Abramović, Vladimir (Vrbovsko, 14. III. 1922 – Zagreb, 19. III. 2013), rudarski inženjer, stručnjak za sigurnost u rudnicima.
Diplomirao je 1948. na Rudarskom odsjeku Tehničkoga fakulteta u Zagrebu te doktorirao 1979. disertacijom Analiza utjecaja intervala paljenja mina na tehnološka unapređenja i sigurnost rada u metanskim ugljenokopima na zagrebačkom → Rudarsko-geološko-naftnome fakultetu. Od 1948. radio je u → Istarskim ugljenokopima u Raši baveći se problemima sanacije, izobrazbe kadrova i proizvodnje. Od 1980. bio je redoviti profesor Rudarsko-geološko-naftnoga fakulteta u Zagrebu. Umirovljen je 1992. Predavao je kolegije Dobivanje i podgrađivanje, Izgrađivanje rudničkih prostorija, Podzemne prostorije i tuneli, Projektiranje u rudarstvu. Od osnutka Tehničkoga muzeja 1954. u Zagrebu (→ Tehnički muzej Nikola Tesla; sv. 4) bio je stalni suradnik, te idejni začetnik i projektant rudarskog odjela. Izradio je mnogobrojne projekte i studije otvaranja i eksploatacije rudnika te se znanstveno i stručno bavio problematikom sigurnosti u rudnicima, tehnike miniranja i izvedbe površinskih i podzemnih kopova. Objavio je djela Eksplozije i požari u rudnicima (s A. Zambellijem, 1953) i Projektiranje u rudarstvu (s B. Perićem, 1996).
Dekanić, Igor (Zagreb, 30. VI. 1951), naftno-rudarski inženjer, stručnjak za naftno i plinsko gospodarstvo.
Diplomirao je 1975. te doktorirao 1981. disertacijom Prilog analizi kategorije rudarske rente s posebnim osvrtom na ulogu rente u proizvodnji nafte i plina (mentori → R. Protić i B. Ćosić) na Rudarsko-geološko-naftnome fakultetu u Zagrebu, gdje je kao stručni suradnik radio 1976−78. Bio je zaposlen u Republičkom komitetu za znanost, tehnologiju i informatiku SR Hrvatske (1980−82; odgovara današnjem Ministarstvu znanosti i obrazovanja), poduzeću INA-Industrija nafte u Zagrebu (1982−95; → INA) te je obnašao dužnost dožupana Zagrebačke županije (1995−97). Godine 1997. ponovno se zaposlio na zagrebačkom → Rudarsko-geološko-naftnome fakultetu, a u zvanje redovitoga profesora izabran je 1999. Predavao je kolegije Ekonomika naftnog rudarstva, Poslovno upravljanje, Geopolitika energetike i dr. Obnašao je dužnost predstojnika Zavoda za naftno inženjerstvo Fakulteta (2006−08). Umirovljen je 2017.
Bavi se problematikom vezanom uz energetiku, poglavito s geopolitičkog i ekonomskoga gledišta, koja ponajprije obuhvaća naftno i plinsko gospodarstvo. Ostvario je bogat publicistički opus, a ističu se djela Stoljeće nafte (sa S. Kolundžićem i D. Karasalihović Sedlar, 2002−04), Nafta – blagoslov ili prokletstvo (2007), Geopolitika energije (2011), Ekonomika energije (s D. Karasalihović Sedlar, 2016) i dr. Bio je savjetnik Predsjednika RH za unutarnju politiku 2000−05.
Lelas, Vesna (Zagreb, 28. VII. 1947), biotehnološka inženjerka, stručnjakinja za prehrambeno inženjerstvo.
U Zagrebu je 1972. diplomirala na Biotehnološkom odjelu Tehnološkoga fakulteta (→ Prehrambeno-biotehnološki fakultet), gdje je 1985. doktorirala disertacijom Proučavanje termofizičkih svojstava tekuće hrane na modelnim i realnim sistemima u području niskih temperatura s pomoću diferencijalne termičke analize (DTA) (mentor → T. Lovrić). Na Fakultetu je radila od 1973., kao redovita profesorica od 1997. i prodekanica 1995–2001. Predavala je kolegije Prehrambeno-tehnološko inženjerstvo, Procesi konzerviranja hrane, Procesi pripreme hrane i Fizikalna svojstva složenih sustava hrane. Bila je pročelnica Laboratorija za procesno-prehrambeno inženjerstvo (1991–2013) i predstojnica Zavoda za prehrambeno-tehnološko inženjerstvo (2007–09). Osnovala je doktorski studij Prehrambena tehnologija, kojega je bila prva voditeljica (2006–14). Umirovljena je 2014.
Bavila se prehrambenim inženjerstvom, konzerviranjem hrane, netermičkim tehnologijama procesiranja hrane te funkcionalnim svojstvima hrane. Autorica je udžbenika Prehrambeno-tehnološko inženjerstvo I (2006) i Procesi pripreme hrane (2008). Dobitnica je Godišnje državne nagrade za znanost (2003) i odlikovanja predsjednika RH za znanstveni rad Red Danice hrvatske s likom Ruđera Boškovića (1998). Bila je predsjednica udruženja Hrvatska permakultura (1996–99). Članica je HATZ-a od 2010. te dobitnica Nagrade »Rikard Podhorsky« (2012).
Nakić, Zoran (Zagreb, 29. VI. 1971), geološki inženjer, stručnjak za hidrogeologiju i zaštitu podzemnih voda.
Diplomirao je 1995. te doktorirao 2003. disertacijom Uzroci i posljedice promjene kakvoće podzemne vode na zagrebačkom području (mentori → D. Mayer i S. Kapelj) na → Rudarsko-geološko-naftnome fakultetu u Zagrebu. Na istome fakultetu zaposlen je od 1996., od 2015. u zvanju redovitoga profesora. Predaje kolegije Zaštita podzemnih voda, Ponašanje onečišćenja u podzemnim vodama, Monitoring okoliša, Geologija okoliša. Obnašao je dužnosti prodekana (2009−13) te dekana (2013−19) Fakulteta. Bavi se zaštitom podzemnih voda, primjenom numeričkih i analitičkih metoda u modeliranju toka podzemne vode i transporta onečišćivala, primjenom statističkih metoda u hidrogeologiji, istraživanjem hidrogeokemijskih značajki i procesa u vodonosnim sustavima, hidrogeologijom krša i stijena s međuzrnskom poroznosti te monitoringom podzemnih voda i onečišćenih tala. Bio je predsjednik → Hrvatskog društva za zaštitu voda (sv. 4) (2006−11).
Slovenec, Dragutin (Zagreb, 19. V. 1941), geološki inženjer, stručnjak za mineralogiju.
Diplomirao je 1968. na Prirodoslovno-matematičkome fakultetu u Zagrebu te doktorirao 1980. disertacijom Kristalografska svojstva tinjaca i produkata njihove izmjene kao indikatori geneze najčešćih granitometamorfnih stijena Papuka (mentori M. Vragović i S. Popović) na Rudarsko-geološko-naftnome fakultetu u Zagrebu, gdje je bio zaposlen od 1969., od 1992. u zvanju redovitoga profesora. Umirovljen je 2011. Predavao je kolegije Opća mineralogija, Sistematska mineralogija, Mineralogija glina, Instrumentalne metode analize, Mineralogija okoliša. Obnašao je dužnost prodekana Fakulteta (1986−91). Bavi se strukturnim, kemijskim i fizičkim svojstvima minerala, posebno istraživanjem filosilikata primjenom difrakcijskih i termičkih metoda analize. Uz mnogobrojne znanstvene radove i stručne elaborate, suautor je opsežnoga sveučilišnog udžbenika Sistematska mineralogija – mineralogija silikata (s V. Bermancom, 2003) te autor udžbenika Opća mineralogija (2014). Godine 1999. osnovao je Hrvatsku grupu za gline, koja je članica Asocijacije europskih grupa za gline. Dobitnik je nagrade HAZU-a (2003).
Tvornica tekstila Trgovišće d. o. o., poduzeće za proizvodnju stolnoga i posteljnoga rublja sa sjedištem u Velikom Trgovišću.
Osnovao ga je 1924. u Zagrebu pod nazivom Tvornica za pamučnu industriju d. d. austrijski poduzetnik Felix Pollack iz Beča, u čijem je vlasništvu bilo i više sestrinskih poduzeća u Austriji i Čehoslovačkoj. Odande je dopremljena većina rabljene opreme i strojeva za proizvodnju. Pogoni su bili smješteni u Gradišćanskoj ulici na Črnomercu, a proizvodnja je obuhvaćala izradbu posteljnoga platna, damasta, finih tkanina za rublje i odjeću, flanela i knjigoveškoga platna. Godine 1929. poduzeće je zapošljavalo više od 600 radnika, a proizvodilo je oko 15 000 metara tkanina na dan.
Tvornica za pamučnu industriju, Zagreb, 1930.
Tkalački strojevi, stari pogon u Zagrebu, prva polovica XX. st.
Nakon krize tekstilne industrije tijekom 1930-ih novim vlasnikom tvornice postala je 1940. Švicarska banka, koja je zadržala isti proizvodni program. Nakon II. svj. rata poduzeće je nacionalizirano, te je pod starim nazivom i akronimom Tvorpam započelo obnovu proizvodnje, koja je za rata bila otežana zbog nedostatka sirovina i oštećenih proizvodnih pogona. U tvornici je instalirano 614 mehaničkih tkalačkih stanova, što je uz 723 zaposlena radnika omogućilo proizvodnju od približno 6,9 milijuna metara tkanina na godinu. Sljedeća faza obnove i modernizacije tvornice slijedila je 1958–59., kada je u pogone instalirano 98 automatskih tkalačkih strojeva te nekoliko strojeva za bojenje tekstila. Proizvodnja je tada povećana na 10,9 milijuna metara tkanina na godinu, a poduzeće je zapošljavalo gotovo 2000 radnika. U razdoblju 1960–64. otkupilo je objekte i zemljište Vojne pošte, čime se tvornički prostor gotovo udvostručio.
