Tvornica karbida i ferolegura Dalmacija – Dugi Rat, metalurško poduzeće osnovano 1908. u Dugom Ratu. Bilo je jedno od najvećih izvozničkih poduzeća na području Jugoslavije i okosnica razvoja omiškoga kraja.







Kao tvornicu kalcijeva karbida i kalcijeva cijanamida utemeljilo ga je talijansko društvo SUFID (Società anonima per l’utilizzazione delle forze idrauliche della Dalmazia) iz Trsta, izgradivši proizvodne pogone u Dugom Ratu. Kao i sve tvornice karbida u Italiji, SUFID je posjedovao i → Tvornicu elektroda i ferolegura u Šibeniku, te je u tom razdoblju bio najveći svjetski proizvođač karbida. Istodobno s gradnjom tvornice u Dugom Ratu počela je i gradnja hidroelektrane Kraljevac na Cetini kraj Omiša, kojom se tvornica trebala opskrbljivati električnom energijom. Hidroelektrana Kraljevac bila je dovršena 1912. i sadržavala je dva generatora s po 13 MW. Tvornica u Dugom Ratu bila je potpuno izgrađena 1914., kada je i službeno započela s radom. Imala je četiri monofazne peći od 1900 kW, kapaciteta 10 t karbida na dan i tri peći za proizvodnju vapna kapaciteta 11 t na dan. Za I. svj. rata tvornicu je rekviriralo vojno ministarstvo u Beču, udvostručujući proizvodnju. Godine 1916. porušene su dvije karbidne peći i postavljene dvije nove sustava Carlson kapaciteta 20 t na dan. Najveći se dio proizvodnje izvozio.







Nakon što je 1929. SUFID-u istekla koncesija, poduzeće je prešlo u vlasništvo jugoslavenske vlade koja ga je prepustila francuskom društvu Société Française des Forces Hydroélectriques de la Dalmatie (La Dalmatienne). Krizno razdoblje u radu tvornice nastupilo je 1930-ih. Prilike su se poboljšale 1938. kada je društvo La Dalmatienne ušlo u europski trust proizvođača kalcijeva karbida s kvotom od 15 500 t pakiranoga karbida na godinu. Uz tvornicu je u drugoj polovici 1930-ih sagrađeno i radničko naselje s bolnicom.

Godine 1940. djelomično su preinačene peći kako bi se mogla uvesti proizvodnja ferosilicija. U tom razdoblju bilo je oko 800 radnika. Godine 1941. tvornicu su preuzeli Talijani. Proizvodnja je stala 1942., kada su partizani onesposobili dalekovod, a nakon toga su Talijani opustošili tvornicu pri povlačenju. Poduzećem su do kraja rata upravljale vlasti NDH, a 1945. postalo je državnom imovinom. Raditi je ponovno počelo 1946. pod nazivom Tvornica kalcijeva karbida i cijanamida Dalmacija – Dugi Rat. Godine 1947. obnovljene su tri peći za proizvodnju karbida i jedna peć za proizvodnju ferosilicija. Započela je i proizvodnja acetilena, tehničkih plinova (kisik, dušik), a povremeno feromangana i sirovoga željeza.

Prva poslijeratna rekonstrukcija i proširenje tvornice izvedeni su 1955. kada je započela proizvodnja argona. Jedna od najmodernijih peći za proizvodnju kalcijeva karbida poduzeća Tagliaferri iz Milana, nominalne snage 22,5 MW, izgrađena je 1962. Iste godine zbog nerentabilnosti zatvoren je pogon kalcijeva cijanamida. Sljedeće godine izgrađena je i puštena u pogon nova peć za vapno, kapaciteta 70 t na dan. Od 1971., zbog pada potrošnje kalcijeva karbida kao izvora acetilena, poduzeće se sve više usmjeravalo na proizvodnju ferolegura. Istodobno je otvorilo svoja predstavništva na najznačajnijim lokacijama svjetskog tržišta ferolegura, u New Yorku i Milanu, te se u to doba profiliralo u jednoga od najvećih izvoznika u Jugoslaviji. Godine 1977. promijenilo je naziv u Tvornica karbida i ferolegura Dalmacija – Dugi Rat. Tada je ustrojeno kao OUR koji se sastojao od pet OOUR-a: Ferokrom, Feromangan, Održavanje, Transport i Tehnički plinovi. Tijekom 1980-ih slijedila je daljnja modernizacija i širenje proizvodnje. Izgrađena je nova lučno-otporna električna peć za proizvodnju 75-postotnog ferosilicija koju je proizvelo poduzeće Elkem–Spigerverket iz Osla. Ugrađena su filtarska postrojenja na sve tri peći za proizvodnju ferolegura, čime je Dalmacija postala prvi proizvođač ferolegura u Europi koji je riješio sustav otprašivanja otpadnih plinova. Započela je proizvodnja specijalnih pjenila za gašenje požara naziva Light Water i 4S, te elektromehaničkih proizvoda u pogonu Elektromatika. Na svom vrhuncu poduzeće je zapošljavalo oko 2000 radnika, te proizvodilo 101 000 t ferolegura na godinu.







Izbijanjem Domovinskoga rata tvornica je povremeno ostajala bez električne energije, a dovoz sirovina bio je poremećen, zbog čega su se mnogi kupci okrenuli drugim poduzećima. U tom razdoblju u tvornici je bio izgrađen prvi oklopni transporter namijenjen obrani Hrvatske. Godine 1990. kemijski dio poduzeća izgradnjom novoga pogona za proizvodnju tehničkih plinova (kisik, dušik, argon) prešao je u okvir poduzeća Montkemija – tehnički plinovi iz Zaprešića (→ Messer Croatia plin). Poduzeće je privatizirano 1992. te se usmjerilo na proizvodnju ferokroma. Nakon neuspješne prodaje tvornica je 1998. obustavila proizvodnju. Odluka o zatvaranju tvornice donesena je 2003., kada je počelo rušenje tvorničkoga kompleksa koje je bilo dovršeno 2009.

deterdženti (detergenti), industrijski proizvodi za odstranjivanje nečistoća, ponajprije za pranje rublja u vodi. U širem značenju se pod deterdžentima razumiju i različita sredstva za pranje i čišćenje (npr. posuđa, sagova itd). Obuhvaćaju tvari ili smjese koje sadržavaju sapune i druge površinski aktivne tvari koje smanjuju površinsku napetost vode (tenzidi).

