Hrvatski časopis za prehrambenu tehnologiju, biotehnologiju i nutricionizam, znanstveno-stručni časopis iz područja biotehnologije i nutricionizma → Hrvatskoga društva prehrambenih tehnologa, biotehnologa i nutricionista. Izlazi od 2002. pod nazivom PBN Revija, a 2009. mijenja naslov u današnji. U razdoblju 2004–05. i 2007–08. nije izlazio. Objavljuje znanstveno-stručne radove na hrvatskom i engleskom jeziku, kratke članke o novostima iz struke, preglede novih knjiga, aktivnosti Društva te važnijih znanstveno-stručnih događaja u zemlji i inozemstvu. Izlazi kao dvobroj dva puta na godinu, a od 2010. dostupan je na portalu znanstvenih i stručnih časopisa RH. Časopis ima međunarodni savjetodavni odbor, a izlazi uz potporu Ministarstva znanosti i obrazovanja RH.

Hrvatsko društvo za biomedicinsko inženjerstvo i medicinsku fiziku (HDBIMF), udruga znanstvenika i stručnjaka koji se bave razvojem i unapređenjem stručnog i znanstvenog rada u području biomedicinskog inženjerstva i medicinske fizike. Društvo je osnovano 1984., a do 2016. djelovalo je pod nazivom Hrvatsko društvo za medicinsku i biološku tehniku (HDMBT). Njegove su djelatnosti organizacija znanstvenih i stručnih simpozija, savjetovanja, konferencija i drugih znanstveno-stručnih skupova te izobrazba stručnjaka u području biomedicinskog inženjerstva i medicinske fizike. Sudjeluje u predlaganju zakona, propisa, normi i stvaranju stručnoga nazivlja te izdavanju znanstvenih i stručnih publikacija. Sastoji se od sekcija za kliničko inženjerstvo, medicinsku fiziku i biomehaniku. Društvom je 1984–2000. predsjedao Ante Šantić, 2000–08. Stanko Tonković, 2008–13. Ratko Magjarević, dok ga od 2013. vodi Igor Lacković. Godine 1993. postalo je punopravnim članom Međunarodne federacije za medicinsko i biološko inženjerstvo (IFMBE) i Europske federacije organizacija za medicinsku fiziku (EFOMP).

Ambalaža, stručni časopis Instituta za ambalažu i tiskarstvo Tectus. Idejna začetnica, tvorac koncepta i realizatorica kojega je Drena Tejić-Milijević. Izlazi kvartalno od 1996., u razdoblju 2003–05. kao Ambalaža, grafička industrija, a namijenjen je proizvođačima i korisnicima ambalaže, dizajnerima, grafičarima, marketinškim agencijama i stručnim udrugama. Cilj časopisa je transfer inozemnih tehnologija, znanja i trendova te međusobna razmjena informacija, stručnih i znanstvenih iskustava u ambalažnoj industriji. Medijski je partner stručnih događaja i specijaliziranih sajmova. Od 2006. izlazi zajedno s časopisom za grafiku i tiskarstvo Croprint (od 2010. Regprint), od 2018. dostupan je samo na mrežnim stranicama Instituta.







Agriculturae Conspectus Scientificus (ACS), međunarodni znanstveni časopis → Agronomskoga fakulteta u Zagrebu. Sljednik je Viestnika za gospodarstvo i šumarstvo, najstarijega hrvatskog časopisa u području poljoprivrede i šumarstva koji je povremeno izlazio u razdoblju 1887–90., a pokrenulo ga je Kraljevsko gospodarsko i šumarsko učilište u Križevcima (→ Visoko gospodarsko učilište u Križevcima). Od 1909. izlazi pod nazivom Gospodarska smotra, koje je prvi urednik bio Andrija Lenarčić. U razdoblju 1920–38. izašao je samo dvobroj 1929., a od 1939. izlazi uglavnom redovito, pod nazivom Poljoprivredna naučna smotra (od 1941. Poljodjelska znanstvena smotra, od 1946. pod nazivom Poljoprivredna znanstvena smotra), od 1997. nosi današnji naziv. Izlazi kvartalno, a donosi znanstvene radove, pregledne radove i priopćenja iz područja agronomije, veterine i srodnih znanosti. Od 2004. radovi se objavljuju isključivo na engleskom jeziku, a od 2006. dostupan je na portalu znanstvenih i stručnih časopisa RH. Časopis ima međunarodno uredništvo, citiran je u međunarodnim bazama podataka, a izlazi uz potporu Ministarstva znanosti i obrazovanja RH.







Journal of Central European Agriculture (JCEA), međunarodni znanstveni časopis → Agronomskoga fakulteta u Zagrebu. Pokrenut je 2000. radi razmjene iskustava u poljoprivredi tranzicijskih zemalja središnje Europe. Izlazi kvartalno u digitalnom obliku, a objavljuje izvorne znanstvene članke, pregledne radove, kratka znanstvena izvješća te sažetke iz područja biotehničkih znanosti i agronomije na engleskom, bugarskom, češkom, hrvatskom, mađarskom, poljskom, rumunjskom, slovačkom, slovenskom i srpskom jeziku. Svaki članak ima detaljan sažetak na engleskom jeziku te dvojezični prikaz rezultata, slika, tablica i grafikona. Časopis ima međunarodno uredništvo iz devet zemalja članica. Od 2006. dostupan je na portalu znanstvenih i stručnih časopisa RH te je indeksiran u međunarodnim bazama podataka. Glavni je urednik od 2018. Zvonimir Prpić. JCEA izlazi uz potporu Ministarstva znanosti i obrazovanja RH.

Vijesti Hrvatskoga geološkog društva, informativno glasilo → Hrvatskoga geološkog društva. Izlazi od 1974. na hrvatskom jeziku, objavljuje popularne članke, sažetke magistarskih i doktorskih disertacija, osvrte na geološke skupove, ekskurzije, izložbe i slične događaje te donosi vijesti o aktivnostima Društva i pojedinih članova. Od 2013. izlazi u elektroničkom obliku.









Poljoprivreda, znanstveni časopis → Fakulteta agrobiotehničkih znanosti Osijek i → Poljoprivrednog instituta Osijek. Izlazi od 1995., a slijednik je časopisa Znanost i praksa u poljoprivredi i prehrambenoj tehnologiji koji je izlazio u razdoblju 1982–94. Objavljuje radove iz svih područja agronomskih znanosti i struke na hrvatskom i engleskom jeziku. Izlazi dva puta godišnje uz potporu Ministarstva znanosti i obrazovanja RH. Časopis ima međunarodno uredništvo, radovi su citirani u međunarodnim bazama podataka, a na portalu znanstvenih i stručnih časopisa RH dostupan je od 2006.







Podravka d. d., prehrambeno i farmaceutsko poduzeće sa sjedištem u Koprivnici, osnovano 1947; jedno od najvećih prehrambenih poduzeća u Jugoslaviji, a danas jedno od prihodovno najuspješnijih takvih poduzeća u Hrvatskoj.







Temelji osnutka poduzeća

Njezini korijeni vezani su uz prehrambene manufakture koje su u razdoblju između dvaju svjetskih ratova djelovale u Koprivnici i okolnim mjestima. Među najznačajnijima bile su radionice za osnovnu preradbu voća, koje su 1934–45. radile za potrebe trgovačkoga poduzeća Braća Wolf, u vlasništvu Matije i Marijana Wolfa, a zapošljavale su najviše 30 radnika.

Od ostalih koprivničkih poduzeća koja su prethodila Podravki ističu se Koprivnički paromlin d. d. u pretežnom vlasništvu obitelji Braun i Etinger, Industrija ulja d. d. u vlasništvu obitelji Braun (osnovana 1917., tijekom 1930-ih zapošljavala je gotovo 300 radnika i spadala u najznačajnija industrijska poduzeća sjeverozapadne Hrvatske), te Tvornica suhomesnate robe Wegmann d. d. (djelovala je 1922–30. zapošljavajući oko 15 radnika).

Uz poticaj i potporu komunističkih vlasti, poduzeće je 1945. pod upravom dotadašnjih vlasnika braće Wolf nabavilo potrebnu opremu, te s gotovo 70 zaposlenih preraslo u Industriju konzervi Braća Wolf, koja je proizvodila i pakirala u konzerve i staklenke marmeladu, džemove, kompote i ostale proizvode od voća i povrća, ali i meso i alkoholna pića. Poduzeće je 1946. bilo nacionalizirano.

Od 1947. do hrvatske neovisnosti

Pod centraliziranom upravom Ministarstva industrije i rudarstva NR Hrvatske na temelju podržavljenoga poduzeća braće Wolf i drugih srodnih koprivničkih poduzeća počeli su se širiti kapaciteti proizvodnje (nabava aparata za egaliziranje voćne srži, kotlova za kuhanje marmelade i dr.), te je 1947. osnovana Podravka, industrija za preradu voća i povrća. Prema naputcima Vlade NR Hrvatske iz 1948. zadatak Podravke bio je »prerada voća i povrća, izrada marmelade, džemova, kompota, pulpiranje voća, izrada srži od voća, konzerviranje i ukiseljavanje povrća«. Godine 1948. u sklopu Podravke započeo je djelovati i laboratorij sa zadatkom nadzora kvalitete, a broj zaposlenih prešao je 400.

Podravka je 1949‒52. zbog posljedica centralistički dirigirane ekonomije i međunarodne izolacije bilježila gubitke i pad zaposlenih. Decentralizacijom jugoslavenskoga gospodarstva i uvođenjem samoupravljanja početkom 1950-ih došla je pod upravu lokalnih vlasti i radničkoga kolektiva. Vodstvo poduzeća počelo je djelovati sve samostalnije, započeo je izvoz, asortiman proizvoda proširio se na alkoholna i bezalkoholna pića, voćne sokove, senf i konzerviranje mesa, te je nabavljena oprema za pečenje rakije, izradbu koncentrata rajčice i senfa te sušare za povrće. Poduzeće je uz otkup povrća i voća s okolnoga područja počelo saditi i vlastite voćnjake i rasadnike. Ipak, poteškoće zbog prilagođavanja reformiranomu jugoslavenskom gospodarstvu s tržišnim elementima trajale su do kraja 1950-ih, kada se poduzeće konsolidiralo.













Razdoblje od kraja 1950-ih do kraja 1960-ih doba je intenzivnog razvoja poduzeća: pojavili su se novi proizvodi, modernizirali su se i proširili postojeći te izgradili novi pogoni, a povećao se i fizički obujam proizvodnje. Podravki je 1958. pristupilo poduzeće Stokopromet iz Koprivnice, 1959. koprivnička klaonica, 1967. prehrambeno poduzeće Kalnik iz Varaždina i tvornica praškastih proizvoda Sana iz Hoča kraj Maribora, a 1969. pogon za preradbu povrća iz Umaga. Godine 1963. u proizvodnome je dijelu Podravke bilo sedam odjela: Jušni koncentrati i tjestenine, Meso i mesni proizvodi, Voće i povrće, Priprema proizvodnje, Laboratorij, Održavanje i Proizvodnja vlastitih sirovina. U tom razdoblju započeo je i izvoz u SSSR i na izvaneuropska tržišta. Godine 1958. uz kontrolni laboratorij osnovana je tehnološko-analitička grupa koja je pratila proizvodne inovacije. Poduzeće se afirmiralo inovativnim proizvodima kao što su koncentrirane juhe, mesne konzerve i dodatci jelima. Godine 1959. započela je proizvodnja → Vegete, dodatka jelima koji je razvio tim na čelu sa → Zlatom Bartl, voditeljicom tehnološko-analitičke grupe. Godine 1967. poduzeće je zapošljavalo više od 1750 radnika.













Razvoj je nastavljen i tijekom 1970-ih i 1980-ih. Obujam proizvodnje u odnosu na 1967., kada je iznosio 24 000 t, povećan je 1979. na 230 000 t. Udio Podravkinih proizvoda u tom je razdoblju na jugoslavenskom prehrambenom tržištu bio velik (1979. udio juha i dodataka jelima bio je 67%). Poduzeće je 1980. zapošljavalo 6872 radnika. U tom razdoblju porastao je i izvoz prehrambenih proizvoda. Nastavila se integracija s drugim poduzećima, čime je Podravka preko nekih od njih ušla i u područja farmaceutike i ugostiteljstva. Godine 1971. udružila se s poduzećem Banje Lipik koje se bavilo lječilišnim turizmom, ugostiteljstvom i proizvodnjom mineralne vode, 1972. s Poljoprivredno-industrijskim kombinatom Budućnost iz Đelekovca, Poljoprivredno-industrijskim kombinatom Podravina iz Koprivnice i tvornicom lijekova → Belupo iz Ludbrega, 1974. s poduzećem Segestica iz Siska za proizvodnju pića, kvasca i octa, 1979. s klaonicom u Garešnici, a 1980. s klaonicom u Daruvaru.

Podravka je potkraj 1960-ih raspolagala s 420 ha poljoprivrednoga zemljišta, a integracijama s poljoprivredno-industrijskim kombinatima početkom 1980-ih površina obradiva zemljišta narasla je do 3738 ha. Zemljišta su uglavnom bila smještena u Podravini, gdje je bila razvijena široka mreža poljoprivrednih kooperanata.

Tijekom 1970-ih i početkom 1980-ih rekonstruirana su mnoga stara i izgrađena neka nova tvornička postrojenja: pivovara (1972), klaonice i hladnjače (1975), pogon mesnih konzervi i silos za žito (1977), postrojenje za proizvodnju kvasca (1979) i postrojenje za proizvodnju lijekova (1981). Poduzeće je istodobno izgradilo razgranatu mrežu distribucijskih skladišta i prodaje u Hrvatskoj i Jugoslaviji. Podravka se u tom razdoblju istaknula i proizvodnjom licenciranih proizvoda zapadnoeuropske prehrambene industrije (Dr. Oetker, Jacobs, Tuborg i dr.), kao i linijama novih proizvoda, poput dječje hrane Čokolino. Godine 1970. počeo je raditi Elektro-računarski centar, a 1972. osnovan je Podravkin institut koji je proširio djelatnost dotadašnjega laboratorija u području fizikalno-biokemijskih, mikrobioloških i kemijskih istraživanja.







