kvasac, proizvod dobiven razmnožavanjem mikroskopskih gljiva (kvasci) s približno 1500 vrsta, kojima je tijelo u osnovnom obliku jednostanično. Kvasci ne tvore jednu taksonomsku kategoriju (filogenetsku skupinu), već obuhvaćaju više različitih skupina koje međusobno nisu srodne. Razmnožavaju se nespolno (asporogeni kvasci) pupanjem ili staničnom diobom, te spolno (sporogeni kvasci) stvaranjem askusa (razred askomiceta) ili bazidija (razred bazidiomiceta). Neki su kvasci patogeni za ljude i životinje (poput kvasca Candida albicans), a neki su važni u biotehnološkoj proizvodnji.







Uporaba kvasca

Uporaba i proizvodnja kvasca temelji su biotehnologije (→ bioprocesno inženjerstvo) i prehrambene tehnologije. U industrijskoj biotehnološkoj proizvodnji primjenjuje se tek 20-ak rodova kvasaca, a najznačajniji su askomiceti iz roda Saccharomyces, koji su važni uzročnici vrenja (fermentacije) pa se rabe kao pivski, vinski, alkoholni i pekarski kvasac. Da bi se stanice kvasca razmnožavale i rasle, potrebna im je energija koju dobivaju iz različitih šećera. U procesu alkoholne fermentacije kvasci šećere fermentiraju u ugljikov dioksid i etilni alkohol. U proizvodnji kruha, ugljikov dioksid ostaje zarobljen u tijestu i uzrokuje povećanje volumena, a alkohol isparava u procesu pečenja. Sojevi Saccharomyces cerevisiae preinačeni metodama genetičkog inženjerstva se u nekoliko posljednjih desetljeća rabe u suvremenoj farmaceutskoj proizvodnji bioloških lijekova (npr. inzulina). Osim toga, S. carlsbergensis važan je u proizvodnji nekih piva, a S. kefyr jedan je od uzročnika specifičnog vrenja mlijeka kojim nastaje kefir.

Europska agencija za lijekove (European Medicines Agency, EMA) odobrila je uporabu 20-ak bioloških lijekova proizvedenih u stanicama kvasaca koji se trenutačno nalaze na europskome tržištu. Neki kvasci služe u proizvodnji enzima, vitaminskih pripravaka (B-kompleks), karotenoida astaksantina (snažan antioksidans) i bioloških lijekova (poput efedrina za liječenje plućnih bolesti). Rabe se i u proizvodnji mikrobne biomase (u → bioreaktorima za proizvodnju krmiva, gnojiva i različitih kemikalija), limunske kiseline, kvaščeva ekstrakta (aditivi i arome u hrani), etanola iz ksiloze (tzv. drvni šećer) čime na veoma ekonomičan način nastaje bioetanol, te u procesima za obradbu otpadnih voda kemijske industrije, gdje kvasci metaboliziraju aromatske spojeve.

Povijest uporabe i proizvodnje kvasca

Kvasac se rabi oko 5000 godina, iako tada proces fermentacije još nije bio poznat. U izradbi kruha rabila se pjena koja se nakupljala u kotlovima za proizvodnju piva, a koja je do tada ravnim pogačama davala karakterističan okus i prozračnost kruha. Kvasac (pekarski kvasac) je jedan od mikroorganizama s najduljom komercijalnom uporabom. Sredinom XIX. st., prije razjašnjenja procesa fermentacije, a temeljem empirijskih pretpostavki, proizvodio se u Beču tzv. Mautnerovim procesom. U njemu se tekućina iz vrenja piva tretirala ugljikovim dioksidom, koji je kvasac nosio na površinu. Kvasac se potom sakupljao, filtrirao i ispirao vodom, te se u prešama odvajao od viška tekućine. Proces vrenja (fermentacije) 1857. razjasnio je francuski kemičar i biolog Louis Pasteur (1822–1895), utvrdivši da vrenje uzrokuju mikroskopska živa bića, kvasci, te da svako vrenje nastaje aktivnošću specifičnoga mikroorganizma. Proces proizvodnje poboljšan je postupkom neprekidnog prozračivanja hranjive podloge (1886), a presudan napredak ostvaren je početkom XX. st. razvojem procesa postupnog pritoka šećera u prisutnosti kisika. Proizvodnja je tijekom vremena unaprijeđena na više načina. Čistoća kvaščeve smjese (uklanjanje primjesa) postignuta je zamjenom drvenih spremnika najprije steriliziranim emajliranim spremnicima, potom bakrenima 1920-ih, a naposljetku onima od nehrđajućeg čelika (koji se redovito rabe od 1960-ih). Centrifugalni separatori zamijenili su ručno sakupljanje kvasca (1892), a hranjiva podloga od žitarica zamijenjena je melasom obogaćenom dušikom, amonijakom i fosforom, čime je smanjen trošak proizvodnje (1935).

Danas se pekarski kvasac, aktivna kvaščeva biomasa koja se dobiva uzgojem kvasaca S. cerevisiae, proizvodi u bioreaktorima (fermentorima) uz intenzivnu aeraciju u tekućoj hranjivoj podlozi na bazi šećerne sirovine (najčešće melase) te fosfornih i dušičnih spojeva. Izdvajanjem gljivica iz hranjive podloge (filtracijom i pranjem vodom) dobiva se tzv. kvaščevo mlijeko (tekući kvasac), gusta suspenzija stanica u vodi. Prešanjem kvaščeva mlijeka dobiva se svježi prešani kvasac, a raspršivanjem u komornim sušnicama dobiva se suhi kvasac u prahu ili u granulama (instant suhi kvasac). Za prehrambeni kvasac (deaktivirani kvasac koji se rabi za poboljšavanje okusa i hranjivosti jela) i krmni kvasac (dio stočne prehrane kao izvor proteina) rabe se jeftinije hranjive podloge ili se oni dobivaju kao sporedni proizvod u proizvodnji etanola, piva i vina.







Proizvodnja kvasca u Hrvatskoj

Proizvodnja kvasca u Hrvatskoj datira od kraja XIX. st. i tradicionalno je sastavni dio naše industrije piva i etilnog alkohola (špirita). Kvasac se kao dio proizvodnje piva proizvodio u pivovarama u Daruvaru (osnovana 1840), Karlovcu (osnovana 1854), Osijeku (osnovana 1856) i u Zagrebačkoj pivovari (osnovana 1892). Nekadašnja proizvodnja tzv. pjenice pokrivala je potrebe ne samo Hrvatske već i okolnih zemalja.

U Savskom Marofu je 1876. započela proizvodnja kvasca u Tvornici i rafineriji špirita i pjenice baruna Dumreichera (→ Žumberak). Kvasac se dobivao preradbom žitarica, a 1878–90. utrošeno je ukupno 15 642 t (oko 30% kukuruz, 31% raž i 37% ječam), te se u tom razdoblju proizvodilo oko 600 kg kvasca na dan. Ondje je 1920-ih bilo zaposleno oko 150 radnika. Nakon II. svj. rata kapacitet proizvodnje povećavan je više puta te je 1967. iznosio čak 2000 t na dan. Ubrzo je u tvornici započela i proizvodnja suhoga pekarskog kvasca te krmnoga kvasca. Nakon preuzimanja proizvodnje suhoga instant kvasca Di-go od koprivničkoga poduzeća → Podravka, proizvodnja je proširena i na svježi kvasac u kockici. Godine 2006. u poduzeću se proizvodilo oko 1600 t kvasca na godinu, a od 2018. proizvodnja je preseljena u druge zemlje dok se u Hrvatskoj nastavilo tek pakiranje kvasca.







Zagrebačka Tvornica žeste Arko (→ Badel 1862) osnovana 1862., kvasac je proizvodila od 1919. u nemalom i tada modernom pogonu za proizvodnju iz žitarica i melase. U Sisku se kvasac proizvodio u poduzeću Fabrika i rafinerija žeste Petra Teslića (→ Segestica) od 1925. Kako bi što bolje iskoristio taj nusproizvod proizvodnje žeste, Teslić je 1928. osnovao i zaseban pogon za proizvodnju kvasca. Ondje se proizvodilo oko 2000 kg kvasca na dan, a u sljedećim je godinama proizvodnja dodatno povećana. Poduzeće je od 1974. djelovalo unutar koprivničkoga poduzeća Podravka, a od kraja tog desetljeća ondje se proizvodio suhi aktivni vinski kvasac Vrelko. Početkom XX. st. u Ilici u Zagrebu osnovana je Prva zagrebačka tvornica pjenice, vlasnika Žige Weissa (1860–1920), a Gospodarska zadruga za proizvodnju žeste u Osijeku te poljoprivredne pecare žeste u Iloku (vlasnika Franje Benešića) i Jakopovcu (u blizini Varaždina), proizvodile su 300–500 kg kvasca na dan. Vinska pjenica proizvodila se u Kraljevskom hrvatsko-slavonskom zemaljskom bakteriološkom zavodu (→ cjepiva i imunoserumi). U poduzeću Sladorana Županja (otvorenom 1947., a koje od 1958. proizvodi alkohol) proizvodio se prehrambeni i krmni kvasac, a neaktivni stočni kvasac proizvodi se i danas.

Među najznačajnijim našim stručnjacima u području kvasaca su profesori zagrebačkoga Prehrambeno-biotehnološkoga fakulteta → Senadin Duraković, koji se bavio utjecajem vode i temperature na rast i razmnožavanje pojedinih sojeva kvasaca, te → Zoran Zgaga, osnivač hrvatske genetike kvasaca. Industrijski stručnjak i profesor → Siniša Ban radio je u tvornicama u Savskom Marofu i Zagrebu, gdje se bavio postupcima i sirovinama za proizvodnju krmnoga, prehrambenog i pekarskoga kvasca, kao i obradbom otpadnih voda i drugih otpadnih produkata industrije. U tvornici u Savskom Marofu, kao voditelj istraživačke jedinice, radio je i → Zlatko Kniewald.

Bolanča, Zdenka (Vinkovci, 8. IV. 1945), kemijsko-tehnološka inženjerka, stručnjakinja za zaštitu okoliša.

Diplomirala je 1970. na Kemijskom odjelu → Prirodoslovno-matematičkoga fakulteta (sv. 4) u Zagrebu, na kojem je doktorirala 1977. disertacijom Istraživanje sastava oborina na području Zagreba od 1973. do 1976. godine (mentor M. Branica). Godine 1969–70. radila je na Prirodoslovno-matematičkome fakultetu, potom 1970–80. u Centru za meteorološka istraživanja Republičkoga hidrometeorološkog zavoda, a od 1980. do umirovljenja 2011. na Višoj grafičkoj školi (→ Grafički fakultet) u Zagrebu, od 2001. kao redovita profesorica. Ondje je bila voditeljica Katedre za zaštitu okoliša 1999–2011. Područje njezina znanstvenog i stručnog interesa obuhvaća ekološki aspekt tehnologije tiska, održivost u digitalnom okružju, ekološki održivu ambalažu, grafički dizajn za ekološku održivost, reciklažu papira, alternativne grafičke materijale te postojanost grafičkih materijala i otisaka u uvjetima okoliša, na čemu su se temeljili i nastavni programi kolegija koje je predavala (Industrija i okoliš, Nove tehnologije i okoliš, Sustav upravljanja okolišem, Dizajn i okoliš i dr.). Suurednica je (s M. Mikotom) zbornika radova Graphic Arts. Technology, Design, Communications – Scientific Book (2005. i 2006). Redovita je članica HATZ-a od 2004., emerita od 2020.

Agić, Darko (Zagreb, 9. VIII. 1947), kemijsko-tehnološki inženjer, stručnjak za grafičku tehnologiju.

Diplomirao je 1972. na Kemijsko-tehnološkom odjelu Tehnološkoga fakulteta u Zagrebu, a doktorirao 2001. na Fakultetu organizacije i informatike u Varaždinu disertacijom Utjecaj rastriranja kod grafičke reprodukcije na koloristička svojstva slikovnih informacija (mentor → V. Žiljak). Isprva je radio u poduzeću Teximpex u Zagrebu, a 1975. prešao je na Višu grafičku školu (→ Grafički fakultet) u Zagrebu, gdje je 2011. izabran u zvanje redovitoga profesora. Ondje je od 1990. do umirovljenja 2012. bio voditelj Katedre za reprodukcijsku fotografiju. Područje njegova znanstvenoga djelovanja vezano je uz grafičku tehnologiju – procese grafičke pripreme, korekciju boja i tonova, usklađivanje boja i srodne postupke, na čemu su se temeljili i nastavni programi kolegija koje je predavao (Reprodukcijska fotografija, Reprodukcija slikovnih informacija, Boje u medijima i dr.). Član emeritus HATZ-a je od 2018.

Biotehnička zaklada, zaklada → Prehrambeno-biotehnološkog fakulteta u Zagrebu. Osnovana je 1996. s ciljem promicanja biotehnologije, prehrambene tehnologije, nutricionizma i zaštite okoliša, kao prva zaklada među visokoškolskim institucijama u Hrvatskoj. Poticaj za osnivanje dali su djelatnici Fakulteta te istaknutih poduzeća koja djeluju u tom području. Zaklada djeluje pružanjem stipendija, nagrada i potpore studentima dodiplomskih i poslijediplomskih studija na fakultetu. Prvi upravitelj bio je → Zlatko Kniewald (do 2005), a aktualna je upraviteljica zaklade Višnja Gaurina Srček.

Šarić, Marko (Knin, 22. VI. 1924 – Zagreb, 22. VII. 2019), liječnik, stručnjak za medicinu rada i epidemiologiju.

Na Medicinskome fakultetu u Zagrebu diplomirao je 1951. i doktorirao 1959. disertacijom Prilog metodici sistemskih zdravstvenih pregleda u industriji. Radio je kao liječnik opće medicine, no ubrzo se posvetio javnomu zdravstvu te je u Školi narodnoga zdravlja u Zagrebu 1957. specijalizirao medicinu rada. Od te je godine radio u Institutu za higijenu rada u Zagrebu (od 1958. Institut za medicinska istraživanja i medicinu rada), od 1969. kao znanstveni savjetnik. Bio je 1959–64. pomoćnik direktora i 1964–91. direktor Instituta. Bio je i voditelj Laboratorija za epidemiologiju kroničnih bolesti. Umirovljen je 1991., no nastavio je raditi kao vanjski suradnik Instituta. Na Medicinskome fakultetu radio je od 1962., od 1981. kao redoviti profesor. Predavao je kolegije Medicina rada, Zdravstvena ekologija te Epidemiologija kroničnih bolesti. Usavršavao se 1962–63. na sveučilištima u Berkeleyu i Stanfordu.

Područja njegova znanstvenoga i stručnoga djelovanja su medicina rada i ocjenjivanje radne sposobnosti radnika, posebice utjecaj čimbenika iz okoliša, humana izloženost te ocjena izloženosti i rizika za zdravlje. Bavio se proučavanjem kroničnih učinaka izloženosti prašini u rudnicima ugljena i proizvodnji cementa, biološkim učincima izloženosti manganu, olovu i cinku. Autor je knjiga Medicina rada (1962), Patologija rada: profesionalne bolesti u rudarstvu, industriji i poljoprivredi (s D. Prpić-Majić i T. Beritićem, 1965), Astma radnika u elektrolitskoj ekstrakciji aluminija (1986), monografije Institut za medicinska istraživanja i medicinu rada: 50 godina (s N. Raosom i dr., 1999), udžbenika Funkcionalno ispitivanje u procjeni radne sposobnosti kardiorespiratornog i lokomotornog sustava (s E. Žuškin, 1983) te priručnika Radna sposobnost (sa Z. Ribićem, Z. Čengić-Buranji i Z. Sertićem, 1984). Bio je član Akademije medicinskih znanosti Hrvatske od osnutka 1961. Dobitnik je Nagrade »Ruđer Bošković« 1978. i Nagrade za životno djelo 1999. Bio je predsjednik Udruženja za medicinu rada Jugoslavije. Od 1991. član HAZU-a.

