Mayer, Darko (Zagreb, 6. III. 1945), geološki inženjer, stručnjak za hidrogeologiju i zaštitu podzemnih voda.
Diplomirao je 1971. te doktorirao 1980. disertacijom Mogućnost zagađivanja vodonosnih slojeva kao posljedica hidrodinamičkih značajki užeg područja Save u SR Hrvatskoj (mentor P. Miletić) na Rudarsko-geološko-naftnom fakultetu u Zagrebu. Od 1972. radio je na zagrebačkom Fakultetu, gdje je od 1993. bio redoviti profesor. Predavao je kolegije Inženjerska geologija i hidrogeologija, Zaštita podzemnih voda, Projektiranje hidrogeoloških istraživanja i Hidrogeologija krša. Bio je direktor (1988−90) i dekan (1990−91) Instituta za geologiju i mineralne sirovine u Zagrebu, predstojnik Zavoda za inženjersku geologiju, hidrogeologiju i geologiju nafte i ugljena (1995−96) te dekan Rudarsko-geološko-naftnoga fakulteta u Zagrebu (1996−2001). Umirovljen je 2010. Na studiju Ekoinženjerstva Fakulteta kemijskog inženjerstva i tehnologije u Zagrebu predavao je 2004–10.
Znanstveno i stručno bavi se zaštitom i eksploatacijom podzemnih voda, hidrogeološkim projektiranjem te istraživanjima krških vodonosnih sustava. Autor je knjiga Kvaliteta i zaštita podzemnih voda (1993) i Voda (2004). Bavio se primjenom znanstvenih istraživanja u suradnji s gospodarstvom, vodio je više znanstvenih projekata te bio član više znanstvenih i stručnih udruga. Predsjednik → Hrvatskog društva za zaštitu voda (sv. 4) bio je 2002−04. Od 2004. je professor emeritus Sveučilišta u Zagrebu.
Krištafor, Zdenko (Zagreb, 17. VII. 1953), naftno-rudarski inženjer, stručnjak za izradbu i projektiranje bušotina.
Diplomirao je 1977. te doktorirao 1995. disertacijom Poboljšavanje načina odabira sklopova zaštitnih cijevi na primjeru bušotina u tzv. Dubokoj Podravini (mentor → I. Steiner) na Rudarsko-geološko-naftnome fakultetu u Zagrebu. Radio je 1977−80. u poduzeću INA-Naftaplin u Zagrebu (→ INA), a od 1980. zaposlen je na Fakultetu, od 2004. u zvanju redovitoga profesora. Predaje kolegije Izrada bušotina, Aktivnosti u akvatoriju, Kontrola tlaka u bušotini, Projektiranje bušotina, Procjena rizika akcidentnih situacija. Obnašao je dužnosti predstojnika Zavoda za naftno inženjerstvo (1998−2001) te dekana (2001−05) Fakulteta. Suautor je djela Izrada bušotina − priručnik s primjerima (s B. Kavedžijom i N. Gaurina-Međimurec, 1990). Bio je suradnik Tehničke enciklopedije i urednik područja Rudarstvo, nafta i plinska tehnologija Tehničkog leksikona LZ-a.
Bedeković, Gordan (Zagreb, 26. XI. 1967), rudarski inženjer, stručnjak za oplemenjivanje mineralnih sirovina.
Diplomirao je 1993. te doktorirao 2003. na → Rudarsko-geološko-naftnome fakultetu u Zagrebu disertacijom Utjecaj procesnih varijabli na flotabilnost ugljena (mentor → B. Salopek). Od 1994. zaposlen je na Fakultetu, gdje je u zvanje redovitoga profesora izabran 2016. Predaje kolegije Modeliranje i simulacije u preradi primarnih i sekundarnih sirovina, Oplemenjivanje mineralnih sirovina I i II, Procesi fizikalne separacije, Recikliranje i obrada otpada, Zaštita zraka. Predstojnik je Zavoda za rudarstvo i geotehniku od 2017. te voditelj Laboratorija za oplemenjivanje mineralnih sirovina i zaštitu okoliša od 2008. Dužnosti prodekana Fakulteta obnašao je 2009−13. Znanstveno i stručno bavi se oplemenjivanjem mineralnih sirovina, recikliranjem krutog otpada, zaštitom zraka, čišćenjem tla i otpadnih voda. Urednik je struke rudarstvo → Rudarsko-geološko-naftnog zbornika od 2014. Redoviti je član HATZ-a od 2018.
Ivančica d. d., poduzeće za proizvodnju obuće sa sjedištem u Ivancu; najveći hrvatski proizvođač dječje obuće.
Tvornica obuće Ivančica, 2019.
Osnovano je 1946. kao Postolarska zadruga Ivančica u koju se udružilo deset ivanečkih postolara. Opseg posla ubrzo se povećao, te je 1948. zadruga zapošljavala 44 postolara i 16 učenika, a raspolagala je s 12 šivaćih strojeva. Radionica je bila smještena u zgradi Ivana Kolara u Kolodvorskoj ulici, a prve veće narudžbe bile su vezane uz izradbu cipela za zagorske rudare i radnike u ciglanama. Potkraj 1940-ih u zadruzi se proizvodilo 5000–6000 pari radničkih cipela na godinu te obavljalo oko 3000 različitih popravaka. Pogon je 1948. preseljen u dvorac Kukuljević, a 1955. u prostore prodavaonice namještaja Ivanečkoga magazina. Proizvodni program obuhvaćao je tada namjensku obuću za potrebe vojske i policije te zaštitnu obuću za zaposlenike u određenim proizvodnim djelatnostima.
Godine 1970. poduzeće je započelo suradnju s tvornicama obuće → Astra iz Zagreba i nešto kasnije Peko iz Tržiča u Sloveniji, što je donijelo promjenu u proizvodnom programu, koji se usmjerio na izradbu gornjih dijelova obuće. Postupnim rastom poslovanja, 1973. stvoreni su uvjeti da se zadruga transformira u OUR pod nazivom Ivančica, poduzeće za izradu gornjih dijelova obuće, na novoj lokaciji u Ulici Josipa Kraša 16. Godine 1976. poduzeće je ušlo u sastav Združene industrije kože, gume i obuće (ZINKO) sa sjedištem u Zagrebu, u kojoj su bile udružene radne organizacije koje su objedinjavale djelatnost preradbe i proizvodnje koža, proizvodnje svih vrsta obuće i gumenih proizvoda obućarstva. Tada je ostvaren i prvi izvoz gornjih dijelova obuće na tržište Njemačke Demokratske Republike. Rast proizvodnje i broja zaposlenih zahtijevao je proširenje kapaciteta, te su 1977. izgrađeni novi proizvodni i poslovni prostori u Preradovićevoj ulici, gdje se poduzeće nalazi i danas. Iste godine promijenjen mu je naziv u Ivančica, tvornica obuće Ivanec. Tada je započela proizvodnja gotove obuće, a poduzeće je zapošljavalo 370 radnika. Kraj 1970-ih i 1980-e bilo je razdoblje intenzivnoga razvoja poduzeća. Izgrađen je novi pogon za izradbu gornjih dijelova obuće u Kamenici (1985), obnovljeni su pogoni u Ivancu, moderniziran je strojni park, proširen proizvodni program dječje i sportske obuće, te uspostavljena stalna suradnja sa stranim poslovnim partnerima. Godine 1981. poduzeće je zapošljavalo 932 radnika, a proizvelo je oko 676 000 pari gornjih dijelova obuće te oko 360 000 pari gotove obuće. Četiri godine kasnije broj zaposlenih povećao se na približno 1200, a proizvedeno je gotovo dva puta više obuće: oko 1,2 milijuna pari gornjih dijelova i 624 000 pari gotove obuće. Od tehnoloških cjelina zasnovanih isključivo na proizvodnome programu 1981. osnovana su četiri OOUR-a: IDOK – za proizvodnju dječje obuće, IDOG – za proizvodnju gornjih dijelova odjeće, IDOS – za proizvodnju sportske obuće i ITO – istraživanje, trgovina i održavanje. Tri proizvodna OOUR-a nakon godinu dana spojila su se u jedan pod nazivom IPO.
Uspostavom samostalne Hrvatske poduzeće je 1992. privatizirano te je nastavilo djelovati kao dioničko društvo. Razvilo je dvije vlastite modne marke: Froddo (za djecu u dobi 0–13 godina) i Boogaloo (za mlađu žensku populaciju), te ostvarilo dugoročnu suradnju s tvornicom obuće Paul Green iz Austrije. Godine 2007. osnovan je novi proizvodni pogon u Kozarcu u BiH za proizvodnju gornjih dijelova obuće, a 2013. poduzeće je postalo većinski vlasnik poduzeća Bambi d. o. o., varaždinskoga proizvođača dječje obuće. Godine 2014. imalo je više od 1000 zaposlenih. Izvozno je orijentirano te više od 70% ukupnoga prihoda ostvaruje u inozemstvu, na europskom, azijskom i američkom tržištu. U vlastitoj maloprodajnoj mreži ima 30 prodavaonica u Hrvatskoj, te više od 600 prodajnih mjesta partnera diljem svijeta. Godine 2019. zapošljavalo je oko 700 radnika te proizvelo oko milijun pari cipela.
Gutmann, obitelj mađarskih veletrgovaca i industrijalaca.
Salamon (Simon) Heinrich (1806–1902), trgovac drvom u Nagykanizsi, utemeljio je 1836. obiteljsko poduzeće S. H. Gutmann. Kupnjom 41 000 jutara (23 594 ha) šume od obitelji Prandau u Valpovu, obitelj Gutmann proširila je svoje poslovanje u Hrvatsku te na području Belišća 1884. podignula pilanu, a zatim tvornice bačava i tanina. Godine 1900. imala je 60 910 jutara (35 051 ha) šume i zemlje te je razvila drvnoprerađivačku industriju. Radi eksploatacije drva, u istočnoj je Slavoniji izgradila mrežu uskotračnih željezničkih pruga i njezina je Slavonsko-podravska željeznica, služeći i putničkomu prometu, nadoknađivala nedostatak državnih pruga. Svoje je proizvode, osobito bačvarske dužice i drvo za brodogradnju od slavonskog hrasta lužnjaka, poduzeće izvozilo i u prekooceanske zemlje. Izvoznu podružnicu imalo je u Trstu, gdje je živio Salamonov sin Edmund (1841–1918). Njegov sin Artur (rođen 1874) razvio je prodajnu središnjicu u Budimpešti, a povremeno je živio u Belišću, gdje mu je otac 1905. izgradio palaču (palača Palej; danas spomenik kulture) koja je poslije služila kao upravna zgrada poduzeća. Edmundov brat Vilim (Vilmos; 1847–1921) osigurao je poduzeću financijsku osnovu i organizirao sudjelovanje na međunarodnim izložbama, a brat Alfred (Aladar; 1857–1921), strojarski inženjer, brinuo se za modernizaciju pogona u Belišću te za izgradnju i održavanje željezničkih pruga. Kako ne bi bilo nacionalizirano u Kraljevini SHS, sjedište poduzeća je potkraj 1918. preseljeno u Belišće, a prodajni uredi zadržani su u Mađarskoj i Beču.
