Osječka pivovara d. d., poduzeće za proizvodnju piva, bezalkoholnih pića i trgovinu sa sjedištem u Osijeku, osnovano 1856. pod nazivom Prva slavonska parna pivara i tvornica leda Cajetana Šepera.







Tvornički pogoni bili su smješteni u Šamačkoj ulici. Osnovna sirovina bio je ječam, dio kojega je vlasnik uzgajao na svojim poljima, dok je godišnja proizvodnja iznosila oko 600 hl piva. Parni stroj snage 6 KS (4,4 kW) nabavljen je 1874. Na prijelazu stoljeća pivovaru je naslijedio Cajetanov sin Coloman. Tada je zapošljavala dvadesetak radnika, a proizvodnja je kao posljedica ulaganja narasla na približno 20 000 hl piva na godinu. Pivovara je tada imala motor od 40 KS (29,8 kW) te je među prvima u Osijeku imala električnu struju iz vlastite elektrane na ugljen, svrstavši se time među najsuvremenije u ono doba.







Rast proizvodnje zaustavio se nakon 1899. kada se porez na pivo počeo obračunavati na novi način. Istodobno je bio dopušten uvoz stranih piva koja su bila jeftinija, a poskupjele su sirovine koje su se uglavnom dopremale iz Mađarske. Tijekom I. svj. rata obustavljen je željeznički transport piva, a dio ječma rabio se za hranidbu konja. Nastankom nove države nakon rata uvedeni su novi porezi i povećala se željeznička tarifa na pivo. Stoga je pivovara u svoj asortiman uvrstila pivo s nižim stupnjem pivskoga slada, što je rezultiralo nižom trajnosti te većom osjetljivosti na prijevoz i skladištenje. Zbog gospodarske krize 1930-ih pivovara nije ulagala u modernizaciju, te je kraj II. svj. rata dočekala s proizvodnjom od 4000 hl piva na godinu. Godine 1945. nacionalizirana je, te je nastavila djelovati pod nazivom Osječka pivovara.

U tom razdoblju pivovara je imala istrošenu opremu i poluzanatsku tehnologiju sa strojevima na nožni pogon, te je 1955. proglasila stečaj. Iduće godine pripojena je osječkom poduzeću Vinopromet. Poduzeće je 1958. likvidirano zbog nelikvidnosti te je odlukom osječkih lokalnih vlasti osnovano novo samostalno poduzeće za proizvodnju piva, slada i leda. Tijekom 1960-ih izgrađena je zgrada za smještaj varionice piva, uređeni su podrumi za varionicu i ležni podrum za smještaj aluminijskih bačvi, betonskih i vrionih kaca. Kupljena je mlinska oprema za mljevenje slada, oprema za filtraciju piva, rezervoari za vodu i varionica od poduzeća Wiegelwerk. Poduzeće je također nabavilo automatsku punionicu piva kapaciteta 4000 boca na sat, potom punionicu kapaciteta 6000 i 24 000 boca na sat. Kupljene su nove trafostanice, kompresori i rezervoari za pivo. Zahvaljujući novoj opremi, proizvodnja piva narasla je 1965. na 86 000 hl, dok u sljedećih nekoliko godina dosegnula 220 000 hl piva na godinu.

Radi osiguranja plasmana piva poduzeće se 1969. udružilo s Vinogorjem, poduzećem za ugostiteljstvo i trgovinu alkoholnih i bezalkoholnih pića, koje je posjedovalo vlastite kamione za prijevoz, vlastitu maloprodajnu mrežu, te je surađivalo s mrežom ugostitelja. Djelovali su pod nazivom Osječka pivovara i Vinogorje, a zapošljavali su 206 radnika. U sastavu s Vinogorjem poduzeće je djelovalo do 1984., a 1975–85. Pivovara je poslovala kao OOUR sa samostalnim obračunom.

Zbog povećane proizvodnje, potrebe za daljnjim širenjem i novom fazom modernizacije vodstvo poduzeća odlučilo je premjestiti tvornicu na novu lokaciju izvan gradskog središta na Zeleno polje gdje je bila smještena komunalna klaonica koju je poduzeće Belje likvidiralo 1965. Nova je tvornica službeno otvorena 1979. U sljedećem razdoblju u domaćoj je proizvodnji piva pivovara zauzimala treće mjesto, iza Zagrebačke i Karlovačke pivovare, s ostvarenih 10% od ukupne količine piva proizvedenoga u Hrvatskoj. Pivovara je najveću proizvodnju ostvarila 1990 (419 000 hl piva), čime je poduzeće u ukupnoj proizvodnji piva u SR Hrvatskoj sudjelovalo s 15%. Te je godine proizvedeno i 58 000 hl bezalkoholnih sokova. Zapošljavala je 775 radnika.

Do smanjenja proizvodnje kao posljedice teškoga granatiranja za Domovinskoga rata došlo je 1991. Od 1992. poduzeće je djelovalo kao dioničko društvo Pivovara s proizvodnjom od 250 000 hl piva na godinu. Broj radnika smanjen je na 435. Od 2009. poduzeće posluje pod imenom Osječka pivovara. Kapacitet tvornice 2011. bio je 500 000 hl piva, no proizvodnja je iznosila 120 000 hl. U sljedećem razdoblju došlo je do povećanoga gubitka tržišta te do smanjenja proizvodnje i broja radnika. Godine 2016. proizvedeno je 60 000 hl piva, a poduzeće je imalo 30 zaposlenika.

Karlovačka pivovara, poduzeće za proizvodnju piva i bezalkoholnih pića osnovano 1854. u Karlovcu. Od 2014. djeluje pod nazivom Heineken Hrvatska d. o. o.







Začetci poduzeća vezani su uz pivovaru koju je na svojem posjedu Prhovo (po kojem se i pivovara popularno nazivala) dao izgraditi Nikola Vranyczany. Zakupci pivovare u sljedećim su godinama bili Ziser, Meretti i Schwarzmayer. Njihovom smrću prestala je proizvodnja piva, a 1877. pivovara je bila prenamijenjena u Tvornicu glinenih peći i drugih glinenih proizvoda. Obitelj Vranyczany prodala je 1896. tvornicu sarajevskom pivaru Đuri Aschenbrenneru koji je ponovno pokrenuo proizvodnju piva. Zbog financijskih poteškoća u drugoj polovici 1890-ih vlasnik se udružio s trgovcem Matesom te je od tada tvornica nosila naziv Karlovačka pivovara Prhovo Aschenbrenner i Mates. Godine 1902. naziv je promijenjen u Građanska pivovara i tvornica slada u Karlovcu.







Prema podatcima iz 1907. proizvodilo se 4750 hl na godinu.
Nakon I. svj. rata novi vlasnik tvornice postao je Vilim Wambrechtsamer koji je u pivovari radio od 1908. kao tehnički ravnatelj. Poduzeće je tada promijenilo naziv u Gradska pivovara i tvornica slada i leda V. Wambrechtsamer d. d. Tijekom 1920-ih izgrađene su nova zgrada varionice, tvornica umjetnoga leda i ledara za skladištenje leda. Poduzeće je tada zapošljavalo oko 90 radnika, a proizvodilo se oko 25 000 hl piva te oko 80 vagona slada. Godine 1928. prodano je → Zagrebačkoj pivovari te je nastavilo poslovati pod nazivom Zagrebačka pivovara i tvornica slada, podružnica Karlovac. Uprava iz Zagreba dodijelila je karlovačkoj pivovari opskrbu Karlovca i okolice, ograničavajući prodaju na područje južno od Save i Dalmaciju.







Tijekom II. svj. rata su se, zbog nedostatka sirovine slada, u pivo stavljali kukuruz, sirak i rezanci repe. Do 1945. osim piva proizvodila su se i bezalkoholna pića Foking i Sinalco. Potkraj II. svj. rata u zastarjelom se pogonu proizvodilo 4800 hl piva na godinu. Godine 1948. tvornica je odvojena od Zagrebačke pivovare. Tada je zapošljavala oko 60 radnika, a iako se strojevi nisu mijenjali 20 godina, dosegnuta je godišnja proizvodnja od 25 000 hl piva i 300 t slada. U to je doba poduzeće imalo skladišta piva u Gospiću i Crikvenici. Prva veća modernizacija pokrenuta je 1959., te je u sljedećih deset godina kapacitet tvornice povećan na 500 000 hl piva na godinu, čime je pivovara iz poluzanatske prerasla u suvremenu industrijsku tvornicu. Ubrzo je ponovno započela proizvodnja bezalkoholnih napitaka Jupija, Cocte, Oranžade, Sode i Cliff-tonika.







Odluka o ponovnom integriranju sa Zagrebačkom pivovarom, te s Daruvarskom pivovarom donesena je 1971., kada je osnovano poduzeće Zagrebačke pivovare, koje je postalo pivarski industrijski gigant u SFRJ. U sljedećem razdoblju ulagalo se u povećanje voznoga parka i proširenje asortimana bezalkoholnih pića. Do razdvajanja Zagrebačkih pivovara došlo je 1977., kada su pivovare u Karlovcu, Zagrebu i Daruvaru ponovno nastavile djelovati samostalno. Karlovačka pivovara tada je transformirana u RO s dva OOUR-a: Proizvodnja piva i bezalkoholnih pića i Robni promet. Potkraj 1970-ih izgrađene su nova kotlovnica i nova zgrada za punjenje alkoholnih pića. U tom su razdoblju izgrađeni i distributivni centri u Rijeci, Sisku, Crikvenici i Metkoviću. Nova marka bezalkoholnih pića Polo pokrenuta je 1980.

