti i obrtnici, od kojih su mnogi izlagali na Pariškoj izložbi 1925. ili su bili uključeni u organizaciju hrvatske dionice na toj izložbi, kao i na Svjetskoj izložbi u Barceloni 1929. Po uzoru na Werkbund, osnovni cilj bio je tržištu ponuditi moderne i kvalitetne uporabne predmete, od najjednostavnijih do najluksuznijih. Na izložbi Djela 1927. u zagrebačkom Umjetničkom paviljonu uz autore su bili zastupljeni i proizvođači, među kojima i desetak velikih hrvatskih industrijskih poduzeća. Iako su aktivnosti Djela primarno bile vezane uz medijalizaciju, popularizaciju i promicanje primijenjene umjetnosti i dizajna, riječ je o pojavi od iznimnog značaja za uspostavljanje kodova dizajna u rasponu od nacionalnog identiteta do modernog oblikovnog jezika (srednjo)europske kulturne tradicije. U prilog fluidnosti granica između tih identifikacijskih odrednica svjedoči opus → Ottilije (Otti ) Berger (sv. 2), koja je nakon formativnog razdoblja u Zagrebu studirala na Bauhausu gdje je vodila tekstilni odjel i ostvarila iznimno uspješnu međunarodnu profesionalnu karijeru, posebice u segmentu eksperimentalnih tehnologija u dizajnu tekstila za industrijsku proizvodnju.

Razdoblje od 1945. do početka 1990-ih

Nakon 1945., u doba poslijeratne obnove započela je intenzivna industrijalizacija Hrvatske. Polazište za modernizaciju socijalističke Jugoslavije, u sastavu koje je Hrvatska bila od 1945. do 1991., bio je tzv. petogodišnji plan (1947–52). Međutim, razvoj je bio primarno usmjeren kvantitativnom povećanju proizvodnje, koji je favorizirao tešku industriju. Karakteristični su primjeri Željezara Sisak, Đuro Đaković, Prvomajska i Rade Končar, poduzeća smještena na teritoriju Hrvatske od saveznoga značaja za industrijalizaciju i elektrifikaciju tadašnje države. U okolnostima u kojima je na razvoj dizajna utjecala kontrolirana privreda i izostanak slobodnoga tržišta, inovativna dizajnerska rješenja i prototipovi koji su se predstavljali na natječajima i izložbama nerijetko su ostajali nerealizirani.

Poticaj razvoju dizajna bile su reforme obrazovanja. U Zagrebu se odvijao proces transformacije Obrtne škole koji je započeo još 1939., kada su zbog političkih razloga tu instituciju napustili nastavnici povezani s lijevo orijentiranim → Udruženjem umjetnika Zemlja: slikari Ernest Tomašević, Edo Kovačević i Kamilo Tompa, te arhitekti Đuka Kavurić i Đorđe Krekić. Škola je od 1948. djelovala kao I. i II. industrijska škola, a za tu reformu ustanove, koju se tada još uvijek vezivalo uz tradiciju međuratnoga zanatstva, bio je zadužen Vojta Braniš, pedagog s dugogodišnjim iskustvom ravnatelja Obrtne škole i vrstan poznavatelj političkih prilika.

Snažan poticaj afirmiranju dizajna dala je → Akademija za primijenjenu umjetnost koja je djelovala u Zagrebu 1949–55. Dvije generacije diplomanata te ustanove ubrzo su se uspješno realizirale u najrazličitijim oblicima kreativnoga djelovanja te znatno utjecale na kulturu oblikovanja u različitim disciplinama, od industrijskog dizajna i oblikovanja interijera do scenografije i animiranoga filma. Nasljeđe Bauhausa u djelovanju Akademije očitovalo se u poticanju kreativnog izražavanja, interdisciplinarnosti i načelu sinteze, na čemu se zasnivao nastavni program. Okosnica programa bila je integralna struktura teorijske i praktične nastave, pripremnoga tečaja i specijalističkoga studija. Osnovna orijentacija bila je industrijska proizvodnja kojom je određena društvena uloga te edukativne ustanove. Na odjelu arhitekture izrađivali su se prototipovi za industriju namještaja i projekti interijera, na keramičkom odjelu projekti za elektroindustriju, sanitarije, industriju keramike i porculana; studenti na odjelu za tekstil radili su projekte za industriju tekstila i odjeće, a studenti kiparskoga odjela produkt-dizajn »od čaše do šivaće mašine«. Eksperimentalni se karakter Akademije očitovao najviše u nastavi → Zvonimira Radića, koji predavao kolegije Oblikovanje industrijskog proizvoda (1953/54) i Suvremeni prostorni koncept (1954/55). Osim teorijskoga djelovanja Radić je znatno pridonio umrežavanju na međunarodnoj sceni. Na II. kongresu ICSID-a u Veneciji 1961. posvećenom edukaciji profesije industrijskoga dizajnera, bio je izabran za člana radne skupine Izvršnoga odbora. Savez udruženja likovnih umjetnika primijenjene umjetnosti i dizajna Jugoslavije (SPID YU), dio kojega je i bilo i Udruženje likovnih umjetnika primijenjenih umjetnosti Hrvatske (ULUPUH; od 1998. → Hrvatska udruga likovnih umjetnika primijenjenih umjetnosti), 1961. postao je članom ICSID-a.

Poticaji afirmiranju društvene svijesti o važnosti dizajna intenzivirali su se u okolnostima modernizacije društva 1950-ih, od izložbi i institucionaliziranja profesije do rasprava o dizajnu u javnoj sferi. U okviru ULUPUH-a formirana je 1950. Sekcija za umjetničko-tehničko projektiranje industrijskih oblika (od 1969. Sekcija za industrijsko oblikovanje), koja je sustavno poticala društvenu svijest o industrijskom oblikovanju i materijalnoj kulturi. Osnovne smjernice djelovanju Sekcije dala je skupina → EXAT 51 programom plastične sinteze, koji je uključivao i industrijsko oblikovanje. Teorijske osnove ekonomske propagande postavljene su u strukovnom glasilu Naš publicitet sredinom 1950-ih, koje je upućivalo na uzore u tržišno orijentiranim gospodarski razvijenim sredinama Zapada. Pri hrvatskoj Trgovinskoj komori osnovan je 1954. Biro za ambalažu i individualno kreiranje ambalaže. U području produkt-dizajna afirmirala se nova generacija autora.

Analogno suvremenom teorijsko-kritičkom diskursu u globalnom kontekstu, teorijske osnove dizajna u Hrvatskoj uspostavljale su se 1950-ih. Autori programatskih tekstova → Bernardo Bernardi, Z. Radić, → Vjenceslav Richter, Radovan Ivančević i drugi paralelno su rabili sintagme »primijenjena umjetnost«, »industrijska estetika«, »umjetnik u industriji«, s težištem na udjelu oblikovanja u ostvarivanju sinteze plastičnih elemenata. Potkraj 1950-ih i početkom 1960-ih u tekstovima Radoslava Putara, → Matka Meštrovića, → Tomislava Kožarića i drugih uspostavljena je nova kategorizacija utemeljena na pojmu design/dizajn, te usmjeravanje interesa na metodologiju projektiranja u industrijskoj proizvodnji.

Promicanju dizajna znatno su pridonijele i nove izložbene manifestacije. Godine 1955. održan je 1. zagrebački triennale, prva izložba industrijskoga oblikovanja i primijenjene umjetnosti u tadašnjoj Jugoslaviji. Sekcija ULUPUH-a postala je jezgra Studija industrijskog oblikovanja (SIO), koji je predstavljao prvi organizirani pristup rješavanju problema industrijskog oblikovanja i iskorak u profesionalizaciji dizajna.













SIO se prvi put predstavio u javnosti na izložbi Stan za naše prilike održanoj u Ljubljani 1956. U povodu toga bio je objavljen i program djelovanja kojim se kao glavni zadatak odredila transformacija primijenjene umjetnosti u industrijsko oblikovanje. U skladu s navedenim ciljem, SIO se apelativnim tonom obraćao industriji, trgovačkoj mreži i socijalističkom čovjeku, nudeći suradnju i ideje, a među aktivnostima SIO-a bili su i promicanje avangarde, umjetnička edukacija i unapređivanje kulture življenja s krajnjim ciljem dostizanja »totalne plastične sinteze«, odnosno »nove plastične sredine«. Iste je godine u časopisu Arhitektura bio objavljen i manifest SIO-a koji su potpisali → Mario Antonini, Boris Babić, → Zdravko Bregovac, Vladimir Frgić i V. Richter. Istaknuli su potrebu izgradnje (samo)svijesti o profesionalnoj etici dizajnera koja treba potaknuti komunikaciju između dizajnera, industrije i distribucijske mreže, ali i nužnost kritike, bez koje nema recepcije u širem društvenom kontekstu. Na tim osnovama započelo je afirmiranje suvremenih kriterija oblikovanja.

Nakon studija na Akademiji za primijenjenu umjetnost → Bruno Planinšek se u području produkt-dizajna afirmirao već 1956., kada je za osječku tvornicu Saponia oblikovao ambalažu tekućega deterdženta BIS, koja je u raznim varijantama i materijalima desetljećima uspješno ispunjavala tehnološke zahtjeve. Iste godine započeo je suradnju s tvornicom Elektron u Samoboru, za koju je dizajnirao električni mlinac za kavu MIKI. Kao primjer uspješnog produkt-dizajna MIKI je uvršten u svjetsku selekciju industrijskoga dizajna do 10 $ na izložbi u St. Louisu 1965. U sklopu suradnje s industrijom Planinšek je ostvario iznimne rezultate u primjeni funkcionalnih i suvremenih standarda kućanskih i elektroničkih aparata, od gramofona i pojačala do televizijskih prijamnika. Za dizajn serije električnih bojlera, sušilice za ruke i mlinca za kavu dobio je 1963. Nagradu grada Zagreba, prvu dodijeljenu u kategoriji Dizajn. Najveći dio Planinšekove profesionalne karijere vezan je uz Radio industriju Zagreb (RIZ), gdje je kao dizajner radio 1964–80., kada je prešao u Tvornicu računskih strojeva (TRS). Tadašnja razvojna strategija RIZ-a zasnivala se podjednako na vlastitu razvoju i suradnji s inozemnim elektrotehničkim koncernima, a osmišljavala se u Institutu za elektroniku, telekomunikacije i automatizaciju (IETA), gdje je tim stručnjaka razvijao proizvodni program. S ciljem unapređivanja dizajna u prvoj polovici 1960-ih osnovan je u okviru IETA-e Odjel oblikovanja proizvoda, koji je uključivao sve pripremne faze, od idejnoga projekta do izradbe prototipa, koji je vodio Marijan Peternel.







Tijekom hladnoga rata hrvatski dizajneri predstavljali su se i na velikim međunarodnim izložbama i time se uključili u kulturnu i političku diplomaciju tadašnje države pozicionirane »između Istoka i Zapada«. Najreprezentativniji primjer je nastup na XI. milanskom trijenalu 1957., gdje je stambeni ambijent u cijelosti bio opremljen izlošcima izvedenima u Hrvatskoj, prema predlošcima dizajnera iz Hrvatske. Najznačajniji dio te opreme bio je komponibilni namještaj Marija Antoninija i Borisa Babića proizveden u DIP-u Novoselec, nagrađen srebrnom medaljom. Iste godine započela je i suradnja ULUPUH-a s organizacijom Porodica i domaćinstvo u okviru koje su 1957., 1958. i 1960. bile organizirane istoimene didaktičke izložbe stambenih ambijenata s kompletnom opremom izvedenom u hrvatskoj industriji. U institucionaliziranim oblicima medijaliziranja dizajna među najistaknutijima bila je izložba 2. zagrebačkog triennala (1959). Moto izložbe »Zagrebački trijenale – likovni regulator industrijske proizvodnje« precizno je odredio strukturu koja je uključivala didaktičku izložbu industrijskoga oblikovanja, svojevrsni teoretski uvod u program izložbe – revijalnu izložbu dizajna i primijenjene umjetnosti i tematsku izložbu kulture stanovanja. Tom je prigodom s ciljem promicanja dizajna prvi put dodijeljen i znak likovne kvalitete za najbolje oblikovane industrijske proizvode te su održani serija predavanja i susreti s predstavnicima industrije.

























Ozračje 1950-ih donijelo je i snažan zamah socijalnoga stanovanja, za koje su arhitekti i dizajneri nudili rješenja tada aktualnih potreba, uključujući i primjene novih tehnologija u dizajnu, posebice u razvijanju i proizvodnji prefabriciranih montažnih i modularnih sustava kao što je Spačva autora → Bogdana Budimirova, Zlatka Žokalja, Dragutina Solara i → Vladimira Robotića.

Aktivnost SIO-a nastavljena je 1963. pokretanjem → Centra za industrijsko oblikovanje (CIO), kojega su suosnivači bili Privredna komora grada Zagreba, Skupština grada Zagreba i Savezna privredna komora. Teoretičar i kritičar dizajna R. Putar je već 1958. pledirao za osnivanje stručno-znanstvenog Instituta za industrijsko oblikovanje s ciljem podizanja oblikovnih standarda, za koji je razradio i program s ciljem podizanja općeg standarda »likovne kulture materijalne proizvodnje« i institucionalizacije rješavanja temeljnih teorijskih i praktičnih pitanja industrijskog oblikovanja. Također je razradio sustav prikupljanja podataka i analitiku kao i nužne preduvjete razvoja duhovne i materijalne kulture.

Prijedlog za integralno rješenje problematike industrijskog oblikovanja uključivao je pokretanje Savjeta za industrijsko oblikovanje pri Komori za industriju i rudarstvo u Zagrebu, transformiranje zbirke dizajna Muzeja za umjetnost i obrt u suvremeno koncipirani Odjel za industrijsko oblikovanje, osnivanje Centra za industrijsko oblikovanje organizacijska struktura kojega bi objedinjavala sve operativne i teorijske aspekte dizajna te osnivanje Visoke škole za industrijsko oblikovanje u Zagrebu. Program je realiziran tek djelomice, i to u segmentu osnivanja CIO-a. Među osnivačima bili su članovi skupine EXAT V. Richter, Z. Radić i B. Bernardi, koji su u njegovu djelovanju na različite načine ostavili neizbrisiv trag. V. Richter, prvi ravnatelj Centra u razdoblju njegove najintenzivnije djelatnosti, među prvima je upozorio na bitne probleme društvenoga statusa dizajna. Analizirajući aktualnu poziciju dizajna u industrijskoj proizvodnji, Richter je postavio i preduvjete za djelovanje CIO-a: stvaranje baze podataka, umrežavanja dizajna i osnivanje visoke škole za industrijski dizajn. Smatrao je da bez toga nije moguće planirati razvoj proizvodnje. Zahvaljujući stručnom timu u kojem su bili teoretičari dizajna Z. Radić, M. Meštrović i → Fedor Kritovac, oblikovana je strategija razvoja dizajna u Hrvatskoj. Po uzoru na slične centre dizajna u svijetu, prije svega britanski CoID (Council of Industrial Design), program CIO-a uključivao je sve razine promicanja i primjene dizajna, od razradbe projekata za konkretne naručitelje u industrijskoj proizvodnji, menadžmenta, međunarodne suradnje, edukacije i didaktičkih izložbi do opremanja specijalizirane biblioteke, objavljivanja informativnih biltena i časopisa. Na osnovama organizacijskih načela Hochschule für Gestaltung u Ulmu i spoznaja o funkcionalističkom etosu filozofije dizajna, Z. Radić izradio je detaljni program i strategiju djelovanja, s projekcijama za istraživanje i pokretanje uvjeta, strategije i mehanizama za provođenje politike, upravljanja, organizacije i prakse dizajna, objedinjavajući znanstvenu, edukativnu, promidžbenu i komercijalnu funkciju CIO-a.

Od 1967. publicistička djelatnost CIO-a postala je sve zastupljenijom. Nakon 13 brojeva Informativnoga biltena CIO, publiciranih 1965. i 1966., namijenjenih upoznavanju gospodarstva s osnovnom problematikom dizajna, 1967–68. objavljeno je 12 brojeva časopisa Dizajn. Uz glavnog urednika M. Meštrovića i članove redakcije R. Putara i Goroslava Kellera, zahvaljujući nizu suradnika i kvalitetnih priloga s prijevodima tekstova iz inozemne stručne periodike, časopis se profilirao u važan medij populariziranja aktualnih tema dizajna. Već od drugoga broja časopis Dizajn koncipiran je tematski. U svakom je broju istaknuto pojedino područje dizajna, a teme su predstavljane iz različitih aspekata, od teorijsko-znanstvenih i stručnih priloga do analize konkretnih primjera. Tako su u prvom broju objavljeni zaključci s moskovskog savjetovanja socijalističkih zemalja o dizajnu, na kojem su u svojstvu promatrača sudjelovali Davorin Savnik i F. Kritovac kao predstavnici tadašnje Jugoslavije, a raspravljalo se o politici dizajna. Već u drugom broju objavljen je tekst Koncepcija kontrolnog kruga – kibernetski principi ergonomije alatnih strojeva, prijevod iz britanskoga časopisa Design, tema kojega je dotada u Hrvatskoj bila potpuno nepoznata. Zastupljena su također područja metalurgije i drvne industrije, oblikovanje proizvoda od plastične mase, modernizacija, metodologija dizajna, automobilska industrija i socijalizam te niz drugih. Uredničkim konceptom koji je uključivao redovito objavljivanje aktualnosti iz svijeta i bibliografije stručne literature nastojalo se sustavno utjecati na status dizajna i njegovu recepciju u gospodarstvu i široj javnosti.







U profiliranju društvene svijesti o dizajnu kao temeljnoj odlici proizvoda značajan je udio kritike. Tijekom 1960-ih dizajn je zauzimao važno mjesto u časopisima → Čovjek i prostor, → Arhitektura, Sinteza (Ljubljana) i Industrijsko oblikovanje (Beograd), koji su pridonosili popularizaciji, ali i otvaranju diskursa kritičkoga promišljanja dizajna. Od 1959. u časopisu 15 dana sve zastupljenije bile su teme iz područja industrijskog oblikovanja, kulture stanovanja i vizualne kulture. Osobito su značajni prilozi R. Putara, F. Kritovca, T. Kožarića, G. Kellera, R. Ivančevića, Zlatka Kauzlarića i → Andrije Mutnjakovića. Zajednička im je osnova objedinjavanje stručnoga pristupa i popularizacije tema namijenjenih širokoj čitalačkoj publici, ali ponajprije zaposlenima u industrijskoj proizvodnji. M. Meštrović je znatno pridonio definiranju ključnih pojmova, metodologije i organizacijskih načela procesa dizajna kritičkim i teorijskim tekstovima i studijama, među ostalim Osnove metodologije industrijskog dizajna (s F. Kritovcem, 1968). Četvrti broj časopisa → Bit International (1969) tekstovima vodećih teoretičara dizajna Tomasa Maldonada i Guija Bonsiepea, kao i M. Meštrovića, Vere Horvat Pintarić, F. Kritovca i R. Putara također je u ozračju proznanstvenoga pristupa umjetnosti i kulturi pridonio kontekstualizaciji dizajna.







Daljnji pomak u definiranju društvene i kulturne uloge dizajna ostvaren je u kontekstu izložbenoga diskursa tijekom 1960-ih. U tome je središnju ulogu imao Muzej za umjetnost i obrt u Zagrebu, gdje je dizajn u stalnom postavu (otvoren 1962) i programu povremenih izložbi bio jedna od temeljnih sastavnica. U nizu manifestacija koje su pridonijele procesu pozicioniranja dizajna u medijskom prostoru karakteristične su izložbe Oblikovanje održana u Muzeju 1963. i Produkt dizajn 2 održana u Umjetničkom paviljonu u Zagrebu 1971. Istodobno se na Zagrebačkom velesajmu kontinuirano među dostignućima jugoslavenske industrije predstavljala i hrvatska produkcija dizajna. Za medijalizaciju suvremene produkcije dizajna ključna je uloga Zagrebačkoga salona utemeljenoga 1965. Koncepcija zasnovana na ideji sinteze svih područja umjetničkog djelovanja pokazala se nedostatnom u smislu kriterija kvalitete, te su se od 1975. u trijenalnom ritmu izmjenjivali slikarstvo, kiparstvo i grafika, potom arhitektura i urbanizam te primijenjene umjetnosti i industrijsko oblikovanje. U početnom razdoblju vrlo poticajna za afirmiranje dizajna, usprkos iskoracima pojedinih kustoskih intervencija nakon 2000-ih, osnovna koncepcija izložbene manifestacije ostala je nepromijenjena.

Iako su promjene započele već tijekom 1964., gospodarska reforma koja je službeno proglašena u srpnju 1965. bila je snažan poticaj produkciji hrvatskoga dizajna. Za daljnji razvoj proizvodnje u tadašnjoj Jugoslaviji uvođenje novog načina reguliranja gospodarstva u kojem cijene više nije određivala država, nego tržište, predstavljalo je radikalan zaokret. Time su stvoreni uvjeti za afirmiranje »dobrog dizajna« utemeljenog na inovativnosti i društveno odgovornom oblikovanju. Među primjerima takve prakse ističu se suradnje autora u ulogama »kućnih dizajnera«: dizajn Marte Šribar za Jugokeramiku iz Zaprešića, Marije Kalentić za tvornicu kozmetičko higijenskih proizvoda Neva, → Blaženke Kučinac za osječku tvornicu Mobilia – Ivo Marinković u sklopu koje je dizajnirala i modularnu dječju sobu Pipi – garnituru koja raste s djetetom, Milice Rosenberg za Kordun u Karlovcu i Raula Goldonija za staklane u Samoboru i Rogaškoj Slatini.



































