Bollé, Herman (Köln, 18. X. 1845 – Zagreb, 17. IV. 1926), jedan od najvažnijih hrvatskih arhitekata potkraj XIX. st. i početkom XX. st., autor više od 100 projekata za izgradnju ili restauraciju ponajviše sakralnih, ali i javnih i stambenih građevina.

Rodom je iz graditeljske evangeličke obitelji iz Kölna, grada koji se zbog završavanja tamošnje gotičke katedrale pretvorio u jedno od glavnih središta arhitekture historicizma. Njegov otac Carl (Karl) radio je na dovršavanju kölnske katedrale, a poslije je vodio vlastiti arhitektonski ured. Nakon što je završio Kraljevsku provincijalnu obrtnu školu 1864., Bollé je kratko bio zaposlen u očevu poduzeću, a 1867–72. radio je u atelijeru kölnskog arhitekta Heinricha Wiethasea. Godine 1872. zaposlio se u atelijeru → Friedricha Schmidta u Beču, gdje je ostao do 1879. U dodir s Hrvatskom došao je zahvaljujući već postojećim Schmidtovim kontaktima. Glavni bečki neogotičar počeo je raditi u Hrvatskoj 1870., nakon što ga je đakovački biskup Josip Juraj Strossmayer izabrao za arhitekta koji će završiti katedralnu crkvu. Kako je Strossmayer bio izrazito zadovoljan Schmidtovim radom u Đakovu, odlučio mu je povjeriti projekt palače JAZU-a (danas HAZU) u Zagrebu. Budući da se zgrada trebala podići u neorenesansnom stilu, Schmidt je 1875. poslao Bolléa u Italiju da proučava tamošnje renesansne spomenike. Na tom se putovanju Bollé u Rimu upoznao i sprijateljio sa Strossmayerom, što mu je omogućilo da postane glavnim zastupnikom i voditeljem svih Schmidtovih gradnji u Hrvatskoj.







Zbog velikog broja poslova koje je Bollé radio u Hrvatskoj, prvi hrvatski povjesničar umjetnosti → Iso Kršnjavi i biskup Strossmayer inicirali su njegovo preseljenje u Zagreb 1879., ponajprije radi početka radova na restauriranju zagrebačke katedrale. U tom razdoblju osigurali su mu i posao na pregradnji najznačajnije hodočasničke marijanske crkve tadašnje Hrvatske u Mariji Bistrici te izradbu projekta i realizaciju zgrade gimnazije u Osijeku u Tvrđi. Potres koji je pogodio Zagreb i njegovu širu okolicu 9. XI. 1880. imao je ključnu ulogu u Bolléovoj karijeri. Sve su zagrebačke crkve, od katedrale do manjih kapela, stradale u većoj ili manjoj mjeri. Val obnove koji je slijedio donio mu je iznimno velik broj poslova što ga je navelo na trajni ostanak u Hrvatskoj, sve do smrti 1926. S obzirom na to da je Kršnjavi u Bolléu vidio osobu koja je sposobna unaprijediti stanje u hrvatskoj arhitekturi i umjetničkom obrtu, povjeravao mu je realizaciju većine svojih projekata iz područja arhitekture i umjetničkog obrta. Obojica su bila bliska režimu bana Károlya Khuen-Héderváryja, što je Bolléu donijelo velik broj javnih narudžbi iz polja sakralne i javne arhitekture.







Restauratorski zahvati

Najkontroverzniji dio Bolléova opusa čine restauratorski zahvati. Po uzoru na pristup restauraciji spomenika koji je u to doba bio raširen u svim dijelovima Europe, srednjovjekovne, ponajprije gotičke građevine dovršavao je ili preoblikovao u skladu s njihovim zamišljenim prvobitnim stanjem, uz istodobno izbacivanje, u težnji za jedinstvom i čistoćom stila, tragova kasnijih epoha. Najvažniji njegov realiziran restauratorski pothvat izveden je na zagrebačkoj katedrali. Restauraciju katedrale potaknuo je Strossmayerov članak u Katoličkom listu 1874., a projekt za obnovu nakon dugih pregovora izradio je Schmidt 1878. U prvoj fazi radova Bollé se u cijelosti pridržavao Schmidtova plana. Nakon potresa, u kojem se dio katedrale urušio, izveo je prve izmjene, koje su postajale većima kako su radovi napredovali – u većoj mjeri rastvorio je kape zvonika, uklonio je portal iz XVII. st. koji je Schmidt namjeravao ostaviti, izbacio je većinu baroknih oltara, izmijenio svodove u istočnom dijelu, ujednačio visinu krova koji je pokrio glaziranim crijepom, te je srušio bedeme s Bakačevom kulom ispred crkve. Slične neogotičke zahvate izveo je poslije na nizu drugih građevina, primjerice na franjevačkim crkvama u Zagrebu (1885–88., 1898–1902) i Iloku (1907–14), u unutrašnjosti župne crkve u Remetama (1882), na grkokatoličkoj katedrali u Križevcima (1894–97), kapeli sv. Mateja u Gornjoj Stubici (1896) i dr.

Osim srednjovjekovnih Bollé je restaurirao i mnogobrojne kasnije izgrađene crkve. Pri restauraciji novovjekovnih, posebice baroknih crkava, vodio se nastojanjem da ih učini stilski prihvatljivijima kraju XIX. st., najčešće dodavanjem neorenesansnih motiva. Tim je pristupom među ostalim obnovio hodočasnički kompleks u Mariji Bistrici (1878–85), unutrašnjost crkve sv. Petra u Vlaškoj ulici (1881–82), pročelje župne crkve u Remetama (1882), crkvu sv. Marije na Dolcu (1886) u Zagrebu, župne crkve u Jastrebarskom (1887) i Bjelovaru (1888), franjevačku crkvu u Kostajnici (1892) i kapelu Svetog Duha u Zagrebu (1893–94). Nerealizirani su ostali projekti za pročelje crkve sv. Ane u Križevcima (1878) i obnovu franjevačke crkve na Trsatu (1913). U tom je stilu restaurirao i nadbiskupski dvor u Zagrebu (1881–82).







Pri restauriranju pravoslavnih i grkokatoličkih (uglavnom baroknih i klasicističkih) sakralnih građevina, Bollé je dodavao neobizantske elemente u skladu s ulogom stila u historicizmu kao oblikovnog odraza vjerske pripadnosti objekta. U tom je stilu obnovio pravoslavnu crkvu Preobraženja Gospodnjega (unutrašnjost je obnovio 1883–84., kupolu tornja dodao 1899., a pročelja preoblikovao 1913–14), grkokatoličku crkvu sv. Ćirila i Metoda (1885–86) u Zagrebu, parohijsku crkvu u Srijemskoj Mitrovici (1891), sabornu crkvu i vladičanski dvor u Pakracu (1893–96), crkvu i konake manastira Grgetega na Fruškoj gori (1897–1902), te crkvu Svih svetih u Rumi (1902–05).

Novogradnje

Većinu je svojih građevina Bollé projektirao u raznim historijskim stilovima. Pri gradnji sakralnih objekata za katolike i evangelike primjenjivao je gotovo isključivo neogotiku, rjeđe neorenesansu i neoromaniku. Gradeći pravoslavne građevine, rabio je vlastitu verziju neobizantskoga stila, kojim se najčešće koristio i pri projektiranju grkokatoličkih crkava. Stambene i javne objekte projektirao je uglavnom u neorenesansnom stilu.

S obzirom na svoje školovanje kao i na činjenicu da je Katolička crkva bila najznačajniji naručitelj njegovih projekata, najviše je projektirao u neogotičkome stilu, koji je u početcima djelovanja u Zagrebu promicao kao univerzalni stil gotovo svih tipova građevina. Tada je projektirao samostan sestara Reda sv. Magdalene u Nazorovoj ulici (1879), prebendarske kurije u Novoj Vesi 5 (1880–81), kanoničku kuriju na Kaptolu 6 (1881–82), novo krilo nadbiskupskoga sjemeništa s kapelom (1881–82), kompleks evangeličke crkve i bogoštovne općine na uglu Gundulićeve i Hebrangove (1881–84). U kasnijem je razdoblju u neogotičkome stilu uglavnom gradio i restaurirao crkve, a povremeno projektirao i javne i stambene objekte (najamna zgrada Brodske imovne općine u Vinkovcima, 1909–10). Od njegovih se neogotičkih crkava kvalitetom ističu: župna crkva u Granešini (1885–86., teško stradala u potresu 2020), trobrodna dvotoranjska crkva u njemačkom selu Franztal (Franjidol) kraj Zemuna (1887–88., porušena nakon II. svj. rata), župna crkva u Erdeviku (1889–90), kapela sv. Fabijana i Sebastijana u Gornjoj Stubici (1890), kapelica Svetog križa na Ilirskom trgu u Zagrebu (1893) te župne crkve u Tounju (1895–97), Dugom Selu (1899–1900), Vrbovskom (1901–04) i Čalmi u Srijemu (oko 1910., srušena u II. svj. ratu). Neogotika je bila čest izbor i pri projektiranju mauzoleja i nadgrobnih spomenika, kako pokazuju kapela obitelji Pejačević u Našicama (1881), grobnica obitelji Jelačić u Zaprešiću (1884) i spomenik Lavoslava Vukelića u Svetom Križu Začretju (1887). Nerealiziran je ostao projekt za neogotičku crkvu centralnoga tlocrta u Rudama kraj Samobora (1896).













Kako je uz narudžbe za Katoličku crkvu Bollé najviše radio za Pravoslavnu crkvu, uz neogotiku je neobizantski stil drugi po zastupljenosti unutar njegova stvaralaštva. Bolléova verzija neobizantskoga stila predstavlja kombinaciju elemenata iz Rundbogenstila, ranokršćanske i bizantske umjetnosti, renesansne, klasicističke, romaničke te ruske arhitekture. Osim što je mnoge već navedene građevine restaurirao u neobizantskome stilu, sagradio je i niz novih. Idealnotipski primjer njegova rada u tom stilu predstavlja grobna kapela obitelji Kukulj na zagrebačkome groblju Mirogoju (1891–93). S početka XX. st. su nadgrobne kapele Đuričić u Rumi i Stanić u Vukovaru. U neobizantskome stilu projektirao je pravoslavnu crkvu u Štikadi (1894), te opremio niz drugih pravoslavnih crkava 1890-ih (u Jasenovcu, Rujevcu, Gospiću, Vodoteču). Značajan je i Bolléov monumentalni nerealizirani natječajni projekt za preoblikovanje pročelja saborne crkve u Novom Sadu iz 1897. Osim za Pravoslavnu crkvu srodne je neobizantske projekte realizirao i za Grkokatoličku.

Neobizantskim gradnjama slične su u formalnom repertoaru Bolléove neoromaničke crkve, iako ih karakterizira slabija arhitektonska kvaliteta i manja raznolikost. Taj je stil rabio povremeno, ponajprije u katoličkim sakralnim objektima (u Petrovaradinu, 1880–81; Resniku, 1888–89; Šišljaviću, 1892–93). Osim na romantičarsku arhitekturu Bolléova se neoromanika često referirala i na neorenesansu. U kombinaciji motiva neoromanike, neorenesanse i neogotike projektirao je kanoničku kuriju na Kaptolu 21 u Zagrebu (1885–86). Najveća je njegova realizacija u neoromaničkom stilu kompleks arkada na vojnom groblju u Karlovcu (1916–18).

Bollé je u hrvatsku arhitekturu historicizma prvi uveo sjevernjačku (njemačku) neorenesansu. Sklonost prema tom stilu razvio je za rada u Schmidtovu atelijeru dok je nadzirao realizaciju nadogradnje austrijske Narodne banke u Beču, među prvim zgradama u arhitekturi srednje Europe sagrađene u stilu njemačke neorenesanse. Već spomenutu crkvu u Mariji Bistrici restaurirao je u stilskoj kombinaciji njemačke i talijanske neorenesanse. Elementima njemačke neorenesanse koristio se u Zagrebu pri gradnji zgrade Komercijalne banke u Ilici (1880) te Obrtne škole s internatom i muzejom (1887–91), koja se smatra najmonumentalnijim primjerom toga stila u Hrvatskoj uopće. Takvih objekata nije bilo više ponajprije zbog protivljenja dijela stručne javnosti koja je odabir sjevernjačke renesanse držala nametanjem njemačke kulture i duha na prostore Hrvatske kojih se nacionalna posebnost pod svaku cijenu nastojala očuvati.













Daleko su mnogobrojnije Bolléove realizacije u stilu talijanske neorenesanse: zgrada Kraljevske velike gimnazije u Osijeku (1881–82) te u Zagrebu – dogradnja kuće Stanković na uglu Ilice i Jelačićeva trga (1880), vila Živković–Adrowski–Lubienski u Jurjevskoj (s K. Waidmannom, 1880–83), staklenik u vrtu nadbiskupskoga dvora (1881–82), obnova Hrvatskoga glazbenog zavoda u Gundulićevoj (1882), Kemijski zavod na Strossmayerovu trgu 14 (1883), palača Pongratz na Jelačićevu trgu (1885–86; srušena 1937), kuća Granitz na Preradovićevu trgu (1886–87; srušena 2009), kuća Spevec u Dalmatinskoj (1889–90), Preparandija u Medulićevoj (s K. Waidmannom, 1891–1900), restauracija palače Odjela za bogoštovlje i nastavu u Opatičkoj (1892–95), vlastita kuća u Žerjavićevoj (1898–99) i dr. U istome je stilu projektirao i urbanu opremu Zagreba – meteorološki stup (1884) i fontanu (1893) na Zrinjevcu. Bolléov neorenesansni okvir zagrebačkoga groblja Mirogoja koji čine arkade s paviljonima i katoličkom kapelom Krista Kralja (od 1879. do kraja 1930-ih) pripada skupini monumentalnih grobljanskih kompleksa u Europi XIX. st. Bollé je autor i cijeloga niza spomenika u arkadama i na otvorenom dijelu groblja (spomenik grofice Louise Sermage, 1888).



















U svojem je radu najrjeđe rabio neobarokni stil zbog negativnoga odnosa historicizma prema umjetnosti XVII. i XVIII. st. Jedan od rijetkih slučajeva u kojem je posegnuo za oblikovnim jezikom neobaroka predstavljaju zahvati na crkvi sv. Katarine u Zagrebu (1896) i zgradi Brodske imovne općine u Vinkovcima (1908–09) te nerealizirani projekt za obnovu župne crkve u Moravču iz 1894.

Kao poseban dio Bolléova opusa ističu se objekti podignuti u tzv. hrvatskom narodnom stilu, koji se oslanjaju, na preporuku Kršnjavoga, na motive iz tradicijske arhitekture Slavonije i Srijema. Taj je stil primijenio u projektiranju hrvatskih paviljona na Industrijskoj i obrtnoj izložbi u Trstu (1882), Jubilarnoj (1885) i Milenijskoj (1896) izložbi u Budimpešti te na Zemaljskoj gospodarskoj izložbi u Zagrebu (1906). U tom stilu izradio je i hrvatske izložbene »sobe« za Svjetsku izložbu u Parizu 1900., od kojih je Pariška soba ostala sačuvana do danas u Hrvatskom školskom muzeju u Zagrebu. Osim izložbenih objekata, s elementima hrvatskoga narodnog stila Bollé je podigao i niz vila (vila Weiss u Zagrebu, 1890), crkvu sv. Antuna Padovanskog u Gustelnici (1887–88), te djelomično restaurirao crkvu Majke Božje Snježne u Dubrancu (strop, 1882–83).

Pojedini njegovi objekti ističu se i vrlo modernim rješenjima – poput umjetničkih atelijera u Ilici (1895–96). Bollé je autor i niza spomen-obilježja, poput križa na Vezircu kraj Petrovaradina (1902), podignutog kako bi se komemorirala bitka iz 1716. i spomenika Franji Josipu I. u Bosanskom Brodu (1887). Marijin pil sa zdencem na Kaptolu izveo je po Schmidtovu projektu (1880–82).

Umjetnički obrt

Od samih početaka svoje karijere u Hrvatskoj Bollé je nastojao unaprijediti umjetnički obrt. Osnovao je najprije pri zagrebačkoj katedrali katedralnu radionicu, a potom je uz Kršnjavoga sudjelovao u osnivanju Obrtnoga muzeja 1880 (→ Muzej za umjetnost i obrt; sv. 2), kojega je bio ravnatelj 1880–1909., te Obrtne škole 1882 (→ Škola primijenjene umjetnosti i dizajna; sv. 2) gdje je predavao sve do umirovljenja i bio ravnateljem od osnutka do 1914 (do 1892. kao član direktorija s Kršnjavim i E. Suhinom, poslije samostalno). Pri Obrtnoj školi osnovao je 1892. Građevnu stručnu školu ključnu za obrazovanje graditeljskoga kadra u Hrvatskoj. Učenike i suradnike proizašle iz katedralne radionice, koji su odreda poslije postali profesori na Obrtnoj školi, poput klesara Ignjata Franza, arhitekta Hektora Eckhela, kipara Dragutina Moraka, slikara Marka Peroša, bravara Antuna Mesića, stolara Friedricha Häckera i Josipa Šeremeta, redovito je angažirao pri izradbi opreme i izvedbi sakralnih, javnih i stambenih objekata. Surađivao je i s nizom drugih zagrebačkih i hrvatskih obrtnika poput zlatarskoga poduzeća Bulvan i Pečak koje je po njegovim projektima izvelo lanac zagrebačkoga gradonačelnika (1902).







Na većini je svojih građevina Bollé projektirao gotovo svaki element unutrašnjosti što je pretvarao, kada su mu sredstva dopuštala, u pravi Gesamtkunswerk – prekrivajući zidove oslikom, prozore vitrajima, postavljajući reprezentativni inventar (oltare, orgulje, propovjedaonice, ispovjedaonice, ikonostase, lustere, podove).

U hrvatsku je arhitekturu unio i drukčiji pristup uporabi građevnih materijala poticanjem izvedbe pročelja od fasadne opeke. Kako takav način obradbe pročelja nije bio široko prihvaćen, većina Bolléovih građevina ima žbukana pročelja. Pred kraj karijere dobio je prigodu raditi i na izgradnji jedne od prvih hidroelektrana u Hrvatskoj, na Kupi u Ozlju (1907–08).

Brdarić, Aleksandar (?, 1813. ili 1814 – Zagreb, 18. I. 1872), graditelj, predstavnik klasicističko-bidermajerske graditeljske djelatnosti prve polovice XIX. st. u Zagrebu.

Zidarski obrt izučio je u Lavovu. Godine 1836. došao je u Zagreb, gdje je na osnovi majstorskoga rada (Meisterstück) 1837. bio primljen u građevinski ceh. Razvio je graditeljsku djelatnost koja je brojem zaposlenih nadilazila dotadašnje zagrebačke okvire. Godine 1849. prestao je s projektantskom i graditeljskom aktivnošću te prešao u Državno hrvatsko-slavonsko graditeljno upraviteljstvo. Sudjelovao je također u radu Odbora za poljepšanje varoši.

Izgradio je vlastitu obiteljsku kuću u Matoševoj ulici 3 (1839–40). Važno mu je ostvarenje kuća Ane Paravić u Opatičkoj 10 (1839), koju je 1892. pregradio Herman Bollé. Kuća zagrebačkoga gradonačelnika Vjekoslava Frigana na uglu Opatičke 27 i Demetrove 22, sagrađena 1840., pripada malom broju najviših dometa kasnoga klasicizma u Zagrebu. Godine 1841. podigao je dvorac obitelji Bunjevac u Jaškovu kraj Ozlja, prvorazredno ostvarenje kasne faze klasicizma među našim ladanjskim zdanjima. Godinu dana kasnije dobio je narudžbu za projekt i izvedbu nove gradske pivovare u Gajevoj 9 (znatno pregrađena, danas restoran Boban). Palaču Zagrebačke županije na Markovu trgu 6 izgradio je 1845–49 (unutrašnji radovi završeni su 1864). Poslije je uklopljena u sjeverni dio današnje palače Sabora Republike Hrvatske na Trgu svetog Marka. Preuređivao je preporodnu palaču Narodnoga doma u Opatičkoj 18 (1846–47), te vrlo vjerojatno sagradio svečanu dvoranu koja se protezala od zapadnoga do istočnoga pročelja na prvome katu južnoga dijela zgrade (poslije skraćena).







Fischer, Ignjat (Zagreb, 18. VI. 1870 – Zagreb, 19. I. 1948), arhitekt, jedan od glavnih predstavnika zagrebačke secesijske arhitekture.

U Beču je 1888–89. polazio tečaj za rad u industriji papira u Tehnološko-obrtnome muzeju, a u Pragu je 1891–95. studirao arhitekturu na Njemačkoj tehničkoj visokoj školi. U Zagrebu je 1897–99. radio u građevinskom poduzeću s Antoninom Hrubýjem, potom je djelovao samostalno. Od 1899. bio je i vanjski suradnik Građevnoga odsjeka Zemaljske vlade specijaliziravši se za projektiranje zgrada zdravstvene namjene. U njegovu su projektnom atelijeru od početka 1920-ih kao suradnici djelovali arhitekti → Vladimir Šterk, → Bela Auer, → Zvonimir Vrkljan, → Zoja Dumengjić, → Milovan Kovačević, → Frane Cota, → Slavko Löwy, → Zvonimir Požgaj, i dr.

U svojim je ranim projektima do početka I. svj. rata bio izraziti predstavnik secesijske arhitekture. Među realizacijama za djelovanja s A. Hrubýjem ističu se stambene zgrade: Halper – Sigetski na uglu Tomislavova trga 7 i Šenoine ulice 1 i 1A (1897–98), Andrić u Trenkovoj 4 (1897–98), Kögl na uglu Masarykove 2 i Preradovićeve (1897–98), Jurković u Bogovićevoj 5 (1898), te posebice Rado na uglu Strossmayerova trga 7 i Trenkove (1897–98). Među kasnijim ostvarenjima značajne su: u Zagrebu Prijemna zgrada Zemaljske bolnice (s D. Sunkom, 1908–10) i zgrada Muške učiteljske škole (1911–14) na Šalati (poslije obje adaptirane u zavode Medicinskoga fakulteta), Zemaljsko rodilište i primaljsko učilište u Petrovoj 13 (1913–20., danas Klinika za ženske bolesti i porode), Zemaljsko sirotište u Nazorovoj 9 (1914., danas Centar za djecu Zagreb), te u Bjelovaru kirurški paviljon Županijske bolnice (1913–24). Sanatorij u Klaićevoj 16 (1908–09., danas Klinika za dječje bolesti) ključno je djelo hrvatske secesije, inventivnoga potkovasta tlocrta, izrazite secesijske dekoracije i sveobuhvatnoga unutrašnjeg uređenja. U secesijskim oblicima izveo je i rekonstrukciju robne kuće Kastner i Öhler u Ilici 4 (1913–15., danas Nama), izgradio kino Apollo u Ilici 31/1 (1911–12., danas kazalište Kerempuh), zgrade Katičić u Gajevoj 57 (1910), Fischer – Egersdorfer na uglu Draškovićeve 40 i Boškovićeve (1911) i Švrljuga – Mrazović u Katančićevoj 8 (1912) te vilu Hoffman u Bosanskoj 51 (1912). Autor je urbanističkog uređenja sjevernoga dijela Trga Republike Hrvatske (1911–12).

























U razdoblju između dva svjetska rata projektirao je u rasponu od monumentalnoga historicizma do umjerenoga modernizma. U neoklasicističkim oblicima izveo je Gradsku štedionicu na Jelačićevu trgu 10 i 10A (1922–25., proširenje 1929–31), te stambeno-poslovne zgrade Narodne šumske industrije na Mažuranićevom trgu 5 (1920–22), Jugoslavenske banke u Martićevoj 10 (1921–22), Međunarodne banke u Martićevoj 11 (1927–28) i dr. U modernim oblicima, pročišćenih fasada, projektirao je kuće Baum na uglu Jurišićeve 30 i Trga burze 2 (1927–30), Deutsch u Preradovićevoj 5 (1928–30), Arko – Hercog na Dolcu 8–9 (1929–31) te Hercog u Ulici Pod zidom 6 (1928–31., sa Z. Dumengjić). Projektirao je i tvorničke zgrade, među ostalim zgradu Domaće tvornice rublja u Krajiškoj 20 i kompleks Arko-emajl (od 1946. Metalna industrija Gorica) na prostoru omeđenom Šubićevom, Martićevom, Derenčinovom i Vlaškom ulicom s moderno oblikovanom zgradom rafinerije i pecare (1918–21).







Funtak, Fran (Harkanovci kraj Valpova, 1882 – Županja, VII. 1960), građevinski inženjer i arhitekt, jedan od prvih stručnjaka za primjenu armiranoga betona u nas te jedan od najplodnijih slavonskih arhitekata prve polovice XX. st.

Studirao je na Tehničkoj visokoj školi u Grazu (1901–03) te na Tehničkom sveučilištu u Budimpešti (1903–05), gdje se kod pionira primjene armiranoga betona Szilárda Zielinskog i njegova asistenta → Milana Čalogovića specijalizirao za gradnje u tom materijalu. Nakon školovanja zaposlio se 1905. u vukovarskom građevinskom poduzeću Josip Banheyer i sin, gdje se do kraja I. svj. rata, među prvima u nas, bavio projektiranjem armiranobetonskih mostova, oblikujući ih u duhu srednjoeuropske secesije. Među 50-ak ostvarenja ističu se mostovi preko potoka Vrbovača i Stružno (1903), preko rijeke Krapinice u središtu Krapine i preko potoka Nevkoša u Vinkovcima (1907), rijeke Biđ u Prkovcima (1910) te osobito most preko Velikog Struga između Novske i Jasenovca (1915–16; s M. Čalogovićem). Potonji je duljinom od 100 m bio najveći i najvažniji armiranobetonski most u Hrvatskoj. Osim mostova, Funtak je u tom razdoblju projektirao i druge građevine, među kojima u Vukovaru kalvinsku crkvu s prvim armiranobetonskim zvonikom u Hrvatskoj (1910), vodotoranj (1912–16) i Mađarsku školu (1912., danas Policijska postaja Vukovar), vilu Streim na Vučedolu (1918) i dr.







































U Vukovaru je 1914. osnovao građevinsko poduzeće, koje je vodio do 1945. Bavio se projektiranjem uglavnom stambenih, javnih i sakralnih građevina, primjenjujući elemente art décoa, klasicizma te njemačkog ekspresionizma. Iz toga razdoblja ističu se kuće Milanković (1920), Kuhner (1922), Pfeffermann (1923) i Pifat (1928) u Vukovaru, kuće Podmenik, Stanković, Gromann i Olasz (1922) u Osijeku, sinagoge u Vinkovcima (1922–23) i u Vukovaru (1926–28), crkve u Šidu (1932–33), Krndiji (1933–34) i Batini (oko 1935), te most preko rijeke Vuke u Markušici (1929). Nakon 1935. počeo je prihvaćati elemente moderne arhitekture (kuće Njegić iz 1935. i Mihelić iz 1939. u Vukovaru). Od 1946. živio je u Županji. Vodio je gradnju Šećerane, te radio u županjskoj podružnici osječkoga građevinskog poduzeća Norma (1947–52) i u županjskome građevinskom poduzeću Radnik (1952–60) projektirajući u Županji i okolici niz javnih i stambenih objekata.













Lapaine, Miljenko (Zagreb, 4. IV. 1952), matematičar, geodet i kartograf.

U Zagrebu je na Prirodoslovno-matematičkome fakultetu (PMF) diplomirao 1976., poslijediplomski studij iz geodezije, smjer Kartografija, završio je na Geodetskome fakultetu 1991., gdje je 1996. doktorirao disertacijom Preslikavanja u teoriji kartografskih projekcija (mentor → N. Frančula). Od 1978. zaposlen je na Geodetskome fakultetu, od 2003. u zvanju redovitoga profesora. Predavao je kolegije Multimedijska kartografija, Kartografija i GIS, Transformacije u kartografiji, Povijest geodezije, Rukovanje geoinformacijama, Kartografske projekcije, Sustav znanstvenih informacija i Multimedijska kartografija. Bio je pročelnik Zavoda za kartografiju (1999–2000), prodekan za nastavu (2003–05; 2007–09) i pročelnik Katedre za geoinformacije (2005–17) Geodetskoga fakulteta. Bio je član Senata Sveučilišta (2015–17) i član Vijeća tehničkoga područja Sveučilišta u Zagrebu (2005–13; 2015–17). Izabran je 2002. za izvanrednoga, a 2005. za redovitog profesora na Građevinskom fakultetu Univerziteta u Sarajevu. Bio je gostujući profesor na Arhitektonskome fakultetu i na PMF-u u Zagrebu, na Odjelu za geografiju Sveučilišta u Zadru te na Fakultetu građevinarstva, arhitekture i geodezije u Splitu.

