Bulimbašić, Ignacije (Vatroslav) (Split, 31. VII. 1886 – Split, 19. XI. 1976), prvi hrvatski akrobatski pilot.

Pohađao je realnu gimnaziju u Splitu, a 1903. preselio se u Trst, gdje je radio u brodogradilištu te polazio večernju školu za mehaničare. Bavio se i konstruiranjem zrakoplova, kojih je izradio nekoliko modela, ali ih zbog nedostatka novca nikada nije realizirao. Nakon položenih ispita za brodskoga strojara, otišao je 1908. u New York bratu Ivanu, poznatomu kiparu. Radio je u tvornici strojeva, najprije kao mehaničar, a potom kao tehnički crtač, skupljajući sredstva za ostvarenje svojega sna da postane akrobatski letač.

U Parizu je 1913. upisao pilotsku školu kod glasovitoga francuskog letača Louisa Blériota. Nakon toga završio je višu zrakoplovnu školu za vježbanje u Bucu, gdje je već izvodio akrobatski lik spiralu. Drugu zrakoplovnu školu za vježbanje završio je 23. II. 1914., kada je zrakoplovom tipa Blériot snage motora 50 KS (37,3 kW) izveo akrobatski lik petlju (luping) te stekao diplomu pilota i navigatora Međunarodnoga zrakoplovnog saveza (Federation aeronautique internationale). Luping je zbog nezgrapnosti tadašnjih zrakoplova bio opasna akrobacija koja je zahtijevala veliko umijeće, a Bulimbašić ju je izveo samo nekoliko mjeseci nakon prve takve akrobacije francuskoga zrakoplovca Adolphea Pégouda. Pariški tisak popratio je još nekoliko njegovih smionih letova, te je postao jednim od malobrojnih svjetskih zračnih akrobata te prvi iz Austro‑Ugarske i Hrvatske koji je izveo taj akrobatski lik. Kupivši vlastiti akrobatski zrakoplov tipa Blériot s motorom snage 60 KS (44,7 kW), u Zwittauu u Moravskoj (danas Svitavy u Češkoj) priredio je 18. V. 1914. svoj prvi javni let pred 10 000 ljudi. Uzletio je dva puta, zadržao se po 25 minuta u zraku te izveo više akrobatskih elemenata i pet lupinga.

U želji da svoje umijeće predstavi i u Hrvatskoj, već nekoliko tjedana nakon toga leta zakazao je dva uzleta u Zagrebu. Organizaciju je preuzeo Zagrebački zbor (danas Zagrebački velesajam), gradonačelnik Janko Holjac bio je pokrovitelj, a sve je pratio zagrebački tisak. Tijekom vježbe, u snažnom naletu vjetra, tek dan prije prvoga uzleta, zrakoplov je znatno oštećen te su letovi odgođeni. Skupivši sredstva putem dobrovoljnih priloga, Bulimbašić je nabavio novi zrakoplov, te njime uzletio 26. VII. 1914. s nogometnoga igrališta kraj Tratinske ceste. Uzletio je na visinu od 1000 m, ugasio motor te se strmoglavio 20 m, da bi se ponovno vinuo u zrak. Tzv. salto mortale izveo je dva puta, a potom se počeo spuštati s ugašenim motorom sve do oko 15 m nad tlom, kada je upalio motor i vratio se u visine. Pratilo ga je nekoliko tisuća gledatelja.

Njegovi su letački pothvati širom Monarhije bili popraćeni u mnogobrojnim tiskovinama pa je tako pridonio popularizaciji zrakoplovstva. Nakon izbijanja I. svj. rata regrutiran je u Bečkom Novom Mjestu kao vojnik i pilot zrakoplovne jedinice. Zbog nacionalnoga stava, zrakoplov mu je zaplijenjen, a on je prebačen u pješaštvo u Doboj. Nakon leta preko Atlantika Charlesa Lindbergha 1927., Bulimbašić je planirao ostvariti isto te je od vlasti zatražio povrat zrakoplova ili naknadu sredstava kako bi nabavio drugi, te letom promovirao Hrvatsku, no nije naišao na razumijevanje. Godine 1930. osnovao je malo brodogradilište u splitskoj uvali Lora. U II. svj. ratu zarobljen je i neko vrijeme interniran u logor.

Metalska industrija Varaždin d. d. (MIV), tvornica za proizvodnju armatura i fazonskih komada iz nodularnoga lijeva sa sjedištem u Varaždinu. Osnovali su je 1939. zagrebački ljevači Antun Crneka, Franjo Hrastinski i Drago Kanoti, koji su u Varaždin došli nakon štrajka ljevačkih radnika u Zagrebu.







Prvotni je naziv tvornice bio Prva varaždinska ljevaonica željeza i metala. Prešavši 1947. u društveno vlasništvo, ljevaonica je poslovala u sastavu Gradskoga obrtnoga poduzeća kao Gradska ljevaonica željeza Varaždin te je izrađivala doknadne dijelove, izlivši u prvoj godini poslovanja svega 68 t odljevaka. Sljedeće se godine proizvodnja proširila na lijevanje vodovodnih i kanalizacijskih armatura. Godine 1954. ljevaonica je još jednom promijenila naziv te je postala Ljevaonica željeza i tvornica vodovodnih armatura Varaždin. Tijekom godina povećavala se proizvodnja i rastao je broj zaposlenih, pa je 1957. 264 radnika izlilo gotovo 2000 t odljevaka. Udruživanjem Ljevaonice s Tvornicom tkalačkih čunjeva Drvoza, 1962. nastaje MIV – Metalna industrija Varaždin; 1965. formiraju se tri zasebna pogona: Ljevaonica i tvornica armatura, Tvornica tekstilnih utenzilija i Tvornica strojeva (Strojoteks), nastala iz Drvoze. Njihovim razdvajanjem 1968. Ljevaonica i tvornica armatura (LTA) Varaždin postaje samostalno poduzeće, kojem se 1969. pripaja → Metalac iz Čakovca. LTA je tijekom 1980-ih proizvodio vodovodne, parne, kondenzacijske, brodske i druge armature, oblikovne dijelove i spojne komade za azbestocementne cijevi, uređaje za pročišćivanje otpadnih voda i dr. Početkom 1990-ih privatiziran je te je nakon stečaja 1992. postao MIV d. d. Danas MIV proizvodi armaturu, oblikovne dijelove i kanalsku armaturu za vodovodne i kanalizacijske sustave, energetiku, procesnu industriju, brodogradnju i navodnjavanje, opremu za uređenje javnih površina, itd. Godišnje proizvede 9000 t odljevaka i 7500 t armatura i fazona, a 70% proizvedenoga izvozi se. Godine 2015. MIV je zapošljavao 638 radnika, te je bio jedna od najvećih hrvatskih ljevaonica. Potkraj 2018. većinski vlasnik poduzeća postala je njemačka kompanija Hawle Aramturen sa sjedištem u Freilassingu, jedan od vodećih proizvođača armatura za hidrosustave u svijetu.















Turina, Srećko (Sušak, 17. I. 1931 – Zagreb, 23. VI. 2011), kemičar, stručnjak za kromatografiju.

Diplomirao je 1955. na kemijskom odjelu Tehničkoga fakulteta u Zagrebu, a doktorirao 1959. na Tehnološkom fakultetu (→ Fakultet kemijskog inženjerstva i tehnologije) u Zagrebu disertacijom Mogućnost primjene plinske kromatografije na određivanje sumpora.

Radio je kao honorarni asistent u Zavodu za opću i anorgansku kemiju Tehnološkoga fakulteta (1955–57) te u Tvornici alatnih strojeva Prvomajska u Zagrebu kao voditelj kemijskoga laboratorija (1958–65).

Na Strojarsko-brodograđevnom fakultetu (→ Fakultet strojarstva i brodogradnje; FSB) bio je znanstveni suradnik na Katedri za metale od 1965., a znanstveni savjetnik od 1982. Umirovljen je 1993. Na Tehnološkome fakultetu predavao je kolegije Specijalne metode kemijske analize i Kromatografija, a na Prirodoslovno-matematičkom fakultetu Kromatografske metode analize. Bio je gostujući predavač na sveučilištima u Londonu (Chelsea Collegeu of Science and Technology) i Loughboroughu (Loughborough College of Technology) te na Tehnološkom fakultetu u Banjoj Luci. Kao voditelj kemijsko-analitičkoga laboratorija Zavoda za materijale pri FSB-u, za određivanje struktura slitina, uz kromatografske, razvijao je i spektografske tehnike, a za analizu spektrograma koristio se računalima. Uveo je novu metodu analize metala Monte Carlo, potaknuo razvoj plošne kromatografije u Hrvatskoj i razvio vlastiti model kromatografskoga razdvajanja na tankom sloju koji je najpoznatiji svjetski teorijski kromatografičar Friedrich Geiss uvrstio u svoju knjigu Osnove tankoslojne kromatografije (Fundamentals of Thin-Layer Cromatography, 1987).

Autor je prve knjige o kromatografiji u nas (Tankoslojna kromatografija, 1984) te jedan od suautora Kromatografskoga nazivlja (1978) i Plošne kromatografije (s M. Medić-Šarić i M. Kaštelan-Macan, 2006).

Bio je istaknuti član kromatografskih, kemijskih i računalnih odbora, komisija i sekcija te jedan od utemeljitelja časopisa Strojarstvo. Među prvima je radove objavljivao u vodećim specijaliziranim publikacijama Journal of Chromatography, Chromatographia, Analytical Chemistry i Fresenius Zeitschrift für Analytische Chemie. Za znanstveni rad u području ispitivanja materijala dobio je 1981. Nagradu »Nikola Tesla«.

strojarstvo, stručna djelatnost i znanstvena disciplina koja se bavi projektiranjem i konstruiranjem energetskih, radnih i alatnih strojeva, njihovom proizvodnjom i iskorištavanjem, kao i projektiranjem i proizvodnjom uređaja za energetiku, procesnu tehniku te izradbom proizvoda široke potrošnje. Kao znanstvena disciplina polje strojarstva razvrstano je Pravilnikom o znanstvenim i umjetničkim područjima, poljima i granama u RH unutar područja tehničkih znanosti, a grane su mu opće strojarstvo (konstrukcije), procesno-energetsko strojarstvo, proizvodno strojarstvo, brodsko i precizno strojarstvo. Teorijska načela strojarstva zasnivaju se na znanstvenim disciplinama matematike, mehanike krutih i čvrstih tijela, mehanike fluida, termodinamike, inženjerstvu materijala i računarstvu, a srodne su mu djelatnosti → elektrostrojarstvo, → energetika, → brodogradnja, → zrakoplovstvo, → metalurgija i dr., s kojima se djelomično preklapa. Danas se visokorazvijeni strojarski proizvodi većinom izrađuju u sklopu → strojogradnje i → metaloprerađivačke industrije, kao iznimno značajnih gospodarskih djelatnosti u svjetskim okvirima.

Opće strojarstvo obuhvaća sva znanja potrebna za osmišljavanje strojarskih i strojarsko-mehaničkih konstrukcija. Najširi je dio strojarstva koji se, uz opća načela o konstruiranju i razvoju proizvoda, bavi → elementima strojeva (spojni elementi, ležajevi, osovine i vratila, prijenosnici, spojke i dr.), → alatima, napravama, uređajima i priborom, industrijskom → pneumatikom, → hidraulikom i sl.

Procesno-energetsko strojarstvo bavi se projektiranjem uređaja i postrojenja toplinske tehnike (→ grijanje; ventilacija i klimatizacija; rashladna tehnika), procesne tehnike (postrojenja i strojevi u kemijskoj, prehrambenoj, tekstilnoj, grafičkoj industriji, metalurgiji, preradbi otpada i dr.), energetskim postrojenjima s elektranama, toplanama i toplinskim stanicama, generatorima pare i plina, kogeneracijskim sustavima.

Proizvodno strojarstvo obuhvaća tehnološke postupke za proizvodnju i oblikovanje proizvoda (praoblikovanje, deformacijsko oblikovanje, oblikovanje odvajanjem čestica, aditivna proizvodnja, štancanje, rezanje, spajanje), površinske tehnologije i inženjerstvo površina (toplinska obradba metala, zaštita od korozije) te industrijsko inženjerstvo (projektiranje i upravljanje proizvodnjom, studij rada, održavanje). Unutar proizvodnoga strojarstva posebni su ogranci automatizacija s automatima, robotima i regulacijskom tehnikom, dok se kao zasebni dijelovi strojarstva proučavaju strojevi (jednostavni, energetski i radni), prenosila i dizala te vozila. (→ proizvodno strojarstvo)

Brodostrojarstvo se često pridružuje brodogradnji kao zasebnom polju, ali po svojem sadržaju duboko zadire u strojarstvo, jer proučava strojeve i uređaje plovnih objekata, kao što su pogonski i pomoćni brodski strojevi, parni kotlovi, cjevovodi te mehanički sklopovi. (→ brodostrojarstvo)

Precizno strojarstvo (→ finomehanika, precizna mehanika) kao grana strojarstva bavi se proučavanjem, konstrukcijom i proizvodnjom komponenti i proizvoda velike točnosti izradbe i malih izmjera pojedinih dijelova sve do područja → mikrotehnike.

