Bilten znanstvenih istraživanja drvnotehnoloških institucija, znanstveno-stručni časopis Zavoda za istraživanja u drvnoj industriji (ZIDI) Šumarskoga fakulteta (→ Fakultet šumarstva i drvne tehnologije) u Zagrebu. Izlazio je od 1971. kao Bilten ZIDI-ja (od 1985. pod nazivom Bilten znanstvenih istraživanja drvnotehnoloških institucija) do 1989. U razdoblju 1971–89. izašla su 62 broja s 327 znanstvenih, stručnih i drugih radova. U početku je objavljivao kraće znanstvene, stručne i tehničke informacije o radu Zavoda, a od 1976. donosio znanstvene radove, sažetke skupova te stručno-eksperimentalne i stručne radove. Distribuirao se stručnjacima u proizvodnji, poslijediplomantima, znanstvenim institucijama te stručnim udrugama, čime je bilo osigurano kružno kolanje znanja iz područja znanosti o drvu i drvne tehnologije.

tekstilni strojevi, strojevi koji u tekstilstvu služe za dobivanje prirodnih i umjetnih vlakana, mehaničku preradbu tekstilnih vlakana u pređe, konac, tkanine, pletiva, pozamenteriju, netkane tekstilije i dr., oplemenjivanje vlakana, pređe ili plošnih proizvoda i sl.

Mehanizaciju tekstilne industrije su nizom inovacija uveli Englezi te se potkraj XVIII. st. počela intenzivno razvijati proizvodnja tekstilnih strojeva, što se smatra početkom industrijske revolucije. Godine 1733. John Kay izumio je »leteći« čunak, primjenom kojega se udvostručio radni učinak tkalaca. Tehniku predenja unaprijedili su 1760–67. strojevi Jamesa Hargreavesa, koji su omogućivali istodobno posluživanje više vretena, odn. predenje 12 do 18 niti, te 1769. stroj Richarda Arkwrighta za predenje na vodeni pogon. Izradbu tkanina s bogato utkanim uzorcima omogućio je 1772. Francuz Marie Joseph Jacquard konstrukcijom tkalačkoga stroja s uređajem za podizanje osnovinih niti s pomoću bušenih kartica (žakardni stroj), što se smatra zametkom računalno upravljanih strojeva kakvi prevladavaju danas. U proizvodnji tekstilija danas se rabe raznovrsni strojevi, prilagođeni specifičnim preradbenim procesima i fizikalnim svojstvima vlakana.

Vrste tekstilnih strojeva

Strojevima za predenje (prstenaste, rotorske i OE-predilice) kratka se vlakna uvijaju oko uzdužne osi tvoreći dugačku nit, pređu. Strojevima za končanje uvijaju se dvije ili više pređa, čime nastaju konci i kordne pređe. Strojevima za prematanje pređe tvori se željeni oblik namotka. Strojevima za snovanje (snovaljke) priprema se osnova za tkanje, pri čemu se pređa odmata s križnih namotaka i namata na snovaći bubanj (sekcijsko snovanje) ili predvaljak (englesko snovanje); osnova se zatim premata na osnovino vratilo. (→ pređa)













Strojevima za tkanje izrađuje se tkanina unošenjem poprečnih niti (potka) u zijev uzdužnih niti (osnove) te njihovim povezivanjem. Tkalački strojevi razlikuju se prema načinu stvaranja zijeva (ekscentri, listovke, mehanički ili računalno vođeni žakardni strojevi), unosu potke (čunkom, projektilom, hvatalima, zračnim i vodenim mlazom) i specifičnosti tkanja (u malim širinama, crijevu, sukljanom vezu, s više od dva sustava niti i dr.). Strojevima za višefazno tkanje izrađuju se osobito široke tkanine. (→ tkanina)













Strojevi za pletenje mogu biti s pojedinačno pokretljivim iglama (pletaći strojevi), ili s iglama koje se pokreću zajedno s iglenicom, tj. nosačem za koji su pričvršćene (prepletaći strojevi). Prema konstrukcijskim obilježjima pletaći strojevi razvrstavaju se prema broju iglenica (jednoiglenični i dvoiglenični), obliku iglenica (ravni i kružni), broju pletaćih sustava (jednosustavni i višesustavni), obliku igala (kukaste, jezičaste, s kliznicom, posebne konstrukcije). Razlikuju se i strojevi ovisno o vrsti pletiva (glatko, uzorkovano, čvrsto, elastično, puno, porozno). Strojevi za kulirno pletenje imaju pojedinačno pokretljive igle smještene u iglene kanale iglenica te se upravljaju mehaničkim ili elektromagnetskim skretnicama. (→ pletivo)









Strojevi za proizvodnju netkanih tekstilija vlakna raspoređena u više koprena zamršuju (zračnim i vodenim mlazom, iglanjem), ili ih mjestimično sljepljuju kemijskim vezanjem (štrcanjem disperzijom polimera, sušenjem i kalandriranjem) ili toplinskim vezanjem s pomoću taljivih sintetskih vlakana kao veziva. (→ netkani tekstil)

Strojevi u oplemenjivanju tekstila primjenjuju se za suhu i mokru predobradbu i obradbu tekstilija (za iskuhavanje, bijeljenje, pranje, mercerizaciju, bojenje, tisak, češljanje, čupavljenje, smuđenje, valjkanje, glačanje i dr.). Strojevi za obradbu razlikuju se prema tome kreće li se procesni medij, materijal ili oboje. Strojevi za tisak (filmski, rotacijski, ink-jet, reljefni, iz role) primjenjuju se za dobivanje šara i posebnih površinskih obradba tekstilija. Strojevi kojima se iz tekstila uklanja voda nakon mokrih obradba rade na principu mehaničkoga cijeđenja (fular, kalander), odsisavanja i centrifugiranja. Za sušenje, kondenzaciju i površinsku obradbu primjenjuju se raznovrsni sušionici i kalandri. Mehaničke obradbe tekstilija provode se strojevima za čišćenje, smuđenje, glačanje, manglanje, čupavljenje, šišanje, brušenje, četkanje, ratiniranje, polrotiranje, te uređajima za udaranje i odsisavanje. Obradba strukture materijala provodi se strojevima za dekaturu, kompresivno skupljanje tkanina, širenje pletiva, kompaktiranje i plisiranje.















Tekstilni strojevi u Hrvatskoj

Početci

U usporedbi s industrijski razvijenim zemljama, proizvodnja tekstilija u Hrvatskoj je dugo bila oslonjena na proizvodnju u kućnoj i poluobrtničkoj radinosti, koja se obavljala mehaničkim napravama pogonjenima ljudskim radom poput kolovrata, preslice i tkalačkoga stana (→ tekstilno rukotvorstvo). Prvi parni strojevi u hrvatskoj tekstilnoj industriji radili su 1846–47. u varaždinskoj tvornici, predionici i tkaonici vunenoga i pamučnoga tekstila Nikole Tomasija, gdje je produktivnost svakog radnika zamjenjivala rad 60 prelja. Prvi tkalački stanovi tjerani parnim strojem počeli su raditi u riječkoj Tvornici platna za jedra 1851. Među prvim tekstilnim industrijskim pogonima u Hrvatskoj bila je i → Pamučna industrija Duga Resa osnovana 1884., koja je u početku imala 5000 vretena i 60 tkalačkih strojeva koje su pogonile dvije vodne turbine na Mrežnici. Od početka XX. st. primjena raznovrsnih tekstilnih strojeva u Hrvatskoj počela se širiti usporedno s razvojem tekstilstva kao rastuće gospodarske grane. (→ tekstilna industrija)

Proizvodnja tekstilnih strojeva

Tvornica Braća Ševčik osnovana 1922. proizvodila je uoči II. svj. rata strojeve za opremu tekstilne i kemijske industrije, a 1946. nacionalizirana je i nazvana → Prvomajska (sv. 1). Nakon rata se u napuštenim prostorima tvornice Braća Ševčik iz nekoliko dotadašnjih radionica razvila tvornica tekstilnih strojeva → Tekstilstroj. Godine 1953. Tekstilstroj je počeo proizvoditi automate za bojenje tkanina, pletiva i vune u tri izvedbe, a početkom 1960-ih specijalizirao se za proizvodnju strojeva za tkanje pamučnih i vunenih tkanina. Po licenci belgijskoga poduzeća Picanol počeo se 1961. proizvoditi čunkovni tkalački stroj za tkanje pamučnih, sintetičnih i vunenih tkanina tipa Prezident, a tvornica je razvijala i stroj s utkivnim šipkama. S ukupnom proizvodnjom od približno 1600 strojeva na godinu, Tekstilstroj je ubrzo postao glavni opskrbljivač jugoslavenskih tekstilnih tvornica tkalačkim strojevima; od 1990-ih u tvornici se više ne proizvode tekstilni strojevi. U Čakovcu je 1949. osnovana Tvornica tekstilnih strojeva, koja je ubrzo preimenovana u → Metalac (sv. 1), ali je ubrzo usmjerila proizvodnju na male alatne strojeve. Od 1935. djelovala je Varaždinska industrija tkalačkih čunjeva (nakon II. svj. rata Drvoza), koja se 1962. udružila s varaždinskom Ljevaonicom u → Metalsku industriju Varaždin (MIV) (sv. 1), iz koje su se 1965. izdvojile Tvornica tekstilnih utenzilija i Tvornica tekstilnih strojeva Strojoteks (poslije pripojena Varteksu). Potonja je tvornica neko vrijeme proizvodila žakardne tkalačke strojeve, ali je zbog teškoća u prodaji ta proizvodnja prestala. Od 1956. zadarska tvornica → Bagat (sv. 1), osnovana 1950., proizvodila je šivaće strojeve, dijelom prema licenci talijanskog poduzeća Necchi. Sredinom 1980-ih proizvodilo se oko 160 000 šivaćih strojeva na godinu, od kojih je dio bio namijenjen tekstilnoj industriji (npr. rukavni šivaći strojevi razvijeni u suradnji s istočnonjemačkom tvornicom Textima veritas), a od 1990-ih šivaći se strojevi ne proizvode.













Tvornica strojeva Oprema, osnovana 1963. u Ludbregu, proizvodila je strojeve za krojenje, stolove i strojeve za glačanje, generatore pare, programatore za glačanje s reljefnim karticama i mikroračunalima te sredstva međufaznoga transporta. Gubitkom tržišta bivše države i padom broja tekstilnih tvornica u Hrvatskoj 1990-ih, proizvodnja za tekstilnu industriju obustavljena je. Poduzeće i dalje posluje, ali s drugim proizvodnim programom.

Strojevi u hrvatskoj tekstilnoj industriji u novije doba

Od tkalačkih su strojeva do 1970-ih u Hrvatskoj najzastupljeniji bili čunkovni strojevi (tkaonice → Pamučne industrije Duga Resa u Dugoj Resi i u Generalskome Stolu), većinom proizvedeni u Tvornici tekstilnih strojeva. U zagrebačkoj tvornici Pobjeda su se osim čunkovnih rabili i strojevi s unošenjem potke s pomoću vodenoga mlaza. U to je doba Tekstilni kombinat Zagreb (TKZ) rabio uvozne tkalačke strojeve s utkivnim šipkama, a danas se kao → Tvornica tekstila Trgovišće (TTT) koristi i elektronički upravljanim žakardnim strojevima s projektilima. Računalno vođenim strojevima sa zračnim mlazom čakovečka tvornica → Čateks proizvodi visokokvalitetne tkanine s metalnim nitima. Vunene su se tkanine u Hrvatskoj izrađivale strojevima s unosom potke s pomoću čunka, projektila i fleksibilnih vrpca s hvatalima (zabočka → Zagorska industrija vunenih tkanina ZIVT, krapinski → Krateks, varaždinski → Varteks) te utkivnim šipkama s hvatalima (karlovački Vunateks, zagrebačka Zora, vukovarski → Vuteks, vinkovački Vinteks, osječki → LIO).







Ravnopletaći, najčešće dvoiglenični strojevi rabili su se za proizvodnju metražnoga pletiva u tvornicama trikotaže Arena iz Pule i Mara iz Osijeka. Strojevi za kružno pletenje s jednom ili dvije kružne iglenice rabe se u omiškom → Galebu, kostajničkom Pounju, → Međimurskoj trikotaži Čakovec (MTČ) i zelinskom Endi Lineu (nekoć → Nada Dimić). Mali strojevi za kružno pletenje promjera iglenice do 165 mm služe za proizvodnju čarapa na čaraparskim automatima u tvornicama → Jadran iz Zagreba i Sloboda iz Samobora. Strojeve za prepletanje rabe MTČ, Endi Line i Tvornica ribarskih mreža iz Biograda na Moru. Na osnovo-prepletaćim strojevima vrlo složenih i posebnih konstrukcija izrađuju se čipke i zavjese (Endi Line).













Automatizirani i robotizirani strojevi, opremanje strojnih sustava elektroničkim uređajima za vođenje i nadzor procesa, mikrovalna, ultrazvučna i infracrvena tehnologija rezultat su suvremenih razvojnih postignuća. Neka od tih postignuća implementirana su u hrvatskim oplemenjivačkim pogonima (Čateks, Galeb, Jadran, zagrebački → Unitas, jalžabetska→ Calzedonia Croatia).







Znanost i visoko školstvo

Među hrvatskim stručnjacima iz područja tekstilne strojogradnje ističe se → Franjo Kahle (sv. 1), koji je praktičnim i teorijskim radom znatno pridonio razvoju tekstilnih strojeva. Istaknute su njegove konstrukcije automatskoga tkalačkog stana, stroja za bojenje tkanina, stroja za strukanje niti. Kao profesor zagrebačkog → Fakulteta strojarstva i brodogradnje (sv. 1) (od 1960) predavao je kolegije Tehnologija i strojevi za tkanje te Ispitivanje u tekstilnoj industriji. Danas se kolegiji vezani uz tekstilne strojeve predaju i na → Tekstilno-tehnološkome fakultetu u Zagrebu, specijalizirano i u skladu sa posebnostima strojeva za pojedine tekstilne tehnologije. U okviru studija mehaničkih tehnologija obrađuju se strojevi za predenje, tkanje, pletenje i izradbu netkanoga tekstila, u okviru Zavoda za tekstilno-kemijsku tehnologiju i ekologiju raznovrsni strojevi za oplemenjivanje, bojenje i tisak tekstila te proizvodnju umjetne kože, u okviru Zavoda za materijale vlakna i ispitivanje strojevi za proizvodnju umjetnih vlakana te poglavito u organizaciji Zavoda za odjevnu tehnologiju raznovrsni strojevi i sustavi za izvođenje procesa odjevne tehnologije. Među hrvatskom literaturom ističu se udžbenici Strojevi za tkanje (1961) i Primjena materijala pri konstrukciji tekstilnih strojeva (1968) F. Kahlea, Tehnološki procesi proizvodnje odjeće (1990) → Blaža Kneza, Mehanizmi strojeva za proizvodnju odjeće (2000) → Gojka Nikolića i dr.

