ukrasno bilje, biljne vrste koje se uzgajaju zbog ukrasne vrijednosti cvijeta, lista, stabljike, ploda, kore i sl. Prema trajnosti i uzgojnom ciklusu zeljaste ukrasne vrste dijele se na jednogodišnje, dvogodišnje i višegodišnje, a drvenaste na penjačice, grmlje i drveće. Obično služe kao lončanice posađene u ukrasne posude, kao cvjetne vrste i zelenilo za rez, te u oblikovanju javnih i privatnih zelenih površina.







Ukrasno bilje potječe iz različitih klimatskih zona, a oplemenjivanjem je stvoren velik broj kultivara. Oplemenjivanje uključuje razmnožavanje, uzgoj i stavljanje na tržište cvjetnih vrsta i zelenila za rez, sjemenki i sadnica cvjetnih vrsta, uzgoj lukovica, rasadničku proizvodnju, kemijsku zaštitu biljaka, skladištenje te očuvanje svježine, primjenu i podizanje površina zelenila, mjere njege i održavanja. Proizvodnja, njega i održavanje obavlja se amaterski, hobistički ili profesionalno, a odvija se na otvorenome te u zaštićenim prostorima, na privatnim i javnim površinama.







Hrvatska ima povoljne klimatske uvjete, kvalitetnu vodu i tlo, transportni sustav za uzgoj ukrasnoga bilja, ali je uvozno orijentirana. Primjerice, tijekom 2018. u Hrvatsku je uvezeno 1797 t rezanoga cvijeća vrijednoga gotovo 10 milijuna eura (porast od 20% odnosu na 2017), najviše iz Nizozemske (1687 t), Slovenije (45 t) i Njemačke (32 t). Hrvatska proizvodnja rezanog cvijeća i ukrasnog bilja iznosi tek 0,5% ukupne proizvodnje EU-a. Proizvodnja ukrasnoga bilja u Hrvatskoj se dugo vremena odvijala za vlastite potrebe, a opsežna proizvodnja za daljnju prodaju započela je 1723. u vrtlariji Prandau-Mailath u Donjem Miholjcu. Prvi rasadnici za uzgoj ukrasnoga bilja u Dalmaciji izgrađeni su početkom XIX. st., a ukrasno bilje za potrebe grada Zagreba proizvodila je od 1893. Gradska vrtlarija. Tijekom 1930-ih otvorene su vrtlarije u Dubrovniku, Splitu, Rijeci i Sisku. Nakon II. svj. rata proizvodnja se odvijala uglavnom u državnim poduzećima i komunalnim poduzećima velikih gradova (Zagreb, Sisak, Karlovac, Rijeka, Split, Dubrovnik). Tijekom 1990-ih započinje i proizvodnja na privatnim obiteljskim poljoprivrednim gospodarstvima, a zadržana je i u nekim komunalnim poduzećima: Zrinjevac (Zagreb), Zelenilo (Karlovac), Parkovi (Varaždin). Neka od većih poduzeća proizvođača ukrasnoga bilja u Hrvatskoj danas su Pecina (Sveta Nedelja), Virag (Ludbreg), Pavetić (Varaždin), Valenta (Zagreb), i dr.

Visokoškolska znanstvena i nastavna djelatnost iz toga područja u Hrvatskoj započela je 1937. kada je na Gospodarsko-šumarskome fakultetu u Zagrebu (→ Fakultet šumarstva i drvne tehnologije; → Agronomski fakultet) osnovan Zavod za vrtlarstvo (od 1978. Zavod za ukrasno bilje, krajobraznu arhitekturu i vrtnu umjetnost Agronomskoga fakulteta). Osim na Agronomskom fakultetu i na Fakultetu šumarstva i drvne tehnologije u Zagrebu, ukrasno bilje danas se izučava i na → Fakultetu agrobiotehničkih znanosti u Osijeku, na → Sveučilištu u Zadru (sv. 1.), → Veleučilištu Marko Marulić u Kninu, → Veleučilištu u Rijeci (sv. 1) i → Veleučilištu u Slavonskom Brodu, te na → Visokome gospodarskom učilištu u Križevcima. Istaknuti znanstvenici iz područja ukrasnoga bilja su Zdravko Arnold (1898–1943) i Elza Polak (1910–1995) koja je križanjem gladiola dobila tri nove sorte, među kojima kultivar Zagreb, Coreopsis verticilata koji se i danas rabi širom svijeta.

aromatično bilje → ljekovito i aromatično bilje

njega tekstila, tehnološki procesi i postupci obradbe s ciljem očuvanja i poboljšanja prvobitnih svojstava tekstilnih proizvoda.

Problematika njege tekstila počela se aktualizirati 1950-ih, a 1963. u Parizu je utemeljeno Međunarodno udruženje za označivanje njege tekstila (Groupement International d’Etiquetage pour l’Entretien des Textiles ‒ GINETEX), sa svrhom donošenja jednoznačnog i na međunarodnoj razini primjenjivog i razumljivog sustava označivanja njege tekstila s pomoću simbola. Tekstilna poduzeća dužna su staviti odgovarajuće simbole na privjesnicu proizvoda, iz koje će korisnici moći iščitati način održavanja i njege.

U suradnji s Međunarodnom organizacijom za normizaciju (International Organization for Standardization ‒ ISO) 1991. objavljena je i prva međunarodna norma ISO 3758: Textiles – Care labelling code using symbols, koja propisuje pet osnovnih simbola za postupke njege: pranje, bijeljenje, sušenje, glačanje i profesionalnu njegu. Važne pojedinosti provedbe pojedinih postupaka njege naznačene su dodatnim oznakama unutar ili pokraj osnovnoga simbola (npr. za temperaturu, intenzitet obradbe, kemijsko sredstvo i dr.), kako bi se izbor postupka mogao prilagoditi karakteristikama proizvoda. U skladu s razvojem novih tekstilnih materijala, obradbom te okolišnom problematikom, norma ISO 3758 u XXI. st. nekoliko je puta bila revidirana, a u Hrvatskoj je prihvaćena 2005. kao HRN EN ISO 3758: Tekstilije – Označivanje njege primjenom simbola.







Pranje

Proces pranja u oznaci njege simboliziran je kadicom uz naznaku temperature, intenziteta i načina obradbe (ručno ili strojno). Pranjem se s tekstila uklanjaju nečistoće u vodenom mediju pri čemu važnu ulogu imaju četiri čimbenika: temperatura, vrijeme, mehaničko djelovanje i sredstvo za pranje. Njih je 1959. procesno-teorijski povezao kemijski inženjer Herbert Sinner. Tisućljećima je pranje tekstila bilo jednostavan postupak namakanja tekstila u vodi, potom uz dodatak pepela, a mehanička komponenta ostvarivala se gaženjem, ribanjem, gnječenjem i trljanjem. Grčki liječnik Galen u II. st. spominje sapun i opisuje ga kao sredstvo za pranje. Arapi su u VII. st. unaprijedili proizvodnju sapuna, koja se potom počela širiti u europske zemlje. U XVII. st. središte proizvodnje sapuna postao je Marseille. U Dubrovačkoj Republici sapun se proizvodio kuhanjem pepela i masnoća uz dodatak soli i mirisnih ulja. Zagrebački ceh sapunara u grupaciji s mlinarima i pekarima osnovan je 1818., a obrtničku radionicu za proizvodnju sapuna u Osijeku osnovao je 1894. Samuel Reinitz (iz nje se razvilo poduzeće → Saponia). Prvi hrvatski prašak za rublje i plavilo izumio je → Eduard Penkala (sv. 1) oko 1910., a proizvodio se u tvornici kemijskih proizvoda Elevator.













U Zagrebu se rublje davalo na ručno pranje šestinskim praljama sve do 1960-ih, kada su se počele otvarati obrtničke praonice u kojima se pralo s pomoću strojeva za pranje s centrifugama, a potkraj 1960-ih i strojevima za kontinuirano pranje. Kućanske perilice rublja u Hrvatskoj su od 1963. proizvodile udružene tvornice Goran i Kontakt (današnji Končar – Kućanski aparati) u suradnji s njemačkim poduzećem AEG. Razvoj strojnoga pranja iziskivao je i inovacije u sredstvima za pranje, uvođenje sintetskih tenzida i dodataka koji u sinergiji s baznim sastojcima pridonose kvaliteti procesa. Prvi prašak Peresam proizveden je 1950. u tvornici Labud u Zagrebu (→ Meteor grupa ‒ Labud). U osječkoj tvornici Saponia 1956. proizveden je prvi sintetski prašak za pranje bijelog i šarenog rublja Plavi Radion, a 1968. praškasti deterdžent na bazi biološki razgradivih tenzida i enzima, Faks helizim. Saponia je u postupku dobivanja ekološke oznake EU Ecolabel za praškaste i tekuće deterdžente, koja je 2016. dodijeljena i poduzeću Ecology 108 iz Pule za deterdžent EcoBianco. (→ deterdženti; → sapuni)









Bijeljenje

Simbol za bijeljenje u obliku trokuta upućuje na mogućnost obradbe tekstila sredstvima na bazi kisika ili klora prije, tijekom ili nakon pranja, a radi uklanjanja mrlja ili povećanja bjeline.

Sušenje

Kvadrat je simbol za proces sušenja kojim se nakon pranja uklanja preostala voda s tekstila. Krug u kvadratu simbolizira sušenje u stroju pri čemu jedna ili dvije točke upućuju na maksimalnu temperaturu (60 °C ili 80 °C). Linija u kvadratu simbolizira sušenje na zraku, pri čemu od 2008. sušenje u sjenci postaje inačica za sve načine prirodnoga sušenja: u obješenom stanju, bez cijeđenja u obješenom stanju, polegnuto i polegnuto bez prethodnoga cijeđenja.

Glačanje

Glačalo simbolizira proces glačanja u kućanstvu s parom ili bez nje, pri čemu jedna, dvije ili tri točke unutar glačala upućuju na maksimalnu temperaturu (110 °C, 150 °C ili 200 °C).







Profesionalna njega

Krug je simbol za profesionalnu njegu u procesima kemijskoga (P, F) i mokroga čišćenja (W), koji se provode u obrtničkim i industrijskim uvjetima. Kemijsko čišćenje je strojna obradba tekstila u emulzijama organskoga otapala i pojačivača uz primjenu mehaničkoga rada pri temperaturama od 20 do 30 °C, nakon čega slijedi ispiranje, centrifugiranje, sušenje i završna obradba.

Prvi način suhoga čišćenja bilo je posipanje odjeće laporastom zemljom i talkom te četkanje. Od XVIII. st. odjeća se namakala u terpentinskom ulju, od XIX. st. u benzenu, benzinu, gasolinu ili petroleteru, te teškom benzinu (engl. white spirit). Prve kemijske čistionice u Hrvatskoj počele su se otvarati na prijelazu iz XIX. u XX. st. (u Slavonskom Brodu 1894., u Zagrebu 1902). Početkom XX. st. rabili su se klorirani ugljikovodici, najprije trikloretilen (prvi put u povijesti proizveden u Jajcu 1905), a poslije tetrakloretilen i fluorklorugljikovodici. Razvoj tehnologije bio je usmjeren na eliminaciju većine spomenutih otapala zbog njihova neugodna mirisa, zapaljivosti, toksičnosti, narkotičkog učinka, velike hlapljivosti i utjecaja na oštećenje ozonskoga sloja u stratosferi.

U Hrvatskoj se početkom XX. st. najviše rabio benzin, a nakon II. svj. rata uvode se strojevi za čišćenje s tetrakloretilenom te je ta tehnologija i danas najzastupljenija. U manjoj mjeri rabe se i ugljikovodikova otapala. U svijetu se uz normativno prihvaćena otapala rabe i alternativna (»zelena«) otapala od kojih su najznačajniji glikoleteri, tekući ugljikov dioksid, bromirana otapala i siloksani. Čišćenje u vodi uz dodatak specijalnih deterdženata i aditiva, kao inovativan ekološki postupak, manje rizičan za oštećenje osjetljivih vlakana i bojila, utemeljeno je 1990., a 2005. uvedeno je u normu ISO 3758. Njega tekstila u Hrvatskoj se svim opisanim procesima usklađuje s najsuvremenijim europskim tehnološkim i ekološkim smjernicama.

Literatura

U nakladi Tekstilno-tehnološkog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu objavljeni su udžbenici Njega tekstila. Čišćenje u vodenom mediju (I. Soljačić, T. Pušić, 2005) i Kemijsko čišćenje tekstila i kože (I. Soljačić, T. Pušić, 2013).

fitomedicina (biljno zdravstvo), znanstvena grana područja biotehničkih znanosti, polja poljoprivrede, koja se bavi uzgojnim mjerama kojima se sprečavaju štete na uzgajanim biljkama, kako bi se ostvarili visoki i kvalitetni prinosi.

Objedinjuje znanstvene discipline: entomologiju (proučava kukce koji su od svih štetnika životinjskoga podrijetla najzastupljeniji, a poljoprivredna zoologija u širem smislu proučava ostale štetnike životinjskoga podrijetla kao što su grinje, nematode, puževi, glodavci i ptice), fitopatologiju (ili biljnu patologiju, koja proučava uzročnike biljnih bolesti i patološke promjene), herbologiju (proučava korove), fitofarmaciju (bavi se načinima suzbijanja štetnih organizama uključujući i sredstava za zaštitu bilja, u širem smislu pesticide, i sve posljedice njihove primjene) i aplikaciju sredstava za zaštitu bilja. Fitomedicina ima podjednako značenje u svim granama biljne proizvodnje, u krajobraznim i urbanim prostorima, na industrijskim i sportskim objektima, vodotocima, kanalima, u šumarstvu i dr., a uključuje i brigu o zdravstvenom stanju uskladištenih biljnih proizvoda.







Proizvodnja sredstava za zaštitu bilja u Hrvatskoj

Proizvodnja sredstava za zaštitu bilja u Hrvatskoj započela je 1941., kada je u zagrebačkom kemijskom poduzeću Moster d. d. počela proizvodnja sredstava za zaštitu sjemena na bazi žive. Industrija proizvodnje sredstava za zaštitu bilja intenzivirala se u razdoblju nakon II. svj. rata kada su djelovala poduzeća → Radonja iz Siska i → Chromos iz Zagreba. Chromos je od 1946. sintetizirao dva insekticida, DDT i HCH, a poduzeće Radonja je od 1956. proizvodilo TMTD, sredstvo koje se rabilo u gumarskoj industriji, ali je bilo izvrsno i za zaštitu bilja (fungicid). Od 1957. oba poduzeća počela su sintetizirati fungicid na bazi žive, a najpoznatiji proizvod bio je Radosan, sredstvo za tretiranje sjemena koje je proizvodila tvornica Radonja. Počeli su proizvoditi i sredstva za zaštitu bilja u praškastom i tekućem obliku. Zapošljavali su stručnjake zadužene za suradnju sa znanstvenim institucijama u provedbi registracijskih pokusa i za pružanje stručne potpore korisnicima, agronomima u velikim kombinatima i poljoprivrednim proizvođačima. Na hrvatskom tržištu danas sredstva za zaštitu bilja proizvodi samo poduzeće Chromos-Agro, no prisutni su i mnogi svjetski poznati distributeri.







