Frece, Jadranka (Zagreb, 27. III. 1974), biotehnološka inženjerka, stručnjakinja za sinbiotički učinak bakterija u proizvodnji hrane.

Na Prehrambeno-biotehnološkome fakultetu u Zagrebu diplomirala je 1997. te doktorirala 2007. disertacijom Sinbiotički učinak bakterija: Lactobacillus acidophilus M92, Lactobacillus plantarum L4 i Enterococcus faecium L3 (mentorica → J. Šušković). Od 1999. radi na Fakultetu, gdje je od 2016. redovita profesorica. Predaje kolegije Mikrobiologija, Mikrobiologija namirnica, Bakteriologija i Mikologija. Bila je prodekanica Fakulteta 2011–19. te je dekanica od 2019. Područje njezina znanstvenoga interesa je sinbiotički učinak bakterija u proizvodnji hrane te je autorica triju patenata (s → D. Kovačevićem i K. Markov, 2014. i 2015., te s A. Gavrilović, K. Markov i J. Jug-Dujakovićem, 2017). Glavna je urednica časopisa Croatian Journal of Food Technology, Biotechnology and Nutrition od 2016. Dobitnica je Godišnje nagrade za znanost 2014.

Marek, Ivan (Zagreb, 16. I. 1863 – Zagreb, 11. XI. 1936), kemičar, prvi profesor organske kemije na zagrebačkoj Tehničkoj visokoj školi.

Diplomirao je 1886. na Mudroslovnome fakultetu u Zagrebu, te bio među prvim kemičarima koji su završili studij na tom fakultetu. Radio je kao srednjoškolski profesor u Zemunu, a od 1898. bio je profesor u Graditeljskoj i obrtnoj školi u Zagrebu. Na prijedlog → Vladimira Njegovana zaposlio se 1919. u novoosnovanoj Tehničkoj visokoj školi u Zagrebu, gdje je 1920. postao redoviti profesor organske kemije. Bio je utemeljitelj (1922) i prvi predstojnik Zavoda za organsku kemiju Kemičko-inženjerskog odjela Tehničke visoke škole (→ Fakultet kemijskog inženjerstva i tehnologije), koji je vodio do umirovljenja 1933; prodekan Škole bio je 1922–24. i 1925–26.

Bavio se prirodnim spojevima, elementarnom analizom organskih spojeva i određivanjem parafina u asfaltu. Usavršio je peć za elementarnu analizu uvođenjem električnoga umjesto plinskoga zagrijavanja te spaljivanjem uzorka bez uporabe katalizatora (tzv. Marekova peć). Peć se po njegovoj zamisli počela proizvoditi u Znanstvenome zavodu, zagrebačkom poduzeću za proizvodnju i promet laboratorijskim potrepštinama Franje Brösslera. Autor je prvoga srednjoškolskog udžbenika organske kemije na hrvatskom jeziku Organska kemija ili kemija ugljikovih spojeva s osobitim obzirom na djake velikih realaka, a donekle i na farmaceute, koji je u vlastitoj nakladi tiskao u Zemunu 1890.

Majerski, Zdenko (Daruvar, 5. IV. 1937 – Zagreb, 28. VIII. 1988), kemijski inženjer, stručnjak za sintetsku i fizikalno-organsku kemiju.

Diplomirao je 1963. na Tehnološkome fakultetu u Zagrebu (→ Fakultet kemijskog inženjerstva i tehnologije), gdje je doktorirao 1967. disertacijom Kompetitivne reakcije dvaju nukleofila s karbokationom kod solvoliza ciklopropilkarbinil i ciklobutil mezilata (mentori D. Sunko, S. Borčić); usavršavao se na Princetonskom sveučilištu (1968–70). Zaposlio se 1963. u Institutu Ruđer Bošković u Zagrebu, od 1980. je znanstveni savjetnik. U Institutu je od 1975. bio voditelj Laboratorija za fizikalno-organsku kemiju (poslije Laboratorij za sintetsku i fizikalnu organsku kemiju). Predavao je na Tehnološkome fakultetu i na poslijediplomskome studiju Sveučilišta u Zagrebu. Bavio se sintetskom i fizikalno-organskom kemijom, a znanstvene rezultate zapažene u svijetu postigao je u kemiji adamantana i propelana. U kemijskoj znanstvenoj literaturi bio je jedan od najcitiranijih hrvatskih kemičara svojega doba. Dobio je Nagradu »Ruđer Bošković« (1984).

Fleš, Dragutin (Vukovar, 1. VIII. 1921 – Zagreb, 11. VI. 2005), kemijski inženjer, stručnjak za organsku kemiju, pionir polimernih znanosti u nas.

Osnovnu školu i gimnaziju završio je u Zemunu. Diplomirao je 1946. na Kemijsko-tehnološkom odsjeku Tehničkoga fakulteta u Zagrebu (poslije Tehnološki fakultet; → Fakultet kemijskog inženjerstva i tehnologije). Doktorirao je 1952. na Prirodoslovno-matematičkome fakultetu (PMF) u Zagrebu, obranivši disertaciju Sinteza optički aktivnih beta-amino cistina, cisteina i dienkolne kiseline primjenom Arndt-Eistert sinteze (mentor K. Balenović). Specijalizirao se na američkim sveučilištima u Cambridgeu (Massachusetts Institute of Technology, MIT) 1950. i 1952–53., te u Urbani (University of Illinois) 1958–59. Radni vijek proveo je u gospodarstvu i hrvatskoj kemijskoj industriji. Radio je u Zagrebačkoj električnoj centrali 1944–46. te tvornicama Pliva 1946–59., OKI (→ DIOKI) 1959–67. i INA od 1967. do umirovljenja 1985. Na Tehnološkome fakultetu habilitirao se 1959., a od 1975. bio je redoviti profesor PMF-a, gdje je predavao kolegij Stereokemija organskih spojeva. Predavao je kao gostujući profesor na američkim sveučilištima Massachusettsa (Amherst), Arizone (Tucson) i Michigana (Ann Arbor) te na Sveučilištu Johannes Gutenberg u Mainzu.

Znanstveno i stručno bavio se organskom kemijom prirodnih i sintetskih spojeva, određivanjem konfiguracija tih spojeva, sintezom i karakterizacijom optički aktivnih i regularnih polimera i kopolimera. Zaslužan je za sintezu novih lijekova i različitih petrokemijskih proizvoda, od kojih su mnogi zaštićeni patentima i našli praktičnu primjenu. Uveo je makromolekularne znanosti kao novu znanstvenu disciplinu i pokrenuo poslijediplomski studij na Sveučilištu u Zagrebu, a osnovao je i prvi institut za makromolekularne znanosti u tvornici OKI 1963. Autor je više od 200 znanstvenih radova objavljenih u uglednim svjetskim časopisima. Bio je glavni urednik časopisa Polimeri (1987–90). Od 1981. bio je izvanredni član HAZU-a, od 1991. redoviti član, a 1997–2003. bio je i prvi tajnik Razreda za tehničke znanosti. Bio je počasni član HATZ-a od 1998. Među ostalima, dobitnik je Nagrade »Ruđer Bošković« i Nagrade za životno djelo (1988).

Piližota, Vlasta (Osijek, 21. VII. 1952), prehrambeno-tehnološka inženjerka, stručnjakinja za preradbu i konzerviranje voća i povrća.