Novim udruživanjem 1982., poduzeće je postalo dijelom SOUR-a Agroindustrijski kombinat Karlovac u koji su ušli: Poljoprivredno-prehrambeni kombinat Karlovac, Karlovačka industrija mlijeka, Žitoproizvod Karlovac, Ugostiteljsko poduzeće Korana, 14. novembar Slunj, Petrova gora, poljoprivredne zadruge iz Vojnića, Skakavca i Plaškog. U tom razdoblju pivovara je prošla novu fazu modernizacije, izgrađeno je šest fermentora kapaciteta 2700 hl, prošireni su objekti punionice i skladište, kupljeno je postrojenje za skupljanje ugljikova dioksida. Na inicijativu pivovare 1984. pokrenuta je u Karlovcu manifestacija Dani piva. Godine 1985. pivovara je prvi put prestigla proizvodnju Zagrebačke pivovare te je bila najveći proizvođač piva na području Hrvatske (850 000 hl). Do dezintegracije SOUR-a došlo je 1988., kada je tvornica nastavila djelovati pod nazivom Karlovačka pivovara društveno poduzeće.





















Početkom Domovinskoga rata 1991. pivovara je bila oštećena u bombardiranju. Godine 1992. pretvorena je u dioničko društvo u vlasništvu zaposlenika. Zapošljavala je 817 radnika. Godine 1994. većinski paket dionica kupila je Lukšić grupa, a 2003. Karlovačka pivovara postala je članicom Heineken grupe, vodećega svjetskog proizvođača piva. Od 2006. pivovara je u stopostotnome vlasništvu Heineken grupe, dok od 2014. nosi naziv Heineken Hrvatska d. o. o. Pivovara je danas drugi najveći domaći proizvođač piva, te najveći izvoznik. Zapošljava oko 350 radnika. U proizvodnom asortimanu ima lager piva i radler, a u prodajnome lager i ale piva, radler te cider. Godine 2014. pokrenuta je inicijativa zahvaljujući kojoj se pivo proizvodi isključivo od ječma iz domaćeg uzgoja. Godine 2018. na krovove skladišta postavljeno je 1380 sunčanih panela.

South-east European Forestry (SEEFOR), međunarodni znanstveni časopis koji obrađuje teme iz šumarstva i biotehnologije, a izdaje ga → Hrvatski šumarski institut (HŠI) sa sjedištem u Jastrebarskom. Utemeljilo ga je zajedno osam šumarskih fakulteta i instituta iz Hrvatske, Srbije, BiH, Makedonije i Mađarske 2009., na poticaj Miroslava Benka, tadašnjeg ravnatelja HŠI-ja, a prvi broj objavljen je 2010. Izlazi dva puta na godinu, objavljujući izvorne znanstvene radove, preliminarne izvještaje i stručne radove na engleskom jeziku. Opseg tema obuhvaća ekološke, ekonomske, tehničke, tehnološke, socijalne i druge aspekte šumarstva i drvne tehnologije. Časopis ima međunarodno uredništvo, indeksiran je u relevantnim međunarodnim bazama podataka, a od 2012. dostupan je na portalu znanstvenih i stručnih časopisa RH. Prva glavna urednica je bila Dijana Vuletić, a od 2020. glavni je urednik Ivan Balenović.







Čikeš, Marin (Žeževica kraj Šestanovca, 4. VIII. 1948), naftno-rudarski inženjer, stručnjak za proizvodno inženjerstvo nafte i plina.

Diplomirao je 1973. te doktorirao 1995. disertacijom Mogućnost povećanja pridobivih zaliha ugljikovodika primjenom postupka hidrauličkog frakturiranja (mentor S. Čubrić) na → Rudarsko-geološko-naftnome fakultetu u Zagrebu. Od 1973. do 2000. radio je kao inženjer i voditelj projekata u poduzećima INA-Naftaplin u Zagrebu (→ INA), a od 2001. do 2002. u korporaciji SINTEZ u Moskvi. Od 2003. zaposlen je na zagrebačkom Rudarsko-geološko-naftnome fakultetu, gdje je 2013. izabran u zvanje redovitoga profesora. Iste godine je umirovljen. Predavao je kolegije Proizvodnja nafte i plina, Obrada stijena u bušotinama, Analiza hidrodinamičkih mjerenja, Ispitivanja u bušotini. Bio je predstojnik Zavoda za naftno inženjerstvo Fakulteta (2010−12). Bavio se cementiranjem zaštitnih cijevi, postavljanjem cementnih i mehaničkih pregrada, testiranjem, kemijskim i mehaničkim obradbama (stimuliranjem) te erozijskim perforiranjem naftnih bušotina. Područje njegova znanstvenog zanimanja je pritjecanje fluida iz ležišta u bušotinu te je autor sveučilišnih udžbenika Tehnologija proizvodnje nafte dubinskim crpkama (s → Mirkom Zelićem, 2006) i Proizvodno inženjerstvo nafte i plina (2015). Bio je utemeljitelj (1995) i predsjednik (1998−2001., 2007−09) hrvatskog ogranka međunarodne udruge Society of Petroleum Engineers (SPE).

Mosinger, Rudolf (Benedikt) (Varaždin, 27. II. 1865 – Beč, 9. X. 1918), fotograf i poduzetnik, utemeljitelj Prvoga hrvatskog fotografskog artističkog zavoda.

Godine 1885–87. boravio je u Beču, gdje je kod Josefa Szekelyja stekao naobrazbu fotografskoga majstora. U Varaždinu je 1890. osnovao vlastiti fotografski atelijer, a ubrzo i podružnicu u Rogaškoj Slatini. Godine 1894. nastanio se u Zagrebu, gdje je iste godine otvorio fotografski atelijer. Ubrzo nakon otvorenja udružio se s fotografom Lavoslavom Breyerom, te je atelijer nastavio djelovati pod nazivom Mosinger & Breyer. Godine 1898. Mosinger je osnovao Prvi hrvatski fotografski artistički zavod, a dotadašnji atelijer od tada je vodila supruga Amalija. Osim fotografske bavio se i tiskarskom aktivnošću te je 1899. osnovao Svjetlotiskarski zavod. Visokom umjetničkom kakvoćom snimao je portrete, gradske motive, kulturno-povijesne spomenike te krajolike. Za Milenijsku izložbu u Budimpešti 1895. snimao je motive iz Zagrebačke i Varaždinske županije, za što je bio nagrađen dvjema medaljama. Uz do tada poznate oblike (formati kabinet i posjetnice) u hrvatsku fotografiju uveo je nov izduženi oblik fotografije (format Mosinger). Zajedno s Breyerom 8. X. 1896. u dvorani Kola u Zagrebu organizirao je prvu filmsku projekciju u Hrvatskoj. Godine 1917. osnovao je poduzeće za distribuciju filmova Monopol-Mosinger film.

Ožegović, Franjo (Vrdnik kraj Iriga, Srbija, 19. VII. 1903 – Zagreb, 1. VII. 1978), naftni geolog i utemeljitelj studija naftne geologije i geologije ugljena u Hrvatskoj.

Diplomirao je iz područja prirodnih znanosti 1938. te doktorirao 1944. disertacijom Prilog geologiji mlađeg tercijara na temelju podataka iz novijih bušotina u Hrvatskoj na Mudroslovnome fakultetu u Zagrebu. Tijekom 1935−39. bio je laborant (preparator) u Geološko-paleontološkome muzeju u Zagrebu, od 1939. suplent realne gimnazije u Brčkom, od 1940. asistent pri Odjelu za rudarstvo Banske vlasti Banovine Hrvatske, od 1945. geolog novoosnovanoga poduzeća Jugoslavenski kombinat za naftu i plin u Zagrebu te od 1947. Generalne direkcije za naftu i plin u Beogradu. Od 1949. radio je na Rudarskom odsjeku → Tehničkoga fakulteta (sv. 4 ) (od 1957. Tehnološki, danas → Rudarsko-geološko-naftni fakultet) u Zagrebu, gdje je u zvanje redovitoga profesora izabran 1963; umirovljen je 1973. Predavao je kolegije Geologija nafte i plina, Geologija ugljena i Geološko kartiranje. Obnašao je dužnosti predstojnika Zavoda za geologiju ugljena i nafte (1949−73), starješine Rudarskog odjela (1956–57), prodekana (1957−59) te dekana (1959–60) zagrebačkog Tehnološkoga fakulteta.

Geološkim i geofizičkim snimanjima te dubinskim istražnim bušenjima određivao je strukturna i stratigrafska obilježja pojava nafte i plina. Istraživao je prva naftna polja u Hrvatskoj u Moslavini i Međimurju. Na temelju podataka o velikim razlikama u dubinama i općenito u konfiguraciji kristalinske podloge te o debljinama i transgresivnim odnosima pojedinih članova tercijara, izveo je rekonstrukciju paleogeografskih odnosa i upozorio na mogućnost nalaza nafte i u tamošnjim dubljim dijelovima, što se pokazalo točnim. Istaknuo je značenje geologije pri istraživanju, bušenju i osvajanju naftnih polja, osobito s gledišta hrvatskih nalazišta, te se smatra začetnikom studija naftne geologije i geologije ugljena u nas. Bio je predsjednik → Hrvatskoga geološkog društva (1954−56).

Dabac, Tošo (Nova Rača kraj Bjelovara, 18. V. 1907 – Zagreb, 9. V. 1970), fotograf, jedan od najplodnijih i najutjecajnijih hrvatskih fotografa.

