Delfin, Slavko (Murter, 10. IV. 1909 – Zagreb, 25. XI. 1983), arhitekt, dao je znatan doprinos razvoju sportske arhitekture u Hrvatskoj.

Diplomirao je 1940. na Arhitektonskom odsjeku Tehničkoga fakulteta u Zagrebu. Nakon II. svj. rata radio je u Ministarstvu građevina NRH u Zagrebu. Godine 1947–48. upravljao je Građevinskim odsjekom Komiteta za fiskulturu vlade FNRJ u Beogradu, a 1949–50. Građevinskim odsjekom Komiteta za fiskulturu vlade NRH u Zagrebu. Potom je 1951–53. bio referent za sportske građevine pri Fiskulturnom savezu Hrvatske, a 1953–59. radio je u Zavodu za fizički odgoj u Zagrebu. Na 1959. osnovanoj Visokoj školi za fizičku kulturu (od 2001. Kineziološki fakultet) u Zagrebu, u sastav koje je ušao i Zavod za fizički odgoj, radio je na Katedri za sportske građevine od početka rada institucije do umirovljenja 1974., u zvanju redovitoga profesora od 1968. Projektirao je uglavnom sportsko-rekreacijske građevine skladno ih uklapajući u krajolik. Izvedeni su mu stadioni u Požegi (1951), Osijeku (1955), Sisku (1955), Slavonskom Brodu (1955) i Mostaru (1957); plivački bazeni u Đakovu (1952) i Mostaru (1957); sportska dvorana Više pedagoške škole (od 2006. Učiteljski fakultet) na Savskoj cesti u Zagrebu (1957–58., s K. Mihaljevićem); zgrada Visoke škole za fizičku kulturu danas Kineziološki fakultet na Horvaćanskom zavoju (1959., s K. Mihaljevićem i Č. Petrovićem) u Zagrebu; Sportski park Mladost u Jarunskoj ulici u Zagrebu (1946) i dr. Izradio je urbanistički projekt sportske zone uz uvalu Zvončac u Splitu (1947) i urbanističko rješenje sportskoga kompleksa na Šalati u Zagrebu (1961). Autor je knjiga Tehnička obrada sportskih površina (1951), Športske građevine (1957), Prateće prostorije na objektima za fizičku kulturu (1969., s Č. Petrovićem).







Tvornica cementa Sloboda, tvornica izgrađena 1908. u Zagrebu. Osnovala ju je obitelj Mandl pod imenom Croatia tvornica portland cementa d. d. u industrijskoj zoni gradske četvrti Podsused–Vrapče. Izgradilo ju je zagrebačko projektantsko-građevinsko poduzeće → Hönigsberg & Deutsch. Do 1917. pripadala je Prvoj hrvatskoj štedionici Zagreb (Praštediona) osnovanoj 1846. Tvornica je između dva svjetska rata bila u vlasništvu švicarskoga cementnog koncerna Cementia Holding A. G. iz Züricha, odn. Felixa Mandla, i pod imenom Croatia d. d. djelovala je sve do kraja II. svj. rata. Kao sirovinu iskorištavala je ručno iskopane laporovite naslage na padini iznad tvorničkoga kruga i vapnenac koji se dopremao iz obližnjih kamenoloma u Bizeku i Dolju, gdje se nalazila tvornica građevnoga materijala Dolomit. Kamen se u tvornicu isprva dostavljao žičarom, a potom i trakastim transporterom u iskopanome tunelu. U tvornici i u obližnjem kamenolomu koji je bio pod istom upravom 1936. radilo je 495 radnika. Postrojenje tvornice modernizirano je početkom 1930-ih i ponovno 1939. tako da je njezin puni kapacitet 1932–40. iznosio 95 000 t cementa na godinu.















Nakon II. svj. rata tvornica je nacionalizirana i od 1950. nosila je naziv Sloboda, a potkraj poslovanja i Dalmacijacement. Opseg proizvodnje je znatno povećan 1954. pa je kop otvoren i u dnu padine. Godine 1962. povećana je eksploatacija lapora te se s ručnoga iskopavanja prešlo na masovno miniranje. Već su sljedeće godine primijećena prva oštećenja poput nagnutih stupova i pukotina na zgradama u blizini iskopa. Zbog rasta potrebe za cementom te zbog toga što je rabila tzv. mokri postupak s prašinastim ugljenom, pokrenuta je gradnja nove tehnološki naprednije linije, sa suhom tehnologijom i plinom kao gorivom, koja je dovršena 1976. Tvornica je obustavila rad 1988. kad je uočeno da se zbog intenzivnog iskapanja lapora (procijenjeno je da ga je na tome području iskopano ukupno 5,3 milijuna m³, odnosno 13 milijuna tona) aktiviralo klizište Kostanjek. Godine 2014. otvoren je opservatorij za praćenje klizišta Kostanjek Rudarsko-geološko-naftnoga fakulteta u Zagrebu. Kompleks cementare smatra se povijesnim graditeljskim sklopom vrijedne industrijske arhitekture.







Brčić, Stipe (Osijek, 13. I. 1948), grafički i industrijski dizajner, jedan od osnivača i prvih profesora → Studija dizajna u Zagrebu.

Diplomirao je 1971. slikarstvo na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu u klasi Miljenka Stančića. Godine 1968–72. bio je stalni suradnik u atelijeru arhitekta → Vjenceslava Richtera, a 1977–89. član autorskoga tima Vizualne komunikacije → Centra za industrijsko oblikovanje (CIO) u Zagrebu, gdje je od 1988. bio umjetnički voditelj. Bio je član radne skupine za osnivanje i izradbu programa Studija dizajna na Sveučilištu u Zagrebu, gdje je nakon njegova osnutka 1989. postao predavačem. Voditeljem Studija bio je 2002–06. te od 2011. do umirovljenja 2018. Vlastiti studio za vizualne komunikacije, grafički dizajn i brendiranje Norma International osnovao je 1990. u Zagrebu.

Osim pedagoškim radom bavi se izradbom vizualnih identiteta za mnoge domaće institucije, manifestacije i robne marke. Među njima ističu se projekti vizualnih identiteta za VIII. mediteranske igre Split (1979), IX. kongres SKH (1980; uvršten 1982. u zbirku Moderne umjetnosti u New Yorku), poduzeće Agrokor (1996), trgovački centar Avenue Mall (2006), Turističku zajednicu Splitsko-dalmatinske županije (2008), hrvatsko predsjedanje Vijećem Europske unije (s I. Primorac i M. Juzom, 2020) i dr. Dizajner je naslovnica mnogobrojnih kataloga i časopisa, a u više njih surađivao je i kao autor tekstova ili predgovora. Sudjelovao je 1983. u osnivanju Društva dizajnera Hrvatske (danas → Hrvatsko dizajnersko društvo), kojega je bio predsjednik 1985–89. Dobitnik je više nagrada, među ostalima »Vladimir Nazor« (1979) i Zagrebačkoga salona (1996).

Centar za industrijsko oblikovanje (CIO), udruženje osnovano 1963. u Zagrebu u svrhu razvoja metodike dizajna industrijskih proizvoda kao sastavnoga dijela moderne proizvodnje, kao i djelovanja na promidžbi dizajna, edukaciji o dizajnu te povezivanju dizajnera i naručitelja iz industrije.

U suradnji s → Muzejom za umjetnost i obrt (sv. 2) i → Hrvatskom udrugom likovnih umjetnika primijenjenih umjetnosti (ULUPUH) suosnivači su među ostalima bili → Bernardo Bernardi, → Zvonimir Radić, → Matko Meštrović, → Mario Antonini, → Fedor Kritovac te → Vjenceslav Richter koji je bio prvi direktor Centra. Putem djelatnosti članova nastojalo se analitički sagledati približavanje dizajna proizvodnji, od uloge dizajna u kontekstu industrijske proizvodnje do uloge te proizvodnje u kontekstu društva, vodeći se idejom da dizajn u proizvodnji mora olakšati i poboljšati ono što proizvodnja želi olakšati i poboljšati u društvu. Tijekom 1960-ih aktivnost Centra bila je usmjerena na interdisciplinaran pristup dizajnu, dok je 1970-ih prevladavala tema organizacije radne okoline i njezine važnosti za proizvodni proces. Centar je pokrenuo i ideju o institucionalizaciji studija dizajna, što je rezultiralo osnivanjem sveučilišnoga poslijediplomskog studija za istraživanje i unapređivanje dizajna 1973., no on se izvodio za svega jednu generaciju studenata.







Samostalno i u suradnji s domaćim i inozemnim institucijama Centar je organizirao mnogobrojne izložbe, edukacije, okrugle stolove, javne rasprave, predavanja i simpozije od kojih je najznačajniji bio Industrijski dizajn i privredno-društvena kretanja u Jugoslaviji (1969). Objavljivao je Informativni bilten CIO (1965−66) i časopis Dizajn (1967−68), te izdao više publikacija, među ostalima Uputstvo za industrijsko oblikovanje (1965), Obrazovanje i odgoj industrijskih dizajnera (1967) i Osnove metodologije industrijskog dizajna (1968). Organizirao je više projekata grafičkog oblikovanja od kojih su najznačajniji vizualni identiteti Radio-televizije Zagreb (1969–72) i VIII. mediteranskih igara (1979). Tijekom vremena je sve više funkcionirao kao projektni zavod usmjeren na tržišnu djelatnost, a manje kao neprofitna organizacija, pa je usporedno s tim započeo opadati njegov utjecaj i važnost u kontekstu jugoslavenske industrije. Sa znatno smanjenim okvirom aktivnosti djelovao je sve do 2020. Usmjeren isključivo na znanstveni pristup, Centar za industrijsko oblikovanje prometnuo se u središnju instituciju teorije i promidžbe dizajna u Zagrebu i jednu od najvažnijih u Jugoslaviji tijekom 1960-ih i 1970-ih.

Franić, Tin Sven (Zagreb, 10. IX. 1970), arhitekt, istaknuo se projektiranjem zgrada za odgoj i obrazovanje.

Diplomirao je 1996. na → Arhitektonskome fakultetu u Zagrebu. Stekavši diplomu, zaposlio se u → Arhitektonskome projektnom zavodu Plan u Zagrebu gdje je radio do 2000., kada je prešao na Arhitektonski fakultet. Od 2021. u zvanju redovitoga profesora, vodi kolegije Radionica arhitektonskog projektiranja III, Arhitektonsko projektiranje I i II, Studio IV, Hrvatski prostor i arhitektura – Dalmacija (terenska nastava). Predstojnik Katedre za arhitektonsko projektiranje bio je 2020–24.

Osim znanstvenim i nastavnim radom bavi se arhitektonskim projektiranjem i urbanizmom. U suradnji projektirao je stambene i zgrade za odgoj i obrazovanje: stambenu zgradu poticane stanogradnje (POS) u naselju Kature u Labinu (s D. Gabrićem, 2001), dvije stambene zgrade POS-a u naselju Srdoči u Rijeci (s D. Gabrićem, 2002), osnovnu školu u Borovju u Zagrebu (s → H. Auf Franić, 2001–05), dječji vrtić i jaslice u Markuševcu (s H. Auf Franić, 2000–06), osnovnu školu u Sopnici-Jelkovcu sa sportskom dvoranom (s H. Auf Franić i → V. Risterom, 2005–09), Filozofski fakultet i Učiteljski fakultet u sklopu kampusa na Trsatu u Rijeci (s H. Auf Franić i V. Risterom, 2004–10), kompleks studentskoga doma Sveučilišta u Dubrovniku (2009–20., s V. Risterom i A. Martinčić) te Centar za robotiku na Fakultetu strojarstva i brodogradnje u Zagrebu (s V. Risterom, → M. Roth Čerinom, T. Čerinom, M. Markešić, I. Krstinić i A. Martinčić, 2015–21). Kao autor potpisao je više tekstova u studijama, stručnim člancima i publikacijama, među ostalima u monografiji Paviljon i tri moguća mjesta (s M. Gengom i L. Prpić, 2022). Dobitnik je više nagrada i priznanja među kojima se ističu nagrade Zagrebačkoga salona (2012), »Vladimir Nazor« (2020) i »Viktor Kovačić« (2020).













građevinska obnova, poduzimanje radova i mjera radi vraćanja građevine u funkcionalno i tehnički ispravno stanje ili poboljšanje tog stanja u odnosu na izvorno, uz očuvanje njezinih kulturno-povijesnih vrijednosti. Degradacija, propadanje i oštećenje građevina, njihovih dijelova i sklopova mogu nastati prirodnim uzrokom (trošenje tijekom vremena, potresi, poplave, požari, nevremena, klizišta, podizanje morske razine) ili ljudskim uzrokom (ratna razaranja, požari, nuklearne katastrofe, nebriga i neodržavanje, neodgovarajuće građevinske intervencije).

S obzirom na obuhvat građevinska obnova može biti cjelovita ili djelomična – npr. energetska obnova (→ održiva arhitektura), konstrukcijska obnova, konstrukcijska obnova s pojačanjem. Cjelovita obnova zgrade podrazumijeva obnovu građevne konstrukcije te izvođenje potrebnih pripremnih, građevinskih, završno-obrtničkih i instalaterskih radova kojima se zgrada dovodi u stanje potpune građevinske uporabljivosti. Obnova konstrukcije uključuje ojačanja i popravke građevne konstrukcije zgrade kojima se vraća mehanička otpornost i stabilnost zgradi, dok se pojačanjem konstrukcije postiže povećanje mehaničke otpornosti i stabilnosti u odnosu na izvorne. Predvidivi radovi na obnovi i ojačanju građevina jesu: prezidanje; uvođenje novog nosivog ziđa u nosivi konstrukcijski sustav; međusobno povezivanje dvaju ziđa koja se sijeku te povezivanje ziđa i stropnih konstrukcija. Ojačanje ziđa može se izvoditi armaturom obloženom torkretiranim betonom, trakovima, lamelama ili platnima (mrežama) od vlaknima pojačanog polimera i dr. Kadšto se izvode vertikalni i horizontalni armiranobetonski serklaži povezani s osnovnim konstrukcijskim sustavom. Drvene međukatne (stropne) konstrukcije ojačavaju se uvođenjem čeličnih zatega u njihovoj razini, izvodi se nova konstrukcija od armiranog betona i dr.