Znanost i školstvo

Fitomedicina se u svijetu, pa i u Hrvatskoj, razvijala usporedno s razvojem intenzivne poljoprivrede i otkrićem mnogobrojnih kemijskih spojeva koji su pokazali potencijal za suzbijanje štetnih organizama. Prvi je brigu o zdravlju bilja, odnosno o zaštiti od štetnika u šumarstvu i poljoprivredi u Hrvatskoj vodio Zoologijski kabinet (osnovan 1898. istodobno kad i Šumarska akademija pri kojoj je djelovao), no prva organizacija koja se službeno bavila zaštitom bilja u Hrvatskoj bila je Entomološka sekcija (osnovana 1909) koja je bila i prva specijalistička ustanova za poslove biljnoga zdravstva u jugoistočnome dijelu Europe. Od 1922. Entomološka je sekcija djelovala kao Fitopatološko-entomološki odsjek Poljoprivredne ogledne i kontrolne stanice u Zagrebu, a danas njezin rad nastavlja Centar za zaštitu bilja u sklopu Hrvatske agencije za poljoprivredu i hranu.

Sve intenzivnija poljoprivredna proizvodnja i razvoj kemijskih sredstava za zaštitu bilja istaknuli su fitomedicinu i omogućili joj izdvajanje kao zasebne znanstvene grane. Osnivanjem Gospodarsko-šumarskoga fakulteta 1919. utemeljeni su Katedra za fitopatologiju i Entomološki kabinet (1932. sa Zoologijskim kabinetom spojen u Zavod za entomologiju). Hrvatski znanstvenici već su u tom ranom razdoblju postigli zapažene rezultate, a jedan od njih bio je i pokus suzbijanja kukuruznoga moljca proveden u Botaničkome vrtu u Zagrebu (istraživači Vale Vouk i Božidar Hergula) kada su na otvorenome, prvi put u svijetu, primijenjene entomopatogena bakterija Bacillus thuringiensis Berliner i gljiva Metarhizium anisopliae Metch. Nakon što je sredinom XX. st. herbologija službeno postala dijelom fitomedicine, istraživanja vezana uz suzbijanje korova odvijala su se u Odjelu za fitofarmaciju Instituta za zaštitu bilja. Godine 1992. Institut se izdvojio iz zagrebačkog Fakulteta poljoprivrednih znanosti (→ Agronomski fakultet), no određeni broj nastavnika nastavio je djelovati na fakultetskom Zavodu za herbologiju. Danas se na Agronomskome fakultetu u Zagrebu istraživački i nastavni rad u području fitomedicine odvija u sklopu Zavoda za poljoprivrednu zoologiju, Zavoda za fitopatologiju i Zavoda za herbologiju. Na → Fakultetu agrobiotehničkih znanosti u Osijeku istraživanja u području fitomedicine započela su 1965. kada je osnovan Zavod za zaštitu bilja, poljoprivrednih proizvoda i prerađevina, a danas se odvija u sklopu Zavoda za fitomedicinu. Istraživački rad u području fitomedicine u Hrvatskoj odvija se još i na → Fakultetu šumarstva i drvne tehnologije u Zagrebu, → Institutu za jadranske kulture i melioraciju krša u Splitu, → Institutu za poljoprivredu i turizam u Poreču i → Hrvatskom šumarskom institutu u Jastrebarskom. Najistaknutiji znanstvenici iz područja fitomedicine u Hrvatskoj su Željko Kovačević, → Milan Maceljski, Lea Schmidt, Inoslava Balarin, Ivan Ciglar, Ljerka Ošterc, Jasminka Igrc Barčić, Vladimir Škorić, Ana Šarić, Josip Kišpatić, Milan Panjanin, Bogdan Cvjetković, Milan Glavaš, Zvonimir Ostojić i dr.







Pojedinačni kolegiji iz područja fitomedicine izvode se na visokoškolskim institucijama od njihova osnivanja, no razvojem struke pokazala se potreba za osnivanjem posebnih studijskih programa. Stoga se na Agronomskome fakultetu u Zagrebu 1962. počeo izvoditi poslijediplomski znanstveni studij Zaštita bilja, prvi dodiplomski studijski program iz područja fitomedicine počeo se izvoditi 1982., a od 2005. izvodi se preddiplomski studij Fitomedicina. Od 2007. izvode se diplomski studijski programi Fitomedicina (na Agronomskome fakultetu u Zagrebu) i Zaštita bilja (na Fakultetu agrobiotehničkih znanosti u Osijeku). Oba fakulteta izvode i poslijediplomske specijalističke studije istih naziva. Pojedinačni kolegiji iz fitomedicine izvode se na svim visokim učilištima iz područja poljoprivrede u RH (Križevci, Požega, Slavonski Brod, Knin i Poreč) i dio su nastavnoga programa svih srednjih poljoprivrednih škola u Hrvatskoj.







agrokemija, znanstvena grana u polju poljoprivrede, koja obuhvaća poznavanje, razumijevanje i primjenu kemije u agronomiji (poljoprivredi).

Agrokemija proučava kruženje kemijskih i biokemijskih tvari te prirodne odnose i zakonitosti u sustavu tlo (voda, zrak) – biljka – životinja, ali i utjecaj čovjeka na agroekosustav (unosom mineralnih i organskih gnojiva, zaštitnih kemijskih sredstava, herbicida, antibiotika). Podrazumijeva primijenjenu kemiju u različitim područjima poljoprivrednih znanosti: od prehrane bilja (utjecaj makroelemenata i mikroelemenata na biljku), → fitomedicine (zaštita bilja s pomoću kemijskih spojeva), kemije tla (kemijske karakteristike tla i njihov utjecaj na biljku), zdravstvene dobrobiti životinja (kvalitetna prehrana i uporaba kemikalija za liječenje), preradbe biljnih i životinjskih proizvoda, fitoterapije (liječenje ljudi i životinja s pomoću biljaka), etnobotanike (prehrana ljudi i i žvotinja s pomoću biljaka koje sadržavaju specifične aktivne tvari) kao i prirodne pojave poput alelopatije (biljke ispuštaju kemikalije kako bi u ekosustavu nadjačale druge). Primjeri alelopatije su npr. crni orah (Juglans nigra) koji proizvodi juglon, spoj vrlo otrovan za mnoge druge biljne vrste ili dalmatinski buhač (Tanacetum cinerariifolium) koji luči piretrin, prirodni insekticid koji se rabi u ekološkoj poljoprivredi. Ciljevi su agrokemije kontroliranje, razumijevanje i optimizacija procesa s pomoću kojih se dobivaju vlakna te hrana za ljude i životinje, a kontrola nad tim procesima provodi se radi povećanja prinosa, poboljšanja kvalitete proizvoda, smanjenja troškova proizvodnje i smanjenja degradacije prirodnih resursa. U Hrvatskoj je prvi agrokemijski laboratorij osnovan 1902. u sastavu Agrikulturno-kemijskog zavoda Kraljevskog višeg gospodarskog učilišta u Križevcima (→ Više gospodarsko učilište u Križevcima).

Za otkriće strukture dalmatinskog buhača i njegovu izolaciju, istraživanje kemije terpena koja je svoju primjenu našla u industriji mirisa (npr. jasmon, mošus, kamfor) i steroida (hormoni kao npr. testosteron iz ekstrakta testisa vepra) → Lavoslav Ružička (sv. 4) dobio je 1939. Nobelovu nagradu za kemiju.









Agrokemija se danas u Hrvatskoj predaje u sklopu srednjoškolskoga (poljoprivredne škole diljem Hrvatske), stručnoga (→ Visoko gospodarsko učilište u Križevcima, → Veleučilište u Slavonskom Brodu; sv. 1) i visokoškolskoga sveučilišnog obrazovanja (→ Agronomski fakultet u Zagrebu, → Fakultet agrobiotehničkih znanosti u Osijeku, Odjel za ekologiju, agronomiju i akvakulturu → Sveučilišta u Zadru; sv. 1). Na fakultetu u Osijeku održava se poslijediplomski sveučilišni studij Agrokemije, a na Agronomskome fakultetu u Zagrebu, na preddiplomskome studiju, održava se modul Agrikulturna kemija. Znanstvenici koji su se osobito istaknuli u tom području su → Mihovil Gračanin koji je proučavao kemiju i plodnost tla, → Albert Ogrizek koji se bavio stočarstvom, → Milan Maceljski koji se bavio zaštitom bilja i → Ferdo Bašić koji se bavi agroekologijom, Bogdan Cvjetković koji se bavi fitopatologijom i fitofarmacijom, Zvonimir Ostojić koji izučava herbologiju i zaštitu bilja te Zdenko Rengel koji proučava prehranu i fiziologiju bilja.







hortikultura → krajobrazna arhitektura (sv. 3)

nova hrana, hrana i prehrambeni sastojci koji se nisu znatnije konzumirali na području EU-a prije 15. svibnja 1997. kad je prva uredba o tom pitanju stupila na snagu.

U novu hranu ubrajaju se sljedeće skupine proizvoda: hrana s novom ili namjerno izmijenjenom molekularnom strukturom koja ne uključuje genetičku modifikaciju, koja se sastoji ili je proizvedena od tvari mineralnoga podrijetla ili je iz njih izolirana ili ona koja se sastoji ili je proizvedena od biljaka i životinja ili njihovih dijelova ili je iz njih izolirana (osim kada ta hrana ima povijest sigurne uporabe unutar EU-a). To mogu biti hrana i sastojci hrane koji se sastoje ili su izolirani iz mikroorganizama, gljiva ili algi, ona dobivena tehnološkim postupkom koji se do sada nije rabio, a uzrokuje znatne promjene u sastavu ili strukturi hrane ili sastojaka hrane što utječe na njihovu prehrambenu vrijednost, čovjekov metabolizam ili razinu tvari neprihvatljivih za prehranu ljudi.







Nova hrana su: novi izvori nutrijenata (ulje dokosaheksaenoične kiseline, DHA iz mikroalgi ili beta-glukan izdvojen iz kvasca), poljoprivredni proizvodi iz trećih zemalja (chia sjemenke), biljni ekstrakti (bjelančevina uljane repice) i hrana proizvedena novim postupcima (kruh, mlijeko ili gljive tretirani ultraljubičastim svjetlom radi povećanja količine vitamina D).







Prve zakone vezane uz novu hranu Europski parlament i Vijeće donijeli su 1997., a dopunili 2015 (u primjeni od početka 2018). Novim dopunama poboljšana je učinkovitost postupka odobravanja nove hrane što je potaknulo inovacije u prehrambenom sektoru, proširilo izbor hrane koja je dostupna europskim potrošačima, ali ih i dodatno zaštitilo. Prigodom prvoga stavljanja na tržište subjekt u poslovanju hranom mora podnijeti zahtjev nadležnomu tijelu (u Hrvatskoj Povjerenstvu za novu hranu Ministarstva zdravstva), a nakon donošenja pozitivne odluke zahtjevi za odobrenje upućuju se Europskoj komisiji koja se pri donošenju odluke savjetuje s Europskom agencijom za sigurnost hrane. Odobrena nova hrana stavlja se na Popis (katalog) nove hrane Europske unije i može se nalaziti na njezinu tržištu sve dok se poštuju uvjeti za uporabu i zahtjevi za njezino označivanje.

travnjaštvo, znanstvena grana područja biotehničkih znanosti, polja poljoprivrede koja se bavi gospodarenjem travnjacima. Obrađuje podjelu travnjaka (prirodni, poluprirodni i sijani te ukrasni i sportski), morfološke osobine, biološka svojstva i osnove rasta trava i sitnozrnih mahunarki, te gospodarsku važnost travnjaka kao sirovinske osnovice stočarske proizvodnje, ekologiju travnjaka te kriterije za sastavljanje smjesa trava i djetelina. Detaljno obrađuje gnojidbu travnjaka, spremanje krme s travnjaka, iskorištavanje pašnjaka, a u novije doba proučava i gospodarenje travnjakom u proizvodnji biomase za kruta, plinovita i tekuća biogoriva.

Povijest travnjaštva započinje kada se zbog pripitomljavanja prvih preživača javila potreba za spremanjem krme potrebne u njihovoj hranidbi izvan vegetacijske sezone. Izučavanje travnjaštva u Hrvatskoj započinje osnivanjem Gospodarsko-šumarskoga fakulteta u Zagrebu 1919 (→ Agronomski fakultet), kada je osnovana i Stolica za proizvodnju bilja na kojoj je Vinko Mandekić predavao kolegij Proizvodnja gospodarskog bilja (Opće i specijalno ratarstvo te Livadarstvo). Stolica je 1924. postala Zavod za specijalnu proizvodnju bilja, a pod tim nazivom djeluje i danas. Travnjaštvo se danas, osim na Agronomskome fakultetu u Zagrebu, predaje i na → Visokome gospodarskom učilištu u Križevcima, → Fakultetu agrobiotehničkih znanosti u Osijeku te na → Veleučilištu Marko Marulić u Kninu.







Prve knjige iz područja travnjaštva u Hrvatskoj bile su Livadarstvo (1885) Alekse Russija, Poznavanje i opredjeljivanje livadnih trava (1895), prijevod s njemačkoga Andrije Lenarčića, Travnjaštvo (1924) Jakoba Turka i Trave (1932) Bože Turine. Najistaknutiji znanstvenici u području travnjaštva bili su Pavao Kvakan, koji je 1947. izdao knjigu Trave, Ivo Horvat koji se bavio fitocenologijom travnjaka, Karlo Šoštarić-Pisačić, autor knjige Kompleksna metoda za utvrđivanje kvalitete i sumarne vrijednosti travnjaka i djetelišta (1974) i suautor Travnjačke flore i njene poljoprivredne vrijednosti (1968) s Josipom Kovačevićem koji je objavio i Poljoprivrednu fitocenologiju (1971). Jan Čižek objavio je mnogobrojne radove te udžbenike Proizvodnja krmnog bilja (1964) i Proizvodnja i korištenje krmnog bilja (1979), a Zvonimir Štafa udžbenike Trave za proizvodnju krme i sjemena (2008) i Ozime i fakultativne krmne kulture (2015).







agrošumarstvo (šumsko poljodjelstvo), dinamičan i na ekologiji utemeljen sustav upravljanja prirodnim resursima s pomoću kojega se na poljoprivrednim gospodarstvima istodobno uzgajaju drvenaste kulture (drveće, grmlje), poljoprivredni usjevi i životinje. U poljoprivrednom se krajoliku na taj način postiže veća raznolikost, a simbioza između poljoprivredne i šumske kulture rezultira njihovom međusobnom potporom, zaštitom, konzervacijom i održavanjem vitalnih resursa. Poljoprivredni šumarski sustavi su višenamjenski sustavi koji mogu pružiti širok spektar ekonomskih, sociokulturnih i ekoloških koristi.

Temeljne komponente uzgoja biljaka kojima se agrošumarstvo bavi su drvenaste (šumske) trajnice, šumski plodovi i poljoprivredni usjevi (djelomično i domaće životinje koje se kreću tim prostorom), a detaljnijom podjelom agrošumarstvo proučava: poljoprivredno šumarstvo (agrisilvicultural), odn. međusobni odnos poljoprivrednih usjeva i drveća ili grmlja, šumske pašnjake (silvopastoral), odn. međusobni odnos pašnjaka, domaćih životinja i drveća, agrosilvopastoral, odn. međusobni odnos poljoprivrednih usjeva, pašnjaka, životinja i drveća i ostale interakcije koje uključuju pčelarstvo, ribarstvo, skupljanje šumskih plodova i drugih nedrvnih šumskih proizvoda.







