Weitz, Ivan Krstitelj (Johann, Joannis Baptista) (? – Zagreb, 14. III. 1751), tiskar, voditelj Zemaljske tiskare u Zagrebu 1729–51.

Od 1729. živio je u Zagrebu, gdje je preuzeo vođenje Zemaljske tiskare na Kaptolu od Eve Pallas, udovice tiskara Ivana Bartolomeja Pallasa. Tiskaru je najprije osuvremenio, a poslije oštećenja u požaru 1731. i potpuno obnovio. Godine 1746. uz dozvolu Sabora smjestio ju je u zemaljsku kuću (domus regnicolaris) na Markovu trgu, gdje je ostala do prestanka djelovanja. Tiskao je gramatike i rječnike, udžbenike i molitvenike; objavio je više od stotinu djela, većinom bogato ukrašenih vinjetama i inicijalima. Među njima su latinsko-hrvatski rječnik Gazophylacium Ivana Belostenca (1740), te djela Štefana Fučeka, Jurja Muliha i Baltazara Adama Krčelića. O svojem trošku objavljivao je Calendarium Zagrabiense (1745–51), potpisujući se kao »rvatszkega orszaga shtampar«. Imao je i nakladnu knjižaru, a popise knjiga objavljivao je u kalendaru. Nakon njegove smrti tiskaru je 1751–53. vodila njegova supruga Marija Ana, a potom do 1768. njegova djeca.

premaz, tanak film stvoren nanošenjem boje ili laka na površinu materijala i njihovim očvršćivanjem; također nalič. Premazima se sve češće nazivaju i sredstva kojima se taj film ostvaruje, tj. → boje i lakovi.

Bedričić, Silvestar (? Senj, druga polovica XV. st. – Senj, prije 11. XI. 1512), glagoljaški tiskar i prevoditelj, suradnik Blaža Baromića u glagoljskoj tiskari u Senju, prvoj poznatoj tiskari na području Hrvatske.

Bio je arhiđakon i vikar senjske crkve. Većina podataka o njemu nalazi se u kolofonima knjiga koje je zajedno s → Blažem Baromićem i → Gašparom Turčićem otisnuo u glagoljskoj tiskari u Senju. U kolofonu Rimskoga misala, prvotiska senjske tiskare (1494), spominje se kao »domin«. Nije poznato gdje se nalazila tiskara u početku svojega djelovanja, ali se zna da je u drugoj fazi rada (1507–08) bila smještena u Bedričićevoj kući. Ondje je o njegovu trošku 1507. otisnut Naručnik plebanušev, tj. prijevod latinskoga djela Manipulus curatorum Guida de Monte Rocherii, i 1508. Marijini mirakuli, od kojih je jedini sačuvani primjerak identificiran 1979. u Londonu. Njegova se prevoditeljska djelatnost spominje u Korizmenjaku (1508., pretisak Senj 1981), prijevodu s talijanskoga Caracciolove zbirke propovijedi Quadragesimale, a u jednom izvoru iz 1670. navodi se i kao prevoditelj Transita sv. Jerolima (1508).

Boncelj, Marko (Nürnberg, 29. V. 1913 – Zagreb, 15. III. 1988), strojarski i tekstilno-tehnološki inženjer, zaslužan za osnutak tekstilno-mehaničkoga smjera studija tekstilne tehnologije na Tehnološkome fakultetu u Zagrebu.

Diplomirao je strojarstvo na Tehničkome fakultetu u Zagrebu 1936., a specijalizirao tekstilnu tehnologiju na Tehničkoj visokoj školi u Aachenu 1940. Godine 1936–38. bio je asistent na Tehničkome fakultetu u Zagrebu, potom je radio kao pogonski inženjer u predionici Litija i tvornici Tivar u Varaždinu. Nastavničku djelatnost nastavio je na Tekstilnom odjelu Obrtne škole u Zagrebu (1946) i u Tehničkoj tekstilnoj školi u Zagrebu (1955). Godine 1962. radio je kao pogonski inženjer i glavni tehnolog u tvornici Elka u Zagrebu, potom se zaposlio u Višoj tekstilnoj školi u Zagrebu. Od 1973. bio je izvanredni profesor Tehnološkoga fakulteta u Zagrebu te jedan od osnivača i prvih nastavnika tekstilno-mehaničkoga smjera na studiju tekstilne tehnologije. Umirovljen je 1981. Bavio se problemima strojnoga parka u predionicama, metodama tehničke i tehnološke komparacije prelačkih strojeva, istraživanjem sirovina i tehnoloških procesa predenja. Autor je knjiga Kritička razmatranja glavnih problema čistionice pamuka i pripremanja celvlakna (1963) i Uloga udarača u predionici pamuka (1965).

Prettner, Ivan Nepomuk (?, 1790 – Karlovac, 1856), tiskar i knjižar, vlasnik tiskare u Karlovcu, uz Gajevu najpoznatije tiskare u Hrvatskoj u doba hrvatskoga narodnog preporoda.

Potomak je njemačke plemićke obitelji. U doba Napoleonovih ratova došao je u Karlovac kao izučeni tipograf. Ondje je 1821. osnovao tiskaru i knjigovežnicu, a 1830-ih i knjižaru. Posao je započeo na staroj francuskoj drvenoj preši; tiskao je knjige, kalendare i časopise na latinici, ćirilici i gotici, u kojima se često koristio ukrasnim linijama i vinjetama. U njegovoj su tiskari izdane neke od najvažnijih knjiga hrvatskoga narodnog preporoda: Almanah ilirski (1823) Đure Matije Šporera, Disertatia iliti razgovor darovan gospodi poklisarom (1832) Janka Draškovića, Hrvati Mađarom (1848) Ivana Mažuranića i dr. Pokrenuo je i objavljivao Karlstädter Schreib-Kalender (1826–84) i časopis Der Pilger (1841–47). Od 1841. imao je carsku povlasticu za tiskarsku i knjižarsku djelatnost. Nakon njegove smrti tiskaru je nakratko vodio sin Dragutin, a potom brat Adolf Gustav. Tiskara je prestala s radom 1890.









kemijsko inženjerstvo u razvoju materijala, grana kemijskog inženjerstva bliska, katkad istovjetna, znanosti i inženjerstvu materijala, tj. interdisciplinarnom području znanosti koje se bavi strukturom, svojstvima, proizvodnjom i uporabom materijala. Na temelju poznavanja odnosa strukture i svojstava materijala, znanstvenici koji se bave tim područjem razvijaju nove materijale ciljanih svojstava, unapređuju postojeće materijale, osmišljavaju nove procese dobivanja materijala i unapređuju postojeće, odabiru materijale prikladne za određenu namjenu, predviđaju ponašanje materijala tijekom uporabe. Kao interdisciplinarno područje dotiče se područja kemije, fizike, kemijskog inženjerstva, strojarstva, metalurgije, građevinarstva, elektrotehnike itd. Kao zasebno područje znanosti, u svijetu je prepoznato unatrag stotinjak godina. Unatoč tomu što na hrvatskim sveučilištima i institutima postoje istaknuta središta koja su u području znanosti i inženjerstva materijala relevantna na svjetskoj razini, domaći ga pravilnici ne prepoznaju kao zasebnu disciplinu, već se aktivnosti u tom području kategoriziraju u različitim poljima i granama znanosti.

Kemijsko inženjerstvo u razvoju materijala jedna je od tih grana (u polju kemijsko inženjerstvo), u koju se prema mjerodavnim propisima RH biraju znanstvenici koji se bave znanošću i inženjerstvom materijala, a djeluju na fakultetima kojima je primarno područje interesa kemijsko inženjerstvo. Kako raspolažu širokim znanjima o kemiji i kemijskom inženjerstvu, u svojim istraživanjima materijala tim se znanjima intenzivno koriste, u čemu je i specifičnost njihova pristupa. Tako je, u odnosu na srodna područja istraživanja materijala, u kemijskom inženjerstvu naglasak na pripravi materijala u smislu različitih metoda njihove kemijske sinteze, te unapređenju postupaka priprave i naknadne kemijske obradbe. Pozornost se pridaje i analizi materijala u smislu kemijskoga sastava, strukture i mikrostrukture te određivanju fizikalno-kemijskih svojstava. U industrijskoj sredini područje interesa kemijskog inženjerstva u razvoju materijala je projektiranje, optimizacija, planiranje i vođenje industrijskih procesa proizvodnje materijala te upravljanje tim procesima.

O kemijskom inženjerstvu u razvoju materijala podučava se u više hrvatskih središta. Na → Fakultetu kemijskog inženjerstva i tehnologije u Zagrebu postoji preddiplomski i diplomski studij Kemija i inženjerstvo materijala, a na → Kemijsko-tehnološkom fakultetu u Splitu smjer Materijali na diplomskom studiju Kemijska tehnologija i doktorski studij Kemijsko inženjerstvo u razvoju materijala i zaštiti okoliša.

O znanosti i inženjerstvu materijala, uz nešto drugačije gledište, podučava se još i na smjeru Inženjerstvo materijala na preddiplomskom i diplomskom studiju Strojarstvo na → Fakultetu strojarstva i brodogradnje (sv. 1) u Zagrebu, te diplomskom studiju Inženjerstvo i fizika materijala Odjela za fiziku → Tehničkoga fakulteta (sv. 1) u Rijeci. Mnogi drugi fakulteti pri hrvatskim sveučilištima te instituti imaju zavode ili katedre koji se bave materijalima, te o materijalima podučavaju.

S obzirom na današnju visoku razinu istraživanja i razvoja novih materijala, za pretpostaviti je njihovo daljnje intenziviranje. Osim uvriježenih područja naprednih materijala poput biomaterijala, optičkih materijala, materijala u elektronici, materijala za pridobivanje i pohranu energije, zaštitu okoliša, sve je značajnije i šire područje nanomaterijala (→ nanotehnologija).

OLT (Osječka ljevaonica željeza i tvornica strojeva), tvornica za proizvodnju poljoprivrednih strojeva te lijevanih, kovanih i prešanih proizvoda osnovana 1912. u Osijeku. Osnovana je inicijativom inženjera Vjekoslava Pilpela u suradnji s Hrvatskom zemaljskom bankom pod nazivom Osječka livnica tuča d. d. Nedugo potom promijenila je naziv pod kojim je nastavila djelovati do zatvaranja.







Iako je preradba željeza i proizvodnja poljoprivrednih strojeva u Osijeku započela još sredinom XIX. st., većina tvornica u tom razdoblju temeljila se na proizvodnji na zanatskoj osnovi (Tvornica strojeva i ljevaonica Gustava Wagnera, radionica poljoprivrednih strojeva Melchiora Lichta, Tvornica strojeva i ljevaonica kovina Josipa Klarića i dr.). Razvojem domaće industrije i sve većom uporabom strojeva rasla je potreba za osnivanjem većih metalsko-strojarskih poduzeća. Osječka livnica tuča započela je s radom 1913., kada su u blizini željezničke pruge i rijeke Drave (na uglu današnje Vukovarske ulice i Ulice kralja Petra Svačića) izgrađeni prvi pogoni te je zaposleno oko 60 radnika. Djelatnost tvornice prvotno je uključivala lijevanje sirovoga lijeva i dijelova za strojeve, tokarenje, izradbu i popravak poljoprivrednih strojeva te izradbu vijaka i zakovica. Godine 1916. poduzeće je preuzelo Tvornicu drvene robe Aleksandra Justusa te počelo proizvoditi i drvene dijelove potrebne za montažu poljoprivrednih strojeva. U početku razvoja bilo je okrenuto potrebama individualnih poljoprivrednika, a razvojem mehanizacije poljoprivredne proizvodnje počelo je proizvoditi širokozahvatne strojeve namijenjene velikim gospodarstvima i sustavima. Kapaciteti ljevaonice prvotno su bili 500–600 t lijeva godišnje, a nakon I. svj. rata znatno su se povećali, pa se 1920-ih proizvodilo 2000–2500 t lijeva na godinu. Tvornica je imala vlastiti vodovod, kanalizaciju, rasvjetu te industrijsku prugu kojom je bila povezana sa željeznicom i pristaništem na Dravi. Pogon joj je davala vlastita električna centrala od 175 KS (130 kW). Kako bi riješila stambeno pitanje svojih radnika, 1918. na vlastitu zemljištu započela je izgradnju činovničkih i radničkih stanova.