Povijesni razvoj u svijetu

Početak razvoja strojarstva vezan je uz uporabu prvobitnih pomagala − poluge, valjka, kotača, kosine, klina i vijka (šest tzv. jednostavnih strojeva). Tijekom vremena su se iz tih pomagala razvile prve složenije naprave, strojevi za izradbu lončarije ili tekstila, sredstva za prijevoz i dr., pokretani ljudskom, životinjskom i vodenom energijom te energijom vjetra. To se područje osobito razvilo u antičko doba. Arhimed (287–212. pr. Kr.) je objasnio princip poluge, prvi primijenio matematiku na fizikalne pojave te time zasnovao statiku i hidrostatiku, izumio Arhimedov vijak, Arhimedov koloturnik, konstruirao ratne sprave; Heron Aleksandrijski (I. st.) konstruirao je 200 mehaničkih naprava, strojeva i automata, pokretanih vodom i vjetrom, te preteču prvoga parnog stroja; u drevnoj je Kini Zhang Heng (78–139) unaprijedio vodeni sat i izumio seizmometar, Ma Jun (200–265) izumio je kola s diferencijalnim prijenosom, a Su Song (1020–1101) nemirnicu satnoga mehanizma i lančani prijenos; među mnogim izumima islamskoga zlatnoga doba od VII. do XV. st. ističu se automati i strojevi koje je opisao Al-Jazari (1136–1206); razvoju znanstvene osnove strojarstva u područjima fizike, klasične mehanike i matematike osobito su pridonijeli Isaac Newton (1642–1717) te Blaise Pascal (1623–1662), Christiaan Huygens (1629–1695), Gottfried Wilhelm Leibniz (1646–1716), Daniel Bernoulli (1700–1782), Leonhard Euler (1707–1783), Jean Baptiste d’ Alembert (1717–1783), Joseph Louis de Lagrange (1736–1813), Nicolas Léonard Carnot (1796–1832), James Prescott Joule (1818–1889) i dr. Primjena znanstvenih spoznaja te iskustava u obradbi metala rezultirala je razvojem složenih strojeva i motora neovisnih o prirodnim izvorima energije, što je dovelo do industrijske revolucije i korjenitih promjena u proizvodnji i prijevozu. Za to su zaslužni James Watt (1736–1819), Joseph Marie Jacquard (1752–1834), Robert Fulton (1765–1815), George Stephenson (1781–1848), Étienne Lenoir (1822–1900), Nikolaus August Otto (1832–91), Carl Friedrich Benz (1844–1929), Gottlieb Wilhelm Daimler (1834–1900), Rudolf Diesel (1858–1913) i dr.

Iako je Velika Britanija kolijevka suvremenoga razvoja i primjene strojeva u industriji i prometu, jedna od prvih visokoškolskih tehničkih institucija u svijetu bila je pariška École polytechnique, osnovana 1794. U našem su se bližem okruženju slične institucije osnivale u širokom vremenskom rasponu, npr. politehnička škola u Pragu (1806), muzej i visoka prirodoslovna i tehnička škola Johanneum u Grazu (1811), Carski i kraljevski politehnički institut u Beču (1815), koji je 1872. prerastao u tehničku visoku školu. Na Tehničkom fakultetu Velike škole u Beogradu, osnovanom 1863., predavali su se strojarski predmeti od 1873., a 1897. uveden je Mašinsko-tehnički odjel. U Bratislavi je 1937. osnovana Visoka tehnička škola, na kojoj je 1940. počeo s radom strojarski odjel. U Ljubljani je strojarski fakultet (Fakulteta za strojništvo) osnovan 1945; do tada su studenti Tehničke visoke škole (od njezina osnutka 1919) sa strojarsko-elektrotehničkim odjelom posljednja četiri semestra studija završavali u Zagrebu; godine 1958. osnovan je Mašinski odsjek Tehničkoga fakulteta u Sarajevu.

Od strukovnih udruženja, među ostalim i strojarskih inženjera, osnovano je 1848. u Beču austrijsko udruženje inženjera i arhitekata Österreichischer Ingenieur- und Architekten-Verein, koje od 1849. izdaje časopis austrijskih inženjera i arhitekata Österreichische Ingenieur- und Architekten-Zeitschrift.

Početci strojarstva u Hrvatskoj

Kao i drugdje u svijetu, preteču strojarstva kao stručne djelatnosti u Hrvatskoj predstavljali su kovački, ljevački, kolarski i drugi obrti, a majstori obrtnici svoja su umijeća zasnivali na iskustvu, te se sami brinuli za izobrazbu pomoćne radne snage. Od doba renesanse javljaju se pojedinci koji su svojim djelovanjem, djelima i izumima ostavili trag u razvoju strojarske struke. Takvi su primjerice bili glasoviti dubrovački ljevač zvona i topova → Ivan Krstitelj Rabljanin, te šibenski izumitelj i polihistor → Faust Vrančić, koji je početkom XVII. st. pripremio knjigu Novi strojevi Fausta Vrančića Šibenčanina (Machinae novae Fausti Verantii Siceni). U toj knjizi Vrančić opisuje 56 svojih ili prerađenih tuđih izuma, među kojima padobran, satove, mlinove, preše, strojeve za mlaćenje i čišćenje žitarica, zaprežna kola i druge, uglavnom namijenjene olakšavanju ljudskoga rada primjenom rada teglećih životinja, te energije vodenih tokova ili vjetra. Prilog razvoju temeljnih znanosti kao osnove strojarstva dali su → Marin Getaldić, → Ruđer Bošković i dr.







Pojedini izumitelji, kadšto i bez formalnoga strojarskog obrazovanja, i u kasnijim su razdobljima svojim izumima dali doprinos u svjetskim razmjerima, npr. → Ivan Blaž Lupis izumom torpeda 1860-ih, → David Schwarz izumom zračnoga broda 1890-ih, → Slavoljub Eduard Penkala automatskom olovkom i mnogim drugim izumima s početka XX. st., → Nikola Tesla izumom turbine bez lopatica (1909), → Mario Puratić izumom mehaničkoga koloturnika za izvlačenje ribarske mreže iz mora (1954).

Znatniju primjenu strojeva svojom su pojavom uvjetovale prve manufakture. Godine 1651. Petar IV. Zrinski dao je u Čabru izgraditi prvu pilanu na vodeni pogon te manufakturu željezne robe u kojoj je radilo 200 radnika. U drugoj polovici XVIII. st. broj manufaktura stalno se povećavao, pa su u tom razdoblju osnovane šećerana (1750–51) i tvornica užadi (1764) u Rijeci, staklane uz dvorac Trakošćan (1764), u Sušicama (1766), kraj Našica (1770–71), u Leskovcu kraj Varaždina (1781), Pakracu (1794) i Voćinu (1808), platnare u starome bakarskom kaštelu (1766) i Ozlju (1768), kožara u Kutjevu (1767), svilana u Požegi (1767) i Novoj Gradiški (1771), manufakture papira u Zagrebu (1771), duhana u Varaždinu (1774) i Zagrebu (1817), kamenine u Križevcima (1775), Rijeci (1796) i Krapini (oko 1800), predionica svile u Varaždinu (1784), tvornica užadi i jedara u Senju (1785).

Pravi poticaj razvoju strojogradnje i strojarske struke općenito dali su prvi industrijski pogoni s primjenom masovne proizvodnje u prvoj polovici XIX. st. Prvim industrijskim poduzećem u Hrvatskoj smatra se → Tvornica papira Rijeka, osnovana 1828., u kojoj je 1833. pušten u pogon prvi parni stroj u jugoistočnoj Europi. Ubrzo su otvoreni i drugi industrijski pogoni, npr. šećerana u Čepinu 1836., industrijski mlin u Rijeci 1841., tvornice kemijskih proizvoda, svijeća i sapuna 1852., te prvi parni mlin na hrvatskim prostorima i ljevaonica Fonderia metalli 1853 (poslije Stabilimento tecnico fiumano, konačno → Torpedo), koja je ubrzo započela proizvodnju brodskih kotlova i parnih strojeva.







Presudan poticaj ozbiljnijem razvoju strojarstva kao nove cjelovite struke dalo je uvođenje → željeznice te → parnog stroja kao novoga pogona u proizvodnim procesima, brodskim pogonima i sl. U drugoj polovici XIX. st. Hrvatska se industrijski intenzivno razvijala, pa su u Osijeku radile ljevaonica metala i pogoni za gradnju strojeva, u Zagrebu i Rijeci gradile su se plinare, na Sušaku rafinerija nafte, u Zagrebu parna pilana, u Rijeci i Puli brodogradilišta. Prvi prikaz hrvatske strojarske proizvodnje održan je u sklopu Zagrebačkoga zbora 1864., na kojem su bili izloženi poljoprivredni strojevi hrvatske proizvodnje, proizvodi za brodogradnju i dr.

Početci nastave strojarstva

Modernizacijski procesi tijekom druge polovice XIX. st. nametali su potrebu obrazovanja kadra za područja tehnike i industrije. Strukovna izobrazba koju su pružale praktične šegrtske i poslije obrtne škole nije mogla udovoljiti tim potrebama. Strojoslovje se kao nastavni predmet javlja od 1861–62. do 1867–68. u 6. razredu zagrebačke Kraljevske više realke. Prve dvije godine predavao ga je Gjuro Kozak, a zatim Martin Jelovšek. U višim odjelima Gospodarskog i šumarskog učilišta u Križevcima, osnovanoga 1860., poučavali su se tijekom druge polovice XIX. st. predmeti mehanika i gospodarski strojevi. Sustavno poučavanje predmeta strojarske struke počelo je u sklopu nastave brodostrojarstva u vojnim pomorskim učilištima i nautičkim školama. Osim na riječkoj Mornaričkoj akademiji, koja je po razini pripadala u visokoškolsko obrazovanje, teorijske i praktične osnove parnih strojeva izučavale su se od 1870. i u pulskoj jednogodišnjoj Strojarskoj podoficirskoj školi, odn. trogodišnjoj Školi za strojarski podmladak. Na civilnim se pomorskim školama početkom 1880-ih slušao predmet Nauk o parostroju, koji je među prvima na Nautičkoj školi u Bakru 1882. predavao → Andrija Mohorovičić. Godine 1925. otvoren je brodostrojarski odjel Srednje tehničke škole u Splitu, a 1930-ih i u pomorskim školama u Bakru i Malome Lošinju.

Srednje škole

Strukovno školovanje za strojarska zanimanja počelo je u Srednjoj tehničkoj školi u Zagrebu, proizašloj 1919. iz dotadašnje Građevne stručne škole ustrojene 1892. uz Kraljevsku zemaljsku obrtnu školu. U toj je školi od 1923. postojao trogodišnji program večernje škole za izobrazbu strojarskih poslovođa, dok je 1931. otvoren strojarski odsjek. Voditelj odsjeka bio je Franjo Krema, a stručne su predmete predavali Vilo Crlenjak, Ante Franković, Dragoš Krajnović, Zvonimir Richtman, Stjepan Rovešnjak i Aleksandar Valenteković. Nakon II. svj. rata strukovno obrazovanje postalo je važnim čimbenikom provođenja planskoga gospodarstva. Godine 1950. strojarske odsjeke imale su srednje tehničke škole u Zagrebu, Splitu, Puli, Osijeku, Slavonskome Brodu, Karlovcu i Rijeci, te Rudarska srednja tehnička škola u Varaždinu i Srednja poljoprivredna mašinska škola u Vinkovcima. U središtima srednjih tehničkih škola postojali su i tzv. radnički tehnikumi sa strojarskim usmjerenjima u kojima su radnici stjecali srednjoškolsko strukovno obrazovanje. Nastava iz strojarstva izvodila se i u trogodišnjim industrijskim školama te u nekim programima škola učenika u privredi. Od 1992. programi strojarske struke provode se odvojeno u četverogodišnjim tehničkim i trogodišnjim industrijsko-obrtničkim školama. Danas postoje četverogodišnji program obrazovanja za zanimanja na razini tehničara (npr. strojarski tehničar, tehničar za vozila i vozna sredstva, za brodostrojarstvo i sl.) i trogodišnji program obrazovanja za zanimanja na razini mehaničara, instalatera i radnika u proizvodnji. Četverogodišnje programe za strojarske profile zanimanja šk. god. 2015–16. imale su 32 škole, a trogodišnje programe za strukovno područje strojarstva 69 škola u Hrvatskoj.

Visokoškolsko obrazovanje

Povijesni razvoj visokoškolske nastave strojarstva u Hrvatskoj obilježila je pojava prvih strojarskih kolegija na visokoškolskoj razini, osnutak prvoga tehničkog studija i osnivanje strojarskih studija u sveučilišnim centrima diljem zemlje.

