Viličić, Milan (Višegrad, BiH, 18. IX. 1906 – Zagreb, 27. II. 1990), strojarski inženjer, stručnjak za termodinamiku.

Studirao je strojarstvo na tehničkim fakultetima u Ljubljani i Pragu, a diplomirao je 1940. na Tehničkome fakultetu (od 1956. Strojarsko-brodograđevni fakultet; od 1967. → Fakultet strojarstva i brodogradnje) u Zagrebu. Za studija radio je u tehničkome poduzeću Bačić u Zagrebu (1929–40) kao projektant za uređaje centralnoga grijanja i klimatizacije. Od 1940. radio je na Fakultetu, od 1962. kao redoviti profesor. Umirovljen je 1977. Predavao je kolegije Nauka o toplini i Grijanje i klimatizacija. Od 1953. bio je predstojnik Zavoda za toplinu i hlađenje, prodekan (1956–57. i 1966–67) i dekan (1964–68) Fakulteta.

Bavio se termodinamikom, grijanjem, ventilacijom i klimatizacijom, te je bio predsjednik Saveza strojarskih inženjera i tehničara Hrvatske i potpredsjednik Društva termičara Jugoslavije.

Veleučilište Nikola Tesla u Gospiću, visokoobrazovna ustanova, osnovana 2006. u Gospiću, koja izvodi preddiplomske stručne studije Ekonomika poduzetništva, Cestovni promet i Upravni studij. Na Veleučilištu je u akademskoj godini 2017–18. studiralo oko 500 studenata te bilo zaposleno 30 osoba, od kojih 15 u nastavničkom zvanju.

U sklopu Veleučilišta od 2010. kao izvannastavni odjel djeluje i stručno-istraživačko središte Centar za krš, osnovan 2005., s ulogom jačanja stručno-istraživačkih aktivnosti te povezivanja Veleučilišta s gospodarskim razvojem. Veleučilište organizira i programe stalnog usavršavanja i cjeloživotnog obrazovanja te obavlja stručni razvojni, istraživački i znanstveni rad.

Studij Cestovni promet omogućuje upoznavanje funkcioniranja i razvoja hrvatske i europske cestovne prometne mreže, upoznavanje cestovne infrastrukture, problema forenzike očevida prometnih nesreća, stjecanje znanja za složene operativne poslove planiranja, pripreme, unapređenja i kontrole tehnoloških i uslužnih procesa u području cestovnoga prometa.

Uršić, Josip (Varaždin, 31. V. 1923 – Zagreb, 24. XII. 1994), brodograđevni inženjer, stručnjak za teoriju i čvrstoću broda.

Diplomirao je 1951. na brodograđevnom odjelu Tehničkoga fakulteta u Zagrebu, a doktorirao 1978. disertacijom Primjena metode grede na elastičnoj podlozi na proračun čvrstoće brodske konstrukcije, s naročitim osvrtom na nemonotone i prostorne sisteme (mentor → A. Vučetić) na Fakultetu strojarstva i brodogradnje (FSB) u Zagrebu.

Strojarsku i brodograđevnu praksu stekao je 1941–42. u Prvoj jugoslavenskoj tvornici vagona, strojeva i mostova u Slavonskome Brodu (→ Đuro Đaković Grupa), 1953–54. u Brodoprojektu u Rijeci te 1955–56. u Brodogradilištu Split (→ Brodosplit), a u Istraživačkom odjelu klasifikacijskoga zavoda Det Norske Veritas u Oslu boravio je 1963−64. na specijalizaciji. Cijeli radni vijek proveo je na FSB-u, gdje se zaposlio kao laborant u Strojarskom laboratoriju 1949., a u zvanje redovitoga profesora izabran je 1979. Umirovljen je 1993. Bio je predstojnik Katedre za teoriju i čvrstoću broda (1959–61), Zavoda za brodogradnju (1973–75), te dekan Fakulteta (1970–72). Reorganizirao je nastavu iz kolegija Teorija broda i Čvrstoća broda, osnovao i opremio laboratorij za brodske konstrukcije te pokrenuo poslijediplomski studij brodogradnje (1965). Objavio je više udžbenika i priručnika za nastavu (Stabilitet broda I, II, 1962–64; Plovnost broda, 1966; Čvrstoća broda I, II, III, 1972–92) te surađivao u tehničkim i pomorskim izdanjima LZ-a. Dobitnik je Nagrade »Nikola Tesla« (1976) i Nagrade za životno djelo (1988).

Turk, Ivan (Karlovac, 12. V. 1920 – Zagreb, 27. IX. 1999), strojarski inženjer, stručnjak za termodinamiku.

Diplomirao je 1951. na Tehničkome fakultetu u Zagrebu, a doktorirao 1956. na visokoj tehničkoj školi u njemačkome Braunschweigu. Na Strojarsko-brodograđevnome fakultetu (→ Fakultet strojarstva i brodogradnje; FSB) zaposlio se 1951. kao asistent u Zavodu za toplinu i hlađenje. Od 1960. radio je na Visokoj tehničkoj školi u Zagrebu (1967. pripojena FSB-u), od 1973. u zvanju redovitoga profesora, a obnašao je i dužnosti prodekana i dekana (1964–66). Umirovljen je 1980. Bavio se termodinamikom i predavao kolegij Nauka o toplini. Autor je udžbenika Nauka o toplini (1967).

Šurina, Tugomir (Celje, 15. II. 1924 – Zagreb, 5. III. 2007), elektrotehnički inženjer, začetnik strojarske automatike u nas.

Diplomirao je elektrotehniku na Tehničkome fakultetu u Zagrebu 1952., a doktorirao na Mašinskome fakultetu u Beogradu 1980. disertacijom Dinamički i strukturalni problemi fluidičnog informacionog sistema s frekvencijom kao nosiocem informacije. Radio je u Radioindustriji Zagreb (RIZ) kao razvojni inženjer, tehnički (1953–57) i generalni direktor (1959–65), a uz to i u švicarskom laboratoriju Brown Boveri (1954), u Grundigu u njemačkome Fürthu (1957–59), te u Računskom institutu u Princetonu, SAD (1962). Na Strojarsko-brodograđevnome fakultetu (→ Fakultet strojarstva i brodogradnje) u Zagrebu radio je od 1966., u zvanju redovitoga profesora od 1981. Umirovljen je 1994. Predavao je kolegije Automatska regulacija, Automatizacija proizvodnje te Roboti i manipulatori. Osnovao je Laboratorij za upravljanje i regulaciju te bio predstojnikom Zavoda za automatsku i mjernu tehniku (1980–84. i 1986–88) pri Fakultetu.

Bavio se svim oblicima automatizacije: od regulacije procesa, računalne tehnike do informacijskih tehnologija. Autor je zapaženih tehničkih projekata: sustava bežične teleprinterske veze za Tanjug te tranzistorskoga prijamnika Micro-boy za Grundig.







Razvoju automatizacije, informatizacije proizvodnih procesa i robotike pridonio je mnogobrojnim radovima i knjigama (UKV tehnika, 1962., Frekventna modulacija, 1970., Analiza i sinteza servomehanizama i procesne regulacije, 1974., Impulsne pojave i sklopovi, s G. Klascheom, 1978., Programiranje industrijskog robota, s J. Sikošekom, 1989) te udžbenicima, od kojih su Automatska regulacija (1981; prvi put objavljen 1970. pod nazivom Teorija automatske regulacije) i Industrijski roboti (s M. Crnekovićem, 1990) izdani i u SAD-u, Njemačkoj, Češkoj i Mađarskoj, a knjiga Tranzistorska tehnika (1960) prvo je djelo iz toga područja u nas.







Dobitnik je Nagrade »Nikola Tesla« (1973) i Nagrade za životno djelo (1989), a 1997. dodijeljeno mu je počasno zvanje professor emeritus Sveučilišta u Zagrebu.

Šretner, Josip (Osijek, 29. I. 1900 – Zagreb, 8. X. 1989), brodostrojarski inženjer i podmorničar.

Diplomirao je strojarstvo 1924. na Visokoj tehničkoj školi u Beču (TH Wien). Nakon diplome 1926. počeo je službovanje u ratnoj mornarici, a 1929. postavljen je za referenta Podmorničke flotile. Godine 1939. upućen je u Veliku Britaniju za nadzornoga inženjera gradnje turbina, gdje je ostao do kraja II. svj. rata kao nadzornik pogonskih sustava jugoslavenskih trgovačkih brodova. Nakon povratka, radio je kao upravnik pomorstva u Ministarstvu saobraćaja u Beogradu i u Ministarstvu pomorstva u Splitu (1945), te u → Centralnoj upravi brodogradnje u Beogradu (1946), a od 1949. kao načelnik brodostrojarskoga, poslije nuklearnoga odjela u Brodarskom naučnom institutu u Zagrebu (→ Brodarski institut). Na brodograđevnom odjelu Tehničkoga fakulteta u Zagrebu (→ Fakultet strojarstva i brodogradnje) izabran je 1953. za izvanrednoga, a 1964. za redovitoga profesora; do umirovljenja 1970. predavao je kolegije Brodska toplinska postrojenja, Brodski kotlovi, Brodski parni strojevi i Brodski motori.

Autor je više patenata, a sveučilišnim udžbenicima (Parni kotlovi, 1968; Brodski motori s unutarnjim izgaranjem, 1970; Brodski parni kotlovi, 1974) pridonio je razvoju i modernizaciji nastave brodogradnje nakon II. svj. rata. Bavio se primjenom znanstvenih istraživanja u suradnji s gospodarstvom, posebice na obnovi i projektiranju podmornica po uzoru na talijanske u brodogradilištima u Rijeci i Puli te je bio član stručnih državnih odbora, savjeta i komisija za brodogradnju, kao i stalni suradnik pomorskih i tehničkih izdanja LZ-a.

Šneller, Slavko (Donja Dobra kraj Delnica, 3. IV. 1924 – Zagreb, 30. V. 2005), strojarski inženjer, stručnjak za brodostrojarstvo.