Godine 1976. Podravka je počela djelovati kao SOUR, a do 1979. u njegovu je sastavu bilo formirano deset RO-a (Poljoprivreda, Kooperacija, Industrija mesa, Industrija hrane, Voće i povrće, Industrija pića, Belupo, Usluge, Institut, Trgovina), a unutar njih 35 OOUR-a. Godine 1982. otvoren je → Muzej prehrane Podravka koji sadrži zbirke tehnike, ambalaže i industrijske tehnologije koje su se rabile u poduzeću.

Od uspostave hrvatske neovisnosti

Godine 1993. poduzeće je privatizirano i registrirano kao dioničko društvo. U tom razdoblju pokrenuta su nova proizvodna područja (pakiranje izvorske vode), a počeli su se otvarati i novi pogoni u Koprivnici (Tvornica Vegete 2000., Tvornica jela 2003) i kupovati pogoni u Hrvatskoj (tvornica sladoleda i smrznutih proizvoda Ital-Ice u Poreču 2002–13) i inozemstvu (pogon za proizvodnju Vegete, juha i praškastih proizvoda u Kostrzynu u Poljskoj 2000–14., poduzeće Žito u Ljubljani 2015). Poduzeće je istodobno kupilo više brandova u Hrvatskoj i inozemstvu (Eva, Lero, Warzywko, Perfekta, Belsad, Čokolešnik i dr.). Potkraj 2010-ih bilo je među financijski najuspješnijim poduzećima u Hrvatskoj, dobrim dijelom zahvaljujući izvoznoj politici orijentiranoj na svjetska tržišta. Godine 2018. zapošljavalo je 6517 radnika.

Geologia Croatica, znanstveni časopis → Hrvatskoga geološkog instituta i → Hrvatskoga geološkog društva. Izlazi s prekidima od 1911., prvotno pod nazivom Vijesti Geologijskog povjerenstva za kraljevine Hrvatsku-Slavoniju. Prvi je urednik bio → Dragutin Gorjanović Kramberger (sv. 4). Nakon osnivanja Geološkoga zavoda 1922. mijenja naziv u Vijesti Geološkoga zavoda u Zagrebu i do 1931. tiskaju se svega tri broja. U razdoblju 1942–44. tri broja izlaze pod naslovom Vjestnik Hrvatskog državnog geoložkog zavoda i Hrvatskog državnog geoložkog muzeja, a nakon uspostave Instituta za geološka istraživanja 1946., časopis izlazi redovito kao Geološki vjesnik od 1947., a 1992. mijenja naziv u današnji. Objavljuje izvorne znanstvene radove iz područja geologije, povijesti Zemlje, naftne geologije, znanosti o kršu s naglaskom na problematiku istraživanja na području Dinarida, jadransko-sredozemnog područja i Panonskog bazena te geologije okoliša. Izlazi tri puta na godinu na engleskom jeziku u tiskanom i elektroničkom obliku, a na portalu znanstvenih i stručnih časopisa RH dostupan je od 2006. Časopis ima međunarodno uredništvo, a izlazi uz potporu Ministarstva znanosti i obrazovanja RH.

















Croatian Journal of Fisheries (Ribarstvo), znanstveno-stručni časopis → Agronomskoga fakulteta u Zagrebu. Sljednik je časopisa Ribarstvo (1938–40), a prvi je urednik bio Zdravko Taler. Ponovno izlazi od 1946. pod imenom Ribarstvo Jugoslavije (Slatkovodno ribarstvo Jugoslavije, 1950–51), od 1992. pod izvornim naslovom, a od 2012. pod današnjim naslovom. Izlazi tromjesečno u tiskanom i elektroničkom obliku, a donosi radove iz područja slatkovodnog i morskog ribarstva, ihtiologije i akvakulture na engleskom jeziku sa sažetcima na hrvatskom jeziku. Časopis izlazi uz potporu Ministarstva znanosti i obrazovanja RH, a distribuira se u međunarodne zavode i institucije. Od 2006. dostupan je na portalu znanstvenih i stručnih časopisa RH.







Acta Graphica, međunarodni znanstveni časopis → Grafičkoga fakulteta u Zagrebu. Izlazi od 1989., a do 1990. izdavač mu je bila Viša grafička škola u Zagrebu. Objavljuje znanstvene i stručne radove iz područja grafičke tehnologije, grafičkog inženjerstva i dizajna, kao i drugih područja osnovnih i primijenjenih znanosti povezanih s grafičkom tehnologijom. Izlazi tromjesečno, od 1995. tiska se na hrvatskom i engleskom jeziku, a na portalu znanstvenih i stručnih časopisa RH dostupan je od 2010.

Gavrilović d. o. o., prehrambeno poduzeće sa sjedištem u Petrinji, osnovano 1822. Nastavlja tradiciju obiteljske proizvodnje iz 1690.

Braća Ivan i Petar Gavrilović prvi su mesarski obrt otvorila u Petrinji 1690. Tijekom 1775. obitelj Gavrilović se spominje kao suosnivač mesarskog ceha, a početkom XIX. st. i kao glavni ospkrbljivač Napoleonove vojske. Zajedno s nekolicinom petrinjskih mesara i trgovaca, potomak obitelji Ivan, osnovao je 1822. prvu manufakturu koja je potom dobila koncesiju za opskrbu mesom za sve vojarne na području Vojne krajine. Ivanov sin Matija proširio je proizvodnju dodavši pekaru i mlinove, te je otvorio prvu kožaru na području Vojne krajine. Obiteljski su obrt znatnije proširili Matijini sinovi Stjepan, Đuro i Mato, te su 1880. zapošljavali 50 radnika. Poduzeće je nastavilo djelovati pod nazivom Mate Gavrilović i drug od 1883., kada je započela proizvodnja Hrvatske salame preteče Zimske salame (gavrilovićka). Naziv je ponovno promijenjen u Prva hrvatska tvornica salame, kobasica i sušena mesa M. Gavrilovića i sinovi 1889.

Godine 1902. poduzeće je pretvoreno u dioničko društvo, a nakon provedene modernizacije počelo je izvoziti u Ugarsku, Njemačku, Švicarsku, Palestinu i Egipat. Prije početka I. svj. rata zapošljavalo je oko 120 radnika.

Između dvaju svjetskih ratova godišnja proizvodnja iznosila je oko 3400 t različitih mesnih proizvoda, od toga 1700 t masti i slanine, 600 t salame, 500 t svježega mesa, 350 t dimljenoga svinjskog mesa, 200 t dimljenih kobasica i 50 t konzervi. Tvornica je u tom razdoblju zapošljavala oko 300 radnika, koji su mogli obraditi oko 10 000 svinja na godinu. U sklopu tvornice radila je i prateća tvornica sapuna u kojoj se godišnje proizvodilo nekoliko tona sapuna marke Tibor.







Za II. svj. rata poduzeće je nacionalizirano i stavljeno pod državnu upravu, a 1943. prestalo je s radom. Nastavilo je proizvodnju 1945., zapošljavajući oko 50 radnika. Potkraj 1946. broj radnika udvostručio se te je ponovno počela proizvodnja Zimske salame gavrilovićke. Otvorena je prva prodavaonica u Zagrebu, a započeo je i izvoz proizvoda u SR Njemačku, Austriju, Francusku, Italiju, Čehoslovačku i Englesku. Razina predratne proizvodnje dosegnuta je 1952. Broj radnika iznosio je oko 300, a potkraj 1950-ih oko 1000. Godišnja proizvodnja iznosila je u tom razdoblju oko 9700 t, uz 92 000 prerađenih svinja, čime je poduzeće doseglo maksimalni kapacitet pogona.







Stoga je 1960. izvan grada počela gradnja novoga tvorničkog sklopa prema projektu zagrebačkog arhitekta Franje Bahovca, koja se većinom financirala radničkim samodoprinosom. Tehnološku opremu isporučilo je poduzeće Franz Kirchfeld iz Düsseldorfa, klaoničku opremu Beck und Henkel iz Kassela, a rashladnu opremu Escher Wyss iz Lindaua. Tvornica Đuro Đaković iz Slavonskoga Broda proizvela je parne kotlove za proizvodnju suho zasićene pare, a proizvodna linija nabavljena je od njemačkoga poduzeća Kramer Gräbe. Nakon što su 1965. bili pušteni u pogon prvi objekti za mesnu industriju, glavni dijelovi mesne industrije napustili su stare pogone u gradskome središtu, koji su 1977. preuređeni za fermentaciju trajnih proizvoda. U sljedećim su se godinama novi pogoni stalno modernizirali i nadograđivali. Visoku razinu kvalitete potvrđivale su godišnje inspekcije zemalja uvoznica, prije svega Europske ekonomske zajednice i SAD-a.







Početkom 1960-ih Gavrilović je počeo organiziranu proizvodnju stoke koja se odvijala u tri osnovna oblika: vlastita stočarska proizvodnja, proizvodnja u suradnji s individualnim poljoprivrednim proizvođačima te s poljoprivrednim kombinatima i zadrugama. Godine 1963. Gavrilović je od seoskih imanja otkupio 4000 svinja, dok je 1980-ih svake godine otkupljivao 120 000 utovljenih svinja, 70 000 odojaka, 20 000 junadi i 6000 teladi. Poduzeće je raspolagalo trima svinjogojskim reprocentrima, četirima farmama za tov junadi, više od 2000 ha oraničnih površina i vlastitom tvornicom stočne hrane (sagrađena 1966) kapaciteta 80 000 t krmenih smjesa na godinu. Tada je imalo više od 300 vlastitih prodavaonica specijaliziranoga i mješovitoga tipa diljem SFRJ. Izvoz je iznosio oko 25% proizvodnje, a izvozilo se u 22 zemlje svijeta.







Tijekom 1980-ih Gavrilović je bio organiziran kao SOUR s pet RO-a i 14 OOUR-a, osnovnih organizacija kooperanata, internom bankom, razvojnom službom i radnom zajednicom zajedničkih i stručnih poslova. Zapošljavao je više od 5000 radnika, te je surađivao s više od 6000 poljoprivrednih domaćinstava u gotovo 200 sela.

Poslovanje je reorganizirano 1991., kada je Gavrilović bio podijeljen na devet poduzeća (najveće Gavrilović mesna industrija), koja su zajednički nastupala kao holding u društvenom vlasništvu. Ubrzo potom u pet je poduzeća bio proglašen stečaj, te ih je potkraj iste godine kupio Georg Gavrilović, preimenovavši ih u Gavrilović, prva hrvatska tvornica salame, sušena mesa i masti, Mate Gavrilovića potomci, Zagreb.

Zbog Domovinskoga rata najveći dio proizvodnje bio je obustavljen. Djelatnost poduzeća svela se na obavljanje maloprodaje u vlastitim i unajmljenim objektima, te na neznatnu proizvodnju konzervi (ponajprije paštete) u unajmljenome pogonu. Preradba mesa i proizvodnja mesnih prerađevina je ponovno pokrenuta 1996. Sljedećih godina tvornički je sklop obnovljen (među ostalim saniran je kanalizacijski sustav, promijenjen azbestni krov i dr.), a provedena su i znatna ulaganja u tehničko-tehnološku osnovu poduzeća.

Promjena tržišnih okolnosti, jačanje maloprodajnih lanaca i visoka nelikvidnost hrvatskoga gospodarstva potkraj 1990-ih utjecali su na alokaciju ulaganja poduzeća u segment maloprodaje, kako bi se zaštitila vlastita proizvodnja. Gavrilović je uz postojeće maloprodajne objekte 2001. kupio objekte poduzeća Dalma maloprodaja u Splitu, a 2003. Dione u stečaju, te je 2007. postao njenim stopostotnim vlasnikom. Trgovački segment ojačan je novim akvizicijama: Merkur Rab (2004) i Istracommerce Pazin (2006).

Iako je današnja proizvodnja smanjena u odnosu na nekadašnju, s približno 850 zaposlenih Gavrilović je i dalje jedno od vodećih domaćih prehrambenih poduzeća. Proizvodi salame, sušena mesa, paštete i mesne nareske, gotova jela, polutrajne kobasice i dr. Prisutan je na europskom tržištu (Slovenija, Austrija, Njemačka, Engleska, Švedska, Irska), te na tržištu CEFTA-e (Central European Free Trade Agreement), Amerike, Kanade i Australije.







poljoprivredna mikrobiologija, grana mikrobiologije koja proučava mikroorganizme značajne za različita područja poljoprivredne proizvodnje i zaštite okoliša. Uključuje niz mikrobioloških disciplina poput mikrobne ekologije, te mikrobiologije tla, namirnica, mlijeka i mliječnih proizvoda, vina i sl. Suvremeni razvoj poljoprivrede temelji se na povećanju produktivnosti, ali uz zaštitu prirodnih resursa, očuvanju bioraznolikosti i što većem iskorištavanju prirodnih procesa, pri čemu korisni mikroorganizmi imaju nezamjenjivu ulogu pa njihovo primjenjivanje unapređuje poljoprivrednu održivost (smanjeni unos agrokemikalija, štednja neobnovljivih izvora energije i smanjenje onečišćenja okoliša).

Razvoj poljoprivredne mikrobiologije u Hrvatskoj započeo je 1922. kada je na Gospodarsko-šumarskom fakultetu (→ Agronomski fakultet) utemeljen Zavod za gospodarsku mikrobiologiju i mljekarstvo na kojem su se istraživale mikrobiologija tla, biološka fiksacija dušika (1932. proizveden je prvi preparat za inokulaciju soje), mikroorganizmi buraga, utjecaj agrotehničkih mjera na mikroorganizme tla te organska gnojiva dobivena radom gujavica (Lumbricidae). Na istom fakultetu 1993. osnovan je Laboratorij za molekularnu mikrobiologiju kojega su istraživanja usredotočena na bioraznolikosti autohtonih sojeva simbioznih fiksatora dušika, te autohtone vinske kvasce. Danas se pretežno istražuju korisne zajednice biljaka i mikroorganizama te raznolikost i karakterizacija prirodnih populacija mikroorganizama važnih za poljoprivrednu proizvodnju (npr. simbiozni fiksatori dušika i bakterije mliječne kiseline). Znanstveni interes istraživača na → Fakultetu agrobiotehničkih znanosti u Osijeku usmjeren je na istraživanja i primjenu u praksi (selekcija sojeva za pripremu inokulata i starter kultura, tj. razvoj mikrobioloških preparata koji unapređuju održivost poljoprivredne proizvodnje), mikrobiologiju tla, posebno na istraživanje utjecaja organske i mineralne gnojidbe na mikroorganizme i mikrobiološke procese u tlu, utjecaj agromelioracija i hidromelioracija na mikroorganizme tla, biološku fiksaciju dušika te inhibiciju rasta fitopatogenih gljiva i njihovih mikotoksina.