Početci visokoga tehničkog obrazovanja. Početci sustavnoga visokoškolskog podučavanja strojarskih kolegija u Hrvatskoj sežu u sredinu XIX. st., kada je 1857. → Mornarička akademija (K. u. k. Marine-Akademie) preseljena iz Trsta u Rijeku. Zgrada za tu visoku vojnopomorsku školu izgrađena je 1857., nastava je nakratko održana akademske godine 1857–58., a nakon premještanja dijelova nastave u blizinu Trsta i na ratne brodove, u Rijeci se nastava ponovno redovito održavala od 1866. do 1914. Akademija je bila namijenjena četverogodišnjem školovanju mornaričkih časnika, sa znatnim dijelom nastave posvećenim tehničkim disciplinama. Tako su, među ostalim, u nastavnom programu iz općih predmeta bili kolegiji više matematike, nacrtne geometrije i crtanja, fizike, kemije, termodinamike, mehanike i hidromehanike te stručni kolegiji gradnje brodova, parnih strojeva, tehnologije lijevanja i brodske opreme. Okupivši eminentne stručnjake iz svih krajeva Monarhije kao nastavnike, Akademija je bila i žarište znanstvenoga rada u svjetskim razmjerima. Profesor na riječkoj Akademiji → Peter Salcher ostvario je snimke probijanja zvučnoga zida metka u letu, što mu je donijelo zasluge za objašnjenje toga fenomena, zajedno s → Ernstom Machom s kojim je obavio pokus.







Osim riječke Akademije, dio znanstveno-tehničkoga sustava ratne mornarice bio je i Mornaričko-tehnički odbor (K. u. k. Marine-technisches Komitee) osnovan u Puli 1866. Odbor je zapošljavao više od 50 inženjera u osam odjela, među kojima je jedan bio i strojarski. U sastavu Odbora bila je i → Mornarička knjižnica (K. u. k. Marine Bibliothek), s bogatim fondom opće, tehničke i vojne literature.

Osnutak studija strojarstva. Prelaskom s manufakturne proizvodnje na industrijsku, strojarska struka, izrasla iz dotadašnjih obrtničkih djelatnosti, počela se temeljiti na znanosti i usustavljenome znanju, kojim su u Europi vladali tehnički visokoobrazovani stručnjaci − inženjeri. Do I. svj. rata iz hrvatskih se krajeva odlazilo na tehničke studije u Graz, Beč, Prag, Budimpeštu, a nakon povratka obrazovani su se stručnjaci većinom zapošljavali u državnim ustanovama. Istodobno su ključna mjesta u slabo razvijenoj industriji zauzimali doseljeni strani stručnjaci. Stoga se u Hrvatskoj javila svijest o potrebi ustroja vlastitih visokih tehničkih učilišta, koju je posebno promicao Klub inžinira i arhitekta. Dugogodišnja nastojanja i rasprave oko osnutka takve institucije urodili su plodom tek 1918., kada je osnovana Tehnička visoka škola u Zagrebu (isprva Kraljevska tehnička visoka škola). Sastavnice te škole bili su i strojarsko-inženjerski, brodograđevno-inženjerski i brodostrojarsko-inženjerski odjel, pa su se od tada u Hrvatskoj počeli školovati inženjeri strojarstva i srodnih struka. Prvi je dekan tih odjela bio → Marije Kiseljak. Školi su dodijeljeni prostori u južnome krilu zgrade tadašnje Obrtne škole na Wilsonovom trgu (današnji Rooseveltov trg 6). Prvu školsku godinu 1919–20. upisalo je budućih 60 strojara, 20 brodara i četiri brodostrojara. Kao prvi inženjeri strojarstva diplomirali su Vinko Zgaga, Pavao i Ivan Rajh 29. II. 1924., a te je akademske godine diplomiralo ukupno šest strojarskih inženjera i jedan brodograđevni. Tehnička visoka škola ubrzo je postala poznata i šire, pa je već akademske godine 1922–23. bilo i 166 studenata iz Rusije. Zbog političkih razloga Škola je 1926. pripojena Sveučilištu u Zagrebu kao → Tehnički fakultet. Do početka II svj. rata na domaćem je tehničkom studiju već diplomiralo 206 strojarskih i 29 brodograđevnih inženjera. Prvu doktorsku disertaciju iz strojarstva obranio je → Ivo Hercigonja 1931., a prvi počasni doktorat dodijeljen je 1921. → Milanu Rojcu, hrvatskom pravniku i političaru koji je bio među najzaslužnijima za osnutak Škole, podupirući još od 1909. ideju o osnivanju hrvatskoga tehničkog visokog učilišta. Organizacija studija i popuna profesorskoga zbora Tehničke visoke škole povjerene su 1919. prvomu tročlanom profesorskom zboru: građevinskom inženjeru → Milanu Čalogoviću, arhitektu → Martinu Pilaru i strojarskom inženjeru → Jaroslavu Havličeku. Do pripojenja Tehničke visoke škole Sveučilištu u Zagrebu nastavnički se zbor popunjavao domaćim stručnjacima, ali i angažiranjem stranaca, posebno emigranata iz Petrograda (Sankt Peterburga) i Kijeva. Pojedine su nastavne cjeline u prvim godinama studija strojarstva i brodogradnje predavali domaći profesori → Željko Marković matematika, Juraj Božičević Nacrtna geometrija, → Milivoj Prejac Mehanika, Miloš Milošević Opće strojarstvo, Josip Turić Hidraulika, Hidraulični strojevi, → Josip Miler Toplinski strojevi, → Leopold Sorta Crtanje broda, Teorija broda, Elementi strojeva i kotlovi, → Đuro Stipetić Osnivanje broda, Mehanička tehnologija i dr. Prvih su godina u nastavi sudjelovali i ruski profesori → Ivan Plotnikov Fizika, → Stjepan Prokofjevič Timošenko Mehanika, → Konstantin Čališev Ispitivanje gradiva, Tehnička mehanika, → Nikola Nikolajevič Savin Mehanička tehnologija, Radionice, → Dimitrij Pavlovič Ruzskij Hidraulički strojevi i → Artemije Šahnazarov Mehanička tehnologija, Radni strojevi.

Na Tehničkome fakultetu su u razdoblju između dvaju svjetskih ratova osnovani zavodi pojedinih disciplina, koji su dali fizionomiju studijima, ali i pridonijeli oblikovanju struka. Seminar za primijenjenu mehaniku (od 1929. Zavod za primijenjenu mehaniku) osnovan je 1920., a zatim redom Zavod za mehaničku tehnologiju, Zavod za konstrukciju strojevnih dijelova, Zavod za termičku dinamiku i toplinske strojeve, Laboratorij za brodogradnju, Laboratorij za strojarstvo, Zavod za tehniku hlađenja, Zavod za aerodinamiku i zrakoplovstvo te Središnji zavod za ispitivanje materijala i konstrukcija. Tijekom ratne akademske godine 1942–43. osnovan je Zavod za motorizaciju i automobilizam. Već tada su se nazirali gotovo svi dijelovi nastavne i znanstvene djelatnosti današnjega polja strojarstva.

Previranja u II. svj. ratu znatno su smanjila broj profesora na svim studijima Tehničkoga fakulteta u Zagrebu, pa tako i na studijima strojarstva i brodogradnje. Prve poslijeratne akademske godine 1945–46. na ta je dva studija bilo osam aktivnih profesora, koji su predavali temeljne kolegije za oba studija. U razdoblju nakon rata najviše je kolegija predavao L. Sorta. Osim pet kolegija namijenjenih brodarima, predavao je i opće strojarske Elemente strojeva te Prenosila i dizala, a s J. Havličekom dijelio je kolegij Parni kotlovi. J. Miler predavao je Tehničku termodinamiku te Teoriju i gradnju parnih strojeva, Regulaciju i kondenzaciju, Kompresore i rashladne strojeve, Parne turbine i Eksplozione motore. Nositelj kolegija Mehanička tehnologija i Radni strojevi bio je A. Šahnazarov, a kolegija Konstrukcija strojnih dijelova → Josip Boncelj. Kolegije Nauka o toplini I i II te Termodinamika i termotehnika, predavao je → Fran Bošnjaković, dopisni član JAZU-a te budući rektor Sveučilišta u Zagrebu, a uveo je i kolegije Kompresori, Rashladni strojevi i Teorija parnih strojeva. Prve poslijeratne godine → Dragutin Horvat predavao je Hidrauličke strojeve, Hidroenergetska postrojenja te vodio Konstrukcijske vježbe iz ventilatora i pumpi. Tijekom 1946. postavljen je za profesora → Alfred Heim, koji je do umirovljenja 1970., oblikovao i predavao Elemente strojeva. Pomoć u nastavi dala su akademske godine 1946–47. tri novoprimljena, isprva honorarna nastavnika. Od 1946. Tehničku mehaniku i Nauku o čvrstoći predavao je → Davorin Bazjanac, a kao novi kolegij uveo je Teoriju mehanizama. Iste školske godine → Niko Malešević predavao je i uveo kolegije Mehanička tehnologija, Nauka o metalima, Lijevanje i Mehanizacija ljevaonica, a → Ivan Lončar razvijao je novo područje s kolegijima Tehnologija vode, goriva i maziva i Goriva i maziva te uveo općeobrazovni tehnički kolegij Tehnička kemija. U sljedećem desetljeću studij strojarstva na Tehničkome fakultetu Sveučilišta u Zagrebu razvijao se organizacijski i nastavnički po uzoru na suvremene europske studije. Kadrovski se upotpunjavao, tako da je prigodom razdvajanja Tehničkoga fakulteta 1956. započeo s radom kao samostalni Strojarsko-brodograđevni fakultet Sveučilišta u Zagrebu. Fakultet je bio organiziran u tri odjela: Strojarsko-konstrukcijski odjel s usmjerenjima Procesna tehnika, Motori i vozila te Energetskim, Termotehničkim i Strojarsko-tekstilnim usmjerenjem; Strojarsko-proizvodni odjel s Tehnološkim I, Tehnološkim II i Organizacionim usmjerenjem; Brodograđevni odjel s Brodograđevnim i Brodostrojarskim usmjerenjem. Usmjerenja su poslije prerasla u zavode, a Fakultet je zadržao gotovo istu organizaciju niz godina. Jedno od slabijih usmjerenja bilo je Organizaciono, koje sadržajem studija nije moglo odgovarati brzorastućoj industrijskoj proizvodnji. Te je nedostatke nadomjestila Visoka tehnička škola u Zagrebu, osnovana 1957., koja se nakon deset godina pridružila Strojarsko-brodograđevnom fakultetu, koji je od tada nastavio rad pod nazivom → Fakultet strojarstva i brodogradnje.

Širenje visokoškolske nastave strojarstva. Nakana bivše države da se hrvatskoj strojogradnji i metaloprerađivačkoj industriji dodijeli značajna uloga u gospodarskom razvoju te velika materijalna ulaganja doveli su do snažnog razvoja tih dijelova industrije u drugoj polovici XX. st. Osnivale su se ili razvijale mnoge velike tvornice, npr. → Tvornica parnih kotlova (TPK), → Prvomajska, → Končar, → Jedinstvo i → Tvornica željezničkih vozila Gredelj u Zagrebu, → Đuro Đaković Grupa u Slavonskome Brodu, → Bagat i → SAS u Zadru, → Jugoturbina u Karlovcu i → Dalmastroj u Splitu, te manje tvornice koje su svojim proizvodnim programima nadopunjavale proizvodnju velikih sustava. U skladu s tim povećale su se potrebe za visokoobrazovanim stručnim kadrom diljem Hrvatske, što je potaknulo organiziranje studija strojarstva i u drugim hrvatskim sveučilišnim gradovima.

U Rijeci, središtu najrazvijenijega industrijskog bazena na hrvatskoj obali Jadrana, 1960. osnovan je Strojarski fakultet (od 1969. Strojarsko-brodograđevni fakultet, od 1973. → Tehnički fakultet), za prvoga dekana izabran je → Miroslav Mikuličić, a za njegova zamjenika → Zlatko Winkler. Nastava četverogodišnjega studija je uz pomoć profesora s tadašnjega zagrebačkog Strojarsko-brodograđevnoga fakulteta započela iste godine. Stručni studij strojarstva počeo se održavati 1965. za pojedine naraštaje studenata i u Labinu i Puli. Nastava poslijediplomskoga znanstvenog studija strojarstva na usmjerenju Teorija konstrukcija započela je 1972., a 1975. na smjerovima Tehnologija obrade skidanjem čestica i Tehnologija obrade materijala pomoću termičkih postupaka.

