Lovački vjesnik, stručno glasilo Hrvatskoga lovačkog saveza (HLS). Prvi hrvatski lovački časopis i jedan od prvih lovačkih časopisa u Europi. Prvi dvobroj časopisa objavljen je 1892. pod nazivom Viestnik Prvoga obćega hrvatskog družtva za gojenje lova i ribarstva. Osnivač i izdavač časopisa bilo je → Hrvatsko društvo za gajenje lova i ribarstva. Uz manje izmjene naziva (Lovačko-ribarski vjesnik, 1894–1948) i dinamike izlaženja, časopis je objavljivao teme iz lovstva i ribolova. Od 1948. usmjerio se samo na teme vezane uz lovstvo te je promijenio naziv u današnji. Izdavač časopisa od 1947. bio je Savez lovačkih društava NR Hrvatske (danas HLS).

Lovački vjesnik je mjesečnik koji donosi tekstove iz područja lovstva, lovne kinologije, očuvanja prirodne i kulturne baštine te bioraznolikosti (očuvanjem staništa). Povremenim prilozima objavljuje promjene i novosti vezane uza Zakon o lovu i Zakon o oružju te pravilnike Saveza. U povodu 70 (1963) i 100. obljetnice (1993) neprekidnog izlaženja tiskane su bibliografije članaka objavljenih u časopisu od 1892.

Žito d. o. o., poljoprivredno-prehrambeno poduzeće sa sjedištem u Osijeku. Osnovano je 1992. kao obiteljsko poduzeće u vlasništvu Marka i Marijane Pipunić. Od 2000. akvizicijama je došlo u posjed Tvornice stočne hrane Vitalka i svinjogojske farme Magadenovac iz Donjeg Miholjca, svinjogojskih farmi Forkuševci, Slašćak, Velika Branjevina i Lužani, mlina i silosa Klasje Slatina, silosa Osijek, Drenovci i Čađavica, poduzeća IPK ratarstvo-stočarstvo Antunovac i Poljoprivrednoga poduzeća Ratkovo (Srbija), te izgradilo farmu koka nesilica Vuka. Godine 2009. postalo je vlasnik mlina i silosa → PPK Valpovo i → Tvornice šećera Osijek (2010), silosa, pšeničnog i kukuruznoga mlina Đakovština (2011), izgradilo je bioplinska postrojenja Mala Branjevina i Novi Argar (2012), Orlovnjak (2017) i Klisa (2018), akviriralo Tvornicu ulja Čepin (2013), farmu nesilica Piko iz Jastrebarskog i Svinjogojsku farmu Veliki Otok (2020), izgradilo pogon za proizvodnju, rezanje i pakiranje mesnih proizvoda robne marke Dobro (2016) te farme Stari Seleš (2019).

Danas je Žito grupa najveća prehrambena industrija u Slavoniji. Njegovih deset ratarskih jedinica uzgaja poljoprivredne kulture na ukupno 18 500 ha, dok se urodi otkupljuju s dodatnih 60 000 ha poljoprivrednih površina u vlasništvu kooperanata. Kapaciteti njegovih deset silosa za skladištenje žitarica i uljarica veći su od 300 000 t. U osam svinjogojskih farmi i u kooperaciji uzgaja se 230 000 tovljenika na godinu, u sedam govedarskih farmi uzgaja se 7600 grla stoke te proizvodi oko 21 milijun litara mlijeka, dok se na dvije farme uzgaja 490 000 nesilica i proizvede 140 milijuna jaja. Industrijska proizvodnja poduzeća obuhvaća mesnu, uljarsku i mlinsku proizvodnju te proizvodnju hrane za životinje. Četiri bioplinska postrojenja koriste se stajnjakom s farmi poduzeća, silažom i drugim organskim ostatcima za dobivanje 44,5 GWh električne energije na godinu. Grupacija zapošljava više od 1500 radnika.

Osatina grupa d. o. o., poljoprivredno-prehrambeno poduzeće iz Semeljaca. Osnovano je 1992. kao malo poduzeće za promet sjemenske robe, gnojiva i sredstava za zaštitu bilja. Godine 1998. u Semeljcima je osnovana tvornica sirkove metle, a 1999. silos i sušara za žitarice i uljarice. Nakon toga poduzeće je djelatnost proširilo na stočarsku i uz nju vezanu ratarsku proizvodnju, što je omogućeno akvizicijom govedarskih farmi u Viškovcima, Tomašincima, Ivankovu (do 2003) te svinjogojskih farmi Trnava 2007. i Đurđevac 2013. Proizvodnju je poduzeće zaokružilo izgradnjom triju bioplinskih postrojenja 2009–13. u kojima se viškovi stajnjaka rabe za proizvodnju električne energije, te staklenika i gljivarnika koji se zagrijavaju viškovima toplinske energije iz bioplinskih postrojenja. Organska masa koja nastaje kao nusprodukt proizvodnje rabi se za proizvodnju humusa, tj. organsko-mineralnih supstrata i poboljšivača tla.

Osatina grupa danas je među najvećim hrvatskim poduzećima te vrste. Ratarsku proizvodnju obavlja na 5000 ha zemljišta u zakupu te otkupljuje kulture s još 10 000 ha. Govedarska proizvodnja odvija se na četiri farme, od kojih su one u Ivankovu i Tomašincima s po 3000 muznih krava najveće takve farme u zemlji, pa je poduzeće vodeće po proizvodnji mlijeka u Hrvatskoj (više od 50 milijuna litara na godinu). Opseg je svinjogojske proizvodnje na dvjema farmama 45 000 tovljenika na godinu. Pogon za preradbu mesa zauzima 3380 m² prostora, a u njemu se proizvode proizvodi robne marke Vero. Poduzeće raspolaže trima bioplinskim postrojenjima (u Viškovcima, Tomašincima i Ivankovu) ukupne snage 6 MW. Proizvodnja povrća i voća obavlja se u staklenicima površine 34 ha (uz bioplinska postrojenja) te na otvorenome, a proizvede se više od 30 000 t svježeg voća i povrća namijenjenoga tržištu; najveći europski gljivarnik u Ivankovu godišnjeg je kapaciteta 10 500 t gljiva. Poduzeće zapošljava više od 1500 radnika.

Harburg-Freudenberger Belišće d. o. o., poduzeće za proizvodnju strojeva za izradbu pneumatika iz Belišća. Osnovano je 1998. izdvajanjem Tvornice strojeva Belišće (osnovana 1951) iz poslovnoga sustava poduzeća → Belišće, koju je akviriralo njemačko poduzeće Harburg-Freudenberger Machinenbau. Unutar njemačke HF grupe pokriva proizvodnju preša za vulkanizaciju automobilskih guma, te njima opskrbljuje gotovo 30% svjetskoga tržišta, uključujući renomirane proizvođače (Continental, Pirelli, Michelin). Od 2013. proizvodi i strojeve za proizvodnju jestivog ulja. S više od 700 zaposlenih (2020) jedno je od najvećih slavonskih poduzeća. Raspolaže pogonima u Belišću i Valpovu.

Croatian Journal of Food Science and Technology, znanstveno-stručni časopis → Prehrambeno-tehnološkog fakulteta Osijek. Izlazi od 2009. dva puta na godinu. Donosi izvorne znanstvene radove, prethodna priopćenja, znanstvene bilješke i pregledne radove (na engleskom jeziku) te stručne radove i izlaganja na znanstvenome skupu (na hrvatskom i engleskom jeziku) iz područja prehrambene tehnologije, biotehnologije i nutricionizma. Indeksiran je u više međunarodnih baza podataka, a dostupan je na portalu znanstvenih i stručnih časopisa RH. Prva mu je urednica bila → Vlasta Piližota, a od 2015. urednik je → Jurislav Babić.

Prelogović, Eduard (Zagreb, 7. IV. 1936), geolog, stručnjak za neotektoniku, seizmotektoniku i strukturnu geologiju.

