plastika (poliplasti, plastične mase), skupina materijala na osnovi organskih polimera koji se mogu lijevati ili oblikovati na koji drugi način, obično pri povišenim temperaturama i tlakovima. Kao vrstu polimernih materijala karakterizira ih plastičnost, tj. svojstvo nepovratna deformiranja bez loma, što ih, uz nisku gustoću, žilavost te razmjerno nisku cijenu, čini prikladnima za izradbu vrlo različitih proizvoda. Tipična plastika sadrži i aditive – punila, bojila, plastifikatore, stabilizatore koji ponekad čine i veći dio materijala.

Vrste

Plastika se prema načinu oblikovanja proizvoda dijeli na plastomere i duromere. Plastomeri se pri zagrijavanju i oblikovanju polimernog izratka tale i pritom ne podliježu kemijskim reakcijama pa se mogu višekratno oblikovati. Više od 80% svjetske proizvodnje plastomernih osnova otpada na polietilen (PE), polipropilen (PP), poli(vinil-klorid) (PVC), polistiren (PS) i poli(etilen-tereftalat) (PET). U konstrukcijske plastomere za zahtjevnije primjene ubrajaju se poliakrilati, poliamidi, poliesteri, poliuretani, polikarbonat i dr. Duromeri se pri oblikovanju izratka kemijski mijenjaju, često uz umrežavanje osnovne lančane strukture, pa se gotov polimerni izradak može smatrati jednom molekulom vrlo velike molekulske mase. Najvažnije duromerne osnove su fenolformaldehidne smole, aminoplasti, epoksidne smole i nezasićeni poliesteri. Pokušaj preoblikovanja dovodi do cijepanja kemijskih veza i razgradnje materijala, pa ga nije moguće provesti.









Povijesni razvoj i današnje stanje

Prve plastične mase bile su izvedene iz bjelančevina (jaja, krv) koje su se mogle umrežiti i tako služiti kao polimerna veziva. Oko 1600 godina pr. Kr. srednjoamerički Indijanci izrađivali su lopte, vrpce i figurice od kaučuka. U srednjem vijeku obradbom kazeina iz mlijeka lužinom iz pepela proizvodio se umreženi materijal sličan rožini. Tijekom industrijske revolucije razvijene su nove plastične mase, dobivene kemijskom obradbom prirodnih sirovina. Primjer je vulkanizacija kaučuka sumporom i proizvodnja gume (1844) te neelastičnog ebonita (1851) u slučaju visokih udjela sumpora. Obradbom celuloze dušičnom kiselinom dobivena je nitroceluloza koja se uz dodatak kamfora mogla očvrsnuti u proziran i elastičan materijal – celuloid (1870). Galalit (1893) je plastična masa dobivena umrežavanjem kazeina formaldehidom. Bakelit (1907) je prva potpuno sintetska plastična masa iz skupine fenolformaldehidnih smola. Nakon I. svj. rata u industrijsku se proizvodnju uvode novi sintetski polimeri: PVC (1926), PS (1931), PE (1933) te prva poliamidna vlakna pod komercijalnim nazivom Nylon (1938). Osobitu ekspanziju industrija plastičnih masa doživjela je tijekom II. svj. rata i neposredno nakon njega. Tijekom 1940-ih i 1950-ih uveden je pjenasti i ekspandirani polistiren (Styrofoam, Styropor). PET je patentiran 1941. kao sirovina za izradbu poliesterskih filmova (Mylar) i vlakana (Terylene, Dacron) te za puhanje boca (1973). Od 1957. industrijski se proizvodi PP, a tijekom 1950-ih uveden je i polikarbonat (Merlon, Lexan).

Ukupna svjetska proizvodnja plastičnih masa narasla je s 1,5 milijuna tona 1950. na 322 milijuna tona 2015. Otpadna plastika, osobito u oceanima, danas je velik ekološki problem (npr. PET-boca se u okolišu razgradi za 450 godina), pa se traže nova rješenja. Plastični je otpad zbog prljanja te miješanja različitih vrsta plastike razmjerno skupo oporabiti kao materijal. Učinkoviti načini njegova zbrinjavanja su spaljivanje, piroliza i rasplinjavanje, pri čemu se otpad prevodi u kruto, kapljevito odnosno plinovito gorivo. Energetska vrijednost plastičnoga otpada bliska je onoj fosilnih goriva, a kao zamjensko gorivo neutralan je s obzirom na emisije ugljikova dioksida. Unatoč tomu ti se načini zbrinjavanja u javnosti često osporavaju. Legislativa EU-a načelno daje prednost materijalnom recikliranju (ponovnoj uporabi plastike), te kemijskomu recikliranju (prevođenju otpadne plastike u korisne kemikalije).







Većina važnih polimernih materijala može se, iako znatno skuplje, proizvesti kao ekološki prihvatljivija bioplastika (plastika iz obnovljive biomase ‒ biljnih masti i ulja, škroba, slame, drvne sječke i dr.), uz smanjenje emisija ugljikova dioksida. Novije plastomerne osnove, kao što su poli(mliječna kiselina) i poli(hidroksimaslačna kiselina) kao vrste bioplastike, potpuno su biorazgradive. U svijetu je 2016. proizvedeno 3,19 milijuna tona bionerazgradive bioplastike i 0,96 milijuna tona biorazgradive.

Proizvodnja plastike u Hrvatskoj

Izradbu proizvoda od umjetnih polimera u Hrvatskoj među prvima je pokrenuo → Slavoljub Eduard Penkala (sv. 1), koji je vlastitim usavršenim postupkom iz ebonita proizvodio automatske olovke penkale (patentirana 1906). Plastika se kao materijal u Hrvatskoj počela šire proizvoditi nakon II. svj. rata. Poli(vinil-klorid) je u tadašnjoj zemlji prva proizvodila tvornica → Jugovinil iz Kaštel Sućurca, koja je s radom započela 1949., a 1950. proizvela je prve količine PVC-a iz domaćih sirovina. Tvornica je ubrzo postala jedna od najvećih te vrste u Europi, opseg proizvodnje rastao je, a 1990. dosegnuo je 90 000 t na godinu; proizvodnja je obustavljena 2001., dijelom i pod pritiskom ekološkog aktivizma. Od 1970. PVC se proizvodio i u zadarskom poduzeću Polikem, gdje je 1986. dosegnut najveći kapacitet proizvodnje od 55 000 t na godinu; to je poduzeće prestalo s proizvodnjom 2001. U drugoj polovici 1980-ih Hrvatska je s godišnjom proizvodnjom od 30 kg PVC-a po stanovniku bila u svjetskome vrhu.













U poduzeću OKI na zagrebačkom Žitnjaku 1959. počeli su se graditi pogoni prvoga petrokemijskog lanca na području tadašnje države, koji je završavao proizvodnjom polietilena niske gustoće te polistirena, uključujući ekspandirani PS. Pogoni su pušteni u rad 1964., a najveći proizvodni kapacitet od 80 000 t PE-a na godinu i 70 000 t PS-a na godinu dosegnut je potkraj 1970-ih. U OKI-ju su se proizvodile i manje količine fenolformaldehidnih smola. Godine 1976. OKI je integriran u poduzeće → INA. U novoizgrađenome pogonu DINA Petrokemije iz Omišlja tijekom 1984. i 1985. također je pokrenuta proizvodnja PE-a niske gustoće te monomera vinil-klorida kao sirovine za PVC. Najveći proizvodni kapacitet PE-a bio je 70 000 t na godinu. Godine 1990. i DINA je integrirana u poduzeće INA-u. Nakon izdvajanja petrokemijske djelatnosti iz INA-e 1997. te privatizacije toga segmenta 2004 (→ DIOKI) proizvodnja je počela opadati, te se ugasila 2011.







Koncern → Chromos nastao je nakon II. svj. rata integriranjem kemijskih pogona koji su se u Zagrebu razvijali od 1920-ih. U sklopu koncerna proizvodile su se fenolformaldehidne smole, kojih su prve količine sintetizirane početkom 1940-ih, aminoplasti te manje količine PS-a. U 1980-ima dosegnut je najveći proizvodni kapacitet od 60 000 t polimernih smola te 15 000 t smola za prešanje na godinu. Proizvodile su se i polimerne smole za potrebe industrije boja i lakova: alkidne smole od 1947., nezasićene poliesterske smole od 1957., vodorazrjedive alkidne smole od 1975., akrilne smole od 1982. te vinilesterske smole od 1990. Proizvodnju polimernih smola kupio je 1999. Scott Bader i nastavio proizvodnju s kapacitetom od 20 000 t na godinu u 2013. Nositelj proizvodnje poliuretana u Hrvatskoj bilo je poduzeće → Oriolik iz Oriovca, u kojem je tijekom 1970-ih razvijena proizvodnja poliuretanske meke pjene (spužve) za različite namjene.

Sinteze plastomera u Hrvatskoj danas gotovo da nema, dok se duromeri proizvode u malim količinama. S druge strane, postoji znatan broj poduzeća koja uvozne polimerne osnove prerađuju u plastične izratke (→ preradba polimernih materijala; sv. 1). U novije doba, zahvaljujući različitim mjerama, sve se više plastičnog otpada odvaja i prikuplja.













Visoko školstvo i znanost

Zavod za organsku kemijsku tehnologiju Tehničkoga fakulteta u Zagrebu (danas Zavod za polimerno inženjerstvo i organsku kemijsku tehnologiju → Fakulteta kemijskog inženjerstva i tehnologije), koji je 1927. osnovao → Matija Krajčinović, uveo je u nastavu kemijskih tehnologija preradbu celuloze – polimera prirodnoga podrijetla. Godine 1977. na tadašnjem Tehnološkome fakultetu u Zagrebu prvi su put izdvojeni Polimeri kao zasebna skupina kolegija u obrazovanju kemijskih inženjera. Prve disertacije iz područja sintetskih polimera na istom fakultetu obranjene su 1965. Godine 1971. pokrenut je na Sveučilištu u Zagrebu poslijediplomski studij makromolekularnih znanosti na kojem je do 1987. magistriralo 37 kandidata. Razvoju znanstvenoga rada i nastave iz područja polimera te prijenosu znanja u industrijske pogone osobito su pridonijeli znanstvenici i nastavnici Fakulteta kemijskog inženjerstva i tehnologije u Zagrebu (→ Mladen Bravar, → Zvonimir Janović, → Jasenka Jelenčić, → Helena Jasna Mencer, Vesna Rek), Fakulteta strojarstva i brodogradnje u Zagrebu (→ Igor Čatić; sv. 1, → Mladen Šercer; sv. 1), Kemijsko-tehnološkoga fakulteta u Splitu (Ivka Klarić, Tonka Kovačić, Urban Roje), Tekstilno-tehnološkoga fakulteta u Zagrebu (→ Ružica Čunko), Strojarskog fakulteta u Slavonskom Brodu (→ Pero Raos; sv. 1), Prirodoslovno-matematičkoga fakulteta u Zagrebu, Instituta Ruđer Bošković (Franjo Ranogajec, Ivan Šmit, Zorica Veksli), instituta poduzeća (INA-OKI, Chromos) i dr. (→ Ivan Brihta, Franjo Flajšman, → Dragutin Fleš, Radivoje Vuković). Na tim se fakultetima i danas provodi visokoškolska nastava iz područja polimera. Među publikacijama na hrvatskom jeziku ističu se udžbenici Polimerizacije i polimeri (Z. Janović, 1997) u izdanju Hrvatskog društva kemijskih inženjera i tehnologa, Struktura i svojstva polimera (T. Kovačić, 2010) u izdanju Kemijsko-tehnološkog fakulteta u Splitu te časopis → Polimeri, sv. 1 (1980−2015) u izdanju → Društva za plastiku i gumu, sv. 1. Danas pri Hrvatskoj gospodarskoj komori djeluje Udruženje industrije plastike i gume. Pri → Hrvatskom društvu kemijskih inženjera i tehnologa djeluje Sekcija za makromolekule koja s Hrvatskom gospodarskom komorom i Fakultetom kemijskog inženjerstva i tehnologije redovito organizira Hrvatski simpozij o kemiji i tehnologiji makromolekula.