U Splitu, središtu širega područja Dalmacije, osnovan je 1960. Centar za izvanredni studij u sastavu Strojarsko-brodograđevnoga fakulteta u Zagrebu. Prvi voditelj centra bio je → Romeo Deželić. Od 1965. studij je djelovao u sklopu Strojarsko-tehnološkog odjela pri Elektrotehničkom fakultetu u Splitu. Na Fakultetu su se održavale prve dvije godine studija strojarstva, dok je, zahvaljujući usklađenosti planova, nastavak studija viših godina bio omogućen u Zagrebu. Poslijediplomski studij prvi je put organiziran u suradnji s Fakultetom strojarstva i brodogradnje iz Zagreba 1970., a iste je godine Fakultet promijenio naziv u → Fakultet elektrotehnike, strojarstva i brodogradnje u Splitu.

Razvojem metaloprerađivačke industrije Slavonije i Baranje početkom 1960-ih, a osobito otvaranjem tvornice Đuro Đaković prema velikim izvoznim poslovima, porasle su potrebe za istraživačkim kapacitetima i kadrom strojarske struke na tom području. Stoga je u Slavonskome Brodu 1961. osnovan Institut za naučno-istraživački rad Đuro Đaković (poslije Institut za strojarstvo Đuro Đaković, danas → Đuro Đaković Centar za istraživanje i razvoj), u kojem su ujedinjeni razvojni odjeli i laboratoriji te tvornice, dok se potreba za inženjerskim kadrom riješila otvaranjem Centra za izvanredni studij Visoke tehničke škole iz Zagreba 1962., na kojem se održavala nastava dvogodišnjega studija. Od 1967. Centar je djelovao u sastavu Fakulteta strojarstva i brodogradnje iz Zagreba. Studij strojarstva u Slavonskome Brodu osamostalio se 1979., te kao → Strojarski fakultet ušao u sastav Sveučilišta Josipa Jurja Strossmayera u Osijeku.

Danas su preddiplomski, diplomski i poslijediplomski sveučilišni studiji strojarstva uključeni u programe Fakulteta strojarstva i brodogradnje u Zagrebu, Fakulteta elektrotehnike, strojarstva i brodogradnje u Splitu, Tehničkoga fakulteta u Rijeci i Strojarskoga fakulteta u Slavonskome Brodu. Osim navedenoga, sveučilišni preddiplomski studij brodostrojarstva za školovanje uglavnom strojarskoga časničkog kadra održava se na Pomorskom odjelu → Sveučilišta u Dubrovniku na → Pomorskom fakultetu u Splitu i → Pomorskom fakultetu u Rijeci, odnedavna i na Pomorskom odjelu → Sveučilišta u Zadru, dok u Rijeci i Splitu postoje i takvi diplomski studiji.

Stručni preddiplomski i stručni diplomski studiji strojarstva ili njegovih dijelova (konstrukcijsko strojarstvo, mehatronika, proizvodno strojarstvo, održavanje motornih vozila, termotehničko inženjerstvo) mogu se pohađati na Tehničkome fakultetu u Rijeci i Fakultetu elektrotehnike, strojarstva i brodogradnje u Splitu, te na Sveučilišnom odjelu za stručne studije u Splitu, → Veleučilištu u Karlovcu, → Tehničkom veleučilištu u Zagrebu, → Visokoj tehničkoj školi Bjelovar, → Veleučilištu Velika Gorica, → Sveučilištu Sjever u Koprivnici, → Veleučilištu u Slavonskome Brodu.

Udruženja

Prva hrvatska udruga tehničkih stručnjaka osnovana je 1878. u Zagrebu pod nazivom Klub inžinira i arhitekta (danas → Hrvatski inženjerski savez). Iako je već na osnivačkoj sjednici zaključeno kako će Klub djelovati u područjima arhitekture, građevinarstva i strojarstva, većinu od prvobitna 83 člana činili su arhitekti i građevinski inženjeri, dok su na popisu članova iz 1903. izrijekom navedena tek tri strojarska inženjera: → Radoslav Eisenhuth, Antun Grahor i Ladislav Smetány. Ipak, broj članova strojarskih inženjera stalno se širio, napose nakon početka priljeva inženjera koji su diplomirali na Visokoj tehničkoj školi u Zagrebu, pa su do kraja II. svj. rata neki od predsjednika udruženja bili strojarski inženjeri, npr. Đ. Stipetić (1926–27. i 1936–42) i F. Bošnjaković (1942–45). Jedna od zasluga udruženja je poticaj osnivanju Kraljevske tehničke visoke škole u Zagrebu 1919., čemu je znatno pridonio inženjer strojarstva J. Havliček.

Početci organiziranoga djelovanja strojarskih inženjera unutar tog udruženja sežu u 1927., kada je osnovan Klub strojara i električara (od 1946. Sekcija elektrostrojara Društva inženjera i tehničara Hrvatske), koji je uoči II. svjetskog rata imao 204 člana. Strojarsko krilo te sekcije osamostalilo se 1953. osnovavši Društvo strojarskih inženjera i tehničara Hrvatske (od 1962. Savez strojarskih inženjera i tehničara Hrvatske, od 1968. Savez strojarskih i brodograđevnih inženjera i tehničara Hrvatske, od 1972. Savez društava strojarskih i brodograđevnih inženjera i tehničara Hrvatske, te 1994–2017. → Hrvatski strojarski i brodograđevni inženjerski savez). Savez je 1959–2013. izdavao znanstveni časopis Strojarstvo, a okupljao je neka od temeljnih strukovnih udruženja diplomiranih inženjera tehničkih znanosti u područjima strojarstva i brodogradnje. Takva i interdisciplinarna su udruženja → Hrvatsko društvo za tehniku zavarivanja (1953), → Hrvatsko udruženje za ljevarstvo (osnovano 1954), → Hrvatsko društvo za zaštitu materijala (1954), → Društvo za plastiku i gumu (1970), → Hrvatsko društvo za teoriju strojeva i mehanizama (1979), → Hrvatsko društvo za elemente strojeva i konstruiranje (1980), → Hrvatsko društvo za toplinsku obradu i inženjerstvo površina (1988), → Hrvatska udruga proizvodnog strojarstva (1992), → Hrvatsko društvo za materijale i tribologiju (1998), → Hrvatsko društvo za strojarske tehnologije (2007) i dr.

Od početka XX. st. u Hrvatskoj se vode rasprave o inženjerskim ovlastima i o potrebi osnivanja inženjerske komore za davanje takvih ovlasti. Formalno je prva takva komora osnovana 1924. u Zagrebu (Zagrebačka inženjerska komora), a ovlasti su regulirane Zakonom o ovlašćenim inženjerima iz 1937., u kojem se spominju i »ovlašćeni mašinski inženjeri«. Od 1940. izlazio je list Službeni vjesnik inženjerijskih komora Banovine Hrvatske, prema kojem je početkom te godine u zagrebačkoj inženjerijskoj komori od ukupno 321 člana bilo 49 strojarskih inženjera, a od 64 člana splitske komore bila su tri strojarska inženjera. Od 1945. do 1998. nije bilo inženjerijskih komora. Za ovlaštene inženjere strojarstva danas je nadležna → Hrvatska komora inženjera strojarstva, koja je 2009. izdvojena iz Hrvatske komore arhitekata i inženjera u graditeljstvu.

Akademije

Od članova → Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti (prije Jugoslavenska akademija znanosti i umjetnosti) malobrojni su iz strojarskih struka. Jedan od prvih među njima izabran je za dopisnoga člana 1940. F. Bošnjaković, a izbor mu je ponovljen 1992. u isto članstvo. Glasovit i po svojim otkrićima u strojarstvu, N. Tesla izabran je 1941. za počasnoga člana Akademije. U HAZU-u je 1997. osnovan IX. Razred za tehničke znanosti, koji je 2015. među 21 članom imao tri redovita člana i dva člana suradnika s područja strojarstva. Mnogo veći broj strojarskih inženjera članovi su šest znanstvenih vijeća Akademije koja djeluju uz potporu Razreda za tehničke znanosti, a okupljaju više od 1400 inženjera različitih struka.

Na promicanju tehničkih znanosti i povezivanju znanstvenika tehničkih disciplina od 1993. radi → Akademija tehničkih znanosti Hrvatske. U radnome sastavu Akademije djeluju članovi izabrani na temelju znanstvenog i stručnog rada, ali i doprinosa društvenom i gospodarskom napretku Hrvatske. Akademija je ustrojena od 14 odjela među kojima je i Odjel strojarstva i brodogradnje, koji je 2015. okupljao 19 članova (članovi Akademije, suradnici, međunarodni članovi, emeritusi Akademije), a više strojarskih inženjera bilo je članovima i drugih odjela.

Stručna i znanstvena publicistika

Među prvim tiskanim djelima tehničke i strojarske tematike bila je knjiga Machinae novae F. Vrančića, dok je prvo djelo s tehničkim sadržajem na hrvatskome jeziku bila knjiga → Marka Antuna Horvatovića Lakši način putovanja velikih lađa, i uz vodu i niz vodu, objavljena 1804. Horvatović je u tom djelu razradio koncepciju riječnoga broda s mnogim inovativnim strojarskim detaljima. Razumjevši važnost tehnike u nacionalnoj kulturi, grof Janko Drašković (1770–1856) sustavno je podupirao objavljivanje znanstvenopopularnih i poučnih knjiga, te je kao predsjednik Ilirske čitaonice u Zagrebu (preteča → Matice hrvatske) raspisao 1839. natječaj za pisanje i izdavanje knjiga »gospodarskog« sadržaja. Tu je zamisao slijedio → Ivan Šah, koji je objavio više radova popularnoga karaktera, a u Matici hrvatskoj pokrenuo je znanstveno-tehničku popularnu ediciju Novovjeki izumi u znanosti, obrtu i umjetnosti, kojega je bio autor prve knjige iz 1882. U prvoj se knjizi od strojarskih tema u zasebnim esejima obrađuju satovi, parni strojevi, lokomobili i željeznica.









Stručne knjige

Najstarija stručna knjiga pisana hrvatskim jezikom iz područja strojarstva je Strojoslovje za više realke (1864) J. Arnsteina, u prijevodu Ivana Čačića. Prve takve knjige domaćeg autora su Parni stroj i Parni kotao nadinžinira kraljevskih ugarskih državnih željeznica Dragutina Konića, tiskane 1898. u Zagrebu. Obje knjige bile su namijenjene »za pripravu makiniste k propisanom ispitu«. Jačanjem industrijalizacije i povećanjem potreba za stručnim kadrom, sredinom XX. st. izdan je veći broj strojarskih priručnika namijenjenih naobrazbi stručnoga kadra u školama i na tečajevima, te kao pomoć u proizvodnji. Među njima su Stručni priručnik – elementi strojeva (1939) Franje Bognara, Mehanička tehnologija materijala za gradnju strojeva, 1–3 (1942–65) i Mala mehanička tehnologija (1949–65) → Ota Horvata, Opće strojarstvo (1947) i Enciklopedija strojarstva za industrijske škole (1957) Milivoja Baldaufa, Elementi strojeva Rudolfa Levaka (1951), Antuna Mirkovića (1955) i Ede Hercigonje (1965), Enciklopedija strojarstva (1961) i drugi priručnici Frane Bračanina, te vrlo popularan Strojarski priručnik Bojana Krauta u hrvatskim izdanjima od 1956.

Znanstvene knjige i visokoškolski udžbenici

Značajnije znanstvene knjige i udžbenici hrvatskih autora objavljivali su se tek nakon osnutka Tehničke visoke škole u Zagrebu; u razdoblju do II. svjetskog rata skripta su većinom šapirografirana. Među mnogobrojnim do danas tiskanim visokoškolskim udžbenicima ističe se djelo F. Bošnjakovića Technische Thermodinamik (1935), koje je doživjelo sedam proširenih izdanja na njemačkom i pet na hrvatskom jeziku (Nauka o toplini). Prevedeni na ruski i engleski, to su klasični udžbenici iz termodinamike na većini svjetskih sveučilišta još i danas.







Strukovna leksikografska djela

Iskorak u razvoju hrvatske tehničke terminologije, tako i strojarske, označilo je objavljivanje Hrvatsko-njemačko-talijanskog rječnika znanstvenog nazivlja → Bogoslava Šuleka 1874. Prvi strukovni Rječnik njemačko-hrvatskog tehnologičkog nazivlja izradili su 1881. članovi Kluba inžinira i arhitekta → Stevan Bukl i Josip Altman. Sustavan rad na tehničkom nazivlju u toj se udruzi nastavio, te je 1920–21. objavljeno 19 svezaka Jugoslavenske tehničke terminologije. Od tehničkih rječnika ističe se kapitalno djelo Njemačko-hrvatskosrpski i hrvatskosrpsko-njemački tehnički rječnik → Vlatka Dabca iz 1969., u kojem se znatan dio građe odnosi na strojarstvo i brodogradnju. U novije doba, za velik opus hrvatsko-engleskih i englesko-hrvatskih strukovnih rječnika iz područja strojarstva zaslužna je → Ljerka Bartolić.