Zahvaljujući priljevu češkoga kapitala, početkom 1930-ih prebrodila je veliku gospodarsku krizu, a potom je djelovala još uspješnije. Godine 1931. izgrađeno je postrojenje za emajliranje, a ubrzo nakon toga tvornica je uvela i proizvodnju lijevanih kada. Broj zaposlenih 1934. bio je 338, a 1938. 663. U tom razdoblju bila je najveće poduzeće u Osijeku, a asortiman se proizvoda stalno povećavao.

Nakon II. svj. rata i uspostave jugoslavenske državne vlasti, tvornica je konfiscirana te proglašena okružnom svojinom. Integracijom s poduzećem Metal Osijek proširila je program na proizvodnju vodotornjeva, opreme za klaoničku industriju, čeličnih konstrukcija, zaštitnih vrata i dr. Godine 1965. preseljena je na novu lokaciju Brijest te je izgrađena nova ljevaonica, najmodernija te vrste u Europi. Od 1970-ih poduzeće je bilo organizirano kao SOUR, a zapošljavalo je oko 3000 radnika. U njegovu sastavu u 1980-ima djelovale su RO: Osijek – tvornica poljoprivrednih strojeva, Ljev – tvornica strojnog i sanitarnog ljeva, Metal – tvornica opreme i konstrukcija, Rapid, Tvornica lijevanih kada Brijest, OLT-trans – prijevoz robe u cestovnom prometu, Slavonka – pružanje ugostiteljskih usluga i Solidarnost – rehabilitacija i socijalna zaštita invalida rada. Od 1970. do 1990. bilo je jedno od većih poduzeća u SFRJ, a zbog izvođenja poslova na gradilištima u Kuvajtu i Iraku, izvoza kada i poljoprivredne mehanizacije i jedno od najvećih izvoznika s područja Slavonije i Baranje.

Zbog tranzicijskih prilika u Hrvatskoj, teškog stanja metalske industrije i opće nelikvidnosti u državi, poduzeće je sve slabije poslovalo, te je 1991. nad njim otvoren stečajni postupak (obustavljen 1992). Broj zaposlenih 1993. smanjio se na 398. Tijekom Domovinskoga rata radilo je većim dijelom za potrebe HV-a, a manjim dijelom održavalo je proizvodnju poljoprivredne mehanizacije (plugovi, tanjurače, sjetvopripremači, sijačice, kultivatori, sadilice – vadilice, utovarivači). U tom razdoblju neki su pogoni teško stradali. Nakon obavljene pretvorbe 1995. ponovno je postalo dioničko društvo pod nazivom OLT – Osječka ljevaonica željeza i tvornica strojeva. Nad njim je poslije u više navrata otvaran stečajni postupak, a likvidirano je 2019.

U pogonu OLT-a smjestilo se poduzeće Future machines d. o. o., osnovano 2016., preuzevši tehnologiju i poljoprivredni proizvodni program OLT-a.

Akademija poljoprivrednih znanosti (APZ), udruga znanstvenika poljoprivrednih, biotehničkih i srodnih znanosti osnovana 2017. u Zagrebu. Cilj je Akademije razvoj i prijenos znanstvenih i stručnih znanja važnih za poljoprivredu i gospodarstvo te zagovaranje sigurnih, gospodarski, okolišno i socijalno održivih postupaka uzgoja bilja, stoke i tehnologije u proizvodnji hrane. Akademija djeluje putem Odjela za bilinogojstvo, Odjela za stočarstvo i ribarstvo te Odjela za interdisciplinarne znanosti. U suradnji je 2018. organiziran prvi znanstveni skup Razvoj hrvatske poljoprivrede u skladu Zajedničke poljoprivredne politike Europske unije u razdoblju 2021–2027. godine, koji je pratilo izdavanje prvoga sveska Zbornika Akademije poljoprivrednih znanosti. Članstvo Akademije dijeli se na redovite članove, počasne i članove suradnike, a prvi predsjednik je → Franjo Tomić.

Hrvatsko-slavonsko gospodarsko društvo, strukovno poljoprivredno i šumarsko društvo osnovano 1841. u Zagrebu. Utemeljili su ga Dragutin Rakovac, grof Laval Nugent, Nikola Zdenčaj i biskup Juraj Haulik koji mu je bio prvi predsjednik. Osnovano je radi obavljanja funkcije zemljoradničke komore, unapređivanja poljodjelstva, šumarstva i obrta putem predavanja, izdavanja knjiga i novina, osnivanja primjernih voćnjaka i rasadnika, priređivanja izložaba, dodjeljivanja nagrada, te kao savjetodavno tijelo državnim institucijama. Društvo je 1842. pokrenulo časopis → Gospodarski list. Osnivalo je podružnice u većim općinskim mjestima, 1845. osnovan je Gospodarski zavod na Ksaveru u Zagrebu za osposobljavanje u vrtlarstvu, voćarstvu, pčelarstvu i svilarstvu, 1853. pokrenulo je inicijativu za osnivanje gospodarske škole koja je ostvarena otvaranjem Kraljevskoga gospodarsko-šumarskog učilišta u Križevcima 1860. Godine 1907. društvo se preustrojilo i konstituiralo pod imenom Hrvatsko-slavonsko gospodarsko društvo kao središnja zadruga. S njim su se 1922. sjedinile Zadruga hrvatskih vinogradara i Zadruga za proizvodnju sjemena. Godine 1921/22. društvo je kao većinski dioničar osnovalo trgovačka društva: Središnju privrednu i zadružnu banku d. d. Zagreb, Plug d. d. stalnu izložbu strojeva Zagreb, Ratar d. d. veletrgovinu gospodarskim potrepštinama i proizvodima Zagreb i Zrno d. d. zavod za racionalno sjemenarstvo Zagreb. Zajednički su predstavljali koncern Hrvatsko-slavonskoga gospodarskog društva. Godine 1925. pokrenuta je likvidacija društva koja je dovršena 1929.









sladila, tvari koje hrani daju slatki okus ili se rabe u sastavu stolnih sladila. U današnje doba, kada za zaslađivanje hrane prevladava uporaba → šećera, sladilima se smatraju tvari koje ga nadomještaju.

Prema kemijskome sastavu razlikuju se ugljikohidratna sladila, u kojima su nositelji slatkoće različiti ugljikohidrati i neugljikohidratna, u kojima nositelji slatkoće mogu biti proteini (npr. taumatin), glikozidi (steviol glikozid), saponini (glicirizin) ili druge molekule. Prema podrijetlu sladila mogu biti prirodna i umjetna, prema energijskoj vrijednosti nutritivna i nenutritivna, a prema intenzitetu slatkoće intenzivna i esktenzivna. Za razliku od nutritivnih sladila dodavanjem kojih se povećava energijska vrijednost prehrambenih proizvoda (monosaharidi, disaharidi, sirupi, polioli, ali i neka intenzivna sladila poput aspartama, taumatina, alitama), većina je umjetnih sladila (acesulfam K, ciklamati, saharin, sukraloza) nenutritivna jer se ne metaboliziraju u organizmu pa stoga nemaju energijsku vrijednost ili je ona vrlo niska.







Početci uporabe sladila vezani su uz primjenu prirodnih sladila poput voća, slatkih sokova biljaka i meda divljih pčela. Razvojem uzgoja pčela (apikultura) znatno je povećana uporaba meda kao sladila, za što se rabe i sirupi smokve i datulje, grožđani sok te voćni koncentrati. Najstarije umjetno sladilo, otkriveno 1879., je saharin. Iako je do danas sintetiziran velik broj umjetnih sladila, u sastavu prehrambenih proizvoda najčešće se nalaze acesulfam K, aspartam, ciklamati, steviol glikozid i sukraloza.

Ekstenzivna sladila imaju relativnu slatkoću (RS) sličnu slatkoći saharoze (šećera), koja se uzima kao standard (RS = 1), i u njih se ubrajaju monosaharidi, disaharidi, oligosaharidi, polioli, sirupi i sl., a intenzivna sladila imaju raspon relativne slatkoće od 50 (glicirizin) do čak 8000 (neotam). Zbog niže energijske vrijednosti (2,4 kcal/g) te važnih antioksidacijskih, nekariogenih (ne izazivaju karijes) i potencijalno prebiotičkih svojstava (ali i drugih poželjnih fizikalno-kemijskih svojstava sličnih saharozi) posebno su zanimljiva alternativa saharozi polioli (sorbitol, ksilitol, eritritol, maltitol). Sigurnost sladila procjenjuju nacionalna ili europska nadležna tijela, poput Europske agencije za sigurnost hrane (EFSA). Sladila koja se nalaze na tržištu smatraju se sigurnima za uporabu i imaju definirane prihvatljive dnevne unose – acceptable daily intake (ADI, mg/kg tjelesne mase/dan). Tako je primjerice ADI neotama 0,3, steviol glikozida 4, acesulfama K i saharina 15, a aspartama 50.

Nastojeći smanjiti energijsku vrijednost prehrambenih proizvoda i prevenirati pojavu bolesti suvremenoga društva uzrokovanih prekomjernim unosom rafiniranoga šećera, posljednjih godina povećano je zanimanje za prirodna sladila (med, sirupi, steviol glikozid, yacon), ali i potražnja za novim izvorima prirodnih sladila (čudesno voće ili mirakulin, monaško voće ili Luo Han Guo).

Na hrvatskom su tržištu prisutna umjetna sladila Plivin Sladial i njemački Natreen.

guma, materijal izvanredne elastičnosti dobiven preoblikovanjem i umrežavanjem smjese prirodnoga ili sintetskoga kaučuka i dodataka (umreživala, punila, ojačala, omekšavala, dodataka za poboljšanje preradljivosti, antioksidansa, pigmenata, aktivatora i dr.).

Prirodni kaučuk osušeni je mliječni sok (lateks) tropskog drveća iz roda kaučukovca, biljaka iz porodice mlječika (Euphorbiaceae), roda Hevea i vrste H. brasiliensis, H. discolor, H. guianensis, H. spruceana. Izvorno je bijele boje, amorfne strukture, na hladnoći je krhak, a na temperaturi višoj od 100 °C ljepljiv i mekan poput voska. Najvažniji su sintetski kaučuci (osnovna sirovina je nafta) stiren-butadienski kaučuk (SBR), polibutadien (PBD), poliizopren (PI), polikloropren (CR), silikonski kaučuci (SR) i kopolimer etilena i propilena (EPDM). Danas na prirodni otpada 48%, a na sintetski 52% od ukupno 30 milijuna tona svjetske godišnje proizvodnje kaučuka.







Svojstva gume kao elastomernoga materijala ovise o stupnju umreživanja i dodatcima. Umrežavanjem kaučuka stvaraju se kemijske veze (premoštenja) među linearnim makromolekulama kaučuka na reakcijski sposobnim mjestima, čime nastaje umrežena struktura koja se ponaša izrazito elastično. Porastom broja premoštenja guma postaje tvrđa. Umrežavanje se najčešće provodi pri povišenoj temperaturi (140–170 °C), a ako se provodi uz dodatak sumpora kao umreživala naziva se vulkanizacija. Rjeđe se rabi hladno umrežavanje uz sumporov klorid S₂Cl₂, a umrežavanje je moguće i uz okside metala, određene organske perokside te gama-zračenje.