Hrvatsko šumarsko društvo (HŠD), strukovna i staleška udruga šumarskih stručnjaka te stručnjaka iz područja lovstva, preradbe i uporabe drva, biotehnike i srodnih disciplina. Osnovano je 1846. u Zagrebu kao Šumarski odsjek → Hrvatsko-slavonskoga gospodarskog društva, te je po duljini postojanja treće takvo udruženje u Europi. Tijekom povijesti više je puta mijenjalo nazive i od 1991. djeluje pod današnjim imenom.

Društvo je bilo pokretač rada → Gospodarsko-šumarskoga učilišta u Križevcima 1860. te izgradnje zgrade Hrvatskoga šumarskoga doma 1898 (u današnjoj Vukotinovićevoj ulici 2 u Zagrebu), u kojem su uz društvo bili smješteni Šumarska akademija i Šumarski muzej, u osnivanju kojih je također sudjelovalo. Potaknulo je i osnivanje → Akademije šumarskih znanosti 1996. te → Hrvatske komore inženjera šumarstva i drvne tehnologije 2006.

Danas društvo djeluje putem ogranaka u 19 gradova i šest sekcija (Pro Silva Croatia, Hrvatska udruga za biomasu, Ekološka sekcija, Sekcija za zaštitu šuma, Sekcija za urbano šumarstvo, Sekcija za kulturu, sport i rekreaciju). Okuplja šumarske stručnjake i znanstvenike s ciljem razvijanja, afirmiranja i očuvanja hrvatskog šumarstva, promicanja, unapređenja i zaštite interesa struke i članstva te promicanja inženjerskog i tehničarskog poziva. Organizira znanstvene i stručne skupove, predavanja, stručne ekskurzije, izložbe, izradbu projekata, ekspertiza, mišljenja iz područja šumarstva i lovstva. Od 1877. društvo izdaje → Šumarski list, koji neprekinuto izlazi do danas. Na mrežnim stranicama društva dostupno je više od 4000 naslova iz knjižnice HŠD-a kao i biografije i bibliografije oko 14 000 osoba značajnih za hrvatsko šumarstvo.

Kao predsjednici društva istaknuli su se Antun Tomić, Dragutin Kos, Mijo Vrbanić, Koloman Mikšić, Milan Durst, Ferdo Zikmundovsky, Marko Bombelles, Marko Pejačević, Bogoslav Kosović, Milan Turković, Gjoka Jovanovič, Josip Lenarčić, Vilim Cmelik, Miloš Cirković, Milan Lenarčić, Josip Balen, Dragoljub Petrović, Milan Lenarčić, Ante Abramović, → Đuro Nenadić, → Milan Anić, Josip Radošević, Stjepan Šurić, Matej Butković, Vlado Supek, Ante Lovrić, Nikola Šepić, Matej Butković, → Milan Androić, → Zvonimir Potočić, Vid Fašaić, Ante Mudrovčić, Stanko Tomaševski, → Branimir Prpić, Slavko Horvatinović, Nikola Komlenović, Adam Pavlović, → Slavko Matić, Petar Jurjević i danas aktualni predsjednik Oliver Vlainić.

Hrvatsko metalurško društvo (HMD), strukovna udruga utemeljena 1992. u Sisku. Sljednik je Društva metalurških, geoloških i rudarskih inženjera i tehničara, Sisak, koje je djelovalo unutar Saveza rudarskih, geoloških, metalurških inženjera i tehničara Hrvatske. Organizira stručna predavanja, seminare i kongrese, a prvi međunarodni Simpozij hrvatskih metalurga iz područja metala i metalurgije organiziralo je 1994. u Zagrebu. Društvo je od 1992. zajedno s → Metalurškim fakultetom bilo suizdavač, a od 1994. samostalno izdaje znanstveni časopis → Metalurgija. Tiskalo je znanstvenu knjigu Teorija, materijali, tehnologija čeličnih cijevi (I. Mamuzić, V. Mihajlović Drujan, 1996), knjigu Inženjer, učitelj, istraživač – Ilija Mamuzić (F. Vodopivec, 2005) i monografiju Metalurgija, uvijek prosperitet za čovječanstvo (I. Mamuzić, 2012). HMD je član → Hrvatskoga inženjerskog saveza (sv. 4) te surađuje s više metalurških udruga iz inozemstva. Predsjednik Društva je → Ilija Mamuzić.

Hrvatsko agronomsko društvo (HAD), savez hrvatskih područnih agronomskih društava i strukovnih udruženja agronoma. Slijedi tradiciju → Hrvatsko-slavonskoga gospodarskoga društva utemeljenoga 1841., a osnovano je 1924. u Zagrebu kao Udruženje agronoma (od 1931. Sekcija Udruženja Jugoslavenskih agronoma za Savsku banovinu, 1940–41. Hrvatsko agronomsko društvo); prvi je predsjednik bio Oton Frangeš. Nakon desetljeća nedjelovanja zbog ratnih i poslijeratnih prilika, 1950. pokrenuto je Društvo agronoma NR Hrvatske, koje je potom preimenovano u Savez poljoprivrednih inženjera i tehničara, a 1991. promijenilo je ime u današnje. HAD u suradnji sa srodnim udrugama u zemlji i inozemstvu promiče i unapređuje poljoprivredne struke i znanost radi postizanja optimalnoga gospodarskog razvoja i očuvanja okoliša, organizira domaće i međunarodne znanstvene simpozije, skupove, interdisciplinarna savjetovanja i od 2008. redoviti međunarodni znanstveno-stručni skup iz oplemenjivanja bilja, sjemenarstva i rasadništva. Društvo je izravno ili posredno podupiralo izlaženje više znanstvenih i stručnih časopisa: → Gospodarski list pokrenut je 1842., od 1909. izlazi Gospodarska smotra (danas pod nazivom → Agriculturae Conspectus Scientificus), 1930. HAD pokreće → Agronomski glasnik, 1946. Stočarstvo, 1957. Krmiva, 1991. Sjemenarstvo, 1995. časopis Pomologia Croatica, a nakladnik je i stručnih knjiga, udžbenika i priručnika.

Mesaroš, Franjo (Vinkovci, 6. XI. 1922 – Zagreb, 29. X. 1996), grafički inženjer, jedan od utemeljitelja Više grafičke škole u Zagrebu.

Slovoslagarski zanat izučio je u Vinkovcima 1937–41. Od 1941. bio je slagar u nekoliko poduzeća u Vinkovcima i Slavonskom Brodu. Godine 1948–49. radio je u Glavnoj direkciji grafičke industrije NR Hrvatske u Zagrebu, a 1949–50. u Glavnoj direkciji Savezne grafičke industrije u Beogradu. Potom je 1950–53. radio u Izdavačkom zavodu Jugoslavenske akademije u Zagrebu. U Grafičkoj školi u Zagrebu 1953–55. predavao je kao učitelj praktične nastave, a od 1960. do umirovljenja kao predavač na Višoj grafičkoj školi (→ Grafički fakultet) koje je bio jedan od osnivača, te osnivač i višegodišnji pročelnik Katedre za tiskarski slog. Naposljetku je diplomirao na Višoj grafičkoj školi 1977., te na Filozofskome fakultetu opću lingvistiku i njemački jezik 1978. Autor je monografija i skripata Tipografsko oblikovanje (1963), Strojni slog (1966., 1973), Stereotipija. Umnožavanje tiskovnih formi (1975), a posebno je vrijedno njegovo djelo Grafička enciklopedija (1971).

Vlahov, Romano (Roman) (Prvić Šepurine, 18. XI. 1838 – Zadar, 13. XI. 1895), industrijalac, poznat po proizvodnji likera Vlahov.

Nakon osnovne škole preselio se u Šibenik, gdje je kod ujaka A. Makale radio kao pomoćnik u trgovini mješovitom robom. Godine 1861. otvorio je vlastiti dućan koji je vrlo brzo počeo poslovati s gubitkom pa je zatvoren. Kako je još kao mladić rado čitao enološku literaturu pokrenuo je 1867. proizvodnju likera i alkohola. Vrlo brzo teško se razbolio pa je pokušavajući pronaći lijek došao do splitskog franjevca Smolje koji mu je svojim uvarkom za izlječenje pomogao da ozdravi, ali mu je omogućio i velik poslovni uspjeh. Vlahov je recept za uvarak poslije usavršio i počeo ga proizvoditi u svojoj tvornici u Šibeniku. Reklamirao ga je i prodavao kao »okrepljujući želučani elixir Vlahov«. Kako se liker pokazao djelotvornim pri izlječenju manjih želučanih tegoba, postao je sve popularniji pa je Vlahov 1869. od viših vlasti dobio odobrenje za njegovu javnu prodaju. Za manje od 20 godina svoj je liker prodavao širom svijeta (Engleska, Rusija, Turska, Amerika, Kina, Indija i Japan) te je za njega dobio mnoge nagrade. Zahvaljujući zaradi na likeru, Vlahov je 1888. izgradio destileriju maraschina i likera u Zadru. Tvornica je bila opremljena destilerijom za izradbu raznih likera, a imala je i pogone za proizvodnju pjenušaca »francuskim« načinom proizvodnje, prošeka, kvalitetnih vina. Nakon Romanove smrti tvornicu je nastavio voditi njegov sin Robert.

Pavić, Milan (Daruvar, 31. I. 1914 – Zagreb, 13. X. 1986), fotograf, jedan od najznačajnijih hrvatskih fotografskih umjetnika.







