Petrokemija d. d., poduzeće za proizvodnju i promet čađa, glina i mineralnih gnojiva sa sjedištem u Kutini, osnovano 1968.







Korijeni poduzeća

Njegovi začetci vezani su uz osnutak tvornice za preradbu prirodnoga plina u čađu Methan d. d. 1926. u Brezinama kraj Lipika, koju je ondje izgradilo njemačko poduzeće Rütgerswerke AG nakon što je u nedalekoj Bujavici početkom XX. st. započelo iskorištavanje prirodnoga plina (metana), koji je služio za rasvjetu željezničkih vagona. U početku se plin u Bujavici punio izravno u željezničke cisterne, a poslije je izgrađen sustav plinovoda do željezničke postaje Brezine. Proizvedena čađa rabila se kao sirovina za proizvodnju ugljika, očišćenoga od pepela, potrebnoga za elektrode za elektrolizu aluminija.

Zbog zastarjelog postrojenja te nekoliko nezgoda, tijekom 1930-ih počela je gradnja nove tvornice. Kako je na području Kutine također pronađen prirodni zemni plin, ondje je 1938. utemeljena tvornica pod nazivom MTC (Methan Thermal Carbon). U osuvremenjenim pogonima za proizvodnju čađe rabilo se znatno manje plina nego prije. Čađa se kao sirovina sve više rabila i u gumarskoj industriji, te se potkraj 1930-ih kapacitet proizvodnje kutinskoga poduzeća znatno povećao. Tvornica je 1939. zapošljavala 38 radnika te proizvela 210 t čađe; u početku je imala četiri ležeće peći, a do 1942. broj peći povećao se na 23.

Uz tvornicu čađe 1940. osnovana je i vapnara, koja je plin trebala za zagrijavanje peći za proizvodnju živoga i hidratiziranoga vapna, sirovine za građevinarstvo (radila je do 1982). Tijekom II. svj. rata proizvodnja je bila znatno usporena, a nakon savezničkoga bombardiranja u svibnju 1945. i zaustavljena. Poduzeće je obnovljeno 1946., od kada je nastavilo djelovati pod imenom Tvornica kemijskih proizvoda (Metan). Tijekom 1950-ih proizvodile su se različite vrste poluaktivnih uljnih čađa, a razmatrala se i proizvodnja visokoaktivnih tipova čađe. Uz čađaru i vapnaru u sklopu poduzeća je 1955. otvorena i glinara, koja je svoju primjenu imala u ljevačkoj, farmaceutskoj, papirnoj, gumarskoj i prehrambenoj industriji te industriji ulja, masti i parafina, u poljoprivredi, građevinarstvu i elektrotehnici. Proizvodnja je u početku iznosila oko 4000 t gline i bentonita na godinu, a deset godina kasnije osam puta više, što je zadovoljavalo potrebe domaćega tržišta, dok se dio izvozio u Europu i Afriku.







Osnutak i razvoj

Tvornicu dušičnih gnojiva u Kutini osnovala je Kemijska industrijska zajednica Zagreb 1959., iako se prijedlog za otvaranje takve tvornice pojavio još prije II. svj. rata, s idejom da se dušična gnojiva proizvode iz prirodnog plina i vodika koji nastaje prigodom proizvodnje čađe. Osnivačka prava za izgradnju postrojenja preuzelo je 1965. naftno poduzeće INA. Gradnja je dovršena 1968., a tvornički sklop uvrstio se među deset tada najvećih i najmodernijih u svijetu. Prva sirovina proizvedena u tvornici bio je amonijak, a od njega je proizvedeno prvo dušično kruto gnojivo za široku primjenu urea te ubrzo i dušična kiselina. S kapacitetom od 745 000 t gnojiva na godinu tvornica je zadovoljavala sve potrebe domaćih korisnika, koji su do tada ovisili o nepovoljnim uvjetima uvoza.

Tvornica kemijskih proizvoda postala je 1965. samostalno postrojenje u sastavu poduzeća INA, te je u suradnji s njim u Kutini izgradila i 1966. otvorila moderno visokoautomatizirano postrojenje za proizvodnju aktivne i visokoaktivne čađe, s kapacitetom od 12 000 t na godinu. Zbog automatiziranosti zapošljavala je svega 40 radnika, a zbog modernog sustava filtracije radila je gotovo bez zagađivanja okoliša.

Godine 1968. Tvornica kemijskih proizvoda i Tvornica dušičnih gnojiva ujedinjene su u zajedničko poduzeće INA – Tvornica petrokemijskih proizvoda, koje je ubrzo promijenilo ime u INA – Petrokemija. Sastavnice novonastaloga poduzeća bile su Tvornica čađe, Tvornica gline, Tvornica vapna i Tvornica umjetnih gnojiva. Novonastalo poduzeće tada je zapošljavalo gotovo 2800 radnika.







Tvornica čađe je tijekom 1970-ih vlastitim inovacijama, promjenom sirovine (ulje umjesto plina) povećala kvalitetu i kapacitet proizvodnje (na približno 22 000 t na godinu). Tijekom 1980-ih godišnja količina proizvedene čađe bila je veća od 30 000 t. Potkraj toga desetljeća završena je i rekonstrukcija dijela tvornice. Uz povećanje proizvodnje na približno 40 000 t čađe na godinu, smanjena je količina potrebnih sirovina, te povećana kontrola procesa proizvodnje i omogućena ušteda energije.







Od 1977. u suradnji s Tvornicom umjetnih gnojiva Tvornica gline proizvodila je bjelančevinasto-fosforno-mineralni dodatak stočnoj hrani Benural, jeftiniju, a kvalitetnu zamjenu za klasične bjelančevine potrebne za pripremu stočne hrane. Godine 1978. započela je izgradnja novih pogona Tvornice umjetnih gnojiva, koji su pušteni u pogon 1982., kada su proizvedene prve količine sumporne i fosforne kiseline. Nakon završetka izgradnje novoga postrojenja godišnji kapacitet tvornice porastao je na dva milijuna tona gnojiva, što je činilo oko 42% državnih kapaciteta. U drugoj polovici 1970-ih izgrađen je i poseban, suvremeni deponij za zbrinjavanje otpada, jedan od malobrojnih takve vrste u Europi. Potkraj 1980-ih proizvodilo se oko 1,5 milijuna tona mineralnog gnojiva na godinu, od čega je većina bila plasirana na domaće tržište, a oko 16% na inozemno. Prvo tekuće gnojivo proizvedeno je 1989. i bilo je namijenjeno širokoj uporabi. Na svom je vrhuncu 1985. poduzeće zapošljavalo više od 4400 radnika.

Od uspostave hrvatske samostalnosti do danas

Godine 1990. INA – Petrokemija nastavila je djelovati kao poduzeće s potpunom odgovornošću za proizvodnju i promet čađa, bentonitnih glina i mineralnih gnojiva. U Domovinskome ratu postrojenje za proizvodnju čađe izgubilo je velik dio tržišta, a potražnja se smanjila za tri četvrtine. Znatne gubitke pretrpjelo je i postrojenje za proizvodnju mineralnih gnojiva. Zaustavilo je proizvodnju pojedinih sirovina zbog opasnosti od napada, imalo je poteškoća s dopremom sirovina i otpremanjem proizvoda, no neka se roba bez prekida proizvodila u smanjenim tvorničkim kapacitetima. Nakon rata tvornica je obnovljena te je ubrzo nastavila proizvoditi sve proizvode. Osobito vrijedna je čađara u Iranu izgrađena 1994. vlastitom tehnologijom, godišnjega kapaciteta 15 000 t čađe, koja je bila ostvarenje prvoga međunarodnog ugovora neovisne RH. Godine 1997. INA je Petrokemiju prodala vladi RH, čime je poduzeće postalo samostalno.













Zbog sve lošijega stanja u državi, poslovanje Petrokemije početkom 2000-ih upalo je u teškoće. Broj zaposlenih u svim djelatnostima smanjen je na manje od 3000. Opskrba plinom bila je gotovo obustavljena, a do normalizacije radnih uvjeta došlo je tek 2002. Dugovi nakupljeni tijekom protekloga desetljeća 2007. pretvoreni su u dodatni vlasnički udio države u poduzeću. Godine 2017. poduzeće je zapošljavalo oko 1500 radnika. Svoje proizvode osim u Hrvatskoj prodaje u još dvadesetak zemalja svijeta, posebno na bližem regionalnom tržištu (Slovenija, BiH, Srbija i Crna Gora).













Karbon, poduzeće za proizvodnju uredskoga i školskoga pribora, boja i lakova te disperzivnih polimera, osnovano 1932. u Zagrebu.

Početak rada poduzeća vezan je uz razvoj njemačke tvornice boja, tinte i uredskoga pribora Pelikan, osnovane u Hannoveru 1838. Radi širenja proizvodnje i stjecanja novih tržišta, tadašnji vlasnik Fritz Beindorff je u Zagrebu, u Klaićevoj ulici s Matejem Balbijem 1932. osnovao komanditno društvo Günther Wagner za proizvodnju tinte i ostalih uredskih potrepština. Bila je to sedma Pelikanova tvornica. Zapošljavala je 26 radnika, a do 1941. broj zaposlenih povećao se na 70.

Nakon II. svj. rata, od 1945. poduzeće je bilo registrirano pod imenom Günther Wagner – Pelikan komanditno društvo, a od 1946. kao Pelikan komanditno društvo. Nacionalizirano je 1947. kada su mu pripojena poduzeća Lederer Mavro, osnovano 1933., koje se bavilo proizvodnjom krede i pečatnoga voska, i Kores, također osnovano 1933. za proizvodnju papira i papirnate robe te drugih pisaćih potrepština. Tako koncipirano poduzeće zapošljavalo je 135 radnika. U sljedeće dvije godine proizvodnja Pelikana preselila se u Vlašku ulicu 67, u kojoj se do tada nalazila Zagrebačka tvornica likera, a zbog širenja proizvodnoga asortimana, poduzeće je 1949. promijenilo ime u Pelikan, industrija uredskih i školskih potrepština. Proizvodnja je obuhvaćala tinte i tuševe, pečatni vosak, ljepila, boje, karbon-papir, indigo-papir, školske i krojačke krede.

Kako bi se i formalno odvojilo od matičnoga njemačkog poduzeća s kojim više nije imalo poslovnih odnosa, poduzeće je 1951. promijenilo ime u Karbon, tvornica kemijsko-uredskih i školskih potrepština. Godine 1952. proizvodni se asortiman proširio parafiniranim i bitumeniziranim papirom, neoprenskim ljepilom, ljepilima za tapete, plastiku i staklo, pomoćnim sredstvima za obuću. Ljepilo Drvofix, jedan od brandova poduzeća, proizvodilo se od 1960., a Polikolor, prva boja na bazi disperzivnih polimera u Karbonu, proizvedena je 1961. Proizvodnja vlastitih disperzivnih polimera započela je 1970., čime se ovisnost o sirovinama iz uvoza smanjila. Karbon je od 1969., među prvima u Europi, proizvodio poseban monokarbonski kopirni papir Karboskript, koji je 1970–91. bio jedan od najvažnijih i najisplativijih proizvoda uredsko-školskoga pribora u poduzeću.







Zbog brzoga razvoja proizvodnje tijekom 1950-ih, prostori u središtu grada postali su neprikladni, pa je Karbon 1960. otkupio i adaptirao prostor Zaprešićke tvornice mesa u Zaprešiću, a nakon konačnoga preseljenja cjelokupne proizvodnje 1966., u Vlaškoj je ulici ostala uprava poduzeća. Zbog napretka proizvodnje i širenja poslovanja u tom su se razdoblju osnivali novi pogoni te je došlo do raznih oblika udruživanja s drugim poduzećima. Pogonska jedinica Blato na Korčuli, otvorena 1961., bavila se proizvodnjom uredsko-školskih i ambalažnih proizvoda. Pogon Bifix u Bujama, otvoren u suradnji s poduzećem Buje-export 1973., proizvodio je premaze i ljepila, tj. proizvode u prahu za završne radove u graditeljstvu. Godine 1975. izdvojio se u posebno poduzeće Bifix Buje, zadržavši dotadašnji program proizvoda. U okviru Karbona 1974–76. poslovala je Tvornica polimera i ljepila Mitol iz Sežane. Tvornica kalcitnih punila Mikrosiverit iz Siverića, radna jedinica Hidroelektre IGM iz Zagreba, koja je proizvodila kalcitne granulate i fina punila, udružila se 1978. s Karbonovom organizacijom Premazi i ljepila. Budući da je velik dio svojih proizvoda uspješno plasirao u istočni i južni dio tadašnje države, Karbon je 1981. u suradnji s poduzećem Venčac (od kojega je od 1960-ih kupovao sirovine) otvorio pogon pokraj Aranđelovca.
Od 1965. Karbon je djelovao u pet sektora: tehnički (uglavnom proizvodni), prodajni, nabavni, financijski i kadrovski, a od 1973. kao radna organizacija sa šest OOUR-a – uglavnom dislociranih proizvodnih pogona te zajedničkih poslovnih sektora, tj. radnih zajednica. Godine 1990. došlo je do ukidanja udruženoga rada i radnih organizacija te je poduzeće postalo industrija s potpunom odgovornošću, no s gotovo jednakom unutarnjom organizacijom. Potkraj 1980-ih poduzeće je zapošljavalo oko 750 radnika. Proizvodnja je rasla do početka Domovinskoga rata, a 1990. iznosila je više od 33 000 t gotovih proizvoda.