Diplomirao je 1962. na Prirodoslovno-matematičkome fakultetu, a doktorirao 1974. disertacijom Neotektonski i strukturni odnosi u dravskom području na → Rudarsko-geološko-naftnome fakultetu u Zagrebu gdje je bio zaposlen od 1964., u zvanju redovitoga profesora od 1982. Predavao je kolegije Geološko kartiranje, Strukturna geologija, Strukturna geomorfologija i geologija kvartara, Neotektonika sa seizmotektonikom, Seizmotektonika i dr. Bio je predstojnik Zavoda za inženjersku geologiju, hidrogeologiju i geologiju nafte i plina (1985−87; danas Zavod za geologiju i geološko inženjerstvo) Fakulteta. Umirovljen je 2007. Predmet su njegova znanstvenoga i stručnoga zanimanja neotektonika, seizmotektonika i strukturna geologija, poglavito istraživanja strukturnih odnosa, razdvajanja seizmičkih izvora, amplituda tektonskih kretnji, morfogeneze i podrijetla strukture reljefa. Za rad u području seizmotektonike dobio je Nagradu za znanstveni rad »Nikola Tesla« (1983). Od 1992. član je suradnik HAZU-a.

Piria, Ivan (Vinkovci, 12. XII. 1934 – Zagreb, 18. XI. 1990), agronom, stručnjak za mehanizaciju poljoprivrede, energetiku i mjernu tehniku.

Nakon srednje škole radio je u Poljoprivrednom kombinatu Županja kao voditelj remontne radionice i mehanizacije. Na Poljoprivrednome fakultetu (→ Agronomski fakultet) u Zagrebu diplomirao je 1962. i doktorirao 1973. disertacijom Utjecaj vertikalnih sila nošenih oruđa na koeficijente korisnog djelovanja trakcionog uređaja traktora s gumenim kotačima (mentor → J. Brčić). Od 1964. bio je zaposlen u Institutu za mehanizaciju poljoprivrede Poljoprivrednoga fakulteta u Zagrebu (od 1977. Institut za mehanizaciju, tehnologiju i graditeljstvo u poljoprivredi), gdje je bio direktor 1975–77., a od 1986. i redoviti profesor. Predavao je kolegije Poljoprivredni traktor i Metode i tehnika ispitivanja poljoprivrednih strojeva. Predavao je i na Poljoprivrednome fakultetu u Osijeku (→ Fakultet agrobiotehničkih znanosti) i Kmetijskoj šoli u Mariboru. Usavršavao se 1967. u poduzeću John Deere u Mannheimu, gdje je proučavao metode i tehnike elektroničkih mjerenja u poljoprivrednoj strojogradnji. Područje njegova interesa bili su traktori i traktorski agregati, energetika i mjerna tehnika u području mehanizacije poljoprivrede, koje je bio pionir i pokretač u SFRJ. Vlasnik je triju patenata iz tog područja. Bio je suradnik raznih stručnih komisija te uredništava stručnih časopisa. Autor je udžbenika Traktor – poznavanje, održavanje i kvarovi (1982).

Petric, Nedjeljka (Vis, 15. V. 1928 – Split, 14. VI. 2018), kemijska inženjerka, stručnjakinja u području termodinamike.

Diplomirala je 1954. na Kemijsko-tehnološkom odsjeku Tehničkoga fakulteta (→ Fakultet kemijskog inženjerstva i tehnologije) u Zagrebu, gdje je doktorirala 1972. disertacijom Studij pasiviteta cinka (mentor → B. Lovreček). Radila je 1954–64. u → Tvornici karbida i ferolegura Dalmacija – Dugi Rat kao rukovoditeljica kemijskoga laboratorija te glavna inženjerka proizvodnje. Uvela je metodu određivanja silicija u koksu i ferosiliciju s pomoću želatine. Od 1964. bila je zaposlena na → Kemijsko-tehnološkome fakultetu u Splitu, od 1984. u zvanju redovite profesorice; umirovljena je 1998. Bila je predsjednica Savjeta Kemijsko-tehnološkoga fakulteta u Splitu (1972–74), prodekanica za znanstveno-nastavnu problematiku (1978–83), dekanica (1983–87) te predstojnica Zavoda za termodinamiku koji je utemeljila (1982–98). Predavala je kolegije Tehnička termodinamika, Termodinamika realnih sustava te Kemijsko-inženjerska termodinamika. Bavila se dobivanjem magnezijeva oksida iz morske vode i procesima izotermnog i aktiviranog sinteriranja magnezijeva oksida u svrhu dobivanja visokovatrostalne otporne keramike. Suautorica je knjige Tehnička termodinamika (s I. Vojnovićem i V. Martinac, 2015). Dobitnica je odlikovanja Reda Danice hrvatske s likom Ruđera Boškovića (1999).

Petračić, Andrija (Petrinja, 22. X. 1879 – Zagreb, 14. VIII. 1958), šumarski stručnjak za uzgajanje šuma.

Diplomirao je na Šumarskoj akademiji pri Mudroslovnome fakultetu u Zagrebu 1901., a 1905–07. specijalizirao šumsko-uzgojnu i šumsko-botaničku skupinu kolegija na Ludwig-Maximilianovu sveučilištu u Münchenu, gdje je doktorirao 1907. disertacijom Untersuchungen über die selbständige Bestandesausscheidung von Eiche, Buche u Föhre in Stärke- und Nutholz-Güteklassen. Nakon školovanja službovao je u Novoj Gradiški do 1911., od kada je radio na Šumarskoj akademiji u Zagrebu, gdje je od 1912. bio profesor te pročelnik Akademije (1914–15., 1917–18). Bio je i upravitelj Šumarskoga muzeja (1913–17). Zajedno s → Đurom Nenadićem osnovao je 1919. Gospodarsko-šumarski fakultet (→ Fakultet šumarstva i drvne tehnologije) u Zagrebu, gdje je kao redoviti profesor predavao kolegije Uzgajanje šuma i Dendrologiju; umirovljen je 1952. Bio je osnivač Zavoda za uzgajanje šuma, Seminara za uzgajanje šuma i Šumskoga vrta u Maksimiru (1921), te dekan Fakulteta (1919–20., 1939–40). Među ostalim, autor je djela Uzgajanje šuma I–II (1925–31) te Uzgajanje šuma. Ekološki osnovi (1955). Bio je glavni urednik → Šumarskoga lista (1917–21), te suradnik Šumarske enciklopedije LZ-a.

Pepeljnjak, Stjepan (Zagreb, 2. I. 1944), veterinar, stručnjak za mikotoksikologiju.

Na Veterinarskome fakultetu u Zagrebu diplomirao je 1968. i doktorirao 1980. disertacijom Istraživanja raširenosti i toksičnosti vrsta plijesni roda Fusarium izoliranih s kukuruza roda 1975/76. na području Posavine. Od 1971. radio je na Farmaceutsko-biokemijskome fakultetu u Zagrebu, od 1986. kao redoviti profesor. Predavao je kolegije Mikrobiologija s parazitologijom te Osnove epidemiologije s mikrobiološkom dijagnostikom. Osnovao je Zavod za mikrobiologiju kojega je bio prvi pročelnik 1980. do umirovljenja 2009. Područja su njegova znanstvenoga i stručnoga interesa raširenost i toksikogenost plijesni i mikotoksina te njihov utjecaj na zdravlje ljudi i životinja, kao i prirodne antibiotičke supstancije. Autor je knjige Mikotoksikoze (s L. Ožegovićem, 1995) i monografije 30. godina Zavoda za mikrobiologiju i stoljeće mikrobiološke misli u nastavi farmacije (1897. – 2003.) (s V. Grdinićem, Z. Cvetnić, I. Kosalcem i M. Šegvić, 2003). Redoviti je član Akademije medicinskih znanosti Hrvatske od 2008. te predsjednik njezina Kolegija farmaceutskih znanosti. Dobitnik je Godišnje nagrade za popularizaciju i promidžbu znanosti 2003.

Parac-Osterman, Đurđica (Jezerane, 3. IV. 1946), tekstilno-tehnološka inženjerka, stručnjakinja za bojenje i tisak tekstila.

Diplomirala je 1970. na Kemijsko-tehnološkom odjelu Tehnološkoga fakulteta (→ Tekstilno-tehnološki fakultet) u Zagrebu, na kojem je doktorirala 1985. disertacijom Bojadisanje vune reaktivnim bojilima (mentorica J. Jovanović-Kolar). Godine 1970–72. radila je u tekstilnom poduzeću Neda u Senju, gdje je osnovala tvornički laboratorij te uvela kontrolu kemijskih sirovina i gotovih tekstilnih proizvoda. Na Tehnološkome fakultetu u Zagrebu radila je od 1972., od 1999. u zvanju redovite profesorice. Umirovljena je 2017. Bila je predstojnica Zavoda za tekstilno-kemijsku tehnologiju i ekologiju 2006–11., u sklopu kojega je osnovala Laboratorij za spektrofotometrijska istraživanja. Predavala je kao gostujuća profesorica na Tehnološkome fakultetu u Banjoj Luci 1988–91., te na mariborskom strojarskom fakultetu 1996–2004.