Molekule tenzida su supstance amfifilnih osobina, jer se sastoje od hidrofilne i hidrofobne skupine/dijela. Tijekom pranja hidrofilna (polarna) skupina molekule usmjerava se prema vodenoj fazi, a hidrofobna (nepolarna) prema nevodenoj fazi, npr. masnoći. Upravo to svojstvo tenzida smanjuje napetost površine, a pri njihovoj određenoj koncentraciji stvaraju se nakupine (micele). Micele se nakupljaju na granici faza koje se ne miješaju, npr. vode i masnoće, i omogućavaju uklanjanje nečistoće od podloge. Prema električnom naboju površinski aktivnog iona ili molekule u vodenoj otopini te traženim svojstvima, u deterdžentima se rabe anionski, kationski, neionski ili amfoterni tenzidi. U suvremenim deterdžentima anionski tenzidi (alkilbenzensulfonati, alkansulfonati, alkilsulfati) prisutni su u najvećim količinama. Potom slijede neionski tenzidi (alkilfenolpoliglikol-eteri, alkilpoliglikol-eteri, alkanolamidi masnih kiselina, alkilpoliglukozidi), udio kojih stalno raste jer imaju vrlo povoljna svojstva pranja, osobito sintetskih vlakana i pri nižim temperaturama.

Kao glavne komponente današnji deterdženti osim tenzida sadržavaju bildere i izbjeljivače. Bilderi su tvari koje nemaju površinski aktivnih svojstava, no pojačavaju učinke pranja, sinergističko djelovanje tenzida i mekšaju vodu, tj. uklanjaju kalcijeve i magnezijeve ione koji potječu iz vode i nečistoće. Obuhvaćaju niz sirovina koje se prema načinu djelovanja dijele na alkalna sredstva za taloženje (natrijev karbonat), sredstva za tvorbu kompleksa (npr. natrijev trifosfat ili nitriloctena kiselina, NTA) i ionske izmjenjivače (npr. u vodi topljive polikarboksilne kiseline i zeoliti). Izbjeljivači (bjelila) su sredstva za bijeljenje, a dodaju se u deterdžente koji se rabe za pranje bijelog ili rublja svijetlih boja. Izbjeljivači kemijskoga tipa su oksidacijska sredstva koja u postupku pranja razaraju kromofore obojenih spojeva. Danas se najviše rabi natrijev hidrogenkarbonat i natrijev perborat iz kojeg se postupno razvija vodikov peroksid. Natrijev perborat oksidativno djeluje na višim temperaturama, počinje bijeliti na 60 °C, a optimalno bijeljenje postiže na 90 °C. Za postizanje izbjeljivanja na nižim temperaturama, često se umjesto natrijeva perborata rabi natrijev perkarbonat. Fluorescentna izbjeljivačka sredstva (optička bjelila) vežu se na tkaninu u vrlo tankom sloju u procesu pranja i pojačavaju dojam bjeline. Optička bjelila koja se najčešće rabe su derivati stilbena, a iznimno je učinkovita njihova kombinacija s derivatima bifenila koji se vrlo dobro vežu na vlakno već na nižim temperaturama. Pomoćna sredstva ili aditivi dodaju se deterdžentima u manjim količinama, radi postizanja željenih svojstava. To su → enzimi, antiredepozicijska sredstva (tvari koje sprečavaju vezanje nečistoće za vlakna), regulatori pjene, inhibitori korozije, inhibitori prijenosa boja, mirisi i bojila.

Deterdženti mogu biti u obliku tekućine, praška, gela, paste, kalupom ili na drugi način oblikovanih komada, a stavljaju se na tržište za uporabu u kućanstvu, profesionalne ili industrijske svrhe. Praškasti deterdženti se najviše rabe za tkanine od pamuka ili miješanih vlakana, dok su tekući deterdženti pogodni za tkanine od umjetnih i miješanih vlakana. U novije se doba zbog uštede energije nastoji prati rublje na nižim temperaturama, počevši od 15 °C, te je znatan porast uporabe tekućih deterdženata koji imaju bolju topivost. U segmentu tekućih deterdženata odnedavna su u uporabi gel-kapsule za pranje rublja koje sadržavaju vrlo koncentrirani deterdžent obložen želatinoznom folijom lako topljivom u vodi.

Znatan iskorak u razvoju suvremenih deterdženata bila je formulacija Fritza Henkela iz 1907., u kojoj je u prašak za pranje dodao natrijev perborat i natrijev silikat uz sodu i sapun. Tako se u pranju nisu samo odstranjivale mrlje iz tekstila već je prašak istodobno i bijelio. Danas su najveći svjetski proizvođači deterdženata američki Procter & Gamble i Church & Dwight, britansko-nizozemski Unilever i njemački Henkel. Zbog velikih količina deterdženata koji se nakon uporabe ispuštaju u kanalizaciju, njihovu se djelovanju na okoliš danas poklanja velika pozornost.

Proizvodnja deterdženata u Hrvatskoj

Među prvima u svijetu, → Slavoljub Eduard Penkala (sv. 1) je prije I. svj. rata izradio praškasti deterdžent, koji je zamijenio dotad rabljene sapun i lužinu za pranje rublja, te je uklanjao mrlje od vina, voća i tinte. Njegov je izum i plavilo, koje je zamijenilo bjelilo koje se do tada rabilo, a dolazilo je u obliku plavih kuglica u platnenim vrećicama te se prodavalo u trgovinama mješovitom robom.















Povijest industrijske proizvodnje deterdženata u Hrvatskoj započela je 1922. kada je austrijsko društvo Georga Schichta (danas u sastavu Unilevera) preuzelo osječku tvornicu za proizvodnju sapuna i svijeća Samuela Reinitza (osnovana 1894). Do kraja 1920-ih osječka je tvornica uvela u proizvodnju abrazivno sredstvo za čišćenje VIM, te praškasti deterdžent za ručno pranje rublja Radion pakiran u svojstvenome crvenom pakiranju, s reklamnim sloganom: »Pere sam«. Nakon II. svj. rata nacionalizirana tvornica nastavila je raditi pod imenom Prva tvornica sapuna Osijek (od 1953. → Saponia), a već 1956. u njenim pogonima proizveden je prvi sintetski prašak za pranje bijelog i šarenog rublja Plavi Radion. Tehnološki razvoj proizvodnje deterdženata kretao se od jednostavnog postupka miješanja komponenata do složenog postupka raspršivanja pastozne smjese (engl. slurry) i protustrujnoga sušenja zrakom u tornju za raspršivanje deterdženata. Tako se npr. od 1959. proizvode tekući deterdženti za pranje osjetljivog rublja Nila, od 1968. praškasti Faks helizim na osnovi biološki razgradivih tenzida s dodatkom enzima, od 1975. praškasti deterdžent Rubel.