Guma, za razliku od kaučuka, pokazuje izvrsnu otpornost prema abraziji, ne bubri i nije topljiva u organskim otapalima, a zagrijavanjem ne omekšava. Rabi se za izradbu pneumatika za vozila (oko 65%), brtvi, profila, cijevi, transportnih vrpci, spremnika, obuće, rukavica, prostirača, igračaka i dr. Prerađuje se ekstrudiranjem, kalandriranjem, injekcijskim prešanjem te izravnim i posrednim prešanjem (→ preradba polimernih materijala; sv. 1). Guma se može uz pomoć topline i sredstava za bubrenje regenerirati, tj. pretvoriti u polimerni materijal (regenerirani kaučuk) koji se može oblikovati kao sirovi kaučuk te ponovno uporabiti. Prvu gumu vulkanizacijom pripravio je Charles Goodyear 1839. zagrijavanjem smjese prirodnoga kaučuka cis-1,4-poliizoprena (NR) i sumpora.







Industrija gume u Hrvatskoj

Od 1931. kraj Vukovara djeluje poduzeće Bata, jugoslavenska tvornica gume i obuće (od 1946. Borovo, jugoslavenski kombinat gume i obuće, od 1992. → Borovo), koja se tijekom vremena prometnula u najvećega jugoslavenskog proizvođača gumenih proizvoda (gumena obuća, automobilske gume – pneumatici za osobna i teretna vozila, radne strojeve i bicikle, dijelovi i pribor za obuću, plinske maske, remeni, tkanine, cijevi, klinasto remenje i dr.). Godine 1990. Borovo je proizvelo 37 800 t gumenih proizvoda, ali je nakon razaranja u Domovinskome ratu proizvodnja znatno smanjena.













Početkom 1930-ih, zagrebačka farmaceutsko-kemijska tvornica Kaštel (→ Pliva) osnovala je radionicu za proizvodnju higijenske gumene robe, koja je jedina u tadašnjoj državi proizvodila prezervative (pod nazivom Ris) te proizvode za medicinsku uporabu (cijevi za irigatore, sisaljke, kapaljke i sl.). Od 1934. radionica djeluje kao samostalna tvornica gumene robe → Ris. Tijekom vremena, a posebice nakon II. svj. rata asortiman proizvoda tvornice širio se, te obuhvaćao i raznovrsnu drugu gumenu robu (rukavice, gumene pelene, maske za ronjenje i peraje, dječje i meteorološke balone, brtvila za hladnjake i perilice, brtve i crijeva za automobile i dr.). Od 1975. u Risovim pogonima u Gradačcu (BiH) proizvodili su se gumeni čamci Maestral. Od 2005. strojevi i program proizvodnje gumenih proizvoda prešli su u sastav novoosnovanoga poduzeća Monaris iz Gornje Stubice, koje danas proizvodi pretežno prešane gumene proizvode (za automobilsku industriju i za proizvođače bijele tehnike) i ekstrudirane gumene proizvode (brtve, profili, odbojnici, vrpce).



















U Zagrebu je 1948. osnovano poduzeće Marijan Čavić, koje se isprva bavilo popravljanjem i obnovom pneumatika te proizvodnjom gumica za hidraulične kočnice. Širenjem asortimana prema zahtjevima pojedinih kupaca, poduzeće je postalo značajnim domaćim proizvođačem gumeno-tehničke robe. Od 1995. posluje pod nazivom Gumara Čavić d. d., ali je zbog poslovnih teškoća u stečaju od 2011.







U Varaždinu je 1990. osnovano poduzeće Gumiimpex koje se bavi proizvodnjom gumeno-tehničkih proizvoda (prešani proizvodi, transportne vrpce i remenje, brizgani proizvodi, brtveni sustavi, cijevi, ploče i dr.), a od 2005. raspolaže i postrojenjem za recikliranje gume, koje je prvo i najveće te vrste u RH. S 364 zaposlena (2018) bilo je najveći hrvatski proizvođač proizvoda od gume. Osim navedenih djelatnih poduzeća, danas gumene proizvode za različite industrijske primjene proizvode zagrebačka Tehnoguma, riječki Gumiservis i dr., a obnovom automobilskih guma bavi se i niz manjih radionica. U Hrvatskoj je 2018. proizvedeno 2508 t proizvoda od gume.

Visoko školstvo i znanost

Akademske godine 1971/72. uveo je → Fakultet strojarstva i brodogradnje (sv. 1) u Zagrebu usmjerenje Prerada nemetala, koje obuhvaća proizvodnju i preradbu gume, dok se od 1970-ih o proizvodnji i preradbi gume poučava putem niza kolegija na stručnoj, diplomskoj i poslijediplomskoj razini i na Tehnološkome fakultetu u Zagrebu (danas → Fakultet kemijskog inženjerstva i tehnologije) i → Kemijsko-tehnološkom fakultetu u Splitu. Potaknuto širenjem proizvodnje plastike i gume u izvornom obliku te plastičnih i gumenih proizvoda, 1970. osnovano je Društvo plastičara Hrvatske koje je od 1997. do prestanka djelovanja 2016. nosilo naziv → Društvo za plastiku i gumu (sv. 1). Društvo je održavalo znanstvene i stručne skupove, seminare i savjetovanja, 1980–2015. izdavalo je časopis → Polimeri (sv. 1), a bilo je i nakladnikom niza znanstvenih i stručnih monografija, npr. Injekcijsko prešanje kaučukovih smjesa (M. Šercer, 1988), Proizvodnja gumenih tvorevina (M. Šercer, 1999), Polimeri i polimerne tvorevine (A. Rogić, I. Čatić, D. Godec, 2008). Interese hrvatske industrije plastike i gume danas zastupa Udruženje za plastiku i gumu Hrvatske gospodarske komore.

kemikalije, tvari i smjese koje se proizvode i rabe u kemijskom procesu, a imaju tržišnu primjenu. Najvećim dijelom podrazumijevaju proizvode bazne → kemijske industrije, koji se najčešće rabe kao sirovine, tj. za daljnju preradbu u sklopu prerađivačke kemijske industrije, ili za laboratorijsku primjenu.

Razvrstavanje

U kemikalije (engl. chemicals) ubrajaju se kemijske elementarne tvari ili elementi (engl. chemical substances; mogu biti metali i nemetali) i kemijski spojevi (engl. chemical compounds; kiseline, lužine, soli, alkoholi, esteri i dr.), koji se razlikuju prema vrsti kemijske veze koju tvore te se dijele na ionske, kovalentne i kompleksne spojeve. Osim toga kemikalije u komercijalnom i zakonskom smislu uključuju i smjese (homogene ili heterogene) koje se znatno razlikuju prema sastavu. Kemikalije mogu biti anorganske (npr. natrijev klorid, NaCl) i organske (metanol, CH₃OH), odn. prirodnoga (nafta, voda, metal) ili sintetskoga podrijetla (plastika, guma, sapuni). Određene su fizikalno-kemijskim svojstvima kao što su oblik, tvrdoća, agregacijsko stanje, topljivost, gustoća, talište, vrelište, električna vodljivost, toplinska vodljivost, magnetičnost i kovnost.

Prema proizvodnim količinama dijele se na tehničke kemikalije (proizvode se u velikim količinama, u optimiranim kontinuiranim procesima, za razmjerno nisku cijenu), fine kemikalije (proizvode se u malim količinama i uz velike troškove za specijalnu primjenu, npr. za proizvodnju biocida, farmaceutika) i kemikalije za znanstvena istraživanja (proizvode se individualno za pojedinu znanstvenu ili istraživačku zadaću uz vrlo visoku cijenu, npr. pri sintezi organskih i anorganskih kemijskih spojeva, ili za sintezu spojeva za ispitivanje farmaceutske aktivnosti). Mogu biti u čvrstom, kapljevitom i plinovitom agregacijskom stanju.









Kemikalije imaju jednoznačan naziv i indeksirane su prema međunarodnim pravilima. Na ambalaži su nužno navedeni naziv, formula, molekularna masa, identifikacijski CAS broj (od engl. Chemical Abstract Services), udio nečistoća, podatak o čistoći (npr. pro chromatographia – najviši stupanj čistoće, za kromatografsku analizu; pro analysi – za analizu; purissimum – čista tvar; purum – tehnički čista tvar), upozorenje o opasnosti za zdravlje i napomene o sigurnosti, tzv. piktogrami opasnosti. Osim navedenoga, svaka kemikalija prigodom nabave treba biti popraćena sigurnosno-tehničkim listićem (STL) s dodatnim podatcima o proizvođaču, proizvodu te mjerama pri njegovoj uporabi, transportu, skladištenju i dr.







Povijesni razvoj u svijetu

Pojam kemijska tvar uveden je u XVIII. st. zahvaljujući kemičaru Josephu Louisu Proustu koji je zaključio da svi uzorci spoja imaju isti sastav, tj. iste proporcije elemenata prisutnih u spoju, što je danas poznato kao zakon o djelovanju masa (Guldberg-Waageov zakon). Definiranjem tog zakona sinteza kemikalija počela se ubrzano razvijati, osobito u području sinteze organskih spojeva. Do prekretnice u sintezi kemijskih spojeva doveo je njemački kemičar Friedrich Wöhler koji je 1828. iz anorganskoga spoja priredio organski spoj ureu (mokraćevinu). Nakon tog otkrića u svjetskim se laboratorijima počelo svakodnevno sintetizirati sve više organskih spojeva kao početne sirovine za neke nove kemikalije ili kao konačni produkti. Analogno organskim kemikalijama, rasla je i proizvodnja anorganskih kemikalija kao katalizatora ili kao sirovina. Zahvaljujući razvoju analitičkih metoda koje su pomagale u kvantifikaciji, identifikaciji i detekciji novosintetiziranih spojeva i praćenju njihove čistoće, te razvojem novih tehnologija za njihovu sintezu danas se dnevno proizvode goleme količine kemikalija koje prolaze rigorozne postupke zakonski regulirane analize i provjere. U EU-u je 2007. osnovana Europska agencija za kemikalije (European Chemicals Agency, ECHA) te je 2012. donesena uredba kojom se uređuje područje uvoza i izvoza određenih opasnih kemikalija u zemlje izvan EU-a.

U 2018. najznačajniji svjetski proizvođači kemikalija bili su BASF (Njemačka), DowDuPont (SAD), Sinopec (Kina), Sabic (Saudijska Arabija), Ineos (Ujedinjeno Kraljevstvo), Farmos Plastics (Tajvan), ExxonMobil Chemical (SAD), LyondellBasell Industries (Nizozemska), Mitsubishi Chemical (Japan), LG Chem (Južna Koreja), Reliance Industries (Indija), PetroChina (Kina), Air Liquide (Francuska), Toray Industries (Japan), Evonik Industries (Njemačka).

Proizvodnja kemikalija u Hrvatskoj

Proizvodnja kemikalija u Hrvatskoj započela je razmjerno rano, a osobito se razvila na područjima laboratorijskih kemikalija, kemikalija na osnovi prirodnoga plina, → tehničkih plinova, petrokemikalija (→ petrokemijski proizvodi) i dr.

Početci

Početci industrijske proizvodnje kemikalija u Hrvatskoj vežu se uz riječku Tvornicu kemijskih proizvoda (Stabilimento prodotti chimici), koja je počela s radom 1851., a proizvodila je sumpornu kiselinu, solnu kiselinu, sodu, klorno vapno (kalcijev hipoklorit) za potrebe tadašnje riječke Tvornice papira, te za izvoz. Od druge polovice XIX. st. etilni alkohol proizvodio se u nizu industrijskih i poljoprivrednih pecara (→ bioprocesno inženjerstvo).