Na Poljoprivredno-prehrambeno tehnološkome fakultetu u Osijeku (→ Prehrambeno-tehnološki fakultet) diplomirala je 1976. te na Prehrambeno-biotehnološkome fakultetu u Zagrebu doktorirala 1985. disertacijom Ispitivanje tekuće i polutekuće hrane kod niskih temperatura s pomoću diferencijalne mikrokalorimetrije (mentor → T. Lovrić). Bila je 1976–78. profesorica kemije i fizike u Gimnaziji Osijek, a od 1979. radila je na Prehrambeno-tehnološkome fakultetu u Osijeku, gdje je od 1997. bila redovita profesorica. Predavala je kolegije Tehnologija konzerviranja i prerade voća i povrća, Kemija hrane te Minimalno procesirana hrana. Bila je predsjednica Katedre za tehnologiju voća i povrća 2012–16., predstojnica Zavoda za prehrambene tehnologije 2005–07. i 2009–14., prodekanica 1991–94. te dekanica Fakulteta 1994–98. i 2002–04. Umirovljena je 2019. U Europsku komisiju u Bruxellesu bila je upućena 2007–08. kao nacionalni stručnjak te je u više navrata bila službena predstavnica Ministarstva znanosti, obrazovanja i sporta (2004., 2010).

Područja su njezina znanstvenoga i stručnoga interesa preradba i konzerviranje voća i povrća, brze metode analize hrane, razvoj novih proizvoda u prehrambenoj industriji i upravljanje otpadom prehrambene industrije. Autorica je knjige Konzerviranje i prerada voća i povrća (s T. Lovrićem, 1994). Bila je glavna urednica časopisa Croatian Journal of Food Science and Technology 2009–15. Dobitnica je Godišnje nagrade za znanost 2013. te Nagrade za životno djelo 2016. Od 2006. članica je HAZU-a, a od 2009. voditeljica Zavoda za znanstveni i umjetnički rad HAZU-a u Osijeku.

Herceg, Zoran (Zagreb, 28. XI. 1969), prehrambeno-tehnološki inženjer, stručnjak za razvoj novih tehnologija procesiranja hrane.

Na Prehrambeno-biotehnološkome fakultetu diplomirao je 1994. te doktorirao 2000. disertacijom Utjecaj tribomehaničke mikronizacije na fizikalna svojstva proteina sirutke (mentorica → V. Lelas). Na Fakultetu radi od 1994., od 2012. kao redoviti profesor. Predaje kolegije Procesi konzerviranja hrane, Fizikalna svojstva složenih sustava – hrane te Prehrambeno procesno inženjerstvo I i II. Od 2014. pročelnik je Laboratorija za procesno prehrambeno inženjerstvo. Područje njegova znanstvenoga interesa je razvoj novih tehnologija procesiranja hrane uporabom primjerice ultrazvuka, pulsirajućeg električnoga polja ili hladne plazme. Autor je udžbenika Procesi konzerviranja hrane. Novi postupci (2009) i Procesi u prehrambenoj industriji. Prehrambeno procesno inženjerstvo I (2011). Član HATZ-a je od 2013., a od 2017. je voditelj Biotehnološkog centra HATZ-a. Dobitnik je Godišnje nagrade »Rikard Podhorsky« (2014) te Godišnje nagrade za znanost za 2016.

Galić, Kata (Drniš, 27. XI. 1958), prehrambeno-tehnološka inženjerka, stručnjakinja za ambalažu za pakiranje namirnica.

Na Prehrambeno-biotehnološkome fakultetu u Zagrebu diplomirala je 1982. te doktorirala 1989. disertacijom Elektrokemijsko ponašanje kositra u otopinama soli NaCl-NaNO₂-NaNO₃ (mentorica N. Ciković). Na Fakultetu radi od 1983., od 2001. kao redovita profesorica. Predaje kolegije Ambalaža, Ambalažni materijali i pakiranje hrane, Sigurnost upakirane hrane i Trajnost upakirane hrane. Osnovala je Katedru za pakiranje hrane, koje je 2008–09. bila pročelnica, kao i Laboratorij za pakiranje hrane, kojega je pročelnica od 2009. Bila je prodekanica 2001–03. Područje njezina znanstvenoga interesa je ambalaža za pakiranje namirnica. Autorica je udžbenika Analiza ambalažnog materijala (s N. Ciković i K. Berković, 2000) i Ambalaža za pakiranje namirnica (s I. Vujković i M. Vereš, 2007). Dobitnica je Godišnje nagrade za popularizaciju i promidžbu znanosti 2008. i Godišnje nagrade za znanost 2011.

Lovreček, Ivan (Zagreb, 11. X. 1918 – Zagreb, 3. V. 1981), kemijski inženjer, osnivač samostalnog Zavoda za kemijsko inženjerstvo Tehnološkoga fakulteta.

Diplomirao je na Kemijskom odjelu Tehničkoga fakulteta (→ Fakultet kemijskog inženjerstva i tehnologije) u Zagrebu 1943. Isprva je honorarno radio u Institutu za industrijska istraživanja (od 1945), a 1946. prešao je kao asistent na Tehnički fakultet, gdje se 1956. habilitirao predavanjem Bilansa materijala i energije kemijsko-tehnoloških procesa i operacija; od 1963. bio je redoviti profesor. Predavao je kolegije Osnove kemijskoga računanja, Kemijsko-tehnološki račun, Operacije kemijske industrije, Operacije prehrambene industrije s elementima projektiranja i dr. Bio je dugogodišnji predstojnik Zavoda za anorgansku kemijsku tehnologiju (1953–80), utemeljitelj i predstojnik Zavoda za kemijsko inženjerstvo (1963), starješina Kemijsko-tehnološkog odjela (1957–60), prodekan (1960–62., 1964–66., 1968–71), dekan Fakulteta (1962–64). Znanstveno i stručno bavio se kemijskom preradbom manganskih ruda, pepelom domaće nafte, sušenjem i oplemenjivanjem treseta i domaćih ugljena, postupcima desulfuriranja koksa. Autor je udžbenika Osnovi stehiometrije (1948), Stehiometrija (1950), Kemijsko-tehnološko računanje (1957), Kemijsko računanje (1968), Osnove kemijskog računanja (sa Z. Dugim, 1973).

Jakopčić, Krešimir (Zagreb, 30. XI. 1930 – Zagreb, 25. II. 2016), kemijski inženjer, stručnjak za organsku kemiju.

Diplomirao je 1956. na Kemijsko-tehnološkom odsjeku Tehničkoga fakulteta u Zagrebu (→ Fakultet kemijskog inženjerstva i tehnologije), gdje je doktorirao 1963. disertacijom Prilog poznavanju tioamida aminokarbonskih kiselina (mentor → V. Hahn). Specijalizirao se 1966. na Kemijskom odjelu Sveučilišta u Manchesteru kod profesora Andrewa Peltera. Od 1957. radio je kao asistent u Institutu Ruđer Bošković u Zagrebu. Godine 1968. prešao je na matični fakultet, gdje je redoviti profesor bio od 1978; umirovljen je 1997. Predavao je kolegije Organska kemija, Moderne metode u organskoj kemiji i Strukture i mehanizmi u organskoj kemiji. Bio je predstojnik Zavoda za organsku kemiju (1970–87), prodekan (1976–77) i dekan Fakulteta (1977–79). Bavio se sintezom i istraživanjem organskih spojeva, posebice tioamida s potencijalnim citostatičkim, radiomimetičkim i radioprotektivnim djelovanjem, kemijom heterocikličkih spojeva, pripravom i primjenom kelatogenih spojeva. Istraživao je fotokemijske transformacije ariletilena, 4-pirana i furana. Bio je predsjednik Hrvatskoga kemijskog društva (1986–87).

