svila, tanko prirodno filamentno vlakno (vlakno velike duljine, više stotina metara) koje se dobiva odmatanjem s čahure (kokona) uzgojenoga leptira dudovoga svilca (Bombyx mori).







Najveći proizvođač i izvoznik svile je Kina (oko 80% svjetske proizvodnje), potom slijede Indija, Japan i Južna Koreja. Najviše svile uvozi se u Europu i SAD, a među europskim zemljama najveća je potrošnja u Njemačkoj, Italiji i Švicarskoj. U svijetu se 2018. proizvelo 164 000 t sirove svile, što je 0,15% ukupne svjetske proizvodnje vlakana.

Preduvjet za uzgoj svilca je uzgoj bijeloga duda (Morus albe), lišćem kojega se hrani gusjenica. Razvojni ciklus započinje u proljeće kad lista dud. Oplođena jajašca polažu se u inkubatore. Dva do tri dana nakon toga iz njih se izlegu gusjenice, koje nakon što pojedu velike količine lišća tijekom 30–35 dana postignu potpuni rast. Tada počinju izlučivati po dvije fibroinske niti obavijene sericinom te se njima omatati, stvarajući čahuru. Sericin ima ulogu ljepila te osigurava kompaktnost čahure unutar koje se gusjenica preobrazi u leptira. U prirodnome životnom ciklusu razvijeni leptir izlazi iz čahure i reprodukcijski ciklus počinje iznova. Pri uzgoju radi dobivanja svile, leptiri se usmrćuju kako pri izlasku ne bi uništili svilenu nit. Odmatanjem čahure uspijeva se dobiti neprekinuta nit duljine oko 900–1000 m, premda ukupna duljina niti u jednoj čahuri može biti i 4500 m. Takva svilena nit je pretežito građena od bjelančevine fibroina (70–82%), relativno je gruba na opip i neugledna izgleda zbog sericina na površini, a naziva se sirova ili grež svila i u pravilu se kao takva dalje prerađuje tkanjem, rjeđe pletenjem. Sericin se uklanja da bi vlakna dobila glatkoću, finoću i plemeniti sjaj. Takva obradba naziva se degumiranje, a tako dobivena svila degumirana svila. Zbog iznimne finoće vlakana (9–11 µm), proizvodi od degumirane svile imaju plemenit sjaj, iznimna taktilna svojstva i posebnu mekoću. Čvrstoća vlakana je 27–50 cN/tex, a prekidno istezanje iznosi 18–22%; dobro upija vlagu i vodu. Pri dobivanju težih tkanina lijepog i šuškavog pada (svileni brokat i sl.) potrebna je obradba otežavanja svile. Fibroin i sericin su vrlo osjetljivi na djelovanje alkalija, ali i na kiseline i na ultraljubičasto zračenje. Od svile se proizvodi raznovrstan tekstil za odjeću, svečane zastave te ukrasni svileni tekstil.







Domovina svile je Kina, gdje se dudov svilac uzgaja već pet tisućljeća, a umijeće dobivanja svile razvijalo se i njegovalo na carskim dvorovima i držalo u strogoj tajnosti. Zbog toga je Kina imala monopol u proizvodnji svile više od dva tisućljeća. Poznat je Put svile, kopneni prometni smjer kojim je stizala iz Kine preko Dalekoga istoka, Perzije i Bliskoga istoka do Europe. Svilarstvo se iz Kine oko 300. pr. Kr. proširilo u Japan, potom u Indiju, Perziju i Malu Aziju. U Europu se znatnije počelo širiti tek u VI. st., najprije u mediteranskim zemljama.

U nekim hrvatskim krajevima svila se proizvodila već u srednjem vijeku. Rab je 1018. imao obvezu Mletačkoj Republici davati danak od deset funta svile u slučaju da nije imao pet funta čistoga zlata. Benediktinski samostan sv. Andrije u Rabu u XIII. st. bavio se izradbom i tkanjem svile. U Konavlima i na Mljetu svila se proizvodila od XIV. st., kada je Dubrovnik trgovao predenom svilom, a izvozio je u Milano i Lyon. Uzgoj dudova svilca u Istri započeo je sredinom XVI. st.









Od kraja XVIII. st. do prve polovice XX. st. svilarstvo je u hrvatskim krajevima bilo jedna od značajnijih gospodarskih djelatnosti, posebice za vladavine carice Marije Terezije, kada je doživjelo pravi procvat. Država je tada davala materijalnu i novčanu potporu za uzgoj dudova svilca i duda, ali i provodila edukaciju i određen pritisak na seosko stanovništvo da se bavi tom djelatnošću. Godine 1768. objavljen je i prvi priručnik za uzgoj dudova svilca pod nazivom Kratki navuk kak murve sejati.













U tvornicama svile u Osijeku, Zagrebu, Varaždinu i drugim gradovima proizvodile su se svilene tkanine te različito obojeni svileni konac za ukrašavanje narodnih nošnji. Umjetničke kreacije svilenim vezom postale su kulturno nasljeđe narodnih rukotvorina. Da bi se osiguralo dovoljno hrane za prehranu gusjenica, uzgajao se dud, a ta se tradicija u nekim selima Slavonije i sjeverozapadne Hrvatske zadržala do danas. Svilarstvo je u Hrvatskoj najveći procvat doživjelo početkom 1840-ih, kada se u Slavoniji uzgojem dudova svilca bavilo oko 13 000 domaćinstava. Na području sjeverne Hrvatske bilo je važna poljoprivredna i manufakturna grana do 1870-ih, no od 1855. počelo je postupno slabjeti i propadati zbog bolesti dudovih stabala i dudova svilca te sve većega uvoza jeftinije svile iz Kine koji je smanjivao cijenu otkupa čahura. Proizvodnja sirove svile u Slavoniji počela se obnavljati 1920-ih, kada su ponovno otvorene svilane u Varaždinu, Osijeku i Zagrebu. Od 1928. do 1936. izvoz čahura i pojava umjetne svile na tržištu mnogostruko su smanjili cijenu greža, pa se svilarstvo počelo napuštati. Preradba svile i proizvodnja tkanina iz domaćih izvora opstala je još neko vrijeme u Osijeku, no zbog jeftine robe od umjetnih vlakana, svilarstvo se pokazivalo neisplativim. Do danas se održalo jedino u kućnoj radinosti slavonskih, petrinjskih i konavoskih seljanki koje se za vezenje nošnji koriste svilenim koncem proizvedenim u domaćinstvu.







tehnički tekstil, tekstilni materijal za izradbu zaštitne odjeće i mnogobrojnih drugih proizvoda koji se rabe u tehnici, poljoprivredi, ekologiji, medicini i dr., samostalno ili kao sastavni dio drugih kompozitnih materijala.







Iako je kod pojedinih skupina tehničkoga tekstila važna, estetika je uglavnom u drugome planu. Tehnički tekstil počeo se razvijati početkom XX. st. proizvodnjom umjetnih celuloznih vlakana (viskozni kord za automobilske gume), a intenzivan razvoj slijedio je od 1970-ih zahvaljujući proizvodnji novih sintetičkih vlakana te razvoju tehnologije i znanosti o materijalima. Danas su u izradbi tehničkoga tekstila zastupljene gotovo sve vrste vlakana, a posebno značenje imaju visokoučinkovita sintetička vlakna koja su omogućila uporabu tekstila u zahtjevnim i rizičnim područjima (Hightech). Globalno tržište u stalnom je rastu, a širi se i područje primjene.













Vrste

Prema namjeni tehnički je tekstil podijeljen u 12 skupina. Agrotekstil (Agrotech) rabi se u poljoprivredi, hortikulturi, šumarstvu i ribogojstvu. To su mreže za zaštitu od tuče i ptica, za zasjenjivanje, ribolov i ribogojilišta, pokrovni tekstil za zaštitu usjeva od hladnoće, isušivanja tla i rasta korova, veziva i sl. Geotekstil (Geotech) služi u izgradnji cesta, željeznica, mostova, tunela, nasipa, irigacijskih sustava i dr., a uključuje raznovrsne tkane i netkane tekstilije, rešetkaste i mrežne strukture, geomembrane i geokompozite, ovisno o njihovoj funkciji (separacija, filtracija, drenaža, ojačavanje, zaštita od erozije i dr.). Građevinski tekstil (Buildtech) rabi se u izgradnji građevina. To su arhitektonske membrane, ojačala u betonu, podloge u izradbi fasada, izolacijski materijali i dr. Industrijski tekstil (Indutech) rabi se u industriji, a uključuje filtre za odvajanje i pročišćavanje plinova i otpadnih voda, cigaretne filtre, transportne trake, remenice, užad i dr. Za medicinsku i higijensku primjenu služi → medicinski tekstil (Medtech). Tekstil za prometala (Mobiltech) rabi se u izgradnji i opremanju vozila (automobila, zrakoplova, vagona, brodova i dr.). Obuhvaća kompozite za izradbu kućišta, ojačala za pneumatike, različite filtre, pojaseve, opremu interijera vozila, zračne jastuke i dr. Zaštitni tekstil (Protech) obuhvaća odjeću i pribor za zaštitu u opasnim i pogibeljnim uvjetima, kao što su izloženost nuklearnim, kemijskim i biološkim utjecajima, visokim temperaturama i vatri, razornom mehaničkom djelovanju u vojnim i civilnim uvjetima i dr. Sportski tekstil (Sporttech) rabi se za potrebe sporta i rekreacije za opremu ljudi i objekata, a uključuje podloge za sportske terene, tkanine za sportske balone i padobrane, vreće za spavanje, sportske rekvizite (lopte, rekete) i dr. Ambalažni tekstil (Packtech) obuhvaća mreže, vreće, spremnike i kontejnere za tekuće, sipke i krute materijale i proizvode, torbe i dr. Kućanski tekstil (Hometech) obuhvaća tekstilije koje su dio namještaja, madraca i prostirača, zastore i dr. Odjevni tekstil (Clothtech) pokriva specifične funkcionalne namjene u odjeći i obući (čičci i patentni zatvarači, elastične trake i dr.). Tekstil za ekološku zaštitu (Oekotech) obuhvaća tehnički tekstil koji je u funkciji zaštite okoliša, uklanjanja zagađenja te zbrinjavanja opasnoga otpada.







Tehnički tekstil u Hrvatskoj

U Hrvatskoj se proizvodnjom tehničkoga tekstila bavi veći broj poduzeća. Tvornica → Čateks iz Čakovca proizvodi tehničke tkanine za vojne i druge namjene, umjetnu kožu te medicinski asortiman naslojenih tkanina i laminata. MTČ Pozamanterija (→ Međimurska trikotaža Čakovec) najveći je proizvođač tzv. uskoga tehničkog tekstila u ovome dijelu Europe. Tvornica Kontex iz Karlovca proizvodi tende, cerade, vatrogasne cijevi i dr. Poduzeća → Borovo iz Vukovara, Jelen iz Čakovca i Inkop iz Poznanovca proizvođači su zaštitne obuće. Od 1964. → Regeneracija iz Zaboka proizvodi netkani tekstil za izolacijske namjene i geotekstilije, a slični tehnički tekstil proizvode i Kelteks iz Karlovca i Tekstil LIO iz Osijeka (→ LIO – Lanena industrija Osijek). Konoplja iz Zagreba ima dugu tradiciju u proizvodnji užadi, a Tvornica mreža Biograd važan je proizvođač raznovrsnih mreža, užadi, ambalaže i pusta. U području tehničkoga tekstila za potrebe vojske i policije (za zaštitne kacige, prsluke i dr.) ističu se proizvođači Kroko i → Šestan-Busch (sv. 1) iz Zagreba.















pivo, pjenušavo piće s malim udjelom alkohola, karakterističnoga gorka okusa i arome po hmelju, dobiveno alkoholnim vrenjem pivske sladovine s pivskim kvascem.







Pivski slad osušeno je zrno isklijanoga pivskog ječma, rjeđe pšenice, obogaćeno enzimima, a pivska sladovina vodeni je ekstrakt pivskoga slada, neslađenih sirovina (neisklijale žitarice, škrob, tehnički i čisti šećeri dobiveni iz žitarica) i hmelja (djevičanski, neoplođeni cvat višegodišnje ženske biljke penjačice Humulus lupulus). Za alkoholno vrenje sladovine rabe se čiste kulture pivskih → kvasaca.