U Koprivnici je 1906. osnovana tvornica Danica d. d. za proizvodnju mineralnih gnojiva i drugih kemijskih proizvoda. Godine 1908. proizvela je prve količine superfosfata, 1910. otvoren je pogon za proizvodnju sumporne kiseline, a od 1916. proizvodila se i modra galica, tj. bakrov(II) sulfat pentahidrat. Danica je 1917. kupila riječku Tvornicu kemijskih proizvoda, te se tijekom vremena uvrstila među najveća jugoslavenska poduzeća kemijske industrije. (→ mineralna gnojiva)

Prvi pogon za proizvodnju kalcijeva karbida (karabit) u Hrvatskoj izgrađen je kraj Skradina 1897., kao jedan od prvih takvih pogona u svijetu. Pogon je 1899. izgorio, ali je tršćansko društvo SUFID 1904. izgradilo novu tvornicu u šibenskoj Crnici, u kojoj se iz vapna i ugljena dobivao kalcijev karbid, iz kojega se naknadnom obradbom u pećima dobivao kalcijev cijanamid. Šireći svoje poslovanje, društvo je 1912–14. izgradilo tvornicu i u Dugome Ratu. U 1920-ima kapacitet obiju tvornica bio je 40 do 50 tisuća tona karbida i cijanamida (šestina tadašnje ukupne svjetske proizvodnje). Nakon II. svj. rata dugoratska tvornica djelovala je pod nazivom Dalmacija – Dugi Rat (→ Tvornica karbida i ferolegura Dalmacija – Dugi Rat) i nastavila proizvodnju karbida i cijanamida, ferolegura (ferosilicij, ferokrom, feromangan, sirovo željezo) i tehničkih plinova (kisik, argon, acetilen). Istodobno je šibensko poduzeće pod nazivom → Tvornica elektroda i ferolegura potpuno napustilo proizvodnju karbida, proizvodeći umjesto njega ferolegure, ugljeno-grafitne proizvode i kisik.







Početkom XX. st. osobito se razvijala domaća industrija za kemijsku preradbu drveta, a među ostalim proizvodila je i kemikalije. Tako je npr. tvornica → Belišće, osnovana 1884., tijekom 1920-ih proizvodila kalcijev, natrijev i olovov acetat, octenu kiselinu, metanol, formalin, kloroform, katran i dr.







Laboratorijske kemikalije

Laboratorijske i industrijske kemikalije u razdoblju između dvaju svjetskih ratova proizvodila su neka domaća kemijsko-farmaceutska poduzeća (npr. zagrebački Kaštel osnovan u Karlovcu 1920., Kemika osnovana 1919. u Zagrebu), koja su uglavnom objedinjena 1940. u novoosnovanome zagrebačkom Banovinskom zavodu za proizvodnju lijekova biološkog i kemijskog sastava PLIBAH (od 1941. → Pliva). Nakon II. svj. rata Pliva je među ostalim proizvodila organske i anorganske laboratorijske kemikalije te soli za galvanizaciju. Plivin odjel proizvodnje laboratorijskih kemikalija izdvojen je 1957. u samostalno poduzeće Kemika, koje se prometnulo u najvećega domaćeg proizvođača i distributera laboratorijskih kemikalija, a od 1992. posluje kao dioničko društvo.

Kemikalije na osnovi prirodnoga plina

Tvornica Methan za preradbu prirodnog plina u čađu osnovana je 1926. u Brezinama kraj Lipika. Godine 1938. poduzeće se preselilo u Kutinu, a od 1946. djelovalo je pod imenom Tvornica kemijskih proizvoda (Metan). Od 1968. u Kutini je djelovala i Tvornica dušičnih gnojiva, kao jedna od najvećih i najmodernijih takvih tvornica u svijetu, a proizvodila je amonijak, ureu te dušičnu kiselinu. Zajedno s kutinskom Tvornicom kemijskih proizvoda od iste je godine djelovala kao INA – Tvornica petrokemijskih proizvoda (ubrzo INA – Petrokemija). Od 1982. u novim pogonima tvornice proizvodila se sumporna i fosforna kiselina. Godine 2000. tvornica je izdvojena iz INA-e i djeluje pod nazivom → Petrokemija. Godine 2020. na tržište je plasirala bazne kemikalije: amonijak (390 000 t godišnje, tj. 87% projektnoga kapaciteta), dušičnu i sumpornu kiselinu, amonijev nitrat, ureu i dr., a u tijeku je bila izgradnja nove linije za proizvodnju otopine amonijaka s kapacitetom od 100 t na dan.









Proizvodnja kemikalija danas

U posljednjih je nekoliko desetljeća znatan broj domaćih tvornica bazne kemijske industrije i proizvođača kemikalija ugasio proizvodnju (Tvornica elektroda i ferolegura Šibenik 1994., Dalmacija Dugi Rat 2000., DIOKI, Adriachem 2011., Rafinerija nafte Sisak 2019). Ipak, 2018. na području RH bilo je 78 proizvođača kemikalija koji se bave proizvodnjom industrijskih plinova, koloranata i pigmenata, ostalih anorganskih osnovnih kemikalija, ostalih organskih osnovnih kemikalija, gnojiva i dušičnih spojeva, plastike u primarnim oblicima, te proizvodnjom sintetičkoga kaučuka u primarnim oblicima. Najveći su proizvođači bili kutinska Petrokemija, zaprešićki Messer Croatia plin i zagrebački Scott Bader. U proizvodnji kemikalija i kemijskih proizvoda bila su zaposlena 5482 radnika (32% manje nego 2008).

kemijsko inženjerstvo, tehnička znanost koja se bavi istraživanjem i razvojem postupaka pretvorbe tvari i energije, kao i dimenzioniranjem, izvedbom i radom uređaja kojima se provode te pretvorbe, uvažavajući pritom osnovna načela održivoga razvoja.

Kemijsko inženjerstvo razvilo je vlastitu metodologiju i alate, a oslanja se i na interdisciplinarni pristup pri rješavanju problema iz svoga djelokruga. Pritom primjenjuje znanja iz prirodnih znanosti (kemija, fizika, matematika, biologija), temeljna tehnička znanja (strojarstvo, elektrotehnika, računarstvo) te znanja iz ekonomike, računalnih znanosti i menadžmenta. Sva ta znanja usmjerena su ponajprije na projektiranje, izgradnju i rad industrijskih postrojenja → kemijske tehnologije te srodnih tehnologija i područja ljudske djelatnosti (energetika, ekologija, farmacija i sl.). Industrijska postrojenja pritom moraju biti djelotvorna, pouzdana, sigurna, moraju osiguravati željenu kvalitetu proizvoda te čuvati okoliš i prirodne resurse.

Industrijsko postrojenje obično se sastoji od više procesnih uređaja. Pri analizi rada tih uređaja primjenjuje se procesni prostor kao osnovni pojam metodologije znanstvenoga istraživanja u kemijskom inženjerstvu. Riječ je o realnome (fizički omeđenome) ili zamišljenome dijelu prostora u kojem se mogu odvijati kemijski ili biološki procesi (kemijske ili biokemijske reakcije) te fizički procesi prijenosa tvari i energije. Procesni se prostor opisuje procesnim veličinama (tlak, temperatura, koncentracija pojedinih tvari i sl.) te njihovom ovisnošću o vremenu i položaju. Jednadžbe kojima se opisuju te ovisnosti ovise o načinu kako procesni prostor izmjenjuje tvar i energiju s okolinom te kako se tvar i energija prenose unutar procesnoga prostora. Polazeći od tih jednadžbi, mogu se izvesti odgovarajući matematički modeli koji su temelj za analizu, dimenzioniranje ili izvedbu bilo kojeg procesnog uređaja. Specifičnost kemijskog inženjerstva je usmjerenost na procesne uređaje (i odgovarajuće procesne prostore) u kojima se istodobno provodi više različitih procesa od kojih se barem jedan odigrava na molekulskoj razini. Primjeri procesnih uređaja su kemijski ili biokemijski reaktori (→ bioreaktor) te uređaji u kojima se provode jedinične operacije kemijske industrije (destilacija, apsorpcija, kristalizacija, sušenje, filtracija i sl.) (→ separacijski procesi). Primjenom zakona očuvanja mase, energije, količine gibanja i entropije s pripadajućim bilancama te termodinamičkih zakona može se osmisliti i projektirati pojedine procesne uređaje i optimalno ih povezati u skladnu proizvodnu cjelinu. To su npr. rafinerijska i petrokemijska postrojenja, postrojenja za proizvodnju anorganskih kiselina, pročišćavanje zraka i obradbu otpadnih voda, proizvodnju lijekova, biotehnoloških proizvoda i dr.













Kemijski inženjeri osmišljavaju nove ili poboljšavaju postojeće načine pretvorbe polaznih sirovina i međuprodukata u korisne proizvode, najčešće → kemikalije i druge proizvode kemijske industrije. Pritom vode računa o energetskoj učinkovitosti, ekološkoj prihvatljivosti i profitabilnosti. U kemijskoj industriji rade kao stručnjaci za upravljanje, vođenje, optimizaciju i projektiranje proizvodnih postrojenja i procesa te zaštitu okoliša. Uključeni su u proizvodnju petrokemikalija, polimera, mineralnih gnojiva, lijekova, boja, papira, hrane, mikroelektronike, biomedicinskih uređaja i dr. Rade na izazovima vezanima uz proizvodnju energije, očuvanje zdravlja ljudi i održiv gospodarski razvoj društva.

Povijesni razvoj u svijetu

Osnove kemijskog inženjerstva intenzivnije se počinju razvijati potkraj XVIII. i početkom XIX. st. zbog velikih promjena na tržištu rada i povećanih zahtjeva petrokemijskih i kemijskih procesa koji su bili dio industrijske prakse visokorazvijenih zemalja. Pojam kemijski inženjer prvi se put spominje u Engleskoj 1880. Utemeljiteljem suvremenoga kemijskog inženjerstva smatra se britanski znanstvenik George E. Davis (1850–1907) koji je u svojoj knjizi A Handbook of Chemical Engineering (1901) istaknuo da se kemijsko inženjerstvo treba razvijati kao samostalna disciplina, neovisno o primijenjenoj kemiji i strojarstvu na kojima se zasnivala tadašnja kemijska industrija. Ključnu ulogu u početnim stupnjevima razvoja kemijskog inženjerstva imala je predodžba o proizvodnim procesima koji se dijele na jednostavnije procesne korake – tzv. jedinične operacije (destilacija, filtracija, usitnjavanje, kristalizacija, sušenje i sl.) i mogu se opisati primjenom zajedničkih znanstvenih načela. Prema toj koncepciji koju je detaljno razradio Arthur D. Little (1863–1935) kemijski inženjeri bave se istraživanjem, dimenzioniranjem i primjenom procesne opreme u kojoj se provode jedinične operacije. Davis je 1887. održao nekoliko predavanja o jediničnim operacijama u Tehničkoj školi u Manchesteru i zaslužan je za početak nastave kemijskog inženjerstva. Od 1888. nastava se održava u SAD-u u Tehnološkom institutu u Massachusettsu (Massachusetts Institute of Technology, MIT), zahvaljujući Lewisu M. Nortonu (1855–1893) koji je uveo prvi četverogodišnji diplomski studij kemijskog inženjerstva. Početni razvoj kemijskog inženjerstva kao znanstvene discipline snažno oblikuju osnivanje Američkog instituta za kemijske inženjere (American Institute of Chemical Engineers, AIChE) 1908. i objavljivanje prvoga udžbenika Principles of Chemical Engineering (1923) W. H. Walkera, W. K. Lewisa i W. H. McAdamsa.