Lovreček, Branko (Zagreb, 18. IX. 1920 – Zagreb, 18. IV. 1996), kemijski inženjer, stručnjak za elektrokemiju.

Diplomirao je na Kemijskom odjelu Tehničkoga fakulteta (→ Fakultet kemijskog inženjerstva i tehnologije) u Zagrebu 1943., gdje je doktorirao 1952. disertacijom Elektrokemijska oksidacija nikotina uz prenosioc kisik (mentor → M. Karšulin). Honorarno je radio u Institutu za industrijska istraživanja (od 1945), a 1946. zaposlio se u Zavodu za fizikalnu kemiju Tehničkoga fakulteta; od 1963. bio je redoviti profesor, a umirovljen je 1982. Predavao je kolegije Tehnička elektrokemija, Elektrometalurgija, Elektrokemija, Tehnološki elektrokemijski procesi, Elektrokemijski reakcijski mehanizmi i Korozija i zaštita materijala. Na Fakultetu je utemeljio Zavod za elektrokemiju i elektrokemijsku tehnologiju i bio njegov dugogodišnji predstojnik (1960–79), te starješina Kemijsko-tehnološkog odsjeka (1960–61). Znanstveno se usavršavao na sveučilištu Imperial College u Londonu (1952–53) i na Pennsylvanijskom sveučilištu u Philadelphiji (1957–59., 1968–69). Bavio se korozijom, elektrokemijskim inženjerstvom, mehanizmima elektrodnih reakcija, adsorpcijskim pojavama, elektrokemijom poluvodiča, organskom elektrokemijom, bioelektrokemijom, oksidnim slojevima, fotoelektrokemijom i dr.

Nada Dimić, poduzeće za proizvodnju trikotaže i pozamenterije, osnovano 1923. u Zagrebu.







Nastalo je iz nekoliko privatnih poduzeća osnovanih u razdoblju između dvaju svjetskih ratova. Najstarije, nakon osnutka kojega je prihvaćen početak rada, utemeljio je 1923. u Zagrebu Iso Ludović pod nazivom Lacet, prva domaća tvornica vrpcâ i čipaka. Godine 1925. Sadik Gaon osnovao je u Zagrebu Tvornicu trikotaže i pletene robe Gaon, a 1939. započela je s radom Zagrebačka pletiona. Tijekom II. svj. rata tvornice Gaon i Lacet dospjele su u vlasništvo NDH, a njihovi su vlasnici zbog židovskoga podrijetla bili protjerani. Ta su poduzeća 1946. nacionalizirana te pritom preimenovana: Lacet je dobio ime Vrpca, a Gaon Industrija tekstilnog pletiva Interplet. Nakon što su tekstilna poduzeća došla pod nadležnost Direkcije za industriju trikotaže i konfekcije, Vrpca se 1950. spojila sa Zagrebačkom pletionom te s više manjih poduzeća: Štern iz Karlovca, Rukavina i Haclach te Dragutin Rožić i sin iz Zagreba i dr. Novoosnovano poduzeće tada je dobilo naziv Nada Dimić, zagrebačka trikotaža i pozamenterija, u čast revolucionarki i narodnoj herojki Nadi Dimić, tragično stradaloj 1942., a zapošljavalo je oko 700 radnika. Godine 1952. pridružila mu se i Industrija tekstilnog pletiva Interplet.









Glavnina proizvodnje bila je smještena u tvorničkom kompleksu između Branimirove i Erdödyjeve ulice, koji je važan primjer zagrebačke industrijske baštine. Izgrađen je 1910. prema projektu arhitektonskoga studija Hönigsberg i Deutsch za potrebe poduzeća Penkala-Edmund Moster & Co., a današnji izgled rezultat je preinake Rudolfa Lubynskog iz 1919.





















Poduzeće je proizvodilo trikotažu za djecu i odrasle, muško i žensko rublje, pletivo za industriju i pozamenteriju, a pružalo je i usluge bojenja za trikotažnu industriju. Kraj 1950-ih obilježio je intenzivan rast i razvoj poduzeća, te su 1961–62. izgrađeni novi pogoni u Zelini, Buzetu, Obrovcu i Metku. Broj zaposlenih tada se povećao na približno 1600, a Nada Dimić uvrstila se među najveća trikotažna poduzeća u Jugoslaviji. Svoje je proizvode na inozemno tržište tvornica počela izvoziti 1960-ih, najviše u zemlje zapadne i sjeverne Europe, osobito u Njemačku i Švedsku.

Poduzeće je 1975. prestrukturirano u RO Nada Dimić sa šest OOUR-a. U drugoj polovici 1980-ih obnovljen je strojni park, uvedene su nove tehnologije, čime je znatno povećan izvoz. Godine 1988. u poduzeću je bilo 1700 zaposlenih. Potkraj 1980-ih oko 85% proizvoda plasirano je na domaćem tržištu, a oko 15% na inozemnome. Osim u Europu izvozilo se u zemlje Azije i Afrike te u SAD.

Godine 1989. tvornica je registrirana kao društveno poduzeće s potpunom odgovornošću, a 1993. postala je dioničko društvo Endi-International, nastavljajući se baviti istim djelatnostima. U izmijenjenim društveno-gospodarskim okolnostima nastavila je poslovati s gubitcima, broj radnika se drastično smanjio, te je 2000. pokrenut stečajni postupak, nakon čega je tvornica u Branimirovoj ulici prestala s radom.

Kao nasljednik tvornice osnovano je 2003. u Svetom Ivanu Zelini poduzeće Endi Line d. o. o. koje proizvodi pozamenterijske proizvode za primjenu u raznim industrijama (tekstilna, elektroindustrija, autoindustrija, građevinska, grafička, vojna i dr.).

Borovo d. d., poduzeće za proizvodnju i promet obuće, gumarskih i ostalih proizvoda, osnovano 1931. između Vukovara i sela Borova, u današnjem Borovu naselju, koje je 1980-ih postalo dio Vukovara; najveće poduzeće za proizvodnju gume i obuće u nekadašnjoj Jugoslaviji.







Od osnutka poduzeća do II. svj. rata

Povijest razvoja poduzeća veže se uz obućarsku radionicu koju su 1894. u Zlínu u Češkoj otvorila braća Tomáš i Jan Bat’a. Šireći proizvodnju i poslovanje, isprva unutar Austro-Ugarske, a nakon I. svj. rata u druge europske države te u SAD, osnovali su 1921. trgovačko poduzeće u Kraljevini SHS pod nazivom Bata cipele i koža d. d. Zemun – Zagreb. To je poduzeće do 1930. otvorilo oko 60 prodavaonica te postalo jedan od najvećih uvoznika obuće u državi. Zbog promjene carinskih propisa i povećanja nameta, Tomáš Bat’a odlučio je u Kraljevini Jugoslaviji osnovati istoimenu tvornicu, što je učinio 1931. kraj Vukovara, zahvaljujući njegovu dobrom geografskom položaju uz Dunav i blizini željezničke pruge, a opet izoliranom od većih gradova.



