Vrste

Kvasac Saccharomyces pastorianus kvasac je tzv. donjega vrenja jer previre sladovinu pri razmjerno niskim temperaturama (6–18 °C), a nakon završenoga vrenja taloži se na dno posude za vrenje. Rabi se za proizvodnju piva donjega vrenja (tzv. lager piva), koja dozrijevaju pri niskim temperaturama (0–2 °C). Najpoznatiji tipovi europskih piva donjega vrenja (npr. plzensko, bečko, münchensko, dortmundsko itd.) razlikuju se najčešće po tvrdoći vode koja se rabi pri preradbi sladovine. Nakon točenja u čašu takvo pivo stvara visoku, stabilnu pjenu, a pije se ohlađeno na 5–14 °C. Zbog razmjerno velike koncentracije neprovrelog ekstrakta ima izrazitu punoću okusa. Kvasac Saccharomyces cerevisiae kvasac je tzv. gornjega vrenja jer previre sladovinu na nešto višim temperaturama (16–20 °C), a nakon završenoga vrenja ispliva na površinu mladog piva. Rabi se za proizvodnju piva gornjega vrenja, kao što su englesko pivo (ale, stout), pšenično pivo (Weizenbier ili Weissbier) i staro pivo (Altbier), koja odležavaju na višim temperaturama (0–8 °C, odn. 20 °C). Piva gornjega vrenja imaju nešto veći udjel alkohola i manji udjel neprevrelog ekstrakta. Po okusu sličnija su slabom vinu nego pivu donjega vrenja. Neke vrste piva piju se tople (20 °C), a daju siromašnu pjenu (ale). Druga se piju hladna i daju bogatu pjenu (stout, Weizenbier, Altbier). Vrenjem prosene sladovine pri temperaturama 30–40 °C s pomoću kvasca Schizosaccharomyces pombe dobiva se tzv. afričko pivo, čime se s pomoću mješovitih divljih kultura kvasaca nastaju tzv. Lambic i samostanska piva specifična okusa i arome koji se mogu pojačati odležavanjem piva na određenoj voćnoj pulpi (npr. Kriek, belgijsko pivo odležano na pulpi višnje).







Prema početnoj koncentraciji ekstrakta u sladovini iz koje se proizvedu, piva se mogu podijeliti na: slaba (ili laka; 6–9%), standardna (10–12%), specijalna (ili puna; 12,5–14%), jaka piva (ili dvostruko sladna; 18–22%) i ječmena vina (16–26%). Prema volumnom udjelu alkohola u pivu razlikuju se bezalkoholna (< 0,5%), piva s malim udjelom alkohola (< 3,5%), standardna (> 3,5%) i jaka (> 5,0% ) te ječmena vina (> 10%). Intenzitet boje piva ovisi o udjelu uporabljenoga svijetlog, karamelnog, tamnog ili prženog slada za proizvodnju sladovine, pa će veći udjel slada rezultirati intenzivnijom bojom sladovine, odn. piva. Prema boji piva se dijele na svijetla, crvena, tamna i crna.

Proces proizvodnje

Proces proizvodnje piva sastoji se od nekoliko tehnoloških faza: proizvodnje sladovine, glavnoga vrenja sladovine, naknadnoga, sekundarnog vrenja i dozrijevanja mladog piva (odn. doradbe) te punjenja piva u ambalažu (staklene i PET boce, limenke, bačve). U procesu proizvodnje sladovine usitnjeni se slad (ili smjesa slada i neslađenih žitarica) pomiješa s toplom vodom i podvrgne enzimskoj hidrolizi kako bi se proteini i škrob iz slada razgradili do gradbenih jedinica i ekstrahirali s vodom. Enzimska hidroliza provodi se postupnim povećanjem temperature komine, a pritom se odabire optimalna temperatura i vrijeme zadržavanja svakoga pojedinog hidrolitičkog enzima. Cijeđenjem (filtracijom) dobivene slatke komine odvaja se tekuća komina (sladovina) od čvrste (tropa). Kuhanjem sladovine s hmeljom (ili hmeljnim pripravcima) sladovina se koncentrira do tražene početne koncentracije ekstrakta, obogaćuje gorkim i aromatičnim sastojcima hmelja i sterilizira. Sterilna se sladovina potom hladi, bistri i aerira, a potom seli u fermentore za glavno vrenje. Glavno vrenje sladovine počinje nacjepljivanjem čiste kulture kvasca pri čemu tijekom vrenja nastaju etanol, nusproizvodi vrenja, ugljikov dioksid i toplina. Ovisno o temperaturi i koncentraciji ekstrakta u sladovini vrenje obično traje tri do osam dana. Novonastalo mlado pivo potom se hladi, uklanja se većina iskorištenoga kvasca, a manji njegov preostali dio nastavlja previranje zaostaloga fermentabilnog ekstrakta dok ne prevri sav ekstrakt sladovine, pivo se zasiti ugljikovim dioksidom, udjel nepoželjnih sastojaka smanji se ispod praga osjetljivosti ljudskih osjetila (okus i miris), a pivo se izbistri. Ako je potrebno, nakon odležavanja, pivo se može koloidno i biološki stabilizirati te filtrirati, a potom se puni u ambalažu s označenim preporučenim rokom konzumacije te udjelom alkohola.













Proizvodnja piva u Hrvatskoj

Početci

Premda je odavna poznavalo pivo, stanovništvo Hrvatske dugo je njegovalo vinsku tradiciju. Pretpostavlja se da se još u pretpovijesno doba pivo konzumiralo iz keramičkih šalica i čaša kakve su pronađene na području Vučedola, a pripisuju se badenskoj i kostelačkoj kulturi (oko 3500–3000. pr. Kr.). Pivo se u manjoj mjeri proizvodilo i konzumiralo do XIV. st. kada se prvi put u pisanim izvorima spominje pivar u Zagrebu. Običaj konzumacije i proizvodnje piva proširili su njemački vojnici koji su se na ovim prostorima borili protiv Osmanlija, pa je znatnija obrtnička proizvodnja piva u Hrvatskoj počela potkraj XVII. st. (u Osijeku 1664. A. Bauer). Tijekom XVIII. st. osnivale su se obrtničke pivovare širom Hrvatske – u Požegi (Christophor Weisler, 1726., Joannes Spun i Wolfgang Schroerer, druga polovica XVIII. st.), Zagrebu (Franjo Tobias Hosz, 1740., Kaptol, 1750), Valpovu (Petar Prandau, 1724), Varaždinu (Ferdinand Kapusch, 1753., Pavao Gruiber 1754), Bjelovaru (1772), Karlovcu (A. Köler, 1779), Koprivnici (prije 1783), Daruvaru (grof Janković, 1840), Sisku (1854) i dr. Pravo varenja piva obično je pripadalo gradskomu magistratu, a pretpostavlja se da je svaki slobodni kraljevski grad imao svoje pivovare. Na području Vojne krajine djelovale su vojničke pivovare. Tijekom XIX. st. pivarstvo se učilo iz priručnika (Der volkommene Bierbrauer. Leipzig, 1795; Kurze Abhandlung uber das Bier. Beč, 1839; Naputak vrhu bitnih načelah tehničkog postupka kod varenja pive i vrhu na to odnosećih se kontrolnih mjerah. Senj, 1874), a praksa se stjecala u bavarskim, austrijskim i češkim pivovarama. Do kraja XIX. st. pivarstvo u Hrvatskoj bilo je obrtničkoga karaktera.

Industrijalizacija hrvatskog pivarstva

Ukidanjem Vojne krajine potrošnja piva smanjena je i ograničena samo na određeni sloj korisnika. Nešto kasnije filoksera i peronospora uništile su mnoge vinograde u Dalmaciji i na otocima, što je uzrokovalo nestašicu vina i povećalo potražnju za pivom. Promjene na tržištu potaknule su (nakon 1892) skupinu domaćih gospodarstvenika da počnu osnivati prve industrijske pivovare u Hrvatskoj. Modernizaciju pivarskih postrojenja koja su se počela koristiti parnim pogonom nisu mogle pratiti sve pivovare, osobito one manje, stoga im se broj počeo smanjivati. Sredinom XIX. st. u sjevernim hrvatskim zemljama djelovale su 43 pivovare, 1881. bilo ih je 26, 1894. 17, 1906–14. 15, a nakon I. svj. rata opstalo ih je 14 (u Zagrebu, Karlovcu, Sisku, Križevcima, Daruvaru, Novoj Gradiški, Osijeku, Otočcu i Gospiću; 1921. proizvele su oko 150 000 hl). Pivo nastalo u domaćim pivovarama nije bilo dovoljno kvalitetno pa se brzo kvarilo. Unatoč tomu hrvatske pivovare zadovoljavale su sve potrebe za pivom u Hrvatskoj i BiH.

Neke od najstarijih industrijskih pivovara u Hrvatskoj bile su Daruvarska dionička pivovara i munjara (osnovana 1840), Pivovara → Dragutina Lobe (osnovana 1851. u Novoj Gradiški), Karlovačka pivovara Prhovo Aschenbrenner i Mates (osnovana 1854. u Karlovcu, poslije → Karlovačka pivovara), Prva slavonska parna pivovara i tvornica leda Cajetana Šepera (osnovana 1856. u Osijeku, danas → Osječka pivovara), Pivovara A. Katza i sinovi (osnovana 1876. u Križevcima), Zagrebačka dionička pivovara i tvornica slada (osnovana 1892; danas → Zagrebačka pivovara), Otočke pivovare i sredotočne pecare žeste (osnovana 1904. u Otočcu).



















Nakon I. svj. rata proizvodnja piva se ponovno povećala. No, država je ubrzo uvela velike poreze i trošarine (Carinski zakon 1925), zbog kojih je poskupio uvozni ječam, a smanjena je cijena piva proizvedenoga u Češkoj i Poljskoj. To je dovelo do zatvaranja svih manjih pivovara, a veće su do 1928. postale skladišta Zagrebačke, Sarajevske i Beogradske pivovare. Nakon II. svj. rata preostalih pet hrvatskih pivovara (Daruvar, Karlovac, Osijek, Otočac i Zagreb) nacionalizirano je i pretvorene su u društvena poduzeća. Potrebe za pivom bile su skromne pa je domaća proizvodnja zadovoljavala potražnju. Tijekom vremena otvorene su Jadranska (1971. u Splitu), Panonska (1971. u Koprivnici) i Istarska pivovara (1977. u Buzetu), a 1971. u Novoj Gradiški izgrađena je i prva samostalna tvornica slada (danas Slavonija Slad). Hrvatske pivovare se i danas koriste domaćim sladom iz Slavonije Slada, a hmelj koji se trenutačno ne proizvodi u Hrvatskoj nabavlja se na svjetskome tržištu. Pivovare u Karlovcu, Daruvaru i Osijeku oštećene tijekom Domovinskoga rata sanirane su, a sve su privatizirane i potom modernizirane.

Proizvodnja piva u Hrvatskoj danas

U Hrvatskoj danas posluje šest velikih industrijskih pivovara (Istarska pivovara u Buzetu, Pivovara Daruvar, Heineken Hrvatska u Karlovcu, Carlsberg Croatia iz Koprivnice, Osječka pivovara i Zagrebačka pivovara), pet malih pivovara (Regent u Solinu, Medvedgrad, Garden Brewery i Zmajska pivovara u Zagrebu i Ličanka u Donjem Pazarištu) te više od 30 obrtničkih (craft) pivovara. Na hrvatskom tržištu najprodavanije je standardno svijetlo pivo donjega vrenja koje se proizvodi od sladovine s približno 12% ekstrakta (oko 5% alkohola u pivu) kakva su Ožujsko, Karlovačko, Pan, Osječko i Zlatorog pivo. Obrtničke pivovare uglavnom proizvode različite vrste piva gornjega vrenja čime znatno obogaćuju ponudu piva na hrvatskom tržištu. Hrvatske pivovare godišnje proizvedu u prosjeku 3,5 milijuna hl piva, a konzumira se u prosjeku 80 l piva po stanovniku.

Tijekom 2018. u svijetu je proizvedeno oko 1,95 milijardi hl piva, a najveći proizvođači bili su Kina, SAD, Brazil, Meksiko i Njemačka. Česi su najveći potrošači piva jer svaki stanovnik godišnje konzumira u prosjeku 143 l.

kemijska tehnologija, u općem značenju, skup načina ili postupaka pretvorbe sirovina u proizvode nizom operacija pri čemu barem jedna od njih uključuje kemijsku reakciju ili koji drugi proces na molekulskoj razini. U užem smislu, primijenjena znanost koja objedinjuje znanja i vještine potrebne za industrijsku provedbu navedenih pretvorbi. Kemijska se tehnologija općenito dijeli na anorgansku i organsku. Anorganska kemijska tehnologija obuhvaća tehnologije proizvodnje anorganskih kiselina (sumporne, solne i dr.), mineralnih gnojiva, sode, natrijeve lužine, stakla, keramike, cementa, itd. Organska kemijska tehnologija obuhvaća tehnologije preradbe nafte, petrokemijsku tehnologiju, tehnologije proizvodnje organskih intermedijera, polimernih materijala, boja i lakova, farmaceutski aktivnih tvari i dr. Mnoge se tehnologije, poput → prehrambene tehnologije, → metalurgije, → tekstilne tehnologije, → grafičke tehnologije, tradicionalno razmatraju odvojeno od kemijske tehnologije, iako u nizu operacija mogu uključivati kemijske reakcije.