Područje njezina znanstvenog interesa obuhvaća bojenje i tisak tekstila, posebno izučavanje mehanizma i kinetike fiksiranja bojila na tekstilnom supstratu, na čemu se temelje i nastavni programi kolegija koje je predavala. Bila je voditeljica više znanstvenih projekata, autorica je udžbenika Osnove o boji i sustavi vrednovanja (2007) te suautorica udžbenika Osnove teorije bojenja tekstila (s B. Karamanom, 2013). Bila je predsjednica Društva inženjera tekstilaca Zagreb 1995–2002., te suosnivačica Hrvatske udruge za boje 2013. Članica je emerita HATZ-a te professor emerita Sveučilišta u Zagrebu od 2017.

Radobolja-Lazarevski, Gorjana (Omiš, 13. I. 1946), kemijska inženjerka, stručnjakinja za kemijske transformacije antibiotika.

Na Kemijsko-tehnološkom odjelu Tehnološkoga fakulteta (→ Fakultet kemijskog inženjerstva i tehnologije) u Zagrebu diplomirala je 1969. i magistrirala 1977. Od 1969. radila je u Istraživačkom institutu farmaceutskog poduzeća → Pliva, gdje je istraživala kemijske transformacije antibiotika. Posebno se bavila konformacijskom analizom i odnosom strukture i biološkoga djelovanja organskih molekula. U suradnji sa → Slobodanom Đokićem, → Gabrijelom Kobrehel i → Zrinkom Tamburašev razvila je 1979–81. azitromicin (derivat eritromicina), djelatnu tvar antibiotika koji je 1988. plasiran pod nazivom Sumamed (od 1991. na američkom tržištu Zithromax). Taj je antibiotik važan zbog znatno povećanoga spektra djelovanja u odnosu na prethodnike, dugog zadržavanja u organizmu te zbog toga što pri njegovoj primjeni nema potrebe za zaštitom od želučanih kiselina. Radobolja-Lazarevski također je pridonijela rješavanju struktura azitromicina i eritromicina spektroskopskim metodama koje se temelje na tehnikama nuklearne magnetske rezonancije (NMR). Autorica je mnogobrojnih radova te više od 20 patenata. Među ostalim je autorica patenta u kojem se opisuje postupak kojim se dušik uvodi u aglikonski dio molekule eritromicina (1986–87). Dobitnica je Nagrade Plive 1986. i 1996. Kao jedna od autora azitromicina dobitnica je i nagrade Zlatna kuna za životno djelo Hrvatske gospodarske komore (1998) i Nagrade HAZU-a (1998). Američko kemijsko društvo dodijelilo joj je titulu Heroj kemije 2000.

Režek-Wilson, Nina (Zagreb, 26. XI. 1946 – Duga Resa, 31. X. 2021), slikarica i kostimografkinja, zaslužna za osnutak studija dizajna tekstila i odjeće u Zagrebu.

Diplomirala je slikarstvo 1970. na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu u klasi Raula Goldonija, a 1974–76. pohađala je poslijediplomski studij u Majstorskoj radionici Krste Hegedušića i Ljube Ivančića. Nakon završetka studija radila je kao nastavnica povijesti umjetnosti u gimnaziji u Samoboru, a 1975–80. na Odjelu za dizajn Više škole za tekstil i odjeću u Zagrebu. Potom je boravila u inozemstvu do 1988., kada se zaposlila u Institutu za tekstil i odjeću na Tehnološkome fakultetu (→ Tekstilno-tehnološki fakultet), od 2011. u zvanju redovite profesorice. Sudjelovala je u izradbi novih nastavnih planova i programa te organizacijskom ustroju i formiranju Zavoda za dizajn tekstila i odjeće kojega je bila predstojnicom 1999–2002. Umirovljena je 2016.

Njezina znanstvena djelatnost vezana je uz povijest tekstila i odijevanja, na čemu se temelje i nastavni programi kolegija koje je osmislila i predavala (Povijest umjetnosti, Crtanje i slikanje, Crtanje povijesnog tekstila i kostima, Primijenjena konstrukcija kostima, Obuća i modni dodaci kroz povijest i dr.). Istaknula se izradbom vlastitih kreacija i povijesnih kostima za mnoge predstave u hrvatskim kazalištima. Kao slikarica sudjelovala je na mnogobrojnim samostalnim i skupnim izložbama.

Oršanić, Milan (Otočac, 1. IX. 1963), šumarski inženjer, stručnjak za uzgajanje šuma.

Diplomirao je 1988. na Šumarskome fakultetu (→ Fakultet šumarstva i drvne tehnologije) u Zagrebu, gdje je doktorirao 2001. disertacijom Strukturne osobine i dinamika šumskih sastojina obične smreke (Picea abies (L.) Karst.) na sjevernom Velebitu (mentor → S. Matić). Nakon završetka studija radio je u Primorsko-goranskom Šumskom gospodarstvu, OOUR-u za iskorišćivanje šuma Senj. Od 1990. radi na Katedri za uzgajanje šuma matičnoga fakulteta (danas Zavod za ekologiju i uzgajanje šuma), od 2010. kao redoviti profesor. Predaje kolegije Osnivanje šuma i Uzgajanje šuma posebne namjene. Bio je prodekan Šumarskog odsjeka (2006–08) te dekan Fakulteta (2010–14). Područja su njegova znanstvenog interesa uzgajanje šuma, rasadničarstvo i šumsko sjemenarstvo, pomlađivanje i njega prirodnih sastojina, uzgojni postupci u prebornim šumama, uzgojni postupci i bioraznolikost šuma Hrvatske. Autor je mnogobrojnih znanstvenih radova te knjiga Oskoruša (s D. Drvodelićem i T. Jemrićem, 2015), Jarebika (s D. Drvodelićem i T. Jemrićem, 2019), Ekologija, obnova i zaštita poplavnih šuma Posavine (s više autora, 2020) i dr. Izvanredni je član Akademije šumarskih znanosti.

Ljubičić, Boris (Glavice kraj Sinja, 8. XI. 1945), slikar i grafički dizajner, jedan od najistaknutijih hrvatskih grafičkih dizajnera.

Diplomirao je slikarstvo 1968. na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu u klasi Ljube Ivančića i Miljenka Stančića. Godine 1987. osnovao je vlastiti grafički Studio International u Zagrebu. Stvara u gotovo svim područjima dizajna vizualnih komunikacija: vizualne identitete, plakate, knjige, omote nosača zvuka, ambalažu, tipografiju, signalistiku, prostorne intervencije i dr. Među najvažnijim su mu projektima vizualni identiteti mnogih javnih ustanova (Muzejski dokumentacijski centar, 1988., 2006; Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 1992; Hrvatska radiotelevizija, 1995; Muzej za umjetnost i obrt, 1995; Matica hrvatska, 2007. i dr.), sportskih događanja (Mediteranske igre u Splitu, 1979), gospodarskih subjekata (Zagrebački velesajam, 1993), poduzeća i brendova (Labud Zagreb, 1980; robna marka Yassa u Varaždinskoj industriji svile, 1974., 1984) te plakati (Muzički biennale Zagreb 81, 1981; Čitati između redaka, 1994; mnogobrojni plakati za Međunarodni dan muzeja). Bavi se i oblikovanjem cjelovitoga hrvatskog vizualnog identiteta; autor je koncepta s dva naizmjenična kvadrata koji su postali jedinstven i lako prepoznatljiv vizualni kod Hrvatske. Dobitnik je Nagrade »Vladimir Nazor« za životno djelo (2023).







Mitterpacher, Ludovik (Mitterpacher von Mitterburg; Ljudevit, Ludvik, Ludwig, Lajos) (Belje, 25. VIII. 1734 – Pešta, 24. V. 1814), poljoprivredni publicist, redovnik, jedan od prvih profesora poljoprivrednih znanosti.

