Roš, Mirko (Zagreb, 19. IX. 1879 – Baden, Švicarska, 29. V. 1962), građevinski inženjer, stručnjak za ispitivanje građevnih materijala i konstrukcija.

Pohađao je Tehnički fakultet Univerziteta u Beogradu (1898−99) te Tehničku visoku školu u Hannoveru (TH Hannover; 1900−05), gdje je diplomu građevinskog inženjera stekao 1906. Radio je na gradnji mostova za željezničku prugu preko Sankt Gottharda u Luzernu (1906−07), u poduzeću Gutehoffnungshütte u Oberhausenu (1908), na Tehničkoj visokoj školi u Hannoveru (1908−09), u poduzeću Lohle und Kern u Zürichu (1909), kao konstruktor i tehnički direktor tvornice metalnih konstrukcija A. G. Conrad Zschokke u Dottingenu (1910−23). Godine 1923. postao honorarni docent za čelične konstrukcije na tehničkoj visokoj školi u Zürichu (ETH Zürich), gdje je od 1924. bio profesor kolegija za ispitivanje građevnih materijala, a istodobno i direktor saveznoga zavoda za ispitivanje materijala u Zürichu (EMPA Zürich). Umirovljen je 1949.

Bavio se područjem ispitivanja građevnih materijala i konstrukcija. Uveo je i usavršio precizne metode izravnoga mjerenja deformacija i naprezanja u konstrukcijama radi ispitivanja sigurnosti izvedenih objekata te kontrole ispravnosti teorijske podloge proračunskih metoda statike i dinamike. Znatno je pridonio razvoju eksperimentalnih istraživanja u Hrvatskoj, npr. ispitivanjem i pokusnim opterećenjem novog željezničkog mosta preko Save u Zagrebu 1939.

Požgaj, Zvonimir (Zagreb, 16. III. 1906 – Zagreb, 11. XII. 1971), arhitekt, opus mu je obilježen suvremenim arhitektonskim izrazom izvan strogih konstruktivističkih principa.

Diplomirao je 1932. na Arhitektonskom odjelu Akademije likovnih umjetnosti u Zagrebu u klasi → Drage Iblera, potom je kraće vrijeme proveo u Parizu. Nakon povratka u Zagreb 1932–36. vodio je arhitektonski atelijer s → Franom Cotom, a 1937–40. surađivao je s → Aleksandrom Freudenreichom. Boravio je 1946–49. u Zadru gdje je djelovao kao referent Arhitektonskoga odsjeka pri Građevinskom odjelu Narodnoga gradskog odbora Zadar, a potom kao voditelj Projektnoga odjela Gradskoga građevnog poduzeća Obnovitelj u Zadru. Nakon što se vratio u Zagreb vodio je vlastiti arhitektonski ured.

Bavio se projektiranjem javnih i stambenih građevina, crkava, hotela i kupališta. Prije II. svj. rata u Zagrebu je s Cotom izveo Hrvatski liječnički dom u Šubićevoj ulici 9 (1934) i vilu Botteri na Tuškancu 54A (1932–33), a s Freudenreichom zgradu Matice hrvatskih obrtnika u Ilici 49 (1937), jedno od najoriginalnijih ostvarenja sustavnoga arhitektonskog promišljanja međuratnoga razdoblja, s visokom kvalitetom prostornoga rješenja. Od samostalnih ostvarenja u tom razdoblju ističu se kupalište u Stubičkim Toplicama te crkve u Podsusedu (1940) i na Knežiji (1942) u Zagrebu. Poslije 1945. posvetio se uglavnom gradnji kupališta u kojima je nastojao ostvariti povezanost arhitekture s krajolikom. Izveo je kupalište Borik u Zadru (1954), proširenje kupališta u Stubičkim Toplicama sa zimskim bazenom (1957), kupališta na glavnoj plaži u Crikvenici (1963) i u Šemnici kraj Krapine (1965). U Omišlju je prema njegovu projektu podignut hotel Adriatic (1966). Ministarstvo prometa i javnih radova NDH angažiralo ga je 1941. radi preuređenja unutrašnjosti Doma hrvatskih likovnih umjetnika u Zagrebu u džamiju. Za projekt kupališta Borik dobio je međunarodnu nagradu II. bijenala likovnih umjetnosti u São Paulu (1954), a za kupalište u Crikvenici Nagradu »Viktor Kovačić« (1961).













Paver Njirić, Helena (Varaždin, 1963), arhitektica, predstavnica suvremenog arhitektonskog izraza.

Diplomirala je 1989. na → Arhitektonskome fakultetu u Zagrebu. Od 1990. s → Hrvojem Njirićem vodila je arhitektonski ured njiric+njiric u Zagrebu i Grazu, a od 2002. vodi vlastiti ured hpnj+ u Zagrebu. Na Arhitektonskome fakultetu u Zagrebu predaje od 2008., kao redovita profesorica od 2018. U okviru Katedre za arhitektonsko projektiranje nositeljica je kolegija Arhitektonsko projektiranje I–II te Radionica arhitektonskog projektiranja II – sport. Bila je pridružena profesorica u Kraljevskom institutu za tehnologiju (KTH) u Stockholmu (2008–15) i gostujuća profesorica na Tehničkome sveučilištu u Berlinu (2001–03), Sveučilištu Camerino u Ascoliju (2005) te na Tehničkome sveučilištu u Darmstadtu (2010–11).







Među njezinim značajnijim ostvarenjima su: trgovački centar Baumax Hypermarket (s H. Njirićem, 1999) i McDonald’s Drive-In (s H. Njirićem, 2000) u Mariboru, višestambene zgrade poticajne stanogradnje (POS) Stanga housing u Rovinju (2004) te pet fontana u Ulici Hrvatske bratske zajednice u Zagrebu (idejni projekt s H. Njirićem 1992., izvedene 2012–13. i 2016). Autorica je stalnoga postava Memorijalnog muzeja u Jasenovcu (2007). Njezina time-specific instalacija Moiré (2010), izložena je u Nacionalnom muzeju umjetnosti XXI. st. (MAXXI) u Rimu. Izlagala je na Venecijanskome bijenalu 2010. u hrvatskoj i mađarskoj selekciji. Bila je dopredsjednica → Udruženja hrvatskih arhitekata i predsjednica Nakladničkoga savjeta Udruženja (2003–05). Dobitnica je mnogobrojnih nagrada i priznanja, među ostalima nagrada »Viktor Kovačić« (1999), Zagrebačkoga salona (2000. i 2006) i »Bernardo Bernardi« (2006).







Randić, Leo (Sušak, 15. I. 1917 – Zagreb, 18. VIII. 2002), prvi profesionalni astronom u Hrvatskoj.

Studirao je na Sveučilištu u Zagrebu, a diplomirao 1939. na Filozofskom fakultetu u Beogradu. Radeći na Sveučilišnoj zvjezdarnici, doktorirao je na Sveučilištu u Beču 1944. disertacijom Ein Beitrag zur Problematik der Koordinatensysteme. Predavao je u gimnazijama u Peći i Sušaku (1939–41). U Astronomskome zavodu Tehničkoga fakulteta u Zagrebu zaposlio se 1941. a od 1962. bio je redoviti profesor. Predavao je kolegije Poziciona astronomija I i Poziciona astronomija II. Bio je predstojnik Astronomskoga zavoda (1951–69) i poslije fakultetskog Opservatorija Hvar (1973–75), koji je pomogao osnovati. Nakon podjele Tehničkog fakulteta (1956), bio je dekan Arhitektonsko-građevinsko-geodetskoga fakulteta od 1962., te je proveo razdvajanje tog fakulteta i osnivanje Arhitektonskoga, Građevinskoga i Geodetskoga fakulteta. Do 1964. bio je dekan, te do 1966. prodekan Geodetskoga fakulteta. Umirovljen je 1987. Na zagrebačkom Prirodoslovno-matematičkom fakultetu predavao je kolegije Opća astronomija i Sferna astronomija te na Rudarskom odjelu Tehničkog fakulteta kolegij Astronomija za rudare.

Znanstveno i stručno bavio se geodetskom astronomijom, konstruirao i usavršavao opažačke sprave, predložio novu metodu za određivanje položaja točke na Zemlji iz položaja zenita, s idejnim projektom instrumenta za brzo određivanje položaja uz minimalno računanje i automatizirano opažanje. Surađujući s astronomom G. P. Kuiperom (1905–1973), izradio je atlas infracrvenoga Sunčeva spektra. Bio je član Savjetodavne komisije za definiciju sekunde Međunarodnoga komiteta za utege i mjere u Sevresu. Kao istraživački suradnik boravio je u opservatoriju Yerkes u Chicagu 1959–60; sudjelovao je na Summer Institute for Dinamical Astronomy Sveučilišta Yale 1961; boravio je na istraživačkom radu u Lunar and Planetary Laboratory na Sveučilištu u Arizoni u Tusconu 1969–71. Objavio je dvadesetak znanstvenih radova te održao više od 300 javnih predavanja u zemlji i inozemstvu, među ostalima predavanja na velikim astronomskim opservatorijima u SAD-u: Observatory Flagstaff, Lick Observatory i University of Boulder. Potaknuo je postavljanje planetarija u Tehničkome muzeju (→ Tehnički muzej Nikola Tesla; sv. 4) u Zagrebu (1965) te započeo suradnju s Astronomskim zavodom Čehoslovačke akademije znanosti na osnivanju astrofizičkog opservatorija na Jadranu, što je rezultiralo osnutkom već spomenutog opservatorija na Hvaru (1971). Bio je Ravnatelj nacionalnog komiteta FNRJ za astronomiju pri Akademijskom savjetu FNRJ (1954–67), predsjednik Društva matematičara i fizičara Hrvatske (1961–63), dugogodišnji predsjednik Hrvatskoga prirodoslovnog društva, član Upravnog odbora Matice hrvatske i njezin potpredsjedavatelj (1968–70), član Kraljevskoga astronomskoga društva u Londonu od 1950., član suradnik JAZU-a (danas HAZU) od 1950. te jedan od osnivača Hrvatskoga astronomskog društva (1992). Dobitnik je Nagrade tehničke kulture za životno djelo 1987.













Randić, Saša (Rijeka, 9. XI. 1964), arhitekt, predstavnik suvremenog arhitektonskog izraza, autor niza projekata uglavnom na riječkome području.

Diplomirao je 1990. na Arhitektonskome fakultetu u Zagrebu, a magistrirao 1992. na Berlage Institute u Amsterdamu. Zajedno s → Idisom Turatom od 1992. vodio je arhitektonski biro Randić-Turato u Rijeci, a 2009. osnovao je vlastiti ured Randić i suradnici u Rijeci i Zagrebu. Od 2010. u zvanju izvanrednoga profesora predaje na Katedri za arhitektonsko projektiranje Fakulteta građevinarstva, arhitekture i geodezije Sveučilišta u Splitu. Ostvario je niz projekata, od javnih građevina do infrastrukturnih objekata, te niz prostornih planova, posebice u Rijeci. Među ostalim ističu se: plan istočne zone grada Setea u Francuskoj (1991–95), te s Turatom Rektorat Sveučilišta u Rijeci (1996), stambeno-poslovne zgrade u Supilovoj ulici 6–8 (1997), pješački most Vrata Jadrana (1999), višestambene zgrade u Marčeljevoj Dragi (2001), dogradnja Tehničkoga fakulteta (2002), poslovna zgrada na Korzu 11 (2005), Centar Zagrad (2007), Pastoralni centar Ivana Pavla II. u sklopu Svetišta Majke Božje Trsatske (2003–08) – sve u Rijeci, Osnovna škola Fran Krsto Frankopan (2005) i Dječji vrtić Katarina Frankopan (2009) u Krku, Muzej Lapidarium u Novigradu (2003–08), Muzej Apoksiomena u Malom Lošinju (2009–15) i Osnovna škola Veli Vrh u Puli (2009–10). Iz kasnije faze djelovanja značajni su izvedeni projekti: vila u Krležinom Gvozdu 8 u Zagrebu (2009–11), autobusni kolodvor u Delnicama (2011–12), zgrada Hrvatskog operatora prijenosnog sustava u Matuljima (2019), preuređenje dijela kompleksa Benčić u tzv. Dječju kuću (2020) i T-zgrade u Gradsku knjižnicu Rijeka (2023).



















Bio je predsjednik Društva arhitekata Rijeka 1994–99. Sudjelovao je u osnivanju Hrvatske komore arhitekata i inženjera u graditeljstvu, gdje je 1999–2003. bio zamjenik predsjednika Razreda arhitekata (→ Hrvatska komora arhitekata). U istom razdoblju obnašao je i funkciju dopredsjednika → Udruženja hrvatskih arhitekata, na čelu savjeta nakladničke djelatnosti. Predsjednik Udruženja hrvatskih arhitekata bio je 2003–07. Pokrenuo je 2009. portal za arhitekturu, oblikovanje i vizualne umjetnosti pogledaj.to. Na Venecijanskom bijenalu predstavljao je Hrvatsku 2006. i 2010. Dobitnik je mnogobrojnih nagrada, među ostalima na XIX. salonu mladih u grupi autora 5xA (1987), natječaju Royal Institute of British Architects (RIBA) Oasis u Engleskoj (1989), Europan 2 u Francuskoj (1991), kao i godišnjih nagrada »Vladimir Nazor« (2005), »Viktor Kovačić« (2003., 2008., 2009), »Piranesi« (2005). Njegovi su projekti bili nominirani za nagrade Swiss Architecture Award i »Mies Van der Rohe« Europske unije za suvremenu arhitekturu (Osnovna škola Fran Krsto Frankopan i Dječji vrtić Katarina Frankopan u Krku).

Rošin, Jerko (Split, 5. X. 1942), arhitekt, osobito se istaknuo projektiranjem turističke arhitekture.

Diplomirao je 1967. na Arhitektonskome fakultetu u Zagrebu. U Splitu je najprije radio u turističkom poduzeću Union-turist Dalmacija (1968–72), potom u splitskom OOUR-u AR-projekt zagrebačkog → Inženjerskoga projektnog zavoda (1972–89), te u Koteks inženjeringu (1989–91). Od 1991. do umirovljenja 2012. vodio je vlastiti arhitektonski ured Studio R. Od 2006. predavao je u zvanju docenta na splitskom Građevinsko-arhitektonskome fakultetu (→ Fakultet građevinarstva, arhitekture i geodezije). Bio je gostujući profesor na sveučilištu Federico II. u Napulju, Akademiji likovnih umjetnosti u Širokom Brijegu i Fakultetu građevinarstva, arhitekture i geodezije u Mostaru. Bio je zastupnik u Saboru Republike Hrvatske (2007–11). Od 2008. obnaša dužnosti u okviru programa UN-a za gradove i naselja UN Habitat.



















Njegov opus obuhvaća turističku, sakralnu, stambenu i drugu arhitekturu koju temelji na vrijednostima domaće tradicije uz suvremeni izričaj. Među turističkom arhitekturom ističu se hoteli Kaktus u Supetru na Braču (1977), Pelegrin u Brelima (1978; danas zapušten), Atrium u Splitu (2007., 2010., s K. Dešković i G. Pavlovićem), rekonstrukcija i dogradnja hotela Maestral u Brelima (1975., 1979), Palace u Hvaru (2006) te Marjan u Splitu (2007–12; radovi prekinuti). Značajni su sakralni objekti crkve sv. Ivana Krstitelja na Trsteniku u Splitu (s R. Plejićem, 1991–92., 1998), sv. Antuna Padovanskog u Lasinji (1997–2000), Kraljice mira u Makarskoj (1999–2005., 2016), Gospe Velikog hrvatskog krsnog zavjeta u Kninu (2011–15) i dr. Od mnogih izvedbi stambene arhitekture ističu se Bobanovi dvori (1994), kompleks POS-a na Brodarici (2007) i Nova Color (2010) u Splitu te obiteljske kuće Božiković u Svetom Martinu (1987), Jakšić u Donjem Humcu na Braču (1994) i Vuksan u Zadru (1994). Među unutarnjim uređenjima i adaptacijama ističe se Teatrin na Prokurativama u Splitu (1977–81., danas Gradsko kazalište mladih). Izveo je i više industrijskih pogona u Splitu, Omišu, Šestanovcu, Drnišu i dr. Objavio je četiri zbirke kolumni o arhitekturi Što mi bi koje je pisao za Slobodnu Dalmaciju 2001–06., te knjige Krov nad glavom. Mozaik kvadrata i naravi (2015), Krov nad oltarom (2017) i The Architects Unplugged (2023). Bio je predsjednik Urbanističkoga društva Općine Split (1978–81) i Savjeta za prostorno planiranje pri Vladi RH (2004–08). Od 2023. predsjednik je Akademije arhitektonske umjetnosti i znanosti Hrvatske. Dobitnik je Nagrade »Vladimir Nazor« (1977); bio je počasni konzul Kraljevine Španjolske u Splitu (1996–2008). Djeluje i kao skladatelj zabavne i dječje glazbe, bavi se poezijom, crtanjem i grafičkim dizajnom.



