Kapitalno djelo → Tehnička enciklopedija LZ-a, u 13 svezaka objavljivana 1963–97., pridonijela je usustavljenju tehničke terminologije te je prvi put donijela sveobuhvatan pregled mnogih tema. Strojarstvo, jedna od deset vodećih struka, zauzima znatan dio Enciklopedije, a urednici strojarstva bili su Bojan Kraut (1−5. sv.), Franjo Hranuelli (6. sv.), Luciano Karbić (7. sv.), te → Zoran Bonačić-Mandinić (8−13. sv.).

Stručni i znanstveni časopisi

Na poticaj zagrebačkoga biskupa i banskog namjesnika Jurja Haulika osnovano je Hrvatsko-slavonsko gospodarsko društvo, koje je od 1842. izdavalo → Gospodarski list, treći časopis u Europi namijenjen poljodjelcima, koji je donosio i priloge iz poljoprivredne mehanizacije i tehnike općenito. Od 1880. izlazio je časopis → Viesti Kluba inžinira i arhitekta, koji je pod različitim nazivima, do gašenja 1944. donosio vijesti iz rada udruge, ali i stručne članke, među ostalim i strojarske tematike. Časopis posvećen strojarstvu osnovan je 1959. pod nazivom → Strojarstvo. Osnivač i prvi izdavač tog časopisa namijenjenoga teoriji i praksi u strojarstvu bio je Savez društava strojarskih i brodograđevnih inženjera i tehničara. Danas izlazi šest puta na godinu kao dvobroj, tiska se na engleskom jeziku uz sažetak na hrvatskome. Za pojedine ogranke unutar polja strojarstva pokrenuti su specijalizirani časopisi, npr. → Ljevarstvo (izlazio 1954–2013) i → Zavarivanje (izlazi od 1958). Pojedini strojarski fakulteti u Hrvatskoj izdaju svoje časopise. Među njima je najstariji časopis Fakulteta strojarstva i brodogradnje u Zagrebu, koji je izlazio pod različitim imenima od 1970., a od 2005. naziv mu je → Transactions of FAMENA. HAZU izdaje časopis RAD sa znanstvenim prilozima iz različitih područja svojega djelokruga. Pojedini svesci toga časopisa u cijelosti posvećeni tehničkim znanostima, s povremenim prilozima i iz strojarstva, izlaze od 1982. pod uredništvom Razreda za matematičke, fizičke i tehničke znanosti, a od 1999. Razreda za tehničke znanosti.

Pomorstvo, multidisciplinarni znanstveni časopis koji objavljuje teme vezane uz pomorstvo koji 1999–2005. izlazi jednom, a od 2006. dva puta na godinu. Od 2000. časopis nosi podnaslov na engleskom jeziku Journal of Maritime Studies, a od 2010. nosi usporedni podnaslov na hrvatskom i engleskom jeziku Multidisciplinarni znanstveni časopis – Multidisciplinary Scientific Journal of Maritime Research. Izdavanje časopisa pokrenuo je Odjel za pomorstvo na Visokoj pomorskoj školi u Rijeci. (→ Pomorski fakultet u rijeci)







Časopis se smatra sljednikom Zbornika radova, prvi put objavljenoga 1964. Prvi urednik časopisa bio je Mijo Biličić. Uz urednički odbor koji danas čine profesori Pomorskoga fakulteta u Rijeci, časopis ima i Međunarodni znanstveni savjetodavni odbor. Objavljuje znanstvene i stručne radove vezane uz različite aspekte pomorstva (brodogradnja, biotehnologija, elektrotehnika i računarstvo, ekonomija, ekologija, navigacija, pravo, povijest, strojarstvo, tehnika, tehnologija te tehnologija prometa i transporta). Članci su se u početku objavljivali na hrvatskom i engleskom jeziku (s dvojezičnim sažetcima), no svi članci objavljeni nakon 1. broja u 2013. na engleskom su jeziku. Časopis je indeksiran u više od 25 međunarodnih baza podataka, a od 2006. dostupan je i na portalu znanstvenih časopisa RH. Od 2004. glavni je urednik → Serđo Kos.

Pomorski zbornik, znanstveni časopis koji obrađuje teme vezane uz pomorstvo i promet, a koji od 1963. izlazi različitim ritmom, uglavnom jednom godišnje. Od osnutka nekoliko je puta mijenjao naziv: Pomorski zbornik Društva za proučavanje i unapređenje pomorstva Jugoslavije (1963–75), Pomorski zbornik Saveza društava za proučavanje i unapređenje pomorstva Jugoslavije (1976–78), a današnji naziv nosi od 1979. Od 1993. izdaje ga Društvo za proučavanje i unapređenje pomorstva Republike Hrvatske, a od 2015. izdaju ga Udruga za proučavanje i razvoj pomorstva i Pomorski fakultet Sveučilišta u Rijeci. Časopis je do 1970. izlazio u Zadru, a od 1971. izlazi u Rijeci.

Pokretači i prvi urednici časopisa bili su Grga Novak i Vjekoslav Maštrović. Časopis objavljuje znanstvene i stručne radove te druge radove vezane uz najrazličitije aspekte pomorstva (povijest, nautiku, ekonomiku, brodogradnju, pravo, stručno nazivlje, umjetnost, književnost, geografiju, kartografiju, zaštitu okoliša, mora i priobalja, školovanje i zapošljavanje pomoraca i dr.). Uredništvo časopisa čine pomorski i pravni stručnjaci iz hrvatske i međunarodne znanstvene zajednice. Indeksiran je u više od deset međunarodnih baza podataka, a od 2010. dostupan je na portalu znanstvenih časopisa RH.

Polimeri, znanstveno-stručni časopis iz područja polimerstva, a izlazio je 1980–2015. Pri osnutku imao je podnaslov Glasilo Društva plastičara i gumaraca Zagreb. Godine 1981. podnaslov mu je promijenjen u Jugoslavenski časopis za plastiku i gumu, od 1990. podnaslov glasi Mjesečnik za proizvodnju, preradu i primjenu polimernih materijala, od 1992. Dvomjesečnik za proizvodnju, preradu i primjenu polimernih materijala: časopis za plastiku i gumu, a od 1997. do 2015. Časopis za plastiku i gumu. Izdavanje časopisa započelo je Društvo plastičara i gumaraca, preteča današnjega → Društva za plastiku i gumu u Zagrebu.

U početku su izlazila četiri broja časopisa na godinu (1980–82), zatim jedan broj na mjesec (1983–91), dva broja na mjesec (1992–2002) i ponovno četiri broja na godinu (od 2003). Prvi urednik bio je Krešimir Adamić.

Časopis je pokrivao široko područje znanosti koje se bave polimerima te srodnim tehničkim disciplinama, poljoprivredom, zaštitom okoliša i drugim djelatnostima u vezi s polimernim sirovinama, materijalima i izradcima. Osim kategoriziranih radova, donosio je i razne stručne informacije, preglede te bibliografske, leksikografske i povijesne radove, vezane uz polimerstvo i srodna područja. Časopis je indeksiran u 15 međunarodnih baza podataka (od kojih su neke usko specijalizirane za to područje), a od 2006. dostupan je na portalu znanstvenih časopisa RH.

Društvo za plastiku i gumu (DPG), udruga koja je okupljala stručnjake iz područja proizvodnje, primjene, preradbe, uporabe i oporabe polimera, osnovana 1997. u Zagrebu. Sljednik je Stručne komisije inženjera i tehničara plastičara (osnovane 1966) i Društva plastičara Hrvatske (osnovanoga 1970). Prestala je s radom 2016.

Temeljne aktivnosti DPG-a bile su suradnja s trgovačkim društvima s ciljem unaprjeđenja korištenja plastike i gume, organiziranje znanstvenih skupova, stručnih savjetovanja i predavanja, stručna izdavačka djelatnost te razmjena iskustva i suradnja s domaćim i međunarodnim organizacijama u provedbi zajedničkih projekata. Godine 1975. Društvo je osnovalo Komisiju za zaštitu čovjeka i prirode od utjecaja polimernih materijala. Od 1980. do 2015. izdavalo je časopis za plastiku i gumu → Polimeri. Uz časopis, bogata izdavačka djelatnost Društva sastojala se od nekoliko temeljnih nizova: Zbornici sa skupova, Istaknuti profesori, Život i djelo te Biblioteka Polimerstvo. U nakladi Društva ukupno je izdano više od 20 knjiga.







Engineering Review, međunarodni znanstveni časopis koji obrađuje teme iz područja strojarstva, brodogradnje, temeljnih tehničkih znanosti, elektrotehnike, računarstva i građevinarstva, a koji izlazi od 1970. pod nazivom Zbornik radova. Od 1988. nosio je naziv Zbornik Tehničkog fakulteta Rijeka, a današnji naziv nosi od 1995. Časopis je od 1995. do 2008. imao podnaslov Znanstveni časopis za nove tehnologije u strojarstvu, brodogradnji i elektrotehnici, od 2008. do 2010. nosio je podnaslov Znanstveni časopis za nove tehnologije u strojarstvu, brodogradnji, elektrotehnici i drugim temeljnim tehničkim znanostima, a današnji podnaslov mu je Međunarodni časopis namijenjen publiciranju originalnih istraživanja s aspekata analize konstrukcija, materijala i novih tehnologija, u području strojarstva, brodogradnje, temeljnih tehničkih znanosti, elektrotehnike, računarstva i građevinarstva. Prvi izdavač bio je → Tehnički fakultet u Rijeci, a od 2012. izdavanju se priključio i → Građevinski fakultet u Rijeci.

Radovi su se u početku objavljivali na hrvatskom i engleskom jeziku, a otkad se kao izdavač priključio Građevinski fakultet, objavljuju se samo na engleskome. Cilj časopisa je objavljivati originalna istraživanja s aspekta analize konstrukcija, materijala i novih tehnologija u navedenim područjima. Časopis je indeksiran u više od 15 međunarodnih baza podataka, a od 2008. dostupan je na portalu znanstvenih časopisa RH. Engineering Review nije izlazio 1997., 1999., 2003. i 2004.

Bjelovučić, Ivan (Juan Bielovucic, Jean Bielovucic Cavalier) (Lima, 30. VII. 1889 – Pariz, 14. I. 1949), jedan od prvih svjetskih zrakoplovaca, utemeljitelj peruanskoga zrakoplovstva.

Potomak je stare kapetanske i brodovlasničke obitelji → Bjelovučić iz Janjine na Pelješcu. Nakon smrti oca Mihe rođenoga u Mokošici (1885. otišao je u Peru), s majkom Francuskinjom se iz Perua doselio u Pariz 1894., gdje je završio studije filozofije i književnosti. Godine 1908. upisao je pilotsku školu braće Voisin. Letačku dozvolu francuskoga aerokluba s rednim brojem 87 dobio je 1910., kada je već nastupao na mnogobrojnim natjecanjima i postavljao rekorde, pobjeđujući tada najveća imena svjetskoga zrakoplovstva. Postavio je svjetski rekord u etapnome letenju između Pariza i Bordeauxa (6 h i 15 min), pobijedio na Međunarodnome zrakoplovnom natjecanju u Milanu te bio prvi zrakoplovac koji je 1910. poletio s pariške zračne luke Le Bourget prigodom I. međunarodnoga zrakoplovnoga skupa, danas stožerne zrakoplovne priredbe u svijetu. Na poziv peruanske Lige za zrakoplovstvo, ostvario je 1911. prvi let u povijesti Perua, te u Limi postao direktorom i instruktorom prve zrakoplovne škole južnoameričkoga kontinenta. U Pariz se vratio s činom pukovnika peruanskoga zrakoplovstva i preuzeo dužnost vojnoga izaslanika. Nastavio je s natjecanjima širom Francuske i Europe, te je 1912. proglašen najboljim francuskim zrakoplovcem, što je značilo i svjetskim, budući da su Francuzi držali većinu svjetskih zrakoplovnih rekorda. Postao je prvi pilot koji je preletio Alpe, kada je 1913. jednokrilcem tipa Henriot snage motora od 80 KS (59,7 kW) iz švicarskoga sela Brieberga sletio u talijansku Domodossolu. Letio je 1 h i 29 min, prosječnom brzinom od 130 km/h, na visini od 3200 m i temperaturi od −25°C, oborivši dotadašnji visinski rekord letenja.

Početkom I. svj. rata pristupio je francuskomu ratnom zrakoplovstvu te izveo mnogobrojne izviđačke letove nad Belgijom. Letenjem se bavio do 1920. Po povratku u rodni Peru postao je zapovjednikom peruanskih zračnih snaga. Za II. svj. rata sudjelovao je u francuskome pokretu otpora. Odlikovan je nizom francuskih, belgijskih i peruanskih vojnih odličja, među kojima francuskim Odličjem za hrabrost (Orden legije časti) i Ratnim križem s palmom.

Vekarić, Stjepan (Trogir, 9. IV. 1917 – Montagnola, Švicarska, 1. II. 1991), pomorski kapetan, povjesničar pomorstva, publicist i leksikograf.

