Kesterčanek, Fran Žaver (Franjo Xaver) (Zagreb, 14. IX. 1856 – Zagreb, 21. VIII. 1915), šumarski stručnjak, jedan od utemeljitelja šumarskoga visokog školstva u nas.

Studirao je na Šumarskoj akademiji u Mariabrunu i Visokoj školi za kulturu tla u Beču, gdje je diplomirao 1877. Nakon studija radio je u Zagrebu kao katastralni procjenitelj za kotare Križevci, Đurđevac, Bjelovar i Koprivnica. Od 1878. bio je zaposlen na Gospodarsko-šumarskom učilištu u Križevcima (→ Visoko gospodarsko učilište u Križevcima), gdje je na Šumarskom odjelu predavao kolegije Uporaba šuma, Sađenje i uzgoj šuma, Šumarska uprava, Tehnologija drva, Dendrometrija, Računanje vrijednosti šuma, Povijest i literatura šumarstva, a za slušatelje gospodarskog smjera Opće šumarstvo. U razdoblju 1883–93. radio je kao županijski nadšumar u Zagrebu i Varaždinu, nakon čega se vratio za profesora u Križevce te potom nakratko radio u Šumarskom odsjeku Zemaljske vlade u Zagrebu (1899). Zauzimao se za preseljenje križevačkog učilišta u Zagreb i podizanje razine školovanja na visokoškolsku. Njegov je naum konačno ostvaren osnutkom Šumarske akademije pri Mudroslovnome fakultetu u Zagrebu 1898., kao preteče današnjega → Fakulteta šumarstva i drvne tehnologije. Na toj je akademiji 1900. imenovan profesorom te je do kraja života predavao kolegije Uzgajanje šuma, Čuvanje šuma i lovstvo, Šumarska mehanička tehnologija, Uporaba šuma te Šumarska politika. Uredio je bogatu zbirku učila u Kabinetu za šumsko-proizvodne struke kojega je bio predstojnik do 1915., nastojao je urediti arboretum i šumsko-pokusni vrt u Božjakovini te je organizirao i vodio stručne ekskurzije.

Njegov znanstveni rad zadire u sve grane šumarske struke. Napisao je prve strukovne udžbenike, npr. Dendrometrija (1881), Osnov nauke računanja vrijednosti šuma (po G. Heyeru, 1882), Lovstvo (1896). Bio je urednik Šumarskoga lista (1880–86. i 1905–08), ravnatelj Šumarskoga muzeja, tajnik Hrvatsko-slavonskoga šumarskog društva (→ Hrvatsko šumarsko društvo), organizator šumarskih izložaba (Budimpešta 1884. i 1896., Beč 1889., Zagreb 1891). Osnivač je → Hrvatskoga društva za gajenje lova i ribolova (1891) i urednik njegova glasila Viestnik Prvoga obćega hrvatskoga družtva za gojenje lova i ribarstva (1892–1910). U auli i na zapadnome pročelju Hrvatskoga šumarskoga doma te u predvorju Fakulteta šumarstva i drvne tehnologije u Zagrebu postavljena su 1936. i 1960. njegova poprsja, radovi Emila Bohutinskoga.

kemijska preradba drva, u tehnološkom smislu, skup postupaka i tehnologija kojima se drvo kemijskim putem prerađuje u različite proizvode. Podrazumijeva dobivanje drvnih kemijskih komponenata izdvajanjem iz drva (celuloze, štavila, eterična ulja i dr.) i dobivanje produkata razgradnje drvnih kemijskih komponenata (utekućeno drvo, octena kiselina, drvni ugljen, katran, šećeri i dr.). U znanstvenom smislu, kemijska preradba drva je disciplina koja proučava i istražuje načine iskorištenja šumskih proizvoda primjenom kemijskih metoda za dobivanje novih i inovativnih proizvoda. Pripada područjima šumarstva, drvne tehnologije, kemijske tehnologije. Za razliku od mehaničke obradbe drva, u kemijskoj se preradbi mogu prerađivati i manje važne vrste drva kao i manje vrijedni dijelovi stabla kao što su grane, lišće, korijenje, smole, plodovi i sl.

Kemijskoj preradbi drva pripadaju proizvodnja raznih vrsta celuloznih vlakana (drvenjača ili mehanička celuloza, poluceluloza i tehnička celuloza), → papira, papirne → ambalaže, produkata kemijske preradbe celuloze (→ umjetna vlakna), štavila (→ tanini), produkata hidrolize drva (jednostavni šećeri – monosaharidi i njihova daljnja preradba, npr. u alkohol), produkata razgradnje hemiceluloze (furfural i dr.), dobivanje prirodnih aromatičnih produkata iz drva (smole, eterična ulja i sl.), toplinska razgradnja drva (octena kiselina i dr.), preradba otpadnoga papira u koristan proizvod (recikliranje) i dr. U kemijsku preradbu drva kadšto se ubraja dobivanje proizvoda suhe destilacije drva (→ drvni ugljen) te impregnacija drva (→ zaštita drva). Neke su od tih tehnologija tek u razvoju, a neke iščezavaju. Primjerice, proizvodnja tanina gasi se, jer je razvijen suvremeniji postupak proizvodnje jeftinijih i kvalitetnijih umjetnih štavila. S druge strane, proizvodi slični drvenjači danas predstavljaju najsuvremenije načine proizvodnje vlakana celuloze s gospodarskog i ekološkog gledišta. Kemijska preradba drva provodi se uglavnom kemikalijama, a temperatura i drugi fizikalni čimbenici imaju manju ulogu. Uspješnost tehnoloških postupaka ovisi o vrsti stabla, anatomskom dijelu, visini, šumskoj sastojini, nadmorskoj visini, vrsti tla i dr., pa je njihovo poznavanje ključno.













Celuloza

Najvažniji proizvod kemijske preradbe drva je celuloza. U kemijskome smislu celuloza je čist kemijski spoj, polisaharid (C₆H₁₀O₅)_n. Pod tehničkom celulozom smatra se tvar koja je dobivena tehnološkim postupcima iz drveta, a sadržava čistu celulozu s manje ili više pratitelja, tj. lignina, pentozana i heksozana. Celuloza je važna sirovina za proizvodnju papira, umjetne svile i vune, eksploziva i kaučuka, lakova, i sl.

S tehnološkoga gledišta celuloza se može proizvoditi mehanički (drvenjača ili trljanica), kemijski (tehnička celuloza) i kemijsko-mehanički (poluceluloza i kemijska drvenjača). Celulozna vlakna dobivena tim postupcima imaju različita svojstva (ovise o zaostalom sadržaju lignina, pentozana i heksozana), pa se rabe za različite svrhe. Odnos kvalitete celuloze i iskorištenja drva obrnuto je razmjeran: celulozno vlakno visoke kvalitete dobiva se uz nisko iskorištenje sirovine. Nasuprot tomu, iskorištenje sirovine kod npr. drvenjače i poluceluloze je visoko, a vlakna u odnosu na tehničku celulozu (sulfitnu ili sulfatnu) slabija.

Četiri su osnovne tehnološke faze proizvodnje celuloznih vlakana: priprema sječke u šumi, doprema drva u tvornicu, uskladištenje drva i sječke, otkoravanje drva te proizvodnja i separacija sječke; priprema i regeneracija kemikalija; proizvodnja celuloznih vlakana; naknadna obradba vlakana. Za proizvodnju celuloze iskorištavaju se četinjače i listače. Od četinjača su najčešće smrekovina, jelovina, borovina i ariševina, a od listača bukovina, topolovina i brezovina. Ostale se vrste (lipovina, vrbovina, hrastovina, kestenovina) rabe mnogo manje jer su manje raširene ili služe za mehaničku ili koju drugu kemijsku preradbu. Kao sirovina rabe se još brzorastuće vrste koje se sade plantažno (topola) te drvni ostatci iz drvnoindustrijskih pogona. Prosječna duljina vlakanaca kod četinjača je 2,2 do 3,8 mm, a kod listača 1,0 do 1,2 mm. Od hrvatskih domaćih vrsta drva najbolja je svojstva pokazala smrekovina duljine vlakna 3,2 do 3,8 mm.

Osnovno načelo kemijske preradbe drva u celulozna vlakna je postupak delignifikacije, tj. kemijski proces izdvajanja lignina iz heterogene drvne strukture. Izdvajanjem lignina preostaju celuloza i pratitelji, čime biva razrušena struktura drva, a omogućeno razdvajanje celuloznih vlakana kemijskim putem. Lignin se izdvaja u kiseloj, neutralnoj ili lužnatoj sredini uz određene uvjete. Razdvajanje se pospješuje mehaničkim utjecajima koji u nekim postupcima proizvodnje celuloznih vlakana prevladavaju (defibrilacija). Delignifikacija se obavlja pri povišenoj temperaturi u različitim uređajima za kuhanje drvne sječke.

Povijesni razvoj industrije celuloze i papira

Podloge za pisanje zasnovane na celulozi imaju dugu povijest. Papirus su prije 5000 godina proizvodili Egipćani od istoimene biljke, koja je rasla u dolini Nila. Trake izrezane od stabljike te biljke ljudi su ispirali, međusobno prepletali i tako dobili podlogu prikladnu za pisanje. Papir kakav se rabi danas, pronašli su prije približno 2000 godina Kinezi. Oni su primitivnim putem dobili vlakna iz rižine slame, a od njih papir (T’sai Lun, 105). U Europi je papir poznat već 900 godina, a prvi je put proizveden u Španjolskoj (u Xàtivi kraj Valencije) 1144. Prvi uređaj za mljevenje papirnih vlakana u Europi izrađen je 1276. u Italiji (u Fabrianu kraj Ancone). Papir se do prije 150 godina izrađivao isključivo od tekstilnih otpadaka (krpa). Nagli razvoj tiskarstva i nakladništva povećao je potrebu za sirovinom bogatom vlaknima koje ima dovoljno u prirodi. Prva vlakna dobivena su 1830. izdvajanjem iz slame s pomoću lužina. Koristeći lužine, Englezi Hugh Burgess i Charles Watt proizveli su 1854. prva drvna vlakna (od brezovine), dobivši tzv. natronsku celulozu. Daljnji razvoj celulozne industrije obilježen je pronalaženjem odgovarajućih kemikalija s pomoću kojih se iz drva lakše mogu izdvojiti celulozna vlakna. Amerikanac Benjamin C. Tilghman patentirao je 1866. postupak dobivanja sulfitne celuloze. Isti je postupak za industrijsku primjenu razvio Šveđanin Carl Daniel Ekman 1874., izgradivši u Bergviku prvu tvornicu sulfitne celuloze, koja je već u prvoj godini rada proizvela oko 500 t celuloznih vlakana. Tako proizvedena celuloza bila je žutobijele boje, ali kudikamo kvalitetnija od natronske. Nakon pronalaska sredstava za izbjeljivanje, iz sulfitne se celuloze danas dobivaju vrlo bijeli papiri za pisanje i tisak. Sulfatnu celulozu pronašao je Šveđanin Carl F. Dahl 1879. u Gdańsku. Nakon tih se pronalazaka počela naglo širiti celulozna industrija, a posebice sulfatni postupak.

Proizvodnja celuloznih vlakana i papira u svijetu i Europi

Industrija celuloznih vlakana i papira među najvećim je industrijskim granama u svijetu (prema količini proizvedenih proizvoda na trećem je mjestu, iza naftne i metalne industrije). Svjetska proizvodnja papira i kartona danas je oko 390 milijuna tona i očekuje se da će do 2023. dostići 490 milijuna tona. Približno 40% ukupne svjetske proizvodnje papira i kartona ostvaruje se u Aziji, a po 25% u Europskoj uniji i Sjevernoj Americi. Vodeći svjetski proizvođač papira do 2009. bio je SAD, a od tada je Kina. Prosječna godišnja potrošnja papira po stanovniku na Zemlji je oko 60 kg (stanovnici SAD-a 265 kg, stanovnici Afrike 7 kg).

Europska industrija papira na godinu proizvede više od 90 milijuna tona papira i kartona i više od 36 milijuna tona celuloze. Izravno osigurava 178 000 radnih mjesta i neizravno tri milijuna radnih mjesta duž lanca šuma–papir. Konfederacija europskih papirnih industrija (CEPI) obuhvaća 633 poduzeća koja čine 23% svjetske proizvodnje. Sirovina se sastoji od 40% recikliranih vlakana i 44% izvornih celuloznih vlakana, ostale celuloze (1%) i nevlaknastih materijala (15%). Približno 94% potreba za drvom kao sirovinom za celulozna vlakna namiruje se iz certificiranih šumskih sastojina unutar Europe. U EU-u najveći je proizvođač papira Njemačka, a slijede Finska, Švedska i Francuska. Najveći proizvođači celuloze su Finska i Švedska. Sjedišta su dvaju najvećih europskih poduzeća u tom sektoru, Stora Enso i UPM, u Finskoj.

Kemijska preradba drva, a napose proizvodnja celuloze i papira, danas je temelj i predvodnik razvoja bioekonomije kao gospodarske strategije proizvodnje različitih proizvoda i energije iz biomase. Takvu je strategiju prihvatila Europska komisija 2012., potičući zamjenu fosilnih derivata proizvodima dobivenima iz obnovljivih bioloških resursa. Ključni su sudionici u tome biorafinerijski sustavi, tj. postrojenja za preradbu biomase kao obnovljivoga biološkog resursa, u kojima važnu ulogu imaju tehnologije i procesi kemijske preradbe drva (mehaničko-fizikalni, biokemijski, kemijski, termokemijski). Razvojem bioekonomije ostvaruje se koncept obnovljivog i regenerativnog kružnog gospodarstva.

Celulozno-papirna industrija u Hrvatskoj

Celulozno-papirna industrija u Hrvatskoj razvila se prilično rano. Redovnici pavlini već su potkraj XVII. st. obrtnički proizvodili papir u mjestu Očuri kraj Lepoglave. U Zagrebu je 1772. započela prva manufakturna proizvodnja papira. Prva suvremena tvornica papira osnovana je u Rijeci 1827 (→ Tvornica papira Rijeka). Međutim, zbog općenito slabe industrijske razvijenosti zemlje u to doba, ta je industrijska grana neko vrijeme sporo napredovala. Značajna kemijska preradba drva razvila se u Belišću (→ Belišće), gdje je 1884. osnovano drvnoindustrijsko poduzeće Salomona H. Gutmanna. Od 1889. ondje je djelovala tvornica tanina te od 1900. pogon suhe destilacije drva; tijekom 1920-ih poduzeće je proizvodilo tanin, drvni ugljen, kalcijev acetat, octenu kiselinu, formalin, kloroform, natrijev acetat, olovni acetat, katran, smolu, kreozot. Tijekom 1960-ih dio te proizvodnje ugašen je, a izgrađena je tvornica poluceluloze (zasnovana na neutralnom sulfitnom postupku), ambalažnih papira i ambalaže od valovitoga kartona (1961). U Zagrebu je 1893. osnovana Zagrebačka dionička tvornica papira (donedavno → Pan – Tvornica papira Zagreb), u kojoj se nakon rekonstrukcije i modernizacije 1929–34. papir izrađivao od sulfitne celuloze koja se proizvodila u tvornici (do 1979). U Plaškom je 1964. izgrađena tvornica sulfatne celuloze i kraft (natronskog) papira. Usporedno s tim razvijali su se pogoni za preradbu papira u Zagrebu, Koprivnici i Belišću te Andrijevcima kraj Slavonskog Broda. Danas se u Hrvatskoj proizvodi poluceluloza u Belišću, a drvenjača u Fužinama (u tvornici Drvenjača osnovanoj 1975).













Školstvo i publicistika

Nastavnim planom četverogodišnjega srednjoškolskog obrazovanja za drvodjeljske škole (za strukovno zanimanje drvodjeljski tehničar – dizajner) obuhvaćeni su neki dijelovi kemijske preradbe drva. Među srednjoškolskim udžbenicima ističu se oni Filipa Kljajića Tehnologija celuloze i drvenjače (1984) i Kemijska prerada drva (2000).

