alkoholna pića, pića koja sadrže 3–80% volumnog udjela etilnog alkohola (etanola). Etanol usporava reakcije živčanog sustava i djeluje opuštajuće, pa uživanje alkoholnih pića u umjerenim količinama mnogi smatraju ugodnim. Međutim, uživanje alkohola u većim količinama i tijekom duljega razdoblja vodi u alkoholizam i uzrokuje teške poremećaje u organizmu. Zbog štetnog djelovanja alkohola na ljudski organizam pri prekomjernom uživanju, proizvodnja, prodaja i reklamiranje alkoholnih pića u mnogim su zemljama danas regulirani strogim propisima koji uključuju i plaćanje posebnih poreza (trošarina), visina kojih ovisi o udjelu alkohola u piću.

Sirovine, proizvodnja i vrste

Sirovine za proizvodnju alkoholnih pića biljne su vrste koje sadrže šećere (voće, grožđe) ili škrob (ječam, raž, kukuruz) iz kojih s pomoću kvasaca u procesu alkoholne fermentacije nastaju alkohol i ostali sekundarni produkti, ovisno o sastavu biljne vrste i primijenjenome tehnološkom postupku. Prema osnovnome tehnološkom procesu proizvodnje razlikuju se pića koja se dobivaju alkoholnom fermentacijom (npr. pivo, vina, voćna vina) i pića kod kojih se alkohol iz prevrelih komina odvaja postupcima destilacije (vinjaci, rakije, viski, votka). Konačna kvaliteta alkoholnih pića dobiva se postupcima poput kupažiranja, stabilizacije i dozrijevanja te obogaćivanjem raznim dodatcima (alkoholom, tvarima za aromatizaciju, esencijama i sl.). Prema udjelu etanola alkoholna se pića dijele na slaba (→ pivo i vino; → vinogradarstvo i vinarstvo), srednje jaka (npr. vermut, prošek) i jaka (npr. šljivovica, vinjak, konjak, viski, votka, rum, likeri).





















Jaka alkoholna pića imaju posebna senzorska svojstva i volumni udjel alkohola veći od 15%. Uglavnom se proizvode izravno destilacijom prirodno prevrelih sirovina poljoprivrednoga podrijetla uz dodavanje aroma ili macerata ili bez njihova dodavanja. Kao sirovine za fermentaciju i dobivanje destilata rabe se različite voćne vrste, vino, žitarice, krumpir i slično. Ovisno o kategoriji pića, kao dodatci mogu služiti etilni alkohol biljnoga podrijetla, aromatično bilje i njegovi macerati, sredstva za zaslađivanje i dr. S prehrambeno-tehnološkoga gledišta, jaka alkoholna pića se ovisno o podrijetlu sirovine i načinu proizvodnje razvrstavaju na rakije, rakije proizvedene posebnim postupcima, jaka alkoholna pića proizvedena posebnim postupcima, likere i miješana jaka alkoholna pića (kokteli).







Rakije su jaka alkoholna pića dobivena destilacijom prevreloga soka, zgnječenih plodova (masulja) ili komine grožđa ili drugog voća s volumnim udjelom alkohola manjim od 86%. Ovisno o vrsti sirovine mogu biti rakije od grožđa (vinjak, brendi, lozovača, komovica, drožđenka i vinovica), voćne rakije (od masulja i od komine voća – npr. šljivovica, kruškovača), specijalne rakije dobivene aromatiziranjem vinskoga destilata i rakija voćem, aromatskim biljem, njihovim maceratima i eteričnim uljima (npr. travarica, orahovica, klekovača).









Rakije proizvedene posebnim postupcima dobivaju se destilacijom prevrele žitne komine (viski, žitna rakija), proizvoda šećerne trske (rum) i sirovina siromašnih šećerom s dodatkom etilnog alkohola ili bez njega, te macerata neprevrelih sirovina u etilnom alkoholu (džin, rakije od aromatskog bilja – npr. pelinkovac, lincura, aniseta, brinjevac; rakije od voćnoga macerata kupine, jagode, maline, i dr.).







Jaka alkoholna pića proizvedena posebnim postupcima dobivaju se razrjeđivanjem etilnog alkohola poljoprivrednoga podrijetla, destilata ili njihovih smjesa i mogu se samo pročišćavati (votka) ili aromatizirati (domaći brendi, domaći rum, jaka alkoholna pića od voća s malim udjelom voćnoga macerata).







Likeri su slatka alkoholna pića koja se sastoje od alkohola (18–28%), šećera (100 i više g/L) i arome. S obzirom na aromsku osnovu razlikuju se likeri od voćnoga soka, voćni likeri, likeri od rakija, biljni likeri, likeri od kave, čaja, kakaa, čokolade, emulzijski likeri, likeri s vinom, aromatizirani likeri, ostali likeri.

Miješana jaka alkoholna pića (kokteli) dobivaju se miješanjem dvaju ili više jakih alkoholnih pića s etilnim alkoholom, voćnim sokom, aromom, vinom, šećerom i dr.







Jaka alkoholna pića u Hrvatskoj

Zakonski propisi vezani uz alkoholna pića u RH usklađeni su s propisima EU-a. Hrvatski Pravilnik o jakim alkoholnim pićima definira uvjete proizvodnje za 46 jakih alkoholnih pića, a propisani su i uvjeti za proizvodnju naših tradicionalnih jakih alkoholnih pića – hrvatske loze, hrvatske stare šljivovice, slavonske šljivovice, hrvatske travarice, hrvatskog pelinkovca i zadarskog maraskina. U RH se tradicionalno proizvode sve vrste alkoholnih pića. Njihova je proizvodnja započela na individualnim seoskim gospodarstvima za vlastite potrebe, zatim su se počela proizvoditi u zadrugama, naposljetku i u industrijskim postrojenjima. U početku su ih proizvodili Arko (→ Vladimir Arko), Pokorny (→ Franjo Pokorny) i → Maraska, a danas ih proizvode → Badel 1862, Maraska, → Segestica, → Zvečevo, → Dalmacijavino, Darna, Istravino i Vinoplod. Neki od njih nose oznaku Hrvatska kvaliteta i izvorno hrvatsko. Slijedeći svjetske trendove, i u Hrvatskoj je započela obrtnička (craft) proizvodnja alkoholnih pića. U RH je 2017. bilo 41 650 malih proizvođača registriranih za proizvodnju jakih alkoholnih pića. Tijekom 2018. proizvedeno je oko 10 milijuna litara jakih alkoholnih pića (od toga približno 33% gorkih likera, 24% domaćega brendija, 12% votke, 11% slatkih likera, 7% travarice, 6% šljivovice i 4% domaćeg ruma), izvezeno je više od 4,5 milijuna litara, a uvezeno više od 8,5 milijuna litara jakih alkoholnih pića.





























Kolegij Proizvodnja jakih alkoholnih pića izvodi se na preddiplomskome studiju → Prehrambeno-biotehnološkoga fakulteta u Zagrebu, a kolegij Tehnologija proizvodnje jakih alkoholnih pića na preddiplomskome stručnom studiju Vinogradarstvo, vinarstvo i voćarstvo → Veleučilišta u Požegi i na stručnome studiju Vinarstvo na → Veleučilištu u Rijeci (sv. 1).

Berger, Otilija (Otti) (Zmajevac kraj Kneževih Vinograda, 4. X. 1898 ‒ Auschwitz, nakon 27. IV. 1944), tekstilna dizajnerica i slikarica, zaslužna za razvoj tekstilnoga dizajna i njegove primjene u industriji.

Polazila je Umjetničku školu za gospođe i djevojke u Beču 1920‒21., Umjetničku akademiju u Zagrebu 1921‒26., te školu Bauhaus u Dessauu (tečajevi Vasilija Kandinskog, Paula Kleea i Lászla Moholy-Nagya) 1927‒30., gdje je vodila tkalačku radionicu 1931‒32. pod vodstvom Lilly Reich. Eksperimentirala je s novim materijalima, mješavinom sintetskih vlakana i celofana. Uspostavivši suradnju s tekstilnim tvornicama u Njemačkoj, Nizozemskoj, Velikoj Britaniji i Čehoslovačkoj, od 1932. bila je samostalna dizajnerica u Berlinu, a nakon što joj je 1936. zbog židovskoga podrijetla bio zabranjen umjetnički rad, neko je vrijeme živjela u Londonu. Godine 1938. vratila se u Kraljevinu Jugoslaviju. U travnju 1944. bila je uhićena u rodnome mjestu i deportirana u Auschwitz, gdje je stradala.

Skupno je izlagala u Zagrebu 1922. u povodu židovskog omladinskog sleta i 1930. na izložbi Udruženja umjetnika Zemlja, te u New Yorku 1938. na izložbi Bauhaus 1919‒1928. u Museum of Modern Art. Njezini se tekstilni umjetnički radovi čuvaju u Arhivu Bauhausa u Berlinu, Muzeju za umjetnost i obrt, Muzeju suvremene umjetnosti u Zagrebu i dr.

odjevna industrija, dio prerađivačke industrije koji se bavi proizvodnjom odjeće, a zasniva se na tekstilnoj tehnologiji.

Začetci odjevne industrije sežu u rano doba industrijske revolucije i vežu se uz pojavu šivaćega stroja (→ šivanje). Tomu je prethodio patent engleskoga izumitelja Thomasa Sainta 1790. za prvi stroj za šivanje kože jednim koncem i lančanim bodom. Francuski izumitelj Barthélemy Thimonnier patentirao je uporabljivi šivaći stroj sa zakrivljenom iglom 1830., nakon čega je francuska vlada osnovala prvu tvornicu s 80 strojeva za proizvodnju vojne odjeće. Šivaći stroj sličan današnjemu patentirao je 1846. američki izumitelj Elias Howe. Imao je iglu s ušicom za provođenje gornjega konca, okomitu iglenjaču i čunak s donjim koncem za tvorbu čvrstoga zrnčanog boda. Američki izumitelj Isaac Merritt Singer patentirao je 1851. stroj na nožni pogon i pritisnu nožicu za šivani materijal, a njegov sunarodnjak Allen Benjamin Wilson ubrzo potom sustav posmika materijala. Ugradnjom elektromotora u šivaće strojeve 1887. njemačko-američki inženjer Philip Diehl ostvario je znatan napredak u njihovu razvoju.

Razvojem strojarstva usavršavaju se strojni elementi, povećava se brzina šivanja s početnih stotinjak ostvarenih strojnih šivaćih bodova u minuti na desetak tisuća, te se razvija nova vrsta šivaćih automata. Razvoj elektrotehnike i elektronike potaknuo je pojavu šivaćih agregata, numerički vođenih šivaćih strojeva, robota i inteligentnih šivaćih strojeva. Usporedno se razvijaju strojevi i oprema za tehnološke procese krojenja i doradbe odjeće, sustavi međufaznoga transporta, sveobuhvatna primjena računala i umrežavanja, organizacijski oblici te metode organizacije rada u tehničkim pripremama tvornica odjevne industrije.

Odjevna industrija u Hrvatskoj

Prije pojave industrijske proizvodnje odjeća se u ruralnim sredinama na području Hrvatske izrađivala od tekstilnih plošnih materijala nastalih ručnim tkanjem ili pletenjem od dostupnih pređa životinjskoga (→ vuna) ili biljnoga (→ lan, → konoplja) podrijetla, a potom krojenjem i ručnim šivanjem. Poslije su se počeli rabiti materijali pribavljeni trgovinom iz drugih krajeva (→ pamuk, → svila), a tijekom vremena pojavile su se i zanatsko-trgovačke radionice za izradbu odjeće koje su prodavale svoje proizvode u gradovima i manjim mjestima na sajmovima.

Za začetke industrijske proizvodnje odjeće u Hrvatskoj zaslužan je trgovac → Salomon Berger, koji je 1885. u Zagrebu otvorio trgovinu tekstilnom robom, prodavajući i odjeću izradbu koje je sam organizirao u kućnoj radinosti. Nakon što je tijekom prvoga desetljeća XX. st. nastavio poslovati s gubitcima, Berger je napustio trgovinu. Novi vlasnici poduzeća postali su 1910. njegovi rođaci Makso i Lav Bauer, a ono je nastavilo djelovati pod nazivom Salamona Bergera nasljednici. Poduzeće je počelo proizvoditi rublje 1914., kada je nožni pogon strojeva zamijenjen mehaničkim, te je započelo raditi industrijsko postrojenje. Od 1915. poslovalo je pod nazivom Domaća tvornica rublja Salamona Bergera nasljednici, zadržavši ga do 1919. i pretvorbe u dioničko društvo → Domaća tvornica rublja. Tvornica je isprva uvela tzv. tekuće vrpce za izradbu rublja, koje su zbog nedostataka i omraženosti poslije bile zamijenjene suvremenijim tzv. sinkro-sustavom.







Među najstarijim hrvatskim tekstilnim poduzećima koja su se proizvodnjom odjeće počela baviti tek u kasnijem razdoblju svojega djelovanja su → Čateks iz Čakovca, sljednik tekstilne manufakture Samuela Neumanna, osnovane 1874., te → Pamučna industrija Duga Resa, osnovana 1884. pod nazivom Kraljevska zemaljska ovlašćena pamučna predionica i tkaonica u Dugoj Resi. U Varaždinu je 1918. osnovana Tekstilna industrija Varaždin (Tivar), koja danas djeluje pod nazivom → Varteks, u Karlovcu 1920. mala radionica pletene robe iz koje se tijekom vremena razvio Velebit ‒ tvornica trikotaže i popluna, a u Zagrebu 1922. tvornice konfekcije Habitus i Netka, te 1923. poduzeće Lacet iz kojega je nastala → Nada Dimić, zagrebačka trikotaža i pozamanterija (njezin nasljednik je poduzeće Endi Line, koje djeluje od 2003. u Svetom Ivanu Zelini). U Čakovcu je 1923. osnovano dioničko društvo braće Graner, iz kojega se razvilo poduzeće → Međimurska trikotaža Čakovec za proizvodnju odjevnih predmeta, čarapa, pozamenterije i pletiva. Poduzeće Krapinska tekstilna industrija, poslije pod nazivom → Krateks, osnovano 1925. u Krapini, započelo je konfekcioniranje trikotažnih pletiva i tkanina tijekom 1960-ih.















Tvornica odjeće → Kamensko započela je djelovati 1943. u ličkome selu Kamenskom, a nakon završetka II. svj. rata uselila se u prostore Vojno-odjevnoga zavoda u Zagrebu. Potkraj rata osnovane su Industrija modne konfekcije u Osijeku i tvornica odjeće Napredak u Zagrebu. Neposredno nakon rata započele su s radom tvornice odjeće Siscia u Sisku, Uzor u Splitu i Modna konfekcija 22. decembar u Zagrebu. Iz tvornice trikotaže Olga Ban osnovane 1947. u Puli kasnijim je udruživanjem nastalo poduzeće Arena trikotaža.

Poduzeće za proizvodnju trikotaže → Galeb osnovano je 1951. u Omišu, proizvođač dječje i ženske odjeće, a kasnije muških odijela → Kotka započeo je djelovati 1954. u Krapini, tvornice konfekcije Vesna i Predrag Heruc 1955. u Zagrebu, Riječka industrija odjeće 1956. u Rijeci, a Emka 1958. u Pregradi. Varteks je u Novom Marofu 1983. otvorio pogon za izradbu odjeće od denima prema licenci Levi’s. Uz navedene značajnije i poznatije tvornice odjeće otvarale su se stotine pogona i u manjim hrvatskim mjestima.









