sapuni, u vodi topljive alkalijske soli viših masnih kiselina dužine lanaca 10 do 18 ugljikovih atoma. Najstarije su površinski aktivne tvari (tenzidi) koje smanjuju površinsku napetost vode, čime se omogućuje nastajanje pjene, stvaranje vodene emulzije s kapljevinama s kojima se voda inače ne miješa (npr. s uljem) te vodene suspenzije s tvarima koje voda inače ne kvasi (npr. s masnoćom). Nastaju razgradnjom prirodnih životinjskih i biljnih masti i ulja, npr. iz goveđeg loja, te kokosova ili palmina ulja. Razgradnja se provodi s pomoću odgovarajuće lužine i vode. Prema prvome postupku proizvodnje, na temperaturi od 80 do 100 °C, odvija se reakcija masnoće s lužinom te nastaju soli masnih kiselina (sapuni) uz oslobađanje trovalentnog alkohola glicerola. Ako se rabi natrijeva lužina, nastaje tvrdi sapun, dok se specijalni, mekani, pastozni sapun dobiva ako se rabi kalijeva lužina. Prema drugome, izmijenjenom postupku, prirodne se masti i ulja prvo razgrađuju vodom (hidroliza) uz oslobađanje masnih kiselina i glicerola, te se potom saponificiraju otopinom natrijeva karbonata (soda) ili natrijeva hidroksida (tzv. kaustična soda).

Sapuni se u vodi koloidno otapaju. Površinski aktivno djelovanje sapuna u otopini, odn. sposobnost pranja već pri malim koncentracijama, rezultat je hidrofilno-lipofilnog karaktera njihove molekule. Zahvaljujući smanjenju površinske napetosti, poboljšano je kvašenje površine tkanine pa se nečistoća lakše odvaja i uklanja od podloge. Ta svojstva sapuna pridonose njihovoj primjeni kao sredstava za pranje, emulgiranje i geliranje i uporabi u osobnoj higijeni, pranju rublja i mnogim industrijskim postupcima.

Sapuni su dostupni u raznim veličinama i oblicima. Toaletni sapuni koji se rabe u osobnoj higijeni trebaju sadržavati oko 80% soli masnih kiselina te najviše 0,05% slobodnih alkalija. Za primjenu u osobnoj higijeni sapunima se dodaju boje, mirisi, antioksidansi, biocidne tvari, tvari za njegu kože, eterična ulja i sl. U tekstilnoj se industriji sapuni rabe za pranje i mekšanje prirodnih vlakana, a u metaloprerađivačkoj industriji za podmazivanje te kao sredstvo zaštite od korozije.

Razvoj

Novija istraživanja dokazuju da je kolijevka sapuna Mezopotamija (oko 2500. pr. Kr.). Egipćani su dobivali sapun miješanjem sode s biljnim uljima. Sumerani su se za pripravu sapuna koristili potašom dobivenom od biljnoga pepela. Rimljani su sapun pripremali od kipućega kozjeg loja i šumskog pepela, te su ga nazivali saipo. Arapi, kao vrsni kemičari, prenijeli su u Španjolsku svoja znanja o pripravi finoga bijelog sapuna od maslinova ulja i kaustične sode. Prve radionice za proizvodnju sapuna javile su se u Španjolskoj u XVI. st. u Sevilli, a poslije su se proširile u Veneciju i Marseille. Masovna industrijska proizvodnja sapuna započela je u XIX. st., čemu je uvelike pridonio razvoj tekstilne industrije, uvoz tropskih biljnih ulja te vrlo isplativa proizvodnja sode po Leblancovu postupku (prema Nicolasu Leblancu).

Danas u svijetu postoje mnogi veliki proizvođači sirovoga sapuna koji je najčešće u obliku sapunskih rezanaca ili listića. Najznačajniji su malezijski IOI Oleochemicals, KLK Oleo i Evyap-Oleo, singapurski Wilmar International i Musim Mas, indijski Jocil i Olivia Impex, britanski John Drury itd.

Proizvodnja sapuna u Hrvatskoj

U Hrvatskoj se, kao i drugdje u svijetu, sapun stoljećima proizvodio u kućnoj radinosti. Od kraja XIX. st. proizvodnja raznovrsnih sapuna (toaletni, za pranje rublja, brijački, farmaceutski, »marseljeski«, »Eschweger«) započela je u većim obrtničkim i manjim tvorničkim pogonima. Takvi su pogoni tijekom 1920-ih bili Tvornica sapuna Lavane (osnovana 1884) iz Retfale kraj Osijeka, Tvornica sapuna Slavija (osnovana prije I. svj. rata) iz Šibenika, Zagrebačka tvornica sapuna i kemičkih proizvoda (osnovana 1890-ih), tvornice sapuna Lavov (1919), B. Vuksan (1920) i Kolin (1921) iz Zagreba, Elektrokemijska tvornica iz Karlovca (1918), Miris tvornica sapuna i svijeća (1921) iz Sušaka, Tvornica kemičko-tehničkih proizvoda Miris (1920) i Higiea tvornica sapuna Singer i Altman (1921) iz Bjelovara i dr. Nakon II. svj. rata, proizvodnja sapuna nekadašnjih obrtničkih radionica u Zagrebu obnovljena je 1947. u Ulici Črnomerec 63, osnutkom Gradskog poduzeća za proizvodnju kozmetičkih proizvoda i sapuna Labud (kasnije Labud tvornica sapuna i kemijskih proizvoda, danas → Meteor Grupa – Labud). Tvornica je do 1967. proizvodila peraće i toaletne sapune te prašak na bazi sapuna.







Među najstarijim tvornicama osobito se ističe poduzeće koje se tijekom vremena razvilo u najvećega hrvatskog proizvođača sapuna → Saponia iz Osijeka. Poduzeće je osnovano 1894. kao mala zanatska radionica za proizvodnju sapuna i svijeća, koje je vlasnik bio osječki zanatlija Samuel Reinitz. Radionica se postupno razvijala u tvornicu, osobito od 1922. kada je u svoj sastav uključila Kemičku tvornicu koju je osnovao L. Adler u Osijeku 1919. Iste su godine svi pogoni prešli u većinsko vlasništvo austrijskog društva Georg Schicht s filijalom u Zagrebu, koje je utrošilo znatna sredstva u njihovo proširenje i modernizaciju. Nakon II. svj. rata tvornica je nacionalizirana i nastavila je raditi pod imenom Prva tvornica sapuna Osijek (od 1953. Saponia). Saponia je do 1990-ih proizvodila i sapunske rezance. Danas prerađuje oko 900 t sapunskih rezanaca na godinu te ih stavlja na tržište kao toaletno-kozmetički proizvod.







Visoko školstvo

Visokoškolske ustanove na kojima se obrađuju sapuni su → Fakultet kemijskog inženjerstva i tehnologije u Zagrebu na kojemu postoji kolegij Tenzidi te → Tekstilno-tehnološki fakultet u Zagrebu na kojemu se ta tema obrađuje u sklopu kolegija Tekstilna kemija. Tenzidi se također obrađuju na → Kemijsko-tehnološkome fakultetu u Splitu u okviru kolegija Parfemi i kozmetički preparati. Na Odjelu za kemiju → Sveučilišta Josipa Jurja Strossmayera (sv. 4) u Osijeku sapuni i deterdženti obrađuju se unutar kolegija Praktikum metodike nastave kemije II, a na → Prehrambeno-tehnološkome fakultetu u Osijeku unutar kolegija Kemija i tehnologija deterdženata i sapuna.

Među rijetkim djelima domaće literature u kojima se obrađuju sapuni ističu se Proizvodnja sapuna (V. Kiršner, I. Skarpa, 1947), Povijest kemije (D. Grdenić, 2001), Njega tekstila I. Čišćenje u vodenim medijima (I. Soljačić, T. Pušić, 2005), Kozmetologija (M. Čajkovac, 2005). U razdoblju 1927–41. izlazio je Parfimerijski vjesnik. Stručni list za parfimeriju, droge, kemikalije, sapun i srodne branže, od 1928. kao glasnik Saveza fabrika sapuna, sveća i parfimerije (od 1929. Savez drogerista).

sjemenarstvo, znanstvena i stručna disciplina poljoprivrede koja se bavi proizvodnjom, doradbom, kontrolom, označavanjem, pakiranjem i trgovanjem sjemenom kojim se reproducira izvornost i gospodarska vrijednost kultivara (sorte, hibridi). Kvalitetnim sjemenom umanjuju se posljedice šteta od bolesti, štetnika, suše, visokih i niskih temperatura te se postiže tolerancija na manje povoljna fizikalna i kemijska svojstva tla, ograničava se širenje bolesti, štetnika i korova u okoliš, što daje sigurnost i gospodarsku opravdanost svih ostalih ulaganja u poljoprivrednu proizvodnju. U RH sjemenarstvo je znanstvena grana u polju poljoprivrede.

Sjemenarstvo i oplemenjivanje bilja (→ genetika u poljoprivredi) nužno su povezani jer oplemenjivanje bilja nastoji iskoristiti povoljne učinke gena u kultivaru na važna gospodarska svojstva, a sjemenarstvom se kultivar nepromijenjen višestruko reproducira. Početno sjeme sorti i roditeljskih komponenti hibrida visoke je genetske čistoće jer to sjeme za svaku proizvodnu sezonu osigurava tim oplemenjivača. Od sjemena oplemenjivača se sukcesivno reproduciraju sljedeće kategorije sjemena: predosnovno sjeme (POS), osnovno sjeme (OS), certificirano sjeme prve generacije (C1) i certificirano sjeme druge generacije (C2), koja služe za sjetvu merkantila (sjeme namijenjeno trgovini). Kategorije sjemena hibrida imenuju se prema broju roditeljskih linija u hibridu (dvolinijski, trolinijski, četverolinijski), a najzastupljenija je kategorija sjemena dvolinijskih hibrida.













Premda je važnost kvalitetnog sjemena poznata već tisućama godina, tek početkom XX. st. osnovana su prva sjemenska poduzeća, radom kojih je započela komercijalna proizvodnja sjemena, a razvila su se i tržišta sjemena. Hrvatska je u tom pogledu pratila postignuća najrazvijenijih zemalja svijeta, ponajprije zahvaljujući istraživanjima → Gustava Bohutinskog koja su 1909–14. na Gospodarsko-šumarskom učilištu u Križevcima (→ Visoko gospodarsko učilište u Križevcima) izvedena na pšenici, kukuruzu i ječmu. Taj su rad nastavili Vinko Mandekić u Križevcima, → Milislav Demerec u SAD-u, Pavao Kvakan na Poljoprivredno-šumarskome fakultetu u Zagrebu, Mirko Korić u Poljoprivrednoj stanici u Osijeku (→ Poljoprivredni institut Osijek), te istaknuti profesori i oplemenjivači bilja Branko Palaveršić, Ivan Radić, Josip Potočanac, → Alois Tavčar, Marija Kump, Javor Milohnić, Ruža Heneberg, Zdravko Martinić-Jerčić, Zvonimir Mađarić, Mato Valenčić, → Julijo Martinčić, Srećko Bošnjak, Nedjeljko Vekić, Milan Rojc, Drago Parlov i Marija Vratarić, koji su u Zagrebu i Osijeku postigli značajna dostignuća u oplemenjivanju bilja i sjemenarstvu u drugoj polovici XX. st. Uspješno su educirali mnoge oplemenjivače i sjemenare koji danas stvaraju nove kultivare konkurentne na međunarodnoj razini među najjačim svjetskim kompanijama. Sjemenarstvo se danas poučava na → Agronomskome fakultetu u Zagrebu, → Fakultetu agrobiotehničkih znanosti Osijek, te na mnogim višim i srednjim poljoprivrednim školama.



















Suvremeno sjemenarstvo u RH ostvaruje se suradnjom obiteljskih poljoprivrednih gospodarstava (OPG), raznih institucija i poljoprivrednih poduzeća. Važnu ulogu ima Centar za sjemenarstvo i rasadničarstvo u sastavu → Hrvatske agencije za poljoprivredu i hranu (HAPIH) koji vodi poslove priznavanja novih kultivara (na temelju pokusa kojima se dokazuje gospodarska vrijednost kultivara –VCU, njegova različitost od drugih kultivara, ujednačenost i stabilnost –DUS), provodi upis sorti na Sortnu listu, zaštitu sorti, kontrolu sjemenske proizvodnje u polju (aprobacije), laboratorijska ispitivanja kakvoće i zdravstvene ispravnosti sjemena, kontrolu dorađenoga sjemena, izdaje uvjerenja, deklaracije, certifikate i ateste, kojima se jamči sortnost i kvaliteta sjemena te održava genetička različitost vrsta poljoprivrednoga bilja. Sjeme se u Hrvatskoj proizvodi sukladno Zakonu o sjemenu, sadnom materijalu i priznavanju sorti poljoprivrednog bilja RH. Svi procesi podliježu višestrukoj kontroli. Hrvatsko zakonodavstvo vezano uz sjeme usklađeno je sa zakonima EU-a i mnogih drugih država, što Hrvatskoj omogućuje izvoz sjemena. Hrvatska je članica mnogih međunarodnih sjemenarskih organizacija kao što su International Seed Testing Association (ISTA) i International Union for the Protection of New Varieties of Plants (UPOV), što sjemenarstvu daje međunarodni značaj. U RH se sjemenarstvom bave velika poduzeća i instituti (Bc Institut, Monsanto-DeKalb, DuPont-Pioneer i Axereal u Zagrebu; Poljoprivredni institut Osijek, Agrigenetics, KWS, RWA Hrvatska u Osijeku; Poljodar u Daruvaru) te velika poljoprivredna gospodarstva (Fortenova grupa, → Žito, → Kutjevo, → PPK Nova Gradiška).







bilinogojstvo (ratarstvo), grana poljoprivrede i znanstvena disciplina koja se bavi proučavanjem i proizvodnjom kulturnog bilja na oranicama, pašnjacima i livadama namijenjenoga prehrani ljudi i životinja te industrijskoj preradbi. Temeljna biološka jedinica u bilinogojstvu je biljna vrsta.

Razvojem prirodnih znanosti početkom XIX. st. bilinogojstvo je zbog znanstvenih elemenata steklo status struke, a uskoro se u teorijskom i didaktičkom pogledu počelo dijeliti na opće i specijalno. Opće bilinogojstvo istražuje temeljna načela biljne proizvodnje – sustav (klima, tlo, biljke, domaće životinje) u kojem čovjek organizira biljnu proizvodnju, u kojem primjenjuje različite agrotehničke mjere te djeluje na prinos poljoprivrednih kultura važnih u prehrani čovjeka i domaćih životinja. Istražuje obilježja intenzivne, održive i ekološke poljoprivrede te njihov utjecaj na kulturne krajolike i regionalni razvoj. Specijalno bilinogojstvo usredotočeno je na istraživanje gospodarske važnosti ratarskih kultura, načine njihova korištenja, povijest, podrijetlo, zemljopisnu raširenost, biološka svojstva te agroekološke uvjete i načine uzgoja. U novije je doba sve više ratarskih proizvoda namijenjeno proizvodnji energenata (→ biogoriva).

Prema uporabi, ratarske kulture dijele se na: žitarice (pšenica, raž, ječam, zob, kukuruz, riža, proso, heljda), zrnate mahunarke (grah, grašak, soja, bob), industrijske biljke (uljarice – suncokret, uljana repica, lan i dr.; predive biljke – lan, pamuk, konoplja, juta, sisal i dr.; biljke za proizvodnju šećera, alkohola i škroba – šećerna repa i trska, krumpir, cikorija; ostale industrijske biljke – duhan i hmelj; → ljekovito i aromatično bilje i → začini), te biljke za proizvodnju stočne hrane (djeteline, trave, stočna repa, krmna repica i dr.). Kulturna biljka ili njezini dijelovi rabe se izravno za hranu (povrće, voće), kao sirovina za proizvodnju prehrambenih proizvoda (brašna, šećera, ulja), pića (sokovi, vino, pivo), stočne ishrane (krmne kulture), u proizvodnji lijekova (ljekovito bilje), kao začini (začinsko bilje) i uživala (duhan), te za proizvodnju vlakana (predivo bilje) i prirodnih boja. Kako se broj ljudi na Zemlji neprestano povećava, sve je veća potreba za hranom koja se može osigurati povećanjem proizvodnje po jedinici površine ili povećanjem proizvodnih površina, no uzgoj bilja i domaćih životinja mora biti održiv (ekološki, gospodarski i socijalno), odnosno ne smije ugrožavati prirodne ekosustave.