čaj (kineski čajevac), grmolika biljka iz porodice čajeva Camellia sinensis L. sa zimzelenim listovima i bijelim ili ružičastim cvjetovima. Čajem se naziva i napitak pripremljen od posebno obrađenoga lišća te biljke. Lišće sadržava kofein (tein), teobromin, teofilin, tanin i eterično ulje. Danas se proizvodi nekoliko stotina vrsta čajeva koji se ovisno o načinu proizvodnje dijele u tri glavne kategorije: nefermentirani (zeleni, bijeli, žuti), polufermentirani (crveni ili ulong) i fermentirani (crni) čajevi. Sušenjem i fermentacijom lišća čaja dobivaju se smjese »ruskoga« i »kineskoga« čaja. Biljke iz porodice čajeva danas se najviše uzgajaju u Kini, Indiji, Šri Lanki i Keniji. Najveći potrošač čaja na svijetu je Velika Britanija u kojoj se godišnje konzumira 2,6 kg čaja po stanovniku. Najnoviji trendovi u proizvodnji i konzumaciji čajeva odnose se na single origin i specialty proizvode, kojima je svojstvena visoka kvaliteta i specifično podrijetlo iz pojedinih regija ili plantaža, koji udovoljavaju strogim standardima ekološke, društvene i gospodarske održivosti.

Čaj kao napitak spada u skupinu infuza (oparaka), odn. napitaka koji se dobivaju dodavanjem sastojaka za okus u tekućinu. Među infuzima najzastupljeniji su biljni i voćni koji se, zbog sličnosti u načinu priprave, često kolokvijalno nazivaju čajevima (biljni čaj, voćni čaj). Za razliku od čajeva, koji u šalici napitka sadržavaju u prosjeku 50 mg kofeina, biljni infuzi u svom sastavu ne sadržavaju kofein.







U Hrvatskoj se posebice konzumiraju biljni i voćni infuzi (šipak, kamilica, menta, lipa, kadulja i dr.), koji se zbog svojih ljekovitih svojstava odavna pripremaju od samonikloga bilja (→ ljekovito i aromatično bilje) u kućnoj radinosti, a postoji i kultura konzumiranja čaja, koja se sve više razvija u posljednje doba. U Hrvatskoj potrošnja iznosi približno 0,2 kg čaja, biljnih i voćnih infuza po stanovniku (2017), većinom tijekom zimske sezone. Godine 2015. na domaćem je tržištu prodano gotovo 500 t čaja. Vodeći hrvatski proizvođači i prerađivači čaja, pojedinačnih biljnih vrsta ili biljnih mješavina danas su → Franck iz Zagreba, → Podravka iz Koprivnice, Agristar iz Višnjevca kraj Osijeka i Spider grupa iz Pitomače (vodeći regionalni proizvođač ljekovitog i aromatičnog bilja, koji je 2016. preuzeo robnu marku biljnih čajeva Naturavita od zagrebačke → Cedevite).







tekstilno rukotvorstvo, djelatnost kojom se većina odjevnih predmeta, zajedno s posteljnim rubljem i posobljem, izrađivala u okviru seoskih zajednica (kućnih zadruga), u kojima je čovjek namirivao sve svoje potrebe za tekstilom; samo iznimno bilo je poluprofesionalan posao. Sirovine su se proizvodile na imanju, a mogle su biti biljnoga (lan, konoplja, brnistra) ili životinjskoga podrijetla (vuna, svila). Posebnu ulogu imala je žena koja je za svoju obitelj bila prelja, tkalja i švelja.

Arheološki, etnološki i povijesni izvori dokazuju da tekstilno rukotvorstvo na tlu Hrvatske seže u prapovijesno razdoblje i da je oduvijek imalo veliko značenje u čovjekovu životu, kako u zadovoljavanju njegovih primarnih potreba tako i u iskazivanju njegova društvenoga statusa, bogatstva i estetskih potreba. Hrvatsko tekstilno rukotvorstvo nosi neke značajke kulture Južnih Slavena, odraze prethodnih žitelja na tim područjima te specifičnosti pojedinih geografskih područja.

Tkanje – najstarija tehnika izradbe tekstilija

Prapovijesni žitelji svoje su prve odjevne predmete izrađivali od krzna i kože životinja koje su im služile za hranu. Tkanine su naučili izrađivati poslije, najprije isprepletanjem grubih niti u neku vrstu tkanja sličnom izradbi košara od savitljiva pruća, a potom tkanjem primjenom jednostavnih tkalačkih stanova. Glineni i kameni utezi pronađeni u mnogim prapovijesnim nalazištima na širem području današnje Hrvatske svjedoče o primjeni uspravnoga tkalačkog stana s utezima. Tkalački stan toga tipa, rekonstruiran na temelju eneolitičkih nalaza glinenih utega na lokalitetu Vučedol, čuva se u Muzeju vučedolske kulture, smještenome na samom lokalitetu. Na uspravnim stanovima tkali su se komadi tkanina odozgo prema dolje, a uspravna osnova napinjala se utezima. Bogati nalazi keramike, posebice one koja pripada vučedolskoj kulturi, svjedoče da se odjeća ukrašavala živopisnom geometrijskom ornamentikom.













U rimskome razdoblju je također bio najrašireniji tkalački stan s uspravnom osnovom, ali drukčiji od onog iz prapovijesnoga razdoblja; nije imao utege, a na njemu se tkalo odozdo prema gore. Povijesni spisi svjedoče da su u Dioklecijanovoj palači u Splitu na takvim stanovima žene tkale sukno za potrebe rimske vojske i tkanine od brnistre za potrebe domaćega stanovništva.

Dolaskom Hrvata na ove prostore došlo je do prožimanja zatečene tradicije u načinu izradbe tekstila s njihovom praslavenskom baštinom. U novu postojbinu donijeli su tkalački stan s vodoravnom osnovom koja se namata na vratilo, što je omogućilo brže i jednostavnije tkanje dugačkih komada tkanine. Kombiniranjem raznobojnih niti u osnovi i potki te korištenjem različitih načina unošenja potke moglo se kreirati raznovrsne živopisne dezene geometrijskih oblika. Tkanje na vodoravnome tkalačkom stanu s dva lista, poznatome pod nazivom krosna (krosano, razboj), postalo je dominantna tehnika rukotvorske izradbe plošnih tekstilija i u osnovi je ostalo sačuvano do današnjih dana. Na takvom se tkalačkom stanu najčešće tkalo u platnenome vezu. Tkanina u platnenome vezu izrađena od lana ili kudjelje naziva se platno, a od vune sukno, čoja ili sklavina. Značenje platna bilo je toliko da je služilo i kao mjera vrijednosti. U razdoblju trgovine razmjenom platno je bilo i sredstvo plaćanja, o čemu svjedoči termin platiti.







U izradbi šarenih i uzorkovanih tkanina složenijih vezova primjenjivali su se i tkalački stanovi s više listova (do 12) te različite tehnike unošenja raznobojnih potkinih niti. Najzastupljenije ukrasno tkanje dobivalo se prijebornom tehnikom pri čemu se prebiranje pri uvođenju potkinih niti u osnovu ostvarivalo na više načina: na zijev, prste, dasku, šibe i na vutlak. Specifična tehnika vutlanja kojom se dobivaju šupljikave tkanine ornamentike nalik čipki primjenjivala se jedino na području Turopolja, Moslavine i Hrvatske Posavine. U izradbi šarenih vunenih predmeta (pregače, pojasevi, pokrivači, ćilimi, torbe i dr.) za unošenje obojenih niti rabile su se tehnike ulaganja pramenova, tkanje preko palice, klječanje i uzlanje. Vrste motiva, ornamentika i kolorit bili su karakteristični i prepoznatljivi za pojedine krajeve.

Ostale rukotvorske tehnike izradbe tekstilija

Važna tehnika izradbe vunenih predmeta je ručno pletenje, u znatnijoj mjeri prisutno nakon pronalaska pletaćih igala (XVIII/XIX. st.). Pletenjem se u rukotvorstvu izrađuju gotovi odjevni predmeti: džemperi, jakne, pelerine, kape, čarape, šalovi, rukavice, pojasevi i dr., ali i torbe te prostirke za razne namjene. Kombiniranje raznobojnih niti pri pletenju jednostavno je, što omogućuje tvorbu živopisnih dezena koji su često karakteristični za neko geografsko područje.

U vunenom tekstilu značajna tvorevina od pradavnoga do današnjega doba je pust (pustina, filc), čvrsto zbijena i kompaktna plošna tvorevina koja se dobivala gnječenjem, gaženjem i zbijanjem vlažnoga runa, odn. vunenih vlakana. Od pusta su se izrađivali čvrsti i topli odjevni i drugi tekstilni predmeti, a posebno je cijenjen za izradbu šešira.

U tekstilnome rukotvorstvu veliko značenje ima i čipka, šupljikava plošna tvorevina namijenjena ukrašavanju odjeće, posteljnoga i stolnoga rublja te stambenih interijera. Ručno se čipka iglom, kačkalicom (kukicom) i batićima, pa se u skladu s time razlikuju šivane i kačkane čipke te čipke na batiće (klepkana čipka). Osnovni materijal je fini bijeli pamučni konac, manje su zastupljeni laneni konac i svila, rijetko vuna i agavine niti, a samo iznimno zlatne i srebrne niti. Prvi oblici čipke nastali su izvlačenjem niti na rubnim dijelovima tkanine (poslije i na unutarnjim) i obamitanjem iglom i koncem, potom i kukicom, a poznati su pod nazivima rese, rasplet, priplet, špice, šlinge, izrezanac i paški teg. Kao samostalni ukrasni odjevni predmet, modni detalj, važan dio crkvenoga ruha ili skupocjenoga tekstilnog predmeta, na području današnje Hrvatske čipka se pojavila u XVI. st. Političar Jean-Baptiste Colbert sredinom XVII. st. na francuskom dvoru spominje čipkanje na dubrovački način. Procvat i osobit doseg čipka je doživjela u XIX. i početkom XX. st. kada su se počele otvarati čipkarske škole. Tada su se u Hrvatskoj profilirala tri središta čipkarstva: Lepoglava s čipkom na batiće (uspoređuje se s najfinijim belgijskim čipkama), Pag s finom šivanom čipkom (slična venecijanskoj) i Hvar s jedinstvenom čipkom koja se iglom izrađuje od finih agavinih niti. Sve tri vrste čipke od 2009. na UNESCO-ovu su popisu nematerijalne kulturne baštine, a po svojoj ljepoti i profinjenosti ne zaostaju za vrhunskim svjetskim čipkama. Svaka od njih odlikuje se posebnostima izradbe, karakterističnim motivima i ornamentikom, po čemu su i prepoznatljive.

































Sirovine za izradbu tekstilija

Kao sirovine u tekstilnome rukotvorstvu na tlu Hrvatske tisućljećima su se gotovo isključivo rabili → vuna, → lan, → konoplja te dijelom i brnistra u primorskim krajevima. Uzgoj ovaca i koza na Sredozemlju i na Balkanu udomaćen je još prije 8000 godina, a vuna je postala dominantna tekstilna sirovina u brdovitim područjima. Uzgoj lana i konoplje karakterističan je za ravničarske krajeve, a arheolozi poznavanje tih kultura datiraju u razdoblje neolitika i eneolitika (ostatci lanenih krpica otkriveni u sojeničkome naselju kraj Ljubljane). Lan i konoplju poznavali su i stari Slaveni na području Baltika, pa su umijeće njihova uzgoja prenijeli dolaskom na ove prostore.

Sjeme → pamuka donijeli su dubrovački i bizantski trgovci u XIII. i XIV. st., no uzgoj te biljke se u Hrvatskoj nije udomaćio. Pamuk se u potki pri izradbi platna počeo šire primjenjivati tek u XIX. st., no pređa je bila uvoznoga podrijetla.

Iako se ne zna kada se točno na tlu Hrvatske počeo uzgajati dudov svilac za potrebe dobivanja → svile, poznato je da su u doba dominacije Mlečana dalmatinski gradovi Rab i Pag porez plaćali čahurama dudova svilca. U XVIII. st., osobito u doba vladavine Marije Terezije, uzgoj dudova svilca bio je potaknut gospodarskom politikom austrijskih vlasti. Na taj način organizirano svilarstvo u sjevernim krajevima i dalmatinskom zaleđu trajalo je od 1760-ih do 1860-ih. Svila je oduvijek bila luksuzno vlakno te se rabila za izradbu svečane odjeće vladara i plemstva, ili je bila prisutna kao ukrasni element na svečanoj odjeći i crkvenome ruhu. U hrvatskom folkloru svilena tkanja i vez najčešći su u tekstilu iz okolice Dubrovnika i Splita, Slavonije i Baranje, a prisutni su i u orijentalnome tekstilu Hercegovine. Arheološka istraživanja svjedoče da su se u skupocjene tekstilije od davnina utkivale, ili na koji drugi način unosile, zlatne i srebrne niti (srma).













Pređa, tekstilna nit neograničene duljine kakva je potrebna za tkanje i pletenje, dobivala se uvijanjem vunenih, lanenih i konopljinih vlakana prstima i namatanjem na štapić naziva vreteno. U sjeverozapadnim krajevima (pod utjecajem alpske kulture) u XIX. st. za predenje se počela rabiti naprava kolovrat, čime se znatno povećala brzina predenja te dobila finija i čvršća nit. Vlakna za izradbu pređe dobivaju se na način koji ovisi o vrsti vlakna. U najranijim razdobljima vuna se s ovaca čupala, a poslije ih se počelo strići.

Da bi se dobila vlakna iz stabljike lana i konoplje, potreban je niz obradbi koje se na gotovo nepromijenjen način provode od praslavenske tradicije do današnjih dana. Snopovi zrelih stabljika se najprije moče, potom peru i suše na suncu. Da bi se iz tako obrađenih stabljika oslobodila vlakna, potrebno je ukloniti drvenasti dio (pozder), što se postiže mehaničkim obradbama s pomoću stupe, trlice i grebena. Snop dugih vlakna dobiven grebenanjem naziva se povjesmo i služi za izradbu fine čvrste pređe, a kratka vlakna koja otpadnu pri grebenanju (kučina) daju grubu, manje kvalitetnu pređu. Za proces tkanja, od pređe je potrebno prirediti osnovu koja se namata na vratilo tkalačkoga stana, što se radi snovanjem. Na temelju mjera brojenja niti naziva čisanica i pasmo, koje se rabe u pripremi osnove, utvrđeno je da je na tlu Hrvatske najrasprostranjeniji u primjeni bio seksagezimalni sustav brojenja niti, što upućuje na kontinuitet prenošenja slavenske tradicije.