Salopek, Davor (Bjelovar, 16. III. 1940), arhitekt i publicist, bavi se istraživanjem tradicijskoga graditeljstva Pokuplja, Posavine i Like.

Diplomirao je 1964. na → Arhitektonskome fakultetu u Zagrebu. Godine 1965–69. radio je u Građevnom poduzeću u Petrinji kao rukovoditelj gradilišta i tehnički rukovoditelj, potom se zaposlio u Arhitektonskom projektnom birou (APB) Petrinja, gdje je od 1984. bio direktor. Godine 1992. osnovao je poduzeće Arhigrad u Petrinji, a 2009. poduzeće Arhitekti Salopek. Kako je posebno područje njegova interesa pučko graditeljstvo Pokuplja, Posavine i Like, na Arhitektonskome fakultetu u Zagrebu kao honorarni je predavač bio nositelj kolegija Tradicionalna arhitektura akademske godine 1999/2000. i 2005/06.







Projektira stambene, poslovne i trgovačke zgrade te obiteljske kuće. Među realizacijama ističu se obiteljska kuća Šoštarić (1973), robna kuća Petrinjka i tržnica (1979), stambena zgrada u Ulici braće Hanžek (1985), adaptacija vatrogasnoga doma u Galeriju Krsto Hegedušić (1987), sve u Petrinji, te kuća za odmor Gorup u Tisnom (1980). Projektirao je i nadzirao rekonstrukcije sakralnih građevina razorenih u Domovinskome ratu: kapele sv. Barbare u Brestu Pokupskom (1996), sv. Benedikta (2004) i Presvetog Trojstva (2008–09) u Petrinji, sv. Jurja u Letovancima (2005) i crkve sv. Franje Ksaverskog u Viduševcu (2005–08). U Parku prirode Lonjsko polje izveo je rekonstrukcije više tradicijskih kuća za turističku namjenu (2004–09) te reinterpretaciju tradicijskoga čardaka (2009). Bio je glavni urednik časopisa → Čovjek i prostor (1977–80) i → Arhitektura (1977), te predsjednik Ogranka Matice hrvatske u Petrinji (1990–2015). Objavio je djela: Hrvatska korablja (s B. Čačićem, 1971), Arhitektura bez arhitekta (1974), Petrinjski žrtvoslov (s V. Krpanom i I. Rizmaulom, 1995), Korablje samobitnosti (2009), 13 arhitektonskih razgovora (2017). Autor je šest televizijskih filmova o tradicijskom graditeljstvu. Dobitnik je nagrade »Neven Šegvić« (2017).

Salaj, Matija (Vukovar, 15. XII. 1932 – Zagreb, 5. VI. 2014), arhitekt i urbanist, na urbanističkoj i projektantskoj osnovi bavio se temama vezanima uz turizam.

Diplomirao je 1958. na Arhitektonskom odsjeku Arhitektonsko-građevinsko-geodetskoga fakulteta (→ Arhitektonski fakultet) u Zagrebu. Radio je 1958–62. kao projektant u arhitektonskom birou Suradnik u Makarskoj, a 1962–91. u → Urbanističkom institutu Hrvatske. Potom je 1991–2006. bio ravnatelj Zavoda za prostorno planiranje pri Ministarstvu zaštite okoliša, prostornoga uređenja i graditeljstva. Predavao je na poslijediplomskim studijima na Arhitektonskome fakultetu i na Ekonomskome fakultetu u Zagrebu.

U okviru Urbanističkog instituta Hrvatske vodio je izradbu mnogih regionalnih, prostornih, generalnih i provedbenih urbanističkih planova, vezanih pretežno uz razvoj turizma. Među ostalima ističu se Regionalni prostorni plan Istre (1969), Urbanistički plan priobalnoga područja općine Makarska (1974) i dr. Jedan je od autora kompleksnoga programa izgradnje mreže hotela u Slavoniji (Hotelski sistem Slavonija, 1975). U projektiranju je uspio ostvariti individualni izraz povezujući suvremena oblikovna rješenja i regionalne arhitektonske značajke. Sudjelovao je u izradbi mnogobrojnih projekata hotela na obali i na kontinentu: Maestral u Brelima (1965., s J. De Lucom, A. Rožićem i B. Bernardijem), Mediteran (1971) i Galijot (1980) u Poreču, Termal u Daruvaru (1979), Lipik u Lipiku (1979), Dunav u Vukovaru (1979) i dr. Također je autor franjevačke gimnazije i samostana u Samoboru (s E. Seršićem, 1968) i crkve sv. Križa u Sigetu u Zagrebu (s E. Seršićem, 1969–82) te Spomenika revoluciji u Makarskoj (1974). Suautor je adaptacije i uređenja interijera Muzeja Mimara u Zagrebu (1985–87., s M. Kranjcom, I. Pitešom i B. Šerbetićem). Posebice se angažirao na revitalizaciji rodnoga grada u obnovi nakon Domovinskoga rata. Autor je mnogobrojnih objavljenih radova iz područja prostornoga planiranja, planiranja turističkog područja, planiranja u procesima obnove, turističke i hotelske izgradnje. Dobitnik je nagrade Zagrebačkoga salona (1976).







rurizam, djelatnost koja se bavi prostornim uređenjem, prostornim planiranjem i regulacijom ruralnoga prostora. Interdisciplinarna je, ali ne isključuje specijalnost i specifičnost u smislu zasebne struke i znanosti. Najčešće se veže uz tehničko znanstveno područje i polja → urbanizam, → arhitekturu i → graditeljsko nasljeđe. Uz rurizam vezuju se i druge discipline koje se bave poviješću, izazovima ili planiranjem ruralnih prostora: geografija (ruralna geografija), agronomija, sociologija (ruralna sociologija), ekonomija (ruralna ekonomija), ekologija (ruralna ekologija), ruralna etnologija, psihologija (ruralna psihologija), turizam (ruralni turizam), kultura (ruralna kultura), ruralna ekologija, geodezija (komasacija, katastar), glazba i dr.

Rurizam obrađuje dvije osnovne skupine prostora: samo naselje (intravilan) i poljoprivredne površine izvan naselja (ekstravilan). Unutar naselja rurizam se odnosi na uređenje naslijeđenoga stanja, plan i izgradnju proširenja naselja (kako bi se sačuvala ili promijenila prostorna struktura) te plan i izgradnju potpuno novoga naselja. Izvan naselja provode se komasacija i melioracija zemljišta (geodetska i fizička) te poljoprivredna proizvodnja (intenzivna, ekološka, biodinamička, kemijska i dr.). Rurizam u naseljima podrazumijeva koordinirane radove kojima se poboljšava kvaliteta života pojedinca (kuća i okućnica) i zajednice, a obuhvaća tehničke radove (tehnička infrastruktura – prometnice, vodovodna, kanalizacijska, plinska, niskonaponska i visokonaponska mreža, zbrinjavanje otpadnih voda, zbrinjavanje otpada, elektroopskrba i dr.) i društvene radove (društvena infrastruktura – zgrade za odgoj i obrazovanje, zdravstvo, trgovinu, kulturu, ugostiteljstvo i turizam, industriju i dr.). Analiza geneze ruralnih prostora prepoznaje dvije osnovne skupine čimbenika prostornog razvoja: prirodne, odnosno fizičko-geografske (geološki sastav, vegetacija, tlo, klima, konfiguracija terena, vode i dr.), te antropogene (povijesno-politički uvjeti, socijalni sustavi, migracije, struktura obitelji, sanitarno-tehnički uvjeti i dr.).







Tipologija ruralnih naselja

Tipologija ruralnih naselja dijeli se prema prostornoj strukturi (zbijena naselja, linijska te raštrkana sa zaseocima), genezi nastanka (spontano nastala naselja, naselja nastala pod nekom intervencijom ili pod izravnom intervencijom vlasti – ekonomski, sigurnosni ili socijalni razlozi), funkciji (izrazito primarna proizvodnja, miješane funkcije ili mijenjanje funkcija pod različitim stupnjem utjecaja grada). Nekada su u ruralnim prostorima prevladavale dvije funkcije (poljoprivredna i stambena), dok danas takva naselja često imaju više funkcija.

Zbijena i linijska ruralna naselja imaju veću ili manju zbijenost. Zbijena ruralna naselja (zgusnuta, u gomili) dijele se na ona s jezgrom geometrijskog (pravilnog ili nepravilnog pravokutnika ili kvadrata) ili zaobljenog (eliptičnog ili kružnog) oblika. Linijska naselja (naselja u nizu) imaju dva oblika: pravilan (često zvano ušoreno naselje) i nepravilan (naselje nastalo spontano). Nepravilno linijsko naselje javlja se uz cestu, šumu, brežuljak i rijeku. Linijska naselja dijele se na ona s različitim kombinacijama pravilnog ili nepravilnog pravokutnog ili kvadratičnog trga (mogu imati i okrugao) u odnosu na glavnu ulicu. Neka naselja imaju više trgova a jedan je dominantan. Linijska geometrijska naselja vežu se uz nizinska područja i intenzivnu poljoprivredu, voćarstvo i vinogradarstvo. Linijska naselja novijega datuma vežu se uz sekundarnu disperziju u odnosu na grad. U Hrvatskoj su se linijska naselja razvila razvojem prometa i prometnica. Raštrkana naselja (rastresita, disperzna, razbijena) sa zaseocima aglomerirana su nepravilno, bez oštre granice naseljenosti. Takva se naselja vežu uz brdovita, gorska i planinska područja. Zaselci su skupine od četiri, pet do najviše desetak kuća. Zaselak je uvijek zbijenoga tipa i nepravilna tlocrta, tako da je dio naselja u obliku zaselaka zapravo raštrkano selo ako se gleda statistička cjelina koja tvori naselje. Zaselci se još nazivaju susjedstva i vicinati, u balkanskim zemljama mahale i komšiluci. U Hrvatskoj su često okupljeni oko veće aglomeracije s crkvom te zajedno tvore naselje. Ruralna naselja po broju stanovnika dijele se na: mala (do 500 stanovnika), srednja (500–2000), veća (2000–3000), velika (3000–5000), jako velika (više od 5000).







Ruralna naselja mogu se razlikovati i po prostornoj strukturi u odnosu na stambene i eksploatacijske jedinice (mjesta proizvodnje), tj. kuće i obradive površine (njive, polja, voćnjaci, vinogradi) ili prostore intenzivnog uzgoja životinja (tovilišta, farme). Tako se naselja dijele na ona u kojima su jedinice stanovanja u prostornom dodiru s eksploatacijskom jedinicom i ona u kojima su te dvije temeljne jedinice ruralne uporabe međusobno prostorno razdvojene. Navedeno je moguće i kod raštrkanih naselja. Tipovi i oblici naselja mijenjanju se tijekom vremena. Prvobitno zbijena naselja mogu postati rastresita ili obrnuto. Sekundarnu disperziju supstitucijom pokazuju primjerice naselja u planinama koja se sele u dolinu gdje su manje zbijena. Duž dolina i putova primarno zbijena sela počinju razvijati predgrađa, izduživati se, te na taj način katkad i međusobno spajati, kao što je primjer na južnoj granici prigorja Moslavačke gore, gdje je došlo do sekundarne disperzije interpolacijom.

Industrija u ruralnim područjima

Razvojem industrijskoga načina poljoprivredne proizvodnje stvorena su naselja – pustare, koja tvore protourbane tipove uz jasno zoniranje površina. U Hrvatskoj su takva naselja karakteristična za Slavoniju i Baranju (Sokolovac, Sudaraš, Širine, Vereš Majur, Zlatna Greda, Mirkovac, Malo Kneževo, Jasenovac i dr.). Također su poznata i cerealna sela (velike žitne kulture). U industrijsko doba na selu u prvome redu prevladavaju prehrambena i drvnoprerađivačka industrija. Neke industrijske grane u ruralnim naseljima traže smještaj radi blizine mineralnih ili poljoprivrednih sirovina. Gušća i svuda izgrađena prometna mreža učinila je različite prometne lokacije privlačnima za industriju i ondje gdje nema gradskih naselja. Nekim industrijama i tehnologijama postalo je zanimljivo podizanje postrojenja u ruralnom prostoru, kako zbog cijene rada i smještaja tako i pod utjecajem državnih ili lokalnih vlasti u njihovoj namjeri da razvijaju pojedina područja (Kerestinec, Novska).

Povijest reguliranja i uređenja ruralnih prostora i naselja u Hrvatskoj

Povijest reguliranja i uređenja ruralnih prostora i naselja u Hrvatskoj može se pratiti od prapovijesnoga (ostatci prapovijesnih naselja na području Vukovara, Vinkovaca, Požege, Šibenika i dr.), preko antičkoga razdoblja (sačuvana antička grčka podjela zemljišta kao sustav putova i terasiranih parcela u Starogradskom polju na Hvaru), srednjega (otoci Cres i Krk, Pelješac) i novoga vijeka do suvremenoga doba. U srednjem vijeku vlastelinska zemlja bila je podijeljena na alodijalni posjed (koji je vlastelin zadržavao za sebe) i na kmetska selišta (sessiones), koja je vlastelin davao na obradbu seljacima.













Planiranjem i izgradnjom prometnica u XVIII. i XIX. st. na teritoriju Vojne krajine nova su se naselja osnivala planski (zbog sigurnosti i kontrole bilo je zabranjeno podizanje kuća na osami). Tako je na području Ogulinske graničarske pukovnije 1793. bio utvrđen zemljišni posjed za šest sela i projektiran određen broj kuća (Leskovac, Grabovac, Drežnik, Sadilovac, Vaganac i Rešetar), na području Otočke graničarske pukovnije bili su podignuti Petrovo Selo, Željava i Priboj, a na području Ličke graničarske pukovnije Srb i Suhaja. Pri izgradnji cestovnih prometnica u Gorskom kotaru planiran je i izgrađen Mrkopalj (regulacijski plan iz 1753). Uz cestu koja je spajala sjevernu i južnu Hrvatsku preko krševitog Velebita u prvoj polovici XIX. st. izgrađen je Podprag. Plavljenje rijeke Drave bio je razlog zbog kojega su se u tom području planirala linijska ruralna naselja Ždala (oko 1770), Gola (1822), Gotalovo (1828) i Ferdinandovac (1844). Zbog eksploatacije slavonskih šuma osnovana su sela Josipovac (1881), Jurjevac (1881) i Krndija (1882). Pokretanje drvnoprerađivačke industrije 1884. potaknulo je osnivanje naselja Belišće.

Između dva svjetska rata došlo je do kolonizacije naselja u Slavoniji. U tom razdoblju na regulaciji i poboljšanju uvjeta života u ruralnim naseljima aktivno su djelovali zaposlenici Tehničkoga odjela Škole narodnog zdravlja iz Zagreba. Među ostalim radili su na regulaciji Mraclina, Ludbreških Sesveta, Mandra na Pagu, Donjega Kraljevca (nakon požara 1934) i Brezovca Žumberačkog (nakon požara 1937). Hrvatska seljačka stranka 1938–41. organizirala je obnovu ruralnoga naselja Kolarec nakon požara 1938. koji ga je potpuno uništio. Obnova je bila povjerena graditelju Srećku Florschützu koji ju je temeljio na tradicionalnima kao i na suvremenim načelima graditeljstva toga doba, a predstavlja jedinstven primjer totalnog dizajna planiranoga ruralnog naselja na području Hrvatske. Arhitekt Marko Vidaković obranio je 1939. na Tehničkome fakultetu u Beogradu doktorsku disertaciju Analiza strukture i predlog za regulaciju Podravskog Đurđevca, na primjerima hrvatskih sela s naglaskom na Đurđevac.















Nakon II. svj. rata mnogi su arhitekti radili na obnovi i novoj prostornoj regulaciji ruralnih naselja. Među njima ističu se → Josip Seissel, → Stjepan Planić, Riko Marasović, Miro Marasović, Ivo Kurtović, Dragan Petrik, → Aleksandar Freudenreich, Ljudevit Pelzer, Vladimir Šilhard, → Neven Šegvić i dr.

Ruralna naselja treba poznavati kako bi ih se očuvalo u oblicima koje imaju i koji im odražavaju postanak i nekadašnje funkcije. Ona danas sve više gube poljodjelsko stanovništvo, a često postaju napuštena ili rezidencijalnim naseljima drukčije svrhe, kao što je turizam i sekundarno stanovanje gradskoga stanovništva ili stanovništva koje se povlačilo iz gradskih uvjeta.

Visokoškolska nastava rurizma

Na → Tehničkome fakultetu u Zagrebu (sv. 4) 1945–51. održavala su se predavanja iz kolegija Rurizam I i Rurizam II te Vježbe za izgradnju sela I i II i Vježbe iz rurizma I i II, s ciljem izgradnje humanijega i zdravijega stanovanja kao i obnove djelomično ili u cijelosti porušenih ruralnih naselja. Kolegij Gospodarsko zgradarstvo obuhvaćao je projektiranje industrijskih i poljoprivrednih zgrada.

Kao redoviti kolegij Rurizam se izvodi od akademske godine 2019/20. na → Građevinskom i arhitektonskom fakultetu Osijek.