U Dubrovniku je završio Pomorsko-trgovačku akademiju 1935. te Pomorsku vojnu akademiju 1938. Dodijeljen mu je čin poručnika korvete te je kao časnik plovio u službi Kraljevske jugoslavenske ratne mornarice. Priključio se Mornarici NOVJ (nakon rata JRM), gdje je do 1946. bio časnik. Nakon demobilizacije bio je glavni urednik publikacija Jugoslavenskoga mornara (1946–51) i Mornaričkoga glasnika (1951–60) u Splitu, te stručni redaktor za vojnopomorsku povijest i zemljopis Vojne enciklopedije Vojnoizdavačkoga zavoda u Beogradu (1961–64). Od 1964. bio je zaposlen u Brodarskom institutu u Zagrebu. Umirovljen je 1968.

Pripada krugu istaknutih hrvatskih pomorskih časnika koji su se bavili znanstvenim istraživanjem prošlosti i nasljeđa svoje struke. Posebno se bavio poviješću brodarstva pelješkoga kraja. Pomoćnik glavnoga urednika Pomorske enciklopedije LZ-a bio je 1978–89. Suautor je stručnih rječnika, te autor udžbenika Pomoćni brodovi (1952) i Jedrenjaci i brodovi naših brodogradilišta (1953), koji su pridonijeli stručnoj izobrazbi pomorskih kadrova. Najpoznatija su njegova znanstveno-popularna povijesna djela Agonija na dnu mora (1958), Pelješki jedrenjaci (1960), SOS na Jadranu (1964), Tri stoljeća pelješkog brodarstva (1987), Naši jedrenjaci (1997). Bio je i urednik časopisa i zbornika: Dubrovačko pomorstvo, Pomorski zbornik, Pelješki zbornik, Anali Historijskog instituta u Dubrovniku. Smatra ga se jednim od vodećih povjesničara hrvatskoga pomorstva.

Bonefačić, Branko (Zagreb, 30. X. 1923 – Rijeka, 23. III. 1995), strojarski inženjer, stručnjak za ekonomiku brodarstva.

Godine 1950. završio je studij na Strojarskom odjelu Tehničkoga fakulteta u Zagrebu. Doktorirao je 1973. na Ekonomskome fakultetu u Rijeci disertacijom Analiza troškova brodskih pogona i mogućnosti njihove minimizacije. Radio je u poduzeću Rikard Benčić u Rijeci (1950–60). Bio je nastavnik Više pomorske škole u Rijeci (1960–78) te njezin direktor (1968–72). Izvanredni profesor na međufakultetskom studiju za pomorski saobraćaj na riječkom Ekonomskome fakultetu postao je 1974., a osnutkom Fakulteta za pomorstvo i saobraćaj postaje izvanredni od 1978., te redoviti profesor od 1980; umirovljen je 1994. Predavao je kolegije Tehnika i ekonomika iskorištavanja broda, Organizacija održavanja te Eksploatacija brodskih pomoćnih strojeva. Zaslužan je za prerastanje Više pomorske škole u Fakultet za pomorstvo i saobraćaj, kojemu je bio dekan (1978–80, 1982–84, 1990–92).

Objavljivao je znanstvene i stručne članke iz područja tehnologije prometa i ekonomike brodarstva. Autor je knjiga Osnovi organizacije i ekonomike za brodske pogonske inženjere (1968), Faktogrami profila pomoračkih zanimanja (1975), Univerzalni model održavanja motornog broda uz pomoć elektroničkog računala (1985) i dr. Koordinator i suautor je univerzalnog modela preventivno-planskog i korektivnog održavanja broda uz pomoć elektroničkih računala (1987) i projekta automatskog upravljanja brodskim pogonskim strojem, koji omogućuje plovidbu broda pri najpovoljnijoj stopi rentabilnosti (1988).

Bendelja, Božo (Senj, 17. XI. 1913 – Sarajevo, 13. X. 1981), strojarski inženjer.

Gimnaziju je završio u Senju, a diplomirao je 1938. na Tehničkome fakultetu u Beogradu. Bio je inženjer u Vazduhoplovnoj bazi Rajlovac kraj Sarajeva (1939–41), glavni inženjer za plan u Glavnoj željezničkoj radioni u Sarajevu (1941–49), glavni tehnolog u poduzećima Krušik u Valjevu (1949–54) i Marko Orešković u Ličkom Osiku (1954–55), tehnički direktor Tvornice mašina i livnice Jelšingrad u Banjoj Luci (1956–57) te generalni direktor Fabrike vagona u Kraljevu (1957–60). Na sarajevskom Mašinskom fakultetu od 1963. bio je redoviti profesor te dekan (1965–69. i 1977–79). Bio je i prorektor Univerziteta u Sarajevu (1969–72).

Bavio se metaloprerađivačkom tehnologijom te pridonio njezinoj afirmaciji kao znanstvene discipline. Autor je i recenzent više udžbenika te znanstvenih i stručnih publikacija namijenjenih inženjerima, studentima i učenicima. Surađivao je s industrijskim pogonima te bio konzultant više projekata tvornica. Autor je Projekta specijalne vagonske dizalice (1947) te Projekta instalacije za rastapanje silumina (1951).

Bazjanac, Davorin (Beravci kraj Slavonskoga Broda, 22. IX. 1902 – Zagreb, 21. IX. 1988), strojarski inženjer, doajen visokoškolske nastave tehničke mehanike, popularizator astronautike i zrakoplovstva.

Gimnaziju je završio u Mariboru, Vojnu akademiju u Beogradu 1923., vojnu artiljerijsku školu politehničkoga tipa Ecol d’Application d’Artillerie u Fontainebleau 1927., te studij strojarstva na Visokoj tehničkoj školi u Zürichu (ETH Zürich) 1935., gdje je doktorirao 1943. disertacijom Untersuchungen mit Hilfe der elektrischen Analogie über den Einfluss der Luftstrahlbegrenzung in Windkanälen auf Tragflügelmessungen (mentor J. Ackeret). Do 1941. radio je u domaćoj vojnoj industriji u Kragujevcu, zatim je bio na specijalizaciji u Francuskoj, Engleskoj i Čehoslovačkoj. Na Tehničkome fakultetu u Zagrebu (→ Fakultet strojarstva i brodogradnje) bio je stalni nastavnik za kolegije iz područja tehničke mehanike od 1945., redoviti profesor i predstojnik Katedre za mehaniku i nauku o čvrstoći od 1954., te predavač i voditelj poslijediplomske nastave iz teorije konstrukcija od 1969; umirovljen je 1973. Bio je dekan Tehničkoga fakulteta (1948–49). te dekan Strojarsko-brodograđevnoga fakulteta u Zagrebu (1958–60). Na njegov je poticaj na tom fakultetu razvijena primjena fotoelasticimetrije u strojogradnji i brodogradnji. U Zagrebu je predavao i na Elektrotehničkom fakultetu (1957–69), na Visokoj tehničkoj školi za pogonske inženjere (1957–67) i dr.

Znanstveno se bavio problemima vibracija brodskih pogonskih strojeva, proučavanjem metoda eksperimentalne analize deformacija i naprezanja, posebice primjenom fotoelasticimetrije u strojarstvu i brodogradnji. Smatra se začetnikom škole hrvatskih fotoelastičara. Objavio je više od 80 znanstvenih i stručnih radova, te razvio značajnu znanstveno-popularnu djelatnost u području zrakoplovstva, astronautike, zrakoplovne i raketne tehnike. Istaknuo se nastupima u medijima tijekom programa Apollo, čovjekova slijetanja na Mjesec. Napisao je šestora skripta iz različitih područja tehničke mehanike u nekoliko izdanja (1951–72), te niz zbirki zadataka. Kao udžbenici Sveučilišta u Zagrebu tiskana su mu djela Osnovi teorije mehanizama (1954), Tehnička mehanika I. Statika (1959), Nauka o čvrstoći (1968), Tehnička mehanika II. Kinematika (1969), Tehnička mehanika III. Dinamika (1974). Autor je i znanstvenopopularnih knjiga Svemirski letovi (1970) i Suvremena astronautička istraživanja svemira (1979). Bio je član znanstvenoga savjeta Međunarodnoga centra za mehaničke znanosti (Centro internazionale di scienze meccaniche, CISM) u Udinama, dopisni član Međunarodne astronautičke akademije (International Academy of Astronautics) iz Pariza i član Britanskoga interplanetarnog društva (British Interplanetary Society) iz Londona. Dobio je Nagradu »Nikola Tesla« 1969., Nagradu za životno djelo 1975. te Nagradu »Fran Tućan« 1987. Njegovim su imenom nazvane ulice u Zagrebu, Slavonskome Brodu i Zadru.







Batthyány, Teodor (Rechnitz ili Rohunac, Austrija, 15. X. 1729 – Beč, 18. VI. 1812), veleposjednik, manufakturist i trgovac.

Bio je namjesnik banske časti u Hrvatskoj i savjetnik Ugarske kancelarije u Beču 1759. Kupio je 1766. od Franje Perlasza vlastelinstva Ozalj, Brod na Kupi i Grobnik te imanje Slapno, koja su ostala u obitelji Batthyány do 1872. Godine 1770. pomogao je izgradnju željezare u Brodu na Kupi, gdje je podignuo i brodogradilište riječnih brodova te sudjelovao u izradbi planova za osposobljavanje Kupe kao plovnoga puta. Uredio i željezare u Crnom Lugu i Homeru, a željeznu rudu za te željezare dobivao je iz Crnoga Luga, Delnica, Lokava i Mrzle Vodice. U Ozlju je posjedovao ciglanu i oranžeriju te manufakturu platna (radila 1768−74), proizvodi koje su se prodavali uglavnom na obiteljskim posjedima u Ugarskoj, a 1770−71. osnovao je manufakturu tzv. leonskih proizvoda (tanke bakrene, posrebrene ili pozlaćene niti koje su se provlačile kroz tkaninu kao ukras), koja je radila do 1774. U ozaljskom je starome gradu 1770. opekama iz vlastite ciglane dozidao drugi kat sjevernoga krila i sagradio novi barokni trakt. Godine 1776. uprava grada Rijeke proglasila ga je zaštitnikom grada.

Baborsky, Vjekoslav (Rijeka, 28. I. 1865 – Sv. Ivan Zelina, 4. VII. 1921), pomorski stručnjak i pedagog.

Završio je Mornaričku akademiju u Rijeci, te postigao čin kapetana korvete austrijske ratne mornarice. Nakon završene vojne službe bio je profesor nautike, meteorologije, oceanografije i manevriranja, zapovjednik školskoga broda Margita (1900–01) te direktor Nautičke škole u Bakru (1896–1909). Njegovom zaslugom podignuta je nova zgrada škole (1903., pri kojoj je nastojao osnovati strojarski odjel) te je sagrađen školski brod Vila Velebita u brodogradilištu Howaldtswerke u Kielu (1908). Od 1909. bio je referent za nautičku nastavu pri Zemaljskoj vladi u Zagrebu te je njegovim zauzimanjem u Saboru bakarska Nautička škola reorganizirana i 1917. proglašena Pomorskom akademijom.

Arčanin, Vatroslav (Kraljevica, 1. II. 1823 – Kraljevica, 26. VIII. 1901), brodograditelj.

Započeo je brodograditeljski zanat u Kraljevici učeći na gradnjama braće → Pritchard. Kao vlasnik i voditelj brodogradilišta u Kraljevici (1855–1900) sagradio je 21 jedrenjak duge i male obalne plovidbe, dobrih navigacijskih svojstava, te u razdoblju procvata kraljevičke brodogradnje zapošljavao i do 300 radnika. Za brodovlasnika i trgovca → Vjenceslava Turkovića gradio je 1869–74. velike jedrenjake duge plovidbe. Kada je, nakon 1883., brodogradnja na našoj obali počela opadati, gradio je manje brodove obalne plovidbe i čamce, te popravljao jedrenjake duge plovidbe. Poticao je razvoj kraljevičkoga turizma.

Antica, Kristo (Lastovo, sredina XVIII. st. – Dubrovnik, početak XIX. st.), profesor nautike, matematike i hidrografije.

Držao je katedru za hidrografiju na nautičkoj školi u Livornu. Kao profesor bavio se pisanjem i sastavljanjem priručnika, udžbenika i pomagala za nautičke predmete. Sačuvan je njegov redukcijski nautički kvadrant, objavljen 1802. u Marseilleu na francuskome jeziku (jedan primjerak izložen je u Pomorskome muzeju HAZU u Dubrovniku). Autor je nautičkoga rukopisa na talijanskom jeziku Nautica – Metodo eccelentissimo inventato dal prof. di matematica e nautica abbate Antizza Raguseo, koji je pohranjen u Bogišićevoj biblioteci u Cavtatu.

Andrijanić, Branko (Bakar, 12. V. 1885 – Rijeka, 5. IV. 1957), pomorski kapetan i modelar jedrenjaka.