U Zagrebu je završio klasičnu gimnaziju 1926. i apsolvirao pravo. Fotografijom se počeo baviti 1930., a prvi je put izlagao 1932. s fotoamaterima u Ivancu. Ispit za zvanje fotografskoga majstora položio je 1937. u Zagrebu, gdje je 1940. otvorio atelijer u Ilici 17. Od 1957. bio je član umjetničke komisije Međunarodnoga saveza fotografske umjetnosti (FIAP). Glavni je predstavnik socijalnoga smjera u hrvatskoj fotografiji i jedan od osnivača tzv. zagrebačke škole fotografije. Snimao je život ulice, prosjake, ljude iz naroda, sajmišta i procesije, čime je anticipirao life-fotografiju našega doba. Veliku pozornost posvećivao je i snimanju portreta, folklora, krajolika, kulturnih spomenika, a fotografirao je i industrijsku arhitekturu, tvorničke interijere, strojeve i alate. Opremio je fotografijama knjige Metropola Hrvata (1943), Zagreb (1961), Ivan Meštrović (1961), Antun Augustinčić (1968) i dr. Za svoj rad dobio je mnoge nagrade, među ostalima Nagradu »Vladimir Nazor« za životno djelo (1967). Posmrtno je u njegovu atelijeru uređen Arhiv Tošo Dabac (privatna zbirka s gotovo 200 000 negativa i dokumentacijom vezanom uz njegov rad), od 2005. u sastavu Muzeja suvremene umjetnosti u Zagrebu.







Gutschy, Ljudevit (Sisak, 19. X. 1874 – Zagreb, 26. VI. 1961), liječnik i mikrobiolog, začetnik mikrobiologije u Hrvatskoj i prvi koji je provodio cijepljenje protiv tifusa i bjesnoće.

Na Sveučilištu u Grazu 1900. diplomirao je medicinu te nastavio raditi kao asistent profesora Rudolfa Klemensiewicza (1848–1922) pri katedri za eksperimentalnu patologiju i medicinsku bakteriologiju. U to je doba Kraljevska zemaljska vlada u Zagrebu na poticaj protomedika Ignaca Thallera (1840–1916) odlučila osnovati bakteriološko-higijenski zavod, što je na preporuku prof. Klemensiewicza povjereno Lj. Gutschyju. Poslan je na dodatno školovanje iz bakteriologije u Pasteurov institut u Parizu. Zbog nedostatka financijskih sredstava zavod nije osnovan te je Gutschy 1903. otišao raditi u Beč, baveći se zoonozama i izradbom cjepiva protiv bjesnoće. Ubrzo je prešao u Kraljevski pruski institut za zarazne bolesti u Berlinu (danas Institut Roberta Kocha). Zatim se vratio u Zagreb te je 1907. vlastitim sredstvima osnovao humano-medicinski mikrobiološki i kemijski zavod, prvi u Hrvatskoj. Nakon višegodišnjeg samostalnog rada kao privatni laboratorij, njegov je zavod 1913. podržavljen pod nazivom Kraljevski zemaljski higijensko-bakteriološki zavod, a Gutschy je imenovan predstojnikom te mu je dodijeljeno osoblje i inventar. Izradio je vlastito cjepivo protiv tifusa te proveo cijepljenje u doba epidemije u Slavoniji. Za I. svj. rata bio je pukovnijski liječnik. Nakon I. svj. rata prepoznata je potreba za osnivanjem Pasteurova zavoda za liječenje bjesnoće u Zagrebu kako bi se izbjegao put bolesnika u Budimpeštu i Beč, što je Gutschyjevim zalaganjem ostvareno 1919.

Na Gospodarsko-šumarskome fakultetu (→ Agronomski fakultet) u Zagrebu habilitirao se 1920. radom o kajmaku, a od 1923. predavao je i na Visokoj tehničkoj školi (→ Tehnički fakultet u Zagrebu; sv. 4). Kao nepodoban, 1924. trebao je biti umirovljen, no napustio je mjesta u Kraljevskom zemaljskom higijensko-bakteriološkom zavodu i Pasteurovom zavodu te se posvetio radu na fakultetu. Sa Stjepanom Filipovićem (1886–1955) na fakultetu je osnovao laboratorij za poljoprivrednu mikrobiologiju. Godine 1941. izabran je u zvanje redovitog profesora, ali umirovljen je kao politički nepodoban.

Ipak, u Mikrobiološkom institutu Medicinskoga fakulteta djelomično je nastavio raditi baveći se ispitivanjem soje.

Područja su njegova znanstvenoga i stručnoga rada bila medicinska, tehnička i poljoprivredna mikrobiologija. Baveći se mikrobiologijom tla, prvi je u Hrvatskoj 1941/42. izolirao autohtoni soj bakterije Bradyrhizobium japonicum iz tla i razradio metode njezina uzgoja na hranjivoj podlozi, što je omogućilo proizvodnju prvoga hrvatskog cjepiva za bakterizaciju sojina sjemena i početak razvoja tehnologije mikrobioloških gnojiva. Autor je knjige Kvantitativno određivanje asimilativnog fosfora i kaliuma u zemlji biološkim putem (s V. Kucem, 1935) te skripta Gospodarska bakteriologija (1923) i Elementi poljoprivredne i tehničke mikrobiologije: predavanja iz teoretske mikrobiologije (1936). Jedan je od osnivača i prvi urednik časopisa → Priroda (sv. 4) (1911).

Novaković, Demeter (Novakovich, Demetter, Demetrije) (Pitomača, 1786 – Zagreb, IX. 1845), trgovac i dagerotipist, začetnik fotografije u Hrvatskoj.

Nakon što je izučio trgovački zanat u Ivanić-Gradu, došao je 1807. u Zagreb, gdje je radio kao trgovac, a 1814. otvorio je vlastitu trgovinu. Prve podatke o njemu kao dagerotipistu donosi Ivan Kukuljević Sakcinski u djelu Slovnik umjetnikah jugoslavenskih (1858). Počeo se baviti dagerotipijom 1839., kada je za boravka u Parizu upoznao tek objavljeni pronalazak i primio poduku od samoga Louisa Daguerrea. Nakon povratka u Zagreb snimio je, vjerojatno već iste godine, nekoliko dagerotipija zagrebačke okolice. Godine 1840. snimao je i u Beogradu, a jednu od dagerotipija poklonio je knezu Mihailu. Radovi mu nisu sačuvani.

Griesbach, Đuro (Mitrovica, 25. X. 1911 – Zagreb, 27. III. 1999), fotograf, konstruktor fotografskoga pribora.

Nakon završetka trgovačke škole u Zagrebu 1928., otišao je u Berlin gdje je 1929. završio stručnu fotografsku školu. U razdoblju 1930–41. fotografirao je kulturno-umjetničke spomenike u Hrvatskoj za tadašnji JAZU pod vodstvom Artura Schneidera. Prvu samostalnu izložbu fotografija priredio je 1933. na Zagrebačkome zboru. Tijekom 1946–48. radio je u Obrtnoj školi (od 1993. Škola primijenjene umjetnosti i dizajna) u Zagrebu, potom je konstruirao fotografski pribor u tvornicama Fototehnika i Fotokemika. U turističkome poduzeću Putnik 1953–58. vodio je proizvodnju fotorazglednica, a od 1959. djelovao je kao samostalan umjetnik. Od 1933. bio je član Fotokluba Zagreb, kojega je 1958. i 1969–76. bio predsjednik, a od 1977. doživotni počasni predsjednik. Uz umjetničku i turističku radio je i reklamnu fotografiju, posebno za drvnu industriju (Exportdrvo). Baveći se tehničkim inovacijama, među ostalim konstruirao je kamere, aparate za povećavanje, dijaskop te stroj za kopiranje i sušenje razglednica visokoga sjaja. Dobitnik je Nagrade za životno djelo za doprinos tehničkoj kulturi »Faust Vrančić« (1995).

Ikić, Drago (Foča, BiH, 2. VII. 1917 – Zagreb, 19. XI. 2014), bakteriolog i imunolog, stručnjak za cjepiva i utemeljitelj Imunološkoga zavoda.

U Zagrebu je na Medicinskome fakultetu diplomirao 1942. i doktorirao 1958. disertacijom Međusobni utjecaj na visinu imuniteta pojedinih antigena u miješanim cjepivima. Bakteriologiju je specijalizirao u Parizu, Zürichu i Ženevi (potkraj 1940-ih), a imunologiju u Londonu i Kopenhagenu (1950-ih). Isprva je radio u Državnoj bolnici u Tuzli, a 1946–47. te ponovno od 1950. u Higijenskom zavodu (od 1951. Centralni higijenski zavod, danas → Imunološki zavod), gdje je od 1952. bio voditelj novoosnovanog Odjela za kontrolu i ispitivanje seruma i vakcina. Bio je 1947–50. pomoćnik ministra zdravlja NR Hrvatske. Iz Centralnog higijenskog zavoda izdvojili su se 1956. Zavod za kontrolu i ispitivanje imunobioloških preparata te Serovakcinalni zavod, kojih je D. Ikić bio ravnatelj (Zavoda za kontrolu i ispitivanje imunobioloških preparata 1956–58. te Serovakcinalnog zavoda 1958–61). Serovakcinalni zavod je 1961. pretvorio u Imunološki zavod te mu 1969. pridružio Zavod za kontrolu i ispitivanje imunobioloških preparata. Bio je voditelj Suradnog laboratorija za istraživački rad i uspostavljanje referentnih preparata i metoda Svjetske zdravstvene organizacije (SZO) 1971–81. te Međunarodnog referentnog centra za bakterijska cjepiva SZO-a 1973–81. Ravnatelj Imunološkoga zavoda bio je od osnutka do umirovljenja 1982. Predavao je kolegije iz imunologije, od 1962. na Medicinskome fakultetu te od 1965. na Prirodoslovno-matematičkome fakultetu u Zagrebu.