Hrvatsko tekstilno rukotvorstvo kao dio umjetničke i tehničke baštine

Potkraj XIX. i početkom XX. st. intenzivnijim razvojem manufakturne, potom i industrijske proizvodnje tekstila te postupnim raspadom seoskih zajednica, rukotvorstvo gubi na značenju, jenjava, te sredinom XX. st. nestaje kao prevladavajući oblik opskrbe obitelji tekstilom. Ipak, ključne značajke i tehnike hrvatskoga tekstilnog rukotvorstva sačuvane su kao bogata umjetnička i tehnička baština koja se i dalje njeguje u raznolikim vidovima, u skladu s izazovima novoga doba. Tomu pridonose mnogobrojne udruge i slične institucije poput Zadruge lepoglavske čipke iz Lepoglave, koja čuva tradiciju izradbe lepoglavske čipke, te udruge Petrine pletilje iz Zagreba, koja se tradicionalnim metodama koristi za stvaranje nove vrijednosti.

kava, grmolika biljka iz porodice broćeva (Rubiaceae) te napitak dobiven vodenom ekstrakcijom prženih sjemenki (zrna kave). Naziv je dobila prema etiopskoj povijesnoj pokrajini Kafi, u kojoj je prvobitno rasla. Zrna kave (najčešće dva) nalaze se unutar ploda biljke koja raste kao zimzeleni grm ili nisko stablo (porodica Rubiaceae, rod Coffea). Zrnje je u početku zelene, a poslije crvene i modre boje. Dvije glavne komercijalne vrste kave za pripremu napitka su Coffea arabica (Arabika) i Coffea canephora (Robusta). Iz mljevene pržene kave pripremaju se s vrućom vodom različite vrste napitaka: turska kava, filtar-kava, espresso, cappuccino (kava s mliječnom pjenom) i macchiato (kava s mlijekom). Ekstrakti kave ili instant-kave dobivaju se ekstrakcijom iz pržene kave s pomoću vode, koncentriranjem i sušenjem ekstrakta. Kava bez kofeina je dekofeinizirana, a dobiva se iz sirove kave odvajanjem kofeina sredstvima za otapanje i ekstrakciju. Kavovine su surogati, zamjena ili nadomjestci za kavu. To su prženi plodovi i dijelovi jestivih biljaka bogati škrobom i saharidima (pšenica, ječam, raž, ječmeni slad, cikorijino korijenje i dr.), koji prokuhani ili otopljeni u vodi daju napitak što se rabi kao zamjena za kavu ili kao dodatak kavi.

Najveći proizvođači kave u svijetu danas su Brazil, Vijetnam, Kolumbija i Indonezija, a najviše kave konzumiraju stanovnici skandinavskih zemalja.

Kava u Hrvatskoj

U područja nastanjena hrvatskim pučanstvom prva je kava došla s turskim osvajačima, i to na osvojene dijelove Hrvatske i u granična područja s Bosnom, a u sjeverozapadne krajeve preko Beča potkraj XVII. ili početkom XVIII. st. Prva kavana u Zagrebu započela je s radom kada i u većini europskih i hrvatskih gradova, a otvorio ju je 1748. zagrebački trgovac Leopold Duhn. Kavu je Duhn nabavljao u Nizozemskoj, jednoj od tadašnjih predvodnica u trgovini kavom. Do kraja XVIII. st. u Hrvatskoj su otvorene mnogobrojne raskošno uređene kavane, koje su do druge polovice XIX. st. postale popularna sastajališta društvene elite. Potrebe kućanstava zadovoljavalo se uglavnom uvozom sirove kave koja se prodavala u rinfuzi, a koja se u kućnim uvjetima ručno pržila na vatri, u malim limenim cilindrima u kojima se miješala s pomoću ručke. Zbog razmjerno visoke cijene kave, u hrvatskim se manje imućnim domaćinstvima dugo zadržala konzumacija jeftinijih kavovina.









Proizvodnja i industrijska preradba kave i kavovina u Hrvatskoj započela je 1892. kada je u zagrebačkoj Vodovodnoj ulici hrvatska podružnica austrijskog poduzeća Hinko Franck i sinovi (→ Franck) započela izgradnju postrojenja za preradbu cikorije. Od 1900. tvornicu je cikorijom opskrbljivala sušara u Bjelovaru. Proizvodnja je toliko porasla da ne samo da je zadovoljavala domaće potrebe nego je tvornica proizvode i izvozila. Od 1924. proizvodila se Kneippova kava od ječmenoga slada, a potom i druge kavovine (Ražena kava Perlro, Divka od prženoga korijena cikorije i ječma, Cikorija). Dotadašnju preradbu isključivo kavovine od 1957. dopunila je i preradbom kave. Monopol na prženje i distribuciju kave Franck je držao sve do početka 1990-ih te uvođenja tržišnoga gospodarstva i slobodnog poduzetništva. Ti uvjeti doveli su do ekspanzije u preradbi i proizvodnji kave, a otvorene su i mnoge male pržionice. Njihov broj se tijekom vremena smanjio i profilirao pa su stvorene nove, danas prepoznatljive robne marke hrvatske kave Gloria (od 2009. u vlasništvu Francka), Anamaria (pokrenuta 1991. u Sesvetama) i Arabesca (pokrenuta 1999. u Zagrebu).



















U Hrvatskoj se najviše piju turska kava i espresso, uz dodatak šećera i mlijeka, a tijekom 2017. svaki je stanovnik konzumirao u prosjeku 3,4 kg kave. Početkom XXI. st. Hrvatska je imala više od 18 000 registriranih ugostiteljskih objekata od kojih je najviše bilo café barova (kafića).

Slobodan uvoz omogućio je poznatim svjetskim prerađivačima kave pristup hrvatskom tržištu (Lavazza, Illy, Hausbrandt, Tchibo, Jacobs, Nescafé), što je dovelo do promjena u navikama potrošača, koji su danas usmjereni na kvalitetne vrste kave, u konzumiraju koje prednjače mlađe populacijske skupine. Trendovi u proizvodnji i konzumaciji kave odnose se na tzv. single origin i specialty proizvode, koje karakterizira visoka kvaliteta i specifično podrijetlo iz pojedinih regija ili s plantaža te koji zadovoljavaju stroge standarde ekološke, društvene i ekonomske održivosti.

začini (također mirodije), jestivi dijelovi biljaka koji se dodaju namirnicama radi popravljanja organoleptičkih svojstava (mirisa i okusa). Dobivaju se od različitih dijelova biljaka: plodova (papar, paprika, čili, piment), sjemenki (anis, kumin, sezam), cvjetova ili cvjetnih izdanaka (klinčić), kore (cimet i marelica), korijenja i podanaka (đumbir, kurkuma) ili lišća (lovor, mažuran, metvica, origano, ružmarin, peršin, kadulja). Upotrebljavaju se u svježem, sušenom, mljevenom ili ekstrahiranom obliku.

Velik broj začina potječe iz tropskih i suptropskih područja, zbog čega su tijekom povijesti bili dragocjeni i skupi, a potražnja za njima rezultirala je i velikim geografskim otkrićima. Najveći proizvođači začina i danas su azijske zemlje, posebice Indija, Kina, Indonezija i Vijetnam. Trenutačni trendovi europskoga začinskog tržišta upućuju na povećanu potražnju organski uzgojenih začina, porast potrošnje kurkume zbog potencijalnih zdravstvenih učinaka te na sve veću potražnju za začinima koji pružaju okus mesa, zbog rastućega trenda veganstva.







U Hrvatskoj se dugo rabilo relativno malo začina, a njihova se uporaba uglavnom vezala uz tradiciju, stoga su neki bili specifični isključivo za pojedine dijelove Hrvatske (primjerice crvena paprika koristila se pri izradbi suhomesnatih proizvoda u Slavoniji, a bosiljak, ružmarin i kadulja tradicionalno se koriste u Dalmaciji). U današnje doba internacionalizacije, vrata hrvatske kuhinje otvorena su i mnogim neautohtonim, egzotičnim začinima. Prema podatcima Hrvatske gospodarske komore, u Hrvatskoj se 2017. konzumiralo u prosjeku 1,2 kg začina po članu kućanstva. Tijekom 2018. u Hrvatskoj je bilo 13 poduzeća koja proizvode začine i začinske smjese. Vodeći proizvođač je Šafram iz Zagreba, a ostali veći proizvođači su Podravka iz Koprivnice (1958. proizvela danas jednu od poznatijih začinskih smjesa → Vegetu), AGZ iz Zagreba i Luxor iz Solina. Začini se izučavaju u sklopu kolegija Začinsko i aromatično bilje na → Prehrambeno-biotehnološkome fakultetu u Zagrebu i → Prehrambeno-tehnološkome fakultetu Osijek, u sklopu kolegija Uzgoj ljekovitog i začinskog bilja na preddiplomskom stručnom studiju Bilinogojstva Veleučilišta u Slavonskom Brodu te u okviru Kolegija farmaceutskih znanosti na Akademiji medicinskih znanosti u Zagrebu.

Tekstil, znanstveno-stručni časopis za tekstilnu i odjevnu tehnologiju koji izdaje → Hrvatski inženjerski savez tekstilaca. Neprekidno izlazi od 1952., u početku s uredničkim odborima Hrvatske, Srbije i Slovenije, a od 1960. s jedinim uredništvom u Zagrebu. Isprva se objavljivalo 12 brojeva na godinu, a od sredine 2000-ih postupno je počeo izlaziti kao dvobroj. Tiskanjem radova o postignućima, svjetskim razvojnim trendovima i aktualnim zbivanjima u području tekstilne tehnologije, dizajna i izradbe odjeće, utječe na razvoj tekstilne djelatnosti u Hrvatskoj te pridonosi edukaciji i afirmaciji tekstilnih stručnjaka. Zastupljen je u relevantnim svjetskim izvorima literature, sekundarnim referentnim publikacijama te elektroničkim bazama podataka. Objavljuje se na hrvatskom jeziku, opsežniji radovi nekoć su imali proširene sažetke na engleskom, njemačkom i francuskom jeziku, dok se u posljednjim godištima, uz hrvatski, neki radovi, po želji autora, u cijelosti objavljuju i na engleskom.







Glasnik za šumske pokuse, znanstveni časopis Šumarskoga fakulteta (→ Fakultet šumarstva i drvne tehnologije) u Zagrebu koji je izlazio 1926–2011. Prvi je broj tiskan u nakladi Zavoda za šumske pokuse pri Šumarskom odsjeku Gospodarsko-šumarskoga fakulteta u Zagrebu. Izlazio je godišnje i dvogodišnje. U prvih dvadesetak brojeva objavljivao je pretežno disertacije i magistarske radove, a u posljednjih tridesetak radove sa znanstvenih skupova, bibliografije, pregledne, stručne i druge članke iz područja šumarstva, genetike, botanike, zoologije, klimatologije, drvne tehnologije, fitocenologije i dr. Ukupno su tiskana 44 redovita broja i pet posebnih izdanja zbornika radova sa šumarskih simpozija. Od 1997. izlazio je na engleskom jeziku. Časopis je imao međunarodno uredništvo i bio indeksiran u međunarodnim bazama podataka.







cjepiva i imunoserumi, imunobiološki pripravci za poticanje aktivne, odn. pasivne imunosti.

Cjepivo (vakcina) je imunobiološki pripravak kojeg čine živi oslabljeni ili mrtvi uzročnici zaraznih bolesti, njihovi dijelovi (antigeni), ili upute za biosintezu antigena zapisane u glasničkoj RNA, DNA ili dijelu virusa. Svrha primjene cjepiva je poticanje aktivne imunosti i preventivno stvaranje vlastitih protutijela protiv uzročnika određenih bolesti. Za razliku od cjepiva, imunoserum (antiserum, protuserum ili antitoksin) je krvni pripravak obogaćen protutijelima protiv određenoga antigena, a svrha primjene imunoseruma je stjecanje privremene pasivne imunosti protiv zaraznih bolesti (osobito u hitnim stanjima), u liječenju bolesti za koje nema mogućnosti cijepljenja te u liječenju stanja nastalih zbog djelovanja životinjskih otrova. Imunoserum se najčešće dobiva iz krvnog seruma (krv) ili plazme imuniziranih životinja ili iz ljudske krvi, a osim protutijela može sadržavati i druge serumske komponente. Primjeri imunoseruma su tetanusni i difterijski antitoksini, te antitoksin za otrov europskih zmija.







Povijest razvoja cjepiva i imunoseruma

Pokušaji stvaranja imuniteta u ljudi i životinja unosom malih doza infektivnoga materijala ili otrova sežu u X. st. Kasnije, u suzbijanju boginja rabila se metoda variolacije (od lat. variola: boginje), temeljena na namjernom prijenosu infekcije malih boginja uporabom bolesnog tkiva oboljelih, što je ponekad rezultiralo blažim oblikom bolesti i stjecanjem imuniteta na boginje, no nerijetko i smrću. Metode su tijekom XVIII. st. unaprijeđene uporabom kravljih boginja. Prvi koji je objavio takve nalaze bio je engleski liječnik Edward Jenner (1749–1823) 1798., nazvavši metodu vakcinacijom (od lat. vacca: krava). U XIX. st. vakcinacija je postala obvezna, primjerice u Britaniji od 1853. te u Njemačkom carstvu od 1874. Cjepivo protiv bjesnoće razvio je u Francuskoj 1880-ih Louis Pasteur (1822–1895), a prvo cjepivo koje se proizvodilo u laboratoriju i imalo široku primjenu bilo je ono protiv kolere potkraj XIX. st. U Europi su najznačajniju ulogu imali Kraljevski pruski institut za zarazne bolesti u Berlinu (osnovan 1891., danas Institut Roberta Kocha) i Pasteurov zavod za istraživanje bjesnoće u Parizu (1888). Ubrzo je razvijeno cjepivo protiv bubonske kuge (1897), tuberkuloze (1921), difterije (1923), hripavca (1926), poliomijelitisa (1952), ospica (1963), rotavirusa (1998), malarije (2015) i mnogih drugih bolesti. Prve imunoserume razvili su u Njemačkoj liječnici Emil von Behring (1854–1917) i Kitasato Shibasaburo (1853–1931) za liječenje difterije i tetanusa (1890). Prvi imunoserum dobiven iz konja, a protiv ugriza indijske kobre, izradio je 1894. francuski bakteriolog Albert Calmette (1863–1933). Cjepivima su iskorijenjene boginje, difterija i poliomijelitis, te je drastično smanjen pobol od tuberkuloze, rubeole, zaušnjaka, tetanusa i hripavca. Svjetska zdravstvena organizacija (SZO) procjenjuje da je 2010–15. cijepljenjem spriječeno najmanje 10 milijuna smrti u svijetu te je još veći broj ljudi zaštićen od bolesti.







