Grozdanić Begović, Tatjana (Zagreb, 29. III. 1968), arhitektica, predstavnica suvremenog izraza u arhitekturi.

Diplomirala je 1993. na Arhitektonskome fakultetu u Zagrebu. Zajedno sa → Sašom Begovićem, → Markom Dabrovićem i → Silvijem Novakom osnovala je 1994. arhitektonski → Studio 3LHD, u kojem kao odgovorna partnerica djeluje do danas. Sudjeluje u svim projektima studija, od idejnih rješenja do detaljnih nacrta i realizacija, s posebnim naglaskom na projekte interijera. U okviru tima autorica je mnogobrojnih objekata javne, stambene, sportske i turističke namjene, među ostalima Mosta hrvatskih branitelja u Rijeci (2001), Hrvatskoga paviljona na Svjetskoj izložbi Expo u Aichiju u Japanu (2005), Sportske dvorane Bale (2005–07), splitske rive (2006–07), hotela Lone u Rovinju (2010–11), slatkovodnoga akvarija u Karlovcu (2015–16), hotela LN Garden u Guangzhou u Kini (2014–18), hotela Grand Park u Rovinju (2017–19), rekonstrukcije nekadašnjega kina Urania u poslovni prostor Studija 3LHD-a te prostor za javna događanja (2018–19), kampusa Infobip (2019–22), stambenoga bloka Park kneževa između Branimirove i Bornine ulice (2022) – sve u Zagrebu, kampusa Rimac u Kerestincu (u izgradnji). Kao dio tima Studija 3LHD osvojila je mnogobrojne nagrade, među ostalima Salona mladih (1996), »Vladimir Nazor« (1999., 2009., 2019), »Viktor Kovačić« (2001., 2011., 2019), »Bernardo Bernardi« (2005., 2009), »Drago Galić« (2008, 2013), Zagrebačkoga salona (2012., 2015). Na međunarodnoj razini ističe se nagrada za najbolji sportski objekt na World Architecture Festival (2008) te u istoj kategoriji brončana i srebrna medalja IOC / IAKS (International Olympic Committee / International Association for Sports and Leisure Facilities) Award (2009., 2011).

Felbinger, Bartol (Cheb, Češka, 15. IX. 1785 – Zagreb, 17. II. 1871), graditelj, jedan od najistaknutijih predstavnika hrvatske arhitekture klasicizma.

Graditeljski je obrt vjerojatno izučio u rodnome gradu. U Beču je od 1803. radio kod zidarskoga majstora Franza Wipplingera, kao zidarski palir 1806–08. kod kipara F. A. von Zaunera, te je potom kratko bio crtač glavnoga graditelja pri Dvorskoj upravi Laxenburga. U Zagreb se doselio 1809., u građevinski ceh primljen je prije 1811.

U zagrebačku arhitekturu prenio je suvremena stilska kretanja bečkoga klasicizma. Izgradio je raskošnu dvokatnicu Demetrović (Dömötörffy) u Radićevoj ulici 32 (1814–15) sa skladišnom zgradom (oko 1828), jednokatnicu Muggendorfer u Basaričekovoj 3 (1816), pregradio vlastitu kuću u Radićevoj 70 (1820–24) i kuću Leitner u Kamenitoj 9 (1823), oblikovavši sjeverno pročelje s četiri dorska kanelirana polustupa te trabeacijom i atikom, kuću Domin u Habdelićevoj 2 (1822–23), nadogradio ljetnikovac kanonika (biskupa) Aleksandra Alagovića na Novoj Vesi 86 (1823–24) i dvokatnicu Kordan na uglu Mesničke 49 i Visoke ulice (1826).







Sagradio je jednokatnicu Srpske pravoslavne crkvene općine u Ilici 7 (1822., nadogradio i preoblikovao J. Jambrišak 1872) te produljio zgradu grkokatoličkoga sjemeništa u Ćirilometodskoj 1 (1827–28) i uz nju izveo kapelu sv. Bazilija s klasicistički oblikovanim pročeljem sa zabatom (pregradio H. Bollé 1885–86). Na južnoj strani Jelačićeva trga izgradio je 1827. monumentalne dvokatnice, vlastitu te onu trgovca P. Hatza (srušena 1925). Vjerojatno je radio na proširenju palače Magdalenić – Drašković u Demetrovoj 7 s monumentalnim portikom s jonskim polustupovima (1830–31), gradnji palače Franje Draškovića na uglu Opatičke 29 i Demetrove 17 (1835., danas Državni arhiv u Zagrebu) i palače Karla Draškovića u Opatičkoj 18 (1838., poslije pregrađeno u Narodni dom). Izgradio je školsku zgradu u Opatičkoj 22 (1839) i vodio gradnju Hotela Pruckner u Ilici 44 (1844., pročelje dogradio K. Waidmann 1886). Na temelju stilskih karakteristika pripisuju mu se kuće Štajdaher (1824) i Bedeković (1826–29) u Opatičkoj 16 i 23, kuća u Demetrovoj 9 (1832), palače Drašković na Ilirskome trgu 6 (1834) i u Vlaškoj 40 (1826–29) te Jelačić na Markovićevu trgu 1 (1826), kuće Demetrović (Dömötörffy) u Ilici 10 (1824–29), Demeter na Jelačićevu trgu 2 (oko 1829), Keglević na uglu Ilice 39 i Frankopanske 1 (1830., poslije nadograđena) te Ferić na Markovu trgu 4 (1830., nadograđena 1860), dok je autorstvo dvorca Januševec u Prigorju Brdovečkom (1830) dvojbeno.







U klasicističkim je oblicima načinio projekte za svečanu dekoraciju u povodu posjeta cara Franje I. i carice Karoline Zagrebu (1818). Bavio se i uređivanjem vrtova (vrt uz vlastitu kuću u Radićevoj, vrt Dömötörffy u Ilici 10, oko 1830). U Đakovu je za biskupa Mirka Karla Raffaya izradio dvije varijante nacrta za katedralu (1817. i 1819., neizvedeno), izveo dogradnju franjevačkoga samostana u zgradu sjemeništa (1817–21) i južnoga krila biskupske rezidencije te, prema vlastitu projektu iz 1816. za kapelu Svetog Duha u Zagrebu, obnovio župnu crkvu. U Križevcima je radio na pregradnji crkve i rezidencije grkokatoličkih biskupa (1817–30), u Varaždinskim Toplicama na povećanju svratišta (1820), u Samoboru izveo zgradu Općinske vijećnice (magistrata) na Tomislavovu trgu 5 (1826–30), u Glini župnu crkvu (1824–27), u Karlovcu palaču Drašković u Radićevoj 15 (1828) te u Sisku projektirao zgradu svratišta, tzv. Veliki kaptol (1830., danas sjedište Sisačke biskupije). Graditeljstvom se bavio i njegov sin Adolf (1822–1885).







Dabrović, Marko (Dubrovnik, 28. XI. 1969), arhitekt, predstavnik suvremenog arhitektonskog izraza.

Diplomirao je 1997. na Arhitektonskome fakultetu u Zagrebu. Iste godine osnovao je RNA Studio za izradu 3D vizualizacija koji je vodio do 2005., kada je prešao u arhitektonski → Studio 3LHD, kojemu je sa → Sašom Begovićem, → Tatjanom Grozdanić Begović i → Silvijem Novakom bio jedan od osnivača 1994., i u kojem kao odgovorni partner djeluje do danas. Opus Dabrovića i Studija 3LHD karakterizira integracija najsuvremenijih tehnologija i materijala. U okviru tima projektirao je mnogobrojne objekte javne, stambene, sportske i turističke namjene, među ostalima Most hrvatskih branitelja u Rijeci (2001), Hrvatski paviljon na Svjetskoj izložbi Expo u Aichiju u Japanu (2005), Sportsku dvoranu Bale (2005–07), splitsku rivu (2006–07), hotel Lone u Rovinju (2010–11), slatkovodni akvarij u Karlovcu (2015–16), hotel LN Garden u Guangzhou u Kini (2014–18), hotel Grand Park u Rovinju (2017–19), rekonstrukciju nekadašnjega kina Urania u poslovni prostor Studija 3LHD i prostor za javna događanja (2018–19), kampus Infobip (2019–22), stambeni blok Park kneževa između Branimirove i Bornine ulice (2022) – sve u Zagrebu, kampus Rimac u Kerestincu (u izgradnji). Kao dio tima Studija 3LHD osvojio je mnogobrojne nagrade, među ostalima Salona mladih (1996), »Vladimir Nazor« (1999., 2009., 2019), »Viktor Kovačić« (2001., 2011., 2019), »Bernardo Bernardi« (2005., 2009), »Drago Galić« (2008., 2013), Zagrebačkoga salona (2012., 2015). Na međunarodnoj razini ističe se nagrada za najbolji sportski objekt na World Architecture Festival (2008) te u istoj kategoriji brončana i srebrna medalja IOC / IAKS (International Olympic Committee / International Association for Sports and Leisure Facilities) Award (2009., 2011).

Catinelli, Miroslav (Karlovac, 5. X. 1934 – Zagreb, 8. V. 2024), arhitekt, istaknuo se projektiranjem stambeno-poslovne i industrijske arhitekture.

Diplomirao je 1961. na Arhitektonskome fakultetu u Zagrebu. Isprva je radio u Arhitektonskom uredu Ilijić, potom u Birou za unapređenje trgovine i ugostiteljstva, u Industrogradnji, Zagreb-projektu, AG 70 Inženjeringu te u Projektnome zavodu Tehnika u Zagrebu. Njegov rad prepoznatljiv je po funkcionalnosti i racionalnoj uporabi prostora. Autor je velikih stambeno-poslovnih kompleksa u naselju Siget u Novom Zagrebu, tzv. Super Andrija (1969–73) i Grana u zagrebačkoj Dubravi (1974). Između 1975. i 1984. projektirao je skladište s uredima Poljoprivredno-prehrambenog kombinata Zagreb, objekt tvornice Mega u Zagrebu, skladišno-proizvodni objekt tvornice kartonske ambalaže Bilo-Kalnik i uredski objekt s manjom dvoranom za konferencije u Koprivnici te tvorničku zgradu Međimurske trikotaže u Čakovcu. Značajno je ostvarenje i vinarija s vinskim podrumom i restoranom u Kutjevu, uklopljena u spomenički kompleks (1979).

Beton-Lučko d. o. o., poduzeće za proizvodnju agregata, betona i betonskih proizvoda, betonskih opločnika i rubnjaka, betonskih elemenata za popločavanje urbanih prostora, predgotovljenih betonskih elemenata i specijalnih betonskih elemenata. Poduzeće je osnovano 1990., sa sjedištem u zagrebačkom Lučkom, a nastalo je iz obiteljskog obrta osnovanoga 1986.

Poduzeće se bavi i projektiranjem kao pripremom za proizvodnju i montažu predgotovljenih, odnosno specijalnih betonskih elemenata. Bavi se i izgradnjom hala po montažnom sustavu od armiranog i prednapetog betona te izgradnjom stambenih i industrijskih objekata, gotovih betonskih garaža, proizvodnjom specijalnih elemenata poput gotovih stubišnih krakova, vodomjernih okana, elemenata namijenjenih gradnji cesta, autocesta i tunela te ploča za zatvaranje tramvajskih kolosijeka.







Proizvodni pogoni nalaze se u Lučkom (proizvodnja betonske galanterije i specijalni betonski elementi) i Karlovcu (proizvodnja predgotovljenih betonskih elemenata: stupova, greda, krovnih nosača, stropnih ploča s rešetkastim nosačima, TT-ploča, stuba, fasadnih zidova, zidova za zaštitu od buke, elemenata tunelske odvodnje te posebnih elemenata u odvodnji i kanalizaciji). Poduzeće rabi modernu proizvodnu tehnologiju i potpuno automatizirana postrojenja za podešavanje optimalnih proizvodnih uvjeta (vlažnost agregata, količine boje, cementa, vode i dodataka betonu).







U poduzeću se provodi stalna kontrola proizvodnih procesa i ulaznih materijala iz vlastitih proizvodnih pogona – šljunčare Đelekovec. Poduzeće Beton-Lučko RBG sa sjedištem u Lučkom nastalo je izdvajanjem (2006) gospodarske cjeline iz matičnog poduzeća s osnovnom djelatnošću proizvodnje betonskih opločnika i ostalog proizvodnog programa širokog spektra povezanog s uređenjem okoliša. Iste je godine otvoren proizvodni pogon u Drnišu (industrijska zona Radonić) koji je 2019. kupila slovenska Oblak grupa. Poduzeća Beton-Lučko i Beton-Lučko RBG imaju ukupno 170 zaposlenika (2022). Zauzimaju približno 40 posto hrvatskog tržišta s 500 tisuća kvadratnih metara proizvedenih opločnika na godinu.