Obnova graditeljske baštine, tj. građevina i građevnih sklopova koji predstavljaju nepokretna kulturna dobra zahtijeva poseban pristup. Pritom ključnu ulogu ima tijesna suradnja arhitekata, građevinara, konzervatora i drugih uključenih aktera, kako bi se pri obnovi na najbolji način zaštitila kulturno-povijesna vrijednost građevina, slijedeći njihov izvorni oblik uz primjenu odgovarajućih materijala i tehnologija. Odabir najprikladnijega postupka obnove (npr. rekonstrukcija, konzervacija, restauracija, sanacija, anastiloza) pritom je poseban teorijski i praktični problem (→ zaštita graditeljskog nasljeđa).

Osobito su zahtjevne okolnosti nakon masovnih razaranja uzrokovanih elementarnim nepogodama ili ratom, kada obnova velikog broja građevina u razmjerno kratkom roku predstavlja organizacijski i ekonomski izazov za lokalnu zajednicu, državu i društvo u cjelini. Pritom je potrebno osmisliti građevinske, pravne i ekonomske instrumente ponovne organizacije i izgradnje opustošenog prostora. U tu svrhu služe novi načini gradnje i konstruktivni principi, ekonomska organizacija procesa obnove, bilo privatnom inicijativom, državnom pomoći, njihovom kombinacijom ili uz pomoć međunarodne zajednice, te poboljšanje građevne legislative kojom se omogućuje primjena novih tehnologija i optimizira učinkovitost građevne operative u prihvatljivom vremenskom razdoblju. Kako bi se obnovili stradali stambeni fond i javne zgrade te zadržao kontinuitet urbaniteta, nerijetko je potrebno građevine oštećene u toj mjeri da njihova obnova nije moguća ukloniti i izgraditi zamjenske. Uz obnovu zgrada često se provode i mjere za poboljšanje njihove funkcionalnosti (adaptacija, pregradnja, dogradnja, nadogradnja), kojom se prostori prilagođuju izvornoj ili novoj namjeni. Tijekom povijesti zabilježeni su slučajevi kada su takva razaranja izazvala ekonomsku propast civilizacije, ali i slučajevi kada je obnova nakon razaranja potaknula ekonomski uzlet i prosperitet nadolazećih generacija.

Građevinska obnova u Hrvatskoj

Tijekom povijesti područja današnje Hrvatske nisu bila pošteđena elementarnih nepogoda, ratnih razaranja i drugih čimbenika koji su doveli do razaranja velikog broja građevina i velikih akcija obnove poslije njih. Među njima se osobito ističu katastrofalni potresi (Dubrovnik 1667., 1979., Zagreb 1880., 2020., Trilj 1898., Pokuplje 1909., Vinodol 1916., Novigrad Podravski 1938., Imotski 1942., Makarska 1962., Ston 1996., Petrinja 2020), požari koji su zahvatili velik dio grada (Dubrovnik 1296., 1667., Karlovac 1585., 1594., Zagreb 1645., 1674., 1706., 1731., Varaždin 1776), poplave (Zagreb 1964., Osijek 1965., Gunja 2014), ratna razaranja u II. svj. ratu (Zadar, Slavonski Brod, Pula, Rijeka, Split, Šibenik, Osijek, Sisak) i Domovinskome ratu.













Obnova Dubrovnika poslije potresa 1667. Dubrovačku Republiku i grad Dubrovnik pogodio je 6. IV. 1667. razarajući potres (poznat kao Velika trešnja) približne magnitude 6,4 prema Richteru. Nakon potresa buknuo je trotjedni požar. Uz goleme štete na zgradama i drugim građevinama, poginula je gotovo polovica gradskog stanovništva. Srušene su katedrala i biskupska palača te pretežni dio stambenih zgrada koje su se nalazile na nasutom zemljištu s obje strane Straduna. Vlada Dubrovačke Republike odlučila je zadržati stanovništvo u neposrednoj blizini grada, kako bi se ruševine mogle učinkovito obnoviti, istodobno braneći grad od napada. Stanovništvo je privremeno boravilo u daščarama. Zabilježene su pljačke pitke vode i građevnog materijala za obnovu. Godine 1668. pokrenuta je gradnja općinskih kuća na Stradunu, koje su skromnim pročeljima dale urbanistički pečat današnjem izgledu, zatim obnova Kneževa dvora i Vijećnice (srušena 1850-ih i zamijenjena današnjom neorenesansnom zgradom), obnova gradskog vodovoda kao nužnog uvjeta kontinuiteta gradskog života, obnova fortifikacija, te gradnja katedrale i drugih porušenih zgrada. Neka gradska područja (Pustijerna) ostala su napuštena. Obnovu su izveli majstori i težaci iz Dubrovačke Republike, a rabili su se opeka, kamen, vapno, kanalice i drvene grede.







Obnova Zagreba poslije potresa 1880. Dana 9. XI. 1880. Zagreb je pogodio potres magnitude 6,3 prema Richteru. Oštetio je katedralu sv. Stjepana te mnogo javnih i stambenih zgrada. Odmah nakon potresa na Južnome željezničkom kolodvoru (danas Zapadni kolodvor) prodano je oko 3800 karata stanovnicima koji su željeznicom otputovali u druge gradove Austro-Ugarske, ali je ista željeznička mreža poslije omogućila razmjerno brz transport materijala za obnovu. Nakon potresa podignute su drvene barake na području današnjega Srednjoškolskog igrališta i zapadno od njega za smještaj stradalog pučanstva. Obnova katedrale u umjetničkom smislu prepuštena je → Hermannu Bolléu koji se u to doba već nalazio u Zagrebu. Grad Zagreb osnovao je odbor za procjenu štete, a JAZU (danas HAZU) je izdao album sa slikama najteže oštećenih zgrada. Nakon potresa izmijenjena je građevna regulativa kojom je propisana pojačana otpornost rekonstruiranih zgrada i novogradnja, osnovana je Obrtna škola s graditeljskim tečajem za obuku majstora graditelja i klesara koji su poslije radili na obnovi katedrale i drugih javnih zgrada, moderniziran je obrtni zakon kojim su ukinuti cehovi. Netom započeto izdavanje stručnog časopisa Viesti kluba inžinira i arhitekta u Zagrebu omogućilo je brz razvoj stručne teorijske misli u graditeljstvu. Obnova je privukla velik broj stranih arhitekata i građevinskih inženjera koji su se trajno nastanili u Zagrebu. Nastala su i razvila su se građevinska poduzeća te poduzeća za proizvodnju ili prodaju građevnog materijala. Sagrađene su mnoge javne i industrijske zgrade te infrastrukturni objekti (Glavni kolodvor, gradski vodovod, kompleks Gradske plinare, kanalizacijski sustav, tramvajska mreža, regulacija rijeke Save, Rudolfova vojarna, Hrvatsko narodno kazalište, sklop školskih zgrada na današnjem Rooseveltovu trgu), te je grad u razmjerno kratkom vremenu dobio duh suvremene metropole. Istodobno su obnova katedrale u neogotičkom slogu te rušenje kule i zidova ispred ulaza u katedralu potaknuli kritiku Bolléove obnove, u vezi s kojom ni danas ne postoji znanstveni i stručni konsenzus.













Obnova Zadra poslije bombardiranja 1943–44. Dana 2. XI. 1943. zrakoplovi američkih zračnih snaga počeli su bombardirati Zadar, tada pod njemačkom okupacijom. U bombardiranju je potpuno porušen i izgorio veći dio gradske jezgre na poluotoku, uključivši niz austrijskih historicističkih palača na južnoj obali poluotoka. Na dan posljednjega zračnog napada, 31. X. 1944., postrojbe NOVJ-a zauzele su grad, koji je nakon formalnog pripajanja Jugoslaviji 1947. ostao napušten i zatvoren. Iste godine je u Zemaljskom građevno-projektnom zavodu NRH (→ Arhitektonski projektni zavod) skupina arhitekata pod vodstvom → Zdenka Strižića izradila Regulacionu osnovu Zadra, kojom je planirana potpuna zamjenska izgradnja svih građevina osim crkava i povijesnih zgrada koje su obnovljene. Iako Regulaciona osnova nije realizirana, u sljedećim su desetljećima sagrađene mnoge zgrade koje čine ambijentalno uspjelu cjelinu poslovno-trgovačkog središta grada sa središnjom Širokom ulicom (Kalelarga), u predgrađima su podignute tvorničke zgrade i industrijski kompleksi, željeznička pruga Knin–Zadar, zračna luka Zadar i dr.

Obnova Zagreba poslije poplave 1964. U noći s 25. na 26. X. 1964. rijeka Sava izlila se na gradsko područje Zagreba, probivši postojeće nasipe sukcesivno podizane nakon potresa 1880. Izgubljeno je 17 života, 40 000 ljudi ostalo je bez doma, uništeno je 10 000 stanova, 3300 gospodarskih i tvorničkih zgrada, a oštećeno je oko 2 km autoputa Ljubljana–Zagreb–Beograd (danas Slavonska i Zagrebačka avenija). Nakon te elementarne nepogode sagrađen je sustav obrane od poplave, koji je obuhvatio nasipe s obje strane Save od Podsuseda do Ivanje Reke, izgradnju odteretnog kanala Sava–Odra, kojim se viškovi vodenog toka rijeke Save u slučaju izvanredne obrane od poplave preusmjeravaju u kanal te nastavno transportiraju u polje između rijeka Save i Odre, gdje se ispuštaju. Iznad kanala sagrađeni su vijadukti svih važnijih cesta, kao i svih željezničkih pruga, od kojih je najimpozantniji vijadukt na budućoj autocesti Zagreb–Karlovac, danas Jadranska avenija, dok su sve ostale ceste podbetonirane u tijelu kanala, jer se predviđa njihovo zatvaranje nasipima dok je kanal u funkciji. Za stradale od poplave sagrađena su privremena naselja u Retkovcu i Botincu, koja su tijekom vremena postala trajni domovi. Oštećene su zgrade popravljene te je započela ubrzana izgradnja stambenih naselja na južnoj obali Save (Zapruđe, Utrina) i u drugim dijelovima grada (Prečko, Gajnice, Knežija, Srednjaci), te tvorničkih kompleksa. Reguliranjem Save i izgradnjom novih naselja je zamisao o prelasku grada preko Save, nakon toga tragičnog događaja, konačno ubrzano krenula u stvarnu realizaciju.













Obnova Dubrovnika poslije potresa 1979. Dana 15. IV. 1979. potres magnitude 6,9 prema Richteru pogodio je Crnogorsko primorje i Dubrovnik. U Dubrovniku je oštećena 1071 zgrada, uključivši gradske zidine. Ubrzo je osnovan Zavod za obnovu Dubrovnika, a Sabor SRH je 1980. donio Odluku o osnivanju Odbora za praćenje i usmjeravanje obnove spomenika kulture na području općine Dubrovnik, a 1986. Zakon o obnovi ugrožene spomeničke cjeline Dubrovnika. U obnovi su protupotresno sanirani i obnovljeni svi važniji spomenici kulture, poput katedrale, Kneževa dvora, tvrđava Sv. Ivan i Revelin, Gradske kavane, Kazališta Marina Držića, palače Sponza, zvonika, žitnice Rupe, Kuće Marina Držića, gradskih palača i stambenih zgrada. Za stradale su sagrađene stambene zgrade u naselju Nova Mokošica.

Obnova hrvatskih gradova i mjesta nakon razaranja u Domovinskome ratu 1991–95. Za Domovinskoga rata topništvom i zrakoplovstvom gađane su zgrade u samostalnoj Republici Hrvatskoj. Znatno su oštećeni Banski dvori (sjedište Vlade RH) u Zagrebu, povijesna jezgra Dubrovnika (na Popisu svjetske baštine UNESCO-a, recentno obnovljena nakon potresa 1979), povijesna jezgra Vukovara (dvorac Eltz, vodotoranj, crkva sv. Filipa i Jakova, Gimnazija), povijesne jezgre Karlovca, Osijeka, Zadra, Šibenika, Gospića i drugih hrvatskih gradova. Mnoga sela, poput Saborskog ili Nadina, bila su sravnjena sa zemljom. Obnova je započela još prije svršetka rata, inventarskim popisima zgrada, od kojih je popis u Vukovaru obavljen u jesen 1995., u doba mirne reintegracije. Manje oštećene zgrade i kompleksi obnovljeni su u cijelosti, Vukovarski vodotoranj obnovljen je u oštećenom stanju kao spomenik Domovinskoga rata, a porušena sela obnavljala su se suvremenim načinom zidanja (s armiranobetonskim serklažima i fert stropovima, te dvostrešnim krovištima pokrivenima crijepom). U Dubrovniku su na vratima od Pila i na vratima od Ploča postavljene višejezične spomen-ploče s oznakom svih oštećenih zgrada i ulica. Od 1995. do 2000. obnovljeno je ukupno više od 156 000 obiteljskih kuća, uglavnom u skladu sa Zakonom o područjima posebne državne skrbi iz 1996.













Obnova Gunje poslije poplave 2014. Dana 17. V. 2014., nakon obilnih oborina, rijeka Sava probila je nasip kraj Rajevog Sela i Račinovaca te je voda poplavila područja proboja, odn. Gunju i Đurić. Dvije su osobe poginule, a 400 obitelji se nakon poplave javilo za privremeni smještaj u kontejnerima. Na osnovi Zakona o saniranju posljedica katastrofe na području Vukovarsko-srijemske županije iz iste godine raspisan je arhitektonski natječaj za projekte tipskih zgrada, na temelju kojega su građene zamjenske zgrade za obitelji stradale u poplavi, kako bi stanovništvo nastavilo obitavati u mjestu stanovanja. Oštećeni nasipi popravljeni su i ojačani.