Bilinogojstvo u Hrvatskoj

U razvoju poljoprivrede u Hrvatskoj mogu se istaknuti određeni sustavi bilinogojstva koje karakterizira intenzitet korištenja zemljišta, načini obnavljanja i povećanja plodnosti tla, razina razvoja tehnike i dr. Sustavi bilinogojstva mijenjali su se usporedno s razvojem društva. Sredinom XIX. st. za plužnu obradbu tla počeo se rabiti parni stroj, a početkom XX. st. počeli su se primjenjivati traktor i vučena, poslije nošena priključna oruđa. Zahvaljujući razvoju prirodnih znanosti i industrije, potkraj XVIII., a osobito u XIX. st., uzgoj bilja je uvelike napredovao. Počela su se primjenjivati tvornička → mineralna gnojiva, oplemenjivati bilje (→ genetika u poljoprivredi) i razvijati → sjemenarstvo, a razvojem kemijske industrije širila se primjena sredstava za zaštitu bilja (→ agrokemija). Do II. svj. rata poljoprivredna gospodarstva u Hrvatskoj bila su sitna – seljačka, tehnički zaostala i slabo produktivna, a nakon rata, osobito od 1960-ih osnivana su krupna društvena gospodarstva (kombinati) koja su postala nositelji poljoprivrednoga razvoja. Svi osnovni poljoprivredni radovi (obradba tla, sjetva, njega i zaštita usjeva, žetva) postali su mehanizirani, što je omogućilo da produktivnost rada poraste za pet do šest puta u odnosu na predratno razdoblje, a znatno je povećana i rodnost poljoprivrednih biljaka. U uzgoju bilja težilo se što većem prinosu po jedinici proizvodne površine uz što manji utrošak radne snage, energije i sredstava. Iako se poljoprivredna proizvodnja u Hrvatskoj tijekom XX. st. konstantno povećavala, njezin gospodarski značaj bio je sve manji, pa je početkom XXI. st. pridonosila gospodarstvu s manje od 6%. Nakon 1991. glavni nositelji poljoprivredne proizvodnje u RH bila su obiteljska poljoprivredna gospodarstva (OPG).

Postindustrijsku epohu trećega tisućljeća poljoprivreda je započela konceptom gospodarski, socijalno i okolišno održivoga sustava uzgoja bilja, kojega je oslonac u agroekološkim prilikama, prirodnoj plodnosti tla i plodoredu (tzv. integrirana ili održiva poljoprivreda). Održiva poljoprivreda zasniva se na načelima prilagodbe bilinogojstva stanišnim čimbenicima i optimalnom korištenju agroekosustava. Istodobno se razvija i ekološka poljoprivreda kao sustav gospodarenja prema posebnim standardima. Ekološka se poljoprivreda 2019. provodila na 7,18% poljoprivrednih površina. S obzirom na to da proizvodnja hrane omogućuje biološki opstanak ljudi i domaćih životinja, potrebno joj je subvencioniranje. Izravne potpore u RH provode se u okviru Zajedničke poljoprivredne politike EU-a, te kao oblik postojeće državne potpore poljoprivredi (za iznimno osjetljive sektore). Prema Upisniku poljoprivrednih gospodarstava, koji vodi Agencija za plaćanja, RH je 2018. imala 167 676 poljoprivrednika od kojih najviše onih iz OPG-a (162 248 ili 96,8%). Poljoprivrednu djelatnost osim OPG-a danas obavlja i 2187 obrta, 2690 trgovačkih društava, 355 zadruga i 196 subjekata iz kategorije ostalih organizacijskih oblika. Najveća poduzeća koja se bave uzgojem bilja danas su poduzeća u sastavu Fortenova grupe (→ Belje plus, → Vupik plus, → PIK Vinkovci plus) te poduzeća grupe → Žito (Ratarska jedinica Ovčara, Klisa – Dalj, Seleš, Koška, Melem i Rosa), → Kutjevo, → PPK Nova Gradiška i Božjakovina.

Prema Popisu poljoprivrede provedenome u RH 2020. poljoprivredna gospodarstva obrađivala su 863 000 ha oranica i vrtova na kojima su se najviše uzgajali pšenica (60,7%), industrijski usjevi (20,5%) i krmno bilje (12%). U odnosu na Popis poljoprivrede iz 2016., znatno su smanjene površine zasijane krmnim biljem (11,2%), a neznatno one zasijane žitaricama (1,7%), te su neznatno povećane površine zasijane industrijskim usjevima (1,7%). Prema Popisu poljoprivrede iz 2016. u RH je proizvedeno 3 554 433 t žitarica: najviše kukuruza (59,8%) i pšenice (28,9%), a manje ječma (6,9%), zobi (2,5%), pšenoraži (1,7%) te raži (0,1%). Iste godine proizvedeno je ukupno 471 457 t uljarica (244 075 t soje, 112 990 t uljane repice te 110 566 t suncokreta u zrnu). Proizvedeno je 1 169 622 t šećerne repe, 193 962 t krumpira i 5692 t suhih mahunarki (najzastupljenije su stočni grašak i grah), te 2 537 957 t krmnoga bilja i 1 283 068 t silažnoga kukuruza. Na površini od 4413 ha proizvedeno je 8977 t duhana.

Školstvo i znanost

Početci srednjoškolske izobrazbe za potrebe poljoprivrede i bilinogojstva u Hrvatskoj sežu u 1860. kada je u Križevcima utemeljeno Gospodarsko-šumarsko učilište (→ Visoko gospodarsko učilište u Križevcima). Danas se bilinogojstvo predaje u dvadesetak srednjih strukovnih škola pod različitim nazivima, ovisno o kvalifikaciji, odnosno zanimanju za koje se školuje (Proizvodnja bilja, Bilinogojstvo, Bilinogojstvo s tloznanstvom, Temelji vrtlarstva). Znanstveno-nastavna djelatnost iz područja bilinogojstva obavlja se na četiri sveučilišta (→ Agronomskom fakultetu u Zagrebu, → Fakultetu agrobiotehničkih znanosti u Osijeku, Biotehničkom odjelu u Slavonskom Brodu te na Odjelu za ekologiju, agronomiju i akvakulturu u Zadru) i tri veleučilišta (Visokom gospodarskom učilištu u Križevcima, → Veleučilištu Marko Marulić u Kninu i → Veleučilištu u Rijeci; sv. 1). Znanstveni rad u okviru bilinogojstva posvećen je istraživanju uzgoja ratarskih kultura, industrijskoga i krmnoga bilja, travne flore i travnjaka. Središnje mjesto u tim disciplinama zauzima znanost koja proučava temeljne sudionike u biljnoj proizvodnji, odnosno uvjete rasta i razvoja poljoprivrednih kultura, a na našim fakultetima predaje se pod različitim nazivima: Temelji uzgoja bilja (nositelj Igor Bogunović), Osnove bilinogojstva (Bojan Stipešević), Osnove bilinogojstva s agrometeorologijom (Danijel Jug). Ratarstvo se kao znanstvena disciplina predaje u sklopu kolegija: Ratarstvo (nosioci Ana Pospišil i Jasminka Butorac), Žitarice – zrnate škrobnate kulture (Zlatko Svečnjak i Mirta Rastija), Industrijsko bilje (Milan Pospišil i Manda Antunović), Krmno bilje na oranicama (Dubravko Maćešić i Gordana Bukvić) te Gospodarenje travnjacima (Josip Leto).







Bilokalnik – IPA d. d., industrija papirne ambalaže, osnovana u Koprivnici 1957. kao Šumsko-industrijsko poduzeće Bilo-Kalnik. Od 1958. obuhvaćalo je pilanu u Koprivničkim Bregima (osnovana 1919. kao Prva podravska parna pilana, nakon nacionalizacije 1948. Udarnik). Od 1960. i prestanka djelatnosti iskorištavanja šuma poslovalo je pod imenom Drvnoindustrijsko poduzeće (DIP) Bilo-Kalnik. Godine 1961. pilana je preseljena u Koprivnicu, s radom je započela novoizgrađena tvornica stolarskih (panel) ploča, te je poduzeću pripojeno stolarsko poduzeće Orah iz Koprivnice. Tvornica panel-ploča rekonstruirana je 1968., 1973. izgrađena je suvremena tvornica vrata; iste je godine u Đurđevcu započela raditi novoizgrađena pilana, a 1976. i tvornica masivnog namještaja.







Od 1964. počela se razvijati djelatnost proizvodnje ambalaže od valovitoga kartona, a poduzeće je promijenilo ime u Kombinat Bilo-Kalnik (od 1972. RO Bilo-Kalnik, od 1978. SOUR Bilokalnik). Od 1970. tvornica je prva u zemlji proizvodila i podloške za jaja po tehnologiji danskoga poduzeća Hartmann s kojim je ušla u partnerski odnos; 1976. dodana je druga linija za proizvodnju podložaka, a 1979. izgrađena je nova tvornica podložaka. Iste je godine izgrađena tvornica papirnatih vreća u obližnjim Borovljanima. Od 1970-ih poduzeće je proširilo djelatnost na industriju građevnog materijala, tj. eksploataciju šljunka (1975) i opekarsku proizvodnju (1979).

Nakon vala udruživanja s kraja 1970-ih, sredinom 1980-ih SOUR Bilokalnik sastojao se od RO Prerada drva (pilane u Koprivnici, Đurđevcu i Pitomači, finalna drvna proizvodnja u pogonima Javor u Križevcima, Gaj u Pitomači, I. Breko u Đurđevcu, Tvornica interijera i furnirnica u Koprivnici), RO Industrija papirne ambalaže (pogoni za proizvodnju ambalaže za prehrambene artikle Hartmann i proizvodnju ambalaže od valovitoga kartona u Koprivnici, ambalaže od stiropora i plastike u Glogovcu te papirnatih vrećica u Borovljanima), RO Koprivnički ugljenokopi i RO Građevna industrija (Šljunčara Botovo i Ciglana 7. studenoga 1943. u Koprivnici). Godine 1985. u poduzeću je bilo zaposleno 3700 radnika, a potkraj 1991. 2250.

Nakon pretvorbe 1992. poduzeće je djelovalo pod imenom Bilokalnik Holding d. d. (od 1995. Bilokalnik papirna, drvna i građevinska industrija d. d.) te upravljalo s više društava u području industrije papirnate ambalaže, drvne industrije, industrije građevnog materijala i uslužnih djelatnosti. Nakon niza organizacijskih i vlasničkih promjena, 2006. su konačno izdvojena društva Bilokalnik – Drvo (likvidirano 2019) i Bilokalnik – IGMA (Industrija građevnog materijala; danas u vlasništvu Našicecementa kao IGMA d. o. o.), dok je preostali dio formirao jedinstveni poslovni subjekt Bilokalnik – IPA industrija papirne ambalaže d. d. To je društvo 2010. postalo dijelom Belišće grupe (→ Belišće) u većinskom vlasništvu bečkog Duropacka, od 2015. britanske kompanije DS Smith. Danas proizvodi ambalažu od valovitoga kartona, a zapošljava približno 170 radnika.

Među poduzeća koja su se u međuvremenu osamostalila te i dalje nastavljaju proizvodnju spadaju Grafičar tvornica vreća i tiskarnica d. o. o. iz Borovljana (u sastavu Grafičar grupe iz Ludbrega) i Hartmann papirna ambalaža d. o. o. iz Koprivnice.

DIP Ogulin, drvnoindustrijsko poduzeće iz Ogulina, osnovano 1948. pod imenom Klek Ogulin. Zasnovano na drvoprerađivačkoj tradiciji, objedinilo je sve dotadašnje pogone drvne industrije ogulinskog kraja. Poduzeće je 1949. reorganizirano, te je od 1950. poslovalo pod nazivom Drvno industrijsko poduzeće (DIP) Ogulin. U sklopu poduzeća djelovale su pilane u Josipdolu, Jasenku, Drežnici, Plaškom, Ogulinu i Brinju, te pogon za izradbu sanduka u Ogulinu (od 1960. pogon za proizvodnju montažnih kuća). Do 1960. poduzeće se bavilo i eksploatacijom šuma. Godine 1956. pripojeno mu je stolarsko poduzeće Jablanovo iz Ogulina i pilana Gomirje, 1959. pokrenuti su pogoni građevne stolarije i izradbe namještaja u Ogulinu, Plaškom i Drežnici, a 1960. i u Brinju (ugašen 1968). Godine 1960. pokrenuta je Tvornica ploča iverica i ravnih vrata Iverokal u Moravicama (tada Srpske Moravice; ugašena 1967), 1961. je u Josipdolu osnovana Tvornica galanterije (od 1964. proizvodi prozore), a nakon izgradnje Tvornice celuloze i papira u Plaškom su 1963. ugašene pilana i stolarija. Poduzeće je proizvodilo jelovu i bukovu piljenu građu, sanduke, namještaj, montažne kuće, građevnu stolariju. Godine 1961. broj zaposlenih iznosio je 1110, a 1970. bilo je 900 zaposlenih.















Od kraja 1960-ih modernizirale su se pilane Ogulin (1968–70), Josipdol (1970), Gomirje (1974), Jasenak i Drežnice (1980), dok se pilana Brinje izdvojila iz sastava poduzeća 1979. Potkraj 1980-ih pilana u Ogulinu preseljena je u novu tvorničku halu. U istom razdoblju građevna stolarija proizvodila se u stolarijama Ogulin i Josipdol, a u sklopu poduzeća djelovale su i Tvornica montažnih kuća u Ogulinu, Tvornica ambalaže u Josipdolu (puštena u rad 1976), Tvornica masivnog bukovog namještaja u Ogulinu (puštena u rad 1983). U poduzeću je tada radio 2071 zaposlenik.













DIP Ogulin podijelio se 1991. na 12 samostalnih poduzeća, koja su se nakon privatizacije našla u teškoćama i stečaju. Jedno od tih poduzeća bilo je DIP Pilana Ogulin nad kojom je 2000. proglašen stečaj. Godine 2006. kupilo ju je poduzeće PM Lignum iz Maletića kraj Novigrada na Dobri, koje se bavilo proizvodnjom elemenata za daljnju proizvodnju parketa. U pogonskim zgradama dotadašnje pilane u ogulinskom Žegaru, 2007. opremilo je suvremenu tvornicu troslojnoga parketa. Tvornicu je 2013. preuzelo poduzeće Tehno-drvo, a od 2016. u vlasništvu je poduzeća → Bjelin te uspješno posluje zapošljavajući približno 300 radnika.







Dekanić, Ivo (Rokovci kraj Vinkovaca, 14. X. 1919 – Zagreb, 25. X. 1998), šumarski inženjer, stručnjak za uzgajanje šuma.

Diplomirao je 1943. na Šumarskom odsjeku Poljoprivredno-šumarskoga fakulteta (→ Fakultet šumarstva i drvne tehnologije) u Zagrebu, gdje je doktorirao 1959. disertacijom Utjecaj podzemne vode na pridolazak i uspijevanje šumskog drveća u posavskim šumama kod Lipovljana. Specijalizirao se iz uzgajanja šuma na École nationale des eaux et forêts u Nancyju te na Tehničkoj visokoj školi u Zürichu (ETH Zürich) 1954. Od 1945. radio je kao šumarski referent u Vinkovcima, Slavonskom Brodu, Novoj Gradiški i Zagrebu, upravitelj šumarija u Oriovcu, Daruvaru i Pakracu, te kao tehnički direktor Šumskoga gospodarstva Spačva u Vinkovcima. Od 1953. bio je asistent u Zavodu za uzgajanje šuma Fakulteta, a od 1968. redoviti profesor; umirovljen je 1985. Predavao je kolegije Tehnike uzgajanja šuma, Uzgajanje šuma I–II i Melioracije degradiranih šumskih terena. Bio je idejni začetnik i prvi voditelj terenske nastave Fakulteta, predstojnik Zavoda (1968–85), prodekan (1970–72) i dekan (1978–80).

Prvi je istraživao i povezao dinamiku podzemnih voda u nizinskim šumama s pridolaskom i uspijevanjem šumskih vrsta drveća te potrebnim šumskouzgojnim zahvatima. Definirao je gredu, nizu i baru kao tri temeljna tipa nizinskih šumskih staništa. Utvrđivanje nizinskoga mikroreljefa i njegovo povezivanje s pripadajućim šumskim zajednicama postao je temelj za gospodarenje nizinskim šumama. Bavio se kvalitativnim i kvantitativnim aspektima povećanja proizvodnje šumskih sastojina uz pomoć šumskouzgojnih zahvata njege prorjedom. Autor je biološko-gospodarske klasifikacije stabala u šumskoj sastojini i metode prorjede koja proizilazi iz te klasifikacije. Autor je djela Intenziviranje proizvodnje proredom sastojina u slavonskoj šumi hrasta Lužnjaka (1976), Način i intenzitet proreda u šumi hrasta lužnjaka i običnog graba (1980), Utjecaj strukture na njegu sastojina proredom u šumi hrasta lužnjaka i običnog graba (1991). Bio je suradnik Šumarske enciklopedije LZ-a (1983, 1987).

Bjelin d. o. o., drvno poduzeće za proizvodnju parketa i podnih obloga sa sjedištem u Ogulinu i s pogonima u Ogulinu, Bjelovaru i Otoku. Nastalo je preuzimanjem dotadašnjega poduzeća Tehno-drvo 2016., koje je 2013–14. objedinilo drvoprerađivačke tvornice u stečaju u Ogulinu (→ DIP Ogulin) i Bjelovaru (→ Drvna industrija Česma), te ponovno pokrenulo proizvodnju s 500 zaposlenih. Novi je vlasnik tih pogona postala švedska grupacija Pervanovo Invest AB iz Vikena. Osnivač i većinski vlasnik te grupacije je poduzetnik, strojarski inženjer i izumitelj hrvatskoga podrijetla Darko Pervan. Poznat je po izumu tzv. klik-sustava za povezivanje elemenata podnih laminata i parketa bez lijepljenja. Vlasnik je mnogobrojnih patenata iz područja drvne tehnologije i podnih obloga, na čemu je u Švedskoj angažirano poduzeće Valinge Innovation kao središnja sastavnica Grupacije. U posljednje doba grupacija se uz razvoj novih tehnologija okreće i proizvodnji podnih obloga, u čemu uz švedske tvornice ulogu ima i Bjelin. U proizvodnom programu tvornice je klasičan troslojni parket, a pred realizacijom su radovi na proširenju hrvatskih kapaciteta tvornice i proizvodnog asortimana na visokotehnološke podne obloge Nadura i Woodura. Godine 2018. poduzeće je kupilo pogone dotadašnje tvornice Furnir Otok (novo ime Bjelin Otok), a 2019. zapošljavalo je približno 830 radnika. Od 2021. u sastavu grupacije je i vinkovačka → Spačva.



