Promjenom društvenoga sustava početkom 1990-ih, zbog ratnih događanja i uništavanja tvornica na okupiranim dijelovima Hrvatske tijekom Domovinskoga rata te kasnije loše provedenom privatizacijom, mnoga su poduzeća ugašena. Početkom 2020. u Hrvatskoj je aktivno 580 proizvođača odjeće, zaustavljen je pad broja aktivnih tvornica te zabilježen rast broja srednjih i malih proizvođača odjeće.

Hrvatska odjevna industrija primjenjuje najnovije spoznaje organizacije proizvodnje te najsuvremenije strojeve i opremu (→ tekstilni strojevi). Ekološki je vrlo prihvatljiva, a poznata je po produktivnosti, kvaliteti proizvodnje i konkurentnosti, zbog čega je unatoč nizu nepovoljnih događaja opstala i danas je u fazi novoga rasta i razvoja. O kvaliteti i konkurentnosti svjedoči podatak da je odjeća mnogih najpoznatijih svjetskih modnih marki proizvedena u Hrvatskoj, a o produktivnosti to da je za izradbu muškoga odijela na industrijski način primjerice u poduzeću Kotka potrebno oko četiri sata (za razliku od zanatskoga načina za koji je potrebno više od 40 sati). Industrija odjeće u Hrvatskoj posluje po suvremenim principima proizvodnje objedinjene umreženim računalnim sustavima (CIM ‒ Computer Integrated Manufactoring), te strategijama QR (Quick Response) i JIT (Just In Time). Najvećim je dijelom orijentirana na proizvodnju muške i ženske gornje odjeće, rublja te → radne i zaštitne odjeće.







Odjeća se najviše proizvodi u srednje velikim i malim serijama prema normiranim sustavima odjevnih veličina, a od 2010. na industrijski način izrađuje se individualizirana odjeća po narudžbi (tvornice Kotka i Siscia). Pritom se tjelesne mjere i položaj držanja tijela automatski snimaju 3D skenerom ili se uzimaju na tradicionalan krojački način, učitavaju u računalo i potom se računalno izvodi najprimjereniji kroj. Izrađuje se krojna slika, a računalno vođenim NC agregatom iskroji se materijal koji se potom šalje na šivanje i doradbu. Takva odjeća skuplja je od odjeće izrađene na temelju normiranih veličina, ali znatno jeftinija i kvalitetnija od odjeće izrađene na zanatski način.

Organizacijske cjeline u hrvatskoj odjevnoj industriji

Zahvaljujući dugogodišnjem obrazovnom procesu i praksi (→ Tekstilno-tehnološki fakultet u Zagrebu), hrvatska odjevna industrija ima ujednačen ustroj utemeljen na načelu četiri organizacijske cjeline: tehničke pripreme proizvodnje te tehnoloških procesa krojenja, šivanja i doradbe odjeće.

Tehnička priprema proizvodnje sadržava konstrukcijsku, tehnološku i operativnu pripremu proizvodnje te ispitivanja svojstava materijala i procesnih parametara. U konstrukcijskoj pripremi konstruiraju se i modeliraju krojevi odjeće, povećavaju i umanjuju na standardiziran sustav odjevnih veličina te izrađuju krojne slike uz pomoć računala. Prvi takav sustav u Hrvatskoj uveden je u tvornici Kamensko 1975., a potom u tvornicama Varteks, Siscia, Kotka i dr., postavši uobičajenim i u srednjim i malim tvornicama odjeće te se danas rabi redovito. U hrvatskoj odjevnoj industriji prvi sustav odjevnih veličina i načina veličinskoga označavanja odjeće prihvaćen je 1965‒66., nakon čega je započela i proizvodnja prema normiranim veličinama odjeće.







U tehnološkoj pripremi obavlja se tehnološka analiza proizvodnih operacija i odabir sredstva rada, izrađuju planovi tehnoloških operacija i montaže uvažavajući podjelu rada i uvježbanost radnika, odabiru optimalne proizvodne linije, provodi razmještaj opreme, sustav tehnološkoga procesa te projektiranje proizvodnih linija. U ranoj fazi razvoja hrvatske odjevne industrije, kao i u drugim industrijama, rabili su se lančani, fazni i kombinirani sustavi tehnoloških procesa, a posljednjih desetljeća XX. st. pojavili su se fleksibilni i modularni sustavi. Fleksibilni sustavi temelje se na programiranim sustavima međufaznoga transporta, a prvi takav sustav u Hrvatskoj uveden je u tvornici Vesna u drugoj polovici 1970-ih. Modularni sustav prvi je put primijenjen u tvornici Kostel promet iz Pregrade potkraj 1990-ih.

Operativna priprema izučava proizvodnost rada tvornice i proizvodne kapacitete na temelju kojih određuje pokretanje proizvodnje kolekcija i radnih naloga. Primjena suvremenih materijala za izradbu odjeće, strojeva i proizvodnih postupaka u hrvatskoj odjevnoj industriji iziskuje laboratorijsko ispitivanje svojstava materijala i procesnih parametara radi pravodobnog programiranja strojeva i opreme procesnim parametrima koji će osigurati izvrsnu kvalitetu proizvedene odjeće uz najveći učinak.

Krojenje dijelova odjeće se u ranijoj fazi razvoja izvodilo primjenom ručno vođenih strojeva za rezanje materijala (električne ili pneumatske škare, strojevi s kružnim, udarnim ili tračnim noževima) ili primjenom računalno vođenih NC agregata. U novije doba rabe se agregati za rezanje ubodnim noževima, laserskim zrakama, nadzvučnim mlazom vode i rotirajućim diskovima. Prvi agregat s visećim oscilirajućim ubodnim nožem bio je instaliran u tvornici Kamensko u drugoj polovici 1970-ih, prvo lasersko rezalo krojnih šablona uvedeno je u tvornici NIK u Zagrebu 1980-ih, s rezanjem nadzvučnim mlazom vode započelo se u tvornici → Boxmark Leather u Trnovcu Bartolovečkom početkom 2000-ih, dok je prvi agregat s rotirajućim diskom instaliran na Tekstilno-tehnološkome fakultetu u Zagrebu 2004.







U tehnološkome procesu šivanja najviše se rabe suvremeni, tehnički izvrsno opremljeni univerzalni šivaći strojevi i automati. Nešto kasnije pojavili su se i šivaći agregati i NC vođeni šivaći strojevi, koji su se najviše rabili u tvornicama Kamensko i Varteks. Najveći broj NC vođenih šivaćih strojeva u Hrvatskoj rabi tvornica Boxmark Leather za šivanje proizvoda od kože. Spajanje dijelova odjeće i drugih šivanih artikala, posebice zaštitne i sportske odjeće, šatora, tendi, cerada, kišobrana, sportskih rekvizita, automobilske opreme i dr., osim tehnikom šivanja izvodi se i tehnikom toplinskoga spajanja kondukcijom i konvekcijom (tvornice Čateks, Splendor tekstil iz Zagreba, Hemco iz Đakova i dr.), primjenom ultrazvuka na frekvencijama 18 do 42 kHz (Tekstilno-tehnološki fakultet i Ustanova za profesionalnu rehabilitaciju i zapošljavanje osoba s invaliditetom URIHO iz Zagreba) i visoko-frekventnoga elektromagnetskog polja frekvencije od 27,12 MHz (tvornice Čateks, Belina iz Krapinskih Toplica, BBS iz Bjelovara).













U tehnološkom procesu doradbe odjeće rabe se suvremeni strojevi za ručno glačanje, stolovi i strojevi za glačanje. Strojevi za glačanje rabe računalno podržane programatore za doziranje procesnih parametara glačanja (vrijeme, tlak i temperatura glačanja, vrijeme propuhivanja, njihanja kalupa i vakuumiranja izratka) zbog čega je kvaliteta glačanja izrazito visoka.







tekstilno-kemijska tehnologija, skup načina i postupaka u kojima se fizikalno-kemijske znanstvene spoznaje i principi kemije primjenjuju u proizvodnji raznovrsnih tekstilnih materijala i umjetnih vlakana; također znanstvena disciplina u znanstvenome području tekstilne tehnologije.

Većina postupaka tekstilno-kemijske tehnologije odnosi se na kemijsko i fizikalno-kemijsko oplemenjivanje tekstila u svim fazama izradbe, ali i tijekom uporabe proizvoda. Oni iziskuju inženjerska znanja o fizikalno-kemijskim svojstvima materijala, sredstvima za obradbu, njihovim interakcijama, uvjetima obradbe i strojevima. Procesni mehanizam može biti kemijski (polimerizacija, umrežavanje, kovalentno vezanje, ionska izmjena, kelatacija), fizikalni (djelovanje zraka, vlage, topline, lasera, plazme, ultrazvuka, mikrovalova, radiofrekvencije i ultraljubičastoga zračenja) ili kombinirani fizikalno-kemijski. Svrha obradbe je poboljšati izgled, opip i funkcionalna svojstva tekstilija; pritom postignuti učinci mogu biti postojani, ali i više ili manje nepostojani na pranje ili uvjete uporabe. Cilj obradbe je promjena ili poboljšanje jednoga, dvaju ili više svojstava istodobno. U procese obradbe uključen je velik broj parametara koji su vezani uz kupelj (sastav, reologija), fizikalno-kemijska svojstva materijala, uvjete (pH, temperatura, omjer kupelji, hidrodinamika), te način provedbe (diskontinuirano, polukontinuirano ili kontinuirano). Obradbama postupkom iscrpljenja, kemijska sredstva iz razrijeđene kupelji difundiraju i vežu se fizikalno ili kemijski na tekstilni materijal. Pri impregnaciji tekstilnoga materijala iz vodenih otopina ili disperzija te pri naslojavanju, sredstva za obradbu se u kratkom vremenu nanose na materijal iz koncentrirane kupelji, a potom fiksiraju sušenjem i kondenzacijom.

Proizvodnja → umjetnih vlakana također spada u tekstilno-kemijsku tehnologiju, a obuhvaća tri skupine postupaka: kemijsko ispredanje iz otopine, kemijsko ispredanje iz taljevine te specijalne postupke.

Predobradba

Procesi predobradbe provode se radi pripreme tekstila za bojenje, tisak i apreturu. Iz tekstila se uklanjaju prirodne primjese (masti, voskovi, pektini, proteini) ili sredstva ciljano dodana u prethodnim procesima (škrob, parafin, punila, preparacije). Izbor tehnoloških postupaka i slijed operacija primarno ovisi o sirovinskome sastavu tekstila. Primjerice, procesi predobradbe pamuka, uz mokre postupke odškrobljavanja, iskuhavanja, pranja i bijeljenja, uključuju i suhi postupak smuđenja (spaljivanje stršećih vlakana) te alkalne obradbe mercerizaciju i luženje.













Bojenje i tekstilni tisak

Bojenjem i tekstilnim tiskom postiže se obojenost tekstilnih materijala. Ovisno o sastavu i vrsti tekstila, rabe se različite vrste bojila, najčešće supstantivna, reaktivna, redukcijska, kisela, bazna, metal-kompleksna i disperzna. Bojila su prirodne ili sintetičke organske tvari koje zbog svoje kemijske strukture (azo-skupine, ksanten, trifenilmetan) apsorbiraju svjetlost u vidljivome dijelu spektra (380‒760 nm) te su stoga obojene. Moraju imati sposobnost vezanja za tekstilni materijal, dajući mu pritom svojstvo obojenosti. Procesi bojenja i tiska odvijaju se u tri faze: adsorpcija bojila na površinu vlakna, difuzija bojila u unutrašnjost vlakna i stvaranje kemijskih ili fizikalnih veza između bojila i vlakna (fiksiranje).







Za razliku od bojenja u kojem se bojilo jednakomjerno veže za čitavu površinu tkanine i daje obojenje u jednoj nijansi (tonu), pri tisku se jedno ili više bojila na tkaninu nanosi u konturama uzorka (dezena) određena oblika. Tiskarska pasta sadrži bojilo, ugušćivač i dodatke. Ugušćivač djeluje kao mehanički nositelj bojila i dodataka, svladava kapilarne sile tkanine i zadržava bojilo i ostale sastojke u željenim konturama uzorka u homogenoj cjelini. Najzastupljeniji je pigmentni tisak (transparentni, pokrivni, bubreći, fluoroscentni, fosforoscentni i dr.) u kojem se netopljivi pigmenti, koji nemaju afinitet prema tekstilnom materijalu, na njega vežu i fiksiraju s pomoću vezivnih sredstava.









Početci bojenja tekstila i tekstilnoga tiska datiraju se u prapovijesno razdoblje. U Peruu je pronađena pamučna tkanina bojena indigom stara oko 6000 godina, a u Egiptu tiskani tekstil star više od 3500 godina. Do sredine XIX. st. rabila su se samo prirodna bojila mineralnoga, biljnoga i životinjskoga podrijetla. Nakon što je britanski kemičar William Henry Perkin 1856. sintetizirao anilinsko purpurno bojilo muvein (mauveine), slijedilo je razdoblje intenzivnoga razvoja sintetičkih bojila i njihove primjene u tekstilstvu. Razvoj tekstilnoga tiska u današnjem smislu vezan je uz razvoj strojeva za sitotisak. Godine 1785. britanski izumitelj Thomas Bell patentirao je stroj za rotacijski tisak u šest boja. Od sredine XX. st. važan je razvoj digitalnih tehnika ink-jet tekstilnoga tiska.







Apretura

Pojam apretura obuhvaća završne procese za postizanje željenoga izgleda i određenih uporabnih svojstava tekstilija fizikalnim, mehaničkim, kemijskim i fizikalno-kemijskim procesima, ovisno o vrsti sredstva za obradbu te strukturi i svojstvima tekstila. Apretura se dijeli na suhu i mokru, ovisno o mediju u procesu obradbe. Fizikalno-mehanički i termički procesi suhe obradbe mijenjaju teksturu, izgled, sjaj i volumen tekstilija, te daju stabilnost dimenzija. Mehaničkim i termičkim postupcima kalandriranja, glačanja i mangliranja dobiva se glatka površina, postupci čupavljenja, šišanja, brušenja, četkanja, ratiniranja, polurotiranja i udaranja rezultiraju raznovrsnim svojstvima površine koja određuju udobnost dodira i teksturu tekstilije, dekatiranjem se sprečava kasnije suzivanje i skraćivanje, plisiranjem se postižu trajni nabori i dr. Kemijski postupci obradbe uključuju opipnu apreturu, škrobljenje, obradbu protiv gužvanja te razne zaštitne obradbe (uljeodbojna, vodoodbojna, vatrootporna, zaštitna od ultraljubičastoga zračenja, animikrobna, antistatička, protiv prljanja). Završne operacije uključuju kontrolu, dubliranje, namatanje, mjerenje i pakiranje.













U tekstilno-kemijsku tehnologiju ubraja se i → njega tekstila tijekom uporabe proizvoda.

