Peulić, Đuro (Jamarica kraj Lipovljana, 26. IX. 1901 – Zagreb, 1. X. 1980), arhitekt, stručnjak za zgradarstvo i elemente arhitektonskih konstrukcija.

Diplomirao je 1927. na Arhitektonskom odjelu Tehničkoga fakulteta u Zagrebu. Nakon studija radio je kao oblasni predstojnik u Gospiću gdje je vodio i nadgledao izvođenje radova javnih zgrada i mostova u Lici. U Zagrebu je od 1932. bio predstojnik banske uprave, odjela za javne radove, a tijekom II. svj. rata radio je u Ministarstvu građevina na održavanju javnih zgrada. Od 1945. radio je u Općem odjelu arhitekture Arhitektonskoga projektnog zavoda na obnovi razrušenih građevina te projektiranju i gradnji novih, a potom u Saveznoj srednjoj tehničkoj školi kao profesor i šef arhitektonskog odsjeka. Bavio se projektiranjem i organizacijom građenja, razvojem građevnih materijala i tehnologije građenja, posebice zidova i stropova. Napisao je priručnike iznimno važne za razvoj zgradarstva Kako treba graditi (1950), prvotno objavljen kao prilog u osam svezaka biltena Građevinar, a 1954. tiskan kao knjiga, Masivni stropovi (1968), Građevinske konstrukcije I (1956−59) i II (1958−61) i Konstruktivni elementi zgrada 1–2 (1975–2013).









Laslo, Aleksander (Celje, 18. X. 1950 – Zagreb, 25. II. 2014), arhitekt i povjesničar arhitekture, stručnjak za povijest hrvatske arhitekture kasnoga XIX. st. i XX. st.

Diplomirao je 1976. na Arhitektonskome fakultetu u Zagrebu. Radio je kao projektant u zagrebačkim poduzećima Industroprojekt 1976–83., INA-Projekt 1983–90., te u → Arhitektonskom projektnom zavodu Plan 1990–95. Od 1995. bio je stručni savjetnik u Gradskom zavodu za zaštitu spomenika kulture i prirode, a 2006–14. u Gradskom uredu za strategijsko planiranje i razvoj grada. Kao honorarni asistent 1980–88. predavao je kolegij Arhitektonsko projektiranje VI i VII na Arhitektonskome fakultetu u Zagrebu. Bio je gostujući predavač na poslijediplomskom znanstvenom studiju na istom fakultetu (1999–2001. i 2004) te na Filozofskome fakultetu u Zagrebu (2005).

Projektirao je industrijske, komunalne i stambeno-poslovne objekte, među ostalim naftovodni terminal u Omišlju na Krku (1977), trafostanicu Centar I (1985) i stambeno-poslovnu zgradu Martinovka (s I. Franićem, 1992–94) u Zagrebu. Izveo je rekonstrukciju pothodnika s autobusnim terminalom na Glavnom kolodvoru u Zagrebu (1994–95) te mnogobrojne konzervatorske zahvate u svrhu zaštite arhitekture moderne. Stručne i znanstvene članke iz područja teorije arhitekture i povijesti hrvatske arhitekture kasnoga XIX. st. i XX. st. objavljivao je u periodici Čovjek i prostor (glavni urednik 1992–95), Arhitektura (glavni urednik 1987), Život umjetnosti i dr. Autor je knjiga Židovski Zagreb. Kulturno-povijesni vodič (2010., sa S. Knežević) i Arhitektonski vodič Zagreb 1898. – 2010 (2011). Autor je i suautor mnogih domaćih i inozemnih izložbi (Die Loos-Schule in Kroatien, u okviru izložbe Adolf Loos, Beč, 1989; Zlatko Neumann i sedam svjetiljki Novog građenja, Zagreb, 1990; Frane Cota. Arhitektonsko djelo, Zagreb, 1995., s L. R. Depolo i dr.). Dobitnik je Nagrade »Neven Šegvić« (2000).







tradicijska arhitektura, predajno umijeće građenja proizašlo iz narodne tradicije te iskustava i vještine graditelja bez formalne naobrazbe; također pučka, narodna, folklorna, etno, seoska, ruralna, vernakularna arhitektura (kadšto graditeljstvo, neimarstvo i sl.). U novijoj je literaturi često parafrazirana odrednica »arhitektura bez arhitekta« koju je predstavio Bernard Rudofsky utjecajnom izložbom i publikacijom Architecture Without Architects (muzej MoMA, New York, 1964–65) istodobno kada je u konzervatorskoj domeni Venecijanskom poveljom (1964) inaugurirana tema zaštite povijesnog ambijenta i »skromnih djela« koja su uključivala narodnu baštinu (→ zaštita graditeljskog nasljeđa). To je potaknulo istraživanja tradicijske arhitekture diljem svijeta (ključni su autori: Mark Jarzombek, Dora P. Croch, June G. Johnson, David Buxton, Ronald W. Brunskill, Nold Egenter, John May, Henry Glassie, Martine i Caroline Laffon i dr.).

Za razliku od stilske arhitekture akademskih atributa koju stvaraju školovani arhitekti i inženjeri prema univerzalnim oblikovnim i tehničkim obrascima, tradicijska je arhitektura lokalno kodirana i uvjetovana: gradivom dostupnim in situ, razvojem alata, klimatskim uvjetima, topografskim odlikama terena, načinom života, egzistencijalnim djelatnostima i socijalnim odnosima unutar lokalne zajednice, što uključuju kulturne, konfesionalne i etničke posebnosti. Stoga su i primjeri vernakularne arhitekture (sintagma koja se danas najčešće rabi) u svijetu vrlo raznoliki – od eskimskih iglua građenih ledom, skandinavskih mobilnih kuća na saonicama, u tlo ukopanih pustinjskih stanova u Sahari, plutajućih naselja džunki ili sojenica uz poplavne azijske rijeke, mongolskih jurti, sklopivih šatora sjevernoameričkih Indijanaca do bivaka na stablima u prašumama Jave; u europskom kontekstu javljaju se različiti oblici brvnara i drvenih kanatnih kuća, mediteranskih suhozidnih i općenito kamenih građevina, nastambi od zemlje, slame, trstike, pletenog šiblja i sl. U prošlosti je tradicijska arhitektura mnogobrojnošću bila najdominantniji sloj gradnji, osobito u selima i ruralnim prostorima, no i u urbanim pučkim predgrađima; u suvremeno doba specifična su vernakularna pojava favele i slamovi velikih gradova.

Arhitektura i tradicijski oblici građenja

Opće odlike hrvatskoga tradicijskoga graditeljstva

Regionalne posebnosti. Hrvatska je u domeni narodne arhitekture prostor iznimnih raznolikosti s četiri glavne tradicijske zone određene lokalnim gradivom i klimom: područje kamene gradnje (jadranski prostor Dalmacije, Zagore, Kvarnera i Istre); područje mješovite gradnje kamenom i drvom (brdsko-planinska zona Like, Gorskog kotara, Korduna, dijelova Banije, Žumberka, Hrvatskog zagorja i Prigorja); područje drvene gradnje (sjeverno Pokuplje, srednja Posavina, Turopolje i Moslavina, uključujući kanatnu gradnju u zapadnoj Slavoniji); područje gradnje zemljom (Slavonija, Baranja, zapadni Srijem); na dodirnim prostorima javljaju se slikovita preklapanja i prilagodbe. Za regionalne posebnosti u tradicijskoj arhitekturi važni su i širi kulturno-povijesni utjecaji – mediteranskoga (venecijanskoga) kruga, srednjoeuropskoga (habsburškoga i mađarskoga) te balkanskoga (osmansko-orijentalnoga) kruga unutar kojih se razvijaju raznoliki oblikovno-stilski i tipološki obrasci gradnji, uz bogat graditeljski pojmovnik.

Gradivo i konstrukcije. Tehničke su odlike tradicijske arhitekture primarno uvjetovane dostupnim → građevnim materijalima karakterističnima za naša četiri područja gradnje.

Kamene strukture jadranske zone u starijem ili rustičnom sloju jednostavnih objekata izvedene su u suhozidu (jednostrukom ili dvostrukom, s jezgrom od kamene sitneži); zidanje vapnenim mortom kao vezivom (→ vapno) primjenjuje se kod stambenih i općenito solidnijih građevina koje u Dalmaciji nazivaju palaci, polače, pri čemu su pročelja uglavnom neožbukana. U vernakularnoj arhitekturi se najčešće rabe neobrađeni ili tek pritesani → kamen (sv. 2), često pobran na samom gradilištu, na Jadranu bijeli vapnenac i sivac, u kontinentalnim područjima pješčenjak i škriljevac. Od složenijih konstruktivnih elemenata javljaju se arhaične tzv. neprave kupole (kod bunja i kažuna), rasteretni trokuti iznad niša i otvora, lukovi različitih oblika i bačvasti svod (volta).







Gradnja drvom razvila se na nizinskim područjima hrasta lužnjaka (u sjeverozapadnim brdskim dijelovima i hrasta kitnjaka) gdje se osnovna → drvena konstrukcija izvodi od horizontalno položenih tesanih planki (debljine 7–12 cm, visine 25–30 cm) s tri tipične vrste uglovnih vezova (sjekova): hrvaški, hrvacki, horvatski ili starinski vugel (preklop na uglovima s prepuštenim završetcima planki), noviji nemški ili slepi vugel (ravno odrezanih završetaka građe) i vugel na lastin rep (s ravnim završetkom i kosim konusnim zasjecima preklopa; podvarijanta je cifrasti vugel); spojevi građe fiksiraju se drvenim klinovima (moždenjacima). Brvnara od punih oblica bilo je samo u visokim predjelima crnogoričnih šuma (padine Velebita, Lika), no danas gotovo da ne postoje. Zbog zaštite drvene građe pročelja su se ponegdje omazivala vapnom (Hrvatsko zagorje, Prigorje), a zbog boljih toplinskih odlika mogla su biti i žbukana blatom na podložnim kosim letvicama (Gorski kotar). Specifičan su oblik štedne gradnje u drvu skeletne konstrukcije na kanate (bondruk) za nosive dijelove poput stupova, greda i kosnika između kojih se umeće laka ispuna od blatom omazanog pletera od šiblja (čatme), sirove opeke (ćerpiča) i sl. (uglavnom u zapadnoj Slavoniji). Zbog karakteristika drvene građe rabe se samo ravni konstruktivni elementi za skelet, stropni grednik i stijenke zidova. Specifična odlika drvene arhitekture jest montažna izvedba, a zbog lake demontaže moguće je i premještanje građevina. Drveni se objekti izvode odignuti od tla pa su temeljne grede (podseki) položene na uglovne kamenove ili hrastove panjeve (bapke).













Na područjima zemljanog materijala u arhaičnoj se izvedbi javljaju građevine izdubljene ili iskopane u praporu, bez potporne konstrukcije (zemunice, tunelasti podrumi), zatim kuće nabijače sa zidovima izvedenima nabijanjem vlažne gline između oplate od planki (debljine zidnih stijenki do 80 cm, visina nabijanih redaka do 30 cm), gradnja nepečenom ili pečenom opekom (potonja se kao poluindustrijski proizvod češće javlja tek od kraja XIX. st. (→ opeka i crijep; → zidane konstrukcije). Zidovi su obostrano žbukani mortom od žitkog blata pomiješanoga s pljevom i sjeckanom slamom te potom okrečeni vapnenim mlijekom. Dominanti konstruktivni sustav je zid (stup) – greda.

Tradicijski pokrovi su u jadranskoj zoni pločaste kamene škrile, lokalno i slama (Bukovica, Zagora) te bambus (Susak), a u bogatijoj izvedbi žljebnjaci (kupa kanalica); na brdskim područjima pokrovi su od drvenih daščica slaganih u smjeru pada krova (kalana šindra, šimla, cjepančica od hrastovine ili ariša); na panonskim prostorima u prošlosti je također bilo drvenih pokrova, no češća je ražena slama vezana u snopove – šop, škop, ritek (Hrvatsko zagorje, Međimurje) i fašine od trstike (Slavonija i Baranja); od kraja XIX. st. u široj je uporabi biber crijep.













U interijeru su posvuda uobičajeni drveni tabulatni stropovi s vidljivim gredama i oplatom, no u Slavoniji je čest i žbukani plafon na pletivu od trske. Podovi prostorija bili su često izvedeni od nabijene gline (pomiješane s krvlju stoke, svinjskim čekinjama, piljevinom, pijeskom i sl.), u Dalmaciji su od kamenih ploča, u Slavoniji od opekarskih tavela (flaster) ili dasaka (patos).

Ukrasi i oblikovni detalji. Iako je bitna odlika tradicijske arhitekture utilitarnost i jednostavnost, javljaju se i dekorativni elementi, ponajviše u drvu. Duborez ornamentiran motivima preuzetima s tekstilnih predložaka javlja se na zabatima drvenih kuća, u oblikovanju prozorskih okvira, na ogradama i stupovima trijema (ganjka) i ulaznim rizalitima; u drvenoj gospodarskoj arhitekturi najreprezentativnije su se ukrašavli ambari i bunari. Na zidanoj arhitekturi kontinentalne Hrvatske dekorativne plastične aplikacije izvode se u žbuci i naglašavaju bojom (pilastri, vijenci, prozorske profilacije), a na zabatu su ponekad postavljeni svetački kipovi i sakralni simboli, inicijali vlasnika, godina gradnje, cvjetne rozete i sl. U kamenoj arhitekturi jadranske zone klesani su ukrasi rjeđi (prozorski okviri, klupčice, konzole i sl.), no kao dekorativni se akcenti ponegdje ističu slikovito osmišljeni dimnjaci (fumari) u obliku kulica (Lastovo, Lošinj, Baška na Krku).















Leksičko naslijeđe. U pučkim govorima lokalno se održalo mnogo tuđica u graditeljskom nazivlju što hrvatsku tehničku terminologiju čini kulturološki i jezično vrlo bogatom. Na područjima Slavonije, Dalmatinske zagore i Like koja su dulje vrijeme bila pod osmanskom vlašću česti su turcizmi (npr. ekser, furuna, odžak, sokak); u kontinentalnoj Hrvatskoj mnogo je germanizama (cimer, cokl, firang/l/a, fos/t/na, lajs/t/na) te hungarizama (astal, šor); u jadranskoj zoni udomaćeni su mnogi graditeljski talijanizmi (belveder, đardin, kantun, pjaca, portun, riva, skale, strada/un/). Tuđice su uobičajene i za majstore pojedinih zanata (npr. cimerman, mauermajstor, tišler, holcer, dulđer, maler, marangun, neimar), a i mnogi tradicijski alati nazivaju se prema posuđenicama.

Stambena arhitektura

Iako se u funkcionalnoj tipologiji narodnoga graditeljstva javljaju tri osnovne skupine objekata – stambeni, gospodarski i sakralno-sepulkralni (ponekad s više hibridno isprepletenih namjena) – kuća je u svim našim tradicijskim zonama temeljna građevna vrsta s najviše lokalnih specifičnosti.

Podrijetlo, ishodišta. Neki pojavni oblici tradicijske → stambene arhitekture imaju višetisućljetni kontinuitet potvrđen u arheološkom supstratu (→ prapovijesno graditeljstvo). Tako se zemunice javljaju još u ranoneolitičkim naseljima starčevačke kulture (od približno 6300. pr. Kr.), a u slavonskim su selima, prema opisima vizitora, još sredinom XVII. st. bile dominantan stambeni tip (danas se rabe samo kao privremene pastirske nastambe). Neolitičkoga su podrijetla i jednoprostorne brvnare od horizontalnih oblica u panonskim naseljima sopotske kulture te kanatne kuće četverokutnog tlocrta od kolja, šiblja i kućnog lijepa, tj. gline pomiješane sa slamom ili pepelom (lokaliteti u Srijemu, od približno 5000. pr. Kr.). Troprostorne kuće pleteruše s vatrištem u središnjoj prostoriji razvijene su u eneolitičkome razdoblju vučedolske kulture (Podunavlje, od približno 3000. g. pr. Kr.), pri čemu su u nekim područjima Hrvatske kuće s tri prostorije i središnjim ognjištem i danas najčešći tip tlocrta. Na jadranskim brončanodobnim gradinama (od približno 2500. pr. Kr.) identificirani su suhozidni toloidni temelji nastamba sličnih bunjama koje su se kod nas održale samo u gospodarskoj namjeni, no njihovu stambenu uporabu potvrđuju još uvijek nastanjene kuće – trulli u talijanskoj Apuliji. Četverokutne suhozidne prizemnice u Dalmatinskoj zagori moguća ishodišta imaju u staroslavenskoj drvenoj gradnji transponiranoj u kameno gradivo. Kanatno građena kuća balkansko-orijentalne je provenijencije i u neke je dijelove Slavonije pristigla doseljavanjem vlaškog stanovništva potkraj XVII. st.

Rudimentarni stambeni oblici. Najjednostavnije nastambe javljaju se kod povremenoga sezonskog stanovanja nomadskih stočara i šumskih radnika (pastirski stanovi na Velebitu i u Lici, kolibe svinjara na žirištima uz Lonjsko polje, ovčara na Kornatima, drvosječa u Gorskom kotaru) koje se grade u oblicima suhozidnih kućica, poluzemunica, šatorastih bivaka, košarastih i drvenih skloništa (bajta, busara, dubirog, šibara, burdej). U Slavoniji je česti tip sekundarnog stanovanja izdvojena dvorišna kućica za mlade parove (kućar, kijer, pojata, vajat, hudžara) kakvih još ima u selima oko Županje.

Kuće mediteranskog područja. Arhetipske jednoprostorne suhozidne kuće bez prozorskih otvora, pokrivene slamom ili škrilama u izoliranim su sredinama služile za stanovanje do 1950-ih (dokumentirani primjeri s otoka Vele i Male Srakane, zaseoci Dalmatinske zagore), no češće su se gradile izdužene zidanice s više prostorija i središnjom kuhinjom (vatrenicom) kojom dominira otvoreno podno ognjište (komin). U selima u unutrašnjosti Zagore kuće su soliterne prizemnice (potleušice), ponekad ih je više povezano oko zajedničkog zidom ograđenog dvorišta, dok su u naseljima uz obalu, osobito u pučkim dijelovima gradova, kuće obostrano ugrađene u katne nizove. Kod takvih je primjera na malim parcelama razvijena vertikalna organizacija tlocrta po etažama: prizemlje – konoba, katovi – dnevna soba (tinel, u Konavlima sala) i spavaonica (kamara), potkrovlje (šufit) – kužina (na zadnjoj etaži zbog mogućih požara). Tipičan motiv mediteranske katne kuće je baladur – vanjsko pristupno stubište prigrađeno uz glavno pročelje s taracom (sularom) ponegdje natkrivenom poput lože iznad nadsvođenog ulaza u konobu. Pročelja su raščlanjena prozorskim otvorima (ponistre) formiranima od klesanih okvira (u Istri erte) s vanjskim drvenim zamračnicama (škurama ili pomičnim griljama), često i s ugrađenim kamenim konzolama za klupčicu ili poprečni štap s platnenim sjenilom. Krovišta su dvostrešna, rastvorena krovnim kućicama (luminarima). Uz glavni korpus kuće ponegdje se javljaju voluminozne prigrađene kuhinje (u Istri tornice, u Konavlima kominate) ili polukružno istaknuta ognjišta (kapele) s masivnim dimnjacima kao oblikovnim akcentom. Kuće jadranske zone, osobito na otocima gdje nema stalnih vodotoka ni izvora, redovito imaju cisternu (gustirnu) za prikupljanje kišnice s krovova pa su pokrovi od kamenih škrila radi dezinfekcije i kalcifikacije meke vode često obijeljeni vapnom.

























Kuće brdsko-planinskog područja. U mikroregijama zapadne Hrvatske (od sjevernih padina Velebita do obronaka Međimurja) zbog kosa se terena grade visoke prizemnice ili jednokatnice postavljene okomito na slojnice, na nižem dijelu podzidane kamenom gospodarskom prostorijom, ponekad djelomično ukopanom u tlo, dok je gornja stambena etaža izvedena od crnogoričnih planjki. Tipičan tlocrt kuće je troprostorni, središnja je zona kuhinje, u prošlosti s ognjištem i krovnom badžom umjesto dimnjaka (osobito u Lici); treća stražnja prostorija je ponekad služila kao zimski obor za životinje (ajat). Kod katnica je uobičajen podužni drveni trijem koji se u hladno doba godine gdjekad zatvarao drvenom oplatom, stvarajući dvostruko pročelje kuće. U semiurbanim naseljima Gorskog kotara uz povijesne → ceste (Karolinu, Jozefinu, Terezijanu i Lujzijanu) dominiraju masivne zidane prizemnice zdepasta tlocrta s pet prostorija (u središnjoj je kuhinja sa zidanom peći koja je grijala i susjedne sobe); u visokim su potkrovljima smještene spavaonice. Krovište pokriveno kalanom šindrom u zonama jačih vjetrova je na zabatu poluskošeno (na lastavicu). Prozorski su otvori zbog hladnih zima maleni, a zbog visoke cijene stakla u davnije su doba bili zatvarani napetim janjećim kožama.







Kuće panonskoga nizinskog područja. Gotovo isključivo su prizemnice, uglavnom nabijače i ćerpičare od zemljanoga gradiva, s iznimkom nekih poplavnih sela uz Savu gdje se javljaju visokoprizemne zidanice od opeke s gospodarskom suterenskom etažom (npr. Bebrina, Kanjiža, Kobaš). Kuće su soliterne, u ušorenim slavonskim selima zabatnim su pročeljem postavljene na regulacijskom pravcu. Tlocrt je uzak (prema ulici 4–6 m) te izdužena korpusa u dubinu parcele gdje se uz dvorišno pročelje niže jednored prostorija povezanih trimom (ganjkom), dok je nasuprotno pročelje na međi prema susjedu bez otvora. Jedina je prostorija orijentirana na ulicu spavaća (negrijana prva ili prednja soba), iza nje je primaća soba, potom kuhinja (simptomatična naziva kuća) sa zidanom peći ili šporetom, a u nastavku su ostave i spremišta (špajza; ponekad sobar – spavaća soba za mladi bračni par). Tavan ispod dvostrešnoga krova ne služi za stanovanje, već kao sjenik ili sušara za meso; podrum se nalazi ispod stražnjega gospodarskog dijela kuće, no u podu kuhinja kopa se trap za plodine. Reprezentativnije su oblikovana samo ulična pročelja s karakterističnim trokutastim zabatima, raščlanjena s dva prozora i malim vratima te ukrašena profilacijama u žbuci. Ovakav tip seoske kuće u Slavoniji, Baranji i Srijemu, iako u izvedbi jest tradicijski, unificiran je u obliku i dimenzijama kao i u načinu organizacije parcele građevnim propisima Terezijanskog urbara (1756), Glavnih uputa za naseljavanje (1772) i tzv. jozefinskih regulacija s kraja XVIII. st. Širina kućišta (plac) bila je određena na 12 hvati (22 m), a u dubinu se parcela protezala i više od 100 m. Noviji semiurbani tip građevina je L-tlocrta s duljim pročeljem i više soba okrenutih prema ulici, s natkrivenim kolnim ulazom (ajnfortom) te kratkim krilom u dvorištu (tzv. kuće na lakat, u ključ, švapske kuće). Zbog netrajnoga gradiva danas postojeći primjeri slavonskih tradicijskih objekata rijetko su stariji od sredine XIX. st.

Kuće nizinskih područja hrasta lužnjaka. Na zapadu Panonije održao se specifičan tip gradnje drvenih kuća od planki, pri čemu se uz rijeke (Kupu, Savu, Odru, Ilovu) zbog čestih poplava podižu izdužene jednokatnice – čardaci, kuće na trem (→ Davor Salopek ih slikovito naziva korabljama) s gospodarskim prizemljem (šutom) i stambenom katnom etažom. Organizacija kuće slična je kao kod slavonskih zidanica, no tlocrt je kraći (širina kuće na zabatu je 5–6 m), uglavnom troprostoran s prednjom družinskom sobom, središnjom kuhinjom i stražnjom ižicom, komorom; kod skromnijih prizemnica tlocrt je dvoprostoran. Osnovni mobilijar čine krevet, uglovna klupa, zipka, tronožac i škrinja. Prepoznatljivi motiv kuće je ganjčec uz dulje dvorišno pročelje, a oblikovno su naglašeni bogato rezbareni ulazni rizaliti te kod katnica natkrivena vanjska stubišta; između prizemlja i kata se po obodu kuće izvodi streha za zaštitu od kiše (krovec, strova). Krovovi su dvostrešni, nad zabatom često slomljeni na lastavicu. Očuvani potezi s mnogobrojnim drvenim čardacima nalaze se u selima sisačke i novske Posavine (Krapje, Čigoč, Bok Palanječki, Mužilovčica). U prošlosti su drvene kuće bile rasprostranjene diljem Slavonije i Srijema, no zbog carske zabrane drvenih gradnji s početka XIX. st. s tih su prostora posve nestale.

Najrazvijeniji tip drvene stambene arhitekture barokne su jednokatne plemićke kurije većih dimenzija, visokih četverostrešnih krovova i tlocrtne sheme sa središnjom blagovaonicom i bočnim sobama, preuzete iz stilske rezidencijalne arhitekture. U prošlosti mnogobrojne, a danas ih je sačuvano tek nekoliko u Hrvatskom zagorju (kurija Škarićevo kraj Krapine) i Turopolju (od četiri kurije u Donjoj Lomnici postoji još samo kurija Modić-Bedković; u Vukovini stoji kurija Alapić; u Kurilovcu su obje kurije u novije doba srušene) – sve iz XVIII. st.







Gospodarska arhitektura

Vrste i oblici gospodarskih građevina regionalno se razlikuju s obzirom na specifičnosti pojedinih tradicijskih djelatnosti (stočarstvo, ratarstvo, vinogradarstvo, ribarstvo, pomorstvo itd.) te prema pojavnosti u prostoru (okućnica – selo – krajolik).

Građevine na okućnici. Podižu se kao gospodarske prigradnje uz stambenu kuću ili kao samostojeći objekti u dvorištu i vrtu. Gradi ih svaka obitelj za svoje potrebe, ovisno o djelatnostima kojima se bavi, a najbogatiji spektar takve male arhitekture razvio se u kontinentalnoj Hrvatskoj, napose u Slavoniji, Baranji i Srijemu gdje su na okućnici (dvorno mjesto, funduš) uobičajena dva dvorišta. Prednje (u Slavoniji avlija; drugdje dvor, dvorišće) s kopanim bunarom često ukrašenim rezbarenim nadgrađem, vanjskom krušnom peći (vanjenica), ljetnom kuhinjom (kujna; u Hrvatskom zagorju kuvarna; u Dalmaciji vatrenica, ugljenica; u Turopolju sakašnica), mljekarnom (u Dalmatinskoj zagori mljičak), pušnicom te s reprezentativnim drvenim ambarom ili čardakom za čuvanje žitarica (u Zagorju i Međimurju češći je koružnjak, kuruzana u obliku pletenog koša). Bliže kući nalazio se ukopani trap (zemunica, burdelj; na Plitvicama šajer) obložen slamom ili daskama namijenjen čuvanju krumpira, kupusa i sl.; u dubini dvorišta poprečno se postavljao štagalj sa sjenikom (u Istri skadanj), spremištem alata i kolnicom. U stražnji dvor su smještali su se nečisti sadržaji poput staje (u Lici pojata) i svinjca (kotac, krmetnjak, prašćak) s gnojnicom te peradarnika i zahoda (u Dalmaciji kondut; u Istri provaža). U Zagori i na otocima izgradnja na okućnici skromnija je, reducirana na gospodarsku konobu, no specifičnost je ovčarnik, otvoren, ograđen drvom (na Pagu obor; na Velebitu tor) ili polunatkriven, suhozidni s krovom od granja i slame (mošuna; u Istri kubić, dvorić, slavnjak) uz koji može stajati i jara za čuvanje sijena te struga za mužnju. U unutrašnjosti Istre javlja se slikovito sjenilo – tenda s podiznim slamnatim krovom za sušenje voća i plodina (trtoja, tetoja). Posvuda na krasu gdje nema kopanih bunara i prirodnih izvora gradi se uz kuću cisterna, najbolje u živoj stijeni (gustirna, šterna, čatrnja). Važan segment uređenja okućnice je zelenilo; u Slavoniji se uz rub dvorišta uređuje cvjetna bašća, uz nju se sade stabla duda, oraha, lipe ili kakve voćke; ponegdje se javlja i sjenovita brajda, lijeha od vinove loze (u Dalmaciji odrina, pergola, ako je ukrasna kortila; u Primorju baras). U vrtu je katkada i kućica za košnice (u Zagori ćelina; u Podravini volnik). Okućnica se prema ulici ograđuje zidom, drvenim plotom od letvica ili šiblja, rjeđe tarabom od dasaka u kojoj je kolna kapija (u Zagorju lesa).

Seoske građevine. Specifične objekte kojima se koristi samo povremeno nije gradila svaka obitelj na svojoj okućnici, već su se podizali kao zajednički sadržaji za cijelo selo i oni prethode razvijenijim oblicima → industrijske arhitekture. Najčešće je guvno (gumno, arman) taracana zaravnjena kružna platforma na vjetrovitome mjestu gdje se sezonski obavljalo mlaćenje žitarica, a tijekom godine je služilo kao prostor okupljanja, ponegdje u Dalmaciji i kao slijevna ploha za zajedničku cisternu.

Mnogobrojni su mlinovi (melini, mlinice) koji se razlikuju prema vrsti plodina za tiještenje (žitarice, grožđe, masline, lan, drvena građa) i prema načinu pokretanja (vodotok, vjetar, stočna zaprega). Najviše je vodenica građenih kamenom ili drvom, a dijele se na: potočare s vertikalnim podljevnim ili nadljevnim kolom prislonjenim uz objekt, vodenice s horizontalnim kolom ispod podnice vodenice i vertikalnom osovinom (kašikare, žličare, lopatare, prekaje) i splavnice na šajkama, plutajuće vodenice koje se ovisno o riječnoj struji i vodostaju moglo prevlačiti i sidriti na povoljnijim pozicijama (obnovljeni primjeri postoje na Muri u Međimurju i na Dravi kraj Osijeka). Mnogobrojne su vodenice uzorno revitalizirane, poput mlinarskog naselja Rastoke kraj Slunja, sklopa kašikara na Gackoj kraj Sinca (do Domovinskoga rata ondje je postojala čak 41 vodenica), kamene mlinice na Pantanu kraj Trogira (1585), Gašpinih mlinica na Jadru kraj Solina (1711), Radmanovih mlinica na Cetini (XVIII. st.), mlinica u Grabu kraj Trilja, na rječici Ljutoj u Konavlima, a više ih je očuvano i na medvedničkim potocima kraj Zagreba. Na područjima bez vodotoka, poglavito na otocima, gradile su se vjetrenjače u obliku višeetažnih kamenih okruglih kula (promjera 4–8 m) s razapetim platnenim jedrima, koje su u uporabi bile do početka XX. st. kada ih zamjenjuju motorni, potom i električni mlinovi. Njihovi ostatci danas postoje na 15-ak lokaliteta – na Braču u Sutivanu, Dračevici i Bolu; na Hvaru u Starom Gradu i gradu Hvaru; na Ošljaku kraj Zadra (naša najstarija vjetrenjača iz XVI. st.); na Olibu, Malom Lošinju, Lastovu, Silbi, u Rogoznici, Radošiću i dr., a jedini rekonstruirani primjer s jedrima nalazi se u Medulinu. Dokumentirane su nestale vjetrenjače u Kastvu, Puntu, Supetru, Postirama, Škripu, Korčuli i Metkoviću. Toponimi Mlini kraj Dubrovnika, Malinska na Krku, Melin u Cresu, Monte Mulini u Rovinju i drugi svjedoče o lokacijama negdašnjih vjetrenjača. U nizinskim krajevima Slavonije, gdje nije bilo ni brzih vodotoka ni jačih vjetrova, građene su suvare (suvi mlin) ili šajtare, zaprežni mlinovi kružnoga tlocrta sa stožastim krovom i središnjim jarbolom nad mlinskim kamenovima (jedina danas postojeća nalazi se u Otoku kraj Vinkovaca, 1863). Neke su kuće imale ručni žrvanj valjavac. Poseban mlin za gnječenje maslina je toš, toč (muzejski je prezentiran u Mošćenicama; vrijedni su primjeri u Brseču, Puntu, Dramlju i dr.). Tomu je sličan turan, tijesak za grožđe (u Škripu na Braču u živoj je stijeni uklesan kružni kanalić turna). Vodenice s mehanizmom za tučenje (mekšanje i pranje) platna nazivaju se stupa, badanj ili kaca; u Gorskom kotaru, Lici i na Kordunu do početka XX. st. djelovalo je i stotinjak pilana na vodeni pogon (autentično je obnovljena Špoljarićeva pilana u Rakovici, djelomično i one kraj Sinca na Gackoj i Blizneca na zagrebačkoj Medvednici); potkraj 1960-ih još su postojale i kovačnice na vodeni pogon (Zamost, Čabar).







U Betini na Murteru održali su se radionički objekti drvene → tradicijske brodogradnje (sv. 1), na Hvaru su zabilježene seoske pecare za ekstrakciju lavande, brniste i ružmarina, a u prošlosti su u mnogim selima djelovale i zadružne vinarije, uljare za preradbu maslina, lokalne sirane (Pag, Kolan) i duhanske stanice (Dalmatinska zagora). Ponegdje je bilo razvijeno lončarstvo za potrebe kojega su se gradile kupolaste peći za keramiku (Hrvatsko zagorje, Rakalj u Istri) kao uopće najraniji tip gospodarskih građevina što su se u gotovo neizmijenjenom obliku održale od razdoblja neolitika (najstariji primjeri u Hrvatskoj otkriveni su u zemunicama iz VII. tisućljeća pr. Kr.); u predindustrijskom razdoblju postojale su i seoske ciglane.