Armko d. d., tvornica za proizvodnju žice, armaturne mreže i proizvoda od žice osnovana 1963. u Konjščini. Pokrenuta je kao izdvojeni pogon tvornice Elektroda Zagreb, a od 1989. do privatizacije djelovala je kao samostalno društveno poduzeće pod nazivom Armko s. p. o. Konjščina. Bavila se proizvodnjom valjanoga, vučenoga i kovanoga čelika te armaturnih mreža, ali i prodajom vlastitih proizvoda i drugih građevnih materijala, uvozom i izvozom valjanih, vučenih i kovanih proizvoda crne metalurgije, građevnoga, sanitarnoga i instalacijskoga materijala, te posredovanjem i zastupanjem u vanjskotrgovinskome prometu. U tom razdoblju zapošljavala je oko 150 radnika.

U razdoblju pretvorbe i privatizacije (1992−2002) znatan kapital uložen je u tehnološku obnovu i modernizaciju proizvodnje te je preuzet i pogon → Tvornice parnih kotlova (sv. 1) u Konjščini u kojem se proizvodila armaturna mreža. Tim ulaganjima proizvodni kapacitet tvornice povećan je s 13 000 na 42 000 t armature godišnje, što joj je omogućilo da postane ravnopravni konkurent željezarama u Jesenicama i Zenici. Njezini proizvodi ugrađeni su u sve tunele i gradilišta Hrvatskih autocesta. Uspješno poslovanje tvornice potaknulo je i uspostavu suradnje s ukrajinskim divom u proizvodnji željeza i čelika Smart Grupom. Godine 2006. osnovali su zajedničko poduzeće Armko Smart radi ulaganja u hrvatske željezare i brodogradilišta, no nakon neuspjele kupnje Splitske željezare 2007. poduzeće se ugasilo.

Utjecaj gospodarske krize, kao i neriješeni imovinsko-pravni odnosi, uzrokovali su pad poslovanja, gubitak radnih mjesta te na kraju i gašenje poduzeća 2017.

Pentek, Tibor (Zagreb, 24. II. 1972), šumarski inženjer, stručnjak za šumske prometnice.

Diplomirao je 1995. na Šumarskom odsjeku Šumarskoga fakulteta (→ Fakultet šumarstva i drvne tehnologije) u Zagrebu, gdje je doktorirao 2002. disertacijom Računalni modeli optimizacije mreže šumskih cesta s obzirom na dominantne utjecajne čimbenike (mentor D. Pičman). Od 1996. radi u Zavodu za iskorištavanje šuma (danas Zavod za šumarske tehnike i tehnologije) matičnog Fakulteta, od 2012. kao redoviti profesor. Predaje kolegije Otvaranje šuma, Projektiranje šumskih prometnica, Šumske prometnice, Tehnologije gradnje šumskih prometnica. Bio je predstojnik Zavoda i prodekan Fakulteta (2006–10) te je dekan (od 2018). U više je navrata bio gostujući profesor na Sveučilištu za kulturu tla (BOKU) u Beču. Znanstveno i stručno bavi se optimizacijom primarne i sekundarne šumske prometne infrastrukture, projektiranjem i izgradnjom šumskoga transportnog sustava na okolišno prihvatljiv način, šumskim protupožarnim prometnicama u mediteranskom području. Glavni je urednik časopisa → Nova mehanizacija šumarstva (2001–15) i → Croatian Journal of Forest Engineering (od 2005). Redoviti je član Akademije šumarskih znanosti.

Horvat, Ivo (Zadar, 5. V. 1911 – Zagreb, 19. VIII. 1988), drvni tehnolog, stručnjak za fizička i mehanička svojstva drva.

Diplomirao je 1936. na Poljoprivredno-šumarskome fakultetu (→ Fakultet šumarstva i drvne tehnologije) u Zagrebu, gdje je doktorirao 1942. disertacijom Istraživanje o specifičnoj težini i utezanju slavonske hrastovine kao prvi doktor znanosti iz područja drvne tehnologije u Hrvatskoj. Usavršavao se 1952. u Engleskoj, 1953. u Njemačkoj te 1959–60. u SAD-u. Od 1937. radio je u Direkciji državnih šuma u Vinkovcima, a od 1938. u Zavodu za uporabu šuma Fakulteta, gdje je postao docentom 1948. Odlukom Komiteta za naučne ustanove, sveučilišta i visoke škole 1949. udaljen je s Fakulteta, na koji se ponovno vratio 1950. Od 1955. bio je redoviti profesor, a umirovljen je 1978. Predavao je kolegije Tehnologija drva, Mehanička prerada drveta, Pilanska prerada drva. Bio je predstojnik Katedre za tehnologiju drva (1960–78), prodekan (1956–57., 1961–62) i dekan Fakulteta (1960–61). Njegovom zaslugom osnovan je 1947. Šumsko-industrijski odsjek Šumarskoga odjela na Poljoprivredno-šumarskome fakultetu i 1977. organiziran Drvno-tehnološki odjel na samostalnom Šumarskome fakultetu, čime je ostvarena nova koncepcija visoke izobrazbe drvnoindustrijskih stručnjaka. Istraživao je fizičke i mehaničke karakteristike domaćih vrsta (hrastovine, jasenovine, smrekovine, jelovine i dr.) te stranih udomaćenih vrsta (američke jasenovine, duglazijevine). Bio je suradnik Hrvatske enciklopedije (1945) te Šumarske, Opće i Tehničke enciklopedije LZ-a (1959–83). Bio je glavni urednik časopisa → Glasnik za šumske pokuse 1962. te → Drvna industrija 1965. Dobitnik je Nagrade »Nikola Tesla« (1981).

Benić, Roko (Glogovica kraj Slavonskog Broda, 15. VIII. 1911 – Zagreb, 20. VIII. 2000), šumarski inženjer, stručnjak za eksploataciju šuma i organizaciju rada u drvnoj industriji.

Diplomirao je 1934. na Šumarskom odjelu Poljoprivredno-šumarskoga fakulteta (→ Fakultet šumarstva i drvne tehnologije) u Zagrebu, gdje je na Drvno-industrijskom odjelu doktorirao 1953. disertacijom Istraživanja o učešću i nekim fizičkim svojstvima bijeli i srži poljskog jasena. Bio je zaposlen u Inspektoratu za pošumljavanje u Senju i Kotarskom poglavarstvu u Rabu (1935–37), na području Ravnateljstva šuma u Banjoj Luci, u Cazinu i Bosanskoj Krupi (1937–42), u šumskoj manipulaciji Spačva (1942), u Ravnateljstvu šuma Nova Gradiška (1942–44), te kao voditelj šumsko-gospodarskog odsjeka Okružnoga narodnooslobodilačkog odbora Slavonski Brod (1945), direktor Šumskog gospodarstva Spačva (1946), direktor Šumskog gospodarstva Nova Gradiška (1947). Od 1947. radio je na matičnom fakultetu, od 1961. kao redoviti profesor; umirovljen je 1981. Predavao je kolegije Knjigovodstvo, Iskorišćivanje šuma, Organizacija rada u drvnoj industriji i Zaštita na radu. Bio je dekan Fakulteta 1970–72. Istodobno je predavao i na Višoj tehničkoj školi za drvnu industriju u Novoj Gradiški te na drvnom odjelu Biotehničkoga fakulteta u Ljubljani. Autor je djela Motorne lančane pile (sa S. Frančiškovićem, 1949), Eksploatacija šuma (s A. Ugrenovićem, 1957), Kalkulacija troškova i analiza ekonomičnosti u iskorišćivanju šuma (1957), Racionalizacija rada u drvnoj industriji (1957), Organizacija rada u drvnoj industriji (1971). Bio je glavni urednik → Šumarskoga lista (1948–49), tajnik Šumarskoga društva (→ Hrvatsko šumarsko društvo) (1954) te suradnik Šumarske enciklopedije LZ-a. Dobitnik je Nagrade »Nikola Tesla« (1980).

Bošnjak, Marijan (Lovreć kraj Imotskoga, 2. XII. 1934 – Zagreb, 11. II. 2020), kemijsko-tehnološki inženjer, stručnjak za optimizaciju kemijskih i biotehnoloških procesa.

Na Tehnološkome fakultetu u Zagrebu diplomirao je 1959. na Kemijsko-tehnološkom odsjeku (→ Fakultet kemijskog inženjerstva i tehnologije), a 1973. doktorirao na Biotehnološkom odsjeku (→ Prehrambeno-biotehnološki fakultet) disertacijom Kinetika biosinteze oksitetraciklina (mentorica → V. Johanides). Od 1960. radio je u farmaceutskoj tvornici → Pliva. U pogonu za proizvodnju antibiotika radio je 1961–68., gdje je vodio procese biosinteze oksitetraciklina te procese biooksidacijske pretvorbe D-sorbitola u L-sorbozu, a racionalizacijom sustava kontinuirane sterilizacije hranjivih podloga omogućio je ekonomičnu biosintezu oksitetraciklina u velikom mjerilu. Od 1968. do 2000. radio je u Plivinu Istraživačkom institutu, gdje je razvijao matematičke modele za opis specifičnih mikrobnih procesa. Istodobno je bio vanjski suradnik na Tehnološkome, odn. Prehrambeno-biotehnološkome fakultetu, gdje je nakon završetka doktorskoga studija predavao kolegije Kinetika mikrobnih procesa i Biokemijsko inženjerstvo te je izabran u zvanje naslovnoga redovitog profesora. Umirovljen je 2000.

M. Bošnjak jedan je od utemeljitelja proizvodnje antibiotika u Plivi te je uvelike pridonio razvoju biokemijskog inženjerstva u Hrvatskoj. Autor je udžbenika Uvod u kinetiku mikrobnih procesa (2009) te triju patenata, za postupak biooksidacijske konverzije D-sorbitola u kristalnu L-sorbozu i za primjenu čvrstih hranjivih podloga u mikrobiologiji i biotehnologiji. Bio je predsjednik Hrvatskoga društva kemijskih inženjera 1987., Hrvatskoga mikrobiološkog društva 1988–90. i Hrvatskoga društva za biotehnologiju 1990–96. Član je HATZ-a od 1994., te dobitnik državne Nagrade »Nikola Tesla« 1988. i Nagrade za životno djelo Moć znanja 2004.

Boxmark Leather d. o. o. Croatia, dio austrijskoga poduzeća za proizvodnju kožnih krojnih dijelova i navlaka za automobile, zrakoplove, brodove, vlakove i kućni namještaj, sa sjedištem u Feldbachu, začetci kojega sežu u 1780; u Hrvatskoj je prisutan od 2001. sa sjedištem u Trnovcu Bartolovečkom.

Boxmark Leather jedan je od najvećih proizvođača navedenih proizvoda u svijetu, a svoje proizvodne pogone osim u Austriji i Hrvatskoj ima još u Sloveniji, Njemačkoj, Meksiku, Kini i Argentini. Godišnje njegovi radnici proizvedu oko 14 milijuna m² kožnih krojnih dijelova i navlaka za vozila.

Hrvatski dio poduzeća zapošljava više od 4000 radnika u dva proizvodna pogona u Trnovcu Bartolovečkom (od 2001) i Zlatar Bistrici (od 2014), a proizvodni asortiman obuhvaća kožne krojne dijelove, šivane navlake za sjedala i tapecirane dijelove interijera za automobile najpoznatijih svjetskih proizvođača: BMW, Mercedes, Porsche, Volkswagen, Audi, Opel, Saab i dr.

Calzedonia Croatia d. o. o., dio grupacije Calzedonia za proizvodnju čarapa i donjega rublja, osnovane 1986. u Veroni; u Hrvatskoj je prisutna od 1995. sa sjedištem u Jalžabetu.

Grupacija Calzedonia ima maloprodajnu mrežu od gotovo 4000 prodavaonica u 40 zemalja širom svijeta, a zapošljava oko 30 000 radnika. Calzedonia Croatia ima oko 3500 zaposlenih, a organizirana je u četiri proizvodne tvornice: Comprom plus d. o. o., Tubla tekstil d. o. o., Ytres d. o. o. i Intinova d. o. o. Poduzeće Comprom plus, utemeljeno 1994. u Varaždinu, specijalizirano je za proizvodnju kupaćih kostima i ženskoga rublja za Calzedoniju. Godine 2015. u Rumi je otvoreno i sestrinsko poduzeće Adrianatex za proizvodnju kupaćih kostima. Proizvodni asortiman poduzeća Tubla tekstil, osnovanoga 2001. u Čakovcu, uključuje muške čarape, a poduzeća Ytres, osnovanoga 2003. u Donjem Knegincu, ženske čarape. Poduzeće Intinova, osnovano 2003. u Majerju, bavi se razvojem novih kolekcija Calzedonije, proizvodnjom odjeće te šivanjem čarapa.

Oko 90% ukupnoga prihoda od prodaje Calzedonia Croatia ostvaruje izvozom. Ima maloprodajnu mrežu putem lanaca prodavaonica Calzedonia, Intimissimi, Tezenis u mnogim hrvatskim gradovima i Outlet u Donjem Knegincu te logistički centar Ducal u Jalžabetu iz kojega se roba distribuira u prodavaonice diljem svijeta. Calzedonia u Hrvatskoj zapošljava i znatan broj osoba s invaliditetom, te drugih teško zapošljivih osoba, sukladno njihovim fizičkim i mentalnim sposobnostima (2019. oko 100).

HALMED → Agencija za lijekove i medicinske proizvode

Obrtna škola → Škola primijenjene umjetnosti i dizajna

Bata → Borovo d. d.

prehrambena sigurnost → sigurnost i kvaliteta hrane

Tvornica elektroda i ferolegura d. d. (TEF), metalurško poduzeće osnovano 1900. u Šibeniku; uz → Tvornicu lakih metala činilo je temelj šibenske industrije.







Preteča poduzeća bila je mala tvornica karbida koju je 1897. kraj Skradina izgradilo talijansko društvo SUFID (Società anonima per lʼutilizzazione delle forze idrauliche della Dalmazia). Napajala se iz hidroelektrane Krka, otvorene 1895. kao prvoga cjelovitog izmjeničnog elektroenergetskog objekta u Hrvatskoj. Tvornica je 1899. stradala u požaru. Sljedeće godine SUFID je na prostoru Crnice (tadašnje predgrađe Šibenika) otkupio zemljište te započeo izgradnju tvornice karbida i cijanamida koja je puštena u rad 1903. Bila je to tada druga tvornica mineralnih gnojiva na svijetu. SUFID je s poduzećem Ante Šupuk i sin, vlasnikom koncesije za korištenje vode na Krki, potpisao 1901. ugovor kojim mu je Šupukovo poduzeće ustupilo na korištenje dio protoka vode. Za potrebe rada tvornice na Krki je 1903. izgradio novu hidroelektranu Jarugu II, a 1907. i hidroelektranu Manojlovac (danas Miljacka). Kao i sve tvornice karbida u Italiji, SUFID je posjedovao i tvornicu kalcijeva karbida i kalcijeva cijanamida u Dugom Ratu (→ Tvornica karbida i ferolegura Dalmacija – Dugi Rat).

U prvim godinama od osnutka kalcijev karbid proizvodio se u 12 elektropeći, a 1908. broj elektropeći povećan je na 36. Iste godine započela je proizvodnja cijanamida, a tvornica je zapošljavala oko 500 radnika. Prije I. svj. rata mađarsko poduzeće GANZ preinačilo je elektropeći, a 1915., nakon eksplozije u kojoj je poginulo nekoliko radnika, instalirani su novi uređaji za dobivanje kisika i dušika poduzeća Linde iz Švicarske. Nakon rekonstrukcije proizvodnja je iznosila oko 20 000 t kalcijeva karbida i oko 18 000 t cijanamida na godinu.

Novi vlasnik poduzeća postalo je 1929. francusko društvo Société Française des Forces Hydroélectriques de la Dalmatie – La Dalmatienne, koje je nakon preuzimanja ondje započelo proizvodnju ferolegura, prvu proizvodnju feromangana i ferosilicija u Jugoslaviji. Zbog posljedica globalne gospodarske krize, poduzeće je 1932., s tada 700 zaposlenih radnika, prestalo s radom. Proizvodnja je ponovno pokrenuta 1938., kada je započela i gradnja novoga pogona amorfnih elektroda i masa. Sljedeće godine Kraljevina Jugoslavija otkupila je sve dionice i postala vlasnikom tvornice.

Za II. svj. rata poduzeće su preuzeli Talijani, te su u nedostatku manganske rudače uveli proizvodnju nikla. U tom razdoblju tvornica je nekoliko puta bila bombardirana, što je dovelo do obustave rada 1943. Proizvodnja je ponovno pokrenuta u listopadu 1945., a poduzeće je nastavilo djelovati pod nazivom Tvornica elektroda i ferolegura. Proizvodilo se sirovo željezo u monofaznoj peći od 1500 kW, a 1947. započela je proizvodnja silikokalcija, prva takve vrste u zemlji, dok je proizvodnja karbida napuštena. Godine 1948. započeli su se proizvoditi feromolibden, afinirani feromangan, silikozrcalovina i manganska zrcalovina. Dio radnika tada je poslan u Poljsku na specijalizaciju za proizvodnju umjetnoga ugljena.