Početkom 1950-ih počinje se razvijati → reakcijsko inženjerstvo kao zasebna disciplina unutar kemijskog inženjerstva, istraživanjima započetima u Nizozemskoj, u istraživačkom centru naftnoga poduzeća Shell u Amsterdamu i na Tehničkome sveučilištu u Delftu. U 1960-ima, kada se pojavila nova koncepcija tumačenja makroskopskih pojava zbivanjima na molekularnoj razini vezanima uz prijenos količine gibanja, tvari i energije, došlo je do velikog iskoraka u razvoju kemijskog inženjerstva. Prekretnica je bila objavljivanje knjige Transport Phenomena (1966) R. B. Birda, W. E. Stewarta i E. N. Lightfoota koja je potaknula veću primjenu napredne matematike, fizike te fizikalne kemije. Nakon 1970-ih kemijsko inženjerstvo sve se više oslanja na metode sustavskoga inženjerstva (planiranje eksperimenata, matematičko modeliranje, simulacija i optimiranje procesa), molekulskoga modeliranja, na rezultate dobivene primjenom naprednih analitičkih tehnika i znanstvene instrumentacije te na računalnu podršku. Od 1980. počinje se izdvajati intenzifikacija procesa kao nova disciplina unutar kemijskog inženjerstva. Ona uključuje razvoj naprednih procesnih uređaja (ili njihovih dijelova) koji omogućavaju bolji prijenos tvari i energije (npr. monolitni reaktori, mikroreaktori, statička miješala i sl.). Također obuhvaća razvoj novih tehnika kojima se u jednome procesnom uređaju integrira kemijska reakcija i separacija produkata (npr. reaktivna destilacija, reaktivna ekstrakcija). Tu se ubraja i primjena alternativnih izvora energije (Sunčeva energija, ultrazvuk, mikrovalovi), primjena tehnologije plazme, nadkritičnih fluida i naprednih metoda vođenja procesa. Suvremeno kemijsko inženjerstvo je interdisciplinarno i multidisciplinarno te integrira pojave i procese koji se odvijaju istodobno i uzajamno su povezani, a pojavljuju se u različitim vremenskim (10^-6 do 10⁸ s) i prostornim mjerilima (10^-8 do 10⁶ m), od nanorazine (molekule), mikrorazine (čestice), mezorazine (uređaji), makrorazine (postrojenja) do megarazine (okoliš). Zbog toga kemijsko inženjerstvo danas ima važnu ulogu pri rješavanju globalnih društvenih, ekonomskih i ekoloških problema koji su vezani uz kemijsku procesnu industriju kao i uz druga područja ljudske djelatnosti.

Kemijsko inženjerstvo u Hrvatskoj

Razvoj kemijskog inženjerstva kao znanosti i struke u Hrvatskoj veže se uz razvoj → kemijske industrije, posebice naftne i petrokemijske industrije te uz razvoj visokoškolske nastave iz područja kemijske tehnologije, odnosno kemijskog inženjerstva. Do kraja 1980-ih sukladan je razvoju u svijetu, uz određen vremenski odmak. Snažnija industrijska proizvodnja zasnovana na kemijskoj tehnologiji započela je u Hrvatskoj između dvaju svjetskih ratova, a velik zamah dobila je u razdoblju 1950–75. Vrhunac razvoja kemijska industrija u Hrvatskoj doživjela je oko 1980., što je utjecalo i na razvoj kemijskog inženjerstva kao struke. Ona se osobito njegovala u tadašnjim jakim istraživačkim institutima važnijih poduzeća kemijske i farmaceutske industrije, npr. u → Plivi, INA-OKI-ju (→ DIOKI), → Chromosu, koji su stvarali potrebna znanja za industriju i gospodarstvo i intenzivno surađivali s hrvatskim sveučilištima. Među kemijskim inženjerima koji su uspješno djelovali kao znanstvenici u gospodarstvu ističu se → Ivan Brihta, Franjo Flajšman, → Dragutin Fleš, → Rativoj Seiwerth, Bartul Petric, → Boris Prohaska i dr. Nakon 1980. počinju financijski problemi u mnogim poduzećima bazne kemijske industrije koji su produbljeni Domovinskim ratom i loše provedenom privatizacijom. Zbog gašenja proizvodnih pogona zatvarali su se i veliki industrijski istraživački instituti pa danas većim kapacitetima za istraživanje i razvoj u području kemijskog inženjerstva raspolažu tek Pliva i još neka farmaceutska poduzeća. Ipak, većina poduzeća koja u Hrvatskoj djeluje u području kemijske prerađivačke industrije može uspješno razvijati nove proizvode u skladu sa zahtjevima tržišta. Novi se proizvodi formuliraju od više komponenti i zadovoljavaju više funkcija, a sastav proizvoda određuje se znanstvenim metodama, uz primjenu načela tzv. formulacijskog inženjerstva, umjesto prijašnjih iskustvenih metoda.













Visoko školstvo u Hrvatskoj

Početci visokoškolskoga obrazovanja iz kemijskog inženjerstva vežu se uz osnutak Tehničke visoke škole u Zagrebu 1919. koja je obuhvaćala nekoliko odjela, uključujući i Kemičko-inženjerski odjel (1926. Škola je postala → Tehnički fakultet; sv. 4, u sastavu zagrebačkog Sveučilišta, a odjel je 1931. preimenovan u Kemijsko-inženjerski otsjek, 1935. u Kemijski otsjek, 1942. u Kemijski odjel, 1946. u Kemijsko-tehnološki odsjek). Idejni začetnik studija kemijskog inženjerstva i prvi dekan Odjela bio je → Vladimir Njegovan. U početku su studenti stjecali znanja ponajprije o postojećim kemijskim i drugim industrijskim tehnologijama, a prekretnicu je donio → Rikard Podhorsky koji je 1935. objavio tekstove o kemijskoj tehnologiji i kemijskoj ekonomici kao predmetima tehničkog obrazovanja, te 1936. na Kemijskom otsjeku zagrebačkog Tehničkoga fakulteta uveo kolegij Kemijsko-tehnološko računanje. Od 1947. predavao je kolegij Operacije kemijske industrije, čime je postavio temelje nastave modernoga kemijskog inženjerstva u Hrvatskoj.









Godine 1956. pojedine su se organizacijske cjeline dotadašnjega Tehničkoga fakulteta osamostalile, a među njima je bio i Kemijsko-prehrambeno-rudarski fakultet. Taj fakultet 1957. mijenja naziv u Tehnološki fakultet, s tri odjela: Kemijsko-tehnološkim, Prehrambeno-tehnološkim i Rudarskim. Godine 1960. osnovan je Tehnološko-pogonski odjel za naftu u Sisku, kao dio Tehnološkoga fakulteta (djeluje do 1982) te samostalni → Kemijsko-tehnološki fakultet u Splitu (KTF). U sljedećim desetljećima odjeli Tehnološkoga fakulteta izdvajaju se u nove fakultete. Godine 1991. tadašnji Institut kemijskog inženjerstva pri Tehnološkome fakultetu osamostalio se kao → Fakultet kemijskog inženjerstva i tehnologije (FKIT), koji pod tim imenom djeluje i danas. Tijekom vremena su se osim organizacijskog okvira mijenjali i studijski programi, pri čemu su nastavne sadržaje iz područja kemijske tehnologije iz doba R. Podhorskoga postupno zamijenili sadržaji iz područja kemijskog inženjerstva, sukladno svjetskim trendovima. U nastavu su postupno uvedene discipline kemijskog inženjerstva: reakcijsko inženjerstvo, mehanički, toplinski i separacijski procesi, analiza, sinteza i vođenje procesa i dr.







Od 2005. visoko školstvo u Hrvatskoj suočava se s izazovima koje donosi integracija u europski prostor visokoga obrazovanja i uvođenje Bolonjskoga procesa. To dovodi do znatnog povećanja broja studijskih programa u svim znanstvenim i umjetničkim područjima, pa tako i na studijima kemijskog inženjerstva. Tim povodom nastaje nekoliko novih preddiplomskih i diplomskih studija na zagrebačkom FKIT-u i na splitskom KTF-u. U novim se studijima veća pozornost pridaje sadržajima iz kemije i inženjerstva materijala te inženjerstvu okoliša, dok studij Kemijskog inženjerstva na FKIT-u nastoji zadržati prijašnju strukturu i ključne sadržaje iz kemijskog inženjerstva uz organizacijske promjene uvjetovane zahtjevima zakonodavstva.

Danas su nastavna djelatnost i znanstvena istraživanja u području kemijskog inženjerstva u RH sukladni onima na svjetskoj razini. Sveučilišno se obrazovanje iz kemijskog inženjerstva stječe završetkom preddiplomskih, diplomskih i poslijediplomskih studija na FKIT-u i KTF-u, a dio sadržaja iz kemijskog inženjerstva zastupljen je na studijima prehrambene tehnologije, odnosno biotehnologije koji se izvode na → Prehrambeno-biotehnološkome fakultetu u Zagrebu, → Prehrambeno-tehnološkome fakultetu u Osijeku, KTF-u te na nekoliko hrvatskih veleučilišta (→ Veleučilište Marko Marulić u Kninu, → Veleučilište u Karlovcu; sv. 1, → Veleučilište u Požegi). Sveučilišni studijski programi koji se trenutačno izvode u polju kemijskog inženjerstva usklađeni su sa smjernicama Europske federacije za kemijsko inženjerstvo (EFCE) koje definiraju kompetencije, vještine i znanja nužne za obrazovanje kemijskih inženjera na svim razinama studija. Preddiplomski i diplomski studiji FKIT-a: Kemijsko inženjerstvo, Kemija i inženjerstvo materijala i Ekoinženjerstvo zadovoljavaju i zahtjeve Europske federacije nacionalnih inženjerskih udruženja (FEANI) i od 2015. uvršteni su na popis europskih prepoznatih fakulteta i studijskih programa.

Za promicanje kemijskog inženjerstva u visokome školstvu zaslužni su mnogi nastavnici, među kojima su Nenad Bolf, → Juraj Božičević, → Antun Glasnović, → Zoran Gomzi, → Marin Hraste, → Ivan Lovreček, R. Podhorsky, → Marko Rogošić, Aleksandra Sander, → Darko Skansi, → Ivica Štern, → Vesna Tomašić, → Đurđa Vasić-Rački, → Bruno Zelić, → Stanka Zrnčević s Fakulteta kemijskog inženjerstva i tehnologije i njegovih prethodnika, te → Nenad Kuzmanić, → Milan Zglav, → Ratimir Žanetić s Kemijsko-tehnološkoga fakulteta u Splitu. Na Prehrambeno-biotehnološkome fakultetu u Zagrebu djelovali su → Egon Bauman, → Želimir Kurtanjek, → Branko Tripalo i dr., a na Prehrambeno-tehnološkome fakultetu u Osijeku djeluju Mate Bilić, → Srećko Tomas i dr.

Knjige i udžbenici

Kao utemeljitelj kemijskog inženjerstva u Hrvatskoj, R. Podhorsky ostavio je traga i u razvoju i popularizaciji tehničkih znanosti te je zaslužan za promicanje tehničke i industrijske baštine kao važnog dijela kulturne baštine. Ističe se njegov doprinos osmišljavanju i izdavanju Tehničke enciklopedije LZ-a, kapitalnoga djela hrvatske tehničke kulture, koju je osmislio i bio urednikom prvih pet svezaka. Za potrebe nastave iz kolegija Tehnička kataliza i Tehnologija katalitičkih procesa I. Brihta izdao je udžbenik Kataliza u kemijskoj industriji (1952). Objavljivanjem udžbenika Osnovi stehiometrije (1948), Stehiometrija (1950), Kemijsko-tehnološko računanje (1957), Kemijsko računanje (1968) i Osnove kemijskog računanja (sa Z. Dugim, 1973) I. Lovreček postavio je temelje za razumijevanje bilanciranja tvari i energije kao ključnog alata kemijskog inženjerstva. Udžbenikom Kataliza i katalizatori (1967) Pavica Fuderer postavila je temelje za razvoj kemijskoga reakcijskog inženjerstva. U studij kemijskog inženjerstva J. Božičević uveo je kolegij Mjerenje i automatsko vođenje procesa i napisao prvu knjigu iz toga područja Automatsko vođenje procesa (1971). Eduard Beer objavio je Priručnik za dimenzioniranje uređaja kemijske procesne industrije (1985). Među ostalima ističu se i udžbenici Projektiranje procesnih postrojenja (1988) Franca Šefa i Žarka Olujića, Mehaničke operacije / Inženjerstvo disperznih sustava (1990) i Mehaničko procesno inženjerstvo (2003) M. Hraste, Kemijski reaktori (1998) Z. Gomzija, Kataliza i katalizatori (2005) S. Zrnčević, Destilacija (2006) E. Beera, te Modeliranje u kemijskom inženjerstvu (2019) Z. Gomzija i Ž. Kurtanjeka.









