Ogrizek, Albert (Osijek, 11. IV. 1891 – Zagreb, 22. VII. 1970), agronom i stočarski stručnjak.

Diplomirao je 1913. te 1914. doktorirao iz područja stočarstva, kod L. Adametza, na Visokoj poljoprivrednoj školi u Beču. Nakon studija radio je na imanjima u Švicarskoj i Češkoj, a 1919. vratio se u Zagreb i zaposlio u Hrvatskom gospodarskom društvu. Od 1922. bio je zaposlen u Zavodu za stočarstvo Gospodarsko-šumarskoga fakulteta (→ Agronomski fakultet) u Zagrebu, od 1935. kao redoviti profesor. Predavao je Stočarsku genetiku, Biologiju, Hranidbu domaćih životinja, Planinsko gospodarstvo te Opće i Specijalno stočarstvo. Na poziv Visoke poljoprivredne škole u Berlinu 1931–32. bio je gostujući profesor i zamjenik ravnatelja Instituta za stočarsku genetiku i biologiju. Dužnost dekana na Poljoprivredno-šumarskome fakultetu u Zagrebu obnašao je u dva mandata (1938–39. i 1947–48).







Bavio se istraživanjem podrijetla i proizvodnih svojstava pojedinih vrsta i pasmina domaćih životinja (krčki poni, bosanski konj, makedonski bivol, lipicanci) te istraživanjem vunske niti i strune u grivi. Objavio je knjige i udžbenike Ovčarstvo (1935), Uzgoj goveda I, II (1941), Stočarstvo (1946. i s F. Hrasnicom 1961) i Uzgoj konja (s F. Hrasnicom, 1952). Bio je urednik → Gospodarskoga lista (1927–30., 1932–41) te suradnik LZ-a na 1. svesku Poljoprivredne enciklopedije (1967). Od 1954. bio je redoviti član HAZU-a. Dobitnik je Nagrade za životno djelo 1970.

Plotnikov, Ivan (Plotnikow; Ivan Stepanovič, Johann Stephan) (Tambov, Rusija, 4. XII. 1878 – Zagreb, 31. VII. 1955), fizikalni kemičar, pionir klasične znanstvene fotokemije, utemeljitelj nastave fizikalne kemije u Zagrebu.

Diplomirao je fiziku i matematiku u Moskvi 1901., a do 1907. usavršavao se u Leipzigu kod Wilhelma Ostwalda, tada vodećega svjetskog fizikalnoga kemičara. Ondje je doktorirao 1905. disertacijom Reaktionsgeschwindigkeiten bei tiefen Temperaturen. Godine 1908. zaposlio se kao asistent na Moskovskom sveučilištu, gdje je 1912. utemeljio prvi fotokemijski laboratorij u Rusiji, od 1914. bio je upravitelj Kemijskog instituta, a 1915. postigao je drugi doktorat iz područja fotokemije (obranio ga je u Odesi) i 1916. postao redoviti profesor. Godine 1917. povukao se na svoje imanje, nakon revolucije otišao je u Harkov, a zatim uz pomoć njemačkih znanstvenika, poglavito Walthera Hermanna Nernsta, u Berlin, gdje je radio u Fotokemijskom odjelu tvornice Agfa. Zauzimanjem → Vladimira Njegovana došao je 1920. u Zagreb, gdje je kao redoviti profesor Kemičko-inženjerskog odsjeka Tehničke visoke škole (→ Fakultet kemijskog inženjerstva i tehnologije; FKIT) osnovao, organizirao i opremio Zavod za fiziku i fizikalnu kemiju te pokrenuo nastavu iz tog područja. Predavao je kolegije Tehnička fizika i Fizikalna kemija; umirovljen je 1943. Bio je starješina Odjela (1926–27., 1943).

Bavio se fotofizikom (bio je među pionirima u tom području) i fotokemijom, obradio je fotokemijsku kinetiku i dao temelje klasične znanosti o brzini fotokemijskih reakcija; proučavao je pojave vezane uz ultraljubičasto zračenje. Konstruirao je više mjernih i demonstracijskih uređaja i instrumenata, koji su izrađeni u zagrebačkim poduzećima. Bio je pokretač i prvi urednik medicinskoga znanstvenog časopisa Radiologica, koji je u Berlinu izlazio od 1937. do početka II. svj. rata. Istaknuo se kao popularizator znanosti, organizator znanstvenih kolokvija, pisac i predavač. Autor je desetak knjiga, među kojima su Fotokemija (Photochemie, 1910), Fotokemijska ispitna tehnika (Photochemische Versuchstechnik, 1912), Udžbenik opće fotokemije (Lehrbuch der allgemeinen Photochemie, 1920), Osnove fotokemije (Grundriss der Photochemie, 1923). Od 1915. nagrada za najboljega mladog znanstvenika FKIT-a nosi njegovo ime.

Pelech-Tucaković, Božena (Zemun, 28. IX. 1909 – Split, 16. I. 1991), kemijska inženjerka, zaslužna za osnutak Kemijsko-tehnološkog fakulteta u Splitu.

Završila je realnu gimnaziju u Slavonskome Brodu 1929., a diplomirala 1936. na Tehnološkom odsjeku Tehničkoga fakulteta u Beogradu. Radila je 1936–52. kao šefica kontrole sirovina, poluproizvoda i proizvoda u vukovarskoj tvornici gume i obuće Bata (poslije → Borovo), a 1952–60. kao šefica Istraživačkog i Kontrolnog laboratorija tvornice plastičnih masa i kemijskih proizvoda Jugovinil u Kaštel Sućurcu. Od početka je bila uključena u pripremne radnje oko osnivanja Kemijsko-tehnološkoga fakulteta u Splitu 1960., na kojem je od iste godine radila kao viša predavačica, a od 1968. kao redovita profesorica. Bila je prva dekanica Fakulteta (1960–64), prodekanica (1974–76) i utemeljiteljica Zavoda za analitičku kemiju (1960), kojega je bila predstojnica do odlaska u mirovinu 1978. Predavala je kolegije Kvalitativna analitička kemija, Kvantitativna analitička kemija, Anorganska tehnička analiza i Instrumentalna analiza. Znanstveno i stručno bavila se ispitivanjem anorganskih zagađivača u Jadranskome moru na području splitske regije, kompleksometrijskim, kromatografskim i instrumentalnim ispitivanjima raznih materijala i primjenom ionskih izmjenjivača u analitičkoj kemiji. Autorica je skripta Računanje u analitičkoj kemiji I (1967).

Njegovan, Vladimir (Zagreb, 28. IV. 1884 – Zagreb, 25. VI. 1971), kemičar, stručnjak za analitičku i fizikalnu kemiju, utemeljitelj suvremenoga studija kemijskog inženjerstva i tehnologije u nas.