Bez presedana je u povijesti medicine utrka za razvoj cjepiva protiv koronavirusa SARS-CoV-2. Svjetska zdravstvena organizacija pandemiju bolesti COVID-19 proglasila je u ožujku 2020., a cijepljenje je započelo već u prosincu iste godine. Razvoj cjepiva u pravilu je vrlo složen postupak koji traje približno deset godina, a ovakav je uspjeh u razvoju ostvaren dijeljenjem pronalazaka te oslanjajući se na dotadašnja dugogodišnja istraživanja. Velika su inovacija cjepiva zasnovana na glasničkoj RNA (mRNA cjepiva), koja su odobrena prvi put. Za njihovo je dobivanje uporabljen nov pristup razvoju cjepiva koji umjesto oslabljenoga ili mrtvoga virusa, ili njegovih izlučevina (antigena), sadržava gensku informaciju za sintezu jednoga virusnoga proteina. Osim tih cjepiva, protiv virusa SARS-CoV-2 razvijena su cjepiva s inaktiviranim virusom, proteinska te vektorska cjepiva.

Proizvodnja cjepiva i imunoseruma u Hrvatskoj

U Hrvatskoj se pokušaji cijepljenja provode od kraja XVIII. st. Liječnik Ferdinand Hadvig u Jastrebarskom je 1771. proveo besplatno cijepljenje svih koji nisu preboljeli velike boginje. U Dubrovniku je 1805., zbog prijeteće epidemije, liječnik Luko Stulli (1772–1828) uz potporu gradskoga magistrata proveo vakcinaciju (imunizaciju protiv boginja) 2591 stanovnika. Obvezno cijepljenje protiv boginja provodilo se 1891–1978., do iskorjenja bolesti. Godine 1948., uvođenjem obveznog cijepljenja protiv tuberkuloze i difterije, u Hrvatskoj je započeo javnozdravstveni program cijepljenja u koji su uključena i cjepiva protiv tetanusa 1955., hripavca 1959., poliomijelitisa 1961., ospica 1968., rubeole 1975., zaušnjaka 1976., hepatitisa B 1999., te hemofilusa influence tipa B 2002.









Sustavna proizvodnja i rad na cjepivima u Hrvatskoj su započeli potkraj XIX. st. U bjelovarskom je Zavodu za proizvodnju vakcine protiv velikih boginja podžupanijski fizik Izidor Schlick proizvodio cjepiva od 1890. Njegov je zavod 1893. podržavljen i preseljen u Zagreb, od kada je djelovao kao Kraljevski zemaljski zavod za proizvađanje animalnog cjepiva proti boginjam, poslije → Imunološki zavod. Proizvodni program Zavoda obuhvaćao je virusna (protiv ospica, rubeole, zaušnjaka) i bakterijska cjepiva (protiv tetanusa, hripavca, difterije, meningokoka), proizvode iz ljudske plazme (albumini te imunoglobulini protiv tetanusa, bjesnoće i hepatitisa B), proizvode iz konjske plazme (tetanusni i difterijski antitoksini te antitoksin za otrov europskih zmija), interferon i dr. U Zavodu su nastali mnogi izvorni postupci prihvaćeni i u svijetu. Dugogodišnji ravnatelj → Drago Ikić je prvi u svijetu kao podlogu za priređivanje virusnih cjepiva uveo humane diploidne stanice. U Zavodu je izrađen i cjepni soj protiv ospica, Edmonston-Zagreb, koji ima izniman imunološki učinak i produljeno trajanje zaštitne imunosti.



















Liječnik → Ljudevit Gutschy u Zagrebu je 1907. vlastitim sredstvima osnovao prvi humano-medicinski bakteriološki zavod u Hrvatskoj, koji je 1913. podržavljen te se tijekom vremena razvio u današnji Hrvatski zavod za javno zdravstvo. On je zaslužan i za otvaranje prvoga Pasteurova zavoda u Hrvatskoj 1919., koji je bio prva antirabička stanica (lat. rabies: bjesnoća) na Balkanu. U tim su se institucijama proizvodila cjepiva protiv tifusa, paratifusa i kolere, te se razvijali životinjski imunoserumi protiv bakterijskih toksina i zmijskog otrova.

Za proizvodnju cjepiva i imunoseruma osnovano je više zavoda i odjela, koji su tijekom vremena postali djelom današnjih poduzeća i institucija, poput zagrebačkoga farmaceutskog poduzeća → Pliva te Hrvatskoga zavoda za javno zdravstvo, kojega Služba za epidemiologiju ima ključnu ulogu u održavanju visoke kvalitete programa cijepljenja u RH. Za odobravanje i provjeru kvalitete cjepiva (kao i svih lijekova) na hrvatskom tržištu nadležna je → Agencija za lijekove i medicinske proizvode (HALMED).







Proizvodnju cjepiva i imunoseruma za primjenu u hrvatskom veterinarstvu započeo je 1901. liječnik Ferdo Kern (1872–1960) u Križevcima, osnovavši Kraljevski hrvatsko-slavonski zemaljski bakteriološki zavod. Do sredine XX. st. osnovan je niz drugih poduzeća i ustanova u Zagrebu, Kalinovici, Križevcima i drugdje, koja su proizvodila veterinarska cjepiva protiv tuberkuloze, šuštavca, kolere, svinjskoga i bakteriološkoga vrbanca, svinjske kuge, bjesnoće i ovčjih boginja, bedrenice i dr., a tijekom vremena mijenjali su ustroj i nazive. Njihovi su sljednici danas poduzeće → Genera iz Kalinovice, te Hrvatski veterinarski institut iz Zagreba, s podružnicama u Križevcima, Rijeci, Splitu i Vinkovcima.

Udruga inženjera drvne tehnologije (UIDT), strukovna udruga inženjera i srodnih zanimanja iz područja drvne tehnologije osnovana 2015. u Zagrebu. Djeluje u području znanstvenog, umjetničkog i stručnog rada, organizira stručnjake radi unapređenja drvno-tehnološke struke i kreiranja njezina budućeg razvoja te predlaže zakonsko reguliranje prava inženjera drvne tehnologije. Ima četiri podružnice: Grada Zagreba, Požeško-slavonsku, Vukovarsko-srijemsku i Sisačko-moslavačku. Surađuje s više institucija, udruga, tijela i poduzeća. Organizirala je stručni skup Drvnotehnološka struka u 250-oj obljetnici organiziranog šumarstva RH 2015. Prvi je predsjednik → Vladimir Jambreković.

Nova mehanizacija šumarstva (NMŠ), znanstveno-stručni časopis za teoriju i praksu šumarskoga inženjerstva u izdanju → Fakulteta šumarstva i drvne tehnologije i → Hrvatskih šuma. Od 1976. izlazio je pod naslovom Mehanizacija šumarstva, a 2005. promijenio je naslov u današnji. Izlazi jednom na godinu u tiskanom i elektroničkom obliku. U početku je donosio prikaz razvoja i rada novih šumarskih strojeva, a danas objavljuje znanstvene i stručne radove domaćih i inozemnih autora iz različitih područja šumarskog inženjerstva uglavnom na hrvatskom jeziku sa sažetcima na hrvatskom i engleskom jeziku. Časopis ima međunarodno uredništvo, a izlazi uz potporu Ministarstva znanosti i obrazovanja RH. Indeksiran je u međunarodnim bazama časopisa (CAB Abstracts, SCOPUS). Od 2006. dostupan je na portalu znanstvenih i stručnih časopisa RH.

Kemija u industriji, znanstveno-stručni časopis → Hrvatskog društva kemijskih inženjera i tehnologa (HDKI). Izlazi od 1952., a prethodio mu je bilten Pregled tehničke literature i dokumentacije iz 1951. koji danas izlazi kao prilog. Časopis je službeno glasilo HDKI-ja i → Hrvatskog kemijskog društva (sv. 4). Izlazi mjesečno u tiskanom i elektroničkom obliku, a donosi znanstvene i stručne radove iz područja kemije i kemijskog inženjerstva, prikaze i priopćenja iz prakse, mišljenja i komentare te priloge u raznim rubrikama na hrvatskom i engleskom jeziku. Časopis je indeksiran u međunarodnim bazama podataka, izlazi uz potporu Ministarstva znanosti i obrazovanja RH, a na portalu znanstvenih i stručnih časopisa RH dostupan je od 2005.

Drvna industrija, znanstveni časopis za pitanja znanosti o drvu i drvne tehnologije Fakulteta šumarstva i drvne tehnologije u Zagrebu. Pod istim nazivom izlazi od 1950. Pokrenula ga je Generalna direkcija drvne industrije Hrvatske, od 1952. izdavao ga je Institut za drvno-industrijska istraživanja (poslije Tehnički centar za drvo), a 1967. suizdavači su postali Šumarski fakultet (→ Fakultet šumarstva i drvne tehnologije), Poslovno udruženje proizvođača drvne industrije Zagreb i → Exportdrvo. Od 1989. izdaje ga Drvnotehnološki odsjek Šumarskoga fakulteta. Izlazi četiri puta na godinu u tiskanom i elektroničkom obliku, a objavljuje znanstvene i stručne radove domaćih i inozemnih autora iz područja iskorištavanja šuma, istraživanja svojstava i primjene drva, mehaničke i kemijske preradbe drva, svih proizvodnih grana, trgovine drvom i drvnim proizvodima. Prilozi su uglavnom na engleskom jeziku, a opisi priloga, ključne riječi i sažetci na engleskom i hrvatskom jeziku. Časopis je indeksiran u međunarodnim bazama podataka (Web of Science, Scopus i dr.), a od 2006. dostupan je na portalu znanstvenih i stručnih časopisa RH.

Croatian Journal of Forest Engineering (CROJFE), znanstveni časopis → Fakulteta šumarstva i drvne tehnologije i → Hrvatskih šuma. Sljednik je znanstveno-stručnoga časopisa Mehanizacija šumarstva koji je počeo izlaziti 1976. Od 2005. izlazi za međunarodno čitateljstvo kao časopis pod današnjim nazivom, a za pretežito hrvatsko čitateljstvo kao → Nova mehanizacija šumarstva. Izlazi u tiskanom i elektroničkom obliku dva puta na godinu na engleskom jeziku sa sažetcima na hrvatskom jeziku. Donosi izvorne znanstvene radove domaćih i inozemnih šumarskih znanstvenika i šumarskih praktičara, prethodna priopćenja, pregledne radove te nove spoznaje iz područja šumarskog inženjerstva. Glavni urednik od pokretanja časopisa je → Tibor Pentek, a suurednici su bili Tomislav Poršinsky (2009–16., od 2019) i Ivica Papa (2012). Indeksiran je u međunarodnim bazama podataka (Web of Science od 2007), a od 2006. dostupan je na portalu znanstvenih i stručnih časopisa RH.







Chemical and Biochemical Engineering Quarterly (CABEQ), međunarodni znanstveni časopis → Hrvatskog društva kemijskih inženjera i tehnologa (HDKIT). Izlazi od 1987. kao dio europske inicijative Alpe-Adria za unapređenje regionalne suradnje, odn. kao službeno glasilo HDKIT-a, → Fakulteta kemijskog inženjerstva i tehnologije, Slovenskog kemijskog društva i Austrijske udruge za bioprocesnu tehniku. Izlazi četiri puta na godinu u tiskanom i elektroničkom obliku, a objavljuje radove domaćih i inozemnih autora iz područja kemijskog i biokemijskog inženjerstva na engleskom jeziku. Od 2006. dostupan je na portalu znanstvenih i stručnih časopisa RH. Indeksiran je u važnijim međunarodnim bazama podataka, ima međunarodno uredništvo, a izlazi uz potporu Ministarstva znanosti i obrazovanja RH.

Agronomski glasnik, znanstveno-stručni časopis → Hrvatskog agronomskog društva. Izlazi od 1930. kao službeno glasilo Saveza Udruženja jugoslavenskih agronoma. U razdoblju 1941–51. časopis nije izlazio, potom je više puta mijenjao izdavača i učestalost izlaženja, a od 1991. izdavač je Hrvatsko agronomsko društvo. Kao najopsežniji poljoprivredni časopis s najširom suradnjom agronoma različitih specijalnosti utjecao je na razvoj više specijaliziranih časopisa. Izlazi dvomjesečno u tiskanom i elektroničkom obliku, a objavljuje znanstvene i stručne radove iz svih područja poljodjelstva i biotehnologije, donosi osvrte na probleme u poljoprivredi, prikaze knjiga i članaka iz domaće i strane literature te društvene vijesti. Časopis je citiran u međunarodnim bazama podataka, a na portalu znanstvenih i stručnih časopisa RH dostupan je od 2006.

ukrasno bilje, biljne vrste koje se uzgajaju zbog ukrasne vrijednosti cvijeta, lista, stabljike, ploda, kore i sl. Prema trajnosti i uzgojnom ciklusu zeljaste ukrasne vrste dijele se na jednogodišnje, dvogodišnje i višegodišnje, a drvenaste na penjačice, grmlje i drveće. Obično služe kao lončanice posađene u ukrasne posude, kao cvjetne vrste i zelenilo za rez, te u oblikovanju javnih i privatnih zelenih površina.







Ukrasno bilje potječe iz različitih klimatskih zona, a oplemenjivanjem je stvoren velik broj kultivara. Oplemenjivanje uključuje razmnožavanje, uzgoj i stavljanje na tržište cvjetnih vrsta i zelenila za rez, sjemenki i sadnica cvjetnih vrsta, uzgoj lukovica, rasadničku proizvodnju, kemijsku zaštitu biljaka, skladištenje te očuvanje svježine, primjenu i podizanje površina zelenila, mjere njege i održavanja. Proizvodnja, njega i održavanje obavlja se amaterski, hobistički ili profesionalno, a odvija se na otvorenome te u zaštićenim prostorima, na privatnim i javnim površinama.







Hrvatska ima povoljne klimatske uvjete, kvalitetnu vodu i tlo, transportni sustav za uzgoj ukrasnoga bilja, ali je uvozno orijentirana. Primjerice, tijekom 2018. u Hrvatsku je uvezeno 1797 t rezanoga cvijeća vrijednoga gotovo 10 milijuna eura (porast od 20% odnosu na 2017), najviše iz Nizozemske (1687 t), Slovenije (45 t) i Njemačke (32 t). Hrvatska proizvodnja rezanog cvijeća i ukrasnog bilja iznosi tek 0,5% ukupne proizvodnje EU-a. Proizvodnja ukrasnoga bilja u Hrvatskoj se dugo vremena odvijala za vlastite potrebe, a opsežna proizvodnja za daljnju prodaju započela je 1723. u vrtlariji Prandau-Mailath u Donjem Miholjcu. Prvi rasadnici za uzgoj ukrasnoga bilja u Dalmaciji izgrađeni su početkom XIX. st., a ukrasno bilje za potrebe grada Zagreba proizvodila je od 1893. Gradska vrtlarija. Tijekom 1930-ih otvorene su vrtlarije u Dubrovniku, Splitu, Rijeci i Sisku. Nakon II. svj. rata proizvodnja se odvijala uglavnom u državnim poduzećima i komunalnim poduzećima velikih gradova (Zagreb, Sisak, Karlovac, Rijeka, Split, Dubrovnik). Tijekom 1990-ih započinje i proizvodnja na privatnim obiteljskim poljoprivrednim gospodarstvima, a zadržana je i u nekim komunalnim poduzećima: Zrinjevac (Zagreb), Zelenilo (Karlovac), Parkovi (Varaždin). Neka od većih poduzeća proizvođača ukrasnoga bilja u Hrvatskoj danas su Pecina (Sveta Nedelja), Virag (Ludbreg), Pavetić (Varaždin), Valenta (Zagreb), i dr.