Osamostaljenjem Hrvatske Karbonu je oduzet pogon u Aranđelovcu i predstavništvo u Beogradu, a pogon u Siveriću zbog ratnoga stanja i položaja na okupiranome području nije radio. Osim oduzete imovine, financijsko stanje bilo je dodatno pogoršano velikim brojem nenaplaćenih usluga na području Srbije. Broj zaposlenih pao je na nešto više od 500. Postupak privatizacije započeo je 1992., a 1993. poduzeće je postalo trgovačko društvo Karbon, kemijska industrija d. d. Pogon u Siveriću potpuno je obnovljen i moderniziran te je 1997. započeo proizvodnju kao prvi proizvodni pogon na ratom stradalome drniškom području. Kako bi se lakše poslovalo i plasiralo proizvode na područje Makedonije i Kosova, u Skoplju je 1992. osnovano poduzeće Karbon trade d. o. o., a 1996–97. dio robe namijenjene tržištu BiH proizvodio se u unajmljenim prostorima tvornice boja i lakova Unimax u Livnu pod imenom Karbon–Li d. o. o.

Zbog lošeg stanja u poduzeću, pogotovo u pogonu u Zaprešiću, pokrenut je 2000. stečajni postupak. Pojedini dijelovi Karbona nastavili su djelovati kao više zasebnih specijaliziranih manjih trgovačkih društava. Tako je pogon u Blatu 2000. postao Eurokarbon d. d. za proizvodnju boja, ljepila i školskoga i uredskoga pribora, a pogon u Zaprešiću 2001. Karbon Nova d. o. o. za kemijsku, građevinsku industriju, proizvodnju i marketing. Proizvodnja u Zaprešiću pala je, na približno 10 000 t proizvedene robe na godinu. Pogon u Siveriću je od 2002. poslovao kao Renofix Siverić d. o. o., član društva Karbon Nova. Poduzeće Karbon Nova likvidirano je 2012.







Crnković, Branko (Zagreb, 31. V. 1929 – Zagreb, 15. III. 2002), geološki inženjer, stručnjak za istraživanje, eksploataciju i zaštitu arhitektonsko-građevnoga kamena.

Iz područja geologije diplomirao je 1955. na Rudarskom odsjeku Tehničkoga fakulteta (→ Rudarsko-geološko-naftni fakultet) u Zagrebu, gdje je doktorirao 1962. disertacijom Petrografija i petrogeneza magmatita sjeverne strane Medvednice. Isprva je radio u Zavodu za geološka istraživanja SR Hrvatske (→ Hrvatski geološki institut), a od 1956. na Fakultetu, gdje je 1974. izabran u zvanje redovitoga profesora. Predavao je kolegije Tehnička petrografija, Petrologija, Geologija s petrologijom. S gledišta tehničke petrografije, bavio se istraživanjima arhitektonsko-građevnoga i tehničko-građevnoga kamena te građevnih materijala na bazi → kamena. Razmatrao je problematiku vrednovanja mnogobrojnih ležišta u pogledu kvalitete, rezervi i isplativosti eksploatacije, primjene novih metoda u istraživanjima fizičko-mehaničkih i kemijskih svojstava kamena, osobito otpornosti na egzogene utjecaje, klimu te industrijski i urbani okoliš, zatim mogućnosti restauracije kulturnih kamenih spomenika, procjene pogodnosti kamenoga materijala s obzirom na lokaciju ugradnje i dr. Autor je djela Građenje prirodnim kamenom (s Lj. Šarićem, 1992). Dobio je Nagradu »Nikola Tesla« (1986).

prehrambeni proizvodi, proizvodi prehrambene industrije dobiveni preradbom sirovina biljnog i životinjskog podrijetla, namijenjeni prehrani ljudi.

U proizvode biljnoga podrijetla ubrajaju se brašno i drugi → mlinski proizvodi, → pekarski proizvodi, → tjestenina i srodni proizvodi, keksi i srodni proizvodi, → škrob, dekstrin i srodni proizvodi, → šećer, → kava i kavovine, → konditorski i krem-proizvodi, biljne masnoće (→ ulja i masti), → voće i povrće te njihove prerađevine, → alkoholna pića i → bezalkoholna pića. Proizvodi životinjskoga podrijetla su → meso i mesne prerađevine, → riba i riblje prerađevine, → mlijeko i mliječni proizvodi, jaja i životinjske masnoće. U prehrambene proizvode ubrajaju se i → začini te polugotova i → gotova hrana, a u novije doba i → funkcionalna hrana te → nova hrana (hrana dobivena iz novih izvora hrane, ili novog inovativnog sastava, ili proizvedena uporabom novih tehnologija i postupaka, a svojim sastavom, svojstvima i učinkom povoljno utječe na zdravlje ljudi).

















Svi prehrambeni proizvodi stavljaju se na tržište kao svježi, poluobrađeni, obrađeni i konzervirani, a proizvode se odgovarajućim tehnološkim postupcima u kontroliranim poluindustrijskim ili industrijskim uvjetima. Kako bi se zadovoljila zdravstvena ispravnost i kvaliteta hrane, u RH su proizvođači dužni obavljati stalnu mikrobiološku i kvalitativnu kontrolu sirovina, svih pomoćnih materijala koji ulaze u proces proizvodnje, te ambalaže i gotovih proizvoda. Prehrambena industrija, u svojim laboratorijima, provodi stalnu kontrolu kvalitete proizvoda tijekom proizvodnje i skladištenja. Povremene kontrole kvalitete i zdravstvene ispravnosti prehrambenih proizvoda, sukladno zakonskim propisima, obavljaju ovlašteni laboratoriji kojima ovlaštenja izdaje Ministarstvo poljoprivrede RH.

Prema Zakonu o hrani u RH svaki prehrambeni proizvod mora imati deklaraciju koja sadrži podatke o nazivu proizvoda, roku uporabe, načinu uporabe, sastavu (popis sastojaka i njihov udio), uvjetima čuvanja, podrijetlu sirovina, nazivu i adresi proizvođača, zemlji podrijetla proizvoda, prisutnosti alergena te izraženu nutritivnu i energetsku vrijednost proizvoda. U Hrvatskoj na ambalaži zapakiranih proizvoda, osim obvezne deklaracije, mogu biti navedene i oznake dodijeljene proizvodu po posebnim propisima nadležnih institucija, poput oznake zemljopisnog podrijetla, oznake izvornosti, oznake tradicionalnog ugleda, oznake ekološkog proizvoda, oznake funkcionalnog proizvoda, a Ministarstvo poljoprivrede RH može pojedinim prehrambenim proizvodima dodijeliti odgovarajuću oznaku kvalitete kao što su Zaštićena oznaka izvornosti (ZOI), Zaštićena oznaka zemljopisnog podrijetla (ZOZP) ili Zajamčeno tradicionalni specijalitet (ZTS). Godine 2019. u Hrvatskoj je 13 proizvoda nosilo oznaku ZOI (Ekstra djevičansko maslinovo ulje Cres, Neretvanska mandarina, Ogulinski kiseli kupus, Varaždinsko zelje, Istarski pršut i masline, Krčko, Korčulansko i Šoltansko maslinovo ulje, Paška janjetina, sir i sol te Slavonski med), a dva su bila u postupku registracije (Malostonska kamenica, Zagorski bagremov med). Oznaku ZOZP nosilo je 11 proizvoda (Krčki, Drniški i Dalmatinski pršut, Baranjski i Slavonski kulen, Lički krumpir, Poljički soparnik, Međimursko meso ’z tiblice, Zagorski puran i mlinci te Lička janjetina), a sedam ih je bilo u postupku registracije (Bjelovarski kvargl, Rudarska greblica, Varaždinski klipič, Slavonska kobasica, Brački varenik te Dalmatinska panceta i pečenica).













Ibrahimpašić, Ifet (Bjelaj kraj Bosanskoga Petrovca, 1. I. 1929 – Zagreb, 25. VIII. 1993), naftno-rudarski inženjer, stručnjak za problematiku hidrodinamike pri izradbi i osvajanju naftnih bušotina.

Diplomirao je 1956. na Rudarskom odsjeku Tehničkoga fakulteta u Zagrebu (→ Rudarsko-geološko-naftni fakultet), gdje je doktorirao 1965. disertacijom Doprinos metodici proračunavanja primarnih cementiranja u sprečavanju iznenadnih izbacivanja naftnih i plinskih bušotina. Radio je kao inženjer, voditelj i savjetnik zagrebačkog poduzeća Naftaplin (1956−87; → INA), gdje je bio jedan od pionira hrvatske naftne industrije, a od 1963. usporedno i na matičnome Fakultetu, od 1979. u zvanju redovitoga profesora.

Znanstveno i stručno bavio se razvojem gospodarstva i obrazovno-znanstvenih sustava hrvatskoga naftnog gospodarstva. Multidisciplinarnim pristupom pri dobivanju ugljikovodika posebno je obuhvatio problematiku hidrodinamičkih problema pri izradbi i osvajanju naftnih bušotina, odn. tehnologije upravljanja naftnim kupkama u svrhu sprečavanja prihvata bušaćih alata u bušotinama te područjem primarnih cementacija zaštitnih kolona u uvjetima gubljenja isplake radi sprečavanja iznenadnih erupcija. Određivao je uvjete istraživanja i razradbe ležišta te izradbe bušotina u Dinaridima i jadranskom području.

Bio je glavni urednik časopisa → Nafta. Dobio je Nagradu »Nikola Tesla« (1987).

duhanski proizvodi, proizvodi dobiveni preradbom duhana koji su, zbog nikotina koji sadrže, a koji ima stimulativan i blago narkotički učinak, uglavnom namijenjeni uživanju.







Duhan je jednogodišnja zeljasta biljka koja potječe iz suptropskih predjela Amerike i manjim dijelom iz Australije. Danas se uzgaja u cijelom svijetu pa i u Hrvatskoj. Listovi se nakon berbe suše na suncu ili u hladu, odnosno toplim zrakom ili na otvorenoj vatri, ovisno o tome za što je duhan namijenjen. Osušeni listovi duhana fermentiraju se autohtonim enzimima pri određenoj temperaturi i vlazi zraka u svrhu postizanja željene boje i arome te izdvajanja nepoželjnih tvari. Od tako pripremljene duhanske sirovine izrađuju se različite prerađevine koje se dijele na pušačke (cigarete, cigare, rezani duhan za cigarete i lule) i nepušačke (duhan za žvakanje i duhan za šmrkanje). Zbog dokazane štetnosti duhanskih proizvoda na zdravlje, u novije se doba njihova uporaba nastoji ograničiti, pa je broj uživatelja u stalnom padu.

Cigarete su najrašireniji duhanski proizvod, a čine ga smotuljci duhana prikladni za pušenje, obavijeni cigaretnim papirom. Proizvodnja cigareta odvija se u fazama: priprema (razradba recepture, odabir i kondicioniranje te miješanje duhana, rezanje, sušenje, aromatiziranje i dodavanje aditiva), izradba cigareta (rezani duhan savija se, ovija cigaretnim papirom te lijepi i reže na odgovarajuću dužinu, a zatim spaja s filterom) i pakiranje (u zaštitnu ambalažu kojom se sprečava njihovo oštećenje, isušivanje ili vlaženje). Cigaretni filtri se najčešće izrađuju od acetatne celuloze i drvenog ugljena, a služe za zadržavanje nikotina i dimnih kondenzata. Cigaretni papir utječe na izgled cigareta, na karakteristike dima i na sagorljivost, a najčešće se izrađuje od lana ili konoplje. Na tržištu postoji više osnovnih tipova cigareta: orijentalni (izrađuju se od orijentalnih vrsta duhana sušenih na suncu; svojstvena im je punoća, sladunjav okus, lakoća, mali sadržaj nikotina i naglašena aroma), virginijski (izrađuju se od virginijskih duhana sušenih u sušarama toplim zrakom; svojstvena im je punoća i jačina uz specifičan okus i aromu), crni (izrađuju se od tamnih duhana; imaju jak okus i miris) i miješani (izrađuju se od mješavine različitih vrsta duhana; tzv. blend-cigarete).









Cigare su duhanski listići, omotani zaštitnim listom duhana, prikladni za pušenje. Rade se od cijelih listova duhana koji se, za razliku od cigareta, ne ovijaju papirom. Cigara se sastoji od unutarnjega dijela, obično izrađenoga od najkvalitetnijega duhana sa željenom aromom, ovojnoga lista, duhana koji čini kostur cigare te osigurava njezin oblik i čvrstoću, te vanjskoga omotača koji joj daje izgled. Ovisno o boji omota, cigare se dijele na svijetle, srednje svijetle i tamne. Male cigare s oba odrezana vrha nazivaju se cigarillos.