Studirao je kemiju od 1903. na Mudroslovnome fakultetu u Zagrebu, a studij je završio 1907. na Tehničkoj visokoj školi u Beču (TH Wien). Od 1907. bio je asistent u Agrikulturno-kemijskome zavodu Kraljevskoga višega gospodarskog učilišta u Križevcima. Specijalizirao se iz agrikulturne kemije na Tehničkoj visokoj školi u Zürichu (ETH Zürich) 1908–10., a doktorirao je na Tehničkoj visokoj školi u Beču (TH Wien) 1912. disertacijom Über Phosphatide aus Sämen von Lupinus Albus L. Godine 1912. postao je predstojnik Agrikulturno-kemijskoga zavoda, a 1913. vratio se u Zagreb kao gimnazijski profesor. Godine 1919. postavljen je za redovitoga profesora anorganske i analitičke kemije na novoosnovanome Kemičko-inženjerskom odjelu Tehničke visoke škole u Zagrebu (poslije Tehnički fakultet; → Fakultet kemijskog inženjerstva i tehnologije). Kao prvi profesor Odjela, ustrojio je i organizirao njegov rad, te osnovao i vodio 1920–43. njegov prvi zavod (Zavod za analitičku i fizikalnu kemiju). Stoga se Njegovana smatra utemeljiteljem studija kemije, kemijskog inženjerstva i kemijske tehnologije u Zagrebu, kojemu je prema njegovu mišljenju cilj bio podizanje domaće kemijske industrije na europsku razinu. Bio je prodekan (1919–20., 1921–22) i dekan Škole (1920–21., 1924–26), starješina (1927–29., 1934–35., 1937–38., 1940–43), prodekan (1933–34) i dekan Fakulteta (1931–33). Nakon umirovljenja 1943. bio je znanstveni suradnik tvornice Pliva u Zagrebu (do 1949).

Bavio se analitičkom i fizikalnom kemijom, termodinamikom, kemijskom nomenklaturom i terminologijom. Godine 1926. osnovao je prvo strukovno društvo kemičara na području Hrvatske pod imenom Jugoslavensko hemijsko društvo (preteča → Hrvatskoga kemijskoga društva; sv. 4), a 1927. pokrenuo je Arhiv za hemiju i farmaciju, preteču časopisa Croatica Chemica Acta, kojega je 1927–34. bio prvi glavni urednik. Napisao je velik broj udžbenika, popularnih knjiga, knjižica i brošura, među kojima se ističu Kvalitativna analiza (1923), Hemija za više razrede srednjih i stručnih škola (s M. Krajčinovićem, 1936), Osnovi kemije (1939).

Marjanović, Vjera (Marjanović-Krajovan, Krajovan) (Petrinja, 15. X. 1898 – Krapinske Toplice, 1. VI. 1988), kemijska inženjerka, istaknuta nastavnica analitičke kemije.

Diplomirala je 1924. na Kemičko-inženjerskom odjelu Tehničke visoke škole u Zagrebu (poslije Tehnički, odn. Tehnološki fakultet; → Fakultet kemijskog inženjerstva i tehnologije; FKIT), gdje je doktorirala 1928. disertacijom O kvantitativnom određivanju sulfat-iona s pomoću barium-sulfata, postavši prvom doktoricom tehničkih znanosti u Hrvatskoj. Usavršavala se u kemijskim institutima u Milanu i Padovi. Zaposlila se 1925. u Zavodu za analitičku kemiju Škole kao asistentica → Vladimira Njegovana, od 1946. docentica, od 1959. redovita profesorica; umirovljena je 1970. Predavala je kolegije Kvalitativna i kvantitativna kemijska analiza, Anorganska kemija, Analitička kemija, Specijalne metode kemijske analize. Bila je predstojnica Zavoda za analitičku kemiju (1946–70) te starješina Kemijsko-tehnološkog odsjeka Fakulteta (1953–56., 1962–64).

Bavila se kvantitativnim taloženjem sulfata, fosfata i magnezija iz ekstremnih koncentracija te primjenjivala organske reagense u kvantitativnoj i kvalitativnoj analizi. Među prvima u nas bavila se kromatografskim procesima. Autorica je skripta, odn. sveučilišnih udžbenika Kvalitativna kemijska analiza (1947) i Kvantitativna kemijska analiza (1949–68). Nagrada koja se od 2013. dodjeljuje najboljim studentima FKIT-a nosi njezino ime.

Ćurić, Duška (Knin, 8. XI. 1958), prehrambeno-tehnološka inženjerka, stručnjakinja za uporabu žitarica u prehrambenoj industriji.

Na Prehrambeno-biotehnološkome fakultetu u Zagrebu diplomirala je 1981. te doktorirala 1996. disertacijom Želatinizacija i likvefikacija kukuruznog škroba pomoću α-amilaze tijekom procesa ekstruzije (mentor → D. Karlović). Od 1982. radi na Fakultetu, gdje je od 2007. redovita profesorica. Predaje kolegije Kemija i tehnologija žitarica, Ekološka proizvodnja hrane i Prehrambene tehnologije. Bila je pročelnica Laboratorija za kemiju i tehnologiju žitarica (1989–2002. i 2007–11), predstojnica Zavoda za prehrambeno-tehnološko inženjerstvo (1997–2002) i prodekanica Fakulteta (2002–11). Područja su njezina znanstvenoga interesa prehrambena vrijednost žitarica i tehnologije proizvodnje proizvoda na bazi žitarica, kvaliteta mlinskih proizvoda, kao i razvoj proizvoda za potrošače s posebnim prehrambenim potrebama. Osnivačica je Hrvatskog društva prehrambenih tehnologa, biotehnologa i nutricionista (1998). Dobitnica je Godišnje nagrade za znanost 2009.

Kniewald, Zlatko (Zagreb, 2. VI. 1938), biotehnološki inženjer, stručnjak za tehnologiju životinjskih i biljnih stanica.

Na Biotehnološkome odjelu Tehnološkoga fakulteta (→ Prehrambeno-biotehnološki fakultet; PBF) u Zagrebu diplomirao je 1961. i doktorirao 1970. disertacijom Studija neuroendokrinih odnosa – primjena suvremenih metoda za objašnjenje mehanizama djelovanja steroidnih hormona (mentor L. Martini). Radio je kao voditelj istraživačke jedinice u Tvornici kvasca i špirita Žumberak u Savskom Marofu od 1961. Bio je asistent i samostalni istraživač u Laboratoriju za eksperimentalnu medicinu pri bolnici Dr. Mladen Stojanović u Zagrebu (danas KBC Sestre milosrdnice) od 1972. Od iste je godine savjetnik pri Republičkom savjetu za naučni rad SRH, te od 1975. tajnik skupštine Republičke zajednice za znanstveni rad SRH. Na PBF-u u Zagrebu zaposlen je od 1980., a od 1987. kao redoviti profesor. Predavao je kolegije Tehnologija vitamina i hormona, Tehnologija životinjskih i biljnih stanica, Biotehnološka proizvodnja lijekova i specifičnih kemikalija i dr. Bio je 1979–80. direktor Prehrambeno-tehnološkog instituta i jedan od utemeljitelja PBF-a, osnivač i pročelnik Laboratorija za tehnologiju i primjenu stanica i biotransformacije 1987–2007. te predstojnik Zavoda za biokemijsko inženjerstvo 1995–99. Utemeljitelj je Biotehničkog fakulteta u Bihaću 2000. Umirovljen je 2008.