Istaknuti su znanstvenici u području poljoprivredne mikrobiologije → Ljudevit Gutschy, Mara Prša, Sulejman Redžepović, Dragutin Kalinović, Zlata Milaković, Suzana Kristek, Gabriella Kanižai Šarić, Sanja Sikora, Mihaela Blažinkov i Mirna Mrkonjić Fuka. Nastava iz poljoprivredne mikrobiologije, na svim razinama (preddiplomski, diplomski, poslijediplomski i specijalistički studij), izvodi se na oba fakulteta. Poljoprivredna mikrobiologija izučava se i na Sveučilišnome studiju Mediteranska poljoprivreda u Splitu, na → Veleučilištu Marko Marulić u Kninu, → Veleučilištu u Slavonskom Brodu (sv. 1), → Veleučilištu u Požegi i → Veleučilištu u Rijeci (sv. 1). Nastava se izvodi i u mnogim srednjim školama (Slavonski Brod, Vinkovci, Osijek, Požega).

alkoholna pića, pića koja sadrže 3–80% volumnog udjela etilnog alkohola (etanola). Etanol usporava reakcije živčanog sustava i djeluje opuštajuće, pa uživanje alkoholnih pića u umjerenim količinama mnogi smatraju ugodnim. Međutim, uživanje alkohola u većim količinama i tijekom duljega razdoblja vodi u alkoholizam i uzrokuje teške poremećaje u organizmu. Zbog štetnog djelovanja alkohola na ljudski organizam pri prekomjernom uživanju, proizvodnja, prodaja i reklamiranje alkoholnih pića u mnogim su zemljama danas regulirani strogim propisima koji uključuju i plaćanje posebnih poreza (trošarina), visina kojih ovisi o udjelu alkohola u piću.

Sirovine, proizvodnja i vrste

Sirovine za proizvodnju alkoholnih pića biljne su vrste koje sadrže šećere (voće, grožđe) ili škrob (ječam, raž, kukuruz) iz kojih s pomoću kvasaca u procesu alkoholne fermentacije nastaju alkohol i ostali sekundarni produkti, ovisno o sastavu biljne vrste i primijenjenome tehnološkom postupku. Prema osnovnome tehnološkom procesu proizvodnje razlikuju se pića koja se dobivaju alkoholnom fermentacijom (npr. pivo, vina, voćna vina) i pića kod kojih se alkohol iz prevrelih komina odvaja postupcima destilacije (vinjaci, rakije, viski, votka). Konačna kvaliteta alkoholnih pića dobiva se postupcima poput kupažiranja, stabilizacije i dozrijevanja te obogaćivanjem raznim dodatcima (alkoholom, tvarima za aromatizaciju, esencijama i sl.). Prema udjelu etanola alkoholna se pića dijele na slaba (→ pivo i vino; → vinogradarstvo i vinarstvo), srednje jaka (npr. vermut, prošek) i jaka (npr. šljivovica, vinjak, konjak, viski, votka, rum, likeri).





















Jaka alkoholna pića imaju posebna senzorska svojstva i volumni udjel alkohola veći od 15%. Uglavnom se proizvode izravno destilacijom prirodno prevrelih sirovina poljoprivrednoga podrijetla uz dodavanje aroma ili macerata ili bez njihova dodavanja. Kao sirovine za fermentaciju i dobivanje destilata rabe se različite voćne vrste, vino, žitarice, krumpir i slično. Ovisno o kategoriji pića, kao dodatci mogu služiti etilni alkohol biljnoga podrijetla, aromatično bilje i njegovi macerati, sredstva za zaslađivanje i dr. S prehrambeno-tehnološkoga gledišta, jaka alkoholna pića se ovisno o podrijetlu sirovine i načinu proizvodnje razvrstavaju na rakije, rakije proizvedene posebnim postupcima, jaka alkoholna pića proizvedena posebnim postupcima, likere i miješana jaka alkoholna pića (kokteli).







Rakije su jaka alkoholna pića dobivena destilacijom prevreloga soka, zgnječenih plodova (masulja) ili komine grožđa ili drugog voća s volumnim udjelom alkohola manjim od 86%. Ovisno o vrsti sirovine mogu biti rakije od grožđa (vinjak, brendi, lozovača, komovica, drožđenka i vinovica), voćne rakije (od masulja i od komine voća – npr. šljivovica, kruškovača), specijalne rakije dobivene aromatiziranjem vinskoga destilata i rakija voćem, aromatskim biljem, njihovim maceratima i eteričnim uljima (npr. travarica, orahovica, klekovača).









Rakije proizvedene posebnim postupcima dobivaju se destilacijom prevrele žitne komine (viski, žitna rakija), proizvoda šećerne trske (rum) i sirovina siromašnih šećerom s dodatkom etilnog alkohola ili bez njega, te macerata neprevrelih sirovina u etilnom alkoholu (džin, rakije od aromatskog bilja – npr. pelinkovac, lincura, aniseta, brinjevac; rakije od voćnoga macerata kupine, jagode, maline, i dr.).







Jaka alkoholna pića proizvedena posebnim postupcima dobivaju se razrjeđivanjem etilnog alkohola poljoprivrednoga podrijetla, destilata ili njihovih smjesa i mogu se samo pročišćavati (votka) ili aromatizirati (domaći brendi, domaći rum, jaka alkoholna pića od voća s malim udjelom voćnoga macerata).







Likeri su slatka alkoholna pića koja se sastoje od alkohola (18–28%), šećera (100 i više g/L) i arome. S obzirom na aromsku osnovu razlikuju se likeri od voćnoga soka, voćni likeri, likeri od rakija, biljni likeri, likeri od kave, čaja, kakaa, čokolade, emulzijski likeri, likeri s vinom, aromatizirani likeri, ostali likeri.

Miješana jaka alkoholna pića (kokteli) dobivaju se miješanjem dvaju ili više jakih alkoholnih pića s etilnim alkoholom, voćnim sokom, aromom, vinom, šećerom i dr.







Jaka alkoholna pića u Hrvatskoj

Zakonski propisi vezani uz alkoholna pića u RH usklađeni su s propisima EU-a. Hrvatski Pravilnik o jakim alkoholnim pićima definira uvjete proizvodnje za 46 jakih alkoholnih pića, a propisani su i uvjeti za proizvodnju naših tradicionalnih jakih alkoholnih pića – hrvatske loze, hrvatske stare šljivovice, slavonske šljivovice, hrvatske travarice, hrvatskog pelinkovca i zadarskog maraskina. U RH se tradicionalno proizvode sve vrste alkoholnih pića. Njihova je proizvodnja započela na individualnim seoskim gospodarstvima za vlastite potrebe, zatim su se počela proizvoditi u zadrugama, naposljetku i u industrijskim postrojenjima. U početku su ih proizvodili Arko (→ Vladimir Arko), Pokorny (→ Franjo Pokorny) i → Maraska, a danas ih proizvode → Badel 1862, Maraska, → Segestica, → Zvečevo, → Dalmacijavino, Darna, Istravino i Vinoplod. Neki od njih nose oznaku Hrvatska kvaliteta i izvorno hrvatsko. Slijedeći svjetske trendove, i u Hrvatskoj je započela obrtnička (craft) proizvodnja alkoholnih pića. U RH je 2017. bilo 41 650 malih proizvođača registriranih za proizvodnju jakih alkoholnih pića. Tijekom 2018. proizvedeno je oko 10 milijuna litara jakih alkoholnih pića (od toga približno 33% gorkih likera, 24% domaćega brendija, 12% votke, 11% slatkih likera, 7% travarice, 6% šljivovice i 4% domaćeg ruma), izvezeno je više od 4,5 milijuna litara, a uvezeno više od 8,5 milijuna litara jakih alkoholnih pića.





























Kolegij Proizvodnja jakih alkoholnih pića izvodi se na preddiplomskome studiju → Prehrambeno-biotehnološkoga fakulteta u Zagrebu, a kolegij Tehnologija proizvodnje jakih alkoholnih pića na preddiplomskome stručnom studiju Vinogradarstvo, vinarstvo i voćarstvo → Veleučilišta u Požegi i na stručnome studiju Vinarstvo na → Veleučilištu u Rijeci (sv. 1).

Berger, Otilija (Otti) (Zmajevac kraj Kneževih Vinograda, 4. X. 1898 ‒ Auschwitz, nakon 27. IV. 1944), tekstilna dizajnerica i slikarica, zaslužna za razvoj tekstilnoga dizajna i njegove primjene u industriji.

Polazila je Umjetničku školu za gospođe i djevojke u Beču 1920‒21., Umjetničku akademiju u Zagrebu 1921‒26., te školu Bauhaus u Dessauu (tečajevi Vasilija Kandinskog, Paula Kleea i Lászla Moholy-Nagya) 1927‒30., gdje je vodila tkalačku radionicu 1931‒32. pod vodstvom Lilly Reich. Eksperimentirala je s novim materijalima, mješavinom sintetskih vlakana i celofana. Uspostavivši suradnju s tekstilnim tvornicama u Njemačkoj, Nizozemskoj, Velikoj Britaniji i Čehoslovačkoj, od 1932. bila je samostalna dizajnerica u Berlinu, a nakon što joj je 1936. zbog židovskoga podrijetla bio zabranjen umjetnički rad, neko je vrijeme živjela u Londonu. Godine 1938. vratila se u Kraljevinu Jugoslaviju. U travnju 1944. bila je uhićena u rodnome mjestu i deportirana u Auschwitz, gdje je stradala.

Skupno je izlagala u Zagrebu 1922. u povodu židovskog omladinskog sleta i 1930. na izložbi Udruženja umjetnika Zemlja, te u New Yorku 1938. na izložbi Bauhaus 1919‒1928. u Museum of Modern Art. Njezini se tekstilni umjetnički radovi čuvaju u Arhivu Bauhausa u Berlinu, Muzeju za umjetnost i obrt, Muzeju suvremene umjetnosti u Zagrebu i dr.

odjevna industrija, dio prerađivačke industrije koji se bavi proizvodnjom odjeće, a zasniva se na tekstilnoj tehnologiji.

Začetci odjevne industrije sežu u rano doba industrijske revolucije i vežu se uz pojavu šivaćega stroja (→ šivanje). Tomu je prethodio patent engleskoga izumitelja Thomasa Sainta 1790. za prvi stroj za šivanje kože jednim koncem i lančanim bodom. Francuski izumitelj Barthélemy Thimonnier patentirao je uporabljivi šivaći stroj sa zakrivljenom iglom 1830., nakon čega je francuska vlada osnovala prvu tvornicu s 80 strojeva za proizvodnju vojne odjeće. Šivaći stroj sličan današnjemu patentirao je 1846. američki izumitelj Elias Howe. Imao je iglu s ušicom za provođenje gornjega konca, okomitu iglenjaču i čunak s donjim koncem za tvorbu čvrstoga zrnčanog boda. Američki izumitelj Isaac Merritt Singer patentirao je 1851. stroj na nožni pogon i pritisnu nožicu za šivani materijal, a njegov sunarodnjak Allen Benjamin Wilson ubrzo potom sustav posmika materijala. Ugradnjom elektromotora u šivaće strojeve 1887. njemačko-američki inženjer Philip Diehl ostvario je znatan napredak u njihovu razvoju.

Razvojem strojarstva usavršavaju se strojni elementi, povećava se brzina šivanja s početnih stotinjak ostvarenih strojnih šivaćih bodova u minuti na desetak tisuća, te se razvija nova vrsta šivaćih automata. Razvoj elektrotehnike i elektronike potaknuo je pojavu šivaćih agregata, numerički vođenih šivaćih strojeva, robota i inteligentnih šivaćih strojeva. Usporedno se razvijaju strojevi i oprema za tehnološke procese krojenja i doradbe odjeće, sustavi međufaznoga transporta, sveobuhvatna primjena računala i umrežavanja, organizacijski oblici te metode organizacije rada u tehničkim pripremama tvornica odjevne industrije.

Odjevna industrija u Hrvatskoj

Prije pojave industrijske proizvodnje odjeća se u ruralnim sredinama na području Hrvatske izrađivala od tekstilnih plošnih materijala nastalih ručnim tkanjem ili pletenjem od dostupnih pređa životinjskoga (→ vuna) ili biljnoga (→ lan, → konoplja) podrijetla, a potom krojenjem i ručnim šivanjem. Poslije su se počeli rabiti materijali pribavljeni trgovinom iz drugih krajeva (→ pamuk, → svila), a tijekom vremena pojavile su se i zanatsko-trgovačke radionice za izradbu odjeće koje su prodavale svoje proizvode u gradovima i manjim mjestima na sajmovima.

Za začetke industrijske proizvodnje odjeće u Hrvatskoj zaslužan je trgovac → Salomon Berger, koji je 1885. u Zagrebu otvorio trgovinu tekstilnom robom, prodavajući i odjeću izradbu koje je sam organizirao u kućnoj radinosti. Nakon što je tijekom prvoga desetljeća XX. st. nastavio poslovati s gubitcima, Berger je napustio trgovinu. Novi vlasnici poduzeća postali su 1910. njegovi rođaci Makso i Lav Bauer, a ono je nastavilo djelovati pod nazivom Salamona Bergera nasljednici. Poduzeće je počelo proizvoditi rublje 1914., kada je nožni pogon strojeva zamijenjen mehaničkim, te je započelo raditi industrijsko postrojenje. Od 1915. poslovalo je pod nazivom Domaća tvornica rublja Salamona Bergera nasljednici, zadržavši ga do 1919. i pretvorbe u dioničko društvo → Domaća tvornica rublja. Tvornica je isprva uvela tzv. tekuće vrpce za izradbu rublja, koje su zbog nedostataka i omraženosti poslije bile zamijenjene suvremenijim tzv. sinkro-sustavom.