Nova faza u razvoju poduzeća započela je sredinom 1950-ih gradnjom novoga pogona ferolegura, dovršenoga i puštenoga u rad 1961., opremljenoga elektropećima poduzeća Tagliafferi iz Milana. Godine 1966. u rad je pušten i pogon za pripremu sirovina s uređajem za sinteriranje. U sljedećem je razdoblju izgrađeno i novo postrojenje za drobljenje ferolegura, instalirana je nova dizalica te uređena i opremljena obala u sklopu poduzeća za prijam i pretovar brodova nosivosti veće od 10 000 t.

TEF je bio jedini jugoslavenski proizvođač feromangana, silikomangana, afiniranoga feromangana, silikokalcija, antracitne mase, ugljeno-izolacijske mase, amorfnih elektroda, grafitnih elektroda, karburita i elektrografita. Svojim je proizvodima opskrbljivao domaće željezare, čeličane, ljevaonice i proizvođače ferolegura i karbida, čineći važnu sastavnicu rada crne metalurgije i elektropeći na području Jugoslavije. Najviše su se izvozile amorfne elektrode, elektrografiti i anodna masa za proizvodnju aluminija. Proizvodnja je 1979. iznosila 50 000 t ferolegura, 19 000 t masa i 1300 t elektroda. Poduzeće je bilo organizirano u četiri OOUR-a i RZ-a, a zapošljavalo je oko 1500 radnika.

Tijekom Domovinskoga rata tvornička su postrojenja bombardirana. Proizvodnja je potpuno prekinuta 1994., a u sljedeće tri godine porušeni su gotovo svi proizvodni objekti. Danas se TEF bavi završetkom ekološke sanacije, rješavanjem dužničko-vjerovničkih odnosa i povremenim korištenjem dijelova zemljišta kojim gospodari.

Karlović, Damir (Zagreb, 8. VI. 1938 – Zagreb, 30. VI. 2017), biokemijski inženjer, stručnjak za tehnologiju ugljikohidrata i konditorskih proizvoda.

Na Biotehnološkom odsjeku Tehnološkoga fakulteta u Zagrebu diplomirao je 1969. i na Prehrambeno-biotehnološkome fakultetu u Zagrebu doktorirao 1982. disertacijom Struktura i mehanizam djelovanja alkohol dehidrogenaze kvasca Saccharomyces cerevisiae. U Švicarskoj je 1969–70. bio voditelj laboratorija za hematologiju i reumatologiju u Gradskoj bolnici u La Chaux-de-Fondsu, a od 1970. znanstveni asistent u laboratoriju za biomakromolekule na Tehničkoj visokoj školi u Zürichu (ETH Zürich), gdje se i specijalizirao 1974–76. Na Prehrambeno-biotehnološkome fakultetu u Zagrebu radio je od 1972., od 1998. kao redoviti profesor. Uveo je i predavao kolegije Prehrambeno-tehnološko inženjerstvo II, Kemija i tehnologija ugljikohidrata te Tehnologija konditorskih i srodnih proizvoda. Bio je voditelj Centra za kontrolu namirnica i Laboratorija za kemiju i tehnologiju ugljikohidrata i konditorskih proizvoda, te dekan (1995–99) i prodekan Fakulteta (1999–2003).

Područja su njegova znanstvenoga i stručnoga interesa bila pročišćivanje otopina saharoze ionskom izmjenom i reverznom osmozom, modificiranje škrobova i istraživanje njihovih svojstava za primjenu u prehrambenoj industriji te toplinska, mehanička i enzimska razgradnja biopolimera tijekom procesa ekstruzije u proizvodnji topljivih prehrambenih vlakana iz šećerne repe. Bavio se i mogućnošću uštede energije pri koncentriranju šećernih sokova primjenom računalom upravljana procesa. Autor je više tehnoloških i ekoloških projekata, knjige Membranski procesi i njihova primjena u industriji šećera (sa Z. Gerićem, I. Mijatovićem i O. Mokrovčakom, 1978) te skripta Prehrambena vlakna (1999) i Sladila (2005). Od 2000. bio je osnivač i predsjednik Kluba prehrambenih tehnologa, biotehnologa i nutricionista. Bio je član HATZ-a od 2002., glavni urednik → Hrvatskog časopisa za prehrambenu tehnologiju, biotehnologiju i nutricionizam 2002–16. i PBN revije 2002–03. te predsjednik → Hrvatskoga društva prehrambenih tehnologa, biotehnologa i nutricionista 2003–15.

Belupo d. d., farmaceutsko poduzeće sa sjedištem u Koprivnici, osnovano 1971. u Ludbregu. Danas zapošljava oko 1500 radnika, a bavi se proizvodnjom receptnih i bezreceptnih lijekova, hrane za posebne medicinske potrebe, biljnih lijekova, dodataka prehrani, kozmetike i pomoćnih supstanci.

Razdoblje od osnutka do kraja 1980-ih

Belupo je osnovan radi industrijalizacije sjevera zemlje. Među zaslužnima za osnutak je farmaceutski i kemijski stručnjak → Franjo Kajfež, koji je osmislio plan razvoja te regije temeljen na otvaranju tvornice lijekova. Plan su ostvarila poduzeća → Podravka i Poljoprivredno-prehrambeni kombinat (PPK) Bednja. Dva su poduzeća otprije bila poslovno-tehnički povezana, a zbog sve veće mehanizacije proizvodnje, zaposlenje velikog broja radnika odlučila su preusmjeriti u sekundarni sektor te proširiti poslovanje na sektor farmacije. Tvornica lijekova osnovana je u sklopu PPK Bednja 1971.

Tvornica je počela raditi 1972. i ubrzo je dobila naziv BELUPO, prema PPK Bednja (BE), Ludbreg (LU) i Podravka (PO). Prvi su se radnici stručno usavršavali u ljubljanskoj tvornici Lek. Belupo je u početku proizvodio dezinficijens, pripravke na bazi ljekovitog bilja (→ ljekovito i aromatično bilje) te petnaestak lijekova iz Lekove palete. Tvornica je bila opremljena suvremenom opremom (većinom iz uvoza) te je na suhoj i mokroj liniji proizvodila tablete, dražeje, supozitorije, masti, sirupe, kapsule, sterilno punjenje antibiotika i dr. Već sljedeće godine je (zauzimanjem F. Kajfeža) započela proizvodnja vlastitih → antibiotika. Proizvodili su se kruti oblici lijekova amplicilina, atropina, papaverina, adiabena, alupurinola, dipiridamola i dr.









Radi ostvarivanja boljih rezultata, tvornica je udružena u funkcionalno i tržišno već uhodano poduzeće Podravka (1972), postavši OOUR Belupo Ludbreg. Od 1976., uz ono u Ludbregu, otvorena su skladišta u Koprivnici i Rasinji. Tada je Podravka u Koprivnici započela manju proizvodnju kozmetičkih preparata (poput paste za zube, mirisa i sl.). Promjenama u strukturi Podravke, tvornica je od 1978. djelovala kao RO Podravka-Belupo, u sklopu koje su bili OOUR Belupo I Ludbreg, OOUR Belupo II (kozmetika) te OOUR Belupokomerc koji je uglavnom djelovao u Zagrebu.

U Koprivnici je 1978. započela izgradnja nove tvornice u industrijskoj zoni Danica, u kojoj je Belupo započeo proizvodnju kozmetičkih proizvoda te modernizacijom proizvodnje omogućio širenje tržišta. Tvornica je otvorena 1981. te je ondje premješteno sjedište poduzeća. U Zagrebu je za Belupo osnovana suvremena služba istraživanja (tzv. laboratorij sinteze, 1980), u kojem je radilo 12 doktora i tri magistra znanosti. Prema vlastitim tehničkim rješenjima u novoj je tvornici započela proizvodnja lijekova lidokaina, lorazepama, ritodrina, hidroklorida, oxazepama i dr. U tom je razdoblju u proizvodnju uveden i Normabel, Belupova inačica diazepama. Belupo je proizvodio više od 40 gotovih lijekova i mnoge kozmetičke preparate, od kojih velik dio prema licencama inozemnih poduzeća. Proizvodili su se npr. prepoznatljiva pasta za zube Elmex, zaštitne kreme za sunčanje Coppertone, asortiman kozmetičkih proizvoda Ruža, linija mirisa za muškarce Hardy i dr. Tada su se počeli izvoziti i različiti gotovi lijekovi, a proizvodnja je proširena i na lijekove veterinarske medicine. Belupo je Podravki 1981. donosio čak 14,2% prihoda, a zapošljavao je oko 700 radnika. Radna organizacija 1984. promijenila je ime u RO Fermentacija i farmaceutika, unutar koje su nastavili djelovati OOUR Belupo I Ludbreg i OOUR Belupo II. Ubrzo je razvijeno i nekoliko Favor linija: žuta se linija temeljila na vitaminima, mineralima, nezasićenim masnim kiselinama i sl., a zelena na ljekovitom bilju (sirup protiv kašlja, šamponi i sl.).







Razdoblje od reorganizacije 1990-ih do danas

Posljednje je desetljeće XX. st., kao i u ostatku Hrvatske označeno organizacijskim restrukturiranjem, no Belupo je zbog snage suvremenog pogona nastavio uspješno poslovanje. Reorganizacijom 1990. Belupo je u Podravki djelovao kao proizvodna cjelina (PC) Farmaceutska industrija, koju su činile Tvornica Belupo Ludbreg i Tvornica Belupo Koprivnica. Belupo je 1991. izdvojen kao samostalno društveno poduzeće Belupo d. o. o. (i dalje u potpunom vlasništvu Podravke), a ime je 1992. promijenio u Belupo – lijekovi i kozmetika d. o. o. U proizvodnji je tada bilo više od 172 oblika različitih lijekova (lijekovi za bolesti kardiovaskularnog sustava, anestetici, psihosedativi, jedan antireumatik, i dr.) i više od 600 različitih farmaceutskih i kozmetičkih proizvoda, a zaposleno je bilo gotovo 800 djelatnika. Godine 1999. izgrađena je nova tvornica krutih oblika lijekova, na 7000 m² i prema svjetskim standardima, kojom je farmaceutski kompleks povećan više od dva puta. Nova je tvornica omogućila neprekinuti proces operativnih postupaka, postavši tada jedinstvenom u ovome dijelu Europe. Početkom 2000-ih u proizvodnju su među ostalim uvedeni Neofen, Belodin i Bevital.







Belupo je 2002. postao dioničko društvo. Ubrzo je osnovano više proizvodnih pogona u inozemstvu (2002. u Ljubljani, 2003. u Bratislavi, 2005. u Skoplju). Tvornica polukrutih i tekućih oblika lijekova (krema, masti, losiona i gelova) u Koprivnici izgrađena je 2004. Površinom većom od 2000 m², od kojih 1760 m² tzv. čiste sobe, i kapaciteta 50 milijuna pakiranja godišnje, bila je najmodernija tvornica toga doba. Objekt kontrole i osiguranja kakvoće izgrađen je 2005. Njime su na 2400 m² objedinjeni mikrobiološki laboratorij te službe istraživanja i kontrole kakvoće. Belupo je 2007. osnovao i vlastitu mrežu ljekarni, DELTIS Pharm (danas 11 jedinica), a 2008. stekao je većinske udjele u bosanskohercegovačkom farmaceutskom poduzeću Farmavita. Od 2013. započeo je razvoj hrane za posebne medicinske potrebe, a sljedeće godine dobio je dozvolu za promet lijekovima na veliko. Ipak, tvornica u Ludbregu u kojoj su se proizvodili penicilinski antibiotici zatvorena je potkraj 2013.















Godine 2017. završena je izgradnja tvornice krutih, polukrutih i tekućih oblika lijekova na 20 608 m². Novu tvornicu čine dva proizvodna pogona: za krute oblike lijekova (tablete i kapsule pakirane u blister-kartice ili bočice) i za polukrute i tekuće oblike lijekova (kreme, masti, otopine, sirupi, suspenzije, losioni i supozitoriji). Time je omogućena proizvodnja i registracija ukupno 94 lijeka (na recept i bezreceptnih) te devet proizvoda u kategoriji dodataka prehrani, kozmetičkih proizvoda, medicinskih proizvoda i hrane za posebne medicinske potrebe. Tada su na tržište plasirani šumeće tablete za lakše iskašljavanje Naxil i Naxil Forte, gel Belodin A Derm za ublažavanje svrbeža koji prati reakcije na koži te Nutribel Complex, proizvod iz skupine hrane za posebne medicinske potrebe posebno namijenjen prehrani onkoloških bolesnika. Godine 2019. uvedena je serijalizacija lijekova na recept, čime su lijekovi zaštićeni od krivotvorenja.















Organizacijske jedinice Belupa danas djeluju u desetak gradova RH i Europe: pogoni i laboratoriji u Koprivnici i Sarajevu; uprava u Koprivnici te velik dio službi u Zagrebu; uprava ljekarni u Koprivnici, a ljekarne u Samoboru, Karlovcu, Crikvenici i dr.; te predstavnički uredi u Osijeku, Ljubljani i dr.

Klepac, Dušan (Čabar, 17. V. 1917 – Samobor, 18. IV. 2006), šumarski inženjer, stručnjak za uređivanje šuma.

Diplomirao je 1939. na Šumarskome odjelu Poljoprivredno-šumarskoga fakulteta (→ Fakultet šumarstva i drvne tehnologije) u Zagrebu, gdje je doktorirao 1951. disertacijom Uređivanje šuma s oplodnom sječom (mentor A. Petračić). Specijalizirao se 1951–52. na L’Ecole nationale des eaux et forêts u Nancyju. Radio je u Zagrebu kao šumarski vježbenik u Odjelu za uređivanje šuma Banovine Hrvatske te NDH (1940–42), upravitelj šuma u Prvostolnome kaptolu zagrebačkom (1943–45) i kao referent i šef odsjeka u Ministarstvu šumarstva NR Hrvatske (1945–47). Od 1947. bio je zaposlen na Poljoprivredno-šumarskome fakultetu u Zagrebu, od 1959. kao redoviti profesor; umirovljen je 1987. Predavao je kolegije Uređivanje šuma te Rast i prirast. Bio je osnivač (1960) i dugogodišnji predstojnik Katedre za uređivanje šuma, predstojnik Zavoda za šumarska istraživanja (1975–78), prodekan (1960–61., 1968–70) i prvi dekan osamostaljenoga Šumarskoga fakulteta (1959–60., 1972–74). Kao ekspert UN-a bio je gostujući profesor na Sveučilištu Chapingo u Meksiku 1966–67. Predavao je na poslijediplomskim studijima na Šumarskom fakultetu u Padovi (1970., 1977) i u Khaníji na Kreti (1987–90), te bio gostujući profesor na Sveučilištu u Potenzi (1988).

Bavio se problematikom uređivanja šuma te rasta i prirasta šumskih vrsta drveća i sastojina. Rezultati njegovih istraživanja primjenjeni su u praksi pristupom određivanju etata na načelu dinamičke trajnosti u okviru gospodarskih jedinica višega reda te metodom za određivanje optimalnih struktura jelovo-bukovih prebornih sastojina. Autor je mnogobrojnih znanstvenih i stručnih radova te monografskih djela, među ostalim Rast i prirast šumskih vrsta drveća i sastojina (1963; prijevod na španjolski Crecimiento e incremento de árboles y masas forestales, 1976), Uređivanje šuma (1965), Iz šumarske povijesti Gorskoga kotara u sadašnjost (1997), Najveća cjelovita šuma hrasta lužnjaka u Hrvatskoj. Spačva (2000). Bio je suradnik Šumarske enciklopedije LZ-a i glavni urednik → Glasnika za šumske pokuse (1975–80). Od 1975. bio je član suradnik i od 1977. izvanredni član JAZU-a, a od 1991. redoviti član HAZU-a; voditelj Centra za znanstveni rad JAZU-a (HAZU) u Vinkovcima (1977–97). Počasni je član osnivač Meksičke akademije šumarskih znanosti (1976), dopisni član Akademije šumarskih znanosti Italije u Firenci (1976), redoviti član Akademije šumarskih znanosti u Zagrebu (1996) te počasni doktor Sveučilišta Josipa Jurja Strossmayera u Osijeku (2000). Dobitnik je Nagrade »Ruđer Bošković« (1980) te Nagrade za životno djelo (1986).

Fakultet agrobiotehničkih znanosti Osijek (FAZOS), visokoškolska i znanstvena ustanova u sastavu Sveučilišta u Osijeku, koja obuhvaća sveučilišne preddiplomske, diplomske i poslijediplomske studijske programe u polju poljoprivrede (agronomije), znanstvenoga područja biotehničkih znanosti. Na fakultetu studira oko 1400 studenata, a zaposleno je 222 djelatnika, od kojih 157 u znanstveno-nastavnim poslovima.







