Godišnja nagrade za znanost 2018.

PMF

bavi se CRISPR-Cas sustavima (genetičko inženjerstvo)

Završila je studij molekularne biologije na PMF-u Sveučilišta u Zagrebu 1997. Od 1997. do 2008. zaposlena je kao znanstvena novakinja u Zavodu za molekularnu biologiju Biološkog odsjeka PMF-a. Magistarski rad obranila je 2000, a doktorski 2004. pod voditeljstvom dr. sc. Erike Salaj-Šmic. Usavršavala se u laboratoriju prof. Roberta G. Lloyda, na Institutu za genetiku Sveučilišta u Nottinghamu, Ujedinjeno Kraljevstvo. Za svoja istraživanja dobila je nagradu Željko Trgovčević Hrvatskoga genetičkog društva za 2003. za mlade znanstvenike i godišnje državne nagrade za znanost za 2018. za znanstveno otkriće.
Trenutno radi kao izvanredna profesorica na Zavodu za molekularnu biologiju Biološkog odsjeka PMF-a. Nositeljica je obaveznih kolegija Molekularna genetika na preddiplomskom sveučilišnom studiju Molekularne biologije i Molekularna biologija i biotehnologija na integriranom preddiplomskom i diplomskom sveučilišnom studiju biologije i kemije; smjer nastavnički. Na doktorskom sveučilišnom studiju Biologija su-nositeljica je kolegija Genetička rekombinacija i popravak DNA.
Bavi se istraživanjem interakcije bakterija i njihovih virusa bakteriofaga (sustav CRISPR-Cas) te popravkom DNA i mehanizmima homologne rekombinacije. Voditeljica je znanstvenog projekta Hrvatske zaklade za znanost i suradnica na nekoliko domaćih i međunarodnih projekata. Članica je nekoliko znanstvenih udruga u zemlji te predsjednica Hrvatske udruge genetičkih inženjera (HUGI) od 2019.

HE

https://www.enciklopedija.hr/Natuknica.aspx?ID=48175

https://hrcak.srce.hr/61743

IRB i PMF

Godiš­nja državna nagrada za znanost 2009.

Pitati Zdenka –  može?

ili ju barem spomenuti u nekom općem pojmu….

povjesničarka kemije

http://rektorat.unios.hr/sjednice/prilozi/1512_2.4.pdf

pisala je i o povijesti popularizacije znanosti i borbi protiv praznovjerja – važno bilo Hrvatsko naravoslovno, poslije Hrvatsko prirodoslovno društvo (osnovano 1885); časopis Priroda ….

osnivačem molekularne biologije u Hrvatskoj

Kotsche, Josip Karlo (Josephus Carolus) (Prag, 7. III. 1745 – Zagreb, 20. XI. 1808), tiskar i nakladnik, voditelj tiskare i knjižare u Zagrebu.

Nakon dolaska u Zagreb, vjerojatno 1760-ih, radio je u kaptolskoj tiskari Antuna Jandere, isprva kao pomoćnik, a od 1772. kao upravitelj u ime njegove udovice Julijane. Tiskara je 1774. bila prodana → Johannu Thomasu von Trattneru i preseljena u Varaždin, a 1776. ponovno vraćena u Zagreb. Tumačeći da nadoknađuje nenaplaćene obveze, prisvojio je dio inventara Trattnerove tiskare, a pretpostavlja se da ga je zadržao i nakon višegodišnje parnice i odluke 1789. da ga vrati. Julijanom se oženio 1774., postao građaninom Zagreba i osnovao vlastitu tiskaru i knjižaru 1779. Od 1785. bio je prisjednik gradskoga magistrata, od 1790. edil crkve sv. Marka. Tiskao je stotinjak naslova, među ostalima knjige na latinskom (Tituš Brezovački, Bernardin Antun Galjuf, Matija Petar Katančić, Franjo Klohammer), hrvatskom (Tituš Brezovački, Juraj Malevac) i njemačkom jeziku (uglavnom vjerske), mnogobrojne knjižice, ispitne teze, prigodne govore i pjesme, Zagrabiense calendarium 1781–1808. i Novi kalendar 1786–1806. Nakon njegove je smrti tiskara propala.

Istaknuti hrvatski molekularni genetičar, → Željko Trgovčević (sv. 4), od 1964. je djelovao u IRB-u u Zagrebu. Isprva je istraživao razgradnju, a potom popravak i replikaciju DNA u ozračenih bakterija. Služeći se složenim tehnikama, u kojima su enzimi za popravak ili replikaciju DNA bili proizvod bakterijskoga genoma, ili su bili uneseni u bakterijsku stanicu pomoću plazmida ili bakteriofaga, otkrio je uloge pojedinih rekombinacijskih proteina u tim procesima i značajno je doprinio razvoju molekularne genetike u Hrvatskoj. Željko Trgovčević je jedan od osnivača Zavoda za molekularnu biologiju na IRB-u i dugogodišnji direktor molekularno-biološkog programa istraživanja „Struktura, funkcija i evolucija staničnog genoma“. On je biokemijska istraživanja spojio s molekularno-genetičkim te pratio sudbinu bakteriofaga u ozračenoj stanici. Tako otkriva da radiosenzitivnost bakterije određuju u međusobnoj interakciji dva rekombinacijska sustava: sustav bakterije i sustav faga. Istražuje uloge pojedinih enzima u tom procesu, a naročito proteina za vezanje jednolančanog DNA enzima RecBCD. Od 1983. bio je redoviti profesor PMF-a u Zagrebu gdje je predavao kolegij Molekularna genetika. Vodio je poslijediplomski studij Medicinske biologije na Sveučilištu u Zagrebu, a predavao je i na sveučilištima u Osijeku i Splitu. Bio je aktivan član Hrvatskog genetičkog društva (predsjednik 1982–1983). Hrvatsko genetičko društvo dodjeljuje Nagradu „Željko Trgovčević“ najboljim mladim znanstvenicima s područja molekularne biologije.

https://hrcak.srce.hr/23600

https://tkojetko.irb.hr/znanstvenikDetalji.php?sifznan=409

V. Gamulin je neosporno bila jedna od ključnih osoba u molekularnoj biologiji u Hrvatskoj. Prva je u Hrvatskoj prepoznala važnost tehnologije rekombinantne DNA. Vođena silnom ambicijom, znatiželjom i strašću da nauči novu tehnologiju, V. Gamulin odlazi početkom osamdesetih godina XX.st. na Sveučilište Yale, u grupu profesora Dietera Sölla gdje kao poslijedoktorski student radi na karakterizaciji gena za tRNA i na proučavanju reakcije aminoaciliranja tRNA. Dvogodišnji boravak na Sveučilištu Yale je u velikoj mjeri označio ostatak njene znanstvene karijere, tijekom koje je cijelo vrijeme proučavala strukturu različitih gena i njihove evolucijske odnose. Po povratku u →Institut Ruđer Bošković, glavni znanstveni interes joj je bio proučavanje gena za rRNA (ribosomska RNA) i tRNA u industrijski važnim bakterijama roda Streptomyces, te konstrukcija bifunkcionalnih ekspresijskih vektora. Kasnije, tijekom devedesetih godina, njen znanstveni interes se više okreće prema molekularnoj evoluciji morskih spužava. Krajem 2004., zahvaljujući sredstvima MZOŠ-a za nabavku krupne opreme i višegodišnjim zalaganjem V. Gamulin, na Zavodu za molekularnu genetiku IRB-a ustanovljen je uređaj za automatsko sekvenciranje DNA, čime se utemeljio servis za određivanje slijeda nukleotida molekula DNA dostupan svim znanstvenicima – prva servisna djelatnost toga tipa u Hrvatskoj.

Vlatka iz genetičkog inženjerstva:

Njihova suvremenica, I. Weygand- Đurašević, osnivačica proteinskog inženjerstva u Hrvatskoj, zaslužna je za pokretanje hrvatskih istraživanja strukture i funkcije proteina te je zahvaljujući njoj na Kemijskom odjelu PMF-a genetičko i proteinsko inženjerstvo postalo znanstvenim područjem. Aminokiselinski slijed proteina odnosno njegova primarna struktura zapisana je u genima, odnosno u molekuli DNA. Proteinsko inženjerstvo uključuje dizajniranje novih varijanti proteina pomoću metoda genetičkog inženjerstva i rekombinantne DNA tehnologije čime se preinačuju kemijska, fizikalna i biološka svojstva proteina. I. Weygand-Đurašević prva uvodi u uporabu u Hrvatskoj mnoge kvaščeve i bakterijske rekombinantne vektore za ekspresiju proteina i pohranjuje ih u zbirku Zavoda za biokemiju (npr. plazmidne vektore tipa pET u koji su željeni geni ugrađeni pod kontrolom inducibilnog promotora za nadekspresiju proteina u najčešće heterolognom domaćinu, a rabe se za dobivanje rekombinantnog proteina od interesa s heksahistidinskim privjeskom na N- ili C-kraju radi lakšeg pročišćavanja proteina afinitetnom kromatografijom). Osobito se bavila aminoacil-tRNA-sintetazama i kloniranjem gena za te enzime metodama genetičkog inženjerstva. U Hrvatskoj je uvela u uporabu suvremene metode genetičkog inženjerstva i ustanovila metode proteinskog inženjerstva koje su omogućile uvođenje željene promjene na točno određenom mjestu u makromolekuli i ekspresiju takvog proteina u stanici. Sa svojim je suradnicima otkrila novu skupinu i trodimenzionalnu strukturu atipičnih seril-tRNA-sintetaza (Silvija Bilokapić), nove makromolekularne komplekse aminoacil-tRNA-sintetaza i ribosoma (Vlatka Godinić Mikulčić, Sanda Ročak), analizirala evoluciju i strukturu seril-tRNA-sintetaza (Boris Lenhard), te analizirala razlike u mehanizmu serilacije aminoacil-tRNA-sintetaza (Ita Gruić-Sovulj). Od tada pa do danas u Zavodu za biokemiju pripremljeno je više od stotinu rekombinantnih proteina od kojih su mnogima svojstva bila preinačena genetičkim i proteinskim inženjerstvom, a rabe se za detaljnu analizu strukture i funkcije proteina aminoacil-tRNA-sintetaza te određivanje njihova unutarstaničnog smještaja (J. Rokov-Plavec). Razvila je intenzivnu suradnju Laboratorija s mnogim istraživačkim institucijama u zemlji i inozemstvu (suradnja s D. Söll, Yale University, suradnja s N. Ban, ETH, Zürich, G. Anderluh, Nacionalni institut za kemiju, Ljubljana). Vrijedi napomenuti i činjenicu da su jedan od mentora dr. sc. Weygand Đurašević Dieter Söll, i jedan od njezinih suradnika, Nenad Ban, dopisni članovi HAZU.