Rođen je u plemićkoj obitelji njemačkoga podrijetla. Gimnaziju je završio u mađarskom Pečuhu, a isusovačkomu se redu, u slovačkom Trenčinu, pridružio 1749. Na Institutu Pazmanianum u Beču studirao je višu matematiku, poslije i teologiju, te se nakon doktorata na njemu zaposlio kao guverner. Zaredio se za svećenika 1761. Na Theresianumu u Beču predavao je teologiju, filozofiju i latinski 1762–74., a kasnije i poljoprivredne znanosti. Nakon raspuštanja isusovaca (1773) doktorirao je humanističke znanosti u slovačkoj Trnavi te postao prvi profesor Odjela za poljoprivredne znanosti. Godine 1784. prešao je na isto radno mjesto u Peštu, gdje je do smrti predavao poljoprivredne predmete, tehnologiju i prirodnu povijest.

Napisao je mnogobrojne knjige (većina danas sačuvana samo u rukopisu) od kojih su neke prevedene na više jezika. Svoj pogled na poljoprivredne znanosti objasnio je u trosveščanom udžbeniku Elementa rei rusticae (1779–94), u kojem je donio i detaljan opis obradbe tla, morfologiju biljaka, opisao biljnu proizvodnju, hortikulturu, vinogradarstvo i stočarstvo te preradbu industrijskih usjeva. Knjiga Compendium Historiae naturalis (1799) prvi je sveučilišni udžbenik prirodne povijesti u Mađarskoj.

Markotić, Ante (Anto) (Vareš, BiH, 9. V. 1942), metalurški inženjer, stručnjak za metalurško oplemenjivanje i redukciju ruda.

Diplomirao je 1966. te doktorirao 1976. disertacijom Uvjeti feromagnetične transformacije nekih domaćih limonitnih ruda magnetizirajućim prženjem u prisustvu krutog reducensa i načini identifikacije faza iz prženca i koncentrata ovih ruda (mentor → V. Logomerac) na Metalurškom odjelu u Sisku Tehnološkoga fakulteta u Zagrebu (→ Metalurški fakultet). Radio je od 1966. u Rudniku i Željezari Vareš. Od 1967. bio je zaposlen na fakultetu u Sisku, od 1985. u zvanju redovitoga profesora. Predavao je kolegije Oplemenjivanje ruda, Metalurgija željeza i čelika I, Teorija metalurških procesa, Termodinamika i kinetika metalurških procesa, Metalurgija kovina i slitina i dr. U više navrata bio je predstojnik Zavoda za procesnu metalurgiju, te prodekan za nastavu (1980−84), prodekan za znanost (2001−03) i dekan (1997−2001) Fakulteta. Umirovljen je 2012. Sudjelovao je u nastavi Tehničkoga fakulteta u Boru i Rudarsko-metalurškoga fakulteta u Prištini.

Znanstveno i stručno bavi se metalurškim oplemenjivanjem i redukcijom ruda, metalurgijom željeza i čelika, metalurgijom ferolegura i aluminija te strategijom razvoja i opstojnosti hrvatske metalurgije. Suautor je djela Metalurgija željeza i čelika – zbirka riješenih zadataka (2006) te više skripta. Bio je suradnik Tehničke enciklopedije (1992., 1997) i Hrvatske enciklopedije (2005−09) LZ-a. Bio je dugogodišnji predsjednik → Hrvatske zajednice tehničke kulture (sv. 4) (1990−2015). Od 2007. redoviti je član HATZ-a. Dobitnik je republičke Nagrade za tehničku kulturu (1986) i Nagrade tehničke kulture »Faust Vrančić« za životno djelo (2001).

Messer Croatia plin d. o. o., poduzeće za proizvodnju i distribuciju tehničkih plinova sa sjedištem u Zaprešiću. Nastalo je ulaganjem međunarodne grupacije Messer sa sjedištem u Bad Sodenu (Njemačka) u više hrvatskih poduzeća tijekom 1990-ih.

Korijeni poduzeća Montkemija vezani su uz malu radionicu za popravak različitih strojeva i opreme iz ratne reparacije osnovanu 1950. u Zagrebu. Spajanjem sa sličnom radionicom iz Hrvatske Dubice, 1953. utemeljena je Jugomontaža, montažno poduzeće za kemijsku industriju. Jugomontaža je 1972. integrirana sa zagrebačkim poduzećem → Ventilator (sv. 1) te je nastavila poslovati pod nazivom Juvent. Sredinom 1970-ih poduzeće je započelo proizvodnju tehničkih plinova u novoizgrađenim pogonima u Zaprešiću. Godine 1977. Juvent se sa zagrebačkim strojarskim montažnim poduzećima Braćom Kavurić i Industromontažom (osnovanima 1950), udružio u SOUR Monting, koji se sastojao od triju radnih organizacija: → Montmontaže (sv. 3), Montprodukta i Montkemije. Među njima se RO Montkemija bavila proizvodnjom tehničkih plinova i preradbom plastičnih masa, te se potkraj 1980-ih sastojala od četiriju OOUR-a: tvornicâ tehničkih plinova u Zaprešiću, Dugom Ratu (nekadašnja kisikana u sastavu → Tvornice karbida i ferolegura Dalmacija – Dugi Rat koja je potkraj 1980-ih pripojena Montkemiji nakon njezine investicije u izgradnju novih pogona) i Bakru (isprva Kisikana Bakar osnovana 1962., danas Istrabenz plini), te Tvornice za preradu plastičnih masa (TPM) u Zaprešiću (danas Montkemija d. d.). Godine 1989. iz dotadašnjeg RO-a Montkemije izdvojilo se samostalno poduzeće Montkemija – Tehnički plinovi, s pogonima za proizvodnju i distribuciju tehničkih plinova u Zaprešiću i Dugom Ratu te pogonom za punjenje i dostavu plina u Zadru. Godine 1992. zapošljavalo je 317 radnika. Nakon pretvorbe u dioničko društvo 1992. i prodaje većinskog udjela njemačkom poduzeću Messer Griesheim nosi ime MG Croatia plin d. d.

U području Ribnjaci naselja Kaniška Iva kraj Garešnice, unutar RO Ribnjačarstvo Poljana iz sastava SOUR-a Ribokombinat iz Beograda (bavio se uglavnom uzgojem slatkovodne ribe), izgrađen je 1977. pogon za punjenje i distribuciju tehničkih plinova. Izgradnjom suvremenoga pogona za proizvodnju acetilena 1983. nastala je tvornica za proizvodnju i distribuciju tehničkih plinova; od 1988. ta je tvornica poslovala kao OOUR Tehnički plinovi. Godine 1990. dotadašnji je OOUR prerastao u samostalno društveno poduzeće Tehnički plinovi, Ribnjaci Poljana. Nakon pretvorbe u dioničko društvo 1993. i ulaska Messera u vlasničku strukturu, poduzeće je postalo MG Tehnički plinovi. Godine 1994. društvu je pripojeno poduzeće MG Tehnoplin iz Kutine, nastalo pretvorbom i privatizacijom osamostaljenih pogona za proizvodnju ugljikova dioksida i distribuciju tehničkih plinova kutinske → Petrokemije, također u većinskom vlasništvu njemačke grupacije; dotadašnja dva poduzeća otad posluju kao MG Tehnoplin sa sjedištem u Kaniškoj Ivi.

Tijekom 1990-ih, njemačka je grupacija uložila znatna sredstva u modernizaciju i tehnološki razvoj MG Croatia plina i MG Tehnoplina. Ta su poduzeća konačno objedinjena 1999. te djeluju pod imenom Messer Croatia plin. Danas poduzeće raspolaže postrojenjima za razlaganje zraka (proizvodnja tekućega kisika, dušika, argona) u Zaprešiću i Dugome Ratu, te za proizvodnju ugljikova dioksida, acetilena, oksidula i drugih plinova u Kutini i Ribnjacima, a zapošljava približno 240 radnika.

Tvornica lakih metala (TLM), poduzeće za proizvodnju i preradbu aluminija osnovano 1952. u Šibeniku.

Početci hrvatske industrije aluminija vezani su uz nastanak tvornice aluminija u Lozovcu kraj Šibenika 1936−40. koju je osnovalo društvo Fabrika aluminiuma A. D. iz Beograda. Prvi blokovi aluminija izliveni su 1937., kada je ustrojen pogon elektrolize, a proizvodnja glinice pokrenuta je 1939. Proizvodnja je do 1940. iznosila oko 3000 t glinice i aluminija na godinu. Nakon II. svj. rata tvornica je konfiscirana te su prvi značajniji investicijski zahvati napravljeni potkraj 1950-ih. God. 1964. tvornica je pripojena Tvornici lakih metala.

