Tončić, Kamilo (Zadar, 28. X. 1878 – Split, 29. VI. 1961), građevinski inženjer i kulturni djelatnik, jedan od najistaknutijih predstavnika secesijske arhitekture u Splitu.

Diplomirao je 1900. građevinarstvo na Tehničkoj visokoj školi u Beču. Nakon diplome radio je kao građevinski pristav u Ministarstvu željeznica u Beču, potom pri Direkciji željeznica u Trstu, te kao zamjenik prometnoga upravitelja Željezničke postaje Split. U Splitu je 1907. osnovao i vodio Obrtničku strukovnu školu (danas Škola za dizajn, grafiku i održivu gradnju – Split), a u tom je razdoblju bio imenovan i na različite nadzorničke i povjereničke dužnosti u tadašnjem obrazovnom sustavu. Godine 1910. u Splitu je osnovao i vodio Pokrajinski muzej za narodni obrt i umjetnost (danas Etnografski muzej), 1931. Galeriju umjetnina, a 1930. pokrenuo je projekt Banovinske poslovnice koja je unapređivala domaću radinost u Dalmaciji i Bosni.









Kao graditelj slijedio je bečku secesiju pod utjecajem Otta Wagnera; u tom je stilu do I. svj. rata realizirao u Splitu više zgrada među kojima se ističu: Sumporno kupalište u Marmontovoj ulici 4 (1903), zgrada Savo ugrađena u južno pročelje Dioklecijanove palače (1906–07), Hrvatski dom u Tončićevoj 1 (1906–08) i stambeno-poslovna zgrada Savo na Morpurgovoj poljani 2 (1912). Nakon I. svj. rata izveo je vlastitu vilu na Dobrome (s K. Benešom, 1922).













Roksandić, Dragan (Rudeži kraj Dvora na Uni, 9. VII. 1934 – Zagreb, 2. V. 2023), dizajner, specijaliziran za dizajn interijera i namještaja.

Diplomirao je 1960. na Odjelu za unutarnju arhitekturu i dizajn beogradske akademije primijenjenih umjetnosti. Godine 1960–70. radio je u poduzeću → Exportdrvo u Zagrebu (sv. 2), od 1965. kao voditelj Odjela za oblikovanje, potom se zaposlio u Drvnoindustrijskom poduzeću (DIP) Čabar (→ Goranprodukt; sv. 2), gdje je radio do 1976., kada je prešao u poduzeće Drvo Rijeka. Godine 1985. ponovno se zaposlio u Exportdrvu, a od 1990. do umirovljenja 1994. djelovao je kao samostalan umjetnik.







Samostalno ili kao voditelj tima projektirao je uređenja prodajnih, poslovnih i stambenih prostora te dizajnirao programe za više tvornica namještaja. Njegov dizajn obilježava modernistički koncept, s naglaskom na funkcionalnost, modularnost i višestruku namjenu. U suradnji sa → Stjepanom Planićem se 1960-ih u okviru Exportdrva bavio oblikovanjem i uređenjem sajamskih nastupa poduzeća. U istom razdoblju izveo je i više projekata kao vanjski suradnik drvnoindustrijskih poduzeća Novoselec, Karlovac i Sisak. Jedno je od njegovih istaknutijih ostvarenja oblikovanje interijera prodajnoga salona novootvorene robne kuće Exportdrva (danas zgrada Zagrebačkog holdinga u Vukovarskoj 41) u Zagrebu 1967. U sklopu DIP-a Čabar projektirao je višenamjenski komponibilni namještaj, a u poduzeću Drvo uređivao je prostore za sajamske nastupe i redovitu prodaju. U suradnji s → Vladimirom Robotićem 1984. je za tvornicu namještaja Hrast iz Čakovca razvio namještaj sistema Ro-Ro. Zauzimao se za institucionalizaciju dizajnerske struke te bio jedan od pokretača današnjega → Hrvatskog dizajnerskog društva (1983). Radovi su mu bili prikazani na mnogim skupnim te na samostalnim retrospektivnim izložbama (Ambienta na Zagrebačkom velesajmu, 2006; Škola primijenjene umjetnosti i dizajna u Zagrebu, 2008). Dobitnik je mnogobrojnih nagrada i priznanja, među ostalima nagrada Zlatni ključ (1972) i Srebrni ključ (1985) na Međunarodnom sajmu namještaja u Beogradu.







Radić, Smiljan (Radic, Radic Clarke) (Santiago, Čile, 21. VI. 1965), arhitekt, jedan od najznačajnijih suvremenih čileanskih i latinskoameričkih arhitekata.

Hrvatskoga je podrijetla. Diplomirao je 1989. na Čileanskome papinskom katoličkom sveučilištu u Santiagu (Pontificia Universidad Católica de Chile). Usavršavao se 1990–92. u institutu Andrea Palladio u Vicenzi i Sveučilišnom institutu za arhitekturu u Veneciji (danas Università Iuav di Venezia), nakon čega je neko vrijeme boravio u Grčkoj gdje je 1994. pobijedio na međunarodnom natječaju Platía Eleftería u Heraklionu na Kreti. Od 1995. djeluje u vlastitu arhitektonskom birou u Santiagu. Tijekom 2007. bio je gostujući profesor na Teksaškom sveučilištu u Austinu, 2008. na Harvardovu sveučilištu u Cambridgeu.

Projektirao je diljem svijeta. Njegov opus obilježava istraživanje granica i propitkivanje arhitekture i umjetničkih instalacija, pa nerijetko pruža doživljaj nematerijalnih graditeljskih elemenata poput mirisa, zvukova, svjetlosti i opipa. Projekt La Casa Chica (Talca, Čile, 1995) prvi je u nizu njegovih »skloništa« (španjolski refugios) te ujedno i prvi zajednički rad s kiparicom Marcelom Correom s kojom često surađuje. Značajna su njegova ostvarenja paviljoni Serpentine Gallery Pavilion u Londonskom Hyde Parku (2014) i Vatikanska kapela na Venecijanskom bijenalu (2018), autobusna postaja u Krumbachu, Austrija (2014), vinarija VIK u Millahueu, Čile (2014., s Loretom Lyonom), Centar za izvedbene umjetnosti NAVE u Santiagu (2015), kazalište Biobío u Concepciónu, Čile (2018), umjetnička instalacija Drops kraj Baške na Krku (s M. Correom, 2020), više obiteljskih kuća i kuća za odmor u Čileu i dr. Sudjelovao je na međunarodnim izložbama u Tokiju (2010., 2016), Veneciji (2010., 2018), Hiroshimi (2012), Zagrebu (2015), New Yorku (2018). Arhiv njegova projekta Kuće za pjesmu pravom kutu (House for the Poem of the Right Angle) dio je stalne kolekcije Odjela za arhitekturu i dizajn u Muzeju moderne umjetnosti MoMa u New Yorku. Dobitnik je mnogobrojnih nagrada, od kojih se ističu nagrada Udruženja arhitekata Čilea za najboljeg arhitekta mlađega od 35 godina (2001), Design Vanguard Award časopisa Architectural Record (2008), nagrada časopisa Oris (2015) te Arnold W. Brunner Memorial Prize Američke akademije umjetnosti i književnosti (2018). Počasni je član Američkog instituta arhitekata (2009). Za dopisnoga člana HAZU-a izabran je 2020.













Florschütz, Feliks (Srećko) (Vukovar, 10. V. 1882 – Zagreb, 24. III. 1960), arhitekt, predstavnik kasnosecesijske i moderne arhitekture.

U zagrebačkoj Obrtnoj školi maturirao je 1898. na dekorativno-slikarskom odjelu te 1902. na građevinsko-obrtnom odjelu. U Münchenu je 1904–06. polazio Visoku kraljevsku bavarsku tehničku školu. Usavršavao se u atelijeru → Josipa Vancaša u Sarajevu 1907. U Zagrebu je radio u građevinskim poduzećima Kaučić–Florschütz–Gyketta od 1909., Srećko Florschütz i drug od 1913. te Srećko Florschütz i braća Hintermeier 1921–27., poslije samostalno.







Isprva je projektirao u secesijskom stilu, potom u oblicima monumentalnog klasicizma, postupno reducirajući dekorativne elemente te prihvativši modernistička rješenja. Važnija su mu ostvarenja u Zagrebu trokatnice Čobalj u Ilici 144 (1910), Jakoby (1910–11) i Kiseljak (1910–11) u Gajevoj 55 i 53 u kasnosecesijskim oblicima, uglovnice Dobrolowsky u Nazorovoj 2 (1912) i Kajfeš u Kačićevoj 2 (1913), zgrade Mašek na Mažuranićevu trgu 7 (1914), Müller u Masarykovoj 10 (1924), Weller u Đorđićevoj 6 (1930) i Dirnbacher u Gundulićevoj 21 (1930) te obiteljske kuće Zeissler (1920) i Hahn – Weismayer (1921) na Medveščaku 50 i 60–62, Horvat u Kušlanovoj 21 (1923) te Mazzura – Marov u Jurjevskoj 27B (1928). Primjenjujući suvremene metode konstrukcija, podigao je pogone Ljevaonice metala i tvornice alata Braća Ševčik (poslije Prvomajska) u Ulici grada Mainza 20 (1920–23) te zgradu kina Europa (1924–25) s prolazom između Varšavske i Masarykove ulice. Zapažen mu je i rad na izgradnji u požaru uništenoga sela Kolarec kraj Križevaca (1938–41). Nakon II. svj. rata realizirao je zgrade poljodjelskih zadruga u Visokom kraj Novog Marofa (1947–52) i Gornjoj Rijeci kraj Križevaca (1955–56) te zgradu općine u Svetom Ivanu Zelini (1950-ih).







industrijska arhitektura, zgrade i sklopovi projektirani i izgrađeni za potrebe industrijske proizvodnje. Odnosi se ponajprije na tvornice, ali u užem smislu obuhvaća i radionice, skladišta, infrastrukturne zgrade (elektrane, plinare, vodovod i dr.) i zgrade transporta. Industrijski sklopovi obuhvaćaju i strukture vezane uz sve faze proizvodnje i distribuciju proizvoda primarnoga i sekundarnog sektora, a uključuju i rudnike, rafinerije i prateće strukture. U širem smislu industrijski sklop može obuhvaćati i upravne zgrade, zgrade za stanovanje, obrazovanje, društvene domove, sakralne građevine, sportske terene, spomenike i parkovne ambijente unutar sklopa.

Industrijska arhitektura počela se razvijati u XVIII. st. nakon industrijske revolucije i početkom primjene novih materijala (željeza, stakla i dr.). Preduvjet industrijalizacije bio je razvoj željeznice, koja se od XIX. st. koncentrično širila od zapadne prema istočnoj i južnoj Europi. Hrvatska se industrijalizirala tijekom XIX. st., a intenzivnije nakon završetka I. svj. rata. Industrijalizacija se širila od zapada prema istoku, te je isprva zahvatila Rijeku i Zagreb. Specifičnost tipologije industrijske arhitekture obuhvaća nekoliko komponenti: utilitarnost proizvodnih pogona, rana redukcija dekorativnosti lišena uzora iz prošlih razdoblja te uporaba novih materijala i konstruktivnih sustava radi smještaja velikih strojeva (lijevanoga željeza, kovanoga željeza, čelika, armiranoga betona; → metalne konstrukcije, → beton). Industrijska je arhitektura novim konstruktivnim tehnikama tijekom XIX. st. snažno utjecala na razvoj arhitekture općenito, te anticipirala razvoj moderne arhitekture početkom XX. st.

Industrijska baština

Industrijska baština osim tvornica, odnosno zgrada za proizvodnju i preradbu materijalnih dobara i skladišnih zgrada, obuhvaća zgrade za stanovanje, obrazovanje i vjerske zgrade uz industrijske sklopove, u širem smislu industrijske krajolike, a u užem smislu također strojeve i inventar, te artefakte proizvodnje i arhitektonsko-građevinsku dokumentaciju. Nasljeđe tehničke kulture u širem smislu obuhvaća i infrastrukturne objekte (spremnike za plin, vodotornjeve), energane, tržnice, kolodvore i dokove. Industrijska arhitektura se kasno revalorizira. Zbog vrijedne lokacije u širim središtima gradova, solidne konstrukcije i prepoznatljiva oblikovanja vrijedan je element urbane morfologije. Zbog učestalih destrukcija industrijske arhitekture i procesa deindustrijalizacije od kraja 1960-ih razvila se industrijska arheologija, interdisciplinarna metoda koja teži istraživanju i očuvanju vrijednih industrijskih sklopova. U Hrvatskoj je proces deindustrijalizacije osobito intenzivan od 1990-ih zbog gubitka tržišta na području bivše Jugoslavije, Domovinskoga rata, promjene društveno-političkoga sustava iz socijalističkoga u kapitalistički i procesa privatizacije. Mnogi su industrijski sklopovi prazni, prepušteni propadanju, dok s druge strane kvalitetne obnove napuštenih industrijskih zgrada dobivaju najviše strukovne nagrade, dokazujući da prenamijenjena industrijska arhitektura slojevitošću povijesnoga i suvremenoga znatno pridonosi regeneraciji suvremenoga grada.







Zagreb

Glavni grad Hrvatske Zagreb intenzivno se industrijalizirao i urbanizirao nakon izgradnje željezničke pruge 1862., ogranka pruge Austrijskih željeznica, koja povezuje prugu Trst–Rijeka, od Zidanoga Mosta preko današnjega Zapadnog kolodvora do Siska i plovnoga puta prema Slavoniji.

Prije izgradnje željezničke pruge proizvodni su se pogoni grupirali uz potok Medveščak, prirodnu granicu dvaju srednjovjekovnih naselja Gradeca i Kaptola. Vodotok kao primarni čimbenik lociranja proizvodnih sklopova predstavljao je pogonsku snagu ali i važan tehnološki element u proizvodnji. Stoga je i najjači industrijski pogon bila Kraljevska povlaštena zagrebačka tvornica koža izgrađena u Kožarskoj, odnosno Medvedgradskoj ulici. Prvu zgradu realizirao je graditelj → Janko Jambrišak 1869. Sjevernu historicističku longitudinalnu zgradu od opeke uz Medvedgradsku, tzv. novu tvornicu realizirao je → Janko Holjac 1899–1900. Kožara je primjer kako su tvornice isprva projektirali graditelji, a potom su pojedine projekte preuzimali akademski obrazovani arhitekti koji su zgrade oblikovali znatno suzdržanije od zgrada drugih tipologija u svome opusu. U sklopu je jasna evolucija konstruktivnih tehnika, od masivnih zidova od opeke, skeletnoga sustava s drvenim stupovima na katnim etažama i lijevanim željeznim stupovima u prizemlju nove tvornice do armiranobetonskoga skeletnoga sustava (dvorišna zgrada → Martin Pilar, 1896; dogradnje J. Holjac, potom Slavko Benedik i → Aladár Baranyai, obnova nakon požara → Josip Dubský, 1926). Nakon prosvjeda građana zbog zagađenja zraka i vode proizvodnja je obustavljena, a sjeverni je sklop prenamijenjen u današnju Gliptoteku HAZU-a za smještaj zbirke gipsanih odljeva Antuna Bauera, koja je otvorena 1945. To je rani primjer prenamjene industrijskoga sklopa za kulturne svrhe, a 2024. kompleks je u postupku cjelovite obnove nakon potresa 2020., prema projektu Davora Matekovića i arhitektonskoga biroa Proarh.







Nakon što su Ugarske željeznice 1873. izgradile željezničku prugu (Budimpešta–Zagreb–Rijeka), uz nju su se počeli graditi industrijski sklopovi. Paromlin – Kraljevski povlašteni zagrebački parni i umjetni mlin građen je postupno uz Trnjansku cestu i prije izgradnje Glavnoga kolodvora (Ferenc Pfaff, 1892) i pruge. U njemu je 1862. bio instaliran prvi parni stroj u Zagrebu. Najstarija sačuvana je sjeverna historicistička zgrada ravnateljstva, djelo J. Jambrišaka (1880), a pregradnju i preoblikovanje ostvario je → Đuro Carnelutti (1895–1900). Nakon požara u kojem je izgorjela izvorna zgrada paromlina, poduzeće → Hönigsberg i Deutsch izgradilo je novi paromlin i zgradu transmisija mlina (1907–08) sa zidanom ovojnicom i lijevano-željeznim stupovima te čeličnim profilima. J. Dubský projektirao je armiranobetonski silos (1908) – prvu armiranobetonsku zgradu u tkivu Zagreba. Dogradnje su izveli → Lav Kalda i Ivan Štefan. Paromlin je izgorio 1988., ruina sjeverne zgrade unatoč zaštiti propadala je 25 godina, a 2013. se djelomično urušila. Zapadni zid srušen je 2014. Na temelju prvonagrađenoga arhitektonskog natječajnog projekta biroa UPI-2M započela je 2024. izvedba prenamjene i faksimilske rekonstrukcije za potrebe Gradske knjižnice i društveno-kulturnog centra Zagreba.







Kraljevska tvornica duhana od 1869. djelovala je na tada neurbaniziranom prostoru, tzv. sajmištu, u zgradi projektiranoj za bolnicu (Ludwig von Zettel, 1859; danas Trg Republike Hrvatske 14). Tvornica je bila iseljena 1882. zbog prenamjene za Sveučilište u Zagrebu, te Mudroslovni i Pravni fakultet. Nova historicistička zgrada tvornice izvedena je 1882. na periferiji tadašnjega grada, blizu željezničke pruge u Tvorničkoj (danas Klaićevoj) ulici, prema projektu Ruperta Melkusa. Tlocrtnom dispozicijom u obliku slova L ugrađena je u planirani donjogradski blok stambenih zgrada. Nakon izgradnje poslovne zgrade Adrisa u dvorišnom prostoru, na mjestu srušenih dogradnji, autorski tim → Ivica Plavec, Žanet Zdenković Gold i Ivan Zdenković 2007. projektirao je prenamjenu za Hrvatski povijesni muzej, što nije realizirano. Od 2023. u tijeku je prenamjena i rekonstrukcija za Hrvatski restauratorski zavod prema projektu Ane Škevin Mikulandre.













Neplanski smještaj industrije ometao je širenje i urbanizaciju grada. Plansko lociranje industrije donijela je Druga regulatorna osnova iz 1887. kojom se izvedba industrijskih sklopova planirala južno od željezničke pruge, istočno od današnje Bauerove ulice i zapadno od današnjega Zapadnog kolodvora.

Na Črnomercu je → Kuno Waidmann 1892. izveo dva paviljonska sklopa historicističkih zgrada od opeke za tvornicu kavinih zamjenica Hinka Francka sinova (Franck) u Vodovodnoj 20 i Zagrebačku dioničku pivovaru i tvornicu slada u Ilici 222–224. Oba sklopa s aneksima iz XX. st. (→ Egon Steinman, Leo Černy, Veljko Sladović, 1962–63., objekti u sklopu Francka i drugi aneksi) i danas su u funkciji te pridonose domaćoj gospodarskoj opstojnosti. S druge strane, kako se urbano tkivo proširilo, stambeno tkivo u okruženju dijelom trpi zbog jakoga prometa, buke i zagađenja zraka.



















Urušavanje prijeti napuštenoj zagrebačkoj ciglani (utemeljena 1885. kao ciglana braće Müller, odnosno tvornički sklop Zagrebačkog dioničkog društva tvornice opeka) koja se nalazi u Ilici uz tramvajsko okretište na Črnomercu. Longitudinalna zgrada od opeke s dimnjacima podignuta je u blizini glinokopa na Grmoščici s kojim je bila povezana ponad Kustošijanske ulice transporterom – pokretnom trakom za glinu. Proizvodnja je ugasla, a zgrada je prepuštena propadanju. Nakon potresa 2020. srušen je dimnjak, jedan od posljednjih industrijskih dimnjaka u silueti grada.



















Sklop strojarnice Kraljevskih ugarskih državnih željeznica, tzv. Gredelj, smješten između Strojarske i Trnjanske ceste, Vukovarske ulice i željezničke pruge, izgrađen je 1893–94. jugoistočno od Glavnoga kolodvora kao paviljonski sklop za održavanje kola i vagona. Veličine je šest do osam donjogradskih blokova. Obilježavaju ga zidane ovojnice od opeke, montažni skeletni sustav (drveni, odnosno od lijevanih željeznih stupova) i karakteristični zupčasti (shed) krov. Napušteni velebni sklop predstavlja velik prostorni potencijal na vrijednoj lokaciji širega gradskog središta za formiranje nove središnje urbane zone grada. Jedina zaštićena hala urušila se 2023.







Industrijski sklop tvornice mehaničkih olovaka i ostaloga pratećeg pribora Penkala-Edmund Moster & Co. podignut je 1910. prema projektu poduzeća Hönigsberg i Deutsch na ugaonoj parceli između današnjih ulica Branimirove i Erdödyjeve. Znatne preinake i proširenja izvedeni su 1919. prema projektu → Rudolfa Lubynskog. Sklop je poslije bio prenamijenjen u tekstilnu tvornicu Nada Dimić. Niz godina napušten je i prepušten propadanju, a sjeverno dvorišno krilo urušeno je tijekom recentnih građevinskih radova.













Godine 1936–38. prema Generalnoj regulatornoj osnovi grada Zagreba (autori → Vlado Antolić i → Josip Seissel na osnovi nagrađenih natječajnih radova međunarodnog natječaja iz 1930) bila je planirana nova industrijska zona u jugoistočnoj periferiji grada uz Heinzelovu ulicu. Upravo ondje, istočno od Gradske plinare (1911) i Zagrebačke dioničke tvornice papira (1893–95) njemački arhitekt Walter Frese projektirao je velebni sklop Gradske klaonice i stočne tržnice (1928–31). Avangardni funkcionalistički industrijski sklop uvučen je u drugi plan parcele. Sklopom niskih hala i staja od opeke ravnoga krova dijelom sa zenitalnim osvjetljenjem dominira vertikala nebodera s vodotornjem, glavni orijentir u širem gradskom prostoru. Industrijski sklop odijeljen je parkovnim prostorom od uličnih zgrada uprave, laboratorija i pratećih prostora tradicionalnijega oblikovanja (na zahtjev gradske uprave). Stočni sajam na jugu danas je izgrađen nizom suvremenih poslovnih zgrada, a sjeverni sklop, zaštićen kao industrijski krajolik, napušten je.







Povijesna cjelina Aerodrom Borongaj zaštićeno kulturno dobro – industrijski krajolik danas je dio kompleksa tvornice Končar. Hangari s lučnim konstrukcijama (1928–32) i pristanišna art-deco zgrada (1928–29) dio su industrijskoga sklopa koji je smješten u izvornim zgradama.