Duhan za cigarete i lule dobiva se miješanjem različitih vrsta (najčešće 20–25) rezanoga ili drugačije usitnjenoga duhana koji je prikladan za pušenje bez daljnje industrijske obradbe. Duhan za lule krupnije je rezan od onoga za cigarete, a mogu mu se dodavati različiti umaci i arome. Duhan za žvakanje je u kolutovima, štapićima, vrpcama, kockama ili folijama pripremljen za žvakanje. Izrađuje se od mesnatih i kožastih listova duhana koji se moče i dorađuju umacima koji sadrže zaslađivače, aromatske spojeve, bojila i ovlaživače (med, javorov sirup, rum, anis i dr.).

Duhan za šmrkanje – burmut je osušeni i u prah samljeveni duhan (najčešće slabije kvalitete) koji sadrži veće količine nikotina, i nije prikladan za pušenje. Takav duhan obvezno se fermentira, a priprema do potpunog dozrijevanja traje više godina. Fermentirani duhan melje se i vlaži uz dodavanje umaka koji pojačavaju aromu, te pakira u male limene ili plastične posudice odnosno vrećice.

U posljednje vrijeme javljaju se mnogi novi duhanski proizvodi koji zamjenjuju tradicionalne duhanske prerađevine poput grijanih duhanskih proizvoda te nikotinske ili beznikotinske tekućine namijenjene konzumiranju putem elektroničke cigarete. Kao navodno manje štetna alternativa pušenju, na tržištu su se 2004. pojavile elektroničke cigarete, poznate i kao e-cigarete, koje se sastoje se od tri dijela: baterije, nikotinske ili beznikotinske tekućine i električnoga raspršivača.

Duhan u Hrvatskoj

Hrvatska ima dugu tradiciju u sadnji duhana. Proizvodnja duhana u Hrvatskoj odvijala se tradicionalno na području Dalmacije, Istre, Podravine i Slavonije. Prvi pisani izvor spominje sadnju duhana na području Đurđevca 1571. Probna sadnja duhana u Dalmaciji, iako bez većih rezultata, započela je u okolici Stona i Poljica (1860–66). Od 1884. sadnja duhana proširila se na cijelu Dalmaciju i otoke (Mljet, Brač, Hvar, Vis) te na Hrvatsko primorje i otoke (Pag i Rab). Duhan hercegovačkoga tipa sadio se na crvenici, a rjeđe na laporastim tlima. Prve veće poteškoće u proizvodnji i otkupu duhana u Dalmaciji izazvao je Zakon o monopolu duhana koji je postojao u Kraljevini Srbiji, a preuzele su ga Kraljevstvo/Kraljevina SHS, odnosno kasnije Kraljevina Jugoslavija. Zakon je upravi monopola iz Beograda dao mogućnost da sama određuje područja na kojima će se duhan saditi te način i cijenu njegova otkupa. Kako se Dalmacija nije našla na njegovu popisu (Vojvodina, južna Srbija, Makedonija), proizvodnja duhana znatno je opala. Uz to, slaba organiziranost izvoza, gospodarska kriza 1930-ih, zatim bojkot talijanskog okupatora te kasnije i peronospora (1961) devastirali su uzgajališta duhana u Dalmaciji. Prvi pokušaji (1900) uzgoja duhana u Istri također su propali. Tek 1923. počeo se uzgajati na području između Poreča, Pazina i Pule, te oko Novigrada. Mediteranska klima, plića tla i dublja crvenica bili su pogodni za uzgoj istarskoga tipa duhana, prikladnoga za izradbu lakih cigareta. Duhansku proizvodnju u Istri organizirale su dvije zadruge, jedna u Rovinju, a druga u Sv. Petru u Šumi. Talijanska okupacija Istre dovela je do gotovo potpunog zamiranja proizvodnje duhana, koju se nije uspjelo revitalizirati ni posebnim potporama u poslijeratnome razdoblju. Tada su likvidirana duhanska poduzeća u Rijeci (1948) i Istri (potkraj 1950-ih), a sva sadnja i preradba duhana u Istri ovisila je o → Tvornici duhana Rovinj. Proizvodnja duhana u Slavoniji započela je 1850. na području oko Požege, Pakraca, Slatine i Virovitice, gdje se sadio krupnolisni duhan mađarskoga tipa, prikladan za proizvodnju duhana za lule i cigarete. Manje se duhana sadilo i oko Đakova, no prosječni urodi po jutru bili su niski. Uključenjem Slavonije u Državu SHS na nju se počeo primjenjivati prije u Kraljevini Srbiji donesen Zakon o monopolu, pa je sadnja duhana u Slavoniji zabranjena. Ponovnu proizvodnju duhana u Slavoniji i Podravini potaknuo je tek Duhanski institut Zagreb (osnovan 1954., danas djeluje kao društvo s ograničenom odgovornošću pri Agronomskome fakultetu u Zagrebu), koji je postao nositelj znanstvenog, istraživačkog i savjetodavnog rada za duhan u Hrvatskoj. U organiziranu proizvodnju Institut je 1956. u Podravini uveo tip duhana Podravku (burley) i 1958. Virginiju, sorte Golden cure. U poslijeratnome razdoblju počela su se osnivati prva poduzeća za otkup i obradbu duhana, 1955. u Slatini, 1957. Viržinija u Virovitici, 1960. Poduzeće za otkup i preradu duhana u Pitomači te 1962. nakratko i poduzeće u Vinici kraj Varaždina.

Najveći proizvođač cigaretnoga papira u Jugoslaviji bila je → Tvornica papira Rijeka (osnovana 1821), koja ga je proizvodila od 1890. Početkom XX. st. tvornica se orijentirala najvećim dijelom na proizvodnju cigaretnoga papira (70% proizvodnje 1939), a tijekom vremena pridružila se Sindikatu tvorničara cigaretnog papira koji je djelovao u Parizu. Godine 1991. bila je drugi po veličini proizvođač cigaretnoga papira u Europi (5% svjetske proizvodnje), koji je 80% proizvedenog cigaretnoga papira izvozio na strano tržište. Zbog izbijanja Domovinskoga rata tvornica je izgubila tržište te je 2005., nakon provedenoga stečajnog postupka, zatvorena. Kraće vrijeme cigaretni papir proizvodila je i Mira, tvornica tuljaka, cigaretnoga papira i kartonaža iz Osijeka (osnovana 1920), koja je već prve godine proizvela 200 000 kutija cigaretnoga papira, no zbog uvođenja državnoga monopola na cigaretni papir 1923., njegova proizvodnja u Miri znatno je opala i tijekom vremena se ugasila.













Organizirana preradba duhana u Hrvatskoj započela je u XIX. st. U Zagrebu je 1817. osnovana mala radionica za izradbu cigareta i duhana za lulu iz koje je 1870. izrasla → Tvornica duhana Zagreb. U primorskome dijelu Hrvatske osnovane su tvornice u Rijeci (1851–1946), Rovinju (1872), Senju (1894–45), Puli (1920–46) i Zadru (1923–2008). Tehnološki proces izradbe cigareta koji je bio u uporabi do 1960-ih postao je zastario i neekonomičan, jer mu je glavno obilježje proizvodnje bio ručni rad. Početkom 1960-ih tržište je sve više tražilo cigarete s filterom, a kako su sve tvornice u Hrvatskoj proizvodile klasične orijentalne cigarete bez filtera, trebalo je reorganizirati i modernizirati proizvodnu tehnologiju. Modernizaciju tehnološkoga procesa (1960-ih i 1970-ih) provele su samo tvornice u Zagrebu, Rovinju i Zadru.







Tijekom 1990-ih proizvodnja duhana se sve jače povezivala s nacionalnom duhanskom industrijom. Tvornice duhana u Zagrebu i Rovinju preuzeo je koncern Adris Grupa 2003., a 2015. prodao ih je British American Tobacco-u (BAT). U razdoblju 2011–16. hrvatsko tržište cigareta smanjilo je dobit za 9%, što je posljedica smanjenja broja pušača cigareta koji su se okrenuli drugim duhanskim proizvodima (duhan za motanje i cigarillosi), a taj se trend nastavio i dalje.

U zakonodavstvo RH uključene su odredbe kojima se ograničava uporaba duhanskih i sličnih proizvoda, propisuju njihove karakteristike i trošarine te zabranjuje njihovo oglašivanje.

Grdinić, Vladimir (Bjelovar, 25. X. 1939), farmaceutski inženjer, stručnjak za analitičku kemiju i povijest ljekarništva.

Na Farmaceutsko-biokemijskom fakultetu u Zagrebu diplomirao je 1964. te doktorirao 1972. disertacijom Studije utjecaja strukture kapilarnih nosača na taloženje i otapanje nekih teško topljivih soli u stehiometrijskim i substehiometrijskim odnosima (mentor A. Gertner). Na Fakultetu je radio od 1965., od 1985. kao redoviti profesor. Predavao je kolegije Analitička kemija, Farmaceutska kemija II i Povijest farmacije. Bio je pročelnik Odjela za farmaceutske znanosti od 1986., utemeljitelj i predstojnik Zavoda za analitiku i kontrolu lijekova od 1989. te prodekan Fakulteta 1980–82. Umirovljen je 2005. Bavio se analitičkom kemijom, kemometrijom i kontrolom kakvoće lijekova, standardizacijom analitičkih postupaka te računalnom podrškom u kontroli kakvoće lijekova. Osobito se istaknuo radovima iz povijesti hrvatskog ljekarništva te njenom popularizacijom. Napisao je više djela kojima je pridonio hrvatskom znanstvenom nazivlju. Autor je knjiga: Rječnik mjeriteljstva u kontroli kakvoće lijekova (1994), Hrvatsko farmakopejsko nazivlje (1995), Ljekarništvo na tlu Hrvatske (1996), Ilustrirana povijest hrvatskoga ljekarništva (1997), Enciklopedijski englesko-hrvatski farmakognozijski rječnik farmakopejskog nazivlja (s R. Jurišić i I. Šugarom, 1999) i Kronologija ljekarništva (2015). Bio je glavni urednik časopisa → Acta pharmaceutica (1992–96) te suradnik Tehničke enciklopedije LZ-a. Dobitnik je Medalje »Julije Domac« 1990. i Državne nagrade za popularizaciju i promidžbu znanosti 1997.

Hrvatska udruga naftnih inženjera i geologa (HUNIG), strukovna udruga inženjera i tehničara geološke i rudarsko-naftne struke, osnovana 1997. u Zagrebu. Sljednik je Društva inženjera i tehničara INA-Naftaplina osnovanoga 1965. Glavna aktivnost HUNIG-a je praktična primjena suvremenih tehnoloških dostignuća iz područja naftno-plinskoga gospodarstva. HUNIG organizira predavanja, od 2001. međunarodne znanstveno-stručne skupove, konferencije, surađuje sa znanstvenim i gospodarskim institucijama u zemlji i inozemstvu, prati razvoj tehnologije, daje stručno mišljenje planovima razvoja, projektima, elaboratima i studijama zaštite okoliša i zdravlja s ciljem istraživanja, razvoja i unapređenja tehnologije u području prirodnih i tehničkih znanosti. Sastoji se od sekcija za naftno rudarstvo i geologiju koje djeluju po strukovnom principu. HUNIG je izdavač zbornika skupova, knjige Hrvatski naftaši (2013) i priručnika Međunarodne koncesije i ugovori u istraživanju i proizvodnji ugljikovodika (2015), a od 2013. izdaje časopis → Nafta i plin. Od 2018. predsjednik je Želimir Šikonja.

plastika (poliplasti, plastične mase), skupina materijala na osnovi organskih polimera koji se mogu lijevati ili oblikovati na koji drugi način, obično pri povišenim temperaturama i tlakovima. Kao vrstu polimernih materijala karakterizira ih plastičnost, tj. svojstvo nepovratna deformiranja bez loma, što ih, uz nisku gustoću, žilavost te razmjerno nisku cijenu, čini prikladnima za izradbu vrlo različitih proizvoda. Tipična plastika sadrži i aditive – punila, bojila, plastifikatore, stabilizatore koji ponekad čine i veći dio materijala.

Vrste

Plastika se prema načinu oblikovanja proizvoda dijeli na plastomere i duromere. Plastomeri se pri zagrijavanju i oblikovanju polimernog izratka tale i pritom ne podliježu kemijskim reakcijama pa se mogu višekratno oblikovati. Više od 80% svjetske proizvodnje plastomernih osnova otpada na polietilen (PE), polipropilen (PP), poli(vinil-klorid) (PVC), polistiren (PS) i poli(etilen-tereftalat) (PET). U konstrukcijske plastomere za zahtjevnije primjene ubrajaju se poliakrilati, poliamidi, poliesteri, poliuretani, polikarbonat i dr. Duromeri se pri oblikovanju izratka kemijski mijenjaju, često uz umrežavanje osnovne lančane strukture, pa se gotov polimerni izradak može smatrati jednom molekulom vrlo velike molekulske mase. Najvažnije duromerne osnove su fenolformaldehidne smole, aminoplasti, epoksidne smole i nezasićeni poliesteri. Pokušaj preoblikovanja dovodi do cijepanja kemijskih veza i razgradnje materijala, pa ga nije moguće provesti.