U zagrebačkoj tvornici sapuna i kemijskih proizvoda Labud (osnovana 1947) su se isprva proizvodili peraći i toaletni sapuni, te prašak na bazi sapuna i kristalna soda. Od 1957. tvornica proizvodi praškasti deterdžent za rublje Peresam, od 1967. proizvodi se bioaktivni deterdžent s dodatkom enzima CIN, od 1975. deterdžent za pranje osjetljivog rublja Meri merino, a od 1983. univerzalni deterdžent Oliver. Godine 2015. Labud je postao članom Meteor grupe (→ Meteor grupa – Labud), spojivši se s đakovačkom tvornicom sredstava za čišćenje Meteor (osnovanom 1957). U Hrvatskoj je 2018. proizvedeno više od 50 000 t površinski aktivnih pripravaka, a najveći su proizvođači bili Saponia i Meteor grupa – Labud.













Visoko školstvo

Visokoškolske ustanove na kojima se obrađuju površinski aktivne tvari su → Fakultet kemijskog inženjerstva i tehnologije (kolegij Tenzidi) i → Tekstilno-tehnološki fakultet (Tekstilna kemija) u Zagrebu, → Kemijsko-tehnološki fakultet u Splitu (Parfemi i kozmetički preparati), Odjel za kemiju → Sveučilišta Josipa Jurja Strossmayera (sv. 4) (Praktikum metodike nastave kemije II) te → Prehrambeno-tehnološki fakultet u Osijeku (Kemija i tehnologija deterdženata i sapuna). Među prvim nastavnicima iz tog područja ističe se → Mladen Bravar koji je na Fakultetu kemijskog inženjerstva i tehnologije u Zagrebu predavao kolegij Kemija detergenata, a među udžbenicima Njega tekstila I. Čišćenje u vodenim medijima (I. Soljačić, T. Pušić, 2005).

pesticidi, u poljoprivredi, kemijski ili biološki agensi namijenjeni suzbijanju štetnih organizama. Prema području primjene podijeljeni su na sredstva za zaštitu bilja i biocide.

Vrste

Sredstva za zaštitu bilja pesticidi su koji se najviše rabe. Namjena im je zaštita bilja i biljnih proizvoda od štetnih organizama (štetne životinje ili štetnici, biljni patogeni, korovi) ili sprečavanje djelovanja takvih organizama, suzbijanje ili sprečavanje neželjenog rasta bilja i djelovanje na životne procese bilja na drugačiji način od hranjivih tvari (npr. regulatori rasta bilja – auksini, citokinini, giberelini, etilen, apscizinska kiselina). Prema ciljanim skupinama štetnika, sredstva za zaštitu bilja rabe se za suzbijanje kukaca (insekticidi), grinja (akaricidi), nematoda (nematocidi), mekušaca (moluskocidi), puževa (limacidi), ptica (avicidi), glodavaca (rodenticidi), gljiva (fungicidi), bakterija (baktericidi), korova (herbicidi); zajednički naziv za sva sredstva namijenjena suzbijanju životinja je zoocidi. Sredstva za odvraćanje (repelenti) ptica su korvifugi. Sredstva za suzbijanje užih skupina štetnih organizama su, npr. insekticidi za suzbijanje lisnih uši (aficidi), ličinki kukaca (larvicidi), odraslih jedinki (adulticidi) i jaja kukaca (ovicidi); rodenticidi za suzbijanje krtica (talpicidi) i zečeva (leporicidi); herbicidi za suzbijanje trava ili monokotiledonih (uskolisnih) korova (graminicidi), šuma (silvacidi), drveća i grmlja (arboricidi), sredstva koja izazivaju sušenje biljaka (desikanti) ili opadanje lišća (defolijanti); fungicidi za suzbijanje uzročnika sive plijesni (botricidi), pepelnice (erisificidi), plamenjače (peronosporicidi) i dr.

Biocidi se rabe za kontrolu organizama koji su štetni za zdravlje ljudi i životinja, ili štete prirodnim ili proizvedenim materijalima. Namjena im je uništiti, odvratiti, učiniti bezopasnim, spriječiti djelovanje, odn. nadzirati bilo koji štetni organizam, na bilo koji način, osim čisto fizičkim ili mehaničkim djelovanjem. U biocide spadaju sredstva za dezinfekciju i opću uporabu, konzervansi, sredstva za suzbijanje nametnika i ostali biocidi.

Razvoj

Prva primjena insekticida zabilježena je prije 4500 godina kada su Sumerani sumpornim spojevima suzbijali kukce i grinje, dok su Kinezi prije 3200 godina živinim i arsenovim spojevima suzbijali uši glave i tijela. Biljka buhač (Tanacetum cinerariifolium, Pyrethrum cinerariifolium) se, zahvaljujući piretrinu koji sadržava, rabi kao prirodni insekticid više od 2000 godina. Mješavina modre galice i vapna (tzv. bordoška juha) rabi se kao fungicid od sredine XIX. st., kada se javlja i industrijski sintetizirani insekticid i rodenticid bakrov(II) acetoarsenit (tzv. pariško zelenilo). Rani tvornički pripravljeni organski insekticidi i fungicidi bili su nusproizvodi industrijskih procesa – nitrofenoli, klorfenoli, kreozot, naftalen i petrolej, dok su se kao herbicidi rabili amonijev sulfat i natrijev arsenat. Zbog visoke doze u primjeni, toksičnosti i fitotoksičnosti te slabe selektivnosti, od 1940-ih počeli su ih zamjenjivati mnogi novi spojevi, od kojih su najpoznatiji insekticid diklor-difenil-trikloretan (DDT), herbicid 2,4-diklorfenoksioctena kiselina (2,4-D) i fungicid iz skupine ftalimida, kaptan. DDT se uspješno rabio za zaštitu bilja od kukaca, ali i kao biocid koji je sačuvao milijune ljudskih života uništavajući kukce vektore uzročnika malarije, žute groznice i tifusa. Njegova neselektivna i prekomjerna primjena te iznimna perzistentnost (spora razgradnja) doveli su do zabrane 1970-ih, kada su klorirane ugljikovodike zamijenili sintetski piretroidi. U 1960-ima pojavio se insekticid klorpirifos, a 1970-ih i 1980-ih glifosat i herbicidi na osnovi sulfonilureje i imidazolinona, te insekticidi avermektini i pesticidi biološkoga podrijetla na osnovi bakterije Bacillus thuringiensis. Organski fungicidi su se snažno razvijali tijekom 1960-ih (mankozeb) i 1970-ih (triazoli). Anorganski fungicidi na osnovi bakra i sumpora primjenjuju se i danas. Od 1990-ih se na tržištu javljaju neonikotinoidni insekticidi, ali i genetički modificirane ratarske kulture tolerantne na herbicid glifosat, a poslije i na glufosinat. U zaštiti od štetnih kukaca rabe se i genetički modificirane biljke koje sadržavaju gene iz bakterije B. thuringiensis odgovorne za sintezu insekticidnih endotoksina (→ genetički modificirani organizmi). Zbog brige o zaštiti okoliša i ljudskoga zdravlja, u današnje se doba velika pozornost poklanja pesticidima, uporaba kojih je regulirana strogim propisima. Mnoge tvari koje su nekoć bile u širokoj uporabi danas su zabranjene, a razvoj se usmjerava na manje štetne tvari.