U ponedjeljak 7. travnja u Zagrebu je u 62. godini života preminula akademkinja Ivana Weygand-Đurašević, istaknuta znanstvenica i redovita profesorica u trajnom zvanju na Prirodoslovno-matematičkom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu.
Rođena je u Osijeku 15. lipnja 1952. Školovala se u Zagrebu, gdje je 1975. diplomirala na Prirodoslovno-matematičkom fakultetu. Iste godine zaposlila se kao asistentica u Zavodu za biokemiju PMF-a. Stupanj magistre znanosti iz molekularne biologije stekla je 1978., a doktorice znanosti 1981. Za docenticu je izabrana 1988., za izvanrednu profesoricu 1995., a za redovnu profesoricu 2000. U trajno zvanje redovne profesorice izabrana je 2005.
Primarni znanstveni interes akademkinje Ivane Weygand-Đurašević bile su interakcije između nukleinskih kiselina i proteina te kontrolni mehanizmi u biosintezi proteina. U svojoj bogatoj znanstvenoj karijeri objavila je 70-ak znanstvenih radova u renomiranim znanstvenim časopisima. Vodila je tri domaća projekta, a na osam inozemnih projekata bila je voditelj hrvatskog tima. Predavala je niz kolegija u okviru preddiplomskih, diplomskih i doktorskih studijskih programa PMF-a. Od 1999. akademkinja Weygand Đurašević bila je predstojnica Zavoda za biokemiju PMF-a i voditeljica smjera Biokemija na poslijediplomskom studiju kemije. Od 2006. do 2010. obavljala je dužnost prodekanice za znanost Prirodoslovno-matematičkog fakulteta. Za članicu suradnicu Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti izabrana je 2002., a za redovitu članicu 2012. Dobitnica je Državne nagrade za znanost za 2005. godinu za znanstveno dostignuće u istraživanju biosinteze proteina.

Genetičko i proteinsko inženjerstvo postaje znanstvenim područjem na Kemijskom odsjeku PMF-a zahvaljujući prof. dr. sc. Weygand-Đurašević. Osobito se bavi aminoacil-tRNA-sintetazama i klonira gene za te enzime metodama genetičkog inženjerstva. Diplomirala je 1975. na PMF-u u Zagrebu, te je odmah potom u laboratoriju prof. Kućana počela istraživati molekule tRNA, molekule ključne u translaciji (prevođenju genetičke informacije). Godine 1984. odlazi na Sveučilište Yale u SAD-u gdje se već usavršavala dr. sc. V. Gamulin, i tamo usvaja najsuvremenije metode genetičkog inženjerstva koje su joj omogućile prekrajanje molekula tRNA i proteina po vlastitoj zamisli. Na Sveučilištu Yale klonirala je gen za kvaščevu seril-tRNA-sintetazu što je i posvema odredilo smjer njezina budućeg rada. Po povratku u Hrvatsku, uvela je u uporabu suvremene metode genetičkog inženjerstva i ustanovila metode proteinskog inženjerstva koje su omogućile uvođenje željene promjenu na točno određenom mjestu u makromolekuli i ekspresiju takvog proteina u stanici. Nastojala je raditi na aminoacil-tRNA-sintetazama i drugih organizama iz svih triju domena života. Otkrila je i novu skupinu atipičnih seril-tRNA-sintetaza, nove makromolekularne komplekse aminoacil-tRNA-sintetaza i ribosoma te analizirala razlike u mehanizmu serilacije aminoacil-tRNA-sintetaza. Od tada pa do danas u Zavodu za biokemiju pripremljeno je više od stotinu rekombinantnih proteina od kojih su mnogima svojstva bila preinačena genetičkim i proteinskim inženjerstvom, a rabe se za detaljnu analizu strukture i funkcije proteina aminoacil-tRNA-sintetaza te određivanje njihova unutarstaničnog smještaja. Laboratorij ima razvijenu suradnju s mnogim istraživačkim institucijama u zemlji i inozemstvu. Prof. Weygand-Đurašević trajno je težila izvrsnosti i takve težnje naročito je poticala u mlađih suradnika. Na matičnomu fakultetu predavala je niz biokemijskih kolegija na dodiplomskom studiju, a na poslijediplomskom studiju biologije i kemije na PMF-u Zagrebu predavala je kolegije Ekspresija gena i analiza genskih produkata i Genetičko i proteinsko inženjerstvo, te u Splitu Genetičko i proteinsko inženjerstvo. S prof. Kućanom i dr. sc. Jernejem prevela je opsežan udžbenik Biokemija (Jeremy M. Berg, John L. Tymoczko, Lubert Stryer. Biokemija. Ivana Weygand Đurašević, Branimir Jernej, Željko Kućan (prev.). Školska knjiga, 2013.) s engleskog na hrvatski jezik.

Biokemijska znanost ubrzano se razvija u Laboratoriju za biokemiju Kemijskog odsjeka PMF-a u Zagrebu pod vodstvom prof. Ž. Kućana koji pokreće, u svijetu aktualna, istraživanja nukleinskih kiselina i biosinteze proteina. Prof. Ž. Kućan je suotkrivač razgradnje DNA u ozračenih bakterija i pokretač istraživanja molekula tRNA u Hrvatskoj. Prof. Ž. Kućan zasnovao je i predavao sve biokemijske kolegije na PMF-u. Na području molekularne biologije važno je rano otkriće Ž. Kućana 1934. u suradnji s B. Miletićem da se dio genetičkog materijala DNA u ozračenih bakterija metabolički depolimerizira. Nakon toga se ubrzo počeo baviti istraživanjem prevođenja genetičke poruke tj. biosinteze proteina a osobito uloge tRNA u tom procesu. Pokazao je da inhibicija biosinteze proteina antibioticima in vitro ovisi o sastavu prijepisa genetičke poruke tj. o mRNA. Izolirao je tirozil-tRNA-sintetazu, proučavao interakcije tog enzima s tRNA i odredio ulogu nekih nukleotida u biološkoj funkciji tRNA. Studirao je i konformacijske promjene tRNA i pronašao koji su dijelovi te makromolekule pri čitanju genetičke šifre u kontaktu s ribosomom. Pronašao je nadalje da poliamin spermin pospješuje točnost i efikasnost čitanja genetičke poruke specifičnim vezivanjem na tRNA te da istim mehanizmima sprječava krivo čitanje kodona izazvano aminoglikozidnim antibioticima. Eksprimiranje, pročišćavanje i analiziranje rekombinantnih proteina u Hrvatskoj sustavno je započelo tijekom 1990-ih godina u laboratoriju prof. dr. sc. Ž. Kućana u Zavodu za biokemiju Prirodoslovno-matematičkog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu, povezano s vremenom kada je djelovala prof. dr. sc. Ivana Weygand-Đurašević.

Kožičić Benja, Šimun (de Begna, Begnii, Begnio) (Zadar, oko 1460 – Zadar, III. 1536), biskup, pisac, prevoditelj i tiskar, osnivač glagoljske tiskare u Rijeci.

Školovao se vjerojatno u Zadru. Godine 1509–36. obnašao je dužnost modruškoga biskupa, a 1513–21. bio je upravitelj Senjske biskupije. Na Lateranskom saboru (1513–16) održao je dva govora u kojima je upozorio na teško stanje u Hrvatskoj zbog osmanskih provala, oba tiskana u Veneciji (Opustošena Hrvatska, 1530). Godine 1528., nakon pada Modruša pod osmansku vlast, prešao je u Vinodol, a 1529. u Rijeku, gdje je 1530. osnovao glagoljsku tiskaru. Grafičku opremu nabavio je u Veneciji, a u tiskari su mu pomagali talijanski majstori Bartolomej iz Brescie i Dominik. Do 1531. priredio je i glagoljicom tiskao najmanje šest liturgijskih knjiga u samo šest mjeseci: Psaltir, Oficij rimski, Misal hruacki, Knjižice krsta, Knjižice od žitija rimskih arhijerejov i cesarov te Od bitija redovničkoga knjižice. Prikupio je zbirku povijesnih vrela Stari spomenici Ilirika, Dalmacije, gradova Solina i Splita i njihove crkve (Monumenta vetera Illyrici, Dalmatiae, Urbis et Ecclesiae Salonitanae ac Spalatensis). Od 1532. do smrti živio je u Zadru. U povodu 470. obljetnice tiskare 2002. snimljen je igrano-dokumentarni film Šimun Kožičić Benja (scenarij i režija Bernardin Modrić).

Trattner, Johann Thomas von (Jormannsdorf, Austrija, 11. XI. 1717 – Beč, 31. VII. 1798), austrijski tiskar i nakladnik, jedan od najvećih tiskara Habsburške Monarhije.

Nakon što je izučio tiskarsko umijeće u Bečkom Novom Mjestu, od 1739. živio je u Beču, gdje je isprva radio u tiskari Johanna Petera von Gehlena, a 1748. osnovao je vlastitu tiskaru. Uz pomoć baruna Gerarda van Swietena postao je 1751. dvorski knjižar, a 1754. dvorski tiskar. Tada je dobio pravo tiskanja školskih knjiga te je ubrzo potom počeo otvarati podružnice u cijeloj Habsburškoj Monarhiji. Godine 1771. osnovao je i vlastitu tvornicu papira u Ebergassingu. Nakon što je u Varaždinu 1773. otvorio tiskaru, dano mu je isključivo pravo na tisak kalendara i školskih knjiga u cijeloj Hrvatskoj u trajanju od 20 godina. Godine 1774. kupio je i preselio u Varaždin kaptolsku tiskaru iz Zagreba koja je nakon smrti njezina voditelja Antuna Jandere loše poslovala, a za upravitelja varaždinske tiskare postavio je njezina dotadašnjeg zaposlenika → Josipa Karla Kotschea. Nakon velikog požara u Varaždinu 1776., tiskaru je preselio u Zagreb. Tiskao je knjige na hrvatskom jeziku i prve novine u hrvatskim krajevima Kroatischer Korrespondent (1789). Nakon što mu je istekao privilegij za tisak kalendara i školskih knjiga, prodao je 1794. tiskaru biskupu Maksimilijanu Vrhovcu.

Vitezović Ritter, Pavao (Senj, 7. I. 1652 – Beč, 20. I. 1713), književnik, povjesničar, leksikograf, kartograf, tiskar i nakladnik; osnivač Zemaljske tiskare u Zagrebu.

Školovao se u Senju i Zagrebu, a oko 1674. boravio je u Rimu. Dvije godine proveo je kod slovenskoga polihistora Janeza Vajkarda Valvasora u Kranjskoj, gdje se bavio povijesnim istraživanjima, pjesništvom te tiskarstvom (bakrorezbarstvom). Nakon povratka u Senj obnašao je razne političke i vojne službe; u doba protuturskoga (Bečkog) rata bio je imenovan kapetanom i vitezom. Djelovao je kao poslanik Senja u Šopronu, Beču i Požunu. Hrvatsku je verziju svojega prezimena (njemački Ritter: vitez) prvi put upotrijebio u svojem prvom pjesničkom djelu na hrvatskome, Odiljenje sigetsko (Linz, 1684), a potom i u drugim djelima pisanima hrvatskim jezikom.

Od 1690. boravio je u Zagrebu. Godine 1693. dozvolom biskupa Aleksandra Mikulića, na strojevima nabavljenim 1664. za isusovačku tiskaru (pretpostavlja se da nikada nije proradila), započeo je u Vlaškoj ulici tiskati kalendare, letke i sl. Želeći tiskaru osposobiti za veće poslove, u Beču je kupio tiskarsku prešu i ostalu opremu potrebnu za tiskanje knjiga, a kako je u to doba tiskara bila u vlasništvu Kraljevine, zatražio je od Hrvatskoga sabora dopuštenje da preuzme upravu nad njom. To mu je 1694. i omogućeno, čime je utemeljena Zemaljska tiskara. Strojeve i opremu prenio je u kuću na Gornjem gradu (vjerojatno na mjestu gdje se danas nalazi palača Hrvatskoga sabora), gdje je stanovao, a s radom je započeo 1695. Uz tiskaru je otvorio i knjižaru. Iz Zemaljske tiskare za Vitezovićeva upravljanja izašlo je pedesetak izdanja – molitvenika, školskih udžbenika, kalendara i proglasa, među kojima posebno značenje imaju njegova djela Kronika aliti spomen vsega svieta vikov (1696), Croatia rediviva (Oživljena Hrvatska, 1700), Plorantis Croatiae saecula duo (Dva stoljeća ucviljene Hrvatske, 1703). Važan je i njegov jezikoslovni rad; u rukopisu je ostao rječnik Lexicon Latino-Illyricum, koji sadržava riječi iz svih hrvatskih narječja.









