OLT (Osječka ljevaonica željeza i tvornica strojeva), tvornica za proizvodnju poljoprivrednih strojeva te lijevanih, kovanih i prešanih proizvoda osnovana 1912. u Osijeku. Osnovana je inicijativom inženjera Vjekoslava Pilpela u suradnji s Hrvatskom zemaljskom bankom pod nazivom Osječka livnica tuča d. d. Nedugo potom promijenila je naziv pod kojim je nastavila djelovati do zatvaranja.







Iako je preradba željeza i proizvodnja poljoprivrednih strojeva u Osijeku započela još sredinom XIX. st., većina tvornica u tom razdoblju temeljila se na proizvodnji na zanatskoj osnovi (Tvornica strojeva i ljevaonica Gustava Wagnera, radionica poljoprivrednih strojeva Melchiora Lichta, Tvornica strojeva i ljevaonica kovina Josipa Klarića i dr.). Razvojem domaće industrije i sve većom uporabom strojeva rasla je potreba za osnivanjem većih metalsko-strojarskih poduzeća. Osječka livnica tuča započela je s radom 1913., kada su u blizini željezničke pruge i rijeke Drave (na uglu današnje Vukovarske ulice i Ulice kralja Petra Svačića) izgrađeni prvi pogoni te je zaposleno oko 60 radnika. Djelatnost tvornice prvotno je uključivala lijevanje sirovoga lijeva i dijelova za strojeve, tokarenje, izradbu i popravak poljoprivrednih strojeva te izradbu vijaka i zakovica. Godine 1916. poduzeće je preuzelo Tvornicu drvene robe Aleksandra Justusa te počelo proizvoditi i drvene dijelove potrebne za montažu poljoprivrednih strojeva. U početku razvoja bilo je okrenuto potrebama individualnih poljoprivrednika, a razvojem mehanizacije poljoprivredne proizvodnje počelo je proizvoditi širokozahvatne strojeve namijenjene velikim gospodarstvima i sustavima. Kapaciteti ljevaonice prvotno su bili 500–600 t lijeva godišnje, a nakon I. svj. rata znatno su se povećali, pa se 1920-ih proizvodilo 2000–2500 t lijeva na godinu. Tvornica je imala vlastiti vodovod, kanalizaciju, rasvjetu te industrijsku prugu kojom je bila povezana sa željeznicom i pristaništem na Dravi. Pogon joj je davala vlastita električna centrala od 175 KS (130 kW). Kako bi riješila stambeno pitanje svojih radnika, 1918. na vlastitu zemljištu započela je izgradnju činovničkih i radničkih stanova.









Zahvaljujući priljevu češkoga kapitala, početkom 1930-ih prebrodila je veliku gospodarsku krizu, a potom je djelovala još uspješnije. Godine 1931. izgrađeno je postrojenje za emajliranje, a ubrzo nakon toga tvornica je uvela i proizvodnju lijevanih kada. Broj zaposlenih 1934. bio je 338, a 1938. 663. U tom razdoblju bila je najveće poduzeće u Osijeku, a asortiman se proizvoda stalno povećavao.

Nakon II. svj. rata i uspostave jugoslavenske državne vlasti, tvornica je konfiscirana te proglašena okružnom svojinom. Integracijom s poduzećem Metal Osijek proširila je program na proizvodnju vodotornjeva, opreme za klaoničku industriju, čeličnih konstrukcija, zaštitnih vrata i dr. Godine 1965. preseljena je na novu lokaciju Brijest te je izgrađena nova ljevaonica, najmodernija te vrste u Europi. Od 1970-ih poduzeće je bilo organizirano kao SOUR, a zapošljavalo je oko 3000 radnika. U njegovu sastavu u 1980-ima djelovale su RO: Osijek – tvornica poljoprivrednih strojeva, Ljev – tvornica strojnog i sanitarnog ljeva, Metal – tvornica opreme i konstrukcija, Rapid, Tvornica lijevanih kada Brijest, OLT-trans – prijevoz robe u cestovnom prometu, Slavonka – pružanje ugostiteljskih usluga i Solidarnost – rehabilitacija i socijalna zaštita invalida rada. Od 1970. do 1990. bilo je jedno od većih poduzeća u SFRJ, a zbog izvođenja poslova na gradilištima u Kuvajtu i Iraku, izvoza kada i poljoprivredne mehanizacije i jedno od najvećih izvoznika s područja Slavonije i Baranje.

Zbog tranzicijskih prilika u Hrvatskoj, teškog stanja metalske industrije i opće nelikvidnosti u državi, poduzeće je sve slabije poslovalo, te je 1991. nad njim otvoren stečajni postupak (obustavljen 1992). Broj zaposlenih 1993. smanjio se na 398. Tijekom Domovinskoga rata radilo je većim dijelom za potrebe HV-a, a manjim dijelom održavalo je proizvodnju poljoprivredne mehanizacije (plugovi, tanjurače, sjetvopripremači, sijačice, kultivatori, sadilice – vadilice, utovarivači). U tom razdoblju neki su pogoni teško stradali. Nakon obavljene pretvorbe 1995. ponovno je postalo dioničko društvo pod nazivom OLT – Osječka ljevaonica željeza i tvornica strojeva. Nad njim je poslije u više navrata otvaran stečajni postupak, a likvidirano je 2019.

U pogonu OLT-a smjestilo se poduzeće Future machines d. o. o., osnovano 2016., preuzevši tehnologiju i poljoprivredni proizvodni program OLT-a.

Akademija poljoprivrednih znanosti (APZ), udruga znanstvenika poljoprivrednih, biotehničkih i srodnih znanosti osnovana 2017. u Zagrebu. Cilj je Akademije razvoj i prijenos znanstvenih i stručnih znanja važnih za poljoprivredu i gospodarstvo te zagovaranje sigurnih, gospodarski, okolišno i socijalno održivih postupaka uzgoja bilja, stoke i tehnologije u proizvodnji hrane. Akademija djeluje putem Odjela za bilinogojstvo, Odjela za stočarstvo i ribarstvo te Odjela za interdisciplinarne znanosti. U suradnji je 2018. organiziran prvi znanstveni skup Razvoj hrvatske poljoprivrede u skladu Zajedničke poljoprivredne politike Europske unije u razdoblju 2021–2027. godine, koji je pratilo izdavanje prvoga sveska Zbornika Akademije poljoprivrednih znanosti. Članstvo Akademije dijeli se na redovite članove, počasne i članove suradnike, a prvi predsjednik je → Franjo Tomić.

Hrvatsko-slavonsko gospodarsko društvo, strukovno poljoprivredno i šumarsko društvo osnovano 1841. u Zagrebu. Utemeljili su ga Dragutin Rakovac, grof Laval Nugent, Nikola Zdenčaj i biskup Juraj Haulik koji mu je bio prvi predsjednik. Osnovano je radi obavljanja funkcije zemljoradničke komore, unapređivanja poljodjelstva, šumarstva i obrta putem predavanja, izdavanja knjiga i novina, osnivanja primjernih voćnjaka i rasadnika, priređivanja izložaba, dodjeljivanja nagrada, te kao savjetodavno tijelo državnim institucijama. Društvo je 1842. pokrenulo časopis → Gospodarski list. Osnivalo je podružnice u većim općinskim mjestima, 1845. osnovan je Gospodarski zavod na Ksaveru u Zagrebu za osposobljavanje u vrtlarstvu, voćarstvu, pčelarstvu i svilarstvu, 1853. pokrenulo je inicijativu za osnivanje gospodarske škole koja je ostvarena otvaranjem Kraljevskoga gospodarsko-šumarskog učilišta u Križevcima 1860. Godine 1907. društvo se preustrojilo i konstituiralo pod imenom Hrvatsko-slavonsko gospodarsko društvo kao središnja zadruga. S njim su se 1922. sjedinile Zadruga hrvatskih vinogradara i Zadruga za proizvodnju sjemena. Godine 1921/22. društvo je kao većinski dioničar osnovalo trgovačka društva: Središnju privrednu i zadružnu banku d. d. Zagreb, Plug d. d. stalnu izložbu strojeva Zagreb, Ratar d. d. veletrgovinu gospodarskim potrepštinama i proizvodima Zagreb i Zrno d. d. zavod za racionalno sjemenarstvo Zagreb. Zajednički su predstavljali koncern Hrvatsko-slavonskoga gospodarskog društva. Godine 1925. pokrenuta je likvidacija društva koja je dovršena 1929.









sladila, tvari koje hrani daju slatki okus ili se rabe u sastavu stolnih sladila. U današnje doba, kada za zaslađivanje hrane prevladava uporaba → šećera, sladilima se smatraju tvari koje ga nadomještaju.

Prema kemijskome sastavu razlikuju se ugljikohidratna sladila, u kojima su nositelji slatkoće različiti ugljikohidrati i neugljikohidratna, u kojima nositelji slatkoće mogu biti proteini (npr. taumatin), glikozidi (steviol glikozid), saponini (glicirizin) ili druge molekule. Prema podrijetlu sladila mogu biti prirodna i umjetna, prema energijskoj vrijednosti nutritivna i nenutritivna, a prema intenzitetu slatkoće intenzivna i esktenzivna. Za razliku od nutritivnih sladila dodavanjem kojih se povećava energijska vrijednost prehrambenih proizvoda (monosaharidi, disaharidi, sirupi, polioli, ali i neka intenzivna sladila poput aspartama, taumatina, alitama), većina je umjetnih sladila (acesulfam K, ciklamati, saharin, sukraloza) nenutritivna jer se ne metaboliziraju u organizmu pa stoga nemaju energijsku vrijednost ili je ona vrlo niska.







Početci uporabe sladila vezani su uz primjenu prirodnih sladila poput voća, slatkih sokova biljaka i meda divljih pčela. Razvojem uzgoja pčela (apikultura) znatno je povećana uporaba meda kao sladila, za što se rabe i sirupi smokve i datulje, grožđani sok te voćni koncentrati. Najstarije umjetno sladilo, otkriveno 1879., je saharin. Iako je do danas sintetiziran velik broj umjetnih sladila, u sastavu prehrambenih proizvoda najčešće se nalaze acesulfam K, aspartam, ciklamati, steviol glikozid i sukraloza.

Ekstenzivna sladila imaju relativnu slatkoću (RS) sličnu slatkoći saharoze (šećera), koja se uzima kao standard (RS = 1), i u njih se ubrajaju monosaharidi, disaharidi, oligosaharidi, polioli, sirupi i sl., a intenzivna sladila imaju raspon relativne slatkoće od 50 (glicirizin) do čak 8000 (neotam). Zbog niže energijske vrijednosti (2,4 kcal/g) te važnih antioksidacijskih, nekariogenih (ne izazivaju karijes) i potencijalno prebiotičkih svojstava (ali i drugih poželjnih fizikalno-kemijskih svojstava sličnih saharozi) posebno su zanimljiva alternativa saharozi polioli (sorbitol, ksilitol, eritritol, maltitol). Sigurnost sladila procjenjuju nacionalna ili europska nadležna tijela, poput Europske agencije za sigurnost hrane (EFSA). Sladila koja se nalaze na tržištu smatraju se sigurnima za uporabu i imaju definirane prihvatljive dnevne unose – acceptable daily intake (ADI, mg/kg tjelesne mase/dan). Tako je primjerice ADI neotama 0,3, steviol glikozida 4, acesulfama K i saharina 15, a aspartama 50.

Nastojeći smanjiti energijsku vrijednost prehrambenih proizvoda i prevenirati pojavu bolesti suvremenoga društva uzrokovanih prekomjernim unosom rafiniranoga šećera, posljednjih godina povećano je zanimanje za prirodna sladila (med, sirupi, steviol glikozid, yacon), ali i potražnja za novim izvorima prirodnih sladila (čudesno voće ili mirakulin, monaško voće ili Luo Han Guo).

Na hrvatskom su tržištu prisutna umjetna sladila Plivin Sladial i njemački Natreen.

guma, materijal izvanredne elastičnosti dobiven preoblikovanjem i umrežavanjem smjese prirodnoga ili sintetskoga kaučuka i dodataka (umreživala, punila, ojačala, omekšavala, dodataka za poboljšanje preradljivosti, antioksidansa, pigmenata, aktivatora i dr.).

Prirodni kaučuk osušeni je mliječni sok (lateks) tropskog drveća iz roda kaučukovca, biljaka iz porodice mlječika (Euphorbiaceae), roda Hevea i vrste H. brasiliensis, H. discolor, H. guianensis, H. spruceana. Izvorno je bijele boje, amorfne strukture, na hladnoći je krhak, a na temperaturi višoj od 100 °C ljepljiv i mekan poput voska. Najvažniji su sintetski kaučuci (osnovna sirovina je nafta) stiren-butadienski kaučuk (SBR), polibutadien (PBD), poliizopren (PI), polikloropren (CR), silikonski kaučuci (SR) i kopolimer etilena i propilena (EPDM). Danas na prirodni otpada 48%, a na sintetski 52% od ukupno 30 milijuna tona svjetske godišnje proizvodnje kaučuka.







Svojstva gume kao elastomernoga materijala ovise o stupnju umreživanja i dodatcima. Umrežavanjem kaučuka stvaraju se kemijske veze (premoštenja) među linearnim makromolekulama kaučuka na reakcijski sposobnim mjestima, čime nastaje umrežena struktura koja se ponaša izrazito elastično. Porastom broja premoštenja guma postaje tvrđa. Umrežavanje se najčešće provodi pri povišenoj temperaturi (140–170 °C), a ako se provodi uz dodatak sumpora kao umreživala naziva se vulkanizacija. Rjeđe se rabi hladno umrežavanje uz sumporov klorid S₂Cl₂, a umrežavanje je moguće i uz okside metala, određene organske perokside te gama-zračenje.

Guma, za razliku od kaučuka, pokazuje izvrsnu otpornost prema abraziji, ne bubri i nije topljiva u organskim otapalima, a zagrijavanjem ne omekšava. Rabi se za izradbu pneumatika za vozila (oko 65%), brtvi, profila, cijevi, transportnih vrpci, spremnika, obuće, rukavica, prostirača, igračaka i dr. Prerađuje se ekstrudiranjem, kalandriranjem, injekcijskim prešanjem te izravnim i posrednim prešanjem (→ preradba polimernih materijala; sv. 1). Guma se može uz pomoć topline i sredstava za bubrenje regenerirati, tj. pretvoriti u polimerni materijal (regenerirani kaučuk) koji se može oblikovati kao sirovi kaučuk te ponovno uporabiti. Prvu gumu vulkanizacijom pripravio je Charles Goodyear 1839. zagrijavanjem smjese prirodnoga kaučuka cis-1,4-poliizoprena (NR) i sumpora.







Industrija gume u Hrvatskoj

Od 1931. kraj Vukovara djeluje poduzeće Bata, jugoslavenska tvornica gume i obuće (od 1946. Borovo, jugoslavenski kombinat gume i obuće, od 1992. → Borovo), koja se tijekom vremena prometnula u najvećega jugoslavenskog proizvođača gumenih proizvoda (gumena obuća, automobilske gume – pneumatici za osobna i teretna vozila, radne strojeve i bicikle, dijelovi i pribor za obuću, plinske maske, remeni, tkanine, cijevi, klinasto remenje i dr.). Godine 1990. Borovo je proizvelo 37 800 t gumenih proizvoda, ali je nakon razaranja u Domovinskome ratu proizvodnja znatno smanjena.