Danas je agrošumarstvo sve važnije zbog potrebe za ublažavanjem posljedica klimatskih promjena (mogućnost skladištenja povećanih količina ugljika u tlu), ali i zbog sve veće potrebe za dobivanjem energije iz obnovljivih izvora, zbog kojih se na poljoprivrednim zemljištima sve više sade šumske vrste kratkih ophodnji, odnosno drvenaste vrste (topola, vrba, crna joha, breza, grab, kesten, jasen i bagrem) koje se uzgajaju u kratkim ophodnjama od nekoliko do najviše desetak godina.







Agrošumarstvo se danas predaje na Agronomskome fakultetu u Zagrebu u sklopu kolegija Uvod u ekološku poljoprivredu, Sanacija oštećenih tala i Lovstvo, na Šumarskome fakultetu u Zagrebu u sklopu kolegija Šumske melioracije krša, te na Fakultetu Agrobiotehničkih znanosti u Osijeku kao zaseban kolegij. Najistaknutiji su hrvatski znanstvenici u tom području Ivica Kisić s Agronomskoga fakulteta u Zagrebu i Željko Španjol sa Šumarskoga fakulteta u Zagrebu.

agroekologija, interdisciplinarna znanost koja proučava međusobni utjecaj okoliša i poljoprivredne životne zajednice, agrobiocenoze, te kruženje tvari i energije u agroekosustavu. Primjenjuje spoznaje iz → agronomije, → pedologije, mikrobiologije, → agroklimatologije, prehrane bilja, fiziologije bilja, poljoprivrednih melioracija (→ melioracija tla), populacijske biologije i → ekologije (sv. 4) te ekologije ekosustava, kako bi na praktičan način s pomoću odgovarajućih postupaka u poljoprivredi osigurala dugotrajan proizvodni potencijal prirodnih resursa te održala ekološke funkcije agroekosustava. Koncept agroekologije usmjeren je prema održivoj poljoprivredi kao ekološki, socijalno i ekonomski prihvatljivom gospodarenju zemljišnim resursima (poljoprivredni proizvodni prostor, tlo, voda, biljka i domaća životinja), koje se temelji na načelima zaštite prirodnih resursa, prilagodbi uzgoja biljaka stanišnim uvjetima i optimalnom korištenju agroekosustava. Temelj joj čine održivo gospodarenje tlom (engl. Sustainable Land Management, SLM), integralna prehrana bilja (engl. Integrated Plant Nutrition System, IPNS) i integralna zaštita bilja (engl. Integrated Pest Management, IPM).







Povijest agroekologije kao znanstvene discipline u svijetu i u Hrvatskoj počinje u prvoj polovici XX. st. Važnu ulogu u razvoju suvremene agroekologije u Hrvatskoj imali su → Mihovil Gračanin kojega se smatra začetnikom Zagrebačke agroekološke škole, te Vladimir Mihalić i → Ferdo Bašić, kao sljedbenici škole. Agroekologija se danas u Hrvatskoj podučava u srednjoškolskome (poljoprivredne škole), stručnome (→ Visoko gospodarsko učilište u Križevcima, → Veleučilište u Slavonskom Brodu; sv. 1) i visokome sveučilišnom obrazovanju (→ Agronomski fakultet u Zagrebu, Odsjek za agroekologiju; → Fakultet agrobiotehničkih znanosti u Osijeku, Zavod za agroekologiju i zaštitu okoliša; Odjel za ekologiju, agronomiju i akvakulturu → Sveučilišta u Zadru; sv. 1). Na Agronomskome fakultetu u Zagrebu djeluju preddiplomski i diplomski sveučilišni studij iz područja agroekologije. Kvalitetnim obrazovanjem stručnjaka agronoma postiže se organizacija poljoprivredne proizvodnje na ekološki i trajno prihvatljiv način, za što je nužno dobro poznavanje elemenata agroekosustava i njihovih interakcija s okolišem, uvažavajući istodobno znanstveni, praktični i društveni aspekt agroekologije. Hrvatski znanstvenici uključeni su danas u vodeće hrvatske i svjetske znanstvene organizacije kojima je u fokusu održiva poljoprivreda (→ Hrvatsko tloznanstveno društvo, → Hrvatsko društvo za zaštitu voda, International Union of Soil Sciences, International Soil Tillage Research Organization itd.). U okvirima Zajedničke poljoprivredne politike EU-a i pripadajućega zakonodavstva, od hrvatske se poljoprivrede zahtijeva korištenje biljno-uzgojnih zahvata utemeljenih na agroekološkim principima koji se prilagođavaju socijalnim, klimatskim i okolišnim promjenama.







medicinski tekstil, tekstilni materijal dizajniran za neku od mnogobrojnih i raznovrsnih primjena u medicini, od zaštite, njege i higijene tijela, kurativne i implantatne medicine do izvantjelesne primjene. To je visokospecijalizirana vrsta tehničkoga tekstila u funkciji osiguravanja što bolje zdravstvene skrbi i zdravlja ljudi.

Najstariji zapisi o uporabi lana, svile i pamuka u zbrinjavanju ozljeda potječu iz Egipta oko 3000. pr. Kr., a u indijskom spisu starome 2500 godina spominje se šivanje rana konjskom dlakom, kožnim vrpcama, pamukom i životinjskim žilama. Do intenzivnoga razvoja suvremenoga medicinskog tekstila došlo je u posljednjoj četvrtini XX. st., od kada se bilježi stalni globalni rast te otvaraju nove i sve sofisticiranije mogućnosti primjene. Posljedica je to snažnog razvoja u području medicine, ali i pojave novih vlakana i tekstilnih materijala posebnih svojstava, tehnološkoga napretka u njihovoj proizvodnji te razvoja nanotehnologije.







Vrste

U osnovi većinu medicinskoga tekstila čine netkani tekstil i raznovrsne tkane i pletene plošne strukture. Kako bi se postigla ciljana funkcionalnost, pri izradbi proizvoda valja ispuniti vrlo visoke zahtjeve u pogledu vrste, sastava, strukture i konstrukcije proizvoda te kombinacije vlakana i materijala. Mnoge vrste medicinskoga tekstila imaju dvoslojnu i višeslojnu konstrukciju, a kombiniraju se visokoapsorptivni i nepropusni materijali. Kod pojedinih vrsta iznimno su važne karakteristike površine (glatkoća, antimikrobna svojstva), mikroporoznost i nanoporoznost, bioaktivnost, biorazgradljivost, sorpcijska svojstva i morfologija vlakna, membrana i konstrukcija. Sve vrste medicinskoga tekstila trebaju imati mogućnost sterilizacije (toplina, zračenje), odgovarajuća mehanička svojstva, kemijsku inertnost, ne smiju izazivati iritaciju kože i alergiju, ne smiju biti toksični, kancerogeni i moraju biti biološki kompatibilni. Prema svojim značajkama i namjeni medicinski tekstil svrstava se u četiri skupine: tekstil koji pokriva područje brige o zdravlju i higijeni bolničkog osoblja i pacijenata, tekstil koji služi za njegu rana, za apsorpciju krvi i eksudata i sl., ugradbeni tekstilni materijal te izvantjelesni medicinski tekstil.







Od tekstila koji pokriva područje brige o zdravlju i higijeni bolničkog osoblja i pacijenata izrađuje se zaštitna i kirurška odjeća, različiti brisači, posteljina, pelene i sl. To su najčešće tkani i netkani materijali izrađeni od pamuka, viskoze, poliestera, polietilena, polipropilena, a pelene imaju i upijajuću jezgru s apsorbirajućim česticama Na-poliakrilata.













Od tekstilnih materijala koji služe za njegu rana kao vanjska zaštita od infekcija, za apsorpciju krvi i eksudata, kao podloga za apliciranje lijekova i pospješivanje zacjeljivanja izrađuju se komprese, zavoji, gaze, obloge, flasteri, maske i sl. Obloge za liječenje kroničnih rana izrađuju se od netkanih ili mrežastih struktura s hitinom, hitozanom, Na-alginatom i Ca-alginatom za vlažno cijeljenje rana, Na-karboksimetil celulozom, uz dodatak nanočestica i nanokapsula srebra, zlata, cinka i dr.

U ugradbene tekstilne materijale, implantate, spadaju različiti kirurški konci, implantati mekoga tkiva, umjetne žile, tetive, ligamenti, hrskavice i zglobovi, mrežice, kardiovaskularni implantati, srčani zalisci i dr. Izrađuju se od finih vlakana kružnoga presjeka, a specifičnosti izradbe ovise o primjeni (monofilamenti konci rade se od poliamida, poliestera, polipropilena, kolagena, polilaktida, politetrafluoretilena i dr.; meki implantati od tkanoga i netkanoga tekstila i pletenih struktura, poliestera, poliamida, polietilena, hitina, politetrafluoretilena i dr.).

Izvantjelesni medicinski tekstil se u obliku specijalnih filtara od mikroporoznih membrana rabi u mehaničkim napravama za pročišćavanje i oksigenaciju krvi, kao što su umjetni bubreg (dijaliza), umjetna pluća (oksigenacija krvi), umjetna jetra (čišćenje plazme). Izrađuje se od šupljih viskoznih, bakrenih, poliesterskih, polipropilenskih i silikonskih vlakana definirane veličine pora (dijaliza 1‒8 nm, hemofiltracija 3‒60 nm, izmjena plazme 0,2‒0,6 nm).

Najveća tržišta medicinskoga tekstila su SAD i Europa, a proizvodnja je u najvećoj mjeri koncentrirana u Kini, Indiji, Njemačkoj i Americi.

Medicinski tekstil u Hrvatskoj

Proizvodnja sanitetskoga materijala u Hrvatskoj započela je 1935. u Mrzlom Polju Mrežničkom osnutkom Jugoslavenske industrije vate i zavojne robe Antun Petreš, koja se svrstala među vodeće proizvođače sanitetskoga tekstila. Konfiscirana je nakon II. svj. rata. Veći je dio resursa tvornice potom raseljen: predionica u Zagreb i Niš, proizvodnja vate u Dugu Resu, a proizvodnja utkanih zavoja i mjesečnih uložaka u Čakovec. Godine 1947. osnovana je Tvornica sanitetskoga materijala Lola Ribar Karlovac za proizvodnju zavojnoga materijala. Kao dioničko društvo Lola Ribar, poduzeće posluje od 1993. Godine 2008. započelo je s restrukturiranjem i modernizacijom proizvodnje, te je danas jedino poduzeće u Hrvatskoj i jedno od najvećih u Europi koje se bavi industrijskom proizvodnjom sanitetskoga materijala. Godine 1993. s radom je započelo poduzeće Meditex iz Zaboka, koje se usmjerilo na proizvodnju jednokratne medicinske konfekcije od netkanoga tekstila. Nekoliko manjih proizvođača posljednjih se godina profiliralo kao poduzeća za proizvodnju medicinske zaštitne odjeće.













Zbog pandemije uzrokovane pojavom virusa SARS-CoV-2 i bolesti COVID-19, u svrhu sprječavanja širenja zaraze, u proljeće 2020. više je hrvatskih tekstilnih poduzeća i različitih institucija poput Varteksa iz Varaždina, Ustanove za profesionalnu rehabilitaciju i zapošljavanje osoba s invaliditetom URIHO iz Zagreba, Ustanove za zapošljavanje, rad i profesionalnu rehabilitaciju osoba s invaliditetom DES iz Splita i dr. započelo s proizvodnjom zaštitnih maski za lice.













umjetna vlakna, vlakna za tekstilnu i drugu tehničku primjenu, koja se proizvode industrijskim postupcima kemijskoga ispredanja, za razliku od prirodnih vlakana koja nastaju rastom. Također se nazivaju kemijskim vlaknima.

Pri proizvodnji umjetnoga vlakna, čvrst polimerni materijal, građen od lančanih makromolekula, prevodi se u tekući oblik – talinu ili otopinu odgovarajućih reoloških svojstava, koja se potom složenim tehnološkim procesima oblikuje u vlakno željene finoće i duljine te potrebnih preradbenih i uporabnih svojstava. Ti procesi uobičajeno uključuju protiskivanje taline ili otopine kroz mlaznice u medij za skrućivanje (kemijsko ispredanje). U osnovi se razlikuju vlakna od prirodnih i sintetskih polimera.

Umjetna vlakna od prirodnih polimera poput drvne celuloze, bjelančevina životinjskoga i biljnoga podrijetla, kaučuka i drugih većinom pripadaju prvoj generaciji umjetnih vlakana. Među njih spadaju umjetna celulozna vlakna (viskozna, bakrena, acetatna te novija liocelna), umjetna proteinska vlakna (kazeinska i zeinska), gumena vlakna od kaučuka, alginatna od algi i dr. Iz prirodnih polimera umjetna vlakna počela su se proizvoditi početkom XX. st. (bakrena vlakna 1898., viskozna 1902., acetatna 1914. i dr.), a bila su poznata pod danas napuštenim nazivima rejon, umjetna svila, acetatna svila, celulozna svila, cel-vlakno.

Drugu generaciju umjetnih vlakana čine sintetička vlakna, odnosno vlakna od polimera lančanih makromolekula sintetiziranih polimerizacijom monomernih spojeva. Toj skupini pripadaju mnoga umjetna vlakna kao što su: poliesterska, poliamidna, akrilna, modakrilna, polietilenska, polipropilenska, poliuretanska, elastanska, klorna, politetrafluoretilenska, aramidna i dr., a na tržištu se pojavljuju pod različitim trgovačkim nazivima – među prvima Nylon (otud i hrvatski razgovorni naziv za sve tekstilije od umjetnih vlakana najlon), Perlon, Grilon. Njihova proizvodnja započela je sredinom XX. st. (poliamidna vlakna 1939., poliesterska 1947., akrilna 1950., aramidna 1962.), naglo je rasla idućih desetljeća te tijekom vremena u cijelosti promijenila tržište tekstilnim sirovinama i tekstilnu industriju općenito.













Intenzivan razvoj znanosti i tehnologije otvorio je velike mogućnosti kreiranja umjetnih vlakana takvih svojstava kakva nisu mogla pružiti prirodna vlakna. Od 1970-ih stvara se tzv. treća generacija umjetnih vlakana modificiranih i novih svojstava, kao što su: vlakna povećane udobnosti (hidrofilna, hidrofobna), smanjene sklonosti pilingu, povećane sposobnosti bojenja, smanjene zapaljivosti, bioaktivnih svojstava, iznimno velike čvrstoće i visokog modula elastičnosti, otporna na rezanje, otporna na kemikalije i zračenja, negoriva, pametna, elektrovodljiva vlakna i dr. Takva svojstva postižu se raznovrsnim intervencijama na razini molekularne građe polimera (kopolimeri, bikomponentna i višekomponentna vlakna), nadmolekularne strukture (bikonstitucijska i višekonstitucijska), dodatka malih količina aditiva, ciljane morfologije vlakna – šuplja, šupljikava, raznih oblika poprečnog presjeka, različito strukturirane površine, iznimne finoće niti (mikrovlakna) i dr. Ističu se visokoučinkovita vlakna (HP, prema engl. High Performance) antibalističkih svojstava (Spektra, Kevlar, Twaron) te termootporna vlakna velike čvrstoće koju zadržavaju i na vrlo visokim temperaturama (2000 °C do 3000 °C). Iz te skupine posebno su visokovrijednih svojstava razna monokristalna (viskeri) i polikristalna anorganska umjetna vlakna (ugljikova, borna, boronitridna, silicijevokarbidna, silicijska i dr.) koja su svojim svojstvima omogućila iznimne iskorake suvremene tehničke civilizacije u okruženja ekstremnih zahtjeva.

