ambalaža, sredstvo u koje se stavlja proizvod radi čuvanja tijekom transporta, skladištenja, prodaje, rukovanja i uporabe. Funkcije su joj: zaštitna (štiti robu od oštećenja, zagađenja, prljanja i drugih vanjskih utjecaja; štiti korisnike od opasnih tvari), skladišno-transportna (omogućava što bolje iskorištenje skladišnoga i transportnoga prostora), prodajna (privlači kupce izgledom), uporabna (omogućuje lako otvaranje i zatvaranje, doziranje), informacijska (daje korisnicima informacije o proizvodu), ekološka (nakon uporabe omogućuje održivo zbrinjavanje) i dr.

Prema namjeni se ambalaža razvrstava na prodajnu ili primarnu (najmanja ambalažna jedinica u kojoj se proizvod prodaje konačnom kupcu), skupnu ili sekundarnu (sadržava više proizvoda u primarnoj ambalaži) i transportnu ili tercijarnu (omogućava prijevoz, pretovar i rukovanje određenom količinom proizvoda pakiranog u prodajnoj ili skupnoj ambalaži). Prema vrsti materijala od kojeg je izrađena, može biti papirnata i kartonska (ambalažni papir, vreće, višeslojna ambalaža s pretežnim udjelom papira, kartonske kutije, lijevani podlošci i kutije), metalna (folije, konzerve, limenke, tube, aerosolni raspršivači, boce, bačve, cisterne, kontejneri), plastična (folije, vreće, podlošci, boce, čaše, posude, tube, kante, nosiljke za boce, kutije), staklena (ampule, staklenke, boce, baloni), drvena (letvarice za voće, bačve, palete, sanduci, obiti, bubnjevi za kabele, drvena vuna), tekstilna (vreće, mreže), keramička (boce, posude), kompozitna (fleksibilna ili polučvrsta ambalaža od više slojeva papira, kartona, metalnih ili plastičnih folija). Ambalaža može biti povratna (za višekratnu uporabu), nepovratna (za jednokratnu uporabu) i reciklažna (nakon preradbe može se koristiti kao sirovina za ponovnu uporabu).







Čovjek se od pradavnih vremena koristi nekom vrstom ambalaže kako bi u njoj odlagao svoja dobra, čuvao ih od vanjskih utjecaja, omogućio njihovo prenošenje i uporabu. U paleolitičkom razdoblju za prenošenje dobara namijenjenih razmjeni čovjek se koristio predmetima koje je pronalazio u prirodi (šuplji plodovi, kora drveta, životinjske mješine i koža i sl.). Razvojem ljudskoga društva, potrebom za robnom razmjenom na većim udaljenostima započela je izradba ambalaže od prirodnih materijala, poput košara od pruća, drvenih kutija i bačvi, pletenih vreća, keramičkih posuda. Kako je čovjek otkrivao mogućnosti preradbe prirodnih sirovina za dobivanje novih materijala tako su se pojavljivali i novi oblici ambalaže, poput staklenih boca i posuda od bakra i bronce. Industrijalizacija i urbanizacija s kraja XVIII. st. i u XIX. st. utjecale su na znatan rast proizvodnje i trgovine. Pritom se pojavila potreba za velikim količinama jeftine ambalaže, koja je morala omogućiti da se proizvodi proizvedeni na jednom mjestu distribuiraju do konačnih, često udaljenih potrošača, osiguravajući što dulju trajnost proizvoda. Ambalaža se sve više počela industrijski proizvoditi od papira i kartona, a revoluciju u prehrambenoj industriji izazvao je razvoj tehnologije konzerviranja u metalnoj ambalaži, omogućivši prvi put očuvanje namirnica gotovo neodređeno dugo vrijeme. Sredinom XX. st., zahvaljujući primjeni novih materijala (aluminij, plastika) te zamjeni klasične tehnike posluživanja u trgovinama robe široke potrošnje tehnikom samoposluživanja, ambalaža se razvijala strelovito. Roba je tada u trgovine počela dolaziti zapakirana u male prodajne jedinice prilagođene potrebama kupaca, a sve informacije koje je kupac prije dobivao od trgovca, nastavila mu je pružati ambalaža, postavši važnim djelokrugom → grafičkoga dizajna. Suvremena dostignuća u polju ambalaže (novi ambalažni oblici, nove tehnike pakiranja), promjene u načinu života stanovništva (razvoj prometa, nove higijenske i zdravstvene navike) i povećana kupovna moć potrošača razlozi su sve veće proizvodnje i potrošnje ambalaže.







Istodobno je masovna uporaba ambalaže, osobito one jednokratne, dovela do neslućenog porasta otpada koji se mora zbrinuti i do golemog zagađenja okoliša nekontrolirano odbačenom ambalažom kojoj često trebaju godine kako bi se razgradila. Ti su rastući problemi u novije doba potaknuli inicijative i mjere za smanjenje uporabe ambalaže, uporabu povratne, reciklirajuće, biorazgradive ambalaže i drugih oblika održive ambalaže. Sukladno strogim europskim regulativama, u RH je postupanje s ambalažom i ambalažnim otpadom uređeno posebnim pravilnikom.

Proizvodnja ambalaže na području Hrvatske

Najstarija → keramika na području Hrvatske, među kojom su pronađeni i oblici koji su služili za čuvanje i prijenos hrane i ostale robe, vezana je uz neolitičku starčevačku kulturu u sjevernim područjima i impressokeramičku kulturu na jadranskoj obali i u njezinu zaleđu. Narodi poput Japoda, Liburna, Delmata i Histra, koji su u starome vijeku obitavali na području današnje Hrvatske, za ambalažu su se, osim keramičkim posudama, služili i onima od stakla i metala, koje su isprva uvozili, ponajviše iz Grčke i s Apeninskog poluotoka, a potom i sami izrađivali (→ staklo; → metalurgija). Kao i u ostatku Europe, → papir se na području Hrvatske rabio i prije nego što je započela njegova lokalna proizvodnja, a uvozio se iz arapskoga svijeta. Smatra se da se prva proizvodnja papira u Hrvatskoj odvijala potkraj XVII. st. u pavlinskome samostanu u Očuri kraj Lepoglave, te na području Dubrovačke Republike, ali za to zasad nema sigurnih dokaza.

Papirnata ambalaža

Osim Tvornice papira Smith & Meynier (→ Tvornica papira Rijeka) i Zagrebačke dioničke tvornice papira (→ Pan – Tvornica papira Zagreb), najvećih poduzeća za proizvodnju papira na području Hrvatske, papirnu robu je, među ostalim i ambalažnu, potkraj XIX. st. i u prvim desetljećima XX. st. počeo proizvoditi niz specijaliziranih poduzeća. Kromolitografska tvornica Rožankovski i drug, osnovana 1898. u Zagrebu, od 1917. proizvodila je kartone i valovitu ljepenku za kutije, te je bila jedna od prvih tvornica koje su tiskale etikete za ambalažu. Godine 1931. udružila se s Industrijom papirnate robe, te osnovala poduzeće Karton. Papirnatu ambalažu u različite svrhe proizvodila su u tom razdoblju zagrebačka poduzeća Naklada Kugli (1881), koja se uz nakladničko-knjižarsku djelatnost bavila i proizvodnjom papirnatih vrećica, Tvornica kartonaže Ivan Hudetz (1898; djeluje i danas pod nazivom Kartonaža Hudetz), Prva hrvatska tvornica cigaretnog papira i tuljaka Golub (1907), Tvornica papirnatih vrećica Vilim Gvozdić (1919), Jugoslavija, industrija papira (1920), Jugoslavensko Bates (1934), potom Mira, tvornica tuljaka, cigaretnog papira i kartonaža iz Osijeka (1920), Tvornica kartonaže i umjetnog cvijeća iz Karlovca (1921) i dr.







Nakon II. svj. rata postojeće tvornice bile su konfiscirane i nacionalizirane, a osnovana su i mnoga nova poduzeća. Napretkom znanosti nastajale su nove proizvodne tehnologije, usavršavali su se procesi kako bi se zadovoljilo sve zahtjevnije tržište. U Kombinatu → Belišće, začetci kojega su vezani uz obiteljsko poduzeće S. H. Gutmann u Belišću osnovano 1884., 1960. započela je proizvodnja spiralne papirnate ambalaže. Pretvorbom je Belišće 1992. postalo dioničko društvo, 2012. preuzelo ga je austrijsko poduzeće Duropack, a 2015. britanska kompanija za proizvodnju ambalaže DS Smith. Proizvodi maloprodajnu ambalažu i ambalažu za izlaganje na police, industrijsku ambalažu, te ambalažu od valovitoga kartona. Jedno od značajnijih poduzeća papirnate ambalaže, koje je 2010. postalo dijelom Belišće grupe, od 2015. u većinskom vlasništvu poduzeća DS Smith, je → Bilokalnik – IPA, osnovano 1957. u Koprivnici pod nazivom Šumsko-industrijsko poduzeće, s prvotnom djelatnošću obradbe drva. Kartonsku ambalažu počelo je proizvoditi 1965., a od 1970. prvo je u Jugoslaviji proizvodilo i podloške za jaja po tehnologiji danskoga poduzeća Hartmann.







U razdoblju nakon II. svj. rata papirnatu ambalažu u svoj su asortiman uvrstila novoosnovana poduzeća Ivica Lovinčić u Zagrebu (1948; od 2001. djeluje u sastavu švicarskoga poduzeća Model grupe za proizvodnju kartonske ambalaže), Štamparski zavod Ognjen Prica u Karlovcu (1946; od 1995. djeluje pod nazivom Lana Karlovačka tiskara), Tiskara Ludbreg (1954; od 1992. djeluje pod nazivom Grafičar; 2006. pripojena joj je i Koprivnička tiskarnica, a 2012. nakladnička kuća Znanje iz Zagreba), → Litokarton u Osijeku i mnoga druga.

Iz maloga pogona unutar Tvornice duhana Rovinj 1956. razvilo se poduzeće Istragrafika Rovinj za proizvodnju kartonske ambalaže, tiskanje obrazaca i blanketa, te obavljanje tiskarskih, grafičkih i kartonažnih usluga za vlastite potrebe. Zahvaljujući financijskim ulaganjima u suvremenu tehnologiju, 1997. Istragrafika Rovinj postala je najvećim proizvođačem i izvoznikom komercijalne kartonske i papirnate ambalaže u RH. Godine 2018. preuzelo ju je poduzeće A&R Carton Austria GmbH koje je dio AR Packaging grupe, te otada djeluje pod nazivom A&R Carton Istra i vodeći je proizvođač komercijalno-kartonske ambalaže u Hrvatskoj.







Poduzeće Jaškapack, osnovano 1989. u Sesvetama, jedino je poduzeće za proizvodnju valovitoga kartona i ambalaže u Hrvatskoj koje je u domaćem vlasništvu. Tvornica Valoviti papir Dunapack u sastavu austrijske Prinzhorn grupe, od 2004. u Zaboku proizvodi valoviti karton i ambalažu koju otiskuje fleksografskim tiskom u boji. Poduzeće C pakiranje za proizvodnju papirnatih vrećica, osnovano 2009. u Svetoj Heleni, posluje s glavnim postavkama održivoga razvoja, a svi su njegovi proizvodi u potpunosti biorazgradivi.

Godine 2018. u RH je ukupno proizvedeno 129 306 t valovitoga kartona, 26 495 t vreća i vrećica od papira, kartona, celulozne vate ili mreže celuloznih vlakana, 132 014 t kutija, spremnika, omota i slične ambalaže od valovitoga papira ili kartona, 11 874 t složivih kutija i kutijica od nevalovitoga papira ili kartona, te 494 t ostale papirnate ambalaže za pakiranje.

Staklena ambalaža

Iako je proizvodnja stakla na području Hrvatske započela već u XV. st., prva staklarska tvornica koja se bavila isključivo proizvodnjom staklene ambalaže bila je Straža, koju je 1860. u Humu na Sutli utemeljio bavarski industrijalac Michael Pöschinger kao radionicu za proizvodnju staklenki namijenjenih mineralnoj vodi iz Rogaške Slatine. Tvornica je vrhunac proizvodnje dosegnula potkraj 1980-ih kada se u njoj proizvodilo više od 200 000 t staklene ambalaže na godinu. Raspadom jugoslavenskoga tržišta poduzeće je zapalo u teškoće. Godine 1996. preuzelo ga je švicarsko poduzeće Vetropack, te od tada djeluje pod nazivom → Vetropack Straža, kao jedini proizvođač ambalažnoga stakla u Hrvatskoj. Godine 2018. u tvornici je proizvedeno oko 260 000 t staklene ambalaže.







Metalna ambalaža

Opsežnija proizvodnja metalne ambalaže na području Hrvatske započela je nakon I. svj. rata, kada su je, uz osnovnu djelatnost, u svoj asortiman uvrstile mnoge novoosnovane tvornice metalnih proizvoda, među kojima Prva hrvatska tvornica limenih, bravarskih proizvoda i pocinčaona iz Zagreba (1920), Karlovačka industrija bravarske robe i limenih štednjaka Miloš Ulemek iz Karlovca (1920), Kovinarsko-bravarska radiona Braća Mance iz Zagreba (1921), Tvornica emajlirane robe Ivan Remeta iz Iloka (1923) i dr., koje su proizvodile limenu ambalažu uglavnom za proizvode kemijske i prehrambene industrije.









Tvornica olovnih proizvoda iz Zagreba, osnovana 1922., nakon što se 1947. integrirala s Tvornicom olovnih tuba iz Vrbovskoga osnovanom 1937., među ostalim započela je proizvodnju olovne ambalaže, a od 1954. i aluminijske za potrebe kemijske i farmaceutske industrije, te nešto kasnije i prehrambene. Od 1970-ih do 2007., kada je ugašena, djelovala je pod nazivom → Tvornica olovnih i aluminijskih proizvoda (sv. 1). Tvornica emajliranoga, pocinčanoga i brušenoga posuđa → Gorica, utemeljena 1928. u Zagrebu, uz svoju primarnu djelatnost proizvodnje emajliranoga, cinčanoga i brušenoga posuđa bavila se izradbom limene ambalaže, uglavnom za potrebe prehrambene industrije, sve do 2001. kada je prestala djelovati. Vlastite pogone za proizvodnju limene ambalaže imala su i pojedina poduzeća za preradbu i konzerviranje ribe i ribljih proizvoda, poput → Jadranke 1892. osnovane 1892. u Veloj Luci, → Mirne osnovane 1877. u Rovinju, → Neptuna osnovanoga 1946. u Komiži (osim za vlastite potrebe tvornica je proizvodila ambalažu i za potrebe drugih srodnih poduzeća u Dalmaciji) i dr.







Jugoslavenska tvornica oksigena i gvozdene buradi, osnovana 1926. u Zagrebu, isprva je proizvodila metalne spremnike za prijevoz proizvoda iz rafinerije u Sisku. Od 1946., kada je postala društvenim vlasništvom, poslovala je pod nazivom → Lim metalna industrija, a u njezinu je asortimanu među ostalim bila metalna ambalaža za prehrambenu i kemijsku industriju. Tijekom vremena prometnula se u jednoga od vodećih proizvođača metalne ambalaže u državi. Početkom 2000-ih nad poduzećem je proglašen stečaj, nakon čega je prestalo djelovati, a od 2006. proizvodnja metalne ambalaže proširenog asortimana nastavila se u samoborskim pogonima novoosnovanoga poduzeća Lim Samobor.

Poduzeće Molvik, osnovano 1964. u Molvicama kraj Samobora isprva kao obrtnička radionica, tijekom vremena profiliralo se u jednog od vodećih proizvođača plastičnih zatvarača za tube u Jugoslaviji, a tijekom 1990-ih u proizvodni je asortiman uvelo i aluminijske i laminatne tube za potrebe kozmetičke, farmaceutske, kemijske i prehrambene industrije.

S tržišnim udjelom od približno 70%, poduzeće u švicarskom vlasništvu Aluflexpack novi iz Poličnika kraj Zadra najveća je grupacija u području proizvodnje aluminijske ambalaže u Hrvatskoj i treća po veličini na europskome tržištu. U Hrvatskoj je prisutno od 1982., a proizvodnja je organizirana na četiri lokacije u Hrvatskoj (Poličnik, Drniš, Umag i Omiš) te u Švicarskoj, Austriji, Poljskoj, Francuskoj i Turskoj.

Drvena ambalaža

Početak industrijske proizvodnje drvene ambalaže u Hrvatskoj poklapa se s osnutkom Drvorezbarske tvornice (→ Drvna industrija Vrbovsko) u Vrbovskom 1873., kao prve tvornice za finalnu preradbu drva. S približno 350 radnika proizvodila je kutije za cigare, raznu ambalažu, bačve i dr. Između dvaju svjetskih ratova, uz mnoga drvna poduzeća koja su u svom asortimanu među ostalim nudila i ambalažu, osnivala su se i ona specijalizirana: Jugoslavenska tvornica sanduka i industrija drva iz Zagreba (1921), Herman Steiner, tvornica industrijskih sanduka i parna pilana iz Osijeka (1921), Braća Harsch tvornica sanduka i kutija iz Vukovara.







Nakon II. svj. rata otvarali su se pogoni za proizvodnju drvene ambalaže u sklopu drvnoindustrijskih poduzeća, npr. pogoni za izradbu sanduka u Ogulinu 1948 (→ DIP Ogulin), Ravnoj Gori 1950 (→ Radin), Lučicama 1954 (→ DIP Delnice), Tvornica ambalaže u Josipdolu 1976 (u sastavu DIP-a Ogulin), Ambalaža Lanišće 1980.

Danas većina proizvodnje drvene ambalaže u RH otpada na transportnu ambalažu (letvarice, palete, drveni sanduci, sanduci za prekomorski transport, postolja za specijalni transport, bubnjevi za kabele i dr.) (→ drvena ambalaža), a mali dio na luksuznu ukrasnu ambalažu u obrtničkoj proizvodnji (→ specijalni drveni proizvodi).









Plastična ambalaža

Proizvodnja plastične ambalaže u Hrvatskoj u širem je opsegu započela 1950-ih zajedno s proizvodnjom → plastike i → preradbom polimernih materijala (sv. 1). Jezgra tog razvoja bila je tvornica za proizvodnju plastičnih masa → Jugovinil iz Kaštel Sućurca osnovana 1947., iz koje su se izdvojili pogoni za preradbu plastike → Jugoplastika iz Solina (1952) i Cetinka iz Trilja (1958). U istom razdoblju osnivali su se i drugi proizvođači plastične ambalaže poput Istraplastike (1957). Daljnji je razvoj 1960-ih bio potaknut uvođenjem preradbe plastike drugoga velikog hrvatskog proizvođača plastičnih masa, zagrebačkog poduzeća OKI (→ DIOKI). Prerađivačka djelatnost u OKI-ju započela je izgradnjom tvornice za preradbu plastike Zagrebplast 1965., koja je proizvodila ambalažne vrećice. Do sredine 1970-ih u proizvodnu jedinicu OKI-prerada udružila su se i druga poduzeća za preradbu plastike i izradbu plastične ambalaže, npr. Preplam (utemeljeno 1920-ih, priključilo se OKI-ju 1967), Dalmacijaplastika iz Drniša (osnovana 1959., priključila se OKI-ju 1971; od 1974. Drnišplast). Iz tog doba potječu i mnogi manji proizvođači plastične ambalaže, od kojih su neki aktivni i danas.