Bauman, Egon (Virovitica, 7. X. 1924 – Zagreb, 17. XI. 2016), kemijski inženjer, stručnjak za kemijsko i prehrambeno inženjerstvo.

U Zagrebu je na Kemijsko-tehnološkom odsjeku Tehničkoga fakulteta (od 1957. Tehnološki fakultet) diplomirao 1950. te doktorirao 1976. disertacijom Komparativna ispitivanja hidrodinamskih karakteristika nekih novijih izvedbi destilacionih tavana. U Zavodu za anorgansku kemijsku tehnologiju Fakulteta zaposlio se već 1948. Od 1960. bio je asistent na kolegijima Kemijsko inženjerstvo i Tehnološke operacije na odjelima u Sisku Tehnološkoga fakulteta u Zagrebu. Ondje je od 1965. radio u Zavodu za naftnu i petrokemijsku tehnologiju. Predavao je i kolegije Osnovi kemijskog inženjerstva, Poluindustrijska postrojenja i Projektiranje industrijskih postrojenja. Godine 1976. vratio se u Zagreb, na odjel Tehnološkog fakulteta koji je kasnije prerastao u → Prehrambeno-biotehnološki fakultet (PBF). U zvanje redovitog profesora izabran je 1978. Predavao je kolegije Kemijsko i prehrambeno inženjerstvo, Fenomeni prijenosa te Modeliranje i simuliranje procesa. Bio je dekan Tehnološkog fakulteta 1974–77., potkraj 1980-ih direktor Instituta za kemijsko-procesno inženjerstvo Tehnološkoga fakulteta. Na PBF-u je bio predstojnik Laboratorija za tehnološke operacije 1979–89., te dekan 1988–90. Umirovljen je 1991. Uz to, bio je i direktor Instituta za metalurgiju Željezare u Sisku (1962–64), a kao stručnjak UNESCO-a za kemijsko inženjerstvo radio je 1968–70. na Regional Engineering Collegeu u Warangalu u Indiji.

Najprije se bavio istraživanjima otpornosti plastičnih masa na utjecaj kemikalija, analizom kemijsko-tehnoloških sustava, dobivanjem i oplemenjivanjem anorganskih sirovina, a zatim povezivanjem kemijskog i prehrambenog inženjerstva. Bio je suosnivač te 1986–98. urednik časopisa Chemical and Biochemical Engineering Quarterly. U Saboru SR Hrvatske bio je delegat 1982–86.

bioprocesno inženjerstvo (biokemijsko inženjerstvo), grana inženjerstva koja se bavi industrijskom proizvodnjom i postrojenjima zasnovanima na procesima u kojima se s pomoću biokatalizatora provode biokemijske transformacije sirovine u proizvod; obuhvaća razvoj postupaka i opreme, tehnološko unapređivanje, vođenje proizvodnih linija, prijenos bioprocesa u veće mjerilo. Krajem XX. st. naziv bioprocesno inženjerstvo počeo se rabiti umjesto dotadašnjega izraza  biokemijsko inženjerstvo.

Biokatalizatori su mikrobne stanice (kvasci, bakterije i plijesni u rastu ili u mirovanju), kulture staničnih linija viših organizama (ljudskih, životinjskih i biljnih) ili dijelovi stanica (najčešće djelomično ili potpuno pročišćeni enzimi, slobodni, membranski vezani ili imobilizirani). Biotehnološki procesi (bioprocesi) odvijaju se u reaktorskim posudama koje se nazivaju → bioreaktori (ili fermentori), odn. enzimski reaktori kada se kao biokatalizator rabe enzimi. Bioproces u bioreaktoru zauzima središnje mjesto u proizvodnoj liniji. Njemu prethode tehnološke operacije pripreme sirovina (otapanje ili suspendiranje hranjivih tvari i drugih sastojaka hranjive podloge za bioprocese sa stanicama ili priprema supstrata za enzimski proces). Slijedi toplinska ili filtracijska sterilizacija (šaržna ili kontinuirana) koje se provode u bioreaktoru (toplinska) ili u posebnom postrojenju (toplinska i filtracijska). Bioproces započinje dodatkom biokatalizatora u bioreaktor (nacjepljivanje ili inokulacija). Tijekom trajanja bioprocesa provodi se biokemijska konverzija osnovnih sastojaka podloge u proizvod. Proizvod može biti biomasa (npr. pekarski kvasac), konvertirana podloga (npr. pivo, vino, ocat), spoj nakupljen u tekućoj hranjivoj podlozi (npr. antibiotici, mliječna kiselina), unutarstanični spoj (npr. biopolimer PHB, unutarstanični enzim), plin (npr. biometan), ili čvrsti, odnosno polučvrsti supstrat (npr. fermentirani proizvod silaža). Nakon završetka bioprocesa u bioreaktoru slijede postupci izdvajanja, a zatim i pročišćavanja proizvoda do željenoga stupnja čistoće, koji se provode fizikalnim, kemijskim ili biološkim metodama (filtracija, membranska filtracija, destilacija, gravitacijsko i kemijsko taloženje, kristalizacija, apsorpcija, adsorpcija, centrifugiranje, elektrostatska separacija, flotacija, bioseparacija, kromatografija, sublimacija, ekstrakcija tekuće-tekuće i kruto-tekuće i dr.). Bioprocesna oprema je pojam koji se rabi za svu navedenu opremu proizvodne linije za dobivanje određenoga biotehnološkog proizvoda. Zbog složenosti cjelokupnoga proizvodnog procesa bioprocesno inženjerstvo nužno povezuje znanja iz prirodnih znanosti (biologija, mikrobiologija, kemija, biokemija i fizika), tehničkih (kemijsko inženjerstvo, strojarstvo, elektrotehnika, automatizacija, računalstvo i kibernetika) te biotehničkih znanosti (biotehnologija u najširem smislu).





















Bioprocesno inženjerstvo predstavlja industrijsku tehnološku platformu za proizvodnju niza tradicionalnih biotehnoloških proizvoda, kao što su npr. pekarski → kvasac, etanol, → ocat, → pivo, slad, vino (→ vinogradarstvo i vinarstvo), starter kulture, fermentirana hrana i pića, i onih suvremenih, npr. monoklonska protutijela, → cjepiva, dijagnostički agensi, → antibiotici, → probiotici, terapijski proteini, aminokiseline, organske kiseline i otapala, → enzimi, → vitamini, hormoni, signalne molekule, biopolimeri, bioplin i druga → biogoriva. U zaštiti okoliša, biotehnološka obradba → otpadnih voda (sv. 4) i preradba čvrstih tvari (silaža, kompostiranje, mehaničko-biološka obradba) također spadaju u predmet interesa bioprocesnog inženjerstva. Bioprocesni inženjeri se većinom bave tehničkim i tehnološkim upravljanjem, rukovođenjem, projektiranjem, nadzorom izgradnje i ocjenom uspješnosti, te organizacijom malih, srednjih i velikih proizvodnih bioprocesnih postrojenja. Neki se bave i poslovima istraživanja i razvoja, što uključuje projektiranje nove procesne opreme te razvoj novih bioprocesa i njihova prijenosa iz istraživačkoga (laboratorijskoga i poluindustrijskoga) mjerila u industrijsko (engl. scale-up) i rješavanjem problema u proizvodnji prijenosom u manje mjerilo (engl. scale-down), održivošću bioprocesa i dr. Održivi bioprocesi temelje se na učinkovitoj energetskoj, ekološkoj i socijalnoj samoodrživosti proizvodnje različitih proizvoda iz obnovljivih sirovina, a uključuju proizvodnju biogoriva (npr. biometan, bioetanol, biobutanol), biopolimera (npr. polilaktati i polihidroksialkanoati) i različitih biokemikalija (npr. 2,3-butandiol), a provode se u složenim integriranim postrojenjima ‒ biorafinerijama.

Bioprocesno inženjerstvo u Hrvatskoj

Na području Hrvatske od prapovijesnih je vremena poznata proizvodnja fermentiranih proizvoda. Prvi dokazi o konzumaciji piva u Hrvatskoj iz nalazišta na Vučedolu pripadaju kostelačkoj i badenskoj kulturi oko 1800. pr. Kr. Najstariji prikaz vinove loze i proizvodnje vina je kovani novčić antičkoga grada Isse (Vis) iz V. st. pr. Kr. U pisanim dokumentima pivari se spominju od XIV. st., a obrtnička i manufakturna proizvodnja širi se u XVII. i osobito XVIII. st. Razvojem industrijske proizvodnje u XIX. st. došlo je do pojave novih tehnologija proizvodnje, u čemu su prednjačile prve industrijske pivovare, tvornice alkohola, octa, alkoholnih pića i kvasca. Najstarija industrijska pivovara u Hrvatskoj otvorena je u Daruvaru 1840., a slijedile su Karlovačka pivovara (1854), pivovara i tvornica leda Cajetana Šepera u Osijeku (1856) i Zagrebačka pivovara (1892). Prve industrijske tvornice octa dobivenoga mikrobnom oksidacijom alkohola (alkoholni ocat) bile su u Osijeku (osnovana 1851), Varaždinu (1874), Požegi (1884), Zagrebu (1892), Karlovcu (1900). Etilni alkohol (etanol, žesta, špirit) za tehničke namjene u industrijskim se razmjerima proizvodi od druge polovice XIX. st. Iz tog doba potječu rafinerije žeste obitelji Bombelles u Petrijancu kraj Varaždina. Tvornica i rafinerija špirita i pjenice u Savskom Marofu baruna Dumreichera (→ Žumberak) od 1878. proizvodi alkohol i kvasac, što su poslije nastavila poduzeća → Pliva i Lesaffre do 2018. Zagrebačka Tvornica žeste Arko (→ Badel 1862), osnovana 1867., nakon I. svj. rata proizvodila je etilni alkohol (iz hidroliziranih žitarica, krumpira, repe, odn. melase), eter, likere, rum, ocat i kvasac. Fabrika i rafinerija žeste P. Teslić iz Siska (→ Segestica) od 1925. proizvodila je alkohol, te likere, rum i sl., a od 1928. kvasac. U XX. st. postojala je i proizvodnja suhog aktivnog pekarskog i vinskog kvasca u Koprivnici (→ Podravka) te etanola u Županji (→ Sladorana) i moderna proizvodnja rafiniranog etanola iz melase u Zagrebu (Badel). Većina te proizvodnje obustavljena je potkraj XX. i početkom XXI. st. zbog različitih ekonomskih razloga.













U XX. st. došlo je do razvoja farmaceutske industrije u Hrvatskoj, a time i začetaka primjene modernog bioprocesnog inženjerstva. U tome je prednjačilo poduzeće Kaštel, osnovano u Karlovcu 1921. Intenzivna istraživanja u laboratorijima poduzeća dovela su do patentiranja antibakterijskoga sulfonamidnog preparata streptazola. Nakon II. svj. rata poduzeće je nastavilo s radom pod nazivom Pliva (skraćenica od Proizvodnja lijekova i vakcina), kada je na temelju vlastitih razvojnih istraživanja pokrenuta proizvodnja antibiotika oksitetraciklina, vitamina C i hormona inzulina, a poslije i antibiotika mupirocina, azitromicina, te terapeutskih proteina eritropoetina (EPO) i faktora stimulacije rasta kolonija granulocita (GCSF). Proizvodnja GCSF-a odvija se i danas u pogonu u Savskom Marofu koji je u sastavu poduzeća Pfizer. Razvoju bioprocesne industrije u drugoj polovici XX. st. pridonio je i razvoj visokoga školstva i znanosti u tom području u RH (→ biotehnologija).









Danas se u Hrvatskoj bioprocesno inženjerstvo primjenjuje uglavnom u proizvodnji vina, piva, etanola, octa, slada, fermentirane hrane, farmaceutskih proizvoda, bioplina, u zaštiti okoliša. Primjeri industrijske proizvodnje su vinarije (→ Iločki podrumi, → Kutjevo, → Belje iz Darde, splitsko → Dalmacijavino), industrijske pivovare (→ Osječka pivovara, → Karlovačka pivovara, → Zagrebačka pivovara, te pivovare u Koprivnici, Daruvaru i Buzetu, kao i više od 35 malih pivovara), proizvođači jakih alkoholnih pića (zagrebački Badel 1862, zadarska → Maraska, požeško → Zvečevo), proizvođači octa (sisačka Segestica u sastavu Meteor grupe – Labud, varaždinska Prehrana, virovitički Mustač-commerce, male obrtničke octare), sladara (novogradiška Slavonija slad), fermentirana hrana (Podravka, Prehrana) i fermentirani mliječni proizvodi (varaždinska → Vindija, zagrebački → Dukat, osječki Meggle, itd.). Značajnu proizvodnju i razvoj suvremenih biotehnoloških (farmaceutskih) proizvoda te održanje svjetske razine tog područja ostvaruju farmaceutska poduzeća (zagrebački Pliva i Hospira, → Xellia, → Medika, koprivnički → Belupo, riječki → Jadran – galenski laboratorij, svetonedeljska → Genera). U RH je 2019. djelovalo 38 bioplinskih elektrana instalirane snage oko 42 MW (prva od njih → Osatina grupe kraj Ivankova blizu Vinkovaca snage 1 MW izgrađena je 2009) te jedna na plin iz postrojenja za pročišćavanje otpadnih voda, snage 2,5 MW (Zagrebačke otpadne vode). Zbrinjavanje čvrstih organskih otpadaka i obradba otpadnih voda, a time i zaštita okoliša, vezani su većinom uz aktivnosti niza komunalnih poduzeća u cijeloj Hrvatskoj, među kojima je najveće postrojenje Zagrebačkih otpadnih voda.

Dalmatinka, predionica i tvornica konca osnovana 1951. u Sinju; jedna od najvećih tekstilnih tvornica u nekadašnjoj Jugoslaviji.

Iako se prema prvotnom planu trebala nalaziti u Livnu, podignuta je na istočnom dijelu Sinja, prema selu Glavici 1950–52. Projekt je izradio zagrebački arhitekt → Lavoslav Horvat (sv. 3), a na njenoj izgradnji radila su poduzeća → Industrogradnja (sv. 3) iz Zagreba, te poslije → Konstruktor (sv. 3) iz Splita. Industrijski kompleks Dalmatinke uvrštava se među najznačajnija ostvarenja moderne arhitekture socijalizma 1950-ih i 1960-ih.