U požaru koji je 1706. zahvatio Kaptol i Gornji grad velik je dio tiskare uništen. Vitezović nije imao novca za obnovu kuće i tiskare, a kanonici i plemići s kojima se našao u sukobu oko vlasništva nad posjedom Šćitarjevo (koji mu je 1708. dao car Josip I.) uspjeli su se izboriti da mu Sabor uskrati pomoć te oduzme imanje i tiskaru. Stoga se 1710. preselio u Beč, a godinu dana kasnije ostatci tiskare pohranjeni su u biskupskome dvoru. Rad tiskare obnovio je Jakov Vjenceslav Heivel 1711. Promijenivši poslije još nekoliko upravitelja, djelovala je do 1768.

Demerec, Milislav (Kostajnica, 11. I. 1895 – Laurel Hollow, SAD, 12. IV. 1966), genetičar, stručnjak za bakterijsku genetiku.

Završio je 1916. Više gospodarsko učilište u Križevcima, a doktorirao 1923. na Poljoprivrednome fakultetu Sveučilišta Cornell u Ithaci (SAD) disertacijom o djelovanju i manifestaciji letalnih gena u kukuruza (Inheritance of white seedlings in maize). Radio je na križevačkom učilištu kao pristav od 1916. te kao gospodarski povjerenik u Postaji za istraživanje sjemenja od 1918. Od 1919. specijalizirao se na Poljoprivrednom fakultetu u Grignonu u Francuskoj, potom na College of Agriculture pri Sveučilištu Cornell u Ithaci (SAD), gdje je od 1921. bio asistent. Ondje je nastavio rad na kukuruzu koji je započeo u Hrvatskoj i suradnju sa Stjepanom Jurićem (1875–1930), → Aloisom Tavčarom i → Albertom Ogrizekom, pomažući razvoj biometrike i oplemenjivanja bilja na Gospodarsko-šumarskom fakultetu → (Agronomski fakultet) u Zagrebu. Na Odjelu za genetiku Carnegieve institucije (Department of Genetics of the Carnegie Institution of Washington) u Cold Spring Harboru (SAD) radio je od 1923. Bio je pomoćni direktor od 1936. te direktor Odjela od 1942. Na njegov su poziv ondje zaposleni biofizičar Max Ludwig Henning Delbrück (1906–1981) i mikrobiolog Salvador Edward Luria (1912–1991), čime su započela istraživanja bakterija i bakterijskih virusa (bakteriofaga). Demerec je sa suradnicima utemeljio bakterijsku genetiku, iz koje se poslije razvila suvremena molekularna biologija i današnja molekularna genetika. Umirovljen je 1960.

Područja su njegova znanstvenog istraživanja svojstva gena, genske strukture i funkcije te spontane i inducirane mutacije. Bavio se mutacijom gena na biljkama i vinskoj mušici, a djelovanjem ultraljubičastih i rendgenskih zraka mutirao je plijesni Penicillium tako da daju mnogo veću količinu penicilina od sojeva koji su se rabili do tada. Istraživao je i genske mehanizme o kojima ovisi otpornost bakterija prema antibioticima te postavio mutacijsko-selekcijsku hipotezu o bakterijskoj rezistenciji na antibiotike, prema kojoj otpornost nastaje ponajprije zbog spontanih mutacija, a antibiotik ima tek selekcijsko djelovanje. Rezultati mnogih Demerčevih istraživanja uspješno su primijenjeni u medicini. Potaknut otkrićem prijenosa bakterijskog DNK iz jedne stanice u drugu s pomoću bakteriofaga (transdukcija), od 1950-ih bavio se analizom gena koji kontroliraju sintezu raznih aminokiselina u bakterija. Ispitivanjem funkcionalne organizacije bakterijskoga kružnog kromosoma otkrio je fenomen bliske vezanosti gena kojih proteinski proizvodi, enzimi, omogućuju ostvarenje sličnih funkcija. Njegova su otkrića bila ključne preteče za suvremeno razumijevanje funkcije gena i razvoj genetičkog inženjerstva.

Bio je glavni urednik publikacija Advances in Genetics, Drosophila Information Service i Symposia on Quantitative Biology. Bio je član JAZU-a od 1965. i član Nacionalne akademije znanosti SAD-a. Bio je predsjednik Američkoga genetičkog društva i Američkoga društva prirodoslovaca. Nositelj je počasnoga doktorata Sveučilišta u Zagrebu te još nekoliko sveučilišta u SAD-u i drugim zemljama.

Weitz, Ivan Krstitelj (Johann, Joannis Baptista) (? – Zagreb, 14. III. 1751), tiskar, voditelj Zemaljske tiskare u Zagrebu 1729–51.

Od 1729. živio je u Zagrebu, gdje je preuzeo vođenje Zemaljske tiskare na Kaptolu od Eve Pallas, udovice tiskara Ivana Bartolomeja Pallasa. Tiskaru je najprije osuvremenio, a poslije oštećenja u požaru 1731. i potpuno obnovio. Godine 1746. uz dozvolu Sabora smjestio ju je u zemaljsku kuću (domus regnicolaris) na Markovu trgu, gdje je ostala do prestanka djelovanja. Tiskao je gramatike i rječnike, udžbenike i molitvenike; objavio je više od stotinu djela, većinom bogato ukrašenih vinjetama i inicijalima. Među njima su latinsko-hrvatski rječnik Gazophylacium Ivana Belostenca (1740), te djela Štefana Fučeka, Jurja Muliha i Baltazara Adama Krčelića. O svojem trošku objavljivao je Calendarium Zagrabiense (1745–51), potpisujući se kao »rvatszkega orszaga shtampar«. Imao je i nakladnu knjižaru, a popise knjiga objavljivao je u kalendaru. Nakon njegove smrti tiskaru je 1751–53. vodila njegova supruga Marija Ana, a potom do 1768. njegova djeca.

premaz, tanak film stvoren nanošenjem boje ili laka na površinu materijala i njihovim očvršćivanjem; također nalič. Premazima se sve češće nazivaju i sredstva kojima se taj film ostvaruje, tj. → boje i lakovi.

Bedričić, Silvestar (? Senj, druga polovica XV. st. – Senj, prije 11. XI. 1512), glagoljaški tiskar i prevoditelj, suradnik Blaža Baromića u glagoljskoj tiskari u Senju, prvoj poznatoj tiskari na području Hrvatske.

Bio je arhiđakon i vikar senjske crkve. Većina podataka o njemu nalazi se u kolofonima knjiga koje je zajedno s → Blažem Baromićem i → Gašparom Turčićem otisnuo u glagoljskoj tiskari u Senju. U kolofonu Rimskoga misala, prvotiska senjske tiskare (1494), spominje se kao »domin«. Nije poznato gdje se nalazila tiskara u početku svojega djelovanja, ali se zna da je u drugoj fazi rada (1507–08) bila smještena u Bedričićevoj kući. Ondje je o njegovu trošku 1507. otisnut Naručnik plebanušev, tj. prijevod latinskoga djela Manipulus curatorum Guida de Monte Rocherii, i 1508. Marijini mirakuli, od kojih je jedini sačuvani primjerak identificiran 1979. u Londonu. Njegova se prevoditeljska djelatnost spominje u Korizmenjaku (1508., pretisak Senj 1981), prijevodu s talijanskoga Caracciolove zbirke propovijedi Quadragesimale, a u jednom izvoru iz 1670. navodi se i kao prevoditelj Transita sv. Jerolima (1508).

Boncelj, Marko (Nürnberg, 29. V. 1913 – Zagreb, 15. III. 1988), strojarski i tekstilno-tehnološki inženjer, zaslužan za osnutak tekstilno-mehaničkoga smjera studija tekstilne tehnologije na Tehnološkome fakultetu u Zagrebu.

Diplomirao je strojarstvo na Tehničkome fakultetu u Zagrebu 1936., a specijalizirao tekstilnu tehnologiju na Tehničkoj visokoj školi u Aachenu 1940. Godine 1936–38. bio je asistent na Tehničkome fakultetu u Zagrebu, potom je radio kao pogonski inženjer u predionici Litija i tvornici Tivar u Varaždinu. Nastavničku djelatnost nastavio je na Tekstilnom odjelu Obrtne škole u Zagrebu (1946) i u Tehničkoj tekstilnoj školi u Zagrebu (1955). Godine 1962. radio je kao pogonski inženjer i glavni tehnolog u tvornici Elka u Zagrebu, potom se zaposlio u Višoj tekstilnoj školi u Zagrebu. Od 1973. bio je izvanredni profesor Tehnološkoga fakulteta u Zagrebu te jedan od osnivača i prvih nastavnika tekstilno-mehaničkoga smjera na studiju tekstilne tehnologije. Umirovljen je 1981. Bavio se problemima strojnoga parka u predionicama, metodama tehničke i tehnološke komparacije prelačkih strojeva, istraživanjem sirovina i tehnoloških procesa predenja. Autor je knjiga Kritička razmatranja glavnih problema čistionice pamuka i pripremanja celvlakna (1963) i Uloga udarača u predionici pamuka (1965).

Prettner, Ivan Nepomuk (?, 1790 – Karlovac, 1856), tiskar i knjižar, vlasnik tiskare u Karlovcu, uz Gajevu najpoznatije tiskare u Hrvatskoj u doba hrvatskoga narodnog preporoda.

Potomak je njemačke plemićke obitelji. U doba Napoleonovih ratova došao je u Karlovac kao izučeni tipograf. Ondje je 1821. osnovao tiskaru i knjigovežnicu, a 1830-ih i knjižaru. Posao je započeo na staroj francuskoj drvenoj preši; tiskao je knjige, kalendare i časopise na latinici, ćirilici i gotici, u kojima se često koristio ukrasnim linijama i vinjetama. U njegovoj su tiskari izdane neke od najvažnijih knjiga hrvatskoga narodnog preporoda: Almanah ilirski (1823) Đure Matije Šporera, Disertatia iliti razgovor darovan gospodi poklisarom (1832) Janka Draškovića, Hrvati Mađarom (1848) Ivana Mažuranića i dr. Pokrenuo je i objavljivao Karlstädter Schreib-Kalender (1826–84) i časopis Der Pilger (1841–47). Od 1841. imao je carsku povlasticu za tiskarsku i knjižarsku djelatnost. Nakon njegove smrti tiskaru je nakratko vodio sin Dragutin, a potom brat Adolf Gustav. Tiskara je prestala s radom 1890.









kemijsko inženjerstvo u razvoju materijala, grana kemijskog inženjerstva bliska, katkad istovjetna, znanosti i inženjerstvu materijala, tj. interdisciplinarnom području znanosti koje se bavi strukturom, svojstvima, proizvodnjom i uporabom materijala. Na temelju poznavanja odnosa strukture i svojstava materijala, znanstvenici koji se bave tim područjem razvijaju nove materijale ciljanih svojstava, unapređuju postojeće materijale, osmišljavaju nove procese dobivanja materijala i unapređuju postojeće, odabiru materijale prikladne za određenu namjenu, predviđaju ponašanje materijala tijekom uporabe. Kao interdisciplinarno područje dotiče se područja kemije, fizike, kemijskog inženjerstva, strojarstva, metalurgije, građevinarstva, elektrotehnike itd. Kao zasebno područje znanosti, u svijetu je prepoznato unatrag stotinjak godina. Unatoč tomu što na hrvatskim sveučilištima i institutima postoje istaknuta središta koja su u području znanosti i inženjerstva materijala relevantna na svjetskoj razini, domaći ga pravilnici ne prepoznaju kao zasebnu disciplinu, već se aktivnosti u tom području kategoriziraju u različitim poljima i granama znanosti.