S. H. Gutmann Belišće, početak XX. st., Muzej Belišće
Radnici i strojari tvornice tanina poduzeća S. H. Gutmann Belišće, 1905., Muzej Belišće
Gutmannovi su zaslužni za utemeljenje i urbanistički razvoj Belišća. Nakon izgradnje pilane na neplodnoj je poljani, uz desnu obalu Drave, za radnike u drvnoprerađivačkoj industriji izgrađeno radničko naselje s radničkim i činovničkim domom, osnovnom školom, knjižnicom, sportskim igralištima, kinom.
Za svjetske gospodarske krize poduzeće je nazadovalo zbog prodora jeftinoga ruskog drva na tržište, što je rezultiralo padom radničkih nadnica i štrajkovima. Alfredovi sinovi Ernest,Otto i Viktor vodili su poduzeće do 1941., kada je bilo podržavljeno. (→ Belišće)
Belišće d. d., drvnoindustrijsko poduzeće osnovano 1884. kao obiteljsko poduzeće S. H. Gutmann u Belišću.
Početci i razvoj poduzeća
Salamon Heinrich Gutmann, trgovac drvom, utemeljio je 1836. obiteljsko poduzeće S. H. Gutmann u Nagykanizsi. Kupnjom šumskih posjeda na valpovačkom području poduzeće je proširilo svoje poslovanje u Hrvatsku. Za transport stabala najpogodniji je bio vodeni put Dravom, a kao najpovoljnije mjesto za preradbu izabran je prostor na desnoj obali Drave, na livadi Belišće. Ondje je 1884. podignuta pilana, u kojoj je bilo zaposleno 500 radnika, smještenih u novoizgrađeno radničko naselje sa šest zgrada za radnike i činovnike (danas zaštićena spomenička cjelina), kantinom i ostalim sadržajima, te reprezentativnom rezidencijom vlasnika. Poduzeće je bilo važan čimbenik razvoja naselja i logike njegova urbanističkoga reda.
S. H. Gutmann Belišće, početak XX. st., Muzej Belišće
Radnici i strojari tvornice tanina poduzeća S. H. Gutmann Belišće, 1905., Muzej Belišće
Od 1884. do 1910. nastupilo je razdoblje investicijskog ulaganja u proizvodne kapacitete i infrastrukturu, te širenja šumskoga veleposjeda. Godine 1884. osim pilane izgrađena je kotlovnica i dvije sušare; 1889. tvornica tanina i tvornica bačava; 1900. pogon suhe destilacije drva; 1900. remontna radionica, 1902. tvornica parketa, 1906. kamenolom; zgrada kemijskog laboratorija tvornice tanina dograđena je 1909. Radi transporta drva, uskotračna pruga duga 16 km puštena je u promet 1884 (iz šume Gradine do pilane), a do 1908. poduzeće je izgradilo 180 km uskotračne vicinalne pruge za javni promet. Od 1910. do 1940. došlo je do zastoja u investicijskom ulaganju i proširenju poduzeća. Tijekom I. svj. rata poduzeće je radilo sa smanjenim kapacitetom. Nakon propasti Austro-Ugarske Monarhije postalo je jedan od najvećih, tehnološki najsloženijih i najnaprednijih drvnih kombinata u Kraljevini SHS. Kako bi izbjeglo nacionalizaciju, 1918. pretvoreno je u dioničko društvo, sjedište poduzeća preseljeno je u Belišće, a poslovalo je pod nazivom S. H. Gutmann d. d. Belišće. U razdoblju između dvaju svjetskih ratova došlo je do stagnacije u proizvodnji i prodaji zbog gospodarske krize i tehnološke zastarjelosti, pa je poduzeće bilo prisiljeno na preorijentaciju (nova proizvodnja briketiranoga drvnog ugljena, proizvodnja kestenova taninskog ekstrakta i dr.) i modernizaciju. Tako je npr. 1920-ih tvornica imala proizvodni kapacitet suhe destilacije oko 5000 t drvnog ugljena, 1500 t kalcijevog acetata, 700 t octene kiseline, 120 t formalina, 40 t kloroforma, 120 t natrijevog acetata, 40 t olovnog acetata, 2100 t katrana, 550 t smole i do 5 t čistog kreozota.
Tvornica, sredina XX. st.
Od II. svj. rata do uspostave hrvatske samostalnosti
Tijekom II. svj. rata poslovanje je stagniralo zbog podređenosti gospodarstva državi. Za NDH imovina poduzeća bila je podržavljena, a 1941–45. poslovalo je pod imenom Šumsko veleobrtno d. d. Belišće. Nakon konfiskacije 1946. preimenovano je u Šumsko industrijsko poduzeće Belišće (ŠIP Belišće). Preradba drva bila je osnova razvoja ali, zbog potreba održavanja postrojenja, razvijale su se i metaloprerađivačke i strojarske djelatnosti. Djelatnost poduzeća uključivala je proizvodnju tanina, suhu destilaciju drva, impregnaciju željezničkih pragova, proizvodnju bačava, pilanu, eksploataciju šuma, proizvodnju opeke i crijepa, izradbu i popravke željezničkih vagona, riječnih objekata i strojeva, a uvelike je sudjelovalo u poslijeratnoj obnovi i izgradnji. Godine 1950. ime mu je promijenjeno u Drvno industrijsko poduzeće Belišće (DIP Belišće). Sagrađena je nova pilana (1954), iz remontne radionice izrasla je tvornica strojeva. Godine 1958. poduzeće je preimenovano u Belišće – Kombinat za kemijsku i mehaničku preradu drva i proizvodnju strojeva (Kombinat Belišće). Kombinat je postupno ukidao proizvodnju drvne vune, bačava, parketa, tanina, a modernizirao i razvijao ostale pogone.
Lančani transport drveta u pilanu, druga polovica XX. st.
Pilana, druga polovica XX. st.
Pogon za suhu destilaciju, druga polovica XX. st.
Izradba parketa, druga polovica XX. st.
Puštanjem u pogon nove tvornice (1960), temeljna djelatnost poduzeća postala je proizvodnja poluceluloze, ambalažnoga papira i kartonske ambalaže, dok je tvornica tanina prestala s radom (1969). Od 1972. poduzeće je poslovalo kao radna organizacija od osam OOUR-a: Belišće-Bel, Mehanička i finalna prerada drva, Tvornica strojeva, Sektor pomoćnih djelatnosti, Tvornica suhe destilacije drva, OOUR za građevnu, stambenu i komunalnu djelatnost, Komercijalni sektor i Restoran društvene prehrane, a od 1978. kao SOUR Kombinat Belišće (RO Belišće-Bel, RO Belišće-Metind, RO Belišće-Promet, zajedničke službe SOUR-a, te OOUR-i Tvornica strojeva i Održavanje). Proizvodni program uključivao je i strojeve za injekcijsko prešanje plastomera, hidraulične preše za gumarsku i drvnu industriju, strojeve, opremu i rezervne dijelove za papirnu industriju, rezanu građu, drvene palete, drvni ugljen, i brikete te octenu kiselinu za prehrambene svrhe, a bilo je zaposleno oko 5000 radnika. Sredinom 1980-ih Kombinat Belišće bio je jedan od najvećih složenih kombinata u industriji za preradbu drva i imao je najveće kapacitete za proizvodnju poluceluloznih vlakana u SFRJ te među većim kapacitetima u Europi (1984. proizveo je 99 300 t poluceluloze i 165 000 t ambalažnoga papira kojega su se znatne količine izvozile). Od 1989. poduzeće je poslovalo pod imenom Društveno poduzeće Kombinat Belišće.
Pogon za destilaciju octene kiseline i gorivih plinova, Kombinat Belišće, druga polovica XX. st.
Pogon za destilaciju formaldehida, druga polovica XX. st.
Od uspostave hrvatske samostalnosti do danas
Nakon stjecanja samostalnosti RH, u izmijenjenim društveno-gospodarskim okolnostima poduzeće je 1992. bilo organizirano kao dioničko društvo s 8 sastavnica (Tvornica papira i ambalaže Belišće-Bel, Tvornica strojeva, Tvornica primarne i finalne prerade drva, Tvornica suhe destilacije drva i dr.). Godine 1996. imalo je 2995 zaposlenih i proizvodilo je polucelulozu, ambalažni papir, transportnu i komercijalnu ambalažu od valovitoga kartona, spiralne cijevi i ambalažu te strojeve za brizganje plastičnih masa, traktorske prikolice, rezanu građu, drvni ugljen i dr.
Početkom 2000-tih broj zaposlenih se postupno smanjivao (oko 1200), a dionice poduzeća počelo je kupovati austrijsko poduzeće Duropack, koje je 2012. preuzelo Belišće d. d. Od 2012. poduzeće je pod nazivom Duropack Belišće d. o. o. poslovalo do 2015., kada ga je preuzela britanska kompanija za proizvodnju ambalaže DS Smith te je promijenilo ime u DS Smith Belišće d. o. o. Godine 2017. poduzeće, koje je zapošljavalo 404 radnika, proizvelo je oko 213 000 t papira (80% za izvoz) i oko 65 milijuna četvornih metara ambalaže od valovitoga kartona. Godine 2013. pogone suhe destilacije drva preuzelo je poduzeće Fochista Belišće u talijanskom vlasništvu, koje je 2020. zapošljavalo 95 radnika.
Kutija za prikupljanje papira za reciklažu u organizaciji poduzeća DS Smith
Kniewald, Jasna (Zagreb, 24. VI. 1938 – Zagreb, 7. II. 2018), biotehnološka inženjerka, stručnjakinja za toksikologiju.
Na Biotehnološkom odjelu Tehnološkoga fakulteta (→ Prehrambeno-biotehnološki fakultet; PBF) u Zagrebu diplomirala je 1962. te doktorirala 1965. disertacijom Kinetika adicije halogena i halogenovodičnih kiselina na nezasićene organske kiseline, praćena pomoću redoksokinetičkog efekta (mentori T. Marković i → P. Mildner). Znanstveno se usavršavala u Farmakološkom institutu Mario Negri u Milanu 1969–70. Na Zagrebačkom sveučilištu od 1962. radila je u Institutu za fizikalnu kemiju, a od 1975. na Tehnološkome fakultetu odn. na PBF-u od 1979., gdje je od 1988. bila redovita profesorica. Predavala je kolegije Toksikologija hrane, Osnove toksikologije, Toksikološki aspekti pripreme hrane, Metodika znanstvenog rada i Zaštita intelektualnog vlasništva. Osnovala je Laboratorij za toksikologiju (1988) kojega je bila pročelnica do umirovljenja 2008. Bavila se toksikologijom hrane i ekotoksikologijom, posebice toksikološkim učincima pesticida na reprodukciju, toksikinetikom i toksikodinamikom postojanih organskih spojeva te toksičnim učincima endokrino modulatornih spojeva. Bila je 1985–94. voditeljica dvaju međunarodnih projekata u suradnji s ministarstvom poljoprivrede SAD-a, za realizaciju kojih je primila više priznanja. Autorica je udžbenika Metodika znanstvenog rada (1993). Bila je članica predsjedništva Hrvatskoga biokemijskog društva (1981–95) i Hrvatskoga toksikološkog društva (1992–2007). Članica je HATZ-a od 1994. te dobitnica Medalje Akademije za 2015.