Roth-Čerina, Mia (Zagreb, 4. X. 1974), arhitektica, angažirana je u aktivnostima usmjerenima razvoju kulture prostora, a istaknula se posebice projektiranjem zgrada društvenoga standarda.

Diplomirala je 2000. na → Arhitektonskome fakultetu u Zagrebu, gdje je 2015. doktorirala disertacijom Određivanje arhitektonskih parametara u projektiranju zgrada za predškolski odgoj (mentorica → H. Auf-Franić). Na istome fakultetu zaposlena je od 2011., od 2022. u zvanju redovite profesorice, te predaje kolegije Zgrade društvenog standarda, Osnove arhitektonskog projektiranja, Studio 3 (škole), Radionica arhitektonskog projektiranja 2 i dr. Od 2016. prodekanica je za međunarodnu suradnju i umjetnost. Kao gostujuća profesorica sudjelovala je u radu fakulteta u Ljubljani, Splitu, Osijeku, Mostaru, Sarajevu, Milanu, Santiagu, Londonu, Delftu, i dr.

Osim znanstvenim i nastavnim radom bavi se projektiranjem, posebice zgrada društvenoga standarda, najčešće u suradnji s Tončijem Čerinom. Među ostvarenjima ističu se: kuća za odmor na Palitu na Rabu (s T. Čerinom, 2018), osnovna škola sa sportskom dvoranom u Popovači (s T. Čerinom, 2018), Centar za robotiku na Fakultetu strojarstva i brodogradnje u Zagrebu (s T. Čerinom, T. S. Franićem, V. Risterom, M. Markešić, I. Krstinić i A. Martinčić, 2021), centar za posjetitelje Lonjskoga polja u Osekovu (s T. Čerinom, 2021), vidikovci Lonjskoga polja u Čigoču, Repušnici i Osekovu (s T. Čerinom, 2021). Sudjelovala je u realizaciji Hrvatskoga paviljona na 18. venecijanskom bijenalu arhitekture (s T. Čerinom, L. Fatovićem, V. Kasapom, O. Ursić, N. Mihaljevićem i I. Mitrovićem, 2023). Znanstvene i stručne članke objavljuje u serijskim publikacijama Prostor, Život umjetnosti i dr. Urednica je mnogih knjiga, među ostalim Šest pogleda (s P. Mišković, 2016), The Hidden School Papers (s R. Cavallom, 2020) i Designing in Coexistence (s I. Mitrovićem i T. Čerinom, 2023). Od 2023. predsjednica je → Udruženja hrvatskih arhitekata. Dobitnica je više domaćih i međunarodnih nagrada, među ostalima »Viktor Kovačić« (2018), »Bernardo Bernardi« (2021) i BIG SEE Grand Prix – Landscape and Public Space (2022). Godine 2018. bila je nominirana za Nagradu »Mies van der Rohe«.







Rogina, Krešimir (Rijeka, 16. III. 1959), arhitekt, predstavnik suvremenog arhitektonskog izraza.

Diplomirao je 1983. na Arhitektonskome fakultetu u Zagrebu. Od 1979. projektirao je zajedno s → Vinkom Penezićem, od 1991. u birou Penezić i Rogina, arhitekti. Predavao je na Akademiji primijenjenih umjetnosti u Rijeci te bio gostujući profesor na L’École spéciale d’Architecture u Parizu.







Penezićev i Roginin rad odlikuje se nekonvencionalnim rješenjima uz naglašeno uvažavanje povijesnoga i prostornoga koncepta građevine. Realizirali su više projekata različitih namjena, među ostalima: plivalište i atletski stadion Mladost u Jarunskoj ulici 5 (1987. i 1999), crkvu sv. Mateja u Ulici sv. Mateja 87 (1989–95), pastoralno središte s crkvom sv. Terezije od Djeteta Isusa na Miramarskoj cesti 92 i 100 (1994–99), poslovnu zgradu Velebit na Kennedyjevu trgu 6B (1995), sve u Zagrebu, crkvu sv. Mihajla u Šercerovoj 1 u Dubrovniku (1999), stambeno-poslovnu zgradu za stradalnike Domovinskoga rata u Strossmayerovoj 16 u Vukovaru (2002), dječji vrtić Jarun u Bartolićima 39A u Zagrebu (2006), Kuću japansko-hrvatskog prijateljstva u Tokamachiju u Japanu (2012), Dom za umirovljene svećenike Đakovačko-osječke nadbiskupije u Botićevoj 4 u Đakovu (2022). Osim projektantskim i pedagoškim radom kontinuirano se bavi arhitektonskom teorijom i kritikom. Piše članke i osvrte o arhitekturi u časopisima Arhitektura, Čovjek i prostor, Kontura, Oris i mnogima drugima, a objavio je i više knjiga: Jutarnji ogledi o arhitekturi (2004), Abecedarij arhitekture (2007), Arhitektonski fokus Krešimira Rogine (2011), BAWA VK 150/100 (2024). Osnivač je i urednik Biblioteke Psefizma specijalizirane za teoriju arhitekture (od 1995). Od 2018. član je suradnik HAZU-a. Zajedno s Penezićem sudjelovao je na Venecijanskom bijenalu (2000., 2004., 2008) i Bijenalu dizajna u Saint-Étienneu (2002), te osvojio mnogobrojne nagrade, među ostalima Zagrebačkoga salona (1988), »Viktor Kovačić« (1996), »Bernardo Bernardi« (1996), »Vladimir Nazor« (2001) te nagradu HAZU-a za područje likovnih umjetnosti (2013).













Silađin, Branko (Slovenske Konjice, 29. VIII. 1936), arhitekt, zapažen projektima obiteljskih kuća i rekonstrukcija gradskih prostora.

Diplomirao je 1962. na Arhitektonskome fakultetu u Zagrebu. Profesionalnu karijeru započeo je u Njemačkoj. Od 1969. djeluje u Zagrebu, od 1970. kao samostalni umjetnik, a od 1992. u projektnom birou Odak–Silađin. Zapažen je po projektima obnove i rekonstrukcije gradskih prostora u kojima uspijeva ostvariti sintezu povijesnih slojeva i novoga urbanog oblikovanja (Jelačićev trg, 1981–87., s → Mihajlom Kranjcom i → Berislavom Šerbetićem; Lapidarij Arheološkoga muzeja u Zagrebu, 1985), javnih zgrada (rekonstrukcija bloka Teslina–Gajeva u Zagrebu za Omladinski kulturni centar i Zagrebačko kazalište mladih, 1975–87; rekonstrukcija i dogradnja osnovne škole Grad u Dubrovniku, 1987; zgrada policijske uprave u Krapini, 1995) te višestambenih zgrada (Petrinjska 31 u Zagrebu, 1995). Među novijim su intervencijama u zagrebačkim prostorima i Europski trg (2013) te pješački most iznad Miramarske ceste (2015). U njegovu opusu posebno mjesto zauzimaju projekti obiteljskih kuća koje se ističu čistoćom forme i tlocrta te primjenom lokalnih građevnih elemenata (kuće Vrvilo u Lignju kraj Lovrana, 1976; Brkić u Zagrebu i Lazić u Ičićima, 1978; Lazić – Raše na Prekrižju u Zagrebu, 1982; Zrno u Ičićima, 1984; Gospodnetić u Richmondu, SAD, 1988; Biškupić u Sutivanu na Braču, 1993). Autor je više projekata paviljona za svjetske izložbe, među kojima i Hrvatskoga paviljona u Lisabonu (1998), Hannoveru (2000) i Šangaju (2010). Izradio je više spomen-obilježja (spomenik poginulim policajcima u Zagrebu, 1993; Znamen 900 godina grada Zagreba, 1995; Park domovinske zahvalnosti i spomenik palim borcima i braniteljima Samobora i Svete Nedelje, 2001), bavi se uređenjem interijera (Mala kavana u Zagrebu, 1988), industrijskim dizajnom (dizelska i električna lokomotiva za tvornicu Đuro Đaković, 1963).







U mnogim se studijama bavi problemima uređenja zagrebačkoga Donjega grada (studija pješačke zone Praška–Gajeva–Bogovićeva–Preradovićev trg, 1970; rekonstrukcija »Zelene potkove«, 1980., s M. Kranjcom i B. Šerbetićem; studija prostora sinagoge u Praškoj, 1989). Samostalno je izlagao u Veneciji (1981), Zagrebu i Ljubljani (1991). Bio je urednik časopisa Čovjek i prostor (1984–87) i Arhitektura (1989–91) te predsjednik Društva arhitekata Zagreba (1988–94). Dobitnik je nagrada »Vladimir Nazor« (godišnja 1998., za životno djelo 2018), »Viktor Kovačić« (1984., 2001), »Bernardo Bernardi« (1989., 1999), Borbe (1987), više nagrada Zagrebačkoga salona i dr.

satelitska geodezija, geodetska disciplina koja omogućuje rješavanje geodetskih zadataka koristeći se preciznim mjerenjima između Zemlje i njezinih umjetnih satelita. Mjerenja se provode sa Zemlje prema satelitima, sa satelita prema Zemlji, kao i među samim satelitima. Snimanje Zemljine površine s pomoću satelita ubraja se u područje → daljinskih istraživanja. Satelitska geodezija bavi se određivanjem preciznih globalnih, regionalnih ili lokalnih trodimenzionalnih mreža, određivanjem Zemljina gravitacijskog polja te mjerenjima i modeliranjem geodinamičkih pojava (npr. gibanje Zemljinih polova i tektonskih ploča, deformacija Zemljine kore). Prema metodama istraživanja razlikuju se geometrijske i dinamičke metode satelitske geodezije. Ako se sateliti pri opažanjima rabe kao pokretni objekti koji odašilju signale te su simultano vidljivi na dvije ili više međusobno udaljenih točaka na Zemlji, tada je riječ o geometrijskim metodama satelitske geodezije. Kada su predmet promatranja gibanja satelita po orbitama u Zemljinu polju ubrzanja sile teže kao i poremećajni učinci koji djeluju na to gibanje, tada je riječ o dinamičkim metodama satelitske geodezije. Djelatnost satelitske geodezije omogućena je razvojem satelitskih navigacijskih sustava poput najraširenijeg američkog sustava GPS (engl. Global Positioning System), ruskog GLONASS (ruski Globalnaya Navigatsionaya Sputnikovaya Sistema), kineskog BeiDou, europskog Galileo i dr. Zajedno se nazivaju globalnim navigacijskim satelitskim sustavima (engl. Global Navigation Satellite System; GNSS).

Razvoj satelitske geodezije

Nagli razvoj raketne tehnike nakon II. svj. rata doveo je do lansiranja prvog umjetnog satelita SSSR-a Sputnik 1 1957., nakon čega se satelitska geodezija počela razvijati u zasebnu granu geodezije. Slijedili su Sputnik 2 (1957), a zatim Explorer 1 i Vanguard 1 (1958) koje je lansirao SAD. Primijećeno je da se signal odaslan sa satelita na Zemlju, zbog djelovanja Dopplerova efekta, prima s pomaknutom frekvencijom. To se otkriće počelo rabiti za određivanje položaja satelita, a napuštene su dotadašnje optičke metode s primjenom fotografskih kamera. Jednom kada je bio poznat položaj satelita, postalo je moguće obrnutim postupkom od određivanja položaja satelita, s pomoću Dopplerova efekta, odrediti položaj brodova na moru. Na osnovi odaslanih poruka o položajima satelita i frekvencijski pomaknutih signala primljenih sa satelita postalo je moguće određivanje položaja brodova na svim svjetskim morima i oceanima. Tako je 1964. nastao prvi satelitski navigacijski sustav Navy Navigation Satellite System (NNSS), poznatiji kao Transit sustav koji se sastojao od pet satelita koji su se gibali polarnim orbitama na visini od približno 1100 km. Za civilnu uporabu odobren je 1967., a razdoblje ophoda satelita od 106 minuta rezultiralo je kratkim vremenskim prozorima njihove vidljivosti, posebice na onim dijelovima Zemlje udaljenijima od polova. Kako je tijekom vremena Transit sustav postao sve točniji, 1970-ih su se njime počeli koristiti i geodeti. No, tek je razvojem Globalnog pozicijskog sustava (GPS) 1973. stvoren satelitski sustav kojim je bilo moguće pozicioniranje u bilo kojem trenutku i uvjetima, bilo gdje na Zemlji. Prvi GPS satelit lansiran je 1978. a od 1983. omogućena je i njegova civilna uporaba, što je omogućilo nagli razvoj GPS prijamnika te metoda i algoritama pozicioniranja čineći ga pogodnim za geodetske potrebe. GPS se, kao i svaki satelitski navigacijski sustav, sastoji od svemirskoga (sateliti u tzv. medium Earth orbitama), kontrolnog (sustav za praćenje i nadzor na Zemlji) i korisničkoga segmenta (prijamnici). Potpunu je operativnu sposobnost postigao 1995. kada je izgrađen kontrolni segment, a u konstelaciji su se nalazila 24 satelita, raspoređena u šest orbitalnih ravnina, pri kutu nagiba u odnosu na ravninu ekvatora od 55° te na visini od 20 200 km iznad Zemlje. Tadašnji SSSR uspostavio je svoj satelitski navigacijski sustav pod nazivom GLONASS lansiranjem prvog satelita 1982., NR Kina uspostavila je sustav naziva BeiDou kojega je operativna sposobnost proglašena 2020., a Europska unija trenutačno uspostavlja sustav pod civilnim nadzorom naziva Galileo.

Razvoj satelitske geodezije u Hrvatskoj

Prva opažanja umjetnih Zemljinih satelita na području Hrvatske započela su 1970. na → Geodetskome fakultetu u Zagrebu pod vodstvom → Nikole Čubranića. Zbog opažanja satelita PAGEOS (engl. Passive Geodetic Earth Orbiting Satellite) 1971. osnovan je Opservatorij Hvar, no njegovu je međunarodnu suradnju vojska omogućila tek 1982. kada su opažanja provedena s pomoću Dopplerova uređaja Magnavox posuđenog iz Njemačke. Tada su u opservatoriju započela doplerska mjerenja iz opažanja satelita Transit. Mjerenjima su izračunane koordinate stajališta s preciznošću koja se do tada nije mogla postići na velikim udaljenostima klasičnim geodetskim mjerenjima kao ni optičkim opažanjima umjetnih Zemljinih satelita. To su bila prva najsuvremenija satelitska mjerenja u Hrvatskoj. Godine 1983. u Opservatoriju Hvar ponovljena su satelitska mjerenja u sklopu međunarodnoga projekta WEDOC-2 (engl. West East European Doppler Observation Campaign) u kojem su sudjelovale zemlje zapadnog i istočnog bloka.

Prva geodetska GPS mjerenja u Hrvatskoj provedena su na kalibracijskoj bazi Geodetskoga fakulteta u blizini Zagreba 1990. Iste je godine razvoj satelitske geodezije u Hrvatskoj znatno unaprijeđen nabavom triju geodetskih dvofrekvencijskih GPS prijamnika Ashtech LD-XII koji su s radom na Geodetskome fakultetu započeli 1991. Nabavom tih uređaja ostvaren je napredak u primjeni, popularizaciji i izučavanju satelitske geodezije, što je označilo smjer razvoja satelitske geodezije u Hrvatskoj. U sklopu projekta Osnovni geodetski radovi informacijskoga prostornog sustava RH (voditelji → Asim Bilajbegović i → Miljenko Solarić) provedene su prve GPS mjerne kampanje na teritoriju RH. Nastavljena su satelitska mjerenja na Opservatoriju Hvar, ali ovoga puta koristeći se GPS prijamnicima radi određivanja pomicanja Zemljine kore na području Tirenskog i Jadranskog mora. Prva GPS mjerna kampanja u RH bila je Zagorje’92 u sklopu koje su provedena mjerenja na točkama trigonometrijske mreže I. reda s obje strane rijeke Sutle (Hrvatska i Slovenija). Kampanjom su određena neslaganja blokova stare triangulacijske mreže, odn. nehomogenosti trigonometrijske mreže I. reda te su za potrebe Ministarstva obrane i Državnoga hidrografskog instituta izračunani transformacijski parametri između Hrvatskog državnog koordinatnog sustava (HDKS) i GPS referentnog koordinatnog sustava WGS84.