Danas su među većim proizvođačima plastične ambalaže → Ad plastik iz Solina, Alpla iz Svete Nedelje, Bomark ambalaža iz Varaždina, DW Reusables (prije Kaplast) iz Vojnića, Ecocortec iz Belog Manastira, Hajduk Plastična ambalaža iz Novog Marofa, Muraplast iz Kotoribe, Plamegal Trio iz Dugog Sela, Plastform iz Sesveta, Plastoform – Istra (prije Istraplastika) iz Pazina, Preplam iz Jakovlja, Rotoplast iz Svete Nedelje, Stražaplastika iz Huma na Sutli, Viplast iz Pazina i dr.

U RH je 2018. proizvedeno više od 24 200 t vreća i vrećica od etilena i 1400 t od drugih plastičnih materijala, 9400 t plastičnih kutija, sanduka, nosiljki i sl., 20 300 t plastičnih boca, bočica i balona, 270 t plastičnih čepova, poklopaca, kapica i drugih zatvarača, 1500 t drugih proizvoda za prijevoz ili pakiranje robe.

Tekstilna ambalaža

Iako se ambalaža od tekstila za izradbu vreća, vrećica i mreža na području Hrvatske izrađivala u okviru tekstilnih poduzeća kojima to nije bila primarna djelatnost, jedna od najdugovječnijih hrvatskih tvornica koja se uz proizvodnju ribarskih mreža bavi izradbom vreća od prirodnih i umjetnih materijala za spremanje i transport različitih vrsta proizvoda u poljoprivredi, građevinarstvu i dr. je Tvornica mreža (danas Tvornica mreža i ambalaže) osnovana 1927. u Zadru, a 1962. preseljena u Biograd. Izvozi oko 60% svoje proizvodnje, većinom u Njemačku, Italiju i Sloveniju.

Dizajn ambalaže u Hrvatskoj

Već od 1920-ih, a posebice nakon II. svj. rata mnoga su poduzeća za oblikovanje ambalaže i etiketa za ambalažu angažirala i grafičke dizajnere, među kojima su se posebno istaknuli → Pavao Gavranić, → Sergije Glumac, → Zvonimir Faist, → Milan Vulpe, → Zvonimir Beker, te → Dušan Bekar. Grafički dizajneri početkom XXI. st. polako odbacuju stare metode rada i, koristeći se najvećim dijelom računalnim tehnologijama, posvećuju se inovacijama i dizajnu za ekološku održivost. Među njima istaknuti su Davor Bruketa, Nikola Žinić, Nikša Vukša, Studio Sonda, Etikgraf i dr.



















Modernpak, najznačajniji sajam grafičke i ambalažne industrije u Hrvatskoj, koji se bijenalno održava od 1962. u Zagrebu, okuplja struku iz područja proizvodnje i primjene ambalaže i distribucije roba, predstavljajući najnovije trendove i inovacije u tehnologiji pakiranja te suvremena dizajnerska rješenja za ambalažu. Zbirka stare ambalaže koju je Muzeju grada Zagreba 2001. donirao Ante Rodin sadržava 2000 predmeta industrijske ambalaže proizvedene u Zagrebu u XX. st., te prikazuje razvoj hrvatskoga dizajna, svjedočeći o bogatoj domaćoj industrijskoj i tržišnoj kulturi.

Visoko školstvo, znanost i publicistika

U visokom školstvu i znanosti područje ambalaže u Hrvatskoj dobro je zastupljeno u mnogim nastavnim i znanstvenim središtima. Na → Grafičkome fakultetu u Zagrebu postoji Katedra za knjigoveštvo i ambalažu, koja organizira nastavu iz kolegija Ambalaža I i II, Ambalaža i tehnologija. Na → Sveučilištu Sjever u Varaždinu postoji diplomski studij Ambalaža, recikliranje i zaštita okoliša, s nizom kolegija iz područja ambalaže. Osim na tim fakultetima, znanja iz područja ambalaže visokoškolski studenti stječu na → Prehrambeno-tehnološkome fakultetu u Osijeku (Ambalaža i pakiranje hrane), → Prehrambeno-biotehnološkome fakultetu u Zagrebu (Pakiranje hrane), → Fakultetu strojarstva i brodogradnje (sv. 1) u Zagrebu (Proizvodnja plastične ambalaže), → Fakultetu kemijskog inženjerstva i tehnologije u Zagrebu (Ambalažni polimerni materijali), → Kemijsko-tehnološkome fakultetu u Splitu (Ambalaža), → Veleučilištu u Karlovcu (sv. 1) (Pakiranje hrane) i dr.

Institut za ambalažu i tiskarstvo IAT (od 2012. Institut za ambalažu i tiskarstvo Tectus – IatT) osnovan je 2001. u sklopu zagrebačkog poduzeća Tectus d. o. o., radi pospješivanja gospodarskih djelatnosti, jačanja poslovne suradnje te promicanja ambalažne i grafičke struke. Aktivnosti podrazumijevaju kontinuiranu nakladničku djelatnost, organiziranje stručnih skupova, savjetovanja, simpozija, foruma i sl. (npr. godišnji regionalni skup FEST.A CROPAK; od 2000) te utemeljenje, organizaciju i dodjelu nagrada za najbolju ambalažu na hrvatskom i regionalnom tržištu – CROPAK (od 2004) i REGPAK (od 2010). U nakladi istog poduzeća izdaju se časopisi → Ambalaža (od 1996) i Regprint (od 2010; od 2006. Croprint).

Među novijom literaturom iz tog područja ističu se naslovi Analiza ambalažnog materijala (K. Galić, N. Ciković i K. Berković, 2000), Ambalaža za pakiranje namirnica (K. Galić, I. Vujković i M. Vereš, 2007), Transportna ambalaža od valovitog kartona (D. Babić, 2011) i Tisak ambalaže (S. Bolanča, 2013).

naftno rudarstvo (naftno inženjerstvo), stručna djelatnost i znanstvena disciplina koja se bavi istraživanjem i dobivanjem (eksploatacijom) energetskih mineralnih sirovina, odn. ugljikovodika (→ nafte i → prirodnoga plina) i → geotermalnih voda. U širem smislu, obuhvaća razradbu ležišta ugljikovodika i geotermalnih ležišta, projektiranje, izradbu i opremanje → bušotina, ekspolataciju, obradbu, transport i skladištenje nafte i prirodnoga plina, trajno zbrinjavanje ugljikova dioksida u iscrpljena ležišta ugljikovodika, zaštitu okoliša tijekom obavljanja naftno-rudarske djelatnosti te općenito energetiku. Ugljikovodici, geotermalne vode ili geološke strukture za skladištenje i trajno zbrinjavanje ugljikova dioksida nalaze se u zemlji ili u podzemlju unutarnjih morskih voda ili teritorijalnoga mora RH, odn. u podzemlju epikontinentalnoga pojasa Jadranskoga mora do crte razgraničenja sa susjednim zemljama.







Kao znanstvena disciplina prema Pravilniku o znanstvenim i umjetničkim područjima, poljima i granama u RH naftno rudarstvo spada u područje tehničkih znanosti i polje rudarstvo, nafta i geološko inženjerstvo, zajedno sa srodnim znanstvenim disciplinama → rudarstva i → geološkog inženjerstva.

Razvoj naftnoga rudarstva u svijetu

Ekspanzija naftne industrije potkraj XIX. st. uzrokovana je promjenama svih područja ljudske djelatnosti, pogotovo proizvodnje, transporta i komunikacije. Znatan tehnološki i tehnički napredak u istraživanju i proizvodnji nafte i plina učinio ih je pokretačima industrije te omogućio razvoj suvremene civilizacije. Temelji naftnoga rudarstva uspostavljeni su tijekom 1890-ih u Kaliforniji. Razvoj zasebnoga stručnog i znanstvenog područja u istraživanju i dobivanju nafte potaknut je geološkim naporima da se odrede odnosi produktivnih zona nafte i vodonosnih formacija na mjestima bušotina u svrhu sprečavanja prodora vode u proizvodne bušotine i omogućavanja učinkovitijega dobivanja nafte.

Prvi tečajevi koji su obrađivali teme vezane uz naftu uvedeni su već 1898. preimenovanjem Odjela za geologiju Sveučilišta Stanford u Odjel za geologiju i rudarstvo. Sveučilište u Pittsburghu uvelo je 1910. tečajeve iz zakona o nafti i plinu, a 1915. dodijelilo je prvi akademski stupanj iz područja naftnog inženjerstva. Kalifornijsko sveučilište u Berkeleyju uvelo je 1910. prve tečajeve iz naftnog inženjerstva, a 1915. osnovalo je četverogodišnji studijski program. Nakon tih pionirskih napora, organizirani pristupi poučavanja problematike naftnoga rudarstva proširili su se na druga područja SAD-a i druge zemlje. Tijekom 1910-ih i 1920-ih objavljeno je nekoliko zbirki radova o proizvodnji nafte. Prvi udžbenik posvećen naftnom inženjerstvu A Textbook of Petroleum Production Engineering američkog inženjera i pedagoga Lestera C. Urena objavljen je 1924.

Začetnik masovne eksploatacije nafte bio je američki poduzetnik hrvatskog podrijetla → Anton Lučić koji je 1901. otkrio tada najproduktivnije naftno polje na svijetu kraj Spindletopa u SAD-u, ujedno uvevši niz tehničkih unaprijeđenja pri eksploataciji nafte.







Godine 1947. dovršena je prva naftna bušotina kompanije Kerr-McGee iz Oklahome u Meksičkome zaljevu. Nakon toga → pučinsko inženjerstvo (sv. 1) postalo je tema proučavanja i dio proizvodnje nafte i plina. Tijekom 1960-ih u naftnome su se rudarstvu dogodili znatni pomaci. Otkrivena su mnoga od poznatih naftnih polja. Inženjeri su se koristili računalima kako bi analizirali očitanja podzemnih površina, uključujući Schlumbergerove prve zapisnike s dimetara koji su bili digitalizirani na magnetskoj vrpci. Do 1970-ih uvedena je digitalna seizmologija koja je omogućila geoznanstvenicima i naftnim inženjerima bolje razumijevanje veličine i značajki ležišta ugljikovodika. Razvijene su strategije za iskorištavanje golemih nekonvencionalnih ležišta ugljikovodika poput naftnih škriljevaca, što je najveći tehnološki napredak u suvremenoj industriji nafte i plina.

Naftno rudarstvo u Hrvatskoj

Prvi zapisi o uporabi nafte u Hrvatskoj potječu iz ranoga srednjeg vijeka, dok je sigurno da se nafta, odn. bitumen rabio već u doba Rimskoga Carstva, na što upućuju mnogi prirodni izdanci i nalazišta. Dubrovački trgovci već u XII. st. spominju katran, a u ljekarnama se tijekom XV. st. spominju lijekovi naziva olio petrolio, asphalt i petroleum. Najvažniji podatci o ranome korištenju nafte na području Hrvatske sadržani su u knjizi Commentarii in sex libros Pedacii Dioscoridis Anazarbei de Medica materia liječnika Pietra Andree Mathiolija (1501−1577), koja je tiskana u Veneciji 1565. U njoj autor spominje kopanje nafte blizu Hvara, nedaleko od Neretve i na području Panonije. Također, Alberto Fortis (1741−1803) u svom Putovanju po Dalmaciji (Viaggio in Dalmazia, 1774) opisuje rudnik smolastog asfalta (pissasfalta) na Čiovu i spominje nalazišta kraj Škripa na Braču, u okolici Vrgorca i kraj Sinja. Istraživanje, dobivanje i preradba nafte u Hrvatskoj započinju sredinom XIX. st., a prve erupcije prirodnoga plina zabilježene su tijekom izradbe naftnih bušotina, odnosno bušenja bunara za vodu. Suvremena istraživanja ležišta ugljikovodika započinju osnivanjem poduzeća Naftaplin (→ INA) 1952., kada su otkrivena i mnoga ležišta geotermalnih voda.







Visokoškolsko obrazovanje

Izobrazba naftnih inženjera započela je akademske godine 1939/40. osnivanjem Odsjeka za rudarstvo i metalurgiju tadašnjega → Tehničkoga fakulteta u Zagrebu (sv. 4) u svrhu školovanja univerzalnoga rudarskog kadra. Prvotni se program studija mijenjao, te je u skladu s potrebama društva akademske godine 1949/50. uvedeno usmjerenje Nafta unutar Rudarsko-pogonskoga smjera. Tom je reorganizacijom utemeljen suvremeni studij naftnoga rudarstva u Hrvatskoj. Pokretač sustavne djelatnosti, nastave i istraživačkoga rada u području naftnoga rudarstva bio je → Svetislav Lazić koji je 1949. osnovao Zavod za bušenje na veliku dubinu i pridobivanje nafte i plina Tehničkoga fakulteta te 1962., nakon reorganizacije Rudarskog odjela tadašnjega Tehnološkoga fakulteta, Odjel za bušenje i pridobivanje nafte i plina. U okviru Odjela organiziran je studij u trajanju osam semestara, ali i odvojeni dvogodišnji studij u svrhu školovanja kadra više stručne spreme, tzv. pogonskih inženjera. Problematika geologije nafte i plina obrađivala se pri Geološkom odjelu Fakulteta.

Studij naftnoga rudarstva danas se u Hrvatskoj izvodi samo na → Rudarsko-geološko-naftnome fakultetu u Zagrebu, koji je osnovan 1964. kao sljednik svih prijašnjih organizacijskih jedinica i studijskih programa naftnoga rudarstva. Studijski program od 1969. provodio se u trajanju od deset semestara. Poslijediplomski studij organiziran je akademske godine 1970/71. iz područja razrade naftnih i plinskih ležišta te transporta i distribucije plina. Zajedno s Rudarskim odjelom akademske godine 1972/73. organiziran je studij iz područja izrade naftnih i plinskih bušotina, a 1973/74. iz područja pridobivanja nafte i plina. Slijedile su reorganizacije studija naftnoga rudarstva akademske godine 1989/90. i 1992/93., a prateći reformu visokoga školstva u cijeloj Europi, od akademske godine 2005/06. nastava se odvija u skladu s odredbama Bolonjske deklaracije. Diplomski studij sastoji se od smjerova Općeg naftnog rudarstva, Energetike i Zaštite okoliša u naftnome rudarstvu.

Znanstvena i nastavna djelatnost se danas izvodi pri Zavodu za naftno-plinsko inženjerstvo i energetiku, koji uz naobrazbu kadra za iskorištavanje nafte i plina u RH, predstavlja središte istraživanja, znanstvenoga rada i nastave iz područja naftnoga rudarstva i energetike i energetskih sustava, uz potporu hrvatske naftne i plinske industrije. U ranome razdoblju razvoja Zavoda za naftno inženjerstvo kao nositelja stručne i znanstvene naftno-rudarske djelatnosti istaknuli su se Josip Vučković u području transporta i sabiranja nafte i plina, → Ivo Steiner u području bušenja i bušotinskih fluida te → Radmilo Protić u području ekonomike naftnoga rudarstva.

Od mnogobrojnih nastavnika i suradnika koji su razvijali nastavne planove i programe te pridonijeli znanstvenoj i stručnoj publicistici ističu se akademik → Mirko Zelić, predsjednik Znanstvenoga vijeća za naftno-plinsko gospodarstvo i energetiku HAZU-a, → Ifet Ibrahimpašić, prvi doktor tehničkih znanosti iz područja naftnoga rudarstva te → Josip Sečen, glavni urednik časopisa Nafta. Velik doprinos razvoju i širenju djelatnosti Zavoda za naftno inženjerstvo dali su → Velimir Saridja u području modeliranja naftnih i plinskih ležišta, Bogdan Goričnik u području petrofizike, → Igor Dekanić u području ekonomike i energetike, → Velimir Kranjec u području geologije nafte i plina. U razdoblju 1981−2007. u radu Zavoda sudjelovao je i → Ivo Kolin, poznat po izumu niskotemperaturnoga stirlingovog motora.

Udruženja

U okupljanju stručnjaka te provođenju znanstvene i stručne djelatnosti iz područja naftnoga rudarstva u RH djeluju → Hrvatska udruga naftnih inženjera i geologa, → Hrvatsko geološko društvo, Hrvatska stručna udruga za plin, Hrvatski ogranak Svjetske udruge naftnih inženjera (engl. Society of Petroleum Engineers, SPE), Hrvatski nacionalni komitet svjetskoga vijeća za naftu i plin (engl. World Petroleum Council, WPC).

Naftnim rudarstvom kao znanstvenom i stručnom djelatnošću u okviru → HAZU-a (sv. 4) bavi se Znanstveno vijeće za naftno-plinsko gospodarstvo i energetiku, a u okviru → HATZ-a (sv. 4) Odjel rudarstva i metalurgije.

Stručna i znanstvena publicistika

U početku izučavanja naftne djelatnosti služila je literatura uglavnom na ruskome jeziku. Razvojem naftnoga rudarstva kao stručne i znanstvene discipline u Hrvatskoj doajeni naftno-rudarske djelatnosti objavili su djela koja su se rabila u nastavi, od kojih se ističu Priprema sirove nafte i prirodnog plina za transport (J. Vučković, 1968), Transport nafte i plina cjevovodima (J. Vučković, 1971), Pridobivanje nafte i plina (zadaci) (S. Lazić, 1963), Englesko-hrvatsko-srpski naftni rječnik (S. Lazić, 1977), Tehnologija pridobivanja nafte i plina eruptiranjem i gasliftom (M. Zelić, 1977), Tehnologija sabiranja i pripreme nafte i plina za transport (M. Zelić, 1987), Tehnologija transporta nafte i plina magistralnim cjevovodima (M. Zelić, 2002), Razrada ležišta ugljikovodika (J. Sečen, 2002) i dr.

Godine 1984. objavljen je makropedijski enciklopedijski članak naslova nafta Tehničke enciklopedije LZ-a koji donosi detaljan tehnološki pregled dobivanja, preradbe i transporta nafte. Teme iz područja naftnoga rudarstva redovito su se obrađivale u periodnim izdanjima → Nafta i → Nafta i plin.