Poduzeće se kontinuirano bavi poboljšanjem tehnoloških procesa u građevinskoj industriji i surađuje sa znanstvenoistraživačkim institucijama u primijenjenim istraživanjima. Razvilo je više modernih tehnologija u proizvodnji betonskih opločnika, betonskih elemenata i raznih specijalnih proizvoda od betona. Sudjelovalo je u razvoju i proizvodnji ekološke, visokoapsorbirajuće barijere za zaštitu od buke RUCONBAR (akronim od engl. Rubberized Concrete Noise Bariers). Apsorbirajući sloj barijere sastoji se od reciklirane gume i betona, a proizvod je razvijen u suradnji s varaždinskim poduzećem Gumiimpex i Građevinskim fakultetom u Zagrebu. Nastupivši s građevnim proizvodom ECO-SANDWICH nastalim u suradnji s poduzećima Eurco i Knauf Insulation te Građevinskim i Arhitektonskim fakultetom u Zagrebu, poduzeće je osvojilo zlatnu medalju na 63. međunarodnom sajmu inovacija, tehnologija i novih proizvoda INNOVA (2014) u Bruxellesu. Radilo se o ventiliranom prefabriciranom zidnom panelu izrađenom od betona s recikliranim agregatom te izolacijskim slojem mineralne vune proizvedene uporabom inovativne i održive tehnologije. Poduzeće je s nizom projektnih partnera iz čitavog svijeta sudjelovalo u projektima Razvoj inovativnih građevnih kompozita primjenom biopepela (2019–23), AshCycle (2022–26), CIRCUIT (2023–27) i dr.













Bella, Stjepan (Liptovsky Sveti Petar, Slovačka, 2. V. 1880 – Bratislava, 28. XII. 1952), građevinski inženjer i stručnjak za vodno gospodarstvo.

Godine 1902. završio je tehničku visoku školu u Budimpešti. Karijeru je započeo regulacijskim radovima na obalama donjega Dunava. Kao kulturnotehnički inženjer 1904–17. projektirao je regulacijske objekte i mostove preko bujičnih rječica Karašice i Vučice, objekte i sustave površinske i podzemne odvodnje te pripadajuće retencije, ribnjake, akumulacije i crpne stanice. U doba kad je bio ravnatelj Vodne zadruge Karašica–Vučica (1917–40) višestruko su povećane melioracijske površine na kojima su se izvodili regulacijski i hidromelioracijski radovi. Kao stručni savjetnik radio je i na slijevnim područjima Vuke, Biđa, Bosuta, Jelas polja i Lonjskog polja. Od 1921. bio je profesor na Visokoj tehničkoj školi u Zagrebu, odn. Građevinskom i Kulturnotehničkom odsjeku Tehničkoga fakulteta u Zagrebu od 1926. Predavao je kolegije iz praktične hidraulike, regulacije vodotoka, melioracija, vodogradnje i plovnih putova. Bio je starješina Građevinskog odsjeka Tehničkoga fakulteta 1931–32. i 1940–41. te osnivač Zavoda za hidrotehniku 1940. Godine 1941. napustio je Hrvatsku te rad nastavio kao profesor na Tehničkome fakultetu u Bratislavi gdje je bio i rektor Sveučilišta. Autor je udžbenika Vodogradnja I (1931) te Melioracija tla (1936), jednoga od prvih na području Hrvatske i Jugoslavije. U Hrvatskoj je najvažniji njegov melioracijski rad na području Karašice, gdje je ostvario cilj optimalnog uređenja vodnoga režima poljoprivrednih zemljišta osiguravši visoku kvalitetu tla te tako visoke i stabilne prinose biljnih kultura.

Auer, Bela (Zagreb, 3. X. 1899 – Zagreb, 1. V. 1975), arhitekt, zaslužan za afirmaciju moderne arhitekture u Hrvatskoj.

Diplomirao je arhitekturu 1923. na Tehničkoj visokoj školi u Beču (danas TU Wien), gdje je također polazio privatni seminar Adolfa Loosa. Radio je u atelijeru Ignjata Fischera 1923–30., potom u vlastitu atelijeru, a 1936–42. u Središnjem uredu za osiguranje radnika u Zagrebu. Od 1946. bio je zaposlen u → Arhitektonskome projektnom zavodu do njegova ukinuća 1951., a zatim je do umirovljenja 1966. vodio Arhitektonsko-projektni biro Auer. Pod utjecajem ideja A. Loosa zastupao je moderna arhitektonska načela. U Zagrebu je projektirao obiteljske kuće (Kleinkind, Vrhovec 6–8, 1927; vlastita kuća Auer, Rokova ulica 13, 1929., jedan od najranijih primjera moderne arhitekture u Zagrebu i Hrvatskoj), stambene višekatnice (Trg Petra Krešimira IV. 7, 1931) te tipske zgrade (Volovčica i Borongaj, oko 1965). Prema njegovim projektima 1936–42. izgrađene su mnoge socijalno-zdravstvene ustanove (Osijek, Dubrovnik, Sarajevo, Celje, Sušak). U poslijeratnom se razdoblju osobito intenzivno bavio industrijskom arhitekturom; za farmaceutsko poduzeće Pliva u Zagrebu projektirao je niz novih pogona (hala redox-elektrolize, 1960–64), vodio je gradnju Tvornice boja i lakova u Skoplju i Svilarskoga kombinata u Titovom Velesu. Bavio se i unutarnjim uređenjem prostora.

Ostrogović, Kazimir (Sveti Vid kraj Malinske, 7. IV. 1907 — Zagreb, 15. VI. 1965), arhitekt, jedan od najistaknutijih predstavnika hrvatske moderne arhitekture.

Diplomirao je 1934. na Arhitektonskom odsjeku Tehničkoga fakulteta u Zagrebu. Za studija je iskustva stjecao kod → Stanka Kliske i → Slavka Löwyja, a 1937–43. radio je kao samostalni arhitekt na Sušaku. Priključio se partizanima 1943; nakon završetka rata, 1945–46. radio je u Ministarstvu građevina u Beogradu, a 1947. postao je voditeljem Odjela opće arhitekture u → Arhitektonskome projektnom zavodu u Zagrebu. Godine 1951. osnovao je arhitektonski biro Ostrogović (nakon njegove smrti nastavio ga je voditi → Vjenceslav Richter pod nazivom Centar 51).

Rane samostalne projekte, uglavnom obiteljske kuće i kuće za odmor, ostvario je u Kvarnerskom primorju prije II. svj. rata. Prva mu je takva realizacija kuća Koch u Malinskoj (1935). Na srodnim kućama Majnarić u Crikvenici (1936) i Maračić u Malinskoj (1938) modernističke elemente prozorima posve rastvorenog pročelja i skošenoga jednostrešnoga krova koji se nastavlja preko gabarita građevine pomirio je s elementima tradicionalne gradnje, zidovima od kamene rustike. Minimalističkim oblicima ističu se kuće Einwalter u Malinskoj (1938) i Prosen na Sušaku (1938–39), a najbliži morfologiji primorske kuće je ljetnikovac Mohović u predjelu Žurkovo u Kostreni (1939–40). Istodobno je vodio gradnju hotela Malin u Malinskoj (1937., projekt S. Löwy), radio projekt Pomorske stanice Jadranske plovidbe (1937–39), te podigao peterokatnu stambenu zgradu Kauzlarić, s natkrivenim krovnim terasama i ugaonim prozorima (1939), oboje na Sušaku.

Nakon II. svj. rata, sudjelovao je u natječajima 1947. za urbanistički plan Novoga Beograda, zgradu Predsjedništva vlade FNRJ (oba s M. Marasovićem), hotel za goste saveznih ustanova i radnike ministarstava (s M. Kauzlarićem i L. Horvatom) te 1948. za monumentalnu zgradu opere (I. nagrada), sve u Beogradu. U sklopu poslijeratne izgradnje, osim stambenih zgrada za Vojnu poštu u Dugom Selu (1948), Osijeku (1952), Puli (1954., 1956), Rijeci (1956), Umagu (1956) i dr., projektirao je niz objekata društvene namjene poput ljetnoga kina na Tuškancu u Zagrebu (1951., s B. Ostrogović i D. Perak), hotelskoga paviljona na Plitvičkim jezerima (1952., s B. Ostrogović), Doma kulture u Umagu (1953), kompleksa Instituta Ruđer Bošković (1954) i u sklopu njega Instituta za fiziku u Zagrebu (1964), TV tornja na Avali (1959), Gradske vijećnice u Pančevu (1960), i dr.

Vraćajući se temi svojega ranog opusa, obiteljskom kućom u Weberovoj ulici u Zagrebu (1955) najavio je novi zamah oblikovanja pojedinačnih kuća, koji je neposredno poslije rata bio potisnut duhom kolektivizma. U suradnji s urbanistima → Zdenkom Kolacijem i → Zdenkom Silom izradio je 1955. ključni projekt (djelomično realiziran) urbanističko-arhitektonske regulacije prostora južno od željezničke pruge s novim administrativnim središtem Zagreba, nastavljajući zelenu zonu Zrinjevca prema Trnju, uz organizaciju arhitekture i hortikulture prema načelima CIAM-a. Jedina izvedena građevina trodijelnoga kompleksa upravnoga središta, zgrada Narodnoga odbora grada Zagreba na Radićevu trgu (1956–60; danas zgrada Gradske uprave), ujedno predstavlja i vrhunac njegova opusa. Nadahnut Le Corbusierovim načelima arhitekture, »lebdeći« longitudinalni volumen podignut je na kanelirane stupove, otvorenoga prizemlja s parkom (autorice hortikulturnoga rješenja S. Seissel i A. Rotkvić), pročelja raščlanjenih neprekinutim vodoravnim nizovima prozora, s pješačkim ulaznim mostom na istočnom i kamenim brisolejima na zapadnom pročelju te krovnom natkrivenom terasom. Od planiranoga je projekta realizirao još okolne stambene zgrade Kooperativ na Miramarskoj cesti (1960) i zgradu Komunalne banke na Paromlinskoj cesti (1955–60., poslije Zagrebačka banka). Posljednje su mu izvedbe zgrada Riječke banke i štedionice na Jadranskom trgu u Rijeci (1959–65., danas Erste & Steiermärkische banka), te u Zagrebu Fakultet strojarstva i brodogradnje u Lučićevoj ulici 5 (1964) i Vila Zagorje na Pantovčaku (1963–65., s V. Richterom; danas službena rezidencija predsjednika RH).

Varaždin, Stari grad, srednjovjekovna utvrda u sjeverozapadnome dijelu povijesne jezgre Varaždina.













Najstariji je dio velika četverokutna kula s kasnoromaničkim i gotičkim detaljima iz XIII. i XIV. st, uz koju su višekratno dograđivani fortifikacijski elementi, osobito 1544–60. kada su prigrađene kružne kule te je grad opasan zemljanim bedemima, bastionima i grabištima s vodom (Domenico dell’Alio, Francesco Thebaldi, Francesco Marmoro). Tijekom XVII. i XVIII. st. barokiziran je i pretvoren u dvorac. Danas je u njemu smješten Gradski muzej Varaždin.

Šibenske utvrde, niz povijesnih fortifikacijskih građevina koje su branile grad kao strateški važno vojno uporište te luku s mora i kopna.







Najstariji i dominantan dio šibenskoga fortifikacijskoga sustava je tvrđava (kaštel) sv. Mihovila (Sv. Ana), u kojem je, vjeruje se, još 1066. boravio kralj Krešimir. Od XVI. st. grad je branila tvrđava sv. Nikole zdesna ulazu u kanal koji vodi u šibensku luku. Izgrađena je 1540–53 (Gian Girolamo Sanmicheli) u obliku trokuta, a jedinstvena je građevina renesansnoga fortifikacijskoga graditeljstva. Mlečani su 1646. uoči Kandijskoga rata s Osmanlijama podignuli izdvojene bastionske tvrđave sv. Ivana na vrhu brijega koji je dominirao gradom (fra Antonio Leni, Onofrio del Campo, Innocenzo Conti) i Barone (Šubićevac) nekoliko stotina metara jugoistočno (Christoph Martin von Degenfeld), koje su konačno dovršene do početka 1660-ih kao dio bastionskog obrambenog sustava. Od 2017. tvrđava sv. Nikole na UNESCO-ovu je popisu svjetske baštine, a obnovljene su tvrđave sv. Mihovila i Barone (2014) te sv. Ivana (2022), kojima upravlja javna ustanova Tvrđava kulture Šibenik.

Osijek, Tvrđa, fortifikacijski sustav s nizom vojnih, civilnih i crkvenih zgrada, nastao u XVIII. st. gradnjom modernizirane tvrđave s bastionima. Veličinom i oblikovanjem jedinstven je tvrđavni sklop kontinentalne Hrvatske svoga doba.