Područja su njegova znanstvenoga i stručnoga interesa tehnologija kulture stanica te unutarstanično izlučivanje i regulacija endokrinih žlijezda, kao i znanstvena politika i zaštita intelektualnoga vlasništva. Među ostalim, autor je udžbenika Vitamini i hormoni – proizvodnja i primjena (1992) i Priručnika za pripravu i izolaciju biološki djelatnih supstancija (2000). Bio je pokretač edicije Current Studies of Biotechnology (1999). Pokrenuo je Smotru Sveučilišta u Zagrebu (1997). Bio je predsjednik Odbora za znanstveno-tehnološku suradnju SFRJ i SAD 1983–87. Suosnivač je više strukovnih udruženja, među kojima i → Hrvatskog društva za biotehnologiju, kojega je (1996–2000) bio predsjednik te → Biotehničke zaklade (1996), koje je bio upravitelj (1996–2005). Od 1998. član je HATZ-a, predsjednik (2003–09), osnivač i voditelj Biotehnološkoga centra (2003–13). Počasni je član zaklade World Innovation Foundation od 2004. Dobitnik je Nagrade »Ruđer Bošković« (1986) te Nagrade za životno djelo HATZ-a »Moć znanja« (2015). Od 2009. nositelj je zvanja professor emeritus Sveučilišta u Zagrebu.

Karšulin, Miroslav (Karschulin) (Przemyśl, Poljska, 4. IV. 1904 – Zagreb, 12. II. 1984), kemijski inženjer, stručnjak za fizikalnu kemiju.

Studirao je elektrotehniku 1921–23. na Tehničkoj visokoj školi u Beču (TH Wien) i na Tehničkoj visokoj školi u Zagrebu (od 1926. → Tehnički fakultet, TF; sv. 4), gdje je 1928. diplomirao na Kemičko-inženjerskom odjelu (od 1956. Kemijsko-prehrambeno-rudarski fakultet, od 1957. Tehnološki fakultet; → Fakultet kemijskog inženjerstva i tehnologije) i doktorirao 1932. disertacijom Istraživanja o Becquerel-efektu. Radio je kao asistent na Medicinskome fakultetu u Zagrebu (od 1928) i Kemijsko-inženjerskom odsjeku TF-a (od 1932). Nakon habilitacije 1941. postao je docent Rudarskog odsjeka TF-a, od 1945. izvanredni profesor Kemijsko-tehnološkog odsjeka, a od 1952. redoviti profesor; umirovljen je 1977. Predavao je kolegije Fizikalna kemija, Fizikalna kemija silikata, Teorijske osnove korozije, Termodinamika i kinetika korozijskih procesa, Reakcijski mehanizmi u silikatnim sustavima, Termodinamika i kinetika silikata pri visokim temperaturama. Bio je predstojnik Zavoda za fizikalnu kemiju (od 1945), starješina Kemijsko-tehnološkog odsjeka (1947–51., 1952–54), prodekan (1955–56., 1957–58) i dekan Fakulteta (1954–55., 1956–57). Pokretač je poslijediplomskih studija korozije i zaštite materijala (1961) i kemije i tehnologije silikata (1963), te suosnivač Prehrambeno-biotehnološkoga fakulteta u Zagrebu, Metalurškoga fakulteta u Sisku i Kemijsko-tehnološkoga fakulteta u Splitu, Instituta za kemiju i tehnologiju silikata JAZU u Zagrebu (poslije u sklopu poduzeća Jugokeramika), Zavoda za zaštitu materijala od korozije i za desalinaciju JAZU u Dubrovniku i dr. Osnivač je i prvi predsjednik Društva za zaštitu materijala SRH (→ Hrvatsko društvo za zaštitu materijala; sv. 1) 1954–78.

Bavio se širim područjem fizikalne kemije, tj. fotokemijom, elektrokemijom, korozijom i zaštitom materijala, fizikalnom kemijom silikatnih materijala. Napose je proučavao periodične kemijske reakcije željeza i kositra u kiseloj okolini, ponašanje silikata pri povišenim temperaturama te mehanizam korozije i pasivacije. Autor je udžbenika Fizikalna kemija I (1962), urednik Ljetopisa JAZU (1961–71) i časopisa Travaux de l’ICSOBA (od 1965). Od 1948. bio je dopisni član JAZU-a, od 1952. redoviti član, te glavni tajnik 1961–72. Dobitnik je državne Nagrade za životno djelo 1970.

Babić, Jurislav (Gradačac, BiH, 14. III. 1978), prehrambeno-tehnološki inženjer, stručnjak za ugljikohidrate i konditorske proizvode.

Na Prehrambeno-tehnološkome fakultetu u Osijeku diplomirao je 2002. te doktorirao 2007. disertacijom Utjecaj acetiliranja i dodataka na reološka i termofizikalna svojstva škroba kukuruza i tapioke (mentor → D. Šubarić). Od 2002. radi na Fakultetu, od 2016. kao redoviti profesor. Predaje kolegije Tehnologija ugljikohidrata i konditorskih proizvoda, Osnove tehnologije ugljikohidrata, Higijena i sanitacija i Procesi pripreme hrane. Bio je 2010–17. prodekan fakulteta, a od 2017. je dekan. Područja njegova znanstvenoga interesa su ugljikohidrati, konditorski proizvodi te sigurnost i kvaliteta hrane. Glavni je urednik časopisa Croatian Journal of Food Science and Technology od 2015. Član je HATZ-a od 2015. te dobitnik Nagrade mladom znanstveniku »Vera Johanides« 2007. i Godišnje nagrade »Rikard Podhorsky« 2016.

Tomas, Srećko (Drinovci, BiH, 23. I. 1954), kemijsko-tehnološki inženjer, stručnjak za mehaničke, toplinske i separacijske procese u prehrambenom i kemijskom inženjerstvu.

Diplomirao je 1977. na Kemijsko-tehnološkome fakultetu u Splitu te doktorirao 1993. na Fakultetu kemijskog inženjerstva i tehnologije u Zagrebu disertacijom Kinetika mikrovalnog i konvekcijskog sušenja poroznih materijala (mentor D. Skansi). Radio je 1977–79. u tvornici Zagorka u Bedekovčini, 1979–80. u Borovu u Vukovaru, 1980–87. u tvornici Opeka u Osijeku. Godine 1987. zaposlio se na osječkome Prehrambeno-tehnološkome fakultetu, gdje je od 2004. redoviti profesor; umirovljen je 2021. Predavao je kolegije Tehnološke operacije I i II, Prijenos tvari i energije, Jedinične operacije u prehrambenom inženjerstvu, Jedinične operacije u procesnom inženjerstvu, Procesno-ekološko inženjerstvo, Fenomeni prijelaza topline i tvari, Numeričke metode u prehrambeno-procesnom inženjerstvu, Prijenos topline i tvari u procesiranju hrane. Bio je voditelj Laboratorija za procesno inženjerstvo 1997–2006., Laboratorija za tehnološke operacije, inženjersku termodinamiku i projektiranje 2005–09., predsjednik Katedre za tehnološke operacije (2001–16., 2018–20), osnivač i predstojnik Zavoda za procesno inženjerstvo (1995–98., 2002–04. i 2009–13), prodekan (1995–98., 2002–04) te dekan Fakulteta u četiri mandata (1998–2002., 2004–08). Bio je 2016–17. pomoćnik ministra pri Ministarstvu znanosti, obrazovanja i sporta, zadužen za visoko obrazovanje.