Šumarski list, znanstveno-stručni časopis → Hrvatskoga šumarskog društva (HŠD). Jedan je od najstarijih takvih časopisa u Hrvatskoj. Izlazi neprekidno od 1877., u prve četiri godine na hrvatskom i njemačkom jeziku, od petoga godišta samo na hrvatskom te izmjenično latinicom i ćirilicom tijekom razdoblja prve Jugoslavije. Prvi broj uredio je tadašnji tajnik Društva Vladoj Köröškenji, koji zbog prerane smrti nije dočekao njegov izlazak iz tiska. Do kraja 2020. objavljeno je 1098 brojeva, koji obuhvaćaju 16 092 članka te 3110 autora. Danas izlazi šest puta na godinu u tiskanom i elektroničkom obliku. Po sadržaju je zadržao oblik prihvaćen u prvim brojevima, koji se sastoji od tri dijela: znanstvenih i stručnih članaka, obavijesti (znanstveni i stručni skupovi, aktualne teme, obljetnice, knjige i časopisi, lovstvo, izazovi i suprotstavljanja i dr.) te društvenoga dijela s obavijestima Hrvatskoga šumarskoga društva i njegovih ogranaka. Časopis ima međunarodni Uređivački odbor, a izlazi uz potporu Ministarstva znanosti i obrazovanja RH. Indeksiran je u relevantnim međunarodnim bazama (Web of Science, CAB Abstracts, SCOPUS i dr.). Cjelokupna građa je dostupna na internetu, a od 2008. časopis je dostupan na portalu znanstvenih i stručnih časopisa RH.
Nafta i plin, stručni časopis → Hrvatske udruge naftnih inženjera i geologa. Izlazi od 1980. pod nazivom DIT stručni časopis INA-Naftaplina kao javno glasilo Društva inženjera i tehničara tog poduzeća. Godine 1993. promijenio je naziv u Naftaplin, od 2013. izlazi kao dvomjesečnik sa sadašnjim naslovom i nakladnikom. Objavljuje radove iz područja geofizike, geodezije, kemijskog inženjerstva, rudarstva, nafte i geološkog inženjerstva, strojarstva te interdisciplinarnih znanosti. Na portalu znanstvenih časopisa RH dostupan je od 2018.
Kujundžić, Trpimir (Zagreb, 25. XI. 1964), rudarski inženjer, stručnjak za rudarsku mehanizaciju te eksploataciju i obradbu arhitektonsko-građevnoga kamena.
Diplomirao je 1989. te doktorirao 2002. na Rudarsko-geološko-naftnome fakultetu u Zagrebu disertacijom Utjecajne veličine pri iskopu stijena hidrauličnim čekićima (mentori → S. Vujec i S. Dunda). Bio je zaposlen u poduzeću Hidroelektra u Zagrebu 1990–92., a od 1992. radi na zagrebačkom Rudarsko-geološko-naftnome fakultetu, od 2016. kao redoviti profesor. Predaje kolegije Rudarski i geotehnički strojevi, Bušenje, Transport i izvoz, Eksploatacija i obrada arhitektonsko-građevnoga kamena, Alternativne metode eksploatacije. Bio je predstojnik Zavoda za rudarstvo i geotehniku Fakulteta (2009−13). Znanstveno i stručno bavi se mehanikom stijena, mehaničkim razrušavanjem stijena te eksploatacijom i obradbom arhitektonsko-građevnoga kamena. Suautor je digitalnoga udžbenika Eksploatacija arhitektonsko-građevnog kamena (sa S. Dundom, 2000). Bio je urednik struke rudarstvo Rudarsko-geološko-naftnog zbornika (2007–14). Od 2019. član je HATZ-a.
Kujundžić, Nikola (Ivanbegovina kraj Imotskog, 6. XII. 1948), kemijski i farmaceutski inženjer, stručnjak za interakcije metalnih iona s lijekovima.
Na Farmaceutsko-biokemijskome fakultetu u Zagrebu diplomirao je prehrambeno-sanitarnu kemiju 1970. i farmaciju 1994., a doktorirao 1974. disertacijom Kelati željeza (III) s heterocikličkim amino-hidroksam kiselinama (mentor M. Pećar). Na Fakultetu je radio od 1971., od 1992. kao redoviti profesor. Predavao je kolegije Analitička kemija I i II. Na poslijedoktorskome studiju u SAD-u surađivao je s profesorom Reubenom D. Riekeom na istraživanjima tzv. Riekeovih metala koji se rabe u kemijskoj sintezi. Bio je predstojnik Zavoda za analitičku kemiju (1986–2014) te dekan Fakulteta (1997–2001) i (2006–10). Umirovljen je 2014. Od 1992. predavao je i na Medicinskome fakultetu u Rijeci. Područja su njegova znanstvenoga interesa kemija kompleksnih spojeva važnih u farmaciji i medicini, antitumorsko djelovanje preparata biljnoga podrijetla, visoko reaktivni oblici metala te povijest farmacije. Autor je knjiga Velika sinjska ljekaruša (2014), Julije Domac, život i djelo 1853–1928 (sa S. Inić, 2012) i Spomenice u povodu 130 obljetnice nastave farmacije 1882. – 2012. (2012). Član je Akademije medicinskih znanosti Hrvatske od 2008. Od 2018. je professor emeritus Sveučilišta u Zagrebu.
Fakultet kemijskog inženjerstva i tehnologije(FKIT), visokoškolska i znanstvenoistraživačka ustanova Sveučilišta u Zagrebu, koja izvodi sveučilišne studije u znanstvenim poljima kemijskog inženjerstva (područje tehničkih znanosti) i kemije (prirodne znanosti). Baštini stogodišnju tradiciju nastave tih disciplina u Hrvatskoj te niz godina predstavlja središte njihova znanstvenog i stručnog razvoja.
Povijest
Prvi hrvatski kemičari školovali su se u inozemstvu, na tehničkim visokim školama u Beču, Pragu i drugdje, a od 1876. i na novoosnovanome Matematičko-prirodoslovnom odjelu zagrebačkoga Mudroslovnoga fakulteta (od 1946. → Prirodoslovno-matematički fakultet; sv. 4).
Tehnička visoka škola i Tehnički fakultet (1919‒56)
Ključan poticaj razvoju visokoškolske nastave kemijskog inženjerstva i tehnologije bio je osnutak Tehničke visoke škole u Zagrebu 1919 (od 1926. → Tehnički fakultet; sv. 4). Jedan od odjela te škole bio je Kemičko-inženjerski odjel (od 1931. Kemijsko-inženjerski otsjek, 1935. Kemijski otsjek, 1942. Kemijski odjel, 1946. Kemijsko-tehnološki odsjek), koji se smatra začetkom današnjega FKIT-a, te drugih fakulteta koji su se tijekom vremena razvili iz njega.
Prvim profesorom odjela imenovan je → Vladimir Njegovan, koji je ubrzo okupio vrsno osoblje te potaknuo uređenje prostora, izradbu nastavnih planova i prikupljanje sredstava za održavanje nastave. Od 1920. organsku kemiju predavao je → Ivan Marek, fiziku i fizikalnu kemiju → Ivan Plotnikov, anorgansku kemijsku tehnologiju i metalurgiju → Franjo Hanaman, dok je Njegovan predavao anorgansku i analitičku kemiju. Ti su profesori osnovali prve zavode na odjelu i postavili temelje studija, a tijekom vremena priključili su im se i drugi pioniri visokoškolske nastave toga područja. Nastava se temeljila na praktičnim potrebama kemijske industrije i ulozi tadašnjih diplomiranih inženjera u upravljanju pogonima.
Do početka 1941. na Odjelu su diplomirala 264 studenta, a doktoriralo je 18 kandidata. Do kraja akademske godine 1955/56. diplomiralo je ukupno 1015 studenata, koji su, zaposlivši se u gospodarstvu, postavili temelje kemijske industrije te radili na razvoju drugih industrijskih grana poput prehrambene, tekstilne industrije, strojogradnje, građevinske industrije i dr.
Kemijsko-tehnološki odsjek (odjel) Tehnološkoga fakulteta (1956‒91)
Godine 1956. Tehnički fakultet podijeljen je na četiri fakulteta, pri čemu su dotadašnji Kemijsko-tehnološki i Rudarski odsjek (djelovao od 1919. kao Mineralogijsko-geologijski zavod, od 1939. kao Odsjek za rudarstvo i metalurgiju) postali Kemijsko-prehrambeno-rudarski fakultet. Fakultet je osim dva navedena odsjeka obuhvaćao i novoosnovani Prehrambeno-tehnološki odsjek (1960–61. Biotehnološki odjel). Godine 1957. fakultet je preimenovan u Tehnološki fakultet, a 1960. osnovani su Metalurški odjel i Tehnološko-pogonski odjel za naftu u Sisku. Iste godine osnovan je Kemijsko-tehnološki fakultet u Splitu, uz znatnu potporu profesora Kemijsko-tehnološkog odjela zagrebačkog Tehnološkoga fakulteta. Godine 1964. Rudarski odjel osamostalio se kao → Rudarsko-geološko-naftni fakultet. Preostali odjeli Tehnološkoga fakulteta ukinuti su 1974., a osnovani su OOUR-i (Institut inženjerske kemije, Institut za kemijsko-procesno inženjerstvo, Kemijskih tehnologija, naftnog i polimernog inženjerstva, Tekstilnog inženjerstva ‒ Institut za tekstil i odjeću, Institut za prehrambeno i biokemijsko inženjerstvo, Metalurškog inženjerstva), koji su od 1976. usklađeni sa studijskim smjerovima: kemijsko-tehnološki, tekstilno-tehnološki (inženjerski), naftno-petrokemijski, prehrambeno-biotehnološki i metalurški. Iz sastava Tehnološkoga fakulteta izdvojila su se 1978–79. potonja dva te ustrojili kao samostalni → Prehrambeno-biotehnološki fakultet i → Metalurški fakultet, dok je sisački naftno-petrokemijski studij uklopljen u kemijsko-tehnološki u Zagrebu. Godine 1983. u sastav kemijsko-tehnološkoga studija Tehnološkoga fakulteta uključena je Viša tehnička obućarska škola, a u sastav tekstilno-tehnološkoga studija uključene su više tekstilne škole iz Zagreba, Varaždina i Duge Rese.