Godine 1943. mobiliziran je u Mornaricu NDH te upućen u njemačku Pomorsku ratnu školu, koju je završio 1945. i vratio se u Zagreb. Na brodograđevnom odjelu Tehničkoga fakulteta (od 1967. → Fakultet strojarstva i brodogradnje; FSB) diplomirao je 1952., a doktorirao 1979. disertacijom Prilog određivanju uvjeta stabilnosti optjecaja dvofaznog medija u generatorima pare (mentor → L. Kreuh). Stručnu praksu odradio je 1954. u hamburškom brodogradilištu Deutsche Werft na predmontaži brodskoga trupa te na osnivanju i čeličnoj konstrukciji broda. Radeći u gospodarstvu, bavio se primjenom maziva (u poduzeću za međunarodnu trgovinu Astra, 1955–59), konstruiranjem brodskih kotlova i projektiranjem kotlovnica (Tvornica parnih kotlova, 1959–65), projektiranjem elektroenergetskih postrojenja (Elektroprojekt, 1965–67) te konstruiranjem termičke opreme za rafinerije nafte (INA-Inženjering, 1967–70).

Na brodograđevnom odjelu Tehničkog fakulteta bio je zaposlen od 1952., u zvanje redovitoga profesora izabran je na FSB-u 1984. Umirovljen je 1994. Predavao je kolegije Pogon broda I i II. Na Fakultetu je bio predstojnik Katedre za brodske strojeve i uređaje, predstojnik Matice za brodogradnju (1971–73) te voditelj brodostrojarskoga smjera od osnutka, a do kraja života i stalni vanjski savjetnik Tvornice parnih kotlova.

Autor je znanstvenih i stručnih radova o problematici općega i brodarskoga strojarstva, Priručnika za podmazivanje strojeva, industrijskih postrojenja i motornih vozila (s N. Plavšićem, 1958) te sveučilišnih udžbenika (Pogon broda I. Generatori pare, 1996; Pogon broda II. Brodski stapni parni strojevi i plinske turbine, sa Ž. Paratom, 1999), a člancima iz brodostrojarstva surađivao je i u Pomorskoj enciklopediji LZ-a.

Pomorski fakultet u Splitu, visokoškolska i znanstvena ustanova u sastavu Sveučilišta u Splitu, osnovana 2003., koja obuhvaća sveučilišne preddiplomske i diplomske studijske programe u području pomorstva i pomorskoga prometa, omogućuje stjecanje doktorata znanosti u suradnji s Pomorskim fakultetom u Rijeci, te razvija znanstveni i stručni rad. Na Fakultetu studira oko 1600 studenata, a zaposleno je oko 100 djelatnika od kojih 70 u znanstveno-nastavnim, nastavnim i suradničkim zvanjima.

Povijest

Fakultet je sljednik dugačke tradicije nastave pomorstva u Splitu. Prva Pomorska škola u Splitu utemeljena je 1849., a ukinuta 1874. Brodostrojarski smjer u okviru Tehničke škole uveden je 1925., a Pomorska škola ponovno je otvorena 1959. Imala je tri odsjeka: Nautički, Brodostrojarski i Brodograđevni.

Visoka pomorska škola u Splitu također je osnovana 1959. U sastav Sveučilišta u Splitu ušla je 1998.

Pomorski fakultet u Dubrovniku sa studijima u Dubrovniku i Splitu, u sastavu Sveučilišta u Splitu, počeo je raditi 1987. Godine 1998. kao sljednik Studija u Splitu Pomorskoga fakulteta u Dubrovniku, osnovan je Odjel za studij mora i pomorstva Sveučilišta u Splitu. U sklopu tog odjela održavala se nastava triju sveučilišnih dodiplomskih studija: Morsko ribarstvo, Biologija i ekologija mora te Pomorski sustavi i procesi. Godine 2003., studij Pomorski sustavi i procesi izdvojio se iz sastava Odjela za studij mora i pomorstva, te je spajanjem s Visokom pomorskom školom u Splitu prerastao u Pomorski fakultet. Odjel za studij mora i pomorstva istodobno je promijenio naziv u Odjel za studij mora.

Organizacija

Fakultet provodi šest preddiplomskih i diplomskih studija, te jedan doktorski studij, a djeluje u četiri zavoda i dvije samostalne katedre: Zavod za pomorsku nautiku, Zavod za brodostrojarstvo, Zavod za pomorske elektrotehničke i informatičke tehnologije, Zavod za pomorske sustave i procese, Katedra za opće i zajedničke predmete i Katedra za strane jezike. Kao dio Sveučilišta u Splitu, Fakultet sudjeluje i u provedbi vojnoga studijskog programa Vojno pomorstvo.

Pomorska nautika je preddiplomski i diplomski studij na kojem studenti stječu kompetencije za vođenje, upravljanje i održavanje brodskih i navigacijskih sustava, za znanstvenoistraživački rad u područjima pomorskih znanosti, sudjelovanje u pomorskim gospodarskim djelatnostima i upravljanje poduzećima i službama.

Brodostrojarstvo je preddiplomski i diplomski studij na kojem studenti stječu kompetencije za vođenje, upravljanje i održavanje brodskih strojnih sustava, istraživanja inteligentnih brodskih sustava, računalno upravljanje tehničkim sustavima i simuliranje energetskih procesa.

Pomorske elektrotehničke i informatičke tehnologije je preddiplomski i diplomski studij na kojem studenti stječu kompetencije za razvoj, instaliranje i održavanje složenih elektrotehničkih sustava na brodovima, postrojenjima za podmorska istraživanja i sličnim sustavima u pomorskome gospodarstvu. Studij omogućuje zapošljavanje na brodovima, u poduzećima koja se bave tehnologijom pomorskoga prometa, u obalnoj straži, lukama, te poduzećima (brodogradnja, brodarske kompanije, marine i dr.) koja se bave razvojem, projektiranjem, instaliranjem i održavanjem računalnih, elektroničkih, komunikacijskih i navigacijskih sustava te sustava za automatsko upravljanje procesima u pomorstvu.

Pomorske tehnologije jahta i marina je preddiplomski i diplomski studij na kojem studenti stječu kompetencije za primjenu temeljnih i specijalističkih znanja upravljanja, prepoznavanja, oblikovanja i rješavanja problema, za obavljanje složenih inženjerskih zadaća temeljenih na znanstvenome pristupu, za projektiranje novih sustava, komponenata ili procesa, za razumijevanje timskoga rada i etičke odgovornosti te za razumijevanje utjecaja inženjerskih rješenja na društvo i okolinu.

Pomorski menadžment je preddiplomski i diplomski studij na kojem studenti stječu kompetencije za kvalitetno vođenje pomorskih organizacijskih poslovnih sustava i procesa, posebno u gospodarskim djelatnostima, kao što su brodska, lučka, transportna, brodograđevna ili ribarska poduzeća, za kvalitetno sudjelovanje u upravljanju poslovnim organizacijskim sustavima.

Pomorski sustavi i procesi je preddiplomski i diplomski studij na kojem studenti stječu kompetencije za znanstveni i stručni rad na poslovima vođenja, modeliranja i održavanja pomorskih organizacijskih, informacijsko-komunikacijskih, elektroenergetskih, strojnih i transportnih sustava i procesa u pomorstvu, sigurnosti pomorskoga prometa i pomorskih plovnih putova, upravljanju brodskim i drugim pomorskim organizacijama i lukama te ekološkim pomorskim sustavima i zaštitom mora.

Pomorski fakultet u Splitu suizvođač je na doktorskome međusveučilišnom studiju Pomorstvo, a nositelj studija je Pomorski fakultet u Rijeci. Smjerovi doktorskoga studija su: Nautičke znanosti, Pomorski energetski i strojni sustavi, Elektronika i pomorske komunikacije, Informacijske tehnologije u pomorstvu i prometu, Logistika i management u pomorstvu i prometu, Hidrografsko inženjerstvo, Lučki sustavi, Zaštita mora i priobalja, Vojni pomorski sustavi.

Na Fakultetu se provodi i vojni studijski program Vojno pomorstvo, petogodišnji integrirani preddiplomski i diplomski sveučilišni studij sa smjerovima Vojna nautika, Vojno brodostrojarstvo te Vojna elektrotehnika. Nositelj studija je Sveučilište u Splitu, a namijenjen je obrazovanju budućih časnika Ministarstva obrane RH i Oružanih snaga RH. Nastavu izvode nastavnici Sveučilišta u Splitu, Hrvatskog vojnog učilišta Dr. Franjo Tuđman i Ministarstva obrane RH, a osim na Fakultetu, izvodi se u specijaliziranim učionicama i kabinetima vojarne Admiral flote Sveto Letica Barba, Pomorske baze Lora te na Fakultetu elektrotehnike, strojarstva i brodogradnje.

Znanost

Fakultet od 2008. organizira jednu od vodećih konferencija u jugoistočnoj Europi koja se bavi pomorskim znanostima – Međunarodnu konferenciju o pomorskoj znanosti (International Maritime Science Conference, IMSC). Konferencija se održava jedanput na godinu (osim 2010) u Podstrani, Splitu i Solinu, a od 2014. ujedinjena je s Međunarodnom konferencijom o prometnoj znanosti (International Conference on Transport Science, ICTS) koju organizira Fakultet za pomorstvo i promet iz Portoroža (Slovenija). Fakultet je 2012. osnovao znanstveno-stručni časopis → Transactions on Maritime Science – ToMS u kojem se objavljuju članci u pomorstvu.

Nastava

Nastava se izvodi u prostorima Fakulteta te na nautičkome i brodostrojarskome simulatoru, GMDSS (od engl. Global Maritime Distress and Safety System) simulatoru i elektrotehničkome laboratoriju. Praktični dio nastave izvodi se na školskome i istraživačkome brodu Naše more, školskome brodu Kraljica mora, brodovima → Jadrolinije te u radionicama → Brodosplita.

Fakultet posjeduje relevantne certifikate u skladu sa svjetskim normama o školovanju u području pomorstva i pomorskoga prometa.

Politehnika Pula, visokoškolska ustanova koja provodi studije iz politehnike, mehatronike i upravljanja procesima, osnovana 2000. pod nazivom Visoka tehnička škola u Puli – Politehnički studij. Inicijativu za njezin osnutak pokrenula je 1997. udruga inženjera Techne.