Školovao se u Daruvaru, gdje je 1930–42. radio kao službenik gradske općine. Bio je suradnik zagrebačkih Novosti i beogradske Politike 1935–41., ilustrirajući fotografijama vlastite članke. Godine 1937. osnovao je Foto-klub Daruvar, a 1938. sudjelovao je u osnivanju Hrvatskoga fotoamaterskog saveza. Za II. svj. rata više je puta bio zatvaran zbog suradnje s partizanima. Od 1942. boravio je u Zagrebu, gdje je do 1945. radio kao fotoreporter Glavnoga ravnateljstva za promidžbu. Potom je bio fotoreporter u Agenciji za fotodokumentaciju u Zagrebu do 1958., kada je prešao u slobodnu profesiju. Snimao je dnevne događaje, ljude, krajolike, industrijske objekte i kulturno-povijesnu spomeničku baštinu te portrete poznatih ličnosti iz hrvatskoga javnog i kulturnog života. Autor je dvadesetak fotomonografija: Željezara Zenica (1956), Zagreb (1959), Sisak (1960), Đuro Đaković (1963), Dalekovod (1974), Monografija Petar Smajić (1976) i dr. Galerija Foto film kluba Daruvar 2007. nazvana je njegovim imenom.

















Fotokemika, poduzeće za proizvodnju fotografskoga materijala osnovano 1947. u Zagrebu.









Razdoblje od osnutka do kraja 1960-ih

Nastalo je spajanjem zagrebačke poslovnice njemačkoga poduzeća Ozacel, osnovane 1936. za proizvodnju diazo-papira (ozalida) za fotokopiranje (diazotipiju), te zagrebačkoga poduzeća Foto, osnovanoga 1945. za proizvodnju fotografskoga papira i filmova. Smjestilo se u novoizgrađenim pogonima na lokaciji nekadašnjega HAŠK-ova igrališta u Hondlovoj ulici u Maksimiru. Djelatnost je obuhvaćala proizvodnju fotografskoga papira i kemikalija za njegovu obradbu te ostaloga (uglavnom drvenog) pribora i uređaja namijenjenih fotografskom postupku (stativa, pultova za retuširanje, preša za slike, ramica, kutija za negative i dr.), a radilo se na polovnim adaptiranim strojevima koji su prije osnutka poduzeća služili u druge svrhe. Rabile su se isključivo domaće sirovine; papirna podloga nabavljala se iz tvornice papira u Radeču, želatina iz tvornice ljepila u Ljubljani, srebrni nitrat bio je vlastite izradbe. Tvornički kompleks nastavio se širiti te su 1948. izgrađeni pogon za proizvodnju fotografskih ploča i radionice za kartonažne proizvode. Recepturu fotografske emulzije izradio je inženjer → Maksimilijan Plotnikov, dotad zaposlen u poduzeću Foto.







Fotokemici je 1949. priključena zagrebačka radionica fotografskoga pribora i pomoćnih sredstava Fototehnika (osnovana 1947. u sklopu Saveza ratnih vojnih invalida Hrvatske), u kojoj je proizvedena prva domaća 35-milimetarska kamera Tehna I. U Fotokemici su nastavljeni već prije započeti radovi na konstrukciji prve FK box kamere 6 × 9 cm te je započela njezina proizvodnja.







Glavna direkcija kemijske industrije NR Hrvatske donijela je 1948. odluku o osnivanju tvornice za proizvodnju fotografskih filmova. Već iste godine počeli su građevinski radovi na izgradnji tvornice u Granešini, no ubrzo su bili prekinuti, a godinu dana poslije započela je izgradnja tvornice za tu djelatnost u Samoboru. Tvornica filmova u Samoboru započela je s radom 1950. kao samostalno industrijsko poduzeće, a već sljedeće godine surađivala je s Fotokemikom u proizvodnji fotografskoga materijala. Među ostalim zajednički su se proizvodile fotografske ploče i smotani negativ-filmovi. U tom razdoblju proizvedeno je 457 m² fotografskih ploča i 4500 filmova. Samoborska je tvornica imala i radionicu u kojoj su se proizvodili strojevi za potrebe domaće filmske industrije. Tvornica filmova u Samoboru i Fotokemika imale su odvojena administrativno-rukovodstvena sjedišta sve do 1952., kada su se udružile u jedno poduzeće.

U sastav novoorganiziranoga poduzeća tada je ušlo i Foto-optičko odjeljenje Instituta za industrijska istraživanja, iz kojega se poslije razvio Istraživački institut, koji je imao ključnu ulogu u daljnjem razvoju domaće proizvodnje fotografskoga materijala. Istodobno je iz Fotokemike izdvojen pogon za proizvodnju fotoaparata i pribora te pripojen poduzeću Optika (poslije → Ghetaldus).







Ujedinjenjem poduzeća pojavio se niz novih proizvoda: rendgenski papir koji je vrlo brzo prerastao u rendgenski film Sanix, zubni rendgenski film Dentix, uski i smotani filmovi Efka 17, fotografski papiri Fokembrom, Fokemkontakt, Fokembromaks, nove kemikalije za obradbu, novi filtri za tamne komore. Sljedećih je godina dodatno proširen asortiman proizvodnje 35-milimetarskim i 16-milimetarskim kinopozitiv filmom, grafičkim filmovima, filmovima za industrijsku radiografiju FIR 1 i FIR 2b, visokoosjetljivim amaterskim filmovima Efka 20 i Efka 25, i dr. Prva fotografija u boji od laboratorijski proizvedenog Efka kolor fotografskog papira izrađena je 1960. Fotokemika je postala glavni opskrbljivač fotografskim materijalima u regiji, a stvorila je znatan ugled i u svijetu. Na svom je vrhuncu zapošljavala više od 2000 radnika.

Godine 1964. dovršena je modernizacija proizvodnje popraćena izgradnjom novih postrojenja, a 1968. započeo je s radom Servis za izradu fotografija u boji, kasnije Efke-lab.

Razdoblje od početka 1970-ih do danas

Širivši se na svjetsko tržište, Fotokemika je sve više surađivala sa stranim fotografskim industrijama, a 1970. potpisala je licencirani ugovor s Du Pont Fotowerke Adox GmbH, te preuzela proizvodnju palete crno-bijelih negativ-filmova. Tada je započela proizvodnja filmova Efke KB i Efke R.

Sljedeća dva desetljeća bila su doba snažnog razvoja svjetske fotografske industrije i pojave niza novih proizvoda usavršenih svojstava. Kako bi pratila takav trend, Fotokemika se ponovno počela povezivati sa značajnim svjetskim proizvođačima, te je time bila u mogućnosti opskrbljivati domaće tržište fotografskim materijalima najnovije generacije. Ostvarila je suradnju s poduzećima 3M-Italia, Agfa-Gevaert, Du Pont de Nemours, ORWO, Ozalid, Kodak, Konika, Ilford i dr. Vlastitu je proizvodnju usavršavala i dalje, pa je sve do raspada bivše države izvozila svoje proizvode u 38 zemalja svijeta.

Tijekom Domovinskoga rata razvoj fotokemijske industrije na prostoru Hrvatske stagnirao je. Istodobno je došlo do zatvaranja pojedinih dijelova pogona, do pada kvalitete i kvantitete proizvoda te do smanjenja tržišta. Godine 1991. poduzeće je zapošljavalo oko 800 radnika, a od 1992. nastavilo je poslovati kao dioničko društvo. Početkom 2000-ih glavno sjedište tvornice u Hondlovoj ulici u Zagrebu rasprodano je; likvidirano je 2012. Proizvodnju filmova u pogonskoj jedinici u Samoboru nastavila je nekolicina radnika, osnovavši novo poduzeće Fotokemika-Nova d. o. o. Proizvodni i prodajni program današnjega poduzeća čine oprema za medicinsku radiologiju (medicinski rendgenski filmovi, mamografski rendgenski filmovi, kemikalije za obradbu, rendgenske kasete, oprema za osobnu zaštitu od zračenja) i specijalni proizvodi (registracijski filmovi, čistači strojeva za obradbu filmova).

Zagrebačka pivovara d. o. o., poduzeće za proizvodnju piva i bezalkoholnih pića sa sjedištem u Zagrebu, osnovano 1892. pod imenom Zagrebačka dionička pivovara i tvornica slada.













Osnivači su bili Hrvatska eskomptna banka d. d., Dragan Petar Turković i Gustav vitez Pongratz. Proizvodnja piva započela je 1893. kada su izgrađeni tvornički pogoni u Ilici 224. Proizvodnja je bila ručna, malog kapaciteta i usmjerena na opskrbljivanje zagrebačkog područja. Pivovara je imala sustav za hlađenje Habermann, električni generator i dva kotla obujma 64 m³. Uz tvornicu je bila predviđena i gradnja velikog vrta koji bi mogao primiti nekoliko tisuća gostiju. Prvih je šest godina poduzeće raslo, a zatim je zbog poreznih propisa ugarskoga dijela Monarhije i teških prilika na tržištu počelo upadati u krizu. Godine 1907. proizvedeno je 24 250 hl piva. Vlasništvo poduzeća restrukturirano je 1912., a glavnim je dioničarem postao → Samuel Aleksander. Radi zajedničkoga nastupa na tržištu još je iste godine došlo do suradnje Zagrebačke, Novogradiške i Sisačke pivovare, te je u Sisku izgrađena nova zgrada pivovare pod nazivom Zibel. Iste je godine u Zagrebu počela gradnja nove strojarnice s kompresorom, pogonom za proizvodnju leda i hlađenje podruma. Preuređene su prostorije za punjenje piva u boce, dok su pogoni priključeni na gradsku električnu centralu. Pivovara je dala izgraditi vlastitu industrijsku prugu do Južnoga kolodvora (danas Zapadni kolodvor). Otvorena su skladišta u Trstu i Rijeci, uz već postojeća u Bjelovaru i Koprivnici. Za I. svj. rata kao osnovna sirovina umjesto ječmenoga slada rabilo se krumpirovo brašno.

Početkom 1920-ih provedena je modernizacija, dograđeni su strojarnica i podrum za vrenje, te je povećan kapacitet kotlova. Do udruživanja sa Sisačkom pivovarom došlo je 1926., a s Karlovačkom pivovarom 1928. Iste godine osnovan je koncern u sastav kojega su ušla poduzeća u većinskom vlasništvu obitelji Aleksander: Zagrebačka pivovara i tvornica slada, Prva hrvatska tvornica ulja i Mirna – ugljenokop. Novogradiška pivovara kupljena je 1939. te je stavljena izvan pogona, a njezin je prostor pretvoren u skladište Zagrebačke pivovare. Sredinom 1930-ih pivovara je zapošljavala oko 190 radnika, a prema podatcima iz 1939. proizvodila je 30 000 hl piva na godinu. Uspostavom Banovine Hrvatske donesena je uredba da se Židovi ne smiju baviti proizvodnjom i prodajom hrane, zbog čega je obitelj Aleksander obezvlašćena, a vlasnik pivovare postalo je Povlašteno industrijsko i trgovačko dioničko društvo.