Znanstveno i stručno bavi se primjenom matematike i računalnih znanosti u geodeziji i kartografiji, te poviješću i popularizacijom znanosti, ponajviše kartografije. Sudjelovao je na stotinjak znanstveno-stručnih skupova. Objavio je više od 1000 radova u zbornicima radova znanstveno-stručnih skupova i časopisima. Urednik je monografija Crtež u znanosti (1998), Elementi kvalitete prostornih podataka (2001), te hrvatskog izdanja Atlasa za 21. stoljeće (2003). S Nedjeljkom Frančulom uredio je Geodetsko-geoinformatički rječnik (2008), a s I. Kljajić biografski leksikon Hrvatski kartografi (2009), te je objavio nekoliko udžbenika, zbirki i skripta. Bio je voditelj projekata Državna granica Republike Hrvatske na moru, Kartografija i nove tehnologije, Kartografija Jadrana, Kartografija i geoinformacije i dr. Bio je suradnik Tehničkoga leksikona (2007), Hrvatskoga biografskog leksikona (2013), Hrvatske tehničke enciklopedije (2025) i Hrvatske enciklopedije LZMK-a. Jedan je od osnivača Društva za geoprostorne informacije jugoistočne Europe (The Association for Geospatial Information in South-East Europe – AGISEE). Od 1989. aktivno sudjeluje na konferencijama Međunarodnoga kartografskog društva (International Cartographic Association – ICA), te je 2011–19. bio predsjedatelj Povjerenstva za kartografske projekcije. Od 1998. redoviti je član → Akademije tehničkih znanosti hrvatske (sv. 4), glavni tajnik 2003–05., dopredsjednik 2009–13. i član emeritus od 2022. Osnivač je i prvi predsjednik → Hrvatskoga kartografskog društva (2001–05; od 2012). Glavni urednik časopisa → Kartografija i geoinformacije (2002–12; od 2021). Od 2018. je professor emeritus Sveučilišta u Zagrebu.

zaštita graditeljskog naslijeđa, grana arhitektonske djelatnosti koja se bavi dokumentiranjem, istraživanjem i projektiranjem zahvata na nepokretnim kulturnim dobrima nastalima tijekom cijele povijesti čovjekove djelatnosti, a koja po univerzalnoj ili individualnoj procjeni posjeduju vrijednosti koje je potrebno očuvati za nadolazeće generacije. Također se bavi razvojem teorijskih modela i principa zaštite.

Prema vrsti, kulturna dobra mogu biti nematerijalna i materijalna. Potonja se pak dijele na pokretna i nepokretna. Nepokretno kulturno dobro može biti: grad, selo, naselje ili njegov dio, građevina ili njezini dijelovi te građevina s okolišem, elementi povijesne opreme naselja, javna plastika i drugi slični objekti, memorijalno područje, mjesto, spomenik i obilježje u vezi s povijesnim događajima i osobama, arheološko nalazište i arheološka zona, uključujući podvodna nalazišta i zone, područje i mjesto s etnološkim i toponimskim sadržajima, krajolik kojega su obilježja rezultat djelovanja i međudjelovanja prirodnih ili ljudskih čimbenika, povijesno zelenilo, vrt, perivoj, park i drvored, tehničke građevine s uređajima i druge slične građevine.

Povijest zaštite graditeljskog naslijeđa u Hrvatskoj

Posjet austrijskoga cara Franje I. (1768–1835) Splitu i lokalitetu antičke Salone 1818. predstavlja simbolički početak zaštite graditeljskog naslijeđa u našim krajevima. U prosincu iste godine je car donio Uredbu o izvozu umjetničkih djela i rijetkosti i njihovu trgovanju. U skladu s razdobljem klasicizma zanimanje za zaštitu graditeljskog naslijeđa usmjereno je isključivo na antičku baštinu pa je u lipnju 1820. slijedila Uredba o zaštiti ostataka Dioklecijanove palače, arheološkim istraživanjima antičke Salone i osnivanju Arheološkoga muzeja u Splitu, a samo mjesec dana kasnije i Dvorski dekret kojim se nalaže gradnja muzeja.

Ključni protagonisti početaka zaštite antičkoga naslijeđa u Dalmaciji bili su Anton von Steinbüchel (1790–1883), ravnatelj Dvorskoga kabineta za numizmatiku i starine, Carlo Lanza (1778–1834), vojni liječnik, političar i kolekcionar, prvi ravnatelj Arheološkoga muzeja u Splitu (1820–28) i voditelj arheoloških istraživanja Salone (1821–27) te Vicko Andrić (1793–1866), arhitekt i konzervator, okružni inženjer zadužen za skrb o spomenicima (1820–33).

U razdoblju ranoga historicizma (romantizma) proširilo se zanimanje stručnjaka na zaštitu srednjovjekovnoga graditeljskog naslijeđa. Očuvanje srednjovjekovne baštine potaknuto je ponajprije artikulacijom nacionalnog identiteta (narodni preporod), a manje konzervatorske zaštite. Započele su prve obnove srednjovjekovne baštine poput obnove frankopanskih kaštela u Bosiljevu (1820), Trsatu (1824) i Dubovcu (1837) ili burga u Trakošćanu (1853–56).

Povjesničar, književnik, bibliograf i političar Ivan Kukuljević Sakcinski (1816–1889) osnovao je 1850. u Zagrebu Društvo za jugoslavensku povjesnicu i starine. Iste je godine u Beču utemeljena Središnja komisija za istraživanje i očuvanje građevnih spomenika (Central-Commission zur Erforschung und Erhaltung der Baudenkmale). Zadaće Središnje komisije bile su zakonska zaštita, inventura i dokumentiranje graditeljskog naslijeđa kao i nadzor nad provedenim obnovama diljem Monarhije. Središnja komisija djelovala je putem počasnih konzervatora po teritorijalnom principu (do 1903), a prvi počasni konzervatori u hrvatskim zemljama bili su: V. Andrić za Dalmaciju (1853–66), I. Kukuljević Sakcinski za Hrvatsku i Slavoniju (1855–67) te povjesničar i arheolog Pietro Kandler (1804–72) za Trst i Istru (1856–72). Poslije će se konzervatori imenovati za pojedine okruge. Prvi značajni zahvat pod okriljem Središnje komisije bila je rekonstrukcija atrija Eufrazijeve bazilike u Poreču (Giovanni Righetti, 1866). Nakon Austro-ugarske nagodbe (1867) Središnja komisija bila je nadležna za austrijski dio Monarhije (Istra i Dalmacija), ali ne i za onaj pod upravom Mađarske (Hrvatska i Slavonija) pa je u sljedećih više od 40 godina taj dio Hrvatske ostao bez formalne institucionalne zaštite graditeljskog naslijeđa.

U posljednjoj četvrtini XIX. st. na graditeljskom naslijeđu naših prostora poduzima se niz stilskih restauracija, koje predstavljaju suvremen, no poslije snažno kritiziran metodološki postupak obnove graditeljskog naslijeđa. Među zahvatima ističe se stilska restauracija župne crkve sv. Marka u Zagrebu (Friedrich von Schmidt, 1875–82), katedrale sv. Stjepana u Zagrebu (F. von Schmidt i → Herman Bollé, 1878–1902) te zvonika katedrale sv. Dujma u Splitu (Alois Hauser i Emil Förster, 1890–1908). Glavni protagonisti skrbi za graditeljsko naslijeđe u tom razdoblju bili su spomenuti Kukuljević Sakcinski, biskup Josip Juraj Strossmayer (1815–1905), svećenik i povjesničar Franjo Rački (1828–94), povjesničar umjetnosti i političar → Iso Kršnjavi (1845–1927) te arheolog, epigrafičar, povjesničar i konzervator don Frane Bulić (1846–1934), ponajprije za područje Dalmacije. Potonji je 1894. organizirao I. međunarodni kongres starokršćanske arheologije u Splitu.

Snažan zaokret u doktrini zaštite kulturnih dobara nastupio je početkom XX. st. kada (1903) Glavnim konzervatorom II. odjela Središnje komisije za istraživanje i održavanje umjetničkih i povijesnih spomenika Austro-Ugarske Monarhije postaje austrijski povjesničar umjetnosti, teoretičar i konzervator Alois Riegl (1858–1905). U djelu Moderni kult spomenika, njegova bit, njegov postanak (Der moderne Denkmalkultus: sein Wesen, seine Entstehung, 1903) Riegl predlaže novi sustav valorizacije kulturnih dobara kojim će se odrediti modalitet njihove obnove, odnosno postavlja temelj moderne analize umjetničke baštine. Hrvatski arhitekti na školovanju u Beču u tom razdoblju (→ Viktor Kovačić, → Vjekoslav Bastl) nakon povratka u domovinu nastojali su te suvremene ideje implementirati u zaštitu graditeljskog naslijeđa u nas.

Početkom XX. st. formirale su se prve zemaljske institucije zaštite graditeljskog naslijeđa na našem području: Povjerenstvo Dioklecijanove palače (Palastkommission, 1902–24) sa zadaćom očuvanja palače kao »najizvrsnijeg antičkog spomenika na području Monarhije« i Konservatorijalni ured za Dalmaciju (1912–41) u Splitu kojemu je prvi ravnatelj bio F. Bulić, zatim Konzervatorski ured za Istru u Puli (1912–18) na čelu kojega je bio povjesničar umjetnosti, arheolog i konzervator Anton Gnirs (1873–1933) te Zemaljsko povjerenstvo za očuvanje umjetnih i historičkih spomenika (1910–14) u Zagrebu pod vodstvom povjesničara i političara Tadije Smičiklasa (1843–1914) i tajnika povjesničara, konzervatora i muzeologa Gjure Szabe (1875–1943). U to doba poduzeta su dva paralelna istraživanja Dioklecijanove palače u Splitu koja su uključivala izradbu arhitektonskih snimki postojećeg stanja cjeline i pojedinih dijelova palače te grafičku rekonstrukciju njezina izvornog izgleda. Prvo je, za Austrijski arheološki institut, vodio arhitekt Georg Niemann (Der Palast Diokletians in Spalato, 1910), a drugo arhitekt Ernest Hébrard i povjesničar Jacques Zeiller (Le palais de Dioclétien a Spalato, 1912). Značajni su zahvati toga razdoblja na graditeljskom naslijeđu rušenje Bakačeve kule 1906. i posljedično Natječaj za regulatornu osnovu Kaptola i okolice u Zagrebu 1908. te konzervacija vestibula Dioklecijanove palače (Karl Holey, 1912).













U međuratnom razdoblju nije postojao zakonodavni okvir zaštite graditeljskog naslijeđa u Hrvatskoj, ali konzervatori primjenjuju odredbe Šumarskog zakona iz 1929., a potom Zakona o gradnji iz 1931. Tek nakon osnivanja Banovine Hrvatske (1939) prihvaćena je Uredba o čuvanju starina i prirodnih spomenika. Međutim, u međuratnom razdoblju koristilo se iskustvom stručnjaka i kontinuitetom službi iz razdoblja Austro-Ugarske Monarhije: Povjerenstva za čuvanje spomenika u Zagrebu (Josip Brunšmid, Emilije Laszowski, → Martin Pilar, G. Szabo i drugi, 1914–23), Konzervatorskog ureda u Zagrebu (G. Szabo, 1928–41), Konservatorijalnog ureda za Dalmaciju u Splitu (F. Bulić, → Ljubo Karaman, 1912–41) i Nadleštva za umjetnost i spomenike u Dubrovniku (Marko Murat, Kosta Strajnić, 1919–41).

Konzervatorski ured u Zagrebu 1941–45. bio je nadležan za cijeli teritorij Nezavisne Države Hrvatske te je preimenovan u Hrvatski državni konzervatorski zavod pod ravnanjem Lj. Karamana. Premda je u tom razdoblju izostala praktična zaštita graditeljskog naslijeđa, ono je važno radi stasanja novih stručnjaka koji će biti vodeći protagonisti zaštite graditeljskog naslijeđa u poslijeratnom razdoblju, a to su Ana Deanović (1919–1989), Anđela Horvat (1911–1985) i Tihomil Stahuljak (1918–2007), uz nekolicinu drugih.

Neposredno nakon završetka II. svj. rata doneseni su zakonski akti u vezi sa zaštitom graditeljskog naslijeđa: Odluka o zaštiti i čuvanju kulturnih spomenika (1945) te Zakon o zaštiti spomenika kulture i prirodnih rijetkosti FNRJ (1946). Ljubo Karaman ostao je na čelu Konzervatorskog zavoda u Zagrebu i proveo cjelovitu reorganizaciju konzervatorske službe 1947., kada su uz onaj u Zagrebu osnovani konzervatorski zavodi i u Splitu i Rijeci.

Tijekom 1960-ih izvedena je sljedeća važna reforma zakonodavstva i službe zaštite graditeljskog naslijeđa. Donesen je Zakon o zaštiti spomenika kulture FNRJ (1960) te Zakon o zaštiti spomenika kulture SRH (1967., na snazi do 1999. kada ga je zamijenio Zakon o zaštiti i očuvanju kulturnih dobara RH), osnovani su Republički zavod za zaštitu spomenika kulture u Zagrebu te regionalni zavodi u Osijeku, Rijeci, Splitu i Zagrebu kao i općinski zavodi u Dubrovniku, Šibeniku i Zadru. Restauratorski zavod Hrvatske (danas Hrvatski restauratorski zavod) utemeljen je 1966. u Zagrebu.

Uz Lj. Karamana, A. Deanović, A. Horvat i T. Stahuljaka ključni protagonisti zaštite graditeljskog naslijeđa u drugoj polovici XX. st. bili su: → Cvito Fisković (1908–1996), → Jerko Marasović (1923–2009), → Tomislav Marasović (1929) te mnogi stručnjaci Restauratorskoga zavoda Hrvatske. Zaštiti graditeljskog naslijeđa svojim su istraživačkim i kritičkim literarnim djelima, ali i ostalim vidovima javnoga djelovanja, pridonijeli: → Sena Sekulić-Gvozdanović (1916–2002), → Lelja Dobronić (1920–2006), Branko Fučić (1920–1999), Olga Maruševski (1922–2008), Radovan Ivančević (1930–2004), → Ivo Maroević (1937–2007), → Snješka Knežević (1938), → Vladimir Bedenko (1943–2015), Miljenko Domijan (1946–2025) i dr.

Služba zaštite u Republici Hrvatskoj danas je organizirana u sklopu Ministarstva kulture i medija s iznimkom Grada Zagreba koji ima samostalnu službu unutar gradske uprave. Konzervatorski odjeli Ministarstva (ukupno njih 21) organizirani su uglavnom u županijskim središtima. Kulturna dobra upisuju se u Registar kulturnih dobara Republike Hrvatske. Registar je javna knjiga koju vodi Ministarstvo kulture i medija i sastoji se od Liste zaštićenih kulturnih dobara, Liste preventivno zaštićenih dobara i Liste kulturnih dobara nacionalnog značenja. Poslove istraživanja, proučavanja, čuvanja, restauriranja, konzerviranja, održavanja, obnove, korištenja i prometa kulturnim dobrima mogu obavljati specijalizirane pravne i fizičke osobe na temelju Rješenja koje izdaje Ministarstvo kulture i medija.







Najznačajnija hrvatska kulturna dobra zaštićena su i putem UNESCO-a i upisana na Popis svjetske baštine. Republika Hrvatska ima deset upisa na Popis nepokretne baštine te čak 19 upisa na Popis nematerijalne svjetske baštine, jedan upis na Popis nematerijalne kulturne baštine kojoj je potrebna hitna zaštita te dva upisa u Registar dobre prakse očuvanja nematerijalne kulturne baštine (kolovoz 2024).

U Republici Hrvatskoj danas se izobrazba mladih stručnjaka u području očuvanja graditeljskog naslijeđa provodi na tri visokoškolske institucije tehničke grupacije: Arhitektonskome fakultetu u Zagrebu, Fakultetu građevinarstva, arhitekture i geodezije u Splitu i na Građevinskom i arhitektonskome fakultetu Sveučilišta Josip Juraj Strossmayer u Osijeku. Povijesni predvodnik izobrazbe je Zavod za graditeljsko naslijeđe → Arhitektonskoga fakulteta u Zagrebu. Djelatnost Zavoda je dijelom vezana uz splitski Regionalni centar Arhitektonskoga fakulteta iz Zagreba, koji je osnovan 1978. na temeljima Odjela za graditeljsko naslijeđe → Urbanističkoga zavoda Dalmacije iz 1955. Regionalni centar je 1991. postao samostalni Mediteranski centar za graditeljsko naslijeđe u Splitu, a od 1999. ponovno je u sastavu Fakulteta. Uz splitski je centar vezano održavanje nastave poslijediplomskoga studija Zaštita i revitalizacija graditeljskog naslijeđa (pokrenut 1975/76).

Teme konzervatorstva i zaštite kulturne baštine obrađuju se i na studijima povijesti umjetnosti Filozofskoga fakulteta u Zagrebu, Splitu, Rijeci, Osijeku i Zadru. Osim već navedenih institucija, pojedinim segmentima područja zaštite graditeljskog naslijeđa bave se Institut za povijest umjetnosti iz Zagreba te neke druge institucije. Znanstvenici tog područja svoje spoznaje objavljuju u časopisima → Godišnjak zaštite spomenika kulture Hrvatske, Portal – godišnjak Hrvatskog restauratorskog zavoda, → Prostor i dr.

Čovjek i prostor, časopis koji je od 1954. objavljivao Savez arhitekata Hrvatske (od 1993. → Udruženje hrvatskih arhitekata) u Zagrebu. Isprva je izlazio kao dvotjednik, potom mjesečnik, a poslije rjeđe. Donosi teme iz područja arhitekture, urbanizma, kulture stanovanja, estetike prostora, kulturne baštine i njezine zaštite, profesionalne prakse arhitekata, društvenih zbivanja te dizajna, likovne i primijenjene umjetnosti u Hrvatskoj i svijetu. Cjelokupna građa do 2011. dostupna je na internetu.

Geodetski list, znanstveno-stručni časopis → Hrvatskoga geodetskog društva (HGD) u Zagrebu. Izlazi od 1947., isprva s podnaslovom Glasilo geodetskih sekcija društava inženjera i tehničara FNR Jugoslavije, a izdavač je bila Sekcija geodeta Društava inženjera i tehničara Hrvatske. Sljednik je Glasila geometara Kraljevstva Srba, Hrvata i Slovenaca koji je počeo izlaziti u Zagrebu 1919. te je, nakon što je više puta mijenjao naziv i mjesto izdanja, od 1931–41. izlazio kao Geometarski i geodetski glasnik. Organ Udruženja geometara i geodeta Kraljevine Jugoslavije. HGD nakon osnutka 1993. postaje izdavač časopisa. Izlazi četiri puta na godinu i autori iz cijeloga svijeta objavljuju na hrvatskom i engleskom jeziku recenzirane radove iz područja geodezije, geoinformatike, Globalnog navigacijskog satelitskog sustava (GNSS), geografskog informacijskog sustava (GIS) i drugih područja koja se bave informacijama o prostoru ili su važna za razvoj i unapređenje geodezije i geoinformatike. Objavljuje i tekstove iz povijesti, terminologije, preglede stručne literature i dr., 1991. tiskana je bibliografija radova za razdoblje 1947–90., te 2003. bibliografija radova 1991–2002. Časopis ima međunarodno uredništvo, indeksiran je u vodećim svjetskim bazama podatka, izlazi uz potporu Ministarstva znanosti i obrazovanja RH, a na portalu znanstvenih i stručnih časopisa RH dostupan je od 2006.

Arhitektura, stručni i znanstveni časopis → Udruženja hrvatskih arhitekata. Pokrenut je 1947. s podnaslovom Mjesečnik za arhitekturu, urbanizam i primijenjenu umjetnost, a prvi izdavač bio je Savez društava i inženjera FNRJ. Godine 1950. promijenio je naziv u Urbanizam i arhitektura, a od 1952. do 2008. kada je ugašen izlazio je pod prvotnim nazivom. Isprva je izlazio dvomjesečno, pa četvrtgodišnje, potom i rjeđe. Donosio je članke o recentnim arhitektonskim i urbanističkim projektima i ostvarenjima, ali i različite pregledne i druge tekstove. Od sredine 1950-ih pristupalo se i tematski, te su pojedini brojevi donosili valorizacije djela istaknutih autora u vidu monografskih izdanja.

Oris, časopis za arhitekturu i kulturu u izdanju Orisa – kuće arhitekture. Izlazio je od 1999. do 2020., isprva tromjesečno (do 2000), potom dvomjesečno kao dvojezično izdanje na hrvatskom i engleskome jeziku. Dizajnerski dojmljiv i čitljiv, časopis se obraćao stručnoj javnosti i široj publici donoseći teme iz područja arhitekture, dizajna, fotografije, mode, teatra i vizualnih umjetnosti, često u obliku kritičkih prikaza, intervjua i eseja. Sadržajno su najzastupljenije bile teme o autorskoj arhitekturi i visokovrijednim radovima iz regije i svijeta, a prilagodljivost tematskom okviru i aktualnim događajima davala je jedinstvenu strukturu svakomu pojedinačnom izdanju. Od 2012. bio je dostupan i u elektroničkom obliku. Uz časopis je 2001. pokrenut međunarodni dvodnevni arhitektonski simpozij Dani Orisa. Časopis su uređivali → Andrija Rusan od 1999., → Vera Grimmer od 2006. i → Maroje Mrduljaš od 2017. do 2020.

fizikalna geodezija, grana geodezije koja se bavi istraživanjem i opisivanjem Zemlje kao fizikalnog i geometrijskog tijela uz pomoć metoda fizike. Pritom je njezina glavna zadaća određivanje oblika geoida, tj. plohe konstantnog potencijala sile teže kojom se aproksimira oblik Zemlje. Određivanje ubrzanja sile teže u pojedinim se točkama na Zemljinoj površini ili blizu nje provodi gravimetrijom. U kombinaciji s mjerenjima lukova meridijana ili paralela određuje se i Zemljin elipsoid, tj. rotacijska ploha koja je geometrijska aproksimacija oblika Zemlje. Zadaće fizikalne geodezije su također određivanje geoidnih undulacija (razlika u visini između geoida i Zemljina elipsoida), otklona vertikale (kut između pravca djelovanja sile teže i normale na elipsoid) i Zemljine sploštenosti (razlika duljina velike i male poluosi Zemljina elipsoida). Tradicionalno se svrstavala u tzv. višu geodeziju, dok se današnje shvaćanje geodezije podosta prilagodilo razvoju mjernih sustava i analitičkih postupaka.

Uzimajući u obzir činjenicu da je Zemljina površina oblikovana utjecajem polja ubrzanja sile teže, potkraj XX. st. Wolfgang Torge proširio je definiciju geodezije kao znanosti o izmjeri i kartiranju Zemljine površine, definiravši je kao znanost koja se bavi određivanjem oblika i vanjskog polja ubrzanja sile teže Zemlje i drugih nebeskih tijela kao vremenski promjenjivih veličina te određivanjem srednjega Zemljina elipsoida na temelju parametara (mjerenja) opažanih na fizičkoj površini Zemlje i izvan nje. Prema još novijoj definiciji, geodezija je znanstvena disciplina koja se bavi mjerenjima i reprezentacijom geometrije, fizike i vremenskih promjena Zemlje i ostalih nebeskih tijela. Iz danih definicija razvidno je da se nekadašnji djelokrug geodezije tijekom vremena proširio te danas uključuje praćenje promjena dinamike i transporta masa u Zemljinu sustavu koji uzrokuju promjenu geometrije, polja ubrzanja sile teže i rotacije Zemlje, određivanje kojih je nužno pri definiciji geodetskih referentnih (koordinatnih) okvira.

Geodetska (državna) izmjera vezana je uz geodetske referentne okvire neke zemlje, reprezentirane geodetskim mrežama najvišega reda. Te su mreže uspostavljene globalnom geodezijom, pri kojoj se parametri oblika Zemlje i Zemljina polja ubrzanja sile teže uzimaju u obzir (za razliku od npr. primijenjene ili → inženjerske geodezije gdje to nije slučaj). Izmjera u ravnini se u pravilu oslanja na kontrolne točke uspostavljene geodetskom (državnom) izmjerom, a koje služe za izradbu službenih nacionalnih kartografskih prikaza, katastarskih informacijskih sustava i projekata u graditeljstvu. Metode izmjere i obradbe podataka koje se rabe u geodetskoj (državnoj) izmjeri slične su onima koje se rabe u globalnoj geodeziji, što se danas odnosi posebice na primjenu metode globalnoga navigacijskog satelitskog sustava GNSS te bolje poznavanje polja ubrzanja sile teže na razini neke države. Iz navedenoga slijedi da globalna geodezija i geodetska (državna) izmjera dijele zajednička područja geometrijske geodezije (bavi se određivanjem i elementima matematičkoga modela za Zemljino tijelo – elipsoida), fizikalne geodezije (povezuje utjecaj distribucije masa čvrste Zemlje na polje ubrzanja sile teže s primarnim ciljem određivanja fizikalnog oblika Zemlje – geoida), → satelitske geodezije i → geodetske astronomije.

Geodezija i geofizika

Geodezija kao znanost koja se bavi određivanjem oblika i vanjskog polja ubrzanja sile teže Zemlje rabi znanstvene discipline geofizike, napose fizike čvrste Zemlje (geofizika u užem smislu). Za potrebe određivanja odnosno modeliranja fizikalnog oblika Zemlje – geoida potrebno je, među ostalim, imati saznanja o izmjerenom iznosu ubrzanja Zemljine sile teže što je zadaća gravimetrije. Također, određivanje dinamičkog oblika Zemljina tijela koje se kontinuirano mijenja pod utjecajem endogenih i egzogenih sila moguće je proučavanjem njihovih utjecaja, ali i kvalifikacijom i kvantifikacijom pomaka manifestiranih na fizičkoj površini Zemlje, a koji su predmet proučavanja geokinematike kao znanstvene poddiscipline geodinamike. Kvalifikacija i kvantifikacija pomaka na fizičkoj površini Zemlje obavlja se, među ostalim, geodetskim terestričkim i satelitskim mjernim tehnikama i metodama. Sve navedeno svrstava geodeziju u skupinu geoznanosti.

Gravimetrijska metoda fizikalne geodezije

Glavna je zadaća gravimetrijske metode fizikalne geodezije određivanje vanjskog polja ubrzanja sile teže Zemlje kao funkcije položaja i vremena na temelju mjerenja intenziteta ubrzanja sile teže i gradijenta ubrzanja sile teže na fizičkoj površini Zemlje ili izvan nje. Iznos i gradijent ubrzanja sile teže koji se mjere na fizičkoj površini Zemlje daju informaciju o mjestu mjerenja (primjena u geodeziji), rasporedu masa u Zemljinoj unutrašnjosti (primjena u geofizici) i vremenskim varijacijama Zemljina tijela u slučaju ponovljenih mjerenja (primjena u geodinamici i geokinematici).

Gravimetrija kao znanstvena disciplina fizike čvrste Zemlje dijeli se na terestričku, pomorsku, zračnu i satelitsku. Ovisno o mjerenoj veličini, načini za određivanje iznosa ubrzanja sile teže mogu biti apsolutni (mjeri se duljina i vrijeme) ili relativni (mjeri se duljina ili vrijeme). Apsolutni iznosi ubrzanja sile teže određuju se apsolutnim gravimetrima, mjereći vrijeme i udaljenost po principu njihala (matematičko i fizikalno – mjeri se vrijeme titraja i duljina njihala) ili slobodnoga pada (vertikalni i kosi hitac – mjeri se vrijeme i udaljenost pada testne mase u vakuumskoj komori instrumenta). Relativni iznosi ubrzanja sile teže određuju se relativnim gravimetrima, mjereći vrijeme ili udaljenost po principu dinamičke metode (njihala – mjeri se vrijeme titraja na dvije točke, te se barem na jednoj točki mora poznavati iznos ubrzanja sile teže kako bi se mogla odrediti razlika ubrzanja sile teže) i statičke metode (gravimetri – utjecaj ubrzanja sile teže na testnu masu kompenzira se mjerljivom protusilom, uobičajeno elastičnom oprugom).

Razvoj gravimetrije tijekom povijesti obilježili su uspostava teorijskih osnova (XVII. i XVIII. st.), razvoj uređaja s njihalima i prva njihova primjena u geodeziji i geofizici (XVIII. i XIX. st.), razvoj gradiometara i statičkih gravimetara te izvođenje regionalnih gravimetrijskih izmjera za potrebe geofizičkih istraživanja (kraj XIX. st. i prva polovica XX. st.) i razvoj uređaja s implementiranom metodom slobodnoga pada i uspostava visokopreciznih gravimetrijskih mreža za potrebe geodetskih i geofizičkih istraživanja (druga polovica XX. st.). Nakon 1945. gravimetriju obilježava tehnološki razvoj u vidu razvoja statičkih gravimetara visoke preciznosti (±10^-8 ms^-2); razvoj stacionarnih i mobilnih gravimetara s implementiranom metodom slobodnoga pada i registracijom duljine i vremena Michelsonovim interferometrom (apsolutni gravimetri); razvoj pomorskih gravimetara; uspostava Međunarodne gravimetrijske standardne mreže 1971 (engl. International Gravity Standardization Network 1971 – IGSN71) kao međunarodnoga referentnog sustava ubrzanja sile teže.

Fizikalna geodezija u Hrvatskoj

Prva gravimetrijska mjerenja na području Hrvatske (u okolici Rijeke) još je 1887–94. izveo Vojno-geografski institut (Militärgeographisches Institut) iz Beča, u vidu lokalnih izmjera za geofizičke potrebe. Ipak, prvi sustavni radovi započeli su nakon 1951. kada je u tadašnjoj Jugoslaviji počela uspostava gravimetrijske mreže I. reda. Na području Hrvatske nalazilo se šest točaka te mreže: Borovo, Zagreb, Pula, Zadar, Sinj i Gruda, a mjerenja su obavljena 1952–53. Mjerenja za potrebe uspostave gravimetrijske mreže drugoga reda obavljena su 1958–60. u organizaciji Vojno-geografskog instituta iz Beograda. U razdoblju od 1964. do 1967., Savezna geodetska uprava uspostavila je osnovnu gravimetrijsku mrežu, koja je objedinila mreže I. i II. reda i koju je činilo ukupno 55 zatvorenih poligona s 350 glavnih točaka na međusobnoj udaljenosti od približno 30 km i 1150 pomoćnih točaka na udaljenosti od približno 10 km. Tijekom 1969. gravimetrijska je mreža povezana s talijanskom preko točaka u Dubrovniku i Rimu, a u realizaciji IGSN71 1970-ih bile su s tog područja uključene samo tri točke, od kojih se jedna nalazi na području Hrvatske (Zagreb). Nakon raspada Jugoslavije, Hrvatska je ostala bez pristupa većini tih podataka te je morala iznova uspostaviti osnovnu gravimetrijsku mrežu.