Građevine u krajoliku. U krškim područjima Hrvatske dominantne su strukture u agrarnom pejzažu suhozidne gromače, gromile (visine 1–1,5 m) podrijetlo kojih se može naći još u ilirskom sloju omeđivanja i fortificiranja prostora. Grade se kao međe posjeda (tzv. kameni katastar), no i za potrebe odlaganja erodiranoga kamena prigodom čišćenja i kultivacije polja (tzv. branje kamena na kup) te kao zaštita od raznošenja humusa vjetrom i kišom. Specifičan su tip gromača podzidi terasastih polja i vinograda (npr. Bakarski prezidi, Lokvičići, padina Dingač na Pelješcu). Intenzivno su građene do kraja XIX. st. kada je zbog pojave peronospore i filoksere gotovo uništeno tradicijsko vinogradarstvo, posljedično su zapuštene gromače vinograda, no održale su se suhozidne međe ovčarskih pašnjaka (uglavnom na otocima, osobito na Kornatima, Cresu, Pagu, Krku). Originalan tip zajedničkih sabirališta za ovce na slobodnoj ispaši su mrgari, kameni sklopovi sastavljeni od središnjeg dvorišta okruženoga s više povezanih torova (muzara) različitih vlasnika (područje Baške na Krku, nekoliko lokaliteta na Cresu). Ponegdje se grade i zakloništa za ovce (u Ravnim kotarima i Bukovici nazivaju se teze) kružnih tlocrta stožasto natkrivenih granjem i slamom. Za napajanje stoke na krasu su se ograđivale i taracale lokve ili kaptaže; u poljima Slavonije česti su kopani bunari s mehanizmom za podizanje vode od preklopljenih greda i utega (đeram); na izvorima su postojala kamena ili drvena perila za rublje. Slikovitu kultivaciju tradicijskog pejsaža čine nasuta plutajuća polja uz kanale u dolini Neretve.







Amblematski tip male arhitekture u ruralnom krajoliku Dalmacije su bunje (lokalno i ćemer, poljarica, trim, vrtojak, toreta, pudarica, kućarica, mogila, močila), u Istri kažuni – kružne, rjeđe kvadratne kućice (promjera 3–4 m, debljine zidova do 80 cm), suhozidne građe, s nepravom kupolom izvedenom konzolnim prepuštanjem uslojenih kamenih ploča slaganih u koncentrične prstene pokrivene stožastim krovom od škrila (u Istri) ili valjkasto završenim ravnim nadgrađem (u Dalmaciji). Moguće ishodište im je u brončanodobnim nastambama oblika tolosa, no danas služe samo kao zakloništa, spremišta i odmorišta u vinogradima, maslinicima i poljima. Najkompleksniji primjeri u Dalmaciji sklopovi su s više povezanih jedinica, poput Rašine bunje na Okitu kraj Vodica, Šuplje gromile kraj Bilica i Starog stana na Žirju; u Istri je najviše očuvanih kažuna na prostoru između Pule i Vodnjana (gotovo 1000 evidentiranih primjera).













U kontinentalnoj Hrvatskoj se u vinogradima podižu drvene kleti (Hrvatsko zagorje, Prigorje), kačare (Baranja), a u područjima lesnih brežuljaka kopaju se gatori, vinski podrumi u obliku tunela (Baranja, srijemsko Podunavlje) od kojih su neki revitalizirani za potrebe turizma (tzv. Katolički i Protestantski vinski surduci u Zmajevcu). Ribari u zaštićenim uvalama grade zakloništa i spremišta za mreže, soljenje te sušenje ribe ili popravak čamaca (slikovita skupina takvih građevina postoji podno Beloga na Cresu); originalan tip male ribarske arhitekture ljestvaste su drvene tunere (Bakarski zaljev), u prošlosti građene i u obliku zidanih kamenih kula (jedna još postoji u uvali Caska na Pagu). Iako se moderni → svjetionici (sv. 1) javljaju tek od početka XIX. st., za potrebe navigacije i prije su se podizale tradicijske kule s vatrištem na vrhu (primjer na otoku Sv. Nikola kraj Poreča). Među vrlo rijetke tipove gospodarske arhitekture pripadaju tradicijske vapnenice (japnenice na otoku Hvaru) te ugljenice (u Istri mulac) za proizvodnju drvenog ćumura u Gorskom kotaru i na Baniji. Uz rubove šuma podižu se drvene lovačke promatračnice (čeke) i hranila (jasle) za divljač. Rijedak su tip drvenih streha-sušila za sijeno kozolci koje se može vidjeti na livadama uz Kupu i slovensku granicu.

























Sakralna i sepulkralna arhitektura

U selima su spomenici → sakralne arhitekture nerijetko jedine javne građevine i mjesta socijalizacije zajednica; postavom u središtu naselja, na groblju ili na istaknutim vrhovima u krajoliku ovi objekti imaju reperni i identitetski značaj. Iako u gradovima uglavnom pripadaju stilskoj arhitekturi, u ruralnim su naseljima to u najvećem broju jednostavne pučke gradnje nevelikog mjerila i grublje izvedbe bez jasnih stilskih odrednica.

Crkve i kapele. Najranije jednobrodne kamene crkvice u jadranskoj zoni (nastale od sredine VII. do kraja XI. st.) atribuiraju se uglavnom kao → predromaničko graditeljstvo, no mnogi rustični primjeri s otoka i izoliranih lokaliteta, unatoč nevješto naznačenim dekorativnim elementima i vremenskoj pripadnosti starohrvatskom razdoblju, lokalne su vernakularne gradnje (npr. na Šipanu Sv. Mihajlo i Sv. Ivan; na Lopudu Sv. Ivan, Sv. Ilija i Sv. Nikola Grčki; na Lastovu Sv. Luka; na Braču Sv. Juraj kraj Nerežišća i Sv. Nikola kraj Selca; na Ižu Sv. Marija i dr.). Mnogobrojne pučke kapele u Istri još od srednjega vijeka razvijaju temu lopice (na Kastavštini štrim, na Krku cergan) – specifičnog trijema-lože prigrađenog ispred ulaza, s kamenim klupama uz parapetnu ogradu; očuvano ih je 50-ak (Gračišće, Svetvinčent, Oprtalj, Draguć; lopica u Črnici datirana je natpisom iz 1500; slikovit je primjer Sv. Marija na Škrilinah kraj Berma, XVIII. st.).













U kontinentalnoj Hrvatskoj tijekom srednjega vijeka i osmanskoga razdoblja prema vizitacijskim su izvješćima dominirale drvene sakralne gradnje, čak i na područjima gdje ih danas uopće nema. Slavonski je ranobarokni sloj objekata s prijelaza XVII. u XVIII. st. u selima, a nerijetko i u gradovima, bio izveden isključivo od drva (prva vukovarska franjevačka crkva i samostan, grobna kapela te pravoslavna crkva u tome mjestu bili su drveni; takve su bile i franjevačke crkve u Cerniku i Virovitici, župna crkva u Valpovu i dr.); u Međimurju je prema vizitacijama s kraja XVIII. st. trećina svih crkava bila drvena; zagrebačka je katedrala u XVII. st. još bila pokrivena hrastovom šindrom, a bilo je i crkava pokrivenih slamom (Gorjani) ili trstikom (Kukujevci). Danas u Hrvatskoj postoji još 38 drvenih crkvica, gotovo sve su na širem prostoru Turopolja između Save i Kupe (nekoliko je pojedinačnih primjera kraj Karlovca, na Baniji, u Moslavini i zapadnoj Slavoniji). Sačuvani objekti datiraju od sredine XVII. st. do 1935. kada je nastala posljednja naša drvena kapela. Najstarija očuvana je Sv. Barbara u Velikoj Mlaki (1642; više puta dograđivana), koja je i dimenzijama najveća (18 m × 6 m), a po cjelovitosti arhitekture i inventara i najreprezentativnija (u interijeru dominira krilni oltar; oko 150 kasetiranih polja tabulata i zidnih stijena oslikano je cvjetnim i svetačkim motivima u duhu pučkoga baroka). Autentičnošću i tlocrtnim konceptom među malim se kapelama ističe Sv. Juraj u Lijevim Štefankima (1677; na današnju poziciju premješten 1704) s tipičnim predvorjem iznad kojeg se diže zvonik sa stožastom kapom, skošeno krovište pokriveno je šindrom; u oslikanom su interijeru arhaični koritasti drveni svod svetišta, tabulat i pjevalište (slične su kapele u Starom Brodu, prije 1699., i Buševcu, 1768). Posebnu skupinu činile su pravoslavne drvene crkvice nekada osobito mnogobrojne na Baniji, poput očuvanih u Donjem Selištu i u Majskim Poljanama, te onih u selima zapadne Slavonije gdje su parohijske crkve kanatne konstrukcije nedavno obnovljene u Malim Zdencima i Donjoj Kovačici (sve iz XVIII. st.). Tijekom XVI–XVII. st., prema pisanim su izvorima na dijelovima Hrvatske pod osmanskom vlašću bile izgrađene i mnoge drvene džamije i mesdžidi, no očuvanih primjera više nema; neke rane sinagoge u Slavoniji također su bile drvene (npr. u Podgoraču, sredina XIX. st.).



















Poklonci, pilovi i križevi najmnogobrojnija su skupina sitne sakralne arhitekture (ponekad skulpturalnih obilježja); kao simbolički reperi podižu se na zavjet (ex voto) protiv bolesti, gladi, rata i požara; čine i mrežu orijentira u prostoru pa se postavljaju na ulazu u selo ili u njegovu središtu; u krajoliku se nalaze na raskrižjima putova, međama posjeda ili kao točke svete zaštite u poljima i vinogradima. Poklonci (u Slavoniji svetinja) oblikovani su najčešće kao male kapele u obliku edikule, tabernakula, ciborija na četiri stupa i sl., sa svetačkim nišama u koje se umetao križ, skulptura ili slika, a osim univerzalnih ikonografskih motiva Krista i Blažene Djevice često su posvećeni i lokalnim svecima (Sv. Florijan u Draškovcu, 1793; Sv. Izidor u Odri, 1819); slikoviti su primjeri u Dragoslavcu, Sivici, Vratišincu, Gardinovcu, a elemente pučkog baroka imaju kapele-poklonci sv. Ivana Nepomuka u Vukovaru, Iloku, Batini i dr. (sredina XVIII. st.). U formi poklonaca grade se i postaje križnog puta (kalvarije) s motivom Golgote na vršnoj točki, a lociraju se na prilazima groblju, crkvenom perivoju ili na mjestima proštenja (najstarije su u Žminju, 1728. i Malom Lošinju, 1752; monumentalan je primjer u Mariji Bistrici; slična tema su i postaje Ružarija kraj Klenovnika, 1672). Reducirani oblik poklonca jest svetački pil (u Hrvatskom zagorju pilek; u Istri pijić) u obliku vitkog stupa sa skulpturom na vrhu (Sv. Marko u Domovcu, 1645; Sv. Trojstvo u Vrbovu, 1740); češći su na Žumberku, u Hrvatskom zagorju i Međimurju (pučki pilovi u Prelogu, Pribislavcu, Domašincu, Dragoslavcu, Trnju i dr.). Najmnogobrojniji su sakralni znameni drveni ili kameni križevi i raspela (potonji s Kristovom figuracijom – skulpturom ili slikom, što na pravoslavnim krstovima izostaje). U prošlosti su se svi ti raznoliki primjeri malih svetinja na mjesni blagdan ukrašavali cvjetnim vijencima, vezenim ručnicima i licitarskim svijećama. U selima Slavonije obiteljska je pobožnost vidljiva na zabatima kuća gdje je česta svetačka niša ili kakav sakralni simbol (križ, kalež, Božje oko), a ponegdje je u ogradu okućnice ugrađen i poklonac. U pravoslavnim naseljima održao se specifični pastoral vijenca krsne slave pletenoga od trava i poljskoga cvijeća koji se na obiteljski godišnji god vješao na pročelje kuće.







Zvonare su podizane kao efemerna arhitektura u malim selima i zaseocima gdje nije bilo crkve; jednostavne su drvene konstrukcije u obliku otvorenog ili daskama obloženog tornjića na četiri stupa, rjeđe zidane, s ovješenim zvonom. U podnožje zvonare se ponekad ugrađivala i kapelica (npr. u Šandrovcu, Turnišću i Držimorcu u Međimurju). Služile su kao mjesta seoskog okupljanja i zajedničkog obreda na otvorenome, ponekad na grobljima; danas su gotovo posve nestale (dokumentirani su primjeri iz Čačinaca, Ostrošinaca, Bijele Stijene, Kraguja, Goleša, Poljanske, Brusnika, Kozarice).

Imaginarna svetišta. Novija antropološka istraživanja usmjerena su na prostornu mrežu tzv. svetih trokuta u tradicijskom krajoliku (npr. Ivanečki, Lepoglavski, Brsečki, Paški, Žrnovnički trokut) gdje su istaknuti brdski i planinski vrhovi nazivljem i simbolikom povezani sa staroslavenskim božanstvima – Perunom (sljemena na Učki, Poljicama i dr.) i njegovim mitološkim parnjacima Velesom i Mokošem. U kasnijoj su kršćanskoj hagiotopografiji nazivi dominantnih vrhova ponegdje zamijenjeni svecima srodnih atributa – sv. Vidom, sv. Mihovilom, Sv. Ilijom (najviši vrh Pelješca) i sv. Jurjem (najviši vrh Biokova) te obilježeni sakralnim znamenima (križevima, kapelama, svetačkom toponomastikom) vizurno povezanima sa susjednim svetim točkama. Smatra se da ova pojava datira iz ranosrednjovjekovnoga razdoblja dvovjerja i prve kristijanizacije.

Tradicijska groblja. Najstariji, još prapovijesni oblici grobne, vjerojatno i religijske arhitekture obredne su kamene gomile i tumuli (→ spomenička arhitektura) koji su se u pučkom konceptu pokapanja održali i poslije (osobito u situacijama zbjega, opasnosti, skrivanja groba, ponekad i u funkciji kenotafa). U planinskim su područjima Dalmatinske zagore, nekih otoka i Like groblja s crkvicom istaknute točke u pejzažu (često obilježene skupinom čempresa) te služe većem broju okolnih zaselaka. Arhaična groblja očuvana su i unutar ruralnih naselja (Unešić kraj Drniša, Trpanj na Pelješcu, sela na Hvaru, Blato na Korčuli). U Dalmaciji su grobnice često nadzemne zidane ćelije (zbog teškog iskopa u živoj stijeni), drugdje su ukopani grobovi uokvireni kamenom ili pokriveni rustičnim pločama. U kontinentalnoj Hrvatskoj grob je obilježen drvenim križem s trokutastim krovićem; reprezentativnošću dekorativnog duboreza u drvu te visinom stupa do čak 5 m ističu se tzv. graničarski križevi u obliku totema na pravoslavnim grobljima Banije i Korduna (Blagaj, Selakova Poljana, Gornji Skrad, Veljun). Iz doba osmanske vladavine (XVI–XVII. st.) u muzejskim su i samostanskim zbirkama sačuvani primjeri muslimanskih mezarskih nišana – kamenih nadgrobnih pilova s motivom stiliziranog turbana. Na starim židovskim grobljima Sefarda u Dalmaciji (Split, Dubrovnik) uobičajena je horizontalna kamena ploča-sljemenjača (nalik poklopcu sarkofaga), dok su groblja Aškenaza u kontinentalnoj Hrvatskoj novijega podrijetla i nemaju tradicijske odlike.

Arhaični sepulkralni znameni su kameni stećci (biligi, kami, mramorovi) postavljeni nad grobom u obliku masivnih škrinja i sljemena (simbolička forma kuće), ploča, pilova i rustičnih križeva. Javljaju se od srednjega vijeka do kraja osmanske vladavine (XIII–XVII. st.) na području Dalmatinske zagore (sela oko Imotskog, Vrgorca, Trilja, Prološca, Zagvozda i Poljica), u Poneretavlju, na dubrovačkom području, sporadično u Lici (Lovinac) i Slavoniji (oko Pakraca) na ukupno 63 zaštićena lokaliteta (na UNESCO-ovu Popisu svjetske baštine reprezentativne su grobne zone Dubravka u Konavlima sa 104 očuvana stećka i Crljivica kraj Ciste Velike s gotovo 90 primjera). Tipični reljefni ukrasi na stećcima su: Sunčev kotač, polumjesec, zvijezda, spirala, svastika, križevi, mač, ruka, konjanik, ljiljan i arhitektonične slijepe arkade; natpisi su rijetki, a javljaju se u latiničnom i ćiriličnom pismu te na glagoljici.

Osobita su pojava u tradicijskoj sepulkralnoj arhitekturi mirila (od miriti, mjeriti) ili pocivalići (od počinuti), prazni grobovi izvedeni u formi kamenom popločenog ležaja s uzglavnicom i podnožnicom na mjestu gdje se pokojnika uz put do groblja (ponekad vrlo udaljenog) radi odmora polagalo na tlo; simbolički se ondje duša rastajala od tijela. Rasprostranjeni su na primorskoj strani južnog Velebita (zaleđe Starigrada, Ražanca, Obrovca) te na području Bukovice i Ravnih kotara.

Specifične vrste arhitekture

Javna se tradicijska arhitektura u prošlosti gradila rjeđe, poput seoskih loža (Blato na Korčuli, Lastovo, XVIII. st.), no od XIX. st. u mnogim su se mjestima podizali zadružni domovi polivalentnog sadržaja (mjesta okupljanja, pučke škole, uprava, poljoprivredne otkupne stanice). Među građevinama na vodi zanimljivi su rustični tradicijski → mostovi (Kudin most na Krupi kraj Golubića s 12 lukova izvedenih od sedre; tzv. pločasti most na Cetini kraj Civljana izgrađen od stećaka; sličan je i obližnji Vukovića most smješten nizvodno; mostovi kraj Imotskog, Sinja, Obrovca i dr.). U lučicama su česti mulovi i mandrači za privez čamaca; u slavonskim selima uz ceste (drumove od kaldrme) redovito se kopaju otvoreni odvodni kanali (jendeci) što su pred kolnim ulazom u dvorište premošteni malim mostom (ćuprijom); uz bujične i poplavne vodotoke podižu se nasipi od nabijene gline i fašina (bent).







U jadranskoj je zoni vrlo stara tradicija utvrđivanja prostora za potrebe zbjega u slučaju opasnosti (→ fortifikacijsko graditeljstvo) pa su se čak i neke ilirske gradine – refugiji iz brončanog i željeznoga doba ponegdje održale u povremenoj uporabi do izmaka osmanskoga razdoblja (potkraj XVII. st.). Na nesigurnim su se područjima gradile i nove seoske utvrde s rustičnim stilskim elementima (kašteli i kule u više ruralnih naselja na Braču, osobito pučki sklop Radojković u Škripu prigrađen u XVI. st. uz antičku kulu; na Šolti kašteli Slavić u Grohotama i Martinis u Maslinici, XVI–XVIII. st.; kaštili u Čari, Žrnovu i Lumbardi na Korčuli, XVII. st.; kule na Visu, Koločepu i Lopudu; splitsko-trogirska Kaštela – utvrđena sela s dvorom kojih je izvorno bilo čak 20, a do danas ih je opstalo sedam, XV–XVI. st.; kula Atlagića kraj Benkovca; kula Jankovića u Islamu Grčkom; kuće-kule u Vrgorcu i drugdje u Zagori te Podbiokovlju).







Tradicijska naselja

Većina od 6757 naselja u Hrvatskoj (popis iz 2021) tijekom povijesti razvijala se spontanom genezom, bez formalnog planiranja i regulacija koje se kao inženjerski postupak češće javljaju tek od sredine XIX. st., i to uglavnom u gradovima (→ urbanizam). Stoga neka urbana naselja (u starijem sloju) i pretežni broj seoskih pripadaju tradicijskoj domeni, ne samo vernakularnom građevnom strukturom, već i prostorno-ambijentalnim odlikama cjeline.

Seoska naselja

Iako i u ruralnom prostoru postoje primjeri planiranih sela (→ rurizam; npr. renesansni zbjegovi na Pelješcu i u Konavlima, fortificirana agrarna naselja u blizini osmanske granice, ušorena slavonska sela XVIII–XIX. st.) seoska su naselja dominantno tradicijske aglomeracije te su zbog svoje mnogobrojnosti u hrvatskom prostoru (6629 sela, tj. 98,1% svih naselja) snažno utjecala na lokalne identitetske odlike. Zbog osobite vrijednosti konzervatorski je zaštićeno 186 ruralnih kulturno-povijesnih cjelina (2026).

Prema strukturnim odlikama tradicijska sela mogu biti zbijena (okupljena u kompaktne »grude« ili u linearne poteze uz putove i riječne obale) ili raštrkana (disperzirana u više obiteljskih zaselaka ili soliternih građevina na osami). Prva je skupina karakteristična za ribarska sela uz obalu te za poljodjelske zajednice stacionarnog načina života (osobito u Slavoniji i Baranji, ali i na kraškim područjima, poput Istre, s malo plodnog tla koje je valjalo čuvati od izgradnje). Drugi je tip češći kod stočarskih populacija na brdsko-planinskim područjima (velebitski pašnjaci, Lika, Dalmatinska zagora) i specifično u vinogradarskom pejsažu (padine Hrvatskog zagorja, Plešivice). Kod disperziranih sela jedine su točke socijalne integracije zajednička groblja s crkvom na osami; kod kompaktnih naselja to su pseudotrgovi i proširenja oko raskrižja s različitim dominantama u prostoru (sakralni znameni, zajednički bunari ili cisterne; u Istri su mjesta okupljanja sjenovite ladonje, lože, kameni stol i sl.). Prema funkciji sela su obilježena lokalnim djelatnostima i popratnim gospodarskim građevinama. Ponegdje se javlja i podjela na primarna sela (stalna naselja) i sekundarna sela (sezonska, primjerice pastirski stanovi ili katuni na Velebitu) ili izdvojena na zemljišnim posjedima (stancije u Istri, salaši u Slavoniji, pustare u Baranji). Prema položaju sela mogu biti smještena na vrhovima (tipična su za istarski pejsaž semiurbanih naselja poput Lindara, Draguća, Vrha, Sovinjaka, Završja), na padinama (sela u unutrašnjosti otoka Hvara, npr. Vrisnik, Brusje; na pokosima Biokova), u ravnici te uz obalu (ribarska naselja na Jadranu; sela uz rijeke poput Kratečkog, Trga kraj Ozlja, Kutinskog Sela i dr.).

Na odabir lokacije za nastanak sela utječe niz kriterija: dobra insolacija (uvijek prisojna pozicija), zavjetrina (osobito kod ribarskih naselja i lučica uz obalu), blizina vode i plodnog tla, daleki vidici (paradigmatski su primjeri Lubenice i Beli na Cresu te prospekt izmaknutih kuća na Unijama). U prošlosti je također važan bio kriterij obrane pa su sela zaštićena morem nastajala na otočićima u blizini obale i poluotocima (Primošten, Vranjic, Tribunj, Krapanj); na većim otocima su zbog opasnosti od gusara ili osmanskih provala naselja uglavnom bila skrivena u unutrašnjosti (Šolta, Brač, Korčula, Lastovo) dok su sela na obali novijega podrijetla; stariji su podbiokovski zaselci svi nastali na visokim padinama podalje od mora.













Pučki dijelovi gradova

Iako u urbanim naseljima (u Hrvatskoj ih je samo 128, odnosno 1,9% od ukupnog broja; → grad) dominira stilska izgradnja, znatan dio gradske strukture u prošlosti je također činila pučka arhitektura (osobito stambena i gospodarska). Na zagrebačkom Gradecu još postoje pojedinačni primjeri očuvanih drvenih kuća ili tradicijskih zidanica (Vranyczanyjeva, Basaričekova, Mletačka, Matoševa ulica); na Kaptolu su do sredine XVII. st. sve kanoničke kurije bile drvene (posljednje su zamijenjene čvrsto građenim objektima tek potkraj XIX. st.). U slavonskim je gradovima prvi sloj postosmanlijske barokne obnove (do sredine XVIII. st.) činila pretežno drvena arhitektura; u Kutini, Velikoj Gorici, Sisku, Petrinji, Hrvatskoj Kostajnici i u karlovačkoj Zvijezdi i danas ima očuvanih drvenih čardaka ili kanatnih kuća; zanimljiv je podatak da je u katastru Vukovara iz 1863. bilo ucrtano šest pučkih mlinova-suvara, potkraj XIX. st. ondje je na Dunavu radilo više desetaka drvenih vodenica, a prema vatrogasnom popisu iz 1945. u gradu su tada još postojale 54 kuće trščare. Osobito mnogobrojan fond kamene pučke arhitekture odlika je gradova jadranske zone (izniman je primjer povijesna jezgra Rovinja na poluotoku, u kojoj gotovo uopće nema stilskih građevina).

Od urbanističke su važnosti veće vernakularne cjeline, uglavnom predgrađa i podgrađa gradova – u Zagrebu potez Tkalčićeve ulice uz negdašnji tok potoka Medveščaka (mlinice, mesnice, gradske pralje) te Opatovina, dijelovi Nove Vesi i Stare Vlaške; u novije su doba širenjem Zagreba u urbani areal obuhvaćena i negdašnja sela (Gračani, Šestine, Markuševec, Remete, Sveta Klara, Hrelić i dr.) s mnogo zaostale tradicijske drvene gradnje. U Osijeku pučki karakter imaju pridravske ulice u Donjem i Gornjem Gradu, u Vukovaru četvrti na tzv. Švapskom brdu, u Požegi predgrađe Arslanovci, u Samoboru potez izgradnje uz potok Gradnu, u Ivanić-Gradu cijela gradska jezgra na »Otoku« čini vernakularnu cjelinu. Najveća su pučka povijesna predgrađa u Dalmaciji nastala u Splitu (Veli Varoš i Lučac), Zadru (Arbanasi), Trogiru (širenje na Čiovu) te Hvaru i Korčuli (oba predgrađa s nazivom Borgo). Indikativan je primjer Dubrovnika koji je do kraja XIII. st. bio dominantno drveni grad (Statut spominje i nastambe pokrivene slamom), pri čemu su i u obnovi poslije velikog požara (1296) nove kamene kuće na tada reguliranoj zoni Prijeko zadržale odlike tradicijske arhitekture.

Utjecaji tradicijske baštine na modernu i suvremenu arhitekturu

Potkraj XIX. i osobito tijekom XX. st. mnogobrojni su svjetski arhitekti inspiraciju nalazili u tradicijskim i regionalnim oblicima građenja, poput Charlesa Francisa Annesleya Voyseya (vile countryside koda), Franka Lloyda Wrighta (kuće prerijskog stila), Alvara Aalta i Joørna Utzona (skandinavske refleksije u odabiru materijala i oblika), originalni su postmodernistički otkloni k ikoničnosti lokalnoga vidljivi u djelima Roberta Venturija, Ricarda Bofilla, Marija Botte i dr., a specifični senzibilitet za kontekst i tradiciju razvili su Carlo Scarpa, Alvaro Siza i Tadao Ando, što će Kenneth Frampton teorijski atribuirati sintagmom slojevitoga značenja – kritički regionalizam.

Povijesni sloj. U Hrvatskoj je romantičarski interes za narodnu baštinu potkraj XIX. st. u akademsku domenu → historicističkoga graditeljstva unio elemente narodne drvene arhitekture, osobito u oblikovanju ladanjskih kuća (u Zagrebu zone Tuškanca, Pantovčaka i Prekrižja; najcjelovitiji primjer je naselje ljetnikovaca cottage ugođaja na negdašnjem Josipovcu). Istaknute zagrebačke realizacije u toj su domeni ostavili → Janko Jambrišak (vila Okrugljak u Mlinovima iznad Mihaljevca, 1875), → Kuno Waidmann (vila Lobmayer, 1888; vila Waidmann, 1893–94, obje na Josipovcu), → Hönigsberg i Deutsch (Vila Kolmar-Werner na Tuškancu, 1888–89), Mijo Geher (vila Ehrlich na Josipovcu, 1890–91) i → Herman Bollé (ljetnikovac Weiss na Gornjem Prekrižju, 1890). Bollé je u tzv. hrvatskome narodnom stilu projektirao i drvene nacionalne paviljone za više gospodarskih izložaba (Trst, 1882; Budimpešta, 1885. i 1896; Zagreb, 1906), a realizirao je i primjere drvene sakralne arhitekture (kapela u Gustelnici, 1887–88). Dogradnju nuštarskog dvorca Khuen-Belasi potkraj XIX. st. je u duhu narodnjačkog romantizma izveo budimpeštanski arhitekt István Möller, a elemenata stilizirane tradicijske arhitekture ima i na nizu dvoraca lokalnoga plemstva (Bizovac, Božjakovina, Čalinec, Erdut, Ščrbinec i dr.). U → secesijskom graditeljstvu slikovite je zgrade s drvenim detaljima alpskoga stila realizirao → Fran Funtak (kuća Tachtler u Vukovaru, 1914).













Rana i međuratna moderna. Antologijska djela → moderne arhitekture i urbanizma inspirirana tradicijom u Zagrebu ostvarili su → Viktor Kovačić (neki elementi vile Frangeš na Rokovu perivoju, 1911; drvena kuća Fröhlich u Bosanskoj ulici, 1920–21), → Hugo Ehrlich (kuća Becić u Blažuju, 1920; vile u sjevernim dijelovima grada, osobito kuća Deutsch na Rokovu perivoju, 1920; kuća Kerdić na Goljaku, 1931), → Stjepan Planić (mnogobrojne obiteljske kuće građene lokalnim sljemenskim škriljevcem, opekom i drvom), → Juraj Denzler (kapela Majke Božje Sljemenske, 1931), → Drago Ibler (vila Blažeković u Zamenhoffovoj ulici, 1936–37; vila Robić na Korčuli, 1933), → Alfred Albini (vila Meixner u Mallinovoj, 1933; rezidencija Arko u Basaričekovoj, 1940), → Drago Galić (vlastita drvena kuća u Istarskoj, 1940; ambijentalno oblikovana vila Jakšić u dubrovačkoj uvali Lapad, 1935). Ideje tzv. hrvatskoga nacionalnog likovnog izraza i teme iz seljačkog života proklamiraju arhitekti iz → Udruženja umjetnika Zemlja (1929–35). Sanaciju ruralnih naselja s reafirmacijom zavičajnih oblika tijekom 1930-ih provode Higijenski zavod i Škola narodnog zdravlja; paradigmatski primjer obnove jest u požaru stradalo selo Kolarec kraj Križevaca s elementima total-dizajna, što je obuhvaćalo plan naselja, tipske lokalno kodirane kuće i mobilijar, autora → Felixa Florschütza (1938–41).







Razdoblje II. svj. rata. Kao primjer nacionalne retradicionalizacije za NDH novu vilu Weiss na Gorjem Prekrižju je u stilizaciji zagorske hiže pokrivene slamom izveo → Ivan Zemljak (1942); → Aleksandar Freudenreich u to doba projektira mnogobrojna prosvjetna ognjišta, zadružne domove u selima i manjim gradovima, lokalno-nacionalne kontekstualizacije u duhu Heimatstila. Novo selo Turopolje realizirao je S. Planić (1942–43), a na natječajima za obnovu postradalih ruralnih naselja koje su 1944. raspisale vlasti NDH regionalno oblikovane kuće panonskoga te dinarskoga tipa projektiraju Selimir i → Zoja Dumengjić, → Franjo Zvonimir Tišina, → Milan Žerjavić i dr. Istodobno partizanske su vlasti tijekom 1944–45. organizirale tzv. urbanističke seminare u Topuskom, na Visu i u Šibeniku pripremajući buduću obnovu zemlje, gdje pokazne projekte seoskih naselja i tipskih kuća izrađuju → Josip Seissel, → Dragan Boltar i Mirko Miličić (Bilice kraj Šibenika), Rikard Marasović, Boris Katunarić i → Budimir Pervan (Gradac kraj Makarske).







Zrela i kasna moderna. Tijekom poslijeratnoga socijalističkog razdoblja (1945–91) u domeni stanovanja su objekte obilježene regionalnim tradicijskim elementima realizirali Branko Bon (tzv. Titova vila, Kumrovec, 1947), → Neven Šegvić s intimističkom arhitekturom u duhu dalmatinskih pučkih gradnji (kuća T. Marasovića, Split, 1957), S. Planić (višestambena zgrada, Delnice, 1953), → Bernardo Bernardi (obiteljske kuće, Kumrovec, 1955), → Mihajlo Kranjc i Milan Čanković (stambene zgrade u Ogulinu i Plaškom, 1970-ih), → Ivan Crnković (kreativna interpretacija zagorske Kuće sa šest jednakih prostorija, 1983 – japanska nagrada Shinkenchiku). Lokalni oblikovni kod rabio se i za hotelsku arhitekturu ambijentalnog ugođaja kakvu projektiraju → Marijan Haberle (hotel na Plitvičkim jezerima, 1958), → Igor Emili (Uvala Scott kraj Kraljevice, 1968), → Julije de Luca (porečki Hotel Neptun, 1968), → Ante Rožić (Turistički centar, Brela, 1970), → Boris Magaš i → Darko Turato (Ribarsko selo, Haludovo, Malinska, 1970), B. Bernardi (Hotel Marko Polo, Korčula, 1972), → Ivan Piteša (Ličko selo i restoran Lička kuća na Plitvičkim jezerima, 1972), → Jerko Rošin (Hotel Kaktus, Supetar, Brač, 1977), → Matija Salaj (Hotel Galijot, Poreč, 1980–81; gradski hoteli u Slavoniji – Vukovar, Vinkovci, Daruvar, Lipik i dr.), → Dinko Kovačić (Hotel Bretanide, Bol, Brač, 1986), Drago Bradić (Skijaški centar Bjelolasica, 1986–87) te Janez Kobe (kompleks Dubrovački vrtovi sunca, Orašac, 1987). Kod robnih kuća uspješne primjere regionalno uklopljenih objekata velikih volumena ostavili su → Lujo Schwerer (robna kuća Daruvar, 1977–79), Dražen Janković, Zrinka Supek-Andrijević i Josip Hitl (robna kuća Zelina, 1978), → Aleksandar Dragomanović (Nama, Vinkovci, 1979), Branimir Velnić (Nama, Vukovar, 1979). Od objekata školske i kulturne namjene antologijske su realizacije N. Šegvića (osnovne škole Kumrovec, 1956. i Vis, 1965), → Miroslava Begovića (Galerija naivne umjetnosti, Hlebine, 1968), Ivana Filipčića i → Berislava Šerbetića (Spomen-dom boraca NOR-a i omladine Jugoslavije, Kumrovec, 1974), → Ivana Prtenjaka (Župni centar na Boninovu, Dubrovnik, 1980), Srećka Lovrinčevića i Milana Mitevskog (Strelište Pampas, Osijek, 1985), a decentni elementi tradicijskoga oblikovanja vidljivi su i na nekim djelima → Lovre Perkovića, → Ivana Vitića, → Lavoslava Horvata i dr. Osmišljene prostorne cjeline s autentičnim drvenim kućama predstavljaju etno-muzeji na otvorenome – Staro selo Kumrovec s 42 prezentirana objekta (prema konceptu M. Gušić realizirano 1977–83), Zavičajni muzej Donja Kupčina, sklopovi u Ozlju i na Plitvičkim jezerima.