Visokoškolska znanstvena i nastavna djelatnost iz toga područja u Hrvatskoj započela je 1937. kada je na Gospodarsko-šumarskome fakultetu u Zagrebu (→ Fakultet šumarstva i drvne tehnologije; → Agronomski fakultet) osnovan Zavod za vrtlarstvo (od 1978. Zavod za ukrasno bilje, krajobraznu arhitekturu i vrtnu umjetnost Agronomskoga fakulteta). Osim na Agronomskom fakultetu i na Fakultetu šumarstva i drvne tehnologije u Zagrebu, ukrasno bilje danas se izučava i na → Fakultetu agrobiotehničkih znanosti u Osijeku, na → Sveučilištu u Zadru (sv. 1.), → Veleučilištu Marko Marulić u Kninu, → Veleučilištu u Rijeci (sv. 1) i → Veleučilištu u Slavonskom Brodu, te na → Visokome gospodarskom učilištu u Križevcima. Istaknuti znanstvenici iz područja ukrasnoga bilja su Zdravko Arnold (1898–1943) i Elza Polak (1910–1995) koja je križanjem gladiola dobila tri nove sorte, među kojima kultivar Zagreb, Coreopsis verticilata koji se i danas rabi širom svijeta.

aromatično bilje → ljekovito i aromatično bilje

njega tekstila, tehnološki procesi i postupci obradbe s ciljem očuvanja i poboljšanja prvobitnih svojstava tekstilnih proizvoda.

Problematika njege tekstila počela se aktualizirati 1950-ih, a 1963. u Parizu je utemeljeno Međunarodno udruženje za označivanje njege tekstila (Groupement International d’Etiquetage pour l’Entretien des Textiles ‒ GINETEX), sa svrhom donošenja jednoznačnog i na međunarodnoj razini primjenjivog i razumljivog sustava označivanja njege tekstila s pomoću simbola. Tekstilna poduzeća dužna su staviti odgovarajuće simbole na privjesnicu proizvoda, iz koje će korisnici moći iščitati način održavanja i njege.

U suradnji s Međunarodnom organizacijom za normizaciju (International Organization for Standardization ‒ ISO) 1991. objavljena je i prva međunarodna norma ISO 3758: Textiles – Care labelling code using symbols, koja propisuje pet osnovnih simbola za postupke njege: pranje, bijeljenje, sušenje, glačanje i profesionalnu njegu. Važne pojedinosti provedbe pojedinih postupaka njege naznačene su dodatnim oznakama unutar ili pokraj osnovnoga simbola (npr. za temperaturu, intenzitet obradbe, kemijsko sredstvo i dr.), kako bi se izbor postupka mogao prilagoditi karakteristikama proizvoda. U skladu s razvojem novih tekstilnih materijala, obradbom te okolišnom problematikom, norma ISO 3758 u XXI. st. nekoliko je puta bila revidirana, a u Hrvatskoj je prihvaćena 2005. kao HRN EN ISO 3758: Tekstilije – Označivanje njege primjenom simbola.







Pranje

Proces pranja u oznaci njege simboliziran je kadicom uz naznaku temperature, intenziteta i načina obradbe (ručno ili strojno). Pranjem se s tekstila uklanjaju nečistoće u vodenom mediju pri čemu važnu ulogu imaju četiri čimbenika: temperatura, vrijeme, mehaničko djelovanje i sredstvo za pranje. Njih je 1959. procesno-teorijski povezao kemijski inženjer Herbert Sinner. Tisućljećima je pranje tekstila bilo jednostavan postupak namakanja tekstila u vodi, potom uz dodatak pepela, a mehanička komponenta ostvarivala se gaženjem, ribanjem, gnječenjem i trljanjem. Grčki liječnik Galen u II. st. spominje sapun i opisuje ga kao sredstvo za pranje. Arapi su u VII. st. unaprijedili proizvodnju sapuna, koja se potom počela širiti u europske zemlje. U XVII. st. središte proizvodnje sapuna postao je Marseille. U Dubrovačkoj Republici sapun se proizvodio kuhanjem pepela i masnoća uz dodatak soli i mirisnih ulja. Zagrebački ceh sapunara u grupaciji s mlinarima i pekarima osnovan je 1818., a obrtničku radionicu za proizvodnju sapuna u Osijeku osnovao je 1894. Samuel Reinitz (iz nje se razvilo poduzeće → Saponia). Prvi hrvatski prašak za rublje i plavilo izumio je → Eduard Penkala (sv. 1) oko 1910., a proizvodio se u tvornici kemijskih proizvoda Elevator.













U Zagrebu se rublje davalo na ručno pranje šestinskim praljama sve do 1960-ih, kada su se počele otvarati obrtničke praonice u kojima se pralo s pomoću strojeva za pranje s centrifugama, a potkraj 1960-ih i strojevima za kontinuirano pranje. Kućanske perilice rublja u Hrvatskoj su od 1963. proizvodile udružene tvornice Goran i Kontakt (današnji Končar – Kućanski aparati) u suradnji s njemačkim poduzećem AEG. Razvoj strojnoga pranja iziskivao je i inovacije u sredstvima za pranje, uvođenje sintetskih tenzida i dodataka koji u sinergiji s baznim sastojcima pridonose kvaliteti procesa. Prvi prašak Peresam proizveden je 1950. u tvornici Labud u Zagrebu (→ Meteor grupa ‒ Labud). U osječkoj tvornici Saponia 1956. proizveden je prvi sintetski prašak za pranje bijelog i šarenog rublja Plavi Radion, a 1968. praškasti deterdžent na bazi biološki razgradivih tenzida i enzima, Faks helizim. Saponia je u postupku dobivanja ekološke oznake EU Ecolabel za praškaste i tekuće deterdžente, koja je 2016. dodijeljena i poduzeću Ecology 108 iz Pule za deterdžent EcoBianco. (→ deterdženti; → sapuni)









Bijeljenje

Simbol za bijeljenje u obliku trokuta upućuje na mogućnost obradbe tekstila sredstvima na bazi kisika ili klora prije, tijekom ili nakon pranja, a radi uklanjanja mrlja ili povećanja bjeline.

Sušenje

Kvadrat je simbol za proces sušenja kojim se nakon pranja uklanja preostala voda s tekstila. Krug u kvadratu simbolizira sušenje u stroju pri čemu jedna ili dvije točke upućuju na maksimalnu temperaturu (60 °C ili 80 °C). Linija u kvadratu simbolizira sušenje na zraku, pri čemu od 2008. sušenje u sjenci postaje inačica za sve načine prirodnoga sušenja: u obješenom stanju, bez cijeđenja u obješenom stanju, polegnuto i polegnuto bez prethodnoga cijeđenja.

Glačanje

Glačalo simbolizira proces glačanja u kućanstvu s parom ili bez nje, pri čemu jedna, dvije ili tri točke unutar glačala upućuju na maksimalnu temperaturu (110 °C, 150 °C ili 200 °C).







Profesionalna njega

Krug je simbol za profesionalnu njegu u procesima kemijskoga (P, F) i mokroga čišćenja (W), koji se provode u obrtničkim i industrijskim uvjetima. Kemijsko čišćenje je strojna obradba tekstila u emulzijama organskoga otapala i pojačivača uz primjenu mehaničkoga rada pri temperaturama od 20 do 30 °C, nakon čega slijedi ispiranje, centrifugiranje, sušenje i završna obradba.

Prvi način suhoga čišćenja bilo je posipanje odjeće laporastom zemljom i talkom te četkanje. Od XVIII. st. odjeća se namakala u terpentinskom ulju, od XIX. st. u benzenu, benzinu, gasolinu ili petroleteru, te teškom benzinu (engl. white spirit). Prve kemijske čistionice u Hrvatskoj počele su se otvarati na prijelazu iz XIX. u XX. st. (u Slavonskom Brodu 1894., u Zagrebu 1902). Početkom XX. st. rabili su se klorirani ugljikovodici, najprije trikloretilen (prvi put u povijesti proizveden u Jajcu 1905), a poslije tetrakloretilen i fluorklorugljikovodici. Razvoj tehnologije bio je usmjeren na eliminaciju većine spomenutih otapala zbog njihova neugodna mirisa, zapaljivosti, toksičnosti, narkotičkog učinka, velike hlapljivosti i utjecaja na oštećenje ozonskoga sloja u stratosferi.

U Hrvatskoj se početkom XX. st. najviše rabio benzin, a nakon II. svj. rata uvode se strojevi za čišćenje s tetrakloretilenom te je ta tehnologija i danas najzastupljenija. U manjoj mjeri rabe se i ugljikovodikova otapala. U svijetu se uz normativno prihvaćena otapala rabe i alternativna (»zelena«) otapala od kojih su najznačajniji glikoleteri, tekući ugljikov dioksid, bromirana otapala i siloksani. Čišćenje u vodi uz dodatak specijalnih deterdženata i aditiva, kao inovativan ekološki postupak, manje rizičan za oštećenje osjetljivih vlakana i bojila, utemeljeno je 1990., a 2005. uvedeno je u normu ISO 3758. Njega tekstila u Hrvatskoj se svim opisanim procesima usklađuje s najsuvremenijim europskim tehnološkim i ekološkim smjernicama.

Literatura

U nakladi Tekstilno-tehnološkog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu objavljeni su udžbenici Njega tekstila. Čišćenje u vodenom mediju (I. Soljačić, T. Pušić, 2005) i Kemijsko čišćenje tekstila i kože (I. Soljačić, T. Pušić, 2013).

fitomedicina (biljno zdravstvo), znanstvena grana područja biotehničkih znanosti, polja poljoprivrede, koja se bavi uzgojnim mjerama kojima se sprečavaju štete na uzgajanim biljkama, kako bi se ostvarili visoki i kvalitetni prinosi.

Objedinjuje znanstvene discipline: entomologiju (proučava kukce koji su od svih štetnika životinjskoga podrijetla najzastupljeniji, a poljoprivredna zoologija u širem smislu proučava ostale štetnike životinjskoga podrijetla kao što su grinje, nematode, puževi, glodavci i ptice), fitopatologiju (ili biljnu patologiju, koja proučava uzročnike biljnih bolesti i patološke promjene), herbologiju (proučava korove), fitofarmaciju (bavi se načinima suzbijanja štetnih organizama uključujući i sredstava za zaštitu bilja, u širem smislu pesticide, i sve posljedice njihove primjene) i aplikaciju sredstava za zaštitu bilja. Fitomedicina ima podjednako značenje u svim granama biljne proizvodnje, u krajobraznim i urbanim prostorima, na industrijskim i sportskim objektima, vodotocima, kanalima, u šumarstvu i dr., a uključuje i brigu o zdravstvenom stanju uskladištenih biljnih proizvoda.







Proizvodnja sredstava za zaštitu bilja u Hrvatskoj

Proizvodnja sredstava za zaštitu bilja u Hrvatskoj započela je 1941., kada je u zagrebačkom kemijskom poduzeću Moster d. d. počela proizvodnja sredstava za zaštitu sjemena na bazi žive. Industrija proizvodnje sredstava za zaštitu bilja intenzivirala se u razdoblju nakon II. svj. rata kada su djelovala poduzeća → Radonja iz Siska i → Chromos iz Zagreba. Chromos je od 1946. sintetizirao dva insekticida, DDT i HCH, a poduzeće Radonja je od 1956. proizvodilo TMTD, sredstvo koje se rabilo u gumarskoj industriji, ali je bilo izvrsno i za zaštitu bilja (fungicid). Od 1957. oba poduzeća počela su sintetizirati fungicid na bazi žive, a najpoznatiji proizvod bio je Radosan, sredstvo za tretiranje sjemena koje je proizvodila tvornica Radonja. Počeli su proizvoditi i sredstva za zaštitu bilja u praškastom i tekućem obliku. Zapošljavali su stručnjake zadužene za suradnju sa znanstvenim institucijama u provedbi registracijskih pokusa i za pružanje stručne potpore korisnicima, agronomima u velikim kombinatima i poljoprivrednim proizvođačima. Na hrvatskom tržištu danas sredstva za zaštitu bilja proizvodi samo poduzeće Chromos-Agro, no prisutni su i mnogi svjetski poznati distributeri.







Znanost i školstvo

Fitomedicina se u svijetu, pa i u Hrvatskoj, razvijala usporedno s razvojem intenzivne poljoprivrede i otkrićem mnogobrojnih kemijskih spojeva koji su pokazali potencijal za suzbijanje štetnih organizama. Prvi je brigu o zdravlju bilja, odnosno o zaštiti od štetnika u šumarstvu i poljoprivredi u Hrvatskoj vodio Zoologijski kabinet (osnovan 1898. istodobno kad i Šumarska akademija pri kojoj je djelovao), no prva organizacija koja se službeno bavila zaštitom bilja u Hrvatskoj bila je Entomološka sekcija (osnovana 1909) koja je bila i prva specijalistička ustanova za poslove biljnoga zdravstva u jugoistočnome dijelu Europe. Od 1922. Entomološka je sekcija djelovala kao Fitopatološko-entomološki odsjek Poljoprivredne ogledne i kontrolne stanice u Zagrebu, a danas njezin rad nastavlja Centar za zaštitu bilja u sklopu Hrvatske agencije za poljoprivredu i hranu.