Jedno od najistaknutijih mjesta pripada → Davoru Grünwaldu, koji je nakon završenog studija na Odjelu industrijskoga dizajna Akademije za primijenjenu umjetnost u Beču i specijalizacije u bečkom Institutu za industrijski dizajn iz područja ergonomije alatnih strojeva postao prvi formalno obrazovani industrijski dizajner u Hrvatskoj i Jugoslaviji. U suradnji s Tvornicom računskih strojeva (TRS) dizajnirao je niz elektroničkih kalkulatora, prve primjere digitalne tehnologije u serijskoj proizvodnji domaće sredine, stolice za tvornicu Jadran te niz alatnih strojeva za tvornicu Prvomajska, za koje je dobio Nagradu grada Zagreba 1973. Od 1975. nastavio je profesionalno djelovati u Kanadi. Među iznimno uspjelim primjerima dizajna u hrvatskoj industrijskoj proizvodnji ističe se i suradnja B. Bernardija s drvnoindustrijskim kombinatom TVIN iz Virovitice, u okviru koje je od sredine 1960-ih do 1980-ih realiziran niz uspješnih projekata inovativnih modularnih sistema uredskoga namještaja, koji pripadaju najvišim dometima hrvatskoga modernog dizajna.

























Početkom 1970-tih tada najveći industrijski koncern u Hrvatskoj Končar osnovao je dizajnerski odjel koji su do 1991. vodili Vladimir Robotić, → Noe Maričić i Luka Bando, zaslužni za pojavu novih standarda oblikovanja industrijskog dizajna, od kućanskih aparata do industrijskih postrojenja.

U hrvatskom industrijskom dizajnu 1980-e su bile obilježene djelovanjem generacije autora koju predstavljaju Marijan i → Mladen Orešić, → Božidar Lapaine, Jasenka Mihelčić, → Zlatko Kapetanović i dr. Ugledno međunarodno priznanje Gute Industrieform dobili su Bogdan Budimirov za dizajn crtaćega stola (1982) i Vladimir Robotić za elektroničku vagu (1987). Njihovo djelovanje odražava utjecaj ideologije dizajna Viktora Papaneka sažete u krilatici »dizajn za stvarni svijet«. Teorijski osvrt na promišljanja društvene uloge discipline dizajna toga doba ponudio je M. Meštrović u knjizi Teorija dizajna i problemi okoline (1980).

















Razdoblje 1980-ih donijelo je novu društvenu i političku krizu, koja je utjecala i na potrebu redefiniranja društvenoga statusa dizajna. Godine 1983. osnovano je Društvo dizajnera Hrvatske (od 1993. → Hrvatsko dizajnersko društvo), među pokretačima kojega je ključnu ulogu imao B. Bernardi, spiritus movens dizajnera različitih generacija. Aktivnost Društva znatno utjecala na pripremu → Studija dizajna u Zagrebu, osnovanoga 1989. Društvo ne samo da je sudjelovalo u izradbi nastavnoga programa već su njegovi članovi i preuzeli uloge u izvođenju nastave, čime su konačno ostvareni uvjeti za transfere znanja i uspostavljen je edukativni model za profesionalizaciju dizajna. Među protagonistima tih zbivanja u produkt-dizajnu ističe se djelovanje Mladena Orešića koji je, nakon studija na Visokoj školi za primijenjenu umjetnost u Beču, za tvornicu Jadran u suradnji s Marijanom Orešićem realizirao niz različitih programa modularnoga namještaja primarno namijenjenoga javnim prostorima, od sportskih do zdravstvenih. Za potrebe Univerzijade u Zagrebu 1987. realiziran je sustav Uni ’87 koji je spojem funkcionalnosti i održivosti postao ikoničkim znakom dizajna toga doba. Znatan doprinos prijenosu iskustava dizajnerske prakse u edukaciju ostvario je Zlatko Kapetanović, autor mnogobrojnih dizajnerskih rješenja za elektroindustriju, od lokomotiva do cjedila za agrume za poduzeće Rade Končar i univerzalnoga bankovnog pisača TRS 855 za Tvornicu računskih strojeva (1988).













Razdoblje od 1990-ih do danas

Postsocijalistička tranzicija početkom 1990-ih utjecala je na drastične promjene društvenih uloga dizajna. Nakon raspada socijalističke Jugoslavije Hrvatska se suočila s nedostatnom konkurentnošću domaće industrije na svjetskom tržištu. Najveći dio industrijskih pogona prestao je s proizvodnjom, a dizajn je ostao bez stvarnoga uporišta. U takvim okolnostima dizajneri su se okrenuli maloserijskoj produkciji, često sa znatnim udjelom manualnoga rada, te različitim vidovima konceptualnih dizajnerskih praksi. Paradigmatski je primjer autorski kolektiv → Numen / For Use koji od kraja 1990-tih djeluje u proširenom polju dizajna, od produkcije uporabnih predmeta do preoblikovanja prostora i njegova iskustva. Istodobno je dizajnerska scena u Hrvatskoj nizom inicijativa poput nezavisnoga dizajnerskog Odjela za istraživanje i razvoj ReAktor (2010) preuzela ulogu medijatora u predstavljanju i razmjeni dizajnerskih ideja. Nedostatak suradnje s industrijom nastoji se nadoknaditi aktivizmom, kuriranjem, istraživanjem spekulativnih i diskurzivnih područja intervencija dizajna. Oslonac na kulturnu memoriju, osobito na akcente iz modernističke povijesti hrvatskoga dizajna 1950-ih i 1960-ih, očituje se u djelovanju mlađih dizajnera (dizajnerski brend namještaja Nunc), koji propituju mogućnosti autohtonih prirodnih resursa, primjerice korištenja visokokvalitetnoga slavonskog drva u kombinaciji sa suvremenom tehnologijom.













Prvi prilozi konstruiranju historiografskog narativa hrvatskoga dizajna datiraju s početka 1990-ih, kada je u okviru 27. zagrebačkog salona u formatu »kritičke retrospektive« predstavljena izložba Hrvatski industrijski dizajn 01 u autorskoj koncepciji → Feđe Vukića, ujedno autora povijesnoga pregleda Stoljeće hrvatskog dizajna (1996). U aktualiziranju dizajna u javnoj sferi i profesionalizaciji dizajna u međuvremenu se profiliralo Hrvatsko dizajnersko društvo, djelatnost kojega uključuje i predstavljanje suvremene produkcije na izložbama koje se u bijenalnom ritmu održavaju od 1999. te program Galerije Hrvatskoga dizajnerskog društva, gdje su zastupljeni raznorodni konceptualni, disciplinarni i metodološki formati medijalizacije dizajna.







Polak, Nikola (Zagreb, 30. VII. 1949), arhitekt, istaknuo se posebice projektiranjem stambene arhitekture i uređenjem interijera.

Diplomirao je 1975. na → Arhitektonskome fakultetu u Zagrebu, a magistrirao 1979. na sveučilištu Massachusetts Institute of Technology (MIT) u Cambridgeu. Doktorirao je 1994. na zagrebačkome Arhitektonskom fakultetu disertacijom Morfološki slojevi i na njima nadograđene arhitektonske vrijednosti (mentor: → N. Filipović). Na Fakultetu u Zavodu za arhitekturu radio je 1975–91., od 1979. bio je asistent kolegija Arhitektonsko projektiranje III, IV, V. Održao je velik broj predavanja u zemlji i inozemstvu, u sklopu ljetnih škola i seminara ILAUD-a (akronim od engl. International Laboratory of Architecture and Urban Design) u Urbinu, Sieni, Oslu i Barceloni. Godine 1994. otvorio je vlastite arhitektonske biroe u Zagrebu i Beču.

Od projekata stambene arhitekture ističu se: kuća Verleyen u Motovunu (1988), kuća Martin u Beču (s F. Bishofter, 1995), obnova i proširenje vile Mamić na Tuškancu 52 u Zagrebu (2005), vila na Istu (2007), kuća za odmor na Javorovoj kosi kraj Ravne gore (s J. Kruljac Polak, 2009), vila u Markuševcu u Zagrebu (2010). U Zagrebu je za Hrvatski nogometni savez projektirao multimedijski informacijski centar u Petrinjskoj 2 (s V. Milutin, 2015), a za nogometni klub Dinamo na južnome dijelu stadiona u Maksimiru kapelu sv. Josipa (2013) i Hotel Dinamo (s J. Kruljac Polak, 2013). Bavi se i uređenjem interijera (Raiffeisenbank u Petrinjskoj 69, 1996; Hypo Alpe Adria banka u Ilici 251, 2011; Hrvatski nogometni savez u Vukovarskoj 269A, 2013., sve u Zagrebu, u suradnji s J. Kruljac Polak i V. Milutin). Samostalno je dizajnirao i izložbe (Zagrebački salon 1988., 1989., 1991). Autor je Spomenika ratu u Kustošiji u Zagrebu (s J. Kruljac Polak, 2000). Bio je glavni urednik časopisa → Čovjek i prostor (1990–91). Jedan je od osnivača Galerije Academia Moderna (1997) te Instituta za suvremenu arhitekturu (2005) u Zagrebu. Dobitnik je mnogobrojnih nagrada, među ostalima Zagrebačkoga salona za interijer (1997), »Bernardo Bernardi« (2002., 2024) i dr.







Kedmenec, Antun (Ivanjska kraj Bjelovara, 2. I. 1926 – Osijek, 10. V. 2003), arhitekt, projektant poslovno-trgovačkih i javnih zgrada.

Diplomirao je 1959. te magistrirao 1982. na Arhitektonskome fakultetu u Beogradu. Radio je u poduzeću Borovo kao građevinski tehničar, potom kao šef investicija, od 1961. direktor građevinskog pogona i od 1970. šef arhitektonskog odjela. U Osijeku je od 1975. bio predavač u Građevinskom školskom centru, odn. od 1976. na Višoj tehničkoj građevinskoj školi (od 1982. Fakultet građevinskih znanosti u sastavu Građevinskog instituta; → Građevinski i arhitektonski fakultet Osijek) do umirovljenja 1989. Bio je prvi dekan Fakulteta (1975–79). Sudjelovao je u organiziranju nastave i predavao kolegij Organizacija građenja i mehanizacija. Sudjelovao je u projektiranju, izvođenju i nadzoru više gospodarskih, stambenih, industrijskih i javnih objekata te uređenja unutarnjih prostora u Borovu, Donjem Miholjcu i Vukovaru.

Keramika Modus d. o. o., tvornica keramičkih pločica sa sjedištem u Orahovici osnovana 1977. Proizašla je iz poduzeća Jugokeramika (→ Inker), kombinata građevinske keramike, porculana i vatrostalnih proizvoda, nositelja razvoja hrvatske keramičke industrije. Od 1977. poduzeće Jugokeramika sastojalo se od osam OOUR-a, uključujući OOUR Tvornica zidnih pločica Orahovica. U Orahovici je 1977. osnovano poduzeće Keramička industrija Orahovica (KIO), odn. KIO Keramika, koje je 1981. počelo proizvoditi keramičke pločice. Isprva se primjenjivala tehnologija bipaljenja u tunelskim pećima kapaciteta 500 000 m² keramičkih pločica na godinu. KIO Keramika bavila se proizvodnjom keramičkih pločica za unutarnje i vanjsko oblaganje zidova i podova proizvodeći isprva prešane, a od 2004. i vučene (ekstrudirane) keramičke pločice na dvije lokacije, odn. u pogonima u Orahovici i Rujevcu kraj Dvora (otvoren 2004). Instalirani kapaciteti pogona iznosili su približno 5 300 000 m² prešanih keramičkih pločica i približno 700 000 m² ekstrudiranih keramičkih pločica na godinu. U pogonu u Orahovici rabile su se tri peći, dvije za paljenje prešanih keramičkih pločica pokrenute 1996. i jedna za paljenje vučenih keramičkih pločica (puštena u rad 2004). U pogonu u Rujevcu proizvodile su se prešane keramičke pločice. Tijekom godina neprekidno se povećavao kapacitet uz unapređivanje tehnologije. Proizvodnja je iznosila do šest milijuna kvadratnih metara keramičkih pločica na godinu, od čega se 2,5 milijuna proizvodilo u tvornici u Rujevcu.

Broj zaposlenika je 1996–2005. narastao s 329 na više od 500. Godine 2008. postrojenje je radilo s najvećim iskorištenjem instaliranoga kapaciteta (86%). Instalirani tehnički kapacitet proizvodnje keramičkih pločica u pogonu KIO Orahovica bio je 218 t na dan, a godišnji kapacitet iznosio je 68 000 t, odn. do približno 6 000 000 m² keramičkih pločica, ovisno o asortimanu (prešanih 5 300 000 m² te vučenih 700 000 m²). Poduzeće je 80% svojih proizvoda izvozilo u zemlje EU-a, BiH i Srbiju, a 20% proizvoda prodavalo se na domaćem tržištu. Nakon što je 2010. poduzeće KIO Keramika otišlo u stečaj, prodano je poduzeću Keramika Modus iz Vojnića u vlasništvu poduzeća → Samoborka Samobor i nastavilo je rad pod nazivom Keramika Vojnić. Tijekom 2011. odvijala se diskontinuirana proizvodnja smanjenim kapacitetom u odnosu na instalirani. Keramika Vojnić obustavila je proizvodnju u Vojniću i u Rujevcu a pogoni su preseljeni u orahovičku tvornicu koja je 2012. nastavila s radom. Sa 136 radnika orahovička je tvornica 2012. proizvodila 9500 m² keramičkih pločica na dan, čime je dosegnula više od 60% proizvodnje bivše KIO Keramike, a ime poduzeća promijenjeno je u Keramika Modus. Poduzeće je jedini hrvatski proizvođač keramičkih pločica, a na tržištu posluje s udjelom izvoza od približno 70%, dok se 30% proizvoda prodaje na domaćem tržištu. Za poduzeće Keramika Modus 2021. otvoren je stečajni postupak.

Hrvatske vode, neprofitna pravna osoba za upravljanje vodama koju je osnovala RH 1996. sa sjedištem u Zagrebu. Djelatnost obuhvaća planiranje i financiranje regulacijskih i melioracijskih radova, izdavanje vodopravnih akata, vođenje vodne dokumentacije, sufinanciranje gradnje vodoopskrbnih vodnih građevina i građevina javne odvodnje te pročišćavanja otpadnih voda.

Osnivanje Družtva za regulaciju rieke Vuke 7. IX. 1876. u Osijeku pod pokroviteljstvom đakovačkog biskupa Josipa Jurja Strossmayera označilo je početak organiziranog upravljanja vodama u Hrvatskoj (→ gospodarenje vodama). Društvo je osnovano radi potrebe regulacije i obrane od poplava, isušivanja močvara i uspostave plovnih putova na Vuki. Dan osnivanja društva danas se obilježava kao Dan Hrvatskih voda. U sljedećem razdoblju osnivali su se razni uredi i ispostave kao i prve organizacije vodnogospodarske djelatnosti. Nakon II. svj. rata donesen je niz zakona te je došlo do mnogih promjena u organiziranju vodnoga gospodarstva potaknutih industrijalizacijom, razvojem prometnica i urbanizacijom naselja, kao i čestim promjenama Ustava i promjenama nadležnosti između savezne države i republike.

Osamostaljivanjem RH i donošenjem novoga Zakona o vodama 1991. organizacija vodnoga gospodarstva je znatno izmijenjena. Ukinut je sustav socijalističkoga samoupravnog interesnog organiziranja i organiziranje vodoprivrednih poduzeća u OUR-e. Prestale su djelovati sve samoupravne vodoprivredne interesne jedinice (SVIZ), a njihova prava, obveze i sredstva preuzela su javna vodoprivredna poduzeća (JVP). Na državnoj razini organizirana je JVP Hrvatska vodoprivreda koja je integrirala SOUR Vodoprivreda Hrvatske i četiri vodoprivredne RO na vodnim područjima te svih pet samoupravnih interesnih zajednica. Državna uprava za vodoprivredu osnovana je 1994., a 1996. preimenovana je u Državnu upravu za vode kao samostalno tijelo državne uprave na razini RH.

Hrvatske vode osnovane su 1996. prema Zakonu o vodama i odlukom Vlade RH kao neprofitna pravna osoba i pravni sljedbenik JVP-a Hrvatske vodoprivrede, a vodno se zakonodavstvo uskladilo s Ustavom RH. Vode su pravno određene kao opće dobro nad kojim nitko nema pravo vlasništva, površinske vode definirane su kao državne vode i lokalne vode, uvedeni su instituti opće uporabe voda i vodnoga dobra, definiran je inundacijski pojas te je određeno da se pravo iskorištavanja voda stječe na osnovi koncesija.

Djelokrug Hrvatskih voda uključivao je sve poslove upravljanja vodama na državnoj razini i na razinama slijevnih područja: od pripreme koncepcijskih rješenja, planiranja, prikupljanja sredstava i financiranja radova do organiziranja neposrednog izvođenja radova, organiziranja obrane od poplava i drugih oblika zaštite od štetnog djelovanja voda te obavljanja određenih poslova u vezi s organizacijom i kontrolom iskorištavanja i zaštite vode.

Hrvatske vode zadržale su poslove Javne službe. Istodobno su se razdvojili poslovi upravljanja od djelatnosti građenja, tehničkog i gospodarskog održavanja vodnih građevina i drugih sličnih poslova izvođenja tehničkih radova. Za poslove operativnog upravljanja vodama ustrojeni su vodnogospodarski odjeli na svakom od četiri vodna područja te za slijevno područje grada Zagreba, a za neposredno obavljanje poslova organiziranja radova, prikupljanje sredstava i suradnju s jedinicama lokalne samouprave na svakom je slijevnom području organizirana ispostava Hrvatskih voda. Iz JVP-a Hrvatske vodoprivrede izdvojio se i projektni odjel koji je postao samostalno društvo Vodoprivredno-projektni biro. Javna vodoprivredna poduzeća za slijevna područja preoblikovala su se u trgovačka društva koja obavljaju djelatnosti održavanja regulacijsko-zaštitnih vodnih građevina, građevina osnovne i detaljne melioracijske odvodnje te regulacije voda I. i II. reda. Na području RH djeluju Bistra (Đurđevac), Brana (Virovitica), Brodska Posavina (Slavonski Brod), Cetina (Sinj), Hidroing (Varaždin), Hidroregulacija (Bjelovar), Karašica – Vučica (Donji Miholjac), Lonja – Strug (Kutina), Međimurske vode (Čakovec), Neretvanski sliv (Opuzen), Odvodnja (Darda), Vodogradnja Rijeka, Vodoprivreda (Novigrad), Vodoprivreda Daruvar, Vodoprivreda Karlovac, Vodoprivreda Lonja – Zelina (Dugo Selo), Vodoprivreda – Nova Gradiška, Vodoprivreda Novska, Vodoprivreda Sisak, Vodoprivreda Split, Vodoprivreda Vinkovci, Vodoprivreda Vrgorac, Vodoprivreda – Zagorje, Vodoprivreda Zagreb, Vuka (Osijek).

Hrvatske vode čine tri osnovne cjeline: Direkcija, vodnogospodarski odjeli (VGO) i Odjel za hidrotehničke objekte. Direkciju čine Ured generalnog direktora, sektori (razvitka, financija, korištenja voda, zaštite vode, planiranja i tehničke kontrole, financija, pravnih i kadrovskih poslova, informacijske i komunikacijske tehnologije, logistike, projekti sufinancirani sredstvima EU i podrška pripremi i provedbi EU projekata), jedinice (provedba Nacionalnog programa navodnjavanja i gospodarenja poljoprivrednim zemljištem i priprema i provedba EU projekata zaštite od štetnog djelovanja voda), Zavod za vodno gospodarstvo, središnje službe (Samostalna služba za unutarnju reviziju, Središnja služba za javnu nabavu, Središnja služba za vodne naknade i Središnja služba za javno dobro), Zavod za vodno gospodarstvo, Glavni vodnogospodarski laboratorij te Glavni centar obrane od poplava. Teritorijalne jedinice Hrvatskih voda nalaze se na vodnome području rijeke Dunava i jadranskome vodnom području, a čini ih šest VGO-a u sastavu kojih su vodnogospodarske ispostave. Na vodnome području Dunava nalaze se VGO-i za srednju i donju Savu, za gornju Savu, za Muru i gornju Dravu te za Dunav i donju Dravu, a na jadranskome vodnom području VGO-i za sljevove sjevernoga Jadrana i za sljevove južnoga Jadrana.

Od 2005. Hrvatske vode provode Nacionalni projekt navodnjavanja i gospodarenja poljoprivrednim zemljištem i vodama. Do 2023. u sklopu projekta izgrađeno je 28 novih sustava natapanja (16 937 ha), a devet sustava je djelomično ili potpuno sanirano (3987 ha). Izgrađen je dovodni melioracijski kanal za natapanje Biđ-bosutskog polja. Hrvatske vode sudjeluju i u nizu međunarodnih i projekata EU-a kojima je u cilju revitalizacija šuma, povećanje svijesti o utjecaju klimatskih promjena, rješavanje problema onečišćenih voda, zaštita od poplava i dr.

Od 2009. i donošenja Zakona o vodama i Zakona o financiranju vodnoga gospodarstva u nadležnosti su vodnoga gospodarstva sve kopnene površinske, podzemne, prijelazne i priobalne vode, a teritorijalne osnove za upravljanje vodama su vodna područja (jadransko i dunavsko), područja malih sljevova (osnovna teritorijalna jedinica za obavljanje operativnih poslova) i sektori. Na području RH nalaze se 34 područja malih sljevova i šest sektora. Hrvatske vode upravljaju s više od 30 000 km vodotoka, 4100 km nasipa, 900 km lateralnih kanala, 60 višenamjenskih akumulacija, 50-ak retencija i više odteretnih kanala te velikim brojem regulacijskih i zaštitnih vodnih građevina.