Suvremeni sloj. U novoj hrvatskoj arhitekturi (nakon 1991) nagrađene stambene objekte s tradicijskim referencama realizirali su: → Tomislav Ćurković i → Zoran Zidarić (obiteljske kuće oblikovane opekom), Davor Mateković, Davor Bušnja (interpretacija nove gradnje u kamenu), → Iva Letilović i Morana Vlahović (drvena zgrada iz programa POS-a, Krapinske Toplice, 2003); suvremenu reafirmaciju tradicijskog stanovanja donijeli su natječaj za Novu zagorsku kuću (1995) i razvoj 20-ak stambenih tipova za poslijepotresnu obnovu Banije (Arhitektonski fakultet u Zagrebu, 2021). Uspješan primjer kreativne revitalizacije za turističke potrebe predstavljaju pučke mlinice na rijeci Gackoj kraj Sinca (Majerovo vrilo) koje je realizirala Svjetlana Jović (2003), a originalne inserte u tradicijskom ambijentu Lonjskog polja oblikovali su → Mia Roth-Čerina i Tonči Čerina (Centar za posjetitelje i vidikovci, Osekovo, 2021). U domeni novije sakralne arhitekture inspirirane lokalnom kamenom gradnjom zapažene su crkve izveli → Nikola Bašić (Gospa od Karmela, Okit kraj Vodica, 1998) te → Emil Šverko i Gorana Banić (crkva Hrvatskih mučenika, Čavoglave, 2007). Memorijalne teme razvijaju → Andrija Rusan i Snježana Jakopčić (Groblje Krista Kralja u Požegi, 2006) i N. Bašić reinterpretacijom teme suhozidnih gromača (spomen-obilježje Križevi poginulim vatrogascima na Kornatu, 2010) (→ suvremena arhitektura i urbanizam).













Znanstveno-stručni okvir poznavanja tradicijske arhitekture

Istraživanja i publikacije. Znanstveni interes za narodnu baštinu, osobito za tradicijsko graditeljstvo, u Hrvatskoj se javlja potkraj XIX. st. kada prvi ozbiljniji tekst o potrebi snimanja tradicijskih kuća objavljuje Nikola Kolar – O skupljanju gradjevnih oblika u hrvatskom narodu (Viesti Hrvatskog društva inžinira i arhitekta, 1885), na istraživanje potiče i Isidor Kršnjavi – Gradjevni narodni styl (Glasnik Družtva za umjetnost i umjetni obrt, 1888), a vrlo utjecajna bila je publikacija Antuna Radića – Osnova za sabiranje i proučavanje građe o narodnom životu (1897), kojom je za dokumentiranje tradicijske baštine animirao široki krug suradnika na terenu, često amatera – učitelja, župnika, agronoma, veterinara, geometara – što su u seoskim sredinama bili u neposrednom dodiru s narodom. Do II. svj. rata rijetke priloge o tradicijskom graditeljstvu objavljuju povjesničari umjetnosti i konzervatori Gjuro Szabo, Vladimir Tkalčić i → Petar Knoll, etnolozi Ljerka Topali i Milovan Gavazzi, arheolog Zdenko Vinski, svećenik Janko Barlè, a u tadašnjem jugoslavenskom kontekstu hrvatska ruralna naselja i graditeljstvo obrađuje antropogeograf Jovan Cvijić.

Nezaobilazan doprinos znanstvenoj obradbi i zaštiti tradicijskoga graditeljstva ostavili su arhitekti: → Janko Holjac i → Martin Pilar koji još kao studenti 1884–85. snimaju mnogobrojne primjere narodnih kuća (poslije objavljeno u mapama Hrvatski građevni oblici I–V, 1905–09), → Ćiril Metod Iveković (dalmatinske bunje), → Kamilo Tončić (narodna baština), S. Planić (studija O nacionalnom stilu u graditeljstvu, 1936), → Andre Mohorovičić (tradicijsko graditeljstvo Istre, kvarnerskih otoka i Mljeta), Mirko Miličić (dalmatinska tradicijska kuća), A. Freudenreich (oblici i tehnike tradicijske gradnje), D. Salopek (drvena arhitektura Posavine), → Bojana Bojanić Obad Šćitaroci (tradicijska naselja i graditeljstvo otoka Hvara), → Lenko Pleština (tradicijski elementi u suvremenoj arhitekturi), → Zlatko Karač (planerska zaštita ruralnih naselja, pučke vjetrenjače, orijentalni utjecaji), Zdravko Živković (konzervatorski aspekti zaštite), Damir Kremenić (dokumentiranje, popularizacijske izložbe o narodnom graditeljstvu), Ksenija Jovović (pastirski stanovi otoka Cresa), Jasenka Kranjčević (tradicijska i planirana sela), Helena Knifić Schaps (graditeljstvo Velebita), Anita Gamulin (osmanski utjecaji, kuće-kule u Dalmaciji), Sanja Buble (dalmatinske mlinice, kamen u tradicijskoj arhitekturi), Željko Koški, Sanja Lončar-Vicković i Dina Stober (obnova slavonskoga tradicijskoga graditeljstva), Rene Lisac (pastirski stanovi na Velebitu), Filip Šrajer (suhozidi, kamena gradnja), Alen Žunić (kuće-kule, tradicijski mlinovi) i dr.







Visokoškolsko obrazovanje. U sveučilišnoj je nastavi kolegije Rurizam te Vježbe za izgradnju sela s elementima tradicijske baštine za studente arhitekture na → Tehničkome fakultetu u Zagrebu (sv. 4) 1945–51. održavao D. Boltar; danas se Hrvatska tradicijska arhitektura predaje samo na → Arhitektonskome fakultetu u Zagrebu (D. Salopek, od 1999; Z. Karač, od 2007), a sličan kolegij Ruralno graditeljstvo i stanovanje postoji i na Odsjeku za etnologiju i kulturnu antropologiju Filozofskoga fakulteta u Zagrebu (Sanja Lončar). Problematika seoskih naselja i planiranja ruralnih područja obrađuje se na studiju arhitekture u Osijeku (J. Kranjčević, od 2019) te na odsjecima geografije na zagrebačkom Prirodoslovno-matematičkome fakultetu (Aleksandar Lukić) i na Sveučilištu u Zadru (Željka Šiljković); kolegiji posvećeni ruralnom krajobrazu s tradicijskom izgradnjom postoje na Agronomskome fakultetu u Zagrebu (Goran Andlar) i na studiju etnologije u Zadru (Jadran Kale).

Konzervatorska zaštita. Od 1970-ih započinje sustavna zaštita i obnova narodnoga graditeljstva koju su u okviru konzervatorske službe obavljali etnolozi Beata Gotthardi-Pavlovsky, Marija Gamulin, Todor Gruev, Ksenija Marković, Dunja Zelić, Ana Mlinar, Nada Duić Kowalsky, Manda Horvat, Dinka Alaupović-Gjeldum, Žarko Španiček, Zoran Čiča; istraživanja tradicijske arhitekture provodili su i muzejski kustosi Marijana Gušić, Zdenka Lechner, Nada Gjetvaj, Slavica Moslavac, Ljubica Gligorević, Janja Juzbašić, Josip Milićević, Višnja Huzjak, Branka Šprem-Lovrić, Margareta Biškupić Čurla, Lidija Nikočević te znanstvenici Aleksandra Muraj, Tihomira Stepinac-Fabijanić, Branko Đaković, Jasna Čapo, J. Kale, S. Lončar i dr. Temama ruralnih naselja i graditeljstva također se bave sociolozi, kulturni antropolozi, geografi, agronomi, a vrlo su utjecajne studije pučkih ambijenata i spomenika nekih povjesničara umjetnosti, poput Ljube Karamana (O djelovanju domaće sredine u umjetnosti hrvatskih krajeva, 1963), Grge Gamulina (Arhitektura u regiji, 1967), → Milana Preloga (Prostor – vrijeme, 1973), Đurđice Citanović, Duška Kečkemeta, Joška Belamarića, Sanje Cvetnić, Igora Maroevića i dr.

Jakobović, Zvonimir (Brčko, 2. XI. 1937 – Samobor, 17. I. 2026), fizičar i leksikograf, istaknuti autor mnogobrojnih stručnih, znanstvenih, znanstveno-popularnih i enciklopedičkih djela iz širokoga područja fizike, elektrotehnike, elektronike i mjeriteljstva te povijesti znanosti i tehnike.

U Zagrebu je upisao studij 1956. na Elektrotehničkome fakultetu, diplomirao je eksperimentalnu fiziku na Prirodoslovno-matematičkome fakultetu 1968. Magistrirao je 2002. te doktorirao 2005. na Odsjeku za informacijske znanosti Filozofskoga fakulteta obranivši disertaciju Razvoj hrvatskoga tehničkog i prirodoznanstvenog nazivlja (mentor: D. Boras). Od 1960. radio je kao asistent u Zavodu za medicinsku fiziku Sveučilišta u Zagrebu (od 1963. Zavod za fiziku i matematiku Farmaceutsko-biokemijskoga fakulteta); na današnjem Zdravstvenom veleučilištu (isprva Viša medicinska škola, poslije Visoka zdravstvena škola) predavao je od 1969. te je bio višegodišnji pročelnik Katedre za fiziku (do 2009), naposljetku u zvanju izabranoga profesora veleučilišta. Od 1975. bio je zaposlen u Leksikografskom zavodu kao urednik u redakciji Tehničke enciklopedije, dugogodišnji rukovoditelj Stručno-redakcijskog odjela te kao glavni urednik Tehničkoga leksikona (2002–07); leksikografski savjetnik od 2004., umirovljen je 2008.

Isprva je glavno područje njegova djelovanja bilo istraživanje i mjerenje elektromagnetskoga zračenja, posebice rendgenskoga, i njegova utjecaja na organizam. Uz to bavio se radijskim komunikacijama i mjeriteljstvom, a dao je i znanstveni doprinos proučavajući razvoj hrvatskoga znanstvenog nazivlja. Surađivao je u zbornicima kongresa i simpozija te u časopisima Matematičko-fizički list, Radioamater, Elektrotehničar, ABC tehnike, Vjesnik radioloških tehničara, Priroda, Tehnička kultura, Elektrotehnika, Strojarstvo, Mjeriteljski vjesnik, Radovi Leksikografskog zavoda »Miroslav Krleža«, Jezik, Radio HRS, Journal of Croatian Studies, Rugjer, Glasilo Državnoga zavoda za normizaciju i mjeriteljstvo, Hrvatska revija, i dr. Autor je mnogobrojnih članaka u izdanjima LZ-a, više popularizatorskih knjižica i stručnih knjiga, leksikona i udžbenika, među kojima se ističu Radio-amaterizam (1968), Antene za kratke i ultrakratke valove (1970), Uvod u radio-amaterizam (1978), Leksikon mjernih jedinica (1981), Ionizirajuće zračenje i čovjek (1991), Fizika i elektronika (1998), Elektronika. Temeljni izumi i razvoj (2000), Fizika zračenja (2007), Leksikon mjernih veličina (2009), Pisanje i uređivanje stručnih i znanstvenih publikacija (2013), Leksikon novčanih jedinica (2014), Brojevi i brojke (2016), Zanimljivosti iz povijesti mjeriteljstva (2016). Bio je predsjednik Hrvatskoga radioamaterskoga saveza 1992–95. te pokretač i glavni urednik stručnoga časopisa Radio HRS (od 1992). Dobitnik je Državne nagrade tehničke kulture »Faust Vrančić« za 1999. te za životno djelo 2007.

ranokršćansko i bizantsko graditeljstvo, arhitektonsko-urbanističko stvaralaštvo kasne antike koja u širem datacijskom rasponu traje od Dioklecijanove tetrarhijske podjele Rimskoga Carstva (293) do stvaranja Karolinškoga Carstva (800).

Iako se u Rimu i u većim mediteranskim te bliskoistočnim središtima rana umjetnička produkcija s kršćanskim motivima javlja već oko 200 (katakombe, kućni oratoriji, martiriji), prve religijske gradnje novoga kulta u Hrvatskoj nastajale su tek potkraj III. st., učestalije nakon Konstantinova Milanskog edikta o jednakopravnosti kršćanstva (313). Klasični ranokršćanski sloj IV. i V. st. na Jadranu se, u drugoj etapi tijekom VI. st., stopio s ranobizantskim utjecajima (posljedica tzv. Justinijanove rekonkviste, od 535) s produženim trajanjem do sredine VII. st. i kraja vladavine cara Heraklija I. (641), a u Istri i tijekom VIII. st. Od tada posvuda počinje dominirati ranosrednjovjekovna likovnost i → predromaničko graditeljstvo, ponegdje s kontinuitetom bizantskih elemenata (uporaba quincusa, trikonhosa, šesterolisnih tlocrta i kupola). Lokalne ikonografske i stilske refleksije tzv. adriobizantinizma, posebice u domeni slikarstva i djelomično skulpture, u nas se protežu i na srednjobizantsko razdoblje IX–XII. st. (temat Dalmacije), sporadično i na kasnobizantsko doba do XV. st. (nakon Ravenne središta utjecaja postaju Akvileja i poslije Venecija). Znanstveni interes za ranokršćanske (alternativno starokršćanske) spomenike u Hrvatskoj javlja se sredinom XIX. st. s prvim radovima Pietra Kandlera (Pula) i Francesca Carrare (Salona), a na prijelazu stoljeća sa studijama Antona Gnirsa (Istra), Carla Federica Bianchija (Zadar) i don Frane Bulića (Salona i okolica). Nakon I. međunarodnog kongresa starokršćanske arheologije (Split – Salona, 1894) afirmirala se nova samostalna disciplina, isprva s prinosima inozemnih znanstvenika o našem naslijeđu (Wilhelm Gerber, Rudolf Egger, Mario Mirabella Roberti), dok se intenzivnija suvremena istraživanja provode tek od 1970-ih.

Uz arheologe i povjesničare umjetnosti, doprinos znanstvenoj obradbi i zaštiti ranokršćanskoga i bizantskoga graditeljstva u Hrvatskoj ostavili su i arhitekti: → Ćiril Metod Iveković (krstionica zadarske katedrale; bizantske utvrde na Žirju i Kornatu), Ejnar Dyggve (spomenici ranokršćanske Salone), → Andre Mohorovičić (ranokršćanski sloj katedrale u Krku; bazilike u Osoru i Polačama na Mljetu), → Jerko Marasović (bizantska crkva na Gradini u Solinu), Aleksandra Faber (bazilika Fulfiniuma; bizantske utvrde), Stanko Piplović (kasna faza Dioklecijanove palače), Vlasta Begović-Dvoržak (bazilika na Brijunima), Marija Obad-Vučina (ranokršćanska etapa pulske katedrale), Željko Peković (bizantski sloj dubrovačke katedrale), Radoslav Bužančić (ranokršćanske crkve u Postirama i Škripu), → Zlatko Karač (bizantski urbanizam), i dr.







Urbanizam

Gradovi i naselja

Nakon raspada podunavskoga limesa (oko 395) kasnoantički su → gradovi bili izloženi učestalim napadima barbara, ključne urbane funkcije odumiru (isprva u Pannoniji, poslije i u jadranskim središtima), a radi lakše obrane smanjuju se urbani areali i opsezi gradskih zidina (u Pharosu – Starom Gradu, poprečno izgrađeni kasnoantički zid naseobinski je obuhvat reducirao na polovicu). U procesima kastrizacije već su se od IV. st. ponegdje gradili novi bedemi (Nezakcij), popravljale se ili pojačavale dotrajale rimske fortifikacije u Poli (Pula), Apsorusu (Osor), Iaderu (Zadar), Varvariji (Bribirska glavica), osobito Asseriji (Podgrađe kraj Benkovca) koja je dobila kasnoantičku kulu, kontrafore i novi zid (V–VI. st.) te u Saloni gdje je u doba gotskoga rata sjeverni bedem ojačan mnogobrojnim trokutastim kulama (prva polovica VI. st.).

Na području kontinentalne Hrvatske urbana su se središta (→ urbanizam) postupno gasila već od kraja IV. st. (npr. Andautonia – Šćitarjevo), a znatniju revitalizaciju doživjele su samo Cibalae (Vinkovci), gdje se na rimskim razvalinama od kraja V. st. do sredine VI. st. razvilo veće gepidsko naselje, Mursa (Osijek) koji se zadnji put spominje potkraj VI. st., a naseobinski se kontinuitet još neko vrijeme održao samo u Sisciji (Sisak).

I antički gradovi na obali preživljavali su do VI. st., kada su se težišta urbaniteta premjestila na sigurnije otoke štićene mrežom Justinijanovih fortifikacija gdje se kao ključni grad afirmirao Osor, iako je sjedište namjesnika bizantske Dalmacije ostalo u Zadru. Odumiranje velikih kasnoantičkih gradova intenziviralo se tijekom prve polovice VII. st. Tada je napuštena Salona (639) i osnovan novi grad-refugij unutar zidina Dioklecijanove palače, raseljen je Epidaurum (Cavtat), a na nedalekoj hridi Laus njegov kontinuitet nastavio je Raúsion (Dubrovnik) koji je vjerojatno postojao već prije (kasnoantička utvrda na najvišoj točki kraj Sv. Marije, nalazi kaštela na Bunićevoj poljani u koji je interpolirana tzv. bizantska katedrala). U tom razdoblju nestale su i dalmatinske kolonije Narona i Aequum, u zaleđu su se gasili gradovi poput nakratko revitaliziranih Asserije i Varvarije, već prije napušteni su vojna središta Burnum, Andetrium i Tilurium te gotovo sva podvelebitska naselja (Argyruntum, Vegium, Lopsica, Ortopla, Volcera). U Istri su se potkraj VI. st. nepovratno raseljavali Nezakcij i manje rimske naseobine, no istodobno je nastalo više novih kasnoantičkih gradova na dobro zaštićenim poluotocima i otočićima uz morsku obalu (Sipar, Umag, Novigrad, Rovinj, Vrsar). U unutrašnjosti Istre reafirmirani su predrimski kasteljerski lokaliteti (→ prapovijesno graditeljstvo) na kojima su se formirali novi gradovi-kašteli (Dvigrad, Bale, Mutvoran), a fortificirana prebivališta razvijala su se i na Kvarneru (Grobnik, Bosar podno bizantske utvrde Corinthia na Krku). Zabilježena je i pojava naselja bez fortifikacija (Rim kraj Roča, Barbariga, Guran, Vižula, Mirje kraj Postira, Polače na Mljetu). Od važnijih antičkih gradova na Jadranu puni urbani kontinuitet održali su Pula, Osor, Zadar, Parentium (Poreč), Curicum (Krk), Arva (Rab), Tragurium (Trogir), djelomično Senia (Senj) i Aenona (Nin), u strukturi kojih se preklapa rimska, ranokršćansko-bizantska i srednjovjekovna izgradnja.

Mikrourbanističke intervencije

Osim gradnje sakralnih sklopova i fortifikacija, tijekom kasne antike izostale su veće javne investicije, a u gradskom su se tkivu mijenjala funkcionalna težišta pa su se umjesto središnjih prostora oko foruma i poganskih hramova na kapitolijima (→ antičko graditeljstvo) od druge polovice IV. st. javljale nove fokusne točke na mjestima ranokršćanskoga kulta. Tako se episkopalni sklop Salone smjestio u sjevernom dijelu grada, podalje od staroga foruma, Eufrazijana s biskupskim dvorom locirala se u perifernim insulama Poreča gdje je narteks bazilike čak natkrio jedan od gradskih carda iako cijeli kompleks slijedi geometriju antičke insule, u Puli su Sv. Marija Formoza i katedrala također distancirane od foruma, dok su jedino u Zadru nove crkve dosljedno interpolirane u naslijeđeni raster rimskoga grada. Važnu ulogu u prostoru dobile su memorije kršćanskih mučenika na grobljima extra muros (npr. Kapljuč, Marusinac i Manastirine kraj Salone).







Arhitektura

Ranokršćansko graditeljstvo nije stilska odrednica, već oznaka razdoblja obilježenoga specifičnim ikonografskim i tipološkim programom proizašlim iz potreba novoga kulta. U Hrvatskoj su građevine iz prve ranokršćanske etape (od sredine III. st. do sredine IV. st.) vrlo rijetke, a datacije nepouzdane; u drugoj etapi ekstenzivnih sakralnih gradnji bazilike su se isprva podizale samo u biskupskim središtima (tijekom druge polovice IV. st.), potom i u ostalim gradovima te u ruralnim prostorima (V. st. i prva desetljeća VI. st.); treća kasna faza razvoja veže se uz ranobizantsko doba (od 535. do kraja VI. st.) kada su nastali najmonumentalniji primjeri bazilika raznolikih oblika s liturgijskim inovacijama, a u profano-fortifikacijskoj su se domeni podizali mnogobrojni kastroni; u četvrtoj etapi, tzv. mračnom dobu (VII–VIII. st.), kontinuitet kasnoantičkih tradicija gasio se, dok su malobrojne i barbarizirane novogradnje najavile ranosrednjovjekovni karolinški sloj.

Sakralna arhitektura

Tijekom dva i pol stoljeća učinkovite izgradnje ranokršćansko-bizantskoga korpusa objekata (okvirno datiranih 350–600) podignuto je mnogo sakralnih sklopova, osobito u Dalmaciji (na području današnje Zadarske nadbiskupije evidentirano je 56 lokaliteta, Šibenske biskupije 27, Splitsko-makarske nadbiskupije oko 80, itd.), mnogobrojni su i u Istri, dok na području kontinentalne Hrvatske gotovo da ih nema. (→ sakralna arhitektura)

Oratoriji, manje molitvene dvorane za uži krug vjernika, u ranome kršćanstvu prikriveni obredni prostori u kućama (tzv. domus ecclesiae), prve su arhitektonske manifestacije pretkonstantinskoga razdoblja što se u Hrvatskoj javljaju potkraj III. st. i početkom IV. st. Skromnih su dimenzija i liturgijski još nerazvijeni – primjerice »oratoriji A i B« u negdašnjim privatnim termama u sjevernom dijelu Salone (možda iz Dujmova doba prije 304., no datacije su dvojbene), zatim Maurov oratorij iz istoga razdoblja uređen u trikliniju antičke kuće uz Eufrazijanu u Poreču, oratorij na mjestu kasnije pulske katedrale te molitveni prostor s apsidom interpoliran u taberne zadarskoga foruma (prva polovica IV. st.). Ranih su datacija i oratoriji u Ivinju kraj Pirovca, Vrsaru i Barbarigi, no podizali su se i poslije na mjestima negdašnjih martirija, poput oratorija u supstrukcijama salonitanskog amfiteatra (V–VI. st.).

Bazilike, uglavnom jednobrodnih ili trobrodnih longitudinalnih tlocrta, orijentacije zapad-istok, temeljni su tip ranokršćanske crkve razvijen iz antičkih predložaka basilice forensis i basilice domus te kućnih crkava (gradile su se nakon 313). Zbog specifičnih liturgijskih prilagodbi u interijeru se na mjestu antičkoga apsidnog tribunala postavljala biskupska stolica (cathedra), polukružna svećenička klupa (subsellium) te oltar (ponekad nad grobnom mučenika) akcentiran ciborijem i propovjedni ambon. Apside su isprva bile upisane u ravno začelje glavne lađe (IV. st.), poslije polukružno istaknute prema obrascu rimskih bazilika (dominantno u V. st.), a u bizantskoj su fazi (VI. st.) pod ravenskim utjecajima često izvana bile poligonalne. U crkvenoj lađi (navis, naos) ispred apside i trijumfalnog luka postavlja se schola cantorum, kod jednostavnijih građevina samo oltarna pregrada (septum). Uz svetište su pomoćne prostorije – pastoforije (sjeverna je prothesis, spremište žrtvenih darova; južna diaconicon, preteča sakristije). Ispred zapadnoga pročelja čest je ulazni trijem (narteks), a kod reprezentativnih primjera i atrij s obrednim zdencem (kántharos).

Prema namjeni bazilike se dijele na: biskupske (katedralne), župne, cemeterijalne (grobne) i cenobijske (samostanske). Prema obliku i tipu jednostavnih su izduženih tlocrta uobičajenih omjera 1 : 2, a rjeđe se javljaju specifične basilicae geminae, discoperte, trikonhosi i centralne građevine (potonje su najčešće kod baptisterija, mauzoleja, martirija i memorija).

Katedralne bazilike u biskupskim središtima najmonumentalniji su primjeri ranokršćanskih crkava od kojih se u punim elevacijama i izvornoj funkciji održala samo porečka Eufrazijana. Ishodište toga episkopalnog sklopa jest Maurov oratorij (prijelaz iz III. u IV. st.) proširen paralelnim brodovima (IV. st.); prva velika trobrodna bazilika, tzv. Predeufrazijana bez istaknute apside (V. st.) nastala je na mjestu na kojem je biskup Eufrazije poslije podigao monumentalnu bizantsku katedralu ravenskoga tipa (okvirno datiranu 535–550) s iznimnim fundusom umjetničkih aplikacija u interijeru (mozaici, štukature, kamene intarzije i crkveni namještaj). U njezinoj se osi ispred narteksa nalazi kvadratni atrij s trolučnim arkadama i krstionica poligonalnoga tlocrta, u sjevernoj je zoni biskupski dvor, a uz svetište bazilike je trikonhalna kapela, vjerojatno Eufrazijev mauzolej (VI–VII. st.). Izvorna očuvanost cijeloga kompleksa i visoka umjetnička vrijednost Eufrazijanu svrstavaju među najznačajnije ranokršćanske crkve u Europi (upisana na UNESCO-ov popis svjetske kulturne baštine 1997).















Kod nekoliko su katedrala očuvani znatni dijelovi perimetralnih zidova ranokršćanskih bazilika (Pula, IV–V. st.; poligonalne apside katedrale u Rabu, VI. st.; sjeverni zid katedrale u Novigradu) ili su kasnije biskupske bazilike bile izgrađene na ostatcima ranokršćanskih crkava (apsidni dio katedrale u Krku s nalazima V–VI. st.; temeljni sloj srednjovjekovne biogradske katedrale; katedrala sv. Anselma u Ninu s preslojenom bizantskom crkvom; zadarska katedrala razvijena na supstrukcijama trobrodne bazilike s prijelaza iz IV. u V. st.; nalazi ispod svetišta trogirske katedrale; ranokršćanska bazilika uz sjeverni zid hvarske katedrale, V–VI. st.). Nedovoljno je razjašnjena atribucija tzv. bizantske katedrale u Dubrovniku, trobrodne bazilike s istaknutom trapeznom apsidom prezentirane ispod podnice današnje crkve (datirane u rasponu od VI. do IX. st.). Neki su katedralni sklopovi konzervirani u arheološkom sloju i nemaju daljnji kontinuitet »svetoga mjesta« (Osor, Sv. Vid u Naroni), među kojima je najvredniji episkopalni kompleks Salone. Njegov nukleus možda čine spomenuta dva rana oratorija (nesigurne datacije III–IV. st.); prva je bazilika podignuta na mjestu južne crkve (IV. st.), potom su nastale dvojne trobrodne bazilike velikih dimenzija povezane zajedničkim narteksom (početak V. st.); konačno, južnu crkvu zamijenila je križna tzv. Honorijeva bazilika s početka VI. st., kada se gradila i nova krstionica s popratnim prostorijama te dovršavao biskupski dvor. Izvan toga kompleksa nalazi se i moguća arijanska katedrala s krstionicom, iz ostrogotskoga razdoblja (prijelaz iz V. u VI. st.). Katedrale nekih ugašenih ranokršćanskih biskupija još nisu pronađene (Scardona – Skradin, Petina – Pićan, Mucuur – Makarska i Epidaurum, sve iz ranoga VI. st.; nejasan je status Senie). Nekolicini biskupskih sjedišta još nisu pouzdano utvrđene ni lokacije (Ludrum – možda Biskupija kraj Knina, gdje je otkrivena ranokršćanska jednobrodna bazilika s oblom apsidom, ili Otok kraj Sinja; Cissa – ubicira se na širokom prostoru od Rovinja do Brijuna i Caske na Pagu).







Najslabije je poznata situacija u Panoniji gdje su u biskupskim sjedištima otkopani neatribuirani dijelovi apsidne arhitekture koja je mogla pripadati ranokršćanskim crkvama, ali i profanim rimskim građevinama (Siscia, Cibalae, Iovia – Ludbreg), dok se u Mursi prema pisanim izvorima nalazila Bazilika mučenika moguće centralnoga tlocrta, vjerojatno i arijanska katedrala iz doba biskupa Valensa, te sinagoga (proseuche) iz predkršćanskoga sloja.

Cemeterijalne bazilike nastajale su na ranokršćanskim grobljima izvan gradova, najčešće na mjestima prvotnih martirija i memorijalnih kapela. Lokaliteti europske važnosti nalaze se kraj Salone – na Kapljuču je podignuta crkva posvećena petorici salonitanskih mučenika kao jedna od najranijih trobrodnih ranokršćanskih bazilika u Hrvatskoj uopće (sredina IV. st.); na Marusincu je uz prvotni mauzolej martira Anastazija izgrađena trobrodna bazilika s narteksom, a uz nju i tzv. otvorena bazilika (V. st.); na Manastirinama je na mjestu rane memorije sv. Dujma također podignuta reprezentativna bazilika (sredina V. st.). Grobne su crkve istražene i u Novalji (dvije građevine na Jazu i u Gaju), na lokaciji tržnice (nekada groblja) u Trogiru, u Danilu, na groblju u Zadru, a postojala je i trobrodna cemeterijalna bizantska bazilika u Puli (VI. st.).













Župne i ladanjske bazilike (V. i VI. st.) otkrivene su na nizu lokaliteta u različitim stupnjevima očuvanosti – od ranobizantske crkve na otočiću Ošljaku, koja stoji u punim elevacijama i u obrednoj je funkciji, do mnogobrojnih arheološki prezentiranih ostataka (Sv. Ivan Evanđelist s deambulatorijem u Rabu; Gospina trobrodna bazilika dvoranskoga tipa s upisanom apsidom i lezenama na Velom Brijunu nedaleko od bizantske crkve sv. Petra s poligonalnim svetištem; trobrodna troapsidna bazilika u Banjolama kraj Vodnjana; bazilika sa svetišnom triforom u Povljima na Braču; Sv. Andrija kraj Splitske na Braču; trobrodna bazilika dimenzija 28 m × 14 m s mozaicima u apsidi na Mirinama kraj Baške na Krku; Sv. Petar na Kanajtu kraj Punta; Sv. Stjepan na Pustijerni u Dubrovniku). Istražene su i crkve sv. Petra na rtu Zorna kraj Poreča, sv. Agneze u Betigi, Majke Božje u Vrsaru, sv. Justa u Galižani i bazilike u paškoj solani, Grohotama na Šolti, na otočiću Sv. Fumija kraj Čiova, crkve u Lepurima i Galovcu kraj Zadra, Brnazama kraj Sinja, Prološcu, Grabovcu kraj Omiša, Baćini, Dikovači (s dvoapsidnim svetištem), Ublima na Lastovu, uvali Gožinka na Rabu (crkva s poligonalnom apsidom), Rudinama i Vrbniku na Krku, u Naroni na lokalitetima Erešove bare (kasni primjer iz VII. st.) i Erešove njive, slojevi ispod Sigurate u Dubrovniku, ispod crkve sv. Ivana u Trogiru; mjerilom se ističu trobrodna bazilika sv. Lovre u Stobreču i basilica urbana u Novalji s apsidom najvećega poznatog promjera u nas od čak 13 m; ostatci nekoliko ranokršćanskih crkava utvrđeni su i na području Stona. U Saloni je, osim katedralnih i cemeterijalnih bazilika, u samom gradu bilo još nekoliko župnih crkava (basilica occidentalis jedina je troapsidna crkva dimenzija 45 m × 20 m; basilica orientalis transeptnog tipa dužine 51 m; trobrodna basilica iuxta portum; bazilika kraj »Pet mostova« uz više indiciranih nalazišta) što Salonu po mnogobrojnosti, očuvanosti i reprezentativnosti primjera čini jednim od najbogatijih ranokršćanskih lokaliteta zapadnoga kršćanstva. U ekstenziji salonitanskoga agera i na području današnjega Splita istražene su bazilike na Manušu, Spinutu (Sv. Marija), Trsteniku (Sv. Kuzma i Damjan) i ispod franjevačkog sklopa u luci (Sv. Feliks), a dvojbeni su arheološki ostatci bazilike na Sustipanu. U samom središtu Zadra u punim elevacijama stoje ranokršćanske bazilike sv. Stjepana s nizom bifora na južnom zidu (pregrađena u crkvu sv. Šimuna) i sv. Andrije, a perimetralni zid Sv. Tome prezentiran je u interijeru suvremene zgrade.













Pod snažnim utjecajem Ravenskoga egzarhata posebna se skupina bizantskih bazilika razvila u Istri (Sv. Agata, Sv. Petronila i Sv. Jakov kraj Kafanara, prva crkva u sklopu samostana sv. Mihovila nad Limom, Sv. Agneza u Muntajani, Sv. Elizej kraj Fažane, Sv. Sofija u Dvigradu), pri čemu je čest arhitektonski detalj VI. st. tzv. ravenski tip istaknutih apsida polukružnih u interijeru poligonalnih izvana prvotno inauguriran na najreprezentativnijim primjerima poput Eufrazijane (vrlo rani primjer troapsidnog koncepta svetišne zone), Sv. Marije Formoze (podiže ju ravenski nadbiskup Maksimijan nakon 546), Sv. Nikole u Puli koji još stoji u punim elevacijama i dr., dok poligonalnih apsida u Dalmaciji, južnije od Zadra gotovo da nema. Prepoznatljivi bizantski elementi su i lezene s plitkom arkaturom na pročeljima, ponegdje i kontrafori na apsidama.







Na području kontinentalne Hrvatske ranokršćanske su crkve utvrđene u Aquae Iasae (Varaždinske Toplice) gdje je u adaptiranome rimskome termalnom kompleksu uređena jednobrodna bazilika s upisanom apsidom i narteksom (IV. st.). U Loboru je uz baziliku otkrivena i krstionica (V–VI. st.), a jednostavni su sakralni objekti iz istoga razdoblja otkopani i na lokalitetima Lonja – Humščak kraj Novoga Marofa te Crkvišće – Bukovje kraj Generalskog Stola. Ponegdje ima nalaza arhitektonske plastike (Vinkovci – Kamenica, Veliki Bastaji, Daruvar, VI–VII. st.) ili drugih indikativnih ranokršćanskih tragova (Ozalj, Sisak, Rudina kraj Požege).

Izvan korpusa klasičnih bazilika, oblikom se ističu rjeđi tipovi ranokršćanskih crkava.