Iako je tvornica službeno registrirana tek 1933. pod nazivom Bata jugoslavenska tvornica gume i obuće d. d., rad u proizvodnji započeo je odmah, i prije izgradnje tvornice, u improviziranim radionicama. Nakon Tomášove pogibije 1932., upravljanje tvornicom preuzeo je Jan Bat’a. Poduzeće se širilo kupujući i osnivajući tvornice i društva potrebne za razvoj kombinata (tekstilno poduzeće Stolin d. d. u Vukovaru, poduzeće za proizvodnju strojeva i alata Majstor d. d. u Vukovaru, poduzeće za uvoz i izvoz Kotva d. d. u Zagrebu, rudnik Sv. Nikola kraj Nove Gradiške, topionica željezne rude u Bešlincu, poljoprivredno dobro kraj Strumice). Osnovna djelatnost bila je proizvodnja i prodaja cipela, kože, čarapa i gumene robe (guma za kotače, remene, tkanine i sl.). Do tada pretežno poljoprivredno orijentiran, vukovarski je kraj od kraja I. svj. rata te uspostavom Kraljevine SHS i novom upravno-teritorijalnom raspodjelom izgubio dotadašnji politički, društveni i gospodarski regionalni značaj, no gradnjom tvornice i razvojem industrije postao je jako industrijsko središte, što je dovelo do gospodarskoga napretka cijelog područja te društvenoga, političkog i kulturnog razvoja.













Prvotni broj od približno 500 radnika iz 1931. povećao se na više od 6000 1939., čime je Bata postala najveća tvornica u Jugoslaviji, pokrivajući 88,2% domaćih potreba za obućom (proizvodilo se više od šest milijuna pari obuće na godinu). Iz nje se upravljalo pogonima i podružnicama na cijelom Balkanu, Bliskom istoku i u Africi. Godine 1938. u tvornici su proizvedene prve automobilske gume u Hrvatskoj.







Uz tvornicu je već pri osnutku 1931. prema nacrtima čeških arhitekata F. L. Gahure, V. Karfika i A. Víteka počela izgradnja planskoga radničkog stambenog naselja (danas Borovo naselje), jednog od najznačajnijih i najvećih u državi, koje je dobilo ime po vlasniku tvornice Naselje dr. Jana Bat’e, tzv. Bata ville. Život u naselju bio je pod kontrolom tvorničke uprave, imalo je svu potrebnu suvremenu infrastrukturu, vlastitu električnu centralu, objekte društvene namjene (radnički restoran podignut 1932., sportski stadion 1933., kino-dvorana 1935), obrazovne ustanove (osnovna škola otvorena 1935., stručna škola – Batina škola rada 1937. te Narodni univerzitet 1939). U naselju su od 1932. izdavane novine Borovo, prve tvorničke novine u državi. Do 1938. uz tvornicu su izgrađena 122 stambena objekta od crvene neožbukane opeke, koji su 2009. uvršteni u zaštićene spomenike industrijske baštine, a 2010. započela je njihova obnova nakon što su znatno oštećeni u Domovinskome ratu.















Tijekom II. svj. rata promijenjena je upravljačka struktura, a poduzeće je 1941. nastavilo djelovati pod nazivom Bata – hrvatska tvornica gume i obuće d. d. Borovo. Vlasnička obitelj Bat’a potkraj rata pobjegla je u prvo u Brazil, a potom u Kanadu. Godine 1945. tvornicu u Zlínu nacionalizirala je država Čehoslovačka, a u pogone u Borovu naselju ušla je JNA. Završetkom rata tvornica je nakratko vratila staro ime, a nakon nacionalizacije krupnoga gospodarstva, 1946. postala je samostalno poduzeće pod nazivom Jugoslavenski kombinat gume i obuće Borovo.

Od kraja II. svj. rata do proglašenja hrvatske neovisnosti

Bez dotadašnje potpore iz Zlína, poduzeće je ubrzo naišlo na teškoće zbog nedostatka strojeva i rezervnih dijelova, sirovina, stručnjaka, zbog ekonomske izolacije i sl. Do početka 1950-ih, novim zapošljavanjem i školovanjem radnika došlo je do porasta proizvodnje i otvaranja novih prodavaonica. Broj zaposlenih se s manje od 2000 u 1945. povećao na gotovo 5000 do 1950., privukavši na vukovarsko područje više tisuća radnika iz Dalmacije i BiH. Godine 1950. Borovo je među prvima u državi uvelo radničko samoupravljanje. Do novog širenja, kako pogona tako i djelatnosti, došlo je među ostalim preuzimanjem i spajanjem s drugim industrijama (vukovarski Tvornica kudelje 1958. i Zanatsko poduzeće Metalac 1965; somborska Tvornica dječje odjeće Mladost), a pravi je uzlet i uspjeh postignut nakon gospodarske reforme u drugoj polovici 1960-ih.













Godine 1968. pokrenuta je serija namjenske radne obuće Borosana, dok se sportska obuća Startas, izvorno zamišljena kao niska tenisica za igranje stolnoga tenisa, pojavila 1976. Svoju je najveću popularnost stekla kao službena obuća Univerzijade u Zagrebu 1987., kada se prodavalo oko pet milijuna pari tenisica na godinu. Zadržavši tradicionalan ručni način izradbe, Startas je kao najpopularnija robna marka poduzeća oživljen 2007. raznovrsnijom kolekcijom te u visokom i niskom modelu. U posljednjem su desetljeću proizvedene i prigodne ograničene serije tzv. startasica.







U 1970-ima kombinat se sastojao od 14 radnih organizacija, zajedničkih službi i sektora te tri tvornice s pogonima. Osnovnu djelatnost činile su Tvornica kožne obuće, Tvornica gume i Tvornica strojeva i tehničkog servisa, a sporednu Građevinski pogon. Tijekom 1980-ih, zbog neodgovarajuće i zastarjele tehnologije, nedovoljno obrazovanoga kadra, velikih troškova i dr., Borovo je dospjelo u poslovnu krizu, no bez obzira na to do raspada SFRJ bilo je najveće poduzeće za proizvodnju gume i obuće na prostoru bivše države te jedno od deset najvećih proizvođača obuće na svijetu. Zapošljavalo je oko 23 000 radnika, na godinu proizvodilo oko 23 milijuna pari obuće, 580 000 automobilskih guma i 12 500 t gumeno-tehničke robe, te posjedovalo mrežu s više od 600 prodavaonica. Proizvodnja se 1981. proširila i na kemijske proizvode, izgradnjom kemijskoga pogona Boripol. Poduzeće je svoje proizvode plasiralo na domaće tržište i u pedesetak država na svim kontinentima (1985. izvezeno je više od 36% ukupne proizvodnje). Surađivalo je s drugim poznatim svjetskim proizvođačima obućarsko-gumarskih proizvoda kao što su Puma, Salamander, Semperit i Pirelli, po licenci kojih je od 1980. proizvodilo i klinasto remenje. Imalo je predstavništva u Zagrebu, Beogradu i Ljubljani te Münchenu. Potkraj 1980-ih u poduzeću je započela tranzicija s planskoga na tržišno gospodarstvo pa je bilo organizirano kao poslovni sustav, tj. složeno poduzeće s 14 društvenih poduzeća i jednom radnom organizacijom.

Od uspostave neovisne Hrvatske

Na samom početku Domovinskoga rata Borovo se uključilo u organizaciju obrane Vukovara opskrbljujući električnom energijom Ratnu bolnicu, vodovod te veća gradska skloništa. Poslovanje poduzeća prestalo je 1991., a od 1992. do mirne reintegracije 1998. uprava Borova djelovala je u Zagrebu, a proizvodnja u Donjem Miholjcu. Nakon toga proizvodni pogon vraćen je u Borovo naselje, koje je, kao i tvornica, bilo gotovo potpuno uništeno početkom 1990-ih, a potom i zapušteno. Poduzeće je tada bilo organizirano kao poslovna grupa Borovo d. d. sa sedam društava u vlasništvu: tri trgovačka u Vukovaru, Celju, Ljubuškom i Podgorici, tri proizvodna (kožna obuća, gume i strojevi) u Vukovaru i jedno uslužno poduzeće u Vukovaru.