Kemijsko inženjerstvo u razvoju materijala jedna je od tih grana (u polju kemijsko inženjerstvo), u koju se prema mjerodavnim propisima RH biraju znanstvenici koji se bave znanošću i inženjerstvom materijala, a djeluju na fakultetima kojima je primarno područje interesa kemijsko inženjerstvo. Kako raspolažu širokim znanjima o kemiji i kemijskom inženjerstvu, u svojim istraživanjima materijala tim se znanjima intenzivno koriste, u čemu je i specifičnost njihova pristupa. Tako je, u odnosu na srodna područja istraživanja materijala, u kemijskom inženjerstvu naglasak na pripravi materijala u smislu različitih metoda njihove kemijske sinteze, te unapređenju postupaka priprave i naknadne kemijske obradbe. Pozornost se pridaje i analizi materijala u smislu kemijskoga sastava, strukture i mikrostrukture te određivanju fizikalno-kemijskih svojstava. U industrijskoj sredini područje interesa kemijskog inženjerstva u razvoju materijala je projektiranje, optimizacija, planiranje i vođenje industrijskih procesa proizvodnje materijala te upravljanje tim procesima.

O kemijskom inženjerstvu u razvoju materijala podučava se u više hrvatskih središta. Na → Fakultetu kemijskog inženjerstva i tehnologije u Zagrebu postoji preddiplomski i diplomski studij Kemija i inženjerstvo materijala, a na → Kemijsko-tehnološkom fakultetu u Splitu smjer Materijali na diplomskom studiju Kemijska tehnologija i doktorski studij Kemijsko inženjerstvo u razvoju materijala i zaštiti okoliša.

O znanosti i inženjerstvu materijala, uz nešto drugačije gledište, podučava se još i na smjeru Inženjerstvo materijala na preddiplomskom i diplomskom studiju Strojarstvo na → Fakultetu strojarstva i brodogradnje (sv. 1) u Zagrebu, te diplomskom studiju Inženjerstvo i fizika materijala Odjela za fiziku → Tehničkoga fakulteta (sv. 1) u Rijeci. Mnogi drugi fakulteti pri hrvatskim sveučilištima te instituti imaju zavode ili katedre koji se bave materijalima, te o materijalima podučavaju.

S obzirom na današnju visoku razinu istraživanja i razvoja novih materijala, za pretpostaviti je njihovo daljnje intenziviranje. Osim uvriježenih područja naprednih materijala poput biomaterijala, optičkih materijala, materijala u elektronici, materijala za pridobivanje i pohranu energije, zaštitu okoliša, sve je značajnije i šire područje nanomaterijala (→ nanotehnologija).

OLT (Osječka ljevaonica željeza i tvornica strojeva), tvornica za proizvodnju poljoprivrednih strojeva te lijevanih, kovanih i prešanih proizvoda osnovana 1912. u Osijeku. Osnovana je inicijativom inženjera Vjekoslava Pilpela u suradnji s Hrvatskom zemaljskom bankom pod nazivom Osječka livnica tuča d. d. Nedugo potom promijenila je naziv pod kojim je nastavila djelovati do zatvaranja.







Iako je preradba željeza i proizvodnja poljoprivrednih strojeva u Osijeku započela još sredinom XIX. st., većina tvornica u tom razdoblju temeljila se na proizvodnji na zanatskoj osnovi (Tvornica strojeva i ljevaonica Gustava Wagnera, radionica poljoprivrednih strojeva Melchiora Lichta, Tvornica strojeva i ljevaonica kovina Josipa Klarića i dr.). Razvojem domaće industrije i sve većom uporabom strojeva rasla je potreba za osnivanjem većih metalsko-strojarskih poduzeća. Osječka livnica tuča započela je s radom 1913., kada su u blizini željezničke pruge i rijeke Drave (na uglu današnje Vukovarske ulice i Ulice kralja Petra Svačića) izgrađeni prvi pogoni te je zaposleno oko 60 radnika. Djelatnost tvornice prvotno je uključivala lijevanje sirovoga lijeva i dijelova za strojeve, tokarenje, izradbu i popravak poljoprivrednih strojeva te izradbu vijaka i zakovica. Godine 1916. poduzeće je preuzelo Tvornicu drvene robe Aleksandra Justusa te počelo proizvoditi i drvene dijelove potrebne za montažu poljoprivrednih strojeva. U početku razvoja bilo je okrenuto potrebama individualnih poljoprivrednika, a razvojem mehanizacije poljoprivredne proizvodnje počelo je proizvoditi širokozahvatne strojeve namijenjene velikim gospodarstvima i sustavima. Kapaciteti ljevaonice prvotno su bili 500–600 t lijeva godišnje, a nakon I. svj. rata znatno su se povećali, pa se 1920-ih proizvodilo 2000–2500 t lijeva na godinu. Tvornica je imala vlastiti vodovod, kanalizaciju, rasvjetu te industrijsku prugu kojom je bila povezana sa željeznicom i pristaništem na Dravi. Pogon joj je davala vlastita električna centrala od 175 KS (130 kW). Kako bi riješila stambeno pitanje svojih radnika, 1918. na vlastitu zemljištu započela je izgradnju činovničkih i radničkih stanova.









Zahvaljujući priljevu češkoga kapitala, početkom 1930-ih prebrodila je veliku gospodarsku krizu, a potom je djelovala još uspješnije. Godine 1931. izgrađeno je postrojenje za emajliranje, a ubrzo nakon toga tvornica je uvela i proizvodnju lijevanih kada. Broj zaposlenih 1934. bio je 338, a 1938. 663. U tom razdoblju bila je najveće poduzeće u Osijeku, a asortiman se proizvoda stalno povećavao.

Nakon II. svj. rata i uspostave jugoslavenske državne vlasti, tvornica je konfiscirana te proglašena okružnom svojinom. Integracijom s poduzećem Metal Osijek proširila je program na proizvodnju vodotornjeva, opreme za klaoničku industriju, čeličnih konstrukcija, zaštitnih vrata i dr. Godine 1965. preseljena je na novu lokaciju Brijest te je izgrađena nova ljevaonica, najmodernija te vrste u Europi. Od 1970-ih poduzeće je bilo organizirano kao SOUR, a zapošljavalo je oko 3000 radnika. U njegovu sastavu u 1980-ima djelovale su RO: Osijek – tvornica poljoprivrednih strojeva, Ljev – tvornica strojnog i sanitarnog ljeva, Metal – tvornica opreme i konstrukcija, Rapid, Tvornica lijevanih kada Brijest, OLT-trans – prijevoz robe u cestovnom prometu, Slavonka – pružanje ugostiteljskih usluga i Solidarnost – rehabilitacija i socijalna zaštita invalida rada. Od 1970. do 1990. bilo je jedno od većih poduzeća u SFRJ, a zbog izvođenja poslova na gradilištima u Kuvajtu i Iraku, izvoza kada i poljoprivredne mehanizacije i jedno od najvećih izvoznika s područja Slavonije i Baranje.

Zbog tranzicijskih prilika u Hrvatskoj, teškog stanja metalske industrije i opće nelikvidnosti u državi, poduzeće je sve slabije poslovalo, te je 1991. nad njim otvoren stečajni postupak (obustavljen 1992). Broj zaposlenih 1993. smanjio se na 398. Tijekom Domovinskoga rata radilo je većim dijelom za potrebe HV-a, a manjim dijelom održavalo je proizvodnju poljoprivredne mehanizacije (plugovi, tanjurače, sjetvopripremači, sijačice, kultivatori, sadilice – vadilice, utovarivači). U tom razdoblju neki su pogoni teško stradali. Nakon obavljene pretvorbe 1995. ponovno je postalo dioničko društvo pod nazivom OLT – Osječka ljevaonica željeza i tvornica strojeva. Nad njim je poslije u više navrata otvaran stečajni postupak, a likvidirano je 2019.

U pogonu OLT-a smjestilo se poduzeće Future machines d. o. o., osnovano 2016., preuzevši tehnologiju i poljoprivredni proizvodni program OLT-a.

Akademija poljoprivrednih znanosti (APZ), udruga znanstvenika poljoprivrednih, biotehničkih i srodnih znanosti osnovana 2017. u Zagrebu. Cilj je Akademije razvoj i prijenos znanstvenih i stručnih znanja važnih za poljoprivredu i gospodarstvo te zagovaranje sigurnih, gospodarski, okolišno i socijalno održivih postupaka uzgoja bilja, stoke i tehnologije u proizvodnji hrane. Akademija djeluje putem Odjela za bilinogojstvo, Odjela za stočarstvo i ribarstvo te Odjela za interdisciplinarne znanosti. U suradnji je 2018. organiziran prvi znanstveni skup Razvoj hrvatske poljoprivrede u skladu Zajedničke poljoprivredne politike Europske unije u razdoblju 2021–2027. godine, koji je pratilo izdavanje prvoga sveska Zbornika Akademije poljoprivrednih znanosti. Članstvo Akademije dijeli se na redovite članove, počasne i članove suradnike, a prvi predsjednik je → Franjo Tomić.

Hrvatsko-slavonsko gospodarsko društvo, strukovno poljoprivredno i šumarsko društvo osnovano 1841. u Zagrebu. Utemeljili su ga Dragutin Rakovac, grof Laval Nugent, Nikola Zdenčaj i biskup Juraj Haulik koji mu je bio prvi predsjednik. Osnovano je radi obavljanja funkcije zemljoradničke komore, unapređivanja poljodjelstva, šumarstva i obrta putem predavanja, izdavanja knjiga i novina, osnivanja primjernih voćnjaka i rasadnika, priređivanja izložaba, dodjeljivanja nagrada, te kao savjetodavno tijelo državnim institucijama. Društvo je 1842. pokrenulo časopis → Gospodarski list. Osnivalo je podružnice u većim općinskim mjestima, 1845. osnovan je Gospodarski zavod na Ksaveru u Zagrebu za osposobljavanje u vrtlarstvu, voćarstvu, pčelarstvu i svilarstvu, 1853. pokrenulo je inicijativu za osnivanje gospodarske škole koja je ostvarena otvaranjem Kraljevskoga gospodarsko-šumarskog učilišta u Križevcima 1860. Godine 1907. društvo se preustrojilo i konstituiralo pod imenom Hrvatsko-slavonsko gospodarsko društvo kao središnja zadruga. S njim su se 1922. sjedinile Zadruga hrvatskih vinogradara i Zadruga za proizvodnju sjemena. Godine 1921/22. društvo je kao većinski dioničar osnovalo trgovačka društva: Središnju privrednu i zadružnu banku d. d. Zagreb, Plug d. d. stalnu izložbu strojeva Zagreb, Ratar d. d. veletrgovinu gospodarskim potrepštinama i proizvodima Zagreb i Zrno d. d. zavod za racionalno sjemenarstvo Zagreb. Zajednički su predstavljali koncern Hrvatsko-slavonskoga gospodarskog društva. Godine 1925. pokrenuta je likvidacija društva koja je dovršena 1929.









sladila, tvari koje hrani daju slatki okus ili se rabe u sastavu stolnih sladila. U današnje doba, kada za zaslađivanje hrane prevladava uporaba → šećera, sladilima se smatraju tvari koje ga nadomještaju.

