Bađun, Stanislav (Kruščić, prije Veprovac, Srbija, 28. II. 1928 – Zagreb, 27. IV. 1993), šumarski inženjer, stručnjak za drvnu tehnologiju.

Srednju školu završio je 1948. u Osijeku, a diplomirao je 1954. na Drvno-industrijskom smjeru Šumarskog odjela Poljoprivredno-šumarskoga fakulteta (→ Fakultet šumarstva i drvne tehnologije) u Zagrebu, gdje je doktorirao 1965. disertacijom Utjecaj modrenja na fizička i mehanička svojstva crne borovine (Pinus nigra Arn.) (mentor → I. Horvat). Na fakultetskome Zavodu za tehnologiju drva radio je od 1955., od 1979. kao redoviti profesor. Predavao je kolegije Specijalni proizvodi od drva, Osnove tehnologije drva, Tehnološke karakteristike drva te Poznavanje materijala. Bio je dekan Fakulteta (1976–78) te prodekan Drvnotehnološkog odjela (1980–82). Stručno i znanstveno bavio se istraživanjima fizičkih i mehaničkih svojstava domaćih i stranih vrsta drva, čimbenika koji utječu na ta svojstva te njihove uloge u preradbi. Bio je pokretač i glavni urednik → Biltena znanstvenih istraživanja drvnotehnoloških institucija (1971–89), glavni urednik časopisa → Drvna industrija (1974–90), urednik područja drvne industrije → Glasnika za šumske pokuse te suradnik Šumarske enciklopedije LZ-a.

Arsovski, Mihajlo (Skoplje, 9. VII. 1937 – Zagreb, 24. VIII. 2020), grafički dizajner, jedan od ključnih dizajnera druge polovice XX. st. u Hrvatskoj.

Kratko je studirao povijest umjetnosti i pravo u Zagrebu, a grafičkim dizajnom počeo se baviti 1959. Tijekom 1960-ih i 1970-ih oblikovao je vizualni identitet gotovo svih kulturnih institucija i manifestacija Studentskoga centra (SC) Sveučilišta u Zagrebu. Ističu se plakati za likovna i kazališna događanja u Galeriji SC-a i Teatru &TD, u dizajnu kojih je uvijek polazio od slova kao jedinoga vizualnog sredstva. U svom opusu dotaknuo se i ostalih područja grafičkoga dizajna, od oblikovanja novina (Studentski list, Polet, Pop express, Telegram), časopisa (Razlog, Život umjetnosti, Prolog, Teka), kataloga, filmskih špica (Živa istina, 1972., i Timon, 1973., Tomislava Radića), postava izložbi, omotnica ploča (Arsen Dedić, Čovjek kao ja, 1969), ambalaže (Saponia u Osijeku), signalizacije (Aerodrom Zagreb, 1974), a okušao se i u oblikovanju scenografije i kostimografije, namještaja i unutarnjeg uređenja prostora. Dobitnik je Nagrade »Vladimir Nazor« za životno djelo (2019). Djela mu se čuvaju u Muzeju za umjetnost i obrt, Muzeju suvremene umjetnosti, Muzeju grada Zagreba, Kabinetu grafike HAZU-a i Grafičkoj zbirci NSK u Zagrebu te MoMa-i u New Yorku.

Androić, Milan (Gračac, 17. XI. 1913 – Zagreb, 25. VI. 1999), šumarski inženjer, stručnjak za zaštitu šuma i šumarsku entomologiju.

Diplomirao je šumarstvo 1939. na Gospodarsko-šumarskome fakultetu (→ Fakultet šumarstva i drvne tehnologije) u Zagrebu, gdje je doktorirao 1954. disertacijom Borov prelac gnjezdar (Cnethocampa pityocampa Schiff.), biološko ekološka studija. Specijalizirao se 1952–53. u Parizu, gdje je završio školu za napredne studije (École pratique des hautes études) 1955. Radio je u Đurđevačkoj imovnoj općini u Bjelovaru, direkcijama šuma u Mostaru, Gospiću i Vinkovcima. Nakon II. svj. rata bio je upravitelj Niže šumarske škole u Delnicama, a od 1948. radio je u Ministarstvu šuma u Zagrebu. Od 1949. bio je zaposlen u Zavodu za entomologiju zagrebačkoga Fakulteta, gdje je od 1964. bio redoviti profesor. Predavao je kolegije Šumarska entomologija i Zaštita šuma. Bio je predstojnik Katedre za lovnu privredu (1960–73) i Katedre za zaštitu šuma (1972–84), dekan Fakulteta (1961–63. i 1974–76) te prorektor Sveučilišta u Zagrebu (1966–68).

Stručno i znanstveno bavio se entomologijom i zaštitom šuma, istražujući kompleksnost i uzročnu povezanost čimbenika koji dovode do patologije i poremećaja stabilnosti šumskih ekosustava. Znatno je pridonio dijagnostičko-prognoznoj službi zaštite šuma u Hrvatskoj te je sudjelovao u izradbi mnogih elaborata i projekata iz područja šumarstva. Autor je knjige Osnovi zooekologije s posebnim osvrtom na entomofaunu (1970), bio je suradnik Šumarske enciklopedije LZ-a te urednik Šumarskoga lista (1952–61). Među ostalim, bio je predsjednik Saveza inženjera i tehničara šumarstva i drvne industrije Hrvatske (1960–66), Saveza inženjera i tehničara Hrvatske (1964–68), Republičkog vijeća Narodne tehnike Hrvatske (1973–75). Dobitnik je Nagrade »Ruđer Bošković« (1979).

Glumac, Sergije (Ungvár, danas Užgorod, Ukrajina, 12. I. 1903 – Zagreb, 23. XII. 1964), slikar, grafičar i grafički dizajner, začetnik modernoga grafičkoga dizajna u Hrvatskoj u razdoblju između dvaju svjetskih ratova.

Diplomirao je 1927. na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu u klasi Ferde Kovačevića i Tomislava Krizmana. Usavršavao se u Parizu, u atelijeru Andréa Lhôtea. U duhu ekspresionizma, najčešće u grafici, stvarao je djela vezana uz urbane i industrijske teme. U području komercijalne grafike i vizualnih komunikacija, postignuo je vrlo vrijedne rezultate, posebice u oblikovanju reklamnih materijala za proizvode različitih industrija i turizam, temeljeći ih na aktualnim svjetskim trendovima i dobrom poznavanju ondašnjega tržišta (1928–29. kao suradnik zagrebačkoga Zavoda za znanstveno proučavanje reklame i umjetničku reklamnu produkciju Imago, potom samostalno). Ističu se serije plakata koje je 1930-ih izradio za Zagrebački zbor (od 1946. Zagrebački velesajam), Prvu hrvatsku tvornicu ulja (od 1995. Zvijezda), trgovinu gramofona i ploča Alberta Breyera, trgovinu odjeće Friedmann, sve u Zagrebu.

DIK Đurđenovac, drvnoindustrijski kombinat iz Đurđenovca, kojega je zametak pilana iz 1866.







Te je godine bečki poduzetnik Josip Pfeiffer, sklopivši ugovor o iskorištavanju šumskih resursa s veleposjednikom Ladislavom Pejačevićem, izgradio parnu pilanu s četiri višestruke pile (gatera). Do 1881. pilanu je preuzelo poduzeće Marchetti Ch./Lamarche, a 1886. poduzeće Neuschloß, Schmidt i Marchetti, nazvano po tadašnjim vlasnicima. Nova je uprava 1889. uz pilanu sagradila i tvornicu tanina. Od 1895. i priljeva novog kapitala, poduzeće je poslovalo kao Neuschloßova našička tvornica tanina i paropila d. d. te širilo poslovanje u zemlji i inozemstvu. Usporedno s brzim razvojem poduzeća, razvijao se i industrijski grad Đurđenovac s radničkom kolonijom, u kojem se na prijelazu stoljeća udvostručio broj stanovnika. Ugradnjom novoga parnog stroja s generatorom za pogon pilane bilo je omogućeno uvođenje električne rasvjete u tvornici (1891), a poslije i javne rasvjete u Đurđenovcu, koji je postao prvim elektrificiranim mjestom u Slavoniji (do 1917. svi su stanovi u gradu imali električnu rasvjetu). Razvijala se i industrijska uskotračna željeznička mreža (do 1929. u duljini od 582 km), građena za potrebe eksploatacije drva.





















Poduzeće je 1920. bilo nacionalizirano te je poslovalo pod imenom Našička tvornica tanina i paropila d. d., skraćeno Našička d. d. sa sjedištem u Zagrebu. Udruživši svoje pogone u holding Union des usine set des exploitations forestieres de Nasic s. a. sa sjedištem u Ženevi i podružnicama u Rumunjskoj, Češkoj, Mađarskoj i Austriji, potvrdilo je status najvećega drvnoprerađivačkog poduzeća u ovome dijelu Europe, a u nekim segmentima svoga poslovanja postalo je i jedno od najvećih europskih poduzeća. Do 1920-ih u Đurđenovcu je bila izgrađena parna pilana, tvornica tanina (izgorjela u požaru 1917. i obnovljena 1918. kao najveća i najmodernija u zemlji), tvornica parketa (podignuta 1909), bačava (1910), namještaja (1920), ciglana, tvornica za proizvodnju leda, ljevaonica, radionice za popravak strojeva i lokomotiva. Uz plansku izgradnju radničkih i činovničkih stanova, izgrađene su i javne zgrade (škole, trgovina, pošta, željeznička postaja, radnički dom, dječji vrtić). Osim u Đurđenovcu, poduzeće je 1920-ih imalo pilane i pogone u Ljeskovici (od 1909), Andrijevcima (od 1919), poslije i u Podgradcima kraj Bosanske Gradiške, a njihov je broj 1930-ih narastao na 10. Strojni park poduzeća je 1929. raspolagao s 44 parna kotla, 51 parnim strojem s ukupno 4320 KS (3221 kW), 65 elektromotora s 575 KS (429 kW), 76 punih gatera, 14 polugatera, 18 tračnih pila, 281 kružnom pilom, 104 specijalna stroja za preradbu drva, 61 lokomotivom, 2800 vagona, 2 tegljača i 14 teglenica za riječni prijevoz sirovina i proizvoda Dravom i Savom. Ispostave poduzeća bile su u Beogradu, Somboru, Rijeci, Zürichu i Milanu. Do II. svj. rata u poduzeću je radilo više od 10 000 radnika, od čega 1400 u Đurđenovcu.



