Tekstilno-kemijska tehnologija u Hrvatskoj

Procesi tekstilno-kemijske tehnologije u Hrvatskoj provodili su se u vidu kućne radinosti ili obrta (Dubrovnik) do kraja XIX. st., kada je započela industrijalizacija. Tada su se, a posebice u razdoblju nakon I. svj. rata, uglavnom zahvaljujući stranim ulaganjima, počele osnivati tvornice koje su imale i pogone za bojenje i oplemenjivanje. Među njima bile su Tekstilna industrija Varaždin (→ Varteks), Krapinska tekstilna industrija (→ Krateks), → Tvornica za pamučnu industriju (Tvorpam u Zagrebu), (→ Tvornica tekstila Trgovišće), → Unitas u Zagrebu, Kraljevska zemaljska ovlašćena pamučna predionica i tkaonica u Dugoj Resi (→ Pamučna industrija Duga Resa). Intenzivniji razvoj tekstilno-kemijske tehnologije u tekstilnoj industriji nastavio se u drugoj polovici XX. st., čemu je pridonijelo otvaranje viših tekstilnih škola i izobrazba inženjera te njihovo zapošljavanje u industriji. Na Kemijsko-tehnološkom odjelu Tehnološkoga fakulteta u Zagrebu 1960. otvoren je kemijsko-tekstilni smjer, studij na kojem su se obrazovali prvi diplomirani inženjeri kemijsko-tekstilne tehnologije. Time je stvorena jezgra budućega → Tekstilno-tehnološkoga fakulteta, osnovanoga 1991., u sklopu kojega je studij tekstilno-kemijske tehnologije sa svojim suvremenim laboratorijima, značajan kako za edukaciju tako i za prijenos znanja u industriju. Suradnja znanstvenika i stručnjaka s Fakulteta i tekstilno-kemijskih poduzeća, te njihova povezanost s europskim poduzećima istoga profila, potiče razvoj i osigurava primjenu aktualnih svjetskih razvojnih trendova u hrvatskoj tekstilnoj industriji.

Uspostavom samostalne Hrvatske, u novim društveno-ekonomskim okolnostima u posljednjem desetljeću XX. st. uspjeli su opstati samo malobrojni veći tekstilno-kemijski pogoni oplemenjivanja (→ Galeb iz Omiša, → Jadran i Unitas iz Zagreba, → Čateks iz Čakovca, → Varaždinska industrija svile). U novije doba zamjetan je određeni oporavak, inozemnim ulaganjima izgrađeni su primjerice pogoni za oplemenjivanje odjeće poduzeća Benetton u Osijeku te poduzeća → Calzedonia u varaždinskoj regiji.

U nakladi Tekstilno-tehnološkoga fakulteta u Zagrebu iz područja tekstilno-kemijske tehnologije objavljeni su udžbenici: Osnove oplemenjivanja tekstila I (I. Soljačić, D. Katović, A. M. Grancarić, 1992), Procesi proizvodnje kemijskih vlakana (R. Čunko, 1993), Osnove oplemenjivanja tekstila II (I. Soljačić, D. Katović, A. M. Grancarić, 1994), Osnove oplemenjivanja tekstila III (I. Soljačić, D. Katović, A. M. Grancarić, S. Bischof, 2006), Osnove o boji i sustav vrednovanja (Đ. Parac-Osterman, 2007), Osnove teorije bojenja tekstila (Đ. Parac-Osterman, B. Karaman, 2013).

Jonjić, Stipan (Stjepan) (Zvirnjača, BiH, 14. VII. 1953), liječnik, stručnjak za virusnu biologiju i imunologiju.

Na Medicinskom fakultetu u Rijeci diplomirao je 1976. te doktorirao 1985. disertacijom T limfocitne subpopulacije u svinje karakterizirane monoklonskim protutijelima: komparativna analiza s homolognim subpopulacijama u čovjeka, miša i štakora. Na Fakultetu radi od 1979., od 1992. kao redoviti profesor. Bio je pročelnik Zavoda za histologiju i embriologiju od 1996., osnivač je i pročelnik Centra za proteomiku (od 2006) te je bio dekan Fakulteta 1999–2003. U Saveznom istraživačkom centru za virusne bolesti u Tübingenu u Njemačkoj usavršavao se 1982–83. i 1986. Bio je 1997–2007. profesor i pročelnik Zavoda za biologiju i medicinsku genetiku Medicinskog fakulteta u Mostaru.

Područja njegova znanstvenog i stručnog interesa su virusna biologija i imunologija te proteomika, znanost koja, povezujući biologiju, kemiju i računarstvo, proučava proteine kao nositelje svih bioloških funkcija i mete za lijekove. Autor je više od 170 znanstvenih radova te je prvi znanstvenik u Hrvatskoj koji je za svoja istraživanja tzv. pametnih rekombinantnih cjepiva dobio sredstva Europskog istraživačkog vijeća (Projekt GLIOVACC, 2012). Projekt se temelji na razvoju cjepiva za glioblastom, zloćudan i veoma agresivan oblik tumora na mozgu. Dobitnik je Nagrade »Ruđer Bošković« 1992., Nagrade HAZU-a 2002., Nagrade Akademije medicinskih znanosti Hrvatske 2009. i Nagrade za životno djelo 2012. Od 2006. član je upravnoga vijeća Instituta za medicinska istraživanja i medicinu rada. Bio je predsjednik Hrvatskog imunološkog društva 2002–06. Od 2012. član je Njemačke nacionalne akademije za znanost Leopoldine.

Fišer, Ferdo (Kopar, Slovenija, 1. I. 1908 – Zagreb, 30. VIII. 1992), kemijski inženjer, stručnjak za tehnologiju poljoprivrednih proizvoda.

Nakon realne gimnazije koju je završio 1925. u Mariboru, upisao je studij kemije na → Tehničkom fakultetu u Zagrebu (sv. 4), gdje je diplomirao 1929. te doktorirao 1948. obranom teze Dozrijevanje, sušenje i starenje savinjskog hmelja. Godine 1930. zaposlio se kao asistent u Zavodu za gospodarsku i kemijsku tehnologiju Gospodarsko-šumarskoga fakulteta u Zagrebu (→ Agronomski fakultet). Na tom je fakultetu bio redoviti profesor (od 1959. do umirovljenja 1975), a predavao je kolegije Osnove tehnologije poljoprivrednih proizvoda, Tehnologija ratarskih proizvoda i Tehnologija prerade povrća i voća. Utemeljio je poslijediplomski studij tehnologije preradbe poljodjelskih proizvoda, te bio predstojnik Zavoda za tehnologiju poljoprivrednih proizvoda (danas Zavod za poljoprivrednu tehnologiju, skladištenje i transport). Bavio se tehnologijom preradbe i konzerviranja poljodjelskih proizvoda, a posebno određivanjem njihove tehnološke vrijednosti. Autor je metode za određivanje kakvoće ječmenoga slada. Uveo je nove kriterije u ocjenjivanje kakvoće sirovina i tehnoloških postupaka te pridonio razvoju industrijske proizvodnje piva, alkohola, kvasca i octa. Objavio je udžbenik Poljoprivredna tehnologija I–II, te velik broj znanstvenih i stručnih radova. Bio je suradnik Sekcije za poljoprivredne nauke Odjela za prirodne nauke JAZU-a (od 1959).

šivanje, tehnika spajanja (povezivanja) dijelova tekstilnih i drugih plošnih materijala s pomoću igle i konca.

Šivanjem se ostvaruje niz prolazaka igle i konca kroz materijal u jednakim razmacima, čime nastaju različite vrste šivaćih uboda ili bodova, ovisno o broju igala i konaca te načinu isprepletanja konaca. Šav je spoj u kojem niz uboda spaja dva ili više slojeva materijala, a služi za spajanje dijelova šivanih proizvoda. U hrvatskoj → odjevnoj industriji prihvaćena je normizacija šivaćih bodova prema normi ISO 4915, a šivanih šavova prema normi ISO 4916. Ovisno o vrsti šivaćih bodova (jednostruki lančani i zrnčani, dvostruki lančani i zrnčani, omatajući i prekrivni lančani) ostvaruje se potrebna čvrstoća i elastičnost šava te primjerenost šava šivanomu materijalu. Šivati se može ručno i strojno.

Šivanje je jedno od najstarijih tekstilnih umijeća, a njegovi početci datiraju se u paleolitičko razdoblje. Rub materijala (životinjske kože) umjesto iglom tada se bušio oštrim predmetima poput trna, oštroga kamena, dijela kosti, zuba životinja i sl., a kroz stvorene rupice provlačilo se liko biljaka ili tanke vrpce kože. Poslije su se pojavile metalne igle, isprva bez ušice, a potom s ušicom za provlačenje konca. Vrlo vješt šivač ručnim je šivanjem mogao ostvariti 30–40 uboda u minuti.







Pojavom industrijske revolucije u XIX. st. izumljen je šivaći stroj, kojim je ručno šivanje zamijenjeno strojnim. U Hrvatskoj su do tada djelovale domaće radinosti na principu jednostavnih manufaktura, pri čemu se odjeća ručnim šivanjem tkanina proizvodila u razmjerno malim serijama. Uvođenjem strojnoga šivanja omogućeni su znatno čvršći i kvalitetniji šavovi, neusporedivo brže spajanje dijelova odjeće (nekoliko stotina strojnih šivaćih uboda u minuti primjenom stroja s nožnim pogonom), a mehanizmi posmika uvjetovali su i poboljšan izgled šava. Dogradnjom elektromotora na šivaće strojeve brzina šivanja porasla je na više tisuća uboda u minuti. Poduzeće za proizvodnju šivaćih i alatnih strojeva → Bagat (sv. 1), osnovano 1950. u Zadru, do kraja 1980-ih opskrbljivalo je šivaćim strojevima većinu jugoslavenskoga tržišta. Međutim, ne snašavši se u novim društveno-gospodarskim okolnostima, nakon Domovinskoga rata znatno je smanjilo proizvodnju, koje je veći dio ubrzo potom ugašen.







U hrvatskoj odjevnoj industriji danas dominiraju šivaći strojevi brzine šivanja od približno 5000 uboda u minuti. Najčešći su strojevi s ručnim vođenjem (univerzalni i specijalni šivaći strojevi), uz porast broja šivaćih automata, agregata i NC-vođenih šivaćih strojeva s automatskim vođenjem izratka. Primjena šivaćih robota još nije prihvaćena zbog nesavršenosti robotičkih efektora za manipulaciju savitljivim tekstilnim materijalima i nedostatne umjetne inteligencije. Nedostatak šivanih šavova je zrakopropusnost i vodopropusnost spoja zbog rupica nastalih prodorom igle. Stoga se u mnogim hrvatskim tvornicama pri proizvodnji radne i zaštitne odjeće te tehničkih izradaka izloženih atmosferilijama (šatori, tende, cerade) rabi tehnika lijepljenja unutarnjih linija šavova adhezivnim vrpcama.







Spajanje tekstilnih plošnih materijala (tkanine, pletiva, netkani tekstil) s pomoću konca (upredena tekstilna vlakna) omogućava ugodan osjećaj pri nošenju odjeće, zadovoljavajuću čvrstoću spoja s obzirom na čvrstoću spajanoga materijala (zrnčani ubodi) i primjerenu elastičnost (lančani ubodi).













Osim tehnike spajanja dijelova odjeće šivanjem, u hrvatskoj odjevnoj industriji sve se više rabe tehnike spajanja toplinskom kondukcijom i konvekcijom, te ultrazvučne i visokofrekventne tehnike. Spojevi nastali navedenim tehnikama su zrakonepropusni i vodonepropusni i zamjetno su čvršći, te se u pravilu rabe pri izradbi zaštitne odjeće i drugih tehničkih tvorevina (kirurška odijela, ronilačka odijela, spremnici za krv i infuzijske tekućine, cerade, tende). Uvjet za korištenje tih tehnika spajanja je visok udio materijala izrađenih od umjetnih polimera. Spojevi imaju vrlo veliku čvrstoću, ali i veliku krutost uz malu elastičnost.







Bilten znanstvenih istraživanja drvnotehnoloških institucija, znanstveno-stručni časopis Zavoda za istraživanja u drvnoj industriji (ZIDI) Šumarskoga fakulteta (→ Fakultet šumarstva i drvne tehnologije) u Zagrebu. Izlazio je od 1971. kao Bilten ZIDI-ja (od 1985. pod nazivom Bilten znanstvenih istraživanja drvnotehnoloških institucija) do 1989. U razdoblju 1971–89. izašla su 62 broja s 327 znanstvenih, stručnih i drugih radova. U početku je objavljivao kraće znanstvene, stručne i tehničke informacije o radu Zavoda, a od 1976. donosio znanstvene radove, sažetke skupova te stručno-eksperimentalne i stručne radove. Distribuirao se stručnjacima u proizvodnji, poslijediplomantima, znanstvenim institucijama te stručnim udrugama, čime je bilo osigurano kružno kolanje znanja iz područja znanosti o drvu i drvne tehnologije.

tekstilni strojevi, strojevi koji u tekstilstvu služe za dobivanje prirodnih i umjetnih vlakana, mehaničku preradbu tekstilnih vlakana u pređe, konac, tkanine, pletiva, pozamenteriju, netkane tekstilije i dr., oplemenjivanje vlakana, pređe ili plošnih proizvoda i sl.

Mehanizaciju tekstilne industrije su nizom inovacija uveli Englezi te se potkraj XVIII. st. počela intenzivno razvijati proizvodnja tekstilnih strojeva, što se smatra početkom industrijske revolucije. Godine 1733. John Kay izumio je »leteći« čunak, primjenom kojega se udvostručio radni učinak tkalaca. Tehniku predenja unaprijedili su 1760–67. strojevi Jamesa Hargreavesa, koji su omogućivali istodobno posluživanje više vretena, odn. predenje 12 do 18 niti, te 1769. stroj Richarda Arkwrighta za predenje na vodeni pogon. Izradbu tkanina s bogato utkanim uzorcima omogućio je 1772. Francuz Marie Joseph Jacquard konstrukcijom tkalačkoga stroja s uređajem za podizanje osnovinih niti s pomoću bušenih kartica (žakardni stroj), što se smatra zametkom računalno upravljanih strojeva kakvi prevladavaju danas. U proizvodnji tekstilija danas se rabe raznovrsni strojevi, prilagođeni specifičnim preradbenim procesima i fizikalnim svojstvima vlakana.