Početkom 1930-ih, zagrebačka farmaceutsko-kemijska tvornica Kaštel (→ Pliva) osnovala je radionicu za proizvodnju higijenske gumene robe, koja je jedina u tadašnjoj državi proizvodila prezervative (pod nazivom Ris) te proizvode za medicinsku uporabu (cijevi za irigatore, sisaljke, kapaljke i sl.). Od 1934. radionica djeluje kao samostalna tvornica gumene robe → Ris. Tijekom vremena, a posebice nakon II. svj. rata asortiman proizvoda tvornice širio se, te obuhvaćao i raznovrsnu drugu gumenu robu (rukavice, gumene pelene, maske za ronjenje i peraje, dječje i meteorološke balone, brtvila za hladnjake i perilice, brtve i crijeva za automobile i dr.). Od 1975. u Risovim pogonima u Gradačcu (BiH) proizvodili su se gumeni čamci Maestral. Od 2005. strojevi i program proizvodnje gumenih proizvoda prešli su u sastav novoosnovanoga poduzeća Monaris iz Gornje Stubice, koje danas proizvodi pretežno prešane gumene proizvode (za automobilsku industriju i za proizvođače bijele tehnike) i ekstrudirane gumene proizvode (brtve, profili, odbojnici, vrpce).



















U Zagrebu je 1948. osnovano poduzeće Marijan Čavić, koje se isprva bavilo popravljanjem i obnovom pneumatika te proizvodnjom gumica za hidraulične kočnice. Širenjem asortimana prema zahtjevima pojedinih kupaca, poduzeće je postalo značajnim domaćim proizvođačem gumeno-tehničke robe. Od 1995. posluje pod nazivom Gumara Čavić d. d., ali je zbog poslovnih teškoća u stečaju od 2011.







U Varaždinu je 1990. osnovano poduzeće Gumiimpex koje se bavi proizvodnjom gumeno-tehničkih proizvoda (prešani proizvodi, transportne vrpce i remenje, brizgani proizvodi, brtveni sustavi, cijevi, ploče i dr.), a od 2005. raspolaže i postrojenjem za recikliranje gume, koje je prvo i najveće te vrste u RH. S 364 zaposlena (2018) bilo je najveći hrvatski proizvođač proizvoda od gume. Osim navedenih djelatnih poduzeća, danas gumene proizvode za različite industrijske primjene proizvode zagrebačka Tehnoguma, riječki Gumiservis i dr., a obnovom automobilskih guma bavi se i niz manjih radionica. U Hrvatskoj je 2018. proizvedeno 2508 t proizvoda od gume.

Visoko školstvo i znanost

Akademske godine 1971/72. uveo je → Fakultet strojarstva i brodogradnje (sv. 1) u Zagrebu usmjerenje Prerada nemetala, koje obuhvaća proizvodnju i preradbu gume, dok se od 1970-ih o proizvodnji i preradbi gume poučava putem niza kolegija na stručnoj, diplomskoj i poslijediplomskoj razini i na Tehnološkome fakultetu u Zagrebu (danas → Fakultet kemijskog inženjerstva i tehnologije) i → Kemijsko-tehnološkom fakultetu u Splitu. Potaknuto širenjem proizvodnje plastike i gume u izvornom obliku te plastičnih i gumenih proizvoda, 1970. osnovano je Društvo plastičara Hrvatske koje je od 1997. do prestanka djelovanja 2016. nosilo naziv → Društvo za plastiku i gumu (sv. 1). Društvo je održavalo znanstvene i stručne skupove, seminare i savjetovanja, 1980–2015. izdavalo je časopis → Polimeri (sv. 1), a bilo je i nakladnikom niza znanstvenih i stručnih monografija, npr. Injekcijsko prešanje kaučukovih smjesa (M. Šercer, 1988), Proizvodnja gumenih tvorevina (M. Šercer, 1999), Polimeri i polimerne tvorevine (A. Rogić, I. Čatić, D. Godec, 2008). Interese hrvatske industrije plastike i gume danas zastupa Udruženje za plastiku i gumu Hrvatske gospodarske komore.

kemikalije, tvari i smjese koje se proizvode i rabe u kemijskom procesu, a imaju tržišnu primjenu. Najvećim dijelom podrazumijevaju proizvode bazne → kemijske industrije, koji se najčešće rabe kao sirovine, tj. za daljnju preradbu u sklopu prerađivačke kemijske industrije, ili za laboratorijsku primjenu.

Razvrstavanje

U kemikalije (engl. chemicals) ubrajaju se kemijske elementarne tvari ili elementi (engl. chemical substances; mogu biti metali i nemetali) i kemijski spojevi (engl. chemical compounds; kiseline, lužine, soli, alkoholi, esteri i dr.), koji se razlikuju prema vrsti kemijske veze koju tvore te se dijele na ionske, kovalentne i kompleksne spojeve. Osim toga kemikalije u komercijalnom i zakonskom smislu uključuju i smjese (homogene ili heterogene) koje se znatno razlikuju prema sastavu. Kemikalije mogu biti anorganske (npr. natrijev klorid, NaCl) i organske (metanol, CH₃OH), odn. prirodnoga (nafta, voda, metal) ili sintetskoga podrijetla (plastika, guma, sapuni). Određene su fizikalno-kemijskim svojstvima kao što su oblik, tvrdoća, agregacijsko stanje, topljivost, gustoća, talište, vrelište, električna vodljivost, toplinska vodljivost, magnetičnost i kovnost.

Prema proizvodnim količinama dijele se na tehničke kemikalije (proizvode se u velikim količinama, u optimiranim kontinuiranim procesima, za razmjerno nisku cijenu), fine kemikalije (proizvode se u malim količinama i uz velike troškove za specijalnu primjenu, npr. za proizvodnju biocida, farmaceutika) i kemikalije za znanstvena istraživanja (proizvode se individualno za pojedinu znanstvenu ili istraživačku zadaću uz vrlo visoku cijenu, npr. pri sintezi organskih i anorganskih kemijskih spojeva, ili za sintezu spojeva za ispitivanje farmaceutske aktivnosti). Mogu biti u čvrstom, kapljevitom i plinovitom agregacijskom stanju.









Kemikalije imaju jednoznačan naziv i indeksirane su prema međunarodnim pravilima. Na ambalaži su nužno navedeni naziv, formula, molekularna masa, identifikacijski CAS broj (od engl. Chemical Abstract Services), udio nečistoća, podatak o čistoći (npr. pro chromatographia – najviši stupanj čistoće, za kromatografsku analizu; pro analysi – za analizu; purissimum – čista tvar; purum – tehnički čista tvar), upozorenje o opasnosti za zdravlje i napomene o sigurnosti, tzv. piktogrami opasnosti. Osim navedenoga, svaka kemikalija prigodom nabave treba biti popraćena sigurnosno-tehničkim listićem (STL) s dodatnim podatcima o proizvođaču, proizvodu te mjerama pri njegovoj uporabi, transportu, skladištenju i dr.







Povijesni razvoj u svijetu

Pojam kemijska tvar uveden je u XVIII. st. zahvaljujući kemičaru Josephu Louisu Proustu koji je zaključio da svi uzorci spoja imaju isti sastav, tj. iste proporcije elemenata prisutnih u spoju, što je danas poznato kao zakon o djelovanju masa (Guldberg-Waageov zakon). Definiranjem tog zakona sinteza kemikalija počela se ubrzano razvijati, osobito u području sinteze organskih spojeva. Do prekretnice u sintezi kemijskih spojeva doveo je njemački kemičar Friedrich Wöhler koji je 1828. iz anorganskoga spoja priredio organski spoj ureu (mokraćevinu). Nakon tog otkrića u svjetskim se laboratorijima počelo svakodnevno sintetizirati sve više organskih spojeva kao početne sirovine za neke nove kemikalije ili kao konačni produkti. Analogno organskim kemikalijama, rasla je i proizvodnja anorganskih kemikalija kao katalizatora ili kao sirovina. Zahvaljujući razvoju analitičkih metoda koje su pomagale u kvantifikaciji, identifikaciji i detekciji novosintetiziranih spojeva i praćenju njihove čistoće, te razvojem novih tehnologija za njihovu sintezu danas se dnevno proizvode goleme količine kemikalija koje prolaze rigorozne postupke zakonski regulirane analize i provjere. U EU-u je 2007. osnovana Europska agencija za kemikalije (European Chemicals Agency, ECHA) te je 2012. donesena uredba kojom se uređuje područje uvoza i izvoza određenih opasnih kemikalija u zemlje izvan EU-a.

U 2018. najznačajniji svjetski proizvođači kemikalija bili su BASF (Njemačka), DowDuPont (SAD), Sinopec (Kina), Sabic (Saudijska Arabija), Ineos (Ujedinjeno Kraljevstvo), Farmos Plastics (Tajvan), ExxonMobil Chemical (SAD), LyondellBasell Industries (Nizozemska), Mitsubishi Chemical (Japan), LG Chem (Južna Koreja), Reliance Industries (Indija), PetroChina (Kina), Air Liquide (Francuska), Toray Industries (Japan), Evonik Industries (Njemačka).

Proizvodnja kemikalija u Hrvatskoj

Proizvodnja kemikalija u Hrvatskoj započela je razmjerno rano, a osobito se razvila na područjima laboratorijskih kemikalija, kemikalija na osnovi prirodnoga plina, → tehničkih plinova, petrokemikalija (→ petrokemijski proizvodi) i dr.

Početci

Početci industrijske proizvodnje kemikalija u Hrvatskoj vežu se uz riječku Tvornicu kemijskih proizvoda (Stabilimento prodotti chimici), koja je počela s radom 1851., a proizvodila je sumpornu kiselinu, solnu kiselinu, sodu, klorno vapno (kalcijev hipoklorit) za potrebe tadašnje riječke Tvornice papira, te za izvoz. Od druge polovice XIX. st. etilni alkohol proizvodio se u nizu industrijskih i poljoprivrednih pecara (→ bioprocesno inženjerstvo).

U Koprivnici je 1906. osnovana tvornica Danica d. d. za proizvodnju mineralnih gnojiva i drugih kemijskih proizvoda. Godine 1908. proizvela je prve količine superfosfata, 1910. otvoren je pogon za proizvodnju sumporne kiseline, a od 1916. proizvodila se i modra galica, tj. bakrov(II) sulfat pentahidrat. Danica je 1917. kupila riječku Tvornicu kemijskih proizvoda, te se tijekom vremena uvrstila među najveća jugoslavenska poduzeća kemijske industrije. (→ mineralna gnojiva)

Prvi pogon za proizvodnju kalcijeva karbida (karabit) u Hrvatskoj izgrađen je kraj Skradina 1897., kao jedan od prvih takvih pogona u svijetu. Pogon je 1899. izgorio, ali je tršćansko društvo SUFID 1904. izgradilo novu tvornicu u šibenskoj Crnici, u kojoj se iz vapna i ugljena dobivao kalcijev karbid, iz kojega se naknadnom obradbom u pećima dobivao kalcijev cijanamid. Šireći svoje poslovanje, društvo je 1912–14. izgradilo tvornicu i u Dugome Ratu. U 1920-ima kapacitet obiju tvornica bio je 40 do 50 tisuća tona karbida i cijanamida (šestina tadašnje ukupne svjetske proizvodnje). Nakon II. svj. rata dugoratska tvornica djelovala je pod nazivom Dalmacija – Dugi Rat (→ Tvornica karbida i ferolegura Dalmacija – Dugi Rat) i nastavila proizvodnju karbida i cijanamida, ferolegura (ferosilicij, ferokrom, feromangan, sirovo željezo) i tehničkih plinova (kisik, argon, acetilen). Istodobno je šibensko poduzeće pod nazivom → Tvornica elektroda i ferolegura potpuno napustilo proizvodnju karbida, proizvodeći umjesto njega ferolegure, ugljeno-grafitne proizvode i kisik.







Početkom XX. st. osobito se razvijala domaća industrija za kemijsku preradbu drveta, a među ostalim proizvodila je i kemikalije. Tako je npr. tvornica → Belišće, osnovana 1884., tijekom 1920-ih proizvodila kalcijev, natrijev i olovov acetat, octenu kiselinu, metanol, formalin, kloroform, katran i dr.







Laboratorijske kemikalije

Laboratorijske i industrijske kemikalije u razdoblju između dvaju svjetskih ratova proizvodila su neka domaća kemijsko-farmaceutska poduzeća (npr. zagrebački Kaštel osnovan u Karlovcu 1920., Kemika osnovana 1919. u Zagrebu), koja su uglavnom objedinjena 1940. u novoosnovanome zagrebačkom Banovinskom zavodu za proizvodnju lijekova biološkog i kemijskog sastava PLIBAH (od 1941. → Pliva). Nakon II. svj. rata Pliva je među ostalim proizvodila organske i anorganske laboratorijske kemikalije te soli za galvanizaciju. Plivin odjel proizvodnje laboratorijskih kemikalija izdvojen je 1957. u samostalno poduzeće Kemika, koje se prometnulo u najvećega domaćeg proizvođača i distributera laboratorijskih kemikalija, a od 1992. posluje kao dioničko društvo.

Kemikalije na osnovi prirodnoga plina

Tvornica Methan za preradbu prirodnog plina u čađu osnovana je 1926. u Brezinama kraj Lipika. Godine 1938. poduzeće se preselilo u Kutinu, a od 1946. djelovalo je pod imenom Tvornica kemijskih proizvoda (Metan). Od 1968. u Kutini je djelovala i Tvornica dušičnih gnojiva, kao jedna od najvećih i najmodernijih takvih tvornica u svijetu, a proizvodila je amonijak, ureu te dušičnu kiselinu. Zajedno s kutinskom Tvornicom kemijskih proizvoda od iste je godine djelovala kao INA – Tvornica petrokemijskih proizvoda (ubrzo INA – Petrokemija). Od 1982. u novim pogonima tvornice proizvodila se sumporna i fosforna kiselina. Godine 2000. tvornica je izdvojena iz INA-e i djeluje pod nazivom → Petrokemija. Godine 2020. na tržište je plasirala bazne kemikalije: amonijak (390 000 t godišnje, tj. 87% projektnoga kapaciteta), dušičnu i sumpornu kiselinu, amonijev nitrat, ureu i dr., a u tijeku je bila izgradnja nove linije za proizvodnju otopine amonijaka s kapacitetom od 100 t na dan.