Djelatnost poduzeća nije se mnogo mijenjala od prvih dana: osnovna obuhvaća obradbu materijala za obuću, proizvodnju i konfekcioniranje obuće, izradbu pneumatika, regenerata, pribora za obuću, remenja, ljepila i rastvora te prodaju vlastitih proizvoda, a sporedna izradbu alata, okova i pribora, lijevanje metala, izradbu, održavanje i popravak strojeva i rezervnih dijelova, građevinske radove, transport, proizvodnju i popravak papirne ambalaže, ljepenke, kalupa i potpetica za obućarstvo i sl.







Danas poduzeće posluje pod imenom Borovo d. d. trgovačko društvo za proizvodnju i promet obuće, gumarskih i ostalih proizvoda, u većinskom je državnom vlasništvu i u tijeku je proces privatizacije. Sastoji se od 14 organizacijskih jedinica među kojima su dva proizvodna pogona: pogon za proizvodnju kožne obuće te pogon za proizvodnju gumene i gumeno-platnene obuće. Ima ukupno 650 radnika, te 84 prodavaonice diljem Hrvatske, a na godinu proizvede oko 500 000 pari obuće, isključivo iz materijala prirodnoga podrijetla. Posljednjih se godina sve više okreće inozemnomu tržištu.







-uputnica u natuknici Hrvatska akademija znanosti i umjetnosti

Bartl, Zlata (Dolac, BiH, 20. II. 1920 – Koprivnica, 30. VII. 2008), stručnjakinja za prehrambenu tehnologiju, izumiteljica začina Vegete.

Završila je gimnaziju u Sarajevu (1938) i Mudroslovni fakultet u Zagrebu (1942) postavši profesoricom kemije, fizike, matematike i mineralogije. Nakon završetka studija kratko je radila na mjestu profesorice u gimnaziji u Sarajevu, potom je prešla u Institut za industrijska istraživanja u Zagrebu. U koprivničkoj tvornici prehrambenih proizvoda → Podravki, zaposlila se na mjestu kemijskoga tehničara u laboratoriju 1955. te je ondje radila do umirovljenja 1976. Godine 1957. s timom kolega izradila je recepture prvih Podravkinih dehidratiranih juha (u početku povrtne, zatim i kokošje te goveđe juhe s tjesteninom), a 1958. predvodila je tim Podravkina istraživačkoga laboratorija koji je razvio recepturu za jednu od najpoznatijih hrvatskih robnih marki, univerzalni dodatak jelima, začin → Vegetu, koji se danas izvozi u šezdesetak zemalja diljem svijeta.







Dobitnica je odlikovanja Red Danice hrvatske s likom Nikole Tesle (1997) te nagrade Zlatna kuna za životno djelo Hrvatske gospodarske komore (1998). Podravka je 2001. osnovala zakladu u svrhu poticanja inovativnog i znanstvenoistraživačkoga rada mladih dodjelom stipendija za dodiplomske i poslijediplomske studije, koja nosi njezino ime.

HAZU → Hrvatska akademija znanosti i umjetnosti

Food Technology and Biotechnology, znanstveni časopis Prehrambeno-biotehnološkog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu. Objavljuje radove iz područja molekularne biologije, genetičkog inženjerstva, biokemije, mikrobiologije, biokemijskog inženjerstva, prehrambene tehnologije, kemije i analitike sirovina i gotovih proizvoda, proizvodnje namirnica, enologije i obradbe otpadnih voda. Započeo je izlaziti 1963. pod nazivom Informacije Prehrambeno-tehnološkog instituta u Zagrebu, više puta je mijenjao naziv, a od 1996. izlazi pod današnjim nazivom. Službeno je glasilo Hrvatskoga društva za biotehnologiju i Slovenskoga mikrobiološkog društva, a radove objavljuje isključivo na engleskom jeziku. Časopis je indeksiran u više od 20 međunarodnih baza podataka, od 2008. dostupan je na portalu znanstvenih i stručnih časopisa RH, a izlazi uz potporu Ministarstva znanosti RH i Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti.









vino → vinogradarstvo i vinarstvo; alkoholna pića

Tvornica mlinskih strojeva → Ventilator (sv. 1)

rakije → alkoholna pića

likeri → alkoholna pića

Jadrankamen d. d., poduzeće za eksploataciju, preradbu, prodaju i ugradnju arhitektonsko-građevnoga kamena sa sjedištem u Pučišćima na Braču, osnovano 1947.







Nastalo je na tradiciji bračke obradbe kamena, te prvih klesarskih zadruga. Godine 1902. osnovana je prva takva zadruga u Pučišćima, a 1905. u Selcima. Zadruge su zaslužne za početak mehanizacije i strojne obradbe kamena; u Selcima je 1928. puštena u pogon suvremena pilana na električni pogon iz vlastite centrale. Nakon II. svj. rata osnovana je nova Radnička kameno-klesarska zadruga, koja je obuhvaćala prethodne dvije, te je 1946. donesena odluka o prelasku u državno poduzeće. Poduzeće je utemeljeno 1947. pod nazivom Brač industrija jadranskog kamena, a zaposlenih je bilo oko 200. Iste godine pripojeni su mu pogoni u Okrugu pokraj Trogira i u Korčuli. Poduzeće je tada otkupilo pilanu u Solinu, a u njegov sastav ušli su i sinjski kamenolomi Radošić, Velić i Neorić, te drniški kamenolomi Žitnić i Sadremić. Potkraj 1947. poduzeće je zapošljavalo 312 radnika. Zbog širenja poslovanja izvan otoka, 1949. promijenilo je ime u Industrija jadranskog kamena, a od 1954. koristilo se nazivom Jadrankamen. Od 1962. naziv poduzeća bio je Industrija jadranskog kamena i mramora, skraćeno Jadrankamen.







Proizvodnja je obuhvaćala kamene blokove, piljene ploče, obrađene ploče, bunje, grubu (do 1960-ih najznačajniji artikl u proizvodnji) i finu klesariju. U prvim godinama nakon II. svj. rata bila je značajna proizvodnja škaje kao tehničkoga kamena za tvornicu karbida i cijanamida Dalmacija, Dugi rat. U 1960-ima umjesto škaje proizvodilo se živo vapno (10 000 t na godinu). Preorijentacijom Dalmacije na proizvodnju ferolegura prestala je i proizvodnja živoga vapna. U razdoblju 1975–82. proizvodilo se hidratizirano vapno, a proizvodnja je napuštena zbog problema pripreme sirovine i nemogućnosti opskrbe gorivom (naftna kriza).

U prvim godinama poduzeća pokrenuta je modernizacija mnogobrojnih kamenoloma. Već 1947. kupljen je traktor, koji je zamijenio konjsku vuču, dok je u kamenolomu Veselje uvedena helikoidalna pila koju je pokretao dizelski motor od 25 KS (18,64 kW). Ista pila se ubrzo počela rabiti u kamenolomima Kupinovo i Punta. Kupljen je i prvi kompresor čime je počela uporaba pneumatskih čekića. Godine 1953. obnovljena je pilana Luka u Pučišćima. Montirana su dva rekonstruirana stara i jedan novi gater s 40 pila, konzolna freza i rekonstruirana kontrolna freza, dijamantna pila s dva diska i tri zglobne brusilice. Obrezivanje kamenih ploča izvodilo se karborundnim diskovima, dok je prvi dijamantni disk isproban 1955., ali zbog visoke cijene tada još nije ušao u širu uporabu. Električna energija se u kamenolome uvodila od 1958. do 1962., nakon čega se počela rabiti helikoidalna žična pila.