Današnji naziv Politehnika Pula – Visoka tehničko-poslovna škola s pravom javnosti nosi od 2009. Dopusnicom za novi studijski program Mehatronike, od 2015. stečeni su uvjeti za prerastanje u veleučilišnu instituciju. Na školi se provode kratki stručni studij Politehnike, preddiplomski stručni studij Politehnika, preddiplomski stručni studij Mehatronika te specijalistički diplomski stručni studij Kreativni menadžment u procesima. Studiji omogućavaju stjecanje znanja iz područja tehnologije, poslovne ekonomije, upravljanja, informatike, društvenih znanosti, primjene načela inženjerstva, vođenja projekata te upravljanja znanjem i intelektualnim resursima. Do 2017. studij je završilo 540 studenata. Politehnika Pula od 2001. izdaje časopis za politehničku obrazovnu teoriju i praksu Techne u suradnji s udrugom inženjera Techne, koje je pokrenula izdavanje časopisa 1998.

Metal, Hercegovac, tvornica strojeva i ljevaonica željeza osnovana 1903. u Hercegovcu. Isprva se zanatsko poduzeće, koje je izgradio Ivan Kulhavy u samome središtu Hercegovca, bavilo izradbom gospodarskih strojeva i strojnih dijelova, mlinova za sjeme i za čišćenje, vršećih strojeva, vitla za vršenje i dizelskih motora, popravcima različitih strojeva i motora te lijevanjem sivoga lijeva. Zapošljavalo je 38 radnika. Nakon II. svj. rata poduzeće je nacionalizirano, a 1949. osnovana je Tvornica strojeva i ljevaonica Metal. Iz starih radionica tvornica se 1973. preselila u nove prostore izvan mjesta, na Radničkoj cesti, ali zbog dotrajalosti proizvodnih strojeva i zastarjele tehnologije rada poslovala je loše. Početkom 1976. udružila se s tvornicom → Tomo Vinković iz Bjelovara, ali bez očekivanoga poboljšanja poslovanja. Sredinom 1979. Metal je postao dio zagrebačkog poduzeća → Tvornica parnih kotlova iz Zagreba: dopremljeni su novi strojevi, te je stotinjak Metalovih radnika započelo proizvodnju industrijske armature od sivoga i čeličnoga lijeva. Od 1992. poduzeće je u sastavu Zagreb-Montaža grupe i pod nazivom ZM-Metal zapošljava 40 radnika koji proizvode zasune, ventile, sigurnosne i nepovratne ventile, termodinamičke i termostatske odvajače kondenzata, spojne armaturne elemente, različite strojne dijelove itd.

Ercegović, Stjepan (Sušak, 3. X. 1906 – Karlovac, 13. IV. 1977), brodograđevni inženjer, stručnjak za projektiranje brodogradilišta.

Diplomirao je 1930. na brodograđevnom odjelu Tehničkoga fakulteta (→ Fakultet strojarstva i brodogradnje; FSB) u Zagrebu. Godine 1931. zaposlio se u Brodogradilištu Split (→ Brodosplit), gdje je do 1944. bio voditelj Konstrukcijskog ureda, a potom Odjeljenja za pripremu gradnje i nabave materijala. Bio je načelnik Odjela pripreme u Kvarnerskim brodogradilištima (→ 3. maj) (1945–48). Godine 1948. postao je direktor plana u Generalnoj direkciji sjevernih jadranskih brodogradilišta u Rijeci, a potom glavni inženjer → Centralne uprave brodogradnje u Beogradu (1951–53). Od 1953. bio je načelnik odjela za pomorske baze u Brodarskom naučnom institutu u Zagrebu (→ Brodarski institut). Na Strojarsko-brodograđevnom fakultetu u Zagrebu (poslije FSB) počeo je predavati 1957., a redoviti profesor postao je 1963; umirovljen je 1970. Predavao je kolegije Konstrukcija broda, Brodogradilišta i tehnologija brodogradnje, Organizacija i poslovanje brodogradilišta. Sudjelovao je u izradbi mnogih projekata domaćih i inozemnih brodogradilišta. Autor je knjiga Konstrukcija broda, dio 1,2,3 (1973–76). Bio je suradnik Pomorske i Tehničke enciklopedije LZ-a.

Eisenhuth, Radoslav (Zagreb, 9. IX. 1872 – Zagreb, 2. IV. 1940), strojarski inženjer i industrijalac.

Studirao je strojarstvo na tehničkim visokim školama u Beču, Grazu i Zürichu (1897). Radio je kao inženjer konstruktor u elektrotehničkoj tvornici Františeka Křižíka u Pragu (1897–99). Godine 1900. osnovao je Strojarsko-elektrotehničku tvornicu R. Eisenhut i drug. Poduzeće se bavilo izradbom željeznih konstrukcija i strojarskih dijelova, gospodarskih strojeva i armatura za vodovod i plinovod grada Zagreba, mosnih i krovnih konstrukcija i njihovom montažom te lijevanjem svih vrsta cijevi, kočnica (papuča) za vagone državne željeznice i zvona. Razvilo se u jedno od najistaknutijih industrijskih poduzeća u Hrvatskoj s približno 120 radnika. Godine 1906. tvornica je za izložene proizvode na Zemaljskoj gospodarskoj izložbi u Zagrebu primila odlikovanje, a 1908. prešla je u vlasništvo novoosnovanoga dioničkog društva promijenivši naziv u Prva hrvatska tvornica strojeva i ljevaonica željeza d. d., koje je 1921. preuzela Hrvatska poljodjelska banka u Zagrebu. Pojavom gospodarske krize 1928. i mnogobrojnih konkurentnih ljevaonica Tvornica je počela poslovati sve lošije, a 1932. obustavila je rad. Eisenhuth je bio član ravnateljstva i tehnički savjetnik Češke industrijske banke u Beču (1907–14), nakon sudjelovanja u I. svj. ratu voditelj glavne autoradionice IV. vojnoga zbora u Zagrebu, tehnički ravnatelj poduzeća Motor d. d. u Zagrebu (1920–21) te ovlašteni strojarski inženjer na poslovima procjene i pružanja tehničkih savjeta (1922–38). Muzeju Tehničkoga fakulteta oporučno je ostavio zbirku rijetkih aparata i inženjerskih instrumenata, koji danas čine dio fonda zagrebačkoga Tehničkog muzeja Nikola Tesla.

Dusman, Federico (Labin, 14. V. 1931 – Zagreb, 28. X. 2007), strojarski inženjer, metrolog.

Na Strojarsko-brodograđevnom fakultetu (→ Fakultet strojarstva i brodogradnje) u Zagrebu diplomirao je 1957., magistrirao 1966. i doktorirao 1977. disertacijom Integralne metode kvalitativnog i kvantitativnog ispitivanja hrapavosti tehničkih površina pomoću lasera (mentor → R. Zdenković). Bio je inženjer konstruktor, upravitelj i direktor novoosnovanoga pogona za proizvodnju alatnih strojeva u Istarskim ugljenokopima Raša (1957–62). Izradio je idejni projekt preobrazbe rudarskih radionica u tvornicu alatnih strojeva (1960), vodio poslove investicijskog elaborata za novu proizvodnju (1961), organizirao uvođenje proizvodnje alatnih strojeva po licenci tvornice Prvomajska u Zagrebu. Godine 1962. prešao je u Prvomajsku. Godine 1966. izabran je za asistenta na Strojarsko-brodograđevnom fakultetu, 1982. postao je redoviti profesor; umirovljen je 1996. Uveo je i predavao kolegije Teorija i tehnika mjerenja, Tehnološka kontrola, Kontrola kvalitete, Osiguranje kvalitete. Vodio je Laboratorij za precizna mjerenja dužina (od 1967), bio je predstojnik Zavoda za automatiku i mjernu tehniku (1978–80, 1984–86, 1988–92), prodekan te dekan (1980−82) Fakulteta. Izradio je mnoge znanstvene i stručne analize te projekte i elaborate iz područja tehnologije, alatnih strojeva i kontrole kvalitete. Autor je knjige Odabrana poglavlja iz kontrole kvalitete (s R. Stančecom 1983).

Deželić, Romeo (Pula, 7. V. 1922 – Zagreb, 25. XI. 2008), strojarski inženjer, stručnjak za materijale i strojarske tehnologije.

Diplomirao je 1954. na Tehničkoj visokoj školi u Ljubljani, a doktorirao 1981. na Fakultetu strojarstva i brodogradnje u Zagrebu disertacijom Indirektna metoda određivanja temperature iz promjene strukture, odnosno tvrdoće na alatu pri obradi aluminija (mentor → Š. Šavar). Zaposlio se 1954. u Brodogradilištu Split, 1961. bio je predavač na Elektrotehničkome fakultetu u Splitu (→ Fakultet elektrotehnike, strojarstva i brodogradnje), 1962–66. predavač i voditelj splitskog Centra za izvanredni studij strojarstva u sastavu tadašnjeg Strojarsko-brodograđevnoga fakulteta u Zagrebu; od 1967. bio je viši predavač na Elektrotehničkom fakultetu u Splitu, od 1973. izvanredni i od 1984. redoviti profesor. Na tom je fakultetu zaslužan za otvaranje redovitoga studija strojarstva i za osnivanje Zavoda za strojarsku tehnologiju 1983. kojega je bio predstojnik (1985–86).

Stručno se bavio vještačenjima i studijskim radovima za potrebe metaloprerađivačkih, prehrambenih, kemijskih, elektroprivrednih i drugih poduzeća, a znanstveno područjem strojarske tehnologije i obradbenih sustava. Autor je udžbenika Nauka o metalima (1968), Toplinska obrada metala (1972), Metali u strojogradnji (1975), Metali I (1982), Metali II (1987), Materijali III (1991). Sveučilište u Splitu imenovalo ga je prvim professorom emeritusom tehničkih znanosti (1998).

Zdenković, Rudolf (Trst, 27. IX. 1912 – Zagreb, 22. VI. 2001), strojarski inženjer, stručnjak za alatne strojeve i tehnologiju obradbe.

Diplomirao je strojarstvo na Visokoj tehničkoj školi u Beču (TH Wien) 1937., a doktorirao na Strojarsko-brodograđevnome fakultetu (→ Fakultet strojarstva i brodogradnje) u Zagrebu 1960. disertacijom Usporedna analiza evolventnog i arhimedova puža u posebnoj primjeni na odvalno pužno glodalo i njegovu natražnu obradu (mentor → A. Šahnazarov). Od 1937. radio je kao konstruktor dizalica, a potom i alatnih strojeva u Prvoj jugoslavenskoj tvornici vagona, strojeva i mostova u Slavonskome Brodu (→ Đuro Đaković grupa), a 1942. prešao je kao tehnički voditelj u Tvornicu sode Solvay u Lukavcu (BiH). Nakon II. svj. rata radio je u Ministarstvu industrije SR Hrvatske u Zagrebu, kad je postavljen za voditelja Tvornice željezne i čelične robe u Karlovcu i Bratstva u Zagrebu. Do 1952. vodio je izgradnju i bio je tehnički direktor → Tvornice parnih kotlova u Zagrebu i Tvornice mlinskih strojeva u Stupniku.