Preostale dvije organizacijske jedinice Tehnološkoga fakulteta, Institut kemijskog inženjerstva i Institut za tekstil i odjeću, osamostalile su se 1991. u zasebne fakultete, Fakultet kemijskog inženjerstva i tehnologije i → Tekstilno-tehnološki fakultet.
Kemičari – Dekani Tehničke visoke škole i Tehničkog fakulteta (1919‒56), Tehnološkog fakulteta (1956–91) i Fakulteta kemijskog inženjerstva i tehnologije
Fakultet kemijskog inženjerstva i tehnologije (od 1991)
Nakon osamostaljenja FKIT-a, fakultetu su dodijeljeni novi prostori i sredstva za njihovo opremanje. Istodobno su prihvaćeni stroži kriteriji za napredovanje u znanstveno-nastavna zvanja, pa se fakultet i nadalje razvija kao vrhunska znanstvena institucija.
Nastava
Osamostaljenjem se dodiplomski studij uglavnom nije promijenio, ali se 1992. iz poslijediplomskoga studija Inženjerska kemija izdvojio samostalan studij Kemijsko inženjerstvo. Kako bi se obrazovni proces uskladio s odredbama Bolonjske deklaracije, 2005. pokrenuti su preddiplomski i diplomski studiji Kemijsko inženjerstvo, Primijenjena kemija, Kemija i inženjerstvo materijala te Ekoinženjerstvo. Fakultet također organizira i izvodi nastavu poslijediplomskoga doktorskog studija Kemijsko inženjerstvo i primijenjena kemija te specijalističkoga studija Naftno-petrokemijsko inženjerstvo, a koordinator je interdisciplinarnih specijalističkih studija Ekoinženjerstvo te Korozija i zaštita. Od početaka visokoškolske nastave na Fakultetu i njegovim prethodnicima diplomiralo je više od 6000 studenata, obranjeno je više od 1100 magistarskih radova i oko 650 disertacija. Akademske godine 2017/18. preddiplomski studij, upisao je 221 student, a ukupno je na fakultetu studiralo 1068 studenata. Nastavu je 2016. izvodilo 57 nastavnika u znanstveno-nastavnim zvanjima, pet u nastavnim zvanjima, 42 asistenta te 27 znanstvenih novaka. Unatoč planovima o preseljenju fakulteta u vlastite prostore, nastava se do danas održava u privremenim prostorima smještenima u zgradama na Marulićevu trgu 20 (od 1920), 19 (od 1992), u Savskoj cesti 16 (od 1963) i drugdje.
Zgrada na Trgu Marka Marulića u Zagrebu
Znanost i nakladništvo
Prema znanstvenoj produktivnosti u odnosu na broj znanstvenika, Fakultet je pri samome vrhu u RH (u 2017. je 111 radova zaposlenika citirano u relevantnim citatnim bazama podataka), te sudjeluje u više domaćih i međunarodnih znanstvenih projekata. Nakladnik je mnogih sveučilišnih udžbenika i priručnika. Službeno glasilo fakulteta je časopis → Chemical and Biochemical Engineering Quarterly, kojega izdaje Hrvatsko društvo kemijskih inženjera i tehnologa.
Organizacija
Danas (2021) fakultet okuplja 16 zavoda, Kabinet za društvene i humanističke znanosti te Bibliotečno-informacijski centar. Ukupno raspolaže s 56 laboratorija, a od 2017. u suvlasništvu Fakulteta i Sveučilišta je poduzeće Comprehensive Water Technology.
Zavod za analitičku kemiju najstariji je fakultetski zavod, koji je 1919. utemeljio V. Njegovan, prvi predstojnik Kemičko-inženjerskog odjela Tehničke visoke škole i utemeljitelj studija kemijske tehnologije. Njegovan je predavao kolegij Analitičku kemiju, a Zavod je vodio do umirovljenja 1943. Među njegovim nasljednicima ističu se V. Marjanović-Krajovan, → Marica Gyiketta-Ogrizek, → Marija Kaštelan-Macan, Zvonimir Šoljić, → Ivan Eškinja i dr. U sklopu Zavoda su 2019. djelovala četiri laboratorija, a predstojnik je bio Šime Ukić.
Studentski praktikum Zavoda za analitičku kemiju
Zavod za fizikalnu kemiju utemeljio je 1920. pod nazivom Stolica i zavod za fiziku i fizičku kemiju I. Plotnikov, sovjetski fotokemičar svjetskoga glasa. Plotnikova je 1943. naslijedio K. Weber, a 1945. akademik M. Karšulin. Među istaknutim djelatnicima su i → Olga Šarc-Lahodny, → Branko Kunst, → Ivica Štern, → Helena Jasna Mencer, → Marica Ivanković, → Marko Rogošić. U sastavu Zavoda danas djeluju četiri laboratorija, a predstojnik je Davor Dolar.
Zavod za anorgansku kemijsku tehnologiju i nemetale utemeljio je 1922. F. Hanaman kao Zavod za anorgansku kemijsku tehnologiju i metalurgiju. Hanamana je 1941. naslijedio jedan od utemeljitelja suvremenoga hrvatskog kemijskog inženjerstva R. Podhorsky. Istaknuti su djelatnici Zavoda → Petar Sabioncello, I. Lovreček, → Emilia Tkalčec, → Tomislav Matusinović, → Hrvoje Ivanković, → Stanislav Kurajica itd. U sastavu Zavoda su četiri laboratorija, a predstojnik je S. Kurajica.
Zavod za organsku kemiju osnovan je 1922., a prvi predstojnik bio je I. Marek. Godine 1935. zamijenio ga je budući nobelovac V. Prelog, koji je Zavod usmjerio organskoj sintezi, te sa suradnicima → Rativojem Seiwerthom, → Dragutinom Kolbahom, Eugenijem Cerkovnikovom i dr. osnovao zagrebačku školu organske kemije. Istaknuli su se voditelji V. Hahn, Grace Karminski-Zamola, → Krešimir Jakopčić, Marija Šindler-Kulyk, Silvana Raić-Malić. Danas Zavod raspolaže trima laboratorijima, a predstojnica je Dragana Vuk.
Studentski praktikum Zavoda za organsku kemiju; aparatura za destilaciju u kojoj se provodi reakcija esterifikacije
Zavod za polimerno inženjerstvo i organsku kemijsku tehnologiju osnovao je i opremio potkraj 1920-ih M. Krajčinović. Njegov su rad u 1950-ima nastavili Jovanka Jovanović, → Mladen Bravar i dr., a u 1990-ima → Jasenka Jelenčić, Vesna Rek, → Natalija Koprivanac, Zorana Grabarić, Hrvoje Kušić i dr. Danas Zavod obuhvaća sedam laboratorija, a predstojnica je Ljerka Kratofil Krehula.
Zavod za opću i anorgansku kemiju utemeljio je 1954. I. Filipović kao Zavod za anorgansku kemiju, a od 1979. djeluje pod današnjim nazivom. Od 1982. voditelji su bili Božidar Grabarić i Mihael Tkalčec, a od 2001. → Laszlo Sipos. Danas u sklopu Zavoda djeluje studentski praktikum i pet laboratorija, a predstojnica je Svjetlana Krištafor.
Zavod za elektrokemiju osnovao je → Branko Lovreček 1960. kao Zavod za elektrokemiju i elektrokemijsku tehnologiju. Među istaknutim djelatnicima su Ksenija Moslavac, → Ljerka Duić, Đani Matić, → Mirjana Metikoš-Huković, Ema Stupnišek-Lisac i dr. Zavod danas ima šest laboratorija, a predstojnica je Sanja Martinez.
Zavod za mehaničko i toplinsko procesno inženjerstvo osnovan je 1963. pod nazivom Zavod za kemijsko inženjerstvo, kojega je prvi predstojnik bio I. Lovreček. Među istaknute dugogodišnje djelatnike ubrajaju se akademik → Marin Hraste, → Darko Skansi, → Antun Glasnović. Danas Zavod raspolaže dvama laboratorijima, a predstojnica je Aleksandra Sander.
Studentski praktikum Zavoda za mehaničko i toplinsko procesno inženjerstvo; kolonski ekstraktori s pulzacijskim pliticama te rotirajućim diskovima i miješalima
Zavod za mjerenja i automatsko vođenje procesa sljednik je Laboratorija za mjerenje, regulaciju i automatizaciju, osnovanoga u Zagrebu početkom 1960-ih s Ivanom Hruškom kao prvim voditeljem, te Laboratorija za mjerenja i vođenje procesa (od 1970. Zavod) u Sisku, koji je 1965. utemeljio → Juraj Božičević. Nakon više reorganizacija 1970-ih i 1980-ih, ustrojbene su jedinice ujedinjene u Zagrebu. Zavod danas ima tri laboratorija, a predstojnik je Nenad Bolf.
Zavod za tehnologiju nafte i petrokemiju osnovan je 1974. ujedinivši istoimene laboratorije i nastavnu djelatnost u Sisku i Zagrebu. Istaknuti su djelatnici Nevenka Adler, → Boris Prohaska, Katica Sertić-Bionda, → Zvonimir Janović, → Ante Jukić i dr. Danas raspolaže dvama laboratorijima, a predstojnica je Elvira Vidović.
Zavod za termodinamiku, strojarstvo i energetiku razvio se 1974. iz Kabineta za termodinamiku, koji su od početka 1960-ih vodili → Ivo Kolin i Rajka Budin, a danas je predstojnik Veljko Filipan.
Zavod za reakcijsko inženjerstvo i katalizu osnovan je 1979. I prije njegova osnutka prve kolegije iz toga područja I. Brihta predavao je od 1949., a nakon 1960. Pavica Fuderer-Luetić. Među djelatnicima istaknuli su se → Zoran Gomzi, → Đurđa Vasić-Rački, →Stanka Zrnčević, → Vesna Tomašić, → Bruno Zelić i dr. Danas Zavod raspolaže trima laboratorijima, a predstojnik je B. Zelić.
Zavod za industrijsku ekologiju razvio se 1979. iz dotadašnjega Laboratorija za tehničku mikrobiologiju. Slijedi tradiciju Zavoda za tehničku botaniku i tehničku mikrobiologiju koji je 1946. osnovao → Bogdan Varićak. Njegov rad nastavile su → Vera Johanides i Zlata Jurić, a Zavod za tehničku botaniku i tehničku mikrobiologiju reorganiziran je 1956. osnutkom Prehrambeno-tehnološkog odjela. Današnji zavod raspolaže jednim laboratorijem, a predstojnica je Marija Vuković Domanovac.
Zavod za inženjerstvo površina polimernih materijala razvio se 2005. iz dotadašnjega Zavoda za tehnologiju kože i obuće osnovanoga 1983.
Zavod za fiziku izrastao je 1995. iz dotadašnjega istoimenog kabineta.