Već u prvoj fazi (poslije 1691) građeni su bastioni i pripadajuće kurtine od kamena i opeke, a zemljani nasip dobiven je iskopom opkopa. Najveći zamah imala je faza dogradnje i pregradnje 1712–20., koju je inicirao princ Eugen Savojski, a koja se nastavila do 1750. Ukupno je cijeli sustav bastionskih fortifikacija pokrivao površinu od 80 ha, a gradska jezgra imala je površinu od 15 ha, branjena s osam bastiona. U gradnji su sudjelovali Mathias von Kaiserfeld, Jean Petis de la Croix, Nicolas Doxat de Démoret, Johann Philip von Harsch, Maximilian Eugen Gosseau d’Henef, i dr.







Bollé, Herman (Köln, 18. X. 1845 – Zagreb, 17. IV. 1926), jedan od najvažnijih hrvatskih arhitekata potkraj XIX. st. i početkom XX. st., autor više od 100 projekata za izgradnju ili restauraciju ponajviše sakralnih, ali i javnih i stambenih građevina.

Rodom je iz graditeljske evangeličke obitelji iz Kölna, grada koji se zbog završavanja tamošnje gotičke katedrale pretvorio u jedno od glavnih središta arhitekture historicizma. Njegov otac Carl (Karl) radio je na dovršavanju kölnske katedrale, a poslije je vodio vlastiti arhitektonski ured. Nakon što je završio Kraljevsku provincijalnu obrtnu školu 1864., Bollé je kratko bio zaposlen u očevu poduzeću, a 1867–72. radio je u atelijeru kölnskog arhitekta Heinricha Wiethasea. Godine 1872. zaposlio se u atelijeru → Friedricha Schmidta u Beču, gdje je ostao do 1879. U dodir s Hrvatskom došao je zahvaljujući već postojećim Schmidtovim kontaktima. Glavni bečki neogotičar počeo je raditi u Hrvatskoj 1870., nakon što ga je đakovački biskup Josip Juraj Strossmayer izabrao za arhitekta koji će završiti katedralnu crkvu. Kako je Strossmayer bio izrazito zadovoljan Schmidtovim radom u Đakovu, odlučio mu je povjeriti projekt palače JAZU-a (danas HAZU) u Zagrebu. Budući da se zgrada trebala podići u neorenesansnom stilu, Schmidt je 1875. poslao Bolléa u Italiju da proučava tamošnje renesansne spomenike. Na tom se putovanju Bollé u Rimu upoznao i sprijateljio sa Strossmayerom, što mu je omogućilo da postane glavnim zastupnikom i voditeljem svih Schmidtovih gradnji u Hrvatskoj.







Zbog velikog broja poslova koje je Bollé radio u Hrvatskoj, prvi hrvatski povjesničar umjetnosti → Iso Kršnjavi i biskup Strossmayer inicirali su njegovo preseljenje u Zagreb 1879., ponajprije radi početka radova na restauriranju zagrebačke katedrale. U tom razdoblju osigurali su mu i posao na pregradnji najznačajnije hodočasničke marijanske crkve tadašnje Hrvatske u Mariji Bistrici te izradbu projekta i realizaciju zgrade gimnazije u Osijeku u Tvrđi. Potres koji je pogodio Zagreb i njegovu širu okolicu 9. XI. 1880. imao je ključnu ulogu u Bolléovoj karijeri. Sve su zagrebačke crkve, od katedrale do manjih kapela, stradale u većoj ili manjoj mjeri. Val obnove koji je slijedio donio mu je iznimno velik broj poslova što ga je navelo na trajni ostanak u Hrvatskoj, sve do smrti 1926. S obzirom na to da je Kršnjavi u Bolléu vidio osobu koja je sposobna unaprijediti stanje u hrvatskoj arhitekturi i umjetničkom obrtu, povjeravao mu je realizaciju većine svojih projekata iz područja arhitekture i umjetničkog obrta. Obojica su bila bliska režimu bana Károlya Khuen-Héderváryja, što je Bolléu donijelo velik broj javnih narudžbi iz polja sakralne i javne arhitekture.







Restauratorski zahvati

Najkontroverzniji dio Bolléova opusa čine restauratorski zahvati. Po uzoru na pristup restauraciji spomenika koji je u to doba bio raširen u svim dijelovima Europe, srednjovjekovne, ponajprije gotičke građevine dovršavao je ili preoblikovao u skladu s njihovim zamišljenim prvobitnim stanjem, uz istodobno izbacivanje, u težnji za jedinstvom i čistoćom stila, tragova kasnijih epoha. Najvažniji njegov realiziran restauratorski pothvat izveden je na zagrebačkoj katedrali. Restauraciju katedrale potaknuo je Strossmayerov članak u Katoličkom listu 1874., a projekt za obnovu nakon dugih pregovora izradio je Schmidt 1878. U prvoj fazi radova Bollé se u cijelosti pridržavao Schmidtova plana. Nakon potresa, u kojem se dio katedrale urušio, izveo je prve izmjene, koje su postajale većima kako su radovi napredovali – u većoj mjeri rastvorio je kape zvonika, uklonio je portal iz XVII. st. koji je Schmidt namjeravao ostaviti, izbacio je većinu baroknih oltara, izmijenio svodove u istočnom dijelu, ujednačio visinu krova koji je pokrio glaziranim crijepom, te je srušio bedeme s Bakačevom kulom ispred crkve. Slične neogotičke zahvate izveo je poslije na nizu drugih građevina, primjerice na franjevačkim crkvama u Zagrebu (1885–88., 1898–1902) i Iloku (1907–14), u unutrašnjosti župne crkve u Remetama (1882), na grkokatoličkoj katedrali u Križevcima (1894–97), kapeli sv. Mateja u Gornjoj Stubici (1896) i dr.

Osim srednjovjekovnih Bollé je restaurirao i mnogobrojne kasnije izgrađene crkve. Pri restauraciji novovjekovnih, posebice baroknih crkava, vodio se nastojanjem da ih učini stilski prihvatljivijima kraju XIX. st., najčešće dodavanjem neorenesansnih motiva. Tim je pristupom među ostalim obnovio hodočasnički kompleks u Mariji Bistrici (1878–85), unutrašnjost crkve sv. Petra u Vlaškoj ulici (1881–82), pročelje župne crkve u Remetama (1882), crkvu sv. Marije na Dolcu (1886) u Zagrebu, župne crkve u Jastrebarskom (1887) i Bjelovaru (1888), franjevačku crkvu u Kostajnici (1892) i kapelu Svetog Duha u Zagrebu (1893–94). Nerealizirani su ostali projekti za pročelje crkve sv. Ane u Križevcima (1878) i obnovu franjevačke crkve na Trsatu (1913). U tom je stilu restaurirao i nadbiskupski dvor u Zagrebu (1881–82).







Pri restauriranju pravoslavnih i grkokatoličkih (uglavnom baroknih i klasicističkih) sakralnih građevina, Bollé je dodavao neobizantske elemente u skladu s ulogom stila u historicizmu kao oblikovnog odraza vjerske pripadnosti objekta. U tom je stilu obnovio pravoslavnu crkvu Preobraženja Gospodnjega (unutrašnjost je obnovio 1883–84., kupolu tornja dodao 1899., a pročelja preoblikovao 1913–14), grkokatoličku crkvu sv. Ćirila i Metoda (1885–86) u Zagrebu, parohijsku crkvu u Srijemskoj Mitrovici (1891), sabornu crkvu i vladičanski dvor u Pakracu (1893–96), crkvu i konake manastira Grgetega na Fruškoj gori (1897–1902), te crkvu Svih svetih u Rumi (1902–05).

Novogradnje

Većinu je svojih građevina Bollé projektirao u raznim historijskim stilovima. Pri gradnji sakralnih objekata za katolike i evangelike primjenjivao je gotovo isključivo neogotiku, rjeđe neorenesansu i neoromaniku. Gradeći pravoslavne građevine, rabio je vlastitu verziju neobizantskoga stila, kojim se najčešće koristio i pri projektiranju grkokatoličkih crkava. Stambene i javne objekte projektirao je uglavnom u neorenesansnom stilu.

S obzirom na svoje školovanje kao i na činjenicu da je Katolička crkva bila najznačajniji naručitelj njegovih projekata, najviše je projektirao u neogotičkome stilu, koji je u početcima djelovanja u Zagrebu promicao kao univerzalni stil gotovo svih tipova građevina. Tada je projektirao samostan sestara Reda sv. Magdalene u Nazorovoj ulici (1879), prebendarske kurije u Novoj Vesi 5 (1880–81), kanoničku kuriju na Kaptolu 6 (1881–82), novo krilo nadbiskupskoga sjemeništa s kapelom (1881–82), kompleks evangeličke crkve i bogoštovne općine na uglu Gundulićeve i Hebrangove (1881–84). U kasnijem je razdoblju u neogotičkome stilu uglavnom gradio i restaurirao crkve, a povremeno projektirao i javne i stambene objekte (najamna zgrada Brodske imovne općine u Vinkovcima, 1909–10). Od njegovih se neogotičkih crkava kvalitetom ističu: župna crkva u Granešini (1885–86., teško stradala u potresu 2020), trobrodna dvotoranjska crkva u njemačkom selu Franztal (Franjidol) kraj Zemuna (1887–88., porušena nakon II. svj. rata), župna crkva u Erdeviku (1889–90), kapela sv. Fabijana i Sebastijana u Gornjoj Stubici (1890), kapelica Svetog križa na Ilirskom trgu u Zagrebu (1893) te župne crkve u Tounju (1895–97), Dugom Selu (1899–1900), Vrbovskom (1901–04) i Čalmi u Srijemu (oko 1910., srušena u II. svj. ratu). Neogotika je bila čest izbor i pri projektiranju mauzoleja i nadgrobnih spomenika, kako pokazuju kapela obitelji Pejačević u Našicama (1881), grobnica obitelji Jelačić u Zaprešiću (1884) i spomenik Lavoslava Vukelića u Svetom Križu Začretju (1887). Nerealiziran je ostao projekt za neogotičku crkvu centralnoga tlocrta u Rudama kraj Samobora (1896).













Kako je uz narudžbe za Katoličku crkvu Bollé najviše radio za Pravoslavnu crkvu, uz neogotiku je neobizantski stil drugi po zastupljenosti unutar njegova stvaralaštva. Bolléova verzija neobizantskoga stila predstavlja kombinaciju elemenata iz Rundbogenstila, ranokršćanske i bizantske umjetnosti, renesansne, klasicističke, romaničke te ruske arhitekture. Osim što je mnoge već navedene građevine restaurirao u neobizantskome stilu, sagradio je i niz novih. Idealnotipski primjer njegova rada u tom stilu predstavlja grobna kapela obitelji Kukulj na zagrebačkome groblju Mirogoju (1891–93). S početka XX. st. su nadgrobne kapele Đuričić u Rumi i Stanić u Vukovaru. U neobizantskome stilu projektirao je pravoslavnu crkvu u Štikadi (1894), te opremio niz drugih pravoslavnih crkava 1890-ih (u Jasenovcu, Rujevcu, Gospiću, Vodoteču). Značajan je i Bolléov monumentalni nerealizirani natječajni projekt za preoblikovanje pročelja saborne crkve u Novom Sadu iz 1897. Osim za Pravoslavnu crkvu srodne je neobizantske projekte realizirao i za Grkokatoličku.

Neobizantskim gradnjama slične su u formalnom repertoaru Bolléove neoromaničke crkve, iako ih karakterizira slabija arhitektonska kvaliteta i manja raznolikost. Taj je stil rabio povremeno, ponajprije u katoličkim sakralnim objektima (u Petrovaradinu, 1880–81; Resniku, 1888–89; Šišljaviću, 1892–93). Osim na romantičarsku arhitekturu Bolléova se neoromanika često referirala i na neorenesansu. U kombinaciji motiva neoromanike, neorenesanse i neogotike projektirao je kanoničku kuriju na Kaptolu 21 u Zagrebu (1885–86). Najveća je njegova realizacija u neoromaničkom stilu kompleks arkada na vojnom groblju u Karlovcu (1916–18).

Bollé je u hrvatsku arhitekturu historicizma prvi uveo sjevernjačku (njemačku) neorenesansu. Sklonost prema tom stilu razvio je za rada u Schmidtovu atelijeru dok je nadzirao realizaciju nadogradnje austrijske Narodne banke u Beču, među prvim zgradama u arhitekturi srednje Europe sagrađene u stilu njemačke neorenesanse. Već spomenutu crkvu u Mariji Bistrici restaurirao je u stilskoj kombinaciji njemačke i talijanske neorenesanse. Elementima njemačke neorenesanse koristio se u Zagrebu pri gradnji zgrade Komercijalne banke u Ilici (1880) te Obrtne škole s internatom i muzejom (1887–91), koja se smatra najmonumentalnijim primjerom toga stila u Hrvatskoj uopće. Takvih objekata nije bilo više ponajprije zbog protivljenja dijela stručne javnosti koja je odabir sjevernjačke renesanse držala nametanjem njemačke kulture i duha na prostore Hrvatske kojih se nacionalna posebnost pod svaku cijenu nastojala očuvati.