Tvornica Končar sa sjedištem uprave djeluje na Fallerovu šetalištu 22 na Trešnjevci. Sklop su projektirali 1946–49. arhitekti → Mladen Kauzlarić i → Stjepan Gomboš, te inženjeri → Otto Werner i → Vladimir Juranović. Kvalitetno moderno ostvarenje izvedeno je dosljedno prema izvornom projektu u južnoj i istočnoj zoni (I. etapa), na temelju potrebe industrijalizacije i elektrifikacije zemlje nakon II. svj. rata. Dodijeljena I. savezna nagrada za arhitekturu Ministarstva građevina NRH 1947. prva je nagrada za arhitekturu dodijeljena za industrijsku arhitekturu. Nagrada Vlade FNRJ dodijeljena je Upravnoj zgradi 1949., poslovnom neboderu realiziranom prema natječajnom projektu M. Kauzlarića.







U središtu grada unutar postojeće blokovske strukture interpolirale su se pojedine tvornice koje nisu zagađivale središnje urbano tkivo; primjer je Domaća tvornica rublja u Krajiškoj 20 izvedena prema projektu → Lavoslava Horvata 1954–56; srušena je nakon potresa 2020. Sklop Tvornice električnih žarulja u Folnegovićevoj 10 izveden je također prema Horvatovu projektu 1947–65., a recentno je veći dio sklopa srušen. Paviljonskim sklopom dominira ostakljeni neboder, probni toranj za testiranje žarulja u kojem je tehnološki proces istaknut unutar ostakljene vertikale nebodera.







Industrijske zone na Jankomiru i Žitnjaku izgrađene su nakon II. svj. rata. U okviru sklopa Tvornice alatnih strojeva Prvomajska na Žitnjaku arhitekt Milan Tomičić projektirao je halu ljevaonice. Interijeri hala kvalitetno su prirodno osvijetljeni zenitalnim osvjetljenjem, raščlanjenim presjekom pond krova koji dominira u silueti Žitnjaka. Prenamjena alatnice u pivovaru The Garden Brewery ostvarena je prema projektu Željke Pavlinović i Valentine Jakobović. Kvalitetna realizacija pivovare i pivnice izvedena je na temelju minimalne intervencije, njegovanja industrijskoga dizajna te povezanosti i transparentnosti tehnološkoga i ugostiteljskoga dijela. Sama činjenica zatvaranja toga prenamijenjenog objekta nakon nekoliko godina svjedoči o recentnoj brzini izmjena izvornih industrijskih namjena i prenamijenjenih zgrada, o tome kako potrebe brzo nadrastaju izvorni prostorni okvir. Napuštene industrijske zgrade predstavljaju vrijedan resurs za prenamjenu, te obnovu i regeneraciju suvremenog grada, a u prilog tomu svjedoči niz zapaženih i nagrađenih projekata prenamjene industrijske arhitekture.







Rijeka

Rijeka je najveća hrvatska luka, grad koji se razvio na ušću rijeke Rječine po kojoj je dobio ime. Intenzivnije se razvijala nakon 1719. kada je bila proglašena slobodnom lukom, u doba kada je Venecija postupno gubila primat. Početci intenzivne proizvodnje vezani su uz manufakturne pogone; osim četiri rafinerije šećera u XVIII. st. u gradu su bili i mlinovi, klaonice i dr. Industrijalizacija je ondje započela još u prvo industrijsko doba, kada je manufakturna proizvodnja u Tvornici papira (osnovanoj 1821) bila zamijenjena prvim parnim strojem ugrađenim 1833. Rijeka se kao Corpus separatum u sklopu Habsburške Monarhije, a poslije i mađarske uprave (tzv. riječka krpica) ubrzano razvijala i industrijalizirala, te prednjačila u industrijskom razvoju u odnosu na druge dijelove Hrvatske tijekom XIX. st. i početkom XX. st. Ubrzani razvoj omogućila je i izgradnja željeznice 1873., povezavši ju sa zaleđem – Bečom (Društvo južnih željeznica), Zagrebom te Budimpeštom (Ugarske željeznice), koja ju je vidjela kao svoju izlaznu luku na Jadran. Slijedila je izgradnja luke uz velika nasipavanja obale prema projektu Francuza Hilariona Pascala i mađarskog inženjera Antala Hajnala (→ hidrotehnika).













Većina industrija u Rijeci smještena je u četiri glavne zone: središnjoj zoni (prostor između Staroga grada i lazareta sv. Karla), kanjonu Rječine (donjem porječju), Industrijskoj (danas Baračevoj) ulici i zoni luke. U središnjoj zoni gradnja najvažnijih manufakturnih i industrijskih kompleksa započela je još u XVIII. st. Tvornica šećera izgrađena je 1750 (od 1851. Tvornica duhana, od 1948. Ljevaonica i tvornica strojeva Rikard Benčić), Riječka tvornica konopa otvorena je 1764., a Tvornica platna za jedra 1852. U zoni kanjona Rječine, uz današnju Vodovodnu ulicu na desnoj i Ružićevu ulicu na lijevoj obali rijeke te uz više usporednih kanala podignuti su tijekom XIX. i XX. st. mnogobrojni pogoni: Tvornica papira (1821), plinara (1852), parni mlinovi (Antonio Deseppi, 1856., 1898), kožare Ružić i Ružić-Bakarčić (Giacomo Mattich, Mate Glavan, 1872., 1888), ljevaonice Scull i Cussar (1873., 1884) i dr. Uz kanjon Rječine smješten je i niz gradskih komunalnih objekata: vodovod (1894), spalionica smeća (Alphons Custodis, Giovanni Randich, 1905), pogon i uprava termoelektrane (Giuseppe Giordano, 1906., G. Rubinich, 1908), komunalna klaonica (Carlo Pergoli, G. Rubinich, 1904), tramvajska remiza (1901), i dr. U zoni Industrijske ulice podignuti su: Paromlin i tvornica tjestenine (1843), Ljevaonica metala i tvornica strojeva (1853., od 1875. Tvornica torpeda Roberta Whiteheada), nova plinara (Ignazio Rossi, 1873), Rafinerija mineralnih ulja (M. Glavan, 1882), brodogradilište (1893), uljara (Carlo Conighi, 1908) i dr. U zoni luke izgrađen je 1879–1940. veliki kompleks lučkih građevina (privremena, trajna i specijalizirana skladišta br. 1–40, servisne i upravne zgrade), brodogradilište Lazarus i suprastruktura željeznice (kolodvor, skladišta, remiza-ložionica, servisne, upravne i stambeno-poslovne zgrade). Projektant većine građevina u zoni željeznice bio je F. Pfaff. Izvan glavnih zona postojali su i drugi pogoni, primjerice industrijski mlin Žakalj (1865) i željeznički kolodvor Sušak (1938).













Luka se sastoji od dva lučka bazena – manjega istočnog (Porto Baross) i većega zapadnog, oba s vlastitim lukobranima. Glavni lukobran duljine dva kilometra štiti luku i lučka skladišta uz željeznički kolodvor i kolosijeke. Kompleks lučkih građevina jedinstvene je tipologije, izveden u historicističkom, secesijskom i modernom stilu. Sustav skladišta dijelom je devastiran.

Tvornica torpeda osnovana je 1875. na temelju suradnje Engleza → Roberta Whiteheada (sv. 1) i Hrvata → Ivana Blaža Lupisa (sv. 1) koji je izumio torpedo. Proizvedena torpeda lansirala su se s lansirne rampe izvedene na obali te se testirala njihova ispravnost. Armiranobetonska tektonska konstrukcija te lansirne rampe s dijelom drvenim oblogama ubrzano propada, premda je zaštićena zgrada i simbol industrijske snage Rijeke i inovativnosti njezinih građana. Primjer je to devastacija industrijske baštine koje s druge strane obilježavaju ne samo Rijeku, Hrvatsku već i internacionalni kontekst.







Izniman primjer obnove industrijskoga nasljeđa Rijeke predstavlja regeneracija sklopa nekadašnje tvornice šećera (prenamijenjena u tvornicu duhana, pa u ljevaonicu i tvornicu strojeva) za kvart kulture. Južna zgrada H nekadašnjega tvorničkoga kompleksa prema projektu → Dinka Peračića prenamijenjena je za Muzej moderne i suvremene umjetnosti (2014–17., I. etapa). Realiziran na temelju vrlo skromnoga budžeta, svjež konceptualni pristup projekta Muzeja u nastajanju dobio je tri stručne arhitektonske nagrade.

Na temelju nominacije Rijeke za hrvatsku prijestolnicu kulture u okviru Europe 2020., grad je selektiran s programom Luka različitosti (The port of diversity). Znatna europska sredstva usmjerena su u obnovu industrijskih sklopova u okviru bloka nekadašnje tvornice Rikard Benčić. Riječki arhitekt → Saša Randić obnovio je dvije industrijske zgrade radikalnom konstruktivnom intervencijom kojom je u cijelosti uklonio unutrašnjost zgrada, uz preostalu i ojačanu zidnu ovojnicu izduljenoga korpusa izvornih industrijskih zgrada. Nekadašnja sušionica duhana (Shiffer Miksa, 1899) rekonstruirana je i prenamijenjena za Dječju kuću, a sjeverna pogonska zgrada Virginia duhana (tzv. T-zgrada, 1867) za Gradsku knjižnicu. Barokno-klasicistička upravna zgrada palača Šećerane (izvedena 1750., obnovljena 1786) prenamijenjena je za Muzej grada Rijeke prema projektu Irme Huić. Godine 1999–2001. dio kompleksa tvornice Rade Končar (nekadašnja kožara Ružić i ljevaonica Skull) u Vodovodnoj ulici preuređen je u Državni arhiv u Rijeci, prema idejnom projektu Nane Palinić. Riječki građani i stručnjaci iznimno su osviješteni u smislu valorizacije industrijske baštine kao važnoga dijela identiteta grada, od akcije neovisne kulturne scene do osnutka prve hrvatske udruge građana Pro torpedo s ciljem prevencije i regeneracije bogate riječke tehničke i industrijske baštine. Upravo stoga Rijeci se može dodijeliti epitet ne samo kolijevke industrije u Hrvatskoj već i industrijske arheologije u punome smislu riječi.







U Rijeci su tijekom industrijalizacije rano uvedeni novi materijali i konstrukcije, posebice na prostoru luke i željeznice. U prvo industrijsko doba prevladavale su zidane konstrukcije s unutarnjim skeletom od drva. Prva primjena željeza u kombinaciji s drvom zabilježena je 1865. na zgradi industrijskoga mlina Žakalj. Sličan kombinirani, ali inovativniji princip bio je primijenjen tijekom gradnje više pogonskih zgrada Tvornice duhana (1867., 1892., 1899). Pri gradnji lučkih obala i gatova rabili su se betonski blokovi (1870). Prva lučka skladišta imala su željezno-čelični skelet, od 1881. kombinirane željezno-betonske svodove (M. Glavan), od 1893. armiranobetonske stropove tipa Monier (Luigi Burgstaller), dok je skladište 17 iz 1906 (F. Pfaff) bilo potpuno izgrađeno od armiranoga betona kao najranija takva građevina u Hrvatskoj. Pri gradnji skladišnoga kompleksa 18–22 1909–14 (Wehler i Rolberitz, Ignac Bereny, Bela Enyedi) prvi su se put bili rabili armiranobetonski okviri, a pri gradnji Javnih i slobodnih carinskih skladišta 1931 (→ Milan Čalogović) gljivasti armiranobetonski stropovi.

Pula

U Puli se tijekom druge polovice XIX. st. i početkom XX. st. razvijala austrijska ratna luka. Brodogradilište Uljanik, osnovano 1856. kao brodogradilište za ratne brodove Austro-Ugarske Monarhije, širilo se etapno. Ime je dobilo po otočiću na koji se proširilo, a na kojem su rasle masline od kojih se proizvodilo ulje. Značajnije realizacije predstavljaju sklop arsenala (1856–1910) i kovačnica s armiranobetonskim sustavom (1910–12) na otoku Uljaniku. Od 2019. brodogradilište je u stečaju. Kranovi koji dominiraju lukom dijelom su osvijetljeni svjetlosnom instalacijom Deana Skire. Djelovanje Pulske grupe, skupine mladih arhitekata i studenata, usmjereno je posljednjih godina na demilitarizirane površine pulskoga zaljeva, s ciljem njihova aktivnog korištenja za građanstvo. Velebni sklop Elektromlina koji s visokim silosima dominira na ulasku u grad sa sjevera izveo je Alberto Turina 1940.













Podlabin, Raša, Rovinj i Kanfanar

U unutrašnjosti Istre su za talijanske vlasti podignuti rudarski gradovi Raša (Arsia) i Podlabin (Pozzo Littorio). Raša je izgrađena 1936–37. prema projektu talijanskoga arhitekta Gustava Pulitzera Finalija na mjestu isušene močvare, u dolini pritoka Raše za samo 547 dana. Izduljeni grad obilježavaju tipske kuće za rudare i vile za upravitelje, koje se vežu uz lokalnu tradiciju. Središnji dio grada namijenjen je društvenom centru i središnjem trgu s istaknutom crkvom sv. Barbare, oblika obrnutoga rudarskog vagoneta.



















Podlabin je izgrađen podno Labina 1940–42., a urbanistički i arhitektonski ga je osmislio Eugenio Montuori. Tipske stambene zgrade većega su mjerila. Oblikovan je novi središnji trg, a gradićem dominira izvozni toranj podzemnih rudnika. Obnova nekadašnje mramorne dvorane u kojoj su rudari primali dnevne nadnice (u nadzemnim tvorničkim prostorima Pijacala, nekadašnjega ugljenokopa u Labinu) za Gradsku knjižnicu Labin 2007–13. nagrađivano je ostvarenje prema projektu Ivane Žalac, Margite Grubiše, Igora Presečana i Damira Gamulina.

U Rovinju su tijekom XIX. st. izvedene historicističke zgrade tvornica cementa (1852), duhana (1872), stakla i sardina (1882). U zaleđu Rovinja, u unutrašnjosti Istre u Kanfanaru velebni sklop Tvornice duhana Rovinj projektirao je → Branko Kincl 2005. Sastoji se od tri osnovne međusobno povezane cjeline: skladišno-proizvodnih hala, upravne zgrade te kotlovnice s vanjskim skladištima.







Zadar

U Zadru je djelovala Tvornica duhana u nekadašnjoj preparandiji, a uz duhansku industriju bile su razvijene i prehrambena, tekstilna, metalna (alatni strojevi) i kemijska industrija te elektroindustrija i proizvodnja precizne mehanike. Zadar je sjedište brodarskoga poduzeća Tankerske plovidbe (osnovano 1955). Uz staru luku, smještenu u gradskom središtu, 1970. jugoistočno od uvale Jazine dovršena je nova luka Gaženica kao glavna teretna luka Zadra, dok je stara luka preuzela ulogu putničke luke. Nekadašnja zgrada Maraske od 2022. rekonstruira se i prenamjenjuje u hotel, u skladu s intenzivnom turistifikacijom obalnoga područja.







Šibenik

Šibenik je tijekom XX. st. bio jedno od hrvatskih najjačih industrijskih središta, no od Domovinskoga rata industrija se ubrzano gasi. Industrijalizacija i industrijska baština padaju u sjenu intenzivne turistifikacije. Sklop Tvornice elektroda i ferolegura (1903) srušen je, a Tvornica lakih metala (1951–56) napuštena. Tvornica aluminija u Lozovcu kraj Skradina (Vladimir Potočnjak, 1936–39) također je napuštena i prepuštena propadanju. Prva hrvatska i europska hidrocentrala za izmjeničnu struju Jaruga I podignuta je u okviru današnjega Nacionalnog parka Krka u blizini Skradinskoga buka te otvorena 1895. prema patentu Nikole Tesle.

Split

Split se željezničkom prugom povezao sa zaleđem i Zagrebom 1925., što je pridonijelo intenzivnijoj industrijalizaciji. Međutim, zbog bogatstva povijesnih slojeva antičkog grada, industrijski su sklopovi slabo valorizirani te se neposredno nakon gašenja primarne funkcije ubrzano ruše, često zbog širenja gradskoga središta. Preostali su sklopovi manjega mjerila, gotovo manufakturnog karaktera (Parna mastiona Domić i Lunazzi, ljevaonice Cukrov i Deželić i dr.).

Unatoč tomu industrijska arhitektura unosi utilitarne sklopove lišene dekorativnosti primjenom novih tehnologija i uporabom skeletnih sustava koji pridonose razvoju moderne arhitekture. Zbog izvora lapora su se u Splitu i okolnom području od 1865. intenzivno gradile tvornice cementa koje su, premda zagađivačke i s nizom tupinoloma i rudnika u zaleđu, donijele nove infrastrukturne sklopove, operativne obale, društvene sadržaje, stambene zgrade i u konačnici produkt cementa koji se primjenjuje u armiranobetonskim konstrukcijama i omogućuje ubrzanu urbanizaciju. Zbog širenja gradskoga središta na zapadnu obalu splitske luke, Prva dalmatinska tvornica cementa Gilardi-Bettiza prestala je s radom 1933., a 1941. srušena su tri dimnjaka.

Zgrada Režije duhana (izgrađena na mjestu prijašnjega skladišta soli) na splitskoj rivi srušena je u bombardiranjima 1944. Na istočnoj obali, uz luku, izgrađen je željeznički i autobusni kolodvor. Zgrada poduzeća Dalmacijavino arhitekta → Stanka Fabrisa podignuta je u gradskoj luci 1959. nadovezujući se na potrebu i tradiciju stoljetne trgovine grožđem i vinom između otoka i kopna. Moderna arhitektura koja je dominirala pristaništem danas propada i prepuštena je devastacijama.







Brodogradilište Brodosplit izgrađeno je 1931. u Kaštelanskom zaljevu. Od 1932. djelovalo je pod nazivom Brodogradilište Split A.D., a znatno je stradalo u bombardiranjima tijekom II. svj. rata. Potom se intenzivno obnavljalo, a vrhunac je doživjelo 1971. Danas djeluje kao dioničko društvo s većinskim vlasnikom poduzećem DIV. U Kaštelanskom zaljevu, sjevernoj industrijskoj zoni Splita, djeluju i Sjeverni kolodvor na Kopilici, Vojna luka Lora, Sjeverna Luka Split te Tvornica cementa Cemex (na sjevernoj strani zaljeva).







Dubrovnik

Dubrovnik je najjužniji hrvatski grad na istočnoj obali Jadrana, srednjovjekovni grad-država s bogatom poviješću pomorstva i trgovine. Stara gradska luka uz utvrđeni zbijeni grad izgubila je značaj nakon pojave većih brodova pokretanih na paru. Istočniji Gruški zaljev preuzeo je primat te postao kolijevkom dubrovačke industrije. Od kraja XIX. st. dotadašnji su idilični krajolik s ljetnikovcima počeli zaposjedati industrijski sklopovi te potom i urbano tkivo grada. Uskotračna željeznica, otvorena 1901., povezivala je Gruž i Uskoplje prugom Gabela–Zelenika. Iste godine izgrađena je i elektrana koju karakteriziraju veći rasponi pogonskoga dijela te primjena kamena i kosoga krova u eksterijeru, što je prilično izmijenjeno dvjema nadogradnjama. Na mjestu nekadašnjih brodogradilišta za gradnju drvenih brodova, staroga škara i novoga škara, danas se nalazi pristanište.

Skladište ugljena austrougarske mornarice u gruškoj luci 1880-ih bilo je prenamijenjeno u Solsku bazu. U zgradi paralelnih brodova i niza dvostrešnih krovova sa zabatnim pročeljima danas djeluju pivovara, proizvodno-ugostiteljski sklop i drugi sadržaji. Otkupna stanica duhana dominira istočnije od Gruškoga zaljeva, dok je tramvajska remiza recentno srušena, kao i dio Tvornice ulja Radeljević. Sklop Tvornice ugljeno-grafitnih proizvoda izgrađen 1953. prema projektu → Lovre Perkovića recentno je prestao s proizvodnjom. U njegovu istočnome dijelu smjestio se Muzej crvene povijesti koji evocira život u doba socijalizma. Željeznička pruga zatvorena je 1976. pa je posljedično teretni promet u luci stagnirao, a prevagu je preuzeo putnički. Industrijska arhitektura Dubrovnika zanemarena je u kontekstu njegova bogatog povijesnog nasljeđa. Stoga su devastacije i rušenja industrijske baštine učestali.

Karlovac

Karlovac, izgrađen 1579. kao idealni renesansni grad, razvio se u najjače trgovačko i prometno središte Hrvatske, generirajući velik gospodarski rast potkraj XVIII. st. i početkom XIX. st. Smješten na sjecištu rijeka, osobito Kupe i cesta koje su vodile prema Jadranu, povezivao je posredno Panonsku nizinu i sjeverne jadranske luke. Nakon izgradnje željeznice 1873. slijedio je gospodarski zastoj. Tvornicu čavala te željezne i čelične robe Mustad, osnovanu 1925 (od 1951. ŽE-ČE) obilježava kontinuitet proizvodnje tijekom gotovo cijeloga XX. st.







Zgrada od opeke s armiranobetonskim skeletnim sustavom danas je u fazi obnove i prenamjene za Tehnički muzej inženjerstva Jugoturbine i industrije grada Karlovca. Sklop izvorne tvornice Jugoturbina osnovan je 1949. južno od Karlovca uz Prvi hrvatski mlin na čigre na rijeci Korani za potrebe ratne i trgovačke mornarice. Godine 1953. tvornica se u cijelosti preselila na desnu obalu Mrežnice, u novosagrađeni kompleks u Maloj Švarči, koji se tijekom vremena etapno proširivao. Za potrebe tvornice izgrađen je niz stambenih zgrada, ponajviše u njezinu susjedstvu, u naselju Švarči.













Duga Resa

Duga Resa transformirala se u industrijski grad nakon osnutka prve pamučne industrije na rijeci Mrežnici 1884. Proširenjem tkaonice 1901. započela je djelovati prva automatska tkaonica u srednjoj Europi. Snaga Mrežnice iskorištena je u energetskom sklopu; godine 1906. izvedena je betonska brana preko Mrežnice kako bi se pojačala snaga turbina, a izgrađen je i spoj na HE Ozalj, prvu hidroelektranu u kontinentalnoj Hrvatskoj (1906–08., → Valerijan Rieszner). Do 1930-ih su uz industrijski sklop u Dugoj Resi izgrađena i dva radnička naselja Kasar i Insel. Sklop industrijskoga grada posljednjih godina ubrzano propada, a tkaonica je urušena.







Sisak

Položaj Siska na ušću rijeke Kupe u Savu omogućio je razvoj jakoga tranzitnog središta s nizom skladišnih zgrada s obje strane Kupe (vojni i civilni Sisak). Prva važnija željeznička pruga u Hrvatskoj izgrađena je 1862. do Siska (preko Zagreba do austrijske trase Beč–Rijeka) i plovnoga puta za veće brodove na Savi. Zgrade skladišta sjeverne riječne luke dominiraju na Kupi, a sačuvana obnovljena parna dizalica Granik izložena je uz šetnicu na lijevoj obali Kupe. Od skladišnih zgrada podignutih sredinom XIX. st. rekonstruirana je i dograđena 2019. Holandska kuća (Lidija Grebenar) za Info-centar industrijske baštine.