Sastav i svojstva

Formulacije pesticida su stabilne mješavine jedne ili više pesticidno aktivnih tvari i inertnih tvari u obliku u kojem dolaze na tržište. Osim kemijskih, aktivne tvari pesticida često su prirodnoga podrijetla – živi organizmi, produkti njihova metabolizma ili ekstrakti živih organizama i virusi. Biološkim sredstvima smatraju se samo živi organizmi ili njihovi dijelovi koji se izravno rabe u suzbijanju štetnih organizama. Biotehnička sredstva nastaju manipulacijom živim organizmima, njihovim dijelovima ili njihovim proizvodima radi dobivanja pesticida.

U najznačajnija svojstva sredstava za zaštitu bilja ubrajaju se otrovnost i sistemičnost. Otrovnost ne ovisi o podrijetlu aktivne tvari, jer nisu svi kemijski pesticidi otrovniji od bioloških i biotehničkih. Aktivne tvari koje se biljkom translociraju kroz ksilem ili floem nazivaju se sistemičnim sredstvima, dok se one aktivne tvari koje nemaju to svojstvo nazivaju kontaktnim sredstvima za zaštitu bilja. Inertne tvari u formulaciji pesticida djeluju kao ublaživači ili sinergisti aktivne tvari. One unapređuju fizikalno-kemijska, a katkad i toksikološka svojstava aktivne tvari, te olakšavaju njezinu primjenu. Inertne tvari su različita otapala, tenzidi, razrjeđivači i nosači, disperzenti i dezintegranti, antikoagulanti, puferi, stabilizatori, adhezivi, aktivatori, emulgatori i dr. Formulacije pesticida prilagođene su svojstvima aktivnih tvari, ali i biljkama koje se štite, štetnim organizmima koje suzbijaju i tehnici primjene (aplikacije) pesticida. Pesticidi se primjenjuju u tekućem ili u krutom (suhom) obliku. Najčešće formulacije za izravnu aplikaciju u krutom obliku su prašivo (kratice formulacija DP i P), prašivo za suho tretiranje sjemena (DS), granule (GR i G) i tablete za izravnu aplikaciju (DT). Većinu formulacija pesticida potrebno je prije aplikacije pomiješati s vodom (obično 200–1000 l/ha) radi ravnomjerne distribucije kapljica pesticida, kojih je doza samo nekoliko grama (mililitara) do nekoliko kilograma (litara) po hektaru. Za to se rabe tekuće formulacije: topivi koncentrat (SL), koncentrirana suspenzija (SC), koncentrat za emulziju (EC), suspo-emulzija (SE) i dr., ali i krute formulacije: vododispergirajuće (močivo) prašivo (WP i WP-SB), vodotopivo prašivo (SP), vododispergirajuće granule (WG i WG-SB), vodotopive granule (SG) i vodotopive tablete (ST) i dr. U novije doba razvijaju se i nanopesticidi te pesticidi koji djeluju na utišavanje gena štetnog organizma pomoću interferencije RNA (RNAi).

Pesticidi u Hrvatskoj

Početci sustavne promidžbe uporabe pesticida u hrvatskoj poljoprivredi vežu se uz osnutak → Hrvatsko-slavonskog gospodarskog društva 1841. te pokretanje časopisa → Gospodarski list 1842., koji je npr. poticao uporabu modre galice u zaštiti sjemena žitarica. Istodobno se proizvodnja dalmatinskog buhača u našem priobalju proširila toliko, da je postala značajna i u svjetskim razmjerima.

Ipak, u Hrvatskoj je sinteza vlastitih aktivnih tvari modernih pesticida dugo bila slabo razvijena. Stoga su se na tržištu prodavali uvozni proizvodi ili su domaći proizvođači na osnovi uvoznih aktivnih tvari proizvodili vlastite formulacije, koje su se distribuirale na domaćem tržištu, a dijelom i izvozile. U zagrebačkoj tvornici Moster (→ Chromos; danas Chromos Agro) započela je 1941. proizvodnja fenilživina acetata Ceretana, kao fungicida za zaštitu sjemena. Nakon II. svj. rata u tvornici su razrađene laboratorijska i poluindustrijska sinteza DDT-ja i lindana, a njihova industrijska proizvodnja počela je 1962. dovršetkom klornog pogona. Istodobno je razvijena sinteza herbicida 2,4-diklorfenoksioctene kiseline, a od 1994. u tom poduzeću djeluje pogon za proizvodnju fungicidne aktivne tvari dodina. Sisačka tvornica Radonja (→ Herbos) je početkom 1950-ih započela razvoj sinteze živina fungicida za tretiranje sjemena, na osnovi kojega je 1957. pokrenuta proizvodnja preparata Radosana. Usporedno s time, pokrenuta je proizvodnja preparata na osnovi aktivne tvari tirama (Radotiram), ubrzo i živina fungicida Merklorata, fungicidnih aktivnih tvari cirama i cineba (Radociram i Radocineb), te početkom 1960-ih, herbicida na osnovi aktivnih tvari simazina (Radokor) i atrazina (Radazin); potonje se smatraju najznačajnijom vlastitom sintezom aktivnih tvari. U suradnji sa švicarskim poduzećem Sandozom, od 1958. Radonja proizvodi insekticid tiameton (Ekatin). Od 1962. Serum-zavod Kalinovica (od 1970. u sastavu → Plive, od 2009. → Genera) također proizvodi sredstva za fitofarmaciju.