Daleko su mnogobrojnije Bolléove realizacije u stilu talijanske neorenesanse: zgrada Kraljevske velike gimnazije u Osijeku (1881–82) te u Zagrebu – dogradnja kuće Stanković na uglu Ilice i Jelačićeva trga (1880), vila Živković–Adrowski–Lubienski u Jurjevskoj (s K. Waidmannom, 1880–83), staklenik u vrtu nadbiskupskoga dvora (1881–82), obnova Hrvatskoga glazbenog zavoda u Gundulićevoj (1882), Kemijski zavod na Strossmayerovu trgu 14 (1883), palača Pongratz na Jelačićevu trgu (1885–86; srušena 1937), kuća Granitz na Preradovićevu trgu (1886–87; srušena 2009), kuća Spevec u Dalmatinskoj (1889–90), Preparandija u Medulićevoj (s K. Waidmannom, 1891–1900), restauracija palače Odjela za bogoštovlje i nastavu u Opatičkoj (1892–95), vlastita kuća u Žerjavićevoj (1898–99) i dr. U istome je stilu projektirao i urbanu opremu Zagreba – meteorološki stup (1884) i fontanu (1893) na Zrinjevcu. Bolléov neorenesansni okvir zagrebačkoga groblja Mirogoja koji čine arkade s paviljonima i katoličkom kapelom Krista Kralja (od 1879. do kraja 1930-ih) pripada skupini monumentalnih grobljanskih kompleksa u Europi XIX. st. Bollé je autor i cijeloga niza spomenika u arkadama i na otvorenom dijelu groblja (spomenik grofice Louise Sermage, 1888).



















U svojem je radu najrjeđe rabio neobarokni stil zbog negativnoga odnosa historicizma prema umjetnosti XVII. i XVIII. st. Jedan od rijetkih slučajeva u kojem je posegnuo za oblikovnim jezikom neobaroka predstavljaju zahvati na crkvi sv. Katarine u Zagrebu (1896) i zgradi Brodske imovne općine u Vinkovcima (1908–09) te nerealizirani projekt za obnovu župne crkve u Moravču iz 1894.

Kao poseban dio Bolléova opusa ističu se objekti podignuti u tzv. hrvatskom narodnom stilu, koji se oslanjaju, na preporuku Kršnjavoga, na motive iz tradicijske arhitekture Slavonije i Srijema. Taj je stil primijenio u projektiranju hrvatskih paviljona na Industrijskoj i obrtnoj izložbi u Trstu (1882), Jubilarnoj (1885) i Milenijskoj (1896) izložbi u Budimpešti te na Zemaljskoj gospodarskoj izložbi u Zagrebu (1906). U tom stilu izradio je i hrvatske izložbene »sobe« za Svjetsku izložbu u Parizu 1900., od kojih je Pariška soba ostala sačuvana do danas u Hrvatskom školskom muzeju u Zagrebu. Osim izložbenih objekata, s elementima hrvatskoga narodnog stila Bollé je podigao i niz vila (vila Weiss u Zagrebu, 1890), crkvu sv. Antuna Padovanskog u Gustelnici (1887–88), te djelomično restaurirao crkvu Majke Božje Snježne u Dubrancu (strop, 1882–83).

Pojedini njegovi objekti ističu se i vrlo modernim rješenjima – poput umjetničkih atelijera u Ilici (1895–96). Bollé je autor i niza spomen-obilježja, poput križa na Vezircu kraj Petrovaradina (1902), podignutog kako bi se komemorirala bitka iz 1716. i spomenika Franji Josipu I. u Bosanskom Brodu (1887). Marijin pil sa zdencem na Kaptolu izveo je po Schmidtovu projektu (1880–82).

Umjetnički obrt

Od samih početaka svoje karijere u Hrvatskoj Bollé je nastojao unaprijediti umjetnički obrt. Osnovao je najprije pri zagrebačkoj katedrali katedralnu radionicu, a potom je uz Kršnjavoga sudjelovao u osnivanju Obrtnoga muzeja 1880 (→ Muzej za umjetnost i obrt; sv. 2), kojega je bio ravnatelj 1880–1909., te Obrtne škole 1882 (→ Škola primijenjene umjetnosti i dizajna; sv. 2) gdje je predavao sve do umirovljenja i bio ravnateljem od osnutka do 1914 (do 1892. kao član direktorija s Kršnjavim i E. Suhinom, poslije samostalno). Pri Obrtnoj školi osnovao je 1892. Građevnu stručnu školu ključnu za obrazovanje graditeljskoga kadra u Hrvatskoj. Učenike i suradnike proizašle iz katedralne radionice, koji su odreda poslije postali profesori na Obrtnoj školi, poput klesara Ignjata Franza, arhitekta Hektora Eckhela, kipara Dragutina Moraka, slikara Marka Peroša, bravara Antuna Mesića, stolara Friedricha Häckera i Josipa Šeremeta, redovito je angažirao pri izradbi opreme i izvedbi sakralnih, javnih i stambenih objekata. Surađivao je i s nizom drugih zagrebačkih i hrvatskih obrtnika poput zlatarskoga poduzeća Bulvan i Pečak koje je po njegovim projektima izvelo lanac zagrebačkoga gradonačelnika (1902).







Na većini je svojih građevina Bollé projektirao gotovo svaki element unutrašnjosti što je pretvarao, kada su mu sredstva dopuštala, u pravi Gesamtkunswerk – prekrivajući zidove oslikom, prozore vitrajima, postavljajući reprezentativni inventar (oltare, orgulje, propovjedaonice, ispovjedaonice, ikonostase, lustere, podove).

U hrvatsku je arhitekturu unio i drukčiji pristup uporabi građevnih materijala poticanjem izvedbe pročelja od fasadne opeke. Kako takav način obradbe pročelja nije bio široko prihvaćen, većina Bolléovih građevina ima žbukana pročelja. Pred kraj karijere dobio je prigodu raditi i na izgradnji jedne od prvih hidroelektrana u Hrvatskoj, na Kupi u Ozlju (1907–08).

Brdarić, Aleksandar (?, 1813. ili 1814 – Zagreb, 18. I. 1872), graditelj, predstavnik klasicističko-bidermajerske graditeljske djelatnosti prve polovice XIX. st. u Zagrebu.

Zidarski obrt izučio je u Lavovu. Godine 1836. došao je u Zagreb, gdje je na osnovi majstorskoga rada (Meisterstück) 1837. bio primljen u građevinski ceh. Razvio je graditeljsku djelatnost koja je brojem zaposlenih nadilazila dotadašnje zagrebačke okvire. Godine 1849. prestao je s projektantskom i graditeljskom aktivnošću te prešao u Državno hrvatsko-slavonsko graditeljno upraviteljstvo. Sudjelovao je također u radu Odbora za poljepšanje varoši.

Izgradio je vlastitu obiteljsku kuću u Matoševoj ulici 3 (1839–40). Važno mu je ostvarenje kuća Ane Paravić u Opatičkoj 10 (1839), koju je 1892. pregradio Herman Bollé. Kuća zagrebačkoga gradonačelnika Vjekoslava Frigana na uglu Opatičke 27 i Demetrove 22, sagrađena 1840., pripada malom broju najviših dometa kasnoga klasicizma u Zagrebu. Godine 1841. podigao je dvorac obitelji Bunjevac u Jaškovu kraj Ozlja, prvorazredno ostvarenje kasne faze klasicizma među našim ladanjskim zdanjima. Godinu dana kasnije dobio je narudžbu za projekt i izvedbu nove gradske pivovare u Gajevoj 9 (znatno pregrađena, danas restoran Boban). Palaču Zagrebačke županije na Markovu trgu 6 izgradio je 1845–49 (unutrašnji radovi završeni su 1864). Poslije je uklopljena u sjeverni dio današnje palače Sabora Republike Hrvatske na Trgu svetog Marka. Preuređivao je preporodnu palaču Narodnoga doma u Opatičkoj 18 (1846–47), te vrlo vjerojatno sagradio svečanu dvoranu koja se protezala od zapadnoga do istočnoga pročelja na prvome katu južnoga dijela zgrade (poslije skraćena).







Fischer, Ignjat (Zagreb, 18. VI. 1870 – Zagreb, 19. I. 1948), arhitekt, jedan od glavnih predstavnika zagrebačke secesijske arhitekture.

U Beču je 1888–89. polazio tečaj za rad u industriji papira u Tehnološko-obrtnome muzeju, a u Pragu je 1891–95. studirao arhitekturu na Njemačkoj tehničkoj visokoj školi. U Zagrebu je 1897–99. radio u građevinskom poduzeću s Antoninom Hrubýjem, potom je djelovao samostalno. Od 1899. bio je i vanjski suradnik Građevnoga odsjeka Zemaljske vlade specijaliziravši se za projektiranje zgrada zdravstvene namjene. U njegovu su projektnom atelijeru od početka 1920-ih kao suradnici djelovali arhitekti → Vladimir Šterk, → Bela Auer, → Zvonimir Vrkljan, → Zoja Dumengjić, → Milovan Kovačević, → Frane Cota, → Slavko Löwy, → Zvonimir Požgaj, i dr.

U svojim je ranim projektima do početka I. svj. rata bio izraziti predstavnik secesijske arhitekture. Među realizacijama za djelovanja s A. Hrubýjem ističu se stambene zgrade: Halper – Sigetski na uglu Tomislavova trga 7 i Šenoine ulice 1 i 1A (1897–98), Andrić u Trenkovoj 4 (1897–98), Kögl na uglu Masarykove 2 i Preradovićeve (1897–98), Jurković u Bogovićevoj 5 (1898), te posebice Rado na uglu Strossmayerova trga 7 i Trenkove (1897–98). Među kasnijim ostvarenjima značajne su: u Zagrebu Prijemna zgrada Zemaljske bolnice (s D. Sunkom, 1908–10) i zgrada Muške učiteljske škole (1911–14) na Šalati (poslije obje adaptirane u zavode Medicinskoga fakulteta), Zemaljsko rodilište i primaljsko učilište u Petrovoj 13 (1913–20., danas Klinika za ženske bolesti i porode), Zemaljsko sirotište u Nazorovoj 9 (1914., danas Centar za djecu Zagreb), te u Bjelovaru kirurški paviljon Županijske bolnice (1913–24). Sanatorij u Klaićevoj 16 (1908–09., danas Klinika za dječje bolesti) ključno je djelo hrvatske secesije, inventivnoga potkovasta tlocrta, izrazite secesijske dekoracije i sveobuhvatnoga unutrašnjeg uređenja. U secesijskim oblicima izveo je i rekonstrukciju robne kuće Kastner i Öhler u Ilici 4 (1913–15., danas Nama), izgradio kino Apollo u Ilici 31/1 (1911–12., danas kazalište Kerempuh), zgrade Katičić u Gajevoj 57 (1910), Fischer – Egersdorfer na uglu Draškovićeve 40 i Boškovićeve (1911) i Švrljuga – Mrazović u Katančićevoj 8 (1912) te vilu Hoffman u Bosanskoj 51 (1912). Autor je urbanističkog uređenja sjevernoga dijela Trga Republike Hrvatske (1911–12).

























U razdoblju između dva svjetska rata projektirao je u rasponu od monumentalnoga historicizma do umjerenoga modernizma. U neoklasicističkim oblicima izveo je Gradsku štedionicu na Jelačićevu trgu 10 i 10A (1922–25., proširenje 1929–31), te stambeno-poslovne zgrade Narodne šumske industrije na Mažuranićevom trgu 5 (1920–22), Jugoslavenske banke u Martićevoj 10 (1921–22), Međunarodne banke u Martićevoj 11 (1927–28) i dr. U modernim oblicima, pročišćenih fasada, projektirao je kuće Baum na uglu Jurišićeve 30 i Trga burze 2 (1927–30), Deutsch u Preradovićevoj 5 (1928–30), Arko – Hercog na Dolcu 8–9 (1929–31) te Hercog u Ulici Pod zidom 6 (1928–31., sa Z. Dumengjić). Projektirao je i tvorničke zgrade, među ostalim zgradu Domaće tvornice rublja u Krajiškoj 20 i kompleks Arko-emajl (od 1946. Metalna industrija Gorica) na prostoru omeđenom Šubićevom, Martićevom, Derenčinovom i Vlaškom ulicom s moderno oblikovanom zgradom rafinerije i pecare (1918–21).