Etiketa Tvornice za pamučnu industriju, sredina XX. st.
Etiketa Tekstilnoga kombinata Zagreb, druga polovica XX. st.
U jeku okrupnjavanja poduzeće se 1964. spojilo s Predionom Zagreb i Predionom Klanjec u novoosnovani Tekstilni kombinat Zagreb (TKZ). Na taj način stvorena je tehnološko-proizvodna cjelina, koja je uključivala proizvodnju od vlakana do gotovih tkanina i konfekcioniranih proizvoda. Tijekom 1970-ih i 1980-ih proizvodnja je bila organizirana putem OOUR-a, a razvoj tekstilne industrije uvjetovao je ubrzano osuvremenjivanje i rekonstrukciju pogona, uz povećanu uporabu kemijskih vlakana u preradbi.
Kontinuirano bojenje tkanine strojem vlastite izradbe, sredina XX. st.
Kemijska doradba, Zagreb, druga polovica XX. st.
Stroj za snovanje, druga polovica XX. st.
Izdvajanjem Predione Zagreb i Predione Klanjec u zasebna poduzeća 1989., OUR TKZ nastavio je poslovati samostalno. Od početka 1990-ih tvornica je djelovala kao društveno poduzeće, a pretvorbom i privatizacijom 1992. postala je dioničko društvo. S 570 zaposlenih radnika profilirala se kao opskrbljivač mnogobrojnih domaćih hotelijerskih i ugostiteljskih poduzeća te kao izvoznik u europske zemlje. Ostvarivala je proizvodnju od približno pet milijuna metara tkanina na godinu, od čega je 60% činilo damastno stolno i posteljno rublje, a ostatak tkanine za radnu, zaštitnu, namjensku i modnu odjeću.
Zgrada nove tvornice u Velikom Trgovišću, 2019.
Početkom 2000-ih broj radnika smanjio se upola, a 2008. su proizvodni pogoni preseljeni u Veliko Trgovišće te je društvo promijenilo naziv u Tvornica tekstila Trgovišće d. o. o. Zadržan je tradicionalni proizvodni program stolnoga i posteljnoga rublja, no proces kemijske doradbe obavlja se u Italiji, a potom se tkanine vraćaju u tvornicu na konfekcioniranje. Godine 2018. poduzeće je zapošljavalo 85 radnika. Najveći je proizvođač damastnih tkanina u Hrvatskoj, a oko 70% prihoda ostvaruje od izvoza, ponajviše u europske zemlje, te u Rusiju, SAD, Kanadu i dr. Poduzeće je osmislilo svoju maloprodajnu marku Felix in Cotton, proizvode koje nudi u vlastitim prodavaonicama u Zagrebu.
Stroj za snovanje, 2018.
Žakardni tkalački stroj, 2018.
Durn, Goran (Zagreb, 25. V. 1962), geološki inženjer, stručnjak za mineralogiju i ležišta mineralnih sirovina.
Diplomirao je 1985. te doktorirao 1996. na Rudarsko-geološko-naftnome fakultetu u Zagrebu disertacijom Podrijetlo, sastav i uvjeti nastanka Terra Rosse Istre (mentori → B. Šinkovec i D. Slovenec). Od 1985. zaposlen je na istom fakultetu, gdje je od 2004. redoviti profesor. Predaje kolegije Ležišta industrijskih minerala, Istraživanje ležišta mineralnih sirovina, Mineralogija glina, Mineralogija okoliša, Rudna mikroskopija, Paleopedologija, Geokemijsko inženjerstvo. Na Fakultetu šumarstva i drvne tehnologije u Zagrebu predaje kolegij Sanacija degradiranih terena. Bio je prodekan (2001−05) te dekan (2005−09) Rudarsko-geološko-naftnoga fakulteta.
Znanstveno i stručno bavi se mineraloškim i geokemijskim istraživanjima glinovitih sedimenata, tala i paleotala te mineralogijom i geokemijom okoliša. Sustavnim istraživanjem crvenicâ hrvatskoga krša znatno je pridonio poznavanju geneze toga tipa tla, karakterističnoga za cijeli sredozemni prostor, te je među najcitiranijim svjetskim znanstvenicima tog istraživačkog područja. Aktivan je u više udruženja, stručnjak je Europske komisije za evaluaciju projekata iz geoznanosti i okoliša projekta Horizon 2020. Bio je predsjednik Hrvatske grupe za gline (2005−07) i potpredsjednik Hrvatskoga geološkog društva (2004−08). Bio je gostujući urednik posebnog izdanja časopisa Quaternary International pod naslovom Quaternary of Croatia, objavljenoga 2018. i posvećenoga istraživanju kvartara Hrvatske, koje predstavlja važno skupno djelo geološke problematike u Hrvatskoj. Redoviti je član → HAZU-a (sv. 4) od 2016. Dobitnik je nagrade HAZU-a (2012).
Gaurina-Međimurec, Nediljka (Sinj, 10. II. 1957), inženjerka naftnoga rudarstva, stručnjakinja za tehnologiju izradbe bušotina i zaštite okoliša u naftnome rudarstvu.
Diplomirala je 1980. te doktorirala 1993. disertacijom Izrada tehnički optimalnih bušotina radi gospodarskog iscrpka ležišta ugljikovodika (mentor → I. Ibrahimpašić) na Rudarsko-geološko-naftnome fakultetu u Zagrebu. Na istom je fakultetu zaposlena od 1980., od 2001. u zvanju redovite profesorice. Predaje kolegije Bušenje II, Bušotinski fluidi I i II, Postupanje s otpadom iz naftnog rudarstva, Utiskivanje otpada iz naftnog rudarstva u bušotine. Voditeljica je Laboratorija za bušotinske fluide od 2015., a obnašala je dužnosti predstojnice Zavoda za naftno rudarstvo (1996−98) i prodekanice (2005−09) Fakulteta. Znanstveno i stručno bavi se problematikom tehnologije izradbe bušotina, bušotinskih fluida, cementiranja bušotina te zaštitom okoliša u naftnome rudarstvu. Urednica je opsežnog djela Handbook of Research on Advancements in Environmental Engineering (2015), te suautorica izdanja Izrada bušotina. Priručnik s primjerima (s B. Kavedžijom i → Z. Krištaforom, 1990). Od 2002. članica je HATZ-a.
Mayer, Darko (Zagreb, 6. III. 1945), geološki inženjer, stručnjak za hidrogeologiju i zaštitu podzemnih voda.
Diplomirao je 1971. te doktorirao 1980. disertacijom Mogućnost zagađivanja vodonosnih slojeva kao posljedica hidrodinamičkih značajki užeg područja Save u SR Hrvatskoj (mentor P. Miletić) na Rudarsko-geološko-naftnom fakultetu u Zagrebu. Od 1972. radio je na zagrebačkom Fakultetu, gdje je od 1993. bio redoviti profesor. Predavao je kolegije Inženjerska geologija i hidrogeologija, Zaštita podzemnih voda, Projektiranje hidrogeoloških istraživanja i Hidrogeologija krša. Bio je direktor (1988−90) i dekan (1990−91) Instituta za geologiju i mineralne sirovine u Zagrebu, predstojnik Zavoda za inženjersku geologiju, hidrogeologiju i geologiju nafte i ugljena (1995−96) te dekan Rudarsko-geološko-naftnoga fakulteta u Zagrebu (1996−2001). Umirovljen je 2010. Na studiju Ekoinženjerstva Fakulteta kemijskog inženjerstva i tehnologije u Zagrebu predavao je 2004–10.
Znanstveno i stručno bavi se zaštitom i eksploatacijom podzemnih voda, hidrogeološkim projektiranjem te istraživanjima krških vodonosnih sustava. Autor je knjiga Kvaliteta i zaštita podzemnih voda (1993) i Voda (2004). Bavio se primjenom znanstvenih istraživanja u suradnji s gospodarstvom, vodio je više znanstvenih projekata te bio član više znanstvenih i stručnih udruga. Predsjednik → Hrvatskog društva za zaštitu voda (sv. 4) bio je 2002−04. Od 2004. je professor emeritus Sveučilišta u Zagrebu.
Krištafor, Zdenko (Zagreb, 17. VII. 1953), naftno-rudarski inženjer, stručnjak za izradbu i projektiranje bušotina.
Diplomirao je 1977. te doktorirao 1995. disertacijom Poboljšavanje načina odabira sklopova zaštitnih cijevi na primjeru bušotina u tzv. Dubokoj Podravini (mentor → I. Steiner) na Rudarsko-geološko-naftnome fakultetu u Zagrebu. Radio je 1977−80. u poduzeću INA-Naftaplin u Zagrebu (→ INA), a od 1980. zaposlen je na Fakultetu, od 2004. u zvanju redovitoga profesora. Predaje kolegije Izrada bušotina, Aktivnosti u akvatoriju, Kontrola tlaka u bušotini, Projektiranje bušotina, Procjena rizika akcidentnih situacija. Obnašao je dužnosti predstojnika Zavoda za naftno inženjerstvo (1998−2001) te dekana (2001−05) Fakulteta. Suautor je djela Izrada bušotina − priručnik s primjerima (s B. Kavedžijom i N. Gaurina-Međimurec, 1990). Bio je suradnik Tehničke enciklopedije i urednik područja Rudarstvo, nafta i plinska tehnologija Tehničkog leksikona LZ-a.