Tijekom vremena je proizvodnja aktivnih tvari u domaćim poduzećima prestala, a poduzeća su se preusmjerila na proizvodnju vlastitih formulacija od uvoznih aktivnih tvari (uglavnom generičkih, koje proizvode svjetske kompanije nakon isteka patentne zaštite). U posljednje doba u RH prevladava i kupnja gotovih formulacija originalnih i generičkih pesticida, njihovo prepakiravanje i distribucija. Godine 2014. poduzeće Herbos u stečaju likvidirano je, a dio njegova proizvodnog programa preuzela je → Iskra Zelina kemijska industrija; u poduzeću Genera danas je proizvodnja pesticida nastavljena u sklopu poslovnog područja Genera Agro; poduzeće Chromos Agro proizvodi i distribuira sredstva za zaštitu bilja te pokriva velik dio hrvatskog tržišta. Najveći svjetski proizvođači pesticida, švicarska Syngenta, njemački Bayer Crop Science i BASF, američki DowDuPont i drugi, danas su prisutni na hrvatskom tržištu, gdje sve više izravno prodaju svoje proizvode.

Danas je hrvatsko zakonodavstvo o pesticidima usklađeno s onim EU-a, koje osigurava najvišu razinu zaštite ljudi i okoliša od pesticida u svijetu. Zdravstvena ispravnost hrane određena je maksimalnom dopuštenom količinom, odn. razinom ostataka (MDK ili MRO, engl. maximum residue level – MRL) pesticida na hrani ili u njoj, a popisuje se za svaku pojedinu aktivnu tvar i njezine metabolite na svakoj pojedinoj namirnici. Obično iznosi 0,01 do 0,1 mg rezidua/kg hrane, ponekad i više.

Visoko i srednje školstvo, publicistika

Na → Agronomskome fakultetu u Zagrebu postoji studij Fitomedicina (Zaštita bilja), dok se o sredstvima za zaštitu bilja predaje i na drugim studijima toga fakulteta te Šumarskoga fakulteta u Zagrebu, na Agrobiotehničkom fakultetu u Osijeku i Sveučilišnom studiju Mediteranska poljoprivreda u Splitu. O biocidima se detaljnije poučava na studijima iz sanitarnog inženjerstva na Medicinskom fakultetu u Rijeci i Zdravstvenome veleučilištu u Zagrebu. O pesticidima se predaje i u srednjim strukovnim školama za sanitarne i poljoprivredne tehničare.

Među nastavnom i stručnom literaturom iz područja pesticida i njihove primjene ističu se djela Fitofarmacija. Opći dio (M. Maceljski, 1967), Metode i aparati za primjenu pesticida (M. Maceljski, 1992), Unapređenje tehnike aplikacije pesticida (Đ. Banaj, V. Tadić, Ž. Banaj, P. Lukač, 2013).

šumarstvo, znanost, struka i umijeće gospodarenja i očuvanja šumskih ekosustava za trajnu dobrobit čovjeka, društva, okoliša i gospodarstva. Složena je djelatnost koja sadržava biološku, ekološku, tehničku i ekonomsku komponentu. Brine se o uravnoteženom i potrajnom (održivom) gospodarenju šumama, maksimalnim prinosima i optimalnoj obnovi šuma uz trajnu stabilnost šumskih ekosustava, skrbeći se za mnogobrojan životinjski svijet, obilne i trajne rezerve pitke vode, atraktivan i rekreacijski privlačan okoliš u prirodnim i u urbanim sredinama.

Gospodarenje šumama

Gospodarenje šumama djelatnost je koja uključuje uzgajanje, uređivanje i iskorištavanje šuma te zaštitu šuma i lovno gospodarenje.

Uzgajanje šuma bavi se osmišljenim osnivanjem šumske sastojine i postupanjem njome, kako bi se ispunili ciljevi gospodarenja. Zadaća mu je u svakom šumskom ekosustavu pronaći i izvesti takve šumskouzgojne zahvate koji će omogućiti njegovu trajnu i maksimalnu stabilnost, vitalitet, proizvodnju i sposobnost prirodne obnove. Djelokrug uzgajanja šuma obuhvaća osnivanje, morfologiju, njegu, obnovu i pretvorbu šuma. Osnivanje šuma obuhvaća područja šumskoga sjemenarstva, šumskoga rasadničarstva i pošumljavanja. Morfologija šuma analizira i opisuje pojavne oblike šuma i šumskih sastojina. Njega šuma bavi se procesima i metodama oblikovanja strukture šumske sastojine te kontrole rasta i prirasta šumskih vrsta drveća i sastojina. Obnova šuma bavi se procesima i metodama izmjene generacija šumskih sastojina. Pretvorba šuma obuhvaća izmjene sastojinskih, uzgojnih i degradacijskih oblika šuma te metoda gospodarenja šumama. Uzgajanje šuma oslanja se na šumarsku pedologiju, šumarsku fitocenologiju, ekologiju šuma, dendrologiju, šumarsku genetiku, oplemenjivanje šumskog drveća i šumarsku klimatologiju.







Uređivanje šuma osim strateškoga planiranja uporabe šumskih resursa obuhvaća niz postupaka i aktivnosti koje treba provesti kako bi se izradio plan gospodarenja (uređajni elaborat, osnova gospodarenja, program gospodarenja) konkretnom šumskom površinom (gospodarskom jedinicom) za jasno definirano gospodarsko razdoblje. U tom smislu urediti šumu znači unaprijed definirati gdje, kada, koliko i kako sjeći, pri čemu je sječa samo nužna posljedica šumskouzgojnih postupaka.









Iskorištavanje šuma (eksploatacija šuma) dio je šumarstva koji se bavi uzimanjem i svrhovitom uporabom svih postojećih obnovljivih i neobnovljivih prirodnih proizvoda šume, koji se dijele na glavne ili primarne šumske proizvode (drvo) i sporedne ili sekundarne šumske proizvode (svi ostali šumski proizvodi). Sinteza je znanstvenih i stručnih dostignuća u iskorištavanju šuma te disciplina na koje se oslanja, od kojih su → drvna tehnologija, mehanizacija (→ šumski strojevi), šumske prometnice, ekologija, ergonomija, uzgajanje i uređivanje šuma te ekonomika najvažnije. Sastavnica iskorištavanja šuma koja se bavi proizvodnjom drvnih sortimenata (trupci, ogrijevno drvo, drvo za kemijsku preradbu, drvni iver) naziva se → pridobivanje drva.

