Proizvodnja kemikalija danas

U posljednjih je nekoliko desetljeća znatan broj domaćih tvornica bazne kemijske industrije i proizvođača kemikalija ugasio proizvodnju (Tvornica elektroda i ferolegura Šibenik 1994., Dalmacija Dugi Rat 2000., DIOKI, Adriachem 2011., Rafinerija nafte Sisak 2019). Ipak, 2018. na području RH bilo je 78 proizvođača kemikalija koji se bave proizvodnjom industrijskih plinova, koloranata i pigmenata, ostalih anorganskih osnovnih kemikalija, ostalih organskih osnovnih kemikalija, gnojiva i dušičnih spojeva, plastike u primarnim oblicima, te proizvodnjom sintetičkoga kaučuka u primarnim oblicima. Najveći su proizvođači bili kutinska Petrokemija, zaprešićki Messer Croatia plin i zagrebački Scott Bader. U proizvodnji kemikalija i kemijskih proizvoda bila su zaposlena 5482 radnika (32% manje nego 2008).

kemijsko inženjerstvo, tehnička znanost koja se bavi istraživanjem i razvojem postupaka pretvorbe tvari i energije, kao i dimenzioniranjem, izvedbom i radom uređaja kojima se provode te pretvorbe, uvažavajući pritom osnovna načela održivoga razvoja.

Kemijsko inženjerstvo razvilo je vlastitu metodologiju i alate, a oslanja se i na interdisciplinarni pristup pri rješavanju problema iz svoga djelokruga. Pritom primjenjuje znanja iz prirodnih znanosti (kemija, fizika, matematika, biologija), temeljna tehnička znanja (strojarstvo, elektrotehnika, računarstvo) te znanja iz ekonomike, računalnih znanosti i menadžmenta. Sva ta znanja usmjerena su ponajprije na projektiranje, izgradnju i rad industrijskih postrojenja → kemijske tehnologije te srodnih tehnologija i područja ljudske djelatnosti (energetika, ekologija, farmacija i sl.). Industrijska postrojenja pritom moraju biti djelotvorna, pouzdana, sigurna, moraju osiguravati željenu kvalitetu proizvoda te čuvati okoliš i prirodne resurse.

Industrijsko postrojenje obično se sastoji od više procesnih uređaja. Pri analizi rada tih uređaja primjenjuje se procesni prostor kao osnovni pojam metodologije znanstvenoga istraživanja u kemijskom inženjerstvu. Riječ je o realnome (fizički omeđenome) ili zamišljenome dijelu prostora u kojem se mogu odvijati kemijski ili biološki procesi (kemijske ili biokemijske reakcije) te fizički procesi prijenosa tvari i energije. Procesni se prostor opisuje procesnim veličinama (tlak, temperatura, koncentracija pojedinih tvari i sl.) te njihovom ovisnošću o vremenu i položaju. Jednadžbe kojima se opisuju te ovisnosti ovise o načinu kako procesni prostor izmjenjuje tvar i energiju s okolinom te kako se tvar i energija prenose unutar procesnoga prostora. Polazeći od tih jednadžbi, mogu se izvesti odgovarajući matematički modeli koji su temelj za analizu, dimenzioniranje ili izvedbu bilo kojeg procesnog uređaja. Specifičnost kemijskog inženjerstva je usmjerenost na procesne uređaje (i odgovarajuće procesne prostore) u kojima se istodobno provodi više različitih procesa od kojih se barem jedan odigrava na molekulskoj razini. Primjeri procesnih uređaja su kemijski ili biokemijski reaktori (→ bioreaktor) te uređaji u kojima se provode jedinične operacije kemijske industrije (destilacija, apsorpcija, kristalizacija, sušenje, filtracija i sl.) (→ separacijski procesi). Primjenom zakona očuvanja mase, energije, količine gibanja i entropije s pripadajućim bilancama te termodinamičkih zakona može se osmisliti i projektirati pojedine procesne uređaje i optimalno ih povezati u skladnu proizvodnu cjelinu. To su npr. rafinerijska i petrokemijska postrojenja, postrojenja za proizvodnju anorganskih kiselina, pročišćavanje zraka i obradbu otpadnih voda, proizvodnju lijekova, biotehnoloških proizvoda i dr.













Kemijski inženjeri osmišljavaju nove ili poboljšavaju postojeće načine pretvorbe polaznih sirovina i međuprodukata u korisne proizvode, najčešće → kemikalije i druge proizvode kemijske industrije. Pritom vode računa o energetskoj učinkovitosti, ekološkoj prihvatljivosti i profitabilnosti. U kemijskoj industriji rade kao stručnjaci za upravljanje, vođenje, optimizaciju i projektiranje proizvodnih postrojenja i procesa te zaštitu okoliša. Uključeni su u proizvodnju petrokemikalija, polimera, mineralnih gnojiva, lijekova, boja, papira, hrane, mikroelektronike, biomedicinskih uređaja i dr. Rade na izazovima vezanima uz proizvodnju energije, očuvanje zdravlja ljudi i održiv gospodarski razvoj društva.

Povijesni razvoj u svijetu

Osnove kemijskog inženjerstva intenzivnije se počinju razvijati potkraj XVIII. i početkom XIX. st. zbog velikih promjena na tržištu rada i povećanih zahtjeva petrokemijskih i kemijskih procesa koji su bili dio industrijske prakse visokorazvijenih zemalja. Pojam kemijski inženjer prvi se put spominje u Engleskoj 1880. Utemeljiteljem suvremenoga kemijskog inženjerstva smatra se britanski znanstvenik George E. Davis (1850–1907) koji je u svojoj knjizi A Handbook of Chemical Engineering (1901) istaknuo da se kemijsko inženjerstvo treba razvijati kao samostalna disciplina, neovisno o primijenjenoj kemiji i strojarstvu na kojima se zasnivala tadašnja kemijska industrija. Ključnu ulogu u početnim stupnjevima razvoja kemijskog inženjerstva imala je predodžba o proizvodnim procesima koji se dijele na jednostavnije procesne korake – tzv. jedinične operacije (destilacija, filtracija, usitnjavanje, kristalizacija, sušenje i sl.) i mogu se opisati primjenom zajedničkih znanstvenih načela. Prema toj koncepciji koju je detaljno razradio Arthur D. Little (1863–1935) kemijski inženjeri bave se istraživanjem, dimenzioniranjem i primjenom procesne opreme u kojoj se provode jedinične operacije. Davis je 1887. održao nekoliko predavanja o jediničnim operacijama u Tehničkoj školi u Manchesteru i zaslužan je za početak nastave kemijskog inženjerstva. Od 1888. nastava se održava u SAD-u u Tehnološkom institutu u Massachusettsu (Massachusetts Institute of Technology, MIT), zahvaljujući Lewisu M. Nortonu (1855–1893) koji je uveo prvi četverogodišnji diplomski studij kemijskog inženjerstva. Početni razvoj kemijskog inženjerstva kao znanstvene discipline snažno oblikuju osnivanje Američkog instituta za kemijske inženjere (American Institute of Chemical Engineers, AIChE) 1908. i objavljivanje prvoga udžbenika Principles of Chemical Engineering (1923) W. H. Walkera, W. K. Lewisa i W. H. McAdamsa.

Početkom 1950-ih počinje se razvijati → reakcijsko inženjerstvo kao zasebna disciplina unutar kemijskog inženjerstva, istraživanjima započetima u Nizozemskoj, u istraživačkom centru naftnoga poduzeća Shell u Amsterdamu i na Tehničkome sveučilištu u Delftu. U 1960-ima, kada se pojavila nova koncepcija tumačenja makroskopskih pojava zbivanjima na molekularnoj razini vezanima uz prijenos količine gibanja, tvari i energije, došlo je do velikog iskoraka u razvoju kemijskog inženjerstva. Prekretnica je bila objavljivanje knjige Transport Phenomena (1966) R. B. Birda, W. E. Stewarta i E. N. Lightfoota koja je potaknula veću primjenu napredne matematike, fizike te fizikalne kemije. Nakon 1970-ih kemijsko inženjerstvo sve se više oslanja na metode sustavskoga inženjerstva (planiranje eksperimenata, matematičko modeliranje, simulacija i optimiranje procesa), molekulskoga modeliranja, na rezultate dobivene primjenom naprednih analitičkih tehnika i znanstvene instrumentacije te na računalnu podršku. Od 1980. počinje se izdvajati intenzifikacija procesa kao nova disciplina unutar kemijskog inženjerstva. Ona uključuje razvoj naprednih procesnih uređaja (ili njihovih dijelova) koji omogućavaju bolji prijenos tvari i energije (npr. monolitni reaktori, mikroreaktori, statička miješala i sl.). Također obuhvaća razvoj novih tehnika kojima se u jednome procesnom uređaju integrira kemijska reakcija i separacija produkata (npr. reaktivna destilacija, reaktivna ekstrakcija). Tu se ubraja i primjena alternativnih izvora energije (Sunčeva energija, ultrazvuk, mikrovalovi), primjena tehnologije plazme, nadkritičnih fluida i naprednih metoda vođenja procesa. Suvremeno kemijsko inženjerstvo je interdisciplinarno i multidisciplinarno te integrira pojave i procese koji se odvijaju istodobno i uzajamno su povezani, a pojavljuju se u različitim vremenskim (10^-6 do 10⁸ s) i prostornim mjerilima (10^-8 do 10⁶ m), od nanorazine (molekule), mikrorazine (čestice), mezorazine (uređaji), makrorazine (postrojenja) do megarazine (okoliš). Zbog toga kemijsko inženjerstvo danas ima važnu ulogu pri rješavanju globalnih društvenih, ekonomskih i ekoloških problema koji su vezani uz kemijsku procesnu industriju kao i uz druga područja ljudske djelatnosti.

Kemijsko inženjerstvo u Hrvatskoj

Razvoj kemijskog inženjerstva kao znanosti i struke u Hrvatskoj veže se uz razvoj → kemijske industrije, posebice naftne i petrokemijske industrije te uz razvoj visokoškolske nastave iz područja kemijske tehnologije, odnosno kemijskog inženjerstva. Do kraja 1980-ih sukladan je razvoju u svijetu, uz određen vremenski odmak. Snažnija industrijska proizvodnja zasnovana na kemijskoj tehnologiji započela je u Hrvatskoj između dvaju svjetskih ratova, a velik zamah dobila je u razdoblju 1950–75. Vrhunac razvoja kemijska industrija u Hrvatskoj doživjela je oko 1980., što je utjecalo i na razvoj kemijskog inženjerstva kao struke. Ona se osobito njegovala u tadašnjim jakim istraživačkim institutima važnijih poduzeća kemijske i farmaceutske industrije, npr. u → Plivi, INA-OKI-ju (→ DIOKI), → Chromosu, koji su stvarali potrebna znanja za industriju i gospodarstvo i intenzivno surađivali s hrvatskim sveučilištima. Među kemijskim inženjerima koji su uspješno djelovali kao znanstvenici u gospodarstvu ističu se → Ivan Brihta, Franjo Flajšman, → Dragutin Fleš, → Rativoj Seiwerth, Bartul Petric, → Boris Prohaska i dr. Nakon 1980. počinju financijski problemi u mnogim poduzećima bazne kemijske industrije koji su produbljeni Domovinskim ratom i loše provedenom privatizacijom. Zbog gašenja proizvodnih pogona zatvarali su se i veliki industrijski istraživački instituti pa danas većim kapacitetima za istraživanje i razvoj u području kemijskog inženjerstva raspolažu tek Pliva i još neka farmaceutska poduzeća. Ipak, većina poduzeća koja u Hrvatskoj djeluje u području kemijske prerađivačke industrije može uspješno razvijati nove proizvode u skladu sa zahtjevima tržišta. Novi se proizvodi formuliraju od više komponenti i zadovoljavaju više funkcija, a sastav proizvoda određuje se znanstvenim metodama, uz primjenu načela tzv. formulacijskog inženjerstva, umjesto prijašnjih iskustvenih metoda.













Visoko školstvo u Hrvatskoj

Početci visokoškolskoga obrazovanja iz kemijskog inženjerstva vežu se uz osnutak Tehničke visoke škole u Zagrebu 1919. koja je obuhvaćala nekoliko odjela, uključujući i Kemičko-inženjerski odjel (1926. Škola je postala → Tehnički fakultet; sv. 4, u sastavu zagrebačkog Sveučilišta, a odjel je 1931. preimenovan u Kemijsko-inženjerski otsjek, 1935. u Kemijski otsjek, 1942. u Kemijski odjel, 1946. u Kemijsko-tehnološki odsjek). Idejni začetnik studija kemijskog inženjerstva i prvi dekan Odjela bio je → Vladimir Njegovan. U početku su studenti stjecali znanja ponajprije o postojećim kemijskim i drugim industrijskim tehnologijama, a prekretnicu je donio → Rikard Podhorsky koji je 1935. objavio tekstove o kemijskoj tehnologiji i kemijskoj ekonomici kao predmetima tehničkog obrazovanja, te 1936. na Kemijskom otsjeku zagrebačkog Tehničkoga fakulteta uveo kolegij Kemijsko-tehnološko računanje. Od 1947. predavao je kolegij Operacije kemijske industrije, čime je postavio temelje nastave modernoga kemijskog inženjerstva u Hrvatskoj.









Godine 1956. pojedine su se organizacijske cjeline dotadašnjega Tehničkoga fakulteta osamostalile, a među njima je bio i Kemijsko-prehrambeno-rudarski fakultet. Taj fakultet 1957. mijenja naziv u Tehnološki fakultet, s tri odjela: Kemijsko-tehnološkim, Prehrambeno-tehnološkim i Rudarskim. Godine 1960. osnovan je Tehnološko-pogonski odjel za naftu u Sisku, kao dio Tehnološkoga fakulteta (djeluje do 1982) te samostalni → Kemijsko-tehnološki fakultet u Splitu (KTF). U sljedećim desetljećima odjeli Tehnološkoga fakulteta izdvajaju se u nove fakultete. Godine 1991. tadašnji Institut kemijskog inženjerstva pri Tehnološkome fakultetu osamostalio se kao → Fakultet kemijskog inženjerstva i tehnologije (FKIT), koji pod tim imenom djeluje i danas. Tijekom vremena su se osim organizacijskog okvira mijenjali i studijski programi, pri čemu su nastavne sadržaje iz područja kemijske tehnologije iz doba R. Podhorskoga postupno zamijenili sadržaji iz područja kemijskog inženjerstva, sukladno svjetskim trendovima. U nastavu su postupno uvedene discipline kemijskog inženjerstva: reakcijsko inženjerstvo, mehanički, toplinski i separacijski procesi, analiza, sinteza i vođenje procesa i dr.







Od 2005. visoko školstvo u Hrvatskoj suočava se s izazovima koje donosi integracija u europski prostor visokoga obrazovanja i uvođenje Bolonjskoga procesa. To dovodi do znatnog povećanja broja studijskih programa u svim znanstvenim i umjetničkim područjima, pa tako i na studijima kemijskog inženjerstva. Tim povodom nastaje nekoliko novih preddiplomskih i diplomskih studija na zagrebačkom FKIT-u i na splitskom KTF-u. U novim se studijima veća pozornost pridaje sadržajima iz kemije i inženjerstva materijala te inženjerstvu okoliša, dok studij Kemijskog inženjerstva na FKIT-u nastoji zadržati prijašnju strukturu i ključne sadržaje iz kemijskog inženjerstva uz organizacijske promjene uvjetovane zahtjevima zakonodavstva.