BICRO BIOCentar d. o. o., inkubacijski centar za bioznanosti i komercijalizaciju tehnologije otvoren 2015. u Zagrebu. Služi kao javna infrastrukturna i inkubacijska potpora u transferu tehnologije u znanstvenim istraživanjima start-up poduzećima, znanstvenim institutima, fakultetima, farmaceutskoj te prehrambenoj industriji. Potiče suradnju između znanstvenih istraživanja i gospodarstva u procesu razvoja novih proizvoda i komercijalizacije tehnologije, ostvarujući mrežu zainteresiranih partnera u području biotehnologije. Centralni laboratorij BIOCentra ustrojen je u pet laboratorijskih jedinica (Mikrobiološki laboratorij, Laboratorij za staničnu biologiju, Laboratorij za izolaciju i pročišćavanje, Bioanalitički laboratoriji I i II – kemija i proteomika). Opremljen je sofisticiranom opremom specifične namjene. Osim usluga Centralnog laboratorija, BIOCentar svojim korisnicima nudi najam laboratorijskih i uredskih prostora te usluge stručne edukacije iz područja bioznanosti s fokusom na razvoj proizvoda. Smješten je u novoizgrađenim prostorima ukupne površine oko 4500 m² u istočnome kampusu Sveučilišta u Zagrebu (Znanstveno-učilišni kampus Borongaj).













Projekt izgradnje Centra realiziran je u razdoblju 2007–14. u sklopu instrumenta pretpristupne pomoći Europske unije IPA (engl. Instrument for Pre-Accession Assistance), a osnivači Biocentra su Sveučilište u Zagrebu, Grad Zagreb i Hrvatska agencija za malo gospodarstvo, inovacije i investicije (HAMAG-BICRO). Prostorima BIOCentra se 2020. koristilo devet istraživačkih grupa i poduzeća, a uslugama Centralnoga laboratorija više od 40 različitih korisnika iz područja farmaceutske i prehrambene industrije, sveučilišta i znanstvenih institucija, te start-up poduzeća i zainteresiranih pojedinaca. Uz navedeno, BIOCentar se bavi i znanstvenim istraživanjima kroz sudjelovanje na znanstveno-istraživačkim projektima, te se 2020. priključio sustavu hrvatskih akreditiranih znanstvenih institucija, s dopusnicom za obavljanje znanstvene djelatnosti u znanstvenom području biotehničkih znanosti, polje biotehnologija.













Hlavka, Jakob (Křenice kraj Plzeňa, Češka, 24. VII. 1869 – Zagreb, 13. X. 1955), tvorničar i konstruktor, osnivač prve tvornice medicinskih instrumenata u Hrvatskoj.

Kovinoprerađivački zanat izučavao je 1882. u Grazu u tvornici kirurških instrumenata Alberta Broža. Nakon usavršavanja u Beču, Stuttgartu, Bonnu i Parizu, došao je 1896. u Zagreb, gdje je otvorio radionicu za izradbu i popravak kirurških instrumenata koja je ubrzo prerasla u tvornicu pod imenom Prva hrvatska tvornica chiruržkih instrumenata, bandagah, orthopadskih sprava, umjetnih protheza, zavojne robe i.t.d. (→ Instrumentaria). U blizini tvornice u zagrebačkoj Ilici imao je i prodavaonicu medicinskih instrumenata, u kojoj se mogla naći i gumena i staklena roba (sonde, kateteri, štrcaljke, epruvete i dr.) te složeniji medicinski uređaji iz inozemstva (mikroskopi i druge optičke sprave, mikrotomi, stetoskopi i mjerači krvnoga tlaka, termostati, elektromedicinski uređaji i aparati za termoakustiku, faradizaciju i galvanizaciju, a poslije i rendgenski aparati i dr.), jer je Hlavka bio i zastupnik uglednih inozemnih tvrtki poput Siemensa, Philipsa, Zeissa, Kifa, Aesculapa i dr.

Svojim je instrumentima i uređajima opskrbljivao liječničke ordinacije, ambulante i bolnice, ali i veterinarske ambulante, ljekarne i laboratorije, a kako se posao razgranao, otvorio je i poslovnice u Ljubljani i Beogradu. U suradnji s liječnicima konstruirao je poboljšane inačice instrumenata i opreme, pa je tako njegov originalni, univerzalni operacijski stol zbog solidne konstrukcije i lakoga rukovanja bio priznat u liječničkim krugovima, a među otorinolaringolozima bio je poznat njegov radni stol koji je na najmanjem prostoru sadržavao sve što je potrebno za rad specijalista te struke. Za svoje je proizvode 1898. nagrađen odličjem na higijenskoj izložbi u Parizu i zlatnim odličjem na sajmu u Torinu 1911.

Šušković, Jagoda (Klobuk kraj Ljubuškog, BiH, 7. XI. 1955), biotehnološka inženjerka, stručnjakinja za mikrobnu biotehnologiju.

Na Prehrambeno-biotehnološkom fakultetu u Zagrebu diplomirala je 1980. i doktorirala 1996. disertacijom Rast i probiotičko djelovanje odabranih bakterija mliječne kiseline. Na Fakultetu radi od 1980., od 2004. kao redovita profesorica. Predaje kolegije Tehnologija antibiotika, Fiziologija industrijskih mikroorganizama, Proizvodnja enizma i enzimsko inženjerstvo, Biotehnološka proizvodnja lijekova i specifičnih kemikalija te Probiotici i starter kulture. Od 2003. pročelnica je Laboratorija za tehnologiju antibiotika, enzima, probiotika i starter kultura, a 2011–15. bila je predstojnica Zavoda za biokemijsko inženjerstvo. Područja su njezina znanstvenoga i stručnoga interesa antibiotici, enzimi, probiotici, prebiotici i starter kulture, posebice njihovi mehanizmi djelovanja, kinetika fermentacije, sinbiotička svojstva i antimikrobna aktivnost. Održala je mnoga javna predavanja o funkcionalnoj prehrani i važnosti probiotika. Autorica je skripata Biotehnološka proizvodnja lijekova i specifičnih kemikalija (sa S. Matošić, 1999), Proizvodnja enzima i enzimsko inženjerstvo (sa S. Matošić, 1999) i Probiotici i prebiotici (s B. Kos, 2000). Članica je HATZ-a od 2007. Dobitnica je Nagrade »Rikard Podhorsky« 2006. te Godišnje nagrade za znanost 2009.

Kos, Blaženka (Zagreb, 23. X. 1968), prehrambeno-biotehnološka inženjerka, stručnjakinja za probiotičku aktivnost bakterija mliječne kiseline.

Na Prehrambeno-biotehnološkome fakultetu u Zagrebu diplomirala je 1992. i doktorirala 2001. disertacijom Probiotički koncept: in vitro istraživanja s odabranim bakterijama mliječne kiseline (mentor → J. Šušković). Na Fakultetu radi od 1992., od 2012. kao redovita profesorica. Predaje kolegije Mikrobna ekologija, Ostaci antibiotika u hrani i Tehnologija enzima. Područja su njezina znanstvenoga i stručnoga interesa probiotici, antibiotici, enzimi, tehnologija starter kultura i mikrobna ekologija. Bavi se istraživanjima probiotičke aktivnosti bakterija mliječne kiseline te staničnih makromolekula odabranih bakterijskih sojeva. Zaslužna je za razvoj nove generacije probiotika kao tzv. živih lijekova u mikrobnoj ekologiji intestinalnoga sustava, kao i za tri nova probiotička proizvoda namijenjena dohrani dojenčadi od četvrtoga mjeseca života (razvijeni u suradnji s prehrambenim poduzećem → Podravka). Autorica je skripta Probiotici i prebiotici (s J. Šušković, 2000). Dobitnica je Godišnje nagrade za znanost 2017.

boje i lakovi, veziva dispergirana ili otopljena u organskoj kapljevini ili vodi, koja se zajedno s pigmentima i drugim dodatcima u tankom sloju nanose na površinu materijala, te nakon što otapalo ili razrjeđivač ishlape, odn. vezivo kemijski očvrsne, tvore tanak film (premaz); u novije doba često se naziv premaz rabi kao istoznačnica za boje i lakove. Bojama se kadšto pogrešno nazivaju bojila, tj. tvari za bojenje tekstila, kože, papira i sl., koje za razliku od boja prodiru u materijal te se s njim kemijski vežu (→ tekstilno-kemijska tehnologija).

Vrste

Bojama se tradicionalno nazivaju pigmentirani premazi, za razliku od prozirnih, bezbojnih premaza koji se nazivaju lakovima; poluprozirni premazi s malo pigmenta, koji drvenoj podlozi daju obojenost, ali njezinu strukturu ostavljaju vidljivom nazivaju se lazurama ili lazurnim premazima. U drvotehnološkoj struci lakovima se nazivaju pigmentirani i nepigmentirani premazni materijali koji nakon nanošenja na podlogu otvrdnjavaju hlapljenjem otapala ili kemijskom reakcijom. Osnovna uloga premaza je zaštita materijala, tj. stvaranje nepropusne barijere koja sprečava doticaj zraka, vlage i okolne atmosfere s površinom materijala. Uz to služe za davanje konačnog izgleda površini te njezino ukrašavanje, označavanje i sl. Premazi se razvrstavaju prema različitim kriterijima, a najčešće prema sastavu (vrsti veziva, pigmenta, ili otapala, odn. razrjeđivača), osnovnoj namjeni (za zaštitu od korozije, mehaničkog oštećivanja, požara, obrastanja, za dekoraciju), izgledu (bezbojni i obojeni, bez sjaja – mat i sjajni, prozirni i neprozirni, za postizanje nekog efekta, npr. sjajnog ili kovanog metala, mreškanja ili ledenog cvijeća), podlogama na koje se nanose (metali, građevni materijali, drvo itd.), broju sastojaka koji se miješaju prije nanošenja (jednokomponentni, dvokomponentni ili višekomponentni premazi), ulozi u premaznome sustavu (temeljni premazi, međupremazi, završni premazi, kitovi) te načinu očvršćivanja (fizikalno isparavanje razrjeđivača ili otapala, kemijska reakcija u vezivu ili s vezivom).









Sastojci

Veziva određuju mehanička i kemijska svojstva premaza, povezuju sve druge komponente premaza te određuju način nanošenja i stvaranja zaštitnoga sloja. Kao veziva se uglavnom rabe prirodni polimeri (prirodne smole, kaučuk, gutaperka, kolofonij), modificirani prirodni polimeri (celulozni esteri, celulozni eteri, nitroceluloza), polimeri stupnjevitih polimerizacija (poliesteri, alkidne smole, epoksidne smole, fenolformaldehidne smole, ureaformaldehidne smole, melaminformaldehidne smole) i polimeri lančanih polimerizacija (akrilni polimeri i kopolimeri, vinilni polimeri). Uz veziva, kontinuiranu fazu premaza čine otapala i razrjeđivači. To su kapljeviti hlapljivi organski spojevi ili voda, koji se rabe za otapanje ili dispergiranje veziva i razrjeđivanje na viskoznost prikladnu za proizvodnju i primjenu. Otapala i razrjeđivači ne rabe se jedino u praškastim premazima. Diskontinuiranu fazu premaza čine pigmenti (fino usitnjeni praškasti materijali, u pravilu netopljivi u vezivima i otapalima s kojima se kombiniraju a koji premazu daju obojenost), aditivi (pomoćne tvari koje se dodaju premazima za lakšu proizvodnju i primjenu, očuvanje boje tijekom skladištenja i poboljšanje nekih svojstava filma, npr. katalizatori, sušila, omekšavala) i punila (praškasti anorganski materijali koji u premazima mogu imati različite uloge, utječu na fizikalna svojstava premaza, smanjuju cijenu). U novije doba, norme zašite okoliša nalažu smanjenje količine zapaljivih i toksičnih organskih otapala u premaznim sustavima što se postiže proizvodnjom premaza na bazi vode, premaza s velikim udjelom čvrste tvari, premaza koji očvršćuju zračenjem te praškastih premaza.

Povijest

U pradavna vremena ljudi su bojama oslikavali zidove špilja u kojima su živjeli. Zemljane boje (željezni i manganovi oksidi, kreda, talk, kaolin), drveni i koštani ugljen, samljeven u prah i pomiješan s vezivom (mast, med, krv, mlijeko, vosak, smola, biljni sok), bili su prvi premazi koje su ljudi poznavali. Zaštitna moć premaza prepoznata je u Europi tek u XIII. st. Pripremali su ih otapajući različite smole (šelak, jantar, smole iz različitih vrsta drva) u sušivim uljima (lanenom, konopljinom, tungovom, orahovom). Najveći utjecaj na razvoj proizvodnje premaza imala je industrijska revolucija. Nagli porast uporabe željeza i čelika za konstrukcijske i inženjerske svrhe nametnuo je potrebu za antikorozivnim premazima. Od sredine XX. st., razvojem petrokemijske industrije, sintetski polimeri zamjenjuju prirodne smole u proizvodnji premaza.

Boje i lakovi u Hrvatskoj

Najstariji dokazi o uporabi boja na prostoru Hrvatske i drugi po starosti u jugoistočnoj Europi paleolitičke su stijenske slikarije (prije približno 31 000 – 34 000 godina) pronađene u Romualdovoj špilji u Istri. Na špiljskim su zidovima crvenom bojom prikazani bizon, divokoza, antropomorfne figure, trokuti i dr., a nađeni su i grumeni zemljane boje (crvenog okera). Na lokalitetima ranoneolitičke starčevačke kulture, datirane u VI–V. tisućljeće pr. Kr. (Vučedol, Sarvaš, Vinkovci, Stara Rača kraj Bjelovara, Pepelana kraj Virovitice i dr.), pronađeno je keramičko posuđe oslikano bijelom, crnom, crvenom ili smeđom bojom, koja se na njega nanosila prije postupka pečenja (→ keramika). Sve do novijeg doba, stoljećima su se rabile boje i lakovi spremljeni u domaćoj radinosti obrtnika i umjetnika, koji su se isprva njima koristili za oslikavanje i ukrašavanje, a potom i za zaštitu površina (npr. impregnaciju brodova borovom smolom – paklinom).







Industrijska proizvodnja počinje se razvijati nakon I. svj. rata, kada se otvaraju prve tvornice boja i lakova u nas. U Osijeku je 1919. osnovana Prva osječka tvornica boja L. Papai i drugovi (proizvodila je zemljane i uljene boje). Među prvim hrvatskim industrijskim proizvođačima boja i lakova osnovan je 1920. u Zagrebu Moster d. d. (od 1941. Tvornica lakova i ulja, od 1945. Perunika), koji je isprva proizvodio uljene i zemljane boje, firnis, staklarski kit. Godine 1923. pokrenuta je tvornica Chromos u Samoboru, u kojoj su se proizvodile grafičke boje za tiskarsku industriju. Nakon integracije nacionaliziranih poduzeća Perunika i Chromos 1947., novo poduzeće postaje jezgra koncerna → Chromos, koji je tijekom vremena okupio niz srodnih poduzeća te je u Jugoslaviji postao glavnim proizvođačem premaznih sredstava i umjetnih smola za industriju boja i lakova. Koncernu se pod nazivom Chromos-Svjetlost 1977. priključila i tvornica boja pokrenuta 1920. u Ratkovici kraj Slavonskog Broda (isprva je poslovala pod imenom MABE, od 1933. posluje u obližnjem Cigleniku, od 1937. nosi ime Bojana, od 1947. djeluje u Lužanima, od 1956. pod imenom Svjetlost), koja je prvotno proizvodila zemljane boje u prahu za ličenje, a od 1959. stalno širi proizvodni program premaza. Nakon privatizacije Chromosa 1990-ih, nekoliko poduzeća nastavlja njegovu djelatnost.























U Splitu je 1921. osnovana tvornica Duga (uljene, grafičke, slikarske, podvodne boje, lakovi, laštila i kitovi). Poslije je preimenovana u Adriacolor, od 1993. djelovala je kao Nova color, a prestala je s proizvodnjom 2007. Tvornica boja i lakova Dubravka u dubrovačkom Gružu osnovana je 1924., a proizvodila je boje i lakove, napose za podvodnu zaštitu brodova, firnis, kitove, razrjeđivače i druge kemijske proizvode. Privatizirana je 1990-ih kao Astra-Dubravka, a ugašena 2000-tih.

Godine 1932. osnovano je u Zagrebu komanditno društvo Günther Wagner kao podružnica njemačkog proizvođača boja, tinte i uredskoga pribora Pelikan. Od 1951. tvornica djeluje kao → Karbon, te se tijekom vremena prometnula u značajnoga domaćeg proizvođača uredskoga i školskoga pribora, boja i lakova te disperzivnih polimera. Od 1966. djeluje u Zaprešiću, 1961. otvoren je pogon u Blatu na Korčuli te 1973. pogon u Bujama (Bifix) za proizvodnju građevnih premaza i ljepila. Nakon privatizacije i lošeg stanja u poduzeću zaprešićki je pogon ugašen, a ostali pogoni nastavili su raditi samostalno.

U Umagu je 1954. osnovana tvornica brodskih premaza Submarinacolor (od 1961. u sastavu zagrebačkog Chromosa), koja od 1970. posluje u partnerstvu s danskim poduzećem Hempel’s Marine Paints, prihvativši njihov proizvodni asortiman. Nakon privatizacije 1994. posluje kao Hempel d. d., a od 1999. kao društvo s ograničenom odgovornošću u vlasništvu danskog poduzeća.

U Zagrebu je 1923. osnovana Tvornica svijeća Iskra, koja je isprva proizvodila svijeće i maziva. Nakon preseljenja u Sveti Ivan Zelinu 1960 (→ Iskra Zelina kemijska industrija) postupno širi svoj proizvodni program na boje i lakove. Danas uz ostalo proizvodi premaze za drvo, parket, metal, ceste, zidove.

Godine 2015. u Hrvatskoj je proizvedeno više od 47 000 t boja i lakova. U tom je industrijskom segmentu bilo registrirano 46 poduzeća sa 573 zaposlena, od kojih su najveća bila Hempel iz Umaga, Chromos Svjetlost iz Lužana, Chromos boje i lakovi iz Zagreba, Chromos iz Samobora, Sitolor tvornica boja iz Slavonskoga Broda, Chromos MB iz Samobora, Iskra Zelina kemijska industrija iz Svetog Ivana Zeline.

Vulpe, Milan (Dubrovnik, 22. II. 1918 – Zagreb, 21. X. 1990), slikar i grafički dizajner, jedan od začetnika grafičkoga dizajna u Hrvatskoj.