Od 1945. ime poduzeća bilo je Tvornica tanina i paropila Đurđenovac, a od 1950. Drvno industrijsko poduzeće Đurđenovac (DIP Đurđenovac). Ubrzo nakon rata poduzeće je obrađivalo i prerađivalo trupce, proizvodilo drvenu građu, ogrjevno drvo, drveni ugljen, građevni kamen, sve vrste rezane građe, namještaj (spavaće sobe, blagovaonice, kuhinje, uredski namještaj), drvnu galanteriju, parkete, bačve, tanin, i dr. U đurđenovačkim su pogonima 1950. radila 2633 radnika. Godine 1952. obnovljena je pilana i tvornica tanina, 1955. izgrađena je nova hala za remontne radionice (od 1961. tvornica strojeva), 1957. nova tvornica parketa, a 1959. obnovljena je tvornica namještaja. Od 1960. poduzeće je poslovalo kao Drvno industrijski kombinat Đurđenovac (DIK Đurđenovac). Iste godine kombinat je za potrebe školovanja budućih radnika osnovao industrijsku školu (Škola s praktičnom obukom drvno-prerađivačkog i metalskog smjera Drvno industrijskog kombinata Đurđenovac, danas Srednja škola Josipa Kozarca), koja je zamijenila dotadašnju Školu za učenike u privredi osnovanu kao Šegrtska škola 1921. Tvornica tanina je 1964. prestala s dotadašnjom proizvodnjom te se preorijentirala na proizvodnju deterdženata za osječku → Saponiju. Nakon razdoblja u kojem nije bilo većih investicija u pogone, 1977. otvorena je nova energana, 1980. pilana, a 1982. i nova tvornica namještaja pod nazivom Hrast masiv.







Godine 1991. poduzeće je bilo organizirano kao holding (od 1992. dioničko društvo), koji je upravljao društvima s ograničenom odgovornošću: Primarna prerada drveta, Tvornica namještaja, Tvornica parketa, Tvornica bačava, Tvornica strojeva i ljevaonica, Energana i sušara, Kemijska prerada, Promet roba i usluga. Potkraj te godine zapošljavalo je 1818 djelatnika.

Nakon razdoblja nesnalaženja u novim tržišnim okolnostima, DIK Đurđenovac zapao je u poslovne teškoće, te je proglašen stečaj 1994. Preuzevši radnike i imovinu đurđenovačke tvornice, u dijelu zgrada je poduzeće A-G Dinas d. o. o. iz obližnje Beljevine nastavilo proizvodnju namještaja, ali je znatan dio pogona stradao u požaru 2014. Danas tu proizvodnju nastavlja poduzeće Pro Wood iz Đurđenovca.

Kulturnopovijesna gradska cjelina Đurđenovca kao namjenski građenoga industrijskoga grada te zgrada tvorničke paropilane danas su upisani u Registar kulturnih dobara RH, a upravna zgrada Našičke tvornice tanina i paropila u Zagrebu (Trg Marka Marulića 18, danas u vlasništvu → Exportdrva) zaštićeno je kulturno dobro Grada Zagreba.

Kvalitet, poduzeće za proizvodnju obuće, đonova i alata za brizganje đonova osnovano 1945. u Vinkovcima. Osnovano je kao Radničko-obućarska zadruga s 11 udruženih postolarskih majstora, nastavljajući se na stoljetnu tradiciju opančara, postolara i kožuhara toga kraja u obrtničkoj proizvodnji. Godine 1946. zadruzi je pripojena remenarija i nekoliko konfisciranih radionica slična profila. U prvoj godini djelovanja proizvedeno je 1070 pari obuće. Godine 1947. zadruga je promijenila naziv u Gradsko obućarsko poduzeće. Broj zaposlenih se 1950. povećao na 36, proizvedeno je više od 3000 pari obuće, no i dalje je prevladavao zanatski način rada ručne izradbe cipela na nekoliko dotrajalih šivaćih strojeva na nožni pogon.
Poduzeće je 1953. promijenilo naziv u Kvalitet, a 1955. modernizacijom strojnoga parka napušten je dotadašnji pojedinačni rad, te je uveden industrijski način rada sa serijskom proizvodnjom obuće. S neznatnim povećanjem broja zaposlenih, proizvodnja je 1955. bila dva puta veća u odnosu na prethodnu godinu, te je iznosila 11 500 pari obuće. Uz klasičnu, u tom razdoblju intenzivirana je i proizvodnja pletene obuće. Poduzeće je tada počelo i izvoziti svoje proizvode, isprva u SSSR, Austriju i Poljsku, a potom i u druge europske zemlje, te u SAD i Australiju. Proizvodni program je 1962. proširen i na izradbu muških i ženskih čizama.

Početkom 1970-ih započela je modernizacija i rekonstrukcija tehnološkoga procesa u izradbi obuće. Adaptirana je tvornička zgrada i izgrađene su nove hale, a 1974. podignut je i pogon za proizvodnju gornjih i donjih dijelova obuće u obližnjem naselju Otoku. Proizvodni asortiman poduzeća proširen je 1975. na brizgane đonove, termoplastične pete i krojačke noževe. Tada je poduzeće zapošljavalo 392 radnika, a najveći dio proizvodnje bio je namijenjen izvozu. Te godine proizvedeno je 285 000 pari kožnih cipela, 136 000 pari brizganih đonova i 39 000 pari brizganih peta. Tijekom 1980-ih poduzeće je zapošljavalo najveći broj radnika (oko 800), a među najzaslužnijim osobama za njegov uspjeh bio je dugogodišnji direktor Stjepan Ptičar. Godine 1985. poduzeće je proizvelo 680 000 pari kožnih cipela, 4,6 milijuna pari brizganih đonova i 60 000 pari brizganih peta. Imalo je vlastite prodavaonice u Vinkovcima, Zagrebu, Zadru, Vukovaru i Osijeku. U nekadašnjoj Školi učenika u privredi (danas Industrijsko-obrtnička škola Silvija Strahimira Kranjčevića) u Vinkovcima u tom razdoblju školovali su se učenici za različita zanimanja obućarskoga smjera, koji su se osim u Kvalitetu zapošljavali i u poduzeću → Borovo.

Početkom 1990-ih Kvalitet je zapošljavao oko 600 radnika. Pretvorbom 1993. postao je dioničko društvo, a 1997. otvoren je stečajni postupak, te je smanjena djelatnost i otpušten veći broj zaposlenika. Proizvodnja se ubrzo u potpunosti ugasila, a tvornica je 2004. likvidirana.

Splendor tekstil d. o. o., poduzeće za proizvodnju vodonepropusne i vjetronepropusne Gore-tex i Windstopper radne odjeće, osnovano 1999. sa sjedištem u Zagrebu.







Licencirani je partner internacionalnog poduzeća W. L. Gore & Associates GmbH sa sjedištem u SAD-u za proizvodnju vlastita asortimana profesionalne radne odjeće. Zapošljava oko 50 djelatnika, a proizvodni pogoni smješteni su u Klanjcu i Sesvetskom Kraljevcu. Proizvodni asortiman uključuje uniforme za vojsku, policiju, carinu, gradske redarske službe, zaštitarske službe i dr., te radno-zaštitnu odjeću. Ovisno o potrebama, posebni Gore-tex i Windstopper materijali rabe se za izradbu odjeće za radnike na otvorenom koji su izloženi složenim rizicima (kiša, statički elektricitet, toplina i ograničeno širenje plamena, prodor tekućih kemikalija, toplinski učinak električnoga luka), za radnike u sektoru prometa gdje je potrebna visoka vidljivost i dr. Zbog pandemije uzrokovane pojavom virusa SARS-CoV-2 i bolesti COVID-19, u svrhu sprečavanja širenja zaraze, u proljeće 2020. poduzeće je započelo serijsku proizvodnju zaštitnih kirurških maski za lice.













Splendor tekstil prodajni je predstavnik za Hrvatsku njemačkoga poduzeća Haix-Schuhe GmbH za proizvodnju profesionalne vodonepropusne obuće, koje ima proizvodni pogon u Maloj Subotici kraj Čakovca.









Ljuljka, Boris (Takovo, 1. V. 1937), drvnotehnološki inženjer, stručnjak za finalnu obradbu drva.

Diplomirao je 1960. na Drvnoindustrijskom odjelu Šumarskog fakulteta (→ Fakultet šumarstva i drvne tehnologije) u Zagrebu, gdje je doktorirao 1974. disertacijom Utjecaj drva i njegove vlažnosti na obradu poliuretanskim lakovima (mentor → I. Opačić). Znanstveno se usavršavao u Saveznoj Republici Njemačkoj (1965–66), Demokratskoj Republici Njemačkoj (1971) i Norveškoj (1974). Radio je 1961–63. u DIP-u Brezovica u Sisku kao šef pripreme rada i upravitelj pogona za proizvodnju namještaja. Od 1963. bio je zaposlen na Šumarskom fakultetu u Zagrebu, od 1983. kao redoviti profesor; umirovljen je 2002. Predavao je kolegije Tehnologija proizvodnje namještaja, Površinska obrada drva, Tehnologija finalnih proizvoda, Tehnologija drvnih proizvoda za građevinarstvo. Bio je osnivač Laboratorija za ispitivanje namještaja u zagrebačkom Institutu za drvo (1975). Na Fakultetu je bio predstojnik Zavoda za istraživanja u drvnoj industriji (1979–83), osnivač i predstojnik Katedre za finalnu obradu drva (danas Zavod za namještaj i drvne proizvode; 1980–2002), prodekan (1986–88) i dekan (1984–86).

Znanstveno i stručno bavio se tehnologijom finalnih proizvoda i površinskom obradbom drva. Među ostalim, autor je udžbenika Površinska obrada drva i drvnih materijala (1975), Lijepljenje u tehnologiji finalnih proizvoda (1978), Površinska obrada drva (1990) i Osnove površinske obrade drva (s V. Jirouš-Rajković, 2006). Bio je urednik → Biltena znanstvenih istraživanja drvnotehnoloških institucija (1971–89). Redoviti je član HATZ-a od 1994. i Akademije šumarskih znanosti od 1997., koje je bio suosnivač (1996). Od 2004. je professor emeritus Sveučilišta u Zagrebu.

Kralik, Gordana (Kneževo, 21. VIII. 1943), agronomkinja, stručnjakinja peradarske i svinjogojske proizvodnje.

Diplomirala je 1965. na stočarskom smjeru Visoke poljoprivredne škole u Osijeku (poslije Poljoprivredni fakultet; → Fakultet agrobiotehničkih znanosti). Doktorirala je 1976. iz kemije i analitike živežnih namirnica na Tehnološkom fakultetu u Zagrebu disertacijom Istraživanje promjena nekih sastojaka jaja Nick-Chick kokoši tokom čuvanja jaja pod različitim uvjetima te 1985. iz agronomije na Poljoprivrednom fakultetu u Osijeku disertacijom Probavljivost i biološka vrijednost proteina boba u hranidbi svinja. Radila je u Peradarstvu PIK-a Belje u Dardi 1966–68. te na Visokoj poljoprivrednoj školi, odn. Fakultetu u Osijeku od 1968., gdje je od 1987. bila redovita profesorica; umirovljena je 2013. Bila je voditeljica poslijediplomskoga doktorskoga studija stočarstva, rektorica Sveučilišta u Osijeku (1997–2013), predsjednica Rektorskoga zbora visokih učilišta (2000–01) i predsjednica Rektorskoga zbora sveučilišta RH (2004–05).