Prema kemijskome sastavu razlikuju se ugljikohidratna sladila, u kojima su nositelji slatkoće različiti ugljikohidrati i neugljikohidratna, u kojima nositelji slatkoće mogu biti proteini (npr. taumatin), glikozidi (steviol glikozid), saponini (glicirizin) ili druge molekule. Prema podrijetlu sladila mogu biti prirodna i umjetna, prema energijskoj vrijednosti nutritivna i nenutritivna, a prema intenzitetu slatkoće intenzivna i esktenzivna. Za razliku od nutritivnih sladila dodavanjem kojih se povećava energijska vrijednost prehrambenih proizvoda (monosaharidi, disaharidi, sirupi, polioli, ali i neka intenzivna sladila poput aspartama, taumatina, alitama), većina je umjetnih sladila (acesulfam K, ciklamati, saharin, sukraloza) nenutritivna jer se ne metaboliziraju u organizmu pa stoga nemaju energijsku vrijednost ili je ona vrlo niska.







Početci uporabe sladila vezani su uz primjenu prirodnih sladila poput voća, slatkih sokova biljaka i meda divljih pčela. Razvojem uzgoja pčela (apikultura) znatno je povećana uporaba meda kao sladila, za što se rabe i sirupi smokve i datulje, grožđani sok te voćni koncentrati. Najstarije umjetno sladilo, otkriveno 1879., je saharin. Iako je do danas sintetiziran velik broj umjetnih sladila, u sastavu prehrambenih proizvoda najčešće se nalaze acesulfam K, aspartam, ciklamati, steviol glikozid i sukraloza.

Ekstenzivna sladila imaju relativnu slatkoću (RS) sličnu slatkoći saharoze (šećera), koja se uzima kao standard (RS = 1), i u njih se ubrajaju monosaharidi, disaharidi, oligosaharidi, polioli, sirupi i sl., a intenzivna sladila imaju raspon relativne slatkoće od 50 (glicirizin) do čak 8000 (neotam). Zbog niže energijske vrijednosti (2,4 kcal/g) te važnih antioksidacijskih, nekariogenih (ne izazivaju karijes) i potencijalno prebiotičkih svojstava (ali i drugih poželjnih fizikalno-kemijskih svojstava sličnih saharozi) posebno su zanimljiva alternativa saharozi polioli (sorbitol, ksilitol, eritritol, maltitol). Sigurnost sladila procjenjuju nacionalna ili europska nadležna tijela, poput Europske agencije za sigurnost hrane (EFSA). Sladila koja se nalaze na tržištu smatraju se sigurnima za uporabu i imaju definirane prihvatljive dnevne unose – acceptable daily intake (ADI, mg/kg tjelesne mase/dan). Tako je primjerice ADI neotama 0,3, steviol glikozida 4, acesulfama K i saharina 15, a aspartama 50.

Nastojeći smanjiti energijsku vrijednost prehrambenih proizvoda i prevenirati pojavu bolesti suvremenoga društva uzrokovanih prekomjernim unosom rafiniranoga šećera, posljednjih godina povećano je zanimanje za prirodna sladila (med, sirupi, steviol glikozid, yacon), ali i potražnja za novim izvorima prirodnih sladila (čudesno voće ili mirakulin, monaško voće ili Luo Han Guo).

Na hrvatskom su tržištu prisutna umjetna sladila Plivin Sladial i njemački Natreen.

guma, materijal izvanredne elastičnosti dobiven preoblikovanjem i umrežavanjem smjese prirodnoga ili sintetskoga kaučuka i dodataka (umreživala, punila, ojačala, omekšavala, dodataka za poboljšanje preradljivosti, antioksidansa, pigmenata, aktivatora i dr.).

Prirodni kaučuk osušeni je mliječni sok (lateks) tropskog drveća iz roda kaučukovca, biljaka iz porodice mlječika (Euphorbiaceae), roda Hevea i vrste H. brasiliensis, H. discolor, H. guianensis, H. spruceana. Izvorno je bijele boje, amorfne strukture, na hladnoći je krhak, a na temperaturi višoj od 100 °C ljepljiv i mekan poput voska. Najvažniji su sintetski kaučuci (osnovna sirovina je nafta) stiren-butadienski kaučuk (SBR), polibutadien (PBD), poliizopren (PI), polikloropren (CR), silikonski kaučuci (SR) i kopolimer etilena i propilena (EPDM). Danas na prirodni otpada 48%, a na sintetski 52% od ukupno 30 milijuna tona svjetske godišnje proizvodnje kaučuka.







Svojstva gume kao elastomernoga materijala ovise o stupnju umreživanja i dodatcima. Umrežavanjem kaučuka stvaraju se kemijske veze (premoštenja) među linearnim makromolekulama kaučuka na reakcijski sposobnim mjestima, čime nastaje umrežena struktura koja se ponaša izrazito elastično. Porastom broja premoštenja guma postaje tvrđa. Umrežavanje se najčešće provodi pri povišenoj temperaturi (140–170 °C), a ako se provodi uz dodatak sumpora kao umreživala naziva se vulkanizacija. Rjeđe se rabi hladno umrežavanje uz sumporov klorid S₂Cl₂, a umrežavanje je moguće i uz okside metala, određene organske perokside te gama-zračenje.

Guma, za razliku od kaučuka, pokazuje izvrsnu otpornost prema abraziji, ne bubri i nije topljiva u organskim otapalima, a zagrijavanjem ne omekšava. Rabi se za izradbu pneumatika za vozila (oko 65%), brtvi, profila, cijevi, transportnih vrpci, spremnika, obuće, rukavica, prostirača, igračaka i dr. Prerađuje se ekstrudiranjem, kalandriranjem, injekcijskim prešanjem te izravnim i posrednim prešanjem (→ preradba polimernih materijala; sv. 1). Guma se može uz pomoć topline i sredstava za bubrenje regenerirati, tj. pretvoriti u polimerni materijal (regenerirani kaučuk) koji se može oblikovati kao sirovi kaučuk te ponovno uporabiti. Prvu gumu vulkanizacijom pripravio je Charles Goodyear 1839. zagrijavanjem smjese prirodnoga kaučuka cis-1,4-poliizoprena (NR) i sumpora.







Industrija gume u Hrvatskoj

Od 1931. kraj Vukovara djeluje poduzeće Bata, jugoslavenska tvornica gume i obuće (od 1946. Borovo, jugoslavenski kombinat gume i obuće, od 1992. → Borovo), koja se tijekom vremena prometnula u najvećega jugoslavenskog proizvođača gumenih proizvoda (gumena obuća, automobilske gume – pneumatici za osobna i teretna vozila, radne strojeve i bicikle, dijelovi i pribor za obuću, plinske maske, remeni, tkanine, cijevi, klinasto remenje i dr.). Godine 1990. Borovo je proizvelo 37 800 t gumenih proizvoda, ali je nakon razaranja u Domovinskome ratu proizvodnja znatno smanjena.













Početkom 1930-ih, zagrebačka farmaceutsko-kemijska tvornica Kaštel (→ Pliva) osnovala je radionicu za proizvodnju higijenske gumene robe, koja je jedina u tadašnjoj državi proizvodila prezervative (pod nazivom Ris) te proizvode za medicinsku uporabu (cijevi za irigatore, sisaljke, kapaljke i sl.). Od 1934. radionica djeluje kao samostalna tvornica gumene robe → Ris. Tijekom vremena, a posebice nakon II. svj. rata asortiman proizvoda tvornice širio se, te obuhvaćao i raznovrsnu drugu gumenu robu (rukavice, gumene pelene, maske za ronjenje i peraje, dječje i meteorološke balone, brtvila za hladnjake i perilice, brtve i crijeva za automobile i dr.). Od 1975. u Risovim pogonima u Gradačcu (BiH) proizvodili su se gumeni čamci Maestral. Od 2005. strojevi i program proizvodnje gumenih proizvoda prešli su u sastav novoosnovanoga poduzeća Monaris iz Gornje Stubice, koje danas proizvodi pretežno prešane gumene proizvode (za automobilsku industriju i za proizvođače bijele tehnike) i ekstrudirane gumene proizvode (brtve, profili, odbojnici, vrpce).



















U Zagrebu je 1948. osnovano poduzeće Marijan Čavić, koje se isprva bavilo popravljanjem i obnovom pneumatika te proizvodnjom gumica za hidraulične kočnice. Širenjem asortimana prema zahtjevima pojedinih kupaca, poduzeće je postalo značajnim domaćim proizvođačem gumeno-tehničke robe. Od 1995. posluje pod nazivom Gumara Čavić d. d., ali je zbog poslovnih teškoća u stečaju od 2011.







U Varaždinu je 1990. osnovano poduzeće Gumiimpex koje se bavi proizvodnjom gumeno-tehničkih proizvoda (prešani proizvodi, transportne vrpce i remenje, brizgani proizvodi, brtveni sustavi, cijevi, ploče i dr.), a od 2005. raspolaže i postrojenjem za recikliranje gume, koje je prvo i najveće te vrste u RH. S 364 zaposlena (2018) bilo je najveći hrvatski proizvođač proizvoda od gume. Osim navedenih djelatnih poduzeća, danas gumene proizvode za različite industrijske primjene proizvode zagrebačka Tehnoguma, riječki Gumiservis i dr., a obnovom automobilskih guma bavi se i niz manjih radionica. U Hrvatskoj je 2018. proizvedeno 2508 t proizvoda od gume.

Visoko školstvo i znanost

Akademske godine 1971/72. uveo je → Fakultet strojarstva i brodogradnje (sv. 1) u Zagrebu usmjerenje Prerada nemetala, koje obuhvaća proizvodnju i preradbu gume, dok se od 1970-ih o proizvodnji i preradbi gume poučava putem niza kolegija na stručnoj, diplomskoj i poslijediplomskoj razini i na Tehnološkome fakultetu u Zagrebu (danas → Fakultet kemijskog inženjerstva i tehnologije) i → Kemijsko-tehnološkom fakultetu u Splitu. Potaknuto širenjem proizvodnje plastike i gume u izvornom obliku te plastičnih i gumenih proizvoda, 1970. osnovano je Društvo plastičara Hrvatske koje je od 1997. do prestanka djelovanja 2016. nosilo naziv → Društvo za plastiku i gumu (sv. 1). Društvo je održavalo znanstvene i stručne skupove, seminare i savjetovanja, 1980–2015. izdavalo je časopis → Polimeri (sv. 1), a bilo je i nakladnikom niza znanstvenih i stručnih monografija, npr. Injekcijsko prešanje kaučukovih smjesa (M. Šercer, 1988), Proizvodnja gumenih tvorevina (M. Šercer, 1999), Polimeri i polimerne tvorevine (A. Rogić, I. Čatić, D. Godec, 2008). Interese hrvatske industrije plastike i gume danas zastupa Udruženje za plastiku i gumu Hrvatske gospodarske komore.

kemikalije, tvari i smjese koje se proizvode i rabe u kemijskom procesu, a imaju tržišnu primjenu. Najvećim dijelom podrazumijevaju proizvode bazne → kemijske industrije, koji se najčešće rabe kao sirovine, tj. za daljnju preradbu u sklopu prerađivačke kemijske industrije, ili za laboratorijsku primjenu.