Zavod za matematiku razvio se 1998. iz dotadašnjega istoimenog kabineta.
Komes, Draženka (Varaždin, 28. IX. 1974), prehrambeno-tehnološka inženjerka, stručnjakinja za kave, čajeve i konditorske proizvode.
Na Prehrambeno-biotehnološkome fakultetu u Zagrebu diplomirala je 1998. te doktorirala 2003. disertacijom Utjecaj dodatka šećera na zadržavanje aromatičnih sastojaka u dehidriranim voćnim kašama (mentor → T. Lovrić). Od 1998. radi na Fakultetu, od 2013. kao redovita profesorica. Predaje kolegije Kemija i tehnologija ugljikohidrata i konditorskih proizvoda, Sladila, Kemija i tehnologija uživala te Prehrambena vlakna. Pročelnica je Laboratorija za tehnologiju ugljikohidrata i konditorskih proizvoda od 2006. Područja su njezina znanstvenoga i stručnoga interesa ekstrakcija i karakterizacija antioksidacijskih svojstava i biološke aktivnosti bioaktivnih spojeva (poput polifenola, metilksantina, vitamina i proteina) i ugljikohidrata biljnoga podrijetla te njihova inkapsulacija i primjena u razvoju novih funkcionalnih prehrambenih proizvoda, posebice konditorskih te kave i čajeva. Dobitnica je Godišnje nagrade za znanost 2010. te HATZ-ove Nagrade mladom znanstveniku »Vera Johanides« 2006.
Pazinka, kemijsko-tekstilno poduzeće osnovano 1958. u Pazinu pod nazivom Tekstilna industrija Pazin (TIP). Osnovu djelatnosti poduzeća činila je proizvodnja tekstila od prirodnih materijala, sintetike, efektne pređe i tapeta. Tvornički sklop podignut je na zapadnoj gradskoj periferiji, u selu Valići, stanovnici kojega su zbog njegove izgradnje bili preseljeni u druge dijelove grada. Proizvodnja pamučnih tkanina započela je na 42 tkalačka razboja. Već potkraj iste godine koje je osnovano, poduzeće je promijenilo naziv u Pazinka te povećalo kapacitet tkaonice na 128 tkalačkih razboja.
Tvornica se ubrzano razvijala, prihvaćajući nove proizvodne tehnologije i postajući stožernom točkom gospodarskoga razvoja cijele regije te isporučujući svoje proizvode mnogim kupcima na domaćem i inozemnom, ponajviše europskom, ali i sjevernoameričkom tržištu. Godine 1965. tkaonica je potpuno rekonstruirana, kapacitet se povećao na 18 milijuna m2 pamučne tkanine na godinu, a bilo je zaposleno 660 radnika. U razdoblju 1969–73. izgrađen je novi pogon kapaciteta od 3300 t na godinu za proizvodnju i bojenje sintetičke pređe (teksturirana poliesterska pređa, polipropilen filament, taslan teksturirana pređa i ovijena elastomerska pređa), namijenjene proizvodnji trikotaže, dekorativnih tkanina, čarapa, sportske odjeće, za oblaganje namještaja, unutrašnjosti automobila i dr. Na temelju zajedničkog ulaganja s talijanskim partnerima tvornica je 1973. uvela i proizvodnju efektne pređe. Program proizvodnje sastojao se od dodavanja efekata, čupavljenja i bojenja pređe proizvedene iz mješavina prirodnih i sintetičkih vlakana različitih finoća, bio je namijenjen izradbi modne odjeće u trikotažnoj industriji, a kapacitet je bio 500 t na godinu. Proizvodnja tapeta započela je potkraj 1960-ih, a poseban pogon izgrađen je 1975. Zasnivala se na papirnatim, plastificiranim i pjenastim zidnim tapetama, ukupna kapaciteta približno četiri milijuna rola na godinu. Zbog veće orijentacije na kemiju i petrokemiju, u tom razdoblju poduzeće je proširilo naziv u Pazinka, kemijsko-tekstilna industrija.
Godine 1986. izgrađena je predionica u Žminju, a 1987. u okviru sklopa za sintetiku pogon za proizvodnju polipropilenskoga filamenta, kapaciteta 800 t na godinu. Godine 1988. izgrađena je nova predionica pamuka godišnjega kapaciteta 1000 t. Proizvodni kompleks nakon intenzivnoga širenja i izgradnje novih pogona obuhvaćao je površinu od 13 ha. Proizvodnja je 1973–90. bila organizirana u OOUR-ima Tekstil, Sintetika, Efektna pređa te Uslužne djelatnosti koji su činili pogoni za protektiranje autoguma za teretna motorna vozila i proizvodnju graviranih valjaka za duboki bakrotisak. Stručnoj edukaciji radnika Pazinke znatno je pridonijela Srednja tekstilna škola s trogodišnjim trajanjem, osnovana u Pazinu 1973. U razdoblju 1985–88. poduzeće je zapošljavalo najveći broj radnika, oko 1800, a među najzaslužnijim osobama za uspjeh bio je Miljenko Benčić, glavni direktor od osnutka do 1989.
Broj zaposlenih nekoliko je godina stagnirao, početkom 1990-ih počeo je opadati, a tvornica se približavala svojem krahu. Pretvorbom društvenoga poduzeća 1992. Pazinka je postala dioničko društvo, a 2001. otvoren je stečajni postupak. Broj zaposlenih 1991. iznosio je 1464, u vrijeme otvaranja stečaja 667, 2003. bio je smanjen na 400. Tvornica je likvidirana 2009., a u njezinim pogonima nastavilo je poslovati više novih pravnih subjekata.
Jalšenjak, Ivan (Zagreb, 25. VIII. 1941), kemijski inženjer, stručnjak za farmaceutsku tehnologiju.
Na Kemijsko-tehnološkom odjelu Tehnološkoga fakulteta diplomirao je 1966., a na Farmaceutsko-biokemijskome fakultetu doktorirao 1975. disertacijom Reološko mjerenje interakcija čestica monodisperznih polimernih suspenzija (mentor → I. Štivić). Radio je 1966–67. u Institutu organske kemije Sveučilišta u Zagrebu. Od 1968. radio je na Farmaceutsko-biokemijskome fakultetu, od 1988. kao redoviti profesor. Predavao je kolegije Farmaceutska tehnologija I, Biofarmacija s farmakokinetikom i Terapijski sustavi. Bio je predstojnik Zavoda za farmaceutsku tehnologiju 1982–2006., voditelj poslijediplomskoga studija farmaceutske tehnologije 1982–95., prodekan 1980–85. te dekan Fakulteta 1989–93. i 2003–06. Usavršavao se na sveučilištima u Londonu 1975–76. te Tokyju 1979., gdje je 1994. bio gostujući profesor. Umirovljen je 2006.
Područja su njegova znanstvenoga interesa produženo i kontrolirano oslobađanje te učinak lijekova i drugih biološki aktivnih tvari, terapijski sustavi iz reda mikročestica (mikrokapsule, liposomi i mikrosfere) te kinetika i mehanizam uklapanja djelatne tvari u matricu lijeka i njezino oslobađanje. U području farmaceutske tehnologije znatno je unaprijedio nastavni i znanstveni rad. Autor je udžbenika Osnove farmaceutske tehnologije I (s V. Vidmar, 1984), Farmaceutika (s V. Jalšenjak i J. Filipović-Grčić, 1998) te Praktikuma farmaceutske tehnologije (s I. Štivićem, 1977). Dobitnik je Nagrade »Ruđer Bošković« 1993. i Godišnje nagrade za znanost 2002. Od 2012. je professor emeritus Sveučilišta u Zagrebu.
Galeb, dalmatinska trikotaža d. d., poduzeće za proizvodnju trikotažnih odjevnih predmeta i ostalih tekstilnih proizvoda sa sjedištem u Omišu, osnovano 1951; jedan od najznačajnijih proizvođača rublja u Hrvatskoj.
Nastalo je na tradiciji tekstilne proizvodnje koju su u Omišu u razdoblju između dvaju svjetskih ratova predstavljali pogoni tvornica užadi i mreža te platna. Tvornički sklop podignut je na lokaciji Punta uz obalu, a prvi strojevi te dio stručnoga kadra došao je iz tvornica Nade Dimić iz Zagreba i Međimurske trikotaže Čakovec. U početku proizvodni program nije bio specijaliziran te su se, osim trikotažnih odjevnih predmeta u Omišu, u pogonu u Zadvarju proizvodile tekstilne vrpce. Početkom 1960-ih poduzeće se potpuno orijentiralo i specijaliziralo za proizvodnju pamučnoga rublja.
Premotavanje pređe u predionici
Pogon krojnice
Godine 1972. izgrađen je pogon u omiškoj Lisičini u koji je preseljena proizvodnja pletiva te pogon za bojenje tkanina. Obnovom strojnoga parka te daljnjom modernizacijom tehnološkoga procesa Galeb se uvrstio među najveće proizvođače rublja u Jugoslaviji.
Proizvodnja je tijekom 1970-ih i 1980-ih bila organizirana u OOUR-ima Konfekcija i Proizvodnja pletiva. U tom razdoblju planiralo se tvornicu potpuno preseliti na povoljniji položaj u Lisičinu, no zbog otežanih gospodarskih prilika u državi 1980-ih, preseljenje nije ostvareno. Poduzeće se sve više orijentiralo na proizvodnju za izvoz, pretežno u zapadnoeuropske zemlje, a potkraj 1980-ih zapošljavalo je oko 1200 radnika.
Pakiranje proizvoda
Za Domovinskoga rata tvornica je uspješno poslovala unatoč teškim uvjetima, te je u tom razdoblju izvozila gotovo 85% svoje proizvodnje. Pretvorba Galeba u dioničko društvo registrirana je 1993. Broj radnika znatno se smanjio, ali je ponuda bila proširena i modernizirana. Turističku djelatnost poduzeće je razvilo 2000. kada je preuzelo turistički kamp Ribnjak (osnovan 1974) na ušću rijeke Cetine, te mu promijenilo ime u Galeb. Galeb je od 1998. dio Tekstilpromet grupe.
Šivaonica 1970-ih
Šivaonica
Unutar proizvodnoga programa trikotažnih odjevnih predmeta poduzeće je osmislilo tri robne marke: Galeb,Adriatic i GLB. Uz to u proizvodnju je uvelo i specijaliziranu odjeću za ekstremne uvjete, namijenjenu vatrogascima, policiji, vojsci, građevinskim radnicima, sportašima i dr. Proizvodi se pretežno izrađuju od prirodnih vlakana (pamuka), a jedan dio od prirodnih regeneriranih vlakana (micromodal) u kombinaciji s elastanskim vlaknima. Pletionica je opremljena s približno 100 pletaćih strojeva kojih je instalirani godišnji kapacitet oko 800 t pletiva, dok je šivaonica opremljena s više od 200 šivaćih strojeva različitih vrsta što omogućava proizvodnju široke palete proizvoda.