Udruge u Hrvatskoj

Znanstvene i stručne aktivnosti u kemijskom inženjerstvu promiču se putem → Hrvatskoga društva kemijskih inženjera i tehnologa (HDKI), kojega se početci vežu uz 1912., kada je osnovan Kemijsko-inžinirski odsjek u okviru Hrvatskoga društva inžinira i arhitekata (→ Hrvatski inženjerski savez, HIS; sv. 4). Osim HIS-a, HDKI je član Europske federacije za kemijsko inženjerstvo i Europske polimerne federacije. Službena glasila HDKI-ja su časopisi → Kemija u industriji (od 1952), → Chemical and Biochemical Engineering Quarterly (CABEQ) (od 1987) i Reaktor ideja (od 2017). Pri Hrvatskoj gospodarskoj komori djeluje Udruženje kemijske industrije i srodna udruženja koja potiču taj segment gospodarstva. Promidžba kemijskog inženjerstva i suradnja sa znanstvenicima iz drugih područja znanosti ostvaruju se i putem Odjela kemijskog inženjerstva koji okuplja 22 kemijska inženjera, a djeluje u okviru → Akademije tehničkih znanosti Hrvatske (sv. 4) kao znanstvene organizacije odabranih istaknutih znanstvenika iz područja tehničkih i biotehničkih znanosti. Kemijski inženjeri djeluju i u Znanstvenome vijeću za naftno-plinsko gospodarstvo i energetiku te u Znanstvenome vijeću za tehnološki razvoj → Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti (sv. 4).

Paltašić, Andrija (Paltassich, Andrea; Andrea di Cattaro) (Kotor, oko 1450 – Venecija, oko 1500), tiskar i nakladnik, jedan od začetnika tiskarstva u Europi.

Podrijetlom iz kotorske trgovačke obitelji. Izučio je tiskarstvo u Italiji, djelovao je u Veneciji 1477–99. Tiskao je djela grčkih i rimskih klasika, humanista, povjesničara i leksikografa, uglavnom na latinskom jeziku. Za potrebe studenata tiskao je Codex Iustinianus (osam svezaka, 1490–92), Expositio in artem veterem Porphyrii et Aristotelis (1492) engleskoga filozofa Waltera Burleigha i dr. Dva izdanja namijenjena širemu čitateljskom krugu tiskao je na talijanskome – Legenda aurea (1482) i Biblia (1484). Zajedno s → Dobrićem Dobrićevićem objavio je izbor iz djela Lucija Firmijana Laktancija De divinis institutionibus adversus gentes (1478). Rabio je 22 tipa različitih slova (šest romanskih, deset gotičkih i šest grčkih). U Hrvatskoj je sačuvano više od 30 primjeraka njegovih izdanja. Po svojemu estetskom izgledu Paltašićeva djela pripadaju najuspjelijim uzorcima ranoga mletačkog tiskarstva.

Divald, obitelj osječkih tiskara u XVIII. i XIX. st. O podrijetlu i prezimenu nema sigurnih podataka, ali se kao moguće navodi švicarsko-francusko podrijetlo. Prezime Divald javlja se i u Mađarskoj, također u vezi s grafičkom strukom.

Ivan Martin (1743–1806) je tiskarski zanat izučio u Beču, potom je radio u tiskari Katarine Landerer u Budimu. Godine 1775. kupio je franjevačku tiskaru u Osijeku, najstariju tiskaru u Slavoniji, u kojoj je tiskao različite oglase, formulare, knjige, većinom na hrvatskom i latinskom, a četiri i na njemačkom jeziku. Objavljivao je također teološke disputacije, male molitvenike te prigodnice na latinskom i hrvatskom jeziku, čime je uspostavio kontinuitet s izdanjima franjevačke tiskare. Nakon njegove smrti tiskaru je, zbog njegovih maloljetnih nasljednika, neko vrijeme vodio Fridrik Zink, a nakon Zinkove smrti bila je 1813–19. pod gradskim nadzorom. Od 1819. do kraja života tiskaru je vodio Martin Alojzije (1796–1844), ponovno oživjevši njezinu djelatnost. Njegova udovica Julijana (umrla 1846) modernizirala je tiskaru nabavivši nova Didotova slova i raznovrsna ukrasna pisma.

Dragutin Karl (1820–1857) vodio je tiskaru 1846–57. Priklonivši se mađaronskoj stranci, preuzeo je 1848. narudžbe stranke i tiskao letke, proglase i naredbe na hrvatskom, mađarskom i njemačkom jeziku te prve osječke novine mađarofilske orijentacije Der Volksredner für Vaterland, Freiheit und Gesetz, für Kunst, Gewerbe und Wissenschaft. Tijekom 1850-ih uglavnom je tiskao prigodne spise i pjesme, prosvjetna i vjerska izdanja, kazališne almanahe, shematizme, društvene statute i tiskanice. Nekoliko mjeseci prije smrti prodao je tiskaru Dragutinu Lehmannu. Tiskara obitelji Divald omogućila je prosvjetiteljsko i književno djelovanje svih važnijih slavonskih intelektualaca u XVIII. st.

Hrvatski časopis za prehrambenu tehnologiju, biotehnologiju i nutricionizam, znanstveno-stručni časopis iz područja biotehnologije i nutricionizma → Hrvatskoga društva prehrambenih tehnologa, biotehnologa i nutricionista. Izlazi od 2002. pod nazivom PBN Revija, a 2009. mijenja naslov u današnji. U razdoblju 2004–05. i 2007–08. nije izlazio. Objavljuje znanstveno-stručne radove na hrvatskom i engleskom jeziku, kratke članke o novostima iz struke, preglede novih knjiga, aktivnosti Društva te važnijih znanstveno-stručnih događaja u zemlji i inozemstvu. Izlazi kao dvobroj dva puta na godinu, a od 2010. dostupan je na portalu znanstvenih i stručnih časopisa RH. Časopis ima međunarodni savjetodavni odbor, a izlazi uz potporu Ministarstva znanosti i obrazovanja RH.

Hrvatsko društvo za biomedicinsko inženjerstvo i medicinsku fiziku (HDBIMF), udruga znanstvenika i stručnjaka koji se bave razvojem i unapređenjem stručnog i znanstvenog rada u području biomedicinskog inženjerstva i medicinske fizike. Društvo je osnovano 1984., a do 2016. djelovalo je pod nazivom Hrvatsko društvo za medicinsku i biološku tehniku (HDMBT). Njegove su djelatnosti organizacija znanstvenih i stručnih simpozija, savjetovanja, konferencija i drugih znanstveno-stručnih skupova te izobrazba stručnjaka u području biomedicinskog inženjerstva i medicinske fizike. Sudjeluje u predlaganju zakona, propisa, normi i stvaranju stručnoga nazivlja te izdavanju znanstvenih i stručnih publikacija. Sastoji se od sekcija za kliničko inženjerstvo, medicinsku fiziku i biomehaniku. Društvom je 1984–2000. predsjedao Ante Šantić, 2000–08. Stanko Tonković, 2008–13. Ratko Magjarević, dok ga od 2013. vodi Igor Lacković. Godine 1993. postalo je punopravnim članom Međunarodne federacije za medicinsko i biološko inženjerstvo (IFMBE) i Europske federacije organizacija za medicinsku fiziku (EFOMP).

Ambalaža, stručni časopis Instituta za ambalažu i tiskarstvo Tectus. Idejna začetnica, tvorac koncepta i realizatorica kojega je Drena Tejić-Milijević. Izlazi kvartalno od 1996., u razdoblju 2003–05. kao Ambalaža, grafička industrija, a namijenjen je proizvođačima i korisnicima ambalaže, dizajnerima, grafičarima, marketinškim agencijama i stručnim udrugama. Cilj časopisa je transfer inozemnih tehnologija, znanja i trendova te međusobna razmjena informacija, stručnih i znanstvenih iskustava u ambalažnoj industriji. Medijski je partner stručnih događaja i specijaliziranih sajmova. Od 2006. izlazi zajedno s časopisom za grafiku i tiskarstvo Croprint (od 2010. Regprint), od 2018. dostupan je samo na mrežnim stranicama Instituta.







Agriculturae Conspectus Scientificus (ACS), međunarodni znanstveni časopis → Agronomskoga fakulteta u Zagrebu. Sljednik je Viestnika za gospodarstvo i šumarstvo, najstarijega hrvatskog časopisa u području poljoprivrede i šumarstva koji je povremeno izlazio u razdoblju 1887–90., a pokrenulo ga je Kraljevsko gospodarsko i šumarsko učilište u Križevcima (→ Visoko gospodarsko učilište u Križevcima). Od 1909. izlazi pod nazivom Gospodarska smotra, koje je prvi urednik bio Andrija Lenarčić. U razdoblju 1920–38. izašao je samo dvobroj 1929., a od 1939. izlazi uglavnom redovito, pod nazivom Poljoprivredna naučna smotra (od 1941. Poljodjelska znanstvena smotra, od 1946. pod nazivom Poljoprivredna znanstvena smotra), od 1997. nosi današnji naziv. Izlazi kvartalno, a donosi znanstvene radove, pregledne radove i priopćenja iz područja agronomije, veterine i srodnih znanosti. Od 2004. radovi se objavljuju isključivo na engleskom jeziku, a od 2006. dostupan je na portalu znanstvenih i stručnih časopisa RH. Časopis ima međunarodno uredništvo, citiran je u međunarodnim bazama podataka, a izlazi uz potporu Ministarstva znanosti i obrazovanja RH.







Journal of Central European Agriculture (JCEA), međunarodni znanstveni časopis → Agronomskoga fakulteta u Zagrebu. Pokrenut je 2000. radi razmjene iskustava u poljoprivredi tranzicijskih zemalja središnje Europe. Izlazi kvartalno u digitalnom obliku, a objavljuje izvorne znanstvene članke, pregledne radove, kratka znanstvena izvješća te sažetke iz područja biotehničkih znanosti i agronomije na engleskom, bugarskom, češkom, hrvatskom, mađarskom, poljskom, rumunjskom, slovačkom, slovenskom i srpskom jeziku. Svaki članak ima detaljan sažetak na engleskom jeziku te dvojezični prikaz rezultata, slika, tablica i grafikona. Časopis ima međunarodno uredništvo iz devet zemalja članica. Od 2006. dostupan je na portalu znanstvenih i stručnih časopisa RH te je indeksiran u međunarodnim bazama podataka. Glavni je urednik od 2018. Zvonimir Prpić. JCEA izlazi uz potporu Ministarstva znanosti i obrazovanja RH.

Vijesti Hrvatskoga geološkog društva, informativno glasilo → Hrvatskoga geološkog društva. Izlazi od 1974. na hrvatskom jeziku, objavljuje popularne članke, sažetke magistarskih i doktorskih disertacija, osvrte na geološke skupove, ekskurzije, izložbe i slične događaje te donosi vijesti o aktivnostima Društva i pojedinih članova. Od 2013. izlazi u elektroničkom obliku.









Poljoprivreda, znanstveni časopis → Fakulteta agrobiotehničkih znanosti Osijek i → Poljoprivrednog instituta Osijek. Izlazi od 1995., a slijednik je časopisa Znanost i praksa u poljoprivredi i prehrambenoj tehnologiji koji je izlazio u razdoblju 1982–94. Objavljuje radove iz svih područja agronomskih znanosti i struke na hrvatskom i engleskom jeziku. Izlazi dva puta godišnje uz potporu Ministarstva znanosti i obrazovanja RH. Časopis ima međunarodno uredništvo, radovi su citirani u međunarodnim bazama podataka, a na portalu znanstvenih i stručnih časopisa RH dostupan je od 2006.