U početku se proizvodilo pamučno češljano predivo, nedugo potom s radom je započeo i pogon končare, dok su bojadisaonica, polirnica i konfekcija započele djelovati 1954. Tvornica je tada zapošljavala oko 150 radnika. Strojevi su većinom bili uvezeni iz tada vodećih britanskih poduzeća za proizvodnju strojeva za tekstilnu industriju. Kasnije, nakon nadogradnje, uvezeni su strojevi sa suvremenijom tehnologijom iz Savezne Republike Njemačke, Švicarske, Italije i Švedske, dok su se strojevi za pomoćne djelatnosti (mehaničarska i električarska radionica) proizvodili uglavnom u Jugoslaviji. S obzirom na neiskustvo radne snage u industrijskome radu, poduzeće je od samih početaka ulagalo u osposobljavanje vlastita kadra. Mnogi radnici Dalmatinke su, kako bi izučili zanat, bili poslani u tekstilne tvornice u Dugu Resu, Maribor, Kranj i druga mjesta, a manji dio i u Veliku Britaniju. Zahvaljujući potrebi poduzeća za temeljitijim tekstilnim obrazovanjem, u Sinju je 1954. osnovana Industrijska tekstilna škola te večernja škola za tekstilne struke. Škola za tekstilne majstore u Sinju osnovana je 1959., dok je u okviru tvornice 1960. započeo djelovati Tvornički centar za stručno obrazovanje radnika, kojim je, putem programa edukacije i stručnoga obrazovanja, poduzeće izravno pridonijelo opismenjivanju lokalnoga stanovništva.







Budući da je tvornica stvarala i mnogo pamučnih otpadaka, što je donosilo gubitak, u Vrlici je 1960. izgrađena predionica pamučnih otpadaka, a zapošljavala je oko 70 radnika. Od 1965. Dalmatinka se stalno rekonstruirala, a uvođenjem suvremene tehnologije proširivala proizvodne kapacitete. U tom je razdoblju provedena zamjena postojeće proizvodnje pamučnoga konca čistim sintetičkim koncem. Dalmatinka je bila prva tvornica u Jugoslaviji koja je proizvodila sintetički konac. Među proizvodima isticali su se konac Alkar, koji je imao široku primjenu u obućarskoj industriji, i konac Zlata, koji se koristio u kemijskoj, cementnoj i prehrambenoj industriji u izradbi ambalaže. Pamuk, kao osnovna sirovina, uvozio se iz Egipta, te manjim dijelom iz Sudana. Najveći zahvati tvornice izvedeni su 1973. dogradnjom istočne zgrade bojadisaonice, te 1976. dogradnjom sjevernoga djela tvorničkoga sklopa. Potkraj 1977. pušten je u rad novi dio proizvodnih kapaciteta, nakon čega je povećana proizvodnja šivaćega konca za 36%.













Početkom 1980-ih tvornica je zapošljavala 2750 radnika, a godišnje proizvodila oko 3600 t konca od čega se trećina izvozila, najviše u Sovjetski Savez, Iran, Burmu, Saveznu Republiku Njemačku, Siriju, Jordan, Alžir, Belgiju, Italiju i Dansku. Na svom vrhuncu Dalmatinka je bila vodeći proizvođač konca za šivanje u srednjoj Europi, a jugoslavensku tekstilnu industriju opskrbljivala je sa 60% potrebnoga šivaćeg konca i 15% češljanoga pamučnog prediva.
Uz ulogu u industrijskom razvoju Dalmatinka je imala i važnu ulogu u modernizaciji Sinja i Cetinske krajine. Poduzeće je provodilo politiku stambenoga zbrinjavanja radnika (do 1981. izgradilo je 224 stana i 18 samačkih soba, te podijelilo radnicima 670 kredita za individualnu gradnju), što je uvelike utjecalo na urbanizaciju Sinja. Sredstvima tvornice, a prema projektu L. Horvata, izgrađen je gradski olimpijski bazen 1953. Tvornica je imala odmarališta za radnike u Strožancu i na obližnjem Perućkom jezeru. Većinu radne snage (više od 80%) u Dalmatinki činile su žene.

Tijekom 1990-ih, u tranzicijskim procesima i raspadom Jugoslavije, došlo je do gubitka tržišta, te time do smanjivanja proizvodnje i broja radnika. Poduzeće je 1991. imalo oko 2250 zaposlenih, dok je privatizacija provedena 1993. Stečaj je proglašen 2001. kada je Dalmatinka imala 860 radnika. Godine 2004. Dalmatinku je kupilo talijansko poduzeće La Distributrice s namjerom pokretanja i modernizacije tvornice, do čega nije došlo. Nakon višegodišnjih problema u radu i neisplati plaća 2009. je ponovno proglašen stečaj a proizvodnja je ugašena.

genetičar

Član je Odbora za genomiku HAZU

počasni je član HATZ-a

2003–09. obnašao dužnost ministra znanosti, obrazovanja i športa RH

reakcijsko inženjerstvo (inženjerstvo kemijskih reakcija), dio kemijskog inženjerstva koji se bavi razvojem i primjenom kemijskih reaktora, tj. procesnih jedinica u kojima se odvijaju kemijske reakcije radi dobivanja korisnih proizvoda. Predmet proučavanja reakcijskog inženjerstva su kemijske i fizičke pojave i procesi koji se odigravaju unutar reaktora, ili kojima reaktor izmjenjuje masu i energiju s okolinom. U RH je reakcijsko inženjerstvo grana znanstvenoga polja kemijskog inženjerstva.

U širem smislu, kemijski reaktor je svaki prostor u kojem se odigrava kemijska reakcija. U osnovi se razlikuju reaktori koji su zatvoreni sustavi i reaktori koji su otvoreni sustavi. Prvu skupinu čine mnogobrojni konstruktivni tipovi kotlastih (šaržnih) reaktora. Njihova je osnovna značajka to što se tijekom kemijske reakcije u reaktoru ne izmjenjuje sadržaj (reakcijska smjesa) s okolinom. U drugu skupinu ubrajaju se sve vrste reaktora kod kojih se tijekom reakcije izmjenjuje određena količina reakcijske smjese s okolinom. Najvažniji su predstavnici te skupine cijevni i protočno-kotlasti reaktori.







Analizom reaktora proširuje se i analizira znanje o vezama i utjecaju svih čimbenika na reaktorski sustav, napose istražujući ulogu i mjesto pojedinih veličina u matematičkim modelima reaktora. Suprotno tomu, promatrajući reaktor kao procesni prostor (cjelinu ili sustav) i uzimajući u obzir rezultate utjecaja svih procesa i interakcija s okolinom, dolazi se do stvarne predodžbe reaktora koja rezultira postavljanjem tzv. reaktorskoga matematičkog modela, čime je omogućeno dimenzioniranje, odn. projektiranje proizvodne jedinice.

Reakcijsko inženjerstvo razmjerno se kasno razvilo i izdvojilo u zasebnu cjelinu, pa se ta disciplina brzo razvija tek sredinom XX. st., kada postaje jedno od glavnih područja razvoja kemijskog inženjerstva. Danas je to područje vrlo dobro teorijski utemeljeno i ugrađeno u ostala područja kemijskog inženjerstva. Daljnji putovi razvoja očekuju se zajedno s razvojem novih tehnologija, odn. pojavom sve složenijih problema koji tim razvojem nadolaze. Nove tehnologije zahtijevaju ujedinjavanje naizgled udaljenih znanstvenih disciplina u skladnu cjelinu, interdisciplinarnost pristupa i integralna rješenja.

Reakcijsko inženjerstvo u Hrvatskoj

U Hrvatskoj se → kemijska industrija počela snažnije razvijati od početka XX. st., kada su se uglavnom gradili pogoni manjega kapaciteta. Pri tome su se ponajviše rabili kotlasti reaktori različitih izvedbi. Do početka II. svj. rata znatno je porasla proizvodnja kemijskih proizvoda, npr. → lijekova (→ Pliva, Zagreb), pomoćnih sredstava za kožarsku i srodne industrije (→ Kutrilin, Zagreb), → boja i lakova (→ Chromos boje i lakovi, Zagreb), → sapuna i → deterdženata (→ Saponia, Osijek, → Meteor grupa – Labud, Zagreb). Nakon II. svj. rata kemijska se industrija snažno razvijala. Gradile su se nove rafinerije nafte u Sisku i Rijeci (→ naftni derivati), razvila se industrija → petrokemijskih proizvoda (→ Dioki, Zagreb), započela je proizvodnja → mineralnih gnojiva (→ Petrokemija, Kutina), podizali su se pogoni za proizvodnju i preradbu → plastike (Dioki; → Jugovinil, Split). Kako su se u tim industrijama prerađivale velike količine materijala, u proizvodnim su se pogonima rabili različiti tipovi cijevnih reaktora, uglavnom uz prisutnost krutih katalizatora. U današnjim su postrojenjima kemijske industrije zastupljeni i cijevni i kotlasti reaktori, ovisno o vrsti proizvodnje i kapacitetu preradbe. (→ procesna oprema)

U Hrvatskoj je reakcijsko inženjerstvo u visokoškolsku nastavu prvi put uvedeno 1976. kao redoviti kolegij za sve studente na Tehnološkome fakultetu u Zagrebu (→ Fakultet kemijskog inženjerstva i tehnologije), gdje je 1979. osnovan Zavod za reakcijsko inženjerstvo i katalizu. Osnove reakcijskog inženjerstva, koje se mogu prepoznati još u radu → Ivana Brihte, razrađivali su predstojnici zavoda Pavica Fuderer, → Zoran Gomzi, → Đurđa Vasić-Rački, → Stanka Zrnčević, → Bruno Zelić, → Vesna Tomašić i dr. Osim na tom fakultetu, danas se reakcijsko inženjerstvo predaje i na → Kemijsko-tehnološkome fakultetu u Splitu, → Prehrambeno-biotehnološkome fakultetu u Zagrebu, te na → Prehrambeno-tehnološkome fakultetu u Osijeku.

Među hrvatskom literaturom ističe se udžbenik Kemijski reaktori (Z. Gomzi, 1998).







procesno inženjerstvo, tehnička disciplina koja obuhvaća definiranje, oblikovanje, provedbu i optimizaciju procesa fizičkoga, kemijskoga ili biološkoga preoblikovanja materijala u poluproizvode i proizvode. Kao interdisciplinarna znanost organizirana je oko temeljnih znanja koja uključuju fenomene prijenosa, mehaniku fluida, teoriju kemijskih i biokemijskih reaktora, termodinamiku, separacijske procese i sl. Uloga procesnog inženjerstva značajna je u mnogim industrijama: kemijskoj, poljoprivredno-prehrambenoj, farmaceutskoj i kozmetičkoj, u proizvodnji specijaliziranih materijala (staklo, cement, papir, plastika i sl.) te zaštiti okoliša i pročišćavanju voda, zraka i tla. Zadaća procesnih inženjera je osmisliti, konstruirati i upravljati proizvodnim sustavima, tj. procesima i postrojenjima koja omogućuju nastajanje proizvoda koji zadovoljavaju potrebe kupaca i društva u cjelini.













Iako je izraz procesno inženjerstvo nastao razmjerno kasno, korijeni mu se nalaze u davno poznatim postupcima proizvodnje hrane, pića te ljekovitih tvari (fermentacija, destilacija, maceracija i ekstrakcija), kao i u postupcima proizvodnje metala (mljevenje, miješanje i taljenje). Tijekom povijesti mnogi su znanstvenici pridonijeli razvoju procesnog inženjerstva. Kemičar Antoine Laurent de Lavoisier je 1789. definirao zakon očuvanja mase, Nicolas Léonard Sadi Carnot je 1824. iznio zakone termodinamike, a začetak procesnog inženjerstva veže se uz početke kemijske industrije u prvoj polovici XIX. st., kada dolazi do njegova razvoja kao znanstvene discipline s vlastitim metodama, teorijskim osnovama i terminologijom. Razvoj procesnog inženjerstva ne samo da je doveo do povećanja ekonomske dobiti ulagačima nego je i omogućio postavljanje visokih standarda u zaštiti ljudi i okoliša, znatno smanjujući dotad velik broj industrijskih havarija.



















Procesno inženjerstvo u Hrvatskoj

U Hrvatskoj kao dijelu Europe, u kojoj su u industrijskom razvoju u XIX. st. prednjačile Velika Britanija, Njemačka i Francuska, proces industrijalizacije znatno je zaostajao za europskim i svjetskim zbivanjima. Glavni razlog bio je visok udjel seoskoga stanovništva (do 1870. čak 80%), a gospodarstvo je uglavnom bilo poljoprivredno-obrtničko. Razvoj industrijskoga poduzetništva na području današnje Hrvatske započeo je 1840., nakon što je omogućeno osnivanje manufakturnih i prvih industrijskih poduzeća. Među njima se posebno ističu rafinerija u Rijeci utemeljena 1882 (→ INA), Union d. d. tvornica slatkiša osnovana 1911. u Zagrebu (→ Kraš), Elektra osnovana 1921. u Zagrebu (→ Končar – elektroindustrija; sv. 4), Prva jugoslavenska tvornica vagona, strojeva i mostova d. d. Brod na Savi osnovana 1921 (→ Đuro Đaković Grupa; sv 1), tvornica Kaštel d. d. osnovana 1921. u Karlovcu (→ Pliva), radionica za preradbu voća i tvornica pekmeza braće Wolf, osnovana 1934. u Koprivnici (→ Podravka).













Prvi nositelji suvremenih tehničkih znanja i pokretači industrijalizacije u Hrvatskoj bili su inženjeri i tehničari koji su se školovali na stranim sveučilištima. Brži razvoj industrije priječio je nedostatak tehničkih škola i stručnoga kadra. Osnivanjem Tehničke visoke škole u Zagrebu 1919. započelo je školovanje inženjera na teritoriju Hrvatske. Nakon mnogih organizacijskih promjena iz nje su se razvili tehnički fakulteti koji danas djeluju u sklopu Sveučilišta u Zagrebu.

Srednje i visoko školstvo u Hrvatskoj

Visokoškolsko obrazovanje inženjera u Hrvatskoj započelo je 1919. osnutkom Kraljevske tehničke visoke škole (→ Tehnički fakultet u Zagrebu; sv. 4), gdje se procesno inženjerstvo počelo izučavati u sklopu temeljnih inženjerskih kolegija. Visokoškolska izobrazba doživjela je snažan poticaj 1947. uvođenjem kolegija Operacije kemijske industrije → Rikarda Podhorskog na Kemijskom odjelu Tehničkoga fakulteta u Zagrebu (→ Fakultet kemijskog inženjerstva i tehnologije; FKIT). Ubrzo je na istom fakultetu → Ivan Lovreček uveo kolegij Operacije prehrambene industrije s elementima projektiranja. Danas se na hrvatskim tehničkim fakultetima procesno inženjerstvo obrađuje u nizu kolegija: Projektiranje, Procesna oprema, Mehaničko procesno inženjerstvo, Toplinsko procesno inženjerstvo, Jedinične operacije (zagrebački FKIT), Inženjerstvo energetskih postrojenja, Izmjenjivači topline, Projektiranje procesnih sustava, Tlačna oprema i cjevovodi (→ Strojarski fakultet u Slavonskom Brodu; sv. 1), Mehaničke operacije, Toplinske operacije, Projektiranje tehnoloških procesa (→ Fakultet strojarstva i brodogradnje u Zagrebu; sv. 1), Jedinične operacije, Nova dostignuća u mehaničkom inženjerstvu (→ Prehrambeno-biotehnološki fakultet u Zagrebu), Prehrambena tehnologija, Jedinične operacije u procesnom inženjerstvu, Procesno ekološko inženjerstvo (→ Prehrambeno-tehnološki fakultet u Osijeku), Mehaničke i toplinske operacije, Procesno inženjerstvo u zaštiti okoliša (→ Kemijsko-tehnološki fakultet u Splitu), Procesna oprema i uređaji, Oprema procesnih postrojenja (→ Tehnički fakultet u Rijeci; sv. 1) i dr.