Vrste tekstilnih strojeva

Strojevima za predenje (prstenaste, rotorske i OE-predilice) kratka se vlakna uvijaju oko uzdužne osi tvoreći dugačku nit, pređu. Strojevima za končanje uvijaju se dvije ili više pređa, čime nastaju konci i kordne pređe. Strojevima za prematanje pređe tvori se željeni oblik namotka. Strojevima za snovanje (snovaljke) priprema se osnova za tkanje, pri čemu se pređa odmata s križnih namotaka i namata na snovaći bubanj (sekcijsko snovanje) ili predvaljak (englesko snovanje); osnova se zatim premata na osnovino vratilo. (→ pređa)













Strojevima za tkanje izrađuje se tkanina unošenjem poprečnih niti (potka) u zijev uzdužnih niti (osnove) te njihovim povezivanjem. Tkalački strojevi razlikuju se prema načinu stvaranja zijeva (ekscentri, listovke, mehanički ili računalno vođeni žakardni strojevi), unosu potke (čunkom, projektilom, hvatalima, zračnim i vodenim mlazom) i specifičnosti tkanja (u malim širinama, crijevu, sukljanom vezu, s više od dva sustava niti i dr.). Strojevima za višefazno tkanje izrađuju se osobito široke tkanine. (→ tkanina)













Strojevi za pletenje mogu biti s pojedinačno pokretljivim iglama (pletaći strojevi), ili s iglama koje se pokreću zajedno s iglenicom, tj. nosačem za koji su pričvršćene (prepletaći strojevi). Prema konstrukcijskim obilježjima pletaći strojevi razvrstavaju se prema broju iglenica (jednoiglenični i dvoiglenični), obliku iglenica (ravni i kružni), broju pletaćih sustava (jednosustavni i višesustavni), obliku igala (kukaste, jezičaste, s kliznicom, posebne konstrukcije). Razlikuju se i strojevi ovisno o vrsti pletiva (glatko, uzorkovano, čvrsto, elastično, puno, porozno). Strojevi za kulirno pletenje imaju pojedinačno pokretljive igle smještene u iglene kanale iglenica te se upravljaju mehaničkim ili elektromagnetskim skretnicama. (→ pletivo)









Strojevi za proizvodnju netkanih tekstilija vlakna raspoređena u više koprena zamršuju (zračnim i vodenim mlazom, iglanjem), ili ih mjestimično sljepljuju kemijskim vezanjem (štrcanjem disperzijom polimera, sušenjem i kalandriranjem) ili toplinskim vezanjem s pomoću taljivih sintetskih vlakana kao veziva. (→ netkani tekstil)

Strojevi u oplemenjivanju tekstila primjenjuju se za suhu i mokru predobradbu i obradbu tekstilija (za iskuhavanje, bijeljenje, pranje, mercerizaciju, bojenje, tisak, češljanje, čupavljenje, smuđenje, valjkanje, glačanje i dr.). Strojevi za obradbu razlikuju se prema tome kreće li se procesni medij, materijal ili oboje. Strojevi za tisak (filmski, rotacijski, ink-jet, reljefni, iz role) primjenjuju se za dobivanje šara i posebnih površinskih obradba tekstilija. Strojevi kojima se iz tekstila uklanja voda nakon mokrih obradba rade na principu mehaničkoga cijeđenja (fular, kalander), odsisavanja i centrifugiranja. Za sušenje, kondenzaciju i površinsku obradbu primjenjuju se raznovrsni sušionici i kalandri. Mehaničke obradbe tekstilija provode se strojevima za čišćenje, smuđenje, glačanje, manglanje, čupavljenje, šišanje, brušenje, četkanje, ratiniranje, polrotiranje, te uređajima za udaranje i odsisavanje. Obradba strukture materijala provodi se strojevima za dekaturu, kompresivno skupljanje tkanina, širenje pletiva, kompaktiranje i plisiranje.















Tekstilni strojevi u Hrvatskoj

Početci

U usporedbi s industrijski razvijenim zemljama, proizvodnja tekstilija u Hrvatskoj je dugo bila oslonjena na proizvodnju u kućnoj i poluobrtničkoj radinosti, koja se obavljala mehaničkim napravama pogonjenima ljudskim radom poput kolovrata, preslice i tkalačkoga stana (→ tekstilno rukotvorstvo). Prvi parni strojevi u hrvatskoj tekstilnoj industriji radili su 1846–47. u varaždinskoj tvornici, predionici i tkaonici vunenoga i pamučnoga tekstila Nikole Tomasija, gdje je produktivnost svakog radnika zamjenjivala rad 60 prelja. Prvi tkalački stanovi tjerani parnim strojem počeli su raditi u riječkoj Tvornici platna za jedra 1851. Među prvim tekstilnim industrijskim pogonima u Hrvatskoj bila je i → Pamučna industrija Duga Resa osnovana 1884., koja je u početku imala 5000 vretena i 60 tkalačkih strojeva koje su pogonile dvije vodne turbine na Mrežnici. Od početka XX. st. primjena raznovrsnih tekstilnih strojeva u Hrvatskoj počela se širiti usporedno s razvojem tekstilstva kao rastuće gospodarske grane. (→ tekstilna industrija)

Proizvodnja tekstilnih strojeva

Tvornica Braća Ševčik osnovana 1922. proizvodila je uoči II. svj. rata strojeve za opremu tekstilne i kemijske industrije, a 1946. nacionalizirana je i nazvana → Prvomajska (sv. 1). Nakon rata se u napuštenim prostorima tvornice Braća Ševčik iz nekoliko dotadašnjih radionica razvila tvornica tekstilnih strojeva → Tekstilstroj. Godine 1953. Tekstilstroj je počeo proizvoditi automate za bojenje tkanina, pletiva i vune u tri izvedbe, a početkom 1960-ih specijalizirao se za proizvodnju strojeva za tkanje pamučnih i vunenih tkanina. Po licenci belgijskoga poduzeća Picanol počeo se 1961. proizvoditi čunkovni tkalački stroj za tkanje pamučnih, sintetičnih i vunenih tkanina tipa Prezident, a tvornica je razvijala i stroj s utkivnim šipkama. S ukupnom proizvodnjom od približno 1600 strojeva na godinu, Tekstilstroj je ubrzo postao glavni opskrbljivač jugoslavenskih tekstilnih tvornica tkalačkim strojevima; od 1990-ih u tvornici se više ne proizvode tekstilni strojevi. U Čakovcu je 1949. osnovana Tvornica tekstilnih strojeva, koja je ubrzo preimenovana u → Metalac (sv. 1), ali je ubrzo usmjerila proizvodnju na male alatne strojeve. Od 1935. djelovala je Varaždinska industrija tkalačkih čunjeva (nakon II. svj. rata Drvoza), koja se 1962. udružila s varaždinskom Ljevaonicom u → Metalsku industriju Varaždin (MIV) (sv. 1), iz koje su se 1965. izdvojile Tvornica tekstilnih utenzilija i Tvornica tekstilnih strojeva Strojoteks (poslije pripojena Varteksu). Potonja je tvornica neko vrijeme proizvodila žakardne tkalačke strojeve, ali je zbog teškoća u prodaji ta proizvodnja prestala. Od 1956. zadarska tvornica → Bagat (sv. 1), osnovana 1950., proizvodila je šivaće strojeve, dijelom prema licenci talijanskog poduzeća Necchi. Sredinom 1980-ih proizvodilo se oko 160 000 šivaćih strojeva na godinu, od kojih je dio bio namijenjen tekstilnoj industriji (npr. rukavni šivaći strojevi razvijeni u suradnji s istočnonjemačkom tvornicom Textima veritas), a od 1990-ih šivaći se strojevi ne proizvode.













Tvornica strojeva Oprema, osnovana 1963. u Ludbregu, proizvodila je strojeve za krojenje, stolove i strojeve za glačanje, generatore pare, programatore za glačanje s reljefnim karticama i mikroračunalima te sredstva međufaznoga transporta. Gubitkom tržišta bivše države i padom broja tekstilnih tvornica u Hrvatskoj 1990-ih, proizvodnja za tekstilnu industriju obustavljena je. Poduzeće i dalje posluje, ali s drugim proizvodnim programom.

Strojevi u hrvatskoj tekstilnoj industriji u novije doba

Od tkalačkih su strojeva do 1970-ih u Hrvatskoj najzastupljeniji bili čunkovni strojevi (tkaonice → Pamučne industrije Duga Resa u Dugoj Resi i u Generalskome Stolu), većinom proizvedeni u Tvornici tekstilnih strojeva. U zagrebačkoj tvornici Pobjeda su se osim čunkovnih rabili i strojevi s unošenjem potke s pomoću vodenoga mlaza. U to je doba Tekstilni kombinat Zagreb (TKZ) rabio uvozne tkalačke strojeve s utkivnim šipkama, a danas se kao → Tvornica tekstila Trgovišće (TTT) koristi i elektronički upravljanim žakardnim strojevima s projektilima. Računalno vođenim strojevima sa zračnim mlazom čakovečka tvornica → Čateks proizvodi visokokvalitetne tkanine s metalnim nitima. Vunene su se tkanine u Hrvatskoj izrađivale strojevima s unosom potke s pomoću čunka, projektila i fleksibilnih vrpca s hvatalima (zabočka → Zagorska industrija vunenih tkanina ZIVT, krapinski → Krateks, varaždinski → Varteks) te utkivnim šipkama s hvatalima (karlovački Vunateks, zagrebačka Zora, vukovarski → Vuteks, vinkovački Vinteks, osječki → LIO).







Ravnopletaći, najčešće dvoiglenični strojevi rabili su se za proizvodnju metražnoga pletiva u tvornicama trikotaže Arena iz Pule i Mara iz Osijeka. Strojevi za kružno pletenje s jednom ili dvije kružne iglenice rabe se u omiškom → Galebu, kostajničkom Pounju, → Međimurskoj trikotaži Čakovec (MTČ) i zelinskom Endi Lineu (nekoć → Nada Dimić). Mali strojevi za kružno pletenje promjera iglenice do 165 mm služe za proizvodnju čarapa na čaraparskim automatima u tvornicama → Jadran iz Zagreba i Sloboda iz Samobora. Strojeve za prepletanje rabe MTČ, Endi Line i Tvornica ribarskih mreža iz Biograda na Moru. Na osnovo-prepletaćim strojevima vrlo složenih i posebnih konstrukcija izrađuju se čipke i zavjese (Endi Line).













Automatizirani i robotizirani strojevi, opremanje strojnih sustava elektroničkim uređajima za vođenje i nadzor procesa, mikrovalna, ultrazvučna i infracrvena tehnologija rezultat su suvremenih razvojnih postignuća. Neka od tih postignuća implementirana su u hrvatskim oplemenjivačkim pogonima (Čateks, Galeb, Jadran, zagrebački → Unitas, jalžabetska→ Calzedonia Croatia).







Znanost i visoko školstvo

Među hrvatskim stručnjacima iz područja tekstilne strojogradnje ističe se → Franjo Kahle (sv. 1), koji je praktičnim i teorijskim radom znatno pridonio razvoju tekstilnih strojeva. Istaknute su njegove konstrukcije automatskoga tkalačkog stana, stroja za bojenje tkanina, stroja za strukanje niti. Kao profesor zagrebačkog → Fakulteta strojarstva i brodogradnje (sv. 1) (od 1960) predavao je kolegije Tehnologija i strojevi za tkanje te Ispitivanje u tekstilnoj industriji. Danas se kolegiji vezani uz tekstilne strojeve predaju i na → Tekstilno-tehnološkome fakultetu u Zagrebu, specijalizirano i u skladu sa posebnostima strojeva za pojedine tekstilne tehnologije. U okviru studija mehaničkih tehnologija obrađuju se strojevi za predenje, tkanje, pletenje i izradbu netkanoga tekstila, u okviru Zavoda za tekstilno-kemijsku tehnologiju i ekologiju raznovrsni strojevi za oplemenjivanje, bojenje i tisak tekstila te proizvodnju umjetne kože, u okviru Zavoda za materijale vlakna i ispitivanje strojevi za proizvodnju umjetnih vlakana te poglavito u organizaciji Zavoda za odjevnu tehnologiju raznovrsni strojevi i sustavi za izvođenje procesa odjevne tehnologije. Među hrvatskom literaturom ističu se udžbenici Strojevi za tkanje (1961) i Primjena materijala pri konstrukciji tekstilnih strojeva (1968) F. Kahlea, Tehnološki procesi proizvodnje odjeće (1990) → Blaža Kneza, Mehanizmi strojeva za proizvodnju odjeće (2000) → Gojka Nikolića i dr.

čaj (kineski čajevac), grmolika biljka iz porodice čajeva Camellia sinensis L. sa zimzelenim listovima i bijelim ili ružičastim cvjetovima. Čajem se naziva i napitak pripremljen od posebno obrađenoga lišća te biljke. Lišće sadržava kofein (tein), teobromin, teofilin, tanin i eterično ulje. Danas se proizvodi nekoliko stotina vrsta čajeva koji se ovisno o načinu proizvodnje dijele u tri glavne kategorije: nefermentirani (zeleni, bijeli, žuti), polufermentirani (crveni ili ulong) i fermentirani (crni) čajevi. Sušenjem i fermentacijom lišća čaja dobivaju se smjese »ruskoga« i »kineskoga« čaja. Biljke iz porodice čajeva danas se najviše uzgajaju u Kini, Indiji, Šri Lanki i Keniji. Najveći potrošač čaja na svijetu je Velika Britanija u kojoj se godišnje konzumira 2,6 kg čaja po stanovniku. Najnoviji trendovi u proizvodnji i konzumaciji čajeva odnose se na single origin i specialty proizvode, kojima je svojstvena visoka kvaliteta i specifično podrijetlo iz pojedinih regija ili plantaža, koji udovoljavaju strogim standardima ekološke, društvene i gospodarske održivosti.

Čaj kao napitak spada u skupinu infuza (oparaka), odn. napitaka koji se dobivaju dodavanjem sastojaka za okus u tekućinu. Među infuzima najzastupljeniji su biljni i voćni koji se, zbog sličnosti u načinu priprave, često kolokvijalno nazivaju čajevima (biljni čaj, voćni čaj). Za razliku od čajeva, koji u šalici napitka sadržavaju u prosjeku 50 mg kofeina, biljni infuzi u svom sastavu ne sadržavaju kofein.







U Hrvatskoj se posebice konzumiraju biljni i voćni infuzi (šipak, kamilica, menta, lipa, kadulja i dr.), koji se zbog svojih ljekovitih svojstava odavna pripremaju od samonikloga bilja (→ ljekovito i aromatično bilje) u kućnoj radinosti, a postoji i kultura konzumiranja čaja, koja se sve više razvija u posljednje doba. U Hrvatskoj potrošnja iznosi približno 0,2 kg čaja, biljnih i voćnih infuza po stanovniku (2017), većinom tijekom zimske sezone. Godine 2015. na domaćem je tržištu prodano gotovo 500 t čaja. Vodeći hrvatski proizvođači i prerađivači čaja, pojedinačnih biljnih vrsta ili biljnih mješavina danas su → Franck iz Zagreba, → Podravka iz Koprivnice, Agristar iz Višnjevca kraj Osijeka i Spider grupa iz Pitomače (vodeći regionalni proizvođač ljekovitog i aromatičnog bilja, koji je 2016. preuzeo robnu marku biljnih čajeva Naturavita od zagrebačke → Cedevite).







tekstilno rukotvorstvo, djelatnost kojom se većina odjevnih predmeta, zajedno s posteljnim rubljem i posobljem, izrađivala u okviru seoskih zajednica (kućnih zadruga), u kojima je čovjek namirivao sve svoje potrebe za tekstilom; samo iznimno bilo je poluprofesionalan posao. Sirovine su se proizvodile na imanju, a mogle su biti biljnoga (lan, konoplja, brnistra) ili životinjskoga podrijetla (vuna, svila). Posebnu ulogu imala je žena koja je za svoju obitelj bila prelja, tkalja i švelja.

Arheološki, etnološki i povijesni izvori dokazuju da tekstilno rukotvorstvo na tlu Hrvatske seže u prapovijesno razdoblje i da je oduvijek imalo veliko značenje u čovjekovu životu, kako u zadovoljavanju njegovih primarnih potreba tako i u iskazivanju njegova društvenoga statusa, bogatstva i estetskih potreba. Hrvatsko tekstilno rukotvorstvo nosi neke značajke kulture Južnih Slavena, odraze prethodnih žitelja na tim područjima te specifičnosti pojedinih geografskih područja.