Bedeković, Gordan (Zagreb, 26. XI. 1967), rudarski inženjer, stručnjak za oplemenjivanje mineralnih sirovina.
Diplomirao je 1993. te doktorirao 2003. na → Rudarsko-geološko-naftnome fakultetu u Zagrebu disertacijom Utjecaj procesnih varijabli na flotabilnost ugljena (mentor → B. Salopek). Od 1994. zaposlen je na Fakultetu, gdje je u zvanje redovitoga profesora izabran 2016. Predaje kolegije Modeliranje i simulacije u preradi primarnih i sekundarnih sirovina, Oplemenjivanje mineralnih sirovina I i II, Procesi fizikalne separacije, Recikliranje i obrada otpada, Zaštita zraka. Predstojnik je Zavoda za rudarstvo i geotehniku od 2017. te voditelj Laboratorija za oplemenjivanje mineralnih sirovina i zaštitu okoliša od 2008. Dužnosti prodekana Fakulteta obnašao je 2009−13. Znanstveno i stručno bavi se oplemenjivanjem mineralnih sirovina, recikliranjem krutog otpada, zaštitom zraka, čišćenjem tla i otpadnih voda. Urednik je struke rudarstvo → Rudarsko-geološko-naftnog zbornika od 2014. Redoviti je član HATZ-a od 2018.
Ivančica d. d., poduzeće za proizvodnju obuće sa sjedištem u Ivancu; najveći hrvatski proizvođač dječje obuće.
Tvornica obuće Ivančica, 2019.
Osnovano je 1946. kao Postolarska zadruga Ivančica u koju se udružilo deset ivanečkih postolara. Opseg posla ubrzo se povećao, te je 1948. zadruga zapošljavala 44 postolara i 16 učenika, a raspolagala je s 12 šivaćih strojeva. Radionica je bila smještena u zgradi Ivana Kolara u Kolodvorskoj ulici, a prve veće narudžbe bile su vezane uz izradbu cipela za zagorske rudare i radnike u ciglanama. Potkraj 1940-ih u zadruzi se proizvodilo 5000–6000 pari radničkih cipela na godinu te obavljalo oko 3000 različitih popravaka. Pogon je 1948. preseljen u dvorac Kukuljević, a 1955. u prostore prodavaonice namještaja Ivanečkoga magazina. Proizvodni program obuhvaćao je tada namjensku obuću za potrebe vojske i policije te zaštitnu obuću za zaposlenike u određenim proizvodnim djelatnostima.
Godine 1970. poduzeće je započelo suradnju s tvornicama obuće → Astra iz Zagreba i nešto kasnije Peko iz Tržiča u Sloveniji, što je donijelo promjenu u proizvodnom programu, koji se usmjerio na izradbu gornjih dijelova obuće. Postupnim rastom poslovanja, 1973. stvoreni su uvjeti da se zadruga transformira u OUR pod nazivom Ivančica, poduzeće za izradu gornjih dijelova obuće, na novoj lokaciji u Ulici Josipa Kraša 16. Godine 1976. poduzeće je ušlo u sastav Združene industrije kože, gume i obuće (ZINKO) sa sjedištem u Zagrebu, u kojoj su bile udružene radne organizacije koje su objedinjavale djelatnost preradbe i proizvodnje koža, proizvodnje svih vrsta obuće i gumenih proizvoda obućarstva. Tada je ostvaren i prvi izvoz gornjih dijelova obuće na tržište Njemačke Demokratske Republike. Rast proizvodnje i broja zaposlenih zahtijevao je proširenje kapaciteta, te su 1977. izgrađeni novi proizvodni i poslovni prostori u Preradovićevoj ulici, gdje se poduzeće nalazi i danas. Iste godine promijenjen mu je naziv u Ivančica, tvornica obuće Ivanec. Tada je započela proizvodnja gotove obuće, a poduzeće je zapošljavalo 370 radnika. Kraj 1970-ih i 1980-e bilo je razdoblje intenzivnoga razvoja poduzeća. Izgrađen je novi pogon za izradbu gornjih dijelova obuće u Kamenici (1985), obnovljeni su pogoni u Ivancu, moderniziran je strojni park, proširen proizvodni program dječje i sportske obuće, te uspostavljena stalna suradnja sa stranim poslovnim partnerima. Godine 1981. poduzeće je zapošljavalo 932 radnika, a proizvelo je oko 676 000 pari gornjih dijelova obuće te oko 360 000 pari gotove obuće. Četiri godine kasnije broj zaposlenih povećao se na približno 1200, a proizvedeno je gotovo dva puta više obuće: oko 1,2 milijuna pari gornjih dijelova i 624 000 pari gotove obuće. Od tehnoloških cjelina zasnovanih isključivo na proizvodnome programu 1981. osnovana su četiri OOUR-a: IDOK – za proizvodnju dječje obuće, IDOG – za proizvodnju gornjih dijelova odjeće, IDOS – za proizvodnju sportske obuće i ITO – istraživanje, trgovina i održavanje. Tri proizvodna OOUR-a nakon godinu dana spojila su se u jedan pod nazivom IPO.
Uspostavom samostalne Hrvatske poduzeće je 1992. privatizirano te je nastavilo djelovati kao dioničko društvo. Razvilo je dvije vlastite modne marke: Froddo (za djecu u dobi 0–13 godina) i Boogaloo (za mlađu žensku populaciju), te ostvarilo dugoročnu suradnju s tvornicom obuće Paul Green iz Austrije. Godine 2007. osnovan je novi proizvodni pogon u Kozarcu u BiH za proizvodnju gornjih dijelova obuće, a 2013. poduzeće je postalo većinski vlasnik poduzeća Bambi d. o. o., varaždinskoga proizvođača dječje obuće. Godine 2014. imalo je više od 1000 zaposlenih. Izvozno je orijentirano te više od 70% ukupnoga prihoda ostvaruje u inozemstvu, na europskom, azijskom i američkom tržištu. U vlastitoj maloprodajnoj mreži ima 30 prodavaonica u Hrvatskoj, te više od 600 prodajnih mjesta partnera diljem svijeta. Godine 2019. zapošljavalo je oko 700 radnika te proizvelo oko milijun pari cipela.
Gutmann, obitelj mađarskih veletrgovaca i industrijalaca.
Salamon (Simon) Heinrich (1806–1902), trgovac drvom u Nagykanizsi, utemeljio je 1836. obiteljsko poduzeće S. H. Gutmann. Kupnjom 41 000 jutara (23 594 ha) šume od obitelji Prandau u Valpovu, obitelj Gutmann proširila je svoje poslovanje u Hrvatsku te na području Belišća 1884. podignula pilanu, a zatim tvornice bačava i tanina. Godine 1900. imala je 60 910 jutara (35 051 ha) šume i zemlje te je razvila drvnoprerađivačku industriju. Radi eksploatacije drva, u istočnoj je Slavoniji izgradila mrežu uskotračnih željezničkih pruga i njezina je Slavonsko-podravska željeznica, služeći i putničkomu prometu, nadoknađivala nedostatak državnih pruga. Svoje je proizvode, osobito bačvarske dužice i drvo za brodogradnju od slavonskog hrasta lužnjaka, poduzeće izvozilo i u prekooceanske zemlje. Izvoznu podružnicu imalo je u Trstu, gdje je živio Salamonov sin Edmund (1841–1918). Njegov sin Artur (rođen 1874) razvio je prodajnu središnjicu u Budimpešti, a povremeno je živio u Belišću, gdje mu je otac 1905. izgradio palaču (palača Palej; danas spomenik kulture) koja je poslije služila kao upravna zgrada poduzeća. Edmundov brat Vilim (Vilmos; 1847–1921) osigurao je poduzeću financijsku osnovu i organizirao sudjelovanje na međunarodnim izložbama, a brat Alfred (Aladar; 1857–1921), strojarski inženjer, brinuo se za modernizaciju pogona u Belišću te za izgradnju i održavanje željezničkih pruga. Kako ne bi bilo nacionalizirano u Kraljevini SHS, sjedište poduzeća je potkraj 1918. preseljeno u Belišće, a prodajni uredi zadržani su u Mađarskoj i Beču.
S. H. Gutmann Belišće, početak XX. st., Muzej Belišće
Radnici i strojari tvornice tanina poduzeća S. H. Gutmann Belišće, 1905., Muzej Belišće
Gutmannovi su zaslužni za utemeljenje i urbanistički razvoj Belišća. Nakon izgradnje pilane na neplodnoj je poljani, uz desnu obalu Drave, za radnike u drvnoprerađivačkoj industriji izgrađeno radničko naselje s radničkim i činovničkim domom, osnovnom školom, knjižnicom, sportskim igralištima, kinom.
Za svjetske gospodarske krize poduzeće je nazadovalo zbog prodora jeftinoga ruskog drva na tržište, što je rezultiralo padom radničkih nadnica i štrajkovima. Alfredovi sinovi Ernest,Otto i Viktor vodili su poduzeće do 1941., kada je bilo podržavljeno. (→ Belišće)
Belišće d. d., drvnoindustrijsko poduzeće osnovano 1884. kao obiteljsko poduzeće S. H. Gutmann u Belišću.
Početci i razvoj poduzeća
Salamon Heinrich Gutmann, trgovac drvom, utemeljio je 1836. obiteljsko poduzeće S. H. Gutmann u Nagykanizsi. Kupnjom šumskih posjeda na valpovačkom području poduzeće je proširilo svoje poslovanje u Hrvatsku. Za transport stabala najpogodniji je bio vodeni put Dravom, a kao najpovoljnije mjesto za preradbu izabran je prostor na desnoj obali Drave, na livadi Belišće. Ondje je 1884. podignuta pilana, u kojoj je bilo zaposleno 500 radnika, smještenih u novoizgrađeno radničko naselje sa šest zgrada za radnike i činovnike (danas zaštićena spomenička cjelina), kantinom i ostalim sadržajima, te reprezentativnom rezidencijom vlasnika. Poduzeće je bilo važan čimbenik razvoja naselja i logike njegova urbanističkoga reda.