Današnja srednjoškolska razina obrazovanja daje temeljna znanja o procesnom inženjerstvu uglavnom putem nastavnih predmeta koji opisuju tehnološke operacije s naglaskom na specijalizirane operacije pojedine struke. Nastava se izvodi u trećim ili četvrtim razredima srednjih strukovnih škola u okviru programa izobrazbe ekoloških tehničara, kemijskih tehničara i prehrambenih tehničara. Najčešći nazivi predmeta su Tehnološke operacije, Tehnološki procesi i Jedinične operacije.

Znanstvena i stručna publicistika

Kao začetnik kolegija Operacije kemijske industrije, R. Podhorsky objavio je skripta na temelju bilješki svojih predavanja (1950), koja su se niz godina rabila u nastavi inženjerskih sadržaja na Kemijsko-tehnološkom studiju, a koje je zajedno s Emilijanom Sokeleom konačno priredio kao udžbenik Tehnološke operacije I (1971). Literatura o procesnoj opremi i dimenzioniranju na hrvatskome jeziku u većoj se mjeri počinje pojavljivati 1980-ih, a ističu se djela Uvod u mehaničke operacije (1981) i Uvod u projektiranje cjevovoda (1982) Vladimira Koharića, Priručnik za dimenzioniranje uređaja kemijske procesne industrije (1985) Eduarda Beera, Projektiranje procesnih postrojenja (1986) Franca Šefa, Oprema, strojevi i uređaji u naftno-petrokemijskoj industriji (1986) Desimira Širole, Mehaničke operacije (1996) V. Koharića, Mehaničke operacije. Inženjerstvo disperznih sustava (1990) i Mehaničko procesno inženjerstvo (2003) → Marina Hraste, Destilacija (2006) E. Beera, Osnove mehaničkih operacija (2012) Ante Čikića i Živka Kondića.







Srednjoškolski udžbenici Tehnološke operacije. Priručnik u nastavi III. i IV. stupnja stručne spreme obrazovnih profila kemijske tehnologije (1988) Stanka Rozgaja, Tehnološke operacije (2000) S. Rozgaja i Antuna Glasnovića i dr. donose pregled osnovne procesne opreme u okviru tehnoloških operacija.









Osim stručnih knjiga, velik je broj stručnih i znanstvenih časopisa koji se izdaju u području procesnog inženjerstva, koji pokrivaju različita područja kemijskog inženjerstva, prehrambene tehnologije, nafte, strojarstva i brodogradnje: → Kemija u industriji, → Chemical and Biochemical Engineering Quarterly, → Food Technology and Biotechnology, → Croatian Journal of Food Science and Technology, → Nafta i plin, → Engineering Review (sv. 1), → RGN zbornik, → Strojarstvo (sv. 1), → Hrvatski časopis za prehrambenu tehnologiju, biotehnologiju i nutricionizam itd.

Udruženja

U Hrvatskoj djeluje velik broj društava koja okupljaju i povezuju stručnjake u području procesnog inženjerstva radi razvijanja i unapređenja struke, te očuvanja i obrane interesa i digniteta struke. Neka od njih su: → Hrvatsko društvo kemijskih inženjera i tehnologa, → Hrvatsko društvo prehrambenih tehnologa, biotehnologa i nutricionista, → Hrvatski strojarski i brodograđevni inženjerski savez (sv. 1), Hrvatsko društvo kožara i obućara, → Hrvatska udruga naftnih inženjera i geologa, → Hrvatski inženjerski savez tekstilaca, → Hrvatsko društvo za goriva i maziva, → Hrvatsko društvo za biotehnologiju. Za ovlaštene inženjere strojarstva danas je nadležna → Hrvatska komora inženjera strojarstva (sv. 1).

Tamburašev, Zrinka (Sisak, 22. IX. 1921 – Zagreb, 24. IV. 2003), kemijska inženjerka, stručnjakinja za sintezu makrolida.

Na Kemijsko-tehnološkom odsjeku Tehničkoga fakulteta (→ Fakultet kemijskog inženjerstva i tehnologije) u Zagrebu diplomirala je 1948. i doktorirala 1965. disertacijom Studije u redu eritromicina – sinteza eritromicin oksima, 9-amino eritromicina i njihovih derivata. Radila je u Istraživačkom institutu farmaceutskoga poduzeća → Pliva u Zagrebu, gdje je (1972–74) bila voditeljica skupine za polusintetske makrolide, (1974–78) odjela za prirodne spojeve, a nakon toga vodila je istraživanja na području baznih sirovina. Sa → Slobodanom Đokićem radila je sredinom 1960-ih na derivatima eritromicina A te na sulfonamidnim derivatima eritromicilamina, s idejom da se kombiniraju svojstva eritromicina i sulfonamida. Godine 1974. započela je rad na sintezi pojedinih faza za pripravu azitromicina, a rezultati tih istraživanja poljuljali su dotadašnje poimanje o makrocikličkome prstenu eritromicina kao nositelju antibakterijske aktivnosti makrolida. U suradnji sa S. Đokićem, → Gorjanom Radobolja-Lazarevski i → Gabrijelom Kobrehel razvila je 1979–81. azitromicin (derivat eritromicina), djelatnu tvar antibiotika koji je 1988. plasiran pod nazivom Sumamed (od 1991. na američkom tržištu Zithromax). Osmislila je i postupak izolacije antibiotika oksitetraciklina u njegovoj industrijskoj proizvodnji, bavila se kemijskim transformacijama antibiotika tetraciklinskoga reda i eritromicina. Suautorica je patenata koji su štitili pripravu oksima eritromicina A i eritromicilamina, važnih intermedijera u sintezi druge generacije makrolidnih antibiotika (azitromicina, klaritromicina, roksitromicina i diritromicina). Kao jedna od autora azitromicina dobitnica je nagrade Zlatna kuna za životno djelo Hrvatske gospodarske komore (1998) i Nagrade HAZU-a (1998).

Đokić, Slobodan (Danilovgrad, Crna Gora, 30. XI. 1926 – Zagreb, 6. X. 1994), kemijski inženjer, stručnjak za makrolidne antibiotike.

U Zagrebu je na Kemijsko-tehnološkom odsjeku Tehničkoga fakulteta diplomirao 1952., a na Prirodoslovno-matematičkome fakultetu doktorirao 1957. disertacijom Sinteza nekih derivata pirolidina i bicikličkih amina. Usavršavao se 1955. i 1960–62. u Massachusetts Institute of Technology (MIT) u Cambridgeu (SAD) te 1969. u Imperial Collegeu u Londonu. Od 1952. radio je u farmaceutskome poduzeću → Pliva, najprije u proizvodnji barbiturata, a potom u Plivinu Istraživačkom institutu. Ondje je od 1956. vodio Kemijsko-tehnološki odjel, od 1963. novoosnovani Odjel za kemiju prirodnih spojeva, te je 1971–90. bio direktor Instituta; umirovljen je 1992. Bavio se sintezom tio- i imino- barbiturata i sulfonamida. Sredinom 1960-ih sa suradnicima je započeo istraživanja kemijskih transformacija tetraciklinskih i eritromicinskih antibiotika. Patentirao je postupke za izolaciju oksitetraciklina, antibiotika kojega je proizvodnja u to doba počela u Plivi. Rad na kemijskim transformacijama oksitetraciklina usmjerio je prema posve novim derivatima, kao i prema polu-sintetičkim antibioticima metaciklinu i doksiciklinu.

Najvažnije područje njegova istraživanja bio je rad na kemijskim transformacijama makrolidnih antibiotika. Bio je voditelj tima u kojem je, sa → Zrinkom Tamburašev, → Gorjanom Radobolja-Lazarevski i → Gabrijelom Kobrehel, 1979–81. razvio azitromicin (derivat eritromicina), djelatnu tvar antibiotika koji je 1988. plasiran pod nazivom Sumamed (od 1991. na američkom tržištu Zithromax). U svjetskoj su stručnoj literaturi spojevi toga tipa poslije nazvani azalidima. Značaj tog antibiotika je u znatno povećanom spektru djelovanja u odnosu na prethodnike, dugom zadržavanju u organizmu te u nedostatku potrebe zaštite od želučanih kiselina.

Predavao je na Tehnološkome fakultetu u Zagrebu (→ Fakultet kemijskog inženjerstva i tehnologije) 1964–80. kolegij Procesi organske kemijske industrije.

Autor je mnogobrojnih radova i patenata te knjiga o razvoju kemijsko-farmaceutske industrije, poput Dugoročni razvoj farmacije (1983). Kao jedan od autora azitromicina dobitnik je nagrade Zlatna kuna za životno djelo Hrvatske gospodarske komore i Nagrade HAZU-a koje su toj skupini znanstvenika dodijeljene 1998. Američko kemijsko društvo dodijelilo mu je titulu Heroj kemije 2000.

biokemijsko inženjerstvo → bioprocesno inženjerstvo

bioreaktor (fermentor), reakcijska posuda u kojoj su osigurani kontrolirani uvjeti za biokemijsku pretvorbu (biokonverziju) supstrata (sirovine, podloge) u željen proizvod djelovanjem živih stanica ili staničnih dijelova (biokatalizatora). Kao ključan dio opreme → bioprocesnog inženjerstva, rabi se u proizvodnji raznovrsnih proizvoda (proizvodi dobiveni postupkom kontrolirane fermentacije poput alkoholnih pića i fermentirane hrane, proizvodi za terapijsku i dijagnostičku primjenu, organska otapala i kiseline, biopolimeri, biogoriva) te zaštiti okoliša (biološka obradba otpadnih voda, kompostiranje). Prema tradicionalnome strukovnom određenju, bioreaktori u kojima proizvodi nastaju fermentacijom nazivaju se fermentori.







Bioprocesi u bioreaktorima čine središnji dio tehnološkoga bioprocesa (engl. upstream bioprocessing), koji započinje odabirom i razvojem biokatalizatora, pripremom supstrata te sterilizacijom bioreaktora, a nastavlja se provedbom biokonverzije nakon stavljanja biokatalizatora u kontakt sa supstratom u bioreaktoru (nacjepljivanje). Nakon završenog bioprocesa u bioreaktoru slijede tehnološki postupci izdvajanja i pročišćivanja proizvoda (engl. downstream bioprocessing). Bioreaktori su najčešće cilindrična oblika, osim tzv. WAVE bioreaktora koji se sastoji od plastičnog spremnika za jednokratnu uporabu. Tip, obujam, opremljenost i ostale značajke bioreaktora odabiru se uzimajući u obzir vrstu i svojstva biokatalizatora, sastav podloge te specifičnosti provedbe procesa. Sustavni nadzor i kontrola svih procesnih parametara u bioreaktoru provodi se regulacijskom elektronikom, danas u pravilu vođenom računalom. Uz mjerenja temperature, tlaka, protoka i pH vrijednosti, posebnim se osjetnicima mjeri razina tekućine i pjene, koncentracija otopljenoga kisika, količina stanične biomase i utrošak sastojaka podloge. Automatizacija upravljanja primjenom računala omogućuje međusobno spajanje više bioreaktora radi veće procesne učinkovitosti.







Bioreaktori se razvrstavaju prema vrsti supstrata koji se rabi (čvrsti ili tekući), potrebi za kisikom (aerobni ili mikroaerofilni), načinu miješanja, pripremi biokatalizatora (vezani ili raspršeni) itd. Ovisno o radnom obujmu bioreaktori mogu biti mikro (1‒100 ml), laboratorijski (1‒50 l), poluindustrijski (100‒1000 l) i industrijski (5000‒500 000 l). Konstrukcijski se ponajviše razlikuju bioreaktori za aerobne i mikroaerofilne procese i enzimski bioreaktori.







Bioreaktori za mikroaerofilne procese imaju uređaje za miješanje samo zbog uspostavljanja homogenog dodira biomase s katalizatorom. Bioreaktori za aerobne procese najrašireniji su oblik bioreaktora. Najjednostavniji među njima je bioreaktor za površinski uzgoj, u kojem su tekuća hranjiva podloga i mikroorganizmi izloženi zraku. Međutim, u većini aerobnih procesa opskrba mikroorganizama kisikom postiže se prisilnim dovođenjem zraka i miješanjem. S obzirom na način miješanja razlikuju se bioreaktori s mehaničkim miješalom, s pneumatskim miješanjem stlačenim zrakom (barbotirajuća kolona), s valovitim miješanjem (njihanjem) i s hidrauličkim miješanjem. Kod bioreaktora sa šupljim vlaknima (engl. hollow fiber), tekuća podloga pneumatski protječe kroz snop kapilarnih vlakana poroznih stijenki, a biomasa katalizatora (kvasci, alge, stanice, probiotici) imobilizirana je između kapilara. Posebnu skupinu čine bioreaktori u kojima je supstrat u čvrstome stanju (npr. visokocelulozni materijali). Enzimski bioreaktori konstruirani su slično klasičnim reaktorima za kemijsku katalizu. Mnogo su selektivniji i učinkovitiji te danas sve više zamjenjuju postupke kemijske sinteze, a u njima se kao biokatalizatori rabe izolirani enzimi otopljeni ili vezani (imobilizirani) na nosaču.

Glavni načini (postupci) vođenja bioprocesa u bioreaktoru su šaržni, šaržni s prihranjivanjem, kontinuirani i perfuzijski (kontinuirani s povratom biomase). Šaržni postupak podrazumijeva nacjepljivanje mikroorganizma u konačni obujam hranjive podloge u bioreaktoru. Periodično dodavanje svježe hranjive podloge sa supstratom u bioreaktor tijekom šaržnog postupka naziva se šaržnim postupkom s prihranjivanjem, a uz šaržni, najzastupljenija je vrsta bioprocesa u industriji. U kontinuiranom postupku svježa hranjiva podloga sa supstratom se neprekidno unosi u bioreaktor dok se istodobno odvodi jednaki volumen iskorištene hranjive podloge i mikrobne biomase. Kod perfuzijskoga postupka također postoji ujednačen protok hranjive podloge kroz bioreaktor, ali se pri izlasku sadržaja mikrobna biomasa odvaja i vraća u bioreaktor.

Bioreaktori u Hrvatskoj

Na području Hrvatske od najranijeg je doba poznata proizvodnja fermentiranih proizvoda, za koju su se u domaćinstvima i obrtu rabile prikladne posude kao preteča bioreaktora. Razvojem industrijske proizvodnje u XIX. st. došlo je do pojave novih proizvodnih tehnologija, u kojima su se počeli rabiti metalni fermentori. U tome su prednjačile prve industrijske pivovare (u Daruvaru, Osijeku, Karlovcu, Zagrebu), tvornice octa (Osijek, Varaždin, Požega, Zagreb, Karlovac), tvornice alkohola, alkoholnih pića i kvasca, npr. Tvornica i rafinerija špirita i pjenice u Marofu baruna Dumreichera (→ Žumberak) od 1878., Tvornica žeste Arko (→ Badel 1862) osnovana 1867., Fabrika i rafinerija žeste P. Teslić iz Siska (→ Segestica) od 1925.







Velik iskorak u primjeni modernih industrijskih bioreaktora i bioprocesnog inženjerstva u Hrvatskoj potaknuo je razvoj domaće farmaceutske industrije, napose poduzeća Kaštel (poslije → Pliva), osnovanog u Karlovcu 1921. Prvi istraživački laboratorij poduzeća, osnovan je 1935., u kojem je nobelovac → Vladimir Prelog dao svoj doprinos istraživanju → antibiotika sulfonamida, što je rezultiralo patentiranjem i pokretanjem proizvodnje streptazola (1936), a potom i mnogih drugih patentiranih lijekova.