Glavna su područja njezina rada peradarska i svinjogojska proizvodnja, posebno poticanje rasta peradi i svinja te poboljšanje nutritivne kakvoće životinjskih proizvoda (mesa i jaja). Objavila je više od 300 znanstvenih i stručnih radova, surađivala u knjigama Slavonski poljoprivredni priručnik (1974), Gospodarstvo Osijeka 1196–1996 (1998) i Priručnik o proizvodnji i upotrebi stočne hrane – krme (2004), autorica je poglavlja u udžbeniku Stočarstvo (1991) te suautorica udžbenika Svinjogojstvo – biološki i zootehnički principi (2007) i Peradarstvo – biološki i zootehnički principi (2009). Bila je glavna urednica Glasnika Osječkog sveučilišta (1998–2002) i Sveučilišnoga godišnjaka (1998–2004). Za inovaciju Omega-3 konzumnih jaja dobila je 2007. priznanje Zlatna arca Udruge inovatora Hrvatske. Dobitnica je državne Nagrade za znanost 2010. i Nagrade za životno djelo 2012. Od 2013. je professor emerita Sveučilišta Josipa Jurja Strossmayera u Osijeku. Članica je HATZ-a od 2009.

Fantoni, Raimund (Virje, 7. X. 1880 – Zagreb, 23. IX. 1968), strojarski inženjer i pionir eksperimentalnih istraživanja iz područja mehanizacije.

Visoku tehničku školu završio je 1909. u Beču, gdje se potom specijalizirao (1911) kao stipendist hrvatske Zemaljske vlade. Od 1918. bio je nastavnik na Gospodarsko-šumarskom fakultetu u Zagrebu (→ Agronomski fakultet), od 1920. redoviti profesor; umirovljen je 1952. Bio je voditelj Katedre za opće i gospodarsko strojarstvo (od 1945. Zavod za poljoprivredno strojarstvo) i dekan Fakulteta 1926–27.

Surađivao je u gradnji strojarskih uređaja za vodovode na Sušaku i u Novom Vinodolskom, te gradnji električnih centrala (u Novoj Gradiški, Pleternici, Vinkovcima i Lepoglavi) i njihovu proširenju (u Sisku, Vukovaru i Novoj Gradiški). Surađivao je u gradnji tvornica glinene robe u Novigradu Podravskom, sadre u Blagaju kraj Bosanskog Novog, šešira u Galdovu kraj Siska, leda i hladionice na Sušaku, više crpnih postaja za melioraciju. Izradio je osnove za iskorištenje vodnih snaga potoka Očure, Gradne, Blizneca, rijeka Gacke i Like te Plitvičkih jezera. Radio je na rekonstrukciji rasvjete u zagrebačkom HNK-u. Jedan je od osnivača Kemijske industrije d. d. u Zagrebu (1918). Bavio se modeliranjem zrakoplova. Autor je patenata Plug s pomičnim ralom (1932) i Motor pogonjen alkoholom (1936) te tridesetak znanstvenih i stručnih radova. Napisao je knjige i udžbenike Električna centrala u Zagrebu (1913), Gospodarsko strojarstvo (Poljoprivredne mašine) (1929), Opće strojarstvo (1949), Strojevi pilane (1952) i Poljoprivredni strojevi (1954).

Grbac, Ivica (Stara Sušica, 4. II. 1955), drvnoindustrijski inženjer, stručnjak za dizajn, konstrukciju i kvalitetu namještaja.

Diplomirao je 1978. na Drvnotehnološkom odsjeku Šumarskoga fakulteta (→ Fakultet šumarstva i drvne tehnologije) u Zagrebu, gdje je doktorirao 1988. disertacijom Istraživanje kvalitete ležaja i poboljšanje njegove konstrukcije (komentori B. Ljuljka i V. Dürrigl). Nakon završetka studija nakratko je radio u drvnoindustrijskim poduzećima Radin u Ravnoj Gori i DI Vrbovsko, a od 1978. bio je zaposlen na Šumarskome fakultetu u Zagrebu, od 1998. kao redoviti profesor; umirovljen je 2020. Predavao je kolegije Konstrukcije proizvoda od drva II–III, Namještaj i zdravlje, Metodologija industrijskog oblikovanja namještaja, Namještaj i opremanje prostora. Bio je voditelj Laboratorija za ispitivanje namještaja i dijelova za namještaj te predstojnik Zavoda za namještaj i drvne proizvode (2002–20), prodekan (1996–2000) i dekan Fakulteta (2000–02).

Znanstveno i stručno bavi se dizajnom, konstrukcijom i kvalitetom namještaja te interdisciplinarnom problematikom zdravog i odmornog sjedenja i spavanja u područjima namještaja i medicine. Autor je udžbenika i sveučilišnih priručnika Ojastučeni namještaj (sa Ž. Ivelićem, 2005), Krevet i zdravlje (2006), Kvaliteta i tehnički opisi proizvoda od drva (s D. Domljan, V. Jirouš Rajković, Z. Vlaovićem, V. Živkovićem, I. Župčićem, 2015), te inovacije Uređaj za ispitivanje pokretnih dijelova namještaja, kojim je stekao više priznanja u zemlji i inozemstvu. Član je HATZ-a (od 2004) te član i dopredsjednik Akademije šumarskih znanosti. Dobitnik je Nagrade HAZU-a za 2006. Od 2020. je professor emeritus Sveučilišta u Zagrebu.

Koudelka, Viktor (Vyškov, Češka, 24. VII. 1889 – Zagreb, 27. IV. 1946), agronom, stručnjak za tehnologije poljodjelske proizvodnje.

Studij je završio na Visokoj poljodjelskoj školi u Beču, gdje je 1914. i doktorirao disertacijom Über den Einfluss der Salze der Brauwassers auf die chemische Zusammensetzung von Würze und Bier. Nakon studija ostao je u Beču na Visokoj školi i državnoj pokusnoj stanici za proizvodnju piva. Došavši u Zagreb, 1920. osnovao je Zavod za gospodarsko-kemijsku tehnologiju na Gospodarsko-šumarskom fakultetu (→ Agronomski fakultet), na kojem je od 1921. bio izvanredni profesor, a od 1922. redoviti profesor i predstojnik Zavoda do 1946. Bio je dekan Fakulteta 1931–32. Uz to, predavao je šumarsko-kemijsku tehnologiju na Šumarskom odsjeku Fakulteta (→ Fakultet šumarstva i drvne tehnologije) (1921–25) te organsko-kemijsku tehnologiju na Kemijsko-inženjerskom odjelu → Tehničkoga fakulteta (sv. 4) u Zagrebu (1923–43). Glavno područje njegova rada bila je tehnologija poljodjelske proizvodnje. Bavio se problemima pivarstva, posebno poboljšanjem kvalitete pivske vode i proizvodnjom pivskoga slada, tehnologijom proizvodnje alkohola i octa te mogućnostima korištenja alkohola kao pogonskoga goriva. Napisao je skripta iz organsko-kemijske tehnologije. Autor je knjiga Tehnologija šećera (1929), Tehnologija alkohola (1944), Alkohol kao sredstvo za pogon eksplozivnih motora u inostranstvu i kod nas (s J. Bombellesom, 1930) te Proizvodnja vinskog octa (1935), prve knjige o proizvodnji vinskoga octa u nas.

Duran d. d., poduzeće za proizvodnju i preradbu stakla sa sjedištem u Puli.

Sljednik je Poduzeća za izradu laboratorijskog stakla – Pula, osnovanoga 1949. Program izgradnje tvornice potaknuo je slovenski političar Boris Kidrič pa je od 1955., kada je pogon izgrađen i kada je započela proizvodnja, nosila ime – Tvornica laboratorijskog stakla Boris Kidrič. Glavni motivi za izbor lokacije u Puli bili su višak proizvodnih kapaciteta gradskoga plina te sirovinska baza visokokvalitetnoga pijeska u nalazištima kraj Galižane. Godine 1956. izgrađene su kadna i lončana peć, a 1958. proizvedeno je prvo vatrostalno staklo pod nazivom boral, sa svim fizikalnim i kemijskim svojstvima tadašnjih poznatih svjetskih stakala pyrex, rasetherm, simax i duran 50. Proizvodnjom toga stakla stvorena je osnova za razvoj širokog spektra asortimana laboratorijskoga, tehničkog, industrijskog i stakla za kućanstvo.









Poduzeće je 1970. zapošljavalo 630 radnika, a proizvelo je oko 2000 t stakla. Osim na tadašnje jugoslavensko tržište, svoj je proizvodni asortiman plasiralo i u europske zemlje, posebno u Italiju, Francusku, Njemačku, Švedsku i Poljsku. Godine 1972. puštena je u rad prva električna peć. Kako je u tom razdoblju na domaćem tržištu nedostajalo stakla za rasvjetna tijela, u tvorničkom pogonu u Fažani je 1973., nakon što je ondje bila napuštena proizvodnja mozaičkih pločica, započela proizvodnja opalnoga stakla, a potom i asortimana od bezbojnog stakla. Automatizirana proizvodnja iz neutro-stakla započela je 1975. Godine 1984. poduzeće je proizvelo oko 7000 t stakla, a zapošljavalo je oko 1000 radnika.







Iz Tvornice laboratorijskog stakla Boris Kidrič 1990. nastala su dva poduzeća: Istarska tvornica stakla u Fažani (ITS) za proizvodnju rasvjetnoga stakla iz opalnoga ili bezbojnog stakla te Tvornica laboratorijskog stakla Boral u Puli (TLS Boral) za proizvodnju predmeta od vatrostalnog stakla. Donošenjem Zakona o pretvorbi 1992. TLS Boral je privatiziran te je nastavio djelovati kao dioničko društvo. Godine 1998. većinskim vlasnikom postala je njemačka Schott grupa, promijenivši mu naziv u Schott Boral d. d.















Dolaskom njemačkoga vlasnika modernizirana je proizvodna tehnologija i unaprijeđena zaštita okoliša. Proširen je i asortiman proizvodnje, tako da su u program laboratorijskoga stakla uključene laboratorijske boce i čaše, Erlenmeyerove i odmjerne tikvice, eksikatori, a u program industrijskoga stakla izmuzišta, slijepi završetci, vidna stakla za perilice rublja, zaštitna rasvjetna stakla, bojleri, izolatori i dr. Usmjeravanjem Schott grupe prema novim tehnologijama i materijalima te napuštanjem tradicionalne proizvodnje, Schott Boral je 2005. s dvama poduzećima u Njemačkoj, Schott Medicom iz Werheima i Schott Duran Produktions iz Mainza, prešao u vlasništvo njemačke grupe Duran, te nastavio poslovati pod nazivom Duran d. d.







Proizvodi standardno laboratorijsko staklo velikog volumena, dok kod industrijskoga stakla prevladava široka paleta artikala i namjena (petstolitarske posude za kemijsku industriju, stakla za industrijske perilice rublja, stakla za protueksplozivnu zaštitu, zrakoplovna stakla i dr.). Izvozi se više od 90% proizvedenoga laboratorijskoga i industrijskoga stakla, a poduzeće zapošljava oko 230 radnika (2020).















TOZ Penkala d. d. (Tvornica olovaka Zagreb), poduzeće za proizvodnju školskog i uredskoga pribora osnovano 1937. u Zagrebu.