Nakon II. svj. rata pivovara je nacionalizirana. Prema podatcima iz 1952. proizvodilo se 60 000 hl piva na godinu. Prva faza rekonstrukcije započela je 1959. te je kapacitet povećan na 180 000 hl piva na godinu, a 1969. iznosio je 1 000 000 hl. Iste godine ostvarena je poslovna suradnja s PPK-om Županja u izgradnji zajedničke punionice boca, te sa 16 trgovačkih organizacija u izgradnji i adaptaciji prodajnoga prostora. Tada su pivovari pripojeni dijelovi poduzeća Agroprodukt Bjelovar, Izbor Koprivnica, Slavonka Našice, te poduzeće Vinopromet Labin. Poduzeće je otvorilo vlastita predstavništva i skladišta u Crikvenici, Rijeci, Virovitici, Slavonskoj Požegi, Đakovu i Doboju, čime je uz već postojeća predstavništva i skladišta u Sisku, Varaždinu, Slavonskom Brodu i Šibeniku osiguralo tržište za svoje povećane kapacitete. Pivovara Otočac pripojena mu je 1971.







Iste godine došlo je do integracije Zagrebačke, Daruvarske i Karlovačke pivovare u RO Zagrebačke pivovare. Poduzeće se sastojalo od šest OOUR-a – Pivovare Karlovac, Daruvar, Zagreb i Otočac, te od Pogona Županja i Labin. Zapošljavalo je oko 1600 radnika. Do dezintegracije poduzeća došlo je 1977. zbog neriješenoga zajedničkog nastupa na tržištu, te je od tada Zagrebačka pivovara poslovala samostalno s četiri OOUR-a: Županja, Labin, Robni promet i Proizvodnja piva. OOUR Labin izdvojio se 1984. Dvije godine kasnije ukinuti su OOUR-i, te je poduzeće nastavilo poslovati kao jedinstvena radna organizacija.







Tijekom 1946–70. Zagrebačka pivovara ostvarivala je udio od 52% ukupne proizvodnje piva na području SR Hrvatske, a do 1990. taj je udio pao je na 30%. Najveća proizvodnja od 1 219 000 hl piva ostvarena je 1979. Godine 1987. poduzeće je zapošljavalo oko 1000 radnika.

Pivovara je privatizirana 1993. Belgijsko poduzeće Interbrew postalo je većinski vlasnik, a 2002. Zagrebačka pivovara postala je članicom Molson Coors Brewing Company, trećega najvećeg proizvođača piva u svijetu. Poduzeće nije pokazalo zanimanje za nastavak proizvodnje u Otočcu, te se od 1996. pivo ondje više ne proizvodi. Danas je Zagrebačka pivovara najveća hrvatska pivovara s proizvodnjom od približno 1 500 000 hl piva na godinu, a zapošljava oko 650 radnika.







Tvornica duhana Zagreb (TDZ), poduzeće za proizvodnju duhana i duhanskih proizvoda osnovano 1870. u Zagrebu.

Početak preradbe duhana u Zagrebu seže u 1817., kada je u Svilarskoj ulici (danas Preradovićeva ulica) otvorena manufakturna radionica u kojoj se proizvodio duhan za lule i cigare, te za pušenje i žvakanje. Manufaktura je prestala s radom 1850., kada su vlasti u Beču uspostavile državni monopol na uzgoj i preradbu duhana nakon kojega su jedino tvornice duhana mogle nastaviti s radom. Odluku o osnivanju tvornice duhana u Zagrebu donijeli su Kraljevska hrvatska zemaljska vlada i Josip Dachler, predstavnik kraljevskoga ugarskog ministra financija 1869. Unajmljena je zgrada Zemaljske bolnice (danas zgrada Rektorata Sveučilišta u Zagrebu i Pravnoga fakulteta) te je 1870. pokrenuta industrijska proizvodnja. Poduzeće je bilo u državnom vlasništvu, pod upravom zajedničkoga ministarstva financija u Beču. U početku je bilo zaposleno do 200 radnika, a ubrzo je taj broj porastao na približno 500. Zbog širenja proizvodnje i namjere Sveučilišta da se preseli u zgradu tvornice, 1880. donesena je odluka o preseljenju pogona. Zgrada nove tvornice sagrađena je 1882. u današnjoj Klaićevoj ulici 13, prema projektu Ruperta Melkusa, glavnoga gradskog arhitekta i voditelja Gradskoga građevnog ureda, uz tehničku suradnju Milana Lenucija i Aleksandra Seća, dok je tehnološko rješenje pripremio Leopold Lipp, ravnatelj kraljevske ugarske Tvornice duhana u Rijeci. Zgrada je oblikovana kao neorenesansna palača. Glavni proizvod Tvornice duhana u to doba bile su cigare. Radilo se isključivo ručno, glavninu zaposlenih činile su žene te mnogobrojna djeca mlađa od 14 godina. Do I. svj. rata tvornica je imala do 700 zaposlenih.







Nakon I. svj. rata poduzeće je ostalo u državnom vlasništvu, pod ingerencijom Državne monopolske uprave. Između dvaju svjetskih ratova broj zaposlenih pao je na 250. Za gospodarske krize 1930-ih tadašnji ministar financija Kraljevine Jugoslavije namjeravao je zatvoriti tvornicu, ali to se izbjegnulo zauzimanjem Državne monopolske uprave. Započela je proizvodnja cigareta koje su u kratkom roku postale najmasovniji oblik uživanja duhana i od 1941. jedini proizvod poduzeća. Modernizacija je provedena 1940., kada su nabavljena četiri stroja za rezanje duhana, sedam strojeva za izradbu cigareta i tri stroja za pakiranje, dok je mehanička radionica obnovljena. Sljedeće godine proizvedeno je 600 t cigareta.















Godine 1947. proizvedeno je 917 t cigareta, a 1950. 1701 t, što je činilo 8% ukupne jugoslavenske proizvodnje cigareta. U sljedećih deset godina proizvodnja je narasla na 3269 t, što je činilo 12,62% ukupne jugoslavenske proizvodnje. Sredinom 1950-ih slijedilo je krizno razdoblje i pad proizvodnje, u prvom redu zato što su ostale jugoslavenske tvornice duhana nudile kvalitetniji asortiman te su uvele proizvodnju cigareta s filtrom. Poduzeće se moderniziralo i širilo pripajanjem manjih pogona i tvornica. Duhan Bjelovar pripojen je 1965. Poduzeće za proizvodnju i obradu duhana u Pitomači postalo je pogon unutar TDZ-a 1966. Sljedeće godine integrirani su Radna organizacija Čoka iz Vojvodine, Duhan Dubrovnik i Duhanka iz Trogira, koja je promijenila svoju osnovnu djelatnost preradbe i otkupa duhana te postala pogon za proizvodnju cigaretnih filtara. TDZ je u Trogir poslao nove strojeve, te je 1971. proizvedeno 77 milijuna filtara. Tvornica je proširena prema projektu Franje Bahovca. Rekonstrukcija i modernizacija dovršene su 1971. uz očuvanje gotovo cjelokupne izvorne tvorničke strukture. Izgrađene su nove proizvodne hale i osmerokatna upravna zgrada u Jagićevoj ulici. Kapacitet je bio 5000 t cigareta na godinu uz rad u dvije smjene. Do 1977. proizvodnja je narasla na 6000 t ili 15% od ukupne jugoslavenske proizvodnje. Najveća proizvodnja od 7200 t ostvarena je 1981; od toga je 1500 t izvezeno u SSSR. Godine 1983. bilo je 750 zaposlenih. Novi skladišni prostor otvoren je u Resniku 1988.

















Do udruživanja na većoj razini došlo je 1976. kada je osnovan SOUR Duhanprodukt. Članice su bile RO Tvornica duhana Zagreb, RO Tvornica duhana Zadar, RO Duhanka Trogir, RO Pitomača, RO Čoka, RO Grude, RO Duhan Zagreb, RO Duhan Dubrovnik, RO Duhan Bjelovar i RO Drava Osijek.

Privatizacija poduzeća pokrenuta je 1993., a 1998. → Tvornica duhana Rovinj postala je većinski vlasnik. Proizvodnja u Zagrebu obustavljena je 2007., kada je preseljena u novoizgrađenu tvornicu u Kanfaru. Do preseljenja tvornica je zapošljavala oko 240 radnika. Nekadašnji tvornički kompleks u Zagrebu jedini je cjelovito očuvani objekt industrijske arhitekture druge polovice XIX. st. iznimnih konstrukcijskih i oblikovnih obilježja. Tvornička zgrada danas je zaštićeni spomenik graditeljske baštine upisan u Registar kulturnih dobara Republike Hrvatske.

Osječka pivovara d. d., poduzeće za proizvodnju piva, bezalkoholnih pića i trgovinu sa sjedištem u Osijeku, osnovano 1856. pod nazivom Prva slavonska parna pivara i tvornica leda Cajetana Šepera.







Tvornički pogoni bili su smješteni u Šamačkoj ulici. Osnovna sirovina bio je ječam, dio kojega je vlasnik uzgajao na svojim poljima, dok je godišnja proizvodnja iznosila oko 600 hl piva. Parni stroj snage 6 KS (4,4 kW) nabavljen je 1874. Na prijelazu stoljeća pivovaru je naslijedio Cajetanov sin Coloman. Tada je zapošljavala dvadesetak radnika, a proizvodnja je kao posljedica ulaganja narasla na približno 20 000 hl piva na godinu. Pivovara je tada imala motor od 40 KS (29,8 kW) te je među prvima u Osijeku imala električnu struju iz vlastite elektrane na ugljen, svrstavši se time među najsuvremenije u ono doba.







Rast proizvodnje zaustavio se nakon 1899. kada se porez na pivo počeo obračunavati na novi način. Istodobno je bio dopušten uvoz stranih piva koja su bila jeftinija, a poskupjele su sirovine koje su se uglavnom dopremale iz Mađarske. Tijekom I. svj. rata obustavljen je željeznički transport piva, a dio ječma rabio se za hranidbu konja. Nastankom nove države nakon rata uvedeni su novi porezi i povećala se željeznička tarifa na pivo. Stoga je pivovara u svoj asortiman uvrstila pivo s nižim stupnjem pivskoga slada, što je rezultiralo nižom trajnosti te većom osjetljivosti na prijevoz i skladištenje. Zbog gospodarske krize 1930-ih pivovara nije ulagala u modernizaciju, te je kraj II. svj. rata dočekala s proizvodnjom od 4000 hl piva na godinu. Godine 1945. nacionalizirana je, te je nastavila djelovati pod nazivom Osječka pivovara.