Osnivanjem Biotehnološkoga studija na Tehnološkome fakultetu u Zavodu za biokemijsko inženjerstvo 1956., uz → Veru Johanides i → Sinišu Bana počela je i razvijala se visokoškolska nastava bioprocesnog inženjerstva koja je obuhvaćala znanja o fermentorima (→ Vladimir Marić) i njihovoj primjeni u obradbi otpadnih voda (→ Margareta Glancer-Šoljan). Moderna biotehnologija koja se temelji na bioreaktorima počela se razvijati u Hrvatskoj na zagrebačkom → Prehrambeno-biotehnološkome fakultetu od 1987 (→ Zlatko Kniewald), punu je primjenu našla u suvremenoj biofarmaceutskoj proizvodnji (koprivnički → Belupo, zagrebačka Pliva, → Imunološki zavod, Hospira te riječki → Jadran – galenski laboratorij). Osim u farmaceutskoj i prehrambenoj industriji, u Hrvatskoj je danas sve značajnija primjena bioreaktora (fermentora) u bioplinskim postrojenjima, kojih je 2019. bilo 39.

Procesnu opremu za poduzeća nekoć su dijelom proizvodile domaće tvornice (npr. zagrebačko → Jedinstvo). Danas opremu za pivovare i prehrambenu industriju proizvodi i instalira poduzeće Rosing iz Zagreba, s pogonom u Kupincu.

Cedevita, zaštićeni naziv osvježavajućeg vitaminskog napitka istoimenog poduzeća, sa sjedištem u Zagrebu.

Na mjestu današnjega sjedišta poduzeća, na Borongaju je 1929. sagrađena prva tvornica za proizvodnju dijetetskih proizvoda u Hrvatskoj, podružnica poznatoga švicarskog poduzeća Dr. A. Wander. Bila je to najveća moderna tvornica farmaceutskih i dijetetskih preparata u jugoistočnoj Europi, a zapošljavala je 60 radnika. Glavni je proizvod bio Ovomaltine, suha hrana pripravljena od slada, jaja, mlijeka i kakaa, te vitaminski napitak zasnovan na ekstraktu slada za umjetnu prehranu dojenčadi. Zagrebačka tvornica poslovala je do 1947., kada je nacionalizirana pod nazivom Jugodijetetika. Jugodijetetika je 1959. pokrenula proizvodnju Laktovita, prvoga zamjenskog mlijeka domaće proizvodnje za dojenčad, a poslije i sličnih proizvoda namijenjenih prehrani dojenčadi i djece (Bif, Bebivit, Laktacid, Bebiron), ali i drugih proizvoda (bomboni Pepermint). Radi širenja proizvodnje 1967–69. izgrađeni su novi pogoni.





















U razdoblju okrupnjavanja poduzeća, Jugodijetetika je 1969. pripojena zagrebačkom poduzeću → Pliva. Tijekom 1970-ih i 1980-ih njezini su pogoni (RO za proizvodnju dijetetskih i prehrambenih proizvoda) činili jezgru proizvodnje Plivina prehrambenog programa, a uz postojeće razvijen je niz novih proizvoda.







Među proizvodima nastalima u tom razdoblju posebno se ističe vitaminski instantni napitak u granulama Cedevita. Recepturu je 1969. izradio farmaceut Martin Stanković (1932–2012), a proizvodnja je započela 1970. Isprva se Cedevita prodavala u ljekarnama u staklenoj bočici, pakirana zajedno s mjericom za doziranje. Receptura se kontinuirano usavršavala, razvijale su se inačice namijenjene posebnim kategorijama potrošača (Cedevita light, Cedevita kids i Cedevita sport), te osim izvornog okusa naranče, drugi voćni okusi. Od 1971. proizvode se i voćni vitaminski bomboni Cedevita.







Razvijali su se i drugi proizvodi, npr. hrana za dojenčad Nektarmil, Bebimil, Soyamil, Laktomil, hrana za djecu Bebimiks, Bebipapa, dijetetski napitak Vitamalt; gume za žvakanje i dio tvrdih bombona proizvodili su se u Nerežišću, u pogonima dotadašnje tvornice Favorit (proizvodnja pokrenuta 1959. u Poljoprivrednoj zadruzi Nerežišće, u Plivi od 1976., danas u sastavu zagrebačke Aquarius grupe), a čajevi u pogonima dotadašnje tvornice Biljana u Trogiru (osnovana 1947).

U Glini je 1989–91. u sklopu Plivina prehrambenog programa izgrađen pogon za proizvodnju cerealne dječje hrane i ekstrudiranih proizvoda nove linije Vivera (kukuruzne pahuljice Vivera Corn Flakes, miješane žitarice Vivera Probavin). Godine 1997. Pliva je prehrambeni program koncentrirala u dva samostalna poduzeća u njezinu vlasništvu, Cedevita d. o. o. i Vivera d. o. o. Odlukom Plive o napuštanju djelatnosti u tom segmentu, 2001. Cedevita je prodana zagrebačkoj Atlantic grupi, u sklopu koje posluje i danas (od 2019. pod imenom Atlantic Cedevita d. o. o.), a Vivera njemačkom koncernu HiPP Beteiligungs AG, te od 2017. posluje pod imenom HIPP Croatia d. o. o. (167 zaposlenih).







U novome tisućljeću Cedevita je razvoj usmjerila na instantne napitke, te je tržištu predstavljena Cedevita GO!, u inovativnom pakiranju koje sadrži prašak i bočicu s vodom, kao i proizvodi namijenjeni ugostiteljstvu. Nastavljena je i proizvodnja bombona, dok čajeve (Cedevita čaj i Naturavita) od 2016. proizvodi Spider grupa iz Pitomače. Cedevita je 2018. imala 263 zaposlenika.

Vrkljan, Darko (Zagreb, 1. X. 1952), rudarski inženjer, stručnjak za eksploataciju nemetalnih mineralnih sirovina i rudarsku legislativu.

Diplomirao je 1978. na → Rudarsko-geološko-naftnom fakultetu u Zagrebu, gdje je doktorirao 1998. disertacijom Utvrđivanje minerskih značajki emulzijskih eksploziva i njihova primjena za miniranje stijena (mentor J. Krsnik). Radio je u zagrebačkom poduzeću → Geotehnika (sv. 3) (1980−85), a 1985. zaposlio se na Rudarsko-geološko-naftnom fakultetu gdje je u zvanje redovitoga profesora izabran 2009. Umirovljen je 2018. Bio je predstojnik Zavoda za rudarstvo i geotehniku (2005−09) te osnivač i voditelj Laboratorija za vjetrenje i kvalitetu zraka (2002−18). Predavao je kolegije Površinska eksploatacija mineralnih sirovina, Tehnologija nemetalnih mineralnih sirovina, Vjetrenje i odvodnjavanje rudnika, Rudarsko pravo i propisi, Alternativne metode eksploatacije. Suautor je sveučilišnih udžbenika Podzemna eksploatacija mineralnih sirovina (sa S. Živkovićem i J. Nuićem, 1998) te Površinska eksploatacija mineralnih sirovina (sa S. Živkovićem, 2002). Član je HATZ-a od 2009.

Žumberak, tvornica kvasca i špirita osnovana 1875. u Savskom Marofu.







Bečki kirurg i sveučilišni profesor Johann Heinrich Dumreicher (1815–1880), rodom iz Trsta, kupio je 1870. vlastelinstvo i dvorac Januševec, s vlastelinskim majurom Vrbina (danas Savski Marof u sklopu naselja Prigorje Brdovečko), gdje je započeo proizvodnju etilnog alkohola (špirit) i kvasca (pjenica). Poslije je, zbog povećanih potreba za osnovnim sirovinama (ječam), zakupio i vlastelinstvo Kerestinec. Poljoprivredna pecara za proizvodnju špirita započela je s radom 1875., a 1876. počela je proizvodnja kvasca. Sljedeće je godine tvornica registrirana pod nazivom Baruna Dumraichera tvornica i rafinerija špirita i pjenice u Marofu. Od 1880. tvornicu vodi Dumreicherov sin Theodor, koji ju je znatno unaprijedio. Proizvodni je kapacitet bio 600 kg kvasca i 1000 l špirita na dan, što je postignuto 1885., kada se tvornica svrstala u red većih poduzeća po svojoj opremljenosti (parni pogon) i broju zaposlenih (62), a ubrzo je prepoznata kao pionir industrijalizacije i gospodarskoga razvoja Hrvatske tog doba. Konačni su se proizvodi dobivali preradbom kukuruza, raži i ječma, a predstavljali su se na gospodarskim izložbama u Trstu (1882), Zagrebu (1891), Pešti (1896). Dobivši priznanja za kvalitetu, kvasac se prodavao i u inozemstvu te prevozio čak do bečkoga dvora u limenim posudama s dvostrukim dnom, u kojem je bila voda kako bi se zadržala svježina.

Godine 1900. tvornicu s januševečkim imanjem uzeo je u zakup zagrebački industrijalac Maks Mayer te je preimenovao u Tvornica žeste i pjenice, a 1906. postao je i njezinim vlasnikom. Godine 1921. tvornica je pretvorena u dioničko društvo sa 150 zaposlenih. Od 1948., kada je nacionalizirana, posluje pod imenom Žumberak. U poslijeratnim se godinama proizvodnja špirita i svježega pekarskog kvasca stalno povećavala (5 milijuna hl špirita i 2000 t kvasca 1967), a tvornica je počela proizvodit i suhi aktivni pekarski kvasac, krmni kvasac i ugljikov dioksid.

Početkom 1967. Žumberak je s približno 250 zaposlenih ušao u sastav zagrebačkog poduzeća → Pliva kao Pogon V. Reorganizacijom gospodarstva 1970-ih, tvornica postaje OOUR Kvasac u sklopu SOUR-a Pliva. Godine 1977. izgrađen je novi pogon za proizvodnju kvasca i špirita u Savskom Marofu. Slijedilo je Plivino preuzimanje proizvodne linije suhoga (instant) kvasca Di-go od koprivničke Podravke, i širenje te linije i na svježi kvasac u kockici.







Godine 1998. poduzeće postaje samostalno kao Kvasac d. o. o. u vlasništvu Plive, a od 2000. vlasnik mu je francusko poduzeće Lesaffre te od 2019. posluje pod nazivom Lesaffre Adriatic d. o. o. U sjedištu poduzeća u Prigorju Brdovečkom smještena je uprava s proizvodnjom pekarskih dodataka te Pekarski razvojni Centar. Od 2018. pekarski kvasac Di-go se više ne proizvodi u Hrvatskoj. Poduzeće Lesaffre Adriatic je 2019. imalo oko 90 zaposlenih.

precizna poljoprivreda, koncept upravljanja poljoprivrednom proizvodnjom utemeljen na uporabi geoinformacijskih tehnologija, ponajprije globalnih navigacijskih satelitskih sustava (GNSS) i daljinskih istraživanja (engl. Remote Sensing). Cilj je precizne poljoprivrede postizanje učinkovitije proizvodnje, održive profitabilnosti, ostvarivanje kvalitetnijih proizvoda i smanjenje onečišćenja okoliša reduciranom primjenom gnojiva i pesticida.

Konvencionalni pristup biljnoj proizvodnji utemeljen je na pretpostavci da je cijela poljoprivredna površina homogena u pogledu fizikalnih, kemijskih i bioloških svojstava. Pritom se ne uzimaju u obzir neizbježne varijabilnosti unutar poljoprivrednih čestica, pa jednaka primjena sredstava dovodi do viška ili manjka hranjiva na različitim dijelovima tla. Da do toga ne bi došlo, uvodi se precizna poljoprivreda koja uvažava heterogenost usjeva i svojstava tla na svim dijelovima poljoprivredne površine. Takav pristup omogućava prilagodbu pri izvođenju agrotehničkih operacija kako bi se na cijeloj površini stvorili ujednačeni i optimalni uvjeti za rast i razvoj usjeva. Takvo upravljanje poljoprivrednom proizvodnjom omogućuje kvalitetniji proizvod i financijsku uštedu (pri agrotehničkim operacijama, melioracijskim zahvatima, sjetvi, gnojidbi, zaštiti usjeva od bolesti, štetnika i korova te žetvi).

Istraživanja vezana uz preciznu poljoprivredu u Hrvatskoj započela su 1998. na Poljoprivrednom fakultetu u Osijeku (danas → Fakultet agrobiotehničkih znanosti), gdje se istraživački tim AgroGIT – tehnički i tehnološki sustavi biljne proizvodnje, GIS i zaštita okoliša, predvođen Mladenom Jurišićem i Tomislavom Henglom, bavio implementacijom geoinformacijskih tehnologija u poljoprivrednoj praksi. Početkom 2000. istraživanja u preciznoj poljoprivredi započela su i na → Agronomskom fakultetu u Zagrebu, pod vodstvom Stjepana Husnjaka i Matka Bogunovića. Školovanje mladih inženjera iz područja precizne poljoprivrede danas se odvija isključivo na tim dvama fakultetima.

Teorijske prednosti precizne poljoprivrede poznate su u Hrvatskoj, no njihov potencijal u poljoprivrednoj praksi još uvijek nije dovoljno iskorišten. Prvu implementaciju precizne poljoprivrede na većem području ostvarilo je → Belje (20 000 ha) 2005., a danas je uspješno primjenjuju i → Žito (22 000 ha), → Vupik plus (7200 ha), → PP Orahovica (5500 ha), → Osatina grupa (5000 ha), → PIK Vinkovci plus (4400 ha) i dr. U tim poduzećima provodi se automatska navigacija poljoprivredne mehanizacije, precizna sjetva, gnojidba i žetva te automatizirano niveliranje poljoprivrednoga zemljišta za natapanje. Smanjenje cijena mehanizacije za preciznu poljoprivredu (posebice navigacije na traktorima i kombajnima) omogućilo je primjenu precizne poljoprivrede i najmanjim proizvođačima, kojima je to inače otežano i zbog usitnjenosti njihovih poljoprivrednih površina.

Varićak, Bogdan (Zagreb, 5. IX. 1898 – Zagreb, 4. IX. 1951), mikolog i botaničar, stručnjak za botaničku mikroskopiju.

Sin je matematičara → Vladimira Varićaka (sv. 4). Na prirodoslovnom studiju tadašnjega Mudroslovnog fakulteta diplomirao je i 1921. doktorirao disertacijom Studije o tađavici (mentor V. Vouk). Usavršavao se na sveučilištu Sorbonne u Parizu, baveći se citologijom gljiva mješinarki (lat. Ascomycota). Ondje je 1931. doktorirao disertacijom Contribution á Pétude du dévéloppement des Ascomycetes. Radio je u Higijenskom zavodu u Zagrebu kao mikolog, a od 1946. na zagrebačkome Tehničkom fakultetu. Ondje je 1946. osnovao Zavod za tehničku botaniku i tehničku mikrobiologiju, prethodnika današnjega Zavoda za biokemijsko inženjerstvo Prehrambeno-biotehnološkoga fakulteta, čime je znanstveno područje biotehnologije u Hrvatskoj dobilo snažan poticaj. Predavao je kolegije tehničke botanike, kao i kolegije Tehnička mikroskopija i Tehnička mikrobiologija. Bio je predstojnik Zavoda za tehničku botaniku i tehničku mikrobiologiju 1946–51. Radio je i u Zavodu za industrijsku ekologiju Fakulteta kemijskog inženjerstva i tehnologije. Područja su njegova znanstvenoga i stručnoga interesa bila tehnička botanika, mikologija, posebice mješinarke, a bavio se i citološkim istraživanjima viših biljaka, poput sjemenjača. Autor je knjige Mikroskop. Teoretske osnove praktične mikroskopije (1950) te je preveo udžbenik Uvod u opću mikrobiologiju (autora P. Simonarta, izdan posmrtno 1952).