Na jugu, u blizini Staroga grada, izgrađeni su sklopovi teške industrije, rafinerija nafte i Željezara Sisak, najveći hrvatski industrijski sklop. Velebna hala sklopa Željezare izgrađena je prema projektu M. Tomičića; okružena je perivojnim okvirom s parkom skulptura u kojem su umjetnici unutar Željezare stvarali umjetnine. Prateće sadržaje nekadašnje jake industrije čine niz stambenih zgrada i sportski društveni centar. U okviru Željezare započela je i visokoškolska nastava iz područja metalurgije, iz koje se 1978. oformio Metalurški fakultet Sveučilišta u Zagrebu.







Varaždin

Varaždin, smješten u sjeverozapadnome dijelu Hrvatske, povezan je željeznicom sa Zagrebom 1886 (vicinalnom zagorskom prugom), a s Koprivnicom tek 1937. Stoga se snažnija industrijalizacija ondje razvila tek u razdoblju između dva svjetska rata. Grad je generirao veliku gospodarsku snagu iz industrijskoga sklopa Tekstilne industrije Varaždin (Tivar; danas Varteks), utemeljene 1918. Uz Zagrebačku ulicu do 1922. bila je izgrađena prva faza sklopa. Pogon konfekcije (recentna centralna krojačnica) izgrađen je 1934–41., a zgrade manipulacije, skladišta konfekcije i predionice 1937. Time se prizemnim objektima sa shed krovovima oblikovao južni dio i jezgra sklopa. Vidljive su evolutivne promjene u načinu osvjetljenja jednoetažnih hala sustavom shed krovova. Za potrebe Varteksa u središtu grada izvedena je rekonstrukcija i revitalizacija dviju palača te je dograđena robna kuća u bloku Kranjčevićeva ulica – Tomislavov trg 5 i 6 – Franjevački trg 4, prema projektu → Miroslava Begovića (1978–89). To je ostvarenje izniman primjer kvalitetne interpolacije moderne arhitekture u povijesnom tkivu grada. Danas je robna kuća prenamijenjena za knjižnicu, a industrijski sklop obilježava postupno reduciranje proizvodnje i neizvjesna budućnost tvorničkih zgrada. Nakon II. svj. rata uz tekstilnu industriju u Varaždinu su se razvijale metaloprerađivačka, drvna i prehrambena industrija.







Koprivnica

U Koprivnici su se industrijski pogoni počeli podizati nakon izgradnje željezničke pruge Budimpešta–Zakany–Koprivnica–Zagreb–Rijeka 1873. Prehrambena industrija i danas je vitalna gospodarska grana. Industrijski paviljonski sklop poduzeća Podravka, kojim su u prvoj fazi dominirale zgrade od opeke, postupno se dograđivao. Visoka poslovna zgrada Podravke križne strukture arhitekta Nenada Korice izgrađena je 1980., a obnovljena 2022.







Đurđenovac

U Slavoniji se potkraj XIX. st. intenzivno eksploatirala drvna građa iz šumskih područja Krndije, Bilogore i Papuka, pa je za te potrebe izgrađena uskotračna željeznička pruga. Industrijsko naselje Đurđenovac razvilo se uz izvornu pilanu i drvnu industriju s nizom industrijskih zgrada (proizvodnja namještaja, parketa i bačava) i pratećim radničkim stanovanjem te društvenim sadržajima.













Slavonski Brod

Industrijski gigant Slavonskoga Broda je tvornica Đuro Đaković. Pod prvotnim nazivom Prva jugoslavenska tvornica vagona, strojeva i mostova Brod na Savi osnovana je 1921. sjeverno od željezničke pruge. Nacionalizirana je 1946., a 1947. promijenila je ime u Đuro Đaković, industrija lokomotiva, strojeva i mostova Slavonski Brod. Pojedine paviljone projektirali su među ostalima L. Horvat (tender hala, kovačnica, glavno skladište, vodotoranj, 1946–48) i E. Steinmann (palionica 1949., vagonske hale 1950). Industrijskim sklopom i gradom dominira neboder upravne zgrade, a u neposrednoj blizini izgrađen je nathodnik, te željeznički kolodvor prema projektu → Marijana Haberlea (1967., 1974–75). Impozantni trijem reinterpretira i suvremeno ostvarenje autobusnog kolodvora Vedrana Pedišića, Ide Katić i Martine Petrač (2022).







Osijek

Osijek je potkraj XIX. st. i početkom XX. st. postao jedan od vodećih industrijskih gradova u široj regiji. Tijekom XX. st. do Domovinskoga rata ondje se intenzivno razvijala industrija. U gradu je osnovana industrijska zona prometnoga skladišta (buduća osječka tranzitna luka). Mlinsku djelatnost u desetak vodenica na rijeci Dravi potkraj XIX. st. zamijenili su mlinovi na parni pogon – Union Paromlin, Merkur mlin i Karolina. Od Union Paromlina, smještenoga u Radićevoj ulici na Gornjem gradu, jednog od najjačih industrijskih pogona, preostale su secesijska vila za upravitelja i prazna historicistička zgrada silosa od opeke.

Nizvodno od osječke Tvrđe u Donjem gradu osnovana je 1873. kožara. Njezina je lokacija na obali Drave uvjetovana potrebom blizine vode zbog tehnološkoga pogona obradbe kože. Paviljonski se sklop u međuratnome razdoblju intenzivno proširivao, a danas je napušten te, premda ima velik potencijal za prenamjenu, postupno propada. Munjara (električna centrala) i tramvajska remiza (danas HEP Elektra i Gradski prijevoz putnika) podignute su istočno od Tvrđe na obali Drave. Sklop dviju velebnih dvobrodnih zgrada projektirao je Milan Manojlović 1925., a podignute su 1926., kada se pojavio i električni tramvaj. Obje su zgrade od betona, armiranoga betona, čelika i opeke, a izvelo ih je nedomicilno građevinsko poduzeće. Sklop se postupno dograđivao te je u funkciji i danas.

Osječka ljevaonica željeza i tvornica strojeva (OLT) osnovana je 1912. u Donjem gradu, zapadno od Svačićeve ulice i istočno od željezničke pruge. Gradila se etapno od 1912., a industrijskim zgradama predstavlja prethodnicu moderne arhitekture u Osijeku. Pri njezinoj su se gradnji prvi put rabili beton i željezo kao primarni materijali. Tri kuće za radnike i činovnike, izgrađene 1918–19. prema projektu Ivana Domesa, obilježava tradicionalniji arhitektonski izraz. Ta dihotomija progresivne arhitekture industrijskoga sklopa i tradicionalnijeg oblikovanja radničkih kuća karakteristična je za mnoge industrije sklopove. OLT je nakon stečaja 1990-ih niz godina propadao, a 2024. proveden je arhitektonski natječaj za uređenje prostora bivše ljevaonice.

Kemijska industrija Saponia gradila se u Donjem gradu etapno od 1922. Važno arhitektonsko ostvarenje predstavlja testni toranj Plavoga Radiona izveden prema projektu → Vjenceslava Richtera i Josipa Tešije 1960. Automatizirani pogon s višeetažnim cilindrom unutar ostakljene vertikale nebodera dominirao je ravnicom i gradom, a osobito osvijetljen noću. Zbog destruktivnosti kemijskih procesa ostakljena su pročelja oštećena i demontirana, te je nakon intervencija izvorno oblikovanje proizvodnoga pogona devastirano.

Borovo

Bata ville (danas Borovo) industrijski je grad koji je bio namijenjen proizvodnji gume i obuće češkoga koncerna Bata. Podignut je 1932–38. kraj Vukovara na obali Dunava prema projektu čeških arhitekata Františeka Lydie Gahure, Antonina Viteka i Vladimira Kraflika s jasnom podjelom proizvodnoga dijela od područja stanovanja – vrtnoga grada, društvenih sadržaja i rekreacije.



















Važnost očuvanja industrijske baštine i reindustrijalizacija

Iako zbog procesa deindustrijalizacije mnoge industrijske zgrade propadaju ili su srušene, zamjetno je i veće zanimanje za taj segment graditeljske baštine. Posljednjih godina održan je niz izložaba posvećen industrijskoj baštini, uveden niz kolegija visokoškolske nastave (sveučilišta u Zagrebu, Rijeci i Osijeku), te je pokrenuto više projekata i realizacija obnove industrijske baštine koji su nerijetko nagrađeni najvišim strukovnim nagradama.

Od 2020., razdoblja pandemije bolesti COVID-19 te ratnih sukoba u svijetu, kada su opskrbni lanci bili učestalo prekidani, dolazi do naznaka svojevrsne reindustrijalizacije, predstavljene izgradnjom R&D i proizvodnoga sklopa Rimac u Kerestincu kraj Zagreba (→ Studio 3LHD, 2024. u izgradnji) te niza drugih proizvodnih sklopova u manjim mjestima. Arhitektonski ured SKROZ projektirao je Ekološku farmu crnih slavonskih svinja u Donjem Miholjcu (2019–21). Suvremene zapažene realizacije otvaraju nove perspektive u budućnost industrijske baštine u Hrvatskoj.

Letilović, Iva (Zagreb, 22. VII. 1972), arhitektica, predstavnica suvremenog arhitektonskog izraza.

Diplomirala je 1997. na Arhitektonskome fakultetu u Zagrebu, gdje je 2002–06. bila honorarna asistentica. Od 1999. surađivala je s Moranom Vlahović, s kojom je 2003. otvorila zajednički projektantski ured u Zagrebu, a od 2007. radi s → Igorom Pedišićem u arhitektonskom studiju AB forum u Zadru. Od 2007. predaje na Fakultetu građevine, arhitekture i geodezije Sveučilišta u Splitu kolegij Radionica arhitektonskog projektiranja, u zvanju izvanredne profesorice od 2011. U duhu suvremenog arhitektonskog izraza, poštujući elemente lokalne tradicionalne arhitekture, projektira građevine različitih namjena, uglavnom na širem zadarskom području. Među izvedenim projektima u suradnji s M. Vlahović ističe se višestambena zgrada socijalnoga stanovanja u Krapinskim Toplicama (2001–03), a s I. Pedišićem Pet kućica na Silbi (2011), pogoni mrijestilišta i matičnjaka poduzeća Cromaris u Ninu (2014), Četiri kuće za četiri brata u Zadru (2019). Zajedno s Pedišićem oblikovala je stalni postav antičke zbirke u Arheološkom muzeju u Zadru (2013), te izvela arhitektonske obnove Kneževe i Providurove palače (kompleks Dvije palače 2014–22) i palače Cedulin (2017) u Zadru. S M. Vlahović dobitnica je nagrada »Vladimir Nazor« (2003) i »Drago Galić« (2003), a s I. Pedišićem nagrada Cemex (2011), »Bernardo Bernardi (2011., 2018), »Drago Galić (2019), »Viktor Kovačić« (2021) i »Vladimir Nazor« (2021).



















Filkuka, Vladimir (Omice, Češka, 1. VII. 1884 – Brno, 27. II. 1944), geodet.

Od 1912. radio je na Šumarskoj akademiji u Zagrebu (od 1919. Gospodarsko-šumarski fakultet), isprva kao asistent za geodeziju, a 1919. izabran je za redovitoga profesora Primijenjene geodezije. Predavao je kolegije Tehničko risanje, Tlocrtno risanje, Geodetske vježbe i Geodezija. Na Geodetskom odjelu Kraljevske tehničke visoke škole u Zagrebu (od 1925. → Tehnički fakultet; sv. 4) izabran je 1920. za redovitoga profesora. Predavao je kolegije Terensko crtanje, Zemaljska izmjera, Državna izmjera i Agrarne operacije, a 1920–21. bio je dekan Građevinsko-inženjerskog odjela. Bio je urednik časopisa Glasila geometara (1919–22). Kraljevsku tehničku visoku školu napustio je 1923. i vratio se u Brno, gdje je radio u civilnoj geodetskoj praksi. Uz → Pavla Horvata najzaslužniji je za organizaciju nastave na Geodetskom odjelu Kraljevske tehničke visoke škole.

Arhitektonski odjel Akademije likovnih umjetnosti, studij arhitekture koji je djelovao u Zagrebu u razdoblju 1926–43. te 1952–61. pod vodstvom arhitekta → Drage Iblera.

Ideja o studiju arhitekture u okviru zagrebačke Akademije likovnih umjetnosti (tada Kraljevske akademije za umjetnost i umjetni obrt) pojavila se već 1921., kada je profesorsko vijeće predložilo arhitekta → Viktora Kovačića za profesora. Do osnutka studija tada nije došlo jer je Kovačić ubrzo potom započeo profesuru na Arhitektonskom odsjeku Tehničke visoke škole (→ Tehnički fakultet; sv. 4) u Zagrebu. Tadašnji rektor Akademije → Ivan Meštrović svojim je utjecajem pridonio osnutku studija po uzoru na katedru moderne arhitekture na akademiji u Beču, koju je i sam pohađao. Osnovni kolegij Arhitektura, nositelj kojega je bio Ibler, protezao se u osam semestara, a ostali kolegiji bili su Modeliranje (Frano Kršinić), Crtanje akta (Joza Kljaković), Povijest umjetnosti (Branko Šenoa) i Ukrasno pismo (Olga Höcher). U načinu funkcioniranja bio je naglašen princip atelijerskoga rada te svakodnevni kontakt između polaznika i profesora, koji je bio omogućen relativno malim brojem upisanih polaznika. Arhitektonski odjel prestao je s radom 1943., kada je Ibler dobio otkaz iz državne službe i emigrirao u Švicarsku, gdje je predavao kao docent na ženevskom sveučilištu. Godine 1952. vratio se u Zagreb te ponovno pokrenuo studij. Tada je povećan broj predmeta i sati u odnosu na program prijašnjega studija; osim Arhitekture Ibler je predavao kolegije Interijer i Urbanizam, Bogdan Sunara bio je nositelj kolegija Statika, Statika-mehanika, Statika-čvrstoća i Armirani beton, → Lavoslav Horvat Industrijskog projektiranja, a Vladimir Ivanović Urbanističkog projektiranja.

Od 63 studenta koji su pohađali studij do 1943. diplomiralo ih je svega 18. Diplomanti prvoga naraštaja bili su → Mladen Kauzlarić, → Aleksandar Freudenreich, Lavoslav Horvat, → Stjepan Planić i Gustav Bohutinsky, a poslije njih → Ivo Bartolić, → Hinko Bolanča, Branko Bon, Ljudevit Gaj, → Drago Galić, Vlado Galić, Milan Grakalić, Mirko Hamel, Eugen Hološ, Veljko Kauzlarić, Marko Novak, → Zvonimir Požgaj, → Neven Šegvić i Hinko Vichra. U poslijeratnom razdoblju diplomirao je samo jedan student – Krešimir Mihaljević.

Arhitektonski odjel Akademije likovnih umjetnosti značajan je po tome što je prekinuo s tradicijom uvodeći program moderne arhitekture, koja je 1930-ih odigrala važnu ulogu u povijesti hrvatske arhitekture. Uz povezanost slikarstva, kiparstva i arhitekture, Iblerova je škola prihvatila nove metode odgoja arhitekata. Za razliku od studija arhitekture na Tehničkome fakultetu koji je dodjeljivao naslov diplomiranoga inženjera arhitekture, ona je dodjeljivala naslov akademskog arhitekta. Većina arhitekata koji su ondje diplomirali te njihov profesor Ibler odigrali su odlučujuću ulogu u stvaranju najznačajnijih djela zagrebačke arhitektonske škole.

Bedeković, Kamilo (Zagreb, 3. VII. 1839 – Zagreb, 19. IX. 1915), građevinski inženjer, prvi predsjednik Kluba inžinira i arhitekta u Zagrebu.

Srednjoškolsko obrazovanje stekao je u slovenskoj Kostanjevici na Krki, a na Tehničkoj visokoj školi u Beču (danas TU Wien) diplomirao je 1858. Nakon studija djelovao je u Zagrebu kao sveobuhvatan građevinski stručnjak svoga doba. Pri krajiškomu građevinskom ravnateljstvu radio je 1859–61. na izgradnji ceste između senjskih naselja Stinice i Alana. Kao predstojnik gradskoga građevnog ureda u Zagrebu 1861–69. vodio je rekonstrukcije ulica, izgradnju gradske klaonice, dogradnju Kraljevske velike realke (danas zgrada Hidrometeorološkoga zavoda) te djelomično uređenje toka potoka Medveščaka. Bio je tajnik prvog Odbora za poljepšanje i razprostranjenje grada i novoosnovanoga Obrtničkog družtva (1862) te glavni tehnički konzultant prvog urbanističkog plana (1865). Sudjelovao je u izgradnji pruge od Karlovca do Rijeke (1869–71), bio je stručnjak pri budimpeštanskom zajedničkom ministarstvu za radove i promet (1871–72), nadinženjer pri gradnji riječke željeznice (1872–73) te od 1875. inženjer pri Odsjeku za javne gradnje i komunikacije (poslije Građevinski odsjek) Kraljevske zemaljske vlade u Zagrebu, gdje je vodio radove na sanaciji šteta od zagrebačkog potresa 1880. i sudjelovao u reorganizaciji tehničke službe. Od 1860-ih bio je inženjer Požeške županije a njegov je program za javne radove bio poticaj za zakon Ob izvedenju javnih radnjah (1873).

Autor je djela Zemaljske građevine 1874–1885. i Zemaljske cestogradnje 1874–1895. Od 1878. do 1880. bio je prvi predsjednik Kluba (društva) inžinira i arhitekta u Zagrebu, a tu je dužnost obnašao i 1892–1900. Sudjelovao je u organizaciji Prve gospodarske izložbe 1864. i Gospodarsko-šumarske izložbe 1891. u Zagrebu te Milenijske izložbe u Budimpešti 1896. Na prijedlog Bedekovića i → Mihajla Ursinyja osnovan je → Tehnički fakultet u Zagrebu (sv. 4).

cement, hidraulično vezivo koje pomiješano s vodom daje cementno vezivo koje procesom hidratacije veže i otvrdnjava te ostaje postojanog volumena; u užem smislu portlandski cement, hidraulični cement proizveden mljevenjem u prah klinkera dobivenoga pečenjem mineralne sirovine. U uporabi je više vrsta cementa. Osim portlandskoga rabi se i bijeli cement, aluminatni ili taljeni, metalurški, pucolanski, bušotinski, magnezij-oksikloridni cement (tzv. Sorel cement) i dr.

Sirovine za proizvodnju cementa, odn. cementnoga klinkera, mogu biti prirodni minerali, ali i industrijski produkti. Polazni materijali moraju sadržavati glavne kemijske sastojke cementa, tj. kalcijev oksid (CaO), silicijev dioksid (SiO₂), zatim komponentu s aluminijevim oksidom (Al₂O₃), te naposljetku željezov(III) oksid (Fe₂O₃). Ti se sastojci vrlo rijetko u nekoj sirovini nalaze u željenu omjeru. Stoga se najčešće moraju proračunati omjeri smjese bogate kalcijevim karbonatom (CaCO₃) sadržanim u vapnencu, kredi i laporu ili tupini koja sadržava i komponente gline, te silicijevim dioksidom, glinom i željezovim(III) oksidom, kombinaciju koje najčešće čine vapnenac i glina ili vapnenac i lapor. Ako u sastavu sirovinske smjese za proizvodnju cementnoga klinkera neki sastojak nije prisutan u dovoljnoj količini, dodaju se tzv. korekcijski sastojci, odn. nedostajuće kemijske tvari. Pri nedostatku željezovog(III) oksida rabi se željezna ruda ili piritna troska, u nedostatku silicijeva dioksida kvarcni pijesak ili glina s visokim sadržajem SiO₂ i sl.

Priprema mineralne sirovine prije procesa pečenja klinkera sastoji se od drobljenja, predhomogeniziranja, skladištenja i mljevenja te homogenizacije sirovinskog brašna, odn. ujednačavanja kemijskog sastava. U procesu pečenja rabi se postrojenje koje se sastoji od nekoliko dijelova, tj. od predgrijača, kalcinatora, rotacijske peći i hladnjaka za klinker. U modernim sustavima za pečenje cementnoga klinkera sirovinski materijal nakon nekoliko minuta provedenih u višestupanjskom predgrijaču ulazi u kalcinator u kojem postiže temperaturu od 850 do 900°C uz stupanj kalcinacije (disocijacija CaCO₃ otpuštanjem CO₂) vapnene komponente od približno 95%. Pri pečenju dolazi do sinteriranja na temperaturi od približno 1450°C kada nastaju minerali klinkera, pretežno kalcijevi silikati i aluminati, a o njihovu omjeru ovise svojstva cementa (čvrstoća, toplina hidratacije, kemijska otpornost i dr.). S maksimalne temperature klinker se hladi do približno 1250°C prije hlađenja. Završni je korak u proizvodnji cementa usitnjavanje granula klinkera na određenu veličinu postupkom zajedničke meljave cementnoga klinkera s gipsom ili materijalom koji sadržava potreban udio vodotopljivoga kalcijeva sulfata (CaSO₄). Prisutnost gipsa važna je radi reguliranja vremena vezanja cementa i čvrstoće hidratiziranog cementa, posebice njegovih ranih čvrstoća. Za mljevenje cementnoga klinkera danas se uglavnom rabi cjevasti, višekomorni mlin s čeličnim kuglama. Osobito se pozorno tijekom meljave treba održavati temperatura mljevenoga cementnog materijala kako ne bi došlo do dehidratacije gipsa (do priližno 100°C). Samljeveni cement skladišti se u betonskim silosima kako bi se sačuvala njegova svojstva.

Dodavanjem vode cementu, odn. hidratacijom, smjesa se polako skrućuje i postupno otvrdne kao kamen. Hidratacijom najprije dolazi do vezanja, tj. gubitka obradivosti, koje nastupa u nekoliko sati, a zatim do povećanja čvrstoće, što traje mjesecima, a najizraženije je tijekom prvoga mjeseca od početka reakcije. To je osnova primjene cementa kao vezivne komponente u nekom kompozitnom materijalu, najčešće za pripravu cementnoga morta (u smjesi s pijeskom) i betona (u smjesi sa šljunkom). Kvaliteta cementa izražava se ponajprije klasom, tj. tlačnom čvrstoćom standardnoga morta staroga 28 dana, pa postoje osnovne klase cementa označene s 25, 35, 45 i 55 N/mm² (MPa).