U suradnji Državne geodetske uprave, zagrebačkog Geodetskoga fakulteta i njemačkog Instituta za primijenjenu geodeziju 1994. provedene su dvije međunarodne GPS kampanje na teritoriju RH. Jedna od njih, EUREF’94, omogućila je uvrštavanje RH u jedinstveni europski koordinatni sustav EUREF (engl. Regional Reference Frame Sub-Commission for Europe). U sklopu tog projekta utvrđeno je 18 osnovnih GPS točaka za koje su odabrane trigonometrijske točke I. reda: deset točaka u Hrvatskoj, isprva pet te poslije još tri u Sloveniji, a u projekt su bile uključene i tri dodatne referentne IGS (engl. International GPS Service) stanice Wettzel u Njemačkoj, Graz u Austriji i Matera u Italiji. EUREF mreže na području Europe bile su poslije osnova za stvaranje gušćih nacionalnih geodetskih GPS mreža. Nakon kampanje EUREF’94 ostvaren je i Hrvatski geodinamički projekt CRODYN’94, u sklopu kojega se trebao utvrditi raspored geodinamičkih GPS točaka ovisno o položajima glavnih rasjeda. Njime su obuhvaćena mjerenja na svih pet mareografa u Hrvatskoj (Rovinj, Bakar, Zadar, Split i Dubrovnik). Godine 1995. u okviru projekta CROREF’95 mjerenja su obavljena na dodatnih 14 točaka u zapadnom dijelu Hrvatske. Godine 1996. ostvarena je velika državna GPS kampanja CROREF’96-CRODYN’96, koja je s približno 80 GPS točaka obuhvatila cijelo područje RH, osim do tada još okupiranih dijelova istočne Hrvatske. Na nju se vremenski neposredno nadovezala druga GPS kampanja u svrhu geodinamičkih istraživanja uz hrvatsku obalu Jadranskog mora. Projekt uspostave homogene državne GPS mreže 10 km × 10 km započeo je 1997., a dovršen je 2002. Vlada RH donijela je 2004. Odluku o utvrđivanju službenih geodetskih datuma i kartografskih projekcija RH. Ostvarenje novog terestričkoga referentnog sustava RH (HTRS96) čini 78 točaka određenih u ETRS89 referentnom okviru na temelju obradbe podataka mjerenja i izjednačenja GPS kampanja ostvarenoga 1994−96. Implementacija novoga geodetskog datuma i kartografskih projekcija u svakodnevnom radu zahtijevala je izvođenje geodetskih radova u novom datumu primjenom modernih metoda mjerenja, ali i definiranje jednoznačnih postupaka transformacije koordinata između novog i starog geodetskog datuma.

Prekretnicu u razvoju satelitske geodezije u Hrvatskoj omogućila je uspostava sustava CROPOS (engl. Croatian Positioning System), sustava i državne mreže referentnih GNSS stanica RH koja omogućava određivanje položaja u stvarnom vremenu s točnošću od 2 cm u horizontalnom te 4 cm u vertikalnom smislu na čitavom području države. Podatci opažanja prikupljeni na GNSS stanicama se kontinuirano šalju u kontrolni centar gdje se obavlja provjera podataka mjerenja, obradba i izjednačenje te računanje korekcijskih parametara koji su dostupni korisnicima na terenu putem mobilnog interneta. CROPOS omogućava određivanje koordinata točaka na cijelom području države s istom točnošću i s pomoću jedinstvenih metoda mjerenja, a njegovom je uspostavom ispunjen jedan od najvažnijih uvjeta za implementaciju novih geodetskih datuma i kartografskih projekcija RH. Tijekom 2019. CROPOS je moderniziran tako da su GNSS uređaji i pripadajuće antene na svim stanicama mreže uz dotadašnje GPS i GLONASS, otad podupirali i satelitske sustave Galileo i BeiDou. Sustav CROPOS stalno se nadograđuje pa je s početnih 30 (2008) narastao na 57 stanica (listopad 2024), odn. sastoji se od 39 referentnih GNSS stanica koje ravnomjerno prekrivaju područje Hrvatske te dodatnih 18 GNSS stanica iz mreža susjednih zemalja (Slovenija, Mađarska, BiH, Crna Gora).







Znanost i visoko školstvo

Satelitska geodezija se na Geodetskome fakultetu u Zagrebu izučava od 1970., odn. prvim opažanjima umjetnih Zemljinih satelita na području Hrvatske (N. Čubranić). Na istom je fakultetu 1975. obranjen prvi doktorski rad iz tog područja (M. Solarić). Satelitska i fizikalna geodezija su se na Geodetskome fakultetu od akademske godine 1994/95. izvodile kao jedno od tri usmjerenja na četvrtoj godini studija. Na istom su se fakultetu predavali i kolegiji Satelitska geodezija I, II i III koji su pokrivali znanja iz nebeske mehanike i orbita satelita, GPS-a, njegove primjene na određivanje koordinata, metoda određivanja faznih višeznačnosti (ambiguiteta), kinematičkih mjerenja, navigacije i integracije senzora, a izvodili su ih M. Solarić, → Tomislav Bašić i → Željko Bačić. Od 2005/06. na Geodetskome fakultetu provodi se nov način studiranja u sklopu kojega se izvodi i nastava iz satelitske geodezije, ponajprije u sklopu kolegija Satelitsko pozicioniranje na prijediplomskome studiju te putem kolegija Navigacija, Svemirska geodezija i Globalna geodezija na diplomskome studiju. Osim na Geodetskome fakultetu u Zagrebu, satelitska se geodezija izučava putem kolegija Satelitsko pozicioniranje na prijediplomskome studiju geodezije i geoinformatike na → Fakultetu građevinarstva, arhitekture i geodezije u Splitu. Na Odjelu za graditeljstvo → Sveučilišta Sjever (sv. 2), u sklopu prijediplomskoga studija geodezije i geomatike, satelitska se geodezija izučava putem kolegija Navigacijski sustavi i integrirani senzori.

Prvu knjigu o GPS-u na hrvatskom jeziku, Osnovni geodetski radovi: suvremene metode GPS, napisali su A. Bilajbegović, Bernhard Hofmann-Wellenhof i Herbert Lichtenegger 1991. Godine 1999. Ž. Bačić i Tomislav Bašić izdali su interna sveučilišna skripta Satelitska geodezija II. U okviru 12. sveska Tehničke enciklopedije LZ-a objavljen je 1992. članak satelitska geodezija M. Solarića. Znanstveni i stručni članci iz područja satelitske geodezije objavljuju se u raznim strukovnim časopisima poput → Geodetskog lista (glasilo Hrvatskoga geodetskog društva) i časopisa → Kartografija i geoinformacije (časopis Hrvatskoga kartografskog društva).

Robotić, Vladimir (Čakovec, 23. I. 1930 – Zagreb, 25. XI. 2025), industrijski dizajner, ostvario je znatan opus u području industrijskoga dizajna u Hrvatskoj.

Diplomirao je 1954. na Arhitektonskom odjelu Tehničkoga fakulteta (danas → Arhitektonski fakultet) u Zagrebu. Radio je u Željezničkom građevinskom poduzeću br. 1 u Sarajevu kao voditelj gradilišta i glavni inženjer dionice Sarajevo za visokogradnju, a 1956. vratio se u Zagreb, gdje se zaposlio u Projektnom birou Servisnih radionica Državnoga sekretarijata za unutrašnje poslove. Potom je radio kao referent za investicije Rektorata Sveučilišta i kao asistent na Katedri za izvođenje gradnji Arhitektonsko-građevinsko-geodetskoga fakulteta. Godine 1962. zaposlio se u poduzeću → Jugomont, a 1963. u poduzeću Inženjering-projekt. Kratko radeći kao savjetnik za građenje u poslovnom udruženju Interplet 1966., prešao je 1967. u → Centar za industrijsko oblikovanje gdje je bio voditelj projekata dizajna. Od 1969. radio je u poduzeću Rade Končar (→ Končar; sv. 4), najprije kao industrijski dizajner, a od 1971. kao direktor Odjela za industrijski dizajn, kojega je bio i osnivač zajedno s → Noom Maričićem. Od 1981. djelovao je kao samostalni industrijski dizajner te surađivao s mnogobrojnim poduzećima. Umirovljen je 1990.

Za rada u Jugomontu i Inženjering-projektu radio je na projektu montažnih kuća (Spačva, s → B. Budimirovim, Ž. Solarom i Z. Žokaljem). U okviru Centra za industrijsko oblikovanje (1967–69) osmislio je dizajn mini-trafostanice za tvornicu Rade Končar, rashladnih vitrina, alatnih strojeva, te kabina i karoserija poljoprivrednih strojeva. Za rada u Končaru dizajnirao je tipske upravljačke pultove, kućište plinskoga releja Bucholz, opremu velikih kuhinja Multis, trofazni elektromotor 5 AZ (s N. Maričićem). Najznačajniji radovi iz razdoblja samostalnog djelovanja su: kućište elektroničke vage Skala 02 za poduzeće Digitron iz Buja, sustav namještaja Ro-Ro za poduzeće Hrast iz Čakovca, eksplozivno zaštićena kućišta za Tvornicu rudarske opreme u Kaknju te kućišta informatičkih stupova za Elektrotehnički fakultet u Zagrebu. Jedan je od osnivača → Hrvatskoga dizajnerskog društva (1983) te jedan od članova radne skupine za izradbu programa → Studija dizajna u Zagrebu (1982). Dobitnik je mnogobrojnih nagrada i priznanja, među ostalima Zagrebačkoga salona (1983., 1986), »Vladimir Nazor« (1983) i Hrvatskoga dizajnerskog društva za životno djelo (2003).

Geoprojekt, poduzeće za pružanje usluga iz područja geodezije, prostornog uređenja, projektiranja i građevinskoga nadzora sa sjedištem u Splitu. Osnovano je 1955. kao prva geodetska organizacija za primijenjenu geodeziju sa samoupravnim načelima u SFRJ pod imenom Geoservis. Osim pružanjem usluga iz geodetske djelatnosti, bavilo se i izradbom projektne dokumentacije, pa se 1965. registriralo za obavljanje geodetskih poslova, građevinsko projektiranje i nadzor te je naziv poduzeća promijenjen u Geoprojekt. Znatan prilog razvoju poduzeća dali su Mira Dešković (1917–95) i Boris Kožuh (1913–79) koji je bio i prvi direktor. Potkraj 1960-ih su Geoprojekt činili odjel uprave i zajedničkih službi, geodetski te projektni odjel, a zapošljavao je oko 70 radnika. Godine 1972. uvedeno je radničko samoupravljanje i osnovan Radnički savjet, a 1978. poduzeće je registrirano kao društveno poduzeće. Osnivač je bila Općina Split.







Geoprojekt se bavio izradbom geodetskih planova, parcelacijskih elaborata, projektne dokumentacije, iskolčivanjem i građevinskim nadzorom izvođenja građevina te izradbom elaborata za evidentiranje novih građevina u katastarskim i zemljišnim knjigama. Bavio se također inženjerskom geodezijom koja se primjenjuje pri izgradnji i opremanju proizvodnih hala, montaži strojarske opreme, rekonstrukcijama i remontima proizvodnih pogona te izradbi atesta o ispravnosti izgradnje. Na navozima brodogradilišta stručnjaci Geoprojekta pružali su usluge pri centriranju brodova, montaži brodskih sekcija, centriranju osovinskih vodova te kontroli kranskih tračnica i dizalica. Posebice važni bili su radovi u brodogradilištima, osobito pri spajanju brodova u moru koji su se obavljali za brodogradilište → Uljanik (sv. 1) u Puli, što je omogućilo gradnju i najvećih brodova na kratkim navozima, zatim sustavna primjena terestričke fotogrametrije na površinskim kopovima u rudarstvu i cjelokupna registracija podzemnih instalacija za Split, Solin i Kaštela.

Tijekom vremena djelatnost se razvijala i širila pa se započelo s građevinskim projektiranjem, a utemeljene su i posebne projektantske skupine. Arhitektonska se skupina bavila projektiranjem manjih građevina, ona za prometnice projektiranjem izvangradskih cesta i gradskih ulica, a skupina za hidrotehniku projektiranjem građevina komunalne infrastrukture (vodovoda, kanalizacije, reguliranja bujica i sl.). Od 1978. do 1988. Geoprojekt je intenzivno radio na izradbi idejnih, glavnih i izvedbenih projekata vodovoda, kanalizacije, regulacije vodotoka, izvangradskih cesta raznih kategorija, gradskih ulica, zatim uređenja terena gradskih stambenih i tvorničkih zona s infrastrukturom, rekonstrukcijom gradskih raskrižja i opasnih točaka na državnim cestama, a pristupilo se i projektiranju pješačkih i cestovnih mostova. Spomenuti projekti izvodili su se uglavnom na prostoru Dalmacije, od Zadra do Dubrovnika, uključujući i otoke. Geoprojekt je, osim uobičajene projektantske djelatnosti, 1984−86. u suradnji s nekoliko splitskih projektnih biroa radio na izradbi dokumentacije za projekte u Iraku (prometnice i uređenje terena tvorničkih i vojnih kompleksa) te za projekt u Alžiru (prometnice i uređenje terena stambenih kompleksa). U razdoblju 1986−89. uključio se i u izradbu dijelova provedbenih urbanističkih planova (PUP), manjih stambenih zona na području grada Splita i okolnih obalnih područja.

Godine 1992. obavljena je pretvorba i privatizacija te je poduzeće restrukturiranjem postalo dioničko društvo. Vlasnik poduzeća 1996. postalo je poduzeće Bumes iz Splita. Od 2000. stabilnost poduzeću osigurao je sve veći zamah investicija. Zapaženiji projekti iz područja inženjerske geodezije bili su iskolčenje i elaborati iskolčenja za više od 600 km prometnica, opažanje eksploatacijskoga polja u kamenolomu Križice, praćenje pomaka obalne konstrukcije u luci u Pločama, Integralni projekt zaštite Kaštelanskoga zaljeva, tvornica poduzeća Cemex Hrvatska, i dr. U postupku podjele društva Bumes, vlasnik Geoprojekta postalo je novoosnovano poduzeće Aequitas iz Splita (2005). Poduzeće je u 2023. imalo 40-ak zaposlenih.

Hrvatska školska kartografija, javna ustanova specijalizirana za izradbu, tiskanje i prodaju geografskih, povijesnih i drugih karata te globusa i atlasa za škole, sa sjedištem u Zagrebu. Osnovana je 1948., kada je iz državnog poduzeća Nakladni zavod Hrvatske izdvojen jedan sektor, koji je od tada djelovao kao javno poduzeće Učila. Poduzeće je bilo specijalizirano za izradbu učila i staklenoga laboratorijskog pribora. U njegovu se sastavu nalazila i Kartografija koja je bila specijalizirana za izradbu atlasa, karata, globusa i reljefa. Kartografija je okupila stručnjake geografskoga i geodetskoga profila koji su zajedno s ostalim radnicima ručno izrađivali prva nastavna pomagala na ovim prostorima. Proizvodio se asortiman koji se uglavnom zadržao do danas – geografske i povijesne karte (zidne, presavijene, plastificirane) te atlasi i globusi, a u reljefnoj su se radionici izrađivali reljefni odljevi pojedinih dijelova Hrvatske. Godine 1970. poduzeće je preimenovano u TLOS, u sastavu kojega se nalazila radna jedinica Kartografija koja se 1983. izdvojila u samostalno izdavačko poduzeće Kartografija – Učila, a 1997. postala je javna ustanova Hrvatska školska kartografija.























Stručni tim Hrvatske školske kartografije započeo je 2003. rad na digitalizaciji i računalnoj obradbi svih do tada ručno izrađenih kartografskih podloga. Digitalizacija karata omogućila je brže, pravodobno i kvalitetno ažuriranje sadržaja, a time i stvaranje visokokvalitetnih proizvoda (najnovije i najtočnije informacije). Osim ažuriranja postojećih, digitalizacijom je ubrzan i proces izradbe novih karata te budućih novih proizvoda, poput interaktivnih karata. Dugogodišnji rad te ustanove rezultirao je izradbom nekoliko stotina podloga koje su temelj za izradbu cjelokupnoga proizvodno-prodajnog asortimana (geografskih zidnih karata, geografskih presavijenih i plastificiranih karata, geografskih atlasa, povijesnih zidnih karata, povijesnih presavijenih karata i povijesnih atlasa). Ustanova danas proizvodi različita nastavna pomagala, od kojih se najčešće rabe zidne geografske i povijesne karte. Često se rabe specijalizirani geografski i povijesni atlasi u kojima karte prikazuju sadržaj prilagođen dobi učenika kojima su namijenjene (5. do 8. razred osnovne škole, srednja škola). Neki od atlasa rađeni su u suradnji sa Školskom knjigom iz Zagreba, a neki su samostalna izdanja. Izdanja u plastificiranom obliku namijenjena su jednostavnijoj uporabi omogućujući učenicima jednostavno označavanje pojedinih sadržaja na karti, odnosno njihovo uklanjanje.













Hidroelektra, građevinsko poduzeće osnovano 1946. u Zagrebu. Do kraja 1950-ih izvodilo je isključivo hidroelektrane, a 1960–70. širilo je specijalnosti na ostala područja gradnje poput izgradnje cesta, tunela, objekata u gospodarstvu i visokogradnje. Prvi stručni kadar poduzeća činila je skupina za projektiranje hidroelektrana koja je iz Elektrotehničkog poduzeća Hrvatske (ELPOH; → Elektroprojekt) 1946. prešla u Hidroelektru i izradila generalni projekt za izgradnju → hidroenergetskoga sustava Vinodol. Osim HE Vinodol (Nikola Tesla), Hidroelektra je izvela velik broj značajnih objekata u koje spadaju hidrocentrale (Ozalj, Zavrelje, Gojak, Split, Senj, Rijeka i Orlovac), termoelektrane (Sisak, Zagreb II, Plomin), industrijska postrojenja i visokogradnja (OKI Zagreb, → DIOKI (sv. 2); rafinerija Urinj; Kemijski kombinat Zagreb, → Chromos (sv. 2); Velesajam Zagreb itd.), vodogradnje (Livanjsko polje, nasipi uz Savu i Unu, kanal Kupa–Kupa, Lonjsko polje, vodovodi Bakar, Rijeka, Kraljevica, Zagreb itd.), veći broj cesta, željezničkih pruga i mostova (Jankomirski most), aerodrom na Krku itd. Godine 1953. je u okviru Tehničkoga odjela osnovan projektni odjel, koji se poslije razvio u odjel pripreme rada. Pri građenju hidrotehničkih tunela rabljene su suvremene metode, a sve oplate i ostala oprema rađene su prema vlastitim projektima.