Povijest

Zauzimanjem osječkog Društva agronoma (osnovanoga 1950), u Osijeku je 1960. osnovana Visoka poljoprivredna škola u sastavu Sveučilišta u Zagrebu. Nastava je počela 18. listopada, a za prvoga dekana izabran je Gojko Pivar. Za potrebe škole adaptirana je zgrada bivše Škole za izobrazbu radnika i traktorista u osječkoj Vinkovačkoj cesti. Nastava je u početku trajala šest semestara, a od akademske godine 1969/70. traje osam semestara. Škola je 1970. prerasla u Poljoprivredno-prehrambeno-tehnološki fakultet u Osijeku, koji se sastojao od Zavoda za agrokemiju, Zavoda za zaštitu bilja, poljoprivrednih proizvoda i prerađevina, Zavoda za stočarstvo, Zavoda za mehanizaciju i Zavoda za ekonomiku i organizaciju. Uz dotadašnji ratarski i stočarski smjer uveden je i Odjel prehrambene tehnologije. Godine 1972. na fakultetu se počeo izvoditi poslijediplomski znanstveni studij iz zaštite bilja i poljoprivrednih proizvoda. Utemeljenjem Sveučilišta u Osijeku 1975. Poljoprivredno-prehrambeno-tehnološki fakultet podijelio se na Poljoprivredni fakultet i Prehrambeno-tehnološki fakultet u sastavu tog sveučilišta, koji su se potom integrirali u sastav Biotehničkoga znanstveno-nastavnoga centra (BTZNC). Poljoprivredni fakultet preselio se 1976. u veću, modernije opremljenu zgradu na Tenjskoj cesti, u koju se uselio i → Poljoprivredni institut Osijek, što je omogućilo jednostavniju suradnju u istraživačkome i obrazovnome području rada te brži prijenos rezultata dobivenih istraživačkim radom u praksu. U daljnjem se ujedinjavanju BTZNC 1977. udružio s Višom poljoprivrednom školom u Vinkovcima, čime je osnažena djelatnost i znanstveno-nastavni kadar u području mehanizacije poljoprivrede. Godine 1975. Poljoprivredni fakultet zapošljavao je 56 djelatnika (od kojih četiri doktora znanosti), a 1985. 140 djelatnika (od kojih 30 doktora i 17 magistara znanosti). Poljoprivredni fakultet odvojio se od BTZNC-a 1990. i postao samostalna ustanova. Zgrada Fakulteta je znatno oštećena u Domovinskome ratu, a dio opreme i knjižnoga fonda raseljen je na nekoliko lokacija u Osijeku, a potom i u Pečuh, Zagreb, Donji Miholjac, Bizovac i Čepin, dok 1995. nije smješten u osječkoj Tvrđi, a od 2011. u novoizgrađenome suvremenom sveučilišnom kampusu. Od akademske godine 2005/06. Fakultet nastavu organizira po bolonjskom modelu. Od 2018. nosi naziv Fakultet agrobiotehničkih znanosti Osijek.





















Organizacija fakulteta i nastava danas

Fakultet agrobiotehničkih znanosti danas je organiziran u šest zavoda (Zavod za agroekologiju i zaštitu okoliša, Zavod za animalnu proizvodnju i biotehnologiju, Zavod za biljnu proizvodnju i biotehnologju, Zavod za bioekonomiju i ruralni razvoj, Zavod za poljoprivrednu tehniku i obnovljive izvore energije, Zavod za fitomedicinu), 33 katedre, pet središnjih laboratorija, Pokušalište, Centar za cjeloživotno učenje i Tajništvo. Fakultet izvodi preddiplomski sveučilišni studij s pet smjerova (Agroekonomika, Bilinogojstvo, Zootehnika, Hortikultura i Mehanizacija), sedam diplomskih sveučilišnih studija (Agroekonomika, Ekološka poljoprivreda, Mehanizacija, Povrćarstvo i cvjećarstvo, Voćarstvo, vinogradarstvo i vinarstvo, Zootehnika, Bilinogojstvo) s više smjerova, te poslijediplomski sveučilišni studij s osam smjerova (Agroekonomika, Agrokemija, Hranidba životinja i tehnologija stočne hrane, Lovstvo i kinologija, Oplemenjivanje bilja i sjemenarstvo, Stočarstvo, Tehnički sustavi u poljoprivredi i Zaštita bilja). Izvodi i četiri preddiplomska stručna studija (Agrarno poduzetništvo, Bilinogojstvo sa smjerom Ratarstvo, Mehanizacija u poljoprivredi i Zootehnika) te pet poslijediplomskih specijalističkih studija (Kakvoća i sigurnost animalnih proizvoda, Proizvodni sustavi u stočarstvu, Svinjogojstvo, Upravljanje poljoprivrednim gospodarstvom i Zaštita bilja).

















Nastava se danas osim unutar zavoda odvija i u sklopu Pokušališta i Centra za cjeloživotno učenje. Prvo pokušalište (površine 66 ha u Vinkovcima uz Bosut), posebnu ustrojbenu jedinicu za izvođenje vježbi i stručne prakse, Fakultet je stekao 1977. Danas posjeduje demonstracijsko vinogradarsko-vinarsko pokušalište Mandićevac kraj Đakova (od 2012; površine 3,3 ha), poljoprivredno pokušalište Tenja (od 2014; površine 88 ha) i Razvojno-istraživački BioPark za lovstvo, ribarstvo i pčelarstvo Antunovac (od 2014; površine 8 ha). Centar za cjeloživotno učenje danas obuhvaća 14 različitih programa (npr. Tečaj za napredne pčelare, Osnove zaštite bilja te programe stručnog usavršavanja proizvođača mlijeka i sira na obiteljskim poljoprivrednim gospodarstvima, ili za proizvodnju povrća, cvijeća i voća u plastenicima), a svrha mu je omogućiti stjecanje i unapređivanje kompetencija za osobne, društvene i profesionalne potrebe.









Znanost

Osim visokoga obrazovanja, Fakultet obavlja znanstveno-istraživačku djelatnost i ovlaštena je znanstvena organizacija za provedbu dijela postupka izbora u znanstvena zvanja u znanstvenome području biotehničkih znanosti, znanstvenome polju poljoprivreda. U 60 godina postojanja znanstvenici Fakulteta su znatno pridonijeli razvoju znanosti i poljoprivredne struke. Posebno su se istaknuli Zvonimir Mađarić koji je dao doprinos u selekciji pšenice, Ljubo Radić u uzgoju ratarskih kultura, te → Julijo Martinčić u oplemenjivanju bilja. Visoko mjesto u razvoju hrvatske poljoprivredne znanosti ima i dugogodišnja rektorica → Gordana Kralik, istaknuta znanstvenica i kreatorica praktičnih rješenja u peradarstvu. Kao pedolog istaknuo se Gjuro Janeković, a u ratarstvu Vlado Kovačević. Rektor Sveučilišta i znanstvenik koji je ostvario značajne rezultate u području oplemenjivanja bilja bio je Vlado Guberac. Prvo znanstveno-stručno savjetovanje Primjena kompjutora u poljoprivredi Fakultet je organizirao 1990. Od tada je organizirao mnoge stručne i međunarodne znanstvene skupove. Surađuje s gospodarskim i znanstvenim organizacijama te izdaje časopis → Poljoprivreda.

genetičko inženjerstvo, niz laboratorijskih postupaka i tehnika koje omogućavaju izdvajanje ili sintezu točno određenoga gena ili odsječka gena, njegovu analizu i preinačivanje (modifikaciju), te ponovno uvođenje i ekspresiju u istom ili nekom drugom organizmu ili stanici.

Temelj genetičkog inženjerstva su geni. Oni su materijalne jedinice nasljeđivanja, dijelovi molekula deoksiribonukleinske kiseline (DNA) koji nose informaciju o nasljednim osobinama od roditelja na potomstvo. Svi geni organizma, odn. cjelokupna DNA organizirana u kromosome, čine genom nekog organizma. Sekvenciranje DNA jedna je od metoda genetičkog inženjerstva kojom se rješava struktura genoma, odn. pronalazi točan redoslijed nukleotida u njemu. Tehnologija rekombinantne DNA (rDNA) često je sinonim za genetičko inženjerstvo. Ona obuhvaća niz molekularno-genetičkih metoda, gdje se za izdvajanje gena rabi enzim endonukleaza te za sintezu enzim DNA-ligaza, a uz pomoć kojih je moguće preinačiti DNA radi izradbe hibridne (kimerne) molekule DNA od posebnog interesa. Takva se hibridna DNA uz pomoć tzv. vektora (plazmida ili virusa s uklonjenim genom za virulenciju) kao prenositelja odsječka DNA i replikacije može ugraditi u genom stanice domaćina. Tako nastaju → genetički modificirani organizmi (GMO). Kako GMO sadrži gen koji potječe iz nekog drugog organizma ili vrste (transgen), rabi se i naziv transgeni organizam. Metoda genetičkog inženjerstva je i kloniranje, postupak dobivanja skupa genetički jednakih molekula, stanica ili individua, identičnih (iako, zbog uobičajenih mutacija ne u potpunosti) nekoj prvobitnoj molekuli, stanici ili organizmu, nastalih diobom (nikako oplodnjom), i to nespolno (aseksualno), vegetativno ili na temelju diploidne partenogeneze (tj. razvojem zametka iz jajne stanice bez oplodnje). Tehnikama kulture biljnih stanica (→ stanična kultura) i tkiva u laboratoriju se primjerice iz pojedinih biljnih stanica ili malih dijelova biljke mogu uzgojiti čitave biljke, odn. klonovi majčinske biljke. Osim pod čovjekovim nadzorom, kloniranje se svakodnevno događa u prirodi, osobito u biljnih organizama (npr. rasađivanjem ogranaka materinskih biljaka pri razmnožavanju jagoda).







Primjena genetičkog inženjerstva i povijesni razvoj u svijetu

Primjena genetičkog inženjerstva

Genetičko inženjerstvo je najprije primijenjeno i usavršeno u bakterija i drugih mikroorganizama. Tako promijenjeni sojevi bakterija i kvasaca uporabljeni su za proizvodnju većih količina vrijednih proteina kao što su hormoni i → enzimi, virusnih proteina za → cjepiva, → antibiotika i drugih proizvoda koje je bilo teško dobiti klasičnim postupcima. Geni (i fragmenti DNA) su se poslije unosili i u stanice biljaka, sisavaca i drugih životinja. Danas se genetičko inženjerstvo rabi rutinski u gotovo svim istraživanjima temeljnih bioloških mehanizama bakterija, biljaka i životinja te u biomedicinskim istraživanjima. Primjenu je pronašlo u → biotehnologiji, → bioprocesnom inženjerstvu, medicini i → agronomiji. Tako se metodama genetičkog inženjerstva proizvode → lijekovi (biofarmaceutici), cjepiva (protiv hepatitisa B, herpesa, bjesnoće) i terapeutski proteini (inzulin, interferon, hormon rasta, čimbenici rasta, čimbenici zgrušavanja), a sekvenciranjem humanih genoma nastoje se identificirati geni za različite bolesti radi njihova zaustavljanja ili liječenja. U poljoprivredi se genetičkim inženjerstvom stvaraju biljke otporne na herbicide, ekstremne vremenske uvjete, loše uvjete skladištenja i transporta, te se rabi za proizvodnju biljaka bolje prehrambene vrijednosti (→ genetika u poljoprivredi). U različitim industrijama primjenjuju se GM bakterije koje razgrađuju toksični otpad, GM kvasci koji iz celuloze stvaraju glukozu i alkohol za gorivo, u uzgoju alga u marikulturi i dr.







Jedna od mogućih primjena genetičkog inženjerstva je terapijsko kloniranje stanica, organa i tkiva za transplantaciju. Za razliku od reproduktivnoga kloniranja, gdje bi se novostvoreni embrij klona vratio u okoliš maternice i koje bi za cilj imalo stvaranje nove osobe, terapijsko kloniranje rabi tzv. transfer jezgre somatske stanice. Taj proces zasniva se na izdvajanju DNA iz somatske (nespolne) stanice individue kojoj je potrebna transplantacija i umetanju u drugu jajnu stanicu iz koje su prethodno odstranjeni kromosomi. Jajašce sadrži pacijentov genski materijal te je stimulirano na diobu, tako formirajući blastocistu, a stanice iz blastociste se dalje rabe za dobivanje embrionalnih matičnih stanica, nediferenciranih stanica koje mogu tvoriti širok raspon različitih vrsta stanica. Podrazumijeva se da je primjena takvih postupaka moguća tek nakon savladavanja mnogih imunoloških, metodoloških, tehničkih, etičkih i drugih prepreka.

Povijest genetičkog inženjerstva u svijetu

Genetičko inženjerstvo temelji se na mnogim znanstvenim otkrićima i spoznajama iz genetike i molekularne biologije koja se odnose na nasljeđivanje i razmnožavanje u živih bića. Prvo od međusobno povezanih otkrića bilo je ono gena, koje je 1865. otkrio češki prirodoslovac Gregor Johann Mendel, utemeljitelj genetike. Opća struktura DNA i njezina uloga u nasljeđivanju otkrivena je 1950-ih, za što su najzaslužniji znanstvenici Maurice Hugh Frederick Wilkins, Rosalind Elsie Franklin, James Dewey Watson i Francis Harry Compton Crick. Nedugo potom molekularni biolozi Werner Arber, Hamilton Othanel Smith i Daniel Nathans otkrili su restrikcijske endonukleaze, enzime koji su prirodni dio bakterija (obrana od virusa bakteriofaga), a koji presijecaju molekulu DNA na točno određenim redoslijedima nukleotida čineći usjeke te se mogu rabiti kao tzv. molekularne škare za DNA. Godine 1967. otkriven je enzim DNA-ligaza, koji se dobiva iz bakterija ili bakteriofaga, a kojim je moguće spajati navedene usjeke u lancu molekule DNA. Ubrzo su ustanovljene i metode kojima se molekule DNA mogu ugraditi u specifične genske elemente bakterija i umnožiti u milijardama primjeraka. Sve te spoznaje bile su preduvjet za ideju o spajanju dviju molekula DNA iz različitih organizama u epruveti te unošenju u organizam domaćina gdje bi ta hibridna molekula DNA izrazila svoja svojstva.

Američki biokemičar Paul Berg bio je prvi kojemu je to uspjelo 1972. te je začeto genetičko inženjerstvo. Prva GM bakterija stvorena je 1973., a radilo se o bakteriji Escherichia coli koja je sadržavala gen za proizvodnju inzulina (1973). Daljnjim razvojem genetičkog inženjerstva omogućeno je uvođenje preciznih genetičkih promjena u žive organizme uključujući i mogućnost sinteze DNA i prijenosa između različitih organizama (vrsta). Američki znanstvenici Herbert Boyer, Arthur Riggs i Keiichi Itakura prvi su 1977. uspjeli eksprimirati (izraziti) ljudski gen u bakteriji i tako proizvesti hormon somatostatin. Hormon inzulin prvi je put u bakteriji eksprimiran 1978., a inzulin koji se danas proizvodi više nije istovjetan prirodnomu ljudskom inzulinu, već je dodatno unaprijeđen genetičkim inženjerstvom. Prvi GM sisavac, miš, stvoren je 1974. Godine 1977. istodobno su objavljene dvije metode sekvenciranja DNA Maxam-Gilbertova i Sangerova. Britanski biokemičar Frederick Sanger prvi je 1977. sekvencirao genom, a radilo se o bakteriofagu ΦX174. Prva patentirana GM bakterija bila je bakterija koja metabolizira masnoće iz roda Pseudomonas te ujedno predstavlja prvi patentirani živi organizam (SAD, 1981). Prva GM biljka (duhan otporan na antibiotike) proizvedena je 1983., a prva komercijalno dostupna GM biljka bila je rajčica Flavr Savr s većom otpornosti na truljenje (1996). Prva genska terapija na čovjeku provedena je 1990. u SAD-u na četverogodišnjoj djevojčici primjenom terapijskoga gena u svrhu liječenja nasljedne monogenske bolesti, teške kombinirane imunodeficijencije koja proizlazi iz manjka enzima adenozin-deaminaze.

Napretku je znatno pridonio međunarodni golemi Projekt ljudskoga genoma (1990–2003) kojim je određen slijed gotovo svih od tri milijarde parova baza DNA ljudskoga genoma. Prvi klonirani sisavac, ovca Dolly stvorena je u škotskom Institutu Roslin 1996. Genetičko inženjerstvo životinja, osim na poboljšanje samih životinja (rast, otpornost i dr.), usmjereno je na njihovu uporabu za biološku proizvodnju farmaceutskih proizvoda koji se izlučuju u njihovu mlijeku, poput humanih čimbenika zgrušavanja, hormona rasta i dr. Znatno smanjenje troškova sekvenciranja genoma uz povećanje brzine ostvareno je razvojem masivnoga paralelnog sekvenciranja 2005., a posljednji revolucionarni pomak ostvaren je 2012. kad su Jennifer Doudna i Emmanuelle Marie Charpentier otkrile sustav za ciljanu modifikaciju genoma CRISPR/Cas9 (engl. akronim od Clustered, Regularly Interspaced Short Palindromic Repeats/CRISPR-associated protein 9). Taj sustav prirodno služi bakterijama za obranu od bakteriofaga, a njegova uporaba omogućava još uspješnije, jednostavnije i preciznije uvođenje genetičkih modifikacija u živu stanicu.







