INA d. d., naftno i plinsko poduzeće sa sjedištem u Zagrebu, osnovano 1964.; jedno od najvećih javnih poduzeća u Hrvatskoj, po istraživanjima i eksploataciji ugljikovodika prepoznatljivo u svjetskim razmjerima.







Nastalo je integracijom poduzeća Rafinerija nafte Boris Kidrič Rijeka (→ Rafinerija nafte Rijeka; osnovano 1882), → Rafinerija nafte Sisak (1927) i Naftaplin iz Zagreba (1952). Prvotni je naziv Kombinat za naftu i plin već iste godine promijenjen u INA – Industrija nafte. Osnovni zadatak integracije bilo je ubrzanje istraživanja i pridobivanja nafte te modernizacija rafinerija. Ujedinjenjem se planirala prevladati nepovezanost poduzeća naftnoga gospodarstva. U prvim godinama djelovanja u sastav INA-e ušla su i poduzeća Enolis iz Zagreba (→ Iskra Zelina kemijska industrija) i Tvornica kemijskih proizvoda iz Kutine (→ Petrokemija), a potom Rafinerija nafte Lendava, Petronafta iz Solina, Naftovod Opatovac – Bosanski Brod, Inženjering iz Zagreba, OKI iz Zagreba (→ DIOKI) i DINA – Omišalj. U doba osnutka INA je opskrbljivala 75% jugoslavenskoga tržišta naftnim derivatima, imala 195 benzinskih postaja te zapošljavala približno 9000 radnika.













Razvoj

U razdoblju nakon osnutka INA je gradila mnogobrojna postrojenja. Rafinerija nafte Boris Kidrič Rijeka izgradila je 1963. novu rafineriju na Urinju, a Naftaplin je 1965. pustio u rad degazolinažu plina u Ivanić-Gradu. Godine 1966. pušteno je u rad naftno polje Žutica, a u sastavu Tvornice kemijskih proizvoda u Kutini otvoreno je postrojenje za proizvodnju čađe. Sljedeće godine pušteno je u rad postrojenje za proizvodnju petrol-koksa u Rafineriji nafte Sisak, te prvi dio postrojenja u Tvornici dušičnih gnojiva u Kutini, a započeo je rad na naftnom polju Šandrovac kraj Bjelovara. U selu Beničanci kraj Našica nafta je otkrivena 1969. Tih su godina izgrađene mnoge benzinske postaje kao i postaje zatvorenoga tipa za internu uporabu u poduzećima.













Godine 1966. uvedena je seizmička metoda mjerenja s višestrukim prekrivanjem, a 1967. u uporabu su ušla elektronička računala za digitalnu obradbu seizmičkih podataka. Uvođenjem novih tehnologija otkrivena su nova polja: Čepelovac – Hampovica (1966), Obod i Bizovac (1967), Legrad (1968) te Beničanci, Bilogora i Veliki Otok (1969). Istraživanje ugljikovodika usmjerilo se na sve dublje sedimente Panonskoga bazena što je dovelo do otkrića šezdesetak naftnih, plinsko-kondenzatnih i plinskih polja u Dravskoj potolini: Peteranec (1971), Bokšić, Kučanci, Ladislavci i Gola (1973), Crnac i Molve (1974), Cvetkovec i Klokočevci (1975), Obradovci i Števkovica (1977), Letičani i Donja Bukvica (1978), Orešac (1979) i Stari Gradac (1980), Marijana (1981), Čamagajevci (1982) i dr.

U jadranskom podmorju prva seizmička mjerenja pokrenuta su 1968., a prvo istražno bušenje započelo je 1970. s pomoću unajmljene francuske bušaće platforme Neptun. Godine 1982. u Zagrebu su četiri velika svjetska naftna poduzeća (Agip, Chevron, Texaco i Hispanoil) potpisala ugovor s INA-om o zajedničkom istraživanju srednjeg i južnoga Jadrana. Izrađeno je devet bušotina – po tri kraj Mljeta, Jabuke i Palagruže. S obzirom na to da nisu otkrivene komercijalne količine plina, istraživanje je 1987. bilo prekinuto. Tijekom 1990-ih na području sjevernoga Jadrana došlo je do većih otkrića te su otvorena plinska polja: Ivana, Ika, Ida, Irina, Annamaria, Ksenija, Koraljka i Irma.













Djelovanje INA-e u inozemstvu

Prvi radovi u inozemstvu započeli su 1947. odlaskom hrvatskih naftnih stručnjaka u Albaniju radi osposobljavanja starih bušotina na poljima Kučova i Patos. Slijedila su bušenja u Etiopiji 1958., potom u Egiptu i Indiji 1964. Prva inozemna koncesija INA-e za istraživanje ugljikovodika bila je 1968. u Jordanu, gdje je poduzeće radilo zajedno s partnerima: Deminexom iz Njemačke i Naftagasom iz Srbije. Godine 1969. započeli su radovi na Cipru, 1974. u Bangladešu, 1975. u Burmi, 1977. u Gabonu, 1978. u Vijetnamu, a 1980. u Sjevernoj Koreji, Indoneziji i Angoli koja je tada postala najznačajnija koncesija INA-e u inozemstvu. Prva angolska nafta dopremljena je u Jugoslaviju 1985., a od početka proizvodnje do danas INA je iz Angole dobila oko četiri milijuna tona nafte.

Uz navedene, INA je dobila istražne koncesije u Tunisu, Turskoj, Libiji, Alžiru te Siriji koja se ističe kao najveći uspjeh njezinih geologa. Godine 2004. INA je objavila komercijalno otkriće na polju Jihar, a 2005. na poljima Al Mahr i Palmira u Siriji. Tada je izgrađena naftna stanica Jihar gdje je počela proizvodnja nafte u Siriji. U sljedeće dvije godine otkrivena su još tri polja – Jazal, Mustadira i Mazrur. U 14 godina u Siriji je izgrađeno 27 bušotina. Iako se 2012. očekivala proizvodnja od gotovo 4000 m³ ugljikovodika na dan, izbijanjem rata u Siriji i pridržavajući se Odluke Vlade RH o provođenju mjera ograničavanja u odnosu na tu državu, INA je ondje privremeno obustavila sve poslovne aktivnosti do daljnjega. U pogledu istraživanja i proizvodnje, danas je INA-ino ključno inozemno tržište Egipat.







Organizacijske rekonstrukcije poduzeća

Prvu od svojih nekoliko organizacijskih rekonstrukcija INA je provela početkom 1970-ih, kada je podijeljena na četiri proizvodno-tehnološke cjeline: INA – Naftaplin, INA – Prerada, INA – Petrokemija i INA – Trgovina. Godine 1973. INA je postala SOUR u sastavu kojega je bilo 11 RO-a i 57 OOUR-a.

Naftna kriza početkom 1980-ih uzrokovala je INA-i financijske i proizvodne teškoće. U INA – Naftaplinu je nakon 20 godina prvi put smanjena proizvodnja nafte u odnosu na prethodne godine, zbog čega se nisu mogla osigurati financijska sredstva za kupnju rezervnih dijelova. Suočena s krizom, INA je započela rekonstrukciju pokrenuvši nekoliko novih radnih organizacija. Godine 1983. udruživanjem INA – Inženjeringa i Industroprojekta osnovan je INA projekt, koji se, s približno 1500 zaposlenih stručnjaka, profilirao u najveću projektantsku radnu organizaciju u državi. Iste godine osnovane su organizacije INA – Razvoj i istraživanje Zagreb te INA – EOP (Elektronička obrada podataka), koja je imala važnu ulogu za razvoj informatičke djelatnosti. INA – Tours, poduzeće za turističku djelatnost, osnovano je 1985. Usprkos financijskim problemima INA je i u tom razdoblju bila najveće jugoslavensko poduzeće zapošljavajući oko 36 000 radnika.

Suočena s promjenom ekonomsko-političkoga sustava 1990-ih, INA je započela novu reorganizaciju. Godine 1990. osnovano je javno poduzeće INA – Naftaplin Zagreb s kojim su se povezala poduzeća: INA – Rafinerija nafte Rijeka, INA – Rafinerija nafte Sisak, INA – Rafinerija Zagreb, INA – OKI Zagreb, DINA – Omišalj, INA – Petrokemija Kutina, INA – Projekt Zagreb, INA – Specijalna oprema Zagreb, INA – INFO Zagreb, INA – Razvoj i istraživanje Zagreb, INA – Trgovina Zagreb, INA – Tours Zagreb, INA – Commerce Zagreb i INA – Zajednica poduzeća Zagreb. Već iste godine INA – Petrokemija Kutina, DINA – Omišalj, INA – Specijalna oprema Zagreb i INA – Tours Zagreb izdvojeni su u samostalna poduzeća. Prema novome statutu iz 1991. poduzeće su činile samo organizacijske jedinice iz djelatnosti istraživanja i proizvodnje nafte i plina, preradbe nafte te vanjske i unutarnje trgovine, dok su se svi ostali dijelovi iz područja petrokemije, inženjeringa, turizma i proizvodnje specijalne opreme konstituirali kao dionička društva u vlasništvu INA-e.

Promijenivši ustroj 1993., INA je prestala biti javno poduzeće te postala dioničko društvo. Sredinom 1990-ih djelatnosti koje ne spadaju u temeljne izdvojene su te su osnovana tri nova društva: (→ Crosco, naftni servisi), od bivšeg sektora tehnoloških servisa u Naftaplinu, Hostin za upravljanje i gospodarenje hotelima, odmaralištima i sportskim objektima INA-e i Infocentar, od dijela funkcije informatike. Početkom 2000-ih izdvojene su još neke djelatnosti te su osnovani → Plinacro, za transport plina, Proplin, za poslove ukapljenim naftnim plinom, STSI, za usluge održavanja i druge tehničke servise, Prirodni plin, za dobavu i opskrbu plinova, a rafinerija Zagreb izdvojena je i preimenovana u Maziva Zagreb d. o. o.

Godine 2003. strateškim partnerom INA-e postalo je mađarsko poduzeće MOL otkupivši 25% dionica. Godine 2008. s 47,16% dionica postalo je najveći pojedinačni dioničar u INA-i. Poteze uprave INA-e, poduzeća od velikog strateškog interesa za RH, od tada pozorno prate hrvatska javnost i Vlada RH. U posljednja dva desetljeća INA je pokrenula više projekata, među ostalima projekt Sjeverni Jadran koji obuhvaća razradbu, izgradnju bušaćih platformi i polaganje podmorskih plinovoda. Do 2013. proizvedeno je više od 15 milijardi m³ plina. Novoizgrađena rafinerijska postrojenja omogućila su proizvodnju benzina Euro V standarda. Na benzinskim postajama omogućena je prodaja visokokvalitetnih goriva Eurosuper 95 i Eurodizel, potom i goriva Eurosuper 98 i INA Class.







Od osnutka do danas INA je najveći gospodarski subjekt, pokretač gospodarskoga razvoja Hrvatske te jedan od najvećih ulagača i izvoznika. Njezine su temeljne djelatnosti istraživanje, iskorištavanje i proizvodnja nafte i plina, preradba nafte, proizvodnja ulja i maziva, proizvodi organske i anorganske kemije, proizvodnja posebne opreme, trgovina naftom, naftnim derivatima i ostalim proizvodima na domaćem i stranome tržištu. Bavi se poslovanjem ukapljenim naftnim plinom, transportom prirodnoga plina, naftnim i tehničkim servisima, djelatnostima inženjeringa, turizmom i informatičkom obradbom podataka. INA ima i vlasnički udio u jadranskom sustavu naftovoda JANAF (→ Jadranski naftovod) te razvijenu poslovnu suradnju sa stranim poduzećima u području istraživanja nafte i plina, zajedničkog ulaganja te izvoza i uvoza. Ukupno je proizvedeno oko 200 milijuna m³ ekvivalentne nafte i otkriveno gotovo stotinu naftnih i plinskih polja. INA danas posjeduje više od 500 benzinskih postaja diljem Hrvatske, BiH, Slovenije i Crne Gore, a zapošljava gotovo 10 000 radnika.







Institut za drvo, institucija za znanstveno i stručno unapređenje drvne industrije osnovana 1949. u Zagrebu pri Ministarstvu drvne industrije SFRJ kao Institut za drvno-industrijska istraživanja. Institut je prestao s radom 1991.