Razvrstavanje

U kemikalije (engl. chemicals) ubrajaju se kemijske elementarne tvari ili elementi (engl. chemical substances; mogu biti metali i nemetali) i kemijski spojevi (engl. chemical compounds; kiseline, lužine, soli, alkoholi, esteri i dr.), koji se razlikuju prema vrsti kemijske veze koju tvore te se dijele na ionske, kovalentne i kompleksne spojeve. Osim toga kemikalije u komercijalnom i zakonskom smislu uključuju i smjese (homogene ili heterogene) koje se znatno razlikuju prema sastavu. Kemikalije mogu biti anorganske (npr. natrijev klorid, NaCl) i organske (metanol, CH₃OH), odn. prirodnoga (nafta, voda, metal) ili sintetskoga podrijetla (plastika, guma, sapuni). Određene su fizikalno-kemijskim svojstvima kao što su oblik, tvrdoća, agregacijsko stanje, topljivost, gustoća, talište, vrelište, električna vodljivost, toplinska vodljivost, magnetičnost i kovnost.

Prema proizvodnim količinama dijele se na tehničke kemikalije (proizvode se u velikim količinama, u optimiranim kontinuiranim procesima, za razmjerno nisku cijenu), fine kemikalije (proizvode se u malim količinama i uz velike troškove za specijalnu primjenu, npr. za proizvodnju biocida, farmaceutika) i kemikalije za znanstvena istraživanja (proizvode se individualno za pojedinu znanstvenu ili istraživačku zadaću uz vrlo visoku cijenu, npr. pri sintezi organskih i anorganskih kemijskih spojeva, ili za sintezu spojeva za ispitivanje farmaceutske aktivnosti). Mogu biti u čvrstom, kapljevitom i plinovitom agregacijskom stanju.









Kemikalije imaju jednoznačan naziv i indeksirane su prema međunarodnim pravilima. Na ambalaži su nužno navedeni naziv, formula, molekularna masa, identifikacijski CAS broj (od engl. Chemical Abstract Services), udio nečistoća, podatak o čistoći (npr. pro chromatographia – najviši stupanj čistoće, za kromatografsku analizu; pro analysi – za analizu; purissimum – čista tvar; purum – tehnički čista tvar), upozorenje o opasnosti za zdravlje i napomene o sigurnosti, tzv. piktogrami opasnosti. Osim navedenoga, svaka kemikalija prigodom nabave treba biti popraćena sigurnosno-tehničkim listićem (STL) s dodatnim podatcima o proizvođaču, proizvodu te mjerama pri njegovoj uporabi, transportu, skladištenju i dr.







Povijesni razvoj u svijetu

Pojam kemijska tvar uveden je u XVIII. st. zahvaljujući kemičaru Josephu Louisu Proustu koji je zaključio da svi uzorci spoja imaju isti sastav, tj. iste proporcije elemenata prisutnih u spoju, što je danas poznato kao zakon o djelovanju masa (Guldberg-Waageov zakon). Definiranjem tog zakona sinteza kemikalija počela se ubrzano razvijati, osobito u području sinteze organskih spojeva. Do prekretnice u sintezi kemijskih spojeva doveo je njemački kemičar Friedrich Wöhler koji je 1828. iz anorganskoga spoja priredio organski spoj ureu (mokraćevinu). Nakon tog otkrića u svjetskim se laboratorijima počelo svakodnevno sintetizirati sve više organskih spojeva kao početne sirovine za neke nove kemikalije ili kao konačni produkti. Analogno organskim kemikalijama, rasla je i proizvodnja anorganskih kemikalija kao katalizatora ili kao sirovina. Zahvaljujući razvoju analitičkih metoda koje su pomagale u kvantifikaciji, identifikaciji i detekciji novosintetiziranih spojeva i praćenju njihove čistoće, te razvojem novih tehnologija za njihovu sintezu danas se dnevno proizvode goleme količine kemikalija koje prolaze rigorozne postupke zakonski regulirane analize i provjere. U EU-u je 2007. osnovana Europska agencija za kemikalije (European Chemicals Agency, ECHA) te je 2012. donesena uredba kojom se uređuje područje uvoza i izvoza određenih opasnih kemikalija u zemlje izvan EU-a.

U 2018. najznačajniji svjetski proizvođači kemikalija bili su BASF (Njemačka), DowDuPont (SAD), Sinopec (Kina), Sabic (Saudijska Arabija), Ineos (Ujedinjeno Kraljevstvo), Farmos Plastics (Tajvan), ExxonMobil Chemical (SAD), LyondellBasell Industries (Nizozemska), Mitsubishi Chemical (Japan), LG Chem (Južna Koreja), Reliance Industries (Indija), PetroChina (Kina), Air Liquide (Francuska), Toray Industries (Japan), Evonik Industries (Njemačka).

Proizvodnja kemikalija u Hrvatskoj

Proizvodnja kemikalija u Hrvatskoj započela je razmjerno rano, a osobito se razvila na područjima laboratorijskih kemikalija, kemikalija na osnovi prirodnoga plina, → tehničkih plinova, petrokemikalija (→ petrokemijski proizvodi) i dr.

Početci

Početci industrijske proizvodnje kemikalija u Hrvatskoj vežu se uz riječku Tvornicu kemijskih proizvoda (Stabilimento prodotti chimici), koja je počela s radom 1851., a proizvodila je sumpornu kiselinu, solnu kiselinu, sodu, klorno vapno (kalcijev hipoklorit) za potrebe tadašnje riječke Tvornice papira, te za izvoz. Od druge polovice XIX. st. etilni alkohol proizvodio se u nizu industrijskih i poljoprivrednih pecara (→ bioprocesno inženjerstvo).

U Koprivnici je 1906. osnovana tvornica Danica d. d. za proizvodnju mineralnih gnojiva i drugih kemijskih proizvoda. Godine 1908. proizvela je prve količine superfosfata, 1910. otvoren je pogon za proizvodnju sumporne kiseline, a od 1916. proizvodila se i modra galica, tj. bakrov(II) sulfat pentahidrat. Danica je 1917. kupila riječku Tvornicu kemijskih proizvoda, te se tijekom vremena uvrstila među najveća jugoslavenska poduzeća kemijske industrije. (→ mineralna gnojiva)

Prvi pogon za proizvodnju kalcijeva karbida (karabit) u Hrvatskoj izgrađen je kraj Skradina 1897., kao jedan od prvih takvih pogona u svijetu. Pogon je 1899. izgorio, ali je tršćansko društvo SUFID 1904. izgradilo novu tvornicu u šibenskoj Crnici, u kojoj se iz vapna i ugljena dobivao kalcijev karbid, iz kojega se naknadnom obradbom u pećima dobivao kalcijev cijanamid. Šireći svoje poslovanje, društvo je 1912–14. izgradilo tvornicu i u Dugome Ratu. U 1920-ima kapacitet obiju tvornica bio je 40 do 50 tisuća tona karbida i cijanamida (šestina tadašnje ukupne svjetske proizvodnje). Nakon II. svj. rata dugoratska tvornica djelovala je pod nazivom Dalmacija – Dugi Rat (→ Tvornica karbida i ferolegura Dalmacija – Dugi Rat) i nastavila proizvodnju karbida i cijanamida, ferolegura (ferosilicij, ferokrom, feromangan, sirovo željezo) i tehničkih plinova (kisik, argon, acetilen). Istodobno je šibensko poduzeće pod nazivom → Tvornica elektroda i ferolegura potpuno napustilo proizvodnju karbida, proizvodeći umjesto njega ferolegure, ugljeno-grafitne proizvode i kisik.







Početkom XX. st. osobito se razvijala domaća industrija za kemijsku preradbu drveta, a među ostalim proizvodila je i kemikalije. Tako je npr. tvornica → Belišće, osnovana 1884., tijekom 1920-ih proizvodila kalcijev, natrijev i olovov acetat, octenu kiselinu, metanol, formalin, kloroform, katran i dr.







Laboratorijske kemikalije

Laboratorijske i industrijske kemikalije u razdoblju između dvaju svjetskih ratova proizvodila su neka domaća kemijsko-farmaceutska poduzeća (npr. zagrebački Kaštel osnovan u Karlovcu 1920., Kemika osnovana 1919. u Zagrebu), koja su uglavnom objedinjena 1940. u novoosnovanome zagrebačkom Banovinskom zavodu za proizvodnju lijekova biološkog i kemijskog sastava PLIBAH (od 1941. → Pliva). Nakon II. svj. rata Pliva je među ostalim proizvodila organske i anorganske laboratorijske kemikalije te soli za galvanizaciju. Plivin odjel proizvodnje laboratorijskih kemikalija izdvojen je 1957. u samostalno poduzeće Kemika, koje se prometnulo u najvećega domaćeg proizvođača i distributera laboratorijskih kemikalija, a od 1992. posluje kao dioničko društvo.

Kemikalije na osnovi prirodnoga plina

Tvornica Methan za preradbu prirodnog plina u čađu osnovana je 1926. u Brezinama kraj Lipika. Godine 1938. poduzeće se preselilo u Kutinu, a od 1946. djelovalo je pod imenom Tvornica kemijskih proizvoda (Metan). Od 1968. u Kutini je djelovala i Tvornica dušičnih gnojiva, kao jedna od najvećih i najmodernijih takvih tvornica u svijetu, a proizvodila je amonijak, ureu te dušičnu kiselinu. Zajedno s kutinskom Tvornicom kemijskih proizvoda od iste je godine djelovala kao INA – Tvornica petrokemijskih proizvoda (ubrzo INA – Petrokemija). Od 1982. u novim pogonima tvornice proizvodila se sumporna i fosforna kiselina. Godine 2000. tvornica je izdvojena iz INA-e i djeluje pod nazivom → Petrokemija. Godine 2020. na tržište je plasirala bazne kemikalije: amonijak (390 000 t godišnje, tj. 87% projektnoga kapaciteta), dušičnu i sumpornu kiselinu, amonijev nitrat, ureu i dr., a u tijeku je bila izgradnja nove linije za proizvodnju otopine amonijaka s kapacitetom od 100 t na dan.









Proizvodnja kemikalija danas

U posljednjih je nekoliko desetljeća znatan broj domaćih tvornica bazne kemijske industrije i proizvođača kemikalija ugasio proizvodnju (Tvornica elektroda i ferolegura Šibenik 1994., Dalmacija Dugi Rat 2000., DIOKI, Adriachem 2011., Rafinerija nafte Sisak 2019). Ipak, 2018. na području RH bilo je 78 proizvođača kemikalija koji se bave proizvodnjom industrijskih plinova, koloranata i pigmenata, ostalih anorganskih osnovnih kemikalija, ostalih organskih osnovnih kemikalija, gnojiva i dušičnih spojeva, plastike u primarnim oblicima, te proizvodnjom sintetičkoga kaučuka u primarnim oblicima. Najveći su proizvođači bili kutinska Petrokemija, zaprešićki Messer Croatia plin i zagrebački Scott Bader. U proizvodnji kemikalija i kemijskih proizvoda bila su zaposlena 5482 radnika (32% manje nego 2008).

kemijsko inženjerstvo, tehnička znanost koja se bavi istraživanjem i razvojem postupaka pretvorbe tvari i energije, kao i dimenzioniranjem, izvedbom i radom uređaja kojima se provode te pretvorbe, uvažavajući pritom osnovna načela održivoga razvoja.

Kemijsko inženjerstvo razvilo je vlastitu metodologiju i alate, a oslanja se i na interdisciplinarni pristup pri rješavanju problema iz svoga djelokruga. Pritom primjenjuje znanja iz prirodnih znanosti (kemija, fizika, matematika, biologija), temeljna tehnička znanja (strojarstvo, elektrotehnika, računarstvo) te znanja iz ekonomike, računalnih znanosti i menadžmenta. Sva ta znanja usmjerena su ponajprije na projektiranje, izgradnju i rad industrijskih postrojenja → kemijske tehnologije te srodnih tehnologija i područja ljudske djelatnosti (energetika, ekologija, farmacija i sl.). Industrijska postrojenja pritom moraju biti djelotvorna, pouzdana, sigurna, moraju osiguravati željenu kvalitetu proizvoda te čuvati okoliš i prirodne resurse.