Stručnjak je za prijenos topline i tvari u prehrambenom i kemijskom inženjerstvu. Autor je knjiga Hrvatski velikan Leopold (Lavoslav) Ružička (2017) i 40 godina Ružičkinih dana. Vukovar 1978. – 2018. (2018) te jednoga patenta (2010). Od 2010. redoviti je član HATZ-a i dobitnik Godišnje nagrade »Rikard Podhorsky« (2007). Bio je predsjednik Hrvatskoga društva kemijskih inženjera i tehnologa 2013–16.

Frece, Jadranka (Zagreb, 27. III. 1974), biotehnološka inženjerka, stručnjakinja za sinbiotički učinak bakterija u proizvodnji hrane.

Na Prehrambeno-biotehnološkome fakultetu u Zagrebu diplomirala je 1997. te doktorirala 2007. disertacijom Sinbiotički učinak bakterija: Lactobacillus acidophilus M92, Lactobacillus plantarum L4 i Enterococcus faecium L3 (mentorica → J. Šušković). Od 1999. radi na Fakultetu, gdje je od 2016. redovita profesorica. Predaje kolegije Mikrobiologija, Mikrobiologija namirnica, Bakteriologija i Mikologija. Bila je prodekanica Fakulteta 2011–19. te je dekanica od 2019. Područje njezina znanstvenoga interesa je sinbiotički učinak bakterija u proizvodnji hrane te je autorica triju patenata (s → D. Kovačevićem i K. Markov, 2014. i 2015., te s A. Gavrilović, K. Markov i J. Jug-Dujakovićem, 2017). Glavna je urednica časopisa Croatian Journal of Food Technology, Biotechnology and Nutrition od 2016. Dobitnica je Godišnje nagrade za znanost 2014.

Marek, Ivan (Zagreb, 16. I. 1863 – Zagreb, 11. XI. 1936), kemičar, prvi profesor organske kemije na zagrebačkoj Tehničkoj visokoj školi.

Diplomirao je 1886. na Mudroslovnome fakultetu u Zagrebu, te bio među prvim kemičarima koji su završili studij na tom fakultetu. Radio je kao srednjoškolski profesor u Zemunu, a od 1898. bio je profesor u Graditeljskoj i obrtnoj školi u Zagrebu. Na prijedlog → Vladimira Njegovana zaposlio se 1919. u novoosnovanoj Tehničkoj visokoj školi u Zagrebu, gdje je 1920. postao redoviti profesor organske kemije. Bio je utemeljitelj (1922) i prvi predstojnik Zavoda za organsku kemiju Kemičko-inženjerskog odjela Tehničke visoke škole (→ Fakultet kemijskog inženjerstva i tehnologije), koji je vodio do umirovljenja 1933; prodekan Škole bio je 1922–24. i 1925–26.

Bavio se prirodnim spojevima, elementarnom analizom organskih spojeva i određivanjem parafina u asfaltu. Usavršio je peć za elementarnu analizu uvođenjem električnoga umjesto plinskoga zagrijavanja te spaljivanjem uzorka bez uporabe katalizatora (tzv. Marekova peć). Peć se po njegovoj zamisli počela proizvoditi u Znanstvenome zavodu, zagrebačkom poduzeću za proizvodnju i promet laboratorijskim potrepštinama Franje Brösslera. Autor je prvoga srednjoškolskog udžbenika organske kemije na hrvatskom jeziku Organska kemija ili kemija ugljikovih spojeva s osobitim obzirom na djake velikih realaka, a donekle i na farmaceute, koji je u vlastitoj nakladi tiskao u Zemunu 1890.

Majerski, Zdenko (Daruvar, 5. IV. 1937 – Zagreb, 28. VIII. 1988), kemijski inženjer, stručnjak za sintetsku i fizikalno-organsku kemiju.

Diplomirao je 1963. na Tehnološkome fakultetu u Zagrebu (→ Fakultet kemijskog inženjerstva i tehnologije), gdje je doktorirao 1967. disertacijom Kompetitivne reakcije dvaju nukleofila s karbokationom kod solvoliza ciklopropilkarbinil i ciklobutil mezilata (mentori D. Sunko, S. Borčić); usavršavao se na Princetonskom sveučilištu (1968–70). Zaposlio se 1963. u Institutu Ruđer Bošković u Zagrebu, od 1980. je znanstveni savjetnik. U Institutu je od 1975. bio voditelj Laboratorija za fizikalno-organsku kemiju (poslije Laboratorij za sintetsku i fizikalnu organsku kemiju). Predavao je na Tehnološkome fakultetu i na poslijediplomskome studiju Sveučilišta u Zagrebu. Bavio se sintetskom i fizikalno-organskom kemijom, a znanstvene rezultate zapažene u svijetu postigao je u kemiji adamantana i propelana. U kemijskoj znanstvenoj literaturi bio je jedan od najcitiranijih hrvatskih kemičara svojega doba. Dobio je Nagradu »Ruđer Bošković« (1984).

Fleš, Dragutin (Vukovar, 1. VIII. 1921 – Zagreb, 11. VI. 2005), kemijski inženjer, stručnjak za organsku kemiju, pionir polimernih znanosti u nas.

Osnovnu školu i gimnaziju završio je u Zemunu. Diplomirao je 1946. na Kemijsko-tehnološkom odsjeku Tehničkoga fakulteta u Zagrebu (poslije Tehnološki fakultet; → Fakultet kemijskog inženjerstva i tehnologije). Doktorirao je 1952. na Prirodoslovno-matematičkome fakultetu (PMF) u Zagrebu, obranivši disertaciju Sinteza optički aktivnih beta-amino cistina, cisteina i dienkolne kiseline primjenom Arndt-Eistert sinteze (mentor K. Balenović). Specijalizirao se na američkim sveučilištima u Cambridgeu (Massachusetts Institute of Technology, MIT) 1950. i 1952–53., te u Urbani (University of Illinois) 1958–59. Radni vijek proveo je u gospodarstvu i hrvatskoj kemijskoj industriji. Radio je u Zagrebačkoj električnoj centrali 1944–46. te tvornicama Pliva 1946–59., OKI (→ DIOKI) 1959–67. i INA od 1967. do umirovljenja 1985. Na Tehnološkome fakultetu habilitirao se 1959., a od 1975. bio je redoviti profesor PMF-a, gdje je predavao kolegij Stereokemija organskih spojeva. Predavao je kao gostujući profesor na američkim sveučilištima Massachusettsa (Amherst), Arizone (Tucson) i Michigana (Ann Arbor) te na Sveučilištu Johannes Gutenberg u Mainzu.