Začetci visokoškolskog obrazovanja iz područja kemijske preradbe drva datiraju još iz 1909., kada se u nastavnom planu zagrebačke Šumarske akademije pojavio kolegij Šumsko-kemijska tehnologija. No, sustavna je nastava iz tog područja započela 1960., kada je u novi nastavni plan Drvnoindustrijskog odsjeka Šumarskoga fakulteta (→ Fakultet šumarstva i drvne tehnologije) uvršten kolegij Kemijska prerada drva. Intenzivan obrazovni razvoj u okviru tog kolegija u početku je ostvaren zahvaljujući → Ivanu Opačiću, koji je bio osnivač Katedre za kemijsku preradu drva te nositelj istoimenog kolegija do odlaska u mirovinu 1984., kada je kolegij preuzeo Vladimir Sertić. U novome nastavnom planu Fakulteta od 2005. veći dio te tematike predaje se u sklopu kolegija Kemija drva (stručni studij Drvna tehnologija i preddiplomski studij Drvna tehnologija), koji vodi Alan Antonović te kolegija Tehnologija vlakana i papira (diplomski studij Drvnotehnološki procesi), koji vode → Vladimir Jambreković i Nikola Španić. Oba se kolegija izvode u organizaciji Zavoda za tehnologije materijala, u sastavu kojeg je uređen i moderno opremljen Laboratorij za kemiju lignoceluloznog materijala (voditelj A. Antonović). Zaposlenici Zavoda objavili su mnogobrojne znanstvene i stručne radove iz područja kemijske preradbe drva. Prvi udžbenik iz tog područja na hrvatskom jeziku za studente Šumarskoga i Tehnološkoga fakulteta bio je Kemijska prerada drva I. Opačića (1967).

kremeni pijesak (kvarcni pijesak), nekoherentna (sipka), nemetalna mineralna sirovina sedimentnog podrijetla. Sastoji se od kremena (SiO₂), feldspata (K,Na[AlSi₃O₈]), odlomaka stijena i drugih primjesa (silikati, oksidi, karbonati i dr.), a veličine je zrna 0,063 do 2 mm. Industrijski vrijednu mineralnu sirovinu predstavljaju kremeni pijesci s visokim sadržajem SiO₂ (više od 90%), niskim udjelom ostalih mineralnih sastojaka te povoljnim granulometrijskim sastavom (0,1−0,6 mm). Kemijski sastav najčišćih kremenih pijesaka sadrži 99,0 do 99,8% SiO₂.

Najčešće predstavljaju egzogene klastične nanosne sedimente, odn. nastaju erozijskim procesima u oksidacijskoj zoni, mehaničkim raspadanjem i kemijskom razgradnjom stijena koje sadrže kremen (granit, gnajs, kvarcit, pješčenjak i dr.) u detritus, koji se transportnim agensima (voda, vjetar, led) premješta u sedimentacijske bazene. Prema načinu transporta i mjestu taloženja razlikuju se riječni (aluvijalni), jezerski, marinski, glečerski i eolski kremeni pijesci. Rjeđu grupu predstavljaju sedimentna ležišta kremenoga pijeska u karbonatnim naslagama, nastala silifikacijom (metasomatozom) karbonatnoga mulja ili neposrednom kristalizacijom kremena iz otopine u koju je vjetrom ili vodom donesen materijal bogat silicijem.

Kremeni pijesak rabi se za proizvodnju ravnoga, lijevanog i ambalažnog stakla, kalupa i jezgri u ljevarstvu, abraziva (pjeskarenje, poliranje), silikatne opeke, keramike, punila, kemijskih preparata, filtara i propanta (podupirač pukotina) te u industriji nafte pri frakturiranju, u hortikulturi i dr.

Uporaba kremenoga pijeska tijekom povijesti

Od pretpovijesti kremeni pijesak rabio se za brušenje i poliranje pri oštrenju i zaglađivanju oruđa, oružja i nakita, te za potrebe građenja. Za potrebe metalurgije i staklarstva počeo se rabiti u razdoblju između 5000. i 3000. pr. Kr. Pretpostavlja se kako je proizvodnja stakla otkrivena prije 6000 godina u Mezopotamiji, kada se prvi put spominje recept za staklarsku smjesu u kojoj je najvažniji sastojak bio kremeni pijesak. Predmeti od stakla iz kremenoga pijeska poznati su i u starim kulturama Egipta, Indije, Kine, Grčke, Rima i dr. Iako je željezo otkriveno oko 2000. pr. Kr., prvo lijevanje u kalupe od pijeska poznato je iz Kine oko 645. pr. Kr.

Od industrijske revolucije eksploatacija i potrošnja kremenoga pijeska ubrzano raste. Danas se u svijetu na velikom broju ležišta eksploatiraju količine industrijskoga kremenog pijeska i šljunka izražene u stotinama milijuna tona. Najveća je eksploatacija u SAD-u, a u Europi u Francuskoj, Italiji i Njemačkoj.

Kremeni pijesak u Hrvatskoj

Ležišta

Na području Hrvatske nalaze se mnoga ležišta, nalazišta i pojave kremenih pijesaka. Vezana su uz razvoj određenih litostratigrafskih članova unutar naslaga krede, neogena i kvartara. Kremeni pijesci i pješčenjaci donjokredne i gornjokredne starosti razvijeni su na području Istre i fragmentarno na Visu, Braču i Mljetu. Nastali su transportom silicija, a pojavljuju se u sipkom i kompaktnom stanju (pješčenjaci) ili poluvezani najčešće autohtonim karbonatnim muljem. Naslage neogenske starosti raširene su na području Slavonije, Moslavine, Hrvatskoga zagorja te na Baniji i Kordunu, a nastale su razaranjem pretežno kristalinskih masiva uz rubove Petrove, Zrinske, Moslavačke, Požeške i Dilj gore te Papuka, Psunja, Krndije. Kremeni pijesci sa šljuncima izgrađuju aluvijalne nanose sljevova Drave i Save.

Najveća i najkvalitetnija ležišta kremenih pijesaka koja se mogu eksploatirati površinskim načinom pronađena su u Moslavini i Slavoniji u neogenskim naslagama. Najstariji su donjopontski abichi sedimenti s dva pješčana tijela na ležištima Španovica i Branešci kraj Pakraca. Sedimenti gornjega ponta (naslage rhomboidea) nositelji su velikih ležišta kao što su Vrtlinska kraj Čazme, Jagma i Livađani kraj Lipika, Vranić kraj Orljavca i dr. Treći rudonosni horizont pripada pliocenskim sedimentima. Unutar donjih, srednjih i gornjih paludinskih naslaga nalaze se sitnozrnati, zaglinjeni kremeni pijesci s niskim sadržajem SiO₂ sjeverno od Save, između Novske i Slavonskog Broda.

Ukupne eksploatacijske rezerve kremenoga pijeska u RH iznose oko 40 000 000 t, a potencijalne su višestruko veće. Gospodarski važna ležišta industrijskoga kremenog pijeska predviđena za površinsku eksploataciju sadrže prosječno više od 90% SiO₂, s udjelom granulometrijskoga sastava 0,1 do 0,6 mm u iznosu 50 do 80%. Debljine pijeska variraju od nekoliko metara do nekoliko desetaka metara. Glavni minerali su kremen, feldspati, odlomci stijena i tinjci, akcesorni minerali epidot, granati, apatit, cirkon i turmalini, a minerali u tragovima amfiboli, disten, staurolit, titanit i andaluzit. Udio opakih (neprozirnih) minerala čini mješavina ilmenita i limonita.

Dobivanje i preradba (uporaba)

Uporaba kremenoga pijeska na prostoru RH seže u antičko doba, kada su Rimljani iskorištavali istarska ležišta. Zabilježeno je da su za poznatu tvornicu stakla na Muranu kraj Venecije u XIII. st. kremene pijeske otkopavali na Visu. U XVII. i XVIII. st. obavljala se eksploatacija na Visu, u Gorskom kotaru i Hrvatskom zagorju, u XIX. st. započela je eksploatacija i proizvodnja stakla u Humu na Sutli, a eksploatacija ležišta Jagma kraj Lipika za tvornicu stakla u Daruvaru 1922. Nakon II. svj. rata učestala su istraživanja mineralnih sirovina te su pronađena nova ležišta kremenoga pijeska, kojih je eksploatacija 1970-ih iznosila oko 200 000 t.

Suvremena eksploatacija kremenoga pijeska i pješčenjaka u Istri počela je 1948. osnivanjem poduzeća Istarski rudnici nemetala na istraženim prostorima Šaulaga–Buran, odn. Šaulaga–jug kraj Pule. Poduzeće Mikrosil rudnici i proizvodnja kremena, osnovano nešto kasnije, bilo je nositelj eksploatacije do 1993., kada ga je preuzelo poduzeće Ytong Croatia. Do gašenja proizvodnje 2000. godišnja eksploatacija iznosila je oko 40 000 t.

Potkraj 1980-ih eksploatacija kremenoga pijeska u RH iznosila je oko 300 000 t zahvaljujući ponajviše Tvornici ravnog stakla Lipik osnovanoj 1963. Današnji je sljednik poduzeće → Lipik Glas koje obavlja eksploataciju na EP ležištima Vranić i EP Medinac te je ujedno vodeći gospodarski subjekt u eksploataciji kremenoga pijeska u Hrvatskoj. Od 2000-ih eksploataciju kremenoga pijeska u Hrvatskoj provodila su i poduzeća IGM Lepoglava (ležište Tiglin–Horvacka), Inker iz Zaprešića (ležište Mazalica), Agraria iz Čazme (ležište Štefanac) te Wienerberger iz Karlovca (ležište Brezovi Rebar). Eksploatacija industrijskoga kremenog pijeska u Hrvatskoj danas iznosi 20 000 do 30 000 t. Udio SiO₂ (niži od 95%) ne zadovoljava uvjete kvalitete za uporabu u staklarskoj industriji (→ staklo) i ljevarstvu. Rabi se u građevinskoj industriji, kao abrazivno sredstvo, pri izgradnji sportskih terena i dr.

Znanstvenom i stručnom problematikom kremenih pijesaka bave se stručnjaci i znanstvenici → Hrvatskoga geološkog instituta, → Rudarsko-geološko-naftnoga fakulteta i → Prirodoslovno-matematičkoga fakulteta (sv. 4) u Zagrebu. Doprinos tom području dali su Antun Takšić, → Branko Crnković, Đuro Benček, Ante Polšak, Mato Pikija, Ante Šušnjara, Biserka Šćavničar, Ante Ivanović, Petar Jović, Leon Nikler, Ivan Galović, Stjepan Marković, Boris Lukšić, → Velimir Kranjec, Ivan Blašković, Karlo Braun, Eugen Krkalo i dr.

kemijsko inženjerstvo u zaštiti okoliša, disciplina kemijskog inženjerstva bliska znanosti o okolišu i inženjerstvu okoliša, kao interdisciplinarnim područjima koja se bave unapređivanjem stanja okoliša. Glavne su zadaće kemijskih inženjera u tom području razvoj materijala i postupaka pretvorbe tvari i energije radi iznalaženja ekološki prihvatljivih industrijskih procesa i proizvoda, analiza izvora onečišćenja te razvoj tehničko-ekonomskih rješenja i naprednih procesa za pročišćavanje voda, zraka te zbrinjavanje štetnih tvari i opasnih kemikalija. Kao interdisciplinarno područje dotiče se kemije, fizike, matematike, biologije, strojarstva, geologije, metalurgije, građevinarstva, rudarstva, elektrotehnike, itd. U RH ta je disciplina razvrstana kao znanstvena grana u polju kemijskog inženjerstva pod nazivom Zaštita okoliša u kemijskom inženjerstvu.

Povijesno gledano, ljudska aktivnost često stvara okruženja i situacije neprikladne za život, npr. zagađenje zraka u gradovima, ozonske rupe, onečišćene rijeke i plaže. Kemijsko inženjerstvo u zaštiti okoliša rezultat je potrebe za smanjenjem i poništenjem negativnog utjecaja čovječanstva i industrije na okoliš. Posljednjih su nekoliko desetljeća znanstvena istraživanja u polju kemijskog inženjerstva posebno usmjerena održivomu razvoju u proizvodnji i primjeni novih materijala te u zaštiti i unapređenju kvalitete okoliša. Rad mnogih stručnjaka koji djeluju u tom području rezultira promjenama u dizajnu, proizvodnim procesima te propisima i praksama koji, rješavajući nametnute probleme, čine životni okoliš sigurnijim. Moderni inženjer uvijek teži dugoročnoj održivosti pri dizajnu novih proizvoda i sustava. Razvojem informacijskih tehnologija te znanstvene i industrijske instrumentacije, usmjerenje održivomu razvoju postiže se ponajprije zahvaljujući matematičkomu modeliranju, simuliranju i optimiranju procesa te primjeni materijala i sirovina s poboljšanim svojstvima kontrolirane kvalitete. U odnosu na srodna područja, stručnjaci koji se bave kemijskim inženjerstvom u zaštiti okoliša naglasak stavljaju na optimiranje postojećih procesa i iznalaženje ekološki prihvatljivih novih kemijskih procesa, kako bi se smanjila uporaba neobnovljivih izvora energije i prirodnih resursa, emisija štetnih tvari u vodu, zrak i tlo, stvaranje otpada, ali i poboljšala svojstva materijala na ulazu i izlazu iz pojedinih procesa.

Kemijsko inženjerstvo u zaštiti okoliša u Hrvatskoj

Razvoj kemijskog inženjerstva u zaštiti okoliša u skladu je sa zakonodavnim okvirom zaštite okoliša u RH, u kojem je koncept održivoga razvoja dominantna odrednica strategije razvoja. Sustav zaštite okoliša u RH proistekao je iz djelatnosti prostornog uređenja, koja je metodološki i pravno bila razvijena već 1970-ih. Svijest o potrebi proširenja stručne i institucionalne suradnje za pronalazak najprimjerenijih modela zaštite okoliša počela se razvijati potkraj XX. st., kada je osnovano Ministarstvo zaštite okoliša i prostornog uređenja. Zakonodavne odredbe koje su potaknule ubrzani razvoj kemijskog inženjerstva u zaštiti okoliša motivirane su s nekoliko aspekata: potrebom za unapređenjem kontrole industrijskoga zagađenja i upravljanja rizicima u skladu s direktivama EU-a Seveso i IPPC, stalnim povećanjem razine onečišćenja voda zbog nedostatnih i zastarjelih uređaja za pročišćavanje komunalnih i industrijskih voda, potrebom za smanjenjem emisija štetnih tvari u zrak s naglaskom na stakleničke plinove te tipične plinove iz stacionarnih i mobilnih izvora (SO₂, NOx, i sl.), kao i nužnošću uspostave praćenja pokazatelja izloženosti opasnim kemikalijama i opasnomu kemijskom otpadu.

Zatečeno je stanje mnoge hrvatske znanstvenike usmjerilo prema razvoju alternativnih procesa i proizvoda, dok u suradnji sa stručnjacima iz industrije sudjeluju u uvođenju projekata čišće proizvodnje, uspostavi bolje kontrole emisija u zrak, vodu i tlo te generiranja otpada. Na taj način domaće kemijsko inženjerstvo u zaštiti okoliša pridonosi jačanju ukupne infrastrukture u području zaštite okoliša, a matične institucije (sveučilišta, fakulteti i instituti) prikupljenim znanjem i opremom pomažu pri provedbi mjera i aktivnosti.

O kemijskom inženjerstvu u zaštiti okoliša podučava se u više hrvatskih središta. Tako npr. postoji preddiplomski i diplomski studij Ekoinženjerstvo na → Fakultetu kemijskog inženjerstva i tehnologije u Zagrebu, te preddiplomski i diplomski studij Kemijska tehnologija (smjer Zaštita okoliša) i doktorski studij Kemijsko inženjerstvo u razvoju materijala i zaštiti okoliša na → Kemijsko-tehnološkome fakultetu u Splitu. O znanosti i inženjerstvu okoliša, uz nešto drukčije gledište, podučava se još i na preddiplomskom, diplomskom i doktorskom studiju Inženjerstvo okoliša na → Geotehničkome fakultetu (sv. 3) u Varaždinu, preddiplomskom studiju Sigurnost, zdravlje na radu i radni okoliš na → Metalurškome fakultetu u Sisku, preddiplomskom i diplomskom studiju Znanost o okolišu organiziranom kao zajednički studiji Biološkog, Geografskog i Geološkog odsjeka → Prirodoslovno-matematičkoga fakulteta u Zagrebu (sv. 4), diplomskom studiju Naftno rudarstvo (smjer Zaštita okoliša u naftnom rudarstvu) na → Rudarsko-geološko-naftnome fakultetu u Zagrebu, diplomskom i poslijediplomskom studiju Zaštita prirode i okoliša na Odjelu za biologiju → Sveučilišta Josipa Jurja Strossmayera (sv. 4) u Osijeku, te preddiplomskom stručnom studiju Održivi razvoj na → Međimurskome veleučilištu (sv. 4) u Čakovcu. Mnogi drugi fakulteti pri hrvatskim sveučilištima te instituti imaju zavode ili katedre koji se bave pojedinim aspektima inženjerstva i zaštite okoliša. Najširi pogled na područje inženjerstva u zaštiti okoliša daje poslijediplomski specijalistički studij Ekoinženjerstvo Sveučilišta u Zagrebu u izvođenje kojega su uključeni stručnjaci iz svih tehničkih područja.