Povijesni razvoj

Razvoj (anorganske) kemijske tehnologije počinje mnogo prije pisane povijesti. Najstariji keramički artefakti stari su oko 30 000 godina, staklene kuglice podrijetlom iz Mezopotamije i Egipta datirane su oko 2500. pr. Kr., a masovnija proizvodnja staklenih predmeta pojavljuje se u Egiptu oko 1500. pr. Kr. Metalurške tehnologije također uključuju kemijsku pretvorbu i zbog njihove se važnosti po njima imenuju povijesne epohe: bakreno doba (3500–2000. pr. Kr.), brončano doba (2000–750. pr. Kr.) i željezno doba (zadnje tisućljeće pr. Kr.). Uporaba mineralnih veziva pripravljenih kemijskom pretvorbom gipsa uz dodatak vapnenca potječe iz starog Egipta, proizvodnju vapna poznavala je minojska kultura i antička Grčka, a proizvodnju cementa od vulkanskoga pepela i vapna koji očvršćuje uz dodatak vode otkrili su stari Rimljani. Kemijska se tehnologija razvijala vrlo postupno tijekom srednjega vijeka nastojanjima drevnih alkemičara. Tek su oblikovanjem moderne kemijske znanosti te prvom industrijskom revolucijom u XVIII. st. stvoreni preduvjeti za nagli razvoj kemijske tehnologije u industrijskome mjerilu. Uvodile su se nove ili unapređivale poznate tehnološke operacije poput sušenja, destilacije, filtriranja i dr. U anorganskoj su kemijskoj tehnologiji prekretnice označili Phillipsov postupak za sintezu sumporne kiseline iz sumpora i kisika, preko sumporova dioksida i trioksida (1831), Solvayev postupak za proizvodnju sode iz vodene otopine soli i vapnenca razvijen oko 1860., Castner-Kellnerov proces za proizvodnju plinovitoga klora i natrijeve lužine elektrolizom iz vodene otopine soli (1895) te Haber-Boschov postupak izravne sinteze amonijaka iz vodika i dušika (1910), na koji se nastavljaju katalitička oksidacija amonijaka do smjese dušikovih oksida te proizvodnja dušične kiseline. Za organsku kemijsku tehnologiju bili su ključni postupci proizvodnje vodenoga plina (uglavnom smjese ugljikova monoksida i vodika) iz koksa i vodene pare razvijeni tijekom XIX. st. te postupci rafiniranja sirove nafte (prva velika rafinerija proradila je 1856. u rumunjskome Ploieştiju). Dostupnost velikih količina jeftinih kemikalija poput sumporne, solne i dušične kiseline, plinovitoga klora, klorovodika, ugljikova monoksida i dioksida, dušika, kisika i vodika, te metana i drugih plinovitih i kapljevitih ugljikovodika omogućila je strelovit razvoj organske kemijske industrije od prve polovice XX. st. sve do danas. U posljednjih se desetak godina poduzimaju znatni istraživački napori na razvoju skupa sasvim novih tehnologija koje bi iz sirovinske osnovice kemijske industrije trebale posve isključiti fosilna goriva, s ciljem drastičnoga smanjenja emisija ugljikova dioksida.

Kemijska tehnologija u Hrvatskoj

Na području današnje Hrvatske u pretpovijesnom su se razdoblju odvijali važni tehnološki iskoraci jer se dijelom njezina teritorija u bakrenomu dobu prostirala razvijena vučedolska kultura. Tijekom staroga i srednjega vijeka dijelovi Hrvatske su uglavnom slijedili tehnološki razvoj državnih tvorevina kojih su bili dijelom, uz određen tehnološki zaostatak pri prenošenju noviteta iz državnih središta u provinciju. Rijetke iznimke, npr. središta rimskih provincija Panonije i Dalmacije te Dubrovnik i dalmatinski gradovi u srednjemu vijeku tek potvrđuju pravilo. Od sredine XIX. st. u Hrvatskoj se razvijala → kemijska industrija uz primjenu naprednih tehnologija. Između dvaju ratova slijedio je razvoj prerađivačkih tehnologija, a nakon II. svj. rata ubrzana izgradnja bazne kemijske industrije za proizvodnju široke palete kemijskih proizvoda. Udio domaćega tehnološkoga znanja pritom je općenito bio veći u proizvodnim pogonima manjega kapaciteta, dok su veći pogoni bili zasnovani na licenciranim inozemnim tehnologijama. Najviše izvornih doprinosa s najvećom dodanom vrijednosti ostvareno je u području sinteze farmaceutika. Tu se ističe patent → Vladimira Preloga za proizvodnju sulfonilamida (1937), djelotvornoga anibakterijskoga lijeka koji su u proizvodnju u zagrebačkom farmaceutskom poduzeću Kaštel (→ Pliva) uveli → Ljubomir Trinajstić i → Ernest Rajner, te patent za azitromicin (1980), antibiotik širokoga spektra koji su pod vodstvom → Slobodana Đokića otkrili → Gabrijela Kobrehel, → Gorjana Radobolja-Lazarevski i → Zrinka Tamburašev, a u proizvodnju ga je uvela zagrebačka Pliva. Propašću velikoga dijela hrvatske kemijske industrije nakon Domovinskoga rata i tijekom 2000-ih, znatan je dio praktičnoga kemijsko-tehnološkoga znanja nepovratno nestao.







Nastava iz područja kemijske tehnologije u Hrvatskoj

Početci srednjega školstva iz područja kemijske tehnologije sežu u 1882. kada je u Zagrebu osnovana Obrtna škola (→ Škola primijenjene umjetnosti i dizajna) s Kemijsko-obrtnim odjelom. Između dvaju svjetskih ratova obrazovanje kemijskih obrtnika zamrlo je, a nakon II. svj. rata počeo je razvoj srednjoškolske nastave iz područja kemijske tehnologije u cijeloj državi. Primjer je za to otvaranje Kemijsko-tehnološkoga odjela srednje Tehničke (trogodišnje) škole u Zagrebu 1946., a četverogodišnji program Kemijske tehničke škole uveden je 1960. Sljednik toga odjela danas je Prirodoslovna škola Vladimira Preloga u Zagrebu. Godine 1950. osnovana je Kemijska škola u Kaštel Sućurcu, uz tvornicu → Jugovinil, koju danas nasljeđuje Prirodoslovna škola Split. Godine 1956. uz potporu tvornice → Saponia osnovana je Tehnička škola Ruđer Bošković u Osijeku s dva kemijska odjela, što je dio tradicije današnje Tehničke škole i prirodoslovne gimnazije Ruđera Boškovića. I u Tehničkoj školi Rijeka, koja je djelovala od 1945., obrazovali su se kadrovi tehničke kemijske struke; danas dijelovi te škole djeluju pod imenom Prirodoslovna i grafička škola Rijeka. Ostale srednje škole u kojima se danas obrazuju kemijski tehničari, ekološki tehničari i prehrambeni tehničari su: Tehnička škola u Imotskome, Graditeljska, prirodoslovna i rudarska škola Varaždin, Prirodoslovno-grafička škola Zadar, Srednja škola Matije Antuna Reljkovića Slavonski Brod, Poljoprivredno-prehrambena škola Požega, Tehnička škola Sisak, Tehnička škola Kutina, Srednja škola Braća Radić Kaštel Štafilić, Tehnička škola Nikole Tesle Vukovar i Prirodoslovno-grafička škola Zadar. U programima su obuhvaćeni izdvojeni sadržaji iz kemijske tehnologije i kemijskog inženjerstva. Primjer ranoga srednjoškolskoga udžbenika za tehničke i ekonomske škole je Kemija i kemijska tehnologija (M. Vladen, 1947), a primjer modernoga srednjoškolskog udžbenika iz područja kemijskog inženjerstva su npr. Tehnološke operacije (S. Rozgaj, A. Glasnović, 2009).







Visokoškolska naobrazba kemijskih inženjera počela je osnutkom Kemičko-inženjerskoga odjela Tehničke visoke škole u Zagrebu 1919 (od 1926. → Tehnički fakultet; sv. 4), koji se, preko Kemijsko-tehnološkog odjela Tehnološkog fakulteta (od 1957), postupno razvijao do današnjega → Fakulteta kemijskog inženjerstva i tehnologije (FKIT) u Zagrebu (od 1991). Prvi nastavni programi, osim kemijskih disciplina, uključivali su kemijske tehnologije, s naglaskom na njihov anorganski dio, metalurgiju, tehničke uređaje kemijske industrije i dr. Od 1929. → Matija Krajčinović predavao je organsku kemijsku tehnologiju. Od 1934. predavao se kemijsko-tehnološki račun, a od 1947. operacije kemijske industrije, čime se počeo napuštati kemijsko-tehnološki pristup i u nastavu uvoditi → kemijsko inženjerstvo. Međutim, još su 1971. u programu postojali anorgansko-tehnološki i organsko-tehnološki smjer, a tek od 1977. drastično se smanjila satnica nastave kemijskih tehnologija. Danas se nastava pojedinih tehnologija odvija putem manjih kolegija na diplomskim studijima. Slične trendove bilježi i nastava na → Kemijsko-tehnološkome fakultetu u Splitu, osnovanome 1960. Na njemu se, međutim, i danas održao naziv kemijska tehnologija u imenima sveučilišnih i stručnih studija. Povezani s Tehnološkim fakultetom u Zagrebu djelovali su i odjeli Tehnološkoga fakulteta u Sisku gdje su se 1960–82. obrazovali diplomirani inženjeri kemijske tehnologije nafte te, u trogodišnjim programima, inženjeri instrumentacije, inženjeri analitičari i inženjeri tehnolozi. Od 1961. do 1983., kada je pripojena Tehnološkomu fakultetu, u Karlovcu je djelovala Viša tehnološka škola i obrazovala inženjere kemijske, odn. kožarske tehnologije.







Zaslužni sveučilišni nastavnici iz područja organske kemijske tehnologije i inženjerstva polimernih materijala s Fakulteta kemijskog inženjerstva i tehnologije su → Mladen Bravar, → Zvonimir Janović, → Jasenka Jelenčić, → Ante Jukić, → Marica Ivanković, → Natalija Koprivanac, → Matija Krajčinović, → Helena Jasna Mencer. Iz područja anorganske kemijske tehnologije i materijala s istog su fakulteta → Franjo Hanaman, → Hrvoje Ivanković, → Stanislav Kurajica, → Tomislav Matusinović, → Emilija Tkalčec, s Instituta Ruđer Bošković to su → Damir Kralj i → Andrea Moguš-Milanković te s Rudarsko-geološko-naftnoga fakulteta → Olga Šarc-Lahodny. Iz područja elektrokemijskoga inženjerstva to su → Ljerka Duić, → Branko Lovreček i → Mirjana Metikoš-Huković, svi s Fakulteta kemijskog inženjerstva i tehnologije.

Udruženja

Za područje kemijske tehnologije relevantno je → Hrvatsko društvo kemijskih inženjera i tehnologa u Zagrebu te udruženja pri Hrvatskoj gospodarskoj komori, npr. Udruženje industrije nemetala i građevinskih materijala, Udruženje industrije plastike i gume, Udruženje kemijske industrije i Udruženje kožarsko-prerađivačke industrije.

Baromić, Blaž (Vrbnik, nakon 1440 – Senj, nakon 1505), glagoljaški pisar i tiskar, osnivač prve poznate glagoljske tiskare na području Hrvatske.

Prvi se put spominje kao prepisivač u Mavrovu brevijaru (1460). Od 1484. do 1505. bio je senjski kanonik i pravni zastupnik senjskoga biskupa i kaptola. Tiskarstvo je učio u Veneciji, u tiskari Andrije Torresanija, gdje je 1493. sudjelovao u tisku glagoljskoga časoslova, tzv. Baromićeva brevijara, treće po redu hrvatske inkunabule. Donijevši tiskarska slova, iste je godine osnovao glagoljsku tiskaru u Senju, gdje je zajedno sa → Silvestrom Bedričićem i → Gašparom Turčićem 1494. tiskao Rimski misal, četvrtu po redu hrvatsku inkunabulu, na crkvenoslavenskom jeziku hrvatske redakcije. Godine 1496. ondje je objavljena Spovid općena, prva tiskana knjiga na čakavštini i jedina hrvatska neliturgijska inkunabula, u kojoj se na zadnjem listu javlja njegov tipografski znak, prvi u povijesti hrvatskoga tiskarstva. Senjska je tiskara prestala s radom 1508., a u njoj je uz dva navedena djela tiskano još pet hrvatskih prijevoda popularnih teoloških priručnika, nabožno-poučnih i književnih djela. Baromić je izumio posebnu tehniku slaganja ligatura od poluslova, koju je preuzeo iz glagoljskih rukopisa. Njegovo ime nosi Međunarodna konferencija tiskarstva, dizajna i grafičkih komunikacija koja se od 1997. svake godine održava u Senju.







Gaj, drvnoindustrijsko poduzeće iz Slatine (Podravska Slatina 1921–92) osnovano 1948. Prvotni je naziv bio Poduzeće za eksploataciju šuma i izradu finalnih proizvoda Gaj. Sjedište poduzeća bilo je u Ulici Nikole Šubića Zrinskog 27.