Iako je prema početnim zamislima trebala biti podignuta u Lozovcu kraj Šibenika kao proširenje Tvornice glinice i aluminiuma, gradnja tvornice lakih metala započela je 1951. u Ražinama na području Šibenika. Znatan je dio opreme dobiven iz reparacijske mase koju je Savezna Republika Njemačka dala FNRJ nakon II. svj. rata. Tvornicu je gradilo poduzeće Tehnika iz Zagreba, a investitor je bila šibenska → Tvornica elektroda i ferolegura. Prvotni naziv Tvornica aluminija i aluminijskih proizvoda promijenjen je 1953. u Tvornica lakih metala Boris Kidrič. Do 1955. izgrađena su 32 objekta, a 1956. tvornica je otvorena i puštena u pogon. Planirani kapacitet iznosio je 16 000 t aluminijskih proizvoda na godinu, ali zbog neusklađenosti pojedinih strojeva, stvarni kapacitet je 1958. iznosio 12 580 t. Do 1958. u rad su pušteni pogoni elektrolize, ljevaonice, valjaonice lima, traka i folija, te prešaonica. Poduzeće je 1960. zapošljavalo približno 1800 radnika. U sljedećem se razdoblju nastavilo modernizirati i povećavati proizvodnju. Kapacitet je porastao za 8650 t aluminijskih proizvoda na godinu. Zbog zastarjelosti postrojenja i neisplative proizvodnje, elektroliza kapaciteta 4600 t na godinu zatvorena je 1964., a 1969–73. izgrađena je nova kapaciteta 75 000 t na godinu. Kapaciteti prešaonice modernizirani su 1976–77., a novi valjaonički kapaciteti povećani su 1982–85. s planiranom proizvodnjom od 16 300 t na godinu. Izgrađena je topionica aluminijskoga otpada, a ljevaonica traka povećala je kapacitet na 10 000 t na godinu.



















Od 1973. TLM Boris Kidrič djelovao je kao RO s pet OOUR-a. Godine 1977. osnovan je SOUR Aluminij koji je djelovao do 1982. i u sastavu kojega su bili RO TLM Boris Kidrič i RO Jadral Obrovac s OOUR-om Boksitni rudnici i OOUR-om Proizvodnja glinice. Od 1982. djelovao je SOUR Industrija aluminija Boris Kidrič – TLM, koji su činili Tvornica aluminija Ražine, Tvornica aluminija Lozovac, Lakih metala sistemi i Tvornica oplemenjenih aluminijskih traka Omial iz Omiša.

U okviru poduzeća 1985. osnovan je Centar za aluminij (CAL) kao nositelj znanstvenoga, stručnog i obrazovnoga rada. CAL je imao četiri laboratorija s gotovo 100 zaposlenih. Godine 1989. u njegovu sastavu osnovan je Istraživačko-proizvodni pogon radi uvođenja novih proizvoda i tehnoloških procesa u proizvodnju i preradbu aluminija (prototipna radionica, proizvodnja nulte serije proizvoda, simulacija metalurških procesa). Poslije je CAL ustrojen kao TLM – CAL d. o. o., smanjivši istraživačku djelatnost i usmjerivši se na pružanje laboratorijskih, energetskih i ekoloških usluga te na projektiranje i izgradnju novih proizvodnih pogona kao i na uvođenje sustava osiguranja. Kao Sektor za istraživanje i razvoj CAL je djelovao 1990–2009.













Sredinom 1980-ih poduzeće je zapalo u teškoće, što se očitovalo smanjenjem deviznoga priljeva i izvoza. Teškoće su dosegnule vrhunac 1990. kada je raskinut ugovor o aluminiju s Demokratskom Republikom Njemačkom, koja je do tada bila jedno od glavnih tržišta poduzeća. U to je doba ono činilo 90% aluminijske industrije u Hrvatskoj i bilo je deseti izvoznik u državi. Proizvodnja je iznosila 74 248 t tekućega aluminija te 47 152 t valjanih i prešanih aluminijskih proizvoda, a zapošljavalo je približno 5500 radnika. Od 1990. djelovalo je kao samostalno poduzeće pod nazivom Tvornica lakih metala, a od 1991. kao holding. Početkom Domovinskoga rata, tijekom najintenzivnijih ratnih operacija u Šibeniku, rad elektrolize bio je prekinut te je prestalo poslovanje većega dijela tvornice. Kapacitet je nakon rata iznosio 2540 t aluminijskih proizvoda na godinu. Od 2003. pogoni u Lozovcu posluju kao samostalno poduzeće Ivanal d. o. o. Od 2005. šibenska tvornica je prošla nekoliko neuspjelih privatizacija. Od 2007. bila je u vlasništvu konzorcija Adrial, a 2017. većinski udio kupila je slovenska grupa Impol d. o. o. te je poduzeće nastavilo djelovati kao Impol-TLM d. o. o. Proizvodi aluminijske (limovi, trake, folije) i proizvode za automobilsku i zrakoplovnu industriju, a zapošljava oko 450 radnika. Godine 2020. poduzeće je počelo proizvoditi rezervne dijelove za BMW i Audi.

Sternbach, Leo Henryk (Opatija, 7. V. 1908 – Chapel Hill, Sjeverna Karolina, SAD, 28. IX. 2005), farmaceut i kemičar, izumitelj lijekova iz skupine benzodiazepina.

Osnovno obrazovanje završio je u Opatiji, a zatim se školovao na području današnje Austrije i Poljske. Na Jagielonskom sveučilištu (Uniwersytet Jagielloński) u Krakovu diplomirao je farmaciju 1929. te 1931. doktorirao organsku kemiju. Istraživanja započeta u Poljskoj nastavio je na stipendiji u Beču, a potom u Zürichu gdje ga je 1937. → Lavoslav Ružička (sv. 4) pozvao kao suradnika u svoju istraživačku skupinu u Laboratoriju za organsku kemiju tehničke visoke škole u Zürichu (ETH Zürich). Od 1940. radio je u farmaceutskom poduzeću Hoffmann-La Roche u Baselu, a od 1941. u novoosnovanome laboratoriju poduzeća u Nutleyju u američkoj saveznoj državi New Jersey.

U suradnji s Mosesom Wolfom Goldbergom razvio je komercijalnu metodu sinteze biotina (1943) koju su patentirali 1949. Metoda je bila u uporabi sljedećih pedesetak godina, a to je postignuće pobudilo u svijetu veliko zanimanje za sintezu prirodnih spojeva. Nakon toga, sintetizirao je aromatski heteropoliciklički spoj trimetafan (Arfonad), lijek koji djeluje na ganglije u autonomnom živčanom sustavu (ganglioplegik), a danas se rabi za liječenje hipertenzije u hitnim stanjima. Sredinom 1950-ih rukovoditelji poduzeća Hoffmann-La Roche u kojem je radio priželjkivali su proizvod koji bi se natjecao s dotadašnjim lijekom protiv anksioznosti Miltownom (meprobamat). Tako je, u potrazi za novim psihofarmacima, sintetizirao niz spojeva, ali nakon nekoliko pokušaja spojevi nisu pokazivali očekivana farmakološka svojstva. U posljednjem trenutku, prije gašenja projekta u suradnji s kolegom Earlom Reederom sintetizirao je i uputio na farmakološko testiranje novi lijek iz skupine benzodiazepina, koji su se pokazali mnogo učinkovitijima od dotadašnjih barbiturata i opijata. Jedan od prvih u nizu bio je klordiazepoksid, koji je sintetizirao 1955., patent prijavio 1959., a 1960. odobren je za uporabu kao lijek Librium. Lijek pripada skupini psihotropnih lijekova (anksiolitički sedativi), umiruje bolesnika, opušta mišiće i smanjuje grčeve (antikonvulziv). Tri godine kasnije sintetizirao je tri do deset puta učinkovitiji diazepam (Valium, najpoznatiji iz niza benzodiazepina), koji je označio prekretnicu u kliničkoj primjeni lijekova za smirenje i postao jedan od najpropisivanijih lijekova u svijetu u posljednjih 60 godina. Danas se diazepam prodaje u više od 500 generičkih oblika lijekova, a rabi se kao sredstvo za smirenje, umanjenje tjeskobe, otklanjanje nesanice i konvulzija. Lijek su pod različitim imenima ubrzo počela proizvoditi i druga poduzeća: Apaurin (Krka iz Novoga Mesta), Diazepam (Alkaloid iz Skoplja; domaći → Jadran – galenski laboratorij), Antenex (za australsko tržište) i Normabel (→ Belupo). Spoj oksazepam sintetizirao je 1961., a registriran je 1965. kao Serax. Od tada je sintetizirao niz drugih benzodiazepina i njihovih derivata, a mnogi od njih registrirani su za terapijsku uporabu u različitim zemljama svijeta. Pripisuju mu se zasluge i za izum flurazepama (Fluzepam, Dalmane), nitrazepama (Cerson, Mogadon), klonazepama (Klonopin), antikolinergika i hipnotika, uključujući flunitrazepam poznat i kao droga za silovanje (Rohypnol).