Među najstarijim hrvatskim tekstilnim poduzećima koja su se proizvodnjom odjeće počela baviti tek u kasnijem razdoblju svojega djelovanja su → Čateks iz Čakovca, sljednik tekstilne manufakture Samuela Neumanna, osnovane 1874., te → Pamučna industrija Duga Resa, osnovana 1884. pod nazivom Kraljevska zemaljska ovlašćena pamučna predionica i tkaonica u Dugoj Resi. U Varaždinu je 1918. osnovana Tekstilna industrija Varaždin (Tivar), koja danas djeluje pod nazivom → Varteks, u Karlovcu 1920. mala radionica pletene robe iz koje se tijekom vremena razvio Velebit ‒ tvornica trikotaže i popluna, a u Zagrebu 1922. tvornice konfekcije Habitus i Netka, te 1923. poduzeće Lacet iz kojega je nastala → Nada Dimić, zagrebačka trikotaža i pozamanterija (njezin nasljednik je poduzeće Endi Line, koje djeluje od 2003. u Svetom Ivanu Zelini). U Čakovcu je 1923. osnovano dioničko društvo braće Graner, iz kojega se razvilo poduzeće → Međimurska trikotaža Čakovec za proizvodnju odjevnih predmeta, čarapa, pozamenterije i pletiva. Poduzeće Krapinska tekstilna industrija, poslije pod nazivom → Krateks, osnovano 1925. u Krapini, započelo je konfekcioniranje trikotažnih pletiva i tkanina tijekom 1960-ih.















Tvornica odjeće → Kamensko započela je djelovati 1943. u ličkome selu Kamenskom, a nakon završetka II. svj. rata uselila se u prostore Vojno-odjevnoga zavoda u Zagrebu. Potkraj rata osnovane su Industrija modne konfekcije u Osijeku i tvornica odjeće Napredak u Zagrebu. Neposredno nakon rata započele su s radom tvornice odjeće Siscia u Sisku, Uzor u Splitu i Modna konfekcija 22. decembar u Zagrebu. Iz tvornice trikotaže Olga Ban osnovane 1947. u Puli kasnijim je udruživanjem nastalo poduzeće Arena trikotaža.

Poduzeće za proizvodnju trikotaže → Galeb osnovano je 1951. u Omišu, proizvođač dječje i ženske odjeće, a kasnije muških odijela → Kotka započeo je djelovati 1954. u Krapini, tvornice konfekcije Vesna i Predrag Heruc 1955. u Zagrebu, Riječka industrija odjeće 1956. u Rijeci, a Emka 1958. u Pregradi. Varteks je u Novom Marofu 1983. otvorio pogon za izradbu odjeće od denima prema licenci Levi’s. Uz navedene značajnije i poznatije tvornice odjeće otvarale su se stotine pogona i u manjim hrvatskim mjestima.









Promjenom društvenoga sustava početkom 1990-ih, zbog ratnih događanja i uništavanja tvornica na okupiranim dijelovima Hrvatske tijekom Domovinskoga rata te kasnije loše provedenom privatizacijom, mnoga su poduzeća ugašena. Početkom 2020. u Hrvatskoj je aktivno 580 proizvođača odjeće, zaustavljen je pad broja aktivnih tvornica te zabilježen rast broja srednjih i malih proizvođača odjeće.

Hrvatska odjevna industrija primjenjuje najnovije spoznaje organizacije proizvodnje te najsuvremenije strojeve i opremu (→ tekstilni strojevi). Ekološki je vrlo prihvatljiva, a poznata je po produktivnosti, kvaliteti proizvodnje i konkurentnosti, zbog čega je unatoč nizu nepovoljnih događaja opstala i danas je u fazi novoga rasta i razvoja. O kvaliteti i konkurentnosti svjedoči podatak da je odjeća mnogih najpoznatijih svjetskih modnih marki proizvedena u Hrvatskoj, a o produktivnosti to da je za izradbu muškoga odijela na industrijski način primjerice u poduzeću Kotka potrebno oko četiri sata (za razliku od zanatskoga načina za koji je potrebno više od 40 sati). Industrija odjeće u Hrvatskoj posluje po suvremenim principima proizvodnje objedinjene umreženim računalnim sustavima (CIM ‒ Computer Integrated Manufactoring), te strategijama QR (Quick Response) i JIT (Just In Time). Najvećim je dijelom orijentirana na proizvodnju muške i ženske gornje odjeće, rublja te → radne i zaštitne odjeće.







Odjeća se najviše proizvodi u srednje velikim i malim serijama prema normiranim sustavima odjevnih veličina, a od 2010. na industrijski način izrađuje se individualizirana odjeća po narudžbi (tvornice Kotka i Siscia). Pritom se tjelesne mjere i položaj držanja tijela automatski snimaju 3D skenerom ili se uzimaju na tradicionalan krojački način, učitavaju u računalo i potom se računalno izvodi najprimjereniji kroj. Izrađuje se krojna slika, a računalno vođenim NC agregatom iskroji se materijal koji se potom šalje na šivanje i doradbu. Takva odjeća skuplja je od odjeće izrađene na temelju normiranih veličina, ali znatno jeftinija i kvalitetnija od odjeće izrađene na zanatski način.

Organizacijske cjeline u hrvatskoj odjevnoj industriji

Zahvaljujući dugogodišnjem obrazovnom procesu i praksi (→ Tekstilno-tehnološki fakultet u Zagrebu), hrvatska odjevna industrija ima ujednačen ustroj utemeljen na načelu četiri organizacijske cjeline: tehničke pripreme proizvodnje te tehnoloških procesa krojenja, šivanja i doradbe odjeće.

Tehnička priprema proizvodnje sadržava konstrukcijsku, tehnološku i operativnu pripremu proizvodnje te ispitivanja svojstava materijala i procesnih parametara. U konstrukcijskoj pripremi konstruiraju se i modeliraju krojevi odjeće, povećavaju i umanjuju na standardiziran sustav odjevnih veličina te izrađuju krojne slike uz pomoć računala. Prvi takav sustav u Hrvatskoj uveden je u tvornici Kamensko 1975., a potom u tvornicama Varteks, Siscia, Kotka i dr., postavši uobičajenim i u srednjim i malim tvornicama odjeće te se danas rabi redovito. U hrvatskoj odjevnoj industriji prvi sustav odjevnih veličina i načina veličinskoga označavanja odjeće prihvaćen je 1965‒66., nakon čega je započela i proizvodnja prema normiranim veličinama odjeće.







U tehnološkoj pripremi obavlja se tehnološka analiza proizvodnih operacija i odabir sredstva rada, izrađuju planovi tehnoloških operacija i montaže uvažavajući podjelu rada i uvježbanost radnika, odabiru optimalne proizvodne linije, provodi razmještaj opreme, sustav tehnološkoga procesa te projektiranje proizvodnih linija. U ranoj fazi razvoja hrvatske odjevne industrije, kao i u drugim industrijama, rabili su se lančani, fazni i kombinirani sustavi tehnoloških procesa, a posljednjih desetljeća XX. st. pojavili su se fleksibilni i modularni sustavi. Fleksibilni sustavi temelje se na programiranim sustavima međufaznoga transporta, a prvi takav sustav u Hrvatskoj uveden je u tvornici Vesna u drugoj polovici 1970-ih. Modularni sustav prvi je put primijenjen u tvornici Kostel promet iz Pregrade potkraj 1990-ih.

Operativna priprema izučava proizvodnost rada tvornice i proizvodne kapacitete na temelju kojih određuje pokretanje proizvodnje kolekcija i radnih naloga. Primjena suvremenih materijala za izradbu odjeće, strojeva i proizvodnih postupaka u hrvatskoj odjevnoj industriji iziskuje laboratorijsko ispitivanje svojstava materijala i procesnih parametara radi pravodobnog programiranja strojeva i opreme procesnim parametrima koji će osigurati izvrsnu kvalitetu proizvedene odjeće uz najveći učinak.

Krojenje dijelova odjeće se u ranijoj fazi razvoja izvodilo primjenom ručno vođenih strojeva za rezanje materijala (električne ili pneumatske škare, strojevi s kružnim, udarnim ili tračnim noževima) ili primjenom računalno vođenih NC agregata. U novije doba rabe se agregati za rezanje ubodnim noževima, laserskim zrakama, nadzvučnim mlazom vode i rotirajućim diskovima. Prvi agregat s visećim oscilirajućim ubodnim nožem bio je instaliran u tvornici Kamensko u drugoj polovici 1970-ih, prvo lasersko rezalo krojnih šablona uvedeno je u tvornici NIK u Zagrebu 1980-ih, s rezanjem nadzvučnim mlazom vode započelo se u tvornici → Boxmark Leather u Trnovcu Bartolovečkom početkom 2000-ih, dok je prvi agregat s rotirajućim diskom instaliran na Tekstilno-tehnološkome fakultetu u Zagrebu 2004.







U tehnološkome procesu šivanja najviše se rabe suvremeni, tehnički izvrsno opremljeni univerzalni šivaći strojevi i automati. Nešto kasnije pojavili su se i šivaći agregati i NC vođeni šivaći strojevi, koji su se najviše rabili u tvornicama Kamensko i Varteks. Najveći broj NC vođenih šivaćih strojeva u Hrvatskoj rabi tvornica Boxmark Leather za šivanje proizvoda od kože. Spajanje dijelova odjeće i drugih šivanih artikala, posebice zaštitne i sportske odjeće, šatora, tendi, cerada, kišobrana, sportskih rekvizita, automobilske opreme i dr., osim tehnikom šivanja izvodi se i tehnikom toplinskoga spajanja kondukcijom i konvekcijom (tvornice Čateks, Splendor tekstil iz Zagreba, Hemco iz Đakova i dr.), primjenom ultrazvuka na frekvencijama 18 do 42 kHz (Tekstilno-tehnološki fakultet i Ustanova za profesionalnu rehabilitaciju i zapošljavanje osoba s invaliditetom URIHO iz Zagreba) i visoko-frekventnoga elektromagnetskog polja frekvencije od 27,12 MHz (tvornice Čateks, Belina iz Krapinskih Toplica, BBS iz Bjelovara).













U tehnološkom procesu doradbe odjeće rabe se suvremeni strojevi za ručno glačanje, stolovi i strojevi za glačanje. Strojevi za glačanje rabe računalno podržane programatore za doziranje procesnih parametara glačanja (vrijeme, tlak i temperatura glačanja, vrijeme propuhivanja, njihanja kalupa i vakuumiranja izratka) zbog čega je kvaliteta glačanja izrazito visoka.







tekstilno-kemijska tehnologija, skup načina i postupaka u kojima se fizikalno-kemijske znanstvene spoznaje i principi kemije primjenjuju u proizvodnji raznovrsnih tekstilnih materijala i umjetnih vlakana; također znanstvena disciplina u znanstvenome području tekstilne tehnologije.

Većina postupaka tekstilno-kemijske tehnologije odnosi se na kemijsko i fizikalno-kemijsko oplemenjivanje tekstila u svim fazama izradbe, ali i tijekom uporabe proizvoda. Oni iziskuju inženjerska znanja o fizikalno-kemijskim svojstvima materijala, sredstvima za obradbu, njihovim interakcijama, uvjetima obradbe i strojevima. Procesni mehanizam može biti kemijski (polimerizacija, umrežavanje, kovalentno vezanje, ionska izmjena, kelatacija), fizikalni (djelovanje zraka, vlage, topline, lasera, plazme, ultrazvuka, mikrovalova, radiofrekvencije i ultraljubičastoga zračenja) ili kombinirani fizikalno-kemijski. Svrha obradbe je poboljšati izgled, opip i funkcionalna svojstva tekstilija; pritom postignuti učinci mogu biti postojani, ali i više ili manje nepostojani na pranje ili uvjete uporabe. Cilj obradbe je promjena ili poboljšanje jednoga, dvaju ili više svojstava istodobno. U procese obradbe uključen je velik broj parametara koji su vezani uz kupelj (sastav, reologija), fizikalno-kemijska svojstva materijala, uvjete (pH, temperatura, omjer kupelji, hidrodinamika), te način provedbe (diskontinuirano, polukontinuirano ili kontinuirano). Obradbama postupkom iscrpljenja, kemijska sredstva iz razrijeđene kupelji difundiraju i vežu se fizikalno ili kemijski na tekstilni materijal. Pri impregnaciji tekstilnoga materijala iz vodenih otopina ili disperzija te pri naslojavanju, sredstva za obradbu se u kratkom vremenu nanose na materijal iz koncentrirane kupelji, a potom fiksiraju sušenjem i kondenzacijom.

Proizvodnja → umjetnih vlakana također spada u tekstilno-kemijsku tehnologiju, a obuhvaća tri skupine postupaka: kemijsko ispredanje iz otopine, kemijsko ispredanje iz taljevine te specijalne postupke.

Predobradba

Procesi predobradbe provode se radi pripreme tekstila za bojenje, tisak i apreturu. Iz tekstila se uklanjaju prirodne primjese (masti, voskovi, pektini, proteini) ili sredstva ciljano dodana u prethodnim procesima (škrob, parafin, punila, preparacije). Izbor tehnoloških postupaka i slijed operacija primarno ovisi o sirovinskome sastavu tekstila. Primjerice, procesi predobradbe pamuka, uz mokre postupke odškrobljavanja, iskuhavanja, pranja i bijeljenja, uključuju i suhi postupak smuđenja (spaljivanje stršećih vlakana) te alkalne obradbe mercerizaciju i luženje.