Industrijsko postrojenje obično se sastoji od više procesnih uređaja. Pri analizi rada tih uređaja primjenjuje se procesni prostor kao osnovni pojam metodologije znanstvenoga istraživanja u kemijskom inženjerstvu. Riječ je o realnome (fizički omeđenome) ili zamišljenome dijelu prostora u kojem se mogu odvijati kemijski ili biološki procesi (kemijske ili biokemijske reakcije) te fizički procesi prijenosa tvari i energije. Procesni se prostor opisuje procesnim veličinama (tlak, temperatura, koncentracija pojedinih tvari i sl.) te njihovom ovisnošću o vremenu i položaju. Jednadžbe kojima se opisuju te ovisnosti ovise o načinu kako procesni prostor izmjenjuje tvar i energiju s okolinom te kako se tvar i energija prenose unutar procesnoga prostora. Polazeći od tih jednadžbi, mogu se izvesti odgovarajući matematički modeli koji su temelj za analizu, dimenzioniranje ili izvedbu bilo kojeg procesnog uređaja. Specifičnost kemijskog inženjerstva je usmjerenost na procesne uređaje (i odgovarajuće procesne prostore) u kojima se istodobno provodi više različitih procesa od kojih se barem jedan odigrava na molekulskoj razini. Primjeri procesnih uređaja su kemijski ili biokemijski reaktori (→ bioreaktor) te uređaji u kojima se provode jedinične operacije kemijske industrije (destilacija, apsorpcija, kristalizacija, sušenje, filtracija i sl.) (→ separacijski procesi). Primjenom zakona očuvanja mase, energije, količine gibanja i entropije s pripadajućim bilancama te termodinamičkih zakona može se osmisliti i projektirati pojedine procesne uređaje i optimalno ih povezati u skladnu proizvodnu cjelinu. To su npr. rafinerijska i petrokemijska postrojenja, postrojenja za proizvodnju anorganskih kiselina, pročišćavanje zraka i obradbu otpadnih voda, proizvodnju lijekova, biotehnoloških proizvoda i dr.













Kemijski inženjeri osmišljavaju nove ili poboljšavaju postojeće načine pretvorbe polaznih sirovina i međuprodukata u korisne proizvode, najčešće → kemikalije i druge proizvode kemijske industrije. Pritom vode računa o energetskoj učinkovitosti, ekološkoj prihvatljivosti i profitabilnosti. U kemijskoj industriji rade kao stručnjaci za upravljanje, vođenje, optimizaciju i projektiranje proizvodnih postrojenja i procesa te zaštitu okoliša. Uključeni su u proizvodnju petrokemikalija, polimera, mineralnih gnojiva, lijekova, boja, papira, hrane, mikroelektronike, biomedicinskih uređaja i dr. Rade na izazovima vezanima uz proizvodnju energije, očuvanje zdravlja ljudi i održiv gospodarski razvoj društva.

Povijesni razvoj u svijetu

Osnove kemijskog inženjerstva intenzivnije se počinju razvijati potkraj XVIII. i početkom XIX. st. zbog velikih promjena na tržištu rada i povećanih zahtjeva petrokemijskih i kemijskih procesa koji su bili dio industrijske prakse visokorazvijenih zemalja. Pojam kemijski inženjer prvi se put spominje u Engleskoj 1880. Utemeljiteljem suvremenoga kemijskog inženjerstva smatra se britanski znanstvenik George E. Davis (1850–1907) koji je u svojoj knjizi A Handbook of Chemical Engineering (1901) istaknuo da se kemijsko inženjerstvo treba razvijati kao samostalna disciplina, neovisno o primijenjenoj kemiji i strojarstvu na kojima se zasnivala tadašnja kemijska industrija. Ključnu ulogu u početnim stupnjevima razvoja kemijskog inženjerstva imala je predodžba o proizvodnim procesima koji se dijele na jednostavnije procesne korake – tzv. jedinične operacije (destilacija, filtracija, usitnjavanje, kristalizacija, sušenje i sl.) i mogu se opisati primjenom zajedničkih znanstvenih načela. Prema toj koncepciji koju je detaljno razradio Arthur D. Little (1863–1935) kemijski inženjeri bave se istraživanjem, dimenzioniranjem i primjenom procesne opreme u kojoj se provode jedinične operacije. Davis je 1887. održao nekoliko predavanja o jediničnim operacijama u Tehničkoj školi u Manchesteru i zaslužan je za početak nastave kemijskog inženjerstva. Od 1888. nastava se održava u SAD-u u Tehnološkom institutu u Massachusettsu (Massachusetts Institute of Technology, MIT), zahvaljujući Lewisu M. Nortonu (1855–1893) koji je uveo prvi četverogodišnji diplomski studij kemijskog inženjerstva. Početni razvoj kemijskog inženjerstva kao znanstvene discipline snažno oblikuju osnivanje Američkog instituta za kemijske inženjere (American Institute of Chemical Engineers, AIChE) 1908. i objavljivanje prvoga udžbenika Principles of Chemical Engineering (1923) W. H. Walkera, W. K. Lewisa i W. H. McAdamsa.

Početkom 1950-ih počinje se razvijati → reakcijsko inženjerstvo kao zasebna disciplina unutar kemijskog inženjerstva, istraživanjima započetima u Nizozemskoj, u istraživačkom centru naftnoga poduzeća Shell u Amsterdamu i na Tehničkome sveučilištu u Delftu. U 1960-ima, kada se pojavila nova koncepcija tumačenja makroskopskih pojava zbivanjima na molekularnoj razini vezanima uz prijenos količine gibanja, tvari i energije, došlo je do velikog iskoraka u razvoju kemijskog inženjerstva. Prekretnica je bila objavljivanje knjige Transport Phenomena (1966) R. B. Birda, W. E. Stewarta i E. N. Lightfoota koja je potaknula veću primjenu napredne matematike, fizike te fizikalne kemije. Nakon 1970-ih kemijsko inženjerstvo sve se više oslanja na metode sustavskoga inženjerstva (planiranje eksperimenata, matematičko modeliranje, simulacija i optimiranje procesa), molekulskoga modeliranja, na rezultate dobivene primjenom naprednih analitičkih tehnika i znanstvene instrumentacije te na računalnu podršku. Od 1980. počinje se izdvajati intenzifikacija procesa kao nova disciplina unutar kemijskog inženjerstva. Ona uključuje razvoj naprednih procesnih uređaja (ili njihovih dijelova) koji omogućavaju bolji prijenos tvari i energije (npr. monolitni reaktori, mikroreaktori, statička miješala i sl.). Također obuhvaća razvoj novih tehnika kojima se u jednome procesnom uređaju integrira kemijska reakcija i separacija produkata (npr. reaktivna destilacija, reaktivna ekstrakcija). Tu se ubraja i primjena alternativnih izvora energije (Sunčeva energija, ultrazvuk, mikrovalovi), primjena tehnologije plazme, nadkritičnih fluida i naprednih metoda vođenja procesa. Suvremeno kemijsko inženjerstvo je interdisciplinarno i multidisciplinarno te integrira pojave i procese koji se odvijaju istodobno i uzajamno su povezani, a pojavljuju se u različitim vremenskim (10^-6 do 10⁸ s) i prostornim mjerilima (10^-8 do 10⁶ m), od nanorazine (molekule), mikrorazine (čestice), mezorazine (uređaji), makrorazine (postrojenja) do megarazine (okoliš). Zbog toga kemijsko inženjerstvo danas ima važnu ulogu pri rješavanju globalnih društvenih, ekonomskih i ekoloških problema koji su vezani uz kemijsku procesnu industriju kao i uz druga područja ljudske djelatnosti.

Kemijsko inženjerstvo u Hrvatskoj

Razvoj kemijskog inženjerstva kao znanosti i struke u Hrvatskoj veže se uz razvoj → kemijske industrije, posebice naftne i petrokemijske industrije te uz razvoj visokoškolske nastave iz područja kemijske tehnologije, odnosno kemijskog inženjerstva. Do kraja 1980-ih sukladan je razvoju u svijetu, uz određen vremenski odmak. Snažnija industrijska proizvodnja zasnovana na kemijskoj tehnologiji započela je u Hrvatskoj između dvaju svjetskih ratova, a velik zamah dobila je u razdoblju 1950–75. Vrhunac razvoja kemijska industrija u Hrvatskoj doživjela je oko 1980., što je utjecalo i na razvoj kemijskog inženjerstva kao struke. Ona se osobito njegovala u tadašnjim jakim istraživačkim institutima važnijih poduzeća kemijske i farmaceutske industrije, npr. u → Plivi, INA-OKI-ju (→ DIOKI), → Chromosu, koji su stvarali potrebna znanja za industriju i gospodarstvo i intenzivno surađivali s hrvatskim sveučilištima. Među kemijskim inženjerima koji su uspješno djelovali kao znanstvenici u gospodarstvu ističu se → Ivan Brihta, Franjo Flajšman, → Dragutin Fleš, → Rativoj Seiwerth, Bartul Petric, → Boris Prohaska i dr. Nakon 1980. počinju financijski problemi u mnogim poduzećima bazne kemijske industrije koji su produbljeni Domovinskim ratom i loše provedenom privatizacijom. Zbog gašenja proizvodnih pogona zatvarali su se i veliki industrijski istraživački instituti pa danas većim kapacitetima za istraživanje i razvoj u području kemijskog inženjerstva raspolažu tek Pliva i još neka farmaceutska poduzeća. Ipak, većina poduzeća koja u Hrvatskoj djeluje u području kemijske prerađivačke industrije može uspješno razvijati nove proizvode u skladu sa zahtjevima tržišta. Novi se proizvodi formuliraju od više komponenti i zadovoljavaju više funkcija, a sastav proizvoda određuje se znanstvenim metodama, uz primjenu načela tzv. formulacijskog inženjerstva, umjesto prijašnjih iskustvenih metoda.













Visoko školstvo u Hrvatskoj

Početci visokoškolskoga obrazovanja iz kemijskog inženjerstva vežu se uz osnutak Tehničke visoke škole u Zagrebu 1919. koja je obuhvaćala nekoliko odjela, uključujući i Kemičko-inženjerski odjel (1926. Škola je postala → Tehnički fakultet; sv. 4, u sastavu zagrebačkog Sveučilišta, a odjel je 1931. preimenovan u Kemijsko-inženjerski otsjek, 1935. u Kemijski otsjek, 1942. u Kemijski odjel, 1946. u Kemijsko-tehnološki odsjek). Idejni začetnik studija kemijskog inženjerstva i prvi dekan Odjela bio je → Vladimir Njegovan. U početku su studenti stjecali znanja ponajprije o postojećim kemijskim i drugim industrijskim tehnologijama, a prekretnicu je donio → Rikard Podhorsky koji je 1935. objavio tekstove o kemijskoj tehnologiji i kemijskoj ekonomici kao predmetima tehničkog obrazovanja, te 1936. na Kemijskom otsjeku zagrebačkog Tehničkoga fakulteta uveo kolegij Kemijsko-tehnološko računanje. Od 1947. predavao je kolegij Operacije kemijske industrije, čime je postavio temelje nastave modernoga kemijskog inženjerstva u Hrvatskoj.