Obnova Banovine i Zagreba poslije potresa 2020. Dana 22. III. 2020. Zagreb je pogodio potres magnitude 5,4 prema Richteru. Jedna je osoba poginula, a nekoliko je zgrada oštećeno do rušenja. Na većini ostalih zgrada zabilježene su manje do znatne štete, uglavnom na zabatima zidanih zgrada bez serklaža, kao i na nekim armiranobetonskim konstrukcijama proračunatima prije propisivanja protupotresnih Privremenih tehničkih propisa PTP-12 iz 1964. Dana 29. XII. 2020. Petrinju i Banovinu pogodio je potres magnitude 6,4 prema Richteru. Sedam je osoba poginulo, a u Petrinji i okolnim selima većina zgrada oštećena je do rušenja. Sabor RH donio je 2021. Zakon o obnovi zgrada oštećenih potresom na području Grada Zagreba, Krapinsko-zagorske županije, Zagrebačke županije, Sisačko-moslavačke županije i Karlovačke županije, a 2023. novi zakon istog naziva. Različite znanstvene i stručne ustanove svojim su stručnim znanjem pomogle u donošenju i prihvaćanju novih ili osuvremenjenih postupaka obnove oštećenih građevina. Međutim, znanstvena valorizacija cjelokupnog procesa tek slijedi.





















Grimmer, Vjera Marija (Vera) (Ludbreg, 1. VIII. 1941), arhitektica, kritičarka i teoretičarka arhitekture, bavi se istraživanjem moderne i suvremene arhitektonske kulture.

Diplomirala je 1966. na Arhitektonskome fakultetu u Zagrebu, nakon čega je kao suradnica arhitektonskoga biroa u Beču radila na projektima socijalne stanogradnje te na objektima društvenoga standarda. Bila je na studijskim putovanjima u bivšem SSSR-u, SAD-u, Kanadi i Španjolskoj.

U Gradskoj vijećnici u Beču koncipirala je i organizirala izložbe o hrvatskoj arhitekturi – Dubrovnik, posvećenu stradanju grada u Domovinskome ratu (fotografije Damira Fabijanića), te Raumgedanken. 8 Architekten aus Zagreb i Beiträge zur Urbanität, posvećene mlađim hrvatskim arhitektima. Od 1985. objavila je mnogobrojne znanstvene i stručne tekstove arhitektonske tematike u domaćim i inozemnim časopisima Čovjek i prostor, Arhitektura, Oris, Bauforum (Beč), Architektur Aktuell (Beč) i Topos (München). Bila je urednica monografskih brojeva časopisa → Arhitektura posvećenih Nevenu Šegviću, Ivanu Vitiću i Kazimiru Ostrogoviću (1995., 2005., 2008), te časopisa → Oris (1990–2020; 2006–17. glavna urednica). Organizirala je i poduprla niz značajnih predavanja o arhitekturi u Zagrebu i Beču. Dobitnica je nagrada »Neven Šegvić« Udruženja hrvatskih arhitekata (2003) i Oris za izniman stvaralački doprinos arhitekturi (2015).

Grünwald, Davor (Zagreb, 20. III. 1943),  dizajner, prvi formalno obrazovani industrijski dizajner u Hrvatskoj.

Započeo je studij na Elektrotehničkome fakultetu u Zagrebu, a diplomirao 1968. na Odjelu industrijskoga dizajna Akademije za primijenjenu umjetnost u Beču. Poslije studija pohađao je specijalizaciju u bečkom Institutu za industrijski dizajn. Nakon povratka u Zagreb radio je kao samostalni dizajner i vodio vlastiti studio Prodesign. Od 1975. živi i radi u Kanadi.

Njegov je izričaj obilježen svjetskim dizajnersko-tehnološkim standardima, s pomoću kojih uspješno usklađuje tehničke značajke predmeta sa suvremenim estetskim i funkcionalnim zahtjevima. Svoj angažman započeo je u Tvornici računskih strojeva za koju je oblikovao zaštitni znak i seriju elektroničkih i terenskih računala (TRS 506, 1971; TRS INDEKS, 1974) te napravio redizajn mehaničkog računala CALCOREX 403. Za tvornicu Prvomajska početkom 1970-ih oblikovao je seriju automatskih tokarilica AT 250 i automatsku oštrilicu GEOMETRIC, a za tvornicu Jadran 1971. seriju ergonomskih industrijskih radnih stolaca. Za Tvornicu vaga i tkalačkih strojeva u Zagrebu dizajnirao je 1974. prvu elektroničku vagu. Prvi je njegov rad u Kanadi vezan uz poduzeće Micom Ltd., za koje je 1976. oblikovao računalni terminal. Godine 1980–84. za poduzeće Delphax razvio je seriju brzih pisača s tada aktualnom ionskom tehnologijom otiskivanja, te dizajnirao cjelovit vizualni identitet i izlagačke prostore. Od 1985. do umirovljenja 2008. radio je u poduzeću Geonics Ltd, posvetivši se uglavnom oblikovanju proizvoda za geofizičku industriju. Jedan je od osnivača Sekcije za industrijski dizajn ULUPUH-a (1969). Dobitnik je Canada Design Award (1983) za dizajn elektromagnetskog prijenosnika i prijamnika SE-88 GENIE, namijenjenog istraživanju vodljivih minerala.

Gabrić, Dario (Sarajevo, 10. VIII. 1969), arhitekt, istaknuo se projektiranjem sakralne i obrazovne arhitekture.

Studij je započeo na Arhitektonskom fakultetu u Sarajevu, a diplomirao je 1995. na Arhitektonskome fakultetu u Zagrebu. Nakon diplome usavršavao se u uredu Pekke Salminena u Helsinkiju. Radio je u poduzeću → Konstruktor u Splitu 1996–2000., potom je osnovao vlastiti ured GD-ARH. Na Arhitektonskome fakultetu u Zagrebu bio je zaposlen 2000–03., a od 2003. predaje na Građevinsko-arhitektonskome fakultetu (→ Fakultet građevinarstva, arhitekture i geodezije) u Splitu, u zvanju redovitoga profesora od 2016.







Projektira stambenu, sakralnu, obrazovnu i drugu arhitekturu. Među izvedenim projektima u Splitu ističu se oltar za doček pape Ivana Pavla II. na Žnjanu (1997), crkve Presvetog Srca Isusova na Visokoj (2000–09) i sv. Andrije na Sućidru (2009–10) te zgrada Kemijsko-tehnološkoga, Pomorskoga i Prirodoslovno-matematičkoga fakulteta u sveučilišnom kampusu na Visokoj (2008–15). Izvan Splita realizirao je stambenu zgradu za stradalnike Domovinskoga rata u Dubrovniku (2000), stambene zgrade POS-a na Smiljevcu u Zadru (2003), Katurama u Labinu (2003), Srdocima u Rijeci (2004) i u Sesvetama (2008), rekonstrukciju zgrade vojarne u objekt Znanstveno-tehnološkoga parka u Rijeci (2007), zgradu Sveučilišnih odjela u Rijeci (2011), crkvu sv. Ivana Pavla II. u Trogiru (2019) i dr. Bio je predsjednik Društva arhitekata Splita (2011–13).







Gotovac, Frano (Split, 31. VIII. 1928 – Split, 21. I. 1990), arhitekt, jedan od najistaknutijih predstavnika splitske arhitekture 1960-ih i 1970-ih.

Diplomirao je 1953. na Arhitektonskom odsjeku Tehničkoga fakulteta u Zagrebu. Nakon diplome radio je u → Arhitektonskom projektnom zavodu Plan u Zagrebu (1953–54), potom je djelovao u Splitu kao projektant u nekoliko biroa (Elektrodalmacija, 1955–56; Urbanistički biro 1957–58; Građevinsko poduzeće Lavčević, 1958–59; Projektant, 1959–60., 1964–67; Urbanistički zavod kotara Split, 1960–64). Od 1968. radio je u Omišu u Građevinskom poduzeću Izvođač, a 1970–87. bio je direktor projektnoga biroa → Konstruktor u Splitu. Pri kraju života bio je zaposlen kao kolumnist u dnevniku Slobodnoj Dalmaciji.

Tijekom profesionalne karijere osim arhitekturom bavio se i urbanizmom te oblikovanjem interijera. Pripadao je zagrebačkoj internacionalnoj školi arhitekture. Njegove projekte, posebice stambene i javne zgrade ponajviše na prostoru Splita i Omiša, obilježavaju jednostavan volumen i primjena suvremenih materijala. Neke od značajnijih realizacija javne namjene su: školska poliklinika na Trgu Hrvatske bratske zajednice bb (1961), srednja ekonomska škola u Vukovarskoj ulici 37 (1962), crkva sv. Obitelji i samostan sv. Josipa u Sukoišanskoj 8 (1969) – sve u Splitu, te robna kuća Dalma na Punti u Omišu (1969). Među stambenom arhitekturom ističu se: u Splitu dvije zgrade, tzv. Kineski zid, u Rendićevoj 14–26 (1970) i Plančićevoj 2–14 (1970), stambena zgrada u Karamanovoj 1–11 (1971), tzv. Krstarica u Boškovićevoj 6–16 (1971), stambeno-poslovna zgrada u Pojišanskoj 7–11 (1971), tri stambena nebodera u Karamanovoj 4–8 (1972; 1979), u Podstrani obiteljska kuća Pederin u Poljičkih knezova 3 (1973), u Omišu obiteljske kuće u nizu uz Cetinu (1973) i zgrada u Nazorovoj na Punti (1975). Izveo je i tri hotelska paviljona u uvali Banj u Supetru na Braču (1965–67) te spomen-dom u Marušićima (1983–87).













Sudjelovao je na natječaju za urbanističko rješenje područja Spinut-Poljud (1963), gdje je njegov projekt osvojio prvu nagradu. Također je osmislio arhitektonsko-urbanističko rješenje za sportsko-rekreacijsku zonu Spinut-Poljud sa stadionom Nogometnoga kluba Hajduk (1975). Bio je prvi predsjednik obnovljenoga → Društva arhitekata Splita (1988–90). Objavio je mnogobrojne tekstove arhitektonske i urbanističke tematike u publikacijama Čovjek i prostor, Hortikultura, Večernji list, Novi list i dr., čime se uvrstio među ključne protagoniste moderne arhitektonske kritike u Hrvatskoj. Članci su mu posmrtno skupljeni i izdani u knjizi Izazov prostora (1995). – Okušao se i kao scenarist i crtač stripova.

CEMEX Hrvatska d. d., poduzeće za proizvodnju cementa sa sjedištem u Kaštel Sućurcu, nastalo na višedesetljetnoj tradiciji rada dalmatinskih tvornica cementa.

Razvoj cementne industrije i svih uz nju vezanih prostornih transformacija bio je potaknut bogatim nalazištima kvalitetnoga lapora u okolici Splita. Nijemac Eric Höffling osnovao je prvu tvornicu i pokrenuo industrijsku proizvodnju 1865., nakon pronalaska bogatih nalazišta lapora na padinama Marjana (od 1870. Prva dalmatinska tvornica cementa Giliardi i Betizza). Isprva se proizvodio rimski cement, a od 1880. portlandski. Tvornicu su 1929. kupili Splićani braća Ferić, ali je 1933. prestala raditi. Parna tvornica opeka i cementa otvorena je 1875. u Dujmovači, između Solina i Splita. Početkom XX. st., nakon otkrića novih, većih nalazišta lapora na padinama Kozjaka i Mosora gradile su se nove tvornice cementa. U Solinu su Emil Stock i Cesare Zamboni izgradili Adriaportland 1904., E. Stock osnovao je Tvornicu cementa Split 1908., Tvornica Cementa d. d. u Ravnicama kraj Omiša otvorena je 1909., tvornica Dalmatia u Kaštel Sućurcu 1912., Salonit u Vranjicu 1921 (proizvodnja azbestno-cementnih proizvoda) te manja tvornica u Brzetu kraj Omiša 1928. Do I. svj. rata te su tvornice zapošljavale oko 2500 radnika.

Nakon I. svj. rata dalmatinske tvornice proizvodile su oko 400 000 t cementa na godinu koji se većinom izvozio. Uvođenjem rotacijskih peći za proizvodnju klinkera proizvodnja cementa udvostručila se, ali se potom zbog svjetske gospodarske krize znatno smanjila. Početak II. svj. rata tvornice su dočekale zapuštene i sa zastarjelim postrojenjima. Za rata su znatno oštećene.













Nakon II. svj. rata obnova tvornica građevnoga materijala bila je među prioritetima, sve su splitske tvornice unutar nekoliko godina rekonstruirane i proširene te je izgrađeno 11 uspravnih poluautomatskih peći tipa Grüber. Izgrađena je i nova tvornica Ivan Morđin Crni u Solinu. Cement je postao prvi poslijeratni izvozni proizvod iz Dalmacije. Tvornicama su promijenjena imena: Adriaportland preimenovan je u Prvoborac, Tvornica cementa Split u 10. kolovoz, Dalmacija u Partizan, Salonit u Antiša Vučičić i Lavocat u Renko Šperac. Djelovale su kao samostalna poduzeća, kratko u udruzi Dalmatinske industrije cementa i cementnih proizvoda, do 1957. kada su se sve tvornice cementa, azbestno-cementnih i cementnih proizvoda udružile u jedinstveno poduzeće Dalmacijacement sa sjedištem u Kaštel Sućurcu. Poduzeću su se 1967. pridružili tvornica cementnih proizvoda Jadranka i građevinsko poduzeće Voljak, a 1971. tvornica gipskartonskih proizvoda → Kningips. Osim cementa počeli su se proizvoditi betonski i drugi proizvodi na bazi cementa, moderniziran je tupinolom, ukinut je transport žičarom, ugrađene su nove rotacijske peći pogonjene mazutom, izgrađeni su novi proizvodni pogoni i laboratoriji. U Kaštel Sućurcu je 1979. izgrađena nova tvornica sa svim pratećim objektima gdje su se odvijali radni procesi od predhomogenizacije u rudniku do pakiranja cementa.