Basilicae geminae (dvojne crkve) čini par sličnih sakralnih građevina, paralelno postavljenih, često povezanih zajedničkim narteksom, zidom ili međuprostorijama (npr. krstionica umetnuta između crkava kraj Sv. Marka u Baški; interpolacija diakonikona u Srimi). Javljaju se na sakralnim lokalitetima različitih namjena kao što su katedralni sklopovi (Pula, Salona, Osor), martirijske odnosno cemeterijalne crkve (Manastirine, groblje u Danilu) i lokalne župne bogomolje (Podvršje, Ad basilicas pictas na splitskome Manušu) pa nemaju samo jednu funkcionalnu atribuciju. Kontinuirano se javljaju tijekom cijeloga ranokršćanskog razdoblja (najraniji su udvostručeni oratoriji u Poreču, bazilike episkopalnog sklopa Salone te katedrala u Puli s prigrađenom crkvom sv. Tome – svi primjeri iz IV. ili ranog V. st.) što znači da dvojne crkve nisu ni rezultat liturgijske evolucije, niti su regionalno omeđene jer se nalaze posvuda – od Istre (dvojne crkve dvoranskih odlika s upisanim apsidama i lezenama u Nezakciju, V. st.), do Kvarnera (Baška), Dalmacije (paradigmatski lokalitet je Salona), Zagore (Cista Velika kraj Imotskog, Trbounje kraj Drniša) i otoka (Stari Grad na Hvaru, Mljet). U nekim slučajevima vidljiva je dvoetapnost, odnosno naknadno prigrađivanje crkava uz već postojeće, najčešće izvedeno tijekom VI. st. (Podvršje, Polače, Ljubač kraj Ražanca). Pretpostavke o razlozima izgradnje dvojnih crkava kreću se od teme dvojnoga kulta (službenoga i lokalnoga martirijskog), kao u Saloni gdje je sjeverna crkva bila kongregacijska, a južna memorijalna posvećena mjesnim mučenicima, do funkcionalnog razdvajanja župnog i cemeterijalnog obreda (južna grobna bazilika u Srimi), odvajanja prostora za katehezu od bogoslužja pa do jednostavnih proširenja postojećih crkava.

















Basilica discoperta (nenatkrivena bazilika) rijedak je i donekle hipotetični tip ranokršćanske bogomolje koju je E. Dyggve prepoznao u sjevernoj crkvi salonitanskoga groblja na Marusincu gdje je u trobrodnome bazilikalnom tlocrtu srednja lađa bila otvorena, uokvirena stupovnom kolonadom i trijemovima, poput peristila. Još jedna nenatkrivena bazilika naslućena je u episkopiju nasuprot zapadnoga pročelja salonitanskih katedrala, no novije interpretacije to osporavaju.

Trikonhos, polilobatni tip crkve s istaknutim »trolisnim« svetištem, hibridni je spoj bazilike i centralnoga križnog tlocrta s tri zaobljene konhe. Smatra se da mu je podrijetlo u ranim sepulkralnim kapelama s apsidnim završetcima (skupine grobnica na salonitanskim Manastirinama, memorija u Mulinama na Ugljanu, IV. st.). Javlja se tek tijekom V. i VI. st. u dva oblika – kao kratka cella trichora bez naosa u funkciji grobnih memorija (Betiga, Gata u Poljicama, Cista Velika; u Poreču možda kao Eufrazijev mauzolej koji je i jedini primjer tog tipa očuvan u punim elevacijama); u drugoj formi gradi se kao složeni trikonhos s izduženim dvotravejnim brodom i trećim travejom oko kojega je okupljen trolist apsida (Bilice na Prokljanskom jezeru, Sutivan – Mostir na Braču, Tepljuh). Crkva sv. Martina u Pridrazi s izrazito bizantskom arhitektonikom fasadnih lezena i slijepih lukova predstavlja najvažniji spomenik te skupine građevina (sredina VI. st.; porušena u Domovinskome ratu, rekonstruirana 1997). Morfološki obrazac trikonhonalnih građevina neposredno će utjecati na mnoge predromaničke i ranoromaničke crkve.

Crkve centralnih tlocrta s djelomično ili cjelovito provedenim konceptom središnjega prostora, poput križnih, kvadratnih i transeptnih bazilika te rotunda, uz mnogobrojne hibridne varijacije i unikatne oblike kasnoga razdoblja, javljaju se od sredine V. st., a pod utjecajem Bizanta osobito tijekom VI. st. Paradigmatski primjer velike trobrodne bazilike oblika grčkoga križa (basilica cruciformis) jest južna katedralna crkva Salone koju je kao treću u slijedu na istome mjestu podigao biskup Honorije (oko 530). U uvali Martinšćici kraj naselja Punta Križa na Cresu otkopana je za sjeverni Jadran netipična crkva tlocrta grčkoga križa (V. st.). Formu križne crkve s elementima trikonhosa upisanoga u kvadratnu osnovu s dvostrukom fasadnom opnom (»crkva u crkvi«) pokazala je građevina Justinijanova doba u Gatima (sredina VI. st.). Neobičnog je prostornog rješenja bizantska bazilika na solinskoj Gradini, također kvadratnoga tlocrta, s osam stupova oko središnje cele, koji u idealnoj rekonstrukciji Jerka Marasovića nose nadgrađe u križnoj shemi s istaknutim središnjim tamburom (VI. st.). Na Bribirskoj glavici otkrivena je rotunda s osam apsida (VI. st.). Naglašeni transept s fokusnom točkom križišta pred oltarom ima bazilika antičkoga Fulfiniuma u uvali Sepen podno Omišlja, oblika izduženoga križa s pastoforijama, netipičnim zatvorenim narteksom i grobnim atrijem (V. st.). Transeptnog je tipa i crkva u Cickinima kraj Malinske na Krku. Sažeti transept u T-tlocrtu (crux comissa) dokumentira basilica orientalis u Saloni (V. st.), a transept ima i ona u Lovrečini na Braču s narteksom zaključenim bočnim apsidiolama. Upisani transept koji ne izlazi iz širine crkve pokazuje bazilika na Manastirinama. Centralni su tlocrti općenito rjeđi kod crkava, dok su tipični za baptisterije i memorije.







Baptisteriji, krstionice (katkad tinctorium), javljaju se od početka IV. st.; izvorno označavaju jednostavne zdence ukopane u tlo na otvorenome u blizini crkve. Nakon Konstantinova edikta baptisteriji su se podizali kao zatvorene samostojeće građevine centralnoga koncepta, u prvoj etapi isključivo uz katedrale jer je obred krštenja obavljao samo biskup, a od početka V. st. javljali su se i uz župne crkve gdje su sakramentaciju izvodili arhiprezbiteri (Martinšćica, Cickini i dr.). Dva baptisterija na istome lokalitetu mogući su znak prisutnosti arijanske zajednice (možda u Saloni).

Krstionice imaju simboličko značenje pa se u Istri smještaju aksijalno ispred glavnih pročelja bazilika (Eufrazijana, pulska katedrala, crkva na rtu Zorna), a u Dalmaciji uz bočne strane crkava (sjeverni dio episkopalnoga sklopa Salone, južno dvorište zadarske katedrale). Vanjski perimetar krstionice najčešće je pravilan oktogon (Poreč, Pridraga, Narona, obje krstionice u Saloni, Lobor) ili heksagon s povišenim tamburom i unutarnjim apsidiolama (krstionica u Zadru, VI. st.). Križni su tlocrti rjeđi (baptisterij katedrale u Puli srušen potkraj XIX. st.; sklop kraj crkve sv. Marka u Baški; četverolisna memorija preuređena u krstionicu ispred tzv. bizantske katedrale u Dubrovniku), a poznati su i primjeri krstionica u obliku bazilikalnih prostorija s apsidom položenih uz crkveni brod (Ivinj, Trbounje, Zmijavci, Betiga) kao i četverokutne prigradnje (rapska katedrala, Ljubač, Povlja).

U središtu baptisterija ukopana je piscina (također nazivana i fons: vrelo) za obred krštenja odraslih pristupnika uranjanjem (per immersionem), poslije polijevanjem (per infusionem), dubine je do 120 cm, ponegdje djelomično izdignuta, najčešće križnoga oblika s nekoliko silaznih stuba u zapadnom kraku i obrednom točkom u istočnome (takvi su zdenci u Manušu, Zadru, Povljima, Polačama i dr.), no mogu biti i šesterokutni (katedrale Pule, Poreča, Osora i Narone), rjeđe četverokutni, kružni i eliptični. Ponegdje su prvotni križni zdenci zbog promjene ritusa preoblikovani u neki od centralnih oblika (Podvršje, Zadar, Cista Velika). Nad zdencem se može pojaviti i specifično nadgrađe nalik ciboriju (baldahin oko piscine u Srimi; rekonstruirani primjer uz baziliku u Lovrečini; ostatci u rapskoj katedrali). Baptisteriji sadržavaju i pomoćne prostorije, poput katekumeneuma za pripremu i poduku odraslih pristupnika (katkad tomu služi narteks ili zasebni auditorium), zatim konsignatorija (poslije konfirmatorija) za krizmu neofita, često s apsidnom nišom za biskupa, te prostora čekaonica, garderoba, kupaonica, i dr. Najkompleksniji primjer krstioničkoga sklopa nalazi se uz katedralu Salone. U punim arhitektonskim elevacijama očuvana je krstionica s atrijem ispred Eufrazijane te ona zadarska (srušena u bombardiranju 1944., faksimilski rekonstruirana 1989) uz koju još stoji i izvorni ranokršćanski katekumenej (navedeni primjeri su iz VI. st.).







Mauzoleji, martiriji i memorije u nas se javljaju od početka IV. st. kao rana sepulkralna arhitektura na kršćanskim grobljima (skulpturalna inačica su kameni sarkofazi u kontinuitetu rimske tradicije). Isprva su to bile jednostavne ukopane ili poluukopane svođene grobnice (osobito mučenika – memoria martyris) kakvih je na salonitanskim Manastirinama u jedinstvenom sklopu oko Dujmove memorije otkriveno devet (sve s apsidnim završetkom); sličan ansambl s pet kapela otkriven je na porečkome ranokršćanskom groblju Čimareu (prva polovica IV. st.). U kontinentalnoj Hrvatskoj rudimentarni je primjer zidana grobnica iz Štrbinaca kraj Đakova (IV. st.).

Od Konstantinova doba gradili su se arhitektonični mauzoleji uglednijih građana, biskupa te mučenika s razvijenim lokalnim kultom. Originalnošću koncepta ističe se privatni mauzolej Solinjanke Asclepije na Marusincu, poznatiji kao grobnica martira Anastazija (pučki sv. Staša). Monumentalni dvoetažni četverokutni objekt s vanjskim kontraforima, unutarnjim lezenama i bačvastim svodom s pojasnicama, u donjoj kripti (cubiculum inferior) sadržava grobnicu mučenika podijeljenu na vjernički dio i zatvorenu svetačku kapsulu ispod oltara (confessio) s jednim od najranijih europskih primjera prozorčića u pregradnom zidu počivališta (fenestella confessionis), koji je vjernicima omogućavao vizualni kontakt s ostatcima martira. Iako je riječ o građevini kasne antike, Anastazijev je mauzolej oblikovnim i konstruktivnim rješenjima znatno utjecao na neke kasnije starohrvatske crkve. Privatnih je mauzoleja bilo i na ladanjskim lokacijama izvan grobalja (svođeni objekt u Mulinama, V. st.).

Memorijalne kapele javljaju se i kao dijelovi većih sakralnih cjelina, poput još postojećeg oratorija križnoga tlocrta Sv. Marije Formoze u Puli što je smješten uz okruglu pastoforiju s eksedrama (sredina VI. st.); ističu se i trikonhos samostanskoga sklopa u Betigi (V. st.), Eufrazijeva cella trichora, memorija s apsidom negdašnje katedrale u Osoru i memorija uz baziliku nastalu na supstratu rimske villae rusticae u Ivinju.







Cenobiji su ranokršćanski redovnički sklopovi predbenediktinskog razdoblja koji se nakon prvih pustinjačkih skloništa anahoreta u špiljama (Zmajeva pećina ponad Murvice na Braču; pećina kraj Marine) od kraja IV. st. i osobito tijekom V. st. podižu izvan gradova na agrarnim posjedima. Rudimentarnoga su samostanskoga koncepta s malom jednobrodnom crkvom istaknute apside, dormitorijem, gospodarskim sadržajima, ponegdje i fortifikacijskim elementima (Rupotina – Crkvina kraj Solina, Rižinice i Klapavica podno Klisa, otočić Stipanska kraj Šolte, sklopovi na Majsanu, Šćedru i Orudi). Pojavom benediktinaca od sredine VI. st. gradili su se i složeniji monaški kompleksi (Mirje iznad Postira na Braču, Sv. Andrija u Betigi).

Dekoracija ranokršćanskih sakralnih prostora usmjerena je na oblikovanje interijera i liturgijske opreme dok je vanjština i kod reprezentativnih primjera rustična, nesolidnoga građevnog sloga s reduciranom arhitektonskom raščlambom i malo detalja. U unutrašnjosti se javlja kršćanska ikonografija – od ranih slikovnih eufemizama Kristove prisutnosti (mozaični motiv ribe kao Kristov akronim IHTIS – grč. ikhthýs u Maurovu oratoriju u Poreču; kasnoantičke figuracije Dobroga pastira i jaganjaca; monogrami ΑΩ) do kasnijih simbola križeva različitih oblika te likovne interpretacije 42. Davidova psalma s prikazima jelena, paunova i golubica uz kantaros što simbolizira izvor (fons vitae), čest motiv u katekumenejima i konsignatorijima krstionica (Salona, Zadar).







Kamena arhitektonska plastika se najsnažnije manifestirala u filigranskim kapitelima izvedenim à jour tehnikom svrdlanja (Eufrazijana; protiron salonitanske krstionice), a u jednostavnijoj produkciji na klesanim nadvratnicima te prozorskim okvirima, stupićima, impostima i tranzenama. Unikatan ciklus figuralnih reljefa izveden je na stijenkama Zmajeve pećine na Braču, no unatoč naznakama njihova ranokršćanskoga podrijetla pitanje datacije još nije razriješeno. Od kamenoga crkvenog namještaja ističu se nalazi oltarnih menzi (najvažniji je primjer iz Salone s reljefnim minijaturama apostola), oltarnih luneta (golubice iz Gata), rijeđe i oltarnih ciborija s četiri stupa koji su otkriveni samo u tragovima (sidrene rupe u podu crkava u Ljubaču; dvojne crkve u Srimi i Podvršju; fragmenti na Marusincu). U svetišnom prostoru bazilika javljaju se polukružne kamene klupe za svećenike, propovjedaonice, oltarne pregrade s reljefnim plutejima (djelomično je in situ očuvan primjer u Eufrazijani; ulomci pregrada pronađeni su u Saloni i Zmijavcima). Rijedak fasadni reljef s motivima križa, jaganjaca i goluba potječe iz srušene crkve u Ublima na Lastovu. Namještaj reprezentativnih građevina izrađen je od prokoneškoga mramora (importi već gotovih ili dijelom obrađenih elemenata), a kod skromnijih objekata mobilijar klešu lokalne radionice u domaćem vapnencu.









Intarzije (inkrust) od kamena rabile su se za ukrašavanje zidova (parapetna zona apside Eufrazijeve bazilike; mramorne oplate u Gatima).

Stucco- dekoracije slabo su poznate zbog netrajnoga materijala; unikatna kompozicija reljefa očuvana je u intradosima sjevernoga poteza arkada Eufrazijane (VI. st.), a fragmenti štukatura otkriveni su u episkopalnom sklopu Salone i u kapeli pulske Sv. Marije Formoze.

Fresco- ukrasi javljaju se samo na zidnim površinama, no kako malo crkava stoji u znatnijim elevacijama, opstali su tek pojedinačni primjeri ranokršćanskih oslika u grobnicama (Manastirine, Kapljuč, Marusinac, Štrbinci) te na donjim plohama sakralnih interijera (Varaždinske Toplice; oratorij s figurama svetaca i sv. Dujma u amfiteatru Salone; apside tzv. bizantske katedrale u Dubrovniku i katedrale u Saloni; ostatci u Srimi i Gatima). Slikanih mramorizacija ima u Naroni, Povljima, Lovrečini, Bolu i Zmijavcima.

Mozaici predstavljaju najmnogobrojnije ranokršćanske likovne nalaze. Podne su kompozicije oblikovane kao geometrijski »tepisi« s podjelom na polja proizašla iz arhitektonske sheme tlocrta (bordure, apstraktne ili stilizirane matrice s motivima ribljih krljušti, floralnih vitica, cvjetova, palmeta, pletera i svastika). Ističu se ostatci u episkopalnom sklopu Salone (obje crkve, krstionički dio) te u cemetrijalnim bazilikama na Kapljuču i Marusincu koje dokumentiraju najvišu razinu ranobizantskih podnih mozaika u nas. Znatnijih nalaza ima u Splitu na lokalitetu Ad basilicas pictas (višebojni mozaici, V–VI. st.), u Starom Gradu na Hvaru, u slojevima tzv. Predeufrazijane i Maurova oratorija u Poreču, u zadarskom katekumeneju, u Novalji na Pagu u sve tri bazilike, Betigi, Vrsaru, Baški na Krku i Supetru na Braču. Zidnih mozaika u Hrvatskoj gotovo da nema jer je većina arhitektonskih spomenika opstala u niskome temeljnom sloju, no ključni takav ciklus ranobizantskoga razdoblja (sredina VI. st.) u Eufrazijevoj bazilici ističe se rijetkom izvornošću, očuvanošću te umjetničkom vrijednošću europske razine (ravenske radionice). Osim donje zone apsidne konhe ostali dijelovi svetišnoga zida i polukalote te slavolučne stijene pokriveni su nizovima svetačkih figura na zlatnoj podlozi, među kojima je osobito zanimljiv lik i titulus biskupa Eufrazija koji drži model nove katedrale. Dijelovi mozaika postoje i u apsidiolama bočnih brodova, a naziru se i na zapadnoj fasadi bazilike. Fragmenti zidnoga mozaika s motivom Traditio legis potječu iz kapele pulske sv. Marije Formoze.







Stambena arhitektura

Posljedica usmjerenosti sakralnim temama uz opadanje razine urbaniteta kasnoantičkih gradova bio je izostanak znatnijih rezidencijalnih i profanih gradnji. Rijetki su primjeri episkopij Salone konzerviran u arheološkom sloju i biskupska palača porečke Eufrazijane (oba sklopa iz VI. st.). Prema izvornosti i očuvanosti u punim elevacijama porečki dvor spada među najzanimljivije spomenike te vrste u cijelome kršćanskom svijetu, revaloriziran nedavnom uzornom obnovom. U vanjskoj formi podsjeća na skraćenu baziliku s tri poligonalne apside, a u unutrašnjosti je dvoetažnoga koncepta, s audijencijskom biskupskom dvoranom na katu naglašenim tribelonom (trijumfalnim trolukom) ispred apside.

Jedna od najmonumentalnijih profanih građevina kasne antike u Hrvatskoj jest fortificirana palača u Polačama na Mljetu (dio je širega kompleksa u kojem je i nekoliko sakralnih zdanja) izvedena u obličju bazilike s poligonalnom apsidom i približno simetričnim bočnim aneksima, na pročelju prema moru flankirana dvjema oktogonalnim kulama (dijelovi su očuvani do visine od 20 m). Sklop je vjerojatno ostao nedovršen, nije pouzdano atribuiran ni datiran, no smatra se ladanjskom rezidencijom jednoga od ostrogotskih velikodostojnika (prijelaz iz V. u VI. st.; prema novijim istraživanjima rano IV. st.). Znatni ostatci vrlo kvalitetno građene kasnoantičke palače postoje i u Ostrvici u Poljicama (V–VI. st.). (→ stambena arhitektura)







Fortifikacijska arhitektura

Uz urbanističke procese kastrizacije i obnove gradskih zidina, najvažniju fortifikacijsku temu kasne antike čini sustav bizantskih kastrona što su u razdoblju Justinijanove rekonkviste (od četvrtog desetljeća VI. st. do 565) podignuti na četrdesetak otočnih lokacija uglavnom uzduž vanjske plovidbene rute između Konstantinopola i sjevernojadanskih gradova (osobito Ravenne). Građeni su na najvišim vizurno istaknutim i teško pristupačnim točkama iznad zaštićenih uvala, gdje su osiguravali sidrenje i servisno-obrambene potrebe bizantskih lađa, poput opskrbe vodom i hranom (npr. utvrda Toreta na Kornatu podignuta je povrh lokve i plodnog polja Tarac). Pretpostavlja se da su kastroni imali i ulogu refugija za okolna neutvrđena naselja. Različitih su oblika i veličina pa je teško razlikovati veliku vojnu utvrdu (npr. Ljubač ili Gradinu na Žirju dimenzija 100 m × 45 m) od maloga fortificiranoga grada kakav je na ostatcima villae rusticae u VI. st. bio razvijen u brijunskoj uvali Dobrika na površini od 1,2 ha. Najveće novo bizantsko utvrđeno naselje bila je Kaštelina kraj Kampora na Rabu (370 m × 135 m). Srednjih su veličina kastroni Galešnik iznad Jelse, Sv. Mihovil na Ugljanu, Pustograd na Pašmanu, a manje utvrde postoje na otočićima Palacolu i Sv. Petru kraj Ilovika (obje pravilnoga četverokutnog tlocrta), Murteru, Biševu, Sušcu, na lokalitetu Straža na Istu, kvarnerskom otočiću Sv. Marko te na Krku na punti Glavina i formaciji Veli Grad.

Zidovi kastrona relativno su tanki i vitki (0,7 – 1 m debljine, na Brijunima iznimno 2,9 m; visine do 6 m), rustično građeni manjim nepravilnim komadima kamena vezanima s mnogo morta; ponegdje su ojačani istaknutim četverokutnim kulama (Gradina na Žirju i Veli Sikavac kraj otoka Paga imaju ih šest; na Vrgadi je pet kula), kontraforima i vanjskim lezenama (Kornat, Svetac), a javljaju se i izraziti ranobizantski predzidi – proteihizme (Žirje, Svetojan, Galešnik) kakve su bile izvedene i na gradskim zidinama Zadra, Asserije i dr.













Specifičnu skupinu čine kastroni s crkavama unutar utvrda ili u njihovoj neposrednoj blizini (npr. Gospa na Tarcu podno Torete na Kornatu, Sv. Andrija ispod utvrde na Vrgadi, Sv. Kuzma i Damjan na lokalitetu Tkon – Ćokovac na Pašmanu, Sv. Juraj iznad Paga, Sv. Damjan kraj Barbata na Rabu sa slijepom arkaturom na plaštu apside, Sv. Nikola podno Korintije na Krku i još jedna crkva u samoj utvrdi, sakralni objekt na Glavici u Bolu, Svetojanj na Pagu, Osinj kraj Opuzena, Čuker kraj Mokrog Polja nedaleko od Knina).

Nekoliko je kasnoantičkih utvrda izgrađeno i na obali uz unutarnji plovni put (u Istri Turnina u zaleđu Rovinja; u Velebitskom kanalu Prizna, Tribanj – Šibuljina, Lopar u Novom Vinodolskom, gradina Modrić kraj Starigrada; u južnoj Dalmaciji Ošlje i Ston), a ima ih i u kontinentalnoj Hrvatskoj datiranih od kasnog IV. st. do VI. st. (visinsko utvrđeno naselje Marija Gorska kraj Lobora u Hrvatskom zagorju opsega 230 m × 140 m; Kuzelin kraj Sesveta areala 200 m × 40 m; Crkvišće – Bukovje kraj Generalskog Stola i vjerojatno Ozalj). Najveći, no slabo očuvani potez kasnoantičkih kopnenih fortifikacija čini limes s bedemima i nizom utvrđenih točaka koji se proteže od Trsata do Grobnika. (→ fortifikacijsko graditeljstvo)

Milić, Bruno (Rijeka, 15. VIII. 1917 – Zagreb, 8. II. 2009), arhitekt i urbanist, zapažen po modelu obnove u ratu porušenih povijesnih jezgara gradova, doajen visokoškolske nastave urbanizma u nas.

Diplomirao je 1942. na Arhitektonskom otsjeku Tehničkoga fakulteta (→ Arhitektonski fakultet), gdje se habilitirao 1961. radom Urbanistička i arhitektonska obnova Zadra, a doktorirao 1980. disertacijom Prostorna kvantifikacija visokoškolskih nastavnih i znanstvenih ustanova (mentor → A. Mohorovičić). Pohađao je poslijediplomski studij na pariškoj Sorbonni (l’Université de Paris; 1957–58). Nakon što je diplomirao radio je u Zagrebu na izgradnji zgrade Tehničkoga fakulteta (1941–43), u glavnom ravnateljstvu za javne radove (1943–46) te u Arhitektonskom projektnom zavodu (1946–49). Godine 1950. zaposlio se na Katedri za urbanizam Fakulteta, gdje je redoviti profesor bio od 1972. Predavao je kolegije Urbanizam I–IV, Urbanističko planiranje III–IV i dr. Bio je predstojnik Katedre za urbanizam (1969–73), voditelj poslijediplomskih studija Urbanizam i prostorno planiranje (1969–88) i Graditeljsko nasljeđe (1975–81), prodekan (1966–70) i dekan Fakulteta (1972–74). Predavao je i na Geodetskome fakultetu (1956–76) i Građevinskome fakultetu (1958–81) u Zagrebu.

Bavio se arhitektonskim projektiranjem – dvorazredne tipske škole u Hrvatskom primorju (1947), laboratorijski sklop poduzeća Fotokemika u Zagrebu (1948), industrijski sklop tvornice Bosanka u Blažuju kraj Sarajeva (1950), stambeno-poslovni blok s kinom u Zadru (1965), te urbanističkim planiranjem – regulatorna osnova zadarskog poluotoka (1955), urbanistički planovi za dijelove povijesnoga Zadra (1959), turistička zona Bale–Rovinj (1972), urbanistički plan sveučilišnog sklopa Šalata–Horvatovac u Zagrebu (1978., provedba M. Maretić). Među tim je radovima osobito zapažen njegov model obnove u ratu porušenih povijesnih jezgara gradova razvijen na zadarskom primjeru, a priznat i u svjetskim razmjerima. U znanstvenom smislu bavio se poviješću urbanizma, te je autor knjiga Razvoj grada kroz stoljeća I–III (1990., 1995., 2002), Bakar. Drevni grad na valovima stoljeća (2003), Dvadeset pet stoljeća urbane kulture na tlu Hrvatske (2020). Dobitnik je nagrada »Viktor Kovačić« (1988) i »Vladimir Nazor« (1996) za životno djelo, Nagrade »Neven Šegvić« (2004) te Nagrade HAZU-a za znanost (1998). Od 1998. je professor emeritus Sveučilišta u Zagrebu.







predromaničko graditeljstvo, arhitektonsko stvaralaštvo od ranoga srednjeg vijeka do pojave romanike u XI. st. Zasniva se na iskustvima ranokršćanske umjetnosti u okolnostima nastalima propašću Rimskoga Carstva i promijenjenim prilikama nakon velike seobe naroda.

Prostor Hrvatske bio je granično područje utjecaja zapadnoeuropskoga karolinškoga i bizantskoga kulturnog kruga. Ranokršćanska baština i pojačani suvremeni bizantski impulsi bili su snažniji u obalnim gradovima pod bizantskom upravom te u Zahumlju i Travuniji, dok je hrvatska država bila podvrgnuta utjecajima karolinškoga zapada, kao i Istra, koja je bila izravno u sastavu karolinškog imperija, što je ponajbolje vidljivo u arhitekturi.

Najznačajniji i najbrojniji primjeri izgradnje toga razdoblja odnose se na sakralnu arhitekturu i nalaze se u Dalmaciji i Istri, dok je područje sjeverne i istočne Hrvatske znatno oskudnije građevinama toga razdoblja. Za razliku od sakralne, stambena i obrambena arhitektura toga razdoblja znatno su manje sačuvane. Skromni ostatci svjetovnoga graditeljstva sačuvani su u dalmatinskim gradovima, najviše u Splitu, manje Trogiru, gdje su toliko izmiješani s kasnijom izgradnjom da ne dopuštaju točnu rekonstrukciju. U Zadru se mogu prepoznati predromanički potezi gradskih zidina uz današnja glavna gradska vrata i u jugozapadnom dijelu grada. Otkriveni su i tragovi utvrđenja Dubrovnika, dok neke preradbe na zidovima Dioklecijanove palače također mogu potjecati iz predromaničkoga razdoblja. Primjere obrambene arhitekture u kontinentalnom području predstavljaju utvrđena gradišta u Svetom Petru kraj Ludbrega, Gradini kraj Gudovca, Virgradu u Spačvi i Mrsunjskom lugu kraj Slavonskoga Broda. Na području uz Jadran gradile su se i kompleksne kneževske ili kraljevske rezidencije poput onih u Bijaćima, Ninu, Kninu i Biogradu na Moru.

Adaptacije starijih objekata

Novo shvaćanje sakralnoga prostora najbolje se očitovalo u adaptacijama starijih svetišta koja su kao kultna žarišta nastavila život tijekom srednjega vijeka. Primjerice, ranokršćanska memorija na otočiću Majsanu u Pelješkom kanalu dobila je u ranome srednjem vijeku lezene kojima su bili raščlanjeni unutarnji bočni zidovi te pojasnice koje su podupirale bačvasti svod i nosile malu kupolu, približavajući se tako južnodalmatinskomu kupolnom tipu građevine. Lezene, pojasnice i kupolu dobila je u ranome srednjem vijeku i bočna dvorana ranokršćanske crkve sv. Petra u Stonskom polju. Lezene i pojasnice dograđene ranokršćanskoj crkvi na otočiću Šćedru pred južnom obalom otoka Hvara upućuju na zaključak o sličnoj adaptaciji i na toj građevini.

Dok se kod jedne od adaptacija ranokršćanskih crkava u Solinu, one u Rižinicama, poznate po natpisu kneza Trpimira, preuređenje ograničilo na izradbu predromaničke oltarne pregrade sredinom IX. st., na nedalekoj je uzvisini na lokalitetu Crkvina došlo do znatnije građevinske intervencije dodavanjem lezena uz unutarnje bočne zidove, vjerojatno radi podupiranja bačvaste svodne konstrukcije koja je zamijenila prijašnju drvenu. U ranome srednjem vijeku preinake je doživjela i jedna od najmonumentalnijih građevina Salone, crkva u Gradini. Podignuta u VI. st. kao specifična inačica centralnih građevina Justinijanova doba, u starohrvatskom razdoblju bila je produžena dogradnjom pravokutnoga predvorja. Jedna od dvije ranokršćanske crkve bazilikalnoga sklopa sv. Andrije sjeverno od Dioklecijanove palače u Splitu također je imala svoju ranosrednjovjekovnu fazu, o čemu svjedoče ulomci pleterne plastike na osnovi kojih se može potvrditi postojanje predromaničkoga crkvenog namještaja. Jedan od primjera adaptacije ranokršćanskoga objekta u starohrvatskom razdoblju redukcijom izvornoga prostora predstavlja ranokršćanska bazilika sv. Lovre u Stobreču. Izvorna polukružna apsida veće trobrodne bazilike je zatvaranjem zapadnoga zida bila pretvorena u ranosrednjovjekovnu crkvicu s karakterističnom apsidom pravokutnoga tlocrta.

U Dioklecijanovoj palači u Splitu postoje tragovi preuređenja triju poganskih kultnih objekata u crkvene građevine u ranome srednjem vijeku. Dioklecijanov mauzolej postao je katedralom posvećenom sv. Mariji i s imenom titulara sv. Dujma kao gradskog patrona, što dokazuju ne samo povijesni izvori već i mnogobrojni ostatci ranosrednjovjekovnoga crkvenog namještaja. Uz uklanjanje Dioklecijanova sarkofaga, koji se vjerojatno nalazio u sredini prostora mauzoleja, i otvaranje južnih vrata, već prigodom prvoga posvećenja najvažnija je prostorna preinaka bila izgradnja oltarne pregrade kojoj su najvećim dijelom pripadali ulomci pronađeni u katedrali. Uz glavni oltar sv. Marije, o kojem nema podataka, nastali su u ranome srednjem vijeku i bočni oltari sv. Dujma i sv. Staša. Ranokršćanski sarkofag, skraćen i zatvoren predromaničkom pločom, ostatak je predromaničke unutrašnjosti katedrale. Kripta mauzoleja služila je u srednjem vijeku kao crkva sv. Lucije. Jupiterov hram također je bio adaptiran u srednjem vijeku, i to za potrebe krstionice sv. Ivana u glavnom prostoru antičke cele, a u prostoru kripte za crkvu sv. Tome. Predromaničke ploče krsnoga zdenca postavljene su u celi hrama u XII. st., a potkraj predromaničkoga razdoblja sagrađen je zvonik kao najmarkantniji izraz adaptacije antičkoga hrama u ranosrednjovjekovnu crkvenu građevinu. Od druga dva hrama otkrivena u prostoru zapadnoga temenosa Dioklecijanove palače, jedan je vjerojatno bio adaptiran u predromaničku crkvicu. Crkva sv. Matije, sagrađena neposredno južno od katedrale, može se također smatrati adaptacijom jer je za nju korišten s jedne strane rub periptera, a s druge južni zid temenosa. Najbolji primjeri predromaničkih adaptacija u Splitu dvije su crkvice smještene u antičkim obrambenim prostorima. Crkva sv. Martina smještena je iznad Sjevernih vrata Dioklecijanove palače, u stražarskom prostoru u kojem su se izvorno nalazile naprave za dizanje vratnica vanjskoga ulaza. U njoj sačuvana oltarna pregrada jedan je od rijetkih primjera kamenoga namještaja koji je u predromaničkoj arhitekturi Dalmacije do danas sačuvan in situ. Crkva Gospe od Zvonika (prije sv. Teodora) podignuta je nad Zapadnim vratima u Dioklecijanovu palaču adaptacijom prostora iznad unutarnjih vrata. Zvonik također nosi sve karakteristike ranosrednjovjekovne arhitekture u prijelazu na ranu romaniku.