Područja su njegova znanstvenoga i stručnoga rada usavršavanje bakterijskih cjepiva protiv difterije, tetanusa, hripavca i trbušnoga tifusa, te razvijanje novih virusnih cjepiva niske reaktogenosti i visoke imunogenosti protiv ospica, poliomijelitisa i influence. Bavio se standardizacijom imunoloških supstancija, povezivanjem laboratorijskih i terenskih (epidemioloških) istraživanja te ispitivanjem antivirusnoga i antitumorskoga djelovanja interferona. Prvi je u svijetu 1962. uveo linije humanih diploidnih serijski razmnožavanih stanica kao podlogu za virusna cjepiva, što je 1971. prihvatio i SZO. Njegovo je otkriće osim u vakcinologiji imalo i temeljno značenje u shvaćanju procesa transformacije stanice. Autor je knjige Cjepivo protiv morbila. Razlika između soja Edmonston–Zagreb i Schwarzova soja (1988) te je bio suradnik na Medicinskoj enciklopediji LZ-a. Bio je pokretač i glavni urednik časopisa Radovi Imunološkog zavoda (1963–79). Predsjednik Društva mikrobiologa Hrvatske bio je 1966–68. Od 1977. bio je član JAZU-a, tajnik Razreda za medicinske znanosti 1978–89. te 1983. osnivač i voditelj Centra za istraživanje i standardizaciju imunobioloških supstancija (danas Zavod za imunologiju i genetiku tumora). Dobitnik je Nagrade »Ruđer Bošković« 1972. i Nagrade za životno djelo 1980.

Dobrićević, Dobrić (Dobričević; Boninus de Boninis, Boninus de Ragusia) (Lastovo, 1457. ili početak 1458 – Treviso, Italija, 1528), tiskar, knjižar i nakladnik, jedan od začetnika tiskarstva u Europi.

Potječe iz lastovske obitelji Dobrićević, koja je nakon XIV. st. romanizirala prezime u Bonin. Tiskarsko umijeće naučio je u Veneciji, vjerojatno kod Kotoranina → Andrije Paltašića, s kojim je 1478. objavio izbor iz djela Lucija Firmijana Laktancija De divinis institutionibus adversus gentes. Od 1479. do 1481. boravio je u Padovi, gdje je bio jedan od suvlasnika tiskare Petra Maufera, a 1481–83. u Veroni, gdje je samostalno tiskao nekoliko djela, od kojih su najpoznatija izdanja De re militari i Opera dell’arte militare Roberta Valturija. Godine 1483. preselio se u Bresciu, gdje je kao samostalni tiskar uspjeh postigao tiskanjem djela starih klasika i pedagoških pisaca. Vrhunac tiskarskoga umijeća dostigao je 1487. objavljujući dva magistralna djela: izdanje Ezopovih basni Aesopus moralisatus, tiskano na latinskom i talijanskom jeziku i ukrašeno sa 67 drvoreza, te izdanje Danteova spjeva La divina commedia (Božanstvena komedija), ukrašeno sa 69 drvoreza, u kojem se prvi put pojavljuje karakteristični Dobrićevićev tiskarski znak B. B.







Tiskanje tako raskošnih izdanja dovelo ga je do financijskoga sloma pa se, bježeći pred vjerovnicima, 1491. sklonio u Lyon. Ondje je otvorio knjižaru koja mu je služila kao paravan za mnogo intrigantniju djelatnost. U takvim prilikama dobro mu je došla ponuda da postane plaćenim povjerenikom mletačke vlade u Francuskoj i obavlja povjerljive poslove za Veneciju. Ograničio se isključivo na nakladništvo raskošno opremljenih crkvenih knjiga: Officium beate Marie Virginis (1499., 1500., 1501; izdanje iz 1500. Nacionalna i sveučilišna knjižnica u Zagrebu nabavila je 1997), Breviarium Romanum (1500), Missale pro ritu Ecclesiae Cabillonensis (1500) i Missale ad usum insignis Ecclesiae Bellicensis (1503), kojega je sunakladnik bio Stefano Morel iz Belleya. Nakon 1503. posve je napustio tiskarsko-nakladničku djelatnost i zaredio se za svećenika, ostavši i dalje u službi Mletačke Republike. Zbog vjerne službe pod kraj života imenovan je dekanom stolne crkve u Trevisu. Identificirano je više od 60 njegovih izdanja, u nekima se pojavljivao i kao redaktor tekstova te katkada kao pisac predgovora ili pogovora.







Velić, Josipa (Zagreb, 18. III. 1947), geološka inženjerka, stručnjakinja za ugljikovodike i geologiju kvartara.

Diplomirala je 1972. te doktorirala 1980. disertacijom Geološka građa zapadnog dijela Savske depresije (mentor → V. Kranjec) na → Rudarsko-geološko-naftnome fakultetu u Zagrebu. Radila je u Institutu za geološka istraživanja (→ Hrvatski geološki institut) u Zagrebu (1972–73), a od 1974. zaposlena je na zagrebačkom Rudarsko-geološko-naftnom fakultetu; redovita je profesorica od 1991. Predavala je kolegije Geologija kaustobiolita, Geologija ugljena, Geologija ležišta nafte i plina I i II, Geologija kvartara. Obnašala je dužnosti prodekanice (1989–91), dekanice Instituta za geologiju i mineralne sirovine (1991–92) te predstojnice Zavoda za geologiju i geološko inženjerstvo (2005–09) Fakulteta. Umirovljena je 2014.

Znanstveno i stručno bavi se geologijom nafte i plina, geologijom kvartara, neotektonikom, glacijalnom geologijom. Sudjelovala je u naftnogeološkim istraživanjima i dubinskim geološkim kartiranjima u Panonskome bazenu, ocjeni lokacija nuklearnih elektrana, termoelektrana i hidroelektrana te odlagališta specijalnih opasnih tvari, izradbi strategije gospodarenja mineralnim sirovinama u Hrvatskoj i sl. Autorica je više knjiga i monografija, od kojih se ističu sveučilišni udžbenici Geologija ležišta nafte i plina (2007) te Geologija i istraživanje ležišta ugljikovodika (s T. Malvićem i M. Cvetkovićem, 2015). Od 2015. je professor emerita Sveučilišta u Zagrebu.

Drobac, Antun (Dubrovnik, 13. VI. 1810 – Dubrovnik, 8. III. 1882), ljekarnik, kolekcionar i dagerotipist, jedan od začetnika fotografije u Hrvatskoj.

Nakon završetka studija ljekarništva u Padovi, 1830. preuzeo je vođenje ljekarne Male braće u Dubrovniku, a 1832. otvorio je svoju ljekarnu na Placi kraj Sponze. Pratio je otkrića u farmakoterapiji te sudjelovao u uporabi prve opće anestezije (narkoze) eterom. Zaslužan je za otkriće i praktičnu uporabu insekticidnoga djelovanja buhača, a 1867. preventivnim mjerama spriječio je epidemiju kolere u Dubrovniku. Njegova velika prirodoslovna zbirka koju je donirao gradu bila je temelj osnivanju Domorodnoga muzeja 1872. Obavljao je različite dužnosti u gradskoj upravi i zaslužan je za unapređenje kulturnog i gospodarskoga života u Dubrovniku.

Fotografijom se počeo baviti početkom 1840-ih izrađujući dagerotipije, te je 1845. na molbu vladike Petra II. Petrovića Njegoša tom fotografskom postupku podučio njegova tajnika Milorada Medakovića. Poslije je bio i zastupnik bečke ljekarne Moll, koja je od 1854. posredovala u prodaji fotografskoga pribora. Uz Zagrepčanina → Demetra Novakovića ubraja se među začetnike fotografije u Hrvatskoj. Njegove dagerotipije do sada nisu pronađene. Nakon smrti dubrovačka ga je općina proglasila zaslužnim građaninom i postavila mu u Domorodnome muzeju poprsje koje je izradio Ivan Rendić 1885.

Burato, Tomaso (Dubrovnik, 27. III. 1840 – Zadar, 17. I. 1910), fotograf, utemeljitelj Prvoga zavoda za fotomehanički tisak u Dalmaciji.

Fotografskim radom počeo se baviti početkom 1860-ih kao ljekarnički pripravnik u Dubrovniku, te nastavio tijekom studija kemije i farmacije u Padovi (1863–65). Nakon završetka studija vratio se u Dubrovnik, a od 1873. boravio je u Zadru, gdje je otvorio fotografski atelijer na Campo Castello (danas Trg tri bunara). Snimao je portrete, kulturnopovijesne spomenike, vedute i krajolike. Autor je triju najstarijih fotomonografija u Hrvatskoj s vedutama i kulturno-umjetničkom baštinom Zadra (albumi iz 1875., 1886. i 1894). Pratio je suvremena kretanja u europskoj fotografiji, sudjelovao na izložbama u većim gradovima te primio više nagrada, među ostalima u Trstu 1871. i 1882., Beču 1873. i 1881. i na Svjetskoj izložbi u Parizu 1878. Naslov carskog i kraljevskoga dvorskog fotografa dobio je 1876., a 1878. postao je članom francuske Académie nationale agricole, manufacturière et commerciale. Godine 1884. osnovao je Prvi zavod u Dalmaciji za fotomehanički tisak, a 1894. počeo je izdavati i tiskati vlastite razglednice. Njegovi albumi i fotografije čuvaju se u zadarskim muzejskim i znanstvenim ustanovama kao što su Arheološki muzej, Narodni muzej, Državni arhiv, Znanstvena knjižnica, Konzervatorski odjel, te u privatnim zbirkama.