Na Strojarsko-brodograđevnome fakultetu u Zagrebu radio je od 1952., od 1971. kao redoviti profesor. Umirovljen je 1981. Začetnik je Laboratorija i Katedre za alatne strojeve, pročelnik koje je bio 1961–81. Predavao je kolegije Alatni strojevi i Rezanje metala, za koje je napisao udžbenik Obrada metala skidanjem (1965) te veliki Atlas alatnih strojeva (1976). Bavio se sistematizacijom tehnologije obradbe, osobito zupčanika, te specijalnim problemima proračunavanja glavnih vretena na osnovi krutosti i njihovih kotrljajućih i kliznih ležajeva. Dobitnik je Nagrade »Nikola Tesla« (1971), a 1998. dodijeljeno mu je počasno zvanje professor emeritus Sveučilišta u Zagrebu.

Tvornica motora Zagreb (TMZ), tvornica mopeda, skutera, motornih pumpi, stacionarnih motora i malih poljoprivrednih strojeva, osnovana 1950. u Zagrebu. Nastala je iz radionice prototipova pri Industrijsko-projektnom birou Ministarstva industrije NR Hrvatske, a s radom je započela 1948., izradbom prototipa temeljenoga na BMW-ovu trkaćem motociklu s četverotaktnim motorom radnoga obujma 500 cm³. Od 1950. do 1952. u konstruktorskom timu surađivao je i → Rudolf Fizir, izrađivao se prototip motocikla s motorom od 350 cm³, a potom i prototip izvanbrodskoga motora Dubrava. Ambiciozni planovi koji su predviđali njihovu serijsku proizvodnju od 1954. nisu ostvareni. Prema licenci austrijskog poduzeća Halleiner Motorenwerke (HMW) i u suradnji s njim, 1957. počela je serijska proizvodnja mopeda TMZ 50 SL, pokretanoga jednocilindričnim dvotaktnim motorom hlađenim zrakom, male snage i radnoga obujma (1,6 kW; 49,9 cm³). Za upravljanje njime nije trebalo položiti vozački ispit niti je moped morao biti registriran. Isprva su se mopedi u Zagrebu samo sastavljali, a uskoro je započela vlastita proizvodnja dijelova, kojih se već sljedeće godine proizvodilo 50%. Izradba aluminijskih odljevaka od tlačnoga lijeva i velikih limenih otpresaka nije bila isplativa zbog malih proizvodnih serija, pa su se oni i dalje uvozili iz Austrije.













Nakon mopeda TMZ 50 SL, u TMZ-u je 1960. počela serijska proizvodnja skutera Švrća vlastite konstrukcije, nazvana po liku iz Disneyeva animiranoga filma. Prototip skutera, koji također nije morao biti registriran niti je trebalo položiti vozački ispit, a trošio je 1,3 l goriva na 100 km te razvijao brzinu od 50 km/h, osmišljen je 1958. Motor, prednja i stražnja vilica, upravljač i električna instalacija bili su kao u mopeda TMZ 50 SL; mjenjač je bio trobrzinski, a karoserijski dijelovi potpuno novi. Od 1952. tvornica je proizvodila i stacionarne dvotaktne motore hlađene zrakom Savica vlastite konstrukcije, radnoga obujma 175 i 285 cm³, a sve je dijelove, osim kugličnih ležajeva i električnih uređaja, proizvodila domaća industrija. Motori su služili za pogon malih poljoprivrednih strojeva i vatrogasnih pumpi. Godišnje proizvodne mogućnosti TMZ-a 1960. bile su 2700 mopeda i skutera, 3000 stacionarnih motora, 900 motornih pumpi i 500 malih poljoprivrednih traktora. Zbog politike planskoga gospodarstva u tadašnjoj državi, u koju se nije uklapala, tvornica nije mogla doći do financijskih sredstava za modernizaciju i proširenje proizvodnje, pa je 1963. zatvorena. Prostore na Žitnjaku preuzela je tvornica → Prvomajska, a strojevi i preostali dijelovi preseljeni su u Srbiju, gdje se ubrzo odustalo od proizvodnje.







Taboršak, Dragutin (Sunja, 12. VI. 1925 – Zagreb, 20. XII. 2018), strojarski inženjer, stručnjak za organizaciju rada i proizvodnje.

U Zagrebu je diplomirao na strojarskom odjelu Tehničkoga fakulteta (→ Fakultet strojarstva i brodogradnje; FSB) 1950., te doktorirao 1974. disertacijom Prilog objektivnijem određivanju vremena izrade (mentor → A. Đurašević).

Radio je kao inženjer u Zagrebu u tvornici Rade Končar (1950–51), u ZET-u (1951–54), u tvornici dizala Radnik (1954–56) te u Centru za proizvodnost (1956–62). Na Visokoj tehničkoj školi u Zagrebu zaposlio se kao honorarni docent 1962. Od pripojenja škole FSB-u predavao je na tom fakultetu, od 1972. kao redoviti profesor. Umirovljen je 1995. Bio je dekan Visoke tehničke škole (1966–67), pročelnik Katedre za organizaciju proizvodnje i dekan FSB-a (1968–70), te pročelnik Zavoda za organizaciju rada i osnivač Laboratorija za studij rada.

U visokoškolsku nastavu uveo je kolegij Studij rada, za koji je napisao dvije knjige (Studij rada, 1960; Studij i analiza vremena, 1963), a predavao je i Ergonomiju, Organizaciju i ekonomiku poslovnih sistema i Organizaciju proizvodnje. Predavao je i na Filozofskome fakultetu u Zagrebu, Tehničkome fakultetu u Mariboru i Mašinskome fakultetu u Mostaru te na poslijediplomskim studijima ekonomije, organizacije i informatike te medicine u Zagrebu, Varaždinu, Banjoj Luci, Sarajevu i Mariboru. Nakon specijalizacije u Francuskoj i Njemačkoj, organizirao je specijalističku izobrazbu za analitičare rada, prvu te vrste u Jugoslaviji.

Osnivač je i prvi predsjednik Društva za ergonomiju Hrvatske (1974). Dobitnik je Nagrade za životno djelo 1991., a 1998. izabran je u počasno zvanje professor emeritus.

Fakultet prometnih znanosti (FPZ), visokoškolska i znanstvena ustanova u sastavu Sveučilišta u Zagrebu osnovana 1984. koja obuhvaća sveučilišne i stručne preddiplomske i diplomske studijske programe u području prometa, inteligentnih transportnih sustava i zrakoplovstva, te omogućava stjecanje doktorata znanosti u području tehnologija prometa i transporta. Na Fakultetu studira oko 2100 studenata, a zaposleno je oko 180 djelatnika, od kojih je oko 120 u znanstveno-nastavnim, nastavnim i suradničkim zvanjima.

Povijest

Fakultet je sljednik tradicije visokoškolske nastave prometnih znanosti u Zagrebu, kako dvogodišnjih stručnih studija na višim školama tako i petogodišnjega sveučilišnog studija.

Prvi oblik takve nastave pružala je Viša PTT škola osnovana 1962. Prvi direktor škole bio je Mladen Barišić, a nastava se održavala u zgradi u Vukelićevoj ulici, gdje je danas sjedište Fakulteta. Viša škola za cestovni saobraćaj utemeljena je 1970., a prvi direktor bio je → Juraj Mađarić. Škola je 1973–77. izdavala časopis Suvremeni saobraćaj. Viša zrakoplovna škola u Zagrebu osnovana je 1972; prvi je direktor bio Miljenko Lipovšćak.









Usporedno s radom viših prometnih škola, visoku stručnu spremu prometnih znanosti nudio je prometni smjer na posljednjoj godini studija na građevinskom odjelu Tehničkoga fakulteta (poslije prometni odjel Građevinskoga fakulteta). Godine 1968. osnovan je Saobraćajni studij pri Građevinskome fakultetu, prvi mu je predstojnik bio → Krunoslav Tonković, a nastava se izvodila u organizaciji sedam zagrebačkih fakulteta. U sljedećim godinama studij je reorganiziran, naziv je promijenjen u Interfakultetski saobraćajni studij te je od 1974., pod vodstvom predstojnika Vladimira Matkovića, dio Centra za sveučilišni interfakultetski studij.

Viša škola za cestovni saobraćaj 1978. integrirana je s Institutom prometnih znanosti osnovanim 1965 (do 1975. nazivao se Institut za pomorstvo, saobraćaj i veze), a 1979. pridružena je i Viša PTT škola. Od 1982. nastava se izvodila u sklopu studija prometnih znanosti, koji je, uz Institut prometnih znanosti, činio novoosnovani Centar prometnih znanosti. Studij je obrazovao diplomirane inženjere cestovnoga i gradskoga prometa, PTT prometa, te željezničkoga prometa.

Fakultet prometnih znanosti kao samostalna znanstveno-nastavna i znanstveno-istraživačka ustanova utemeljen je 1984., kada je preuzeo nastavu dotadašnjega Studija prometnih znanosti. Prvi dekan bio je → Josip Božičević. Smjer riječnoga prometa uveden je 1986 (od 1998. vodni promet), a prestankom rada Više zrakoplovne škole 1987., Fakultet je preuzeo i obrazovanje pilota civilnoga zrakoplovstva i helikoptera (smjer aeronautike). Stručni studij civilnih pilota i kontrolora letenja i sveučilišni studij za vojne pilote pokrenut je 1992., a poslijediplomski stručni (specijalistički) studij i znanstveni (doktorski) studij Tehničko-tehnološki sustavi u prometu i transportu osnovan je 1997. Nastava je 2005. prilagođena Bolonjskoj deklaraciji.

Organizacija

Fakultet čine tri odsjeka, 13 zavoda, 32 katedre i 17 laboratorija, od kojih tri zavoda i tri katedre djeluju samostalno.