Diplomirao je 1943. na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu u klasi Vladimira Becića. Nakon studija posvetio se dizajnu grafičkih elemenata tržišne komunikacije te radio kao suradnik zagrebačkih oglašivačkih agencija OZEHA (Oglasni zavod Hrvatske) i Interpublic. Od sredine 1950-ih do sredine 1970-ih, primjenjujući širok dijapazon postupaka poput optičkih efekata, kolaža i fotografije, oblikovao je vinjete, znakove, ambalažu, oglase, plakate, prospekte za zagrebačka poduzeća Pliva, INA, Tvornica olovaka Zagreb, a posebno se istaknuo radom za poduzeće Chromos iz Zagreba, za koje je oblikovao cjeloviti vizualni identitet. Uz to radio je za mnogobrojne kulturne institucije i manifestacije (Muzički biennale Zagreb), a bavio se i opremom knjiga i časopisa, te oblikovanjem izložbenih prezentacija. Dobitnik je Jugoslavenskoga Oskara za ambalažu za oblikovanje ambalaže za Tvornicu olovaka Zagreb (1965), te Nagrade »Vladimir Nazor« za životno djelo (1980).

Glasnović, Antun (Zagreb, 6. XII. 1948), kemijsko-tehnološki inženjer, stručnjak za procesno inženjerstvo.

Diplomirao je 1972. na Kemijsko-tehnološkom odjelu Tehnološkoga fakulteta u Zagrebu (→ Fakultet kemijskog inženjerstva i tehnologije), gdje je doktorirao 1980. disertacijom Studij promjene stanja disperznog sustava cementa u prisustvu kemijski aktivnih supstancija (mentor → M. Hraste). Na Fakultetu je radio od 1972., od 2003. kao redoviti profesor; umirovljen je 2014. Predavao je kolegije Fenomeni transporta, Prijenos tvari i energije, Mehanika fluida, Reologija. Bio je predstojnik Zavoda za mehaničko i toplinsko procesno inženjerstvo (1995–97., 2009–13), prodekan (2002–05) i dekan Fakulteta (2005–09). Bavi se Mehaničkim i toplinskim procesnim inženjerstvom, tj. karakterizacijom disperznih sustava, prijenosnim pojavama, dinamikom njutnovskih i nenjutnovskih fluida, usitnjavanjem, filtracijom, miješanjem, sušenjem, kristalizacijom, adsorpcijom. Autor je srednjoškolskoga udžbenika Tehnološke operacije (sa S. Rozgajem, 2000) te pripadajućega Priručnika za nastavnike (sa S. Rozgajem, 2003). Bio je predsjednik (2001–05) i dopredsjednik (2005–07) Hrvatskoga društva kemijskih inženjera i tehnologa. Član je HATZ-a od 2012. i tajnik Odjela kemijskog inženjerstva (2013–17). Dobitnik je Nagrade »Fran Bošnjaković« Sveučilišta u Zagrebu (2007).

dizajn tekstila i odjeće, dio industrijskoga dizajna koji obuhvaća širok raspon teorijskih i kritičkih pristupa kao i praktičnih djelatnosti u oblikovanju tekstilnih materijala, predmeta i odjevnih proizvoda. Veže se uz suvremenu industrijsku proizvodnju, a obuhvaća tehnološku i likovnu analizu idejnih rješenja te oblikovanje proizvoda.

Od osvita civilizacije čovjek je nastojao funkcionalno oblikovati svaki proizvod. Takvo promišljanje i djelovanje rezultiralo je stupnjevitom i dugotrajnom kognitivnom revolucijom ishodi koje su bili sve osmišljeniji načini proizvodnje i oblikovanja predmeta. Presudnu ulogu imala je industrijska revolucija te izum tekstilnoga stroja 1733. u Engleskoj. Industrijska proizvodnja tekstilija zamijenila je tekstilno rukotvorstvo, obrt i zanatstvo, kojih su proizvodi dekorativno ovisili o osobnom estetskom promišljanju proizvođača. U XIX. st. primijenjena umjetnost u sveobuhvatnom oblikovanju stila života Europe dosegnula je vrhunac te postala temelj novom pristupu strojnoga oblikovanja proizvoda – industrijskom dizajnu. Ubrzo se pokazala potreba za izobrazbom industrijskih dizajnera koji će biti upućeni u čitav proces industrijske proizvodnje, od idejnoga rješenja do krajnje realizacije i plasmana proizvoda. Prve visokoobrazovne institucije po tom principu bile su osnovane u Engleskoj, Francuskoj i Njemačkoj, a potom u nordijskim zemljama i ostatku Europe. Ustanova koja je najviše odražavala duh novoga doba bila je visoka škola za arhitekturu i oblikovanje Bauhaus, koju je 1919. u Weimaru organizirao arhitekt Walter Gropius, a vodili su je najpoznatiji arhitekti, slikari, kipari, primijenjeni i izvedbeni umjetnici, majstori praktičnih realizacija te teoretičari umjetnosti i estetskoga oblikovanja. Principi tih interdisciplinarnih programa utkani su u srodne institucije u XX. i XXI. st. u Europi i svijetu. Odjel za tekstil i kostimografiju na Bauhausu utjecao je i na obrazovanje dizajnera tekstila i odjeće u Hrvatskoj. Jedna od najznačajnijih hrvatskih tekstilnih dizajnerica toga doba → Otilija (Otti) Berger diplomirala je 1930. na Bauhausu, gdje je potom predavala.













Razvoj studija dizajna tekstila i odjeće u Hrvatskoj

Kao europska sastavnica, Hrvatska je tijekom XIX. i XX. st. slijedila sve faze obrtničke, zanatske i industrijske tekstilne proizvodnje u Europi. Idejni pokretači hrvatskoga koncepta obrazovanja industrijskih dizajnera bili su Kraljevsko zemaljsko više obrazovalište za umjetnost i umjetni obrt (Akademija likovnih umjetnosti), osnovano 1907. u Zagrebu, te Tehnička visoka škola (→ Tehnički fakultet; sv. 4), osnovana 1919. u Zagrebu. U Zagrebu je 1949‒55. djelovala Akademija za primijenjenu umjetnost, programi koje su, među ostalima i oni na Odjelu za tekstil i kostimografiju, bili koncipirani po uzoru na one na Bauhausu.

Prva obrazovna ustanova koja je na višoj razini inicirala obrazovanje stručnjaka za tekstil i odjeću s nadogradnjom sadržaja o funkciji estetskih elemenata tekstila i odjeće bila je Viša tekstilna konfekcijska škola, utemeljena 1960. u Zagrebu. Program kolegija o estetskome oblikovanju izradila je i izvodila slikarica Zoe Borelli, dok je kolegije o tekstilnom oblikovanju i povijesti tekstila i kostima vodila kostimografkinja Marija Zidarić. Potom su nastavu preuzele profesorice vizualnih umjetnosti i dizajna → Jadranka Bačić, Barka Guina, → Nina Režek-Wilson, → Maja Vinković i → Zlatka Mencl Bajs.

Udruživanjem Više tehničke konfekcijske škole i Više tehničko-tekstilne škole u Višu školu za tekstil i odjeću u Zagrebu stvoreni su uvjeti za osnivanje posebnoga odjela za dizajn tekstila i odjeće. Povezivanjem programskih sadržaja iz područja tekstilnoga inženjerstva s programskim sadržajima tekstilnoga i modnoga dizajna i vizualnih umjetnosti studij je dobio novu kvalitetu. Godine 1983. integracijom Više škole za tekstil i odjeću u Institut za tekstil i odjeću Tehnološkoga fakulteta (→ Tekstilno-tehnološki fakultet) u Zagrebu ustrojen je Zavod za dizajn tekstila i odjeće. Nakon prihvaćanja novih studijskih planova i programa usklađenih s Bolonjskim procesom visokoškolskoga obrazovanja u Europi, od 2005. studij dizajna tekstila i odjeće dosegnuo je višu razinu.

Nastavni procesi odvijaju se na preddiplomskoj, diplomskoj i poslijediplomskoj razini, temeljne smjernice kojih počivaju na interdisciplinarnom povezivanju tekstilnoga i odjevnoga dizajna sa suvremenim tekstilnim i odjevnim tehnologijama i društveno-humanističkom kontekstualizacijom. Završetkom preddiplomskoga studija Tekstilnoga i modnoga dizajna studenti dobivaju širinu likovnog obrazovanja i osposobljenost za izražavanje kreativnosti u industrijskome dizajnu tekstila i odjeće. Dizajnersko stručno obrazovanje omogućava im uključivanje u svjetske modne trendove koji se mogu pretočiti u prepoznatljiv hrvatski modni izričaj. Diplomski studij studentima omogućava produbljivanje stručnih znanja i znanstvenih spoznaja stečenih u području dizajna tekstila i odjeće te se obrazovanje proširuje na još dva područja: kostimografiju i teoriju kulture i mode. Završetkom diplomskoga studija dizajneri su osposobljeni za rad u tekstilnoj i odjevnoj industriji, dizajnerskim studijima, kazalištima, filmskoj i TV industriji, muzejima, srednjim školama i dr. Studijski programi dizajna i projektiranja tekstila i odjeće na Tekstilno-tehnološkome fakultetu jedini su obrazovni programi toga profila u Hrvatskoj, zbog čega su važni za razvoj tekstilne i odjevne industrije i unikatnog pristupa oblikovanju tekstila i odjeće s ciljem visokokvalitetne prisutnosti na europskoj dizajnerskoj modnoj i gospodarskoj sceni.

Modni dizajn u Hrvatskoj

Uz iznimku malog broja plemića i imućnijih građana koji su odjeću, osobito svečaniju, nabavljali u inozemstvu, u srednjem vijeku odjevne se predmete kupovalo od domaćih krojača (ceh krojača, osnovan 1447. u Zagrebu, najstarija je zagrebačka cehovska udruga) te od seljanki koje su na mjesnim sajmovima prodavale platno.

Snažan polet industrijalizacije u XIX. st. u srednjoj Europi doveo je do razvoja i bogaćenja sve brojnijega građanskog sloja, što je utjecalo i na samosvijest i želju za dokazivanjem i u modnome smislu i u Hrvatskoj – u doba bidermajera modna odjeća postala je odraz društvenoga statusa pojedinca. Mnogi bečki i pariški listovi donosili su ilustrirane vijesti o modnim događajima, od 1844. i prilog Luna u Agramer politsche Zeitungu, gdje su zagrebački trgovci oglašavali svoje proizvode, odjeću uglavnom uvezenu iz Beča i Graza, a fina sukna iz Češke i Moravske.







Izvor modnih informacija s kraja XIX. st. su uz kataloge robnih magazina, bili i specijalizirani inozemni časopisi poput Wiener Mode te prvi modni časopis na hrvatskom jeziku Parižka moda (izlazio s prekidima 1895–1938), gdje se reklamirala roba iz zagrebačkih trgovina Đure Crnadka, Eisenhutha i Stiasnija, Baumgartnerova trgovina i njegova prva hrvatska tvornica tekstila i dr. Izvorni domaći modni proizvod bila je odjeća industrije Berger, koju je 1885. pokrenuo i vodio trgovac i sakupljač umjetnina → Salomon Berger. Njegovi modni proizvodi s ubačenim tradicionalnim motivima tkani su starim narodnim tehnikama, a bili su traženi na cijelom austrougarskom tržištu. U Bergerovim radionicama proizvodile su se haljine koje su se prodavale i u glasovitome pariškom modnom salonu Paquin.







Slobodarska klima razdoblja secesije početkom XX. st., s jačanjem borbe za ravnopravnost žena, pravo glasa i zapošljavanje, utjecala je i na oblikovanje modnoga ukusa. Tada su se pojavile prve naznake suvremenoga odijevanja, a zahtjeve za pojednostavnjivanjem i praktičnosti uzimali su u obzir i zagrebački modni krojači, koji su se većinom usavršavali u svjetskim prijestolnicama mode Londonu, Parizu i Beču, poput Đure Matića, Ivana Božičevića i Josipa Pesta. Modnom svakodnevicom sredinom 1920-ih zavladao je još opušteniji ženski stil odijevanja. Crteži u magazinima nastajali su pod utjecajem pročišćenih oblika avangardnih likovnih stilova poput futurizma i kubizma, a zagrebački časopis Svijet (od 1926) obilovao je art déco ilustracijama, koje su se poklapale s njegovim vizijama modernističkoga luksuza.







Domaća moda predstavljala se na Zagrebačkom zboru 1924., na 1. modnoj reviji članova Saveza hrvatskih obrtnika. Uz zagrebačke trgovine Printemps i salon Maison Tea, koje su promicale parišku modu, te trgovine uvozne robe Lebinec, Bačić i Vurdelja, počeli su se otvarati domaći saloni koji su kreirali odjeću. Među njima bili su saloni ženske odjeće Melle Zwieback, muške odjeće V. Vidrića, Mile Granitz, Marije Hadjine, Hanje Sekulić, Angeline i Dragice Pejak koji su svoje proizvode izložili na Međunarodnoj izložbi u Parizu 1937. i dr. Po uzoru na pariške modne revije, u Zagrebu se 1935. počela održavati Zlatna igla, modna revija zagrebačkih obrtnika i dizajnera, koja se kontinuirano održava do danas.













Iako je tijekom II. svj. rata i nakon njega zbog osiromašenja, društvenih uvjeta i zatvorenosti zemlje došlo do zastoja i težnje prema uniformnosti, Zagreb i još nekoliko hrvatskih gradova uspjeli su zadržati kontinuitet građanske kulture odijevanja zahvaljujući jakoj obrtničkoj tradiciji okrenutoj europskim tokovima. U drugoj polovici XX. st. u hrvatskim tvornicama tekstila dizajn je usmjeren prema praktičnome i funkcionalnome, a ostatci visoke mode nastavili su se njegovati u rijetkim modnim salonima, poput onoga → Žuži Jelinek. Dizajnere visoke mode uobičavale su za pojedine kolekcije u industrijskoj proizvodnji angažirati tvornice poput Varteksa u Varaždinu, Nade Dimić u Zagrebu i dr.







Već 1960-ih, stasanjem prvoga poslijeratnog naraštaja, došlo je do velike promjene u stilu odijevanja. Moda, nastala pod utjecajem novih svjetonazora, razvojem potrošačke i pop-kulture, izišla je na ulicu. U tom razdoblju počeli su se otvarati mnogi modni butici te organizirati revije visoke mode, a rasla je popularnost ženskoga tiska. Među modnim dizajnerima istaknuli su se Rikard Gumzej, Velimir Matei, Katarina Balogh, Vesna i Drago Muhić, Branimir Hundić i dr.







U sklopu Udruženja likovnih umjetnika primijenjenih umjetnosti Hrvatske (ULUPUH) osnovana je 1975. Sekcija za oblikovanje odijevanja, okupivši likovne umjetnike za koje je moda medij propitivanja likovnosti. Iz tih se redova početkom 1980-ih oblikovala nova modna scena, snažno povezana s umjetnošću. Osvajajući galerije, kazališta i klupske prostore, modni dizajneri, koje su predvodili Ante Tonči Vladislavić, Branka Donassy, Davor Klarić, Nada Došen, Alan Hranitelj, Dženisa Pecotić, Vladimir Rudinsky i Veno Mach (okupljeni u grupi Modagram), Oleg Hržić, Sanja Jelovac-Mažuranić i Nada Kobali, počeli su njegovati eksperimentalni i inovativni pristup modnomu dizajnu.

Idući su naraštaji nastojali odgovoriti na novu društveno-ekonomsku situaciju te istodobno na svjetske trendove i izazove globalizacije, pogotovo na nestajanje tekstilne industrije, okupljajući se oko novoga fenomena, tjedna mode (Fashion.hr), te oko trajnih zajedničkih pokušaja predstavljanja hrvatske mode u prvoj koncept-trgovini Prostoru (isprva u Zagrebu, danas u Rovinju) te Croatian Design Superstoreu. Od početka XXI. st. promišljenim su se dizajnom nametnuli autori Silvio Vujičić, Marija Kulušić, Ana Maria Ricov, Ivana Omazić, Mauro Massarotto, Matija Čop, Andreja Bistričić i Maja Merlić (Dioralop) te Martina Vrdoljak Ranilović i Nataša Mihaljčišin (nekadašnji tandem I-GLE), od kojih su se poneki etablirali i na svjetskoj modnoj sceni.

bezalkoholna pića, pića koja ne sadrže alkohol ili ga sadrže u vrlo maloj količini (do 0,5%), a dobivena su miješanjem vode i zaslađivača s drugim prirodnim ili umjetnim sastojcima (voćni sok, voćna pulpa, voćna baza, biljni ekstrakti, dopušteni aditivi i ugljikov dioksid). Bezalkoholna pića mogu biti voćni i povrtni sokovi (prirodni, gusti, bistri, mutni), umjetna bezalkoholna pića i izotonici.







Voćni sok i koncentrirani voćni sok (dobiven ugušćivanjem soka) proizvode se izravno od voća i ne sadrže aditive. Ovisno o vrsti voća iz kojeg su proizvedeni, voćni se sokovi znatno razlikuju po fizikalno-kemijskim i senzorskim osobinama što utječe i na svojstva bezalkoholnog pića. Voćni nektari dobivaju se dodatkom vode i šećera u voćne sokove. Umjetna bezalkoholna pića, ovisno o vrsti, sastoje se od vode, sirupa ili koncentrata, sladila, pojačivača okusa, specifičnih začina i kiselina, a sadrže i bojila, konzervanse, antioksidanse, emulgatore, stabilizatore i pjenušava sredstva. Izotonični napitci posebno su oblikovani (optimalna koncentracija šećera, minerala i vitamina) kako bi omogućili brzu hidrataciju sportaša koji su izloženi prekomjernom znojenju i većem gubitku tjelesne tekućine i minerala. U novije doba počela je proizvodnja tzv. funkcionalnih pića s pomno biranim bioaktivnim sastojcima (vitamini, minerali) koji imaju pozitivan utjecaj na zdravlje.

Bezalkoholna pića konzumiraju se radi svojih osvježavajućih svojstava koja se postižu optimalnim omjerom šećera i kiselina, tj. harmoničnim odnosom slatkog i kiselog okusa. Osvježavajućim svojstvima pridonosi i dodatak ugljikova dioksida u tzv. gaziranim pićima. Kao aditivi često se rabe i bojila (prirodna poput karotena, antocijana, riboflavina, karminske kiseline, ili umjetna). Za postizanje punoće okusa i homogenost pića rabe se razni hidrokoloidi koji zgušnjavaju pića, ali i emulgatori i stabilizatori (pektini, alginati, karagenan i dr.). Bezalkoholna se pića mogu proizvesti i samo miješanjem prirodnih aroma voća uz dodatak sredstava za zaslađivanje (saharoza, glukozno-fruktozni sirupi te sladila poput saharina, ciklamata, aspartama, acesulfama, steviozida, taumatina), kiselina (limunska, jabučna, vinska, mliječna i dr.) i vitamina (vitamin C). Od konzervansa se najčešće rabe soli sorbinske i benzojeve kiseline koje se prirodno nalaze u nekim voćnim vrstama. Ovisno o tehnološkome postupku (ponajprije o načinu punjenja u ambalažu), bezalkoholna se pića mogu proizvesti i bez dodatka konzervansa, ali u tom se slučaju moraju puniti u sterilnim (aseptičkim) uvjetima i specijalnim postrojenjima.