S obzirom na današnju visoku razinu istraživanja i financiranja znanstveno-istraživačkih projekata prema prioritetnim područjima, za pretpostaviti je daljnji razvoj kemijskog inženjerstva u zaštiti okoliša. Primjena stečenih znanja i spoznaja u industriji i prirodnom okolišu ovisit će ponajprije o suradnji sa stručnjacima iz ostalih disciplina, jer samo suradnja dovodi do sinergije i do pozitivnih promjena u okolišu.

Hranueli, Daslav (Zagreb, 3. IV. 1947), biotehnološki inženjer, stručnjak za bioinformatiku industrijskih mikroorganizama.

Na biotehnološkome studiju Tehnološkoga fakulteta (→ Prehrambeno-biotehnološki fakultet) u Zagrebu diplomirao je 1970. te doktorirao 1979. disertacijom Izolacija i karakterizacija temperiranog aktinovirusa iz lizogenog soja Streptomyces rimosus ATCC 109070 (mentor → M. Alačević). Od 1971. radio je u Istraživačkom institutu farmaceutske tvornice Pliva, gdje je 1990–92. bio voditelj odjela Biosinteza i biotehnologija. Od 2002. bio je redoviti profesor na Prehrambeno-biotehnološkome fakultetu. Predavao je kolegije Osnove bioinformatike, Izolacija, konstrukcija i održavanje proizvodnih sojeva te Programiranje u bioinformatici. Bio je pročelnik Kabineta za bioinformatiku osnovanoga 2002. Usavršavao se na Oxfordskom sveučilištu 1973–74., sveučilištu u Aberystwythu 1985–86. te 1992. na Tehničkom sveučilištu Kaiserslautern u Njemačkoj, gdje je od 2001. bio gostujući profesor.

Područja su njegova znanstvenoga i stručnog interesa genetika gram-pozitivnih bakterija, struktura genoma, genetska stabilnost, genetika biosinteze enzima i antibiotika te bioinformatika industrijskih mikroorganizama. Suautor je patenta Novi poliketidi, derivati piranona (2000) i Novi pliketidi, derivati antrona (2001). Bio je predsjednik → Hrvatskoga društva za biotehnologiju od 2004. Od 2009. član je HATZ-a. Dobitnik je državne Godišnje nagrade za znanost 2011. Od 2016. je professor emeritus Sveučilišta u Zagrebu.

Jukić, Ante (Vukovar, 18. IV. 1971), kemijsko-tehnološki inženjer, stručnjak za polimere, goriva i maziva.

Diplomirao je 1997. na Fakultetu kemijskog inženjerstva i tehnologije (FKIT), gdje je doktorirao 2004. disertacijom Optimiranje procesa dobivanja i svojstava polimernih aditiva mazivih ulja (mentor → Z. Janović). Od 1998. radi u Zavodu za elektrokemiju te od 2001. u Zavodu za tehnologiju nafte i petrokemiju FKIT-a. Redoviti je profesor od 2013., a predaje kolegije Kemija prirodnih i sintetskih polimera, Petrokemija, Procesi prerade nafte, Naftna goriva i maziva, Naftno-petrokemijsko inženjerstvo, Obnovljivi izvori energije, Poduzetništvo temeljeno na inovacijama, Vodikova energija i ekonomija, Zaštita okoliša u petrokemijskoj proizvodnji, Zaštita okoliša u preradbi nafte, Održivi solarno-vodikovi sustavi i dr. Bio je predstojnik Zavoda za tehnologiju nafte i petrokemiju te je prodekan Fakulteta (od 2017). Bavi se optimiranjem procesa dobivanja biodizela, ispitivanjem i modeliranjem svojstava mineralnih motornih goriva i biogoriva, polimernih funkcionalnih i nanostrukturiranih materijala. Bio je predsjednik → Hrvatskoga društva kemijskih inženjera i tehnologa (2016–20). Glavni je urednik časopisa → Goriva i maziva (od 2011). Član je suradnik HATZ-a (od 2017).

Jedinstvo, tvornica procesne opreme za prehrambenu i kemijsku industriju, osnovana 1946. sa sjedištem u Zagrebu. Proizvodnja je započela u prostoru nacionalizirane obrtničke kotlarske radionice u zagrebačkoj Ilici 152 s petnaestak radnika kvalificiranih za izradbu proizvoda od obojenih metala. Godine 1947. servisni odjel i proizvodnja (vinogradarske prskalice, cisterne, rakijski kotlovi, kuhinje, vakuumski isparivači, pokretne pekare za vojne potrebe) preseljeni su u dograđeno i prilagođeno skladište u Remetincu. Postrojenje je djelomično osuvremenjeno alatnim strojevima, strojevima za oblikovanje lima i aparatima za zavarivanje te različitim alatom nabavljenim iz ratnih reparacija. Tvornica je 1947. dobila metalske radnike dviju nacionaliziranih obrtničkih radionica pa je broj zaposlenika porastao na 90.







Kako je 1947. Jedinstvo bilo proglašeno državnim poduzećem od saveznoga značaja, uz odobrenje Ministarstva teške industrije FNRJ naručilo je strojeve iz inozemstva te je započelo izgradnju industrijskoga kompleksa u Jankomiru. Zbog ambicioznih rokova za pokretanje proizvodnje u novoj tvornici, pri izgradnji prvih tvorničkih objekata pomagale su omladinske brigade, pa je službeni naziv poduzeća do početka 1960-ih bio Omladinska tvornica Jedinstvo (OTJ). Redovita proizvodnja u dovršenoj glavnoj hali (s približno 500 zaposlenika) započela je potkraj 1948., a preostali objekti izgrađeni su tijekom sljedećih desetljeća. Isprva se proizvodio velik broj raznih proizvoda (200–250) uglavnom u malim serijama. Prioritetna proizvodnja obuhvaćala je narudžbe za JNA (pokretne kuhinje, pekare, praonice rublja, plutače za protuminske mreže i dr.), izradbu rudničkih žičara, uređaje za prehrambenu i kemijsku industriju, industriju cementa i papira, te za eksploataciju nafte. Kako je tvornici nedostajalo visokoobrazovanih kadrova i kvalificiranih radnika metalske struke, 1949. osnovana je industrijska škola. Sredinom 1950-ih stručno i kadrovski ojačan je Projektno-konstrukcijski ured u kojem je tada radilo pedesetak inženjera i tehničara.

Zbog smanjene potražnje za proizvodima Jedinstva, nakon 1952. proizvodnja se morala preustrojiti. Do sredine 1960-ih proizvodni program bio je usmjeren na razvoj tehnoloških i konstrukcijskih rješenja za proizvodnju postrojenja za preradbu i konzerviranje voća i povrća, postrojenja za preradbu ribe, mljekare, uljare, špiritane, klaonice, šećerane, pivovare, postrojenja za farmaceutsku industriju, industriju boja i lakova, industriju građevnoga materijala, ferolegura, umjetnih smola, oprema za cementare i rafinerije nafte te praonice rublja, a dio inovacija je patentiran (npr. postupak za cirkulacijsko isparavanje soka i pripadajuću isparnu stanicu koja se rabila u procesu preradbe rajčice). Poduzeće se usporedno s preusmjeravanjem proizvodnje pokušalo probiti i na inozemna tržišta. Tako je 1956–57. u SSSR izvezlo 12 linija za preradbu rajčica, a u Italiju 1959. uređaje i licence za tehnologiju preradbe rajčica. Početkom 1960-ih izvoz procesne opreme (automatske i kontinuirane linije za preradbu rajčica, uređaji za ekstrakciju i koncentraciju arome voćnih sokova, isparne stanice) obuhvaćao je 20–30% ukupne proizvodnje, a početkom 1970-ih Jedinstvo je izvozilo u većinu europskih zemalja, SAD te na tržišta južnoameričkih, azijskih i afričkih zemalja. Zbog rasta udjela izvoza u ukupnoj proizvodnji te povećanja prodaje intelektualnih usluga temeljenih na vlastitim znanjima, tehnologijama i projektnim rješenjima, reorganizacijom 1968. osnovani su odjeli proizvodnje, inženjeringa, istraživačko-razvojnog instituta i zajedničkih poslova. Primjenom Zakona o udruženom radu poduzeće je 1976. reorganizirano u SOUR, a 1977. udružilo se sa zagrebačkim Institutom za procesnu tehniku (proizvodio pumpne agregate, volumetrijske i kinetičke pumpe), te 1978. s čakovečkim → Metalcem (sv. 1) (proizvodio male alatne strojeve). Usporedno s razvojem proizvodnje rastao je i broj zaposlenika (1965–75. od 950 do 1150).







Sredinom 1980-ih Jedinstvo je uglavnom proizvodilo postrojenja i opremu za prehrambenu industriju (postrojenja za preradbu voća i povrća, mlijeka, mesa, ribe, jaja, za proizvodnju bezalkoholnih pića, isparne stanice, stanice za pasterizaciju s pločastim izmjenjivačima, oprema za sušare, pivovare i šećerane), a manje opremu za kemijsku, petrokemijsku i farmaceutsku industriju. Od ukupno 2500 zaposlenika SOUR-a Jedinstvo, na razvoju i pripremi proizvodnje radilo je oko 300 inženjera strojarstva, tehnologa, konstruktora i tehničara. Do 1990. Jedinstvo je postalo jedno od najuspješnijih poduzeća u SFRJ. Poduzeće je prihode djelomično ulagalo u izgradnju novih objekata (hala strojne obradbe, nova hala za montažu) te u nabavu različitih specijalnih i visokoproduktivnih strojeva. Iako je proizvodnja djelomično modernizirana pa se nastavio izvoz (sredinom 1980-ih 70–80% ukupnih prihoda) u SSSR, zemlje istočne Europe, Bliskoga istoka, Afrike i Azije, tvornica nije bila konkurentna na zapadnoeuropskim tržištima jer joj poslovanje nije bilo dovoljno učinkovito – proizvodni je pogon zastario, a proizvodni je asortiman bio preširok.

Nakon raspada SSSR-a početkom 1990-ih i smanjenja narudžbi te drugih otegotnih uvjeta poslovanja (carinskih ograničenja, otežane naplate isporučenih dobara i razdvajanje od čakovečkog Metalca sredinom 1990) Jedinstvo je poslovalo sa sve više poteškoća. Pretvorbu u dioničko društvo (1992) i privatizaciju vlasništva (1998–2000) pratio je smanjeni opseg posla i drastično smanjenje broja zaposlenika. Nakon što su u pogone Jedinstva tijekom 1995. useljeni oprema i djelatnici Ministarstva obrane RH dio njegova zemljišta, nekretnina i opreme prenesen je na RH, a dio je prodan (1996–2002) ili je pripao vjerovnicima. Nakon stečajnoga postupka (2002) u preostalom je dijelu proizvodnih pogona u Jankomiru 2005. s poslovanjem započelo poduzeće Jedinstvo – Novo d. o. o. koje proizvodi strojeve za industriju hrane, pića i duhana (2020. imalo je desetak zaposlenika).

Jadran – galenski laboratorij d. d. (JGL), poduzeće za proizvodnju i promet farmaceutskih bezreceptnih i receptnih te kozmetičkih proizvoda sa sjedištem u Rijeci, osnovano 1991.

U Rijeci je od kraja XIX. do sredine XX. st. djelovalo desetak ljekarni, koje su 1963. ujedinjene u Narodnu ljekarnu Jadran (danas Ljekarna Jadran). Iz središnjega laboratorija za izradbu i kontrolu magistralnih i galenskih pripravaka Ljekarne nastao je Jadran – galenski laboratorij, osnivača Ive Usmianija. Već su prve godine rada registrirane tablete Carbo Medicinalis (aktivni medicinski ugljen), prvi proizvod poduzeća u kategoriji lijekova. Danas su zaštitni znak poduzeća linije proizvoda Aqua Maris, preparata na bazi morske vode iz Jadrana, bogatih mineralima i oligoelementima (na tržište plasirana 1999), i Lactogyn namijenjenih urogenitalnom zdravlju žena (od 2006), preparati Meralys za odčepljivanje nosa na bazi morske vode (od 2011), te umjetne suze Vizol S (od 2013), koje zahvaljujući filtru ugrađenom u bočicu ne sadržavaju konzervanse. Od 2009. JGL proizvodi Latanox, prvi generički oblik lijeka latanoprosta za liječenje povišenoga tlaka u oku, a od 2016. nazalni dekongestiv Nasoryl, prvi generički oblik ksilometazolinklorida i ipratropijeva bromida. Godine 2015., uz pogon i skladišta u riječkome Pulcu, u naselju Svilno otvoren je novoizgrađeni poslovno-istraživačko-proizvodni kompleks Pharma Valley. Iako je poduzeće specijalizirano za proizvodnju sterilnih farmaceutskih otopina (kapi za oči, nos i uši), proizvodi ukupno 6000 raznih artikala (460 proizvoda u različitim oblicima i varijacijama), a ističe se i tehnologijama proizvodnje. Uz veoma brze proizvodne linije za punjenje sterilnih sprejeva i kapi, ključna je tzv. Bag On Valve tehnologija za punjenje sprejeva u aluminijske bočice (raspršivače), koja omogućuje potpuno pražnjenje bočice i iskorištavanje proizvoda te eliminira uporabu konzervansa dok istodobno omogućava dulji vijek trajanja.













JGL je danas internacionalna grupa poduzeća koju, uz prvotno, čine i poduzeća JGL Ljubljana (osnovano 1992., za proizvodnju generičkih lijekova, dodataka prehrani i medicinskih proizvoda), Zdravstvena ustanova za ljekarničku djelatnost Pablo u Rijeci (osnovana 1999., danas ju čine 33 ljekarničke jedinice diljem Hrvatske), Farmis u Sarajevu (osnovano 2000., razvijeno iz predstavništva koje je djelovalo od 1997; uz vlastite nudi i proizvode stranih dobavljača i partnera), Adrialab u Rijeci (osnovano 2013., s više proizvodnih linija), JGL Beograd–Sopot (osnovano 2015., u najvećoj mjeri za proizvodnju dijetetskih proizvoda) i Jadran LLC u Moskvi (osnovano 2016., preuzelo je poslove predstavništva utemeljenoga 1998). Uz to, poduzeće ima predstavništva u Srbiji i Makedoniji od 2001., Ukrajini od 2004., Kazahstanu od 2006., Kosovu od 2008., a 2011. registrirano je poduzeće JGL North America LLC. Proizvodi JGL-a izvoze se u 60-ak zemalja. Poduzeće je 2020. imalo 904 zaposlenika, većinom žena (76%). U odjelu istraživanja i razvoja bilo je 39 zaposlenih, a u ukupnom je broju zaposlenika 65% visoko obrazovanih. Uz poduzeća → Pliva i → Belupo, Jadran – galenski laboratorij među vodećima je u domaćoj farmaceutskoj industriji po prihodu i izvoznim rezultatima. Kao nastavna baza Sveučilišta u Rijeci, JGL ostvaruje suradnju s visokim školstvom.













U središtu Rijeke otvoren je 2020. JGL Muzej farmacije, specijalizirani muzej osnovan suradnjom Grada Rijeke, Muzeja grada Rijeke i JGL-a, koji na suvremen način prikazuje hrvatsku i svjetsku povijest farmacije.







INA d. d., naftno i plinsko poduzeće sa sjedištem u Zagrebu, osnovano 1964.; jedno od najvećih javnih poduzeća u Hrvatskoj, po istraživanjima i eksploataciji ugljikovodika prepoznatljivo u svjetskim razmjerima.







Nastalo je integracijom poduzeća Rafinerija nafte Boris Kidrič Rijeka (→ Rafinerija nafte Rijeka; osnovano 1882), → Rafinerija nafte Sisak (1927) i Naftaplin iz Zagreba (1952). Prvotni je naziv Kombinat za naftu i plin već iste godine promijenjen u INA – Industrija nafte. Osnovni zadatak integracije bilo je ubrzanje istraživanja i pridobivanja nafte te modernizacija rafinerija. Ujedinjenjem se planirala prevladati nepovezanost poduzeća naftnoga gospodarstva. U prvim godinama djelovanja u sastav INA-e ušla su i poduzeća Enolis iz Zagreba (→ Iskra Zelina kemijska industrija) i Tvornica kemijskih proizvoda iz Kutine (→ Petrokemija), a potom Rafinerija nafte Lendava, Petronafta iz Solina, Naftovod Opatovac – Bosanski Brod, Inženjering iz Zagreba, OKI iz Zagreba (→ DIOKI) i DINA – Omišalj. U doba osnutka INA je opskrbljivala 75% jugoslavenskoga tržišta naftnim derivatima, imala 195 benzinskih postaja te zapošljavala približno 9000 radnika.