Razvoj i primjena genetičkog inženjerstva u Hrvatskoj

Već 1970-ih, ubrzo nakon otkrića u svijetu, hrvatska farmaceutska industrija i istraživačke skupine okupljene oko → Instituta Ruđer Bošković (IRB; sv. 4), farmaceutskoga poduzeća → Plive i sastavnica Sveučilišta u Zagrebu, napose → Prehrambeno-biotehnološkoga fakulteta (PBF) i → Prirodoslovno-matematičkoga fakulteta (PMF; sv. 4), rabile su tehnologiju rDNA za svoja osnovna i primijenjena istraživanja.

Genetičko inženjerstvo u hrvatskoj industriji

Tehnologije genetičkog inženjerstva u najvećoj su se mjeri razvijale i primjenjivale u Istraživačkom institutu Plive (danas Fidelta istraživanje i razvoj), u Odjelu za mikrobnu i molekularnu biologiju. Odjel je imao dugogodišnje iskustvo u radu na genetici industrijskih mikroorganizama koji sintetiziraju proizvode korisne za ljudsko zdravlje (antibiotike, vitamine i enzime), a uobičajene metode rada u dobivanju tih mikroorganizama bile su selekcija i mutageneza. Ta su iskustva dala čvrste temelje za lakšu primjenu i prihvaćanje tehnologija rDNA, odn. genetičkog inženjerstva. Tehnike koje su u svijetu bile razvijene na modelima bakterija, a s kojima su istraživači Plive imali iskustva zbog uhodane proizvodnje antibiotika u bakterijama roda Streptomyces, bile su čvrsta osnova za razvoj i primjenu novih tehnologija genetičkog inženjerstva. Tako su Plivini stručnjaci i znanstvenici koji su se bavili genetikom na molekularnoj razini s lakoćom prihvatili tehnologije rDNA. Istraživanja su bila usmjerena prema otkriću novih, biotehnološki zanimljivih biosintetskih putova s pomoću metaboličkog inženjerstva (mikroorganizmi Erwinia, Aureobacterium), kloniranju i ekspresiji gena različita podrijetla (streptomiceti, E. coli, Bacillus sp.) radi proizvodnje proteina, dobivanju virusnih cjepiva (konstrukcija gena za transfekciju) te konstrukciji plazmidnih vektora za industrijski važne sojeve bakterija. Među najznačajnijim stručnjacima bili su Jasenka Pigac, → Daslav Hranueli (koji se bavio plazmidnim vektorima kod streptomiceta), Zora Toman, Maja Bilić i → Vladimir Delić.

V. Delić bavio se plazmidnim vektorima u roda Erwinia, kao i konstrukcijom, kloniranjem i ekspresijom gena u prokariotskim organizmima metodama rDNA te je autor pet patenata. Pridonio je otkrivanju metode kooperativne biosinteze za analizu redoslijeda blokova u biosintetskim putovima mikroorganizama, pronašao je optimalne uvjete mutageneze nitrozogvanidinom u bakterija roda Streptomyces i Gaffkya, proveo izolaciju i karakterizaciju regulatornih mutanata u biosintetskim putovima za histidin i izoleucin u mikroorganizama te otkrio nove neopisane plazmide.

Danas se genetičkim inženjerstvom u svojim istraživanjima i dijagnostici koriste različite istraživačke skupine. Većina ih je okupljena oko sveučilišta: zagrebačkog PBF-a, PMF-a, → Farmaceutsko-biokemijskoga fakulteta, Medicinskog fakulteta, → Fakulteta kemijskog inženjerstva i tehnologije te Centra za istraživanje i prijenos znanja u biotehnologiji, kao i riječkog Medicinskoga fakulteta, splitskog Prirodoslovno-matematičkoga fakulteta i Medicinskoga fakulteta u Osijeku. Tehnologijom se bave i zagrebački IRB, Mediteranski institut za istraživanje života u Splitu, Hrvatski zavod za javno zdravstvo te poduzeća → BICRO Biocentar, → Genera, Fidelta za istraživanje i razvoj (nekadašnji Plivin Istraživački institut) i Hospira Zagreb.













U proizvodnim pogonima tvornice Hospira Zagreb proizvodi se lijek filgrastim (trgovačkog naziva Nivestim), rekombinantni ljudski faktor stimulacije rasta granulocita (G-CSF), koji je zasad jedini odobreni bioslični lijek koji se proizvodi u RH. U proizvodnji se rabi vektor konstruiran tehnikama genetičkog inženjerstva, a proizvodnja proteina odvija se u stanicama bakterije E. coli.

Metodama genetičkog inženjerstva u istraživanju i razvoju proizvoda koriste se hrvatske istraživačke institucije, farmaceutska i prehrambena industrija. Prema Zakonu o genetski modificiranim organizmima (NN 126/19), sve institucije u RH koje rade s GM organizmima upisane su u upisnik nadležnoga ministarstva. Ondje je do 2020. upisano 19 institucija s ukupno 55 prijavljenih zatvorenih sustava za rad s GMO-om (laboratorija ili ustrojbenih jedinica), od kojih je njih 11 registrirano za drugu razinu opasnosti (od četiri), gdje je rizik za ograničenu uporabu GMO-a mali.

Genetičko inženjerstvo u hrvatskoj znanosti

Kad je Zakonom iz 1902. podignut gospodarski odjel križevačkog učilišta na rang višega učilišta, u Križevcima se stvara mnogobrojan znanstveni kadar, a mnogi bivši studenti postat će poznati znanstvenici izvan Hrvatske. Najpoznatiji među njima je → Milislav Demerec, jedan od najznačajnijih genetičara svoga doba te utemeljitelj bakterijske genetike, iz koje se razvila suvremena molekularna biologija i današnja molekularna genetika. Većinu radnoga vijeka Demerec je proveo u SAD-u, gdje se među ostalim od 1920-ih bavio istraživanjima bakterija i bakterijskih virusa (bakteriofaga), rezistencijom bakterija na antibiotike, te od 1950-ih analizom gena koji kontroliraju sintezu raznih aminokiselina u bakterija. Ispitivanjem funkcionalne organizacije bakterijskoga kružnog kromosoma otkrio je 1960-ih fenomen bliske vezanosti gena čiji proteinski proizvodi, enzimi, omogućuju ostvarenje sličnih funkcija. Njegova otkrića bila su ključne preteče za suvremeno razumijevanje funkcije gena i razvoj genetičkog inženjerstva. Nastavivši suradnju sa znanstvenicima u Hrvatskoj, Stjepanom Jurićem, → Aloisom Tavčarom i → Albertom Ogrizekom, pomagao je još od 1920-ih razvoj biometrike i oplemenjivanja bilja na → Agronomskome fakultetu u Zagrebu. Profesor Visokoga gospodarskog učilišta u Križevcima i pionir hrvatske biljne genetike → Gustav Bohutinsky prvi je u Hrvatskoj izvodio pokuse iz uzgoja bilja na temelju Mendelovih genskih zakona.













Prehrambeno-biotehnološki fakultet. Razvoj mikrobne genetike na Zagrebačkom sveučilištu je osnutkom nekoliko studija potaknula → Vera Johanides, začetnica biotehnologije u Hrvatskoj. Pod njezinim vodstvom u Laboratoriju za industrijsku mikrobiologiju Tehnološkog fakulteta u Zagrebu (danas PBF) potkraj 1970-ih u Hrvatskoj se počela razvijati genetika industrijskih mikroorganizama. Od 1979. pod vodstvom → Marije Alačević, naziv laboratorija promijenjen je u Laboratorij za biologiju i genetiku mikroorganizama (1980) te su nastavljena istraživanja oplemenjivanja industrijskih mikroorganizama primjenom klasičnih genetičkih metoda i metoda rDNA, posebice bakterija roda Streptomyces koje se rabe u proizvodnji antibiotika, kao i proučavanje molekularnih mehanizama mutageneze i popravka DNA. Laboratorij je 1994. preuzela → Jasna Franekić Čolić, a 2011. Ivan-Krešimir Svetec. I.-K. Svetec, Berislav Lisnić i → Zoran Zgaga zaslužni su za otkriće dvaju fenomena u domeni stabilnosti genoma. Z. Zgaga je na PBF-u djelovao od 1980-ih te je osnivač hrvatske genetike kvasaca (→ kvasac).







Institut Ruđer Bošković i Pliva su 1970-ih u okviru Republičke zajednice za znanstveni rad (danas Ministarstvo znanosti i obrazovanja) započeli istraživanje Primjena genetičkog inženjerstva u biotehnologiji: konstrukcija plazmida za kloniranje gena kod streptomiceta, industrijskih proizvođača antibiotika, kojim se istraživao prijenos modificiranih gena bakterije E. coli u bakteriju Streptomyces spp. Molekularno-genetička istraživanja streptomiceta tako su doživjela uzlet (kako na PBF-u tako i u Plivi te IRB-u), međutim, nedostajalo je prikladnih vektora za kloniranje gena. Problemom su se bavili znanstvenici Laboratorija za biosintezu IRB-a koji je 1976. osnovao i vodio → Željko Kućan (sv. 4). Ondje su radili Ira Kućan, Miroslav Plohl, Đurdica Ugarković, → Ivana Weygand-Đurašević (sv. 4) i → Vera Gamulin (sv. 4). V. Gamulin bila je jedna od ključnih osoba hrvatske molekularne biologije jer je prva u Hrvatskoj prepoznala važnost rDNA tehnologije. Njezinim je zauzimanjem IRB-u dodijeljen uređaj za automatsko sekvenciranje DNA, čime je utemeljen servis za određivanje slijeda nukleotida molekula DNA dostupan svim znanstvenicima, što je bila prva servisna djelatnost toga tipa u Hrvatskoj.







U Laboratoriju su do ranih 1980-ih ustanovljene mnogobrojne metode genetičkog inženjerstva: izolacija i detekcija plazmida u E. coli i Streptomyces lividans, izolacija čiste DNA plazmida ultracentrifugiranjem u gradijentu cezijeva klorida i etidijeva bromida, elektroforeza na gelu agaroze i poliakrilamida, obilježavanje krajeva DNA i tRNA s radioaktivnim izotopom fosfora ³²P, metoda transfera kromosomske i plazmidne DNA s gela agaroze na nitrocelulozne filtre kao i hibridizacija DNA. Specifičnim nukleolitičkim cijepanjem i zatim enzimskim spajanjem plazmida pBR322 i pIJ350 dobiven je željeni bifunkcionalni plazmid (vektor) pogodan za ugradnju stranih gena koji se dobro umnožava u dvije vrste bakterija. Ključni korak u pronalasku tog prikladnoga vektora načinile su 1985. V. Gamulin i J. Pigac iz Plive, koje su nakon dugotrajne selekcije uspješno konstruirale vektor pZG1 te potom i nekoliko drugih vektora za prijenos gena između Streptomyces spp. i E. coli. Plazmid pZG1 bio je prvi rekombinantni ekspresijski vektor konstruiran u Hrvatskoj, a otkriće je objavljeno 1988. Istraživanjem strukturne nestabilnosti pZG1 u sojevima Streptomyces lividans i Streptomyces rimosus, za tu su primjenu poslije konstruirani stabilniji pZG5 i pZG6.

Od 1990-ih znanstvenici Instituta Lea Vojta i Hrvoje Fulgosi proučavali su protein TROL (ključan u fotosintezi i biogenezi biljaka). Najprije su u biljci uročnjaku pronašli gensku sekvencu za taj protein, potom su stvarali biljke s eliminiranim genom za TROL, no nedostajala je mogućnost stvaranja antitijela (imunoseruma) za taj protein. Uspjeh je ostvaren 2019. razvojem biotehnološkoga procesa proizvodnje proteina uz pomoć genetičkog inženjerstva (tehnologijom rDNA), pročišćavanjem proteina i na kraju dobivanjem antitijela za taj protein imunizacijom zečeva. Očekuje se skora komercijalizacija imunoseruma budući da je njegova uporaba nezaobilazna u istraživanjima fotosinteze, odn. različitih metoda čišćenja atmosfere, u istraživanjima alternativnih izvora energije, fotosinteze u algama i cijanobakterijama te u proizvodnji biljaka otpornijih na stres, koja su posljednjih godina iznimno važna zbog klimatskih promjena.

Prirodoslovno-matematički fakultet u Zagrebu. U istraživanjima je surađivao i Kemijski odjel PMF-a, na kojem je Ž. Kućan bio profesor te pokretač svih biokemijskih kolegija. Pod njegovim su vodstvom u Laboratoriju za biosintezu pokrenuta, u svijetu aktualna, istraživanja nukleinskih kiselina i biosinteze proteina. U suradnji sa → Željkom Trgovčevićem (sv. 4) suotkrivač je razgradnje DNA u ozračenih bakterija i pokretač istraživanja molekula tRNA u Hrvatskoj. S → Branimirom Miletićem (sv. 4) otkrio je da se dio genetičkoga materijala DNA u ozračenih bakterija metabolički depolimerizira (1961). Bavio se i istraživanjem prevođenja genetičke poruke (biosinteza proteina), osobito uloge tRNA u tom procesu. Pokazao je da inhibicija biosinteze proteina antibioticima in vitro ovisi o sastavu prijepisa genetičke poruke, tj. o mRNA. Godine 1995. osnovao je Zavod za biokemiju, čime je započelo sustavno eksprimiranje, pročišćavanje i analiziranje rekombinantnih proteina u RH.

Istaknuti hrvatski molekularni genetičar Ž. Trgovčević djelovao je u IRB-u od 1964. i na PMF-u od 1983. Razvoju molekularne genetike u Hrvatskoj pridonio je otkrićem uloge pojedinih rekombinacijskih proteina u procesima za popravak ili replikaciju DNA u ozračenih bakterija u kojima su enzimi za popravak ili replikaciju proizvod bakterijskoga genoma ili su uneseni u bakterijsku stanicu s pomoću plazmida ili bakteriofaga (sa Ž. Kućanom). Zaslužan je i za spajanje biokemijskih s molekularno-genetičkim istraživanjima i otkriće da radiosenzitivnost bakterije određuju u međusobnoj interakciji dva rekombinacijska sustava, sustav bakterije i sustav faga.

Njihova suvremenica I. Weygand-Đurašević zaslužna je za pokretanje hrvatskih istraživanja strukture i funkcije proteina te je zahvaljujući njoj na Kemijskom odjelu PMF-a genetičko i proteinsko inženjerstvo postalo znanstvenim područjem. Bavila se osobito aminoacil-tRNA-sintetazama i kloniranjem gena za te enzime metodama genetičkog inženjerstva. U Hrvatskoj je uvela u uporabu suvremene metode genetičkog inženjerstva i ustanovila metode proteinskog inženjerstva koje su omogućile uvođenje željene promjene na točno određenom mjestu u makromolekuli i ekspresiju takva proteina u stanici. Od tada do danas u Zavodu za biokemiju pripremljeno je više od 100 rekombinantnih proteina od kojih su mnogima svojstva bila preinačena genetičkim i proteinskim inženjerstvom, a rabe se za detaljnu analizu strukture i funkcije proteina aminoacil-tRNA-sintetaza te određivanje njihova unutarstaničnog smještaja.

Utjecaj tehnika rDNA donio je znatan napredak i u molekularnoj biologiji, tako da su se na fakultetima u Zagrebu brzo mijenjali nastavni kurikuli i osnivali novi zavodi. Osim na Kemijskom odjelu, genetičko inženjerstvo razvijalo se i na Biološkom odjelu PMF-a, u Zavodu za molekularnu biologiju osnovanom 1989., koji je vodila → Sibila Jelaska (sv. 4). S. Jelaska bila je pokretačica primjene više tehnika kulture biljnoga tkiva za potrebe klonskoga razmnožavanja vrijednih biljnih vrsta, a na IRB-u je 1994. osnovala Laboratorij za primjenu kulture biljnoga tkiva u genetici.

Uz profesorice PMF-a Draženu Papeš i Marijanu Krsnik Rasol, za održavanje novih kolegija u Zavodu su angažirani mnogi znanstvenici iz IRB-a, Instituta za tumore i Plivina Instituta: za biofiziku → Greta Pifat-Mrzljak (sv. 4), za molekularnu genetiku Ž. Trgovčević, za uzgoj animalnih stanica u kulturi → Jasna Ban (sv. 4), Biserka Nagy za mutagenezu i kancerogenezu te V. Delić za tehnologiju rekombinantne DNA i osnove biotehnologije. U genetičkom inženjerstvu u biljnoj biotehnologiji aktivnosti Zavoda bile su usmjerene na transformacije posredovane agrobakterijama koje su primijenjene na više biljnih vrsta (hren, bundeva, četinjače, ukrasna kopriva, šećerna repa) u istraživanju metabolizma sekundarnih produkata (peroksidaze, ružmarinska kiselina, taksol) u transgeničnome tkivu, te na istraživanja diferencijacije i regeneracije biljne stanice. Istraživali su se i mehanizmi razvoja i regeneracije biljnog organizma in vitro u kontroliranim uvjetima radi dobivanja klonskih i/ili genetički preinačenih biljaka, proučavala se genska aktivnost u određenim fazama razvoja biljke, a naročito su se istraživali čimbenici somatske embriogeneze.

Velik doprinos u Zavodu ostvario je i Srećko Jelenić koji se bavio istraživanjem procesa prijenosa željenih gena na unaprijed određeno mjesto biljnoga genoma te molekularnim aspektima homologne rekombinacije u prokariotskom i eukariotskom genomu.