Funtak, Fran (Harkanovci kraj Valpova, 1882 – Županja, VII. 1960), građevinski inženjer i arhitekt, jedan od prvih stručnjaka za primjenu armiranoga betona u nas te jedan od najplodnijih slavonskih arhitekata prve polovice XX. st.

Studirao je na Tehničkoj visokoj školi u Grazu (1901–03) te na Tehničkom sveučilištu u Budimpešti (1903–05), gdje se kod pionira primjene armiranoga betona Szilárda Zielinskog i njegova asistenta → Milana Čalogovića specijalizirao za gradnje u tom materijalu. Nakon školovanja zaposlio se 1905. u vukovarskom građevinskom poduzeću Josip Banheyer i sin, gdje se do kraja I. svj. rata, među prvima u nas, bavio projektiranjem armiranobetonskih mostova, oblikujući ih u duhu srednjoeuropske secesije. Među 50-ak ostvarenja ističu se mostovi preko potoka Vrbovača i Stružno (1903), preko rijeke Krapinice u središtu Krapine i preko potoka Nevkoša u Vinkovcima (1907), rijeke Biđ u Prkovcima (1910) te osobito most preko Velikog Struga između Novske i Jasenovca (1915–16; s M. Čalogovićem). Potonji je duljinom od 100 m bio najveći i najvažniji armiranobetonski most u Hrvatskoj. Osim mostova, Funtak je u tom razdoblju projektirao i druge građevine, među kojima u Vukovaru kalvinsku crkvu s prvim armiranobetonskim zvonikom u Hrvatskoj (1910), vodotoranj (1912–16) i Mađarsku školu (1912., danas Policijska postaja Vukovar), vilu Streim na Vučedolu (1918) i dr.







































U Vukovaru je 1914. osnovao građevinsko poduzeće, koje je vodio do 1945. Bavio se projektiranjem uglavnom stambenih, javnih i sakralnih građevina, primjenjujući elemente art décoa, klasicizma te njemačkog ekspresionizma. Iz toga razdoblja ističu se kuće Milanković (1920), Kuhner (1922), Pfeffermann (1923) i Pifat (1928) u Vukovaru, kuće Podmenik, Stanković, Gromann i Olasz (1922) u Osijeku, sinagoge u Vinkovcima (1922–23) i u Vukovaru (1926–28), crkve u Šidu (1932–33), Krndiji (1933–34) i Batini (oko 1935), te most preko rijeke Vuke u Markušici (1929). Nakon 1935. počeo je prihvaćati elemente moderne arhitekture (kuće Njegić iz 1935. i Mihelić iz 1939. u Vukovaru). Od 1946. živio je u Županji. Vodio je gradnju Šećerane, te radio u županjskoj podružnici osječkoga građevinskog poduzeća Norma (1947–52) i u županjskome građevinskom poduzeću Radnik (1952–60) projektirajući u Županji i okolici niz javnih i stambenih objekata.













Lapaine, Miljenko (Zagreb, 4. IV. 1952), matematičar, geodet i kartograf.

U Zagrebu je na Prirodoslovno-matematičkome fakultetu (PMF) diplomirao 1976., poslijediplomski studij iz geodezije, smjer Kartografija, završio je na Geodetskome fakultetu 1991., gdje je 1996. doktorirao disertacijom Preslikavanja u teoriji kartografskih projekcija (mentor → N. Frančula). Od 1978. zaposlen je na Geodetskome fakultetu, od 2003. u zvanju redovitoga profesora. Predavao je kolegije Multimedijska kartografija, Kartografija i GIS, Transformacije u kartografiji, Povijest geodezije, Rukovanje geoinformacijama, Kartografske projekcije, Sustav znanstvenih informacija i Multimedijska kartografija. Bio je pročelnik Zavoda za kartografiju (1999–2000), prodekan za nastavu (2003–05; 2007–09) i pročelnik Katedre za geoinformacije (2005–17) Geodetskoga fakulteta. Bio je član Senata Sveučilišta (2015–17) i član Vijeća tehničkoga područja Sveučilišta u Zagrebu (2005–13; 2015–17). Izabran je 2002. za izvanrednoga, a 2005. za redovitog profesora na Građevinskom fakultetu Univerziteta u Sarajevu. Bio je gostujući profesor na Arhitektonskome fakultetu i na PMF-u u Zagrebu, na Odjelu za geografiju Sveučilišta u Zadru te na Fakultetu građevinarstva, arhitekture i geodezije u Splitu.

Znanstveno i stručno bavi se primjenom matematike i računalnih znanosti u geodeziji i kartografiji, te poviješću i popularizacijom znanosti, ponajviše kartografije. Sudjelovao je na stotinjak znanstveno-stručnih skupova. Objavio je više od 1000 radova u zbornicima radova znanstveno-stručnih skupova i časopisima. Urednik je monografija Crtež u znanosti (1998), Elementi kvalitete prostornih podataka (2001), te hrvatskog izdanja Atlasa za 21. stoljeće (2003). S Nedjeljkom Frančulom uredio je Geodetsko-geoinformatički rječnik (2008), a s I. Kljajić biografski leksikon Hrvatski kartografi (2009) te objavio nekoliko udžbenika, zbirki i skripta. Bio je voditelj projekata Državna granica Republike Hrvatske na moru, Kartografija i nove tehnologije, Kartografija Jadrana, Kartografija i geoinformacije i dr. Bio je suradnik Tehničkoga leksikona (2007), Hrvatskoga biografskog leksikona (2013), Hrvatske tehničke enciklopedije (2025) i Hrvatske enciklopedije LZMK-a. Jedan je od osnivača Društva za geoprostorne informacije jugoistočne Europe (The Association for Geospatial Information in South-East Europe – AGISEE). Od 1989. aktivno sudjeluje na konferencijama Međunarodnoga kartografskog društva (International Cartographic Association – ICA), te je 2011–19. bio predsjedatelj Povjerenstva za kartografske projekcije. Od 1998. redoviti je član → Akademije tehničkih znanosti hrvatske (sv. 4), glavni tajnik 2003–05., dopredsjednik 2009–13. i član emeritus od 2022. Osnivač je i prvi predsjednik → Hrvatskoga kartografskog društva (2001–05; od 2012). Glavni urednik časopisa → Kartografija i geoinformacije (2002–12; od 2021). Od 2018. je professor emeritus Sveučilišta u Zagrebu.

zaštita graditeljskog naslijeđa, grana arhitektonske djelatnosti koja se bavi dokumentiranjem, istraživanjem i projektiranjem zahvata na nepokretnim kulturnim dobrima nastalima tijekom cijele povijesti čovjekove djelatnosti, a koja po univerzalnoj ili individualnoj procjeni posjeduju vrijednosti koje je potrebno očuvati za nadolazeće generacije. Također se bavi razvojem teorijskih modela i principa zaštite.

Prema vrsti, kulturna dobra mogu biti nematerijalna i materijalna. Potonja se pak dijele na pokretna i nepokretna. Nepokretno kulturno dobro može biti: grad, selo, naselje ili njegov dio, građevina ili njezini dijelovi te građevina s okolišem, elementi povijesne opreme naselja, javna plastika i drugi slični objekti, memorijalno područje, mjesto, spomenik i obilježje u vezi s povijesnim događajima i osobama, arheološko nalazište i arheološka zona, uključujući podvodna nalazišta i zone, područje i mjesto s etnološkim i toponimskim sadržajima, krajolik kojega su obilježja rezultat djelovanja i međudjelovanja prirodnih ili ljudskih čimbenika, povijesno zelenilo, vrt, perivoj, park i drvored, tehničke građevine s uređajima i druge slične građevine.

Povijest zaštite graditeljskog naslijeđa u Hrvatskoj

Posjet austrijskoga cara Franje I. (1768–1835) Splitu i lokalitetu antičke Salone 1818. predstavlja simbolički početak zaštite graditeljskog naslijeđa u našim krajevima. U prosincu iste godine je car donio Uredbu o izvozu umjetničkih djela i rijetkosti i njihovu trgovanju. U skladu s razdobljem klasicizma zanimanje za zaštitu graditeljskog naslijeđa usmjereno je isključivo na antičku baštinu pa je u lipnju 1820. slijedila Uredba o zaštiti ostataka Dioklecijanove palače, arheološkim istraživanjima antičke Salone i osnivanju Arheološkoga muzeja u Splitu, a samo mjesec dana kasnije i Dvorski dekret kojim se nalaže gradnja muzeja.

Ključni protagonisti početaka zaštite antičkoga naslijeđa u Dalmaciji bili su Anton von Steinbüchel (1790–1883), ravnatelj Dvorskoga kabineta za numizmatiku i starine, Carlo Lanza (1778–1834), vojni liječnik, političar i kolekcionar, prvi ravnatelj Arheološkoga muzeja u Splitu (1820–28) i voditelj arheoloških istraživanja Salone (1821–27) te Vicko Andrić (1793–1866), arhitekt i konzervator, okružni inženjer zadužen za skrb o spomenicima (1820–33).

U razdoblju ranoga historicizma (romantizma) proširilo se zanimanje stručnjaka na zaštitu srednjovjekovnoga graditeljskog naslijeđa. Očuvanje srednjovjekovne baštine potaknuto je ponajprije artikulacijom nacionalnog identiteta (narodni preporod), a manje konzervatorske zaštite. Započele su prve obnove srednjovjekovne baštine poput obnove frankopanskih kaštela u Bosiljevu (1820), Trsatu (1824) i Dubovcu (1837) ili burga u Trakošćanu (1853–56).

Povjesničar, književnik, bibliograf i političar Ivan Kukuljević Sakcinski (1816–1889) osnovao je 1850. u Zagrebu Društvo za jugoslavensku povjesnicu i starine. Iste je godine u Beču utemeljena Središnja komisija za istraživanje i očuvanje građevnih spomenika (Central-Commission zur Erforschung und Erhaltung der Baudenkmale). Zadaće Središnje komisije bile su zakonska zaštita, inventura i dokumentiranje graditeljskog naslijeđa kao i nadzor nad provedenim obnovama diljem Monarhije. Središnja komisija djelovala je putem počasnih konzervatora po teritorijalnom principu (do 1903), a prvi počasni konzervatori u hrvatskim zemljama bili su: V. Andrić za Dalmaciju (1853–66), I. Kukuljević Sakcinski za Hrvatsku i Slavoniju (1855–67) te povjesničar i arheolog Pietro Kandler (1804–72) za Trst i Istru (1856–72). Poslije će se konzervatori imenovati za pojedine okruge. Prvi značajni zahvat pod okriljem Središnje komisije bila je rekonstrukcija atrija Eufrazijeve bazilike u Poreču (Giovanni Righetti, 1866). Nakon Austro-ugarske nagodbe (1867) Središnja komisija bila je nadležna za austrijski dio Monarhije (Istra i Dalmacija), ali ne i za onaj pod upravom Mađarske (Hrvatska i Slavonija) pa je u sljedećih više od 40 godina taj dio Hrvatske ostao bez formalne institucionalne zaštite graditeljskog naslijeđa.

U posljednjoj četvrtini XIX. st. na graditeljskom naslijeđu naših prostora poduzima se niz stilskih restauracija, koje predstavljaju suvremen, no poslije snažno kritiziran metodološki postupak obnove graditeljskog naslijeđa. Među zahvatima ističe se stilska restauracija župne crkve sv. Marka u Zagrebu (Friedrich von Schmidt, 1875–82), katedrale sv. Stjepana u Zagrebu (F. von Schmidt i → Herman Bollé, 1878–1902) te zvonika katedrale sv. Dujma u Splitu (Alois Hauser i Emil Förster, 1890–1908). Glavni protagonisti skrbi za graditeljsko naslijeđe u tom razdoblju bili su spomenuti Kukuljević Sakcinski, biskup Josip Juraj Strossmayer (1815–1905), svećenik i povjesničar Franjo Rački (1828–94), povjesničar umjetnosti i političar → Iso Kršnjavi (1845–1927) te arheolog, epigrafičar, povjesničar i konzervator don Frane Bulić (1846–1934), ponajprije za područje Dalmacije. Potonji je 1894. organizirao I. međunarodni kongres starokršćanske arheologije u Splitu.

Snažan zaokret u doktrini zaštite kulturnih dobara nastupio je početkom XX. st. kada (1903) Glavnim konzervatorom II. odjela Središnje komisije za istraživanje i održavanje umjetničkih i povijesnih spomenika Austro-Ugarske Monarhije postaje austrijski povjesničar umjetnosti, teoretičar i konzervator Alois Riegl (1858–1905). U djelu Moderni kult spomenika, njegova bit, njegov postanak (Der moderne Denkmalkultus: sein Wesen, seine Entstehung, 1903) Riegl predlaže novi sustav valorizacije kulturnih dobara kojim će se odrediti modalitet njihove obnove, odnosno postavlja temelj moderne analize umjetničke baštine. Hrvatski arhitekti na školovanju u Beču u tom razdoblju (→ Viktor Kovačić, → Vjekoslav Bastl) nakon povratka u domovinu nastojali su te suvremene ideje implementirati u zaštitu graditeljskog naslijeđa u nas.