Akademija šumarskih znanosti (AŠZ), udruga znanstvenika šumarskih i srodnih znanosti osnovana na poticaj → Hrvatskoga šumarskog društva 1996. u Zagrebu. Ciljevi su udruge poticanje i promicanje znanstvenoga rada u šumarstvu, povezivanje znanstvenika različitih šumarskih znanosti i primjena znanstvenih postignuća u praksi, a ostvaruju se u području obrazovanja, znanosti i istraživanja. Akademija djeluje putem Odsjeka za uzgajanje šuma, Odsjeka za uređivanje šuma i šumarsku politiku, Odsjeka za zaštitu šuma i lovstvo te Odsjeka za iskorištavanje šuma i uporabu drva. AŠZ samostalno i u suradnji organizira znanstvena savjetovanja, seminare, domaće i međunarodne stručne skupove i konferencije, objavljuje radove svojih članova, daje mišljenja i predlaže mjere za razvoj i unapređenje šumarstva i preradbe drva. Izdavač je znanstvenih knjiga iz područja svoje djelatnosti, kao npr. Obična jela (Abies alba Mill.) u Hrvatskoj (2001), Obična bukva (Fagus sylvatica L.) u Hrvatskoj (2003), Poplavne šume u Hrvatskoj (2005), Šume hrvatskog Sredozemlja (2011). Članstvo akademije dijeli se na redovite, izvanredne i počasne članove, članove savjetnike i članove suradnike.

Hrvatska komora inženjera šumarstva i drvne tehnologije (HKIŠDT), neprofitna strukovna organizacija osnovana 2006. u Zagrebu. Komora vodi imenik ovlaštenih inženjera, provodi stručne ispite, daje, obnavlja i oduzima licence izvođačima radova. Također organizira stručno usavršavanje članova, daje stručna mišljenja kod pripreme propisa iz područja šumarstva, lovstva i drvne tehnologije te zastupa interese svojih članova. Sukladno Zakonu o šumama, Komora provodi stručni nadzor nad radom ovlaštenih inženjera te postupak priznavanja inozemnih stručnih kvalifikacija. Potkraj 2020. Komora je imala oko 1300 članova, ovlaštenih inženjera šumarstva i drvne tehnologije.

Hrvatsko društvo za zaštitu voda (HDZV), strukovna udruga znanstvenika, stručnjaka te drugih građana i pravnih osoba koje se bave zaštitom voda. Osnovana je 1979. u Zagrebu kao prva takva udruga u ovome dijelu Europe. Bavi se organiziranjem znanstvenih i stručnih skupova, savjetovanja, seminara, rasprava o aktualnim pitanjima, obučavanjem kadra, sudjelovanjem u izradbi propisa, planova, smjernica i drugih akata koji se odnose na zaštitu voda te sudjelovanjem u međunarodnim aktivnostima. Prvo glasilo Društva bio je časopis Žubor (1992–99), a od 2005. izlazi Glasnik Hrvatskog društva za zaštitu voda. HDZV od 1992. surađuje s Europskim udruženjem za vode (EWA) te Njemačkim udruženjem za vode (DWA), Međunarodnim udruženjem za vode (IWA) i Centrom za obuku i kompetentnost za sektor otpadnih voda u podunavskoj regiji (TCC Danubius).

Kostial-Šimonović, Krista (Osijek, 19. XII. 1923 – Zagreb, 29. IV. 2018), liječnica, stručnjakinja za toksikologiju.

Na Medicinskome fakultetu u Zagrebu diplomirala je 1949. i doktorirala 1955. disertacijom Utjecaj nekih iona na lučenje acetil-kolina. Usavršivala se 1949–51. u Školi narodnog zdravlja »Andrija Štampar« i 1951–52. u Zavodu za fiziologiju Medicinskoga fakulteta u Zagrebu, 1952–53. u Odjelu za fiziologiju University Collegea u Londonu te 1960–61. u Vijeću za medicinska istraživanja u Harwellu u Ujedinjenom Kraljevstvu. Od 1950. radila je u zagrebačkom Institutu za medicinska istraživanja i medicinu rada, od 1964. kao znanstvena savjetnica. Bila je voditeljica Odjela za toksikologiju i Odjela za biofiziku 1956–88. te Odjela za fiziologiju mineralnog metabolizma od 1964. Usporedno, od 1956. radila je na Medicinskome fakultetu i od 1963. na Prirodoslovno-matematičkome fakultetu, gdje je predavala kolegije fiziologije mineralnoga metabolizma. Umirovljena je 1990., no nastavila je suradnju s Institutom.

Područja su njezina znanstvenoga i stručnoga rada fiziologija i toksikologija. Bavila se farmakokinetikom, toksičnošću teških metala, metabolizmom kalcija, cinka i drugih esencijalnih mikroelemenata te metabolizmom radioaktivnoga stroncija. Istraživala je utjecaj izloženosti teškim metalima u novorođenačkoj dobi i prepoznala razdoblje dojenja kao najkritičnije za akumulaciju teških metala u organizmu novorođenčadi. Razradila je nov pristup ocjenjivanju toksičnosti smjese metala, istraživala specifičnosti metabolizma kalcija i stroncija u reprodukcijskom razdoblju te osmislila novu metodu terapije kod otrovanja živom. Bila je savjetnica Svjetske zdravstvene organizacije (od 1978. u više navrata) te su njezina istraživanja utjecala na donošenje međunarodnih preporuka o dopuštenoj izloženosti teškim metalima u okolišu kao i preporuka o dnevnom unošenju kalcija u organizam.

Autorica je mnogobrojnih radova, pa je tako među ostalim objavljivala i u časopisu Nature. Autorica je i suautorica mnogobrojnih poglavlja u knjigama. Dobitnica je odlikovanja Red Danice hrvatske s likom Ruđera Boškovića (1996), Nagrade »Ruđer Bošković« 1969. i Nagrade za životno djelo 1994. Bila je članica HAZU-a od 1991.

pamuk, biljka iz porodice sljezova (Malvaceae), iz roda Gossypium. Od 39 vrsta pamučnih biljaka samo su četiri kultivirane za uzgoj radi dobivanja vlakana: G. hirsutum, G. barbadense, G. herbaceum i G. arboreum. Od vrste G. hirsutum, dobiva se više od 90% pamučnoga vlakna u svijetu. Biljka od koje se dobivaju pamučna vlakna naziva se i pamučika ili pamukovac. Nakon cvatnje razvijaju se čahure veličine oraha, s pregradama u kojima nastaju sjemenke gusto obrasle finim vlaknima. Kada plod dozrije, vlakanca pritišću čahuru koja pukne i otvori se, a ona zbog svoje elastičnosti izbijaju van. Nakon berbe vlakna se odvajaju od sjemenki strojevima (egrenaljke). Nakon egreniranja slijedi čišćenje pamuka od ostataka čahura, lišća i drugih nečistoća te pakiranje u bale.

Pojedinačno vlakno čini jedna izdužena stanica. Vlakna pamuka u pravilu su vrpčasto spljoštena i uvijena oko svoje osi, oblikujući vijuge po cijeloj duljini. Glavni je sastojak vlakna celuloza (82–89%), te mu kemijska svojstva načelno odgovaraju kemijskim svojstvima celuloze. Vrijednost pamuka određuje se prema duljini, promjeru (širini), finoći, zrelosti, elastičnosti, gipkosti, vijugavosti, čvrstoći, sjaju, boji i dr. Za preradbu pamuka kao tekstilne sirovine najvažnije su duljina i finoća. Pamuk je kratko vlakno, duljine 20–40 mm i iznimne finoće, promjera 12–20 μm. O zrelosti vlakna ovisi njegova jačina, vijugavost, finoća i boja. Ako su u doba sazrijevanja vlakna vanjski uvjeti nepovoljni, ne razvije se dovoljno celuloze u stijenki vlakna te ona ostaje tanka, vlakno je ravno i bez vijuga i smatra se nezrelim ili mrtvim. Veće količine takvih vlakana u masi pamuka smanjuju kakvoću proizvoda.

Pamuk je vlakno koje se najviše rabi za tzv. užu tekstilnu namjenu (odjeća, posoblje i kućanski tekstil) te važna sirovina za izradbu tekstilija za mnoga druga područja uporabe. Vrlo kratka vlakna (linters) rabe se za izradbu vate, papira, fitilja, umjetnih vlakana i dr. Sjemenke se prerađuju u ulja i uljne pogače za stočnu prehranu. Danas se pamuk uzgaja u 86 zemalja u svijetu. Godine 2018. proizvedeno je 26,12 milijuna tona, što je približno 23,4% ukupne proizvodnje vlakana; pritom je šest vodećih zemalja, Indija, SAD, Kina, Brazil, Pakistan i Turska, proizvelo oko 48,8% vlakana. Pamuk se počeo uzgajati u Indiji, koja je od XV. st. pr. Kr. do XV. st. bila glavno središte njegove proizvodnje. Iz Indije je prenesen u Kinu, a preko Irana u Srednju i Malu Aziju. U Egiptu se uzgajao u V. st. pr. Kr. Grci su pamuk upoznali 333. pr. Kr., nakon pohodâ Aleksandra Velikoga. U Europu (na Siciliju) su ga donijeli Arapi u IX. st. Došavši u Ameriku, Španjolci su u Meksiku i u Peruu zatekli već razvijenu kulturu pamuka. Na svjetskoj razini postao je najvažnija tekstilna sirovina početkom XIX. st., nakon uvođenja strojnog egreniranja koje je omogućilo znatno povećanje proizvodnje vlakana. Od tada se proizvodnja pamuka različitom dinamikom stalno povećavala do sredine XX. st., od kada se udjel pamuka u opskrbi tekstilnim sirovinama znatno smanjuje zbog sve veće uporabe → umjetnih vlakana.







U Hrvatskoj se uzgoj pamuka nije udomaćio, premda je početkom XX. st. bilo više pokušaja kultiviranja te biljke u okolici Bjelovara i u Dalmatinskoj zagori. Nakon II. svj. rata, potkraj 1940-ih, tadašnja je vlast u želji da Jugoslavija bude neovisna o svim vrstama sirovina u dolini Cetine počela poticati sjetvu pamuka i topole kao sirovina za tvornice celuloze u Banjoj Luci i Loznici. Država je osigurala pamučno sjeme, uzgajivače se educiralo o uzgoju, provodila se kontrola razvoja biljaka i proračunavao prinos. Uzgoj pamuka pokušavan je u dva do tri navrata, ali se ubrzo uvidjelo da uza sve napore nije postignuta ni zadovoljavajuća kvaliteta ni prinos vlakana, pa se odustalo od daljnjih pokušaja proizvodnje. Unatoč tome, snažna → tekstilna industrija u Hrvatskoj, kakva se razvila i bila sve do sredine 1990-ih, u velikoj se mjeri zasnivala upravo na preradbi pamuka kao uvozne sirovine. Od vlakana se proizvodila pređa (predionice Glina i Klanjec), razne vrste konaca (Unitas u Zagrebu i Dalmatinka u Sinju), kvalitetne tkanine za raznovrsne namjene (Tvornica za pamučnu industriju – Tvorpam i Pobjeda u Zagrebu, Pamučna industrija Duga Resa, Čateks u Čakovcu, Lanena industrija Osijek – LIO i dr.), čarape, pletiva i trikotažni proizvodi (Međimurska trikotaža u Čakovcu, Nada Dimić u Zagrebu, Neda u Senju, Velebit u Karlovcu, Galeb u Omišu i dr.). Neke od tih tvornica uspješno rade i danas, ali sa smanjenim kapacitetima, zadržavši samo svoje najpoznatije proizvode. Tako primjerice Tvornica tekstila Trgovišće nastavlja gotovo stoljetnu tradiciju proizvodnje vrhunskih damastnih tkanina. Žakardnim tkanjem dobivaju se dugotrajni, luksuzni i autentični proizvodi. Dezeni nisu otisnuti na površini već nastaju tkanjem, tj. preplitanjem niti osnove i potke što dozvoljava obostranu vidljivost dezena, izuzetnu čvrstoću, izdržljivost u pranju, dugotrajnost i originalan izgled. Neke su tvornice promijenile asortiman, dok su neke nestale nakon razaranja u Domovinskome ratu, ali i nakon neuspješnih privatizacijskih procesa potkraj 1990-ih i početkom 2000-ih.







vuna, kovrčavo vlakno koje se dobiva od runa različitih pasmina pitomih ovaca (Ovis aries L.).

Najkvalitetnija vlakna, naziva runska vuna, dobivaju se striženjem runa ovaca. Tabačka vuna dobiva se skidanjem s kože uginulih ovaca, a vuna dobivena trganjem i razvlaknjivanjem vunenoga otpada naziva se vuneni regenerat. Najveći i najznačajniji današnji svjetski proizvođač vune je Australija, a slijede ju zemlje bivšega SSSR-a (Zajednica neovisnih država), Kina i Novi Zeland. Proizvodnja vune je 2018. iznosila 1,1 milijun tona, što jepramen oko 1% ukupne svjetske proizvodnje vlakana. Poznato je više od 40 pasmina koje su se spontano razvile na različitim geografskim područjima te više od 500 različitih pasmina razvijenih pod čovjekovim utjecajem. Među izvorne pasmine ubrajaju se španjolska merino ovca, indijanska navajo ovca, škotska ovca crnoga lica, pramenka, arapska ovca masnog repa i dr. Ovce se strižu ručno ili električnim škarama, a ostrižena vuna naziva se sirovom vunom. Osim vlakana sadrži i masnoće, znoj i različite biljne i mineralne nečistoće, za koje je uvriježen naziv sijera. Količina čiste vune koja se dobije nakon pranja naziva se randman ili iskorištenje vune i ovisi o pasmini ovce i finoći vune (50–80%).







Građa vunenoga vlakna iznimno je složena. Površina vlakna (kutikula) prekrivena je ljuskama, poput crjepova na krovu, a vrhovi ljusaka pritom strše od vlakana. Posljedica toga jest velik frikcijski koeficijent površine vlakna te su ljuske razlog sklonosti pustenju (filcanju) vunenih materijala. S vanjske se strane na ljuskama nalazi tanak voštani film zbog čega je površina vunenoga vlakna vodoodbojna. Kutikula obavija osnovnu vlaknatu tvar koja se naziva kora ili korteks i izgrađuje 90% vlakna. Sastoji se od bjelančevine keratina, koju izgrađuju 24 različite aminokiseline. Gruba vlakna imaju i srž ili medulu – šupljinu koja se proteže središtem vlakna. Vlakna su pretežno blijedožućkasta, a samo neke pasmine ovaca daju sivu, crnu ili smeđu vunu. Duljina vlakana je 50–150 mm (pa i do 380 mm), a promjer vlakna je 12–70 μm. Vuna ima malu čvrstoću (10–20 cN/tex), a u mokrom stanju čvrstoća vlakna još opada 10–30%. Malu prekidnu silu vuna nadoknađuje izvrsnom sposobnošću podnošenja deformacije (prekidno produljenje 25–50%) i dobrim elastičnim oporavkom nakon deformacije. Zbog svoje kemijske građe vlakna imaju veliku sposobnost upijanja vlage i vode, osjetljiva su na lužine, a otpornija na kiseline. Od vune se izrađuju tkanine, pletiva i netkani tekstil za raznovrsne proizvode: odjeća, pokrivači, ispuna za krevetninu, podni prostirači i dr. Vunena odjeća zdrava je, trajna i elastična, ima izvrsna toplinska i apsorptivna svojstva, teško je goriva i otporna je na prljanje, ali ju napadaju moljci i oštećuje ultraljubičasto zračenje.