Pilana Luka proširena je 1958., kada su montirana dva nova klasična gatera i novi gater s 40 pila. Istodobno je izgrađena moderna klesarska radionica, kao i atelijer za kiparske radove. Iste godine izvedena je prva rekonstrukcija pilane Radonja. U pilani Luka montirane su 1968. kombinirana dijamantna pila i automatska brusilica, što je omogućilo serijsku proizvodnju. Nova pilana na predjelu Punte puštena je u pogon 1976. Montirana je linija serijske proizvodnje s mosnom frezom i dvije poluautomatske brusilice. Prvi viličar uveden je 1960. u pilani Luka, te je u sljedećem razdoblju počela izgradnja dizalica nosivosti od 5 do 30 t.







Dubinsko miniranje počelo se primjenjivati 1963., dok je eksploatacija blokova ispod razine mora započela 1980. uvođenjem prve lančane pile. Primjena dijamantne pile započela je 1984., što je dovelo do ubrzanoga tehnološkog napretka u eksploataciji kamena i do povećanja proizvodnje blokova. Godine 1997. poduzeće je imalo u vlasništvu 29 dijamantnih pila.

Iz poduzeća se 1968. izdvojio pogon u Trogiru, a 1981. veći kopneni dio poduzeća (pogon Kaštel Sućurac s pilanom i kamenolomi u Dalmatinskoj zagori). Godine 1980. osnovan je SOUR Jadrankamen Split, koji su činile RO Jadrankamen Brač u Pučišćima i RO Jadrankamen Mosor u Splitu. Do raspada SOUR-a došlo je 1984., kada je Jadrankamen Mosor istupio iz SOUR-a. Tada je poduzeće preimenovano u Jadrankamen, industrija jadranskog kamena i mramora Pučišća. Godine 1989. dostignuta je najveća proizvodnja blokova (23 670 m³), a godinu kasnije dosegnut je vrhunac u proizvodnji piljenih ploča (474 642 m²), te obrađenih ploča (95 752 m²). Najveći broj radnika zabilježen je 1964 (993). Najveći izvoz postignut je 1963., kada je izvezeno 2656 m³ blokova I. kategorije.

Do privatizacije i pretvaranja u dioničko društvo došlo je 1993. Broj zaposlenih je ubrzo pao na manje od 400. Ulaskom u novo tisućljeće poduzeće zapada u financijske probleme, pa je 2012. proglašen stečaj, a broj radnika pao je na manje od 300. Poduzeće danas eksploatira kamen iz bračkih kamenoloma Veselje, Punta, Kupinovo, Sivac, Barbakan, Milovica, Dragonjik, Glave, Zvečevo i Žaganj dolac. Kamen se obrađuje u tri pilane, rabi se u kiparstvu i finoj arhitekturi, te u obnovi povijesnih građevina. Iako u problemima, Jadrankamen je i dalje jedno od najvećih otočnih poduzeća u RH.







Boris Kidrič → Sladorana; Tvornica lakih metala; Duran

Mrša, Vladimir (Zagreb, 1. VI. 1957 – Zagreb, 15. VI. 2024), biokemijski inženjer, stručnjak za glikoproteine i kvasce.

Na Prehrambeno-biotehnološkom fakultetu u Zagrebu diplomirao je biokemijsko inženjerstvo 1980. te doktorirao 1984. disertacijom Usporedba svojstava izoenzima kisele fosfataze kvasca Saccharomyces cerevisiae (mentorica B. Ries). Na Fakultetu radi od 1980., od 1999. kao redoviti profesor, gdje predaje kolegije Biokemija I i II, Biokemijska analitika, Pročišćavanje i karakterizacija proteina te Biokemijska uloga vitamina i iona u hrani i prehrani. Bio je predstojnik Zavoda za kemiju i biokemiju 2015–19., prodekan 2011–15. te dekan Fakulteta 2003–07. U Institutu za staničnu biologiju i biokemiju biljaka u Regensburgu (Institut für Zellbiologie und Pflanzenphysiologie) bio je gostujući znanstvenik 1992., 1996. i 1998.

Područja su njegova znanstvenoga i stručnoga interesa biokemija i molekularna biologija glikoproteina, uloga glikozilacije proteina, struktura i biosinteza stanične stijenke kvasca, te glikoproteini stijenke, njihova uloga i mehanizmi lokalizacije. Autor je patenta za proces pročišćavanja lijeka akarboze s K. Mihaljevićem, J. Azarić, B. Bajićem i D. Kokanj (2003). Glavni je urednik časopisa Food Technology and Biotechnology od 2009. Član je HATZ-a od 2016. i glavni tajnik HATZ-a od 2018.

Marchesi, Pietro (Giorgio, Alberto) (Vodnjan, 28. X. 1862 – Vodnjan, 21. VII. 1929), gospodarstvenik, pionir poljoprivredne mehanizacije u Istri.

Nakon očeve smrti vratio se sa studija na umjetničkoj akademiji u Veneciji i preuzeo brigu o imanju, tada već tehnološki vrlo moderno organiziranomu zahvaljujući djedu Pietru. Poduzeće Figli di A. C. Marchesi vodio je s bratom Luigijem do 1899., potom sam (A. C. Marchesi, P. Marchesi & C.). Marchesi je sam izrađivao strojeve koje je ugrađivao u svoje uljare, mlinove, pecaru te tvornicu octa i tjestenine. Prvi je primijenio strojeve na parni pogon za vršidbu i mljevenje žitarica (1869) te tijesak pogonjen električnom energijom za gnječenje maslina (1883). Konstruirao je prvu destileriju na parni pogon, kojom je 1893. proizveo oko 40 000 l rakije. Financirao je postavljanje instalacija za distribuciju električne energije po kućanstvima (svako kućanstvo imalo je priključak na jednu žarulju od 25 W) i javnu rasvjetu Vodnjana, koji je 1899. postao prvi osvijetljeni grad u Istri. Javno je podupirao industrijsku revoluciju smatrajući kako se rad životinja treba zamijeniti mehaničkim sredstvima rada.

Slikao je pejzaže, prizore iz svakodnevnoga života, marine, portrete i oltarne pale. Bio je predsjednik vodnjanskoga Glazbenog društva.

Arko, Vladimir (Zagreb, 16. IX. 1888 – Zagreb, 6. VI. 1945), gospodarstvenik, jedan od najznačajnijih zagrebačkih industrijalaca u prvim desetljećima XX. st.

Polazio je Višu školu za pomologiju i enologiju u Klosterneuburgu kraj Beča. Nakon što je s ocem Mijom (1841–1920) kratko radio u obiteljskom poduzeću Arko, tvornica vina i rakije (osnovana 1867. u Zagrebu), ubrzo je u potpunosti preuzeo cjelokupno očevo poslovanje. Godine 1916. osnovao je poduzeće za veletrgovinu »ovozemnim i inozemnim proizvodima« koje je iduće godine reorganizirao i preimenovao u Vladimir Arko, poduzeće za proizvodnju likera, konjaka, rakije, žeste, pjenušca, pjenice, bezalkoholnih pića i bačava. Kako se poduzeće razvijalo, Arko je uz tvornicu alkoholnih pića osnovao nove tvornice: špirita i kvasca (1918), bačava (1921), emajliranoga posuđa (→ Gorica, 1928), etera i kemijskih proizvoda (1932), te ih opremao najsuvremenijim strojevima. Ulagao je u promidžbu svojih proizvoda među ostalim i s pomoću modernoga dizajna naljepnica za boce. Godine 1937. poduzeće je pretvorio u dioničko društvo, kojemu je bio većinski vlasnik. Tvornice špirita, kvasca, likera i kemikalija u izmijenjenim su uvjetima poslovale nakon II. svj. rata, kada su sjedinjene s tvornicama likera Pokorny te konjaka i likera Patria i od tada djeluju pod zajedničkim nazivom Marijan Badel (→ Badel 1862).