Početkom XX. st. formirale su se prve zemaljske institucije zaštite graditeljskog naslijeđa na našem području: Povjerenstvo Dioklecijanove palače (Palastkommission, 1902–24) sa zadaćom očuvanja palače kao »najizvrsnijeg antičkog spomenika na području Monarhije« i Konservatorijalni ured za Dalmaciju (1912–41) u Splitu kojemu je prvi ravnatelj bio F. Bulić, zatim Konzervatorski ured za Istru u Puli (1912–18) na čelu kojega je bio povjesničar umjetnosti, arheolog i konzervator Anton Gnirs (1873–1933) te Zemaljsko povjerenstvo za očuvanje umjetnih i historičkih spomenika (1910–14) u Zagrebu pod vodstvom povjesničara i političara Tadije Smičiklasa (1843–1914) i tajnika povjesničara, konzervatora i muzeologa Gjure Szabe (1875–1943). U to doba poduzeta su dva paralelna istraživanja Dioklecijanove palače u Splitu koja su uključivala izradbu arhitektonskih snimki postojećeg stanja cjeline i pojedinih dijelova palače te grafičku rekonstrukciju njezina izvornog izgleda. Prvo je, za Austrijski arheološki institut, vodio arhitekt Georg Niemann (Der Palast Diokletians in Spalato, 1910), a drugo arhitekt Ernest Hébrard i povjesničar Jacques Zeiller (Le palais de Dioclétien a Spalato, 1912). Značajni su zahvati toga razdoblja na graditeljskom naslijeđu rušenje Bakačeve kule 1906. i posljedično Natječaj za regulatornu osnovu Kaptola i okolice u Zagrebu 1908. te konzervacija vestibula Dioklecijanove palače (Karl Holey, 1912).













U međuratnom razdoblju nije postojao zakonodavni okvir zaštite graditeljskog naslijeđa u Hrvatskoj, ali konzervatori primjenjuju odredbe Šumarskog zakona iz 1929., a potom Zakona o gradnji iz 1931. Tek nakon osnivanja Banovine Hrvatske (1939) prihvaćena je Uredba o čuvanju starina i prirodnih spomenika. Međutim, u međuratnom razdoblju koristilo se iskustvom stručnjaka i kontinuitetom službi iz razdoblja Austro-Ugarske Monarhije: Povjerenstva za čuvanje spomenika u Zagrebu (Josip Brunšmid, Emilije Laszowski, → Martin Pilar, G. Szabo i drugi, 1914–23), Konzervatorskog ureda u Zagrebu (G. Szabo, 1928–41), Konservatorijalnog ureda za Dalmaciju u Splitu (F. Bulić, → Ljubo Karaman, 1912–41) i Nadleštva za umjetnost i spomenike u Dubrovniku (Marko Murat, Kosta Strajnić, 1919–41).

Konzervatorski ured u Zagrebu 1941–45. bio je nadležan za cijeli teritorij Nezavisne Države Hrvatske te je preimenovan u Hrvatski državni konzervatorski zavod pod ravnanjem Lj. Karamana. Premda je u tom razdoblju izostala praktična zaštita graditeljskog naslijeđa, ono je važno radi stasanja novih stručnjaka koji će biti vodeći protagonisti zaštite graditeljskog naslijeđa u poslijeratnom razdoblju, a to su Ana Deanović (1919–1989), Anđela Horvat (1911–1985) i Tihomil Stahuljak (1918–2007), uz nekolicinu drugih.

Neposredno nakon završetka II. svj. rata doneseni su zakonski akti u vezi sa zaštitom graditeljskog naslijeđa: Odluka o zaštiti i čuvanju kulturnih spomenika (1945) te Zakon o zaštiti spomenika kulture i prirodnih rijetkosti FNRJ (1946). Ljubo Karaman ostao je na čelu Konzervatorskog zavoda u Zagrebu i proveo cjelovitu reorganizaciju konzervatorske službe 1947., kada su uz onaj u Zagrebu osnovani konzervatorski zavodi i u Splitu i Rijeci.

Tijekom 1960-ih izvedena je sljedeća važna reforma zakonodavstva i službe zaštite graditeljskog naslijeđa. Donesen je Zakon o zaštiti spomenika kulture FNRJ (1960) te Zakon o zaštiti spomenika kulture SRH (1967., na snazi do 1999. kada ga je zamijenio Zakon o zaštiti i očuvanju kulturnih dobara RH), osnovani su Republički zavod za zaštitu spomenika kulture u Zagrebu te regionalni zavodi u Osijeku, Rijeci, Splitu i Zagrebu kao i općinski zavodi u Dubrovniku, Šibeniku i Zadru. Restauratorski zavod Hrvatske (danas Hrvatski restauratorski zavod) utemeljen je 1966. u Zagrebu.

Uz Lj. Karamana, A. Deanović, A. Horvat i T. Stahuljaka ključni protagonisti zaštite graditeljskog naslijeđa u drugoj polovici XX. st. bili su: → Cvito Fisković (1908–1996), → Jerko Marasović (1923–2009), → Tomislav Marasović (1929) te mnogi stručnjaci Restauratorskoga zavoda Hrvatske. Zaštiti graditeljskog naslijeđa svojim su istraživačkim i kritičkim literarnim djelima, ali i ostalim vidovima javnoga djelovanja, pridonijeli: → Sena Sekulić-Gvozdanović (1916–2002), → Lelja Dobronić (1920–2006), Branko Fučić (1920–1999), Olga Maruševski (1922–2008), Radovan Ivančević (1930–2004), → Ivo Maroević (1937–2007), → Snješka Knežević (1938), → Vladimir Bedenko (1943–2015), Miljenko Domijan (1946–2025) i dr.

Služba zaštite u Republici Hrvatskoj danas je organizirana u sklopu Ministarstva kulture i medija s iznimkom Grada Zagreba koji ima samostalnu službu unutar gradske uprave. Konzervatorski odjeli Ministarstva (ukupno njih 21) organizirani su uglavnom u županijskim središtima. Kulturna dobra upisuju se u Registar kulturnih dobara Republike Hrvatske. Registar je javna knjiga koju vodi Ministarstvo kulture i medija i sastoji se od Liste zaštićenih kulturnih dobara, Liste preventivno zaštićenih dobara i Liste kulturnih dobara nacionalnog značenja. Poslove istraživanja, proučavanja, čuvanja, restauriranja, konzerviranja, održavanja, obnove, korištenja i prometa kulturnim dobrima mogu obavljati specijalizirane pravne i fizičke osobe na temelju Rješenja koje izdaje Ministarstvo kulture i medija.







Najznačajnija hrvatska kulturna dobra zaštićena su i putem UNESCO-a i upisana na Popis svjetske baštine. Republika Hrvatska ima deset upisa na Popis nepokretne baštine te čak 19 upisa na Popis nematerijalne svjetske baštine, jedan upis na Popis nematerijalne kulturne baštine kojoj je potrebna hitna zaštita te dva upisa u Registar dobre prakse očuvanja nematerijalne kulturne baštine (kolovoz 2024).

U Republici Hrvatskoj danas se izobrazba mladih stručnjaka u području očuvanja graditeljskog naslijeđa provodi na tri visokoškolske institucije tehničke grupacije: Arhitektonskome fakultetu u Zagrebu, Fakultetu građevinarstva, arhitekture i geodezije u Splitu i na Građevinskom i arhitektonskome fakultetu Sveučilišta Josip Juraj Strossmayer u Osijeku. Povijesni predvodnik izobrazbe je Zavod za graditeljsko naslijeđe → Arhitektonskoga fakulteta u Zagrebu. Djelatnost Zavoda je dijelom vezana uz splitski Regionalni centar Arhitektonskoga fakulteta iz Zagreba, koji je osnovan 1978. na temeljima Odjela za graditeljsko naslijeđe → Urbanističkoga zavoda Dalmacije iz 1955. Regionalni centar je 1991. postao samostalni Mediteranski centar za graditeljsko naslijeđe u Splitu, a od 1999. ponovno je u sastavu Fakulteta. Uz splitski je centar vezano održavanje nastave poslijediplomskoga studija Zaštita i revitalizacija graditeljskog naslijeđa (pokrenut 1975/76).

Teme konzervatorstva i zaštite kulturne baštine obrađuju se i na studijima povijesti umjetnosti Filozofskoga fakulteta u Zagrebu, Splitu, Rijeci, Osijeku i Zadru. Osim već navedenih institucija, pojedinim segmentima područja zaštite graditeljskog naslijeđa bave se Institut za povijest umjetnosti iz Zagreba te neke druge institucije. Znanstvenici tog područja svoje spoznaje objavljuju u časopisima → Godišnjak zaštite spomenika kulture Hrvatske, Portal – godišnjak Hrvatskog restauratorskog zavoda, → Prostor i dr.

Čovjek i prostor, časopis koji je od 1954. objavljivao Savez arhitekata Hrvatske (od 1993. → Udruženje hrvatskih arhitekata) u Zagrebu. Isprva je izlazio kao dvotjednik, potom mjesečnik, a poslije rjeđe. Donosi teme iz područja arhitekture, urbanizma, kulture stanovanja, estetike prostora, kulturne baštine i njezine zaštite, profesionalne prakse arhitekata, društvenih zbivanja te dizajna, likovne i primijenjene umjetnosti u Hrvatskoj i svijetu. Cjelokupna građa do 2011. dostupna je na internetu.

Geodetski list, znanstveno-stručni časopis → Hrvatskoga geodetskog društva (HGD) u Zagrebu. Izlazi od 1947., isprva s podnaslovom Glasilo geodetskih sekcija društava inženjera i tehničara FNR Jugoslavije, a izdavač je bila Sekcija geodeta Društava inženjera i tehničara Hrvatske. Sljednik je Glasila geometara Kraljevstva Srba, Hrvata i Slovenaca koji je počeo izlaziti u Zagrebu 1919. te je, nakon što je više puta mijenjao naziv i mjesto izdanja, od 1931–41. izlazio kao Geometarski i geodetski glasnik. Organ Udruženja geometara i geodeta Kraljevine Jugoslavije. HGD nakon osnutka 1993. postaje izdavač časopisa. Izlazi četiri puta na godinu i autori iz cijeloga svijeta objavljuju na hrvatskom i engleskom jeziku recenzirane radove iz područja geodezije, geoinformatike, Globalnog navigacijskog satelitskog sustava (GNSS), geografskog informacijskog sustava (GIS) i drugih područja koja se bave informacijama o prostoru ili su važna za razvoj i unapređenje geodezije i geoinformatike. Objavljuje i tekstove iz povijesti, terminologije, preglede stručne literature i dr., 1991. tiskana je bibliografija radova za razdoblje 1947–90., te 2003. bibliografija radova 1991–2002. Časopis ima međunarodno uredništvo, indeksiran je u vodećim svjetskim bazama podatka, izlazi uz potporu Ministarstva znanosti i obrazovanja RH, a na portalu znanstvenih i stručnih časopisa RH dostupan je od 2006.

Arhitektura, stručni i znanstveni časopis → Udruženja hrvatskih arhitekata. Pokrenut je 1947. s podnaslovom Mjesečnik za arhitekturu, urbanizam i primijenjenu umjetnost, a prvi izdavač bio je Savez društava i inženjera FNRJ. Godine 1950. promijenio je naziv u Urbanizam i arhitektura, a od 1952. do 2008. kada je ugašen izlazio je pod prvotnim nazivom. Isprva je izlazio dvomjesečno, pa četvrtgodišnje, potom i rjeđe. Donosio je članke o recentnim arhitektonskim i urbanističkim projektima i ostvarenjima, ali i različite pregledne i druge tekstove. Od sredine 1950-ih pristupalo se i tematski, te su pojedini brojevi donosili valorizacije djela istaknutih autora u vidu monografskih izdanja.