Znanstveno i stručno bavio se organskom kemijom prirodnih i sintetskih spojeva, određivanjem konfiguracija tih spojeva, sintezom i karakterizacijom optički aktivnih i regularnih polimera i kopolimera. Zaslužan je za sintezu novih lijekova i različitih petrokemijskih proizvoda, od kojih su mnogi zaštićeni patentima i našli praktičnu primjenu. Uveo je makromolekularne znanosti kao novu znanstvenu disciplinu i pokrenuo poslijediplomski studij na Sveučilištu u Zagrebu, a osnovao je i prvi institut za makromolekularne znanosti u tvornici OKI 1963. Autor je više od 200 znanstvenih radova objavljenih u uglednim svjetskim časopisima. Bio je glavni urednik časopisa Polimeri (1987–90). Od 1981. bio je izvanredni član HAZU-a, od 1991. redoviti član, a 1997–2003. bio je i prvi tajnik Razreda za tehničke znanosti. Bio je počasni član HATZ-a od 1998. Među ostalima, dobitnik je Nagrade »Ruđer Bošković« i Nagrade za životno djelo (1988).

Piližota, Vlasta (Osijek, 21. VII. 1952), prehrambeno-tehnološka inženjerka, stručnjakinja za preradbu i konzerviranje voća i povrća.

Na Poljoprivredno-prehrambeno tehnološkome fakultetu u Osijeku (→ Prehrambeno-tehnološki fakultet) diplomirala je 1976. te na Prehrambeno-biotehnološkome fakultetu u Zagrebu doktorirala 1985. disertacijom Ispitivanje tekuće i polutekuće hrane kod niskih temperatura s pomoću diferencijalne mikrokalorimetrije (mentor → T. Lovrić). Bila je 1976–78. profesorica kemije i fizike u Gimnaziji Osijek, a od 1979. radila je na Prehrambeno-tehnološkome fakultetu u Osijeku, gdje je od 1997. bila redovita profesorica. Predavala je kolegije Tehnologija konzerviranja i prerade voća i povrća, Kemija hrane te Minimalno procesirana hrana. Bila je predsjednica Katedre za tehnologiju voća i povrća 2012–16., predstojnica Zavoda za prehrambene tehnologije 2005–07. i 2009–14., prodekanica 1991–94. te dekanica Fakulteta 1994–98. i 2002–04. Umirovljena je 2019. U Europsku komisiju u Bruxellesu bila je upućena 2007–08. kao nacionalni stručnjak te je u više navrata bila službena predstavnica Ministarstva znanosti, obrazovanja i sporta (2004., 2010).

Područja su njezina znanstvenoga i stručnoga interesa preradba i konzerviranje voća i povrća, brze metode analize hrane, razvoj novih proizvoda u prehrambenoj industriji i upravljanje otpadom prehrambene industrije. Autorica je knjige Konzerviranje i prerada voća i povrća (s T. Lovrićem, 1994). Bila je glavna urednica časopisa Croatian Journal of Food Science and Technology 2009–15. Dobitnica je Godišnje nagrade za znanost 2013. te Nagrade za životno djelo 2016. Od 2006. članica je HAZU-a, a od 2009. voditeljica Zavoda za znanstveni i umjetnički rad HAZU-a u Osijeku.

Herceg, Zoran (Zagreb, 28. XI. 1969), prehrambeno-tehnološki inženjer, stručnjak za razvoj novih tehnologija procesiranja hrane.

Na Prehrambeno-biotehnološkome fakultetu diplomirao je 1994. te doktorirao 2000. disertacijom Utjecaj tribomehaničke mikronizacije na fizikalna svojstva proteina sirutke (mentorica → V. Lelas). Na Fakultetu radi od 1994., od 2012. kao redoviti profesor. Predaje kolegije Procesi konzerviranja hrane, Fizikalna svojstva složenih sustava – hrane te Prehrambeno procesno inženjerstvo I i II. Od 2014. pročelnik je Laboratorija za procesno prehrambeno inženjerstvo. Područje njegova znanstvenoga interesa je razvoj novih tehnologija procesiranja hrane uporabom primjerice ultrazvuka, pulsirajućeg električnoga polja ili hladne plazme. Autor je udžbenika Procesi konzerviranja hrane. Novi postupci (2009) i Procesi u prehrambenoj industriji. Prehrambeno procesno inženjerstvo I (2011). Član HATZ-a je od 2013., a od 2017. je voditelj Biotehnološkog centra HATZ-a. Dobitnik je Godišnje nagrade »Rikard Podhorsky« (2014) te Godišnje nagrade za znanost za 2016.

Galić, Kata (Drniš, 27. XI. 1958), prehrambeno-tehnološka inženjerka, stručnjakinja za ambalažu za pakiranje namirnica.

Na Prehrambeno-biotehnološkome fakultetu u Zagrebu diplomirala je 1982. te doktorirala 1989. disertacijom Elektrokemijsko ponašanje kositra u otopinama soli NaCl-NaNO₂-NaNO₃ (mentorica N. Ciković). Na Fakultetu radi od 1983., od 2001. kao redovita profesorica. Predaje kolegije Ambalaža, Ambalažni materijali i pakiranje hrane, Sigurnost upakirane hrane i Trajnost upakirane hrane. Osnovala je Katedru za pakiranje hrane, koje je 2008–09. bila pročelnica, kao i Laboratorij za pakiranje hrane, kojega je pročelnica od 2009. Bila je prodekanica 2001–03. Područje njezina znanstvenoga interesa je ambalaža za pakiranje namirnica. Autorica je udžbenika Analiza ambalažnog materijala (s N. Ciković i K. Berković, 2000) i Ambalaža za pakiranje namirnica (s I. Vujković i M. Vereš, 2007). Dobitnica je Godišnje nagrade za popularizaciju i promidžbu znanosti 2008. i Godišnje nagrade za znanost 2011.

Lovreček, Ivan (Zagreb, 11. X. 1918 – Zagreb, 3. V. 1981), kemijski inženjer, osnivač samostalnog Zavoda za kemijsko inženjerstvo Tehnološkoga fakulteta.

Diplomirao je na Kemijskom odjelu Tehničkoga fakulteta (→ Fakultet kemijskog inženjerstva i tehnologije) u Zagrebu 1943. Isprva je honorarno radio u Institutu za industrijska istraživanja (od 1945), a 1946. prešao je kao asistent na Tehnički fakultet, gdje se 1956. habilitirao predavanjem Bilansa materijala i energije kemijsko-tehnoloških procesa i operacija; od 1963. bio je redoviti profesor. Predavao je kolegije Osnove kemijskoga računanja, Kemijsko-tehnološki račun, Operacije kemijske industrije, Operacije prehrambene industrije s elementima projektiranja i dr. Bio je dugogodišnji predstojnik Zavoda za anorgansku kemijsku tehnologiju (1953–80), utemeljitelj i predstojnik Zavoda za kemijsko inženjerstvo (1963), starješina Kemijsko-tehnološkog odjela (1957–60), prodekan (1960–62., 1964–66., 1968–71), dekan Fakulteta (1962–64). Znanstveno i stručno bavio se kemijskom preradbom manganskih ruda, pepelom domaće nafte, sušenjem i oplemenjivanjem treseta i domaćih ugljena, postupcima desulfuriranja koksa. Autor je udžbenika Osnovi stehiometrije (1948), Stehiometrija (1950), Kemijsko-tehnološko računanje (1957), Kemijsko računanje (1968), Osnove kemijskog računanja (sa Z. Dugim, 1973).