Danas su nastavna djelatnost i znanstvena istraživanja u području kemijskog inženjerstva u RH sukladni onima na svjetskoj razini. Sveučilišno se obrazovanje iz kemijskog inženjerstva stječe završetkom preddiplomskih, diplomskih i poslijediplomskih studija na FKIT-u i KTF-u, a dio sadržaja iz kemijskog inženjerstva zastupljen je na studijima prehrambene tehnologije, odnosno biotehnologije koji se izvode na → Prehrambeno-biotehnološkome fakultetu u Zagrebu, → Prehrambeno-tehnološkome fakultetu u Osijeku, KTF-u te na nekoliko hrvatskih veleučilišta (→ Veleučilište Marko Marulić u Kninu, → Veleučilište u Karlovcu; sv. 1, → Veleučilište u Požegi). Sveučilišni studijski programi koji se trenutačno izvode u polju kemijskog inženjerstva usklađeni su sa smjernicama Europske federacije za kemijsko inženjerstvo (EFCE) koje definiraju kompetencije, vještine i znanja nužne za obrazovanje kemijskih inženjera na svim razinama studija. Preddiplomski i diplomski studiji FKIT-a: Kemijsko inženjerstvo, Kemija i inženjerstvo materijala i Ekoinženjerstvo zadovoljavaju i zahtjeve Europske federacije nacionalnih inženjerskih udruženja (FEANI) i od 2015. uvršteni su na popis europskih prepoznatih fakulteta i studijskih programa.

Za promicanje kemijskog inženjerstva u visokome školstvu zaslužni su mnogi nastavnici, među kojima su Nenad Bolf, → Juraj Božičević, → Antun Glasnović, → Zoran Gomzi, → Marin Hraste, → Ivan Lovreček, R. Podhorsky, → Marko Rogošić, Aleksandra Sander, → Darko Skansi, → Ivica Štern, → Vesna Tomašić, → Đurđa Vasić-Rački, → Bruno Zelić, → Stanka Zrnčević s Fakulteta kemijskog inženjerstva i tehnologije i njegovih prethodnika, te → Nenad Kuzmanić, → Milan Zglav, → Ratimir Žanetić s Kemijsko-tehnološkoga fakulteta u Splitu. Na Prehrambeno-biotehnološkome fakultetu u Zagrebu djelovali su → Egon Bauman, → Želimir Kurtanjek, → Branko Tripalo i dr., a na Prehrambeno-tehnološkome fakultetu u Osijeku djeluju Mate Bilić, → Srećko Tomas i dr.

Knjige i udžbenici

Kao utemeljitelj kemijskog inženjerstva u Hrvatskoj, R. Podhorsky ostavio je traga i u razvoju i popularizaciji tehničkih znanosti te je zaslužan za promicanje tehničke i industrijske baštine kao važnog dijela kulturne baštine. Ističe se njegov doprinos osmišljavanju i izdavanju Tehničke enciklopedije LZ-a, kapitalnoga djela hrvatske tehničke kulture, koju je osmislio i bio urednikom prvih pet svezaka. Za potrebe nastave iz kolegija Tehnička kataliza i Tehnologija katalitičkih procesa I. Brihta izdao je udžbenik Kataliza u kemijskoj industriji (1952). Objavljivanjem udžbenika Osnovi stehiometrije (1948), Stehiometrija (1950), Kemijsko-tehnološko računanje (1957), Kemijsko računanje (1968) i Osnove kemijskog računanja (sa Z. Dugim, 1973) I. Lovreček postavio je temelje za razumijevanje bilanciranja tvari i energije kao ključnog alata kemijskog inženjerstva. Udžbenikom Kataliza i katalizatori (1967) Pavica Fuderer postavila je temelje za razvoj kemijskoga reakcijskog inženjerstva. U studij kemijskog inženjerstva J. Božičević uveo je kolegij Mjerenje i automatsko vođenje procesa i napisao prvu knjigu iz toga područja Automatsko vođenje procesa (1971). Eduard Beer objavio je Priručnik za dimenzioniranje uređaja kemijske procesne industrije (1985). Među ostalima ističu se i udžbenici Projektiranje procesnih postrojenja (1988) Franca Šefa i Žarka Olujića, Mehaničke operacije / Inženjerstvo disperznih sustava (1990) i Mehaničko procesno inženjerstvo (2003) M. Hraste, Kemijski reaktori (1998) Z. Gomzija, Kataliza i katalizatori (2005) S. Zrnčević, Destilacija (2006) E. Beera, te Modeliranje u kemijskom inženjerstvu (2019) Z. Gomzija i Ž. Kurtanjeka.









Udruge u Hrvatskoj

Znanstvene i stručne aktivnosti u kemijskom inženjerstvu promiču se putem → Hrvatskoga društva kemijskih inženjera i tehnologa (HDKI), kojega se početci vežu uz 1912., kada je osnovan Kemijsko-inžinirski odsjek u okviru Hrvatskoga društva inžinira i arhitekata (→ Hrvatski inženjerski savez, HIS; sv. 4). Osim HIS-a, HDKI je član Europske federacije za kemijsko inženjerstvo i Europske polimerne federacije. Službena glasila HDKI-ja su časopisi → Kemija u industriji (od 1952), → Chemical and Biochemical Engineering Quarterly (CABEQ) (od 1987) i Reaktor ideja (od 2017). Pri Hrvatskoj gospodarskoj komori djeluje Udruženje kemijske industrije i srodna udruženja koja potiču taj segment gospodarstva. Promidžba kemijskog inženjerstva i suradnja sa znanstvenicima iz drugih područja znanosti ostvaruju se i putem Odjela kemijskog inženjerstva koji okuplja 22 kemijska inženjera, a djeluje u okviru → Akademije tehničkih znanosti Hrvatske (sv. 4) kao znanstvene organizacije odabranih istaknutih znanstvenika iz područja tehničkih i biotehničkih znanosti. Kemijski inženjeri djeluju i u Znanstvenome vijeću za naftno-plinsko gospodarstvo i energetiku te u Znanstvenome vijeću za tehnološki razvoj → Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti (sv. 4).

Paltašić, Andrija (Paltassich, Andrea; Andrea di Cattaro) (Kotor, oko 1450 – Venecija, oko 1500), tiskar i nakladnik, jedan od začetnika tiskarstva u Europi.

Podrijetlom iz kotorske trgovačke obitelji. Izučio je tiskarstvo u Italiji, djelovao je u Veneciji 1477–99. Tiskao je djela grčkih i rimskih klasika, humanista, povjesničara i leksikografa, uglavnom na latinskom jeziku. Za potrebe studenata tiskao je Codex Iustinianus (osam svezaka, 1490–92), Expositio in artem veterem Porphyrii et Aristotelis (1492) engleskoga filozofa Waltera Burleigha i dr. Dva izdanja namijenjena širemu čitateljskom krugu tiskao je na talijanskome – Legenda aurea (1482) i Biblia (1484). Zajedno s → Dobrićem Dobrićevićem objavio je izbor iz djela Lucija Firmijana Laktancija De divinis institutionibus adversus gentes (1478). Rabio je 22 tipa različitih slova (šest romanskih, deset gotičkih i šest grčkih). U Hrvatskoj je sačuvano više od 30 primjeraka njegovih izdanja. Po svojemu estetskom izgledu Paltašićeva djela pripadaju najuspjelijim uzorcima ranoga mletačkog tiskarstva.

Divald, obitelj osječkih tiskara u XVIII. i XIX. st. O podrijetlu i prezimenu nema sigurnih podataka, ali se kao moguće navodi švicarsko-francusko podrijetlo. Prezime Divald javlja se i u Mađarskoj, također u vezi s grafičkom strukom.

Ivan Martin (1743–1806) je tiskarski zanat izučio u Beču, potom je radio u tiskari Katarine Landerer u Budimu. Godine 1775. kupio je franjevačku tiskaru u Osijeku, najstariju tiskaru u Slavoniji, u kojoj je tiskao različite oglase, formulare, knjige, većinom na hrvatskom i latinskom, a četiri i na njemačkom jeziku. Objavljivao je također teološke disputacije, male molitvenike te prigodnice na latinskom i hrvatskom jeziku, čime je uspostavio kontinuitet s izdanjima franjevačke tiskare. Nakon njegove smrti tiskaru je, zbog njegovih maloljetnih nasljednika, neko vrijeme vodio Fridrik Zink, a nakon Zinkove smrti bila je 1813–19. pod gradskim nadzorom. Od 1819. do kraja života tiskaru je vodio Martin Alojzije (1796–1844), ponovno oživjevši njezinu djelatnost. Njegova udovica Julijana (umrla 1846) modernizirala je tiskaru nabavivši nova Didotova slova i raznovrsna ukrasna pisma.

Dragutin Karl (1820–1857) vodio je tiskaru 1846–57. Priklonivši se mađaronskoj stranci, preuzeo je 1848. narudžbe stranke i tiskao letke, proglase i naredbe na hrvatskom, mađarskom i njemačkom jeziku te prve osječke novine mađarofilske orijentacije Der Volksredner für Vaterland, Freiheit und Gesetz, für Kunst, Gewerbe und Wissenschaft. Tijekom 1850-ih uglavnom je tiskao prigodne spise i pjesme, prosvjetna i vjerska izdanja, kazališne almanahe, shematizme, društvene statute i tiskanice. Nekoliko mjeseci prije smrti prodao je tiskaru Dragutinu Lehmannu. Tiskara obitelji Divald omogućila je prosvjetiteljsko i književno djelovanje svih važnijih slavonskih intelektualaca u XVIII. st.

Hrvatski časopis za prehrambenu tehnologiju, biotehnologiju i nutricionizam, znanstveno-stručni časopis iz područja biotehnologije i nutricionizma → Hrvatskoga društva prehrambenih tehnologa, biotehnologa i nutricionista. Izlazi od 2002. pod nazivom PBN Revija, a 2009. mijenja naslov u današnji. U razdoblju 2004–05. i 2007–08. nije izlazio. Objavljuje znanstveno-stručne radove na hrvatskom i engleskom jeziku, kratke članke o novostima iz struke, preglede novih knjiga, aktivnosti Društva te važnijih znanstveno-stručnih događaja u zemlji i inozemstvu. Izlazi kao dvobroj dva puta na godinu, a od 2010. dostupan je na portalu znanstvenih i stručnih časopisa RH. Časopis ima međunarodni savjetodavni odbor, a izlazi uz potporu Ministarstva znanosti i obrazovanja RH.

Hrvatsko društvo za biomedicinsko inženjerstvo i medicinsku fiziku (HDBIMF), udruga znanstvenika i stručnjaka koji se bave razvojem i unapređenjem stručnog i znanstvenog rada u području biomedicinskog inženjerstva i medicinske fizike. Društvo je osnovano 1984., a do 2016. djelovalo je pod nazivom Hrvatsko društvo za medicinsku i biološku tehniku (HDMBT). Njegove su djelatnosti organizacija znanstvenih i stručnih simpozija, savjetovanja, konferencija i drugih znanstveno-stručnih skupova te izobrazba stručnjaka u području biomedicinskog inženjerstva i medicinske fizike. Sudjeluje u predlaganju zakona, propisa, normi i stvaranju stručnoga nazivlja te izdavanju znanstvenih i stručnih publikacija. Sastoji se od sekcija za kliničko inženjerstvo, medicinsku fiziku i biomehaniku. Društvom je 1984–2000. predsjedao Ante Šantić, 2000–08. Stanko Tonković, 2008–13. Ratko Magjarević, dok ga od 2013. vodi Igor Lacković. Godine 1993. postalo je punopravnim članom Međunarodne federacije za medicinsko i biološko inženjerstvo (IFMBE) i Europske federacije organizacija za medicinsku fiziku (EFOMP).

Ambalaža, stručni časopis Instituta za ambalažu i tiskarstvo Tectus. Idejna začetnica, tvorac koncepta i realizatorica kojega je Drena Tejić-Milijević. Izlazi kvartalno od 1996., u razdoblju 2003–05. kao Ambalaža, grafička industrija, a namijenjen je proizvođačima i korisnicima ambalaže, dizajnerima, grafičarima, marketinškim agencijama i stručnim udrugama. Cilj časopisa je transfer inozemnih tehnologija, znanja i trendova te međusobna razmjena informacija, stručnih i znanstvenih iskustava u ambalažnoj industriji. Medijski je partner stručnih događaja i specijaliziranih sajmova. Od 2006. izlazi zajedno s časopisom za grafiku i tiskarstvo Croprint (od 2010. Regprint), od 2018. dostupan je samo na mrežnim stranicama Instituta.







Agriculturae Conspectus Scientificus (ACS), međunarodni znanstveni časopis → Agronomskoga fakulteta u Zagrebu. Sljednik je Viestnika za gospodarstvo i šumarstvo, najstarijega hrvatskog časopisa u području poljoprivrede i šumarstva koji je povremeno izlazio u razdoblju 1887–90., a pokrenulo ga je Kraljevsko gospodarsko i šumarsko učilište u Križevcima (→ Visoko gospodarsko učilište u Križevcima). Od 1909. izlazi pod nazivom Gospodarska smotra, koje je prvi urednik bio Andrija Lenarčić. U razdoblju 1920–38. izašao je samo dvobroj 1929., a od 1939. izlazi uglavnom redovito, pod nazivom Poljoprivredna naučna smotra (od 1941. Poljodjelska znanstvena smotra, od 1946. pod nazivom Poljoprivredna znanstvena smotra), od 1997. nosi današnji naziv. Izlazi kvartalno, a donosi znanstvene radove, pregledne radove i priopćenja iz područja agronomije, veterine i srodnih znanosti. Od 2004. radovi se objavljuju isključivo na engleskom jeziku, a od 2006. dostupan je na portalu znanstvenih i stručnih časopisa RH. Časopis ima međunarodno uredništvo, citiran je u međunarodnim bazama podataka, a izlazi uz potporu Ministarstva znanosti i obrazovanja RH.







Journal of Central European Agriculture (JCEA), međunarodni znanstveni časopis → Agronomskoga fakulteta u Zagrebu. Pokrenut je 2000. radi razmjene iskustava u poljoprivredi tranzicijskih zemalja središnje Europe. Izlazi kvartalno u digitalnom obliku, a objavljuje izvorne znanstvene članke, pregledne radove, kratka znanstvena izvješća te sažetke iz područja biotehničkih znanosti i agronomije na engleskom, bugarskom, češkom, hrvatskom, mađarskom, poljskom, rumunjskom, slovačkom, slovenskom i srpskom jeziku. Svaki članak ima detaljan sažetak na engleskom jeziku te dvojezični prikaz rezultata, slika, tablica i grafikona. Časopis ima međunarodno uredništvo iz devet zemalja članica. Od 2006. dostupan je na portalu znanstvenih i stručnih časopisa RH te je indeksiran u međunarodnim bazama podataka. Glavni je urednik od 2018. Zvonimir Prpić. JCEA izlazi uz potporu Ministarstva znanosti i obrazovanja RH.