Dalmacijacement je bio najveći proizvođač cementa, azbetscementa, betonskih i gipskartonskih proizvoda u SFRJ. Početkom 1970-ih proizvodio je više od 30% ukupne jugoslavenske proizvodnje cementa; najviše je proizvedeno 1981 (2,4 milijuna tona), a izvezeno je oko 600 000 t.

U poduzeću su 1974. osnovani OOUR-i, a od 1979. djelovalo je kao SOUR. Godine 1990. zapošljavalo je 5300 radnika u 11 radnih organizacija i 49 OOUR-a. Nakon višestrukih promjena imena i načina poslovanja, tri tvornice cementa – Sv. Juraj iz Kaštel Sućurca (nekadašnji Partizan), Sv. Kajo iz Solina (nekadašnji Prvoborac) i 10. kolovoz iz Majdana – potkraj 1991. udružile su se u jedinstveno poduzeće u društvenom vlasništvu Dalmacijacement d. o. o. sa sjedištem u Kaštel Sućurcu, koje je 1993. registrirano kao dioničko društvo. Zakonom o pretvorbi društvenih poduzeća Hrvatski fond za privatizaciju stekao je pravo na Dalmacijacement, a Zakonom o privatizaciji i zadaću njegove prodaje. Privatizacija je provedena 1997. kada je većinski vlasnik postao engleski RMC Group. Novi vlasnik 2005. postala je grupacija CEMEX – meksičko poduzeće, treći po veličini proizvođač cementa u svijetu – a od prosinca 2009. društvo djeluje pod imenom Cemex Hrvatska d. d. Danas je jedno od najvećih hrvatskih poduzeća i važan izvoznik te zapošljava oko 450 radnika.













Čubranić, Nikola (Baška, 13. IX. 1905 – Zagreb, 6. II. 1989), geodet, stručnjak za trigonometrijska mjerenja.

Diplomirao je 1931. na Geodetsko-kulturno-tehničkom odjelu Tehničkoga fakulteta u Zagrebu (od 1962. → Geodetski fakultet), gdje je 1945. doktorirao disertacijom Trigonometrijsko mjerenje visina i njegova praktična upotreba. Kao student sudjelovao je u premjerima gradova Požarevca 1927., Šapca 1928. i Skoplja 1929., a nakon završetka fakulteta radio je na komasacijama zemljišta u Srijemu. Od 1932. radio je u Odjeljenju katastra i državnih dobara Ministarstva financija Kraljevine Jugoslavije na novom premjeru i triangulaciji na teritoriju Srbije, Makedonije, Hrvatske, Bosne i Slovenije. Samostalno je snimio katastarske općine Creovica, Užička Požega, Dražinovci, Otanj, Vranjani. Rukovodio je izmjerom gradova Zaječara i Varaždina. Premješten je u Ljubljanu gdje je samostalno izveo gradsku triangulaciju (1938–39), zatim je prebačen na triangulaciju I. reda na području Hrvatske i Slovenije (1939–40), a potom u Centralnu službu u Beograd na mjesto nadzornika i referenta za triangulaciju (1940–41). Od 1941. radio je u Zagrebu u Katastru i Državnoj izmjeri na zadatcima izmjere i triangulacije. Nakon II. svj. rata do kraja 1946. radio je u Ministarstvu građevina NRH na poslovima triangulacije, gdje je izveo triangulaciju Posavine za potrebe izgradnje autoputa Bratstvo i jedinstvo. Od 1945. bio je zaposlen na Tehničkome fakultetu gdje je u zvanje redovitoga profesora izabran 1957. Predavao je kolegije Viša geodezija, Račun izjednačenja, Viša geodezija II i Teorija pogrešaka s računom izjednačenja. Bio je predstojnik Zavoda za višu geodeziju od osnutka 1953. do 1974. te dekan Geodetskoga fakulteta 1970–72. Umirovljen je 1974.

U znanstvenome radu bavio se problematikom trigonometrijskog mjerenja visina, starim projekcijskim sustavima u Hrvatskoj, težinama mjerenja, korelacijom u geodeziji te proučavanjem geodetskog opusa Ruđera Boškovića. Bio je nositelj znanstvenoistraživačke teme Opažanja umjetnih Zemljinih satelita, s pomoću koje je započelo uvođenje satelitske tehnologije u geodeziji u Jugoslaviji. Nakon što se zaposlio na Fakultetu sudjelovao je u uspostavljanju bazisne mreže grada Zagreba, triangulaciji srednjodalmatinskih otoka i Plitvičkih jezera. Autor je više od 50 znanstvenih i stručnih radova, te sveučilišnih udžbenika Viša geodezija I (1954), Račun izjednačenja (1958), Teorija pogrešaka s računom izjednačenja (1967), Viša geodezija – drugi dio (1974). Bio je suradnik JAZU-a (danas HAZU), te dobitnik Republičke nagrade za životno djelo SR Hrvatske 1975.

Cvijanović, Dragutin (Smrtić kraj Nove Gradiške, 29. IX. 1933 – Zagreb, 9. XII. 2018), geofizičar, stručnjak za seizmologiju.

Na Prirodoslovno-matematičkome fakultetu (PMF) u Zagrebu 1958. diplomirao je geofiziku s meteorologijom te 1981. doktorirao disertacijom Seizmičnost područja SR Hrvatske. Nakon što je diplomirao radio je u Republičkom hidrometeorološkom zavodu SR BiH u Sarajevu. U Geofizičkom zavodu u Zagrebu (danas Geofizički odsjek Andrije Mohorovičića PMF-a) radio je 1962–82. te se znanstveno i stručno bavio seizmologijom, posebice istraživanjem seizmičnosti i seizmotektonske aktivnosti te seizmičkom mikrozonacijom većih gradova u Hrvatskoj. Radio je i na katalogu jačih potresa u Hrvatskoj. Specijalizaciju je pohađao pri Katedri fizike Zemlje Državnog univerziteta u Moskvi 1967/68. te u Geofizičkom institutu Akademije nauka ČSSR-a u Pragu 1974–75. Od 1982. bio je znanstveni suradnik u Građevinskom institutu (danas → Institut građevinarstva Hrvatske) u Zagrebu na proučavanju dinamike i seizmičnosti tla. Područja njegova znanstvenog i stručnog rada bila su seizmologija, posebice veza između tektonskih gibanja i seizmičke mikrozonacije većih gradova, te meteorologija. Zajedno s Dragutinom Skokom i Eduardom Prelogovićem dobitnik je Republičke nagrade »Nikola Tesla« 1983.

hidrografska izmjera, znanstvena i stručna djelatnost koja se bavi određivanjem konfiguracije dna i susjednih kopnenih područja oceana, jezera, rijeka, luka i drugih vodnih resursa. U užem smislu definira se kao snimanje vodnog područja, a u modernoj uporabi može uključivati mjerenja plime i oseke, struje, gravitacije, Zemljina magnetizma, određivanje fizikalnih i kemijskih svojstava vode i dr. (→ hidrografija; sv. 1). Glavni je cilj većine hidrografskih istraživanja prikupljanje osnovnih podataka za izradbu pomorskih karata, s naglaskom na značajke koje mogu utjecati na sigurnu plovidbu. Ostali ciljevi uključuju prikupljanje dodatnih podataka potrebnih za izradbu srodnih pomorskih navigacijskih pomagala, za upravljanje obalnim područjem, te primjenu u inženjerstvu i znanosti.

Svrha hidrografske izmjere jest sustavnim istraživanjima na moru, duž obale i priobalja prikupiti georeferencirane podatke koji se odnose na konfiguraciju obale (uključujući infrastrukturu za pomorsku plovidbu, tj. sve one značajke na obali koje su od interesa za pomorce); konfiguraciju morskoga dna (uključujući sve potencijalne opasnosti za plovidbu i druge morske aktivnosti); sastav morskoga dna; plimne valove i morske struje te fizikalna svojstva vodenog stupca (npr. temperatura i salinitet). Prikupljene informacije obrađuju se i pohranjuju u strukturiranim bazama podataka, koje služe kao osnova za izradbu tematskih karata, pomorskih karata i druge dokumentacije koja će se rabiti u pomorskoj plovidbi i upravljanju prometom, pomorskim operacijama, upravljanju obalnim područjem, očuvanju morskog okoliša, iskorištavanju morskih resursa, polaganju podmorskih kabela i cjevovoda, definiranju pomorskih granica te u znanstvenim studijama.

Mjerenjem dubina određuje se vertikalna udaljenost između trenutačne razine mora i morskoga dna. Ipak, ako se dubina izmjeri na istom mjestu u različitim vremenskim intervalima, primjetne su razlike u izmjerenim vrijednostima. Te razlike nastaju zbog promjena razine mora, najčešće uzrokovane plimom i osekom. Tradicionalne metode mjerenja dubina uključuju hidrografsku ili sondnu motku, ručni dubinomjer i stroj za mjerenje dubine. Iako se danas te metode rijetko rabe, još uvijek su primjenjive u plićim područjima za mjerenje manjega broja pojedinačnih točaka. U suvremenoj hidrografiji prevladavaju zvučne (akustičke) metode mjerenja dubina, a hidrografska mjerenja sve češće uključuju kombinirane metode za određivanje dubine i položaja. Najčešće se rabi kombinacija Globalnih navigacijskih satelitskih sustava (GNSS) i instrumenata koji mjere udaljenosti s pomoću zvučnih valova (dubinomjer), što omogućuje trodimenzijsko određivanje točaka na morskome dnu. Prednost je te metode neovisnost o trenutačnoj razini vode, što povećava točnost i praktičnost mjerenja. Posljednjih se desetljeća ubrzano razvija laserska zračna metoda mjerenja dubina, tzv. batimetrijski LiDAR. Njezina je ključna prednost iznimna brzina prikupljanja podataka, ali joj točnost znatno ovisi o prozirnosti vode.

Pomorska navigacijska karta krajnji je proizvod hidrografske izmjere. Pomorska karta prikazuje prirodu i oblik obale, dubine, opći karakter i konfiguraciju morskoga dna, mjesta opasna za plovidbu, morske mijene (plime i oseke), upozorenja za navigaciju te parametre (deklinacija i inklinacija) orijentacije Zemljina magnetskog polja. Elektronička pomorska navigacijska karta ENC (engl. Electronic Navigational Chart) nije samo digitalna verzija tradicionalne, na papiru otisnute karte nego je postala njezin pravni ekvivalent što ga je odobrila Međunarodna pomorska organizacija. Ona je baza podataka s normiranim sadržajem, strukturom i formatom koju za uporabu s elektroničkim prikazivačem pomorskih karata s informacijskim sustavom ECDIS (engl. Electronic Chart Display and Information System) izdaju službeno ovlašteni hidrografski uredi. Osim podataka koji se nalaze na tiskanoj karti, ENC može sadržavati i dodatne informacije koje se smatraju potrebnima za sigurnu plovidbu brodova. Takve karte nemaju više za cilj samo sigurnost plovidbe već i poznavanje okoliša potrebno za pomorsku navigaciju, oceanografska istraživanja ili industrijske primjene, kao što su polaganje kabela, rudarenje morskoga dna i eksploatacija nafte.

Povijesni razvoj hidrografske izmjere

Povijest hidrografske izmjere započinje rukopisnim kartama, portulanima koji su se izrađivali od XIII. do XVI. st. Osim prikaza mora i obalnoga područja portulani su sadržavali i upute za plovidbu te posebne tablice za računanje položaja broda, podatke o lukama i obalama, a ponekad i astronomski kalendar. Prvi sačuvani portulan Jadranskoga mora potječe iz XVI. st. Dubine hrvatskoga dijela Jadranskoga mora prvi su put zabilježene na karti nizozemskog istraživača Willema Barentsa iz 1595 (ponovno otisnuta uz minimalne izmjene 1637–62). Nakon portulana slijedila je izradba karata manjih područja koje, osim kontura obala, prikazuju i unutrašnjost kopna. Zbirke takvih karata, usredotočenih na prikaze otoka, nazivaju se isolarima. Prvi tiskani isolar s deset drvoreznih karata našeg područja izrađen je u Veneciji 1485. Uvođenje Mercatorove projekcije 1569. predstavlja najveći napredak u izradbi pomorskih navigacijskih karata jer je omogućilo prikaz loksodroma, linija konstantnog smjera, kao ravnih linija, što olakšava planiranje plovidbe. Osim toga zadržava kutove (konformnost), osiguravajući točnost smjerova u odnosu na kompas.

Prva hidrografska izmjera koja je obuhvatila obalu Francuske, Španjolske i Italije započela je 1660., a kao osnova rabila se triangulacijska geodetska izmjera. Nakon toga slijedila je britanska dominacija u izvođenju hidrografskih mjerenja i izradbi pomorskih karata, tijekom koje je obavljena prva sustavna izmjera britanske obale i luka, a rezultirala je atlasom s 48 karata. U XVIII. st. započelo je razdoblje sustavnih hidrografskih izmjera i osnivanja nacionalnih hidrografskih institucija. U Francuskoj je 1720. osnovan prvi nacionalni hidrografski servis, na čelo kojega je 1785. postavljen → Charles François Beautemps-Beaupré. On je zaslužan za uvođenje novih metoda pomorske izmjere te sustavnu izmjeru morskog akvatorija, kao i za rješavanje problema određivanja geografske pozicije, zbog čega se smatra ocem znanstveno utemeljene hidrografije. Beautemps-Beaupré je od 1806. do 1809. vodio pomorsku izmjeru dijelova istočne obale Jadrana koja je obuhvatila luke Piran, Pulu, Zadar, Šibenik, Split, te područje od Cavtata do Stona, Boku kotorsku i Pašmanski kanal. Izmjera je provedena primjenom znanstveno utemeljenih metoda, uključujući astronomska i geodetska opažanja za određivanje pozicija točaka, uvođenje triangulacije u izmjeru, računske metode presijecanja unatrag, sustavnu hidrografsku izmjeru, geomagnetsku izmjeru, a podatci su prikupljeni u pomorskom atlasu Reconnaissance hydrographique des ports du Royaume d’Italie (Hidrografski prikaz luka Kraljevstva Italije) te na 65 stranica Izvještaja koji ga dopunjuje.