Ovčja vuna je prva tekstilna sirovina kojom se čovjek koristio za odjevne svrhe (prije više od 10 000 godina). Za odjeću je najprije služilo krzno, zatim runo zgnječeno u pust (filc), a izrada pređe i tkanina razvila se oko 4000. pr. Kr. Smatra se da su se umijeće preradbe vune i trgovina vunenim proizvodima najprije razvili u Babilonu. U Engleskoj su uzgoj ovaca potaknuli Rimljani oko 50. godine, a merino ovca, koja daje najfiniju vunu, dopremljena je u Španjolsku s obala Crnoga mora oko 100. godine. Iz tih zemalja ovčarstvo se raširilo u prekomorske kolonije i SAD. Velika Britanija je 1797. izvezla 13 merino ovaca u Australiju, što se smatra početkom vunarske proizvodnje na tom kontinentu, i od njih potječe današnjih gotovo 200 milijuna ovaca u Australiji.

U Hrvatskoj se ovce uzgajaju stoljećima, a njihova brojnost i proizvodna namjena mijenjale su se tijekom povijesti. Od davnine uzgajaju se radi mesa i mlijeka te vune, koja je u seoskim domaćinstvima bila vrijedna sirovina za izradbu odjeće i tekstila za kućanstvo. Nomadski, a poslije polunomadski od davnine se živjelo na visoravnima Like, po dalmatinskim otocima, u Istri i Gorskom kotaru, manje u Slavoniji. Pasmine ovaca koje već stoljećima nastanjuju naše prostore, pramenka (dalmatinska i lička) i cigaja, tijekom XVIII. i XIX. st. križale su se s merino ovnovima radi popravljanja kvalitete vune. Na taj način nastale su različite, uglavnom otočne i primorske pasmine (creska, dubrovačka, krčka, paška i rapska). I u XX. st. u Hrvatskoj se u više navrata križanjem domaće pramenke s različitim uvoznim ovnovima (virtenberški, sardinijski i finski) pokušalo poboljšati kvalitetu i prinos vune, ali ni jedan pokušaj nije proveden do kraja. Autohtone domaće pasmine karakterizira nizak prinos vune po ovci, vlakna su gruba i neujednačene kvalitete, male elastičnosti i valovitosti. Kao takva bila su zadovoljavajuća sirovina uglavnom za rukotvorsku izradbu tekstila.

Gašenjem tekstilnog rukotvorstva kao dominantnog načina proizvodnje tekstila za široke potrebe te pojavom jeftinije robe od umjetnih vlakana 1950-ih domaća vuna postala je suvišna sirovina za tekstilno tržište. Velika disperziranost ovčjih stada i njihova mala prosječna veličina otežavaju organiziranje otkupa sirove vune, a posljedica izostanka organiziranoga prikupljanja i otkupa je neodgovorno i ekološki neprihvatljivo odlaganje sirove vune na divljim odlagalištima. Na početku XXI. st. u Hrvatskoj gotovo da nema proizvodnje vune, ovčarstvo je usmjereno na proizvodnju mesa i mlijeka. Tek ponešto domaće vune prerađuje se u sklopu obiteljskih gospodarstava, zadruga i obrta, koji čuvaju od zaborava stare običaje i zanate ili pak izrađuju sve popularnije suvenire i modne dodatke od ovčje vune.













Unatoč nedostatnoj i nezadovoljavajućoj domaćoj vuni, u Hrvatskoj je tijekom XX. st. bila snažno razvijena vunarska industrija temeljena na uvoznoj vuni. Iako su prve hrvatske tvornice za proizvodnju vunenoga prediva i tkanina započele s radom početkom XX. st. (poduzeće Paško Rora i drug u Šibeniku, predionice vune J. Unterreiner, J. Glaser i A. Klajn u Osijeku), većina ih je utemeljena nakon I. svj. rata (Tekstilna industrija Varaždin, od 1991. → Varteks, Tvornica vunene robe J. Stefan u Vinkovcima, Vuna i Tekstilna industrija u Karlovcu, → Zagorska industrija vunenih tkanina u Oroslavju, Krapinska tekstilna industrija, od 1973. → Krateks, Lana i Zora u Zagrebu, Vunatekstil u Slavonskom Brodu). Posebno se istaknuo Varteks koji je sa svojim širokim asortimanom vunene odjeće od vlastitih kvalitetnih tkanina od vune i mješavina vune s drugim vlaknima, u drugoj polovici XX. st. bio najveći proizvođač na području bivše Jugoslavije, a i šire.



















lan, rod jednogodišnjih biljaka iz porodice lanova (Linaceae), s više od 200 jednogodišnjih i višegodišnjih vrsta. Do kraja XVIII. st. uz vunu i konoplju bio je najvažnija tekstilna sirovina.

Vlakno se uglavnom dobiva iz stabljike biljke plavoga lana (Linum usitatissimum). Lan za proizvodnju vlakna najviše se uzgaja u Rusiji i Bjelorusiji (80% svjetske proizvodnje) te u Kini i Francuskoj. Godine 2018. u svijetu je proizvedeno oko 300 000 t lanenih vlakana. Vlakna, u obliku snopića (tehnička vlakna), nastaju u kori stabljike. Pektin (biljno ljepilo) povezuje vlakna s korom i međusobno u tzv. tehničko vlakno. Tehničko je vlakno izgrađeno od velikog broja pektinom povezanih kratkih elementarnih vlakana (biljna stanica). Iz stabljike se tehnička vlakna izdvajaju uklanjanjem pektina maceracijom (močenjem) u vodi, biokemijskim i kemijskim djelovanjem. Nakon močenja, drvenasti se dijelovi stabljike (pozder) odvoje od vlakna mehaničkom obradbom (lomljenje, trlenje, grebenanje). Grebenanjem i češljanjem dugačka vlakna paraleliziraju se i izdvajaju u povjesmo, a kratka otpadna vlakana ostaju zamršena i nazivaju se kučina. Elementarna vlakna duga su 10–30 mm, a debljina im je 10–30 µm. Duljina tehničkoga vlakna (300–900 mm) ovisi o vrsti lana, finoća im je 14–40 dtex. Lanena vlakna ubrajaju se među najčvršća prirodna vlakna (30–60 cN/tex), a u mokrome stanju su 5–20% jača. Prekidno istezanje iznosi svega 1,5–4%. Odlično upijaju vlagu i vodu. Glavni sastojak je celuloza (64%), a kemijska svojstva lana načelno odgovaraju kemijskim svojstvima celuloze.

Lanena vlakna cijenjena su za izradbu raznovrsnih tekstilija za ljetnu odjeću, posteljno i stolno rublje. Lan se rabi i za proizvodnju tehničkoga tekstila, u izradbi kompozita, industriji papira te u građevinskoj industriji. Uzgoj lana jednako je važan i za dobivanje sjemena.

Lan je poznat više od 10 000 godina. Najstariji nalazi lanenih sjemenki nađeni su u Mezopotamiji i na području današnjega Irana (8000. pr. Kr.). Nalazi iz staroegipatskih grobnica svjedoče da su i Egipćani od davnine uzgajali i prerađivali lan. Oko 500. pr. Kr. bio je poznat i na području današnje Nizozemske, Belgije i Njemačke. U razdoblju XVI–XVIII. st. proizvodnja i preradba lana u Europi dosegnula je vrhunac. Početkom XVII. st. uzgoj lana širio se i na području Sjeverne Amerike. Laneno je vlakno kao tekstilna sirovina bilo važno i tijekom novije povijesti, sve do kraja II. svj. rata. Međutim, rastuća potražnja za jeftinijim pamučnim proizvodima od sredine XIX. st. i proizvodnja umjetnih vlakana nakon II. svj. rata razlozi su kontinuiranog smanjenja interesa za proizvodnju lanenih vlakana. Danas je Sjeverna Amerika, posebno Kanada, orijentirana na proizvodnju lanenoga sjemena, dok se u Europi zadržala proizvodnja vlakana. U novije su doba u svijetu, pa i u Hrvatskoj, očita nastojanja za obnovom uzgoja lana radi dobivanja vlakana i sjemena.







Prvi pisani podatak o preradbi lanenih vlakana u Hrvatskoj potječe iz 1720. kada je u Ozlju otvorena prva tkaonica lana. Zaslugom češkoga industrijalca → Ivana Fiedlera koji je 1897. u Osijeku započeo s uzgojem lana i konoplje, ondje je 1901. započela s radom Tvornica za lomljenje i prženje lana Ivan Fiedler Osijek (→ LIO – Lanena industrija Osijek). Iz statističkih podataka koji obuhvaćaju razdoblje 1885–2009. vidljivo je da su u doba intenzivne kućne radinosti površine zasijane lanom bile najveće. Primjerice, u razdoblju 1901–05. u Hrvatskoj je lan bio zasijan na površini od približno 7000 ha, a slično se stanje zadržalo do I. svj. rata, nakon čega su se proizvodne površine pod lanom stalno smanjivale. Ratnih 1940-ih i poslijeratnih godina industrijska proizvodnja lana gotovo je nestala, ali su mnoga seoska gospodarstva nastavljala tradiciju uzgoja i preradbe lana za vlastite potrebe. U to doba oskudica poljoprivrednih strojeva, moderne tehnologije i odgovarajućih agrotehničkih mjera rezultirala je niskom proizvodnošću vlakana slabije kvalitete. Zbog toga, kao i pojave jeftinijih tkanina od pamuka i umjetnih vlakana 1950-ih te napuštanja tradicionalnog načina odijevanja seoskog stanovništva u narodne nošnje, površine zasijane lanom u Hrvatskoj kontinuirano se smanjuju. Potkraj XX. st. svedene su na 650 ha, dok je prinos vlakana jedva bio dovoljan za opskrbu jedinoga industrijskog pogona za preradbu lana u Črnkovcima. Početkom Domovinskoga rata i ta je tvornica zatvorena, nakon čega je naglo prestao uzgoj lana i proizvodnja lanenih vlakana. Godine 2000. pokrenuta je inicijativa za obnovu uzgoja lanene kulture u Hrvatskoj. U okviru nekoliko nacionalnih znanstvenih projekata koji su okupili istraživače s Tekstilno-tehnološkog i Agronomskoga fakulteta u Zagrebu istražene su mogućnosti revitalizacije uzgoja optimalnih kultivara lana, preradbe u vlakna te obnove tradicionalnoga ručnog tkanja.

konoplja (Cannabis sativa), jednogodišnja, do 3 m visoka zeljasta biljka iz porodice konoplja (Cannabaceae), s uspravnom stabljikom i prstasto razdijeljenim listovima.

Iz njene se stabljike dobivaju vlakna hrvatskoga naziva kudjelja. Konoplja za dobivanje vlakana i sjemena, za razliku od hašišne (medicinske) ili indijske konoplje, ima nizak sadržaj psihoaktivne komponente. Najkvalitetnija konoplja za dobivanje vlakana danas se uzgaja u Italiji i Francuskoj, a na svjetskoj razini vodeće su Kanada i Kina. Godišnja svjetska proizvodnja je vrlo mala i procjenjuje se na približno 70 000 t (2018), što u ukupnoj proizvodnji vlakana rezultira udjelom od 0,07%. U stabljici konoplje (liku) tijekom rasta nastaju vlakna u sličnom obliku kao i kod lana. Nakon žetve tehnička se vlakna izdvajaju iz stabljike močenjem (maceracijom) i mehaničkom obradbom (→ lan). Duljina je tehničkoga vlakna 20–200 cm. Svaka se nit tehničkoga vlakna sastoji od velikog broja vlakanaca, duljine 15–30 mm, a debljine 15–50 μm. Kudjelja se ubraja među najčvršća prirodna vlakna, kruta je (čvrstoća 35–70 cN/tex, prekidno istezanje 1–6%), u mokrome stanju vlakna su jača 5–20%. Vlakna dobro upijaju vlagu i vodu. Glavni sastojak je celuloza (67%) pa kemijska svojstva kudjelje načelno odgovaraju kemijskim svojstvima celuloze. Vlakna ne oštećuju moljci, a osjetljiva su na djelovanje bakterija i plijesni.

Danas se kudjelja pretežno rabi kao vlakno za izradbu tehničkoga tekstila te u drugim tehničkim primjenama: za ekološku ambalažu, brtvljenje elemenata cjevovoda, toplinsku izolaciju, kao ojačalo za cement i žbuku, u agrotekstilu, geotekstilu i dr. U manjoj se mjeri od fine kudjeljne pređe izrađuju i raznovrsne tkanine za modnu odjeću, narodne nošnje, dekorativni tekstil za kućanstvo i sl. Konoplja je od davnine poznata kao biljka za proizvodnju vlakana, a znatno kasnije kao ljekovita biljka. U Kini se rabila prije više od 10 000 godina. Uzgajala se 2000. pr. Kr. u Indiji, a u Europu je donesena oko 1500. pr. Kr. Za uzgoj i preradbu konoplje u Europi, Aziji i Sjevernoj Americi najznačajnije je povijesno razdoblje XVI–XVIII. st. Sredinom XX. st. pamuk i umjetna vlakna istisnuli su konoplju iz niza područja u kojima je do tada dominirala. Pad proizvodnje bio je dodatno povećan i nepotrebnom zakonskom zabranom uzgoja te biljke. Nakon više desetljeća, potkraj XX. st. dopušten je uzgoj industrijske konoplje u zemljama u kojima je na snazi bila dugogodišnja zabrana (Kanada, Velika Britanija, Francuska, Austrija, Njemačka i dr.).

Od daleke povijesti konoplja je imala veliko značenje i na hrvatskim prostorima. Biljka je ravničarskih krajeva, manje osjetljiva na klimatske promjene od lana, a zbog morfoloških karakteristika iskoristivost vlakana veća je nego kod lana. Zbog toga su u Hrvatskoj (posebice u Slavoniji) u prethodnim stoljećima mnoga seoska gospodarstva sijala konoplju radi dobivanja vlakana i tekstila za vlastite potrebe, ali i za prodaju. Tijekom prvih desetljeća XX. st. konoplja se za industrijsku preradbu uzgajala i na velikim površinama poljoprivrednih dobara (Osijek, Vukovar, Đakovo, Vinkovci, Čepin, Vladislavci i dr.). U Hrvatskoj je 1938. djelovalo 11 većih kudjeljara. U razdoblju između dvaju svjetskih ratova Jugoslavija je bila treća velesila u uzgoju konoplje, iza Rusije i Italije. Pad proizvodnje konoplje počeo je 1950-ih zbog sve većeg uvoza → pamuka i → umjetnih vlakana koja su postupno potpuno istisnula kudjelju kao sirovinu za izradbu odjeće i kućanskoga tekstila. Zadnja aktivnost uzgoja konoplje u Hrvatskoj zabilježena je potkraj Domovinskoga rata 1995. Tek 2012., u skladu sa svjetskim trendom, i u Hrvatskoj je pokrenuta ideja o ponovnoj proizvodnji konoplje i njezinu povratku na tržište. Slijedom toga, 2015. je konopljom bilo zasijano oko 1700 ha, a cilj je da se do 2025. površine povećaju na 15 000 ha. U Hrvatskoj je ozakonjen uzgoj industrijske konoplje uz nekoliko uvjeta u vezi s nadzorom obrađenih površina i poljoprivrednika koji se s time bave.

procesno projektiranje, disciplina kemijskog inženjerstva koja se bavi odabirom jediničnih operacija i njihovim povezivanjem u cjelinu, te razvojem potrebnih metoda i računalnih alata s ciljem postizanja fizikalne ili kemijske pretvorbe tvari na način koji je ekonomski optimalan, siguran za ljude i opremu te prihvatljiv za okoliš. Podrazumijeva praktičnu primjenu svih znanja iz područja kemijskog inženjerstva, te osnovnih znanja iz srodnih tehničkih znanosti, ekonomije te vođenja procesa. Na putu od početne ideje do konačne realizacije procesno se projektiranje nalazi između razvoja procesa i detaljnog projektiranja.