Bojenje i tekstilni tisak

Bojenjem i tekstilnim tiskom postiže se obojenost tekstilnih materijala. Ovisno o sastavu i vrsti tekstila, rabe se različite vrste bojila, najčešće supstantivna, reaktivna, redukcijska, kisela, bazna, metal-kompleksna i disperzna. Bojila su prirodne ili sintetičke organske tvari koje zbog svoje kemijske strukture (azo-skupine, ksanten, trifenilmetan) apsorbiraju svjetlost u vidljivome dijelu spektra (380‒760 nm) te su stoga obojene. Moraju imati sposobnost vezanja za tekstilni materijal, dajući mu pritom svojstvo obojenosti. Procesi bojenja i tiska odvijaju se u tri faze: adsorpcija bojila na površinu vlakna, difuzija bojila u unutrašnjost vlakna i stvaranje kemijskih ili fizikalnih veza između bojila i vlakna (fiksiranje).







Za razliku od bojenja u kojem se bojilo jednakomjerno veže za čitavu površinu tkanine i daje obojenje u jednoj nijansi (tonu), pri tisku se jedno ili više bojila na tkaninu nanosi u konturama uzorka (dezena) određena oblika. Tiskarska pasta sadrži bojilo, ugušćivač i dodatke. Ugušćivač djeluje kao mehanički nositelj bojila i dodataka, svladava kapilarne sile tkanine i zadržava bojilo i ostale sastojke u željenim konturama uzorka u homogenoj cjelini. Najzastupljeniji je pigmentni tisak (transparentni, pokrivni, bubreći, fluoroscentni, fosforoscentni i dr.) u kojem se netopljivi pigmenti, koji nemaju afinitet prema tekstilnom materijalu, na njega vežu i fiksiraju s pomoću vezivnih sredstava.









Početci bojenja tekstila i tekstilnoga tiska datiraju se u prapovijesno razdoblje. U Peruu je pronađena pamučna tkanina bojena indigom stara oko 6000 godina, a u Egiptu tiskani tekstil star više od 3500 godina. Do sredine XIX. st. rabila su se samo prirodna bojila mineralnoga, biljnoga i životinjskoga podrijetla. Nakon što je britanski kemičar William Henry Perkin 1856. sintetizirao anilinsko purpurno bojilo muvein (mauveine), slijedilo je razdoblje intenzivnoga razvoja sintetičkih bojila i njihove primjene u tekstilstvu. Razvoj tekstilnoga tiska u današnjem smislu vezan je uz razvoj strojeva za sitotisak. Godine 1785. britanski izumitelj Thomas Bell patentirao je stroj za rotacijski tisak u šest boja. Od sredine XX. st. važan je razvoj digitalnih tehnika ink-jet tekstilnoga tiska.







Apretura

Pojam apretura obuhvaća završne procese za postizanje željenoga izgleda i određenih uporabnih svojstava tekstilija fizikalnim, mehaničkim, kemijskim i fizikalno-kemijskim procesima, ovisno o vrsti sredstva za obradbu te strukturi i svojstvima tekstila. Apretura se dijeli na suhu i mokru, ovisno o mediju u procesu obradbe. Fizikalno-mehanički i termički procesi suhe obradbe mijenjaju teksturu, izgled, sjaj i volumen tekstilija, te daju stabilnost dimenzija. Mehaničkim i termičkim postupcima kalandriranja, glačanja i mangliranja dobiva se glatka površina, postupci čupavljenja, šišanja, brušenja, četkanja, ratiniranja, polurotiranja i udaranja rezultiraju raznovrsnim svojstvima površine koja određuju udobnost dodira i teksturu tekstilije, dekatiranjem se sprečava kasnije suzivanje i skraćivanje, plisiranjem se postižu trajni nabori i dr. Kemijski postupci obradbe uključuju opipnu apreturu, škrobljenje, obradbu protiv gužvanja te razne zaštitne obradbe (uljeodbojna, vodoodbojna, vatrootporna, zaštitna od ultraljubičastoga zračenja, animikrobna, antistatička, protiv prljanja). Završne operacije uključuju kontrolu, dubliranje, namatanje, mjerenje i pakiranje.













U tekstilno-kemijsku tehnologiju ubraja se i → njega tekstila tijekom uporabe proizvoda.

Tekstilno-kemijska tehnologija u Hrvatskoj

Procesi tekstilno-kemijske tehnologije u Hrvatskoj provodili su se u vidu kućne radinosti ili obrta (Dubrovnik) do kraja XIX. st., kada je započela industrijalizacija. Tada su se, a posebice u razdoblju nakon I. svj. rata, uglavnom zahvaljujući stranim ulaganjima, počele osnivati tvornice koje su imale i pogone za bojenje i oplemenjivanje. Među njima bile su Tekstilna industrija Varaždin (→ Varteks), Krapinska tekstilna industrija (→ Krateks), → Tvornica za pamučnu industriju (Tvorpam u Zagrebu), (→ Tvornica tekstila Trgovišće), → Unitas u Zagrebu, Kraljevska zemaljska ovlašćena pamučna predionica i tkaonica u Dugoj Resi (→ Pamučna industrija Duga Resa). Intenzivniji razvoj tekstilno-kemijske tehnologije u tekstilnoj industriji nastavio se u drugoj polovici XX. st., čemu je pridonijelo otvaranje viših tekstilnih škola i izobrazba inženjera te njihovo zapošljavanje u industriji. Na Kemijsko-tehnološkom odjelu Tehnološkoga fakulteta u Zagrebu 1960. otvoren je kemijsko-tekstilni smjer, studij na kojem su se obrazovali prvi diplomirani inženjeri kemijsko-tekstilne tehnologije. Time je stvorena jezgra budućega → Tekstilno-tehnološkoga fakulteta, osnovanoga 1991., u sklopu kojega je studij tekstilno-kemijske tehnologije sa svojim suvremenim laboratorijima, značajan kako za edukaciju tako i za prijenos znanja u industriju. Suradnja znanstvenika i stručnjaka s Fakulteta i tekstilno-kemijskih poduzeća, te njihova povezanost s europskim poduzećima istoga profila, potiče razvoj i osigurava primjenu aktualnih svjetskih razvojnih trendova u hrvatskoj tekstilnoj industriji.

Uspostavom samostalne Hrvatske, u novim društveno-ekonomskim okolnostima u posljednjem desetljeću XX. st. uspjeli su opstati samo malobrojni veći tekstilno-kemijski pogoni oplemenjivanja (→ Galeb iz Omiša, → Jadran i Unitas iz Zagreba, → Čateks iz Čakovca, → Varaždinska industrija svile). U novije doba zamjetan je određeni oporavak, inozemnim ulaganjima izgrađeni su primjerice pogoni za oplemenjivanje odjeće poduzeća Benetton u Osijeku te poduzeća → Calzedonia u varaždinskoj regiji.

U nakladi Tekstilno-tehnološkoga fakulteta u Zagrebu iz područja tekstilno-kemijske tehnologije objavljeni su udžbenici: Osnove oplemenjivanja tekstila I (I. Soljačić, D. Katović, A. M. Grancarić, 1992), Procesi proizvodnje kemijskih vlakana (R. Čunko, 1993), Osnove oplemenjivanja tekstila II (I. Soljačić, D. Katović, A. M. Grancarić, 1994), Osnove oplemenjivanja tekstila III (I. Soljačić, D. Katović, A. M. Grancarić, S. Bischof, 2006), Osnove o boji i sustav vrednovanja (Đ. Parac-Osterman, 2007), Osnove teorije bojenja tekstila (Đ. Parac-Osterman, B. Karaman, 2013).

Jonjić, Stipan (Stjepan) (Zvirnjača, BiH, 14. VII. 1953), liječnik, stručnjak za virusnu biologiju i imunologiju.

Na Medicinskom fakultetu u Rijeci diplomirao je 1976. te doktorirao 1985. disertacijom T limfocitne subpopulacije u svinje karakterizirane monoklonskim protutijelima: komparativna analiza s homolognim subpopulacijama u čovjeka, miša i štakora. Na Fakultetu radi od 1979., od 1992. kao redoviti profesor. Bio je pročelnik Zavoda za histologiju i embriologiju od 1996., osnivač je i pročelnik Centra za proteomiku (od 2006) te je bio dekan Fakulteta 1999–2003. U Saveznom istraživačkom centru za virusne bolesti u Tübingenu u Njemačkoj usavršavao se 1982–83. i 1986. Bio je 1997–2007. profesor i pročelnik Zavoda za biologiju i medicinsku genetiku Medicinskog fakulteta u Mostaru.

Područja njegova znanstvenog i stručnog interesa su virusna biologija i imunologija te proteomika, znanost koja, povezujući biologiju, kemiju i računarstvo, proučava proteine kao nositelje svih bioloških funkcija i mete za lijekove. Autor je više od 170 znanstvenih radova te je prvi znanstvenik u Hrvatskoj koji je za svoja istraživanja tzv. pametnih rekombinantnih cjepiva dobio sredstva Europskog istraživačkog vijeća (Projekt GLIOVACC, 2012). Projekt se temelji na razvoju cjepiva za glioblastom, zloćudan i veoma agresivan oblik tumora na mozgu. Dobitnik je Nagrade »Ruđer Bošković« 1992., Nagrade HAZU-a 2002., Nagrade Akademije medicinskih znanosti Hrvatske 2009. i Nagrade za životno djelo 2012. Od 2006. član je upravnoga vijeća Instituta za medicinska istraživanja i medicinu rada. Bio je predsjednik Hrvatskog imunološkog društva 2002–06. Od 2012. član je Njemačke nacionalne akademije za znanost Leopoldine.

Fišer, Ferdo (Kopar, Slovenija, 1. I. 1908 – Zagreb, 30. VIII. 1992), kemijski inženjer, stručnjak za tehnologiju poljoprivrednih proizvoda.

Nakon realne gimnazije koju je završio 1925. u Mariboru, upisao je studij kemije na → Tehničkom fakultetu u Zagrebu (sv. 4), gdje je diplomirao 1929. te doktorirao 1948. obranom teze Dozrijevanje, sušenje i starenje savinjskog hmelja. Godine 1930. zaposlio se kao asistent u Zavodu za gospodarsku i kemijsku tehnologiju Gospodarsko-šumarskoga fakulteta u Zagrebu (→ Agronomski fakultet). Na tom je fakultetu bio redoviti profesor (od 1959. do umirovljenja 1975), a predavao je kolegije Osnove tehnologije poljoprivrednih proizvoda, Tehnologija ratarskih proizvoda i Tehnologija prerade povrća i voća. Utemeljio je poslijediplomski studij tehnologije preradbe poljodjelskih proizvoda, te bio predstojnik Zavoda za tehnologiju poljoprivrednih proizvoda (danas Zavod za poljoprivrednu tehnologiju, skladištenje i transport). Bavio se tehnologijom preradbe i konzerviranja poljodjelskih proizvoda, a posebno određivanjem njihove tehnološke vrijednosti. Autor je metode za određivanje kakvoće ječmenoga slada. Uveo je nove kriterije u ocjenjivanje kakvoće sirovina i tehnoloških postupaka te pridonio razvoju industrijske proizvodnje piva, alkohola, kvasca i octa. Objavio je udžbenik Poljoprivredna tehnologija I–II, te velik broj znanstvenih i stručnih radova. Bio je suradnik Sekcije za poljoprivredne nauke Odjela za prirodne nauke JAZU-a (od 1959).

šivanje, tehnika spajanja (povezivanja) dijelova tekstilnih i drugih plošnih materijala s pomoću igle i konca.

Šivanjem se ostvaruje niz prolazaka igle i konca kroz materijal u jednakim razmacima, čime nastaju različite vrste šivaćih uboda ili bodova, ovisno o broju igala i konaca te načinu isprepletanja konaca. Šav je spoj u kojem niz uboda spaja dva ili više slojeva materijala, a služi za spajanje dijelova šivanih proizvoda. U hrvatskoj → odjevnoj industriji prihvaćena je normizacija šivaćih bodova prema normi ISO 4915, a šivanih šavova prema normi ISO 4916. Ovisno o vrsti šivaćih bodova (jednostruki lančani i zrnčani, dvostruki lančani i zrnčani, omatajući i prekrivni lančani) ostvaruje se potrebna čvrstoća i elastičnost šava te primjerenost šava šivanomu materijalu. Šivati se može ručno i strojno.

Šivanje je jedno od najstarijih tekstilnih umijeća, a njegovi početci datiraju se u paleolitičko razdoblje. Rub materijala (životinjske kože) umjesto iglom tada se bušio oštrim predmetima poput trna, oštroga kamena, dijela kosti, zuba životinja i sl., a kroz stvorene rupice provlačilo se liko biljaka ili tanke vrpce kože. Poslije su se pojavile metalne igle, isprva bez ušice, a potom s ušicom za provlačenje konca. Vrlo vješt šivač ručnim je šivanjem mogao ostvariti 30–40 uboda u minuti.







Pojavom industrijske revolucije u XIX. st. izumljen je šivaći stroj, kojim je ručno šivanje zamijenjeno strojnim. U Hrvatskoj su do tada djelovale domaće radinosti na principu jednostavnih manufaktura, pri čemu se odjeća ručnim šivanjem tkanina proizvodila u razmjerno malim serijama. Uvođenjem strojnoga šivanja omogućeni su znatno čvršći i kvalitetniji šavovi, neusporedivo brže spajanje dijelova odjeće (nekoliko stotina strojnih šivaćih uboda u minuti primjenom stroja s nožnim pogonom), a mehanizmi posmika uvjetovali su i poboljšan izgled šava. Dogradnjom elektromotora na šivaće strojeve brzina šivanja porasla je na više tisuća uboda u minuti. Poduzeće za proizvodnju šivaćih i alatnih strojeva → Bagat (sv. 1), osnovano 1950. u Zadru, do kraja 1980-ih opskrbljivalo je šivaćim strojevima većinu jugoslavenskoga tržišta. Međutim, ne snašavši se u novim društveno-gospodarskim okolnostima, nakon Domovinskoga rata znatno je smanjilo proizvodnju, koje je veći dio ubrzo potom ugašen.