Povijest razvoja instrumentarija i metoda mjerenja u uskoj je vezi s prvim oceanografskim istraživanjima koja su započela u XIX. st. pod okriljem organizacije USCS (United States Coast Survey) u SAD-u. Konstruirani su prvi istraživački oceanografski brodovi, a izvedena su i prva dubokomorska mjerenja. Znatno povećanje točnosti mjerenja postignuto je uvođenjem Sigsbeeova mjernog stroja koji se prvi put koristi čeličnim užetom za mjerenje dubina. Uporabom toga stroja počeo je proces sustavnog mjerenja i kartiranja dubina Meksičkoga zaljeva. Batimetrijska karta Meksičkoga zaljeva iz 1875. bila je prva moderna i točna karta dijela dubokog oceana, a prema njoj je izrađena i prva trodimenzionalna slika oceanskog područja. Batimetrija kao tehnika mjerenja dubina imala je ključnu ulogu u povijesnom razvoju pomorske geodezije i hidrografije. Izobate (linije koje povezuju točke iste dubine) prvi su put prikazane na pomorskim kartama u XVI. st., no batimetrijske karte ušle su u širu primjenu tek 1850-ih zahvaljujući napretku u razvoju i pouzdanosti kronometra koji je omogućio veću točnost u određivanju pozicija i dubina. Godine 1899. u Berlinu je uspostavljena jedinstvena nomenklatura i terminologija za batimetrijske karte, koju je definirala Međunarodna komisija.







Hidrografska istraživanja na Jadranu u XIX. st. bila su usko povezana s Habsburškom Monarhijom, koja je u to doba upravljala našim područjima. Tako je Austrijska mornarica između 1822. i 1824. obavila pomorsku izmjeru Istre i Dalmacije, rezultat koje su bile 24 pomorske karte i peljar Portolano del Mare Adriatico. Sustavno hidrografsko istraživanje Jadrana obilježeno je 1860. osnivanjem Hidrografskoga zavoda u Trstu, koji je 1866. preseljen u Pulu (→ Hidrografski zavod u Puli; sv. 1). Istodobno je započela prva sustavna izmjera Jadranskoga mora. Temeljila se na geodetskoj osnovi koju je postavio Vojnogeografski institut iz Beča, trajala je četiri godine i obuhvaćala cijeli Jadran, uključujući Crnogorsko primorje i Albaniju.













Prekretnica u razvoju metoda hidrografske izmjere dogodila se početkom XX. st., kada su se počeli rabiti zvučni dubinomjeri, čime je započela era uvođenja novih mjernih tehnika, a naposljetku i elektronike. Usporedno s razvojem dubinomjera razvijao se i navigacijski sustav RAR (engl. Radio Acoustic Ranging), prvi takav sustav koji je omogućavao mjerenje u svim uvjetima, neovisno o dobu dana i vremenskim prilikama. Sastojao se od dva ili više hidrofona koji su služili za određivanje pozicije broda. Tijekom II. svj. rata hidrografija i pomorske znanosti znatno su napredovale zbog ratnih djelovanja na moru. Tada su razvijeni novi instrumenti i tehnike za određivanje pozicije, poput zvučnih plutača, radarskih sonara, zvučnih mjernih sustava i podvodnih fotografskih kamera. Nakon rata nastavljen je razvoj instrumenta za hidrografska mjerenja. Uveden je novi navigacijski sustav SHORAN (engl. Short Range Navigation), kao i elektronički dubinomjeri za snimanje morskoga dna, a sredinom XX. st. razvijeni su jednosnopni i višesnopni dubinomjeri te bočni sonar.

Nakon I. svj. rata, kada je Hidrografski institut u Puli pripao Italiji, hidrografsku djelatnost na području Hrvatske nastavio je Hidrografski ured osnovan 1922. u Tivtu, koji je 1923. preseljen u Dubrovnik a 1929. u Split, gdje djeluje i danas kao → Hrvatski hidrografski institut; sv. 1 (HHI). Njegove aktivnosti kao jedine nacionalne hidrografske institucije u području hidrografskih istraživanja i pomorske kartografije usklađene su s normama i preporukama koje propisuje Međunarodna hidrografska organizacija (International Hydrographyc Organization – IHO) koje je član. Obavlja poslove hidrografske izmjere koju čine: izmjera dubina mora, marinska geodezija, geodetska i druga snimanja objekata u priobalju, u moru, na morskome dnu i u podmorju, zatim geologija i geofizika mora, oceanologija te poslovi zaštite morskog okoliša u dijelu koji je od značaja za hidrografiju i hidrografsko-navigacijsko osiguranje plovidbe. Osim HHI-ja, hidrografskom izmjerom bavi se i → Institut za oceanografiju i ribarstvo (sv. 4).













Visokoškolsko obrazovanje iz područja hidrografske izmjere u Republici Hrvatskoj stječe se na tehničkim i prirodoslovnim fakultetima u Zagrebu, Splitu, Rijeci, Dubrovniku i Zadru. Obrazovni programi omogućuju studentima upoznavanje s različitim aspektima hidrografije i pomorske geodezije, uključujući izradbu navigacijskih karata, analizu podvodnih terena, sigurnost plovidbe i primjenu modernih tehnologija u hidrografskim istraživanjima. Hrvatsko vojno učilište Dr. Franjo Tuđman provodi sveučilišni studijski program Vojno pomorstvo u Splitu na kojem studenti uče o hidrografskoj izmjeri usmjerenoj na primjenu u vojnim operacijama, sigurnosti plovidbe, izradbi navigacijskih karata te analizi podvodnih terena.

Za studente i stručnjake u tom području važan je udžbenik Pomorska geodezija → Boška Pribičevića. Knjiga se fokusira na osnovne principe pomorske geodezije, naglašavajući primjenu geodetskih metoda u pomorskim znanostima, s posebnim naglaskom na hidrografsku izmjeru, analizu podvodnih terena, izradbu navigacijskih karata i sigurnost plovidbe.

građevni materijali, uporabljive tvari koje se rabe pri izradbi građevina. Produkt su djelovanja → građevinske industrije te se uvriježeno odnose na građevni → kamen; sv. 2 (lomljeni, kalani, rezani, klesani, drobljeni, mljeveni), građevno drvo (oblice, poluoblice, rezano, tesano ili piljeno drvo, furniri, ploče i dr.), građevnu keramiku (→ opeka i crijep, blokovi, cijevi, zidne i podne pločice, sanitarni dijelovi), → vapno (negašeno, gašeno, hidratizirano), → gips (modelarski gips, alabaster, gips za žbukanje i dr.), → cement (portlandski, bijeli, aluminatni ili taljeni, metalurški, pucolanski, bušotinski, magnezij-oksikloridni i dr.), → beton (nearmirani, armirani ili prednapeti; blokovi, gredice, cijevi, rubnjaci, opločenja, ploče, stube, dimnjaci i drugi elementi za montažnu gradnju), → čelik; sv. 2 (dijelovi nosivih konstrukcija, armature, trake, limovi, nosači, profilirani štapovi, cijevi, betonske šipke, žice, čavli, vijci, različiti okovi i dr.), → aluminij; sv. 2 (konstrukcije i pročelja, vrata, prozori, okovi, namještaj), → bakar; sv. 2 (limovi, cijevi), cink (krovna limarija, prevlake građevnih okova, limenih ploča i konstrukcija), kositar i olovo (lemovi, hidroizolacije), → bitumen (→ asfalt i hidroizolacija), polimerni materijali (podne obloge, toplinske izolacije, brtvene vrpce, cijevi, dekoracija i dr.), građevno → staklo; sv. 2 (prozorsko, mutno, armirano, kaljeno, vlaknasto ili izolirajuće te stakleni blokovi; → kremeni pijesak; sv. 2) i dr.

Visoko školstvo i publicistika u Hrvatskoj

Početci visokoškolske nastave i sustavno znanstveno djelovanje vezani s problematikom građevnih materijala vežu se uz osnivanje Tehničke visoke škole u Zagrebu 1919 (→ Tehnički fakultet u Zagrebu; sv. 4), odn. osnivanje Zavoda za ispitivanje gradiva 1920., kojega je osnivač i prvi predstojnik bio → Stjepan Prokofijevič Timošenko (sv. 1). Naslijedio ga je 1922. → Konstantin Čališev, koji je na tom mjestu ostao sve do 1959. U početku je Zavod imao samo ručnu prešu za ispitivanje cementa s uređajem za nabijanje kocaka i osmica, poslije i miješalicu za cementnu žbuku. Oprema je 1927. znatno upotpunjena pa je služila u znanstvenom radu te studentima gotovo svih odjela ondašnjega zagrebačkog Tehničkoga fakulteta. Do II. svj. rata Zavod je bio opremljen suvremenom opremom za ispitivanje agregata, svježeg i čvrstog betona, kamena, opeke i crijepa, za statička ispitivanja metala te za geometrijska mjerenja.

Nakon II. svj. rata povećalo se zanimanje za ispitivanje materijala i konstrukcija. Na poticaj Zavoda 1949. osnovan je Laboratorij Ministarstva građevina NRH koji je preuzeo dio rutinskih ispitivanja. Iz njega se potom razvio → Institut građevinarstva Hrvatske (IGH) u Zagrebu kao vodeća ustanova za ispitivanje materijala i konstrukcija u zemlji. Iste godine Zavod je provodio usporedna ispitivanja opeke na pritisak i savijanje, ispitivanje svodova od šuplje opeke, ispitivanje Poissonova koeficijenta i modula elastičnosti ukočenoga drva, ispitivanja gotovih konstrukcija od armiranoga betona, čelika i drva, i dr. Laboratorij Zavoda snažno je utjecao na razvoj znanosti u Hrvatskoj te je surađivao s gospodarstvom u rješavanju mnogih problema. Zaslužan je i za uvođenje novih, tada najsuvremenijih ispitivanja poput primjene elektrootpornih tenzometara (1950), izradbe vlastitih električnih tenzometara (1953), metode krhkih lakova za mjerenje deformacija (1953), izradbe prijenosnih mehaničkih tenzometara (1953), modelskih ispitivanja i mehaničke analogije (1954), dinamičkih ispitivanja konstrukcija (1954) i dr. Predstojnik Zavoda bio je 1959–74. → Zlatko Kostrenčić, te ponovno 1975−77.

U sastavu Građevinskoga fakulteta 1967. bilo je deset zavoda koji su sadržavali odjele, među kojima je bio i onaj za ispitivanje materijala i konstrukcija. Fakultet je tada imao i četiri laboratorija, uključujući i onaj Zavoda za ispitivanje materijala i konstrukcija. Preustrojem Fakulteta 1974. osnovne ustrojbene jedinice postali su zavodi, a katedre su ukinute. Tada je osnovan i Zavod za tehničku mehaniku i ispitivanje materijala i konstrukcija, a njegov prvi predstojnik bio je → Vasilije Andrejev. U okviru Fakulteta građevinskih znanosti osnovan je 1977. Zavod za tehničku mehaniku. Ispitivanje materijala (cementa, agregata, betona, kamena i dr.) provodilo se u Zavodu za betonske konstrukcije. U okviru drugih sastavnica Fakulteta znanstvenom i nastavnom djelatnošću vezanom uz građevne materijale bavili su se u sklopu kolegija koje su predavali i → Vladimir Juranović (kolegij Betonske konstrukcije), → Kruno Tonković (Drvene konstrukcije) i → Marijan Ivančić (Čelične konstrukcije).

Osnutkom Zavoda za gradiva i Odjela za materijale → Građevinskoga fakulteta u Zagrebu 1991. osnovan je i laboratorij opremljen za nastavu iz rutinskih ispitivanja materijala, uglavnom betona. Djelatnici Odjela za materijale razradili su jedan od prvih modela za projektiranje životnoga vijeka armiranobetonskih konstrukcija. Razrađena je i izvedena aparatura za mjerenje relevantnih svojstava trajnosti poroznih materijala. Posebice se istražuju posebne vrste betona kao što su laki, mikroarmirani, vatrootporni te mlazni betoni. Razvijene su nove tehnologije koje se primjenjuju u praksi: plivajući podovi od lakog mikroarmiranog betona, kontejnerske konstrukcije od čeličnih profila spregnute s vrlo lakim izolacijskim betonima te mikroarmirani mlazni betoni za obloge strmih pokosa i tunela. Razvijena su nova veziva na osnovi sekundarnih sirovina koja se proizvode u cementnoj industriji te tehnologije posebnih žbuka za sanacijske radove. Važan je istraživački rad u prikupljanju i obradbi podataka na osnovi vlastita dvostupanjskoga postupka određivanja čvrstoće betona u konstrukciji. Zavod za gradiva je 2006. preimenovan u Zavod za materijale (predstojnica Ivana Banjad Pečur) u okviru kojega djeluju Katedra za istraživanje materijala (pročelnik Marijan Skazlić) i Katedra za tehnologiju materijala (pročelnica Nina Štirmer). Istaknuti stručnjaci koji su djelovali u okviru Zavoda bili su i Velimir Ukrainczyk, Dunja Mikulić, → Dubravka Bjegović i dr.

Znanstvenu i nastavnu djelatnost iz problematike građevnih materijala razvijali su od svojih osnutaka i samostalni → Fakultet građevinarstva, arhitekture i geodezije u Splitu, gdje je do 1991. djelovao Zavod za ispitivanje i tehnologiju materijala uz laboratorije za cemente, betone i čelik te kemiju građevinskih materijala, a nakon 1991. Katedra za građevinske materijale (šefica Katedre Sandra Juradin), → Građevinski i arhitektonski fakultet Osijek, gdje Zavod za materijale i konstrukcije (predstojnik Ivan Radić) vuče korijene od spajanja Više tehničke građevinske škole Osijek i Zavoda za materijale i konstrukcije u Osijeku, odn. od početaka samostalnog djelovanja Fakulteta građevinskih znanosti Sveučilišta u Osijeku 1983., → Građevinski fakultet u Rijeci, gdje je djelovao Zavod za materijale Pula u okviru tadašnjega Fakulteta graditeljskih znanosti utemeljenoga 1978., a danas su nositelji znanstvene i nastavne aktivnosti Zavod za računalno modeliranje materijala i konstrukcija (predstojnica Silvija Mrakovčić) unutar kojega djeluje Laboratorij za materijale (voditeljica Natalija Bede Odorčić) i dr.