Novo razdoblje razvoja poduzeća počelo je 1970. izgradnjom prve autoceste u RH između Zagreba i Karlovca. Nakon kratkotrajnoga zatišja, potkraj 1970-ih se ponovno ulagalo u cestogradnju, i to više nego ikada te su se gradile zagrebačka obilaznica, autocesta Ivanja Reka–Lipovljani, dovršavao se tunel Učka s cestom od Matulja do Lipovljana. U doba izgradnje tunela Učka (1976−81) poduzeće je bilo najveće na području Jugoslavije s približno 10 000 radnika raspoređenih u dvije radne organizacije: Hidroelektra – građenje i Hidroelektra – industrija građevnog materijala. Početkom 1980-ih Hidroelektra je izgradila prvi most od prednapetog betona preko Save u Zagrebu (Jadranski most), dvojni vijadukt Svilno na autocesti Oštrovica–Kikovica, Krčki most, nadvožnjak preko Selske ceste i podvožnjak ispod Ulice Hrvatske bratske zajednice u Zagrebu (oba je mosta projektirao → Inženjerski projektni zavod). Godine 1980. poduzeće je gradilo most preko Save kraj Siska uz naselje Crnac. Godine 1982–83. završena je poluautocesta Kikovica–Oštrovica na kojoj je izgrađeno pet vijadukata ukupne duljine 1343 m. Hidroelektra je 1980-ih u Alžiru izgradila nekoliko željezničkih nadvožnjaka, pješačkih mostova i akvedukata od prednapetoga betona. Gradila je i u Njemačkoj, Maleziji, Ukrajini, Ujedinjenim Arapskim Emiratima, Rusiji i dr.

Nakon 1990. u Hrvatskoj se snažno ubrzala izgradnja cesta pa tako i mostova. Na cesti Solin–Klis Hidroelektra je izgradila četiri vijadukta od kojih je najveći Jamani. Izgradnjom buduće autoceste Rijeka–Trst, odn. priključka ceste Matulji–tunel Učka–Lupoglav, izvela je vijadukte Klesarija, Šmogori i Živica. Poduzeće je potkraj 1991. imalo 4532 zaposlenika, od čega 460 u inozemstvu. Za Domovinskoga rata se izgradnja prometnica znatno usporila, ali radovi ipak nisu bili obustavljeni. Gradila se obilaznica oko Splita, potez autoceste Karlovac–Rijeka od Oštrovice do Vrata u Gorskome kotaru, a 1993. počeli su radovi na obilaznici Pazina odnosno cesti Cerovlje–Rogovići, potom se na autocesti Karlovac–Rijeka gradio vijadukt Hreljin. Nakon pretvorbe 1993., društvo Hidroelektra d. d. osnovalo je poduzeće Hidroelektra – Niskogradnja (1994) sa sjedištem u Zagrebu kao sljednika negdašnje tradicije te potpuno neovisno poduzeće Hidroelektra – Projekt (1995). Stečajni postupak Hidroelektra – Niskogradnje pokrenut je 1997., a 2015. preuzeo ju je rusko-hrvatski poduzetnik Sergej Gljadelkin. Poduzeće je od 2016. izvodilo rekonstrukciju postojećega i izgradnju novoga drugog kolosijeka željezničke pruge Dugo Selo–Križevci. Poduzeće je 2017. preuzelo austrijsko poduzeće Avenue Osteuropa, a potom Hidroelektra mehanizacija, no i ono je od 2019. u stečaju.

Hrvatska komora inženjera građevinarstva (HKIG), strukovna organizacija inženjera građevinskih struka. Osnovana je 2009. u Zagrebu. Nastala je iz strukovnog razreda građevinskih inženjera Hrvatske komore arhitekata i inženjera u graditeljstvu koja je djelovala od 1998. Djeluje putem više područnih odbora (Osijek, Varaždin, Rijeka, Split, Zadar, Dubrovnik, Zagreb), a njezini su članovi inženjeri građevinarstva, inženjeri gradilišta građevinske struke i voditelji radova. Zadatci su Komore unapređenje inženjerske djelatnosti radi zaštite javnog interesa, čuvanja ugleda i prava ovlaštenih inženjera te osiguravanja uvjeta za pravilno obavljanje poslova projektiranja i stručnoga nadzora građenja; skrb i provođenje stručnog usavršavanja članova u suradnji s fakultetima i drugim znanstvenim ustanovama; suradnja s resornim ministarstvom, drugim državnim tijelima i komorama te međunarodnim organizacijama. U obavljanju javnih djelatnosti vodi imenike, upisnike i evidencije koji su javne knjige, a isprave koje izdaje javne su isprave. HKIG organizira stručni skup Dani Hrvatske komore inženjera građevinarstva te izdaje prateći zbornik sažetaka, stručne publikacije i priručnike te suizdavački potpomaže časopis → Građevinar. Predsjednica je Komore od 2022. Nina Dražin Lovrec.

Hrvatska komora arhitekata (HKA), strukovna organizacija ovlaštenih arhitekata i arhitekata urbanista koji u skladu s posebnih propisima obavljaju poslove u djelatnosti projektiranja, gradnje, nadzora građenja i prostornog uređenja. Osnovana je 2009. u Zagrebu, a danas djeluje putem više područnih odbora (Zagreb, Zadar, Varaždin, Split, Rijeka, Istra, Osijek, Karlovac, Dubrovnik). Sljednik je strukovnog razreda arhitekata Hrvatske komore arhitekata i inženjera u graditeljstvu koja je djelovala od 1998. Članovi Komore dodatno mogu biti i krajobrazni arhitekti, inženjeri gradilišta i/ili voditelji radova arhitektonske struke. Komora promiče arhitekturu i kulturu građenja te unapređenje arhitektonske djelatnosti; čuva ugled struke i prava članova te vodi popis ovlaštenih arhitekata; unapređuje i osigurava uvjete poslovanja promičući materijalne interese struke kao i naručitelja usluga; provodi stručno usavršavanje svojih članova u suradnji s fakultetima, znanstvenim ustanovama i drugih stručnim organizacijama; surađuje s nadležnim ministarstvom u izradbi zakonske regulative iz područja graditeljstva i prostornoga uređenja, kulture, očuvanja kulturne baštine i zaštite okoliša; organizira natječaje iz područja arhitekture, urbanizma i krajobrazne arhitekture. HKA sudjeluje u radu Vijeća arhitekata Europe (ACE) i Europskog foruma za arhitektonske politike (EFAP), suorganizator je stručnog skupa Dani arhitekata. Izdavačka djelatnost sastoji se od priručnika, stručnih publikacija i dr. Predsjednica je Komore od 2020. Rajka Bunjevac.

Hrvatska udruga likovnih umjetnika primijenjenih umjetnosti (ULUPUH), strukovna udruga koja okuplja članove iz svih područja vizualnih umjetnosti u kojima se stvaraju djela određene uporabne vrijednosti. Osnovana je 1868. u Zagrebu kao Društvo za umjetnost i obrt, a 1950. registrirana je kao samostalno Udruženje likovnih umjetnika primijenjene umjetnosti »Andrija Buvina«. Od 1966. djelovala je kao Udruženje likovnih umjetnika primijenjenih umjetnosti Hrvatske (ULUPUH), a 1998. promijenila je naziv u današnji. Organizirana je u sekcije, koje obuhvaćaju kazalište i film (scenografija, kostimografija, oblikovanje svjetla), arhitekturu, hortikulturu, fotografiju, karikaturu, ilustraciju, strip, animirani film, industrijski dizajn, tekstilno stvaralaštvo, grafički dizajn i vizualne komunikacije, primijenjeno kiparstvo, oblikovanje plemenitih kovina, keramiku, porculan i staklo, restauraciju, umjetnost multimedije i intermedije, i dr. Unutar udruge djeluje i Studijska sekcija koju sačinjavaju likovni kritičari i teoretičari umjetnosti te kustosi.

Djeluje s ciljem razvijanja i poticanja primijenjene umjetnosti i dizajna, unapređivanja i zaštite slobode likovnoga stvaralaštva, zaštite djela, autorskih prava i profesionalnog digniteta te unapređivanja umjetničkih profesija u društvu. Sudjeluje u pripremama zakonskih i drugih propisa vezanih uz likovno stvaralaštvo, samostalno i u suradnji organizira izložbe i projekte iz područja primijenjenih umjetnosti i dizajna, izdaje kataloge i knjige. Glavna izložbena djelatnost provodi se u Galeriji ULUPUH-a u Ilici 13 i Galeriji Permanenta u Preradovićevoj ulici 44/1 u Zagrebu. Od 1975. udruga trijenalno organizira Međunarodnu izložbu grafičkog dizajna i vizualnih komunikacija – ZGRAF, te sudjeluje u organizaciji Zagrebačkoga salona, reprezentativne izložbe koju je 1965. utemeljila Skupština grada Zagreba, a koja je svake treće godine posvećena primijenjenim umjetnostima i dizajnu. Godine 2018–19. provodila je projekt Kreativni 54+, ciklus radionica iz područja vizualnih i primijenjenih umjetnosti i dizajna te izvedbenih i scenskih umjetnosti namijenjenih populaciji starijoj od 54 godine, a 2018–20. s → Hrvatskim dizajnerskim društvom bila je suorganizator projekta Centar oblikovanja svakodnevice. Predsjednica udruge je od 2024. Ivana Bakal.

Hrvatske autoceste d. o. o. (HAC), poduzeće za upravljanje, građenje i održavanje autocesta sa sjedištem u Zagrebu osnovano 2001. Osnovano je na temelju odluke Vlade RH o podjeli i preoblikovanju dotadašnje Hrvatske uprave za ceste u poduzeća Hrvatske autoceste i → Hrvatske ceste, te je u vlasništvu RH. Prihode ostvaruje od goriva i cestarine, naknade za korištenje cestovnog zemljišta i od obavljanja uslužnih djelatnosti, te od dugoročnih zajmova. Poslovne aktivnosti obuhvaćaju: projektiranje, dobivanje lokacijskih, građevinskih i uporabnih dozvola; izvlaštenje zemljišta i objekata; ustupanje građevinskih radova; organizaciju nadzora i inspekciju radova; održavanje autocesta i ostalih objekata; ophodnju na autocestama i njihovu zaštitu; donošenje odluka o korištenju cestovnog zemljišta; organizaciju sustava naplate cestarine; osiguranje financiranja i održavanje autocesta.

Prva autocesta u Hrvatskoj otvorena je 1971. na relaciji Zagreb–Rijeka, dionica Orehovica–Kikovica, a sljedeće godine na istoj relaciji dionica Zagreb–Karlovac u duljini od 38 km (→ ceste). Prvih 77 km od Ivanje Reke do Lipovljana pušteno je u promet 1980., a do 1990. na toj dionici izgrađeno je ukupno 176 km, nadomak Slavonskom Brodu. U Hrvatskoj je 1989. bilo izgrađeno 275,5 km autocesta (Obilaznica Zagreb, dionica Zagreb–Karlovac i dionica Zagreb–Slavonski Brod) kojima je upravljalo poduzeće Autoceste Hrvatske. RH je osamostaljenje dočekala s ograničenom mrežom autocesta, no izgradnja autocestovne mreže prepoznata je kao strateški preduvjet razvoja države i njezina gospodarskoga rasta. Do 2000. izgrađeno je 76 km autocesta i 53 km poluautocesta. Izgrađene su dionice Slavonski Brod–Županja, Zaprešić–Krapina, Goričan–Čakovec, Čakovec–Varaždin, Zagreb–Breznički Hum i Bregana–Zagreb. Od 1995. nastavljeni su radovi na Istarskom ipsilonu, mreži poluautocesta dugoj 144 km. Taj dio cestovne mreže koncesijskim je ugovorom predan francuskom građevinskom poduzeću Bouygues, te je osnovano poduzeće Bina–Istra radi financiranja, gradnje i upravljanja cestama u sklopu Istarskog ipsilona – A8. Koncesijski ugovor potpisan je na 32 godine. Poduzeće Autocesta Rijeka–Zagreb osnovano je 1997. Upravljalo je dijelom autoceste A1, A6 i A7, te se od 2020. nalazi u sklopu HAC-a.

HAC je pri osnivanju preuzeo upravljanje i održavanje 355,8 km autocesta. Godine 2004. je koncesionaru Autocesta Zagreb–Macelj predao na upravljanje 41 km autoceste A2 Zagreb–Macelj, a 2007. koncesionaru Autocesta Rijeka–Zagreb 17 km autoceste A7 Rupa–Rijeka i 3,8 km Krčkoga mosta. Od 2000. do 2010. izgrađene su i puštene u promet dionice autocesta Bregana–Jankomir, Velika Kopanica–Županja, Bosiljevo–tunel Mala Kapela, Gornja Ploča–Zadar 2, Breznički Hum–Novi Marof–Varaždin, tunel Mala Kapela–Gornja Ploča, Zadar 2–Pirovac, Vrpolje–Dugopolje, Jušići–granični prijelaz Rupe, Županja–Lipovac, Dugopolje–Šestanovac, Đakovo–Sredanci, Šestanovac–Ravča, Osijek–Đakovo, Beli Manastir–Svilaj, Velika Gorica–Buševec, Vodnjan–Kanfanar, Vodnjan–Pula, Umag–Medaki, Krapina–Macelj, zajedno s pripadajućim odmorištima, čvorovima i cestovnim objektima.

Najvažniji projekt bila je dionica Zagreb–Split koja je otvorena 2005., čime su nakon više od 40 godina od prvih planova autocestom spojena dva najveća hrvatska grada. Gradnja te autoceste bio je jedan od najvećih investicijskih i građevinskih pothvata u RH. Dug je 380 km, iskopano je oko 26 000 000 m³ materijala, a nasuto je oko 30 000 000 m³. Izgrađena su 292 objekta (→ tuneli, → mostovi, vijadukti, nadvožnjaci, podvožnjaci, prolazi, prijelazi za životinje). Prema izračunima, 18,6% od ukupne duljine trase čine objekti. Izgrađeni su elementi prateće infrastrukture (dijelovi elektroenergetske mreže, vodovoda, pristupnih, lokalnih i alternativnih cesta itd.). Na toj dionici nalaze se dva najdulja cestovna tunela u Hrvatskoj: Sv. Rok (5679 m) i Mala Kapela (5821 m). Od 2011. do 2018. izgrađene su i puštene u promet dionice autocesta Ravča–Vrgorac, Vrgorac–čvor Ploče–Karamatići, od čvora Ploče do granice s BiH, Sredanci–granica s BiH, Jakuševec–Velika Gorica, Buševec–Lekenik, Kanfanar–Rogovići, Umag–Kanfanar.

Danas je u RH približno 1341 km autocesta, na kojima se nalaze 443 mosta i vijadukta, 53 tunela i 14 prijelaza za životinje. HAC je nositelj najvećih i najzahtjevnijih investicijskih i građevinskih pothvata ostvarenih u RH, dok je izgradnja mreže autocesta najveći i najuspješniji hrvatski razvojni projekt. Poduzeće zapošljava više od 2600 radnika.

Hrvatske ceste d. o. o., poduzeće za upravljanje, građenje i održavanje državnih cesta sa sjedištem u Zagrebu osnovano 2001. Operativni je nositelj jedinstva i cjelovitosti cestovnog sustava, s nadležnošću za podsustav mreže državnih cesta bez naplate. Poslovne aktivnosti obuhvaćaju poslove građenja i rekonstrukcije državnih → cesta; financiranje građenja, rekonstrukcije i održavanja državnih cesta; djelatnost upravljanja projektom gradnje; vođenje jedinstvene banke podataka o javnim cestama; programiranje i planiranje razvoja javnih cesta, ukupno projektiranje za državne ceste i projektiranje s istražnim radovima; obavljanje operativnih poslova tehničko-tehnološkog jedinstva sustava javnih cesta prema strategiji, putem temeljnih prostornih, prometnih, tehničkih i ekonomskih istraživanja i analiza; zaštitu okoliša od utjecaja prometa na državnim cestama; praćenje prometnog opterećenja i prometnih tokova na javnim cestama.