Vijesti Hrvatskoga geološkog društva, informativno glasilo → Hrvatskoga geološkog društva. Izlazi od 1974. na hrvatskom jeziku, objavljuje popularne članke, sažetke magistarskih i doktorskih disertacija, osvrte na geološke skupove, ekskurzije, izložbe i slične događaje te donosi vijesti o aktivnostima Društva i pojedinih članova. Od 2013. izlazi u elektroničkom obliku.









Poljoprivreda, znanstveni časopis → Fakulteta agrobiotehničkih znanosti Osijek i → Poljoprivrednog instituta Osijek. Izlazi od 1995., a slijednik je časopisa Znanost i praksa u poljoprivredi i prehrambenoj tehnologiji koji je izlazio u razdoblju 1982–94. Objavljuje radove iz svih područja agronomskih znanosti i struke na hrvatskom i engleskom jeziku. Izlazi dva puta godišnje uz potporu Ministarstva znanosti i obrazovanja RH. Časopis ima međunarodno uredništvo, radovi su citirani u međunarodnim bazama podataka, a na portalu znanstvenih i stručnih časopisa RH dostupan je od 2006.







Podravka d. d., prehrambeno i farmaceutsko poduzeće sa sjedištem u Koprivnici, osnovano 1947; jedno od najvećih prehrambenih poduzeća u Jugoslaviji, a danas jedno od prihodovno najuspješnijih takvih poduzeća u Hrvatskoj.







Temelji osnutka poduzeća

Njezini korijeni vezani su uz prehrambene manufakture koje su u razdoblju između dvaju svjetskih ratova djelovale u Koprivnici i okolnim mjestima. Među najznačajnijima bile su radionice za osnovnu preradbu voća, koje su 1934–45. radile za potrebe trgovačkoga poduzeća Braća Wolf, u vlasništvu Matije i Marijana Wolfa, a zapošljavale su najviše 30 radnika.

Od ostalih koprivničkih poduzeća koja su prethodila Podravki ističu se Koprivnički paromlin d. d. u pretežnom vlasništvu obitelji Braun i Etinger, Industrija ulja d. d. u vlasništvu obitelji Braun (osnovana 1917., tijekom 1930-ih zapošljavala je gotovo 300 radnika i spadala u najznačajnija industrijska poduzeća sjeverozapadne Hrvatske), te Tvornica suhomesnate robe Wegmann d. d. (djelovala je 1922–30. zapošljavajući oko 15 radnika).

Uz poticaj i potporu komunističkih vlasti, poduzeće je 1945. pod upravom dotadašnjih vlasnika braće Wolf nabavilo potrebnu opremu, te s gotovo 70 zaposlenih preraslo u Industriju konzervi Braća Wolf, koja je proizvodila i pakirala u konzerve i staklenke marmeladu, džemove, kompote i ostale proizvode od voća i povrća, ali i meso i alkoholna pića. Poduzeće je 1946. bilo nacionalizirano.

Od 1947. do hrvatske neovisnosti

Pod centraliziranom upravom Ministarstva industrije i rudarstva NR Hrvatske na temelju podržavljenoga poduzeća braće Wolf i drugih srodnih koprivničkih poduzeća počeli su se širiti kapaciteti proizvodnje (nabava aparata za egaliziranje voćne srži, kotlova za kuhanje marmelade i dr.), te je 1947. osnovana Podravka, industrija za preradu voća i povrća. Prema naputcima Vlade NR Hrvatske iz 1948. zadatak Podravke bio je »prerada voća i povrća, izrada marmelade, džemova, kompota, pulpiranje voća, izrada srži od voća, konzerviranje i ukiseljavanje povrća«. Godine 1948. u sklopu Podravke započeo je djelovati i laboratorij sa zadatkom nadzora kvalitete, a broj zaposlenih prešao je 400.

Podravka je 1949‒52. zbog posljedica centralistički dirigirane ekonomije i međunarodne izolacije bilježila gubitke i pad zaposlenih. Decentralizacijom jugoslavenskoga gospodarstva i uvođenjem samoupravljanja početkom 1950-ih došla je pod upravu lokalnih vlasti i radničkoga kolektiva. Vodstvo poduzeća počelo je djelovati sve samostalnije, započeo je izvoz, asortiman proizvoda proširio se na alkoholna i bezalkoholna pića, voćne sokove, senf i konzerviranje mesa, te je nabavljena oprema za pečenje rakije, izradbu koncentrata rajčice i senfa te sušare za povrće. Poduzeće je uz otkup povrća i voća s okolnoga područja počelo saditi i vlastite voćnjake i rasadnike. Ipak, poteškoće zbog prilagođavanja reformiranomu jugoslavenskom gospodarstvu s tržišnim elementima trajale su do kraja 1950-ih, kada se poduzeće konsolidiralo.













Razdoblje od kraja 1950-ih do kraja 1960-ih doba je intenzivnog razvoja poduzeća: pojavili su se novi proizvodi, modernizirali su se i proširili postojeći te izgradili novi pogoni, a povećao se i fizički obujam proizvodnje. Podravki je 1958. pristupilo poduzeće Stokopromet iz Koprivnice, 1959. koprivnička klaonica, 1967. prehrambeno poduzeće Kalnik iz Varaždina i tvornica praškastih proizvoda Sana iz Hoča kraj Maribora, a 1969. pogon za preradbu povrća iz Umaga. Godine 1963. u proizvodnome je dijelu Podravke bilo sedam odjela: Jušni koncentrati i tjestenine, Meso i mesni proizvodi, Voće i povrće, Priprema proizvodnje, Laboratorij, Održavanje i Proizvodnja vlastitih sirovina. U tom razdoblju započeo je i izvoz u SSSR i na izvaneuropska tržišta. Godine 1958. uz kontrolni laboratorij osnovana je tehnološko-analitička grupa koja je pratila proizvodne inovacije. Poduzeće se afirmiralo inovativnim proizvodima kao što su koncentrirane juhe, mesne konzerve i dodatci jelima. Godine 1959. započela je proizvodnja → Vegete, dodatka jelima koji je razvio tim na čelu sa → Zlatom Bartl, voditeljicom tehnološko-analitičke grupe. Godine 1967. poduzeće je zapošljavalo više od 1750 radnika.













Razvoj je nastavljen i tijekom 1970-ih i 1980-ih. Obujam proizvodnje u odnosu na 1967., kada je iznosio 24 000 t, povećan je 1979. na 230 000 t. Udio Podravkinih proizvoda u tom je razdoblju na jugoslavenskom prehrambenom tržištu bio velik (1979. udio juha i dodataka jelima bio je 67%). Poduzeće je 1980. zapošljavalo 6872 radnika. U tom razdoblju porastao je i izvoz prehrambenih proizvoda. Nastavila se integracija s drugim poduzećima, čime je Podravka preko nekih od njih ušla i u područja farmaceutike i ugostiteljstva. Godine 1971. udružila se s poduzećem Banje Lipik koje se bavilo lječilišnim turizmom, ugostiteljstvom i proizvodnjom mineralne vode, 1972. s Poljoprivredno-industrijskim kombinatom Budućnost iz Đelekovca, Poljoprivredno-industrijskim kombinatom Podravina iz Koprivnice i tvornicom lijekova → Belupo iz Ludbrega, 1974. s poduzećem Segestica iz Siska za proizvodnju pića, kvasca i octa, 1979. s klaonicom u Garešnici, a 1980. s klaonicom u Daruvaru.

Podravka je potkraj 1960-ih raspolagala s 420 ha poljoprivrednoga zemljišta, a integracijama s poljoprivredno-industrijskim kombinatima početkom 1980-ih površina obradiva zemljišta narasla je do 3738 ha. Zemljišta su uglavnom bila smještena u Podravini, gdje je bila razvijena široka mreža poljoprivrednih kooperanata.

Tijekom 1970-ih i početkom 1980-ih rekonstruirana su mnoga stara i izgrađena neka nova tvornička postrojenja: pivovara (1972), klaonice i hladnjače (1975), pogon mesnih konzervi i silos za žito (1977), postrojenje za proizvodnju kvasca (1979) i postrojenje za proizvodnju lijekova (1981). Poduzeće je istodobno izgradilo razgranatu mrežu distribucijskih skladišta i prodaje u Hrvatskoj i Jugoslaviji. Podravka se u tom razdoblju istaknula i proizvodnjom licenciranih proizvoda zapadnoeuropske prehrambene industrije (Dr. Oetker, Jacobs, Tuborg i dr.), kao i linijama novih proizvoda, poput dječje hrane Čokolino. Godine 1970. počeo je raditi Elektro-računarski centar, a 1972. osnovan je Podravkin institut koji je proširio djelatnost dotadašnjega laboratorija u području fizikalno-biokemijskih, mikrobioloških i kemijskih istraživanja.







Godine 1976. Podravka je počela djelovati kao SOUR, a do 1979. u njegovu je sastavu bilo formirano deset RO-a (Poljoprivreda, Kooperacija, Industrija mesa, Industrija hrane, Voće i povrće, Industrija pića, Belupo, Usluge, Institut, Trgovina), a unutar njih 35 OOUR-a. Godine 1982. otvoren je → Muzej prehrane Podravka koji sadrži zbirke tehnike, ambalaže i industrijske tehnologije koje su se rabile u poduzeću.

Od uspostave hrvatske neovisnosti

Godine 1993. poduzeće je privatizirano i registrirano kao dioničko društvo. U tom razdoblju pokrenuta su nova proizvodna područja (pakiranje izvorske vode), a počeli su se otvarati i novi pogoni u Koprivnici (Tvornica Vegete 2000., Tvornica jela 2003) i kupovati pogoni u Hrvatskoj (tvornica sladoleda i smrznutih proizvoda Ital-Ice u Poreču 2002–13) i inozemstvu (pogon za proizvodnju Vegete, juha i praškastih proizvoda u Kostrzynu u Poljskoj 2000–14., poduzeće Žito u Ljubljani 2015). Poduzeće je istodobno kupilo više brandova u Hrvatskoj i inozemstvu (Eva, Lero, Warzywko, Perfekta, Belsad, Čokolešnik i dr.). Potkraj 2010-ih bilo je među financijski najuspješnijim poduzećima u Hrvatskoj, dobrim dijelom zahvaljujući izvoznoj politici orijentiranoj na svjetska tržišta. Godine 2018. zapošljavalo je 6517 radnika.

Geologia Croatica, znanstveni časopis → Hrvatskoga geološkog instituta i → Hrvatskoga geološkog društva. Izlazi s prekidima od 1911., prvotno pod nazivom Vijesti Geologijskog povjerenstva za kraljevine Hrvatsku-Slavoniju. Prvi je urednik bio → Dragutin Gorjanović Kramberger (sv. 4). Nakon osnivanja Geološkoga zavoda 1922. mijenja naziv u Vijesti Geološkoga zavoda u Zagrebu i do 1931. tiskaju se svega tri broja. U razdoblju 1942–44. tri broja izlaze pod naslovom Vjestnik Hrvatskog državnog geoložkog zavoda i Hrvatskog državnog geoložkog muzeja, a nakon uspostave Instituta za geološka istraživanja 1946., časopis izlazi redovito kao Geološki vjesnik od 1947., a 1992. mijenja naziv u današnji. Objavljuje izvorne znanstvene radove iz područja geologije, povijesti Zemlje, naftne geologije, znanosti o kršu s naglaskom na problematiku istraživanja na području Dinarida, jadransko-sredozemnog područja i Panonskog bazena te geologije okoliša. Izlazi tri puta na godinu na engleskom jeziku u tiskanom i elektroničkom obliku, a na portalu znanstvenih i stručnih časopisa RH dostupan je od 2006. Časopis ima međunarodno uredništvo, a izlazi uz potporu Ministarstva znanosti i obrazovanja RH.

















Croatian Journal of Fisheries (Ribarstvo), znanstveno-stručni časopis → Agronomskoga fakulteta u Zagrebu. Sljednik je časopisa Ribarstvo (1938–40), a prvi je urednik bio Zdravko Taler. Ponovno izlazi od 1946. pod imenom Ribarstvo Jugoslavije (Slatkovodno ribarstvo Jugoslavije, 1950–51), od 1992. pod izvornim naslovom, a od 2012. pod današnjim naslovom. Izlazi tromjesečno u tiskanom i elektroničkom obliku, a donosi radove iz područja slatkovodnog i morskog ribarstva, ihtiologije i akvakulture na engleskom jeziku sa sažetcima na hrvatskom jeziku. Časopis izlazi uz potporu Ministarstva znanosti i obrazovanja RH, a distribuira se u međunarodne zavode i institucije. Od 2006. dostupan je na portalu znanstvenih i stručnih časopisa RH.







Acta Graphica, međunarodni znanstveni časopis → Grafičkoga fakulteta u Zagrebu. Izlazi od 1989., a do 1990. izdavač mu je bila Viša grafička škola u Zagrebu. Objavljuje znanstvene i stručne radove iz područja grafičke tehnologije, grafičkog inženjerstva i dizajna, kao i drugih područja osnovnih i primijenjenih znanosti povezanih s grafičkom tehnologijom. Izlazi tromjesečno, od 1995. tiska se na hrvatskom i engleskom jeziku, a na portalu znanstvenih i stručnih časopisa RH dostupan je od 2010.

Gavrilović d. o. o., prehrambeno poduzeće sa sjedištem u Petrinji, osnovano 1822. Nastavlja tradiciju obiteljske proizvodnje iz 1690.

Braća Ivan i Petar Gavrilović prvi su mesarski obrt otvorila u Petrinji 1690. Tijekom 1775. obitelj Gavrilović se spominje kao suosnivač mesarskog ceha, a početkom XIX. st. i kao glavni ospkrbljivač Napoleonove vojske. Zajedno s nekolicinom petrinjskih mesara i trgovaca, potomak obitelji Ivan, osnovao je 1822. prvu manufakturu koja je potom dobila koncesiju za opskrbu mesom za sve vojarne na području Vojne krajine. Ivanov sin Matija proširio je proizvodnju dodavši pekaru i mlinove, te je otvorio prvu kožaru na području Vojne krajine. Obiteljski su obrt znatnije proširili Matijini sinovi Stjepan, Đuro i Mato, te su 1880. zapošljavali 50 radnika. Poduzeće je nastavilo djelovati pod nazivom Mate Gavrilović i drug od 1883., kada je započela proizvodnja Hrvatske salame preteče Zimske salame (gavrilovićka). Naziv je ponovno promijenjen u Prva hrvatska tvornica salame, kobasica i sušena mesa M. Gavrilovića i sinovi 1889.

Godine 1902. poduzeće je pretvoreno u dioničko društvo, a nakon provedene modernizacije počelo je izvoziti u Ugarsku, Njemačku, Švicarsku, Palestinu i Egipat. Prije početka I. svj. rata zapošljavalo je oko 120 radnika.