Tkanje – najstarija tehnika izradbe tekstilija

Prapovijesni žitelji svoje su prve odjevne predmete izrađivali od krzna i kože životinja koje su im služile za hranu. Tkanine su naučili izrađivati poslije, najprije isprepletanjem grubih niti u neku vrstu tkanja sličnom izradbi košara od savitljiva pruća, a potom tkanjem primjenom jednostavnih tkalačkih stanova. Glineni i kameni utezi pronađeni u mnogim prapovijesnim nalazištima na širem području današnje Hrvatske svjedoče o primjeni uspravnoga tkalačkog stana s utezima. Tkalački stan toga tipa, rekonstruiran na temelju eneolitičkih nalaza glinenih utega na lokalitetu Vučedol, čuva se u Muzeju vučedolske kulture, smještenome na samom lokalitetu. Na uspravnim stanovima tkali su se komadi tkanina odozgo prema dolje, a uspravna osnova napinjala se utezima. Bogati nalazi keramike, posebice one koja pripada vučedolskoj kulturi, svjedoče da se odjeća ukrašavala živopisnom geometrijskom ornamentikom.













U rimskome razdoblju je također bio najrašireniji tkalački stan s uspravnom osnovom, ali drukčiji od onog iz prapovijesnoga razdoblja; nije imao utege, a na njemu se tkalo odozdo prema gore. Povijesni spisi svjedoče da su u Dioklecijanovoj palači u Splitu na takvim stanovima žene tkale sukno za potrebe rimske vojske i tkanine od brnistre za potrebe domaćega stanovništva.

Dolaskom Hrvata na ove prostore došlo je do prožimanja zatečene tradicije u načinu izradbe tekstila s njihovom praslavenskom baštinom. U novu postojbinu donijeli su tkalački stan s vodoravnom osnovom koja se namata na vratilo, što je omogućilo brže i jednostavnije tkanje dugačkih komada tkanine. Kombiniranjem raznobojnih niti u osnovi i potki te korištenjem različitih načina unošenja potke moglo se kreirati raznovrsne živopisne dezene geometrijskih oblika. Tkanje na vodoravnome tkalačkom stanu s dva lista, poznatome pod nazivom krosna (krosano, razboj), postalo je dominantna tehnika rukotvorske izradbe plošnih tekstilija i u osnovi je ostalo sačuvano do današnjih dana. Na takvom se tkalačkom stanu najčešće tkalo u platnenome vezu. Tkanina u platnenome vezu izrađena od lana ili kudjelje naziva se platno, a od vune sukno, čoja ili sklavina. Značenje platna bilo je toliko da je služilo i kao mjera vrijednosti. U razdoblju trgovine razmjenom platno je bilo i sredstvo plaćanja, o čemu svjedoči termin platiti.







U izradbi šarenih i uzorkovanih tkanina složenijih vezova primjenjivali su se i tkalački stanovi s više listova (do 12) te različite tehnike unošenja raznobojnih potkinih niti. Najzastupljenije ukrasno tkanje dobivalo se prijebornom tehnikom pri čemu se prebiranje pri uvođenju potkinih niti u osnovu ostvarivalo na više načina: na zijev, prste, dasku, šibe i na vutlak. Specifična tehnika vutlanja kojom se dobivaju šupljikave tkanine ornamentike nalik čipki primjenjivala se jedino na području Turopolja, Moslavine i Hrvatske Posavine. U izradbi šarenih vunenih predmeta (pregače, pojasevi, pokrivači, ćilimi, torbe i dr.) za unošenje obojenih niti rabile su se tehnike ulaganja pramenova, tkanje preko palice, klječanje i uzlanje. Vrste motiva, ornamentika i kolorit bili su karakteristični i prepoznatljivi za pojedine krajeve.

Ostale rukotvorske tehnike izradbe tekstilija

Važna tehnika izradbe vunenih predmeta je ručno pletenje, u znatnijoj mjeri prisutno nakon pronalaska pletaćih igala (XVIII/XIX. st.). Pletenjem se u rukotvorstvu izrađuju gotovi odjevni predmeti: džemperi, jakne, pelerine, kape, čarape, šalovi, rukavice, pojasevi i dr., ali i torbe te prostirke za razne namjene. Kombiniranje raznobojnih niti pri pletenju jednostavno je, što omogućuje tvorbu živopisnih dezena koji su često karakteristični za neko geografsko područje.

U vunenom tekstilu značajna tvorevina od pradavnoga do današnjega doba je pust (pustina, filc), čvrsto zbijena i kompaktna plošna tvorevina koja se dobivala gnječenjem, gaženjem i zbijanjem vlažnoga runa, odn. vunenih vlakana. Od pusta su se izrađivali čvrsti i topli odjevni i drugi tekstilni predmeti, a posebno je cijenjen za izradbu šešira.

U tekstilnome rukotvorstvu veliko značenje ima i čipka, šupljikava plošna tvorevina namijenjena ukrašavanju odjeće, posteljnoga i stolnoga rublja te stambenih interijera. Ručno se čipka iglom, kačkalicom (kukicom) i batićima, pa se u skladu s time razlikuju šivane i kačkane čipke te čipke na batiće (klepkana čipka). Osnovni materijal je fini bijeli pamučni konac, manje su zastupljeni laneni konac i svila, rijetko vuna i agavine niti, a samo iznimno zlatne i srebrne niti. Prvi oblici čipke nastali su izvlačenjem niti na rubnim dijelovima tkanine (poslije i na unutarnjim) i obamitanjem iglom i koncem, potom i kukicom, a poznati su pod nazivima rese, rasplet, priplet, špice, šlinge, izrezanac i paški teg. Kao samostalni ukrasni odjevni predmet, modni detalj, važan dio crkvenoga ruha ili skupocjenoga tekstilnog predmeta, na području današnje Hrvatske čipka se pojavila u XVI. st. Političar Jean-Baptiste Colbert sredinom XVII. st. na francuskom dvoru spominje čipkanje na dubrovački način. Procvat i osobit doseg čipka je doživjela u XIX. i početkom XX. st. kada su se počele otvarati čipkarske škole. Tada su se u Hrvatskoj profilirala tri središta čipkarstva: Lepoglava s čipkom na batiće (uspoređuje se s najfinijim belgijskim čipkama), Pag s finom šivanom čipkom (slična venecijanskoj) i Hvar s jedinstvenom čipkom koja se iglom izrađuje od finih agavinih niti. Sve tri vrste čipke od 2009. na UNESCO-ovu su popisu nematerijalne kulturne baštine, a po svojoj ljepoti i profinjenosti ne zaostaju za vrhunskim svjetskim čipkama. Svaka od njih odlikuje se posebnostima izradbe, karakterističnim motivima i ornamentikom, po čemu su i prepoznatljive.

































Sirovine za izradbu tekstilija

Kao sirovine u tekstilnome rukotvorstvu na tlu Hrvatske tisućljećima su se gotovo isključivo rabili → vuna, → lan, → konoplja te dijelom i brnistra u primorskim krajevima. Uzgoj ovaca i koza na Sredozemlju i na Balkanu udomaćen je još prije 8000 godina, a vuna je postala dominantna tekstilna sirovina u brdovitim područjima. Uzgoj lana i konoplje karakterističan je za ravničarske krajeve, a arheolozi poznavanje tih kultura datiraju u razdoblje neolitika i eneolitika (ostatci lanenih krpica otkriveni u sojeničkome naselju kraj Ljubljane). Lan i konoplju poznavali su i stari Slaveni na području Baltika, pa su umijeće njihova uzgoja prenijeli dolaskom na ove prostore.

Sjeme → pamuka donijeli su dubrovački i bizantski trgovci u XIII. i XIV. st., no uzgoj te biljke se u Hrvatskoj nije udomaćio. Pamuk se u potki pri izradbi platna počeo šire primjenjivati tek u XIX. st., no pređa je bila uvoznoga podrijetla.

Iako se ne zna kada se točno na tlu Hrvatske počeo uzgajati dudov svilac za potrebe dobivanja → svile, poznato je da su u doba dominacije Mlečana dalmatinski gradovi Rab i Pag porez plaćali čahurama dudova svilca. U XVIII. st., osobito u doba vladavine Marije Terezije, uzgoj dudova svilca bio je potaknut gospodarskom politikom austrijskih vlasti. Na taj način organizirano svilarstvo u sjevernim krajevima i dalmatinskom zaleđu trajalo je od 1760-ih do 1860-ih. Svila je oduvijek bila luksuzno vlakno te se rabila za izradbu svečane odjeće vladara i plemstva, ili je bila prisutna kao ukrasni element na svečanoj odjeći i crkvenome ruhu. U hrvatskom folkloru svilena tkanja i vez najčešći su u tekstilu iz okolice Dubrovnika i Splita, Slavonije i Baranje, a prisutni su i u orijentalnome tekstilu Hercegovine. Arheološka istraživanja svjedoče da su se u skupocjene tekstilije od davnina utkivale, ili na koji drugi način unosile, zlatne i srebrne niti (srma).













Pređa, tekstilna nit neograničene duljine kakva je potrebna za tkanje i pletenje, dobivala se uvijanjem vunenih, lanenih i konopljinih vlakana prstima i namatanjem na štapić naziva vreteno. U sjeverozapadnim krajevima (pod utjecajem alpske kulture) u XIX. st. za predenje se počela rabiti naprava kolovrat, čime se znatno povećala brzina predenja te dobila finija i čvršća nit. Vlakna za izradbu pređe dobivaju se na način koji ovisi o vrsti vlakna. U najranijim razdobljima vuna se s ovaca čupala, a poslije ih se počelo strići.

Da bi se dobila vlakna iz stabljike lana i konoplje, potreban je niz obradbi koje se na gotovo nepromijenjen način provode od praslavenske tradicije do današnjih dana. Snopovi zrelih stabljika se najprije moče, potom peru i suše na suncu. Da bi se iz tako obrađenih stabljika oslobodila vlakna, potrebno je ukloniti drvenasti dio (pozder), što se postiže mehaničkim obradbama s pomoću stupe, trlice i grebena. Snop dugih vlakna dobiven grebenanjem naziva se povjesmo i služi za izradbu fine čvrste pređe, a kratka vlakna koja otpadnu pri grebenanju (kučina) daju grubu, manje kvalitetnu pređu. Za proces tkanja, od pređe je potrebno prirediti osnovu koja se namata na vratilo tkalačkoga stana, što se radi snovanjem. Na temelju mjera brojenja niti naziva čisanica i pasmo, koje se rabe u pripremi osnove, utvrđeno je da je na tlu Hrvatske najrasprostranjeniji u primjeni bio seksagezimalni sustav brojenja niti, što upućuje na kontinuitet prenošenja slavenske tradicije.

Hrvatsko tekstilno rukotvorstvo kao dio umjetničke i tehničke baštine

Potkraj XIX. i početkom XX. st. intenzivnijim razvojem manufakturne, potom i industrijske proizvodnje tekstila te postupnim raspadom seoskih zajednica, rukotvorstvo gubi na značenju, jenjava, te sredinom XX. st. nestaje kao prevladavajući oblik opskrbe obitelji tekstilom. Ipak, ključne značajke i tehnike hrvatskoga tekstilnog rukotvorstva sačuvane su kao bogata umjetnička i tehnička baština koja se i dalje njeguje u raznolikim vidovima, u skladu s izazovima novoga doba. Tomu pridonose mnogobrojne udruge i slične institucije poput Zadruge lepoglavske čipke iz Lepoglave, koja čuva tradiciju izradbe lepoglavske čipke, te udruge Petrine pletilje iz Zagreba, koja se tradicionalnim metodama koristi za stvaranje nove vrijednosti.

kava, grmolika biljka iz porodice broćeva (Rubiaceae) te napitak dobiven vodenom ekstrakcijom prženih sjemenki (zrna kave). Naziv je dobila prema etiopskoj povijesnoj pokrajini Kafi, u kojoj je prvobitno rasla. Zrna kave (najčešće dva) nalaze se unutar ploda biljke koja raste kao zimzeleni grm ili nisko stablo (porodica Rubiaceae, rod Coffea). Zrnje je u početku zelene, a poslije crvene i modre boje. Dvije glavne komercijalne vrste kave za pripremu napitka su Coffea arabica (Arabika) i Coffea canephora (Robusta). Iz mljevene pržene kave pripremaju se s vrućom vodom različite vrste napitaka: turska kava, filtar-kava, espresso, cappuccino (kava s mliječnom pjenom) i macchiato (kava s mlijekom). Ekstrakti kave ili instant-kave dobivaju se ekstrakcijom iz pržene kave s pomoću vode, koncentriranjem i sušenjem ekstrakta. Kava bez kofeina je dekofeinizirana, a dobiva se iz sirove kave odvajanjem kofeina sredstvima za otapanje i ekstrakciju. Kavovine su surogati, zamjena ili nadomjestci za kavu. To su prženi plodovi i dijelovi jestivih biljaka bogati škrobom i saharidima (pšenica, ječam, raž, ječmeni slad, cikorijino korijenje i dr.), koji prokuhani ili otopljeni u vodi daju napitak što se rabi kao zamjena za kavu ili kao dodatak kavi.

Najveći proizvođači kave u svijetu danas su Brazil, Vijetnam, Kolumbija i Indonezija, a najviše kave konzumiraju stanovnici skandinavskih zemalja.

Kava u Hrvatskoj

U područja nastanjena hrvatskim pučanstvom prva je kava došla s turskim osvajačima, i to na osvojene dijelove Hrvatske i u granična područja s Bosnom, a u sjeverozapadne krajeve preko Beča potkraj XVII. ili početkom XVIII. st. Prva kavana u Zagrebu započela je s radom kada i u većini europskih i hrvatskih gradova, a otvorio ju je 1748. zagrebački trgovac Leopold Duhn. Kavu je Duhn nabavljao u Nizozemskoj, jednoj od tadašnjih predvodnica u trgovini kavom. Do kraja XVIII. st. u Hrvatskoj su otvorene mnogobrojne raskošno uređene kavane, koje su do druge polovice XIX. st. postale popularna sastajališta društvene elite. Potrebe kućanstava zadovoljavalo se uglavnom uvozom sirove kave koja se prodavala u rinfuzi, a koja se u kućnim uvjetima ručno pržila na vatri, u malim limenim cilindrima u kojima se miješala s pomoću ručke. Zbog razmjerno visoke cijene kave, u hrvatskim se manje imućnim domaćinstvima dugo zadržala konzumacija jeftinijih kavovina.









Proizvodnja i industrijska preradba kave i kavovina u Hrvatskoj započela je 1892. kada je u zagrebačkoj Vodovodnoj ulici hrvatska podružnica austrijskog poduzeća Hinko Franck i sinovi (→ Franck) započela izgradnju postrojenja za preradbu cikorije. Od 1900. tvornicu je cikorijom opskrbljivala sušara u Bjelovaru. Proizvodnja je toliko porasla da ne samo da je zadovoljavala domaće potrebe nego je tvornica proizvode i izvozila. Od 1924. proizvodila se Kneippova kava od ječmenoga slada, a potom i druge kavovine (Ražena kava Perlro, Divka od prženoga korijena cikorije i ječma, Cikorija). Dotadašnju preradbu isključivo kavovine od 1957. dopunila je i preradbom kave. Monopol na prženje i distribuciju kave Franck je držao sve do početka 1990-ih te uvođenja tržišnoga gospodarstva i slobodnog poduzetništva. Ti uvjeti doveli su do ekspanzije u preradbi i proizvodnji kave, a otvorene su i mnoge male pržionice. Njihov broj se tijekom vremena smanjio i profilirao pa su stvorene nove, danas prepoznatljive robne marke hrvatske kave Gloria (od 2009. u vlasništvu Francka), Anamaria (pokrenuta 1991. u Sesvetama) i Arabesca (pokrenuta 1999. u Zagrebu).



