Uz mnoštvo objavljenih znanstvenih i stručnih radova vezanih uz problematiku građevnih materijala, objavljena su djela Zbirka zadataka i rješenja iz Otpornosti materijala 1. dio (Z. Kostrenčić, 1972), Materijali u arhitekturi i građevinarstvu (J. Beslać, 1989), Poznavanje materijala (V. Ukrainczyk, 1991), Otpornost materijala I. (V. Šimić, 1992–2002), Otpornost materijala II. (V. Šimić, 1995–2002), Građevni materijali (M. Mikoč, 2006), Građevinski materijali: zbirka riješenih zadataka (D. Bjegović, D. Mikulić, G. Balabanić, 2007), Mehanika materijala (J. Krolo, D. Šimić, 2011) i dr.

Crnković, Ivan (Zagreb, 14. X. 1941 – Zagreb, 16. IV. 2017), arhitekt, predstavnik suvremenog arhitektonskog izraza. Diplomirao je 1966. na Arhitektonskome fakultetu u Zagrebu, gdje je bio zaposlen od 1967. do umirovljenja 2012., u zvanju redovitoga profesora od 1998; dekan Fakulteta bio je 2003–07.













Na Katedri za arhitektonsko projektiranje (koje je bio predstojnik 1989–93. i 2002–03) bio je nositelj kolegija Arhitektonsko projektiranje i Interieur. Od njegovih realiziranih projekata ističu se: u Samoboru Dječji vrtić Grigor Vitez u Krklecovoj ulici 2 (1975) te obiteljske kuće Kapušin u Jurjevskoj 6 (1973–74) i Dropuljić u Bogdanovićevoj 15 (1979), u Zagrebu obiteljske kuće Karakaš na Bukovačkoj cesti 123 (1981) i Čulo na Jabukovcu 26 (1992) te stambene zgrade u Ilici 219A (s K. Kasanićem, 1988) i Gregorčićevoj 6 i 8 (1990), u Prološcu kraj Imotskoga obiteljska kuća Dropuljić (1981). Za projekt Novi hrvatski dvorac ili Kuća sa šest jednakih prostorija, u kojem je površinski i prostorno izjednačio sadržaje prostorija i time doveo u pitanje funkcionalistička načela u arhitekturi, dobio je 1983. s → Emilom Šverkom prvu nagradu na međunarodnom natječaju Shinkenchiku u Japanu. Projektom Novi hrvatski dvorac 1991. predstavljao je Hrvatsku na Venecijanskom bijenalu. Bavio se i oblikovanjem interijera (Salon Galerije Karas u Praškoj 4, 1987; Vinski klub Kabinet u Vlaškoj 58, s M. Tadej i B. Fiolićem, oba u Zagrebu). Izradio je scenografiju za svečano otvaranje Univerzijade u Zagrebu 1987. Objavljivao je stručne članke u časopisima Čovjek i prostor, Arhitektura i dr. Dopredsjednik Udruženja hrvatskih arhitekata bio je 1995–97. Dobitnik je više nagrada, među ostalima za životno djelo »Viktor Kovačić« 2011. i »Vladimir Nazor« 2014. Od 2013. je professor emeritus Sveučilišta u Zagrebu.



















Jurković-Haberle, Minka (Vela Luka, 14. VIII. 1914 – Zagreb, 5. XII. 2003), arhitektica, istaknula se osobito u projektiranju arhitekture zdravstvene i javne namjene.

Diplomirala je 1939. na Arhitektonskom odsjeku Tehničkoga fakulteta u Zagrebu. Radila je 1940–41. u birou → Stanka Kliske na projektiranju bolnica, a 1941–48. u tadašnjim ministarstvima u Zagrebu također kao projektantica zdravstvenih ustanova. Od 1948. bila je zaposlena u → Arhitektonskom projektnom zavodu u grupama Dumengjić i H, a od 1951. do umirovljenja 1976. zajedno sa suprugom → Marijanom Haberleom projektirala je i vodila nadzor uglavnom javnih gradnji u zagrebačkom arhitektonskom birou Haberle (poslije Forum).

Osim zdravstvenih i javnih projektirala je stambene i obrazovne zgrade te interijere. Izvela je porođajno-ginekološki odjel bolnice u Zadru (1947), gradski vodotoranj u Sisku (1947), Dom narodnoga zdravlja u Delnicama (1951., s M. Haberleom i I. Geršićem), stambenu zgradu u Gospiću (1952), Spomen-dom Đuro Salaj u Slavonskom Brodu (1961–72., s M. Haberleom, danas Koncertna dvorana Ivana Brlić Mažuranić i Gradska knjižnica), a u Zagrebu zgradu Međumjesne telefonske centrale u Draškovićevoj 26 (1957–76., danas glavni telekomunikacijski centar Hrvatskog Telekoma), Visoku tehničku školu u Lučićevoj 5 (1957–60., s Haberleom, danas Fakultet strojarstva i brodogradnje), obiteljsku kuću u Jakićevoj 27 (1958–62), zgradu Matice iseljenika na Radićevu trgu 3 (1958–63., s M. Haberleom i T. Zdvořak) te Koncertnu dvoranu Vatroslava Lisinskog na Radićevu trgu 4 (1958–73., s M. Haberleom i T. Zdvořak). Oblikovala je interijere Brodarskoga instituta u Zagrebu (1953), hotela Plitvice na Plitvičkim jezerima (1958., s Haberleom i T. Zdvořak), dvorane i knjižnice Spomen-doma Đuro Salaj (1966–70), zgrade Matice iseljenika (1963) i Koncertne dvorane Vatroslava Lisinskog (1972). Njezin opus čine i adaptacije ambulante i kirurškoga odjela Psihijatrijske bolnice Vrapče (1946–48) i upravne zgrade Zagrebačkoga velesajma (1970). Izlagala je na Zagrebačkom salonu (1974., nagrada), Izložbi Union internationale des architectes u Parizu (1983), Svjetskoj izložbi arhitekata u Berlinu (1984) i dr.













Šverko, Ivana (Zagreb, 9. VI. 1949 – Split, 26. VIII. 2012), arhitektica, zaslužna za osnutak studija arhitekture na Fakultetu građevinarstva, arhitekture i geodezije u Splitu.

Diplomirala je 1973. na Arhitektonskome fakultetu u Zagrebu, a magistrirala 1978. na Koledžu za arhitekturu i urbanizam Sveučilišta Washington (College of Architecture and Urban Planning University of Washington) u Seattleu. Doktorirala je 1996. na Arhitektonskome fakultetu u Zagrebu disertacijom Uobličavanje prve strukovne risarske škole i začeci industrijskog oblikovanja u Dalmaciji (mentor K. Prijatelj). Nakon stjecanja diplome i povratka u Split predavala je u Školi za primijenjenu umjetnost i dizajn 1973–89., na Fakultetu prirodoslovno-matematičkih znanosti i odgojnih područja 1989–97. te, na Umjetničkoj akademiji 1997–2005., gdje je bila prodekanica za znanost i međunarodnu suradnju 2002–05. Za izvanrednu profesoricu izabrana je 2003. Od 2003. do 2012. predavala je na Građevinsko-arhitektonskome fakultetu (→ Fakultet građevinarstva, arhitekture i geodezije) u Splitu, gdje je s → Darovanom Tušekom vodila proces osnivanja studija arhitekture. Ondje je bila nositeljica niza predmeta iz područja urbanizma, povijesti i teorije arhitekture i umjetnosti i dizajna, te pročelnica Katedre za urbanizam. Od 1991. je s → Emilom Šverkom u Splitu vodila projektni biro Atelier Šverko i Šverko.







Izvela je niz projekata za obiteljske kuće i unutarnja uređenja poslovnih prostora u Splitu i Dalmaciji. Autorica je knjiga O dizajnu (2003), Splitska škola za dizajn (2003), Istraživanja u urbanom planiranju (2012), te mnogobrojnih znanstvenih i stručnih članaka koje je objavila u poglavljima knjiga i časopisima Čovjek i prostor, Prostor i dr. Za svoj pedagoški rad i unapređenje nastavnoga procesa na više sveučilišnih sastavnica dobila je priznanje Sveučilišta u Splitu za izniman doprinos razvoju Sveučilišta (2010). S E. Šverkom dobitnica je treće nagrade na međunarodnom natječaju Shinkenchiku Residential Design Competition u Tokiju (1975). Po njoj je nazvana godišnja nagrada koju Fakultet građevinarstva, arhitekture i geodezije u Splitu dodjeljuje studentima studija arhitekture za iznimne izvannastavne uspjehe.









Šverko, Ana (Split, 29. V. 1972), arhitektica i povjesničarka arhitekture, posvećena istraživanju povijesti arhitekture i urbanizma, posebice zaštiti spomenika arhitekture u Dalmaciji.

Diplomirala je 1998. na Arhitektonskome fakultetu u Zagrebu, a magistrirala 2002. na Kalifornijskom sveučilištu u Berkeleyu (University of California, Berkeley) na interdisciplinarnom studiju Urbanističkog projektiranja s temom integracije strategija konzervacije i urbanističkoga projektiranja za povijesnu jezgru, na primjeru Dioklecijanove palače u Splitu (mentor N. AlSayyad). Doktorirala je 2011. na Arhitektonskome fakultetu u Zagrebu disertacijom Arhitektonski projekti Giannantonija Selve u Dalmaciji u razdoblju klasicizma (mentori → K. Šerman i → I. Babić). Od 1998. do 2011. radila je u Konzervatorskom odjelu u Splitu u okviru Ministarstva kulture RH. Od 2012. zaposlena je u Centru Cvito Fisković u Splitu, podružnici Instituta za povijest umjetnosti u Zagrebu, od 2022. u zvanju znanstvene savjetnice. U suradničkom zvanju docentice predaje na Fakultetu građevinarstva, arhitekture i geodezije Sveučilišta u Splitu od 2012., te sudjeluje u nastavi poslijediplomskih studija Povijesti umjetnosti, kulturne baštine i vizualne kulture na Filozofskom fakultetu u Zagrebu od 2023. i Humanističke znanosti na Filozofskom fakultetu u Splitu od 2024.

Osim nastavnim radom, struku promiče znanstvenim djelovanjem na raznim domaćim i međunarodnim projektima te redovitom organizacijom međunarodnih znanstvenih skupova i radionica. Autorica je knjiga Diocletian’s palace. Palace of places (2011), Giannantonio Selva. Dalmatinski projekti venecijanskoga klasicističkog arhitekta (2013), Grad (ni)je kuća. O dijalogu između novog i starog Splita. Urbanistička predigra (2016). Od 2023. do 2025. prva je dopredsjednica i voditeljica Savjeta nakladništva Udruženja hrvatskih arhitekata. Dobitnica je Povelje Društva povjesničara umjetnosti Hrvatske (2014), Nagrade »Neven Šegvić« (2017) i Državne godišnje nagrade za popularizaciju i promidžbu znanosti u polju humanističkih znanosti (2019).









Dobrović, Nikola (Pečuh, Mađarska, 12. II. 1897 – Beograd, 11. I. 1967), arhitekt, predstavnik modernih nazora u arhitekturi između dvaju svjetskih ratova.

Diplomirao je arhitekturu 1923. na Češkoj visokoj tehničkoj školi u Pragu (ČVUT v Praze). Nakon studija radio je u Pragu, isprva u arhitektonskim biroima Bohumila Hübschmanna (1923–25), Antonina Engela (1925) te Dušek – Kozák – Máca (1925–29), potom samostalno. Od 1934. do 1941. djelovao je u Dubrovniku. Za II. svj. rata priključio se narodnooslobodilačkom pokretu i sa skupinom stručnjaka radio na pripremi za obnovu zemlje nakon rata; 1944. bio je načelnik Arhitektonskog odjela Ministarstva građevina Demokratske Federativne Jugoslavije u Beogradu. Nakon rata živio je u Beogradu, gdje je 1945. sudjelovao u osnivanju Urbanističkog instituta NR Srbije kojega je bio prvi direktor, a 1946. bio je rukovoditelj Urbanističkog zavoda Beograda. Od 1947. radio je na Arhitektonskom fakultetu u Beogradu.

U dubrovačkom razdoblju projektirao je i izveo niz zgrada i parkovnih rješenja, među kojima se ističu Grand hotel na Lopudu (1936), jedno od vrhunskih ostvarenja hrvatske moderne arhitekture između dvaju svjetskih ratova, te vile Naprstek u Srebrenom (1938), Vesna na Lopudu (1939), Svid u Zatonu (1940) i dr. Za boravka u Beogradu bavio se intenzivnim urbanističkim projektiranjem te postavio prve ideje za Novi Beograd (1947). Objavio je mnogobrojne rasprave, članke i studije te dvadesetak knjiga, među ostalima: Dubrovački dvorci (1946), Urbanizam i sile koje ga pokreću (1948), Urbanizam kroz vekove I–II (1950., 1951), Savremena arhitektura I–V (1952., 1955., 1963., 1965., 1971). Od 1963. bio je dopisni član JAZU-a (danas HAZU). Dobitnik je mnogih nagrada i priznanja. Godine 1959. bio je izabran za počasnoga dopisnog člana Kraljevskog instituta britanskih arhitekata (The Royal Institute of British Architects).

Dragčević, Vesna (Zagreb, 19. VI. 1966), građevinska inženjerka, stručnjakinja za prometnice.