Crkva sv. Petra u Muću, datirana nalazima oltarne pregrade u doba kneza Branimira (kraj IX. st.), adaptacija je ranije antičke građevine od koje su se koristili zidovi i polukružna eksedra. Predromanička crkva sv. Stošije na Puntamiki u Zadru nastala je adaptacijom antičke cisterne, s time da su se koristili zidovi i svod cisterne, a na mjestu porušenoga dijela bačvasta svoda na istočnoj strani bila je sagrađena pravokutna apsida. Nad svodom te crkve podignuta je i druga crkva jednakih dimenzija, što je rijedak primjer crkve na kat u ranosrednjovjekovnoj arhitekturi Dalmacije. U nizu predromaničkih pregradnji antičkih prostora ističu se još crkvice sv. Ivana u Bolu, sv. Tudora kraj Nerežišća i Svetoga Duha u Škripu na Braču, sv. Nikole u Povljani na Pagu, sv. Marije na Ošljaku kraj Zadra i sv. Andrije na Vrgadi. Adaptacije predromaničkih crkava pokazuju znatnu vještinu ranosrednjovjekovnih graditelja da se korištenjem različitih građevina postignu prikladna prostorna rješenja koja katkada, posebice u svodnim konstrukcijama i zvonicima, pridonose tipologiji ranosrednjovjekovnoga graditeljstva u cjelini.

Novogradnje

Stilske se osobine predromaničke crkvene arhitekture najjasnije ogledaju u mnogobrojnim novogradnjama. U općoj tipologiji gotovo su podjednako zastupljene centralne i longitudinalne građevine, a mnogi su i primjeri koji istodobno pokazuju obilježja i jedne i druge skupine, odnosno longitudinalni prostor i centralno smještenu kupolu.

Centralne građevine

Među centralnim građevinama najjednostavnije su forme crkvice obične kružne osnove s kupolom i produžene polukružnom apsidom, kakva je crkva sv. Marije na otoku Ižu. Kupola se na tamburu podiže i nad jednostavnim građevinama četverokutne osnove s apsidom na istoku. Jedna od njih je crkvica sv. Pelegrina u Savru na Dugome otoku koja ima trompe koje nose valjkasti tambur s kupolom. Istom je tipu vjerojatno pripadala i crkva sv. Viktora kraj Telašćice na Dugom otoku, a sačuvala se samo u donjim dijelovima zidova. Na četverokutnoj osnovi crkvice sv. Jurja u Ravanjskoj trompe podupiru elipsasti valjak s prikladnom kupolom, pa se izduženi oblik vizualno sažima u centralni tip.

Križni tip s četiri konhe javlja se u nekoliko inačica. U prvoj, gdje je tlocrtni oblik trolista, oko kružne osnove presvođene kupolom nižu se tri polukružne apside presvođene polukalotama, dok je ulazni prostor četverokutnoga tlocrta, ali također presvođen polukupolom s trompama u uglovima. Njoj pripadaju crkve sv. Krševana kraj Glavotoka na otoku Krku i sv. Nikole na Prahuljama kraj Nina. Drugu inačicu čini pravi četverolist. Iako se prije smatralo da su taj oblik imale krstionica u Ninu i crkva sv. Petra u Muću, kasnijim istraživanjima doveden je u pitanje taj oblik kod oblih crkava, tako da arhitektura pravoga četverolista u nas još uvijek nije potvrđena. Četverolistu bliski tip pokazuje crkva sv. Donata u Puntu na Krku. Iz središnjega četverokutnoga prostora izlazi na zapadnoj strani kvadratni ulazni prostor, na sjevernoj i južnoj strani po jedna polukružna konha, a na istočnoj strani apsida koja je izvana pravokutna, a iznutra polukružna.













Daljnju razvojnu fazu tipa s četiri konhe predstavlja križno-troapsidna varijanta. Sačuvani primjer toga tipa predstavlja crkva sv. Križa u Ninu. Klasična križna osnova dodatno je na poprečnome kraku obogaćena apsidama prema istoku. Na sjecištu krakova diže se tambur na trompama natkriven kupolom. Plitki slijepi lukovi pojačavaju dojam razigranosti vanjštine, a tri jednostavna uska otvora u središtima apsida te onaj pod kupolom daju svjetlo koje, lomeći se pod zadanim kutom, zapravo prati cikluse liturgijskoga vremena. Pretpostavlja se da je istovjetne odlike imala i crkva sv. Vida u Zadru, srušena potkraj XIX. st. Najcjelovitiji tip križne građevine s tri apside u Istri predstavlja crkva sv. Tome kraj Rovinja, a takva su tlocrta bile i crkva sv. Klementa u Puli i vjerojatno crkva sv. Andrije na otočiću kraj Rovinja.







Najbrojniji i najrasprostranjeniji tip centralne građevine ima šest konhi natkrivenih polukalotama, dok se nad središnjim prostorom diže cilindrični tambur s kupolom. Jedina je cjelovito očuvana takva građevina crkva sv. Trojice na Poljudu u Splitu. Oko središnjega kružnog prostora presvođenoga kupolom radijalno se niže šest konhi nejednake veličine i nepravilnoga polukružna tlocrta. Tri istočne konhe pripadaju prezbiteriju i u svakoj od njih je po jedan prozor. Na zapadnoj i jugozapadnoj konhi nalaze se po jedna vrata. Konhe su s vanjske strane raščlanjene s po tri plitke niše, osim jugozapadne koja ima samo jednu nišu i zapadne koja je bez niša. Druge građevine toga tipa poznate su po ostatcima u Pridrazi i Kašiću kraj Zadra te Brnazama kraj Sinja. Crkva sv. Marije u Trogiru bila je sačuvana u čitavoj visini sve do sredine XIX. st., kada je zbog trošnosti potpuno porušena. Izvorno stanje zabilježeno je na crtežu Charlesa-Louisa Clérisseaua iz 1757. Bila je uglavnom istog oblika i dimenzija kao i crkva sv. Trojice u Splitu, s time što je njezin tambur bio nešto viši i raščlanjen plitkim nišama, kao i konhe na kojima je bilo po pet niša. Crkva sv. Marije (Stomorica) u Zadru umjesto zapadne konhe imala je ulazni hodnik nad kojim se dizao i zvonik. Te su šesterokonhalne crkvice građene po uzoru na krstionicu zadarske katedrale kojoj odgovaraju i mjerama. Rješenje s valjkastim tamburom i kupolom kod tih je predromaničkih građevina originalno. Posve je jedinstveno tlocrtno rješenje crkvice u Ošlju; ponavljajući u osnovnoj zamisli spomenuti tip, raščlanjuje se u osam konhi, a četverokutna prigradnja naglašava pročelje ulaznim hodnikom nad kojim se vjerojatno dizao zvonik.







Tip raščlanjenoga centralnog prostora u ranosrednjovjekovnoj arhitekturi Dalmacije zastupljen je monumentalnom rotundom crkve sv. Trojstva (od XV. st. nazvana Sv. Donat) u Zadru. Podignuta je početkom IX. st. kao sastavni dio episkopalnoga kompleksa (rezidencijalna kapela zadarskoga biskupa) između katedralne bazilike i biskupske palače na površini antičkoga foruma (otuda u temelju uzidani mnogobrojni ulomci antičkoga graditeljstva). Kružne je osnove, odijeljena pilonima i stupovima u dva osnovna prostorna dijela: središnji, koji zaprema čitavu visinu zgrade, i vanjski prsten, koji je horizontalno podijeljen na prizemlje i gornji kat. Tri polukružne apside, radijalno postavljene i vezane na istočnoj strani uz vanjski kružni prsten, također su dvokatno riješene. Na suprotnoj je zapadnoj strani narteks koji je također horizontalno podijeljen u dva kata. Gornjemu katu pristupa se stubištem na vanjskom kružnom dodatku sa sjeverne strane. U svojoj kasnijoj predromaničkoj fazi crkva je imala pravokutni južni dodatak koji je velikim bifornim otvorima bio komunikacijski povezan s vanjskim kružnim prostorom gornjega kata. Dvije analogne bifore nalaze se i na sjevernoj strani. Unutarnje se rješenje prizemlja u mnogim elementima ponavlja i na gornjem katu. Raspored perforacije središnjega dijela sa šest pilona i dva stupa prema središnjoj apsidi te polukupolni svodovi apsida nalaze se na oba kata. Kružni prstenasti prostor u prizemlju presvođen je bačvastim svodom, dok je na katu danas drvena krovna konstrukcija. Kružni tambur nad središnjim dijelom danas ima drvenu krovnu konstrukciju koja nosi čunasti krov. Unutarnje zidne plohe vanjskoga prostora raščlanjene su u prizemlju polukružnim nišama, a vanjski plašt u čitavoj visini lezenama koje na apsidama oblikuju plitke niše.













Longitudinalne građevine

Longitudinalne crkve predromaničkoga razdoblja mnogobrojne su i raznolike, a zastupljene su u tri osnovne tipološke skupine: jednobrodne u mnogim inačicama, vrlo rijetko dvobrodne te trobrodne, također mnogobrojne i izražene na različite načine. Jednobrodne crkvice skromnih su dimenzija, a međusobno se razlikuju uglavnom obradbom zidova te oblikom apside i prezbiterija u cjelini.

Za razliku od sjeverne Dalmacije, gdje prevladavaju centralne građevine, jednostavnije crkvice longitudinalna oblika učestalo se susreću u južnoj Dalmaciji. To su jednobrodne crkvice podijeljene u tri traveja s plitkom, jedva istaknutom četverokutnom apsidom nadvišenom polukalotom na trompama, malom kupolicom nad središnjim travejom, izvana skrivenom u kvadratnu tamburu. Prostor je raščlanjen prizidanim pilonima uz unutarnje stijenke zidova povezane arkadama i pojasnicama svoda, a često dopunjen i vertikalnim polukružnim nišama. Takav tip građevine, čest na Elafitskim otocima, povezuje se s ranokršćanskom memorijom na Majsanu, a po neposrednoj razradbi i ishodištu s dubrovačkim crkvama sv. Nikole i Preobraženja Kristova (Sigurata) na Prijekome. Crkvice sv. Ilije na Lopudu, sv. Petra i sv. Mihovila na Šipanu imaju iznutra četverokutnu apsidu, a ostale polukružnu. Većina ih na vanjskim zidovima ima plitke slijepe lukove (crkve sv. Nikole i Sigurata u Dubrovniku, sv. Ivana na Lopudu, sv. Nikole i sv. Barbare na Koločepu, sv. Mihovila, sv. Ivana i sv. Petra na Šipanu), dok samo rijetke imaju gole vanjske zidne plohe (crkve sv. Ilije na Lopudu, sv. Đurđa i sv. Srđa na Koločepu). Ponešto razvijeniju inačicu s elementima visećih slijepih lukova na vanjskim zidovima imaju crkvice sv. Petra u Omišu i sv. Nikole Grčkoga na Lopudu, što se stilski približava romanici. Crkva sv. Petra u Omišu primjer je razvijenijega tipa s križnim svodovima i kupolom na pandantivima kakve ima još samo crkva sv. Đurđa na Koločepu. Uzduž unutarnjih zidova nalaze se vertikalne polukružne niše kakve su bile i na crkvicama sv. Petra na Šipanu i sv. Mihajla kraj Stona. Potonja, poznatija po očuvanim freskama u bogatoj raščlambi vanjskih i unutarnjih zidova te izrazito plitkoj apsidi, ponešto se izdvaja iz skupine.













Posebnu skupinu spomenika čine crkvice otoka Brača, koje se u općoj koncepciji uklapaju u jednostavni trotravejni tip crkvica. Dijele se u dvije skupine s četverokutnom ili polukružnom apsidom izvana i iznutra. Četverokutne apside imaju crkvice sv. Tome kraj Gornjega Humca, sv. Ilije kraj Donjega Humca, sv. Klementa kraj Pražnica, Svih svetih u Mošujama i sv. Nikole kraj Selaca, a polukružne crkvice sv. Jurja u Straževiku, sv. Nedilje kraj Selaca, sv. Kuzme i Damjana na Smrčeviku, sv. Martina kraj Bobovišća, sv. Mihovila nad Dolom i sv. Jurja kraj Nerežišća. Samo posljednja ima raščlanjene vanjske zidove, dok crkvice sv. Mihovila nad Dolom i sv. Nikole kraj Selaca imaju tambur (i vjerojatno kupolu). Unutrašnjost bračkih crkvica raščlanjena je u tri traveja i presvođena valjkastim svodovima koji su u pojedinim slučajevima ojačani pojasnicama na polupilonima (crkve sv. Ilije kraj Donjega Humca, sv. Klementa kraj Pražnica, sv. Jurja u Straževiku, sv. Nikole kraj Selaca, sv. Jurja kraj Nerežišća).







Tip jednobrodne građevine s troapsidnim prezbiterijem predstavlja crkva sv. Spasa na vrelu Cetine. Dvokatni prostor ukomponiran u jedinstveni pravokutni tlocrt crkve izrazit je primjer karolinškog westwerka (zapadno zdanje) ispred kojega je baza zvonika. Unutarnje raščlanjenje pokazuju lezene na bočnim zidovima i na zapadnom zidu sa svake strane ulaza, što se ponavlja i na zapadnom zidu narteksa. Vanjske plohe bočnih zidova raščlanjene su s po pet kontrafora koji su zaobljeni i blago se sužavaju prema vrhu. Zvonik je kao rijetko sačuvan i najstariji primjer u ranosrednjovjekovnoj arhitekturi u nas posebice dragocjen. Istoga je tipa, ali u nešto reduciranim dimenzijama i bez zvonika crkva na Lopuškoj glavici u Biskupiji kraj Knina.







Jedan od rijetkih primjera dvobrodne crkvene arhitekture predstavlja crkva sv. Petra Starog u Zadru koja je nastala adaptacijom predromaničkoga prostora pridodanoga ranokršćanskoj crkvi sv. Andrije. Prvobitni longitudinalni prostor u predromaničkom je razdoblju bio presvođen dvama redovima križnih svodnih polja koja se naslanjaju na lezene uz bočne zidove, a po sredini na dva stupa i zidani pilon. Zid na istočnoj strani u produženju tog reda stupova dijeli svetište u dvije apside upisane u tlocrtni pravokutnik crkve.

Skupinu trobrodnih crkava čine dva tipa: jednoapsidni i troapsidni. Trobrodne jednoapsidne crkve u pravilu su starije od troapsidnih, sagrađene u tradiciji ranokršćanske arhitekture. Primjer je toga tipa benediktinska crkva sv. Stjepana na Sustipanu u Splitu. Deformiranoga je tlocrta, s narteksom na zapadnoj strani i polukružnom apsidom na istočnoj. Dva reda od pet stupova, zajedno s odgovarajućim pilonima uz zapadni i istočni zid, dijelila su crkveni prostor u tri broda. Na zapadnoj strani, na početku bočnih brodova, nalazila se po jedna odijeljena pravokutna prostorija. Zvonik uz sjeverozapadni dio crkve dodan je u XIII. st. Crkva sv. Marte u Bijaćima, podignuta na mjestu veće ranokršćanske građevine, varijanta je trobrodne bazilike s pravokutnom apsidom na istočnoj strani.

Baziliku na Crkvini u Biskupiji karakterizira upisani prezbiterij s tri izdužene pravokutne apside. Zapadno od crkve dva su izdužena pravokutna prostora s tragovima zvonika i westwerka. Veliku crkvu sv. Cecilije u Biskupiji, poznatiju pod imenom Stupovi, karakterizira pravokutni prostor u koji je na zapadnoj strani uključen predbrod, a na istočnoj prezbiterij s tri polukružne apside. Četverokutni prostor na zapadnom dijelu predstavlja bazu zvonika, dok predbrod upućuje na karolinški westwerk. Masivni zidani piloni koji dijele unutarnji prostor u tri broda križnoga su tlocrta, pa se po tome može zaključiti da su bili spojeni lukovima, ne samo po dužini brodova nego i poprečno. Ta okolnost kao i masivni vanjski zidovi pojačani nizom kontrafora upućuju na to da je crkva bila presvođena u cijelosti. Sličnoga oblika i dimenzija bila je i katedrala u Biogradu na Moru, ostatci koje su potpuno uništeni. Za razliku od biskupijske crkve nije imala predbrod, a podjelu unutarnjega prostora na brodove činili su uglavnom stupovi uza samo tri zidana pilona. Na presvođenje crkve upućuju masivni zidovi pojačani kontraforima istoga oblika kao i biskupijski.







U Istri se ističu ostatci crkve sv. Marije Velike kraj Bala, trobrodne bazilike s tri iznutra polukružne, a izvana poligonalne apside, brodovi koje su odvojeni s pomoću šest parova stupova. Njezini kapiteli, jedinstveni u Istri, upućuju na kasnoantičku tradiciju. Kasnoantičku tradiciju slijedila je i trobrodna crkva sv. Kvirina kraj Vodnjana. Za razliku od nje, trobrodna bazilika u Guranu kraj Vodnjana ima sve tri apside utopljene u ravni začelni zid crkve, a brodove dijeli niz zidanih pilona.

Poseban tip trobrodnih troapsidnih bazilika na kraju predromaničkoga razdoblja predstavlja crkva sv. Petra i Mojsija u Solinu na lokalitetu Šuplja crkva, u kojoj je okrunjen kralj Zvonimir. Pravokutnoga je tlocrta u okviru kojega je oblikovan prezbiterij sa srednjom pravokutnom i bočnim polukružnim apsidama. Unutarnji bočni zidovi raščlanjeni su lezenama kojima točno odgovaraju i lezene na vanjskim zidnim plohama, što je jedna od osobina nastupajuće ranoromaničke arhitekture. Prostor na zapadnoj strani upućuje na westwerk.

Nešto drukčije osobine pokazuju ostatci crkve sv. Stjepana na Otoku u Solinu. Iz pravokutnoga okvira izlazi na istočnoj strani pravokutna apsida koja je iznutra polukružna tlocrta. Bočni zidovi raščlanjeni su lezenama, a unutarnji prostor podijeljen je zidanim pilonima u tri broda. Međurazmaci pilona i lezena uz zidove nisu potpuno jednaki. U zapadnom dijelu crkve oni su bliži, dok su samo prva dva para prema apsidi poredana u razmaku koji čini pravu kvadratnu osnovu. Prema tome pretpostavlja se postojanje kupole četverokutne vanjštine, kakva je svojstvena jednobrodnomu kupolnom tipu. Vanjština je potpuno raščlanjena plitkim lezenama koje su predstavljale okvir plitkim nišama što se nižu i na vanjskim plohama apside. U pravokutni tlocrt uključeno je sa zapadne strane predvorje u kojem su pronađeni ulomci nadgrobnoga natpisa kraljice Jelene, a osebujni je primjer westwerka, možda s jednim ili čak dva zvonika na pročelju.

Rijetke primjere ranosrednjovjekovne sakralne arhitekture u kontinentalnoj Hrvatskoj predstavljaju ostatci dviju crkava uz današnju crkvu Majke Božje Gorske u Loboru. Drvena jednobrodna crkva, s četverokutnom apsidom i trijemom na pročelju, bila je vrlo slična zidanim crkvama s početka IX. st. Od nje su ostali samo rovovi, u koje su bili vertikalno usađeni drveni stupovi. Pokraj nje, iznad ranokršćanske crkve na prijelazu iz IX. u X. st. bila je podignuta monumentalna trobrodna bazilika s tri polukružne upisane apside. Imala je predvorje i zvonik na pročelju, a zidovi su joj bili raščlanjeni lezenama. Poslije, vjerojatno u romanici, bio je dograđen zvonik ispred pročelja.

Pilar, Martin (Brod na Savi, danas Slavonski Brod, 16. XI. 1861 – Zagreb, 22. IV. 1942), arhitekt, jedan od osnivača Tehničke visoke škole u Zagrebu.









Diplomirao je 1884. na Tehničkoj visokoj školi u Beču, gdje se još dvije godine usavršavao na Akademiji likovnih umjetnosti kod Friedricha Schmidta. Nakon povratka u Zagreb radio je u radionici → Hermana Bolléa na obnovi katedrale (1886–87), u građevnom uredu Zemaljske vlade na projektiranju zgrada za osnovne škole i nadziranju gradilišta (1887–89), u gradskom poglavarstvu Zagreba na izgradnji osnovne škole u Varšavskoj ulici i projektiranju one u Krajiškoj (1889), u županijskom okrugu Ogulin na administrativnim poslovima (1890–91), te u zagrebačkoj poslovnici → Kune Waidmanna na projektu palače Narodnih novina u Frankopanskoj 26 / Prilazu Đure Deželića 2 (1891). U Zagrebu je od 1892. obavljao samostalnu praksu, a 1894. osnovao građevinsko poduzeće Pilar, Mally & Bauda. Suzdržanim historicističkim izrazom, pretežno neorenesansnim, s ponekim odjekom secesije, izgradio je 1892–1907. u Zagrebu mnoge, uglavnom stambene zgrade (Strossmayerov trg 5, Trenkova 3, Draškovićeva 4, Preradovićeva 9 i 44 / Svačićev trg 17, Masarykova 16 i 25 / Trg Republike Hrvatske 1, Ilica 73, 152, Mihanovićeva ulica 26–28, 34 / Gundulićeva, Gajeva 38, Marulićev trg 8, Gundulićeva 48–52). Nakon stotinjak izvedenih zgrada, 1907. se pretežno posvetio javnom i društvenom radu.













Na Pilarovu je inicijativu 1892. pri Zemaljskoj obrtnoj školi organiziran tečaj za obrazovanje graditelja. Kao član Društva inženjera i arhitekata zauzimao se za osnivanje odbora koji bi se bavio osnutkom Tehničke visoke škole, te je potaknuo izdavanje brošure Die technische Hochschule in Agram (1899). Nakon I. svj. rata i konačne odluke o pokretanju Škole u Zagrebu, zadužen je za izradbu podrobnog nastavnog plana, te je 1919. bio imenovan organizatorom i jednim od prva tri redovita profesora Škole. Bavio se istraživanjem i evidentiranjem hrvatske graditeljske baštine. Zajedno s → Jankom Holjcem objavio je mape Hrvatski građevni oblici I–V (1904–09., njemački prijevod Das Bauernhaus in Kroatien, 1911). Zajedno s Gjurom Szabom snimao je 1910–14. seljačke kuće i plemićke kurije po Hrvatskom zagorju, Slavoniji i Hrvatskom primorju, te je bio član Zemaljskog povjerenstva za očuvanje umjetničkih i historijskih spomenika (od osnutka 1910). Bio je dugogodišnji aktivni član i podstarješina Hrvatskoga sokola, gradski zastupnik (1910–13), predsjednik Društva hrvatskih inžinjera i arhitekata (1918–21). Od 1919. bio je redoviti član JAZU-a (danas HAZU) te pročelnik novoosnovanog Umjetničkog razreda, a 1924. i potpredsjednik Akademije.

Radnić, Jure (Split, 29. XII. 1952), građevinski inženjer, stručnjak za betonske konstrukcije.

Diplomirao je 1976. te doktorirao 1988. disertacijom Modeliranje interakcije fluida i konstrukcije (mentor → F. Damjanić) na Građevinskome fakultetu u Zagrebu. Na Fakultetu građevinskih znanosti (→ Fakultet građevinarstva, arhitekture i geodezije) u Splitu bio je asistent od 1977., a u zvanje redovitoga profesora izabran je 2001. Predavao je kolegije Mostovi, Betonske konstrukcije, Spregnute konstrukcije, Prednapeti beton i Numeričko modeliranje betonskih konstrukcija. Bio je predstojnik Zavoda za konstrukcije (poslije Katedra za konstrukcije; 1989–98) te utemeljitelj i voditelj Katedre za betonske konstrukcije i mostove (1998–2019), Laboratorija za potresna ispitivanja (2013–23) i Centra za potresna ispitivanja (2014–23) Fakulteta. Kao gostujući profesor predavao je na Građevinskome fakultetu u Mostaru (1994–98). Umirovljen je 2023.

U svom se znanstvenom i stručnom radu najviše bavio razvojem numeričkih modela za statičku, dinamičku i vremenski ovisnu analizu ispitivanjem svojstava, napose potresne otpornosti, građevnih materijala, najčešće beton; eksperimentalnim testiranjem materijala i konstrukcija pod statičkim opterećenjem, potresom i udarom projektiranjem, sanacijom i rekonstrukcijom mostova i konstrukcija. Prvi je u nas realizirao potresnu platformu za dinamičku analizu konstrukcija i toranj za ispitivanje konstrukcija na udar. Projektirao je lučni most u Solinu (2004) i drveni lučni most u Trogiru (2006), sudjelovao u projektu dogradnje i rekonstrukcije Zračne luke Split kraj Kaštela (nagrade za cjelovito rješenje Hrvatske komore građevinskih inženjera 2019. te Prix Versailles 2020). Suautor je izdanja Static Analysis of Concrete Shells (s A. Harapinom i D. Matešanom, 2003), udžbenika Betonske ploče i ljuske (s A. Harapinom i D. Matešanom, 2004), Raspucavanje betona (s A. Harapinom i L. Markota, 2005), Spregnute konstrukcije (s. A. Harapinom i D. Ćubelom, 2005). Od 2023. je professor emeritus Sveučilišta u Splitu.

Radić, Ivo (Split, 10. I. 1930 – Split, 12. IV. 2006), arhitekt, istaknuo se projektiranjem stambene arhitekture.

Diplomirao je 1956. na Arhitektonskom odjelu Tehničkoga fakulteta u Zagrebu. Od 1957. do umirovljenja 1990. radio je u Arhitektonskom odjelu Urbanističkoga biroa (→ Urbanistički zavod Dalmacije) u Splitu. Projektirao je stambenu i javnu arhitekturu, a njegova ostvarenja karakteriziraju funkcionalnost, tehnološke inovacije, jednostavnost, čvrstoća oblika i konstrukcije. U svojim realizacijama ostao je privržen načelima modernističke arhitekture, izbjegavajući iskorake u postmoderni oblikovni diskurs. Najveći dio njegova opusa čine stambene zgrade i neboderi u Splitu: u Ulici Domovinskoga rata 60 i 62 (1961–63), Tršćanskoj 35 i 53 (1963–65), Ulici slobode 43 (1963–65), Zvonimirovoj 79, 81, 83 i 85, Pupačićevoj 2 i Omiškoj 40 i 42 (sve 1964–65), Mihanovićevoj 5, 7, 9 (1965–66), na Putu Meja 10 (1965–66), Obali kneza Branimira 2–6 (1966–68), Ulici sedam Kaštela 2, 6 i 8 (1967–69), Papandopulovoj 1–29 i 31 (1974–79), na Ujevićevoj poljani (Zrinsko Frankopanska 2, 2A i 2B te Svačićeva 1, 1A i 3; 1987–89) i dr. U Splitu je realizirao i hotel za samce Željezničko-transportnoga poduzeća na Ravnim njivama (1978–80) te okružni zatvor na Bilicama (1986–87). Izvan Splita projektirao je među ostalim stambene zgrade u Kninu (1952) i Drnišu (1962), hotel Bodul (1969) i hotelsko naselje Sirena u uvali Mala Grčka (s A. Šatarom, 1968) u Hvaru. Dobitnik je više nagrada, među ostalima »Viktor Kovačić« (1988) i »Vladimir Nazor« (1994) za životno djelo.







Rister, Vanja (Zagreb, 23. III. 1975), arhitekt, istaknuo se u projektiranju zgrada društvenoga standarda.

Diplomirao je 1999. na → Arhitektonskome fakultetu u Zagrebu, gdje je zaposlen od 2001., od 2023. u zvanju redovitoga profesora. U okviru Katedre za arhitektonsko projektiranje predaje kolegij Zgrade društvenog standarda. Osim znanstvenim i nastavnim radom bavi se i projektiranjem, a glavno su područje njegova interesa zgrade za odgoj i obrazovanje. Među realizacijama ističu se: osnovna škola u Sopnici-Jelkovcu sa sportskom dvoranom (s → H. Auf-Franić i → T. S. Franićem, 2009), Filozofski i Učiteljski fakultet u sklopu kampusa na Trsatu u Rijeci (s H. Auf-Franić i T. S. Franićem, 2010), obiteljska kuća u Rijeci (s P. Miškovićem, 2014) te kompleks studentskoga doma Sveučilišta u Dubrovniku (s T. S. Franićem i A. Martinčić, 2020). Suautor je udžbenika Arhitektura bez barijera u zgradama za obrazovanje (s H. Auf-Franić et al., 2003), Dječje jaslice i vrtići. Upute za programiranje, planiranje i projektiranje (s H. Auf-Franić et al., 2003), Osnovne škole. Programiranje, planiranje i projektiranje (s H. Auf-Franić et. al., 2004) te suurednik knjige Školski forum. Redux (s M. Roth Čerina, 2022). Dobitnik je više nagrada, među ostalima Zagrebačkoga salona (2012), »Drago Galić« (2014), »Viktor Kovačić« (2020) i »Vladimir Nazor« (2020). Godine 2021. bio je nominiran za nagrade »Mies van der Rohe« i Piranesi.







Radnik d. d., građevinsko poduzeće sa sjedištem u Križevcima osnovano 1947. Od 1948. kao građevinsko-zanatsko poduzeće pod nazivom Kotarsko građevinsko poduzeće (KOTGRAPOD) djelovalo je radi kapitalne izgradnje i rekonstrukcije objekata državnoga, zadružnog i privatnog sektora na području Križevačkoga kotara i Hrvatske. Najprije je izgradilo objekte za vojne namjene u Križevcima, kamenolom i vapnaru u Vratnu i vodilo ciglanu u Rovišću. Od 1951. nastavilo je djelovati kao Zidarsko-tesarska zadruga Udarnik, koja je izgradila gradski olimpijski bazen, prvi u tom dijelu Hrvatske. Udarnik je 1955. promijenio ime u Građevinar, zadružno zanatsko poduzeće, koje je izgradilo više stambenih zgrada i drugih gospodarskih i poslovnih objekata u Križevcima i okolici. Poduzeće je 1959. reorganizirano, osnovano je Građevinsko poduzeće Radnik, kojemu je pripojen i Građevinar. Sredinom 1960-ih zapošljavalo je približno 250 radnika. Od 1967. Radnik je širio poslovanje te se bavio prodajom građevnoga materijala, eksploatacijom kamena, prvo iz kamenoloma u Vratnom, a od 1971. iz Vojnovca. Od 1969. obavljao je zidarske, betonske i montažerske radove u visokogradnji i na njemačkom tržištu.

Poduzeće se 1970. registriralo za postavljanje plinske mreže i distribuciju plina, izvodilo je radove na plinovodu Bjelovar – Križevci, koji se rabio kao osnova za kasniju plinofikaciju grada, te je Radnik 1974. postao i distributer plina za Križevce (danas taj posao obavlja poduzeće Radnik-plin u sastavu Radnik Grupe). Poduzeće je 1970. proširilo djelatnost na proizvodnju građevnoga materijala te razvoj trgovine i ugostiteljstva, a 1971. u Vojakovačkom Kloštru izgradilo je tvornicu za proizvodnju polimramora. Križevačka ciglana pripojena mu je 1975., a 1978. razvilo je vlastiti projektni biro. Nakon kupnje ugostiteljsko-turističkoga poduzeća Kalnik 1994., bavi se i ugostiteljstvom. Poduzeće se 1992. transformiralo u dioničko društvo, a od 1995. nosi naziv Radnik – građevinarstvo i građevinska industrija d. d. Križevci, te uz poduzeća Radnik Gradnja iz BiH, Radnik-plin iz Križevaca i Bristra d. o. o. iz Đurđevca, koja se bavi vodoprivredom i građevinskom djelatnošću, čini Radnik Grupu. U Radniku je zaposleno približno 350 radnika (2024).

Osnovna je građevinska djelatnost poduzeća visokogradnja. Manji dio poslovanja odnosi se na niskogradnju, uglavnom na održavanje i modernizaciju lokalnih cesta. U RH je poduzeće izgradilo više od 500 građevina, mnoge škole, vrtiće i sportske objekte, hotele, sudjelovalo je u više projekata izgradnje stanova u sklopu poticajne stanogradnje (POS), poput naselja Srdoči u Rijeci (2004), Špansko u Zagrebu i Vrbnik na Krku (oba 2005), izgradilo je tvornicu dječje hrane u Koprivnici (2007) i distributivni centar u Dugopolju (2008) poduzeća Podravka, zgradu Građevinskoga fakulteta u Rijeci u sklopu novoga sveučilišnog kampusa (2011), izvelo dogradnju proizvodnoga biološko-farmaceutskog postrojenja DS3 u farmaceutskom poduzeću Hospiri u Prigorju Brdovečkom (2022), i dr. U inozemstvu je, većinom u Njemačkoj, te u BiH, Srbiji, Bugarskoj i Luksemburgu, radilo na poslovima visokogradnje i niskogradnje, metalogradnje i biopročistača.

Racetin, Filip (Dograde kraj Trogira, 29. III. 1928 – Split, 21. V. 1996), geodet i kartograf, stručnjak za izradbu pomorskih i navigacijskih karata.

Studij geodezije završio je 1963. na Geodetskom odsjeku Građevinskoga fakulteta u Beogradu. Doktorirao je 1978. disertacijom Kartografska istraživanja namijenjena hidrografskom premjeru otvorenog Jadrana Raydistom na → Geodetskome fakultetu u Zagrebu. U početku je radio u vojnogeografskim institutima u Beogradu (1949–59) i Sarajevu (1959–67). Od 1967. bio je zaposlen u Hidrografskom institutu ratne mornarice (danas → Hrvatski hidrografski institut; sv. 1) u Splitu, prvo kao redaktor pomorskih karata, a potom kao načelnik Kartografskog odsjeka. Kartografiju je predavao na Višoj geodetskoj školi u Sarajevu (1960–67) i Mornaričkoj vojnoj akademiji u Splitu (→ Centar visokih vojnih škola ratne mornarice Maršal Tito; sv. 1), gdje je od 1986. bio redoviti profesor, a geodeziju u Građevinskom školskom centru u Splitu (1968–77). Objavio je više od stotinu stručnih i znanstvenih radova, surađivao na člancima iz kartografije, geodezije i hidrografije u Pomorskoj i Vojnoj enciklopediji te Pomorskom leksikonu LZ-a. Izradio je originale 26 listova raznih vojnih karata mjerila 1 : 25 000, 1 : 100 000, 1 : 200 000, 1 : 300 000, 1 : 1 000 000, 1 : 1 500 000 (1949–67), a pod njegovim je vodstvom dovršena i serija od 16 obalnih navigacijskih karata Jadrana mjerila 1 : 100 000 (1980). Izradio je prvu hrvatsku batimetrijsku kartu Jadranskoga mora (1992). Bio je glavni i odgovorni urednik časopisa Hidrografski godišnjak (do 1987), član redakcijskoga (od 1987) i uredničkog odbora te izdavačkog savjeta (od 1991) → Geodetskog lista.

Rijekaprojekt d. o. o., poduzeće za projektiranje i nadzor gradnje složenih infrastrukturnih građevina sa sjedištem u Rijeci.