Prethodnica Hrvatskih cesta, Zajednica za ceste, osnovana je nakon II. svj. rata kada je započeo razvoj suvremene mreže cesta u Hrvatskoj. Hrvatska je 1945. imala 2,5% mreže moderniziranih (asfaltiranih) cesta, s niskim stupnjem motorizacije. Prvu razvojnu fazu do 1956. karakteriziralo je administrativno upravljanje i proračunsko financiranje razvoja i održavanje cestovne infrastrukture. Poslove vezane uz modernizaciju, rekonstrukciju i izgradnju obavljali su savezni, republički, kotarski i općinski organi uprave. Drugu fazu do 1961. i dalje karakterizirao je nizak stupanj razvijenosti cestovne mreže. Uz proračunsko financiranje, u tom razdoblju pojavili su se i prvi namjenski izvori za ceste: pristojbe na motorna i zaprežna vozila, porezi privatnih prijevoznika i kazne za prometne prekršaje. U razdoblju do 1967. donesen je Zakon o javnim cestama i Zakon o poduzećima za ceste. Napušten je dotadašnji sustav upravljanja, organiziranja i financiranja cesta. Osnovana su poduzeća za ceste sa zadaćom održavanja i gradnje cesta te za obavljanje drugih manjih poslova vezanih uz cestovni promet. Uvedene su naknada za ceste u maloprodajnoj cijeni benzina i plinskog ulja te pristojbe na inozemna motorna vozila. Razvojnu etapu 1968–75. obilježio je daljnji razvoj sustava kao i napuštanje određenih postavki. Oformljena su četiri regionalna fonda za ceste s osnovnom funkcijom financiranja i održavanja regionalnih i magistralnih cesta. Prestala je funkcionirati Zajednica poduzeća za ceste, a sva prava i obveze preuzeo je Republički fond za ceste. U tom razdoblju sagrađeni su mnogi veći cestovni objekti. Razvojna etapa 1976–90. bila je određena novim Ustavom i Zakonom o javnim cestama iz 1974., na temelju kojih je sljedeće godine osnovana Samoupravna interesna zajednica za ceste Hrvatske te četiri regionalne zajednice i 105 lokalnih zajednica za ceste. Na temelju samoupravnog sporazuma 13 RO za održavanje cesta održavale su ceste na dugoročnoj osnovi, a gradnja cesta obavljala se putem ustupanja radova na tržišnoj osnovi. Od 1945. do 1985. izgrađeno je i modernizirano 3366 km glavnih magistralnih cesta, a ukupno stanje cestovne mreže na kraju tog razdoblja iznosilo je 27 474 km, od čega 18 928 km sa suvremenim kolnikom. Početkom 1980-ih izgrađeni su → Krčki most, zagrebačka zaobilaznica, → tunel Učka, a započela je izgradnja zaobilaznica gradova Rijeke, Osijeka i Splita. U RH je 1990. bilo 21 525 km cesta sa suvremenim kolnikom.

Nakon osamostaljenja RH i promjene političkoga i gospodarskoga sustava došlo je do temeljne izmjene sustava gospodarenja cestama. Sustav je centraliziran i osnovano je javno poduzeće Hrvatske ceste za ukupnu mrežu cesta. Uspostavljena je i radna jedinica za autoceste kao i radne jedinice za održavanje ostale mreže cesta. Novi preustroj započeo je 1996. donošenjem novog Zakona o javnim cestama, te njegovim izmjenama i dopunama 1997. Postupno se provela decentralizacija javnog poduzeća Hrvatske ceste te su se izdvojile nekadašnje jedinice za održavanje koje su se bavile investicijama i u njima je započeo proces privatizacije. Ostale organizacije koje su se bavile održavanjem pretvorene su u društvo kapitala s postupnim procesom privatizacije. Za gospodarenje (upravljanje i financiranje) županijskim i lokalnim cestama osnovane su županijske uprave za ceste sa svojim izvornim prihodima. Javno poduzeće Hrvatske ceste pretvoreno je u Hrvatsku upravu za ceste, koja je bila nadležna za gospodarenje državnom mrežom cesta, uključujući i autoceste, s financiranjem putem državnoga proračuna. Nakon donošenja Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o javnim cestama Hrvatska uprava za ceste preustrojena je 2001. u Hrvatske ceste d. o. o. i → Hrvatske autoceste u vlasništvu RH. Tim su izmjenama Hrvatske ceste dobile svoje izvorne prihode sa samostalnošću gospodarenja. U tom trenutku RH je imala oko 30 000 km javnih cesta (državnih, županijskih i lokalnih). Danas Hrvatske ceste gospodare mrežom od 7307,6 km (2021) državnih cesta, a svoje aktivnosti provode u skladu s četverogodišnjim Programom građenja i održavanja javnih cesta koji donosi Vlada RH. Poduzeće zapošljava oko 440 radnika.

Inker, poduzeće za proizvodnju sanitarne keramike i porculanskog posuđa za ugostiteljstvo i kućanstvo osnovano 1949. u Zaprešiću.







Odluka o osnivanju poduzeća donesena je 1948. na temelju Zakona o petogodišnjem planu razvitka NR Hrvatske 1947–1951. Određeno je da se sagradi prva moderna industrija građevne, sanitarne i fine keramike. Zaprešić je odabran zbog blizine izvora sirovina (neposredna blizina konjščinskih ugljenonosnih bazena), prometnih veza, dostupnosti električne energije i izvora vode. U pravnom je smislu poduzeće bilo formirano 1949. pod nazivom Keramička industrija Pojatno sa sjedištem u Zagrebu. U sjeverozapadnom dijelu Zaprešića, blizu Pojatnog ubrzo je započela gradnja tvorničkih pogona koji se danas smatraju uspjelim primjerom poslijeratne industrijske arhitekture. Projektant je bio → Ivan Vitić, glavni izvođači poduzeća Jugobeton (→ Jugomont) i od 1952. → Industrogradnja, dok su pogoni opremljeni uz pomoć stručnjaka poduzeća Gebrüder Netzsch iz Selba u SR Njemačkoj. Ime poduzeća promijenjeno je 1950. u Jugokeramika, kombinat keramičkih proizvoda Pojatno, dok je pokusna proizvodnja pokrenuta 1953. Poduzeće je zapošljavalo 300 radnika. Jugokeramika je bila mjesto prvih pokušaja konkretne implementacije dizajna u domaću industriju te prvo poduzeće koje je počelo zapošljavati dizajnere (1954) od kojih su najznačajnije bile dizajnerice Jelena Antolčić, Dragica Perhač, Anica Kuhta Severin i Marta Šribar. Redovita proizvodnja pokrenuta je 1956. U prvim godinama poduzeću je često nedostajalo sirovina, ugljen je bio loše kvalitete i nije se mogao dobiti odgovarajući generatorski plin. Među prvim proizvodima bilo je tzv. komadno posuđe (pojedinačni tanjuri, lončići, rebraste zdjele) koje se redom odlikovalo pojednostavnjenim oblikom i debljinom stijenki. Probno su se proizvodili i napredniji oblici boca i čuturica za likere, uglavnom namijenjenih tvornici → Maraska (sv. 2), kao i keramičke pločice i sanitarije. Dizajnerice Jugokeramike sudjelovale su na svim važnijim domaćim izložbama primijenjenih umjetnosti i dizajna a 1957. osvojile su srebrnu medalju na XI. milanskom trijenalu za servis Triennale autorice M. Šribar. Jedan od najznačajnijih proizvoda bio je prvi jugoslavenski servis za jelo i kavu od tankog porculana Brazil (D. Perhač, 1962).







Zbog problema sa sirovinskom osnovom, poduzeću je 1959. pripojen glinokop Dubrava, a 1962. Zagorka, tvornica glinenih proizvoda iz Bedekovčine, čime su 1963. stvoreni uvjeti za formiranje Kombinata građevinske keramike, porculana i vatrostalnih proizvoda. Prva rekonstrukcija pogona dovršena je 1964. kada je proširen i moderniziran pogon za proizvodnju zidnih pločica, čime je omogućeno povećanje kapaciteta s 14 na 20 milijuna pločica na godinu te je ostvaren pomak u kvaliteti uz smanjenje otpada.

U 1970-ima nastavljena je modernizacija, srednjoročni plan razvoja 1970. odredio je novu strategiju proizvodnje usmjerenu na tzv. ugostiteljski porculan. Jugokeramika je tako, jedina u SFRJ, bila osposobljena za proizvodnju ugostiteljskog asortimana od kojega su najpoznatiji servisi Arena i Grič koji su postali sinonim za jugoslavensku turističku industriju. Izgrađena je nova hala Tvornice pločica i proširen je kapacitet za proizvodnju sanitarne keramike i porculana. Sagrađena je plinsko-mazutna stanica, formirani su OOUR-i (Pločice Zaprešić, Porculan, Sanitarija, Pločice Vojnić, Rudnici nemetala i Zaštitni pogon). Institut za kemiju i tehnologiju silikata, kojemu je Jugokeramika bila jedan od osnivača, 1976. ušao je u sastav poduzeća. Jugokeramika je bila zadužena postati nositeljem razvoja hrvatske keramičke industrije, s naglaskom na investiranje u gospodarski nedovoljno razvijene krajeve pa su 1977., odnosno 1978. počeli radovi na gradnji tvornica u Dvoru i Orahovici koje su počele s proizvodnjom 1981 (→ Keramika Modus). Sve kapitalne investicije su 1981. bile dovršene te je u Tvornici pločica u Zaprešiću potpaljivanjem tunelske peći proizvodnja ujedinjena na jednom mjestu u novoj hali.







Kao veliki potrošač energenata, osobito naftnih derivata, poduzeće je intenzivno osjetilo posljedice naftne krize. Prvi je put proizvodnja djelomično obustavljena 1982. na tjedan dana. Program stabilizacije i financijske konsolidacije prihvaćen je 1984. U sljedećem je razdoblju uveden zemni plin u kotlovnici, saniran industrijski kolosijek, remontirane su peći u Tvornici pločica, proširena je Tvornica sanitarije, montiran ovjesni transporter u Tvornici porculana, sanirani su krov i vodovodna mreža, prodan je poslovni prostor u Sigetu i počela je gradnja poslovne zgrade. Istodobno su se počela uvoditi prva računala. U Tvornici sanitarije instalirane su prve tri linije za lijevanje sanitarnih proizvoda, nabavljena je komorna peć, povećan je izvoz. Sagrađena su skladišta, srušene stare tunelske peći, instalirana je biskvitna i brzopaleća glazirna peć u Tvornici porculana, potpuno je moderniziran Laboratorij, a 1987. proradila je nova kotlovnica na zemni plin.

Izbijanjem Domovinskoga rata onemogućeno je iskorištavanje sirovina s gliništa kraj Vojnića te su izgubljena tržišta ostalih republika. Ime poduzeća 1991. promijenjeno je u Inker. Proces privatizacije započeo je 1993. te je poduzeće, koje je zapošljavalo 1800 radnika, nastavilo poslovanje kao dioničko društvo. Sljedeće godine u rad je pušten novi pogon za proizvodnju specijalnog asortimana Tvornice pločica i uvedeno je izostatsko prešanje tanjura umjesto tokarenja u proizvodnji porculana. Modernizacija je omogućila izvoz na zapadnoeuropska tržišta. Daljnja privatizacija slijedila je 1996. kada je Tvornica pločica izdvojena u tvrtku-kćer i preimenovana u Inker-Polo, dok je 1997. većinski vlasnik Inkera postalo poduzeće Hussar holding AG, a sjedište poduzeća premješteno je u Zaprešić. Novi vlasnici modernizirali su Tvornicu sanitarne keramike, instalirane su nove linije u Ljevaonici, podmirena su znatna dugovanja. Zbog nerentabilnosti ukinuta je proizvodnja sanitarne galanterije i ukrasne keramike. Poduzeće je 2000. zapošljavalo 850 radnika. Španjolska grupacija Roca preuzela je poduzeće 2006. Zbog rasta cijena sirovina i energije te nagomilanih gubitaka, proizvodnja u Inkeru, koji je tada zapošljavao oko 250 radnika, obustavljena je 2022.

Ciglana Cerje Tužno d. o. o., poduzeće za proizvodnju opeke, crijepa i ostalih proizvoda od pečene gline za građevinarstvo sa sjedištem u Cerju Nebojse blizu Ivanca. Osnovao ga je 1892. vlastelin Hugo Kittner iz Cerja Nebojse kao Parnu ciglanu Cerje Tužno, nazvanu po eksploatacijskom polju iz kojega se do danas dobiva glina.

Prvobitna Ciglana proizvodila je opeku do II. svj. rata kada je većim dijelom uništena. Nakon rata, 1950-ih obnovljena je peć i nastavila se proizvodnja opeke. Utovar pune opeke obavljao se ručno na željezničke vagone. Većina opeke otpremala se industrijskim kolosijekom dugim 268 m koji se prema ciglani odvaja skretnicom na otvorenoj pruzi Varaždin–Golubovec.

Glina se iskopavala bagerom vjedričarem i prevozila samoistovarnim vagonima te malom dizelskom lokomotivom. Svježe oblikovani blokovi prevozili su se na sušenje drvenim regalima s pomoću hidrauličnih hvatača na motornim kolicima, najprije u prirodne sušionice (šupe), a poslije u prvu domaću umjetnu sušionicu. Suhi blokovi slagali su se u kružnu peć na pečenje. Poduzeće je 1963. pripojeno → Industriji građevnog materijala Lepoglava (IGM Lepoglava). Mazut, koji je služio kao tehnološko gorivo, zamijenjen je plinom (1970). Nasuprot staromu pogonu izgrađena je i puštena u rad nova Tvornica fasadne opeke (1979), u to doba najsuvremenija u Hrvatskoj.

Nakon reorganizacije provedene 1980. poduzeće je poslovalo kao OOUR Ciglane Cerje Tužno – Čret, a od 1991. kao IGM Ciglana, jedno od šest vlasnički povezanih društava Industrije građevnog materijala Lepoglava. Stečaj nad Ciglanom Cerje Tužno otvoren je 2009., a poduzeće je 2011. kupilo zagrebačko poduzeće Ciglane-Šimec. U Ciglani Cerje Tužno danas se proizvode i prodaju opekarski proizvodi za nosive i pregradne zidove te stropne elemente, napose opeka robnog žiga Unitherm, isključivo od čiste gline bez dodataka.

Postrojenje poduzeća smješteno je uz eksploatacijsko polje Cerje Tužno, najveći glinokop u Hrvatskoj, iz kojeg se vadi sirova glina što se primjenjuje u tehnološkom procesu. Eksploatira se više od 100 000 m³ ciglarske gline u zbijenom stanju na godinu. Ciglarska se glina odvozi do deponija (halde) na odležavanje u neposrednoj blizini proizvodnog pogona. Sirova se glina primarno obrađuje i homogenizira te se postupcima sušenja i pečenja dobiva opeka.

Unutar postojećeg eksploatacijskog polja nalazi se evidentirano dobro – pojedinačni arheološki lokalitet Cerje Novo – Krč gdje je bilo smješteno eneolitsko naselje, a nastambe su bile tipa zemunica, odnosno poluzemunica. Ondje su živjeli nositelji lasinjske kulture u doba od približno 2350. do 1950. pr. Kr. Eksploatacijom gline za potrebe poduzeća 1977. naišlo se na mnogobrojne nalaze, većim dijelom keramike i ostataka kamenog oruđa iz toga doba.

Central European Astrophysical Bulletin (CEAB), znanstveni časopis → Geodetskoga fakulteta u Zagrebu. Izlazi jednom godišnje od 2006. i sljednik je Hvar Observatory Bulletina osnovanoga 1977. U početku je objavljivao radove iz područja geodezije i geofizike, potom je postao pretežno astrofizički časopis, a od 2006. izlazi pod današnjim nazivom. Uz redovite radove donosi niz radova s konferencija koje je organizirao Opservatorij Hvar te znanstvenih skupova iz područja fizike Sunca. Tiska se uz potporu Ministarstva znanosti i obrazovanja RH, Sveučilišta u Grazu i Land Steiermark Austria. Glavni je urednik Domagoj Ruždjak.

Braum, Franjo (Zagreb, 14. III. 1914 – Zagreb, 14. VI. 1993), geodet, stručnjak za područje fotogrametrije.

Diplomirao je 1939. na Geodetsko-kulturnotehničkom odjelu Tehničkoga fakulteta u Zagrebu (→ Geodetski fakultet). Doktorirao je na tehničkoj visokoj školi u Zürichu (ETH Zürich) 1960. disertacijom Die Beseitigung der Modelldeformationen in Senkrechtaufnahmen durch die Änderung der relativen oder der inneren Orientierung. Najprije je radio na lokalnoj triangulaciji općine Kuzminje (Vojvodina), a 1940. odlazi u Jenu, gdje se u poduzeću Zeiss-Aerotopograph specijalizirao u fotogrametriji, te je zatim dva mjeseca boravio na Tehničkoj visokoj školi u Dresdenu (TH Dresden). Za II. svj. rata radio je u Zemljopisnom zavodu u Zagrebu kao geodetski inženjer na poslovima nivelmana te na izradbi i obnovi topografskih karata, a istodobno je honorarno predavao na Tehničkome fakultetu. U Ministarstvu građevina NRH radio je 1945–46. Od 1947. bio je zaposlen na Tehničkome fakultetu gdje je u zvanje redovitoga profesora izabran 1963. Predavao je kolegije Fotogrametrija, Kartografija, Fotografija. Bio je osnivač i voditelj Zavoda za fotogrametriju (1959–84), dekan (1966–68) te prodekan (1968–69) Geodetskoga fakulteta u Zagrebu. Umirovljen je 1984. Predavao je i na drugim studijima u Beogradu, Ljubljani i Zagrebu.