Na Fakultetu građevinskih znanosti (→ Građevinski fakultet) u Zagrebu diplomirala je 1990. i doktorirala 1999. disertacijom Numerički model gibanja cestovnih vozila (mentor → Ž. Korlaet). Na Fakultetu je zaposlena od 1990., kao redovita profesorica od 2008. Predaje kolegije Ceste, Donji ustroj prometnica, Prometna buka, Oprema prometnica i Oblikovanje čvorišta. Od 2014. predstojnica je Zavoda za prometnice; 2006–10. bila je prodekanica, 2010–14. dekanica Fakulteta. Predavala je i na graditeljskom odjelu Tehničkoga veleučilišta Zagreb, a nastavu drži i na sveučilišnom interdisciplinarnom studiju Upravljanje gradom (od 2007) i preddiplomskom sveučilišnom studiju Vojno inženjerstvo (od 2017). Područje je njezina znanstvenoga interesa građevinsko-prometna tehnika, posebice teorijske postavke oblikovanja cestovnih prometnih površina, istraživanja iz područja građenja i održavanja cesta te istraživanje buke uzrokovane prometom. Autorica je udžbenika Osnove projektiranja cesta (sa Ž. Korlaetom, 2003), Donji ustroj prometnica (s T. Rukavina, 2006) te Projektiranje i građenje cesta (sa Ž. Korlaetom, 2018).

Kršnjavi, Iso (Izidor, Isidor) (Našice, 22. IV. 1845 – Zagreb, 3. II. 1927), povjesničar umjetnosti, slikar, kulturni i javni djelatnik, pokretanjem likovnoga, graditeljskoga i prosvjetnoga razvoja oblikovao je institucionalni okvir za stvaranje moderne kulture i umjetnosti te u bitnome obilježio hrvatski kulturni prostor na prijelazu XIX. u XX. st.

Studirao je povijest, povijest umjetnosti i filozofiju 1866–69. na Bečkom sveučilištu, gdje je 1870. doktorirao filozofiju. Pohađao je studij slikarstva na akademijama u Beču (1868) i Münchenu (1870–72., 1877) te završio studij prava doktoriravši na Sveučilištu u Grazu 1891. Usavršavao se u Italiji, Beču, Münchenu, Danskoj, Švedskoj i Norveškoj. Godine 1877. postao je izvanrednim profesorom Mudroslovnoga fakulteta u Zagrebu, a iduće je godine njegovim nastupnim predavanjem započela nastava povijesti umjetnosti i arheologije na Zagrebačkom sveučilištu. Ondje je predavao do 1890. te ponovno 1897–1918. Bio je i predavač crkvene umjetnosti u Nadbiskupskom sjemeništu 1878–85. Godine 1891–96. bio je predstojnik Odjela za bogoštovlje i nastavu u Zemaljskoj vladi.

U duhu historicizma dao je izgraditi, obnoviti ili opremiti mnoge školske, crkvene i druge javne zgrade (gimnazija u Sušaku, Muška učiteljska škola u Medulićevoj ulici u Zagrebu, umjetnički atelijeri u Ilici iz kojih se razvila Akademija likovnih umjetnosti u Zagrebu i dr.), potaknuo je dogradnju i uređenje Hrvatskoga glazbenog zavoda te izgradnju Hrvatskoga narodnog kazališta u Zagrebu. Istaknuo se projektom zagrebačkog Školskoga foruma na današnjem Rooseveltovu trgu, zamišljenog kao izraz duha antike i humanizma (izvedeni su trokrilna zgrada srednjih škola, gimnastička dvorana i igralište), a najvažnije mu je djelo palača u Opatičkoj 10, sjedište Odjela za bogoštovlje i nastavu, na kojem je okupljao mlade slikare i kipare (B. Čikoš Sesija, R. Frangeš Mihanović, O. Iveković i dr.) te im stipendirao studij u inozemstvu kako bi ostvarili historicistički »Gesamtkunstwerk«. Slikarskim i dekorativnim programom Palače hrvatsku je kulturu prikazao kao nasljednicu klasične, humanističke i kršćanske kulture, a odabirom povijesnih tema u Zlatnoj dvorani istaknuo je povezanost Hrvatske s Ugarskom kao važnu i tada politički oportunu identitetsku strategiju nacionalne kulture i umjetnosti.







Bio je suosnivač (1868) i predsjednik Društva umjetnosti (1905–18., danas Hrvatsko društvo likovnih umjetnika), te osnivač → Muzeja za umjetnost i obrt (1880., sv. 2) i Moderne galerije (1905., danas Nacionalni muzej moderne umjetnosti) u Zagrebu. Uredio je Strossmayerovu galeriju i bio njezin prvi ravnatelj (1883–86). U Zagrebu je osnovao i Obrtnu školu (1882., s H. Bolléom, danas → Škola primijenjene umjetnosti i dizajna; sv. 2), Tkalačku školu (1887), zavode za odgoj i obrazovanje gluhonijeme (1891) i slijepe djece (1896) te žensku stručnu školu i ženski licej (1892), omogućivši ženama nastavak školovanja na sveučilištu. Njegovo autoritarno vođenje Društva umjetnosti i zauzimanje za tada anakrone likovne vrijednosti (inzistiranje na stilskoj čistoći i akademskom realizmu) dovelo je do secesije i osnivanja Društva hrvatskih umjetnika (1897), izložbe Hrvatski salon (1898) te početaka pokreta hrvatske likovne moderne. U njegovu se slikarskom opusu očituje utjecaj münchenskoga akademskog realizma.

Teorijski s pozicija herbartovskog formalizma pisao je estetičke oglede, studije iz područja povijesti umjetnosti i arhitekture (Oblici graditeljstva u starom vieku i glavna načela gradjevne ljepote, 1883), usmjerivši se potom modernijim estetičkim polazištima. Autor je ranoga pregleda hrvatske umjetnosti (Pogled na razvoj hrvatske umjetnosti u moje doba, Hrvatsko kolo, 1905), prikaza izložbi, studija i polemika o urbanizmu i arhitekturi Beča, Münchena i Zagreba (zauzimao se za rušenje Bakačeve kule). Preveo je Danteovu Božanstvenu komediju (1909–15), pisao o prosvjeti i zakonodavstvu, a na razmeđu realizma i moderne objavljivao je pjesme, putopise, drame i romane (Božji vitez, 1925). Bio je pokretač prvoga hrvatskog povijesnoumjetničkog časopisa Glasnik Družtva za umjetnost i umjetni obrt (1886) i Nastavnoga vjesnika (1892). Posmrtno su mu objavljeni Autobiografija (Vijenac, 1927), dnevnik (Zapisci. Iza kulisa hrvatske politike, 1–2, 1986) i Izabrana djela (2000). U Zavičajnom muzeju Našice otvorena mu je spomen-soba 1982., a galerijsko-izložbeni prostor dobio je po njemu ime 1994. Posvećeni su mu znanstveni skupovi (Našice, 1995; Zagreb, 2012), izložbe (1993., 2012) i zbornik (2015).







Marasović, Jerko (Split, 13. XII. 1923 – Split, 28. V. 2009), arhitekt i konzervator, posvetivši se istraživanju graditeljskoga nasljeđa Splita znatno je pridonio poznavanju njegova prostornoga razvoja.

Diplomirao je 1952. na Arhitektonskom odsjeku Tehničkoga fakulteta u Zagrebu (→ Arhitektonski fakultet), gdje je i doktorirao 1978. disertacijom Prilog metodologiji obrade graditeljskog nasljeđa (mentor → A. Mohorovičić). Od 1954. do 1982. radio je u Urbanističkom projektnom birou u Splitu (→ Urbanistički zavod Dalmacije), u okviru kojega je 1955. osnovao i do 1979. vodio Odjel za graditeljsko nasljeđe. Od 1982. do umirovljenja 1991. bio je redoviti profesor na Arhitektonskom fakultetu u Zagrebu na poslijediplomskom studiju Graditeljsko nasljeđe. Predstojnik Zavoda za graditeljsko nasljeđe bio je 1983–91., a voditelj poslijediplomskoga studija 1986–89. Direktor Mediteranskoga centra za graditeljsko nasljeđe Sveučilišta u Splitu bio je 1991–99. Predavao je kao gostujući profesor na Sveučilištu Sapienza u Rimu 1989.

Osobit je njegov doprinos istraživanju povijesnoga razvoja Dioklecijanove palače kao i njezina obnova; počevši od 1950-ih sustavno je vodio iskapanja, rekonstrukciju odnosno uređenje peristila, vestibula, Dioklecijanovih podruma, jugoistočne kule, sklopova kuća oko vestibula i peristil, palače Papalić, i dr. Adaptirao je i austrijsku utvrdu Gospina batarija u Visu (1963; danas Priručna zbirka Issa) te obnovio gotičke krovne konstrukcije crkve Marijina Uznesenja u Splitu (1994., u suradnji). O Dioklecijanovoj palači objavio je znanstveno-popularna izdanja i vodiče (1968; 1972–76; posmrtno tiskano Istraživanje i uređenje Peristila Dioklecijanove palače u Splitu 1956–1961, 2014). Pisao je i o srednjovjekovnoj arhitekturi, prostornom razvoju Bačvica, pulskoj antičkoj arhitekturi i drugim temama, a znanstvene i stručne članke objavljivao je u časopisima Rad JAZU, Mogućnosti, Urbs, Prostor, Histria antiqua, Kulturna baština, Starohrvatska prosvjeta i dr. Spojem modernističkoga duha i tradicionalnih materijala projektirao i izveo osnovnu školu u Klisu (s P. Galićem, 1972) i marinu Kremik kraj Primoštena (s P. Galićem i N. Marasovićem, 1977), a prema vlastitu projektu realizirao obnovu i dogradnju franjevačkoga samostana na Poljudu u Splitu (1965–67). Osmislio je teletopograf za snimanje tlocrta (1976) i mehaničku napravu za konstruiranje perspektiva (1984). Dobitnik je mnogih nagrada, među kojima »Viktor Kovačić« (1968), nagrade Borbe (1977), Državne nagrade za znanost (1994) te »Vladimir Nazor« za životno djelo (1999).









Maroević, Ivo (Stari Grad, 1. X. 1937 – Zagreb, 20. I. 2007), povjesničar umjetnosti, muzeolog i konzervator, znatno je pridonio utemeljenju muzeologije kao znanstvene discipline u okviru informacijskih znanosti te se istaknuo očuvanjem i prezentacijom hrvatske arhitektonske i urbanističke baštine.

Diplomirao je povijest umjetnosti te engleski jezik i književnost 1960. na Filozofskome fakultetu u Zagrebu, gdje je i doktorirao 1971. disertacijom Sisak, grad i graditeljstvo. Od 1965. bio je zaposlen kao kustos i konzervator u Gradskom muzeju u Sisku, a od 1969. kao konzervator i dokumentarist te 1980–83. kao ravnatelj u Hrvatskom restauratorskom zavodu u Zagrebu. Od 1983. bio je izvanredni, a od 1986. redoviti profesor muzeologije i zaštite spomenika kulture na Filozofskome fakultetu u Zagrebu, gdje je 1986. bio jedan od utemeljitelja Katedre za muzeologiju u okviru Odsjeka za informacijske znanosti. Predavao je kao gost na Sveučilištu Victoria u Kanadi 1985. i 1990.

Istraživao je povijest arhitekture i urbanizma, posebice urbanu topografiju Zagreba (Zagreb njim samim, 1999; Antologija zagrebačke arhitekture, 2003), opuse pojedinih arhitekata (B. Felbingera, I. Zemljaka, graditeljske obitelji Grahor), suvremene interpolacije u starim urbanim cjelinama, baštinu perifernih gradskih zona te je aktivno i polemički bilježio kroniku suvremenih arhitektonskih zbivanja. Pisao je o obnovi pojedinih objekata (crkve sv. Marije Snježne u Kamenskom, sv. Marije Snježne i sv. Jurja u Belcu i dr.), načinima prezentacije povijesnosti i suvremenim metodama pri zaštiti i obnovi spomenika graditeljstva, osobito se istaknuvši osmišljavanjem temeljnih načela obnove nakon ratnih razaranja (Rat i baština u prostoru Hrvatske, 1995). Autor je knjige Uvod u muzeologiju (1993), koja se smatra jednim od ključnih djela u europskoj muzeološkoj literaturi (prevedena na engleski jezik 1998). Izbor znanstvenih i stručnih članaka koje je objavljivao u časopisima okupljen je u knjigama Sadašnjost baštine (1986), Konzervatorsko novo iverje (2000), Kronika zagrebačke arhitekture 1981–1991 (2002) i O Zagrebu usput i s razlogom (2007), a izlaganja s konferencija u knjizi Baštinom u svijet (2004). Priređena mu je izložba (Zagreb, Sisak, Pula, Sesvete, 2009) i objavljena spomenica (Ivi Maroeviću baštinici u spomen, 2009). Dobitnik je više nagrada, među ostalima državne Nagrade »Božidar Adžija« (1975) i Nagrade »Pavao Ritter Vitezović« za životno djelo Hrvatskog muzejskog društva (2002).

Prelog, Milan (Osijek, 19. VI. 1919 — Zagreb, 25. VIII. 1988), povjesničar umjetnosti, djelatan u polju zaštite spomenika i prostornoga planiranja, utemeljio je suvremenu metodu istraživanja i zaštite hrvatskih urbanih povijesnih cjelina.

Diplomirao je 1944. povijest umjetnosti i klasičnu arheologiju na Filozofskome fakultetu u Zagrebu, gdje je i doktorirao 1951. disertacijom Prilog analizi razvoja srednjovjekovne umjetnosti u Dalmaciji. Na Fakultetu je bio zaposlen od 1948. do umirovljenja 1982., od 1972. u zvanju redovitoga profesora. Predavao je Povijest umjetnosti srednjega vijeka i Teoriju likovnih umjetnosti te uveo kolegij Ikonografiju i utemeljio nastavu iz povijesti naselja. Honorarno je obnašao dužnost ravnatelja Konzervatorskoga zavoda NR Hrvatske 1952–54. S Grgom Gamulinom osnovao je 1961. Institut za povijest umjetnosti u Zagrebu, kojega je bio ravnatelj 1972–87. Bio je predstojnik Odjela za naselja i urbanizam u Institutu za društvena istraživanja 1965–74. Od 1971. vodio je dubrovački Centar za postdiplomski studij Sveučilišta u Zagrebu.