Poduzeću je 1963. priključena tvornica Gaj galanterija iz Mikleuša i pilana u Voćinu, 1966. učinjene su manje rekonstrukcije svih pogona, a 1967. puštena je u rad moderna pilana u Slatini, te se poduzeće od iskorištavanja šuma potpuno okrenulo obradbi drva i finalnoj proizvodnji (piljena građa i drveni elementi, masivni namještaj). Do početka 1980-ih u nekoliko je navrata provedena izgradnja i modernizacija pogona na sve tri lokacije (nove tvornice namještaja u Slatini i Voćinu, tvornica podnica za krevete od lamelirane bukovine Lattoflex u Slatini, tvornica lijepljenih lameliranih drvenih konstrukcija u Voćinu, tvornica drvenih peta i donjih dijelova obuće u Mikleušu). Početkom 1980-ih Gaju su priključena poduzeća Brest iz Zemuna i Javor iz Daruvara. Godine 1983. u poduzeću je radilo 2300 zaposlenih organiziranih u pet OOUR-a i jedan RO, finaliziralo se 40 000 m³ trupaca na godinu, pa je spadalo među najveća poduzeća domaće drvne industrije. Osim masivnog i tapeciranoga namještaja, furnira, drvenih peta i donjih dijelova obuće, tvornica je jedina u zemlji proizvodila lijepljene lamelirane drvene nosače kao nosive konstrukcijske elemente za krovišta velikih raspona. Primjerice, u Zobnatici nedaleko od Subotice je ovalna jahaonica ergele konja pokrivena 1988. konstrukcijom od lameliranih nosača raspona 55,80 m, najvećom u bivšoj državi. Tijekom godina tvornica je tim konstrukcijama opremila više od 3000 objekata u zemlji i inozemstvu.















Nakon obavljene pretvorbe 1990. dotadašnji Industrijski kombinat Gaj pretvoren je u Gaj holding, poduzeće unutar kojega je djelovalo više poslovnih jedinica (npr. pilane u Podravskoj Slatini i Voćinu, pogon za proizvodnju lameliranih nosača u Voćinu) te poduzeća u Podravskoj Slatini (Industrija namještaja, Lattoflex i tapetarija, Tvornica furnira, Elektronika i metalna, Tvornice elemenata, Transport), u Voćinu (Tvornica namještaja), Mikleušu (Tvornica peta i đonova, Tvornica alata), Daruvaru (Industrijska prerada drveta), Zemunu (Tapetarija, Fabrika namještaja, Inženjering i opremanje); od 1991. prekinuti su poslovni odnosi s proizvodnim pogonima u Zemunu. Poduzeće je 1992. imalo 1334 zaposlenika. Od sredine 1990-ih našlo se u poslovnim teškoćama. Usprkos restrukturiranju i promjenama vlasnika (od 2006. posluje kao Inpo grupa, od 2008. kao Lignum FM, odn. Gaj FM), do 2010-ih poduzeće i njegove bivše sastavnice prestali su s proizvodnjom te su likvidirani. Danas u Voćinu djeluje poduzeće Drvene konstrukcije d. o. o. koje nastavlja proizvodnju drvenih lameliranih konstrukcija.

Hamm, Đuro (Petrinja, 23. II. 1914 – Zagreb, 7. XII. 1993), elektrotehnički inženjer, stručnjak za energetiku, mehanizaciju i automatizaciju drvne industrije.

Diplomirao je 1940. na elektrotehničkom smjeru Strojarskog odsjeka → Tehničkoga fakulteta u Zagrebu (sv. 4). Radio je u Banovinskom električnom poduzeću (1940–41), u šumskom poduzeću u Belišću (1941–47) (→ Belišće), Glavnoj direkciji drvne industrije u Ministarstvu drvne industrije NRH (1947–50); bio je docent Poljoprivredno-šumarskog fakulteta u Sarajevu (1950–53) i referent za energetiku i strojarstvo u Institutu za drvno-industrijska istraživanja (→ Institut za drvo) u Zagrebu (1953–55). Od 1955. bio je zaposlen na Poljoprivredno-šumarskom fakultetu (→ Fakultet šumarstva i drvne tehnologije) u Zagrebu, od 1972. kao redoviti profesor; umirovljen je 1984. Predavao je kolegije Radni strojevi za drvo, Strojevi za transport i dizala, Elektrotehnika, Opće strojarstvo, Šumarsko strojarstvo. Bio je predstojnik Katedre za strojarstvo (1955–84), te prodekan Drvnoindustrijskog odjela Fakulteta (1966–68). Autor je više znanstvenih i stručnih radova, projekata drvnoindustrijskih postrojenja te skripta Opće i šumsko mašinstvo (1952) i Opće strojarstvo (1966). Bio je suradnik oba izdanja Šumarske enciklopedije LZ-a.

Figurić, Mladen Stjepan (Zagreb, 25. IV. 1943 – Zagreb, 4. II. 2023), drvnotehnološki inženjer, stručnjak za organizaciju proizvodnje i ekonomiku u drvnoj industriji i šumarstvu.

Diplomirao je na Drvnotehnološkom odsjeku Šumarskoga fakulteta (→ Fakultet šumarstva i drvne tehnologije) u Zagrebu 1966., gdje je doktorirao 1977. disertacijom Režimi rada i operativna vremena kod strojne obrade u proizvodnji namještaja (mentor → R. Benić). Radio je kao tehnolog i upravitelj tvornice stolica DIP-a Zagorje u Krapini, a od 1971. na Odsjeku za tehnološku organizaciju Instituta za drvo u Zagrebu. Od 1978. zaposlen je na Šumarskome fakultetu u Zagrebu, od 1987. kao redoviti profesor; umirovljen je 2008. Predavao je kolegije Organizacija proizvodnje, Planiranje i obračun proizvodnje, Ekonomika šumarstva. Bio je predstojnik Zavoda za istraživanja u drvnoj industriji (1983–88) te osnivač i predstojnik Zavoda za organizaciju proizvodnje u drvnoj industriji (1991–2008), prodekan Drvnotehnološkog odsjeka (1990–92. i 1994–96), te dekan Fakulteta (1992–94., 1996–98. i 2004–06).

Povezujući znanost i struku, bavi se studijem i mjerenjem rada, vođenjem i optimizacijom režima proizvodnje u drvnoj industriji te ekonomikom obnovljivih prirodnih resursa. Autor je mnogobrojnih znanstvenih i stručnih radova te knjiga, među kojima se ističu Izgradnja sistema raspodjele osobnih dohodaka u organizaciji udruženog rada (s J. Mikulićem i V. Winter, 1981), Dohodak i raspodjela osobnih dohodaka (s I. Palčićem i J. Vujovićem, 1986), Organizacija rada u drvnoj industriji (1987), Upravljanje proizvodnjom u drvnoj industriji (1989), Osnove ekonomike proizvodnje u šumarstvu i preradi drva I (1994), Osnove gospodarenja (1995), Uvod u ekonomiku šumskih resursa (1996), Proizvodni i poslovni procesi u preradi drva i proizvodnji namještaja (2000), Menadžment troškova u drvnotehnološkim procesima (2003), Sustav vrijednosti i izlazak iz krize (s M. Mikulićem, 2003), Teorija industrijske proizvodnje (2008). Član je HATZ-a i Akademije šumarskih znanosti. Počasni je doktor znanosti na Tehničkom sveučilištu u Zvolenu (Slovačka) iz područja industrijske ekonomike (2000).

Bađun, Stanislav (Kruščić, prije Veprovac, Srbija, 28. II. 1928 – Zagreb, 27. IV. 1993), šumarski inženjer, stručnjak za drvnu tehnologiju.

Srednju školu završio je 1948. u Osijeku, a diplomirao je 1954. na Drvno-industrijskom smjeru Šumarskog odjela Poljoprivredno-šumarskoga fakulteta (→ Fakultet šumarstva i drvne tehnologije) u Zagrebu, gdje je doktorirao 1965. disertacijom Utjecaj modrenja na fizička i mehanička svojstva crne borovine (Pinus nigra Arn.) (mentor → I. Horvat). Na fakultetskome Zavodu za tehnologiju drva radio je od 1955., od 1979. kao redoviti profesor. Predavao je kolegije Specijalni proizvodi od drva, Osnove tehnologije drva, Tehnološke karakteristike drva te Poznavanje materijala. Bio je dekan Fakulteta (1976–78) te prodekan Drvnotehnološkog odjela (1980–82). Stručno i znanstveno bavio se istraživanjima fizičkih i mehaničkih svojstava domaćih i stranih vrsta drva, čimbenika koji utječu na ta svojstva te njihove uloge u preradbi. Bio je pokretač i glavni urednik → Biltena znanstvenih istraživanja drvnotehnoloških institucija (1971–89), glavni urednik časopisa → Drvna industrija (1974–90), urednik područja drvne industrije → Glasnika za šumske pokuse te suradnik Šumarske enciklopedije LZ-a.

Arsovski, Mihajlo (Skoplje, 9. VII. 1937 – Zagreb, 24. VIII. 2020), grafički dizajner, jedan od ključnih dizajnera druge polovice XX. st. u Hrvatskoj.

Kratko je studirao povijest umjetnosti i pravo u Zagrebu, a grafičkim dizajnom počeo se baviti 1959. Tijekom 1960-ih i 1970-ih oblikovao je vizualni identitet gotovo svih kulturnih institucija i manifestacija Studentskoga centra (SC) Sveučilišta u Zagrebu. Ističu se plakati za likovna i kazališna događanja u Galeriji SC-a i Teatru &TD, u dizajnu kojih je uvijek polazio od slova kao jedinoga vizualnog sredstva. U svom opusu dotaknuo se i ostalih područja grafičkoga dizajna, od oblikovanja novina (Studentski list, Polet, Pop express, Telegram), časopisa (Razlog, Život umjetnosti, Prolog, Teka), kataloga, filmskih špica (Živa istina, 1972., i Timon, 1973., Tomislava Radića), postava izložbi, omotnica ploča (Arsen Dedić, Čovjek kao ja, 1969), ambalaže (Saponia u Osijeku), signalizacije (Aerodrom Zagreb, 1974), a okušao se i u oblikovanju scenografije i kostimografije, namještaja i unutarnjeg uređenja prostora. Dobitnik je Nagrade »Vladimir Nazor« za životno djelo (2019). Djela mu se čuvaju u Muzeju za umjetnost i obrt, Muzeju suvremene umjetnosti, Muzeju grada Zagreba, Kabinetu grafike HAZU-a i Grafičkoj zbirci NSK u Zagrebu te MoMa-i u New Yorku.

Androić, Milan (Gračac, 17. XI. 1913 – Zagreb, 25. VI. 1999), šumarski inženjer, stručnjak za zaštitu šuma i šumarsku entomologiju.

Diplomirao je šumarstvo 1939. na Gospodarsko-šumarskome fakultetu (→ Fakultet šumarstva i drvne tehnologije) u Zagrebu, gdje je doktorirao 1954. disertacijom Borov prelac gnjezdar (Cnethocampa pityocampa Schiff.), biološko ekološka studija. Specijalizirao se 1952–53. u Parizu, gdje je završio školu za napredne studije (École pratique des hautes études) 1955. Radio je u Đurđevačkoj imovnoj općini u Bjelovaru, direkcijama šuma u Mostaru, Gospiću i Vinkovcima. Nakon II. svj. rata bio je upravitelj Niže šumarske škole u Delnicama, a od 1948. radio je u Ministarstvu šuma u Zagrebu. Od 1949. bio je zaposlen u Zavodu za entomologiju zagrebačkoga Fakulteta, gdje je od 1964. bio redoviti profesor. Predavao je kolegije Šumarska entomologija i Zaštita šuma. Bio je predstojnik Katedre za lovnu privredu (1960–73) i Katedre za zaštitu šuma (1972–84), dekan Fakulteta (1961–63. i 1974–76) te prorektor Sveučilišta u Zagrebu (1966–68).

Stručno i znanstveno bavio se entomologijom i zaštitom šuma, istražujući kompleksnost i uzročnu povezanost čimbenika koji dovode do patologije i poremećaja stabilnosti šumskih ekosustava. Znatno je pridonio dijagnostičko-prognoznoj službi zaštite šuma u Hrvatskoj te je sudjelovao u izradbi mnogih elaborata i projekata iz područja šumarstva. Autor je knjige Osnovi zooekologije s posebnim osvrtom na entomofaunu (1970), bio je suradnik Šumarske enciklopedije LZ-a te urednik Šumarskoga lista (1952–61). Među ostalim, bio je predsjednik Saveza inženjera i tehničara šumarstva i drvne industrije Hrvatske (1960–66), Saveza inženjera i tehničara Hrvatske (1964–68), Republičkog vijeća Narodne tehnike Hrvatske (1973–75). Dobitnik je Nagrade »Ruđer Bošković« (1979).

Glumac, Sergije (Ungvár, danas Užgorod, Ukrajina, 12. I. 1903 – Zagreb, 23. XII. 1964), slikar, grafičar i grafički dizajner, začetnik modernoga grafičkoga dizajna u Hrvatskoj u razdoblju između dvaju svjetskih ratova.