Voćne baze u bezalkoholnim pićima proizvode se od citrusa (naranča, limun, grejp i dr.) mljevenjem i homogenizacijom cijelog ploda voća ili miješanjem svih prethodno izoliranih sastojaka cijelog ploda voća (pektinske tvari, eterična ulja, karotenoidi i dr.). Biljni ekstrakti dobivaju se raznim tehnološkim postupcima i procesima ekstrakcije iz različitih dijelova jedne ili više vrsta bilja poput plodova, cvijeta, stabljike, lista, sjemenki ili korijena.









Proizvodnja bezalkoholnih pića u Hrvatskoj

Industrija proizvodnje bezalkoholnih pića u Hrvatskoj je vrlo razvijena, a asortiman proizvoda različit. Proizvodnja se osobito razvila tijekom 1960-ih i 1970-ih kada su se u Hrvatskoj počela proizvoditi popularna pića: Amarena (Maraska, od 1965), Nara, Inka (Badel, od 1967), Coca Cola (Slovin, od 1968), Cedevita (Pliva, od 1970), Pipi (Dalmacijavino, od 1971). Najviše je poduzeća koja su proizvodila bezalkoholna pića i vode (99) bilo 2008. i 2009. Njihov se broj, zbog gospodarske krize, visokih poreznih opterećenja i konkurencije pristigle otvaranjem golemog europskog tržišta stalno smanjuje te su 2015. poslovala 53. Unatoč smanjenju broja proizvođača, potrošnja bezalkoholnih pića po stanovniku u stalnom je porastu. Svaki je stanovnik RH prema podatcima iz 2019. u prosjeku godišnje konzumirao oko 185 l bezalkoholnih pića. Najviše se konzumiraju gazirana bezalkoholna pića, a najveći proizvođači su → Vindija, → Jamnica, → Coca Cola HBC Hrvatska, → Podravka, → Maraska i → Cedevita.

Kolegij Osvježavajuća bezalkoholna pića izvodi se na preddiplomskome sveučilišnom studiju → Prehrambeno-biotehnološkoga fakulteta u Zagrebu.







naftni derivati, proizvodi ili međuproizvodi dobiveni preradbom sirove nafte u rafinerijama nafte, kao kompleksnim tehnologijskim postrojenjima koja se sastoje od većeg broja procesnih jedinica. Primarni krajnji proizvodi dobiveni rafinacijom nafte su laki destilati – ukapljeni naftni plin (UNP), benzin, kerozin, mlazno gorivo i druga zrakoplovna goriva; srednji destilati – dizelsko gorivo (dizel), loživo ulje za kućanstva i druga laka loživa ulja; teški destilati – teška loživa ulja; ostali destilati – specijalni benzini i otapala, elementarni sumpor (ponekad i sulfatna kiselina), petrokemijske sirovine (primarni benzin za proizvodnju olefina parnim krekiranjem ili pirolizom ugljikovodika, reformat-benzin za proizvodnju aromatskih ugljikovodika na osnovi benzena, toluena i ksilena, olefini dobiveni postupcima krekiranja i dr.), bitumeni i katran, naftni koks, maziva ulja, voskovi (parafini) i masti, transformatorska i specijalna ulja (omekšivači), čađa. Frakcije s vrelištem do približno 280 °C bezbojne su naftne prerađevine pa se nazivaju »svijetlim« ili »bijelim« proizvodima, a frakcije s višim vrelištem su obojene pa se nazivaju »tamnim« proizvodima.

Sastav

Za razliku od uobičajenih proizvoda organske kemijske industrije (→ petrokemijski proizvodi ili petrokemikalije), tipični naftni derivati nisu čiste tvari već jednostavnije do vrlo složene smjese parafinskih (normalni i izoalkani), naftenskih (cikloalkani) i aromatskih ugljikovodika (i njihove hibridne strukture), širokog raspona molekulskih masa. Te smjese u određenoj mjeri mogu sadržavati i pretežno organske spojeve sumpora (kiseli – tioli ili merkaptani, neutralni – tiofeni, sulfidi i disulfidi), dušika (jednostavni heterociklički spojevi poput piridina i pirola ili kompleksne strukture poput porfirina), kisika (blago kisele karboksilne kiseline, krezolne kiseline, fenoli i naftenske kiseline, neutralni spojevi poput estera, ketona i amida), a u manjoj mjeri i druge spojeve poput metala u obliku metalnih soli i organometalnih spojeva (kompleksa).

Dobivanje

Uporabni naftni proizvodi dobivaju se preradbom sirove nafte, izdvajanjem pojedinih skupina sastavnica, prije svega destilacijskih frakcija s vrelištem u užem temperaturnom području (destilati ili rafinati). Mogu se rabiti izravno ili su sirovine za niz drugih proizvoda u tzv. sekundarnim procesima. Procesi zastupljeni u preradbi nafte dijele se na procese separacije ili odvajanja (primarni procesi – destilacija, apsorpcija, adsorpcija, kristalizacija, ekstrakcija otapalima) i procese pretvorbe (konverzijski ili sekundarni procesi – kemijskim se reakcijama mijenjaju sastav, veličina i struktura molekula).







Preradba sirove nafte počinje odvajanjem plina, uklanjanjem vode i soli nakon čega se provodi destilacija pri atmosferskom tlaku (atmosferska destilacija). Destilacijom se dobivaju frakcije užeg raspona vrelišta koje se dalje obrađuju raznim fizikalno-kemijskim procesima. Glavne rafinerijske procesne jedinice uz atmosfersku destilaciju su vakuumska destilacija, hidrodesulfurizacija (HDS), katalitičko reformiranje, alkilacija, izomerizacija, hidroobradba, katalitička oksidacija merkaptana, aminski postupak odvajanja kiselih plinova, Clausov proces oksidacije sumporovodika u elementarni sumpor, katalitičko krekiranje u vrtložnom (fluidiziranom) sloju katalizatora (FCC), blago hidrokrekiranje (MHC), smanjenje (lom) viskoznosti blagim toplinskim krekiranjem (engl. visbreaking), komorno (odgođeno) koksiranje i koksiranje u vrtložnom (fluidiziranom) sloju.







Općenito, primarni su zadatci rafinerijske preradbe prevođenje teških ulja u svijetle proizvode cijepanjem (krekiranjem) velikih molekula u manje, preraspodjela omjera vodika i ugljika prema većem udjelu vodika (dobivanje »lakših« derivata veće vrijednosti), te uklanjanje nepoželjnih komponenti i spojeva (npr. sadržaj sumpora u motornim gorivima mora biti manji od deset mg/kg). Velikim dijelom ti su zadatci posljedica strožih zakona vezanih uz zaštitu okoliša i klimatske promjene, te dublje obradbe rafinerijskih ostataka, za što su potrebne i velike količine vodika. Stoga moderne rafinerije proizvode i vodik postupcima parnog reformiranja vodika, djelomične oksidacije ili uplinjavanja.

Uporaba

Većina se naftnih derivata rabi kao motorna goriva i loživa ulja, tj. kao primarni izvori energije. Oko 84% obujma svih ugljikovodika prisutnih u nafti rabi se za proizvodnju energijski bogatih goriva poput motornoga benzina, dizela, kerozina, loživih ulja (brodska goriva) i ostalih proizvoda uključujući ukapljeni naftni plin. Prema sastavu sirove nafte i ovisno o zahtjevima tržišta, današnje rafinerije s kompleksnim procesnim konfiguracijama mogu proizvesti različite udjele naftnih derivata.

Razvoj

Moderna eksploatacija nafte i proizvodnja naftnih derivata počela je tijekom industrijske revolucije, kada je 1859. u gradu Titusvilleu u Pennsylvaniji proradila prva naftna bušotina na dubini od 21 m. Od tada su pronađena mnoga nalazišta i proizvodnja je postupno rasla (čemu je znatan doprinos dao i hrvatski iseljenik → Anton Lučić), uz razvoj tehnologijskih procesa preradbe i primjene. Potrošnja je osobito porasla nakon otkrića i šire primjene motora s unutarnjim izgaranjem za pogon vozila, benzinskoga motora 1876. i dizelskoga motora 1897. Danas se u svijetu proizvodi i prerađuje oko 4,5 milijardi tona nafte na godinu. Najveća svjetska rafinerija nafte nalazi se u Indiji (rafinerija Jamnagar) i ima preradbeni kapacitet od 70 mil. tona na godinu. U posljednje doba, zbog rastuće zabrinutosti oko štetnog utjecaja na okoliš i klimatske promjene uslijed izgaranja fosilnih goriva, traže se alternative njihovoj uporabi. Zbog gospodarskih razloga i očekivane sve manje potražnje za naftnim derivatima i gorivima, razvoj modernih rafinerija sve se više usmjerava prema objedinjavanju s petrokemijskim procesima i proizvodima.

Naftni derivati u Hrvatskoj

Povijest preradbe nafte

Prve naznake uporabe → nafte u Hrvatskoj potječu iz pojedinih zapisa u kojima se posredno spominju katran, zemno ili kameno ulje, zemna smola i slični nazivi. U knjizi Petra Andreje Mattiolija Commentarii in sex libros Pedacii Dioscoridis Anazarbei de medica materia (1565) navodi se podatak da se nedaleko od Neretve i u Panoniji kopa pisasfalt, što je tadašnji naziv za zemno ulje, odn. tešku naftu.

Prva rafinerija nafte u Hrvatskoj, jedna od prvih u Europi, bila je → Rafinerija nafte Rijeka, izgrađena 1883. u neposrednoj blizini riječke luke, što je olakšalo dovoz sirovine morem, a prijevoz njezinih prerađevina i morem i željeznicom. Rafinerija Rijeka tada je podmirivala trećinu potreba Austro-Ugarske Monarhije za naftnim derivatima, prije svega petrolejom, parafinom, organskim otapalima, smolom i katranom. Godine 1885. prerađeno je 30 tisuća tona sirove nafte pretežno u rafinirani petrolej, a već 1887. proradilo je i postrojenje za proizvodnju mazivih ulja. U Sisku je 1927. Shellovo poduzeće Anglo-jugoslavensko petrolejsko d. d. stavilo u pogon rafineriju nafte (od 1946. → Rafinerija nafte Sisak), početnoga godišnjeg kapaciteta 30 tisuća tona. U Osijeku su Ivan Rikard Ivanović i Franjo Pirc 1929. podignuli rafineriju naziva IPOIL, godišnjeg kapaciteta 2400 t. Sastojala se od destilacije ulja, rafinacije ulja i petroleja, kreking-destilacije, dva spremnika za proizvodnju masti za podmazivanje, strojarnice, kotlovnice i 20 spremnika međusobno povezanih cjevovodima; u savezničkom su bombardiranju 1943. postrojenja uništena. Nakon II. svj. rata, spajanjem Rafinerije nafte Rijeka, Rafinerije nafte Sisak i poduzeća Naftaplin, osnovan je 1964. Kombinat za naftu i plin, koji je iste godine promijenio ime u INA – Industrija nafte (→ INA). U razdoblju od 1980. do 1990. INA je bila najveće poduzeće u Jugoslaviji, a ukupni ostvareni prihod 1990. činio je 10% sveukupnoga hrvatskog gospodarstva. Godine 1988. ostvarena je najveća proizvodnja ekvivalentne nafte: 5,1 milijuna tona (3,04 milijuna tona nafte i 2,1 milijarda m³ plina).







Proizvodnja industrijskih i specijalnih maziva te srodnih proizvoda u Zagrebu također vuče podrijetlo od prijeratnih poduzeća. Najstarija među njima bila su Astra (osnovana 1921) i Viktoria (1922), a djelovala su u razdoblju do II. svj. rata. Zagrebačka tvornica Iskra (→ Iskra Zelina kemijska industrija) 1927. započela je industrijsku proizvodnju tehničkih masti zapošljavajući do 40 radnika. U Svetoj Klari kraj Zagreba osnovao je Shellov službenik Franjo Sopianac rafineriju Olex (od 1947. Tvornica tehničkih masti i regeneracija mazivih ulja Sv. Klara, poslije Enol) koja je počela raditi 1935. Uz trgovinu uljem i mastima za podmazivanje, prerađivala je naftu uvezenu iz Rumunjske. Godine 1962. ta su se zagrebačka poduzeća spojila u poduzeće Enol-Iskra (Enolis), koje je 1964. integrirano u INA-u (od 1966. INA – Rafinerija Zagreb, od 1997. INA Maziva). Na lokaciji na Žitnjaku poduzeće proizvodi širok raspon mazivih ulja i masti sintetske i naftne osnove, uz razne druge srodne proizvode, i najznačajniji je proizvođač u RH i šire.







Proizvodnja danas

Godišnja proizvodnja sirove nafte u Hrvatskoj posljednjih se godina kreće oko 700 tisuća tona. Današnji kapaciteti atmosferske destilacije su pet milijuna tona u Rijeci i četiri milijuna tona u Sisku, a objema rafinerijama upravlja INA. Međutim, iako je ukupni kapacitet obiju hrvatskih rafinerija devet milijuna tona, u njima je 2018. prerađeno samo 3,9 milijuna tona. Od 2019. rafinerija u Sisku više ne prerađuje sirovu naftu (planira se prenamjena u biorafineriju), uvoz sirove nafte za daljnju preradbu znatno je smanjen, kao i domaća proizvodnja naftnih derivata, dok je istodobno uvoz naftnih derivata povećan. Ipak, uskoro se očekuje izgradnja pogona odgođenog koksiranja te završetak modernizacije Riječke rafinerije. Time bi ona, s više od deset godina zakašnjenja, trebala stati uz bok suvremenim svjetskim rafinerijama.







Visokoškolska nastava i znanost

Nastava i istraživanja iz područja rafinerijskih procesa, naftnih derivata i srodnih područja provode se na → Fakultetu kemijskog inženjerstva i tehnologije u Zagrebu i u manjem obimu na → Kemijsko-tehnološkome fakultetu u Splitu. Među starijom literaturom iz tog područja ističu se udžbenici → Borisa Prohaske Kemijska tehnologija nafte I, II (1962., 1963), Tehnologija nafte (s J. Širolom, 1968), Tehnologija prerade nafte (1987) te Emira Cerića Tehnologija nafte (1984), a među novijom literaturom udžbenici Naftni i petrokemijski procesi i proizvodi (Z. Janović, 2005., 2011), Nafta – procesi i proizvodi (E. Cerić, 2006), te skripta Tehnološki procesi organske kemijske industrije (I. Klarić, 2017).

Udruge i društva

Udruge koje okupljaju stručnjake i znanstvenike iz navedenih područja su → Hrvatsko društvo za goriva i maziva (GOMA; osnovano 1964), → Hrvatsko društvo kemijskih inženjera i tehnologa (HDKIT; osnovano 1912) i → Hrvatska udruga naftnih inženjera i geologa (HUNIG; osnovana 1997). GOMA od osnutka izdaje znanstveno-stručni časopis → Goriva i maziva (Fuels and Lubricants). Također, GOMA redovito organizira međunarodne konferencije: 2019. održan je u Zagrebu 52nd GOMA Lubricants & Base Oils Symposium, a 2018. 51st GOMA Symposium Fuels. HUNIG od 2013. izdaje stručni časopis → Nafta i plin (izlazi od 1980). Od 1950. do 2014. Hrvatski nacionalni komitet svjetskoga kongresa za naftu i Znanstveno vijeće za naftu HAZU-a izdavali su časopis → Nafta koji je objavljivao radove i priloge iz područja proizvodnje, pripreme za transport, transporta i preradbe nafte i prirodnoga plina, ekonomike naftnoga gospodarstva, energetike i informatike. Od 2017. dotadašnje Znanstveno vijeće za naftu i plin i Znanstveno vijeće za energetiku → HAZU-a (sv. 4) spojeni su u novo Znanstveno vijeće za naftno-plinsko gospodarstvo i energetiku.

Ivanković, Marica (Police kraj Ozlja, 18. X. 1963), kemijsko-tehnološka inženjerka, stručnjakinja za polimere.

Diplomirala je 1985. kemijsku tehnologiju na Tehnološkome fakultetu u Zagrebu (→ Fakultet kemijskog inženjerstva i tehnologije), gdje je doktorirala 1994. disertacijom Curing Kinetics and Chemorheology of Thermoset Matrices for Composites (mentorica → H. J. Mencer). Znanstveno se usavršavala na Napuljskom sveučilištu (Università degli Studi di Napoli) 1991–93. Od 1985. zaposlena je u Zavodu za fizikalnu kemiju Fakulteta, od 2005. kao redovita profesorica; bila je predstojnica Zavoda (2001–03., 2007–09., 2015–17). Predaje kolegije Fizikalna kemija I, Fizikalna kemija polimera, Kompoziti i mješavine, Kompozitni materijali. Bavi se hidrodinamičkim i termodinamičkim svojstvima polimernih otopina, kinetikom reakcija polimerizacije, kemoreologijom duromera i duromernih kompozita, interpenetriranim polimernim mrežama, organsko-anorganskim hibridima, polimernim nanokompozitima, biomaterijalima i dr. Bila je nacionalna predstavnica u Europskoj polimernoj federaciji (2007–16). Dobitnica je Godišnje nagrade za znanost 2015.

vojna odora, posebno, strogo i točno propisano odijelo (određena oblika, tkanine, boje, kroja i svih pojedinosti) koje javno pokazuje pripadnost nekoj vojnoj formaciji i činove unutar te formacije.

Hrvatske vojne odore tijekom povijesti

Hrvatske su se vojne odore mijenjale tijekom stoljeća te nisu uvijek bile uniformirane. Često su se nosile narodne nošnje s dodatcima vojnih obilježja ili vojne odore drugih vojski. Hrvatski vojnici u srednjem vijeku svojom su odorom iskazivali pripadnost feudalnim vlastelinima ističući njihove grbove na odjeći i štitovima te rukavima, nogavicama i plaštevima iskrojenima iz tkanine u boji karakterističnoj za vlastelina.