Pod današnjim je nazivom osnovano 1953., a nastalo je rasformiranjem riječkoga Centralnog biroa za projektiranje (CBP) utemeljenoga 1948., koji je u svom sastavu imao brodograđevni i građevinski sektor. Iz brodograđevnog je dijela CBP-a izrastao → Brodoprojekt (sv. 1), dok je iz dijela koji se bavio projektima luka, prometnica, industrijskih i poslovnih zgrada izrastao Rijekaprojekt. Poduzeće se sastojalo od više odjela: arhitektura, niskogradnja, vodogradnja, konstrukterstvo, strojarstvo, elektrotehnika i geološko-geotehnički istražni radovi. Od tada uspješno posluje i realiziralo je velik broj projekata u zemlji i inozemstvu. Do 1993. dotadašnji su odjeli postali niz samostalnih privatnih poduzeća (Rijekaprojekt – Arhitektura, Rijekaprojekt – Vodogradnja, Rijekaprojekt – Prima nota, Rijekaprojekt – Inženjering, Rijekaprojekt – Geotehničko istraživanje, Rijekaprojekt – Energetika, Rijekaprojekt – Koning, Rijekaprojekt – Niskogradnja), od kojih su neka aktivna i danas. Godine 2001. poduzeće Rijekaprojekt – Niskogradnja promijenilo je ime u Rijekaprojekt. Ono nastavlja poslovanje poduzeća u području kapitalne državne infrastrukture kao što su autoceste, brze ceste, luke i lučki terminali. Djelatnost tog poduzeća obuhvaća projektiranje, konzalting, izradbu studija o utjecaju na okoliš i elaborata o zaštiti okoliša, izradbu studija izvedivosti, stručnih studija i ekspertiza, vođenje upravnog postupka, ishodovanje dozvola za građenje, nostrifikaciju i reviziju projekata, nadzor gradnje, i dr. Godine 2022. imalo je 40 zaposlenih.

Neki od najznačajnijih projekata u razdoblju od 1947. do 1990. bili su: brodogradilišta 3. maj (Rijeka), Viktor Lenac (Kostrena), Kraljevica, Uljanik (Pula), Trogir; luke Bakar – terminal za rasute terete, tankerska luka i ro-ro obala, Raša, Rijeka – kontejnerski terminal Brajdica, Gaženica (Zadar), Chahabar (Iran); terminal DINA Petrokemije (Omišalj); trajektna pristaništa Valbiska, Merag, Brestova, Porozina; sanacija obale u luci Bar (Crna Gora); riječka obilaznica; aerodrom Lošinj, autoceste i brze ceste. Od privatizacije, poduzeće bilježi projekte više dionica autocesta (A1, A4, A7, A8, A9) i državnih cesta s čvorištima, vijaduktima, mostovima, nadvožnjacima, podvožnjacima i tunelima, putnim prijelazima i uslužnim objektima, kao i terminala, gatova, pristaništa, obala, lukobrana luka od međunarodnog značaja u Rijeci, Bakru, Raši, Pločama, Zadru, Dubrovniku, industrijskih luka Urinj, Omišalj i Plomin, mnogobrojnih marina, brodogradilišta, trajektnih pristaništa i gradskih luka. Među najnovijim ostvarenjima ističe se željeznički tunel Brajdica u Rijeci (2020). U povijesti poduzeća mnogi su djelatnici ostavili traga, među kojima → Čedomir Benac, → Zdravko Bregovac, David Bunetta, Nikola Franković, Rene Golubović, Petar Jušnjevski, Raoul Komen, → Ninoslav Kučan, Marko Stipančević i dr.

Rockwool Adriatic d. o. o., poduzeće za proizvodnju, prodaju i distribuciju kamene vune sa sjedištem u Potpićnu u Istri. U vlasništvu je Rockwool A/S Danska i dio je međunarodne Rockwool grupe (osnovana 1909. u Hedehuseneu kraj Kopenhagena) koje se proizvodnja temelji na proizvodima dobivenima iz vulkanske stijene. Grupa na tri kontinenta (Europa, Azija i Sjeverna Amerika) ima 51 proizvodni pogon i posluje u više od 40 zemalja svijeta.

Poduzeće je osnovano 2004. Izgradnja tvorničkoga pogona u Istri započela je 2006., što je tada bilo najveće greenfield ulaganje u proizvodni pogon u Hrvatskoj. Probnu je proizvodnju započelo 2008., a tvornički je pogon službeno otvoren 2012. Tvornica se nalazi u sklopu poduzetničke zone Pićan jug (Pićan 1). Kamena sirovina dovozi se iz kamenoloma Radlovca kraj Orahovice. Kapacitet tvornice je 120 000 t kamene vune na godinu, proizvodi više od 600 različitih vrsta izolacijskih proizvoda namijenjenih primjeni u industriji ili zgradama. Proizvodi primarno služe za izolaciju kontaktnih i ventiliranih fasada, ravnih i kosih krovova, potkrovlja, podova, stropova, pregradnih zidova, akustičnih sustava, industrijsku i tehničku izolaciju, te protupožarnu konstrukcijsku zaštitu zgrada. Rockwool Adriatic proizvodi cirkularnu vunu koja se može reciklirati (od 2019. nudi uslugu recikliranja ostataka kamene vune u građevinarstvu) i ponovno rabiti bez gubljenja svojstava (može izdržati temperature više od 1000°C; ne gori i ne potiče gorenje). Svojom prodajnom mrežom, osim hrvatskoga, poduzeće pokriva tržišta Slovenije, BiH, Srbije i Crne Gore.

Proizvodi poduzeća korišteni su u mnogobrojnim istaknutim arhitektonskim projektima (npr. KBC Križine u Splitu, 2015; OB Karlovac, 2016; Planinarsko sklonište Skuta – Slovenija, 2016; Grand Park Hotel Rovinj, 2019; Centar za odgoj i obrazovanje Slava Raškaj u Zagrebu, 2021). Tvornica u Potpićnu proglašena je tvornicom s najboljim rezultatima u 2022. unutar Rockwool grupe. Poduzeće je uključeno u mnogobrojne projekte zajednice te aktivno surađuje sa školama, vrtićima, fakultetima, udrugama, institucijama i predstavnicima lokalne vlasti. Godine 2022. imalo je 162 zaposlenika, od toga većinu u tvorničkome pogonu u Potpićnu.

Podhorsky, Stjepan (Zagreb, 21. XII. 1875 – Zagreb, 13. IX. 1945), arhitekt, zapažen po mnogobrojnim realizacijama sakralne arhitekture u prvoj polovici XX. st.

Završio je 1896. Tečaj za obrazovanje graditelja pri Obrtnoj školi u Zagrebu (→ Škola primijenjene umjetnosti i dizajna; sv. 2) kao pripadnik skupine prvih apsolvenata tog tečaja. Već tijekom školovanja radio je u atelijeru → Hermana Bolléa, ravnatelja Škole. Godine 1905. završio je Specijalnu školu za arhitekturu na Akademiji likovnih umjetnosti u Beču. Nakon povratka u Zagreb, zajedno s → Viktorom Kovačićem, → Vjekoslavom Bastlom i → Edom Šenom bio je utemeljitelj Kluba hrvatskih arhitekata (1905) koji se smatra jednim od stupova hrvatskoga moderniteta na početku XX. st., a bio je i prvi predsjednik Kluba. Položivši državni ispit 1906., postao je ovlašteni civilni arhitekt. Nakon I. svj. rata 1918. imenovan je profesorom na Obrtnoj školi.

U duhu eklektičkoga historicizma s elementima kasne secesije izveo je niz zapaženih svjetovnih građevina u Zagrebu, među kojima se ističu stambena zgrada u Kukuljevićevoj 1 (1901), zgrada Srpske pravoslavne općine i škole u Bogovićevoj 7 (1907–09), stambena zgrada s ljekarnom Crvenom križu na uglu Ilice 79 i Kačićeve 2 (1908), zgrada Obrtnoga zbora (danas Obrtnički dom) na Mažuranićevu trgu 13 (1908–09), stambeno-poslovna zgrada u Ilici 118–120 (1909–10), stambena zgrada (danas Dom učenika srednjih škola A. G. Matoš) na Marulićevu trgu 6 (1919–22), stambeno-ugostiteljska zgrada (danas kazalište Mala scena) na uglu Medveščaka 2 i Grškovićeve 1 (1922–23), stambena zgrada u Domjanićevoj 15 (1929–30), Dom sv. Antuna (danas Zagrebačko gradsko kazalište Komedija) na Kaptolu 9 (1936–39), i dr. U Križevcima je izveo arkade židovskoga groblja i Hrvatski dom (1912–14).

Posvetivši se sakralnoj arhitekturi, konzervatorskim i restauratorskim zahvatima, nastojao je sačuvati umjetničku cjelinu pojedinih stilski heterogenih građevina: secesijska dogradnja crkve u Krašiću (1911–13); regotizacija crkava u Oštarijama (1901–02) i Križevcima (1912–13), te restauracija s elementima neoromanike i secesije crkve u zagrebačkim Šestinama (1909). Među njegovim se sakralnim novogradnjama ističu grkokatolička neobizantska crkva Blagovijesti u Strmcu Pribićkom (1911–13) te u starohrvatskom, predromaničkom duhu crkve u Tomislavgradu (1925–40), Sračincu (1925), Đurđevcu (1928–29), Maloj Bosni (Šebešić) kraj Subotice (1929–31), franjevačka crkva u Makarskoj (1921–31., 1939–43), crkve u Popovači (1935–38), Bihaću (1938., nakon razaranja u II. svj. ratu ostao samo zvonik), Đurmancu, (1939–42., zvonik izgrađen 1976). Projektirao je i mauzolej obitelji Halper-Radić u Krapini (1911) i obitelji Podhorsky na zagrebačkom Mirogoju (1929–33).

Radna grupa Zagreb, skupina arhitekata osnovana 1932. na poticaj → Ernesta Weissmanna; uz njega sačinjavali su je → Vlado Antolić, → Josip Pičman, → Josip Seissel, Viktor Duško Hećimović, Zvonimir Kavurić i Bogdan Teodorović.

Sudjelovala je na mnogim natječajima, izložbama i diskusijama, zastupajući uvijek etički stav autora. Na IV. izložbi skupine → Zemlja 1932. istupila je s potpuno novim stavovima, osobito s obzirom na stambene prilike na zagrebačkoj periferiji, pri čemu je, analizirajući srž urbane, komunalne, zdravstvene i socijalne problematike najnižih društvenih slojeva, dala sliku o gradu i njegovu građenju izvan priznatoga urbanog razvoja. S takvim je progresivnim pristupom 1933. na IV. kongresu u Ateni kao nacionalna sekcija za Jugoslaviju službeno primljena u članstvo međunarodne organizacije CIAM (Congrès internationaux d’architecture moderne), jednog od glavnih generatora urbanističke teorije i prakse od 1928–59., rad koje je bio usredotočen na formuliranje univerzalnog modela urbane reorganizacije. Prema uzoru Radne grupe Zagreb osnovano je više skupina i u drugim zemljama. Članovi skupine izradili su projekt paviljonskoga sklopa Poljoprivredno-šumarskoga fakulteta u Zagrebu (djelomično izveden 1932–40; I., II. i III. paviljon), kojim su anticipirali organski pristup arhitekturi.

Premda je djelovala tek nešto više od godine dana, sudjelovanje Radne grupe Zagreb u radu CIAM-a potvrda je njezine pripadnosti najznačajnijim europskim arhitektonskim krugovima i uključenosti u najaktualnija događanja u razdoblju između dvaju svjetskih ratova. Iako je socijalna osjetljivost tada bila jedna od glavnih značajki arhitekture, jedino je Radna grupa Zagreb na temelju iscrpnih analiza postojećih socijalno-ekonomskih uvjeta jasno definirala zahtjev za gradnju kvalitetnih stanova socijalno ugroženih slojeva primjenom suvremenih metoda, standardizacijom i industrijalizacijom građevne produkcije.

Prostoria d. o. o., poduzeće za proizvodnju dizajnerskog namještaja sa sjedištem u Svetom Križu Začretju. Tvornica namještaja počela je s probnim radom 2011. pod imenom Kvadra, a od 2015. djeluje pod današnjim imenom. Proizvodi ojastučeni namještaj (sjedeće garniture, garniture na razvlačenje, fotelje, taburei, naslonjači), stolice, barske stolice, stolove, stoliće, police, ležaljke, klupe, i dr. Uglavnom se koristi domaćim materijalima, osobito masivnim drvom, a većina proizvodnje odvija se unutar tvornice. Izvozi u više od 60 zemalja svijeta. Otvorila je salone u Zagrebu, Splitu, Rijeci, Beogradu, Berlinu, Chicagu, a nastupa na sajmovima u Milanu, Kölnu, Parizu. U 2024. zapošljavala je približno 200 radnika.

Poduzeće je orijentirano prema dizajnerskom namještaju prepoznatljiva suvremenog dizajna temeljenoga na zasadama modernizma. Razvija integrativni pristup i predstavlja suradničku platformu koja njeguje i potiče kontinuiranu razmjenu znanja i iskustava među svim sudionicima u proizvodnji namještaja. U posljednjih se desetak godina prometnula u glavnog pokretača i motivatora hrvatske scene produkt-dizajna. Realizirajući njihove zamisli, pomogla je etabliranju domaćih studija dizajna i pojedinaca, kao što su → Numen/For Use (Sven Jonke, Christoph Katzler, Nikola Radeljković – sjedeće kolekcije Buffa i Rei, naslonjači Polygon, Toggle, Oblique i Trifidae, stolice Oblikant, Bik i Dobra, sofe Revolve, zajedno s Ivanom Borovnjak i Robertom Bratović, Layout, Absent, Segment, Klaster, Combine i Fade, stolić Avet te kolekcije za vanjske prostore Osmo i Jugo), Grupa (Filip Despot, Ivana Pavić, Tihana Taraba – kolekcije Monk, 3-angle i Tinker, sofa Echo, stolica Piun i police Shtef), Neisako (Neven i Sanja Kovačić – kolekcije Up-Lift i Pil-low, naslonjač-ležaljka Kontrapunkt i vješalica Simetria), SMPDO (→ Simon Morasi Piperčić – kolekcije Strain i Rhomb te modularni sustavi Convert), Sanja Knezović (kolekcije Strain i Rhomb), → Studio 3LHD (kolekcije za vanjske prostore Umomoku i modularne police Shtef), Projectum (Lea Aviani – kolekcija Bavul), Studio RU:T (Tvrtko Bojić, Karla Paliska – sustav polica Knif), a surađuju i sa stranim dizajnerima (Layer – Benjamin Hubert iz Velike Britanije, Altherr Désile Park iz Španjolske, Meike Harde i Studio Böttcher Henssler Kayser iz Njemačke). Namještaj Prostorije rađen za poznatog naručitelja osnova je mnogobrojnih projekata uređenja prostora ureda, zračnih luka, hotela, domova i dr. koje potpisuju utjecajni arhitekti, otvarajući tako vrata primjeni totalnog dizajna.

Meštrović, Matko (Brna na Korčuli, 12. XI. 1933), povjesničar umjetnosti i društveni teoretičar, jedan od prvih teoretičara dizajna koji je afirmirao ulogu i važnost dizajnerskoga planiranja u industrijskoj proizvodnji.

Diplomirao je 1958. na Filozofskome fakultetu u Zagrebu, gdje je 1978. doktorirao disertacijom Teorija dizajna. Na studijskom boravku bio je u Parizu 1961. te na više američkih sveučilišta 1969–70. Javno djelovanje započeo je 1956. kao likovni kritičar. Od 1964. radio je u → Centru za industrijsko oblikovanje na promicanju metodologije i prakse dizajna u nas, a od 1969. na Radioteleviziji Zagreb. Od 1987. do 1992. bio je direktor Zavoda za kulturu Hrvatske. Sudjelovao je u osnivanju interdisciplinarnog i interfakultetskog → Studija dizajna Sveučilišta u Zagrebu 1989., gdje je od 1991. predavao. Od 1993. do umirovljenja 2003. bio je znanstveni savjetnik u Ekonomskom institutu u Zagrebu. Bio je član umjetničke skupine Gorgona te jedan od osnivača i glavnih teoretičara međunarodnoga umjetničkog pokreta nove tendencije (1961). Njegovi radovi, koji uključuju velik broj kritika, eseja, znanstvenih i stručnih članaka te desetak autorskih knjiga, obuhvaćaju interdisciplinarnu kritičku teoriju, kritiku umjetnosti, teoriju dizajna i kritičko-teorijsko promišljanje tehnologije i medija. Među knjigama ističu se Od pojedinačnog općem (1967), Metodologija industrijskog dizajna (1968), Obrisi bez obrasca (1978), Teorija dizajna i problemi okoline (1980), Svijet, svijest i zavisnost (1983), Roba i sloboda (1995), Vrijeme zbilje (2002), Prema novom usmjerenju (2011), Razgovori sa mnom (2024), i dr. Sudjelovao je u uspostavljanju vizualnog identiteta Radiotelevizije Zagreb početkom 1970-ih. Bio je glavni urednik časopisa Dizajn (1968–69) te član uredništva časopisa Bit International (1968–72). Dobitnik je Nagrade Hrvatskoga dizajnerskog društva za životno djelo (2018).

Medak, Damir (Dubrovnik, 19. VIII. 1968), geodet, stručnjak za geomatiku i geoinformatiku.

Diplomirao je 1993. na → Geodetskome fakultetu u Zagrebu, a doktorirao 1999. na Tehničkom sveučilištu u Beču (TU Wien). U Zavodu za višu geodeziju Geodetskoga fakulteta zaposlio se 1993., a od 2005. djeluje u Zavodu za geomatiku (Katedra za geoinformatiku). Od 2012. redoviti je profesor. Predaje kolegije Baze podataka, Baze prostornih podataka, Analiza prostornih podataka, Modeliranje geoinformacija, Mobilna izmjera i GIS, Programsko inženjerstvo u geomatici i Programiranje u geoinformacijskim sustavima. Bio je prodekan (2005–07., 2009–11., 2019–23) te dekan Fakulteta (2015–19). U sklopu svog znanstvenoistraživačkog rada bavio se geoinformatikom i geomatičkim inženjerstvom u zaštiti okoliša, provodio je prostorno-vremensku analizu podataka prikupljenih mrežom senzora u šumskom ekosustavu te metodama strojnog učenja u geoinformatici i daljinskim istraživanjima. Član je HATZ-a (od 2004), Znanstvenog vijeća za promet pri HAZU-u (od 2014) i Vijeća Tehničkog područja Sveučilišta u Zagrebu (od 2015). Glavni je urednik časopisa → Geodetski list (od 2005).

Margeta, Jure (Osijek, 6. VI. 1950), građevinski inženjer, stručnjak za gospodarenje vodnim sustavima.

Diplomirao je 1974. te doktorirao 1983. disertacijom Određivanje optimalne zaštite vodotoka od zagađenja primjenom linearnog programiranja i simulacije (mentor → S. Tedeschi) na Građevinskome fakultetu u Zagrebu. Radio je u poduzeću Teh-projekt u Rijeci (1974–78) te od 1978. na Fakultetu građevinskih znanosti (tada u sastavu Građevinskog instituta iz Zagreba, danas → Fakultet građevinarstva, arhitekture i geodezije) u Splitu; redoviti je profesor od 1991. Predavao je kolegije Vodoopskrba i kanalizacija, Zaštita voda, Hidrotehnički sustavi, Planiranje vodnih resursa, Primjena sistemskog inženjerstva u gospodarenju vodama. Bio je predstojnik Zavoda za hidrotehniku (1984), pročelnik Katedre za sanitarnu hidrotehniku (1991–2004) i Katedre za gospodarenje vodama i zaštitu voda (2005–20) te prodekan (1991–2000) Fakulteta. Umirovljen je 2020. Bio je gostujući profesor na Colorado State University u Fort Collinsu (1988), građevinskim fakultetima u Sarajevu (1999., 2005–06) i Mostaru (2003–06) te Geotehničkome fakultetu u Varaždinu (2010–15).

U svom se znanstvenom i stručnom radu najviše bavio upravljanjem vodama i urbanim vodnim sustavom te tekućim i krutim otpadom urbanih cjelina, problemom pročišćavanja otpadnih i oborinskih voda i kulturnim nasljeđem u hidrotehnici. Autor je izdanja Opskrba vodom, 1 (1985), A što mogu građani? (s M. Baučić, 2019), Plan upravljanja obalnim područje grada Kaštela (s M. Baučić, 2019), udžbenika Kanalizacija (1990), Osnove gospodarenja vodama (1992), Kanalizacija naselja (1998., 2009), Oborinske i otpadne vode (2007), Vodoopskrba naselja (2010), Upravljanje krutim komunalnim otpadom (2017). Suautor je nekoliko patenata solarnih hidroelektrana (sa Z. Glasnovićem). Član je HATZ-a od 2015. Od 2020. je professor emeritus Sveučilišta u Splitu.

Lavčević d. d., građevinsko poduzeće za graditeljski inženjering i izgradnju sa sjedištem u Splitu, osnovano 1948. kao vojno građevinsko poduzeće Ivan Lučić Lavčević. Specijalizirano je za potrebe visokogradnje, niskogradnje te gradnje pomorskih objekata.

Osim niza vojnih objekata poduzeće je izgradilo stambena naselja te industrijske i objekte opće namjene. U Splitu su izgrađena naselja Sućidar, Bol, Split III, Visoka, Pujanke i Žnjan, industrijski objekti u → Brodosplitu (sv. 1), → Jugoplastici (sv. 2), → Dalmastroju (sv. 1), tvornicama cementa Prvoborac, Antiša Vučić i 10. kolovoza (→ CEMEX Hrvatska), zatim lučka skladišta, Vinski podrum, robne kuće, Vojno-medicinski centar, Onkološki dispanzer te osnovne i srednje škole. U Zadru su izgrađena stambena naselja Križ, Baldekin i Šubićevac, Remontni zavod te industrijski objekti tvornice Vlado → Bagat (sv. 1). Izgrađen je spomenik Galebovo krilo u Podgori, robna kuća u Trogiru, obala u Segetu i Kaštel Sućurcu, stambeni objekti u Pločama i Kninu, brodogradilište u Korčuli i Veloj Luci. Poduzeće je među prvima bilo angažirano na obnovi i gradnji Skoplja i Banje Luke nakon potresa. Od 1965. Lavčević je duž jadranske obale gradio hotele – Iž u Zadru, Medena u Trogiru, Lav, Split, Marjan i Duilovo u Splitu, Soline u Brelima, Dalmacija i Meteor u Makarskoj, Neptun i Jadran u Tučepima, Dubrovački Vrtovi Sunca u Orašcu, Lapad u Dubrovniku, Kupari, Goričina 2 i Grand u Kuparima, Maslina i Liburna u Korčuli, Slavija u Hvaru, Elaphusa, Borak i Bretanida u Bolu na Braču, paviljone u Murteru i Vodicama, naselje Valdanos kraj Ulcinja, te vojno odmaralište u Baškom polju. Prvi posao u inozemstvu bila je gradnja tvornice opeke i crijepa u Gvineji (1961–63), slijedili su poslovi u SR Njemačkoj, Libiji, SSSR-u, Čehoslovačkoj i Iraku.

Do 1973. poduzeće je bilo organizirano u sektore (tehnički, financijski i opći) i radne jedinice (gradilište i pogoni), potom su se gradilište i pogoni transformirali u OOUR-e, dok su se sektori organizirali u OOUR Zajedničke službe. S građevinskim poduzećima → Konstruktor, Melioracija, Pomgrad (→ Pomgrad Inženjering) i Tehnogradnja potpisan je 1976. sporazum o udruživanju u SOUR 25. maj, radi razvijanja dodatnih specijalizacija djelatnosti, zajedničkog nastupa na tržištu, razvijanja i organiziranja pratećih djelatnosti i dr. Poduzeće je privatizirano 1992., kada je zapošljavalo približno 2500 radnika. Daljnjim restrukturiranjem 1994. osnovano je 12 društava s ograničenom odgovornošću.

U razdoblju nakon 2000-ih poduzeće je među ostalim izgradilo proizvodne pogone poduzeća Aluflexpack novi u Drnišu, → LTH Metalni lijev (sv. 1) u Benkovcu, → Sardina (sv. 2) u Postirama, vijadukt Mokrice, novu Opću bolnicu u Puli, Opću bolnicu u Zaboku, Sveučilišnu knjižnicu u Splitu, sportsku dvoranu Višnjik u Zadru, smještajnu građevinu Vukovar u Zagrebu. Danas se poduzeće bavi poslovima klasičnoga građenja stambenih, industrijskih, turističkih i drugih objekata, montažnom gradnjom, realizacijom objekata po sustavu »ključ u ruke«, te proizvodnjom betona, betonskih poluproizvoda, montažnih elemenata, proizvoda od kamena, armature te pruža usluge graditeljskog inženjeringa. Grupu Lavčević čine povezana društva: dionička Lavčević i Lavčević nekretnine, te s ograničenom odgovornošću Lavčević Inženjering, Lavčević Montažni elementi, Lavčević Hotelijerstvo, Lavčević Mehanizacija, Lavčević Zadar, Lavčević Šibenik, Pomgrad gradnja i Turistički cvijet.

Monting → Zagreb-Montaža d. o. o.

moderna arhitektura i urbanizam, naziv za arhitektonsko i urbanističko stvaralaštvo prve polovice XX. st. koje je odbacilo historicizam i secesiju te se u teoriji i praksi priklonilo načelima funkcionalizma, konstruktivizma i niza usporednih umjetničkih smjerova.

Moderna arhitektura, općenito prihvaćena 1920-ih, imala je svoje preteče u purističkom funkcionalizmu Adolfa Loosa, kao i radovima Tonyja Garniera, Augusta Perreta, Petera Behrensa i Franka Lloyda Wrighta. Odlučan je bio razvoj tehnologije armiranoga betona, koji je omogućio slobodnu kreaciju prostora moderne. Središnja osoba moderne Le Corbusier (Charles Édouard Jeanneret) u svom časopisu L’Esprit nouveau objavio je 1923. tekst Prema novoj arhitekturi (Vers une architecture) u kojem je formulirao koncepcijski dualizam: ispunjavanje funkcionalnih zahtjeva empirijskim formama i s druge strane potreba za apstraktnim elementima, koji se obraćaju našim osjećajima i intelektu. Godine 1926. Le Corbusier je proklamirao pet točaka nove arhitekture: stupovi (piloti) na kojima počiva građevna masa; slobodni tlocrt, omogućen skeletnom konstrukcijom; slobodno pročelje; neprekinute prozorske trake; krovna terasa. U urbanističkim projektima Suvremeni grad (Ville Contemporaine, 1922) i Plan Voisin za Pariz (Plan Voisin pour Paris, 1925) radikalno je prekinuo s urbanizmom trgova i ulica, što se dalje razvijalo u radu kongresa CIAM-a (Congrès internationaux d’architecture moderne: Međunarodni kongresi moderne arhitekture). Djelo jednog od najvažnijih protagonista moderne arhitekture Ludwiga Miesa van der Rohea odlikuje se kristalnom jasnoćom konstrukcije i razvojem slobodnoga tlocrta. Važno je bilo djelovanje arhitektonsko-umjetničke škole Bauhaus u Weimaru i Dessauu od 1919. do 1933., kada ju je nacistička vlast zabranila. Njezini čelnici Walter Gropius i M. van den Rohe emigrirali su u SAD, gdje su ostvarili izvanredne arhitektonske i sveučilišne karijere. Razvoju moderne arhitekture pridonijeli su koncepti i radovi ruskih avangardnih umjetnika i arhitekata kao što su Kazimir Maljevič, Eliezer Markovič Lisicki, Vladimir Jevgrafovič Tatljin, Konstantin Stepanovič Melnikov, braća Leonid, Viktor i Aleksandar Vesnin.

Hrvatska moderna od 1928. do 1941.

Hrvatski modernizam počiva na solidnom temelju otvaranja puta austrijskih arhitekata Otta Wagnera i Adolfa Loosa prema novom građenju, koji su posredovali bečki studenti → Viktor Kovačić i → Hugo Ehrlich. Osim iz Beča saznanja o europskim arhitektonskim kretanjima dolazila su i iz drugih središta – mjesta školovanja hrvatskih arhitekata: Dresdena, Berlina, Graza, Praga. Tek nakon propasti Austro-Ugarske i osnutka nove države Kraljevine SHS prvi put su se od 1919. arhitekti mogli školovati u domovini, na zagrebačkoj Visokoj tehničkoj školi (od 1926. → Tehnički fakultet; sv. 4), koje su prvi profesori bili arhitekti školovani u Beču: → Edo Šen, H. Ehrlich i V. Kovačić. Kontinuum srednjoeuropskoga kulturnog kompleksa trajao je do sredine 1920-ih, kada se paradigma promijenila u smislu orijentacije prema Parizu, tzv. frankfurtskoj školi i nizozemskom funkcionalizmu. Istodobnost hrvatskoga modernizma u odnosu na europski poticalo je djelovanje hrvatskih arhitekata s prvacima modernoga pokreta: A. Loosom, Hansom Poelzigom, Le Corbusierom, P. Behrensom, Josefom Hoffmannom. Izvor informacija, osim osobnih kontakata, bile su izložbe, posebice izložba moderne čehoslovačke arhitekture održana u Zagrebu 1928.

Najintenzivniji primjer suradnje bila je ona između A. Loosa i → Zlatka Neumanna 1919–25. u Beču, potom do 1927. u Parizu u okviru projekta glasovite vile Tzara. Neumann nije bio samo najangažiraniji promicatelj Loosove misli već je njegova načela primjenjivao i u vlastitu radu. Prostorni plan (Raumplan) ostvario je kod zagrebačkih kuća Deutsch i Rosinger te vile Friedländer u Varaždinu, a za vilu u zagrebačkoj Petrovoj ulici očita je referenca bila vila Tzara. Za razvoj moderne u Hrvatskoj vrlo je važna bila i suradnja → Jurja Neidhardta s P. Behrensom (1930–32) i Le Corbusierom (1932–36). Jedina Neihardtova realizacija u Hrvatskoj je sklop Nadbiskupskog sjemeništa na zagrebačkoj Šalati (1929) – kompleksni i zreli rad tada mladog arhitekta. Potkraj 1930-ih Neidhardt je otišao u Sarajevo te je tijekom vremena Le Corbusierove postulate transformirao u mnogim arhitektonskim i urbanističkim realizacijama. Istodobno je sudjelovao na natječajima u Hrvatskoj koji su, iako najčešće nerealizirani, ipak bili važan dio korpusa moderne. Protagonisti modernoga pokreta međuratnoga razdoblja nastavili su svoj kreativni i pedagoški rad do kasnih 1960-ih te je tako ostvaren čvrsti kontinuitet moderne.







Zagreb kao jedno od vodećih zbivališta moderne arhitekture

U novoj državi Kraljevini SHS (od 1929. Kraljevina Jugoslavija) grad Zagreb imao je važnu ulogu u područjima industrije, trgovine i bankarstva, što je pogodovalo naglom porastu stanovništva te procvatu građevinske djelatnosti, od stanogradnje do obrazovnih i zdravstvenih ustanova. Početkom 1920-ih investitori i žiriji javnih natječaja su još uvijek preferirali eklekticizam i uporabu klasičnih elemenata. Na dva važna međunarodna natječaja u tom razdoblju pobijedili su eklektični projekti. Na natječaju za Zagrebačku burzu pobijedio je V. Kovačić s projektom koji je pokazivao jasan odnos prema antici. Prva nagrada za projekt hotela Esplanade u Zagrebu dodijeljena je 1922. eklektičnom projektu Otta Rehninga iz Berlina, dok je realizacija bila povjerena domaćem arhitektu → Dionisu Sunku. Bez nagrade ostao je A. Loos, čiji je projekt imao jasno definirane volumene bez ikakvih ukrasnih elemenata.







Deset godina kasnije novo građenje bilo je potpuno prihvaćeno. Za prodor modernizma bilo je značajno školovanje na → Arhitektonskom odjelu Akademije likovnih umjetnosti u Zagrebu, osnovanom 1926. istodobno sa školom za arhitekturu i oblikovanje Bauhaus u Dessauu. Osnivač i voditelj odjela → Drago Ibler, koji se tada upravo vratio iz Poelzigova atelijera u Berlinu, zastupao je Le Corbusierove ideje. Iblerovi studenti poput → Stjepana Planića, → Mladena Kauzlarića, → Lavoslava Horvata, → Drage Galića, → Nevena Šegvića i → Zvonimira Požgaja stvarali su sve do 1960-ih. Iblerova škola temeljila se na načelu radionice slobodnih stvaratelja. Iako je nastava na zagrebačkome Tehničkome fakultetu bila tradicionalnija, studenti su također postali progresivni modernistički arhitekti; među njima istaknuli su se → Ernest Weissmann, → Josip Pičman, → Josip Seissel i → Milovan Kovačević, orijentirani prema idejama Bauhausa i CIAM-a.

Prema riječima arhitekta i teoretičara arhitekture → Andre Mohorovičića u radu zagrebačke škole prevladava logika funkcionalne analize, jasnoća konstruktivnog rješavanja i kvalitetna dispozicija prostora i korpusa. Međutim, djela arhitekata zagrebačke škole daleko nadilaze spomenuta svojstva u smislu nematerijalnih, doživljajnih vrijednosti. Te su vrijednosti proizišle iz obzira prema povijesnim, prirodnim i društvenim uvjetima mjesta, ali i iz subjektivnih kreativnih potencijala pojedinih arhitektonskih osobnosti. Središnja osoba bio je Ibler kao učitelj, stvaratelj, društveno aktivan intelektualac, a njegov je rad objedinjavao apstraktna načela moderne i lokalne, gotovo vernakularne elemente. Dok je kod urbane stambene zgrade Wellisch u Zagrebu (1930) primjenjivao Le Corbusierovih pet točaka nove arhitekture, kod vile Robić u uvali Bon Repos na Korčuli (1933) pokazao je obzir i bliskost prema lokalnom načinu građenja.







Dugotrajan, originalan opus S. Planića sadržava ključne objekte hrvatske moderne: zgradu društva Napredak (1935–37), poslovnu zgradu koja sa svojom dinamičnom eliptičnom formom predstavlja važan urbani akcent zagrebačkoga Donjega grada, i vilu Fuhrmann (1935), jedan od najoriginalnijih radova zagrebačke moderne nastao iz obzira prema životnim potrebama investitora. Arhitekt J. Pičman intenzivno je radio na svojim briljantnim projektima: dogradnji kavane Kontinental u Sušaku (1929), Umjetničkom domu u Zagrebu (1930), palači Banovine u Splitu (1930) te Narodnom domu u Sušaku realizaciju kojega nije imao snage dočekati. Nakon njegove smrti projekt je 1936. realizirao → Alfred Albini, čija je kuća Arko (1940) na zagrebačkome Gornjem gradu do danas ostala primjer gradnje u povijesnom kontekstu.

