Hrvatske vode danas provode aktivnosti za ostvarenje ciljeva postavljenih Strategijom upravljanja vodama (2008) provedbom mnogobrojnih vodokomunalnih infrastrukturnih projekata. Višegodišnji program gradnje regulacijskih i zaštitnih vodnih građevina i građevina za melioracije i Višegodišnji program gradnje komunalnih vodnih građevina doneseni su 2015. Hrvatski sabor je 2019. donio novi Zakon o vodama i Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o financiranju vodnoga gospodarstva kao i Zakon o vodnim uslugama kojim se uredio institucionalni okvir za pružanje i cijenu vodnih usluga, pravni položaj i održivo poslovanje isporučitelja vodnih usluga, te djelovanje Vijeća za vodne usluge.

Neidhardt, Franjo (Zagreb, 14. I. 1907 – Zagreb, 20. XI. 1984), arhitekt, zapažen po projektima sportske arhitekture.

U Beču je studirao na Školi za umjetnost i obrt (Kunstgewerbeschule) 1925–28. u klasi Oskara Strnada te na Akademiji likovnih umjetnosti (Akademie der Bildenden Künste) 1930–33. Nakon povratka u zemlju djelovao je u Zagrebu, gdje je za II. svj. rata radio u Državnoj poslovnoj središnjici za zemaljske proizvode (ZEMPRO). Godine 1948. poslan je u Trstenik kraj Stalaća u Srbiji radi poslijeratne obnove zemlje. Nakon povratka u Zagreb, radeći u poduzeću Tempo, osuđen je 1953. na zatvorsku kaznu zbog disidentskih svjetonazora. Od 1954. radio je u novoosnovanome Projektnom birou Žerjavić, surađivao je s D. Iblerom u njegovoj Majstorskoj radionici za arhitekturu do 1964., te radio u Zavodu za izgradnju Grada Zagreba do umirovljenja 1966., kada je nastavio voditi privatnu arhitektonsku praksu.







U predratnom je razdoblju u Zagrebu realizirao Veslački klub HVK (danas HAVK Mladost) u Veslačkoj ulici u Zagrebu (1930) te stambenu zgradu u Preradovićevoj ulici 22 (1932–36) i vilu Schneider u Karasovoj 10 (1934–35). U prvome poslijeratnom razdoblju radio je pretežno na projektima sportske arhitekture, većinom u suradnji s → Vladimirom Turinom. Za projekte stadiona Fiskulturnog društva Akademičar iz 1946 (danas stadion Maksimir; s V. Turinom i konstruktorom E. Erlihom; sjeverna i zapadna tribina realizirana 1953–55., istočna tribina 1961) te Olimpijskog stadiona Banjica u Beogradu iz 1947 (s V. Turinom, D. Boltarom i suradnicima Z. Bregovcem i Z. Radićem) dobio je počasne diplome i brončane olimpijske medalje za sportsku arhitekturu na Olimpijskim igrama u Londonu 1948. Tehnički je surađivao u projektu Centra za vodene sportove Rijeka – Sušak (s V. Turinom, Z. Radićem, N. Kućanom i I. Seifertom) 1949. koji je izložen na Olimpijskim igrama u Helsinkiju 1952. Suautor je projekta Doma sportova u Zagrebu 1964–66 (s V. Turinom, M. Vodičkom i konstruktorom B. Žeželjem; dovršen 1972). Uz to je u Zagrebu realizirao stambene zgrade na Savskoj cesti 52–54 (s P. Baranyaijem, 1954), Savskoj cesti 95–101A, Fallerovu šetalištu 36A–36D (1955) i dr. S bratom → Jurjem Neidhardtom ostvario je opsežnu stručnu prepisku te dugogodišnju suradnju koja je rezultirala projektima višekatnoga stambenoga amfiteatra Pčelinje saće u Sarajevu (1967) i hotela Agava u Makarskoj (1969), oba izložena u Muzeju moderne umjetnosti (MoMA) u New Yorku 2018–19. S Jurjem i sinom → Velimirom Neidhardtom izradio je projekt unutarnjeg uređenja Filozofskoga fakulteta u Sarajevu 1976. Bio je član zadruge Arhitekt (biran je za odbornika 1954).













Lapaine, Božidar (Prijedor, BiH, 3. XII. 1936 – Zagreb, 27. III. 2024), arhitekt i industrijski dizajner.

Diplomirao je na Arhitektonskome fakultetu u Zagrebu 1961., a magistrirao na poslijediplomskome studiju Istraživanje i unaprjeđivanje dizajna na Fakultetu organizacije i informatike u Varaždinu 1981., obranivši rad Dizajn u sistemu samoupravnog udruženog rada. Radeći isprva kao arhitekt u Zagrebu i Parizu, projektirao je i realizirao više stambenih, javnih i industrijskih zgrada (1964–70). Bio je zaposlen kao voditelj Odjela za planiranje i razvoj proizvoda Drvne industrije Vrbas u Banjoj Luci (1970–82) gdje je ostvario mnogobrojne projekte za garniture serijskog namještaja; na Odjelu za dizajn Elektrotehničkog instituta tvornice Rade Končar u Zagrebu (→ Končar – elektroindustrija, sv. 4; 1982–85) gdje je bio autor uspješnog dizajna kućanskih aparata (kalorifer Aerotherm i štednjak E4 – s Dunjom Guberinom, glačalo Ideal LG 102); u poduzeću → Exportdrvo (sv. 2) u Zagrebu (1985–91); od 1991. imao je status samostalnog umjetnika. U Zagrebu je predavao na Šumarskome fakultetu (1982–96), Studiju dizajna pri Arhitektonskome fakultetu (1989–2009) te na Fakultetu strojarstva i brodogradnje (1998–2008., kolegij Industrijsko oblikovanje). Dobitnik je više nagrada za dizajn namještaja (diploma Dobar dizajn Dizajn centra u Beogradu 1972. i 1978; nagrade za oblikovanje namještaja u Sarajevu i Skoplju 1979; nagrada Mobil Optimum 1983., 1984., 1985; nagrada Privredne komore Jugoslavije 1986).







Juranović, Vladimir (Petrinja, 30. VIII. 1900 –Biograd na Moru, 20. VIII. 1975), građevinski inženjer i stručnjak za betonske konstrukcije i tehnologiju betona.

Na Tehničkoj visokoj školi u Pragu diplomirao je 1925. te doktorirao 1934. disertacijom Doprinos teoriji kontinuiranih armirano-betonskih nosača. Radio je u više privatnih poduzeća u Pragu, na gradnjama u Osijeku, pri Građevinskoj upravi mornarice u Tivtu te u građevinskom poduzeću Aleksandera Kaisera i Ferdinanda Šege, Gradskom poglavarstvu i Banovinskom električnom poduzeću u Zagrebu. Od 1929. radio je na zagrebačkom → Tehničkome fakultetu (sv. 4), kao redoviti profesor od 1952. Radio je na više odjela fakulteta te je tako na građevinskom odjelu predavao kolegij iz betonskih konstrukcija, na arhitektonskom odjelu kolegije iz betonskih konstrukcija, mehanike, otpornosti materijala, statike te drvenih i čeličnih konstrukcija, a predavao je i na rudarskom i geodetskom odjelu. Podjelom Tehničkoga fakulteta na više sastavnica postao je profesor → Građevinskoga fakulteta. Umirovljen je 1966. Unaprijedio je nastavu iz tehnologije betona i prvi u nastavu uveo načine proizvodnje i svojstva cementa. Autor je udžbenika Beton i armirani beton I–II (1953–68) i skripta iz područja betonskih konstrukcija i tehnologije betona koji pripadaju najvrsnijim djelima naše stručne literature. Niz godina surađivao je kao projektant u Arhitektonskom projektnom zavodu u Zagrebu.

Jović, Vinko (Dragljane kraj Vrgorca, 24. I. 1945), građevinski inženjer, stručnjak za hidrotehniku.

Na Građevinskome fakultetu u Zagrebu diplomirao je 1967. te doktorirao 1973. disertacijom Modeli ortogonalnih diskretizacionih potpunih mreža – primjena u hidrodinamici podzemnih voda, postavši tako najmlađim doktorom tehničkih znanosti na prostoru SFRJ. Stekavši diplomu, zaposlio se na Fakultetu u Zagrebu, a od 1974. radio je na Građevinskom odjelu u Splitu (danas → Fakultet građevinarstva, arhitekture i geodezije), u zvanju redovitoga profesora od 1986. Na Velškom sveučilištu u Swanseaju u Velikoj Britaniji usavršavao se 1985/86. Predavao je kolegije Mehanika tekućina, Hidromehanika i Hidraulika. U Splitu je bio šef Katedre za hidromehaniku i hidrauliku te prodekan Fakulteta 1977–81. Umirovljen je 2013. Osim u Zagrebu i Splitu, predavao je i na građevinskim fakultetima u Mostaru i Sarajevu, na Fakultetu elektrotehnike, strojarstva i brodogradnje u Splitu te na Rudarsko-geološko-naftnome fakultetu u Zagrebu.

Područja su njegova znanstvenoga i stručnoga interesa fizikalno-matematičko modeliranje složenih hidrauličkih pojava i analognih pojava u području elektrike, elektronike, magnetizma i toplinskih tokova. U Zagrebu je 1971. pokrenut Sveučilišni računski centar (SRCE), u početku smješten u hali Hidrotehničkoga laboratorija Fakulteta gdje je radio Jović. Dolazak SRCA u njegov laboratorij potaknuo je njegovo zanimanje za matematičke modele pa je započeo razvoj numeričkog modeliranja tokova podzemne vode izvornom metodom konačnih volumena te izradio prve numeričke simulacije crpilišta i odvodnje. U 1980-ima osmislio je računalni program Simpip (skraćenica od engl. simulation of pipe flow: simulacija tečenja u cijevi) specijaliziran za stacionarne i nestacionarne tokove podzemnih voda, tlačne sustave i otvorene tokove, koji je ušao u svjetsku uporabu. Autor je udžbenika Modeli ortogonalnih diskretizacionih potpunih mreža – primjena u hidrodinamici podzemnih voda (1973), Uvod u inženjersko numeričko modeliranje (1993) i Osnove hidromehanike (2006). Dobitnik je Nagrade »Nikola Tesla« 1985. te medalje Red Danice hrvatske s likom Ruđera Boškovića za doprinos u znanosti i kulturi 1999.

Klaić, Smiljan (Zagreb, 11. IX. 1912 – Zagreb, 6. V. 1989), pejzažni arhitekt, prvi školovani stručnjak u tom području u nas. Diplomirao je 1936. prirodne znanosti na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, te 1940. na Visokoj školi za vrtnu arhitekturu Sveučilišta Friedrich Wilhelm u Berlinu, te tako postao prvim školovanim pejzažnim arhitektom u Hrvatskoj. Bio je upravitelj gradskih parkova u Zagrebu (1942–45) i Sarajevu (1946–50), a od 1950. do umirovljenja 1966. voditelj odsjeka za vrtnu arhitekturu Urbanističkoga zavoda u Sarajevu.

U svojim projektima služio se autohtonim biljnim sortama, elementima vode i prirodnim formama kamena, ostvarujući parkovne površine osebujna sklada. U Sarajevu je obnovio Park cara Dušana (1946., danas At Mejdan) i Veliki park (1949) te projektirao i izveo parkovnu cjelinu sa šetalištem uz potok Koševo, parkom uz Ali-pašinu džamiju i dječjim igralištem (1947), hortikulturno rješenje naselja Grbavice (1953) i Parka velikana (1979), a u Mostaru je projektirao i izveo park Zrinjevac (1953) i park uz Narodno pozorište (1960). Bavio se urbanističko-pejzažnim planiranjem te je izveo regulaciju pejzaža Ilidža – Vrelo Bosne (1956–58), uredio rekreacijsko područje Trebević (projekt 1963., izvedba u prvoj polovici 1980-ih) i sarajevsko Centralno groblje (1965). Nakon povratka u Zagreb 1966. bavio se ozelenjivanjem stambenih blokova i ulica, među ostalima Parka mladenaca u Novom Zagrebu (1966–76., djelomično izveden prema projektu) i Radničkoga dola kraj Britanskoga trga (1968–70). Sudjelovao je na natječaju za uređenje parka Maksimira u Zagrebu (1953., s B. Bercom, jedan od četiri nagrađena rada). Stručne članke objavljivao je u časopisima Arhitektura, Čovjek i prostor i Hortikultura. Suosnivač je Udruženja pejzažnih arhitekata Jugoslavije (1983).







Klub hrvatskih arhitekata, udruženje visokoškolski obrazovanih arhitekata, koje je djelovalo 1905–12. u Zagrebu. Idejni mu je začetnik i prvi predsjednik bio → Stjepan Podhorsky, koji je s → Vjekoslavom Bastlom okupio generacijski bliske arhitekte → Viktora Kovačića i → Edu Šena, a kojima su se kao članovi kluba poslije pridružili → Ćiril Metod Iveković, → Hugo Ehrlich i → Dioniz Sunko. Klub je osnovan s ciljem razvoja arhitekture i zaštite staleških interesa hrvatskih arhitekata s odgovarajućim akademskim ili tehničkim kvalifikacijama, napose u suprotstavljanju monopolu građevinskih poduzeća. Svojim je polemikama i javnim djelovanjem klub pridonio unapređenju provedbe arhitektonskih natječaja, percepcije arhitekture u širem društvenom kontekstu, te se smatra jednim od stupova hrvatskoga moderniteta s početka XX. st. Zbog unutarnjih je razmirica postupno prestao djelovati.

inženjerska geodezija (također primijenjena geodezija), grana geodezije koja se bavi praktičnom primjenom geodetskih metoda u inženjerstvu, posebice u projektiranju i gradnji građevina, kontroli gradnje te određivanju pomaka i deformacija izgrađenih objekata. Neizostavni je dio gradnje bilo kojeg manjeg ili većeg građevnog ili infrastrukturnog objekta, kako u niskogradnji tako i u visokogradnji.

Posebna važnost inženjerske geodezije dolazi do izražaja u niskogradnji – pri gradnji prometnica, mostova, vijadukata, tunela, ali i u gradnji hidrotehničkih objekata (brane) te gradnji linijskih objekata (naftovodi, dalekovodi, plinovodi, vrelovodi). Najčešće obuhvaća: geodetske radove izmjere terena i izradbe geodetskih podloga (kartiranje) koji čine osnovu za početak projektiranja. Slijede dopunska mjerenja terena za izradbu detaljnijih projekata i same gradnje, iskolčenje svih vrsta objekata niskogradnje i visokogradnje, kontrolu dimenzija građevine tijekom gradnje i nakon njezina završetka, te kod nekih objekata niskogradnje, nadzor nad pomacima i deformacijama građevine tijekom njezine eksploatacije. Mjere se, iskolčuju i prate lokalni i regionalni geometrijski povezani fenomeni s posebnim fokusom na kvalitetu mjernih podataka, senzore i sustave koji se rabe za njihovo prikupljanje te referentne okvire i sustave.

Glavna je zadaća idejnoga projekta neke građevine određivanje njezina položaja u prostoru. Prije se to obavljalo izravno na terenu, a danas se izvodi na kvalitetnoj geodetskoj podlozi – kartama i planovima pripremljenima s pomoću tahimetrije ili uz pomoć snimaka dobivenih iz zraka (→ fotogrametrija). Nakon odabira najpovoljnijeg položaja objekta slijede detaljnija geodetska istraživanja i izmjera za izradbu glavnoga projekta te iskolčenja i dopunska mjerenja neophodna za početak gradnje.

Na osnovi izmjere (mjerenja ili opažanja) karakterističnih točaka na terenu, te njima pridodanih odgovarajućih koordinata, postojeće stvarno stanje prikazuje se na planovima i kartama, na tzv. geodetskim podlogama. Njima se projektanti služe za izradbu svih razina projektiranja budućih objekata, od idejnoga preko glavnoga pa sve do izvedbenoga projekta. Nakon izradbe geodetske podloge zadatak je inženjerske geodezije da projektirani objekt s geodetske podloge prenese na teren. To se čini postupkom iskolčenja, tako da se obilježe karakteristične točke objekta u položajnome i visinskome smislu. Najprije se iskolčuju glavne osi građevine (čime se definiraju njezin opći položaj i orijentacija) koje su osnova za njezino detaljno iskolčenje. Pri izmjeri geodetska se osnova prilagođava terenu, a geodetska osnova za iskolčenje prilagođava se objektu građenja. Mreža geodetskih točaka treba biti projektirana tako da zahvaća cijelo gradilište. Njezina položajna točnost, prema uobičajenoj praksi, trebala bi biti dva puta veća od položajne točnosti točaka koje definiraju objekt. Na svakom gradilištu mora biti uspostavljena i visinska geodetska osnova kojom se određuju visinski odnosi pri gradnji objekata.

Geodetsku osnovu čine sve trajno stabilizirane geodetske točke, položajno i visinski određene sa zadanom točnošću. Geodetska osnova može biti samostalna, ali i priključena na zemaljsku triangotrilateracijsku, odnosno nivelmansku mrežu. Samostalne (slobodne) mreže, kao geodetske osnove, uspostavljaju se za gradnju objekata na manjem području ili ondje gdje je potrebno ostvariti visoku preciznost i točnost pri prijenosu projektiranih elemenata na teren (npr. pri gradnji tunela, mostova i brana). One svojim oblikom, preciznošću i točnošću kojom se mjere jamče traženu visoku točnost. Za velike kompleksne građevine, koje se protežu na velikim prostorima, gdje je potrebno međusobno povezati niz objekata i ostvariti njihovo pravilno funkcioniranje, postavlja se geodetska osnova (geodetska mreža za posebne namjene) koja će u pogledu točnosti udovoljiti zahtjevima kao i samostalne mreže, ali će se zbog orijentacije i pravilnog međusobnog geografskog položaja svih objekata priključiti na triangotrilateracijsku i nivelmansku mrežu.







Geodetske osnove za potrebe inženjerske geodezije mogu se uspostavljati klasičnim, terestričkim geodetskim metodama (trilateracijom, triangulacijom, presjekom pravaca itd.). One se nazivaju 2D mreže. No, uspostavljaju se i prostorne, 3D mreže, kod kojih se u odnosu na jedinstveni koordinatni sustav istodobno određuju sve tri koordinate (E, N, H). Osim klasičnim metodama, to se postiže i uporabom globalnih navigacijskih satelitskih sustava (GNSS). Prigodom uspostave geodetskih mreža za posebne namjene, ako je moguće, poželjno je kombinirati klasične i satelitske metode.

Postupci pri izmjeri, odnosno iskolčenju terena su obično standardizirani i ovisno o namjeni izmjere propisani različitim pravilnicima ili naputcima. U inženjerskoj geodeziji oni nisu propisani jer su zahtjevi koji se postavljaju prigodom projektiranja i gradnje različitih građevnih objekata međusobno različiti. Pokazalo se da ipak postoje neki zajednički metodološki elementi koji se pojavljuju u svim geodetskim projektima. To su: odabir točaka koje definiraju objekt ili prirodnu površinu, razlikovanje područja koordinata i područja opažanja, te definiranje referentnoga koordinatnog sustava.

Odabir točaka koje definiraju objekt ili prirodnu površinu. Površina zemljišta ili građevni objekt prikazuju se nizom diskretnih točaka, koje s pomoću geodetskih mjerenja dobivaju svoje koordinatne točke. Danas se, zahvaljujući razvoju tehnologije, objekt može definirati u cjelini primjenom najsuvremenijih geodetskih instrumenata, senzora i sustava (skeneri, fotogrametrijske metode te daljinska istraživanja). Njihovom se primjenom projekt odmiče iz područja diskretnih karakterističnih točaka u područje površine, tj. dobivanja modela.

Razlika između područja koordinata i područja opažanja. Treba razlikovati područje izmjere (opažanja ili mjerenja) i područje koordinata, a kretanje među njima treba biti moguće u oba smjera bez gubitka informacija. To je posebice važno u inženjerskoj geodeziji jer se pri izmjeri određuju koordinate točaka iz mjerenja (opažanja), a pri iskolčenju računaju se mjerni podatci (elementi iskolčenja – kut, dužina) iz koordinata točaka. Oba načina moraju rezultirati kompatibilnim rezultatima.

Definiranje referentnog koordinatnog sustava. Terenski dio posla započinje uspostavom geodetske osnove (geodetske mreže, poligonskog vlaka, GNSS mreže točaka i sl.) na koju se oslanjaju svi budući radovi. Određuje se jasno i jednoznačno definiran referentni koordinatni sustav, na temelju kojega se računaju sve koordinate točaka. Zahvaljujući jasno definiranomu referentnom koordinatnom sustavu, građevinski radovi mogu istodobno krenuti s različitih točaka, što skraćuje vrijeme gradnje građevine (npr. tunela ili mostova).







Tijekom gradnje građevine, a napose nakon njezina završetka, geodetskom se izmjerom utvrđuje je li objekt izgrađen u skladu s glavnim projektom. Pomaci i deformacije kod pojedinih objekata (brane, mostovi, vijadukti i sl.) mjere se prije uporabe ili puštanja u promet, a često se kontinuirano prate tijekom eksploatacije građevine radi utvrđivnja stanja konstrukcije. Provjeravaju se i nova, teorijska rješenja pa se zakonitosti ponašanja konstrukcija prate i u znanstvene svrhe. Pomaci i deformacije mjere se različitim geodetskim i fizikalnim metodama, a obradba podataka obavlja se različitim modelima deformacijske analize.