Bio je jedan od osnivača Zagrebačke burze (1918) te predsjednik Trgovačko-obrtničke komore u Zagrebu (1923–28). Također je izabran za predsjednika Zemaljskog saveza industrijalaca u Zagrebu (1931), Centralne industrijske korporacije u Beogradu (1933) i Industrijske komore u Zagrebu (1939). Autor je mnogih članaka i brošura gospodarske i ekonomske tematike u stručnim časopisima i dnevnim listovima.

Božanić, Rajka (Zaprešić, 22. III. 1968), prehrambeno-tehnološka inženjerka, stručnjakinja za tehnologiju mlijeka i mliječnih proizvoda.

Na → Prehrambeno-biotehnološkome fakultetu u Zagrebu diplomirala je nutricionizam 1991. i biokemijsko inženjerstvo 1992. te doktorirala 2000. disertacijom Utjecaj vrste i sastava mlijeka na aktivnosti intestinalnih bakterija mliječne kiseline i kakvoće fermentiranih napitaka (mentorica LJ. Tratnik). Od 1991. radi na Fakultetu, od 2009. kao redovita profesorica. Predaje kolegije Tehnologija mlijeka i mliječnih proizvoda, Prehrambene tehnologije namirnica životinjskog podrijetla te Tehnologija proizvodnje fermentiranih mliječnih napitaka, sireva i sirutkinih proteina. Pročelnica je Laboratorija za tehnologiju mlijeka i mliječnih proizvoda od 2011. i predstojnica Zavoda za prehrambeno-tehnološko inženjerstvo od 2017. Autorica je udžbenika Vrste mlijeka (s K. Lisak Jakopović i I. Jeličić, 2018) i Mlijeko i mliječni proizvodi (s LJ. Tratnik, 2012). Urednica je časopisa Mljekarstvo od 2016. Dobitnica je Državne nagrade za znanost 2012.

Aleksander, Samuel (Alexander; Samuel David, Samuel Dragutin) (Zagreb, 13. VII. 1862 – Zagreb, 8. III. 1943), gospodarstvenik, jedan od vodećih hrvatskih industrijalaca svoga doba.

Nakon što je završio Trgovačku akademiju u Grazu zaposlio se u očevu poduzeću u Zagrebu, a od 1880. vodio je podružnicu očeve trgovine u Sisku. Godine 1893. kupio je sisačku pivovaru i uz nju izgradio tvornicu slada. Početkom XX. st. postao je dioničar Kraljevske povlaštene zagrebačke tvornice koža, u upravljanju kojom je i aktivno sudjelovao. Godine 1912. postao je glavnim dioničarem Zagrebačke dioničke pivovare i tvornice slada (→ Zagrebačka pivovara). U Zagreb se preselio 1915. i od tada je sudjelovao u radu mnogih industrijskih i bankarskih institucija. Bio je predsjednik Zemaljskog saveza hrvatsko-slavonskih industrijalaca, član nadzornog odbora i ravnateljstva Hrvatske eskomptne banke, predsjednik Privredne štampe d. d., a sudjelovao je u osnivanju Zagrebačkog zbora (→ Zagrebački velesajam; sv. 4) i Zagrebačke burze. Jedan je od inicijatora osnivanja zagrebačke Tehničke visoke škole i Više komercijalno-ekonomske škole.







Godine 1907. u Zagrebu je osnovao Dioničko društvo za kemičke proizvode Danica, a 1916. s bratom Šandorom Prvu hrvatsku tvornicu ulja d. d. Do 1929. u Zagrebu je osnovao još Ugljenokopno dioničko društvo Mirna, Dioničko društvo za građevnu industriju Zagorka i Dioničko društvo za kemičku industriju Titanit, a sudjelovao je i u osnivanju Tvornice portland cementa Croatia u Podsusedu. Tekstove gospodarske tematike objavljivao je u stručnoj periodici.

Lučić, Antun (Lucas, Luchich, Lukić; Anton, Anthony Francis) (Split, 9. IX. 1855 – Washington, 2. IX. 1921), strojarski inženjer, naftno-rudarski poduzetnik i pionir masovne eksploatacije nafte.

Završivši studij strojarstva na Tehničkoj visokoj školi u Grazu 1875., pristupio je austrougarskoj ratnoj mornarici, te je nakon školovanja i obuke u Rijeci (Mornarička akademija) i Puli bio promaknut u poručnika korvete 1878. Iselivši se 1879. u SAD, amerikanizirao je ime u Anthony Francis Lucas. Isprva je u Saginawu kraj Detroita radio na održavanju strojeva u drvnoj industriji, pri čemu je usavršio tračnu pilu. Od 1883. tražio je ležišta bakra, srebra i zlata u Coloradu i Kaliforniji, gdje je neko vrijeme bio zaposlen na željeznici, potom je razvijao opremu za žitne silose u Newport Newsu u Virginiji, te radio u rafineriji šećera H. O. Havemeyera u Brooklynu kraj New Yorka. Otkrivši jedno od najvećih ležišta željezne rude u Sjevernoj Karolini, do 1887. tražio je moguća nalazišta u Južnoj Karolini, Georgiji, Alabami i Mississippiju. Godine 1888. u Washingtonu je otvorio savjetnički ured za rudarstvo i strojarstvo, od 1889. uglavnom je neuspješno tragao za zlatom oko San Juana u Coloradu i u Kaliforniji.

U Louisiani se bavio rudarenjem kamene soli. Kao operativni direktor poduzeća Myles & Co. iz New Orleansa 1893–96. radio je na solnoj domi Petite Anse (Avery Island), gdje je uveo do tada nepoznat način krovinskoga komornog otkopavanja, riješivši odvodnju površinskih voda dugim zasjecima u bočnim stijenama. Bušeći dijamantnim dlijetom, 1896. na Jefferson Islandu, imanju glumca J. Jeffersona, pronašao je veliko ležište kamene soli. Kao samostalni istraživač 1897. na domi Belle Isle primijetio je sumpor, plin i naftom zasićeni pijesak, te razvio pretpostavku o akumulaciji nafte uza solna tijela. Godine 1898. pronašao je veliko ležište kamene soli na Weeks Islandu (Grand Cote), a 1899. na Anse la Butteu ležište soli okruženo naftom zasićenim naslagama.