Bio je stručnjak za sintezu i razvoj novih lijekova sa sveobuhvatnim znanjem iz medicinske kemije (farmaceutske kemije). Suautor je više od 120 znanstvenih radova i više od 240 patentnih prijava. Umirovljen je 1973., no nastavio je raditi kao mentor mladih znanstvenika. Rodna kuća Lea Henryka Sternbacha, u Ulici maršala Tita 110 u Opatiji, obilježena je mramornom spomen-pločom.

Zelić, Mirko (Kandija, BiH, 8. XI. 1936 − Zagreb, 3. I. 2023), rudarski inženjer, stručnjak za proizvodnju i transport nafte i prirodnoga plina.

Diplomirao je 1964. te doktorirao 1982. disertacijom Utvrđivanje optimalnih uvjeta višefaznih protjecanja fluida u uspravnim, kosim i vodoravnim cijevima na temelju analitičke obrade podataka dobivenim mjerenjima na → Rudarsko-geološko-naftnome fakultetu u Zagrebu. Radio je u poduzeću → INA 1964–2009. kao direktor sektora proizvodnje nafte i plina (1995−2001), pomoćnik izvršnoga direktora INA – Naftaplina (2001−04) te član Uprave INA-e i izvršni direktor INA – Naftaplina (2004−08). Od 1970. djelovao je i na Rudarsko-geološko-naftnome fakultetu u Zagrebu gdje je 1990. izabran u zvanje redovitoga profesora. Predavao je kolegije Rudarstvo, Pridobivanje nafte i plina, Tehnologija sabiranja i transporta nafte i plina i dr.

Bavi se termodinamikom i fizikom višefaznoga protjecanja fluida kroz cijevi, optimizacijom proizvodnih i sabirno-otpremnih sustava nafte i plina, projektiranjem dubokih plinskih i plinsko-kondenzatnih bušotina, povećanjem proizvodnje nafte i plina, tehnologijom utiskivanja i odlaganja tehnološkog otpada u duboke geološke formacije. Od 1997. član je suradnik te od 2000. redoviti član → Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti (sv. 4), gdje je bio tajnik Razreda za tehničke znanosti (2004–10), član predsjedništva (2011−18), te je od 2017. predsjednik Znanstvenoga vijeća za naftno-plinsko gospodarstvo i energetiku. Bio je predsjednik → Hrvatske udruge naftnih inženjera i geologa (2004−18) te glavni urednik časopisa → Nafta i plin (2004−15). Uz mnoštvo objavljenih znanstvenih i stručnih radova, autor je djela Tehnologija pridobivanja nafte i plina eruptiranjem i plinskim liftom (1977), Tehnologija sabiranja i pripreme nafte i plina za transport (1987), Tehnologija transporta nafte i plina magistralnim cjevovodima (2002), Tehnologija proizvodnje nafte dubinskim crpkama (s → M. Čikešom, 2006).

Ugrenović, Aleksandar (Petrinja, 6. IX. 1883 – Zagreb, 18. IX. 1958), šumarski inženjer, stručnjak za iskorištavanje šuma i drvnu tehnologiju.

Završio je studij šumarskih znanosti (1904) na Šumarskoj akademiji pri Mudroslovnom fakultetu u Zagrebu. Na tom je fakultetu diplomirao prirodne znanosti 1907. i doktorirao iste godine disertacijom O diferencijaciji ekstremiteta za gibanje u Coleoptera. Morfološko-biološka studija. Radio je u šumarskoj službi u Osijeku, Slatini i Pakracu (od 1907). Godine 1921. imenovan je za redovitoga profesora Gospodarsko-šumarskoga fakulteta u Zagrebu (→ Fakultet šumarstva i drvne tehnologije), gdje je radio do 1956., uz prekid zbog političkog umirovljenja (1941–45). Predavao je kolegije Uporaba šuma s trgovinom i industrijom drveta (od 1948. Iskorišćivanje šuma i tehnologija drveta), Šumarska politika i uprava šuma (1921–48), Obrana šuma (tada Zaštita šuma; 1921–28). Osnovao je i opremio laboratorij za ispitivanje svojstava drva, bio je osnivač i prvi predstojnik Zavoda za uporabu šuma (od 1924) i dekan Fakulteta 1933–34. i 1948–49.

Bavio se šumarskom politikom i zakonodavstvom, iskorištavanjem šuma i tehnologijom drva. Postavio je temelje znanstvenih istraživanja svojstava drva u nas. Među ostalim, napisao je udžbenike Iskorišćavanje šuma (1931), Tehnologija drveta (1932), Tehnika trgovine drvetom I–II (1934–35), Kemijsko iskorišćavanje i konzerviranje drveta (1947), Upotreba drveta i sporednih produkata šume (1948). O šumarskoj politici i upravi šuma pisao je u knjigama: Šumarsko-politička osnovica Zakona o šumama (1923), Zakon o šumama – samostalni projekt (1923), Zakoni i propisi o šumama i pilanama (1930). Sastavio je Šumarski terminološki rječnik (1959) na šest jezika s više od 10 000 naziva (rad je ostao u rukopisu). Bio je urednik → Šumarskoga lista (1925–28) te idejni začetnik i glavni urednik Šumarske enciklopedije LZ-a do 1958. Bio je redoviti član JAZU-a (→ Hrvatska akademija znanosti i umjetnosti; sv. 4) od 1948. i ravnatelj Instituta za eksperimentalno šumarstvo JAZU-a (1955–57). Za znanstvenu, pedagošku i društvenu djelatnost dobio je orden Francuske Republike Officier de l’Ordre du Mérite Agricole (1927., 1936).

Trinajstić, Ivo (Sisak, 27. X. 1933), poljoprivredni inženjer, stručnjak za floristiku, biljnu taksonomiju i fitocenologiju.

Diplomirao je 1958. na Poljoprivrednome fakultetu (→ Agronomski fakultet) u Zagrebu, gdje je doktorirao 1965. na Prirodoslovno-matematičkome fakultetu disertacijom Vegetacija otoka Krka (mentor: → I. Pevalek). Nakon završetka studija radio je u Poljoprivrednoj zadruzi u Varaždinskim Toplicama (1958–59) te u Vrtlarskoj školi u Vinici kraj Varaždina (1959–60) kao srednjoškolski profesor za predmete Botanika, Kemija, Pedologija, Cvjećarstvo, Zaštita bilja. Od 1960. bio je zaposlen na Šumarskome fakultetu (→ Fakultet šumarstva i drvne tehnologije) u Zagrebu, od 1981. kao redoviti profesor; umirovljen je 1999. Predavao je kolegije Botanika, Parkovno perensko i jednogodišnje bilje, Morfologija bilja, Ekologija s geobotanikom, Taksonomija unutarvrsne diferencijacije. Bio je predstojnik Zavoda za šumarsku genetiku i dendrologiju (1998–99). Gostujući profesor na Kalabrijskom sveučilištu (Università della Calabria) u Arcavacati kraj Conseze (Italija) bio je 1989–90.

Područje je njegova znanstvena rada floristika, vegetacijska ekologija, fitotaksonomija. Opisao je velik broj fitocenoloških jedinica različita stupnja (asocijacije, sveze i dr.), kao i novih biljnih svojta (podvrste, vrste i dr.), u prvome redu u flori i vegetaciji Hrvatske, gdje je mnogo godina radio i na fitocenološkom kartiranju. Iznimno je plodan pisac, autor je gotovo 700 znanstvenih, stručnih i popularnih članaka u domaćim i međunarodnim publikacijama, suradnik edicije Analitička flora Jugoslavije (1973–86) te autor knjige Biljne zajednice Republike Hrvatske (2008). Član je Akademije šumarskih znanosti (od 1997). Professor emeritus je Sveučilišta u Zagrebu od 2011.

Tomašegović, Zdenko (Zagreb, 26. IV. 1917 – Zagreb, 12. VI. 1995), šumarski i geodetski inženjer, pionir fotogrametrije i fotointerpretacije u šumarstvu.