U Hrvatskoj se najviše piju turska kava i espresso, uz dodatak šećera i mlijeka, a tijekom 2017. svaki je stanovnik konzumirao u prosjeku 3,4 kg kave. Početkom XXI. st. Hrvatska je imala više od 18 000 registriranih ugostiteljskih objekata od kojih je najviše bilo café barova (kafića).

Slobodan uvoz omogućio je poznatim svjetskim prerađivačima kave pristup hrvatskom tržištu (Lavazza, Illy, Hausbrandt, Tchibo, Jacobs, Nescafé), što je dovelo do promjena u navikama potrošača, koji su danas usmjereni na kvalitetne vrste kave, u konzumiraju koje prednjače mlađe populacijske skupine. Trendovi u proizvodnji i konzumaciji kave odnose se na tzv. single origin i specialty proizvode, koje karakterizira visoka kvaliteta i specifično podrijetlo iz pojedinih regija ili s plantaža te koji zadovoljavaju stroge standarde ekološke, društvene i ekonomske održivosti.

začini (također mirodije), jestivi dijelovi biljaka koji se dodaju namirnicama radi popravljanja organoleptičkih svojstava (mirisa i okusa). Dobivaju se od različitih dijelova biljaka: plodova (papar, paprika, čili, piment), sjemenki (anis, kumin, sezam), cvjetova ili cvjetnih izdanaka (klinčić), kore (cimet i marelica), korijenja i podanaka (đumbir, kurkuma) ili lišća (lovor, mažuran, metvica, origano, ružmarin, peršin, kadulja). Upotrebljavaju se u svježem, sušenom, mljevenom ili ekstrahiranom obliku.

Velik broj začina potječe iz tropskih i suptropskih područja, zbog čega su tijekom povijesti bili dragocjeni i skupi, a potražnja za njima rezultirala je i velikim geografskim otkrićima. Najveći proizvođači začina i danas su azijske zemlje, posebice Indija, Kina, Indonezija i Vijetnam. Trenutačni trendovi europskoga začinskog tržišta upućuju na povećanu potražnju organski uzgojenih začina, porast potrošnje kurkume zbog potencijalnih zdravstvenih učinaka te na sve veću potražnju za začinima koji pružaju okus mesa, zbog rastućega trenda veganstva.







U Hrvatskoj se dugo rabilo relativno malo začina, a njihova se uporaba uglavnom vezala uz tradiciju, stoga su neki bili specifični isključivo za pojedine dijelove Hrvatske (primjerice crvena paprika koristila se pri izradbi suhomesnatih proizvoda u Slavoniji, a bosiljak, ružmarin i kadulja tradicionalno se koriste u Dalmaciji). U današnje doba internacionalizacije, vrata hrvatske kuhinje otvorena su i mnogim neautohtonim, egzotičnim začinima. Prema podatcima Hrvatske gospodarske komore, u Hrvatskoj se 2017. konzumiralo u prosjeku 1,2 kg začina po članu kućanstva. Tijekom 2018. u Hrvatskoj je bilo 13 poduzeća koja proizvode začine i začinske smjese. Vodeći proizvođač je Šafram iz Zagreba, a ostali veći proizvođači su Podravka iz Koprivnice (1958. proizvela danas jednu od poznatijih začinskih smjesa → Vegetu), AGZ iz Zagreba i Luxor iz Solina. Začini se izučavaju u sklopu kolegija Začinsko i aromatično bilje na → Prehrambeno-biotehnološkome fakultetu u Zagrebu i → Prehrambeno-tehnološkome fakultetu Osijek, u sklopu kolegija Uzgoj ljekovitog i začinskog bilja na preddiplomskom stručnom studiju Bilinogojstva Veleučilišta u Slavonskom Brodu te u okviru Kolegija farmaceutskih znanosti na Akademiji medicinskih znanosti u Zagrebu.

Tekstil, znanstveno-stručni časopis za tekstilnu i odjevnu tehnologiju koji izdaje → Hrvatski inženjerski savez tekstilaca. Neprekidno izlazi od 1952., u početku s uredničkim odborima Hrvatske, Srbije i Slovenije, a od 1960. s jedinim uredništvom u Zagrebu. Isprva se objavljivalo 12 brojeva na godinu, a od sredine 2000-ih postupno je počeo izlaziti kao dvobroj. Tiskanjem radova o postignućima, svjetskim razvojnim trendovima i aktualnim zbivanjima u području tekstilne tehnologije, dizajna i izradbe odjeće, utječe na razvoj tekstilne djelatnosti u Hrvatskoj te pridonosi edukaciji i afirmaciji tekstilnih stručnjaka. Zastupljen je u relevantnim svjetskim izvorima literature, sekundarnim referentnim publikacijama te elektroničkim bazama podataka. Objavljuje se na hrvatskom jeziku, opsežniji radovi nekoć su imali proširene sažetke na engleskom, njemačkom i francuskom jeziku, dok se u posljednjim godištima, uz hrvatski, neki radovi, po želji autora, u cijelosti objavljuju i na engleskom.







Glasnik za šumske pokuse, znanstveni časopis Šumarskoga fakulteta (→ Fakultet šumarstva i drvne tehnologije) u Zagrebu koji je izlazio 1926–2011. Prvi je broj tiskan u nakladi Zavoda za šumske pokuse pri Šumarskom odsjeku Gospodarsko-šumarskoga fakulteta u Zagrebu. Izlazio je godišnje i dvogodišnje. U prvih dvadesetak brojeva objavljivao je pretežno disertacije i magistarske radove, a u posljednjih tridesetak radove sa znanstvenih skupova, bibliografije, pregledne, stručne i druge članke iz područja šumarstva, genetike, botanike, zoologije, klimatologije, drvne tehnologije, fitocenologije i dr. Ukupno su tiskana 44 redovita broja i pet posebnih izdanja zbornika radova sa šumarskih simpozija. Od 1997. izlazio je na engleskom jeziku. Časopis je imao međunarodno uredništvo i bio indeksiran u međunarodnim bazama podataka.







cjepiva i imunoserumi, imunobiološki pripravci za poticanje aktivne, odn. pasivne imunosti.

Cjepivo (vakcina) je imunobiološki pripravak kojeg čine živi oslabljeni ili mrtvi uzročnici zaraznih bolesti, njihovi dijelovi (antigeni), ili upute za biosintezu antigena zapisane u glasničkoj RNA, DNA ili dijelu virusa. Svrha primjene cjepiva je poticanje aktivne imunosti i preventivno stvaranje vlastitih protutijela protiv uzročnika određenih bolesti. Za razliku od cjepiva, imunoserum (antiserum, protuserum ili antitoksin) je krvni pripravak obogaćen protutijelima protiv određenoga antigena, a svrha primjene imunoseruma je stjecanje privremene pasivne imunosti protiv zaraznih bolesti (osobito u hitnim stanjima), u liječenju bolesti za koje nema mogućnosti cijepljenja te u liječenju stanja nastalih zbog djelovanja životinjskih otrova. Imunoserum se najčešće dobiva iz krvnog seruma (krv) ili plazme imuniziranih životinja ili iz ljudske krvi, a osim protutijela može sadržavati i druge serumske komponente. Primjeri imunoseruma su tetanusni i difterijski antitoksini, te antitoksin za otrov europskih zmija.







Povijest razvoja cjepiva i imunoseruma

Pokušaji stvaranja imuniteta u ljudi i životinja unosom malih doza infektivnoga materijala ili otrova sežu u X. st. Kasnije, u suzbijanju boginja rabila se metoda variolacije (od lat. variola: boginje), temeljena na namjernom prijenosu infekcije malih boginja uporabom bolesnog tkiva oboljelih, što je ponekad rezultiralo blažim oblikom bolesti i stjecanjem imuniteta na boginje, no nerijetko i smrću. Metode su tijekom XVIII. st. unaprijeđene uporabom kravljih boginja. Prvi koji je objavio takve nalaze bio je engleski liječnik Edward Jenner (1749–1823) 1798., nazvavši metodu vakcinacijom (od lat. vacca: krava). U XIX. st. vakcinacija je postala obvezna, primjerice u Britaniji od 1853. te u Njemačkom carstvu od 1874. Cjepivo protiv bjesnoće razvio je u Francuskoj 1880-ih Louis Pasteur (1822–1895), a prvo cjepivo koje se proizvodilo u laboratoriju i imalo široku primjenu bilo je ono protiv kolere potkraj XIX. st. U Europi su najznačajniju ulogu imali Kraljevski pruski institut za zarazne bolesti u Berlinu (osnovan 1891., danas Institut Roberta Kocha) i Pasteurov zavod za istraživanje bjesnoće u Parizu (1888). Ubrzo je razvijeno cjepivo protiv bubonske kuge (1897), tuberkuloze (1921), difterije (1923), hripavca (1926), poliomijelitisa (1952), ospica (1963), rotavirusa (1998), malarije (2015) i mnogih drugih bolesti. Prve imunoserume razvili su u Njemačkoj liječnici Emil von Behring (1854–1917) i Kitasato Shibasaburo (1853–1931) za liječenje difterije i tetanusa (1890). Prvi imunoserum dobiven iz konja, a protiv ugriza indijske kobre, izradio je 1894. francuski bakteriolog Albert Calmette (1863–1933). Cjepivima su iskorijenjene boginje, difterija i poliomijelitis, te je drastično smanjen pobol od tuberkuloze, rubeole, zaušnjaka, tetanusa i hripavca. Svjetska zdravstvena organizacija (SZO) procjenjuje da je 2010–15. cijepljenjem spriječeno najmanje 10 milijuna smrti u svijetu te je još veći broj ljudi zaštićen od bolesti.







Bez presedana je u povijesti medicine utrka za razvoj cjepiva protiv koronavirusa SARS-CoV-2. Svjetska zdravstvena organizacija pandemiju bolesti COVID-19 proglasila je u ožujku 2020., a cijepljenje je započelo već u prosincu iste godine. Razvoj cjepiva u pravilu je vrlo složen postupak koji traje približno deset godina, a ovakav je uspjeh u razvoju ostvaren dijeljenjem pronalazaka te oslanjajući se na dotadašnja dugogodišnja istraživanja. Velika su inovacija cjepiva zasnovana na glasničkoj RNA (mRNA cjepiva), koja su odobrena prvi put. Za njihovo je dobivanje uporabljen nov pristup razvoju cjepiva koji umjesto oslabljenoga ili mrtvoga virusa, ili njegovih izlučevina (antigena), sadržava gensku informaciju za sintezu jednoga virusnoga proteina. Osim tih cjepiva, protiv virusa SARS-CoV-2 razvijena su cjepiva s inaktiviranim virusom, proteinska te vektorska cjepiva.

Proizvodnja cjepiva i imunoseruma u Hrvatskoj

U Hrvatskoj se pokušaji cijepljenja provode od kraja XVIII. st. Liječnik Ferdinand Hadvig u Jastrebarskom je 1771. proveo besplatno cijepljenje svih koji nisu preboljeli velike boginje. U Dubrovniku je 1805., zbog prijeteće epidemije, liječnik Luko Stulli (1772–1828) uz potporu gradskoga magistrata proveo vakcinaciju (imunizaciju protiv boginja) 2591 stanovnika. Obvezno cijepljenje protiv boginja provodilo se 1891–1978., do iskorjenja bolesti. Godine 1948., uvođenjem obveznog cijepljenja protiv tuberkuloze i difterije, u Hrvatskoj je započeo javnozdravstveni program cijepljenja u koji su uključena i cjepiva protiv tetanusa 1955., hripavca 1959., poliomijelitisa 1961., ospica 1968., rubeole 1975., zaušnjaka 1976., hepatitisa B 1999., te hemofilusa influence tipa B 2002.









Sustavna proizvodnja i rad na cjepivima u Hrvatskoj su započeli potkraj XIX. st. U bjelovarskom je Zavodu za proizvodnju vakcine protiv velikih boginja podžupanijski fizik Izidor Schlick proizvodio cjepiva od 1890. Njegov je zavod 1893. podržavljen i preseljen u Zagreb, od kada je djelovao kao Kraljevski zemaljski zavod za proizvađanje animalnog cjepiva proti boginjam, poslije → Imunološki zavod. Proizvodni program Zavoda obuhvaćao je virusna (protiv ospica, rubeole, zaušnjaka) i bakterijska cjepiva (protiv tetanusa, hripavca, difterije, meningokoka), proizvode iz ljudske plazme (albumini te imunoglobulini protiv tetanusa, bjesnoće i hepatitisa B), proizvode iz konjske plazme (tetanusni i difterijski antitoksini te antitoksin za otrov europskih zmija), interferon i dr. U Zavodu su nastali mnogi izvorni postupci prihvaćeni i u svijetu. Dugogodišnji ravnatelj → Drago Ikić je prvi u svijetu kao podlogu za priređivanje virusnih cjepiva uveo humane diploidne stanice. U Zavodu je izrađen i cjepni soj protiv ospica, Edmonston-Zagreb, koji ima izniman imunološki učinak i produljeno trajanje zaštitne imunosti.



















Liječnik → Ljudevit Gutschy u Zagrebu je 1907. vlastitim sredstvima osnovao prvi humano-medicinski bakteriološki zavod u Hrvatskoj, koji je 1913. podržavljen te se tijekom vremena razvio u današnji Hrvatski zavod za javno zdravstvo. On je zaslužan i za otvaranje prvoga Pasteurova zavoda u Hrvatskoj 1919., koji je bio prva antirabička stanica (lat. rabies: bjesnoća) na Balkanu. U tim su se institucijama proizvodila cjepiva protiv tifusa, paratifusa i kolere, te se razvijali životinjski imunoserumi protiv bakterijskih toksina i zmijskog otrova.

Za proizvodnju cjepiva i imunoseruma osnovano je više zavoda i odjela, koji su tijekom vremena postali djelom današnjih poduzeća i institucija, poput zagrebačkoga farmaceutskog poduzeća → Pliva te Hrvatskoga zavoda za javno zdravstvo, kojega Služba za epidemiologiju ima ključnu ulogu u održavanju visoke kvalitete programa cijepljenja u RH. Za odobravanje i provjeru kvalitete cjepiva (kao i svih lijekova) na hrvatskom tržištu nadležna je → Agencija za lijekove i medicinske proizvode (HALMED).







Proizvodnju cjepiva i imunoseruma za primjenu u hrvatskom veterinarstvu započeo je 1901. liječnik Ferdo Kern (1872–1960) u Križevcima, osnovavši Kraljevski hrvatsko-slavonski zemaljski bakteriološki zavod. Do sredine XX. st. osnovan je niz drugih poduzeća i ustanova u Zagrebu, Kalinovici, Križevcima i drugdje, koja su proizvodila veterinarska cjepiva protiv tuberkuloze, šuštavca, kolere, svinjskoga i bakteriološkoga vrbanca, svinjske kuge, bjesnoće i ovčjih boginja, bedrenice i dr., a tijekom vremena mijenjali su ustroj i nazive. Njihovi su sljednici danas poduzeće → Genera iz Kalinovice, te Hrvatski veterinarski institut iz Zagreba, s podružnicama u Križevcima, Rijeci, Splitu i Vinkovcima.