Početci i razvoj proizvodnje cementa

Graditeljima je još iz antičkoga doba Grčke i Rima bio poznat postupak dobivanja vapna pečenjem vapnenca. Na području Rimskoga Carstva se široko rabio i građevni materijal, koji se sastojao od mješavine gašenoga vapna, sitnog šljunka ili pijeska i pucolana (pjeskovitoga vulkanskog pepela) te je davao i do osam puta veću čvrstoću od vapnenoga morta, tzv. rimski beton (od toga materijala izvedeno ziđe nazivalo se opus caementicium). Otkriću cementa u današnjem smislu znatno su pridonijeli pokusi građevinskog inženjera Johna Smeatona (1724−1792), kojima je 1756. nastojao naći najotporniji mort za obnovu požarom uništenog svjetionika Eddystone u Engleskoj. Utvrdio je kako je najotporniji mort iz njegove serije različitih mješavina bio pripremljen pečenjem tzv. nečistog vapnenca koji sadržava primjese minerala glina, odn. oksida silicija, aluminija i željeza. Pokazao je svojstva veće čvrstoće i bolje otpornosti na kemijsku agresiju morske vode. Kakvoću toga sivog umjetnoga kamena usporedio je s kakvoćom prirodnoga portlandskog kamena, koji je tada bio najbolji građevni materijal, pa otuda i naziv portlandski cement. Godine 1796. je James Parker patentirao cement dobiven pečenjem grumenja nepročišćenog vapnenca koji sadrže glinu, tzv. Parkerov ili rimski cement.

Moderna proizvodnja cementa započela je na prijelazu iz XVIII. u XIX. st., dok je 1824. Joseph Aspdin (1778−1855) patentirao postupak proizvodnje portlandskog cementa. Tim je postupkom naznačena proizvodnja umjetnoga kamena uz uporabu veziva koje se dobivalo tako da se od vapnenca peklo → vapno koje se miješalo s glinom uz dodatak vode. Homogenizirana se masa sušila, zatim drobila i ponovno pekla, te zaključno drobila i mljela u sitan prah. Međutim, postupak se provodio bez naznačenih točnih omjera sirovina i temperature pečenja. U SAD-u je portlandski cement patentirao 1871. David Saylor (1827−1884), bez točnih odnosa komponenata u sirovini, koristeći se tzv. cementnom stijenom, odn. jednokomponentnom sirovinskom smjesom. Tijekom vremena ustaljena je tehnologija kojom se prvo priprema sirovina, zatim termički obrađuje (peče), odn. proizvodi klinker koji se sastoji od hidrauličnih aktivnih komponenti, te konačno melje na određenu finoću uz dodatak gipsa kao regulatora vezanja. Proizvodnja portlandskog cementa vrlo se brzo širila svijetom, varirajući u kakvoći. Stoga se spoznala potreba utvrđivanja standardne specifikacije za cement. Prve su takve specifikacije napravljene 1877. u Njemačkoj, 1904. u Velikoj Britaniji itd. Među pionirima koji su dali važan znanstveni doprinos u istraživanju cementa, osobito kemiji cementa, ističu se njemački kemičar Wilhelm Michaelis (1840−1911) te francuski kemičari Louis Vicat (1786−1861) i posebice Henry Louis Le Chatelier (1850−1936).

Cement je nenadomjestiv građevni materijal, bez kojega je nemoguće zamisliti današnju civilizaciju. Njegova se proizvodnja i primjena neprestano povećavaju, pa je po količini prvi industrijski proizvod u svijetu. Svjetska proizvodnja 1913. iznosila je 0,04 milijarde tona; 1938. 0,087; 1960. 0,314; 1980. 0,881; 1990. 1,151; 1995. 1,39; 2000. 1,6; 2005. 2,3; 2010. 3,31; 2015. 4,1 te 2021. 4,4 milijarde tona. U 2022. smanjila se na 4,1 milijardu tona. Daleko najveći svjetski proizvođač cementa 2022. bila je Kina (2100 milijuna tona), slijedili su Indija (370), Vijetnam (120), SAD (95), Turska (85), Brazil (65), Indonezija (64), Iran (62), Rusija (61), Saudijska Arabija (54), i dr.

Razvoj cementne industrije u Hrvatskoj

Razvoj i smještaj cementne industrije u Hrvatskoj uvjetovan je rasporedom i kvalitetom sirovinske baze te bogatstvom nalazišta cementnih sirovina. Ležišta lapora nalaze se u Zagrebu (Podsused–Kostanjek), Labinu (Koromačno), Splitu i Omišu, a vapnenca u Zagrebu (Bizek–Podsused), Umagu, Puli, Splitu, Omišu i Našicama. Na području srednje Dalmacije (od Trogira do Makarske) ležišta su osobito povoljna s obzirom na količinu rezervi i kvalitetu mineralnih sirovina, koje sadržavaju 74–78% CaCO₃ i predstavljaju izvanrednu mješavinu pogodnu za neposredno korištenje u procesu proizvodnje, bez potrebe prethodnog oplemenjivanja dodavanjem različitih primjesa.













Prva tvornica naziva Escher Heinrich proradila je 1852. pokretanjem jamaste peći za proizvodnju cementa na otoku Sv. Andriji kraj Rovinja. Tvornicu cementa u Dalmaciji pokrenuo je 1865. August Höffling u blizini Splita, a od 1870. bila je poznata pod nazivom Prva dalmatinska tvornica cementa Giliardi i Betizza. Prvotno se proizvodio rimski cement jer se u tehnološki primitivnoj jamastoj peći nije mogao proizvoditi sintetizirani klinker. Tvornica je modernizirana 1880. od kada se proizvodio portlandski cement, podignuto je 12 peći tipa Dietzch, a kapacitet je iznosio 26 000 t cementa na godinu. Godine 1895. splitski inženjer Emil Stock pokrenuo je suvremenu proizvodnju vapna u Hvaru u Križnoj luci, proizvodnju kojega je 1898−99. preusmjerio na proizvodnju cementa.

Razvoj dalmatinske industrije bio je cementa potaknut povećanjem potrošnje cementa u svijetu početkom XX. st. Godine 1904. podignuta je tvornica u Solinu pod imenom Adriaportland (poslije II. svj. rata Prvoborac), 1908. Tvornica cementa Split (10. kolovoz) u Majdanu, 1909. tvornica Cement d. d. (Renko Šperac) u Ravnicama kraj Omiša, 1912. tvornica Dalmatia (Partizan) u Kaštel Sućurcu, 1921. tvornica Salonit (Antiša Vučičić) u Vranjicu, a 1928. manja tvornica u Brzetu kraj Omiša. Sve su dalmatinske tvornice cementa 1957. ujedinjene u jedinstveno poduzeće Dalmacijacement (→ CEMEX Hrvatska). Godine 1908. osnovana je tvornica cementa Croatia d. d. (→ Tvornica cementa Sloboda) u Podsusedu kraj Zagreba, kao jedina tvornica velikoga potrošačkog tržišta kakav je bio Zagreb, te uglavnom namijenjena njegovim potrebama. Godine 1910. osnovana je tvornica cementa u Bakru kao pogon Društva Portland Zement AG Wien, koja je uoči I. svj. rata prodana poduzeću Adriaportland. Ugašena je 1914. Do I. svj. rata industrija cementa bila je važna industrijska grana u Hrvatskoj.







Industrija cementa u Hrvatskoj našla se nakon I. svj. rata u izmijenjenoj situaciji slobodnog tržišta. Slijedila je također modernizacija proizvodnje, poglavito uvođenjem rotacijskih peći umjesto vertikalnih peći za proizvodnju klinkera. U prijeratnoj Jugoslaviji bilo je 14 tvornica cementa, od toga Split d. d., Dalmatia d. d., Jadransko d. d., L’ Avocat & Co, Giliardi i Betizza u Dalmaciji, tvornica cementa u Bakru i Croatia d. d. u Zagrebu. Cementna industrija u Istri razvija se od 1925., kada je u Puli, u nekadašnjem arsenalu, osnovano poduzeće Società Istriana dei Cementi (→ Calucem). Poduzeće je proizvodilo portlandski, bijeli i aluminantni cement. Godine 1926. je u Koromačnu osnovana tvornica portlandskog cementa talijanskoga društva SPEMA – Giuseppe Cinigliaro iz Palerma, danas → Holcim (Hrvatska). Vrhunac međuratne proizvodnje cementa istarske su tvornice postigle 1936. s ukupno 162 450 t (Pula 100 450 t; Koromačno 62 000 t). Tvornice u Hrvatskoj (bez Istre) činile su 63,57%, a samo u Dalmaciji 57,07% ukupnog kapaciteta cementne industrije Kraljevine Jugoslavije. Tvornice iz Dalmacije izvozile su oko 80% svoje proizvodnje, osim u godinama uoči II. svj. rata. Najvažniji kupci bile su zemlje Bliskog istoka (Irak, Iran), zapadne obale Južne Amerike (Brazil, Venezuela), Srednje Amerike, SAD, Južne Azije (Indija, Malezija), Afrike (Alžir, Tunis, Maroko, Egipat, Palestina) i sredozemnih otoka (Malta, Cipar).

U II. svj. ratu sve su dalmatinske tvornice cementa bile znatno oštećene. Nakon završetka rata ubrzo su obnovljene i cement je bio prvi izvozni proizvod iz Dalmacije. Godine 1970. i 1971. SOUR Dalmacijacement uveo je dvije rotacijske peći tipa Humboldt u tvornicama Prvoborac i 10. kolovoz, a 1979. i peć Polysius u tvornici Partizan. Proizvodnja cementa u Hrvatskoj 1950. iznosila je 0,73 milijuna tona, 1960. 1,27, a u skladu s ulaganjima i širenjem proizvodnje 1970. 1,99 milijuna tona. Tvornica cementa Našice (→ NEXE) posluje od 1980., kada je proizvodnja cementa u Hrvatskoj dosegnula 3,5 milijuna tona. Najviše se cementa izvozilo u Egipat, zatim Maltu, Libiju, Jemen, Sudan, Irak i dr. Najveće su 1980. bile tvornice: 10. kolovoz, Prvoborac, Partizan i Ranko Šperac u sastavu SOUR-a Dalmacijacement, zatim Sloboda iz Zagreba, Giulio Revelante iz Pule, te tvornice cementa Koromačno, Umag i Našice. SOUR Dalmacijacement proizvodio je 2,153 milijuna tona, odn. 64% proizvodnje cementa u SRH.













Proizvodnja je počela opadati u drugoj polovici 1980-ih. Godine 1990. iznosila je 2,653 milijuna tona, početkom Domovinskoga rata 1991. 1,705; 1994. 2,055; 2004. 3,634; a 2010. 2,6 milijuna tona. U Hrvatskoj je 2021. proizvedeno ukupno 2,826 milijuna tona cementa. Hrvatsku industriju cementa danas čine poduzeća Cemex HRVATSKA u Kaštel Sućurcu, NEXE (članica Nexe grupe) u Našicama, Holcim (Hrvatska) u Koromačnu kao proizvođači portlandskog cementa, te Calucem u Puli koji proizvodi aluminatni cement.













hidrotehnika (vodogradnja), dio građevinarstva i znanstvena disciplina koja se bavi građevinskim i drugim zahvatima koji omogućuju → gospodarenje vodama, odn. tehničkim gledištima korištenja voda, zaštitom od štetnog djelovanja voda te zaštitom voda kao resursa. Obuhvaća proučavanje režima vodnih dobara, ispitivanje geološke i hidrogeološke građe na mjestima akumulacija i objekata, te projektiranje, građenje, održavanje i korištenje (upravljanje) hidrotehničkih objekata i opreme vezanih uz iskorištavanje vodnih snaga (→ hidroenergetski sustavi), → melioracije tla (sv. 2), → plovne putove i → luke (sv. 1), → regulacije vodotoka, → opskrbu vodom i odvodnju te zaštitu voda od onečišćenja.







Hidrotehničke građevine

Za potrebe korištenja voda i zaštitu od voda izvode se hidrotehničke građevine. S obzirom na stalan rast potreba za vodom, njezine ograničene količine i različitu kvalitetu danas se u pravilu primjenjuju višenamjenska rješenja, koja se sastoje od većeg broja hidrotehničkih građevina međusobno povezanih u funkcionalnu cjelinu (→ hidrotehnički sustavi).

Akumulacije, koje imaju ključnu ulogu u regulacijama vodotoka, služe za pohranjivanje voda u doba kada je ima u izobilju a kojima se može koristiti u doba nedostatka vode. Izvode se poglavito u dolinama vodotoka. Prema funkciji akumulaciji je vrlo slična retencija koja služi za pohranjivanje voda samo u doba poplavnih voda i njihovo ispuštanje u vodotok nakon prolaska velikih voda. Akumulacije i retencije ostvaruju se izgradnjom brana i ustava koje služe i za zahvaćanje vode za različite svrhe, preusmjeravanje toka vode te razdiobu i upravljanje vodama. Brane i ustave opremljene su odgovarajućim građevinama i opremom (preljevi, ispusti, hidromehanička oprema) kojom se omogućuje njihovo funkcioniranje. Sličnih su svojstava i nasipi (→ nasipi i brane), koji se rabe za sprečavanje plavljenja branjenih površina. U okviru nasipa ugrađuju se također odgovarajuće građevine (npr. čepovi i sl.).



















Voda se od mjesta zahvata do mjesta uporabe dovodi provodnicima, koji se rabe i za njezinu distribuciju na mjestu uporabe, te za odvođenje natrag u prirodu. Provodnici se ponajprije razlikuju prema konstrukciji (kanali, tuneli i cjevovodi). Kanalima se može koristiti i za prikupljanje voda s tala s viškom vode, a uz kanale za odvodnju (dreniranje) viška vode iz tala rabe se podzemne drenaže. Na provodnicima se izvode odgovarajuće građevine i prema potrebi ugrađuje oprema.







U sklopu uređenja vodotoka i zaštite od fluvijalne erozije rabe se regulacijske i obalne građevine, bujične pregrade, hidrotehničke stepenice i ostale građevine uređenja slijeva. Radi uporabe voda za proizvodnju električne energije, uz druge građevine izvodi se i strojarnica u kojoj se smješta sva oprema za proizvodnju i predaju energije u mrežu. U sklopu rješenja melioracijske odvodnje, natapanja i ribnjaka uz ostale građevine rabe se i crpne stanice, zahvati voda i taložnice.

Posebnu skupinu hidrotehničkih građevina čine manje građevine, npr. propusti, čepovi, sifoni i druge građevine za odvodnju prometnica. Također zasebnu skupinu čine građevine za vodni promet roba i ljudi poput pomorskih lučkih građevina (lukobrani, kejovi, obaloutvrde, brodske prevodnice) i građevine unutarnje plovidbe (lučki bazeni i kejovi, unutarnji plovni kanali, brodske prevodnice, akvedukti, plovni tuneli). U sklopu korištenja voda za sport i rekreaciju grade se → marine (sv. 1), plivački bazeni, uređuju plaže, izvode veslačke i kajakaške staze, akvagani i sl. S obzirom na traženu kvalitetu vode rabe se i građevine za kondicioniranje voda.



















Prednost u gospodarenju vodama daje se opskrbi vodama, u prvom redu opskrbi stanovništva vodom za piće. Osnovne su građevine vodoopskrbnog sustava vodozahvati (zahvaćanje vode iz prirodnih izvorišta), crpne stanice, uređaji za kondicioniranje (obradbu, pripremu vode odgovarajuće kvalitete), vodospreme (rezervoari) te glavna (magistralna) i razdjelna (distributivna) vodoopskrbna ili vodovodna mreža s pratećim građevinama.

























Hidrotehnički zahvati u Hrvatskoj

Prve hidrotehničke radove na kontinentalnom području Hrvatske provodili su stari Rimljani, koji su na slijevnom području rijeke Vuke izgradili sustav za odvodnju, ali i za natapanje, te općenito regulirali korita slavonskih rijeka i izgradili višenamjenske kanale. Također, više je očuvanih akvedukata iz antičkoga doba, posebice ostatci akvedukta pokraj Splita dugog 9 km kojim se voda prebacivala od izvora rječice Jadra podno Mosora do Dioklecijanove palače. Važniji su suvremeni hidrotehnički projekti na području RH kanal Prosika od Vranskog jezera do mora (1770), Kolođvarsko-bobotski kanal u porječju Vuke (1830−36), kanal između rijeka Karašice i Drave kraj mjesta Gata (1881), regulacija toka rijeke Neretve od Ploča do Metkovića (1881−89), Hidroelektrana (HE) Jaruga na Skradinskom buku na rijeci Krki (1895), kao i gradnja prvih vodoopskrbnih i odvodnih sustava Zagreba (1878), Splita (1880) i Rijeke (na Sušaku i u Bakru 1885., a u starome dijelu Rijeke 1894).



























Od početka XX. st. izveden je niz hidrotehničkih zahvata koji su imali važnu ulogu u gospodarskom razvoju Hrvatske, a odnose se na hidromelioracijske zahvate na Čepićkom polju i na području Crnac polja, regulacijske zahvate na Dravi uzvodno od ušća rijeke Mure te na Muri i nizvodnome dijelu Drave, na koritima rijeka Mirne i Raše, na daljnju izgradnju vodoopskrbnih i odvodnih sustava većih gradova, izgradnju odteretnih kanala Kupa–Kupa, Odra i Lonja–Strug, retencija Lonjsko, Mokro, Biđ–Bosutsko, Jelas i Crnac polje, hidrotehničkih objekata vezanih uz hidroenergetske sustave Cetine (akumulacija Peruća, HE Kraljevac, HE Peruća, HE Zakučac, HE Ðale, HE Orlovac), Senj (akumulacija Kruščica, HE Senj, HE Sklope), Vinodol (HE Vinodol), Drave (HE Varaždin, HE Čakovec, HE Dubrava s akumulacijskim jezerom), HE Dubrovnik, kao i brana HE Kraljevac, brane Bajer, Sklope, Lešće, Letaj, Peruća i dr.







Izgradnja pomorske infrastrukture

Bogata je povijest hidrotehničkih zahvata tijekom razvoja hrvatskih luka i pristaništa na Jadranu. Povijesno područje današnje Rijeke sjecište je kopnenih i morskih putova. Prvotna luka nalazila se na ušću Rječine u more, koje je nekada bilo znatno sjevernije, duboko zavučeno između trsatskoga i kozalskoga brijega. Takvo je ušće bilo prirodno zaklonište za male splavi, brodice i galije Ilirima, Keltima, Rimljanima, Slavenima i dr. Izgradnja nove luke Rijeka u predjelu današnje putničke obale započela je 1847. nasipanjem mora, učvršćivanjem i produživanjem gata (gat Marije Terezije) te izgradnjom lukobrana dugog oko 250 m, koji se pružao od istoka prema zapadu. Kompleks luke tvorili su Adamićev gat (izgrađen 1865−67., duljine 61 m i širine 16 m), pristanište Lido (duljine 130 m), te Istočno pristanište (200 m). Luka je imala oko 500 m operativne obale te se prostirala na približno 5 ha vodene površine.







Radovi na izgradnji i proširenju riječke luke nastavljeni su 1872−79., 1880−88. i 1889−94. Izgradnja pristaništa Szápáry, dijela pristaništa Sanità te gata Zichy trajala je 1872–79. Nasut je prostor iza budućeg pristaništa Stefánia, te je produžen i proširen lukobran Marije Terezije. Završena je i lučica (mandrać) Mornaričke akademije u Rijeci. U razdoblju od 1880. do 1888. dovršeno je pristanište Sanità (250 m), izgrađen je Rudolfov gat, nasut je prostor uzduž budućeg pristaništa Ferencza Salvatora. Treća faza izgradnje i širenja luke (1889−94) obuhvatila je izgradnju luke za drvo Gabor Baross, nasuti su dijelovi Brajdice za stovarište drva, stovarišta drva Brajdica i Delta povezana su dvama željeznim mostovima preko Rječine, izgrađeni su pristanište Ferencza Salvatora (350 m) te gat Marije Valerije. Lukobran Marije Terezije produžen je za još 100 m. Riječka je luka 1905. raspolagala s ukupno 6169 m operativnih obala, lukobranima ukupne duljine 2080 m te zaštićenim lučkim bazenima površine 53,8 ha.













Nakon promjena 1918. Talijani su u riječkom bazenu izgradili obalni zid riječkog lukobrana (300 m), te današnje Zagrebačko pristanište (300 m). Jugoslavenske vlasti u sušačkoj luci nisu poduzele nove građevinske zahvate niti su pristupile modernizaciji postojeće infrastrukture. Nakon 1945. i ratnih razaranja pokrenuta je sustavna obnova luke. Rijeka je od 1951. bila glavna luka, a postupno je preuzela i funkciju tranzitne luke podunavskim zemljama u zaleđu. Već 1967. u Bakru je pušten u promet terminal za rasute terete na lokaciji Podbok kao jedan od najmodernijih terminala u Europi, uglavnom za uvoz željezne rude za potrebe Austrije i Čehoslovačke. Godine 1978. izgrađen je pozadinski lučki kompleks Škrljevo, 1979. započeo je s radom kontejnerski terminal na Brajdici u sušačkom dijelu lučkog bazena s 300 m operativne obale i dubinom mora 11,2 m (danas kontejnerski terminal Jadranska vrata), zatim terminal za fosfate i silos za žito u riječkom bazenu, terminal za drvo u Bršici u lučkom bazenu Raša, 1982. izgrađen je terminal za stoku u Bršici, 1983. terminal za generalni teret sa ro-ro rampom na lučkoj obali Goranin u bazenu Bakar.







Također, u Luci Rijeka od 2012. provodi se projekt od nacionalnog interesa Zagreb Deep Sea kontejnerski terminal. To je najznačajniji objekt projekta Rijeka Gateway, zamišljen kao ravno pristanište konačne duljine 680 m s prosječnom širinom od 300 m. Planirana dubina mora uz pristanište iznosi minimalno 20 m i omogućava prihvat kontejnerskih brodova svih veličina. Terminal se gradi u dvije faze, a dovršena je prva faza izgradnje pristaništa u duljini od 400 m. U sklopu projekta Rijeka Gateway, 2013. je na kontejnerskom terminalu na Brajdici provedena druga faza izgradnje terminala u kojoj je izgrađen još jedan pristan za vez te je povećana površina skladišnih površina u skladu s novi kapacitetima terminala.







Splitska luka razvijala se u XVI. i XVII. st. pod mletačkom vlašću, kada je uređena obala i omogućen prihvat sve većih brodova. Vlada u Beču pak dopustila je 1863. izgradnju velikog lukobrana i drugih lučkih sadržaja. Uređeni su današnja Obala lazareta, na kojoj je 1892. podignuta zgrada Lučke kapetanije te Gat sv. Nikole. Gat sv. Petra dovršen je 1893., a Gat sv. Duje 1915. Rušenjem starih mletačkih zdanja te probojem željezničke pruge do luke u prvim godinama XX. st. stvorene su velike količine materijala kojima su nasipane obala na Lučcu i istočna strana gradske luke. Nakon II. svj. rata vezovi su privremeno osposobljeni za prihvat brodova duge plovidbe pa je već 1945. bilo spremno 1250 m operativnih obala. Do 1957. uređen je i produljen Gat sv. Duje, uklonjene su tračnice s Obale lazareta, poslije Domagojeve obale, što je ujedno značilo i budućnost luke Split kao putničke luke. Teretni promet preselio se u splitsku Sjevernu luku. Kako bi se udovoljilo zahtjevima i potrebama razvoja lučkih kapaciteta, a posebice s gledišta poboljšanja sigurnosti protoka putnika i vozila te povećanja sigurnosti prometa u luci, Lučka uprava Split pokrenula je Projekt obnove infrastrukture luke Split. Izgradnja dvaju vezova na vanjskoj strani lukobrana u gradskoj luci Split započela je 2014., a dovršena je 2017. Radove je izvela zajednica ponuditelja→ Pomgrad Inženjering iz Splita te → Viadukt iz Zagreba.