Razvoj

U razdoblju nakon osnutka INA je gradila mnogobrojna postrojenja. Rafinerija nafte Boris Kidrič Rijeka izgradila je 1963. novu rafineriju na Urinju, a Naftaplin je 1965. pustio u rad degazolinažu plina u Ivanić-Gradu. Godine 1966. pušteno je u rad naftno polje Žutica, a u sastavu Tvornice kemijskih proizvoda u Kutini otvoreno je postrojenje za proizvodnju čađe. Sljedeće godine pušteno je u rad postrojenje za proizvodnju petrol-koksa u Rafineriji nafte Sisak, te prvi dio postrojenja u Tvornici dušičnih gnojiva u Kutini, a započeo je rad na naftnom polju Šandrovac kraj Bjelovara. U selu Beničanci kraj Našica nafta je otkrivena 1969. Tih su godina izgrađene mnoge benzinske postaje kao i postaje zatvorenoga tipa za internu uporabu u poduzećima.













Godine 1966. uvedena je seizmička metoda mjerenja s višestrukim prekrivanjem, a 1967. u uporabu su ušla elektronička računala za digitalnu obradbu seizmičkih podataka. Uvođenjem novih tehnologija otkrivena su nova polja: Čepelovac – Hampovica (1966), Obod i Bizovac (1967), Legrad (1968) te Beničanci, Bilogora i Veliki Otok (1969). Istraživanje ugljikovodika usmjerilo se na sve dublje sedimente Panonskoga bazena što je dovelo do otkrića šezdesetak naftnih, plinsko-kondenzatnih i plinskih polja u Dravskoj potolini: Peteranec (1971), Bokšić, Kučanci, Ladislavci i Gola (1973), Crnac i Molve (1974), Cvetkovec i Klokočevci (1975), Obradovci i Števkovica (1977), Letičani i Donja Bukvica (1978), Orešac (1979) i Stari Gradac (1980), Marijana (1981), Čamagajevci (1982) i dr.

U jadranskom podmorju prva seizmička mjerenja pokrenuta su 1968., a prvo istražno bušenje započelo je 1970. s pomoću unajmljene francuske bušaće platforme Neptun. Godine 1982. u Zagrebu su četiri velika svjetska naftna poduzeća (Agip, Chevron, Texaco i Hispanoil) potpisala ugovor s INA-om o zajedničkom istraživanju srednjeg i južnoga Jadrana. Izrađeno je devet bušotina – po tri kraj Mljeta, Jabuke i Palagruže. S obzirom na to da nisu otkrivene komercijalne količine plina, istraživanje je 1987. bilo prekinuto. Tijekom 1990-ih na području sjevernoga Jadrana došlo je do većih otkrića te su otvorena plinska polja: Ivana, Ika, Ida, Irina, Annamaria, Ksenija, Koraljka i Irma.













Djelovanje INA-e u inozemstvu

Prvi radovi u inozemstvu započeli su 1947. odlaskom hrvatskih naftnih stručnjaka u Albaniju radi osposobljavanja starih bušotina na poljima Kučova i Patos. Slijedila su bušenja u Etiopiji 1958., potom u Egiptu i Indiji 1964. Prva inozemna koncesija INA-e za istraživanje ugljikovodika bila je 1968. u Jordanu, gdje je poduzeće radilo zajedno s partnerima: Deminexom iz Njemačke i Naftagasom iz Srbije. Godine 1969. započeli su radovi na Cipru, 1974. u Bangladešu, 1975. u Burmi, 1977. u Gabonu, 1978. u Vijetnamu, a 1980. u Sjevernoj Koreji, Indoneziji i Angoli koja je tada postala najznačajnija koncesija INA-e u inozemstvu. Prva angolska nafta dopremljena je u Jugoslaviju 1985., a od početka proizvodnje do danas INA je iz Angole dobila oko četiri milijuna tona nafte.

Uz navedene, INA je dobila istražne koncesije u Tunisu, Turskoj, Libiji, Alžiru te Siriji koja se ističe kao najveći uspjeh njezinih geologa. Godine 2004. INA je objavila komercijalno otkriće na polju Jihar, a 2005. na poljima Al Mahr i Palmira u Siriji. Tada je izgrađena naftna stanica Jihar gdje je počela proizvodnja nafte u Siriji. U sljedeće dvije godine otkrivena su još tri polja – Jazal, Mustadira i Mazrur. U 14 godina u Siriji je izgrađeno 27 bušotina. Iako se 2012. očekivala proizvodnja od gotovo 4000 m³ ugljikovodika na dan, izbijanjem rata u Siriji i pridržavajući se Odluke Vlade RH o provođenju mjera ograničavanja u odnosu na tu državu, INA je ondje privremeno obustavila sve poslovne aktivnosti do daljnjega. U pogledu istraživanja i proizvodnje, danas je INA-ino ključno inozemno tržište Egipat.







Organizacijske rekonstrukcije poduzeća

Prvu od svojih nekoliko organizacijskih rekonstrukcija INA je provela početkom 1970-ih, kada je podijeljena na četiri proizvodno-tehnološke cjeline: INA – Naftaplin, INA – Prerada, INA – Petrokemija i INA – Trgovina. Godine 1973. INA je postala SOUR u sastavu kojega je bilo 11 RO-a i 57 OOUR-a.

Naftna kriza početkom 1980-ih uzrokovala je INA-i financijske i proizvodne teškoće. U INA – Naftaplinu je nakon 20 godina prvi put smanjena proizvodnja nafte u odnosu na prethodne godine, zbog čega se nisu mogla osigurati financijska sredstva za kupnju rezervnih dijelova. Suočena s krizom, INA je započela rekonstrukciju pokrenuvši nekoliko novih radnih organizacija. Godine 1983. udruživanjem INA – Inženjeringa i Industroprojekta osnovan je INA projekt, koji se, s približno 1500 zaposlenih stručnjaka, profilirao u najveću projektantsku radnu organizaciju u državi. Iste godine osnovane su organizacije INA – Razvoj i istraživanje Zagreb te INA – EOP (Elektronička obrada podataka), koja je imala važnu ulogu za razvoj informatičke djelatnosti. INA – Tours, poduzeće za turističku djelatnost, osnovano je 1985. Usprkos financijskim problemima INA je i u tom razdoblju bila najveće jugoslavensko poduzeće zapošljavajući oko 36 000 radnika.

Suočena s promjenom ekonomsko-političkoga sustava 1990-ih, INA je započela novu reorganizaciju. Godine 1990. osnovano je javno poduzeće INA – Naftaplin Zagreb s kojim su se povezala poduzeća: INA – Rafinerija nafte Rijeka, INA – Rafinerija nafte Sisak, INA – Rafinerija Zagreb, INA – OKI Zagreb, DINA – Omišalj, INA – Petrokemija Kutina, INA – Projekt Zagreb, INA – Specijalna oprema Zagreb, INA – INFO Zagreb, INA – Razvoj i istraživanje Zagreb, INA – Trgovina Zagreb, INA – Tours Zagreb, INA – Commerce Zagreb i INA – Zajednica poduzeća Zagreb. Već iste godine INA – Petrokemija Kutina, DINA – Omišalj, INA – Specijalna oprema Zagreb i INA – Tours Zagreb izdvojeni su u samostalna poduzeća. Prema novome statutu iz 1991. poduzeće su činile samo organizacijske jedinice iz djelatnosti istraživanja i proizvodnje nafte i plina, preradbe nafte te vanjske i unutarnje trgovine, dok su se svi ostali dijelovi iz područja petrokemije, inženjeringa, turizma i proizvodnje specijalne opreme konstituirali kao dionička društva u vlasništvu INA-e.

Promijenivši ustroj 1993., INA je prestala biti javno poduzeće te postala dioničko društvo. Sredinom 1990-ih djelatnosti koje ne spadaju u temeljne izdvojene su te su osnovana tri nova društva: (→ Crosco, naftni servisi), od bivšeg sektora tehnoloških servisa u Naftaplinu, Hostin za upravljanje i gospodarenje hotelima, odmaralištima i sportskim objektima INA-e i Infocentar, od dijela funkcije informatike. Početkom 2000-ih izdvojene su još neke djelatnosti te su osnovani → Plinacro, za transport plina, Proplin, za poslove ukapljenim naftnim plinom, STSI, za usluge održavanja i druge tehničke servise, Prirodni plin, za dobavu i opskrbu plinova, a rafinerija Zagreb izdvojena je i preimenovana u Maziva Zagreb d. o. o.

Godine 2003. strateškim partnerom INA-e postalo je mađarsko poduzeće MOL otkupivši 25% dionica. Godine 2008. s 47,16% dionica postalo je najveći pojedinačni dioničar u INA-i. Poteze uprave INA-e, poduzeća od velikog strateškog interesa za RH, od tada pozorno prate hrvatska javnost i Vlada RH. U posljednja dva desetljeća INA je pokrenula više projekata, među ostalima projekt Sjeverni Jadran koji obuhvaća razradbu, izgradnju bušaćih platformi i polaganje podmorskih plinovoda. Do 2013. proizvedeno je više od 15 milijardi m³ plina. Novoizgrađena rafinerijska postrojenja omogućila su proizvodnju benzina Euro V standarda. Na benzinskim postajama omogućena je prodaja visokokvalitetnih goriva Eurosuper 95 i Eurodizel, potom i goriva Eurosuper 98 i INA Class.







Od osnutka do danas INA je najveći gospodarski subjekt, pokretač gospodarskoga razvoja Hrvatske te jedan od najvećih ulagača i izvoznika. Njezine su temeljne djelatnosti istraživanje, iskorištavanje i proizvodnja nafte i plina, preradba nafte, proizvodnja ulja i maziva, proizvodi organske i anorganske kemije, proizvodnja posebne opreme, trgovina naftom, naftnim derivatima i ostalim proizvodima na domaćem i stranome tržištu. Bavi se poslovanjem ukapljenim naftnim plinom, transportom prirodnoga plina, naftnim i tehničkim servisima, djelatnostima inženjeringa, turizmom i informatičkom obradbom podataka. INA ima i vlasnički udio u jadranskom sustavu naftovoda JANAF (→ Jadranski naftovod) te razvijenu poslovnu suradnju sa stranim poduzećima u području istraživanja nafte i plina, zajedničkog ulaganja te izvoza i uvoza. Ukupno je proizvedeno oko 200 milijuna m³ ekvivalentne nafte i otkriveno gotovo stotinu naftnih i plinskih polja. INA danas posjeduje više od 500 benzinskih postaja diljem Hrvatske, BiH, Slovenije i Crne Gore, a zapošljava gotovo 10 000 radnika.







Institut za drvo, institucija za znanstveno i stručno unapređenje drvne industrije osnovana 1949. u Zagrebu pri Ministarstvu drvne industrije SFRJ kao Institut za drvno-industrijska istraživanja. Institut je prestao s radom 1991.

Po modelu sličnih institucija u razvijenim zemljama, Institut je osnovan kako bi se na temelju vlastitih istraživanja postigla viša znanstvena i stručna razina područja eksploatacije šuma te preradbe i primjene drva. Početne aktivnosti obuhvaćale su istraživanje i usavršavanje uporabe strojeva i opreme (od eksploatacije šuma do proizvodnje finalnih proizvoda), projektiranje novih postrojenja, provođenje tehničkih ispitivanja, unapređenje kvalitete proizvoda i procesa, organizaciju laboratorija i radionica, organizaciju znanstvenog i stručnoga rada te suradnju s obrazovnim, znanstvenim i stručnim institucijama. Institut je u početku djelovao u četiri odjela: za eksploataciju šuma, strojarstvo, mehaničku i kemijsku preradbu drva te za publikacije. Početne su mogućnosti bile vrlo skromne, pa je iznimno značajna bila donacija Organizacije za hranu i agrikulturu Ujedinjenih naroda (Food and Agriculture Organisation of United Nations) kojom je Institutu dodijeljena oprema za ispitivanje mehaničkih svojstava drva, dvije sušionice i dva cilindra za impregnaciju. U Institutu je tada bilo zaposleno 11 inženjera, osam tehničara te sedam osoba kao pomoćno osoblje. U razdoblju 1952–67. Institut je bio izdavač časopisa → Drvna industrija (od 1967. suizdavač sa zagrebačkim Šumarskim fakultetom i Exportdrvom).

Od 1960. djelovao je u 12 specijalističkih odjela, čime su proširene njegove djelatnosti. Institut se od tada bavio i hidrotermičkom obradbom drva, furnirima i pločama, namještajem, građevinskom stolarijom i drvenim konstrukcijama, kao i ekonomikom i organizacijom drvne industrije te usavršavanjem stručnih kadrova. Godine 1963. ime je promijenjeno u Institut za drvo Zagreb, smanjena je organizacijska struktura te je djelovao u sedam odjela: Pilanska prerada, Energetika i strojarstvo, Kemijska prerada i zaštita drva, Furniri i ploče, Finalna prerada, Ekonomika i organizacija te Publikacije.

Od 1967. Institut je djelovao kao samostalno poduzeće kojega su osnivači bili Šumarski fakultet u Zagrebu (→ Fakultet šumarstva i drvne tehnologije) te 11 tada najvećih hrvatskih drvnoindustrijskih poduzeća. Obuhvaćao je osam odjela (za pilansku te hidrotermičku preradbu, furnire i ploče, finalnu proizvodnju, kemiju, tehnološku organizaciju, ekonomiku te za dokumentacije i publikacije) i tri laboratorija (mehaničko-tehnološki, kemijski te laboratorij za ispitivanje površinske obradbe drva i ploča). Ubrzo je, kao deveti odjel, osnovana i laboratorijska proizvodnja ploča iverica. Između Instituta i osnivača odvijala se snažna tehnička i istraživačka suradnja: zajedničke ekspertize te ispitivanja i kontrola svojstava drva i proizvoda, organizacija i provođenje znanstvenoga rada te primjena i provođenje istoga u gospodarstvu, realizacija tehničkih, tehnoloških i ekonomskih studija i projekata za drvnu industriju, kao i usavršavanje znanstvenog i stručnoga kadra. Zbog promjene zakonskih propisa (promjene Ustava SFRJ 1974), Institut postaje dijelom OOUR-a za primjenu znanosti i unapređenje društvenih djelatnosti, što je negativno utjecalo na njegovo djelovanje. Godine 1983. osnovan je još jedan odjel, za znanstveni rad.

Institut je 1987., uz zadržavanje iste djelatnosti, pozicije i uloge, preoblikovan u Tehnički centar za drvo Zagreb (TCD). Aktivnosti su tada putem 21 specijalističke usluge bile posebno usmjerene na kontrolu kvalitete, projektantske i savjetodavne aktivnosti te druge usluge drvnoj industriji, uz snažne znanstveno-istraživačke programe. Suradnja je u dotadašnjih 50-ak godina postojanja, razmjenom stručnjaka, predavanjima, specijalizacijom te zajedničkim publiciranjem ostvarena s mnogim inozemnim institutima, a biblioteku TCD-a činilo je više od 3200 knjiga i brošura te oko 900 stručnih elaborata i studija. U sljedećem je razdoblju došlo do proširenja djelatnosti i kadrovskih kapaciteta, unapređenja laboratorijskih kapaciteta te do uvođenja informatičke tehnologije. Na temelju literature, istraživanja i prikupljenih podataka razvijene su snažne baze podataka.

Zbog političkih promjena u Hrvatskoj i svijetu 1990-ih, u TCD-u je došlo do promjena vlasničkih odnosa te je rad ubrzo zaustavljen. Dio laboratorijske opreme i literature prenesen je na Fakultet, a prijenos ovlaštenja za atestiranja i slično nije ostvaren.

Institut za poljoprivredu i turizam, javna znanstvenoistraživačka ustanova koja se bavi stjecanjem i prenošenjem znanja u području poljoprivrede i turizma, radi ostvarivanja gospodarskog, ekološkog i socijalnog održivog razvoja ruralnoga prostora. Osnovana je 1875. u Poreču pod nazivom Pokrajinska vinarsko-voćarska stanica (Stazione eno-pomologica provinciale), te je bila među prvim takvim ustanovama u Hrvatskoj.