Zaštita šuma dio je šumarstva koji se bavi očuvanjem ekološke ravnoteže u šumskome ekosustavu, te je integralni dio zaštite prirode. Zaštita šuma nije u suprotnosti s racionalnim iskorištavanjem šumskih dobara. Zadaća je zaštite šuma ustanoviti vanjske pojave šteta, utvrditi sve uzročnike šteta, pronaći metode suzbijanja šteta, te jasno formulirati osnovne odredbe o sprečavanju i suzbijanju šumskih šteta. Dominantni štetni utjecaji na stabilnost šumskog ekosustava mogu biti abiotski (klima, tlo), biotski (mikoplazme, virusi, bakterije, gljive, insekti, glodavci i divljač) i antropogeni (loše gospodarenje, neodgovarajuće iskorištavanje, požari, promjene u šumskim staništima). Integralna, odn. usmjerena zaštita šuma sustav je koji obuhvaća sve raspoložive metode i sredstva za zaštitu. Različite metode i sredstva kombiniraju se kako bi se održala i sačuvala šuma kao najsloženiji ekosustav. Zaštita šuma oslanja se na temeljne šumarske discipline kao što su uzgajanje šuma, šumarska fitopatologija, šumarska entomologija i lovno gospodarenje.







Lovno gospodarenje obuhvaća aktivnosti koje se provode radi uzgoja, zaštite i korištenja divljači. Provodi se usporedno s ostalim gospodarskim djelatnostima (šumarstvo, poljoprivreda, vodoprivreda, zaštita prirode), usklađivanjem lovno-gospodarskih planova s gospodarskim planovima ostalih djelatnosti. Uzgoj, zaštita i korištenje (lov) krupne divljači odvija se uglavnom u šumskim ekosustavima, dok se iste gospodarske mjere za sitnu dlakavu i pernatu divljač provode u najvećoj mjeri na poljoprivrednim ili vodenim površinama. U lovno gospodarenje, uz lov kao jednu od niza aktivnosti, uključena je prihrana i prehrana divljači, tehničko uređenje lovišta, nadzor (čuvanje) lovišta i mjere za osiguranje potrajnog gospodarenja očuvanjem optimalne brojnosti, spolne i starosne strukture pojedine vrste divljači.







Povijesni razvoj

Razvoj šumarstva sagledava se u četiri razdoblja odnosa čovjeka prema šumi. Prvo razdoblje obuhvaća prapovijest i stari vijek, kada je čovjek uzimao od šume prema potrebi, koliko mu je i što trebalo, bez plana i ograničenja. Odnos čovjeka prema stablu i šumi bio je najprije određen nepisanim religijskim pravilima, a zatim su se javili i prvi pravni propisi koji su štitili vlasništvo nad stablima i njihovim plodovima, npr. babilonski Hamurabijev zakonik (1755. do 1750. pr. Kr.), Hetitski zakonik (XVII. do XI. st. pr. Kr.) i rimski Zakonik dvanaest ploča (451. do 450. pr. Kr.). Drugo razdoblje obuhvaća srednji vijek i dio novoga vijeka. Počelo je pojavom pravnih propisa koji su sadržavali odredbe o čuvanju stabala i šuma te sprečavanju drvokrađe i prevelikih sječa. Šumsko-poljsko-pašnjački pristupi iskorištavanju šuma obilježje su srednjovjekovnoga razdoblja, kada su šume za povlašteni vlastelinski sloj bile stalan izvor divljači za lov, dok su za niže slojeve imale egzistencijalno značenje. Dugoročnom planiranju trajne opskrbe šumskim proizvodima i očuvanju šumske površine još se uvijek nije posvećivala pozornost. Treće je razdoblje počelo u XVIII. st. kada su se pojavili plansko iskorištavanje šuma, obnova i zaštita šuma. Šumarstvo se razvijalo na postavci o šumi kao samoobnovljivome prirodnom resursu. Uvedeno je i razvijalo se potrajno gospodarenje šumama. Četvrto razdoblje počelo je sredinom XX. st., od kada čovjek sagledava višestruku ulogu šume u životu, opstanku i razvoju svih živih bića. Znanost pokazuje da su općekorisne funkcije šuma mnogo važnije od proizvedenoga drva. Načelo potrajnosti evoluira u višenamjensku progresivnu potrajnost. Sagledava se odnos čovjeka prema cjelini šumskog ekosustava. Dugoročno održavanje biološke raznolikosti i funkcionalne cjelovitosti šumskih ekosustava postaje glavno načelo gospodarenja šumama.

Šumarstvo u Hrvatskoj

Povijest

Bogatstvo hrvatskih → šuma te duga šumarska tradicija uvjetovali su visoke domete šumarstva u Hrvatskoj, koje spada među najstarije organizirane djelatnosti u zemlji. Prvi pravni propisi s odredbama vezanima uz šume nalaze se u statutima primorskih gradova, primjerice u Statutu Lige kotara Ninskog iz 1103., Statutu grada i otoka Korčule iz 1214., Statutu grada Dubrovnika iz 1272., Statutu Lastova iz 1310., Statutu grada Splita iz 1312., Statutu grada Trogira iz 1322., Mljetskom statutu iz 1345. i dr. Nastanak organiziranog šumarstva obilježili su prva inventura, opis i kartiranje dijela velebitskih šuma 1764–65., ustrojavanje prve šumarske službe u Krasnu, Baškim Oštarijama i na Petrovoj gori 1765., te donošenje prve zakonske uredbe o šumama 1769. Za intenzivan razvoj šumarstva posebno su važni osnutak Hrvatskoga šumarskog društva 1846., donošenje prvoga suvremenog zakona o šumama 1852. i početak sveučilišne šumarske nastave na Šumarskoj akademiji u Zagrebu 1898. Odredbama Ustava Republike Hrvatske i Zakona o šumama iz 1990. šume i šumska zemljišta proglašeni su dobrima od općeg interesa i specifičnim prirodnim bogatstvom koje uživa posebnu zaštitu. Ustanovljeno je jedinstveno šumskogospodarsko područje za koje se izrađuje Šumskogospodarska osnova područja RH. Uveden je revirni sustav po kojem šumski revir postaje temeljna jedinica gospodarenja šumom. Radi obavljanja djelatnosti gospodarenja šumama i šumskim zemljištima u vlasništvu RH, Sabor Republike Hrvatske je 1990. osnovao → Hrvatske šume kao javno poduzeće u djelatnosti šumarstva, sa sjedištem u Zagrebu.