Između dvaju svjetskih ratova godišnja proizvodnja iznosila je oko 3400 t različitih mesnih proizvoda, od toga 1700 t masti i slanine, 600 t salame, 500 t svježega mesa, 350 t dimljenoga svinjskog mesa, 200 t dimljenih kobasica i 50 t konzervi. Tvornica je u tom razdoblju zapošljavala oko 300 radnika, koji su mogli obraditi oko 10 000 svinja na godinu. U sklopu tvornice radila je i prateća tvornica sapuna u kojoj se godišnje proizvodilo nekoliko tona sapuna marke Tibor.







Za II. svj. rata poduzeće je nacionalizirano i stavljeno pod državnu upravu, a 1943. prestalo je s radom. Nastavilo je proizvodnju 1945., zapošljavajući oko 50 radnika. Potkraj 1946. broj radnika udvostručio se te je ponovno počela proizvodnja Zimske salame gavrilovićke. Otvorena je prva prodavaonica u Zagrebu, a započeo je i izvoz proizvoda u SR Njemačku, Austriju, Francusku, Italiju, Čehoslovačku i Englesku. Razina predratne proizvodnje dosegnuta je 1952. Broj radnika iznosio je oko 300, a potkraj 1950-ih oko 1000. Godišnja proizvodnja iznosila je u tom razdoblju oko 9700 t, uz 92 000 prerađenih svinja, čime je poduzeće doseglo maksimalni kapacitet pogona.







Stoga je 1960. izvan grada počela gradnja novoga tvorničkog sklopa prema projektu zagrebačkog arhitekta Franje Bahovca, koja se većinom financirala radničkim samodoprinosom. Tehnološku opremu isporučilo je poduzeće Franz Kirchfeld iz Düsseldorfa, klaoničku opremu Beck und Henkel iz Kassela, a rashladnu opremu Escher Wyss iz Lindaua. Tvornica Đuro Đaković iz Slavonskoga Broda proizvela je parne kotlove za proizvodnju suho zasićene pare, a proizvodna linija nabavljena je od njemačkoga poduzeća Kramer Gräbe. Nakon što su 1965. bili pušteni u pogon prvi objekti za mesnu industriju, glavni dijelovi mesne industrije napustili su stare pogone u gradskome središtu, koji su 1977. preuređeni za fermentaciju trajnih proizvoda. U sljedećim su se godinama novi pogoni stalno modernizirali i nadograđivali. Visoku razinu kvalitete potvrđivale su godišnje inspekcije zemalja uvoznica, prije svega Europske ekonomske zajednice i SAD-a.







Početkom 1960-ih Gavrilović je počeo organiziranu proizvodnju stoke koja se odvijala u tri osnovna oblika: vlastita stočarska proizvodnja, proizvodnja u suradnji s individualnim poljoprivrednim proizvođačima te s poljoprivrednim kombinatima i zadrugama. Godine 1963. Gavrilović je od seoskih imanja otkupio 4000 svinja, dok je 1980-ih svake godine otkupljivao 120 000 utovljenih svinja, 70 000 odojaka, 20 000 junadi i 6000 teladi. Poduzeće je raspolagalo trima svinjogojskim reprocentrima, četirima farmama za tov junadi, više od 2000 ha oraničnih površina i vlastitom tvornicom stočne hrane (sagrađena 1966) kapaciteta 80 000 t krmenih smjesa na godinu. Tada je imalo više od 300 vlastitih prodavaonica specijaliziranoga i mješovitoga tipa diljem SFRJ. Izvoz je iznosio oko 25% proizvodnje, a izvozilo se u 22 zemlje svijeta.







Tijekom 1980-ih Gavrilović je bio organiziran kao SOUR s pet RO-a i 14 OOUR-a, osnovnih organizacija kooperanata, internom bankom, razvojnom službom i radnom zajednicom zajedničkih i stručnih poslova. Zapošljavao je više od 5000 radnika, te je surađivao s više od 6000 poljoprivrednih domaćinstava u gotovo 200 sela.

Poslovanje je reorganizirano 1991., kada je Gavrilović bio podijeljen na devet poduzeća (najveće Gavrilović mesna industrija), koja su zajednički nastupala kao holding u društvenom vlasništvu. Ubrzo potom u pet je poduzeća bio proglašen stečaj, te ih je potkraj iste godine kupio Georg Gavrilović, preimenovavši ih u Gavrilović, prva hrvatska tvornica salame, sušena mesa i masti, Mate Gavrilovića potomci, Zagreb.

Zbog Domovinskoga rata najveći dio proizvodnje bio je obustavljen. Djelatnost poduzeća svela se na obavljanje maloprodaje u vlastitim i unajmljenim objektima, te na neznatnu proizvodnju konzervi (ponajprije paštete) u unajmljenome pogonu. Preradba mesa i proizvodnja mesnih prerađevina je ponovno pokrenuta 1996. Sljedećih godina tvornički je sklop obnovljen (među ostalim saniran je kanalizacijski sustav, promijenjen azbestni krov i dr.), a provedena su i znatna ulaganja u tehničko-tehnološku osnovu poduzeća.

Promjena tržišnih okolnosti, jačanje maloprodajnih lanaca i visoka nelikvidnost hrvatskoga gospodarstva potkraj 1990-ih utjecali su na alokaciju ulaganja poduzeća u segment maloprodaje, kako bi se zaštitila vlastita proizvodnja. Gavrilović je uz postojeće maloprodajne objekte 2001. kupio objekte poduzeća Dalma maloprodaja u Splitu, a 2003. Dione u stečaju, te je 2007. postao njenim stopostotnim vlasnikom. Trgovački segment ojačan je novim akvizicijama: Merkur Rab (2004) i Istracommerce Pazin (2006).

Iako je današnja proizvodnja smanjena u odnosu na nekadašnju, s približno 850 zaposlenih Gavrilović je i dalje jedno od vodećih domaćih prehrambenih poduzeća. Proizvodi salame, sušena mesa, paštete i mesne nareske, gotova jela, polutrajne kobasice i dr. Prisutan je na europskom tržištu (Slovenija, Austrija, Njemačka, Engleska, Švedska, Irska), te na tržištu CEFTA-e (Central European Free Trade Agreement), Amerike, Kanade i Australije.







poljoprivredna mikrobiologija, grana mikrobiologije koja proučava mikroorganizme značajne za različita područja poljoprivredne proizvodnje i zaštite okoliša. Uključuje niz mikrobioloških disciplina poput mikrobne ekologije, te mikrobiologije tla, namirnica, mlijeka i mliječnih proizvoda, vina i sl. Suvremeni razvoj poljoprivrede temelji se na povećanju produktivnosti, ali uz zaštitu prirodnih resursa, očuvanju bioraznolikosti i što većem iskorištavanju prirodnih procesa, pri čemu korisni mikroorganizmi imaju nezamjenjivu ulogu pa njihovo primjenjivanje unapređuje poljoprivrednu održivost (smanjeni unos agrokemikalija, štednja neobnovljivih izvora energije i smanjenje onečišćenja okoliša).

Razvoj poljoprivredne mikrobiologije u Hrvatskoj započeo je 1922. kada je na Gospodarsko-šumarskom fakultetu (→ Agronomski fakultet) utemeljen Zavod za gospodarsku mikrobiologiju i mljekarstvo na kojem su se istraživale mikrobiologija tla, biološka fiksacija dušika (1932. proizveden je prvi preparat za inokulaciju soje), mikroorganizmi buraga, utjecaj agrotehničkih mjera na mikroorganizme tla te organska gnojiva dobivena radom gujavica (Lumbricidae). Na istom fakultetu 1993. osnovan je Laboratorij za molekularnu mikrobiologiju kojega su istraživanja usredotočena na bioraznolikosti autohtonih sojeva simbioznih fiksatora dušika, te autohtone vinske kvasce. Danas se pretežno istražuju korisne zajednice biljaka i mikroorganizama te raznolikost i karakterizacija prirodnih populacija mikroorganizama važnih za poljoprivrednu proizvodnju (npr. simbiozni fiksatori dušika i bakterije mliječne kiseline). Znanstveni interes istraživača na → Fakultetu agrobiotehničkih znanosti u Osijeku usmjeren je na istraživanja i primjenu u praksi (selekcija sojeva za pripremu inokulata i starter kultura, tj. razvoj mikrobioloških preparata koji unapređuju održivost poljoprivredne proizvodnje), mikrobiologiju tla, posebno na istraživanje utjecaja organske i mineralne gnojidbe na mikroorganizme i mikrobiološke procese u tlu, utjecaj agromelioracija i hidromelioracija na mikroorganizme tla, biološku fiksaciju dušika te inhibiciju rasta fitopatogenih gljiva i njihovih mikotoksina.

Istaknuti su znanstvenici u području poljoprivredne mikrobiologije → Ljudevit Gutschy, Mara Prša, Sulejman Redžepović, Dragutin Kalinović, Zlata Milaković, Suzana Kristek, Gabriella Kanižai Šarić, Sanja Sikora, Mihaela Blažinkov i Mirna Mrkonjić Fuka. Nastava iz poljoprivredne mikrobiologije, na svim razinama (preddiplomski, diplomski, poslijediplomski i specijalistički studij), izvodi se na oba fakulteta. Poljoprivredna mikrobiologija izučava se i na Sveučilišnome studiju Mediteranska poljoprivreda u Splitu, na → Veleučilištu Marko Marulić u Kninu, → Veleučilištu u Slavonskom Brodu (sv. 1), → Veleučilištu u Požegi i → Veleučilištu u Rijeci (sv. 1). Nastava se izvodi i u mnogim srednjim školama (Slavonski Brod, Vinkovci, Osijek, Požega).

alkoholna pića, pića koja sadrže 3–80% volumnog udjela etilnog alkohola (etanola). Etanol usporava reakcije živčanog sustava i djeluje opuštajuće, pa uživanje alkoholnih pića u umjerenim količinama mnogi smatraju ugodnim. Međutim, uživanje alkohola u većim količinama i tijekom duljega razdoblja vodi u alkoholizam i uzrokuje teške poremećaje u organizmu. Zbog štetnog djelovanja alkohola na ljudski organizam pri prekomjernom uživanju, proizvodnja, prodaja i reklamiranje alkoholnih pića u mnogim su zemljama danas regulirani strogim propisima koji uključuju i plaćanje posebnih poreza (trošarina), visina kojih ovisi o udjelu alkohola u piću.

Sirovine, proizvodnja i vrste

Sirovine za proizvodnju alkoholnih pića biljne su vrste koje sadrže šećere (voće, grožđe) ili škrob (ječam, raž, kukuruz) iz kojih s pomoću kvasaca u procesu alkoholne fermentacije nastaju alkohol i ostali sekundarni produkti, ovisno o sastavu biljne vrste i primijenjenome tehnološkom postupku. Prema osnovnome tehnološkom procesu proizvodnje razlikuju se pića koja se dobivaju alkoholnom fermentacijom (npr. pivo, vina, voćna vina) i pića kod kojih se alkohol iz prevrelih komina odvaja postupcima destilacije (vinjaci, rakije, viski, votka). Konačna kvaliteta alkoholnih pića dobiva se postupcima poput kupažiranja, stabilizacije i dozrijevanja te obogaćivanjem raznim dodatcima (alkoholom, tvarima za aromatizaciju, esencijama i sl.). Prema udjelu etanola alkoholna se pića dijele na slaba (→ pivo i vino; → vinogradarstvo i vinarstvo), srednje jaka (npr. vermut, prošek) i jaka (npr. šljivovica, vinjak, konjak, viski, votka, rum, likeri).





















Jaka alkoholna pića imaju posebna senzorska svojstva i volumni udjel alkohola veći od 15%. Uglavnom se proizvode izravno destilacijom prirodno prevrelih sirovina poljoprivrednoga podrijetla uz dodavanje aroma ili macerata ili bez njihova dodavanja. Kao sirovine za fermentaciju i dobivanje destilata rabe se različite voćne vrste, vino, žitarice, krumpir i slično. Ovisno o kategoriji pića, kao dodatci mogu služiti etilni alkohol biljnoga podrijetla, aromatično bilje i njegovi macerati, sredstva za zaslađivanje i dr. S prehrambeno-tehnološkoga gledišta, jaka alkoholna pića se ovisno o podrijetlu sirovine i načinu proizvodnje razvrstavaju na rakije, rakije proizvedene posebnim postupcima, jaka alkoholna pića proizvedena posebnim postupcima, likere i miješana jaka alkoholna pića (kokteli).







Rakije su jaka alkoholna pića dobivena destilacijom prevreloga soka, zgnječenih plodova (masulja) ili komine grožđa ili drugog voća s volumnim udjelom alkohola manjim od 86%. Ovisno o vrsti sirovine mogu biti rakije od grožđa (vinjak, brendi, lozovača, komovica, drožđenka i vinovica), voćne rakije (od masulja i od komine voća – npr. šljivovica, kruškovača), specijalne rakije dobivene aromatiziranjem vinskoga destilata i rakija voćem, aromatskim biljem, njihovim maceratima i eteričnim uljima (npr. travarica, orahovica, klekovača).









Rakije proizvedene posebnim postupcima dobivaju se destilacijom prevrele žitne komine (viski, žitna rakija), proizvoda šećerne trske (rum) i sirovina siromašnih šećerom s dodatkom etilnog alkohola ili bez njega, te macerata neprevrelih sirovina u etilnom alkoholu (džin, rakije od aromatskog bilja – npr. pelinkovac, lincura, aniseta, brinjevac; rakije od voćnoga macerata kupine, jagode, maline, i dr.).







Jaka alkoholna pića proizvedena posebnim postupcima dobivaju se razrjeđivanjem etilnog alkohola poljoprivrednoga podrijetla, destilata ili njihovih smjesa i mogu se samo pročišćavati (votka) ili aromatizirati (domaći brendi, domaći rum, jaka alkoholna pića od voća s malim udjelom voćnoga macerata).







Likeri su slatka alkoholna pića koja se sastoje od alkohola (18–28%), šećera (100 i više g/L) i arome. S obzirom na aromsku osnovu razlikuju se likeri od voćnoga soka, voćni likeri, likeri od rakija, biljni likeri, likeri od kave, čaja, kakaa, čokolade, emulzijski likeri, likeri s vinom, aromatizirani likeri, ostali likeri.

Miješana jaka alkoholna pića (kokteli) dobivaju se miješanjem dvaju ili više jakih alkoholnih pića s etilnim alkoholom, voćnim sokom, aromom, vinom, šećerom i dr.