Suvremeni pletaći stroj
Poduzeće je 2005. imalo tri prodavaonice, a 2019. 36. Izvozi oko 50% svojih proizvoda, te zapošljava više od 300 radnika (2019).
Astra, tvornica obuće sa sjedištem u Zagrebu.
Reklamni oglas, 1950-ih
Nastala je iz male manufakturne kožarsko-obrtničke radionice koja je od 1918. djelovala kao izdvojeni pogon Zagrebačke tvornice koža (osnovana 1869) na Novoj Vesi. Službeno je utemeljena 1920. pod nazivom Zagrebačka tvornica cipela kao samostalno dioničko društvo u vlasništvu Zagrebačke tvornice koža. Novoosnovana tvornica zapošljavala je oko 120 radnika, a s djelomičnom mehanizacijom proizvodnje 1922. broj zaposlenih udvostručio se. Do sredine 1920-ih poduzeće je proizvodilo isključivo obuću za vojsku, a prelaskom na proizvodnju obuće za građanstvo 1927. otvorilo je i prvu prodavaonicu cipela, uz tvornički sklop na Novoj Vesi.
Tvornica obuće Franjo Gorjup, Nova Ves, Zagreb, 1950-ih
Tijekom II. svj. rata poslovanje je bilo podređeno vojnim potrebama. Nakon rata tvornica je nacionalizirana te je od 1947. nosila naziv Tvornica obuće Franjo Gorjup, po jednome od sudionika antifašističkoga pokreta. Proizvodnja je tada iznosila oko 1600 pari obuće na dan. Nakon što mu je 1951. pripojen pogon remenarije poduzeće je promijenilo naziv u Tvornica obuće i pogonskog remenja Franjo Gorjup. Osim obuće i pogonskoga remenja proizvodilo je i kožne utenzilije, a prvih 1000 pari obuće izvezlo je 1953. u Veliku Britaniju. Tijekom 1950-ih i 1960-ih u sastav poduzeća uključen je niz pogona drugih proizvođača obuće u Hrvatskoj (Krašić, Elegant, Poljan, Kombinat, Klek, Pionir i Ada). Rekonstrukcijom proizvodnih pogona 1957. dnevna proizvodnja dosegnula je 3500 pari obuće. Daljnji razvoj poduzeća ostvaren je 1961. otvaranjem pogona u Oroslavju, a 1963. preuzimanjem prostora likvidirane Istarske tvornice obuće osnovan je proizvodni pogon u Puli. Te godine izvoz je iznosio 50% od ukupne prodaje. Pogon remenarije poduzeće je zatvorilo 1967., a 1968. promijenilo je naziv u Tvornica obuće Astra. Od 1975. bilo je u sastavu Združene industrije kože, gume i obuće (ZINKO) sa sjedištem u Zagrebu, u kojoj je bilo udruženo 17 radnih organizacija koje su objedinjavale djelatnost preradbe i proizvodnje koža, proizvodnje svih vrsta obuće i gumenih proizvoda obućarstva.
Pogon tvornice u Oroslavju, sredina XX. st.
Godine 1978. u Astri je bilo 3100 zaposlenih, a proizvodilo se 2,3 milijuna pari kožne obuće na godinu, od čega se 1,1 milijun pari izvozio u zemlje Europe i u SAD. Poduzeće je 1980-ih proizvodilo za Adidas, Converse i druge svjetski poznate proizvođače sportske obuće. Za jugoslavenske sportaše na Olimpijskim igrama u Los Angelesu 1984. većina sportske opreme izrađena je u pogonu Astre u Oroslavju. Paralelno s razvojem proizvodnje poduzeće je otvaralo vlastite prodavaonice te ih je 1984. posjedovalo 134 diljem Jugoslavije.
Početkom 1990-ih poduzeće je bilo pretvoreno u dioničko društvo. Ne snašavši se u novim društveno-ekonomskim okolnostima, smanjila se proizvodnja i broj radnika te je ubrzo potom proglašen stečaj. Godine 1995. naziv mu je promijenjen u Astra Marijana trgovina i proizvodnja, a 2006. poduzeće je likvidirano. Tvornički kompleks na Novoj Vesi postao je dijelom novoizgrađenoga Centra Kaptol.
Jakil, Andrija(Andrej) (Rupa kraj Mirena, 18. XII. 1858 – Trst, 11. X. 1926), industrijalac, osnivač tvornice kože i obuće iz koje se razvila Tvornica kože, obuće i gumenih proizvoda Josip Kraš.
U Rupi je otvorio radionicu za preradbu kože koju je proširio 1883. U karlovačkom Dubovcu je 1912. kupio Hrvatsku dioničku tvornicu koža i postupno je razvio u industrijski pogon, koji je poslovao kao podružnica. Nakon internacije u Ljubljani 1914. i razaranja pogona u Rupi za ratnih operacija 1915., preselio se s obitelji u Karlovac. Unovčivši zalihe iz uništene tvornice, dogradio je karlovački pogon te 1917. kupio ugljenokop Krmelj. Uz tvornicu kože 1920. izgradio je pogon za proizvodnju obuće. Tako prošireno poduzeće nastavilo je djelovati pod nazivom Tvornica koža i cipela Andrija Jakil d. d. (→ Josip Kraš, Tvornica kože, obuće i gumenih proizvoda).
Šantek, Božidar (Ludbreg, 27. V. 1966), prehrambeno-tehnološki inženjer, stručnjak za bioprocesno inženjerstvo i industrijsku biotehnologiju.
Na Prehrambeno-biotehnološkome fakultetu u Zagrebu diplomirao je 1990. te doktorirao 1996. disertacijom Matematički modeli miješanja i prijenos u veće mjerilo za horizontalni rotirajući cijevni bioreaktor (mentori → V. Marić i → P. Horvat). Od 1991. radi na Fakultetu, od 2008. kao redoviti profesor. Predaje kolegije Biokemijsko inženjerstvo, Biokemijsko inženjerstvo i bioprocesna tehnika, Izdvajanje i pročišćavanje biotehnoloških proizvoda, Projektiranje biotehnoloških procesa i Tehnologija piva. Pročelnik je Laboratorija za biokemijsko inženjerstvo, industrijsku mikrobiologiju i tehnologiju slada i piva od 2004. Bio je gostujući profesor na Tehničkome fakultetu u Bielefeldu u Njemačkoj 2001–02. Područja njegova znanstvenoga i stručnoga interesa su bioprocesno inženjerstvo i industrijska biotehnologija. Autor je udžbenika Biokemijsko inženjerstvo (s V. Marićem, 2009) te patenta za proizvodnju mliječne kiseline iz škrobnih sirovina s pomoću amilolitičke bakterije mliječne kiseline (s A. Slavica, S. Novakom i A. Trontel, 2016). Član je HATZ-a od 2015. te dobitnik Godišnje nagrade »Rikard Podhorsky« 2014. Dobitnik je Godišnje nagrade za znanost 2004.
Mildner, Pavao (Zagreb, 6. VI. 1918 – Zagreb, 20. II. 2012), kemijski i farmaceutski inženjer, stručnjak za djelovanje i strukturu enzima te začetnik moderne biokemije u Hrvatskoj.
U Zagrebu je 1940. diplomirao kemiju na Tehničkome fakultetu i 1944. farmaciju na Farmaceutskome fakultetu (→ Farmaceutsko-biokemijski fakultet), a 1957. doktorirao na Prirodoslovno-matematičkome fakultetu disertacijom Prilog poznavanju polienkarbonskih i aminopolienkarbonskih kiselina. Od 1941. radio je u Zagrebu u istraživačkome laboratoriju farmaceutske tvornice Kaštel (→ Pliva), potom 1942–46. u Tvornici boja kao tehnički direktor te od 1946. u Institutu za industrijska istraživanja, gdje je projektirao postrojenja za sintezu herbicida i fungicida i ostvario nekoliko patenata. Od 1957. radio je na Biotehnološkom odjelu Tehnološkoga fakulteta (→ Prehrambeno-biotehnološki fakultet), od 1964. kao redoviti profesor. Predavao je kolegije Organska kemija s tehnologijom, Biokemija i Molekularna biologija. Bio je dugogodišnji pročelnik Zavoda za kemiju i biokemiju, na kojem je osnovao te do umirovljenja bio voditelj Laboratorija za biokemiju. Bio je 1958–59. prodekan te 1974–77. dekan Tehnološkoga fakulteta. Umirovljen je 1988. U Zadru je 1970. utemeljio školu Katalitička i regulatorna svojstva enzima Europske federacije biokemijskih društava, prvu međunarodnu biokemijsku školu u Hrvatskoj.
Bavio se istraživanjem bjelančevina, enzima i biološki aktivnih spojeva. Preveo je sedam uzastopnih izdanja udžbenika Biokemija (autora Petera Karlsona, 1971–92), ostvarivši velik doprinos u stručnom nazivlju i nastavi. Bio je predsjednik Hrvatskoga kemijskog društva 1974–76., Saveza biokemijskih društava Jugoslavije 1976–87. te jedan je od osnivača i prvi predsjednik Hrvatskoga biokemijskog društva (1976–86). Bio je glavni urednik časopisa → Food Technology and Biotechnology (1985–2009). Dobitnik je Nagrade za životno djelo 2003. Od 1999. je professor emeritus Sveučilišta u Zagrebu.
Konja, Gordana (Osijek, 29. IX. 1944 – Zagreb, 3. IX. 1998), biokemijska inženjerka, stručnjakinja za preradbu voća i povrća.
Na Biotehnološkom odjelu Tehnološkoga fakulteta (→ Prehrambeno-biotehnološki fakultet) u Zagrebu diplomirala je 1970. te doktorirala 1982. disertacijom Utjecaj pojedinih tehnoloških faktora na aromu i boju koncentrata i liofiliziranog koncentrata rajčice (mentor → T. Lovrić). Na Fakultetu je radila od 1970., od 1993. kao redovita profesorica. Predavala je kolegije Procesi konzerviranja i prerada voća i povrća, Tehnologija voća i povrća, Poznavanje sirovina te Poznavanje sirovina vegetabilnog i animalnog podrijetla. Od 1989. bila je pročelnica Laboratorija za procese konzerviranja i preradu voća, povrća i vinarstvo (danas Laboratorij za procese konzerviranja i preradu voća i povrća), te je 1998. utemeljila Laboratorij za tehnologiju i analitiku pića. Područja njezina znanstvenoga i stručnoga interesa bila su preradba voća i povrća te proizvodnja polupripremljene hrane, s naglaskom na degenerativne promjene biljnih pigmenata i boje, mehanizme gubitka specifičnih aromatičnih sastojaka i njihovu rekuperaciju, kao i primjena membranskih separacijskih procesa u bistrenju, stabilizaciji i koncentriranju alkoholnih pića. Dobitnica je Nagrade »Nikola Tesla« 1992.