Istraživanje polja ubrzanja sile teže u samostalnoj Republici Hrvatskoj započelo je 1992. kada je prvi put za njezin sjeverozapadni dio izračunan astrogeodetski relativno orijentirani geoid. Iste je godine izračunan i prvi model geoida za Jadransko more, temeljen na podatcima satelitskih altimetrijskih misija kao i prvi gravimetrijski geoid uporabom metode FFT (engl. Fast Fourier Transform). Znatan napredak u području određivanja ubrzanja sile teže bilo je uključivanje Republike Hrvatske u projekt UNIGRACE (engl. Unification of Gravity Systems in Central Europe) 1996., s mjerenjima apsolutnog ubrzanja sile teže na četiri apsolutne gravimetrijske točke: Zagreb Puntijarka, Zagreb Maksimir, Pula i Makarska. Godine 1998. prvi je put na području RH izračunana apsolutno orijentirana geoidna ploha HRG98, a ubrzo nakon toga i poboljšana verzija HRG98A. Drugi dio projekta UNIGRACE je u Hrvatskoj proveden tijekom 1999. i 2000., a uključivao je mjerenja apsolutnog ubrzanja sile teže na apsolutnim gravimetrijskim točkama Dubrovnik i Osijek, što je Republici Hrvatskoj omogućilo uspostavu Gravimetrijske mreže 0. reda s ukupno šest točaka.

Tijekom 2000. započeli su radovi na novoj inačici geoida – HRG2000. Iste je godine obavljena i revizija Gravimetrijske mreže I. reda bivše Jugoslavije koja je pokrivala područje Hrvatske. Razvijen je i prijedlog gravimetrijskih mreža RH, a uključivao je Gravimetrijsku mrežu 0. reda (apsolutne gravimetrijske točake iz UNIGRACE projekta), koja zajedno s Gravimetrijskom mrežom I. reda (25 točaka iz mreže I. reda bivše Jugoslavije + 11 novih) čine Osnovnu gravimetrijsku mrežu Republike Hrvatske. Godine 2003. obavljena je nulta serija relativnih gravimetrijskih mjerenja na Osnovnoj gravimetrijskoj mreži Republike Hrvatske.

Naposljetku je 2004. Vlada RH donijela odluku o utvrđivanju službenih geodetskih datuma i ravninskih kartografskih projekcija RH, kojom je referentni sustav za određivanje ubrzanja sile teže, kojega osnovu čini IGSN71, određen gravimetrijskim referentnim sustavom Republike Hrvatske (Hrvatski gravimetrijski referentni sustav 2003 – HGRS03). Taj se sustav temelji na Osnovnoj gravimetrijskoj mreži RH sa šest trajno stabiliziranih točaka apsolutne Gravimetrijske mreže 0. reda i 36 trajno stabiliziranih gravimetrijskih točaka Gravimetrijske mreže I. reda. Tadašnji Hrvatski geodetski institut (→ Državna geodetska uprava) obavio je 2007–09. proširenje Osnovne gravimetrijske mreže Republike Hrvatske, pa je ona obuhvaćala ukupno 56 točaka I. reda. Posljednji, ujedno i službeni model geoida Republike Hrvatske jest HRG2009. Dizajn Osnovne gravimetrijske mreže, odabir metoda mjerenja, izmjera i izjednačenje mreže su primarno izvedeni u sklopu znanstvenih i znanstveno-stručnih projekata → Geodetskoga fakulteta u Zagrebu.

Visoko školstvo i publicistika

Stjecanje pojedinih znanja vezanih uz područje fizikalne geodezije u Hrvatskoj bilo je omogućeno osnivanjem Geodetskoga tečaja u sastavu Šumarske akademije pri Mudroslovnome fakultetu u Zagrebu (1908). Geodetski je tečaj od 1919. i osnutka Tehničke visoke škole u Zagrebu (od 1926. → Tehnički fakultet; sv. 4) ušao u njezin sastav te prerastao u Geodetski odjel, odn. Geodetsko-kulturno-tehnički odjel (od 1956. u sastavu Arhitektonsko-građevinsko-geodetskoga fakulteta, od 1962. samostalan Geodetski fakultet). Na Odjelu je od 1926. djelovala Stolica za višu geodeziju i astronomiju (poslije Katedra za višu geodeziju), označivši početak organizirane nastave iz tog područja u nas. Za predstojnika Stolice izabran je 1927. → Nikolaj Pavlovič Abakumov koji je predavao kolegije Viša geodezija I i II (Teorija oblika Zemlje), Geofizika i dr. Nakon njegova odlaska s fakulteta (1950) predavanje kolegija Viša geodezija II povjereno je → Nikoli Čubraniću, koji je 1951. postao pročelnik Katedre, a nakon osnivanja Zavoda za višu geodeziju 1953. i njegov dugogodišnji predstojnik (do umirovljenja 1974). Na Katedri, odn. u Zavodu za višu geodeziju je od 1952. kao asistent bio zaposlen → Stjepan Klak (od 1961. docent, umirovljen 1985), koji je nakon Čubranićeva odlaska u mirovinu postao predstojnik Zavoda (1975–81), a predavao je kolegije Gravimetrija, Geofizika, Viša geodezija i dr. Približno istodobno kad i S. Klak (1950), kao asistent se u Zavodu zaposlio → Veljko Petković (od 1962. docent, umirovljen 1981), koji je do odlaska u mirovinu predavao kolegij Osnovi više geodezije.

Od 1963. u Zavodu je kao asistent radio → Petar Krešimir Čolić (docent od 1975), kojega se smatra utemeljiteljem fizikalne geodezije u nas, te je niz godina predavao kolegij Matematičko-fizikalna geodezija (do 2000). U Zavodu se 1978. zaposlio → Asim Bilajbegović, koji je do 1994. držao predavanja iz kolegija Viša geodezija, Gravimetrija, Geodetska fizika. Od 1980. u Zavodu je zaposlen → Tomislav Bašić, koji od 1992. među ostalim, predaje kolegije Fizikalna geodezija, Geofizička geodezija, Određivanje oblika Zemlje te je bio predstojnik Zavoda za geomatiku i Katedre za državnu izmjeru (2000–21). Početkom 2000-ih Zavod za višu geodeziju postao je Zavod za geomatiku, a kolegiji predmetnoga područja se od tada predaju u organizaciji Katedre za državnu izmjeru tog zavoda. Pročelnik te katedre danas je Marko Pavasović. Fizikalna geodezija, odnosno gravimetrijska metoda fizikalne geodezije i njezina primjena danas se izučavaju u sklopu obveznih kolegija Državna izmjera (VI. semestar sveučilišnoga Prijediplomskoga studija geodezije i geoinformatike), Fizikalna geodezija (II. semestar sveučilišnoga Diplomskoga studija geodezije i geoinformatike, usmjerenje: Geodezija) i Geofizička geodezija (III. semestar sveučilišnoga Diplomskoga studija geodezije i geoinformatike, usmjerenje: Geodezija).

Među starijom publicistikom iz tog područja ističu se skripta Viša geodezija II (1949) N. P. Abakumova, udžbenici Viša geodezija I i II (1954. i 1974) N. Čubranića, Gravimetrija (1962) i Geofizika (1963) S. Klaka.

Na svjetskoj razini djeluje Međunarodna unija za geodeziju i geofiziku (engl. International Union of Geodesy and Geophysics – IUGG) s glavnom zadaćom međunarodne promocije i koordinacije znanstvenih studija i projekata o Zemlji i njezinoj okolini, odnosno projekata u području geodezije i geofizike. IUGG se sastoji od osam poluautonomnih organizacija, a jedna od njih je Međunarodna asocijacija za geodeziju (engl. International Association of Geodesy – IAG). Od 1995. Republika Hrvatska je punopravna članica IUGG-a. Pri HAZU-u djeluje Hrvatsko povjerenstvo za geodeziju i geofiziku (HPGG) utemeljeno 1992. s glavnom zadaćom poticanja, planiranja i koordinacije znanstvenih istraživanja u području geodezije i geofizike, čime se omogućuje sudjelovanje Republike Hrvatske u znanstvenim aktivnostima IUGG-a kao tijela Međunarodnoga znanstvenog vijeća (eng. International Science Council – ISC).

niskogradnja, područje građevinarstva koje obuhvaća planiranje, projektiranje i izgradnju građevina u tlu ili u razini površine tla. Obuhvaća građevne objekte i zahvate izvedene za potrebe → hidrotehnike kojima se omogućava → gospodarenje vodama (→ hidroenergetski sustavi, → melioracija tla; sv. 2, → plovni putovi, → regulacije vodotoka, → vodoopskrba, → odvodnja, → nasipi i brane), zatim prometnica (→ ceste, → željezničke pruge, → mostovi, → tuneli), → geotehnike (brane, tuneli, podzemne građevine, → luke; sv. 1, temelji građevina), energetike (dalekovodi, električna rasklopna postrojenja, plinovodi, naftovodi) i dr.

Kupalište Angiolina, prvo javno kupalište s kupališnom zgradom u Opatiji. Rijedak primjer kupališne i sportske arhitekture kraja XIX. st. koji je danas u funkciji.

Izgrađeno je 1884. i nadograđeno 1904., a nakon požara (1989) obnovljeno 2017.

Ilok, utvrda, velika srednjovjekovna fortifikacijska struktura koju je u XV. st. dao izgraditi Nikola Iločki kao sjedište obitelji.

Stari dio grada opasivale su zidine građene od opeke, duge 1350 m, ojačane kulama, polukulama i jakim bastionom. Zapadni je dio porušen, a na preostalim se zidinama vidi majstorski izvedeno krunište sa strijelnicama.







Gradske zidine Zadar (Bedemi zadarskih pobuna), fortifikacijski sustav središta grada izgrađen u XII. i XIII. st., koji je Mletačka Republika dodatno ojačala i pretvorila u bastionski sustav u XVI. st.







Izgradnja bastiona započela je 1538. prema zamisli Michelea Sanmichelija, na istočnoj strani grada prema kopnu. U sredini je izgrađen prvi od bastiona, golemi Ponton, potom Citadela i Sv. Marcela (Moro) te još šest plitkih bastiona. Ispred tog pojasa je 1567–70. izgrađena bastionska utvrda Forte. Sustav je dodatno ojačan 1657., posljednji je put poslužio u ratne svrhe 1813., a najvećim je dijelom srušen u prvoj polovici XIX. st. i početkom XX. st., te tijekom II. svj. rata. Od 2017. zadarske su zidine na UNESCO-ovu popisu svjetske baštine, a 2020. njima je uređena šetnica.

Dumengjić, Zoja (Odesa, 31. XII. 1904 – Zagreb, 14. V. 2000), arhitektica, istaknula se arhitekturom zdravstvene namjene.

Diplomirala je 1927. na Arhitektonskom odjelu Tehničkoga fakulteta u Zagrebu. Isprva je radila u projektnom atelijeru → Ignjata Fischera (1928–30), potom kao projektantica u Higijenskom zavodu Škole narodnog zdravlja (1931–41), pa u Zavodu za proizvodnju lijekova (1941–45) u Zagrebu. Godine 1946. zaposlila se u Ministarstvu narodnog zdravlja NR Hrvatske, gdje je 1947. bila načelnica Odjela za izgradnju zdravstvenih ustanova. Od 1948. bila je voditeljica arhitektonske skupine u → Arhitektonskom projektnom zavodu, a od 1954. do umirovljenja 1975. vodila je Arhitektonsko-projektni biro Dumengjić.







Projektirala je uglavnom zdravstvene, rjeđe obrazovne i stambeno-poslovne zgrade. Oslobodivši se shema koje više nisu odgovarale novom duhu vremena, od 1930-ih je u svojim radovima primjenjivala načela moderne funkcionalne arhitekture. Među ostvarenim projektima ističu se: stambeno-poslovna zgrada Herzog i prolaz Harmica u ulici Pod zidom 6 u Zagrebu (1928–31., u sastavu atelijera I. Fischera), dječje lječilište za tuberkulozu u Strmcu kraj Nove Gradiške (1936–38., sa S. Dumengjićem), Škola za medicinske sestre i učenički dom u Mlinarskoj 34 u Zagrebu (1938–41), Dječje odmaralište Vladimir Nazor na Šetalištu V. Nazora 75 u Crikvenici (1948), studentsko naselje na Lašćinskoj cesti 32 u Zagrebu (1948), opća bolnica (danas Klinički bolnički centar Split) u Spinčićevoj 1 na Firulama u Splitu (1954–76), domovi zdravlja u Matoševoj 32 u Kutini (1953–57), na Putu Mlija 2 u Omišu (1957–59) i u Laginjinoj 16 u Zagrebu (1960–62), medicinski centar u Štamparovoj 3 u Karlovcu (1960–76), Centar za ginekološku onkologiju Klinike za ženske bolesti i porode u Petrovoj 13 u Zagrebu (1962–76), Opća bolnica u Bolničkoj 38 u Ogulinu (1975–81), i dr. Izlagala je na Svjetskoj izložbi EXPO u Bruxellesu 1958. i na Zagrebačkome salonu 1966. Dobitnica je nagrada »Viktor Kovačić« (1979) i »Vladimir Nazor« za životno djelo (1995).













Dubrovačke zidine, snažan fortifikacijski sustav koji okružuje grad Dubrovnik. Današnji opseg dobile su u XIII. st., a izgled i dimenzije 1453–1660. Jedan su od najmonumentalnijih takvih sustava u Europi.













Zidine se sastoje od glavnoga gradskoga zida (dug 1940 m, visok do 25 m, s kopnene strane debeo 4 do 6 m, s morske 1,5 do 3 m), 16 kula, tri tvrđave, šest bastiona, dvije kantonate, tri predziđa s nizom toreta, tri jarka, dvije predutvrde-tvrđave, dva gradska podzidna mosta i valobrana. Među njima se osobito ističu od zidina odvojene tvrđave Revelin i Lovrijenac, kule Minčeta i Bokar (najstarija kazamatna tvrđava u Europi), te tvrđava Sv. Ivan, koja brani ulaz u luku. Grad ima četvera vrata (po dvoja s kopnene i s morske strane); zapadna vrata od Pila najstariji su ulaz u grad. Zidine su tijekom stoljeća gradili mnogobrojni domaći i inozemni graditelji (Nićifor Ranjina, Michelozzo di Bartolomeo Michelozzi, Juraj Dalmatinac i dr.). Stari grad Dubrovnik sa zidinama uvršten je 1979. na UNESCO-ov popis svjetske kulturne baštine. O održavanju zidina brine se Društvo prijatelja dubrovačke starine.



















Sveučilišni računski centar – SRCE, zgrada namjenski izgrađena za sjedište središnje informatičke i računalne ustanove hrvatske akademske i istraživačke zajednice u zagrebačkom naselju Trnju. Oblikovno se većim dijelom oslanja na tradiciju internacionalnoga stila u arhitekturi.

Izgrađen je 1972 (projektant: A. Dragomanović).

Cetin, stari grad, ruševine srednjovjekovne tvrđave južno od Cetingrada. Prvi se put spominje u XIV. st., a isprva je pripadala knezovima Frankopanima. Osmanlijama je prvi put pala u ruke 1584., a konačno je oslobođena 1790.

Bila je opasana jakim dvostrukim bedemima visokima do 18 m. Za dugotrajne osmanske uprave izgrađene su poligonalne tabije nalik bastionima. Kraj ulaza na sjeveroistoku bila je Begova tabija, na jugu Nebojša, na zapadu Hergarska, a na sjeverozapadu Lenkovićeva tabija.

Burnum, ostatci rimskoga vojnoga logora na području Ivoševaca kraj Knina. Jedno od najznačajnijih antičkih arheoloških nalazišta u nas.

Sagrađen početkom I. st. na površini 360 m × 300 m, bio je sjedište rimske XI. legije i poslije IV. legije. Prvi ga put spominje Plinije Stariji (23. ili 24–79), koji opisuje bojeve koje je rimska vojska vodila u Iliriku, ističući ga kao iznimno važan ilirski grad. U doba cara Hadrijana (117–138) postao je municipij. Bio je približno kvadratnoga oblika s uobičajenom podjelom na ortogonalnu mrežu komunikacija. U središnjem dijelu otkrivena je zgrada pretorija (očuvana su dva luka). Otkriveni su ostatci amfiteatra (prema natpisu dao ga je izgraditi Vespazijan 76/77), akvedukta, cesta i mnogobrojnih nadgrobnih spomenika. Razoren je 639. u prodoru Avara i Slavena.







Bonifacij, Natal (Natale Bonifazio, Natalis Bonifacius Dalmata, Natale di Girolamo Bonifacio, Natale Bonifacio Dalmata, Natal Bonifacio da Sibenico, Nadal Bonifacio, Bonifatio, Božo Bonifačić) (Šibenik 23. XII. 1538 – Šibenik, 23. II. 1592), kartograf, bakrorezac i ilustrator, autor zemljopisnih karata, veduta i tlocrta gradova te ilustracija za knjige.

Prvo grafičko obrazovanje stekao je vjerojatno u Šibeniku, a potom je 1570–75. boravio u Veneciji gdje je stekao temeljna znanja iz kartografije i bakroreza. U Veneciji je ostvario dobar dio svojih kartografskih radova (dio karata objavljen mu je u izolarima F. Zanettija i D. Bertellija). Od 1575. djelovao je u Rimu, u ilirskom Zavodu sv. Jeronima. Za Zavod je 1581. izradio svoje najznačajnije kartografsko djelo – preglednu kartu ilirskih pokrajina (poslije je izradio veliku geografsku kartu zemalja koje nastanjuju Iliri i posvetio ju Šibenčaninu Faustu Vrančiću). Bakroreznu kartu Zarae et Sebenici Descriptio, koju neki pripisuju Bonifaciju, Abraham Ortelius uvrstio je 1570. u svoj atlas Theatrum orbis terrarum, a u izolaru Civitatum aliquot insigniorum… Donata Berttelija iz 1574. nalazi se 13 Bonifacijevih listova karata. Najpoznatiji njegovi bakrorezi nalaze se u djelu arhitekta Domenica Fontane Del mode tenuto nel transportare l’obelisco vaticano (1589). Izrađivao je i karte Škotske, Afrike, Konga te mnogobrojne vedute, npr. Kalabrije, Napulja, Pariza i dr. Godine 1590. objavio je 58 bakrotisaka, a 1592. sastavio je kartu svih slavenskih zemalja u Europi s prikazima dalmatinskih gradova (izgubljena). Izradio je različite karte mediteranskih akvatorija. Potpisivao se monogramima NB F, NB S, NB, a ako se potpisivao punim imenom, obično je dodavao Sibenicenzis ili da Sebenico.

Bogdanić, Mirko Danijel (Daniel Emerik) (Virovitica, 5. XI. 1760 – Budim, 31. I. 1802), astronom i matematičar, stručnjak za određivanje geografskih koordinata s pomoću astronomskih opažanja.







Studij matematike završio je 1785. na peštanskom, a astronomije 1795. na bečkom sveučilištu. Drugi asistent budimske sveučilišne zvjezdarnice postao je 1796., a prvi asistent 1798. Bavio se motrenjem pomrčine Jupiterovih satelita i okultacijom zvijezda (s Ferencom Taucherom) što je bilo važno za određivanje geografskih koordinata. Od 1798. s natporučnikom Jánosom Lipszkym započeo je izradbu zemljopisne karte Ugarske i susjednih zemalja. Bogdanićev posao na karti bio je uglavnom terenski i uključivao je astronomska motrenja te računanje geografskih koordinata za mjesta u Ugarskoj i Hrvatskoj koja su trebala biti prikazana na karti (npr. Rijeka, Karlobag, Dubica, Petrovaradin, Zemun). Opažanja s putovanja objavljena su mu u časopisu Monatliche Correspondenz zur Beförderung der Erd- und Himmels-Kunde. Na putovanjima je obolio od tuberkuloze i umro. Lipszky je iskoristio podatke i 1806. objavio Opću kartu Ugarske kraljevine i susjednih krajeva Hrvatske, Slavonije i Vojne krajine (Mappa Generalis Regni Hungariae partiumque adnexarum Croatiae, Slavoniae et Confiniorum Militarium). Rukopis Bogdanićeva dnevnika astronomskih motrenja s budimske zvjezdarnice i putovanja čuva se u zvjezdarnici u Budimpešti. Njegova knjiga Dogodjaji svieta (Beč, 1792) donosi staro hrvatsko astronomsko nazivlje i astronomska znanja starih naroda (Babilonaca, Feničana). Surađivao je s hrvatskim znanstvenicima (Josip Mitterpacher, Ivan Paskvić, Franjo Bruna i dr.).

ceste, građevni objekti namijenjeni odvijanju cestovnog prometa. U poprečnom se presjeku sastoje od gornjega sloja koji čini cestovni zastor po kojem se kreću vozila (asfaltni, betonski, od kamenih kocki, makadamski) i nosivoga sloja pod njim, koji leži na donjem sloju, donjem ustroju ili trupu ceste. Opremu ceste čine prometni znakovi, različite oznake, odbojnici, ograde, reflektirajuća stakla ugrađena u kolnik i dr. Kretanje vozila odvija se voznim trakovima, koji zajedno s dodatnim trakovima namijenjenima zaustavljanju vozila čine kolnik. Broj trakova određuje se prema značenju ceste, gustoći prometa i željenoj propusnoj moći ceste. Uz rub kolnika postavlja se rubni pojas (bankina), a uz rub u usjeku izvodi se kanal za odvodnju (rigol) i zaštitni pojas (berma). U sastavu ceste ponekad su predviđene i prometne površine za druge vrste prometa, npr. pješački hodnici, biciklističke staze i dr. Razvrstavaju se prema funkciji i važnosti (ceste za međunarodni i unutarnji promet), veličini i broju naselja koja povezuju, namjeni, težini i gustoći prometa, broju kolnika i voznih trakova, smjeru prometa, vrsti kolničke konstrukcije i dr. Prema položaju u prostoru cesta može biti izvan naselja, u naselju (gradske ceste i ulice) ili zaobilaznica. U Hrvatskoj se u pravnom smislu razlikuju javne ceste, koje su zakonski regulirane (državne, županijske i lokalne) te nerazvrstane ceste. Autocesta se sastoji od dva kolnika odvojena razdjelnim pojasom, a svaki kolnik ima najmanje dva vozna traka i zaustavni trak. Smještena je unutar ograđenog koridora, križanja autoceste s ostalim prometnicama riješena su kao denivelirana, a spojevi s drugim cestama omogućeni samo u čvorištima. Skup aktivnosti koje uključuju planiranje, projektiranje, izgradnju i održavanje cesta naziva se → cestogradnjom.







Prve ceste i putovi na području današnje Hrvatske

Trgovačke veze između europskih baltičkih i sredozemnih krajeva od davnih su se vremena odvijale ustaljenim putovima. Već u stoljećima prije Krista postojali su tzv. jantarski putovi i pojedini su njihovi krakovi prolazili današnjim hrvatskim krajevima, međutim, prve prave ceste izgrađene su u doba rimske uprave u prvim stoljećima nakon Krista. Rimljani su stvorili dobro organiziran prometni sustav, valorizirajući vodene putove, pomorske i riječne, povezujući ih međusobno cestovnim vezama. Prostor rimske države bio je ispresijecan dobrim cestama, koje su, osim za trgovinu, upravu i opskrbu, služile i za brzo kretanje legija koje su čuvale granice carstva. Izradili su razgranatu mrežu od približno 150 000 km cesta, koja je obuhvaćala i hrvatske krajeve gdje su gradili ceste poglavito iz strateških (vojničkih), ali i gospodarskih razloga. Kvalitetne ceste bile su potrebne i za opskrbu drvom, rudom, stokom i žitaricama. Građene su u pravilu posve ravno, koliko je to konfiguracija terena dopuštala. Imale su rubnjake, kanale za odvodnju, prijevoje, serpentine, nadvožnjake, tunele i mostove. Završni sloj bio je od nabijenoga sitnijeg kamenja, a u blizini gradova i u samim gradovima ceste su završno bile popločene. Zaokružena mreža rimskih cesta pružala se paralelno s obalom i povezivala unutrašnjost s lukama i razvijenim primorskim gradovima. U unutrašnjosti, u provinciji Panoniji, dvije najvažnije rimske ceste bile su Emona (Ljubljana)−Siscia (Sisak)−Praetorium (Stara Gradiška)−Marsonia (Slavonski Brod)−Sirmium (Srijemska Mitrovica) s krakom preko Požege do Cibalae (Vinkovci) te dolinom rijeke Drave do Murse (Osijek). U pokrajini Dalmaciji glavna uzdužna cesta išla je od Akvileje smjerom Parentium (Poreč)−Pola (Pula)−Albona (Labin)−Tergesta (Trsat)−Senia (Senj). U podvelebitskom primorju jedan smjer te uzdužne ceste išao je tzv. plavom magistralom preko Krka, Raba i Paga na Ravne kotare, a drugi od Senja preko Like smjerom Arupium (Otočac)−Corinium (Karin) do Aenone (Nin). Od Nina se transverzala nastavljala smjerom Iadera (Zadar)−Scardona (Skradin)−Tragurium (Trogir) do Salone (Solin), najvećega naselja i sjedišta biskupije (od III. st.). Dalje su vodila dva osnovna smjera prema drugome velikom antičkom središtu Naroni (Sveti Vid kraj Metkovića), uzmorski preko Oneuma (Omiša) i Muicuruma (Makarska) te zaobalni preko Tiluriuma (Trilja). Od Narone rimska cesta nastavljala se u smjeru Ragusiuma (Dubrovnik) i Epidauruma (Cavtat). Osim navedenih uzdužnih pravaca, važne su bile i poprečne veze koje su povezivale obalu sa zaleđem (Senj preko Otočca sa Siskom, Zadar s Kninom, Solin preko bosanskih planina sa Starom Gradiškom). Osim glavnih prolaznih cesta, Rimljani su izgradili i velik broj cesta koje su međusobno spajale glavne ceste. Na sačuvanom se miljokazu iz Solina spominje primjerice pet cesta koje su vodile iz Solina u unutrašnjost. Mnoge ceste izgrađene u rimsko doba služile su za promet sve do kasnoga srednjeg vijeka, a tragovi su vidljivi i danas u svim dijelovima nekadašnjega carstva. Važan je izvor za rekonstrukciju cestovne mreže Rimskoga Carstva i karta nazvana Tabula Peutingeriana, nastala oko 340., a sačuvana u srednjovjekovnoj kopiji. Izvorno se sastojala od 12 listova, od kojih je sačuvano 11, a na listovima IV−VII prikazani su i današnji hrvatski krajevi.













Propašću Rimskoga Carstva prestale su se graditi nove ceste, no pojedine rimske ceste preživjele su političke i druge promjene te su i dalje bile u uporabi. I većina srednjovjekovnih cesta u hrvatskim krajevima koristila se trasama rimskih cesta, a malobrojni su novi smjerovi prometovanja u pravilu izbjegavali niža riječna područja. U ograničenom obliku odvijala se i trgovina između Jadranske obale i unutrašnjosti. Dubrovački put polazio je iz Dubrovnika i vodio prema Carigradu, a Splitski put vodio je iz Splita preko Klisa u smjeru bosanske unutrašnjosti. Veza Ugarske s obalom vodila je od Stolnog Biograda (Székesfehérvár) preko Koprivnice, Zagreba i Topuskog, gdje se račvala na pounjski smjer prema Kninu i dalje prema Zadru i Splitu, odnosno na odvojak preko Kapele prema Senju. U srednjovjekovnoj Slavoniji najkorišteniji prometni put vodio je preko središnjega gorskog dijela. U XVI. st. hrvatski je prostor znatno smanjen zbog širenja Osmanskoga Carstva i povremenih ratova koji su nepovoljno utjecali na ionako ograničeno odvijanje prometa.

Karolina, Jozefina i Terezijana – prve moderne ceste na području RH

Zamah u cestogradnji ostvaren je tek u XVIII. st. kada se, zahvaljujući gospodarskom razvoju u cijeloj Habsburškoj Monarhiji, počeo provoditi program cestogradnje. Istodobno je došlo i do napretka u načinu izgradnje, koji se iz Francuske širio u ostale dijelove Europe. Gradile su se ceste s čvrstom kamenom podlogom na koju je dolazilo više slojeva tučenoga kamena različite veličine. I u hrvatskim krajevima započela je izgradnja takvih cesta više razine služnosti, posebice radi povezivanja panonskoga prostora s jadranskim lukama preko gorskoga praga. Prijevoz se odvijao riječnim putem do Karlovca, a odatle se nastavljao kopnom do obale.