Jaka alkoholna pića u Hrvatskoj

Zakonski propisi vezani uz alkoholna pića u RH usklađeni su s propisima EU-a. Hrvatski Pravilnik o jakim alkoholnim pićima definira uvjete proizvodnje za 46 jakih alkoholnih pića, a propisani su i uvjeti za proizvodnju naših tradicionalnih jakih alkoholnih pića – hrvatske loze, hrvatske stare šljivovice, slavonske šljivovice, hrvatske travarice, hrvatskog pelinkovca i zadarskog maraskina. U RH se tradicionalno proizvode sve vrste alkoholnih pića. Njihova je proizvodnja započela na individualnim seoskim gospodarstvima za vlastite potrebe, zatim su se počela proizvoditi u zadrugama, naposljetku i u industrijskim postrojenjima. U početku su ih proizvodili Arko (→ Vladimir Arko), Pokorny (→ Franjo Pokorny) i → Maraska, a danas ih proizvode → Badel 1862, Maraska, → Segestica, → Zvečevo, → Dalmacijavino, Darna, Istravino i Vinoplod. Neki od njih nose oznaku Hrvatska kvaliteta i izvorno hrvatsko. Slijedeći svjetske trendove, i u Hrvatskoj je započela obrtnička (craft) proizvodnja alkoholnih pića. U RH je 2017. bilo 41 650 malih proizvođača registriranih za proizvodnju jakih alkoholnih pića. Tijekom 2018. proizvedeno je oko 10 milijuna litara jakih alkoholnih pića (od toga približno 33% gorkih likera, 24% domaćega brendija, 12% votke, 11% slatkih likera, 7% travarice, 6% šljivovice i 4% domaćeg ruma), izvezeno je više od 4,5 milijuna litara, a uvezeno više od 8,5 milijuna litara jakih alkoholnih pića.





























Kolegij Proizvodnja jakih alkoholnih pića izvodi se na preddiplomskome studiju → Prehrambeno-biotehnološkoga fakulteta u Zagrebu, a kolegij Tehnologija proizvodnje jakih alkoholnih pića na preddiplomskome stručnom studiju Vinogradarstvo, vinarstvo i voćarstvo → Veleučilišta u Požegi i na stručnome studiju Vinarstvo na → Veleučilištu u Rijeci (sv. 1).

Berger, Otilija (Otti) (Zmajevac kraj Kneževih Vinograda, 4. X. 1898 ‒ Auschwitz, nakon 27. IV. 1944), tekstilna dizajnerica i slikarica, zaslužna za razvoj tekstilnoga dizajna i njegove primjene u industriji.

Polazila je Umjetničku školu za gospođe i djevojke u Beču 1920‒21., Umjetničku akademiju u Zagrebu 1921‒26., te školu Bauhaus u Dessauu (tečajevi Vasilija Kandinskog, Paula Kleea i Lászla Moholy-Nagya) 1927‒30., gdje je vodila tkalačku radionicu 1931‒32. pod vodstvom Lilly Reich. Eksperimentirala je s novim materijalima, mješavinom sintetskih vlakana i celofana. Uspostavivši suradnju s tekstilnim tvornicama u Njemačkoj, Nizozemskoj, Velikoj Britaniji i Čehoslovačkoj, od 1932. bila je samostalna dizajnerica u Berlinu, a nakon što joj je 1936. zbog židovskoga podrijetla bio zabranjen umjetnički rad, neko je vrijeme živjela u Londonu. Godine 1938. vratila se u Kraljevinu Jugoslaviju. U travnju 1944. bila je uhićena u rodnome mjestu i deportirana u Auschwitz, gdje je stradala.

Skupno je izlagala u Zagrebu 1922. u povodu židovskog omladinskog sleta i 1930. na izložbi Udruženja umjetnika Zemlja, te u New Yorku 1938. na izložbi Bauhaus 1919‒1928. u Museum of Modern Art. Njezini se tekstilni umjetnički radovi čuvaju u Arhivu Bauhausa u Berlinu, Muzeju za umjetnost i obrt, Muzeju suvremene umjetnosti u Zagrebu i dr.

odjevna industrija, dio prerađivačke industrije koji se bavi proizvodnjom odjeće, a zasniva se na tekstilnoj tehnologiji.

Začetci odjevne industrije sežu u rano doba industrijske revolucije i vežu se uz pojavu šivaćega stroja (→ šivanje). Tomu je prethodio patent engleskoga izumitelja Thomasa Sainta 1790. za prvi stroj za šivanje kože jednim koncem i lančanim bodom. Francuski izumitelj Barthélemy Thimonnier patentirao je uporabljivi šivaći stroj sa zakrivljenom iglom 1830., nakon čega je francuska vlada osnovala prvu tvornicu s 80 strojeva za proizvodnju vojne odjeće. Šivaći stroj sličan današnjemu patentirao je 1846. američki izumitelj Elias Howe. Imao je iglu s ušicom za provođenje gornjega konca, okomitu iglenjaču i čunak s donjim koncem za tvorbu čvrstoga zrnčanog boda. Američki izumitelj Isaac Merritt Singer patentirao je 1851. stroj na nožni pogon i pritisnu nožicu za šivani materijal, a njegov sunarodnjak Allen Benjamin Wilson ubrzo potom sustav posmika materijala. Ugradnjom elektromotora u šivaće strojeve 1887. njemačko-američki inženjer Philip Diehl ostvario je znatan napredak u njihovu razvoju.

Razvojem strojarstva usavršavaju se strojni elementi, povećava se brzina šivanja s početnih stotinjak ostvarenih strojnih šivaćih bodova u minuti na desetak tisuća, te se razvija nova vrsta šivaćih automata. Razvoj elektrotehnike i elektronike potaknuo je pojavu šivaćih agregata, numerički vođenih šivaćih strojeva, robota i inteligentnih šivaćih strojeva. Usporedno se razvijaju strojevi i oprema za tehnološke procese krojenja i doradbe odjeće, sustavi međufaznoga transporta, sveobuhvatna primjena računala i umrežavanja, organizacijski oblici te metode organizacije rada u tehničkim pripremama tvornica odjevne industrije.

Odjevna industrija u Hrvatskoj

Prije pojave industrijske proizvodnje odjeća se u ruralnim sredinama na području Hrvatske izrađivala od tekstilnih plošnih materijala nastalih ručnim tkanjem ili pletenjem od dostupnih pređa životinjskoga (→ vuna) ili biljnoga (→ lan, → konoplja) podrijetla, a potom krojenjem i ručnim šivanjem. Poslije su se počeli rabiti materijali pribavljeni trgovinom iz drugih krajeva (→ pamuk, → svila), a tijekom vremena pojavile su se i zanatsko-trgovačke radionice za izradbu odjeće koje su prodavale svoje proizvode u gradovima i manjim mjestima na sajmovima.

Za začetke industrijske proizvodnje odjeće u Hrvatskoj zaslužan je trgovac → Salomon Berger, koji je 1885. u Zagrebu otvorio trgovinu tekstilnom robom, prodavajući i odjeću izradbu koje je sam organizirao u kućnoj radinosti. Nakon što je tijekom prvoga desetljeća XX. st. nastavio poslovati s gubitcima, Berger je napustio trgovinu. Novi vlasnici poduzeća postali su 1910. njegovi rođaci Makso i Lav Bauer, a ono je nastavilo djelovati pod nazivom Salamona Bergera nasljednici. Poduzeće je počelo proizvoditi rublje 1914., kada je nožni pogon strojeva zamijenjen mehaničkim, te je započelo raditi industrijsko postrojenje. Od 1915. poslovalo je pod nazivom Domaća tvornica rublja Salamona Bergera nasljednici, zadržavši ga do 1919. i pretvorbe u dioničko društvo → Domaća tvornica rublja. Tvornica je isprva uvela tzv. tekuće vrpce za izradbu rublja, koje su zbog nedostataka i omraženosti poslije bile zamijenjene suvremenijim tzv. sinkro-sustavom.







Među najstarijim hrvatskim tekstilnim poduzećima koja su se proizvodnjom odjeće počela baviti tek u kasnijem razdoblju svojega djelovanja su → Čateks iz Čakovca, sljednik tekstilne manufakture Samuela Neumanna, osnovane 1874., te → Pamučna industrija Duga Resa, osnovana 1884. pod nazivom Kraljevska zemaljska ovlašćena pamučna predionica i tkaonica u Dugoj Resi. U Varaždinu je 1918. osnovana Tekstilna industrija Varaždin (Tivar), koja danas djeluje pod nazivom → Varteks, u Karlovcu 1920. mala radionica pletene robe iz koje se tijekom vremena razvio Velebit ‒ tvornica trikotaže i popluna, a u Zagrebu 1922. tvornice konfekcije Habitus i Netka, te 1923. poduzeće Lacet iz kojega je nastala → Nada Dimić, zagrebačka trikotaža i pozamanterija (njezin nasljednik je poduzeće Endi Line, koje djeluje od 2003. u Svetom Ivanu Zelini). U Čakovcu je 1923. osnovano dioničko društvo braće Graner, iz kojega se razvilo poduzeće → Međimurska trikotaža Čakovec za proizvodnju odjevnih predmeta, čarapa, pozamenterije i pletiva. Poduzeće Krapinska tekstilna industrija, poslije pod nazivom → Krateks, osnovano 1925. u Krapini, započelo je konfekcioniranje trikotažnih pletiva i tkanina tijekom 1960-ih.















Tvornica odjeće → Kamensko započela je djelovati 1943. u ličkome selu Kamenskom, a nakon završetka II. svj. rata uselila se u prostore Vojno-odjevnoga zavoda u Zagrebu. Potkraj rata osnovane su Industrija modne konfekcije u Osijeku i tvornica odjeće Napredak u Zagrebu. Neposredno nakon rata započele su s radom tvornice odjeće Siscia u Sisku, Uzor u Splitu i Modna konfekcija 22. decembar u Zagrebu. Iz tvornice trikotaže Olga Ban osnovane 1947. u Puli kasnijim je udruživanjem nastalo poduzeće Arena trikotaža.

Poduzeće za proizvodnju trikotaže → Galeb osnovano je 1951. u Omišu, proizvođač dječje i ženske odjeće, a kasnije muških odijela → Kotka započeo je djelovati 1954. u Krapini, tvornice konfekcije Vesna i Predrag Heruc 1955. u Zagrebu, Riječka industrija odjeće 1956. u Rijeci, a Emka 1958. u Pregradi. Varteks je u Novom Marofu 1983. otvorio pogon za izradbu odjeće od denima prema licenci Levi’s. Uz navedene značajnije i poznatije tvornice odjeće otvarale su se stotine pogona i u manjim hrvatskim mjestima.









Promjenom društvenoga sustava početkom 1990-ih, zbog ratnih događanja i uništavanja tvornica na okupiranim dijelovima Hrvatske tijekom Domovinskoga rata te kasnije loše provedenom privatizacijom, mnoga su poduzeća ugašena. Početkom 2020. u Hrvatskoj je aktivno 580 proizvođača odjeće, zaustavljen je pad broja aktivnih tvornica te zabilježen rast broja srednjih i malih proizvođača odjeće.

Hrvatska odjevna industrija primjenjuje najnovije spoznaje organizacije proizvodnje te najsuvremenije strojeve i opremu (→ tekstilni strojevi). Ekološki je vrlo prihvatljiva, a poznata je po produktivnosti, kvaliteti proizvodnje i konkurentnosti, zbog čega je unatoč nizu nepovoljnih događaja opstala i danas je u fazi novoga rasta i razvoja. O kvaliteti i konkurentnosti svjedoči podatak da je odjeća mnogih najpoznatijih svjetskih modnih marki proizvedena u Hrvatskoj, a o produktivnosti to da je za izradbu muškoga odijela na industrijski način primjerice u poduzeću Kotka potrebno oko četiri sata (za razliku od zanatskoga načina za koji je potrebno više od 40 sati). Industrija odjeće u Hrvatskoj posluje po suvremenim principima proizvodnje objedinjene umreženim računalnim sustavima (CIM ‒ Computer Integrated Manufactoring), te strategijama QR (Quick Response) i JIT (Just In Time). Najvećim je dijelom orijentirana na proizvodnju muške i ženske gornje odjeće, rublja te → radne i zaštitne odjeće.







Odjeća se najviše proizvodi u srednje velikim i malim serijama prema normiranim sustavima odjevnih veličina, a od 2010. na industrijski način izrađuje se individualizirana odjeća po narudžbi (tvornice Kotka i Siscia). Pritom se tjelesne mjere i položaj držanja tijela automatski snimaju 3D skenerom ili se uzimaju na tradicionalan krojački način, učitavaju u računalo i potom se računalno izvodi najprimjereniji kroj. Izrađuje se krojna slika, a računalno vođenim NC agregatom iskroji se materijal koji se potom šalje na šivanje i doradbu. Takva odjeća skuplja je od odjeće izrađene na temelju normiranih veličina, ali znatno jeftinija i kvalitetnija od odjeće izrađene na zanatski način.

Organizacijske cjeline u hrvatskoj odjevnoj industriji

Zahvaljujući dugogodišnjem obrazovnom procesu i praksi (→ Tekstilno-tehnološki fakultet u Zagrebu), hrvatska odjevna industrija ima ujednačen ustroj utemeljen na načelu četiri organizacijske cjeline: tehničke pripreme proizvodnje te tehnoloških procesa krojenja, šivanja i doradbe odjeće.

Tehnička priprema proizvodnje sadržava konstrukcijsku, tehnološku i operativnu pripremu proizvodnje te ispitivanja svojstava materijala i procesnih parametara. U konstrukcijskoj pripremi konstruiraju se i modeliraju krojevi odjeće, povećavaju i umanjuju na standardiziran sustav odjevnih veličina te izrađuju krojne slike uz pomoć računala. Prvi takav sustav u Hrvatskoj uveden je u tvornici Kamensko 1975., a potom u tvornicama Varteks, Siscia, Kotka i dr., postavši uobičajenim i u srednjim i malim tvornicama odjeće te se danas rabi redovito. U hrvatskoj odjevnoj industriji prvi sustav odjevnih veličina i načina veličinskoga označavanja odjeće prihvaćen je 1965‒66., nakon čega je započela i proizvodnja prema normiranim veličinama odjeće.







U tehnološkoj pripremi obavlja se tehnološka analiza proizvodnih operacija i odabir sredstva rada, izrađuju planovi tehnoloških operacija i montaže uvažavajući podjelu rada i uvježbanost radnika, odabiru optimalne proizvodne linije, provodi razmještaj opreme, sustav tehnološkoga procesa te projektiranje proizvodnih linija. U ranoj fazi razvoja hrvatske odjevne industrije, kao i u drugim industrijama, rabili su se lančani, fazni i kombinirani sustavi tehnoloških procesa, a posljednjih desetljeća XX. st. pojavili su se fleksibilni i modularni sustavi. Fleksibilni sustavi temelje se na programiranim sustavima međufaznoga transporta, a prvi takav sustav u Hrvatskoj uveden je u tvornici Vesna u drugoj polovici 1970-ih. Modularni sustav prvi je put primijenjen u tvornici Kostel promet iz Pregrade potkraj 1990-ih.

Operativna priprema izučava proizvodnost rada tvornice i proizvodne kapacitete na temelju kojih određuje pokretanje proizvodnje kolekcija i radnih naloga. Primjena suvremenih materijala za izradbu odjeće, strojeva i proizvodnih postupaka u hrvatskoj odjevnoj industriji iziskuje laboratorijsko ispitivanje svojstava materijala i procesnih parametara radi pravodobnog programiranja strojeva i opreme procesnim parametrima koji će osigurati izvrsnu kvalitetu proizvedene odjeće uz najveći učinak.