Danas su umjetna vlakna prevladavajuća tekstilna sirovina za primjene u raznim područjima djelatnosti, primjerice u medicini, prometu, poljoprivredi, ribarstvu, građevinarstvu, arhitekturi, sportu, kao i pri zaštiti u pogibeljnim radnim uvjetima i istraživačkim pothvatima. Tekstil za takve namjene objedinjuje se pojmom → tehnički tekstil. Svjetska proizvodnja umjetnih vlakana bilježi stalan rast s prevladavajućim udjelom poliesterskih vlakana, a tijekom posljednja dva desetljeća udvostručila se i u 2018. dosegnula 79,1 milijun tona, odnosno 71,1% ukupne proizvodnje vlakana (1998. udjel je bio oko 50%).

Umjetna vlakna u Hrvatskoj

Hrvatska tekstilna industrija baštini svjetska postignuća u području umjetnih vlakana te ih rabi kao uvoznu sirovinu od pojave prvih umjetnih celuloznih vlakana početkom XX. st. Godine 1939. u Hrvatskoj je primjerice proizvedeno 36 000 m² tkanina od umjetne svile. Jedina tvornica umjetnih vlakana u Hrvatskoj osnovana je 1979. u Varaždinu pod nazivom Tvornica poliesterskih vlakana Vartilen (→ Varteks). U njoj se proizvodilo vlasasto poliestersko (PES) vlakno Vartilen, finoća prikladnih za mješavine s vunom i pamukom te PES vlakno smanjene sklonosti pilingu. Unatoč suvremenoj tehnologiji, visokostručnim tehnolozima i razvojnim projektima u suradnji s Tekstilno-tehnološkim fakultetom i Fakultetom kemijskog inženjerstva i tehnologije u Zagrebu, proizvodnja je ondje trajala svega petnaestak godina. Nakon privatizacijskih procesa početkom 1990-ih, tvornica je 1996. završila u stečaju te prestala raditi.

Najznačajniji prerađivači umjetnih vlakana u tekstilne poluproizvode i proizvode za užu tekstilnu namjenu danas su: Predionica Klanjec koja proizvodi pređu od viskoznih i liocelnih vlakana, tvornica čarapa → Jadran koja njeguje tradiciju proizvodnje čarapa od 1930. i koja je uspjela brendirati svoje proizvode, te manji proizvođači čarapa – Ytres (Donji Kneginec, Varaždin), Crotex (Bjelovar), Line (Samobor) i dr.







Suvremena tekstilna industrija u Hrvatskoj koristi se umjetnim vlaknima kao važnom sirovinom u proizvodnji tekstila i odjeće, a sve više prerađivača usmjerava se u područje tehničkoga tekstila. Tvornica mreža Biograd od poliamidnih, polipropilenskih, polietilenskih i poliesterskih vlakana izrađuje širok asortiman proizvoda od ribarskih mreža, mreža za marikulture, konopa, zaštitnih mreža za poljodjelstvo do ambalaže i iglanoga pusta. Poduzeća Kelteks iz Karlovca, → LIO iz Osijeka i → Regeneracija iz Zaboka usmjeravaju se na proizvode za građevinarstvo i geotekstilije. Tvornica → Šestan-Busch (sv. 1) iz Preloga ostvarila je svjetski tržišni uspjeh kacigama za antibalističku zaštitu, izrađenima od kompozita ojačanih aramidnim vlaknima ili vlaknima od linearnoga polietilena ultravisoke molekularne mase, a zaštitne prsluke proizvodi od poliamidnoga vlakna Cordura.







kvasac, proizvod dobiven razmnožavanjem mikroskopskih gljiva (kvasci) s približno 1500 vrsta, kojima je tijelo u osnovnom obliku jednostanično. Kvasci ne tvore jednu taksonomsku kategoriju (filogenetsku skupinu), već obuhvaćaju više različitih skupina koje međusobno nisu srodne. Razmnožavaju se nespolno (asporogeni kvasci) pupanjem ili staničnom diobom, te spolno (sporogeni kvasci) stvaranjem askusa (razred askomiceta) ili bazidija (razred bazidiomiceta). Neki su kvasci patogeni za ljude i životinje (poput kvasca Candida albicans), a neki su važni u biotehnološkoj proizvodnji.







Uporaba kvasca

Uporaba i proizvodnja kvasca temelji su biotehnologije (→ bioprocesno inženjerstvo) i prehrambene tehnologije. U industrijskoj biotehnološkoj proizvodnji primjenjuje se tek 20-ak rodova kvasaca, a najznačajniji su askomiceti iz roda Saccharomyces, koji su važni uzročnici vrenja (fermentacije) pa se rabe kao pivski, vinski, alkoholni i pekarski kvasac. Da bi se stanice kvasca razmnožavale i rasle, potrebna im je energija koju dobivaju iz različitih šećera. U procesu alkoholne fermentacije kvasci šećere fermentiraju u ugljikov dioksid i etilni alkohol. U proizvodnji kruha, ugljikov dioksid ostaje zarobljen u tijestu i uzrokuje povećanje volumena, a alkohol isparava u procesu pečenja. Sojevi Saccharomyces cerevisiae preinačeni metodama genetičkog inženjerstva se u nekoliko posljednjih desetljeća rabe u suvremenoj farmaceutskoj proizvodnji bioloških lijekova (npr. inzulina). Osim toga, S. carlsbergensis važan je u proizvodnji nekih piva, a S. kefyr jedan je od uzročnika specifičnog vrenja mlijeka kojim nastaje kefir.

Europska agencija za lijekove (European Medicines Agency, EMA) odobrila je uporabu 20-ak bioloških lijekova proizvedenih u stanicama kvasaca koji se trenutačno nalaze na europskome tržištu. Neki kvasci služe u proizvodnji enzima, vitaminskih pripravaka (B-kompleks), karotenoida astaksantina (snažan antioksidans) i bioloških lijekova (poput efedrina za liječenje plućnih bolesti). Rabe se i u proizvodnji mikrobne biomase (u → bioreaktorima za proizvodnju krmiva, gnojiva i različitih kemikalija), limunske kiseline, kvaščeva ekstrakta (aditivi i arome u hrani), etanola iz ksiloze (tzv. drvni šećer) čime na veoma ekonomičan način nastaje bioetanol, te u procesima za obradbu otpadnih voda kemijske industrije, gdje kvasci metaboliziraju aromatske spojeve.

Povijest uporabe i proizvodnje kvasca

Kvasac se rabi oko 5000 godina, iako tada proces fermentacije još nije bio poznat. U izradbi kruha rabila se pjena koja se nakupljala u kotlovima za proizvodnju piva, a koja je do tada ravnim pogačama davala karakterističan okus i prozračnost kruha. Kvasac (pekarski kvasac) je jedan od mikroorganizama s najduljom komercijalnom uporabom. Sredinom XIX. st., prije razjašnjenja procesa fermentacije, a temeljem empirijskih pretpostavki, proizvodio se u Beču tzv. Mautnerovim procesom. U njemu se tekućina iz vrenja piva tretirala ugljikovim dioksidom, koji je kvasac nosio na površinu. Kvasac se potom sakupljao, filtrirao i ispirao vodom, te se u prešama odvajao od viška tekućine. Proces vrenja (fermentacije) 1857. razjasnio je francuski kemičar i biolog Louis Pasteur (1822–1895), utvrdivši da vrenje uzrokuju mikroskopska živa bića, kvasci, te da svako vrenje nastaje aktivnošću specifičnoga mikroorganizma. Proces proizvodnje poboljšan je postupkom neprekidnog prozračivanja hranjive podloge (1886), a presudan napredak ostvaren je početkom XX. st. razvojem procesa postupnog pritoka šećera u prisutnosti kisika. Proizvodnja je tijekom vremena unaprijeđena na više načina. Čistoća kvaščeve smjese (uklanjanje primjesa) postignuta je zamjenom drvenih spremnika najprije steriliziranim emajliranim spremnicima, potom bakrenima 1920-ih, a naposljetku onima od nehrđajućeg čelika (koji se redovito rabe od 1960-ih). Centrifugalni separatori zamijenili su ručno sakupljanje kvasca (1892), a hranjiva podloga od žitarica zamijenjena je melasom obogaćenom dušikom, amonijakom i fosforom, čime je smanjen trošak proizvodnje (1935).

Danas se pekarski kvasac, aktivna kvaščeva biomasa koja se dobiva uzgojem kvasaca S. cerevisiae, proizvodi u bioreaktorima (fermentorima) uz intenzivnu aeraciju u tekućoj hranjivoj podlozi na bazi šećerne sirovine (najčešće melase) te fosfornih i dušičnih spojeva. Izdvajanjem gljivica iz hranjive podloge (filtracijom i pranjem vodom) dobiva se tzv. kvaščevo mlijeko (tekući kvasac), gusta suspenzija stanica u vodi. Prešanjem kvaščeva mlijeka dobiva se svježi prešani kvasac, a raspršivanjem u komornim sušnicama dobiva se suhi kvasac u prahu ili u granulama (instant suhi kvasac). Za prehrambeni kvasac (deaktivirani kvasac koji se rabi za poboljšavanje okusa i hranjivosti jela) i krmni kvasac (dio stočne prehrane kao izvor proteina) rabe se jeftinije hranjive podloge ili se oni dobivaju kao sporedni proizvod u proizvodnji etanola, piva i vina.







Proizvodnja kvasca u Hrvatskoj

Proizvodnja kvasca u Hrvatskoj datira od kraja XIX. st. i tradicionalno je sastavni dio naše industrije piva i etilnog alkohola (špirita). Kvasac se kao dio proizvodnje piva proizvodio u pivovarama u Daruvaru (osnovana 1840), Karlovcu (osnovana 1854), Osijeku (osnovana 1856) i u Zagrebačkoj pivovari (osnovana 1892). Nekadašnja proizvodnja tzv. pjenice pokrivala je potrebe ne samo Hrvatske već i okolnih zemalja.

U Savskom Marofu je 1876. započela proizvodnja kvasca u Tvornici i rafineriji špirita i pjenice baruna Dumreichera (→ Žumberak). Kvasac se dobivao preradbom žitarica, a 1878–90. utrošeno je ukupno 15 642 t (oko 30% kukuruz, 31% raž i 37% ječam), te se u tom razdoblju proizvodilo oko 600 kg kvasca na dan. Ondje je 1920-ih bilo zaposleno oko 150 radnika. Nakon II. svj. rata kapacitet proizvodnje povećavan je više puta te je 1967. iznosio čak 2000 t na dan. Ubrzo je u tvornici započela i proizvodnja suhoga pekarskog kvasca te krmnoga kvasca. Nakon preuzimanja proizvodnje suhoga instant kvasca Di-go od koprivničkoga poduzeća → Podravka, proizvodnja je proširena i na svježi kvasac u kockici. Godine 2006. u poduzeću se proizvodilo oko 1600 t kvasca na godinu, a od 2018. proizvodnja je preseljena u druge zemlje dok se u Hrvatskoj nastavilo tek pakiranje kvasca.







Zagrebačka Tvornica žeste Arko (→ Badel 1862) osnovana 1862., kvasac je proizvodila od 1919. u nemalom i tada modernom pogonu za proizvodnju iz žitarica i melase. U Sisku se kvasac proizvodio u poduzeću Fabrika i rafinerija žeste Petra Teslića (→ Segestica) od 1925. Kako bi što bolje iskoristio taj nusproizvod proizvodnje žeste, Teslić je 1928. osnovao i zaseban pogon za proizvodnju kvasca. Ondje se proizvodilo oko 2000 kg kvasca na dan, a u sljedećim je godinama proizvodnja dodatno povećana. Poduzeće je od 1974. djelovalo unutar koprivničkoga poduzeća Podravka, a od kraja tog desetljeća ondje se proizvodio suhi aktivni vinski kvasac Vrelko. Početkom XX. st. u Ilici u Zagrebu osnovana je Prva zagrebačka tvornica pjenice, vlasnika Žige Weissa (1860–1920), a Gospodarska zadruga za proizvodnju žeste u Osijeku te poljoprivredne pecare žeste u Iloku (vlasnika Franje Benešića) i Jakopovcu (u blizini Varaždina), proizvodile su 300–500 kg kvasca na dan. Vinska pjenica proizvodila se u Kraljevskom hrvatsko-slavonskom zemaljskom bakteriološkom zavodu (→ cjepiva i imunoserumi). U poduzeću Sladorana Županja (otvorenom 1947., a koje od 1958. proizvodi alkohol) proizvodio se prehrambeni i krmni kvasac, a neaktivni stočni kvasac proizvodi se i danas.

Među najznačajnijim našim stručnjacima u području kvasaca su profesori zagrebačkoga Prehrambeno-biotehnološkoga fakulteta → Senadin Duraković, koji se bavio utjecajem vode i temperature na rast i razmnožavanje pojedinih sojeva kvasaca, te → Zoran Zgaga, osnivač hrvatske genetike kvasaca. Industrijski stručnjak i profesor → Siniša Ban radio je u tvornicama u Savskom Marofu i Zagrebu, gdje se bavio postupcima i sirovinama za proizvodnju krmnoga, prehrambenog i pekarskoga kvasca, kao i obradbom otpadnih voda i drugih otpadnih produkata industrije. U tvornici u Savskom Marofu, kao voditelj istraživačke jedinice, radio je i → Zlatko Kniewald.

Bolanča, Zdenka (Vinkovci, 8. IV. 1945), kemijsko-tehnološka inženjerka, stručnjakinja za zaštitu okoliša.

Diplomirala je 1970. na Kemijskom odjelu → Prirodoslovno-matematičkoga fakulteta (sv. 4) u Zagrebu, na kojem je doktorirala 1977. disertacijom Istraživanje sastava oborina na području Zagreba od 1973. do 1976. godine (mentor M. Branica). Godine 1969–70. radila je na Prirodoslovno-matematičkome fakultetu, potom 1970–80. u Centru za meteorološka istraživanja Republičkoga hidrometeorološkog zavoda, a od 1980. do umirovljenja 2011. na Višoj grafičkoj školi (→ Grafički fakultet) u Zagrebu, od 2001. kao redovita profesorica. Ondje je bila voditeljica Katedre za zaštitu okoliša 1999–2011. Područje njezina znanstvenog i stručnog interesa obuhvaća ekološki aspekt tehnologije tiska, održivost u digitalnom okružju, ekološki održivu ambalažu, grafički dizajn za ekološku održivost, reciklažu papira, alternativne grafičke materijale te postojanost grafičkih materijala i otisaka u uvjetima okoliša, na čemu su se temeljili i nastavni programi kolegija koje je predavala (Industrija i okoliš, Nove tehnologije i okoliš, Sustav upravljanja okolišem, Dizajn i okoliš i dr.). Suurednica je (s M. Mikotom) zbornika radova Graphic Arts. Technology, Design, Communications – Scientific Book (2005. i 2006). Redovita je članica HATZ-a od 2004., emerita od 2020.