Braut, Marija (Celje, 7. VIII. 1929 – Zagreb, 1. VII. 2015), fotografkinja, jedna od najistaknutijih predstavnica suvremene hrvatske fotografije.

Od 1941. živjela je u Zagrebu, gdje je maturirala i započela studij arhitekture. Fotografijom se počela baviti 1967. kao učenica i suradnica → Toše Dabca. Nasljednica je tzv. zagrebačke škole fotografije, koje je Dabac bio jedan od utemeljitelja. Od 1968. do 1972. bila je fotografkinja u Galerijama grada Zagreba (od 1998. Muzej suvremene umjetnosti), potom je djelovala kao samostalna umjetnica. Prvu samostalnu izložbu održala je 1969. s Petrom Dabcem u Galeriji Studentskoga centra u Zagrebu. U tehnici crno-bijele fotografije, jasnim kadriranjem i čestom uporabom sfumata snimala je prirodnu i kulturnopovijesnu baštinu (motivi Zagreba, Dalmacije i Zagore), portrete (osobito umjetnika, glumaca i književnika), kulturna zbivanja te krajolike. Opremala je fotografijama časopise, knjige i umjetničke kataloge. Objavila je nekoliko fotomonografija (Zagreb moj grad, 1986; Dubrovnik. Jedno lice rata, 1992; Marija Braut. Fotografije 1967–2005, 2006). O njezinu životu i radu snimljen je dokumentarni film Marija hoda sama (2009). Njezine se fotografije i negativi čuvaju u mnogim zagrebačkim muzejskim i znanstvenim ustanovama: Muzeju za umjetnost i obrt, Muzeju suvremene umjetnosti, Muzeju grada Zagreba, HAZU-u, Hrvatskom državnom arhivu i dr.









Kranjec, Velimir (Gornji Šarampov kraj Ivanić-Grada, 17. VI. 1930 – Zagreb, 7. II. 2002), geološki inženjer, doajen geologije nafte i plina u Hrvatskoj.

Diplomirao je 1955. na Rudarskom odsjeku Tehničkoga fakulteta (→ Rudarsko-geološko-naftni fakultet) u Zagrebu, gdje je doktorirao 1965. disertacijom Geološka građa šireg tuzlanskog područja. Na Fakultetu je bio zaposlen od 1955., od 1973. kao redoviti profesor. Predavao je kolegije Geološko kartiranje, Strukturna geologija, Dubinsko kartiranje, Geologija kaustobiolita, Geologija naftnih i plinskih ležišta, Geologija ležišta fluida. Predstojnik Zavoda za geologiju, hidrogeologiju i geologiju nafte i ugljena Fakulteta bio je 1973–81. Umirovljen je 1998.

Znanstveno i stručno bavio se geologijom nafte i plina i dubinskim geološkim kartiranjem, te tektonikom, hidrogeologijom, morfometrijom, strukturnom geomorfologijom. Isticao je mogućnost oblikovanja strukturno-stratigrafskih i stratigrafskih zamki unutar razmjerno dobro istraženih područja hrvatskog dijela Panonskoga bazena, uzimajući u obzir i utjecaj najmlađih tektonskih procesa. Pisao je o naftoplinonosnosti vanjskih Dinarida i jadranskoga podmorja te o mogućnosti korelacije naftnogeoloških značajki toga područja s naftnogeološkim prilikama karbonatno-evaporitnih naslaga u cirkummediteranskom području. Bio je vrstan poznavatelj tercijarnih naslaga, njihova litološkoga sastava i paleontološkoga sadržaja.

Objavio je više značajnih radova i skripata namijenjenih studentima, te je suautor knjige Zemlja. Evolucija, struktura, dinamika i izvor sirovina (s M. Herakom, V. Kochansky-Devide i B. Šinkovcem, 1976). Suautor je opsežnih enciklopedičkih članaka nafta i ugljen objavljenih u Tehničkoj enciklopediji (1963−97) LZ-a. Bio je predsjednik → Hrvatskoga geološkoga društva (1972–74) i član međunarodne neotektonske komisije The International Union for Quaternary Science (INQUA) u Stockholmu. Od 1991.bio je redoviti član → HAZU-a (sv. 4).

natuknica voda – sv. 2

Drašković, Juraj (Georg) VI. (Karlovac, 31. VIII. 1804 – Graz, 13. X. 1889), podmaršal, fotoamater, jedan od začetnika fotografije u Hrvatskoj.

Potomak je plemićke obitelji. Kao general-major sudjelovao je u bitkama 1848–49., istaknuvši se pri zauzeću utvrda kraj Novoga Sada. Umirovljen je u činu podmaršala 1851., potom se nastanio u Grazu. Bio je član Sabora (1861., 1866., 1872) i jedan od utemeljitelja JAZU-a (1861. priložio je 1000 forinta potpore). Obnovio je dvorac Trakošćan (1853–56) i opremio ga starinskim pokućstvom, slikama, oružjem, knjižnicom i amaterskim fotoatelijerom.







Nakon umirovljenja počeo se intenzivnije baviti fotografijom. Služio se najranijim postupkom dobivanja fotografskih slika uz pomoć negativa i pozitiva na papiru (kalotipija W. H. Foxa Talbota). Izrađene na taj način, njegove snimke predstavljaju najraniji i najcjelovitiji sačuvani opus svoje vrste u Hrvatskoj. Sačuvano je oko 75 Draškovićevih kalotipija i fotografija nastalih od kraja 1840-ih do početka 1860-ih (većina ih se čuva u Muzeju za umjetnost i obrt u Zagrebu). Snimao je uglavnom portrete, skupne portrete, arhitekturu s obiteljskih imanja (Trakošćan, Klenovnik) i umjetnička djela.







Albrecht, Dragutin (Carl) (Gera, Njemačka, 23. VII. 1824 – Zagreb, 26. II. 1887), litograf i tiskar, osnivač prvoga litografskog zavoda (radionice) u Zagrebu.

Litografski i tiskarski zanat izučio je u rodnome gradu, a rad je započeo u radionici budućega tasta Josipa Platzera u Varaždinu 1843. Dobivši u miraz litografsku prešu, došao je 1851. u Zagreb i osnovao prvi litografski zavod, a 1857. i tiskaru. Godine 1865. kupio je s Hinkom Fiedlerom knjižaru Lavoslava Župana, a 1874. ostatak tiskare Ljudevita Gaja, koji je kao poseban odjel bio pohranjen u njegovu poduzeću. Izrađivao je diplome, reklamne objave, trgovačke vinjete, kazališne plakate, vedute, portrete, ilustracije za prirodoznanstvena i povijesna djela, a preciznom izvedbom ističu se planovi grada Zagreba iz 1864., 1878. i 1889. Tiskanje izdanja JAZU-a bilo mu je povjereno 1876. Izdavao je periodične publikacije Domobran (1864–66), Književnik (1864–66), Svijet (1866), Hrvat (1868–69), Vijenac (1869–71) i dr. Iz njegove tiskare izišlo je više djela važnih za opremu knjige, među ostalima luksuzno izdanje Mažuranićeva spjeva Smrt Smail-age Čengića (1876). Nakon Albrechtove smrti tiskaru su vodili njegova supruga Franjica, sin Dragutin i tiskar Dragutin Hauptfeld; potom je mijenjala zakupnike i vlasnike, a s radom je prestala 1947. Knjigotiskarsku vještinu Albrecht je u svoje doba doveo do vrhunca.













Hraste, Marin (Sisak, 24. IX. 1938), kemijsko-tehnološki inženjer, stručnjak za inženjerstvo disperznih sustava.

Diplomirao je 1962. na Kemijsko-tehnološkom odjelu Tehnološkoga fakulteta (→ Fakultet kemijskog inženjerstva i tehnologije) u Zagrebu, gdje je i doktorirao 1972. disertacijom Studij raspodjele veličina čestica s posebnim osvrtom na mehaničke osobine cementnog kamena (mentor A. Bezjak). Na Fakultetu je u Zavodu za kemijsko inženjerstvo (danas Zavod za mehaničko i toplinsko procesno inženjerstvo) radio od 1963., od 1982. kao redoviti profesor; umirovljen je 2008. Predavao je kolegije Operacije kemijske industrije, Prijenos tvari i energije, Sustavi jediničnih operacija, Mehaničko procesno inženjerstvo. Bio je višegodišnji predstojnik Zavoda, prodekan (1977–79) i dekan Fakulteta (1993–97). Stručno se usavršavao u poduzećima Boots Pure Drug u Nottinghamu (1960) i Kali-Chemie u Hannoveru (1964) te bio gostujući znanstvenik u Nacionalnom istraživačkom središtu NRC u Ottawi (1979) i višekratno na Tehničkome sveučilištu u Dresdenu.

Područje njegova rada jest inženjerstvo disperznih sustava, poglavito pretvorbe uzrokovane mehaničkim djelovanjem. Osobito se bavi istraživanjima grubodisperznih sustava u procesima nastajanja, kontaktiranja i mehaničke separacije, analizom značenja granulometrijskoga sastava za definiranje radnih uvjeta uređaja za usitnjavanje, aglomeriranje, suspendiranje i filtriranje te analizom odnosa između disperznih svojstava i reoloških značajki suspenzija i pasta. Autor je udžbenika Mehaničke operacije. Inženjerstvo disperznih sustava (1990) i Mehaničko procesno inženjerstvo (2003). Član suradnik HAZU-a postao je 1998., a redoviti član 2006; predsjednik je Znanstvenoga vijeća za tehnološki razvoj od 2019. Redoviti je član HATZ-a od osnutka 1993., te prvi tajnik Odjela za kemijsko inženjerstvo. Dobitnik je odlikovanja Reda Danice hrvatske s likom Ruđera Boškovića (1997) te nagrade »Fran Bošnjaković« Sveučilišta u Zagrebu (2002). Od 2009. je professor emeritus Sveučilišta u Zagrebu.