U hrvatskoj odjevnoj industriji danas dominiraju šivaći strojevi brzine šivanja od približno 5000 uboda u minuti. Najčešći su strojevi s ručnim vođenjem (univerzalni i specijalni šivaći strojevi), uz porast broja šivaćih automata, agregata i NC-vođenih šivaćih strojeva s automatskim vođenjem izratka. Primjena šivaćih robota još nije prihvaćena zbog nesavršenosti robotičkih efektora za manipulaciju savitljivim tekstilnim materijalima i nedostatne umjetne inteligencije. Nedostatak šivanih šavova je zrakopropusnost i vodopropusnost spoja zbog rupica nastalih prodorom igle. Stoga se u mnogim hrvatskim tvornicama pri proizvodnji radne i zaštitne odjeće te tehničkih izradaka izloženih atmosferilijama (šatori, tende, cerade) rabi tehnika lijepljenja unutarnjih linija šavova adhezivnim vrpcama.







Spajanje tekstilnih plošnih materijala (tkanine, pletiva, netkani tekstil) s pomoću konca (upredena tekstilna vlakna) omogućava ugodan osjećaj pri nošenju odjeće, zadovoljavajuću čvrstoću spoja s obzirom na čvrstoću spajanoga materijala (zrnčani ubodi) i primjerenu elastičnost (lančani ubodi).













Osim tehnike spajanja dijelova odjeće šivanjem, u hrvatskoj odjevnoj industriji sve se više rabe tehnike spajanja toplinskom kondukcijom i konvekcijom, te ultrazvučne i visokofrekventne tehnike. Spojevi nastali navedenim tehnikama su zrakonepropusni i vodonepropusni i zamjetno su čvršći, te se u pravilu rabe pri izradbi zaštitne odjeće i drugih tehničkih tvorevina (kirurška odijela, ronilačka odijela, spremnici za krv i infuzijske tekućine, cerade, tende). Uvjet za korištenje tih tehnika spajanja je visok udio materijala izrađenih od umjetnih polimera. Spojevi imaju vrlo veliku čvrstoću, ali i veliku krutost uz malu elastičnost.







Bilten znanstvenih istraživanja drvnotehnoloških institucija, znanstveno-stručni časopis Zavoda za istraživanja u drvnoj industriji (ZIDI) Šumarskoga fakulteta (→ Fakultet šumarstva i drvne tehnologije) u Zagrebu. Izlazio je od 1971. kao Bilten ZIDI-ja (od 1985. pod nazivom Bilten znanstvenih istraživanja drvnotehnoloških institucija) do 1989. U razdoblju 1971–89. izašla su 62 broja s 327 znanstvenih, stručnih i drugih radova. U početku je objavljivao kraće znanstvene, stručne i tehničke informacije o radu Zavoda, a od 1976. donosio znanstvene radove, sažetke skupova te stručno-eksperimentalne i stručne radove. Distribuirao se stručnjacima u proizvodnji, poslijediplomantima, znanstvenim institucijama te stručnim udrugama, čime je bilo osigurano kružno kolanje znanja iz područja znanosti o drvu i drvne tehnologije.

tekstilni strojevi, strojevi koji u tekstilstvu služe za dobivanje prirodnih i umjetnih vlakana, mehaničku preradbu tekstilnih vlakana u pređe, konac, tkanine, pletiva, pozamenteriju, netkane tekstilije i dr., oplemenjivanje vlakana, pređe ili plošnih proizvoda i sl.

Mehanizaciju tekstilne industrije su nizom inovacija uveli Englezi te se potkraj XVIII. st. počela intenzivno razvijati proizvodnja tekstilnih strojeva, što se smatra početkom industrijske revolucije. Godine 1733. John Kay izumio je »leteći« čunak, primjenom kojega se udvostručio radni učinak tkalaca. Tehniku predenja unaprijedili su 1760–67. strojevi Jamesa Hargreavesa, koji su omogućivali istodobno posluživanje više vretena, odn. predenje 12 do 18 niti, te 1769. stroj Richarda Arkwrighta za predenje na vodeni pogon. Izradbu tkanina s bogato utkanim uzorcima omogućio je 1772. Francuz Marie Joseph Jacquard konstrukcijom tkalačkoga stroja s uređajem za podizanje osnovinih niti s pomoću bušenih kartica (žakardni stroj), što se smatra zametkom računalno upravljanih strojeva kakvi prevladavaju danas. U proizvodnji tekstilija danas se rabe raznovrsni strojevi, prilagođeni specifičnim preradbenim procesima i fizikalnim svojstvima vlakana.

Vrste tekstilnih strojeva

Strojevima za predenje (prstenaste, rotorske i OE-predilice) kratka se vlakna uvijaju oko uzdužne osi tvoreći dugačku nit, pređu. Strojevima za končanje uvijaju se dvije ili više pređa, čime nastaju konci i kordne pređe. Strojevima za prematanje pređe tvori se željeni oblik namotka. Strojevima za snovanje (snovaljke) priprema se osnova za tkanje, pri čemu se pređa odmata s križnih namotaka i namata na snovaći bubanj (sekcijsko snovanje) ili predvaljak (englesko snovanje); osnova se zatim premata na osnovino vratilo. (→ pređa)













Strojevima za tkanje izrađuje se tkanina unošenjem poprečnih niti (potka) u zijev uzdužnih niti (osnove) te njihovim povezivanjem. Tkalački strojevi razlikuju se prema načinu stvaranja zijeva (ekscentri, listovke, mehanički ili računalno vođeni žakardni strojevi), unosu potke (čunkom, projektilom, hvatalima, zračnim i vodenim mlazom) i specifičnosti tkanja (u malim širinama, crijevu, sukljanom vezu, s više od dva sustava niti i dr.). Strojevima za višefazno tkanje izrađuju se osobito široke tkanine. (→ tkanina)













Strojevi za pletenje mogu biti s pojedinačno pokretljivim iglama (pletaći strojevi), ili s iglama koje se pokreću zajedno s iglenicom, tj. nosačem za koji su pričvršćene (prepletaći strojevi). Prema konstrukcijskim obilježjima pletaći strojevi razvrstavaju se prema broju iglenica (jednoiglenični i dvoiglenični), obliku iglenica (ravni i kružni), broju pletaćih sustava (jednosustavni i višesustavni), obliku igala (kukaste, jezičaste, s kliznicom, posebne konstrukcije). Razlikuju se i strojevi ovisno o vrsti pletiva (glatko, uzorkovano, čvrsto, elastično, puno, porozno). Strojevi za kulirno pletenje imaju pojedinačno pokretljive igle smještene u iglene kanale iglenica te se upravljaju mehaničkim ili elektromagnetskim skretnicama. (→ pletivo)









Strojevi za proizvodnju netkanih tekstilija vlakna raspoređena u više koprena zamršuju (zračnim i vodenim mlazom, iglanjem), ili ih mjestimično sljepljuju kemijskim vezanjem (štrcanjem disperzijom polimera, sušenjem i kalandriranjem) ili toplinskim vezanjem s pomoću taljivih sintetskih vlakana kao veziva. (→ netkani tekstil)

Strojevi u oplemenjivanju tekstila primjenjuju se za suhu i mokru predobradbu i obradbu tekstilija (za iskuhavanje, bijeljenje, pranje, mercerizaciju, bojenje, tisak, češljanje, čupavljenje, smuđenje, valjkanje, glačanje i dr.). Strojevi za obradbu razlikuju se prema tome kreće li se procesni medij, materijal ili oboje. Strojevi za tisak (filmski, rotacijski, ink-jet, reljefni, iz role) primjenjuju se za dobivanje šara i posebnih površinskih obradba tekstilija. Strojevi kojima se iz tekstila uklanja voda nakon mokrih obradba rade na principu mehaničkoga cijeđenja (fular, kalander), odsisavanja i centrifugiranja. Za sušenje, kondenzaciju i površinsku obradbu primjenjuju se raznovrsni sušionici i kalandri. Mehaničke obradbe tekstilija provode se strojevima za čišćenje, smuđenje, glačanje, manglanje, čupavljenje, šišanje, brušenje, četkanje, ratiniranje, polrotiranje, te uređajima za udaranje i odsisavanje. Obradba strukture materijala provodi se strojevima za dekaturu, kompresivno skupljanje tkanina, širenje pletiva, kompaktiranje i plisiranje.















Tekstilni strojevi u Hrvatskoj

Početci

U usporedbi s industrijski razvijenim zemljama, proizvodnja tekstilija u Hrvatskoj je dugo bila oslonjena na proizvodnju u kućnoj i poluobrtničkoj radinosti, koja se obavljala mehaničkim napravama pogonjenima ljudskim radom poput kolovrata, preslice i tkalačkoga stana (→ tekstilno rukotvorstvo). Prvi parni strojevi u hrvatskoj tekstilnoj industriji radili su 1846–47. u varaždinskoj tvornici, predionici i tkaonici vunenoga i pamučnoga tekstila Nikole Tomasija, gdje je produktivnost svakog radnika zamjenjivala rad 60 prelja. Prvi tkalački stanovi tjerani parnim strojem počeli su raditi u riječkoj Tvornici platna za jedra 1851. Među prvim tekstilnim industrijskim pogonima u Hrvatskoj bila je i → Pamučna industrija Duga Resa osnovana 1884., koja je u početku imala 5000 vretena i 60 tkalačkih strojeva koje su pogonile dvije vodne turbine na Mrežnici. Od početka XX. st. primjena raznovrsnih tekstilnih strojeva u Hrvatskoj počela se širiti usporedno s razvojem tekstilstva kao rastuće gospodarske grane. (→ tekstilna industrija)

Proizvodnja tekstilnih strojeva

Tvornica Braća Ševčik osnovana 1922. proizvodila je uoči II. svj. rata strojeve za opremu tekstilne i kemijske industrije, a 1946. nacionalizirana je i nazvana → Prvomajska (sv. 1). Nakon rata se u napuštenim prostorima tvornice Braća Ševčik iz nekoliko dotadašnjih radionica razvila tvornica tekstilnih strojeva → Tekstilstroj. Godine 1953. Tekstilstroj je počeo proizvoditi automate za bojenje tkanina, pletiva i vune u tri izvedbe, a početkom 1960-ih specijalizirao se za proizvodnju strojeva za tkanje pamučnih i vunenih tkanina. Po licenci belgijskoga poduzeća Picanol počeo se 1961. proizvoditi čunkovni tkalački stroj za tkanje pamučnih, sintetičnih i vunenih tkanina tipa Prezident, a tvornica je razvijala i stroj s utkivnim šipkama. S ukupnom proizvodnjom od približno 1600 strojeva na godinu, Tekstilstroj je ubrzo postao glavni opskrbljivač jugoslavenskih tekstilnih tvornica tkalačkim strojevima; od 1990-ih u tvornici se više ne proizvode tekstilni strojevi. U Čakovcu je 1949. osnovana Tvornica tekstilnih strojeva, koja je ubrzo preimenovana u → Metalac (sv. 1), ali je ubrzo usmjerila proizvodnju na male alatne strojeve. Od 1935. djelovala je Varaždinska industrija tkalačkih čunjeva (nakon II. svj. rata Drvoza), koja se 1962. udružila s varaždinskom Ljevaonicom u → Metalsku industriju Varaždin (MIV) (sv. 1), iz koje su se 1965. izdvojile Tvornica tekstilnih utenzilija i Tvornica tekstilnih strojeva Strojoteks (poslije pripojena Varteksu). Potonja je tvornica neko vrijeme proizvodila žakardne tkalačke strojeve, ali je zbog teškoća u prodaji ta proizvodnja prestala. Od 1956. zadarska tvornica → Bagat (sv. 1), osnovana 1950., proizvodila je šivaće strojeve, dijelom prema licenci talijanskog poduzeća Necchi. Sredinom 1980-ih proizvodilo se oko 160 000 šivaćih strojeva na godinu, od kojih je dio bio namijenjen tekstilnoj industriji (npr. rukavni šivaći strojevi razvijeni u suradnji s istočnonjemačkom tvornicom Textima veritas), a od 1990-ih šivaći se strojevi ne proizvode.













Tvornica strojeva Oprema, osnovana 1963. u Ludbregu, proizvodila je strojeve za krojenje, stolove i strojeve za glačanje, generatore pare, programatore za glačanje s reljefnim karticama i mikroračunalima te sredstva međufaznoga transporta. Gubitkom tržišta bivše države i padom broja tekstilnih tvornica u Hrvatskoj 1990-ih, proizvodnja za tekstilnu industriju obustavljena je. Poduzeće i dalje posluje, ali s drugim proizvodnim programom.

Strojevi u hrvatskoj tekstilnoj industriji u novije doba

Od tkalačkih su strojeva do 1970-ih u Hrvatskoj najzastupljeniji bili čunkovni strojevi (tkaonice → Pamučne industrije Duga Resa u Dugoj Resi i u Generalskome Stolu), većinom proizvedeni u Tvornici tekstilnih strojeva. U zagrebačkoj tvornici Pobjeda su se osim čunkovnih rabili i strojevi s unošenjem potke s pomoću vodenoga mlaza. U to je doba Tekstilni kombinat Zagreb (TKZ) rabio uvozne tkalačke strojeve s utkivnim šipkama, a danas se kao → Tvornica tekstila Trgovišće (TTT) koristi i elektronički upravljanim žakardnim strojevima s projektilima. Računalno vođenim strojevima sa zračnim mlazom čakovečka tvornica → Čateks proizvodi visokokvalitetne tkanine s metalnim nitima. Vunene su se tkanine u Hrvatskoj izrađivale strojevima s unosom potke s pomoću čunka, projektila i fleksibilnih vrpca s hvatalima (zabočka → Zagorska industrija vunenih tkanina ZIVT, krapinski → Krateks, varaždinski → Varteks) te utkivnim šipkama s hvatalima (karlovački Vunateks, zagrebačka Zora, vukovarski → Vuteks, vinkovački Vinteks, osječki → LIO).







Ravnopletaći, najčešće dvoiglenični strojevi rabili su se za proizvodnju metražnoga pletiva u tvornicama trikotaže Arena iz Pule i Mara iz Osijeka. Strojevi za kružno pletenje s jednom ili dvije kružne iglenice rabe se u omiškom → Galebu, kostajničkom Pounju, → Međimurskoj trikotaži Čakovec (MTČ) i zelinskom Endi Lineu (nekoć → Nada Dimić). Mali strojevi za kružno pletenje promjera iglenice do 165 mm služe za proizvodnju čarapa na čaraparskim automatima u tvornicama → Jadran iz Zagreba i Sloboda iz Samobora. Strojeve za prepletanje rabe MTČ, Endi Line i Tvornica ribarskih mreža iz Biograda na Moru. Na osnovo-prepletaćim strojevima vrlo složenih i posebnih konstrukcija izrađuju se čipke i zavjese (Endi Line).