Projekt za izgradnju lučke operativne obale u Pločama i željezničke pruge do Metkovića izrađen je 1936. Uskotračna pruga duljine 22 km građena je 1938–42., dok je izgradnju luke, započetu 1939., prekinuo II. svj. rat. Zaposjevši luku, talijanske su vlasti izgradile manju operativnu obalu na istočnome kraju ulaznoga kanala kako bi omogućile pristup svojim brodovima koji su izvozili boksit i drvo. Pri povlačenju njemačke vojske luka je razorena. Obnova je započela odmah nakon rata, a znatne investicije provedene su 1965. kada su se u okviru luke gradili vodovod, ceste, operativne površine, iskop bazena akvatorija, iskop obale 5 i sama obala 5, kanalizacija, električna mreža, specijalna lučka skladišta, hangari Soko, kanal Birina–more i kanal Vlaška–more. U izgradnji su sudjelovala splitska poduzeća → Lavčević, → Plovput (sv. 1), Pomgrad Inženjering i dr. Od 1975. počeo je snažniji razvoj lučke infrastrukture luke Ploče, izgrađeni su terminali za promet žive stoke (1976), za glinicu (1977), za drvo i proizvode od drva (1983), za specijalne terete (1985), za sipke terete (1990), ali i novi kontejnerski terminal (2010), terminal za rasute terete (2016) i dr. Sedam od osam operativnih obala u Pločama s dubinom do 14 m (novi terminal ima gaz dubok do 18 m) omogućava prihvat plovila do veličine Panamax brodova.













Velika ulaganja provedena su na području Lučke uprave Zadar, gdje se ističe gradnja putničke luke Gaženica puštene u promet 2015. U prvoj fazi radova iskopano je 250 000 m³ podvodnih stijena i morskog sedimenta te je za podmorske i nadmorske nasipe iskorišten oko 20,5 ha tla. Izgrađen je sekundarni lukobran duljine 270 m te su postavljeni temelji za primarni. Tijekom druge faze radova izgrađeno je gotovo 1420 m obale kako bi se dobilo 12 priveza za trajekte koji povezuju otoke, međunarodna plovila i brodove za kružna putovanja. Izgrađeno je i oko 300 m obale za novu ribarsku luku, kao i primarni lukobran duljine 180 m. Uz pomoć GPS tehnologije postavljeno je 1800 gravitacijskih blokova za izgradnju obalnih zidova.







U novije se doba u Hrvatskoj znatno ulaže u lučku infrastrukturu. Posljednjih se godina investicije najbolje mogu očitati kroz broj gradilišta u otočnim i primorskim lukama. Riječ je o nizu projekata duž cijele Jadranske obale, od luka na samome jugu Hrvatske, na Koločepu, Korčuli, obnove Lapadske obale u Dubrovniku do ulaganja u projekte poput izgradnje trajektne luke Tkon na Pašmanu, Perna na Pelješcu, ribarske luke Krk i Brižine u Kaštel Sućurcu, dogradnje luka Crikvenica, Cres, Unije, Kaprije, Sućuraj, Kaštel Stari, Sali na Dugom otoku, Baška, Žigljen na Pagu, Mrtvaška na Lošinju i dr.

Visoko školstvo i publicistika

Visokoškolska nastava iz područja hidrotehnike u Hrvatskoj započela je osnivanjem Tehničke visoke škole u Zagrebu (→ Tehnički fakultet u Zagrebu; sv. 4), kada su prvi, ujedno i dugogodišnji nastavnici kolegija Vodogradnje bili → Stjepan Bella (1921−42) i → Valerijan Rieszner (1922−49), a nakon njih i nastavnik geotehnike → Stjepan Szavits-Nossan koji je 1937. počeo raditi kao pomoćni nastavnik u izvedbi kolegija Industrijska hidrotehnika. Zavod za hidrotehniku zagrebačkoga Tehničkoga fakulteta osnovan je 1940 (osnivač S. Bella), a od akademske godine 1942/43. pojedini su se skupni hidrotehnički predmeti podijelili na uža nastavna područja, odn. kolegije Regulacije vodotoka, Melioracije tla, Plovni putevi, Vodne snage te Vodovodi i kanalizacija naselja. Iste je godine započela nastava i iz kolegija Mehanika III – Hidraulika (→ Milivoj Prejac; sv. 4) te Primijenjena hidraulika (→ Krešimir Gjurašin). Godine 1943. redovitim profesorom Fakulteta postao je → Ante Franković koji je uveo kolegije Osnove hidrotehnike i Hidraulika. Smatra ga se utemeljiteljem visokoškolske nastave u području hidrotehničkih građevina u Hrvatskoj. Godine 1949. → Milivoj Petrik uveo je kolegij Kondicioniranje voda i otpadne vode, poslije nazvan Sanitarna tehnika. Akademske godine 1986/87. uvedeni su kolegiji Hidrotehnički sustavi i Hidrotehničke građevine (→ Mladen Žugaj), Zaštita vode (→ Stanislav Tedeschi) i Meliorativna pedologija (Zoltan Racz). Kao nastavnik kolegija Melioracije, Navodnjavanje te Hidrotehničke melioracije I i II istaknuo se → Josip Marušić. Godine 1947. osnovan je Laboratorij za hidraulička istraživanja (M. Žugaj), koji je imao važnu i pionirsku ulogu pri izgradnji niza hidrotehničkih građevina.

Poslijediplomski studij iz hidrotehnike organiziran je akademske godine 1965/66., preustrojen 1971/72., a sastojao se od nastavnih skupina nazvanih prema glavnom kolegiju (hidraulika, hidrologija, sanitarna tehnika, melioracija tla, plovni putovi, korištenje vodnih snaga i regulacije prirodnih vodotoka). Današnji nastavni program ne razlikuje se znatno od onoga donesenoga akademske godine 1983/84., prema kojem se sva područja hidrotehnike dijele na pet nastavnih tema: hidraulika, hidrologija, opća hidrotehnika (regulacije, melioracije, korištenje vodnih snaga, plovni putovi), sanitarna hidrotehnika i hidrotehničke konstrukcije.

Građevinski fakultet je 1965. otkupio od poduzeća → Elektroprojekt Hidrotehnički laboratorij, koji se pod vodstvom Josipa Grčića razvio u istraživački centar za hidrauliku, a osobito je važna bila njegova uloga u doba nastajanja Građevinskog instituta (1977). U tom je razdoblju → Vladimir Andročec (sv. 1) razvio vrlo važnu djelatnost u ispitivanju modela hidrotehničkih objekata u našoj zemlji, te u Alžiru (brane Sidi Yacoub, Brezina, luke Tamentfoust, Cherchell) i Iranu (luka Chabahar).

Statutom iz 1967. → Građevinski fakultet u Zagrebu organiziran je u tri odjela (Konstruktorski, Prometni i Hidrotehnički) te deset zavoda, među kojima i Zavod za hidrotehniku u okviru kojega su djelovali laboratorij za sanitarnu hidrotehniku i hidrotehnički laboratorij. Uz Zavod za hidrotehniku zagrebačkoga Građevinskoga fakulteta (predstojnica Eva Ocvirk; profesori Neven Kuspilić, Goran Lončar, Damir Bekić, Dalibor Carević, Gordon Gilja, Ivan Halkijević, Dražen Vouk i dr.), nositelji su znanstvene i nastavne djelatnosti iz područja hidrotehnike u Hrvatskoj i Katedra za privrednu hidrotehniku (šef katedre Hrvoje Gotovac; profesori Roko Andričević, Veljko Srzić), Katedra za hidrologiju (šef katedre Damir Jukić; profesori → Ognjen Bonacci i Vesna Denić-Jukić) i Katedra za hidromehaniku i hidrauliku (šef katedre Davor Bojanić) → Fakulteta građevinarstva, arhitekture i geodezije u Splitu, Zavod za hidrotehniku i geotehniku (predstojnica → Nevenka Ožanić; profesori Barbara Karleuša, Vanja Travaš, Igor Ružić, Goran Volf) → Građevinskoga fakulteta u Rijeci, te Zavod za hidrotehniku i zaštitu okoliša (predstojnica Tamara Brleković; profesori Lidija Tadić, Marija Šperac) → Građevinskog i arhitektonskog fakulteta Osijek.

U mnoštvu objavljenih znanstvenih i stručnih radova vezanih uz šire područje hidrotehnike ističu se djela Melioracija tla (S. Bella, 1935), Kanalizacija gradova, naselja, tvornica i usamljenih zgrada (→ R. Broz, 1950), Regulacija rijeka (→ M. Gjurović, 1967), Pomorska hidraulika (Z. Tadejević, → M. Pršić, 1981), Posebne analize u hidrotehnici (M. Žugaj, 1981), Nasute brane. Projektiranje i građenje (→ E. Nonveiller, 1983), Zaštita vodnih sustava i pročišćavanje otpadnih voda (S. Tedeschi, 1983), Opskrba vodom (→ J. Margeta, 1985), Osnove gospodarenja vodama (J. Margeta, 1992), Potresi izazvani akumuliranom vodom (P. Stojić, R. Lalić, 1994), Oborine: glavna ulazna veličina u hidrološki ciklus (O. Bonacci, 1994), Osnove hidrotehnike (Ž. Vuković, 1994−95), Hidroenergetika: energetsko iskorištavanje vodnih resursa (P. Stojić, 1995), Hidrogeologija za građevinare (Z. Pollak, 1995), Hidrotehničke građevine I–III (P. Stojić, 1997−99), Smjernice za integralni pristup razvoju, gospodarenju i korištenju vodnih resursa (J. Margeta, E. Azzopardi, I. Iacovides, 1999), Opskrba vodom (I. Gulić, 2000), Ekohidrologija vodnih resursa i otvorenih vodotoka (O. Bonacci, 2003), Osnove hidromehanike (V. Jović, 2006), Oborinske i otpadne vode: teret onečišćenja, mjere zaštite (J. Margeta, 2007), Kanalizacija naselja: odvodnja i zbrinjavanje otpadnih i oborinskih voda (J. Margeta, 2009), Vodoopskrba naselja: planiranje, projektiranje, upravljanje, obrada vode (J. Margeta, 2010) i dr.

Delfin, Slavko (Murter, 10. IV. 1909 – Zagreb, 25. XI. 1983), arhitekt, dao je znatan doprinos razvoju sportske arhitekture u Hrvatskoj.

Diplomirao je 1940. na Arhitektonskom odsjeku Tehničkoga fakulteta u Zagrebu. Nakon II. svj. rata radio je u Ministarstvu građevina NRH u Zagrebu. Godine 1947–48. upravljao je Građevinskim odsjekom Komiteta za fiskulturu vlade FNRJ u Beogradu, a 1949–50. Građevinskim odsjekom Komiteta za fiskulturu vlade NRH u Zagrebu. Potom je 1951–53. bio referent za sportske građevine pri Fiskulturnom savezu Hrvatske, a 1953–59. radio je u Zavodu za fizički odgoj u Zagrebu. Na 1959. osnovanoj Visokoj školi za fizičku kulturu (od 2001. Kineziološki fakultet) u Zagrebu, u sastav koje je ušao i Zavod za fizički odgoj, radio je na Katedri za sportske građevine od početka rada institucije do umirovljenja 1974., u zvanju redovitoga profesora od 1968. Projektirao je uglavnom sportsko-rekreacijske građevine skladno ih uklapajući u krajolik. Izvedeni su mu stadioni u Požegi (1951), Osijeku (1955), Sisku (1955), Slavonskom Brodu (1955) i Mostaru (1957); plivački bazeni u Đakovu (1952) i Mostaru (1957); sportska dvorana Više pedagoške škole (od 2006. Učiteljski fakultet) na Savskoj cesti u Zagrebu (1957–58., s K. Mihaljevićem); zgrada Visoke škole za fizičku kulturu danas Kineziološki fakultet na Horvaćanskom zavoju (1959., s K. Mihaljevićem i Č. Petrovićem) u Zagrebu; Sportski park Mladost u Jarunskoj ulici u Zagrebu (1946) i dr. Izradio je urbanistički projekt sportske zone uz uvalu Zvončac u Splitu (1947) i urbanističko rješenje sportskoga kompleksa na Šalati u Zagrebu (1961). Autor je knjiga Tehnička obrada sportskih površina (1951), Športske građevine (1957), Prateće prostorije na objektima za fizičku kulturu (1969., s Č. Petrovićem).







Tvornica cementa Sloboda, tvornica izgrađena 1908. u Zagrebu. Osnovala ju je obitelj Mandl pod imenom Croatia tvornica portland cementa d. d. u industrijskoj zoni gradske četvrti Podsused–Vrapče. Izgradilo ju je zagrebačko projektantsko-građevinsko poduzeće → Hönigsberg & Deutsch. Do 1917. pripadala je Prvoj hrvatskoj štedionici Zagreb (Praštediona) osnovanoj 1846. Tvornica je između dva svjetska rata bila u vlasništvu švicarskoga cementnog koncerna Cementia Holding A. G. iz Züricha, odn. Felixa Mandla, i pod imenom Croatia d. d. djelovala je sve do kraja II. svj. rata. Kao sirovinu iskorištavala je ručno iskopane laporovite naslage na padini iznad tvorničkoga kruga i vapnenac koji se dopremao iz obližnjih kamenoloma u Bizeku i Dolju, gdje se nalazila tvornica građevnoga materijala Dolomit. Kamen se u tvornicu isprva dostavljao žičarom, a potom i trakastim transporterom u iskopanome tunelu. U tvornici i u obližnjem kamenolomu koji je bio pod istom upravom 1936. radilo je 495 radnika. Postrojenje tvornice modernizirano je početkom 1930-ih i ponovno 1939. tako da je njezin puni kapacitet 1932–40. iznosio 95 000 t cementa na godinu.















Nakon II. svj. rata tvornica je nacionalizirana i od 1950. nosila je naziv Sloboda, a potkraj poslovanja i Dalmacijacement. Opseg proizvodnje je znatno povećan 1954. pa je kop otvoren i u dnu padine. Godine 1962. povećana je eksploatacija lapora te se s ručnoga iskopavanja prešlo na masovno miniranje. Već su sljedeće godine primijećena prva oštećenja poput nagnutih stupova i pukotina na zgradama u blizini iskopa. Zbog rasta potrebe za cementom te zbog toga što je rabila tzv. mokri postupak s prašinastim ugljenom, pokrenuta je gradnja nove tehnološki naprednije linije, sa suhom tehnologijom i plinom kao gorivom, koja je dovršena 1976. Tvornica je obustavila rad 1988. kad je uočeno da se zbog intenzivnog iskapanja lapora (procijenjeno je da ga je na tome području iskopano ukupno 5,3 milijuna m³, odnosno 13 milijuna tona) aktiviralo klizište Kostanjek. Godine 2014. otvoren je opservatorij za praćenje klizišta Kostanjek Rudarsko-geološko-naftnoga fakulteta u Zagrebu. Kompleks cementare smatra se povijesnim graditeljskim sklopom vrijedne industrijske arhitekture.







Brčić, Stipe (Osijek, 13. I. 1948), grafički i industrijski dizajner, jedan od osnivača i prvih profesora → Studija dizajna u Zagrebu.

Diplomirao je 1971. slikarstvo na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu u klasi Miljenka Stančića. Godine 1968–72. bio je stalni suradnik u atelijeru arhitekta → Vjenceslava Richtera, a 1977–89. član autorskoga tima Vizualne komunikacije → Centra za industrijsko oblikovanje (CIO) u Zagrebu, gdje je od 1988. bio umjetnički voditelj. Bio je član radne skupine za osnivanje i izradbu programa Studija dizajna na Sveučilištu u Zagrebu, gdje je nakon njegova osnutka 1989. postao predavačem. Voditeljem Studija bio je 2002–06. te od 2011. do umirovljenja 2018. Vlastiti studio za vizualne komunikacije, grafički dizajn i brendiranje Norma International osnovao je 1990. u Zagrebu.

Osim pedagoškim radom bavi se izradbom vizualnih identiteta za mnoge domaće institucije, manifestacije i robne marke. Među njima ističu se projekti vizualnih identiteta za VIII. mediteranske igre Split (1979), IX. kongres SKH (1980; uvršten 1982. u zbirku Moderne umjetnosti u New Yorku), poduzeće Agrokor (1996), trgovački centar Avenue Mall (2006), Turističku zajednicu Splitsko-dalmatinske županije (2008), hrvatsko predsjedanje Vijećem Europske unije (s I. Primorac i M. Juzom, 2020) i dr. Dizajner je naslovnica mnogobrojnih kataloga i časopisa, a u više njih surađivao je i kao autor tekstova ili predgovora. Sudjelovao je 1983. u osnivanju Društva dizajnera Hrvatske (danas → Hrvatsko dizajnersko društvo), kojega je bio predsjednik 1985–89. Dobitnik je više nagrada, među ostalima »Vladimir Nazor« (1979) i Zagrebačkoga salona (1996).

Centar za industrijsko oblikovanje (CIO), udruženje osnovano 1963. u Zagrebu u svrhu razvoja metodike dizajna industrijskih proizvoda kao sastavnoga dijela moderne proizvodnje, kao i djelovanja na promidžbi dizajna, edukaciji o dizajnu te povezivanju dizajnera i naručitelja iz industrije.

U suradnji s → Muzejom za umjetnost i obrt (sv. 2) i → Hrvatskom udrugom likovnih umjetnika primijenjenih umjetnosti (ULUPUH) suosnivači su među ostalima bili → Bernardo Bernardi, → Zvonimir Radić, → Matko Meštrović, → Mario Antonini, → Fedor Kritovac te → Vjenceslav Richter koji je bio prvi direktor Centra. Putem djelatnosti članova nastojalo se analitički sagledati približavanje dizajna proizvodnji, od uloge dizajna u kontekstu industrijske proizvodnje do uloge te proizvodnje u kontekstu društva, vodeći se idejom da dizajn u proizvodnji mora olakšati i poboljšati ono što proizvodnja želi olakšati i poboljšati u društvu. Tijekom 1960-ih aktivnost Centra bila je usmjerena na interdisciplinaran pristup dizajnu, dok je 1970-ih prevladavala tema organizacije radne okoline i njezine važnosti za proizvodni proces. Centar je pokrenuo i ideju o institucionalizaciji studija dizajna, što je rezultiralo osnivanjem sveučilišnoga poslijediplomskog studija za istraživanje i unapređivanje dizajna 1973., no on se izvodio za svega jednu generaciju studenata.







Samostalno i u suradnji s domaćim i inozemnim institucijama Centar je organizirao mnogobrojne izložbe, edukacije, okrugle stolove, javne rasprave, predavanja i simpozije od kojih je najznačajniji bio Industrijski dizajn i privredno-društvena kretanja u Jugoslaviji (1969). Objavljivao je Informativni bilten CIO (1965−66) i časopis Dizajn (1967−68), te izdao više publikacija, među ostalima Uputstvo za industrijsko oblikovanje (1965), Obrazovanje i odgoj industrijskih dizajnera (1967) i Osnove metodologije industrijskog dizajna (1968). Organizirao je više projekata grafičkog oblikovanja od kojih su najznačajniji vizualni identiteti Radio-televizije Zagreb (1969–72) i VIII. mediteranskih igara (1979). Tijekom vremena je sve više funkcionirao kao projektni zavod usmjeren na tržišnu djelatnost, a manje kao neprofitna organizacija, pa je usporedno s tim započeo opadati njegov utjecaj i važnost u kontekstu jugoslavenske industrije. Sa znatno smanjenim okvirom aktivnosti djelovao je sve do 2020. Usmjeren isključivo na znanstveni pristup, Centar za industrijsko oblikovanje prometnuo se u središnju instituciju teorije i promidžbe dizajna u Zagrebu i jednu od najvažnijih u Jugoslaviji tijekom 1960-ih i 1970-ih.

Franić, Tin Sven (Zagreb, 10. IX. 1970), arhitekt, istaknuo se projektiranjem zgrada za odgoj i obrazovanje.

Diplomirao je 1996. na → Arhitektonskome fakultetu u Zagrebu. Stekavši diplomu, zaposlio se u → Arhitektonskome projektnom zavodu Plan u Zagrebu gdje je radio do 2000., kada je prešao na Arhitektonski fakultet. Od 2021. u zvanju redovitoga profesora, vodi kolegije Radionica arhitektonskog projektiranja III, Arhitektonsko projektiranje I i II, Studio IV, Hrvatski prostor i arhitektura – Dalmacija (terenska nastava). Predstojnik Katedre za arhitektonsko projektiranje bio je 2020–24.

Osim znanstvenim i nastavnim radom bavi se arhitektonskim projektiranjem i urbanizmom. U suradnji projektirao je stambene i zgrade za odgoj i obrazovanje: stambenu zgradu poticane stanogradnje (POS) u naselju Kature u Labinu (s D. Gabrićem, 2001), dvije stambene zgrade POS-a u naselju Srdoči u Rijeci (s D. Gabrićem, 2002), osnovnu školu u Borovju u Zagrebu (s → H. Auf Franić, 2001–05), dječji vrtić i jaslice u Markuševcu (s H. Auf Franić, 2000–06), osnovnu školu u Sopnici-Jelkovcu sa sportskom dvoranom (s H. Auf Franić i → V. Risterom, 2005–09), Filozofski fakultet i Učiteljski fakultet u sklopu kampusa na Trsatu u Rijeci (s H. Auf Franić i V. Risterom, 2004–10), kompleks studentskoga doma Sveučilišta u Dubrovniku (2009–20., s V. Risterom i A. Martinčić) te Centar za robotiku na Fakultetu strojarstva i brodogradnje u Zagrebu (s V. Risterom, → M. Roth Čerinom, T. Čerinom, M. Markešić, I. Krstinić i A. Martinčić, 2015–21). Kao autor potpisao je više tekstova u studijama, stručnim člancima i publikacijama, među ostalima u monografiji Paviljon i tri moguća mjesta (s M. Gengom i L. Prpić, 2022). Dobitnik je više nagrada i priznanja među kojima se ističu nagrade Zagrebačkoga salona (2012), »Vladimir Nazor« (2020) i »Viktor Kovačić« (2020).













građevinska obnova, poduzimanje radova i mjera radi vraćanja građevine u funkcionalno i tehnički ispravno stanje ili poboljšanje tog stanja u odnosu na izvorno, uz očuvanje njezinih kulturno-povijesnih vrijednosti. Degradacija, propadanje i oštećenje građevina, njihovih dijelova i sklopova mogu nastati prirodnim uzrokom (trošenje tijekom vremena, potresi, poplave, požari, nevremena, klizišta, podizanje morske razine) ili ljudskim uzrokom (ratna razaranja, požari, nuklearne katastrofe, nebriga i neodržavanje, neodgovarajuće građevinske intervencije).