Diplomirao je 1939. na Šumarskome odjelu Poljoprivredno-šumarskoga fakulteta u Zagrebu (→ Fakultet šumarstva i drvne tehnologije), te 1953. na Geodetskom odsjeku Tehničkoga fakulteta (→ Geodetski fakultet; sv. 3) u Zagrebu. Doktorirao je 1954. na Poljoprivredno-šumarskome fakultetu u Zagrebu disertacijom O pouzdanosti aerofototaksacije za neke dendrometrijske potrebe šumskog gospodarstva. Na tom je fakultetu bio zaposlen od 1940., od 1962. kao redoviti profesor; umirovljen je 1987. Predavao je kolegije Nacrtna geometrija, Tehničko crtanje, Geodezija, Šumarska fotogrametrija, Fotogrametrija i fotointerpretacija u šumarstvu. Bio je pročelnik Šumsko-gospodarskog odjela (1959–61) te prodekan Šumarskog odjela fakulteta (1966–68). Na bečkom Sveučilištu za kulturu tla (BOKU) održao je 1977. uvodna predavanja iz šumarske fotogrametrije za studente Šumarskog i Kulturno-tehničkog odjela.

Znanstveno se, kao prvi u Jugoslaviji i kao jedan od rijetkih u Europi, bavio primjenom fotogrametrije i fotointerpretacije u šumarstvu i drugim geoznanostima. Njegovom je zaslugom nastavna djelatnost iz šumarske fotogrametrije u Zagrebu bila tri desetljeća (1948–78) jedina te vrste u zemlji. Autor je udžbenika i knjiga Geodezija u šumarstvu (s N. Neidhardtom, 1962), Atlas fotogrametrijskih instrumenata (s V. Cimermanom, 1966), Fotogrametrija i fotointerpretacija u šumarstvu (1973), Daljinska istraživanja u geoznanostima (s V. Donassyjem i M. Oluićem, 1983). Bio je suosnivač i prvi potpredsjednik (1979–83) Savjeta za daljinska istraživanja i fotointerpretaciju JAZU-a. Dobitnik je Nagrade »Nikola Tesla« (1984).

Rogina, Božidar (Ivanjska kraj Bjelovara, 21. XII. 1901 – Zagreb, 20. I. 1967), kemijski inženjer, pionir prehrambene kemije u Hrvatskoj.

Diplomirao je kemiju 1923. na Tehničkoj visokoj školi u Pragu, a doktorirao 1931. na Tehničkome fakultetu u Zagrebu disertacijom Citronska kiselina u mlijeku i njezino
kvantitativno određivanje pomoću Denigesove reakcije. Radio je u Higijenskome zavodu u Zagrebu 1925–52., gdje je bio voditelj Odjela za kontrolu živežnih namirnica do 1939. Na Poljoprivredno-šumarskome fakultetu (→ Agronomski fakultet) radio je 1952–67., gdje je ubrzo izabran za redovitoga profesora te je predavao kolegije kemije i biokemije. Bio je predstojnik Zavoda za kemiju 1952–67. i dekan Fakulteta 1953–54. Na biotehnološkom odjelu Tehnološkoga fakulteta u Zagrebu (→ Prehrambeno-biotehnološki fakultet; PBF) bio je prvi pročelnik Laboratorija za opću tehnologiju živežnih namirnica (danas Laboratorij za procesno-prehrambeno inženjerstvo PBF-a) 1956–64. te je ondje predavao kolegije Opće tehnologije živežnih namirnica i Procesno prehrambeno inženjerstvo. Sudjelovao je u radu povjerenstva koje je 1956. predložilo ustroj Prehrambeno-tehnološkoga odjela na Tehnološkome fakultetu iz kojega se poslije razvio PBF. Područje njegova znanstvenoga i stručnoga interesa bila je analitička prehrambena kemija. Autor je mnogobrojnih znanstvenih radova te udžbenika Biokemija (posmrtno, 1968).

Prpić, Branimir (Stankovac kraj Gline, 1. IX. 1927 – Zagreb, 1. I. 2012), šumarski inženjer, stručnjak za ekologiju šuma.

Diplomirao je 1954. na Šumarskom odjelu Poljoprivredno-šumarskoga fakulteta u Zagrebu (→ Fakultet šumarstva i drvne tehnologije), gdje je doktorirao 1966. disertacijom Korijenov sistem poljskog jasena (Fraxinus angustifolia Vahl) u različitim tipovima posavskih nizinskih šuma. Akademske godine 1966–67. usavršavao se u Zavodu za uzgajanje šuma visoke tehničke škole u Zürichu (ETH). Nakon završetka studija zaposlio se u šumariji Lipovljani, a od 1958. u Zavodu za uzgajanje šuma matičnoga fakulteta, gdje je bio redoviti profesor od 1978; umirovljen je 1992. Predavao je kolegije Ekologija šuma, Fitološka bioklimatologija te Uređivanje bujica i vodogradnja. Bio je predstojnik Zavoda (1985–92), prodekan Šumsko-gospodarskog odjela (1974–76) te dekan Fakulteta (1986–88).

U stručnom i znanstvenom radu bavio se ekologijom šuma i biologijom šumskoga drveća. Posebno se bavio istraživanjima bukovo-jelovih prašuma (Čorkova uvala u Nacionalnom parku Plitvička jezera, Devčića tavani u sjevernom Velebitu). Vodio je interdisciplinarni šumarski projekt o propadanju šuma, za koji je sa suradnicima u Hrvatskoj 1987. ustrojio sustav praćenja prema međunarodnoj metodologiji. Objavio je više od 130 znanstvenih i stručnih radova te bio suradnik Šumarske enciklopedije LZ-a (1980–87). Bio je glavni urednik Šumarskoga lista (1970–2009), predsjednik → Hrvatskoga šumarskog društva, Hrvatskoga ekološkog društva i pokreta prijatelja prirode Lijepa naša. Suosnivač je europske šumarske udruge Pro silva (1989). Bio je redoviti član i prvi glavni tajnik → Akademije šumarskih znanosti (1995). Počasni doktorat Sveučilišta u Zvolenu (Slovačka) dodijeljen mu je 1992. za primjenu ekoloških načela u uzgajanju šuma. Dobitnik je Nagrade za životno djelo (2010). Professor emeritus Sveučilišta u Zagrebu je od 2000.

tehnička oblovina, drvni šumski proizvodi, dijelovi stabla ili debla propisani minimalnim dimenzijama određenoga normativnoga sustava namijenjeni za mehaničku preradbu (piljenjem, ljuštenjem i dr.) ili za izravnu uporabu (jarboli, stupovi za skele, piloti, stupovi za električne i telefonske vodove, rudničko drvo i dr.). Obuhvaća trupce, oblu građu i sitno tehničko drvo. Isprva se normiranje provodilo uzancama, tj. pisanim trgovačkim dogovorima i sporazumima koje je izdavalo burzovno vijeće neke burze za trgovanje drvom, a potom standardima i normama.

Tehnička oblovina u Hrvatskoj

Na području današnje Hrvatske, u razdoblju od 1878. do 1914. u Austro-Ugarskoj Monarhiji započelo je normiranje drvnih šumskih proizvoda prema vrsti drveća, dimenzijama i obliku proizvoda (Bečke uzance 1911), a do tada su se rabile lokalne peštanske, senjske i riječke uzance. U Kraljevini Srba, Hrvata i Slovenaca donesene su Ljubljanske uzance (1925), potom i Tršćanske uzance (1926), a u doba Kraljevine Jugoslavije Zagrebačke uzance (1930). Prema Zagrebačkim uzancama se npr. tehnička oblovina hrasta razvrstavala na listače – tehničko drvo – tvrde listače – hrastovinu (piloti, trupci za oplatice, odn. trupci za furnir, trupci za piljenje I., II. i III. vrste, dugački trupci duljine osam m i veći); slijedom toga razvrstavale su se i ostale gospodarske vrste drveća.