Agić, Darko (Zagreb, 9. VIII. 1947), kemijsko-tehnološki inženjer, stručnjak za grafičku tehnologiju.

Diplomirao je 1972. na Kemijsko-tehnološkom odjelu Tehnološkoga fakulteta u Zagrebu, a doktorirao 2001. na Fakultetu organizacije i informatike u Varaždinu disertacijom Utjecaj rastriranja kod grafičke reprodukcije na koloristička svojstva slikovnih informacija (mentor → V. Žiljak). Isprva je radio u poduzeću Teximpex u Zagrebu, a 1975. prešao je na Višu grafičku školu (→ Grafički fakultet) u Zagrebu, gdje je 2011. izabran u zvanje redovitoga profesora. Ondje je od 1990. do umirovljenja 2012. bio voditelj Katedre za reprodukcijsku fotografiju. Područje njegova znanstvenoga djelovanja vezano je uz grafičku tehnologiju – procese grafičke pripreme, korekciju boja i tonova, usklađivanje boja i srodne postupke, na čemu su se temeljili i nastavni programi kolegija koje je predavao (Reprodukcijska fotografija, Reprodukcija slikovnih informacija, Boje u medijima i dr.). Član emeritus HATZ-a je od 2018.

Biotehnička zaklada, zaklada → Prehrambeno-biotehnološkog fakulteta u Zagrebu. Osnovana je 1996. s ciljem promicanja biotehnologije, prehrambene tehnologije, nutricionizma i zaštite okoliša, kao prva zaklada među visokoškolskim institucijama u Hrvatskoj. Poticaj za osnivanje dali su djelatnici Fakulteta te istaknutih poduzeća koja djeluju u tom području. Zaklada djeluje pružanjem stipendija, nagrada i potpore studentima dodiplomskih i poslijediplomskih studija na fakultetu. Prvi upravitelj bio je → Zlatko Kniewald (do 2005), a aktualna je upraviteljica zaklade Višnja Gaurina Srček.

Šarić, Marko (Knin, 22. VI. 1924 – Zagreb, 22. VII. 2019), liječnik, stručnjak za medicinu rada i epidemiologiju.

Na Medicinskome fakultetu u Zagrebu diplomirao je 1951. i doktorirao 1959. disertacijom Prilog metodici sistemskih zdravstvenih pregleda u industriji. Radio je kao liječnik opće medicine, no ubrzo se posvetio javnomu zdravstvu te je u Školi narodnoga zdravlja u Zagrebu 1957. specijalizirao medicinu rada. Od te je godine radio u Institutu za higijenu rada u Zagrebu (od 1958. Institut za medicinska istraživanja i medicinu rada), od 1969. kao znanstveni savjetnik. Bio je 1959–64. pomoćnik direktora i 1964–91. direktor Instituta. Bio je i voditelj Laboratorija za epidemiologiju kroničnih bolesti. Umirovljen je 1991., no nastavio je raditi kao vanjski suradnik Instituta. Na Medicinskome fakultetu radio je od 1962., od 1981. kao redoviti profesor. Predavao je kolegije Medicina rada, Zdravstvena ekologija te Epidemiologija kroničnih bolesti. Usavršavao se 1962–63. na sveučilištima u Berkeleyu i Stanfordu.

Područja njegova znanstvenoga i stručnoga djelovanja su medicina rada i ocjenjivanje radne sposobnosti radnika, posebice utjecaj čimbenika iz okoliša, humana izloženost te ocjena izloženosti i rizika za zdravlje. Bavio se proučavanjem kroničnih učinaka izloženosti prašini u rudnicima ugljena i proizvodnji cementa, biološkim učincima izloženosti manganu, olovu i cinku. Autor je knjiga Medicina rada (1962), Patologija rada: profesionalne bolesti u rudarstvu, industriji i poljoprivredi (s D. Prpić-Majić i T. Beritićem, 1965), Astma radnika u elektrolitskoj ekstrakciji aluminija (1986), monografije Institut za medicinska istraživanja i medicinu rada: 50 godina (s N. Raosom i dr., 1999), udžbenika Funkcionalno ispitivanje u procjeni radne sposobnosti kardiorespiratornog i lokomotornog sustava (s E. Žuškin, 1983) te priručnika Radna sposobnost (sa Z. Ribićem, Z. Čengić-Buranji i Z. Sertićem, 1984). Bio je član Akademije medicinskih znanosti Hrvatske od osnutka 1961. Dobitnik je Nagrade »Ruđer Bošković« 1978. i Nagrade za životno djelo 1999. Bio je predsjednik Udruženja za medicinu rada Jugoslavije. Od 1991. član HAZU-a.

Bauman, Egon (Virovitica, 7. X. 1924 – Zagreb, 17. XI. 2016), kemijski inženjer, stručnjak za kemijsko i prehrambeno inženjerstvo.

U Zagrebu je na Kemijsko-tehnološkom odsjeku Tehničkoga fakulteta (od 1957. Tehnološki fakultet) diplomirao 1950. te doktorirao 1976. disertacijom Komparativna ispitivanja hidrodinamskih karakteristika nekih novijih izvedbi destilacionih tavana. U Zavodu za anorgansku kemijsku tehnologiju Fakulteta zaposlio se već 1948. Od 1960. bio je asistent na kolegijima Kemijsko inženjerstvo i Tehnološke operacije na odjelima u Sisku Tehnološkoga fakulteta u Zagrebu. Ondje je od 1965. radio u Zavodu za naftnu i petrokemijsku tehnologiju. Predavao je i kolegije Osnovi kemijskog inženjerstva, Poluindustrijska postrojenja i Projektiranje industrijskih postrojenja. Godine 1976. vratio se u Zagreb, na odjel Tehnološkog fakulteta koji je kasnije prerastao u → Prehrambeno-biotehnološki fakultet (PBF). U zvanje redovitog profesora izabran je 1978. Predavao je kolegije Kemijsko i prehrambeno inženjerstvo, Fenomeni prijenosa te Modeliranje i simuliranje procesa. Bio je dekan Tehnološkog fakulteta 1974–77., potkraj 1980-ih direktor Instituta za kemijsko-procesno inženjerstvo Tehnološkoga fakulteta. Na PBF-u je bio predstojnik Laboratorija za tehnološke operacije 1979–89., te dekan 1988–90. Umirovljen je 1991. Uz to, bio je i direktor Instituta za metalurgiju Željezare u Sisku (1962–64), a kao stručnjak UNESCO-a za kemijsko inženjerstvo radio je 1968–70. na Regional Engineering Collegeu u Warangalu u Indiji.

Najprije se bavio istraživanjima otpornosti plastičnih masa na utjecaj kemikalija, analizom kemijsko-tehnoloških sustava, dobivanjem i oplemenjivanjem anorganskih sirovina, a zatim povezivanjem kemijskog i prehrambenog inženjerstva. Bio je suosnivač te 1986–98. urednik časopisa Chemical and Biochemical Engineering Quarterly. U Saboru SR Hrvatske bio je delegat 1982–86.

bioprocesno inženjerstvo (biokemijsko inženjerstvo), grana inženjerstva koja se bavi industrijskom proizvodnjom i postrojenjima zasnovanima na procesima u kojima se s pomoću biokatalizatora provode biokemijske transformacije sirovine u proizvod; obuhvaća razvoj postupaka i opreme, tehnološko unapređivanje, vođenje proizvodnih linija, prijenos bioprocesa u veće mjerilo. Krajem XX. st. naziv bioprocesno inženjerstvo počeo se rabiti umjesto dotadašnjega izraza  biokemijsko inženjerstvo.

Biokatalizatori su mikrobne stanice (kvasci, bakterije i plijesni u rastu ili u mirovanju), kulture staničnih linija viših organizama (ljudskih, životinjskih i biljnih) ili dijelovi stanica (najčešće djelomično ili potpuno pročišćeni enzimi, slobodni, membranski vezani ili imobilizirani). Biotehnološki procesi (bioprocesi) odvijaju se u reaktorskim posudama koje se nazivaju → bioreaktori (ili fermentori), odn. enzimski reaktori kada se kao biokatalizator rabe enzimi. Bioproces u bioreaktoru zauzima središnje mjesto u proizvodnoj liniji. Njemu prethode tehnološke operacije pripreme sirovina (otapanje ili suspendiranje hranjivih tvari i drugih sastojaka hranjive podloge za bioprocese sa stanicama ili priprema supstrata za enzimski proces). Slijedi toplinska ili filtracijska sterilizacija (šaržna ili kontinuirana) koje se provode u bioreaktoru (toplinska) ili u posebnom postrojenju (toplinska i filtracijska). Bioproces započinje dodatkom biokatalizatora u bioreaktor (nacjepljivanje ili inokulacija). Tijekom trajanja bioprocesa provodi se biokemijska konverzija osnovnih sastojaka podloge u proizvod. Proizvod može biti biomasa (npr. pekarski kvasac), konvertirana podloga (npr. pivo, vino, ocat), spoj nakupljen u tekućoj hranjivoj podlozi (npr. antibiotici, mliječna kiselina), unutarstanični spoj (npr. biopolimer PHB, unutarstanični enzim), plin (npr. biometan), ili čvrsti, odnosno polučvrsti supstrat (npr. fermentirani proizvod silaža). Nakon završetka bioprocesa u bioreaktoru slijede postupci izdvajanja, a zatim i pročišćavanja proizvoda do željenoga stupnja čistoće, koji se provode fizikalnim, kemijskim ili biološkim metodama (filtracija, membranska filtracija, destilacija, gravitacijsko i kemijsko taloženje, kristalizacija, apsorpcija, adsorpcija, centrifugiranje, elektrostatska separacija, flotacija, bioseparacija, kromatografija, sublimacija, ekstrakcija tekuće-tekuće i kruto-tekuće i dr.). Bioprocesna oprema je pojam koji se rabi za svu navedenu opremu proizvodne linije za dobivanje određenoga biotehnološkog proizvoda. Zbog složenosti cjelokupnoga proizvodnog procesa bioprocesno inženjerstvo nužno povezuje znanja iz prirodnih znanosti (biologija, mikrobiologija, kemija, biokemija i fizika), tehničkih (kemijsko inženjerstvo, strojarstvo, elektrotehnika, automatizacija, računalstvo i kibernetika) te biotehničkih znanosti (biotehnologija u najširem smislu).





















Bioprocesno inženjerstvo predstavlja industrijsku tehnološku platformu za proizvodnju niza tradicionalnih biotehnoloških proizvoda, kao što su npr. pekarski → kvasac, etanol, → ocat, → pivo, slad, vino (→ vinogradarstvo i vinarstvo), starter kulture, fermentirana hrana i pića, i onih suvremenih, npr. monoklonska protutijela, → cjepiva, dijagnostički agensi, → antibiotici, → probiotici, terapijski proteini, aminokiseline, organske kiseline i otapala, → enzimi, → vitamini, hormoni, signalne molekule, biopolimeri, bioplin i druga → biogoriva. U zaštiti okoliša, biotehnološka obradba → otpadnih voda (sv. 4) i preradba čvrstih tvari (silaža, kompostiranje, mehaničko-biološka obradba) također spadaju u predmet interesa bioprocesnog inženjerstva. Bioprocesni inženjeri se većinom bave tehničkim i tehnološkim upravljanjem, rukovođenjem, projektiranjem, nadzorom izgradnje i ocjenom uspješnosti, te organizacijom malih, srednjih i velikih proizvodnih bioprocesnih postrojenja. Neki se bave i poslovima istraživanja i razvoja, što uključuje projektiranje nove procesne opreme te razvoj novih bioprocesa i njihova prijenosa iz istraživačkoga (laboratorijskoga i poluindustrijskoga) mjerila u industrijsko (engl. scale-up) i rješavanjem problema u proizvodnji prijenosom u manje mjerilo (engl. scale-down), održivošću bioprocesa i dr. Održivi bioprocesi temelje se na učinkovitoj energetskoj, ekološkoj i socijalnoj samoodrživosti proizvodnje različitih proizvoda iz obnovljivih sirovina, a uključuju proizvodnju biogoriva (npr. biometan, bioetanol, biobutanol), biopolimera (npr. polilaktati i polihidroksialkanoati) i različitih biokemikalija (npr. 2,3-butandiol), a provode se u složenim integriranim postrojenjima ‒ biorafinerijama.

Bioprocesno inženjerstvo u Hrvatskoj

Na području Hrvatske od prapovijesnih je vremena poznata proizvodnja fermentiranih proizvoda. Prvi dokazi o konzumaciji piva u Hrvatskoj iz nalazišta na Vučedolu pripadaju kostelačkoj i badenskoj kulturi oko 1800. pr. Kr. Najstariji prikaz vinove loze i proizvodnje vina je kovani novčić antičkoga grada Isse (Vis) iz V. st. pr. Kr. U pisanim dokumentima pivari se spominju od XIV. st., a obrtnička i manufakturna proizvodnja širi se u XVII. i osobito XVIII. st. Razvojem industrijske proizvodnje u XIX. st. došlo je do pojave novih tehnologija proizvodnje, u čemu su prednjačile prve industrijske pivovare, tvornice alkohola, octa, alkoholnih pića i kvasca. Najstarija industrijska pivovara u Hrvatskoj otvorena je u Daruvaru 1840., a slijedile su Karlovačka pivovara (1854), pivovara i tvornica leda Cajetana Šepera u Osijeku (1856) i Zagrebačka pivovara (1892). Prve industrijske tvornice octa dobivenoga mikrobnom oksidacijom alkohola (alkoholni ocat) bile su u Osijeku (osnovana 1851), Varaždinu (1874), Požegi (1884), Zagrebu (1892), Karlovcu (1900). Etilni alkohol (etanol, žesta, špirit) za tehničke namjene u industrijskim se razmjerima proizvodi od druge polovice XIX. st. Iz tog doba potječu rafinerije žeste obitelji Bombelles u Petrijancu kraj Varaždina. Tvornica i rafinerija špirita i pjenice u Savskom Marofu baruna Dumreichera (→ Žumberak) od 1878. proizvodi alkohol i kvasac, što su poslije nastavila poduzeća → Pliva i Lesaffre do 2018. Zagrebačka Tvornica žeste Arko (→ Badel 1862), osnovana 1867., nakon I. svj. rata proizvodila je etilni alkohol (iz hidroliziranih žitarica, krumpira, repe, odn. melase), eter, likere, rum, ocat i kvasac. Fabrika i rafinerija žeste P. Teslić iz Siska (→ Segestica) od 1925. proizvodila je alkohol, te likere, rum i sl., a od 1928. kvasac. U XX. st. postojala je i proizvodnja suhog aktivnog pekarskog i vinskog kvasca u Koprivnici (→ Podravka) te etanola u Županji (→ Sladorana) i moderna proizvodnja rafiniranog etanola iz melase u Zagrebu (Badel). Većina te proizvodnje obustavljena je potkraj XX. i početkom XXI. st. zbog različitih ekonomskih razloga.