Razvoj procesa je djelatnost razvoja novog proizvoda i kemijskog procesa za njegovu proizvodnju. S obzirom na složenost, velike investicije i kadšto neizvjestan ishod, najčešće je vezana uz odjele istraživanja i razvoja velikih poduzeća kemijske industrije. Danas se sve više zamjenjuje pojmom projektiranje proizvoda, u kojem se aktivnosti razvoja procesa odvijaju zajedno s istraživanjem tržišta te dizajnom novih molekula i formulacija. Detaljno projektiranje je djelatnost koja se bavi fizičkom realizacijom procesnoga projekta, konstruktivnim i izvedbenim detaljima opreme i postrojenja.

Procesno projektiranje odvija se u više faza, a započinje izradbom projektnoga zadatka, odn. definicijom cilja projekta, opsega poslova te zahtjeva koje novo ili preuređeno procesno postrojenje mora ispunjavati (tehnička izvodljivost, emisije onečišćujućih tvari, sigurnost, primjena standarda i preporuka i dr.). U fazi prikupljanja podataka razmatraju se mogući procesi, prikupljaju podatci vezani uz reakcije, podatci o učincima pojedine vrste opreme, raspoloživim sirovinama, fizičkim svojstvima tvari, termodinamičkim svojstvima, podatci vezani uz procjenu troškova, proučavaju se mjerodavni zakoni i propisi i dr. Ta faza često iziskuje provedbu eksperimenata u laboratoriju ili u poluindustrijskom mjerilu (pilot-postrojenja). Sinteza procesa je faza koja podrazumijeva izbor tehnologije i kombinacije procesne opreme kojima se može ostvariti cilj. Među nekoliko mogućih izvedbi optimiranih radi minimizacije troškova odabire se najbolja. Uz iskustvo i kreativnost projektanta, u toj su fazi važan alat procesni simulatori, programski sustavi koji omogućuju oponašanje i optimizaciju rada procesnih postrojenja. Njima se na temelju utvrđene bilance tvari i energije omogućuje i dimenzioniranje te procjena cijene procesne opreme, pogonskih troškova i ukupnih investicijskih ulaganja. Nakon autorizacije investicije slijedi izradba projekta procesa odn. glavnoga projekta, temeljne dokumentacije za detaljno projektiranje, kojega su uobičajeni dijelovi opis procesa, procesna shema (engl. Process Flow Diagram, PFD), detaljne bilance tvari i energije, procesne specifikacije, shema cjevovoda i instrumentacije (engl. Piping & Instrumentation Diagram, P&ID), raspored opreme, te upute za rukovanje postrojenjem.







Povijesni razvoj u svijetu

Kemijsko se inženjerstvo, kao zasebna disciplina nastala spojem primijenjene kemije i strojarstva, počelo razvijati u drugoj polovici XIX. st., kada je ubrzani industrijski rast razvijenih zemalja znatno povećao potrebe za kemijskim proizvodima. Prvo strukovno udruženje, Američki institut kemijskog inženjerstva AIChE, osnovano je u SAD-u 1908., a potom su osnovane Institucija kemijskih inženjera IChemE u Velikoj Britaniji 1922., te Europska federacija kemijskih inženjera EFCE u Parizu 1953. Nakon II. svj. rata ubrzano su se gradila naftno-prerađivačka i petrokemijska postrojenja, a usporedno se razvijalo procesno projektiranje kao složena, multidisciplinarna djelatnost. Taj je razvoj potaknuo osnivanje mnogih specijaliziranih poduzeća za izradbu postrojenja, te prilagodbu visokoškolskoga kemijsko-inženjerskog obrazovanja novim izazovima.

Procesno projektiranje u Hrvatskoj

U Hrvatskoj je procesno projektiranje kao stručna djelatnost pokrenuto nakon II. svj. rata, potaknuto potrebom za obnovom uništenih postrojenja. U tom su se razdoblju istaknuli inženjeri riječke rafinerije, npr. Dragutin Riffer i Tomislav Terzić, koji su početkom 1950-ih prešli u zagrebački Institut za naftu (poslije Industroprojekt) i ondje pridonijeli stručnom razvoju nove generacije projektanata, ili Milan Keliš, tada ključna osoba u rekonstrukciji rafinerijskih postrojenja i izradbi važnih projekata postrojenja za preradbu nafte. Početkom 1960-ih mnogi stručnjaci iz rafinerije u Sisku prenosili su svoje znanje u projektnu organizaciju INA-Inženjering (1983. spojila se s Industroprojektom u INA-projekt). Među istaknutijim procesnim projektantima tog doba su Božidar Jazbec, koji je isprva radio u Odjelu za procesno projektiranje poduzeća Farbwerke Hoechst u Frankfurtu, a vrativši se u Hrvatsku, radio je u poduzećima proisteklima iz Instituta za naftu, te početkom 1990-ih bio osnivačem zagrebačkog poduzeća BJ, kao i inženjer strojarstva Darko Lukec, zaslužan za razvoj primjene optimiranja i vođenja procesa u preradbi nafte i petrokemiji. Računalnim modeliranjem i optimizacijom procesa danas se bavi i Vladimir Mahalec s kanadskog Sveučilišta McMaster iz Hamiltona, nekoć jedan od voditelja razvoja poduzeća Aspen Technology iz Cambridgea (Massachusetts, SAD), koje je izradilo jedan od prvih i danas najraširenijih procesnih simulatora.

Visoko školstvo

Razvoj visokoškolske nastave u području procesnoga projektiranja u Hrvatskoj odvijao se u suradnji s gospodarstvom. Kolegij Projektiranje procesnih postrojenja uveden je 1970. u program studija na Kemijsko-tehnološkom odjelu za naftu zagrebačkoga Tehnološkog fakulteta (→ Fakultet kemijskog inženjerstva i tehnologije; FKIT), koji je u to doba djelovao u Sisku. Na poticaj → Jurja Božičevića, kolegij je osmislio i predavao Franc Šef, tadašnji direktor Razvoja INA-e. Kao asistent pridružio mu se Žarko Olujić, koji je nakon njegova umirovljenja preuzeo kolegij, a nakon gašenja naftno-petrokemijskog studija u Sisku taj je kolegij nastavio držati 1978–87. na matičnom fakultetu u Zagrebu. Nakon odlaska Ž. Olujića na Tehničko sveučilište u Delftu, kolegij je preuzela → Ljubica Matijašević (sv. 4) uz pomoć Eduarda Beera, tada zaposlenoga u zagrebačkom DIOKI-ju, koji je, zahvaljujući praktičnom iskustvu i publicističkomu radu, znatno pridonio razvoju nastave i struke.

Na tadašnjem dodiplomskom studiju Prehrambenoj tehnologiji Prehrambeno-tehnološkog fakulteta u Osijeku, 1996. uveden je kolegij Projektiranje uređaja u procesnoj industriji, koji je osmislio → Darko Skansi. Kolegij su preuzeli Mate Bilić, pristigao iz osječke Saponije kao autor mnogih tehnoloških projekata, i Darko Velić.

Danas temeljne vještine za procesno projektiranje stječu studenti sveučilišnoga diplomskog studija Kemijskog inženjerstva FKIT-a, u okviru kolegija Projektiranje I, Projektiranje II te Procesna ekonomika, na → Prehrambeno-biotehnološkom fakultetu u Zagrebu predaju se kolegiji Projektiranje biotehnoloških procesa te Tehnološko projektiranje, na → Prehrambeno-tehnološkom fakultetu u Osijeku kolegiji Tehnološko projektiranje (diplomski studij Prehrambeno inženjerstvo) te Optimizacija i projektiranje industrijskih procesa (diplomski studij Procesno inženjerstvo), a na → Kemijsko-tehnološkom fakultetu u Splitu kolegij Projektiranje procesa. Dio discipline procesnoga projektiranja koji se bavi projektiranjem procesnih energetskih sustava, većinom strojarskim aspektima, odn. detaljnim projektiranjem procesa, podučava se na strojarskim fakultetima u Zagrebu, Rijeci, Slavonskom Brodu.

Prva knjiga na hrvatskom jeziku koja sustavno obrađuje tematiku procesnoga projektiranja je udžbenik Projektiranje procesnih postrojenja (1988) F. Šefa i Ž. Olujića.









separacijski procesi, procesi razdvajanja homogenih ili heterogenih smjesa na sastavne komponente. Provode se sa svrhom pročišćavanja, koncentriranja i frakcioniranja višekomponentnih smjesa u laboratorijima i industriji. Dijele se na mehaničke, toplinske i ostale separacijske procese. Mehanički i toplinski separacijski procesi poznati su pod zajedničkim imenom jedinične operacije. U RH su Mehanički, toplinski i separacijski procesi grana znanstvenoga polja kemijskog inženjerstva, a njima se bave kemijski inženjeri, ekoinženjeri, inženjeri prehrambene tehnologije i procesni inženjeri.

Mehanički separacijski procesi podrazumijevaju razdvajanja heterogenih smjesa pod utjecajem mehaničkog djelovanja, pri čemu se dobivaju proizvodi različitih mehaničkih svojstava. Do separacije dolazi zbog razlike u veličini ili obliku čestica, razlike u gustoći faza, površinskih, električnih ili magnetskih svojstava čestica te reoloških svojstava fluida. Mehanički separacijski procesi su: sortiranje, filtracija, sedimentacija, flotacija, centrifugiranje, membranski procesi, otprašivanje. Toplinski separacijski procesi su procesi prijenosa tvari potaknuti dovođenjem energije ili pomoćne komponente u sustav. Često se nazivaju i molekularni separacijski procesi, a dalje se dijele na procese kontrolirane brzinom prijenosa tvari (adsorpcija, ionska izmjena, kristalizacija, sušenje) i procese koji se zasnivaju na faznim ravnotežama (isparavanje, destilacija, apsorpcija, ekstrakcija). Ostali separacijski procesi uključuju kromatografiju, koja se može provoditi u analitičke, preparativne ili separacijske svrhe.













Separacijski procesi bili su poznati drevnim civilizacijama. Primjerice sušenje hrane na suncu provodilo se 12 000. pr. Kr., dobivanje alkoholnih pića destilacijom bilo je poznato u starom Egiptu, Japanu, Indiji i Kini; stari Egipćani filtrirali su vodu kroz pijesak, a Hipokrat je oko 400. pr. Kr. izumio prvi vrećasti filter; isparavanje morske vode radi desalinizacije opisuje Aristotel (384–322. pr. Kr.), a ekstrakciju mirisa iz biljaka Nikandar (prijelaz III. u II. st. pr. Kr.). Primjena separacijskih procesa u masovnoj proizvodnji započela je tijekom prve industrijske revolucije (oko 1750–1830). Daljnji razvoj tehnologija i procesa odvijao se tijekom druge (tehnološke) industrijske revolucije (oko 1860–1920) i temeljio se na istraživanjima školovanih inženjera. Jedinične operacije sastavni su dio suvremenih proizvodnih postrojenja te su danas zastupljene u gotovo svim industrijskim granama.







U Hrvatskoj, industrijska primjena separacijskih procesa započela je otvaranjem → Tvornice papira u Rijeci (1821) te prve šećerane na parni pogon u Čepinu (1836), a porasla je puštanjem u pogon riječke Rafinerije (1883), te tvornice Kaštel (1921) u Karlovcu, prethodnika današnje → Plive iz Zagreba.













Srednje i visoko školstvo u Hrvatskoj

Mehanički, toplinski i separacijski procesi uvode se u srednjoškolski program 1946., početkom rada Kemijsko tehnološkog odjela trogodišnje srednje Tehničke škole u Zagrebu. Četverogodišnja Kemijska tehnička škola osnovana je 1960. u Zagrebu, 1978. postala je Kemijsko tehnološki obrazovni centar, a 2005. promijenila je naziv u Prirodoslovna škola Vladimira Preloga. Danas se osnovna znanja o mehaničkim i toplinskim separacijskim procesima predaju u srednjim prirodoslovnim i tehničkim školama u kojima se školuju kemijski, ekološki i prehrambeni tehničari (nastavni predmeti Tehnološke operacije, Tehnološke operacije i procesi i Jedinične operacije).









Osnivanjem zagrebačke Tehničke visoke škole (→ Tehnički fakultet u Zagrebu; sv. 4) 1919. na Kemičko-inženjerskom odjelu (danas → Fakultet kemijskog inženjerstva i tehnologije; FKIT) započela je naobrazba kemijskih inženjera u Hrvatskoj. Separacijski se procesi posebno izučavaju na kolegiju Operacije kemijske industrije koji je 1947. uveo → Rikard Podhorsky. Danas se o tom području stječu znanja na zagrebačkom FKIT-u (kolegiji Mehaničko procesno inženjerstvo, Toplinsko procesno inženjerstvo, Sustavi jediničnih operacija, Jedinične operacije u ekoinženjerstvu, Procesi prijenosa i separacija), → Kemijsko-tehnološkom fakultetu u Splitu (Tehnološke operacije, Jedinične operacije u zaštiti okoliša, Mehaničke i toplinske operacije, Operacije farmaceutske tehnologije), → Prehrambeno-biotehnološkom fakultetu u Zagrebu (Jedinične operacije), procesno energetskom smjeru → Fakulteta strojarstva i brodogradnje (sv. 1) u Zagrebu (Mehaničke operacije, Toplinske operacije) te → Prehrambeno-tehnološkom fakultetu u Osijeku (Jedinične operacije u prehrambenom inženjerstvu, Jedinične operacije u procesnom inženjerstvu).

Znanstvena i stručna publicistika

Srednjoškolski udžbenici u kojima su dane osnove mehaničkih i toplinskih separacijskih procesa na hrvatskom jeziku su Tehnološke operacije. Priručnik u nastavi III. i IV. stupnja stručne spreme obrazovnih profila kemijske tehnologije (1988) Stanka Rozgaja, Tehnološke operacije (2000) S. Rozgaja i Antuna Glasnovića i dr.

Prva skripta na hrvatskom jeziku Operacije kemijske industrije, koja se rabila u nastavi na Tehničkome fakultetu u Zagrebu, napisali su tadašnji studenti kemije Vlastimir Stevanović i Borivoj Frušić prema predavanjima R. Podhorskog. Slijedili su udžbenici Operacije kemijske industrije (R. Podhorsky, 1969) te Tehnološke operacije (R. Podhorski i E. Sokele, 1971). Toplinski separacijski procesi dijelom su opisani u knjizi Nauka o toplini II (F. Bošnjaković, 1950). Sveučilišni udžbenici koji se danas rabe u nastavi su Mehaničke operacije. Inženjerstvo disperznih sustava (M. Hraste, 1990), Mehaničko procesno inženjerstvo (M. Hraste, 2003), Uvod u mehaničke operacije (V. Koharić, 1981) i Mehaničke operacije (V. Koharić, 1996).