Geodetske osnove za određivanje (mjerenje) pomaka i deformacija objekata sastoje se od dvije vrste točaka: osnovnih ili referentnih točaka i kontrolnih točaka koje se nalaze na objektu koji se opaža. Obje vrste točaka čine jednu nedjeljivu cjelinu. Različitim modelima deformacijske analize se prvo utvrđuje stabilnost referentne mreže. Ako se utvrdi nestabilnost neke točke referentne mreže, ona se izbacuje iz analize te se postupak učestalo ponavlja dok se iz mreže ne izbace sve nestabilne točke. Nakon toga slijedi utvrđivanje stabilnosti (odn. nestabilnosti) kontrolnih točaka na objektu. Na kraju se iznose zaključci i interpretacija o nestabilnim točkama na kojima je došlo do određenih pomaka.

Praćenje pomaka se u inženjerskoj geodeziji uvijek temeljilo na modeliranju i pravilnom rukovanju mjernim nesigurnostima. Sve stroži zahtjevi u pogledu vremena prikupljanja i točnosti zahtijevaju nove senzore i sustave te nove metode. Takvi su senzori i sustavi dostupni, ali metode i modele nesigurnosti tek treba razviti. U inženjerskoj geodeziji rabe se i mnoge terestričke i satelitske metode pri mjerenju i izračunavanju masa zemljanih radova, iskopa ili nasipa različitim geodetskim metodama, a danas sve češće i primjenom bespilotnih letjelica i lidarskih tehnika.







Obrazovanje

Inženjerska geodezija nije odmah bila posebno područje geodezije, nego se spontano razvijala u interakciji s ostalim tehničkim strukama zadovoljavajući njihove zahtjeve, ali koristeći se pritom ne samo svim spoznajama iz geodetske znanosti nego i novim informatičkim, instrumentalnim i drugim suvremenim tehnologijama. Razvojem građevinarstva, odnosno gradnjom velikih i kompleksnih objekata pri izvođenju kojih se često zahtijevala visoka preciznost (mostovi, tuneli, brane itd.) javila se potreba obavljanja specifičnih geodetskih radova. Stoga se iz opće geodezije izdvojila posebna grana – inženjerska geodezija.

Na Geodetskom i melioracijskom odsjeku Tehničkog fakulteta u Zagrebu akademske godine 1948/49. uveden je kolegij Geodezija u inženjerskim radovima (→ Mate Janković) koji se i danas predaje na Agronomskome, Građevinskome i Šumarskome fakultetu. Ubrzo nakon osnutka samostalnog → Geodetskog fakulteta uveden je 1966/67. kolegij Inženjerska geodezija. Nastava iz tog kolegija bila je usmjerena na davanje teorijskih i praktičnih osnova iz geodezije neophodnih u realizaciji inženjerskih projekata. Nakon većih promjena u nastavnom planu i programu studija geodezije 1994., uz istoimeni kolegij, inženjerska geodezija postala je jedno od tri usmjerenja na posljednjoj godini studija. Od 2000/01. naziv kolegija Inženjerska geodezija dopunjen je, stoga se kolegij zvao Inženjerska geodezija i upravljanje prostornim informacijama.

Danas se u Zavodu za primijenjenu geodeziju Fakulteta ističu Ante Marendić i Rinaldo Paar. A. Marendić bavi se istraživanjima i mogućnostima primjene geodetskih mjernih sustava u praćenju pomaka i deformacija građevina, poglavito u određivanju dinamičkih pomaka povećanjem frekvencije mjerenja robotiziranih mjernih stanica. R. Paar razvija nove modele evidencije autocesta te gospodarenja autocestama i pripadajućim objektima u svrhu objektivne ocjene stanja objekata, primjenom kojih bi se održavanje nastojalo učiniti preventivnim, a ne reaktivnim. Zajedno Paar i Marendić razvijaju model za određivanje visokofrekventnih dinamičkih pomaka primjenom najnaprednijih geodetskih robotskih totalnih stanica potpomognutih slikovnim senzorima, tzv. IATS-a (engl. Image Assisted Total Station), uz razvoj vlastitih prototipova. Na Fakultetu se znanja iz inženjerske geodezije prenose putem kolegija Inženjerska geodetska osnova, Inženjerska geodezija, Inženjerska geodezija u graditeljstvu, Pomaci i deformacije, Geodetske mreže posebnih namjena i Industrijska izmjera. Nastavni predmet Primijenjena geodezija predaje se u svim geodetskim školama u Hrvatskoj.

Istaknuti su stručnjaci gospodarstvenici iz područja inženjerske geodezije Dragan Furić i Borna Gradečak. Inženjer Furić bio je dugogodišnji djelatnik poduzeća Viadukt i ING-geo, a u posljednje je doba nadzorni inženjer na većem broju mostova, tunela i drugih objekata niskogradnje u RH. Inženjer Gradečak zaposlen je u → Institutu građevinarstva Hrvatske te je više od 20 godina nadzorni inženjer na većem broju objekata niskogradnje u Hrvatskoj, među kojima i Pelješkoga mosta.

Povijest udruživanja geodetskih inženjera započela je 2. ožujka 1878., kada je skupina od 35 hrvatskih stručnjaka osnovala Klub inžinira i arhitekta, preteču današnjega Hrvatskoga inženjerskog saveza. Poslije je geodetske inženjere okupljao, Savez geodetskih inženjera i geometara Hrvatske, a danas ih okuplja → Hrvatska komora ovlaštenih inženjera geodezije. Mnogobrojna poduzeća danas zapošljavaju geodetske inženjere, primjerice Inženjerski projektni zavod, Geoprojekt (osnovan 1962) i → Zavod za fotogrametriju.

Kapović, Zdravko (Opuzen, 1. IV. 1948), geodet, stručnjak za geodetske radove u niskogradnji te određivanje pomaka i deformacija građevnih objekata.

Na Geodetskome fakultetu u Zagrebu diplomirao je 1974. i doktorirao 1993. disertacijom Prilog određivanju i analizi pomaka deformacija mostova s posebnim osvrtom na temperaturne utjecaje (mentor Z. Narobe). Kao stručni suradnik radio je 1974–77. u Zavodu za katastar i geodetske poslove grada Zagreba. Od 1977. bio je zaposlen na Geodetskome fakultetu gdje je u zvanje redovitoga profesora izabran 2003. Predavao je kolegije Uvod u geodeziju, Inženjerska geodezija, Pomaci i deformacije, Geodetski nadzor i kontrola objekata niskogradnje te Organizacija geodetskih radova. Bio je voditelj Zavoda za inženjersku geodeziju (1995–2001) i studija Inženjerska geodezija (1997–2001), te dekan Fakulteta (2003–07). Umirovljen je 2013. Predavao je i na Građevinskom fakultetu Univerziteta u Sarajevu.

Znanstveno i stručno bavio se istraživanjima vezanima uz projektiranje, gradnju i eksploataciju velikih infrastrukturnih građevnih objekata. Kao dugogodišnji suradnik → Instituta građevinarstva Hrvatske, Građevinskoga fakulteta u Zagrebu i Hrvatskog instituta za mostove i konstrukcije sudjelovao je u više od 900 znanstveno-stručnih studija vezanih uz ispitivanje konstrukcija, posebice mostova, te bio voditelj više znanstvenih i znanstveno-stručnih projekata. Uz mnoštvo objavljenih radova, skripta i uredničkih knjiga, autor je sveučilišnog udžbenika Geodezija u niskogradnji (2010). Bio je predsjednik → Hrvatskog geodetskog društva 1996–2004., koje mu je 2016. dodijelilo Nagradu za životno djelo. Od 2014. je professor emeritus Sveučilišta u Zagrebu.

Jugomont, građevinsko poduzeće osnovano 1955. u Zagrebu, s pogonima na Horvaćanskoj cesti. Bio je pionir i nositelj razvoja punomontažne izgradnje stanova i industrijalizacije građevinarstva u nas.







Nastao je izdvajanjem građevinskog odjela montažnih i polumontažnih kuća iz poduzeća Izolit, koje je potkraj 1940-ih osnovao Narodni odbor grada Zagreba. Osnovni su proizvodi Izolita bili lake građevinske ploče od drvne vune i cementa drvolit te laki beton i montažni elementi stambenih zgrada. Poduzeće Izolit razvilo je 1953. i na Zagrebačkom velesajmu izložilo prototip montažne kuće od domaćih materijala. Izdvajanje poduzeća potaknuo je Miroslav Helebrant, koji je 1953. patentirao montažni sustav stambene gradnje, zasnovan na zidnim panelima (100 cm × 275 cm × 12 cm, masa 400 kg) u vidu armiranobetonskih okvira s drvolit pločama kao ispunom.

Na osnovi Helebrantova patenta razvijen je prvi Jugomontov sustav (Jugomont-L, laki ili početni sustav), kojim je 1955–58. poduzeće podignulo znatan broj stambenih dvokatnica (u Folnegovićevu naselju), prizemnih zgrada (na Livadarskom putu) i jednokatnih zgrada (na Šestinskom dolu) u Zagrebu, ukupno 145 objekata. Početni je sustav zamijenjen u osnovi nepromijenjenim sustavom Ju-59, no poboljšanih pojedinih odlika. Tim je sustavom 1959–60. izgrađeno 48 zgrada s 369 stanova na Krugama (naselje Nove Kruge), u Kušlanovoj ulici i Cvjetnom naselju u Zagrebu. Prednost tih sustava bila je punomontažnost, pa su stanovi odmah nakon dovršetka radova bili useljivi, a usto jeftiniji od onih tradicionalne gradnje.







S obzirom na mnogobrojne nedostatke sustava Jugomont-L i Ju-59 (skupoća, potreba žbukanja zidnih panela nakon montaže, zvučna i toplinska izolacija), njih su zamijenili Jugomontovi novi, univerzalni sustavi Ju-60 i Ju-61, koje su razvili → Bogdan Budimirov, Željko Solar i Dragutin Stilinović; karakterističan izmaknuti tlocrt zgrada osmislio je → Đuro Mirković. Konstruktivni elementi bili su zidni i stropni paneli, stupovi i stubišni elementi, a nekonstruktivni prozorski i fasadni elementi, pregradni zidovi i sl. Fasadne elemente činile su drvene konstrukcije s ugrađenim prozorima i parapetima obloženima limom (otud naziv »limenke« za te zgrade). Tlocrt sustava Ju-60 činile su modularne prostorije jednakih izmjera (4 m × 4 m). Zgrade su bile visoke do četiri etaže. Do kraja 1960. je sustavom Ju-60 izgrađeno 627 stanova u Remetinečkom gaju i Folnegovićevu naselju. Prve »limenke« građene sustavom Ju-61 podignute su u zagrebačkom naselju Borongaju, a zatim i u Remetinečkom gaju, Folnegovićevu naselju, Zapruđu i Utrini. Taj je sustav imao izmijenjeni raster (3,60 m × 4,80 m), a povećana je i katnost na pet do osam etaža, u modificiranom obliku i više (zgrade u Novom Beogradu 1967‒71). U tom je razdoblju Jugomont imao približno 800 zaposlenih te gradio oko 800 do 1000 stanova na godinu. Usprkos nedostatcima kao što su monotoni, tipizirani izgled objekata, ograničene mogućnosti variranja unutarnjeg rasporeda prostorija te kratki vijek trajanja fasadnih panela, njegovi su ga montažni sustavi svrstali na vrh među poduzećima takva načina stanogradnje. Prema Jugomontovim licencama gradila su i poduzeća iz Srbije, BiH, Slovenije i Makedonije.



















Osim u višestambenoj izgradnji, Jugomont je od 1960-ih sudjelovao u izgradnji turističkih naselja montažno-demontažnih kućica od lakih elemenata bez uporabe mehanizacije. Prva takva naselja izgrađena su 1961. u uvali Čikatu na Lošinju, na Picalu i u Plavoj laguni u Poreču, a potom i u Vrsaru, Povilama, Selcu, Krku, Omišlju, Baškoj. Osim toga, Vinko Uhlik je 1967. izradio tipski projekt dječjeg vrtića Jugomont, prema kojem su izgrađeni vrtići na Borongaju, u Trnskom i Zapruđu u Zagrebu.







Jugomont se 1969. udružio sa zagrebačkim poduzećem Jugobeton u Jugomont-Jugobeton poduzeće za industrijsko građenje. Jugobeton je nastao nakon II. svj. rata nacionalizacijom remetinečkog poduzeća Hoyer Zorislava Franjetića, koje je od 1941. proizvodilo prednapete armiranobetonske gredice za montažnu gradnju prema licenci njemačkog inženjera Ewalda Hoyera. Zadržavši područje djelovanja Jugobetona, novo je poduzeće gradilo i u sustavu montažne skeletne konstrukcije, uglavnom industrijske i poslovne zgrade te objekte niskogradnje.

Posljednji je Jugomontov sustav višestambene izgradnje Ju-70 bio sustav teške montaže koji je omogućio izgradnju tornjeva sa 16 katova u Utrini u Zagrebu. Armiranobetonski zidni i stropni paneli mase do 1200 kg izrađivali su se u privremenom pogonu na gradilištu. Nastojanje proširenja Jugomontova asortimana izvedbenih oblika stanova i zgrada dovelo je do neisplativosti gradnje (npr. pri izgradnji zagrebačkog naselja Travnog u prvoj polovici 1970-ih), a time i poslovnih teškoća poduzeća. Stoga se 1976. Jugomont priključio zagrebačkoj → Industrogradnji.

Danas su mnogobrojne Jugomontove stambene zgrade, pejorativno zvane »limenke«, devastirane pojedinačnim zahvatima stanara na zamjeni dotrajalih dijelova fasada, no i dalje predstavljaju važne artefakte hrvatske tehničke baštine.

fotogrametrija, znanstvena disciplina i tehnika određivanja oblika, veličine ili položaja nekog objekta snimanjem, mjerenjem i interpretacijom fotografskih snimaka. Zasniva se na postupcima dobivanja pouzdanih kvantitativnih informacija o objektima i okolišu na temelju obradbe fotografskih slika ili snimaka drugim elektromagnetskim zračenjem, uz pomoć senzorskih sustava, odn. na činjenici kako snimka nastaje prema određenim geometrijskim i optičkim zakonitostima; poznavanjem tih zakonitosti moguće je na osnovi snimke djelomično ili u potpunosti rekonstruirati snimljeni objekt. Prema dispozicijama snimanja dijeli se na terestričku fotogrametriju (kamera se nalazi u čvrstoj vezi sa zemljom), aerofotogrametriju (kamera za snimanje nalazi se u zračnim letjelicama) i ekstraterestrijalnu fotogrametriju (kamera za snimanje nalazi se u svemirskim letjelicama i snima neke druge nebeske objekte, dijelove tih objekata te pojave).

Začetnikom fotogrametrije smatra se Aimé Laussedat (1819−1907) koji je 1851., koristeći se metodom švicarskog matematičara Johanna Heinricha Lamberta (1728−1777), iz dvije fotografije rekonstruirao snimljeni objekt. Metodu je nazvao metrofotografija (njem. Metrophotographie), a rezultat je godina istraživanja konstrukcija temeljenih na topografskom stolu i cameri obscuri. Pojam fotogrametrija prvi je u znanosti uporabio 1876. Wilhelm Jordan (1842−1899). Od 1883. matematičar Guido Hauck (1845−1905) objavio je niz članaka u kojima istražuje i analizira dvije projekcije (perspektive) na temeljima deskriptivne geometrije. Koristi se nazivom fotogrametrija (njem. Photogrammetrie) kao opće prihvaćenom odrednicom. Prva knjiga (udžbenik) iz područja fotogrametrije jest Die Photogrammetrie oder Bildmeßkunst (Weimar, 1889., C. Koppe), slijedila je Die Photographie im Dienste des Ingenieurs (Beč, 1891., F. Steiner), a već 1897. u Križevcima je tiskana knjiga Fotogrametrija i praktični dio tahimetrije koju je na hrvatskom jeziku napisao → Franjo Kružić. Godine 1901. Carl Pulfrich (1858−1927) konstruirao je prvi stereokomparator, uređaj za mjerenje slikovnih koordinata. Analitički stereoinstrumenti i sustavi (SD3000 Leica, P-Series Planicomp Zeiss i dr.), razvijani sve do pojave digitalnih fotogrametrijskih radnih stanica, temelje se konstrukcijski na istim principima. Danas je trodimenzionalna fotogrametrijska izmjera, posebice u svrhu aerotriangulacije ili izradbe digitalnih modela reljefa, gotovo u potpunosti automatizirana postupcima automatskih slikovnih korelacija, što obuhvaća prepoznavanje i mjerenje ključnih točaka detalja na svim snimkama na kojima se taj detalj preslikao. Uspješnoj interpretaciji pojedinih objekata na fotografiji i njihovoj fotogrametrijskoj izmjeri sve više pridonosi uporaba umjetne inteligencije, čime se drastično smanjuje dugotrajan posao subjektivne stereoskopske interpretacije i izmjere.

Razvoj fotogrametrije u Hrvatskoj

Do II. svj. rata primjena fotogrametrije u Hrvatskoj bila je ograničena te su je u većoj mjeri provodila vojna tijela. Primjerice, zračno snimanje (aerosnimanje) širega područja grada Zagreba izveo je 1. vazduhoplovni puk iz Novog Sada po narudžbi grada Zagreba za potrebe izradbe generalnog regulacijskog plana. Snimalo se s visine od 3000 m i izrađeni su fotomozaici u približnom mjerilu 1 : 10 000 (napravljeno ih je deset, kaširani su na kartonu u tri dijela, nekoliko kosih snimki i foto-mozaik nalaze se u Muzeju grada Zagreba). Hidroplanska komanda Kraljevine Jugoslavije snimila je 1934−37. jadransku obalu i otoke (snimke se čuvaju u Hrvatskom hidrografskom institutu). Pitanje uvođenja fotogrametrije u civilnu geodeziju u Hrvatskoj pokrenuo je → Stjepan Horvat, a početni su koraci osmišljeni i učinjeni na Geodetsko-kulturnotehničkom odjelu Tehničkoga fakulteta u Zagrebu, pa je 1941. na Katedri za primijenjenu geodeziju osnovan i Zavod za fotogrametriju, sa zadatkom razvijanja i uvođenja fotogrametrije u praksu. Nakon II. svj. rata nastavila se inicijativa na Fakultetu, osnovana je Katedra za fotogrametriju (1947) kojoj je šef bio → Franjo Braum koji je sa skromnom fotogrametrijskom opremom izvodio praktičnu nastavu iz fotogrametrije (Geodetska uprava NR Hrvatske ustupila je Zavodu aeroprojektor Multiplex i ogledalni stereoskop s mikrometrom, a Rudarski odjel fototeodolit TAN i stereokomparator Pulfricha, sve poduzeća Zeiss-Aerotopograph).

U poslijeratnim je godinama zbog nedostatka sredstava bila otežana nabava skupe fotogrametrijske opreme (automatskih stereoinstrumenata), nužne za praktično uvođenje fotogrametrije u geodetsku praksu. Prvi automatski stereoinstrumenti autografi A7 i A8 švicarskog poduzeća Wild nabavljeni su 1955. te su oba bila instalirana u suterenu zgrade Tehničkoga fakulteta. Služili su za već prije pripremljene zadatke kartiranja (topografska karta u mjerilu 1 : 10 000 i plan u mjerilu 1 : 2500 za projektiranje ceste kroz Plitvička jezera), za nastavnu i znanstvenu djelatnosti i obuku stručnjaka geodetske operative, izradbu topografskih karata u mjerilima 1 : 5000 i 1 : 10 000 sljevova Kupe–Korane, Cetine, Lonjskog polja, Zapadne pustinje u Egiptu. Reformom geodetske službe 1961. osnovani su poduzeće od posebnog društvenog interesa → Zavod za fotogrametriju u Zagrebu i zavodi za izmjeru zemljišta u Zagrebu, Osijeku, Rijeci i Splitu. Zavodi za izmjeru zemljišta u Zagrebu i Osijeku (→ Geodetski zavod, Osijek) su se u međuvremenu ugasili, dok uspješno poslovanje kao geodetski zavodi nastavljaju oni u Rijeci (→ Geodetski zavod, Rijeka) i Splitu (→ Geodetski zavod, Split) te uvode fotogrametrijske metode izmjere u svoje poslovanje, a danas rabe suvremene digitalne metode fotogrametrijske izmjere.







Osim topografsko-katastarskih planova većih gradova i naselja, 1960-ih započeli su sustavni radovi na izradbi Osnovne državne karte u mjerilu 1 : 5000 (isprva kombinirano s plošnim nivelmanom, potom isključivo fotogrametrijski). Na Geodetskome fakultetu u Zagrebu izvodili su se značajni radovi terestričkoga fotogrametrijskog snimanja spomenika kulture (grad Zagreb, Dubrovnik i Budva nakon katastrofalnog potresa u Crnogorskom primorju 1979), razvijena je analitička metoda inverzne fotogrametrije (budući objekti sjeverne tangente u Zagrebu), rabile su se prve satelitske snimke (Landsat-3). Sva aerosnimanja do 1970. obavljala je isključivo specijalizirana služba Geografskog instituta JNA, poslije Vojnogeografskog instituta iz Beograda (kamerama RC5a, RC8 i RC10 Wild), a te su godine ustrojene civilne službe aerosnimanja u Beogradu (Geopremer s kamerom RC8 Wild) i Ljubljani (Geodetski zavod SR Slovenije s kamerama RC8 Wild, RMK A i poslije LMK 21 Zeiss). Od tog se doba aerofilmovi arhiviraju u Geodetskoj upravi SRH i dostupni su korisnicima. Snimalo se u najrazličitijim mjerilima za potrebe izgradnje prometnica, arheologije, geologije, hidrografije, šumarstva, a najviše za geodetsku izmjeru (izradbu Osnovne državne karte i katastra).