S obzirom na obuhvat građevinska obnova može biti cjelovita ili djelomična – npr. energetska obnova (→ održiva arhitektura), konstrukcijska obnova, konstrukcijska obnova s pojačanjem. Cjelovita obnova zgrade podrazumijeva obnovu građevne konstrukcije te izvođenje potrebnih pripremnih, građevinskih, završno-obrtničkih i instalaterskih radova kojima se zgrada dovodi u stanje potpune građevinske uporabljivosti. Obnova konstrukcije uključuje ojačanja i popravke građevne konstrukcije zgrade kojima se vraća mehanička otpornost i stabilnost zgradi, dok se pojačanjem konstrukcije postiže povećanje mehaničke otpornosti i stabilnosti u odnosu na izvorne. Predvidivi radovi na obnovi i ojačanju građevina jesu: prezidanje; uvođenje novog nosivog ziđa u nosivi konstrukcijski sustav; međusobno povezivanje dvaju ziđa koja se sijeku te povezivanje ziđa i stropnih konstrukcija. Ojačanje ziđa može se izvoditi armaturom obloženom torkretiranim betonom, trakovima, lamelama ili platnima (mrežama) od vlaknima pojačanog polimera i dr. Kadšto se izvode vertikalni i horizontalni armiranobetonski serklaži povezani s osnovnim konstrukcijskim sustavom. Drvene međukatne (stropne) konstrukcije ojačavaju se uvođenjem čeličnih zatega u njihovoj razini, izvodi se nova konstrukcija od armiranog betona i dr.

Obnova graditeljske baštine, tj. građevina i građevnih sklopova koji predstavljaju nepokretna kulturna dobra zahtijeva poseban pristup. Pritom ključnu ulogu ima tijesna suradnja arhitekata, građevinara, konzervatora i drugih uključenih aktera, kako bi se pri obnovi na najbolji način zaštitila kulturno-povijesna vrijednost građevina, slijedeći njihov izvorni oblik uz primjenu odgovarajućih materijala i tehnologija. Odabir najprikladnijega postupka obnove (npr. rekonstrukcija, konzervacija, restauracija, sanacija, anastiloza) pritom je poseban teorijski i praktični problem (→ zaštita graditeljskog nasljeđa).

Osobito su zahtjevne okolnosti nakon masovnih razaranja uzrokovanih elementarnim nepogodama ili ratom, kada obnova velikog broja građevina u razmjerno kratkom roku predstavlja organizacijski i ekonomski izazov za lokalnu zajednicu, državu i društvo u cjelini. Pritom je potrebno osmisliti građevinske, pravne i ekonomske instrumente ponovne organizacije i izgradnje opustošenog prostora. U tu svrhu služe novi načini gradnje i konstruktivni principi, ekonomska organizacija procesa obnove, bilo privatnom inicijativom, državnom pomoći, njihovom kombinacijom ili uz pomoć međunarodne zajednice, te poboljšanje građevne legislative kojom se omogućuje primjena novih tehnologija i optimizira učinkovitost građevne operative u prihvatljivom vremenskom razdoblju. Kako bi se obnovili stradali stambeni fond i javne zgrade te zadržao kontinuitet urbaniteta, nerijetko je potrebno građevine oštećene u toj mjeri da njihova obnova nije moguća ukloniti i izgraditi zamjenske. Uz obnovu zgrada često se provode i mjere za poboljšanje njihove funkcionalnosti (adaptacija, pregradnja, dogradnja, nadogradnja), kojom se prostori prilagođuju izvornoj ili novoj namjeni. Tijekom povijesti zabilježeni su slučajevi kada su takva razaranja izazvala ekonomsku propast civilizacije, ali i slučajevi kada je obnova nakon razaranja potaknula ekonomski uzlet i prosperitet nadolazećih generacija.

Građevinska obnova u Hrvatskoj

Tijekom povijesti područja današnje Hrvatske nisu bila pošteđena elementarnih nepogoda, ratnih razaranja i drugih čimbenika koji su doveli do razaranja velikog broja građevina i velikih akcija obnove poslije njih. Među njima se osobito ističu katastrofalni potresi (Dubrovnik 1667., 1979., Zagreb 1880., 2020., Trilj 1898., Pokuplje 1909., Vinodol 1916., Novigrad Podravski 1938., Imotski 1942., Makarska 1962., Ston 1996., Petrinja 2020), požari koji su zahvatili velik dio grada (Dubrovnik 1296., 1667., Karlovac 1585., 1594., Zagreb 1645., 1674., 1706., 1731., Varaždin 1776), poplave (Zagreb 1964., Osijek 1965., Gunja 2014), ratna razaranja u II. svj. ratu (Zadar, Slavonski Brod, Pula, Rijeka, Split, Šibenik, Osijek, Sisak) i Domovinskome ratu.













Obnova Dubrovnika poslije potresa 1667. Dubrovačku Republiku i grad Dubrovnik pogodio je 6. IV. 1667. razarajući potres (poznat kao Velika trešnja) približne magnitude 6,4 prema Richteru. Nakon potresa buknuo je trotjedni požar. Uz goleme štete na zgradama i drugim građevinama, poginula je gotovo polovica gradskog stanovništva. Srušene su katedrala i biskupska palača te pretežni dio stambenih zgrada koje su se nalazile na nasutom zemljištu s obje strane Straduna. Vlada Dubrovačke Republike odlučila je zadržati stanovništvo u neposrednoj blizini grada, kako bi se ruševine mogle učinkovito obnoviti, istodobno braneći grad od napada. Stanovništvo je privremeno boravilo u daščarama. Zabilježene su pljačke pitke vode i građevnog materijala za obnovu. Godine 1668. pokrenuta je gradnja općinskih kuća na Stradunu, koje su skromnim pročeljima dale urbanistički pečat današnjem izgledu, zatim obnova Kneževa dvora i Vijećnice (srušena 1850-ih i zamijenjena današnjom neorenesansnom zgradom), obnova gradskog vodovoda kao nužnog uvjeta kontinuiteta gradskog života, obnova fortifikacija, te gradnja katedrale i drugih porušenih zgrada. Neka gradska područja (Pustijerna) ostala su napuštena. Obnovu su izveli majstori i težaci iz Dubrovačke Republike, a rabili su se opeka, kamen, vapno, kanalice i drvene grede.







Obnova Zagreba poslije potresa 1880. Dana 9. XI. 1880. Zagreb je pogodio potres magnitude 6,3 prema Richteru. Oštetio je katedralu sv. Stjepana te mnogo javnih i stambenih zgrada. Odmah nakon potresa na Južnome željezničkom kolodvoru (danas Zapadni kolodvor) prodano je oko 3800 karata stanovnicima koji su željeznicom otputovali u druge gradove Austro-Ugarske, ali je ista željeznička mreža poslije omogućila razmjerno brz transport materijala za obnovu. Nakon potresa podignute su drvene barake na području današnjega Srednjoškolskog igrališta i zapadno od njega za smještaj stradalog pučanstva. Obnova katedrale u umjetničkom smislu prepuštena je → Hermannu Bolléu koji se u to doba već nalazio u Zagrebu. Grad Zagreb osnovao je odbor za procjenu štete, a JAZU (danas HAZU) je izdao album sa slikama najteže oštećenih zgrada. Nakon potresa izmijenjena je građevna regulativa kojom je propisana pojačana otpornost rekonstruiranih zgrada i novogradnja, osnovana je Obrtna škola s graditeljskim tečajem za obuku majstora graditelja i klesara koji su poslije radili na obnovi katedrale i drugih javnih zgrada, moderniziran je obrtni zakon kojim su ukinuti cehovi. Netom započeto izdavanje stručnog časopisa Viesti kluba inžinira i arhitekta u Zagrebu omogućilo je brz razvoj stručne teorijske misli u graditeljstvu. Obnova je privukla velik broj stranih arhitekata i građevinskih inženjera koji su se trajno nastanili u Zagrebu. Nastala su i razvila su se građevinska poduzeća te poduzeća za proizvodnju ili prodaju građevnog materijala. Sagrađene su mnoge javne i industrijske zgrade te infrastrukturni objekti (Glavni kolodvor, gradski vodovod, kompleks Gradske plinare, kanalizacijski sustav, tramvajska mreža, regulacija rijeke Save, Rudolfova vojarna, Hrvatsko narodno kazalište, sklop školskih zgrada na današnjem Rooseveltovu trgu), te je grad u razmjerno kratkom vremenu dobio duh suvremene metropole. Istodobno su obnova katedrale u neogotičkom slogu te rušenje kule i zidova ispred ulaza u katedralu potaknuli kritiku Bolléove obnove, u vezi s kojom ni danas ne postoji znanstveni i stručni konsenzus.













Obnova Zadra poslije bombardiranja 1943–44. Dana 2. XI. 1943. zrakoplovi američkih zračnih snaga počeli su bombardirati Zadar, tada pod njemačkom okupacijom. U bombardiranju je potpuno porušen i izgorio veći dio gradske jezgre na poluotoku, uključivši niz austrijskih historicističkih palača na južnoj obali poluotoka. Na dan posljednjega zračnog napada, 31. X. 1944., postrojbe NOVJ-a zauzele su grad, koji je nakon formalnog pripajanja Jugoslaviji 1947. ostao napušten i zatvoren. Iste godine je u Zemaljskom građevno-projektnom zavodu NRH (→ Arhitektonski projektni zavod) skupina arhitekata pod vodstvom → Zdenka Strižića izradila Regulacionu osnovu Zadra, kojom je planirana potpuna zamjenska izgradnja svih građevina osim crkava i povijesnih zgrada koje su obnovljene. Iako Regulaciona osnova nije realizirana, u sljedećim su desetljećima sagrađene mnoge zgrade koje čine ambijentalno uspjelu cjelinu poslovno-trgovačkog središta grada sa središnjom Širokom ulicom (Kalelarga), u predgrađima su podignute tvorničke zgrade i industrijski kompleksi, željeznička pruga Knin–Zadar, zračna luka Zadar i dr.

Obnova Zagreba poslije poplave 1964. U noći s 25. na 26. X. 1964. rijeka Sava izlila se na gradsko područje Zagreba, probivši postojeće nasipe sukcesivno podizane nakon potresa 1880. Izgubljeno je 17 života, 40 000 ljudi ostalo je bez doma, uništeno je 10 000 stanova, 3300 gospodarskih i tvorničkih zgrada, a oštećeno je oko 2 km autoputa Ljubljana–Zagreb–Beograd (danas Slavonska i Zagrebačka avenija). Nakon te elementarne nepogode sagrađen je sustav obrane od poplave, koji je obuhvatio nasipe s obje strane Save od Podsuseda do Ivanje Reke, izgradnju odteretnog kanala Sava–Odra, kojim se viškovi vodenog toka rijeke Save u slučaju izvanredne obrane od poplave preusmjeravaju u kanal te nastavno transportiraju u polje između rijeka Save i Odre, gdje se ispuštaju. Iznad kanala sagrađeni su vijadukti svih važnijih cesta, kao i svih željezničkih pruga, od kojih je najimpozantniji vijadukt na budućoj autocesti Zagreb–Karlovac, danas Jadranska avenija, dok su sve ostale ceste podbetonirane u tijelu kanala, jer se predviđa njihovo zatvaranje nasipima dok je kanal u funkciji. Za stradale od poplave sagrađena su privremena naselja u Retkovcu i Botincu, koja su tijekom vremena postala trajni domovi. Oštećene su zgrade popravljene te je započela ubrzana izgradnja stambenih naselja na južnoj obali Save (Zapruđe, Utrina) i u drugim dijelovima grada (Prečko, Gajnice, Knežija, Srednjaci), te tvorničkih kompleksa. Reguliranjem Save i izgradnjom novih naselja je zamisao o prelasku grada preko Save, nakon toga tragičnog događaja, konačno ubrzano krenula u stvarnu realizaciju.













Obnova Dubrovnika poslije potresa 1979. Dana 15. IV. 1979. potres magnitude 6,9 prema Richteru pogodio je Crnogorsko primorje i Dubrovnik. U Dubrovniku je oštećena 1071 zgrada, uključivši gradske zidine. Ubrzo je osnovan Zavod za obnovu Dubrovnika, a Sabor SRH je 1980. donio Odluku o osnivanju Odbora za praćenje i usmjeravanje obnove spomenika kulture na području općine Dubrovnik, a 1986. Zakon o obnovi ugrožene spomeničke cjeline Dubrovnika. U obnovi su protupotresno sanirani i obnovljeni svi važniji spomenici kulture, poput katedrale, Kneževa dvora, tvrđava Sv. Ivan i Revelin, Gradske kavane, Kazališta Marina Držića, palače Sponza, zvonika, žitnice Rupe, Kuće Marina Držića, gradskih palača i stambenih zgrada. Za stradale su sagrađene stambene zgrade u naselju Nova Mokošica.

Obnova hrvatskih gradova i mjesta nakon razaranja u Domovinskome ratu 1991–95. Za Domovinskoga rata topništvom i zrakoplovstvom gađane su zgrade u samostalnoj Republici Hrvatskoj. Znatno su oštećeni Banski dvori (sjedište Vlade RH) u Zagrebu, povijesna jezgra Dubrovnika (na Popisu svjetske baštine UNESCO-a, recentno obnovljena nakon potresa 1979), povijesna jezgra Vukovara (dvorac Eltz, vodotoranj, crkva sv. Filipa i Jakova, Gimnazija), povijesne jezgre Karlovca, Osijeka, Zadra, Šibenika, Gospića i drugih hrvatskih gradova. Mnoga sela, poput Saborskog ili Nadina, bila su sravnjena sa zemljom. Obnova je započela još prije svršetka rata, inventarskim popisima zgrada, od kojih je popis u Vukovaru obavljen u jesen 1995., u doba mirne reintegracije. Manje oštećene zgrade i kompleksi obnovljeni su u cijelosti, Vukovarski vodotoranj obnovljen je u oštećenom stanju kao spomenik Domovinskoga rata, a porušena sela obnavljala su se suvremenim načinom zidanja (s armiranobetonskim serklažima i fert stropovima, te dvostrešnim krovištima pokrivenima crijepom). U Dubrovniku su na Vratima od Pila i na Vratima od Ploča postavljene višejezične spomen-ploče s oznakom svih oštećenih zgrada i ulica. Od 1995. do 2000. obnovljeno je ukupno više od 156 000 obiteljskih kuća, uglavnom u skladu sa Zakonom o područjima posebne državne skrbi iz 1996.













Obnova Gunje poslije poplave 2014. Dana 17. V. 2014., nakon obilnih oborina, rijeka Sava probila je nasip kraj Rajevog Sela i Račinovaca te je voda poplavila područja proboja, odn. Gunju i Đurić. Dvije su osobe poginule, a 400 obitelji se nakon poplave javilo za privremeni smještaj u kontejnerima. Na osnovi Zakona o saniranju posljedica katastrofe na području Vukovarsko-srijemske županije iz iste godine raspisan je arhitektonski natječaj za projekte tipskih zgrada, na temelju kojega su građene zamjenske zgrade za obitelji stradale u poplavi, kako bi stanovništvo nastavilo obitavati u mjestu stanovanja. Oštećeni nasipi popravljeni su i ojačani.







Obnova Banovine i Zagreba poslije potresa 2020. Dana 22. III. 2020. Zagreb je pogodio potres magnitude 5,4 prema Richteru. Jedna je osoba poginula, a nekoliko je zgrada oštećeno do rušenja. Na većini ostalih zgrada zabilježene su manje do znatne štete, uglavnom na zabatima zidanih zgrada bez serklaža, kao i na nekim armiranobetonskim konstrukcijama proračunatima prije propisivanja protupotresnih Privremenih tehničkih propisa PTP-12 iz 1964. Dana 29. XII. 2020. Petrinju i Banovinu pogodio je potres magnitude 6,4 prema Richteru. Sedam je osoba poginulo, a u Petrinji i okolnim selima većina zgrada oštećena je do rušenja. Sabor RH donio je 2021. Zakon o obnovi zgrada oštećenih potresom na području Grada Zagreba, Krapinsko-zagorske županije, Zagrebačke županije, Sisačko-moslavačke županije i Karlovačke županije, a 2023. novi zakon istog naziva. Različite znanstvene i stručne ustanove svojim su stručnim znanjem pomogle u donošenju i prihvaćanju novih ili osuvremenjenih postupaka obnove oštećenih građevina. Međutim, znanstvena valorizacija cjelokupnog procesa tek slijedi.





















Grimmer, Vjera Marija (Vera) (Ludbreg, 1. VIII. 1941), arhitektica, kritičarka i teoretičarka arhitekture, bavi se istraživanjem moderne i suvremene arhitektonske kulture.

Diplomirala je 1966. na Arhitektonskome fakultetu u Zagrebu, nakon čega je kao suradnica arhitektonskoga biroa u Beču radila na projektima socijalne stanogradnje te na objektima društvenoga standarda. Bila je na studijskim putovanjima u bivšem SSSR-u, SAD-u, Kanadi i Španjolskoj.

U Gradskoj vijećnici u Beču koncipirala je i organizirala izložbe o hrvatskoj arhitekturi – Dubrovnik, posvećenu stradanju grada u Domovinskome ratu (fotografije Damira Fabijanića), te Raumgedanken. 8 Architekten aus Zagreb i Beiträge zur Urbanität, posvećene mlađim hrvatskim arhitektima. Od 1985. objavila je mnogobrojne znanstvene i stručne tekstove arhitektonske tematike u domaćim i inozemnim časopisima Čovjek i prostor, Arhitektura, Oris, Bauforum (Beč), Architektur Aktuell (Beč) i Topos (München). Bila je urednica monografskih brojeva časopisa → Arhitektura posvećenih Nevenu Šegviću, Ivanu Vitiću i Kazimiru Ostrogoviću (1995., 2005., 2008), te časopisa → Oris (1990–2020; 2006–17. glavna urednica). Organizirala je i poduprla niz značajnih predavanja o arhitekturi u Zagrebu i Beču. Dobitnica je nagrada »Neven Šegvić« Udruženja hrvatskih arhitekata (2003) i Oris za izniman stvaralački doprinos arhitekturi (2015).

Grünwald, Davor (Zagreb, 20. III. 1943),  dizajner, prvi formalno obrazovani industrijski dizajner u Hrvatskoj.

Započeo je studij na Elektrotehničkome fakultetu u Zagrebu, a diplomirao 1968. na Odjelu industrijskoga dizajna Akademije za primijenjenu umjetnost u Beču. Poslije studija pohađao je specijalizaciju u bečkom Institutu za industrijski dizajn. Nakon povratka u Zagreb radio je kao samostalni dizajner i vodio vlastiti studio Prodesign. Od 1975. živi i radi u Kanadi.

Njegov je izričaj obilježen svjetskim dizajnersko-tehnološkim standardima, s pomoću kojih uspješno usklađuje tehničke značajke predmeta sa suvremenim estetskim i funkcionalnim zahtjevima. Svoj angažman započeo je u Tvornici računskih strojeva za koju je oblikovao zaštitni znak i seriju elektroničkih i terenskih računala (TRS 506, 1971; TRS INDEKS, 1974) te napravio redizajn mehaničkog računala CALCOREX 403. Za tvornicu Prvomajska početkom 1970-ih oblikovao je seriju automatskih tokarilica AT 250 i automatsku oštrilicu GEOMETRIC, a za tvornicu Jadran 1971. seriju ergonomskih industrijskih radnih stolaca. Za Tvornicu vaga i tkalačkih strojeva u Zagrebu dizajnirao je 1974. prvu elektroničku vagu. Prvi je njegov rad u Kanadi vezan uz poduzeće Micom Ltd., za koje je 1976. oblikovao računalni terminal. Godine 1980–84. za poduzeće Delphax razvio je seriju brzih pisača s tada aktualnom ionskom tehnologijom otiskivanja, te dizajnirao cjelovit vizualni identitet i izlagačke prostore. Od 1985. do umirovljenja 2008. radio je u poduzeću Geonics Ltd, posvetivši se uglavnom oblikovanju proizvoda za geofizičku industriju. Jedan je od osnivača Sekcije za industrijski dizajn ULUPUH-a (1969). Dobitnik je Canada Design Award (1983) za dizajn elektromagnetskog prijenosnika i prijamnika SE-88 GENIE, namijenjenog istraživanju vodljivih minerala.

Gabrić, Dario (Sarajevo, 10. VIII. 1969), arhitekt, istaknuo se projektiranjem sakralne i obrazovne arhitekture.

Studij je započeo na Arhitektonskom fakultetu u Sarajevu, a diplomirao je 1995. na Arhitektonskome fakultetu u Zagrebu. Nakon diplome usavršavao se u uredu Pekke Salminena u Helsinkiju. Radio je u poduzeću → Konstruktor u Splitu 1996–2000., potom je osnovao vlastiti ured GD-ARH. Na Arhitektonskome fakultetu u Zagrebu bio je zaposlen 2000–03., a od 2003. predaje na Građevinsko-arhitektonskome fakultetu (→ Fakultet građevinarstva, arhitekture i geodezije) u Splitu, u zvanju redovitoga profesora od 2016.







Projektira stambenu, sakralnu, obrazovnu i drugu arhitekturu. Među izvedenim projektima u Splitu ističu se oltar za doček pape Ivana Pavla II. na Žnjanu (1997), crkve Presvetog Srca Isusova na Visokoj (2000–09) i sv. Andrije na Sućidru (2009–10) te zgrada Kemijsko-tehnološkoga, Pomorskoga i Prirodoslovno-matematičkoga fakulteta u sveučilišnom kampusu na Visokoj (2008–15). Izvan Splita realizirao je stambenu zgradu za stradalnike Domovinskoga rata u Dubrovniku (2000), stambene zgrade POS-a na Smiljevcu u Zadru (2003), Katurama u Labinu (2003), Srdočima u Rijeci (2004) i u Sesvetama (2008), rekonstrukciju zgrade vojarne u objekt Znanstveno-tehnološkoga parka u Rijeci (2007), zgradu Sveučilišnih odjela u Rijeci (2011), crkvu sv. Ivana Pavla II. u Trogiru (2019) i dr. Bio je predsjednik Društva arhitekata Splita (2011–13).







Gotovac, Frano (Split, 31. VIII. 1928 – Split, 21. I. 1990), arhitekt, jedan od najistaknutijih predstavnika splitske arhitekture 1960-ih i 1970-ih.