S. H. Gutmann Belišće, početak XX. st., Muzej Belišće
Radnici i strojari tvornice tanina poduzeća S. H. Gutmann Belišće, 1905., Muzej Belišće
Od 1884. do 1910. nastupilo je razdoblje investicijskog ulaganja u proizvodne kapacitete i infrastrukturu, te širenja šumskoga veleposjeda. Godine 1884. osim pilane izgrađena je kotlovnica i dvije sušare; 1889. tvornica tanina i tvornica bačava; 1900. pogon suhe destilacije drva; 1900. remontna radionica, 1902. tvornica parketa, 1906. kamenolom; zgrada kemijskog laboratorija tvornice tanina dograđena je 1909. Radi transporta drva, uskotračna pruga duga 16 km puštena je u promet 1884 (iz šume Gradine do pilane), a do 1908. poduzeće je izgradilo 180 km uskotračne vicinalne pruge za javni promet. Od 1910. do 1940. došlo je do zastoja u investicijskom ulaganju i proširenju poduzeća. Tijekom I. svj. rata poduzeće je radilo sa smanjenim kapacitetom. Nakon propasti Austro-Ugarske Monarhije postalo je jedan od najvećih, tehnološki najsloženijih i najnaprednijih drvnih kombinata u Kraljevini SHS. Kako bi izbjeglo nacionalizaciju, 1918. pretvoreno je u dioničko društvo, sjedište poduzeća preseljeno je u Belišće, a poslovalo je pod nazivom S. H. Gutmann d. d. Belišće. U razdoblju između dvaju svjetskih ratova došlo je do stagnacije u proizvodnji i prodaji zbog gospodarske krize i tehnološke zastarjelosti, pa je poduzeće bilo prisiljeno na preorijentaciju (nova proizvodnja briketiranoga drvnog ugljena, proizvodnja kestenova taninskog ekstrakta i dr.) i modernizaciju. Tako je npr. 1920-ih tvornica imala proizvodni kapacitet suhe destilacije oko 5000 t drvnog ugljena, 1500 t kalcijevog acetata, 700 t octene kiseline, 120 t formalina, 40 t kloroforma, 120 t natrijevog acetata, 40 t olovnog acetata, 2100 t katrana, 550 t smole i do 5 t čistog kreozota.
Tvornica, sredina XX. st.
Od II. svj. rata do uspostave hrvatske samostalnosti
Tijekom II. svj. rata poslovanje je stagniralo zbog podređenosti gospodarstva državi. Za NDH imovina poduzeća bila je podržavljena, a 1941–45. poslovalo je pod imenom Šumsko veleobrtno d. d. Belišće. Nakon konfiskacije 1946. preimenovano je u Šumsko industrijsko poduzeće Belišće (ŠIP Belišće). Preradba drva bila je osnova razvoja ali, zbog potreba održavanja postrojenja, razvijale su se i metaloprerađivačke i strojarske djelatnosti. Djelatnost poduzeća uključivala je proizvodnju tanina, suhu destilaciju drva, impregnaciju željezničkih pragova, proizvodnju bačava, pilanu, eksploataciju šuma, proizvodnju opeke i crijepa, izradbu i popravke željezničkih vagona, riječnih objekata i strojeva, a uvelike je sudjelovalo u poslijeratnoj obnovi i izgradnji. Godine 1950. ime mu je promijenjeno u Drvno industrijsko poduzeće Belišće (DIP Belišće). Sagrađena je nova pilana (1954), iz remontne radionice izrasla je tvornica strojeva. Godine 1958. poduzeće je preimenovano u Belišće – Kombinat za kemijsku i mehaničku preradu drva i proizvodnju strojeva (Kombinat Belišće). Kombinat je postupno ukidao proizvodnju drvne vune, bačava, parketa, tanina, a modernizirao i razvijao ostale pogone.
Lančani transport drveta u pilanu, druga polovica XX. st.
Pilana, druga polovica XX. st.
Pogon za suhu destilaciju, druga polovica XX. st.
Izradba parketa, druga polovica XX. st.
Puštanjem u pogon nove tvornice (1960), temeljna djelatnost poduzeća postala je proizvodnja poluceluloze, ambalažnoga papira i kartonske ambalaže, dok je tvornica tanina prestala s radom (1969). Od 1972. poduzeće je poslovalo kao radna organizacija od osam OOUR-a: Belišće-Bel, Mehanička i finalna prerada drva, Tvornica strojeva, Sektor pomoćnih djelatnosti, Tvornica suhe destilacije drva, OOUR za građevnu, stambenu i komunalnu djelatnost, Komercijalni sektor i Restoran društvene prehrane, a od 1978. kao SOUR Kombinat Belišće (RO Belišće-Bel, RO Belišće-Metind, RO Belišće-Promet, zajedničke službe SOUR-a, te OOUR-i Tvornica strojeva i Održavanje). Proizvodni program uključivao je i strojeve za injekcijsko prešanje plastomera, hidraulične preše za gumarsku i drvnu industriju, strojeve, opremu i rezervne dijelove za papirnu industriju, rezanu građu, drvene palete, drvni ugljen, i brikete te octenu kiselinu za prehrambene svrhe, a bilo je zaposleno oko 5000 radnika. Sredinom 1980-ih Kombinat Belišće bio je jedan od najvećih složenih kombinata u industriji za preradbu drva i imao je najveće kapacitete za proizvodnju poluceluloznih vlakana u SFRJ te među većim kapacitetima u Europi (1984. proizveo je 99 300 t poluceluloze i 165 000 t ambalažnoga papira kojega su se znatne količine izvozile). Od 1989. poduzeće je poslovalo pod imenom Društveno poduzeće Kombinat Belišće.
Pogon za destilaciju octene kiseline i gorivih plinova, Kombinat Belišće, druga polovica XX. st.
Pogon za destilaciju formaldehida, druga polovica XX. st.
Od uspostave hrvatske samostalnosti do danas
Nakon stjecanja samostalnosti RH, u izmijenjenim društveno-gospodarskim okolnostima poduzeće je 1992. bilo organizirano kao dioničko društvo s 8 sastavnica (Tvornica papira i ambalaže Belišće-Bel, Tvornica strojeva, Tvornica primarne i finalne prerade drva, Tvornica suhe destilacije drva i dr.). Godine 1996. imalo je 2995 zaposlenih i proizvodilo je polucelulozu, ambalažni papir, transportnu i komercijalnu ambalažu od valovitoga kartona, spiralne cijevi i ambalažu te strojeve za brizganje plastičnih masa, traktorske prikolice, rezanu građu, drvni ugljen i dr.
Početkom 2000-tih broj zaposlenih se postupno smanjivao (oko 1200), a dionice poduzeća počelo je kupovati austrijsko poduzeće Duropack, koje je 2012. preuzelo Belišće d. d. Od 2012. poduzeće je pod nazivom Duropack Belišće d. o. o. poslovalo do 2015., kada ga je preuzela britanska kompanija za proizvodnju ambalaže DS Smith te je promijenilo ime u DS Smith Belišće d. o. o. Godine 2017. poduzeće, koje je zapošljavalo 404 radnika, proizvelo je oko 213 000 t papira (80% za izvoz) i oko 65 milijuna četvornih metara ambalaže od valovitoga kartona. Godine 2013. pogone suhe destilacije drva preuzelo je poduzeće Fochista Belišće u talijanskom vlasništvu, koje je 2020. zapošljavalo 95 radnika.
Kutija za prikupljanje papira za reciklažu u organizaciji poduzeća DS Smith
Kniewald, Jasna (Zagreb, 24. VI. 1938 – Zagreb, 7. II. 2018), biotehnološka inženjerka, stručnjakinja za toksikologiju.
Na Biotehnološkom odjelu Tehnološkoga fakulteta (→ Prehrambeno-biotehnološki fakultet; PBF) u Zagrebu diplomirala je 1962. te doktorirala 1965. disertacijom Kinetika adicije halogena i halogenovodičnih kiselina na nezasićene organske kiseline, praćena pomoću redoksokinetičkog efekta (mentori T. Marković i → P. Mildner). Znanstveno se usavršavala u Farmakološkom institutu Mario Negri u Milanu 1969–70. Na Zagrebačkom sveučilištu od 1962. radila je u Institutu za fizikalnu kemiju, a od 1975. na Tehnološkome fakultetu odn. na PBF-u od 1979., gdje je od 1988. bila redovita profesorica. Predavala je kolegije Toksikologija hrane, Osnove toksikologije, Toksikološki aspekti pripreme hrane, Metodika znanstvenog rada i Zaštita intelektualnog vlasništva. Osnovala je Laboratorij za toksikologiju (1988) kojega je bila pročelnica do umirovljenja 2008. Bavila se toksikologijom hrane i ekotoksikologijom, posebice toksikološkim učincima pesticida na reprodukciju, toksikinetikom i toksikodinamikom postojanih organskih spojeva te toksičnim učincima endokrino modulatornih spojeva. Bila je 1985–94. voditeljica dvaju međunarodnih projekata u suradnji s ministarstvom poljoprivrede SAD-a, za realizaciju kojih je primila više priznanja. Autorica je udžbenika Metodika znanstvenog rada (1993). Bila je članica predsjedništva Hrvatskoga biokemijskog društva (1981–95) i Hrvatskoga toksikološkog društva (1992–2007). Članica je HATZ-a od 1994. te dobitnica Medalje Akademije za 2015.