Odsjek promet osnovan je 2006. Prvi je pročelnik bio → Stanislav Pavlin. Čini ga sedam zavoda, koji obuhvaćaju sve prometne grane i složene veze između prometne infrastrukture, tehnologije, vozila, organiziranja, upravljanja sustavom prometa i smanjivanjem negativna utjecaja prometa na okoliš.

Odsjek inteligentni transportni sustavi i logistika osnovan je 2006. Prvi je pročelnik bio Čedomir Ivaković. Čine ga dva zavoda, koji se bave područjem inteligentnih transportnih sustava i pripadnih tehnologija u području logistike: projektiranje i optimizacija prijevoza, distribucija, skladištenje i upravljanje zalihama.

Odsjek aeronautika osnovan je 2006. Prvi je pročelnik bio → Ernest Bazijanac. Ondje se školuje zrakoplovno osoblje koje se bavi uporabom i održavanjem zrakoplova te organizacijom i kontrolom zračnoga prometa. Uz Zavod za aeronautiku, ustrojbene jedinice odsjeka su Hrvatsko zrakoplovno nastavno središte (praktikum za izobrazbu profesionalnih civilnih pilota), Hrvatsko učilišno središte za kontrolu zračnoga prometa i središte za provjeru jezične sposobnosti pilota i kontrolora zračnoga prometa RELTA (akronim od Royal English Language Test for Aviation).

Knjižnica je osnovana 1984. Raspolaže s 9500 primjeraka tiskanih knjiga, i s 280 naslova znanstvenih i stručnih časopisa. Korisnici mogu pristupiti časopisima u elektroničkom obliku kao i važnijim referentnim citatnim bazama.

Nastava

Od Interfakultetskoga saobraćajnoga studija osnovanog 1968. do kraja 2017. prometne je znanosti na razini sveučilišnoga visokoškolskog studija diplomiralo više od 10 500 studenata, od čega 733 na interfakultetskome studiju, a 8589 na dodiplomskome i 1249 na diplomskome studiju Fakulteta prometnih znanosti. Poslijediplomsko obrazovanje dovršila su 242 magistra znanosti te 58 magistara struke, 29 sveučilišnih specijalizanata te 153 doktora znanosti.

Danas se nastava odvija na tri razine: trogodišnji preddiplomski studij, dvogodišnji diplomski studij, te jednogodišnji poslijediplomski specijalistički studij i trogodišnji doktorski studij.

U okviru studija prometa na odabir su smjerovi: cestovni, gradski, informacijsko-komunikacijski, poštanski, vodni, zračni i željeznički promet; u okviru studija inteligentnih transportnih sustava i logistike smjerovi inteligentni transportni sustavi i logistika; u okviru studija aeronautike, na preddiplomskoj razini smjerovi kontrola leta i pilot, s usmjerenjima civilni i vojni pilot, dok na diplomskoj razini postoji samo smjer aeronautika.

Na Fakultetu se izvode tri specijalistička studija (gradski promet, intermodalni transport te transportna logistika i menadžment) i doktorski studij tehnološki sustavi u prometu i transportu.

Znanost

Na Fakultetu se 2007–13. odvijalo 12 domaćih znanstvenih projekata u dva programa: Dizajniranje intermodalnih mreža RH u europskim koridorima i Harmonizacija prometnih sustava u kontekstu održivog razvitka. Od 2008. fakultetski istraživački timovi sudjelovali su u međunarodnim projektima Sedmog okvirnog programa za istraživanje i tehnološki razvoj, a ističe se projekt Mobilising citizens for vital cities – CIVITAS ELAN koji se bavi poboljšavanjem kvalitete života građana uspostavom kvalitetnijih rješenja u gradskome prometu te promicanjem održivih, čistih i energetski učinkovitih načina odvijanja prometa.

Fakultet je organizator godišnjih međunarodnih znanstveno-stručnih savjetovanja Znanost i razvitak prometa (od 2001) i Luke i plovni putovi (od 2006), te suorganizator međunarodnih konferencija Baška GNSS Conference o satelitskim navigacijskim sustavima (od 2008), Ergonomics Conference o ergonomiji (od 2013) i Međunarodna virtualna istraživačka konferencija o tehničkim disciplinama RCITD (od 2013).

Nakladništvo

Međunarodni znanstveni časopis → Promet – Traffic & Transportation Fakultet izdaje od 1989. šest puta godišnje. Časopis je svrstan u nekoliko međunarodno priznatih citatnih baza, neograničen mu je pristup putem interneta, a donosi znanstvene radove u polju tehnologije prometa i transporta.

Studentski list PROM izlazi od 1998. dva puta godišnje. Časopis donosi stručne članke i prati najnovije tehnologije, uvodi studente u pisanje i objavljivanje stručnih i znanstvenih radova, prati međunarodnu suradnju sa srodnim fakultetima iz regije te informira studente o radu podružnice Studentskoga zbora.

Do 2014. Fakultet je izdao i više od 280 udžbenika i priručnika, od kojih u posljednje doba prevladavaju oni u elektroničkom obliku.

Atlantska plovidba Ivo Račić → Jugoslavenski Lloyd

Cebalo, Roko (Lumbarda, 24. V. 1930 – Lumbarda, 5. VIII. 2008), strojarski inženjer, stručnjak za alatne strojeve.

Na Strojarsko-brodograđevnome fakultetu (→ Fakultet strojarstva i brodogradnje; FSB) u Zagrebu diplomirao je 1960., magistrirao 1972. i doktorirao 1985. disertacijom Optimalno područje brušenja u puno vatrootpornih Ni-legura za plinske turbine (mentor → Š. Šavar). U tvornici Jugoturbina u Karlovcu radio je (1961–87) kao tehnolog i razvojni tehnolog, projektant proizvodnje i direktor Tvornice plinskih turbina u osnivanju, te kao pomoćnik generalnoga direktora za tehnološki razvoj. Istodobno je predavao na Višoj tehničkoj školi u Karlovcu (1963–84), potom na FSB-u u Zagrebu do umirovljenja 2000; na tom je fakultetu bio redoviti profesor od 1987. Bio je voditelj Katedre za alatne strojeve od 1989., a predavao je kolegije Obrada odvajanjem čestica, Obradni strojevi i Fleksibilni obradni sustavi. Predavao je i na Strojarskome fakultetu u Slavonskom Brodu te od 1995. bio gostujući profesor na Tehničkome sveučilištu u Darmstadtu.

Bavio se hidrostatikom i cjelokupnom problematikom alatnih strojeva. Osim znanstvenih radova, objavio je više knjiga, među kojima su Moderna tehnika brušenja (1987), Duboko brušenje (1990), Alatni strojevi (2000), Obradni sustavi (D. Ciglarom i A. Stoićem, 2005.), te rječnika – četverojezični Rječnik znanstvenih izraza i pojmova u strojarskom inženjerstvu (2007), trojezični Mali rječnik tehnoloških izraza (1995), Rječnik strojarskih tehnologija (1998) i Rječnik proizvodnog inženjerstva (s A. Stoićem, 2006), te dvojezični Taschenwoerterbuch der Fertigungstechnik (s H. Schulzom, 1998). Osnovao je Hrvatsku udrugu proizvodnog strojarstva te Odbor za proizvodnju vođenu računalom HAZU-a (1992). Baveći se poviješću i govorom rodne Lumbarde, objavio je knjige Razgovori na mrkenti: stare lumbarajske riči (2005) i Lumbarda kroz vjekove (2008); skladao je više skladbi za orgulje. Dobitnik je nagrade HAZU-a (1996).

ljevarstvo, djelatnost i znanstvena disciplina koja se bavi postupcima izvornog oblikovanja (praoblikovanja) pri kojima se proizvod izrađuje ulijevanjem rastaljenoga metala u kalup. Gotov proizvod, odljevak, nakon hlađenja poprima oblik kalupne šupljine, a može biti na bazi željeza (čelični, nodularni, sivi, temper, bijeli tvrdi lijev) i obojenih metala (aluminija, bakra, olova, magnezija, kositra). Danas se ta djelatnost odvija u obrtničkim ili, češće industrijskim pogonima, ljevaonicama. Kao industrijska grana ubraja se u → metaloprerađivačku industriju, a zasniva se na mehanizaciji i velikoserijskoj poizvodnji, te dostignućima znanstvenih disciplina → proizvodnoga strojarstva i procesne → metalurgije. Povijest ljevarstva na području današnje Europe počinje prije približno 7500 godina, a na području današnje Hrvatske prije 6000 godina.







Pretpovijest i stari vijek

Na području današnje Hrvatske arheološki nalazi svjedoče o početcima razvoja ljevarstva u bakrenome dobu. Isprva se bakar lijevalo u kamene ili glinene jednodijelne kalupe. Takvi predmeti, uglavnom manjih izmjera, zbog mekoće bakra rabili su se ponajviše kao nakit ili u obredne svrhe. Najstariji pronađeni odljevak u Hrvatskoj bakrena je sjekira kakve su se oko 4000. pr. Kr. rabile u rudnicima bakra, a pronađena je u Rudama kraj Samobora.

Na području istočne Slavonije i Srijema pronađeni su primjeri lijevanja još iz razdoblja badenske kulture (IV. tisućljeće pr. Kr.). Na tom se području potom razvila vučedolska kultura glasovita po ljevarskom umijeću. Na lokalitetu Gradac – Vučedol, pronađena je ljevaonica (tzv. megaron ljevača bakra), za sada najstarija takva u ovome dijelu Europe (3000–2400. pr. Kr.). Nalazi iz Vučedola i drugih središta te kulture na području Hrvatske, kao i zemalja srednje i jugoistočne Europe na koje se ta kultura proširila, obuhvaćaju dvodijelne kalupe, talioničke peći, odljevke sjekira, bodeža, dlijeta i žice, nastavke za puhaljke za raspirivanje vatre, a svjedoče o naprednoj tehnologiji lijevanja. Uporabom glinenih dvodijelnih kalupa ljevači vučedolske kulture omogućili su početak serijske proizvodnje, dok su uporabom slitina bakra s arsenom (arsenska bronca) poboljšali livljivost i tvrdoću proizvoda. Stoga se vučedolska kultura smatra žarištem europske protoindustrijske revolucije, u kojoj se uporabni predmeti od kamena počinju zamjenjivati metalnima, a dio stočara opredjeljuje se za ljevarstvo i metalurgiju, što su obilježja nadolazećega brončanog doba.