Fotogrametrijska poduzeća su u svojim početcima rabila analogne stereoinstrumente, osim Geodetskoga zavoda u Rijeci koji se od samih početaka koristio analitičkim fotogrametrijskim stereoinstrumentom OMI AP-C/2. Već 1980. uporabom računala u fotogrametriji izvedena su prva, potpuno automatska, numerička kartiranja. Do pojave prvih operativnih, komercijalnih računalnih i grafičkih programa koji su se mogli rabiti za fotogrametrijske potrebe, razvijen je niz uglavnom interaktivnih programa kao što su programi za apsolutnu orijentaciju modela, računanje aerotriangulacije niza nezavisnih modela, transformacije, vektore pomaka, off-line kartiranje, računanje perspektive i dr. Od 1990-ih nabavljeno je više analitičkih stereoinstrumenata (BC3/Aviolyt poduzeća Leica 1991. na Geodetskome fakultetu, SD 3000 poduzeća Leica 1996. pri geodetskim zavodima u Rijeci i Splitu) i prvi digitalni fotogrametrijski sustavi (DVP, dar poduzeća Leica 1993. i ImageStation Z poduzeća Intergraph 1997. na Geodetskome fakultetu). Analogno kartiranje zamijenjeno je digitalnim, izrađene su prve digitalne ortofotokarte (1994), u okviru službene kartografije započela je izradba digitalne topografske karte u mjerilu 1 : 25 000 (1997), prvi digitalni model reljefa oznake DMR5 (od 1997) iz Osnovne državne karte u mjerilu 1 : 5000, a i nova karta u mjerilu 1 : 5000 izrađivala se digitalno pod imenom Hrvatska osnovna karta. Državna geodetska uprava 1992. pokrenula je projekt za obnovu i uređenje geodetskoga prostornog sustava i radila na propisima vezanima uz podatke o zemljištu (2002. donesen je model podataka CROTIS kojim se standardizira način prikupljanja i obradbe topografskih podataka) i njihove baze s ciljem uspostave jedinstvenoga geoinformacijskog sustava Hrvatske.

Nakon osamostaljenja RH strana fotogrametrijska poduzeća, koja su zapošljavala hrvatske stručnjake, iskoristila su povoljne uvjete za poslovanje i osnivala svoje pogone u Hrvatskoj. Tako je u Zagrebu švicarsko poduzeće Geofoto iz Lugana 1990. otvorilo ispostavu s analitičkim stereoinstrumentom SD 3000 Leica, preteču poduzeća → Geofoto, najvećega geodetskog poduzeća u Hrvatskoj. Njemačko poduzeće Bildmesstechnik iz Affalterbacha je 1992. osnovalo poduzeće Digital Aeroplan Croatia s analitičkim stereoinstrumentom Planicomp P2 poduzeća Zeiss. Od 1994., kada je zagrebački Geofoto izveo prva snimanja kamerom RC20 Leica, RH ima uspostavljen vlastiti sustav aerosnimanja. Nakon toga Geodetski zavod iz Osijeka proveo je snimanja kamerom RC8 Wild i od 2001. s RMK TOP 15 Zeiss. Od 1997. teritorij RH snima se iz zraka ciklički svake četiri godine (mjerilo snimanja je približno 1 : 20 000). Danas (2025) većina fotogrametrijskih poduzeća za kartiranje rabi digitalne fotogrametrijske radne stanice.

Nastavna, znanstvena i stručna djelatnost

Fotogrametrija se u Hrvatskoj prvotno razvijala na učilištima, primjerice na Gospodarskom i šumarskom učilištu u Križevcima i prije 1897. U okviru Šumarske akademije osnovane 1898. ustrojen je 1908. poseban Geodetski tečaj koji je 1919. priključen novoosnovanoj Tehničkoj visokoj školi (od 1926. → Tehnički fakultet u Zagrebu; sv. 4). Godine 1920., prema Naučnim osnovama Geodetsko-inžinjerskog odjela Tehničke visoke škole, fotogrametrija se predavala kao kolegij druge godine studija. Na Katedri za primijenjenu geodeziju predavao ju je 1927–42. → Nikolaj Pavlovič Abakumov, a 1943−46., s prekidom akademske godine 1944/45., honorarno F. Braum. Osnivanjem Katedre za fotogrametriju 1947. i postavljanjem F. Brauma za njezina šefa (iste godine postavljen je i za predstojnika Zavoda za fotogrametriju) započeo je intenzivan razvoj fotogrametrije u Hrvatskoj. Podjelom Tehničkoga fakulteta 1956. nastao je Arhitektonsko-građevinsko-geodetski fakultet, te daljnjom podjelom 1962. samostalni → Geodetski fakultet u Zagrebu. Statutom iz 1975. ukinute su katedre te je Zavod za fotogrametriju postao jednom od osnovnih znanstveno-nastavnih organizacijskih jedinica Fakulteta, a nastavnici su uz F. Brauma bili i → Vjekoslav Donassy, Krunoslav Šmit, Jonatan Pleško i Teodor Fiedler. Godine 2006. ukinut je Zavod za fotogrametriju, a danas (2025) se fotogrametrija predaje u okviru niza kolegija (Fotogrametrija, Daljinska istraživanja, Izmjera snimki, Blizupredmetna fotogrametrija) na novoj Katedri za fotogrametriju i daljinska istraživanja dok se stručni i znanstveni projekti izvode pri Zavodu za kartografiju i fotogrametriju.

Godine 1910. Eduard Doležal (1862−1955) osnovao je Međunarodno fotogrametrijsko društvo (danas engl. International Society for Photogrammetry and Remote Sensing; ISPRS) i 1913. organizirao I. kongres društva u Beču. Do osamostaljenja Hrvatske hrvatski su fotogrametri sudjelovali u radu ISPRS-a preko Saveza geodetskih inženjera i geometara Jugoslavije. Godine 1996. osnovana je Sekcija za fotogrametriju i daljinska istraživanja → Hrvatskoga geodetskog društva i iste je godine na XVIII. kongresu u Beču Hrvatska primljena u članstvo ISPRS-a. Godine 2003. Sekcija je u Zagrebu organizirala radni skup ISPRS WG VI/3 pod nazivom Geoinformation for practice s više od 500 sudionika iz 26 zemalja.

U Šibeniku je 1978. održan Peti internacionalni simpozij za fotogrametriju primijenjenu u arhitekturi i zaštiti spomenika kulture u organizaciji Geodetskoga fakulteta u Zagrebu. Savjet za daljinska istraživanja i fotointerpretaciju JAZU-a (danas Znanstveno vijeće za daljinska istraživanja HAZU-a) osnovan je 1979. a osim geodeta (fotogrametara) okuplja stručnjake iz područja arheologije i povijesnog nasljeđa, geofizike, geografije, geologije, hidrometeorologije, hidrotehnike, inženjerskog projektiranja, oceanografije, pedologije, poljoprivrede, prostornog planiranja, šumarstva i zaštite okoliša. U povodu objave pretiska knjige F. Kružića iz 1897., Vijeće je 1998. u Zagrebu organiziralo međunarodni znanstveni skup pod nazivom Sto godina fotogrametrije u Hrvatskoj.

Šmidihen, Edo (Celje, Slovenija, 25. X. 1930 – Zagreb, 13. IX. 2015), arhitekt, autor niza javnih zgrada i stručnjak za arhitektonske konstrukcije i fiziku zgrada.

Diplomirao je 1955. na Arhitektonskom odsjeku Tehničkoga fakulteta (od 1956. Arhitektonsko-građevinsko-geodetski fakultet – AGGF, od 1962. → Arhitektonski fakultet), gdje je doktorirao 1981. disertacijom Prilog primjeni teorije zvučnog gušenja dvostrukih pregradnih zidova (mentor B. Somek). Stručno se usavršavao u Bouwcentrumu u Rotterdamu (1964–65). Tijekom studiranja i neposredno nakon završetka studija radio je u biroima Vitić i Novak te u Zavodu za građevne konstrukcije AGGF-a. Na Fakultetu je kao asistent radio od 1958., bio je docent od 1972., a redoviti profesor od 1987; umirovljen je 1999. Predavao je kolegije Arhitektonske konstrukcije i fizika zgrada I–IV, Arhitektonska akustika i Završni rad. Bio je predstojnik Katedre za arhitektonske konstrukcije (1985–87) i Zavoda za zgradarstvo (1974–83., 1986–99), voditelj Studija više spreme (1986–88), jedan od pokretača i voditelj → Studija dizajna pri Arhitektonskome fakultetu (1989–98), te prodekan (1972–76., 1979–81) i dekan Fakulteta (1981–85).

Od 1958. do 1982. projektirao je znatan broj školskih zgrada, zgrada javne namjene i stambenih zgrada. Među izvedenim radovima ističu se Muzej narodne revolucije u Sarajevu (1960–62., s B. Magašem), osnovne škole u Trnskom i Zapruđu (1963–69., s R. Nikšićem) te u Klaki (1968–69., s A. Dragomanovićem i R. Nikšićem) u Zagrebu, opskrbni centar Trnsko u Zagrebu (1967–69), stambeni tornjevi u Zenici (1971–73), Matematička gimnazija u Zagrebu (1972–74., s R. Nikšićem i O. Vujović). Prvonagrađeni su mu natječajni radovi (s A. Dragomanovićem i R. Nikšićem) Dom Radiotelevizije Zagreb (1963), Robna kuća VA-MA u Varaždinu (1968), Arhitektonsko-urbanističko rješenje zapadnog ulaza u grad Zagreb (1970). U znanstvenom smislu bavio se područjem arhitektonskih konstrukcija i napose fizikom zgrada, arhitektonskom akustikom i zaštitom od buke. Autor je knjige Zvučna izolacija dvostrukih pregradnih zidova (1983) te urednik monografije Studij dizajna u Zagrebu (1996). Bio je glavni tajnik (1966–68) i predsjednik (1968–72) Saveza arhitekata Hrvatske (danas → Udruženje hrvatskih arhitekata) te glavni tajnik → Društva arhitekata grada Zagreba (1962–66). Od 2002. bio je professor emeritus Sveučilišta u Zagrebu. Dobitnik je više nagrada »Viktor Kovačić« (1963., 1972., za životno djelo 2010).













Vrkljan, Zvonimir (Vukovar, 26. VII. 1902 – Zagreb, 8. II. 1999), arhitekt, projektant javnih i stambenih zgrada, doajen visokoškolske nastave građevnih konstrukcija.

Diplomirao je 1924. na Arhitektonskom odjelu Tehničke visoke škole u Zagrebu (→ Arhitektonski fakultet). Nakon diplome bio je asistent na Tehničkoj visokoj školi (od 1926. → Tehnički fakultet; sv. 4), te studijski boravio u Rimu i Firenci 1925–26. Naslijedivši → Karla Gentzkowa, od 1928. je honorarno predavao kolegij Građevne konstrukcije studentima Tehničkoga fakulteta, gdje je od 1930. radio kao docent, a od 1948. kao redoviti profesor; umirovljen je 1972. Bio je predstojnik Katedre, odn. Zavoda za građevne konstrukcije pri Arhitektonskom odsjeku Tehničkoga fakulteta (1937–72), starješina Građevinskog odsjeka (1946–47), dekan (1953–54) i prodekan (1954–56) Tehničkoga fakulteta, dekan (1956–57) i prodekan (1957–59) Arhitektonsko-građevinsko-geodetskoga fakulteta, te prodekan Arhitektonskoga fakulteta (1964–66).

Uz to se kao vrstan praktičar bavio arhitektonskim projektiranjem, radio je u arhitektonskom atelijeru → Ignjata Fischera 1926–31., a 1931–41. obavljao je samostalnu praksu kao ovlašteni arhitekt te sudjelovao na mnogobrojnim natječajima za javne zgrade (zajedno s B. Auerom, Z. i S. Dumengjić). Njegov arhitektonski izričaj obilježava funkcionalnost i suzdržana izražajnost zasnovana na tehničkoj osmišljenosti konstrukcije i detalja. Projektirao je poglavito zgrade za obrazovanje po kojima je osobito zapažen: Trgovačku akademiju na Trgu Petra Krešimira IV. (1931–35; danas Ministarstvo obrane), kompleks zgrada Veterinarskoga fakulteta u Heinzelovoj ulici u Zagrebu (1936–62), te Žensku gimnaziju sestara milosrdnica na Savskoj cesti (1937–40; danas Učiteljski fakultet i XI. gimnazija). U Zagrebu je realizirao i niz stambenih zgrada: u Vlaškoj 76 (1930), Novakovoj 7 (1933–34), Bauerovoj 12–14 (1937–39), Ulici Pod zidom 5 (1937–39) te uglovnice Kvaternikovu trg 12–Šubićeva (1939–40) i Bauerova 21–Brešćenskoga (1940–42). S B. Krstulovićem u Podgorici je izveo katoličku crkvu Presvetoga Srca Isusova (1963–69).







Bio je suradnik Opće, Likovne i Tehničke enciklopedije LZ-a. Pisao je priloge o povijesti Arhitektonskoga fakulteta i njegovim profesorima te ih sabrao u knjizi Sjećanja (1995); autor je udžbenika Građevne konstrukcije I i II (1946. i 1962) te Oprema građevnih nacrta (1964). Bio je predsjednik Zagrebačke inženjerske komore (1940–41), sekcije arhitekata Društva inženjera i arhitekata (1940–45) te dugogodišnji suradnik Republičke komisije za standardizaciju. Dobitnik je nagrada za životno djelo »Viktor Kovačić« (1969) i »Vladimir Nazor« (1977). Bio je dopisni član JAZU-a (danas HAZU) od 1988.

gips (sadra), mineral, kalcijev sulfat dihidrat (CaSO₄ · 2H₂O), odn. kemogena (evaporitna) sedimentna stijena (sadrenac) nastala isparivanjem vode u jezerima i zatvorenim morskim bazenima; vezivo i građevinski materijal pogodan za izvedbu građevinskih radova i ukrasa u građevinarstvu, te izradbu modela i odljevaka u kiparstvu. Najčešće se pod nazivom gips podrazumijeva pečeni gips kao vezivni materijal, dok se u ležištima kao mineralna sirovina nalazi sirovi gips.

Gips se često nalazi uz kamenu sol, a nastao je u raznim geološkim razdobljima i epohama (permu, eocenu i miocenu). Osim kao kemijski talog (sediment) iz morske vode kao produkt evaporacije, nastaje i pri oksidaciji sulfidnih ležišta ili kao eflorescencija nekih tala. Pojavljuje se u bezbojnim monoklinskim kristalima, može biti mliječnobijel, a od primjesa i siv, žućkast, crvenkast, modar, zelenkast ili smeđ. Rasprostranjen je u zrnastim, listićavim i vlaknastim agregatima. Zrnasti bijeli agregati zovu se alabaster, a tankopločasti i prozirni Marijino (Gospino) staklo. Male je tvrdoće i čvrstoće. Za potrebe građevinarstva uglavnom se dobiva pečenjem na temperaturi od 120 do 170°C u visokim ili rotacijskim pećima (štukaturni, električarski gips). Pečenjem gipsa na temperaturi od 1000°C nastaje hidraulično vezivo (estrih gips). Pečenjem gips gubi vodu, ali ju lako prima i zatim ponovno očvrsne. Pržen na višim temperaturama obično veže sporije, ali čvršće. Pečeni gips melje se u fini prah i takav se nalazi na tržištu.







Rabi se za izradbu morta ili kao dodatak mortu (regulira brzinu vezanja), za izradbu štukatura (brzovezno sredstvo za izradbu i učvršćivanje profiliranih elemenata), kalupa i modela (modelarski gips), za dekorativne radove (alabaster), kao hidraulično vezivo (estrih gips), za izradbu gipsanih i gipsanokartonskih ploča. Gipsane ploče proizvode se od smjese gipsa, vode, sitne granulacije kamena vulkanskoga podrijetla i staklenih vlakana, čime se osigurava dostatna čvrstoća, ali i fleksibilnost ploča. Za različite namjene rabe se razni tipovi ploča, koje se razlikuju po jezgri, dodatcima jezgri i vrsti površine. Gipsanokartonske ploče (razgovorno tzv. knauf ploče, po najpoznatijem proizvođaču) sastoje se od gipsane jezgre koja je sa svake strane obložena specijalnim kartonom visoke mehaničke otpornosti. Uzdužni su rubovi istanjeni kako bi obradba spojeva bila jednostavnija i kvalitetnije izvedena. Razmjerno su male mase, dobar toplinski i zvučni izolator, negorive, savitljive i lako obradive, jednostavne za montažu na drvenim i metalnim potkonstrukcijama te dobra podloga za soboslikarske radove i sve vrste obloga (npr. keramika). Primjenjuju se za unutarnje zidne sustave (zidne obloge i razdjelni nenosivi zidovi), unutarnje stropne sustave (stropne obloge, spušteni stropovi), suhe podove. Razlikuju se obične ploče, protupožarne ploče, ploče postojane na vlagu, ploče s kaširanom stražnjom stranom (npr. aluminijskom folijom), ploče s perforiranom površinom ili površinom s prorezima (apsorbiraju zvuk), višeslojne ploče s integriranim termoizolacijskim slojem i dr. Proizvode se u raznim dužinama (1500−3000 mm), širinama (600−1250 mm) i debljinama (9,5−25 mm) te izvedbama rubnih završetaka.

Znatne količine prirodnoga gipsa rabe se u tvornicama cementa kao dodatak → cementu za usporavanje reakcije hidratacije, jer bi inače prebrzo vezao i ta bi nagla reakcija bila nepovoljna za većinu namjena cementa. Gips se rabi i u većem broju industrijskih proizvoda (farmacija, medicina, proizvodnja šećera, gnojiva, boja, gume, papira i dr.), poljoprivredi i dr.

Mnogobrojna su velika evaporitna nalazišta gipsa u SAD-u, Kanadi, Engleskoj, Njemačkoj, Poljskoj, Španjolskoj, Indiji i dr. Gips se tisućama godina rabio u građevinarstvu i arhitekturi. Egipćani su se u XXVI. st. pr. Kr. koristili gipsanim blokovima i žbukom u izgradnji Keopsove piramide. Neke od tih konstrukcija, uključujući zidove ukrašene muralima od toniranoga gipsa, još uvijek su netaknute i vidljive. Daljnji dokazi o povijesnoj uporabi gipsa uključuju njegovu ugradnju u palaču kralja Minosa u Knososu na Kreti koja je izgrađena oko 1900. pr. Kr., te korištenje alabastera u kiparstvu tijekom srednjega vijeka. U kasnim 1700-ima francuski kemičar Antoine Lavoisier (1743−1794) analizirao je kemijski sastav gipsa. Njegov rad i daljnja istraživanja, zajedno s otkrićem i iskopavanjem golemih rezervi gipsa u blizini Pariza, doveli su do masovne uporabe tzv. pariškoga gipsa kao građevnog materijala. Žbuka od pariškoga gipsa, odn. sirovoga gipsa koji je kemijski izmijenjen toplinom kako bi se uklonio velik dio vode sadržane u molekuli gipsa, a zatim hidratiziran kako bi se mogao rabiti kao materijal za žbukanje, održiv je proizvod i danas. Preteču moderne gipsanokartonske ploče, kompozitni materijal koji je napravljen od slojeva tankoga gipsa postavljenog između četiri sloja vunenoga filcanog papira, patentirao je 1894. Augustine Sackett (1841−1914).

Eksploatacija i proizvodnja gipsa u Hrvatskoj

U Hrvatskoj su mnogobrojna ležišta gipsanih naslaga. Najveća i najpoznatija nalaze se u Samoborskome gorju, na području gornjega toka Une (Srb), između Kaldrme i Tiškovca u Lici, sjeverno i južno od Knina, u Petrovu polju kraj Drniša, u okolici Sinja i na otoku Visu. Osim nabrojenih ležišta zabilježena su i manja ležišta gipsa na Medvednici, južnom obodu Petrove gore i na Banovini, u dolini Zrmanje, na Vrličkome polju, te po jedno u podnožju Psunja, u Konavlima i na otoku Velikoj Palagruži. Gips jedna je od najranije eksploatiranih nekovina u našim krajevima, a najprije se otkopavao u Samoborskome gorju, Petrovu polju, na Visu te u Uzdolju južno od Knina i nedaleko od Sinja.

Otkopavanje gipsa u Rudama kraj Samobora započelo je početkom XIX. st. U početku se vadio uz željezne i bakrove rude, jer se probijanjem rovova prolazilo i kroz gipsane naslage. Poslije se rudario isključivo gips, povremeno sa zamjetnom proizvodnjom, i nakon II. svj. rata. Zabilježeno je kako se gips eksploatirao 1822 (uz bakar u rovovima Sv. Antun i Sv. Trojstvo), potom 1833., 1850 (59,6 t), 1856 (106 t). U početku se na godinu proizvodilo nekoliko desetaka tona gipsa, a nakon otvaranja tvornice cementa u Podsusedu (→ Tvornica cementa Sloboda) i 6000 tona. Gips iz Ruda rabile su i cementara u Trbovlju te tvornica Monter u Zagrebu. Sredinom 1945. otvoren je rov Praunsberger, a potom je gips otkopavalo poduzeće Trudbenik iz Samobora u predjelu Palačnika te u rovu otvorenom poviše nekadašnjeg rudnika bakrovih ruda. Posljednji podatak o proizvodnji gipsa u Rudama potječe iz 1956., kada su proizvedene 2474 t, a nakon toga se rudnik više ne spominje. Od 1905. radila je u Samoboru Samoborska tvornica sadre koja je većinu svojih potreba podmirivala iz rova Siegel u Braslovlju.

U okolici Drniša (sela Kljake i Tepljuh) i Sinja (Suhač, Karakašica, Glavice i Lučane) gips se počeo otkopavati 1905−06. za potrebe dalmatinske proizvodnje cementa, a od 1922. otkopavalo ga je poduzeće Sadra iz Sinja.