Osnovano je pod nazivom L. L. C. Hardmuth, Koh-i-Noor posredovanjem industrijalaca Roberta i Šandora Fürsta iz Zagreba, Franje Hardmutha i Friedricha Herringa Frankendsdorfa iz Čeških Budĕjovica i Maximiliana Lamezan-Salina iz Beča. Isprva je bilo smješteno u novoizgrađenim pogonima u današnjem Prilazu baruna Filipovića 91. U prvoj godini rada bilo je zaposleno 28 radnika, a proizvedeno je oko 5,5 milijuna komada olovaka i pastela u drvu. Godine 1940. sagrađena je pilana s uređajem za oplemenjivanje drveta. U ožujku 1945. u zračnom napadu na Zagreb tvornica je uništena, a proizvodnja je bila obustavljena. Potkraj iste godine došlo je do obnove i pokretanja djelomične proizvodnje, a 1946. tvornica je prešla u društveno vlasništvo i promijenila ime u Tvornica olovaka Koh-i-Noor Zagreb. U prvim poslijeratnim godinama proizvedeno je oko 1,5 milijuna komada olovaka i pastela u drvu. Godine 1950. tvornica se ujedinila s poduzećima Četkara i Albuminat, nakon čega je započela proizvodnja kutija za pribor za jelo i držaka za četkice. Tada je zapošljavala oko 120 radnika, a godišnja proizvodnja iznosila je oko 15 milijuna komada olovaka i pastela u drvu.







Prva opsežnija poslijeratna rekonstrukcija započela je 1951., kada je donesena odluka o gradnji pogona za proizvodnju mina za olovke koji je sljedeće godine pušten u rad. Time je uspostavljena cjelovita tehnologija za proizvodnju drvenih olovaka, a godišnji kapacitet iznosio je 142 t mina. U tom je razdoblju proširen i asortiman proizvoda; u sljedećih desetak godina počele su se proizvoditi gumice za brisanje, voštane boje (pastele), krede, crtaći ugljen, nalivpera, školska plastična mjerila, kemijske olovke, kompleti pisaćega pribora, tehničke olovke, kistovi i dr. Od 1952. poduzeće je nosilo naziv Grafos – Tvornica olovaka Zagreb. Prvi izvoz ostvaren je 1952. u Veliku Britaniju, a u sljedećih nekoliko desetljeća tvornica je izvozila svoje proizvode na sve kontinente. Kako bi se potaknuo kvalitetniji rad, unutar poduzeća je 1954. osnovana Komisija za unapređivanje proizvodnje koja je na godišnjoj razini radnicima koji bi tehnički unaprijedili rad tvornice dijelila novčane nagrade (od 1972. nagrada je bila automobil Zastava 750).

Zbog proizvodnoga rasta donesena je odluka o preseljenju na novu lokaciju te je 1957. kupljena zgrada i prostor poduzeća Sortirnica u Poljačkoj ulici 56, gdje su se počeli graditi proizvodni pogoni. S predstavnicima poduzeća Karbon iz Zagreba, Aero iz Celja i Balkan iz Beograda dogovoreno je 1959. razgraničenje proizvodnje kao dio politike podjele rada i specijalizacije, u sklopu kojega je Grafos navedenim poduzećima ustupio 60 svojih dotadašnjih proizvoda. Iste godine, nakon preuzimanja jednog od pogona zagrebačkoga drvnog poduzeća Marko Šavrić, u Grafosu je započela proizvodnja tinte i tuševa, a istodobno je uvedena i proizvodnja ljepila, boja za pečate i voštanih boja.

Godine 1961. poduzeće je promijenilo naziv u Stilos, a nekoliko mjeseci kasnije u TOZ, tvornica olovaka, nalivpera, kancelarijskoga crtaćeg i pisaćeg pribora. Sredinom 1960-ih proizvodnja je iz zanatskoga tipa prešla u industrijski. Nabavljeni su novi strojevi i tehnološke linije, uloženo je u konstrukciju i proizvodnju alata za preradbu plastike i metala. Dosegnut je rekordan broj zaposlenih od 970, a proizvodilo se više od 100 milijuna komada razne uredske i školske opreme. Zbog krize i provođenja Privredne reforme koja je slijedila, nakon 1965. smanjen je broj zaposlenih i došlo je do pada proizvodnje. Poduzeće se u novu tvornicu u Poljačkoj ulici potpuno preselilo 1970., dok je stara prodana Plivi. Montirano je 55 novih strojeva i uređaja, započela je proizvodnja 44 vrste novih proizvoda i pokrenuta je proizvodnja plastične ambalaže, mapa, markera i drugih proizvoda. TOZ je bio organiziran u ekonomske jedinice, a potom i u OOUR-e: Proizvodnja olovaka, Proizvodnja kemijskih pisala, Proizvodnja kemijskih proizvoda, Proizvodnja uredskog pribora i ambalaže, Razvoj i održavanje, te odjeli Komercijala i Radna zajednica zajedničkih službi. Novi proizvodni pogon površine 3700 m² sagrađen je 1976. Te se godine u tvornici proizvodilo 260 različitih artikala, dok je deset godina kasnije TOZ imao 45 grupa proizvoda, asortiman od 570 artikala i oko 1000 poluproizvoda. S približno 800 zaposlenih, poduzeće je tada proizvodilo gotovo 300 milijuna komada različite robe. Započela je proizvodnja puhane ambalaže, ambalaže za kozmetiku, maskare, otvorena je linija za proizvodnju pasta za pisala s ponovnim punjenjem te je pokrenuta suradnja s tvornicom Rade Končar. Tijekom 1970-ih i 1980-ih TOZ je bio jedna od najznačajnijih radnih organizacija u Zagrebu, ali i u jugoslavenskome gospodarstvu u cjelini.







U 1990-ima proveden je proces privatizacije. Godine 1998. tvornica je počela proizvoditi kemijske olovke i nalivpera Penkala. Zahvaljujući uspješnoj suradnji s Krunoslavom Penkalom, sinom → Slavoljuba Penkale (sv. 1), izumitelja prve mehaničke olovke i nalivpera, TOZ je u svoj naziv dodao ime Penkala. Tijekom 2000-ih poslovanje tvornice bilo je otežano, te je 2015., kada je zapošljavala 50 radnika, proglašen stečaj. Od 2018. proizvodnju nastavlja TOZ Penkala International d. o. o.







Zvečevo d. d., tvornica za proizvodnju konditorskih proizvoda i alkoholnih pića sa sjedištem u Požegi.







Osnovao ju je 1921. talijanski industrijalac Lionello Stock u suradnji sa Carlom Camisom pod nazivom Stock Cognac Medicinal. U početku je proizvodila samo jaka → alkoholna pića (domaći brandy, vinjak i voćne rakije). Od 1936., kada je ostvarena suradnja sa švicarskim poduzećem Nestléom, tvornica je započela proizvoditi prve → konditorske proizvode. Poslovna suradnja s Nestléom trajala je deset godina. Tvornica je u to doba bila organizirana u devet odjela (Čokolada i čokoladni bomboni, Alkoholna pića, Kakao u prahu i kakaovo maslo, Praline i punjena čokolada, Kanditi, Svileni bomboni i karamele, Marmelada i voćni sirupi, Roba od vafla i fini deserti, Zamatanje čaja), a zapošljavala je 350 radnika.







Poduzeće je 1948. nacionalizirano, a unatoč isteku Nestléove licence tvornica je uz jaka alkoholna pića nastavila proizvoditi i vlastite konditorske proizvode. Od 1951. nosi ime Zvečevo. Zbog potreba proizvodnje poduzeće je 1958. otvorilo mljekaru, a 1960-ih zbog neisplativosti proizvodnje prestalo je proizvoditi brašno i voćne sokove. Nekolicina konditorskih majstora je u Zvečevu tijekom 1963–64. kreirala prvu čokoladu s rižom u svijetu. Bila je napravljena od ekspandirane riže, 90-postotne mliječne čokolade i mlijeka iz vlastite mljekare. Zvečevo je i danas prodaje pod nazivom Mikado. Tijekom 1960-ih nastali su mnogi drugi konditorski proizvodi, koji se proizvode i danas – mliječne čokolade s lješnjacima Seka i Braco, mliječne čokolade s više vrsta voćnog punjenja Samo ti i Volim te (od 1966) i čokoladni prutići s različitim punjenjima Mond (od 1970). Zvečevo je 1970. ponovno pokrenulo poslovnu suradnju s Nestléom, a od 1987. započelo je i proizvodnju vafel-proizvoda (brašnasto-konditorskih proizvoda).



















Do danas je Zvečevo proširilo proizvodni asortiman Mikado na čokoladu s rižom, čokoladu s integralnom rižom, mliječnu (s okusima naranče, vanilije i jagode, s keksima, lješnjacima, bademima i grožđicama), bijelu i tamnu čokoladu (čokoladni mousse s mentom, narančom, malinom, borovnicom i višnjom) te mliječnu kakao-ploču s rižom Saporo. Asortiman alkoholnih pića čine jaka alkoholna pića (vinjak, vodka, džin, rum i brandy), rakije (travarica, šljivovica, kruškovača, lozovača, te rakije od marelice i dunje), gorki biljni likeri (Barun, pelinkovac) te voćni likeri i likeri s medom (orah, višnja, smokva, medica, borovnica, malina, kruškovac). Bombonijera Claudia i gorki biljni liker Barun nose oznaku Hrvatska kvaliteta, a čokolada Mikado i vinjak Trenk oznaku Izvorno hrvatsko. Proizvode prodaju na domaćem i međunarodnom tržištu (Europa, Sjeverna Amerika i Australija).























Od 1994. poduzeće djeluje kao dioničko društvo. Godišnji kapaciteti tvornice 2002. bili su 8800 t konditorskih proizvoda, 16 milijuna litara alkoholnih pića i preradba 24 milijuna litara svježega mlijeka. Kako se poslovanje mijenjalo, smanjen je broj radnika (1991. 1223; 2018. 253). Zbog poteškoća u poslovanju koje traju od 2017., poduzeće je 2020. započelo konsolidaciju poslovanja, a dio radnika otpušten je.















AD Plastik d. d., poduzeće za proizvodnju dijelova i pribora za motorna vozila i proizvoda iz plastičnih masa sa sjedištem u Solinu.







U pogonima Galanterija i Termoprerada kombinat → Jugoplastika 1968. započeo je razvoj i proizvodnju dijelova interijera za automobilsku industriju. Proizvodile su se obloge za vrata i krovove, sjenila, termooblikovane tapete, prostirke i zaštite za sjedala, ponajprije za automobile Zavoda Crvena Zastava iz Kragujevca, a potom i za druge europske proizvođače: Citroën, Renault, Fiat, Ladu, Daciu i Volkswagen. Početkom 1980-ih OOUR u Muću počeo je proizvoditi metalnu galanteriju za automobilsku industriju, a proizvodnja dijelova interijera nastavila se u OOUR-ima 303 i 507 u Splitu. OOUR-i Brizgalice iz Solina, Profili iz Makarske, Termooblikovanje iz Splita i Obrada metala iz Muća, koji su proizvodili dijelove i pribor za motorna vozila i zapošljavali oko 2000 radnika, izdvojili su se 1988. i organizirali u RO Jugoplastika – Autodijelovi. Godine 1992. nekadašnja RO Autodijelovi izdvojila se iz Jugoplastike te je 1994. promijenila ime u AD Plastik, a 2001. poduzeće je privatizirano po modelu radničkoga dioničarstva. Godine 2002. AD Plastik je u Solinu osnovao poduzeće AD Brodovi za proizvodnju jedrilica za krstarenje, koje se 2003. osamostalilo.