Znanstveno i stručno bavio se područjem orijentacije fotogrametrijskih snimki. Radio je na preciznom nivelmanu Zagreba 1947–48. a 1948. izveo je terestričko snimanje, prvo u Hrvatskoj, kanjona Rječine. Uz mnoštvo objavljenih znanstvenih radova u zemlji i inozemstvu, autor je devet sveučilišnih udžbenika među kojima se ističu Elementarna fotogrametrija (1969) i Fotogrametrijsko snimanje (1973). Od 1975. bio je stalni, a od 1988. počasni član Comité International de Photogrammétrie Architecturale (CIPA) u Parizu. Od 1977. bio je član suradnik JAZU-a (danas HAZU). Dobitnik je Nagrade za znanstveni rad »Nikola Tesla« 1979.

Borčić, Branko (Prnjavor, BiH, 8. VI. 1908 – Beograd, 4. VII. 1977), geodet i kartograf, stručnjak za geodetsku kartografiju.

Diplomirao je 1932. na Geodetsko-kulturno-inženjerskom odjelu Tehničkoga fakulteta u Zagrebu (od 1962. → Geodetski fakultet). Doktorirao je na ljubljanskome fakultetu za arhitekturu, građevinarstvo i geodeziju 1964. disertacijom Matematička podloga karte svijeta u mjerilu 1 : 1 000 000. U Beogradu je radio u Odjeljenju katastra i državnih dobara Ministarstva financija 1934–44., načelnik Naučnog i Geodetskog odsjeka Vojnogeografskog instituta bio je 1945–51; ujedno je bio honorarni nastavnik na Tehničkoj visokoj školi 1946–51. Od 1951. bio je zaposlen na Tehničkome fakultetu u Zagrebu, od 1960. u zvanju redovitoga profesora. Predavao je kolegij Kartografiju. Bio je prvi šef novoosnovane Katedre za kartografiju 1951., te predstojnik Zavoda za kartografiju i reprodukciju karata 1956–74. Predavao je i na drugim studijima u Beogradu, Sarajevu i Zagrebu.

Znanstveno i stručno bavio se problemima matematičke i geodetske kartografije, te toponimima i kartografskom terminologijom. Kao geodet (1934–51) organizirao je, izvodio izmjere i sudjelovao u izradbi katastarskih karata za više gradskih naselja. Zaslužan je za uspjeh probne aerofotogeometrijske izmjere općine Mlado Nagoričane (1937–38). Među praktičnim radovima ističu se mjerenje radovljičkog bazisa kraj Bleda (1950) i bazisa između Odre i Velike Gorice kraj Zagreba (1951). Uz mnoštvo objavljenih znanstvenih radova, autor je udžbenika Gaus-Krigerova projekcija. Teorija i primena u državnom premeru (1955), Matematička kartografija (Kartografske projekcije) (1955), Stari koordinantni sustavi na području SR Hrvatske i njihova transformacija u sustave Gauss-Krügerove projekcije (s N. Frančulom, 1969) i Gauss-Krügerova projekcija meridijanskih zona (1976). Sudjelovao je u pripremi drugoga izdanja Multilingual Dictionary of Technical Terms in Cartography, te bio suradnik i autor u Višejezičnom kartografskom rječniku (1977).

održiva arhitektura, pristup projektiranju, izgradnji, održavanju i obnovi zgrada kojim se povećava njihova energetska učinkovitost, kvaliteta i trajnost, smanjuje njihov negativni utjecaj na okoliš i zdravlje ljudi te sprečava iscrpljivanje neobnovljivih izvora dobara i energije, ugrožavanje bioloških vrsta i stanja prirodnih vrijednosti; također održiva gradnja, zelena gradnja ili zelena arhitektura.

Temelji se na načelima održivoga razvoja, koji je još 1987. definiran u Brundtlandovom izvješću Svjetske komisije za okoliš i razvoj kao razvoj koji zadovoljava potrebe današnjice bez ugrožavanja sposobnosti budućih generacija da zadovolje vlastite potrebe. S novim tisućljećem Europska unija usvojila je dugoročnu viziju održivoga razvoja u kojoj se zaštita okoliša, ekonomski razvoj i društvena kohezija međusobno nadopunjuju. Postizanje održive, klimatski neutralne i zelene Europe do 2050. jedan je od prioriteta EU-a, koji se ostvaruje putem Europskoga zelenog plana (engl. Green deal) iz 2020. Taj se plan oslanja na Program Ujedinjenih naroda za održivi razvoj do 2030 (Agenda 2030) usvojen 2015. (→ održivi razvoj; sv. 4)

Održiva arhitektura zasniva se na odabiru povoljne lokacije građevine, provedbi mjera energetske učinkovitosti i korištenju alternativnih izvora energije, primjeni ekološki prihvatljivih građevnih materijala i tehnologija koji nisu štetni za okoliš, gospodarenju otpadom koji je nastao pri izgradnji i rušenju građevina, zbrinjavanju otpadnih voda u sklopu objekta i dr. Pri procjeni utjecaja zgrade na okoliš promatra se njezin cijeli životni ciklus, od planiranja i programiranja, projektiranja, izgradnje, uporabe održavanja i obnove do njezina rušenja i recikliranja otpada, što je osnova modela cirkularne ekonomije zgrada (engl. Building Life Cycle).

Ciljevi održive arhitekture postižu se koordiniranim integralnim pristupom svih uključenih struka (arhitektonska, građevinska, strojarska, elektrotehnička, itd.) pri projektiranju i izvedbi novih zgrada, odn. energetskoj ili sveobuhvatnoj obnovi postojećih zgrada. Kvalitetno optimiziran koncept sveobuhvatne obnove uključuje primjenu dobro izbalansiranih, ali ne i predimenzioniranih građevinskih i energetski učinkovitih mjera. Osim mjera energetske učinkovitosti, sveobuhvatnom se obnovom zgrada unapređuje pristupačnost osobama s invaliditetom, uvode elementi zelene infrastrukture na zgradi, ugrađuju punionice za električna vozila, parkirališta za bicikle, te unapređuju ostali temeljni zahtjevi za građevinu (povećanje sigurnosti u slučaju požara, povećanje potresne otpornosti, postizanje zdravih unutarnjih klimatskih uvjeta itd.).

Mjere za postizanje održive arhitekture

Energetska obnova zgrada. U EU-u je energija potrošena u zgradama 2010-ih činila približno 40% ukupno potrošene energije, od čega je 80% dobiveno iz fosilnih goriva, uz udjel od 36% ukupne emisije CO₂. U Hrvatskoj se u zgradama trošilo više od 42% ukupno potrošene energije. Prema procjenama, u kućanstvima se 62% energije trošilo na grijanje prostora, 15% na rasvjetu i električne uređaje, 12% na kuhanje i 11% na pripremu tople vode.

Stoga je energetska obnova postojećeg fonda zgrada ključna mjera energetske tranzicije za postizanje klimatske neutralnosti, a provodi se u mjeri u kojoj je to tehnički, funkcionalno i gospodarski izvedivo. Zasniva se na smanjenju potrebne energije za grijanje i hlađenje primjenom dostatne toplinske izolacije ovojnice zgrade (fasada, krov, prozori i vrata, zasjenjenje prostora radi smanjenja potreba za hlađenjem), zamjeni ili poboljšanju postojećeg sustava grijanja onima koji se koriste obnovljivim izvorima energije, a pritom ne ispuštaju CO₂, odn. priključenju zgrade na učinkoviti sustav centraliziranog grijanja (i hlađenja), na uvođenju sustava automatizacije i upravljanja zgradom, rekonstrukciji toplinskih stanica s balansiranjem sustava grijanja (ugradnja elektroničkih crpki i elemenata za dinamičko hidrauličko uravnoteženje sustava i dr.), ugradnji uređaja za samoreguliranje temperature, zamjeni postojećeg sustava grijanja potrošne vode sustavom koji se koristi obnovljivim izvorima energije, ugradnji fotonaponskih modula za proizvodnju električne energije, zamjeni unutarnje rasvjete učinkovitijom, i dr. Energetski sustavi koji se koriste obnovljivim izvorima energije ili proizvode obnovljivu energiju prikladni za ugradnju u zgradu su fotonaponski sustavi, solarni toplinski sustavi, energija vode (podzemne vode, mora, rijeke, jezera), plitki geotermalni sustavi i dizalice topline, te manji kotlovi i peći na biomasu.

Energetska učinkovitost zgrada. Prema zahtjevima EU-a vezanima uz energetsku učinkovitosti zgrada, sve nove zgrade od 31. XII. 2020. moraju biti zgrade gotovo nulte energije (engl. nearly zero-energy building, nZEB). Ta vrlo niska količina energije trebala bi se u znatnoj mjeri pokrivati energijom iz obnovljivih izvora, uključujući energiju iz obnovljivih izvora koja se proizvodi na zgradi ili u njezinoj blizini. Zahtjevi za te zgrade su da godišnja potrebna toplinska energija za grijanje po jedinici korisne površine zgrade nije veća od dopuštenih vrijednosti; da godišnja primarna energija po jedinici ploštine korisne površine zgrade, koja uključuje energiju za grijanje, hlađenje, ventilaciju, pripremu potrošne tople vode i rasvjetu nije veća od dopuštenih vrijednosti; da minimalno 30% godišnje isporučene energije bude podmireno iz obnovljivih izvora energije ili najmanje 60% godišnje isporučene energije za rad tehničkih sustava u zgradi podmireno iz učinkovitog sustava centraliziranog grijanja (odn. grijanja i hlađenja); da ispunjavaju normirane uvjete o zrakopropusnosti te zahtjeve dopuštenog koeficijenta transmisijskog toplinskog gubitka po jedinici oplošja grijanog dijela zgrade.

Prema Direktivi o energetskoj učinkovitosti zgrada Europske unije (EPBD), od 2030. ključni će parametar biti emisija CO2, a sve nove zgrade trebale bi biti zgrade s nultim emisijama (eng. zero emission buildings, ZEB).

Povećanje toplinske zaštite zgrade.

Prvi propis o toplinskoj zaštiti zgrada za područje tadašnje SFRJ donesen je 1970. i njime su bile propisane dopuštene vrijednosti koeficijenta prolaza topline za pojedine građevne dijelove. Propis iz 1987. uveo je ograničavanje toplinskih gubitaka, ne samo kroz pojedine građevne dijelove vanjske ovojnice već i za zgradu kao cjelinu. Obzirom na veliki fond zgrada u Hrvatskoj koji je izgrađen prije 1987. većina ih nema odgovarajuću toplinsku zaštitu. Oko 83% postojećih zgrada ne zadovoljava ni tehničke propise iz 1987. i imaju velike gubitke topline, uz prosječnu potrošnju energije za grijanje od 150 do 200 kWh/m² (energetski razred E) i više. Poboljšanje toplinskih svojstava ovojnice zgrade uključuje postavljanje toplinske i hidroizolacije te prozora i vrata s visokim toplinskoizolacijskim svojstvima. Primjena mjera povećanja toplinske zaštite ovojnice grijanoga prostora zgrada utječe na smanjenje gubitaka topline zimi i pregrijavanja prostora ljeti, ali ima i dodatne pozitivne učinke kao što su smanjenje buke iz vanjskog prostora, poboljšanje kvalitete zraka u unutarnjem prostoru, zaštita od požara, očuvanje zgrade kao posljedica održavanja i povećanje vrijednosti zgrade.

Kvaliteta toplinsko-izolacijskih materijala u pogledu prolaska topline iskazuje se koeficijentom provodljivosti topline koji se kreće od 0,020 do 0,045 W/m²K. Postavljanje toplinske izolacije s vanjske strane zida je fizikalno najispravniji postupak, kojim se minimalizira utjecaj toplinskih mostova i ugljikov otisak zgrade. S obzirom na kemijski sastav, toplinsko-izolacijski materijali dijele se u tri osnovne skupine: anorganski materijali – negorivi i biološki inaktivni (npr. perlit, pjenasto staklo, staklena i kamena vuna), umjetni organski materijali – pjenasti visokovrijedni toplinski izolatori (poliuretanska pjena, ekspandirani i ekstrudirani polistiren) i prirodni organski materijali – biljni produkti (pluto), na bazi drvenih vlakna i celulozni vlaknasti materijali.

Kod prozora i vrata toplina se gubi na dva načina. Transmisijski gubitci ostvaruju se prolaskom topline kroz krilo i okvir, a ventilacijski gubitci cirkulacijom zraka kroz nedovoljno zabrtvljene spojeve između okvira i krila, odnosno između okvira i zida. Suvremeno ostakljenje koje se primjenjuje na vanjskoj ovojnici grijanoga prostora je dvostruko ili trostruko izolacijsko staklo s hermetično zatvorenom šupljinom između stakala u kojoj se nalaze inertni plinovi (argon ili kripton). Staklo koje se koristi je staklo niske emisivnosti (LOW-E), kojem je na jednu plohu (prema šupljini) nanesen sloj molekula oksida i kojem se na taj način smanjuje emisivnost i poboljšavaju toplinskoizolacijska svojstva.

Primjena ekološki prihvatljivih materijala i tehnologija. Održiva arhitektura teži uporabi građevnih materijala koji se ističu po svojoj manjoj štetnosti za okoliš, lokalnom podrijetlu, obnovljivosti, mogućnosti recikliranja te minimalnom utjecaju na zdravlje korisnika i okolinu (emisiji štetnih tvari). Održivost materijala nije nužno vezana uz njihova prirodna svojstva, nego uz način njihove proizvodnje, ugradnje, uporabe i preradbe, pri čemu dolazi do utroška energije te emisije CO₂ važnih za procjenu održivosti.

Zelena infrastruktura. Zelena infrastruktura je strateški planirana mreža prirodnih i poluprirodnih područja koja pružaju širok spektar usluga ekosustava, a uključuje zelene i plave prostore (vodene pojave, obalna i morska područja). Planira se u više mjerila, od prostornih planova do projekta pojedinih građevnih čestica i građevina na njima. Planiranjem zelene infrastrukture postiže se smanjenje emisije stakleničkih plinova, smanjenje urbanih toplinskih otoka, zaštita od sunca u ljetnom razdoblju. Zeleni krovovi i ozelenjena pročelja, kao dio urbanog sustava zelene infrastrukture, izravno utječu na potrošnju energije u zgradama – zimi smanjuju energetske gubitke zgrade, a ljeti pregrijavanje zgrade i okoliša reflektirajući Sunčevo zračenje. Ozelenjivanje krovnih površina korisno je i radi redukcije pretjeranog otjecanja oborinskih voda u odvodne sustave (prevencija preopterećenja sustava odvodnje i poplava zbog povećanog udjela popločanih ploha u gradovima). Jedan od vidova zelene infrastrukture je održivi drenažni sustav, koji se postiže propusnim opločenjem, uređenjem močvara, sustavima prikupljanja vode, infiltracijskim jarcima i dr. Prednosti takvog sustava odražavaju se na bioraznolikost i ekosustav (održavanje staništa i životinjskog svijeta), rekreaciju i zdravlje ljudi, ekonomiju, održavanje kvalitete vode, količine kišnice i klimatske otpornosti te upravljanje rizikom od poplava. Uštede u potrošnji vode moguće je postići većim zahvatima (pohrana kišnice ugradnjom spremnika za sakupljanje oborinske vode, korištenje sive vode) i onima manjima (na pojedinim sanitarnim uređajima u zgradi).













Smišljeno (zeleno) prostorno planiranje i urbanizam. U 2021. je 75% europskog i 58% hrvatskog stanovništva živjelo u urbanim područjima. Održiva arhitektura promiče održive urbane planove koji osim ispravnog odabira lokacije za gradnju potiču smanjenje potrebe za prijevozom i povećanje dostupnosti javnih prijevoznih sredstava. Planiranje zelene infrastrukture u urbanim područjima može pridonijeti rješavanju porasta temperature unutar gradova, stvaranja toplinskih otoka, onečišćenja zraka te nedostatka propusnih površina za infiltraciju oborinskih voda (redukcija sive infrastrukture). Sustavi zelene infrastrukture ujedno pridonose zaštiti od buke, obnovi i očuvanju bioraznolikosti te revitalizaciji populacija kukaca oprašivača. Potiče se i primjena mjera pametne i održive mobilnosti u vidu ugradnje infrastrukture (vodova za električne kabele) i izvedbe postaja za punjenje vozila na električni pogon, izvedbe parkirališta za bicikle te osiguranja pristupačnosti građevina osobama s invaliditetom.