U tom razdoblju pivovara je imala istrošenu opremu i poluzanatsku tehnologiju sa strojevima na nožni pogon, te je 1955. proglasila stečaj. Iduće godine pripojena je osječkom poduzeću Vinopromet. Poduzeće je 1958. likvidirano zbog nelikvidnosti te je odlukom osječkih lokalnih vlasti osnovano novo samostalno poduzeće za proizvodnju piva, slada i leda. Tijekom 1960-ih izgrađena je zgrada za smještaj varionice piva, uređeni su podrumi za varionicu i ležni podrum za smještaj aluminijskih bačvi, betonskih i vrionih kaca. Kupljena je mlinska oprema za mljevenje slada, oprema za filtraciju piva, rezervoari za vodu i varionica od poduzeća Wiegelwerk. Poduzeće je također nabavilo automatsku punionicu piva kapaciteta 4000 boca na sat, potom punionicu kapaciteta 6000 i 24 000 boca na sat. Kupljene su nove trafostanice, kompresori i rezervoari za pivo. Zahvaljujući novoj opremi, proizvodnja piva narasla je 1965. na 86 000 hl, dok u sljedećih nekoliko godina dosegnula 220 000 hl piva na godinu.

Radi osiguranja plasmana piva poduzeće se 1969. udružilo s Vinogorjem, poduzećem za ugostiteljstvo i trgovinu alkoholnih i bezalkoholnih pića, koje je posjedovalo vlastite kamione za prijevoz, vlastitu maloprodajnu mrežu, te je surađivalo s mrežom ugostitelja. Djelovali su pod nazivom Osječka pivovara i Vinogorje, a zapošljavali su 206 radnika. U sastavu s Vinogorjem poduzeće je djelovalo do 1984., a 1975–85. Pivovara je poslovala kao OOUR sa samostalnim obračunom.

Zbog povećane proizvodnje, potrebe za daljnjim širenjem i novom fazom modernizacije vodstvo poduzeća odlučilo je premjestiti tvornicu na novu lokaciju izvan gradskog središta na Zeleno polje gdje je bila smještena komunalna klaonica koju je poduzeće Belje likvidiralo 1965. Nova je tvornica službeno otvorena 1979. U sljedećem razdoblju u domaćoj je proizvodnji piva pivovara zauzimala treće mjesto, iza Zagrebačke i Karlovačke pivovare, s ostvarenih 10% od ukupne količine piva proizvedenoga u Hrvatskoj. Pivovara je najveću proizvodnju ostvarila 1990 (419 000 hl piva), čime je poduzeće u ukupnoj proizvodnji piva u SR Hrvatskoj sudjelovalo s 15%. Te je godine proizvedeno i 58 000 hl bezalkoholnih sokova. Zapošljavala je 775 radnika.

Do smanjenja proizvodnje kao posljedice teškoga granatiranja za Domovinskoga rata došlo je 1991. Od 1992. poduzeće je djelovalo kao dioničko društvo Pivovara s proizvodnjom od 250 000 hl piva na godinu. Broj radnika smanjen je na 435. Od 2009. poduzeće posluje pod imenom Osječka pivovara. Kapacitet tvornice 2011. bio je 500 000 hl piva, no proizvodnja je iznosila 120 000 hl. U sljedećem razdoblju došlo je do povećanoga gubitka tržišta te do smanjenja proizvodnje i broja radnika. Godine 2016. proizvedeno je 60 000 hl piva, a poduzeće je imalo 30 zaposlenika.

Karlovačka pivovara, poduzeće za proizvodnju piva i bezalkoholnih pića osnovano 1854. u Karlovcu. Od 2014. djeluje pod nazivom Heineken Hrvatska d. o. o.







Začetci poduzeća vezani su uz pivovaru koju je na svojem posjedu Prhovo (po kojem se i pivovara popularno nazivala) dao izgraditi Nikola Vranyczany. Zakupci pivovare u sljedećim su godinama bili Ziser, Meretti i Schwarzmayer. Njihovom smrću prestala je proizvodnja piva, a 1877. pivovara je bila prenamijenjena u Tvornicu glinenih peći i drugih glinenih proizvoda. Obitelj Vranyczany prodala je 1896. tvornicu sarajevskom pivaru Đuri Aschenbrenneru koji je ponovno pokrenuo proizvodnju piva. Zbog financijskih poteškoća u drugoj polovici 1890-ih vlasnik se udružio s trgovcem Matesom te je od tada tvornica nosila naziv Karlovačka pivovara Prhovo Aschenbrenner i Mates. Godine 1902. naziv je promijenjen u Građanska pivovara i tvornica slada u Karlovcu.







Prema podatcima iz 1907. proizvodilo se 4750 hl na godinu.
Nakon I. svj. rata novi vlasnik tvornice postao je Vilim Wambrechtsamer koji je u pivovari radio od 1908. kao tehnički ravnatelj. Poduzeće je tada promijenilo naziv u Gradska pivovara i tvornica slada i leda V. Wambrechtsamer d. d. Tijekom 1920-ih izgrađene su nova zgrada varionice, tvornica umjetnoga leda i ledara za skladištenje leda. Poduzeće je tada zapošljavalo oko 90 radnika, a proizvodilo se oko 25 000 hl piva te oko 80 vagona slada. Godine 1928. prodano je → Zagrebačkoj pivovari te je nastavilo poslovati pod nazivom Zagrebačka pivovara i tvornica slada, podružnica Karlovac. Uprava iz Zagreba dodijelila je karlovačkoj pivovari opskrbu Karlovca i okolice, ograničavajući prodaju na područje južno od Save i Dalmaciju.







Tijekom II. svj. rata su se, zbog nedostatka sirovine slada, u pivo stavljali kukuruz, sirak i rezanci repe. Do 1945. osim piva proizvodila su se i bezalkoholna pića Foking i Sinalco. Potkraj II. svj. rata u zastarjelom se pogonu proizvodilo 4800 hl piva na godinu. Godine 1948. tvornica je odvojena od Zagrebačke pivovare. Tada je zapošljavala oko 60 radnika, a iako se strojevi nisu mijenjali 20 godina, dosegnuta je godišnja proizvodnja od 25 000 hl piva i 300 t slada. U to je doba poduzeće imalo skladišta piva u Gospiću i Crikvenici. Prva veća modernizacija pokrenuta je 1959., te je u sljedećih deset godina kapacitet tvornice povećan na 500 000 hl piva na godinu, čime je pivovara iz poluzanatske prerasla u suvremenu industrijsku tvornicu. Ubrzo je ponovno započela proizvodnja bezalkoholnih napitaka Jupija, Cocte, Oranžade, Sode i Cliff-tonika.







Odluka o ponovnom integriranju sa Zagrebačkom pivovarom, te s Daruvarskom pivovarom donesena je 1971., kada je osnovano poduzeće Zagrebačke pivovare, koje je postalo pivarski industrijski gigant u SFRJ. U sljedećem razdoblju ulagalo se u povećanje voznoga parka i proširenje asortimana bezalkoholnih pića. Do razdvajanja Zagrebačkih pivovara došlo je 1977., kada su pivovare u Karlovcu, Zagrebu i Daruvaru ponovno nastavile djelovati samostalno. Karlovačka pivovara tada je transformirana u RO s dva OOUR-a: Proizvodnja piva i bezalkoholnih pića i Robni promet. Potkraj 1970-ih izgrađene su nova kotlovnica i nova zgrada za punjenje alkoholnih pića. U tom su razdoblju izgrađeni i distributivni centri u Rijeci, Sisku, Crikvenici i Metkoviću. Nova marka bezalkoholnih pića Polo pokrenuta je 1980.

Novim udruživanjem 1982., poduzeće je postalo dijelom SOUR-a Agroindustrijski kombinat Karlovac u koji su ušli: Poljoprivredno-prehrambeni kombinat Karlovac, Karlovačka industrija mlijeka, Žitoproizvod Karlovac, Ugostiteljsko poduzeće Korana, 14. novembar Slunj, Petrova gora, poljoprivredne zadruge iz Vojnića, Skakavca i Plaškog. U tom razdoblju pivovara je prošla novu fazu modernizacije, izgrađeno je šest fermentora kapaciteta 2700 hl, prošireni su objekti punionice i skladište, kupljeno je postrojenje za skupljanje ugljikova dioksida. Na inicijativu pivovare 1984. pokrenuta je u Karlovcu manifestacija Dani piva. Godine 1985. pivovara je prvi put prestigla proizvodnju Zagrebačke pivovare te je bila najveći proizvođač piva na području Hrvatske (850 000 hl). Do dezintegracije SOUR-a došlo je 1988., kada je tvornica nastavila djelovati pod nazivom Karlovačka pivovara društveno poduzeće.





















Početkom Domovinskoga rata 1991. pivovara je bila oštećena u bombardiranju. Godine 1992. pretvorena je u dioničko društvo u vlasništvu zaposlenika. Zapošljavala je 817 radnika. Godine 1994. većinski paket dionica kupila je Lukšić grupa, a 2003. Karlovačka pivovara postala je članicom Heineken grupe, vodećega svjetskog proizvođača piva. Od 2006. pivovara je u stopostotnome vlasništvu Heineken grupe, dok od 2014. nosi naziv Heineken Hrvatska d. o. o. Pivovara je danas drugi najveći domaći proizvođač piva, te najveći izvoznik. Zapošljava oko 350 radnika. U proizvodnom asortimanu ima lager piva i radler, a u prodajnome lager i ale piva, radler te cider. Godine 2014. pokrenuta je inicijativa zahvaljujući kojoj se pivo proizvodi isključivo od ječma iz domaćeg uzgoja. Godine 2018. na krovove skladišta postavljeno je 1380 sunčanih panela.

South-east European Forestry (SEEFOR), međunarodni znanstveni časopis koji obrađuje teme iz šumarstva i biotehnologije, a izdaje ga → Hrvatski šumarski institut (HŠI) sa sjedištem u Jastrebarskom. Utemeljilo ga je zajedno osam šumarskih fakulteta i instituta iz Hrvatske, Srbije, BiH, Makedonije i Mađarske 2009., na poticaj Miroslava Benka, tadašnjeg ravnatelja HŠI-ja, a prvi broj objavljen je 2010. Izlazi dva puta na godinu, objavljujući izvorne znanstvene radove, preliminarne izvještaje i stručne radove na engleskom jeziku. Opseg tema obuhvaća ekološke, ekonomske, tehničke, tehnološke, socijalne i druge aspekte šumarstva i drvne tehnologije. Časopis ima međunarodno uredništvo, indeksiran je u relevantnim međunarodnim bazama podataka, a od 2012. dostupan je na portalu znanstvenih i stručnih časopisa RH. Prva glavna urednica je bila Dijana Vuletić, a od 2020. glavni je urednik Ivan Balenović.







Čikeš, Marin (Žeževica kraj Šestanovca, 4. VIII. 1948), naftno-rudarski inženjer, stručnjak za proizvodno inženjerstvo nafte i plina.