Godine 1956. pojedine su se organizacijske cjeline dotadašnjega Tehničkoga fakulteta osamostalile, a među njima je bio i Kemijsko-prehrambeno-rudarski fakultet. Taj fakultet 1957. mijenja naziv u Tehnološki fakultet, s tri odjela: Kemijsko-tehnološkim, Prehrambeno-tehnološkim i Rudarskim. Godine 1960. osnovan je Tehnološko-pogonski odjel za naftu u Sisku, kao dio Tehnološkoga fakulteta (djeluje do 1982) te samostalni → Kemijsko-tehnološki fakultet u Splitu (KTF). U sljedećim desetljećima odjeli Tehnološkoga fakulteta izdvajaju se u nove fakultete. Godine 1991. tadašnji Institut kemijskog inženjerstva pri Tehnološkome fakultetu osamostalio se kao → Fakultet kemijskog inženjerstva i tehnologije (FKIT), koji pod tim imenom djeluje i danas. Tijekom vremena su se osim organizacijskog okvira mijenjali i studijski programi, pri čemu su nastavne sadržaje iz područja kemijske tehnologije iz doba R. Podhorskoga postupno zamijenili sadržaji iz područja kemijskog inženjerstva, sukladno svjetskim trendovima. U nastavu su postupno uvedene discipline kemijskog inženjerstva: reakcijsko inženjerstvo, mehanički, toplinski i separacijski procesi, analiza, sinteza i vođenje procesa i dr.







Od 2005. visoko školstvo u Hrvatskoj suočava se s izazovima koje donosi integracija u europski prostor visokoga obrazovanja i uvođenje Bolonjskoga procesa. To dovodi do znatnog povećanja broja studijskih programa u svim znanstvenim i umjetničkim područjima, pa tako i na studijima kemijskog inženjerstva. Tim povodom nastaje nekoliko novih preddiplomskih i diplomskih studija na zagrebačkom FKIT-u i na splitskom KTF-u. U novim se studijima veća pozornost pridaje sadržajima iz kemije i inženjerstva materijala te inženjerstvu okoliša, dok studij Kemijskog inženjerstva na FKIT-u nastoji zadržati prijašnju strukturu i ključne sadržaje iz kemijskog inženjerstva uz organizacijske promjene uvjetovane zahtjevima zakonodavstva.

Danas su nastavna djelatnost i znanstvena istraživanja u području kemijskog inženjerstva u RH sukladni onima na svjetskoj razini. Sveučilišno se obrazovanje iz kemijskog inženjerstva stječe završetkom preddiplomskih, diplomskih i poslijediplomskih studija na FKIT-u i KTF-u, a dio sadržaja iz kemijskog inženjerstva zastupljen je na studijima prehrambene tehnologije, odnosno biotehnologije koji se izvode na → Prehrambeno-biotehnološkome fakultetu u Zagrebu, → Prehrambeno-tehnološkome fakultetu u Osijeku, KTF-u te na nekoliko hrvatskih veleučilišta (→ Veleučilište Marko Marulić u Kninu, → Veleučilište u Karlovcu; sv. 1, → Veleučilište u Požegi). Sveučilišni studijski programi koji se trenutačno izvode u polju kemijskog inženjerstva usklađeni su sa smjernicama Europske federacije za kemijsko inženjerstvo (EFCE) koje definiraju kompetencije, vještine i znanja nužne za obrazovanje kemijskih inženjera na svim razinama studija. Preddiplomski i diplomski studiji FKIT-a: Kemijsko inženjerstvo, Kemija i inženjerstvo materijala i Ekoinženjerstvo zadovoljavaju i zahtjeve Europske federacije nacionalnih inženjerskih udruženja (FEANI) i od 2015. uvršteni su na popis europskih prepoznatih fakulteta i studijskih programa.

Za promicanje kemijskog inženjerstva u visokome školstvu zaslužni su mnogi nastavnici, među kojima su Nenad Bolf, → Juraj Božičević, → Antun Glasnović, → Zoran Gomzi, → Marin Hraste, → Ivan Lovreček, R. Podhorsky, → Marko Rogošić, Aleksandra Sander, → Darko Skansi, → Ivica Štern, → Vesna Tomašić, → Đurđa Vasić-Rački, → Bruno Zelić, → Stanka Zrnčević s Fakulteta kemijskog inženjerstva i tehnologije i njegovih prethodnika, te → Nenad Kuzmanić, → Milan Zglav, → Ratimir Žanetić s Kemijsko-tehnološkoga fakulteta u Splitu. Na Prehrambeno-biotehnološkome fakultetu u Zagrebu djelovali su → Egon Bauman, → Želimir Kurtanjek, → Branko Tripalo i dr., a na Prehrambeno-tehnološkome fakultetu u Osijeku djeluju Mate Bilić, → Srećko Tomas i dr.

Knjige i udžbenici

Kao utemeljitelj kemijskog inženjerstva u Hrvatskoj, R. Podhorsky ostavio je traga i u razvoju i popularizaciji tehničkih znanosti te je zaslužan za promicanje tehničke i industrijske baštine kao važnog dijela kulturne baštine. Ističe se njegov doprinos osmišljavanju i izdavanju Tehničke enciklopedije LZ-a, kapitalnoga djela hrvatske tehničke kulture, koju je osmislio i bio urednikom prvih pet svezaka. Za potrebe nastave iz kolegija Tehnička kataliza i Tehnologija katalitičkih procesa I. Brihta izdao je udžbenik Kataliza u kemijskoj industriji (1952). Objavljivanjem udžbenika Osnovi stehiometrije (1948), Stehiometrija (1950), Kemijsko-tehnološko računanje (1957), Kemijsko računanje (1968) i Osnove kemijskog računanja (sa Z. Dugim, 1973) I. Lovreček postavio je temelje za razumijevanje bilanciranja tvari i energije kao ključnog alata kemijskog inženjerstva. Udžbenikom Kataliza i katalizatori (1967) Pavica Fuderer postavila je temelje za razvoj kemijskoga reakcijskog inženjerstva. U studij kemijskog inženjerstva J. Božičević uveo je kolegij Mjerenje i automatsko vođenje procesa i napisao prvu knjigu iz toga područja Automatsko vođenje procesa (1971). Eduard Beer objavio je Priručnik za dimenzioniranje uređaja kemijske procesne industrije (1985). Među ostalima ističu se i udžbenici Projektiranje procesnih postrojenja (1988) Franca Šefa i Žarka Olujića, Mehaničke operacije / Inženjerstvo disperznih sustava (1990) i Mehaničko procesno inženjerstvo (2003) M. Hraste, Kemijski reaktori (1998) Z. Gomzija, Kataliza i katalizatori (2005) S. Zrnčević, Destilacija (2006) E. Beera, te Modeliranje u kemijskom inženjerstvu (2019) Z. Gomzija i Ž. Kurtanjeka.









Udruge u Hrvatskoj

Znanstvene i stručne aktivnosti u kemijskom inženjerstvu promiču se putem → Hrvatskoga društva kemijskih inženjera i tehnologa (HDKI), kojega se početci vežu uz 1912., kada je osnovan Kemijsko-inžinirski odsjek u okviru Hrvatskoga društva inžinira i arhitekata (→ Hrvatski inženjerski savez, HIS; sv. 4). Osim HIS-a, HDKI je član Europske federacije za kemijsko inženjerstvo i Europske polimerne federacije. Službena glasila HDKI-ja su časopisi → Kemija u industriji (od 1952), → Chemical and Biochemical Engineering Quarterly (CABEQ) (od 1987) i Reaktor ideja (od 2017). Pri Hrvatskoj gospodarskoj komori djeluje Udruženje kemijske industrije i srodna udruženja koja potiču taj segment gospodarstva. Promidžba kemijskog inženjerstva i suradnja sa znanstvenicima iz drugih područja znanosti ostvaruju se i putem Odjela kemijskog inženjerstva koji okuplja 22 kemijska inženjera, a djeluje u okviru → Akademije tehničkih znanosti Hrvatske (sv. 4) kao znanstvene organizacije odabranih istaknutih znanstvenika iz područja tehničkih i biotehničkih znanosti. Kemijski inženjeri djeluju i u Znanstvenome vijeću za naftno-plinsko gospodarstvo i energetiku te u Znanstvenome vijeću za tehnološki razvoj → Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti (sv. 4).

Paltašić, Andrija (Paltassich, Andrea; Andrea di Cattaro) (Kotor, oko 1450 – Venecija, oko 1500), tiskar i nakladnik, jedan od začetnika tiskarstva u Europi.

Podrijetlom iz kotorske trgovačke obitelji. Izučio je tiskarstvo u Italiji, djelovao je u Veneciji 1477–99. Tiskao je djela grčkih i rimskih klasika, humanista, povjesničara i leksikografa, uglavnom na latinskom jeziku. Za potrebe studenata tiskao je Codex Iustinianus (osam svezaka, 1490–92), Expositio in artem veterem Porphyrii et Aristotelis (1492) engleskoga filozofa Waltera Burleigha i dr. Dva izdanja namijenjena širemu čitateljskom krugu tiskao je na talijanskome – Legenda aurea (1482) i Biblia (1484). Zajedno s → Dobrićem Dobrićevićem objavio je izbor iz djela Lucija Firmijana Laktancija De divinis institutionibus adversus gentes (1478). Rabio je 22 tipa različitih slova (šest romanskih, deset gotičkih i šest grčkih). U Hrvatskoj je sačuvano više od 30 primjeraka njegovih izdanja. Po svojemu estetskom izgledu Paltašićeva djela pripadaju najuspjelijim uzorcima ranoga mletačkog tiskarstva.

Divald, obitelj osječkih tiskara u XVIII. i XIX. st. O podrijetlu i prezimenu nema sigurnih podataka, ali se kao moguće navodi švicarsko-francusko podrijetlo. Prezime Divald javlja se i u Mađarskoj, također u vezi s grafičkom strukom.

Ivan Martin (1743–1806) je tiskarski zanat izučio u Beču, potom je radio u tiskari Katarine Landerer u Budimu. Godine 1775. kupio je franjevačku tiskaru u Osijeku, najstariju tiskaru u Slavoniji, u kojoj je tiskao različite oglase, formulare, knjige, većinom na hrvatskom i latinskom, a četiri i na njemačkom jeziku. Objavljivao je također teološke disputacije, male molitvenike te prigodnice na latinskom i hrvatskom jeziku, čime je uspostavio kontinuitet s izdanjima franjevačke tiskare. Nakon njegove smrti tiskaru je, zbog njegovih maloljetnih nasljednika, neko vrijeme vodio Fridrik Zink, a nakon Zinkove smrti bila je 1813–19. pod gradskim nadzorom. Od 1819. do kraja života tiskaru je vodio Martin Alojzije (1796–1844), ponovno oživjevši njezinu djelatnost. Njegova udovica Julijana (umrla 1846) modernizirala je tiskaru nabavivši nova Didotova slova i raznovrsna ukrasna pisma.

Dragutin Karl (1820–1857) vodio je tiskaru 1846–57. Priklonivši se mađaronskoj stranci, preuzeo je 1848. narudžbe stranke i tiskao letke, proglase i naredbe na hrvatskom, mađarskom i njemačkom jeziku te prve osječke novine mađarofilske orijentacije Der Volksredner für Vaterland, Freiheit und Gesetz, für Kunst, Gewerbe und Wissenschaft. Tijekom 1850-ih uglavnom je tiskao prigodne spise i pjesme, prosvjetna i vjerska izdanja, kazališne almanahe, shematizme, društvene statute i tiskanice. Nekoliko mjeseci prije smrti prodao je tiskaru Dragutinu Lehmannu. Tiskara obitelji Divald omogućila je prosvjetiteljsko i književno djelovanje svih važnijih slavonskih intelektualaca u XVIII. st.