Potaknut iskustvima iz Louisiane i upoznat s tehnikom bušenja, stupio je u kontakt s P. Higginsom, geologom amaterom koji je tvrdio da se oko dome Big Hill (poznatija kao Spindletop) kraj Beaumonta u Teksasu nalazi naftno polje. U lipnju 1899. zakupio je 268 hektara zemljišta oko te uzvisine i u srpnju počeo bušiti tada rijetkom hidrauličnom rotacijskom bušilicom, no ubrzo je zbog tehničkih i novčanih poteškoća obustavio radove. Kako su vodeći američki geolozi (C. N. Paine, C. W. Hayes, E. W. Parker) odbacivali pretpostavku o nakupljanju nafte uza solna tijela, kao i mogućnost postojanja ležišta u jugoistočnome Teksasu, poduzeće Standard Oil J. D. Rockefellera u veljači 1900. odbilo mu je financirati nastavak istraživanja. Privukavši ulaganja J. M. Guffeya i J. H. Galeya, Lučić je postao manjinski partner te je zakupio više od 6000 hektara terena oko Spindletopa i angažirao poduzeće braće Hamill koje je raspolagalo snažnijom bušilicom. Bušenje je nastavljeno u listopadu 1900., pri čem se za održavanje kanala bušotine i ispiranje otpadnoga materijala prvi put umjesto vode rabila glinena isplaka, a Lučić je konstruirao i protupovratni ventil koji će poslije postati uobičajenim dijelom opreme. Pronalazak nafte 10. I. 1901. na dubini od približno 350 m rezultirao je obilnom erupcijom (12 000 do 16 000 m³ na dan u mlazu visine 60 m) koja je trajala do 19. siječnja, kada je zaustavljena sustavom ventila i cijevi nazvanim »božićno drvce«. Otkriće naftnoga polja kraj Spindletopa, tada daleko najproduktivnijega u svijetu, učinilo je SAD vodećim svjetskim proizvođačem nafte (do tada Rusija). Ujedno je, utemeljenjem više novih poduzeća, okončan monopol Standard Oila na američkome naftnom tržištu. Područje Spindletopa proglašeno je nacionalnom povijesnom znamenitošću 1966.







Godine 1901. Lučić je prodao svoj udio Guffeyu, za čije je poduzeće potom tražio naftu kraj Bryan Heightsa, Damon Mounda, High Islanda i drugdje u Teksasu, te u Louisiani, Alabami, Sjevernoj i Južnoj Karolini, Georgiji i Kentuckyju. Razišavši se s Guffeyem, 1902–05. radio je kao savjetnik britanskoga industrijalca W. Pearsona u Meksiku, otkrivši naftna polja San Cristóbal i Jáltipan na jugu zemlje. Među prvima u svijetu sustavno je razmatrao racionalno iskorištavanje nafte i rizike istraživanja: pri obilasku Spindletopa 1904. upozorio je na pretjerano bušenje (1200 bušotina na površini od približno 80 hektara) i ustvrdio da bi se crpenjem iz manje od deset bušotina moglo dobiti više nafte no što je davalo svih stotinjak tada aktivnih izvora. Nastanivši se 1905. u Washingtonu, kao savjetnik sudjelovao je u naftnim pothvatima u SAD-u, Rusiji, sjevernoj Africi, Rumunjskoj, austrijskoj Galiciji i Njemačkoj, a za I. svj. rata bio je savjetnik američkih vlasti za sumpor, važnu sirovinu u proizvodnji gume.

Iznimno cijenjen u američkim inženjerskim i poslovnim krugovima, poznat pod nadimkom Captain Lucas, bio je član nekoliko strukovnih udruženja, osobito aktivan u Američkom institutu rudarskih inženjera (AIME; od 1919. Američki institut rudarskih i metalurških inženjera), u okviru kojega je 1913. utemeljio Odbor za naftu i plin, kojega je 1913–15. i 1918–19. bio predsjednik. Odbor je odobravao projekte razradbe naftnih ležišta u SAD-u, a tijekom vremena prerastao je u okupljalište najuglednijih svjetskih naftnih stručnjaka; ishodište je današnjega Društva naftnih inženjera (SPE). Za izvanredna postignuća u unapređenju tehnologije i prakse istraživanja i eksploatacije nafte AIME, odnosno SPE od 1936. dodjeljuju medalju »Anthony F. Lucas«.

Lučićeva su zapažanja, smjele pretpostavke i inovativna inženjerska rješenja znatno pridonijela proizvodnji kamene soli i sumpora, a napose pronalaženju i iskorištavanju po tadašnjim mjerilima golemih količina nafte, što je rezultiralo snažnim razvojem moderne naftne industrije i potpunom preobrazbom američkoga gospodarstva. Nafta je ubrzo postala najvažniji energent u industriji i prometu, a sve raširenija primjena te sirovine uvelike je utjecala na promjene u načinu svakodnevnoga života.

Krajčinović, Matija (Jabukovac kraj Petrinje, 8. VII. 1892 – Beograd, 16. IX. 1975), kemijski inženjer, utemeljitelj nastave organske kemijske tehnologije u nas.

Diplomirao je na Kemičko-inženjerskom odjelu Tehničke visoke škole (od 1926. Tehnički fakultet, danas → Fakultet kemijskog inženjerstva i tehnologije) u Zagrebu 1925., gdje se zatim zaposlio kao asistent u Zavodu za organsku kemiju, kod → Ivana Mareka. Nakon usavršavanja u Kemijskom institutu Sveučilišta u Nancyju kod Gustavea Vavona (1926–27), doktorirao je na zagrebačkome fakultetu 1927. disertacijom Produkti međusobnog djelovanja hlorsulfonske kiseline i acetilhlorida kod različitih temperatura. Iste je godine preuzeo predavanja kolegija Organska kemijska tehnologija i Kemija živežnih namirnica, te postao predstojnik novoosnovanoga Zavoda za organsku kemijsku tehnologiju, koji je vodio do umirovljenja 1959; redoviti profesor bio je od 1944. Bio je starješina Kemijsko-tehnološkog odsjeka zagrebačkog Tehničkoga fakulteta 1945–47. Bio je osobito zaslužan za razvoj nastave organske kemijske tehnologije kao kemijsko-inženjerske discipline, što je potaknulo kasnije osamostaljivanje Prehrambeno-biotehnološkoga i Tekstilno-tehnološkoga fakulteta. Godine 1963. preselio se u Beograd, gdje je predavao na Prirodno-matematičkom i Tehnološkome fakultetu, a u Skoplju na Tehničkome fakultetu.

Bavio se rješavanjem široke palete tehničkih problema: oplemenjivanjem sirova sojina zrna za ljudsku hranu, ispitivanjem domaćih glina, pripravom preparata i refugitivnih sredstava protiv golubačke i maslinove mušice, ispitivanjem metoda bojanja biljnim bojama, dobivanjem tehničke celuloze iz kukuruzovine i dr. Autor je udžbenika Tehnologija i analiza boja (1950), Organska kemijska tehnologija (1952), Organska kemijska tehnologija tekstilnih vlakana I (1954), Tehnologija masti i ulja (1959) i dr.

Lipanović, Stjepan (Orebić, 24. V. 1926 – Osijek, 18. V. 1989), kemijski inženjer, stručnjak za elektrokemiju i elektrokemijsku tehnologiju.

Diplomirao je na Kemijsko-tehnološkom odsjeku Tehničkoga fakulteta (→ Fakultet kemijskog inženjerstva i tehnologije) u Zagrebu 1953., gdje je doktorirao 1970. disertacijom Studij pasiviteta nikla (mentor → B. Lovreček). Radio je u tvornici plastičnih masa Jugovinil u Kaštel Sućurcu (1953–60). Godine 1961. zaposlio se na novoosnovanome Kemijsko-tehnološkome fakultetu u Splitu, gdje je od 1982. bio redoviti profesor. Predavao je kolegije Opća kemija, Anorganska kemija te Opća i anorganska kemija. Bio je utemeljitelj i dugogodišnji predstojnik Zavoda za opću i anorgansku kemiju (1961–89), dekan Fakulteta (1966–70., 1976–78., 1980–83), te prorektor (1978–80) i rektor (1987–89) Sveučilišta u Splitu.

Bavio se elektrokemijom i elektrokemijskom tehnologijom, napose korozijskom otpornošću metala. Autor je udžbenika Opća i anorganska kemija I, II (s I. Filipovićem, 1973–95) u devet izdanja.