Završio je 1905. Nautičku školu Bakar (od 1993. Pomorska škola Bakar), od 1909. bio je časnik na brodovima riječkoga Ugarsko-hrvatskoga parobrodarskoga društva za slobodnu plovidbu te za I. svj. rata peljar brodova duž istočne jadranske obale. Od 1919. bio je činovnik i upravitelj Kapetanije pristaništa, a od 1931. šef vojnog odsjeka Ministarstva za službu riječne plovidbe u Beogradu, gdje je radio na organizaciji kapetanija pristaništa i sigurnosti plovidbe. Umirovljen je 1947. Bavio se preciznom gradnjom modela jedrenjaka te je 1948. Ministarstvo pomorstva otkupilo 40 njegovih modela, od kojih se dio čuva u Pomorskome muzeju Zavoda za znanstveni i umjetnički rad HAZU u Splitu.

trolejbus, autobus na električni pogon koji električnu energiju dobiva iz nadzemnoga električnog napojnog voda. Opremljen je s jednim ili s više elektromotora i oduzimačem struje koji se sastoji od para metalnih ili drvenih motki (tzv. trola ili trolej) s užlijebljenim kotačima ili klizačima na vrhu koji dodiruju odgovarajući par napojnih vodova. Donekle je pokretljiv u odnosu na napojni vod.

Prvu pokusnu trolejbusnu kontaktnu mrežu postavio je Ernst Werner von Siemens (1816–1892) s pomoću pedesetak telegrafskih stupova, u duljini od 500 m, uzduž jezera Halen u predgrađu Berlina te 1882. izveo prve vožnje vozilom nalik na kočiju opremljenu elektromotorom pogonjenim istosmjernom električnom strujom. Prvi su se trolejbusi pojavili na izložbi u Parizu 1900., a prijelazom iz XIX. st. u XX. st. počela je njihova uporaba u javnome prijevozu. Trolejbuse su uveli Beč, Berlin, Bratislava, Hamburg, Lyon, Marseilles, Pariz, Siena, veliki gradovi u SAD-u, Ujedinjenome Kraljevstvu i dr. U Hrvatskoj su trolejbusi prometovali u Rijeci (1951–69) i Splitu (1964–68).

Gradsko auto-tramvajsko poduzeće u Rijeci (→ Autotrolej) uvelo je 1951. prve trolejbuse u Hrvatskoj, marke Fiat. Ukidanjem riječke tramvajske linije 1952. trolejbusna se mreža širila. Vozački se kadar obučavao na trolejbusnom sustavu u Beogradu. Trolejbusni promet dosegnuo je vrhunac 1961., kada su uvedene linije Trsat–Kantrida te Pećine–Zamet, s ukupno 29 vozila. Godine 1969., kada su trolejbusi činili okosnicu gradskoga prometa, povučeni su kako bi ustupili mjesto autobusima, koji su u doba jeftinije nafte bili isplativiji.







Autosaobraćajno poduzeće Promet (danas Promet) iz Splita uvelo je 1964. trolejbusni prijevoz od gradske obale do Solina, ali zbog učestalih prekida uzrokovanih neiskustvom vozača i lošim stanjem prometnica ukinut je 1968.







Za potrebe trolejbusnih sustava u Rijeci, Ljubljani i Beogradu, zagrebačka tvornica Rade Končar (→ Končar – Elektroindustrija prema licenci švicarskog poduzeća Oerlikon te u suradnji s poduzećima Fabrika automobila Priboj (FAP) i Karoserija iz Ljubljane započela je 1955. montažu i proizvodnju električne opreme (vučni motor snage 103 kW, oduzimač struje) prvih jugoslavenskih trolejbusa. Tijekom 1960-ih isporučila ih je više od stotinu.

Brozinčević, Franjo (Franz Brozincevic) (Brinje, 28. V. 1874 – Enzendorf, Austrija, 21. XII. 1933), izumitelj i konstruktor motora, industrijalac.

Izučio je bravarski zanat u Zagrebu, te se 1892. preselio u Švicarsku, gdje je u Arbonu dobio posao u poduzeću Saurer koje je izrađivalo stacionarne benzinske motore. Od 1895. radio je kao ispitivač motora u poduzeću Martini u Frauenfeldu, od 1897. kao nadzornik i glavni konstruktor Tvornice motora Wetzikon. Od 1899. radio je u poduzeću Julesa Webera u Usteru, a od 1901. u tvornici automobila Orion u Zürichu, gdje je 1904. otvorio vlastitu radionicu za popravak automobila Motoren-Franz. Ondje je napravio novi projekt četverocilindričnoga motora i prodao ga tvornici Ballot u Parizu, te konstruirao trotonski kamion s tim motorom, što je tada bio pionirski pothvat. Godine 1908. radionica je prerasla u tvornicu Franz Brozincevic & Co. koja se od 1910. uspješno bavila izradbom poštanskih i drugih teretnih automobila Franz. Od 1913. tvornica je djelovala pod nazivom Automobilwerke Franz AG. Kada je 1916. Brozinčević preuzeo poduzeće Wetzikon AG (1918. preimenovano u Franz Brozinčević & Cie. Wetzikon – FBW), ono je sljedećih sedamdesetak godina bilo jedan od vodećih srednjoeuropskih proizvođača kamiona, autobusa, trolejbusa i radnih strojeva po mjeri i narudžbi, proizvodivši oko 160 vozila godišnje. Poduzeće su nakon njegove smrti preuzeli sinovi, no ime je ipak s vremenom iščeznulo sa svjetskoga tržišta komercijalnih vozila. Posljednja vozila pod tim imenom proizvedena su 1985.

Kao vrstan poznavatelj mehanike, Brozinčević je prvi u Europi izradio petotonsko teretno vozilo s kardanskim prijenosom umjesto tada uobičajenoga lančanoga (1911), te konstruirao četverocilindrični benzinski motor s bregastom osovinom u glavi cilindra (1922). Zbog njegovih zasluga svrstava ga se među najveće odličnike u povijesti švicarske industrije motornih vozila. Godine 1992. u Wetzikonu je osnovan klub pod imenom FBW u sklopu kojega je 1998. otvoren istoimeni muzej vozila, agregata i arhivske građe.

Belušić, Josip (Bellussich Giuseppe) (Županići kraj Labina, 12. III. 1847 – Trst, 8. I. 1905), fizičar, matematičar, izumitelj velocimetra.







Školovao se u Pazinu i Kopru, studirao je u Beču, a 1875. zaposlio se kao profesor fizike i matematike u učiteljskoj školi u Kopru. Bio je direktor Pomorske škole u Castelnuovu (Italija), te primio titulu docenta te škole. Izumitelj je velocimetra, električnoga uređaja za mjerenje brzine, službeno predstavljenoga 1887. Velocimetar je mjerio brzinu putničkih vozila, vremensko trajanje vožnje i stajanja vozila, broj prevezenih osoba te vrijeme ulaska i izlaska putnika. Uređaj je ujedno bio i tahograf i taksimetar te preteča mjernih nadzornih uređaja koji se danas koriste u kamionima, autobusima i taksijima. Belušić je pod nazivom uređaj za nadzor vozila u najmu prijavio svoj patent 1888. državnomu uredu za patente u Beču, gdje se u državnome arhivu danas čuva izvornik (presliku patenta posjeduje Muzej policije u Zagrebu). Velocimetar je na Svjetskoj izložbi u Parizu 1889. proglašen najboljim u konkurenciji više od 120 uređaja. Nakon natječaja i pokusa 1890. velocimetar je službeno prihvaćen, nakon godine dana prvih je sto uređaja bilo ugrađeno u pariške kočije, no izum nije doživio širu primjenu.

Autotrolej d. o. o., komunalno društvo, prijevozničko poduzeće osnovano 1947. pod nazivom Gradsko auto-tramvajsko poduzeće sa sjedištem u Rijeci.







Javni prijevoz u Rijeci započeo je 1899. uvođenjem električnog tramvaja, prvoga u Hrvatskoj, koji je bio u vlasništvu Komercijalne banke u Pešti (→ tramvaj). Riječka općina 1906. otkupljuje tramvajsko poduzeće te 1909. uprava svih komunalnih službi grada prelazi u jedinstveno poduzeće Javnih službi grada Rijeke, uključujući Riječki električni tramvaj. Autobusni prijevoz uveden je 1931. Tijekom II. svj. rata vozio je samo tramvaj, a 1945. javni je promet u Rijeci prekinut. Iste godine tramvajski i autobusni promet preuzelo je Državno autopoduzeće Hrvatske, koje ga je ustupilo Upravi gradskih komunalnih usluga. Gradski promet izdvojen je 1947. iz Uprave osnivanjem samostalnoga poduzeća, koje je imalo 220 radnika, a vozni se park sastojao od dvadesetak trošnih autobusa i pet tramvajskih kola s prikolicama. Trolejbusi su uvedeni 1951. kao rentabilnije i suvremenije prijevozno sredstvo (→ trolejbus). Ukidanjem tramvajskoga prometa 1952. trolejbusna se mreža širila, a 1953. poduzeće je promijenilo naziv u Autotrolej poduzeće. Zbog niskih cijena nafte 1969. ukinut je i trolejbusni promet te su riječki javni prijevoz preuzeli isključivo autobusi. U sljedećem razdoblju vozni se park stalno modernizirao i povećavao pa je 1990. poduzeće posjedovalo 266 vozila. Godine 1993. promijenilo je naziv u Javno poduzeće Autotrolej d. o. o., te 1995. u Komunalno društvo Autotrolej d. o. o. sa sjedištem na adresi Školjić 15, gdje se nalazilo od svojih početaka. Prostor je dograđivan i osuvremenjivan za parkirne i servisno-remontne potrebe. Godine 2015. poduzeće je imalo 587 zaposlenih te posjedovalo 187 vozila koja su prometovala na 44 linije povezujući 12 gradova i općina sa županijskim središtem. Gradski (lokalni) prijevoz odvijao se na 18 linija. Autobusi su godišnje prelazili 10 milijuna kilometara i prevozili 45 milijuna putnika. Uz gradski i prigradski prijevoz putnika društvo se bavi iznajmljivanjem, upravljanjem i održavanjem nekretnina te iznajmljivanjem strojeva, opreme i motornih vozila.

Veleučilište Velika Gorica, visokoobrazovna ustanova, osnovana 2003., koja provodi pet preddiplomskih stručnih i tri specijalistička diplomska stručna studija. Na Veleučilištu je upisano oko 1600 studenata, a zaposleno oko 80 osoba, od kojih 54 u nastavničkom i suradničkom zvanju.

Veleučilište provodi preddiplomske stručne studije Očna optika, Održavanje motornih vozila, Održavanje zrakoplova, Održavanje računalnih sustava i Upravljanje u kriznim uvjetima, te specijalističke diplomske stručne studije Krizni menadžment, Informacijski sustavi te Upravljanje logističkim sustavima i procesima (Logistika). Veleučilište organizira međunarodne konferencije Dani kriznog upravljanja i Optometrijska konferencija srednje i jugoistočne Europe (OCCSEE) te je do sada objavilo 75 izdanja udžbenika, zbornika konferencija i sl.

Očna optika (optometrija) je studij koji obuhvaća stjecanje vještina za optičku korekciju refrakcijskih i drugih anomalija oka, samostalno određivanje i primjenu potrebnih naočala, kontaktnih leća i ostalih pomagala za poboljšanje vida, prepoznavanje anomalija vidnoga sustava, ergonomije gledanja i dr.

Održavanje motornih vozila je studij koji nudi stjecanje znanja iz konstrukcije i značajki vozila i njihovih uređaja, organizacije i tehnologije održavanja vozila, provedbe mjera sigurnosti na radu te osiguravanje i kontrole kvalitete sustava održavanja vozila te obuhvaća obrazovanje za uporabu visokosofisticiranih uređaja u održavanju gospodarskih i osobnih automobila te specijalnih vozila.

Održavanje zrakoplova je studij koji obuhvaća obrazovanje u području organizacije, održavanja i provedbe tehnologije održavanja zrakoplova i zrakoplovnih sustava i opreme za civilno i ratno zrakoplovstvo. Na studiju se stječu znanja iz konstrukcije i značajki zrakoplova, elektrotehničkih i strojarskih sustava i opreme zrakoplova, organizacije i tehnologije održavanja zrakoplova, zrakoplovnih sustava i opreme, provedbe mjera sigurnosti na radu te osiguravanja i kontrole kvalitete sustava.

Održavanje računalnih sustava je studij koji obuhvaća stjecanje znanja i vještina potrebnih za uvođenje računala u različite segmente poslovnoga procesa i poslove održavanja sustava, nadzora nad sigurnosti računalnoga sustava i podataka, upravljanje u industrijskim, energetskim i drugim procesima, za razvoj novih informacijskih sustava služenjem najnovijim programskim alatima i jezicima i dr.

Upravljanje u kriznim uvjetima je prvi studij u Hrvatskoj koji nudi obrazovanje za potrebe sustava kriznoga upravljanja i sustava zaštite i spašavanja. Studijem se stječu znanja i vještine za samostalno rješavanje problema kriznog upravljanja, za preventivno djelovanje u prirodnim i tehničko-tehnološkim krizama te predlaganje postupaka i rješenja.