Diplomirao je 1973. te doktorirao 1995. disertacijom Mogućnost povećanja pridobivih zaliha ugljikovodika primjenom postupka hidrauličkog frakturiranja (mentor S. Čubrić) na → Rudarsko-geološko-naftnome fakultetu u Zagrebu. Od 1973. do 2000. radio je kao inženjer i voditelj projekata u poduzećima INA-Naftaplin u Zagrebu (→ INA), a od 2001. do 2002. u korporaciji SINTEZ u Moskvi. Od 2003. zaposlen je na zagrebačkom Rudarsko-geološko-naftnome fakultetu, gdje je 2013. izabran u zvanje redovitoga profesora. Iste godine je umirovljen. Predavao je kolegije Proizvodnja nafte i plina, Obrada stijena u bušotinama, Analiza hidrodinamičkih mjerenja, Ispitivanja u bušotini. Bio je predstojnik Zavoda za naftno inženjerstvo Fakulteta (2010−12). Bavio se cementiranjem zaštitnih cijevi, postavljanjem cementnih i mehaničkih pregrada, testiranjem, kemijskim i mehaničkim obradbama (stimuliranjem) te erozijskim perforiranjem naftnih bušotina. Područje njegova znanstvenog zanimanja je pritjecanje fluida iz ležišta u bušotinu te je autor sveučilišnih udžbenika Tehnologija proizvodnje nafte dubinskim crpkama (s → Mirkom Zelićem, 2006) i Proizvodno inženjerstvo nafte i plina (2015). Bio je utemeljitelj (1995) i predsjednik (1998−2001., 2007−09) hrvatskog ogranka međunarodne udruge Society of Petroleum Engineers (SPE).

Mosinger, Rudolf (Benedikt) (Varaždin, 27. II. 1865 – Beč, 9. X. 1918), fotograf i poduzetnik, utemeljitelj Prvoga hrvatskog fotografskog artističkog zavoda.

Godine 1885–87. boravio je u Beču, gdje je kod Josefa Szekelyja stekao naobrazbu fotografskoga majstora. U Varaždinu je 1890. osnovao vlastiti fotografski atelijer, a ubrzo i podružnicu u Rogaškoj Slatini. Godine 1894. nastanio se u Zagrebu, gdje je iste godine otvorio fotografski atelijer. Ubrzo nakon otvorenja udružio se s fotografom Lavoslavom Breyerom, te je atelijer nastavio djelovati pod nazivom Mosinger & Breyer. Godine 1898. Mosinger je osnovao Prvi hrvatski fotografski artistički zavod, a dotadašnji atelijer od tada je vodila supruga Amalija. Osim fotografske bavio se i tiskarskom aktivnošću te je 1899. osnovao Svjetlotiskarski zavod. Visokom umjetničkom kakvoćom snimao je portrete, gradske motive, kulturno-povijesne spomenike te krajolike. Za Milenijsku izložbu u Budimpešti 1895. snimao je motive iz Zagrebačke i Varaždinske županije, za što je bio nagrađen dvjema medaljama. Uz do tada poznate oblike (formati kabinet i posjetnice) u hrvatsku fotografiju uveo je nov izduženi oblik fotografije (format Mosinger). Zajedno s Breyerom 8. X. 1896. u dvorani Kola u Zagrebu organizirao je prvu filmsku projekciju u Hrvatskoj. Godine 1917. osnovao je poduzeće za distribuciju filmova Monopol-Mosinger film.

Ožegović, Franjo (Vrdnik kraj Iriga, Srbija, 19. VII. 1903 – Zagreb, 1. VII. 1978), naftni geolog i utemeljitelj studija naftne geologije i geologije ugljena u Hrvatskoj.

Diplomirao je iz područja prirodnih znanosti 1938. te doktorirao 1944. disertacijom Prilog geologiji mlađeg tercijara na temelju podataka iz novijih bušotina u Hrvatskoj na Mudroslovnome fakultetu u Zagrebu. Tijekom 1935−39. bio je laborant (preparator) u Geološko-paleontološkome muzeju u Zagrebu, od 1939. suplent realne gimnazije u Brčkom, od 1940. asistent pri Odjelu za rudarstvo Banske vlasti Banovine Hrvatske, od 1945. geolog novoosnovanoga poduzeća Jugoslavenski kombinat za naftu i plin u Zagrebu te od 1947. Generalne direkcije za naftu i plin u Beogradu. Od 1949. radio je na Rudarskom odsjeku → Tehničkoga fakulteta (sv. 4 ) (od 1957. Tehnološki, danas → Rudarsko-geološko-naftni fakultet) u Zagrebu, gdje je u zvanje redovitoga profesora izabran 1963; umirovljen je 1973. Predavao je kolegije Geologija nafte i plina, Geologija ugljena i Geološko kartiranje. Obnašao je dužnosti predstojnika Zavoda za geologiju ugljena i nafte (1949−73), starješine Rudarskog odjela (1956–57), prodekana (1957−59) te dekana (1959–60) zagrebačkog Tehnološkoga fakulteta.

Geološkim i geofizičkim snimanjima te dubinskim istražnim bušenjima određivao je strukturna i stratigrafska obilježja pojava nafte i plina. Istraživao je prva naftna polja u Hrvatskoj u Moslavini i Međimurju. Na temelju podataka o velikim razlikama u dubinama i općenito u konfiguraciji kristalinske podloge te o debljinama i transgresivnim odnosima pojedinih članova tercijara, izveo je rekonstrukciju paleogeografskih odnosa i upozorio na mogućnost nalaza nafte i u tamošnjim dubljim dijelovima, što se pokazalo točnim. Istaknuo je značenje geologije pri istraživanju, bušenju i osvajanju naftnih polja, osobito s gledišta hrvatskih nalazišta, te se smatra začetnikom studija naftne geologije i geologije ugljena u nas. Bio je predsjednik → Hrvatskoga geološkog društva (1954−56).

Dabac, Tošo (Nova Rača kraj Bjelovara, 18. V. 1907 – Zagreb, 9. V. 1970), fotograf, jedan od najplodnijih i najutjecajnijih hrvatskih fotografa.

U Zagrebu je završio klasičnu gimnaziju 1926. i apsolvirao pravo. Fotografijom se počeo baviti 1930., a prvi je put izlagao 1932. s fotoamaterima u Ivancu. Ispit za zvanje fotografskoga majstora položio je 1937. u Zagrebu, gdje je 1940. otvorio atelijer u Ilici 17. Od 1957. bio je član umjetničke komisije Međunarodnoga saveza fotografske umjetnosti (FIAP). Glavni je predstavnik socijalnoga smjera u hrvatskoj fotografiji i jedan od osnivača tzv. zagrebačke škole fotografije. Snimao je život ulice, prosjake, ljude iz naroda, sajmišta i procesije, čime je anticipirao life-fotografiju našega doba. Veliku pozornost posvećivao je i snimanju portreta, folklora, krajolika, kulturnih spomenika, a fotografirao je i industrijsku arhitekturu, tvorničke interijere, strojeve i alate. Opremio je fotografijama knjige Metropola Hrvata (1943), Zagreb (1961), Ivan Meštrović (1961), Antun Augustinčić (1968) i dr. Za svoj rad dobio je mnoge nagrade, među ostalima Nagradu »Vladimir Nazor« za životno djelo (1967). Posmrtno je u njegovu atelijeru uređen Arhiv Tošo Dabac (privatna zbirka s gotovo 200 000 negativa i dokumentacijom vezanom uz njegov rad), od 2005. u sastavu Muzeja suvremene umjetnosti u Zagrebu.







Gutschy, Ljudevit (Sisak, 19. X. 1874 – Zagreb, 26. VI. 1961), liječnik i mikrobiolog, začetnik mikrobiologije u Hrvatskoj i prvi koji je provodio cijepljenje protiv tifusa i bjesnoće.

Na Sveučilištu u Grazu 1900. diplomirao je medicinu te nastavio raditi kao asistent profesora Rudolfa Klemensiewicza (1848–1922) pri katedri za eksperimentalnu patologiju i medicinsku bakteriologiju. U to je doba Kraljevska zemaljska vlada u Zagrebu na poticaj protomedika Ignaca Thallera (1840–1916) odlučila osnovati bakteriološko-higijenski zavod, što je na preporuku prof. Klemensiewicza povjereno Lj. Gutschyju. Poslan je na dodatno školovanje iz bakteriologije u Pasteurov institut u Parizu. Zbog nedostatka financijskih sredstava zavod nije osnovan te je Gutschy 1903. otišao raditi u Beč, baveći se zoonozama i izradbom cjepiva protiv bjesnoće. Ubrzo je prešao u Kraljevski pruski institut za zarazne bolesti u Berlinu (danas Institut Roberta Kocha). Zatim se vratio u Zagreb te je 1907. vlastitim sredstvima osnovao humano-medicinski mikrobiološki i kemijski zavod, prvi u Hrvatskoj. Nakon višegodišnjeg samostalnog rada kao privatni laboratorij, njegov je zavod 1913. podržavljen pod nazivom Kraljevski zemaljski higijensko-bakteriološki zavod, a Gutschy je imenovan predstojnikom te mu je dodijeljeno osoblje i inventar. Izradio je vlastito cjepivo protiv tifusa te proveo cijepljenje u doba epidemije u Slavoniji. Za I. svj. rata bio je pukovnijski liječnik. Nakon I. svj. rata prepoznata je potreba za osnivanjem Pasteurova zavoda za liječenje bjesnoće u Zagrebu kako bi se izbjegao put bolesnika u Budimpeštu i Beč, što je Gutschyjevim zalaganjem ostvareno 1919.

Na Gospodarsko-šumarskome fakultetu (→ Agronomski fakultet) u Zagrebu habilitirao se 1920. radom o kajmaku, a od 1923. predavao je i na Visokoj tehničkoj školi (→ Tehnički fakultet u Zagrebu; sv. 4). Kao nepodoban, 1924. trebao je biti umirovljen, no napustio je mjesta u Kraljevskom zemaljskom higijensko-bakteriološkom zavodu i Pasteurovom zavodu te se posvetio radu na fakultetu. Sa Stjepanom Filipovićem (1886–1955) na fakultetu je osnovao laboratorij za poljoprivrednu mikrobiologiju. Godine 1941. izabran je u zvanje redovitog profesora, ali umirovljen je kao politički nepodoban.

Ipak, u Mikrobiološkom institutu Medicinskoga fakulteta djelomično je nastavio raditi baveći se ispitivanjem soje.

Područja su njegova znanstvenoga i stručnoga rada bila medicinska, tehnička i poljoprivredna mikrobiologija. Baveći se mikrobiologijom tla, prvi je u Hrvatskoj 1941/42. izolirao autohtoni soj bakterije Bradyrhizobium japonicum iz tla i razradio metode njezina uzgoja na hranjivoj podlozi, što je omogućilo proizvodnju prvoga hrvatskog cjepiva za bakterizaciju sojina sjemena i početak razvoja tehnologije mikrobioloških gnojiva. Autor je knjige Kvantitativno određivanje asimilativnog fosfora i kaliuma u zemlji biološkim putem (s V. Kucem, 1935) te skripta Gospodarska bakteriologija (1923) i Elementi poljoprivredne i tehničke mikrobiologije: predavanja iz teoretske mikrobiologije (1936). Jedan je od osnivača i prvi urednik časopisa → Priroda (sv. 4) (1911).