Diplomirao je 1927. na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu u klasi Ferde Kovačevića i Tomislava Krizmana. Usavršavao se u Parizu, u atelijeru Andréa Lhôtea. U duhu ekspresionizma, najčešće u grafici, stvarao je djela vezana uz urbane i industrijske teme. U području komercijalne grafike i vizualnih komunikacija, postignuo je vrlo vrijedne rezultate, posebice u oblikovanju reklamnih materijala za proizvode različitih industrija i turizam, temeljeći ih na aktualnim svjetskim trendovima i dobrom poznavanju ondašnjega tržišta (1928–29. kao suradnik zagrebačkoga Zavoda za znanstveno proučavanje reklame i umjetničku reklamnu produkciju Imago, potom samostalno). Ističu se serije plakata koje je 1930-ih izradio za Zagrebački zbor (od 1946. Zagrebački velesajam), Prvu hrvatsku tvornicu ulja (od 1995. Zvijezda), trgovinu gramofona i ploča Alberta Breyera, trgovinu odjeće Friedmann, sve u Zagrebu.

DIK Đurđenovac, drvnoindustrijski kombinat iz Đurđenovca, kojega je zametak pilana iz 1866.







Te je godine bečki poduzetnik Josip Pfeiffer, sklopivši ugovor o iskorištavanju šumskih resursa s veleposjednikom Ladislavom Pejačevićem, izgradio parnu pilanu s četiri višestruke pile (gatera). Do 1881. pilanu je preuzelo poduzeće Marchetti Ch./Lamarche, a 1886. poduzeće Neuschloß, Schmidt i Marchetti, nazvano po tadašnjim vlasnicima. Nova je uprava 1889. uz pilanu sagradila i tvornicu tanina. Od 1895. i priljeva novog kapitala, poduzeće je poslovalo kao Neuschloßova našička tvornica tanina i paropila d. d. te širilo poslovanje u zemlji i inozemstvu. Usporedno s brzim razvojem poduzeća, razvijao se i industrijski grad Đurđenovac s radničkom kolonijom, u kojem se na prijelazu stoljeća udvostručio broj stanovnika. Ugradnjom novoga parnog stroja s generatorom za pogon pilane bilo je omogućeno uvođenje električne rasvjete u tvornici (1891), a poslije i javne rasvjete u Đurđenovcu, koji je postao prvim elektrificiranim mjestom u Slavoniji (do 1917. svi su stanovi u gradu imali električnu rasvjetu). Razvijala se i industrijska uskotračna željeznička mreža (do 1929. u duljini od 582 km), građena za potrebe eksploatacije drva.





















Poduzeće je 1920. bilo nacionalizirano te je poslovalo pod imenom Našička tvornica tanina i paropila d. d., skraćeno Našička d. d. sa sjedištem u Zagrebu. Udruživši svoje pogone u holding Union des usine set des exploitations forestieres de Nasic s. a. sa sjedištem u Ženevi i podružnicama u Rumunjskoj, Češkoj, Mađarskoj i Austriji, potvrdilo je status najvećega drvnoprerađivačkog poduzeća u ovome dijelu Europe, a u nekim segmentima svoga poslovanja postalo je i jedno od najvećih europskih poduzeća. Do 1920-ih u Đurđenovcu je bila izgrađena parna pilana, tvornica tanina (izgorjela u požaru 1917. i obnovljena 1918. kao najveća i najmodernija u zemlji), tvornica parketa (podignuta 1909), bačava (1910), namještaja (1920), ciglana, tvornica za proizvodnju leda, ljevaonica, radionice za popravak strojeva i lokomotiva. Uz plansku izgradnju radničkih i činovničkih stanova, izgrađene su i javne zgrade (škole, trgovina, pošta, željeznička postaja, radnički dom, dječji vrtić). Osim u Đurđenovcu, poduzeće je 1920-ih imalo pilane i pogone u Ljeskovici (od 1909), Andrijevcima (od 1919), poslije i u Podgradcima kraj Bosanske Gradiške, a njihov je broj 1930-ih narastao na 10. Strojni park poduzeća je 1929. raspolagao s 44 parna kotla, 51 parnim strojem s ukupno 4320 KS (3221 kW), 65 elektromotora s 575 KS (429 kW), 76 punih gatera, 14 polugatera, 18 tračnih pila, 281 kružnom pilom, 104 specijalna stroja za preradbu drva, 61 lokomotivom, 2800 vagona, 2 tegljača i 14 teglenica za riječni prijevoz sirovina i proizvoda Dravom i Savom. Ispostave poduzeća bile su u Beogradu, Somboru, Rijeci, Zürichu i Milanu. Do II. svj. rata u poduzeću je radilo više od 10 000 radnika, od čega 1400 u Đurđenovcu.



















Od 1945. ime poduzeća bilo je Tvornica tanina i paropila Đurđenovac, a od 1950. Drvno industrijsko poduzeće Đurđenovac (DIP Đurđenovac). Ubrzo nakon rata poduzeće je obrađivalo i prerađivalo trupce, proizvodilo drvenu građu, ogrjevno drvo, drveni ugljen, građevni kamen, sve vrste rezane građe, namještaj (spavaće sobe, blagovaonice, kuhinje, uredski namještaj), drvnu galanteriju, parkete, bačve, tanin, i dr. U đurđenovačkim su pogonima 1950. radila 2633 radnika. Godine 1952. obnovljena je pilana i tvornica tanina, 1955. izgrađena je nova hala za remontne radionice (od 1961. tvornica strojeva), 1957. nova tvornica parketa, a 1959. obnovljena je tvornica namještaja. Od 1960. poduzeće je poslovalo kao Drvno industrijski kombinat Đurđenovac (DIK Đurđenovac). Iste godine kombinat je za potrebe školovanja budućih radnika osnovao industrijsku školu (Škola s praktičnom obukom drvno-prerađivačkog i metalskog smjera Drvno industrijskog kombinata Đurđenovac, danas Srednja škola Josipa Kozarca), koja je zamijenila dotadašnju Školu za učenike u privredi osnovanu kao Šegrtska škola 1921. Tvornica tanina je 1964. prestala s dotadašnjom proizvodnjom te se preorijentirala na proizvodnju deterdženata za osječku → Saponiju. Nakon razdoblja u kojem nije bilo većih investicija u pogone, 1977. otvorena je nova energana, 1980. pilana, a 1982. i nova tvornica namještaja pod nazivom Hrast masiv.







Godine 1991. poduzeće je bilo organizirano kao holding (od 1992. dioničko društvo), koji je upravljao društvima s ograničenom odgovornošću: Primarna prerada drveta, Tvornica namještaja, Tvornica parketa, Tvornica bačava, Tvornica strojeva i ljevaonica, Energana i sušara, Kemijska prerada, Promet roba i usluga. Potkraj te godine zapošljavalo je 1818 djelatnika.

Nakon razdoblja nesnalaženja u novim tržišnim okolnostima, DIK Đurđenovac zapao je u poslovne teškoće, te je proglašen stečaj 1994. Preuzevši radnike i imovinu đurđenovačke tvornice, u dijelu zgrada je poduzeće A-G Dinas d. o. o. iz obližnje Beljevine nastavilo proizvodnju namještaja, ali je znatan dio pogona stradao u požaru 2014. Danas tu proizvodnju nastavlja poduzeće Pro Wood iz Đurđenovca.

Kulturnopovijesna gradska cjelina Đurđenovca kao namjenski građenoga industrijskoga grada te zgrada tvorničke paropilane danas su upisani u Registar kulturnih dobara RH, a upravna zgrada Našičke tvornice tanina i paropila u Zagrebu (Trg Marka Marulića 18, danas u vlasništvu → Exportdrva) zaštićeno je kulturno dobro Grada Zagreba.

Kvalitet, poduzeće za proizvodnju obuće, đonova i alata za brizganje đonova osnovano 1945. u Vinkovcima. Osnovano je kao Radničko-obućarska zadruga s 11 udruženih postolarskih majstora, nastavljajući se na stoljetnu tradiciju opančara, postolara i kožuhara toga kraja u obrtničkoj proizvodnji. Godine 1946. zadruzi je pripojena remenarija i nekoliko konfisciranih radionica slična profila. U prvoj godini djelovanja proizvedeno je 1070 pari obuće. Godine 1947. zadruga je promijenila naziv u Gradsko obućarsko poduzeće. Broj zaposlenih se 1950. povećao na 36, proizvedeno je više od 3000 pari obuće, no i dalje je prevladavao zanatski način rada ručne izradbe cipela na nekoliko dotrajalih šivaćih strojeva na nožni pogon.
Poduzeće je 1953. promijenilo naziv u Kvalitet, a 1955. modernizacijom strojnoga parka napušten je dotadašnji pojedinačni rad, te je uveden industrijski način rada sa serijskom proizvodnjom obuće. S neznatnim povećanjem broja zaposlenih, proizvodnja je 1955. bila dva puta veća u odnosu na prethodnu godinu, te je iznosila 11 500 pari obuće. Uz klasičnu, u tom razdoblju intenzivirana je i proizvodnja pletene obuće. Poduzeće je tada počelo i izvoziti svoje proizvode, isprva u SSSR, Austriju i Poljsku, a potom i u druge europske zemlje, te u SAD i Australiju. Proizvodni program je 1962. proširen i na izradbu muških i ženskih čizama.

Početkom 1970-ih započela je modernizacija i rekonstrukcija tehnološkoga procesa u izradbi obuće. Adaptirana je tvornička zgrada i izgrađene su nove hale, a 1974. podignut je i pogon za proizvodnju gornjih i donjih dijelova obuće u obližnjem naselju Otoku. Proizvodni asortiman poduzeća proširen je 1975. na brizgane đonove, termoplastične pete i krojačke noževe. Tada je poduzeće zapošljavalo 392 radnika, a najveći dio proizvodnje bio je namijenjen izvozu. Te godine proizvedeno je 285 000 pari kožnih cipela, 136 000 pari brizganih đonova i 39 000 pari brizganih peta. Tijekom 1980-ih poduzeće je zapošljavalo najveći broj radnika (oko 800), a među najzaslužnijim osobama za njegov uspjeh bio je dugogodišnji direktor Stjepan Ptičar. Godine 1985. poduzeće je proizvelo 680 000 pari kožnih cipela, 4,6 milijuna pari brizganih đonova i 60 000 pari brizganih peta. Imalo je vlastite prodavaonice u Vinkovcima, Zagrebu, Zadru, Vukovaru i Osijeku. U nekadašnjoj Školi učenika u privredi (danas Industrijsko-obrtnička škola Silvija Strahimira Kranjčevića) u Vinkovcima u tom razdoblju školovali su se učenici za različita zanimanja obućarskoga smjera, koji su se osim u Kvalitetu zapošljavali i u poduzeću → Borovo.

Početkom 1990-ih Kvalitet je zapošljavao oko 600 radnika. Pretvorbom 1993. postao je dioničko društvo, a 1997. otvoren je stečajni postupak, te je smanjena djelatnost i otpušten veći broj zaposlenika. Proizvodnja se ubrzo u potpunosti ugasila, a tvornica je 2004. likvidirana.

Splendor tekstil d. o. o., poduzeće za proizvodnju vodonepropusne i vjetronepropusne Gore-tex i Windstopper radne odjeće, osnovano 1999. sa sjedištem u Zagrebu.







Licencirani je partner internacionalnog poduzeća W. L. Gore & Associates GmbH sa sjedištem u SAD-u za proizvodnju vlastita asortimana profesionalne radne odjeće. Zapošljava oko 50 djelatnika, a proizvodni pogoni smješteni su u Klanjcu i Sesvetskom Kraljevcu. Proizvodni asortiman uključuje uniforme za vojsku, policiju, carinu, gradske redarske službe, zaštitarske službe i dr., te radno-zaštitnu odjeću. Ovisno o potrebama, posebni Gore-tex i Windstopper materijali rabe se za izradbu odjeće za radnike na otvorenom koji su izloženi složenim rizicima (kiša, statički elektricitet, toplina i ograničeno širenje plamena, prodor tekućih kemikalija, toplinski učinak električnoga luka), za radnike u sektoru prometa gdje je potrebna visoka vidljivost i dr. Zbog pandemije uzrokovane pojavom virusa SARS-CoV-2 i bolesti COVID-19, u svrhu sprečavanja širenja zaraze, u proljeće 2020. poduzeće je započelo serijsku proizvodnju zaštitnih kirurških maski za lice.













Splendor tekstil prodajni je predstavnik za Hrvatsku njemačkoga poduzeća Haix-Schuhe GmbH za proizvodnju profesionalne vodonepropusne obuće, koje ima proizvodni pogon u Maloj Subotici kraj Čakovca.









Ljuljka, Boris (Takovo, 1. V. 1937), drvnotehnološki inženjer, stručnjak za finalnu obradbu drva.