Po modelu sličnih institucija u razvijenim zemljama, Institut je osnovan kako bi se na temelju vlastitih istraživanja postigla viša znanstvena i stručna razina područja eksploatacije šuma te preradbe i primjene drva. Početne aktivnosti obuhvaćale su istraživanje i usavršavanje uporabe strojeva i opreme (od eksploatacije šuma do proizvodnje finalnih proizvoda), projektiranje novih postrojenja, provođenje tehničkih ispitivanja, unapređenje kvalitete proizvoda i procesa, organizaciju laboratorija i radionica, organizaciju znanstvenog i stručnoga rada te suradnju s obrazovnim, znanstvenim i stručnim institucijama. Institut je u početku djelovao u četiri odjela: za eksploataciju šuma, strojarstvo, mehaničku i kemijsku preradbu drva te za publikacije. Početne su mogućnosti bile vrlo skromne, pa je iznimno značajna bila donacija Organizacije za hranu i agrikulturu Ujedinjenih naroda (Food and Agriculture Organisation of United Nations) kojom je Institutu dodijeljena oprema za ispitivanje mehaničkih svojstava drva, dvije sušionice i dva cilindra za impregnaciju. U Institutu je tada bilo zaposleno 11 inženjera, osam tehničara te sedam osoba kao pomoćno osoblje. U razdoblju 1952–67. Institut je bio izdavač časopisa → Drvna industrija (od 1967. suizdavač sa zagrebačkim Šumarskim fakultetom i Exportdrvom).

Od 1960. djelovao je u 12 specijalističkih odjela, čime su proširene njegove djelatnosti. Institut se od tada bavio i hidrotermičkom obradbom drva, furnirima i pločama, namještajem, građevinskom stolarijom i drvenim konstrukcijama, kao i ekonomikom i organizacijom drvne industrije te usavršavanjem stručnih kadrova. Godine 1963. ime je promijenjeno u Institut za drvo Zagreb, smanjena je organizacijska struktura te je djelovao u sedam odjela: Pilanska prerada, Energetika i strojarstvo, Kemijska prerada i zaštita drva, Furniri i ploče, Finalna prerada, Ekonomika i organizacija te Publikacije.

Od 1967. Institut je djelovao kao samostalno poduzeće kojega su osnivači bili Šumarski fakultet u Zagrebu (→ Fakultet šumarstva i drvne tehnologije) te 11 tada najvećih hrvatskih drvnoindustrijskih poduzeća. Obuhvaćao je osam odjela (za pilansku te hidrotermičku preradbu, furnire i ploče, finalnu proizvodnju, kemiju, tehnološku organizaciju, ekonomiku te za dokumentacije i publikacije) i tri laboratorija (mehaničko-tehnološki, kemijski te laboratorij za ispitivanje površinske obradbe drva i ploča). Ubrzo je, kao deveti odjel, osnovana i laboratorijska proizvodnja ploča iverica. Između Instituta i osnivača odvijala se snažna tehnička i istraživačka suradnja: zajedničke ekspertize te ispitivanja i kontrola svojstava drva i proizvoda, organizacija i provođenje znanstvenoga rada te primjena i provođenje istoga u gospodarstvu, realizacija tehničkih, tehnoloških i ekonomskih studija i projekata za drvnu industriju, kao i usavršavanje znanstvenog i stručnoga kadra. Zbog promjene zakonskih propisa (promjene Ustava SFRJ 1974), Institut postaje dijelom OOUR-a za primjenu znanosti i unapređenje društvenih djelatnosti, što je negativno utjecalo na njegovo djelovanje. Godine 1983. osnovan je još jedan odjel, za znanstveni rad.

Institut je 1987., uz zadržavanje iste djelatnosti, pozicije i uloge, preoblikovan u Tehnički centar za drvo Zagreb (TCD). Aktivnosti su tada putem 21 specijalističke usluge bile posebno usmjerene na kontrolu kvalitete, projektantske i savjetodavne aktivnosti te druge usluge drvnoj industriji, uz snažne znanstveno-istraživačke programe. Suradnja je u dotadašnjih 50-ak godina postojanja, razmjenom stručnjaka, predavanjima, specijalizacijom te zajedničkim publiciranjem ostvarena s mnogim inozemnim institutima, a biblioteku TCD-a činilo je više od 3200 knjiga i brošura te oko 900 stručnih elaborata i studija. U sljedećem je razdoblju došlo do proširenja djelatnosti i kadrovskih kapaciteta, unapređenja laboratorijskih kapaciteta te do uvođenja informatičke tehnologije. Na temelju literature, istraživanja i prikupljenih podataka razvijene su snažne baze podataka.

Zbog političkih promjena u Hrvatskoj i svijetu 1990-ih, u TCD-u je došlo do promjena vlasničkih odnosa te je rad ubrzo zaustavljen. Dio laboratorijske opreme i literature prenesen je na Fakultet, a prijenos ovlaštenja za atestiranja i slično nije ostvaren.

Institut za poljoprivredu i turizam, javna znanstvenoistraživačka ustanova koja se bavi stjecanjem i prenošenjem znanja u području poljoprivrede i turizma, radi ostvarivanja gospodarskog, ekološkog i socijalnog održivog razvoja ruralnoga prostora. Osnovana je 1875. u Poreču pod nazivom Pokrajinska vinarsko-voćarska stanica (Stazione eno-pomologica provinciale), te je bila među prvim takvim ustanovama u Hrvatskoj.







Prvi direktor bio je Emil von Mayerbach, a od 1882. Stanicu je vodio agronomski stručnjak Carlo Hugues, koji je 1883. bio jedan od osnivača i prvi ravnatelj Škole za praktično vinogradarstvo, vinarstvo i voćarstvo pri Stanici u Poreču (vodio ju do 1899). Svoju djelatnost s temeljnih i primijenjenih poljoprivrednih istraživanja Stanica je tako proširila i na obrazovanje poljoprivrednika. Huges je svojim istraživačkim radom pridonio promjeni zastarjelih nazora i rada u poljoprivredi. U sklopu obnove istarskih vinograda pogođenih filokserom u Pazinu i Poreču pokrenuo je sadnju matičnjaka vinove loze na američkoj podlozi koja je bila otporna na filokseru. Poboljšao je proizvodnju vina uvođenjem vrsnih sorti vinove loze, unaprijedio agrotehničke mjere u voćarstvu (posebno u maslinarstvu) te osuvremenio ratarsku, stočarsku i povrćarsku proizvodnju.













Tijekom vremena Institut je mijenjao ime, organizacijsku strukturu i primarnu orijentaciju – od znanstvenoistraživačke do obrazovne (Istituto Agrario – Stacione Sperimentale od 1887., Istituto Tecnico Agrario od 1937., Poljoprivredni tehnikum Srednje poljoprivredne škole od 1945., Zavod za unapređenje gospodarstva od 1954., Poljoprivredna stanica od 1955., Viša poljoprivredna škola 1961–66., Srednjoškolski centar od 1971., Centar usmjerenog obrazovanja od 1978. i Poljoprivredni znanstveni centar od 1984). Pod današnjim imenom djeluje od 1989., kada se OOUR Poljoprivredno-znanstveni centar, koji je do tada djelovao u sastavu RO Mate Balota za srednje usmjereno obrazovanje i poljoprivredne znanosti Poreč, izdvojio u samostalnu RO. Istodobno je pri Institutu osnovan Zavod za turizam. Djelatnost Instituta u razdoblju 1986–95. bila je usmjerena na istraživanje i razvoj primjene nekonvencionalnih izvora energije za zagrijavanje staklenika i plastenika, tehnologije proizvodnje i uporabe krmnoga bilja, optimalnoga sustava gospodarenja travnjacima u brdsko-planinskom i mediteranskom području, na ampelografska istraživanja i selekciju sorti vinove loze, integralnu zaštitu vinograda, istraživanja uvjeta za proizvodnju i preradbu poljoprivrednih proizvoda u Istri, mogućnost razvoja istarskog agrokompleksa, genetskih i gospodarskih resursa loze roda Vitis. Istraživanja su usmjerena i na makromenadžment i marketing u poljoprivredno-prehrambenom sustavu Istre i Hrvatskoga primorja, smjernice razvoja turizma Istre, zbrinjavanje otpada u priobalju (s energetskog i ekološkoga stajališta) te sustav uporabe krme u rubnim ekološkim područjima. Od 1996. Institut djeluje kao javni znanstveni institut u državnom vlasništvu.







Institut je danas organiziran u pet odjela, Upravu, tri zavoda: Zavod za poljoprivredu i prehranu (s Vinarskim, Prehrambeno-biotehnološkim, Pedološkim i Genetičkim laboratorijem), Zavod za ekonomiku i razvoj poljoprivrede, Zavod za turizam i Pokusno poljoprivredno imanje (s vinifikacijom, uljarom i meteorološkom postajom, kojega ratarske površine zauzimaju oko 11 ha, pokusni vinogradi 2,7 ha, nasadi maslina 0,9 ha, nasadi smokava 0,3 ha, a tu je i stoljetna park-šuma borova).







Trajna djelatnost Instituta obuhvaća dva znanstvenoistraživačka programa – turističku ponudu Istre te prirodne i gospodarske resurse istarske poljoprivrede (banka gena, genetski i gospodarski resursi roda Vitis te seljačka obiteljska gospodarstva). Poljoprivrednim gospodarstvima i udrugama poljoprivrednika Institut prenosi znanja o tehnološkim dostignućima te pruža savjetovanja i analize vina, rakija, maslinova ulja i tla.

Institut surađuje s mnogim znanstvenim, obrazovnim i stručnim institucijama te organizacijama u zemlji i inozemstvu (→ Agronomski fakultet u Zagrebu, → Fakultet agrobiotehničkih znanosti Osijek, Veterinarski fakultet u Zagrebu, Fakultet ekonomije i turizma dr. Mijo Mirković u Puli i Fakultet za menadžment u turizmu i ugostiteljstvu u Opatiji, Fakultet organizacije i informatike u Varaždinu, → Institut za jadranske kulture i melioraciju krša u Splitu, Istituto agrario di San Michele i Istituto sperimentale per la viticoltura iz Italije i dr.), s državnim i županijskim organizacijama te udrugama poljoprivrednika. Ulogu Poreča kao središta poljoprivrednog obrazovanja danas nastavljaju Srednja škola Mate Balote te studijski programi Poljoprivrednog odjela → Veleučilišta u Rijeci (sv. 1) koji se izvode u Poreču.

Jadranka 1892. d. d., poduzeće za preradbu i konzerviranje ribe,  sljednik poduzeća za preradbu ribe koje je 1892. osnovao bečki industrijalac Carl Warhanek u Veloj Luci.

Warhanek je u lučkome dijelu velolučkog Bobovišća 1889. kupio magazin za soljenje ribe, koji je potom dogradio pogonom za proizvodnju konzervirane ribe. Proizvode je plasirao na tržište Austro-Ugarske te u Italiju, zemlje Bliskog istoka i sjeverne Afrike. Tvornica je radila tijekom I. svj. rata, sve do talijanske aneksije Korčule (1918–21), nakon čega ju je otkupila splitska Industrijska banka i pripojila Sardini, splitskom poduzeću za preradbu ribe. Zbog poteškoća u poslovanju, poduzeće je 1929. zaustavilo proizvodnju i proglasilo stečaj. Kupila ga je Smederevska banka 1931. te je u njezinu vlasništvu ostalo do početka II. svj. rata, kada ga je otkupilo beogradsko poduzeće Ganović, Pavlović, Stefanović i comp. U to je doba tvornica uspješno proizvodila i svoje proizvode izvozila u Ameriku i Australiju.









Tijekom druge talijanske aneksije (1941–43) preuzelo ga je tršćansko poduzeće Ampelea, koje je uglavnom proizvodilo riblje konzerve za vojne potrebe. Velik dio tvorničkih postrojenja stradao je tijekom II. svj. rata te se u tvornici zadržao samo pogon za soljenje ribe. Nakon II. svj. rata provedena je rekonstrukcija proizvodnoga pogona pa je 1946. ponovno pokrenuta preradba ribe. Ubrzo se tvornica osamostalila i počela djelovati pod imenom Sardina Vela Luka. U to doba svoje je pogone imala na Lastovu (osamostalio se 1956) i u Sućurju na Hvaru te solionice ribe u Trpnju i na Šipanu. Kraće vrijeme bila je u sastavu poduzeća Neptun u Komiži na Visu. Od 1954. poslovala je samostalno pod nazivom Jadranka. Do tada poduzeće je izgradilo nove proizvodne pogone za konzerviranje ribe, proizvodnju ljuskastoga leda i ribljega brašna te pogon s hladnjačom za prihvat ribe. Ti su pogoni imali znatno veće mogućnosti preradbe ribe, a u staroj je zgradi 1956. pokrenuta proizvodnja Tvornice limene ambalaže. Tvornica je 1962. otvorila pogon za ulov ribe, a od 1967. počela je uvoziti ribu iz Turske i Japana kako bi omogućila ravnomjernu proizvodnju tijekom cijele godine. Zapošljavala je uglavnom žene, a najviše zaposlenih (435) imala je 1963. U prvoj polovici 1960-ih poduzeće je dosegnulo vrhunac proizvodnje. Proizvodnja ribljih konzervi porasla je s 236 t 1948. i 323 t 1954. na približno 1400 t 1964., 1974. i 1984. Povećana je i proizvodnja ribljega brašna (30 t 1954; 89 t 1974), dok je proizvodnja usoljene ribe varirala (106 t 1954; 58 t 1974). Jadranka je 1960-ih pokrenula trgovačku mrežu svojih prodavaonica u Veloj Luci i Blatu (Korčula) te u Starom Gradu i Hvaru (Hvar). Zbog krize u ribarskoj industriji potkraj 1960-ih radnici Jadranke su se, poput drugih u ribarskim industrijskim poduzećima, zapošljavali dodatnim poslovima poput izradbe suvenira, preradbe maslina i sl. Ribarska zadruga pripojena joj je 1971. Godine 1986. posjedovala je flotu od tri ribarska broda za ulov ribe (99 brt), zapošljavala je 200 radnika, a proizvela je 1204 t ribljih konzervi, 80 t ribljega brašna i 5 t ribljega ulja. Proizvodni je pogon 1988. osuvremenjen novom hladnjačom.