Strukovno šumarsko obrazovanje

Strukovno šumarsko obrazovanje u Hrvatskoj počelo je 1860. na Gospodarsko-šumarskom učilištu u Križevcima (→ Visoko gospodarsko učilište u Križevcima). Trajalo je do 1898. kada je šumarska nastava na križevačkom učilištu izdignuta na sveučilišnu razinu i preseljena na Šumarsku akademiju u Zagrebu. Prve srednje šumarske škole utemeljene su 1946. u Glini i Drnišu. Prva od njih je godinu kasnije preseljena u Karlovac, gdje i danas djeluje pod imenom Šumarska i drvodjeljska škola. Škola iz Drniša preseljena je 1948. u Split, gdje je do 1965. djelovala Šumarska škola za krš. Strukovno šumarsko obrazovanje u Hrvatskoj se danas provodi u srednjim školama u Đurđenovcu, Gračacu, Hrvatskoj Kostajnici, Otočcu, Slavonskom Brodu, Vinkovcima, Virovitici i u Zagrebu.

Visokoškolska šumarska nastava

Visokoškolska šumarska nastava u RH se danas održava na → Fakultetu šumarstva i drvne tehnologije u Zagrebu. Fakultet je počeo s radom pod nazivom Šumarska akademija, koja je 1898. bila otvorena pri tadašnjemu Mudroslovnom fakultetu u Zagrebu. Godine 1919. Akademija je prerasla u Gospodarsko-šumarski fakultet (od 1929. Poljoprivredno-šumarski fakultet). Nakon njihova razdvajanja 1959. nastavio je djelovati samostalni Šumarski fakultet, koji od 2021. djeluje pod današnjim imenom. Fakultet čine Šumarski odsjek i Drvnotehnološki odsjek. U sastavu Šumarskog odsjeka su Nastavno-pokusni šumski objekti Zagreb, Lipovljani, Zalesina, Velika i Rab. Fakultet gospodari državnim lovištima Kalifront na Rabu i Opeke II kod Lipovljana. Visokoškolska nastava na Fakultetu odvija se na preddiplomskim studijima (Šumarstvo; Urbano šumarstvo, zaštita prirode i okoliša; Drvna tehnologija), preddiplomskom stručnom studiju (Drvna tehnologija), diplomskim studijima (Šumarstvo – smjerovi Uzgajanje i uređivanje šuma s lovnim gospodarenjem, Tehnika, tehnologija i management u šumarstvu; Urbano šumarstvo, zaštita prirode i okoliša; Drvnotehnološki procesi; Oblikovanje proizvoda od drva), poslijediplomskim specijalističkim studijima (Ekološko oblikovanje krajolika, Zaštita prirode i hortikultura; Uzgajanje i osnivanje šuma; Šumske tehnike i tehnologije; Lovstvo; Oplemenjivanje i očuvanje genetske raznolikosti šumskog drveća; Šumske prometnice; Uređivanje šuma; Tehnologija drvnih materijala; Organizacija proizvodnje) i poslijediplomskome doktorskom studiju (Šumarstvo i drvna tehnologija).







Znanstvenoistraživačka šumarska djelatnost

Prva znanstvena istraživanja u hrvatskome šumarstvu počela su osnutkom križevačkog Gospodarsko-šumarskog učilišta 1860. Organizirana znanstvenoistraživačka djelatnost započela je 1898. osnutkom Šumarske akademije u Zagrebu, a intenzivirala se 1919. osnutkom Gospodarsko-šumarskoga fakulteta u Zagrebu. Godine 1921. na Fakultetu je osnovan Zavod za šumske pokuse kao prva znanstvena šumarska institucija na području tadašnje države. Zadaća mu je bila sustavnim znanstvenim istraživanjima promicati šumarsku znanost i gospodarenje šumama.

Prva samostalna šumarska znanstvena institucija u Hrvatskoj osnovana je u Zagrebu 1945. pod nazivom Zavod za praktična šumarska istraživanja (od 1946. Institut za šumarska istraživanja, 1950–62. Institut za šumarska i lovna istraživanja). U Rijeci je 1950. osnovan Zavod za kontrolu šumarskog sjemena, a 1960. u Jastrebarskom Zavod za četinjače (od 1964. Jugoslavenski institut za četinjače). Spajanjem tih triju znanstvenih ustanova 1974. osnovan je Šumarski institut, Jastrebarsko. Godine 2009. Institut je promijenio ime u → Hrvatski šumarski institut. Danas je to znanstvena javna ustanova RH suvremeno opremljena za analize i praćenje šumskih ekosustava.







Osim navedenih instituta, u Splitu je od 1947. djelovao Institut za pošumljavanje krša (sa stanicama u Rijeci i Trstenom), koji je 1950. zamijenio Institut za eksperimentalno šumarstvo pod ingerencijom JAZU-a sa sjedištem u Zagrebu. Dio osoblja tog instituta je nakon prestanka njegova djelovanja preuzeo 1957. zagrebački Institut za šumarska i lovna istraživanja.