Podravka d. d., prehrambeno i farmaceutsko poduzeće sa sjedištem u Koprivnici, osnovano 1947; jedno od najvećih prehrambenih poduzeća u Jugoslaviji, a danas jedno od prihodovno najuspješnijih takvih poduzeća u Hrvatskoj.







Temelji osnutka poduzeća

Njezini korijeni vezani su uz prehrambene manufakture koje su u razdoblju između dvaju svjetskih ratova djelovale u Koprivnici i okolnim mjestima. Među najznačajnijima bile su radionice za osnovnu preradbu voća, koje su 1934–45. radile za potrebe trgovačkoga poduzeća Braća Wolf, u vlasništvu Matije i Marijana Wolfa, a zapošljavale su najviše 30 radnika.

Od ostalih koprivničkih poduzeća koja su prethodila Podravki ističu se Koprivnički paromlin d. d. u pretežnom vlasništvu obitelji Braun i Etinger, Industrija ulja d. d. u vlasništvu obitelji Braun (osnovana 1917., tijekom 1930-ih zapošljavala je gotovo 300 radnika i spadala u najznačajnija industrijska poduzeća sjeverozapadne Hrvatske), te Tvornica suhomesnate robe Wegmann d. d. (djelovala je 1922–30. zapošljavajući oko 15 radnika).

Uz poticaj i potporu komunističkih vlasti, poduzeće je 1945. pod upravom dotadašnjih vlasnika braće Wolf nabavilo potrebnu opremu, te s gotovo 70 zaposlenih preraslo u Industriju konzervi Braća Wolf, koja je proizvodila i pakirala u konzerve i staklenke marmeladu, džemove, kompote i ostale proizvode od voća i povrća, ali i meso i alkoholna pića. Poduzeće je 1946. bilo nacionalizirano.

Od 1947. do hrvatske neovisnosti

Pod centraliziranom upravom Ministarstva industrije i rudarstva NR Hrvatske na temelju podržavljenoga poduzeća braće Wolf i drugih srodnih koprivničkih poduzeća počeli su se širiti kapaciteti proizvodnje (nabava aparata za egaliziranje voćne srži, kotlova za kuhanje marmelade i dr.), te je 1947. osnovana Podravka, industrija za preradu voća i povrća. Prema naputcima Vlade NR Hrvatske iz 1948. zadatak Podravke bio je »prerada voća i povrća, izrada marmelade, džemova, kompota, pulpiranje voća, izrada srži od voća, konzerviranje i ukiseljavanje povrća«. Godine 1948. u sklopu Podravke započeo je djelovati i laboratorij sa zadatkom nadzora kvalitete, a broj zaposlenih prešao je 400.

Podravka je 1949‒52. zbog posljedica centralistički dirigirane ekonomije i međunarodne izolacije bilježila gubitke i pad zaposlenih. Decentralizacijom jugoslavenskoga gospodarstva i uvođenjem samoupravljanja početkom 1950-ih došla je pod upravu lokalnih vlasti i radničkoga kolektiva. Vodstvo poduzeća počelo je djelovati sve samostalnije, započeo je izvoz, asortiman proizvoda proširio se na alkoholna i bezalkoholna pića, voćne sokove, senf i konzerviranje mesa, te je nabavljena oprema za pečenje rakije, izradbu koncentrata rajčice i senfa te sušare za povrće. Poduzeće je uz otkup povrća i voća s okolnoga područja počelo saditi i vlastite voćnjake i rasadnike. Ipak, poteškoće zbog prilagođavanja reformiranomu jugoslavenskom gospodarstvu s tržišnim elementima trajale su do kraja 1950-ih, kada se poduzeće konsolidiralo.













Razdoblje od kraja 1950-ih do kraja 1960-ih doba je intenzivnog razvoja poduzeća: pojavili su se novi proizvodi, modernizirali su se i proširili postojeći te izgradili novi pogoni, a povećao se i fizički obujam proizvodnje. Podravki je 1958. pristupilo poduzeće Stokopromet iz Koprivnice, 1959. koprivnička klaonica, 1967. prehrambeno poduzeće Kalnik iz Varaždina i tvornica praškastih proizvoda Sana iz Hoča kraj Maribora, a 1969. pogon za preradbu povrća iz Umaga. Godine 1963. u proizvodnome je dijelu Podravke bilo sedam odjela: Jušni koncentrati i tjestenine, Meso i mesni proizvodi, Voće i povrće, Priprema proizvodnje, Laboratorij, Održavanje i Proizvodnja vlastitih sirovina. U tom razdoblju započeo je i izvoz u SSSR i na izvaneuropska tržišta. Godine 1958. uz kontrolni laboratorij osnovana je tehnološko-analitička grupa koja je pratila proizvodne inovacije. Poduzeće se afirmiralo inovativnim proizvodima kao što su koncentrirane juhe, mesne konzerve i dodatci jelima. Godine 1959. započela je proizvodnja → Vegete, dodatka jelima koji je razvio tim na čelu sa → Zlatom Bartl, voditeljicom tehnološko-analitičke grupe. Godine 1967. poduzeće je zapošljavalo više od 1750 radnika.













Razvoj je nastavljen i tijekom 1970-ih i 1980-ih. Obujam proizvodnje u odnosu na 1967., kada je iznosio 24 000 t, povećan je 1979. na 230 000 t. Udio Podravkinih proizvoda u tom je razdoblju na jugoslavenskom prehrambenom tržištu bio velik (1979. udio juha i dodataka jelima bio je 67%). Poduzeće je 1980. zapošljavalo 6872 radnika. U tom razdoblju porastao je i izvoz prehrambenih proizvoda. Nastavila se integracija s drugim poduzećima, čime je Podravka preko nekih od njih ušla i u područja farmaceutike i ugostiteljstva. Godine 1971. udružila se s poduzećem Banje Lipik koje se bavilo lječilišnim turizmom, ugostiteljstvom i proizvodnjom mineralne vode, 1972. s Poljoprivredno-industrijskim kombinatom Budućnost iz Đelekovca, Poljoprivredno-industrijskim kombinatom Podravina iz Koprivnice i tvornicom lijekova → Belupo iz Ludbrega, 1974. s poduzećem Segestica iz Siska za proizvodnju pića, kvasca i octa, 1979. s klaonicom u Garešnici, a 1980. s klaonicom u Daruvaru.

Podravka je potkraj 1960-ih raspolagala s 420 ha poljoprivrednoga zemljišta, a integracijama s poljoprivredno-industrijskim kombinatima početkom 1980-ih površina obradiva zemljišta narasla je do 3738 ha. Zemljišta su uglavnom bila smještena u Podravini, gdje je bila razvijena široka mreža poljoprivrednih kooperanata.

Tijekom 1970-ih i početkom 1980-ih rekonstruirana su mnoga stara i izgrađena neka nova tvornička postrojenja: pivovara (1972), klaonice i hladnjače (1975), pogon mesnih konzervi i silos za žito (1977), postrojenje za proizvodnju kvasca (1979) i postrojenje za proizvodnju lijekova (1981). Poduzeće je istodobno izgradilo razgranatu mrežu distribucijskih skladišta i prodaje u Hrvatskoj i Jugoslaviji. Podravka se u tom razdoblju istaknula i proizvodnjom licenciranih proizvoda zapadnoeuropske prehrambene industrije (Dr. Oetker, Jacobs, Tuborg i dr.), kao i linijama novih proizvoda, poput dječje hrane Čokolino. Godine 1970. počeo je raditi Elektro-računarski centar, a 1972. osnovan je Podravkin institut koji je proširio djelatnost dotadašnjega laboratorija u području fizikalno-biokemijskih, mikrobioloških i kemijskih istraživanja.







Godine 1976. Podravka je počela djelovati kao SOUR, a do 1979. u njegovu je sastavu bilo formirano deset RO-a (Poljoprivreda, Kooperacija, Industrija mesa, Industrija hrane, Voće i povrće, Industrija pića, Belupo, Usluge, Institut, Trgovina), a unutar njih 35 OOUR-a. Godine 1982. otvoren je → Muzej prehrane Podravka koji sadrži zbirke tehnike, ambalaže i industrijske tehnologije koje su se rabile u poduzeću.

Od uspostave hrvatske neovisnosti

Godine 1993. poduzeće je privatizirano i registrirano kao dioničko društvo. U tom razdoblju pokrenuta su nova proizvodna područja (pakiranje izvorske vode), a počeli su se otvarati i novi pogoni u Koprivnici (Tvornica Vegete 2000., Tvornica jela 2003) i kupovati pogoni u Hrvatskoj (tvornica sladoleda i smrznutih proizvoda Ital-Ice u Poreču 2002–13) i inozemstvu (pogon za proizvodnju Vegete, juha i praškastih proizvoda u Kostrzynu u Poljskoj 2000–14., poduzeće Žito u Ljubljani 2015). Poduzeće je istodobno kupilo više brandova u Hrvatskoj i inozemstvu (Eva, Lero, Warzywko, Perfekta, Belsad, Čokolešnik i dr.). Potkraj 2010-ih bilo je među financijski najuspješnijim poduzećima u Hrvatskoj, dobrim dijelom zahvaljujući izvoznoj politici orijentiranoj na svjetska tržišta. Godine 2018. zapošljavalo je 6517 radnika.

Geologia Croatica, znanstveni časopis → Hrvatskoga geološkog instituta i → Hrvatskoga geološkog društva. Izlazi s prekidima od 1911., prvotno pod nazivom Vijesti Geologijskog povjerenstva za kraljevine Hrvatsku-Slavoniju. Prvi je urednik bio → Dragutin Gorjanović Kramberger (sv. 4). Nakon osnivanja Geološkoga zavoda 1922. mijenja naziv u Vijesti Geološkoga zavoda u Zagrebu i do 1931. tiskaju se svega tri broja. U razdoblju 1942–44. tri broja izlaze pod naslovom Vjestnik Hrvatskog državnog geoložkog zavoda i Hrvatskog državnog geoložkog muzeja, a nakon uspostave Instituta za geološka istraživanja 1946., časopis izlazi redovito kao Geološki vjesnik od 1947., a 1992. mijenja naziv u današnji. Objavljuje izvorne znanstvene radove iz područja geologije, povijesti Zemlje, naftne geologije, znanosti o kršu s naglaskom na problematiku istraživanja na području Dinarida, jadransko-sredozemnog područja i Panonskog bazena te geologije okoliša. Izlazi tri puta na godinu na engleskom jeziku u tiskanom i elektroničkom obliku, a na portalu znanstvenih i stručnih časopisa RH dostupan je od 2006. Časopis ima međunarodno uredništvo, a izlazi uz potporu Ministarstva znanosti i obrazovanja RH.

















Croatian Journal of Fisheries (Ribarstvo), znanstveno-stručni časopis → Agronomskoga fakulteta u Zagrebu. Sljednik je časopisa Ribarstvo (1938–40), a prvi je urednik bio Zdravko Taler. Ponovno izlazi od 1946. pod imenom Ribarstvo Jugoslavije (Slatkovodno ribarstvo Jugoslavije, 1950–51), od 1992. pod izvornim naslovom, a od 2012. pod današnjim naslovom. Izlazi tromjesečno u tiskanom i elektroničkom obliku, a donosi radove iz područja slatkovodnog i morskog ribarstva, ihtiologije i akvakulture na engleskom jeziku sa sažetcima na hrvatskom jeziku. Časopis izlazi uz potporu Ministarstva znanosti i obrazovanja RH, a distribuira se u međunarodne zavode i institucije. Od 2006. dostupan je na portalu znanstvenih i stručnih časopisa RH.