Oris, časopis za arhitekturu i kulturu u izdanju Orisa – kuće arhitekture. Izlazio je od 1999. do 2020., isprva tromjesečno (do 2000), potom dvomjesečno kao dvojezično izdanje na hrvatskom i engleskome jeziku. Dizajnerski dojmljiv i čitljiv, časopis se obraćao stručnoj javnosti i široj publici donoseći teme iz područja arhitekture, dizajna, fotografije, mode, teatra i vizualnih umjetnosti, često u obliku kritičkih prikaza, intervjua i eseja. Sadržajno su najzastupljenije bile teme o autorskoj arhitekturi i visokovrijednim radovima iz regije i svijeta, a prilagodljivost tematskom okviru i aktualnim događajima davala je jedinstvenu strukturu svakomu pojedinačnom izdanju. Od 2012. bio je dostupan i u elektroničkom obliku. Uz časopis je 2001. pokrenut međunarodni dvodnevni arhitektonski simpozij Dani Orisa. Časopis su uređivali → Andrija Rusan od 1999., → Vera Grimmer od 2006. i → Maroje Mrduljaš od 2017. do 2020.

fizikalna geodezija, grana geodezije koja se bavi istraživanjem i opisivanjem Zemlje kao fizikalnog i geometrijskog tijela uz pomoć metoda fizike. Pritom je njezina glavna zadaća određivanje oblika geoida, tj. plohe konstantnog potencijala sile teže kojom se aproksimira oblik Zemlje. Određivanje ubrzanja sile teže u pojedinim se točkama na Zemljinoj površini ili blizu nje provodi gravimetrijom. U kombinaciji s mjerenjima lukova meridijana ili paralela određuje se i Zemljin elipsoid, tj. rotacijska ploha koja je geometrijska aproksimacija oblika Zemlje. Zadaće fizikalne geodezije su također određivanje geoidnih undulacija (razlika u visini između geoida i Zemljina elipsoida), otklona vertikale (kut između pravca djelovanja sile teže i normale na elipsoid) i Zemljine sploštenosti (razlika duljina velike i male poluosi Zemljina elipsoida). Tradicionalno se svrstavala u tzv. višu geodeziju, dok se današnje shvaćanje geodezije podosta prilagodilo razvoju mjernih sustava i analitičkih postupaka.

Uzimajući u obzir činjenicu da je Zemljina površina oblikovana utjecajem polja ubrzanja sile teže, potkraj XX. st. Wolfgang Torge proširio je definiciju geodezije kao znanosti o izmjeri i kartiranju Zemljine površine, definiravši je kao znanost koja se bavi određivanjem oblika i vanjskog polja ubrzanja sile teže Zemlje i drugih nebeskih tijela kao vremenski promjenjivih veličina te određivanjem srednjega Zemljina elipsoida na temelju parametara (mjerenja) opažanih na fizičkoj površini Zemlje i izvan nje. Prema još novijoj definiciji, geodezija je znanstvena disciplina koja se bavi mjerenjima i reprezentacijom geometrije, fizike i vremenskih promjena Zemlje i ostalih nebeskih tijela. Iz danih definicija razvidno je da se nekadašnji djelokrug geodezije tijekom vremena proširio te danas uključuje praćenje promjena dinamike i transporta masa u Zemljinu sustavu koji uzrokuju promjenu geometrije, polja ubrzanja sile teže i rotacije Zemlje, određivanje kojih je nužno pri definiciji geodetskih referentnih (koordinatnih) okvira.

Geodetska (državna) izmjera vezana je uz geodetske referentne okvire neke zemlje, reprezentirane geodetskim mrežama najvišega reda. Te su mreže uspostavljene globalnom geodezijom, pri kojoj se parametri oblika Zemlje i Zemljina polja ubrzanja sile teže uzimaju u obzir (za razliku od npr. primijenjene ili → inženjerske geodezije gdje to nije slučaj). Izmjera u ravnini se u pravilu oslanja na kontrolne točke uspostavljene geodetskom (državnom) izmjerom, a koje služe za izradbu službenih nacionalnih kartografskih prikaza, katastarskih informacijskih sustava i projekata u graditeljstvu. Metode izmjere i obradbe podataka koje se rabe u geodetskoj (državnoj) izmjeri slične su onima koje se rabe u globalnoj geodeziji, što se danas odnosi posebice na primjenu metode globalnoga navigacijskog satelitskog sustava GNSS te bolje poznavanje polja ubrzanja sile teže na razini neke države. Iz navedenoga slijedi da globalna geodezija i geodetska (državna) izmjera dijele zajednička područja geometrijske geodezije (bavi se određivanjem i elementima matematičkoga modela za Zemljino tijelo – elipsoida), fizikalne geodezije (povezuje utjecaj distribucije masa čvrste Zemlje na polje ubrzanja sile teže s primarnim ciljem određivanja fizikalnog oblika Zemlje – geoida), → satelitske geodezije i → geodetske astronomije.







Geodezija i geofizika

Geodezija kao znanost koja se bavi određivanjem oblika i vanjskog polja ubrzanja sile teže Zemlje rabi znanstvene discipline geofizike, napose fizike čvrste Zemlje (geofizika u užem smislu). Za potrebe određivanja odnosno modeliranja fizikalnog oblika Zemlje – geoida potrebno je, među ostalim, imati saznanja o izmjerenom iznosu ubrzanja Zemljine sile teže što je zadaća gravimetrije. Također, određivanje dinamičkog oblika Zemljina tijela koje se kontinuirano mijenja pod utjecajem endogenih i egzogenih sila moguće je proučavanjem njihovih utjecaja, ali i kvalifikacijom i kvantifikacijom pomaka manifestiranih na fizičkoj površini Zemlje, a koji su predmet proučavanja geokinematike kao znanstvene poddiscipline geodinamike. Kvalifikacija i kvantifikacija pomaka na fizičkoj površini Zemlje obavlja se, među ostalim, geodetskim terestričkim i satelitskim mjernim tehnikama i metodama. Sve navedeno svrstava geodeziju u skupinu geoznanosti.

Gravimetrijska metoda fizikalne geodezije

Glavna je zadaća gravimetrijske metode fizikalne geodezije određivanje vanjskog polja ubrzanja sile teže Zemlje kao funkcije položaja i vremena na temelju mjerenja intenziteta ubrzanja sile teže i gradijenta ubrzanja sile teže na fizičkoj površini Zemlje ili izvan nje. Iznos i gradijent ubrzanja sile teže koji se mjere na fizičkoj površini Zemlje daju informaciju o mjestu mjerenja (primjena u geodeziji), rasporedu masa u Zemljinoj unutrašnjosti (primjena u geofizici) i vremenskim varijacijama Zemljina tijela u slučaju ponovljenih mjerenja (primjena u geodinamici i geokinematici).

Gravimetrija kao znanstvena disciplina fizike čvrste Zemlje dijeli se na terestričku, pomorsku, zračnu i satelitsku. Ovisno o mjerenoj veličini, načini za određivanje iznosa ubrzanja sile teže mogu biti apsolutni (mjeri se duljina i vrijeme) ili relativni (mjeri se duljina ili vrijeme). Apsolutni iznosi ubrzanja sile teže određuju se apsolutnim gravimetrima, mjereći vrijeme i udaljenost po principu njihala (matematičko i fizikalno – mjeri se vrijeme titraja i duljina njihala) ili slobodnoga pada (vertikalni i kosi hitac – mjeri se vrijeme i udaljenost pada testne mase u vakuumskoj komori instrumenta). Relativni iznosi ubrzanja sile teže određuju se relativnim gravimetrima, mjereći vrijeme ili udaljenost po principu dinamičke metode (njihala – mjeri se vrijeme titraja na dvije točke, te se barem na jednoj točki mora poznavati iznos ubrzanja sile teže kako bi se mogla odrediti razlika ubrzanja sile teže) i statičke metode (gravimetri – utjecaj ubrzanja sile teže na testnu masu kompenzira se mjerljivom protusilom, uobičajeno elastičnom oprugom).

Razvoj gravimetrije tijekom povijesti obilježili su uspostava teorijskih osnova (XVII. i XVIII. st.), razvoj uređaja s njihalima i prva njihova primjena u geodeziji i geofizici (XVIII. i XIX. st.), razvoj gradiometara i statičkih gravimetara te izvođenje regionalnih gravimetrijskih izmjera za potrebe geofizičkih istraživanja (kraj XIX. st. i prva polovica XX. st.) i razvoj uređaja s implementiranom metodom slobodnoga pada i uspostava visokopreciznih gravimetrijskih mreža za potrebe geodetskih i geofizičkih istraživanja (druga polovica XX. st.). Nakon 1945. gravimetriju obilježava tehnološki razvoj u vidu razvoja statičkih gravimetara visoke preciznosti (±10^-8 ms^-2); razvoj stacionarnih i mobilnih gravimetara s implementiranom metodom slobodnoga pada i registracijom duljine i vremena Michelsonovim interferometrom (apsolutni gravimetri); razvoj pomorskih gravimetara; uspostava Međunarodne gravimetrijske standardne mreže 1971 (engl. International Gravity Standardization Network 1971 – IGSN71) kao međunarodnoga referentnog sustava ubrzanja sile teže.

Fizikalna geodezija u Hrvatskoj

Prva gravimetrijska mjerenja na području Hrvatske (u okolici Rijeke) još je 1887–94. izveo Vojno-geografski institut (Militärgeographisches Institut) iz Beča, u vidu lokalnih izmjera za geofizičke potrebe. Ipak, prvi sustavni radovi započeli su nakon 1951. kada je u tadašnjoj Jugoslaviji počela uspostava gravimetrijske mreže I. reda. Na području Hrvatske nalazilo se šest točaka te mreže: Borovo, Zagreb, Pula, Zadar, Sinj i Gruda, a mjerenja su obavljena 1952–53. Mjerenja za potrebe uspostave gravimetrijske mreže drugoga reda obavljena su 1958–60. u organizaciji Vojno-geografskog instituta iz Beograda. U razdoblju od 1964. do 1967., Savezna geodetska uprava uspostavila je osnovnu gravimetrijsku mrežu, koja je objedinila mreže I. i II. reda i koju je činilo ukupno 55 zatvorenih poligona s 350 glavnih točaka na međusobnoj udaljenosti od približno 30 km i 1150 pomoćnih točaka na udaljenosti od približno 10 km. Tijekom 1969. gravimetrijska je mreža povezana s talijanskom preko točaka u Dubrovniku i Rimu, a u realizaciji IGSN71 1970-ih bile su s tog područja uključene samo tri točke, od kojih se jedna nalazi na području Hrvatske (Zagreb). Nakon raspada Jugoslavije, Hrvatska je ostala bez pristupa većini tih podataka te je morala iznova uspostaviti osnovnu gravimetrijsku mrežu.

Istraživanje polja ubrzanja sile teže u samostalnoj Republici Hrvatskoj započelo je 1992. kada je prvi put za njezin sjeverozapadni dio izračunan astrogeodetski relativno orijentirani geoid. Iste je godine izračunan i prvi model geoida za Jadransko more, temeljen na podatcima satelitskih altimetrijskih misija kao i prvi gravimetrijski geoid uporabom metode FFT (engl. Fast Fourier Transform). Znatan napredak u području određivanja ubrzanja sile teže bilo je uključivanje Republike Hrvatske u projekt UNIGRACE (engl. Unification of Gravity Systems in Central Europe) 1996., s mjerenjima apsolutnog ubrzanja sile teže na četiri apsolutne gravimetrijske točke: Zagreb Puntijarka, Zagreb Maksimir, Pula i Makarska. Godine 1998. prvi je put na području RH izračunana apsolutno orijentirana geoidna ploha HRG98, a ubrzo nakon toga i poboljšana verzija HRG98A. Drugi dio projekta UNIGRACE je u Hrvatskoj proveden tijekom 1999. i 2000., a uključivao je mjerenja apsolutnog ubrzanja sile teže na apsolutnim gravimetrijskim točkama Dubrovnik i Osijek, što je Republici Hrvatskoj omogućilo uspostavu Gravimetrijske mreže 0. reda s ukupno šest točaka.

Tijekom 2000. započeli su radovi na novoj inačici geoida – HRG2000. Iste je godine obavljena i revizija Gravimetrijske mreže I. reda bivše Jugoslavije koja je pokrivala područje Hrvatske. Razvijen je i prijedlog gravimetrijskih mreža RH, a uključivao je Gravimetrijsku mrežu 0. reda (apsolutne gravimetrijske točake iz UNIGRACE projekta), koja zajedno s Gravimetrijskom mrežom I. reda (25 točaka iz mreže I. reda bivše Jugoslavije + 11 novih) čine Osnovnu gravimetrijsku mrežu Republike Hrvatske. Godine 2003. obavljena je nulta serija relativnih gravimetrijskih mjerenja na Osnovnoj gravimetrijskoj mreži Republike Hrvatske.

Naposljetku je 2004. Vlada RH donijela odluku o utvrđivanju službenih geodetskih datuma i ravninskih kartografskih projekcija RH, kojom je referentni sustav za određivanje ubrzanja sile teže, kojega osnovu čini IGSN71, određen gravimetrijskim referentnim sustavom Republike Hrvatske (Hrvatski gravimetrijski referentni sustav 2003 – HGRS03). Taj se sustav temelji na Osnovnoj gravimetrijskoj mreži RH sa šest trajno stabiliziranih točaka apsolutne Gravimetrijske mreže 0. reda i 36 trajno stabiliziranih gravimetrijskih točaka Gravimetrijske mreže I. reda. Tadašnji Hrvatski geodetski institut (→ Državna geodetska uprava) obavio je 2007–09. proširenje Osnovne gravimetrijske mreže Republike Hrvatske, pa je ona obuhvaćala ukupno 56 točaka I. reda. Posljednji, ujedno i službeni model geoida Republike Hrvatske jest HRG2009. Dizajn Osnovne gravimetrijske mreže, odabir metoda mjerenja, izmjera i izjednačenje mreže su primarno izvedeni u sklopu znanstvenih i znanstveno-stručnih projekata → Geodetskoga fakulteta u Zagrebu.