Povijesni razvoj i današnje stanje

Prve plastične mase bile su izvedene iz bjelančevina (jaja, krv) koje su se mogle umrežiti i tako služiti kao polimerna veziva. Oko 1600 godina pr. Kr. srednjoamerički Indijanci izrađivali su lopte, vrpce i figurice od kaučuka. U srednjem vijeku obradbom kazeina iz mlijeka lužinom iz pepela proizvodio se umreženi materijal sličan rožini. Tijekom industrijske revolucije razvijene su nove plastične mase, dobivene kemijskom obradbom prirodnih sirovina. Primjer je vulkanizacija kaučuka sumporom i proizvodnja gume (1844) te neelastičnog ebonita (1851) u slučaju visokih udjela sumpora. Obradbom celuloze dušičnom kiselinom dobivena je nitroceluloza koja se uz dodatak kamfora mogla očvrsnuti u proziran i elastičan materijal – celuloid (1870). Galalit (1893) je plastična masa dobivena umrežavanjem kazeina formaldehidom. Bakelit (1907) je prva potpuno sintetska plastična masa iz skupine fenolformaldehidnih smola. Nakon I. svj. rata u industrijsku se proizvodnju uvode novi sintetski polimeri: PVC (1926), PS (1931), PE (1933) te prva poliamidna vlakna pod komercijalnim nazivom Nylon (1938). Osobitu ekspanziju industrija plastičnih masa doživjela je tijekom II. svj. rata i neposredno nakon njega. Tijekom 1940-ih i 1950-ih uveden je pjenasti i ekspandirani polistiren (Styrofoam, Styropor). PET je patentiran 1941. kao sirovina za izradbu poliesterskih filmova (Mylar) i vlakana (Terylene, Dacron) te za puhanje boca (1973). Od 1957. industrijski se proizvodi PP, a tijekom 1950-ih uveden je i polikarbonat (Merlon, Lexan).

Ukupna svjetska proizvodnja plastičnih masa narasla je s 1,5 milijuna tona 1950. na 322 milijuna tona 2015. Otpadna plastika, osobito u oceanima, danas je velik ekološki problem (npr. PET-boca se u okolišu razgradi za 450 godina), pa se traže nova rješenja. Plastični je otpad zbog prljanja te miješanja različitih vrsta plastike razmjerno skupo oporabiti kao materijal. Učinkoviti načini njegova zbrinjavanja su spaljivanje, piroliza i rasplinjavanje, pri čemu se otpad prevodi u kruto, kapljevito odnosno plinovito gorivo. Energetska vrijednost plastičnoga otpada bliska je onoj fosilnih goriva, a kao zamjensko gorivo neutralan je s obzirom na emisije ugljikova dioksida. Unatoč tomu ti se načini zbrinjavanja u javnosti često osporavaju. Legislativa EU-a načelno daje prednost materijalnom recikliranju (ponovnoj uporabi plastike), te kemijskomu recikliranju (prevođenju otpadne plastike u korisne kemikalije).







Većina važnih polimernih materijala može se, iako znatno skuplje, proizvesti kao ekološki prihvatljivija bioplastika (plastika iz obnovljive biomase ‒ biljnih masti i ulja, škroba, slame, drvne sječke i dr.), uz smanjenje emisija ugljikova dioksida. Novije plastomerne osnove, kao što su poli(mliječna kiselina) i poli(hidroksimaslačna kiselina) kao vrste bioplastike, potpuno su biorazgradive. U svijetu je 2016. proizvedeno 3,19 milijuna tona bionerazgradive bioplastike i 0,96 milijuna tona biorazgradive.

Proizvodnja plastike u Hrvatskoj

Izradbu proizvoda od umjetnih polimera u Hrvatskoj među prvima je pokrenuo → Slavoljub Eduard Penkala (sv. 1), koji je vlastitim usavršenim postupkom iz ebonita proizvodio automatske olovke penkale (patentirana 1906). Plastika se kao materijal u Hrvatskoj počela šire proizvoditi nakon II. svj. rata. Poli(vinil-klorid) je u tadašnjoj zemlji prva proizvodila tvornica → Jugovinil iz Kaštel Sućurca, koja je s radom započela 1949., a 1950. proizvela je prve količine PVC-a iz domaćih sirovina. Tvornica je ubrzo postala jedna od najvećih te vrste u Europi, opseg proizvodnje rastao je, a 1990. dosegnuo je 90 000 t na godinu; proizvodnja je obustavljena 2001., dijelom i pod pritiskom ekološkog aktivizma. Od 1970. PVC se proizvodio i u zadarskom poduzeću Polikem, gdje je 1986. dosegnut najveći kapacitet proizvodnje od 55 000 t na godinu; to je poduzeće prestalo s proizvodnjom 2001. U drugoj polovici 1980-ih Hrvatska je s godišnjom proizvodnjom od 30 kg PVC-a po stanovniku bila u svjetskome vrhu.













U poduzeću OKI na zagrebačkom Žitnjaku 1959. počeli su se graditi pogoni prvoga petrokemijskog lanca na području tadašnje države, koji je završavao proizvodnjom polietilena niske gustoće te polistirena, uključujući ekspandirani PS. Pogoni su pušteni u rad 1964., a najveći proizvodni kapacitet od 80 000 t PE-a na godinu i 70 000 t PS-a na godinu dosegnut je potkraj 1970-ih. U OKI-ju su se proizvodile i manje količine fenolformaldehidnih smola. Godine 1976. OKI je integriran u poduzeće → INA. U novoizgrađenome pogonu DINA Petrokemije iz Omišlja tijekom 1984. i 1985. također je pokrenuta proizvodnja PE-a niske gustoće te monomera vinil-klorida kao sirovine za PVC. Najveći proizvodni kapacitet PE-a bio je 70 000 t na godinu. Godine 1990. i DINA je integrirana u poduzeće INA-u. Nakon izdvajanja petrokemijske djelatnosti iz INA-e 1997. te privatizacije toga segmenta 2004 (→ DIOKI) proizvodnja je počela opadati, te se ugasila 2011.







Koncern → Chromos nastao je nakon II. svj. rata integriranjem kemijskih pogona koji su se u Zagrebu razvijali od 1920-ih. U sklopu koncerna proizvodile su se fenolformaldehidne smole, kojih su prve količine sintetizirane početkom 1940-ih, aminoplasti te manje količine PS-a. U 1980-ima dosegnut je najveći proizvodni kapacitet od 60 000 t polimernih smola te 15 000 t smola za prešanje na godinu. Proizvodile su se i polimerne smole za potrebe industrije boja i lakova: alkidne smole od 1947., nezasićene poliesterske smole od 1957., vodorazrjedive alkidne smole od 1975., akrilne smole od 1982. te vinilesterske smole od 1990. Proizvodnju polimernih smola kupio je 1999. Scott Bader i nastavio proizvodnju s kapacitetom od 20 000 t na godinu u 2013. Nositelj proizvodnje poliuretana u Hrvatskoj bilo je poduzeće → Oriolik iz Oriovca, u kojem je tijekom 1970-ih razvijena proizvodnja poliuretanske meke pjene (spužve) za različite namjene.

Sinteze plastomera u Hrvatskoj danas gotovo da nema, dok se duromeri proizvode u malim količinama. S druge strane, postoji znatan broj poduzeća koja uvozne polimerne osnove prerađuju u plastične izratke (→ preradba polimernih materijala; sv. 1). U novije doba, zahvaljujući različitim mjerama, sve se više plastičnog otpada odvaja i prikuplja.













Visoko školstvo i znanost

Zavod za organsku kemijsku tehnologiju Tehničkoga fakulteta u Zagrebu (danas Zavod za polimerno inženjerstvo i organsku kemijsku tehnologiju → Fakulteta kemijskog inženjerstva i tehnologije), koji je 1927. osnovao → Matija Krajčinović, uveo je u nastavu kemijskih tehnologija preradbu celuloze – polimera prirodnoga podrijetla. Godine 1977. na tadašnjem Tehnološkome fakultetu u Zagrebu prvi su put izdvojeni Polimeri kao zasebna skupina kolegija u obrazovanju kemijskih inženjera. Prve disertacije iz područja sintetskih polimera na istom fakultetu obranjene su 1965. Godine 1971. pokrenut je na Sveučilištu u Zagrebu poslijediplomski studij makromolekularnih znanosti na kojem je do 1987. magistriralo 37 kandidata. Razvoju znanstvenoga rada i nastave iz područja polimera te prijenosu znanja u industrijske pogone osobito su pridonijeli znanstvenici i nastavnici Fakulteta kemijskog inženjerstva i tehnologije u Zagrebu (→ Mladen Bravar, → Zvonimir Janović, → Jasenka Jelenčić, → Helena Jasna Mencer, Vesna Rek), Fakulteta strojarstva i brodogradnje u Zagrebu (→ Igor Čatić; sv. 1, → Mladen Šercer; sv. 1), Kemijsko-tehnološkoga fakulteta u Splitu (Ivka Klarić, Tonka Kovačić, Urban Roje), Tekstilno-tehnološkoga fakulteta u Zagrebu (→ Ružica Čunko), Strojarskog fakulteta u Slavonskom Brodu (→ Pero Raos; sv. 1), Prirodoslovno-matematičkoga fakulteta u Zagrebu, Instituta Ruđer Bošković (Franjo Ranogajec, Ivan Šmit, Zorica Veksli), instituta poduzeća (INA-OKI, Chromos) i dr. (→ Ivan Brihta, Franjo Flajšman, → Dragutin Fleš, Radivoje Vuković). Na tim se fakultetima i danas provodi visokoškolska nastava iz područja polimera. Među publikacijama na hrvatskom jeziku ističu se udžbenici Polimerizacije i polimeri (Z. Janović, 1997) u izdanju Hrvatskog društva kemijskih inženjera i tehnologa, Struktura i svojstva polimera (T. Kovačić, 2010) u izdanju Kemijsko-tehnološkog fakulteta u Splitu te časopis → Polimeri, sv. 1 (1980−2015) u izdanju → Društva za plastiku i gumu, sv. 1. Danas pri Hrvatskoj gospodarskoj komori djeluje Udruženje industrije plastike i gume. Pri → Hrvatskom društvu kemijskih inženjera i tehnologa djeluje Sekcija za makromolekule koja s Hrvatskom gospodarskom komorom i Fakultetom kemijskog inženjerstva i tehnologije redovito organizira Hrvatski simpozij o kemiji i tehnologiji makromolekula.

Hrvatsko šumarsko društvo (HŠD), strukovna i staleška udruga šumarskih stručnjaka te stručnjaka iz područja lovstva, preradbe i uporabe drva, biotehnike i srodnih disciplina. Osnovano je 1846. u Zagrebu kao Šumarski odsjek → Hrvatsko-slavonskoga gospodarskog društva, te je po duljini postojanja treće takvo udruženje u Europi. Tijekom povijesti više je puta mijenjalo nazive i od 1991. djeluje pod današnjim imenom.

Društvo je bilo pokretač rada → Gospodarsko-šumarskoga učilišta u Križevcima 1860. te izgradnje zgrade Hrvatskoga šumarskoga doma 1898 (u današnjoj Vukotinovićevoj ulici 2 u Zagrebu), u kojem su uz društvo bili smješteni Šumarska akademija i Šumarski muzej, u osnivanju kojih je također sudjelovalo. Potaknulo je i osnivanje → Akademije šumarskih znanosti 1996. te → Hrvatske komore inženjera šumarstva i drvne tehnologije 2006.

Danas društvo djeluje putem ogranaka u 19 gradova i šest sekcija (Pro Silva Croatia, Hrvatska udruga za biomasu, Ekološka sekcija, Sekcija za zaštitu šuma, Sekcija za urbano šumarstvo, Sekcija za kulturu, sport i rekreaciju). Okuplja šumarske stručnjake i znanstvenike s ciljem razvijanja, afirmiranja i očuvanja hrvatskog šumarstva, promicanja, unapređenja i zaštite interesa struke i članstva te promicanja inženjerskog i tehničarskog poziva. Organizira znanstvene i stručne skupove, predavanja, stručne ekskurzije, izložbe, izradbu projekata, ekspertiza, mišljenja iz područja šumarstva i lovstva. Od 1877. društvo izdaje → Šumarski list, koji neprekinuto izlazi do danas. Na mrežnim stranicama društva dostupno je više od 4000 naslova iz knjižnice HŠD-a kao i biografije i bibliografije oko 14 000 osoba značajnih za hrvatsko šumarstvo.

Kao predsjednici društva istaknuli su se Antun Tomić, Dragutin Kos, Mijo Vrbanić, Koloman Mikšić, Milan Durst, Ferdo Zikmundovsky, Marko Bombelles, Marko Pejačević, Bogoslav Kosović, Milan Turković, Gjoka Jovanovič, Josip Lenarčić, Vilim Cmelik, Miloš Cirković, Milan Lenarčić, Josip Balen, Dragoljub Petrović, Milan Lenarčić, Ante Abramović, → Đuro Nenadić, → Milan Anić, Josip Radošević, Stjepan Šurić, Matej Butković, Vlado Supek, Ante Lovrić, Nikola Šepić, Matej Butković, → Milan Androić, → Zvonimir Potočić, Vid Fašaić, Ante Mudrovčić, Stanko Tomaševski, → Branimir Prpić, Slavko Horvatinović, Nikola Komlenović, Adam Pavlović, → Slavko Matić, Petar Jurjević i danas aktualni predsjednik Oliver Vlainić.