Tijekom Stogodišnjega rata s Osmanlijama (1493‒1593), hrvatska plemićka vojna odora sastojala se od kaputa s razrezanim rukavima ukrašenoga vrpcama, kabanice, kape s istaknutim odlikovanjem, pancira, oklopa, čizama i kacige. Pojavom manufakturnoga načina proizvodnje u XVI. st. počela se proizvoditi prva pješačka vojna odora. Hrvatski su vojnici kao najamnici sudjelovali u Tridesetogodišnjem ratu (1618–48), a njihove vojne odore bile su najčešće modre boje, a kabanice i hlače crvene. U tom ratu sudjelovali su i laki konjanici ‒ husari (pojavili su se u drugoj polovici XIV. i u XV. st. u južnoj Mađarskoj i u Hrvatskoj na graničnom području s Osmanlijama) služeći u austrijskoj vojsci, a bili su odjeveni u narodne nošnje. Poznati pod općim imenom Cravates (Croates), hrvatski vojnici bili su prepoznatljivi po kravatama, odnosno rupcima koje su nosili oko vrata (→ odjeća).









Trenkovi panduri, vojna postrojba koju je 1741. osnovao barun Franjo Trenk, bili su odjeveni u odore slične osmanlijskima, u crvene kabanice s kapuljačama, krznene prsluke, a ispod njih crvene muške preklopne prsluke, dok su oko vrata vezali crvene marame. Regularni pripadnici krajiških vojnih pukovnija od 1806. nosili su odore od tamnosmeđega sukna i vunenoga pusta, dok su odore ostalih vojnika habsburške pješadije bile većinom bijele boje. Godine 1810. maršal Marmont ustrojio je šest hrvatskih pukovnija, vojnici kojih su nosili odore plave boje s bijelim prslukom i bijelom dugmadi. Tijekom revolucionarnih zbivanja u XIX. st. u Europi, odore hrvatskih krajiških vojnika bile su egzotične u odnosu na odore ostalih europskih vojnika (posebice se isticala tzv. hrvatska kapa ‒ Croatenmütze), dok je neregularna vojska bila odjevena u narodnu nošnju kraja kojemu je pripadala.









Sredinom XIX. st. u Habsburškoj Monarhiji pripadnici hrvatsko-slavonske ulanske pukovnije bili su odjeveni u plavu dolamu s crvenim obrubima i crvene hlače široka kroja, a odora se razlikovala od ostalih po boji kape sa štitnikom za oči oštrijega i podignuta ruba. Domobransku odoru činila je plava bluza s izvezenim crvenim gajtanima i crvene uske hlače, s ukrasnim pleterom na nadbedrenici.

Hrvatski vojnici su tijekom I. svj. rata u austrougarskom pješaštvu imali paradnu te ratnu (pohodnu) odoru sive boje (tzv. boje štuke). U II. svj. ratu partizani su isprva nosili civilnu odjeću, a zatim prilagođene odore neprijateljskih vojski. Hrvatski domobrani NDH odijevali su kratke kapute s metalnom dugmadi i četiri našivena džepa. Na ovratniku su bile oznake činova u obliku hrvatskoga trolista. Ustaški su vojnici bili odjeveni u sivozelene, smeđe ili crne odore. Hrvatske legionarske postrojbe u Wehrmachtu i SS-u odijevale su njemačke odore, na talijanskoj bojišnici talijanske odore s oznakama hrvatskoga grba, a na istočnoj bojišnici imale su značku s hrvatskim grbom ispod kojega je bio natpis Hrvatska legija 1941.













Odore hrvatskih vojnika u JNA nisu se razlikovale od onih vojnika ostalih republika SFRJ. Početkom Domovinskoga rata pripadnici Zbora narodne garde i Hrvatske vojske bili su odjeveni u odore tadašnje milicije ili odore Teritorijalne obrane SFRJ i SR Hrvatske.

Odora Hrvatske vojske

Današnja odora Hrvatske vojske dijeli se na prikrivnu, službenu i svečanu odoru Hrvatske kopnene vojske, Hrvatske ratne mornarice te Hrvatskoga ratnog zrakoplovstva i protuzračne obrane, kao i na počasnu ceremonijalnu, povijesnu i koncertnu odoru.

Prikrivnu odoru nose vojne osobe u doba ratnoga stanja i stanja neposredne ugroženosti RH, u operacijama potpore miru, u pružanju humanitarne pomoći, na obuci i vježbama te u obavljanju drugih zadaća u terenskim uvjetima u zemlji i inozemstvu. U pravilu ju nose u radno vrijeme sve djelatne vojne osobe u postrojbama do razine brigade. Čelnici ustrojbenih jedinica odlučuju o nošenju prikrivne ili službene odore u zapovjedništvima i postrojbama Oružanih snaga. Izrađuje se u nijansama boja koje odgovaraju mjestu i okruženju obavljanja zadaća.







Službenu odoru nose djelatni dočasnici, kadeti, vojni specijalisti te djelatni časnici tijekom obavljanja službe, kada ne nose prikrivnu odoru. Iznimno ju mogu nositi ugovorni pričuvnici. Službena vojna odora kopnene vojske je maslinastosmeđe, ratne mornarice modre, a ratnoga zrakoplovstva i protuzračne obrane plavosive boje.

Svečanu odoru nose djelatni dočasnici, vojni specijalisti i djelatni časnici u svečanim prigodama u skladu s Pravilnikom o obredima u Oružanim snagama RH i u drugim prigodama u skladu sa zapovijedima i vojnim protokolom. Iznimno ju nose i mornari. Ovisno o vojnome rodu i činu, svečana odora može biti maslinastosmeđe, tamnosive, plavosive, modre ili bijele boje.

Počasno-ceremonijalnu odoru nose pripadnici Hrvatske vojske pri obavljanju počasno-ceremonijalnih radnji i u posebnim prigodama u skladu s vojnim i civilnim protokolom. Počasno-ceremonijalne odore počasno-zaštitne postrojbe službene su odore svih triju grana Oružanih snaga prilagođene za obavljanje počasnih zadaća.

Povijesnu odoru nose pripadnici počasno-zaštitne postrojbe pri obavljanju počasno-ceremonijalnih radnji u skladu s posebnom zapovijedi. Vojnička i dočasnička povijesna odora je crveno-crna, a časnika bijelo-crna.

Koncertna odora je posebno dizajnirana za nastupe orkestra Oružanih snaga.

Proizvodnja vojnih odora i opreme u Hrvatskoj

Mnoga hrvatska poduzeća za proizvodnju tekstila, odjeće i obuće proizvodila su među ostalim i vojnu odjeću, obuću i ostalu opremu, posebice u ratnim razdobljima. Jedna od najstarijih hrvatskih tekstilnih tvornica, → Pamučna industrija Duga Resa, osnovana 1884. pod nazivom Domaća tvornica predenja i tkanja pamuka Duga Resa, tijekom I. svj. rata proizvodnju je potpuno preusmjerila za vojne potrebe proizvodeći vojno rublje, zavojni materijal, platno za šatore, vreće za pijesak, medicinsku vatu i sl. Tekstilna industrija Varaždin (od 1991. → Varteks), koja je započela djelovati neposredno nakon rata, tijekom 1920-ih je uz osnovni program proizvodila i sukna za vojna odijela, tkanine za vojne kabanice, čoju i tzv. šojak. Nakon što je 1926. počela proizvoditi konfekciju, u proizvodni program uključila je i vojne uniforme. Prvi veliki naručitelj bila je vojska Kraljevine SHS s narudžbom od 5000 uniformi. Zagrebačka tvornica cipela, osnovana 1920 (od 1968. → Astra), također je u prvim godinama djelovanja proizvodila obuću isključivo za vojsku.

Tijekom II. svj. rata gotovo sva poduzeća koja nisu obustavila proizvodnju radila su isključivo za vojne potrebe. Među njima su bile Domaća tvornica predenja i tkanja pamuka Duga Resa, Tekstilna industrija Varaždin, → Varaždinska industrija svile, Tekstilna industrija Milan Prpić u Zaboku (od 1946. → Zagorska industrija vunenih tkanina), Krapinska tekstilna industrija u Krapini (od 1973. → Krateks), Tvornica kože i cipela Karlovac (od približno 1960. do 1991. → Josip Kraš, tvornica kože, obuće i gumenih proizvoda), Zagrebačka tvornica cipela i dr. Poduzeće → Kamensko djelatnost je započelo 1943. kao radionica za izradbu i popravak odjeće i obuće pri zapovjedništvu hrvatskih partizanskih jedinica u selu Kamenskom. Nakon rata radionica se uselila u prostore Vojno-odjevnoga zavoda u Zagrebu te počela proizvoditi odjeću i obuću za potrebe JA. Nakon izdvajanja i premještanja pogona vojne namjene 1952. iz Zagreba u Travnik i Karlovac, ostatak poduzeća u Zagrebu preusmjerio se na izradbu odjeće za građanstvo.













Tijekom Domovinskoga rata mnoga su domaća tekstilna poduzeća preusmjerila proizvodnju za vojne potrebe. Hrvatsku vojsku tekstilnim proizvodima, obućom i ostalom srodnom opremom danas oprema dvadesetak hrvatskih poduzeća, od kojih neka tu vrstu proizvoda i izvoze. U proizvodnji → tehničkoga tekstila i zaštitnih materijala za potrebe vojske posebno se istaknulo poduzeće → Čateks iz Čakovca, a u proizvodnji vojne odjeće i opreme (→ radna i zaštitna odjeća) proizvođači Hemco iz Đakova, Varteks pro iz Varaždina, Krojostil iz Jakovlja, Štefičar iz Lepoglave, → Šestan-Busch (sv. 1) iz Preloga, → Splendor tekstil, Kroko, Odjeća i Konfeks iz Zagreba te Ustanova za profesionalnu rehabilitaciju i zapošljavanje osoba s invaliditetom URIHO iz Zagreba. Poduzeće Vis promoteks iz Varaždina za vojne potrebe proizvodi kravate i vrpce, Šešir iz Zagreba kape i šešire, Galeb iz Omiša donje rublje, → Borovo iz Vukovara, Jelen Professional iz Čakovca i Inkop iz Poznanovca obuću. U Hrvatskoj je 2000. započeo razvoj → inteligentne odjeće s temeljnim svojstvom samostalne prilagodbe uočenim promjenama okoliša, koja je posebno korisna za primjenu u vojsci.

















Stjepan Sekulić, tvornica za preradbu drveta, osnovana 1919. u Novoj Gradiški. Započela je djelovati kao poduzeće Josip Kruljac i sin, izraslo iz novogradiškoga stolarskog i mlinarskog obrta Matije Kruljca pokrenutoga 1912.

Tvornica je u početku proizvodila namještaj i razne druge stolarske proizvode (od mekog i tvrdog drva) te lijesove, a zapošljavala je 300–700 radnika. Godine 1928. izgrađen je novi pogon za izradbu stolarskih ploča, a proizvodni asortiman proširen je na proizvodnju stolica i naslonjača. Godine 1929. tvornica je unajmila gradsko zemljište na kojem je izgradila pogone nove tvornice pokućstva.







Nakon II. svj. rata tvornica je nacionalizirana i obnovljena (novi proizvodni pogon) te je započela djelovati pod nazivom Drvno industrijski kombinat (DIK) Stjepan Sekulić. Do 1970-ih proizvodni se asortiman uvelike proširio, pa su se u tvornici uz proizvodnju i prodaju proizvoda od drva (piljena građa, građevna stolarija, furnir, parket, drvna galanterija, drveni tokareni elementi, razni namještaj, oprema za dječje sobe) počeli proizvoditi ili montirati i drugi proizvodi (kućna obuća, dječje igračke, školska učila, olovke i nalivpera, dioptrijske i sunčane naočale, rasvjetna tijela, instrumenti za protok i reguliranje vode i plina, grijaći i rashladni uređaji, razni termostati). Tvornica je surađivala i na izgradnji, rekonstrukciji i adaptacijama građevinskih objekata (elektromehanički, elektoinstalaterski, bravarski, limarski, vodoinstalaterski, mehaničarski, parketarski, ličilački radovi). Godine 1977. Sekulić je u 13 OOUR-a (Tvornica namještaja, Tvornica tapeciranog namještaja, Pilana, Tvornica furnira, Prodaja građevnog materijala, Tvornica kućne obuće i dr.) i dva izdvojena pogona (u Novoj Kapeli i Okučanima) zapošljavao 1700 radnika. Imao je skladišta u Novoj Gradiški (tvorničko), Zagrebu i Beogradu, te svoje prodajne prostore u 16 jugoslavenskih gradova. Poduzeće je obuhvaćalo površinu od približno 20 ha zemljišta na južnom dijelu grada Nove Gradiške. Početkom 1990. tvornica je zapošljavala 1426 radnika.

Tijekom Domovinskoga rata tvornica je stradala, a pogon u Okučanima zbog ratnih je stradanja u potpunosti prekinuo proizvodnju. Potkraj 1990. tvornica je proglasila stečaj i otpustila 890 radnika. Zbog rata poduzeće je otpustilo još radnika pa je potkraj 1991. ostao samo 61. Proizvodnja je ponovno pokrenuta 1992., a 1993. tvornicu je otkupio najveći vjerovnik Zagrebačka banka. Od tada je djelovala kao društvo s ograničenom odgovornošću. Ponovno pokretanje proizvodnje i izlazak iz stečaja donijeli su nova zapošljavanja, pa je 1993. imala 299 zaposlenika (2004. 364). Zbog poteškoća u poslovanju poduzeće je 2009. prekinulo proizvodnju, a 2020. je likvidirano.

Segestica, tvornica alkohola, kvasca, octa i drugih proizvoda osnovana u Sisku, svojedobno jedan od najvećih proizvođača alkoholnih pića u zemlji.

Njezini začetci vezani su uz malu pecaru koju su 1917. u Sisku osnovali dioničari i zadrugari. Brzim rastom s peterostrukim povećanjem dobiti pecara je 1920. proširena te je osnovana Pecara Sisak. Umirovljeni austrougarski časnik Petar Teslić (1883–1936) ondje je iste godine otvorio trgovinu alkoholom, žitaricama i drugom robom te ubrzo kupio Pecaru Sisak. Budući da je u zemlji bila nestašica žestokih pića, likera i ugljične kiseline, pecara se pokazala temeljem budućega razvoja Teslićeve proizvodnje. Ubrzo je otvorio nove pecare u Sisku, Brčkom i Kozarcu kraj Prijedora. U gradskim je planovima Siska osiguran prostor industrijske zone gdje je Teslić otkupio zapadni unutarnji blok te ondje izgradio kompleks pogona s vlastitim industrijskim kolosijekom. Proširivanjem proizvodnje u sljedećih je desetak godina otvorio nove pogone, a vrijednost njegova poslovanja narasla je više od dva puta. Pogoni s približno 150 zaposlenika bili su okosnica industrijskoga razvoja grada, a pogon za proizvodnju pića prepoznat je kao renomirani jugoslavenski proizvođač.













Izgradnju prvoga velikog pogona za proizvodnju etilnog alkohola (žesta ili špirit) započeo je 1922., a otvorio ga 1925. Ondje su se proizvodile velike količine alkohola za tehničke i medicinske svrhe. U međuvremenu je 1924. otvorio pogon za proizvodnju likera, ruma i konjaka, potom 1925. pogon za proizvodnju ugljične kiseline (koja se rabi za proizvodnju pjenušavih pića), a ondje se od 1933. proizvodio i suhi led. Godine 1926. pokrenuta je proizvodnja drvenih sanduka i drvene vune. Kako bi se iskoristili ostatci koji nastaju u proizvodnji žeste, 1928. osnovan je i pogon za proizvodnju → kvasca. Imao je mogućnost proizvodnje više od 2000 kg kvasca na dan, a u sljedećim je godinama proizvodnja dodatno povećana. Iste godine otvoren je pogon potaše (kalijev karbonat), sode i mineralnog gnojiva u kojem su se također kao sirovina rabili ostatci od proizvodnje alkohola. Tim je pogonom riješen problem otpada i zagađenja te je bio jedini u zemlji u kojem se proizvodilo kalijevo gnojivo i potaša. Potaša se pak rabila u pogonu za proizvodnju boca i šupljeg stakla (1931), u kojem se proizvodila ambalaža za vlastite i tuđe proizvode. Nakon oštećenja pogona u poplavi Save 1934. i eksploziji peći 1935., 1938. prodan je Sjedinjenoj tvornici stakla u Zagrebu, koja je pak prekinula sisačku proizvodnju. Od 1930-ih kompleks je sadržavao i mali pogon stlačenih plinova te octa. Kao utjecajni poduzetnik, Teslić je 1930. investirao u istraživanje nalazišta nafte, zemnoga plina i mineralne vode u Sisku. Otkriveni plin rabio se u pogonima do 1931. Pronađena je i mineralna voda bogata jodom, pa je ubrzo otvoren pogon za eksploataciju Mineralne vode Teslić te jodno kupalište. Pogon mineralne vode izgorio je 1936. i nikada nije obnovljen. Teslić je 1936. iznenada preminuo, njegovi su sinovi preuzeli poslovanje, no pred II. svj. rat pogoni su prodani ili ukinuti.







Tvornica žeste, kvasca, likera, ugljične kiseline, pečene džibre, velepecara rakije, staklana i kupalište P. Teslić u Sisku nacionalizirana je 1945., naziv je promijenjen u Industrija vrenja Sisak, a 1947. u Segestica, industrija vrenja Sisak. Velik dio proizvodnje likera 1949. preseljen je u zagrebačko poduzeće Tvornica likera i vinogradarstvo (→ Badel 1862), no 1950. vraćen je u Sisak i moderniziran. Tih je godina rekonstruiran i proširen pogon žeste, u kojem je omogućena proizvodnja iz žitarica, planirano je otvaranje pivovare (što nije ostvareno), a 1956. izgrađena je i nova energana, među najmodernijima u zemlji. Pogoni su znatno oštećeni u eksploziji parnoga kotla 1962., te se do 1966. radilo na obnovi i ponovnoj izgradnji. Od 1966. poduzeće je poslovalo pod imenom Segestica proizvodnja i promet prehrambenih proizvoda. Tijekom vremena zapalo je u poteškoće, 1973. pokrenut je stečaj, te se tražila mogućnost revitalizacije proizvodnje povezivanjem s većom radnom organizacijom.















Od 1974. poduzeće je djelovalo unutar prehrambenog poduzeća → Podravka iz Koprivnice, kao OOUR Segestica. Rekonstruiran je pogon za proizvodnju octa, važna karika u proizvodnome lancu jer je sirovinu činio nusproizvod proizvodnje žeste. Proizvodili su se alkoholni, vinski i aromatizirani ocat. U novoj strukturi obnovljeno je i prošireno više pogona te je iskorištena Podravkina trgovačka i marketinška mreža, čime je proizvodnja iznova oživjela te je Segestica na vrhuncu poslovanja imala 300-tinjak zaposlenika. Podravka je 1996. Segesticu prodala radnicima, a u teškim gospodarskim prilikama nad poduzećem je 2010. ponovno pokrenut stečaj te je velik broj radnika otpušten. Segesticu je 2011. kupilo zagrebačko poduzeće za proizvodnju alkolohnih pića Badel 1862. Naziv je promijenjen u Segestica 1919. Čitava je proizvodnja prebačena u Sisak te je provedena rekonstrukcija pogona, a proizvodila su se jaka alkoholna i bezalkoholna pića te ocat. U pogonima Segestice bilo je zaposleno 20-ak radnika. Segestica je 2018., kao dio Badela 1862., pripojena → Meteor Grupi – Labud, u sklopu koje posluje i danas.