Novaković, Demeter (Novakovich, Demetter, Demetrije) (Pitomača, 1786 – Zagreb, IX. 1845), trgovac i dagerotipist, začetnik fotografije u Hrvatskoj.

Nakon što je izučio trgovački zanat u Ivanić-Gradu, došao je 1807. u Zagreb, gdje je radio kao trgovac, a 1814. otvorio je vlastitu trgovinu. Prve podatke o njemu kao dagerotipistu donosi Ivan Kukuljević Sakcinski u djelu Slovnik umjetnikah jugoslavenskih (1858). Počeo se baviti dagerotipijom 1839., kada je za boravka u Parizu upoznao tek objavljeni pronalazak i primio poduku od samoga Louisa Daguerrea. Nakon povratka u Zagreb snimio je, vjerojatno već iste godine, nekoliko dagerotipija zagrebačke okolice. Godine 1840. snimao je i u Beogradu, a jednu od dagerotipija poklonio je knezu Mihailu. Radovi mu nisu sačuvani.

Griesbach, Đuro (Mitrovica, 25. X. 1911 – Zagreb, 27. III. 1999), fotograf, konstruktor fotografskoga pribora.

Nakon završetka trgovačke škole u Zagrebu 1928., otišao je u Berlin gdje je 1929. završio stručnu fotografsku školu. U razdoblju 1930–41. fotografirao je kulturno-umjetničke spomenike u Hrvatskoj za tadašnji JAZU pod vodstvom Artura Schneidera. Prvu samostalnu izložbu fotografija priredio je 1933. na Zagrebačkome zboru. Tijekom 1946–48. radio je u Obrtnoj školi (od 1993. Škola primijenjene umjetnosti i dizajna) u Zagrebu, potom je konstruirao fotografski pribor u tvornicama Fototehnika i Fotokemika. U turističkome poduzeću Putnik 1953–58. vodio je proizvodnju fotorazglednica, a od 1959. djelovao je kao samostalan umjetnik. Od 1933. bio je član Fotokluba Zagreb, kojega je 1958. i 1969–76. bio predsjednik, a od 1977. doživotni počasni predsjednik. Uz umjetničku i turističku radio je i reklamnu fotografiju, posebno za drvnu industriju (Exportdrvo). Baveći se tehničkim inovacijama, među ostalim konstruirao je kamere, aparate za povećavanje, dijaskop te stroj za kopiranje i sušenje razglednica visokoga sjaja. Dobitnik je Nagrade za životno djelo za doprinos tehničkoj kulturi »Faust Vrančić« (1995).

Ikić, Drago (Foča, BiH, 2. VII. 1917 – Zagreb, 19. XI. 2014), bakteriolog i imunolog, stručnjak za cjepiva i utemeljitelj Imunološkoga zavoda.

U Zagrebu je na Medicinskome fakultetu diplomirao 1942. i doktorirao 1958. disertacijom Međusobni utjecaj na visinu imuniteta pojedinih antigena u miješanim cjepivima. Bakteriologiju je specijalizirao u Parizu, Zürichu i Ženevi (potkraj 1940-ih), a imunologiju u Londonu i Kopenhagenu (1950-ih). Isprva je radio u Državnoj bolnici u Tuzli, a 1946–47. te ponovno od 1950. u Higijenskom zavodu (od 1951. Centralni higijenski zavod, danas → Imunološki zavod), gdje je od 1952. bio voditelj novoosnovanog Odjela za kontrolu i ispitivanje seruma i vakcina. Bio je 1947–50. pomoćnik ministra zdravlja NR Hrvatske. Iz Centralnog higijenskog zavoda izdvojili su se 1956. Zavod za kontrolu i ispitivanje imunobioloških preparata te Serovakcinalni zavod, kojih je D. Ikić bio ravnatelj (Zavoda za kontrolu i ispitivanje imunobioloških preparata 1956–58. te Serovakcinalnog zavoda 1958–61). Serovakcinalni zavod je 1961. pretvorio u Imunološki zavod te mu 1969. pridružio Zavod za kontrolu i ispitivanje imunobioloških preparata. Bio je voditelj Suradnog laboratorija za istraživački rad i uspostavljanje referentnih preparata i metoda Svjetske zdravstvene organizacije (SZO) 1971–81. te Međunarodnog referentnog centra za bakterijska cjepiva SZO-a 1973–81. Ravnatelj Imunološkoga zavoda bio je od osnutka do umirovljenja 1982. Predavao je kolegije iz imunologije, od 1962. na Medicinskome fakultetu te od 1965. na Prirodoslovno-matematičkome fakultetu u Zagrebu.

Područja su njegova znanstvenoga i stručnoga rada usavršavanje bakterijskih cjepiva protiv difterije, tetanusa, hripavca i trbušnoga tifusa, te razvijanje novih virusnih cjepiva niske reaktogenosti i visoke imunogenosti protiv ospica, poliomijelitisa i influence. Bavio se standardizacijom imunoloških supstancija, povezivanjem laboratorijskih i terenskih (epidemioloških) istraživanja te ispitivanjem antivirusnoga i antitumorskoga djelovanja interferona. Prvi je u svijetu 1962. uveo linije humanih diploidnih serijski razmnožavanih stanica kao podlogu za virusna cjepiva, što je 1971. prihvatio i SZO. Njegovo je otkriće osim u vakcinologiji imalo i temeljno značenje u shvaćanju procesa transformacije stanice. Autor je knjige Cjepivo protiv morbila. Razlika između soja Edmonston–Zagreb i Schwarzova soja (1988) te je bio suradnik na Medicinskoj enciklopediji LZ-a. Bio je pokretač i glavni urednik časopisa Radovi Imunološkog zavoda (1963–79). Predsjednik Društva mikrobiologa Hrvatske bio je 1966–68. Od 1977. bio je član JAZU-a, tajnik Razreda za medicinske znanosti 1978–89. te 1983. osnivač i voditelj Centra za istraživanje i standardizaciju imunobioloških supstancija (danas Zavod za imunologiju i genetiku tumora). Dobitnik je Nagrade »Ruđer Bošković« 1972. i Nagrade za životno djelo 1980.

Dobrićević, Dobrić (Dobričević; Boninus de Boninis, Boninus de Ragusia) (Lastovo, 1457. ili početak 1458 – Treviso, Italija, 1528), tiskar, knjižar i nakladnik, jedan od začetnika tiskarstva u Europi.

Potječe iz lastovske obitelji Dobrićević, koja je nakon XIV. st. romanizirala prezime u Bonin. Tiskarsko umijeće naučio je u Veneciji, vjerojatno kod Kotoranina → Andrije Paltašića, s kojim je 1478. objavio izbor iz djela Lucija Firmijana Laktancija De divinis institutionibus adversus gentes. Od 1479. do 1481. boravio je u Padovi, gdje je bio jedan od suvlasnika tiskare Petra Maufera, a 1481–83. u Veroni, gdje je samostalno tiskao nekoliko djela, od kojih su najpoznatija izdanja De re militari i Opera dell’arte militare Roberta Valturija. Godine 1483. preselio se u Bresciu, gdje je kao samostalni tiskar uspjeh postigao tiskanjem djela starih klasika i pedagoških pisaca. Vrhunac tiskarskoga umijeća dostigao je 1487. objavljujući dva magistralna djela: izdanje Ezopovih basni Aesopus moralisatus, tiskano na latinskom i talijanskom jeziku i ukrašeno sa 67 drvoreza, te izdanje Danteova spjeva La divina commedia (Božanstvena komedija), ukrašeno sa 69 drvoreza, u kojem se prvi put pojavljuje karakteristični Dobrićevićev tiskarski znak B. B.







Tiskanje tako raskošnih izdanja dovelo ga je do financijskoga sloma pa se, bježeći pred vjerovnicima, 1491. sklonio u Lyon. Ondje je otvorio knjižaru koja mu je služila kao paravan za mnogo intrigantniju djelatnost. U takvim prilikama dobro mu je došla ponuda da postane plaćenim povjerenikom mletačke vlade u Francuskoj i obavlja povjerljive poslove za Veneciju. Ograničio se isključivo na nakladništvo raskošno opremljenih crkvenih knjiga: Officium beate Marie Virginis (1499., 1500., 1501; izdanje iz 1500. Nacionalna i sveučilišna knjižnica u Zagrebu nabavila je 1997), Breviarium Romanum (1500), Missale pro ritu Ecclesiae Cabillonensis (1500) i Missale ad usum insignis Ecclesiae Bellicensis (1503), kojega je sunakladnik bio Stefano Morel iz Belleya. Nakon 1503. posve je napustio tiskarsko-nakladničku djelatnost i zaredio se za svećenika, ostavši i dalje u službi Mletačke Republike. Zbog vjerne službe pod kraj života imenovan je dekanom stolne crkve u Trevisu. Identificirano je više od 60 njegovih izdanja, u nekima se pojavljivao i kao redaktor tekstova te katkada kao pisac predgovora ili pogovora.







Velić, Josipa (Zagreb, 18. III. 1947), geološka inženjerka, stručnjakinja za ugljikovodike i geologiju kvartara.

Diplomirala je 1972. te doktorirala 1980. disertacijom Geološka građa zapadnog dijela Savske depresije (mentor → V. Kranjec) na → Rudarsko-geološko-naftnome fakultetu u Zagrebu. Radila je u Institutu za geološka istraživanja (→ Hrvatski geološki institut) u Zagrebu (1972–73), a od 1974. zaposlena je na zagrebačkom Rudarsko-geološko-naftnom fakultetu; redovita je profesorica od 1991. Predavala je kolegije Geologija kaustobiolita, Geologija ugljena, Geologija ležišta nafte i plina I i II, Geologija kvartara. Obnašala je dužnosti prodekanice (1989–91), dekanice Instituta za geologiju i mineralne sirovine (1991–92) te predstojnice Zavoda za geologiju i geološko inženjerstvo (2005–09) Fakulteta. Umirovljena je 2014.

Znanstveno i stručno bavi se geologijom nafte i plina, geologijom kvartara, neotektonikom, glacijalnom geologijom. Sudjelovala je u naftnogeološkim istraživanjima i dubinskim geološkim kartiranjima u Panonskome bazenu, ocjeni lokacija nuklearnih elektrana, termoelektrana i hidroelektrana te odlagališta specijalnih opasnih tvari, izradbi strategije gospodarenja mineralnim sirovinama u Hrvatskoj i sl. Autorica je više knjiga i monografija, od kojih se ističu sveučilišni udžbenici Geologija ležišta nafte i plina (2007) te Geologija i istraživanje ležišta ugljikovodika (s T. Malvićem i M. Cvetkovićem, 2015). Od 2015. je professor emerita Sveučilišta u Zagrebu.