Prva moderna cesta u Hrvatskoj, duljine 106 km, povezala je Karlovac preko Novigrada, Bosiljeva, Vrbovskog, Ravne Gore, Mrkoplja i Fužina s lukama u Rijeci, Bakru i Kraljevici. Izgrađena je prema nacrtu austrijskog inženjera → Matije Antuna Weissa 1725−36., a nazvana je Karolinskom cestom ili Karolinom (Via Carolina Augusta), po caru Karlu VI. Izgrađena je uz primjenu jednostavne tehnologije, radilo se uglavnom ručno, a za prijevoz materijala rabile su se košare i kolica. Trasa ceste ostala je uglavnom prilagođena terenu. Na stjenovitom terenu graditelji su izbjegavali usijecanje u kamen, a umjesto toga kolnik se izdizao na potporne zidove građene od krupnoga kamenja. Kolnik je bio zavojit i uzak, s mnogobrojnim nagibima, mjestimice i do 17%. Nije bila prikladna za promet zaprežnim kolima. Prolazila je slabo naseljenim područjem koje su vlasti nastojale kolonizirati tek nakon izgradnje. Bez obzira na nedostatke, Karolina je bila prva cesta građena s tvrdom podlogom i gotovo pola stoljeća bila je jedina prometnica koja je savladala hrvatski gorski prag i povezala sjeverni Jadran s unutrašnjošću. Izgradnja Karoline učvrstila je važnost Karlovca kao glavnoga prekrcajnog mjesta, ali i potaknula izgradnju cesta u drugim dijelovima Hrvatske. Većina robe stizala je do Karlovca riječnim putem, no jedan dio dolazio je i kopnenim putem pa je 1750. izgrađena cesta s tvrdom podlogom između Karlovca i Zagreba, a 1753. nastavljena je izgradnja od Zagreba preko Križevaca do Koprivnice, s odvojkom za Bjelovar. Sredinom XVIII. st. izgrađena je i cesta posavskim smjerom od Zagreba za Ivanić-Grad, Kutinu, Novu Gradišku, Slavonski Brod, Vinkovce do Zemuna, s odvojcima prema Osijeku i Petrovaradinu.







Budući da je promet ljudi a posebice roba prema moru rastao, nedugo nakon izgradnje Karoline javila se potreba za izgradnjom nove ceste na tom smjeru. Njezina izgradnja započela je 1765. za vladavine Marije Terezije od Karlovca, no nije znatnije odmaknula sve dok nastavak izgradnje nije potaknuo car Josip II. Izgradnja je povjerena → Vinku Struppiju koji je 1775−79. izgradio 100 km dugačku cestu od Karlovca preko Generalskog Stola, Josipdola, Jezerana i Brinja do Senja. Nazvana je Jozefinskom cestom ili Jozefinom (Via Josephina), po glavnom zagovorniku izgradnje, caru Josipu II. Trasa Jozefine bila je položena razmjerno nisko u usporedbi s Karolinom, no svejedno je imala nekoliko strmih dionica, osobito na usponu od Senja kroz Senjsku dragu prema Vratniku pa je tu dionicu već 1787. rekonstruirao podmaršal → Filip Vukasović. Početak ceste u Karlovcu obilježio je obeliskom s natpisom JOSEPHINAE PRINCIPIUM, a završetak u Senju tako da je gradska vrata pregradio u slavoluk s natpisom JOSEPHINAE FINIS. Prometovalo se cijele godine, a cestu je održavalo oko 220 cestara iz sastava graničarskih pukovnija. Do 1783. promet se odvijao samo konjima, od tada i zaprežnim kolima, a 1786. bio je uveden i redoviti poštanski promet diližansom dva puta na tjedan. Ubrzo nakon izgradnje Jozefine pod Vukasovićevim su vodstvom na primorskoj strani izgrađene ceste Senj−Sveti Juraj (1783) i Senj−Novi Vinodolski (1784). Jozefina nije bila jedina cesta izgradnju koje je potaknuo car Josip II. Na njegov je poticaj preko Baških Oštarija (950 m visine) na Velebitu izgrađena cesta koja je povezala Gospić s lukom u Karlobagu. Prvotnu trasu ceste projektirao je 1750. krajiški časnik Anton Schreding, a 1786–89. izvedena je nova trasa nazvana Terezijanskom cestom ili Terezijanom (Via Theresiana), po carevoj majci, carici Mariji Tereziji. Cestu je od 1782−86. projektirao F. Vukasović, a iako znatno bolja od trase prvotne ceste, i Vukasovićeva je trasa Terezijane bila mjestimice vrlo strma, s nagibima većima od 15% pa je i nju tijekom vremena trebalo rekonstruirati.















Također na poticaj Josipa II., 1785−89. je temeljito obnovljena stara prometnica koja je od Žute Lokve na Jozefini vodila kroz Liku, povezujući glavna naselja, te se spuštala u gornju dolinu Zrmanje i vodila do granice s Dalmacijom. Budući da se njome odvijao promet prema Dalmaciji, nova cesta nazvana je Dalmatinskom cestom. Godine 1798. produljena je do Knina. Tijekom XIX. st. u više je navrata poboljšavana, drveni su mostovi zamijenjeni kamenima, a postavljeno je i nekoliko miljokaza.







XIX. stoljeće

Zbog niske protočnosti Karoline, kao i nemogućnosti da se poboljša plovnost rijeke Kupe uzvodno od Karlovca, početkom XIX. st. rasla je potreba za izgradnjom potpuno nove ceste između Karlovca i Rijeke. Izgradnja je povjerena F. Vukasoviću koji je odabrao trasu od Rijeke do prijevoja Gornje Jelenje i dalje preko Mrzlih Vodica, Lokava, Delnica, Skrada, Moravica, Severina i Netretića do Karlovca. Duljina ceste iznosila je 134 km, a nazvana je Lujzinskom cestom ili Lujzijanom (Via Ludovicea), po Mariji Ludovici (Lujzi), supruzi cara Franje I. Izgradnja je započela 1803., radovi su dovršeni 1811. pod francuskom upravom. Budući da je Vukasović 1809. preminuo, završetak gradnje nadzirao je njegov suradnik kapetan Karlo Strecsko. Godine 1824. izgrađena je i spojnica od Gornjeg Jelenja do Bakra. Cesta je udovoljavala svim potrebama prometa zaprežnih kola. Kolnik je bio izveden od makadama, čvrsto podzidan i obrubljen rubnim kamenjem. Na pravilnim razmacima izgrađeni su propusti za odvodnju, a na mjestima izloženima vjetru i snijegu podignuti burobrani i zaštitni suhozidi. Uzdužni nagib ceste nije nigdje bio veći od 5,5% pa je dugo vremena bila uzor graditeljima cesta. U Beču 1816. je osnovano Društvo Lujzinske ceste koje je dobilo koncesiju na uporabu ceste te ju je sljedećih 50 godina uspješno održavalo.







Razdoblje francuske uprave nad dijelom Hrvatske bilo je kratko, ali je u cestogradnji ostavilo i druge važne doprinose. Kao dio duljega transkontinentalnog trgovačkog puta, tzv. Levantske ceste, u Hrvatskoj je tada izgrađena dionica od Samobora preko Velike Gorice i Petrinje do Kostajnice na granici. Francuzi su nastavili i prije započetu izgradnju ceste Sisak−Karlovac, no najviše su cesta izgradili u Dalmaciji. Najvažnija je bila uzdužna cesta koja je od Zadra vodila preko Knina, Vrlike, Sinja, Šestanovca, Vrgorca i Metkovića do Trstenoga, s odvojcima do Šibenika, Trogira, Splita i prema Bosni. Po francuskom vladaru i njegovu vojnom zapovjedniku za Dalmaciju ta se cesta naziva Napoleonovom ili Marmontovom cestom. U Istri je 1805−14. izgrađena cesta od Pazina do Pule. Za francuske uprave vrhovni inženjer za cestogradnju bio je Jean Louis Blanchard, komu je sjedište bilo u Karlovcu, dok je → Franjo Zavorović bio na čelu zasebne uprave za Dalmaciju sa sjedištem u Zadru.

Cestogradnja je nastavljena i nakon povlačenja Francuza, među ostalim i na prekovelebitskim smjerovima. Od Svetoga Roka na Dalmatinskoj cesti do Obrovca u Dalmaciji izgrađena je 1825−32. još jedna cesta preko Velebita u duljini od 39 km. Izvedba radova povjerena je vojnom inženjeru → Josipu Kajetanu Knežiću, a budući da se u doba izgradnje smatrala graditeljskim remek-djelom, nazvana je Majstorskom cestom. Širina kolnika te krajobrazno atraktivne ceste preko prijevoja Malog Alana (1048 m visine) bila je 6,5 m, a nagib ceste nije nigdje bio veći od 6% pa je omogućavala nesmetano odvijanje kolnog prometa. Temeljita rekonstrukcija Jozefine izvedena je također po nacrtima i pod vodstvom J. K. Knežića. Na području sjeverno od Male Kapele radovi su se izvodili 1833−35., a potom do 1843. i na dionici od Senja do prijevoja Kapela. Zahvaljujući uporabi novih građevinskih tehnika, ponajprije miniranja i gradnje serpentina, Knežić je znatno smanjio nagibe na najstrmijim dijelovima. Nakon rekonstrukcije je duljina Jozefine iznosila 115 km, a njome se mogao odvijati kolni promet četveroprega. Uz Jozefinsku cestu Knežić je podignuo i građevine koje i danas stoje kao spomenici povijesne cestogradnje. Na nekoliko mjesta uz izvore podignute su kamene fontane, a vodotoci su nadsvođeni kamenim mostovima. Posebice se ističe most preko Tounjčice u Tounju na kojemu je Knežić nadogradio drugi kat te ga ukrasio kipovima vojnika i spomen-pločom posvećenom Josipu II. I rekonstrukcija dionice Terezijanske ceste Gospić–Karlobag povjerena je Knežiću. Budući da je bio zauzet radovima na Jozefini, rekonstrukciju dionice Gospić−Baške Oštarije 1844−46. pod Knežićevim je nadzorom izveo njegov pomoćnik Simeun Kekić, a radove rekonstrukcije do Karlobaga do 1851. sam Kekić. Tom su prigodom na oštarijskom prijevoju Stara vrata graditelji uz cestu postavili kamenu kocku nazvanu Kubus. Godine 1833. izgrađena je i cesta od Rijeke preko Sušaka do lazareta na Martinščici, nazvana Via Dorothea, po supruzi austrijskog nadvojvode i ugarskog palatina Josipa. U Istri je 1841. započela izgradnja ceste od Kopra preko Buja i Vižinade do Poreča, a 1843. čvrstom je cestom Rijeka povezana s Voloskim. U drugoj polovici XIX. st. izgrađene su mnoge nove ceste, među kojima Karlovac−Slunj−Ličko Petrovo Selo−Srb do spoja s Dalmatinskom cestom, nova trasa ceste Senj−Karlobag, cesta Ogulin−Novi Vinodolski (tzv. Rudolfina), Sesvete−Kašina−Marija Bistrica, Varaždin−Varaždinske Toplice, Glina−Dvor na Uni, Bjelovar−Daruvar, Bjelovar−Čazma, Osijek−Virovitica, Osijek−Đakovo, Osijek−Vukovar, Vukovar−Tovarnik−Mitrovica, i dr.







Razvoj cestovne mreže u XX. stoljeću

Početkom XX. st. nastupila je motorizacija cestovnog prometa, što je bila nova prekretnica u razvoju cestogradnje. U hrvatskim krajevima izgradnja cesta s asfaltnim i betonskim kolnikom prilagođenim za promet motornih vozila bila je do kraja I. svj. rata ograničena na gradske prometnice, dok se na otvorenim cestama počela primjenjivati tek u sljedećem razdoblju. Među prvima su na taj način modernizirane ceste Zagreb−Dugo Selo i Zagreb−Samobor−Bregana kao i ceste Sušak−Novi Vinodolski te Split−Trogir i Dubrovnik−Cavtat. U Istri su pod talijanskom upravom modernizirane ceste Trst−Rijeka, Trst−Pula, Poreč−Pazin i djelomično Pula−Rijeka. Osim spomenutih modernizacija postojećih cesta, u međuratnom razdoblju nije bilo znatnih novih pothvata u cestogradnji. Vrijedi spomenuti tek obalnu cestu između Karlobaga i Maslenice izgrađenu 1934−38. Za II. svj. rata modernizirano je 89 km cesta, uglavnom u skladu s potrebama njemačke vojske. Riječ je o dionicama Varaždin−Komin, Zagreb−Lučko, Rijeka−Grobnik i Bakar−Kraljevica. S druge strane, ratna su razaranja bila golema. Procjenjuje se da je oko 50% cestovne mreže bilo onesposobljeno za promet, najviše mostovi kao najosjetljivije točke. Na području Hrvatske u ratu je uništeno oko 17 000 m mostova te velik broj propusta, potpornih zidova, zaštitnih ograda kao i druge cestovne opreme.







Nakon II. svjetskog rata

U prvim poslijeratnim godinama planiranje gospodarstva bilo je centralizirano pa je prvi veliki cestovni projekt bila izgradnja suvremene ceste koja je trebala povezati nekoliko jugoslavenskih republika od sjeverozapada do jugoistoka, a u skladu s političkom paradigmom nazvana je Bratstvo i jedinstvo. Cesta je nazivana »autoputom«, iako je bila izgrađena kao dvosmjerna cesta s dva vozna traka, a znatnom je duljinom prolazila Hrvatskom. Od Bregane na zapadu do Lipovca na istoku njezina duljina bila je 305 km. Radovi su započeli već 1946., a prva dionica tako zamišljene ceste između Zagreba i Beograda svečano je otvorena 1950. Cesta je bila pokrivena betonskim pločama. Dionica između Ljubljane i Zagreba, koja malim dijelom prolazi kroz Hrvatsku, puštena je u promet 1958.













Posebna je pozornost pridana cestovnim smjerovima prema obali pa se među prvim osuvremenjenim cestama našla povijesna Lujzijana između Karlovca i Rijeke. Od 1947. do 1954. makadamski je kolnik asfaltiran, a na pojedinim usponima složena je kocka. Izgrađene su i potpuno nove dionice Karlovac−Vukova Gorica te od Lokava do Gornjeg Jelenja zbog izgradnje umjetnog jezera na rijeci Lokvarki. Drugi veliki cestovni projekt poslijeratnog razdoblja bila je izgradnja uzdužne obalne ceste koja je najvećim dijelom, u duljini od 820 km, prolazila Hrvatskom. Popularno je nazvana Jadranskom turističkom cestom, odn. Jadranskom magistralom. Za njezine su izgradnje djelomice modernizirane postojeće dionice cesta na tom smjeru, no na pojedinim dijelovima postojeće su ceste zamijenjene novoizgrađenim dionicama, a izgrađen je i velik broj novih mostova i drugih objekata. Intenzivni radovi započeli su 1955., nakon što je u promet puštena obnovljena Lujzijana. Građevinski najzahtjevnija podvelebitska dionica od Novog Vinodolskog i Senja do Maslenice, odn. Zadra, izgrađena s osloncem na postojeću cestu, ali s mnogobrojnim novoizgrađenim dijelovima i objektima (npr. most preko Novigradskog ždrila kraj Maslenice), puštena je u promet 1959. Nakon 1959. gradilo se istodobno na više dionica pa je do 1963. puštena u promet cesta do Vodica, a do 1965. i njezin ostatak do Debelog brijega. U Hrvatskom zagorju izgrađena je nova suvremena cesta nazvana Zagorskom magistralom. Godine 1962. pušten je u promet njezin odvojak do Kumrovca, a 1964. cijela dionica Zagreb−Krapina, koja je 1972. produljena do Ptuja u Sloveniji. Izgrađena je kao brza cesta izvan naselja s deniveliranim čvorištima i prijelazima te nekoliko kraćih tunela na dionici između Krapine i Macelja. Od 1965. se postupno modernizirala i cesta nazvana Podravskom magistralom, koja od granice sa Slovenijom preko Varaždina, Koprivnice, Virovitice, Našica, Osijeka i Vukovara vodi do Iloka. Postojeće ceste na tom smjeru presvučene su asfaltnim zastorom, a izgrađeni su i mostovi preko Dunava kraj Erduta 1980. i Iloka 1975. Oko većih naselja (Varaždin, Ludbreg, Koprivnica, Našice, Osijek) izgrađene su zaobilazne ceste kojima je izbjegnuto prometovanje kroz urbana područja.



















Nakon II. svj. rata na jedno motorno vozilo dolazio je 391 stanovnik, a do sredine 1980-ih njih samo pet. Stoga je cestogradnju u 1960-ima i 1970-ima obilježila motorizacija stanovništva koja se odvijala brže od razvoja cestovne mreže. Na prijelazu iz 1960-ih u 1970-e pristupilo se izgradnji autocesta, te su prve prometnice s punim profilom autoceste bile izlazna dionica iz Rijeke, od Orehovice do Kikovice, puštena u promet 1971. i autocesta Zagreb−Karlovac, puštena u promet 1972., koja je bila i prva cesta s naplatom. Izgradnja autocesta nastavila se u 1980-ima, ponajprije od Zagreba posavskim smjerom prema istoku. Uz početak izgradnje autocesta 1970-ih započela je i izgradnja zaobilaznih cesta oko većih gradskih naselja pa je 1985. duljina cestovne mreže povećana na 27 474 km, od čega je sa suvremenim kolnikom bilo 69% duljine. Započela je i izgradnja trajektnih pristaništa za cestovno povezivanje većih otoka, a Krk je 1980. povezan mostom. Iste godine pušten je u promet i tunel kroz Učku. Izgradnja tunela je znatno poboljšala povezanost Istre s ostatkom zemlje.

Samostalna Hrvatska

Stvaranje neovisne države i njezino oslobođenje omogućili su vođenje samostalne prometne politike i njoj prilagođenu cestogradnju. Doneseni su ključni planovi dugoročne strategije prometnog razvoja i cestogradnje koja je već u drugoj polovici 1990-ih doživjela novi zamah koji se nastavio i nakon 2000., posebice u izgradnji autocesta, isprva na riječkom i zagorskom smjeru te u Istri. Prvi veliki izgrađeni objekt bio je novi Maslenički most na trasi buduće autoceste Zagreb−Split, a započela je i izgradnja tunela Sveti Rok na istoj trasi. Ubrzano i istodobno gradilo se na više smjerova pa je već do 2005. Hrvatska imala više od 1000 km autoceste i brzih cesta (poluautocesta). Izgrađena je mreža autocesta koje povezuju sve dijelove zemlje, a ujedno su i dijelovi paneuropskih prometnih koridora. Autoceste izgrađene do 2022. nose oznake od A1 do A11.













A1 je autocesta Zagreb−Bosiljevo−Split−Dubrovnik, popularno zvana i Dalmatina. Najdulja je hrvatska cestovna prometnica. Dionica Zagreb−Bosiljevo zajednička joj je s autocestom A6, a ujedno je i dio Paneuropskoga koridora Vb. Njezin su sastavni dio dva najdulja tunela u Hrvatskoj: Mala Kapela duljine 5821 m i Sveti Rok prokopan kroz Velebit u duljini 5679 m. Početna dionica Zagreb−Karlovac izgrađena je još 1972., a ostatak ceste uglavnom u zamahu cestogradnje početkom 2000-ih. Dionica do Splita puštena je u promet 2005., a ostale dionice do čvora Ploče u dolini Neretve do 2011. Nakon toga gradnja nije nastavljena, osim što je 2022. izgrađen most od kopna do poluotoka Pelješca na trasi buduće ceste u smjeru Dubrovnika, kojim je osiguran zaobilazak izlaza BiH na more oko Neuma. Autocesta A1 jedan je od najvećih investicijskih i građevinskih pothvata ikada ostvarenih u Hrvatskoj.



















A2 je autocesta Zagreb−Macelj. Završni je dio Paneuropskoga koridora Xa. Početna dionica Jankomir−Zaprešić izgrađena je 1977. kao poluautocesta i dio zagrebačke zaobilaznice. Izgradnja je nastavljena potkraj 1980-ih pa je 1991. puštena u promet dionica do Zaboka, 1996. do Krapine i 2007. do graničnoga prijelaza Macelj. A3 je autocesta Bregana−Zagreb−Lipovac, izgrađena na Paneuropskome koridoru X. U osnovi prati tok rijeke Save pa se naziva i Posavskom autocestom. Na dionici Jankomir−Ivanja Reka oko Zagreba ujedno je i gradska zaobilaznica, puštena u promet 1979. i 1981. U njezinoj izgradnji je kao sjeverni kolnik iskorištena cesta Zagreb−Beograd izgrađena 1950. kojoj je dodan južni kolnik te su zajedno prošireni do punog profila autoceste. Od Zagreba do Slavonskog Broda izgrađena je 1989., a potom je 1991. puštena u promet dionica oko Slavonskog Broda, ujedno i gradska zaobilaznica. Nakon zastoja tijekom Domovinskoga rata, izgradnja je nastavljena pa je do 2003. puštena u promet do Županje, a dovršena je 2006. A4 je autocesta Goričan−Zagreb, izgrađena na Paneuropskome koridoru Vb. Puštana je u promet etapno 1997−2003., a 2008. izgrađen je i most preko rijeke Mure na samoj granici s Mađarskom. A5 je autocesta Branjin Vrh−Osijek−Svilaj, dio je Paneuropskoga koridora V. Popularni joj je naziv Slavonika. Na čvorištu Sredanci veže se s autocestom A3. Od čvora Sredanci do Osijeka izgrađena je 2009., a 2018. izgrađen je i most preko Drave kraj Osijeka dok se nastavlja izgradnja dionice u Baranji. Od čvora Sredanci do graničnoga prijelaza Svilaj cesta je puštena u promet 2015., a 2021. pušten je u promet i novi most preko Save na granici s BiH.



















A6 je autocesta Zagreb−Rijeka izgrađena na Paneuropskome koridoru Vb na kojem se nadovezuje na autocestu A4. Popularni naziv joj je Goranka. Dionica Zagreb−Bosiljevo zajednička joj je s autocestom A1. Početna dionica Zagreb−Karlovac puštena je u promet još 1972., istodobno i kratka dionica na izlazu iz Rijeke, a 1982. kao poluautocesta izgrađena je i dionica Oštrovica−Kikovica. Tzv. snježna dionica kroz Gorski kotar izgrađena je kao poluautocesta 1990-ih, a do punog profila autoceste dograđena je nakon 2000., cjelokupna 2008. A7 je autocesta Rupa−Rijeka−Žuta Lokva koja na svojoj trasi obuhvaća riječku zaobilaznicu koja je u poluprofilu puštena u promet 1988., a u punome profilu 2009. Popularni joj je naziv Primorka. Dionica od Rupe do Rijeke puštena je u promet 2005., a dionica od Rijeke (čvor Orehovica) do Križišća 2013. Slijedi izgradnja preostalog dijela do Žute Lokve i spoja na autocestu A1. A8 je autocesta Kanfanar–Matulji. Istočni je krak i sastavnica tzv. Istarskog ipsilona koji čini zajedno s autocestom A9. Na trasi autoceste je tunel Učka duljine 5070 m, izgrađen 1981. Tunel je izgrađen kao dvosmjerni s jednom cijevi, a prolaz njime naplaćuje se. Istodobno su puštene u promet i pristupne ceste do tunela, od Matulja s kvarnerske strane i od Lupoglava s istarske strane, izgrađene kao brze dvosmjerne ceste. U istom je profilu cesta do Kanfanara i spoja s A9 izgrađena do 1999. U punome profilu autoceste dionica od Kanfanara do Vranje pred tunelom Učka puštena je u promet 2021. Godine 2020. započelo je probijanje druge cijevi tunela Učka, koja je puštena u promet 2024.







A9 je autocesta Kaštel−Pula, zajedno s autocestom A8 druga sastavnica Istarskog ipsilona. Prvotno je bila izgrađena u obliku dvotračne brze ceste koja je puštana u promet etapno od 1992., a u cjelini do 2005. Godine 2010. puštena je u promet prva dionica punoga profila autoceste od Pule do Kanfanara, a 2011. i druga dionica od Kanfanara do Kaštela s iznimkom vijadukata Limska draga i Mirna izgrađenih u poluprofilu. A10 je autocesta granični prijelaz Nova Sela−čvorište Ploče, završna južna dionica Paneuropskoga koridora Vc od granice s BiH do čvorišta Ploče i spoja s autocestom A1 u duljini od samo 7,5 km. Puštena je u promet 2013. A11 je autocesta Zagreb−Sisak. Izgradnja je započela 2006. na zagrebačkoj zaobilaznici od čvora Jakuševec, do Buševca je izgrađena 2009., do Lekenika 2015., a preostali dio do Stupnog pred Siskom 2024.

asfalt, prirodna ili umjetna mješavina asfaltnih bitumena i mineralnih tvari; u tehničkom smislu, mješavina mineralnih agregata i bitumenskih (ili katranskih) veziva dobivenih proizvodnim procesom. Asfaltni bitumen crna je, ljepljiva, čvrsta ili polučvrsta masa koja se sastoji od ugljikovodika i njihovih nemetalnih derivata, a nalazi se u prirodi ili se dobiva preradbom nafte. Najveći se dio bitumena troši u cestogradnji kao vezivo pri proizvodnji umjetnog asfalta, odn. za izradbu asfaltnih kolnika, aerodromskih pista i pločnika (cestovni bitumen) te u građevinarstvu za hidroizolaciju (temelja, zidova, krovova), oblaganje kanala hidrotehničkih građevina, zalijevanje betonskih reški, i dr. Dio bitumena troši se i prerađuje u industriji (industrijski bitumen), npr. za zalijevanje baterija i kabela, u proizvodnji boja i lakova, te za zaštitu od korozije. Stariji su hrvatski nazivi za bitumen pakal ili pekel, a Paklina ili Paklenica geografska imena nalazišta prirodnog bitumena, odn. asfalta. Prirodni je asfalt nastao na isti način kao i nafta, taloženjem sapropela, taloga od organizama u raspadu, a moguć je i njegov nastanak iz nafte, isparavanjem njezinih lakših sastojaka, te naknadnom oksidacijom, polimerizacijom i kondenzacijom.













Tehnički je danas važan umjetni asfalt, građevni materijal koji se dobiva miješanjem kamenog agregata i bitumena proizvedenoga destilacijom nafte ili bitumenskih prerađevina (razrijeđeni bitumeni i bitumenske emulzije). Agregat s obzirom na podrijetlo i način proizvodnje može biti prirodni, industrijski ili reciklirani. Prirodni agregat čine razne granulacije tehničko-građevnoga kamena (→ kamen; sv. 2) te → pijeska i šljunka (sv. 2). Industrijski agregat nastao je drobljenjem nusproizvoda industrijske proizvodnje, najčešće metalurgije, odn. troske iz proizvodnje željeza, bakra, cinka i olova te fosfora. Reciklirani asfalt se najčešće rabi kao zamjena za prirodni agregat u mješavinama za izradbu slojeva asfalta u kolničkim konstrukcijama. Prema rasponu veličine zrna agregat se dijeli na krupni, sitni, miješani i punilo. Punilo sadržava većinu čestica manjih od 0,063 mm; razlikuju se mineralno punilo (vapnenačko ili dolomitno), miješano punilo (smjesa mineralnog punila i kalcijeva hidroksida), hidratizirano vapno, cement i leteći pepeo od izgaranja ugljena. U uporabi su vrste bitumenskih ili asfaltnih mješavina: asfaltbeton, asfaltbeton za vrlo tanke slojeve (BBTM), splitmastiksasfalt (SMA), lijevani asfalt (MA) i porozni asfalt (PA).













Umjetni asfalt proizvodi se na asfaltnim bazama opremljenima specijaliziranim postrojenjima, kako bi se dobila kvalitetna vruća asfaltna mješavina zadanoga sastava i temperature. Nezagrijano kameno brašno izmiješa se s pijeskom i kamenom sitneži te se nakon toga dodaje i miješa s mineralnim agregatom bitumen zagrijan na temperaturi 165−190 °C. Pri transportu asfalta na mjesto ugradnje mora se održavati temperatura između 120 i 150 °C, a asfalt se ne smije ugrađivati ako je vanjska temperatura niža od 5 °C. Asfaltna mješavina koja se najčešće primjenjuje jest asfaltni beton, u kojem postoji neprekidan prijelaz od manjih zrna kamenog agregata prema većima da bi se popunile šupljine među njima i postiglo njihovo uklještenje. Tako se dobiva kameni kostur koji preuzima prometno opterećenje, a pravilnim izborom količine veziva i punila, koja s njime čine bitumenski mort, osigurava se vodonepropusnost i dobra slijepljenost. Uobičajena su asfaltna postrojenja s cikličnim načinom miješanja, gdje se svi resursi (mineralni agregat, punilo, vezivno sredstvo) prvo izvažu a zatim se dodaju u miješalicu. Asfaltna postrojenja s kontinuiranim načinom miješanja tehnološki su jednostavnija, jeftinija i energetski učinkovitija. Kontinuirano se pune ulaznim resursima te prazne gotovom mješavinom. Za takav tip postrojenja potrebno je imati idealne komponente minerala (kamenih agregata). Kapaciteti asfaltnih baza kreću se od 80 do 400 t/h. Asfalt se u moderno doba najviše rabi u cestogradnji, njime se oblažu stijenke akumulacijskih jezera i odvodnih kanala, služi za izradbu podova u industrijskim halama, za prekrivanje sportskih i dječjih igrališta, za izolaciju krovova i terasa. Asfaltna kolnička konstrukcija trajna je, uzrokuje minimalnu količinu prometne buke, odlično prigušuje vibracije, vodonepropusna je i otporna na gotovo sve kiseline, te se bez oštećenja prilagođava manjim slijeganjima i deformacijama cestovne podloge. Za razliku od cementbetonskih zastora, asfaltni zastori moraju imati znatno jaču cestovnu podlogu, jer sami po sebi imaju puno manju čvrstoću.













Prirodni asfalt se od davnina rabio kao vezivo u gradnji te za brtvljenje pukotina brodova, a vjerojatno najstariji asfaltni put otkriven je na prilazu babilonskom tornju. Ostatci i iskopine mnogih građevina iz drevne prošlosti Mezopotamije i s područja uz rijeku Ind pokazuju da se asfaltni mort ondje rabio već prije više od 5000 godina u razne građevinske svrhe (izolacija zidova, podova, kupališta i sl., građenje odvodnih kanala, temelja, zidova, svodova, stupova, mostova, itd.). Asirci su prije više od 3000 godina iskorištavali taj materijal čak i za obaloutvrde (obalni zid u Ašuru). U antici i srednjem vijeku je gotovo nestao iz uporabe, a ponovno se počeo iskorištavati početkom XIX. st.