Danas je AD Plastik najveći hrvatski proizvođač plastičnih dijelova interijera i eksterijera za automobilsku industriju, a zapošljava oko 3000 radnika. U tvornicama u Solinu, Zagrebu, Lugi i Toljattiju u Rusiji, Piteştiju u Rumunjskoj, Tiszaújvárosu u Mađarskoj i Mladenovcu u Srbiji proizvodi ploče za instrumente, obloge vrata, branike, dekorativne komponente te statičke i dinamičke brtve za različite marke automobila, što čini više od 90% ukupne proizvodnje. Ostatak proizvodnoga programa čini ambalaža za prehrambenu i farmaceutsku industriju te ostali brizgani proizvodi široke potrošnje.













Beljo Lučić, Ružica (Tovarnik, 20. I. 1966), drvnoindustrijska inženjerka, stručnjakinja za mehaničku obradbu drva.

Diplomirala je 1989. na Drvnotehnološkom odjelu Šumarskoga fakulteta (→ Fakultet šumarstva i drvne tehnologije) u Zagrebu, gdje je doktorirala 1998. disertacijom Prilog istraživanju utjecajnih parametara na bočnu stabilnost kružne pile (mentor V. Goglia). Na tom je fakultetu zaposlena od 1990., kao redovita profesorica od 2008. Predaje kolegije Radni strojevi i uređaji u drvnoj industriji, Transportna tehnika u drvnoj industriji, Rukovanje materijalom, Zaštita industrijskog okoliša, Metode znanstvenoistraživačkog rada. Predstojnica je Zavoda za procesne tehnike (od 2016), voditeljica studija Drvna tehnologija u Virovitici (2005–08), doktorskih studija Drvna tehnologija (2007–2012) i Šumarstvo i drvna tehnologija (od 2018), te prodekanica Drvnotehnološkog odsjeka Fakulteta (2004–08). Bila je pomoćnica ministra za visoko obrazovanje u Ministarstvu znanosti, obrazovanja i sporta RH (2012–16). Bavi se optimiranjem ergonomskih i energijskih značajki mehaničke obradbe drva, kvalitetom obradbe, izlaganjem drvoprerađivača buci i drvnoj prašini, rukovanjem materijalom, osiguravanjem kvalitete kvalifikacija. Suautorica je djela Hrvatski kvalifikacijski okvir. Uvod u kvalifikacije (2011) i Pojmovnik hrvatskog drvnotehnološkog nazivlja (2018). Glavna je urednica časopisa → Drvna industrija (od 2003). Suosnivačica je → Udruge inženjera drvne tehnologije (2015). Izvanredna je članica Akademije šumarskih znanosti od 2010.

Bratstvo, tvornica alatnih strojeva za obradbu drva osnovana 1946. u Zagrebu. Pravni je sljednik poduzeća Nacionalna industrija alata i strojeva (NIA), osnovanoga 1937. u zagrebačkoj Paromlinskoj ulici, koje je obuhvaćalo manje pogone s dvjema zanatskim radionicama.







Nakon poslijeratnoga pokretanja proizvodnje, tvornica je 1946. proizvela prve strojeve (ukupne mase 100 t), a sljedeće godine tri puta više. Isprva je proizvodila širok asortiman različitih strojeva za finalnu obradbu drva (npr. za proizvodnju namještaja i građevne stolarije), namijenjenih obnovi drvne industrije. Preseljenjem pogona u nove prostore u Remetincu nakon poplave 1964., tvornica se modernizirala te se asortiman proizvoda usmjerio na pilanske strojeve i linije za primarnu obradbu drva. U suradnji sa zagrebačkim Institutom za drvo, Fakultetom strojarstva i brodogradnje i drugima razvijeno je više tipova tračnih pila trupčara, od kojih je prva (serije TA 1400) instalirana 1967. Razvijale su se i linije za dvofaznu pilansku obradbu. Poduzeće je nastavilo i proizvodnju strojeva za finalnu obradbu, tj. univerzalnih stolarskih strojeva (stolne tračne pile, kružne pile, ravnalice, glodalice, bušilice), te strojeva za održavanje alata (automatske oštrilice pila, razmetačice i valjačice pila, brusilice pila i noževa). Usporedno s proizvodnjom strojeva, poduzeće je razvijalo i druge djelatnosti poput postavljanja strojeva, servisa i remonta.









U 1970-ima otvorilo se i prema stranome tržištu, pa je npr. u razdoblju 1970–75. izvoz porastao gotovo 20 puta. Razvojem poslovanja poduzeće se širilo te je osnovalo radne jedinice u Sinju i u Ključu (BiH), a najveći je broj radnika (oko 650) dosegnulo sredinom 1980-ih. Godine 1991. zapošljavalo je 462 radnika, a do kraja te godine proizvelo je ukupno 20 000 različitih tipova strojeva. Od 1993. djelovalo je kao dioničko društvo. Tijekom i nakon Domovinskoga rata poduzeće je, zbog smanjenog opsega posla i broja radnika, poslovalo s minimalnom dobiti, a poteškoće u poslovanju rezultirale su stečajem 1997–99. i prodajom vlastitih nekretnina, nakon čega se vratilo redovitu poslovanju. Godine 2002. zapošljavalo je 73 radnika. Proizvodni pogon je 2006. otkupilo karlovačko poduzeće → Kordun, koje je nastavilo s proizvodnjom dijela dotadašnjeg asortimana proizvoda.







Gospodarsko-šumarsko učilište u Križevcima → Visoko gospodarsko učilište u Križevcima

Drvna industrija Česma, drvnoindustrijsko poduzeće iz Bjelovara, osnovano 1960. kao Tvornica šperploče u sastavu Šumskog privrednog poduzeća Mojica Birta Bjelovar. Ubrzo je uz tvornicu pokrenuta i pilana, pa je proizvodila šperploču, plemeniti furnir i rezanu građu. Godine 1964. tvornica se osamostalila kao Česma Drvno industrijski kombinat (DIK) Bjelovar, 1970–73. bila je u sastavu zagrebačkog → Exportdrva, a od 1974. ponovno samostalna kao Drvna industrija Bjelovar, od 1975. Drvna industrija Česma Bjelovar. Stalnim ulaganjima u pogone proizvodni je kapacitet postupno rastao. Godine 1979. puštena je u pogon Tvornica ploča iverica. Od 1981. u sastavu poduzeća bila je Pilana u Čazmi i Tvornica komadnog namještaja u Grubišnom Polju, a u Čazmi je 1986. otvorena Tvornica interijera (obloga, stropova, pregradnih stijena, ugradbenih ormara); u sastavu poduzeća kraće je vrijeme (1975–78) djelovala Tvornica za primarnu i finalnu preradu drva Masiv Vrbovec. Osnovna djelatnost poduzeća bila je proizvodnja piljene građe, furnira, šperploča i iverice, te proizvodnja namještaja. Potkraj 1991. imala je 1218 zaposlenika.













Od 1993. poduzeće je djelovalo kao Drvna industrija Česma d. d., koja se od 1995. restrukturirala u više dioničkih društava u vlasništvu matičnoga poduzeća (Česma Iverica, Česma Šperploča, Česma Furnir, Česma Pilana iz Bjelovara, Česma Namještaj iz Grubišnog polja, Česma Interijeri iz Čazme), s približno 1000 zaposlenih. U novim tržišnim okolnostima, poduzeće je zajedno sa svojim sastavnicama palo pod stečaj, a neki su njegovi dijelovi prestali s proizvodnjom (pogoni u Čazmi). Pogone u Grubišnom polju kupio je 2002. virovitički → TVIN.

Nekadašnja bjelovarska tvornica iverice (Česma iverica) od 2004. u sastavu je međunarodne grupacije Kronospan, vodećeg svjetskog proizvođača pločastih materijala, a posluje pod imenom Kronospan Cro d. o. o. Grupacija Kronospan je u Bjelovaru 2015. započela veliki investicijski zahvat (približno 100 milijuna eura) u izgradnju novih proizvodnih hala, najmodernije linije za proizvodnju ploča iverica i više linija za oplemenjivanje ploča iverica.

Dio preostalih bjelovarskih pogona kupila je 2007. vinkovačka → Spačva. Našavši se i sama u poslovnim teškoćama, kako bi podmirila svoja dugovanja, Spačva je 2013. bjelovarsko poduzeće prepustila Hrvatskim šumama, koje su ga 2014. prodale Tehno-drvu iz Ogulina. Proizvodnja na lokaciji Slavonska cesta 17 u Bjelovaru je ponovno oživjela te poduzeće zapošljava do 200 radnika. Od 2016. tvornica je jedan od pogona svjetski uspješnog društva za proizvodnju parketa i podnih obloga → Bjelin.

Sardina d. o. o., poduzeće za uzgoj, ulov i preradbu ribe sa sjedištem u Postirama na Braču, koje je 1907. osnovao bečki industrijalac Carl Warhanek.

Warhanek je početkom XX. st. bio vlasnik nekoliko tvornica za preradbu ribe u Istri i Dalmaciji. Tvornica u Postirama 1911. proizvela je 426 300 ribljih konzervi. Poduzeće je osnovalo pogone i u Milni i Bolu, a osim ribljih konzervi proizvodilo je i riblje brašno i ulje te limenu i drvenu ambalažu za vlastite proizvode. Nakon I. svj. rata tvornica je postala vlasništvo splitskog poduzeća Sardina, od kojega su je poslije otkupili Svetozar Stefanović i Dragoslav Gabrilović iz Beograda. Od 1931. do 1940. zapošljavala je četrdesetak radnika, a proizvodila je 60 t steriliziranih konzervi i 25 t usoljene ribe na godinu. Tijekom II. svj. rata tvornica nije radila. Godine 1946. spojene su dvije bračke tvornice, u Postirama i Milni, pa je proizvodnja ponovno pokrenuta 1948. Potkraj 1950-ih i početkom 1960-ih poduzeće je zbog osnivanja vlastite ribolovne flote kupilo ribarske brodove Jadran, Zora, Palamida i Balkun. Prva veća rekonstrukcija proizvodnoga pogona nakon II. svj. rata provedena je 1983. kada je ugrađena nova proizvodna linija za preradbu 3000 t ribe i proizvodnju 18 milijuna limenki na godinu. Nova velika hladnjača kapaciteta 800 t i tunel za duboko smrzavanje 40 t ribe na dan te proizvodni pogon za proizvodnju ribljega brašna pušteni su u pogon 1985.