Diplomirao je 1953. na Arhitektonskom odsjeku Tehničkoga fakulteta u Zagrebu. Nakon diplome radio je u → Arhitektonskom projektnom zavodu Plan u Zagrebu (1953–54), potom je djelovao u Splitu kao projektant u nekoliko biroa (Elektrodalmacija, 1955–56; Urbanistički biro 1957–58; Građevinsko poduzeće Lavčević, 1958–59; Projektant, 1959–60., 1964–67; Urbanistički zavod kotara Split, 1960–64). Od 1968. radio je u Omišu u Građevinskom poduzeću Izvođač, a 1970–87. bio je direktor projektnoga biroa → Konstruktor u Splitu. Pri kraju života bio je zaposlen kao kolumnist u dnevniku Slobodnoj Dalmaciji.

Tijekom profesionalne karijere osim arhitekturom bavio se i urbanizmom te oblikovanjem interijera. Pripadao je zagrebačkoj internacionalnoj školi arhitekture. Njegove projekte, posebice stambene i javne zgrade ponajviše na prostoru Splita i Omiša, obilježavaju jednostavan volumen i primjena suvremenih materijala. Neke od značajnijih realizacija javne namjene su: školska poliklinika na Trgu Hrvatske bratske zajednice bb (1961), srednja ekonomska škola u Vukovarskoj ulici 37 (1962), crkva sv. Obitelji i samostan sv. Josipa u Sukoišanskoj 8 (1969) – sve u Splitu, te robna kuća Dalma na Punti u Omišu (1969). Među stambenom arhitekturom ističu se: u Splitu dvije zgrade, tzv. Kineski zid, u Rendićevoj 14–26 (1970) i Plančićevoj 2–14 (1970), stambena zgrada u Karamanovoj 1–11 (1971), tzv. Krstarica u Boškovićevoj 6–16 (1971), stambeno-poslovna zgrada u Pojišanskoj 7–11 (1971), tri stambena nebodera u Karamanovoj 4–8 (1972; 1979), u Podstrani obiteljska kuća Pederin u Poljičkih knezova 3 (1973), u Omišu obiteljske kuće u nizu uz Cetinu (1973) i zgrada u Nazorovoj na Punti (1975). Izveo je i tri hotelska paviljona u uvali Banj u Supetru na Braču (1965–67) te spomen-dom u Marušićima (1983–87).













Sudjelovao je na natječaju za urbanističko rješenje područja Spinut-Poljud (1963), gdje je njegov projekt osvojio prvu nagradu. Također je osmislio arhitektonsko-urbanističko rješenje za sportsko-rekreacijsku zonu Spinut-Poljud sa stadionom Nogometnoga kluba Hajduk (1975). Bio je prvi predsjednik obnovljenoga → Društva arhitekata Splita (1988–90). Objavio je mnogobrojne tekstove arhitektonske i urbanističke tematike u publikacijama Čovjek i prostor, Hortikultura, Večernji list, Novi list i dr., čime se uvrstio među ključne protagoniste moderne arhitektonske kritike u Hrvatskoj. Članci su mu posmrtno skupljeni i izdani u knjizi Izazov prostora (1995). – Okušao se i kao scenarist i crtač stripova.

CEMEX Hrvatska d. d., poduzeće za proizvodnju cementa sa sjedištem u Kaštel Sućurcu, nastalo na višedesetljetnoj tradiciji rada dalmatinskih tvornica cementa.

Razvoj cementne industrije i svih uz nju vezanih prostornih transformacija bio je potaknut bogatim nalazištima kvalitetnoga lapora u okolici Splita. Nijemac Eric Höffling osnovao je prvu tvornicu i pokrenuo industrijsku proizvodnju 1865., nakon pronalaska bogatih nalazišta lapora na padinama Marjana (od 1870. Prva dalmatinska tvornica cementa Giliardi i Betizza). Isprva se proizvodio rimski cement, a od 1880. portlandski. Tvornicu su 1929. kupili Splićani braća Ferić, ali je 1933. prestala raditi. Parna tvornica opeka i cementa otvorena je 1875. u Dujmovači, između Solina i Splita. Početkom XX. st., nakon otkrića novih, većih nalazišta lapora na padinama Kozjaka i Mosora gradile su se nove tvornice cementa. U Solinu su Emil Stock i Cesare Zamboni izgradili Adriaportland 1904., E. Stock osnovao je Tvornicu cementa Split 1908., Tvornica Cementa d. d. u Ravnicama kraj Omiša otvorena je 1909., tvornica Dalmatia u Kaštel Sućurcu 1912., Salonit u Vranjicu 1921 (proizvodnja azbestno-cementnih proizvoda) te manja tvornica u Brzetu kraj Omiša 1928. Do I. svj. rata te su tvornice zapošljavale oko 2500 radnika.

Nakon I. svj. rata dalmatinske tvornice proizvodile su oko 400 000 t cementa na godinu koji se većinom izvozio. Uvođenjem rotacijskih peći za proizvodnju klinkera proizvodnja cementa udvostručila se, ali se potom zbog svjetske gospodarske krize znatno smanjila. Početak II. svj. rata tvornice su dočekale zapuštene i sa zastarjelim postrojenjima. Za rata su znatno oštećene.













Nakon II. svj. rata obnova tvornica građevnoga materijala bila je među prioritetima, sve su splitske tvornice unutar nekoliko godina rekonstruirane i proširene te je izgrađeno 11 uspravnih poluautomatskih peći tipa Grüber. Izgrađena je i nova tvornica Ivan Morđin Crni u Solinu. Cement je postao prvi poslijeratni izvozni proizvod iz Dalmacije. Tvornicama su promijenjena imena: Adriaportland preimenovan je u Prvoborac, Tvornica cementa Split u 10. kolovoz, Dalmacija u Partizan, Salonit u Antiša Vučičić i Lavocat u Renko Šperac. Djelovale su kao samostalna poduzeća, kratko u udruzi Dalmatinske industrije cementa i cementnih proizvoda, do 1957. kada su se sve tvornice cementa, azbestno-cementnih i cementnih proizvoda udružile u jedinstveno poduzeće Dalmacijacement sa sjedištem u Kaštel Sućurcu. Poduzeću su se 1967. pridružili tvornica cementnih proizvoda Jadranka i građevinsko poduzeće Voljak, a 1971. tvornica gipskartonskih proizvoda → Kningips. Osim cementa počeli su se proizvoditi betonski i drugi proizvodi na bazi cementa, moderniziran je tupinolom, ukinut je transport žičarom, ugrađene su nove rotacijske peći pogonjene mazutom, izgrađeni su novi proizvodni pogoni i laboratoriji. U Kaštel Sućurcu je 1979. izgrađena nova tvornica sa svim pratećim objektima gdje su se odvijali radni procesi od predhomogenizacije u rudniku do pakiranja cementa.







Dalmacijacement je bio najveći proizvođač cementa, azbetscementa, betonskih i gipskartonskih proizvoda u SFRJ. Početkom 1970-ih proizvodio je više od 30% ukupne jugoslavenske proizvodnje cementa; najviše je proizvedeno 1981 (2,4 milijuna tona), a izvezeno je oko 600 000 t.

U poduzeću su 1974. osnovani OOUR-i, a od 1979. djelovalo je kao SOUR. Godine 1990. zapošljavalo je 5300 radnika u 11 radnih organizacija i 49 OOUR-a. Nakon višestrukih promjena imena i načina poslovanja, tri tvornice cementa – Sv. Juraj iz Kaštel Sućurca (nekadašnji Partizan), Sv. Kajo iz Solina (nekadašnji Prvoborac) i 10. kolovoz iz Majdana – potkraj 1991. udružile su se u jedinstveno poduzeće u društvenom vlasništvu Dalmacijacement d. o. o. sa sjedištem u Kaštel Sućurcu, koje je 1993. registrirano kao dioničko društvo. Zakonom o pretvorbi društvenih poduzeća Hrvatski fond za privatizaciju stekao je pravo na Dalmacijacement, a Zakonom o privatizaciji i zadaću njegove prodaje. Privatizacija je provedena 1997. kada je većinski vlasnik postao engleski RMC Group. Novi vlasnik 2005. postala je grupacija CEMEX – meksičko poduzeće, treći po veličini proizvođač cementa u svijetu – a od prosinca 2009. društvo djeluje pod imenom Cemex Hrvatska d. d. Danas je jedno od najvećih hrvatskih poduzeća i važan izvoznik te zapošljava oko 450 radnika.













Čubranić, Nikola (Baška, 13. IX. 1905 – Zagreb, 6. II. 1989), geodet, stručnjak za trigonometrijska mjerenja.

Diplomirao je 1931. na Geodetsko-kulturno-tehničkom odjelu Tehničkoga fakulteta u Zagrebu (od 1962. → Geodetski fakultet), gdje je 1945. doktorirao disertacijom Trigonometrijsko mjerenje visina i njegova praktična upotreba. Kao student sudjelovao je u premjerima gradova Požarevca 1927., Šapca 1928. i Skoplja 1929., a nakon završetka fakulteta radio je na komasacijama zemljišta u Srijemu. Od 1932. radio je u Odjeljenju katastra i državnih dobara Ministarstva financija Kraljevine Jugoslavije na novom premjeru i triangulaciji na teritoriju Srbije, Makedonije, Hrvatske, Bosne i Slovenije. Samostalno je snimio katastarske općine Creovica, Užička Požega, Dražinovci, Otanj, Vranjani. Rukovodio je izmjerom gradova Zaječara i Varaždina. Premješten je u Ljubljanu gdje je samostalno izveo gradsku triangulaciju (1938–39), zatim je prebačen na triangulaciju I. reda na području Hrvatske i Slovenije (1939–40), a potom u Centralnu službu u Beograd na mjesto nadzornika i referenta za triangulaciju (1940–41). Od 1941. radio je u Zagrebu u Katastru i Državnoj izmjeri na zadatcima izmjere i triangulacije. Nakon II. svj. rata do kraja 1946. radio je u Ministarstvu građevina NRH na poslovima triangulacije, gdje je izveo triangulaciju Posavine za potrebe izgradnje autoputa Bratstvo i jedinstvo. Od 1945. bio je zaposlen na Tehničkome fakultetu gdje je u zvanje redovitoga profesora izabran 1957. Predavao je kolegije Viša geodezija, Račun izjednačenja, Viša geodezija II i Teorija pogrešaka s računom izjednačenja. Bio je predstojnik Zavoda za višu geodeziju od osnutka 1953. do 1974. te dekan Geodetskoga fakulteta 1970–72. Umirovljen je 1974.

U znanstvenome radu bavio se problematikom trigonometrijskog mjerenja visina, starim projekcijskim sustavima u Hrvatskoj, težinama mjerenja, korelacijom u geodeziji te proučavanjem geodetskog opusa Ruđera Boškovića. Bio je nositelj znanstvenoistraživačke teme Opažanja umjetnih Zemljinih satelita, s pomoću koje je započelo uvođenje satelitske tehnologije u geodeziji u Jugoslaviji. Nakon što se zaposlio na Fakultetu sudjelovao je u uspostavljanju bazisne mreže grada Zagreba, triangulaciji srednjodalmatinskih otoka i Plitvičkih jezera. Autor je više od 50 znanstvenih i stručnih radova, te sveučilišnih udžbenika Viša geodezija I (1954), Račun izjednačenja (1958), Teorija pogrešaka s računom izjednačenja (1967), Viša geodezija – drugi dio (1974). Bio je suradnik JAZU-a (danas HAZU), te dobitnik Republičke nagrade za životno djelo SR Hrvatske 1975.

Cvijanović, Dragutin (Smrtić kraj Nove Gradiške, 29. IX. 1933 – Zagreb, 9. XII. 2018), geofizičar, stručnjak za seizmologiju.

Na Prirodoslovno-matematičkome fakultetu (PMF) u Zagrebu 1958. diplomirao je geofiziku s meteorologijom te 1981. doktorirao disertacijom Seizmičnost područja SR Hrvatske. Nakon što je diplomirao radio je u Republičkom hidrometeorološkom zavodu SR BiH u Sarajevu. U Geofizičkom zavodu u Zagrebu (danas Geofizički odsjek Andrije Mohorovičića PMF-a) radio je 1962–82. te se znanstveno i stručno bavio seizmologijom, posebice istraživanjem seizmičnosti i seizmotektonske aktivnosti te seizmičkom mikrozonacijom većih gradova u Hrvatskoj. Radio je i na katalogu jačih potresa u Hrvatskoj. Specijalizaciju je pohađao pri Katedri fizike Zemlje Državnog univerziteta u Moskvi 1967/68. te u Geofizičkom institutu Akademije nauka ČSSR-a u Pragu 1974–75. Od 1982. bio je znanstveni suradnik u Građevinskom institutu (danas → Institut građevinarstva Hrvatske) u Zagrebu na proučavanju dinamike i seizmičnosti tla. Područja njegova znanstvenog i stručnog rada bila su seizmologija, posebice veza između tektonskih gibanja i seizmičke mikrozonacije većih gradova, te meteorologija. Zajedno s Dragutinom Skokom i Eduardom Prelogovićem dobitnik je Republičke nagrade »Nikola Tesla« 1983.

hidrografska izmjera, znanstvena i stručna djelatnost koja se bavi određivanjem konfiguracije dna i susjednih kopnenih područja oceana, jezera, rijeka, luka i drugih vodnih resursa. U užem smislu definira se kao snimanje vodnog područja, a u modernoj uporabi može uključivati mjerenja plime i oseke, struje, gravitacije, Zemljina magnetizma, određivanje fizikalnih i kemijskih svojstava vode i dr. (→ hidrografija; sv. 1). Glavni je cilj većine hidrografskih istraživanja prikupljanje osnovnih podataka za izradbu pomorskih karata, s naglaskom na značajke koje mogu utjecati na sigurnu plovidbu. Ostali ciljevi uključuju prikupljanje dodatnih podataka potrebnih za izradbu srodnih pomorskih navigacijskih pomagala, za upravljanje obalnim područjem, te primjenu u inženjerstvu i znanosti.

Svrha hidrografske izmjere jest sustavnim istraživanjima na moru, duž obale i priobalja prikupiti georeferencirane podatke koji se odnose na konfiguraciju obale (uključujući infrastrukturu za pomorsku plovidbu, tj. sve one značajke na obali koje su od interesa za pomorce); konfiguraciju morskoga dna (uključujući sve potencijalne opasnosti za plovidbu i druge morske aktivnosti); sastav morskoga dna; plimne valove i morske struje te fizikalna svojstva vodenog stupca (npr. temperatura i salinitet). Prikupljene informacije obrađuju se i pohranjuju u strukturiranim bazama podataka, koje služe kao osnova za izradbu tematskih karata, pomorskih karata i druge dokumentacije koja će se rabiti u pomorskoj plovidbi i upravljanju prometom, pomorskim operacijama, upravljanju obalnim područjem, očuvanju morskog okoliša, iskorištavanju morskih resursa, polaganju podmorskih kabela i cjevovoda, definiranju pomorskih granica te u znanstvenim studijama.

Mjerenjem dubina određuje se vertikalna udaljenost između trenutačne razine mora i morskoga dna. Ipak, ako se dubina izmjeri na istom mjestu u različitim vremenskim intervalima, primjetne su razlike u izmjerenim vrijednostima. Te razlike nastaju zbog promjena razine mora, najčešće uzrokovane plimom i osekom. Tradicionalne metode mjerenja dubina uključuju hidrografsku ili sondnu motku, ručni dubinomjer i stroj za mjerenje dubine. Iako se danas te metode rijetko rabe, još uvijek su primjenjive u plićim područjima za mjerenje manjega broja pojedinačnih točaka. U suvremenoj hidrografiji prevladavaju zvučne (akustičke) metode mjerenja dubina, a hidrografska mjerenja sve češće uključuju kombinirane metode za određivanje dubine i položaja. Najčešće se rabi kombinacija Globalnih navigacijskih satelitskih sustava (GNSS) i instrumenata koji mjere udaljenosti s pomoću zvučnih valova (dubinomjer), što omogućuje trodimenzijsko određivanje točaka na morskome dnu. Prednost je te metode neovisnost o trenutačnoj razini vode, što povećava točnost i praktičnost mjerenja. Posljednjih se desetljeća ubrzano razvija laserska zračna metoda mjerenja dubina, tzv. batimetrijski LiDAR. Njezina je ključna prednost iznimna brzina prikupljanja podataka, ali joj točnost znatno ovisi o prozirnosti vode.

Pomorska navigacijska karta krajnji je proizvod hidrografske izmjere. Pomorska karta prikazuje prirodu i oblik obale, dubine, opći karakter i konfiguraciju morskoga dna, mjesta opasna za plovidbu, morske mijene (plime i oseke), upozorenja za navigaciju te parametre (deklinacija i inklinacija) orijentacije Zemljina magnetskog polja. Elektronička pomorska navigacijska karta ENC (engl. Electronic Navigational Chart) nije samo digitalna verzija tradicionalne, na papiru otisnute karte nego je postala njezin pravni ekvivalent što ga je odobrila Međunarodna pomorska organizacija. Ona je baza podataka s normiranim sadržajem, strukturom i formatom koju za uporabu s elektroničkim prikazivačem pomorskih karata s informacijskim sustavom ECDIS (engl. Electronic Chart Display and Information System) izdaju službeno ovlašteni hidrografski uredi. Osim podataka koji se nalaze na tiskanoj karti, ENC može sadržavati i dodatne informacije koje se smatraju potrebnima za sigurnu plovidbu brodova. Takve karte nemaju više za cilj samo sigurnost plovidbe već i poznavanje okoliša potrebno za pomorsku navigaciju, oceanografska istraživanja ili industrijske primjene, kao što su polaganje kabela, rudarenje morskoga dna i eksploatacija nafte.

Povijesni razvoj hidrografske izmjere

Povijest hidrografske izmjere započinje rukopisnim kartama, portulanima koji su se izrađivali od XIII. do XVI. st. Osim prikaza mora i obalnoga područja portulani su sadržavali i upute za plovidbu te posebne tablice za računanje položaja broda, podatke o lukama i obalama, a ponekad i astronomski kalendar. Prvi sačuvani portulan Jadranskoga mora potječe iz XVI. st. Dubine hrvatskoga dijela Jadranskoga mora prvi su put zabilježene na karti nizozemskog istraživača Willema Barentsa iz 1595 (ponovno otisnuta uz minimalne izmjene 1637–62). Nakon portulana slijedila je izradba karata manjih područja koje, osim kontura obala, prikazuju i unutrašnjost kopna. Zbirke takvih karata, usredotočenih na prikaze otoka, nazivaju se isolarima. Prvi tiskani isolar s deset drvoreznih karata našeg područja izrađen je u Veneciji 1485. Uvođenje Mercatorove projekcije 1569. predstavlja najveći napredak u izradbi pomorskih navigacijskih karata jer je omogućilo prikaz loksodroma, linija konstantnog smjera, kao ravnih linija, što olakšava planiranje plovidbe. Osim toga zadržava kutove (konformnost), osiguravajući točnost smjerova u odnosu na kompas.

Prva hidrografska izmjera koja je obuhvatila obalu Francuske, Španjolske i Italije započela je 1660., a kao osnova rabila se triangulacijska geodetska izmjera. Nakon toga slijedila je britanska dominacija u izvođenju hidrografskih mjerenja i izradbi pomorskih karata, tijekom koje je obavljena prva sustavna izmjera britanske obale i luka, a rezultirala je atlasom s 48 karata. U XVIII. st. započelo je razdoblje sustavnih hidrografskih izmjera i osnivanja nacionalnih hidrografskih institucija. U Francuskoj je 1720. osnovan prvi nacionalni hidrografski servis, na čelo kojega je 1785. postavljen → Charles François Beautemps-Beaupré. On je zaslužan za uvođenje novih metoda pomorske izmjere te sustavnu izmjeru morskog akvatorija, kao i za rješavanje problema određivanja geografske pozicije, zbog čega se smatra ocem znanstveno utemeljene hidrografije. Beautemps-Beaupré je od 1806. do 1809. vodio pomorsku izmjeru dijelova istočne obale Jadrana koja je obuhvatila luke Piran, Pulu, Zadar, Šibenik, Split, te područje od Cavtata do Stona, Boku kotorsku i Pašmanski kanal. Izmjera je provedena primjenom znanstveno utemeljenih metoda, uključujući astronomska i geodetska opažanja za određivanje pozicija točaka, uvođenje triangulacije u izmjeru, računske metode presijecanja unatrag, sustavnu hidrografsku izmjeru, geomagnetsku izmjeru, a podatci su prikupljeni u pomorskom atlasu Reconnaissance hydrographique des ports du Royaume d’Italie (Hidrografski prikaz luka Kraljevstva Italije) te na 65 stranica Izvještaja koji ga dopunjuje.







Povijest razvoja instrumentarija i metoda mjerenja u uskoj je vezi s prvim oceanografskim istraživanjima koja su započela u XIX. st. pod okriljem organizacije USCS (United States Coast Survey) u SAD-u. Konstruirani su prvi istraživački oceanografski brodovi, a izvedena su i prva dubokomorska mjerenja. Znatno povećanje točnosti mjerenja postignuto je uvođenjem Sigsbeeova mjernog stroja koji se prvi put koristi čeličnim užetom za mjerenje dubina. Uporabom toga stroja počeo je proces sustavnog mjerenja i kartiranja dubina Meksičkoga zaljeva. Batimetrijska karta Meksičkoga zaljeva iz 1875. bila je prva moderna i točna karta dijela dubokog oceana, a prema njoj je izrađena i prva trodimenzionalna slika oceanskog područja. Batimetrija kao tehnika mjerenja dubina imala je ključnu ulogu u povijesnom razvoju pomorske geodezije i hidrografije. Izobate (linije koje povezuju točke iste dubine) prvi su put prikazane na pomorskim kartama u XVI. st., no batimetrijske karte ušle su u širu primjenu tek 1850-ih zahvaljujući napretku u razvoju i pouzdanosti kronometra koji je omogućio veću točnost u određivanju pozicija i dubina. Godine 1899. u Berlinu je uspostavljena jedinstvena nomenklatura i terminologija za batimetrijske karte, koju je definirala Međunarodna komisija.







Hidrografska istraživanja na Jadranu u XIX. st. bila su usko povezana s Habsburškom Monarhijom, koja je u to doba upravljala našim područjima. Tako je Austrijska mornarica između 1822. i 1824. obavila pomorsku izmjeru Istre i Dalmacije, rezultat koje su bile 24 pomorske karte i peljar Portolano del Mare Adriatico. Sustavno hidrografsko istraživanje Jadrana obilježeno je 1860. osnivanjem Hidrografskoga zavoda u Trstu, koji je 1866. preseljen u Pulu (→ Hidrografski zavod u Puli; sv. 1). Istodobno je započela prva sustavna izmjera Jadranskoga mora. Temeljila se na geodetskoj osnovi koju je postavio Vojnogeografski institut iz Beča, trajala je četiri godine i obuhvaćala cijeli Jadran, uključujući Crnogorsko primorje i Albaniju.