Hrvatska moderna ima i svoj Weissenhof − naselje urbanih višestambenih vila u Novakovoj ulici u Zagrebu, građeno 1930–40. U urbanističkom, a djelomično i arhitektonskom pogledu izgradnju naselja kontrolirao je Gradski građevni odjel, a među autorima pojedinih vila bili su istaknuti arhitekti M. Kauzlarić, → Stjepan Gomboš, → Slavko Löwy, → Bogdan Petrović i dr. Velik dio opusa moderne arhitekture odnosi se na obiteljske kuće, što je razumljivo s pozicije investitora koji su bili skloni prekinuti s tradicijom, kao i s pozicije arhitekata radi veće stvaralačke slobode i neposrednijega odnosa s korisnicima. Prvi objekt izgrađen u smislu novoga građenja bila je obiteljska vila Pfeffermann u zagrebačkoj Jurjevskoj ulici (1928., poslije pregrađena do neprepoznatljivosti) arhitekta Marka Vidakovića. Među prvim ostvarenjima moderne bio je i Veslački klub na Savi (1928–31) → Antuna Ulricha, studenta i suradnika J. Hoffmanna. S. Planić projektirao je više desetaka obiteljskih kuća koncepti kojih su bili uvjetovani načinom života i potrebama korisnika. Među mnogobrojnim vilama izgrađenima u zagrebačkim ozelenjenim četvrtima ikonički status imaju skulpturalno oblikovana vila Deutsch arhitekta → Frane Cote (1937) te kuća Blažeković D. Iblera (1936–37), sinteza moderne apstraktnosti i rustikalne vernakularnosti. Na obali i na otocima protagonisti moderne poput D. Galića, → Kazimira Ostrogovića, A. Albinija, M. Kauzlarića i D. Iblera gradili su također okolišu primjerene vile i hotele. Na dubrovačkom području značajna je bila djelatnost → Nikole Dobrovića 1930–40. Uz nekoliko vila osobito je zanimljiv Grand hotel na otoku Lopudu (1936) pri kojem je primijenjen motiv kuće-broda kao i Le Corbusierovih pet točaka nove arhitekture.

























Važan je doprinos zgradama za obrazovanje, kako u arhitektonskom tako i u programskom smislu, dao → Ivan Zemljak svojim školama u Zagrebu na Selskoj cesti i na Jordanovcu (obje 1930–31). Pritom je bilo važno njegovo bavljenje Le Corbusierovim idejama, ali i nizozemskim funkcionalizmom Jacobusa Johannesa Pietera Ouda. Jasnoćom dispozicije i primjerenom funkcionalnošću ističe se i arhitektura Tehničkoga fakulteta M. Kovačevića (1940). Dva primjera sakralne arhitekture, kapelica Majke Božje Sljemenske na Sljemenu povrh Zagreba → Jurja Denzlera (1931) i crkva Gospe od Zdravlja u Splitu L. Horvata (1936), pokazuju svu širinu i specifičnost hrvatske moderne. Sljemenska kapelica u šumi organski je oblikovan objekt izgrađen od lokalnoga zelenog škriljevca, dok je splitska crkva elegantni, reducirani objekt s trijemom koji nose jednostavni visoki stupovi. Objekt tako ostvaruje odnos s gradom nastalim od antičke palače.



















Natječaji i udruge

Nakon 1929. organizirani arhitektonski natječaji svjedoče o prihvaćanju ideja novoga građenja. Izložbe natječajnih radova imale su važnu ulogu u formiranju svijesti o arhitekturi kao važnom elementu kulture. Rušenjem Zakladne bolnice (1927–31) na jugozapadnom uglu Jelačićevog trga u Zagrebu nastalo je vrijedno građevinsko zemljište za koje je Gradsko poglavarstvo raspisalo općejugoslavenski natječaj. Dodijeljene su četiri jednakovrijedne nagrade (D. Ibler, M. Kovačević, → Zdenko Strižić i D. Sunko), te dva otkupa (J. Pičman s J. Seisselom i S. Planićem). Projekti su pokazivali velegradski karakter multifunkcionalnoga gradskog bloka. Avangardnošću se ističe projekt E. Weissmanna i njegovih kolega iz Le Corbusierova ureda Kunija Maekawe i Normana Ricea – prizemlje kao javni pješački prostor, slobodnostojeći objekti na stupovima sa skeletnom konstrukcijom i slobodnim pročeljima; bila je riječ o izravnom prijenosu Le Corbusierovih ideja. Realizaciju kompleksa odredila je parcelacija gradskoga građevinskog ureda; ostvaren je javni pasaž, a pojedine objekte projektirali su tada ugledni arhitekti. Nije realiziran natječaj za Zakladnu kliničku bolnicu na zagrebačkoj Šalati 1931. Jednu od tri jednakovrijedne nagrade osvojio je E. Weissmann projektom koji je postao prava ikona moderne, a pokazuje dodavanje jednotraktnih objekata sa skeletnim konstruktivnim sustavom koji omogućuje slobodna ostakljena pročelja. Unatoč Weissmannovu angažmanu za ekonomično usmjeren funkcionalizam, projekt ipak pokazuje visoki stupanj estetizacije. Na istome natječaju sudjelovao je i mladi Alvar Aalto, no bez plasmana. Godine 1932. raspisan je natječaj za multifunkcionalni kompleks radničkih ustanova na području ciglane u Zagrebu. Projekti su pokazivali različite faze razvoja modernizma – od simetrične dispozicije blokova (Selimir i → Zoja Dumengjić) do kompozicije diferenciranih, slobodno komponiranih volumena (→ Radna grupa Zagreb).













Porast stanovništva u gradovima, osobito u Zagrebu, doveo je, zbog odsutnosti širih programa socijalne stanogradnje, do pojave epidemija zaraznih bolesti, osobito tuberkuloze vezanih uz nehigijenske stambene uvjete. Empatični, socijalno angažirani arhitekti udružili su se 1929. s umjetnicima u → Udruženje umjetnika Zemlja. Vodeći protagonisti bili su slikar Krsto Hegedušić (blizak pokretu nova stvarnost) i arhitekt D. Ibler, autor manifesta skupine. Članovi skupine bili su i arhitekti L. Horvat, M. Kauzlarić i S. Planić. Osim u Zagrebu skupina je izlagala u Beogradu, Parizu i Sofiji. Njihovu sedmu izložbu u zagrebačkom Umjetničkom paviljonu 1935. zabranila je policija, a zatim je bila zabranjena i djelatnost skupine.

Radna grupa Zagreb, članovi koje su bili → Vlado Antolić, Dušan Hećimović, Zvonimir Kavurić, J. Pičman, J. Seissel, Bogdan Teodorović i E. Weissmann, djelovala je 1932–34. U središtu njezina angažmana bila je socijalna dimenzija arhitekture i urbanizma. Projektirala je i izvela Poljoprivredno-šumarski fakultet u Zagrebu (djelomično izveden 1932–40; I., II. i III. paviljon). Sudjelovala je i u radu Kongresa CIAM-a 1933. u Ateni, gdje su je kao zemaljsku skupinu zastupali E. Weissmann i V. Antolić. Predstavili su demokratičniju varijantu Atenske povelje.

Moderni pokret u Dalmaciji, Istri i Rijeci

Rapalskim ugovorom 1920. gradovi Zadar i Rijeka te Istra i otoci Cres, Lošinj, Lastovo i Palagruža pripali su talijanskoj državi. Stoga je administrativni centar za Dalmaciju premješten iz Zadra u Split, što je potaknulo razvoj gospodarstva i građevinske djelatnosti. Tijekom 1920-ih u Split su se vratili arhitekti sa studija u Pragu (središte novoga građenja) i Parizu (→ Emil Ciciliani) te sa zagrebačkoga Tehničkoga fakulteta. Najveći udio činili su praški studenti poput → Fabijana Kaliterne, → Helena Baldasara i → Budimira Pervana kao i češkoga arhitekta → Josipa Kodla. Uz višestambene zgrade i obiteljske vile izgrađeni su javni objekti, među ostalima gimnazija na Lovretu (E. Cicilliani, 1940), Burza rada (H. Baldasar i E. Ciciliani, 1934–38), zgrada Primorske banovine (→ Vladimir Turina, Nikola Despot, Vid Vrbanić, 1938–40). Zagrebački arhitekt L. Horvat autor je već spomenutoga zapaženoga crkvenog objekta Gospe od Zdravlja (1937), kao i kirurškoga paviljona bolnice na Firulama (1940). U tom je razdoblju na tom prostoru novo građenje bilo potpuno prihvaćeno, pri čemu je splitska moderna posjedovala određenu autonomnost u odnosu na istodobnu zagrebačku.







Kako su Istra i Rijeka te otoci Cres, Lošinj i Lastovo bili su dio talijanske države do 1943., građevinska je aktivnost toga doba pripadala korpusu talijanske arhitekture u rasponu od racionalizma (l’architettura rationale), predvodnik kojega je bio Giuseppe Terragni, do klasicističko-nacionalističkoga stila Marcella Piacentinija. Kao dio plana Mussolinijeve vlade o osnivanju novih gradova izgrađeni su grad Raša (1936–37) i rudarsko naselje Podlabin (1940–42).

Talijanski arhitekt Gustavo Pulitzer Finali projektirao je Rašu kao funkcionalan grad s određenim identifikacijskim karakterom (1936–37). U Puli se ističe zgrada pošte arhitekta Angiola Mazzonija (1930). Iz talijanske epohe riječke arhitekture ističu se Riječki neboder milanskog arhitekta Umberta Nordija (1939) i crkva sv. Romualda riječkog arhitekta Brune Anghebena (1928–34). U svega desetak godina protagonisti modernoga pokreta u Hrvatskoj ostvarili su raznolik, specifičnim uvjetima primjeren arhitektonski korpus istodoban europskim procesima.







Hrvatska moderna od 1945. do 1970.

Radikalnom promjenom društvenoga uređenja nakon II. svj. rata arhitektonska je djelatnost doživjela korjenite promjene u arhitektonskom i programskom smislu. Tijekom opće kolektivizacije privatni su arhitektonski uredi bili pretvoreni u državne, uz rijetke iznimke ureda atelijerskoga tipa. Međutim, način projektantskoga promišljanja nije se promijenio jer su protagonisti moderne, među ostalima S. Planić, M. Kauzlarić, J. Denzler, → Lovro Perković, N. Šegvić, K. Ostrogović, D. Galić, V. Turina, J. Seissel i A. Albini, nastavili sa svojim arhitektonskim i pedagoškim djelovanjem. Rani prekid jugoslavenskoga političkog vodstva sa Sovjetskim Savezom 1948. očuvao je umjetnost i arhitekturu od retrogradnosti socijalističkoga realizma.

Prvih poslijeratnih godina građevinska djelatnost bila je usmjerena prije svega na obnovu ratom oštećenih sela i gradova, a nedovoljno razvijeno gospodarstvo patilo je od oskudice građevnih materijala pa veći arhitektonski zahvati nisu bili mogući. Obnovi savezničkim bombardiranjem znatno oštećene gradske jezgre prišlo se organiziranjem arhitektonskoga natječaja koji je donio više divergentnih prijedloga. Konačno je renovacija izvedena prema Provedbenom urbanističkom planu arhitekta → Brune Milića, kojim je sačuvana antikna osnova grada. Procesi industrijalizacije, osobito u Zagrebu i Splitu, uzrokovali su znatan priljev stanovništva pa time i veliku potrebu za stanogradnjom. U Splitu su se prema projektima Urbanističkoga biroa organizirala nova stambena naselja od longitudinalnih lamela i stambenih tornjeva s nužnom infrastrukturom. Ta su naselja na dotadašnjoj periferiji poznata pod imenom Split 2.

Kako je Zagreb i u novoj državi imao poziciju gospodarskog središta, dotadašnji Zagrebački zbor izgrađen prema projektu → Marijana Haberlea (1949) više nije odgovarao rastućim potrebama. Tako je 1956. prvi put napravljen korak preko rijeke Save izgradnjom Zagrebačkoga velesajma. Prostorni koncept potječe od M. Haberlea i → Božidara Rašice, dok su arhitektonski briljantne paviljone osim Haberlea i Rašice projektirali još → Miroslav Begović i → Ivan Vitić. Zagrebački velesajam bio je poticaj za daljnju građevinsku djelatnost preko Save – za Novi Zagreb izgradnja kojega je trajala od 1957. do 1970-ih. Već u natječaju za regulatornu osnovu 1930. u mnogim projektima bio je predviđen razvoj grada preko rijeke. Pojedina naselja (mikrorajoni) građena su kao »slobodni volumeni u zelenilu«, omeđena brzim cestama i opskrbljena potrebnom infrastrukturom. Na planiranju Novoga Zagreba radili su urbanisti → Zdenko Kolacio, → Mirko Maretić i → Josip Uhlik. Izgradnja se velikim dijelom oslanjala na prefabriciranu tehnologiju gradnje, pri čemu se posebice isticao istraživački i inovativni rad arhitekta → Bogdana Budimirova.



















Radikalnu promjenu u izgradnji novih naselja predstavlja Split 3, pri izgradnji kojega su se napustila modernistička načela CIAM-a u korist urbanijih stambenih ulica s integracijom raznih programa. Na natječaju 1968–69. pobijedili su ljubljanski arhitekti Vladimir Braco Mušič, Marjan Bežan i Nives Starc, a izgradnja je započela 1970. Pojedine stambene ulice projektirali su splitski arhitekti → Dinko Kovačić, → Frano Gotovac i → Ivo Radić.

Hrvatska arhitektura 1950-ih i 1960-ih na neki je način bila oživljavanje »zlatnog doba« 1930-ih, ali drugim sredstvima i u drugom društvenom kontekstu. Pojedini arhitekti djelovali su autonomno pa se uvidom u njihove opuse može dobiti slika višeslojnosti kasnoga zrelog modernizma.

I. Vitić, prema riječima Aleksandra Lasla, korak, pa i više ispred svog vremena i zapravo potpuno sam u kolektivističkom okruženju, pritom žestoki nonkonformist, ostvario je najmanje četiri antologijska rada koji pripadaju samom vrhu hrvatske arhitekture. Paviljon 40 Zagrebačkoga velesajma (1957) ekspresivni je, gotovo lebdeći građevni korpus nastao iz logike konstrukcije (konstruktor → Krunoslav Tonković). Domom JNA u Šibeniku (1961) intervenirao je u povijesno tkivo oslonivši novi stakleni korpus na srednjovjekovne gradske zidine. Naborana konstrukcija krova omogućuje slobodu pročelja i unutarnjih prostora. Isti konstruktivni postupak primijenio je i pri gradnji Doma JNA u Komiži (1961). Tema njegova istraživanja u oba je primjera utopijski, arhaični arhitektonski prostor šatora. Stambenim kompleksom u zagrebačkoj Laginjinoj ulici (1962) dispozicijom volumena stvorio je urbani »void« – javni trg, dok je mondrianska fasada objekta pomicanjem grilja u stanju stalne promjene.







Osobito visoku razinu kvalitete u području stanogradnje ostvario je D. Galić u tri stambena objekta u Zagrebu. Slobodnostojeći blok uz Vukovarsku ulicu (1954–57) osim što ispunjava Le Corbusierovih pet točaka, predstavlja i varijantu amblematskoga projekta Unité d’habitation u smislu »drukčijega ponavljanja«. U okviru toga tlocrti dvoetažnih stanova potpuno su različiti i autonomni. U interpolaciji na Svačićevu trgu uz kuću Slaveks V. Kovačića, Galić je primijenio metodu kontrasta. Na mirnu Kovačićevu fasadu s tek nekoliko antičkih akcenata odgovorio je kompleksnim višeslojnim fasadnim platnom.



















Remek-djelo N. Šegvića smiona je interpolacija na splitskom Peristilu, središtu antičke palače. Ostakljeno prizemlje poslovne zgrade (1961–64) otvara pogled na rimske arheološke ostatke, dok je afirmacijom moderne arhitekture poduprta stalna transformacija palače u grad. Šegvićeve škole u Kumrovcu (1955) i Visu (1964) sinteze su racionalnoga modernizma i elemenata autohtone gradnje.

V. Turina bio je arhitekt vizionar čiji su svi projekti nadišli svoje doba, kako je istaknuo → Boris Magaš, njegov suradnik na natječajnom projektu kazališta u Zenici (1962) koji se ističe hrabrom dispozicijom volumena. Lebdeća krnja piramida gledališta presječena je kubusom servisnih prostora. Ideja mobilnosti vodeći je motiv projekta plivališta na Sušaku (1948); transparentna cilindrična ovojnica kretala bi se tračnicama između otvorenog i zatvorenog bazena. Uza stambenu zgradu u zagrebačkoj Križanićevoj ulici (1956) samo je jedan Turinin poslijeratni objekt sačuvan: Centar za zaštitu majke i djeteta u Klaićevoj ulici u Zagrebu (1956–57), lagani corbusierovski paviljon meandarskoga tlocrta. Turinino remek-djelo – maksimirski stadion (suradnici Franjo Neidhardt, → Dragan Boltar, → Eugen Erlih), temeljen na ideji antičkoga teatra s protočnošću zelenila maksimirske šume, uništeno je prigradnjama 1990-ih.













Među nerealiziranim vizionarskim projektima ističu se urbanistički projekt → Vjenceslava Richtera Sinturbanizam (1964) – naselje zigurata za nekoliko tisuća stanovnika s programima stanovanja i rada. Idejom kinetičke arhitekture bavio se → Andrija Mutnjaković, među ostalim u studiji obiteljske kuće Domobil (1964).

Izgrađeni koncepti u doba zreloga modernizma pokazuju mnogobrojne programske i oblikovne inovacije, poput projekta zgrade gradske vijećnice na Radićevu trgu u Zagrebu (1956–60) autora K. Ostrogovića. Suptilno oblikovani ulazni trijem vodi u visoki prostor atrija s galerijama komunikacijske funkcije. Vanjski hortikulturno uređen atrij pogoduje svježim klimatskim uvjetima radnih prostorija. Njegova Komunalna banka Rijeke (1959–65) pridonosi urbanom karakteru riječkoga glavnog trga. Ostrogović je također autor značajnih zagrebačkih javnih objekata – Instituta Ruđer Bošković (1954) te Vile Zagorje (1963–65., danas službena rezidencija predsjednika RH), koju je izveo u partnerstvu s V. Richterom.







Istodobno s gradskom vijećnicom uz novu prometnicu Ulicu proleterskih brigada (danas Vukovarska) izgrađen je modernistički kompleks Radničkoga sveučilišta Moša Pijade (1956–61) autora → Radovana Nikšića i → Ninoslava Kučana. Kao suradnik u glasovitom uredu arhitekata Johannesa Hendrika van den Broeka i Jacoba Berenda Bakeme, Nikšić je u to ostvarenje prenio ideje nizozemskoga humanističkog funkcionalizma. Protočni prostorni koncept otvoren prema ozelenjenim atrijima omogućava mnogostruke programe tako da građevina danas uz Pučko otvoreno učilište udomljuje i Institut za povijest umjetnosti. Dizajnom opreme → Bernarda Bernardija postignuta je jedinstvena sinteza s otvorenom, humanom arhitekturom. Potpuni dizajn, od izvedbenih detalja do specijalno projektiranoga pokućstva i opreme, prisutan je u projektu Koncertne dvorane Doma armije (1946–49., danas Dom Hrvatske vojske) autora → Franje Zvonimira Tišine. V. Richter, arhitekt, kipar, slikar, scenograf, te član umjetničke udruge → EXAT 51 i međunarodnoga umjetničkog pokreta Nove Tendencije, zauzimao se u svom radu za sintezu arhitekture i likovnih umjetnosti u smislu Bauhausa. Autor je jednog od najznačajnijih objekata kasne moderne Jugoslavenskoga paviljona na svjetskoj izložbi u Bruxellesu (1958), avangardnog, transparentnog objekta fluidne unutrašnjosti.

























Samom vrhu zreloga modernizma pripada objekt Dječjega lječilišta u naselju Krvavica kraj Makarske (1960–64) arhitekta Rikarda Marasovića. Cirkularni, levitirajući korpus uspostavlja blizak odnos s gustom borovom šumom nadomak morskoj obali. Odnos prema dubrovačkim ljetnikovcima kao i prema topografiji terena uspostavio je L. Perković pri gradnji Pomorske škole na Lapadu u Dubrovniku početkom 1950-ih. Izvanrednu osjetljivost prema priobalnom krajoliku ispod suroga masiva Biokova pokazali su autori hotela Maestral u Brelima (1965) → Julije De Luca, → Matija Salaj i → Ante Rožić, kako u urbanističkom rješenju tako i pri oblikovanju okoliša. Lagani bijeli volumen hotela izgrađen je poput mosta preko gorskoga potoka. B. Bernardi dizajnirao je pokućstvo i kreirao interijer obogaćen radovima likovnih umjetnika Ede Murtića, Jagode Buić, Vaska Lipovca.



















Majstori moderne D. Ibler i A. Albini znatne su doprinose ostvarili još i 1950-ih. Albinijev Tehnološki fakultet (1963), jasno definiran prizmatičan volumen izrazitoga grafizma fasade pripada kontinuitetu moderne. Hibridni objekt nebodera (1958) D. Iblera u susjedstvu njegova ranoga rada – kuće Wellisch – kompleksna je građevina. Iznad dvoetažnoga podnožja poslovne namjene diže se osmerokatni stambeni toranj. Složeno oblikovanje pročelja pokazuje betonski raster s ispunama od različito tretiranih drvenih elemenata.







Tijekom 1960-ih i 1970-ih društvena je zadaća arhitekture bila što brža i ekonomičnija izgradnja stambenoga fonda. U tom se smislu angažirao → Slavko Jelinek razvivši nove tipologije u smislu humanizacije stanovanja prema načelima moderne. Osobito su uspjeli primjeri stambeni neboderi u zagrebačkoj Veslačkoj ulici s dinamično oblikovanim pročeljima i fleksibilnim tlocrtima. U novozagrebačkim naseljima Zapruđu, Trnskom i Sopotu ostvario je desetke stambenih nebodera, a poslovna zgrada na raskrižju Vukovarske ulice i Savske ceste Zagrepčanka (1976) bila je svojedobno najviša u gradu.









Poseban fenomen novozagrebačke stambene izgradnje predstavlja tzv. Mamutica (1974). Pri izvedbi 240 m dugačke zgrade s 19 stambenih katova za približno 5000 stanovnika primijenjena je tada napredna tehnologija prostorne oplate. Zgradu velikih dimenzija projektirali su → Đuro Mirković i Nevenka Postružnik. Radove arhitekta → Borisa Krstulovića karakterizira istraživački i inovativan pristup konstruktivnim elementima i suvremenim materijalima. Njegov nagrađivani projekt Elektroslavonija u Osijeku (1971) odlikuje se smjelom jasno čitljivom konstrukcijom i dojmljivim oblikovanjem pročelja i interijera. Pozornosti je vrijedan i brutalistički objekt katoličke crkve Presvetoga Srca Isusova (1969) u Podgorici koji je izveo sa → Zvonimirom Vrkljanom.







Za razliku od Zagreba, u Splitu su od modernista u poslijeratnom razdoblju djelovali samo L. Perković i B. Pervan. Prema Perkovićevim su projektima izgrađeni hotel Marjan (1963), važan urbani reper na Zapadnoj obali (poslije pregrađen) te niz stambenih objekata. Prigodom intenzivne stanogradnje istaknuli su se arhitekti F. Gotovac, I. Radić i D. Kovačić. Početak izgradnje Splita 3 označila je velikoformatna stambena zgrada, tzv. Krstarica (1973) F. Gotovca, koji je i drugim objektima dao vrijedan doprinos splitskoj stanogradnji. Izvanredno arhitektonsko oblikovanje Splita 3 ostvario je D. Kovačić primjerice u Ljubićevoj te Šimunovićevoj ulici gdje je projektirao i ekspresivni, skulpturalni objekt opskrbnoga centra.





















U Splitu su gradili i zagrebački arhitekti. A. Ulrich autor je Vojne bolnice na Križinama 1965., a Z. Dumengjić projektirala je 1958. paviljon za tuberkulozu, dok je 1969. izgrađena cijela bolnica na Firulama prema njezinu projektu. Profesor zagrebačkoga → Arhitektonskoga fakulteta M. Kauzlarić autor je Muzeja hrvatskih arheoloških spomenika (1976). Stambeni objekti → Stanka Fabrisa su, kako vanjskim oblikovanjem tako i tlocrtnim rješenjima, odgovarali mediteranskom okruženju. Zagrebački profesor na Arhitektonskome fakultetu, Splićanin N. Šegvić je osim antologijske kuće na Peristilu izgradio i poslovne zgrade Lloyda (1963) i Pomorske privrede na Zapadnoj obali (1964). I. Vitić izgradio je tri stambena nebodera između 1966. i 1968.



















Velik iskorak splitske građevinske djelatnosti bio je vezan uz organizaciju Mediteranskih sportskih igara 1979. Vrhunac izgradnje novih sportskih objekata bio je stadion na Poljudu arhitekta B. Magaša (1979), kojemu je uzor bio grčki teatar; školjkasti oblik stadiona optimalno je smješten u mediteranski okoliš. Projekt stadiona potaknuo je široko međunarodno zanimanje.







Tijekom 1960-ih i 1970-ih turizam je postao važan čimbenik razvoja jugoslavenskoga gospodarstva. Niz hotela na jadranskoj obali dosegnuo je vrhunsku arhitektonsku kvalitetu, među njima i dva hotelska kompleksa B. Magaša. Hoteli Solaris kraj Šibenika (1968) modernistički su objekti s inovacijskim elementima. Svojedobno glamurozni hotel Haludovo u Malinskoj na Krku (1970) oslobođen strogoga modernizma gotovo je bio anticipacija postmodernoga razdoblja. Arhitekt → Zdravko Bregovac, najpoznatiji po hotelu Ambasador u Opatiji (1966) kojim je promijenio njezinu austrougarsku vizuru, u tom je razdoblju projektirao približno 35 hotela i više turističkih naselja paviljonskoga tipa. Pritom se bavio organizacijom i optimiranjem hotelskih funkcija. Razvio je nove tipologije, primjerice atrijsku tipologiju pri izvedbi hotela Bellevue u Malom Lošinju (1966). Kod strukturalističkog hotela Barbara u Zadru (1970) istraživao je načine organizacije i učinkovitost izvedbe montažnim elementima. Uklapanje relativno velikog hotela Libertas (1974) u osjetljivi krajolik dubrovačkoga Boninova na primjeran su način riješili arhitekti → Andrija Čičin-Šain i → Žarko Vincek. Terasirana struktura hotela slijedi pad terena prema moru, a bolje uklapanje u krajolik postignuto je ozelenjenim terasama ispred hotelskih soba. Hotel, koji je stradao u Domovinskome ratu, 2004. je potpuno preuređen. Hotelski kompleks Uvala Scott kraj Kraljevice (1968) riječkoga arhitekta → Igora Emilija znatno se razlikuje od istodobnih jadranskih hotela. Riječ je o pristupu koji bi se mogao definirati kao kritički regionalizam. Arhitekt je u blizini Kraljevice inscenirao primorski gradić transformacijom autohtone primorske arhitekture.

























U domeni školskih i predškolskih ustanova došlo je do izvjesnih inovacija odgovarajućih tendencijama u tom segmentu arhitekture. B. Rašica je dosegnuo visoku razinu oblikovanja prostorne organizacije pri izvedbi zagrebačkih škola, osnovne u Mesićevoj ulici (1954) i gimnazije na Trešnjevci (1955). Arhitekti mlađe generacije → Radovan Tajder i Mladen Anđel ostvarili su potpuno inovativan koncept u projektu Osnovne škole Zvonimira Franka u Kutini (1980) ujedinivši sve sadržaje u jedinstvenom volumenu ispod opsežne kose krovne plohe. Za gradnju dječjih vrtića razvili su sustav modularnih jedinica Megas, prema kojem su 1975–80. izgrađeni objekti u zagrebačkim naseljima Gajnice, Travno, Srednjaci. Pristup Ivana Crnkovića projektu Dječjega vrtića Grigor Vitez u Samoboru (1975) blizak je humanim načelima nizozemskih arhitekata Alda van Eycka i Hermanna Herzbergera. Dodavanjem osnovnih grupnih jedinica, između kojih su hodnici – ulice osvjetljene staklenim lanternama nastao je mali dječji grad. Nizanjem jedinica oblikovanih kompliciranom geometrijom B. Magaš kreirao je »umjetni krajolik« za vrtić na zagrebačkom Mihaljevcu.













Godine 1973. svečano je otvorena Koncertna dvorana Vatroslava Lisinskog, jedna od najvažnijih kulturnih institucija u Hrvatskoj. Značajan modernistički arhitekt M. Haberle je sa suradnicama → Minkom Jurković-Haberle i Tanjom Zdvořak osmislio dvoranu kao kompaktni ostakljeni korpus ispod moćne bakrom prekrivene kupole. Trokatni prostor glavne dvorane odlikuje se izvanrednom akustikom, a okružuje ju promenadni foaje koji omogućuje pogled na čitav grad kao i društvene kontakte.







Teorija i kritika od 1920. do 1980.

Curriculum Tehničke visoke škole sadržavao je povijest umjetnosti i arhitekture, a predavači su bili profesori E. Šen i → Ćiril Metod Iveković, dok je → Petar Knoll predavao teoriju arhitekture. Poslije su predavači bili J. Denzler i A. Albini. S. Planić je 1932. izdao vrlo utjecajnu publikaciju Problemi savremene arhitekture. U časopisima Vijencu, Pečatu, Književnoj republici te Arhitekturi (Ljubljana) tekstove o arhitekturi objavljivali su među ostalima → Ljubo Karaman, Miroslav Krleža, Kosta Strajnić, Gjuro Szabo, Ljubo Babić.









Neposredno nakon II. svj. rata političke su vlasti zastupale sovjetski model, pa je teorija imala problem obrane modernističkih tekovina. U tom smislu A. Mohorovičić napisao je tekst Teoretska analiza arhitektonskog oblikovanja u kojem je definirao pojam »poopćenoga funkcionalizma«. Afirmaciju modernizma podupirao je 1947. osnovani časopis → Arhitektura, kojega je glavni urednik do 1951. bio N. Šegvić, koji je 1950. objavio tekst Stvaralačke komponente arhitekture FNRJ. Definirao je pritom tri komponente: kulturno nasljeđe, autohtoni ambijent i zahtjeve suvremenosti.







Tradicija naučavanja povijesti i teorije arhitekture nastavila se i na zagrebačkom Arhitektonskome fakultetu. Povijest arhitekture predavao je J. Denzler, a naslijedila ga je → Sena Sekulić Gvozdanović. Katedru je poslije preuzeo → Vladimir Bedenko. Teoriju arhitekture predavao je B. Magaš. Uz Arhitekturu drugi važan je časopis bio → Čovjek i prostor, osnovan 1954., koji se osim arhitekturom i urbanizmom bavio i temama likovnih umjetnosti. Izdavač časopisa bilo je Društvo arhitekata Hrvatske, osnovano 1951. U stručnim glasilima i drugim publikacijama poput tjednika Telegrama priloge s teoretskom i kritičkom tematikom objavljivali su B. Magaš, A. Mutnjakoviċ, N. Šegvić, → Ivo Maroević, → Željka Čorak, → Antoaneta Pasinović, → Tomislav Premerl. Povjesničarka umjetnosti → Snješka Knežević kao urednica Trećega programa Hrvatskoga radija također je obrađivala teme urbanizma i arhitekture. Skupština grada Zagreba je 1965. ustanovila instituciju Zagrebačkoga salona, važne manifestacije arhitektonskih dostignuća.







Nikola Ivanov Firentinac (Niccolò di Giovanni Fiorentino) (Firenca, ? – Šibenik, 1507), talijanski kipar i graditelj, nakon Jurja Dalmatinca najznačajniji i najplodniji umjetnik druge polovice XV. st. u Dalmaciji.

Njegovo je djelovanje u Dalmaciji arhivski potvrđeno 1464. kada mu je bio isplaćen dio duga za obavljene radove na kapeli sv. Stjepana i sv. Bernardina u crkvi sv. Frane u Šibeniku. S → Andrijom Alešijem radio je 1460−67. na kiparskom ukrasu krstionice trogirske katedrale za koju je izveo nekolicinu putta koji nose girlande na unutarnjem frizu, kip sv. Ivana Krstitelja te jednog putta pod krstioničkom zdjelom, a dao je i predložak za veliki renesansni reljef Krštenja Kristova na njezinu pročelju koji je izveo A. Aleši. Godine 1467. izradio je oltar sv. Ciprijana u Pražnicama na Braču. Zastupan po Koriolanu Cipiku, s Alešijem je 1468. sklopio ugovor za gradnju kapele bl. Ivana Trogirskoga (Orsinija) u Trogiru. Zbog poteškoća s oslobađanjem prostora njezina je gradnja započela tek 1477. i s prekidima potrajala sve do 1492. Zajedno sa suradnicima u crkvi sv. Dominika u Trogiru izradio je 1469. zidnu grobnicu Šimuna i Ivana Sobote, a godinu dana potom vjerojatno kip sv. Petra u Vrboskoj te portal na franjevačkoj crkvi u Hvaru. Potkraj 1471. dovršio je alegorijski reljef Pravde u gradskoj loži u Trogiru. Smatra se da je približno istodobno ili koju godinu poslije nastao i reljef Oplakivanja Krista za Cipikov oltar u crkvi sv. Ivana Krstitelja u istome gradu. Sažetost i izražajnost prikaza, kompozicijska jasnoća, te naglašena emocionalnost likova s varijacijom gesta i grimasa taj reljef povezuju s preporukama Leona Batistta Albertija o pravilnom oblikovanju »istorie« (De Pictura, 1435) te ga svrstavaju među njegova najkvalitetnija djela. Uz veći udio radionice Nikola Firentinac izradio je i dva triptiha, jedan za crkvu sv. Dominika a drugi za trogirsku katedralu. S Alešijem je 1472. ugovorio zamjenu nekoliko stupova na zvoniku splitske katedrale sv. Dujma. Početkom sljedeće godine prihvatili su izradbu monumentalnoga pročelja na augustinskoj crkvi sv. Marije na Tremitima u Apuliji. Pročelje su dovršili do proljeća 1474., no kako nisu dobili ugovoreni iznos, pokrenuli su parnicu koja je trajala sve do 1480. Nikola Firentinac je 1474. samostalno izradio grobnicu sv. Nikole Tolentinskoga u Tolentinu u Markama.



