Pionirski je istraživao hrvatska povijesna naselja u razdoblju od kasne antike do renesanse, vrednujući podjednako profanu i sakralnu te javnu i stambenu arhitekturu. Pri studijskim istraživanjima urbanih aglomeracija jadranskoga područja – Poreča (Poreč Grad i spomenici, 1957), Rovinja, Umaga, Cresa, Hvara, Korčule, Stona, Dubrovnika, Cavtata i dr. – inaugurirao je model integralne interdisciplinarne topografske obradbe, koji uključuje povijesno-umjetničko dokumentiranje i vrednovanje, ali i kulturološki i sociološki pristup; pokrenuo je projekt Umjetnička topografija Hrvatske na primjeru grada Koprivnice (1982). U interpretaciju predromaničke umjetnosti uveo je dinamički kriterij (pasivna i aktivna negacija antike). Razvijao je nov aktivni pristup zaštiti graditeljske baštine inzistirajući na zaštiti urbanističkih cjelina, graditeljskih sklopova i povijesnih ambijenata s ciljem njihove revalorizacije i revitalizacije. Znanstvene i stručne članke te polemičke oglede o suvremenoj arhitekturi i urbanizmu objavljivao je u novinama i časopisima Čovjek i prostor, Život umjetnosti, Radovi Instituta za povijest umjetnosti, Arhitektura i dr.; izbor, zajedno s tekstovima iz rukopisne ostavštine, objavljen je u knjigama Prostor. Vrijeme (1973), Između antike i romanike (1994), Studije o hrvatskoj umjetnosti (1999), Tekstovi o Dubrovniku (2003) i Sudbina grada (2021). S njemačkoga jezika preveo je knjigu Jacoba Burckhardta Kultura renesanse u Italiji (1953). Dobio je Republičku nagradu za životno djelo (1980) i Nagradu Saveza društava konzervatora Jugoslavije (1984). Posmrtno mu je priređen znanstveni skup (Dubrovnik, 2009) i zbornik (Prelogova baština danas, 2013).







Akademija za primijenjenu umjetnost (APU), visokoškolska ustanova za stručnu izobrazbu umjetnika primijenjenih umjetnosti koja je djelovala 1949–55. u Zagrebu. Koncipirana na idejama Bauhausa, pridavala je posebnu važnost praktičnoj nastavi u radionicama i povezanosti s industrijom. Imala je odjele za slikarstvo (Ernest Tomašević, Branka Frangeš Hegedušić, Željko Hegedušić, Marin Studin), grafiku (Vilko Gliha-Selan), kiparstvo (Kosta Angeli Radovani), arhitekturu (→ Vjenceslav Richter, Đuka Kavurić), keramiku (Mila Petričić) i tekstil. Studij je trajao pet godina, a završile su ga dvije generacije polaznika. Među studentima bili su poslije istaknuti umjetnici Vasko Lipovac, Ordan Petlevski, Jagoda Buić, Zvonimir Lončarić, Ante Jakić, Mladen Pejaković, Zlatko Bourek, Pavao Štalter. Među zapaženim Akademijinim polaznicima ističe se i generacija dizajnera: → Bruno Planinšek, → Mario Antonini, Aleš Debenjak, Boris Babić, Milan Dobrić, Joža Rebernak, Marija Kalentić, Milica Rosenberg, Marta Šribar. U desetljećima koja su slijedila, oni su nakon završetka Akademije djelovanjem obilježili prošireno polje vizualne kulture, dizajna i umjetnosti u Hrvatskoj, a Akademiji priskrbili gotovo mitski status.

Coppo, Pietro (Kopić, Petar) (Venecija, 1470 – Izola, 1555. ili 1556), geograf i kartograf, autor izvrsne karte Istre.

Nakon višegodišnjih putovanja i obavljanja posla općinskoga pisara, 1499. došao je u Izolu na mjesto bilježnika, a poslije je obavljao najviše dužnosti u Vijeću Izole. Prvi kartografski rad, rukopisni atlas De toto orbe (O Zemlji), izradio je 1520. Djelo je sastavljeno od četiri knjige, koje sadržavaju 22 opće i regionalne, rukom crtane i obojene karte, među kojima i kartu Balkanskog poluotoka na kojoj je ucrtana i Hrvatska. Skraćenu verziju istoga djela, s 15 drvoreznih karata pod naslovom De summa totius orbis (O cijelome svijetu), izradio je također u četiri knjige u razdoblju od 1524. do 1526. U njoj se posebice ističe karta Istre iz 1525., koja je drvorezom otisnuta na dva lista veličine 22,5 cm × 33,6 cm, u približnom mjerilu 1 : 280 000. Karta sadržava mnoge toponime i vjernu konfiguraciju istarskoga poluotoka. U Veneciji mu je 1528. tiskan Portolano (Portulan), zbirka od sedam pomorskih karata. Coppova privrženost Istri ogleda se i u kapitalnome geografsko-kartografskom djelu, knjižici Del sito de l’Istria (O položaju Istre; dovršena 1529., tiskana tek 1540. u Veneciji) koja je uglavnom rezultat njegova putovanja Istrom do Raše, a sastoji se od općega (geografski položaj, reljef, vegetacija i rijeke u Istri) i posebnoga dijela (istarska naselja) te pregledne karte Istre. Njegovu Veliku kartu Istre objavio je 1569. talijanski izdavač Bertelli. Coppovim se kartama u svojem atlasu Theatrum Orbis Terrarum koristio i Abraham Ortelius.

Deutsch, Pavao (Zagreb, 23. VI. 1897 – Zagreb, 22. IV. 1948), arhitekt, pridonio je razvoju hrvatske moderne arhitekture, osobito u Zagrebu, u razdoblju između dva svjetska rata.

U Beču je završio Tehničku visoku školu 1921., a u Zagrebu doktorirao na Tehničkoj visokoj školi 1926. Nakon smrti oca Julija Deutscha 1922 (→ Hönigsberg i Deutsch) s → Aleksandrom Freudenreichom nastavio je 1923–40. poslovanje očeva projektno-građevinskoga poduzeća pod nazivom Arhitekti – Freudenreich & Deutsch – graditelji, u kojem je radio na projektiranju i izgradnji niza zgrada javne i stambene namjene.







Među važnijim realiziranim projektima su: Hrvatski dom u Karlovcu (1926) i Đakovu (1927), osnovna škola u Velom Varošu u Splitu (1927–28), u Zagrebu obiteljske vile u Bosanskoj ulici 13 (1923), 11, 19, 34 (1924), zgrade u Dežmanovoj 9, Hrvojevoj 8, Križanićevoj 13 (1928), Petrinjskoj 7 i Martićevoj 20 (1929), Ribnjaku 4 (1930), Gajevoj 2B (1933), Dežmanovoj 7 (1940), te hotel Astoria u Petrinjskoj 71 (1938). Sudjelovali su na arhitektonskim natječajima za Bratimsku blagajnu, Židovsku bolnicu (1930) i zgradu Gradskih poduzeća (1931) u Zagrebu, osnovnu školu i Banovinsku bolnicu (1931) u Splitu i dr. Objavljivao je stručne članke u publikacijama Građevinski vjesnik i Naš vrt. Njegovi radovi predstavljeni su zajedno s radovima drugih istaknutih hrvatskih arhitekata toga doba na izložbi Pola vijeka hrvatske umjetnosti (1938–39).

Cota, Frane (Knin, 29. IX. 1898 – Zagreb, 19. I. 1951), arhitekt i kipar, predstavnik funkcionalizma u arhitekturi.

Diplomirao je kiparstvo 1924. na Akademiji likovnih umjetnosti (Akademie der bildenden Künste) u Beču i arhitekturu 1929. na Tehničkome fakultetu u Zagrebu. U Zagrebu je 1930–32. radio u arhitektonskom atelijeru → Ignjata Fischera, potom je do 1936. vodio atelijer sa → Zvonimirom Požgajem. Godine 1937–41. vodio je samostalni atelijer u Zagrebu. Bio je honorarni predavač modeliranja i arhitektonskoga crtanja na Tehničkome fakultetu (1933–51; s prekidima) te predavač (od 1938) i profesor crtanja (od 1941) na Višoj pedagoškoj školi u Zagrebu. Zastupao je načela modernizma s naglaskom na funkcionalističkim prostornim rješenjima. Projektirao je i podignuo u Zagrebu više stambenih zgrada (među ostalima u Zvonimirovoj ulici 19, 1932), Hrvatski liječnički dom u Šubićevoj 9 (1934., sa Z. Požgajem), vile Botteri na Tuškancu 54A (1932., sa Z. Požgajem), Deutsch u Vončininoj 20 (1937) i Lakatoš na Zelengaju 19 (1937), a u Splitu stambenu zgradu Marangunić na uglu ulica Čajkovskoga 5 i Zrinsko-frankopanske (1940). Podjednako uspješan bio je i u području kiparstva, isprva pod utjecajem bečke secesije i Ivana Meštrovića, potom se osamostalio i priklonio realizmu. Njegov kiparski opus obuhvaća portrete, aktove, figure, spomeničke kompozicije te velik broj reljefa, medalja i plaketa.







Waidmann, Kuno (Tigerfeld, Njemačka, 8. III. 1845 – Graz, 4. X. 1921), arhitekt, predstavnik historicističkoga arhitektonskog izraza, istaknuo se posebice arhitekturom zdravstvene i javne namjene.

U Stuttgartu je 1868. završio arhitektonski odjel Politehnike (Königliche Polytechnischen Schule). Od 1871. službovao je pri Kraljevskim državnim željeznicama na gradnji pruge Szombathely–Győr, a od 1875. je u Klagenfurtu radio kao građevinski poduzetnik. U Zagrebu se nastanio potkraj 1870-ih tijekom gradnje Zavoda za umobolne Stenjevec (1877–79; danas Klinika za psihijatriju Vrapče). Ondje je djelovao do 1906., kada se preselio u Graz. Bio je potpredsjednik → Kluba inižinira i arhitekta 1894–97.













Isprva je surađivao s → Hermanom Bolléom (Komercijalna banka u Ilici 20, 1880; vila Živković u Jurjevskoj 27, 1880–83; evangelička crkva i općina na uglu Gundulićeve i Hebrangove ulice, 1881–84), potom je projektirao stambene i stambeno-poslovne zgrade unijevši u zagrebačku arhitekturu dekorativne elemente njemačke renesanse i fasadnu opeku kao građevni materijal. Među ostalim izgradio je kuće Arnold (1880–82) i Priester (1885–86; drugi kat nadograđen 1923) u Gajevoj 22 i 20, Weller u Đorđićevoj 10 (1885) s frizom na pročelju izvedenim u tehnici sgrafitto, vlastitu kuću na Deželićevu prilazu 4 (1886–87) te raskošno oblikovane kuće Varga u Ilici 34–36 (1887) i Gavella na Jelačićevu trgu 6 (1889). Zauzimao se za podizanje naselja vila na Josipovcu (danas Ulica I. G. Kovačića) gdje je izgradio niz slikovitih ljetnikovaca (Lobmayer, 1889., srušen; vlastiti na broju 17, 1893), primjenjujući u drvenim i slikanim detaljima stilizirane oblike narodnih ornamenata. Podigao je i ljetnikovac Miletić u Jurjevskoj 29 (1892). Izveo je pregradnju palače Buratti na Katarininu trgu 6 (1881–83; danas palača Dverce) te izgradio hotel Grand Lavoslava Schwartza u Ilici 6 (1890). Od kraja 1880-ih projektirao je i javne zgrade. Izveo je Gradsku obospolnu pučku školu u Krajiškoj 9 (s M. Pilarom, 1889., nadogradnja drugoga kata 1922. J. Seifert i K. Wajda; danas Osnovna škola Petra Zrinskoga), monumentalne poslovno-stambene uglovnice Društva sv. Jeronima na uglu Tomislavova trga 22 i Trenkove 1 (1890–91) te Narodnih novina na uglu Frankopanske 26 i Deželićeva prilaza 2 u stilu visoke renesanse s ugaonom kupolom (1891., danas Leksikografski zavod Miroslav Krleža), zgrade Zemaljske naklade školskih knjiga i Ženske stručne škole na Rooseveltovu trgu 6 (1893., drugi kat nadograđen 1922; danas Biološki odsjek Prirodoslovno-matematičkoga fakulteta) i Katoličkoga djetičkog društva na Britanskom trgu 10 (1897) te skladnu jednokatnicu Zavoda za proizvodnju animalnih cjepiva u Gundulićevoj 57 (1895–96). Izveo je nadogradnju drugoga kata i preoblikovanje pročelja Nadbiskupskoga orfanotrofija u Vlaškoj 38 (1894–95). Sudjelovao je na natječaju za izgradnju kompleksa školskih zgrada na Rooseveltovu trgu (1893–94) te vodio gradnju zgrade Kraljevske velike gimnazije, Realke i Trgovačke škole biroa Ludwig & Hülssner (1894–95; danas Muzej Mimara). Izrađivao je i nacrte za radove u umjetničkom obrtu (vrata od kovanog željeza glavnoga portala bolnice u Vrapču, izveo Đ. Hamel; ulazna vrata palače Vraniczany, izveo A. Mesić). Projektirao je i industrijske zgrade (Tvornica cikorije Hinka Francka sinovi u Vodovodnoj ulici 20, 1892–1905). Osobito se istaknuo kao stručnjak u gradnji bolničkih zgrada primjenjujući paviljonski tip (Šibenik, 1880–83; Zadar, 1884–86, Bolnica milosrdnih sestara u Zagrebu, 1893–94) ili gradeći jedinstvene zgrade (Dubrovnik, 1886–87). Gradio je i sudjelovao u natječajima za izgradnju bolnica u Judenburgu, Ljubljani, Trstu, Gorici, Odessi, Klagenfurtu i dr.