U XX. st. došlo je do razvoja farmaceutske industrije u Hrvatskoj, a time i začetaka primjene modernog bioprocesnog inženjerstva. U tome je prednjačilo poduzeće Kaštel, osnovano u Karlovcu 1921. Intenzivna istraživanja u laboratorijima poduzeća dovela su do patentiranja antibakterijskoga sulfonamidnog preparata streptazola. Nakon II. svj. rata poduzeće je nastavilo s radom pod nazivom Pliva (skraćenica od Proizvodnja lijekova i vakcina), kada je na temelju vlastitih razvojnih istraživanja pokrenuta proizvodnja antibiotika oksitetraciklina, vitamina C i hormona inzulina, a poslije i antibiotika mupirocina, azitromicina, te terapeutskih proteina eritropoetina (EPO) i faktora stimulacije rasta kolonija granulocita (GCSF). Proizvodnja GCSF-a odvija se i danas u pogonu u Savskom Marofu koji je u sastavu poduzeća Pfizer. Razvoju bioprocesne industrije u drugoj polovici XX. st. pridonio je i razvoj visokoga školstva i znanosti u tom području u RH (→ biotehnologija).









Danas se u Hrvatskoj bioprocesno inženjerstvo primjenjuje uglavnom u proizvodnji vina, piva, etanola, octa, slada, fermentirane hrane, farmaceutskih proizvoda, bioplina, u zaštiti okoliša. Primjeri industrijske proizvodnje su vinarije (→ Iločki podrumi, → Kutjevo, → Belje iz Darde, splitsko → Dalmacijavino), industrijske pivovare (→ Osječka pivovara, → Karlovačka pivovara, → Zagrebačka pivovara, te pivovare u Koprivnici, Daruvaru i Buzetu, kao i više od 35 malih pivovara), proizvođači jakih alkoholnih pića (zagrebački Badel 1862, zadarska → Maraska, požeško → Zvečevo), proizvođači octa (sisačka Segestica u sastavu Meteor grupe – Labud, varaždinska Prehrana, virovitički Mustač-commerce, male obrtničke octare), sladara (novogradiška Slavonija slad), fermentirana hrana (Podravka, Prehrana) i fermentirani mliječni proizvodi (varaždinska → Vindija, zagrebački → Dukat, osječki Meggle, itd.). Značajnu proizvodnju i razvoj suvremenih biotehnoloških (farmaceutskih) proizvoda te održanje svjetske razine tog područja ostvaruju farmaceutska poduzeća (zagrebački Pliva i Hospira, → Xellia, → Medika, koprivnički → Belupo, riječki → Jadran – galenski laboratorij, svetonedeljska → Genera). U RH je 2019. djelovalo 38 bioplinskih elektrana instalirane snage oko 42 MW (prva od njih → Osatina grupe kraj Ivankova blizu Vinkovaca snage 1 MW izgrađena je 2009) te jedna na plin iz postrojenja za pročišćavanje otpadnih voda, snage 2,5 MW (Zagrebačke otpadne vode). Zbrinjavanje čvrstih organskih otpadaka i obradba otpadnih voda, a time i zaštita okoliša, vezani su većinom uz aktivnosti niza komunalnih poduzeća u cijeloj Hrvatskoj, među kojima je najveće postrojenje Zagrebačkih otpadnih voda.

Dalmatinka, predionica i tvornica konca osnovana 1951. u Sinju; jedna od najvećih tekstilnih tvornica u nekadašnjoj Jugoslaviji.

Iako se prema prvotnom planu trebala nalaziti u Livnu, podignuta je na istočnom dijelu Sinja, prema selu Glavici 1950–52. Projekt je izradio zagrebački arhitekt → Lavoslav Horvat (sv. 3), a na njenoj izgradnji radila su poduzeća → Industrogradnja (sv. 3) iz Zagreba, te poslije → Konstruktor (sv. 3) iz Splita. Industrijski kompleks Dalmatinke uvrštava se među najznačajnija ostvarenja moderne arhitekture socijalizma 1950-ih i 1960-ih.







U početku se proizvodilo pamučno češljano predivo, nedugo potom s radom je započeo i pogon končare, dok su bojadisaonica, polirnica i konfekcija započele djelovati 1954. Tvornica je tada zapošljavala oko 150 radnika. Strojevi su većinom bili uvezeni iz tada vodećih britanskih poduzeća za proizvodnju strojeva za tekstilnu industriju. Kasnije, nakon nadogradnje, uvezeni su strojevi sa suvremenijom tehnologijom iz Savezne Republike Njemačke, Švicarske, Italije i Švedske, dok su se strojevi za pomoćne djelatnosti (mehaničarska i električarska radionica) proizvodili uglavnom u Jugoslaviji. S obzirom na neiskustvo radne snage u industrijskome radu, poduzeće je od samih početaka ulagalo u osposobljavanje vlastita kadra. Mnogi radnici Dalmatinke su, kako bi izučili zanat, bili poslani u tekstilne tvornice u Dugu Resu, Maribor, Kranj i druga mjesta, a manji dio i u Veliku Britaniju. Zahvaljujući potrebi poduzeća za temeljitijim tekstilnim obrazovanjem, u Sinju je 1954. osnovana Industrijska tekstilna škola te večernja škola za tekstilne struke. Škola za tekstilne majstore u Sinju osnovana je 1959., dok je u okviru tvornice 1960. započeo djelovati Tvornički centar za stručno obrazovanje radnika, kojim je, putem programa edukacije i stručnoga obrazovanja, poduzeće izravno pridonijelo opismenjivanju lokalnoga stanovništva.







Budući da je tvornica stvarala i mnogo pamučnih otpadaka, što je donosilo gubitak, u Vrlici je 1960. izgrađena predionica pamučnih otpadaka, a zapošljavala je oko 70 radnika. Od 1965. Dalmatinka se stalno rekonstruirala, a uvođenjem suvremene tehnologije proširivala proizvodne kapacitete. U tom je razdoblju provedena zamjena postojeće proizvodnje pamučnoga konca čistim sintetičkim koncem. Dalmatinka je bila prva tvornica u Jugoslaviji koja je proizvodila sintetički konac. Među proizvodima isticali su se konac Alkar, koji je imao široku primjenu u obućarskoj industriji, i konac Zlata, koji se koristio u kemijskoj, cementnoj i prehrambenoj industriji u izradbi ambalaže. Pamuk, kao osnovna sirovina, uvozio se iz Egipta, te manjim dijelom iz Sudana. Najveći zahvati tvornice izvedeni su 1973. dogradnjom istočne zgrade bojadisaonice, te 1976. dogradnjom sjevernoga djela tvorničkoga sklopa. Potkraj 1977. pušten je u rad novi dio proizvodnih kapaciteta, nakon čega je povećana proizvodnja šivaćega konca za 36%.













Početkom 1980-ih tvornica je zapošljavala 2750 radnika, a godišnje proizvodila oko 3600 t konca od čega se trećina izvozila, najviše u Sovjetski Savez, Iran, Burmu, Saveznu Republiku Njemačku, Siriju, Jordan, Alžir, Belgiju, Italiju i Dansku. Na svom vrhuncu Dalmatinka je bila vodeći proizvođač konca za šivanje u srednjoj Europi, a jugoslavensku tekstilnu industriju opskrbljivala je sa 60% potrebnoga šivaćeg konca i 15% češljanoga pamučnog prediva.
Uz ulogu u industrijskom razvoju Dalmatinka je imala i važnu ulogu u modernizaciji Sinja i Cetinske krajine. Poduzeće je provodilo politiku stambenoga zbrinjavanja radnika (do 1981. izgradilo je 224 stana i 18 samačkih soba, te podijelilo radnicima 670 kredita za individualnu gradnju), što je uvelike utjecalo na urbanizaciju Sinja. Sredstvima tvornice, a prema projektu L. Horvata, izgrađen je gradski olimpijski bazen 1953. Tvornica je imala odmarališta za radnike u Strožancu i na obližnjem Perućkom jezeru. Većinu radne snage (više od 80%) u Dalmatinki činile su žene.

Tijekom 1990-ih, u tranzicijskim procesima i raspadom Jugoslavije, došlo je do gubitka tržišta, te time do smanjivanja proizvodnje i broja radnika. Poduzeće je 1991. imalo oko 2250 zaposlenih, dok je privatizacija provedena 1993. Stečaj je proglašen 2001. kada je Dalmatinka imala 860 radnika. Godine 2004. Dalmatinku je kupilo talijansko poduzeće La Distributrice s namjerom pokretanja i modernizacije tvornice, do čega nije došlo. Nakon višegodišnjih problema u radu i neisplati plaća 2009. je ponovno proglašen stečaj a proizvodnja je ugašena.

genetičar

Član je Odbora za genomiku HAZU

počasni je član HATZ-a

2003–09. obnašao dužnost ministra znanosti, obrazovanja i športa RH

reakcijsko inženjerstvo (inženjerstvo kemijskih reakcija), dio kemijskog inženjerstva koji se bavi razvojem i primjenom kemijskih reaktora, tj. procesnih jedinica u kojima se odvijaju kemijske reakcije radi dobivanja korisnih proizvoda. Predmet proučavanja reakcijskog inženjerstva su kemijske i fizičke pojave i procesi koji se odigravaju unutar reaktora, ili kojima reaktor izmjenjuje masu i energiju s okolinom. U RH je reakcijsko inženjerstvo grana znanstvenoga polja kemijskog inženjerstva.

U širem smislu, kemijski reaktor je svaki prostor u kojem se odigrava kemijska reakcija. U osnovi se razlikuju reaktori koji su zatvoreni sustavi i reaktori koji su otvoreni sustavi. Prvu skupinu čine mnogobrojni konstruktivni tipovi kotlastih (šaržnih) reaktora. Njihova je osnovna značajka to što se tijekom kemijske reakcije u reaktoru ne izmjenjuje sadržaj (reakcijska smjesa) s okolinom. U drugu skupinu ubrajaju se sve vrste reaktora kod kojih se tijekom reakcije izmjenjuje određena količina reakcijske smjese s okolinom. Najvažniji su predstavnici te skupine cijevni i protočno-kotlasti reaktori.







Analizom reaktora proširuje se i analizira znanje o vezama i utjecaju svih čimbenika na reaktorski sustav, napose istražujući ulogu i mjesto pojedinih veličina u matematičkim modelima reaktora. Suprotno tomu, promatrajući reaktor kao procesni prostor (cjelinu ili sustav) i uzimajući u obzir rezultate utjecaja svih procesa i interakcija s okolinom, dolazi se do stvarne predodžbe reaktora koja rezultira postavljanjem tzv. reaktorskoga matematičkog modela, čime je omogućeno dimenzioniranje, odn. projektiranje proizvodne jedinice.

Reakcijsko inženjerstvo razmjerno se kasno razvilo i izdvojilo u zasebnu cjelinu, pa se ta disciplina brzo razvija tek sredinom XX. st., kada postaje jedno od glavnih područja razvoja kemijskog inženjerstva. Danas je to područje vrlo dobro teorijski utemeljeno i ugrađeno u ostala područja kemijskog inženjerstva. Daljnji putovi razvoja očekuju se zajedno s razvojem novih tehnologija, odn. pojavom sve složenijih problema koji tim razvojem nadolaze. Nove tehnologije zahtijevaju ujedinjavanje naizgled udaljenih znanstvenih disciplina u skladnu cjelinu, interdisciplinarnost pristupa i integralna rješenja.

Reakcijsko inženjerstvo u Hrvatskoj

U Hrvatskoj se → kemijska industrija počela snažnije razvijati od početka XX. st., kada su se uglavnom gradili pogoni manjega kapaciteta. Pri tome su se ponajviše rabili kotlasti reaktori različitih izvedbi. Do početka II. svj. rata znatno je porasla proizvodnja kemijskih proizvoda, npr. → lijekova (→ Pliva, Zagreb), pomoćnih sredstava za kožarsku i srodne industrije (→ Kutrilin, Zagreb), → boja i lakova (→ Chromos boje i lakovi, Zagreb), → sapuna i → deterdženata (→ Saponia, Osijek, → Meteor grupa – Labud, Zagreb). Nakon II. svj. rata kemijska se industrija snažno razvijala. Gradile su se nove rafinerije nafte u Sisku i Rijeci (→ naftni derivati), razvila se industrija → petrokemijskih proizvoda (→ Dioki, Zagreb), započela je proizvodnja → mineralnih gnojiva (→ Petrokemija, Kutina), podizali su se pogoni za proizvodnju i preradbu → plastike (Dioki; → Jugovinil, Split). Kako su se u tim industrijama prerađivale velike količine materijala, u proizvodnim su se pogonima rabili različiti tipovi cijevnih reaktora, uglavnom uz prisutnost krutih katalizatora. U današnjim su postrojenjima kemijske industrije zastupljeni i cijevni i kotlasti reaktori, ovisno o vrsti proizvodnje i kapacitetu preradbe. (→ procesna oprema)

U Hrvatskoj je reakcijsko inženjerstvo u visokoškolsku nastavu prvi put uvedeno 1976. kao redoviti kolegij za sve studente na Tehnološkome fakultetu u Zagrebu (→ Fakultet kemijskog inženjerstva i tehnologije), gdje je 1979. osnovan Zavod za reakcijsko inženjerstvo i katalizu. Osnove reakcijskog inženjerstva, koje se mogu prepoznati još u radu → Ivana Brihte, razrađivali su predstojnici zavoda Pavica Fuderer, → Zoran Gomzi, → Đurđa Vasić-Rački, → Stanka Zrnčević, → Bruno Zelić, → Vesna Tomašić i dr. Osim na tom fakultetu, danas se reakcijsko inženjerstvo predaje i na → Kemijsko-tehnološkome fakultetu u Splitu, → Prehrambeno-biotehnološkome fakultetu u Zagrebu, te na → Prehrambeno-tehnološkome fakultetu u Osijeku.

Među hrvatskom literaturom ističe se udžbenik Kemijski reaktori (Z. Gomzi, 1998).







procesno inženjerstvo, tehnička disciplina koja obuhvaća definiranje, oblikovanje, provedbu i optimizaciju procesa fizičkoga, kemijskoga ili biološkoga preoblikovanja materijala u poluproizvode i proizvode. Kao interdisciplinarna znanost organizirana je oko temeljnih znanja koja uključuju fenomene prijenosa, mehaniku fluida, teoriju kemijskih i biokemijskih reaktora, termodinamiku, separacijske procese i sl. Uloga procesnog inženjerstva značajna je u mnogim industrijama: kemijskoj, poljoprivredno-prehrambenoj, farmaceutskoj i kozmetičkoj, u proizvodnji specijaliziranih materijala (staklo, cement, papir, plastika i sl.) te zaštiti okoliša i pročišćavanju voda, zraka i tla. Zadaća procesnih inženjera je osmisliti, konstruirati i upravljati proizvodnim sustavima, tj. procesima i postrojenjima koja omogućuju nastajanje proizvoda koji zadovoljavaju potrebe kupaca i društva u cjelini.













Iako je izraz procesno inženjerstvo nastao razmjerno kasno, korijeni mu se nalaze u davno poznatim postupcima proizvodnje hrane, pića te ljekovitih tvari (fermentacija, destilacija, maceracija i ekstrakcija), kao i u postupcima proizvodnje metala (mljevenje, miješanje i taljenje). Tijekom povijesti mnogi su znanstvenici pridonijeli razvoju procesnog inženjerstva. Kemičar Antoine Laurent de Lavoisier je 1789. definirao zakon očuvanja mase, Nicolas Léonard Sadi Carnot je 1824. iznio zakone termodinamike, a začetak procesnog inženjerstva veže se uz početke kemijske industrije u prvoj polovici XIX. st., kada dolazi do njegova razvoja kao znanstvene discipline s vlastitim metodama, teorijskim osnovama i terminologijom. Razvoj procesnog inženjerstva ne samo da je doveo do povećanja ekonomske dobiti ulagačima nego je i omogućio postavljanje visokih standarda u zaštiti ljudi i okoliša, znatno smanjujući dotad velik broj industrijskih havarija.



