Početkom 1990-ih poduzeće se, zbog izbijanja Domovinskoga rata i gubitka većega dijela dotadašnjega tržišta, suočilo s poteškoćama u poslovanju koje su utjecale i na smanjenje broja zaposlenih (181 radnik 1991; 81 radnik 2004). No smanjenje broja zaposlenika bilo je djelomično i rezultat uvođenja suvremenih tehnoloških postupaka u preradbi ribe. Poduzeće je 1994. privatizirano, a 1996. promijenilo je ime u Jadranka 1892. Proizvodnja je zaustavljena 2004., a 2005. proglašen je stečaj, koji je doveo do gašenja poduzeća 2006.

Institut za jadranske kulture i melioraciju krša, javna ustanova koja se bavi istraživačkim projektima te stjecanjem i prenošenjem znanja u području biotehničkih znanosti (poljoprivreda i šumarstvo). Osnovan je 1894. u Splitu kao Kemično-gospodarstvena pokušajna postaja.







Godine 1905. pri postaji je osnovana poljodjelska škola, a postaji je naziv promijenjen u Poljodjelska škola i pokušalište u Splitu. Zbog povećanih potreba za prostorom u Splitu joj je 1907. izgrađena nova trokatnica. Ustanova je u to doba kontrolirala kvalitetu prehrambenih proizvoda u Dalmaciji (posebice vina i ulja), te vodila statistiku o sastavu i kvaliteti vina. Prvih je nekoliko desetljeća njezina postojanja obilježio rad na regeneraciji dalmatinskih vinograda uništenih filokserom. Zahvaljujući njezinoj stručnoj potpori, 1905–10. obnovljeno je oko 15 000 ha vinograda (na američkoj podlozi). U razdoblju između dvaju svjetskih ratova ustanova je nekoliko puta mijenjala naziv te je iseljena iz svoje zgrade. Unatoč teškoćama, uz postojeći je agrokemijsko-enološki odjel uspjela osnovati entomološki (1925), fitopatološki (1929), pedološki (1929) i agrobotanički odjel (1930). Pri ustanovi je 1933. osnovan i laboratorij za istraživanje buhača, za potrebe kojega je izgrađena zgrada. Nakon II. svj. rata rad ustanove usmjeren je prema obrazovnoj funkciji, pa je osnažen stručni i znanstveni dio kolektiva, a od 1962. pripajanjem Šumsko-pokusne postaje djelatnost ustanove proširena je na brigu za šumarstvo Jadrana i melioraciju šumskih površina na kršu. Zahvaljujući proširenju djelatnosti, ustanova od 1964. nosi današnji naziv. U suradnji sa zagrebačkim → Agronomskim fakultetom Institut je 1977. osnovao Centar za studije poljoprivrede Mediterana u sklopu kojega su se izvodili poslijediplomski studiji iz vrtlarstva Mediterana (od 1979/80) i voćarstva Mediterana (od 1980/81). Institut danas izvodi nastavu iz Studija mediteranske poljoprivrede trogodišnjega međusveučilišnoga preddiplomskog studija u izvođenju kojega sudjeluju i nastavnici zagrebačkog Agronomskoga fakulteta. Težište toga studija počiva na specifičnim potrebama poljoprivredne proizvodnje u agroekološkim uvjetima mediteranskoga dijela Hrvatske.







Institut surađuje na projektima s poljoprivrednim proizvođačima, gospodarskim subjektima te javnom i državnom upravom. S pomoću laboratorija pruža usluge fizikalno-kemijskih analiza (Enološki laboratorij, Laboratorij za pedologiju i ishranu bilja, Laboratorij za preradbu voća i povrća). Rad Instituta danas je organiziran u tri zavoda (Zavod za biljne znanosti, Zavod za primijenjene znanosti i Središnji zavod), Samostalni odjel za šumarstvo i Odjel uprave. Zavod za biljne znanosti bavi se istraživanjima vinogradarstva i vinarstva, voćarstva i maslinarstva, povrćarstva, preradbe voća i povrća, kulturom biljnoga tkiva te aromatskim i ljekovitim biljem, dok su istraživanja Zavoda za primijenjene znanosti usmjerena na istraživanja tla i prehrane bilja, zaštitu bilja i agroekonomiku. Središnji zavod koordinira rad svih sastavnica Instituta, a Samostalni odjel za šumarstvo provodi istraživanja vezana uza šumarstvo na jadranskom području i melioracije degradiranih šumskih površina na kršu. Institut posjeduje zaštićene objekte za uzgoj biljaka (eksperimentalni staklenik podignut 2003. površine 340 m² i plastenik za bezvirusnu reprodukciju agruma podignut 2002. površine 1024 m²), pokusna polja s višegodišnjim kolekcijskim nasadima autohtonih sorti masline, badema, trešnje, višnje maraske, smokve, šipka, vinove loze i ljekovite kadulje (Duilovo i Kaštel Stari) koji su važni radi očuvanja autohtonoga genofonda i bioraznolikosti na jadranskom području RH, te radi daljnje selekcije i oplemenjivanja (ostvarivanje novih kultivara visoke kakvoće). Institut ima knjižnicu i Zbirku kukaca (uključuje dio bogate i vrijedne zbirke kukaca Petra Novaka, entomologa, kolekcionara i jednog od pionira proučavanja entomofaune Dalmacije) koja sadržava insektske vrste redova: Homoptera, Heteroptera i Coleoptera, a koje pojedini primjerci datiraju s kraja XIX. st.













Iločki podrumi d. d., poduzeće za uzgoj vinove loze i proizvodnju vina osnovano u Iloku, s tradicijom iz 1450.

Prvi pisani tragovi o uzgoju vinove loze na području Iloka potječu iz ilirskoga doba. Uzgoj vinove loze na tom su području nastavili i Rimljani koji su zbog toga u Iloku izgradili utvrdu Cuccium, na mjestu kojega je 1450. mačvanski i slavonski ban te bosanski kralj Nikola Iločki dao sagraditi dvorac s vinskim podrumom. Vlast nad srijemskim vojvodstvom i gradom Ilokom preuzela je 1697. talijanska plemićka obitelj Odescalchi. Prvi vlasnik posjeda Livio Odescalchi modernizirao je vinski podrum i zasadio vinograde visokokvalitetnih sorti. Među prvima u Europi uveo je punjenje vina u bačve na samom posjedu, na koje je stavljao obiteljski pečat kao oznaku iznimne kvalitete vina (redizajniran izvorni Odescalchijev pečat poduzeće danas ističe na etiketama svojih vina). Sadnjom novih vinorodnih površina početkom XVIII. st. javila se potreba za povećanjem podrumskih kapaciteta, stoga je nedaleko od staroga vinskog podruma izgrađen novi s dvije etaže skladišnoga prostora. Vino se proizvodilo i čuvalo s pomoću u to doba najsuvremenijih tehnologija. Prve trsove traminca obitelj je 1710. zasadila na vinorodnom području Principovcu, koje je zahvaljujući povoljnim klimatsko-pedološkim uvjetima postiglo iznimne rezultate. U Principovcu je 1864. izgrađen ljetnikovac i ladanjsko imanje na kojem je obitelj boravila tijekom berbe grožđa i sezone lova. Nakon II. svj. rata posjed je nacionaliziran i pretvoren u savezno poljoprivredno dobro, a obitelj Odescalchi odselila se u Italiju.







Od 1949. poduzeće je poslovalo kao Republičko poljoprivredno dobro, od 1952. kao Poljoprivredno dobro Vukovar, a od 1964. Poljoprivredno-industrijski kombinat (PIK) Vukovar (Vupik; danas → Vupik plus). Novi podrum kapaciteta deset milijuna litara, izgrađen 1970., omogućio je primjenu najsuvremenijih tehnologija u primarnoj preradbi, fermentaciji, vinifikaciji i odležavanju vina. Izbijanjem Domovinskoga rata, cijelo je područje okupirano (od listopada 1991. do mirne reintegracije početkom 1998), pogoni su devastirani, a sjedište poduzeća je privremeno preseljeno u Zagreb. Nakon pretvorbe 1994. poduzeće je nastavilo poslovati kao dioničko društvo koje se sastojalo od raznih poslovnih jedinica, među kojima i Vinarije Ilok koja je 1999. pretvorena u dioničko društvo Iločki podrumi.







Poduzeće je 1999. pokrenulo osnivanje vlastite prodajne mreže vinoteka diljem Hrvatske (46 vinoteka, 2020). Okončanjem privatizacijskoga postupka poduzeće je 2003. dobilo novoga većinskog vlasnika, a ubrzo su započeli i novi investicijski ciklusi koji su omogućili obnovu zapuštenih i ratom devastiranih vinograda i podruma te ostalih gospodarskih objekata. Obnovljen je ljetnikovac Principovac koji je pretvoren u eno-gastro turističku destinaciju. Poduzeće je osnovalo i turistički kompleks Stari podrum, u sklopu kojega su dva obnovljena podruma (iz XV. i XVIII. st.), restoran, suvenirnica i smještajni kapaciteti. Vinoteke su novi vizualni identitet dobile 2010. Iločki podrumi danas na 990 ha vinorodnih površina na obroncima Fruške gore proizvode oko četiri milijuna litara vina na godinu. Proizvedena vina, iz vinskih sorti graševine, frankovke, traminca, pinota bijeloga, rajnskoga rizlinga, chardonnaya i cabernet sauvignona plasiraju se na tržište putem pet vinskih linija (klasična, odabrana, vrhunska i predikatna vina, te linija Principovac) od kojih se posebno ističe Vino iz mora (linija vrhunskih vina) sorte graševina, kojih 1100 butelja zrije godinu dana u Jadranskome moru. Poduzeće danas zapošljava oko 250 radnika.













inteligentna odjeća, vrsta odjeće kojoj je temeljno svojstvo samostalna prilagodba uočenim promjenama okoliša. Ima osjetila kojima motri stanje okoliša i svojega nositelja, mikroračunalni sustav i izvršnu napravu koja izvodi prilagodbu te pomoćne tehničke podsustave. S obzirom na to da se minijaturni elektronički i mehanički elementi ugrađuju u njenu unutrašnjost, izgledom se ne razlikuje od konvencionalne odjeće.

Razvoj inteligentne odjeće započeo je u Hrvatskoj 2000. na → Tekstilno-tehnološkome fakultetu u Zagrebu inicijativom → Dubravka Rogalea, voditelja više znanstvenoistraživačkih projekata vezanih uz tu vrstu odjeće. Rogale je zajedno sa Snježanom Firšt Rogale, → Zvonkom Dragčevićem i → Gojkom Nikolićem 2003‒04. Državnom zavodu za intelektualno vlasništvo i Europskom patentnom uredu predao prvu patentnu prijavu pod nazivom Inteligentni odjevni predmet s aktivnom termoregulacijskom zaštitom.

Prvi funkcionirajući prototip prve generacije inteligentne odjeće izradila je S. Firšt Rogale u sklopu svoje doktorske disertacije. Temeljio se na tri termoizolacijske komore smještene između vanjske školjke i podstave. Te komore, izrađene od visokoelastične poliuretanske folije, mikropneumatskim su se sustavom kombinacijski aktivirale napuhujući se tlakom zraka do 70 mbar, ostvarujući tako šest stupnjeva toplinske izolacije. Ugrađeno mikroračunalo mjerilo je i interpretiralo izmjerene temperature okoliša uz ljudsko tijelo i vrijednosti tlaka u komorama (ramenoj, prsnoj i pojasnoj), a uz pomoć mikrokompresora, pneumatskih ventila za punjenje i pražnjenje komora samostalno je upravljalo sustavom i istodobno korisniku prikazivalo parametre stanja na prikazniku.