Od pretvorbe 1993. poduzeće je djelovalo kao dioničko društvo. Godine 1996. kupilo ga je švicarsko poduzeće Ambeco AG iz Lucerna, koje je iste godine pokrenulo marikulturni uzgoj ribe u uzgajalištima u uvali Maslinova na Braču. Tadašnji kapacitet uzgajališta iznosio je 10 t ribe i školjaka na godinu, no povećavao se tijekom godina. Poduzeće je 2005. pretvoreno u društvo s ograničenom odgovornošću. Godine 2013. otvorena je nova tvornica (također u Postirama, površine 12 136 m²) koja je omogućila proizvodnju 6000 t ribljih konzervi (40 milijuna komada), 500 t ribljega brašna, 100 t svježih školjki, 100 t ribljega ulja i 1500 t ribe iz vlastita uzgoja na godinu. Novo tvorničko postrojenje omogućilo je i smrzavanje 150 t ribe na dan i čuvanje 4000 t smrznute ribe u skladištima. Poduzeće je na tržište plasiralo novu liniju proizvoda pod nazivom Adriatic Queen koja se sastojala od dvije inačice – standardne (pakirane u bijelu ambalažu) i premium (pakirane u crnu ambalažu). Linija Adriatic Queen je 2020. obuhvaćala 15 proizvoda (riblja pašteta i marinirani konzervirani proizvodi) od tune, srdele, oslića i skuše. Poduzeće oko 70% proizvodnje plasira na tržište EU-a, SAD-a, Japana, Kanade i Australije. Godine 2019. zapošljavalo je 322 radnika (40% ih je zaposleno u proizvodnji, 20% u sektoru marikulture, a 15% u sektoru ribolova), a proizvelo je 11 475 518 komada ribljih konzervi, 992 724 komada ribljih pašteta, 431 t smrznute ribe, 150 t ribljega brašna i 66 t ribljega ulja. U vlastitim uzgajalištima uzgojilo je 232 t lubina, 263 t komarče, 822 t tune i 3,6 t dagnji.

Mljekarstvo, međunarodni znanstveno-stručni časopis Hrvatske mljekarske udruge. Izlazi kvartalno od 1951. i objavljuje rezultate istraživanja domaćih i inozemnih znanstvenika i stručnjaka iz područja prehrambene tehnologije, nutricionizma, biotehničkih znanosti, agronomije i biotehnologije na hrvatskom i engleskom jeziku. Radovi su citirani u međunarodnim bazama podataka, a izlazi uz potporu Ministarstva znanosti i obrazovanja RH. Na portalu znanstvenih i stručnih časopisa RH dostupan je od 2006.







Slavonija DI d. o. o. (Slavonija drvna industrija), drvnoindustrijsko poduzeće iz Slavonskoga Broda, nastalo 1946. spajanjem dotadašnjih poduzeća Slavex i Slavonija.

Koristeći se prirodnim resursima slavonskih hrastovih šuma, u Slavonskom Brodu (do 1931. Brod na Savi) je 1890. osnovano poduzeće Blau et comp. u vlasništvu francuskog kapitala, koje je počelo proizvoditi bačve, a potkraj iste godine pokrenulo je i pilanu. Od 1900. bilo je u vlasništvu budimpeštanskog poduzeća Holzindustrie AG, a poslije je poslovalo pod imenom Slavex. Od 1901. u Slavonskom Brodu djelovalo je i drvno poduzeće Slavonija u vlasništvu Prve hrvatske štedionice. Isprva su dva slavonskobrodska poduzeća imala uglavnom primarnu preradbu drva, te se godišnje pililo više od 100 000 m³ slavonske hrastovine. Zahvaljujući njezinoj finoći i boji izvozila se na sva svjetska tržišta.













Godine 1913. u poduzeću Slavonija pokrenut je prvi pogon za proizvodnju furnira u ovome dijelu Europe; tvornica je do 1930-ih nabavila tri tzv. hamburške pile i tri furnirska noža (stroja) za rezanje furnira, uz proizvodnju 1,5 milijuna m² furnira na godinu. Poslije je i Slavex postavio dva horizontalna furnirska noža, te je do početka 1930-ih dosegnuo proizvodnju 1,2 milijuna m² furnira na godinu. U to se doba Slavonski Brod razvio u najvećega proizvođača plemenitoga hrastova furnira u Europi. Prije II. svj. rata u poduzeću Slavonija pokrenuta je proizvodnja furnirskih i stolarskih ploča, parketa i dijelova namještaja. Godine 1939. dva su poduzeća proizvela 18 570 m³ piljene građe i 1750 m³ furnira, a zajedno su imala oko 850 zaposlenih.







Od kraja 1945. tvornice Slavonija i Slavex djelovale su u sklopu poduzeća SIND (Slavonska industrija drva) sa sjedištem u Zagrebu, a od 1946. spojene su u novo poduzeće pod imenom Slavonija drvna industrija sa sjedištem u Slavonskom Brodu. Ratom opustošeni pogoni postupno su se obnavljali te je nastavljena proizvodnja na šest gatera, pet furnirskih noževa i jednoj ljuštilici, a 1947. osnovan je pogon građevne stolarije. Godine 1952. pokrenut je pogon proizvodnje parketa, 1958. pogon furnirskih i stolarskih ploča, a 1962. pogon lamel-parketa, uz rekonstrukciju tvornice furnira, te preorijentaciju pogona građevne stolarije na proizvodnju namještaja. Godine 1964. pogoni su preseljeni u gradsku industrijsku zonu, a izgrađena je i nova pilana, 1969. puštena je u rad nova tvornica masivnog i lamel-parketa, a 1970. i nova tvornica namještaja. Godine 1971. poduzeću su priključeni DIP Lipa iz Slavonske Požege i DIP Pleternica, a 1972. Impregnacija iz Slavonskog Broda. Do 1978. uređeni su suvremeni pogoni za proizvodnju furnira kapaciteta 20 milijuna m² na godinu, te za impregnaciju drva kapaciteta 41 000 m³ na godinu. Tijekom 1979. rekonstruirana je pilana s klasične monofazne organizacije na dvofaznu preradbu, a 1980. tvornica parketa preseljena je u novi objekt i nabavljena je oprema za proizvodnju otpresaka. Sredinom 1980-ih poduzeće je s približno 2600 zaposlenih proizvodilo furnirani i masivni namještaj, furnir, impregnirane pragove, telegrafske i telefonske stupove, piljenu građu, furnirske i stolarske ploče, lamelirane otpreske, masivni i lamel-parket, opremu za interijere i dr. Slavonija DI je 1979. bila suosnivač Udruženja proizvođača industrije namještaja (UPIN; prodajni prostor u zagrebačkoj Resselovoj ulici), djelatnost kojega je 1985. nastavilo zagrebačko → Exportdrvo.



















Potkraj 1990. poduzeće je imalo 2092 zaposlena. Nakon poslovnih teškoća i stečajnoga postupka otvorenoga 1991., od kraja 1992. posluje kao društvo s ograničenom odgovornošću. U 2020. zapošljavalo je približno 400 radnika, a proizvodilo je rezani i ljušteni furnir, masivni parket, furnirske otpreske, piljenu građu i druge proizvode, ponajprije iz slavonske hrastovine.







furnir, tanki listovi drva debljine do 7 mm, proizvedeni tehnikama piljenja, rezanja ili ljuštenja.

Piljeni furnir se danas proizvodi rijetko, jer se takvim načinom izradbe stvaraju veliki gubitci u sirovini zbog propiljka koji ostavlja pila. Rezani furnir proizvodi se na strojevima za rezanje nožem (horizontalni, vertikalni ili kosi furnirski stroj), a zbog svojih estetskih obilježja naziva se i plemeniti furnir. Od domaćih se vrsta drva najčešće iskorištava hrast lužnjak (Quercus robur L., u nas glasoviti slavonski hrast) i poljski jasen (Fraxinus angustifolia L.), koji se najčešće režu na debljinu od 0,6 mm. U manjoj se mjeri u rezane furnire prerađuju i ostale vrste drva koje imaju odgovarajuća estetska svojstva (boju, sjaj ili teksturu) kao što su voćkarice (orah, trešnja, kruška). Rezani furniri služe za oblaganje (oplemenjivanje) manje vrijednih materijala, npr. ploča iverica, vlaknatica i sl. Ljušteni furnir izrađuje se na strojevima ljuštilicama, koje danas postižu brzine ljuštenja 45‒65 m/min. Ljuštenje može biti centrično ili ekscentrično. Furnir proizveden ekscentričnim ljuštenjem, osim konstrukcijskih i mehaničkih svojstava, posjeduje i određena estetska svojstva nalik plemenitim furnirima. Pri centričnom ljuštenju primarna su mehanička svojstva, pa se tako dobiveni proizvod još naziva i konstrukcijski furnir. Ljušteni furnir rabi se za izradbu konstrukcijskih materijala kao što su furnirske i stolarske ploče, lamelirana furnirska građa LVL, drvena građa s paralelnim vrpcama furnira PSL, furnirski otpresci i drugi uslojeni drvni materijali. Za proizvodnju ljuštenoga furnira rabi se osobito bukva (Fagus Silvatica L.) zbog dobrih mehaničkih svojstava, a u Hrvatskoj i domaća topola (Populus sp.), koje se furnir često ugrađuje u uslojene materijale u kombinaciji s bukovim. Osim navedenih vrsta, na hrvatskom se tržištu drva u furnirskoj klasi za rezanje (F) ili za ljuštenje (L) javljaju i ostale vrste, kao što su hrast kitnjak, hrast cer, gorski javor, brijest, bagrem, lipa, joha, obična breza, kesten, grab, jela, smreka, crni bor i ariš.













Prvi dokazi uporabe furnira potječu iz staroegipatskih kraljevskih grobnica (oko 3000. pr. Kr.), u kojima je na pronađenim drvenim predmetima furnir rabljen kao sredstvo za postizanje dekorativnih efekata. Iz razdoblja antičke Grčke, pronađeni su kreveti i žrtvenici ukrašeni furnirom, dok se u rimsko doba furnir rabio za dekoraciju stolova kao središta domaćinstava; Plinije Stariji u djelu Naturalis Historia iz I. st. spominje izradbu furnira cijepanjem. U srednjem vijeku furnirima su se ukrašavali predmeti na dvorovima, osobito francuskih vladara. Do pojave prve furnirske pile (1812) furnir se izrađivao ručno (piljenjem ili cijepanjem). Stroj za rezanje furnira patentirao je 1834. francuski inženjer Charles Picot, a ti se strojevi u proizvodnji primjenjuju od 1860. Prva furnirska ljuštilica patentirana je 1844. i uz nož je imala i pritisnu letvu te je mogla ljuštiti trupce duljine do 2 m, uz brzinu ljuštenja 4‒5 m/min.

Furnir u Hrvatskoj

Kao i drugdje u svijetu, u Hrvatskoj su stolarski obrtnici stoljećima ručno proizvodili furnir za vlastite potrebe, dok je industrijska proizvodnja pokrenuta početkom XX. st. U Slavonskom Brodu (do 1931. Brod na Savi) je 1901. osnovano poduzeće Slavonija, koje je od 1913. u svom sastavu imalo veliku i suvremenu tvornicu furnira (s tri tzv. hamburške pile i tri stroja za rezanje furnira); kao prvi i najveći takav pogon u ovome dijelu Europe, proizvodilo je 1,5 milijuna m² furnira na godinu (1930-ih). U istom je gradu poduzeće Slavex (osnovano 1890. s pogonom pilane i bačvarije) nešto kasnije pokrenulo proizvodnju rezanoga furnira, koja je do 1930-ih dosegnula 1,2 milijuna m² na godinu. Istodobno je proizvodnja piljenoga furnira u Slavonskom Brodu ugašena, a grad je postao najvećim proizvođačem plemenitoga hrastova furnira u Europi. Nakon II. svj. rata te su se tvornice spojile u poduzeće Slavonija drvna industrija (→ Slavonija DI) koje je do 1980-ih razvilo proizvodnju veću od 20 milijuna m² furnira na godinu, te je dugo bilo najveći proizvođač furnira u državi. U tom su razdoblju veći pogoni za proizvodnju furnira djelovali u poduzećima → Drvna industrija Česma iz Bjelovara, → Gaj iz Slatine, → Spačva iz Vinkovaca, → Stjepan Sekulić iz Nove Gradiške i drugima.