Šumarski list, znanstveno-stručni časopis → Hrvatskoga šumarskog društva (HŠD). Jedan je od najstarijih takvih časopisa u Hrvatskoj. Izlazi neprekidno od 1877., u prve četiri godine na hrvatskom i njemačkom jeziku, od petoga godišta samo na hrvatskom te izmjenično latinicom i ćirilicom tijekom razdoblja prve Jugoslavije. Prvi broj uredio je tadašnji tajnik Društva Vladoj Köröškenji, koji zbog prerane smrti nije dočekao njegov izlazak iz tiska. Do kraja 2020. objavljeno je 1098 brojeva, koji obuhvaćaju 16 092 članka te 3110 autora. Danas izlazi šest puta na godinu u tiskanom i elektroničkom obliku. Po sadržaju je zadržao oblik prihvaćen u prvim brojevima, koji se sastoji od tri dijela: znanstvenih i stručnih članaka, obavijesti (znanstveni i stručni skupovi, aktualne teme, obljetnice, knjige i časopisi, lovstvo, izazovi i suprotstavljanja i dr.) te društvenoga dijela s obavijestima Hrvatskoga šumarskoga društva i njegovih ogranaka. Časopis ima međunarodni Uređivački odbor, a izlazi uz potporu Ministarstva znanosti i obrazovanja RH. Indeksiran je u relevantnim međunarodnim bazama (Web of Science, CAB Abstracts, SCOPUS i dr.). Cjelokupna građa je dostupna na internetu, a od 2008. časopis je dostupan na portalu znanstvenih i stručnih časopisa RH.
Nafta i plin, stručni časopis → Hrvatske udruge naftnih inženjera i geologa. Izlazi od 1980. pod nazivom DIT stručni časopis INA-Naftaplina kao javno glasilo Društva inženjera i tehničara tog poduzeća. Godine 1993. promijenio je naziv u Naftaplin, od 2013. izlazi kao dvomjesečnik sa sadašnjim naslovom i nakladnikom. Objavljuje radove iz područja geofizike, geodezije, kemijskog inženjerstva, rudarstva, nafte i geološkog inženjerstva, strojarstva te interdisciplinarnih znanosti. Na portalu znanstvenih časopisa RH dostupan je od 2018.
Kujundžić, Trpimir (Zagreb, 25. XI. 1964), rudarski inženjer, stručnjak za rudarsku mehanizaciju te eksploataciju i obradbu arhitektonsko-građevnoga kamena.
Diplomirao je 1989. te doktorirao 2002. na Rudarsko-geološko-naftnome fakultetu u Zagrebu disertacijom Utjecajne veličine pri iskopu stijena hidrauličnim čekićima (mentori → S. Vujec i S. Dunda). Bio je zaposlen u poduzeću Hidroelektra u Zagrebu 1990–92., a od 1992. radi na zagrebačkom Rudarsko-geološko-naftnome fakultetu, od 2016. kao redoviti profesor. Predaje kolegije Rudarski i geotehnički strojevi, Bušenje, Transport i izvoz, Eksploatacija i obrada arhitektonsko-građevnoga kamena, Alternativne metode eksploatacije. Bio je predstojnik Zavoda za rudarstvo i geotehniku Fakulteta (2009−13). Znanstveno i stručno bavi se mehanikom stijena, mehaničkim razrušavanjem stijena te eksploatacijom i obradbom arhitektonsko-građevnoga kamena. Suautor je digitalnoga udžbenika Eksploatacija arhitektonsko-građevnog kamena (sa S. Dundom, 2000). Bio je urednik struke rudarstvo Rudarsko-geološko-naftnog zbornika (2007–14). Od 2019. član je HATZ-a.
Kujundžić, Nikola (Ivanbegovina kraj Imotskog, 6. XII. 1948), kemijski i farmaceutski inženjer, stručnjak za interakcije metalnih iona s lijekovima.
Na Farmaceutsko-biokemijskome fakultetu u Zagrebu diplomirao je prehrambeno-sanitarnu kemiju 1970. i farmaciju 1994., a doktorirao 1974. disertacijom Kelati željeza (III) s heterocikličkim amino-hidroksam kiselinama (mentor M. Pećar). Na Fakultetu je radio od 1971., od 1992. kao redoviti profesor. Predavao je kolegije Analitička kemija I i II. Na poslijedoktorskome studiju u SAD-u surađivao je s profesorom Reubenom D. Riekeom na istraživanjima tzv. Riekeovih metala koji se rabe u kemijskoj sintezi. Bio je predstojnik Zavoda za analitičku kemiju (1986–2014) te dekan Fakulteta (1997–2001) i (2006–10). Umirovljen je 2014. Od 1992. predavao je i na Medicinskome fakultetu u Rijeci. Područja su njegova znanstvenoga interesa kemija kompleksnih spojeva važnih u farmaciji i medicini, antitumorsko djelovanje preparata biljnoga podrijetla, visoko reaktivni oblici metala te povijest farmacije. Autor je knjiga Velika sinjska ljekaruša (2014), Julije Domac, život i djelo 1853–1928 (sa S. Inić, 2012) i Spomenice u povodu 130 obljetnice nastave farmacije 1882. – 2012. (2012). Član je Akademije medicinskih znanosti Hrvatske od 2008. Od 2018. je professor emeritus Sveučilišta u Zagrebu.
Fakultet kemijskog inženjerstva i tehnologije(FKIT), visokoškolska i znanstvenoistraživačka ustanova Sveučilišta u Zagrebu, koja izvodi sveučilišne studije u znanstvenim poljima kemijskog inženjerstva (područje tehničkih znanosti) i kemije (prirodne znanosti). Baštini stogodišnju tradiciju nastave tih disciplina u Hrvatskoj te niz godina predstavlja središte njihova znanstvenog i stručnog razvoja.
Povijest
Prvi hrvatski kemičari školovali su se u inozemstvu, na tehničkim visokim školama u Beču, Pragu i drugdje, a od 1876. i na novoosnovanome Matematičko-prirodoslovnom odjelu zagrebačkoga Mudroslovnoga fakulteta (od 1946. → Prirodoslovno-matematički fakultet; sv. 4).
Tehnička visoka škola i Tehnički fakultet (1919‒56)
Ključan poticaj razvoju visokoškolske nastave kemijskog inženjerstva i tehnologije bio je osnutak Tehničke visoke škole u Zagrebu 1919 (od 1926. → Tehnički fakultet; sv. 4). Jedan od odjela te škole bio je Kemičko-inženjerski odjel (od 1931. Kemijsko-inženjerski otsjek, 1935. Kemijski otsjek, 1942. Kemijski odjel, 1946. Kemijsko-tehnološki odsjek), koji se smatra začetkom današnjega FKIT-a, te drugih fakulteta koji su se tijekom vremena razvili iz njega.
Prvim profesorom odjela imenovan je → Vladimir Njegovan, koji je ubrzo okupio vrsno osoblje te potaknuo uređenje prostora, izradbu nastavnih planova i prikupljanje sredstava za održavanje nastave. Od 1920. organsku kemiju predavao je → Ivan Marek, fiziku i fizikalnu kemiju → Ivan Plotnikov, anorgansku kemijsku tehnologiju i metalurgiju → Franjo Hanaman, dok je Njegovan predavao anorgansku i analitičku kemiju. Ti su profesori osnovali prve zavode na odjelu i postavili temelje studija, a tijekom vremena priključili su im se i drugi pioniri visokoškolske nastave toga područja. Nastava se temeljila na praktičnim potrebama kemijske industrije i ulozi tadašnjih diplomiranih inženjera u upravljanju pogonima.
Do početka 1941. na Odjelu su diplomirala 264 studenta, a doktoriralo je 18 kandidata. Do kraja akademske godine 1955/56. diplomiralo je ukupno 1015 studenata, koji su, zaposlivši se u gospodarstvu, postavili temelje kemijske industrije te radili na razvoju drugih industrijskih grana poput prehrambene, tekstilne industrije, strojogradnje, građevinske industrije i dr.
Kemijsko-tehnološki odsjek (odjel) Tehnološkoga fakulteta (1956‒91)
Godine 1956. Tehnički fakultet podijeljen je na četiri fakulteta, pri čemu su dotadašnji Kemijsko-tehnološki i Rudarski odsjek (djelovao od 1919. kao Mineralogijsko-geologijski zavod, od 1939. kao Odsjek za rudarstvo i metalurgiju) postali Kemijsko-prehrambeno-rudarski fakultet. Fakultet je osim dva navedena odsjeka obuhvaćao i novoosnovani Prehrambeno-tehnološki odsjek (1960–61. Biotehnološki odjel). Godine 1957. fakultet je preimenovan u Tehnološki fakultet, a 1960. osnovani su Metalurški odjel i Tehnološko-pogonski odjel za naftu u Sisku. Iste godine osnovan je Kemijsko-tehnološki fakultet u Splitu, uz znatnu potporu profesora Kemijsko-tehnološkog odjela zagrebačkog Tehnološkoga fakulteta. Godine 1964. Rudarski odjel osamostalio se kao → Rudarsko-geološko-naftni fakultet. Preostali odjeli Tehnološkoga fakulteta ukinuti su 1974., a osnovani su OOUR-i (Institut inženjerske kemije, Institut za kemijsko-procesno inženjerstvo, Kemijskih tehnologija, naftnog i polimernog inženjerstva, Tekstilnog inženjerstva ‒ Institut za tekstil i odjeću, Institut za prehrambeno i biokemijsko inženjerstvo, Metalurškog inženjerstva), koji su od 1976. usklađeni sa studijskim smjerovima: kemijsko-tehnološki, tekstilno-tehnološki (inženjerski), naftno-petrokemijski, prehrambeno-biotehnološki i metalurški. Iz sastava Tehnološkoga fakulteta izdvojila su se 1978–79. potonja dva te ustrojili kao samostalni → Prehrambeno-biotehnološki fakultet i → Metalurški fakultet, dok je sisački naftno-petrokemijski studij uklopljen u kemijsko-tehnološki u Zagrebu. Godine 1983. u sastav kemijsko-tehnološkoga studija Tehnološkoga fakulteta uključena je Viša tehnička obućarska škola, a u sastav tekstilno-tehnološkoga studija uključene su više tekstilne škole iz Zagreba, Varaždina i Duge Rese.