Prvi direktor bio je Emil von Mayerbach, a od 1882. Stanicu je vodio agronomski stručnjak Carlo Hugues, koji je 1883. bio jedan od osnivača i prvi ravnatelj Škole za praktično vinogradarstvo, vinarstvo i voćarstvo pri Stanici u Poreču (vodio ju do 1899). Svoju djelatnost s temeljnih i primijenjenih poljoprivrednih istraživanja Stanica je tako proširila i na obrazovanje poljoprivrednika. Huges je svojim istraživačkim radom pridonio promjeni zastarjelih nazora i rada u poljoprivredi. U sklopu obnove istarskih vinograda pogođenih filokserom u Pazinu i Poreču pokrenuo je sadnju matičnjaka vinove loze na američkoj podlozi koja je bila otporna na filokseru. Poboljšao je proizvodnju vina uvođenjem vrsnih sorti vinove loze, unaprijedio agrotehničke mjere u voćarstvu (posebno u maslinarstvu) te osuvremenio ratarsku, stočarsku i povrćarsku proizvodnju.













Tijekom vremena Institut je mijenjao ime, organizacijsku strukturu i primarnu orijentaciju – od znanstvenoistraživačke do obrazovne (Istituto Agrario – Stacione Sperimentale od 1887., Istituto Tecnico Agrario od 1937., Poljoprivredni tehnikum Srednje poljoprivredne škole od 1945., Zavod za unapređenje gospodarstva od 1954., Poljoprivredna stanica od 1955., Viša poljoprivredna škola 1961–66., Srednjoškolski centar od 1971., Centar usmjerenog obrazovanja od 1978. i Poljoprivredni znanstveni centar od 1984). Pod današnjim imenom djeluje od 1989., kada se OOUR Poljoprivredno-znanstveni centar, koji je do tada djelovao u sastavu RO Mate Balota za srednje usmjereno obrazovanje i poljoprivredne znanosti Poreč, izdvojio u samostalnu RO. Istodobno je pri Institutu osnovan Zavod za turizam. Djelatnost Instituta u razdoblju 1986–95. bila je usmjerena na istraživanje i razvoj primjene nekonvencionalnih izvora energije za zagrijavanje staklenika i plastenika, tehnologije proizvodnje i uporabe krmnoga bilja, optimalnoga sustava gospodarenja travnjacima u brdsko-planinskom i mediteranskom području, na ampelografska istraživanja i selekciju sorti vinove loze, integralnu zaštitu vinograda, istraživanja uvjeta za proizvodnju i preradbu poljoprivrednih proizvoda u Istri, mogućnost razvoja istarskog agrokompleksa, genetskih i gospodarskih resursa loze roda Vitis. Istraživanja su usmjerena i na makromenadžment i marketing u poljoprivredno-prehrambenom sustavu Istre i Hrvatskoga primorja, smjernice razvoja turizma Istre, zbrinjavanje otpada u priobalju (s energetskog i ekološkoga stajališta) te sustav uporabe krme u rubnim ekološkim područjima. Od 1996. Institut djeluje kao javni znanstveni institut u državnom vlasništvu.







Institut je danas organiziran u pet odjela, Upravu, tri zavoda: Zavod za poljoprivredu i prehranu (s Vinarskim, Prehrambeno-biotehnološkim, Pedološkim i Genetičkim laboratorijem), Zavod za ekonomiku i razvoj poljoprivrede, Zavod za turizam i Pokusno poljoprivredno imanje (s vinifikacijom, uljarom i meteorološkom postajom, kojega ratarske površine zauzimaju oko 11 ha, pokusni vinogradi 2,7 ha, nasadi maslina 0,9 ha, nasadi smokava 0,3 ha, a tu je i stoljetna park-šuma borova).







Trajna djelatnost Instituta obuhvaća dva znanstvenoistraživačka programa – turističku ponudu Istre te prirodne i gospodarske resurse istarske poljoprivrede (banka gena, genetski i gospodarski resursi roda Vitis te seljačka obiteljska gospodarstva). Poljoprivrednim gospodarstvima i udrugama poljoprivrednika Institut prenosi znanja o tehnološkim dostignućima te pruža savjetovanja i analize vina, rakija, maslinova ulja i tla.

Institut surađuje s mnogim znanstvenim, obrazovnim i stručnim institucijama te organizacijama u zemlji i inozemstvu (→ Agronomski fakultet u Zagrebu, → Fakultet agrobiotehničkih znanosti Osijek, Veterinarski fakultet u Zagrebu, Fakultet ekonomije i turizma dr. Mijo Mirković u Puli i Fakultet za menadžment u turizmu i ugostiteljstvu u Opatiji, Fakultet organizacije i informatike u Varaždinu, → Institut za jadranske kulture i melioraciju krša u Splitu, Istituto agrario di San Michele i Istituto sperimentale per la viticoltura iz Italije i dr.), s državnim i županijskim organizacijama te udrugama poljoprivrednika. Ulogu Poreča kao središta poljoprivrednog obrazovanja danas nastavljaju Srednja škola Mate Balote te studijski programi Poljoprivrednog odjela → Veleučilišta u Rijeci (sv. 1) koji se izvode u Poreču.

Jadranka 1892. d. d., poduzeće za preradbu i konzerviranje ribe,  sljednik poduzeća za preradbu ribe koje je 1892. osnovao bečki industrijalac Carl Warhanek u Veloj Luci.

Warhanek je u lučkome dijelu velolučkog Bobovišća 1889. kupio magazin za soljenje ribe, koji je potom dogradio pogonom za proizvodnju konzervirane ribe. Proizvode je plasirao na tržište Austro-Ugarske te u Italiju, zemlje Bliskog istoka i sjeverne Afrike. Tvornica je radila tijekom I. svj. rata, sve do talijanske aneksije Korčule (1918–21), nakon čega ju je otkupila splitska Industrijska banka i pripojila Sardini, splitskom poduzeću za preradbu ribe. Zbog poteškoća u poslovanju, poduzeće je 1929. zaustavilo proizvodnju i proglasilo stečaj. Kupila ga je Smederevska banka 1931. te je u njezinu vlasništvu ostalo do početka II. svj. rata, kada ga je otkupilo beogradsko poduzeće Ganović, Pavlović, Stefanović i comp. U to je doba tvornica uspješno proizvodila i svoje proizvode izvozila u Ameriku i Australiju.









Tijekom druge talijanske aneksije (1941–43) preuzelo ga je tršćansko poduzeće Ampelea, koje je uglavnom proizvodilo riblje konzerve za vojne potrebe. Velik dio tvorničkih postrojenja stradao je tijekom II. svj. rata te se u tvornici zadržao samo pogon za soljenje ribe. Nakon II. svj. rata provedena je rekonstrukcija proizvodnoga pogona pa je 1946. ponovno pokrenuta preradba ribe. Ubrzo se tvornica osamostalila i počela djelovati pod imenom Sardina Vela Luka. U to doba svoje je pogone imala na Lastovu (osamostalio se 1956) i u Sućurju na Hvaru te solionice ribe u Trpnju i na Šipanu. Kraće vrijeme bila je u sastavu poduzeća Neptun u Komiži na Visu. Od 1954. poslovala je samostalno pod nazivom Jadranka. Do tada poduzeće je izgradilo nove proizvodne pogone za konzerviranje ribe, proizvodnju ljuskastoga leda i ribljega brašna te pogon s hladnjačom za prihvat ribe. Ti su pogoni imali znatno veće mogućnosti preradbe ribe, a u staroj je zgradi 1956. pokrenuta proizvodnja Tvornice limene ambalaže. Tvornica je 1962. otvorila pogon za ulov ribe, a od 1967. počela je uvoziti ribu iz Turske i Japana kako bi omogućila ravnomjernu proizvodnju tijekom cijele godine. Zapošljavala je uglavnom žene, a najviše zaposlenih (435) imala je 1963. U prvoj polovici 1960-ih poduzeće je dosegnulo vrhunac proizvodnje. Proizvodnja ribljih konzervi porasla je s 236 t 1948. i 323 t 1954. na približno 1400 t 1964., 1974. i 1984. Povećana je i proizvodnja ribljega brašna (30 t 1954; 89 t 1974), dok je proizvodnja usoljene ribe varirala (106 t 1954; 58 t 1974). Jadranka je 1960-ih pokrenula trgovačku mrežu svojih prodavaonica u Veloj Luci i Blatu (Korčula) te u Starom Gradu i Hvaru (Hvar). Zbog krize u ribarskoj industriji potkraj 1960-ih radnici Jadranke su se, poput drugih u ribarskim industrijskim poduzećima, zapošljavali dodatnim poslovima poput izradbe suvenira, preradbe maslina i sl. Ribarska zadruga pripojena joj je 1971. Godine 1986. posjedovala je flotu od tri ribarska broda za ulov ribe (99 brt), zapošljavala je 200 radnika, a proizvela je 1204 t ribljih konzervi, 80 t ribljega brašna i 5 t ribljega ulja. Proizvodni je pogon 1988. osuvremenjen novom hladnjačom.







Početkom 1990-ih poduzeće se, zbog izbijanja Domovinskoga rata i gubitka većega dijela dotadašnjega tržišta, suočilo s poteškoćama u poslovanju koje su utjecale i na smanjenje broja zaposlenih (181 radnik 1991; 81 radnik 2004). No smanjenje broja zaposlenika bilo je djelomično i rezultat uvođenja suvremenih tehnoloških postupaka u preradbi ribe. Poduzeće je 1994. privatizirano, a 1996. promijenilo je ime u Jadranka 1892. Proizvodnja je zaustavljena 2004., a 2005. proglašen je stečaj, koji je doveo do gašenja poduzeća 2006.

Institut za jadranske kulture i melioraciju krša, javna ustanova koja se bavi istraživačkim projektima te stjecanjem i prenošenjem znanja u području biotehničkih znanosti (poljoprivreda i šumarstvo). Osnovan je 1894. u Splitu kao Kemično-gospodarstvena pokušajna postaja.







Godine 1905. pri postaji je osnovana poljodjelska škola, a postaji je naziv promijenjen u Poljodjelska škola i pokušalište u Splitu. Zbog povećanih potreba za prostorom u Splitu joj je 1907. izgrađena nova trokatnica. Ustanova je u to doba kontrolirala kvalitetu prehrambenih proizvoda u Dalmaciji (posebice vina i ulja), te vodila statistiku o sastavu i kvaliteti vina. Prvih je nekoliko desetljeća njezina postojanja obilježio rad na regeneraciji dalmatinskih vinograda uništenih filokserom. Zahvaljujući njezinoj stručnoj potpori, 1905–10. obnovljeno je oko 15 000 ha vinograda (na američkoj podlozi). U razdoblju između dvaju svjetskih ratova ustanova je nekoliko puta mijenjala naziv te je iseljena iz svoje zgrade. Unatoč teškoćama, uz postojeći je agrokemijsko-enološki odjel uspjela osnovati entomološki (1925), fitopatološki (1929), pedološki (1929) i agrobotanički odjel (1930). Pri ustanovi je 1933. osnovan i laboratorij za istraživanje buhača, za potrebe kojega je izgrađena zgrada. Nakon II. svj. rata rad ustanove usmjeren je prema obrazovnoj funkciji, pa je osnažen stručni i znanstveni dio kolektiva, a od 1962. pripajanjem Šumsko-pokusne postaje djelatnost ustanove proširena je na brigu za šumarstvo Jadrana i melioraciju šumskih površina na kršu. Zahvaljujući proširenju djelatnosti, ustanova od 1964. nosi današnji naziv. U suradnji sa zagrebačkim → Agronomskim fakultetom Institut je 1977. osnovao Centar za studije poljoprivrede Mediterana u sklopu kojega su se izvodili poslijediplomski studiji iz vrtlarstva Mediterana (od 1979/80) i voćarstva Mediterana (od 1980/81). Institut danas izvodi nastavu iz Studija mediteranske poljoprivrede trogodišnjega međusveučilišnoga preddiplomskog studija u izvođenju kojega sudjeluju i nastavnici zagrebačkog Agronomskoga fakulteta. Težište toga studija počiva na specifičnim potrebama poljoprivredne proizvodnje u agroekološkim uvjetima mediteranskoga dijela Hrvatske.







Institut surađuje na projektima s poljoprivrednim proizvođačima, gospodarskim subjektima te javnom i državnom upravom. S pomoću laboratorija pruža usluge fizikalno-kemijskih analiza (Enološki laboratorij, Laboratorij za pedologiju i ishranu bilja, Laboratorij za preradbu voća i povrća). Rad Instituta danas je organiziran u tri zavoda (Zavod za biljne znanosti, Zavod za primijenjene znanosti i Središnji zavod), Samostalni odjel za šumarstvo i Odjel uprave. Zavod za biljne znanosti bavi se istraživanjima vinogradarstva i vinarstva, voćarstva i maslinarstva, povrćarstva, preradbe voća i povrća, kulturom biljnoga tkiva te aromatskim i ljekovitim biljem, dok su istraživanja Zavoda za primijenjene znanosti usmjerena na istraživanja tla i prehrane bilja, zaštitu bilja i agroekonomiku. Središnji zavod koordinira rad svih sastavnica Instituta, a Samostalni odjel za šumarstvo provodi istraživanja vezana uza šumarstvo na jadranskom području i melioracije degradiranih šumskih površina na kršu. Institut posjeduje zaštićene objekte za uzgoj biljaka (eksperimentalni staklenik podignut 2003. površine 340 m² i plastenik za bezvirusnu reprodukciju agruma podignut 2002. površine 1024 m²), pokusna polja s višegodišnjim kolekcijskim nasadima autohtonih sorti masline, badema, trešnje, višnje maraske, smokve, šipka, vinove loze i ljekovite kadulje (Duilovo i Kaštel Stari) koji su važni radi očuvanja autohtonoga genofonda i bioraznolikosti na jadranskom području RH, te radi daljnje selekcije i oplemenjivanja (ostvarivanje novih kultivara visoke kakvoće). Institut ima knjižnicu i Zbirku kukaca (uključuje dio bogate i vrijedne zbirke kukaca Petra Novaka, entomologa, kolekcionara i jednog od pionira proučavanja entomofaune Dalmacije) koja sadržava insektske vrste redova: Homoptera, Heteroptera i Coleoptera, a koje pojedini primjerci datiraju s kraja XIX. st.













Iločki podrumi d. d., poduzeće za uzgoj vinove loze i proizvodnju vina osnovano u Iloku, s tradicijom iz 1450.

Prvi pisani tragovi o uzgoju vinove loze na području Iloka potječu iz ilirskoga doba. Uzgoj vinove loze na tom su području nastavili i Rimljani koji su zbog toga u Iloku izgradili utvrdu Cuccium, na mjestu kojega je 1450. mačvanski i slavonski ban te bosanski kralj Nikola Iločki dao sagraditi dvorac s vinskim podrumom. Vlast nad srijemskim vojvodstvom i gradom Ilokom preuzela je 1697. talijanska plemićka obitelj Odescalchi. Prvi vlasnik posjeda Livio Odescalchi modernizirao je vinski podrum i zasadio vinograde visokokvalitetnih sorti. Među prvima u Europi uveo je punjenje vina u bačve na samom posjedu, na koje je stavljao obiteljski pečat kao oznaku iznimne kvalitete vina (redizajniran izvorni Odescalchijev pečat poduzeće danas ističe na etiketama svojih vina). Sadnjom novih vinorodnih površina početkom XVIII. st. javila se potreba za povećanjem podrumskih kapaciteta, stoga je nedaleko od staroga vinskog podruma izgrađen novi s dvije etaže skladišnoga prostora. Vino se proizvodilo i čuvalo s pomoću u to doba najsuvremenijih tehnologija. Prve trsove traminca obitelj je 1710. zasadila na vinorodnom području Principovcu, koje je zahvaljujući povoljnim klimatsko-pedološkim uvjetima postiglo iznimne rezultate. U Principovcu je 1864. izgrađen ljetnikovac i ladanjsko imanje na kojem je obitelj boravila tijekom berbe grožđa i sezone lova. Nakon II. svj. rata posjed je nacionaliziran i pretvoren u savezno poljoprivredno dobro, a obitelj Odescalchi odselila se u Italiju.







Od 1949. poduzeće je poslovalo kao Republičko poljoprivredno dobro, od 1952. kao Poljoprivredno dobro Vukovar, a od 1964. Poljoprivredno-industrijski kombinat (PIK) Vukovar (Vupik; danas → Vupik plus). Novi podrum kapaciteta deset milijuna litara, izgrađen 1970., omogućio je primjenu najsuvremenijih tehnologija u primarnoj preradbi, fermentaciji, vinifikaciji i odležavanju vina. Izbijanjem Domovinskoga rata, cijelo je područje okupirano (od listopada 1991. do mirne reintegracije početkom 1998), pogoni su devastirani, a sjedište poduzeća je privremeno preseljeno u Zagreb. Nakon pretvorbe 1994. poduzeće je nastavilo poslovati kao dioničko društvo koje se sastojalo od raznih poslovnih jedinica, među kojima i Vinarije Ilok koja je 1999. pretvorena u dioničko društvo Iločki podrumi.