Krizni menadžment je studij za obrazovanje osoba koje se bave zaštitnim i sigurnosnim aspektima kriza u djelovanju pravnih osoba, gospodarstva, tijela jedinica lokalne i područne uprave te tijela državne uprave. Završetkom studija stječu se znanja i vještine za samostalno rješavanje problema upravljanja krizama, vođenje procesa i sustava upravljanja sigurnošću i zaštitom u javnom i privatnom sektoru, na nacionalnoj i međunarodnoj razini.

Informacijski sustavi je studij utemeljen na znanjima i vještinama potrebnima za obavljanje poslova izgradnje, optimizacije, eksploatacije i održavanja informacijskih sustava u širokom rasponu primjena, kao i stjecanje polaznih znanja za nastavak usavršavanja u projektiranju informacijskih sustava. Studij je tako namijenjen osobama zaduženima za implementaciju, održavanje i eksploataciju informacijskih sustava, te za sudjelovanje u projektiranju i proizvodnji informacijskih sustava.

Upravljanje logističkim sustavima i procesima je studij logistike namijenjen obrazovanju osoba na voditeljskim položajima zaduženima za logističku potporu složenim sustavima u poduzećima koja se bave proizvodnjom, trgovačkom ili uslužnom djelatnošću, odn. državnim institucijama kao što su vojska, policija, te druga ministarstva i državne uprave. Studij logistike omogućava obrazovanje za primjenu suvremenih metoda upravljanja i provedbe.

Zavod za pomorsku medicinu (ZPM), dio Vojnoga zdravstvenog središta Zapovjedništva za potporu Oružanih snaga RH, osnovan u Splitu 1964. kao Institut pomorske medicine JRM-a. Bavi se organiziranjem, koordinacijom i unapređenjem zdravstvene potpore u području pomorske, podvodne i hiperbarične medicine te medicinom rada. Nalazi se na Križinama u Splitu te zapošljava oko 45 djelatnika, od kojih je četrnaest liječnika. Sve donedavna Zavod je bio jedina institucija na istočnojadranskoj obali opremljena barokomorom za pružanje prve pomoći kod ronilačke, kesonske i dekompresijske bolesti.

Povijesni razvoj

U više od pola stoljeća svoje povijesti Zavod je mijenjao i nazive i organizacijsku strukturu, a razvio se iz Higijensko-epidemiološkog instituta JRM-a.

Higijensko-epidemiološki institut (1954–64) bio je dio Medicinskoga centra JRM-a, a njegovim osnivanjem započeo je razvoj pomorske medicine u Hrvatskoj i napredak u području mikrobiologije i kemijsko-sanitarne kontrole vode i prehrambenih proizvoda. Institut je pridonio i provedbi višegodišnjega programa proučavanja uzroka i suzbijanju epidemije crijevnih zaraznih bolesti nakon II. svj. rata.

Institut pomorske medicine JRM (1964–91) utemeljio je i prvi je voditelj bio Ernst W. Zorn. Institut su činili Odjel za pomorsku medicinu, Odjel za podvodnu i hiperbaričnu medicinu, te Kemijsko-toksikološki, Mikrobiološki i Epidemiološki odjel. Odjel za podvodnu i hiperbaričnu medicinu, utemeljio je i do 1987. vodio Stracimir Gošović. Godine 1966. organiziran je prvi tečaj podvodne medicine i tečaj dubinskoga ronjenja do 200 m, a 1969. počela je primjena hiperbaričnoga kisika u kliničke svrhe. U Institutu su provedena mnogobrojna znanstvena istraživanja, osobito iz područja neurotoksičnoga djelovanja kisika. Razvijene su metode za ispitivanje ronilačke opreme i opreme za spašavanje podmorničara, određivala se energetska potrošnja pomorskih diverzanata, za što je razvijena vlastita originalna oprema. Liječeni su oboljeli od najtežih oblika dekompresijske bolesti i barotraumatske plinske embolije. Djelatnici Odjela sudjelovali su i u tehničkim ispitivanjima novih podmornica te vježbama spašavanja podmorničara. S. Gošović ostavio je izniman trag i u izdavačkoj djelatnosti Instituta kao autor knjiga Ronjenje u sigurnosti (1971−2011., prevedena na engleski 1993), Priručnik za profesionalna i vojna ronjenja (1997), Temelji vojnobrodske i podvodne medicine sa zaštitom dišnog sustava (2000) i Priručnik za komercijalna i mornarička dubinska ronjenja (2008).

Institut pomorske medicine HRM-a (1991–2008), osnovan nakon izbijanja Domovinskog rata i napuštanja JNA prostorija dotadašnjeg instituta, nastavlja tradiciju djelovanja u području pomorske medicine. Tijekom Domovinskoga rata pružao je specifičnu zdravstvenu zaštitu pripadnicima Oružanih snaga RH u području epidemiologije, preventivne medicinske zaštite, sanitarne kemije i toksikologije te mikrobiologije, a hiperbaričnom oksigenacijom uspješno se liječilo 200 ranjenika. Djelatnici Instituta radili su mnogobrojne kemijske i bakteriološke analize uzoraka vode i hrane, nadzirali uvjete boravka i rada u postrojbama HV-a i sudjelovali u sanitetskom osiguranju postrojbi na terenu.

U sklopu znanstvenih istraživanja u Institutu otkriveno je da se tzv. dušikova narkoza ili dušikovo pijanstvo u ronjenju na komprimirani zrak javlja već na dubini od 10 m (što se prije smatralo nemogućim), istraženi su do tada nepoznati učinci podvodnih eksplozija na ronioce, učinci dugotrajne dehidracije ili žeđi na promjene psihomotorike ili ponašanja ispitanika, učinci hiperbaričnoga kisika na ozdravljenje moždanog apscesa, i dr.

Zavod za pomorsku medicinu (od 2008) nastao je preustrojem Oružanih snaga RH, od kada više nije u sastavu HRM-a. Zavod čine Odjel medicine rada, Odjel za pomorsku, podvodnu i hiperbaričnu medicinu, Odjel za obuku i Odsjek za potporu.

Odjel medicine rada bavi se medicinom rada u Oružanim snagama RH. Ondje se obavljaju pregledi kandidata za djelatnu vojnu službu, dragovoljnih ročnika, kandidata za mirovne misije i operacije te povratnika iz njih. Odjel za pomorsku, podvodnu i hiperbaričnu medicinu unapređuje zdravstvenu potporu u području medicine ronjenja te razvija metode liječenja bolesti primjenom udisanja čistoga kisika pri povišenome tlaku u barokomorama ili hiperbaričnim komorama. Odjel za obuku provodi tečajeve zbrinjavanja hitnih stanja za potrebe zdravstvene službe Oružanih snaga RH te sudjeluje u izradbi doktrine i standarda zdravstvene službe Oružanih snaga RH. Zavod za pomorsku medicinu bavi se i pomorskom epidemiologijom, kemijskom analizom ronilačkih plinova, psihologijom, medicinom traganja i spašavanja na moru te medicinskim vještačenjem u pomorstvu. Zavod surađuje sa zdravstvenim ustanovama Kliničkim bolničkim centrom Split i Općom bolnicom Šibenik te pacijentima tih bolnica pruža usluge hiperbarične oksigenoterapije. Hiperbarična komora također služi za liječenje specifičnih ronilačkih bolesti, a kako su ronilački incidenti vojnih ronilaca iznimno rijetki, većinom služi za liječenje civila. U Zavodu se organiziraju i održavaju tečajevi stručnog osposobljavanja zdravstvenog osoblja iz pomorske, podvodne i hiperbarične medicine. Stručno osoblje Zavoda sudjeluje u provedbi nastave na Medicinskom, Pomorskom i Kineziološkom fakultetu u Splitu te surađuje s Nastavnim zavodom za javno zdravstvo Splitsko-dalmatinske županije.

Prvi zapovjednik ustanove nakon osamostaljenja RH bio je Bashkim Agolli (1991−92), a zatim Josip Blažević (1992−96), Darko Ropac (1996−2002), Ivan Bagarić (2003), Nadan M. Petri (2004−11) te Mario Dadić (od 2011).

Visoka škola za sigurnost, visokoobrazovna ustanova, osnovana 1997. u Zagrebu, koja provodi preddiplomski stručni studij i specijalistički diplomski stručni studij u području osposobljavanja za sigurnost i zaštitu ljudi, materijalnih dobara i okoliša.

Škola je programska sljednica Više tehničke škole za sigurnost na radu i zaštitu od požara (1963–86). Započela je djelovati 1997. kao četverogodišnji diplomski studij za obrazovanje diplomiranih inženjera sigurnosti. Poslijediplomski stručni studij sigurnosti pokrenut je 2001. Oba studija ugašena su 2005. te se od tada izvode preddiplomski i specijalistički diplomski stručni studij sigurnosti. Preddiplomski studij organiziran je u dva smjera, Zaštita na radu i Zaštita od požara, a specijalistički diplomski stručni studij sigurnosti u završnome dijelu studija obuhvaća četiri smjera: Zaštita na radu, Zaštita od požara, Zaštita osoba i imovine te Zaštita okoliša. Od 2007. organiziran je i izmješteni odjel u Splitu. U Školu je 2015. bilo upisano približno 530 studenata, a od 22 djelatnika bilo je 13 u nastavničkom i suradničkom zanimanju.

Organizacija

Na Školi postoje tri katedre: Katedra za zaštitu na radu, Katedra za vatrogastvo i zaštitu od požara te Katedra za zaštitu okoliša. Studij omogućuje stjecanje znanja iz područja projektiranja i uvođenja metoda i sustava sigurnosti, projektiranja i uvođenja mjera za sigurnost proizvodnih i drugih postupaka te rada strojeva i uređaja radi zaštite života i zdravlja ljudi, imovine i okoliša, iz područja primjene preventivnih mjera zaštite okoliša u poduzećima koja obavljaju djelatnost kojom se onečišćuje okoliš, iz područja primjene pravila zaštite na radu i zaštite zdravlja vatrogasaca te iz područja primjene novih tehničko-tehnoloških aspekata zaštite osoba i imovine u zaštitarskim poduzećima.

Veleučilište u Slavonskom Brodu, visokoobrazovna ustanova, osnovana je 2006., koja provodi tri preddiplomska stručna studija: Proizvodno strojarstvo, Bilinogojstvo i Menadžment, te tri specijalistička diplomska stručna studija: Energetika, Ekološka poljoprivreda i ruralni razvoj te Menadžment. Na Veleučilištu je upisano više od 1000 studenata te je zaposleno oko 30 osoba, a prema potrebi u nastavi sudjeluju i osobe s ostalih visokoobrazovnih institucija i iz gospodarstva.

Proizvodno strojarstvo obuhvaća obrazovanje studenata za pripremu proizvodnje, procesa proizvodnje, kontrole proizvoda, održavanja opreme i zaštite okoliša, za oblikovanje jednostavnijih konstrukcija i alata, uporabu računalnih programskih alata, izbor materijala i tehnologija izradbe te logističku potporu proizvodnji.

Bilinogojstvo u smjerovima Hortikultura i Ratarstvo obuhvaća obrazovanje studenata za obavljanje poslova iz gotovo svih grana poljoprivredne proizvodnje, a posebice za rad s hortikulturnim i ratarskim biljkama, za samostalno vođenje tehnoloških procesa u svim dijelovima hortikulturne i ratarske proizvodnje, za obavljanje poslova pripreme proizvodnje, procesa proizvodnje, kontrole proizvoda, održavanja opreme i zaštite okoliša, poslova hortikulture u poljoprivredi i ratarske proizvodnje na malim i velikim obiteljskim gospodarstvima.

Energetika je studij iz znanstvenog polja strojarstva, kojim se stječu kompetencije za rad u termoenergetskim postrojenjima za proizvodnju električne i toplinske energije, poznavanje tehničkih materijala u energetici te mjernih metoda za mjerenje struje, napona, snage, radne i jalove energije i dr., odabir motora za pogon energetskih postrojenja, izradbu toplinskih proračuna izmjenjivača topline, poznavanje proračuna toplinske izolacije cjevovoda, spremnika i opreme te izgradnje plinovoda i plinskih instalacija, znanje o utjecaju energetskih sustava na okoliš te osposobljavanje za energetski pregled zgrada i velikih poduzeća.

Ekološka poljoprivreda i ruralni razvoj je studij koji obuhvaća osposobljavanje za razumijevanje značenja i specifičnosti ekološke proizvodnje, ruralnoga razvoja, stočarstva i hranidbe životinja, za odabir najpovoljnije biljne vrste za uzgoj u određenom ruralnom području, uzgoj različitih kultura prema ekološkim načelima, za planiranje proizvodnje i primjenu specifičnih agrotehnika u uzgoju bilja, poznavanje mjera zaštite bilja i suzbijanja štetnih organizama te za izradbu poslovnih planova na poljoprivrednom gospodarstvu, a sve u ekološkoj proizvodnji.