Jakopčić, Krešimir (Zagreb, 30. XI. 1930 – Zagreb, 25. II. 2016), kemijski inženjer, stručnjak za organsku kemiju.

Diplomirao je 1956. na Kemijsko-tehnološkom odsjeku Tehničkoga fakulteta u Zagrebu (→ Fakultet kemijskog inženjerstva i tehnologije), gdje je doktorirao 1963. disertacijom Prilog poznavanju tioamida aminokarbonskih kiselina (mentor → V. Hahn). Specijalizirao se 1966. na Kemijskom odjelu Sveučilišta u Manchesteru kod profesora Andrewa Peltera. Od 1957. radio je kao asistent u Institutu Ruđer Bošković u Zagrebu. Godine 1968. prešao je na matični fakultet, gdje je redoviti profesor bio od 1978; umirovljen je 1997. Predavao je kolegije Organska kemija, Moderne metode u organskoj kemiji i Strukture i mehanizmi u organskoj kemiji. Bio je predstojnik Zavoda za organsku kemiju (1970–87), prodekan (1976–77) i dekan Fakulteta (1977–79). Bavio se sintezom i istraživanjem organskih spojeva, posebice tioamida s potencijalnim citostatičkim, radiomimetičkim i radioprotektivnim djelovanjem, kemijom heterocikličkih spojeva, pripravom i primjenom kelatogenih spojeva. Istraživao je fotokemijske transformacije ariletilena, 4-pirana i furana. Bio je predsjednik Hrvatskoga kemijskog društva (1986–87).

Lovreček, Branko (Zagreb, 18. IX. 1920 – Zagreb, 18. IV. 1996), kemijski inženjer, stručnjak za elektrokemiju.

Diplomirao je na Kemijskom odjelu Tehničkoga fakulteta (→ Fakultet kemijskog inženjerstva i tehnologije) u Zagrebu 1943., gdje je doktorirao 1952. disertacijom Elektrokemijska oksidacija nikotina uz prenosioc kisik (mentor → M. Karšulin). Honorarno je radio u Institutu za industrijska istraživanja (od 1945), a 1946. zaposlio se u Zavodu za fizikalnu kemiju Tehničkoga fakulteta; od 1963. bio je redoviti profesor, a umirovljen je 1982. Predavao je kolegije Tehnička elektrokemija, Elektrometalurgija, Elektrokemija, Tehnološki elektrokemijski procesi, Elektrokemijski reakcijski mehanizmi i Korozija i zaštita materijala. Na Fakultetu je utemeljio Zavod za elektrokemiju i elektrokemijsku tehnologiju i bio njegov dugogodišnji predstojnik (1960–79), te starješina Kemijsko-tehnološkog odsjeka (1960–61). Znanstveno se usavršavao na sveučilištu Imperial College u Londonu (1952–53) i na Pennsylvanijskom sveučilištu u Philadelphiji (1957–59., 1968–69). Bavio se korozijom, elektrokemijskim inženjerstvom, mehanizmima elektrodnih reakcija, adsorpcijskim pojavama, elektrokemijom poluvodiča, organskom elektrokemijom, bioelektrokemijom, oksidnim slojevima, fotoelektrokemijom i dr.

Nada Dimić, poduzeće za proizvodnju trikotaže i pozamenterije, osnovano 1923. u Zagrebu.







Nastalo je iz nekoliko privatnih poduzeća osnovanih u razdoblju između dvaju svjetskih ratova. Najstarije, nakon osnutka kojega je prihvaćen početak rada, utemeljio je 1923. u Zagrebu Iso Ludović pod nazivom Lacet, prva domaća tvornica vrpcâ i čipaka. Godine 1925. Sadik Gaon osnovao je u Zagrebu Tvornicu trikotaže i pletene robe Gaon, a 1939. započela je s radom Zagrebačka pletiona. Tijekom II. svj. rata tvornice Gaon i Lacet dospjele su u vlasništvo NDH, a njihovi su vlasnici zbog židovskoga podrijetla bili protjerani. Ta su poduzeća 1946. nacionalizirana te pritom preimenovana: Lacet je dobio ime Vrpca, a Gaon Industrija tekstilnog pletiva Interplet. Nakon što su tekstilna poduzeća došla pod nadležnost Direkcije za industriju trikotaže i konfekcije, Vrpca se 1950. spojila sa Zagrebačkom pletionom te s više manjih poduzeća: Štern iz Karlovca, Rukavina i Haclach te Dragutin Rožić i sin iz Zagreba i dr. Novoosnovano poduzeće tada je dobilo naziv Nada Dimić, zagrebačka trikotaža i pozamenterija, u čast revolucionarki i narodnoj herojki Nadi Dimić, tragično stradaloj 1942., a zapošljavalo je oko 700 radnika. Godine 1952. pridružila mu se i Industrija tekstilnog pletiva Interplet.









Glavnina proizvodnje bila je smještena u tvorničkom kompleksu između Branimirove i Erdödyjeve ulice, koji je važan primjer zagrebačke industrijske baštine. Izgrađen je 1910. prema projektu arhitektonskoga studija Hönigsberg i Deutsch za potrebe poduzeća Penkala-Edmund Moster & Co., a današnji izgled rezultat je preinake Rudolfa Lubynskog iz 1919.





















Poduzeće je proizvodilo trikotažu za djecu i odrasle, muško i žensko rublje, pletivo za industriju i pozamenteriju, a pružalo je i usluge bojenja za trikotažnu industriju. Kraj 1950-ih obilježio je intenzivan rast i razvoj poduzeća, te su 1961–62. izgrađeni novi pogoni u Zelini, Buzetu, Obrovcu i Metku. Broj zaposlenih tada se povećao na približno 1600, a Nada Dimić uvrstila se među najveća trikotažna poduzeća u Jugoslaviji. Svoje je proizvode na inozemno tržište tvornica počela izvoziti 1960-ih, najviše u zemlje zapadne i sjeverne Europe, osobito u Njemačku i Švedsku.

Poduzeće je 1975. prestrukturirano u RO Nada Dimić sa šest OOUR-a. U drugoj polovici 1980-ih obnovljen je strojni park, uvedene su nove tehnologije, čime je znatno povećan izvoz. Godine 1988. u poduzeću je bilo 1700 zaposlenih. Potkraj 1980-ih oko 85% proizvoda plasirano je na domaćem tržištu, a oko 15% na inozemnome. Osim u Europu izvozilo se u zemlje Azije i Afrike te u SAD.

Godine 1989. tvornica je registrirana kao društveno poduzeće s potpunom odgovornošću, a 1993. postala je dioničko društvo Endi-International, nastavljajući se baviti istim djelatnostima. U izmijenjenim društveno-gospodarskim okolnostima nastavila je poslovati s gubitcima, broj radnika se drastično smanjio, te je 2000. pokrenut stečajni postupak, nakon čega je tvornica u Branimirovoj ulici prestala s radom.