Kompleks Segestica u Sisku nalazi se unutar kulturno-povijesne cjeline grada Siska upisane u Registar kulturnih dobara RH.

Tripalo, Branko (Split, 31. V. 1946), kemijski inženjer, stručnjak za mehaničke, toplinske i separacijske procese u prehrambenoj industriji.

Na Kemijsko-tehnološkom odjelu Tehnološkoga fakulteta u Zagrebu (→ Fakultet kemijskog inženjerstva i tehnologije) diplomirao je 1970. i doktorirao 1981. disertacijom Ispitivanje izmjenjivača topline s orebrenom površinom (mentor → D. Skansi). Na Biotehnološkom odjelu Tehnološkoga fakulteta (→ Prehrambeno-biotehnološki fakultet; PBF) radio je od 1971., od 1991. kao redoviti profesor. Predavao je kolegije Tehnološke operacije, Osnove termodinamike i tehnoloških operacija, Fenomeni prijelaza, Energetika, Rashladna tehnika te Operacije i procesi u prehrambenoj industriji. Od 2002. bio je pročelnik Laboratorija za tehnološke operacije, 1983–84. predstojnik Zavoda za procesno inženjerstvo, 1985–86. direktor Prehrambeno biotehnološkog instituta (danas Centar za kontrolu namirnica PBF-a), te 1984–88. prodekan i 1999–2003. dekan Fakulteta. Na zahtjev UN-a izradio je nastavni plan i program te bio voditelj specijalističkoga studija Rashladna tehnika u ribarstvu za strane studente. Predavao je i na Fakultetu kemijskog inženjerstva i tehnologije. Umirovljen je 2014.

Područja su njegova znanstvenoga i stručnoga interesa suvremene metode i procesi u područjima primijenjene
kemije, prehrambene tehnologije, biotehnologije i nutricionizma. Bavi se izmjenom tvari i energije u proizvodnji hrane i biotehnologiji, razvojem i primjenom novih tehnologija i procesa te unapređenjem upravljanja i vođenja industrijske proizvodnje hrane i biokemikalija. Razradio je i postavio metodu ispitivanja sigurnosnih zaklopki za spremnike za kapljevita goriva prema standardu API 2000. Suautor je udžbenika Sušenje u prehrambenoj industriji (1991) i Ekstruzija u prehrambenoj industriji (1992) te monografije Tehnički fakultet 1919. – 1994. (1994). Bio je suradnik na Tehničkoj enciklopediji LZ-a. Predsjednik Hrvatskoga društva kemijskih inženjera i tehnologa bio je 2009–13. Član je HATZ-a od 2002. Od 2017. je professor emeritus Sveučilišta u Zagrebu.

Metalurgija, znanstveni časopis → Hrvatskoga metalurškog društva (HMD) iz Zagreba. Izlazi od 1962., a prvo izdanje ostvareno je na inicijativu Društva inženjera i tehničara te Centra za informacije → Željezare Sisak. Više puta mijenjao je izdavača i učestalost izlaženja, a od 1994. izdavač je HMD. Objavljuje znanstvene i stručne radove iz temeljnih, primijenjenih i razvojnih istraživanja u metalurgiji te njezinih graničnih područja. Časopis ima međunarodno uredništvo, referira se u međunarodnim sekundarnim publikacijama i bazama podataka te izlazi uz potporu Ministarstva znanosti i obrazovanja RH. Na portalu znanstvenih i stručnih časopisa RH dostupan je od 2006.







odjeća, odjevni predmeti namijenjeni u prvome redu zaštiti čovjekova tijela od klimatskih i drugih vanjskih utjecaja; među ostalim ulogama ističu se estetska funkcija, predstavljanje pripadnosti pojedinim organiziranim skupinama, izražavanje stava nositelja i dr. Proizvod je ljudske svjesne djelatnosti koja uz izradbu alata, oružja i staništa predstavlja temelj čovjekova opstanka.

U početcima ljudske civilizacije odjeća se izrađivala ručno, uz pomoć najjednostavnijih pomagala pronađenih u prirodi, potom uz jednostavnija pomagala izrađena ljudskom rukom u kućnoj radinosti (→ tekstilno rukotvorstvo), a nakon izuma šivaćega stroja (→ tekstilni strojevi) proizvodi se na industrijski način. Prvotno je štitila ljude od hladnoće, vlage, vjetra, vrućine, atmosferilija, ultraljubičastoga Sunčeva zračenja i ozljeda pri kretanju kroz trnje, prašume i kamenjar. Izrađivala se od životinjskih koža, krzna i lišća biljaka, a zatim od jednostavnih plošnih proizvoda koji su se radili isprepletanjem životinjskih i biljnih niti i vlakana. Potom je dobila i mehaničke zaštitne funkcije te je štitila ratnike, poljodjelce i zanatlije od mehaničkih ozljeda i udaraca. Tijekom vremena poprimila je i druge značajke, te je počela označavati status u ranim ljudskim zajednicama, stalešku pripadnost, položaj na hijerarhijskoj ljestvici organiziranih skupina (vojne postrojbe, svećenstvo, vladari, sudstvo) i sl. Poslije je dobila i dodatne atribute uljepšavanja (isticanja, ukrašavanja i zavođenja), a od XX. st. izražava stavove nositelja (moralne, religiozne, sociološke), što se naziva govorom odjeće.

Odjeća se proizvodi na zanatski i industrijski način (→ odjevna industrija). Zanatski način je dugotrajan i najveći broj tehnoloških operacija izvodi jedan radnik. Proizvod je unikatan, posjeduje izrazitu pristalost s obzirom na to da je proizveden prema individualnim mjerama kupca, ali je niže tehnološke razine izvedbe. Industrijski način proizvodnje karakterizira veći broj uvježbanih radnika s preciznom podjelom rada na specijalizirane tehnološke operacije. Izobrazba zanatlije je dugotrajna s obzirom na to da mora savladati velik broj tehnoloških operacija, a izobrazba industrijskoga radnika kraća je jer se educira za izvedbu svega dvije do tri specijalizirane tehnološke operacije. Odjeća proizvedena na industrijski način stoga je jeftinija, a proizvodi se prema skupinama razrađenih sustava odjevnih veličina, svojstvenih tjelesnim mjerama stanovništva različitih zemalja. U novije doba u Hrvatskoj pojedine tvornice odjeće (→ Kotka iz Krapine, Siscia iz Siska) izrađuju unikatnu odjeću prema individualiziranim tjelesnim mjerama, potrebne krojeve računalno brzo prilagođavaju pojedinoj osobi, tako da odjevni predmet ima potrebnu pristalost i kvalitetu bolju od zanatske izradbe. Cijena takva odjevnog predmeta je viša od serijski proizvedene odjeće prema normiranim veličinama, ali još uvijek niža od cijene zanatski proizvedene odjeće.









Proizvodnja odjeće u Hrvatskoj

Jedan od ključnih pokretača razvoja odjevne industrije i porasta prodaje odjeće u svijetu i u nas je moda. Utjecaj na razvoj hrvatske mode imao je industrijalac → Salomon Berger, koji je potkraj XIX. i početkom XX. st. proizvodio odjeću inspiriranu hrvatskom kulturnom baštinom upotpunjenom modnim novitetima iz europskih modnih središta. Imao je više trgovina u središtu Zagreba, a prva je bila pod nazivom Zavod za opremu nevjesta. Odjeća je oduvijek podložna promjenama modnih trendova, koje su nekada nametali viši društveni slojevi, a danas poznati modni dizajneri i časopisi (→ dizajn tekstila i odjeće).









Iako su vrpcu nalik kravati isprva nosili rimski vojnici u antičkom razdoblju, njezina je pojava vezana uz Hrvatsku. Kao sastavni dio vojne odore, u obliku široke vratne marame, uveli su je vojnici hrvatske regimente francuskoga kralja Luja XIV. Upravo je tada preinakom hrvatskoga imena Cravates, Croates: Hrvati bila izvedena francuska riječ cravate. Iako se prema jednom portretu Luja XIV. s kraja XVII. st. smatralo da je on bio prvi koji je na slici imao kravatu, odnosno rubac kao njezinu preteču, prema novijim saznanjima pretpostavlja se da najstariji portret s nositeljem kravate pripada pjesniku Ivanu Gunduliću, a datiran je u 1622. Na toj je slici njegov rubac vezan na način na koji se veže kravata. Od XVIII. st. kravata je postala značajan detalj muškog odijevanja. Potkraj XIX. st. njezin se oblik približio današnjemu, pa je za svako prigodno odijelo bila propisana posebna kravata.













Prema tehnološkim procesima proizvodnje i specijalizaciji tvornica, u Hrvatskoj se u posljednjih pedesetak godina proizvodnja konvencionalne odjeće podijelila u četiri skupine: mušku gornju odjeću koju čine sakoi, hlače, odijela i ogrtači (→ Kamensko, Nik i Heruc iz Zagreba, Kotka iz Krapine, Siscia iz Siska, → Varteks iz Varaždina i dr.), žensku gornju odjeću koju čine bluze, suknje, haljine, hlače, jakne, kostimi i ogrtači (Siscia, Varteks, → Krateks iz Krapine, Emka iz Pregrade, Vesna, Naša moda i Suvremena žena iz Zagreba i dr.), muško, žensko i dječje rublje, čarape, posteljno i stolno rublje (→ Jadran i → Domaća tvornica rublja iz Zagreba, Orljava iz Požege, Modea iz Garešnice, → Galeb iz Omiša, Pionirka iz Imotskog, → Tvornica tekstila Trgovišće, Velebit iz Karlovca, → Međimurska trikotaža Čakovec i dr.) te radnu i zaštitnu odjeću (Kroko i Konfeks iz Zagreba, → Splendor tekstil iz Zagreba, Hemco iz Đakova, Lateks iz Šenkovca i dr.).















S obzirom na složenost, opremljenost i dodanu vrijednost, u Hrvatskoj je odjeća podijeljena na četiri vrste: konvencionalnu, pametnu, e-odjeću, te → inteligentnu odjeću. Pametnoj, e-odjeći i inteligentnoj odjeći svojstvena je ugradnja baterijskoga napajanja, ožičenja te elektroničkih elemenata i sklopova različitih razina složenosti.

U e-odjeću integriraju se elektronički uređaji koje korisnik odjevnoga predmeta nosi sa sobom poput mobitela, reproduktora zvuka, tipkovnice, mikrofona i zvučnika. Tu je vrstu odjeće prihvatila ponajprije mlađa populacija, to više što je jedan od prvih proizvoda bila jakna proizvođača Levi’s 1999. Poslije je razvijena i individualna odjeća za scenske nastupe. Na Tekstilno-tehnološkome fakultetu u Zagrebu studenti diplomskoga studija smjera Odjevno inženjerstvo su 2017. prvi put izradili e-odjeću u sklopu redovitoga kolegija Inteligentna odjeća. Potom je u sklopu diplomskih radova studentica Industrijskoga dizajna odjeće izradila tzv. e-majicu namijenjenu scenskim nastupima, inspiriranu oblikom svemirskih zviježđa te biciklističku jaknu namijenjenu uporabi u uvjetima smanjene vidljivosti.

Pametna i inteligentna odjeća bolje su tehnički opremljene od e-odjeće jer posjeduju ugrađena osjetila i procesno mikroračunalo s prikaznikom. S pomoću osjetila ta odjeća prikuplja podatke iz okoliša ili podatke o nositelju odjevnoga predmeta, obrađuje ih u ugrađenome mikroračunalu, te ih putem prikaznika prikazuje nositelju ili ih putem ugrađenoga komunikacijskog uređaja prosljeđuje ovlaštenim osobama ili sustavima za prikupljanje podataka. Najčešće su to podatci o vitalnim tjelesnim funkcijama nositelja u vezi s potrebama analize tjelesnoga stanja pacijenata, sportaša i vojnika. Na Tekstilno-tehnološkome fakultetu 2018. izrađena je pametna kapa za praćenje otkucaja srca, a 2019. pametna odjeća za oboljele od demencije.

Cedar d. o. o. → Drvna industrija Vrbovsko

čipka → tekstilno rukotvorstvo

boksit, crvenosmeđi mineralni agregat, stijena koja pretežno sadržava minerale iz skupine aluminijevih hidroksida i hidroksida željeza. Osnovni su mu minerali gibsit – Al(OH)₃, bemit – AlO(OH) i dijaspor – HAlO₂, ali i hematit, getit, kaolinit, anatas i rutil. Porozan je, fine zrnate strukture i kompaktan, te nepravilna loma. Osim osnovnih sastavnica, boksiti u manjim količinama sadržavaju i druge elemente poput natrija, kalija, fosfora, kroma, olova, sumpora i dr. Razlikuju se lateritni i krški boksiti. Boksiti Hrvatske, kao i većina europskih, pripadaju krškomu tipu, ishodišni materijal kojih mogu biti netopivi ostatak karbonatnih stijena ili laporoviti proslojci u karbonatnim stijenama, pri čemu je riječ o trošenju na mjestu, ali i o proizvodima trošenja neutralnih i kiselih stijena nanesenih ili pretaloženih u krške depresije, ili o eolskom materijalu terigenog ili vulkanogenog podrijetla nanesenom na karbonatnu podlogu. Boksit se u velikim količinama nalazi na mnogim lokacijama širom svijeta. Ukupne svjetske rezerve boksita procjenjuju se na 55−75 milijardi tona. Svjetske rezerve koncentrirane su u samo 13 zemalja, od kojih Gvineja, Australija, Brazil, Vijetnam i Jamajka imaju više od 70% ukupne svjetske količine boksita. Vodeće zemlje proizvođači boksita 2017. bile su Australija, Kina, Brazil, Indija, Gvineja, Jamajka, Rusija i Kazahstan.

Boksit se rabi u nekoliko svrha, a najvažnija je u proizvodnji → aluminija, odn. glinice (više od 90%) zbog visokog sadržaja hidroksida aluminija. Glinica se kao vrlo tvrd materijal može rabiti i kao abraziv. U naftnoj industriji neke se vrste boksita u obliku sitnih zrna dodaju u isplaku kako bi se omogućio proces hidrauličnoga frakturiranja pri dobivanju plina. Boksiti s povećanim sadržajem silicija rabe se i za dobivanje najkvalitetnijih vrsta cementa zbog brzine kemijske reakcije vezanja betona, povećanja čvrstoće i otpornosti betona na temperature (aluminatni cement).

Rezerve i dobivanje boksita u Hrvatskoj

Boksitna rudišta u RH nalaze se na Kordunu i okolnim područjima, u Lici, Istri, Bukovici, na otocima (Krku, Cresu, Lošinju, Rabu i Pagu), Promini i Moseću, od Sinja do Imotskog, a u novije doba mineraloški zanimljive pojave otkrivene su i na Ravnoj gori, Papuku i Krndiji. Boksit je jedna od najznačajnijih mineralnih sirovina koja se otkopavala u Hrvatskoj. Boksit se u Minjeri, u dolini Mirne jugozapadno od Buzeta, otkopavao još u XVI. st. Procjenjuje se da je otkopano oko 150 000 t boksita u 17 otkopa. Očuvano je desetak otkopa, zajedno s ostatcima pogona za tehnološku preradbu, a otvoreni su plitkim potkopima dugima od 30 do 80 m. Otkopavao se piritni boksit za dobivanje sumporne kiseline, alauna ili stipse. Ti se otkopi tretiraju kao locus typicus odn. lokaliteti najstarijega geološko-mineraloškog opisa i rudarskog iskopa. Nagli porast količine otkopanog boksita u Hrvatskoj uslijedio je nakon I. svj. rata iskorištavanjem istarskih ležišta, te onih na sjevernojadranskim otocima i u sjeverozapadnoj Dalmaciji. U to doba ta su ležišta bila među vodećima u svijetu po otkopanim količinama. Italija je 1938. pridobila 383 000 t boksita (četvrta količina u svijetu), gotovo u cijelosti otkopanog u Istri. U Kraljevini Jugoslaviji iste je godine otkopano 404 570 t boksita (druga količina u svijetu), a od toga je 213 204 t otkopano u Dalmaciji.







U Istri se boksit, osim u dolini Mirne, otkopavao kao aluminijeva ruda u rudnicima kraj Rovinja i Umaga te u labinštini (→ istarski ugljenokopi Raša). U razdoblju 1913−39. proizvedeno je 2 469 402 t boksita, a 1941−44. 960 000 t. Godine 1946. osnovano je poduzeće Istarski rudnici boksita u Rovinju, koje je 1956. proizvelo 235 000 t, a do kraja 1989. još 6,5 milijuna tona. U Istri je do danas otkopano 11,5 milijuna tona u malim, plitkim ležištima nastalima zapunjavanjem vrtača.







Eksploatacija boksita u okolici Drniša i Oklaja započela je 1920-ih i nastavljena je nakon II. svj. rata. Aktivnosti su provodila društva Aluminij, rudarsko i industrijalno d. d. osnovano 1917. te Adria Bauxit osnovano 1920. u Zagrebu. Drniški su rudokopi 1915–41. proizveli 2 402 110 t boksita. Nakon II. svj. rata u okviru poduzeća Boksitni rudnici Drniš, osnovanog 1951., otkopano je oko 2,5 milijuna tona boksita, pretežno u ležištu Kalun. Eksploataciju boksita na području Obrovca obavljali su Francuzi 1928−32. kada je izvađeno oko 60 000 t. Nakon II. svj. rata do 1958. istražne radove i eksploataciju na području Obrovca obavljali su Boksitni rudnici Drniš. Rudnik u Obrovcu osamostalio se 1958. i do 1963. poslovao je pod nazivom Boksitni rudnici Obrovac. Godine 1963. Boksitni rudnici Obrovac pripojeni su poduzeću za razvoj aluminijske industrije Jadral iz Zadra osnovanom 1962., kojemu je 1968. pripojeno poduzeće Boksitni rudnici Drniš. Težište otkopavanja boksita u Hrvatskoj tijekom 1960-ih i 1970-ih bilo je usredotočeno na ležišta u okolici Obrovca, u nekoliko jama i površinskih kopova. Poduzeće Jadral obavljalo je eksploataciju na ležištu Jukići-Đidare blizu sela Razvođe kraj Drniša, jama kojeg se ocjenjuje pogodnom za uređenje i zaštitu kao kulturno dobro. Tvornica glinice povrh Obrovca izgrađena je 1970-ih te je postala sinonimom neuspješne investicije, ponajprije zbog nedostatka boksita prouzrokovanog već iscrpljenim postojećim ležištima.