Prvih godina XIX. st. počela su se iskorištavati nalazišta prirodnog asfalta kraj Pyrimonta u Francuskoj. Švicarski inženjer André Merian proveo je 1849. uspješno asfaltiranje nabijenim asfaltom (francuski asphalte comprimé, njemački Stampfasphalt) ceste između mjesta Val-de-Travers u Švicarskoj i Pontarlier u Francuskoj. Prva cesta konstruirana asfaltom nastala je 1852. u Francuskoj, od Pariza do Perpignana, uporabom moderne makadamske konstrukcije s kamenim asfaltom. Prvi pločnici od asfalta u Londonu i New Yorku izvedeni su tek 1869. Za proizvodnju prvih umjetnih asfalta zaslužan je belgijski kemičar Edward de Smedt koji je 1870. i 1872. u New Jerseyu proizveo preteču prvoga dobro klasiranog asfalta maksimalne gustoće i visoke otpornosti na opterećenje prometa. Mogućnosti ubrzanog razvoja asfaltnih kolnika te uvjeti ostale primjene asfalta u građevinarstvu stvoreni su tek razvojem industrijske preradbe sirove nafte, tj. uporabom umjetno proizvedenih bitumena. Proizvodnja asfaltnoga bitumena iz nafte počela je 1880-ih, kada su se iz nafte počeli dobivati i drugi proizvodi osim petroleja, koji se do tada smatrao jedinim vrijednim proizvodom destilacije nafte. Primijećeno je da destilacijski ostatci nekih vrsta nafte imaju ista svojstva kao prirodni asfaltni bitumeni, te su se u sve većoj mjeri počeli rabiti umjesto njih. Najbogatije je nalazište prirodnog asfalta u svijetu asfaltno jezero na otoku Trinidadu, a poznata su nalazišta oko Mrtvoga mora, u Venezueli, Kubi, Kanadi, SAD-u, Italiji, Francuskoj, Švicarskoj, Njemačkoj i Albaniji. Prirodni se asfalt danas iskorištava uglavnom samo kao dodatni sastavni materijal mješavinama umjetnih asfalta.

Nalazišta i proizvodnja asfalta u Hrvatskoj

U Hrvatskoj postoje nalazišta prirodnog asfalta u dolini rijeke Zrmanje kraj srednjovjekovne utvrde Zvonigrada, u podnožju planine Promine kraj Štikova i Kijeva, u okolici Drniša kraj Baljaka, u Vinišću kraj Trogira, na otocima Čiovu, Braču (Mirca, Pučišća, Sumartin, Škrip i Donji Humac blizu Nerežišća), Šolti, u Vrgorcu, kraj Prugova sjeverno od Splita, na području planine Kozjaka, na Pelješcu kraj Ponikava, u okolici Imotskoga kraj Slivna, i dr. U kontinentalnoj Hrvatskoj najstarije nalazište bitumena zabilježeno je u Peklenici u Međimurju.

Povijest istraživanja i iskorištavanja bituminoznih nalazišta na području Hrvatske, odn. prirodnih asfalta, seže u rani novi vijek. Rudnici prirodnog asfalta u Vinišću kraj Trogira među najstarijima su u Hrvatskoj i Europi. U jednom od njih rudarska se aktivnost odvijala još u XVII. st., a vjerojatno i prije. Tada su zabilježeni prvi podatci o kopanju pegole (pakline) 1628. i 1668. Eksploatacija je u Vinišću obnovljena u XIX. st., te je ondje bila i prva hrvatska tvornica asfalta, koja je prestala s radom prije I. svj. rata. Tomu svjedoče ruševni ostatci tvornice za preradbu asfalta i barutane, rudokop i dobro očuvana kuća upravitelja rudnika ispred koje je asfaltirani puteljak, jedan od najstarijih položenih prirodnih asfalta u Hrvatskoj. Vrhunac proizvodnje asfalta u Vinišću dosegnut je potkraj XIX. st. Od ostalih trogirskih bituminoznih nalazišta značajni su bituminozni gornjokredni vapnenci u Primorskom Dolcu i bituminozni gornjokredni dolomiti u Radošiću.

Najznačajnije ležište prirodnog asfalta u Hrvatskoj nalazi se u Vrgorcu, poznato je od XVIII. st., a iskorištavalo se sve do 1986. u vrgoračkom rudniku Paklina. Kraj Vrgorca je postojao pogon za preradbu sirovine, a sastojao se od drobilane, mlina i postrojenja za pripravljanje mastiksa i izolacijskih ploča. Alberto Fortis pisao je kako su vjerojatno još i Osmanlije iskorištavali taj rudnik, a znatne su se količine rude kopale tijekom mletačke uprave. Poduzetnici Kačić, Grubišić, Ivičević, Pavlović i Pervan dobili su 1780-ih dozvolu za iskopavanje rude, početkom XIX. st. rudnik su kratko iskorištavala braća Kačić, a nakon njih obitelj Jurić iz Zadra. Sredinom XIX. st. rudarenje je nastavio barun Rotschild, od kojega je rudnik kupilo poduzeće L. König i sin iz Beča. Godine 1906. rudnik je preuzelo poduzeće Asphalt Gewerkschaft Adria te 1930. Ruda d. d., oba iz Splita. Znatne količine asfaltne rude otpremljene su Prvoj bosanskoj asfaltnoj industriji St. Szirmaya u Alipašinu Mostu kraj Sarajeva te zagrebačkom Industrijskom i građevinskom poduzeću Antun Res, poslije poznatom pod nazivom Katran. Poduzeće Naftaplin iz Zagreba (→ INA, sv. 2) obnovilo je istraživanje 1949–50., a 1953. osnovano je rudarsko poduzeće Paklina, koje se 1961. integriralo sa specijaliziranim građevinskim poduzećem Izolacija iz Beograda.

Na sjevernom dijelu Brača, nedaleko od Škripa nalazi se napušteni rudnik asfalta, tj. bituminoznog dolomita koji se otkopavao 1750−1874. Osim u rudnom polju Škrip bituminozni se dolomit otkopavao znatno kasnije iz nalazišta Pod Badanj smještenog između Gornjeg Humca i Selca. Nalazišta su bituminoznih vapnenaca nedaleko od Pučišća i Sumartina, te kraj Splitske i Mirca.

Dalmatinski asfalt iz Vinišća, Vrgorca i Škripa na Braču rabio se u Dalmaciji za asfaltiranje skladišta, terasa, podzemnih prostorija, mostova, rezervoara i dr., a izvozio se u Veneciju i druge dijelove Italije, Austriju, Prusku i dr., gdje se prerađivao kao sirovina ili poluproizvod. Vrgoračkim je asfaltom 1886. asfaltirano nekoliko kristalizacijskih bazena soli u Stonu te najveći dio Sarajeva. Proizvodi dobiveni preradbom prirodnog asfalta iz Dalmacije bili su prikazani na Pariškoj izložbi 1855. U Dalmaciji je rudarska proizvodnja 1850. iznosila približno 1000 bečkih centi (56 t) asfalta i više od 40 000 bečkih centi (2240 t) asfaltnih stijena. Proizvodnja asfalta dosegnula je vrhunac u drugoj polovici XIX. st. i početkom XX. st. Početkom XX. st. proizvodilo se približno 4000 t na godinu, a uoči I. svj. rata proizvodnja je pala na 2200−2900 t. Nakon I. svj. rata proizvodnja je naglo smanjena i održavala se na približno 100−200 t na godinu.

Početci proizvodnje bitumenskih materijala u današnjoj tvornici Katran u Zagrebu sežu u 1890., kada je u Zagrebu osnovano Hrvatsko građevinsko asfaltno poduzeće kao najstariji proizvođač bitumenskog materijala u ovom dijelu Europe. Poduzetnik Antun Res preuzeo je 1917. poduzeće koje je preraslo u tvornicu građevnog materijala pod imenom Industrijsko i građevinsko poduzeće Antun Res, s gotovo 300 zaposlenih te podružnicom u Ljubljani. Proizvodni program poduzeća obuhvaćao je proizvode na bazi asfalta, destilate katrana, brusne papire i platna, a izvodilo je i asfalterske radove. Prije II. svj. rata Antun Res bilo je najveće specijalizirano poduzeće za asfalte i izolacije u zemlji. Tijekom 1947. došlo je do spajanja tvornice Antuna Resa, Hrvatske industrije katrana te rafinerije i tvornice kemijskih proizvoda Istok pod zajedničkim nazivom Katran. Od 1964. djelovao je kao OOUR Katran u okviru Kemijskog kombinata Chromos – Katran – Kutrilin, a 1989. postao je Društveno poduzeće Katran za proizvodnju cestograđevnih, izolacijskih i antikorozivnih materijala. Sljednik poduzeća Katran → Hidroizolacija Katran (sv. 2), danas proizvodi razne bitumenske materijale koji se rabe u visokogradnji i niskogradnji.







Razvoj proizvodnje umjetnog asfalta u Hrvatskoj omogućio je ubrzanu gradnju asfaltiranih kolnika. U hrvatskim krajevima izgradnja cesta s asfaltnim i betonskim kolnikom prilagođenim za promet motornih vozila bila je do kraja I. svj. rata ograničena na gradske prometnice, dok se na otvorenim cestama počela primjenjivati tek u sljedećem razdoblju (→ ceste). Proizvodnja bitumena u Hrvatskoj 1987. iznosila je 313 000 t, 1993. godine 142 000 t, a 2005. godine 181 000 t. Proizvodnja bitumena u → Rafineriji nafte Rijeka (sv. 2) na lokalitetu Mlaka prekinuta je 2008. Cestograđevni se bitumen do 2014. proizvodio u → Rafineriji nafte Sisak (sv. 2), od kada se dobavlja isključivo iz uvoza. U Hrvatskoj je 2019. proizvedeno 2,62 milijuna tona asfaltnih mješavina, 63,7% proizvedenog asfalta ugrađeno je u završne slojeve kolnika (asfaltbeton 94%, SMA 5%, BBTM 1%), 3,8% u vezne slojeve, a 32,5% u nosive slojeve, odn. podlogu. Godine 2022. proizvedeno je ukupno 2,57 milijuna tona asfalta, oko 5% manje nego 2021. U Hrvatskoj 40 poduzeća proizvodi asfalt na 57 asfaltnih baza diljem Hrvatske (ukupnog kapaciteta 6700 t/h), a 22 su baze opremljene za dodavanje reciklažnog asfalta (ukupnog kapaciteta 3400 t/h). Više od 100 000 t asfalta u 2022. proizvela su poduzeća → Strabag iz Zagreba (493 000 t), Colas Hrvatska iz Varaždina (300 000 t), → Osijek-Koteks (154 000 t), → GP Krk (107 000 t), Cesta iz Pule (106 000 t) i Pedom asfalti iz Zagreba (100 000 t).









gospodarenje vodama, djelatnost koja se bavi planiranjem, razvojem, uporabom te zaštitom, odn. upravljanjem vodnim dobrima (resursima). Obuhvaća projektiranje i izvedbu sustava i objekata kojima se uređuju vodotoci (→ regulacije vodotoka), osposobljavaju tla za poljoprivrednu proizvodnju poboljšanjem njihovih svojstava (→ melioracija tla, sv. 2), dohvaća pitka voda (→ vodoopskrba; → podzemna voda, sv. 2; → mineralna voda, sv. 2), proizvodi energija (→ hidroenergetski sustavi; → geotermalna voda, sv. 2). Uključuje gradnju brana, akumulacija, kanala i drugih infrastrukturnih projekata (→ hidrotehnički sustavi; → nasipi i brane), zaštitu od poplava (implementacija sustava za zaštitu od poplava koji smanjuju rizik od poplava i ublažavaju štetu koju one mogu uzrokovati), očuvanje vodnih ekosustava (zaštita i održavanje ekosustava koji ovise o vodama, poput rijeka, jezera, močvara i obalnih područja), upravljanje otpadnim vodama (osiguravanje pravilne obradbe otpadnih voda kako bi se smanjio negativni utjecaj na okoliš i javno zdravlje; → odvodnja), i dr.

Početci gospodarenja i uporabe voda

Nastanak i razvoj prvih naselja bio je vezan uz vodu, posebice uz velike rijeke poput Eufrata i Tigrisa u Mezopotamiji i Nila u Egiptu, kada su stanovnici uzimali vodu izravno s izvora, potoka i rijeka. Civilizacije Mezopotamije, Egipta, Grčke i Rima razvijale su prve sustave za natapanje poljoprivrednih zemljišta, koristeći se kanalima, akveduktima i branama kako bi preusmjerili vodu iz rijeka i jezera prema poljima.

Sumerani su se koristili sustavom kanala, brana i nasipa za kontrolu, skladištenje i usmjeravanje vode uz Tigris i Eufrat oko 4000. pr. Kr. Opsežan sustav natapanja u Mezopozamiji rabili su i Babilonci oko 1800. pr. Kr., dio Hamurabijeva zakonika bavi se regulacijom smjernica za izgradnju sustava natapanja, dok je vladavina kralja Nabukodonosora (605−562. pr. Kr.) označila vrhunac sofisticiranog korištenja vode pod babilonskom vladavinom. Njegova je palača imala opsežan vodovodni sustav, a najvažniji vodeni sustavi tog doba bili su Semiramidini viseći vrtovi, jedno od svjetskih čuda. Egipatske piramide su izgrađene sa sustavima dovoda vode koji su uključivali pojedinačne kupaonice kako bi, u skladu s vjerovanjima starih Egipćana, služile pokojnicima i u zagrobnome životu. Gradovi Harappa i Mohenjo Daro na području današnjega Pakistana, u dolini rijeke Inda, također su preusmjeravali vodu u poljoprivredna zemljišta. Arheolozi su u Mohenjo Daru otkrili najveće javno kupalište u starome svijetu Veliku kupku, dužine oko 12 m, širine 7 m i dubine 2,4 m. Remek-djela antičkoga graditeljstva rimski su akvedukti. Vodu su na iznimno velike udaljenosti u potpunosti prenosili gravitacijom, uporabom uglavnom podzemnih građevina, ali i nadzemnih, nalik na mostove. Primijenjeni su posebice za opskrbu vodom velikih gradova i industrijskih područja Rimskoga Carstva. Do početka III. st. pr. Kr. u Rimu je već postojalo 11 velikih akvedukata, a najstariji od njih, nazvan Aqua Appia, sagrađen je 312. pr. Kr. Bio je dug 16 km te se gotovo u cijelosti nalazio pod zemljom. Samo u gradu Rimu postojalo je više od 400 km akvedukata koji su opskrbljivali grad s više od milijun kubnih metara vode na dan. Svaki rimski grad imao je sustav javnih kupališta, čak je i borilište Koloseja u Rimu moglo biti potopljeno kako bi se mogle voditi inscenirane pomorske bitke. Širenjem Rimskoga Carstva širila se i mreža akvedukata koje su Rimljani gradili u osvojenim područjima, te se mogu pronaći u Francuskoj, Njemačkoj, Španjolskoj, Turskoj, Hrvatskoj i dr.







U Europi su u srednjem vijeku izgrađene mnogobrojne brane i vodenice vodenih mlinova. Tijekom XVIII. i XIX. st., s razvojem industrije, izgrađene su velike brane za opskrbu vodom industrijskih postrojenja i gradova, kao i za proizvodnju električne energije korištenjem hidroelektrana. U XX. st., rast svjetske populacije i industrijalizacija doveli su do sve većeg pritiska na vodne resurse. Izgrađene su velike brane za reguliranje vodostaja rijeka, za natapanje poljoprivrednih površina i za kontrolu poplava. Također, razvijeni su sustavi za pročišćavanje vode kako bi se osigurala opskrba pitkom vodom. Danas se sve više naglašava održivo gospodarenje vodnim resursima, uključujući očuvanje vodnih ekosustava, upravljanje poplavama, racionalna uporaba vode u poljoprivredi i industriji te smanjenje onečišćenja vodnih tijela.

Gospodarenje vodama u Hrvatskoj

Prve aktivnosti te zbivanja do razdoblja organiziranoga djelovanja

Prvi tragovi organiziranog upravljanja vodnim režimom u Hrvatskoj zabilježeni su pod upravom Rimskoga Carstva. Na slijevnom su području rijeke Vuke Rimljani izgradili sustav za odvodnju, ali i za natapanje, te općenito regulirali korita slavonskih rijeka i izgradili višenamjenske kanale, tako da je cijelo slavonsko područje, posebice nizina između Osijeka, Gorjana kraj Đakova i Vukovara, bila vrlo plodna i prometno povezana vodotocima. Nakon propasti Zapadnog Rimskog Carstva potkraj V. st. korita rijeka i kanala su brzo zapuštena. Zbog toga je, sve do XVIII. st., nastao niz močvara i bara, ponekad prekrivajući i većinu površine Slavonije i Srijema, a najpoznatije su Palača i Kolođvar južno od Osijeka s površinom od gotovo 15 000 ha.

U Hrvatskoj je više očuvanih akvedukata iz antičkoga doba. Posebice se ističu ostatci akvedukta pokraj Splita, dugog devet kilometara, od toga nadsvođenih 670 m, kojim se voda prebacivala od izvora rječice Jadra podno Mosora do Dioklecijanove palače. Akvedukti i tuneli toga vodovoda u uporabi su i danas. Podzemni vodovod iz I. st. nalazi se u Novalji na otoku Pagu, dug više od 1000 m, s prosječnom širinom kanala oko 60 cm i visinom oko 175 cm, a epidaurski vodovod Vodovađa iz I. st. prolazi sjeveroistočnim dijelom Konavala do Cavtata. I drugi su antički gradovi na hrvatskoj obali imali svoje akvedukte: Aenona (Nin), Asseria (Podgrađe kraj Benkovca), Scardone (Skradin), Jader (Zadar), Pakoštane. Pronađeni su i u Istri (Rovinj, Barbariga, Brijuni i dr.) i u gradovima u unutrašnjosti Hrvatske poput Siscie (Sisak) i lječilišta Aquae Iasae (Varaždinske Toplice) te u rimskim logorima u kontinentalnom dijelu današnje Hrvatske. Također, Rimljani su gradili cisterne za prikupljanje i pohranu kišnice kako bi osigurali rezerve vode u sušnim razdobljima.









U srednjovjekovnim gradovima na području Hrvatske postojale su vodenice i vodenični kanali, koji su iskorištavali vodnu energiju za mlinarstvo i druge obrte. U ruralnim područjima izgrađeni su kanali kako bi se omogućilo natapanje poljoprivrednih površina. Održavani su i sustavi odvodnje kako bi se spriječile poplave i omogućilo odvođenje viška vode s polja. Rijeke su bile važne rute za prijevoz robe i ljudi, pa su se razvijale aktivnosti poput regulacije riječnih korita i izgradnje luka kako bi se olakšao promet. Od XVI. st. u većim gradovima, poput Zagreba, Splita i Dubrovnika, izgrađeni su napredniji vodovodni sustavi radi opskrbe pitkom vodom. Gradili su se i javni bunari i česme kako bi se osiguralo pitku vodu za širu uporabu.







Sustavniji pristup gospodarenju vodama u Hrvatskoj ostvaren je od druge polovice XVIII. st. U svrhu poboljšanja poljoprivredne proizvodnje, zaštite od poplava te razvoja riječnih plovidbi, kako bi se omogućio lakši prijevoz tereta i poboljšanje trgovine, izgrađeni su kanali i nasipi te sustavi za melioraciju. Godine 1723. počeli su radovi na čišćenju rijeka na području Hrvatske, izdana je naredba o čišćenju Drave, a iz odluka Sabora 1730. doznaje se kako su vlasnici zemlje uz Savu bili dužni čistiti obalu u potrebnoj širini i korito očistiti od panjeva i busenja. Radovi na čišćenju korita Save obavljani su 1733., a odluke Sabora iz 1736. i 1739. govore kako su se savske i kupske obale morale očistiti do širine šest hvati (11,4 m). Godine 1751. sagrađen je nasip od sela Ruščice do Županje, 1763. nasip od Ruščice do Orljaka. Godine 1832. prokopavanjem kanala ostvareno je spajanje Save i Bosuta, a 1830−36. prokopan je kolođvarsko-bobotski kanal u porječju Vuke kojemu je svrha bila odvoditi vodu i u konačnici isušiti velike močvarne površine na tom prostoru. Prekretnica u pristupanju problematici hidroregulacije, određivanju parametara potrebnih za njezinu izvedbu i planiranje pojedinih vodograđevnih objekata bio je projekt regulacije Save i odvodnje njezinih poplavnih voda koji je na temelju precizne geodetske i hidrometrijske izmjere savske doline od Rugvice do Zemuna, obavljene od 1840−44., izradio inženjer Leonard Zornberg, ujedno izradivši i prvu hidrografsku kartu Posavine koja je poslužila kao temelj izradbe sličnih projekata u kasnijim razdobljima.

U Dalmaciji je znatan zahvat na saniranju vodnih prilika obavljen 1770. prokopom kanala Prosika od Vranskog jezera do mora, radi uređenja i melioracije Vranskog polja. Početkom I. svj. rata izgrađen je plovni kanal dobiven regulacijom Neretve od mora do Metkovića u dužini 20 km, a početkom XX. st. na ušću Miljašić jaruge devijacijom korita u more sanirane su ninske močvare. Meliorirana su mnogobrojna poplavna i močvarna zemljišta u sljevovima Ravnih kotara, Vrane, Krke, Cetine, Neretve s pritocima i Konavlima, te organizirane službe obrane od poplava na Cetini i Neretvi. Prve izvedbe vodograđevnih objekata na području Primorja i Like provedene su nakon 1870. Odnosile su se na objekte namijenjene pribavljanju vode za piće i stoku, pregrade za zaustavljanje nanosa na mjestima zahvaćenima vododerinama i erozijom tla, a ponori su se čistili i uređivali. Primjer takvih napora jest velika lučna pregrada iznad groblja kraj Senja izvedena 1891., dužine 57 m i širine 1,5 m. U Istri, prvi pisani tragovi o uređenju vodotoka rijeke Mirne potječu još iz 1631., kada je izrađena prva studija kojom je Venecija namjeravala Mirnu učiniti plovnom do Buzeta. Međutim, prvi radovi provedeni su 1829−30., za austrijske uprave, a izvodili su se s prekidima do 1975. Raša je do Napoleonovih ratova bila podijeljena između Venecije i Austrije, a granica je išla uzduž bujice Krajdraga. Te su države 1771. zajedno izradile projekt melioracije nizinskoga područja. Radovi reguliranja korita rijeke Raše od ušća uzvodno započeli su 1902.



















Prve udruge i početak organiziranoga gospodarenja vodama u RH

Nakon 1848. i ukidanja feudalnih odnosa pokrenute su inicijative za stvaranje uvjeta za organizirano djelovanje vodoprivrednih aktivnosti. Razvojem institucija i donošenjem različitih zakona i uredbi nastojalo se sustavno upravljati vodnim resursima kako bi se zadovoljile potrebe stanovništva, poljoprivrede, industrije i trgovine. Prva organizacija za izvođenje vodnogospodarskih radova na području Hrvatske, Nasipsko društvo u Dardi, osnovana je 1854. u Baranji radi izvođenja radova na uređenju vodotoka i obrane od poplava voda Drave. U Baranji je 1876. osnovana i Vodna zadruga Karašice i Budžaka sa sjedištem u Batini. U Bujama u Istri osnovan je 1864. Hidrotehnički konzorcij za melioraciju donje doline Mirne (Consortio idraulice per la bonificatione della valle inferiore del Quieto).

Na području Hrvatske organizirano gospodarenje vodama, utemeljeno na uređenom vodnome pravu, uspostavlja se 7. rujna 1876. u Osijeku osnivanjem Društva za regulaciju rijeke Vuke zbog potrebe regulacije i obrane od poplava, isušivanja močvara i uspostave plovnih putova na području Vuke. Taj se dan ujedno i obilježava kao Dan Hrvatskih voda. Sabor Trojedne Kraljevine Hrvatske, Slavonije i Dalmacije donio je 1891. do tada najcjelovitiji Zakon o vodnome pravu, kojim je cjelovito uredio područje voda, od pravnoga statusa do održavanja vodnoga sustava. Zemaljska vlada osnovala je 1896. Građevnu upravu za uređenje Save na području Zagreba, a 1901. osnovan je Odsjek za vodogradnje pri Zemaljskoj vladi. Zakonom o iskorištavanju vodnih snaga iz 1931. pravno se uredilo stjecanje prava iskorištavanja vodnih snaga na javnim vodama putem povlastica (koncesija) što su ih dodjeljivala državna tijela. U doba osnivanja Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca na području Hrvatske bile su vodne zadruge u Dardi, Batini, Osijeku i Donjem Miholjcu, a do 1941. djelovale su Biđ-bosutska vodna zadruga iz Vinkovaca, Vodna zadruga za regulaciju Karašice i Vučice iz Donjeg Miholjca, Vodna zadruga za regulaciju rijeke Vuke iz Osijeka, Vodna zadruga Crnac-polje iz Nove Gradiške, Vodna zadruga Jelas iz Slavonskog Broda, Vodna zadruga Cetina iz Sinja, Vodna zadruga za odvodnju Karašice i Budžaka iz Batine, Vodna zadruga Aljmaš Podravlje, Vodna zadruga Vrgorsko jezero iz Vrgorca, Vodna zadruga Sisak Stari iz Siska, Vodna zadruga Krke iz Knina i Vodna zadruga Domačaj–Lug kraj Belog Manastira. U istom razdoblju u Istri, koja je bila u sastavu Italije, djelovale su Vodna zadruga za uređenje Mirne sa sjedištem u Motovunu osnovana 1920. i Vodna zadruga za uređenje slijeva Raše osnovana 1924.

Gospodarenje vodama na području Hrvatske u razdoblju od 1945. do 1991.

Od 1945. do 1991. prihvaćen je niz zakona iz područja vodnoga prava Jugoslavije uz česte promjene organizacije vodnoga gospodarstva, uvjetovane industrijalizacijom, porastom urbanih naselja i prometnica, a najčešće promjenama Ustava. Godine 1947. formirana je Glavna uprava za melioracije i regulacije NR Hrvatske u sastavu koje su organizirane uprave za melioracije i regulacije kao sljednici vodnih zadruga. Prvi propis kojim se uređuje način organiziranja u vodnome gospodarstvu, Opća uredba o vodnim zajednicama, donesen je 1952. i primjenjivao se na području cijele Jugoslavije. Tom su uredbom sve postojeće uprave za melioraciju i regulacije u Hrvatskoj preustrojene u pet vodnih zajednica (Biđ–bosutska vodna zajednica, Baranjska vodna zajednica, Vodna zajednica Vuka, Vodna zajednica Virovitička Podravina i Vodna zajednica Krapina), te je nastavljeno sustavno osnivanje novih.

Vlada NR Hrvatske osnovala je 1962. opće vodne zajednice za savski (Zagreb), dravski (Osijek), istarsko-primorske (Rijeka) i dalmatinske sljevove (Split) kao četiri opće vodne zajednice za velike regulacijske radove i financiranje regionalnih vodovoda, a do 1965. u Hrvatskoj djeluju i vodne zajednice Biđ–Bosut (Vinkovci), Jelas-polje (Slavonski Brod), Crnac-polje (Nova Gradiška), Jasenovačka Posavina (Jasenovac), Ilova–Pakra (Daruvar), Česma–Glogovnica (Bjelovar), Gornja Lonja (Dugo Selo), Strug (Novska), Srednje savska (Sisak), Odra–Lomnica (Velika Gorica), Kupa–Kupčina (Karlovac), Remetinec (Zagreb), Zaprešić, Krapina, Baranjska (Darda), Vuka (Osijek), Karašica–Vučica (Donji Miholjac), Virovitička Podravina (Virovitica), Đurđevačka Podravina (Đurđevac), Plitvica Bednja (Varaždin), Međimurje (Čakovec), Sinjsko polje (Sinj), Imotski, Vrgorsko jezero (Vrgorac). Donošenjem saveznog Osnovnog zakona o vodama 1965., posljedično i Zakona o vodama SR Hrvatske (prvi cjeloviti zakon nakon 1891), utvrđena je podjela Hrvatske na četiri vodna područja, a svako je osnovalo opće vodoprivredno poduzeće (pravni sljednik Opće vodne zajednice) odgovorno za održavanje jedinstvenog režima voda i organiziranje svih radova građenja i održavanja vodnih sustava, obrane od poplava i drugih radova vodnoga gospodarstva. Godine 1961. osnovana je i Direkcija za regulacione i melioracione radove u slivu rijeke Save (do 1974. Direkcija za Savu) u Zagrebu, radi potrebe rješavanja pitanja vodoprivrednih radova poput obrane od poplava, melioracija i izgradnje vodozaštitnih objekata, sagledavajući potrebe cijele Hrvatske.