Sve intenzivnija poljoprivredna proizvodnja i razvoj kemijskih sredstava za zaštitu bilja istaknuli su fitomedicinu i omogućili joj izdvajanje kao zasebne znanstvene grane. Osnivanjem Gospodarsko-šumarskoga fakulteta 1919. utemeljeni su Katedra za fitopatologiju i Entomološki kabinet (1932. sa Zoologijskim kabinetom spojen u Zavod za entomologiju). Hrvatski znanstvenici već su u tom ranom razdoblju postigli zapažene rezultate, a jedan od njih bio je i pokus suzbijanja kukuruznoga moljca proveden u Botaničkome vrtu u Zagrebu (istraživači Vale Vouk i Božidar Hergula) kada su na otvorenome, prvi put u svijetu, primijenjene entomopatogena bakterija Bacillus thuringiensis Berliner i gljiva Metarhizium anisopliae Metch. Nakon što je sredinom XX. st. herbologija službeno postala dijelom fitomedicine, istraživanja vezana uz suzbijanje korova odvijala su se u Odjelu za fitofarmaciju Instituta za zaštitu bilja. Godine 1992. Institut se izdvojio iz zagrebačkog Fakulteta poljoprivrednih znanosti (→ Agronomski fakultet), no određeni broj nastavnika nastavio je djelovati na fakultetskom Zavodu za herbologiju. Danas se na Agronomskome fakultetu u Zagrebu istraživački i nastavni rad u području fitomedicine odvija u sklopu Zavoda za poljoprivrednu zoologiju, Zavoda za fitopatologiju i Zavoda za herbologiju. Na → Fakultetu agrobiotehničkih znanosti u Osijeku istraživanja u području fitomedicine započela su 1965. kada je osnovan Zavod za zaštitu bilja, poljoprivrednih proizvoda i prerađevina, a danas se odvija u sklopu Zavoda za fitomedicinu. Istraživački rad u području fitomedicine u Hrvatskoj odvija se još i na → Fakultetu šumarstva i drvne tehnologije u Zagrebu, → Institutu za jadranske kulture i melioraciju krša u Splitu, → Institutu za poljoprivredu i turizam u Poreču i → Hrvatskom šumarskom institutu u Jastrebarskom. Najistaknutiji znanstvenici iz područja fitomedicine u Hrvatskoj su Željko Kovačević, → Milan Maceljski, Lea Schmidt, Inoslava Balarin, Ivan Ciglar, Ljerka Ošterc, Jasminka Igrc Barčić, Vladimir Škorić, Ana Šarić, Josip Kišpatić, Milan Panjanin, Bogdan Cvjetković, Milan Glavaš, Zvonimir Ostojić i dr.







Pojedinačni kolegiji iz područja fitomedicine izvode se na visokoškolskim institucijama od njihova osnivanja, no razvojem struke pokazala se potreba za osnivanjem posebnih studijskih programa. Stoga se na Agronomskome fakultetu u Zagrebu 1962. počeo izvoditi poslijediplomski znanstveni studij Zaštita bilja, prvi dodiplomski studijski program iz područja fitomedicine počeo se izvoditi 1982., a od 2005. izvodi se preddiplomski studij Fitomedicina. Od 2007. izvode se diplomski studijski programi Fitomedicina (na Agronomskome fakultetu u Zagrebu) i Zaštita bilja (na Fakultetu agrobiotehničkih znanosti u Osijeku). Oba fakulteta izvode i poslijediplomske specijalističke studije istih naziva. Pojedinačni kolegiji iz fitomedicine izvode se na svim visokim učilištima iz područja poljoprivrede u RH (Križevci, Požega, Slavonski Brod, Knin i Poreč) i dio su nastavnoga programa svih srednjih poljoprivrednih škola u Hrvatskoj.







agrokemija, znanstvena grana u polju poljoprivrede, koja obuhvaća poznavanje, razumijevanje i primjenu kemije u agronomiji (poljoprivredi).

Agrokemija proučava kruženje kemijskih i biokemijskih tvari te prirodne odnose i zakonitosti u sustavu tlo (voda, zrak) – biljka – životinja, ali i utjecaj čovjeka na agroekosustav (unosom mineralnih i organskih gnojiva, zaštitnih kemijskih sredstava, herbicida, antibiotika). Podrazumijeva primijenjenu kemiju u različitim područjima poljoprivrednih znanosti: od prehrane bilja (utjecaj makroelemenata i mikroelemenata na biljku), → fitomedicine (zaštita bilja s pomoću kemijskih spojeva), kemije tla (kemijske karakteristike tla i njihov utjecaj na biljku), zdravstvene dobrobiti životinja (kvalitetna prehrana i uporaba kemikalija za liječenje), preradbe biljnih i životinjskih proizvoda, fitoterapije (liječenje ljudi i životinja s pomoću biljaka), etnobotanike (prehrana ljudi i i žvotinja s pomoću biljaka koje sadržavaju specifične aktivne tvari) kao i prirodne pojave poput alelopatije (biljke ispuštaju kemikalije kako bi u ekosustavu nadjačale druge). Primjeri alelopatije su npr. crni orah (Juglans nigra) koji proizvodi juglon, spoj vrlo otrovan za mnoge druge biljne vrste ili dalmatinski buhač (Tanacetum cinerariifolium) koji luči piretrin, prirodni insekticid koji se rabi u ekološkoj poljoprivredi. Ciljevi su agrokemije kontroliranje, razumijevanje i optimizacija procesa s pomoću kojih se dobivaju vlakna te hrana za ljude i životinje, a kontrola nad tim procesima provodi se radi povećanja prinosa, poboljšanja kvalitete proizvoda, smanjenja troškova proizvodnje i smanjenja degradacije prirodnih resursa. U Hrvatskoj je prvi agrokemijski laboratorij osnovan 1902. u sastavu Agrikulturno-kemijskog zavoda Kraljevskog višeg gospodarskog učilišta u Križevcima (→ Više gospodarsko učilište u Križevcima).

Za otkriće strukture dalmatinskog buhača i njegovu izolaciju, istraživanje kemije terpena koja je svoju primjenu našla u industriji mirisa (npr. jasmon, mošus, kamfor) i steroida (hormoni kao npr. testosteron iz ekstrakta testisa vepra) → Lavoslav Ružička (sv. 4) dobio je 1939. Nobelovu nagradu za kemiju.









Agrokemija se danas u Hrvatskoj predaje u sklopu srednjoškolskoga (poljoprivredne škole diljem Hrvatske), stručnoga (→ Visoko gospodarsko učilište u Križevcima, → Veleučilište u Slavonskom Brodu; sv. 1) i visokoškolskoga sveučilišnog obrazovanja (→ Agronomski fakultet u Zagrebu, → Fakultet agrobiotehničkih znanosti u Osijeku, Odjel za ekologiju, agronomiju i akvakulturu → Sveučilišta u Zadru; sv. 1). Na fakultetu u Osijeku održava se poslijediplomski sveučilišni studij Agrokemije, a na Agronomskome fakultetu u Zagrebu, na preddiplomskome studiju, održava se modul Agrikulturna kemija. Znanstvenici koji su se osobito istaknuli u tom području su → Mihovil Gračanin koji je proučavao kemiju i plodnost tla, → Albert Ogrizek koji se bavio stočarstvom, → Milan Maceljski koji se bavio zaštitom bilja i → Ferdo Bašić koji se bavi agroekologijom, Bogdan Cvjetković koji se bavi fitopatologijom i fitofarmacijom, Zvonimir Ostojić koji izučava herbologiju i zaštitu bilja te Zdenko Rengel koji proučava prehranu i fiziologiju bilja.







hortikultura → krajobrazna arhitektura (sv. 3)

nova hrana, hrana i prehrambeni sastojci koji se nisu znatnije konzumirali na području EU-a prije 15. svibnja 1997. kad je prva uredba o tom pitanju stupila na snagu.

U novu hranu ubrajaju se sljedeće skupine proizvoda: hrana s novom ili namjerno izmijenjenom molekularnom strukturom koja ne uključuje genetičku modifikaciju, koja se sastoji ili je proizvedena od tvari mineralnoga podrijetla ili je iz njih izolirana ili ona koja se sastoji ili je proizvedena od biljaka i životinja ili njihovih dijelova ili je iz njih izolirana (osim kada ta hrana ima povijest sigurne uporabe unutar EU-a). To mogu biti hrana i sastojci hrane koji se sastoje ili su izolirani iz mikroorganizama, gljiva ili algi, ona dobivena tehnološkim postupkom koji se do sada nije rabio, a uzrokuje znatne promjene u sastavu ili strukturi hrane ili sastojaka hrane što utječe na njihovu prehrambenu vrijednost, čovjekov metabolizam ili razinu tvari neprihvatljivih za prehranu ljudi.







Nova hrana su: novi izvori nutrijenata (ulje dokosaheksaenoične kiseline, DHA iz mikroalgi ili beta-glukan izdvojen iz kvasca), poljoprivredni proizvodi iz trećih zemalja (chia sjemenke), biljni ekstrakti (bjelančevina uljane repice) i hrana proizvedena novim postupcima (kruh, mlijeko ili gljive tretirani ultraljubičastim svjetlom radi povećanja količine vitamina D).







Prve zakone vezane uz novu hranu Europski parlament i Vijeće donijeli su 1997., a dopunili 2015 (u primjeni od početka 2018). Novim dopunama poboljšana je učinkovitost postupka odobravanja nove hrane što je potaknulo inovacije u prehrambenom sektoru, proširilo izbor hrane koja je dostupna europskim potrošačima, ali ih i dodatno zaštitilo. Prigodom prvoga stavljanja na tržište subjekt u poslovanju hranom mora podnijeti zahtjev nadležnomu tijelu (u Hrvatskoj Povjerenstvu za novu hranu Ministarstva zdravstva), a nakon donošenja pozitivne odluke zahtjevi za odobrenje upućuju se Europskoj komisiji koja se pri donošenju odluke savjetuje s Europskom agencijom za sigurnost hrane. Odobrena nova hrana stavlja se na Popis (katalog) nove hrane Europske unije i može se nalaziti na njezinu tržištu sve dok se poštuju uvjeti za uporabu i zahtjevi za njezino označivanje.

travnjaštvo, znanstvena grana područja biotehničkih znanosti, polja poljoprivrede koja se bavi gospodarenjem travnjacima. Obrađuje podjelu travnjaka (prirodni, poluprirodni i sijani te ukrasni i sportski), morfološke osobine, biološka svojstva i osnove rasta trava i sitnozrnih mahunarki, te gospodarsku važnost travnjaka kao sirovinske osnovice stočarske proizvodnje, ekologiju travnjaka te kriterije za sastavljanje smjesa trava i djetelina. Detaljno obrađuje gnojidbu travnjaka, spremanje krme s travnjaka, iskorištavanje pašnjaka, a u novije doba proučava i gospodarenje travnjakom u proizvodnji biomase za kruta, plinovita i tekuća biogoriva.

Povijest travnjaštva započinje kada se zbog pripitomljavanja prvih preživača javila potreba za spremanjem krme potrebne u njihovoj hranidbi izvan vegetacijske sezone. Izučavanje travnjaštva u Hrvatskoj započinje osnivanjem Gospodarsko-šumarskoga fakulteta u Zagrebu 1919 (→ Agronomski fakultet), kada je osnovana i Stolica za proizvodnju bilja na kojoj je Vinko Mandekić predavao kolegij Proizvodnja gospodarskog bilja (Opće i specijalno ratarstvo te Livadarstvo). Stolica je 1924. postala Zavod za specijalnu proizvodnju bilja, a pod tim nazivom djeluje i danas. Travnjaštvo se danas, osim na Agronomskome fakultetu u Zagrebu, predaje i na → Visokome gospodarskom učilištu u Križevcima, → Fakultetu agrobiotehničkih znanosti u Osijeku te na → Veleučilištu Marko Marulić u Kninu.







Prve knjige iz područja travnjaštva u Hrvatskoj bile su Livadarstvo (1885) Alekse Russija, Poznavanje i opredjeljivanje livadnih trava (1895), prijevod s njemačkoga Andrije Lenarčića, Travnjaštvo (1924) Jakoba Turka i Trave (1932) Bože Turine. Najistaknutiji znanstvenici u području travnjaštva bili su Pavao Kvakan, koji je 1947. izdao knjigu Trave, Ivo Horvat koji se bavio fitocenologijom travnjaka, Karlo Šoštarić-Pisačić, autor knjige Kompleksna metoda za utvrđivanje kvalitete i sumarne vrijednosti travnjaka i djetelišta (1974) i suautor Travnjačke flore i njene poljoprivredne vrijednosti (1968) s Josipom Kovačevićem koji je objavio i Poljoprivrednu fitocenologiju (1971). Jan Čižek objavio je mnogobrojne radove te udžbenike Proizvodnja krmnog bilja (1964) i Proizvodnja i korištenje krmnog bilja (1979), a Zvonimir Štafa udžbenike Trave za proizvodnju krme i sjemena (2008) i Ozime i fakultativne krmne kulture (2015).







agrošumarstvo (šumsko poljodjelstvo), dinamičan i na ekologiji utemeljen sustav upravljanja prirodnim resursima s pomoću kojega se na poljoprivrednim gospodarstvima istodobno uzgajaju drvenaste kulture (drveće, grmlje), poljoprivredni usjevi i životinje. U poljoprivrednom se krajoliku na taj način postiže veća raznolikost, a simbioza između poljoprivredne i šumske kulture rezultira njihovom međusobnom potporom, zaštitom, konzervacijom i održavanjem vitalnih resursa. Poljoprivredni šumarski sustavi su višenamjenski sustavi koji mogu pružiti širok spektar ekonomskih, sociokulturnih i ekoloških koristi.

Temeljne komponente uzgoja biljaka kojima se agrošumarstvo bavi su drvenaste (šumske) trajnice, šumski plodovi i poljoprivredni usjevi (djelomično i domaće životinje koje se kreću tim prostorom), a detaljnijom podjelom agrošumarstvo proučava: poljoprivredno šumarstvo (agrisilvicultural), odn. međusobni odnos poljoprivrednih usjeva i drveća ili grmlja, šumske pašnjake (silvopastoral), odn. međusobni odnos pašnjaka, domaćih životinja i drveća, agrosilvopastoral, odn. međusobni odnos poljoprivrednih usjeva, pašnjaka, životinja i drveća i ostale interakcije koje uključuju pčelarstvo, ribarstvo, skupljanje šumskih plodova i drugih nedrvnih šumskih proizvoda.







Danas je agrošumarstvo sve važnije zbog potrebe za ublažavanjem posljedica klimatskih promjena (mogućnost skladištenja povećanih količina ugljika u tlu), ali i zbog sve veće potrebe za dobivanjem energije iz obnovljivih izvora, zbog kojih se na poljoprivrednim zemljištima sve više sade šumske vrste kratkih ophodnji, odnosno drvenaste vrste (topola, vrba, crna joha, breza, grab, kesten, jasen i bagrem) koje se uzgajaju u kratkim ophodnjama od nekoliko do najviše desetak godina.