Udruga inženjera drvne tehnologije (UIDT), strukovna udruga inženjera i srodnih zanimanja iz područja drvne tehnologije osnovana 2015. u Zagrebu. Djeluje u području znanstvenog, umjetničkog i stručnog rada, organizira stručnjake radi unapređenja drvno-tehnološke struke i kreiranja njezina budućeg razvoja te predlaže zakonsko reguliranje prava inženjera drvne tehnologije. Ima četiri podružnice: Grada Zagreba, Požeško-slavonsku, Vukovarsko-srijemsku i Sisačko-moslavačku. Surađuje s više institucija, udruga, tijela i poduzeća. Organizirala je stručni skup Drvnotehnološka struka u 250-oj obljetnici organiziranog šumarstva RH 2015. Prvi je predsjednik → Vladimir Jambreković.

Nova mehanizacija šumarstva (NMŠ), znanstveno-stručni časopis za teoriju i praksu šumarskoga inženjerstva u izdanju → Fakulteta šumarstva i drvne tehnologije i → Hrvatskih šuma. Od 1976. izlazio je pod naslovom Mehanizacija šumarstva, a 2005. promijenio je naslov u današnji. Izlazi jednom na godinu u tiskanom i elektroničkom obliku. U početku je donosio prikaz razvoja i rada novih šumarskih strojeva, a danas objavljuje znanstvene i stručne radove domaćih i inozemnih autora iz različitih područja šumarskog inženjerstva uglavnom na hrvatskom jeziku sa sažetcima na hrvatskom i engleskom jeziku. Časopis ima međunarodno uredništvo, a izlazi uz potporu Ministarstva znanosti i obrazovanja RH. Indeksiran je u međunarodnim bazama časopisa (CAB Abstracts, SCOPUS). Od 2006. dostupan je na portalu znanstvenih i stručnih časopisa RH.

Kemija u industriji, znanstveno-stručni časopis → Hrvatskog društva kemijskih inženjera i tehnologa (HDKI). Izlazi od 1952., a prethodio mu je bilten Pregled tehničke literature i dokumentacije iz 1951. koji danas izlazi kao prilog. Časopis je službeno glasilo HDKI-ja i → Hrvatskog kemijskog društva (sv. 4). Izlazi mjesečno u tiskanom i elektroničkom obliku, a donosi znanstvene i stručne radove iz područja kemije i kemijskog inženjerstva, prikaze i priopćenja iz prakse, mišljenja i komentare te priloge u raznim rubrikama na hrvatskom i engleskom jeziku. Časopis je indeksiran u međunarodnim bazama podataka, izlazi uz potporu Ministarstva znanosti i obrazovanja RH, a na portalu znanstvenih i stručnih časopisa RH dostupan je od 2005.

Drvna industrija, znanstveni časopis za pitanja znanosti o drvu i drvne tehnologije Fakulteta šumarstva i drvne tehnologije u Zagrebu. Pod istim nazivom izlazi od 1950. Pokrenula ga je Generalna direkcija drvne industrije Hrvatske, od 1952. izdavao ga je Institut za drvno-industrijska istraživanja (poslije Tehnički centar za drvo), a 1967. suizdavači su postali Šumarski fakultet (→ Fakultet šumarstva i drvne tehnologije), Poslovno udruženje proizvođača drvne industrije Zagreb i → Exportdrvo. Od 1989. izdaje ga Drvnotehnološki odsjek Šumarskoga fakulteta. Izlazi četiri puta na godinu u tiskanom i elektroničkom obliku, a objavljuje znanstvene i stručne radove domaćih i inozemnih autora iz područja iskorištavanja šuma, istraživanja svojstava i primjene drva, mehaničke i kemijske preradbe drva, svih proizvodnih grana, trgovine drvom i drvnim proizvodima. Prilozi su uglavnom na engleskom jeziku, a opisi priloga, ključne riječi i sažetci na engleskom i hrvatskom jeziku. Časopis je indeksiran u međunarodnim bazama podataka (Web of Science, Scopus i dr.), a od 2006. dostupan je na portalu znanstvenih i stručnih časopisa RH.

Croatian Journal of Forest Engineering (CROJFE), znanstveni časopis → Fakulteta šumarstva i drvne tehnologije i → Hrvatskih šuma. Sljednik je znanstveno-stručnoga časopisa Mehanizacija šumarstva koji je počeo izlaziti 1976. Od 2005. izlazi za međunarodno čitateljstvo kao časopis pod današnjim nazivom, a za pretežito hrvatsko čitateljstvo kao → Nova mehanizacija šumarstva. Izlazi u tiskanom i elektroničkom obliku dva puta na godinu na engleskom jeziku sa sažetcima na hrvatskom jeziku. Donosi izvorne znanstvene radove domaćih i inozemnih šumarskih znanstvenika i šumarskih praktičara, prethodna priopćenja, pregledne radove te nove spoznaje iz područja šumarskog inženjerstva. Glavni urednik od pokretanja časopisa je → Tibor Pentek, a suurednici su bili Tomislav Poršinsky (2009–16., od 2019) i Ivica Papa (2012). Indeksiran je u međunarodnim bazama podataka (Web of Science od 2007), a od 2006. dostupan je na portalu znanstvenih i stručnih časopisa RH.







Chemical and Biochemical Engineering Quarterly (CABEQ), međunarodni znanstveni časopis → Hrvatskog društva kemijskih inženjera i tehnologa (HDKIT). Izlazi od 1987. kao dio europske inicijative Alpe-Adria za unapređenje regionalne suradnje, odn. kao službeno glasilo HDKIT-a, → Fakulteta kemijskog inženjerstva i tehnologije, Slovenskog kemijskog društva i Austrijske udruge za bioprocesnu tehniku. Izlazi četiri puta na godinu u tiskanom i elektroničkom obliku, a objavljuje radove domaćih i inozemnih autora iz područja kemijskog i biokemijskog inženjerstva na engleskom jeziku. Od 2006. dostupan je na portalu znanstvenih i stručnih časopisa RH. Indeksiran je u važnijim međunarodnim bazama podataka, ima međunarodno uredništvo, a izlazi uz potporu Ministarstva znanosti i obrazovanja RH.

Agronomski glasnik, znanstveno-stručni časopis → Hrvatskog agronomskog društva. Izlazi od 1930. kao službeno glasilo Saveza Udruženja jugoslavenskih agronoma. U razdoblju 1941–51. časopis nije izlazio, potom je više puta mijenjao izdavača i učestalost izlaženja, a od 1991. izdavač je Hrvatsko agronomsko društvo. Kao najopsežniji poljoprivredni časopis s najširom suradnjom agronoma različitih specijalnosti utjecao je na razvoj više specijaliziranih časopisa. Izlazi dvomjesečno u tiskanom i elektroničkom obliku, a objavljuje znanstvene i stručne radove iz svih područja poljodjelstva i biotehnologije, donosi osvrte na probleme u poljoprivredi, prikaze knjiga i članaka iz domaće i strane literature te društvene vijesti. Časopis je citiran u međunarodnim bazama podataka, a na portalu znanstvenih i stručnih časopisa RH dostupan je od 2006.

ukrasno bilje, biljne vrste koje se uzgajaju zbog ukrasne vrijednosti cvijeta, lista, stabljike, ploda, kore i sl. Prema trajnosti i uzgojnom ciklusu zeljaste ukrasne vrste dijele se na jednogodišnje, dvogodišnje i višegodišnje, a drvenaste na penjačice, grmlje i drveće. Obično služe kao lončanice posađene u ukrasne posude, kao cvjetne vrste i zelenilo za rez, te u oblikovanju javnih i privatnih zelenih površina.







Ukrasno bilje potječe iz različitih klimatskih zona, a oplemenjivanjem je stvoren velik broj kultivara. Oplemenjivanje uključuje razmnožavanje, uzgoj i stavljanje na tržište cvjetnih vrsta i zelenila za rez, sjemenki i sadnica cvjetnih vrsta, uzgoj lukovica, rasadničku proizvodnju, kemijsku zaštitu biljaka, skladištenje te očuvanje svježine, primjenu i podizanje površina zelenila, mjere njege i održavanja. Proizvodnja, njega i održavanje obavlja se amaterski, hobistički ili profesionalno, a odvija se na otvorenome te u zaštićenim prostorima, na privatnim i javnim površinama.







Hrvatska ima povoljne klimatske uvjete, kvalitetnu vodu i tlo, transportni sustav za uzgoj ukrasnoga bilja, ali je uvozno orijentirana. Primjerice, tijekom 2018. u Hrvatsku je uvezeno 1797 t rezanoga cvijeća vrijednoga gotovo 10 milijuna eura (porast od 20% odnosu na 2017), najviše iz Nizozemske (1687 t), Slovenije (45 t) i Njemačke (32 t). Hrvatska proizvodnja rezanog cvijeća i ukrasnog bilja iznosi tek 0,5% ukupne proizvodnje EU-a. Proizvodnja ukrasnoga bilja u Hrvatskoj se dugo vremena odvijala za vlastite potrebe, a opsežna proizvodnja za daljnju prodaju započela je 1723. u vrtlariji Prandau-Mailath u Donjem Miholjcu. Prvi rasadnici za uzgoj ukrasnoga bilja u Dalmaciji izgrađeni su početkom XIX. st., a ukrasno bilje za potrebe grada Zagreba proizvodila je od 1893. Gradska vrtlarija. Tijekom 1930-ih otvorene su vrtlarije u Dubrovniku, Splitu, Rijeci i Sisku. Nakon II. svj. rata proizvodnja se odvijala uglavnom u državnim poduzećima i komunalnim poduzećima velikih gradova (Zagreb, Sisak, Karlovac, Rijeka, Split, Dubrovnik). Tijekom 1990-ih započinje i proizvodnja na privatnim obiteljskim poljoprivrednim gospodarstvima, a zadržana je i u nekim komunalnim poduzećima: Zrinjevac (Zagreb), Zelenilo (Karlovac), Parkovi (Varaždin). Neka od većih poduzeća proizvođača ukrasnoga bilja u Hrvatskoj danas su Pecina (Sveta Nedelja), Virag (Ludbreg), Pavetić (Varaždin), Valenta (Zagreb), i dr.

Visokoškolska znanstvena i nastavna djelatnost iz toga područja u Hrvatskoj započela je 1937. kada je na Gospodarsko-šumarskome fakultetu u Zagrebu (→ Fakultet šumarstva i drvne tehnologije; → Agronomski fakultet) osnovan Zavod za vrtlarstvo (od 1978. Zavod za ukrasno bilje, krajobraznu arhitekturu i vrtnu umjetnost Agronomskoga fakulteta). Osim na Agronomskom fakultetu i na Fakultetu šumarstva i drvne tehnologije u Zagrebu, ukrasno bilje danas se izučava i na → Fakultetu agrobiotehničkih znanosti u Osijeku, na → Sveučilištu u Zadru (sv. 1.), → Veleučilištu Marko Marulić u Kninu, → Veleučilištu u Rijeci (sv. 1) i → Veleučilištu u Slavonskom Brodu, te na → Visokome gospodarskom učilištu u Križevcima. Istaknuti znanstvenici iz područja ukrasnoga bilja su Zdravko Arnold (1898–1943) i Elza Polak (1910–1995) koja je križanjem gladiola dobila tri nove sorte, među kojima kultivar Zagreb, Coreopsis verticilata koji se i danas rabi širom svijeta.

aromatično bilje → ljekovito i aromatično bilje

njega tekstila, tehnološki procesi i postupci obradbe s ciljem očuvanja i poboljšanja prvobitnih svojstava tekstilnih proizvoda.

Problematika njege tekstila počela se aktualizirati 1950-ih, a 1963. u Parizu je utemeljeno Međunarodno udruženje za označivanje njege tekstila (Groupement International d’Etiquetage pour l’Entretien des Textiles ‒ GINETEX), sa svrhom donošenja jednoznačnog i na međunarodnoj razini primjenjivog i razumljivog sustava označivanja njege tekstila s pomoću simbola. Tekstilna poduzeća dužna su staviti odgovarajuće simbole na privjesnicu proizvoda, iz koje će korisnici moći iščitati način održavanja i njege.

U suradnji s Međunarodnom organizacijom za normizaciju (International Organization for Standardization ‒ ISO) 1991. objavljena je i prva međunarodna norma ISO 3758: Textiles – Care labelling code using symbols, koja propisuje pet osnovnih simbola za postupke njege: pranje, bijeljenje, sušenje, glačanje i profesionalnu njegu. Važne pojedinosti provedbe pojedinih postupaka njege naznačene su dodatnim oznakama unutar ili pokraj osnovnoga simbola (npr. za temperaturu, intenzitet obradbe, kemijsko sredstvo i dr.), kako bi se izbor postupka mogao prilagoditi karakteristikama proizvoda. U skladu s razvojem novih tekstilnih materijala, obradbom te okolišnom problematikom, norma ISO 3758 u XXI. st. nekoliko je puta bila revidirana, a u Hrvatskoj je prihvaćena 2005. kao HRN EN ISO 3758: Tekstilije – Označivanje njege primjenom simbola.







Pranje

Proces pranja u oznaci njege simboliziran je kadicom uz naznaku temperature, intenziteta i načina obradbe (ručno ili strojno). Pranjem se s tekstila uklanjaju nečistoće u vodenom mediju pri čemu važnu ulogu imaju četiri čimbenika: temperatura, vrijeme, mehaničko djelovanje i sredstvo za pranje. Njih je 1959. procesno-teorijski povezao kemijski inženjer Herbert Sinner. Tisućljećima je pranje tekstila bilo jednostavan postupak namakanja tekstila u vodi, potom uz dodatak pepela, a mehanička komponenta ostvarivala se gaženjem, ribanjem, gnječenjem i trljanjem. Grčki liječnik Galen u II. st. spominje sapun i opisuje ga kao sredstvo za pranje. Arapi su u VII. st. unaprijedili proizvodnju sapuna, koja se potom počela širiti u europske zemlje. U XVII. st. središte proizvodnje sapuna postao je Marseille. U Dubrovačkoj Republici sapun se proizvodio kuhanjem pepela i masnoća uz dodatak soli i mirisnih ulja. Zagrebački ceh sapunara u grupaciji s mlinarima i pekarima osnovan je 1818., a obrtničku radionicu za proizvodnju sapuna u Osijeku osnovao je 1894. Samuel Reinitz (iz nje se razvilo poduzeće → Saponia). Prvi hrvatski prašak za rublje i plavilo izumio je → Eduard Penkala (sv. 1) oko 1910., a proizvodio se u tvornici kemijskih proizvoda Elevator.













U Zagrebu se rublje davalo na ručno pranje šestinskim praljama sve do 1960-ih, kada su se počele otvarati obrtničke praonice u kojima se pralo s pomoću strojeva za pranje s centrifugama, a potkraj 1960-ih i strojevima za kontinuirano pranje. Kućanske perilice rublja u Hrvatskoj su od 1963. proizvodile udružene tvornice Goran i Kontakt (današnji Končar – Kućanski aparati) u suradnji s njemačkim poduzećem AEG. Razvoj strojnoga pranja iziskivao je i inovacije u sredstvima za pranje, uvođenje sintetskih tenzida i dodataka koji u sinergiji s baznim sastojcima pridonose kvaliteti procesa. Prvi prašak Peresam proizveden je 1950. u tvornici Labud u Zagrebu (→ Meteor grupa ‒ Labud). U osječkoj tvornici Saponia 1956. proizveden je prvi sintetski prašak za pranje bijelog i šarenog rublja Plavi Radion, a 1968. praškasti deterdžent na bazi biološki razgradivih tenzida i enzima, Faks helizim. Saponia je u postupku dobivanja ekološke oznake EU Ecolabel za praškaste i tekuće deterdžente, koja je 2016. dodijeljena i poduzeću Ecology 108 iz Pule za deterdžent EcoBianco. (→ deterdženti; → sapuni)









Bijeljenje

Simbol za bijeljenje u obliku trokuta upućuje na mogućnost obradbe tekstila sredstvima na bazi kisika ili klora prije, tijekom ili nakon pranja, a radi uklanjanja mrlja ili povećanja bjeline.