Kao nasljednik tvornice osnovano je 2003. u Svetom Ivanu Zelini poduzeće Endi Line d. o. o. koje proizvodi pozamenterijske proizvode za primjenu u raznim industrijama (tekstilna, elektroindustrija, autoindustrija, građevinska, grafička, vojna i dr.).

Borovo d. d., poduzeće za proizvodnju i promet obuće, gumarskih i ostalih proizvoda, osnovano 1931. između Vukovara i sela Borova, u današnjem Borovu naselju, koje je 1980-ih postalo dio Vukovara; najveće poduzeće za proizvodnju gume i obuće u nekadašnjoj Jugoslaviji.







Od osnutka poduzeća do II. svj. rata

Povijest razvoja poduzeća veže se uz obućarsku radionicu koju su 1894. u Zlínu u Češkoj otvorila braća Tomáš i Jan Bat’a. Šireći proizvodnju i poslovanje, isprva unutar Austro-Ugarske, a nakon I. svj. rata u druge europske države te u SAD, osnovali su 1921. trgovačko poduzeće u Kraljevini SHS pod nazivom Bata cipele i koža d. d. Zemun – Zagreb. To je poduzeće do 1930. otvorilo oko 60 prodavaonica te postalo jedan od najvećih uvoznika obuće u državi. Zbog promjene carinskih propisa i povećanja nameta, Tomáš Bat’a odlučio je u Kraljevini Jugoslaviji osnovati istoimenu tvornicu, što je učinio 1931. kraj Vukovara, zahvaljujući njegovu dobrom geografskom položaju uz Dunav i blizini željezničke pruge, a opet izoliranom od većih gradova.



















Iako je tvornica službeno registrirana tek 1933. pod nazivom Bata jugoslavenska tvornica gume i obuće d. d., rad u proizvodnji započeo je odmah, i prije izgradnje tvornice, u improviziranim radionicama. Nakon Tomášove pogibije 1932., upravljanje tvornicom preuzeo je Jan Bat’a. Poduzeće se širilo kupujući i osnivajući tvornice i društva potrebne za razvoj kombinata (tekstilno poduzeće Stolin d. d. u Vukovaru, poduzeće za proizvodnju strojeva i alata Majstor d. d. u Vukovaru, poduzeće za uvoz i izvoz Kotva d. d. u Zagrebu, rudnik Sv. Nikola kraj Nove Gradiške, topionica željezne rude u Bešlincu, poljoprivredno dobro kraj Strumice). Osnovna djelatnost bila je proizvodnja i prodaja cipela, kože, čarapa i gumene robe (guma za kotače, remene, tkanine i sl.). Do tada pretežno poljoprivredno orijentiran, vukovarski je kraj od kraja I. svj. rata te uspostavom Kraljevine SHS i novom upravno-teritorijalnom raspodjelom izgubio dotadašnji politički, društveni i gospodarski regionalni značaj, no gradnjom tvornice i razvojem industrije postao je jako industrijsko središte, što je dovelo do gospodarskoga napretka cijelog područja te društvenoga, političkog i kulturnog razvoja.













Prvotni broj od približno 500 radnika iz 1931. povećao se na više od 6000 1939., čime je Bata postala najveća tvornica u Jugoslaviji, pokrivajući 88,2% domaćih potreba za obućom (proizvodilo se više od šest milijuna pari obuće na godinu). Iz nje se upravljalo pogonima i podružnicama na cijelom Balkanu, Bliskom istoku i u Africi. Godine 1938. u tvornici su proizvedene prve automobilske gume u Hrvatskoj.







Uz tvornicu je već pri osnutku 1931. prema nacrtima čeških arhitekata F. L. Gahure, V. Karfika i A. Víteka počela izgradnja planskoga radničkog stambenog naselja (danas Borovo naselje), jednog od najznačajnijih i najvećih u državi, koje je dobilo ime po vlasniku tvornice Naselje dr. Jana Bat’e, tzv. Bata ville. Život u naselju bio je pod kontrolom tvorničke uprave, imalo je svu potrebnu suvremenu infrastrukturu, vlastitu električnu centralu, objekte društvene namjene (radnički restoran podignut 1932., sportski stadion 1933., kino-dvorana 1935), obrazovne ustanove (osnovna škola otvorena 1935., stručna škola – Batina škola rada 1937. te Narodni univerzitet 1939). U naselju su od 1932. izdavane novine Borovo, prve tvorničke novine u državi. Do 1938. uz tvornicu su izgrađena 122 stambena objekta od crvene neožbukane opeke, koji su 2009. uvršteni u zaštićene spomenike industrijske baštine, a 2010. započela je njihova obnova nakon što su znatno oštećeni u Domovinskome ratu.















Tijekom II. svj. rata promijenjena je upravljačka struktura, a poduzeće je 1941. nastavilo djelovati pod nazivom Bata – hrvatska tvornica gume i obuće d. d. Borovo. Vlasnička obitelj Bat’a potkraj rata pobjegla je u prvo u Brazil, a potom u Kanadu. Godine 1945. tvornicu u Zlínu nacionalizirala je država Čehoslovačka, a u pogone u Borovu naselju ušla je JNA. Završetkom rata tvornica je nakratko vratila staro ime, a nakon nacionalizacije krupnoga gospodarstva, 1946. postala je samostalno poduzeće pod nazivom Jugoslavenski kombinat gume i obuće Borovo.

Od kraja II. svj. rata do proglašenja hrvatske neovisnosti

Bez dotadašnje potpore iz Zlína, poduzeće je ubrzo naišlo na teškoće zbog nedostatka strojeva i rezervnih dijelova, sirovina, stručnjaka, zbog ekonomske izolacije i sl. Do početka 1950-ih, novim zapošljavanjem i školovanjem radnika došlo je do porasta proizvodnje i otvaranja novih prodavaonica. Broj zaposlenih se s manje od 2000 u 1945. povećao na gotovo 5000 do 1950., privukavši na vukovarsko područje više tisuća radnika iz Dalmacije i BiH. Godine 1950. Borovo je među prvima u državi uvelo radničko samoupravljanje. Do novog širenja, kako pogona tako i djelatnosti, došlo je među ostalim preuzimanjem i spajanjem s drugim industrijama (vukovarski Tvornica kudelje 1958. i Zanatsko poduzeće Metalac 1965; somborska Tvornica dječje odjeće Mladost), a pravi je uzlet i uspjeh postignut nakon gospodarske reforme u drugoj polovici 1960-ih.













Godine 1968. pokrenuta je serija namjenske radne obuće Borosana, dok se sportska obuća Startas, izvorno zamišljena kao niska tenisica za igranje stolnoga tenisa, pojavila 1976. Svoju je najveću popularnost stekla kao službena obuća Univerzijade u Zagrebu 1987., kada se prodavalo oko pet milijuna pari tenisica na godinu. Zadržavši tradicionalan ručni način izradbe, Startas je kao najpopularnija robna marka poduzeća oživljen 2007. raznovrsnijom kolekcijom te u visokom i niskom modelu. U posljednjem su desetljeću proizvedene i prigodne ograničene serije tzv. startasica.