U istom istraživačkome timu je novim izumom univerzalne rebraste termoizolacijske komore kontinuirano podesive debljine, u kojoj je debljina komore funkcijski ovisila o tlaku stlačenoga zraka, omogućena izradba druge generacije inteligentne odjeće uz pojednostavnjenu senzoriku i mikropneumatski sustav. Izum je prihvaćen u 13 europskih zemalja, validiran u Hrvatskoj te prijavljen u SAD-u. Utvrđeno je da druga generacija ima znatno bolja tehnička i uporabna svojstva i da se automatskim podešavanjem debljina komora omogućava stalna toplinska ugoda u širokom rasponu temperatura okoliša i pri različitim fizičkim naporima nositelja, a da pri tome masa odjevnoga predmeta ostaje ista. Stoga nestaje potreba za slojevitim odijevanjem dodatne odjeće.







Razvijena treća generacija inteligentne odjeće ima segmentirane termoizolacijske komore povezane zrakopropusnim mrežastim strukturama za propuštanje znoja iz unutrašnjosti odjeće, ventile za ispuštanje kondenzata iz komora i mlaznice za hlađenje dijelova tijela pri povećanim fizičkim naporima, bežično povezivanje i vodotijesnost tehničkih podsustava uz povećanu memorijsku i procesnu snagu te bolju razlučivost prikaznika. Utvrđeno je da otpor prolazu topline, od ljudskoga tijela kroz odjeću u okoliš, pri neaktiviranim komorama (0 mbar) od 0,1876 poraste na 0,5022 m²KW^-1 (pri 50 mbar tlaka u komori), pri čemu se toplinska izolacija poveća više od 2,5 puta.

U svijetu je najavljen razvoj inteligentne odjeće koja će mijenjati boju i prilagođavati se promjenama boje okoliša (kamuflaža), odjeće koja će štititi nositelja tako da zatvara pore elektroaktivnim polimerima kad osjetila detektiraju otrovne plinove ili tekućine (vojska, policija, vatrogasci, zaštita poljoprivrednika od herbicida i pesticida, deratizacija), no rezultati i patentne prijave još nisu objavljeni.

Istarski ugljenokopi Raša, rudarsko poduzeće koje je nakon II. svj. rata objedinilo niz rudnika u zajedničku proizvodno-tehnološku cjelinu.

Razdoblje od osnutka do kraja II. svj. rata

Prva rudarska proizvodnja započela je 1785. u Krapnu kraj Labina, odakle se ugljen dopremao do Rijeke za potrebe tamošnje → Tvornice šećera Rijeka. Za francuske vlasti (1805–13) proizvodnja u rudnicima dobila je prve zakonske okvire. Stalna rudarska proizvodnja u Labinštini započela je 1830-ih u trima rudnicima u Krapnu u vlasništvu dioničarskog društva Adriatische Steinkohlen-Gewerkschaft in Dalmatien und Istrien, koje je 1835. dobilo isključivo pravo na eksploataciju kamenoga ugljena u Dalmaciji i Istri. Zbog industrijalizacije austrougarskoga gospodarstva u drugoj polovici XIX. st. porasla je potražnja za ugljenom. Otvorene su nove jame (Vinež i Štrmac), uvedeni novi strojevi za eksploataciju ugljena, izgrađeni stanovi za rudare, otvorena je rudarska bolnica, izgrađena pruga Krapan–Štalije s konjskom vučom, a ubrzo potom uvedena je i parna lokomotiva. Godine 1881. bečko društvo Trifailer Kohlenwerks-Gesellschaft otkupilo je rudnike u Krapnu i okno u Vinežu te spojilo sve rudnike Labinštine u jednu proizvodno-tehnološku cjelinu. U to je doba poduzeće zapošljavalo oko 1000 radnika, a proizvodnja iznosila 90 000 do 130 000 t ugljena na godinu.







Nakon završetka I. svj. rata i talijanskoga zauzimanja Istre rudnici su došli pod upravu Società Anonima Carbonifera Arsa, a potom je vlasnikom postalo poduzeće Azienda Carboni Italiani. Za talijanske uprave, 2. III. 1921., izbio je jedan od najznačajnijih štrajkova u povijesti rudnika. Radnici su tražili osmosatno radno vrijeme i povećanje nadnica. Nakon što su im zahtjevi bili odbijeni proglasili su samoupravnu Labinsku republiku pod krilaticom »Kova je naša«. Zauzeli su rudnike i rudarska postrojenja, minirali prilaze oknima i organizirali naoružane postrojbe pod nazivom crvena straža u znak prosvjeda protiv fašista koji su u Pazinu napali njihova sindikalnog vođu Giovannija Pipana. Labinsku republiku talijanska je vlast ugasila silom 8. IV. 1921. Štrajk i osnivanje Republike mnogi smatraju prvim antifašističkim ustankom u Europi.

Razdoblje do početka II. svj. rata obilježile su povećana eksploatacija i modernizacija, osobito u vezi s elektrifikacijom rudnika. Prema projektu arhitekta Gustava Pulitzera Finalija 1936–37. izgrađeno je novo rudarsko naselje Raša za potrebe oko 4000 stanovnika. Početkom 1940-ih prema nacrtima Eugenija Montuorija podignuto je i naselje Pozzo Littorio (Podlabin) oko novootvorenoga rudarskog okna. Uz glavne pogone otvoreni su i novi – Sičovlje, Korajba, Roditti i Podlabin, a s radom je započela i Rudarska tehnička škola u Labinu. Rudnici su bili na glasu kao najmoderniji u Europi, zapošljavali su više od 10 000 radnika, a 1942. dostignuta je rekordna proizvodnja od 1 158 000 t. U razdoblju između dvaju svjetskih ratova kraj Labina se u znatnim količinama otkopavao i boksit koji se potom prevozio žičarom do Rapca.







Pretjerana eksploatacija ugljena, koji se rabio za potrebe talijanskoga gospodarstva te zanemarivanje sigurnosti radnika doveli su do mnogih nesreća. Najveća se dogodila 28. II. 1940. kada su od eksplozije metana poginula 372 rudara, od kojih polovica trenutačno, dok je druga polovica umrla od posljedica eksplozije ili trovanja plinom. Za II. svj. rata i nakon kapitulacije Italije rudari su se prvo otvoreno oružano suprotstavili njemačkoj vojsci, a poslije su bili prisiljeni koristiti se diverzijama i oružanim prepadima na transporte.

Razdoblje od kraja II. svj. rata do gašenja poduzeća

Nakon II. svj. rata i pripajanja Istre FNRJ osnovano je novo poduzeće rudnika na Labinštini pod nazivom Istarski ugljenokopi Raša. Unatoč stalnoj fluktuaciji i nedostatku radne snage, ubrzano se razvijalo zbog važnosti ugljena u obnovi zemlje i poslijeratnog gospodarstva. Nova nesreća pogodila je ugljenokope 1948. kada je u eksploziji metana poginulo 86 rudara.









Za podzemnu eksploataciju ugljena osam hrvatskih poduzeća udružilo se 1953. u poslovno udruženje Udruženi ugljenokopi: Istarski ugljenokopi Raša, Koprivnički ugljenokopi Bregi, Međimurski ugljenokopi Mursko Središće, Ivanečki ugljenokopi Ivanec, Rudnik mrkog ugljena Ratkovica, Dalmatinski ugljenokopi Siverić, Golubovečki ugljenokopi Golubovec i Konjščinski ugljenokopi Konjščina. Udruženje je likvidirano 1978. Godine 1959. u Istarskim ugljenokopima Raša ostvarena je najveća poslijeratna proizvodnja od 860 100 t, dok je 1963. poduzeće zapošljavalo 7290 radnika.







Tijekom 1960-ih poslovanje rudnika prolazilo je krizno razdoblje zbog sve veće uporabe nafte i posljedično smanjenja potražnje za ugljenom. Velike zalihe ugljena izazvale su pad proizvodnje i broja djelatnika, a za smanjenje zaliha izgrađena je Termoelektrana Plomin 1. Tih se godina od posljedica rudarenja i gorskih udara opasno urušila stara gradska jezgra Labina. Dio stanovništva bio je raseljen, a do 1970-ih stanje se poboljšalo pa je područje staroga grada obnovljeno. Tada je radi sigurnosti uvedeno podzemno otkopavanje sa zasipavanjem otkopnih prostorija kamenom.

Godine 1971. donesen je zakon o supstituciji ugljenokopa u Hrvatskoj kojim se namjeravalo do 1975. rudarsku zamijeniti drugim djelatnostima. Dio radnika zaposlio se u Pilani Štalije, Tvornici keramičkih uređaja, pogonima tvornice Prvomajska, tvornici Labinprogres. Godine 1974. utvrđen je smanjeni plan proizvodnje od 330 000 t ugljena na godinu. Sljedeće godine Istarski ugljenokopi Raša su s poduzećem Elektroprivreda potpisali ugovor o isporuci 250 000 t ugljena do 1978. Izbijanje svjetske energetske krize djelovalo je pozitivno na poslovanje ugljenokopa. Izgrađena je Termoelektrana Plomin 2 koja je trebala trošiti 600 000 t ugljena na godinu iz novih rudarskih jama u Ripendi, Pićanu i Tupljaku. Kako planirana proizvodnja nije bila postignuta, termoelektrana je počela uvoziti ugljen iz drugih ugljenokopa, čime je rudarsko poduzeće zapalo u trajne probleme. Godine 1985. napušten je rad na iskopu Koromačno zbog prodora morske vode, a 1988. rudnici Labin i Ripenda zatvoreni su zbog neisplativosti. Te je godine osnovano novo poduzeće Istarski ugljenokopi Tupljak, koje je zbog proizvodnih teškoća 1990–92. bilo u stečaju. Nakon toga ugljenokopi su sve više ovisili o Hrvatskoj elektroprivredi. Proizvodnja je nastavljena do 1998., kada je donesena odluka o postupnom zatvaranju rudnika. U jami Tupljak proizvodnja je prestala u svibnju 1999., čime je ujedno zatvoren i posljednji ugljenokop u Hrvatskoj.















Iskra Zelina kemijska industrija d. o. o., poduzeće za proizvodnju kemikalija i kemijskih proizvoda sa sjedištem u Svetom Ivanu Zelini. Jedan je od sljednika poduzetničkih pothvata obitelji Mayer (Marić) koji sežu još u XIX. st. Došavši iz Beča u Zagreb, Moritz Mayer je 1868. pokrenuo poduzeće Hinko Mayer i drug. Početkom XX. st. obitelj je bila osnivačem ili suosnivačem niza poduzeća (→ Rafinerija nafte Sisak, → Lim metalna industrija). Među inim je poduzećima Artur Marić 1923. u Zagrebu pokrenuo Tvornicu svijeća Iskra (poslije Tvornica kemičkih proizvoda i svijeća Iskra), koja je iskorištavala nusproizvode sisačke rafinerije te isprva proizvodila svijeće, a od 1927. i više vrsta mineralnih maziva. Sjedište poduzeća i pogoni bili su smješteni u novoizgrađenim zgradama tvorničkoga kompleksa u Heinzelovoj ulici 33, odn. Bužanovoj ulici bb (danas su kao primjer vrijedne industrijske arhitekture zaštićeno kulturno dobro RH). Sredinom 1920-ih poduzeće je zapošljavalo do 40 radnika. Uoči II. svj. rata židovskoj je obitelji konfiscirana sva imovina. Nakon rata nacionalizirano je poduzeće djelovalo pod nazivom Iskra, tvornica kemijskih proizvoda. Od 1947. jedan pogon tvornice proizvodio je različite vrste maziva: mast za kuglične i vruće ležaje, tekućine za kočnice, masti za diferencijale, strojno ulje, podno ulje, ulje za obradbu metala. Drugi je pak pogon proizvodio laštila, svijeće, ljepila i čistila, impregnaciju za obuću i ostale kućne potrepštine. Taj je pogon 1960. preseljen u Zelinu, otkad djeluje pod imenom Iskra Zelina. Preostali su se zagrebački pogoni 1962. spojili sa zagrebačkom rafinerijom nafte Enol (osnovana 1935. kao Olex, od 1947. Tvornica tehničkih masti i regeneracija mazivih ulja Sv. Klara) u Enol – Iskra (od 1964. Enolis, od 1965. INA rafinerija Zagreb, od 1997. INA Maziva Zagreb).