U svojstvu protomagistra šibenske katedrale sv. Jakova prvi se put spominje u ugovoru za izradbu balustrade na crkvi sv. Ivana Krstitelja u Šibeniku 1475. Prvi desetogodišnji ugovor za vođenje gradnje katedrale sklopio je 1477. Zbog nedovršenih poslova na kapeli bl. Ivana Trogirskoga često je navraćao i u Trogir u kojem je imao i pravo građanstva. U Trogiru je 1476−80. s Alešijem izradio crkvicu sv. Sebastijana na glavnome gradskom trgu te ju opremio dvama kipovima sv. Sebastijana. Dvojica majstora nastavila su surađivati u izradbi kipova i reljefa za kapelu bl. Ivana Trogirskoga do 1480., kada je Nikola Firentinac prekinuo suradnju. Alešiju se pripisuje nekolicina reljefa s puttima bakljonošama u donjem dijelu kapele. Tijekom njihove suradnje nastao je i niz manjih reljefa s prikazom sv. Jerolima u pustinji. Nikola Firentinac je za kapelu 1480-ih izradio i veliki reljef Krunjenja Bogorodice. S većim udjelom radionice izveo je reljefnu ploču s likom biskupa Jakova Torlona (umro 1483) koja je uklonjena iz kapele 1681., kada su u nju premještene relikvije bl. Ivana Trogirskoga. Do 1487. je za kapelu samostalno izveo kipove Bogorodice te Uzašašća Kristova, poslije premješten na groblje sv. Petra, a 1488. mu je plaćen i kip Ivana Krstitelja. Gradnja kasetiranoga bačvastog svoda kapele započela je 1488. Godinu dana poslije bio je isplaćen za izradbu četiri neimenovana kipa svetaca, a 1494. i za kip Uskrsnuća Kristova koji je u sceni Deisis iza oltara zamijenio ranije Kristovo Uzašašće. Opremanje kapele nastavilo se još 1508. kada je Ivanu Duknoviću isplaćena izradba jednog kipa, vjerojatno sv. Tome. Barokizacija i preuređenje kapele započeli su 1681. premještanjem relikvija sv. Ivana Trogirskoga smještenih u sarkofagu s ležećim likom sveca, te izradbom novoga poda. Preinake u kapeli nastavljene su 1723. kada su na oltar postavljena dva velika anđela, a dovršene 1778. kada je kipar Ignacije Macanović napravio faksimilnu repliku Boga Oca sred svoda kapele. Kapela je temeljito restaurirana i konzervirana 2000−02.

Usporedno s radom na kapeli i gradnjom katedrale u Šibeniku Nikola Firentinac je svoju djelatnost proširio i po drugim gradovima Dalmacije, pri čemu je najznačajniji opus ostvario u Zadru. Ondje je uz pomoć radionice oko 1480. dekorativnim radovima opremio kapelu Detrico prigrađenu uz crkvu sv. Frane te isklesao nadgrobnu ploču s likom kanonika Mateja Sturariusa. Po ugovoru iz 1485. trebao je izraditi potprozornike na kući D. Veniera, opata benediktinskoga samostana sv. Krševana. U Zadru se kvalitetom radova ističu još potprozornici s puttima na kućama Girardini i Pasini, te luneta s grbom obitelji Da Ponte. Nakon 1480. Nikola Firentinac je samostalno ostvario nekoliko kvalitetnijih kiparskih djela za privatne naručitelje u Italiji. Među njima ističe se alegorijski prikaz Cerera, danas u Muzeju povijesti umjetnosti u Beču, koji potječe iz vile del Catajo u Padovi, te reljef Bogorodice s Djetetom iz udinske zbirke grofa Pietra Cernazaija, danas u Muzeju Lázaro Galdiano u Madridu. U istom razdoblju izradio je i monumentalno poprsje sv. Petra za istoimenu crkvu u Trogiru, konzole s puttima pod Radovanovim portalom te dva reljefa Bogorodice s Djetetom, jedan za lunetu portala crkve franjevačkoga samostana u Hvaru, a drugi za crkvu franjevačkoga samostana Gospe od Anđela u Orebiću.

Od početka 1470-ih radio je u Trogiru i na adaptaciji Velike palače Cipiko smještene zapadno od katedrale, a brojnost i značaj zahvata koje je tijekom dva desetljeća izveo u samoj gradskoj jezgri neke su istraživače naveli da mu pripišu i širu urbanističku preobrazbu Općinskoga trga koju je možda izveo u dogovoru s K. Cipikom. Godine 1494. nastao je i reljef Bogorodice s Djetetom za crkvu San Girolamo u Sant’Agati Feltriji kraj Riminija.

Drugi desetogodišnji ugovor za vođenje gradnje šibenske katedrale Nikola Firentinac potpisao je 1487., a svjedok mu je bio slikar Juraj Čulinović, zet → Jurja Dalmatinca. Nakon isteka toga ugovora Nikola Firentinac vjerojatno nije potpisao i treći uzastopni ugovor za vođenje gradilišta katedrale jer je ubrzo nakon dovršetku izgradnje najzahtjevnijega dijela − kupole s transeptom − s njime 1499. sklopljen ugovor za izradbu balustrade, propovjedaonice i ograde pjevališta te kamenih kanoničkih klupa na križištu. Nakon njegove smrti gradnja katedrale nastavila se sve do 1536. Početkom 1502. Nikola Firentinac je na pet godina preuzeo vođenje gradnje Nove crkve (Santa Maria di Valverde) u Šibeniku, no prema njegovu projektu izgrađeni su samo apsida i obodni zidovi do razine prozora. U novije su doba Firentinčevoj radionici pripisana i neka manja dekorativna ostvarenja u Šibeniku i Korčuli (portali crkve sv. Dominika u Šibeniku i palače Gabrielis u Korčuli).

Kao graditelj Nikola Firentinac formirao se u toskanskoj umjetničkoj sredini slijedeći tradiciju Filippa Brunelleschija i Michellozza, a kao kipar u najbližem Donatellovu krugu. Kvaliteta radova i mnogobrojne čvrste poveznice s opusom velikoga firentinskog kipara opravdavaju tezu kako je bio jedan od četvorice Donatellovih najbližih suradnika u kasnom razdoblju njegova stvaralaštva tijekom 1450-ih i početkom 1460-ih, no do sada u Firenci nisu potvrđena njegova sigurna ni kiparska ni graditeljska djela koja bi rasvijetlila njegovo djelovanje prije dolaska u Dalmaciju. Pripisan mu je tek reljef Bogorodice s Djetetom (Madonna Borgherini) smješten na palači Borgherini − Rosselli Del Turco. Stariji povjesničari umjetnosti neopravdano su ga pokušali poistovjetiti s Donatellovim suradnikom u Padovi Niccolòom di Giovannijem Coccarijem, dok noviji autori smatraju kako je Nikola Firentinac identičan s Nicolausom de Tigule lapicida quondam Ser Iohannis koji je prije dolaska u Dalmaciju 1450-ih i 1460-ih djelovao u Veneciji, gdje je 1462. napisao i oporuku. Takva hipoteza, koju je postavila Ann Markham Schulz, a s određenom rezervom je zastupa i dio talijanske stručne javnosti, ipak nije šire prihvaćena od stručnjaka jer ju ne podupire stilska analiza pripisanih mu kiparskih djela u Veneciji (alegorijski likovi na Arco Foscari, grobnice dužda Francesca Foscaria, kapetana Orsata Guistinianija i admirala Vittorea Capella), kao ni činjenica da bi prigodom pisanja oporuke imao već 48 godina, odnosno da je rođen 1412. To bi značilo da je pred kraj života, u svojim osamdesetim godinama, bio sposoban vlastoručno raditi i odlaziti na vađenje kamena, kako je to precizirano u ugovoru za vođenje gradnje Nove crkve u Šibeniku 1502. Osim A. Alešija nisu poznati drugi Firentinčevi suradnici, dok se među učenicima koje je primio na nauk ističu Mihovil Divinić iz Šibenika, Ivan Karlić iz Korčule i Marin Vladić iz Splita. Vjerojatno su mu u radovima pomagali i sinovi Jacopo i Annticcio, dok je treći njegov sin Zuanne po svoj prilici bio zlatar.

Kapela bl. Ivana Trogirskoga uz katedralu sv. Lovre u Trogiru

Kapela bl. Ivana Trogirskoga i svodne strukture šibenske katedrale najznačajnija su arhitektonska ostvarenja rane renesanse u Dalmaciji i u hrvatskoj umjetničkoj baštini općenito, ujedno istaknuti graditeljski spomenici XV. st. u Europi, pri čemu već sam ugovor za gradnju kapele iz 1468. predstavlja svojevrstan spomenik. Među svim poznatim srodnim dokumentima u Europi toga doba ističe se detaljnošću opisa i čestim navođenjem crteža, uporabom stručne terminologije te jezikom i stilom kojim je napisan. Osnovni arhitektonski koncept za gradnju kapele bl. Ivana Trogirskoga, od proporcija do snažnoga vijenca nad kojim se izdiže kasetirani bačvasti svod, Nikola Firentinac preuzeo je od tzv. Malog odnosno Jupiterova hrama Dioklecijanove palače u Splitu, ali ga je sadržajno obogatio po uzoru na kapelu sv. Šimuna u Zadru i prilagodio u skladu sa srednjovjekovnom ikonografijom (prema svemu sudeći, kapela prigrađena uz crkvu sv. Marije Velike nikada nije dovršena, a srušena je 1570). Prema projektu s početka XV. st. kapela sv. Šimuna trebala je imati osam križnih svodova i malu kupolu u sredini, a unutrašnjost joj je trebala biti ukrašena svetačkim likovima među kojima i onima dvanaest apostola, te reljefom Uzašašća Kristova. Ipak, Nikola Firentinac izveo je znatne izmjene u odnosu na spomenute uzore, ne samo u arhitektonskom već i u ikonografskom pogledu. S obzirom na to da su zidovi kapele s unutrašnje strane bili izdubljeni nišama te znatno istanjeni (mjestimično do 15 cm) u odnosu na Mali Jupiterov hram, konstruktivne je probleme riješio smanjenjem težine svoda, koji je sastavio od manjih pojedinačno klesanih kaseta povezanih metalnim kopčama, a ne od većih i debljih blokova na kojima su isklesane po četiri kasete kao na splitskom spomeniku. Horizontalne je potiske dodatno anulirao željeznim zategama.













Tijekom gradnje manje su promjene izvedene i u arhitektonskoj artikulaciji interijera: prema ugovoru iz 1468. među svetačkim je nišama trebao biti izrađen bogatiji i zahtjevniji sustav stupova postavljenih ispred pilastara, no izvedeni su samo tordirani polustupovi. I u ikonografskom pogledu Nikola Firentinac je u odnosu na zadarski srednjovjekovni predložak unio stanovite izmjene. Nižući u superponiranim registrima teme Uskrsnuća mrtvih, Nebeskoga suda, Deisis, Uzašašća Kristova, odnosno poslije Uskrsnuća Kristova, Krunjenja Bogorodice te u tjemenu svoda Boga Oca kao Suca, stvorio je svojevrsni amalgam različitih elemenata ciklusa Posljednjega suda.

Novost u odnosu na druga tradicionalna rješenja su putti s bakljama u podnožju kapele (u ugovoru navedeni kao spiritelli), koji simboliziraju preobrazbu kojom odrasli tijekom uskrsnuća postaju djeca, te mali putti koji poput anđela atlanta stoje na polustupovima iznad niša i pridržavaju vijenac kapele. Udaljavanje od antičkoga koncepta i stvaranje izvornoga ranorenesansnoga spomenika zasnovanoga na najmodernijim humanističkim doktrinama najizravnije se vidi u proporcijama same kapele koje su u skladu s uputama Leona Battiste Albertija (djelo De Statua, 1440), izvedene iz prirodnih proporcija čovjeka. Temeljni modul veličine pet mletačkih stopa (oko 174 cm) odgovara donjemu pravokutnom dijelu niše unutar koje su smješteni nešto viši likovi svetaca, a umnažanjem modula u odnosu 3 : 4 : 5 (širina, dužina i visina) dobivene su unutarnje mjere kapele. Kao prvi u potpunosti koncipiran humanistički projekt zasnovan na antičkim uzorima, kapela bl. Ivana Trogirskoga je ne samo najskladnija arhitektonsko-skulpturalna cjelina rane renesanse na tlu Hrvatske već i iznimno ostvarenje europske umjetničke baštine toga doba.

Gornji dio katedrale sv. Jakova u Šibeniku

Svoje je mjesto među značajnijim ranorenesansnim arhitektima europske umjetnosti quattrocenta Nikola Firentinac osigurao dovršetkom gornjega dijela šibenske katedrale i oblikovanjem njezina jedinstvenoga kamenog pokrova. Prema njegovu projektu izvedeni su bačvasti svodovi te osmerostrana tambur-lanterna s kupolom nad križištem, kao i trolisno pročelje. Dvije godine nakon smrti Jurja Dalmatinca 1475., Nikola Firentinac zatekao je katedralu dovršenu do visine obodnih zidova koji su u zoni svetišta mjestimično bili nepravilni i konstruktivno znatno oslabljeni (zbog smještaja uzlaznoga kraka stubišta od krstionice do sakristije Juraj Dalmatinac je pomaknuo pravac južnoga zida transepta, a na spoju sa sjevernom apsidom je obostrano isklesao ploče s konveksnim nišama i pilastrima koje su istanjile zid tzv. Maliperove partije).

Nije posve jasno u kojoj je točno mjeri novi Nikolin projekt za dovršetak katedrale izmijenio onaj prethodni Jurja Dalmatinca, no nedvojbeno Juraj nije predviđao takav oblikovni i konstrukcijski sustav s kamenim pokrovom. Novi Firentinčev projekt zasigurno je nastao između 1475. i 1477., odnosno prije potpisivanja njegova prvoga desetogodišnjeg ugovora. Uvažavajući dostignuća svog prethodnika, ali i želje Šibenčana, on je s jedne strane ipak osigurao nastavak Jurjeve montažne tehnike gradnje velikim, obostrano isklesanim kamenim pločama, kakvima su prethodno bili podignuti poligonalni zidovi svetišta, ali je istu tehniku znatno promijenio prilagodivši je specifičnim zahtjevima samonosive konstrukcije zaobljene forme. Umjesto statičnoga sustava s tankim, okomito postavljenim pločama uglavljenima u bočno utorene ugaone stupce, stvorio je novu interaktivnu konstrukciju u kojoj se obli lamelirani plašt postupno gradi naizmjeničnim slaganjem kratkih segmenata pojasnica, manjih dijelova lukova na rubovima traveja, i dugačkih kamenih ploča uglavljenih među njima.

Odluka da se krov crkve gradi isključivo od kamena i uz pomoć željeznih armatura nužnih zbog jakih horizontalnih potisaka svodova te da se time posljedično dovršetak katedrale znatno produlji, a troškovi znatno povećaju, donesena je u dogovoru sa samim Šibenčanima, svjesnima rizika kako bi klasična drvena potkonstrukcija s olovnim pokrovom, kakvom su se tada izvodile kupole i obli krovovi (crkve San Marco i Santa Maria dei Miracoli u Veneciji), mogla dovesti od potencijalnog uništenja čitavoga zdanja vatrenom stihijom. Na takvu su odluku zasigurno utjecali iskustvo mnogobrojnih nemarom izazvanih požara u gradu te izravna prijetnja razaranja uzrokovanih ratnim zbivanjima u najbližoj okolici grada (mletačko-osmanlijski sukob). Premda je oblik trolisnoga pročelja naizgled logičan i jedini mogući završetak specifičnoga načina prekrivanja trobrodne bazilike polubačvastim svodom nad glavnim brodom i četvrtbačvastim svodovima nad nižim bočnim brodovima, te stoga autohtono idejno rješenje koje je »organski« evoluiralo iz same konstrukcije, izrazita ovisnost o vrlo srodnom pročelju samostanske crkve San Michele in Isola u Veneciji, nastalom 1468−69. prema projektu Maura Codussija, dokazuje kako mu takvo rješenje prethodi. Kako je upravo između 1475. i 1477., istodobno kada je Nikola Firentinac osmišljavao projekt za dovršetak katedrale, kao učitelj gramatike ondje boravio šibenski plemić i humanist Ambroz Mihetić, poslije pokopan u sjevernoj apsidi šibenske katedrale, njemu se mogu pripisati zasluge za prijenos toga novog modela crkvenoga pročelja, prvoga u Veneciji u cijelosti izvedenoga od kamena. Mihetić je bio dio izrazito promletački nastrojenoga plemstva u Šibeniku, što opravdava pretpostavku kako je katedrala u danim ideološko-političkim i povijesnim zbivanjima dobila novo lice, kojim se izravno aludira na crkvu sv. Marka, a posredno ističe imperijalna tradicija Mletačke Republike kao legitimne sljednice tada upravo nestaloga Carstva na Istoku.

Uvažavajući sve navedene specifične zahtjeve i neposredne životne okolnosti, Nikola Firentinac je u dogovoru sa Šibenčanima te u skladu sa suvremenim estetskim nazorima i svojim stilskim habitusom projektirao pokrov katedrale pročišćenih geometrijskih oblika u cijelosti izveden od kamena, odnosno, kako je to zapazio i → Faust Vrančić (sv. 1) u svojem djelu Machinae Novae (1615. ili 1616), u potpunosti bez uporabe drvene konstrukcije. Do 1479. podigao je kratke polubačvaste svodove nad bočnim apsidama slaganim na preklop uglavljene kamenim klinovima, a potom istom tehnikom i znatno veće i nad krakovima transepta. Čitav istočni dio crkve dovršio je do 1499. postavom kockastoga postamenta nad križištem iznad kojeg je izveo visok oktogonalni tambur s prozorima, a cjelinu je zaključio lagano zašiljenom, samonosivom kupolom. Opremanje svetišta koje je preuzeo prema ugovoru iz 1499. dovršeno je do 1502. jer se tada već u koru mogla održavati misa. Radi konstruktivnih je razloga Nikola Firentinac zasigurno podigao i prvi od ukupno šest segmenata kamenoga pokrova nad glavnim brodom, kao i usporedne kraće četvrt bačvaste svodove nad bočnim brodovima, dok su preostalih pet traveja po njegovu projektu do 1536. izveli posljednji protomajstori katedrale − Bartolomeo del Mestre i njegov sin Jakov. Izvedba novoga projekta sa znatno težim kamenim pokrovom (jedna kamena ploča težine oko 0,5 t) iziskivala je pravilnu i čvrstu konstrukciju zidova, ali i posve nove konstruktivno-tehničke postavke. Zbog toga je zatečene nepravilnosti u tlocrtno-prostornoj dispoziciji i elevaciji zidne strukture prvo morao ispraviti mnogim korekcijama i složenim rješenjima. Južni zid transepta vratio je u ravninu s konzolno izbačenim „ravnim lukom“ (tal. piattabanda), tehničkim rješenjem nalik na segmentirani arhitrav sastavljen od manjih klinasto oblikovanih kamenih blokova koji je često korišten u antici za nadvratnike velikog raspona (Zlatna vrata Dioklecijanove palače), ali i u renesansi (sakristija katedrale u Firenci). Na suprotnoj strani, paralelno sa širokim lukom korske pregrade na kojoj je izveo lik malog sv. Mihovila i lukom kojim je prethodno već premošten istanjeni zid Maliperove partije, naslonio je snažan vijenac, ali ga je radi visinskoga usklađivanja morao dodatno spustiti tako da je zasjekao tjeme luka. Na toj pravilnoj četvrtastoj osnovi podigao je kratki bačvast svod u tjemenu ukrašen reljefom anđela. Svođenje bočnih kapela dovršeno je do 1480. i prethodilo je velikim svodovima križišta dovršenih desetak godina poslije. Kako bi na toj razini osigurao statičku stabilnost složene i zahtjevne konstrukcije, iznad glavne apside i na krajevima transepta u šupljini zida ugradio je metalne zatege koje su raskrivene 1954., istodobno kada je pod ravnim lukom radi sigurnosti postavljena željezna greda. Vrlo složen i riskantan niz konstruktivnih rješenja, koja je Nikola Firentinac doslovce morao izmisliti ex nihilo kako bi omogućio postavljanje kamenih svodova, svjedoči o radikalnom zaokretu u odnosu na zatečenu situaciju na gradilištu i Jurjevu nerealiziranu viziju katedrale.







Koncepcijski gledano, prijelaz s prije podignutih uzdužnih zidova crkve na novu gornju konstrukciju svodova naznačio je snažnim all’ antica stilom koji teče uokolo uzdužnih zidova crkve i obuhvaća već podignutu sakristiju Jurja Dalmatinca (na njoj je vijenac u cijelosti izveden tek 1948). Pozicija vijenca ne nastavlja se izravno na prije podignute zidove jer je njime visinski uskladio i poravnao prethodno sagrađene zidove svetišta s onima trobrodnoga korpusa crkve (vijenac je spustio nešto ispod razine do tada izgrađenih dijelova svetišta), a istodobno je njime naznačio granicu između dviju graditeljskih epoha. Visina tog vijenca, koji ujedno služi i kao oluk, određena je kao 1/4 dužine čitave katedrale; njezina dvostruka visina odredila je visinu bačvastoga svoda glavnoga broda, a trostruka ukupnu visinu kupole, pri čemu je nužno ispravljanje tlocrtne osnove križišta uzrokovalo povišenje s kraćim dodatkom pod osnovom tambura.

Numen / For Use, hrvatsko-austrijska skupina dizajnera koji djeluju u području konceptualne umjetnosti, scenografije, industrijskoga dizajna i oblikovanja prostora. Osnovali su je 1998. Sven Jonke (Bremen, 1973), Christoph Katzler (Beč, 1968) i Nikola Radeljković (Sarajevo, 1971) pod imenom For Use, dok je naziv Numen uveden 1999. kao kolektivni identitet koji pokriva sve njihove projekte izvan područja industrijskoga dizajna. U radu skupine su od 1999. neko vrijeme sudjelovali i grafički dizajneri Jelenko Hercog te Toni Uroda.

Ranom su djelovanju skupine svojstveni eksperimenti s radikalnom formalnom redukcijom, duboko ukorijenjeni u tradiciji visokog modernizma, koji se uglavnom primjenjuju na razne sinergijske projekte totalnog dizajna u Hrvatskoj. Od 2004. se intenzivno bave scenografijama diljem Europe (Madrid, Berlin, Sofija, Beograd, Stockholm, Oslo, Budimpešta, Ljubljana, Atena, Karlsruhe, Zagreb, Rijeka, Maribor, Merida, Skoplje, Istanbul, Podgorica, Udine). Od 2008. kolektiv je usredotočen na oblikovanje objekata i koncepata bez unaprijed definirane funkcije, što je rezultiralo hibridnijim i eksperimentalnijim radovima kao što su serije prostornih instalacija Field, Tuft, Void, Room, String, Tube, Net, N-Light, Tape realizirane u javnim prostorima diljem svijeta. Usporedno s time skupina radi mnogobrojne projekte u području industrijskoga dizajna, surađujući s vodećim talijanskim i europskim proizvođačima dizajnerskog namještaja. Od osnutka hrvatskog poduzeća → Prostoria 2011., prevladavajući dio njihova opusa vezan je uz tu tvornicu (sjedeće kolekcije Buffa i Rei, naslonjači Polygon, Toggle, Oblique i Trifidae, stolice Oblikant, Bik i Dobra, sofe Revolve /zajedno s Ivanom Borovnjak i Robertom Bratović/, Layout, Absent, Segment, Klaster, Combine i Fade, stolić Avet te kolekcije za vanjske prostore Osmo i Jugo). U području oblikovanja unutarnjih i vanjskih prostora njihove su zapaženije realizacije splitska riva (2007), hotel Lone u Rovinju (2011), promatračnica na vrhu Montokuc na Mljetu (2020), Trg Poljana u Šibeniku (2020), Hotel Osmoliš u Brsečinama u Dubrovniku (2021). Skupina je dobila niz međunarodnih nagrada za dizajn i scenografiju, među kojima i nagradu Zagrebačkoga salona (1999). Sudjelovali su na gotovo sto izložbi, a među prvima samostalnima ističe se njihova retrospektivna izložba u prostoru Leksikografskoga zavoda Miroslav Krleža 2003. u Zagrebu.

Petrik, Milivoj (Irig, Srbija, 28. II. 1894 – Zagreb, 23. VIII. 1979), građevinski inženjer, stručnjak za hidrologiju.

Diplomirao je na građevinskom odsjeku Tehničke visoke škole u Beču (danas TU Wien) 1921. te magistrirao na Harvardovu sveučilištu u Cambridgeu (SAD) 1926. Od 1921. radio je u Gradskom poglavarstvu grada Zagreba, a 1925. preuzeo je dužnost voditelja novoosnovanoga Sanitarno-tehničkog odjela Higijenskoga zavoda sa Školom narodnoga zdravlja u Zagrebu. Na → Tehničkome fakultetu u Zagrebu (sv. 4) predavao je 1939–43. Nakon II. svj. rata bio je pomoćnik sanitarnog inspektora NR Hrvatske. Od 1949. je ponovno radio na Tehničkome fakultetu u Zagrebu, od 1953. u zvanju redovitoga profesora. Predavao je kolegije Hidrologija, Sanitarna tehnika i dr. Bio je starješina Građevinskog odsjeka Tehničkoga fakulteta (→ Građevinski fakultet) 1950−51. u Zagrebu te 1963–67. predstojnik Zavoda za sanitarnu tehniku. Umirovljen je 1965. Predavao je i na poslijediplomskim studijima u Zagrebu, Ankari, Napulju i Londonu. Od 1929. bio je savjetnik Svjetske zdravstvene organizacije u Ženevi.

Osobito poznajući problematiku zaštite prirodnih tokova i vodoopskrbnih objekata, bavio se sanitarnom tehnikom i hidrologijom. Najveći dio svoje istraživačke djelatnosti posvetio je hidrologiji krša, posebice hidrološkim istraživanjima onečišćavanja rijeka Save i njezinih pritoka te Drave i istraživanjima na području Istre, Hrvatskoga primorja i Dalmacije. Objavio je više knjiga i udžbenika, prijevoda knjiga te znanstvenih radova, među kojima su Opskrba vodom i otpadna tvar (1948), Temperatura i kisik Plitvičkih jezera (1961). Za redovitoga člana JAZU-a (danas → HAZU; sv. 4) izabran je 1968.

Pervan, Budimir (Split, 26. IV. 1910 – Split, 16. VIII. 1982), arhitekt i urbanist, jedan od začetnika suvremenog urbanizma u Dalmaciji.

Studij arhitekture započeo je 1930. u Pragu na Češkoj visokoj tehničkoj školi (ČVUT v Praze), a diplomirao je 1934. na Visokoj školi arhitekture u okviru Akademije likovnih umjetnosti (UMPRUM v Praze). Nakon završetka studija radio je kao crtač i praktikant u Hidrografskom uredu Jugoslavenske ratne mornarice u Splitu, a 1937. otišao je u Dubrovnik gdje je s Tomislavom Andrijom Žuanićem osnovao građevinsko poduzeće. Nakon izbijanja Travanjskoga rata 1941. likvidirao je poduzeće te se priključio narodnooslobodilačkom pokretu. Prebacivši se na oslobođeni teritorij, sudjelovao je na urbanističkom seminaru Zemaljskoga antifašističkog vijeća Hrvatske na kojem je sa skupinom arhitekata radio na prvim planovima obnove razrušenih naselja u Dalmaciji. Nakon II. svj. rata prešao je u Oblasni narodni odbor Dalmacije u Splitu iz kojega se poslije razvio → Urbanistički zavod Dalmacije, kojega je bio direktor od 1948. do umirovljenja 1970.

Funkcionalnost i ekonomičnost tlocrta, jasna konstruktivna shema i skladna dispozicija pročelja, lišena svih artificijelnosti, osnovne su karakteristike njegove arhitekture. Od arhitektonskih ostvarenja ističu se među ostalim kuća Pervan u Bukovčevoj ulici 12 (1935), pet stambenih paviljona za učenike Industrijske brodograđevne škole na Putu Brodarice 1, 3, 5, 7 (1948), poslovna zgrada Direkcije jadranskih brodogradilišta u Matoševoj 2 (1949., danas Dom zdravlja), sklop zgrada Oblasnog narodnog odbora za Dalmaciju na raskrižju Vukovarske i Ulice Domovinskoga rata (s M. Markovinom, 1949., danas zgrada/sjedište Splitsko-dalmatinske županije), rekonstrukcija palače Milesi na Trgu braće Radić za Pomorski muzej JAZU-a (s M. Družeićem, 1955), spomen-kosturnica palim borcima NOR-a na groblju Lovrincu (s kiparom A. Krstulovićem, 1960), sve u Splitu, te hotelsko naselje Pharos u Hvaru (1962). S M. Družeićem izradio je prvi poslijeratni urbanistički plan Splita, tzv. Direktivnu osnovu (1951) kojom je bio zacrtan razvoj Splita sljedeća dva desetljeća. Izveo je urbanistička rješenja hotelskih naselja Pharos u Hvaru (s B. Franičevićem, 1962) i Ždrilac na Paklenim otocima (1966), plan revitalizacije povijesne jezgre Primoštena (1972), te niz studija za pojedine urbanističke zahvate u širem području Dalmacije. S Tomislavom Marasovićem i Dragutinom Sumićem uredio je prva četiri broja časopisa Urbs, u kojem je objavio više stručnih članaka. Dobitnik je Nagrade »Viktor Kovačić« za životno djelo (1970).

Marović, Pavao (Split, 26. I. 1954), građevinski inženjer, stručnjak za numeričko modeliranje i analizu konstrukcija te tehničku i numeričku mehaniku.

Diplomirao je 1977. te doktorirao 1987. disertacijom Doprinos rješavanju problema kontinuuma kombinacijom konačnih i beskonačnih elemenata (mentor → V. Šimić) na Građevinskome fakultetu u Zagrebu. Na Fakultetu građevinskih znanosti (→ Fakultet građevinarstva, arhitekture i geodezije) u Splitu kao asistent zaposlio se 1978; redoviti profesor od 2001. Predavao je kolegije Otpornost materijala, Ispitivanje konstrukcija, Eksperimentalne metode, Numeričke metode mehanike materijala i Mehanika loma. Bio je dugogodišnji šef Katedre za otpornost materijala i ispitivanje konstrukcija (1996−2022), prodekan (1991−94), dekan (2000–06) Fakulteta te prorektor za znanost Sveučilišta u Splitu (1994−98).

U svom se znanstvenom i stručnom radu najviše bavio razvojem novih numeričkih modela u području mehanike konstrukcija i materijala i građevnih konstrukcija izloženih ekstremnim opterećenjima te istraživanjem mehaničkih svojstava različitih građevnih materijala i konstrukcijskih sustava. Suautor je udžbenika Nelinearni proračuni armirano betonskih konstrukcija (s A. Mihanovićem i J. Dvornikom, 1993). S A. Mihanovićem je 1988. pokrenuo te 2014–18. suuređivao međunarodni časopis Inženjersko modeliranje (engl. International Journal for Engineering Modelling). Član je HATZ-a od 2000. Od 2022. je professor emeritus Sveučilišta u Splitu.

Metal-Projekt d. o. o., poduzeće specijalizirano za projektiranje metalnih konstrukcija sa sjedištem u Zagrebu, osnovano 1957.

Poduzeće su na poticaj iz → Željezare Sisak (sv. 2) osnovali → Marijan Ivančić i → Vuk Milčić te je postalo prvi specijalizirani projektni biro za čelične konstrukcije u ondašnjoj SFRJ. Prvi direktor poduzeća 1957–72. bio je V. Milčić te su u tom razdoblju ostvareni mnogobrojni veliki infrastrukturni projekti. Među njima se ističu Aerodrom Zagreb iz 1959 (danas → Zračna luka Franjo Tuđman; sv. 1), tornjevi Radiotelevizije Zagreb (danas Hrvatske radiotelevizije) Psunj (1959), Ćelavac (1963), Mirkovica (1965), Srđ (1965), Kalnik (1973), Sljeme (1976), Biokovo (1978), Lička Plješivica (1982) i Učka (1982) kao i industrijski kompleksi raznih proizvodnih područja (Željezara Sisak, Željezara Štore, TAM Maribor, IMT Beograd, IMR Rakovica). Nakon što se V. Milčić odlaskom u Institut građevinarstva Hrvatske posvetio znanstvenoj i predavačkoj karijeri, direktor poduzeća je 1972–88. bio inženjer Branko Gospodnetić. Sljedeće je razdoblje bilo obilježeno snažnim rastom i razvojem poduzeća koje je tada zapošljavalo do 20 inženjera i tehničara. Do kraja 1980-ih ostvaren je velik broj projekata među kojima se ističu kompleksi metalne industrije u Riesi u Njemačkoj, češkoj Ostravi, bugarskoj Varni i sirijskoj Hami, industrijski kompleksi Kralupy u istoimenom češkom gradu, Renault u Novom Mestu, Petrokemija u Kutini i koksara u Bakru, te sportske dovrane u Bjelovaru, Zadru (Jazine) i Zagrebu (Martinovka). Godine 1988. direktorom Metal-Projekta postaje inženjer Boris Vranješ, suradnik dvojice osnivača od 1970.













Poduzeće je početkom 1990-ih privatizirano, no ostalo je pod istim vodstvom te je od kraja desetljeća, oporavkom gospodarstva nakon ratnih razaranja, nastavilo uspješno poslovati. Među mnogim je uspješnim projektima u Hrvatskoj i inozemstvu najveći bio udio rekonstrukcija postojećih građevina, primjerice željezničkoga Zelenog mosta na Savi u Zagrebu, Koking postrojenja u Rafineriji nafte Sisak te televizijskih tornjeva Lovćen i Bjelasica u Crnoj Gori. Među novijim je izvedenim projektima čelična konstrukcija nove Zračne luke Franjo Tuđman. U poduzeću je izrađeno više od 2000 projekata, provedeno više od 3000 kontrola projekata drugih projektanata te su provedeni pregledi, ispitivanja i nadzor nad izgradnjom na više od 1000 građevina. I dalje na čelu s B. Vranješom, kao vodećim projektantom i ovlaštenim revidentom za metalne i spregnute konstrukcije, Metal-Projekt i danas je vodeće projektantsko poduzeće u području metalnih konstrukcija, bavi se projektiranjem, kontrolom projekata, specijalističkim pregledima i ispitivanjima konstrukcija te nadzorom nad građenjem.