Janović, Zvonimir (Bogdašići u Boki kotorskoj, 29. X. 1933 – Zagreb, 20. VI. 2024), kemijsko-tehnološki inženjer, stručnjak za naftnu i petrokemijsku tehnologiju.

Diplomirao je 1953. na Kemijsko-tehnološkom odsjeku Tehnološkoga fakulteta (→ Fakultet kemijskog inženjerstva i tehnologije) u Zagrebu, gdje je 1969. doktorirao na Prirodoslovno-matematičkome fakultetu disertacijom Sinteza i polimerizacija optički aktivnih 2- i 1,2-supstituiranih butadiena (mentor → D. Fleš). Na američkim sveučilištima znanstveno se usavršavao 1969–71 (University of Arizona, Illinois State University), te bio gostujući znanstvenik 1981 (University of Massachussets). Radio je u zagrebačkim poduzećima OKI (→ DIOKI) (1963–67), te INA (1967–89), gdje je napredovao od istraživača do pomoćnika direktora za laboratorijska istraživanja. Od 1989. bio je zaposlen na Tehnološkome fakultetu, odn. Fakultetu kemijskog inženjerstva i tehnologije, gdje je još 1972–73. biran u zvanje znanstvenoga suradnika i docenta, a 1982. redovitoga profesora; umirovljen je 2004. Predavao je kolegije Tehnološki procesi organske kemijske industrije, Tehnologija nafte, Petrokemijski procesi, Petrokemijski monomeri i polimeri, Polimerna kemija, Kopolimerizacije i kopolimeri. Bio je predstojnik Zavoda za naftu i petrokemiju (1989–97) i osnivač Laboratorija za sintezu monomera i polimera. Bavio se istraživanjem tehnologijskih procesa naftne i petrokemijske proizvodnje, posebice dobivanja, strukture i preinake svojstava polimernih materijala. Autor je više patenata te knjiga Polimerizacije i polimeri (1997) i Naftni i petrokemijski procesi i proizvodi (2005). Bio je predsjednik Hrvatskoga društva kemijskih inženjera i tehnologa (1993–95). Član je HATZ-a od 1993. te dobitnik nagrade za životno djelo Moć znanja 2006.

Kotka d. d., poduzeće za proizvodnju muške konfekcije osnovano 1954. u Krapini. Naziv je skraćenica od Konfekcija i tkaonica.

Isprva je djelovalo kao zanatska radionica s približno 30 zaposlenih radnika na proizvodnji kapa i radne odjeće, no proizvodnja se ubrzo proširila na izradbu dječje i ženske konfekcije (kasnije i muške) te na tkanje pamučnih i poluvunenih tkanina. Bilo je smješteno u nekadašnjem prostoru tvornice štapova u Ulici Ljudevita Gaja do 1959., kada je preseljeno u Ulicu Dragutina Gorjanovića Krambergera gdje se nalazi i danas. Na staroj lokaciji ostala je samo tkaonica. Iste godine u sastavu poduzeća započeo je s radom i uslužni salon za izradbu odijela po narudžbi i mjeri.







Godine 1964. Kotka je zajedno s drugim proizvođačima tekstila – Kamenskim iz Zagreba, Modnom konfekcijom Zagreb i Kninjankom iz Knina – udružila opremu i druge oblike sredstava i osnovala zajedničku trgovačku mrežu Standard konfekciju. Izgradnjom nove proizvodne hale 1968. nastavljena je daljnja specijalizacija proizvodnje, a proizvodni asortiman se uglavnom izvozio na zapadnoeuropska tržišta. Godine 1972. poduzeće je otvorilo novi pogon u Desiniću. Sredinom 1970-ih zapošljavalo je oko 450 radnika, a broj zaposlenih se do kraja 1970-ih gotovo udvostručio. Godine 1985. prošireno je izgradnjom novoga skladišta gotove robe i pogona za izradbu hlača. Potkraj 1980-ih modernizirano je nabavom više od stotinu novih šivaćih strojeva i automata svjetski poznatih proizvođača šivaćih strojeva. Organizirano kao društveno poduzeće, u tom razdoblju zapošljavalo je gotovo 1000 radnika.

Temeljem Zakona o pretvorbi, Kotka je 1992. ušla u fazu privatizacije te postala dioničko društvo. S nešto manjim brojem zaposlenih u odnosu na razdoblje prije Domovinskoga rata tvornica se nastavila razvijati modernizacijom pogona i strojeva, te uvođenjem novih tehnologija. Specijalizirala se za izradbu visokokvalitetnih muških odijela u nekoliko vlastitih modnih linija (Tedy, Bery Slim, Ceremonija, Smoking) i odijela po mjeri. Godine 2018. zapošljavala je oko 550 radnika, te proizvela oko 170 000 odijela, od čega je izvoz u zemlje EU-a činilo 98%. Za njemačko poduzeće Ahlers Group šivala je odijela marki Baldessarini i Pierre Cardin, za njemačko poduzeće Brinkmann GmbH & Co KG odijela marki Eduard Dressler i Wilvorst, a za švicarsko poduzeće Holy Fashion Group proizvodila je odijela marki Windsor, Joop i Strenesse. Također je surađivala sa znanstvenim i drugim srodnim stručnim institucijama, posebice s Tekstilnim fakultetom u Zagrebu (školovanje, razvoj programskih aplikacija, ispitivanje kvalitete tkanina). Imala je vlastitu prodavaonicu u Krapini (otvorena 1987), a proizvodni asortiman prodaje u trgovinama u Zagrebu, Rijeci, Osijeku, Dubrovniku i Zadru.

Zbog znatnih gubitaka posljednjih godina, 2021. prestala je sa proizvodnjom te je donesena Odluka o pokretanju postupka likvidacije.







Gomzi, Zoran (Karlovac, 25. III. 1940), kemijski inženjer, stručnjak za reakcijsko inženjerstvo.

Diplomirao je na Kemijsko-tehnološkom odjelu Tehnološkoga fakulteta (→ Fakultet kemijskog inženjerstva i tehnologije) u Zagrebu 1963., gdje je doktorirao 1975. disertacijom Kinetika i mehanizam reakcija esterifikacija i dehidratacija uz ionske izmjenjivače kao katalizatore (mentor → B. Lovreček). Od 1964. do 1967. radio je u poduzeću Industrija proizvoda za rasvjetu (IPR; poslije tvornica baterija i svjetiljaka Croatia). Od 1967. bio je zaposlen na Fakultetu, od 1989. kao redoviti profesor; umirovljen je 2010. Uveo je u studij i predavao kolegije Reakcijsko inženjerstvo i Kemijski reaktori. Od osnutka Zavoda za reakcijsko inženjerstvo 1979. u više navrata bio je njegov predstojnik te prodekan Fakulteta 1991–93.

Bavi se kemijskim i reakcijskim inženjerstvom, napose proučavanjem katalitičkih svojstava ionskih izmjenjivača i neidealnih strujanja plin-kapljevina, te kinetičkim istraživanjem u višefaznim reaktorima, modeliranjem reaktora i reakcijskih sustava. Autor je knjige Kemijski reaktori (1998). Redoviti je član HATZ-a od 1993. i tajnik Odjela za kemijsko inženjerstvo 2003–05. Dobitnik je Nagrade »Fran Bošnjaković« Sveučilišta u Zagrebu 2006., gdje je professor emeritus od 2011.

Zagorska industrija vunenih tkanina (ZIVT), poduzeće za proizvodnju tekstila osnovano u Zaboku.

Začetci poduzeća vezani su uz Tekstilnu industriju Milan Prpić u Zaboku koju je 1936. utemeljio industrijalac Milan Prpić zajedno s dioničarima dioničkoga društva Oroslavia. Djelatnost je obuhvaćala proizvodnju prediva i grebenane vune, te tkanina od grebenanoga, češljanog i pamučnog prediva. Tvornica je 1938. zapošljavala više od 400 radnika.







Za II. svj. rata proizvodila je za potrebe NDH i njemačke vojske, ali je surađivala i s partizanima. U prvim mjesecima nakon oslobođenja 1945. radila je uglavnom za vojne potrebe, no već potkraj iste godine prešla je pod nadležnost Ministarstva industrije i rudarstva NR Hrvatske kao poduzeće od općega, državnog značaja. Nastavila je djelovati pod starim nazivom zapošljavajući gotovo isti broj radnika kao i prije rata, no sa zastarjelim strojevima radila je s tek petinom kapaciteta. Zbog potreba tržišta, 1946. udružila se s Krapinskom tekstilnom industrijom iz Krapine i Zagorskom industrijom vunenih tkanina iz Oroslavja u novo poduzeće pod nazivom, koji je dotad nosilo oroslavsko poduzeće, Zagorska industrija vunenih tkanina (ZIVT). Godine 1948. iz njega se izdvojila Krapinska tekstilna industrija, a pridružilo mu se poduzeće Preslica iz Oroslavja. Cjelokupni ZIVT (jedan pogon u Zaboku, dva u Oroslavju) zapošljavao je 1949. 1734 radnika, a sama zabočka tvornica 898 radnika. Potkraj 1940-ih započela je faza obnove izgradnjom novih pogona poput bojadisaonice u Zaboku, te osuvremenjivanjem strojnoga parka.