Preostale dvije organizacijske jedinice Tehnološkoga fakulteta, Institut kemijskog inženjerstva i Institut za tekstil i odjeću, osamostalile su se 1991. u zasebne fakultete, Fakultet kemijskog inženjerstva i tehnologije i → Tekstilno-tehnološki fakultet.
Kemičari – Dekani Tehničke visoke škole i Tehničkog fakulteta (1919‒56), Tehnološkog fakulteta (1956–91) i Fakulteta kemijskog inženjerstva i tehnologije
Fakultet kemijskog inženjerstva i tehnologije (od 1991)
Nakon osamostaljenja FKIT-a, fakultetu su dodijeljeni novi prostori i sredstva za njihovo opremanje. Istodobno su prihvaćeni stroži kriteriji za napredovanje u znanstveno-nastavna zvanja, pa se fakultet i nadalje razvija kao vrhunska znanstvena institucija.
Nastava
Osamostaljenjem se dodiplomski studij uglavnom nije promijenio, ali se 1992. iz poslijediplomskoga studija Inženjerska kemija izdvojio samostalan studij Kemijsko inženjerstvo. Kako bi se obrazovni proces uskladio s odredbama Bolonjske deklaracije, 2005. pokrenuti su preddiplomski i diplomski studiji Kemijsko inženjerstvo, Primijenjena kemija, Kemija i inženjerstvo materijala te Ekoinženjerstvo. Fakultet također organizira i izvodi nastavu poslijediplomskoga doktorskog studija Kemijsko inženjerstvo i primijenjena kemija te specijalističkoga studija Naftno-petrokemijsko inženjerstvo, a koordinator je interdisciplinarnih specijalističkih studija Ekoinženjerstvo te Korozija i zaštita. Od početaka visokoškolske nastave na Fakultetu i njegovim prethodnicima diplomiralo je više od 6000 studenata, obranjeno je više od 1100 magistarskih radova i oko 650 disertacija. Akademske godine 2017/18. preddiplomski studij, upisao je 221 student, a ukupno je na fakultetu studiralo 1068 studenata. Nastavu je 2016. izvodilo 57 nastavnika u znanstveno-nastavnim zvanjima, pet u nastavnim zvanjima, 42 asistenta te 27 znanstvenih novaka. Unatoč planovima o preseljenju fakulteta u vlastite prostore, nastava se do danas održava u privremenim prostorima smještenima u zgradama na Marulićevu trgu 20 (od 1920), 19 (od 1992), u Savskoj cesti 16 (od 1963) i drugdje.
Zgrada na Trgu Marka Marulića u Zagrebu
Znanost i nakladništvo
Prema znanstvenoj produktivnosti u odnosu na broj znanstvenika, Fakultet je pri samome vrhu u RH (u 2017. je 111 radova zaposlenika citirano u relevantnim citatnim bazama podataka), te sudjeluje u više domaćih i međunarodnih znanstvenih projekata. Nakladnik je mnogih sveučilišnih udžbenika i priručnika. Službeno glasilo fakulteta je časopis → Chemical and Biochemical Engineering Quarterly, kojega izdaje Hrvatsko društvo kemijskih inženjera i tehnologa.
Organizacija
Danas (2021) fakultet okuplja 16 zavoda, Kabinet za društvene i humanističke znanosti te Bibliotečno-informacijski centar. Ukupno raspolaže s 56 laboratorija, a od 2017. u suvlasništvu Fakulteta i Sveučilišta je poduzeće Comprehensive Water Technology.
Zavod za analitičku kemiju najstariji je fakultetski zavod, koji je 1919. utemeljio V. Njegovan, prvi predstojnik Kemičko-inženjerskog odjela Tehničke visoke škole i utemeljitelj studija kemijske tehnologije. Njegovan je predavao kolegij Analitičku kemiju, a Zavod je vodio do umirovljenja 1943. Među njegovim nasljednicima ističu se V. Marjanović-Krajovan, → Marica Gyiketta-Ogrizek, → Marija Kaštelan-Macan, Zvonimir Šoljić, → Ivan Eškinja i dr. U sklopu Zavoda su 2019. djelovala četiri laboratorija, a predstojnik je bio Šime Ukić.
Studentski praktikum Zavoda za analitičku kemiju
Zavod za fizikalnu kemiju utemeljio je 1920. pod nazivom Stolica i zavod za fiziku i fizičku kemiju I. Plotnikov, sovjetski fotokemičar svjetskoga glasa. Plotnikova je 1943. naslijedio K. Weber, a 1945. akademik M. Karšulin. Među istaknutim djelatnicima su i → Olga Šarc-Lahodny, → Branko Kunst, → Ivica Štern, → Helena Jasna Mencer, → Marica Ivanković, → Marko Rogošić. U sastavu Zavoda danas djeluju četiri laboratorija, a predstojnik je Davor Dolar.
Zavod za anorgansku kemijsku tehnologiju i nemetale utemeljio je 1922. F. Hanaman kao Zavod za anorgansku kemijsku tehnologiju i metalurgiju. Hanamana je 1941. naslijedio jedan od utemeljitelja suvremenoga hrvatskog kemijskog inženjerstva R. Podhorsky. Istaknuti su djelatnici Zavoda → Petar Sabioncello, I. Lovreček, → Emilia Tkalčec, → Tomislav Matusinović, → Hrvoje Ivanković, → Stanislav Kurajica itd. U sastavu Zavoda su četiri laboratorija, a predstojnik je S. Kurajica.
Zavod za organsku kemiju osnovan je 1922., a prvi predstojnik bio je I. Marek. Godine 1935. zamijenio ga je budući nobelovac V. Prelog, koji je Zavod usmjerio organskoj sintezi, te sa suradnicima → Rativojem Seiwerthom, → Dragutinom Kolbahom, Eugenijem Cerkovnikovom i dr. osnovao zagrebačku školu organske kemije. Istaknuli su se voditelji V. Hahn, Grace Karminski-Zamola, → Krešimir Jakopčić, Marija Šindler-Kulyk, Silvana Raić-Malić. Danas Zavod raspolaže trima laboratorijima, a predstojnica je Dragana Vuk.
Studentski praktikum Zavoda za organsku kemiju; aparatura za destilaciju u kojoj se provodi reakcija esterifikacije
Zavod za polimerno inženjerstvo i organsku kemijsku tehnologiju osnovao je i opremio potkraj 1920-ih M. Krajčinović. Njegov su rad u 1950-ima nastavili Jovanka Jovanović, → Mladen Bravar i dr., a u 1990-ima → Jasenka Jelenčić, Vesna Rek, → Natalija Koprivanac, Zorana Grabarić, Hrvoje Kušić i dr. Danas Zavod obuhvaća sedam laboratorija, a predstojnica je Ljerka Kratofil Krehula.
Zavod za opću i anorgansku kemiju utemeljio je 1954. I. Filipović kao Zavod za anorgansku kemiju, a od 1979. djeluje pod današnjim nazivom. Od 1982. voditelji su bili Božidar Grabarić i Mihael Tkalčec, a od 2001. → Laszlo Sipos. Danas u sklopu Zavoda djeluje studentski praktikum i pet laboratorija, a predstojnica je Svjetlana Krištafor.
Zavod za elektrokemiju osnovao je → Branko Lovreček 1960. kao Zavod za elektrokemiju i elektrokemijsku tehnologiju. Među istaknutim djelatnicima su Ksenija Moslavac, → Ljerka Duić, Đani Matić, → Mirjana Metikoš-Huković, Ema Stupnišek-Lisac i dr. Zavod danas ima šest laboratorija, a predstojnica je Sanja Martinez.
Zavod za mehaničko i toplinsko procesno inženjerstvo osnovan je 1963. pod nazivom Zavod za kemijsko inženjerstvo, kojega je prvi predstojnik bio I. Lovreček. Među istaknute dugogodišnje djelatnike ubrajaju se akademik → Marin Hraste, → Darko Skansi, → Antun Glasnović. Danas Zavod raspolaže dvama laboratorijima, a predstojnica je Aleksandra Sander.
Studentski praktikum Zavoda za mehaničko i toplinsko procesno inženjerstvo; kolonski ekstraktori s pulzacijskim pliticama te rotirajućim diskovima i miješalima
Zavod za mjerenja i automatsko vođenje procesa sljednik je Laboratorija za mjerenje, regulaciju i automatizaciju, osnovanoga u Zagrebu početkom 1960-ih s Ivanom Hruškom kao prvim voditeljem, te Laboratorija za mjerenja i vođenje procesa (od 1970. Zavod) u Sisku, koji je 1965. utemeljio → Juraj Božičević. Nakon više reorganizacija 1970-ih i 1980-ih, ustrojbene su jedinice ujedinjene u Zagrebu. Zavod danas ima tri laboratorija, a predstojnik je Nenad Bolf.
Zavod za tehnologiju nafte i petrokemiju osnovan je 1974. ujedinivši istoimene laboratorije i nastavnu djelatnost u Sisku i Zagrebu. Istaknuti su djelatnici Nevenka Adler, → Boris Prohaska, Katica Sertić-Bionda, → Zvonimir Janović, → Ante Jukić i dr. Danas raspolaže dvama laboratorijima, a predstojnica je Elvira Vidović.