Diplomirao je 1960. na Drvnoindustrijskom odjelu Šumarskog fakulteta (→ Fakultet šumarstva i drvne tehnologije) u Zagrebu, gdje je doktorirao 1974. disertacijom Utjecaj drva i njegove vlažnosti na obradu poliuretanskim lakovima (mentor → I. Opačić). Znanstveno se usavršavao u Saveznoj Republici Njemačkoj (1965–66), Demokratskoj Republici Njemačkoj (1971) i Norveškoj (1974). Radio je 1961–63. u DIP-u Brezovica u Sisku kao šef pripreme rada i upravitelj pogona za proizvodnju namještaja. Od 1963. bio je zaposlen na Šumarskom fakultetu u Zagrebu, od 1983. kao redoviti profesor; umirovljen je 2002. Predavao je kolegije Tehnologija proizvodnje namještaja, Površinska obrada drva, Tehnologija finalnih proizvoda, Tehnologija drvnih proizvoda za građevinarstvo. Bio je osnivač Laboratorija za ispitivanje namještaja u zagrebačkom Institutu za drvo (1975). Na Fakultetu je bio predstojnik Zavoda za istraživanja u drvnoj industriji (1979–83), osnivač i predstojnik Katedre za finalnu obradu drva (danas Zavod za namještaj i drvne proizvode; 1980–2002), prodekan (1986–88) i dekan (1984–86).

Znanstveno i stručno bavio se tehnologijom finalnih proizvoda i površinskom obradbom drva. Među ostalim, autor je udžbenika Površinska obrada drva i drvnih materijala (1975), Lijepljenje u tehnologiji finalnih proizvoda (1978), Površinska obrada drva (1990) i Osnove površinske obrade drva (s V. Jirouš-Rajković, 2006). Bio je urednik → Biltena znanstvenih istraživanja drvnotehnoloških institucija (1971–89). Redoviti je član HATZ-a od 1994. i Akademije šumarskih znanosti od 1997., koje je bio suosnivač (1996). Od 2004. je professor emeritus Sveučilišta u Zagrebu.

Kralik, Gordana (Kneževo, 21. VIII. 1943), agronomkinja, stručnjakinja peradarske i svinjogojske proizvodnje.

Diplomirala je 1965. na stočarskom smjeru Visoke poljoprivredne škole u Osijeku (poslije Poljoprivredni fakultet; → Fakultet agrobiotehničkih znanosti). Doktorirala je 1976. iz kemije i analitike živežnih namirnica na Tehnološkom fakultetu u Zagrebu disertacijom Istraživanje promjena nekih sastojaka jaja Nick-Chick kokoši tokom čuvanja jaja pod različitim uvjetima te 1985. iz agronomije na Poljoprivrednom fakultetu u Osijeku disertacijom Probavljivost i biološka vrijednost proteina boba u hranidbi svinja. Radila je u Peradarstvu PIK-a Belje u Dardi 1966–68. te na Visokoj poljoprivrednoj školi, odn. Fakultetu u Osijeku od 1968., gdje je od 1987. bila redovita profesorica; umirovljena je 2013. Bila je voditeljica poslijediplomskoga doktorskoga studija stočarstva, rektorica Sveučilišta u Osijeku (1997–2013), predsjednica Rektorskoga zbora visokih učilišta (2000–01) i predsjednica Rektorskoga zbora sveučilišta RH (2004–05).

Glavna su područja njezina rada peradarska i svinjogojska proizvodnja, posebno poticanje rasta peradi i svinja te poboljšanje nutritivne kakvoće životinjskih proizvoda (mesa i jaja). Objavila je više od 300 znanstvenih i stručnih radova, surađivala u knjigama Slavonski poljoprivredni priručnik (1974), Gospodarstvo Osijeka 1196–1996 (1998) i Priručnik o proizvodnji i upotrebi stočne hrane – krme (2004), autorica je poglavlja u udžbeniku Stočarstvo (1991) te suautorica udžbenika Svinjogojstvo – biološki i zootehnički principi (2007) i Peradarstvo – biološki i zootehnički principi (2009). Bila je glavna urednica Glasnika Osječkog sveučilišta (1998–2002) i Sveučilišnoga godišnjaka (1998–2004). Za inovaciju Omega-3 konzumnih jaja dobila je 2007. priznanje Zlatna arca Udruge inovatora Hrvatske. Dobitnica je državne Nagrade za znanost 2010. i Nagrade za životno djelo 2012. Od 2013. je professor emerita Sveučilišta Josipa Jurja Strossmayera u Osijeku. Članica je HATZ-a od 2009.

Fantoni, Raimund (Virje, 7. X. 1880 – Zagreb, 23. IX. 1968), strojarski inženjer i pionir eksperimentalnih istraživanja iz područja mehanizacije.

Visoku tehničku školu završio je 1909. u Beču, gdje se potom specijalizirao (1911) kao stipendist hrvatske Zemaljske vlade. Od 1918. bio je nastavnik na Gospodarsko-šumarskom fakultetu u Zagrebu (→ Agronomski fakultet), od 1920. redoviti profesor; umirovljen je 1952. Bio je voditelj Katedre za opće i gospodarsko strojarstvo (od 1945. Zavod za poljoprivredno strojarstvo) i dekan Fakulteta 1926–27.

Surađivao je u gradnji strojarskih uređaja za vodovode na Sušaku i u Novom Vinodolskom, te gradnji električnih centrala (u Novoj Gradiški, Pleternici, Vinkovcima i Lepoglavi) i njihovu proširenju (u Sisku, Vukovaru i Novoj Gradiški). Surađivao je u gradnji tvornica glinene robe u Novigradu Podravskom, sadre u Blagaju kraj Bosanskog Novog, šešira u Galdovu kraj Siska, leda i hladionice na Sušaku, više crpnih postaja za melioraciju. Izradio je osnove za iskorištenje vodnih snaga potoka Očure, Gradne, Blizneca, rijeka Gacke i Like te Plitvičkih jezera. Radio je na rekonstrukciji rasvjete u zagrebačkom HNK-u. Jedan je od osnivača Kemijske industrije d. d. u Zagrebu (1918). Bavio se modeliranjem zrakoplova. Autor je patenata Plug s pomičnim ralom (1932) i Motor pogonjen alkoholom (1936) te tridesetak znanstvenih i stručnih radova. Napisao je knjige i udžbenike Električna centrala u Zagrebu (1913), Gospodarsko strojarstvo (Poljoprivredne mašine) (1929), Opće strojarstvo (1949), Strojevi pilane (1952) i Poljoprivredni strojevi (1954).

Grbac, Ivica (Stara Sušica, 4. II. 1955), drvnoindustrijski inženjer, stručnjak za dizajn, konstrukciju i kvalitetu namještaja.

Diplomirao je 1978. na Drvnotehnološkom odsjeku Šumarskoga fakulteta (→ Fakultet šumarstva i drvne tehnologije) u Zagrebu, gdje je doktorirao 1988. disertacijom Istraživanje kvalitete ležaja i poboljšanje njegove konstrukcije (komentori B. Ljuljka i V. Dürrigl). Nakon završetka studija nakratko je radio u drvnoindustrijskim poduzećima Radin u Ravnoj Gori i DI Vrbovsko, a od 1978. bio je zaposlen na Šumarskome fakultetu u Zagrebu, od 1998. kao redoviti profesor; umirovljen je 2020. Predavao je kolegije Konstrukcije proizvoda od drva II–III, Namještaj i zdravlje, Metodologija industrijskog oblikovanja namještaja, Namještaj i opremanje prostora. Bio je voditelj Laboratorija za ispitivanje namještaja i dijelova za namještaj te predstojnik Zavoda za namještaj i drvne proizvode (2002–20), prodekan (1996–2000) i dekan Fakulteta (2000–02).

Znanstveno i stručno bavi se dizajnom, konstrukcijom i kvalitetom namještaja te interdisciplinarnom problematikom zdravog i odmornog sjedenja i spavanja u područjima namještaja i medicine. Autor je udžbenika i sveučilišnih priručnika Ojastučeni namještaj (sa Ž. Ivelićem, 2005), Krevet i zdravlje (2006), Kvaliteta i tehnički opisi proizvoda od drva (s D. Domljan, V. Jirouš Rajković, Z. Vlaovićem, V. Živkovićem, I. Župčićem, 2015), te inovacije Uređaj za ispitivanje pokretnih dijelova namještaja, kojim je stekao više priznanja u zemlji i inozemstvu. Član je HATZ-a (od 2004) te član i dopredsjednik Akademije šumarskih znanosti. Dobitnik je Nagrade HAZU-a za 2006. Od 2020. je professor emeritus Sveučilišta u Zagrebu.

Koudelka, Viktor (Vyškov, Češka, 24. VII. 1889 – Zagreb, 27. IV. 1946), agronom, stručnjak za tehnologije poljodjelske proizvodnje.

Studij je završio na Visokoj poljodjelskoj školi u Beču, gdje je 1914. i doktorirao disertacijom Über den Einfluss der Salze der Brauwassers auf die chemische Zusammensetzung von Würze und Bier. Nakon studija ostao je u Beču na Visokoj školi i državnoj pokusnoj stanici za proizvodnju piva. Došavši u Zagreb, 1920. osnovao je Zavod za gospodarsko-kemijsku tehnologiju na Gospodarsko-šumarskom fakultetu (→ Agronomski fakultet), na kojem je od 1921. bio izvanredni profesor, a od 1922. redoviti profesor i predstojnik Zavoda do 1946. Bio je dekan Fakulteta 1931–32. Uz to, predavao je šumarsko-kemijsku tehnologiju na Šumarskom odsjeku Fakulteta (→ Fakultet šumarstva i drvne tehnologije) (1921–25) te organsko-kemijsku tehnologiju na Kemijsko-inženjerskom odjelu → Tehničkoga fakulteta (sv. 4) u Zagrebu (1923–43). Glavno područje njegova rada bila je tehnologija poljodjelske proizvodnje. Bavio se problemima pivarstva, posebno poboljšanjem kvalitete pivske vode i proizvodnjom pivskoga slada, tehnologijom proizvodnje alkohola i octa te mogućnostima korištenja alkohola kao pogonskoga goriva. Napisao je skripta iz organsko-kemijske tehnologije. Autor je knjiga Tehnologija šećera (1929), Tehnologija alkohola (1944), Alkohol kao sredstvo za pogon eksplozivnih motora u inostranstvu i kod nas (s J. Bombellesom, 1930) te Proizvodnja vinskog octa (1935), prve knjige o proizvodnji vinskoga octa u nas.

Duran d. d., poduzeće za proizvodnju i preradbu stakla sa sjedištem u Puli.

Sljednik je Poduzeća za izradu laboratorijskog stakla – Pula, osnovanoga 1949. Program izgradnje tvornice potaknuo je slovenski političar Boris Kidrič pa je od 1955., kada je pogon izgrađen i kada je započela proizvodnja, nosila ime – Tvornica laboratorijskog stakla Boris Kidrič. Glavni motivi za izbor lokacije u Puli bili su višak proizvodnih kapaciteta gradskoga plina te sirovinska baza visokokvalitetnoga pijeska u nalazištima kraj Galižane. Godine 1956. izgrađene su kadna i lončana peć, a 1958. proizvedeno je prvo vatrostalno staklo pod nazivom boral, sa svim fizikalnim i kemijskim svojstvima tadašnjih poznatih svjetskih stakala pyrex, rasetherm, simax i duran 50. Proizvodnjom toga stakla stvorena je osnova za razvoj širokog spektra asortimana laboratorijskoga, tehničkog, industrijskog i stakla za kućanstvo.









Poduzeće je 1970. zapošljavalo 630 radnika, a proizvelo je oko 2000 t stakla. Osim na tadašnje jugoslavensko tržište, svoj je proizvodni asortiman plasiralo i u europske zemlje, posebno u Italiju, Francusku, Njemačku, Švedsku i Poljsku. Godine 1972. puštena je u rad prva električna peć. Kako je u tom razdoblju na domaćem tržištu nedostajalo stakla za rasvjetna tijela, u tvorničkom pogonu u Fažani je 1973., nakon što je ondje bila napuštena proizvodnja mozaičkih pločica, započela proizvodnja opalnoga stakla, a potom i asortimana od bezbojnog stakla. Automatizirana proizvodnja iz neutro-stakla započela je 1975. Godine 1984. poduzeće je proizvelo oko 7000 t stakla, a zapošljavalo je oko 1000 radnika.







Iz Tvornice laboratorijskog stakla Boris Kidrič 1990. nastala su dva poduzeća: Istarska tvornica stakla u Fažani (ITS) za proizvodnju rasvjetnoga stakla iz opalnoga ili bezbojnog stakla te Tvornica laboratorijskog stakla Boral u Puli (TLS Boral) za proizvodnju predmeta od vatrostalnog stakla. Donošenjem Zakona o pretvorbi 1992. TLS Boral je privatiziran te je nastavio djelovati kao dioničko društvo. Godine 1998. većinskim vlasnikom postala je njemačka Schott grupa, promijenivši mu naziv u Schott Boral d. d.