Acta Graphica, međunarodni znanstveni časopis → Grafičkoga fakulteta u Zagrebu. Izlazi od 1989., a do 1990. izdavač mu je bila Viša grafička škola u Zagrebu. Objavljuje znanstvene i stručne radove iz područja grafičke tehnologije, grafičkog inženjerstva i dizajna, kao i drugih područja osnovnih i primijenjenih znanosti povezanih s grafičkom tehnologijom. Izlazi tromjesečno, od 1995. tiska se na hrvatskom i engleskom jeziku, a na portalu znanstvenih i stručnih časopisa RH dostupan je od 2010.

Gavrilović d. o. o., prehrambeno poduzeće sa sjedištem u Petrinji, osnovano 1822. Nastavlja tradiciju obiteljske proizvodnje iz 1690.

Braća Ivan i Petar Gavrilović prvi su mesarski obrt otvorila u Petrinji 1690. Tijekom 1775. obitelj Gavrilović se spominje kao suosnivač mesarskog ceha, a početkom XIX. st. i kao glavni ospkrbljivač Napoleonove vojske. Zajedno s nekolicinom petrinjskih mesara i trgovaca, potomak obitelji Ivan, osnovao je 1822. prvu manufakturu koja je potom dobila koncesiju za opskrbu mesom za sve vojarne na području Vojne krajine. Ivanov sin Matija proširio je proizvodnju dodavši pekaru i mlinove, te je otvorio prvu kožaru na području Vojne krajine. Obiteljski su obrt znatnije proširili Matijini sinovi Stjepan, Đuro i Mato, te su 1880. zapošljavali 50 radnika. Poduzeće je nastavilo djelovati pod nazivom Mate Gavrilović i drug od 1883., kada je započela proizvodnja Hrvatske salame preteče Zimske salame (gavrilovićka). Naziv je ponovno promijenjen u Prva hrvatska tvornica salame, kobasica i sušena mesa M. Gavrilovića i sinovi 1889.

Godine 1902. poduzeće je pretvoreno u dioničko društvo, a nakon provedene modernizacije počelo je izvoziti u Ugarsku, Njemačku, Švicarsku, Palestinu i Egipat. Prije početka I. svj. rata zapošljavalo je oko 120 radnika.

Između dvaju svjetskih ratova godišnja proizvodnja iznosila je oko 3400 t različitih mesnih proizvoda, od toga 1700 t masti i slanine, 600 t salame, 500 t svježega mesa, 350 t dimljenoga svinjskog mesa, 200 t dimljenih kobasica i 50 t konzervi. Tvornica je u tom razdoblju zapošljavala oko 300 radnika, koji su mogli obraditi oko 10 000 svinja na godinu. U sklopu tvornice radila je i prateća tvornica sapuna u kojoj se godišnje proizvodilo nekoliko tona sapuna marke Tibor.







Za II. svj. rata poduzeće je nacionalizirano i stavljeno pod državnu upravu, a 1943. prestalo je s radom. Nastavilo je proizvodnju 1945., zapošljavajući oko 50 radnika. Potkraj 1946. broj radnika udvostručio se te je ponovno počela proizvodnja Zimske salame gavrilovićke. Otvorena je prva prodavaonica u Zagrebu, a započeo je i izvoz proizvoda u SR Njemačku, Austriju, Francusku, Italiju, Čehoslovačku i Englesku. Razina predratne proizvodnje dosegnuta je 1952. Broj radnika iznosio je oko 300, a potkraj 1950-ih oko 1000. Godišnja proizvodnja iznosila je u tom razdoblju oko 9700 t, uz 92 000 prerađenih svinja, čime je poduzeće doseglo maksimalni kapacitet pogona.







Stoga je 1960. izvan grada počela gradnja novoga tvorničkog sklopa prema projektu zagrebačkog arhitekta Franje Bahovca, koja se većinom financirala radničkim samodoprinosom. Tehnološku opremu isporučilo je poduzeće Franz Kirchfeld iz Düsseldorfa, klaoničku opremu Beck und Henkel iz Kassela, a rashladnu opremu Escher Wyss iz Lindaua. Tvornica Đuro Đaković iz Slavonskoga Broda proizvela je parne kotlove za proizvodnju suho zasićene pare, a proizvodna linija nabavljena je od njemačkoga poduzeća Kramer Gräbe. Nakon što su 1965. bili pušteni u pogon prvi objekti za mesnu industriju, glavni dijelovi mesne industrije napustili su stare pogone u gradskome središtu, koji su 1977. preuređeni za fermentaciju trajnih proizvoda. U sljedećim su se godinama novi pogoni stalno modernizirali i nadograđivali. Visoku razinu kvalitete potvrđivale su godišnje inspekcije zemalja uvoznica, prije svega Europske ekonomske zajednice i SAD-a.







Početkom 1960-ih Gavrilović je počeo organiziranu proizvodnju stoke koja se odvijala u tri osnovna oblika: vlastita stočarska proizvodnja, proizvodnja u suradnji s individualnim poljoprivrednim proizvođačima te s poljoprivrednim kombinatima i zadrugama. Godine 1963. Gavrilović je od seoskih imanja otkupio 4000 svinja, dok je 1980-ih svake godine otkupljivao 120 000 utovljenih svinja, 70 000 odojaka, 20 000 junadi i 6000 teladi. Poduzeće je raspolagalo trima svinjogojskim reprocentrima, četirima farmama za tov junadi, više od 2000 ha oraničnih površina i vlastitom tvornicom stočne hrane (sagrađena 1966) kapaciteta 80 000 t krmenih smjesa na godinu. Tada je imalo više od 300 vlastitih prodavaonica specijaliziranoga i mješovitoga tipa diljem SFRJ. Izvoz je iznosio oko 25% proizvodnje, a izvozilo se u 22 zemlje svijeta.







Tijekom 1980-ih Gavrilović je bio organiziran kao SOUR s pet RO-a i 14 OOUR-a, osnovnih organizacija kooperanata, internom bankom, razvojnom službom i radnom zajednicom zajedničkih i stručnih poslova. Zapošljavao je više od 5000 radnika, te je surađivao s više od 6000 poljoprivrednih domaćinstava u gotovo 200 sela.

Poslovanje je reorganizirano 1991., kada je Gavrilović bio podijeljen na devet poduzeća (najveće Gavrilović mesna industrija), koja su zajednički nastupala kao holding u društvenom vlasništvu. Ubrzo potom u pet je poduzeća bio proglašen stečaj, te ih je potkraj iste godine kupio Georg Gavrilović, preimenovavši ih u Gavrilović, prva hrvatska tvornica salame, sušena mesa i masti, Mate Gavrilovića potomci, Zagreb.

Zbog Domovinskoga rata najveći dio proizvodnje bio je obustavljen. Djelatnost poduzeća svela se na obavljanje maloprodaje u vlastitim i unajmljenim objektima, te na neznatnu proizvodnju konzervi (ponajprije paštete) u unajmljenome pogonu. Preradba mesa i proizvodnja mesnih prerađevina je ponovno pokrenuta 1996. Sljedećih godina tvornički je sklop obnovljen (među ostalim saniran je kanalizacijski sustav, promijenjen azbestni krov i dr.), a provedena su i znatna ulaganja u tehničko-tehnološku osnovu poduzeća.

Promjena tržišnih okolnosti, jačanje maloprodajnih lanaca i visoka nelikvidnost hrvatskoga gospodarstva potkraj 1990-ih utjecali su na alokaciju ulaganja poduzeća u segment maloprodaje, kako bi se zaštitila vlastita proizvodnja. Gavrilović je uz postojeće maloprodajne objekte 2001. kupio objekte poduzeća Dalma maloprodaja u Splitu, a 2003. Dione u stečaju, te je 2007. postao njenim stopostotnim vlasnikom. Trgovački segment ojačan je novim akvizicijama: Merkur Rab (2004) i Istracommerce Pazin (2006).

Iako je današnja proizvodnja smanjena u odnosu na nekadašnju, s približno 850 zaposlenih Gavrilović je i dalje jedno od vodećih domaćih prehrambenih poduzeća. Proizvodi salame, sušena mesa, paštete i mesne nareske, gotova jela, polutrajne kobasice i dr. Prisutan je na europskom tržištu (Slovenija, Austrija, Njemačka, Engleska, Švedska, Irska), te na tržištu CEFTA-e (Central European Free Trade Agreement), Amerike, Kanade i Australije.







poljoprivredna mikrobiologija, grana mikrobiologije koja proučava mikroorganizme značajne za različita područja poljoprivredne proizvodnje i zaštite okoliša. Uključuje niz mikrobioloških disciplina poput mikrobne ekologije, te mikrobiologije tla, namirnica, mlijeka i mliječnih proizvoda, vina i sl. Suvremeni razvoj poljoprivrede temelji se na povećanju produktivnosti, ali uz zaštitu prirodnih resursa, očuvanju bioraznolikosti i što većem iskorištavanju prirodnih procesa, pri čemu korisni mikroorganizmi imaju nezamjenjivu ulogu pa njihovo primjenjivanje unapređuje poljoprivrednu održivost (smanjeni unos agrokemikalija, štednja neobnovljivih izvora energije i smanjenje onečišćenja okoliša).

Razvoj poljoprivredne mikrobiologije u Hrvatskoj započeo je 1922. kada je na Gospodarsko-šumarskom fakultetu (→ Agronomski fakultet) utemeljen Zavod za gospodarsku mikrobiologiju i mljekarstvo na kojem su se istraživale mikrobiologija tla, biološka fiksacija dušika (1932. proizveden je prvi preparat za inokulaciju soje), mikroorganizmi buraga, utjecaj agrotehničkih mjera na mikroorganizme tla te organska gnojiva dobivena radom gujavica (Lumbricidae). Na istom fakultetu 1993. osnovan je Laboratorij za molekularnu mikrobiologiju kojega su istraživanja usredotočena na bioraznolikosti autohtonih sojeva simbioznih fiksatora dušika, te autohtone vinske kvasce. Danas se pretežno istražuju korisne zajednice biljaka i mikroorganizama te raznolikost i karakterizacija prirodnih populacija mikroorganizama važnih za poljoprivrednu proizvodnju (npr. simbiozni fiksatori dušika i bakterije mliječne kiseline). Znanstveni interes istraživača na → Fakultetu agrobiotehničkih znanosti u Osijeku usmjeren je na istraživanja i primjenu u praksi (selekcija sojeva za pripremu inokulata i starter kultura, tj. razvoj mikrobioloških preparata koji unapređuju održivost poljoprivredne proizvodnje), mikrobiologiju tla, posebno na istraživanje utjecaja organske i mineralne gnojidbe na mikroorganizme i mikrobiološke procese u tlu, utjecaj agromelioracija i hidromelioracija na mikroorganizme tla, biološku fiksaciju dušika te inhibiciju rasta fitopatogenih gljiva i njihovih mikotoksina.

Istaknuti su znanstvenici u području poljoprivredne mikrobiologije → Ljudevit Gutschy, Mara Prša, Sulejman Redžepović, Dragutin Kalinović, Zlata Milaković, Suzana Kristek, Gabriella Kanižai Šarić, Sanja Sikora, Mihaela Blažinkov i Mirna Mrkonjić Fuka. Nastava iz poljoprivredne mikrobiologije, na svim razinama (preddiplomski, diplomski, poslijediplomski i specijalistički studij), izvodi se na oba fakulteta. Poljoprivredna mikrobiologija izučava se i na Sveučilišnome studiju Mediteranska poljoprivreda u Splitu, na → Veleučilištu Marko Marulić u Kninu, → Veleučilištu u Slavonskom Brodu (sv. 1), → Veleučilištu u Požegi i → Veleučilištu u Rijeci (sv. 1). Nastava se izvodi i u mnogim srednjim školama (Slavonski Brod, Vinkovci, Osijek, Požega).