Hrvatsko metalurško društvo (HMD), strukovna udruga utemeljena 1992. u Sisku. Sljednik je Društva metalurških, geoloških i rudarskih inženjera i tehničara, Sisak, koje je djelovalo unutar Saveza rudarskih, geoloških, metalurških inženjera i tehničara Hrvatske. Organizira stručna predavanja, seminare i kongrese, a prvi međunarodni Simpozij hrvatskih metalurga iz područja metala i metalurgije organiziralo je 1994. u Zagrebu. Društvo je od 1992. zajedno s → Metalurškim fakultetom bilo suizdavač, a od 1994. samostalno izdaje znanstveni časopis → Metalurgija. Tiskalo je znanstvenu knjigu Teorija, materijali, tehnologija čeličnih cijevi (I. Mamuzić, V. Mihajlović Drujan, 1996), knjigu Inženjer, učitelj, istraživač – Ilija Mamuzić (F. Vodopivec, 2005) i monografiju Metalurgija, uvijek prosperitet za čovječanstvo (I. Mamuzić, 2012). HMD je član → Hrvatskoga inženjerskog saveza (sv. 4) te surađuje s više metalurških udruga iz inozemstva. Predsjednik Društva je → Ilija Mamuzić.

Hrvatsko agronomsko društvo (HAD), savez hrvatskih područnih agronomskih društava i strukovnih udruženja agronoma. Slijedi tradiciju → Hrvatsko-slavonskoga gospodarskoga društva utemeljenoga 1841., a osnovano je 1924. u Zagrebu kao Udruženje agronoma (od 1931. Sekcija Udruženja Jugoslavenskih agronoma za Savsku banovinu, 1940–41. Hrvatsko agronomsko društvo); prvi je predsjednik bio Oton Frangeš. Nakon desetljeća nedjelovanja zbog ratnih i poslijeratnih prilika, 1950. pokrenuto je Društvo agronoma NR Hrvatske, koje je potom preimenovano u Savez poljoprivrednih inženjera i tehničara, a 1991. promijenilo je ime u današnje. HAD u suradnji sa srodnim udrugama u zemlji i inozemstvu promiče i unapređuje poljoprivredne struke i znanost radi postizanja optimalnoga gospodarskog razvoja i očuvanja okoliša, organizira domaće i međunarodne znanstvene simpozije, skupove, interdisciplinarna savjetovanja i od 2008. redoviti međunarodni znanstveno-stručni skup iz oplemenjivanja bilja, sjemenarstva i rasadništva. Društvo je izravno ili posredno podupiralo izlaženje više znanstvenih i stručnih časopisa: → Gospodarski list pokrenut je 1842., od 1909. izlazi Gospodarska smotra (danas pod nazivom → Agriculturae Conspectus Scientificus), 1930. HAD pokreće → Agronomski glasnik, 1946. Stočarstvo, 1957. Krmiva, 1991. Sjemenarstvo, 1995. časopis Pomologia Croatica, a nakladnik je i stručnih knjiga, udžbenika i priručnika.

Mesaroš, Franjo (Vinkovci, 6. XI. 1922 – Zagreb, 29. X. 1996), grafički inženjer, jedan od utemeljitelja Više grafičke škole u Zagrebu.

Slovoslagarski zanat izučio je u Vinkovcima 1937–41. Od 1941. bio je slagar u nekoliko poduzeća u Vinkovcima i Slavonskom Brodu. Godine 1948–49. radio je u Glavnoj direkciji grafičke industrije NR Hrvatske u Zagrebu, a 1949–50. u Glavnoj direkciji Savezne grafičke industrije u Beogradu. Potom je 1950–53. radio u Izdavačkom zavodu Jugoslavenske akademije u Zagrebu. U Grafičkoj školi u Zagrebu 1953–55. predavao je kao učitelj praktične nastave, a od 1960. do umirovljenja kao predavač na Višoj grafičkoj školi (→ Grafički fakultet) koje je bio jedan od osnivača, te osnivač i višegodišnji pročelnik Katedre za tiskarski slog. Naposljetku je diplomirao na Višoj grafičkoj školi 1977., te na Filozofskome fakultetu opću lingvistiku i njemački jezik 1978. Autor je monografija i skripata Tipografsko oblikovanje (1963), Strojni slog (1966., 1973), Stereotipija. Umnožavanje tiskovnih formi (1975), a posebno je vrijedno njegovo djelo Grafička enciklopedija (1971).

Vlahov, Romano (Roman) (Prvić Šepurine, 18. XI. 1838 – Zadar, 13. XI. 1895), industrijalac, poznat po proizvodnji likera Vlahov.

Nakon osnovne škole preselio se u Šibenik, gdje je kod ujaka A. Makale radio kao pomoćnik u trgovini mješovitom robom. Godine 1861. otvorio je vlastiti dućan koji je vrlo brzo počeo poslovati s gubitkom pa je zatvoren. Kako je još kao mladić rado čitao enološku literaturu pokrenuo je 1867. proizvodnju likera i alkohola. Vrlo brzo teško se razbolio pa je pokušavajući pronaći lijek došao do splitskog franjevca Smolje koji mu je svojim uvarkom za izlječenje pomogao da ozdravi, ali mu je omogućio i velik poslovni uspjeh. Vlahov je recept za uvarak poslije usavršio i počeo ga proizvoditi u svojoj tvornici u Šibeniku. Reklamirao ga je i prodavao kao »okrepljujući želučani elixir Vlahov«. Kako se liker pokazao djelotvornim pri izlječenju manjih želučanih tegoba, postao je sve popularniji pa je Vlahov 1869. od viših vlasti dobio odobrenje za njegovu javnu prodaju. Za manje od 20 godina svoj je liker prodavao širom svijeta (Engleska, Rusija, Turska, Amerika, Kina, Indija i Japan) te je za njega dobio mnoge nagrade. Zahvaljujući zaradi na likeru, Vlahov je 1888. izgradio destileriju maraschina i likera u Zadru. Tvornica je bila opremljena destilerijom za izradbu raznih likera, a imala je i pogone za proizvodnju pjenušaca »francuskim« načinom proizvodnje, prošeka, kvalitetnih vina. Nakon Romanove smrti tvornicu je nastavio voditi njegov sin Robert.

Pavić, Milan (Daruvar, 31. I. 1914 – Zagreb, 13. X. 1986), fotograf, jedan od najznačajnijih hrvatskih fotografskih umjetnika.







Školovao se u Daruvaru, gdje je 1930–42. radio kao službenik gradske općine. Bio je suradnik zagrebačkih Novosti i beogradske Politike 1935–41., ilustrirajući fotografijama vlastite članke. Godine 1937. osnovao je Foto-klub Daruvar, a 1938. sudjelovao je u osnivanju Hrvatskoga fotoamaterskog saveza. Za II. svj. rata više je puta bio zatvaran zbog suradnje s partizanima. Od 1942. boravio je u Zagrebu, gdje je do 1945. radio kao fotoreporter Glavnoga ravnateljstva za promidžbu. Potom je bio fotoreporter u Agenciji za fotodokumentaciju u Zagrebu do 1958., kada je prešao u slobodnu profesiju. Snimao je dnevne događaje, ljude, krajolike, industrijske objekte i kulturno-povijesnu spomeničku baštinu te portrete poznatih ličnosti iz hrvatskoga javnog i kulturnog života. Autor je dvadesetak fotomonografija: Željezara Zenica (1956), Zagreb (1959), Sisak (1960), Đuro Đaković (1963), Dalekovod (1974), Monografija Petar Smajić (1976) i dr. Galerija Foto film kluba Daruvar 2007. nazvana je njegovim imenom.

















Fotokemika, poduzeće za proizvodnju fotografskoga materijala osnovano 1947. u Zagrebu.









Razdoblje od osnutka do kraja 1960-ih

Nastalo je spajanjem zagrebačke poslovnice njemačkoga poduzeća Ozacel, osnovane 1936. za proizvodnju diazo-papira (ozalida) za fotokopiranje (diazotipiju), te zagrebačkoga poduzeća Foto, osnovanoga 1945. za proizvodnju fotografskoga papira i filmova. Smjestilo se u novoizgrađenim pogonima na lokaciji nekadašnjega HAŠK-ova igrališta u Hondlovoj ulici u Maksimiru. Djelatnost je obuhvaćala proizvodnju fotografskoga papira i kemikalija za njegovu obradbu te ostaloga (uglavnom drvenog) pribora i uređaja namijenjenih fotografskom postupku (stativa, pultova za retuširanje, preša za slike, ramica, kutija za negative i dr.), a radilo se na polovnim adaptiranim strojevima koji su prije osnutka poduzeća služili u druge svrhe. Rabile su se isključivo domaće sirovine; papirna podloga nabavljala se iz tvornice papira u Radeču, želatina iz tvornice ljepila u Ljubljani, srebrni nitrat bio je vlastite izradbe. Tvornički kompleks nastavio se širiti te su 1948. izgrađeni pogon za proizvodnju fotografskih ploča i radionice za kartonažne proizvode. Recepturu fotografske emulzije izradio je inženjer → Maksimilijan Plotnikov, dotad zaposlen u poduzeću Foto.







Fotokemici je 1949. priključena zagrebačka radionica fotografskoga pribora i pomoćnih sredstava Fototehnika (osnovana 1947. u sklopu Saveza ratnih vojnih invalida Hrvatske), u kojoj je proizvedena prva domaća 35-milimetarska kamera Tehna I. U Fotokemici su nastavljeni već prije započeti radovi na konstrukciji prve FK box kamere 6 × 9 cm te je započela njezina proizvodnja.







Glavna direkcija kemijske industrije NR Hrvatske donijela je 1948. odluku o osnivanju tvornice za proizvodnju fotografskih filmova. Već iste godine počeli su građevinski radovi na izgradnji tvornice u Granešini, no ubrzo su bili prekinuti, a godinu dana poslije započela je izgradnja tvornice za tu djelatnost u Samoboru. Tvornica filmova u Samoboru započela je s radom 1950. kao samostalno industrijsko poduzeće, a već sljedeće godine surađivala je s Fotokemikom u proizvodnji fotografskoga materijala. Među ostalim zajednički su se proizvodile fotografske ploče i smotani negativ-filmovi. U tom razdoblju proizvedeno je 457 m² fotografskih ploča i 4500 filmova. Samoborska je tvornica imala i radionicu u kojoj su se proizvodili strojevi za potrebe domaće filmske industrije. Tvornica filmova u Samoboru i Fotokemika imale su odvojena administrativno-rukovodstvena sjedišta sve do 1952., kada su se udružile u jedno poduzeće.

U sastav novoorganiziranoga poduzeća tada je ušlo i Foto-optičko odjeljenje Instituta za industrijska istraživanja, iz kojega se poslije razvio Istraživački institut, koji je imao ključnu ulogu u daljnjem razvoju domaće proizvodnje fotografskoga materijala. Istodobno je iz Fotokemike izdvojen pogon za proizvodnju fotoaparata i pribora te pripojen poduzeću Optika (poslije → Ghetaldus).







Ujedinjenjem poduzeća pojavio se niz novih proizvoda: rendgenski papir koji je vrlo brzo prerastao u rendgenski film Sanix, zubni rendgenski film Dentix, uski i smotani filmovi Efka 17, fotografski papiri Fokembrom, Fokemkontakt, Fokembromaks, nove kemikalije za obradbu, novi filtri za tamne komore. Sljedećih je godina dodatno proširen asortiman proizvodnje 35-milimetarskim i 16-milimetarskim kinopozitiv filmom, grafičkim filmovima, filmovima za industrijsku radiografiju FIR 1 i FIR 2b, visokoosjetljivim amaterskim filmovima Efka 20 i Efka 25, i dr. Prva fotografija u boji od laboratorijski proizvedenog Efka kolor fotografskog papira izrađena je 1960. Fotokemika je postala glavni opskrbljivač fotografskim materijalima u regiji, a stvorila je znatan ugled i u svijetu. Na svom je vrhuncu zapošljavala više od 2000 radnika.

Godine 1964. dovršena je modernizacija proizvodnje popraćena izgradnjom novih postrojenja, a 1968. započeo je s radom Servis za izradu fotografija u boji, kasnije Efke-lab.

Razdoblje od početka 1970-ih do danas

Širivši se na svjetsko tržište, Fotokemika je sve više surađivala sa stranim fotografskim industrijama, a 1970. potpisala je licencirani ugovor s Du Pont Fotowerke Adox GmbH, te preuzela proizvodnju palete crno-bijelih negativ-filmova. Tada je započela proizvodnja filmova Efke KB i Efke R.

Sljedeća dva desetljeća bila su doba snažnog razvoja svjetske fotografske industrije i pojave niza novih proizvoda usavršenih svojstava. Kako bi pratila takav trend, Fotokemika se ponovno počela povezivati sa značajnim svjetskim proizvođačima, te je time bila u mogućnosti opskrbljivati domaće tržište fotografskim materijalima najnovije generacije. Ostvarila je suradnju s poduzećima 3M-Italia, Agfa-Gevaert, Du Pont de Nemours, ORWO, Ozalid, Kodak, Konika, Ilford i dr. Vlastitu je proizvodnju usavršavala i dalje, pa je sve do raspada bivše države izvozila svoje proizvode u 38 zemalja svijeta.