Poduzeće je 1999. pokrenulo osnivanje vlastite prodajne mreže vinoteka diljem Hrvatske (46 vinoteka, 2020). Okončanjem privatizacijskoga postupka poduzeće je 2003. dobilo novoga većinskog vlasnika, a ubrzo su započeli i novi investicijski ciklusi koji su omogućili obnovu zapuštenih i ratom devastiranih vinograda i podruma te ostalih gospodarskih objekata. Obnovljen je ljetnikovac Principovac koji je pretvoren u eno-gastro turističku destinaciju. Poduzeće je osnovalo i turistički kompleks Stari podrum, u sklopu kojega su dva obnovljena podruma (iz XV. i XVIII. st.), restoran, suvenirnica i smještajni kapaciteti. Vinoteke su novi vizualni identitet dobile 2010. Iločki podrumi danas na 990 ha vinorodnih površina na obroncima Fruške gore proizvode oko četiri milijuna litara vina na godinu. Proizvedena vina, iz vinskih sorti graševine, frankovke, traminca, pinota bijeloga, rajnskoga rizlinga, chardonnaya i cabernet sauvignona plasiraju se na tržište putem pet vinskih linija (klasična, odabrana, vrhunska i predikatna vina, te linija Principovac) od kojih se posebno ističe Vino iz mora (linija vrhunskih vina) sorte graševina, kojih 1100 butelja zrije godinu dana u Jadranskome moru. Poduzeće danas zapošljava oko 250 radnika.













inteligentna odjeća, vrsta odjeće kojoj je temeljno svojstvo samostalna prilagodba uočenim promjenama okoliša. Ima osjetila kojima motri stanje okoliša i svojega nositelja, mikroračunalni sustav i izvršnu napravu koja izvodi prilagodbu te pomoćne tehničke podsustave. S obzirom na to da se minijaturni elektronički i mehanički elementi ugrađuju u njenu unutrašnjost, izgledom se ne razlikuje od konvencionalne odjeće.

Razvoj inteligentne odjeće započeo je u Hrvatskoj 2000. na → Tekstilno-tehnološkome fakultetu u Zagrebu inicijativom → Dubravka Rogalea, voditelja više znanstvenoistraživačkih projekata vezanih uz tu vrstu odjeće. Rogale je zajedno sa Snježanom Firšt Rogale, → Zvonkom Dragčevićem i → Gojkom Nikolićem 2003‒04. Državnom zavodu za intelektualno vlasništvo i Europskom patentnom uredu predao prvu patentnu prijavu pod nazivom Inteligentni odjevni predmet s aktivnom termoregulacijskom zaštitom.

Prvi funkcionirajući prototip prve generacije inteligentne odjeće izradila je S. Firšt Rogale u sklopu svoje doktorske disertacije. Temeljio se na tri termoizolacijske komore smještene između vanjske školjke i podstave. Te komore, izrađene od visokoelastične poliuretanske folije, mikropneumatskim su se sustavom kombinacijski aktivirale napuhujući se tlakom zraka do 70 mbar, ostvarujući tako šest stupnjeva toplinske izolacije. Ugrađeno mikroračunalo mjerilo je i interpretiralo izmjerene temperature okoliša uz ljudsko tijelo i vrijednosti tlaka u komorama (ramenoj, prsnoj i pojasnoj), a uz pomoć mikrokompresora, pneumatskih ventila za punjenje i pražnjenje komora samostalno je upravljalo sustavom i istodobno korisniku prikazivalo parametre stanja na prikazniku.

U istom istraživačkome timu je novim izumom univerzalne rebraste termoizolacijske komore kontinuirano podesive debljine, u kojoj je debljina komore funkcijski ovisila o tlaku stlačenoga zraka, omogućena izradba druge generacije inteligentne odjeće uz pojednostavnjenu senzoriku i mikropneumatski sustav. Izum je prihvaćen u 13 europskih zemalja, validiran u Hrvatskoj te prijavljen u SAD-u. Utvrđeno je da druga generacija ima znatno bolja tehnička i uporabna svojstva i da se automatskim podešavanjem debljina komora omogućava stalna toplinska ugoda u širokom rasponu temperatura okoliša i pri različitim fizičkim naporima nositelja, a da pri tome masa odjevnoga predmeta ostaje ista. Stoga nestaje potreba za slojevitim odijevanjem dodatne odjeće.







Razvijena treća generacija inteligentne odjeće ima segmentirane termoizolacijske komore povezane zrakopropusnim mrežastim strukturama za propuštanje znoja iz unutrašnjosti odjeće, ventile za ispuštanje kondenzata iz komora i mlaznice za hlađenje dijelova tijela pri povećanim fizičkim naporima, bežično povezivanje i vodotijesnost tehničkih podsustava uz povećanu memorijsku i procesnu snagu te bolju razlučivost prikaznika. Utvrđeno je da otpor prolazu topline, od ljudskoga tijela kroz odjeću u okoliš, pri neaktiviranim komorama (0 mbar) od 0,1876 poraste na 0,5022 m²KW^-1 (pri 50 mbar tlaka u komori), pri čemu se toplinska izolacija poveća više od 2,5 puta.

U svijetu je najavljen razvoj inteligentne odjeće koja će mijenjati boju i prilagođavati se promjenama boje okoliša (kamuflaža), odjeće koja će štititi nositelja tako da zatvara pore elektroaktivnim polimerima kad osjetila detektiraju otrovne plinove ili tekućine (vojska, policija, vatrogasci, zaštita poljoprivrednika od herbicida i pesticida, deratizacija), no rezultati i patentne prijave još nisu objavljeni.

Istarski ugljenokopi Raša, rudarsko poduzeće koje je nakon II. svj. rata objedinilo niz rudnika u zajedničku proizvodno-tehnološku cjelinu.

Razdoblje od osnutka do kraja II. svj. rata

Prva rudarska proizvodnja započela je 1785. u Krapnu kraj Labina, odakle se ugljen dopremao do Rijeke za potrebe tamošnje → Tvornice šećera Rijeka. Za francuske vlasti (1805–13) proizvodnja u rudnicima dobila je prve zakonske okvire. Stalna rudarska proizvodnja u Labinštini započela je 1830-ih u trima rudnicima u Krapnu u vlasništvu dioničarskog društva Adriatische Steinkohlen-Gewerkschaft in Dalmatien und Istrien, koje je 1835. dobilo isključivo pravo na eksploataciju kamenoga ugljena u Dalmaciji i Istri. Zbog industrijalizacije austrougarskoga gospodarstva u drugoj polovici XIX. st. porasla je potražnja za ugljenom. Otvorene su nove jame (Vinež i Štrmac), uvedeni novi strojevi za eksploataciju ugljena, izgrađeni stanovi za rudare, otvorena je rudarska bolnica, izgrađena pruga Krapan–Štalije s konjskom vučom, a ubrzo potom uvedena je i parna lokomotiva. Godine 1881. bečko društvo Trifailer Kohlenwerks-Gesellschaft otkupilo je rudnike u Krapnu i okno u Vinežu te spojilo sve rudnike Labinštine u jednu proizvodno-tehnološku cjelinu. U to je doba poduzeće zapošljavalo oko 1000 radnika, a proizvodnja iznosila 90 000 do 130 000 t ugljena na godinu.







Nakon završetka I. svj. rata i talijanskoga zauzimanja Istre rudnici su došli pod upravu Società Anonima Carbonifera Arsa, a potom je vlasnikom postalo poduzeće Azienda Carboni Italiani. Za talijanske uprave, 2. III. 1921., izbio je jedan od najznačajnijih štrajkova u povijesti rudnika. Radnici su tražili osmosatno radno vrijeme i povećanje nadnica. Nakon što su im zahtjevi bili odbijeni proglasili su samoupravnu Labinsku republiku pod krilaticom »Kova je naša«. Zauzeli su rudnike i rudarska postrojenja, minirali prilaze oknima i organizirali naoružane postrojbe pod nazivom crvena straža u znak prosvjeda protiv fašista koji su u Pazinu napali njihova sindikalnog vođu Giovannija Pipana. Labinsku republiku talijanska je vlast ugasila silom 8. IV. 1921. Štrajk i osnivanje Republike mnogi smatraju prvim antifašističkim ustankom u Europi.

Razdoblje do početka II. svj. rata obilježile su povećana eksploatacija i modernizacija, osobito u vezi s elektrifikacijom rudnika. Prema projektu arhitekta Gustava Pulitzera Finalija 1936–37. izgrađeno je novo rudarsko naselje Raša za potrebe oko 4000 stanovnika. Početkom 1940-ih prema nacrtima Eugenija Montuorija podignuto je i naselje Pozzo Littorio (Podlabin) oko novootvorenoga rudarskog okna. Uz glavne pogone otvoreni su i novi – Sičovlje, Korajba, Roditti i Podlabin, a s radom je započela i Rudarska tehnička škola u Labinu. Rudnici su bili na glasu kao najmoderniji u Europi, zapošljavali su više od 10 000 radnika, a 1942. dostignuta je rekordna proizvodnja od 1 158 000 t. U razdoblju između dvaju svjetskih ratova kraj Labina se u znatnim količinama otkopavao i boksit koji se potom prevozio žičarom do Rapca.







Pretjerana eksploatacija ugljena, koji se rabio za potrebe talijanskoga gospodarstva te zanemarivanje sigurnosti radnika doveli su do mnogih nesreća. Najveća se dogodila 28. II. 1940. kada su od eksplozije metana poginula 372 rudara, od kojih polovica trenutačno, dok je druga polovica umrla od posljedica eksplozije ili trovanja plinom. Za II. svj. rata i nakon kapitulacije Italije rudari su se prvo otvoreno oružano suprotstavili njemačkoj vojsci, a poslije su bili prisiljeni koristiti se diverzijama i oružanim prepadima na transporte.

Razdoblje od kraja II. svj. rata do gašenja poduzeća

Nakon II. svj. rata i pripajanja Istre FNRJ osnovano je novo poduzeće rudnika na Labinštini pod nazivom Istarski ugljenokopi Raša. Unatoč stalnoj fluktuaciji i nedostatku radne snage, ubrzano se razvijalo zbog važnosti ugljena u obnovi zemlje i poslijeratnog gospodarstva. Nova nesreća pogodila je ugljenokope 1948. kada je u eksploziji metana poginulo 86 rudara.









Za podzemnu eksploataciju ugljena osam hrvatskih poduzeća udružilo se 1953. u poslovno udruženje Udruženi ugljenokopi: Istarski ugljenokopi Raša, Koprivnički ugljenokopi Bregi, Međimurski ugljenokopi Mursko Središće, Ivanečki ugljenokopi Ivanec, Rudnik mrkog ugljena Ratkovica, Dalmatinski ugljenokopi Siverić, Golubovečki ugljenokopi Golubovec i Konjščinski ugljenokopi Konjščina. Udruženje je likvidirano 1978. Godine 1959. u Istarskim ugljenokopima Raša ostvarena je najveća poslijeratna proizvodnja od 860 100 t, dok je 1963. poduzeće zapošljavalo 7290 radnika.







Tijekom 1960-ih poslovanje rudnika prolazilo je krizno razdoblje zbog sve veće uporabe nafte i posljedično smanjenja potražnje za ugljenom. Velike zalihe ugljena izazvale su pad proizvodnje i broja djelatnika, a za smanjenje zaliha izgrađena je Termoelektrana Plomin 1. Tih se godina od posljedica rudarenja i gorskih udara opasno urušila stara gradska jezgra Labina. Dio stanovništva bio je raseljen, a do 1970-ih stanje se poboljšalo pa je područje staroga grada obnovljeno. Tada je radi sigurnosti uvedeno podzemno otkopavanje sa zasipavanjem otkopnih prostorija kamenom.

Godine 1971. donesen je zakon o supstituciji ugljenokopa u Hrvatskoj kojim se namjeravalo do 1975. rudarsku zamijeniti drugim djelatnostima. Dio radnika zaposlio se u Pilani Štalije, Tvornici keramičkih uređaja, pogonima tvornice Prvomajska, tvornici Labinprogres. Godine 1974. utvrđen je smanjeni plan proizvodnje od 330 000 t ugljena na godinu. Sljedeće godine Istarski ugljenokopi Raša su s poduzećem Elektroprivreda potpisali ugovor o isporuci 250 000 t ugljena do 1978. Izbijanje svjetske energetske krize djelovalo je pozitivno na poslovanje ugljenokopa. Izgrađena je Termoelektrana Plomin 2 koja je trebala trošiti 600 000 t ugljena na godinu iz novih rudarskih jama u Ripendi, Pićanu i Tupljaku. Kako planirana proizvodnja nije bila postignuta, termoelektrana je počela uvoziti ugljen iz drugih ugljenokopa, čime je rudarsko poduzeće zapalo u trajne probleme. Godine 1985. napušten je rad na iskopu Koromačno zbog prodora morske vode, a 1988. rudnici Labin i Ripenda zatvoreni su zbog neisplativosti. Te je godine osnovano novo poduzeće Istarski ugljenokopi Tupljak, koje je zbog proizvodnih teškoća 1990–92. bilo u stečaju. Nakon toga ugljenokopi su sve više ovisili o Hrvatskoj elektroprivredi. Proizvodnja je nastavljena do 1998., kada je donesena odluka o postupnom zatvaranju rudnika. U jami Tupljak proizvodnja je prestala u svibnju 1999., čime je ujedno zatvoren i posljednji ugljenokop u Hrvatskoj.















Iskra Zelina kemijska industrija d. o. o., poduzeće za proizvodnju kemikalija i kemijskih proizvoda sa sjedištem u Svetom Ivanu Zelini. Jedan je od sljednika poduzetničkih pothvata obitelji Mayer (Marić) koji sežu još u XIX. st. Došavši iz Beča u Zagreb, Moritz Mayer je 1868. pokrenuo poduzeće Hinko Mayer i drug. Početkom XX. st. obitelj je bila osnivačem ili suosnivačem niza poduzeća (→ Rafinerija nafte Sisak, → Lim metalna industrija). Među inim je poduzećima Artur Marić 1923. u Zagrebu pokrenuo Tvornicu svijeća Iskra (poslije Tvornica kemičkih proizvoda i svijeća Iskra), koja je iskorištavala nusproizvode sisačke rafinerije te isprva proizvodila svijeće, a od 1927. i više vrsta mineralnih maziva. Sjedište poduzeća i pogoni bili su smješteni u novoizgrađenim zgradama tvorničkoga kompleksa u Heinzelovoj ulici 33, odn. Bužanovoj ulici bb (danas su kao primjer vrijedne industrijske arhitekture zaštićeno kulturno dobro RH). Sredinom 1920-ih poduzeće je zapošljavalo do 40 radnika. Uoči II. svj. rata židovskoj je obitelji konfiscirana sva imovina. Nakon rata nacionalizirano je poduzeće djelovalo pod nazivom Iskra, tvornica kemijskih proizvoda. Od 1947. jedan pogon tvornice proizvodio je različite vrste maziva: mast za kuglične i vruće ležaje, tekućine za kočnice, masti za diferencijale, strojno ulje, podno ulje, ulje za obradbu metala. Drugi je pak pogon proizvodio laštila, svijeće, ljepila i čistila, impregnaciju za obuću i ostale kućne potrepštine. Taj je pogon 1960. preseljen u Zelinu, otkad djeluje pod imenom Iskra Zelina. Preostali su se zagrebački pogoni 1962. spojili sa zagrebačkom rafinerijom nafte Enol (osnovana 1935. kao Olex, od 1947. Tvornica tehničkih masti i regeneracija mazivih ulja Sv. Klara) u Enol – Iskra (od 1964. Enolis, od 1965. INA rafinerija Zagreb, od 1997. INA Maziva Zagreb).















Iskra Zelina je od preseljenja na novu lokaciju nastavila s dotadašnjim proizvodnim asortimanom kemijskih proizvoda za domaćinstvo te ga je proširila (boje i lakovi). Godine 1983. pridružena joj je radna organizacija Marko Milatović drvna industrija Zelina, pa poduzeće mijenja ime u Iskra, kemijska i drvna industrija Zelina. Godine 1990. izdvojena je radna jedinica Kemijska proizvodnja te je osnovano poduzeće Iskra, tvornica kemijskih proizvoda, koja je pretvorbom 1992. postala dioničko društvo. Iste godine imala je 144 zaposlenika. Od 2012. poduzeće djeluje kao Iskra Zelina kemijska industrija d. o. o., te ostvaruje sve bolje poslovne rezultate. Preuzevši asortiman proizvoda za graditeljstvo tvornice KGK iz Karlovca te sredstava za zaštitu bilja tvornice → Herbos iz Siska, proizvodni program zelinskog poduzeća stalno se širi, pa danas obuhvaća više od 700 različitih proizvoda (boje i lakovi, proizvodi za kućanstvo, sredstva za zaštitu bilja, svijeće).