Drobac, Antun (Dubrovnik, 13. VI. 1810 – Dubrovnik, 8. III. 1882), ljekarnik, kolekcionar i dagerotipist, jedan od začetnika fotografije u Hrvatskoj.

Nakon završetka studija ljekarništva u Padovi, 1830. preuzeo je vođenje ljekarne Male braće u Dubrovniku, a 1832. otvorio je svoju ljekarnu na Placi kraj Sponze. Pratio je otkrića u farmakoterapiji te sudjelovao u uporabi prve opće anestezije (narkoze) eterom. Zaslužan je za otkriće i praktičnu uporabu insekticidnoga djelovanja buhača, a 1867. preventivnim mjerama spriječio je epidemiju kolere u Dubrovniku. Njegova velika prirodoslovna zbirka koju je donirao gradu bila je temelj osnivanju Domorodnoga muzeja 1872. Obavljao je različite dužnosti u gradskoj upravi i zaslužan je za unapređenje kulturnog i gospodarskoga života u Dubrovniku.

Fotografijom se počeo baviti početkom 1840-ih izrađujući dagerotipije, te je 1845. na molbu vladike Petra II. Petrovića Njegoša tom fotografskom postupku podučio njegova tajnika Milorada Medakovića. Poslije je bio i zastupnik bečke ljekarne Moll, koja je od 1854. posredovala u prodaji fotografskoga pribora. Uz Zagrepčanina → Demetra Novakovića ubraja se među začetnike fotografije u Hrvatskoj. Njegove dagerotipije do sada nisu pronađene. Nakon smrti dubrovačka ga je općina proglasila zaslužnim građaninom i postavila mu u Domorodnome muzeju poprsje koje je izradio Ivan Rendić 1885.

Burato, Tomaso (Dubrovnik, 27. III. 1840 – Zadar, 17. I. 1910), fotograf, utemeljitelj Prvoga zavoda za fotomehanički tisak u Dalmaciji.

Fotografskim radom počeo se baviti početkom 1860-ih kao ljekarnički pripravnik u Dubrovniku, te nastavio tijekom studija kemije i farmacije u Padovi (1863–65). Nakon završetka studija vratio se u Dubrovnik, a od 1873. boravio je u Zadru, gdje je otvorio fotografski atelijer na Campo Castello (danas Trg tri bunara). Snimao je portrete, kulturnopovijesne spomenike, vedute i krajolike. Autor je triju najstarijih fotomonografija u Hrvatskoj s vedutama i kulturno-umjetničkom baštinom Zadra (albumi iz 1875., 1886. i 1894). Pratio je suvremena kretanja u europskoj fotografiji, sudjelovao na izložbama u većim gradovima te primio više nagrada, među ostalima u Trstu 1871. i 1882., Beču 1873. i 1881. i na Svjetskoj izložbi u Parizu 1878. Naslov carskog i kraljevskoga dvorskog fotografa dobio je 1876., a 1878. postao je članom francuske Académie nationale agricole, manufacturière et commerciale. Godine 1884. osnovao je Prvi zavod u Dalmaciji za fotomehanički tisak, a 1894. počeo je izdavati i tiskati vlastite razglednice. Njegovi albumi i fotografije čuvaju se u zadarskim muzejskim i znanstvenim ustanovama kao što su Arheološki muzej, Narodni muzej, Državni arhiv, Znanstvena knjižnica, Konzervatorski odjel, te u privatnim zbirkama.









Braut, Marija (Celje, 7. VIII. 1929 – Zagreb, 1. VII. 2015), fotografkinja, jedna od najistaknutijih predstavnica suvremene hrvatske fotografije.

Od 1941. živjela je u Zagrebu, gdje je maturirala i započela studij arhitekture. Fotografijom se počela baviti 1967. kao učenica i suradnica → Toše Dabca. Nasljednica je tzv. zagrebačke škole fotografije, koje je Dabac bio jedan od utemeljitelja. Od 1968. do 1972. bila je fotografkinja u Galerijama grada Zagreba (od 1998. Muzej suvremene umjetnosti), potom je djelovala kao samostalna umjetnica. Prvu samostalnu izložbu održala je 1969. s Petrom Dabcem u Galeriji Studentskoga centra u Zagrebu. U tehnici crno-bijele fotografije, jasnim kadriranjem i čestom uporabom sfumata snimala je prirodnu i kulturnopovijesnu baštinu (motivi Zagreba, Dalmacije i Zagore), portrete (osobito umjetnika, glumaca i književnika), kulturna zbivanja te krajolike. Opremala je fotografijama časopise, knjige i umjetničke kataloge. Objavila je nekoliko fotomonografija (Zagreb moj grad, 1986; Dubrovnik. Jedno lice rata, 1992; Marija Braut. Fotografije 1967–2005, 2006). O njezinu životu i radu snimljen je dokumentarni film Marija hoda sama (2009). Njezine se fotografije i negativi čuvaju u mnogim zagrebačkim muzejskim i znanstvenim ustanovama: Muzeju za umjetnost i obrt, Muzeju suvremene umjetnosti, Muzeju grada Zagreba, HAZU-u, Hrvatskom državnom arhivu i dr.









Kranjec, Velimir (Gornji Šarampov kraj Ivanić-Grada, 17. VI. 1930 – Zagreb, 7. II. 2002), geološki inženjer, doajen geologije nafte i plina u Hrvatskoj.

Diplomirao je 1955. na Rudarskom odsjeku Tehničkoga fakulteta (→ Rudarsko-geološko-naftni fakultet) u Zagrebu, gdje je doktorirao 1965. disertacijom Geološka građa šireg tuzlanskog područja. Na Fakultetu je bio zaposlen od 1955., od 1973. kao redoviti profesor. Predavao je kolegije Geološko kartiranje, Strukturna geologija, Dubinsko kartiranje, Geologija kaustobiolita, Geologija naftnih i plinskih ležišta, Geologija ležišta fluida. Predstojnik Zavoda za geologiju, hidrogeologiju i geologiju nafte i ugljena Fakulteta bio je 1973–81. Umirovljen je 1998.

Znanstveno i stručno bavio se geologijom nafte i plina i dubinskim geološkim kartiranjem, te tektonikom, hidrogeologijom, morfometrijom, strukturnom geomorfologijom. Isticao je mogućnost oblikovanja strukturno-stratigrafskih i stratigrafskih zamki unutar razmjerno dobro istraženih područja hrvatskog dijela Panonskoga bazena, uzimajući u obzir i utjecaj najmlađih tektonskih procesa. Pisao je o naftoplinonosnosti vanjskih Dinarida i jadranskoga podmorja te o mogućnosti korelacije naftnogeoloških značajki toga područja s naftnogeološkim prilikama karbonatno-evaporitnih naslaga u cirkummediteranskom području. Bio je vrstan poznavatelj tercijarnih naslaga, njihova litološkoga sastava i paleontološkoga sadržaja.

Objavio je više značajnih radova i skripata namijenjenih studentima, te je suautor knjige Zemlja. Evolucija, struktura, dinamika i izvor sirovina (s M. Herakom, V. Kochansky-Devide i B. Šinkovcem, 1976). Suautor je opsežnih enciklopedičkih članaka nafta i ugljen objavljenih u Tehničkoj enciklopediji (1963−97) LZ-a. Bio je predsjednik → Hrvatskoga geološkoga društva (1972–74) i član međunarodne neotektonske komisije The International Union for Quaternary Science (INQUA) u Stockholmu. Od 1991.bio je redoviti član → HAZU-a (sv. 4).

natuknica voda – sv. 2

Drašković, Juraj (Georg) VI. (Karlovac, 31. VIII. 1804 – Graz, 13. X. 1889), podmaršal, fotoamater, jedan od začetnika fotografije u Hrvatskoj.

Potomak je plemićke obitelji. Kao general-major sudjelovao je u bitkama 1848–49., istaknuvši se pri zauzeću utvrda kraj Novoga Sada. Umirovljen je u činu podmaršala 1851., potom se nastanio u Grazu. Bio je član Sabora (1861., 1866., 1872) i jedan od utemeljitelja JAZU-a (1861. priložio je 1000 forinta potpore). Obnovio je dvorac Trakošćan (1853–56) i opremio ga starinskim pokućstvom, slikama, oružjem, knjižnicom i amaterskim fotoatelijerom.







Nakon umirovljenja počeo se intenzivnije baviti fotografijom. Služio se najranijim postupkom dobivanja fotografskih slika uz pomoć negativa i pozitiva na papiru (kalotipija W. H. Foxa Talbota). Izrađene na taj način, njegove snimke predstavljaju najraniji i najcjelovitiji sačuvani opus svoje vrste u Hrvatskoj. Sačuvano je oko 75 Draškovićevih kalotipija i fotografija nastalih od kraja 1840-ih do početka 1860-ih (većina ih se čuva u Muzeju za umjetnost i obrt u Zagrebu). Snimao je uglavnom portrete, skupne portrete, arhitekturu s obiteljskih imanja (Trakošćan, Klenovnik) i umjetnička djela.







Albrecht, Dragutin (Carl) (Gera, Njemačka, 23. VII. 1824 – Zagreb, 26. II. 1887), litograf i tiskar, osnivač prvoga litografskog zavoda (radionice) u Zagrebu.

Litografski i tiskarski zanat izučio je u rodnome gradu, a rad je započeo u radionici budućega tasta Josipa Platzera u Varaždinu 1843. Dobivši u miraz litografsku prešu, došao je 1851. u Zagreb i osnovao prvi litografski zavod, a 1857. i tiskaru. Godine 1865. kupio je s Hinkom Fiedlerom knjižaru Lavoslava Župana, a 1874. ostatak tiskare Ljudevita Gaja, koji je kao poseban odjel bio pohranjen u njegovu poduzeću. Izrađivao je diplome, reklamne objave, trgovačke vinjete, kazališne plakate, vedute, portrete, ilustracije za prirodoznanstvena i povijesna djela, a preciznom izvedbom ističu se planovi grada Zagreba iz 1864., 1878. i 1889. Tiskanje izdanja JAZU-a bilo mu je povjereno 1876. Izdavao je periodične publikacije Domobran (1864–66), Književnik (1864–66), Svijet (1866), Hrvat (1868–69), Vijenac (1869–71) i dr. Iz njegove tiskare izišlo je više djela važnih za opremu knjige, među ostalima luksuzno izdanje Mažuranićeva spjeva Smrt Smail-age Čengića (1876). Nakon Albrechtove smrti tiskaru su vodili njegova supruga Franjica, sin Dragutin i tiskar Dragutin Hauptfeld; potom je mijenjala zakupnike i vlasnike, a s radom je prestala 1947. Knjigotiskarsku vještinu Albrecht je u svoje doba doveo do vrhunca.