Savjetodavni odbor za normalizaciju pri Ministarstvu obrta, veleobrta i trgovine NDH objavio je 1943. Hrvatske norme iz šumarskoga djelokruga (Neobrađeno drvo; HN 116 i 117). Prvi standardi za razvrstavanje i klasiranje drvnih šumskih proizvoda FNRJ izrađeni su 1946. u saveznom Birou za standardizaciju, a 1951. osnovana je Savezna komisija za standardizaciju, koja je uspostavila standardizaciju JUS (Jugoslavenski standard). Prvi jugoslavenski standard iz područja drvnih proizvoda objavljen je 1954. U razdoblju 1954–91. JUS se mijenjao i dopunjavao dvjema velikim revizijama (1967. i 1979). Prema tim je standardima tehničko drvo definirano kao dijelovi debla i grana kod kojih se koriste tehnička svojstva, a obuhvaća oblo tehničko drvo, cijepano drvo i tesano drvo; oblo tehničko drvo je dio stabla koji je namijenjen za tehničku uporabu i zadržao je prirodni oblik nakon izradbe, a čine ga trupci, obla građa i sitno tehničko drvo. Osnovna obilježja tehničke oblovine definirana JUS-om bila su: poprečni profil (krug kod oblog drva), dimenzije (promjer i duljina), vrsta drveća (narodno ime, botanički naziv vrste), kakvoća (prosječna širina goda), način i vrijeme izradbe, jedinice mjere pri isporuci (komad, obujam, masa, prostorni metar), dopuštena odstupanja od osnovnih obilježja i način obilježavanja.







Tijekom Domovinskoga rata u Republici Hrvatskoj (1991–95) primjenjivao se normacijski sustav za drvne šumske proizvode Standard za drvo, hrvatske norme (HRN). Državni zavod za normizaciju i mjeriteljstvo RH donio je 1995. Hrvatske norme proizvoda iskorištavanja šuma, koje su u obveznoj primjeni bile do prosinca 2008. Sukladno Zakonu o normizaciji iz 1996. osnovan je 1997. Tehnički odbor 55 Oblo drvo i piljena građa, koji je započeo s pripremom prijedloga za izdavanje hrvatskih normi u konačnom obliku prema međunarodnim i europskim normama. Osnivanjem Hrvatskoga zavoda za norme 2005. formiran je novi Tehnički odbor 218 Oblo drvo i piljena građa, koji je nastavio rad dotadašnjega odbora.







U razdoblju od 1995. do 2008. hrvatske norme (HRN) za tehničku oblovinu obuhvaćale su trupce za furnir (listače i četinjače), trupce za ljuštenje (listače i četinjače), trupce za rezanje (listače i četinjače), trupce za pragove (željezničke), trupce za kombiniranu namjenu, rezonantno drvo i trupce za furnir oraha, a za izravnu uporabu rudničko i tunelsko drvo, pilote, stupove za vodove, kolarsko drvo i sitno tehničko drvo.







Razvrstavanje tehničke oblovine od 1999. obavlja se u razrede kakvoće A, B, C i D. To je podloga za utvrđivanje tržišne vrijednosti svih gospodarskih vrsta drveća prema tehničkim specifikacijama (srednji promjer i nominalna duljina) i značajkama šumskih drvnih sortimenata prema osnovnim kriterijima kakvoće dijela stabla. Razred kakvoće A je tehnička oblovina iznimne kakvoće minimalne duljine 3 m i srednjega promjera bez kore 40 cm. Razred B je normalne do iznimne kakvoće, minimalne duljine 3 m i srednjega promjera bez kore 35 cm. Razred C je normalne do niske kakvoće, minimalne duljine 2 m i srednjega promjera bez kore 30 cm za hrast i 25 cm za ostale vrste. Razred D je niske kakvoće, minimalne duljine 2 m i srednjega promjera bez kore 20 cm.







Opačić, Ivan (Glina, 19. XII. 1914 – Zagreb, 2. III. 1989), kemijski inženjer, stručnjak za kemijsku preradbu drva.

Diplomirao je 1941. na Kemijskom odjelu → Tehničkoga fakulteta u Zagrebu (sv. 4), gdje je doktorirao 1955. disertacijom Kemijska i tehnološka svojstva tanina iz lišća domaćeg ruja (Rhus cotinus L.). Nakon završetka studija radio je u zagrebačkoj tvornici Meba, đurđenovačkoj Tvornici tanina (od 1942), kao tehnički upravitelj sisačke Tvornice tanina (1945–49), potom kao upravitelj kemijskih pogona DIP-a Belišće, te u Generalnoj direkciji drvne industrije u Zagrebu (1950). Od 1951. radio je na Poljoprivredno-šumarskome fakultetu (→ Fakultet šumarstva i drvne tehnologije) u Zagrebu, gdje je od 1970. bio redoviti profesor; umirovljen je 1984. Predavao je kolegije Šumarska kemijska tehnologija, Analitička kemija, Kemija drva, Kemijska prerada drva, a neko vrijeme i Anorgansku i Organsku kemiju. Bio je osnivač i predstojnik Katedre za kemijsku preradu drva (1960–84) te prodekan fakultetskog Drvno-industrijskog odjela (1968–70). Predavao je i na tehnološkim fakultetima u Zagrebu i Banjoj Luci te na Višoj tehničkoj školi u Novoj Gradiški. Surađivao je s više drvnotehnoloških poduzeća te s institutima za drvo u Zagrebu, Ljubljani, Mađarskoj, Čehoslovačkoj i Francuskoj. Znanstveno i stručno bavio se problemima iskorištenja detaniniziranoga drva, projektiranjem i izvođenjem postrojenja za proizvodnju furfurala i fulfurilnog alkohola, predhidrolizom bukovine, primjenom organskih otapala i drvnog ugljena. Autor je udžbenika Kemijska prerada drva (1967).

Molnar, Maja (Osijek, 6. VI. 1980), prehrambeno-tehnološka inženjerka, stručnjakinja za primjenu zelenih tehnologija u sintezi heterocikličkih spojeva.

Na Prehrambeno-tehnološkom fakultetu u Osijeku diplomirala je 2005. i doktorirala 2011. disertacijom Antioksidacijska svojstva derivata kumarina i njihovo antifungalno djelovanje prema najvažnijim mikotoksikogenim plijesnima iz hrane (mentori T. Klapec i M. Čačić). Od 2007. radi na Fakultetu, od 2018. kao izvanredna profesorica. Na Katedri za kemiju i ekologiju predaje kolegije Analitička kemija I i Opća kemija II. Predstojnica je Zavoda za primijenjenu kemiju i ekologiju. Područja su njezina znanstvenoga i stručnoga interesa organska sinteza heterocikličkih spojeva s potencijalnom biološkom aktivnošću konvencionalnim metodama i metodama tzv. zelene kemije, primjena zelenih otapala u ekstrakciji biološki aktivnih spojeva iz biljnoga materijala te potencijalna primjena kumarina kao fungicida. Dobitnica je Godišnje nagrade za znanost 2017.

Milković, Marin (Rijeka, 23. II. 1975), grafičko-tehnološki inženjer, stručnjak u području informacijskih i komunikacijskih znanosti.

Diplomirao je 1998. na → Grafičkome fakultetu u Zagrebu, gdje je 2006. doktorirao disertacijom Evaluacija odnosa psihofizikalno determiniranih vizualnih efekata i metoda prevođenja gamuta (mentor → S. Bolanča). Od 1998. radio je u nakladničkom poduzeću Novi list te kao nastavnik u Kemijsko-grafičkoj školi u Rijeci, a od 2000. u Grafičkome zavodu Hrvatske kao direktor za organizaciju i razvoj. Od 2005. zaposlen je na Veleučilištu u Varaždinu (2014. integrirano u → Sveučilište Sjever), gdje je dekan bio 2008–14., a rektor je od 2017. Područje njegova znanstvenog i stručnog interesa vezano je uz kolorimetriju, multimedijske sustave, psihofiziku, CtP tiskovne sustave, na čemu se temelje i nastavni programi kolegija koje predaje (Boje u multimedijskim sustavima, Kolorimetrija i multimedija, Vizualna psihofizika, CtP sustavi). Autor je i suautor više od stotinu znanstvenih i stručnih radova te knjiga, među ostalima Psihologija boja (s I. Zjakićem, 2010), Kolorimetrija u multumedijskim komunikacijama (s I. Zjakićem i D. Vusićem, 2010), Informacijski sustavi za upravljanje bojama (s N. Mrvcem i G. Kozinom, 2011), Grafički dizajn i komunikacije (s M. Tomišom, 2013). Predsjednik je uređivačkoga odbora znanstvenoga časopisa Tehnički glasnik (Technical Journal) Sveučilišta Sjever. Član je Rektorskoga zbora RH kojim je predsjedao 2020–21. Od 2017. redoviti je član HATZ-a.