Visoko školstvo i publicistika

Stjecanje pojedinih znanja vezanih uz područje fizikalne geodezije u Hrvatskoj bilo je omogućeno osnivanjem Geodetskoga tečaja u sastavu Šumarske akademije pri Mudroslovnome fakultetu u Zagrebu (1908). Geodetski je tečaj od 1919. i osnutka Tehničke visoke škole u Zagrebu (od 1926. → Tehnički fakultet; sv. 4) ušao u njezin sastav te prerastao u Geodetski odjel, odn. Geodetsko-kulturno-tehnički odjel (od 1956. u sastavu Arhitektonsko-građevinsko-geodetskoga fakulteta, od 1962. samostalan Geodetski fakultet). Na Odjelu je od 1926. djelovala Stolica za višu geodeziju i astronomiju (poslije Katedra za višu geodeziju), označivši početak organizirane nastave iz tog područja u nas. Za predstojnika Stolice izabran je 1927. → Nikolaj Pavlovič Abakumov koji je predavao kolegije Viša geodezija I i II (Teorija oblika Zemlje), Geofizika i dr. Nakon njegova odlaska s fakulteta (1950) predavanje kolegija Viša geodezija II povjereno je → Nikoli Čubraniću, koji je 1951. postao pročelnik Katedre, a nakon osnivanja Zavoda za višu geodeziju 1953. i njegov dugogodišnji predstojnik (do umirovljenja 1974). Na Katedri, odn. u Zavodu za višu geodeziju je od 1952. kao asistent bio zaposlen → Stjepan Klak (od 1961. docent, umirovljen 1985), koji je nakon Čubranićeva odlaska u mirovinu postao predstojnik Zavoda (1975–81), a predavao je kolegije Gravimetrija, Geofizika, Viša geodezija i dr. Približno istodobno kad i S. Klak (1950), kao asistent se u Zavodu zaposlio → Veljko Petković (od 1962. docent, umirovljen 1981), koji je do odlaska u mirovinu predavao kolegij Osnovi više geodezije.

Od 1963. u Zavodu je kao asistent radio → Petar Krešimir Čolić (docent od 1975), kojega se smatra utemeljiteljem fizikalne geodezije u nas, te je niz godina predavao kolegij Matematičko-fizikalna geodezija (do 2000). U Zavodu se 1978. zaposlio → Asim Bilajbegović, koji je do 1994. držao predavanja iz kolegija Viša geodezija, Gravimetrija, Geodetska fizika. Od 1980. u Zavodu je zaposlen → Tomislav Bašić, koji od 1992. među ostalim, predaje kolegije Fizikalna geodezija, Geofizička geodezija, Određivanje oblika Zemlje te je bio predstojnik Zavoda za geomatiku i Katedre za državnu izmjeru (2000–21). Početkom 2000-ih Zavod za višu geodeziju postao je Zavod za geomatiku, a kolegiji predmetnoga područja se od tada predaju u organizaciji Katedre za državnu izmjeru tog zavoda. Pročelnik te katedre danas je Marko Pavasović. Fizikalna geodezija, odnosno gravimetrijska metoda fizikalne geodezije i njezina primjena danas se izučavaju u sklopu obveznih kolegija Državna izmjera (VI. semestar sveučilišnoga Prijediplomskoga studija geodezije i geoinformatike), Fizikalna geodezija (II. semestar sveučilišnoga Diplomskoga studija geodezije i geoinformatike, usmjerenje: Geodezija) i Geofizička geodezija (III. semestar sveučilišnoga Diplomskoga studija geodezije i geoinformatike, usmjerenje: Geodezija).

Među starijom publicistikom iz tog područja ističu se skripta Viša geodezija II (1949) N. P. Abakumova, udžbenici Viša geodezija I i II (1954. i 1974) N. Čubranića, Gravimetrija (1962) i Geofizika (1963) S. Klaka.

Na svjetskoj razini djeluje Međunarodna unija za geodeziju i geofiziku (engl. International Union of Geodesy and Geophysics – IUGG) s glavnom zadaćom međunarodne promocije i koordinacije znanstvenih studija i projekata o Zemlji i njezinoj okolini, odnosno projekata u području geodezije i geofizike. IUGG se sastoji od osam poluautonomnih organizacija, a jedna od njih je Međunarodna asocijacija za geodeziju (engl. International Association of Geodesy – IAG). Od 1995. Republika Hrvatska je punopravna članica IUGG-a. Pri HAZU-u djeluje Hrvatsko povjerenstvo za geodeziju i geofiziku (HPGG) utemeljeno 1992. s glavnom zadaćom poticanja, planiranja i koordinacije znanstvenih istraživanja u području geodezije i geofizike, čime se omogućuje sudjelovanje Republike Hrvatske u znanstvenim aktivnostima IUGG-a kao tijela Međunarodnoga znanstvenog vijeća (eng. International Science Council – ISC).

niskogradnja, područje građevinarstva koje obuhvaća planiranje, projektiranje i izgradnju građevina u tlu ili u razini površine tla. Obuhvaća građevne objekte i zahvate izvedene za potrebe → hidrotehnike kojima se omogućava → gospodarenje vodama (→ hidroenergetski sustavi, → melioracija tla; sv. 2, → plovni putovi, → regulacije vodotoka, → vodoopskrba, → odvodnja, → nasipi i brane), zatim prometnica (→ ceste, → željezničke pruge, → mostovi, → tuneli), → geotehnike (brane, tuneli, podzemne građevine, → luke; sv. 1, temelji građevina), energetike (dalekovodi, električna rasklopna postrojenja, plinovodi, naftovodi) i dr.

Kupalište Angiolina, prvo javno kupalište s kupališnom zgradom u Opatiji. Rijedak primjer kupališne i sportske arhitekture kraja XIX. st. koji je danas u funkciji.

Izgrađeno je 1884. i nadograđeno 1904., a nakon požara (1989) obnovljeno 2017.

Ilok, utvrda, velika srednjovjekovna fortifikacijska struktura koju je u XV. st. dao izgraditi Nikola Iločki kao sjedište obitelji.

Stari dio grada opasivale su zidine građene od opeke, duge 1350 m, ojačane kulama, polukulama i jakim bastionom. Zapadni je dio porušen, a na preostalim se zidinama vidi majstorski izvedeno krunište sa strijelnicama.







Gradske zidine Zadar (Bedemi zadarskih pobuna), fortifikacijski sustav središta grada izgrađen u XII. i XIII. st., koji je Mletačka Republika dodatno ojačala i pretvorila u bastionski sustav u XVI. st.







Izgradnja bastiona započela je 1538. prema zamisli Michelea Sanmichelija, na istočnoj strani grada prema kopnu. U sredini je izgrađen prvi od bastiona, golemi Ponton, potom Citadela i Sv. Marcela (Moro) te još šest plitkih bastiona. Ispred tog pojasa je 1567–70. izgrađena bastionska utvrda Forte. Sustav je dodatno ojačan 1657., posljednji je put poslužio u ratne svrhe 1813., a najvećim je dijelom srušen u prvoj polovici XIX. st. i početkom XX. st., te tijekom II. svj. rata. Od 2017. zadarske su zidine na UNESCO-ovu popisu svjetske baštine, a 2020. njima je uređena šetnica.

Dumengjić, Zoja (Odesa, 31. XII. 1904 – Zagreb, 14. V. 2000), arhitektica, istaknula se arhitekturom zdravstvene namjene.

Diplomirala je 1927. na Arhitektonskom odjelu Tehničkoga fakulteta u Zagrebu. Isprva je radila u projektnom atelijeru → Ignjata Fischera (1928–30), potom kao projektantica u Higijenskom zavodu Škole narodnog zdravlja (1931–41), pa u Zavodu za proizvodnju lijekova (1941–45) u Zagrebu. Godine 1946. zaposlila se u Ministarstvu narodnog zdravlja NR Hrvatske, gdje je 1947. bila načelnica Odjela za izgradnju zdravstvenih ustanova. Od 1948. bila je voditeljica arhitektonske skupine u → Arhitektonskom projektnom zavodu, a od 1954. do umirovljenja 1975. vodila je Arhitektonsko-projektni biro Dumengjić.







Projektirala je uglavnom zdravstvene, rjeđe obrazovne i stambeno-poslovne zgrade. Oslobodivši se shema koje više nisu odgovarale novom duhu vremena, od 1930-ih je u svojim radovima primjenjivala načela moderne funkcionalne arhitekture. Među ostvarenim projektima ističu se: stambeno-poslovna zgrada Herzog i prolaz Harmica u ulici Pod zidom 6 u Zagrebu (1928–31., u sastavu atelijera I. Fischera), dječje lječilište za tuberkulozu u Strmcu kraj Nove Gradiške (1936–38., sa S. Dumengjićem), Škola za medicinske sestre i učenički dom u Mlinarskoj 34 u Zagrebu (1938–41), Dječje odmaralište Vladimir Nazor na Šetalištu V. Nazora 75 u Crikvenici (1948), studentsko naselje na Lašćinskoj cesti 32 u Zagrebu (1948), opća bolnica (danas Klinički bolnički centar Split) u Spinčićevoj 1 na Firulama u Splitu (1954–76), domovi zdravlja u Matoševoj 32 u Kutini (1953–57), na Putu Mlija 2 u Omišu (1957–59) i u Laginjinoj 16 u Zagrebu (1960–62), medicinski centar u Štamparovoj 3 u Karlovcu (1960–76), Centar za ginekološku onkologiju Klinike za ženske bolesti i porode u Petrovoj 13 u Zagrebu (1962–76), Opća bolnica u Bolničkoj 38 u Ogulinu (1975–81), i dr. Izlagala je na Svjetskoj izložbi EXPO u Bruxellesu 1958. i na Zagrebačkome salonu 1966. Dobitnica je nagrada »Viktor Kovačić« (1979) i »Vladimir Nazor« za životno djelo (1995).













Dubrovačke zidine, snažan fortifikacijski sustav koji okružuje grad Dubrovnik. Današnji opseg dobile su u XIII. st., a izgled i dimenzije 1453–1660. Jedan su od najmonumentalnijih takvih sustava u Europi.













Zidine se sastoje od glavnoga gradskoga zida (dug 1940 m, visok do 25 m, s kopnene strane debeo 4 do 6 m, s morske 1,5 do 3 m), 16 kula, tri tvrđave, šest bastiona, dvije kantonate, tri predziđa s nizom toreta, tri jarka, dvije predutvrde-tvrđave, dva gradska podzidna mosta i valobrana. Među njima se osobito ističu od zidina odvojene tvrđave Revelin i Lovrijenac, kule Minčeta i Bokar (najstarija kazamatna tvrđava u Europi), te tvrđava Sv. Ivan, koja brani ulaz u luku. Grad ima četvera vrata (po dvoja s kopnene i s morske strane); zapadna vrata od Pila najstariji su ulaz u grad. Zidine su tijekom stoljeća gradili mnogobrojni domaći i inozemni graditelji (Nićifor Ranjina, Michelozzo di Bartolomeo Michelozzi, Juraj Dalmatinac i dr.). Stari grad Dubrovnik sa zidinama uvršten je 1979. na UNESCO-ov popis svjetske kulturne baštine. O održavanju zidina brine se Društvo prijatelja dubrovačke starine.



















Sveučilišni računski centar – SRCE, zgrada namjenski izgrađena za sjedište središnje informatičke i računalne ustanove hrvatske akademske i istraživačke zajednice u zagrebačkom naselju Trnju. Oblikovno se većim dijelom oslanja na tradiciju internacionalnoga stila u arhitekturi.

Izgrađen je 1972 (projektant: A. Dragomanović).

Cetin, stari grad, ruševine srednjovjekovne tvrđave južno od Cetingrada. Prvi se put spominje u XIV. st., a isprva je pripadala knezovima Frankopanima. Osmanlijama je prvi put pala u ruke 1584., a konačno je oslobođena 1790.

Bila je opasana jakim dvostrukim bedemima visokima do 18 m. Za dugotrajne osmanske uprave izgrađene su poligonalne tabije nalik bastionima. Kraj ulaza na sjeveroistoku bila je Begova tabija, na jugu Nebojša, na zapadu Hergarska, a na sjeverozapadu Lenkovićeva tabija.