Godine 1953. razdvojili su se pogoni u Oroslavju i Zaboku. Godine 1954. pogon u Oroslavju počeo je raditi samostalno pod nazivom Oroteks, a u zabočkom ZIVT-u registriran je novi pogon pod nazivom Razvrstaona tekstilnih sirovina i otpadaka. Taj se pogon 1955. odvojio i nastavio djelovati samostalno pod nazivom → Regeneracija, prva jugoslavenska industrija netkanih tekstila. Godine 1956. ZIVT je osnovao pogon tkaonice ćilima u Krapinskim Toplicama, koji se 1959. izdvojio te nastavio djelovati kao samostalno poduzeće. ZIVT je 1961. osnovao i pogon tkaonice u Desiniću koji je djelovao do 1964., kada su strojevi preseljeni natrag u Zabok. Godine 1964. izdvojilo se iz ZIVT-a i poduzeće Dekor za izradu lustera i sličnoga materijala, koje je nastalo iz nekadašnje male uslužne radionice. Sa zagrebačkim poduzećem Tekstil eksport-import ZIVT je 1967. osnovao radnu jedinicu ZIVTEKS za proizvodnju tafting ćilima, koja se iste godine izdvojila u zasebno poduzeće, ali pod nadzorom osnivača.







U prvoj polovici 1960-ih nastavila se modernizacija poduzeća. Izgrađeni su novi pogoni (predionica i tkaonica), nabavljeni novi strojevi, proizvodnja se proširila, a tehnologija unaprijedila. Sredinom 1960-ih ZIVT je zapošljavao oko 1500 radnika. S obzirom na udjel zaposlenih sa završenom srednjom školom od 60%, kvalifikacijska struktura sredinom 1970-ih bila je iznadprosječna za tekstilnu industriju u nas, što je bila posljedica stalnih ulaganja tvornice u školovanje zaposlenika. Financijskom potporom ona je sudjelovala u osnivanju Srednje tehničke tekstilne škole u Zaboku 1960 (od 2006. Škola za umjetnost, dizajn, grafiku i odjeću Zabok), koja je bila potrebna i ostalim tekstilnim tvornicama na području Hrvatskoga zagorja, a i cijele Hrvatske.







Tijekom 1970-ih i 1980-ih ZIVT je bio organiziran u OOUR-e, među kojima su primarnu proizvodnu djelatnost obavljali OOUR za proizvodnju pređe i OOUR za proizvodnju tkanina. Vuna se nabavljala u Australiji, sintetičko vlakno u Makedoniji, Sloveniji i Hrvatskoj, a pomoćna proizvodna sredstva kupovala su se od zagrebačkoga poduzeća Chromos i švicarskoga poduzeća Sandoz. U 1980-ima ZIVT je polovicu proizvodnje izvozio, a polovicu prodavao na jugoslavenskome tržištu. Na domaćem tržištu 90% proizvedene tkanine prodavalo se tvornicama konfekcije, a ostalo kao metražna roba u maloprodaji. Predivo se većinom prodavalo tvornicama trikotažnih proizvoda, od kojih je najveći kupac bila tvornica Mura iz Murske Sobote.

Iako je tvornica do kraja 1980-ih solidno poslovala i podmirivala obveze, s promjenama na svjetskome tržištu i s političkom krizom u Jugoslaviji početkom 1990-ih upala je u krizu. Tijekom Domovinskoga rata najvećim je dijelom proizvodila za HV, i to predivo za veste, čarape, rukavice te maskirne tkanine. Godine 1994. dospjela je u stečaj, te je priključena tvornici Regeneracija. Godine 2003. likvidirana je. Nakon prestanka rada, tvornički objekti preuređeni su u javni prostor s komercijalnim sadržajima uz očuvanje objekata izvorne industrijske arhitekture.

Franekić-Čolić, Jasna (Čelopek kraj Tetova, Makedonija, 16. II. 1945), biologinja, stručnjakinja za genotoksikologiju.

Na Prirodoslovno-matematičkome fakultetu (PMF) u Zagrebu diplomirala je 1969. i doktorirala 1987. disertacijom Utjecaj klorokina i tozil-arginin metil-estera na genotoksičnost N-metil-N-nitro-N-nitrozogvanidina u kvascu Saccharomyces cerevisiae D7 i D6 (mentorica → M. Alačević). Od 1972. radila je na Prehrambeno-biotehnološkome fakultetu u Zagrebu, od 1996. kao redovita profesorica. Predavala je kolegije Biologija I i II, Imunologija, Ekogenetičke studije te Biologija višestaničnih eukariota i histologija. Bila je pročelnica Laboratorija za biologiju i genetiku mikroorganizama (1994–2010) te prodekanica Fakulteta (1990–95) i (1997–99). Usavršavala se na nacionalnom institutu zdravstva (Istituto Superiore di Sanita) u Rimu 1986., 1988. i 1990. Predavala je i na PMF-u, gdje je bila voditeljica poslijediplomskoga studija toksikologije. Područje je njezina znanstvenoga i stručnoga interesa proučavanje utjecaja kemijskih i fizičkih agensa na nasljedni materijal živih organizama. Bila je predsjednica Hrvatskoga biološkog društva 1998–2002. Članica je HATZ-a od 1994. te dobitnica Godišnje nagrade »Rikard Podhorsky« (2004).

Marić, Luka (Papići kraj Sunje, 24. II. 1899 − Tisno, 17. VI. 1979), geološki inženjer, doajen iz područja petrografije u Hrvatskoj.

Diplomirao je prirodopis i kemiju na Mudroslovnom fakultetu u Zagrebu 1922. te doktorirao 1928. disertacijom Masiv gabra kod Jablanice na Filozofskom fakultetu u Beogradu. Nakon usavršavanja u Nancyju i Parizu, zaposlio se 1925. kao kustos u Mineraloško-petrografskome muzeju u Zagrebu. Od 1931. radio je na Tehničkome fakultetu u Zagrebu (od 1957. Tehnološkome fakultetu, od 1964. → Rudarsko-geološko-naftnome fakultetu), gdje je od 1948. do umirovljenja 1969. bio redoviti profesor i predstojnik Zavoda za mineralogiju, petrologiju i ekonomsku geologiju. Predavao je kolegije Geologija, Mineralogija, Petrologija, Rudna ležišta i dr. Uz → Franju Hanamana i → Nikolu Belančića bio je osnivač Odsjeka za rudarstvo i metalurgiju Tehničkoga fakulteta u Zagrebu, preteče Rudarsko-geološko-naftnoga fakulteta. Znatno je pridonio osnivanju pojedinih zavoda Metalurško-tehnološkog odjela Tehnološkoga fakulteta u Sisku (→ Metalurški fakultet) 1960., gdje je predavao kolegije iz područja mineralogije (1960−61., 1968−69).

Bavio se geologijom, petrografijom i mineralogijom. S petrološkog i petrografskoga gledišta provodio je genetske studije i rješavao problematiku geneze magmatskih, metamorfnih i sedimentnih stijena na području SFRJ. Na temelju kemijskih analiza svih do tada poznatih magmatskih stijena toga područja, proveo je sintezu petrokemijskih karakteristika magmatita u vremenu i prostoru i odredio osnovne karakteristike petrografskih provincija. Donio je prve cjelokupne mineraloške obradbe mineralnih parageneza boksita i zemlje crvenice i dokumentirana tumačenja njihove geneze.

Objavio je niz radova iz područja mineralogije, geokemije, morfologije stijena, bavio se trošenjem stijena, građevnim kamenom, pijescima, mineralnim vodama itd., te sastavio kritički pregled razvoja i stanja istraživanja minerala, stijena i rudišta u nas. Bio je začetnik moderne tehničke i inženjerske petrografije i geologije u Hrvatskoj, rješavajući mnoge probleme vezane uz gospodarske djelatnosti, poglavito u građevinarstvu.

Autor je djela Teoretska petrografija za studente prirodnih i tehničkih nauka (1946), Sistematska petrografija (1951), Minerali, stijene i rudna ležišta u našoj zemlji od prehistorije do danas (1974) i dr., temeljne literature iz područja petrografije u Hrvatskoj. Bio je predsjednik Hrvatskoga geološkog društva. Redoviti je član JAZU-a od 1963. Fosforni mineral pronađen 1976. u području Yukona u Sjevernoj Americi po njemu je dobio ime marićit.

Jurković, Ivan (Ogulin, 27. III. 1917 − Zagreb, 30. XII. 2014), geolog, stručnjak za rudna ležišta i metalogeniju.

Diplomirao je kemiju 1939. na Tehničkome fakultetu i geologiju 1943. na Filozofskome fakultetu u Zagrebu. Doktorirao je 1956. disertacijom Mineralne parageneze u Srednjebosanskom rudogorju s osobitim osvrtom na tetraedrite (mentor → L. Marić) na Tehničkome fakultetu, gdje je na Rudarskom odjelu (od 1964. → Rudarsko-geološko-naftni fakultet) bio zaposlen od 1939., od 1963. u zvanju redovitoga profesora. Predavao je kolegije Mineralogija, Geokemija, Nauka o rudištima, Rudna mikroskopija i dr. Umirovljen je 1987. Bio je direktor i glavni geolog Instituta za geološka istraživanja u Zagrebu (1947–49; → Hrvatski geološki institut) te rektor (1978−82) i predsjednik Skupštine (1982–84) Sveučilišta u Zagrebu.