Nakon poplava u Zagrebu (1964) te Sisku i Karlovcu (1965. i 1966) poduzete su hitne mjere osiguranja od poplava te su tijekom nekoliko sljedećih godina izgrađeni novi obrambeni nasipi oko Zagreba i djelomice oko Karlovca i Siska. Veliki regulacijski zahvati na Dravi i Muri slijedili su nakon velikih voda koje su se dogodile 1965. i 1966. na Dravi uzvodno od ušća Mure te 1965., 1966. i 1972. na Muri i nizvodnome dijelu Drave. Zbog nestabilnosti korita izgrađene su mnoge obaloutvrde, pera, pregrade i prokopi. Zaštitni sustav karlovačkog područja čine nasipi uz Kupu, Koranu, Mrežnicu i Dobru, kanal Kupa–Kupa s branom Brodarci, retencija Kupčina s ustavama Šišljević i Kupčina te prokop Korana s manipulacijskim objektima. Nakon 1966. izgrađeno je 17 km nasipa uz Kupu i Koranu, a 1984. prokopan je i 22 km dug kanal Kupa–Kupa kao najvažniji vodozaštitni objekt na karlovačkom području. Važni su projekti također bili regulacije rijeka Mirne i Raše na području Istre, sveobuhvatni projekt melioracije Kosova polja kraj Knina, a najintenzivniju preobrazbu delta Neretve doživjela od 1950-ih do 1980-ih kada su započele i u većoj mjeri dovršene suvremene melioracije.













Godine 1974. novim Zakonom o vodama je znatno promijenjena organizacija vodnoga gospodarstva. Osnivale su se samoupravne vodoprivredne interesne zajednice (SVIZ) kao nositelji poslova planiranja i financiranja u vodnome gospodarstvu. U skladu s tim, u Hrvatskoj su organizirana četiri SVIZ-a za vodna područja (u Zagrebu, Osijeku, Rijeci i Splitu) koji su se udružili u Republičku vodoprivrednu interesnu zajednicu (RVIZ), kao i 23 SVIZ-a za slijevna područja koje su osnivale općine samoupravnim sporazumijevanjem. Kao operativne organizacije vodnoga gospodarstva u Hrvatskoj od tada djeluju četiri opća vodoprivredna poduzeća (OVP) za vodna područja, kao i vodoprivredne radne organizacije za slivna područja nastale poslije integracija bivših vodnih zajednica. Godine 1980. formiran je SOUR Vodoprivreda Hrvatske radi obavljanja poslova od zajedničkog interesa za sve vodoprivredne radne organizacije, koje su udružene u općim vodoprivrednim poduzećima za vodna područja, mahom u statusu OOUR-a. Godine 1979. u Zagrebu je osnovano → Hrvatsko društvo za zaštitu voda (sv. 4), strukovna udruga znanstvenika, stručnjaka te drugih građana i pravnih osoba koje se bave zaštitom voda. Novim Zakonom iz 1984. naziv općega vodoprivrednog poduzeća promijenio se u Vodoprivredna radna organizacija za vodno područje (VRO), utvrđena su slijevna područja i osnovani SVIZ-ovi za slijevna područja i na dijelu Hrvatske na kojem to do tada nije bilo učinjeno (npr. u Dubrovniku, Metkoviću i Imotskom) i dr.

Gospodarenje vodama nakon osamostaljenja RH

Do znatnih je promjena u organiziranju vodnoga gospodarstva došlo osamostaljivanjem RH i donošenjem novog Zakona o vodama koji je stupio na snagu 1991. Ukinuti su svi SVIZ-ovi, a njihova prava, obveze i sredstva preuzela su javna vodoprivredna poduzeća (JVP). Na državnoj razini organizirano je JVP Hrvatska vodoprivreda. Za obavljanje vodnogospodarskih poslova na slijevnim područjima organizirani su JVP-i za slijevna područja Save (Vinkovci, Slavonski Brod, Nova Gradiška, Požega, Novska, Kutina, Bjelovar, Daruvar, Dugo Selo, Sisak, Zagreb, Karlovac), Drave i Dunava (Osijek, Darda, Virovitica, Donji Miholjac, Ðurđevac, Varaždin i Čakovec), primorsko-istarskih sljevova (Rijeka i Labin) te dalmatinskih sljevova (Split, Sinj, Vrgorac, Imotski, Opuzen, Dubrovnik, Zadar i Šibenik).







Godine 1996. osnovane su → Hrvatske vode kao javno vodoprivredno poduzeće te sljednik JVP-a Hrvatska vodoprivreda. Javna vodoprivredna poduzeća za slijevna područja preoblikovana su u trgovačka društva i podvrgnuta privatizaciji do 2005., te danas na području RH djeluju Bistra d. o. o. (Đurđevac), Brana d. o. o. (Virovitica), Brodska Posavina d. d. (Slavonski Brod), Cetina d. d. (Sinj), Hidroing d. o. o. (Varaždin), Hidroregulacija d. d. (Bjelovar), Karašica – Vučica d. d. (Donji Miholjac), Lonja– Strug d. d. (Kutina), Međimurske vode d. o. o. (Čakovec), Neretvanski sliv d. o. o. (Opuzen), Odvodnja d. d. (Darda), Vodogradnja Rijeka d. o. o., Vodoprivreda d. o.o. (Novigrad), Vodoprivreda Daruvar d. d., Vodoprivreda Karlovac d. d., Vodoprivreda Lonja – Zelina d. d. (Dugo Selo), Vodoprivreda – Nova Gradiška d. d., Vodoprivreda Novska d. o. o., Vodoprivreda Sisak d. d., Vodoprivreda Split d. d., Vodoprivreda Vinkovci d. d., Vodoprivreda Vrgorac d. d., Vodoprivreda – Zagorje d. o. o., Vodoprivreda Zagreb d. d., Vuka d. d. (Osijek), ali i ostale financijske institucije i trgovačka društva u javnome sektoru koja provode investicijske aktivnosti na vodnokomunalnoj infrastrukturi vezane uz sanaciju gubitaka, obnovu i izgradnju vodoopskrbnih objekata, objekata zaštite voda i mora od onečišćenja i zagađenja i dr. Izdvajanjem projektantskih i operativnih poslova posebnih jedinica u bivšem JVP-u Hrvatska vodoprivreda djeluju i trgovačka društva Vodoprivredno-projektni biro d. d. (Zagreb) i Vodogradnja d. o. o. (Varaždin). Tom reorganizacijom završeno je stoljeće i pol dugo razdoblje specifičnih organizacija vodnoga gospodarstva u Hrvatskoj.

vapno, bijela amorfna krutina većinom sastavljena od kalcijeva oksida (CaO) i najčešće onečišćena magnezijevim, aluminijevim i željezovim oksidima. Odnosi se na niz proizvoda dobivenih preradbom vapnenca ili dolomita koji se razlikuju prema kemijskom sastavu i svojstvima te fizikalnom stanju. Oksidi kalcija i magnezija ili tzv. živo vapno (CaO) koje se može klasirati i sitniti do potrebne veličine zrna, odn. granulometrijskog sastava kao gotova proizvoda, dobiva se kalcinacijom, dok hidratacijom živoga vapna dolazi do pretvorbe oksida u hidrokside (Ca(OH)₂) uz oslobađanje znatne količine topline, odn. nastajanja hidratiziranog, odn. gašenog vapna u obliku vodene paste ili tijesta. Ovisno o sirovinskom sastavu, razlikuju se kalcitno i dolomitno vapno, a ako se u sirovini za proizvodnju vapna uz vapnenac nalaze i primjese silikata i aluminata, kalcinacijom nastaje hidraulično vapno koje je svojstvima slično → cementu i spada u hidraulična veziva.







Nakon eksploatacije, mineralna se sirovina drobljenjem usitnjava ovisno o vrsti i konstrukciji peći za kalcinaciju, koje se općenito dijele na rotacijske i vertikalne. Veličina zrna važna je, budući da se kemijska reakcija brže odvija što su zrna sitnija. Kalcinacija, koja se odvija u peći pri temperaturama između 1000 i 1400°C, označava disocijaciju karbonata (CaCO₃) na okside (CaO) i ugljikov dioksid (CO₂). U ovoj fazi volumen ostaje konstantan, ali se gubitkom CO₂ smanjuje gustoća i povećava poroznost, što čini vapno vrlo reaktivnim. Daljnjim povišenjem temperature ili produljenjem vremena trajanja kalcinacije kristali vapna počinju sinterirati (nastaje tzv. prepečeno ili mrtvo pečeno vapno), odn. spajati se uz smanjenje volumena, poroznosti i specifične površine te povećanje gustoće, što smanjuje reaktivnost vapna s vodom. Kako veličina zrna sirovine varira, nemoguće je postići idealan stupanj kalcinacije. U skladu s tim ključni su parametri pri proizvodnji vapna temperatura peći, veličina zrna i vrijeme zadržavanja sirovine u peći.

Vapneni proizvodi rabe se u građevinarstvu, metalurgiji, zaštiti okoliša, kemijskoj, keramičkoj, tekstilnoj i prehrambenoj industriji, poljodjelstvu, šumarstvu i dr. Hidratizirano (gašeno) vapno služi za pripravu morta i žbuke, za unutarnje i vanjsko bijeljenje zidova, dezinfekciju, zaštitu voćaka, uklanjanje fosfata iz otpadnih voda i vezanje sumporova dioksida nastaloga izgaranjem ugljena. Vapno se rabi i za stabilizaciju tla za ceste, zemljane brane, aerodrome i temelje zgrada, a kao dodatak asfaltu poboljšava njegovu koheziju, smanjuje trošenje i usporava proces starenja. Također, rabi se za proizvodnju karbida, uklanjanje nečistoća vezanjem u silikatnu trosku pri proizvodnji čelika, proizvodnju papira, rafiniranje šećera, neutralizaciju tla i dr. Godine 2021. vodeći svjetski proizvođač vapna bila je Kina s proizvedenih 310 milijuna tona. Slijedili su SAD (17), Indija (16), Rusija (11), Brazil (8), Njemačka (7), Japan (7), Južna Koreja (5), Turska (5), Iran (4), i dr.

Iskapanja na lokalitetu Cajenü u istočnoj Turskoj, gdje je pronađen pod koji je bio izrađen uporabom vapnenog morta, svjedoče o primjeni vapnenog morta oko XIV. tisućljeća pr. Kr. U Lepenskom viru u Srbiji iskopan je pod od žbuke napravljene od vapna, pijeska, gline i vode koji se datira u približno VI. tisućljeće pr. Kr. U jerihonskoj kulturi u Palestini, u razdoblju od VI. do IV. tisućljeća pr. Kr., služili su se vapnom za zidanje opekom. Postoje dokazi o širokoj uporabi živog i hidratiziranog vapna pri gradnji mnogih civilizacija, uključujući Grke, Egipćane, Rimljane, Inke, Maje, Kineze i dr.

Prva otkrivena peć za žarenje vapnenca pronađena je u Mezopotamiji u blizini grada Ura te datira iz približno 2000. pr. Kr. Grci su se već od 450. pr. Kr. koristili vapnenim mortom, a ponekad su ga dobivali žarenjem morskih školjaka. Primjena živog vapna doživjela je procvat za vladavine Rimljana, koji su kupole, mostove, vijadukte, akvedukte i sl. gradili od kamena ili opeke s vezivom od vapna. Plinije Stariji (23–79) opisao je proizvodnju, gašenje i uporabu vapna, te naglasio važnost kemijske čistoće. Također, uspjeli su pronaći vezivo slično današnjem cementu koje je znatno čvršće vezivalo i kamen i opeke. Poznavali su i primjenu vapna za stabilizaciju tla, što su posebice rabili pri gradnji cesta. I tehnika žarenja vapnenca je u rimsko doba znatno poboljšana, na što posebno upućuje peć otkrivena u Iversheimu u Njemačkoj. Slične su peći, iako ne toliko profinjene, pronađene donekle očuvane u Trieru, Berlinu, Vinkovcima, Šćitarjevu kraj Zagreba (Andautonija) i dr. U srednjem vijeku je, gradnja utvrda i zamkova (burgova) kamenom ili opekom tražila kvalitetno i pouzdano vezivo, što je dovelo do naglog razvoja vapnarstva. Tijekom 1400-ih korištenje vapna u građevinarstvu proširilo se diljem Europe kao dekor za žbuku i boju, ali i kao glavni građevni materijal za domove. Kemijsku reakciju vapna otkrili su Joseph Black (1728–1799) i Antoine Lavoisier (1743–1794). Godine 1766. Charles-René de Fourcroy de Ramecourt (1715–1791) opisao je način i ekonomske aspekte vađenja vapnenca i spaljivanja vapna. Jules Henri Debray (1827–1888) izveo je 1867. prva mjerenja tlaka disocijacije kalcijeva karbonata. Prva točna mjerenja tlaka disocijacije proveo je 1886. Henry Louis Le Chatelier (1850–1936).

Povijesni pregled i proizvodnja vapna u Hrvatskoj

Vrlo stara nalazišta vezana uz proizvodnju vapna nalaze se na raznim lokacijama u Hrvatskoj. Poznati su ostatci rimskih peći u Vinkovcima (u iskopima kraj Bosuta) i Šćitarjevu (Andautonija). Najčešće je riječ o tzv. poljskim pećima, vapnenicama, što je uobičajen izraz za peći nastale izvan naselja, koje su pronađene i u Istri, Gorskom kotaru, gorskim predjelima Slavonije te na obali i otocima. Nije riječ o građevinama u užem smislu, već o rupama u tlu koje su sa strana obložene kamenjem. Grade se postupnim slaganjem neobrađenoga i grubo obrađenoga kamena u dva koncentrična kruga oko središnjega kupolasta ložišta s ulaznim otvorom namijenjenim ubacivanju snopova granja. Prema vrhu se postupno sužavaju, a visina im od praga do vrha ne smije biti veća od promjera. Vrijeme pečenja ovisi o veličini vapnenice, a može gorjeti i do 14 dana. Na kraju postupka vapnenac se pretvara u živo vapno, te naknadno gasi zalijevanjem vodom. O bogatoj i dugogodišnjoj tradiciji proizvodnje vapna u našim krajevima svjedoči prva Dalmatinsko-hrvatsko-slavonska izložba, održana 1864. u Zagrebu, na kojoj je bilo izloženo i živo vapno iz raznih krajeva kao prodajni izložak.







Područje Dalmacije važno je s gledišta proizvodnje vapna u Hrvatskoj. U Dubrovniku se proizvodnja vapna spominje na području Astaree, osnovnoga i prvotnoga kopnenog teritorija srednjovjekovnoga Dubrovnika koji je obuhvaćao područje današnje Župe dubrovačke, Šumeta, Rijeke dubrovačke, Zatona, Gruža i okolice grada. Veliko vijeće je već 1400. reguliralo cijenu vapnu, a odlukom iz 1555. tražilo je da svaki proizvođač vapna mora izgraditi jednu vapnenicu u gradskom jarku, što je ubrzavalo produbljivanje obrambenoga gradskog jarka, a istodobno osiguravalo veće količine vapna za gradske građevine. Vapno se u Dubrovnik u slučaju potrebe dovozilo i s Korčule. Najstariji je pisani izvor o šoltanskom vapnarstvu Splitski statut iz 1312. Veći pogoni pokrenuti su u uvali Tatinja na južnoj strani otoka, nedaleko od Grohota, u uvali Šešula kod Maslinice (1885) te u Stomorskoj (1916). Godine 1895. pokrenuta je suvremena proizvodnja vapna u Hvaru u Križnoj luci. Pretpostavlja se da je prva proizvodnja vapna za prodaju na obroncima Svilaje započela još tijekom XVII. st., međutim tek je 1908. izgrađena vapnara u Tepjuhu s loženjem na ugljen kojega je bilo u dovoljnim količinama u obližnjem rudniku u Siveriću. Potražnja za vapnom bila je sve veća pa je 1976. u Drnišu otvorena suvremena tvornica vapna u sklopu današnjeg poduzeća GIRK Kalun d. d. s dvije peći tipa Warmestelle. Proizvodni je kapacitet živog vapna 120 000 t na godinu, a linija hidratiziranog vapna kapaciteta 20 t/h s automatiziranim pakiranjem i paletiziranjem. U sastavu poduzeća su kamenolomi s vapnencem visoke čistoće pa je proizvedeno živo vapno iznimno pogodno za metalurgiju, procesnu i kemijsku industriju te ekološku primjenu.

U Istri je proizvodnja vapna bila vrlo razvijena, posebice na južnome dijelu oko Peroja i na području Proštine, te na jugoistočnome dijelu između Raklja i Kavrana, u selima Pavičini, Šegotići i Peruški. Ostataka vapnenica bilo je posvuda, na Kavalu, Sočaji, Artiću i uz more u uvalama Lužine i Jalnice. Sve veću potražnju za domaćim vapnom nadomještalo je i poduzeće Kapitel d. o. o. u okolici Žminja, s posebnim pogonom za vapno i druge proizvode namijenjene obnovi stambenih zgrada i sakralnih građevina. Tvornica vapna u Raši puštena je u pogon 1963., a do 1990. djelovala je u sastavu SOUR-a Istarske tvornice cementa i hidratiziranog vapna, zajedno s tvornicama cementa u Puli i Koromačnu. Od 1990. posluje kao Istarska tvornica vapna d. o. o. (ITV d. o. o.). Osim standardnog, proizvodi i posebno vapno (spezi) te razne gotove mješavine, žbuke, ljepila za keramiku i druge materijale.

Na području Gorskog kotara bile su poznate vapnenice u Čabru (Rigel), Gerovu, Prezidu, Podsteni i dr. U blizini željezničkog kolodvora Plase nedaleko od Hreljina nalazio se kamenolom u krednim vapnencima, koji su se koristili kao tucanik za željezničke pruge, ali i za pečenje vapna koje se rabilo u tvornici Metan u Kutini i u tvornici dušika u Rušama kraj Maribora. Na karlovačkom području tradicijska je proizvodnja vapna zabilježena u selima Grdun i Jaškovo. U kraju uokolo Ozlja, uz razvijenu proizvodnju vapna u malim pećima, vapno se proizvodilo i u velikom industrijskom pogonu u mjestu Zaluka. U razdoblju između dvaju svjetskih ratova djelovala je vapnara Greiner i Waronig u Generalskom Stolu. U Lici je bilo mnogo vapnenica zbog dobrog kamena i bogatstva šuma koje su služile kao gorivo za pečenje vapna. Proizvodilo se u Švici, Ćovićima, Šumetlici, Hrvatskom Polju, Ličkom Lešću, Gospiću i dr. Industrijska proizvodnja vapna u Ličkom Lešću započela je 1955., nova suvremena peć s pogonom na mazut sagrađena je 1980., a kamen se dovozio iz obližnjeg nalazišta Čardak. Godine 2012. Lička tvornica vapna iz Ličkog Lešća pripojena je poduzeću InterCal Croatia d. o. o. iz Sirača kraj Daruvara, a proizvodnja je nastavljena. Danas se u pogonu u Ličkom Lešću proizvode karbonatne mineralne sirovine za industrijsku preradbu.

U središnjoj Hrvatskoj, vapnara pod nazivom Calcina dominalis naznačena je na karti Samobora iz 1762., što je vjerojatno prvi pisani trag o nekoj vapnari za višekratnu proizvodnju u Hrvatskoj. U Samoborskom gorju također je bilo vapnenica i to u Grdanjcima, te Otruševcu kraj Bregane, u blizini današnje izletničke atrakcije Grgosova špilja, gdje je radila vapnenica obitelji Grgos u kojoj se proizvodilo vapno za potrebe okolnih stanovnika. Na Medvednici je bilo više kamenoloma namijenjenih za lokalne potrebe i proizvodnju vapna u poljskim pećima, od kojih je najpoznatiji bio Bizek iz kojega potječu ukrasi na zagrebačkoj katedrali. U okolici Svetog Ivana Zeline vapnenice su zabilježene u naseljima Globočec i Kladešćica. U Podravini je bilo mnogo vapnenica, posebice nadomak Ludbrega gdje je na području Dragonere zaštićeno nekoliko sačuvanih ostataka. Vapnenica je bilo i na Kalniku, a na Požeškoj gori selo Srednji Lipovac poznato je po proizvodnji vapna. Obronci Dilja iznad Slavonskog Broda također su obilovali proizvođačima vapna, posebice u selima Pocrkavlje, Glogovica, Slatinjani Donji i Gornji te u Brodskim Zdencima. Godine 1922. osnovane su Sjedinjene krečane d. d. u Zagrebu koje su bile među najvećim proizvođačima vapna u Kraljevini Jugoslaviji, s dvije djelatne tvornice vapna u Novom Marofu i Očuri. U Kutini je još od prije II. svj. rata poduzeće Metan proizvodilo vapno, uz čađu te bentonit i terafin. Kapacitet peći bio je pet tona živog vapna na dan, a vapno se i gasilo u posebnim jamama. Tri najstarije peći srušene su 1950-ih, a na njihovu su mjestu izgrađene nove kapaciteta 25 t na dan. No, kvaliteta gotovih proizvoda varirala je, a bilo je skupo i dovoženje kamena iz Sirača nedaleko od Daruvara, gdje je proizvodnja vapna započela 1922 (→ Kamen Sirač; sv. 2), a osobito je potaknuta nakon što je ugašena proizvodnja u Kutini. Razne se vrste vapna proizvode na lokalitetu Čelina u suvremenoj visokoj dvocijevnoj peći poduzeća Maerz, koja radi kontinuirano i proizvodi 130 000 t vapna na godinu. Poduzeće InterCal Croatia d. o. o. sa sjedištem u Siraču, član Wietersdorfer Grupe, osnovano je 2005., a od 2012. uključuje i pogon u Ličkom Lešću. Proizvodi vapnenac i živo vapno u različitim rasponima veličine zrna, hidratizirano vapno i mješavine vapna prilagođene potrebama kupaca u industriji i poljoprivredi.







Na sjeveru Hrvatske, na području Ivanščice nalazile su se velike količine čistoga bijelog vapnenca, tako da su vapnenice zabilježene u okolici Presečnog, Novog Marofa i Krapine, u predjelu Belski dol kraj Bele i dr. Velike peći namijenjene proizvodnji vapna nalazile su se u Strmcu nedaleko od Presečnog (1903) i u mjestu Žutnica nedaleko od Đurmanca kraj Krapine (1920). Veća tvornica vapna djelatna između dvaju svjetskih ratova bila je vapnara Krapinske tvornice pokućstva d. d. iz Krapine.

Danas se u Hrvatskoj industrijska proizvodnja vapna odvija u Drnišu (GIRK Kalun d. d.), Raši (Istarska tvornica vapna d. o. o.) i Siraču (Kamen Sirač d. d. i InterCal Croatia d. o. o.), a u novije se doba rijetke očuvane vapnenice nastoje zaštititi kao kulturna dobra (npr. ona u Otruševcu kraj Samobora) te tradicijska proizvodnja vapna pretvoriti u turističku atrakciju.

Planić, Stjepan (Zagreb, 27. XII. 1900 – Zagreb, 26. XII. 1980), arhitekt i stručni pisac, jedan od najistaknutijih predstavnika moderne arhitekture u Hrvatskoj.

Srednju Graditeljsku školu u okviru Obrtne škole (→ Škola primijenjene umjetnosti i dizajna; sv. 2) u Zagrebu završio je 1920., a diplomirao je 1935. na Odjelu za arhitekturu zagrebačke Akademije likovnih umjetnosti u klasi → Drage Iblera. Od 1920. do 1922. radio je u atelijeru → Rudolfa Lubynskoga, potom je 1923–27. bio voditelj na gradilištu poduzeća Ivančić i Wolkenfeld, a od 1927. vodio je vlastiti arhitektonski atelijer. Od 1945. je s prekidima radio u Ministarstvu građevina, od 1950. u Glavnoj direkciji građevinarstva NRH, od 1953. u Državnom sekretarijatu za poslove narodne privrede NRH, od 1956. u Sekretarijatu za opće privredne poslove, od 1959. u Sekretarijatu za građevinarstvo i urbanizam, od 1962. u Sekretarijatu za industriju i građevinarstvo te od 1965. do umirovljenja 1970. u Republičkom sekretarijatu za urbanizam, stambene i komunalne poslove.

Nakon ranih projekata u kojima su vidljivi odjeci ekspresionizma (Sokolski dom u Zagrebu, 1931), razvio je originalni stil temeljen na kreativnoj sintezi funkcionalističke i organske arhitekture te regionalnih arhitektonskih značajki u oblikovanju i izboru građevnog materijala, čime je ostvario neka od antologijskih djela hrvatske moderne arhitekture. Njegov opus obuhvaća oko 700 projekata, među kojima brojem dominiraju obiteljske kuće koje se odlikuju ekonomičnim i nekonvencionalnim rješenjima te njegovanjem hortikulture. Vrijedna djela ostvario je i u stambenima i poslovnima te u zgradama društvene namjene, kao i u projektima za interpolacije i adaptacije.

Među obiteljskim kućama u Zagrebu osobito se ističe tzv. Okrugla vila Fuhrmann na Gornjem Prekrižju 30 (1935), nastala na tipično funkcionalističkom okruglom tlocrtu s potpuno ostakljenim dnevnim boravkom. Među vrijedna ostvarenja zagrebačke stambene arhitekture spadaju i dvojna vila na Jabukovcu 22 (1932), najamne vile Jezbec na Srebrnjaku 44 (1932), vlastita drvena kuća s atelijerom i susjednom kućom za brata na Radničkom dolu 27 (1932; 1936), kuće Cuvaj u Zamenhoffovoj 17 (1937), Poljanec u Alagovićevoj 4 (1941–42), Sviben u Novakovoj 27 (1951), Gjajić u Andrijevićevoj 6 (1962), Milinković u Novakovoj 31 (1963), Rogić u Horvatovcu 55 (1973), i dr. Izvan Zagreba značajne su kuće Vuksan u Pisarovini (1959), Smolić u Varaždinu (1966), Planić–Lončarić (1970) i Parfenjuk–Vranešić (1973) u Novom Vinodolskom, Smiljanić u Kloštru Šiljevičkom (1974) te Broz u Krku (1980).



















U projektiranju stambenih i stambeno-poslovnih zgrada uveo je vodoravne poteze prozora, duboke lođe i krovne terase, a u unutrašnjosti predstavio funkcionalna prostorna rješenja. Modrosivo obojena uredsko-stambena osmerokatnica Napretkove zadruge u Bogovićevoj 1 (1936), nakon izgradnje najviša u Zagrebu, elipsoidna tlocrta, s nazubljenim završetkom tornja, istaknut je urbanistički motiv gradskoga središta. Ističu se još zgrada Zagrebačke ledane u Bauerovoj 19 (1931) te zgrade u Draškovićevoj 47 (1932), Martićevoj 47 (1939) i Cesarčevoj 5 (1940–42) u Zagrebu. Od zgrada društvene namjene izveo je Zanatlijski dom na Pantovčaku 5 (1930), Dom za slijepu djecu u Nazorovoj 53 (1940) u Zagrebu, Osnovnu školu Antuna Augustinčića u Zaprešiću (1952; obnovljena 1986–89., A. Mutnjaković), kao i više planinarskih domova: Kalnik na Kalniku (1934), Josip Svoboda na Psunju (1935), drveni Đački dom (1934., izgorio, 1987. adaptiran u Dom Crvenog križa) te Tomislavov dom Y-tlocrta (1935., prvi kat doma izgorio 1968., prema njegovu projektu poslije obnovljen i dograđen kat) na Medvednici. U taj se krug među ostalim ubrajaju i zgrade kotarskih narodnih odbora u Podravskoj Slatini (1947), Dvoru na Uni (1949), Garešnici (1950), Delnicama (1953), Našicama (1953) i Zaprešiću (1954–78), đački domovi u Skradu i Delnicama (1950), hidrometeorološka postaja u Sisku (1954), lovački domovi u Križevcima (1954–56) i Čakovcu (1956–59), spomen-dom i dječji vrtić u Komiži (1964), upravna zgrada Elektroprivrede u Čakovcu (1968). Prema Planićevu projektu izgrađeno je 1942–43. novo plansko naselje uz pilanu drvnoindustrijskoga poduzeća u Turopolju.



























U nizu adaptacija i interpolacija uspijevao je ostvariti jedinstvo novoga i staroga, dosljedno primjenjujući načela moderne arhitekture. Izveo je interpolaciju novogradnje unutar historicističkoga niza u Jurjevskoj 21 (1931), nadogradnju dvaju katova na secesijskoj uglovnici u Palmotićevoj 27 (1939), dogradnju triju minareta i okrugle fontane prigodom pregradnje Doma hrvatskih likovnih umjetnika (danas Dom Hrvatskog društva likovnih umjetnika) u džamiju na Trgu žrtava fašizma (1942) u Zagrebu, proširenje samostanskoga kompleksa u Mariji Bistrici (1969), ugradnju Fakulteta organizacije i informatike u potkrovlje baroknoga samostana u Varaždinu (1975), kao i ugradnju pjevališta u crkvi sv. Marije u Zadru (1980).







Članom skupine → Zemlja bio je 1932–35. te sudjelovao na njezinim mnogobrojnim, često problemskim izložbama (Selo, 1934; Izgradnja periferije, 1935). U nizu tekstova i predavanja zastupao je suvremenost u građevnim konstrukcijama i arhitektonskom izrazu, povezujući ih s društveno-gospodarskim uvjetima i humanističkim zadatcima arhitekture. Stručne tekstove objavljivao je u periodici, među ostalim u Građevinskom vjesniku, Književniku i Literaturi; uredio je knjigu Problemi savremene arhitekture (1932). Izlagao je i na Graditeljskoj izložbi (Zagreb, 1930), te izložbama Pola vijeka hrvatske umjetnosti (Zagreb, 1938–39) i Zagrebačka arhitektura između dva rata (Zagreb, 1976), a djela su mu posmrtno predstavljena na retrospektivnim izložbama u Zagrebu (2003), Osijeku (2004) i Leuvenu (2004). Dobitnik je nagrada za životno djelo »Vladimir Nazor« (1967) i »Viktor Kovačić« (1972).

kartografske projekcije, preslikavanje zakrivljene plohe, posebice elipsoida ili sfere, u ravninu. Zadaća je kartografskoga preslikavanja utvrditi ovisnost između koordinata točaka na Zemljinu elipsoidu ili sferi i koordinata njihovih slika u projekciji. Ta se ovisnost najčešće opisuje analitički, osnovnim kartografskim jednadžbama: x = x(φ, λ), y = y(φ, λ), gdje su φ, λ geografske koordinate (širina, odnosno dužina), a x, y pravokutne koordinate u ravnini projekcije. Mogu se zadati i tablicom koordinata ili opisom konstrukcije kartografske mreže. Kartografske projekcije mogu se svrstati u nekoliko skupina prema različitim kriterijima. Prema svojstvima preslikavanja dijele se na konformne, ekvivalentne, ekvidistantne i uvjetne projekcije. Prema položaju osi projekcije dijele se na uspravne, poprečne i kose, a prema obliku mreže pseudomeridijana i pseudoparalela dijele se na konusne, cilindrične, azimutne, pseudokonusne, pseudocilindrične, polikonusne, kružne i ostale projekcije. Kartografske projekcije često su nazvane prema svojem autoru (npr. Mercatorova, Winkelova trostruka, Gauss-Krügerova). Posebna su skupina kartografskih projekcija geodetske projekcije, tj. projekcije za potrebe državne izmjere.