Procjenjuje se da je do 1990. u hrvatskim ležištima otkopano oko 28 milijuna tona boksita. Boksit se danas eksploatira gotovo simbolično, iz plitkih pripovršinskih ležišta u Istri i Dalmaciji, do desetak tisuća tona na godinu (2018. oko 11 000 t).

kompot → voće i povrće, preradba

Radin, drvnoindustrijsko poduzeće osnovano 1955. u Ravnoj Gori kao sljednik dugogodišnje tradicije pilanske i finalne preradbe drva u ravnogorskome kraju.

Prva pilana potočara sagrađena je 1808. u Staroj Sušici, gdje je 1881. Feliks Neuberger sagradio prvu parnu pilanu u tom kraju. U Ravnoj Gori je 1923. izgrađena pilana i tvornica zaprežnih vozila, koju su 1927. preuzela braća Deutsch, te je poslovala pod imenom Ravnogorska drvna industrija (RADIN). Poduzeće je, šireći proizvodnju, prerastalo u sve veću tvornicu drvne galanterije i namještaja. U sklopu pogona je ubrzo izgrađena i prva sušionica u Gorskome kotaru. Proizvodili su se poslužavnici, zahodska sjedala, kuhinjski zidni ormarići i dr. Nakon stečaja poduzeća 1934. dio proizvodnje nastavljen je u zadružnom obliku ravnogorskih obrtnika.

Nakon II. svj. rata ravnogorska je tvornica djelomično obnovljena te je u njoj 1945. pokrenuta proizvodnja građevne stolarije. Najprije je poslovala u sklopu delničke drvne industrije (→ DIP Delnice), a 1947–51. samostalno (isprva kao Goranka, od 1949. kao Drvna industrija Josip Puž). Do 1950. su potpuno obnovljene i opremljene tvorničke zgrade te je u njima radilo 600 radnika, a izgrađen je i novi pogon za proizvodnju sanduka. Nakon okretanja drugim vidovima proizvodnje, njezina je struktura te godine bila 33% drvna građa, 21% namještaj, 20% sanduci, 26% iskorištavanje šuma. Od 1951. tvornica je ponovno djelovala u sastavu DIP-a Delnice, a nakon osamostaljenja 1955. poslovala je pod nazivom DIK Ravna Gora.







Godine 1959. pripojena joj je tvornica namještaja u Donjoj Dobri. Poduzeće se 1960-ih moderniziralo, usmjerilo je proizvodnju na drvenu galanteriju, masivni i tapecirani namještaj, uglavnom namijenjen za izvoz. U katastrofalnom požaru 1970., u doba kad je tvornica zapošljavala 920 radnika, uništeni su svi ravnogorski pogoni. Nova tvornica opremljena suvremenom zapadnom tehnologijom započela je s radom 1973. Glavninu proizvodnje činio je namještaj od iverice i masivnoga drva. Godine 1976. tvornica je promijenila ime u Radin – ravnogorska drvna industrija. Poduzeće su činili Pilana, Tvornica pokućstva i Tvornica ventilacijskih uređaja u Ravnoj Gori te Tvornica pokućstva u Donjoj Dobri.







Godine 1991. poduzeće je zapošljavalo 800 radnika. Podjelom imovine dotadašnji su dijelovi postali dionička društva, a njima je upravljao Radin Holding, koji je 1993. reorganiziran u Radin d. d. Društvo je od 1990. poslovalo s teškoćama, od 1996. s gubitkom, a od 2001. je u stečaju. U Ravnoj Gori tradiciju preradbe drva danas nastavljaju poduzeća Ravna (od 1994. izrađuje masivne drvne ploče) i Calligaris (od 2000. izrađuje stolove i stolice prema dizajnu talijanskog vlasnika).

Goranprodukt, drvnoindustrijsko poduzeće iz Čabra, osnovano 1959. Utemeljeno je na udruživanju drvnih poduzeća čabarskoga kraja s dugom tradicijom.







Prvu pilanu u Čabru podignula je obitelj Zrinski 1651. kao pomoćni pogon za gradnju i održavanje kovačnice, topionica i njihovih vodeničnih uređaja, te stambenih i gospodarskih zgrada. Od sredine XIX. st. u čabarskom se kraju uz vodeničke, počinju graditi i parne pilane. Prvi parni stroj uveden u neku pilanu na području današnje Hrvatske bio je onaj obitelji Velasti i Vilhar u Prezidu iz 1847., a radio je do 1939. Zadnji ga je vlasnik darovao Muzeju za umjetnost i obrt, a danas se nalazi u → Tehničkom muzeju Nikola Tesla (sv. 4) u Zagrebu. Osim u Prezidu, do II. svj. rata djelovale su još parne pilane u Gerovu, Milanovu Vrhu kraj Prezida i Lividragi kraj Gerova. Nakon II. svj. rata u Tršću je 1945–46. izgrađena parna pilana, te su uz nju radile i one u Gerovu, Prezidu i Čabru u različitim oblicima udruživanja (→ DIP Delnice). Početak razvoja finalne proizvodnje označila je izgradnja hale za izradbu galanterijske robe u Čabru 1947. i hale za proizvodnju građevne stolarije (poslije masivnoga namještaja) u Tršću 1954.







Godine 1959. započelo je s radom novoosnovano Drvnoindustrijsko poduzeće (DIP) Čabar, koje je među ostalim okupilo drvne pogone za iskorištavanje šuma (u Gerovu i Prezidu), pilane (u Gerovu, Prezidu, Tršću i Čabru), galanterijsku proizvodnju (u Čabru i Tršću). Poduzeće se postupno razvijalo pa je u Prezidu izgrađena nova pilana 1960. i tvornica tapeciranoga namještaja 1963., u Gerovu modernizirana pilana 1968., a iste je godine u Tršću dograđeno postrojenje za finalnu proizvodnju (masivni namještaj). Od 1971. poduzeće se počelo modernizirati i u organizacijskom smislu te razvojem novih proizvoda, pa je preimenovano u Goranprodukt. Od 1973. organizirano je u OOUR-e u Gerovu, Tršću, Prezidu, Čabru i Zagrebu. Godine 1975. puštena je u probni rad nova tvornica tapeciranoga namještaja u Prezidu, izgrađena po njemačkoj tehnologiji. Do 1970. u poduzeću je bilo u prosjeku 500 zaposlenih, a taj je broj sredinom 1970-ih narastao na 750. U tom su razdoblju Goranproduktove linije namještaja i dizajneri (Dragan Roksandić) bili višekratno nagrađivani na domaćim izložbama.













Godine 1991. poduzeće je zapošljavalo 540 radnika. Privatizirano je 1992., od kada posluje kao Finvest drvo d. d., a nakon spajanja s društvom Finvest Impregnacija iz Karlovca 1994. nosi naziv Finvest Corp d. d. Godine 2002. broj zaposlenih bio je približno 540. U 2010-ima poduzeće je zbog teškoća u poslovanju smanjilo broj zaposlenih za polovicu, a nakon prestanka proizvodnje tapeciranoga namještaja u Prezidu, proizvodi piljenu građu, pelete te nudi uslugu impregnacije drva.

DIP Delnice, drvnoindustrijsko poduzeće iz Delnica, osnovano 1950. na temeljima dugogodišnje tradicije šumarskih i drvnih poduzeća delničkoga kraja.

Korijeni

Obitelj Zrinski je u XVI. st. svoje pilane imala u Srednjem Jarku i na potoku Maloj vodi kraj Lokava, a 1638–41. Petar Zrinski je uz topionice i kovačnice izgradio i pet pilana u Liču. Oko 1780. vlasnici brodskoga šumskog imanja obitelj Batthyány izgradila je pilane u Homeru (Maloj Lešnici) na Kupici i Gustom Lazu na Kupi. U Beloj Vodici kraj Crnoga Luga podigao je 1850. riječki trgovac drvom Nikola Durbešić jednu od prvih hrvatskih parnih pilana, a 1873. obitelj Thurn-Taxis izgradila je parnu pilanu u Lokvama. U Mrkoplju je prva parna pilana podignuta 1906., parne pilane u Delnicama 1913–22., a nakon izgradnje HE Zeleni Vir 1921., u Skradu je Josip Lončarić prvi u Hrvatskoj elektrificirao svoju pilanu.

U Vratima kraj Fužina 1881. francusko poduzeće Charlesa Chevalliera (poslije Chevallier Frères, od 1893. Riječka tvornica pokućstva) osnovalo je tvornicu namještaja od savijenog drva sa sjedištem u Rijeci, a 1885. otvorilo je i pogone u Bakru, Ravnoj Gori te Poćudniću. Okviri stolica izrađivali su se od kuhane bukovine, a sjedišta i nasloni pleli su se od tršćane slame u kućnoj radinosti domaćega stanovništva. Godine 1897. poduzeće je imalo 350–450 zaposlenih, a izradilo je više od 100 000 komada pokućstva koje je izvozilo u zemlje Sredozemlja i Australiju. Od 1907. tvornica je u vlasništvu ugarskog poduzeća Mundus (→ Mundus Florijan Bobić), a 1911. stradala je u požaru i prestala s radom.

Od osnutka do uspostave hrvatske samostalnosti

Nakon II. svj. rata šumarska i drvna poduzeća delničkoga kraja nacionalizirana su te okupljana u različitim oblicima organizacije. Naposljetku je 1950. osnovano jedno poduzeće DIP Delnice, koje je obuhvatilo pogone iz Delnica (pilane u Lučicama, Delnicama, Crnom Lugu i Lokvama te šumske eksploatacije u Lokvama i Delnicama), Mrkoplja (tri pilane i šumska eksploatacija), Vrata (pilana, iznova pokrenuta tvornica namještaja i šumska eksploatacija), Ravne Gore (pilana, finalna preradba drva i šumska eksploatacija) i Gerova (pilane i šumske eksploatacije u Gerovu, Tršću i Prezidu). Imalo je 6014 zaposlenih, a od ukupnog opsega proizvodnje 38,6% otpadalo je na iskorištavanje šuma, 52,5% na pilansku obradbu, a 8,9% na finalnu obradbu drva. U razdoblju 1949–52. u eksploataciju šuma uvedene su žičare.

Od osnutka je DIP Delnice, kao jedno od najvećih jugoslavenskih drvnoindustrijskih poduzeća, poslovalo s teškoćama i zaostajalo u razvoju opterećeno lošim upravljanjem i drugim problemima. Polagana i nedostatna modernizacija pogona je do 1970-ih rezultirala zaostalošću drvne industrije delničkoga kraja u odnosu na ostatak Hrvatske. Proveden je niz reorganizacija poduzeća i pokušaja da se konsolidira proizvodnja. Neki su pogoni ugašeni (pilane u Mrkoplju i Delnicama 1952., u Crnom Lugu 1966., Vratima 1969), neki su opremljeni za rad (pogon za proizvodnju sanduka, tzv. sandučara u Lučicama 1954–55., pogoni građevne stolarije u Mrkoplju i Lokvama početkom 1960-ih, tvornica ploča iverica u Lučicama 1960-ih, pilana u Lučicama 1971., središnje distribucijsko skladište u Delnicama te sušare u Lučicama i Vratima 1973., pilana u Mrkoplju 1975), neki su izdvojeni iz matičnoga poduzeća kao samostalni gospodarski subjekti (pogoni u Ravnoj Gori kao DIK Ravna Gora, poslije → Radin 1955; pogoni u Gerovu i Prezidu kao DIP Čabar, poslije → Goranprodukt 1959. poduzeće za eksploataciju šuma kao Šumsko gospodarstvo – Delnice 1961), neki su pogoni pripojeni poduzeću (Radionica skija i saonica Opće poljoprivredne zadruge u Brodu na Kupi 1961., poslije Tvornica građevinske stolarije; Drvnoindustrijsko poduzeće Jela – Delnice 1974., pokrenuto kao pilana Josipa Fingera 1922).













Godine 1961. DIP Delnice proizvodilo je drvnu građu (67%), namještaj (11,8%), građevnu stolariju (5,3%), skije (2,1%), uz znatan udio izvoza. Godine 1970. uz piljenu je građu proizvedeno 6960 m³ ploča iverica, 6650 m³ sanduka i paleta, 61 980 vrata, 35 640 prozora, 63 590 pari skija, te znatna količina namještaja. Do 1974. struktura proizvodnje promijenila se u korist finalnih proizvoda: drvna građa (27%), građevna stolarija (52%), namještaj (13%), sanduci, palete, ploče iverice (8%). Godine 1980. RO DIP Delnice činili su OOUR-i: Pilana (drvna građa od četinjača), Stolarija (sobna vrata, vratna krila, saće za vratna krila) i Sandučara (palete i sanduci) u Lučicama, Pilana i stolarija u Lokvama (drvna građa od četinjača, vrata i dvostruki prozori), Pilana i stolarija u Mrkoplju (bukova drvna građa, ulazna i balkonska vrata s rebrenicama), Tvornica namještaja u Vratima (masivni namještaj od bukovine), Tvornica građevne stolarije u Brodu na Kupi (prozori s rebrenicama), Tvornica Jela u Delnicama (dvostruki prozori, skije, drvene montažne kuće i barake).















Pretvorba i restrukturiranje poduzeća

Poduzeće je nastavilo s proizvodnjom istog asortimana do 1992., kada je pretvoreno u Delnice d. d. i imalo je 1291 djelatnika. Restrukturiranjem poduzeća kao samostalni poslovni subjekti izdvojena su društva Mrkopalj d. d. (od 1993. u većinskom vlasništvu poduzeća Drvenjača d. d. iz Fužina, osnovanog 1975. kao radna jedinica Šumskog gospodarstva Delnice), Vrata d. d., Delko d. o. o., Lokve d. d., Brod na Kupi d. d. i Delnice-Zagreb d. o. o. Međutim, teškoće u poslovanju, koje je delnički drvnoindustrijski gigant trpio gotovo od osnutka, nastavile su se i u novim tržišnim okolnostima, te je nad društvom 1999. otvoren stečajni postupak; likvidirano je 2004. Kao nasljednik nekadašnjega poduzeća, danas jedino poduzeće Lokve d. o. o. proizvodi građevnu stolariju. Na mjestu pogona delničke Jele izgrađena je 2007. tvornica Energy pellets d. o. o. koja proizvodi pelete, piljenu građu i ogrjevno drvo.







Jelenčić, Jasenka (Zagreb, 13. VI. 1946), kemijska inženjerka, stručnjakinja za organsku kemijsku tehnologiju i polimerno inženjerstvo.

Diplomirala je 1969. na Kemijsko-tehnološkome odjelu Tehnološkog fakulteta u Zagrebu (→ Fakultet kemijskog inženjerstva i tehnologije; FKIT), gdje je doktorirala 1975. disertacijom Studij kemijske intervencije na poli(vinilacetatu) (mentor → M. Bravar). Od 1971. zaposlena je na Fakultetu, od 1985. kao redovita profesorica; umirovljena je 2014. Predavala je kolegije Procesi polimerizacije, Degradacija polimera, Celuloza i papir, Elastomeri, Sintetska vlakna. Bila je predsjednica Znanstveno-nastavnog vijeća fakultetskog Instituta kemijskog inženjerstva (1985–87), predstojnica Zavoda za organsku kemijsku tehnologiju i polimerno inženjerstvo (1993–97), prodekanica (1997–2001) i dekanica Fakulteta (2001–05). Bavila se degradacijom, stabilizacijom i modifikacijom polimernih mješavina, tehnologijom celuloze i papira, ispitivanjem tipova i načina vulkanizacije prirodnog i sintetskih kaučuka, recikliranjem i zbrinjavanjem polimernog otpada. Bila je predsjednica Društva diplomiranih inženjera i prijatelja kemijsko-tehnološkog studija AMACIZ 2005–09.

Ivanković, Hrvoje (Vinkovci, 26. VIII. 1958), kemijsko-tehnološki inženjer, stručnjak za anorganske materijale.

Diplomirao je 1982. na Tehnološkome fakultetu u Zagrebu (→ Fakultet kemijskog inženjerstva i tehnologije), gdje je 1997. doktorirao disertacijom Mikrostruktura i svojstva mulitne keramike dobivene sol-gel postupkom (mentorica → E. Tkalčec). Radio je u kutinskoj Petrokemiji (1982–83) i zagrebačkoj Tvornici akumulatora Munja (1984). Od 1985. zaposlen je na matičnome fakultetu, od 2006. kao redoviti profesor. Predaje kolegije Struktura i svojstva anorganskih materijala, Inženjerstvo stakla i keramike, Karakterizacija materijala. Bio je predstojnik Zavoda za anorgansku kemijsku tehnologiju i nemetale (2005–09). Bavi se kinetikom reakcija u čvrstome stanju, polimerizacijom organometalnih spojeva, sol-gel sintezom, mikrostrukturom i svojstvima keramičkih i staklokeramičkih materijala, organsko-anorganskim hibridima i nanokompozitima, sintezom hidroksiapatitne keramike (biomimetički pristup). Dobitnik je Godišnje nagrade za znanost 2009.

Kralj, Damir (Zagreb, 26. XII. 1959), kemijsko-tehnološki inženjer, stručnjak za taloženje i kristalizaciju.

Diplomirao je 1983. na Tehnološkome fakultetu u Zagrebu (→ Fakultet kemijskog inženjerstva i tehnologije; FKIT), a doktorirao 1990. na zagrebačkom Institutu Ruđer Bošković (IRB) disertacijom Nastajanje i transformacija vaterita, metastabilne modifikacije kalcij karbonata (mentorica Lj. Brečević). Nakon što je diplomirao zaposlio se na IRB-u, gdje je od 2012. znanstveni savjetnik, od 2005. voditelj Laboratorija za procese taloženja i od 2012. Predstojnik Zavoda za kemiju materijala. Uz to predavao je na Prirodoslovno-matematičkome fakultetu u Zagrebu (kolegij Ravnoteža i kinetika procesa u heterogenim sustavima), FKIT-u (Kristalizacija, Procesi taloženja u vodenim otopinama), te na Odjelu za biotehnologiju Sveučilišta u Rijeci (Taloženje i kristalizacija, Bioanorganska kemija), gdje je od 2010. izvanredni profesor. Bavi se temeljnim istraživanjima mehanizama i kinetike procesa taloženja (kristalizacije) u sustavima kruto-tekuće, primjenom taloženja u zaštititi okoliša, istraživanjima geokemijskih procesa i taloženja, biomineralizacijom i patološkom mineralizacijom, industrijskom kristalizacijom. Od 2016. član je HATZ-a.