Integracija s okolnim krajolikom. Kako utrošak energije iz tehničkih sustava ponajprije ovisi o pasivnom iskorištavanju lokacije, na energetsku učinkovitost zgrade utječu orijentacija i nagib krovišta, osunčanje, položaj i veličina prozora i vrata, omjer prozirnih i neprozirnih dijelova pročelja, raspored prostorija, pasivno i aktivno iskorištavanje Sunčeve energije te toplinska izolacija i hidroizolacija. Pasivni sustavi zimi omogućuju prodor Sunčevih zraka kroz velike ostakljene površine do masivnih elemenata zgrade (zid, podna konstrukcija sa šljunčanim nasipom, bazen, itd.), koji se time zagrijavaju i akumuliraju toplinu te ju oslobađaju tijekom razdoblja kada nema sunca. Kako bi se u takvim sustavima ugodna temperatura osigurala i ljeti, prostori se automatizirano prozračuju, ostakljene se površine automatski zasjenjuju rebrenicama, a pred njima se sadi listopadna vegetacija. Aktivni sustavi omogućuju veće uštede energije, a zasnovani su na aktivnom iskorištavanju Sunčeve energije, najčešće za zagrijavanje potrošne tople vode uz pomoć niskotemperaturnih sunčanih kolektora te njezinu pretvorbu u električnu energiju uz pomoć fotonaponskih članaka.

Osiguranje zdravlja i ugodnost. Ljudi gotovo 90% vremena provode u zgradama, što znatno utječe na njihovo zdravlje, blagostanje, radnu sposobnost i sigurnost. Pod zdravljem se pritom ne podrazumijeva samo odsutnost bolesti već i tjelesna, duhovna i socijalna ugoda. Kvalitetniji unutarnji prostor pridonosi većoj produktivnosti korisnika te smanjuje vjerojatnost bolesti, alergija i drugih zdravstvenih problema. Glavni su čimbenici koji utječu na zdravlje i ugodnost boravka u zgradi – kvaliteta zraka u zatvorenom prostoru uključujući količinu zagađivača (prašina i hlapljivi organski spojevi), brzina strujanja zraka, optimalna temperatura i vlažnost zraka, osunčanje (insolacija) i kvaliteta umjetne i prirodne svjetlosti te izoliranost od unutarnjih i vanjskih izvora buke te akustična kvaliteta prostorija.

Certificiranje održivih zgrada

Certificiranje održivih zgrada provodi se radi procjene i priznavanja zgrada koje ispunjavaju određene održive (zelene) zahtjeve ili norme. Alati za ocjenjivanje prepoznaju i nagrađuju poduzeća i organizacije koje grade i upravljaju zelenim zgradama, potičući ih na pomicanje granica održivosti te podizanje ambicije građevnih propisa, regulacija i strategija. Alati za ocjenjivanje razlikuju se u svom pristupu i mogu se primijeniti u fazama planiranja i dizajna, izgradnje, korištenja i održavanja, renovacije te eventualnog uklanjanja zelene zgrade.

Među takve se alate korištene na europskom tržištu ubrajaju BREEAM, LEED, DGNB, WELL, HQE i dr. Tako je npr. BREEAM (od engl. Building Research Establishment i Environmental Assess Method) osnovan u Velikoj Britaniji 1990. i ocjenjuje u devet kategorija: energija, upravljanje, zdravlje i dobrobit, materijali, prijevoz, voda, otpad, onečišćenje i korištenje zemljišta te ekologija; LEED (engl. Leadership in Energy and Environmental Design) osnovan je u SAD-u 1998. i ocjenjuje zgrade u kategorijama: energija i atmosfera, potrošnja vode, održiva građevinska lokacija, materijali i resursi, kvaliteta unutarnjeg okoliša, inovacije, regionalni prioriteti i integrativni procesi; DGNB (njemački Deutsche Gesellschaft für Nachhaltiges Bauen) predstavljen je 2009. u Njemačkoj i uključuje šest kategorija: ekološka kvaliteta (učinci na globalni i lokalni okoliš, potrošnja resursa i generiranje otpada), ekonomska kvaliteta (troškovi životnoga ciklusa i ekonomska održivost), sociokulturna i funkcionalna kvaliteta (zdravlje, ugodnost i zadovoljstvo korisnika, funkcionalnost), tehnička kvaliteta, kvaliteta procesa (kvaliteta planiranja i osiguranje kvalitete izgradnje) i kvaliteta lokacije.

Novi okvir (iz 2021) EU-a za procjenu održivosti za poslovne i stambene zgrade naziva se Level(s). Njime se definira skup pokazatelja i zajedničkih parametara vezanih uz održivost zgrada tijekom cijelog životnoga ciklusa, a ocjenjuju se okolišna učinkovitost, zdravlje i ugodnost, troškovi životnoga ciklusa i mogući rizici za svojstva zgrade u budućnosti. Temelji se na tri ključne teme europskih politika održivosti: analiza životnoga ciklusa putem korištenja resursa i utjecaja na okoliš, analiza zdravlja i udobnosti kroz društvene dobrobiti, primjena filozofije kružnoga gospodarstva putem troškova, vrijednosti i potencijalnih budućih rizika. Ciljevi su tog okvira minimaliziranje ukupnih emisija stakleničkih plinova tijekom životnoga ciklusa zgrade, optimizacija projektiranja, inženjeringa i oblika zgrade kako bi poduprli učinkovite i cirkularne tokove, produljili trajnu uporabu materijala i smanjili znatan ekološki utjecaj, učinkovita uporaba vodnih resursa, stvaranje zgrada u kojima je udobno, privlačno i produktivno živjeti i raditi, koje štite ljudsko zdravlje, te optimizacija troškova i vrijednosti tijekom životnoga ciklusa zgrade.

Održiva arhitektura u Hrvatskoj

Kao i drugdje u svijetu, povijest održive gradnje u Hrvatskoj seže u daleku prošlost, kada su se graditelji prilagođavali lokalnim klimatskim i geografskim uvjetima, rabili prirodne i obnovljive materijale te primjenjivali tradicionalne tehnike i znanja (→ tradicijska arhitektura). Sustavnim organiziranjem arhitektonske i građevinske djelatnosti potkraj XIX. st. te razvojem srednjega, a poslije i visokoga školstva umijeće gradnje zgrada postavljeno je na strukovne i znanstvene osnove (→ zgradarstvo). Od početka XX. st., uvođenjem i razvojem industrijske proizvodnje građevnih materijala, njihova transporta do gradilišta i tehnologija gradnje, a napose povećanjem zahtjeva za udobnošću zgrada u bilo kojim uvjetima, njihova izvedba i održavanje povećali su pritisak na prirodne resurse te doveli u pitanje njihovu održivost.

Naftna kriza 1970-ih i probuđena ekološka svijest potaknuli su zanimanje arhitekata i energetskih stručnjaka te širokog kruga entuzijasta za alternativnim izvorima za zadovoljenje energetskih potreba zgrada. Svjetski su trendovi ubrzo našli odjeka i u Hrvatskoj, gdje se potkraj 1970-ih osnovana prva udruženja, među kojima Udruženje za Sunčevu energiju Hrvatske, koje je 1979–93. izdavalo znanstveni časopis Sunčeva energija (glavni urednik → Bernard Franković; sv. 1). Organizirali su se i prvi znanstveni skupovi na republičkoj, saveznoj i međunarodnoj razini. Jedan od prvih znanstvenih projekata iz tog područja bio je međunarodni hrvatsko-američki projekt Energetska i ambijentalna rehabilitacija u stanovanju (1985–87; voditelj → G. Knežević, istraživači → Lj. Miščević i → B. Baletić, supervizor → V. Bazjanac), kojim se nastojala razviti metodologija rekonstrukcije fasada stambenih zgrada izgrađenih potkraj 1950-ih, s ciljem postizanja energetskih ušteda. Suradnici na projektu ujedno su među prvim autorima znanstvenih i stručnih radova iz tog područja te više arhitektonskih realizacija temeljenih na istim načelima (Lj. Miščević), utirući tako put kasnijem stvaranju suvremene koncepcije održive arhitekture.

U novije je doba održiva gradnja u Hrvatskoj dobila na važnosti nakon osamostaljenja i ratnih razaranja, kada je započela obnova i razvoj zemlje. U tom je procesu Hrvatska prihvatila neke od međunarodnih dokumenata i standarda koji promiču održivi razvoj, kao što su UN-ovi Agenda 21, Milenijski ciljevi, Pariški sporazum i Agenda 2030. Jedan od prvih dokumenata koje je donio Hrvatski sabor u kojem se spominje važnost održivoga razvoja jest Deklaracija o zaštiti okoliša u Republici Hrvatskoj iz 1992. Godine 2009. prihvaćena je Strategija održivoga razvoja Republike Hrvatske, koja definira viziju, ciljeve i mjere za postizanje održivosti u različitim područjima, uključujući i graditeljstvo. U području graditeljstva Hrvatska je donijela niz zakona i propisa koji uređuju planiranje, izgradnju i održavanje objekata. Cilj je tih zakona i propisa unaprijediti kvalitetu, sigurnost i funkcionalnost građevina, smanjiti potrošnju energije i emisiju stakleničkih plinova, poticati uporabu obnovljivih izvora energije i recikliranje građevnog otpada, te zaštititi prirodne i kulturne vrijednosti. Od ulaska u EU 2013., Hrvatska sudjeluje u kreiranju europskih direktiva i strategija, kakav je npr. Europski zeleni plan.

U Hrvatskoj se u posljednje doba povećava broj zgrada koje nose međunarodni certifikat održivosti. Neke od njih su: LIDL Velika Gorica, Zračna Luka Franjo Tuđman, poslovne zgrade Adris u Jagićevoj ulici 33 te Matrix A i B na Slavonskoj aveniji 1 u Zagrebu (sve LEED), Poslovna zelena zona Meridian 16 kraj Velike Gorice, Avenue Mall i zgrada Matrix C u Zagrebu, Valamar Amicor green resort u Starom Gradu i kampus poduzeća FRAMOS Technologies u Čakovcu (sve DGNB), zgrada Eurocenter na Miramarskoj cesti 21, Zagreb Tower na Radničkoj 80 i Designer outlet Croatia u Zagrebu (sve BREEAM).



















Primjer uspješnog projekta u području održive arhitekture u nas je sustav ECO-SANDWICH razvijen u suradnji poduzeća Beton Lučko, Eurco iz Vinkovaca i Knauf Insulation iz Novog Marofa te Građevinskoga i Arhitektonskoga fakulteta iz Zagreba. Riječ je o ventiliranom prefabriciranom zidnom panelu izrađenom od betona s recikliranim agregatom te izolacijskim slojem mineralne vune proizvedene uporabom inovativne i održive tehnologije, koji je osvojio zlatnu medalju na međunarodnom sajmu inovacija, tehnologija i novih proizvoda INNOVA (2014) u Bruxellesu.







Edukacija i promicanje znanja

Na svim arhitektonskim i građevinskim fakultetima studenti se u nekom obliku upoznaju s pojmovima održive gradnje. Na Arhitektonskome fakultetu u Zagrebu na preddiplomskome studiju postoji kolegij Održiva arhitektura (Lj. Miščević, A. Delić), a na diplomskome Održivo građenje I i II (M. Biluš i Z. Veršić), dok na diplomskome studiju Građevinskoga fakulteta u Zagrebu postoji kolegij Zelena gradnja (N. Štirmer, M. Serdar). Više strukovnih udruga te fakulteta Sveučilišta u Zagrebu bili su partneri na projektu EU-a Razvoj profesionalnih kompetencija za zelenu gradnju (2018–20) s ciljem osposobljavanja studenata za rad u tom području.

Danas sve veću važnost dobiva promicanje znanja o održivoj arhitekturi putem nacionalnih i međunarodnih konferencija, edukacija i promocija znanja, usluga i održivih materijala. U tome aktivno sudjeluju udruge i institucije, kao što su Hrvatski savjet za zelenu gradnju (HSZG), → Energetski Institut Hrvoje Požar (sv. 4), Regionalna energetska agencija sjeverozapadne Hrvatske REGEA i Klaster za energetsku učinkovitost i održivost u zgradarstvu – nZEB.hr (Klaster nZEB.hr). HSZG je osnovan 2009. kao mreža poduzeća i organizacija koja se bavi područjem održive gradnje, infrastrukture i zelene energije; član je Svjetskog savjeta za zelenu gradnju (WGBC), najveće svjetske organizacije u tom području i njegove europske regionalne mreže. Regionalna energetska agencija sjeverozapadne Hrvatske (REGEA) osnovana je 2008. kroz program Inteligentna energija u Europi (osnivači Grad Zagreb, Krapinsko-zagorska, Karlovačka i Zagrebačka županija), kao ustanova usredotočena na pružanje savjeta i inovativnih rješenja u sektoru energetike i zaštite okoliša s projektima na području cijele Europske unije. Klaster za energetsku učinkovitost i održivost u zgradarstvu – nZEB.hr (Klaster nZEB.hr) osnovali su 2018. Arhitektonski fakultet u Zagrebu (Z. Veršić), AGC Flat Glass Adriatic iz Zagreba (A. Mušović), Knauf – Insulation iz Novog Marofa (S. Novak), Profine Croatia iz Velike Gorice (A. Terer), Robert Bosch iz Zagreba (M. Širić), Wienerberger Ilovac iz Karlovca (T. Franko). Ciljevi su Klastera povezati znanost, inovacije i gospodarstvo u gradnji i obnovi zgrada po načelima energetski održive gradnje.

Bilajbegović, Asim (Čaplje kraj Sanskog Mosta, BiH, 1. I. 1950 – Zagreb, 15. XII. 2020), geodet, jedan od prvih koji je u Hrvatskoj rabio GPS tehnologiju.

Srednju geodetsku tehničku školu završio je u Sarajevu (1969), geodeziju je diplomirao na → Geodetskom fakultetu u Zagrebu (1974), a doktorirao je u Institutu za teorijsku geodeziju u Bonnu 1978. disertacijom Die theoretischen Mondgezeiten und ihre Genauigkeit mit Anwendung auf die geodätischen Abstandsmessungen zum Mond. U Zagrebu se na Geodetskome fakultetu zaposlio 1978., od 1993. bio je redoviti profesor, te dekan fakulteta (1985–87). Držao je predavanja iz kolegija Viša geodezija, Gravimetrija, Geodetska geofizika. Vodio je mnoga znanstvena istraživanja, među kojima i Istraživanje osnovnih geodetskih i astronomskih parametara (od 1986), te Osnovni geodetski radovi prostornog informacijskog sustava RH (od 1991. s → Miljenkom Solarićem). Od 1992. bio je nacionalni koordinator RH i Republike Slovenije za geodetske radove u okviru srednjoeuropske inicijative (bivše Heksagonale). Od 1994. do umirovljenja 2015. radio je kao profesor geodezije na visokoj tehničkoj školi (Hochschule für Technik und Wirtschaft) u Dresdenu, gdje je držao predavanja iz područja zemljomjerstva i inženjerske geodezije (osobito primjene globalnih navigacijskih satelitskih sustava i inercijalnih sustava u tunelogradnji). Unatoč boravku u Dresdenu nastavio je znanstvenu i stručnu suradnju sa zagrebačkim Geodetskim fakultetom te Odsjekom za geodeziju i geoinformatiku Građevinskog fakulteta u Sarajevu. Objavio je nekoliko udžbenika na njemačkom, engleskom i hrvatskom jeziku (Optimiranje geodetskih mreža, 1983). Suautor je mnogobrojnih knjiga, među kojima i Osnovni geodetski radovi – suvremene metode GPS (1991; s B. Hofmann-Wellenhofom i H. Lichteneggerom).

Hrvatsko geodetsko društvo (HGD), strukovna udruga inženjera, tehničara i znanstvenika geodezije i srodnih struka te županijskih geodetskih udruga i drugih pravnih osoba koje se bave geodezijom i geoinformatikom. Utemeljeno je 1993. u Zagrebu, a sljednik je Društva geodeta Hrvatske osnovanoga 1952 (Društvo geodetskih inženjera i geometara Hrvatske 1958–60., Savez geodetskih inženjera i geometara Hrvatske 1960–78., Savez društava geodeta Hrvatske 1978–93). Ciljevi su Društva promicanje i razvoj geodetske i geoinformatičke struke, promicanje etike inženjerskog poziva, poticaj znanstvenoistraživačkomu radu, stručnom usavršavanju te podupiranje inicijativa za zaštitu okoliša i zdravlja, a ostvaruje ih djelovanjem u području obrazovanja, znanosti i istraživanja te gospodarstva. Unutar Društva osnovane su Sekcija za kartografiju (1995) i Sekcija za fotogrametriju, daljinska istraživanja i geoinformacije (1996). Samostalno i u suradnji, HGD redovito organizira kongres o katastru, susrete geodeta i druge konferencije. Društvo od 1993. izdaje → Geodetski list, zbornike radova Kongresa o katastru, konferencije CROPOS-a, Simpozija o inženjerskoj geodeziji s međunarodnim sudjelovanjem, te monografije u povodu obljetnica osnutka Društva (2007., 2017). Član je → Hrvatskog inženjerskog saveza (sv. 4) i Međunarodne udruge geodeta (FIG).