Procesno inženjerstvo u Hrvatskoj

U Hrvatskoj kao dijelu Europe, u kojoj su u industrijskom razvoju u XIX. st. prednjačile Velika Britanija, Njemačka i Francuska, proces industrijalizacije znatno je zaostajao za europskim i svjetskim zbivanjima. Glavni razlog bio je visok udjel seoskoga stanovništva (do 1870. čak 80%), a gospodarstvo je uglavnom bilo poljoprivredno-obrtničko. Razvoj industrijskoga poduzetništva na području današnje Hrvatske započeo je 1840., nakon što je omogućeno osnivanje manufakturnih i prvih industrijskih poduzeća. Među njima se posebno ističu rafinerija u Rijeci utemeljena 1882 (→ INA), Union d. d. tvornica slatkiša osnovana 1911. u Zagrebu (→ Kraš), Elektra osnovana 1921. u Zagrebu (→ Končar – elektroindustrija; sv. 4), Prva jugoslavenska tvornica vagona, strojeva i mostova d. d. Brod na Savi osnovana 1921 (→ Đuro Đaković Grupa; sv 1), tvornica Kaštel d. d. osnovana 1921. u Karlovcu (→ Pliva), radionica za preradbu voća i tvornica pekmeza braće Wolf, osnovana 1934. u Koprivnici (→ Podravka).













Prvi nositelji suvremenih tehničkih znanja i pokretači industrijalizacije u Hrvatskoj bili su inženjeri i tehničari koji su se školovali na stranim sveučilištima. Brži razvoj industrije priječio je nedostatak tehničkih škola i stručnoga kadra. Osnivanjem Tehničke visoke škole u Zagrebu 1919. započelo je školovanje inženjera na teritoriju Hrvatske. Nakon mnogih organizacijskih promjena iz nje su se razvili tehnički fakulteti koji danas djeluju u sklopu Sveučilišta u Zagrebu.

Srednje i visoko školstvo u Hrvatskoj

Visokoškolsko obrazovanje inženjera u Hrvatskoj započelo je 1919. osnutkom Kraljevske tehničke visoke škole (→ Tehnički fakultet u Zagrebu; sv. 4), gdje se procesno inženjerstvo počelo izučavati u sklopu temeljnih inženjerskih kolegija. Visokoškolska izobrazba doživjela je snažan poticaj 1947. uvođenjem kolegija Operacije kemijske industrije → Rikarda Podhorskog na Kemijskom odjelu Tehničkoga fakulteta u Zagrebu (→ Fakultet kemijskog inženjerstva i tehnologije; FKIT). Ubrzo je na istom fakultetu → Ivan Lovreček uveo kolegij Operacije prehrambene industrije s elementima projektiranja. Danas se na hrvatskim tehničkim fakultetima procesno inženjerstvo obrađuje u nizu kolegija: Projektiranje, Procesna oprema, Mehaničko procesno inženjerstvo, Toplinsko procesno inženjerstvo, Jedinične operacije (zagrebački FKIT), Inženjerstvo energetskih postrojenja, Izmjenjivači topline, Projektiranje procesnih sustava, Tlačna oprema i cjevovodi (→ Strojarski fakultet u Slavonskom Brodu; sv. 1), Mehaničke operacije, Toplinske operacije, Projektiranje tehnoloških procesa (→ Fakultet strojarstva i brodogradnje u Zagrebu; sv. 1), Jedinične operacije, Nova dostignuća u mehaničkom inženjerstvu (→ Prehrambeno-biotehnološki fakultet u Zagrebu), Prehrambena tehnologija, Jedinične operacije u procesnom inženjerstvu, Procesno ekološko inženjerstvo (→ Prehrambeno-tehnološki fakultet u Osijeku), Mehaničke i toplinske operacije, Procesno inženjerstvo u zaštiti okoliša (→ Kemijsko-tehnološki fakultet u Splitu), Procesna oprema i uređaji, Oprema procesnih postrojenja (→ Tehnički fakultet u Rijeci; sv. 1) i dr.







Današnja srednjoškolska razina obrazovanja daje temeljna znanja o procesnom inženjerstvu uglavnom putem nastavnih predmeta koji opisuju tehnološke operacije s naglaskom na specijalizirane operacije pojedine struke. Nastava se izvodi u trećim ili četvrtim razredima srednjih strukovnih škola u okviru programa izobrazbe ekoloških tehničara, kemijskih tehničara i prehrambenih tehničara. Najčešći nazivi predmeta su Tehnološke operacije, Tehnološki procesi i Jedinične operacije.

Znanstvena i stručna publicistika

Kao začetnik kolegija Operacije kemijske industrije, R. Podhorsky objavio je skripta na temelju bilješki svojih predavanja (1950), koja su se niz godina rabila u nastavi inženjerskih sadržaja na Kemijsko-tehnološkom studiju, a koje je zajedno s Emilijanom Sokeleom konačno priredio kao udžbenik Tehnološke operacije I (1971). Literatura o procesnoj opremi i dimenzioniranju na hrvatskome jeziku u većoj se mjeri počinje pojavljivati 1980-ih, a ističu se djela Uvod u mehaničke operacije (1981) i Uvod u projektiranje cjevovoda (1982) Vladimira Koharića, Priručnik za dimenzioniranje uređaja kemijske procesne industrije (1985) Eduarda Beera, Projektiranje procesnih postrojenja (1986) Franca Šefa, Oprema, strojevi i uređaji u naftno-petrokemijskoj industriji (1986) Desimira Širole, Mehaničke operacije (1996) V. Koharića, Mehaničke operacije. Inženjerstvo disperznih sustava (1990) i Mehaničko procesno inženjerstvo (2003) → Marina Hraste, Destilacija (2006) E. Beera, Osnove mehaničkih operacija (2012) Ante Čikića i Živka Kondića.







Srednjoškolski udžbenici Tehnološke operacije. Priručnik u nastavi III. i IV. stupnja stručne spreme obrazovnih profila kemijske tehnologije (1988) Stanka Rozgaja, Tehnološke operacije (2000) S. Rozgaja i Antuna Glasnovića i dr. donose pregled osnovne procesne opreme u okviru tehnoloških operacija.









Osim stručnih knjiga, velik je broj stručnih i znanstvenih časopisa koji se izdaju u području procesnog inženjerstva, koji pokrivaju različita područja kemijskog inženjerstva, prehrambene tehnologije, nafte, strojarstva i brodogradnje: → Kemija u industriji, → Chemical and Biochemical Engineering Quarterly, → Food Technology and Biotechnology, → Croatian Journal of Food Science and Technology, → Nafta i plin, → Engineering Review (sv. 1), → RGN zbornik, → Strojarstvo (sv. 1), → Hrvatski časopis za prehrambenu tehnologiju, biotehnologiju i nutricionizam itd.

Udruženja

U Hrvatskoj djeluje velik broj društava koja okupljaju i povezuju stručnjake u području procesnog inženjerstva radi razvijanja i unapređenja struke, te očuvanja i obrane interesa i digniteta struke. Neka od njih su: → Hrvatsko društvo kemijskih inženjera i tehnologa, → Hrvatsko društvo prehrambenih tehnologa, biotehnologa i nutricionista, → Hrvatski strojarski i brodograđevni inženjerski savez (sv. 1), Hrvatsko društvo kožara i obućara, → Hrvatska udruga naftnih inženjera i geologa, → Hrvatski inženjerski savez tekstilaca, → Hrvatsko društvo za goriva i maziva, → Hrvatsko društvo za biotehnologiju. Za ovlaštene inženjere strojarstva danas je nadležna → Hrvatska komora inženjera strojarstva (sv. 1).

Tamburašev, Zrinka (Sisak, 22. IX. 1921 – Zagreb, 24. IV. 2003), kemijska inženjerka, stručnjakinja za sintezu makrolida.

Na Kemijsko-tehnološkom odsjeku Tehničkoga fakulteta (→ Fakultet kemijskog inženjerstva i tehnologije) u Zagrebu diplomirala je 1948. i doktorirala 1965. disertacijom Studije u redu eritromicina – sinteza eritromicin oksima, 9-amino eritromicina i njihovih derivata. Radila je u Istraživačkom institutu farmaceutskoga poduzeća → Pliva u Zagrebu, gdje je (1972–74) bila voditeljica skupine za polusintetske makrolide, (1974–78) odjela za prirodne spojeve, a nakon toga vodila je istraživanja na području baznih sirovina. Sa → Slobodanom Đokićem radila je sredinom 1960-ih na derivatima eritromicina A te na sulfonamidnim derivatima eritromicilamina, s idejom da se kombiniraju svojstva eritromicina i sulfonamida. Godine 1974. započela je rad na sintezi pojedinih faza za pripravu azitromicina, a rezultati tih istraživanja poljuljali su dotadašnje poimanje o makrocikličkome prstenu eritromicina kao nositelju antibakterijske aktivnosti makrolida. U suradnji sa S. Đokićem, → Gorjanom Radobolja-Lazarevski i → Gabrijelom Kobrehel razvila je 1979–81. azitromicin (derivat eritromicina), djelatnu tvar antibiotika koji je 1988. plasiran pod nazivom Sumamed (od 1991. na američkom tržištu Zithromax). Osmislila je i postupak izolacije antibiotika oksitetraciklina u njegovoj industrijskoj proizvodnji, bavila se kemijskim transformacijama antibiotika tetraciklinskoga reda i eritromicina. Suautorica je patenata koji su štitili pripravu oksima eritromicina A i eritromicilamina, važnih intermedijera u sintezi druge generacije makrolidnih antibiotika (azitromicina, klaritromicina, roksitromicina i diritromicina). Kao jedna od autora azitromicina dobitnica je nagrade Zlatna kuna za životno djelo Hrvatske gospodarske komore (1998) i Nagrade HAZU-a (1998).

Đokić, Slobodan (Danilovgrad, Crna Gora, 30. XI. 1926 – Zagreb, 6. X. 1994), kemijski inženjer, stručnjak za makrolidne antibiotike.

U Zagrebu je na Kemijsko-tehnološkom odsjeku Tehničkoga fakulteta diplomirao 1952., a na Prirodoslovno-matematičkome fakultetu doktorirao 1957. disertacijom Sinteza nekih derivata pirolidina i bicikličkih amina. Usavršavao se 1955. i 1960–62. u Massachusetts Institute of Technology (MIT) u Cambridgeu (SAD) te 1969. u Imperial Collegeu u Londonu. Od 1952. radio je u farmaceutskome poduzeću → Pliva, najprije u proizvodnji barbiturata, a potom u Plivinu Istraživačkom institutu. Ondje je od 1956. vodio Kemijsko-tehnološki odjel, od 1963. novoosnovani Odjel za kemiju prirodnih spojeva, te je 1971–90. bio direktor Instituta; umirovljen je 1992. Bavio se sintezom tio- i imino- barbiturata i sulfonamida. Sredinom 1960-ih sa suradnicima je započeo istraživanja kemijskih transformacija tetraciklinskih i eritromicinskih antibiotika. Patentirao je postupke za izolaciju oksitetraciklina, antibiotika kojega je proizvodnja u to doba počela u Plivi. Rad na kemijskim transformacijama oksitetraciklina usmjerio je prema posve novim derivatima, kao i prema polu-sintetičkim antibioticima metaciklinu i doksiciklinu.

Najvažnije područje njegova istraživanja bio je rad na kemijskim transformacijama makrolidnih antibiotika. Bio je voditelj tima u kojem je, sa → Zrinkom Tamburašev, → Gorjanom Radobolja-Lazarevski i → Gabrijelom Kobrehel, 1979–81. razvio azitromicin (derivat eritromicina), djelatnu tvar antibiotika koji je 1988. plasiran pod nazivom Sumamed (od 1991. na američkom tržištu Zithromax). U svjetskoj su stručnoj literaturi spojevi toga tipa poslije nazvani azalidima. Značaj tog antibiotika je u znatno povećanom spektru djelovanja u odnosu na prethodnike, dugom zadržavanju u organizmu te u nedostatku potrebe zaštite od želučanih kiselina.

Predavao je na Tehnološkome fakultetu u Zagrebu (→ Fakultet kemijskog inženjerstva i tehnologije) 1964–80. kolegij Procesi organske kemijske industrije.

Autor je mnogobrojnih radova i patenata te knjiga o razvoju kemijsko-farmaceutske industrije, poput Dugoročni razvoj farmacije (1983). Kao jedan od autora azitromicina dobitnik je nagrade Zlatna kuna za životno djelo Hrvatske gospodarske komore i Nagrade HAZU-a koje su toj skupini znanstvenika dodijeljene 1998. Američko kemijsko društvo dodijelilo mu je titulu Heroj kemije 2000.

biokemijsko inženjerstvo → bioprocesno inženjerstvo

bioreaktor (fermentor), reakcijska posuda u kojoj su osigurani kontrolirani uvjeti za biokemijsku pretvorbu (biokonverziju) supstrata (sirovine, podloge) u željen proizvod djelovanjem živih stanica ili staničnih dijelova (biokatalizatora). Kao ključan dio opreme → bioprocesnog inženjerstva, rabi se u proizvodnji raznovrsnih proizvoda (proizvodi dobiveni postupkom kontrolirane fermentacije poput alkoholnih pića i fermentirane hrane, proizvodi za terapijsku i dijagnostičku primjenu, organska otapala i kiseline, biopolimeri, biogoriva) te zaštiti okoliša (biološka obradba otpadnih voda, kompostiranje). Prema tradicionalnome strukovnom određenju, bioreaktori u kojima proizvodi nastaju fermentacijom nazivaju se fermentori.







Bioprocesi u bioreaktorima čine središnji dio tehnološkoga bioprocesa (engl. upstream bioprocessing), koji započinje odabirom i razvojem biokatalizatora, pripremom supstrata te sterilizacijom bioreaktora, a nastavlja se provedbom biokonverzije nakon stavljanja biokatalizatora u kontakt sa supstratom u bioreaktoru (nacjepljivanje). Nakon završenog bioprocesa u bioreaktoru slijede tehnološki postupci izdvajanja i pročišćivanja proizvoda (engl. downstream bioprocessing). Bioreaktori su najčešće cilindrična oblika, osim tzv. WAVE bioreaktora koji se sastoji od plastičnog spremnika za jednokratnu uporabu. Tip, obujam, opremljenost i ostale značajke bioreaktora odabiru se uzimajući u obzir vrstu i svojstva biokatalizatora, sastav podloge te specifičnosti provedbe procesa. Sustavni nadzor i kontrola svih procesnih parametara u bioreaktoru provodi se regulacijskom elektronikom, danas u pravilu vođenom računalom. Uz mjerenja temperature, tlaka, protoka i pH vrijednosti, posebnim se osjetnicima mjeri razina tekućine i pjene, koncentracija otopljenoga kisika, količina stanične biomase i utrošak sastojaka podloge. Automatizacija upravljanja primjenom računala omogućuje međusobno spajanje više bioreaktora radi veće procesne učinkovitosti.