Iskra Zelina je od preseljenja na novu lokaciju nastavila s dotadašnjim proizvodnim asortimanom kemijskih proizvoda za domaćinstvo te ga je proširila (boje i lakovi). Godine 1983. pridružena joj je radna organizacija Marko Milatović drvna industrija Zelina, pa poduzeće mijenja ime u Iskra, kemijska i drvna industrija Zelina. Godine 1990. izdvojena je radna jedinica Kemijska proizvodnja te je osnovano poduzeće Iskra, tvornica kemijskih proizvoda, koja je pretvorbom 1992. postala dioničko društvo. Iste godine imala je 144 zaposlenika. Od 2012. poduzeće djeluje kao Iskra Zelina kemijska industrija d. o. o., te ostvaruje sve bolje poslovne rezultate. Preuzevši asortiman proizvoda za graditeljstvo tvornice KGK iz Karlovca te sredstava za zaštitu bilja tvornice → Herbos iz Siska, proizvodni program zelinskog poduzeća stalno se širi, pa danas obuhvaća više od 700 različitih proizvoda (boje i lakovi, proizvodi za kućanstvo, sredstva za zaštitu bilja, svijeće).















Grafički zavod Hrvatske d. o. o. (GZH), tiskarsko-nakladničko poduzeće u Zagrebu; jedan od najvećih tiskarskih pogona u Jugoslaviji.







Poduzeće se razvilo iz Tiskare Narodnih novina, utemeljene 1874. uz potporu hrvatskoga bana Ivana Mažuranića i Zemaljske vlade. Tiskara je isprva bila smještena u današnjoj Radićevoj ulici, a zapošljavala je 13 radnika. Kao tiskara s osnovnom namjenom tiskanja Narodnih novina bila je svojevrsna nasljednica tradicije tiskare → Ljudevita Gaja (osnovane 1838. pod imenom Kraljevska povlaštena narodna ilirska tiskarnica dra Ljudevita Gaja) u kojoj su se isprva tiskale Narodne novine. Vlada je 1868. od Gaja kupila Narodne novine te je tisak do 1874. povjerila tiskari Lavoslava Hartmana. Gajeva tiskara ugašena je 1874. rasprodajom tiskarskih strojeva.

Hrvatski sabor donio je 1879. odluku kojom Tiskara Narodnih novina postaje zemaljski zavod (tj. državna ustanova na pokrajinskoj razini). U tom razdoblju tiskara je imala četiri brzostroja, a zapošljavala je 38 radnika. Uz tiskarsku, poduzeće je tada uvelo i nakladničku djelatnost. Do I. svj. rata velik dio njegovih izdanja bili su materijali vezani uz rad hrvatskih državnih tijela i ustanova: zakoni i naredbe (Zbornik zakona i naredba valjanih za Kraljevinu Hrvatsku i Slavoniju i dr.), zapisnici (Saborski dnevnik kraljevinah Hrvatske, Slavonije i Dalmacije, Stenografički zapisnici Sabora Kralj. Hrvatske, Slavonije i Dalmacije i dr.), različiti izvještaji, imenici službenika, udžbenici i sl. U tom je razdoblju tiskara počela objavljivati i znanstvena djela hrvatskih autora (Dane Gruber, August Musić, Radoslav Lopašić, Ivan Kukuljević Sakcinski i dr.), libreta stranih glazbeno-scenskih djela (u prijevodima Augusta Šenoe, Dimitrija Demetra i dr.) kao i pravila društava, kataloge, promidžbene materijale i sl. Od 1892. tiskara je zajedno s uredništvom Narodnih novina premještena u novu zgradu na uglu današnjega Prilaza Gjure Deželića i Frankopanske ulice (današnja zgrada Leksikografskoga zavoda Miroslav Krleža). Od 1896. nastavila je djelovati pod imenom Kraljevska zemaljska tiskara.

U razdoblju 1913–41. u sklopu serije Zabavna biblioteka objavljen je velik broj prijevoda književnih djela istaknutih međunarodnih autora (Jack London, Jaroslav Hašek, Anton Pavlovič Čehov i dr.). Istodobno su se nastavila tiskati djela hrvatskih književnika (Miroslav Krleža, Vladmir Nazor i dr.), znanstvenika (Andrija Štampar, Emilij Laszowski i dr.) i publicista (Janko Ibler, Ivan Esih i dr.), te udžbenici, zakoni, izvještaji, dokumenti, diplome, kalendari, plakati i ostali promotivni materijal. Godine 1912–14. u Kraljevskoj zemaljskoj tiskari osnovani su odjeli litografije i fotocinkografije te knjigovežnica. Od 1919. ondje su se tiskale i novčanice. Poduzeće je od 1923. nastavilo djelovati pod imenom Zaklada tiskare Narodnih novina. U razdoblju između dvaju svjetskih ratova uz Narodne novine tiskalo je više periodičkih izdanja, između ostalih Konkordo, Naša Domovina, Učiteljski list i Književnik. Osnivanjem odjela tiska na arke 1930. tiskarska se djelatnost ustanove modernizirala.

Nedugo nakon proglašenja NDH u travnju 1941., Zaklada tiskare Narodnih novina transformirana je u Hrvatsku državnu tiskaru (HDT). Osnovna zadaća poduzeća bila je da objavljuje službene listove (Narodne novine, Službeni glasnik Ministarstva nastave), zakone i naredbe, tiskanice za administrativne potrebe, školske udžbenike, novčanice, poštanske marke, biljege, mjenice i druge vrijednosne papire te zemljovide, no tiskalo je i ostalu periodiku te znanstvenu literaturu i lijepu književnost. Prema propisniku iz 1942., HDT je mogao osnivati podružnice u drugim gradovima; na osnovu toga njegovom je podružnicom postala dotadašnja Državna štamparija u Sarajevu. HDT je u suradnji s Hrvatskim bibliotekarskim društvom pokrenuo izdavanje Hrvatske bibliografije koja se kao periodički niz objavljivala 1941–44.

Nakon uspostave komunističke vlasti 1945. ustanova je preimenovana u Hrvatsku nakladnu tiskaru, te ubrzo uklopljena u Nakladni zavod Hrvatske (NZH), koji je preustrojen 1949. Te su se godine iz njega izdvojili samostalno poduzeće Učila, knjižare s papirnicama te uprava Narodnih novina. Preustrojem NZH-a 1950. nastao je niz samostalnih nakladničkih poduzeća te tiskara Grafički zavod Hrvatske.

U sljedeća se tri desetljeća GZH usredotočio na tiskarsku djelatnost za druge nakladnike, pri čemu se ističu izdanja Leksikografskoga zavoda FNRJ (od 1991. Leksikografski zavod Miroslav Krleža) (Enciklopedija Jugoslavije, Enciklopedija leksikografskog zavoda, Tehnička enciklopedija, nekoliko izdanja Atlasa svijeta). U tom razdoblju, osobito u drugoj polovici 1960-ih kao (su)nakladnik GZH je objavljivao i različite knjige uglavnom iz hrvatske književnosti (Slobodan Novak, Vojin Jelić, Antun Šoljan, Čedo Prica i dr.), monografije likovnih umjetnika (Ivan Meštrović, Krsto Hegedušić, Frano Kršinić, Nikola Reiser i dr.) i hrvatskih turističkih odredišta (Zadar, Šibenik, Zagreb i dr.). Sektor proizvodnje GZH-a preselio se 1975. na današnju lokaciju, u industrijsku zonu Žitnjak u Zagrebu. Izdavačku je djelatnost GZH pojačao 1977., nakon preuzimanja nakladničkoga programa nakladnika Zora, a početkom 1980-ih izdavački odjel odvojio se od tiskare, te su od tada pod istim imenom djelovala dva poduzeća (OOUR-a): tiskarsko i nakladničko. Kao nakladnik, najveći je domet GZH postignuo 1980-ih objavljujući velik broj knjiga inozemnih i, u nešto manjoj mjeri, hrvatskih autora u bibliotekama Ogledala (Jorge Semprún, Günter Grass, John le Carré i dr.), Retro (Carlo Ginzburg, Barbara W. Tuchman i dr.), Zora (Jacques Le Goff, Mircea Eliade, Slavenka Drakulić i dr.), Rotulus (Petar Hektorović, Dante Alighieri i dr.), Zabavna biblioteka (Umberto Eco, Vladimir Nabokov i dr.), Omladinska biblioteka (Jules Verne, braća Grimm, Mark Twain i dr.) i dr. Ističu se projekti sabranih djela Ranka Marinkovića i Jorgea Luisa Borgesa. Potkraj 1980-ih poduzeće je objavljivalo i pedesetak naslova na godinu. GZH je djelovao u prostorima u Frankopanskoj ulici sve do kraja 1980-ih.













Nakladničko poduzeće GZH dospjelo je u stečaj 1993. te je ubrzo potom prestalo djelovati. Godine 1996. tiskarski dio poduzeća registriran je kao GZH d. o. o., u vlasništvu Školske knjige d. d. Nakon 2000. poduzeće se temeljito moderniziralo (CTP tehnologija, tisak iz role). Godine 2019. zapošljavalo je 168 radnika.



















Hrvatski geološki institut, javna ustanova za istraživanja u području geoznanosti i geološkog inženjerstva sa sjedištem u Zagrebu, osnovana 1909. Bavi se znanstvenoistraživačkim djelatnostima iz područja prirodnih (geologija i mineralogija) i tehničkih znanosti (→ rudarstvo, → naftno rudarstvo i → geološko inženjerstvo). Djelatnosti obuhvaćaju interpretaciju rezultata znanstvenih istraživanja radi praktične primjene, izvođenje projekata iz područja zaštite okoliša, izvedbu ugovorenih projekata u službi ostvarivanja znanstvenoga programa od strateškog interesa za RH, uspostavljanje i održavanje geoloških fondova, arhiva i zbirki, uspostavljanje i održavanje geološkog informacijskog sustava, izradbu i tiskanje geoloških karata i knjiga, objavljivanje rezultata istraživanja te suradnju s visokim učilištima i srodnim institutima.

Povijesni razvoj

Utemeljen je na inicijativu → Dragutina Gorjanovića Krambergera (sv. 4) pod prvotnim nazivom Geologijsko povjerenstvo za kraljevine Hrvatsku i Slavoniju. Bavio se proučavanjem montangeoloških (→ Ferdo Koch; sv. 4) i agrogeoloških (Franjo Šandor) prilika u Hrvatskoj i Slavoniji geološkim i agrogeološkim kartiranjem te tiskanjem geoloških karata s odgovarajućim tekstom različitih namjena i mjerila. Povjerenstvo je 1911. počelo objavljivati časopis Vijesti Geološkog povjerenstva (→ Geologia Croatica) u kojem su se objavljivali rezultati istraživanja. Formalno je djelovalo do 1922., kada je uspostavljen Geološki zavod u Zagrebu. Do 1928. geološka su se istraživanja provodila u smanjenom opsegu zbog nedovoljne financijske potpore, a provedbom opće centralizacije u Kraljevini Jugoslaviji 1931. cjelokupni inventar, arhiva i osoblje Geološkog zavoda u Zagrebu premješteni su u Beograd. Nakon formiranja Banovine Hrvatske Fran Šuklje osnovao je 1939. Geološki zavod Banovine Hrvatske sa sjedištem u Zagrebu.









Tijekom II. svj. rata Zavod je djelovao pod imenom Hrvatski državni geoložki zavod (1941−45), potom je preimenovan u Državni geološki zavod, a 1946. prerastao je u Geološko-rudarski institut Hrvatske. Godine 1947. Institutu je pripojen i Zavod za rude, goriva i metalurgiju, čime su bili znatno ojačani kemijski i rudarski odjel. Glavnina stručnoga rada odnosila se na istraživanje mineralnih sirovina u Hrvatskoj. Geološko-rudarski institut od 1950. djelovao je kao Zavod za geološka istraživanja NR Hrvatske, uspostavivši suradnju sa srodnim institucijama te sustavnu suradnju s naftnim rudarstvom. Ustanova je promijenila ime u Zavod za geološka istraživanja 1955. te u Institut za geološka istraživanja 1960., kada je stekla znanstveni status. U Institutu su formirani i geološki, mineraloško-petrografski i hidrogeološki odjel. Godine 1977. Institut je promijenio ime u Geološki zavod, ali bez promjene unutarnje organizacije do 1988. kada mu je vraćen naziv Institut za geološka istraživanja.

Temeljem Zakona o znanstvenoistraživačkoj djelatnosti Institut je 1992. upisan u Registar znanstvenoistraživačkih organizacija i jedinica kao radna znanstvenoistraživačka organizacija Institut za geološka istraživanja (IGI), a 1997. prestao je njegov status državnog instituta te je postao jedan od 25 javnih znanstvenih instituta u RH. Od 2005. djeluje kao Hrvatski geološki institut. Članom europskog udruženja geoloških službi EuroGeoSurveys postao je 2006.