Zavod za termodinamiku, strojarstvo i energetiku razvio se 1974. iz Kabineta za termodinamiku, koji su od početka 1960-ih vodili → Ivo Kolin i Rajka Budin, a danas je predstojnik Veljko Filipan.
Zavod za reakcijsko inženjerstvo i katalizu osnovan je 1979. I prije njegova osnutka prve kolegije iz toga područja I. Brihta predavao je od 1949., a nakon 1960. Pavica Fuderer-Luetić. Među djelatnicima istaknuli su se → Zoran Gomzi, → Đurđa Vasić-Rački, →Stanka Zrnčević, → Vesna Tomašić, → Bruno Zelić i dr. Danas Zavod raspolaže trima laboratorijima, a predstojnik je B. Zelić.
Zavod za industrijsku ekologiju razvio se 1979. iz dotadašnjega Laboratorija za tehničku mikrobiologiju. Slijedi tradiciju Zavoda za tehničku botaniku i tehničku mikrobiologiju koji je 1946. osnovao → Bogdan Varićak. Njegov rad nastavile su → Vera Johanides i Zlata Jurić, a Zavod za tehničku botaniku i tehničku mikrobiologiju reorganiziran je 1956. osnutkom Prehrambeno-tehnološkog odjela. Današnji zavod raspolaže jednim laboratorijem, a predstojnica je Marija Vuković Domanovac.
Zavod za inženjerstvo površina polimernih materijala razvio se 2005. iz dotadašnjega Zavoda za tehnologiju kože i obuće osnovanoga 1983.
Zavod za fiziku izrastao je 1995. iz dotadašnjega istoimenog kabineta.
Zavod za matematiku razvio se 1998. iz dotadašnjega istoimenog kabineta.
Komes, Draženka (Varaždin, 28. IX. 1974), prehrambeno-tehnološka inženjerka, stručnjakinja za kave, čajeve i konditorske proizvode.
Na Prehrambeno-biotehnološkome fakultetu u Zagrebu diplomirala je 1998. te doktorirala 2003. disertacijom Utjecaj dodatka šećera na zadržavanje aromatičnih sastojaka u dehidriranim voćnim kašama (mentor → T. Lovrić). Od 1998. radi na Fakultetu, od 2013. kao redovita profesorica. Predaje kolegije Kemija i tehnologija ugljikohidrata i konditorskih proizvoda, Sladila, Kemija i tehnologija uživala te Prehrambena vlakna. Pročelnica je Laboratorija za tehnologiju ugljikohidrata i konditorskih proizvoda od 2006. Područja su njezina znanstvenoga i stručnoga interesa ekstrakcija i karakterizacija antioksidacijskih svojstava i biološke aktivnosti bioaktivnih spojeva (poput polifenola, metilksantina, vitamina i proteina) i ugljikohidrata biljnoga podrijetla te njihova inkapsulacija i primjena u razvoju novih funkcionalnih prehrambenih proizvoda, posebice konditorskih te kave i čajeva. Dobitnica je Godišnje nagrade za znanost 2010. te HATZ-ove Nagrade mladom znanstveniku »Vera Johanides« 2006.
Pazinka, kemijsko-tekstilno poduzeće osnovano 1958. u Pazinu pod nazivom Tekstilna industrija Pazin (TIP). Osnovu djelatnosti poduzeća činila je proizvodnja tekstila od prirodnih materijala, sintetike, efektne pređe i tapeta. Tvornički sklop podignut je na zapadnoj gradskoj periferiji, u selu Valići, stanovnici kojega su zbog njegove izgradnje bili preseljeni u druge dijelove grada. Proizvodnja pamučnih tkanina započela je na 42 tkalačka razboja. Već potkraj iste godine koje je osnovano, poduzeće je promijenilo naziv u Pazinka te povećalo kapacitet tkaonice na 128 tkalačkih razboja.
Tvornica se ubrzano razvijala, prihvaćajući nove proizvodne tehnologije i postajući stožernom točkom gospodarskoga razvoja cijele regije te isporučujući svoje proizvode mnogim kupcima na domaćem i inozemnom, ponajviše europskom, ali i sjevernoameričkom tržištu. Godine 1965. tkaonica je potpuno rekonstruirana, kapacitet se povećao na 18 milijuna m2 pamučne tkanine na godinu, a bilo je zaposleno 660 radnika. U razdoblju 1969–73. izgrađen je novi pogon kapaciteta od 3300 t na godinu za proizvodnju i bojenje sintetičke pređe (teksturirana poliesterska pređa, polipropilen filament, taslan teksturirana pređa i ovijena elastomerska pređa), namijenjene proizvodnji trikotaže, dekorativnih tkanina, čarapa, sportske odjeće, za oblaganje namještaja, unutrašnjosti automobila i dr. Na temelju zajedničkog ulaganja s talijanskim partnerima tvornica je 1973. uvela i proizvodnju efektne pređe. Program proizvodnje sastojao se od dodavanja efekata, čupavljenja i bojenja pređe proizvedene iz mješavina prirodnih i sintetičkih vlakana različitih finoća, bio je namijenjen izradbi modne odjeće u trikotažnoj industriji, a kapacitet je bio 500 t na godinu. Proizvodnja tapeta započela je potkraj 1960-ih, a poseban pogon izgrađen je 1975. Zasnivala se na papirnatim, plastificiranim i pjenastim zidnim tapetama, ukupna kapaciteta približno četiri milijuna rola na godinu. Zbog veće orijentacije na kemiju i petrokemiju, u tom razdoblju poduzeće je proširilo naziv u Pazinka, kemijsko-tekstilna industrija.
Godine 1986. izgrađena je predionica u Žminju, a 1987. u okviru sklopa za sintetiku pogon za proizvodnju polipropilenskoga filamenta, kapaciteta 800 t na godinu. Godine 1988. izgrađena je nova predionica pamuka godišnjega kapaciteta 1000 t. Proizvodni kompleks nakon intenzivnoga širenja i izgradnje novih pogona obuhvaćao je površinu od 13 ha. Proizvodnja je 1973–90. bila organizirana u OOUR-ima Tekstil, Sintetika, Efektna pređa te Uslužne djelatnosti koji su činili pogoni za protektiranje autoguma za teretna motorna vozila i proizvodnju graviranih valjaka za duboki bakrotisak. Stručnoj edukaciji radnika Pazinke znatno je pridonijela Srednja tekstilna škola s trogodišnjim trajanjem, osnovana u Pazinu 1973. U razdoblju 1985–88. poduzeće je zapošljavalo najveći broj radnika, oko 1800, a među najzaslužnijim osobama za uspjeh bio je Miljenko Benčić, glavni direktor od osnutka do 1989.
Broj zaposlenih nekoliko je godina stagnirao, početkom 1990-ih počeo je opadati, a tvornica se približavala svojem krahu. Pretvorbom društvenoga poduzeća 1992. Pazinka je postala dioničko društvo, a 2001. otvoren je stečajni postupak. Broj zaposlenih 1991. iznosio je 1464, u vrijeme otvaranja stečaja 667, 2003. bio je smanjen na 400. Tvornica je likvidirana 2009., a u njezinim pogonima nastavilo je poslovati više novih pravnih subjekata.
Jalšenjak, Ivan (Zagreb, 25. VIII. 1941), kemijski inženjer, stručnjak za farmaceutsku tehnologiju.
Na Kemijsko-tehnološkom odjelu Tehnološkoga fakulteta diplomirao je 1966., a na Farmaceutsko-biokemijskome fakultetu doktorirao 1975. disertacijom Reološko mjerenje interakcija čestica monodisperznih polimernih suspenzija (mentor → I. Štivić). Radio je 1966–67. u Institutu organske kemije Sveučilišta u Zagrebu. Od 1968. radio je na Farmaceutsko-biokemijskome fakultetu, od 1988. kao redoviti profesor. Predavao je kolegije Farmaceutska tehnologija I, Biofarmacija s farmakokinetikom i Terapijski sustavi. Bio je predstojnik Zavoda za farmaceutsku tehnologiju 1982–2006., voditelj poslijediplomskoga studija farmaceutske tehnologije 1982–95., prodekan 1980–85. te dekan Fakulteta 1989–93. i 2003–06. Usavršavao se na sveučilištima u Londonu 1975–76. te Tokyju 1979., gdje je 1994. bio gostujući profesor. Umirovljen je 2006.
Područja su njegova znanstvenoga interesa produženo i kontrolirano oslobađanje te učinak lijekova i drugih biološki aktivnih tvari, terapijski sustavi iz reda mikročestica (mikrokapsule, liposomi i mikrosfere) te kinetika i mehanizam uklapanja djelatne tvari u matricu lijeka i njezino oslobađanje. U području farmaceutske tehnologije znatno je unaprijedio nastavni i znanstveni rad. Autor je udžbenika Osnove farmaceutske tehnologije I (s V. Vidmar, 1984), Farmaceutika (s V. Jalšenjak i J. Filipović-Grčić, 1998) te Praktikuma farmaceutske tehnologije (s I. Štivićem, 1977). Dobitnik je Nagrade »Ruđer Bošković« 1993. i Godišnje nagrade za znanost 2002. Od 2012. je professor emeritus Sveučilišta u Zagrebu.
Galeb, dalmatinska trikotaža d. d., poduzeće za proizvodnju trikotažnih odjevnih predmeta i ostalih tekstilnih proizvoda sa sjedištem u Omišu, osnovano 1951; jedan od najznačajnijih proizvođača rublja u Hrvatskoj.