Dolaskom njemačkoga vlasnika modernizirana je proizvodna tehnologija i unaprijeđena zaštita okoliša. Proširen je i asortiman proizvodnje, tako da su u program laboratorijskoga stakla uključene laboratorijske boce i čaše, Erlenmeyerove i odmjerne tikvice, eksikatori, a u program industrijskoga stakla izmuzišta, slijepi završetci, vidna stakla za perilice rublja, zaštitna rasvjetna stakla, bojleri, izolatori i dr. Usmjeravanjem Schott grupe prema novim tehnologijama i materijalima te napuštanjem tradicionalne proizvodnje, Schott Boral je 2005. s dvama poduzećima u Njemačkoj, Schott Medicom iz Werheima i Schott Duran Produktions iz Mainza, prešao u vlasništvo njemačke grupe Duran, te nastavio poslovati pod nazivom Duran d. d.







Proizvodi standardno laboratorijsko staklo velikog volumena, dok kod industrijskoga stakla prevladava široka paleta artikala i namjena (petstolitarske posude za kemijsku industriju, stakla za industrijske perilice rublja, stakla za protueksplozivnu zaštitu, zrakoplovna stakla i dr.). Izvozi se više od 90% proizvedenoga laboratorijskoga i industrijskoga stakla, a poduzeće zapošljava oko 230 radnika (2020).















TOZ Penkala d. d. (Tvornica olovaka Zagreb), poduzeće za proizvodnju školskog i uredskoga pribora osnovano 1937. u Zagrebu.







Osnovano je pod nazivom L. L. C. Hardmuth, Koh-i-Noor posredovanjem industrijalaca Roberta i Šandora Fürsta iz Zagreba, Franje Hardmutha i Friedricha Herringa Frankendsdorfa iz Čeških Budĕjovica i Maximiliana Lamezan-Salina iz Beča. Isprva je bilo smješteno u novoizgrađenim pogonima u današnjem Prilazu baruna Filipovića 91. U prvoj godini rada bilo je zaposleno 28 radnika, a proizvedeno je oko 5,5 milijuna komada olovaka i pastela u drvu. Godine 1940. sagrađena je pilana s uređajem za oplemenjivanje drveta. U ožujku 1945. u zračnom napadu na Zagreb tvornica je uništena, a proizvodnja je bila obustavljena. Potkraj iste godine došlo je do obnove i pokretanja djelomične proizvodnje, a 1946. tvornica je prešla u društveno vlasništvo i promijenila ime u Tvornica olovaka Koh-i-Noor Zagreb. U prvim poslijeratnim godinama proizvedeno je oko 1,5 milijuna komada olovaka i pastela u drvu. Godine 1950. tvornica se ujedinila s poduzećima Četkara i Albuminat, nakon čega je započela proizvodnja kutija za pribor za jelo i držaka za četkice. Tada je zapošljavala oko 120 radnika, a godišnja proizvodnja iznosila je oko 15 milijuna komada olovaka i pastela u drvu.







Prva opsežnija poslijeratna rekonstrukcija započela je 1951., kada je donesena odluka o gradnji pogona za proizvodnju mina za olovke koji je sljedeće godine pušten u rad. Time je uspostavljena cjelovita tehnologija za proizvodnju drvenih olovaka, a godišnji kapacitet iznosio je 142 t mina. U tom je razdoblju proširen i asortiman proizvoda; u sljedećih desetak godina počele su se proizvoditi gumice za brisanje, voštane boje (pastele), krede, crtaći ugljen, nalivpera, školska plastična mjerila, kemijske olovke, kompleti pisaćega pribora, tehničke olovke, kistovi i dr. Od 1952. poduzeće je nosilo naziv Grafos – Tvornica olovaka Zagreb. Prvi izvoz ostvaren je 1952. u Veliku Britaniju, a u sljedećih nekoliko desetljeća tvornica je izvozila svoje proizvode na sve kontinente. Kako bi se potaknuo kvalitetniji rad, unutar poduzeća je 1954. osnovana Komisija za unapređivanje proizvodnje koja je na godišnjoj razini radnicima koji bi tehnički unaprijedili rad tvornice dijelila novčane nagrade (od 1972. nagrada je bila automobil Zastava 750).

Zbog proizvodnoga rasta donesena je odluka o preseljenju na novu lokaciju te je 1957. kupljena zgrada i prostor poduzeća Sortirnica u Poljačkoj ulici 56, gdje su se počeli graditi proizvodni pogoni. S predstavnicima poduzeća Karbon iz Zagreba, Aero iz Celja i Balkan iz Beograda dogovoreno je 1959. razgraničenje proizvodnje kao dio politike podjele rada i specijalizacije, u sklopu kojega je Grafos navedenim poduzećima ustupio 60 svojih dotadašnjih proizvoda. Iste godine, nakon preuzimanja jednog od pogona zagrebačkoga drvnog poduzeća Marko Šavrić, u Grafosu je započela proizvodnja tinte i tuševa, a istodobno je uvedena i proizvodnja ljepila, boja za pečate i voštanih boja.

Godine 1961. poduzeće je promijenilo naziv u Stilos, a nekoliko mjeseci kasnije u TOZ, tvornica olovaka, nalivpera, kancelarijskoga crtaćeg i pisaćeg pribora. Sredinom 1960-ih proizvodnja je iz zanatskoga tipa prešla u industrijski. Nabavljeni su novi strojevi i tehnološke linije, uloženo je u konstrukciju i proizvodnju alata za preradbu plastike i metala. Dosegnut je rekordan broj zaposlenih od 970, a proizvodilo se više od 100 milijuna komada razne uredske i školske opreme. Zbog krize i provođenja Privredne reforme koja je slijedila, nakon 1965. smanjen je broj zaposlenih i došlo je do pada proizvodnje. Poduzeće se u novu tvornicu u Poljačkoj ulici potpuno preselilo 1970., dok je stara prodana Plivi. Montirano je 55 novih strojeva i uređaja, započela je proizvodnja 44 vrste novih proizvoda i pokrenuta je proizvodnja plastične ambalaže, mapa, markera i drugih proizvoda. TOZ je bio organiziran u ekonomske jedinice, a potom i u OOUR-e: Proizvodnja olovaka, Proizvodnja kemijskih pisala, Proizvodnja kemijskih proizvoda, Proizvodnja uredskog pribora i ambalaže, Razvoj i održavanje, te odjeli Komercijala i Radna zajednica zajedničkih službi. Novi proizvodni pogon površine 3700 m² sagrađen je 1976. Te se godine u tvornici proizvodilo 260 različitih artikala, dok je deset godina kasnije TOZ imao 45 grupa proizvoda, asortiman od 570 artikala i oko 1000 poluproizvoda. S približno 800 zaposlenih, poduzeće je tada proizvodilo gotovo 300 milijuna komada različite robe. Započela je proizvodnja puhane ambalaže, ambalaže za kozmetiku, maskare, otvorena je linija za proizvodnju pasta za pisala s ponovnim punjenjem te je pokrenuta suradnja s tvornicom Rade Končar. Tijekom 1970-ih i 1980-ih TOZ je bio jedna od najznačajnijih radnih organizacija u Zagrebu, ali i u jugoslavenskome gospodarstvu u cjelini.







U 1990-ima proveden je proces privatizacije. Godine 1998. tvornica je počela proizvoditi kemijske olovke i nalivpera Penkala. Zahvaljujući uspješnoj suradnji s Krunoslavom Penkalom, sinom → Slavoljuba Penkale (sv. 1), izumitelja prve mehaničke olovke i nalivpera, TOZ je u svoj naziv dodao ime Penkala. Tijekom 2000-ih poslovanje tvornice bilo je otežano, te je 2015., kada je zapošljavala 50 radnika, proglašen stečaj. Od 2018. proizvodnju nastavlja TOZ Penkala International d. o. o.







Zvečevo d. d., tvornica za proizvodnju konditorskih proizvoda i alkoholnih pića sa sjedištem u Požegi.







Osnovao ju je 1921. talijanski industrijalac Lionello Stock u suradnji sa Carlom Camisom pod nazivom Stock Cognac Medicinal. U početku je proizvodila samo jaka → alkoholna pića (domaći brandy, vinjak i voćne rakije). Od 1936., kada je ostvarena suradnja sa švicarskim poduzećem Nestléom, tvornica je započela proizvoditi prve → konditorske proizvode. Poslovna suradnja s Nestléom trajala je deset godina. Tvornica je u to doba bila organizirana u devet odjela (Čokolada i čokoladni bomboni, Alkoholna pića, Kakao u prahu i kakaovo maslo, Praline i punjena čokolada, Kanditi, Svileni bomboni i karamele, Marmelada i voćni sirupi, Roba od vafla i fini deserti, Zamatanje čaja), a zapošljavala je 350 radnika.







Poduzeće je 1948. nacionalizirano, a unatoč isteku Nestléove licence tvornica je uz jaka alkoholna pića nastavila proizvoditi i vlastite konditorske proizvode. Od 1951. nosi ime Zvečevo. Zbog potreba proizvodnje poduzeće je 1958. otvorilo mljekaru, a 1960-ih zbog neisplativosti proizvodnje prestalo je proizvoditi brašno i voćne sokove. Nekolicina konditorskih majstora je u Zvečevu tijekom 1963–64. kreirala prvu čokoladu s rižom u svijetu. Bila je napravljena od ekspandirane riže, 90-postotne mliječne čokolade i mlijeka iz vlastite mljekare. Zvečevo je i danas prodaje pod nazivom Mikado. Tijekom 1960-ih nastali su mnogi drugi konditorski proizvodi, koji se proizvode i danas – mliječne čokolade s lješnjacima Seka i Braco, mliječne čokolade s više vrsta voćnog punjenja Samo ti i Volim te (od 1966) i čokoladni prutići s različitim punjenjima Mond (od 1970). Zvečevo je 1970. ponovno pokrenulo poslovnu suradnju s Nestléom, a od 1987. započelo je i proizvodnju vafel-proizvoda (brašnasto-konditorskih proizvoda).



















Do danas je Zvečevo proširilo proizvodni asortiman Mikado na čokoladu s rižom, čokoladu s integralnom rižom, mliječnu (s okusima naranče, vanilije i jagode, s keksima, lješnjacima, bademima i grožđicama), bijelu i tamnu čokoladu (čokoladni mousse s mentom, narančom, malinom, borovnicom i višnjom) te mliječnu kakao-ploču s rižom Saporo. Asortiman alkoholnih pića čine jaka alkoholna pića (vinjak, vodka, džin, rum i brandy), rakije (travarica, šljivovica, kruškovača, lozovača, te rakije od marelice i dunje), gorki biljni likeri (Barun, pelinkovac) te voćni likeri i likeri s medom (orah, višnja, smokva, medica, borovnica, malina, kruškovac). Bombonijera Claudia i gorki biljni liker Barun nose oznaku Hrvatska kvaliteta, a čokolada Mikado i vinjak Trenk oznaku Izvorno hrvatsko. Proizvode prodaju na domaćem i međunarodnom tržištu (Europa, Sjeverna Amerika i Australija).























Od 1994. poduzeće djeluje kao dioničko društvo. Godišnji kapaciteti tvornice 2002. bili su 8800 t konditorskih proizvoda, 16 milijuna litara alkoholnih pića i preradba 24 milijuna litara svježega mlijeka. Kako se poslovanje mijenjalo, smanjen je broj radnika (1991. 1223; 2018. 253). Zbog poteškoća u poslovanju koje traju od 2017., poduzeće je 2020. započelo konsolidaciju poslovanja, a dio radnika otpušten je.















AD Plastik d. d., poduzeće za proizvodnju dijelova i pribora za motorna vozila i proizvoda iz plastičnih masa sa sjedištem u Solinu.







U pogonima Galanterija i Termoprerada kombinat → Jugoplastika 1968. započeo je razvoj i proizvodnju dijelova interijera za automobilsku industriju. Proizvodile su se obloge za vrata i krovove, sjenila, termooblikovane tapete, prostirke i zaštite za sjedala, ponajprije za automobile Zavoda Crvena Zastava iz Kragujevca, a potom i za druge europske proizvođače: Citroën, Renault, Fiat, Ladu, Daciu i Volkswagen. Početkom 1980-ih OOUR u Muću počeo je proizvoditi metalnu galanteriju za automobilsku industriju, a proizvodnja dijelova interijera nastavila se u OOUR-ima 303 i 507 u Splitu. OOUR-i Brizgalice iz Solina, Profili iz Makarske, Termooblikovanje iz Splita i Obrada metala iz Muća, koji su proizvodili dijelove i pribor za motorna vozila i zapošljavali oko 2000 radnika, izdvojili su se 1988. i organizirali u RO Jugoplastika – Autodijelovi. Godine 1992. nekadašnja RO Autodijelovi izdvojila se iz Jugoplastike te je 1994. promijenila ime u AD Plastik, a 2001. poduzeće je privatizirano po modelu radničkoga dioničarstva. Godine 2002. AD Plastik je u Solinu osnovao poduzeće AD Brodovi za proizvodnju jedrilica za krstarenje, koje se 2003. osamostalilo.