Iz razdoblja brončanog i željeznoga doba, na području Hrvatske mnogobrojna su nalazišta ostataka ljevaonica i ostava ljevača bronce. Takvo je nalazište npr. ostava iz Svetoga Petra kraj Ludbrega, u kojoj su pronađeni kalupi za lijevanje različitih brončanih predmeta, keramičko koljeno i nastavak mijeha za raspirivanje vatre, te talionička peć. Po tome je to nalazište jedno od najznačajnijih nalazišta ljevačkoga pribora iz starijega željeznog doba u Europi (VIII–VII. st. pr. Kr.).

U doba Rimskoga Carstva, na području današnjega Siska razvija se Siscia, koja nastavlja uhodanu metaluršku djelatnost Kelta u Segestici, te ranijih kultura koje su na tome području obrađivale rudu iz obližnjih nalazišta. U doba Rimljana Siscia je postala jedno od metalurških središta Carstva, na obalama Kupe postojale su radionice za proizvodnju oružja te kovnice novca, a procjenjuje se da su Rimljani ondje preradili više od milijun tona željeza.

Od srednjega vijeka do XIX. st.

Nakon propasti Rimskoga Carstva ljevarstvo i preradba metala u Europi općenito stagnira. Ipak, iz starohrvatskoga, ranosrednjovjekovnog razdoblja (VII–XI. st.) u grobovima dostojanstvenika pronađeni su zlatni, srebrni ili brončani nakit, te ostruge izrađeni u domaćim radionicama; ljepotom i umijećem izradbe izjednačeni su s najboljim tadašnjim europskim ostvarenjima. Takvim nalazima pripadaju npr. glasovite starohrvatske ostruge iz Biskupije kraj Knina (VII–IX. st.).

Znatniji razvoj ljevarstvo u Europi doživljava tek kada se u IX. i X. st. počinju lijevati velika brončana zvona za crkvene zvonike; teška zvona isprva su lijevali putujući ljevači uz samu crkvu. Prvi dokazi o postojanju stalne ljevaonice u kojoj su se lijevala zvona na području Hrvatske potječu iz XV. st., no izvjesno je da su se zvona lijevala i prije. Potkraj srednjeg i početkom novoga vijeka ljevačko je umijeće obilježeno djelovanjem Ivana Krstitelja Rabljanina, jakim ljevačkim središtima u Dubrovniku i Zagrebu, u kojima su se lijevala brončana zvona i topovi, dok je metalurgija i preradba metala općenito bila najintenzivnija na području Siska, Banovine, Samobora i Gorskoga kotara.

Dubrovačke ljevaonice

U Dubrovačkoj Republici topovi se spominju već 1351., a 1378. grad je bio potpuno naoružan topovima. Prva dubrovačka ljevaonica topova, isprva kovnica, osnovana je 1410. na Pilama, 14 godina prije nego u Pragu, 40 godina prije nego u Augsburgu, 62 godine prije nego u Beču te 64 godine prije nego u Rusiji, što ljevarstvo na području Hrvatske ponovno svrstava među europske dosege. Prvi državni ljevač topova bio je Lilio iz Apulije koji je radio do 1416. Njegov sin Mato Lilio salio je 1445. zvono mase veće od 1500 kg za gradski zvonik. U drugoj polovici XV. st. osnivale su se ljevaonice topova i zvona ispod Minčete i na Revelinu. Jedan od ljevača bio je → Ivan Krstitelj Rabljanin koji je izlio neka od najljepših djela dubrovačkog i hrvatskog ljevarstva, a njegov je top iz 1504. otpremljen u bečki arsenal (danas Vojni muzej), gdje se nalazi u inozemnoj zbirci. Obnovljeno i modernizirano dubrovačko topništvo (1646–49), katastrofalni potres 1667., razmjerno mirno razdoblje za Republiku u XVIII. st. te pojava jeftinih švedskih topovskih cijevi od željeznog lijeva utjecali su na prestanak rada dubrovačkih ljevaonica.













Zagrebačka ljevaonica

Prvu stalnu zagrebačku ljevaonicu zvona utemeljio je 1456. zvonoljevač Ilija Benković (? – oko 1490), sin Benedikta iz Požege. Osim zvona, lijevali su se različiti brončani predmeti, a u doba obrane od Osmanlija i topovi, kada su glavnu riječ vodili ljevački majstori lumbardi. Kroz ljevaonicu u Zvonarničkoj ulici 3 do njezina je zatvaranja 1929. i potpunog rušenja 1936. prošlo 127 zvonoljevačkih obrtnika. Najplodniji zvonoljevački majstor koji je djelovao u zagrebačkoj ljevaonici zvona bio je Antun Schiffer, koji je 1796–1820., osim zvona za crkve na području tadašnje Hrvatske, Slavonije i Međimurja, također lijevao mužare svih veličina, svijećnjake, svjetiljke, pumpe za štrcaljke, različite vrste cijevi i dr. Njegov nasljednik → Henrik Degen se posebno istaknuo lijevajući velika zvona, te je 1843. izlio najveće zvono zagrebačke katedrale. (→ zvonoljevarstvo)









Ljevaonica u Senju

U Senju je ljevaonica postojala od 1541., kada je kralj Ferdinand I. na osnovi molbe senjskoga kapetana Ivana Lenkovića Podbreškoga u Senj poslao iskusna njemačkoga ljevača Filipa Laymingera, upravitelja oružane u Breisachu, koji je uredio ljevaonicu, a za materijal je iskoristio razbijene i neuporabljive topove koji su se već nalazili u Senju. Izlio je dva falkona duljine 238 cm i mase 1500 kg te tri falkoneta duljine 162 cm i mase 300 kg. Predavši ih Lenkoviću, vratio se u Innsbruck, a ljevaonica je nastavila rad rabeći pričuve bakrene rude iz rudnika Schwaz u Austriji i rudnika Antuna Fuggera u Banskoj Bystrici u Slovačkoj.

Preradba metala u Banovini

Na području Banovine, Trgovske i Zrinske gore i okolice, vadila se ruda još od doba vučedolske kulture, Kelta i Rimljana. Iskorištavanje rudnih bogatstava toga kraja dobilo je zamah kada su plemenitaši Zrinski u XIV. st. dobili bogato rudonosno područje lijevo od gornjega toka rijeke Une. Kralj Matija Korvin izdao je 1463. Petru II. Zrinskom dozvolu za trajno iskorištavanje rudnika srebra, bakra i drugih kovina, koji su u to doba već radili. Njegov sin Nikola III. nastavio je očevu razgranatu metaluršku djelatnost u Gvozdanskom, utvrdi u kojoj je bila talionica, ljevaonica i kovnica novca. Pogoni su uništeni 1578., kada su Osmanlije osvojili Gvozdansko. Na poticaj austrijskoga dvora početkom XVIII. st. poduzeti su istražni radovi u Banovini, na osnovi kojih su otvoreni novi rudnici željezne i bakrene rude, te je ljevačka djelatnost na tom području obnovljena. Visoke peći za lijevanje željeznih odljevaka, ujedno prve takve moderne peći na području Hrvatske, sagrađene su 1804. u Kosni, te 1806. u Trgovima; potonja je bila visoka 11 m, a rad je započela 1808. Peć je više puta rušena te su na njezinu mjestu sagrađene nove peći. Proizvodnja u Trgovima ugašena je potkraj XIX. st. zbog slabe isplativosti.

Godine 1842. otvorena je talionica bakrene rude u Bešlincu koja je 1860-ih preuređena u visoku peć za lijevanje sirovoga željeza. Prestankom rada trgovske visoke peći, preradba željezne rude s toga je područja preseljena u Bešlinec, a 1858. izgrađena je i puštena u rad visoka peć u Velikoj Vranovini kraj Topuskoga. U Bešlincu je ljevaonica proizvodila različitu metalnu robu, pribor za jelo i odljevke sivoga lijeva, a u Topuskome se proizvodilo sirovo željezo za potrebe vlasnika koji je posjedovao ljevaonice željeza u Mađarskoj, Austriji i Njemačkoj. Visoke peći u Bešlincu i Topuskom radile su do 1942. Izgradnjom talionice u Capragu u Sisku, preteče Željezare Sisak u sklopu koje je 1939. bila postavljena prva, a 1949. i druga visoka peć, željezna ruda s područja Bešlinca otprema se u Sisak.

Preradba metala u Rudama i Hamoru

Rudnik u Rudama kraj Samobora prvi se put u zapisima spominje 1528., premda je izvjesno da se bakrena ruda vadila i znatno ranije. Potkraj XVI. st. kada proizvodnja doživljava vrhunac, bio je jedan od najvećih rudnika u tome dijelu Europe, te je proizvodnja bakra bila četverostruko veća od ukupne norveške proizvodnje u to doba, odn. dvostruko veća od ukupne engleske proizvodnje. U rudniku je radilo više od 200 radnika, bakar se talio u tamošnjim pećima, 1582. otvorene su i dvije kovačnice, a bakar se izvozio preko Dubovca (danas Karlovac) i luka u Bakru i Rijeci. U XVII. st. došlo je do znatnog pada proizvodnje, a eksploatacija bakrene rude prestala je 1851. zbog osiromašenja ležišta. U Rudama se 1850–60. eksploatiralo i željezo, a djelovala je i ljevaonica željeza sa suvremenom visokom peći s utiskivanjem zraka parnim strojem. Osim u Rudama, u obližnjem Hamoru (danas dio Samobora) bila je bakrarna, tj. pogon za preradbu rude koji se sastojao od talionice i kovačnice (otud ime Hamor, od njemačkoga Hammer; kovački čekić), koja je radila već u XVI. st., a proizvodila je cijenjene bakrene kotlove te sitniju bakrenu i željeznu robu; hamorska bakrarna smatra se jednim od prvih industrijskih pogona u Hrvatskoj.

Manufaktura željezne robe u Čabru

Prvu manufakturu željezne robe u Hrvatskoj, ljevaonicu i kovačnicu, osnovao je Petar IV. Zrinski u Čabru, podigavši 1651. peć za taljenje i lijevanje odljevaka od materijala na bazi željeza. Proizvodio je čavle, potkove, obruče, mužare, sjekire, motike, pijuke, vile, predmete za kuhinju te željezne šipke za kovače i bravare. Ta se roba prodavala u Hrvatskoj te se preko bakarske luke izvozila u inozemstvo. Godine 1671. Zrinski je pogubljen u Bečkome Novome Mjestu, a imanja su zaplijenjena i predana Ugarskoj komori. Došlo je do zastoja u proizvodnji, ali je 1685. manufaktura obnovljena te su izgrađene nove visoke peći. U tim je pogonima 1720-ih bilo zaposleno više od 200 radnika za koje je bio osiguran smještaj. Pomanjkanjem željezne rude u okolici Čabra te gubitkom tržišta zbog utjecaja kranjskih i koruških manufaktura, proizvodnja željezne robe u Čabru prestala je 1785.