Krojenje dijelova odjeće se u ranijoj fazi razvoja izvodilo primjenom ručno vođenih strojeva za rezanje materijala (električne ili pneumatske škare, strojevi s kružnim, udarnim ili tračnim noževima) ili primjenom računalno vođenih NC agregata. U novije doba rabe se agregati za rezanje ubodnim noževima, laserskim zrakama, nadzvučnim mlazom vode i rotirajućim diskovima. Prvi agregat s visećim oscilirajućim ubodnim nožem bio je instaliran u tvornici Kamensko u drugoj polovici 1970-ih, prvo lasersko rezalo krojnih šablona uvedeno je u tvornici NIK u Zagrebu 1980-ih, s rezanjem nadzvučnim mlazom vode započelo se u tvornici → Boxmark Leather u Trnovcu Bartolovečkom početkom 2000-ih, dok je prvi agregat s rotirajućim diskom instaliran na Tekstilno-tehnološkome fakultetu u Zagrebu 2004.







U tehnološkome procesu šivanja najviše se rabe suvremeni, tehnički izvrsno opremljeni univerzalni šivaći strojevi i automati. Nešto kasnije pojavili su se i šivaći agregati i NC vođeni šivaći strojevi, koji su se najviše rabili u tvornicama Kamensko i Varteks. Najveći broj NC vođenih šivaćih strojeva u Hrvatskoj rabi tvornica Boxmark Leather za šivanje proizvoda od kože. Spajanje dijelova odjeće i drugih šivanih artikala, posebice zaštitne i sportske odjeće, šatora, tendi, cerada, kišobrana, sportskih rekvizita, automobilske opreme i dr., osim tehnikom šivanja izvodi se i tehnikom toplinskoga spajanja kondukcijom i konvekcijom (tvornice Čateks, Splendor tekstil iz Zagreba, Hemco iz Đakova i dr.), primjenom ultrazvuka na frekvencijama 18 do 42 kHz (Tekstilno-tehnološki fakultet i Ustanova za profesionalnu rehabilitaciju i zapošljavanje osoba s invaliditetom URIHO iz Zagreba) i visoko-frekventnoga elektromagnetskog polja frekvencije od 27,12 MHz (tvornice Čateks, Belina iz Krapinskih Toplica, BBS iz Bjelovara).













U tehnološkom procesu doradbe odjeće rabe se suvremeni strojevi za ručno glačanje, stolovi i strojevi za glačanje. Strojevi za glačanje rabe računalno podržane programatore za doziranje procesnih parametara glačanja (vrijeme, tlak i temperatura glačanja, vrijeme propuhivanja, njihanja kalupa i vakuumiranja izratka) zbog čega je kvaliteta glačanja izrazito visoka.







tekstilno-kemijska tehnologija, skup načina i postupaka u kojima se fizikalno-kemijske znanstvene spoznaje i principi kemije primjenjuju u proizvodnji raznovrsnih tekstilnih materijala i umjetnih vlakana; također znanstvena disciplina u znanstvenome području tekstilne tehnologije.

Većina postupaka tekstilno-kemijske tehnologije odnosi se na kemijsko i fizikalno-kemijsko oplemenjivanje tekstila u svim fazama izradbe, ali i tijekom uporabe proizvoda. Oni iziskuju inženjerska znanja o fizikalno-kemijskim svojstvima materijala, sredstvima za obradbu, njihovim interakcijama, uvjetima obradbe i strojevima. Procesni mehanizam može biti kemijski (polimerizacija, umrežavanje, kovalentno vezanje, ionska izmjena, kelatacija), fizikalni (djelovanje zraka, vlage, topline, lasera, plazme, ultrazvuka, mikrovalova, radiofrekvencije i ultraljubičastoga zračenja) ili kombinirani fizikalno-kemijski. Svrha obradbe je poboljšati izgled, opip i funkcionalna svojstva tekstilija; pritom postignuti učinci mogu biti postojani, ali i više ili manje nepostojani na pranje ili uvjete uporabe. Cilj obradbe je promjena ili poboljšanje jednoga, dvaju ili više svojstava istodobno. U procese obradbe uključen je velik broj parametara koji su vezani uz kupelj (sastav, reologija), fizikalno-kemijska svojstva materijala, uvjete (pH, temperatura, omjer kupelji, hidrodinamika), te način provedbe (diskontinuirano, polukontinuirano ili kontinuirano). Obradbama postupkom iscrpljenja, kemijska sredstva iz razrijeđene kupelji difundiraju i vežu se fizikalno ili kemijski na tekstilni materijal. Pri impregnaciji tekstilnoga materijala iz vodenih otopina ili disperzija te pri naslojavanju, sredstva za obradbu se u kratkom vremenu nanose na materijal iz koncentrirane kupelji, a potom fiksiraju sušenjem i kondenzacijom.

Proizvodnja → umjetnih vlakana također spada u tekstilno-kemijsku tehnologiju, a obuhvaća tri skupine postupaka: kemijsko ispredanje iz otopine, kemijsko ispredanje iz taljevine te specijalne postupke.

Predobradba

Procesi predobradbe provode se radi pripreme tekstila za bojenje, tisak i apreturu. Iz tekstila se uklanjaju prirodne primjese (masti, voskovi, pektini, proteini) ili sredstva ciljano dodana u prethodnim procesima (škrob, parafin, punila, preparacije). Izbor tehnoloških postupaka i slijed operacija primarno ovisi o sirovinskome sastavu tekstila. Primjerice, procesi predobradbe pamuka, uz mokre postupke odškrobljavanja, iskuhavanja, pranja i bijeljenja, uključuju i suhi postupak smuđenja (spaljivanje stršećih vlakana) te alkalne obradbe mercerizaciju i luženje.













Bojenje i tekstilni tisak

Bojenjem i tekstilnim tiskom postiže se obojenost tekstilnih materijala. Ovisno o sastavu i vrsti tekstila, rabe se različite vrste bojila, najčešće supstantivna, reaktivna, redukcijska, kisela, bazna, metal-kompleksna i disperzna. Bojila su prirodne ili sintetičke organske tvari koje zbog svoje kemijske strukture (azo-skupine, ksanten, trifenilmetan) apsorbiraju svjetlost u vidljivome dijelu spektra (380‒760 nm) te su stoga obojene. Moraju imati sposobnost vezanja za tekstilni materijal, dajući mu pritom svojstvo obojenosti. Procesi bojenja i tiska odvijaju se u tri faze: adsorpcija bojila na površinu vlakna, difuzija bojila u unutrašnjost vlakna i stvaranje kemijskih ili fizikalnih veza između bojila i vlakna (fiksiranje).







Za razliku od bojenja u kojem se bojilo jednakomjerno veže za čitavu površinu tkanine i daje obojenje u jednoj nijansi (tonu), pri tisku se jedno ili više bojila na tkaninu nanosi u konturama uzorka (dezena) određena oblika. Tiskarska pasta sadrži bojilo, ugušćivač i dodatke. Ugušćivač djeluje kao mehanički nositelj bojila i dodataka, svladava kapilarne sile tkanine i zadržava bojilo i ostale sastojke u željenim konturama uzorka u homogenoj cjelini. Najzastupljeniji je pigmentni tisak (transparentni, pokrivni, bubreći, fluoroscentni, fosforoscentni i dr.) u kojem se netopljivi pigmenti, koji nemaju afinitet prema tekstilnom materijalu, na njega vežu i fiksiraju s pomoću vezivnih sredstava.









Početci bojenja tekstila i tekstilnoga tiska datiraju se u prapovijesno razdoblje. U Peruu je pronađena pamučna tkanina bojena indigom stara oko 6000 godina, a u Egiptu tiskani tekstil star više od 3500 godina. Do sredine XIX. st. rabila su se samo prirodna bojila mineralnoga, biljnoga i životinjskoga podrijetla. Nakon što je britanski kemičar William Henry Perkin 1856. sintetizirao anilinsko purpurno bojilo muvein (mauveine), slijedilo je razdoblje intenzivnoga razvoja sintetičkih bojila i njihove primjene u tekstilstvu. Razvoj tekstilnoga tiska u današnjem smislu vezan je uz razvoj strojeva za sitotisak. Godine 1785. britanski izumitelj Thomas Bell patentirao je stroj za rotacijski tisak u šest boja. Od sredine XX. st. važan je razvoj digitalnih tehnika ink-jet tekstilnoga tiska.







Apretura

Pojam apretura obuhvaća završne procese za postizanje željenoga izgleda i određenih uporabnih svojstava tekstilija fizikalnim, mehaničkim, kemijskim i fizikalno-kemijskim procesima, ovisno o vrsti sredstva za obradbu te strukturi i svojstvima tekstila. Apretura se dijeli na suhu i mokru, ovisno o mediju u procesu obradbe. Fizikalno-mehanički i termički procesi suhe obradbe mijenjaju teksturu, izgled, sjaj i volumen tekstilija, te daju stabilnost dimenzija. Mehaničkim i termičkim postupcima kalandriranja, glačanja i mangliranja dobiva se glatka površina, postupci čupavljenja, šišanja, brušenja, četkanja, ratiniranja, polurotiranja i udaranja rezultiraju raznovrsnim svojstvima površine koja određuju udobnost dodira i teksturu tekstilije, dekatiranjem se sprečava kasnije suzivanje i skraćivanje, plisiranjem se postižu trajni nabori i dr. Kemijski postupci obradbe uključuju opipnu apreturu, škrobljenje, obradbu protiv gužvanja te razne zaštitne obradbe (uljeodbojna, vodoodbojna, vatrootporna, zaštitna od ultraljubičastoga zračenja, animikrobna, antistatička, protiv prljanja). Završne operacije uključuju kontrolu, dubliranje, namatanje, mjerenje i pakiranje.













U tekstilno-kemijsku tehnologiju ubraja se i → njega tekstila tijekom uporabe proizvoda.

Tekstilno-kemijska tehnologija u Hrvatskoj

Procesi tekstilno-kemijske tehnologije u Hrvatskoj provodili su se u vidu kućne radinosti ili obrta (Dubrovnik) do kraja XIX. st., kada je započela industrijalizacija. Tada su se, a posebice u razdoblju nakon I. svj. rata, uglavnom zahvaljujući stranim ulaganjima, počele osnivati tvornice koje su imale i pogone za bojenje i oplemenjivanje. Među njima bile su Tekstilna industrija Varaždin (→ Varteks), Krapinska tekstilna industrija (→ Krateks), → Tvornica za pamučnu industriju (Tvorpam u Zagrebu), (→ Tvornica tekstila Trgovišće), → Unitas u Zagrebu, Kraljevska zemaljska ovlašćena pamučna predionica i tkaonica u Dugoj Resi (→ Pamučna industrija Duga Resa). Intenzivniji razvoj tekstilno-kemijske tehnologije u tekstilnoj industriji nastavio se u drugoj polovici XX. st., čemu je pridonijelo otvaranje viših tekstilnih škola i izobrazba inženjera te njihovo zapošljavanje u industriji. Na Kemijsko-tehnološkom odjelu Tehnološkoga fakulteta u Zagrebu 1960. otvoren je kemijsko-tekstilni smjer, studij na kojem su se obrazovali prvi diplomirani inženjeri kemijsko-tekstilne tehnologije. Time je stvorena jezgra budućega → Tekstilno-tehnološkoga fakulteta, osnovanoga 1991., u sklopu kojega je studij tekstilno-kemijske tehnologije sa svojim suvremenim laboratorijima, značajan kako za edukaciju tako i za prijenos znanja u industriju. Suradnja znanstvenika i stručnjaka s Fakulteta i tekstilno-kemijskih poduzeća, te njihova povezanost s europskim poduzećima istoga profila, potiče razvoj i osigurava primjenu aktualnih svjetskih razvojnih trendova u hrvatskoj tekstilnoj industriji.

Uspostavom samostalne Hrvatske, u novim društveno-ekonomskim okolnostima u posljednjem desetljeću XX. st. uspjeli su opstati samo malobrojni veći tekstilno-kemijski pogoni oplemenjivanja (→ Galeb iz Omiša, → Jadran i Unitas iz Zagreba, → Čateks iz Čakovca, → Varaždinska industrija svile). U novije doba zamjetan je određeni oporavak, inozemnim ulaganjima izgrađeni su primjerice pogoni za oplemenjivanje odjeće poduzeća Benetton u Osijeku te poduzeća → Calzedonia u varaždinskoj regiji.

U nakladi Tekstilno-tehnološkoga fakulteta u Zagrebu iz područja tekstilno-kemijske tehnologije objavljeni su udžbenici: Osnove oplemenjivanja tekstila I (I. Soljačić, D. Katović, A. M. Grancarić, 1992), Procesi proizvodnje kemijskih vlakana (R. Čunko, 1993), Osnove oplemenjivanja tekstila II (I. Soljačić, D. Katović, A. M. Grancarić, 1994), Osnove oplemenjivanja tekstila III (I. Soljačić, D. Katović, A. M. Grancarić, S. Bischof, 2006), Osnove o boji i sustav vrednovanja (Đ. Parac-Osterman, 2007), Osnove teorije bojenja tekstila (Đ. Parac-Osterman, B. Karaman, 2013).

Jonjić, Stipan (Stjepan) (Zvirnjača, BiH, 14. VII. 1953), liječnik, stručnjak za virusnu biologiju i imunologiju.

Na Medicinskom fakultetu u Rijeci diplomirao je 1976. te doktorirao 1985. disertacijom T limfocitne subpopulacije u svinje karakterizirane monoklonskim protutijelima: komparativna analiza s homolognim subpopulacijama u čovjeka, miša i štakora. Na Fakultetu radi od 1979., od 1992. kao redoviti profesor. Bio je pročelnik Zavoda za histologiju i embriologiju od 1996., osnivač je i pročelnik Centra za proteomiku (od 2006) te je bio dekan Fakulteta 1999–2003. U Saveznom istraživačkom centru za virusne bolesti u Tübingenu u Njemačkoj usavršavao se 1982–83. i 1986. Bio je 1997–2007. profesor i pročelnik Zavoda za biologiju i medicinsku genetiku Medicinskog fakulteta u Mostaru.

Područja njegova znanstvenog i stručnog interesa su virusna biologija i imunologija te proteomika, znanost koja, povezujući biologiju, kemiju i računarstvo, proučava proteine kao nositelje svih bioloških funkcija i mete za lijekove. Autor je više od 170 znanstvenih radova te je prvi znanstvenik u Hrvatskoj koji je za svoja istraživanja tzv. pametnih rekombinantnih cjepiva dobio sredstva Europskog istraživačkog vijeća (Projekt GLIOVACC, 2012). Projekt se temelji na razvoju cjepiva za glioblastom, zloćudan i veoma agresivan oblik tumora na mozgu. Dobitnik je Nagrade »Ruđer Bošković« 1992., Nagrade HAZU-a 2002., Nagrade Akademije medicinskih znanosti Hrvatske 2009. i Nagrade za životno djelo 2012. Od 2006. član je upravnoga vijeća Instituta za medicinska istraživanja i medicinu rada. Bio je predsjednik Hrvatskog imunološkog društva 2002–06. Od 2012. član je Njemačke nacionalne akademije za znanost Leopoldine.