Grafički zavod Hrvatske d. o. o. (GZH), tiskarsko-nakladničko poduzeće u Zagrebu; jedan od najvećih tiskarskih pogona u Jugoslaviji.







Poduzeće se razvilo iz Tiskare Narodnih novina, utemeljene 1874. uz potporu hrvatskoga bana Ivana Mažuranića i Zemaljske vlade. Tiskara je isprva bila smještena u današnjoj Radićevoj ulici, a zapošljavala je 13 radnika. Kao tiskara s osnovnom namjenom tiskanja Narodnih novina bila je svojevrsna nasljednica tradicije tiskare → Ljudevita Gaja (osnovane 1838. pod imenom Kraljevska povlaštena narodna ilirska tiskarnica dra Ljudevita Gaja) u kojoj su se isprva tiskale Narodne novine. Vlada je 1868. od Gaja kupila Narodne novine te je tisak do 1874. povjerila tiskari Lavoslava Hartmana. Gajeva tiskara ugašena je 1874. rasprodajom tiskarskih strojeva.

Hrvatski sabor donio je 1879. odluku kojom Tiskara Narodnih novina postaje zemaljski zavod (tj. državna ustanova na pokrajinskoj razini). U tom razdoblju tiskara je imala četiri brzostroja, a zapošljavala je 38 radnika. Uz tiskarsku, poduzeće je tada uvelo i nakladničku djelatnost. Do I. svj. rata velik dio njegovih izdanja bili su materijali vezani uz rad hrvatskih državnih tijela i ustanova: zakoni i naredbe (Zbornik zakona i naredba valjanih za Kraljevinu Hrvatsku i Slavoniju i dr.), zapisnici (Saborski dnevnik kraljevinah Hrvatske, Slavonije i Dalmacije, Stenografički zapisnici Sabora Kralj. Hrvatske, Slavonije i Dalmacije i dr.), različiti izvještaji, imenici službenika, udžbenici i sl. U tom je razdoblju tiskara počela objavljivati i znanstvena djela hrvatskih autora (Dane Gruber, August Musić, Radoslav Lopašić, Ivan Kukuljević Sakcinski i dr.), libreta stranih glazbeno-scenskih djela (u prijevodima Augusta Šenoe, Dimitrija Demetra i dr.) kao i pravila društava, kataloge, promidžbene materijale i sl. Od 1892. tiskara je zajedno s uredništvom Narodnih novina premještena u novu zgradu na uglu današnjega Prilaza Gjure Deželića i Frankopanske ulice (današnja zgrada Leksikografskoga zavoda Miroslav Krleža). Od 1896. nastavila je djelovati pod imenom Kraljevska zemaljska tiskara.

U razdoblju 1913–41. u sklopu serije Zabavna biblioteka objavljen je velik broj prijevoda književnih djela istaknutih međunarodnih autora (Jack London, Jaroslav Hašek, Anton Pavlovič Čehov i dr.). Istodobno su se nastavila tiskati djela hrvatskih književnika (Miroslav Krleža, Vladmir Nazor i dr.), znanstvenika (Andrija Štampar, Emilij Laszowski i dr.) i publicista (Janko Ibler, Ivan Esih i dr.), te udžbenici, zakoni, izvještaji, dokumenti, diplome, kalendari, plakati i ostali promotivni materijal. Godine 1912–14. u Kraljevskoj zemaljskoj tiskari osnovani su odjeli litografije i fotocinkografije te knjigovežnica. Od 1919. ondje su se tiskale i novčanice. Poduzeće je od 1923. nastavilo djelovati pod imenom Zaklada tiskare Narodnih novina. U razdoblju između dvaju svjetskih ratova uz Narodne novine tiskalo je više periodičkih izdanja, između ostalih Konkordo, Naša Domovina, Učiteljski list i Književnik. Osnivanjem odjela tiska na arke 1930. tiskarska se djelatnost ustanove modernizirala.

Nedugo nakon proglašenja NDH u travnju 1941., Zaklada tiskare Narodnih novina transformirana je u Hrvatsku državnu tiskaru (HDT). Osnovna zadaća poduzeća bila je da objavljuje službene listove (Narodne novine, Službeni glasnik Ministarstva nastave), zakone i naredbe, tiskanice za administrativne potrebe, školske udžbenike, novčanice, poštanske marke, biljege, mjenice i druge vrijednosne papire te zemljovide, no tiskalo je i ostalu periodiku te znanstvenu literaturu i lijepu književnost. Prema propisniku iz 1942., HDT je mogao osnivati podružnice u drugim gradovima; na osnovu toga njegovom je podružnicom postala dotadašnja Državna štamparija u Sarajevu. HDT je u suradnji s Hrvatskim bibliotekarskim društvom pokrenuo izdavanje Hrvatske bibliografije koja se kao periodički niz objavljivala 1941–44.

Nakon uspostave komunističke vlasti 1945. ustanova je preimenovana u Hrvatsku nakladnu tiskaru, te ubrzo uklopljena u Nakladni zavod Hrvatske (NZH), koji je preustrojen 1949. Te su se godine iz njega izdvojili samostalno poduzeće Učila, knjižare s papirnicama te uprava Narodnih novina. Preustrojem NZH-a 1950. nastao je niz samostalnih nakladničkih poduzeća te tiskara Grafički zavod Hrvatske.

U sljedeća se tri desetljeća GZH usredotočio na tiskarsku djelatnost za druge nakladnike, pri čemu se ističu izdanja Leksikografskoga zavoda FNRJ (od 1991. Leksikografski zavod Miroslav Krleža) (Enciklopedija Jugoslavije, Enciklopedija leksikografskog zavoda, Tehnička enciklopedija, nekoliko izdanja Atlasa svijeta). U tom razdoblju, osobito u drugoj polovici 1960-ih kao (su)nakladnik GZH je objavljivao i različite knjige uglavnom iz hrvatske književnosti (Slobodan Novak, Vojin Jelić, Antun Šoljan, Čedo Prica i dr.), monografije likovnih umjetnika (Ivan Meštrović, Krsto Hegedušić, Frano Kršinić, Nikola Reiser i dr.) i hrvatskih turističkih odredišta (Zadar, Šibenik, Zagreb i dr.). Sektor proizvodnje GZH-a preselio se 1975. na današnju lokaciju, u industrijsku zonu Žitnjak u Zagrebu. Izdavačku je djelatnost GZH pojačao 1977., nakon preuzimanja nakladničkoga programa nakladnika Zora, a početkom 1980-ih izdavački odjel odvojio se od tiskare, te su od tada pod istim imenom djelovala dva poduzeća (OOUR-a): tiskarsko i nakladničko. Kao nakladnik, najveći je domet GZH postignuo 1980-ih objavljujući velik broj knjiga inozemnih i, u nešto manjoj mjeri, hrvatskih autora u bibliotekama Ogledala (Jorge Semprún, Günter Grass, John le Carré i dr.), Retro (Carlo Ginzburg, Barbara W. Tuchman i dr.), Zora (Jacques Le Goff, Mircea Eliade, Slavenka Drakulić i dr.), Rotulus (Petar Hektorović, Dante Alighieri i dr.), Zabavna biblioteka (Umberto Eco, Vladimir Nabokov i dr.), Omladinska biblioteka (Jules Verne, braća Grimm, Mark Twain i dr.) i dr. Ističu se projekti sabranih djela Ranka Marinkovića i Jorgea Luisa Borgesa. Potkraj 1980-ih poduzeće je objavljivalo i pedesetak naslova na godinu. GZH je djelovao u prostorima u Frankopanskoj ulici sve do kraja 1980-ih.













Nakladničko poduzeće GZH dospjelo je u stečaj 1993. te je ubrzo potom prestalo djelovati. Godine 1996. tiskarski dio poduzeća registriran je kao GZH d. o. o., u vlasništvu Školske knjige d. d. Nakon 2000. poduzeće se temeljito moderniziralo (CTP tehnologija, tisak iz role). Godine 2019. zapošljavalo je 168 radnika.



















Hrvatski geološki institut, javna ustanova za istraživanja u području geoznanosti i geološkog inženjerstva sa sjedištem u Zagrebu, osnovana 1909. Bavi se znanstvenoistraživačkim djelatnostima iz područja prirodnih (geologija i mineralogija) i tehničkih znanosti (→ rudarstvo, → naftno rudarstvo i → geološko inženjerstvo). Djelatnosti obuhvaćaju interpretaciju rezultata znanstvenih istraživanja radi praktične primjene, izvođenje projekata iz područja zaštite okoliša, izvedbu ugovorenih projekata u službi ostvarivanja znanstvenoga programa od strateškog interesa za RH, uspostavljanje i održavanje geoloških fondova, arhiva i zbirki, uspostavljanje i održavanje geološkog informacijskog sustava, izradbu i tiskanje geoloških karata i knjiga, objavljivanje rezultata istraživanja te suradnju s visokim učilištima i srodnim institutima.

Povijesni razvoj

Utemeljen je na inicijativu → Dragutina Gorjanovića Krambergera (sv. 4) pod prvotnim nazivom Geologijsko povjerenstvo za kraljevine Hrvatsku i Slavoniju. Bavio se proučavanjem montangeoloških (→ Ferdo Koch; sv. 4) i agrogeoloških (Franjo Šandor) prilika u Hrvatskoj i Slavoniji geološkim i agrogeološkim kartiranjem te tiskanjem geoloških karata s odgovarajućim tekstom različitih namjena i mjerila. Povjerenstvo je 1911. počelo objavljivati časopis Vijesti Geološkog povjerenstva (→ Geologia Croatica) u kojem su se objavljivali rezultati istraživanja. Formalno je djelovalo do 1922., kada je uspostavljen Geološki zavod u Zagrebu. Do 1928. geološka su se istraživanja provodila u smanjenom opsegu zbog nedovoljne financijske potpore, a provedbom opće centralizacije u Kraljevini Jugoslaviji 1931. cjelokupni inventar, arhiva i osoblje Geološkog zavoda u Zagrebu premješteni su u Beograd. Nakon formiranja Banovine Hrvatske Fran Šuklje osnovao je 1939. Geološki zavod Banovine Hrvatske sa sjedištem u Zagrebu.









Tijekom II. svj. rata Zavod je djelovao pod imenom Hrvatski državni geoložki zavod (1941−45), potom je preimenovan u Državni geološki zavod, a 1946. prerastao je u Geološko-rudarski institut Hrvatske. Godine 1947. Institutu je pripojen i Zavod za rude, goriva i metalurgiju, čime su bili znatno ojačani kemijski i rudarski odjel. Glavnina stručnoga rada odnosila se na istraživanje mineralnih sirovina u Hrvatskoj. Geološko-rudarski institut od 1950. djelovao je kao Zavod za geološka istraživanja NR Hrvatske, uspostavivši suradnju sa srodnim institucijama te sustavnu suradnju s naftnim rudarstvom. Ustanova je promijenila ime u Zavod za geološka istraživanja 1955. te u Institut za geološka istraživanja 1960., kada je stekla znanstveni status. U Institutu su formirani i geološki, mineraloško-petrografski i hidrogeološki odjel. Godine 1977. Institut je promijenio ime u Geološki zavod, ali bez promjene unutarnje organizacije do 1988. kada mu je vraćen naziv Institut za geološka istraživanja.

Temeljem Zakona o znanstvenoistraživačkoj djelatnosti Institut je 1992. upisan u Registar znanstvenoistraživačkih organizacija i jedinica kao radna znanstvenoistraživačka organizacija Institut za geološka istraživanja (IGI), a 1997. prestao je njegov status državnog instituta te je postao jedan od 25 javnih znanstvenih instituta u RH. Od 2005. djeluje kao Hrvatski geološki institut. Članom europskog udruženja geoloških službi EuroGeoSurveys postao je 2006.

Kapitalni projekti

U prvotnom razdoblju rada Instituta, od 1909. do početka II. svj. rata, snimana je Geologijska prijegledna karta u mjerilu 1 : 75 000. Godine 1958. započela je izradba Osnovne geološke karte Republike Hrvatske, tada pod nazivom Kompleksna geološka karta ili A karta, kapitalnoga geološkog projekta za hrvatsku geologiju. Projekt se izvodio na području čitave tadašnje države, a područje Hrvatske obuhvaćeno je sa 74 lista mjerila 1 : 100 000. Temeljna je geološka karta nužna za daljnja istraživanja i planiranja u geološkim, hidrogeološkim i inženjerskogeološkim radovima, u istraživanju i boljem iskorištavanju → mineralnih sirovina, u prostornom planiranju, zaštiti okoliša, a osnova je i pri izgradnji velikih građevinskih objekata, u šumarstvu, poljoprivredi i drugim djelatnostima. Terenski dio projekta Osnovne geološke karte mjerila 1 : 100 000 dovršen je službeno 1985., a u idućim godinama dovršavale su se karte i tumači.













Pokrenuta je i izradba Osnovne inženjerskogeološke karte Republike Hrvatske, Osnovne hidrogeološke karte Republike Hrvatske te Karte mineralnih sirovina Republike Hrvatske, sve mjerila 1 : 100 000. Istodobno su sredinom 1980-ih započele pripreme za izradbu Osnovne geološke karte Republike Hrvatske po principu litostratigrafske raščlambe naslaga mjerila 1 : 50 000.







Kadrovi

Uz D. Gorjanovića-Krambergera, F. Kocha i F. Šukljea kao najzaslužnijih za uspostavu i prvotno djelovanje današnjega Hrvatskog geološkog instituta, mnogi su vrsni stručnjaci pridonijeli hrvatskoj geološkoj znanosti u okviru Instituta.

Svojim radom istaknuli su se → Branko Crnković, → Franjo Fritz, → Ivan Jurković, → Boris Šinkovec, → Josipa Velić, → Igor Vlahović i dr.

Hrvatski fotosavez (HFOTOS), nacionalni strukovni savez fotografskih udruga i drugih pravnih osoba koje ostvaruju programe tehničke kulture u području fotografske djelatnosti, fotografskog stvaralaštva i fotografske tehnike, osnovan 1998. u Zagrebu. Pravni je sljednik Foto-saveza Hrvatske utemeljenoga 1949. i povijesni sljednik Hrvatskoga fotoamaterskog saveza osnovanoga 1939. u Zagrebu. Osnovna je djelatnost Saveza razvoj i promidžba fotografije kao tehničke i umjetničke discipline, fotografske kulture i djelatnosti, te je dio programa javnih potreba RH u tehničkoj kulturi i kulturi koji se odnosi na fotografsku djelatnost i stvaralaštvo. Okuplja 22 fotokluba te više pridruženih članica osnovnih i srednjih škola i srodnih ustanova. Od 1998. nositelj je projekta Međunarodni fotografski doživljaj baštine radi usmjeravanja što većega broja mladih na fotografiranje i razumijevanje baštine. Priređuje mnogobrojne fotoradionice, među kojima i ljetnu fotoradionicu Istra – ambijent, kulturna baština (od 1997). Izdaje kataloge godišnjih izložaba, publikacije iz programa za mlade, a 1995. pokrenuo je biblioteku fotomonografskih izdanja Hrvatski fotografi. Redoviti je član Međunarodne federacije fotografske umjetnosti (FIAP). Od 2018. predsjednica je Mirjana Pešec.

TLM → Tvornica lakih metala

Schott Boral d. d. → Duran

rude → mineralne sirovine

Radonja → Herbos

narodni vez → tekstilno rukotvorstvo

naftna platforma → nafta; pučinsko inženjerstvo (sv. 1)

Bohutinsky, Gustav (Szokola Hutta, Mađarska, 16. VI. 1877 – Mostar, 12. IX. 1914), agronom i genetičar, stručnjak za uzgoj i oplemenjivanje bilja.