Zemlja je sfernog oblika, a sferu ili neki njezin dio nije moguće prikazati u ravnini bez deformacija. Deformacije karte su promjene duljina, površina, kutova i oblika koje proizlaze iz primjene kartografske projekcije. Primjenom kartografskih projekcija moguće je numeričko određivanje deformacija i njihovo isključivanje iz podataka preuzetih s karata. Sve se deformacije mogu otkloniti ako se poznaje kartografska projekcija u kojoj je karta izrađena. Stoga se, ovisno o željenoj razini točnosti i specifičnostima područja koje se kartira, rabe različite kartografske projekcije. Primjerice, kartografska projekcija koja je dobra za prikaz cijelog svijeta obično nije prikladna i za prikaz detalja manje regije. Cilj je kartografa izraditi kartu sa što manje deformacija. Međutim, u nekim slučajevima pristup je obrnut, primjerice pri izradbi kartograma (→ tematske karte) gdje je geografski prostor namjerno deformiran, ponekad ekstremno, kako bi se naglasila distribucija varijable (npr. vrijeme putovanja, gustoća naseljenosti ili bruto domaći proizvod po stanovniku).

Povijesni razvoj kartografskih projekcija

Razvoj kartografskih projekcija tekao je usporedno s razvojem kartografije i s razvojem procesa izradbe karata. Potrebe svakodnevnog života ili pak određene ratne situacije zahtijevale su izradbu raznovrsnih topografskih i tematskih karata različita mjerila i namjene. Razvoj mnogih područja znanosti te nova tehnička dostignuća omogućili su razvoj kartografskih projekcija i usavršavanje matematičke osnove karata. Prvi koraci u tom smjeru poduzeti su prije približno 2000 godina, kada su grčki znanstvenici počeli uvoditi matematičke principe u osnovu preslikavanja Zemlje i zvjezdanog neba, a počeli su primjenjivati i mrežu meridijana i paralela.

Smatra se da je prvu kartu u nekoj projekciji izradio Tales iz Mileta 600. pr. Kr. Bila je to karta nebeske sfere u gnomonskoj projekciji. Među najstarije se projekcije ubrajaju stereografske i ortografske projekcije koje je za izradbu karata nebeske sfere uporabio grčki astronom i matematičar Hiparh oko 150. pr. Kr. U II. st. Ptolemej je u svom kapitalnom djelu Vodič kroz geografiju (Γεωγραφιϰὴ ὑφήγησις) donio opis sastavljanja karata i određivanje Zemljinih dimenzija te konstrukciju kartografskih projekcija. Osobit zamah u razvoju kartografije započeo je tijekom renesanse (djelomično i zahvaljujući velikim geografskim otkrićima) kada se javila potreba da se s pomoću točnih, pouzdanih karata uspješnije upravlja državom, razvijaju trgovina i pomorstvo te vode ratovi. Takve točne i pouzdane karte mogle su biti sastavljene samo primjenom matematičke osnove i na temelju točne izmjere zemljišta. Gerhard Kremer Mercator prvi je konstruirao konformnu cilindričnu projekciju, koja se i danas po njemu zove Mercatorova projekcija, koju je upotrijebio u izradbi svoje karte svijeta iz 1569., a koja se i danas uspješno koristi za izradbu pomorskih navigacijskih karata. Tijekom vremena pojavile su se topografske karte, a potkraj XVI. st. i početkom XVII. st. sastavljali su se geografski atlasi (Ortelius i Mercator) i izrađivali globusi.













Začetnik teorije preslikavanja jedne plohe na drugu bio je Johann Heinrich Lambert, koji se u trećem dijelu svojih Doprinosa uporabi matematike i njezine primjene (Beyträge zum Gebrauche der Mathematik und deren Anwendung, 1772), točnije u djelu Napomene i dopune zasnivanju karata zemljišta i neba (Anmerkungen und Zusätze zur Entwerfung der Land- und Himmelscharten), bavio općenito postavljenom zadaćom preslikavanja sfere i sferoida u ravninu. Lambert je bio prvi matematičar koji se bavio općim svojstvima kartografskih projekcija, a prvi je razmatrao svojstva konformnosti i ekvivalentnosti te upozorio na to da se ta dva svojstva međusobno isključuju. U tom je radu objavio sedam novih kartografskih projekcija kojima tada nije dao imena, no danas su poznate pod nazivima: Lambertova konformna konusna projekcija, Lambertova azimutna ekvivalentna projekcija, Lambertova cilindrična ekvivalentna projekcija, Lambertova konusna ekvivalentna projekcija, Poprečna Mercatorova projekcija, Lagrangeova projekcija i Poprečna cilindrična ekvivalentna projekcija. Kraljevsko znanstveno društvo u Kopenhagenu nagradilo je 1822. Carla Friedricha Gaussa za otkrivanje načina na koji se dio zadane plohe može preslikati na drugu zadanu plohu tako da slika bude slična izvorniku i u najmanjim dijelovima. Među važnim kartografskim radovima ističe se i rad koji se smatra temeljnim kamenom teorije kartografskih projekcija – Rasprava o prikazivanju ploha i projekcijama geografskih karata (Mémoire sur la représentation des surfaces et les projections des cartes géographiques, Pariz 1881) Augustea Tissota. Nakon 1900. objavljene su mnogobrojne monografije o kartografskim projekcijama.

Pretečama hrvatske geodezije i kartografije smatraju se Herman Dalmatin (XII. st.) i → Josip Ruđer Bošković. Tijekom XIX. st. i početkom XX. st. na području Hrvatske izvodila se katastarska izmjera i izrađeni su planovi u nekoliko koordinatnih sustava. Sve te sustave se danas naziva starima. Tu (staru) izmjeru izvodili su stručnjaci ustanova kojih su sjedišta bila u tadašnjim administrativnim središtima (Beč, Budimpešta). Stari koordinatni sustavi koji su se rabili na području Hrvatske su: Kloštar-Ivanički, Budimpeštanski, Bečki, Krimski i kosa konformna cilindrična projekcija. Starim koordinatnim sustavima bavio se J. Marek u knjizi Technische Anleitung zur Ausführung der trigonometrischen Operationen des Katasters iz 1875. Kako su planovi izrađeni u tim sustavima tijekom XX. st. još uvijek bili u uporabi, javila se potreba za uspostavom veze između tih sustava i sustava Gauss-Krügerove projekcije. Branko Borčić i Nedjeljko Frančula su sa suradnicima radili na određivanju elemenata međusobne transformacije između projekcija i koordinatnih sustava stare i nove izmjere zemljišta na području SRH 1962–66., a rezultate su objavili 1969. u publikaciji Stari koordinatni sustavi na području SR Hrvatske i njihova transformacija u sustave Gauss-Krügerove projekcije. Današnji geoinformacijski sustavi (GIS; → geoinformatika) omogućuju da se neki zadatci koji su se prije rješavali gotovo isključivo na geografskim kartama (razni kartometrijski zadatci) rješavaju izravno u bazama podataka. No za izradbu softvera za bilo koji GIS potrebno je poznavati osnovne i inverzne jednadžbe za veći broj kartografskih projekcija, a i za izradbu karata na temelju podataka iz baze podatka treba se odabrati najbolja kartografska projekcija.

Jedno od osnovnih pitanja službene kartografije izbor je državne projekcije, odnosno izbor državnoga koordinatnog sustava. Takav je izbor bio aktualan početkom XX. st., zatim stvaranjem Nezavisne Države Hrvatske i stjecanjem neovisnosti Republike Hrvatske. Kako Gauss-Krügerova projekcija ima vrlo široku primjenu u geodetskoj praksi, u mnogim je europskim državama prihvaćena kao službena državna projekcija. Kao takva izabrana je 1924. i za područje bivše Jugoslavije (pravokutne koordinate točaka državne triangulacije računale su se i prikazivale u toj projekciji). Budući da se Republika Hrvatska početkom 1990-ih osamostalila te uzevši u obzir njezino specifično teritorijalno pružanje, bilo je potrebno ponovno otvoriti pitanje njezine najpovoljnije (službene) projekcije. Na temelju prijedloga koji je izradio → Miljenko Lapaine sa suradnicima, Vlada RH je 2004. donijela Odluku o utvrđivanju službenih geodetskih datuma i kartografskih projekcija RH. Prema Odluci je projekcijski koordinatni sustav RH za područje katastra i detaljne državne topografske kartografije koordinatni sustav poprečne Mercatorove (Gauss-Krügerove) projekcije (skraćeno HTRS96/TM, sa srednjim meridijanom 16°30′ i linearnim mjerilom na srednjem meridijanu 0,9999), a projekcijski koordinatni sustav RH za područje pregledne državne kartografije je koordinatni sustav uspravne Lambertove konformne konusne projekcije (skraćeno HTRS96/LCC, sa standardnim paralelama 43°05′ i 45°55′). Za potrebe Oružanih snaga RH 1991. prihvaćen je projekcijski koordinatni sustav univerzalne poprečne Mercatorove projekcije (Universal Transverse Mercator – UTM) u skladu sa Sporazumom o standardizaciji »STANAG 2211«, a koordinatni sustavi kartografskih projekcija temelje se na hrvatskom terestričkom referentnom sustavu. Posebne kartografske projekcije primjenjuju se za izradbu pomorskih i zrakoplovnih karata.

Obrazovanje

O kartografskim projekcijama u srednjim školama predaje se općenito i vrlo malo. Malo više kartografske se projekcije izučavaju u srednjim školama za obrazovanje geodetskog tehničara. No njima se najviše bave znanstvene institucije, posebice → Geodetski fakultet u Zagrebu. Jedan od prvih kolegija koji su se na tom fakultetu bavili kartografskim projekcijama bio je Perspektivne mrežotine kartografijske, koje je na Mudroslovnome fakultetu u Zagrebu izvodio David Segen (prvi je 1889. doktorirao iz područja matematike na zagrebačkom Sveučilištu). Segen je napisao opsežan članak O crtanju mreža za geografijske karte, koji je objavio u Izviešću o Kr. velikoj realci u Osieku potkraj šk. god. 1880/81., a u Nastavnom vjesniku je 1893. objavio i članak Osnove reljef perspektive.

Raspadom Austro-Ugarske Monarhije i uspostavljanjem nove države postavljeno je pitanje izbora nove državne projekcije i koordinatnih sustava. Tadašnji direktor katastra povjerio je 1921. rješavanje tog pitanja poznatomu geodetskom znanstveniku, profesoru Antalu Faschingu, koji je za službenu projekciju odabrao Gauss-Krügerovu projekciju.

Na Geodetsko-inženjerskom odjelu Visoke tehničke visoke škole u Zagrebu Marije Kiseljak predavao je Matematičku teoriju kartografije (1922−23) i Kartografiju (1923−25). Na Geodetskom odjelu Tehničkoga fakulteta od kraja 1945. djelovao je Vladimir Vranić koji je predavao Matematičku kartografiju te 1927. objavio rad važan za povijest kartografskih projekcija O izvođenju formula sferne trigonometrije s pomoću stereografske projekcije. Konformnim preslikavanjima (s posebnim osvrtom na konformna preslikavanja sfere i elipsoida u kartografiji) bavio se → Željko Marković (sv. 4), profesor matematike na Tehničkome fakultetu u Zagrebu. → Vilko Niče je u svojoj Perspektivi, koja je od 1953. doživjela nekoliko izdanja, među ostalim obradio i perspektivnu projekciju kugle, a u poglavlju o primjenama centralne projekcije razradio je stereografsku i gnomonsku projekciju.

Na današnjem Geodetskome fakultetu djelovao je Kartografski laboratorij (koji je 1948. osnovao Ivan Kreiziger), potom je osnovana Katedra za kartografiju (1951), pa Zavod za kartografiju (1956). Iako je nastavna djelatnost u području kartografije postojala i prije osnutka Katedre za kartografiju, od njezina se osnutka razvila i značajna znanstvena i stručna djelatnost. Kontinuitet u nastavi kartografskih projekcija i geodetskoga crtanja održavali su mnogobrojni profesori Geodetskoga fakulteta, među kojima su se istaknuli: → Marije Kiseljak (sv. 4), → Vladimir Vranić, Antal Fasching, → Nikolaj Pavlovič Abakumov, → Stjepan Horvat, → Franjo Braum, → Mato Janković, → Branko Borčić, → Nedjeljko Frančula i M. Lapaine. Kartografskim se projekcijama u svojoj djelatnosti bave i → Hrvatsko geodetsko društvo, → Hrvatsko kartografsko društvo, te časopisi → Geodetski list i → Kartografija i geoinformacije.

gotičko graditeljstvo, arhitektonsko stvaralaštvo koje se javlja u Francuskoj potkraj XII. st. kao posljednji stil srednjega vijeka i traje do XVI. st. U razdoblju gotike sakralno graditeljstvo bilo je glavnim nositeljem umjetničkog izraza. Crkva je, težeći visini, postala plastično virtuozno obrađen skelet gdje je obojeno svjetlo prodiralo kroz ostakljene prozore – vitraje u unutrašnjost. Arhitektonski elementi poput križnorebrastoga svodovlja i zidnih opni rastvorenih šiljastolučnim otvorima pridonijeli su stvaranju osebujnog doživljaja prostora. Figuralna plastika čvrsto je vezana uza zid.

Sakralno graditeljstvo u Hrvatskoj

Različito prihvaćanje i širenje gotike u Hrvatskoj uvjetovale su zemljopisna raznolikost te politička različitost feudalnoga sjevera i kozmopolitske Dalmacije, sažete na prostore gradova-komuna. U njima je bila duboko ukorijenjena tradicija romaničkih klesarskih radionica koje su gotiku prihvaćale u sažetom stilskom izričaju. U kontinentalnom dijelu hrvatskih zemalja, koji nije imao jaku umjetničku tradiciju ni značajnih gradskih umjetničkih središta, gotika je bila prihvaćena bez zadrške te je postala dominantnim stilom srednjega vijeka. U tom području gotički oblici bili su prisutni već sredinom XIII. st., trajali su do XVI. st., a sporadično su se pojavljivali i u XVII. st. (produženje crkve u Lepoglavi). Da je gotika u sjevernu Hrvatsku doprla iz umjetničkih središta izvan Hrvatske, pokazuje primjer zagrebačke katedrale. Uzduž jadranske obale većim dijelom XIII. st. prevladavali su oblici romanike. Unatoč tomu u navedenom razdoblju trogirski kipar majstor Radovan, potpisan imenom na luneti portala trogirske katedrale (1240), svojim je skulpturama nagovijestio novu epohu ranogotičkoga realizma te ostvario vrhunac srednjovjekovnoga umjetničkog stvaralaštva jadranskog bazena. Portal nade na kojem su objedinjeni znakovi kršćanske harmonije, iznosi srž tadašnjega znanja i nagovješćuje duh novoga doba.

Zagrebačka katedrala

Gradnju zagrebačke katedrale, troapsidalne građevine s kontraforima, istaknutom srednjom apsidom i uvučenim transeptom, započeo je 1267. biskup Timotej, nadovezujući se na strukture prve, tzv. predtatarske crkve. Tlocrtnim oblikom građevina podsjeća na tlocrt crkve Saint-Urbain u Troyesu te katedrala u Regensburgu i Dijonu. Prema datumima posveta oltara sv. Petra i Pavla u sakristiji, sv. Ladislava kralja u sjevernoj apsidi (1284), te oltara sv. Marije u južnoj apsidi (1285), pretpostavlja se da je do tada bila završena gradnja istočnoga dijela crkve, transepta i svodova nad istočnim dijelovima bočnih brodova. Izvornim projektom bili su zacrtani širina brodova kao i format cijele građevine. Iako princip protočnosti svjetla nije bio proveden, istočni dio zagrebačke katedrale najrespektabilnije je djelo druge polovice XIII. st. južno od Regensburga. U toj velikoj građevini prepoznaje se recepcija stila rane gotike. Zdanje je zadržalo neka tradicionalna obilježja, poput raščlambe zidnih ploha svetišta s rozetama iznad šiljastolučnih prozora, a prvi se put pojavljuju poligonalni zaključak apsida i križnorebrasti svod.













Kod nas je poligonalni zaključak projektiran prema šesterokutu (kada je stranica poligona jednaka radijusu kruga, a vanjski kutovi su 60 i 30 stupnjeva) ili osmerokutu koji je više zastupljen u općoj izgradnji. Osmerokutni zaključak primjenjuje se na više načina, a bitni faktori bližega određenja tipa zaključka su elevacija, tip svoda i mjesto ključnoga kamena. Šesterokut se rabio prije, a nalazi se na zaključcima bočnih brodova zagrebačke katedrale, dok je u konstrukciji zaključka glavnoga broda bio primijenjen osmerokut.

Katedrala se gradila dugo, a prvotna koncepcija bazilikalne crkve promijenjena je u XIV. i XV. st. u kasnogotičku dvoransku crkvu s neznatno nižim bočnim brodovima. Završena je 1643. izgradnjom gornjega dijela južnog zvonika u kasnorenesansnom stilu (Hans Alberthal) i ponovljenom izvedbom mrežastih svodova nad svetištem. U tom obliku dočekala je historicističku obnovu unutrašnjosti, a poslije potresa 1880. u neogotičkom ju je stilu radikalno obnovio → Herman Bollé. Ta je građevina, tijekom povijesti više puta mijenjane arhitektonske koncepcije, nedovoljno arheološki istražena, posljednja velika gotička katedrala na jugoistoku Europe. Do danas su iz srednjega vijeka sačuvani zidni plašt, sakristija i donji dijelovi zvonika.

Izgradnja katedrala u jadranskoj Hrvatskoj do XIII. st.

Kako su do polovice XIII. st. sve važnije katedrale u hrvatskim zemljama (osim u Šibeniku i Korčuli) bile sagrađene, djelovanje lokalnih kamenarskih radionica bilo je usmjereno uglavnom na dovršavanje ili pregrađivanje postojećih zdanja. Godine 1285. produžena je zadarska katedrala i obnovljeno je njezino zapadno pročelje s nekim elementima gotičkoga stila. Radovi na katedrali u Trogiru u drugoj polovici XIII. st. dopunjuju sliku o tijekovima širenja gotike i kamenarskih radova u Dalmaciji. Kako su zahvate na njezinu predvorju i zapadnom portalu oko 1260. činila nova kamenarska ostvarenja nastala pod utjecajem apulijskih radionica tzv. Friedrichove protorenesanse, trogirska katedrala s propovjedaonicom iz istoga doba smatra se prvim spomenikom prihvaćanja gotike u jadranskoj Hrvatskoj. Njezini svodovi interpolirani 1435. nastali su u kasnijoj fazi prihvaćanja gotičkih struktura.

Uloga crkvenih redova u širenju gotike

U širenju gotike u Hrvatskoj najistaknutiju ulogu imali su crkveni redovi. U sklopu cistercitske opatije u Topuskom koju je osnovao kralj Andrija II (1205–35), ranogotička crkva podignuta je sredinom, a njezino glavno pročelje potkraj XIII. st. Ondje su se prvi put javili svežnjasti stupovi, čvorasti i pupoljasti kapiteli te veliki šiljastolučno završen prozor na pročelju. Građevni sklop nije sačuvan (razrušili su ga Osmanlije 1593), a tlocrt samostana utvrđen je arheološki. Trobrodno zdanje bilo je bez transepta, a to za cistercitsku crkvu iznimno obilježje postalo je pravilom za trobrodne crkve u Slavoniji. Na osnovi sačuvanoga monumentalnog pročelja utvrđeni su elementi bitni za rekonstrukciju elevacije građevine. Svojom visinom od 22 m upućuje na nadsvođenu trobrodnu baziliku s ranogotičkim kapitelima, rebrima i profilacijama zapadne prozorske niše. Uz gradnju istočnoga dijela zagrebačke katedrale biskupa Timoteja, zdanje u Topuskom je u provincijskoj sredini dosegnulo vrhunac koji se više nije ponovio.







Franjevci i dominikanci u jadranskoj Hrvatskoj

Novi propovjednički redovi u središnjem i sjevernom kontinentalnom dijelu zemlje nisu bili prvi vjesnici gotike, ali su utjecali na način gradnje u XIV. i XV. st. širenjem tipičnoga oblika srednjoeuropske provenijencije – jednobrodne crkve poligonalnoga nadsvođenog svetišta s kontraforima te drvenim stropom (tabulatom) nad brodom. Duž hrvatske obale, naprotiv, glavnim nositeljima i širiteljima stila postali su franjevci i dominikanci, s jednostavnim crkvama jedinstvenoga prostora, otvorenoga krovišta s kvadratičnim korom, bez bogate arhitektonske plastike. Njihova prisutnost duž jadranske obale i zaleđa od druge polovice XIII. st. jasno je odredila karakter tadašnjega gotičkog sakralnog graditeljstva. Prve propovjedničke crkve podignute su potkraj XIII. st. u Zadru (sv. Frane i sv. Dominika, 1280) i Puli (sv. Franje, 1285). U arhitekturi franjevaca i dominikanaca u Dalmaciji i Istri prema tlocrtu i elevaciji ustanovljena su dva osnovna tipa crkava: s kvadratičnim korom i izduženim brodom s otvorenim krovištem (franjevačke crkve u Poreču, Zadru i Šibeniku, dominikanska crkva u Trogiru) i s tzv. trodijelnim korom – kvadratičnim svetištem s nešto manjim bočnim kvadratičnim završetcima nadsvođenima križnorebrastim svodovima (franjevačke crkve u Puli, Piranu i Kopru). Neuobičajen oblik svojstven je i drugim mediteranskim redovničkim crkvama (Kreta, Asciano). Trodijelno svetište trebala je imati i dominikanska crkva u Dubrovniku, ali je 1318. dobila peterostranu apsidu s kontraforima, što je vezuje uz sjevernjačka rješenja.







Franjevci i dominikanci u Dalmaciji podizali su svoje samostanske sklopove uglavnom izvan gradskih bedema, blizu gradskih vrata. Iznimke su franjevački samostani u Zadru i Krku koji su bili podignuti unutar grada, dok su u Dubrovniku, Šibeniku i Senju tek poslije bili obuhvaćeni gradskim zidinama. U Istri su svi bili unutar zidina. Model crkvene građevine stvoren je u skladu jednostavnosti i siromaštva. Budući da su i klesarski radovi bili svedeni na najnužnije, domaće su klesarske radionice tradicionalno vezane uz romaničke oblike postupno prešle u fazu svojevrsnoga romaničkog manirizma.

Oblici romanike i gotike živjeli su usporedno još i u sljedećem stoljeću, a dalmatinski gradovi su postupno prihvatili oblike kasne gotike djelovanjem stranih majstora tek potkraj XIV. st. Ta heterogenost umjetničkoga stvaralaštva druge polovice XIII. st. i dijela XIV. st. primjetna je u graditeljskoj i svekolikoj kulturi Dalmacije, a najjače se očituje na dva ključna spomenika – klaustru franjevačkog samostana u Dubrovniku i zvoniku splitske katedrale. Klaustar franjevačkog samostana u Dubrovniku djelo je majstora Mihoja Brajkova iz Bara (1348). Njegovi romanički kapiteli prikazuju srednjovjekovni bestijarij, dok ranogotički stupovi koji nose gotičke lukove arkada predstavljaju novi stil. Gradnja zvonika splitske katedrale protegla se iz XIII. u XIV. st. Ostvaren u romaničkim oblicima, s gotičkom prozračnošću i stepenastim sužavanjem prema vrhu, usprkos obnovi početkom XX. st., jedinstven je zvonik na Mediteranu. Manja crkvena zdanja, pretežno u ruralnim sredinama, zadržala su stare oblike, no tijekom vremena dobila su šiljastobačvaste svodove, što je rezultat spajanja dvaju iskustava – tlocrtne dispozicije romanike te gotičke elevacije i svođenja.







Franjevci, dominikanci i drugi crkveni redovi u kontinentalnoj Hrvatskoj

Iako su u kontinentalnu Hrvatsku franjevci stigli već početkom XIII. st., prva franjevačka zdanja podignuta su ondje tek u posljednjoj četvrtini XIII. st. (Požega) te u XIV. st. (Zagreb, Virovitica, Našice, Lučica, prva faza izgradnje samostana u Iloku). Bila su smještena uz utvrđene kastrume (Varaždin, Požega) ili biskupska središta (Zagreb, Đakovo, Krbava, Modruš). Samostane je osnivalo plemstvo uz svoje plemićke gradove (burgove) ili na svojim posjedima. Među njima najistaknutije su plemićke obitelji bile Iločki, Berislavići, Grabarski, Korogy, Morovići, Gorjanski, te posebice Frankopani (Modruš, Brinje, Senj, Trsat). Raspored samostanskih prostorija uspostavili su benediktinci, a franjevci su ga preuzeli od cistercita. Budući da je regula propisivala i način izgradnje, moguće je pratiti raspored prostorija te izgradnju tornjeva. U srednjovjekovnoj kontinentalnoj Hrvatskoj djelomično su sačuvani samostani u Remetincu kraj Novog Marofa i Šarengradu.

Poligonalna svetišta u franjevačkim zdanjima s kraja XIII. st. bila su kratka (Požega), a tijekom XIV. i XV. st. izdužila su se. Franjevačke crkve iz toga razdoblja u Našicama, Zagrebu, Kobašu i Kloštru Podravskome odlikuju se tipičnim dugim franjevačkim korom. Dominantno srednjoeuropsko obilježje određivalo je opću izgradnju sve do XV. st. i početka XVI. st., a prepoznatljivo je već na najranijem spomeniku, franjevačkoj crkvi u Požegi, jednobrodnoj građevini poligonalnoga svođenog svetišta s tabulatom u brodu. Kasna gotika srednjoeuropskih značajki u kontinentalnoj Hrvatskoj bila je posebice istaknuta oblikovanjem svodova, što jadranska Hrvatska kao ni ostale mediteranske zemlje nisu poznavale.

Svetište kakvo je bilo u XIV. st., u tom razdoblju svođeno križnim svodom, postalo je kompleksnije. Rebro više nije bilo dio konstruktivnog sustava, već je postalo ukrasom na gornjoj ljuski prostora gdje igra svjetla i sjene na napetoj mreži stvara sažetu prostornost. Prvi mrežasti svod javlja se u svetištu crkve sv. Marije u Lepoglavi. U konstrukciji svoda vidljiva je heterogenost majstora; na svodu u zaključku zvijezda je povezana rombom s križnim svodom u predjarmu. Lepoglavska crkva otvorila je put oblikovanju gornje ljuske prostora u tadašnjoj Slavoniji.







Mrežasti svod usporednih rebara u koru zagrebačke katedrale izveden je 1485., a moguće je da su po uzoru na njega svođene i crkve u Taborskom, Radoboju, Petrovskom, Plemenšćini i Zajezdi. Drugo svođenje na bačvasto oblikovanoj podlozi franjevačke crkve u Remetincu snizilo je prostor svetišta (1490). Mreža rebara tvori zvijezde. Slični svodovi nalaze se u dunavskoj školi (Donauschule), a njegovo oblikovanje gotovo je identično svodu spavaonice Vladislava II. Jagelovića u Praškome gradu (prije 1490., majstor Hans Spiessa). U svetištu remetinečke crkve rebra izlaze iz konzola u njezinu brodu, kao i u gradečkoj crkvi sv. Marka, rastu iz stupa bez prijelaza, dok u kapeli pod tornjem u Novoj Rači (kraj XIV. st.) izravno rastu iz zida križajući se da bi stvorila zvijezdu. Ostatci sličnoga svoda sačuvani su u voćinskoj franjevačkoj crkvi sv. Marije (nanovo je izgrađena 2011., a izvorni dio pete svoda konzerviran je na zidu). Dominikanci u Slavoniji nisu bili rašireni poput franjevaca, vezanih uz feudalce. Njihova je zadaća bila borba protiv hereze te bogumilskog pokreta u Bosni i na granicama prema Hrvatskoj. U Bosnu su došli 1239., a kako nisu izvršavali svoju zadaću, zamijenili su ih franjevci. Dominikanske crkve u pravilu imaju kvadratično svetište (Čazma, Jastrebarsko), a iznimka je crkva u Požegi, gdje je poligonalno svetište bilo uvjetovano načinom opće izgradnje. Kvadratično svetište javlja se i u crkvi augustinaca u Velikoj.