Kapitalni projekti

U prvotnom razdoblju rada Instituta, od 1909. do početka II. svj. rata, snimana je Geologijska prijegledna karta u mjerilu 1 : 75 000. Godine 1958. započela je izradba Osnovne geološke karte Republike Hrvatske, tada pod nazivom Kompleksna geološka karta ili A karta, kapitalnoga geološkog projekta za hrvatsku geologiju. Projekt se izvodio na području čitave tadašnje države, a područje Hrvatske obuhvaćeno je sa 74 lista mjerila 1 : 100 000. Temeljna je geološka karta nužna za daljnja istraživanja i planiranja u geološkim, hidrogeološkim i inženjerskogeološkim radovima, u istraživanju i boljem iskorištavanju → mineralnih sirovina, u prostornom planiranju, zaštiti okoliša, a osnova je i pri izgradnji velikih građevinskih objekata, u šumarstvu, poljoprivredi i drugim djelatnostima. Terenski dio projekta Osnovne geološke karte mjerila 1 : 100 000 dovršen je službeno 1985., a u idućim godinama dovršavale su se karte i tumači.













Pokrenuta je i izradba Osnovne inženjerskogeološke karte Republike Hrvatske, Osnovne hidrogeološke karte Republike Hrvatske te Karte mineralnih sirovina Republike Hrvatske, sve mjerila 1 : 100 000. Istodobno su sredinom 1980-ih započele pripreme za izradbu Osnovne geološke karte Republike Hrvatske po principu litostratigrafske raščlambe naslaga mjerila 1 : 50 000.







Kadrovi

Uz D. Gorjanovića-Krambergera, F. Kocha i F. Šukljea kao najzaslužnijih za uspostavu i prvotno djelovanje današnjega Hrvatskog geološkog instituta, mnogi su vrsni stručnjaci pridonijeli hrvatskoj geološkoj znanosti u okviru Instituta.

Svojim radom istaknuli su se → Branko Crnković, → Franjo Fritz, → Ivan Jurković, → Boris Šinkovec, → Josipa Velić, → Igor Vlahović i dr.

Hrvatski fotosavez (HFOTOS), nacionalni strukovni savez fotografskih udruga i drugih pravnih osoba koje ostvaruju programe tehničke kulture u području fotografske djelatnosti, fotografskog stvaralaštva i fotografske tehnike, osnovan 1998. u Zagrebu. Pravni je sljednik Foto-saveza Hrvatske utemeljenoga 1949. i povijesni sljednik Hrvatskoga fotoamaterskog saveza osnovanoga 1939. u Zagrebu. Osnovna je djelatnost Saveza razvoj i promidžba fotografije kao tehničke i umjetničke discipline, fotografske kulture i djelatnosti, te je dio programa javnih potreba RH u tehničkoj kulturi i kulturi koji se odnosi na fotografsku djelatnost i stvaralaštvo. Okuplja 22 fotokluba te više pridruženih članica osnovnih i srednjih škola i srodnih ustanova. Od 1998. nositelj je projekta Međunarodni fotografski doživljaj baštine radi usmjeravanja što većega broja mladih na fotografiranje i razumijevanje baštine. Priređuje mnogobrojne fotoradionice, među kojima i ljetnu fotoradionicu Istra – ambijent, kulturna baština (od 1997). Izdaje kataloge godišnjih izložaba, publikacije iz programa za mlade, a 1995. pokrenuo je biblioteku fotomonografskih izdanja Hrvatski fotografi. Redoviti je član Međunarodne federacije fotografske umjetnosti (FIAP). Od 2018. predsjednica je Mirjana Pešec.

TLM → Tvornica lakih metala

Schott Boral d. d. → Duran

rude → mineralne sirovine

Radonja → Herbos

narodni vez → tekstilno rukotvorstvo

naftna platforma → nafta; pučinsko inženjerstvo (sv. 1)

Bohutinsky, Gustav (Szokola Hutta, Mađarska, 16. VI. 1877 – Mostar, 12. IX. 1914), agronom i genetičar, stručnjak za uzgoj i oplemenjivanje bilja.

Završio je 1902. studij poljoprivrede na Visokoj školi za kulturu tla (Hochschule für Bodenkultur) u Beču, gdje je 1914. doktorirao disertacijom Entwicklungsabweichungen beim Mais. Kratko je radio kao vježbenik pri gospodarskoj upravi Zemaljske vlade u Zagrebu (1902), a potom je postao asistent na Višemu gospodarskom učilištu u Križevcima (→ Visoko gospodarsko učilište u Križevcima) u Postaji za istraživanje sjemena (1903). Na tom učilištu započeo je sustavni rad na uvozu stranih i oplemenjivanju domaćih sorti ratarskoga, povrćarskog i krmnoga bilja. Predavao je kolegije Bolesti bilja, Zoologija te Bilinogojstvo, a 1905. bio je imenovan predstojnikom Postaje. Ispit iz biljne fiziologije, agrikulturne kemije, uzgoja bilja i gospodarskih strojeva položio je 1908. na Visokoj školi za kulturu tla u Beču i postao profesorom uzgoja bilja na križevačkom učilištu, gdje je organizirao Postaju za oplemenjivanje bilja. Premješten je 1912. u Zagreb, u Gospodarski odsjek vlade, ali je i dalje vodio kolegij Uzgoj bilja u Križevcima; također je predavao Opće gospodarstvo na Šumarskoj akademiji.

Prvi je u nas izvodio pokuse iz uzgoja bilja temeljene na Mendelovim zakonima o nasljeđivanju gena. Najprije je za svoje eksperimente križanja, u kojima je isprva pratio nasljeđivanje jednoga obilježja (monohibridno), a potom triju obilježja (trihibridno), odabrao kukuruz (1909). Bio je prvi hrvatski doktor znanosti s temom iz genetike kukuruza i prvi uspješni oplemenjivač sorti pšenice Sirban Prolifik i kukuruza (Križevačka Hrvatica) koje su uzgajane u Hrvatskoj na većim površinama, a kojih su oplemenjivanje nastavili Vinko Mandekić, Mirko Korić, → Alois Tavčar i dr. Jedan je od osnivača i urednik (1913–14) časopisa Gospodarska smotra (→ Agriculturae Conspectus Scientificus). Bio je začetnik mnogih pionirskih znanstvenih istraživanja i mentor mnogim znanstvenicima, među kojima je bio i genetičar → Milislav Demerec.

Herbos, poduzeće za proizvodnju kemikalija i kemijskih proizvoda osnovano 1946. u Sisku. Započelo je djelovati preseljenjem postojeće tvornice vinske kiseline Resman iz Zagreba (od 1946. Radonja) u novoizgrađenu tvorničku zgradu u Sisku (prvotna je zamisao bila da se u nju smjesti tvornica modre galice) pod nazivom Radonja, tvornica vinske kiseline Sisak, a zapošljavalo je oko 20 radnika.

U prvim godinama razvoja u još nedovršenim zgradama i sa starom opremom proizvodila se vinska kiselina iz vinskoga kamena koji se organizirano prikupljao u Makedoniji, Srbiji i Hrvatskoj. Poduzeću je 1947. pripojena Tvornica kisika Sisak, pogoni koje su 1953. preseljeni u Zagreb. Proizvodnja organoživinih spojeva po kojoj je poduzeće bilo poznato pokrenuta je 1953. Godine 1955. započela je proizvodnja napitka u tabletama na bazi vinske kiseline Eska, a ubrzo potom praška za pecivo i dr.













Zamah u razvoju i modernizaciji poduzeća potaknule su Konferencija proizvođača sredstava za zaštitu bilja Jugoslavije održana 1954. u Šapcu, na kojoj je donesen zaključak da se Radonja orijentira na sintezu živinih i svih organosumpornih preparata, te Konferencija proizvođača gume Jugoslavije održana 1956. u Sisku, nakon koje je poduzeće počelo proizvoditi sredstva za gumarsku industriju (aditivi za spužvastu gumu, antioksidansi, vulkanizacijski akcelerator tiram – tetrametiltiuramov disulfid, TMTD). Proizvodnja posljednjega, koji je ujedno i sredstvo za zaštitu bilja (fungicid), usmjerio je daljnji razvoj poduzeća u područje poljoprivrede koje je tijekom godina postalo okosnica njegove proizvodnje. Nakon što je Institut za industrijska istraživanja Zagreb Radonji 1957. predložio proizvodnju organoživinih fungicida, izgrađeno je novo postrojenje za sintezu i formulacije te je iste godine započela proizvodnja živinoga fungicida Radosana. Na temelju te proizvodnje poduzeće je postalo značajan izvoznik. Uskoro je započela proizvodnja i drugih fungicida: Radotirama, Radocirama, Radocineba i dr. Godine 1959. Radonja je sa švicarskim poduzećem Sandoz AG iz Basela potpisala ugovor o suradnji i distribuciji sredstava za zaštitu bilja, na temelju čega je započela proizvodnja tekućih insekticida. Pogon za proizvodnju joda koji je radio u sklopu Jodnoga lječilišta Sisak pripojen je poduzeću 1957., i radio je do 1964.













Početkom 1960-ih započela je proizvodnja triazina, herbicida na osnovi aktivnih tvari simazina (Radokor) i atrazina (Radazin), kao najznačajnije skupine herbicida u proizvodnome pogonu Radonje. Tada je prestala proizvodnja vinske kiseline i uz nju vezanih proizvoda, te su ti pogoni bili prenamijenjeni za proizvodnju atrazina i tekućih pesticida. Godine 1962. uvedena je nova skupina proizvoda za široku potrošnju u obliku tekućina i aerosola, od kojih su najpoznatiji bili Piretoks, Lipisan i Mravocid. Novi pogon za proizvodnju alkalnih mineralnih gnojiva na bazi mineralne troske i marokanskoga fosfata pušten je u rad 1965. Odluka o toj proizvodnji bila je uvjetovana raspoloživošću i blizinom osnovne sirovine troske iz Siemens-Martinovih peći, koja se javlja kao otpad u proizvodnji čelika u → Željezari Sisak. Zbog niske prodajne cijene od te se proizvodnje odustalo 1969. te su postojeći pogoni bili prenamijenjeni za proizvodnju hidrauličnoga vapna i metalurškoga cementa.







Počevši razvijati 1965. program proizvoda za kliničku dijagnostiku, Radonja je postala začetnik te proizvodnje na području Jugoslavije. Razvojni program odvijao se u prilagođenome laboratorijskom prostoru, a od 1967. u specijaliziranome pogonu. Sastojao se od 25 različitih reagensa, broj kojih se povećao uspostavljanjem suradnje s raznim medicinskim institucijama, posebice zagrebačkim bolnicama te britanskim poduzećem SmithKline & French Laboratories (od 1977).

Godine 1973. pušten je u rad novi pogon za sintezu triazina kapaciteta 3000 t na godinu, čime je Radonja postala jedan od vodećih proizvođača pesticida u Jugoslaviji, kao i značajan izvoznik atrazina, posebice u zapadnu Europu i SAD. U tom su se razdoblju počeli proizvoditi i disperzivni premazi za zidove i beton (Murosan, Betosan i dr.). Radonja je kupila zemljište i zgrade bivšega vojnog kompleksa smještene u blizini stare jezgre poduzeća, uz nekadašnju Tvornicu boca i šupljeg stakla Petar Teslić. Otvoreni su mnogi novi pogoni, a 1988. puštena je u rad i spalionica tvorničkoga otpada.

Uspostavljena je suradnja s američkim poduzećem Elanco, što je rezultiralo širenjem asortimana za zaštitu bilja, te je puštena u rad novoizgrađena linija za proizvodnju Treflana. S američkim poduzećem Monsanto uspostavljena je suradnja u području proizvodnje i distribucije herbicida te je Radonja postala proizvođač u svijetu najpoznatijega herbicida na bazi glifosata Cidokora. Od 1950-ih do kraja 1980-ih poduzeće je potpisalo ugovore o suradnji s tridesetak inozemnih poduzeća, uglavnom iz zapadne Europe i SAD-a. U istom razdoblju prijavljeno je sedam patenata, a broj zaposlenih dosegnuo je 780. Poduzeće je imalo devet proizvodnih grupa s više od 170 proizvoda.