Najveće gipsonosno područje u Hrvatskoj prostire se od zaselaka Stanići i Aćimovići (sjeverno od Knina) preko Kosova polja do Ružića u Petrovu polju (istočno od Drniša). Gips tih područja prvi se put spominje 1778. Na geološkoj su karti nalazišta gipsa istaknuta već 1868., ali otkopavanje je započelo tek nakon I. svj. rata. Prva potpunija istraživanja ležišta gipsa provedena su nakon II. svj. rata (1945., 1948., 1951−52) kada je poduzeće Rudnik sadre i vapnenca u tri sadroloma otkopavalo i do 400 t alabastera na dan. Istraživanja su se provodila i 1956−57., 1970−74. i 1981−82. Godine 1964. proizvodnju gipsa u Uzdolju nastavilo je poduzeće Kningips u sastavu Dalmacijacementa (→ CEMEX Hrvatska), i to za potrebe svoje tvornice pečenoga gipsa i gipsanokartonskih ploča u Kosovu polju južno od Knina, a dijelom i za potrebe cementne industrije. Nakon završetka Domovinskoga rata rudarenje i proizvodnja započeli su ponovno potkraj 1996., a 2004. otvorena je tvornica poduzeća Knauf, nastavivši nekadašnju proizvodnju tvornice Kningips.

Godine 2009. poduzeće Knauf iz Uzdolja osnovalo je poduzeće Knauf Krapina sa sjedištem u Krapini. Knauf Grupa prisutna je u Hrvatskoj od 1980., kada je u Novom Marofu izgradila pogon za proizvodnju izolacije na bazi mineralne vune (Knauf Insulation), a osim tvornica u Kninu i Krapini suvlasnici su pogona za proizvodnju žbuka i drugih građevnih materijala Cemix Croatia u Đurđevcu i Zapužanama kraj Zadra. Godine 2001. osnovano je poduzeće Draga Sadra sa sjedištem u Sinju koje raspolaže izrazito velikim i sirovinski kvalitetnim eksploatacijskim poljem u Glavicama kraj Sinja što ga čini jednim od glavnih dobavljača sirovoga gipsa u regiji.

Zagorje-Tehnobeton d. d., građevinsko poduzeće osnovano 1946. u Varaždinu kao Okružno građevno poduzeće Varaždin, poslije Građevinsko poduzeće Zagorje (GP Zagorje).







Nastalo je udruživanjem niza manjih građevinskih poduzeća zbog potrebe za obnovom i izgradnjom Varaždina i okolnog područja nakon II. svj. rata. Poduzeće se bavilo građevinarstvom, industrijom građevnoga materijala, vanjskom trgovinom i turističkim djelatnostima. Među početnim se gradnjama ističu stambene, industrijske i školske zgrade. Godine 1962. GP Zagorju priključili su se ciglana Dubravka iz Turčina i kamenolom Kamen iz Vinice, a 1964. građevinsko poduzeće Gradnja i betonara Beton iz Varaždina. Time je nastalo veliko poduzeće – Građevinski kombinat Zagorje (GK Zagorje), usmjereno na industrijske vidove građenja. Na tragu tog usmjerenja osnovan je 1965. pogon Tvornice kuća (1968. spojen s pogonom Beton u Tehnobeton) u Varaždinu s programom proizvodnje elemenata od armiranog i prednapetog betona za polumontažni i montažni način građenja zgrada. Ubrzo su uređeni novi varaždinski pogoni Tehnobetona uz Dravu s postrojenjem za eksploataciju, drobljenje i separiranje dravskog šljunka, te za proizvodnju betona, betonske galanterije i prefabrikata za izgradnju hala srednjeg i velikog raspona. Kombinat je osnovao i vlastiti projektni biro koji je sudjelovao u razvoju vlastite tehnologije građenja, te je rekonstruirao pogon za proizvodnju kalcijeva brašna za poljoprivredne namjene te izradbu plemenite fasadne žbuke u Vinici (od 1970. u sastavu Tehnobetona). Uz izgradnju niza stambenih naselja, javnih i industrijskih zgrada u Varaždinu, kombinat je proširio građevinsku djelatnost u Zagrebu i na Krku, a montažne tvorničke hale gradio je i u Vrbovcu, Đurđevcu, Pitomači, Ludbregu, Virovitici, Belom Manastiru, Skoplju i dr. Širenjem poslovanja u Njemačkoj, u suradnji sa zagrebačkim Interpletom, u drugoj polovici 1960-ih osnovao je sestrinska poduzeća Interbau u Kölnu i Tradeimpex.

Godine 1971. osnovan je pogon Termoplin za distribuciju zemnoga plina i izvođenje plinskih gradskih i kućnih instalacija, instalacija centralnog grijanja, ventilacije i klimatizacije, a 1972. je u pogonu Dubravka u Turčinu pokrenuta suvremena automatska ciglana s godišnjim kapacitetom od 30 milijuna opekarskih elemenata. Od 1973. rad GK Zagorje organiziran je u OOUR-ima: Građevinska operativa, Gradnja, Završni radovi, Tehnobeton, Mehanizacija, Projektni biro, Termoplin, Tradex i Termounija iz Varaždina, Zagorje Zagreb iz Zagreba te Dubravka iz Turčina. Od početnih 157 radnika iz 1946., GK Zagorje je 1976. dosegnulo 2000 zaposlenih. Gradilo je u prosjeku 383 stana te 31 130 m² zgrada druge namjene, proizvodilo 59 000 m³ šljunka i drugog kamenog materijala, 6100 t kalcijeva brašna i 22 190 t betonskih prefabrikata na godinu.







Poduzeće je 1989. promijenilo naziv u Građevinsko poduzeće Zagorje (poslije Zagorje d. d.), koje je iste godine uz dokapitalizaciju varaždinskog poduzeća Coning (poslije Coning-Holding, od 1995. Ingprojekt) pretvoreno u dioničko društvo. Početkom 1992. imalo je 1133 zaposlenika. Nakon organizacijskih promjena, tijekom 1990-ih osnovalo je 11 društava, dotadašnjih poslovnih jedinica (Zagorje-Ltd, Zagorje-E. G., Zagorje-Betonska galanterija, Zagorje-Kamen, Zagorje-Mehanizacija, Zagorje-Trgovina, Zagorje-Građenje, Zagorje-Tehnobeton i Tehno-Beton iz Gračanice, Zagorje-Pro-ing te Zagorje-Graditeljstvo). Društvu Zagorje-Tehnobeton pripojena su poduzeća Zagorje-Mehanizacija i Zagorje-Pro-ing (1994) te Zagorje-Graditeljstvo, Zagorje-Betonska galanterija i Zagorje-E. G. (2002), čime je ono postalo najživotnijim dijelom poduzeća Zagorje (od 2018. u stečaju), te praktično nastavlja tradiciju njegova djelovanja započetu 1946. U novom tisućljeću Zagorje-Tehnobeton širi svoje poslovanje u inozemstvu te ima podružnice i pogone u Srbiji, Kosovu, BiH, Rusiji, Makedoniji, Mađarskoj. Od 2007. u njegovu je vlasništvu poduzeće Proing sa sjedištem u Varaždinu koje djeluje kao projektni ured, te više poduzeća angažiranih u građevinskom sektoru. U kriznim godinama Zagorje-Tehnobeton poslovao je s teškoćama te su 2014. i 2021. pokrenuti predstečajni postupci. Ipak, prema ostvarenim poslovnim rezultatima, Zagorje-Tehnobeton zauzimao je peto mjesto u građevinskom sektoru Varaždinske županije (2022) te je imao 248 zaposlenih.

U novije je doba poduzeće Zagorje-Tehnobeton gradilo pretežno trgovačke i logističke centre, stambene i komercijalne objekte, industrijske građevine, hotelske komplekse, zračne luke, bolnice, sportske građevine i škole te razne druge građevine posebnih namjena. Uz visokogradnju, koja mu je bila primarna djelatnost, poduzeće se bavilo i niskogradnjom. U konzorciju s drugim građevinskim poduzećima, ali i samostalno, radilo je na izgradnji hrvatskih autocesta, pretežno vijadukata, mostova, nadvožnjaka, podvožnjaka, putnih prijelaza i propusta. Jedan je od većih proizvođača betonske galanterije i prefabriciranih dijelova montažnih hala u RH. U četiri stacionirane betonare pogona u Varaždinu proizvodi transportne i pumpane betone te betone za potrebe vlastite proizvodnje. Poduzeće ujedno proizvodi i prefabricirane betonske elemente koji se rabe u sektoru energetike kao što su betonska kućišta trafostanica i centrifugirani armiranobetonski električni stupovi.

Konstruktor, jedno od najvećih hrvatskih građevinskih poduzeća, osnovano 1945. u Splitu.

Iz Tehničkog odjela Gradskoga narodnog odbora grada Splita odvojila se 1945. građevinska djelatnost i formirano je samostalno poduzeće koje od 1947. posluje pod imenom Konstruktor – Split. Odlukom da se sjedini građevinska operativa na području Splita poduzeću je 1949. pripojen Kozjak iz Splita i Oblasno građevinsko poduzeće Izvođač iz Makarske, a godinu dana poslije i gradsko građevinsko poduzeće Gradnja iz Splita. Prigodom osnutka u poduzeću je radilo 116 radnika s rudimentarnim alatima i mehanizacijom.

U razdoblju do 1954. poduzeće je radilo na poslijeratnoj obnovi oštećenih proizvodnih postrojenja, cestovnoj infrastrukturi, gradili su se stambeni objekti u Splitu, objekti i pogoni u pojedinim poduzećima, aerodromski objekti, kao i objekti za školstvo, zdravstvo, socijalnu skrb i turizam. Prekretnica u radu bilo je dobivanje ugovora za gradnju HE Peruća 1954. i I. faze HE Zakučac 1957. nakon čega je došlo do preorijentacije na poslove hidrogradnje i niskogradnje. Sredstva dobivena ugovorom omogućila su nabavljanje suvremene i učinkovite mehanizacije za izvedbu složenih radova. U sljedećem razdoblju Konstruktor je postao prepoznatljiv po gradnji hidroelektrana u zemlji, a od 1965. i u svijetu, kada je na međunarodnom natječaju dobio izvedbu HE Maskeliya Oya u Šri Lanki gdje je prema projektima kanadskih projektanata izvodio sve građevinske radove u sastavu Ingre iz Zagreba. U razdoblju od 1954. do 2004. izgrađeno je 19 energetskih objekata: 18 hidroelektrana (derivacijskih i pribranskih) i jedna plinska termoelektrana. Od toga je osam hidroelektrana u Hrvatskoj (Peruća, Zakučac, Orlovac, Đale, Dubrovnik, Senj, Golubić, Velebit), četiri u BiH (Rama, Grabovica, Čapljina i Peć Mlini), dvije u Šri Lanki (Maskeliya Oya i Polgolla), te po jedna u Makedoniji (Tikveš), Zambiji (Kafue Gorge), Iraku (Bekhme) i Srbiji (Zavoj).

U svojem je poslovanju Konstruktor primijenio niz tehnoloških poboljšanja pri gradnji elektrana: uporaba hidromonitora vlastite konstrukcije za kompaktiranje kamenog nasipa brane; uporaba rotacijskih strojeva za mehanički iskop tunela, projektiranje i izradba specifičnih oplata za betoniranje brana; provedba postupka prethodnog cijepanja stijene i konturnoga glatkog miniranja.

Gradnja cjelovitih hidroenergetskih sustava tražila je suvereno ovladavanje svim vrstama podzemnih radova, te je Konstrukor osim u hidroenergetskim sustavima počeo raditi i druge tunele: hidrotehničke i cestovne. Hidrotehničke tunele, pretežno u sustavu hidroelektrana, gradio je u Hrvatskoj, BiH i Kolumbiji, a cestovne u Hrvatskoj, BiH i Crnoj Gori. Gradnja cestovnih tunela započela je 1963. izgradnjom tunela Medići na Jadranskoj magistrali. Takve je tunele gradio u Hrvatskoj, BiH, Crnoj Gori, Kolumbiji i Njemačkoj. Važniji su tuneli Učka (5070 m), Vrmac (Crna Gora 1650 m), onaj između Fatničkog polja i akumulacije Bileća (BiH 8615 m) te Sv. Rok (5670 m) u partnerstvu s Hidroelektra – niskogradnjom iz Zagreba. Do 2005. poduzeće je izgradilo više od 60 km cestovnih tunela, najviše u fazi građenja autocesta u RH. Gradilo je i druge podzemne objekte: podzemne strojarnice i transformatorske komore, tlačne cjevovode, vodne komore, komore zatvarača, sve u sustavu hidroelektrana.







Od 1953. Konstruktor je gradio ceste, najprije u Dalmaciji i na otocima, zatim u BiH a kao podizvođač sudjelovao je i u gradnji jedne ceste u Tanzaniji. Sudjelovao je u izgradnji niza dionica državne ceste, obilaznice Splita, Rijeke i Dubrovnika. Na gradnji autoceste u punom profilu prvi je put radio 1970., a poslije je stalno angažiran na gradnjama dionica autocesta Rijeka–Karlovac, Zagreb–Macelj, Zagreb–Goričan, a posebice na gradnji autoceste Split–Zagreb gdje je sudjelovao u izvedbi cjelovitog prometnog projekta: ceste, tuneli, mostovi, vijadukti i ostali objekti za potrebe cestovnog prometa.

U prvih 50 godina Konstruktor je gradio manje mostova, izgradivši ih deset do 1995., od kojih su najznačajniji bili most na rijeci Žrnovnici kraj Splita (1954. i 1982) i pokretni most u Trogiru (1958). Ugovorivši izvođenje četverotračnoga Masleničkog mosta na autocesti Zagreb–Split, poduzeće se opremilo specifičnom mehanizacijom za gradnju velikih mostova, a most je izgrađen 1996. Na autocesti Rijeka–Zagreb izgrađeni su most Kamačnik i vijadukti Drežnik, Zalesina, Katušin i Stara Sušica; na autocesti Split–Zagreb most preko rijeke Krke i vijadukti Rovanjska, Crna Draga, Fradivina, Rodine Glavice, Podgrede i Garišta, te nadvožnjak P-5. Od 1998. do 2005. izgrađeni su još mostovi Drežnik u Karlovcu, preko rijeke Kupe kraj Bresta, pješački u Hrnetiću, Zrinski u Hrvatskoj Kostajnici te most preko Rijeke dubrovačke. Obnovljeni su Šibenski i Paški most, izgrađen je nadvožnjak Kamen na obilaznici Splita i vijadukt Vežice na obilaznici Rijeke.



















Izvođenje komunalnih i sličnih radova sastavni je dio rada poduzeća od samih početaka. Do kraja 1970-ih najvećim su dijelom to bili radovi na otkrivanju lapora za potrebe industrije cementa, zatim boksita za proizvodnju glinice i eksploataciju ugljena. Radovi te vrste obavljali su se u Hrvatskoj, BiH i na Kosovu. Tijekom 1980-ih Konstruktor je obavio radove na novom kanalizacijskom sustavu grada Splita. Na prijelazu stoljeća građeni su vodoopskrbni i kanalizacijski sustavi na području otoka Čiova, Korčule i Brača, u Metkoviću, Zadru, Trogiru, Kaštelima i Solinu. Od sredine 1990-ih jedna je od vodećih preokupacija poduzeća bila gradnja i saniranje pomorskih objekata – lukobrana i obale. Radovi su izvođeni u lukama Prigradica i Vela Luka na Korčuli, u Sumartinu na Braču, na Prviću i u luci Slano. Dograđena je južna strana gata sv. Petra u Splitu, uređena je splitska riva te proširena obala u Brodogradilištu Viktor Lenac u Rijeci.

Velik dio poslova poduzeća obuhvaćala je i gradnja industrijskih pogona, stambenih i poslovnih zgrada. Nakon II. svj. rata velik dio kapaciteta bio je usmjeren na popravke razrušenih i oštećenih tvornica cementa u solinsko-kaštelanskom industrijskom bazenu te njihovu dogradnju i izgradnju. Radovi su se izvodili za poduzeća: Dalmacijacement, I. Morđin – Crni, R. Šperac, Sv. Kajo, Sv. Juraj, Salonit, Brodogradilište Split, Neptun iz Komiže, Sardina iz Postira. Izgrađeno je nekoliko vinarija u više dalmatinskih gradića: Imotski, Benkovac, Stari Grad na Hvaru, Vis. Za Dalmatinku iz Sinja izgrađena je nova tvornica i predionica, za Galeb u Omišu nova tvornica trikotaže. Izgrađena su ribogojilišta za Inex – Dinaru iz Knina i poljoprivrednu zadrugu Kosovo iz Lipljana na Kosovu. Za Hrvatsku elektroprivredu izgrađeno je nekoliko transformatorskih stanica. U inozemstvu je Konstruktor najčešće radio u svojstvu podizvođača stranih poduzeća. Tako je sudjelovao u gradnji tvornice bešavnih cijevi u Voljskiju u SSSR-u i gradnji toplane u Frankfurtu na Majni u SR Njemačkoj, te u nizu drugih radova na industrijskim građevinama, garažama, specijalnim zgradama i sl.

Gradnja stambenih i poslovnih objekata veže se ponajviše uz Hrvatsku. U početku su se gradile pojedinačne građevine, a od 1969. stambena naselja. Najpoznatija su ona u Splitu: Spinut, Split 3, Ravne njive, Vrh, Sućidra, Mertojak, Pujanke i Žnjan. Gradila su se i u Šibeniku, Sarajevu, Kninu te na Visu i Lastovu. Od 1991. Konstruktor se uključio u realizaciju Programa obnove u devet hrvatskih županija te gradnju stanova za stradalnike Domovinskoga rata u Splitu, Dubrovniku, Zagrebu i Rijeci. Poslovni su objekti dijelom građeni u sklopu stambenih objekata i naselja od kojih su važniji: poslovno-uslužni trgovački centar Čulić, poslovna zgrada SEM, aerodromska zgrada i kontrolni toranj Zračne luke Ruđer Bošković u Čilipima i kontrolni toranj zagrebačke Zračne luke dr. Franjo Tuđman. Stambene i poslovne objekte je od 1985. radio u Njemačkoj i Luksemburgu. Značajniji su objekti u RH Spaladium Arena i KBC Rebro u Zagrebu.

Od RO Konstruktor nastala su 1990. građevinska poduzeća: Konstruktor, Projektni biro Konstruktor (od 1970. vodio ga je → Frano Gotovac), Kamen. Građevno poduzeće Konstruktor organizirano je iz dotadašnjeg OUR-a Građenje i dijela RZ Zajednički poslovi. Poduzeće je imalo pet organizacijskih jedinica: za inženjering, proizvodnju, mehanizaciju, ekonomske i opće poslove. Ukupno je 1991. zapošljavalo 1521 radnika. Godine 1992. osnovalo je povezana društva Konstruktor standard, Konstruktor commerce i Konstruktor inženjering. Poduzeće je 1993. promijenilo ime u Građenje p. o. Nakon ulaska u stečajni postupak poduzeće je 1995. kupio Konstruktor inženjering te ga pretvorio u društvo s ograničenom odgovornošću.







Izbijanjem svjetske gospodarske krize 2008. Konstruktor je upao u poslovne teškoće te je 2016. otvoren stečajni postupak. Poduzeće je tada zapošljavalo 1300 radnika.

Geotehnika, poduzeće za geološka, rudarska i građevinska istraživanja, konsolidaciju tla i projektiranje, osnovano 1964. u Zagrebu spajanjem poduzeća Geoistraživanja Zagreb i Elektrosond Zagreb. Godine 1965. od postojećih istraživačko-projektnih odjela Mehanike tla, Kemijsko-tehnološkoga odjela, Projektnoga odjela i Geološkoga odjela osnovala je vlastiti Institut Geoexpert. Od 1974. do 1989. poslovala je kao RO sastavljena od OOUR-a: Geoexpert, Istražna bušenja, za specijalne građevine i hidrološke radove, za konsolidacijske radove, za rudarske radove te Radionica. Od RO Geotehnika nastala su 1990. poduzeća Geotehnika, Konsolidacija, Geoing i Institut Geoexpert, sva sa sjedištem u Zagrebu. Institut Geoexpert, Konsolidacija i Geoing pripojeni su 1992. matičnomu poduzeću Geotehnika. Nakon provedene pretvorbe 1994. osnovano je dioničko društvo pod nazivom Geotehnika Zagreb. Broj zaposlenika smanjen je s 1092 u doba pretvorbe na 261 u 2002. Poduzeće je imalo udjele u povezanim i nepovezanim društvima u zemlji i inozemstvu (Geomar, Geoservis, Geoexpert E. K. G., Geoexpert G. T. B., Geoexpert I. G. M., Geoing Tuzla, Geotehnika Bauer te Geotehnika-projekt). Povezano društvo Geotehnika-inženjering osnovano je 1999. sa sjedištem u Zagrebu. Osnivači su bila splitska društva Konstruktor-inženjering i društvo Projektni biro Konstruktor, a vlasnik je u cijelosti od 2010. bio → Institut građevinarstva Hrvatske. Tijekom 2010-ih Geotehnika i njezina poduzeća su zbog spleta poslovnih okolnosti pali u stečaj i prestali s radom.