Automatizirani i robotizirani strojevi, opremanje strojnih sustava elektroničkim uređajima za vođenje i nadzor procesa, mikrovalna, ultrazvučna i infracrvena tehnologija rezultat su suvremenih razvojnih postignuća. Neka od tih postignuća implementirana su u hrvatskim oplemenjivačkim pogonima (Čateks, Galeb, Jadran, zagrebački → Unitas, jalžabetska→ Calzedonia Croatia).







Znanost i visoko školstvo

Među hrvatskim stručnjacima iz područja tekstilne strojogradnje ističe se → Franjo Kahle (sv. 1), koji je praktičnim i teorijskim radom znatno pridonio razvoju tekstilnih strojeva. Istaknute su njegove konstrukcije automatskoga tkalačkog stana, stroja za bojenje tkanina, stroja za strukanje niti. Kao profesor zagrebačkog → Fakulteta strojarstva i brodogradnje (sv. 1) (od 1960) predavao je kolegije Tehnologija i strojevi za tkanje te Ispitivanje u tekstilnoj industriji. Danas se kolegiji vezani uz tekstilne strojeve predaju i na → Tekstilno-tehnološkome fakultetu u Zagrebu, specijalizirano i u skladu sa posebnostima strojeva za pojedine tekstilne tehnologije. U okviru studija mehaničkih tehnologija obrađuju se strojevi za predenje, tkanje, pletenje i izradbu netkanoga tekstila, u okviru Zavoda za tekstilno-kemijsku tehnologiju i ekologiju raznovrsni strojevi za oplemenjivanje, bojenje i tisak tekstila te proizvodnju umjetne kože, u okviru Zavoda za materijale vlakna i ispitivanje strojevi za proizvodnju umjetnih vlakana te poglavito u organizaciji Zavoda za odjevnu tehnologiju raznovrsni strojevi i sustavi za izvođenje procesa odjevne tehnologije. Među hrvatskom literaturom ističu se udžbenici Strojevi za tkanje (1961) i Primjena materijala pri konstrukciji tekstilnih strojeva (1968) F. Kahlea, Tehnološki procesi proizvodnje odjeće (1990) → Blaža Kneza, Mehanizmi strojeva za proizvodnju odjeće (2000) → Gojka Nikolića i dr.

čaj (kineski čajevac), grmolika biljka iz porodice čajeva Camellia sinensis L. sa zimzelenim listovima i bijelim ili ružičastim cvjetovima. Čajem se naziva i napitak pripremljen od posebno obrađenoga lišća te biljke. Lišće sadržava kofein (tein), teobromin, teofilin, tanin i eterično ulje. Danas se proizvodi nekoliko stotina vrsta čajeva koji se ovisno o načinu proizvodnje dijele u tri glavne kategorije: nefermentirani (zeleni, bijeli, žuti), polufermentirani (crveni ili ulong) i fermentirani (crni) čajevi. Sušenjem i fermentacijom lišća čaja dobivaju se smjese »ruskoga« i »kineskoga« čaja. Biljke iz porodice čajeva danas se najviše uzgajaju u Kini, Indiji, Šri Lanki i Keniji. Najveći potrošač čaja na svijetu je Velika Britanija u kojoj se godišnje konzumira 2,6 kg čaja po stanovniku. Najnoviji trendovi u proizvodnji i konzumaciji čajeva odnose se na single origin i specialty proizvode, kojima je svojstvena visoka kvaliteta i specifično podrijetlo iz pojedinih regija ili plantaža, koji udovoljavaju strogim standardima ekološke, društvene i gospodarske održivosti.

Čaj kao napitak spada u skupinu infuza (oparaka), odn. napitaka koji se dobivaju dodavanjem sastojaka za okus u tekućinu. Među infuzima najzastupljeniji su biljni i voćni koji se, zbog sličnosti u načinu priprave, često kolokvijalno nazivaju čajevima (biljni čaj, voćni čaj). Za razliku od čajeva, koji u šalici napitka sadržavaju u prosjeku 50 mg kofeina, biljni infuzi u svom sastavu ne sadržavaju kofein.







U Hrvatskoj se posebice konzumiraju biljni i voćni infuzi (šipak, kamilica, menta, lipa, kadulja i dr.), koji se zbog svojih ljekovitih svojstava odavna pripremaju od samonikloga bilja (→ ljekovito i aromatično bilje) u kućnoj radinosti, a postoji i kultura konzumiranja čaja, koja se sve više razvija u posljednje doba. U Hrvatskoj potrošnja iznosi približno 0,2 kg čaja, biljnih i voćnih infuza po stanovniku (2017), većinom tijekom zimske sezone. Godine 2015. na domaćem je tržištu prodano gotovo 500 t čaja. Vodeći hrvatski proizvođači i prerađivači čaja, pojedinačnih biljnih vrsta ili biljnih mješavina danas su → Franck iz Zagreba, → Podravka iz Koprivnice, Agristar iz Višnjevca kraj Osijeka i Spider grupa iz Pitomače (vodeći regionalni proizvođač ljekovitog i aromatičnog bilja, koji je 2016. preuzeo robnu marku biljnih čajeva Naturavita od zagrebačke → Cedevite).







tekstilno rukotvorstvo, djelatnost kojom se većina odjevnih predmeta, zajedno s posteljnim rubljem i posobljem, izrađivala u okviru seoskih zajednica (kućnih zadruga), u kojima je čovjek namirivao sve svoje potrebe za tekstilom; samo iznimno bilo je poluprofesionalan posao. Sirovine su se proizvodile na imanju, a mogle su biti biljnoga (lan, konoplja, brnistra) ili životinjskoga podrijetla (vuna, svila). Posebnu ulogu imala je žena koja je za svoju obitelj bila prelja, tkalja i švelja.

Arheološki, etnološki i povijesni izvori dokazuju da tekstilno rukotvorstvo na tlu Hrvatske seže u prapovijesno razdoblje i da je oduvijek imalo veliko značenje u čovjekovu životu, kako u zadovoljavanju njegovih primarnih potreba tako i u iskazivanju njegova društvenoga statusa, bogatstva i estetskih potreba. Hrvatsko tekstilno rukotvorstvo nosi neke značajke kulture Južnih Slavena, odraze prethodnih žitelja na tim područjima te specifičnosti pojedinih geografskih područja.

Tkanje – najstarija tehnika izradbe tekstilija

Prapovijesni žitelji svoje su prve odjevne predmete izrađivali od krzna i kože životinja koje su im služile za hranu. Tkanine su naučili izrađivati poslije, najprije isprepletanjem grubih niti u neku vrstu tkanja sličnom izradbi košara od savitljiva pruća, a potom tkanjem primjenom jednostavnih tkalačkih stanova. Glineni i kameni utezi pronađeni u mnogim prapovijesnim nalazištima na širem području današnje Hrvatske svjedoče o primjeni uspravnoga tkalačkog stana s utezima. Tkalački stan toga tipa, rekonstruiran na temelju eneolitičkih nalaza glinenih utega na lokalitetu Vučedol, čuva se u Muzeju vučedolske kulture, smještenome na samom lokalitetu. Na uspravnim stanovima tkali su se komadi tkanina odozgo prema dolje, a uspravna osnova napinjala se utezima. Bogati nalazi keramike, posebice one koja pripada vučedolskoj kulturi, svjedoče da se odjeća ukrašavala živopisnom geometrijskom ornamentikom.













U rimskome razdoblju je također bio najrašireniji tkalački stan s uspravnom osnovom, ali drukčiji od onog iz prapovijesnoga razdoblja; nije imao utege, a na njemu se tkalo odozdo prema gore. Povijesni spisi svjedoče da su u Dioklecijanovoj palači u Splitu na takvim stanovima žene tkale sukno za potrebe rimske vojske i tkanine od brnistre za potrebe domaćega stanovništva.

Dolaskom Hrvata na ove prostore došlo je do prožimanja zatečene tradicije u načinu izradbe tekstila s njihovom praslavenskom baštinom. U novu postojbinu donijeli su tkalački stan s vodoravnom osnovom koja se namata na vratilo, što je omogućilo brže i jednostavnije tkanje dugačkih komada tkanine. Kombiniranjem raznobojnih niti u osnovi i potki te korištenjem različitih načina unošenja potke moglo se kreirati raznovrsne živopisne dezene geometrijskih oblika. Tkanje na vodoravnome tkalačkom stanu s dva lista, poznatome pod nazivom krosna (krosano, razboj), postalo je dominantna tehnika rukotvorske izradbe plošnih tekstilija i u osnovi je ostalo sačuvano do današnjih dana. Na takvom se tkalačkom stanu najčešće tkalo u platnenome vezu. Tkanina u platnenome vezu izrađena od lana ili kudjelje naziva se platno, a od vune sukno, čoja ili sklavina. Značenje platna bilo je toliko da je služilo i kao mjera vrijednosti. U razdoblju trgovine razmjenom platno je bilo i sredstvo plaćanja, o čemu svjedoči termin platiti.







U izradbi šarenih i uzorkovanih tkanina složenijih vezova primjenjivali su se i tkalački stanovi s više listova (do 12) te različite tehnike unošenja raznobojnih potkinih niti. Najzastupljenije ukrasno tkanje dobivalo se prijebornom tehnikom pri čemu se prebiranje pri uvođenju potkinih niti u osnovu ostvarivalo na više načina: na zijev, prste, dasku, šibe i na vutlak. Specifična tehnika vutlanja kojom se dobivaju šupljikave tkanine ornamentike nalik čipki primjenjivala se jedino na području Turopolja, Moslavine i Hrvatske Posavine. U izradbi šarenih vunenih predmeta (pregače, pojasevi, pokrivači, ćilimi, torbe i dr.) za unošenje obojenih niti rabile su se tehnike ulaganja pramenova, tkanje preko palice, klječanje i uzlanje. Vrste motiva, ornamentika i kolorit bili su karakteristični i prepoznatljivi za pojedine krajeve.

Ostale rukotvorske tehnike izradbe tekstilija

Važna tehnika izradbe vunenih predmeta je ručno pletenje, u znatnijoj mjeri prisutno nakon pronalaska pletaćih igala (XVIII/XIX. st.). Pletenjem se u rukotvorstvu izrađuju gotovi odjevni predmeti: džemperi, jakne, pelerine, kape, čarape, šalovi, rukavice, pojasevi i dr., ali i torbe te prostirke za razne namjene. Kombiniranje raznobojnih niti pri pletenju jednostavno je, što omogućuje tvorbu živopisnih dezena koji su često karakteristični za neko geografsko područje.

U vunenom tekstilu značajna tvorevina od pradavnoga do današnjega doba je pust (pustina, filc), čvrsto zbijena i kompaktna plošna tvorevina koja se dobivala gnječenjem, gaženjem i zbijanjem vlažnoga runa, odn. vunenih vlakana. Od pusta su se izrađivali čvrsti i topli odjevni i drugi tekstilni predmeti, a posebno je cijenjen za izradbu šešira.

U tekstilnome rukotvorstvu veliko značenje ima i čipka, šupljikava plošna tvorevina namijenjena ukrašavanju odjeće, posteljnoga i stolnoga rublja te stambenih interijera. Ručno se čipka iglom, kačkalicom (kukicom) i batićima, pa se u skladu s time razlikuju šivane i kačkane čipke te čipke na batiće (klepkana čipka). Osnovni materijal je fini bijeli pamučni konac, manje su zastupljeni laneni konac i svila, rijetko vuna i agavine niti, a samo iznimno zlatne i srebrne niti. Prvi oblici čipke nastali su izvlačenjem niti na rubnim dijelovima tkanine (poslije i na unutarnjim) i obamitanjem iglom i koncem, potom i kukicom, a poznati su pod nazivima rese, rasplet, priplet, špice, šlinge, izrezanac i paški teg. Kao samostalni ukrasni odjevni predmet, modni detalj, važan dio crkvenoga ruha ili skupocjenoga tekstilnog predmeta, na području današnje Hrvatske čipka se pojavila u XVI. st. Političar Jean-Baptiste Colbert sredinom XVII. st. na francuskom dvoru spominje čipkanje na dubrovački način. Procvat i osobit doseg čipka je doživjela u XIX. i početkom XX. st. kada su se počele otvarati čipkarske škole. Tada su se u Hrvatskoj profilirala tri središta čipkarstva: Lepoglava s čipkom na batiće (uspoređuje se s najfinijim belgijskim čipkama), Pag s finom šivanom čipkom (slična venecijanskoj) i Hvar s jedinstvenom čipkom koja se iglom izrađuje od finih agavinih niti. Sve tri vrste čipke od 2009. na UNESCO-ovu su popisu nematerijalne kulturne baštine, a po svojoj ljepoti i profinjenosti ne zaostaju za vrhunskim svjetskim čipkama. Svaka od njih odlikuje se posebnostima izradbe, karakterističnim motivima i ornamentikom, po čemu su i prepoznatljive.

































Sirovine za izradbu tekstilija

Kao sirovine u tekstilnome rukotvorstvu na tlu Hrvatske tisućljećima su se gotovo isključivo rabili → vuna, → lan, → konoplja te dijelom i brnistra u primorskim krajevima. Uzgoj ovaca i koza na Sredozemlju i na Balkanu udomaćen je još prije 8000 godina, a vuna je postala dominantna tekstilna sirovina u brdovitim područjima. Uzgoj lana i konoplje karakterističan je za ravničarske krajeve, a arheolozi poznavanje tih kultura datiraju u razdoblje neolitika i eneolitika (ostatci lanenih krpica otkriveni u sojeničkome naselju kraj Ljubljane). Lan i konoplju poznavali su i stari Slaveni na području Baltika, pa su umijeće njihova uzgoja prenijeli dolaskom na ove prostore.