Izbijanjem Domovinskoga rata opseg proizvodnje i broj zaposlenih se znatno smanjio. Poduzeće je prošlo postupak privatizacije te je od 1993. nastavilo djelovati kao Herbos d. d. Osnovna mu je djelatnost i dalje bila proizvodnja sredstava za zaštitu bilja uz materijale za graditeljstvo, zaštitne i dekorativne premaze i dijagnostička sredstva. Zbog nagomilanih dugova poduzeće je 2011. proglasilo stečaj, a 2014. prekinuta je sva proizvodnja. Njegov proizvodni program preuzelo je poduzeće → Iskra Zelina kemijska industrija.







Hidroizolacija Katran d. o. o., poduzeće kemijske industrije sa sjedištem u Zagrebu, nastalo 1947. integracijom poduzeća Antun Res, Hrvatske industrije katrana i Istok.

Prethodnici poduzeća

Najstarije poduzeće koje je prethodilo današnjemu bilo je obrtno građevinsko poduzeće za proizvodnju asfalta i katrana što ga je 1890. osnovao Ljudevit Deutsch sa sjedištem u Ulici Junija Palmotića u Zagrebu. Godine 1907. izgradilo je Zagrebačku električnu centralu. Poduzeće je 1917. kupio Antun Res te je otada nosilo njegovo ime. Sredinom 1920-ih imalo je šest poslovnih objekata u kojima su se nalazila postrojenja za destilaciju katrana, proizvodnju krovne ljepenke, laboratorij, pomoćne radionice i uredi. Dio poduzeća preseljen je 1928. na Radničku cestu. Proizvodnja je 1932. iznosila 633 t smolnoga cementa, kovačke smole i katrana. U sljedećim je godinama počela proizvodnja brusnoga papira i platna u arcima te metražnoga brusnoga platna. Antun Res otvarao je i kamenolome u Međimurju, Zagorju i Slavoniji kao vlastiti izvor sirovina, a 1927. s radom je započela i podružnica u Ljubljani. Prije II. svj. rata Antun Res bilo je najveće specijalizirano poduzeće za asfalte i izolacije u zemlji.

Hrvatsku industriju katrana osnovao je 1913. njemački inženjer Teodor Abelman, suvlasnik i direktor industrije katrana Teeraf sa sjedištima u Beču i Pragu, a na poticaj zagrebačkih vlasti koje su uvidjele potrebu za tvornicom građevnoga materijala. Devet poslovnih objekata bilo je smješteno na Radničkoj cesti, a kako bi osiguralo sirovinsku osnovu, od samog početka poduzeće je surađivalo s Gradskom plinarom Zagreb, kojoj je kao nusproizvod ostajao sirovi katran. Nakon I. svj. rata nastavilo se ubrzano razvijati. Tada je zapošljavalo 40 radnika, a potkraj 1930-ih broj zaposlenih povećao se na približno 100. Otvoreno je više novih pogona u Zagrebu, te pogon krovne ljepenke u Zemunu. Proizvodila se krovna ljepenka, kolomaz, smolni cement, razni derivati iz kamenoga ugljena, katranska masa za impregniranje, smola, sirovi benzol i katransko ulje. Godine 1936. bile su prerađene 1632 t katrana, 339 t sirove ljepenke i 92 000 omota ljepenke.

Poduzeće Istok osnovano je 1922. sa sjedištem na Trgu kralja Petra Svačića kao podružnica poduzeća Asthandels A. G. iz Münchena. Do 1929. bavilo se uvozom građevinskih i poljoprivrednih strojeva, a potom je nakon kupnje prostora na Miramarskoj cesti počelo proizvoditi terpentin i kolomaz. Godine 1935. od bečkoga poduzeća Korndörfer & Wallanfels kupilo je licencu za proizvodnju pomoćnih sredstava za tekstilnu i kožarsku industriju. Iste godine započelo je i preradbu sirovoga benzena na njegove derivate: čisti benzen, ksilol, toulol i solventnu naftu.







Razdoblje od kraja II. svj. rata do danas

Nakon II. svj. rata poduzeće Antun Res zapošljavalo je 91 radnika, Hrvatska industrija katrana 75, a Istok 14 radnika. Rješenjem Predsjedništva vlade NR Hrvatske integracijom poduzeća Antun Res, Hrvatske industrije katrana i Istok 1947. utemeljeno je poduzeće Katran. Prvi izvoz (katranska smola mrkog ugljena i brusni proizvodi) ostvaren je 1954.

Godine 1956. Katran, → Chromos i → Pliva sklopili su ugovor o zajedničkoj proizvodnji organskih boja i pigmenata i njihovih intermedijera za organske boje, a 1957. osnovali su Kemijsku industrijsku zajednicu, prvo poslovno udruženje u Jugoslaviji. Sljedećih godina u Katranu je započela proizvodnja proizvoda za zaštitu bilja te mirisnih sastojaka. Poduzeće je tada zapošljavalo oko 350 djelatnika. Pliva je Katranu 1962. prepustila proizvodni pogon za proizvodnju boja zajedno s radništvom. Tada je u Katranu izgrađen pogon za proizvodnju intermedijera za organske boje kapaciteta 650 t na godinu, proizvodnja kojih je napuštena 1966.













Godine 1964. Katran se zajedno s Chromosom i → Kutrilinom ujedinio u Kemijski kombinat Chromos – Katran – Kutrilin nastojeći racionalizirati poslovanje, ulaganje i razvoj proizvoda. U sklopu kombinata (poslije SOUR Chromos) Katran se širio i počeo proizvoditi niz novih proizvoda na bazi bitumenskih prerađevina za hidroizolaciju i asfaltnu gradnju. Izgrađeni su pogoni za proizvodnju emulzija, izolacijskih masa, izolacijskih traka s ulošcima od staklene tkanine i aluminijske folije. U sklopu kombinata stručnjaci Katrana istraživali su nova područja, primjerice aditiva za prehrambenu industriju.







Odjel za proizvodnju mirisnih sastojaka je nakon integracije nastavio djelovati kao samostalna tvornica kroz Laboratorij za eterična ulja i Odjel aroma (Chromos Aroma). Prve proizvedene arome bile su namijenjene konditorskoj i duhanskoj industriji. Godine 1972. uspostavljena je suradnja s danskim poduzećem Emulsion, čime su postavljeni temelji za početak proizvodnje aditiva za pekarsku industriju. Godine 1977. započela je proizvodnja praškastih aditiva, za što je 1981. otvoren pogon u Jastrebarskom gdje je 1991. počela proizvodnja za mesnu industriju.







Dezintegracijom SOUR-a Chromos 1993., Katran i Chromos Aroma nastavili su poslovati kao samostalna poduzeća. Većinskim vlasnikom Katrana postala je Gradnja trgovina d. o. o., a poduzeće je tada zapošljavalo oko 200 radnika. Pod nazivom Hidroizolacija Katran d. o. o. poduzeće danas proizvodi raznovrsne bitumenske materijale koji se rabe u visokogradnji i niskogradnji, te zapošljava 35 radnika. Vlasnik Chromos Arome postalo je 1993. njemačko poduzeće Ireks, jedan od vodećih proizvođača poboljšivača i namjenskih mješavina za kruh, pecivo i slastičarstvo, te otada poduzeće posluje kao Ireks Aroma. U sklopu poduzeća nalaze se pogoni za proizvodnju dodataka i mješavina za pekarsko-slastičarske proizvode, mesne prerađevine i stočnu hranu, mirisne kompozicije i arome u Jastrebarskom te za preradbu → ljekovitog i aromatičnog bilja u Dragovanščaku kraj Jastrebarskog, a zapošljavaju oko 150 radnika.

Horvat, Predrag (Jurčevec u Maloj Subotici, 9. IX. 1953), biotehnološki inženjer, stručnjak za industrijsku mikrobiologiju.

Na Tehnološkome fakultetu u Zagrebu (→ Prehrambeno-biotehnološki fakultet; PBF) diplomirao je 1976. te doktorirao 1989. disertacijom Utjecaj faktora okoline na sintezu ureaze u stanicama bakterije Micrococcus varians i kinetiku razgradnje uree. Radio je 1977–81. u prehrambenom poduzeću Podravka u Koprivnici kao tehnički rukovoditelj Tvornice suhog aktivnog kvasca u izgradnji, u Tvornici poliesterskih vlakana u Varaždinu 1981–83. te u Institutu za sigurnost u Zagrebu 1983–85. Od 1986. radio je na PBF-u, od 2006. kao redoviti profesor. Usavršavao se na Tehničkom sveučilištu u Grazu (TU Graz) 2003–05. Predavao je kolegije Biokemijsko inženjerstvo i bioprocesna tehnika te Kinetika biotehnoloških procesa. Bio je prodekan Fakulteta 1995–96. Bavio se modeliranjem i prijenosom bioprocesa u veće mjerilo te matematičkim modeliranjem u razvoju bioprocesa i proizvoda. Autor je udžbenika Biokemijsko inženjerstvo (s M. Bošnjakom i dr., 1987). Suosnivač je Hrvatskoga društva za biotehnologiju 1991. Član je HATZ-a od 2009.

Hrvatska agencija za poljoprivredu i hranu (HAPIH), državna agencija osnovana 2009. sa sjedištem u Osijeku, nadležna za istraživanja u polju poljoprivrede i srodnim poljima, zaštitu tla i bilja, sjemenarstvo i rasadničarstvo, vinogradarstvo, vinarstvo, uljarstvo, voćarstvo, povrćarstvo, stočarstvo, kontrolu kvalitete stočarskih proizvoda i sigurnosti hrane. U njezinom su djelokrugu i priznavanje sorti, certifikacija i uzorkovanje, stručni nadzor, laboratorijska i druga ispitivanja. Agencija također izdaje stručna mišljenja, organizira i provodi stručna osposobljavanja te pruža znanstveno-stručnu potporu Ministarstvu poljoprivrede, Ministarstvu zdravstva i Državnom inspektoratu. Ovlaštena je i za održavanje Nacionalne banke biljnih gena, izdavanje Certifikata za izvoz hrvatskih vina te za vođenje Upisnika zahtjeva za dodjeljivanje oplemenjivačkog prava (→ genetika u poljoprivredi), Evidencije nasada voćnjaka, Evidencije proizvođača i proizvodnje voćnih vina te Evidencije maslinika.













Isprva je djelovala pod nazivom Hrvatski centar za poljoprivredu, hranu i selo, a današnji naziv nosi od 2019. Prigodom osnutka Agenciji su pripojeni: Zavod za zaštitu bilja u poljoprivredi i šumarstvu RH (osnovan 1909), Hrvatski zavod za vinogradarstvo i vinarstvo (osnovan 1996), Zavod za voćarstvo (osnovan 2001), Zavod za tlo (osnovan 2001) i Stanica za južne kulture Dubrovnik (osnovana 1908., a od 2009. nosi ime Zavod za maslinarstvo i južne kulture), koji su od tada djelovali kao njezine ustrojbene jedinice. Godine 2010. pripojen joj je i Zavod za sjemenarstvo i rasadničarstvo (osnovan 1998), a iz njezina sastava izdvojeni su 2011. Zavod za maslinarstvo i južne kulture (pripojen Sveučilištu u Dubrovniku) i 2013. Zavod za tlo (pripojen Agenciji za poljoprivredno zemljište). Kako je Agencija za poljoprivredno zemljište prestala djelovati, 2018. Zavod za tlo ponovno je postao ustrojstvena jedinica Centra. Hrvatskoj agenciji za poljoprivredu i hranu pripojena je 2019. Hrvatska agencija za hranu (osnovana 2003) te dio Hrvatske poljoprivredne agencije (osnovana 1994) koji se odnosi na stočarstvo i kontrolu kvalitete stočarskih proizvoda.















Nakon pet reorganizacija Hrvatska agencija za poljoprivredu i hranu se danas sastoji od Centra za sjemenarstvo i rasadničarstvo, Centra za tlo, Centra za sigurnost hrane, Centra za stočarstvo (svi sa sjedištem u Osijeku), Centra za zaštitu bilja, Centra za vinogradarstvo, vinarstvo i uljarstvo, Centra za voćarstvo i povrćarstvo (svi sa sjedištem u Zagrebu) i Centra za kontrolu kvalitete stočarskih proizvoda (sa sjedištem u Križevcima).