Preradba željeznih materijala u Gorskome kotaru nastavila se na poticaj → Teodora Batthyánya, te su otvoreni pogoni u Brodu na Kupi (1770), Crnom Lugu (1779) i u Homeru kraj Broda na Kupi (1792), a ruda za njih vadila se u Delnicama, Crnome Lugu, Mrzloj Vodici, Liču i Lokvama. Ta je proizvodnja početkom XIX. st. stala, jer se pokazala neisplativom.

Od početaka industrijalizacije do II. svjetskog rata

Ljevarstvo u Hrvatskoj razvilo se početkom rada prvih modernih visokih peći u Trgovima i Bešlincu u Banovini, a od polovice XIX. st. bilo je sve više ljevaonica obrtničkoga tipa, ali i industrijskih. Ljevaonice su se otvarale u sklopu tvornica strojograđevne industrije, a rjeđe kao samostalni pogoni.

Prvom industrijskom ljevaonicom u nas smatra se tvornica Fonderia Metalli (poslije Stabilimento tecnico fiumano, konačno → Torpedo) sa sjedištem u Rijeci osnovana 1853., koja je isprva lijevala sidra, a dolaskom engleskoga inženjera Roberta Whiteheada 1856. započela je proizvodnja parnih strojeva za potrebe austrougarske mornarice. Na riječkom Dolcu, u središtu grada, između 1859. i 1864. počela je raditi mala ljevaonica bronce i željeza Fonderia al Dolac di Diracca, Cussar, Skull. Ta se ljevaonica ubrzo raspala, a Mateo Skull i Luigi Cussar otvorili su 1879–1886. vlastite radionice u Vodovodnoj ulici. Nakon II. svj. rata Skullov pogon preseljen je u bivšu Tvornicu duhana i nastavio je raditi u sklopu poduzeća → Rikard Benčić. Na riječkom je Sušaku 1929. osnovana pomorska mehaničarska radionica (od 1931. Sila, od 1933. → Vulkan); u sklopu tvornice bila je i ljevaonica za sivi lijev i obojene metale, a bavila se izradbom i održavanjem brodske opreme te industrijskih pogona.

U Osijeku su 1860-ih, uz poljoprivredne strojeve, lijevane predmete proizvodile Tvornica strojeva i ljevaonica Gustava Wagnera, te radionica poljoprivrednih strojeva Melchiora Lichta, koji je proizvode izlagao na gospodarskim izložbama u Londonu 1862., Zagrebu 1864. Beču 1873. Tvornica strojeva i ljevaonica kovina Josipa Klarića osnovana je 1908. u Reisnerovoj ulici 42, a proizvodila je više vrsta armatura, oruđa i gospodarskih strojeva. Osječka livnica tuča (→ Osječka ljevaonica željeza i tvornica strojeva; OLT) osnovana 1912. za proizvodnju lijevanih, kovanih i prešanih proizvoda te popravak i proizvodnju poljoprivrednih strojeva, tijekom vremena prerasla je u jednu od najvećih ljevaonica u Hrvatskoj.

U Daruvaru postoji strojobravarska radionica u vlasništvu Franje Effenbergera koja se 1912. razvila u Tvornicu strojeva i ljevaonicu željeza i bakra (→ Dalit).

U Hercegovcu je 1903. Ivan Kulhavy podignuo Tvornicu strojeva i ljevaonicu željeza (od 1949. → Metal, Hercegovac).

U Belišću je 1905. obitelj → Gutmann podignula tvornicu koja je izrađivala i popravljala vagone i lokomotive za njihovu Podravsku vicinalnu (lokalnu) željeznicu, gdje su se lijevale tračnice za tu uskotračnu željeznicu, te popravljali strojevi za poduzeća Gutmannovih.

U Požegi je Dragutin Fleissig osnovao 1912. strojobravarsku radionicu, koja je 1922. prerasla u Ljevaonicu željeza, današnji → Plamen. U prvoj godini postojanja u Ljevaonici je odliveno 150 lijevanih vrata, ploča, okvira za štednjake i odljevaka za strojeve; sljedećih je godina proizvodnja proširena na bunarske crpke i odvodne cijevi.

U Bjelovaru je 1917. utemeljena tvornica strojeva → Smev, koja je izrađivala manje gospodarske strojeve, mlinove, dizelske motore i sl., a imala je i ljevaonicu sivoga lijeva; pri punome pogonu poduzeće je zapošljavalo 200 do 300 radnika. Hinko Herman osnovao je 1919. bravarsku radionicu, koja se 1927. ujedinila sa susjednom Caparijevom ljevaonicom u zajedničko poduzeće (poslije rata Gradsko zanatsko poduzeće za obradu metala, poslije Metal, te → Tomo Vinković).

U Slavonskome Brodu osnovana je 1921. Prva jugoslavenska tvornica vagona, strojeva i mostova (danas → Đuro Đaković Grupa), koja je odmah zapošljavala 3000 radnika, a među svojim je pogonima imala ljevaonicu odljevaka od materijala na bazi željeza.

U Karlovcu je 1923. osnovana Prva karlovačka ljevaonica željeza te industrija gospodarskih strojeva Dobra.

U Zagrebu se prva tvornica strojeva i ljevaonica, nalazila u Ilici u blizini današnjega Britanskoga trga, a stavljena je u pogon 1874. Ubrzo nakon toga otvorile su se u Zagrebu manje radioničke ljevaonice kositrenih odljevaka Francesca Lorenzina (1876) i Luigija Moruzzija (1879) te ljevaonica vodoinstalaterskoga poduzeća Aleksandera Maruzzija (1892). Prvi veći ljevački pogon, koji je mogao zadovoljiti gradske potrebe, osnovao je 1900. u Magazinskoj cesti 13 → Radoslav Eisenhuth, kao Strojarsko-elektrotehničku tvornicu (od 1908. Prva hrvatska tvornica strojeva i ljevaonica željeza). U toj je tvornici do 120 radnika lijevalo zvona, proizvodilo željezne odljevke za vodovod i kanalizaciju grada Zagreba, te strojarske dijelove i gospodarske strojeve. Početkom XX. st., a osobito naglim razvojem Zagreba nakon I. svj. rata otvorile su se druge ljevaonice koje su proizvodile dijelove za vodovod, kanalizaciju, željeznice, kućanstva, lijevale umjetnine i dr., poput ljevaonice Radionice Jugoslavenskih državnih željeznica (→ Tvornica željezničkih vozila Gredelj) i strojarske zadruge → Sila 1919., Ljevaonice metala i tvornice alatnih strojeva braće Ševčik 1930 (→ Prvomajska), Ljevaonice željeza i metala Gvozd 1936., te mnoge male ljevačke radionice.

Uoči II. svj. rata na području Hrvatske otvorene su suvremena tvornica aluminija u Lozovcu kraj Šibenika 1937., koja se od 1956. bavi i preradbom aluminija (→ Tvornica lakih metala), talionica željeza u Capragu 1939 (→ Željezara Sisak), te Prva varaždinska ljevaonica željeza i metala (od 1947. Gradska ljevaonica željeza, poslije Ljevaonica i tvornica armatura Varaždin, danas → Metalska industrija Varaždin; MIV). U tom je razdoblju dvadesetak ljevaonica proizvodilo oko 9000 t odljevaka godišnje, a dio proizvodnje bio je za ratne potrebe. Tijekom rata smanjio se broj ljevaonica u gradovima i njihova proizvodnja.

Poslijeratno razdoblje

Nakon II. svj. rata, angažmanom malobrojnih iskusnih ljevača te velikog broja novopridošlih radnika, nacionalizirane predratne ljevaonice osposobljavale su se za ponovnu proizvodnju te se otvaralo sve više novih. Pritom se uglavnom rabio priručni materijal te sredstva pristigla kao ratna reparacija, a proizvodnja se ubrzano povećavala prateći zamah opće industrijalizacije. Godine 1946. u 17 ljevaonica izliveno je 8000 t odljevaka, dok je 1955. već bilo 36 ljevaonica koje su proizvele oko 30 000 t odljevaka. Kako je u ljevarstvu, za razliku od drugih grana metaloprerađivačke industrije, proizvodnju moguće velikim dijelom zasnovati na ručnome radu, mehanizacija i suvremeno opremanje ljevaonica uvedeno je razmjerno kasno, tek nakon 1966., kada je ljevarstvo doživjelo najveći uzlet.

Godine 1971., u SR Hrvatskoj proizvedeno je 95 585 t odljevaka željeznih ljevova, od toga 5543 t čeličnoga lijeva, te 3606 t lijeva od obojenih metala i 5808 t lijevanih cijevi i fazonskih dijelova, čineći petinu proizvodnje odljevaka u SFRJ. Najveću proizvodnju u povijesti, hrvatske ljevaonice zabilježile su 1983−87., kada su proizvodile između 125 000 t (1983) i 127 000 t (1987) odljevaka na godinu. Međutim, od 1989. zbog nepovoljnih kretanja u svijetu ljevarska proizvodnja u Hrvatskoj počinje se znatno smanjivati, tako da je 1990. iznosila 92 344 t odljevaka, a u ljevarstvu je bilo 8925 zaposlenih. Proizvodnja se odvijala u nekoliko velikih samostalnih ljevaonica, mnogim malim ljevaonicama te u više ljevaonica u sastavu metaloprerađivačkih poduzeća koje su proizvodile odljevke uglavnom za vlastite potrebe.