Agrošumarstvo se danas predaje na Agronomskome fakultetu u Zagrebu u sklopu kolegija Uvod u ekološku poljoprivredu, Sanacija oštećenih tala i Lovstvo, na Šumarskome fakultetu u Zagrebu u sklopu kolegija Šumske melioracije krša, te na Fakultetu Agrobiotehničkih znanosti u Osijeku kao zaseban kolegij. Najistaknutiji su hrvatski znanstvenici u tom području Ivica Kisić s Agronomskoga fakulteta u Zagrebu i Željko Španjol sa Šumarskoga fakulteta u Zagrebu.

agroekologija, interdisciplinarna znanost koja proučava međusobni utjecaj okoliša i poljoprivredne životne zajednice, agrobiocenoze, te kruženje tvari i energije u agroekosustavu. Primjenjuje spoznaje iz → agronomije, → pedologije, mikrobiologije, → agroklimatologije, prehrane bilja, fiziologije bilja, poljoprivrednih melioracija (→ melioracija tla), populacijske biologije i → ekologije (sv. 4) te ekologije ekosustava, kako bi na praktičan način s pomoću odgovarajućih postupaka u poljoprivredi osigurala dugotrajan proizvodni potencijal prirodnih resursa te održala ekološke funkcije agroekosustava. Koncept agroekologije usmjeren je prema održivoj poljoprivredi kao ekološki, socijalno i ekonomski prihvatljivom gospodarenju zemljišnim resursima (poljoprivredni proizvodni prostor, tlo, voda, biljka i domaća životinja), koje se temelji na načelima zaštite prirodnih resursa, prilagodbi uzgoja biljaka stanišnim uvjetima i optimalnom korištenju agroekosustava. Temelj joj čine održivo gospodarenje tlom (engl. Sustainable Land Management, SLM), integralna prehrana bilja (engl. Integrated Plant Nutrition System, IPNS) i integralna zaštita bilja (engl. Integrated Pest Management, IPM).







Povijest agroekologije kao znanstvene discipline u svijetu i u Hrvatskoj počinje u prvoj polovici XX. st. Važnu ulogu u razvoju suvremene agroekologije u Hrvatskoj imali su → Mihovil Gračanin kojega se smatra začetnikom Zagrebačke agroekološke škole, te Vladimir Mihalić i → Ferdo Bašić, kao sljedbenici škole. Agroekologija se danas u Hrvatskoj podučava u srednjoškolskome (poljoprivredne škole), stručnome (→ Visoko gospodarsko učilište u Križevcima, → Veleučilište u Slavonskom Brodu; sv. 1) i visokome sveučilišnom obrazovanju (→ Agronomski fakultet u Zagrebu, Odsjek za agroekologiju; → Fakultet agrobiotehničkih znanosti u Osijeku, Zavod za agroekologiju i zaštitu okoliša; Odjel za ekologiju, agronomiju i akvakulturu → Sveučilišta u Zadru; sv. 1). Na Agronomskome fakultetu u Zagrebu djeluju preddiplomski i diplomski sveučilišni studij iz područja agroekologije. Kvalitetnim obrazovanjem stručnjaka agronoma postiže se organizacija poljoprivredne proizvodnje na ekološki i trajno prihvatljiv način, za što je nužno dobro poznavanje elemenata agroekosustava i njihovih interakcija s okolišem, uvažavajući istodobno znanstveni, praktični i društveni aspekt agroekologije. Hrvatski znanstvenici uključeni su danas u vodeće hrvatske i svjetske znanstvene organizacije kojima je u fokusu održiva poljoprivreda (→ Hrvatsko tloznanstveno društvo, → Hrvatsko društvo za zaštitu voda, International Union of Soil Sciences, International Soil Tillage Research Organization itd.). U okvirima Zajedničke poljoprivredne politike EU-a i pripadajućega zakonodavstva, od hrvatske se poljoprivrede zahtijeva korištenje biljno-uzgojnih zahvata utemeljenih na agroekološkim principima koji se prilagođavaju socijalnim, klimatskim i okolišnim promjenama.







medicinski tekstil, tekstilni materijal dizajniran za neku od mnogobrojnih i raznovrsnih primjena u medicini, od zaštite, njege i higijene tijela, kurativne i implantatne medicine do izvantjelesne primjene. To je visokospecijalizirana vrsta tehničkoga tekstila u funkciji osiguravanja što bolje zdravstvene skrbi i zdravlja ljudi.

Najstariji zapisi o uporabi lana, svile i pamuka u zbrinjavanju ozljeda potječu iz Egipta oko 3000. pr. Kr., a u indijskom spisu starome 2500 godina spominje se šivanje rana konjskom dlakom, kožnim vrpcama, pamukom i životinjskim žilama. Do intenzivnoga razvoja suvremenoga medicinskog tekstila došlo je u posljednjoj četvrtini XX. st., od kada se bilježi stalni globalni rast te otvaraju nove i sve sofisticiranije mogućnosti primjene. Posljedica je to snažnog razvoja u području medicine, ali i pojave novih vlakana i tekstilnih materijala posebnih svojstava, tehnološkoga napretka u njihovoj proizvodnji te razvoja nanotehnologije.







Vrste

U osnovi većinu medicinskoga tekstila čine netkani tekstil i raznovrsne tkane i pletene plošne strukture. Kako bi se postigla ciljana funkcionalnost, pri izradbi proizvoda valja ispuniti vrlo visoke zahtjeve u pogledu vrste, sastava, strukture i konstrukcije proizvoda te kombinacije vlakana i materijala. Mnoge vrste medicinskoga tekstila imaju dvoslojnu i višeslojnu konstrukciju, a kombiniraju se visokoapsorptivni i nepropusni materijali. Kod pojedinih vrsta iznimno su važne karakteristike površine (glatkoća, antimikrobna svojstva), mikroporoznost i nanoporoznost, bioaktivnost, biorazgradljivost, sorpcijska svojstva i morfologija vlakna, membrana i konstrukcija. Sve vrste medicinskoga tekstila trebaju imati mogućnost sterilizacije (toplina, zračenje), odgovarajuća mehanička svojstva, kemijsku inertnost, ne smiju izazivati iritaciju kože i alergiju, ne smiju biti toksični, kancerogeni i moraju biti biološki kompatibilni. Prema svojim značajkama i namjeni medicinski tekstil svrstava se u četiri skupine: tekstil koji pokriva područje brige o zdravlju i higijeni bolničkog osoblja i pacijenata, tekstil koji služi za njegu rana, za apsorpciju krvi i eksudata i sl., ugradbeni tekstilni materijal te izvantjelesni medicinski tekstil.







Od tekstila koji pokriva područje brige o zdravlju i higijeni bolničkog osoblja i pacijenata izrađuje se zaštitna i kirurška odjeća, različiti brisači, posteljina, pelene i sl. To su najčešće tkani i netkani materijali izrađeni od pamuka, viskoze, poliestera, polietilena, polipropilena, a pelene imaju i upijajuću jezgru s apsorbirajućim česticama Na-poliakrilata.













Od tekstilnih materijala koji služe za njegu rana kao vanjska zaštita od infekcija, za apsorpciju krvi i eksudata, kao podloga za apliciranje lijekova i pospješivanje zacjeljivanja izrađuju se komprese, zavoji, gaze, obloge, flasteri, maske i sl. Obloge za liječenje kroničnih rana izrađuju se od netkanih ili mrežastih struktura s hitinom, hitozanom, Na-alginatom i Ca-alginatom za vlažno cijeljenje rana, Na-karboksimetil celulozom, uz dodatak nanočestica i nanokapsula srebra, zlata, cinka i dr.

U ugradbene tekstilne materijale, implantate, spadaju različiti kirurški konci, implantati mekoga tkiva, umjetne žile, tetive, ligamenti, hrskavice i zglobovi, mrežice, kardiovaskularni implantati, srčani zalisci i dr. Izrađuju se od finih vlakana kružnoga presjeka, a specifičnosti izradbe ovise o primjeni (monofilamenti konci rade se od poliamida, poliestera, polipropilena, kolagena, polilaktida, politetrafluoretilena i dr.; meki implantati od tkanoga i netkanoga tekstila i pletenih struktura, poliestera, poliamida, polietilena, hitina, politetrafluoretilena i dr.).

Izvantjelesni medicinski tekstil se u obliku specijalnih filtara od mikroporoznih membrana rabi u mehaničkim napravama za pročišćavanje i oksigenaciju krvi, kao što su umjetni bubreg (dijaliza), umjetna pluća (oksigenacija krvi), umjetna jetra (čišćenje plazme). Izrađuje se od šupljih viskoznih, bakrenih, poliesterskih, polipropilenskih i silikonskih vlakana definirane veličine pora (dijaliza 1‒8 nm, hemofiltracija 3‒60 nm, izmjena plazme 0,2‒0,6 nm).

Najveća tržišta medicinskoga tekstila su SAD i Europa, a proizvodnja je u najvećoj mjeri koncentrirana u Kini, Indiji, Njemačkoj i Americi.

Medicinski tekstil u Hrvatskoj

Proizvodnja sanitetskoga materijala u Hrvatskoj započela je 1935. u Mrzlom Polju Mrežničkom osnutkom Jugoslavenske industrije vate i zavojne robe Antun Petreš, koja se svrstala među vodeće proizvođače sanitetskoga tekstila. Konfiscirana je nakon II. svj. rata. Veći je dio resursa tvornice potom raseljen: predionica u Zagreb i Niš, proizvodnja vate u Dugu Resu, a proizvodnja utkanih zavoja i mjesečnih uložaka u Čakovec. Godine 1947. osnovana je Tvornica sanitetskoga materijala Lola Ribar Karlovac za proizvodnju zavojnoga materijala. Kao dioničko društvo Lola Ribar, poduzeće posluje od 1993. Godine 2008. započelo je s restrukturiranjem i modernizacijom proizvodnje, te je danas jedino poduzeće u Hrvatskoj i jedno od najvećih u Europi koje se bavi industrijskom proizvodnjom sanitetskoga materijala. Godine 1993. s radom je započelo poduzeće Meditex iz Zaboka, koje se usmjerilo na proizvodnju jednokratne medicinske konfekcije od netkanoga tekstila. Nekoliko manjih proizvođača posljednjih se godina profiliralo kao poduzeća za proizvodnju medicinske zaštitne odjeće.













Zbog pandemije uzrokovane pojavom virusa SARS-CoV-2 i bolesti COVID-19, u svrhu sprječavanja širenja zaraze, u proljeće 2020. više je hrvatskih tekstilnih poduzeća i različitih institucija poput Varteksa iz Varaždina, Ustanove za profesionalnu rehabilitaciju i zapošljavanje osoba s invaliditetom URIHO iz Zagreba, Ustanove za zapošljavanje, rad i profesionalnu rehabilitaciju osoba s invaliditetom DES iz Splita i dr. započelo s proizvodnjom zaštitnih maski za lice.













umjetna vlakna, vlakna za tekstilnu i drugu tehničku primjenu, koja se proizvode industrijskim postupcima kemijskoga ispredanja, za razliku od prirodnih vlakana koja nastaju rastom. Također se nazivaju kemijskim vlaknima.

Pri proizvodnji umjetnoga vlakna, čvrst polimerni materijal, građen od lančanih makromolekula, prevodi se u tekući oblik – talinu ili otopinu odgovarajućih reoloških svojstava, koja se potom složenim tehnološkim procesima oblikuje u vlakno željene finoće i duljine te potrebnih preradbenih i uporabnih svojstava. Ti procesi uobičajeno uključuju protiskivanje taline ili otopine kroz mlaznice u medij za skrućivanje (kemijsko ispredanje). U osnovi se razlikuju vlakna od prirodnih i sintetskih polimera.

Umjetna vlakna od prirodnih polimera poput drvne celuloze, bjelančevina životinjskoga i biljnoga podrijetla, kaučuka i drugih većinom pripadaju prvoj generaciji umjetnih vlakana. Među njih spadaju umjetna celulozna vlakna (viskozna, bakrena, acetatna te novija liocelna), umjetna proteinska vlakna (kazeinska i zeinska), gumena vlakna od kaučuka, alginatna od algi i dr. Iz prirodnih polimera umjetna vlakna počela su se proizvoditi početkom XX. st. (bakrena vlakna 1898., viskozna 1902., acetatna 1914. i dr.), a bila su poznata pod danas napuštenim nazivima rejon, umjetna svila, acetatna svila, celulozna svila, cel-vlakno.

Drugu generaciju umjetnih vlakana čine sintetička vlakna, odnosno vlakna od polimera lančanih makromolekula sintetiziranih polimerizacijom monomernih spojeva. Toj skupini pripadaju mnoga umjetna vlakna kao što su: poliesterska, poliamidna, akrilna, modakrilna, polietilenska, polipropilenska, poliuretanska, elastanska, klorna, politetrafluoretilenska, aramidna i dr., a na tržištu se pojavljuju pod različitim trgovačkim nazivima – među prvima Nylon (otud i hrvatski razgovorni naziv za sve tekstilije od umjetnih vlakana najlon), Perlon, Grilon. Njihova proizvodnja započela je sredinom XX. st. (poliamidna vlakna 1939., poliesterska 1947., akrilna 1950., aramidna 1962.), naglo je rasla idućih desetljeća te tijekom vremena u cijelosti promijenila tržište tekstilnim sirovinama i tekstilnu industriju općenito.













Intenzivan razvoj znanosti i tehnologije otvorio je velike mogućnosti kreiranja umjetnih vlakana takvih svojstava kakva nisu mogla pružiti prirodna vlakna. Od 1970-ih stvara se tzv. treća generacija umjetnih vlakana modificiranih i novih svojstava, kao što su: vlakna povećane udobnosti (hidrofilna, hidrofobna), smanjene sklonosti pilingu, povećane sposobnosti bojenja, smanjene zapaljivosti, bioaktivnih svojstava, iznimno velike čvrstoće i visokog modula elastičnosti, otporna na rezanje, otporna na kemikalije i zračenja, negoriva, pametna, elektrovodljiva vlakna i dr. Takva svojstva postižu se raznovrsnim intervencijama na razini molekularne građe polimera (kopolimeri, bikomponentna i višekomponentna vlakna), nadmolekularne strukture (bikonstitucijska i višekonstitucijska), dodatka malih količina aditiva, ciljane morfologije vlakna – šuplja, šupljikava, raznih oblika poprečnog presjeka, različito strukturirane površine, iznimne finoće niti (mikrovlakna) i dr. Ističu se visokoučinkovita vlakna (HP, prema engl. High Performance) antibalističkih svojstava (Spektra, Kevlar, Twaron) te termootporna vlakna velike čvrstoće koju zadržavaju i na vrlo visokim temperaturama (2000 °C do 3000 °C). Iz te skupine posebno su visokovrijednih svojstava razna monokristalna (viskeri) i polikristalna anorganska umjetna vlakna (ugljikova, borna, boronitridna, silicijevokarbidna, silicijska i dr.) koja su svojim svojstvima omogućila iznimne iskorake suvremene tehničke civilizacije u okruženja ekstremnih zahtjeva.