Sušenje

Kvadrat je simbol za proces sušenja kojim se nakon pranja uklanja preostala voda s tekstila. Krug u kvadratu simbolizira sušenje u stroju pri čemu jedna ili dvije točke upućuju na maksimalnu temperaturu (60 °C ili 80 °C). Linija u kvadratu simbolizira sušenje na zraku, pri čemu od 2008. sušenje u sjenci postaje inačica za sve načine prirodnoga sušenja: u obješenom stanju, bez cijeđenja u obješenom stanju, polegnuto i polegnuto bez prethodnoga cijeđenja.

Glačanje

Glačalo simbolizira proces glačanja u kućanstvu s parom ili bez nje, pri čemu jedna, dvije ili tri točke unutar glačala upućuju na maksimalnu temperaturu (110 °C, 150 °C ili 200 °C).







Profesionalna njega

Krug je simbol za profesionalnu njegu u procesima kemijskoga (P, F) i mokroga čišćenja (W), koji se provode u obrtničkim i industrijskim uvjetima. Kemijsko čišćenje je strojna obradba tekstila u emulzijama organskoga otapala i pojačivača uz primjenu mehaničkoga rada pri temperaturama od 20 do 30 °C, nakon čega slijedi ispiranje, centrifugiranje, sušenje i završna obradba.

Prvi način suhoga čišćenja bilo je posipanje odjeće laporastom zemljom i talkom te četkanje. Od XVIII. st. odjeća se namakala u terpentinskom ulju, od XIX. st. u benzenu, benzinu, gasolinu ili petroleteru, te teškom benzinu (engl. white spirit). Prve kemijske čistionice u Hrvatskoj počele su se otvarati na prijelazu iz XIX. u XX. st. (u Slavonskom Brodu 1894., u Zagrebu 1902). Početkom XX. st. rabili su se klorirani ugljikovodici, najprije trikloretilen (prvi put u povijesti proizveden u Jajcu 1905), a poslije tetrakloretilen i fluorklorugljikovodici. Razvoj tehnologije bio je usmjeren na eliminaciju većine spomenutih otapala zbog njihova neugodna mirisa, zapaljivosti, toksičnosti, narkotičkog učinka, velike hlapljivosti i utjecaja na oštećenje ozonskoga sloja u stratosferi.

U Hrvatskoj se početkom XX. st. najviše rabio benzin, a nakon II. svj. rata uvode se strojevi za čišćenje s tetrakloretilenom te je ta tehnologija i danas najzastupljenija. U manjoj mjeri rabe se i ugljikovodikova otapala. U svijetu se uz normativno prihvaćena otapala rabe i alternativna (»zelena«) otapala od kojih su najznačajniji glikoleteri, tekući ugljikov dioksid, bromirana otapala i siloksani. Čišćenje u vodi uz dodatak specijalnih deterdženata i aditiva, kao inovativan ekološki postupak, manje rizičan za oštećenje osjetljivih vlakana i bojila, utemeljeno je 1990., a 2005. uvedeno je u normu ISO 3758. Njega tekstila u Hrvatskoj se svim opisanim procesima usklađuje s najsuvremenijim europskim tehnološkim i ekološkim smjernicama.

Literatura

U nakladi Tekstilno-tehnološkog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu objavljeni su udžbenici Njega tekstila. Čišćenje u vodenom mediju (I. Soljačić, T. Pušić, 2005) i Kemijsko čišćenje tekstila i kože (I. Soljačić, T. Pušić, 2013).

fitomedicina (biljno zdravstvo), znanstvena grana područja biotehničkih znanosti, polja poljoprivrede, koja se bavi uzgojnim mjerama kojima se sprečavaju štete na uzgajanim biljkama, kako bi se ostvarili visoki i kvalitetni prinosi.

Objedinjuje znanstvene discipline: entomologiju (proučava kukce koji su od svih štetnika životinjskoga podrijetla najzastupljeniji, a poljoprivredna zoologija u širem smislu proučava ostale štetnike životinjskoga podrijetla kao što su grinje, nematode, puževi, glodavci i ptice), fitopatologiju (ili biljnu patologiju, koja proučava uzročnike biljnih bolesti i patološke promjene), herbologiju (proučava korove), fitofarmaciju (bavi se načinima suzbijanja štetnih organizama uključujući i sredstava za zaštitu bilja, u širem smislu pesticide, i sve posljedice njihove primjene) i aplikaciju sredstava za zaštitu bilja. Fitomedicina ima podjednako značenje u svim granama biljne proizvodnje, u krajobraznim i urbanim prostorima, na industrijskim i sportskim objektima, vodotocima, kanalima, u šumarstvu i dr., a uključuje i brigu o zdravstvenom stanju uskladištenih biljnih proizvoda.







Proizvodnja sredstava za zaštitu bilja u Hrvatskoj

Proizvodnja sredstava za zaštitu bilja u Hrvatskoj započela je 1941., kada je u zagrebačkom kemijskom poduzeću Moster d. d. počela proizvodnja sredstava za zaštitu sjemena na bazi žive. Industrija proizvodnje sredstava za zaštitu bilja intenzivirala se u razdoblju nakon II. svj. rata kada su djelovala poduzeća → Radonja iz Siska i → Chromos iz Zagreba. Chromos je od 1946. sintetizirao dva insekticida, DDT i HCH, a poduzeće Radonja je od 1956. proizvodilo TMTD, sredstvo koje se rabilo u gumarskoj industriji, ali je bilo izvrsno i za zaštitu bilja (fungicid). Od 1957. oba poduzeća počela su sintetizirati fungicid na bazi žive, a najpoznatiji proizvod bio je Radosan, sredstvo za tretiranje sjemena koje je proizvodila tvornica Radonja. Počeli su proizvoditi i sredstva za zaštitu bilja u praškastom i tekućem obliku. Zapošljavali su stručnjake zadužene za suradnju sa znanstvenim institucijama u provedbi registracijskih pokusa i za pružanje stručne potpore korisnicima, agronomima u velikim kombinatima i poljoprivrednim proizvođačima. Na hrvatskom tržištu danas sredstva za zaštitu bilja proizvodi samo poduzeće Chromos-Agro, no prisutni su i mnogi svjetski poznati distributeri.







Znanost i školstvo

Fitomedicina se u svijetu, pa i u Hrvatskoj, razvijala usporedno s razvojem intenzivne poljoprivrede i otkrićem mnogobrojnih kemijskih spojeva koji su pokazali potencijal za suzbijanje štetnih organizama. Prvi je brigu o zdravlju bilja, odnosno o zaštiti od štetnika u šumarstvu i poljoprivredi u Hrvatskoj vodio Zoologijski kabinet (osnovan 1898. istodobno kad i Šumarska akademija pri kojoj je djelovao), no prva organizacija koja se službeno bavila zaštitom bilja u Hrvatskoj bila je Entomološka sekcija (osnovana 1909) koja je bila i prva specijalistička ustanova za poslove biljnoga zdravstva u jugoistočnome dijelu Europe. Od 1922. Entomološka je sekcija djelovala kao Fitopatološko-entomološki odsjek Poljoprivredne ogledne i kontrolne stanice u Zagrebu, a danas njezin rad nastavlja Centar za zaštitu bilja u sklopu Hrvatske agencije za poljoprivredu i hranu.

Sve intenzivnija poljoprivredna proizvodnja i razvoj kemijskih sredstava za zaštitu bilja istaknuli su fitomedicinu i omogućili joj izdvajanje kao zasebne znanstvene grane. Osnivanjem Gospodarsko-šumarskoga fakulteta 1919. utemeljeni su Katedra za fitopatologiju i Entomološki kabinet (1932. sa Zoologijskim kabinetom spojen u Zavod za entomologiju). Hrvatski znanstvenici već su u tom ranom razdoblju postigli zapažene rezultate, a jedan od njih bio je i pokus suzbijanja kukuruznoga moljca proveden u Botaničkome vrtu u Zagrebu (istraživači Vale Vouk i Božidar Hergula) kada su na otvorenome, prvi put u svijetu, primijenjene entomopatogena bakterija Bacillus thuringiensis Berliner i gljiva Metarhizium anisopliae Metch. Nakon što je sredinom XX. st. herbologija službeno postala dijelom fitomedicine, istraživanja vezana uz suzbijanje korova odvijala su se u Odjelu za fitofarmaciju Instituta za zaštitu bilja. Godine 1992. Institut se izdvojio iz zagrebačkog Fakulteta poljoprivrednih znanosti (→ Agronomski fakultet), no određeni broj nastavnika nastavio je djelovati na fakultetskom Zavodu za herbologiju. Danas se na Agronomskome fakultetu u Zagrebu istraživački i nastavni rad u području fitomedicine odvija u sklopu Zavoda za poljoprivrednu zoologiju, Zavoda za fitopatologiju i Zavoda za herbologiju. Na → Fakultetu agrobiotehničkih znanosti u Osijeku istraživanja u području fitomedicine započela su 1965. kada je osnovan Zavod za zaštitu bilja, poljoprivrednih proizvoda i prerađevina, a danas se odvija u sklopu Zavoda za fitomedicinu. Istraživački rad u području fitomedicine u Hrvatskoj odvija se još i na → Fakultetu šumarstva i drvne tehnologije u Zagrebu, → Institutu za jadranske kulture i melioraciju krša u Splitu, → Institutu za poljoprivredu i turizam u Poreču i → Hrvatskom šumarskom institutu u Jastrebarskom. Najistaknutiji znanstvenici iz područja fitomedicine u Hrvatskoj su Željko Kovačević, → Milan Maceljski, Lea Schmidt, Inoslava Balarin, Ivan Ciglar, Ljerka Ošterc, Jasminka Igrc Barčić, Vladimir Škorić, Ana Šarić, Josip Kišpatić, Milan Panjanin, Bogdan Cvjetković, Milan Glavaš, Zvonimir Ostojić i dr.







Pojedinačni kolegiji iz područja fitomedicine izvode se na visokoškolskim institucijama od njihova osnivanja, no razvojem struke pokazala se potreba za osnivanjem posebnih studijskih programa. Stoga se na Agronomskome fakultetu u Zagrebu 1962. počeo izvoditi poslijediplomski znanstveni studij Zaštita bilja, prvi dodiplomski studijski program iz područja fitomedicine počeo se izvoditi 1982., a od 2005. izvodi se preddiplomski studij Fitomedicina. Od 2007. izvode se diplomski studijski programi Fitomedicina (na Agronomskome fakultetu u Zagrebu) i Zaštita bilja (na Fakultetu agrobiotehničkih znanosti u Osijeku). Oba fakulteta izvode i poslijediplomske specijalističke studije istih naziva. Pojedinačni kolegiji iz fitomedicine izvode se na svim visokim učilištima iz područja poljoprivrede u RH (Križevci, Požega, Slavonski Brod, Knin i Poreč) i dio su nastavnoga programa svih srednjih poljoprivrednih škola u Hrvatskoj.







agrokemija, znanstvena grana u polju poljoprivrede, koja obuhvaća poznavanje, razumijevanje i primjenu kemije u agronomiji (poljoprivredi).

Agrokemija proučava kruženje kemijskih i biokemijskih tvari te prirodne odnose i zakonitosti u sustavu tlo (voda, zrak) – biljka – životinja, ali i utjecaj čovjeka na agroekosustav (unosom mineralnih i organskih gnojiva, zaštitnih kemijskih sredstava, herbicida, antibiotika). Podrazumijeva primijenjenu kemiju u različitim područjima poljoprivrednih znanosti: od prehrane bilja (utjecaj makroelemenata i mikroelemenata na biljku), → fitomedicine (zaštita bilja s pomoću kemijskih spojeva), kemije tla (kemijske karakteristike tla i njihov utjecaj na biljku), zdravstvene dobrobiti životinja (kvalitetna prehrana i uporaba kemikalija za liječenje), preradbe biljnih i životinjskih proizvoda, fitoterapije (liječenje ljudi i životinja s pomoću biljaka), etnobotanike (prehrana ljudi i i žvotinja s pomoću biljaka koje sadržavaju specifične aktivne tvari) kao i prirodne pojave poput alelopatije (biljke ispuštaju kemikalije kako bi u ekosustavu nadjačale druge). Primjeri alelopatije su npr. crni orah (Juglans nigra) koji proizvodi juglon, spoj vrlo otrovan za mnoge druge biljne vrste ili dalmatinski buhač (Tanacetum cinerariifolium) koji luči piretrin, prirodni insekticid koji se rabi u ekološkoj poljoprivredi. Ciljevi su agrokemije kontroliranje, razumijevanje i optimizacija procesa s pomoću kojih se dobivaju vlakna te hrana za ljude i životinje, a kontrola nad tim procesima provodi se radi povećanja prinosa, poboljšanja kvalitete proizvoda, smanjenja troškova proizvodnje i smanjenja degradacije prirodnih resursa. U Hrvatskoj je prvi agrokemijski laboratorij osnovan 1902. u sastavu Agrikulturno-kemijskog zavoda Kraljevskog višeg gospodarskog učilišta u Križevcima (→ Više gospodarsko učilište u Križevcima).

Za otkriće strukture dalmatinskog buhača i njegovu izolaciju, istraživanje kemije terpena koja je svoju primjenu našla u industriji mirisa (npr. jasmon, mošus, kamfor) i steroida (hormoni kao npr. testosteron iz ekstrakta testisa vepra) → Lavoslav Ružička (sv. 4) dobio je 1939. Nobelovu nagradu za kemiju.









Agrokemija se danas u Hrvatskoj predaje u sklopu srednjoškolskoga (poljoprivredne škole diljem Hrvatske), stručnoga (→ Visoko gospodarsko učilište u Križevcima, → Veleučilište u Slavonskom Brodu; sv. 1) i visokoškolskoga sveučilišnog obrazovanja (→ Agronomski fakultet u Zagrebu, → Fakultet agrobiotehničkih znanosti u Osijeku, Odjel za ekologiju, agronomiju i akvakulturu → Sveučilišta u Zadru; sv. 1). Na fakultetu u Osijeku održava se poslijediplomski sveučilišni studij Agrokemije, a na Agronomskome fakultetu u Zagrebu, na preddiplomskome studiju, održava se modul Agrikulturna kemija. Znanstvenici koji su se osobito istaknuli u tom području su → Mihovil Gračanin koji je proučavao kemiju i plodnost tla, → Albert Ogrizek koji se bavio stočarstvom, → Milan Maceljski koji se bavio zaštitom bilja i → Ferdo Bašić koji se bavi agroekologijom, Bogdan Cvjetković koji se bavi fitopatologijom i fitofarmacijom, Zvonimir Ostojić koji izučava herbologiju i zaštitu bilja te Zdenko Rengel koji proučava prehranu i fiziologiju bilja.







hortikultura → krajobrazna arhitektura (sv. 3)