U novije se doba u Zavodu rabe tehnike genetičkog inženjerstva na bakteriji E. coli za pripremu bakterijskih sojeva i ekspresijskih plazmida. U pripremi bakterijskih sojeva s deletiranim genima rabi se metoda koja se temelji na umnažanju gena za otpornost na antibiotik omeđen ciljnim sljedovima s kojima će se zamijeniti kromosomski gen ako dođe do homologne rekombinacije (engl. recombineering). Rabe se tehnike genetičkog inženjerstva u biljnoj funkcionalnoj genomici i epigenetici, u kojima se koriste GM biljke dizajnirane u svrhu jednostavnog monitoring stupnja i tipa metilacije DNA tijekom reproduktivnoga razvoja i odgovora biljaka na stres, te za praćenje transporta i metabolizma biljnoga regulatora rasta auksina. Razvijaju se i tehnologije brzog kreiranja čistih linija koje bi mogle ubrzati klasično oplemenjivanje naspram dugotrajne i zahtjevne tehnike selekcije linija poboljšanih (željenih) svojstava.

U zavodskome Laboratoriju za epigenetiku istraživanjima razvoja molekularnih alata temeljenih na tehnologiji CRISPR-Cas9 bavi se → Ivana Ivančić Baće (sv. 4). U Laboratoriju se aktivni konstrukti ubacuju u animalne stanice u kulturi kako bi se modificiralo epigenetičko stanje i ekspresijski profil gena kandidata u istraživanju regulacije glikozilacije imunoglobulina G te u istraživanjima molekularne osnove kroničnih upalnih bolesti i dijabetesa tipa II i tipa HNF1A-MODY. U projektu Vlatke Zoldoš, u suradnji sa zagrebačkim Medicinskim fakultetom, fuzijski konstrukti CRISPR/dCas9 injektiraju se u mozak miša u svrhu istraživanja gena koji sudjeluju u oporavku mozga nakon induciranoga moždanog udara.

Hrvatska sveučilišta i instituti obrazovali su mnoge genetičare, biotehnologe, molekularne biologe i biokemičare koji rabe i razvijaju metode genetičkog inženjerstva, od kojih su neki ostvarili značajne znanstvene karijere u poznatim svjetskim i domaćim institucijama, poput Borisa Lenhardta (Velika Britanija), Zdenka Rengela (Australija), Nenada Bana, koji je otkrio trodimenzionalnu strukturu mnogih molekularnih struktura ribosoma (Švicarska) i → Igora Štagljara (sv. 4), koji je patentirao tehnologiju MYTH koja omogućava praćenje međudjelovanja membranskih proteina (Kanada), te → Gordana Lauca (sv. 4) i → Ive Tolić (sv. 4) u RH. Hrvatski znanstvenik → Miroslav Radman (sv. 4) otkrio je tzv. SOS-popravak DNA, → Ivan Đikić (sv. 4) zaslužan je za mnoga otkrića u liječenju tumora, a → Dragan Primorac (sv. 4) jedan je od utemeljitelja forenzične DNA analize u RH i među prvima u svijetu u primjeni analize DNA za identificiranje ostataka pronađenih u masovnim grobnicama.

Velik broj hrvatskih znanstvenika i stručnjaka područja okupljen je i u udrugama Hrvatsko genetičko društvo (1978) i → Hrvatska udruga genetičkih inženjera (2001).







površinska obradba drva, skupina različitih postupaka kojima se površini drvenih proizvoda mijenjaju i poboljšavaju estetska i tehnička svojstva. Površinskom obradbom se ovisno o vrsti drvenih proizvoda zaštićuje površina od štetnih utjecaja (trošenje, prašina, atmosferski utjecaji) i postiže željeni izgled proizvoda (boja, tekstura, mikrogeometrija površine, efekti). Uglavnom se provodi premazivanjem površine lakovima, kako se u drvnotehnološkoj struci nazivaju pigmentirani i nepigmentirani premazni materijali koji nakon nanošenja na podlogu otvrdnjuju hlapljenjem otapala ili kemijskom reakcijom (→ boje i lakovi), uz eventualnu naknadnu mehaničku obradbu (poliranje).

Iako su prve metode lakiranja drva i sirovine za lakove puno starije, dekorativno oplemenjivanje namještaja u Europi proširilo se osobito u XV. st. kada je u Italiji postalo moderno ukrasno oslikavanje namještaja. Na razvoj lakiranja namještaja je znatno utjecala istočnoazijska umjetnost lakiranja prenesena u Europu u XVI. st., pri kojoj se kao lak rabio mliječni sok iz kore japanskog stabla ruj-lakovine (Rhus verniciflua). Do XIX. st. lakove su obrtnici većinom izrađivali sami, a recepture su se temeljile na šelaku, jantaru, prirodnim voskovima, mastiksu, damaru, benzojevoj smoli, sandaraku, kopalima i lanenom ulju. Od otapala su se primjenjivali etanol i terpentinsko ulje. Početkom XX. st. u industriji namještaja rabile su se šelakove politure za dobivanje visokosjajnih površina. Troškovi površinske obradbe iznosili su tada i do 40% ukupnih troškova zbog velikog udjela ručnoga rada. Velika prekretnica u tehnologiji površinske obradbe drva bio je pronalazak nitroceluloznih lakova (1922) i uvođenje tehnike štrcanja lakova u industriju namještaja 1930-ih. Od tog doba u primjenu ulaze alkidni lakovi, poliuretanski, poliesterski, kiselootvrdnjavajući, poliakrilatni, vodeni lakovi, lakovi s visokim udjelom suhe tvari, UV lakovi (otvrdnjavaju pod djelovanjem ultraljubičastoga zračenja), praškasti lakovi itd. Uz nove materijale razvijale su se i različite tehnike nanošenja i otvrdnjivanja lakova. Prve industrijske linije s otvrdnjivanjem kitova i temeljnih lakova pod djelovanjem UV zračenja za namještaj uvedene su u SR Njemačkoj 1969. Nizozemsko poduzeće Svedex predstavilo je 1973. elektronsko otvrdnjivanje pigmentiranih kiselootvrdnjujućih lakova u industriji vrata. Intenzivna istraživanja primjene praškastih materijala u drvnoj industriji 1990-ih dovela su do njihove prve primjene za oplemenjivanje MDF ploča u austrijskom poduzeću za proizvodnju uredskog namještaja HALI (1994). Primjenom novih materijala i mehaniziranih tehnologija troškovi površinske obradbe drva smanjivali su se i danas iznose 6 do 12% ukupnih troškova.

Površinska obradba u Hrvatskoj

Do II. svj. rata površinska obradba drva u Hrvatskoj provodila se na tradicionalan obrtnički način uporabom ručnih postupaka nanošenja šelakovih politura ili, rjeđe, kopal-lakova. Dugotrajan i složen postupak površinske obradbe šelakovom politurom zamijenjen je nitroceluloznim lakom koji se u početku završno obrađivao politurama, a 1955–60., kada je u svijetu prevladavala moda visokoga sjaja namještaja, završno ručno politiranje zamijenjeno je strojnim. Nakon nitroceluloznih lakova za postizanje visokoga sjaja počeli su se primjenjivati poliesterski lakovi. Uz to su se pojavile i plastične folije kojima se može vjerno imitirati struktura drva i njihovim lijepljenjem na površinu ploče znatno skratiti proizvodni proces. Folije su se zadržale u proizvodnji jeftinijeg namještaja, većinom za hotelske i studentske sobe. Dolaskom mode površina bez ikakva sjaja (tzv. duboki mat) s potpuno zatvorenim porama obradba se i dalje provodila poliesterskim lakovima, dok su se polusjajne površine i površine bez sjaja (polumat i mat) s poluotvorenim porama obično postizale nitroceluloznim lakovima; površine s povećanom otpornošću na mehaničke i kemijske utjecaje postizale su se otapalnim poliuretanskim i kiselootvrdnjavajućim lakovima.







Zbog jednostavne primjene i razmjerno niske cijene, zastupljenost nitroceluloznih lakova do kraja 1980-ih u tadašnjoj Jugoslaviji iznosila je 80%. Propisi o smanjenju emisije hlapljivih otapala prisilili su proizvođače namještaja na uporabu novih materijala i tehnologija. U virovitičkoj tvornici → TVIN su 1987. započeli rad s temeljnim UV lakom na poliesterskoj bazi. U to doba u Jugoslaviji je instalirano 30 UV komora za otvrdnjivanje kitova i lakova. Suvremene linije s UV otvrdnjivanjem lakova danas imaju svi poznatiji hrvatski proizvođači drvenih podova, a kako bi zadržali konkurentnost u procesima lakiranja proizvođači stolica uveli su robote za elektrostatičko štrcanje (→ Prima Commerce iz Bjelovara, → Ciprijanović iz Orahovice, → DI Klana). Također raste uporaba vodenih lakova koji ostvaruju znatnu prednost u odnosu na otapalne lakove u pogledu smanjenja emisije hlapljivih organskih spojeva, zdravlja korisnika i lakoće rada s njima. Uspješno se primjenjuju za površinsku obradbu namještaja, parketa i prozora. Tvornica prozora Lokve uvela je suvremenu liniju za elektrostatičko automatsko lakiranje prozora vodenim lakovima 2009. Zbog ekoloških kriterija i zahtjeva potrošača za sigurnim i zdravijim proizvodima, u površinsku obradbu drva vratila su se ulja i voskovi. Specijalno formulirana ulja rabe se za namještaj i drvene podove. Danas u požeškoj tvornici → Spin Valis površinska obradba gotovo 90% proizvoda uključuje uljenje.

Školstvo i publicistika

U okviru nastavnoga plana četverogodišnjega srednjoškolskog obrazovanja za strukovno zanimanje drvodjeljski tehničar dizajner, u predmetima materijali (drugi razred), praktična nastava (treći razred) i tehnologija proizvodnje (četvrti razred) obuhvaćeni su neki dijelovi površinske obradbe drva.

Površinska obradba drva predaje se na → Fakultetu šumarstva i drvne tehnologije u Zagrebu od 1973. kao samostalan kolegij na prvome stupnju posebne nastave iz proizvodnje namještaja na tadašnjem Drvno-industrijskom odjelu (danas Drvnotehnološki odsjek). Na četverogodišnjem dodiplomskom studiju drvne industrije, površinska obradba drva je u početku bila dio kolegija Proizvodnja namještaja, a od 1977. postaje samostalan kolegij. Prvi predavač bio je Ivan Popp, potom je dužnost nositelja kolegija preuzeo → Boris Ljuljka, a suradnici su bili Ivan Čižmešija, Andrija Bogner i → Vlatka Jirouš-Rajković. Površinska obradba drva danas je obvezni kolegij u organizaciji Zavoda za namještaj i drvne proizvode na trećoj godini preddiplomskoga studija drvne tehnologije. Na diplomskome studiju drvnotehnoloških procesa predaje se kolegij Tehnološki procesi površinske obrade drva, a u sklopu diplomskoga studija oblikovanja proizvoda od drva je kolegij Površinska obrada proizvoda od drva. Nositeljica kolegija je V. Jirouš-Rajković, a suradnik Josip Miklečić. Drvnotehnološki odsjek i Zavod za namještaj i drvne proizvode Šumarskoga fakulteta danas se bave i znanstvenim istraživanjima površinske obradbe drva. U tijeku je provođenje trogodišnjega (2019‒22) projekta Hrvatske zaklade za znanost Inovativni proces površinske obrade drvnih ploča InnoCOAT voditelja J. Miklečića. Problemima površinske obradbe drva, tj. razvojem, ispitivanjem, primjenom i atestiranjem raznih materijala za površinsku obradbu drva bavili su se od 1958. i djelatnici Kemijskog odjela zagrebačkog → Instituta za drvo.

Jedan od prvih priručnika iz tog područja na hrvatskom jeziku bila je knjiga Politure i politiranje (S. Henč, 1935), a prvu suvremenu, znanstveno utemeljenu knjigu Površinska obrada drveta (1960) napisala je tadašnja suradnica Instituta za drvo Zora Smolčić-Žerdik, poslije profesorica na zagrebačkom Strojarsko-brodograđevnom fakultetu. Uz to se u domaćoj literaturi ističu skripta B. Ljuljke Površinska obrada drva (1973), koja su proširena u sveučilišni udžbenik 1990., te udžbenik Osnove površinske obrade drva (2006) B. Ljuljke i V. Jirouš-Rajković.

Chromos, poduzeće kemijske industrije osnovano 1920. u Zagrebu; glavni proizvođač premaznih sredstava, plastičnih masa i umjetnih smola u nekadašnjoj Jugoslaviji.

Nastanak poduzeća

Razvojni put poduzeća započeo je 1920., kada je zagrebački gospodarstvenik Bernard Moster, tada vlasnik veletrgovine kemijskih proizvoda i male radionice za miješanje boja, osnovao Moster, tvornicu boja i pokosti. Moster je pogone za proizvodnju smjestio na Radničkoj cesti, u prostorije nekadašnje tvornice sapuna. U prvoj godini oko 30 radnika proizvelo je približno 500 t laka, uljanih boja, boja za emajle, firnisa, staklarskoga kita i drugih artikala. Glavna tvornička zgrada izgrađena je 1923., a tijekom 1930-ih podignuto je ili adaptirano još deset objekata. Godine 1933. Moster se zajedno s tvornicom ulja, lakova i boja Medić-Zankl iz Ljubljane i tvornicom lanenog ulja i firnisa Zabret iz Britofa kraj Kranja udružio u interesnu zajednicu pod nazivom Združena tvornica firnisa.

Proizvodnja u Mosteru 1940. iznosila je 1892 t suhih boja, 962 t boja i lakova i 168 t staklarskoga kita, a broj radnika povećao se na 160. Sljedeće godine započela je eksperimentalna proizvodnja sredstava za zaštitu bilja na bazi žive, a ostvarena je i prva sinteza smole za lakove. Za II. svj. rata Moster je promijenio ime u Industrija ulja i laka, a nakon rata u Perunika.

Njemačko poduzeće Springer-Moller iz Leipziga osnovalo je 1923. u Samoboru tvornicu grafičkih boja Chromos, prvu tvornicu s tom djelatnošću u jugoistočnoj Europi. Poduzeće je zapošljavalo devet radnika, a djelovalo je u dva odjela: za proizvodnju šarenih grafičkih boja te crnih grafičkih i rotacijskih boja. U sljedećim je godinama u sklopu poduzeća otvorena radionica za proizvodnju regala, ljevaonica valjaka i električna brusionica. U godini osnutka proizvedeno je 13 t boja, a 1926. 113 tona. Od 1927. Chromos je bio jedini dobavljač crne boje za rotacijski tisak novina u Kraljevini SHS, dok je u sljedećem razdoblju postao dobavljač svih grafičkih materijala i strojeva za potrebe grafičke industrije. Tijekom 1930-ih nabavljeni su novi strojevi i izgrađen je laboratorij. Kao rezultat modernizacije 1933. započela je proizvodnja uljanih boja i lakova, od 1934. proizvodili su se pigmenti za vlastite potrebe, a od 1937. i suhe boje. Radi rasterećenja kapaciteta u Samoboru Chromos je 1938. otvorio pogon za proizvodnju tiskarskih boja u Zemunu koji je radio do 1941. U godinama prije II. svj. rata proizvodilo se oko 314 t boja, a poduzeće je zapošljavalo oko 50 radnika.

Udruživanja nakon II. svj. rata

Nakon II. svj. rata Perunika je zapošljavala 155 radnika, a Chromos 42. U Perunici je tada, prvi put u Jugoslaviji, proizvedena plastična masa za prešanje na bazi fenolne smole (bakelit), neophodna za potrebe elektroindustrije. Godine 1947. obavljena je prva sinteza smole u industrijskome mjerilu, za što je osnova postavljena 1940., kada je u poduzeću učinjena prva sinteza smole za lakove. Ostvarena je i proizvodnja veziva na bazi fenol-formaldehidnih smola, sintetiziran je heksaklor-cikloheksan (HCH) i iz njega je izoliran aktivni izomer (lindan), te je pokrenuta u zemlji prva industrijska proizvodnja sintetskog ljepila namijenjena drvnoj industriji. S redovitom proizvodnjom započeo je klorni pogon u kojem se proizvodio koncentrat DDT-ja.

Poduzeća Perunika i Chromos udružena su 1947. u jedinstveno poduzeće Chromos, kemijska industrija Zagreb. U Zagrebu se na Radničkoj cesti nalazio Pogon 1, a u Samoboru Pogon 2. Godine 1955. u sklopu poduzeća osnovan je Istraživački institut koji je radio na sintezi polimera, a kao rezultat rada dvije godine kasnije učinjena je prva sinteza nezasićene poliesterske smole u Jugoslaviji naziva Chromoplast.







Daljnje povezivanje sa srodnim poduzećima ostvareno je 1956., kada je sklopljen ugovor između Chromosa, Katrana (→ Hidroizolacija Katran) i → Plive o zajedničkoj proizvodnji organskih boja i pigmenata i njihovih intermedijera za organske boje. Pritom je osnovano posebno organizacijsko tijelo Kooperacija za proizvodnju organskih boja. Iduće godine Chromos, Katran i Pliva započeli su pokusnu proizvodnju organskih boja te su formirali čvršću organizacijsku vezu u obliku poslovnoga udruženja Kemijske industrijske zajednice, prvoga poslovnog udruženja u Jugoslaviji. Istodobno su u Chromosu izgrađeni kapaciteti za proizvodnju 50 t organskih pigmenata i 200 t organskih boja, a u Plivi 150 t organskih boja na godinu. Sporazumom Katrana s Plivom, koja je odustala od proizvodnje boja, proizvodni pogon za tu svrhu preseljen je 1962. iz Plive u Katran. Proizvodnja boja ukinuta je 1973., no doradba, tj. finalizacija boja opstala je te je postala osnovnom djelatnošću tvornice Chromos Organske boje, osnovane 1974. Chromosu se 1961. pridružilo poduzeće Submarincolor iz Umaga, čime je produbljena specijalizacija u brodskim bojama.