Tijekom Domovinskoga rata razvoj fotokemijske industrije na prostoru Hrvatske stagnirao je. Istodobno je došlo do zatvaranja pojedinih dijelova pogona, do pada kvalitete i kvantitete proizvoda te do smanjenja tržišta. Godine 1991. poduzeće je zapošljavalo oko 800 radnika, a od 1992. nastavilo je poslovati kao dioničko društvo. Početkom 2000-ih glavno sjedište tvornice u Hondlovoj ulici u Zagrebu rasprodano je; likvidirano je 2012. Proizvodnju filmova u pogonskoj jedinici u Samoboru nastavila je nekolicina radnika, osnovavši novo poduzeće Fotokemika-Nova d. o. o. Proizvodni i prodajni program današnjega poduzeća čine oprema za medicinsku radiologiju (medicinski rendgenski filmovi, mamografski rendgenski filmovi, kemikalije za obradbu, rendgenske kasete, oprema za osobnu zaštitu od zračenja) i specijalni proizvodi (registracijski filmovi, čistači strojeva za obradbu filmova).

Zagrebačka pivovara d. o. o., poduzeće za proizvodnju piva i bezalkoholnih pića sa sjedištem u Zagrebu, osnovano 1892. pod imenom Zagrebačka dionička pivovara i tvornica slada.













Osnivači su bili Hrvatska eskomptna banka d. d., Dragan Petar Turković i Gustav vitez Pongratz. Proizvodnja piva započela je 1893. kada su izgrađeni tvornički pogoni u Ilici 224. Proizvodnja je bila ručna, malog kapaciteta i usmjerena na opskrbljivanje zagrebačkog područja. Pivovara je imala sustav za hlađenje Habermann, električni generator i dva kotla obujma 64 m³. Uz tvornicu je bila predviđena i gradnja velikog vrta koji bi mogao primiti nekoliko tisuća gostiju. Prvih je šest godina poduzeće raslo, a zatim je zbog poreznih propisa ugarskoga dijela Monarhije i teških prilika na tržištu počelo upadati u krizu. Godine 1907. proizvedeno je 24 250 hl piva. Vlasništvo poduzeća restrukturirano je 1912., a glavnim je dioničarem postao → Samuel Aleksander. Radi zajedničkoga nastupa na tržištu još je iste godine došlo do suradnje Zagrebačke, Novogradiške i Sisačke pivovare, te je u Sisku izgrađena nova zgrada pivovare pod nazivom Zibel. Iste je godine u Zagrebu počela gradnja nove strojarnice s kompresorom, pogonom za proizvodnju leda i hlađenje podruma. Preuređene su prostorije za punjenje piva u boce, dok su pogoni priključeni na gradsku električnu centralu. Pivovara je dala izgraditi vlastitu industrijsku prugu do Južnoga kolodvora (danas Zapadni kolodvor). Otvorena su skladišta u Trstu i Rijeci, uz već postojeća u Bjelovaru i Koprivnici. Za I. svj. rata kao osnovna sirovina umjesto ječmenoga slada rabilo se krumpirovo brašno.

Početkom 1920-ih provedena je modernizacija, dograđeni su strojarnica i podrum za vrenje, te je povećan kapacitet kotlova. Do udruživanja sa Sisačkom pivovarom došlo je 1926., a s Karlovačkom pivovarom 1928. Iste godine osnovan je koncern u sastav kojega su ušla poduzeća u većinskom vlasništvu obitelji Aleksander: Zagrebačka pivovara i tvornica slada, Prva hrvatska tvornica ulja i Mirna – ugljenokop. Novogradiška pivovara kupljena je 1939. te je stavljena izvan pogona, a njezin je prostor pretvoren u skladište Zagrebačke pivovare. Sredinom 1930-ih pivovara je zapošljavala oko 190 radnika, a prema podatcima iz 1939. proizvodila je 30 000 hl piva na godinu. Uspostavom Banovine Hrvatske donesena je uredba da se Židovi ne smiju baviti proizvodnjom i prodajom hrane, zbog čega je obitelj Aleksander obezvlašćena, a vlasnik pivovare postalo je Povlašteno industrijsko i trgovačko dioničko društvo.







Nakon II. svj. rata pivovara je nacionalizirana. Prema podatcima iz 1952. proizvodilo se 60 000 hl piva na godinu. Prva faza rekonstrukcije započela je 1959. te je kapacitet povećan na 180 000 hl piva na godinu, a 1969. iznosio je 1 000 000 hl. Iste godine ostvarena je poslovna suradnja s PPK-om Županja u izgradnji zajedničke punionice boca, te sa 16 trgovačkih organizacija u izgradnji i adaptaciji prodajnoga prostora. Tada su pivovari pripojeni dijelovi poduzeća Agroprodukt Bjelovar, Izbor Koprivnica, Slavonka Našice, te poduzeće Vinopromet Labin. Poduzeće je otvorilo vlastita predstavništva i skladišta u Crikvenici, Rijeci, Virovitici, Slavonskoj Požegi, Đakovu i Doboju, čime je uz već postojeća predstavništva i skladišta u Sisku, Varaždinu, Slavonskom Brodu i Šibeniku osiguralo tržište za svoje povećane kapacitete. Pivovara Otočac pripojena mu je 1971.







Iste godine došlo je do integracije Zagrebačke, Daruvarske i Karlovačke pivovare u RO Zagrebačke pivovare. Poduzeće se sastojalo od šest OOUR-a – Pivovare Karlovac, Daruvar, Zagreb i Otočac, te od Pogona Županja i Labin. Zapošljavalo je oko 1600 radnika. Do dezintegracije poduzeća došlo je 1977. zbog neriješenoga zajedničkog nastupa na tržištu, te je od tada Zagrebačka pivovara poslovala samostalno s četiri OOUR-a: Županja, Labin, Robni promet i Proizvodnja piva. OOUR Labin izdvojio se 1984. Dvije godine kasnije ukinuti su OOUR-i, te je poduzeće nastavilo poslovati kao jedinstvena radna organizacija.







Tijekom 1946–70. Zagrebačka pivovara ostvarivala je udio od 52% ukupne proizvodnje piva na području SR Hrvatske, a do 1990. taj je udio pao je na 30%. Najveća proizvodnja od 1 219 000 hl piva ostvarena je 1979. Godine 1987. poduzeće je zapošljavalo oko 1000 radnika.

Pivovara je privatizirana 1993. Belgijsko poduzeće Interbrew postalo je većinski vlasnik, a 2002. Zagrebačka pivovara postala je članicom Molson Coors Brewing Company, trećega najvećeg proizvođača piva u svijetu. Poduzeće nije pokazalo zanimanje za nastavak proizvodnje u Otočcu, te se od 1996. pivo ondje više ne proizvodi. Danas je Zagrebačka pivovara najveća hrvatska pivovara s proizvodnjom od približno 1 500 000 hl piva na godinu, a zapošljava oko 650 radnika.







Tvornica duhana Zagreb (TDZ), poduzeće za proizvodnju duhana i duhanskih proizvoda osnovano 1870. u Zagrebu.

Početak preradbe duhana u Zagrebu seže u 1817., kada je u Svilarskoj ulici (danas Preradovićeva ulica) otvorena manufakturna radionica u kojoj se proizvodio duhan za lule i cigare, te za pušenje i žvakanje. Manufaktura je prestala s radom 1850., kada su vlasti u Beču uspostavile državni monopol na uzgoj i preradbu duhana nakon kojega su jedino tvornice duhana mogle nastaviti s radom. Odluku o osnivanju tvornice duhana u Zagrebu donijeli su Kraljevska hrvatska zemaljska vlada i Josip Dachler, predstavnik kraljevskoga ugarskog ministra financija 1869. Unajmljena je zgrada Zemaljske bolnice (danas zgrada Rektorata Sveučilišta u Zagrebu i Pravnoga fakulteta) te je 1870. pokrenuta industrijska proizvodnja. Poduzeće je bilo u državnom vlasništvu, pod upravom zajedničkoga ministarstva financija u Beču. U početku je bilo zaposleno do 200 radnika, a ubrzo je taj broj porastao na približno 500. Zbog širenja proizvodnje i namjere Sveučilišta da se preseli u zgradu tvornice, 1880. donesena je odluka o preseljenju pogona. Zgrada nove tvornice sagrađena je 1882. u današnjoj Klaićevoj ulici 13, prema projektu Ruperta Melkusa, glavnoga gradskog arhitekta i voditelja Gradskoga građevnog ureda, uz tehničku suradnju Milana Lenucija i Aleksandra Seća, dok je tehnološko rješenje pripremio Leopold Lipp, ravnatelj kraljevske ugarske Tvornice duhana u Rijeci. Zgrada je oblikovana kao neorenesansna palača. Glavni proizvod Tvornice duhana u to doba bile su cigare. Radilo se isključivo ručno, glavninu zaposlenih činile su žene te mnogobrojna djeca mlađa od 14 godina. Do I. svj. rata tvornica je imala do 700 zaposlenih.







Nakon I. svj. rata poduzeće je ostalo u državnom vlasništvu, pod ingerencijom Državne monopolske uprave. Između dvaju svjetskih ratova broj zaposlenih pao je na 250. Za gospodarske krize 1930-ih tadašnji ministar financija Kraljevine Jugoslavije namjeravao je zatvoriti tvornicu, ali to se izbjegnulo zauzimanjem Državne monopolske uprave. Započela je proizvodnja cigareta koje su u kratkom roku postale najmasovniji oblik uživanja duhana i od 1941. jedini proizvod poduzeća. Modernizacija je provedena 1940., kada su nabavljena četiri stroja za rezanje duhana, sedam strojeva za izradbu cigareta i tri stroja za pakiranje, dok je mehanička radionica obnovljena. Sljedeće godine proizvedeno je 600 t cigareta.















Godine 1947. proizvedeno je 917 t cigareta, a 1950. 1701 t, što je činilo 8% ukupne jugoslavenske proizvodnje cigareta. U sljedećih deset godina proizvodnja je narasla na 3269 t, što je činilo 12,62% ukupne jugoslavenske proizvodnje. Sredinom 1950-ih slijedilo je krizno razdoblje i pad proizvodnje, u prvom redu zato što su ostale jugoslavenske tvornice duhana nudile kvalitetniji asortiman te su uvele proizvodnju cigareta s filtrom. Poduzeće se moderniziralo i širilo pripajanjem manjih pogona i tvornica. Duhan Bjelovar pripojen je 1965. Poduzeće za proizvodnju i obradu duhana u Pitomači postalo je pogon unutar TDZ-a 1966. Sljedeće godine integrirani su Radna organizacija Čoka iz Vojvodine, Duhan Dubrovnik i Duhanka iz Trogira, koja je promijenila svoju osnovnu djelatnost preradbe i otkupa duhana te postala pogon za proizvodnju cigaretnih filtara. TDZ je u Trogir poslao nove strojeve, te je 1971. proizvedeno 77 milijuna filtara. Tvornica je proširena prema projektu Franje Bahovca. Rekonstrukcija i modernizacija dovršene su 1971. uz očuvanje gotovo cjelokupne izvorne tvorničke strukture. Izgrađene su nove proizvodne hale i osmerokatna upravna zgrada u Jagićevoj ulici. Kapacitet je bio 5000 t cigareta na godinu uz rad u dvije smjene. Do 1977. proizvodnja je narasla na 6000 t ili 15% od ukupne jugoslavenske proizvodnje. Najveća proizvodnja od 7200 t ostvarena je 1981; od toga je 1500 t izvezeno u SSSR. Godine 1983. bilo je 750 zaposlenih. Novi skladišni prostor otvoren je u Resniku 1988.

















Do udruživanja na većoj razini došlo je 1976. kada je osnovan SOUR Duhanprodukt. Članice su bile RO Tvornica duhana Zagreb, RO Tvornica duhana Zadar, RO Duhanka Trogir, RO Pitomača, RO Čoka, RO Grude, RO Duhan Zagreb, RO Duhan Dubrovnik, RO Duhan Bjelovar i RO Drava Osijek.

Privatizacija poduzeća pokrenuta je 1993., a 1998. → Tvornica duhana Rovinj postala je većinski vlasnik. Proizvodnja u Zagrebu obustavljena je 2007., kada je preseljena u novoizgrađenu tvornicu u Kanfaru. Do preseljenja tvornica je zapošljavala oko 240 radnika. Nekadašnji tvornički kompleks u Zagrebu jedini je cjelovito očuvani objekt industrijske arhitekture druge polovice XIX. st. iznimnih konstrukcijskih i oblikovnih obilježja. Tvornička zgrada danas je zaštićeni spomenik graditeljske baštine upisan u Registar kulturnih dobara Republike Hrvatske.

Osječka pivovara d. d., poduzeće za proizvodnju piva, bezalkoholnih pića i trgovinu sa sjedištem u Osijeku, osnovano 1856. pod nazivom Prva slavonska parna pivara i tvornica leda Cajetana Šepera.