U XIV. i XV. st. građevinska se djelatnost intenzivirala, a pojavili su se i novi crkveni redovi (pavlini u Lepoglavi, Sveticama i Kamenskom). Samostane je osnivalo visoko plemstvo, posebice knezovi Celjski i Krčki (od XV. st. zvani Frankopani), a njihovi posjedi postajali su glavna umjetnička žarišta. Knezovi Krčki svojim su posjedima od priobalja zašli duboko u kontinent, te time povezali primorje sa središtem Hrvatsko-Ugarskoga Kraljevstva. Među njima ističu se Brinje (grad Sokolac), Modruš, Bosiljevo, Slunj, Novigrad, Svetice i Kamensko. Tim putem širila su se likovna strujanja srednje Europe, podalpskih zemalja i Mediterana. Mrežasti svod sa zvjezdastim rasporedom rebara na devet ključnih kamena u kapeli sv. Vida u krčkoj katedrali nosi grbove Frankopana. Ondje je vidljiv utjecaj zapadnoeuropskih središta gotike, a visoka kvaliteta izvedbe i virtuoznost klesanja predstavljaju majstora s iskustvom mediteranskoga načina obradbe kamena. U Brinju je početkom XV. st. podignuta dvoetažna dvorska kapela.







Šibenska i korčulanska katedrala

Katedrale u Šibeniku i Korčuli, izgrađene početkom XV. st., glavna su vrela likovnoga govora quattrocenta u Dalmaciji. Ondje se očituju zapadnoeuropska i venecijanska cvjetna gotika (gotico fiorito). Najistaknutiji majstor Bonino iz Milana kiparsko je iskustvo stekao na izgradnji milanske katedrale, a u Dalmaciji je djelovao od 1412. U Korčuli je isklesao zapadni portal katedrale, u Dubrovniku radio kod dominikanaca te na izvedbi Orlandova stupa, u Splitu u katedrali izveo kapelu sv. Dujma, a u Šibeniku je kao protomagistar isklesao skulpture za sjeverni i južni portal katedrale. Njegova skulptura nosi obilježja naturalizma i djeluje ukočeno i arhaično. Boninov način izradbe skulpture i ukrasa prihvatile su lokalne radionice, pa veći broj djela iz trećega i četvrtoga desetljeća XV. st. pokazuje utjecaj lombardske gotike.

Iz venecijanske graditeljske i kamenarske radionice 1441. vratio se u domovinu njezin najznačajniji graditelj i kipar toga doba → Juraj Dalmatinac. Ondje je nastavio voditi gradnju šibenske katedrale kao njezin doživotni protomagistar. Njegova djela u Šibeniku, Splitu, Dubrovniku i Anconi odredila su stil druge polovice XV. st. diljem Jadrana. Radio je iznimno brzo, a njegova velika radionica proširila je oblike cvjetne gotike. U arhitektonskim rješenjima i dekoraciji bio je majstor gotike, dok je u skulpturalnim djelima pokazivao raspon od gotike do klasične skulpture. Nastavljajući započeti projekt u Šibeniku, produžio je katedralu prema istoku te izmijenio starije prostorno rješenje uvođenjem upisanoga transepta i triju poligonalnih apsida. Umetanje blokova bijelog kamena i dekorativne crvene rapske breče na istočnom dijelu crkve specifičnost je njegove gradnje. Uzor takvom tretiranju kamena je gradnja u drvu, koju je Juraj također poznavao te uporabio u drugom mediju. U južnu apsidu smjestio je krstionicu (1441), bočno od nje sakristiju podignutu na stupove, a na apside je postavio vijenac portretnih glava. Time je istočni dio crkve, okrenut prema glavnoj komunikaciji, prolazu prema moru, dobio gotovo svjetovno značenje; arhitektonskim i dekorativnim sredstvima na do tada neviđen način promijenio je semantiku građevine. Godine 1452–54. podignuo je crkvu do visine glavnoga broda što je označio vijencem, pripremio je četiri stuba za podizanje kupole, izgradio bočne kapele, nadsvodio transept, a od dijelova koje je isklesao Bonino iz Milana sastavio sjeverni i zapadni portal. U suradnji sa svojom radionicom je na vijencu na pročelju sjevernoga bočnog broda postavio na trecentistički način niz ljudskih i životinjskih glava na konzolama koje nose slijepe arkade.

Katedrala u Korčuli, podignuta početkom XV. st. na mjestu starije crkve od koje su zadržane tri apside, trobrodna je bazilika s triforijem, arkadama sa šiljastim lukovima, bočnim brodovima presvođenima križnim svodom bez rebara i ugaonom plastikom na stupovima. Potkraj XV. st. gradnju je preuzeo korčulanski klesar i graditelj Marko Andrijić. Izveo je gornje dijelove crkve i pročelje, a gornji kat zvonika završio je 1481. kupolom s lanternom. To malo remek-djelo istodobno predstavlja Andrijićevo graditeljsko i kiparsko umijeće.

Sakralno graditeljstvo od XIV. do XVI. st. u Istri

Istru su odredila dva umjetnička toka – mediteranski i sjeverni. U XIV. st. obalni i južni dijelovi Istre i riječne doline bili su venecijanski posjed, dok je unutrašnjost Istre sa središtem u Pazinu bila posjed grofova Goričkih, poslije Habsburgovaca. Već spomenute propovjedničke crkve u obalnim gradovima utjecale su na izgradnju u unutrašnjosti, primjerice na trobrodnu crkvu sv. Petronile s četvrtastom apsidom pokraj Dvigrada. Manje građevine u unutrašnjosti zadržale su romaničku tradiciju, tzv. istarski oblik crkve s upisanom apsidom, a tek je poslije došlo do preoblikovanja svetišnog dijela u apsidu (crkva sv. Nikole u Rakotulama). Glavnina arhitekture do XV. st. u unutrašnjosti istarskoga poluotoka može se odrediti kao pučka. Male romaničke građevine su u gotici dobile nadsvođenje; crkve sv. Antuna opata u Barbanu i sv. Trojstva u Žminju imaju šiljastolučni svod, dok je pravokutni tlocrt crkve sv. Katarine u Lindru uveo križni svod na dva jarma.

Od sredine XV. st. do sredine XVI. st. svetišta većih crkava (sv. Franje u Pazinu, sv. Marije u Božjem Polju) izvođena su poligonalno, što je u Istru stiglo preko Tirola i Furlanije posredovanjem kranjskih radionica. Pazinska franjevačka crkva i tlocrtom i mrežastim svodom potvrđuje svoje izvorište u umjetnosti podalpskih zemalja. Kasnogotičko svetište zborne crkve sv. Nikole u Pazinu zvjezdasto raspoređenih rebara, koje je 1441. gradio južnotirolski majstor, uzor je za manje crkve XV. i XVI. st. (Oprtalj, Božje Polje, Lovran). Sjevernjački oblici doprli su i u gotičku arhitekturu Rijeke. Samostanska augustinska crkva sv. Jeronima (1315–1409., poslije barokizirana) je izvorno imala poligonalno svetište i kontrafore. U baroknom zdanju sačuvale su se i gotičke kapele sv. Trojstva i Bezgješnog začeća s gotičkim freskama. Navedene gotičke gradnje imaju osobine tzv. alpske gotike.

Svjetovno graditeljstvo u Hrvatskoj

Stambeno graditeljstvo u jadranskoj Hrvatskoj

Gotička stambena kuća proizašla je iz romaničke gradske kuće, koja je u cjelini stambenoga bloka obuhvaćala prostorije za stanovanje, poslovne aktivnosti i dvorište. Tijekom vremena su spajanjem građevnih čestica kuće postajale veće, a dvorišta prostranija, s većim naglaskom na privatnost. Na pročeljima se povećavao broj otvora (kuća Ciprijana Zaninova u Splitu nastala 1394., trogirski i šibenski primjeri). U XIV. st. pojavili su se otvori gotičkih oblika – šiljastolučna vrata i prozori, a sredinom stoljeća trifore (palača Klementa Gučetića u Dubrovniku, graditelja Mihoja Brajkova i Bokše Radomilića). Tlocrti su postali razvedeniji, a pročelja bogatije ukrašena. Umjesto malih kuća s radionicama ili trgovinama podizale su se reprezentativne gradske kuće bogatih trgovaca i posjednika.

Najreprezentativnije palače, nastale u XV. st., bile su opremljene kamenarskim radovima u stilu cvjetne gotike. Na pročeljima dominiraju visoke trifore ili kvadrifore plastički naglašavajući piano nobile. I ondje su u prizemlju bili povezani stambeni i gospodarski dio. Te su kuće u pravilu imale dvorište s trijemom zatvoreno visokim zidom s impozantnim portalom. Arkade trijema okruživale su dvorište s krunom bunara; iz dvorišta su vanjske stube vodile na prvi kat. U svakom gradu na jadranskoj obali, od Poreča do Kotora, sačuvano je nekoliko patricijskih palača s karakterističnim gotičkim i kasnogotičkim prozorima, vratima i portalima, a najraskošniji je primjer Velika Papalićeva palača u Splitu, izgrađena sredinom XV. st.







Fortifikacijsko graditeljstvo u kontinentalnoj i jadranskoj Hrvatskoj

U kontinentalnom dijelu zemlje u XIV. i XV. st. glavnom zadaćom svjetovne arhitekture postala je izgradnja feudalnih burgova, gradskih kula i zidina (→ fortifikacijsko graditeljstvo). Stambene kuće u gradovima, uglavnom građene od drva, nisu se sačuvale. Ta izgradnja obilježena je mnogobrojnim burgovima – plemićkim gradovima koji su nastajali od XII. do XV. st. U XIII. st. bili su podignuti Medvedgrad, Cesargrad, Ozalj, Milengrad, Ružica, Samobor i grad Tržan, a u XIV. st. Cetingrad, Slunj, Susedgrad, Zrin i Šarengrad. Burg se sastojao od fortifikacijskih zidova koji su činili njegov obod (Đakovo, Ilok, sa zidovima od opeke), branič-kule, stambenih prostora (palasa) te kapele (Krapina, Brinje, Ružica). Mnogi su od njih tijekom vremena propali ili su sačuvani samo djelomično. U novonastalim (Medvedgrad), obnovljenim ili nadograđenim burgovima uređivali su se prikladni stambeni prostori, s dvoranama i kapelama. Ponekad je dolazilo i do sjedinjenja dvorca i utvrde, primjerice u frankopanskom Sokolcu u Brinju.

U gradovima Dalmacije fortifikacije prate obod grada (Dubrovnik, Korčula, Trogir, Cavtat). U XIV. st. Dubrovnik je započeo izgradnju fortifikacijskoga poteza, tzv. Velikoga zida, kao zaštitu novoosnovanim gradovima Stonu i Malom Stonu. Drugi dalmatinski gradovi su također osuvremenili svoje bedeme gradnjom novih kula (Korčula, Split, Trogir, Šibenik). Građevni materijal posvuda je bio kamen, u jadranskoj Hrvatskoj klesani kamen, a u kontinentalnoj Hrvatskoj prevladavali su lomljenac i opeka (kapela sv. Stjepana u Čazmi, kapela sv. Filipa i Jakova na Medvedgradu, crkva sv. Luke – Lučica u Lipovcu).

Urbanizam

Urbanizam u Dubrovniku i drugim gradovima jadranske Hrvatske

U razdoblju gotike stvorena je univerzalna urbana kultura Europe. Uzduž jadranske obale srednjovjekovni gradovi-komune, zaštićeni zidovima i utvrdama, preoblikovali su se, proširivali i postajali žarišta umjetničkoga života. Gradili su se planirani gradovi, planirano su se gradili dijelovi gradskoga prostora (Dubrovnik) ili prostora nadomak gradskih zidina (Trogir). Najviše planiranih naselja nastalo je na području Dubrovačke Republike – u XIV. st. Ston i Mali Ston, a u XIV/XV. st. Orebić, Cavtat i dubrovačko predgrađe Pile. Obilježje tih naselja je ortogonalna mreža komunikacija s gusto izgrađenim stambenim površinama organiziranima u blokove ili nizove, rjeđe sa slijepim prilazima i dvorištem.







Dubrovnik, trgovački grad, u srednjem vijeku zauzeo je najznačajnije mjesto u gradogradnji jadranske obale. Jugoistočno uz castellum nastala je najstarija urbana struktura Pustijerna; ondje je u IX. st. izgrađena katedrala s baptisterijem, a na njezinu je mjestu nastala današnja barokna. Ti su dijelovi grada bili ograđeni zidovima, a izvan njih je nastalo podgrađe (burgus). U XIII. st. započela je regulacija grada, izgrađeni su novi gradski zidovi i kule, a Pustijerna je pravilnim rasporedom prekrila ruševne stare strukture. Planom zapisanim u Dubrovačkom statutu iz 1272. u suburbiju je bila zasnovana ortogonalna mreža ulica s blokovima kvadratnoga ili izduženoga pravokutnog tlocrtnog oblika. Ideja glavnoga trga, Place, nastala je u XIII. st. Godine 1296. reguliran je sjeverni dio grada (Prijeko), s gustom mrežom paralelnih ulica i uskim nizovima kuća. Statutom su na reguliranim prostorima bile određene širine ulica, tlocrtne dimenzije i visina građevina, a izgradnja balkona i vanjskih stubišta bila je zabranjena. Vlastela i pučani morali su se pridržavati tih odluka. Stambene građevine bile su jednostavne, bez dvorišta, s prostorijama za obrt u prizemljima. Kuće patricijata bile su luksuznije, ukrašene klesarskim radovima, prozorima i portalima. Središte komune s komunalnim građevinama kneževim dvorom, vijećnicom, fontikom (žitnicom), carinarnicom i kovnicom novca je na istočnoj strani grada. Proces urbanističkog oblikovanja i komunalnog uređenja Dubrovnika dovršen je u XIV. i XV. st. Vodovod Onofrija della Cave (1436) i kanalizacija (XV. st.), koja služi do danas, bit su urbanističke infrastrukture.

U XIII. st. nastala je Korčula, u XV. st. novi dio Cresa, Pasike u Trogiru, pojedini dijelovi istarskih gradova Buja, Gračišća i Plomina te Hvara (gradska jezgra u zidinama). Kupnjom Pelješca 1333., da bi odijelio zahumsko zaleđe i osigurao dva novoosnovana naselja Ston (1334) i Mali Ston (1335), Dubrovnik je započeo graditi tzv. Veliki zid. Duljine oko 5,5 km, bio je jedan od najvećih fortifikacijskih zahvata u srednjovjekovnoj Europi. Godine 1336. donesena je odluka da se u Stonu i Malom Stonu prostor podijeli pravilnom mrežom ulica te u svakom gradu izgradi 150 kuća veličine 3 × 2 sežnja u 15 pravilnih blokova. Urbanistička struktura novih dijelova Dubrovnika postala je predloškom svih planiranih naselja na širem području Republike. Jezgra im je sastavljena od stambenih zona s pravilnim rasterom ulica, a građevine javne namjene i veće javne površine smještene su na obodima prostora naselja. Grad Korčula smješten je na brežuljkastom poluotočiću, ovalnog oblika i pravilnog urbanističkog rasporeda koji svojom središnjom uzdužnom ulicom u smjeru sjever–jug, s lijevo i desno paralelno postavljenim poprečnim ulicama podsjeća na riblju kost. Katedrala je izgrađena na središnjem položaju, uz trg na najvišoj točki naselja, dok se središte svjetovne, komunalne vlasti nalazilo kraj glavnoga ulaza u grad. Povezivanjem tih točaka nastala je glavna uzdužna ulica, koja se proteže od sjeverne do južne gradske kule. U XIV. st. izgrađeni su knežev dvor i komunalna vodosprema (bunari), a katedrala je dobila svoj završni oblik. U tom razdoblju podignute su kamene kuće, zbog uskih ulica višekatne, a na nekima od njih bili su postavljeni i balkoni.













Urbanizam u kontinentalnoj Hrvatskoj

Tematika o istodobnim urbanim strukturama kontinentalne Hrvatske, nasuprot kozmopolitskoj Dalmaciji, zemlji gradova, znatno je složenija. Ivan Česmički (Ianus Pannonius, 1434–1472), pjesnik i humanist, u epigramu In Slavoniam naveo je da je »rođen u Slavoniji, zemlji gdje su sama sela a grada nema«. Rođen je u Čazmi, a pripadao je humanističkomu krugu kralja Matije Korvina. Boravio je u Italiji, Budimu, Pečuhu, a umro je na Medvedgradu. Poznavao je talijanske gradove i njihove kamene arhitektonske strukture, kakve se ne nalaze u tadašnjoj stambenoj arhitekturi Slavonije. Iz toga razdoblja u naseljima (Gradec/Zagreb i Ilok) nema ni jedne kamene kuće, a nisu sačuvane ni drvene, zbog čega se urbane strukture mogu naslutiti samo u otisku.

Gradec je bio formiran u XIII. st. uz biskupski grad, a 1242. postao je slobodnim kraljevskim gradom i stekao municipalna prava, pravo biranja suca i održavanja sajmenoga dana na praznik sv. Marka. Nije poznato kada su zacrtane ulice i određene dimenzije blokova i građevnih čestica, a na temelju današnjega izgleda i crteža iz XVI. st. zna se da je bio opasan zidinama i kulama i da je u središtu bio glavni trg sa župnom crkvom sv. Marka. Od južne ulazne kule Lotrščaka k sjeveru vodi široka ulica do južnoga portala crkve. Dvije poprečne ulice smjera istok–zapad određuju obod trga. Takav model grada nalazi se u novoosnovanim njemačkim gradovima XII–XIII. st. koji su, nasuprot Gradecu, na trgu imali gradske vijećnice. Najbliži primjer Gradecu je Dresden. Kuće na Gradecu gradile su se u velikim četvrtastim blokovima, a uz gradske zidove u užim nizovima. Prvi prikaz Zagreba iz 1566. inženjera Nicola Angielinija (inačica u Östereichische Nationalbibliothek) vjerno prikazuje raspored blokova.







Osim Gradeca, među gradovima s municipalnom samoupravom u sjevernom dijelu zemlje ističe se Ilok, feudalni grad koji je svoj statut dobio tek 1526. Prema karti Luigija Ferdinanda Marsiglija iz XVIII. st. unutar gradske jezgre duguljasta oblika, ograđene zidovima od opeke, tri crkve i dvor knezova Iločkih povezivale su dvije gradske longitudinalne komunikacije u smjeru istok–zapad, Šarengradska i Lončarska ulica.

građevna regulativa, skup zakona i podzakonskih akata koji uređuju proces gradnje i održavanja građevine, te njezino uklanjanje; planiranje, uređenje i gospodarenje prostorom; obvezne odnose među sudionicima procesa gradnje; certifikaciju odgovornih sudionika i korištenih građevnih proizvoda, kojih posljedice utječu na javni red. U građevnu regulativu u širem smislu ulaze zakoni i podzakonski akti koji uređuju druga zakonodavna polja (ekonomija, obvezni odnosi, školstvo, itd.), kojih se pojedinačne odredbe ili skupine odredbi odnose na graditeljstvo.

Postanak i razvoj građevne regulative uvjetovan je povećanjem građevinske djelatnosti u određenom razdoblju na području gdje je vladala slobodna razmjena dobara, za razliku od vladavina gdje zakoni nisu bili potrebni ili zajednica gdje je postojalo usmeno običajno pravo. Prvi građevni propisi nalaze se u Hamurabijevu zakoniku u Babilonu u XVIII. st. pr. Kr.

Početci i razvoj u Hrvatskoj do sredine XIX. st.

Ilirski stanovnici današnje Hrvatske gradili su bez građevnih propisa. Osnivanje rimskih gradova i tipologiju izgradnje regulirali su principi centurijacije (antičke tehnike katastarske premjere poljoprivrednog zemljišta na pravilne čestice), odn. gradnje kamenom i drvom. Pod utjecajem Justinijanova zakonodavstva Corpus Iuris Civilis razvijena su dva srednjovjekovna sustava municipalnoga građanskog prava: gradske povelje u panonskome dijelu Hrvatske koje su ovjeravali hrvatski, poslije hrvatsko-ugarski kraljevi, odn. gradski statuti u primorskome dijelu Hrvatske, kako pod vlašću Mletačke Republike (Venecija) tako i u samostalnoj Dubrovačkoj Republici. U Dubrovniku je već u XIII. st. bila propisana gradnja lateralnih kanala između nizova zgrada (odrine), a novoosnovani grad Ston dobio je dubrovačke građevne propise. Francuski car Napoleon I. Bonaparte je u Lombardiji propisao uvođenje civilnih stručnjaka (professionali civili), iz čega se nakon Revolucije 1848. razvio austrijski sustav civilnih tehnika (Ziviltechniker), koji vrijedi i danas.

Razdoblje 1850–1918.

Godine 1850. donesen je prvi građevni propis na hrvatskom jeziku, Naredba o prijemu pitomaca građevinske struke i polaganju državnog ispita, kojom je osnovana Hrvatsko-slavonska zemaljska građevna direkcija. Godine 1857. proglašen je dvojezični njemačko-hrvatski Red gradjenja (Bauordnung) za zemaljski glavni grad Zagreb. U austrijskim zemljama donesen je 1860. propis o civilnim tehnicima (tehničarima), koji je do 1863. implementiran u Istri i Dalmaciji, gdje je građevni red proglašen 1874. odn. 1886. Zahvaljujući samostalnosti Hrvatske u unutarnjim poslovima Ugarske, ban Ivan Mažuranić ozakonio je 1877. analogni propis s cijenama usluga preuzetima iz austrijske regulative, kojim se uvodi red u stjecanje tehničkih zvanja i određivanje djelokruga poslova u graditeljstvu. Godine 1878. osnovan je → Klub inžinira i arhitekta u Zagrebu, koji je počeo raditi kao neformalna komora ovlaštenih inženjera, arhitekata i geometara. Godine 1882. ustrojena je Obrtna škola (→ Škola primijenjene umjetnosti i dizajna; sv. 2) u Zagrebu, 1884. u Hrvatskoj je preuzet ugarski Obrtni zakon, a 1889. donesena Regulatorna osnova grada Zagreba. U razdoblju 1899–1900. bila su donesena četiri građevna reda: za Plitvička jezera, za gradove Varaždin, Osijek i Zemun, za ostale gradove, te za ladanje (sela i mjesta). Godine 1911. postrožen je propis o civilnim tehničarima, kojim su uvedeni ovlašteni strojarski i elektro-inženjeri, odnosno strogi ispit za ovlaštenje (rigoroz; provodio se do 1925). Iste godine donesen je propis o betonskim i armiranobetonskim konstrukcijama, prema suvremenim austrijskim i njemačkim propisima, kao i naredba o ispitivanju parnih kotlova. Propis o ustrojstvu Tehničke visoke škole Zagreb s odjelima i tečajevima (Arhitektonski, Građevno-inženjerski, Kulturno-inženjerski, Kemičko-inženjerski, Strojarsko-inženjerski, Elektro-inženjerski, Brodograđevno-inženjerski, Brodostrojarsko-inženjerski odjel i Geodetski tečaj) te s pravom provođenja doktorskih ispita donesen je 10. prosinca 1918.

















Razdoblje 1919–45.

U Beogradu je 1919. osnovano Ministarstvo građevina Kraljevstva Srba, Hrvata i Slovenaca, koje je sadržavalo osam regionalnih direkcija, od kojih su neke bile nasljednice direkcija austrijskih i ugarskih pokrajina. Ispit za ovlaštenje polagao se u Beogradu od 1925. do 1939. Pravila za provođenje arhitektonskih natječaja donesena su 1921., bez djelatnih sankcija za prekršitelje. Društva inženjera i arhitekata ujedinjena su 1919. u Jugoslavensko udruženje sa sjedištem u Zagrebu, koje je nastavilo obavljati upravne poslove ovlaštenih inženjera. Uredbama iz 1924. su privremeno regulirani prava i obveze ovlaštenih inženjera, te osnovane inženjerske komore pod patronatom regionalnih direkcija. Građevinski zakon donesen 1931. propisao je cijeli proces građenja, od urbanističkog planiranja i regulacije, preko urbane komasacije, kontrole građevnih proizvoda i uvođenja normizacije (JN – jugoslovenske norme) do postupanja s prirodnim i kulturnim dobrima. Njemački propisi za armirani beton preneseni su 1932., a 1935. propisani su prevedeni Švicarski propisi za armirani beton, koji su vrijedili do 1946 (u specijalnim slučajevima sve do 1971). Godine 1932. donesen je Zakon o radnjama, koji je među ostalim detaljnije propisao kompetencije građevinskih tehničara (majstora graditelja, zidara, tesara itd.). Od 1933. do 1937. donesen je velik broj normi, osobito za čelične konstrukcije, za izvođenje radova od armiranog betona i dr. Godine 1937. prihvaćen je Zakon o ovlašćenim inžinjerima i arhitektima, koji je moderno regulirao odnose između projektanata i izvođača. Početkom 1940. Banovina Hrvatska je osnivanjem Odjela za tehničke radove preuzela potpunu suverenost u polju graditeljstva. Ispiti za ovlaštenje (rigoroz) vraćeni su u Zagreb, inženjerske su se komore osamostaljivale, a početkom 1941. osnovan je Odbor za normizaciju, koji se bavio uvođenjem građevnih normi. Nezavisna Država Hrvatska proglašena 1941. u potpunosti je preuzela građevnu regulativu Kraljevine Jugoslavije i Banovine Hrvatske. Građevinsko je gospodarstvo militarizirano, a građenje privatnih građevina strogo ograničeno. Rad na normizaciji građenja nastavljen je (HN – hrvatske norme) prevođenjem i preradbom njemačkih industrijskih normi DIN.









Razdoblje 1945–91.

Potkraj II. svj. rata i formiranjem zajedničke jugoslavenske vlade 1944. s resorom Ministarstva građevina građevna je regulativa ponovno centralizirana. Postojeća je građevna regulativa ukinuta 1946., ali je do donošenja nove privremeno ostavljena na snazi. U razdoblju 1947–64. donosili su se Privremeni tehnički propisi za pojedina područja koja su morala biti hitno regulirana, posljednji za gradnju u seizmičkim područjima. Inženjerske komore ukinute su 1946. i zamijenjene Društvima inženjera i tehničara, koja su provodila stručne ispite za odgovorne projektante. Nakon ukidanja jugoslavenskog Ministarstva građevina 1950., Hrvatska je samostalno donosila sukcesivne zakone o izgradnji objekata, zakone o građevinskoj inspekciji, odn. zakone o prostornom planiranju. Tehničku regulativu donosio je jugoslavenski Savezni sekretarijat za trgovinu i industriju, odn. sukcesivna tijela. Sredinom 1960-ih doneseni su propisi o čeličnim konstrukcijama, potkraj 1960-ih propisi o toplinskoj i zvučnoj zaštiti, standardi o stanovanju, te propisi o atomskim skloništima. Pravilnik za beton i armirani beton donesen je 1971 (noveliran 1987), a 1983. Pravilnik za izgradnju u seizmičkim područjima.









Od hrvatskog osamostaljenja

Nakon raskida veza s jugoslavenskom državom, Republika Hrvatska preuzela je postojeću tehničku regulativu, koja je nazvana Priznati tehnički propisi i sukcesivno je novelirana sve do pristupanja Europskoj uniji 2013., kada su preuzeti EUROCODE propisi o projektiranju nosivih konstrukcija, s pripadajućim hrvatskim dodatcima o utjecaju vjetra, potresa i drugih lokalnih čimbenika. Zajednički zakon o gradnji i prostornom uređenju, poslije posebni zakoni o gradnji odnosno prostornom uređenju, donosili su se i novelirali sukcesivno do 2013. Sustav inženjerskih komora obnovljen je 1998. osnivanjem Hrvatske komore arhitekata i inženjera u građevinarstvu, koja je ukinuta 2010., kada su strukovni razredi postali zasebne komore inženjera odnosno arhitekata (→ Hrvatska komora arhitekata; → Hrvatska komora inženjera građevinarstva).

Osnovni zakon koji danas uređuje proces gradnje u RH jest Zakon o gradnji (posljednja novelacija 2019), dok postupanje građevinske inspekcije regulira Zakon o Državnom inspektoratu (posljednja novelacija 2023), a obnovu zgrada Zakon o obnovi zgrada oštećenih potresom na području Grada Zagreba, Krapinsko-zagorske županije, Zagrebačke županije, Sisačko-moslavačke županije i Karlovačke županije (donesen 2023). Proizvodnju, trgovinu, certificiranje i promet građevnih proizvoda uređuje Zakon o građevnim proizvodima (posljednja novelacija 2023), odn. Uredba EU 305/2011 o utvrđivanju usklađenih uvjeta za stavljanje na tržište građevnih proizvoda (posljednja novelacija 2019). Zakoni koji uređuju regulirane profesije u graditeljstvu jesu Zakon o komori arhitekata i komorama inženjera u graditeljstvu i prostornom uređenju (posljednja novelacija 2019) i Zakon o reguliranim profesijama i priznavanju inozemnih stručnih kvalifikacija (posljednja novelacija 2023). Zakoni kojima se regulira prostorno uređenje jesu Zakon o prostornom uređenju (posljednja novelacija 2023), Zakon o poslovima i djelatnostima prostornog uređenja i gradnje (posljednja novelacija 2019), Zakon o procjeni vrijednosti nekretnina (donesen 2015), Zakon o lokalnoj i područnoj (regionalnoj) samoupravi (posljednja novelacija 2020) te Zakon o državnoj izmjeri i katastru nekretnina (posljednja novelacija 2022). U građevnu regulativu u širem smislu danas spadaju zakoni o autorskim pravima, komunalnom gospodarstvu, normizaciji, akreditaciji i mjeriteljstvu, energetskoj učinkovitosti, zaštiti okoliša, prirode i kulturnih dobara, zaštiti na radu, zaštiti od buke, zaštiti od požara, stanovanju, turizmu, kulturi, obrazovanju, zdravstvu i socijalnoj skrbi, obrani, prometu, moru, energetici i trgovini.