Nastalo je na tradiciji tekstilne proizvodnje koju su u Omišu u razdoblju između dvaju svjetskih ratova predstavljali pogoni tvornica užadi i mreža te platna. Tvornički sklop podignut je na lokaciji Punta uz obalu, a prvi strojevi te dio stručnoga kadra došao je iz tvornica Nade Dimić iz Zagreba i Međimurske trikotaže Čakovec. U početku proizvodni program nije bio specijaliziran te su se, osim trikotažnih odjevnih predmeta u Omišu, u pogonu u Zadvarju proizvodile tekstilne vrpce. Početkom 1960-ih poduzeće se potpuno orijentiralo i specijaliziralo za proizvodnju pamučnoga rublja.
Premotavanje pređe u predionici
Pogon krojnice
Godine 1972. izgrađen je pogon u omiškoj Lisičini u koji je preseljena proizvodnja pletiva te pogon za bojenje tkanina. Obnovom strojnoga parka te daljnjom modernizacijom tehnološkoga procesa Galeb se uvrstio među najveće proizvođače rublja u Jugoslaviji.
Proizvodnja je tijekom 1970-ih i 1980-ih bila organizirana u OOUR-ima Konfekcija i Proizvodnja pletiva. U tom razdoblju planiralo se tvornicu potpuno preseliti na povoljniji položaj u Lisičinu, no zbog otežanih gospodarskih prilika u državi 1980-ih, preseljenje nije ostvareno. Poduzeće se sve više orijentiralo na proizvodnju za izvoz, pretežno u zapadnoeuropske zemlje, a potkraj 1980-ih zapošljavalo je oko 1200 radnika.
Pakiranje proizvoda
Za Domovinskoga rata tvornica je uspješno poslovala unatoč teškim uvjetima, te je u tom razdoblju izvozila gotovo 85% svoje proizvodnje. Pretvorba Galeba u dioničko društvo registrirana je 1993. Broj radnika znatno se smanjio, ali je ponuda bila proširena i modernizirana. Turističku djelatnost poduzeće je razvilo 2000. kada je preuzelo turistički kamp Ribnjak (osnovan 1974) na ušću rijeke Cetine, te mu promijenilo ime u Galeb. Galeb je od 1998. dio Tekstilpromet grupe.
Šivaonica 1970-ih
Šivaonica
Unutar proizvodnoga programa trikotažnih odjevnih predmeta poduzeće je osmislilo tri robne marke: Galeb,Adriatic i GLB. Uz to u proizvodnju je uvelo i specijaliziranu odjeću za ekstremne uvjete, namijenjenu vatrogascima, policiji, vojsci, građevinskim radnicima, sportašima i dr. Proizvodi se pretežno izrađuju od prirodnih vlakana (pamuka), a jedan dio od prirodnih regeneriranih vlakana (micromodal) u kombinaciji s elastanskim vlaknima. Pletionica je opremljena s približno 100 pletaćih strojeva kojih je instalirani godišnji kapacitet oko 800 t pletiva, dok je šivaonica opremljena s više od 200 šivaćih strojeva različitih vrsta što omogućava proizvodnju široke palete proizvoda.
Suvremeni pletaći stroj
Poduzeće je 2005. imalo tri prodavaonice, a 2019. 36. Izvozi oko 50% svojih proizvoda, te zapošljava više od 300 radnika (2019).
Astra, tvornica obuće sa sjedištem u Zagrebu.
Reklamni oglas, 1950-ih
Nastala je iz male manufakturne kožarsko-obrtničke radionice koja je od 1918. djelovala kao izdvojeni pogon Zagrebačke tvornice koža (osnovana 1869) na Novoj Vesi. Službeno je utemeljena 1920. pod nazivom Zagrebačka tvornica cipela kao samostalno dioničko društvo u vlasništvu Zagrebačke tvornice koža. Novoosnovana tvornica zapošljavala je oko 120 radnika, a s djelomičnom mehanizacijom proizvodnje 1922. broj zaposlenih udvostručio se. Do sredine 1920-ih poduzeće je proizvodilo isključivo obuću za vojsku, a prelaskom na proizvodnju obuće za građanstvo 1927. otvorilo je i prvu prodavaonicu cipela, uz tvornički sklop na Novoj Vesi.
Tvornica obuće Franjo Gorjup, Nova Ves, Zagreb, 1950-ih
Tijekom II. svj. rata poslovanje je bilo podređeno vojnim potrebama. Nakon rata tvornica je nacionalizirana te je od 1947. nosila naziv Tvornica obuće Franjo Gorjup, po jednome od sudionika antifašističkoga pokreta. Proizvodnja je tada iznosila oko 1600 pari obuće na dan. Nakon što mu je 1951. pripojen pogon remenarije poduzeće je promijenilo naziv u Tvornica obuće i pogonskog remenja Franjo Gorjup. Osim obuće i pogonskoga remenja proizvodilo je i kožne utenzilije, a prvih 1000 pari obuće izvezlo je 1953. u Veliku Britaniju. Tijekom 1950-ih i 1960-ih u sastav poduzeća uključen je niz pogona drugih proizvođača obuće u Hrvatskoj (Krašić, Elegant, Poljan, Kombinat, Klek, Pionir i Ada). Rekonstrukcijom proizvodnih pogona 1957. dnevna proizvodnja dosegnula je 3500 pari obuće. Daljnji razvoj poduzeća ostvaren je 1961. otvaranjem pogona u Oroslavju, a 1963. preuzimanjem prostora likvidirane Istarske tvornice obuće osnovan je proizvodni pogon u Puli. Te godine izvoz je iznosio 50% od ukupne prodaje. Pogon remenarije poduzeće je zatvorilo 1967., a 1968. promijenilo je naziv u Tvornica obuće Astra. Od 1975. bilo je u sastavu Združene industrije kože, gume i obuće (ZINKO) sa sjedištem u Zagrebu, u kojoj je bilo udruženo 17 radnih organizacija koje su objedinjavale djelatnost preradbe i proizvodnje koža, proizvodnje svih vrsta obuće i gumenih proizvoda obućarstva.
Pogon tvornice u Oroslavju, sredina XX. st.
Godine 1978. u Astri je bilo 3100 zaposlenih, a proizvodilo se 2,3 milijuna pari kožne obuće na godinu, od čega se 1,1 milijun pari izvozio u zemlje Europe i u SAD. Poduzeće je 1980-ih proizvodilo za Adidas, Converse i druge svjetski poznate proizvođače sportske obuće. Za jugoslavenske sportaše na Olimpijskim igrama u Los Angelesu 1984. većina sportske opreme izrađena je u pogonu Astre u Oroslavju. Paralelno s razvojem proizvodnje poduzeće je otvaralo vlastite prodavaonice te ih je 1984. posjedovalo 134 diljem Jugoslavije.
Početkom 1990-ih poduzeće je bilo pretvoreno u dioničko društvo. Ne snašavši se u novim društveno-ekonomskim okolnostima, smanjila se proizvodnja i broj radnika te je ubrzo potom proglašen stečaj. Godine 1995. naziv mu je promijenjen u Astra Marijana trgovina i proizvodnja, a 2006. poduzeće je likvidirano. Tvornički kompleks na Novoj Vesi postao je dijelom novoizgrađenoga Centra Kaptol.
Jakil, Andrija(Andrej) (Rupa kraj Mirena, 18. XII. 1858 – Trst, 11. X. 1926), industrijalac, osnivač tvornice kože i obuće iz koje se razvila Tvornica kože, obuće i gumenih proizvoda Josip Kraš.
U Rupi je otvorio radionicu za preradbu kože koju je proširio 1883. U karlovačkom Dubovcu je 1912. kupio Hrvatsku dioničku tvornicu koža i postupno je razvio u industrijski pogon, koji je poslovao kao podružnica. Nakon internacije u Ljubljani 1914. i razaranja pogona u Rupi za ratnih operacija 1915., preselio se s obitelji u Karlovac. Unovčivši zalihe iz uništene tvornice, dogradio je karlovački pogon te 1917. kupio ugljenokop Krmelj. Uz tvornicu kože 1920. izgradio je pogon za proizvodnju obuće. Tako prošireno poduzeće nastavilo je djelovati pod nazivom Tvornica koža i cipela Andrija Jakil d. d. (→ Josip Kraš, Tvornica kože, obuće i gumenih proizvoda).
Šantek, Božidar (Ludbreg, 27. V. 1966), prehrambeno-tehnološki inženjer, stručnjak za bioprocesno inženjerstvo i industrijsku biotehnologiju.
Na Prehrambeno-biotehnološkome fakultetu u Zagrebu diplomirao je 1990. te doktorirao 1996. disertacijom Matematički modeli miješanja i prijenos u veće mjerilo za horizontalni rotirajući cijevni bioreaktor (mentori → V. Marić i → P. Horvat). Od 1991. radi na Fakultetu, od 2008. kao redoviti profesor. Predaje kolegije Biokemijsko inženjerstvo, Biokemijsko inženjerstvo i bioprocesna tehnika, Izdvajanje i pročišćavanje biotehnoloških proizvoda, Projektiranje biotehnoloških procesa i Tehnologija piva. Pročelnik je Laboratorija za biokemijsko inženjerstvo, industrijsku mikrobiologiju i tehnologiju slada i piva od 2004. Bio je gostujući profesor na Tehničkome fakultetu u Bielefeldu u Njemačkoj 2001–02. Područja njegova znanstvenoga i stručnoga interesa su bioprocesno inženjerstvo i industrijska biotehnologija. Autor je udžbenika Biokemijsko inženjerstvo (s V. Marićem, 2009) te patenta za proizvodnju mliječne kiseline iz škrobnih sirovina s pomoću amilolitičke bakterije mliječne kiseline (s A. Slavica, S. Novakom i A. Trontel, 2016). Član je HATZ-a od 2015. te dobitnik Godišnje nagrade »Rikard Podhorsky« 2014. Dobitnik je Godišnje nagrade za znanost 2004.