Tvornički pogoni bili su smješteni u Šamačkoj ulici. Osnovna sirovina bio je ječam, dio kojega je vlasnik uzgajao na svojim poljima, dok je godišnja proizvodnja iznosila oko 600 hl piva. Parni stroj snage 6 KS (4,4 kW) nabavljen je 1874. Na prijelazu stoljeća pivovaru je naslijedio Cajetanov sin Coloman. Tada je zapošljavala dvadesetak radnika, a proizvodnja je kao posljedica ulaganja narasla na približno 20 000 hl piva na godinu. Pivovara je tada imala motor od 40 KS (29,8 kW) te je među prvima u Osijeku imala električnu struju iz vlastite elektrane na ugljen, svrstavši se time među najsuvremenije u ono doba.







Rast proizvodnje zaustavio se nakon 1899. kada se porez na pivo počeo obračunavati na novi način. Istodobno je bio dopušten uvoz stranih piva koja su bila jeftinija, a poskupjele su sirovine koje su se uglavnom dopremale iz Mađarske. Tijekom I. svj. rata obustavljen je željeznički transport piva, a dio ječma rabio se za hranidbu konja. Nastankom nove države nakon rata uvedeni su novi porezi i povećala se željeznička tarifa na pivo. Stoga je pivovara u svoj asortiman uvrstila pivo s nižim stupnjem pivskoga slada, što je rezultiralo nižom trajnosti te većom osjetljivosti na prijevoz i skladištenje. Zbog gospodarske krize 1930-ih pivovara nije ulagala u modernizaciju, te je kraj II. svj. rata dočekala s proizvodnjom od 4000 hl piva na godinu. Godine 1945. nacionalizirana je, te je nastavila djelovati pod nazivom Osječka pivovara.

U tom razdoblju pivovara je imala istrošenu opremu i poluzanatsku tehnologiju sa strojevima na nožni pogon, te je 1955. proglasila stečaj. Iduće godine pripojena je osječkom poduzeću Vinopromet. Poduzeće je 1958. likvidirano zbog nelikvidnosti te je odlukom osječkih lokalnih vlasti osnovano novo samostalno poduzeće za proizvodnju piva, slada i leda. Tijekom 1960-ih izgrađena je zgrada za smještaj varionice piva, uređeni su podrumi za varionicu i ležni podrum za smještaj aluminijskih bačvi, betonskih i vrionih kaca. Kupljena je mlinska oprema za mljevenje slada, oprema za filtraciju piva, rezervoari za vodu i varionica od poduzeća Wiegelwerk. Poduzeće je također nabavilo automatsku punionicu piva kapaciteta 4000 boca na sat, potom punionicu kapaciteta 6000 i 24 000 boca na sat. Kupljene su nove trafostanice, kompresori i rezervoari za pivo. Zahvaljujući novoj opremi, proizvodnja piva narasla je 1965. na 86 000 hl, dok u sljedećih nekoliko godina dosegnula 220 000 hl piva na godinu.

Radi osiguranja plasmana piva poduzeće se 1969. udružilo s Vinogorjem, poduzećem za ugostiteljstvo i trgovinu alkoholnih i bezalkoholnih pića, koje je posjedovalo vlastite kamione za prijevoz, vlastitu maloprodajnu mrežu, te je surađivalo s mrežom ugostitelja. Djelovali su pod nazivom Osječka pivovara i Vinogorje, a zapošljavali su 206 radnika. U sastavu s Vinogorjem poduzeće je djelovalo do 1984., a 1975–85. Pivovara je poslovala kao OOUR sa samostalnim obračunom.

Zbog povećane proizvodnje, potrebe za daljnjim širenjem i novom fazom modernizacije vodstvo poduzeća odlučilo je premjestiti tvornicu na novu lokaciju izvan gradskog središta na Zeleno polje gdje je bila smještena komunalna klaonica koju je poduzeće Belje likvidiralo 1965. Nova je tvornica službeno otvorena 1979. U sljedećem razdoblju u domaćoj je proizvodnji piva pivovara zauzimala treće mjesto, iza Zagrebačke i Karlovačke pivovare, s ostvarenih 10% od ukupne količine piva proizvedenoga u Hrvatskoj. Pivovara je najveću proizvodnju ostvarila 1990 (419 000 hl piva), čime je poduzeće u ukupnoj proizvodnji piva u SR Hrvatskoj sudjelovalo s 15%. Te je godine proizvedeno i 58 000 hl bezalkoholnih sokova. Zapošljavala je 775 radnika.

Do smanjenja proizvodnje kao posljedice teškoga granatiranja za Domovinskoga rata došlo je 1991. Od 1992. poduzeće je djelovalo kao dioničko društvo Pivovara s proizvodnjom od 250 000 hl piva na godinu. Broj radnika smanjen je na 435. Od 2009. poduzeće posluje pod imenom Osječka pivovara. Kapacitet tvornice 2011. bio je 500 000 hl piva, no proizvodnja je iznosila 120 000 hl. U sljedećem razdoblju došlo je do povećanoga gubitka tržišta te do smanjenja proizvodnje i broja radnika. Godine 2016. proizvedeno je 60 000 hl piva, a poduzeće je imalo 30 zaposlenika.

Karlovačka pivovara, poduzeće za proizvodnju piva i bezalkoholnih pića osnovano 1854. u Karlovcu. Od 2014. djeluje pod nazivom Heineken Hrvatska d. o. o.







Začetci poduzeća vezani su uz pivovaru koju je na svojem posjedu Prhovo (po kojem se i pivovara popularno nazivala) dao izgraditi Nikola Vranyczany. Zakupci pivovare u sljedećim su godinama bili Ziser, Meretti i Schwarzmayer. Njihovom smrću prestala je proizvodnja piva, a 1877. pivovara je bila prenamijenjena u Tvornicu glinenih peći i drugih glinenih proizvoda. Obitelj Vranyczany prodala je 1896. tvornicu sarajevskom pivaru Đuri Aschenbrenneru koji je ponovno pokrenuo proizvodnju piva. Zbog financijskih poteškoća u drugoj polovici 1890-ih vlasnik se udružio s trgovcem Matesom te je od tada tvornica nosila naziv Karlovačka pivovara Prhovo Aschenbrenner i Mates. Godine 1902. naziv je promijenjen u Građanska pivovara i tvornica slada u Karlovcu.







Prema podatcima iz 1907. proizvodilo se 4750 hl na godinu.
Nakon I. svj. rata novi vlasnik tvornice postao je Vilim Wambrechtsamer koji je u pivovari radio od 1908. kao tehnički ravnatelj. Poduzeće je tada promijenilo naziv u Gradska pivovara i tvornica slada i leda V. Wambrechtsamer d. d. Tijekom 1920-ih izgrađene su nova zgrada varionice, tvornica umjetnoga leda i ledara za skladištenje leda. Poduzeće je tada zapošljavalo oko 90 radnika, a proizvodilo se oko 25 000 hl piva te oko 80 vagona slada. Godine 1928. prodano je → Zagrebačkoj pivovari te je nastavilo poslovati pod nazivom Zagrebačka pivovara i tvornica slada, podružnica Karlovac. Uprava iz Zagreba dodijelila je karlovačkoj pivovari opskrbu Karlovca i okolice, ograničavajući prodaju na područje južno od Save i Dalmaciju.







Tijekom II. svj. rata su se, zbog nedostatka sirovine slada, u pivo stavljali kukuruz, sirak i rezanci repe. Do 1945. osim piva proizvodila su se i bezalkoholna pića Foking i Sinalco. Potkraj II. svj. rata u zastarjelom se pogonu proizvodilo 4800 hl piva na godinu. Godine 1948. tvornica je odvojena od Zagrebačke pivovare. Tada je zapošljavala oko 60 radnika, a iako se strojevi nisu mijenjali 20 godina, dosegnuta je godišnja proizvodnja od 25 000 hl piva i 300 t slada. U to je doba poduzeće imalo skladišta piva u Gospiću i Crikvenici. Prva veća modernizacija pokrenuta je 1959., te je u sljedećih deset godina kapacitet tvornice povećan na 500 000 hl piva na godinu, čime je pivovara iz poluzanatske prerasla u suvremenu industrijsku tvornicu. Ubrzo je ponovno započela proizvodnja bezalkoholnih napitaka Jupija, Cocte, Oranžade, Sode i Cliff-tonika.







Odluka o ponovnom integriranju sa Zagrebačkom pivovarom, te s Daruvarskom pivovarom donesena je 1971., kada je osnovano poduzeće Zagrebačke pivovare, koje je postalo pivarski industrijski gigant u SFRJ. U sljedećem razdoblju ulagalo se u povećanje voznoga parka i proširenje asortimana bezalkoholnih pića. Do razdvajanja Zagrebačkih pivovara došlo je 1977., kada su pivovare u Karlovcu, Zagrebu i Daruvaru ponovno nastavile djelovati samostalno. Karlovačka pivovara tada je transformirana u RO s dva OOUR-a: Proizvodnja piva i bezalkoholnih pića i Robni promet. Potkraj 1970-ih izgrađene su nova kotlovnica i nova zgrada za punjenje alkoholnih pića. U tom su razdoblju izgrađeni i distributivni centri u Rijeci, Sisku, Crikvenici i Metkoviću. Nova marka bezalkoholnih pića Polo pokrenuta je 1980.

Novim udruživanjem 1982., poduzeće je postalo dijelom SOUR-a Agroindustrijski kombinat Karlovac u koji su ušli: Poljoprivredno-prehrambeni kombinat Karlovac, Karlovačka industrija mlijeka, Žitoproizvod Karlovac, Ugostiteljsko poduzeće Korana, 14. novembar Slunj, Petrova gora, poljoprivredne zadruge iz Vojnića, Skakavca i Plaškog. U tom razdoblju pivovara je prošla novu fazu modernizacije, izgrađeno je šest fermentora kapaciteta 2700 hl, prošireni su objekti punionice i skladište, kupljeno je postrojenje za skupljanje ugljikova dioksida. Na inicijativu pivovare 1984. pokrenuta je u Karlovcu manifestacija Dani piva. Godine 1985. pivovara je prvi put prestigla proizvodnju Zagrebačke pivovare te je bila najveći proizvođač piva na području Hrvatske (850 000 hl). Do dezintegracije SOUR-a došlo je 1988., kada je tvornica nastavila djelovati pod nazivom Karlovačka pivovara društveno poduzeće.





















Početkom Domovinskoga rata 1991. pivovara je bila oštećena u bombardiranju. Godine 1992. pretvorena je u dioničko društvo u vlasništvu zaposlenika. Zapošljavala je 817 radnika. Godine 1994. većinski paket dionica kupila je Lukšić grupa, a 2003. Karlovačka pivovara postala je članicom Heineken grupe, vodećega svjetskog proizvođača piva. Od 2006. pivovara je u stopostotnome vlasništvu Heineken grupe, dok od 2014. nosi naziv Heineken Hrvatska d. o. o. Pivovara je danas drugi najveći domaći proizvođač piva, te najveći izvoznik. Zapošljava oko 350 radnika. U proizvodnom asortimanu ima lager piva i radler, a u prodajnome lager i ale piva, radler te cider. Godine 2014. pokrenuta je inicijativa zahvaljujući kojoj se pivo proizvodi isključivo od ječma iz domaćeg uzgoja. Godine 2018. na krovove skladišta postavljeno je 1380 sunčanih panela.

South-east European Forestry (SEEFOR), međunarodni znanstveni časopis koji obrađuje teme iz šumarstva i biotehnologije, a izdaje ga → Hrvatski šumarski institut (HŠI) sa sjedištem u Jastrebarskom. Utemeljilo ga je zajedno osam šumarskih fakulteta i instituta iz Hrvatske, Srbije, BiH, Makedonije i Mađarske 2009., na poticaj Miroslava Benka, tadašnjeg ravnatelja HŠI-ja, a prvi broj objavljen je 2010. Izlazi dva puta na godinu, objavljujući izvorne znanstvene radove, preliminarne izvještaje i stručne radove na engleskom jeziku. Opseg tema obuhvaća ekološke, ekonomske, tehničke, tehnološke, socijalne i druge aspekte šumarstva i drvne tehnologije. Časopis ima međunarodno uredništvo, indeksiran je u relevantnim međunarodnim bazama podataka, a od 2012. dostupan je na portalu znanstvenih i stručnih časopisa RH. Prva glavna urednica je bila Dijana Vuletić, a od 2020. glavni je urednik Ivan Balenović.







Čikeš, Marin (Žeževica kraj Šestanovca, 4. VIII. 1948), naftno-rudarski inženjer, stručnjak za proizvodno inženjerstvo nafte i plina.