Bioreaktori se razvrstavaju prema vrsti supstrata koji se rabi (čvrsti ili tekući), potrebi za kisikom (aerobni ili mikroaerofilni), načinu miješanja, pripremi biokatalizatora (vezani ili raspršeni) itd. Ovisno o radnom obujmu bioreaktori mogu biti mikro (1‒100 ml), laboratorijski (1‒50 l), poluindustrijski (100‒1000 l) i industrijski (5000‒500 000 l). Konstrukcijski se ponajviše razlikuju bioreaktori za aerobne i mikroaerofilne procese i enzimski bioreaktori.







Bioreaktori za mikroaerofilne procese imaju uređaje za miješanje samo zbog uspostavljanja homogenog dodira biomase s katalizatorom. Bioreaktori za aerobne procese najrašireniji su oblik bioreaktora. Najjednostavniji među njima je bioreaktor za površinski uzgoj, u kojem su tekuća hranjiva podloga i mikroorganizmi izloženi zraku. Međutim, u većini aerobnih procesa opskrba mikroorganizama kisikom postiže se prisilnim dovođenjem zraka i miješanjem. S obzirom na način miješanja razlikuju se bioreaktori s mehaničkim miješalom, s pneumatskim miješanjem stlačenim zrakom (barbotirajuća kolona), s valovitim miješanjem (njihanjem) i s hidrauličkim miješanjem. Kod bioreaktora sa šupljim vlaknima (engl. hollow fiber), tekuća podloga pneumatski protječe kroz snop kapilarnih vlakana poroznih stijenki, a biomasa katalizatora (kvasci, alge, stanice, probiotici) imobilizirana je između kapilara. Posebnu skupinu čine bioreaktori u kojima je supstrat u čvrstome stanju (npr. visokocelulozni materijali). Enzimski bioreaktori konstruirani su slično klasičnim reaktorima za kemijsku katalizu. Mnogo su selektivniji i učinkovitiji te danas sve više zamjenjuju postupke kemijske sinteze, a u njima se kao biokatalizatori rabe izolirani enzimi otopljeni ili vezani (imobilizirani) na nosaču.

Glavni načini (postupci) vođenja bioprocesa u bioreaktoru su šaržni, šaržni s prihranjivanjem, kontinuirani i perfuzijski (kontinuirani s povratom biomase). Šaržni postupak podrazumijeva nacjepljivanje mikroorganizma u konačni obujam hranjive podloge u bioreaktoru. Periodično dodavanje svježe hranjive podloge sa supstratom u bioreaktor tijekom šaržnog postupka naziva se šaržnim postupkom s prihranjivanjem, a uz šaržni, najzastupljenija je vrsta bioprocesa u industriji. U kontinuiranom postupku svježa hranjiva podloga sa supstratom se neprekidno unosi u bioreaktor dok se istodobno odvodi jednaki volumen iskorištene hranjive podloge i mikrobne biomase. Kod perfuzijskoga postupka također postoji ujednačen protok hranjive podloge kroz bioreaktor, ali se pri izlasku sadržaja mikrobna biomasa odvaja i vraća u bioreaktor.

Bioreaktori u Hrvatskoj

Na području Hrvatske od najranijeg je doba poznata proizvodnja fermentiranih proizvoda, za koju su se u domaćinstvima i obrtu rabile prikladne posude kao preteča bioreaktora. Razvojem industrijske proizvodnje u XIX. st. došlo je do pojave novih proizvodnih tehnologija, u kojima su se počeli rabiti metalni fermentori. U tome su prednjačile prve industrijske pivovare (u Daruvaru, Osijeku, Karlovcu, Zagrebu), tvornice octa (Osijek, Varaždin, Požega, Zagreb, Karlovac), tvornice alkohola, alkoholnih pića i kvasca, npr. Tvornica i rafinerija špirita i pjenice u Marofu baruna Dumreichera (→ Žumberak) od 1878., Tvornica žeste Arko (→ Badel 1862) osnovana 1867., Fabrika i rafinerija žeste P. Teslić iz Siska (→ Segestica) od 1925.







Velik iskorak u primjeni modernih industrijskih bioreaktora i bioprocesnog inženjerstva u Hrvatskoj potaknuo je razvoj domaće farmaceutske industrije, napose poduzeća Kaštel (poslije → Pliva), osnovanog u Karlovcu 1921. Prvi istraživački laboratorij poduzeća, osnovan je 1935., u kojem je nobelovac → Vladimir Prelog dao svoj doprinos istraživanju → antibiotika sulfonamida, što je rezultiralo patentiranjem i pokretanjem proizvodnje streptazola (1936), a potom i mnogih drugih patentiranih lijekova.







Osnivanjem Biotehnološkoga studija na Tehnološkome fakultetu u Zavodu za biokemijsko inženjerstvo 1956., uz → Veru Johanides i → Sinišu Bana počela je i razvijala se visokoškolska nastava bioprocesnog inženjerstva koja je obuhvaćala znanja o fermentorima (→ Vladimir Marić) i njihovoj primjeni u obradbi otpadnih voda (→ Margareta Glancer-Šoljan). Moderna biotehnologija koja se temelji na bioreaktorima počela se razvijati u Hrvatskoj na zagrebačkom → Prehrambeno-biotehnološkome fakultetu od 1987 (→ Zlatko Kniewald), punu je primjenu našla u suvremenoj biofarmaceutskoj proizvodnji (koprivnički → Belupo, zagrebačka Pliva, → Imunološki zavod, Hospira te riječki → Jadran – galenski laboratorij). Osim u farmaceutskoj i prehrambenoj industriji, u Hrvatskoj je danas sve značajnija primjena bioreaktora (fermentora) u bioplinskim postrojenjima, kojih je 2019. bilo 39.

Procesnu opremu za poduzeća nekoć su dijelom proizvodile domaće tvornice (npr. zagrebačko → Jedinstvo). Danas opremu za pivovare i prehrambenu industriju proizvodi i instalira poduzeće Rosing iz Zagreba, s pogonom u Kupincu.

Cedevita, zaštićeni naziv osvježavajućeg vitaminskog napitka istoimenog poduzeća, sa sjedištem u Zagrebu.

Na mjestu današnjega sjedišta poduzeća, na Borongaju je 1929. sagrađena prva tvornica za proizvodnju dijetetskih proizvoda u Hrvatskoj, podružnica poznatoga švicarskog poduzeća Dr. A. Wander. Bila je to najveća moderna tvornica farmaceutskih i dijetetskih preparata u jugoistočnoj Europi, a zapošljavala je 60 radnika. Glavni je proizvod bio Ovomaltine, suha hrana pripravljena od slada, jaja, mlijeka i kakaa, te vitaminski napitak zasnovan na ekstraktu slada za umjetnu prehranu dojenčadi. Zagrebačka tvornica poslovala je do 1947., kada je nacionalizirana pod nazivom Jugodijetetika. Jugodijetetika je 1959. pokrenula proizvodnju Laktovita, prvoga zamjenskog mlijeka domaće proizvodnje za dojenčad, a poslije i sličnih proizvoda namijenjenih prehrani dojenčadi i djece (Bif, Bebivit, Laktacid, Bebiron), ali i drugih proizvoda (bomboni Pepermint). Radi širenja proizvodnje 1967–69. izgrađeni su novi pogoni.





















U razdoblju okrupnjavanja poduzeća, Jugodijetetika je 1969. pripojena zagrebačkom poduzeću → Pliva. Tijekom 1970-ih i 1980-ih njezini su pogoni (RO za proizvodnju dijetetskih i prehrambenih proizvoda) činili jezgru proizvodnje Plivina prehrambenog programa, a uz postojeće razvijen je niz novih proizvoda.







Među proizvodima nastalima u tom razdoblju posebno se ističe vitaminski instantni napitak u granulama Cedevita. Recepturu je 1969. izradio farmaceut Martin Stanković (1932–2012), a proizvodnja je započela 1970. Isprva se Cedevita prodavala u ljekarnama u staklenoj bočici, pakirana zajedno s mjericom za doziranje. Receptura se kontinuirano usavršavala, razvijale su se inačice namijenjene posebnim kategorijama potrošača (Cedevita light, Cedevita kids i Cedevita sport), te osim izvornog okusa naranče, drugi voćni okusi. Od 1971. proizvode se i voćni vitaminski bomboni Cedevita.







Razvijali su se i drugi proizvodi, npr. hrana za dojenčad Nektarmil, Bebimil, Soyamil, Laktomil, hrana za djecu Bebimiks, Bebipapa, dijetetski napitak Vitamalt; gume za žvakanje i dio tvrdih bombona proizvodili su se u Nerežišću, u pogonima dotadašnje tvornice Favorit (proizvodnja pokrenuta 1959. u Poljoprivrednoj zadruzi Nerežišće, u Plivi od 1976., danas u sastavu zagrebačke Aquarius grupe), a čajevi u pogonima dotadašnje tvornice Biljana u Trogiru (osnovana 1947).

U Glini je 1989–91. u sklopu Plivina prehrambenog programa izgrađen pogon za proizvodnju cerealne dječje hrane i ekstrudiranih proizvoda nove linije Vivera (kukuruzne pahuljice Vivera Corn Flakes, miješane žitarice Vivera Probavin). Godine 1997. Pliva je prehrambeni program koncentrirala u dva samostalna poduzeća u njezinu vlasništvu, Cedevita d. o. o. i Vivera d. o. o. Odlukom Plive o napuštanju djelatnosti u tom segmentu, 2001. Cedevita je prodana zagrebačkoj Atlantic grupi, u sklopu koje posluje i danas (od 2019. pod imenom Atlantic Cedevita d. o. o.), a Vivera njemačkom koncernu HiPP Beteiligungs AG, te od 2017. posluje pod imenom HIPP Croatia d. o. o. (167 zaposlenih).







U novome tisućljeću Cedevita je razvoj usmjerila na instantne napitke, te je tržištu predstavljena Cedevita GO!, u inovativnom pakiranju koje sadrži prašak i bočicu s vodom, kao i proizvodi namijenjeni ugostiteljstvu. Nastavljena je i proizvodnja bombona, dok čajeve (Cedevita čaj i Naturavita) od 2016. proizvodi Spider grupa iz Pitomače. Cedevita je 2018. imala 263 zaposlenika.

Vrkljan, Darko (Zagreb, 1. X. 1952), rudarski inženjer, stručnjak za eksploataciju nemetalnih mineralnih sirovina i rudarsku legislativu.

Diplomirao je 1978. na → Rudarsko-geološko-naftnom fakultetu u Zagrebu, gdje je doktorirao 1998. disertacijom Utvrđivanje minerskih značajki emulzijskih eksploziva i njihova primjena za miniranje stijena (mentor J. Krsnik). Radio je u zagrebačkom poduzeću → Geotehnika (sv. 3) (1980−85), a 1985. zaposlio se na Rudarsko-geološko-naftnom fakultetu gdje je u zvanje redovitoga profesora izabran 2009. Umirovljen je 2018. Bio je predstojnik Zavoda za rudarstvo i geotehniku (2005−09) te osnivač i voditelj Laboratorija za vjetrenje i kvalitetu zraka (2002−18). Predavao je kolegije Površinska eksploatacija mineralnih sirovina, Tehnologija nemetalnih mineralnih sirovina, Vjetrenje i odvodnjavanje rudnika, Rudarsko pravo i propisi, Alternativne metode eksploatacije. Suautor je sveučilišnih udžbenika Podzemna eksploatacija mineralnih sirovina (sa S. Živkovićem i J. Nuićem, 1998) te Površinska eksploatacija mineralnih sirovina (sa S. Živkovićem, 2002). Član je HATZ-a od 2009.

Žumberak, tvornica kvasca i špirita osnovana 1875. u Savskom Marofu.







Bečki kirurg i sveučilišni profesor Johann Heinrich Dumreicher (1815–1880), rodom iz Trsta, kupio je 1870. vlastelinstvo i dvorac Januševec, s vlastelinskim majurom Vrbina (danas Savski Marof u sklopu naselja Prigorje Brdovečko), gdje je započeo proizvodnju etilnog alkohola (špirit) i kvasca (pjenica). Poslije je, zbog povećanih potreba za osnovnim sirovinama (ječam), zakupio i vlastelinstvo Kerestinec. Poljoprivredna pecara za proizvodnju špirita započela je s radom 1875., a 1876. počela je proizvodnja kvasca. Sljedeće je godine tvornica registrirana pod nazivom Baruna Dumraichera tvornica i rafinerija špirita i pjenice u Marofu. Od 1880. tvornicu vodi Dumreicherov sin Theodor, koji ju je znatno unaprijedio. Proizvodni je kapacitet bio 600 kg kvasca i 1000 l špirita na dan, što je postignuto 1885., kada se tvornica svrstala u red većih poduzeća po svojoj opremljenosti (parni pogon) i broju zaposlenih (62), a ubrzo je prepoznata kao pionir industrijalizacije i gospodarskoga razvoja Hrvatske tog doba. Konačni su se proizvodi dobivali preradbom kukuruza, raži i ječma, a predstavljali su se na gospodarskim izložbama u Trstu (1882), Zagrebu (1891), Pešti (1896). Dobivši priznanja za kvalitetu, kvasac se prodavao i u inozemstvu te prevozio čak do bečkoga dvora u limenim posudama s dvostrukim dnom, u kojem je bila voda kako bi se zadržala svježina.

Godine 1900. tvornicu s januševečkim imanjem uzeo je u zakup zagrebački industrijalac Maks Mayer te je preimenovao u Tvornica žeste i pjenice, a 1906. postao je i njezinim vlasnikom. Godine 1921. tvornica je pretvorena u dioničko društvo sa 150 zaposlenih. Od 1948., kada je nacionalizirana, posluje pod imenom Žumberak. U poslijeratnim se godinama proizvodnja špirita i svježega pekarskog kvasca stalno povećavala (5 milijuna hl špirita i 2000 t kvasca 1967), a tvornica je počela proizvodit i suhi aktivni pekarski kvasac, krmni kvasac i ugljikov dioksid.

Početkom 1967. Žumberak je s približno 250 zaposlenih ušao u sastav zagrebačkog poduzeća → Pliva kao Pogon V. Reorganizacijom gospodarstva 1970-ih, tvornica postaje OOUR Kvasac u sklopu SOUR-a Pliva. Godine 1977. izgrađen je novi pogon za proizvodnju kvasca i špirita u Savskom Marofu. Slijedilo je Plivino preuzimanje proizvodne linije suhoga (instant) kvasca Di-go od koprivničke Podravke, i širenje te linije i na svježi kvasac u kockici.







Godine 1998. poduzeće postaje samostalno kao Kvasac d. o. o. u vlasništvu Plive, a od 2000. vlasnik mu je francusko poduzeće Lesaffre te od 2019. posluje pod nazivom Lesaffre Adriatic d. o. o. U sjedištu poduzeća u Prigorju Brdovečkom smještena je uprava s proizvodnjom pekarskih dodataka te Pekarski razvojni Centar. Od 2018. pekarski kvasac Di-go se više ne proizvodi u Hrvatskoj. Poduzeće Lesaffre Adriatic je 2019. imalo oko 90 zaposlenih.