Prekretnica u razvoju metoda hidrografske izmjere dogodila se početkom XX. st., kada su se počeli rabiti zvučni dubinomjeri, čime je započela era uvođenja novih mjernih tehnika, a naposljetku i elektronike. Usporedno s razvojem dubinomjera razvijao se i navigacijski sustav RAR (engl. Radio Acoustic Ranging), prvi takav sustav koji je omogućavao mjerenje u svim uvjetima, neovisno o dobu dana i vremenskim prilikama. Sastojao se od dva ili više hidrofona koji su služili za određivanje pozicije broda. Tijekom II. svj. rata hidrografija i pomorske znanosti znatno su napredovale zbog ratnih djelovanja na moru. Tada su razvijeni novi instrumenti i tehnike za određivanje pozicije, poput zvučnih plutača, radarskih sonara, zvučnih mjernih sustava i podvodnih fotografskih kamera. Nakon rata nastavljen je razvoj instrumenta za hidrografska mjerenja. Uveden je novi navigacijski sustav SHORAN (engl. Short Range Navigation), kao i elektronički dubinomjeri za snimanje morskoga dna, a sredinom XX. st. razvijeni su jednosnopni i višesnopni dubinomjeri te bočni sonar.

Nakon I. svj. rata, kada je Hidrografski institut u Puli pripao Italiji, hidrografsku djelatnost na području Hrvatske nastavio je Hidrografski ured osnovan 1922. u Tivtu, koji je 1923. preseljen u Dubrovnik a 1929. u Split, gdje djeluje i danas kao → Hrvatski hidrografski institut; sv. 1 (HHI). Njegove aktivnosti kao jedine nacionalne hidrografske institucije u području hidrografskih istraživanja i pomorske kartografije usklađene su s normama i preporukama koje propisuje Međunarodna hidrografska organizacija (International Hydrographyc Organization – IHO) koje je član. Obavlja poslove hidrografske izmjere koju čine: izmjera dubina mora, marinska geodezija, geodetska i druga snimanja objekata u priobalju, u moru, na morskome dnu i u podmorju, zatim geologija i geofizika mora, oceanologija te poslovi zaštite morskog okoliša u dijelu koji je od značaja za hidrografiju i hidrografsko-navigacijsko osiguranje plovidbe. Osim HHI-ja, hidrografskom izmjerom bavi se i → Institut za oceanografiju i ribarstvo (sv. 4).













Visokoškolsko obrazovanje iz područja hidrografske izmjere u Republici Hrvatskoj stječe se na tehničkim i prirodoslovnim fakultetima u Zagrebu, Splitu, Rijeci, Dubrovniku i Zadru. Obrazovni programi omogućuju studentima upoznavanje s različitim aspektima hidrografije i pomorske geodezije, uključujući izradbu navigacijskih karata, analizu podvodnih terena, sigurnost plovidbe i primjenu modernih tehnologija u hidrografskim istraživanjima. Hrvatsko vojno učilište Dr. Franjo Tuđman provodi sveučilišni studijski program Vojno pomorstvo u Splitu na kojem studenti uče o hidrografskoj izmjeri usmjerenoj na primjenu u vojnim operacijama, sigurnosti plovidbe, izradbi navigacijskih karata te analizi podvodnih terena.

Za studente i stručnjake u tom području važan je udžbenik Pomorska geodezija → Boška Pribičevića. Knjiga se fokusira na osnovne principe pomorske geodezije, naglašavajući primjenu geodetskih metoda u pomorskim znanostima, s posebnim naglaskom na hidrografsku izmjeru, analizu podvodnih terena, izradbu navigacijskih karata i sigurnost plovidbe.

građevni materijali, uporabljive tvari koje se rabe pri izradbi građevina. Produkt su djelovanja → građevinske industrije te se uvriježeno odnose na građevni → kamen; sv. 2 (lomljeni, kalani, rezani, klesani, drobljeni, mljeveni), građevno drvo (oblice, poluoblice, rezano, tesano ili piljeno drvo, furniri, ploče i dr.), građevnu keramiku (→ opeka i crijep, blokovi, cijevi, zidne i podne pločice, sanitarni dijelovi), → vapno (negašeno, gašeno, hidratizirano), → gips (modelarski gips, alabaster, gips za žbukanje i dr.), → cement (portlandski, bijeli, aluminatni ili taljeni, metalurški, pucolanski, bušotinski, magnezij-oksikloridni i dr.), → beton (nearmirani, armirani ili prednapeti; blokovi, gredice, cijevi, rubnjaci, opločenja, ploče, stube, dimnjaci i drugi elementi za montažnu gradnju), → čelik; sv. 2 (dijelovi nosivih konstrukcija, armature, trake, limovi, nosači, profilirani štapovi, cijevi, betonske šipke, žice, čavli, vijci, različiti okovi i dr.), → aluminij; sv. 2 (konstrukcije i pročelja, vrata, prozori, okovi, namještaj), → bakar; sv. 2 (limovi, cijevi), cink (krovna limarija, prevlake građevnih okova, limenih ploča i konstrukcija), kositar i olovo (lemovi, hidroizolacije), → bitumen (→ asfalt i hidroizolacija), polimerni materijali (podne obloge, toplinske izolacije, brtvene vrpce, cijevi, dekoracija i dr.), građevno → staklo; sv. 2 (prozorsko, mutno, armirano, kaljeno, vlaknasto ili izolirajuće te stakleni blokovi; → kremeni pijesak; sv. 2) i dr.

Visoko školstvo i publicistika u Hrvatskoj

Početci visokoškolske nastave i sustavno znanstveno djelovanje vezani s problematikom građevnih materijala vežu se uz osnivanje Tehničke visoke škole u Zagrebu 1919 (→ Tehnički fakultet u Zagrebu; sv. 4), odn. osnivanje Zavoda za ispitivanje gradiva 1920., kojega je osnivač i prvi predstojnik bio → Stjepan Prokofijevič Timošenko (sv. 1). Naslijedio ga je 1922. → Konstantin Čališev, koji je na tom mjestu ostao sve do 1959. U početku je Zavod imao samo ručnu prešu za ispitivanje cementa s uređajem za nabijanje kocaka i osmica, poslije i miješalicu za cementnu žbuku. Oprema je 1927. znatno upotpunjena pa je služila u znanstvenom radu te studentima gotovo svih odjela ondašnjega zagrebačkog Tehničkoga fakulteta. Do II. svj. rata Zavod je bio opremljen suvremenom opremom za ispitivanje agregata, svježeg i čvrstog betona, kamena, opeke i crijepa, za statička ispitivanja metala te za geometrijska mjerenja.

Nakon II. svj. rata povećalo se zanimanje za ispitivanje materijala i konstrukcija. Na poticaj Zavoda 1949. osnovan je Laboratorij Ministarstva građevina NRH koji je preuzeo dio rutinskih ispitivanja. Iz njega se potom razvio → Institut građevinarstva Hrvatske (IGH) u Zagrebu kao vodeća ustanova za ispitivanje materijala i konstrukcija u zemlji. Iste godine Zavod je provodio usporedna ispitivanja opeke na pritisak i savijanje, ispitivanje svodova od šuplje opeke, ispitivanje Poissonova koeficijenta i modula elastičnosti ukočenoga drva, ispitivanja gotovih konstrukcija od armiranoga betona, čelika i drva, i dr. Laboratorij Zavoda snažno je utjecao na razvoj znanosti u Hrvatskoj te je surađivao s gospodarstvom u rješavanju mnogih problema. Zaslužan je i za uvođenje novih, tada najsuvremenijih ispitivanja poput primjene elektrootpornih tenzometara (1950), izradbe vlastitih električnih tenzometara (1953), metode krhkih lakova za mjerenje deformacija (1953), izradbe prijenosnih mehaničkih tenzometara (1953), modelskih ispitivanja i mehaničke analogije (1954), dinamičkih ispitivanja konstrukcija (1954) i dr. Predstojnik Zavoda bio je 1959–74. → Zlatko Kostrenčić, te ponovno 1975−77.

U sastavu Građevinskoga fakulteta 1967. bilo je deset zavoda koji su sadržavali odjele, među kojima je bio i onaj za ispitivanje materijala i konstrukcija. Fakultet je tada imao i četiri laboratorija, uključujući i onaj Zavoda za ispitivanje materijala i konstrukcija. Preustrojem Fakulteta 1974. osnovne ustrojbene jedinice postali su zavodi, a katedre su ukinute. Tada je osnovan i Zavod za tehničku mehaniku i ispitivanje materijala i konstrukcija, a njegov prvi predstojnik bio je → Vasilije Andrejev. U okviru Fakulteta građevinskih znanosti osnovan je 1977. Zavod za tehničku mehaniku. Ispitivanje materijala (cementa, agregata, betona, kamena i dr.) provodilo se u Zavodu za betonske konstrukcije. U okviru drugih sastavnica Fakulteta znanstvenom i nastavnom djelatnošću vezanom uz građevne materijale bavili su se u sklopu kolegija koje su predavali i → Vladimir Juranović (kolegij Betonske konstrukcije), → Kruno Tonković (Drvene konstrukcije) i → Marijan Ivančić (Čelične konstrukcije).

Osnutkom Zavoda za gradiva i Odjela za materijale → Građevinskoga fakulteta u Zagrebu 1991. osnovan je i laboratorij opremljen za nastavu iz rutinskih ispitivanja materijala, uglavnom betona. Djelatnici Odjela za materijale razradili su jedan od prvih modela za projektiranje životnoga vijeka armiranobetonskih konstrukcija. Razrađena je i izvedena aparatura za mjerenje relevantnih svojstava trajnosti poroznih materijala. Posebice se istražuju posebne vrste betona kao što su laki, mikroarmirani, vatrootporni te mlazni betoni. Razvijene su nove tehnologije koje se primjenjuju u praksi: plivajući podovi od lakog mikroarmiranog betona, kontejnerske konstrukcije od čeličnih profila spregnute s vrlo lakim izolacijskim betonima te mikroarmirani mlazni betoni za obloge strmih pokosa i tunela. Razvijena su nova veziva na osnovi sekundarnih sirovina koja se proizvode u cementnoj industriji te tehnologije posebnih žbuka za sanacijske radove. Važan je istraživački rad u prikupljanju i obradbi podataka na osnovi vlastita dvostupanjskoga postupka određivanja čvrstoće betona u konstrukciji. Zavod za gradiva je 2006. preimenovan u Zavod za materijale (predstojnica Ivana Banjad Pečur) u okviru kojega djeluju Katedra za istraživanje materijala (pročelnik Marijan Skazlić) i Katedra za tehnologiju materijala (pročelnica Nina Štirmer). Istaknuti stručnjaci koji su djelovali u okviru Zavoda bili su i Velimir Ukrainczyk, Dunja Mikulić, → Dubravka Bjegović i dr.

Znanstvenu i nastavnu djelatnost iz problematike građevnih materijala razvijali su od svojih osnutaka i samostalni → Fakultet građevinarstva, arhitekture i geodezije u Splitu, gdje je do 1991. djelovao Zavod za ispitivanje i tehnologiju materijala uz laboratorije za cemente, betone i čelik te kemiju građevinskih materijala, a nakon 1991. Katedra za građevinske materijale (šefica Katedre Sandra Juradin), → Građevinski i arhitektonski fakultet Osijek, gdje Zavod za materijale i konstrukcije (predstojnik Ivan Radić) vuče korijene od spajanja Više tehničke građevinske škole Osijek i Zavoda za materijale i konstrukcije u Osijeku, odn. od početaka samostalnog djelovanja Fakulteta građevinskih znanosti Sveučilišta u Osijeku 1983., → Građevinski fakultet u Rijeci, gdje je djelovao Zavod za materijale Pula u okviru tadašnjega Fakulteta graditeljskih znanosti utemeljenoga 1978., a danas su nositelji znanstvene i nastavne aktivnosti Zavod za računalno modeliranje materijala i konstrukcija (predstojnica Silvija Mrakovčić) unutar kojega djeluje Laboratorij za materijale (voditeljica Natalija Bede Odorčić) i dr.

Uz mnoštvo objavljenih znanstvenih i stručnih radova vezanih uz problematiku građevnih materijala, objavljena su djela Zbirka zadataka i rješenja iz Otpornosti materijala 1. dio (Z. Kostrenčić, 1972), Materijali u arhitekturi i građevinarstvu (J. Beslać, 1989), Poznavanje materijala (V. Ukrainczyk, 1991), Otpornost materijala I. (V. Šimić, 1992–2002), Otpornost materijala II. (V. Šimić, 1995–2002), Građevni materijali (M. Mikoč, 2006), Građevinski materijali: zbirka riješenih zadataka (D. Bjegović, D. Mikulić, G. Balabanić, 2007), Mehanika materijala (J. Krolo, D. Šimić, 2011) i dr.

Crnković, Ivan (Zagreb, 14. X. 1941 – Zagreb, 16. IV. 2017), arhitekt, predstavnik suvremenog arhitektonskog izraza. Diplomirao je 1966. na Arhitektonskome fakultetu u Zagrebu, gdje je bio zaposlen od 1967. do umirovljenja 2012., u zvanju redovitoga profesora od 1998; dekan Fakulteta bio je 2003–07.













Na Katedri za arhitektonsko projektiranje (koje je bio predstojnik 1989–93. i 2002–03) bio je nositelj kolegija Arhitektonsko projektiranje i Interieur. Od njegovih realiziranih projekata ističu se: u Samoboru Dječji vrtić Grigor Vitez u Krklecovoj ulici 2 (1975) te obiteljske kuće Kapušin u Jurjevskoj 6 (1973–74) i Dropuljić u Bogdanovićevoj 15 (1979), u Zagrebu obiteljske kuće Karakaš na Bukovačkoj cesti 123 (1981) i Čulo na Jabukovcu 26 (1992) te stambene zgrade u Ilici 219A (s K. Kasanićem, 1988) i Gregorčićevoj 6 i 8 (1990), u Prološcu kraj Imotskoga obiteljska kuća Dropuljić (1981). Za projekt Novi hrvatski dvorac ili Kuća sa šest jednakih prostorija, u kojem je površinski i prostorno izjednačio sadržaje prostorija i time doveo u pitanje funkcionalistička načela u arhitekturi, dobio je 1983. s → Emilom Šverkom prvu nagradu na međunarodnom natječaju Shinkenchiku u Japanu. Projektom Novi hrvatski dvorac 1991. predstavljao je Hrvatsku na Venecijanskom bijenalu. Bavio se i oblikovanjem interijera (Salon Galerije Karas u Praškoj 4, 1987; Vinski klub Kabinet u Vlaškoj 58, s M. Tadej i B. Fiolićem, oba u Zagrebu). Izradio je scenografiju za svečano otvaranje Univerzijade u Zagrebu 1987. Objavljivao je stručne članke u časopisima Čovjek i prostor, Arhitektura i dr. Dopredsjednik Udruženja hrvatskih arhitekata bio je 1995–97. Dobitnik je više nagrada, među ostalima za životno djelo »Viktor Kovačić« 2011. i »Vladimir Nazor« 2014. Od 2013. je professor emeritus Sveučilišta u Zagrebu.



















Jurković-Haberle, Minka (Vela Luka, 14. VIII. 1914 – Zagreb, 5. XII. 2003), arhitektica, istaknula se osobito u projektiranju arhitekture zdravstvene i javne namjene.

Diplomirala je 1939. na Arhitektonskom odsjeku Tehničkoga fakulteta u Zagrebu. Radila je 1940–41. u birou → Stanka Kliske na projektiranju bolnica, a 1941–48. u tadašnjim ministarstvima u Zagrebu također kao projektantica zdravstvenih ustanova. Od 1948. bila je zaposlena u → Arhitektonskom projektnom zavodu u grupama Dumengjić i H, a od 1951. do umirovljenja 1976. zajedno sa suprugom → Marijanom Haberleom projektirala je i vodila nadzor uglavnom javnih gradnji u zagrebačkom arhitektonskom birou Haberle (poslije Forum).

Osim zdravstvenih i javnih projektirala je stambene i obrazovne zgrade te interijere. Izvela je porođajno-ginekološki odjel bolnice u Zadru (1947), gradski vodotoranj u Sisku (1947), Dom narodnoga zdravlja u Delnicama (1951., s M. Haberleom i I. Geršićem), stambenu zgradu u Gospiću (1952), Spomen-dom Đuro Salaj u Slavonskom Brodu (1961–72., s M. Haberleom, danas Koncertna dvorana Ivana Brlić Mažuranić i Gradska knjižnica), a u Zagrebu zgradu Međumjesne telefonske centrale u Draškovićevoj 26 (1957–76., danas glavni telekomunikacijski centar Hrvatskog Telekoma), Visoku tehničku školu u Lučićevoj 5 (1957–60., s Haberleom, danas Fakultet strojarstva i brodogradnje), obiteljsku kuću u Jakićevoj 27 (1958–62), zgradu Matice iseljenika na Radićevu trgu 3 (1958–63., s M. Haberleom i T. Zdvořak) te Koncertnu dvoranu Vatroslava Lisinskog na Radićevu trgu 4 (1958–73., s M. Haberleom i T. Zdvořak). Oblikovala je interijere Brodarskoga instituta u Zagrebu (1953), hotela Plitvice na Plitvičkim jezerima (1958., s Haberleom i T. Zdvořak), dvorane i knjižnice Spomen-doma Đuro Salaj (1966–70), zgrade Matice iseljenika (1963) i Koncertne dvorane Vatroslava Lisinskog (1972). Njezin opus čine i adaptacije ambulante i kirurškoga odjela Psihijatrijske bolnice Vrapče (1946–48) i upravne zgrade Zagrebačkoga velesajma (1970). Izlagala je na Zagrebačkom salonu (1974., nagrada), Izložbi Union internationale des architectes u Parizu (1983), Svjetskoj izložbi arhitekata u Berlinu (1984) i dr.













Šverko, Ivana (Zagreb, 9. VI. 1949 – Split, 26. VIII. 2012), arhitektica, zaslužna za osnutak studija arhitekture na Fakultetu građevinarstva, arhitekture i geodezije u Splitu.

Diplomirala je 1973. na Arhitektonskome fakultetu u Zagrebu, a magistrirala 1978. na Koledžu za arhitekturu i urbanizam Sveučilišta Washington (College of Architecture and Urban Planning University of Washington) u Seattleu. Doktorirala je 1996. na Arhitektonskome fakultetu u Zagrebu disertacijom Uobličavanje prve strukovne risarske škole i začeci industrijskog oblikovanja u Dalmaciji (mentor K. Prijatelj). Nakon stjecanja diplome i povratka u Split predavala je u Školi za primijenjenu umjetnost i dizajn 1973–89., na Fakultetu prirodoslovno-matematičkih znanosti i odgojnih područja 1989–97. te, na Umjetničkoj akademiji 1997–2005., gdje je bila prodekanica za znanost i međunarodnu suradnju 2002–05. Za izvanrednu profesoricu izabrana je 2003. Od 2003. do 2012. predavala je na Građevinsko-arhitektonskome fakultetu (→ Fakultet građevinarstva, arhitekture i geodezije) u Splitu, gdje je s → Darovanom Tušekom vodila proces osnivanja studija arhitekture. Ondje je bila nositeljica niza predmeta iz područja urbanizma, povijesti i teorije arhitekture i umjetnosti i dizajna, te pročelnica Katedre za urbanizam. Od 1991. je s → Emilom Šverkom u Splitu vodila projektni biro Atelier Šverko i Šverko.







Izvela je niz projekata za obiteljske kuće i unutarnja uređenja poslovnih prostora u Splitu i Dalmaciji. Autorica je knjiga O dizajnu (2003), Splitska škola za dizajn (2003), Istraživanja u urbanom planiranju (2012), te mnogobrojnih znanstvenih i stručnih članaka koje je objavila u poglavljima knjiga i časopisima Čovjek i prostor, Prostor i dr. Za svoj pedagoški rad i unapređenje nastavnoga procesa na više sveučilišnih sastavnica dobila je priznanje Sveučilišta u Splitu za izniman doprinos razvoju Sveučilišta (2010). S E. Šverkom dobitnica je treće nagrade na međunarodnom natječaju Shinkenchiku Residential Design Competition u Tokiju (1975). Po njoj je nazvana godišnja nagrada koju Fakultet građevinarstva, arhitekture i geodezije u Splitu dodjeljuje studentima studija arhitekture za iznimne izvannastavne uspjehe.









Šverko, Ana (Split, 29. V. 1972), arhitektica i povjesničarka arhitekture, posvećena istraživanju povijesti arhitekture i urbanizma, posebice zaštiti spomenika arhitekture u Dalmaciji.

Diplomirala je 1998. na Arhitektonskome fakultetu u Zagrebu, a magistrirala 2002. na Kalifornijskom sveučilištu u Berkeleyu (University of California, Berkeley) na interdisciplinarnom studiju Urbanističkog projektiranja s temom integracije strategija konzervacije i urbanističkoga projektiranja za povijesnu jezgru, na primjeru Dioklecijanove palače u Splitu (mentor N. AlSayyad). Doktorirala je 2011. na Arhitektonskome fakultetu u Zagrebu disertacijom Arhitektonski projekti Giannantonija Selve u Dalmaciji u razdoblju klasicizma (mentori → K. Šerman i → I. Babić). Od 1998. do 2011. radila je u Konzervatorskom odjelu u Splitu u okviru Ministarstva kulture RH. Od 2012. zaposlena je u Centru Cvito Fisković u Splitu, podružnici Instituta za povijest umjetnosti u Zagrebu, od 2022. u zvanju znanstvene savjetnice. U suradničkom zvanju docentice predaje na Fakultetu građevinarstva, arhitekture i geodezije Sveučilišta u Splitu od 2012., te sudjeluje u nastavi poslijediplomskih studija Povijesti umjetnosti, kulturne baštine i vizualne kulture na Filozofskom fakultetu u Zagrebu od 2023. i Humanističke znanosti na Filozofskom fakultetu u Splitu od 2024.

Osim nastavnim radom, struku promiče znanstvenim djelovanjem na raznim domaćim i međunarodnim projektima te redovitom organizacijom međunarodnih znanstvenih skupova i radionica. Autorica je knjiga Diocletian’s palace. Palace of places (2011), Giannantonio Selva. Dalmatinski projekti venecijanskoga klasicističkog arhitekta (2013), Grad (ni)je kuća. O dijalogu između novog i starog Splita. Urbanistička predigra (2016). Od 2023. do 2025. prva je dopredsjednica i voditeljica Savjeta nakladništva Udruženja hrvatskih arhitekata. Dobitnica je Povelje Društva povjesničara umjetnosti Hrvatske (2014), Nagrade »Neven Šegvić« (2017) i Državne godišnje nagrade za popularizaciju i promidžbu znanosti u polju humanističkih znanosti (2019).