Diplomirao je 1973. te doktorirao 1995. disertacijom Mogućnost povećanja pridobivih zaliha ugljikovodika primjenom postupka hidrauličkog frakturiranja (mentor S. Čubrić) na → Rudarsko-geološko-naftnome fakultetu u Zagrebu. Od 1973. do 2000. radio je kao inženjer i voditelj projekata u poduzećima INA-Naftaplin u Zagrebu (→ INA), a od 2001. do 2002. u korporaciji SINTEZ u Moskvi. Od 2003. zaposlen je na zagrebačkom Rudarsko-geološko-naftnome fakultetu, gdje je 2013. izabran u zvanje redovitoga profesora. Iste godine je umirovljen. Predavao je kolegije Proizvodnja nafte i plina, Obrada stijena u bušotinama, Analiza hidrodinamičkih mjerenja, Ispitivanja u bušotini. Bio je predstojnik Zavoda za naftno inženjerstvo Fakulteta (2010−12). Bavio se cementiranjem zaštitnih cijevi, postavljanjem cementnih i mehaničkih pregrada, testiranjem, kemijskim i mehaničkim obradbama (stimuliranjem) te erozijskim perforiranjem naftnih bušotina. Područje njegova znanstvenog zanimanja je pritjecanje fluida iz ležišta u bušotinu te je autor sveučilišnih udžbenika Tehnologija proizvodnje nafte dubinskim crpkama (s → Mirkom Zelićem, 2006) i Proizvodno inženjerstvo nafte i plina (2015). Bio je utemeljitelj (1995) i predsjednik (1998−2001., 2007−09) hrvatskog ogranka međunarodne udruge Society of Petroleum Engineers (SPE).

Mosinger, Rudolf (Benedikt) (Varaždin, 27. II. 1865 – Beč, 9. X. 1918), fotograf i poduzetnik, utemeljitelj Prvoga hrvatskog fotografskog artističkog zavoda.

Godine 1885–87. boravio je u Beču, gdje je kod Josefa Szekelyja stekao naobrazbu fotografskoga majstora. U Varaždinu je 1890. osnovao vlastiti fotografski atelijer, a ubrzo i podružnicu u Rogaškoj Slatini. Godine 1894. nastanio se u Zagrebu, gdje je iste godine otvorio fotografski atelijer. Ubrzo nakon otvorenja udružio se s fotografom Lavoslavom Breyerom, te je atelijer nastavio djelovati pod nazivom Mosinger & Breyer. Godine 1898. Mosinger je osnovao Prvi hrvatski fotografski artistički zavod, a dotadašnji atelijer od tada je vodila supruga Amalija. Osim fotografske bavio se i tiskarskom aktivnošću te je 1899. osnovao Svjetlotiskarski zavod. Visokom umjetničkom kakvoćom snimao je portrete, gradske motive, kulturno-povijesne spomenike te krajolike. Za Milenijsku izložbu u Budimpešti 1895. snimao je motive iz Zagrebačke i Varaždinske županije, za što je bio nagrađen dvjema medaljama. Uz do tada poznate oblike (formati kabinet i posjetnice) u hrvatsku fotografiju uveo je nov izduženi oblik fotografije (format Mosinger). Zajedno s Breyerom 8. X. 1896. u dvorani Kola u Zagrebu organizirao je prvu filmsku projekciju u Hrvatskoj. Godine 1917. osnovao je poduzeće za distribuciju filmova Monopol-Mosinger film.

Ožegović, Franjo (Vrdnik kraj Iriga, Srbija, 19. VII. 1903 – Zagreb, 1. VII. 1978), naftni geolog i utemeljitelj studija naftne geologije i geologije ugljena u Hrvatskoj.

Diplomirao je iz područja prirodnih znanosti 1938. te doktorirao 1944. disertacijom Prilog geologiji mlađeg tercijara na temelju podataka iz novijih bušotina u Hrvatskoj na Mudroslovnome fakultetu u Zagrebu. Tijekom 1935−39. bio je laborant (preparator) u Geološko-paleontološkome muzeju u Zagrebu, od 1939. suplent realne gimnazije u Brčkom, od 1940. asistent pri Odjelu za rudarstvo Banske vlasti Banovine Hrvatske, od 1945. geolog novoosnovanoga poduzeća Jugoslavenski kombinat za naftu i plin u Zagrebu te od 1947. Generalne direkcije za naftu i plin u Beogradu. Od 1949. radio je na Rudarskom odsjeku → Tehničkoga fakulteta (sv. 4 ) (od 1957. Tehnološki, danas → Rudarsko-geološko-naftni fakultet) u Zagrebu, gdje je u zvanje redovitoga profesora izabran 1963; umirovljen je 1973. Predavao je kolegije Geologija nafte i plina, Geologija ugljena i Geološko kartiranje. Obnašao je dužnosti predstojnika Zavoda za geologiju ugljena i nafte (1949−73), starješine Rudarskog odjela (1956–57), prodekana (1957−59) te dekana (1959–60) zagrebačkog Tehnološkoga fakulteta.

Geološkim i geofizičkim snimanjima te dubinskim istražnim bušenjima određivao je strukturna i stratigrafska obilježja pojava nafte i plina. Istraživao je prva naftna polja u Hrvatskoj u Moslavini i Međimurju. Na temelju podataka o velikim razlikama u dubinama i općenito u konfiguraciji kristalinske podloge te o debljinama i transgresivnim odnosima pojedinih članova tercijara, izveo je rekonstrukciju paleogeografskih odnosa i upozorio na mogućnost nalaza nafte i u tamošnjim dubljim dijelovima, što se pokazalo točnim. Istaknuo je značenje geologije pri istraživanju, bušenju i osvajanju naftnih polja, osobito s gledišta hrvatskih nalazišta, te se smatra začetnikom studija naftne geologije i geologije ugljena u nas. Bio je predsjednik → Hrvatskoga geološkog društva (1954−56).

Dabac, Tošo (Nova Rača kraj Bjelovara, 18. V. 1907 – Zagreb, 9. V. 1970), fotograf, jedan od najplodnijih i najutjecajnijih hrvatskih fotografa.

U Zagrebu je završio klasičnu gimnaziju 1926. i apsolvirao pravo. Fotografijom se počeo baviti 1930., a prvi je put izlagao 1932. s fotoamaterima u Ivancu. Ispit za zvanje fotografskoga majstora položio je 1937. u Zagrebu, gdje je 1940. otvorio atelijer u Ilici 17. Od 1957. bio je član umjetničke komisije Međunarodnoga saveza fotografske umjetnosti (FIAP). Glavni je predstavnik socijalnoga smjera u hrvatskoj fotografiji i jedan od osnivača tzv. zagrebačke škole fotografije. Snimao je život ulice, prosjake, ljude iz naroda, sajmišta i procesije, čime je anticipirao life-fotografiju našega doba. Veliku pozornost posvećivao je i snimanju portreta, folklora, krajolika, kulturnih spomenika, a fotografirao je i industrijsku arhitekturu, tvorničke interijere, strojeve i alate. Opremio je fotografijama knjige Metropola Hrvata (1943), Zagreb (1961), Ivan Meštrović (1961), Antun Augustinčić (1968) i dr. Za svoj rad dobio je mnoge nagrade, među ostalima Nagradu »Vladimir Nazor« za životno djelo (1967). Posmrtno je u njegovu atelijeru uređen Arhiv Tošo Dabac (privatna zbirka s gotovo 200 000 negativa i dokumentacijom vezanom uz njegov rad), od 2005. u sastavu Muzeja suvremene umjetnosti u Zagrebu.







Gutschy, Ljudevit (Sisak, 19. X. 1874 – Zagreb, 26. VI. 1961), liječnik i mikrobiolog, začetnik mikrobiologije u Hrvatskoj i prvi koji je provodio cijepljenje protiv tifusa i bjesnoće.

Na Sveučilištu u Grazu 1900. diplomirao je medicinu te nastavio raditi kao asistent profesora Rudolfa Klemensiewicza (1848–1922) pri katedri za eksperimentalnu patologiju i medicinsku bakteriologiju. U to je doba Kraljevska zemaljska vlada u Zagrebu na poticaj protomedika Ignaca Thallera (1840–1916) odlučila osnovati bakteriološko-higijenski zavod, što je na preporuku prof. Klemensiewicza povjereno Lj. Gutschyju. Poslan je na dodatno školovanje iz bakteriologije u Pasteurov institut u Parizu. Zbog nedostatka financijskih sredstava zavod nije osnovan te je Gutschy 1903. otišao raditi u Beč, baveći se zoonozama i izradbom cjepiva protiv bjesnoće. Ubrzo je prešao u Kraljevski pruski institut za zarazne bolesti u Berlinu (danas Institut Roberta Kocha). Zatim se vratio u Zagreb te je 1907. vlastitim sredstvima osnovao humano-medicinski mikrobiološki i kemijski zavod, prvi u Hrvatskoj. Nakon višegodišnjeg samostalnog rada kao privatni laboratorij, njegov je zavod 1913. podržavljen pod nazivom Kraljevski zemaljski higijensko-bakteriološki zavod, a Gutschy je imenovan predstojnikom te mu je dodijeljeno osoblje i inventar. Izradio je vlastito cjepivo protiv tifusa te proveo cijepljenje u doba epidemije u Slavoniji. Za I. svj. rata bio je pukovnijski liječnik. Nakon I. svj. rata prepoznata je potreba za osnivanjem Pasteurova zavoda za liječenje bjesnoće u Zagrebu kako bi se izbjegao put bolesnika u Budimpeštu i Beč, što je Gutschyjevim zalaganjem ostvareno 1919.

Na Gospodarsko-šumarskome fakultetu (→ Agronomski fakultet) u Zagrebu habilitirao se 1920. radom o kajmaku, a od 1923. predavao je i na Visokoj tehničkoj školi (→ Tehnički fakultet u Zagrebu; sv. 4). Kao nepodoban, 1924. trebao je biti umirovljen, no napustio je mjesta u Kraljevskom zemaljskom higijensko-bakteriološkom zavodu i Pasteurovom zavodu te se posvetio radu na fakultetu. Sa Stjepanom Filipovićem (1886–1955) na fakultetu je osnovao laboratorij za poljoprivrednu mikrobiologiju. Godine 1941. izabran je u zvanje redovitog profesora, ali umirovljen je kao politički nepodoban.

Ipak, u Mikrobiološkom institutu Medicinskoga fakulteta djelomično je nastavio raditi baveći se ispitivanjem soje.

Područja su njegova znanstvenoga i stručnoga rada bila medicinska, tehnička i poljoprivredna mikrobiologija. Baveći se mikrobiologijom tla, prvi je u Hrvatskoj 1941/42. izolirao autohtoni soj bakterije Bradyrhizobium japonicum iz tla i razradio metode njezina uzgoja na hranjivoj podlozi, što je omogućilo proizvodnju prvoga hrvatskog cjepiva za bakterizaciju sojina sjemena i početak razvoja tehnologije mikrobioloških gnojiva. Autor je knjige Kvantitativno određivanje asimilativnog fosfora i kaliuma u zemlji biološkim putem (s V. Kucem, 1935) te skripta Gospodarska bakteriologija (1923) i Elementi poljoprivredne i tehničke mikrobiologije: predavanja iz teoretske mikrobiologije (1936). Jedan je od osnivača i prvi urednik časopisa → Priroda (sv. 4) (1911).

Novaković, Demeter (Novakovich, Demetter, Demetrije) (Pitomača, 1786 – Zagreb, IX. 1845), trgovac i dagerotipist, začetnik fotografije u Hrvatskoj.

Nakon što je izučio trgovački zanat u Ivanić-Gradu, došao je 1807. u Zagreb, gdje je radio kao trgovac, a 1814. otvorio je vlastitu trgovinu. Prve podatke o njemu kao dagerotipistu donosi Ivan Kukuljević Sakcinski u djelu Slovnik umjetnikah jugoslavenskih (1858). Počeo se baviti dagerotipijom 1839., kada je za boravka u Parizu upoznao tek objavljeni pronalazak i primio poduku od samoga Louisa Daguerrea. Nakon povratka u Zagreb snimio je, vjerojatno već iste godine, nekoliko dagerotipija zagrebačke okolice. Godine 1840. snimao je i u Beogradu, a jednu od dagerotipija poklonio je knezu Mihailu. Radovi mu nisu sačuvani.

Griesbach, Đuro (Mitrovica, 25. X. 1911 – Zagreb, 27. III. 1999), fotograf, konstruktor fotografskoga pribora.

Nakon završetka trgovačke škole u Zagrebu 1928., otišao je u Berlin gdje je 1929. završio stručnu fotografsku školu. U razdoblju 1930–41. fotografirao je kulturno-umjetničke spomenike u Hrvatskoj za tadašnji JAZU pod vodstvom Artura Schneidera. Prvu samostalnu izložbu fotografija priredio je 1933. na Zagrebačkome zboru. Tijekom 1946–48. radio je u Obrtnoj školi (od 1993. Škola primijenjene umjetnosti i dizajna) u Zagrebu, potom je konstruirao fotografski pribor u tvornicama Fototehnika i Fotokemika. U turističkome poduzeću Putnik 1953–58. vodio je proizvodnju fotorazglednica, a od 1959. djelovao je kao samostalan umjetnik. Od 1933. bio je član Fotokluba Zagreb, kojega je 1958. i 1969–76. bio predsjednik, a od 1977. doživotni počasni predsjednik. Uz umjetničku i turističku radio je i reklamnu fotografiju, posebno za drvnu industriju (Exportdrvo). Baveći se tehničkim inovacijama, među ostalim konstruirao je kamere, aparate za povećavanje, dijaskop te stroj za kopiranje i sušenje razglednica visokoga sjaja. Dobitnik je Nagrade za životno djelo za doprinos tehničkoj kulturi »Faust Vrančić« (1995).