Završio je 1902. studij poljoprivrede na Visokoj školi za kulturu tla (Hochschule für Bodenkultur) u Beču, gdje je 1914. doktorirao disertacijom Entwicklungsabweichungen beim Mais. Kratko je radio kao vježbenik pri gospodarskoj upravi Zemaljske vlade u Zagrebu (1902), a potom je postao asistent na Višemu gospodarskom učilištu u Križevcima (→ Visoko gospodarsko učilište u Križevcima) u Postaji za istraživanje sjemena (1903). Na tom učilištu započeo je sustavni rad na uvozu stranih i oplemenjivanju domaćih sorti ratarskoga, povrćarskog i krmnoga bilja. Predavao je kolegije Bolesti bilja, Zoologija te Bilinogojstvo, a 1905. bio je imenovan predstojnikom Postaje. Ispit iz biljne fiziologije, agrikulturne kemije, uzgoja bilja i gospodarskih strojeva položio je 1908. na Visokoj školi za kulturu tla u Beču i postao profesorom uzgoja bilja na križevačkom učilištu, gdje je organizirao Postaju za oplemenjivanje bilja. Premješten je 1912. u Zagreb, u Gospodarski odsjek vlade, ali je i dalje vodio kolegij Uzgoj bilja u Križevcima; također je predavao Opće gospodarstvo na Šumarskoj akademiji.

Prvi je u nas izvodio pokuse iz uzgoja bilja temeljene na Mendelovim zakonima o nasljeđivanju gena. Najprije je za svoje eksperimente križanja, u kojima je isprva pratio nasljeđivanje jednoga obilježja (monohibridno), a potom triju obilježja (trihibridno), odabrao kukuruz (1909). Bio je prvi hrvatski doktor znanosti s temom iz genetike kukuruza i prvi uspješni oplemenjivač sorti pšenice Sirban Prolifik i kukuruza (Križevačka Hrvatica) koje su uzgajane u Hrvatskoj na većim površinama, a kojih su oplemenjivanje nastavili Vinko Mandekić, Mirko Korić, → Alois Tavčar i dr. Jedan je od osnivača i urednik (1913–14) časopisa Gospodarska smotra (→ Agriculturae Conspectus Scientificus). Bio je začetnik mnogih pionirskih znanstvenih istraživanja i mentor mnogim znanstvenicima, među kojima je bio i genetičar → Milislav Demerec.

Herbos, poduzeće za proizvodnju kemikalija i kemijskih proizvoda osnovano 1946. u Sisku. Započelo je djelovati preseljenjem postojeće tvornice vinske kiseline Resman iz Zagreba (od 1946. Radonja) u novoizgrađenu tvorničku zgradu u Sisku (prvotna je zamisao bila da se u nju smjesti tvornica modre galice) pod nazivom Radonja, tvornica vinske kiseline Sisak, a zapošljavalo je oko 20 radnika.

U prvim godinama razvoja u još nedovršenim zgradama i sa starom opremom proizvodila se vinska kiselina iz vinskoga kamena koji se organizirano prikupljao u Makedoniji, Srbiji i Hrvatskoj. Poduzeću je 1947. pripojena Tvornica kisika Sisak, pogoni koje su 1953. preseljeni u Zagreb. Proizvodnja organoživinih spojeva po kojoj je poduzeće bilo poznato pokrenuta je 1953. Godine 1955. započela je proizvodnja napitka u tabletama na bazi vinske kiseline Eska, a ubrzo potom praška za pecivo i dr.













Zamah u razvoju i modernizaciji poduzeća potaknule su Konferencija proizvođača sredstava za zaštitu bilja Jugoslavije održana 1954. u Šapcu, na kojoj je donesen zaključak da se Radonja orijentira na sintezu živinih i svih organosumpornih preparata, te Konferencija proizvođača gume Jugoslavije održana 1956. u Sisku, nakon koje je poduzeće počelo proizvoditi sredstva za gumarsku industriju (aditivi za spužvastu gumu, antioksidansi, vulkanizacijski akcelerator tiram – tetrametiltiuramov disulfid, TMTD). Proizvodnja posljednjega, koji je ujedno i sredstvo za zaštitu bilja (fungicid), usmjerio je daljnji razvoj poduzeća u područje poljoprivrede koje je tijekom godina postalo okosnica njegove proizvodnje. Nakon što je Institut za industrijska istraživanja Zagreb Radonji 1957. predložio proizvodnju organoživinih fungicida, izgrađeno je novo postrojenje za sintezu i formulacije te je iste godine započela proizvodnja živinoga fungicida Radosana. Na temelju te proizvodnje poduzeće je postalo značajan izvoznik. Uskoro je započela proizvodnja i drugih fungicida: Radotirama, Radocirama, Radocineba i dr. Godine 1959. Radonja je sa švicarskim poduzećem Sandoz AG iz Basela potpisala ugovor o suradnji i distribuciji sredstava za zaštitu bilja, na temelju čega je započela proizvodnja tekućih insekticida. Pogon za proizvodnju joda koji je radio u sklopu Jodnoga lječilišta Sisak pripojen je poduzeću 1957., i radio je do 1964.













Početkom 1960-ih započela je proizvodnja triazina, herbicida na osnovi aktivnih tvari simazina (Radokor) i atrazina (Radazin), kao najznačajnije skupine herbicida u proizvodnome pogonu Radonje. Tada je prestala proizvodnja vinske kiseline i uz nju vezanih proizvoda, te su ti pogoni bili prenamijenjeni za proizvodnju atrazina i tekućih pesticida. Godine 1962. uvedena je nova skupina proizvoda za široku potrošnju u obliku tekućina i aerosola, od kojih su najpoznatiji bili Piretoks, Lipisan i Mravocid. Novi pogon za proizvodnju alkalnih mineralnih gnojiva na bazi mineralne troske i marokanskoga fosfata pušten je u rad 1965. Odluka o toj proizvodnji bila je uvjetovana raspoloživošću i blizinom osnovne sirovine troske iz Siemens-Martinovih peći, koja se javlja kao otpad u proizvodnji čelika u → Željezari Sisak. Zbog niske prodajne cijene od te se proizvodnje odustalo 1969. te su postojeći pogoni bili prenamijenjeni za proizvodnju hidrauličnoga vapna i metalurškoga cementa.







Počevši razvijati 1965. program proizvoda za kliničku dijagnostiku, Radonja je postala začetnik te proizvodnje na području Jugoslavije. Razvojni program odvijao se u prilagođenome laboratorijskom prostoru, a od 1967. u specijaliziranome pogonu. Sastojao se od 25 različitih reagensa, broj kojih se povećao uspostavljanjem suradnje s raznim medicinskim institucijama, posebice zagrebačkim bolnicama te britanskim poduzećem SmithKline & French Laboratories (od 1977).

Godine 1973. pušten je u rad novi pogon za sintezu triazina kapaciteta 3000 t na godinu, čime je Radonja postala jedan od vodećih proizvođača pesticida u Jugoslaviji, kao i značajan izvoznik atrazina, posebice u zapadnu Europu i SAD. U tom su se razdoblju počeli proizvoditi i disperzivni premazi za zidove i beton (Murosan, Betosan i dr.). Radonja je kupila zemljište i zgrade bivšega vojnog kompleksa smještene u blizini stare jezgre poduzeća, uz nekadašnju Tvornicu boca i šupljeg stakla Petar Teslić. Otvoreni su mnogi novi pogoni, a 1988. puštena je u rad i spalionica tvorničkoga otpada.

Uspostavljena je suradnja s američkim poduzećem Elanco, što je rezultiralo širenjem asortimana za zaštitu bilja, te je puštena u rad novoizgrađena linija za proizvodnju Treflana. S američkim poduzećem Monsanto uspostavljena je suradnja u području proizvodnje i distribucije herbicida te je Radonja postala proizvođač u svijetu najpoznatijega herbicida na bazi glifosata Cidokora. Od 1950-ih do kraja 1980-ih poduzeće je potpisalo ugovore o suradnji s tridesetak inozemnih poduzeća, uglavnom iz zapadne Europe i SAD-a. U istom razdoblju prijavljeno je sedam patenata, a broj zaposlenih dosegnuo je 780. Poduzeće je imalo devet proizvodnih grupa s više od 170 proizvoda.

Izbijanjem Domovinskoga rata opseg proizvodnje i broj zaposlenih se znatno smanjio. Poduzeće je prošlo postupak privatizacije te je od 1993. nastavilo djelovati kao Herbos d. d. Osnovna mu je djelatnost i dalje bila proizvodnja sredstava za zaštitu bilja uz materijale za graditeljstvo, zaštitne i dekorativne premaze i dijagnostička sredstva. Zbog nagomilanih dugova poduzeće je 2011. proglasilo stečaj, a 2014. prekinuta je sva proizvodnja. Njegov proizvodni program preuzelo je poduzeće → Iskra Zelina kemijska industrija.







Hidroizolacija Katran d. o. o., poduzeće kemijske industrije sa sjedištem u Zagrebu, nastalo 1947. integracijom poduzeća Antun Res, Hrvatske industrije katrana i Istok.

Prethodnici poduzeća

Najstarije poduzeće koje je prethodilo današnjemu bilo je obrtno građevinsko poduzeće za proizvodnju asfalta i katrana što ga je 1890. osnovao Ljudevit Deutsch sa sjedištem u Ulici Junija Palmotića u Zagrebu. Godine 1907. izgradilo je Zagrebačku električnu centralu. Poduzeće je 1917. kupio Antun Res te je otada nosilo njegovo ime. Sredinom 1920-ih imalo je šest poslovnih objekata u kojima su se nalazila postrojenja za destilaciju katrana, proizvodnju krovne ljepenke, laboratorij, pomoćne radionice i uredi. Dio poduzeća preseljen je 1928. na Radničku cestu. Proizvodnja je 1932. iznosila 633 t smolnoga cementa, kovačke smole i katrana. U sljedećim je godinama počela proizvodnja brusnoga papira i platna u arcima te metražnoga brusnoga platna. Antun Res otvarao je i kamenolome u Međimurju, Zagorju i Slavoniji kao vlastiti izvor sirovina, a 1927. s radom je započela i podružnica u Ljubljani. Prije II. svj. rata Antun Res bilo je najveće specijalizirano poduzeće za asfalte i izolacije u zemlji.

Hrvatsku industriju katrana osnovao je 1913. njemački inženjer Teodor Abelman, suvlasnik i direktor industrije katrana Teeraf sa sjedištima u Beču i Pragu, a na poticaj zagrebačkih vlasti koje su uvidjele potrebu za tvornicom građevnoga materijala. Devet poslovnih objekata bilo je smješteno na Radničkoj cesti, a kako bi osiguralo sirovinsku osnovu, od samog početka poduzeće je surađivalo s Gradskom plinarom Zagreb, kojoj je kao nusproizvod ostajao sirovi katran. Nakon I. svj. rata nastavilo se ubrzano razvijati. Tada je zapošljavalo 40 radnika, a potkraj 1930-ih broj zaposlenih povećao se na približno 100. Otvoreno je više novih pogona u Zagrebu, te pogon krovne ljepenke u Zemunu. Proizvodila se krovna ljepenka, kolomaz, smolni cement, razni derivati iz kamenoga ugljena, katranska masa za impregniranje, smola, sirovi benzol i katransko ulje. Godine 1936. bile su prerađene 1632 t katrana, 339 t sirove ljepenke i 92 000 omota ljepenke.

Poduzeće Istok osnovano je 1922. sa sjedištem na Trgu kralja Petra Svačića kao podružnica poduzeća Asthandels A. G. iz Münchena. Do 1929. bavilo se uvozom građevinskih i poljoprivrednih strojeva, a potom je nakon kupnje prostora na Miramarskoj cesti počelo proizvoditi terpentin i kolomaz. Godine 1935. od bečkoga poduzeća Korndörfer & Wallanfels kupilo je licencu za proizvodnju pomoćnih sredstava za tekstilnu i kožarsku industriju. Iste godine započelo je i preradbu sirovoga benzena na njegove derivate: čisti benzen, ksilol, toulol i solventnu naftu.







Razdoblje od kraja II. svj. rata do danas

Nakon II. svj. rata poduzeće Antun Res zapošljavalo je 91 radnika, Hrvatska industrija katrana 75, a Istok 14 radnika. Rješenjem Predsjedništva vlade NR Hrvatske integracijom poduzeća Antun Res, Hrvatske industrije katrana i Istok 1947. utemeljeno je poduzeće Katran. Prvi izvoz (katranska smola mrkog ugljena i brusni proizvodi) ostvaren je 1954.

Godine 1956. Katran, → Chromos i → Pliva sklopili su ugovor o zajedničkoj proizvodnji organskih boja i pigmenata i njihovih intermedijera za organske boje, a 1957. osnovali su Kemijsku industrijsku zajednicu, prvo poslovno udruženje u Jugoslaviji. Sljedećih godina u Katranu je započela proizvodnja proizvoda za zaštitu bilja te mirisnih sastojaka. Poduzeće je tada zapošljavalo oko 350 djelatnika. Pliva je Katranu 1962. prepustila proizvodni pogon za proizvodnju boja zajedno s radništvom. Tada je u Katranu izgrađen pogon za proizvodnju intermedijera za organske boje kapaciteta 650 t na godinu, proizvodnja kojih je napuštena 1966.













Godine 1964. Katran se zajedno s Chromosom i → Kutrilinom ujedinio u Kemijski kombinat Chromos – Katran – Kutrilin nastojeći racionalizirati poslovanje, ulaganje i razvoj proizvoda. U sklopu kombinata (poslije SOUR Chromos) Katran se širio i počeo proizvoditi niz novih proizvoda na bazi bitumenskih prerađevina za hidroizolaciju i asfaltnu gradnju. Izgrađeni su pogoni za proizvodnju emulzija, izolacijskih masa, izolacijskih traka s ulošcima od staklene tkanine i aluminijske folije. U sklopu kombinata stručnjaci Katrana istraživali su nova područja, primjerice aditiva za prehrambenu industriju.







Odjel za proizvodnju mirisnih sastojaka je nakon integracije nastavio djelovati kao samostalna tvornica kroz Laboratorij za eterična ulja i Odjel aroma (Chromos Aroma). Prve proizvedene arome bile su namijenjene konditorskoj i duhanskoj industriji. Godine 1972. uspostavljena je suradnja s danskim poduzećem Emulsion, čime su postavljeni temelji za početak proizvodnje aditiva za pekarsku industriju. Godine 1977. započela je proizvodnja praškastih aditiva, za što je 1981. otvoren pogon u Jastrebarskom gdje je 1991. počela proizvodnja za mesnu industriju.







Dezintegracijom SOUR-a Chromos 1993., Katran i Chromos Aroma nastavili su poslovati kao samostalna poduzeća. Većinskim vlasnikom Katrana postala je Gradnja trgovina d. o. o., a poduzeće je tada zapošljavalo oko 200 radnika. Pod nazivom Hidroizolacija Katran d. o. o. poduzeće danas proizvodi raznovrsne bitumenske materijale koji se rabe u visokogradnji i niskogradnji, te zapošljava 35 radnika. Vlasnik Chromos Arome postalo je 1993. njemačko poduzeće Ireks, jedan od vodećih proizvođača poboljšivača i namjenskih mješavina za kruh, pecivo i slastičarstvo, te otada poduzeće posluje kao Ireks Aroma. U sklopu poduzeća nalaze se pogoni za proizvodnju dodataka i mješavina za pekarsko-slastičarske proizvode, mesne prerađevine i stočnu hranu, mirisne kompozicije i arome u Jastrebarskom te za preradbu → ljekovitog i aromatičnog bilja u Dragovanščaku kraj Jastrebarskog, a zapošljavaju oko 150 radnika.

Horvat, Predrag (Jurčevec u Maloj Subotici, 9. IX. 1953), biotehnološki inženjer, stručnjak za industrijsku mikrobiologiju.

Na Tehnološkome fakultetu u Zagrebu (→ Prehrambeno-biotehnološki fakultet; PBF) diplomirao je 1976. te doktorirao 1989. disertacijom Utjecaj faktora okoline na sintezu ureaze u stanicama bakterije Micrococcus varians i kinetiku razgradnje uree. Radio je 1977–81. u prehrambenom poduzeću Podravka u Koprivnici kao tehnički rukovoditelj Tvornice suhog aktivnog kvasca u izgradnji, u Tvornici poliesterskih vlakana u Varaždinu 1981–83. te u Institutu za sigurnost u Zagrebu 1983–85. Od 1986. radio je na PBF-u, od 2006. kao redoviti profesor. Usavršavao se na Tehničkom sveučilištu u Grazu (TU Graz) 2003–05. Predavao je kolegije Biokemijsko inženjerstvo i bioprocesna tehnika te Kinetika biotehnoloških procesa. Bio je prodekan Fakulteta 1995–96. Bavio se modeliranjem i prijenosom bioprocesa u veće mjerilo te matematičkim modeliranjem u razvoju bioprocesa i proizvoda. Autor je udžbenika Biokemijsko inženjerstvo (s M. Bošnjakom i dr., 1987). Suosnivač je Hrvatskoga društva za biotehnologiju 1991. Član je HATZ-a od 2009.