Danas u Hrvatskoj furnir proizvodi nekoliko poduzeća, a najveća među njima su Slavonija DI iz Slavonskog Broda, Spačva iz Vinkovaca (osnovana 1956), Bjelin Otok (osnovan kao Furnir Otok 2006) te MMM-Vukelić iz Novske (osnovan 1992). Ta poduzeća mogu pojedinačno preraditi u prosjeku 12 000‒16 000 m³ furnirskih trupaca na godinu. Uglavnom se proizvode rezani furniri, dok je proizvodnja ljuštenih furnira znatno manja, što odudara od svjetskoga trenda, gdje je udio ljuštenih furnira veći od 90%. Furnir je i važan izvozni proizvod koji hrvatski proizvođači najviše izvoze u Austriju, Sloveniju i Njemačku, dok se znatne količine furnira uvoze u Hrvatsku iz Belgije, Njemačke i Italije. S obzirom na stalan trend povećanja izvoza nad uvozom furnira, perspektive daljnjeg razvoja te grane domaće drvne industrije su dobre, pogotovo zato što Hrvatska raspolaže dovoljnim količinama visokokvalitetne i u svijetu jedinstvene sirovine kakva je slavonski hrast.

Visokoškolska nastava iz područja furnira danas se odvija u organizaciji Zavoda za tehnologije materijala → Fakulteta šumarstva i drvne tehnologije u Zagrebu. Među literaturom na hrvatskom jeziku ističe se udžbenik Tehnologija furnira i ploča (1971) → Juraja Krpana. Unapređenju tehnologije furnira pridonijeli su i radovi zagrebačkog → Instituta za drvo (1949–91).

radna i zaštitna odjeća, dizajnerski uniformirana konvencionalna odjeća u svrhu naglašavanja pripadnosti određenoj organizacijskoj cjelini i statusa u njoj, odnosno odjeća oblikovana za radne procese s izrazitim opasnostima.

U radnu odjeću spadaju hlače, suknje, košulje, kravate, prsluci, sakoi, jakne, kute, kombinezoni, sveučilišne i sudačke toge, uniforme za rad u bankama, hotelima, zrakoplovima, brodovima, ugostiteljstvu, zdravstvu i dr. Zaštitna odjeća izrađena je da štiti od jedne ili više opasnosti koje mogu ugrožavati sigurnost i zdravlje osoba na radu te pokriva ili zamjenjuje osobnu odjeću tijekom rada ili boravka na opasnim radnim mjestima. Osnovni zahtjevi za takvu vrstu odjeće su neškodljivost pri nošenju, funkcionalan dizajn uz poštovanje ergonomskih načela i udobnost nošenja.







Zaštitna se odjeća prema hrvatskim normama dijeli na odjeću namijenjenu za zaštitu od mehaničkih opasnosti, zaštitu od topline i vatre, zaštitu pri zavarivanju i srodnim procesima, zaštitu od statičkoga elektriciteta, kiše i hladnoće, zaštitu pri smanjenoj vidljivosti, te za zaštitu od kemijskih štetnosti i opasnosti. Odjeća za zaštitu od mehaničkih opasnosti mora potpuno pokrivati drugu odjeću koja se nosi ispod nje, mora prianjati uz tijelo te imati glatku vanjsku površinu bez istaknutih nabora, džepova i vanjskih šavova. Može imati i štitnike za donji (hlače) ili gornji dio tijela (jakna). Odjeća za zaštitu od topline i vatre mora štititi od konvekcijske i radijacijske topline i topline dodira, te od prskanja rastaljenoga metala. Odjeća za zaštitu pri zavarivanju i srodnim procesima štiti od malih prskotina rastaljenoga metala, kratkoga dodira s plamenom, te smanjuje mogućnost od električnog udara, kratkim slučajnim dodirom neizoliranog električnog vodiča pri naponima do približno 100 V istosmjerne struje u uobičajenim uvjetima zavarivanja. Odjeća za zaštitu od statičkoga elektriciteta sprečava pojave električnih iskri u eksplozivnom okruženju (benzinske crpke, rafinerije, mlinovi, silosi, tekstilni pogoni) ili pri montaži elektroničkih komponenti osjetljivih na statički elektricitet. Proizvodi se od tkanina s utkanim vodljivim nitima (pređama) ili antistatičkim premazima. Odjeća za zaštitu od nepovoljnih vremenskih uvjeta štiti tijelo od padalina, hladnoće, vjetra i vlage. Zaštitna odjeća pri smanjenoj vidljivosti mora, ovisno o razini vidljivosti, imati određene površine s fluorescentnim i retrorefleksnim materijalima, a boje materijala pozadine moraju biti uočljive. Odjeća za zaštitu od kemijskih, radioloških i bioloških opasnosti štiti od ugroza u plinovitom, tekućem i čvrstom stanju, a prema trajnosti razlikuje se odjeća za trajnu, ograničenu i jednokratnu uporabu. Mora osigurati nepropusnost materijala, šavova, preklopnih mjesta s drugom osobnom zaštitnom opremom.













Zaštitna odjeća može štititi i radni proces ili izradak od kontaminacije od strane radnika, što je slučaj u farmaceutskoj, prehrambenoj, optičkoj, precizno-mehaničkoj i elektroničkoj industriji.

Radna i zaštitna odjeća u Hrvatskoj

Radna i zaštitna odjeća projektira se i proizvodi u hrvatskim poduzećima Hemco u Đakovu, → Splendor tekstil u Klanjcu i Sesvetskom Kraljevcu, te Konfeks i Kroko u Zagrebu. Za proizvodnju su potrebna izrazita tehnička znanja i visokotehnološke metode. Rezanje materijala izvodi se NC vođenim agregatima s noževima i laserima, spajanjem dijelova šivanjem, toplinskim konvekcijskim i kondukcijskim te ultrazvučnim i visokofrekventnim metodama. U Hrvatskoj se proizvodi i zaštitna odjeća za vojne namjene (→ vojna odora). Tehničke tkanine i zaštitni materijali izrađuju se u poduzeću → Čateks u Čakovcu, a odore u poduzećima Hemco, Splendor tekstil, Konfeks te Kroko, u kojem se proizvode i protubalistički prsluci. Nekolicina manjih proizvođača posljednjih se godina profilirala kao poduzeća za proizvodnju medicinske zaštitne odjeće (→ medicinski tekstil). Proizvodnjom radne i zaštitne odjeće među ostalima bave se i Ustanova za profesionalnu rehabilitaciju i zapošljavanje osoba s invaliditetom URIHO iz Zagreba te Ustanova za zapošljavanje, rad i profesionalnu rehabilitaciju osoba s invaliditetom DES iz Splita.













Ugradnjom minijaturnih elektroničkih sustava u zaštitnu odjeću mijenja se pasivni način zaštite u aktivni. Na tom principu je na → Tekstilno-tehnološkome fakultetu u Zagrebu uspješno inovirana pametna zaštitna odjeća za dementne osobe, kapa za praćenje srčanoga pulsa te → inteligentna odjeća za zaštitu od hladnoće, apneje i za šumske radnike.

umjetna koža, plošna tekstilija koja nalikuje prirodnoj koži, te ju zamjenjuje u najširoj uporabi.

Obično se sastoji od nosećega tekstilnog sloja i nanosa polimera. Noseći sloj može biti tkanina, pletivo ili netkana tekstilija od pamuka ili umjetnih vlakana, a rjeđe i papir. Na njega se nanosi jedan ili više slojeva polimera, najčešće poli(vinil-klorida) (PVC) ili poliuretana (PU), a rjeđe poliakrilonitrila ili nekoga drugog polimera. Nanosi mogu biti jednostrani ili obostrani, a katkad polimer prodire i kroz noseći materijal. Dodatkom pigmenata u otopinu polimera u organskom otapalu, ili u vodenu disperziju polimera te naknadnim sušenjem, fiksiranjem i glačanjem, dobivaju se obojeni materijali slični prirodnoj koži. Nepropusni su za vodu, a najčešće i za zrak.

U početku su se za dobivanje umjetnih koža tkanine obrađivale u lanenom ulju, a potkraj XIX. st. premazivale su se celuloznim nitratom otopljenim u esterima; potom su slijedila gumirana platna, a 1937. počeli su se nanositi na tkaninu premazi od PVC-a s velikim dodatkom omekšivača (30 do 100%). Prva umjetna koža na osnovi PVC-a, slična pravoj koži, poznata pod trgovačkim nazivom Skai, s ugrađenim mjehurićima plina radi postizanja elastičnosti, počela se proizvoditi 1958. Skaj je u Hrvatskoj često istoznačnica za umjetnu kožu. Iz nekih područja potpuno je istisnuo prirodnu kožu i stvorio nova tržišta (npr. za medicinske svrhe). Umjetna koža na osnovi PU-a proizvodi se od 1960. Slojevi se mogu nanositi izravno na noseći materijal, ali tada postoji opasnost da se na površinu pokrivnoga sloja prenesu obrisi nosećega materijala. Na taj način izrađuju se jeftinije umjetne kože. Mnogo bolji izgled dobiva se ako se najprije na silikonizirani papir nanese jedan ili dva pokrivna sloja PU-a, a zatim se slojevi suše te se ponovno na njih nanosi ljepljivi međusloj i sljepljuje s nosećim materijalom (tkanina ili pletivo). Nakon ponovnoga sušenja odvaja se silikonizirani papir od umjetne kože. Na površini umjetne kože ostaje donji dio, a na njemu ostaje i otisak silikoniziranoga papira kojemu se može dati izgled po volji.

Posebnu skupinu čine vrhunski imitati prirodne kože, koji se dobivaju visokom tehnologijom izradbe netkanih tekstilija iz mikrovlakana i uz naknadnu koagulaciju u vodi. Pri tome nastaju vrlo čvrsti, gusto zbijeni mikrokoagulati u poliuretanskome sloju. Taj je postupak, otkriven 1964., postao vrlo važan. Odjevni predmeti od tako obrađenih materijala odlikuju se termofiziološkom udobnošću, jer propuštaju zrak i vlagu, a ne propuštaju vodu. Lijepa su izgleda, vrlo udobni i gotovo da se ne razlikuju od prirodne kože.

Umjetna koža u Hrvatskoj

U Hrvatskoj se umjetna koža na osnovi PVC-a počela proizvoditi 1955. u tvornici → Jugoplastika u Kaštel Sućurcu, a vrhunac je dosegnula 1960-ih, kada je Jugoplastika diktirala modu za kišne kabanice, ljetne sandale, galanteriju i drugo. Postupno se, osobito u proizvodnji galanterije, prednost počela davati umjetnoj koži na osnovi PU-a, iako se proizvodnja umjetnih koža na osnovi PVC-a, osobito za automobilsku opremu, zadržala na visokoj razini još tijekom 1980-ih. Jugoplastika je primjerice 1983. isporučila 170 000 kompleta za vozila poduzeća Crvena zastava te dodatno za izvoz za primjenu u istočnoeuropskim vozilima.