U 1970-ima kombinat se sastojao od 14 radnih organizacija, zajedničkih službi i sektora te tri tvornice s pogonima. Osnovnu djelatnost činile su Tvornica kožne obuće, Tvornica gume i Tvornica strojeva i tehničkog servisa, a sporednu Građevinski pogon. Tijekom 1980-ih, zbog neodgovarajuće i zastarjele tehnologije, nedovoljno obrazovanoga kadra, velikih troškova i dr., Borovo je dospjelo u poslovnu krizu, no bez obzira na to do raspada SFRJ bilo je najveće poduzeće za proizvodnju gume i obuće na prostoru bivše države te jedno od deset najvećih proizvođača obuće na svijetu. Zapošljavalo je oko 23 000 radnika, na godinu proizvodilo oko 23 milijuna pari obuće, 580 000 automobilskih guma i 12 500 t gumeno-tehničke robe, te posjedovalo mrežu s više od 600 prodavaonica. Proizvodnja se 1981. proširila i na kemijske proizvode, izgradnjom kemijskoga pogona Boripol. Poduzeće je svoje proizvode plasiralo na domaće tržište i u pedesetak država na svim kontinentima (1985. izvezeno je više od 36% ukupne proizvodnje). Surađivalo je s drugim poznatim svjetskim proizvođačima obućarsko-gumarskih proizvoda kao što su Puma, Salamander, Semperit i Pirelli, po licenci kojih je od 1980. proizvodilo i klinasto remenje. Imalo je predstavništva u Zagrebu, Beogradu i Ljubljani te Münchenu. Potkraj 1980-ih u poduzeću je započela tranzicija s planskoga na tržišno gospodarstvo pa je bilo organizirano kao poslovni sustav, tj. složeno poduzeće s 14 društvenih poduzeća i jednom radnom organizacijom.

Od uspostave neovisne Hrvatske

Na samom početku Domovinskoga rata Borovo se uključilo u organizaciju obrane Vukovara opskrbljujući električnom energijom Ratnu bolnicu, vodovod te veća gradska skloništa. Poslovanje poduzeća prestalo je 1991., a od 1992. do mirne reintegracije 1998. uprava Borova djelovala je u Zagrebu, a proizvodnja u Donjem Miholjcu. Nakon toga proizvodni pogon vraćen je u Borovo naselje, koje je, kao i tvornica, bilo gotovo potpuno uništeno početkom 1990-ih, a potom i zapušteno. Poduzeće je tada bilo organizirano kao poslovna grupa Borovo d. d. sa sedam društava u vlasništvu: tri trgovačka u Vukovaru, Celju, Ljubuškom i Podgorici, tri proizvodna (kožna obuća, gume i strojevi) u Vukovaru i jedno uslužno poduzeće u Vukovaru.







Djelatnost poduzeća nije se mnogo mijenjala od prvih dana: osnovna obuhvaća obradbu materijala za obuću, proizvodnju i konfekcioniranje obuće, izradbu pneumatika, regenerata, pribora za obuću, remenja, ljepila i rastvora te prodaju vlastitih proizvoda, a sporedna izradbu alata, okova i pribora, lijevanje metala, izradbu, održavanje i popravak strojeva i rezervnih dijelova, građevinske radove, transport, proizvodnju i popravak papirne ambalaže, ljepenke, kalupa i potpetica za obućarstvo i sl.







Danas poduzeće posluje pod imenom Borovo d. d. trgovačko društvo za proizvodnju i promet obuće, gumarskih i ostalih proizvoda, u većinskom je državnom vlasništvu i u tijeku je proces privatizacije. Sastoji se od 14 organizacijskih jedinica među kojima su dva proizvodna pogona: pogon za proizvodnju kožne obuće te pogon za proizvodnju gumene i gumeno-platnene obuće. Ima ukupno 650 radnika, te 84 prodavaonice diljem Hrvatske, a na godinu proizvede oko 500 000 pari obuće, isključivo iz materijala prirodnoga podrijetla. Posljednjih se godina sve više okreće inozemnomu tržištu.







-uputnica u natuknici Hrvatska akademija znanosti i umjetnosti

Bartl, Zlata (Dolac, BiH, 20. II. 1920 – Koprivnica, 30. VII. 2008), stručnjakinja za prehrambenu tehnologiju, izumiteljica začina Vegete.

Završila je gimnaziju u Sarajevu (1938) i Mudroslovni fakultet u Zagrebu (1942) postavši profesoricom kemije, fizike, matematike i mineralogije. Nakon završetka studija kratko je radila na mjestu profesorice u gimnaziji u Sarajevu, potom je prešla u Institut za industrijska istraživanja u Zagrebu. U koprivničkoj tvornici prehrambenih proizvoda → Podravki, zaposlila se na mjestu kemijskoga tehničara u laboratoriju 1955. te je ondje radila do umirovljenja 1976. Godine 1957. s timom kolega izradila je recepture prvih Podravkinih dehidratiranih juha (u početku povrtne, zatim i kokošje te goveđe juhe s tjesteninom), a 1958. predvodila je tim Podravkina istraživačkoga laboratorija koji je razvio recepturu za jednu od najpoznatijih hrvatskih robnih marki, univerzalni dodatak jelima, začin → Vegetu, koji se danas izvozi u šezdesetak zemalja diljem svijeta.







Dobitnica je odlikovanja Red Danice hrvatske s likom Nikole Tesle (1997) te nagrade Zlatna kuna za životno djelo Hrvatske gospodarske komore (1998). Podravka je 2001. osnovala zakladu u svrhu poticanja inovativnog i znanstvenoistraživačkoga rada mladih dodjelom stipendija za dodiplomske i poslijediplomske studije, koja nosi njezino ime.

HAZU → Hrvatska akademija znanosti i umjetnosti

Food Technology and Biotechnology, znanstveni časopis Prehrambeno-biotehnološkog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu. Objavljuje radove iz područja molekularne biologije, genetičkog inženjerstva, biokemije, mikrobiologije, biokemijskog inženjerstva, prehrambene tehnologije, kemije i analitike sirovina i gotovih proizvoda, proizvodnje namirnica, enologije i obradbe otpadnih voda. Započeo je izlaziti 1963. pod nazivom Informacije Prehrambeno-tehnološkog instituta u Zagrebu, više puta je mijenjao naziv, a od 1996. izlazi pod današnjim nazivom. Službeno je glasilo Hrvatskoga društva za biotehnologiju i Slovenskoga mikrobiološkog društva, a radove objavljuje isključivo na engleskom jeziku. Časopis je indeksiran u više od 20 međunarodnih baza podataka, od 2008. dostupan je na portalu znanstvenih i stručnih časopisa RH, a izlazi uz potporu Ministarstva znanosti RH i Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti.









vino → vinogradarstvo i vinarstvo; alkoholna pića

Tvornica mlinskih strojeva → Ventilator (sv. 1)

rakije → alkoholna pića

likeri → alkoholna pića