Djelatnosti poduzeća bile su geološko, rudarsko i građevinsko istraživanje, geobušenje, konsolidacija tla i objekata na površini i pod zemljom, građevinsko projektiranje (hidrogradnja i niskogradnja), rudarsko projektiranje, specijalno temeljenje, geofizičko ispitivanje za sirovine i naftu, projektiranje i izradba radnih programa, izvođenje investicijskih radova u inozemstvu te zastupanje međunarodnih poduzeća. Poduzeće je provelo niz geomehaničkih istraživanja na hidrotehničkim objektima (kanal Dunav–Tisa–Dunav 1957–59., kanal Odra–Odra 1971–72), u lukama i na lučkim objektima (luka Bakar 1962–65., 3. maj brodogradilište 1968., Uljanik brodogradilište 1970., luka Homs u Libiji 1972–74., luka Marsa-Matruh u Egiptu 1975), silosima, industrijskim objektima (zagrebačka Tvornica cementa Sloboda, 1967., Pliva 1972), energetskim objektima (Termoelektrana Plomin 1966–67., Termoelektrana-toplana Sisak 1968–69), javnim objektima, u rudnicima, tunelima i mjerenjima pomaka klizišta i širokih iskopa (jama reaktora Nuklearne elektrane Krško 1974., okno strojarnice Reverzibilne hidroelektrane Obrovac, danas RHE Velebit, 1980). U okviru aktivnosti projektiranja geotehničkih zahvata pri temeljenju poduzeće je izrađivalo projekte plitkoga temeljenja (Luka Ploče 1968. i 1984., Termoelektrana-toplana Zagreb 1965., koksara u Bakru 1976–77) i dubokoga temeljenja (duboko temeljenje pilotima dimnjaka Termoelektrane-toplane Sisak 1968. i 1973–74., terminal za tekuća goriva u Omišlju 1976–79., temeljenje rezervoara Rafinerije nafte Sisak 1974–78), projekte potpornih konstrukcija, protupotresnih planiranja i dr.

Osobito je važan doprinos Geotehnike u izgradnji hidroenergetskih sustava u Hrvatskoj. Bavila se projektima rješavanja vodoodrživosti podzemnoga dijela i opće stabilnosti nasutih brana i kompleksnim geofizičkim ispitivanjima. Najveći broj velikih brana u Hrvatskoj projektirali su upravo stručnjaci Geotehnike, odn. poduzeća Geoistraživanja te Instituta Geoexpert, npr. brane Lokvarka (1953), Peruća (1958) na kojoj su ujedno izvodili radove, Sklope (1967), Sabljaki (1959), Štikada (1983), Opsenica (1983), Razovac (1984), Ričica (1985), Butoniga (1986), Lepenica (1987), Lagvić (1992), Pusti dol (1993), a poduzeće Geoing projektiralo je brane Jazbina (1997), Trnava (2001) i dr. Izvodila je radove na branama Prančevići (1961), Sklope (1967), Letaj (1970), Varaždin (1975), Čakovec (1983), Đale (1988), Dubrava (1989) i dr. Bavila se i miniranjem u kamenolomima i na trasama cesta.

Mnogi domaći građevinari, stručnjaci za geotehniku te rudarski inženjeri, koji su ujedno ostvarili i uspješne akademske karijere, bili su uključeni u izgradnju i građevinska projektiranja u Geotehnici. Ističu se → Ervin Nonveiller, → Siniša Dunda (sv. 2), → Tanja Roje-Bonacci, → Darko Vrkljan (sv. 2), → Damir Franotović (sv. 2), Boris Klemenčić, Davorin Kovačić, Mladen Zelenika i dr.

građevinska industrija, grana industrije koja obuhvaća tvorničku proizvodnju proizvoda koji se rabe u građevinarstvu, tj. proizvodnju građevnoga materijala, građevnih elemenata za ugradnju te predgotovljenih građevnih konstrukcija, sklopova i objekata. Osnovne se sirovine dobivaju u šljunčarama (→ pijesak i šljunak; sv. 2), kamenolomima (→ kamen; sv. 2), vapnarama (→ vapno), tvornicama gipsa (→ gips), cementarama (→ cement), dok se → opeka i crijep, dimnjački blokovi, drenažne cijevi, podne ploče, keramika proizvode u ciglanama, betonskim pogonima, staklanama (→ kremeni pijesak; sv. 2, → staklo; sv. 2) i tvornicama keramike (→ keramika; sv. 2). Građevni elementi za ugradnju obuhvaćaju sanitarije, instalacije, građevnu stolariju i bravariju (prozori i vrata), podne obloge i dr. Predgotovljene građevne konstrukcije (obične i prednapregnute → betonske konstrukcije, → drvene konstrukcije i → metalne konstrukcije), sklopovi (npr. kupaonice) i objekti (npr. montažne kuće) izrađuju se u zasebnim tvornicama.

Iskorištavanje i obradba kamena započeli su pojavom rudarenja u prapovijesti, čemu svjedoče i njezina razdoblja poput starijega, srednjega i mlađega kamenog doba. U Belgiji, Francuskoj i Engleskoj otkriveni su prastari rovovi i jame iz kojih je čovjek vadio kamen. Iskapanja na lokalitetu Cajenü u istočnoj Turskoj, gdje je pronađen pod izrađen uporabom vapnenoga morta, svjedoče o primjeni vapnenoga morta oko XIV. tisućljeća pr. Kr. Prva otkrivena peć za žarenje vapnenca pronađena je u Mezopotamiji u blizini grada Ura te datira iz približno 2000. pr. Kr. Gips se tisućama godina rabio u građevinarstvu i arhitekturi. Egipćani su se u XXVI. st. pr. Kr. koristili gipsanim blokovima i žbukom u izgradnji Keopsove piramide. Neke od tih konstrukcija, uključujući zidove ukrašene muralima od toniranoga gipsa, još uvijek su netaknute i vidljive. Preteču moderne gipsanokartonske ploče patentirao je 1894. Augustine Sackett (1841−1914). Otkriću cementa u današnjem smislu su znatno pridonijeli pokusi građevinskog inženjera Johna Smeatona (1724−1792), kojima je 1756. nastojao naći najotporniji mort za obnovu požarom uništenoga svjetionika Eddystone u Engleskoj. Moderna proizvodnja cementa započela je na prijelazu iz XVIII. u XIX. st. Najstarijim opekama smatraju se one stare čak 6000 godina pronađene na arheološkom nalazištu drevnoga grada Babilona. Već su u IV. tisućljeću pr. Kr. u Mezopotamiji najstarije sumerske i asirske građevine bile građene opekama vezanima blatom ili bitumenom. Beton sastava najsličnijega današnjemu iskoristio je 1848. Joseph-Louis Lambot (1814–1887) i pritom prvi uporabio armaturu u betonu. Ipak, ocem armiranoga betona smatra se Joseph Moniere (1823–1906), koji je od betona izrađivao betonske posude za biljke i cvijeće te ih dodatno ojačavao čeličnom žičanom mrežom; svoj je izum izložio na izložbi u Parizu 1867. U XX. st. beton je postao najrašireniji materijal u graditeljstvu, omogućivši veliku raznolikost konstrukcijskih rješenja i oblikovanja. Početci konstruktivne primjene metala datiraju iz davnih vremena. Stari su Grci rabili željezne spone i klinove za povezivanje kamenih blokova u ziđu i stupovima, a gotički i renesansni graditelji su kamene lukove i kupole učvršćivali željeznim zategama i lancima. Važniju su ulogu u građevinarstvu i arhitekturi metalne konstrukcije počele dobivati tek za industrijske revolucije u XVIII. st., kada je počeo razvoj masovne proizvodnje krtoga lijevanog željeza prikladnoga za izradbu stupova, i žilavijega, pročišćenog (pudlovanog) kovanog željeza, prikladnoga za proizvodnju različitih profila strojnim valjanjem (→ željezo; sv. 2). Masovna proizvodnja → čelika (sv. 2) počela je oko 1870.

Industrija građevnoga materijala u Hrvatskoj

Bogata sirovinska osnova te šumsko bogatstvo u Hrvatskoj uvjetovali su rani razvoj proizvodnje građevnoga materijala. Osim prirodnih materijala (drvo, kamen, šljunak, pijesak), od davnina se rabilo vapno koje se proizvodilo u tzv. poljskim pećima, vapnenicama, što je uobičajen naziv za peći nastale izvan naselja, koje su pronađene i u Istri, Gorskom kotaru, gorskim predjelima Slavonije te na obali i otocima. Poznati su ostatci rimskih peći u Vinkovcima (u iskopima kraj Bosuta) i Šćitarjevu (Andautonija), ali i dokazi o važnosti vapna kao građevnoga materijala, poput regulacije cijene vapna Velikoga vijeća Dubrovačke Republike 1400., Splitskoga statuta iz 1312. koji sadržava najstariji pisani izvor o šoltanskom vapnarstvu i dr. Opeka se na području Hrvatske rabila od antike i tijekom srednjega vijeka, a opekarstvo je na prijelazu iz XIX. u XX. st. bilo najrazvijenije na području Srijema, na varaždinskom, bjelovarskom, križevačkom, virovitičkom i požeškom području te u gradu Zagrebu.

Nalazišta nemetalnih → mineralnih sirovina (sv. 2) utjecala su na početak razvoja industrije građevnih materijala, odn. pogoni za njihovu proizvodnju smještali su se na mineralnim ležištima radi isplativosti proizvodnje. Opekarska glina nalazi se u mnogobrojnim ležištima razasutima po sjevernom dijelu Hrvatske, a znatno rjeđe u Lici, Istri, Primorju i Dalmaciji. Na prostoru sjeverno od linije Kupa−Karlovac−Slunj−Una−Sava razvio se niz manjih i većih ciglana prema regionalnim potrebama građevinarstva. Diljem Hrvatske nalaze se ležišta vapnenca pogodna za iskorištavanje, a velika nalazišta prirodnoga pijeska i šljunka nalaze se u porječjima Save, Drave, Kupe i Une te na Grubišnom i Grobničkom polju. Tehničko-građevni kamen dobiva se iz eruptivnih i metamorfnih stijena (dijabaz, andezit, granit, amflbolit, bazalt, albitski rioliti i tuf) te iz karbonatnih i sedimentnih stijena (vapnenac, dolomit, litotamnijski vapnenac, vapnena breča i kremeni pješčenjak). Kamenolomi eruptivnih i metamorfnih stijena pretežno su u sjeverozapadnoj Hrvatskoj (planine koje omeđuju Hrvatsko zagorje) te u slavonskoj regiji. Manja su nalazišta eruptivaca u karlovačko-goranskoj regiji (Pisarovina, Topusko, Fužine) i primorskoj regiji (Vratnik kraj Senja). Kamenoloma karbonatnih i sedimentnih stijena ima u svim regijama, kao i dolomita i vapnenca te mramoriziranoga vapnenca koji služe za dobivanje arhitektonsko-građevnog ili ukrasnoga kamena, ali najpoznatiji su oni u Istri (oko Pazina) i srednjoj Dalmaciji (Brač). U izradbi cementa sirovina je u osnovi smjesa vapnenca i gline u optimalnom odnosu. Stoga je cementna industrija najprije nastajala na područjima prirodnih ležišta sirovina (Zagreb, Split i Pula). Ležišta laporca nalaze se u Zagrebu (Podsused−Kostanjek), Labinu (Koromačno), Splitu i Omišu; ležišta vapnenca za proizvodnju cementa u Zagrebu (Bizek−Podsused), Umagu (Kravlji rt), Puli (Max Stoja), Splitu, Omišu i Našicama (Bukova glava); nalazišta tufa kraj Kutine (Novo brdo−Gornja Jelenska), kraj Krapine (Donje Jesenje), u Zelovu kraj Solina i Lojnicama kraj Podruta.

























Već sredinom XVIII. st. u Zagrebu se proizvodila opeka, isprva ručno, pekla se u primitivnim poljskim pećima loženima drvima i sušila prirodnim putem. Oko 1880. uvedeni su prvi strojevi za njezinu proizvodnju, a izgrađene su i prve kružne peći. Prva tvornica cementa proradila je 1852. u Rovinju, 1865. na splitskom području, a u prvome desetljeću XX. st. i u Zagrebu. Otkopavanje gipsa u Rudama kraj Samobora započelo je početkom XIX. st. U početku se vadio uz željezne i bakrove rude, jer se probijanjem rovova prolazilo i kroz gipsane naslage. Poslije se rudario isključivo gips. Proizvodnja kamena (lomljeni i drobljeni), šljunka i pijeska naglo se razvila gradnjom željezničke i cestovne mreže u Hrvatskoj. Proizvodni kapaciteti građevnih materijala u Hrvatskoj snažnije su se razvili nakon II. svj. rata. Primjerice, proizvodnja 1980. bila je gotovo deset puta veća od one 1939., kada je SR Hrvatska proizvodila znatan udio ukupne proizvodnje građevnog materijala u SFRJ, odn. oblikovanih kamenih blokova za rezanje (57%), rezanih kamenih ploča debljine do 4 cm (51%), zatim debljih od 4 cm (89%), portlandskoga cementa (37%), ostalih vrsta cementa (100%), blok-opeka s vertikalnim šupljinama (45%), uložnih stropnih opeka (72%), fasadne žbuke (80%) i azbestno-cementnoga krovnog materijala (40%).

Tada su djelovala poduzeća koja su ostavila značajan trag u proizvodnji građevnog materijala u Hrvatskoj, od kojih neka djeluju i danas. U skladu s potrebama građevinskoga sektora osnovana su i mnoga nova. Ističu se tvornice za proizvodnju cementa Našicecement iz Našica (danas → Nexe), Dalmacijacement sa sjedištem u Kaštel Sućurcu (danas → CEMEX Hrvatska), → Holcim (Hrvatska) iz Koromačna, → Calucem iz Pule, → Tvornica cementa Sloboda iz Zagreba i dr., od kojih su neka uz proizvodnju ili uporabu kamenih agregata nositelji proizvodnje → betona i betonskih proizvoda u Hrvatskoj, zatim tvornice opeke i crijepa → Ciglana Cerje Tužno, → Ciglane Zagreb, → Dilj iz Vinkovaca, → ICC concept iz Cerovlja, → Opeka iz Osijeka, Industrija građevnog materijala Ilovac iz Karlovca (→ Wienerberger), → Industrija građevnog materijala Lepoglava, Građevni kombinat Međimurje (OOUR Ciglana Šenkovec), proizvođači tehničko-građevnoga kamena (lomljenoga i drobljenoga te drobljenoga pijeska i dr.) → Kamen Sirač (sv. 2), Industrija građevnog materijala Lepoglava, Kamen iz Požege i → Tempo iz Zagreba, arhitektonsko-građevnoga kamena (ukrasnoga kamena) → Kamen (sv. 2) iz Pazina i → Jadrankamen (sv. 2) iz Pučišća na Braču, vapna u Drnišu (GIRK Kalun), Raši (Istarska tvornica vapna) i Siraču (Kamen Sirač i InterCal Croatia), tvornice betonskih građevnih elemenata Jugobeton (→ Jugomont) i → Beton-Lučko iz Zagreba, → Zagorje-Tehnobeton iz Varaždina, → GP Krk, Betoncommerce iz Tinjana, Palace iz Zagreba, Međimurje PMP iz Čakovca i dr., pečenoga gipsa i gipsanokartonskih ploča → Kningips, danas Knauf iz Uzdolja, keramike → Keramika Modus iz Orahovice i → INKER iz Zaprešića, metalnih građevnih konstrukcija → Metal-Projekt i → Zagreb Montaža iz Zagreba, azbestocementnih proizvoda → Salonit iz Vranjica kraj Splita, kamene vune → Rockwool Adriatic sa sjedištem u Potpićnu u Istri, stakla → Lipik Glas (sv. 2), žbuka, fasada, mortova, ljepila, betonskih proizvoda te proizvoda za hidroizolaciju i sanaciju → Samoborka Samobor, zatim drvnoindustrijsko poduzeće → Gaj (sv. 2) iz Slatine, kao i zagrebačka → Industrogradnja, jedno od najvećih građevinskih poduzeća u Hrvatskoj, koja se bavila proizvodnjom građevne stolarije, građevne bravarije, vapna, ljepila, boja, betona, betonskih elemenata i dr.































Godine 2022. u Hrvatskoj je proizvedeno ukupno 3838 t silikatnog pijeska (kvarcni ili industrijski pijesak), 1 045 614 t pijeska poput glinenoga pijeska (kaolinski pijesak, felspatni pijesak, isključujući silikatni pijesak i onaj koji sadržava metale), 3 459 223 t šljunka (oblutak i kremen korišteni za betonske agregate; za posipavanje ceste, željeznicu i dr.), 13 219 110 t vapnenca, dolomita i drugoga karbonatnog kamena za betonske agregate, za posipavanje ceste, željeznicu ili drugu uporabu u građevinarstvu, 3 672 902 t ostaloga drobljenog kamena (isključujući krupni i sitni šljunak, oblutke, kremen, vapnenac, dolomit i drugi karbonatni kamen), 141 085 t sirovog ili grubo klesanog mramora i travertina, 385 259 m² mramora i travertina izrezanog u pravokutne ili kvadratne blokove ili ploče, 27 273 m² blokova, rubnjaka i ploča za pločnike od prirodnoga kamena (isključujući škriljevac), 184 214 t živog vapna, 83 241 t gašenog vapna, 145 575 t gipsa koji se sastoji od pečene sadre ili kalcijeva sulfata, 57 912 t građevnih blokova i opeka od cementa, betona ili umjetnoga kamena, 350 204 t kamenih ploča za opločavanje i sličnih proizvoda od cementa, betona ili umjetnoga kamena (isključujući građevne blokove i opeke), 116 729 t montažnih građevnih elemenata za visokogradnju i niskogradnju od cementa, betona ili umjetnoga kamena, 100 montažnih kuća od betona, 197 990 t (20 479 074 m²) ploča, listova, oplata, crepova, te sličnih proizvoda od sadre ili spojeva na bazi sadre, prevučenih ili pojačanih samo papirom ili kartonom (isključujući proizvode aglomerirane gipsom, ukrašene), 63 593 t cijevi od cementa, betona ili umjetnoga kamena, 2 246 736 t cementnoga klinkera, 2 980 600 t portlandskoga cementa, 437 568 m³ nevatrostalne keramičke građevne opeke za uporabu u zidarstvu (isključujući opeku od fosilnoga silikatnog brašna ili slične silikatne zemlje), 48 283 tisuća komada nevatrostalnih keramičkih krovnih crepova, 189 tisuća komada nevatrostalnih keramičkih proizvoda za građevinarstvo (uključujući dimovode dimnjaka, kape na dimnjaku, dimovode, arhitektonske ukrase, ventilatorske otvore, keramičke letvice; isključujući cijevi, žljebove i sl.), 4 457 357 t gotove betonske smjese, 3709 t keramičkih sudopera i ostale sanitarne opreme od porculana, 200 615 m³ ploča iverice, 64 697 t montažnih konstrukcija zgrada od željeza ili čelika i dr.

GIP Pionir d. o. o., građevinsko poduzeće sa sjedištem u Zagrebu. Pod nazivom Pionir Zagreb d. d. osnovano je 1991. osamostaljenjem zagrebačke poslovne jedinice slovenskog GIP Pionira iz Novoga Mesta. Bavi se segmentom visokogradnje i gradnje investicijskih objekata univerzalnih namjena, osobito izgradnjom stanova za tržište u Zagrebu.

Vlada NR Slovenije osnovala je u Novom Mestu 1947. Splošno industrijsko podjetje (SIP) Pionir s 812 zaposlenih, kao sljednika Okrožnog gradbenog podjetja Novograd (osnovano 1946). Poduzeće je bilo registrirano za izvođenje građevinskih i građevinsko-obrtničkih radova na visokogradnji i niskogradnji. Od 1956. proširilo je poslovanje i na stambenu izgradnju u Zagrebu, a od sredine 1960-ih preuzimalo sezonske poslove na jadranskoj obali. Od 1971. djelovala je operativna podružnica poduzeća u Zagrebu, koja je 1974. postala jedan od devet OOUR-a (OOUR Građevinski sektor Zagreb). Godine 1981. zagrebačka je poslovna jedinica imala 364 zaposlena, a u trenutku pretvorbe u dioničko društvo 1991. približno 200. Od 1989. slovensko poduzeće poslovalo je pod nazivom Pionir p. o., te je zadržalo vlasništvo nad poduzećem Pionir Zagreb do 1996., kada je otišlo u stečaj i prodalo pravo vlasništva nad zagrebačkim društvom Nava banci iz Zagreba (od 2014. Nava banka d. d. u stečaju). Godine 2000. dioničko društvo preoblikovano je u društvo s ograničenom odgovornošću GIP Pionir. Bilo je dijelom Pimont grupe iz Zagreba (2008–19) u sklopu koje su djelovala i poduzeća Paron (osnovano 1994), Gradko (osnovano 1993., od 2021. Mijušković gradnja), Munis (od 2019. Aleks stan, 2021. likvidirano), Framag (osnovano 1994) i Tehnikagradnja (osnovano 1992) iz Zagreba te Matim (osnovano 1990) iz Karlovca.

Tijekom svoje povijesti zagrebačko je poduzeće diljem Hrvatske izvelo impresivan niz zgrada stambene, stambeno-poslovne, turističke i javne namjene, industrijskih hala i dionica cestovne infrastrukture, a sudjelovao je i u izgradnji Žičare Sljeme (otvorena 2022), te i danas posluje kao jedno od vodećih hrvatskih poduzeća tog sektora.

Feil, Ladislav (Zrenjanin, 18. V. 1947 – Zagreb, 1. VIII. 2007), geodet, stručnjak za područje teorije pogrešaka i računa izjednačenja.

Na Geodetskome fakultetu (GF) u Zagrebu diplomirao je 1972. i doktorirao 1985. disertacijom Prilog razmatranju modela ocjene točnosti u nivelmanu visoke točnosti (mentor → S. Klak). Od 1972. bio je zaposlen na GF-u, od 1997. u zvanju redovitoga profesora. Predavao je kolegije Teorija pogrešaka i račun izjednačenja I i II (od 2005. Analiza i obrada geodetskih razmjera), Posebni algoritmi računa izjednačenja, Analiza pouzdanosti geodetskih mjerenja i Analiza i obrada geodetskih mjerenja. Predavao je i na fakultetima u Ljubljani i Sarajevu. Bio je pročelnik Katedre za analizu i obradu geodetskih mjerenja i predstojnik Zavoda za geomatiku od 2005., prodekan (1989–91. i 1995–2003), te dekan GF-a (1991–95).