Bavio se mineralogijom, petrologijom, geokemijom, posebno rudnim ležištima i metalogenijom prostora SFRJ. Uvođenjem rudne mikroskopije, modernih kemijskih metoda istraživanja i uključivanjem teorije tektonike ploča u objašnjenje geneze rudnih ležišta modernizirao je pristup istraživanjima rudnih ležišta na prostoru jugoistočne Europe i utjecao na razvoj metalogenije u tom području. Najznačajniji rezultati njegova istraživanja su detaljne mineraloško-kemijske i izotopne analize zlato-srebronosnih živinih tetraedrita i barita koje su bile važne za razvoj modela geneze baritno-sideritno-tetraedritnih ležišta u srednjobosanskom rudogorju, opisi 276 rudnih ležišta i pojava u istom području te istraživanja željeznih ruda, magnezita, boksita i glina na prostoru SFRJ. Usustavio je sva do tada poznata rudna ležišta u Hrvatskoj te objavio studije o metalogeniji Petrove gore, Trgovske gore, Gorskoga kotara, Like, jugoistočne Bosne, sjeveroistočne Bosne i zapadne Srbije te o željeznim ležištima Ljubije u Bosni i Hercegovini.

Istraživanjima 1955−68. obuhvatio je prostore Mianmara, Egipta, Grčke, Indonezije, Nepala, Indije, Pakistana, Venezuele, Tunisa, Toga i Maroka. Zapaženi rezultati su razradba golema ležišta željezne rude San Isidro u Venezueli, najvećega ležišta bakra Monywa u Mianmaru, olovno-cinčanog ležišta olova i cinka Um Gheig u Egiptu te ležišta olova, cinka, barita i flourita na području El Kefa u Tunisu.

Bio je glavni geolog Ministarstva crne i obojene metalurgije FNRJ (1949–51), glavni geolog na prospekciji mineralnih sirovina u Tunisu (1965−68) te savjetnik projekata u Beninu (Togo) i istočnome Maroku (1966) UN-a, delegat u Saboru SR Hrvatske (1967−71), predsjednik Savjeta za znanstveni rad (1971–78) i Republičkoga savjeta za obrazovanje, znanost i kulturu (1978–82). Od 1969. bio je redoviti član JAZU-a (→ HAZU; sv. 4), od 2000. professor emeritus Sveučilišta u Zagrebu.

Tvornica žigica Drava, poduzeće za proizvodnju žigica osnovano 1856. u Osijeku.

Isprva je djelovalo pod nazivom Prva osječka radionica ognjila, a utemeljitelji su bili Mirko Reisner i Josip Fösmayer. Fösmayer je ubrzo izašao iz vlasničke strukture te je poduzeće bilo u vlasništvu obitelji Reisner. Prvih dvadesetak godina proizvodnja je bila ručna i smještena u prizemnici oko koje se poslije razvio kompleks proizvodnih i pomoćnih zgrada, kao i nekoliko stanova za radnike. Godine 1872. zapošljavala je 35 radnika, a preradila je 800 prostornih metara drva. Prvi parni stroj od 10 KS (7,45 kW) nabavljen je 1876. Godine 1890. podignuta je glavna tvornička zgrada. U tom razdoblju počela je proizvodnja prvih žigica, tzv. sumporača, koja je obustavljena 1928. od kada su se proizvodile isključivo sigurnosne švedske žigice. Tada je započela i strojna izradba kutijica od kartona. Poduzeće je 1892. otkupilo Radionicu za izradbu žigica Ilije Lekića, osnovanu 1876. Na prijelazu stoljeća nabavljeni su strojevi za blanjanje drvaca i izradbu kutijica od furnira, a od 1902. kutijice su se žigicama punile strojno. Zaposlenih je 1904. bilo oko 340. Električna energija uvedena je 1905. kupnjom vlastita generatora. Elektromotori su zamijenili ručni pogon i parne strojeve. Tadašnja proizvodnja iznosila je 12 000 sanduka (5000 kutijica u svakome) na godinu. Izrađivalo se nekoliko vrsta žigica s približno 30 različitih pakiranja. Žigice su se prodavale na cijelom području Austro-Ugarske, a izvozilo se u Tursku, Egipat i na Bliski istok.







Poduzeće je pretvoreno u dioničko društvo 1909., te je od tada nosilo naziv Tvornica žigica Drava. Obitelj Reisner ostala je većinski vlasnik do 1929., kada je dio dionica prodan Švedskom žigičnom trustu (STAB). Prvi automat za izradbu žigica postavljen je 1911., dok je 1923. kupljen generator od 370 KS (275,65 kW). Sredinom 1930., nakon modernizacije tvornice svi su se poslovi u vezi s izradbom žigica obavljali strojno. Uveden je pneumatski transport trupaca, postavljeni su stroj za izradbu etiketa, novi gater za piljenje trupaca, te veći broj elektromotora. Tvornica je zapošljavala oko 180 radnika, a godišnji kapacitet povećan je na 26 000 sanduka.













Nakon II. svj. rata poduzeće je nacionalizirano, a kapacitet tvornice povećan je montažom strojeva iz tvornice žigica u Vrbovskom koja je izgorjela. Godine 1945. proizvedena su 16 733 sanduka, a 1949. broj proizvedenih sanduka porastao je na 71 639. Potražnja je tada bila veća od proizvodnje, što se nakon povećanja uvoza i uporabe upaljača sredinom 1950-ih promijenilo. Manjak potražnje na domaćem tržištu nadoknađen je izvozom. Prvi poslijeratni izvoz ostvaren je 1951., a u nekoliko sljedećih godina Drava je izvozila svoje žigice u više od 60 zemalja diljem svijeta. Godine 1954. izvezeno je više od 29 000 sanduka. Osim žigica, u posebnim odjeljcima tvornice izrađivali su se i sandučići za voće, sladoledni štapići i minerske žigice. Osnovna sirovina bila je kanadska topola, plantažu koje je poduzeće podignulo početkom 1950-ih pokraj Osijeka.



















Nova rekonstrukcija poduzeća pokrenuta je 1962. Tada su nabavljeni automatski stroj za izradbu žigica Simplex, ljuštilica za drva i stroj za izradbu unutarnjih i vanjskih kutijica, te je izgrađena nova sušara za sušenje kutijica. Umjesto kutijica od drvenoga furnira počele su se proizvoditi kartonske. Sljedeća modernizacija, pokrenuta sredinom 1970-ih, dovela je do visokog stupnja automatizacije proizvodnoga procesa. Uveden je vlastiti tisak na kutijama, montirane su četiri najsuvremenije linije za proizvodnju žigica uz sve prateće strojeve radi potpunoga zaokruženja tehnološkoga procesa. Moderniziran je sustav za pripremu mase za glavice i tarnu plohu. Sagrađena je suvremena energana snage 800 KS (596 kW) za proizvodnju tehnološke pare i električne energije, koja se služila drvenim otpadcima, mazutom i prirodnim plinom kao energentima. Asortiman šibica je znatno proširen. Do sredine 1980-ih oko 80% strojeva zamijenjeno je novima. Proizvodilo se približno 180 000 sanduka žigica na godinu, od čega se trećina izvozila. Godine 1986. tvornica je zapošljavala oko 1000 radnika. Potkraj 1980-ih, zbog sve manje potražnje za žigicama, instaliran je novi proizvodni pogon te su se počeli proizvoditi čepovi za baliranje i polipropilenska vlakna za četkarsku industriju i građevinarstvo. Ukupno je 1990. proizvedeno 100 t vlakana za četke svih dimenzija, a oko 20% izvezeno je u Italiju i Švedsku. Početkom 1990-ih, zbog gubitka jugoslavenskoga tržišta i znatnih oštećenja u Domovinskome ratu, poduzeće se našlo u problemima.







Privatizacija je provedena 1993. Poduzeće je tada zapošljavalo 404 radnika. Iste godine osmišljena je i u prodaju puštena nova vrsta ekološke žigice Flamingo koja je bila novitet ne samo na domaćem nego i na svjetskom tržištu. U sljedećem razdoblju proizvodilo se oko 40 000 sanduka na godinu. Novi vlasnik preuzeo je poduzeće 2001., a proizvodnja je ugašena 2004.

Zgaga, Zoran (Zagreb, 13. IV. 1956 – Zagreb, 3. II. 2011), biotehnološki inženjer, stručnjak za molekularnu biotehnologiju i osnivač hrvatske genetike kvasaca.

Na biotehnološkome studiju Tehnološkoga fakulteta u Zagrebu (→ Prehrambeno-biotehnološki fakultet) diplomirao je 1979. te doktorirao 1990. disertacijom Istraživanje popravka plazmidne DNA u kvasca Saccharomyces cerevisiae (mentor F. Fabre). Od 1979. radio je na Fakultetu, od 2003. kao redoviti profesor. Predavao je kolegije Molekularna genetika, Genetičko inženjerstvo, Izolacija, konstrukcija i održavanje proizvodnog soja te Genetika eukariota. Bio je prodekan Fakulteta 2003–07. U Centru za istraživanja Instituta Curie u Orsayu u Francuskoj usavršavao se 1985–88. Područja su njegova znanstvenog i stručnog interesa molekularna biotehnologija i genetičko inženjerstvo u biotehnologiji, posebice istraživanja u kvascima. Radio je na istraživanjima ispitivanja efikasnosti homologne rekombinacije koristeći integraciju plazmida (jednolančanog i dvolančanog) u kromosom → kvasca te se bavio proučavanjem palindroma u genomima i mehanizmima zamjene gena u kvascu. S Ivanom Krešimirom Svetecom i Berislavom Lisnićem otkrio je dva fenomena u domeni stabilnosti genoma. Jedan je od utemeljitelja Hrvatske udruge genetičkih inženjera (2001). Njemu u čast, od 2011. Udruga dodjeljuje nagradu za najbolji diplomski rad u kojem se primjenjuju metode genetičkog inženjerstva koja nosi njegovo ime. Od 2000. bio je suradnik HATZ-a.