Josip Kraš, tvornica kože, obuće i gumenih proizvoda osnovana u Karlovcu.
Začetci poduzeća vezani su uz tvornicu za proizvodnju obuće koju je 1920. u karlovačkom Dubovcu izgradio slovenski kožar → Andrija Jakil, proširivši tako proizvodni program tvornice za preradbu kože koju je ondje vodio od 1912 (od 1904. djelovala je pod nazivom Hrvatska dionička tvornica koža). Tako prošireno poduzeće nastavilo je djelovati pod nazivom Tvornica koža i cipela Andrija Jakil, a zapošljavalo je oko 150 radnika. Bilo je opremljeno strojevima poduzeća Moenus iz Frankfurta, a proizvodilo je oko 600 pari cipela na dan. Jakilovo poduzeće imalo je i vlastite prodavaonice u Karlovcu i Zagrebu.
Tvornica koža i cipela Andrija Jakil, 1920-ih, Gradski muzej Karlovac
Tvornica je 1942. sekvestirana za potrebe vojske NDH, te je nastavila djelovati pod nazivom Tvornica koža i cipela Karlovac. Nakon nacionalizacije 1945. zajedno s karlovačkim poduzećima Tvornicom koža Aleks Podvinec, Karlovačkom tvornicom kože, Tvornicom kože, svijeća i voštanih proizvoda Union te Tvornicom koža Miroslav Bilić postala je dijelom Karlovačke industrije kože (KIK) te nastavila proizvoditi za vojsku pod patronatom državnih direkcija u Zagrebu i Beogradu. KIK je zapošljavao oko 1100 radnika, a osim preradbe i proizvodnje kože proizvodni program poduzeća obuhvaćao je radničku i mušku obuću. Kako se školovanju stručnih kadrova za potrebe proizvodnje kože i obuće posvećivalo sve više pozornosti, u sastavu KIK-a je 1945/46. osnovana Tehnička škola kožarske i obućarske struke.
Godine 1949. KIK se s karlovačkom Tvornicom kože Proleter spojio u poduzeće Industrija koža Ivo Marinković. Proizvodnja obuće, odnosno pogon koji je nastavljao tradiciju Jakilove tvornice izdvojio se 1950. iz toga poduzeća i nastavio djelovati samostalno. U težnji da se ujedine specijalizirana poduzeća vojne industrije, iste godine u to su se poduzeće, koje je najprije dobilo naziv Klek, a ubrzo zatim Tvornica kože i obuće Josip Kraš, pripojili proizvodni kapaciteti, odnosno postrojenja poduzeća Smlednik iz Kranja, koje je do tada proizvodilo vojničke čizme za potrebe JA. S obzirom na to da za proizvodnju vojničke obuće nije bilo dovoljno odgovarajućih strojeva, iz Zagreba su dopremljeni strojevi iz poduzeća → Kamensko. Godine 1951. Kraš je zapošljavao više od 300 radnika. Proizvodnja za vojsku prestala je 1954., jer je za njezine potrebe u Travniku sagrađen novi proizvodni kompleks. Zbog toga došlo je do potpune preorijentacije na proizvodnju isključivo građanske obuće. Do 1958. poduzeće je već raspolagalo znatnim brojem suvremenih strojeva, posjedovalo 13 prodavaonica, a u tom razdoblju započeo je i izvoz. Preradba gume započela je u poduzeću potkraj 1950-ih, a 1962. izgrađen je novi pogon za izradbu gumenoga obućarskog pribora (đonova, poluđonova, potpetica i gumenih ploča).
Tvornica, 1970-ih, Gradski muzej Karlovac
Pogon tvornice, 1970-ih, Gradski muzej Karlovac
Godine 1974. Industrija koža Ivo Marinković rasformirana je, a njeni resursi potom su najvećim dijelom priključeni Tvornici kože, obuće i gumenih proizvoda Josip Kraš, čime su znatno povećani izvoz poduzeća i prodaja na domaćem tržištu. U Gornjem Pokupju kraj Ozlja 1975. otvoren je novi pogon za izradbu gornjih dijelova obuće. Iste godine poduzeće je prihvatilo ponudu svjetski poznatoga proizvođača sportske opreme Adidas iz Njemačke, te uvelo u svoj proizvodni program sportsku obuću po njegovoj licenci i standardima. Među suradnicima bili su i vrhunski talijanski dizajneri obuće. U tom se razdoblju izvozilo oko 600 000 pari obuće na godinu, od toga 150 000 pari sportske obuće, najvećim dijelom na tržišta zapadne Europe (Njemačka, Engleska, Nizozemska, Austrija), te u SAD i Sovjetski Savez. Novi pogon u Krnjaku za proizvodnju gornjih dijelova obuće započeo je s radom 1986. Potkraj 1980-ih poduzeće je imalo oko 3200 zaposlenih i proizvodilo oko 1,7 milijuna pari obuće na godinu. Izvozilo je više od 60% proizvedene obuće, a do 1990. trgovačku mrežu činile su 52 prodavaonice. Godine 1990. s godišnje proizvedenih 450 000 pari sportske obuće tvornica je bila jedan od vodećih proizvođača te vrste obuće u Jugoslaviji.
Izradba gornjih dijelova obuće po licenci njemačkoga proizvođača Adidas, 1970-ih, Gradski muzej Karlovac
Gubitkom tržišta, ne snašavši se u novim društveno-gospodarskim okolnostima, poduzeće je 1991. dospjelo u stečaj, nakon čega je privatizirano te je nastavilo djelovati pod nazivom Karlovačka industrija obuće (KIO) s približno 800 zaposlenika. Godine 2003. proglašen je stečaj, te je poduzeće 2010. likvidirano.
Kolbah, Dragutin(Kohlbach, Kolbach) (Osijek, 9. XI. 1912 – Zagreb, 11. VII. 1990), kemijski inženjer, stručnjak za sintetsku organsku kemiju.
Diplomirao je 1935. na Kemijsko-tehnološkom odjelu Tehničke visoke škole u Pragu, a doktorirao 1938. na → Tehničkome fakultetu (sv. 4) u Zagrebu disertacijom Sinteza nekih derivata piperazina sa hemoterapeutskim djelovanjem (mentor → V. Prelog). Od 1935. radio je na Tehničkome fakultetu (1938–39). kao Prelogov privatni asistent radeći na pripravi kinina. U topionici željeza i bakra Majdanpek u istoimenome gradu u Srbiji radio je 1939–41., 1941–43. u Domu narodnoga zdravlja u Tuzli, a 1945–46. u Tvornici porculana u Novom Sadu kao tehnički voditelj. Od 1946. bio je voditelj pogona odjela sulfonamida u farmaceutskome poduzeću → Plivi. Istodobno je predavao u srednjoj tehničkoj školi u Zagrebu (1948–54). Od 1962. radio je na Farmaceutskome fakultetu (→ Farmaceutsko-biokemijski fakultet), od 1969. kao redoviti profesor. Bio je predstojnik Zavoda za organsku kemiju (1962–80). Umirovljen je 1983.
Bavio se prirodnim, biološki aktivnim tvarima, heterocikličkim spojevima i alkaloidima. Na tehničkoj visokoj školi u Zürichu (ETH Zürich) s V. Prelogom i → Lavoslavom Ružičkom (sv. 4) radio je na izolaciji alkaloida iz sirovina (1954–55), a na Sveučilištu Michigan u Ann Arboru s Robertom Cooleyem Elderfieldom na pripravi spojeva s mogućim antikancerogenim djelovanjem (1960–62). Suautor je sedam patenata (1956–73), Priručnika za kemičare (1951) i udžbenika Organska kemija (1969). Bio je suradnik LZ-a.
Metikoš-Huković, Mirjana (Mostar, 23. III. 1937), kemijska inženjerka, stručnjakinja za elektrokemiju.
Diplomirala je na Prirodoslovno-matematičkome fakultetu u Sarajevu 1960., a doktorirala 1974. na Tehnološkome fakultetu (→ Fakultet kemijskog inženjerstva i tehnologije) u Zagrebu disertacijom Elektrokemijske studije sistema zaporni metal-elektrolit (mentor → B. Lovreček). Nakon završetka studija radila je kao istraživačica u Institutu za termotehniku i nuklearnu tehniku poduzeća Energoinvest u Sarajevu. Od 1971. bila je zaposlena na zagrebačkom Fakultetu, od 1992. kao redovita profesorica; umirovljena je 2007. Predavala je kolegije Elektrokemija, Elektrokemijska korozija materijala, Tehnike zaštite od korozije, Poluvodički materijali, Konverzija energije i gorivni članci. Na Fakultetu je bila predstojnica Zavoda za elektrokemiju u više mandata (1982–2007), suosnivačica preddiplomskog i diplomskoga studija Primijenjena kemija, te utemeljiteljica i koordinatorica doktorskog studija Inženjerska kemija. Bila je gostujuća istraživačica u institutima Jože Stefan u Ljubljani (1991–93), te Julich u Njemačkoj (1993–94).
Bavi se elektrokemijom površina i tankih površinskih filmova, elektrokemijskim procesima na međufaznim granicama čvrsto/elektrolit, adsorpcijskim procesima, modifikacijom i funkcionalizacijom površina tankim filmovima, fotoelektrokemijom poluvodičkih materijala, korozijom i zaštitom reaktivnih pasivirajućih i biokompatibilnih metalnih materijala, elektrokatalizom, gorivnim člancima, konverzijom energije. Autorica je udžbenika Elektrokemija (2000). Professor emerita je Sveučilišta u Zagrebu od 2008.
Borčić, Stanko (Shanghai, 1. III. 1931 – Zagreb, 21. XII. 1994), kemijski inženjer, stručnjak za fizikalno-organsku kemiju.
Kao sin liječnika Lige naroda rođen je u Kini, no osnovnoškolsko i dio srednjoškolskog obrazovanja završio je u Zagrebu. Na Tehničkoj visokoj školi u Zürichu (ETH Zürich) diplomirao je 1953. te doktorirao 1957. disertacijom Untersuchungen über den nichtklassischen Verlauf der Solvolyse von Cyclodecyl p-toluolsulfonat mit Hilfe von Deuterium (mentor → V. Prelog). Radio je 1958–67. u Laboratoriju za fizikalno-organsku kemiju → Instituta Ruđer Bošković (sv. 4), gdje je s → Dionisom E. Sunkom (sv. 4) postavio temelje fizikalno-organske kemije, ne samo u Hrvatskoj već i u Europi. Od 1967. radio je na → Farmaceutsko-biokemijskome fakultetu, od 1972. kao redoviti profesor. Bio je pročelnik Odjela za kemiju 1983–85., predstojnik Zavoda za organsku kemiju 1983–87. i 1990–94. i Zavoda za farmaceutsku kemiju 1987–89. te prodekan 1972–76. i dekan Fakulteta 1985–89. Predavao je 1970–82. na nekoliko sveučilišta u SAD-u i Kanadi. Bavio se reakcijskim mehanizmima, deuterijskim izotopnim efektima i nuklearno-magnetno-rezonantnom (NMR) spektroskopijom. Dobitnik je Nagrade »Ruđer Bošković« (1968).