Područja njegova znanstvenog i stručnog interesa bili su specijalističko područje teorije pogrešaka geodetskih mjerenja, izjednačavanje geodetskih mjerenja, geometrijski nivelman, visinomjerstvo i analiza stabilnosti građevinskih objekata. Bio je voditelj triju znanstvenih projekata verificiranih od Ministarstva znanosti i tehnologije RH i dvaju znanstvenih projekata za potrebe Državne geodetske uprave te je aktivno sudjelovao u realizaciji devet znanstvenih projekata pri GF-u. Uz mnoštvo objavljenih radova autor je sveučilišnih udžbenika Teorija pogrešaka i račun izjednačenja I i II (1989. i 1990). Važan je njegov znanstveni prinos suautorstvo definicije i realizacije novoga hrvatskog visinskog datuma HRVD71 i visinskog sustava HRVS71 koji je odlukom Vlade RH uveden u službenu uporabu na teritoriju RH. Za osobite zasluge u znanosti odlikovan je Redom Danice hrvatske s likom Ruđera Boškovića 2006.

Hrvatska udruga za organizaciju građenja (HUOG), udruženje gospodarstvenika, stručnjaka, znanstvenika, istraživača, obrazovnih djelatnika koji djeluju u stručnom, znanstveno-istraživačkom i obrazovnom području organizacije građenja. Glavni inicijatori za osnivanje bili su djelatnici Zavoda za organizaciju i ekonomiku građenja Građevinskoga fakulteta u Zagrebu. Na Trećem jugoslavenskom simpoziju o organizaciji građenja 1989. osnovano je Društvo za organizaciju građenja Hrvatske, a prvi predsjednik bio je Danijel Režek. Svrha osnivanja bila je promicanje primjene znanstvenih postignuća, poticanje suvremenoga vođenja projekata te razvoja tehnologije i organizacije građevinske proizvodnje, poticanje organizacije građenja u gospodarstvu i briga o etici poziva. Godine 1998. uz promjene u Statutu naziv društva promijenjen je u današnji. HUOG samostalno i u suradnji izdaje knjige, sveučilišne udžbenike i zbornike sažetaka sa skupova. Suorganizator je skupova, radionica, domaćih i međunarodnih konferencija vezanih uz područje organizacije, tehnologije i menadžmenta u graditeljstvu s ciljem stvaranja mreže stručnjaka, znanstvenika, istraživača i drugih osoba zainteresiranih za podizanje izvrsnosti u graditeljstvu. Od 2024. predsjednik je Ivica Završki.

Hrvatski savez građevinskih inženjera (HSGI), udruga građevinskih stručnjaka osnovana kao savez regionalnih, gradskih i strukovnih udruga i organizacija građevinske struke. Sljednik je Kluba inžinira i arhitekta utemeljenoga 1878. u Zagrebu. Više puta mijenjao je ime; od 1992. djelovao je kao Hrvatsko društvo građevinskih inženjera i postao sastavni dio Hrvatskog inženjerskog saveza, a 1997. promijenio je naziv u današnji. Danas HSGI udružuje više od 3000 inženjera u temeljnim društvima i posebnim specijaliziranim strukovnim udruženjima, članovima Saveza. Djeluje s ciljem okupljanja inženjerskih udruga radi unapređenja graditeljske struke i promicanja etike inženjerskog poziva; usklađuje rad članova i daje im poticaj u znanstvenoistraživačkom radu u području graditeljstva; skrbi o stručnom usavršavanju putem seminara i predavanja koji su dio sustava trajnog obrazovanja građevinara ili priprema stručnih ispita, organizira simpozije i savjetovanja te stručna predavanja; surađuje s domaćim i inozemnim udrugama, odgovarajućim ministarstvima te znanstvenim ustanovama i građevinskim fakultetima. HSGI je od 1953. izdavač časopisa → Građevinar, a danas i zbornika radova Sabora hrvatskih graditelja, znanstvenih i stručnih knjiga te udžbenika fakulteta za građevinarstvo u Zagrebu, Splitu, Rijeci i Osijeku. Predsjednica je Saveza od 2017. Mirna Amadori.

Hrvatsko društvo krajobraznih arhitekata (HDKA), udruženje osnovano 1992. u Zagrebu koje koordinira strukovne interese krajobraznih arhitekata na području Republike Hrvatske te uspostavlja odnose s drugim nacionalnim i međunarodnim organizacijama i institucijama. Djeluje s ciljem afirmiranja i razvijanja krajobrazne arhitekture održivoga uređenja prostora, očuvanja i zaštite krajobraza, prirode i okoliša, podizanja razine kvalitete življenja i kulture. Sljednik je Udruženja pejzažnih arhitekata Jugoslavije osnovanoga 1983. u Dubrovniku. Sudjeluje u stručnoj i znanstvenoj izobrazbi krajobraznih arhitekata. Od 1994. član je Međunarodne organizacije krajobraznih arhitekata (IFLA), a od 2010. Europske organizacije krajobraznih arhitekata (EFLA). Od 2011. redovito sudjeluje u programu Svjetski mjesec krajobrazne arhitekture koji je 2006. pokrenula IFLA, a od 2014. suorganizator je godišnjega međunarodnog stručnog skupa Krajobraz–krajina–pejzaž.

Institut građevinarstva Hrvatske (IGH), organizacija za istraživanje i razvoj u građevinarstvu osnovana 1949. u Zagrebu kao Laboratorij građevinarstva Zagreb; danas nosi naziv Institut IGH.

Osnovao ga je Biro za unapređenje građevinarstva pri Ministarstvu građevina NR Hrvatske kao mali terenski laboratorij s ukupno četiri radnika. Isprva se bavio osnovnim ispitivanjem kvalitete materijala i radova za potrebe građevinskih poduzeća. Prvotne prostorije bile su u prizemnici poduzeća Hidroelektra na današnjem Zelenom trgu u Zagrebu. Prvi mu je voditelj bio Kuzma Franulović, od 1951. vodio ga je Vladimir Bedeković, a od 1966. Stanko Manestar; dugogodišnji je tehnički direktor bio Ivan Celmić (1957–81). Od 1950. laboratorij je poslovao u okviru Generalne direkcije za građevinarstvo, zatim Savjeta za građevinarstvo i komunalne poslove NRH, te Odjela za privredu Narodnog odbora grada Zagreba. Usprkos teškoćama laboratorij se postupno kadrovski ekipirao i nabavio potrebnu opremu, te je do 1956. obuhvaćao referade za cestogradnju (voditelj I. Celmić), inženjersku geologiju (Mirko Fijember) i statička ispitivanja (→ Rajko Kušević), Laboratorij za mehanička ispitivanja materijala (K. Franulović) i Asfaltni laboratorij (Marijan Gabrić) te Odjel za mineraloško-petrografska ispitivanja (Ljubo Šarić). Provodio je ispitivanja veziva, agregata, bitumena i vode, geomehaničkih svojstava tla, mehaničkih i fizikalnih svojstava građevnih materijala i elemenata, dimenzioniranje i projektiranje temelja, davao je mišljenja i obavljao revizije u području proračuna i izvedbi konstrukcija. Godine 1956. laboratorij je i formalno prerastao u Institut građevinarstva Hrvatske (IGH), ustanovu sa samostalnim financiranjem.







Institut se ubrzano razvijao, a od 1959. počeli su se graditi odgovarajući prostori na lokaciji u Folnegovićevu naselju u Zagrebu gdje je, uz mnoge nadogradnje tijekom vremena, smješten i danas. Iste je godine osnovana ispostava IGH-a u Splitu. Godine 1961. formirana je znanstvenoistraživačka Studijska grupa, a 1962. Institut je dobio status znanstvene ustanove. Unatoč tomu nastavio je svoju misiju usmjerenu ponajprije zadovoljenju potreba građevinskih poduzeća i sektora, ali zasnovanu na znanstvenim osnovama koje je u tu svrhu i sam razvijao. IGH se tada sastojao od odjela za beton i kamen (Đorđe Vikrestov), ceste (I. Celmić), fundiranje (Tvrtko Shek), prefabrikate i montažnu izgradnju (Miroslav Helebrant), kemijska ispitivanja anorganskih veziva i keramičarska ispitivanja (Matija Ferić), metale (→ Artemije Šahnazarov; sv. 1), ispitivanje organskih veziva i asfalta (M. Gabrić), mehanička ispitivanja anorganskih veziva (Anatol Čališev), statičke konstrukcije (Viktor Steinman), a uz onu splitsku, osnovane su i ispostave u Osijeku i Rijeci.

Početkom 1967. IGH-u je pripojen Geotehnički institut iz Zagreba, djelatnosti kojega su zajedno s kadrovima uklopljene u postojeće strukture. U Folnegovićevu naselju izgrađeno je velika hala za statička i dinamička ispitivanja građevnih elemenata, osnovan je terenski laboratorij u Sisku, a potom i u Karlovcu (1969), Dubrovniku i Puli (1970), Varaždinu, Zadru i Šibeniku (1973). Od 1973. IGH je organiziran u devet OOUR-a: Institut za konstrukcije i materijale (→ Dražen Aničić, potom Vinko Čandrlić), Institut za cestogradnju (Josip Wurzberg), Institut za geotehniku (Zvonko Tušar, Ivan Višić), Zavod za zgradarstvo (Andrija Hikec, Ante Radas), Tehničke uslužne djelatnosti, Zavod za ispitivanje materijala u Splitu, Osijeku i Rijeci, te Zajednički poslovi.

Nakon više godina suradnje i obavljanja priprema, IGH se 1977. udružio s Građevinskim fakultetom iz Zagreba stvorivši jedinstvenu znanstvenu, nastavnu i stručnu organizaciju – Građevinski institut (GI) s OOUR-ima: Fakultet građevinskih znanosti u Zagrebu, Fakultet građevinskih znanosti u Splitu, Zavod za materijale i konstrukcije u Osijeku, Zavod za materijale i konstrukcije u Rijeci te Radna zajednica. Potkraj iste godine u sastav Instituta uklopljene su Viša tehnička građevinska škola i Viša tehnička škola za građevinsku industriju i građevinarstvo iz Zagreba. Udruživanjem riječkog Zavoda za materijale i konstrukcije s Fakultetom graditeljstva iz Rijeke 1982. taj je OOUR GI-ja preimenovan u Fakultet građevinskih znanosti u Rijeci, dok je istoimeni osječki zavod nakon udruživanja s Višom tehničkom građevinskom školom iz Osijeka 1983. preimenovan u Fakultet građevinskih znanosti u Osijeku. Tako je u Građevinskom institutu bilo 1500 zaposlenih s više od 450 istraživača, od kojih 300 u zvanju doktora i magistra znanosti. U trenutku reorganizacije 1977. zagrebački je OOUR Fakultet građevinskih znanosti, kao kadrovski najekipiraniji, imao zavode: za betonske i zidane konstrukcije (predstojnik → Zlatko Kostrenčić, tehnički rukovoditelj Velimir Ukrainčik), za geotehniku (→ Ervin Nonveiller, I. Višić), za hidrotehniku (→ Mladen Žugaj, Ivan Gulić), za matematiku (pročelnik Željko Pauše), za metalne i drvene konstrukcije (→ Marijan Ivančić, → Vuk Milčić), za organizaciju i ekonomiku građenja (Josip Klepac, Vladimir Škrbina), za prometnice (→ Aleksandar Klemenčić, Ivan Banjad), za tehničku mehaniku (→ Milutin Anđelić, D. Aničić), za zgradarstvo (→ Radovan Nikšić, Ante Radas) dok je dekan fakulteta bio → Veselin Simović, a poslovni direktor Boško Delić.

U Institutu su se obavljala intenzivna znanstvena istraživanja u svim područjima građevinarstva. Eksperimentalni rad odvijao se u dobro opremljenim laboratorijima, a mnoga su se istraživanja provodila i na terenu. Stručni djelokrug rada obuhvaćao je konzalting, izradbu idejnih i glavnih projekata, ispitivanje materijala i konstrukcija, nadzor izgradnje, sanacije, pokusna opterećenja građevina i pripremu dokumentacije za tehnički prijam. Ipak, u rutinskim stručnim poslovima nije nastojao biti konkurencija gospodarskim subjektima koji su ih obavljali, već je, usmjerivši se na znanstveni rad i visokostručne probleme, većinom bio potpora njima. Institut je bio aktivan i u području donošenja građevinskih normi, te je u njegovu sastavu djelovala Služba za standardizaciju. U sklopu nakladničke djelatnosti izdao je više desetaka znanstvenih i stručnih knjiga i udžbenika te znanstvene i stručne serijske publikacije Zbornik radova (1974), Civil Engineering Institute Abstracts (1984–90), Informativni list znanstveno istraživačke organizacije Instituta građevinarstva Hrvatske (1974), Informativni list Građevinskog instituta (1978–89) i dr.

Osamostaljenjem Hrvatske i u okružju novih društvenih prilika, Građevinski institut je 1991. podijeljen na dotadašnje sastavnice, te su se iz njega izdvojili fakulteti u Zagrebu (→ Građevinski fakultet u Zagrebu), Splitu (→ Fakultet građevinarstva, arhitekture i geodezije), Rijeci (→ Građevinski fakultet u Rijeci) i Osijeku (→ Građevinski i arhitektonski fakultet Osijek) te kao svojevrstan nasljednik početne organizacije Institut građevinarstva Hrvatske d. o. o. Ponovno uspostavljeni IGH iste je godine upisan u registar znanstvenoistraživačkih organizacija. Organiziran je u zavode (za betonske i zidane konstrukcije, za geotehniku, za hidrotehniku, za metalne konstrukcije, za organizaciju građenja, za prometnice, za zgradarstvo) i poslovne centre (Split, Rijeka, Osijek) te službu općih poslova. Godine 1994. obavljena je pretvorba i privatizacija Instituta, koji od siječnja 1995. posluje kao dioničko društvo. Tada je u IGH-u bilo zaposleno oko 730 radnika, od čega 18 doktora znanosti, 50 magistara te 213 stručnjaka s visokom stručnom spremom i 65 s višom. U njemu se izrađuju nacionalni propisi i norme za projektiranje, za podobnost materijala, za zaštitu okoliša i dr., uključen je u procjenu ratnih šteta i obnovu porušenih građevina i naselja, sudjeluje u izgradnji infrastrukturnih objekata (ceste, autoceste, vodovodi, dalekovodi, hidrocentrale, mostovi i dr.). Raspolaže poslovnim prostorima u Zagrebu (Folnegovićevo naselje), Splitu, Rijeci, Osijeku, Karlovcu, Varaždinu, Zadru, Puli, Sisku, Slavonskom Brodu, Dubrovniku i Šibeniku te raznovrsnom laboratorijskom i računalnom opremom i voznim parkom sa 115 vozila. Od 2009. nosi naziv Institut IGH, dioničko društvo za istraživanje i razvoj u graditeljstvu. U posljednje je doba višekratno prošao organizacijske promjene, osnivao sestrinska poduzeća i podružnice u zemlji i inozemstvu.







Godine 2023. Institut je imao 384 radnika, osam ovisnih društava i jedno pridruženo, podružnice u Gruziji, Sjevernoj Makedoniji, Armeniji, Mađarskoj i na Kosovu te predstavništvo u BiH. U osnovi su ga činili Zavod za projektiranje (Bim odjel, odjeli za projektiranje prometne infrastrukture, konstrukcija, promet i studije, arhitekturu i prostorno planiranje, geotehničko projektiranje, hidrotehničko projektiranje, ekologiju i zaštitu okoliša, ispitivanje, sanacije i gospodarenje građevinama, geotehnička istraživanja), Zavod za stručni nadzor i vođenje projekata (odjeli za stručni nadzor Zagreb, Osijek, Rijeka, Split), Zavod za materijale (Mjeriteljski laboratorij, laboratoriji za metale, materijale i konstrukcije, Geotehnički i Hidrotehnički laboratorij, laboratoriji za prometnice, građevinsku fiziku, veziva i ekologiju, materijale i konstrukcije u Osijeku, Splitu i Rijeci), Zavod za energetiku (odjeli za nuklearne elektrane, za obnovljive izvore energije, za termoelektrane, trafostanice, prijenosne vodove), te regionalni centri Split, Osijek i Rijeka. I dalje je vodeće konzultantsko poduzeće za inženjerske usluge iz područja graditeljstva u Hrvatskoj te jedna od vodećih takvih organizacija u Srednjoj i Jugoistočnoj Europi. U stručnom se smislu orijentirao na projektiranje svih vrsta građevina od izradbe idejnih rješenja do izvedbenih projekata, kontrolu i osiguranje kakvoće građevnih proizvoda i usluga te istraživanje materijala i građevnih konstrukcija (akreditiran je za približno 600 laboratorijskih ispitivanja), izradbu investicijskih i tehnoloških studija, ekoloških projekata, provedbu terenskih istražnih radova, stručnog nadzora izvedbe građevina, tehnički konzalting, i dr.







Šterk, Vladimir (Zagreb, 5. I. 1891 – Zagreb, 6. III. 1941), arhitekt, zapažen po međuratnim realizacijama stambene i poslovne arhitekture.

Diplomirao je arhitekturu 1921. na Češkom tehničkom sveučilištu (ČVUT) u Pragu. Nakon povratka u Zagreb isprva je radio u tehničkoj poslovnici građevinskog poduzeća Špiller, Juzbašić i Šurina, a potom u arhitektonskom atelijeru → Ignjata Fischera (1921–23), gdje mu je bio suradnik na projektima Gradske štedionice na Jelačićevu trgu, Zagrebačkoga zbora u Martićevoj ulici i dr. Od 1923. u vlastitu je uredu djelovao kao ovlašteni arhitekt u Zagrebu. Uz to, radio je i u Gradskom građevnom uredu (1924–25) te bio asistent na Tehničkome fakultetu u Zagrebu (1924–26). U ranim djelima stvarao je pod utjecajem historicizma, a potom i u duhu moderne. Među njegovim mnogobrojnim zagrebačkim realizacijama ističu se poslovna zgrada na Savskoj 23 (danas Obrtnička škola; 1922), škola Zavrtnica u Ulici Ljudevita Posavskog 10 (danas SUVAG; 1924–25), stambene i poslovne zgrade u Gundulićevoj 3 (1926–27), Draškovićevoj 30 (1928–29), Ilici 15 (1929–30), Dežmanovoj 8 (1935), na uglu Britanskog trga 12 i Ilice (1927–28), Prilaza Gjure Deželića 85 i Krajiške (1930–31) te Draškovićeve 30 i Đorđićeve (1930–31), vile na Tuškancu 90 (1925) i Jabukovcu 39 (1931), te planinarski dom Runolist na Medvednici (1935–36). S Jovanom Korkom, Đorđem Kiverovim i Đorđem Krekićem projektirao je uredsku zgradu i veliku dvoranu Radničke komore na Trgu Petra Krešimira IV. 2 (poslije Radnički dom Đuro Salaj; 1935–38) i Javnu burzu rada u Zvonimirovoj 15 (1935–37). Gradio je i u Osijeku, Slavonskom Brodu i drugdje.













Tišina, Franjo Zvonimir (Zagreb, 10. X. 1910 – Zagreb, 25. I. 1984), arhitekt, zapažen po stambenoj i javnoj arhitekturi.

Diplomirao je 1938. na Arhitektonskom otsjeku Tehničkoga fakulteta (→ Arhitektonski fakultet) u Zagrebu. Radio je kao projektant u građevnom poduzeću Zorislava Franjetića (1938–40) te vodio samostalni atelijer (1941–55). Nakon odlaska u Austriju surađivao je u atelijerima Hansa Krainza u Grazu (1955–56), Antona Liebea u Beču (1956–57), Fritza Pfeffera u Beču (1957–63., 1968–70., 1973–81), te Ferdinanda Riedla u Beču (1970–72), gdje je radio i kao samostalni projektant (1964–67).

U početnom se razdoblju karijere iskazao kao autor visokoocijenjenih natječajnih radova, među kojima se ističu Sveučilišna klinika na Šalati (1941., s → V. Turinom), hotel s plivalištem u Preradovićevoj ulici (1942), Dječji grad u Maksimiru (1943), sveučilišni konvikt Napredak na Tuškancu (1944) u Zagrebu i dr. Nakon II. svj. rata je u Zagrebu izveo koncertnu dvoranu bivšega Doma Armije u Zvonimirovoj ulici (1946–49), stambene zgrade u Zvonimirovoj 39 i 45, Makančevoj 15–17, na uglu Zvonimirove 77 i Heinzelove 24–26, Bogišićeve 9 i Vrbanićeve 21, Vrbanićeve 1–3 i Crvenoga križa 11, Ljudevita Posavskog 19 i Crvenoga križa 18–20 (1949–51), pregradnju Dječačkog sjemeništa za Vojnu bolnicu (1949–51) i prijamnu halu Vojne bolnice na Šalati (1953) te mnogobrojna uređenja unutarnjih prostora (npr. trgovina obuće Sloga u Ilici 12 u Zagrebu, 1952; izložbena hala današnjega Tehničkog muzeja Nikola Tesla za kongres KPJ, 1952; Gradska vijećnica u Rijeci, 1954), a bavio se i oblikovanjem namještaja (stolac metalne konstrukcije s plastičnom presvlakom za bar u Poreču, 1955). U Beču je projektirao stambene zgrade u Prinz-Eugen-strasse 28 (1961), Böcklinstrasse 3 (1961) i Schüttelstrasse 23–25A (1968), stambenu zgradu s dječjim vrtićem Gradske općine u Marxergasse 12 (1967–69), pristanišnu zgradu zračne luke Schwechat (1958–62), hotel Hilton (1973., s F. Pfefferom), tvorničku i upravnu zgradu kompanije Coca-Cola (1976) i dr.