Zbog ratnih prilika i nedostatka praha od PVC-a, ta je proizvodnja zamrla tijekom 1990-ih. Umjetna koža na osnovi PU-a proizvodi se u tvornici → Čateks u Čakovcu od 1971. Proizvodnja se zadržala do danas, izravnim i prijenosnim postupkom, a glavninu proizvoda čine materijali koji se rabe u medicinske svrhe (navlake za madrace, jastučnice, medicinska pomagala). Materijali su ugodni za opip, mogu se višestruko prati na 95 °C te sterilizirati, obrađeni su protiv gorenja, gljivica i bakterija. U nešto manjoj mjeri u Čateksu se proizvodi zaštitna odjeća i kabanice, ali i radna zaštitna odjeća protiv gorenja, za zaštitu od kiselina i sl.







umjetna gnojiva → mineralna gnojiva

škrob, ugljikohidrat iz skupine rezervnih biljnih polisaharida formule (C₆H₁₀O₅)_n, izgrađen od jedinica glukoze i u obliku granula pohranjen u amiloplastima.

Više od 99% svjetske proizvodnje škroba podrijetlom je iz kukuruza, krumpira, pšenice i tapioke. Škrobne granule pojedinih biljnih vrsta razlikuju se po obliku (lećaste, okrugle, eliptične, poligonalne, nepravilne, jednostavne i složene), zastupljenosti pojedinih oblika, veličini (2–150 µm), stupnju uređenosti, udjelu amiloze i amilopektina, te po fizikalnim svojstvima (temperatura želatinizacije, brzina retrogradacije te sposobnosti bubrenja i stvaranja škrobnoga gela). Sav škrob u osnovi je izgrađen od dvaju polisaharida, ravnolančaste amiloze (molekulske mase 104–106 g/mol u kojoj su D-glukozne jedinice međusobno povezane α-1,4-glikozidnim vezama) i razgranatog amilopektina (molekulske mase 107–108 g/mol). Škrobovi u prosjeku sadrže oko 25% amiloze i 75% amilopektina, te malo ostataka proteina, lipida i fosfora podrijetlom iz sirovine iz koje su izdvojeni. No škrob može biti i u potpunosti izgrađen iz amilopektina (kukuruzni ili rižin voštani škrob) ili amiloze (amilo škrob kukuruza). Granule škroba pokazuju svojstvo birefrigencije (dvostrukoga loma svjetlosti) i difrakcije x-zraka (spektri tipa A, B, C i V ovisno o vrsti i stanju škroba), što upućuje na visoku uređenost njihove granularne strukture. Škrobne granule nisu topive u hladnoj vodi, međutim, ako se vodena suspenzija škroba zagrijava, granule škroba počet će bubriti i vezati vodu. Daljnjim porastom temperature nabubrit će maksimalno sve granule, a nakon što se zagrijavanjem prijeđe maksimalna temperatura želatinizacije škroba, molekule će početi pucati i raspadati se. Kad se proces želatinizacije zaustavi prije postizanja maksimalne temperature želatinizacije te suspenzija dehidrira, dobiva se predželatinizirani škrob ili instant-škrob koji ima svojstvo bubrenja u hladnoj vodi. Ako se vodena škrobna suspenzija zagrije iznad temperature želatinizacije (preželatinizirani škrob) i zatim ohladi, dobit će se čvrsti gel u kojem su molekule vode vezane vodikovim vezama na razgrađene molekule amiloze i amilopektina (sposobnost geliranja).

U Hrvatskoj se škrob nije nikada proizvodio. U prvoj polovici XX. st. škrob se proizvodio uglavnom iz kukuruza, pšenice i krumpira, a u Hrvatsku se dopremao iz nekih od sedam vojvođanskih i jednog slovenskog poduzeća. Na hrvatskom je tržištu škrob uglavnom zastupljen Podravkinom robnom markom Gussnel i Dr. Oetkerovim Gustinom (oba kukuruzna). Tehnologija proizvodnje škroba poučava se unutar kolegija Tehnologija preradbe sirovina biljnoga podrijetla I na → Prehrambeno-tehnološkome fakultetu u Osijeku i kolegiju Biotehnologija II na → Prehrambeno-biotehnološkome fakultetu u Zagrebu.

Pan – Tvornica papira Zagreb d. o. o., poduzeće za proizvodnju papira i kartona sa sjedištem u Zagrebu. Sljednik je Zagrebačke dioničke tvornice papira, utemeljene 1893. na Zavrtnici 17, na zemljištu otkupljenome od gradske živodernice. Tvornički kompleks izgrađen je 1895. prema projektu arhitekata Lea Hönigsberga i Ljudevita Deutscha. Sastojao se od 12 zgrada raspoređenih oko središnjega tvorničkog dimnjaka, a imao je i industrijski željeznički kolosijek. Papir se isprva izrađivao od starih krpa i prnja s pomoću ručnih sita, a proizvodnja je obuhvaćala pisaći, tiskovni, crtaći, omotni i specijalni papir. Godine 1899. poduzeće je proizvelo 650 t papira, a 1904. broj se povećao na 1900 t.

Tvornicu je do I. svj. rata financirao židovski i mađarski kapital, a uz uže domaće tržište njezini su proizvodi plasirani i u druge dijelove Austro-Ugarske te u Srbiju i Bugarsku. Godine 1907. proizvedeno je čak 2100 t papira, no tijekom i neposredno nakon I. svj. rata dolazilo je do teškoća u poslovanju, pa je tvornica u nekoliko navrata prekidala s radom. Propašću Austro-Ugarske Monarhije tvornica je izgubila više od 50% tržišta, a zbog nedovoljne carinske zaštite i nepovoljnih carinskih tarifa tijekom 1920-ih morala je izdržati tešku borbu s konkurencijom austrijske i čehoslovačke industrije papira. Potkraj 1920-ih i tijekom 1930-ih obnovljena je i znatno proširena. Tvornički pogoni osuvremenjeni su nabavom novih strojeva i elektrificirani, a istodobno je bio proširen i proizvodni asortiman (valovita ljepenka, krep-papir, telegrafska vrpca i dr.). Tada je tvornica potpuno napustila uporabu krpa u proizvodnji papira. Bruto proizvodnja je 1939. dosegnula 9600 t papira. U tom razdoblju tvornica je zapošljavala oko 250 radnika.

Godine 1941. većinski vlasnik dionica poduzeća postalo je Povlašteno hrvatsko industrijsko i trgovačko dioničko društvo (POHIT), no zbog teškoća u nabavi pogonskoga goriva tvornica je 1944. prestala s radom. Nakon II. svj. rata poduzeće je prešlo u državno vlasništvo te je od 1946. nastavilo djelovati pod nazivom Zagrebačka tvornica papira. Po opsegu proizvodnje je s riječkom tvornicom papira bilo među najvećim poduzećima papira u Jugoslaviji (poslije Tvornice papira i celuloze Vevče u Ljubljani). Godine 1950. proizvelo je ukupno 10 500 t papira i kartona. Uz već navedene vrste papira, u tom je razdoblju proizvodni asortiman činio niz artikala za industrijske potrebe, poput natronskoga papira za vreće (za cementnu, kemijsku i prehrambenu industriju) te za izradbu brusnih papira.













Povećanjem proizvodnje postojeći kompleks pokazao se premalim te je 1958. započelo preseljenje pogona u industrijsku zonu na Žitnjaku (Radnička cesta 173), koje je dovršeno sredinom 1960-ih. U sljedećim desetljećima razvoj papirne industrije uvjetovao je ubrzano kontinuirano osuvremenjivanje i rekonstrukciju pogona, a proizvodnja je bila organizirana putem OOUR-a: Proizvodnja papira, Ambalaža papira i kartona te Papirkomerc.

Ne snašavši se u novim društveno-ekonomskim uvjetima, tvornica je poslovala s poteškoćama koje su je, unatoč pokušajima sanacije, 1991. dovele do stečaja. Novi vlasnik postala je Privredna banka Zagreb, koja ju je 1994. prodala poduzeću PAN – Tvornica kartona i kartonske ambalaže iz Donjih Andrijevaca. Osuvremenjivanjem proizvodnoga sustava novi je vlasnik oživio rad tvornice, koja je tada nastavila poslovati pod nazivom PAN – Tvornica papira Zagreb, te zapošljavala gotovo 500 radnika. Godine 2004. proizvela je 35 000 t ambalažnih i 7000 t grafičkih papira, uključujući i novinski. Od 2013. nastavila je poslovati s gubitcima, broj zaposlenih smanjio se na približno 100, te je nad njom 2018. proglašen stečaj.

Marić, Vladimir (Dežanovac kraj Daruvara, 11. I. 1939 – Zagreb, 22. V. 2009), biotehnološki inženjer, stručnjak za primjenu biotehnologije u industrijskoj proizvodnji hrane i pića.

Na Biotehnološkom odjelu Tehnološkoga fakulteta (→ Prehrambeno-biotehnološki fakultet), u Zagrebu diplomirao je 1964. te doktorirao 1973. disertacijom Kinetika biosinteze proteina pri kultivaciji Candida lipolytica u podlozi s ugljikovodicima (mentor → V. Johanides). Bio je 1964–65. voditelj laboratorija u Daruvarskoj pivovari. Od 1966. radio je na Fakultetu, od 1980. kao redoviti profesor. Predavao je kolegije Biokemijsko inženjerstvo, Industrijska mikrobiologija, Razvoj procesa i proizvoda u biotehnologiji i dr. Bio je predstojnik Zavoda za biokemijsko inženjerstvo 1980–84. i dekan Fakulteta 1984–88. Usavršavao se 1974. i 1978. u Mikrobiološkom institutu Tehničke visoke škole u Zürichu (ETH Zürich) te na Sveučilištu u Birminghamu 1974–75.

Bavio se proizvodnjom bjelančevina s pomoću jednostaničnih organizama, primjenom biotehnologije u industrijskoj proizvodnji pića i hrane, prijenosom kisika u biokemijskim reaktorima, projektiranjem biotehnoloških procesa i pogona, te je bio specijalist pivarstva. Surađivao je s pivovarama u Zagrebu, Karlovcu, Daruvaru, Splitu, Skopju i dr. Suautor je patenta za integralni postupak sušenja i preradbe hmeljnih šišarica u pelete (2006). Zaslužan je i za razvoj proizvodnje kvaščeve i bakterijske biomase na metanolu i ugljikovodicima, što je u to doba bila vrhunska tehnologija na globalnoj razini. Objavio je udžbenike Industrijska mikrobiologija (1976., s V. Johanides i dr.), Biotehnologija i sirovine (2000), Biokemijsko inženjerstvo (2009., s B. Šantekom), knjigu Pivo – tekuća hrana (1995) te surađivao na izdanjima LZ-a (Hrvatska opća enciklopedija i Tehnički leksikon). Od 1995. do 2003. bio je član uprave Karlovačke pivovare i član Znanstvenoga savjetodavnog komiteta Europske federacije za biotehnologiju. Bio je redoviti član HATZ-a te pokretač i glavni urednik časopisa Svijet piva (1995–2005). Dobitnik je nagrade »Fran Bošnjaković« (2000) i državne Nagrade za životno djelo (2007).