Poduzeća srodne djelatnosti Chromos, Katran i → Kutrilin ujedinila su se 1964. u Kemijski kombinat Chromos – Katran – Kutrilin, nastojeći racionalizirati poslovanje, ulaganje i razvoj proizvoda. Kao dio kombinata (poslije SOUR-a) Chromos je ostvario svoj najznačajniji razvoj. U sastav kombinata ušlo je 1975. poduzeće Labud (→ Meteor grupa – Labud) iz Zagreba, a 1977. tvornica Svjetlost iz Lužana. U sljedećem razdoblju Chromos je znatno proširio svoju proizvodnju i modernizirao pogone. Obavljena je prva sinteza akrilne smole u otapalu čime je proizvodni program proširen za novu skupinu polimera, veziva za industriju premaza. Započela je proizvodnja vinilesterske smole i melamin-formaldehidne smole. Nastale su prve pigmentne disperzije u obliku paste, proizvedene su prve koncentrirane pigmentne disperzije u krutom obliku.







U okviru Kutrilina 1976. osnovana je tvornica Kutrilin Disperzije (od 1978. Chromos Polidisperzije), koja je proizvodila polimerne disperzije i pomoćna sredstva u vađenju i preradbi nafte, te izradbi goriva i maziva proizvodnog kapaciteta 10 000 t na godinu. Proizveden je prvi anorganski pigment (cinkov trioksikromat). Pokrenuta je proizvodnja tekućih stabilizatora i sikativa, kao i proizvodnja keramičkih pigmenata. Izgrađen je Grafički institut, proizvodni kompleks na Žitnjaku, pogon praškastih pesticida, laboratorij za kontrolu i laboratorij za unapređenje s tehničkim sektorom, pogon granuliranih pesticida na bazi karbofurana i klorpirifosa, te pogon praškastih aditiva u Jastrebarskom. Kombinat je 1979. zapošljavao oko 3900 radnika, a ukupna proizvodnja iznosila je 183 897 t proizvoda. Izvozilo se u 22 države svijeta, ponajviše u zapadnoeuropske države i u SSSR.

Dezintegracija na samostalna poduzeća

Kombinat je preustrojen 1993., kada se zbog procesa privatizacije podijelio na 16 samostalnih poduzeća, od kojih su u sljedećim godinama prestala s radom Chromos Plastične mase, Chromos Organske boje, Chromos Pigmenti i Chromos Sintetske smole. Ostala poduzeća nastala dezintegracijom Chromosa djeluju i danas. Chromos Tvornica smola od 1999. nastavlja djelovati u sastavu Scott Bader grupe. Poduzeće Chromos Boje i lakovi u Zagrebu je od 2001. član Helios grupe te se razvilo u najvećega hrvatskog proizvođača boja i lakova. U Samoboru djeluju tvornice grafičkih boja – Chromos i Chromos MB od kojih je potonja vodeći proizvođač grafičkih boja i pigmentnih koncentrata u Hrvatskoj. Chromos Aroma, nakon što ga je preuzelo njemačko poduzeće Ireks posluje kao Ireks Aroma. U pogonima u Jastrebarskom proizvode se dodatci i mješavine za pekarsko-slastičarske proizvode, mesne prerađevine i stočnu hranu, mirisne kompozicije i arome, a u Dragovanščaku kraj Jastrebarskog prerađuje se → ljekovito i aromatično bilje. Chromos Agro u Zagrebu proizvodi i distribuira sredstva za zaštitu bilja te pokriva oko 50% hrvatskoga tržišta uz asortiman od približno 70 djelatnih tvari u najmanje sedam različitih formulacija. Zagrebački abrazivi jedino su poduzeće u Hrvatskoj koje proizvodi fleksibilne brusne materijale u jumbo-rolama. Nakon što je Gradnja trgovina 1994. preuzela Katran, on je nastavio sa svojom proizvodnjom. Kutrilin se nakon privatizacije spojio s Tvornicom plastike Vučković te je nastao Kutrilin TPV, koji je od 2009. dio Tita Grupe. Glavna mu je djelatnost proizvodnja aditiva za različite grane industrije. Chromos Polidisperzije nastavile su djelovati kao Komicro, proširivši proizvodni program na reagense za petrokemiju. Od 2019. poduzeće djeluje kao Nordix Chemicals Factory d. o. o. Hempel sa sjedištem u Umagu vodeći je svjetski dobavljač premaza za dekoraciju, industriju, pomorstvo, tržište kontejnera i jahti. Chromos Svjetlost u Lužanima bavi se proizvodnjom boja i lakova za zaštitu drva, metala, za impregnaciju fasade i sl.

Cetina, tvornica tjestenine osnovana 1922. u Omišu. Isprva je bila registrirana kao javno trgovačko društvo Cetina, tvornica tjestenine Vlaho Franceschi i Drugovi, sa sjedištem u Splitu. Trokatna zgrada pogona izgrađena je na ušću Cetine, uz omišku gradsku luku, te se danas smatra vrijednom industrijskom arhitekturom tog razdoblja. Početni proizvodni kapacitet tvornice iznosio je vagon (10 t) tjestenine na dan. Tvornica je bila tehnološki suvremeno opremljena, a proizvodnja potpuno mehanizirana. Potkraj 1927. u njoj je montirana električna peć s proizvodnim kapacitetom pola vagona kruha na dan. Do sredine 1930-ih dnevna proizvodnja kruha udvostručena je, a započela je i proizvodnja keksa. Tvornica je tada zapošljavala 150 radnika.







Nakon II. svj. rata tvornica je konfiscirana i nacionalizirana, ali je i dalje bila jedna od najvećih tvornica tjestenine i keksa u Jugoslaviji. Poslijeratne poteškoće u proizvodnji odnosile su se uglavnom na nedostatak sirovina (brašna) i česte nestanke električne energije, zbog čega se proizvodnja povremeno kratkotrajno zaustavljala. Godine 1948. proizvedeno je 3765 t kruha i 246 t keksa. Tvornica je 1949. prestala proizvoditi kekse. Početkom 1950-ih proizvodila je 40 vrsta tjestenine, a 1954. rekordnih gotovo 4000 t kruha na godinu. Dio je svojih postrojenja tvornica modernizirala 1957., što je smanjilo potrebu za radnom snagom pa je dio radnika otpušten, a modernizacijom sušare smanjene su štete od kvarenja zbog neprikladnog skladištenja robe. U sušarama je 1962. buknuo velik požar koji je uzrokovao milijunske štete pa se poduzeće, nastojeći smanjiti troškove poslovanja i osigurati veće tržište, 1963. spojilo sa splitskim prehrambenim poduzećem Preradom. Od 1965. tvornica je većinom rekonstruirana, ali zbog prevelikog broja radnika i dalje je poslovala s gubitkom. Daljnje rekonstrukcije pogona omogućile su 1967. proizvodnju 15 t tjestenine na dan. Tvornica Cetina je od 1989. djelovala kao jedna od radnih jedinica Prehrambenoga kombinata Prerade (od 1993. Prerada d. d.), a od 2006. djeluje kao Prerada – Cetina d. o. o. Potkraj 2000. otkupilo ju je ljubljansko poduzeće Žito d. d., u vlasništvu kojega je ostala do 2004. kada ju je otkupio omiški poduzetnik Ivica Babić, vlasnik nekoliko pekara i prodajnoga lanca Babić. Od 2015. poduzeće posluje pod imenom Tjestenina Cetina, od 2019. u vlasništvu je čakovečke Raguse. Proizvodnja u tvornici ugašena je 2019. kada je tvornica zapošljavala 22 radnika.

aluminij, laki metal; kemijski element atomskoga broja 13, gustoće 2,7 g/cm³, tališta 660 °C i vrelišta 2519 °C. Nakon kisika i silicija najrašireniji je element u Zemljinoj kori. Zbog velikog afiniteta prema kisiku ne dobiva se izravnom redukcijom iz ruda, nego elektrolizom iz aluminijeva oksida – glinice (Al₂O₃), primarnoga proizvoda preradbe → boksita. Osnovni i najrašireniji postupak za proizvodnju glinice, kojim se proizvodi oko 90% glinice u svijetu, jest hidrometalurški Bayerov postupak. Razradio ga je 1887−92. austrijski kemičar Carl Josef Bayer, a svodi se na tretiranje polazne sirovine (boksita) natrijevim hidroksidom (NaOH). Aluminatna otopina se zatim odvaja od ostatka luženja (crvenog mulja) i podvrgava procesu razlaganja uz izdvajanje krutog aluminijeva hidroksida – Al(OH₃) i regeneraciju natrijeva hidroksida. Otopina s regeneriranom bazom vraća se u proces, dok se aluminijev hidroksid zagrijavanjem na 1200 °C prevodi u bezvodnu glinicu. Crveni mulj odlaže se u bazene kraj tvornica koji služe za sprečavanje prodiranja lužina u mulju u podzemne vode. Može se rabiti kao sirovina, ali i u proizvodnji lijevanog željeza, betona i elemenata rijetkih zemalja. Za proizvodnju glinice se osim boksita mogu rabiti i drugi materijali kao što su glineni minerali, alunit, anortozit i dr., ali uz veće troškove i služeći se različitim postupcima.







Aluminij i njegove slitine rabe se sve više zbog dobrih mehaničkih, kemijskih i električnih svojstava, male specifične težine i lijepog izgleda. Rabe se u gradnji zrakoplova, brodova, vozila, strojeva, motora, u elektrotehnici, u kemijskoj industriji, kućanstvu, u građevinarstvu, arhitekturi, za izradbu ukrasnih predmeta i dr. Najvažnije su aluminijske slitine poboljšanih svojstava duraluminij, silumin, magnalij i aluminijska bronca. Sadržavaju najmanje 50% aluminija uz različite teške ili lake metale, poput → bakra, mangana, silicija, nikla, magnezija i dr. Ovisno o legirnim elementima, posjeduju otpornost prema koroziji i kemijskim utjecajima, sposobnost oblikovanja i lijevanja, mogućnost povećanja čvrstoće, tvrdoće i žilavosti, sposobnost primanja velikog sjaja poliranjem i dr. Spojevi aluminija također nalaze važnu primjenu u gospodarstvu. Ističu se sulfati – Al₂(SO₃)₂, alauni (stipsa), aluminijev acetat i dr.

Razvoj aluminijske industrije u svijetu

Pojedinim se aluminijskim spojevima čovjek koristio od najranijih dana. Oko 5000. pr. Kr. izrađivao je vrlo čvrste posude od gline koja je sadržavala hidratizirane aluminijeve silikate, a stari Grci i Rimljani rabili su aluminijske soli pri pripremi bojila, u kožarstvu i medicini (za zaustavljanje krvarenja) te pri proizvodnji stakla. Unatoč tomu, tek je 1808. engleski kemičar Humphrey Davy ustanovio postojanje aluminija i dao mu ime. Njemački znanstvenik Friedrich Wöhler je miješanjem bezvodnog aluminijeva klorida s kalijem 1827. dobio aluminij, a 1845. došao do saznanja o osnovnim svojstvima aluminija, koja su otvorila put industrijskomu razvoju tog metala. Francuz Henry Sainte-Clare Deville razvio je 1854. redukcijski proces dobivanja aluminija uporabom natrija, koji je, uz daljnju rafinaciju, omogućio njegovu skupu proizvodnju u ograničenim količinama. Taj proces bio je važan korak prema industrijskoj uporabi aluminija.

Izdvajanje aluminija postalo je komercijalno isplativo tek razvojem elektrolitičkoga procesa redukcije glinice, koji su 1886. otkrili Charles Martin Hall iz SAD-a i Paul Louis Toussaint Héroult iz Francuske (Hall-Héroultov proces). Uz znatna poboljšanja taj se postupak rabi se i danas, slijedeći gospodarske, energetske i ekološke izazove. Zbog složenog industrijskog postupka aluminij se komercijalno počeo dobivati tek potkraj XIX. st., razvojem mokrog Bayerova postupka dobivanja glinice iz boksita s pomoću natrijeva hidroksida (NaOH). Unatoč otkriću Hall-Héroultova procesa, aluminij se kao materijal nije pokazao prikladnim za lijevanje sve do razvoja ljevačkih procesa i specifičnih ljevačkih slitina s poboljšanim svojstvima. Najveći je proizvođač aluminija u svijetu Kina s proizvedenih oko 37,3 milijuna tona u 2020., što iznosi više od polovice ukupne svjetske proizvodnje koja je u istoj godini procijenjena na 65,3 milijuna tona.

Industrija aluminija u Hrvatskoj

Početak hrvatske industrije aluminija vezan je uz Šibenik, gdje su bili izgrađeni industrijski kompleksi za proizvodnju i preradbu aluminija u Lozovcu i Ražinama. Godine 1935. osnovano je društvo Fabrika aluminiuma A. D. u Beogradu industrijalca Ivana Rikarda Ivanovića, koje je 1936−40. podignulo pogone tvornice aluminija u Lozovcu, tada jedine tvornice te vrste u Europi. Prvi blokovi aluminija izliveni su 1937., kada je ustrojen pogon elektrolize, a proizvodnja glinice pokrenuta je 1939. Proizvodnja je do 1940. iznosila oko 3000 t glinice i aluminija na godinu. Nakon II. svj. rata tvornica je konfiscirana te su prvi značajniji investicijski zahvati napravljeni potkraj 1950-ih. Tvornica aluminija i aluminijskih proizvoda u Ražinama izgrađena je 1951−58., poduzeće je osnovano 1952., a od 1953. nosilo je naziv Tvornica lakih metala Boris Kidrič. Proizvodni asortiman tvornice obuhvaćao je aluminijske limove, trake, folije, profile, šipke, cijevi i žicu. Proizvodnja aluminijskih proizvoda započela je 1955 (potkraj 1958. iznosila 12 580 t), elektroliza je u pogon puštena 1958., ali je već 1964. ugašena, kada su tvornice u Lozovcu i Ražinama integrirane u sastav poduzeća → Tvornica lakih metala (TLM) sa sjedištem u Šibeniku. Zbog problema s ekonomičnosti poslovanja, proizvodnja glinice obustavljena je 1971., a elektroliza 1991., dok je 1976−87. izgrađeno postrojenje za preradbu sekundarnog (recikliranog) aluminija kapaciteta 15 000 t na godinu, a 1985. ustrojeno je postrojenje za proizvodnju aluminijskih odljevaka (tlačni lijev). Prije Domovinskoga rata TLM je pokrivao više od 90% aluminijske proizvodnje u Hrvatskoj. Od 2016. poduzeće posluje pod nazivom Impol-TLM.



















Osim u Šibeniku, ustrojena je i proizvodnja aluminijskih proizvoda i u drugim krajevima Hrvatske. U Zagrebu je 1922. osnovano poduzeće → Tvornica olovnih i aluminijskih proizvoda (sv. 1) koje je isprva proizvodilo olovne i kositrene cijevi, olovni lim i plombe, a aluminijski valjani lim počelo je proizvoditi 1930-ih, te je ubrzo potom izgrađeno i postrojenje za manju valjaonicu. Znatnija proizvodnja ostvarena je u području primjene aluminija u graditeljstvu. Tijekom 1960-ih ustrojeno je poduzeće aluminijskih konstrukcija Elemes iz pogona TLM-a, te poduzeće Palk u Kistanjama. Godine 1977. u rad je puštena tvornica za oplemenjivanje aluminijskih traka Omial u Omišu, koja je proizvodila formate namijenjene prehrambenoj industriji, profilirane obloge u graditeljstvu, dekorativne i konstrukcijske elemente u strojogradnji i bijeloj tehnici i dr. Tijekom 1985. ustrojena je Tvornica oplemenjenih folija (TOF) u Drnišu. Također, prema planu razvoja Hrvatske, do 1980. izgrađeni su pogoni završne preradbe aluminija u Krapini, Velikom Trgovišću, Zagrebu, Osijeku, Našicama, Popovači (→ Lipovica; sv. 1), Sisku, Karlovcu, Rijeci, Ličkom Osiku, Gospiću, Srbu, Zadru, Makarskoj. Važno mjesto u Hrvatskoj industriji aluminija zauzimala je tvornica glinice u Obrovcu, izgrađena na platou podno Velebita, koja je počela raditi 1978. Zbog nerentabilnosti proizvodnje i nedostatka vlastitih sirovina prestala je s radom 1981., a u javnosti je ostala zapamćena zbog velikih količina crvenog mulja smještenog u bazenima izgrađenima u poroznom krškom području, koji je onečistio rijeku Zrmanju te ostavio velik negativan utjecaj na okolno područje. Današnju metalurgiju aluminija u RH čine postrojenja za preradu sekundarnih sirovina (Sisak), preradu gnječivih legura i veliki broj ljevaonica odljevaka (→ ljevarstvo; sv. 1).