Kontinentalna Hrvatska

Godine 1956. je po kapacitetu proizvodnje najveća ljevaonica u tadašnjoj NR Hrvatskoj bila Ljevaonica željeza i tvornica strojeva iz Požege, današnji Plamen. U Popovači je 1968. osnovana tvornica aluminijskih lijevanih radijatora (danas → Lipovica), u kojoj je 1972. započela proizvodnja prvih radijatora Ekonomik, a osnovane su i ljevaonica → Metalac, Konjščina (1961) i Ljevaonica Čakovec (→ Ferro-Preis). Osim navedenih i drugih novootvorenih ljevaonica, u poslijeratnom su razdoblju u kontinentalnoj Hrvatskoj znatnije proširile proizvodnju i modernizirane daruvarska ljevaonica i tvornica strojeva Dalit, koja je nakon tehnološke obnove 1980-ih zapošljavala 1700 radnika i bila jedna od najvećih ljevaonica tadašnje Jugoslavije, varaždinska ljevaonica (današnji MIV), Osječka ljevaonica željeza i tvornica strojeva (OLT), bjelovarska ljevaonica u sklopu tvornice Tomo Vinković (danas Ljevaonica Bjelovar), Metal iz Hercegovca, ljevaonica u sklopu industrije lokomotiva, strojeva i mostova Đuro Đaković, Željezara Sisak i dr.













Riječko područje

U poslijeratnom razdoblju na tom su području veće ljevaonice razvila poduzeća osnovana prije rata, riječka tvornica dizalica i ljevaonica Vulkan, nositelj proizvodnje lijevanoga čelika, tvornica motorne opreme i ljevaonica Rikard Benčić, tvornica Torpedo, brodogradilišta → 3. maj u Rijeci i → Uljanik u Puli, te poslijeratne tvornice Industrooprema iz Rijeke te Cimos Buzet (danas → P. P. C. Buzet) iz Buzeta.

Dalmacija

Šibensku metalurgiju i ljevarstvo XX. st. obilježila je → Tvornica elektroda i ferolegura koja je imala prvu suvremenu ljevaonicu u Dalmaciji, a nastavljač je industrijske proizvodnje i ljevaonice u šibenskome pogonu tvornice Crnica, osnovanome 1902. Godine 1951. splitsko je brodogradilište (→ Brodosplit) sagradilo novu ljevaonicu koja je mogla proizvesti odljevke do 20 t. Prva ljevaonica u Dalmaciji koja je specijalizirala svoju proizvodnju jest Metalplastika iz Makarske. Tvornica aluminija u Lozovcu integrirana je 1964. s Tvornicom lakih metala Boris Kidrič Šibenik (TLM). Tvornica je bila treći proizvođač i najveći prerađivač aluminija u Jugoslaviji. U Benkovcu je 1980. osnovana Tvornica tlačnog lijeva (danas → LTH metalni lijev) kao dio zadarske tvornice → Bagat, a proizvodila je dijelove za šivaće strojeve.

Zagreb

Uz male i obrtničke ljevaonice, u poslijeratnom razdoblju u Zagrebu su djelovale i značajan rast proizvodnje zabilježile ljevaonice u sklopu većih poduzeća utemeljene na predratnim pogonima, kao što su tvornica alatnih strojeva Prvomajska, tvornica patentnih zatvarača, galanterijskih proizvoda i preradu obojenih metala Mega, strojarsko poduzeće i ljevaonica željeza Sila, tvornica željezničkih vozila Janko Gredelj, a otvorene su i nove ljevaonice, npr. današnji Vulkan (1966). Zagreb je bio i središte lijevanja umjetnina u Hrvatskoj (→ lijevanje umjetnina).







Ljevarstvo od osamostaljenja do danas

Tijekom Domovinskoga rata prepolovljena je proizvodnja odljevaka zbog smanjenja proizvodnje, razaranja i stečajeva velikih industrijskih ljevaonica te prestrukturiranja gospodarstva. Međutim, od 1993., kada je proizvodnja odljevaka iznosila svega 39 998 t, ona stalno raste, a 2001. dosegnula je 49 634 t, te 2008. iznosila 72 515 t, uključujući i obrtničke ljevaonice. Broj zaposlenih se mijenjao, 1993. iznosio je 5870, zatim je zabilježen pad, 2001. iznosio je oko 3200, a 2008. bio je 4425. Pokazatelj oporavka i konkurentnosti hrvatskih ljevaonica izvoz je na inozemna tržišta koji je u 1990. iznosio oko 25%, u 2001. 68,5% dok je u 2008. bio 72,8% ukupne proizvodnje odljevaka. Godine 2008. proizvedeno je 53 921 t odljevaka od ljevova na bazi željeza (74,4%), 16 715 t aluminijskoga (23,1%) i 1812 t (2,5%) lijeva na osnovi bakra, cinka i olova. Tridesetak industrijskih ljevaonica čini više od 90% ukupne proizvodnje i broja zaposlenih. Ostatak su obrti koji se bave lijevanjem umjetnina, metalne galanterije i suvenira.

Najveća domaća ljevaonica P. P. C. Buzet, dio poslovnoga sustava CIMOS iz Kopra, smještena je na dvjema lokacijama, u Buzetu i Roču, zatim slijede Ferro-Preis iz Čakovca, Lipovica iz Popovače, LTH metalni lijev iz Benkovca, Metalska industrija Varaždin, Plamen iz Požege, RS metali iz Samobora, Saint Jean Industries iz Slavonskoga Broda. Vodeće su ljevaonice materijala na bazi obojenih metala (aluminijske i bakrene slitine) Strojar iz Gornje Bistre, Almos iz Kutine, Ivanal iz Šibenika te Metal Product iz Zagreba. Godine 1994. započela je u sklopu karlovačkoga poduzeća → HS Produkt rad prva industrijska ljevaonica preciznoga lijeva u Hrvatskoj. Time je Hrvatska ušla u krug malobrojnih zemalja koje imaju zahtjevnu proizvodnju preciznoga lijeva. Proizvodi hrvatskoga ljevarstva ponajviše se rabe u automobilskoj industriji, uglavnom su to dijelovi motora ili prijenosnih mehanizama svjetski poznatih proizvođača vozila kao što su BMW, Mercedes, Peugeot, Citroën.

Velik dio proizvodnje čine armature, vodovodni i kanalizacijski odljevci, peći na kruta goriva te dijelovi ložišta.

Visoko školstvo i znanost

Visokoškolska nastava u području ljevarstva u Hrvatskoj započela je osnutkom Mornaričke akademije u Rijeci 1857., gdje su se u sklopu četverogodišnjega studija tehničkih disciplina držali stručni kolegiji tehnologije lijevanja. Godine 1918. raspadom Austro-Ugarske Monarhije prestao je i rad Akademije.

U Zagrebu je nastava započela u sklopu tadašnjega Zavoda za mehaničku tehnologiju Tehničke visoke škole (danas Zavod za tehnologiju Fakulteta strojarstva i brodogradnje), koji je 1922. osnovao → Nikola Nikolajevič Savin, a koji je bio opremljen i malom eksperimentalnom ljevaonicom. Uspostavom Tehničkoga fakulteta, odn. Fakulteta strojarstva i brodogradnje, osnovana je 1950. Katedra za tehniku lijevanja, 1969. Katedra za nauku o metalima i ljevarstvo (osnivač → Niko Malešević), poslije Katedra za ljevarstvo i Matica za materijale (od 1978. Zavod za materijale), te Laboratorij za ljevarstvo (osnivač → Zoran Bonačić Mandinić).

U Zavodu za materijale ljevarstvom se bavio Luciano Karbić, objavivši niz radova iz toga područja. Danas Katedru za ljevarstvo vodi Branko Bauer te predaje kolegije Ljevarstvo i Projektiranje ljevaonica. Znanstveni rad katedre usmjeren je prema proučavanju svojstava kalupnih mješavina, livljivost metala, lijevanje u polučvrstu stanju, problematiku toplih napuklina, na tlačni lijev i oblikovanje uljevnih sustava. U stručnom radu projektiraju ljevaonice i razvija se tehnologija lijevanja odljevaka posebne namjene.

Nastava ljevarstva u Rijeci nastavlja se nakon prekida od gotovo 45 godina pri Zavodu za ispitivanje materijala (danas Zavod za industrijsko inženjerstvo i managment), osnovanoga 1962. na Strojarskome fakultetu (danas Tehnički fakultet u Rijeci). Nastavu kolegija Ljevarstvo niz godina vodio je → Ivan Katavić, dok je danas vodi → Božo Smoljan pri Katedri za proizvodne tehnologije.

U Sisku je nastava započela 1960. u sklopu Metalurško-tehnološkog odjela Tehnološkoga fakulteta u Zagrebu (od 1963. Metalurški odjel). Od osnutka Metalurškoga fakulteta 1979. područje ljevarstva izučava se u Zavodu za metalurgiju željeza, čelika i ljevarstvo (danas Zavod za procesnu metalurgiju). Istaknuti nastavnici Fakulteta su Ilija Mamuzić, Ante Markotić, Josip Krajcar, Faruk Unkić i dr. Akademske godine 2011–12. osnovan je preddiplomski sveučilišni stručni izvanredni studij ljevarstva.

U Splitu je nastava započela 1960. u novoosnovanome Centru za izvanredni studij strojarstva Strojarsko-brodograđevnoga fakulteta u Zagrebu te se od 2003. odvija na Katedri za materijale Zavoda za strojarsku tehnologiju Fakulteta elektrotehnike, strojarstva i brodogradnje u Splitu.

U Slavonskome Brodu nastava je započela 1962. u Centru za izvanredni studij Visoke tehničke škole u Zagrebu, a danas se održava pri Katedri za lijevanje i deformiranje Zavoda za proizvodno strojarstvo Strojarskoga fakulteta u Slavonskome Brodu osnovanoga 1979.

Iz područja ljevarstva napisano je više skripata i udžbenika, među kojima Industrijske peći (M. Banovac, 1964), Ljevarstvo (I. Katavić, 1993), Osnove tehnologije kalupljenja: Jednokratni kalupi 1–2 (I. Budić, Z. Bonačić Mandinić, 2001), Posebni ljevački postupci 1–2 (I. Budić, 2006), Lijevanje metala (D. Živković, 2007), priručnik Proizvodnja metalnih odljevaka (M. Galić, 2008) te trojezični rječnik Ljevarski rječnik hrvatsko-englesko-njemački (M. Galić, 1999).

Na znanstvenom i stručnome području ljevarstva danas djeluje → Hrvatsko udruženje za ljevarstvo (osnovano 1954. pod nazivom Društvo ljevača NR Hrvatske) koje je uz praćenje razvoja i dostignuća ljevarske tehnologije u Hrvatskoj i svijetu objavljivalo časopis → Ljevarstvo.

vojna vozila → oklopna vozila