Hrvatska udruga genetičkih inženjera (HUGI), stručna udruga osnovana 2001. u Zagrebu radi stručnog i objektivnog obavještavanja javnosti o temeljnim spoznajama i primjeni genetičkog inženjerstva. Neki su od ciljeva i djelatnosti udruge unapređenje i razvoj genetičkog inženjerstva u RH, rad na hrvatskom nazivlju iz područja genetičkog inženjerstva, pružanje stručne i znanstvene pomoći u izradbi pravilnika i zakona koji obuhvaćaju područje genetičkog inženjerstva te savjetodavne pomoći prigodom izradbe nastavnih planova i programa iz područja biologije i genetike i dr. Članovima mogu postati samo one osobe koje su u svom radu provodile metode genetičkog inženjerstva ili bile voditelji znanstvenih projekata koji su uključivali metode genetičkog inženjerstva. Hrvatska udruga genetičkih inženjera od 2012. dodjeljuje Nagradu »Zoran Zgaga« za najbolji diplomski rad u kojem su se rabile metode genetičkog inženjerstva. Predsjednici udruge su do sada bili profesori → Prehrambeno-biotehnološkoga fakulteta i → Prirodoslovno-matematičkoga fakulteta (sv. 4) u Zagrebu → Vladimir Delić, Srećko Jelenić, → Zoran Zgaga, Hrvoje Fulgosi, Ivan-Krešimir Svetec, Nenad Malenica i Ivana Ivančić Baće.

Hrvatski lovački savez → lovstvo

Hrvatski šumarski institut, javna ustanova za znanstvena, razvojna i visokostručna istraživanja iz znanstvenoga područja biotehničkih znanosti, znanstvenoga polja šumarstva, sa sjedištem u Jastrebarskom. Nastao je spajanjem više srodnih hrvatskih ustanova, od kojih je prva započela s radom 1945. kao Zavod za praktična šumarska istraživanja iz Zagreba. Osim što provodi istraživanja od interesa za šumarstvo i društvo RH u cjelini, danas organizira znanstvene konferencije, znanstvene i stručne edukacije (predavanja, seminare, instruktaže, tečajeve i radionice) za osposobljavanje i usavršavanje kadrova u šumarstvu. Izrađuje studije, elaborate i ekspertize te pruža savjetničke usluge. Surađuje s nacionalnim i međunarodnim znanstvenim i stručnim ustanovama, organizacijama i strukovnim udrugama radi razmjene iskustava i unapređenja znanstvenih metoda rada.







Povijest

Začetkom Instituta smatra se osnivanje Zavoda za praktična šumarska istraživanja iz Zagreba 1945. Zavod je prvu godinu postojanja bio u sastavu Ministarstva poljoprivrede i šumarstva NR Hrvatske. Od 1946. djelovao je samostalno pod imenom Institut za šumarska istraživanja (od 1950. Institut za šumarska i lovna istraživanja). Usporedno s tim je u Splitu 1947. osnovan Institut za pošumljavanje krša, koji je djelovao do 1950., kada je u Zagrebu osnovan Institut za eksperimentalno šumarstvo JAZU-a, koji je preuzeo neke djelatnosti splitskog Instituta. Prestankom rada Instituta JAZU-a 1957., dio osoblja preuzeo je zagrebački Institut za šumarska i lovna istraživanja. Institut je 1962–68. bio u sastavu Šumarskog fakulteta (→ Fakultet šumarstva i drvne tehnologije) u Zagrebu pod starim imenom (Institut za šumarska istraživanja), a od 1968. je ponovno djelovao samostalno pod imenom Institut za šumarska istraživanja SR Hrvatske. Godine 1959. u Rijeci je osnovan Zavod za kontrolu šumskog sjemena (osnivač Poljoprivredno-šumarska komora NR Hrvatske), a 1960. u Jastrebarskom Zavod za četinjače (od 1964. Jugoslavenski institut za četinjače).

Godine 1974. osnovan je Šumarski institut, Jastrebarsko, spajanjem Instituta za šumarska istraživanja SR Hrvatske iz Zagreba, Zavoda za kontrolu šumskog sjemena iz Rijeke i Jugoslavenskog instituta za četinjače iz Jastrebarskog, u zgradama kojega je, izgrađenima u prvoj polovici 1960-ih, bio smješten. U skladu s aktualnim izmjenama zakonodavstva, Šumarski institut je od 1993. javna ustanova nad kojom je RH stekla osnivačka prava, odn. javni institut u vlasništvu RH; od 2003. djeluje kao javni znanstveni institut, a 2009. promijenio je ime u Hrvatski šumarski institut. Povijest Instituta obilježio je njegov dugogodišnji direktor Joso Gračan (1972–2004), dok su direktori Instituta u novije doba Miroslav Benko (2004–10), Dijana Vuletić (2010–19) i Sanja Perić (od 2019).

Hrvatski šumarski institut danas

Institut danas zapošljava 81 zaposlenika, znatnim dijelom visokostručan i znanstveni kadar te mlade istraživače. Njime upravlja peteročlano Upravno vijeće. Institut djeluje u 12 organizacijskih jedinica: šest znanstvenih zavoda (Zavod za genetiku, oplemenjivanje šumskog drveća i sjemenarstvo, Zavod za ekologiju šuma, Zavod za uzgajanje šuma, Zavod za zaštitu šuma i lovno gospodarenje, Zavod za uređivanje šuma i šumarsku ekonomiku, Zavod za međunarodnu znanstvenu suradnju jugoistočne Europe – EFISEE), dva odjela (Odjel zajedničkih poslova i Odjel rasadničke proizvodnje) i tri istraživačka centra (Centar za nizinske šume u Vinkovcima, Centar za općekorisne funkcije šuma Josip Ressel u Pazinu i Centar za urbane i privatne šume u Varaždinu). U Institutu je danas aktivno pet laboratorija koji su sastavnice međuzavodskog odjela (Odjel za laboratorijska istraživanja – OLI).







U znanstveno-istraživačkoj djelatnosti Institut usmjerava svoja istraživanja prema očuvanju i zaštiti stabilnosti, proizvodnosti, biološke raznolikosti i genetskih resursa šumskih ekosustava RH, prirodnoj obnovi i potrajnom gospodarenju šumama, a u najnovije doba povećanju sposobnosti prilagodbe šuma na klimatske promjene te adaptacijskim strategijama gospodarenja. Kontinuirano i aktivno surađuje s nizom znanstvenih i stručnih institucija u RH, te na međunarodnome planu (Europski šumarski institut EFI, Organizacija za hranu i poljoprivredu UN-a FAO, Međunarodna zajednica šumarskih istraživačkih organizacija IUFRO). Istraživači Instituta sudjeluju u mnogim znanstvenim i stručnim, nacionalnim i međunarodnim projektima i programima (npr. Horizon 2020, LIFE, INTERREG, Erasmus, COST, Hrvatske zaklade za znanost, Ministarstva poljoprivrede RH, Hrvatskih šuma). Uspostavljanje suradnje sa znanstvenim institucijama iz područja šumarstva iz regije rezultiralo je pokretanjem prvoga regionalnog znanstvenog časopisa u šumarstvu → South-east European Forestry (SEEFOR). Institut objavljuje i časopis Radovi Hrvatskog šumarskog instituta (redovite i izvanredne brojeve), bibliografije i monografije Instituta, te je nakladnik ili sunakladnik knjiga i priručnika, zbornika radova, zbornika sažetaka te drugih publikacija. Organizator je ili suorganizator nacionalnih i međunarodnih znanstvenih savjetovanja i radionica.

Hrvatsko društvo za biotehnologiju (HDB), znanstveno-stručna udruga koja okuplja biotehnologe i stručnjake srodnih struka, osnovana 1990. u Zagrebu. Djeluje s ciljem unapređivanja svih grana biotehnologije i sustava izobrazbe stručnjaka, javnoga promicanja primjene biotehnologije za opću dobrobit te pružanja stručne pomoći u svrhu gospodarskoga, kulturnog i sigurnosnog napretka Hrvatske. Prvi je predsjednik Društva bio → Marijan Bošnjak, a na toj su se dužnosti istaknuli i → Zlatko Kniewald, Srđan Novak, → Daslav Hranueli, Vesna Zechner Krpan, Anita Slavica i dr. Društvo je organiziralo više međunarodnih znanstvenih skupova popraćenih zbornicima, predavanja i kongresa. Službeno glasilo je časopis → Food Technology and Biotechnology. Društvo je član Europske federacije za biotehnologiju (EFB) od 1991., s kojom od 1998. organizira međunarodni tečaj Bioprocess Engineering Course za doktorande i poslijedoktorande iz europskih znanstvenih institucija i industrije. Također je član Europske biotehnološke tematske mreže udruga (EBTNA) od 2013., → Hrvatskoga inženjerskog saveza (sv. 4) od 2015. i drugih udruženja.

Hrvatsko društvo za gajenje lova i ribarstva, udruga lovaca i stručnjaka iz područja lovstva, ribarstva, kinologije, streljaštva, zaštite okoliša i prirode. Osnovano je 1881. u Zagrebu kao Družtvo za obranu lova u Kraljevini Hrvatskoj i Slavoniji. Prvi predsjednik bio mu je grof Ladislav Pejačević, a prvi tajnik Josip Fon.







Nakon kraće stanke u radu, društvo je obnovljeno 1891. pod imenom Prvo obće hrvatsko društvo za gajenje lova i ribarstva (predsjednik Đuro Jelačić mlađi; tajnik → Fran Žaver Kesterčanek), a današnji naziv nosi od 1919. Cilj je Društva u početku bila zaštita lova na području Hrvatske i Slavonije te razvoj lovstva i lovačkoga gospodarenja, no tijekom vremena usredotočilo se i na razvoj opće kulture lovstva i ribarstva te zaštitu divljači i faune. Sudjelovalo je u izradbi Zakona o lovstvu (1883), utemeljenju lovne kinologije (1896), a uvelo je i fakultativno polaganje lovačkih ispita (1934; od 1951. u suradnji s Lovačkim savezom Hrvatske održava Tečaj za lovce). U Zagrebu je organiziralo prvu nacionalnu lovačku izložbu (1899) i prvu izložbu čistokrvnih pasa (1906), osnovalo je streljački klub i sekciju lovnoga streljaštva Društva (1913). Poticalo je osnivanje udruženja lovaca i njihovih saveza (od 1925) te aktivno sudjelovalo u radu Međunarodnoga savjeta za lovstvo. Publicistička djelatnost Društva odnosila se na objavljivanje prvoga stručnog mjesečnika na hrvatskom jeziku Viestnika Prvoga občega hrvatskoga družtva za gojenje lova i ribarstva (1892., danas → Lovački vjesnik) te poticanje na pisanje prve stručne literature iz područja lovstva na hrvatskom jeziku koju je Društvo potom objavljivalo (Lovstvo F. Ž. Kesterčaneka 1896. i Hrvatski lovodjija Josipa Ettingera 1897). Iz Tečaja za lovce nastao je udžbenik Uvod u lovstvo (1975) koji je i danas najvažnija literatura pri polaganju lovačkih ispita. Društvo danas ima oko 700 članova, a predsjednik mu je Ognjen Krajačić.







Hrvatsko društvo za goriva i maziva (GOMA), udruga stručnjaka koji se bave poslovima razvoja, proizvodnje i primjene ugljikovodičnih goriva i maziva. Osnovano je 1964. u Zagrebu, u početku je u okviru Jugoslavenskoga društva za primjenu goriva i maziva djelovalo kao Republički odbor Hrvatske, od 1982. kao samostalno Društvo za primjenu goriva i maziva Hrvatske, a od 1991. djeluje pod današnjim nazivom. Zadatci društva su poticanje znanstvene i stručne misli u vezi s tehnologijom proizvodnje i racionalnom primjenom tekućih, plinovitih i ostalih fosilnih goriva, zaštitom okoliša, te suradnja sa specijaliziranim institucijama u zemlji i svijetu. Društvo organizira stručne skupove, međunarodne stručno-znanstvene simpozije i predavanja, izrađuje studije, analize, stručne radove vezane uz razvoj i primjenu goriva i maziva te surađuje u izradbi normi i propisa. Od osnutka Društvo izdaje časopis → Goriva i maziva, zbornike skupova te priručnike Maziva i podmazivanje (1986), Tablice na 15 °C (1987), Jugoma standardi 1972–1986, Englesko-hrvatski naftni priručni rječnik (1999). Od 2015. predsjednik je Bruno Novina.

Hrvatsko hidrološko društvo (HHD), znanstveno-stručna udruga osnovana 1992. u Zagrebu. Okuplja znanstvenike, stručnjake i pravne osobe koji se bave hidrologijom i održivom uporabom voda radi unapređenja djelatnosti, proučavanja i analize problema te istraživanja teorijske i praktične hidrologije. Samostalno i u suradnji organizira međunarodne skupove, savjetovanja, seminare, okrugle stolove i predavanja te znanstveno-stručna putovanja. Od 1995. organizira Hrvatsku konferenciju o vodama koja se redovito održava svake četiri godine, te se radovi s nje objavljuju u zborniku radova. HHD surađuje sa znanstvenim ustanovama, srodnim udrugama i poduzećima te izrađuje prijedloge i nacrte propisa vezanih uz hidrološke aspekte vodnogospodarske problematike u RH i EU-u.