Ježek, Damir (Požega, 10. VIII. 1966), prehrambeno-tehnološki inženjer, stručnjak za obradbu i kontrolu sirovina u prehrambenoj industriji.
Na Prehrambeno-biotehnološkome fakultetu u Zagrebu diplomirao je 1990. te doktorirao 1999. disertacijom Prijelaz topline između uronjenog orebrenog grijača i sloja čestica prehrambenih proizvoda različitih dimenzija (mentor → B. Tripalo). U Požegi je 1991–92. predavao u gimnaziji i u Centru za usmjereno obrazovanje Zvonko Brkić. Od 1992. radi na Prehrambeno-biotehnološkome fakultetu, od 2009. kao redoviti profesor. Predaje kolegije Fenomeni prijelaza, Jedinične operacije, Mehaničko ispitivanje ambalaže i dr. Bio je pročelnik Laboratorija za tehnološke operacije od 2015. i Laboratorija za tehničku termodinamiku (2002–11), te prodekan (2010–14. i 2019–21) i dekan Fakulteta (2007–11. i 2015–19). Bavi se obradbom prehrambenih sirovina i hrane s pomoću ultrazvuka niska intenziteta i visokih hidrostatskih tlakova, problematikom ekstruzije u dobivanju preželatiniziranog škroba i različitih vrsta brašna i prehrambenih vlakana, izmjenom topline u procesima zamrzavanja hrane i sušenja prehrambenih proizvoda u fluidiziranom sloju te teksturalnim svojstvima sirovina i gotovih proizvoda. Član je HATZ-a od 2012. te dobitnik Godišnje nagrade »Rikard Podhorsky« 2015. Dobitnik je Godišnje nagrade za popularizaciju i promidžbu znanosti 2012.
Ban, Siniša (Ćukovec kraj Ludbrega, 12. IX. 1914 – Zagreb, 5. VI. 2007), kemijski inženjer i biotehnolog, zaslužan za razvoj studija prehrambene tehnologije i biotehnologije.
U Zagrebu je diplomirao na Kemijskom odjelu Tehničkoga fakulteta 1938., a doktorirao na Tehnološkome fakultetu 1965. disertacijom Utjecaj izvora dušika na biosintezu amilaznih enzima pomoću Aspergillus niger NRRL 337 kod submerznog uzgoja (mentorica → V. Johanides). Radio je u poduzećima → Žumberak u Savskom Marofu te Marijan Badel u Zagrebu (→ Badel 1862), gdje je bio tehnički direktor. Jedan je od zaslužnih za osnutak Kemijsko-prehrambeno-rudarskoga fakulteta u Zagrebu 1956., koji je iduće godine promijenio naziv u Tehnološki fakultet. Ondje je radio od 1957; na Kemijsko-tehnološkom odjelu (→ Fakultet kemijskog inženjerstva i tehnologije) predavao je 1963–79., a na Prehrambeno-tehnološkome (→ Prehrambeno-biotehnološki fakultet) 1963–84. Predavao je kolegije Biotehnologija, Tehnologija vrenja, Tehnologija obrade otpadnih voda, Biokemijsko inženjerstvo i Projektiranje. Na Fakultetu je osnovao Laboratorij za testiranje otpadnih voda (danas Laboratorij za biološku obradu otpadnih voda). Umirovljen je 1984.
Bavio se istraživanjem postupaka i produkata preradbe melase šećerne trske u industriji alkohola, postupaka i sirovina za proizvodnju krmnoga, prehrambenog i pekarskoga kvasca, obradbom otpadnih voda i drugih otpadnih produkata farmaceutske i prehrambene industrije te istraživanjem uvjeta deparafinacije frakcija nafte s pomoću mikroorganizama. Autor je patenata za postupke biološke razgradnje složenih, nerazgradivih organskih sastojaka otpadnih voda te za mikrobnu razgradnju supstituiranih aromatika (s → Margaretom Glancer-Šoljan i Imre Pascik, 1990. i 1993). Znatno je pridonio razvoju studija prehrambene tehnologije i biotehnologije. Od 1998. je professor emeritus Sveučilišta u Zagrebu.
Saponia d. d., poduzeće za proizvodnju deterdženata, proizvoda za osobnu higijenu i sredstava za čišćenje u kućanstvu i industriji, sa sjedištem u Osijeku.
Ulaz u poduzeće Saponia i dio postrojenja za proizvodnju praškastih deterdženata u pozadini
Začetci poduzeća vezani su uz obrtničku radionicu za proizvodnju sapuna koju je 1894. utemeljio osječki poduzetnik Samuel Reinitz u Donjem gradu, istočno od Tvrđe. Rastom proizvodnje radionica se širila te je 1913. u njoj postavljen parni kotao i izgrađen tvornički dimnjak. Uz različite vrste sapuna u njoj su se proizvodile i lojnice te stearinske, stolne i crkvene svijeće.
Puder Elida, 1930-ih, Muzej Slavonije Osijek
Sapun Schichtov Ominol, od 1929., Muzej Slavonije Osijek
Od 1919., nakon što je Hrvatska eskomptna banka uložila kapital u Reinitzov posao, radionica je nastavila djelovati pod imenom Prva osječka tvornica sapuna, a poslovanje se dodatno proširilo kada je Reinitz 1922. preuzeo Kemičku tvornicu koju je osnovao L. Adler 1919. u Osijeku. Godine 1922., otkupivši većinu dionica, austrijsko dioničko društvo Georg Schicht, koje se bavilo proizvodnjom sredstava za čišćenje i osobnu higijenu, spojilo se s osječkom tvornicom, što je dovelo do povećanja proizvodnje i uvođenja novih proizvoda. Godine 1929. započela je proizvodnja abrazivnog sredstva za čišćenje pod nazivom VIM, koje se tijekom desetljeća razvilo u jednu od vodećih, još i danas prisutnih robnih marki poduzeća. Tvornice sapuna iz Schichtova koncerna spojile su se iste godine s koncernom Lever Brothers iz Rotterdama (danas britansko-nizozemski Unilever).
Naslovnica reklamne knjižice VIM-Zlatna pravila za kućanstvo 1930-ih, Muzej Slavonije Osijek
Oglas za Schichtov Radion u časopisu Svijet,1931.
Nakon II. svj. rata tvornica je nacionalizirana i nastavila je proizvodnju pod imenom Prva tvornica sapuna Osijek. Godine 1952. uz proizvodnju sapuna započela je i proizvodnja kozmetičkih proizvoda. Poduzeće je 1953. promijenilo naziv u Saponia, a zapošljavalo je oko 400 radnika. Tijekom 1950-ih razvijeni su novi proizvodi – sintetski prašci za rublje Plavi Radion i Nila i tekući deterdžent BIS.
Deterdžent Plavi Radion, od 1956., Muzej Slavonije Osijek
Deterdžent Nila, od 1959., Muzej Slavonije Osijek
Kutija za sapun Olivia, od 1956., Muzej Slavonije Osijek
Tijekom 1960-ih dograđeni su pogoni za proizvodnju deterdženata i sapuna. Godine 1962. u sklopu poduzeća osnovan je istraživački institut, a 1964. unutar njega i knjižnica, što je dovelo do daljnjega razvoja znanstveno-istraživačke djelatnosti te među ostalim omogućilo dodatnu stručnu i znanstvenu edukaciju zaposlenika. Godine 1968. Saponia je proizvela Faks helizim – prvi u državi deterdžent na osnovi biološki razgradivih tenzida koji sadrži enzime. Godine 1969. započela je tehničku suradnju s nizozemskim poduzećem Unilever, a došlo je i do spajanja s dubrovačkom tvornicom za otkup i preradbu bilja Dalmacijabilje. Dogradnjom pogona za proizvodnju praškastih deterdženata 1970-ih snažno se povećala proizvodnja koja je dosegnula 110 000 t na godinu. U tom razdoblju započela je i proizvodnja tekućih sredstava za pranje posuđa (Tipso i Likvi). U Nemetinu su 1981. otvorena nova postrojenja za proizvodnju tekućih deterdženata i toaletno-kozmetičkih proizvoda. Osim u postrojenju u Nemetinu i dva postrojenja u Osijeku, do početka 1990-ih proizvodnja se odvijala i u pogonu u Dubrovniku. Poduzeće je u tom razdoblju imalo oko 2700 zaposlenih, a godišnja proizvodnja dosezala je 120 000 t. Tijekom Domovinskoga rata tvornička su postrojenja većinom bila uništena, no proizvodnja se nije zaustavljala. Obnova tvornice i redovita proizvodnja pokrenute su 1992., a od privatizacije 1994. poduzeće je započelo poslovanje kao dioničko društvo. Godine 1998. Saponiju je kupilo poduzeće Mepas iz Širokoga Brijega, koje je provelo nove investicije, rekonstrukcije pogona i skladišta, modernizaciju proizvodne tehnologije (godine 2004. s radom su započela automatska postrojenja za pakiranje i robotizirani paletizatori). Uspostavivši sustav upravljanja okolišem, Saponia od 2005. ima certifikat ISO 14001, a od 2007. u skladu s projektom europskih proizvođača uvodi i kompaktirane praškaste deterdžente za pranje rublja, također s ciljem zaštite okoliša. Tvornica surađuje s mnogim domaćim visokoškolskim i znanstvenim ustanovama te poznatim svjetskim poduzećima (Unilever, Gillette, Helena Rubinstein, Clariant, Novozymes, Perkin Elmer, Shimadzu, Thermo Fisher Scientific). Danas proizvodi oko 500 proizvoda podijeljenih u nekoliko kategorija: proizvode za domaćinstvo (sredstva za pranje rublja i posuđa, za čišćenje, za oralnu higijenu i za njegu tijela), proizvode za institucijsku potrošnju (sredstva za pranje rublja, za higijenu kuhinja, za čišćenje i toaletne proizvode) i proizvode za industrijsku potrošnju (sredstva za održavanje čistoće i higijene industrijskih postrojenja).
Pakiranje deterdženta Faks helizim u poduzeću Saponia, 1970-ih
Saponia je 2018. imala oko 800 zaposlenih, a bila je vlasnik trgovačkih društava Mercos u Osijeku i Saponia commerce u Beogradu, tvornice slatkiša Kandit u Osijeku i poduzeća Dalmatiens Beteiligungs u Klagenfurtu te djelomični vlasnik tvornice bezalkoholnih i alkoholnih pića Maraska u Zadru. Gotovo 53% prodaje ostvaruje se na domaćem, a ostalo na inozemnom, većinom regionalnom tržištu, no proizvodi se plasiraju i u ostale europske zemlje te u SAD, Kanadu i Australiju.