Danas su umjetna vlakna prevladavajuća tekstilna sirovina za primjene u raznim područjima djelatnosti, primjerice u medicini, prometu, poljoprivredi, ribarstvu, građevinarstvu, arhitekturi, sportu, kao i pri zaštiti u pogibeljnim radnim uvjetima i istraživačkim pothvatima. Tekstil za takve namjene objedinjuje se pojmom → tehnički tekstil. Svjetska proizvodnja umjetnih vlakana bilježi stalan rast s prevladavajućim udjelom poliesterskih vlakana, a tijekom posljednja dva desetljeća udvostručila se i u 2018. dosegnula 79,1 milijun tona, odnosno 71,1% ukupne proizvodnje vlakana (1998. udjel je bio oko 50%).

Umjetna vlakna u Hrvatskoj

Hrvatska tekstilna industrija baštini svjetska postignuća u području umjetnih vlakana te ih rabi kao uvoznu sirovinu od pojave prvih umjetnih celuloznih vlakana početkom XX. st. Godine 1939. u Hrvatskoj je primjerice proizvedeno 36 000 m² tkanina od umjetne svile. Jedina tvornica umjetnih vlakana u Hrvatskoj osnovana je 1979. u Varaždinu pod nazivom Tvornica poliesterskih vlakana Vartilen (→ Varteks). U njoj se proizvodilo vlasasto poliestersko (PES) vlakno Vartilen, finoća prikladnih za mješavine s vunom i pamukom te PES vlakno smanjene sklonosti pilingu. Unatoč suvremenoj tehnologiji, visokostručnim tehnolozima i razvojnim projektima u suradnji s Tekstilno-tehnološkim fakultetom i Fakultetom kemijskog inženjerstva i tehnologije u Zagrebu, proizvodnja je ondje trajala svega petnaestak godina. Nakon privatizacijskih procesa početkom 1990-ih, tvornica je 1996. završila u stečaju te prestala raditi.

Najznačajniji prerađivači umjetnih vlakana u tekstilne poluproizvode i proizvode za užu tekstilnu namjenu danas su: Predionica Klanjec koja proizvodi pređu od viskoznih i liocelnih vlakana, tvornica čarapa → Jadran koja njeguje tradiciju proizvodnje čarapa od 1930. i koja je uspjela brendirati svoje proizvode, te manji proizvođači čarapa – Ytres (Donji Kneginec, Varaždin), Crotex (Bjelovar), Line (Samobor) i dr.







Suvremena tekstilna industrija u Hrvatskoj koristi se umjetnim vlaknima kao važnom sirovinom u proizvodnji tekstila i odjeće, a sve više prerađivača usmjerava se u područje tehničkoga tekstila. Tvornica mreža Biograd od poliamidnih, polipropilenskih, polietilenskih i poliesterskih vlakana izrađuje širok asortiman proizvoda od ribarskih mreža, mreža za marikulture, konopa, zaštitnih mreža za poljodjelstvo do ambalaže i iglanoga pusta. Poduzeća Kelteks iz Karlovca, → LIO iz Osijeka i → Regeneracija iz Zaboka usmjeravaju se na proizvode za građevinarstvo i geotekstilije. Tvornica → Šestan-Busch (sv. 1) iz Preloga ostvarila je svjetski tržišni uspjeh kacigama za antibalističku zaštitu, izrađenima od kompozita ojačanih aramidnim vlaknima ili vlaknima od linearnoga polietilena ultravisoke molekularne mase, a zaštitne prsluke proizvodi od poliamidnoga vlakna Cordura.







kvasac, proizvod dobiven razmnožavanjem mikroskopskih gljiva (kvasci) s približno 1500 vrsta, kojima je tijelo u osnovnom obliku jednostanično. Kvasci ne tvore jednu taksonomsku kategoriju (filogenetsku skupinu), već obuhvaćaju više različitih skupina koje međusobno nisu srodne. Razmnožavaju se nespolno (asporogeni kvasci) pupanjem ili staničnom diobom, te spolno (sporogeni kvasci) stvaranjem askusa (razred askomiceta) ili bazidija (razred bazidiomiceta). Neki su kvasci patogeni za ljude i životinje (poput kvasca Candida albicans), a neki su važni u biotehnološkoj proizvodnji.







Uporaba kvasca

Uporaba i proizvodnja kvasca temelji su biotehnologije (→ bioprocesno inženjerstvo) i prehrambene tehnologije. U industrijskoj biotehnološkoj proizvodnji primjenjuje se tek 20-ak rodova kvasaca, a najznačajniji su askomiceti iz roda Saccharomyces, koji su važni uzročnici vrenja (fermentacije) pa se rabe kao pivski, vinski, alkoholni i pekarski kvasac. Da bi se stanice kvasca razmnožavale i rasle, potrebna im je energija koju dobivaju iz različitih šećera. U procesu alkoholne fermentacije kvasci šećere fermentiraju u ugljikov dioksid i etilni alkohol. U proizvodnji kruha, ugljikov dioksid ostaje zarobljen u tijestu i uzrokuje povećanje volumena, a alkohol isparava u procesu pečenja. Sojevi Saccharomyces cerevisiae preinačeni metodama genetičkog inženjerstva se u nekoliko posljednjih desetljeća rabe u suvremenoj farmaceutskoj proizvodnji bioloških lijekova (npr. inzulina). Osim toga, S. carlsbergensis važan je u proizvodnji nekih piva, a S. kefyr jedan je od uzročnika specifičnog vrenja mlijeka kojim nastaje kefir.

Europska agencija za lijekove (European Medicines Agency, EMA) odobrila je uporabu 20-ak bioloških lijekova proizvedenih u stanicama kvasaca koji se trenutačno nalaze na europskome tržištu. Neki kvasci služe u proizvodnji enzima, vitaminskih pripravaka (B-kompleks), karotenoida astaksantina (snažan antioksidans) i bioloških lijekova (poput efedrina za liječenje plućnih bolesti). Rabe se i u proizvodnji mikrobne biomase (u → bioreaktorima za proizvodnju krmiva, gnojiva i različitih kemikalija), limunske kiseline, kvaščeva ekstrakta (aditivi i arome u hrani), etanola iz ksiloze (tzv. drvni šećer) čime na veoma ekonomičan način nastaje bioetanol, te u procesima za obradbu otpadnih voda kemijske industrije, gdje kvasci metaboliziraju aromatske spojeve.

Povijest uporabe i proizvodnje kvasca

Kvasac se rabi oko 5000 godina, iako tada proces fermentacije još nije bio poznat. U izradbi kruha rabila se pjena koja se nakupljala u kotlovima za proizvodnju piva, a koja je do tada ravnim pogačama davala karakterističan okus i prozračnost kruha. Kvasac (pekarski kvasac) je jedan od mikroorganizama s najduljom komercijalnom uporabom. Sredinom XIX. st., prije razjašnjenja procesa fermentacije, a temeljem empirijskih pretpostavki, proizvodio se u Beču tzv. Mautnerovim procesom. U njemu se tekućina iz vrenja piva tretirala ugljikovim dioksidom, koji je kvasac nosio na površinu. Kvasac se potom sakupljao, filtrirao i ispirao vodom, te se u prešama odvajao od viška tekućine. Proces vrenja (fermentacije) 1857. razjasnio je francuski kemičar i biolog Louis Pasteur (1822–1895), utvrdivši da vrenje uzrokuju mikroskopska živa bića, kvasci, te da svako vrenje nastaje aktivnošću specifičnoga mikroorganizma. Proces proizvodnje poboljšan je postupkom neprekidnog prozračivanja hranjive podloge (1886), a presudan napredak ostvaren je početkom XX. st. razvojem procesa postupnog pritoka šećera u prisutnosti kisika. Proizvodnja je tijekom vremena unaprijeđena na više načina. Čistoća kvaščeve smjese (uklanjanje primjesa) postignuta je zamjenom drvenih spremnika najprije steriliziranim emajliranim spremnicima, potom bakrenima 1920-ih, a naposljetku onima od nehrđajućeg čelika (koji se redovito rabe od 1960-ih). Centrifugalni separatori zamijenili su ručno sakupljanje kvasca (1892), a hranjiva podloga od žitarica zamijenjena je melasom obogaćenom dušikom, amonijakom i fosforom, čime je smanjen trošak proizvodnje (1935).

Danas se pekarski kvasac, aktivna kvaščeva biomasa koja se dobiva uzgojem kvasaca S. cerevisiae, proizvodi u bioreaktorima (fermentorima) uz intenzivnu aeraciju u tekućoj hranjivoj podlozi na bazi šećerne sirovine (najčešće melase) te fosfornih i dušičnih spojeva. Izdvajanjem gljivica iz hranjive podloge (filtracijom i pranjem vodom) dobiva se tzv. kvaščevo mlijeko (tekući kvasac), gusta suspenzija stanica u vodi. Prešanjem kvaščeva mlijeka dobiva se svježi prešani kvasac, a raspršivanjem u komornim sušnicama dobiva se suhi kvasac u prahu ili u granulama (instant suhi kvasac). Za prehrambeni kvasac (deaktivirani kvasac koji se rabi za poboljšavanje okusa i hranjivosti jela) i krmni kvasac (dio stočne prehrane kao izvor proteina) rabe se jeftinije hranjive podloge ili se oni dobivaju kao sporedni proizvod u proizvodnji etanola, piva i vina.







Proizvodnja kvasca u Hrvatskoj

Proizvodnja kvasca u Hrvatskoj datira od kraja XIX. st. i tradicionalno je sastavni dio naše industrije piva i etilnog alkohola (špirita). Kvasac se kao dio proizvodnje piva proizvodio u pivovarama u Daruvaru (osnovana 1840), Karlovcu (osnovana 1854), Osijeku (osnovana 1856) i u Zagrebačkoj pivovari (osnovana 1892). Nekadašnja proizvodnja tzv. pjenice pokrivala je potrebe ne samo Hrvatske već i okolnih zemalja.

U Savskom Marofu je 1876. započela proizvodnja kvasca u Tvornici i rafineriji špirita i pjenice baruna Dumreichera (→ Žumberak). Kvasac se dobivao preradbom žitarica, a 1878–90. utrošeno je ukupno 15 642 t (oko 30% kukuruz, 31% raž i 37% ječam), te se u tom razdoblju proizvodilo oko 600 kg kvasca na dan. Ondje je 1920-ih bilo zaposleno oko 150 radnika. Nakon II. svj. rata kapacitet proizvodnje povećavan je više puta te je 1967. iznosio čak 2000 t na dan. Ubrzo je u tvornici započela i proizvodnja suhoga pekarskog kvasca te krmnoga kvasca. Nakon preuzimanja proizvodnje suhoga instant kvasca Di-go od koprivničkoga poduzeća → Podravka, proizvodnja je proširena i na svježi kvasac u kockici. Godine 2006. u poduzeću se proizvodilo oko 1600 t kvasca na godinu, a od 2018. proizvodnja je preseljena u druge zemlje dok se u Hrvatskoj nastavilo tek pakiranje kvasca.







Zagrebačka Tvornica žeste Arko (→ Badel 1862) osnovana 1862., kvasac je proizvodila od 1919. u nemalom i tada modernom pogonu za proizvodnju iz žitarica i melase. U Sisku se kvasac proizvodio u poduzeću Fabrika i rafinerija žeste Petra Teslića (→ Segestica) od 1925. Kako bi što bolje iskoristio taj nusproizvod proizvodnje žeste, Teslić je 1928. osnovao i zaseban pogon za proizvodnju kvasca. Ondje se proizvodilo oko 2000 kg kvasca na dan, a u sljedećim je godinama proizvodnja dodatno povećana. Poduzeće je od 1974. djelovalo unutar koprivničkoga poduzeća Podravka, a od kraja tog desetljeća ondje se proizvodio suhi aktivni vinski kvasac Vrelko. Početkom XX. st. u Ilici u Zagrebu osnovana je Prva zagrebačka tvornica pjenice, vlasnika Žige Weissa (1860–1920), a Gospodarska zadruga za proizvodnju žeste u Osijeku te poljoprivredne pecare žeste u Iloku (vlasnika Franje Benešića) i Jakopovcu (u blizini Varaždina), proizvodile su 300–500 kg kvasca na dan. Vinska pjenica proizvodila se u Kraljevskom hrvatsko-slavonskom zemaljskom bakteriološkom zavodu (→ cjepiva i imunoserumi). U poduzeću Sladorana Županja (otvorenom 1947., a koje od 1958. proizvodi alkohol) proizvodio se prehrambeni i krmni kvasac, a neaktivni stočni kvasac proizvodi se i danas.

Među najznačajnijim našim stručnjacima u području kvasaca su profesori zagrebačkoga Prehrambeno-biotehnološkoga fakulteta → Senadin Duraković, koji se bavio utjecajem vode i temperature na rast i razmnožavanje pojedinih sojeva kvasaca, te → Zoran Zgaga, osnivač hrvatske genetike kvasaca. Industrijski stručnjak i profesor → Siniša Ban radio je u tvornicama u Savskom Marofu i Zagrebu, gdje se bavio postupcima i sirovinama za proizvodnju krmnoga, prehrambenog i pekarskoga kvasca, kao i obradbom otpadnih voda i drugih otpadnih produkata industrije. U tvornici u Savskom Marofu, kao voditelj istraživačke jedinice, radio je i → Zlatko Kniewald.

Bolanča, Zdenka (Vinkovci, 8. IV. 1945), kemijsko-tehnološka inženjerka, stručnjakinja za zaštitu okoliša.

Diplomirala je 1970. na Kemijskom odjelu → Prirodoslovno-matematičkoga fakulteta (sv. 4) u Zagrebu, na kojem je doktorirala 1977. disertacijom Istraživanje sastava oborina na području Zagreba od 1973. do 1976. godine (mentor M. Branica). Godine 1969–70. radila je na Prirodoslovno-matematičkome fakultetu, potom 1970–80. u Centru za meteorološka istraživanja Republičkoga hidrometeorološkog zavoda, a od 1980. do umirovljenja 2011. na Višoj grafičkoj školi (→ Grafički fakultet) u Zagrebu, od 2001. kao redovita profesorica. Ondje je bila voditeljica Katedre za zaštitu okoliša 1999–2011. Područje njezina znanstvenog i stručnog interesa obuhvaća ekološki aspekt tehnologije tiska, održivost u digitalnom okružju, ekološki održivu ambalažu, grafički dizajn za ekološku održivost, reciklažu papira, alternativne grafičke materijale te postojanost grafičkih materijala i otisaka u uvjetima okoliša, na čemu su se temeljili i nastavni programi kolegija koje je predavala (Industrija i okoliš, Nove tehnologije i okoliš, Sustav upravljanja okolišem, Dizajn i okoliš i dr.). Suurednica je (s M. Mikotom) zbornika radova Graphic Arts. Technology, Design, Communications – Scientific Book (2005. i 2006). Redovita je članica HATZ-a od 2004., emerita od 2020.