Danas je AD Plastik najveći hrvatski proizvođač plastičnih dijelova interijera i eksterijera za automobilsku industriju, a zapošljava oko 3000 radnika. U tvornicama u Solinu, Zagrebu, Lugi i Toljattiju u Rusiji, Piteştiju u Rumunjskoj, Tiszaújvárosu u Mađarskoj i Mladenovcu u Srbiji proizvodi ploče za instrumente, obloge vrata, branike, dekorativne komponente te statičke i dinamičke brtve za različite marke automobila, što čini više od 90% ukupne proizvodnje. Ostatak proizvodnoga programa čini ambalaža za prehrambenu i farmaceutsku industriju te ostali brizgani proizvodi široke potrošnje.













Beljo Lučić, Ružica (Tovarnik, 20. I. 1966), drvnoindustrijska inženjerka, stručnjakinja za mehaničku obradbu drva.

Diplomirala je 1989. na Drvnotehnološkom odjelu Šumarskoga fakulteta (→ Fakultet šumarstva i drvne tehnologije) u Zagrebu, gdje je doktorirala 1998. disertacijom Prilog istraživanju utjecajnih parametara na bočnu stabilnost kružne pile (mentor V. Goglia). Na tom je fakultetu zaposlena od 1990., kao redovita profesorica od 2008. Predaje kolegije Radni strojevi i uređaji u drvnoj industriji, Transportna tehnika u drvnoj industriji, Rukovanje materijalom, Zaštita industrijskog okoliša, Metode znanstvenoistraživačkog rada. Predstojnica je Zavoda za procesne tehnike (od 2016), voditeljica studija Drvna tehnologija u Virovitici (2005–08), doktorskih studija Drvna tehnologija (2007–2012) i Šumarstvo i drvna tehnologija (od 2018), te prodekanica Drvnotehnološkog odsjeka Fakulteta (2004–08). Bila je pomoćnica ministra za visoko obrazovanje u Ministarstvu znanosti, obrazovanja i sporta RH (2012–16). Bavi se optimiranjem ergonomskih i energijskih značajki mehaničke obradbe drva, kvalitetom obradbe, izlaganjem drvoprerađivača buci i drvnoj prašini, rukovanjem materijalom, osiguravanjem kvalitete kvalifikacija. Suautorica je djela Hrvatski kvalifikacijski okvir. Uvod u kvalifikacije (2011) i Pojmovnik hrvatskog drvnotehnološkog nazivlja (2018). Glavna je urednica časopisa → Drvna industrija (od 2003). Suosnivačica je → Udruge inženjera drvne tehnologije (2015). Izvanredna je članica Akademije šumarskih znanosti od 2010.

Bratstvo, tvornica alatnih strojeva za obradbu drva osnovana 1946. u Zagrebu. Pravni je sljednik poduzeća Nacionalna industrija alata i strojeva (NIA), osnovanoga 1937. u zagrebačkoj Paromlinskoj ulici, koje je obuhvaćalo manje pogone s dvjema zanatskim radionicama.







Nakon poslijeratnoga pokretanja proizvodnje, tvornica je 1946. proizvela prve strojeve (ukupne mase 100 t), a sljedeće godine tri puta više. Isprva je proizvodila širok asortiman različitih strojeva za finalnu obradbu drva (npr. za proizvodnju namještaja i građevne stolarije), namijenjenih obnovi drvne industrije. Preseljenjem pogona u nove prostore u Remetincu nakon poplave 1964., tvornica se modernizirala te se asortiman proizvoda usmjerio na pilanske strojeve i linije za primarnu obradbu drva. U suradnji sa zagrebačkim Institutom za drvo, Fakultetom strojarstva i brodogradnje i drugima razvijeno je više tipova tračnih pila trupčara, od kojih je prva (serije TA 1400) instalirana 1967. Razvijale su se i linije za dvofaznu pilansku obradbu. Poduzeće je nastavilo i proizvodnju strojeva za finalnu obradbu, tj. univerzalnih stolarskih strojeva (stolne tračne pile, kružne pile, ravnalice, glodalice, bušilice), te strojeva za održavanje alata (automatske oštrilice pila, razmetačice i valjačice pila, brusilice pila i noževa). Usporedno s proizvodnjom strojeva, poduzeće je razvijalo i druge djelatnosti poput postavljanja strojeva, servisa i remonta.









U 1970-ima otvorilo se i prema stranome tržištu, pa je npr. u razdoblju 1970–75. izvoz porastao gotovo 20 puta. Razvojem poslovanja poduzeće se širilo te je osnovalo radne jedinice u Sinju i u Ključu (BiH), a najveći je broj radnika (oko 650) dosegnulo sredinom 1980-ih. Godine 1991. zapošljavalo je 462 radnika, a do kraja te godine proizvelo je ukupno 20 000 različitih tipova strojeva. Od 1993. djelovalo je kao dioničko društvo. Tijekom i nakon Domovinskoga rata poduzeće je, zbog smanjenog opsega posla i broja radnika, poslovalo s minimalnom dobiti, a poteškoće u poslovanju rezultirale su stečajem 1997–99. i prodajom vlastitih nekretnina, nakon čega se vratilo redovitu poslovanju. Godine 2002. zapošljavalo je 73 radnika. Proizvodni pogon je 2006. otkupilo karlovačko poduzeće → Kordun, koje je nastavilo s proizvodnjom dijela dotadašnjeg asortimana proizvoda.







Gospodarsko-šumarsko učilište u Križevcima → Visoko gospodarsko učilište u Križevcima

Drvna industrija Česma, drvnoindustrijsko poduzeće iz Bjelovara, osnovano 1960. kao Tvornica šperploče u sastavu Šumskog privrednog poduzeća Mojica Birta Bjelovar. Ubrzo je uz tvornicu pokrenuta i pilana, pa je proizvodila šperploču, plemeniti furnir i rezanu građu. Godine 1964. tvornica se osamostalila kao Česma Drvno industrijski kombinat (DIK) Bjelovar, 1970–73. bila je u sastavu zagrebačkog → Exportdrva, a od 1974. ponovno samostalna kao Drvna industrija Bjelovar, od 1975. Drvna industrija Česma Bjelovar. Stalnim ulaganjima u pogone proizvodni je kapacitet postupno rastao. Godine 1979. puštena je u pogon Tvornica ploča iverica. Od 1981. u sastavu poduzeća bila je Pilana u Čazmi i Tvornica komadnog namještaja u Grubišnom Polju, a u Čazmi je 1986. otvorena Tvornica interijera (obloga, stropova, pregradnih stijena, ugradbenih ormara); u sastavu poduzeća kraće je vrijeme (1975–78) djelovala Tvornica za primarnu i finalnu preradu drva Masiv Vrbovec. Osnovna djelatnost poduzeća bila je proizvodnja piljene građe, furnira, šperploča i iverice, te proizvodnja namještaja. Potkraj 1991. imala je 1218 zaposlenika.













Od 1993. poduzeće je djelovalo kao Drvna industrija Česma d. d., koja se od 1995. restrukturirala u više dioničkih društava u vlasništvu matičnoga poduzeća (Česma Iverica, Česma Šperploča, Česma Furnir, Česma Pilana iz Bjelovara, Česma Namještaj iz Grubišnog polja, Česma Interijeri iz Čazme), s približno 1000 zaposlenih. U novim tržišnim okolnostima, poduzeće je zajedno sa svojim sastavnicama palo pod stečaj, a neki su njegovi dijelovi prestali s proizvodnjom (pogoni u Čazmi). Pogone u Grubišnom polju kupio je 2002. virovitički → TVIN.

Nekadašnja bjelovarska tvornica iverice (Česma iverica) od 2004. u sastavu je međunarodne grupacije Kronospan, vodećeg svjetskog proizvođača pločastih materijala, a posluje pod imenom Kronospan Cro d. o. o. Grupacija Kronospan je u Bjelovaru 2015. započela veliki investicijski zahvat (približno 100 milijuna eura) u izgradnju novih proizvodnih hala, najmodernije linije za proizvodnju ploča iverica i više linija za oplemenjivanje ploča iverica.

Dio preostalih bjelovarskih pogona kupila je 2007. vinkovačka → Spačva. Našavši se i sama u poslovnim teškoćama, kako bi podmirila svoja dugovanja, Spačva je 2013. bjelovarsko poduzeće prepustila Hrvatskim šumama, koje su ga 2014. prodale Tehno-drvu iz Ogulina. Proizvodnja na lokaciji Slavonska cesta 17 u Bjelovaru je ponovno oživjela te poduzeće zapošljava do 200 radnika. Od 2016. tvornica je jedan od pogona svjetski uspješnog društva za proizvodnju parketa i podnih obloga → Bjelin.

Sardina d. o. o., poduzeće za uzgoj, ulov i preradbu ribe sa sjedištem u Postirama na Braču, koje je 1907. osnovao bečki industrijalac Carl Warhanek.

Warhanek je početkom XX. st. bio vlasnik nekoliko tvornica za preradbu ribe u Istri i Dalmaciji. Tvornica u Postirama 1911. proizvela je 426 300 ribljih konzervi. Poduzeće je osnovalo pogone i u Milni i Bolu, a osim ribljih konzervi proizvodilo je i riblje brašno i ulje te limenu i drvenu ambalažu za vlastite proizvode. Nakon I. svj. rata tvornica je postala vlasništvo splitskog poduzeća Sardina, od kojega su je poslije otkupili Svetozar Stefanović i Dragoslav Gabrilović iz Beograda. Od 1931. do 1940. zapošljavala je četrdesetak radnika, a proizvodila je 60 t steriliziranih konzervi i 25 t usoljene ribe na godinu. Tijekom II. svj. rata tvornica nije radila. Godine 1946. spojene su dvije bračke tvornice, u Postirama i Milni, pa je proizvodnja ponovno pokrenuta 1948. Potkraj 1950-ih i početkom 1960-ih poduzeće je zbog osnivanja vlastite ribolovne flote kupilo ribarske brodove Jadran, Zora, Palamida i Balkun. Prva veća rekonstrukcija proizvodnoga pogona nakon II. svj. rata provedena je 1983. kada je ugrađena nova proizvodna linija za preradbu 3000 t ribe i proizvodnju 18 milijuna limenki na godinu. Nova velika hladnjača kapaciteta 800 t i tunel za duboko smrzavanje 40 t ribe na dan te proizvodni pogon za proizvodnju ribljega brašna pušteni su u pogon 1985.







Od pretvorbe 1993. poduzeće je djelovalo kao dioničko društvo. Godine 1996. kupilo ga je švicarsko poduzeće Ambeco AG iz Lucerna, koje je iste godine pokrenulo marikulturni uzgoj ribe u uzgajalištima u uvali Maslinova na Braču. Tadašnji kapacitet uzgajališta iznosio je 10 t ribe i školjaka na godinu, no povećavao se tijekom godina. Poduzeće je 2005. pretvoreno u društvo s ograničenom odgovornošću. Godine 2013. otvorena je nova tvornica (također u Postirama, površine 12 136 m²) koja je omogućila proizvodnju 6000 t ribljih konzervi (40 milijuna komada), 500 t ribljega brašna, 100 t svježih školjki, 100 t ribljega ulja i 1500 t ribe iz vlastita uzgoja na godinu. Novo tvorničko postrojenje omogućilo je i smrzavanje 150 t ribe na dan i čuvanje 4000 t smrznute ribe u skladištima. Poduzeće je na tržište plasiralo novu liniju proizvoda pod nazivom Adriatic Queen koja se sastojala od dvije inačice – standardne (pakirane u bijelu ambalažu) i premium (pakirane u crnu ambalažu). Linija Adriatic Queen je 2020. obuhvaćala 15 proizvoda (riblja pašteta i marinirani konzervirani proizvodi) od tune, srdele, oslića i skuše. Poduzeće oko 70% proizvodnje plasira na tržište EU-a, SAD-a, Japana, Kanade i Australije. Godine 2019. zapošljavalo je 322 radnika (40% ih je zaposleno u proizvodnji, 20% u sektoru marikulture, a 15% u sektoru ribolova), a proizvelo je 11 475 518 komada ribljih konzervi, 992 724 komada ribljih pašteta, 431 t smrznute ribe, 150 t ribljega brašna i 66 t ribljega ulja. U vlastitim uzgajalištima uzgojilo je 232 t lubina, 263 t komarče, 822 t tune i 3,6 t dagnji.

Mljekarstvo, međunarodni znanstveno-stručni časopis Hrvatske mljekarske udruge. Izlazi kvartalno od 1951. i objavljuje rezultate istraživanja domaćih i inozemnih znanstvenika i stručnjaka iz područja prehrambene tehnologije, nutricionizma, biotehničkih znanosti, agronomije i biotehnologije na hrvatskom i engleskom jeziku. Radovi su citirani u međunarodnim bazama podataka, a izlazi uz potporu Ministarstva znanosti i obrazovanja RH. Na portalu znanstvenih i stručnih časopisa RH dostupan je od 2006.