Sjeme → pamuka donijeli su dubrovački i bizantski trgovci u XIII. i XIV. st., no uzgoj te biljke se u Hrvatskoj nije udomaćio. Pamuk se u potki pri izradbi platna počeo šire primjenjivati tek u XIX. st., no pređa je bila uvoznoga podrijetla.

Iako se ne zna kada se točno na tlu Hrvatske počeo uzgajati dudov svilac za potrebe dobivanja → svile, poznato je da su u doba dominacije Mlečana dalmatinski gradovi Rab i Pag porez plaćali čahurama dudova svilca. U XVIII. st., osobito u doba vladavine Marije Terezije, uzgoj dudova svilca bio je potaknut gospodarskom politikom austrijskih vlasti. Na taj način organizirano svilarstvo u sjevernim krajevima i dalmatinskom zaleđu trajalo je od 1760-ih do 1860-ih. Svila je oduvijek bila luksuzno vlakno te se rabila za izradbu svečane odjeće vladara i plemstva, ili je bila prisutna kao ukrasni element na svečanoj odjeći i crkvenome ruhu. U hrvatskom folkloru svilena tkanja i vez najčešći su u tekstilu iz okolice Dubrovnika i Splita, Slavonije i Baranje, a prisutni su i u orijentalnome tekstilu Hercegovine. Arheološka istraživanja svjedoče da su se u skupocjene tekstilije od davnina utkivale, ili na koji drugi način unosile, zlatne i srebrne niti (srma).













Pređa, tekstilna nit neograničene duljine kakva je potrebna za tkanje i pletenje, dobivala se uvijanjem vunenih, lanenih i konopljinih vlakana prstima i namatanjem na štapić naziva vreteno. U sjeverozapadnim krajevima (pod utjecajem alpske kulture) u XIX. st. za predenje se počela rabiti naprava kolovrat, čime se znatno povećala brzina predenja te dobila finija i čvršća nit. Vlakna za izradbu pređe dobivaju se na način koji ovisi o vrsti vlakna. U najranijim razdobljima vuna se s ovaca čupala, a poslije ih se počelo strići.

Da bi se dobila vlakna iz stabljike lana i konoplje, potreban je niz obradbi koje se na gotovo nepromijenjen način provode od praslavenske tradicije do današnjih dana. Snopovi zrelih stabljika se najprije moče, potom peru i suše na suncu. Da bi se iz tako obrađenih stabljika oslobodila vlakna, potrebno je ukloniti drvenasti dio (pozder), što se postiže mehaničkim obradbama s pomoću stupe, trlice i grebena. Snop dugih vlakna dobiven grebenanjem naziva se povjesmo i služi za izradbu fine čvrste pređe, a kratka vlakna koja otpadnu pri grebenanju (kučina) daju grubu, manje kvalitetnu pređu. Za proces tkanja, od pređe je potrebno prirediti osnovu koja se namata na vratilo tkalačkoga stana, što se radi snovanjem. Na temelju mjera brojenja niti naziva čisanica i pasmo, koje se rabe u pripremi osnove, utvrđeno je da je na tlu Hrvatske najrasprostranjeniji u primjeni bio seksagezimalni sustav brojenja niti, što upućuje na kontinuitet prenošenja slavenske tradicije.

Hrvatsko tekstilno rukotvorstvo kao dio umjetničke i tehničke baštine

Potkraj XIX. i početkom XX. st. intenzivnijim razvojem manufakturne, potom i industrijske proizvodnje tekstila te postupnim raspadom seoskih zajednica, rukotvorstvo gubi na značenju, jenjava, te sredinom XX. st. nestaje kao prevladavajući oblik opskrbe obitelji tekstilom. Ipak, ključne značajke i tehnike hrvatskoga tekstilnog rukotvorstva sačuvane su kao bogata umjetnička i tehnička baština koja se i dalje njeguje u raznolikim vidovima, u skladu s izazovima novoga doba. Tomu pridonose mnogobrojne udruge i slične institucije poput Zadruge lepoglavske čipke iz Lepoglave, koja čuva tradiciju izradbe lepoglavske čipke, te udruge Petrine pletilje iz Zagreba, koja se tradicionalnim metodama koristi za stvaranje nove vrijednosti.

kava, grmolika biljka iz porodice broćeva (Rubiaceae) te napitak dobiven vodenom ekstrakcijom prženih sjemenki (zrna kave). Naziv je dobila prema etiopskoj povijesnoj pokrajini Kafi, u kojoj je prvobitno rasla. Zrna kave (najčešće dva) nalaze se unutar ploda biljke koja raste kao zimzeleni grm ili nisko stablo (porodica Rubiaceae, rod Coffea). Zrnje je u početku zelene, a poslije crvene i modre boje. Dvije glavne komercijalne vrste kave za pripremu napitka su Coffea arabica (Arabika) i Coffea canephora (Robusta). Iz mljevene pržene kave pripremaju se s vrućom vodom različite vrste napitaka: turska kava, filtar-kava, espresso, cappuccino (kava s mliječnom pjenom) i macchiato (kava s mlijekom). Ekstrakti kave ili instant-kave dobivaju se ekstrakcijom iz pržene kave s pomoću vode, koncentriranjem i sušenjem ekstrakta. Kava bez kofeina je dekofeinizirana, a dobiva se iz sirove kave odvajanjem kofeina sredstvima za otapanje i ekstrakciju. Kavovine su surogati, zamjena ili nadomjestci za kavu. To su prženi plodovi i dijelovi jestivih biljaka bogati škrobom i saharidima (pšenica, ječam, raž, ječmeni slad, cikorijino korijenje i dr.), koji prokuhani ili otopljeni u vodi daju napitak što se rabi kao zamjena za kavu ili kao dodatak kavi.

Najveći proizvođači kave u svijetu danas su Brazil, Vijetnam, Kolumbija i Indonezija, a najviše kave konzumiraju stanovnici skandinavskih zemalja.

Kava u Hrvatskoj

U područja nastanjena hrvatskim pučanstvom prva je kava došla s turskim osvajačima, i to na osvojene dijelove Hrvatske i u granična područja s Bosnom, a u sjeverozapadne krajeve preko Beča potkraj XVII. ili početkom XVIII. st. Prva kavana u Zagrebu započela je s radom kada i u većini europskih i hrvatskih gradova, a otvorio ju je 1748. zagrebački trgovac Leopold Duhn. Kavu je Duhn nabavljao u Nizozemskoj, jednoj od tadašnjih predvodnica u trgovini kavom. Do kraja XVIII. st. u Hrvatskoj su otvorene mnogobrojne raskošno uređene kavane, koje su do druge polovice XIX. st. postale popularna sastajališta društvene elite. Potrebe kućanstava zadovoljavalo se uglavnom uvozom sirove kave koja se prodavala u rinfuzi, a koja se u kućnim uvjetima ručno pržila na vatri, u malim limenim cilindrima u kojima se miješala s pomoću ručke. Zbog razmjerno visoke cijene kave, u hrvatskim se manje imućnim domaćinstvima dugo zadržala konzumacija jeftinijih kavovina.









Proizvodnja i industrijska preradba kave i kavovina u Hrvatskoj započela je 1892. kada je u zagrebačkoj Vodovodnoj ulici hrvatska podružnica austrijskog poduzeća Hinko Franck i sinovi (→ Franck) započela izgradnju postrojenja za preradbu cikorije. Od 1900. tvornicu je cikorijom opskrbljivala sušara u Bjelovaru. Proizvodnja je toliko porasla da ne samo da je zadovoljavala domaće potrebe nego je tvornica proizvode i izvozila. Od 1924. proizvodila se Kneippova kava od ječmenoga slada, a potom i druge kavovine (Ražena kava Perlro, Divka od prženoga korijena cikorije i ječma, Cikorija). Dotadašnju preradbu isključivo kavovine od 1957. dopunila je i preradbom kave. Monopol na prženje i distribuciju kave Franck je držao sve do početka 1990-ih te uvođenja tržišnoga gospodarstva i slobodnog poduzetništva. Ti uvjeti doveli su do ekspanzije u preradbi i proizvodnji kave, a otvorene su i mnoge male pržionice. Njihov broj se tijekom vremena smanjio i profilirao pa su stvorene nove, danas prepoznatljive robne marke hrvatske kave Gloria (od 2009. u vlasništvu Francka), Anamaria (pokrenuta 1991. u Sesvetama) i Arabesca (pokrenuta 1999. u Zagrebu).



















U Hrvatskoj se najviše piju turska kava i espresso, uz dodatak šećera i mlijeka, a tijekom 2017. svaki je stanovnik konzumirao u prosjeku 3,4 kg kave. Početkom XXI. st. Hrvatska je imala više od 18 000 registriranih ugostiteljskih objekata od kojih je najviše bilo café barova (kafića).

Slobodan uvoz omogućio je poznatim svjetskim prerađivačima kave pristup hrvatskom tržištu (Lavazza, Illy, Hausbrandt, Tchibo, Jacobs, Nescafé), što je dovelo do promjena u navikama potrošača, koji su danas usmjereni na kvalitetne vrste kave, u konzumiraju koje prednjače mlađe populacijske skupine. Trendovi u proizvodnji i konzumaciji kave odnose se na tzv. single origin i specialty proizvode, koje karakterizira visoka kvaliteta i specifično podrijetlo iz pojedinih regija ili s plantaža te koji zadovoljavaju stroge standarde ekološke, društvene i ekonomske održivosti.

začini (također mirodije), jestivi dijelovi biljaka koji se dodaju namirnicama radi popravljanja organoleptičkih svojstava (mirisa i okusa). Dobivaju se od različitih dijelova biljaka: plodova (papar, paprika, čili, piment), sjemenki (anis, kumin, sezam), cvjetova ili cvjetnih izdanaka (klinčić), kore (cimet i marelica), korijenja i podanaka (đumbir, kurkuma) ili lišća (lovor, mažuran, metvica, origano, ružmarin, peršin, kadulja). Upotrebljavaju se u svježem, sušenom, mljevenom ili ekstrahiranom obliku.

Velik broj začina potječe iz tropskih i suptropskih područja, zbog čega su tijekom povijesti bili dragocjeni i skupi, a potražnja za njima rezultirala je i velikim geografskim otkrićima. Najveći proizvođači začina i danas su azijske zemlje, posebice Indija, Kina, Indonezija i Vijetnam. Trenutačni trendovi europskoga začinskog tržišta upućuju na povećanu potražnju organski uzgojenih začina, porast potrošnje kurkume zbog potencijalnih zdravstvenih učinaka te na sve veću potražnju za začinima koji pružaju okus mesa, zbog rastućega trenda veganstva.







U Hrvatskoj se dugo rabilo relativno malo začina, a njihova se uporaba uglavnom vezala uz tradiciju, stoga su neki bili specifični isključivo za pojedine dijelove Hrvatske (primjerice crvena paprika koristila se pri izradbi suhomesnatih proizvoda u Slavoniji, a bosiljak, ružmarin i kadulja tradicionalno se koriste u Dalmaciji). U današnje doba internacionalizacije, vrata hrvatske kuhinje otvorena su i mnogim neautohtonim, egzotičnim začinima. Prema podatcima Hrvatske gospodarske komore, u Hrvatskoj se 2017. konzumiralo u prosjeku 1,2 kg začina po članu kućanstva. Tijekom 2018. u Hrvatskoj je bilo 13 poduzeća koja proizvode začine i začinske smjese. Vodeći proizvođač je Šafram iz Zagreba, a ostali veći proizvođači su Podravka iz Koprivnice (1958. proizvela danas jednu od poznatijih začinskih smjesa → Vegetu), AGZ iz Zagreba i Luxor iz Solina. Začini se izučavaju u sklopu kolegija Začinsko i aromatično bilje na → Prehrambeno-biotehnološkome fakultetu u Zagrebu i → Prehrambeno-tehnološkome fakultetu Osijek, u sklopu kolegija Uzgoj ljekovitog i začinskog bilja na preddiplomskom stručnom studiju Bilinogojstva Veleučilišta u Slavonskom Brodu te u okviru Kolegija farmaceutskih znanosti na Akademiji medicinskih znanosti u Zagrebu.

Tekstil, znanstveno-stručni časopis za tekstilnu i odjevnu tehnologiju koji izdaje → Hrvatski inženjerski savez tekstilaca. Neprekidno izlazi od 1952., u početku s uredničkim odborima Hrvatske, Srbije i Slovenije, a od 1960. s jedinim uredništvom u Zagrebu. Isprva se objavljivalo 12 brojeva na godinu, a od sredine 2000-ih postupno je počeo izlaziti kao dvobroj. Tiskanjem radova o postignućima, svjetskim razvojnim trendovima i aktualnim zbivanjima u području tekstilne tehnologije, dizajna i izradbe odjeće, utječe na razvoj tekstilne djelatnosti u Hrvatskoj te pridonosi edukaciji i afirmaciji tekstilnih stručnjaka. Zastupljen je u relevantnim svjetskim izvorima literature, sekundarnim referentnim publikacijama te elektroničkim bazama podataka. Objavljuje se na hrvatskom jeziku, opsežniji radovi nekoć su imali proširene sažetke na engleskom, njemačkom i francuskom jeziku, dok se u posljednjim godištima, uz hrvatski, neki radovi, po želji autora, u cijelosti objavljuju i na engleskom.







Glasnik za šumske pokuse, znanstveni časopis Šumarskoga fakulteta (→ Fakultet šumarstva i drvne tehnologije) u Zagrebu koji je izlazio 1926–2011. Prvi je broj tiskan u nakladi Zavoda za šumske pokuse pri Šumarskom odsjeku Gospodarsko-šumarskoga fakulteta u Zagrebu. Izlazio je godišnje i dvogodišnje. U prvih dvadesetak brojeva objavljivao je pretežno disertacije i magistarske radove, a u posljednjih tridesetak radove sa znanstvenih skupova, bibliografije, pregledne, stručne i druge članke iz područja šumarstva, genetike, botanike, zoologije, klimatologije, drvne tehnologije, fitocenologije i dr. Ukupno su tiskana 44 redovita broja i pet posebnih izdanja zbornika radova sa šumarskih simpozija. Od 1997. izlazio je na engleskom jeziku. Časopis je imao međunarodno uredništvo i bio indeksiran u međunarodnim bazama podataka.