Ostale šumarske znanstvenoistraživačke ustanove u RH danas su Samostalni odjel za šumarstvo u sastavu → Instituta za jadranske kulture i melioraciju krša, Akademija šumarskih znanosti u Zagrebu, Centar za znanstveni rad HAZU-a u Vinkovcima, Arboretum HAZU-a u Trstenom. (→ Hrvatska akademija znanosti i umjetnosti; sv. 4)







Istaknuti hrvatski šumarski stručnjaci

U dugoj povijesti hrvatskog šumarstva istaknuli su se mnogi šumarski stručnjaci, od kojih su neki u javnosti ostali poznati po svojim ostvarenjima u različitim vidovima znanstvene ili stručne djelatnosti. Prvi šumarski stručnjaci iz Hrvatske s diplomom visokog učilišta šumarstva → Franjo Šporer, Antun Tomić, Josip Ettinger, Mijo Vrbanić, Franjo Čordašić i Antun Stanković bili su ujedno među prvim studentima šumarskog učilišta u Mariabrunnu kraj Beča osnovanoga 1813. Kao urednici Šumarskoga lista u prvim su se desetljećima njegova izlaženja istaknuli → Fran Kesterčanek, Josip Kozarac, Antun Levaković i dr. Utemeljitelj Zavoda za uzgajanje šuma Gospodarsko-šumarskoga fakulteta u Zagrebu i Zagrebačke škole uzgajanja šuma, koja se zauzima za svjetski priznat prirodan način uzgajanja šuma, bio je → Andrija Petračić; zajedno s → Đurom Nenadićem bio je prvi sveučilišni profesor šumarstva na zagrebačkom fakultetu. Josip Kozarac je prvi objasnio funkcioniranje nizinskih šuma i utemeljio hrvatski način obnove šuma hrasta lužnjaka. Kao inicijator izgradnje šumarskih i planinarskih staza po Velebitu (Premužićeva staza, 1930–33) i Hrvatskoj istaknuo se Ante Premužić, a u uređenju Medvednice Albin Leustek, njezin dugogodišnji glavni šumar (1919–41). Akademici šumarske struke (redoviti članovi HAZU-a, nekoć JAZU-a) su → Aleksandar Ugrenović, → Ivo Pevalek, → Milan Anić, → Mirko Vidaković, → Dušan Klepac, → Slavko Matić, → Igor Anić.

Publicistika

Prvo hrvatsko djelo koje obrađuje cjelokupno šumarstvo bilo je Priručnik (1841–43) F. Šporera, koji je potom na hrvatskom jeziku objavio i udžbenik za čuvare šuma Mali šumarski katekizam (1849). Zajedno s → Bogoslavom Šulekom (sv. 4), F. Čordašić je napisao knjigu Korist i gojenje šumah (1866) i u njoj ustanovio temelje stručnoga hrvatskog šumarskog nazivlja. Vladimir Kiseljak napisao je prvi hrvatski udžbenik o zaštiti šuma Nauk o čuvanju šuma (1883). Među autorima kasnijih djela ističu se A. Levaković (Dendrometrija, 1922), Đ. Nenadić (Računanje vrijednosti šume i šumska statika, 1922; Uređivanje šuma, 1929), A. Petračić (Uzgajanje šuma I, II, 1931). Sveobuhvatni pregled šumarstva dala je Šumarska enciklopedija LZ-a, glavnih urednika A. Ugrenovića (I. izdanje 1959–63) i Zvonimira Potočića (II. izdanje, 1980–87).

Prvi broj Šumarskoga lista, znanstveno-stručnog i staleškoga glasila Hrvatskoga šumarskoga društva, izašao je 1. I. 1877. i bez prekida izlazi do danas (→ šumarski list). Među najstarijim je šumarskim i ekološkim časopisima na svijetu. Postojanje vlastita časopisa u hrvatskoj šumarskoj struci imalo je važnu ulogu u razvoju šumarstva i preradbe drva u Hrvatskoj. Časopis je 2008. uvršten u bibliografsku bazu Web of Science odnosno Science Citation Index Expanded. Vodeći hrvatski znanstveni časopis koji objavljuje znanstvene radove iz područja šumarskog inženjerstva je → Croatian Journal of Forest Engineering (CROJFE). Glavni izdavač časopisa je Fakultet šumarstva i drvne tehnologije u Zagrebu. Godine 2007. časopis je uvršten u bibliografsku bazu Web of Science odnosno Science Citation Index Expanded.









Ostali šumarski časopisi u Hrvatskoj su Hrvatske šume, → Nova mehanizacija šumarstva, → South-East European Forestry (SEEFOR), → Glasnik za šumske pokuse i Radovi Šumarskog instituta.

Šumarske udruge

Hrvatsko šumarsko društvo (HŠD) krovna je šumarska udruga u RH. Utemeljeno je 1846. u Zagrebu kao Šumarski odsjek → Hrvatsko-slavonskoga gospodarskog društva, te je među najstarijim europskim šumarskim udrugama. Tijekom duge povijesti ostalo je stručno i staleško društvo hrvatskih šumara i izvorištem svekolike šumarske misli. Sjedište HŠD-a je u palači Hrvatski šumarski dom na Trgu Mažuranića 11 u Zagrebu. (→ Hrvatsko šumarsko društvo)







Akademija šumarskih znanosti osnovana je 1996. u Zagrebu. Okuplja istaknute šumarske znanstvenike radi poticanja i promicanja znanstvenoga rada u šumarstvu i uporabi drva, povezivanja šumarskih znanstvenika s kolegama iz srodnih znanstvenih područja, upoznavanja javnosti sa šumarstvom te poticanja povezivanja i primjene znanstvenih postignuća s praksom. (→ Akademija šumarskih znanosti)

Hrvatska komora inženjera šumarstva i drvne tehnologije osnovana je 2006. u Zagrebu kao samostalna i neovisna strukovna organizacija koja obavlja povjerene joj javne ovlasti, čuva ugled, čast i prava svojih članova, skrbi da ovlašteni inženjeri obavljaju svoje poslove savjesno i u skladu sa zakonom, te promiče, zastupa i usklađuje njihove interese pred državnim i drugim tijelima u zemlji i inozemstvu. (→ Hrvatska komora inženjera šumarstva i drvne tehnologije)

Ostale su šumarske udruge u RH Hrvatska udruga za arborikulturu, Hrvatski savez udruga privatnih šumovlasnika.

Muzeji, zbirke i izložbe

Prva šumarska izložba u Hrvatskoj bila je Jubilarna gospodarsko-šumarska izložba 1891. u Zagrebu, u povodu 50. obljetnice Hrvatsko-slavonskoga gospodarskog društva. Na izložbi je prikazano bogatstvo šuma, lovišta i drvne industrije tadašnje Hrvatske. Nakon završene izložbe ostalo je mnoštvo izložaka koje su izlagači darovali Društvu. Ti su predmeti bili temeljni eksponati šumarsko-lovačkoga muzeja osnovanoga 1896., a prvi je izložbeni prostor Muzej dobio 1898. u novoizgrađenome Šumarskom domu u Zagrebu. Godine 1953. inventar Muzeja doniran je novootvorenomu Lovačkom muzeju Hrvatskoga lovačkog saveza, Šumarskomu fakultetu u Zagrebu, srednjoj šumarskoj školi u Karlovcu i Gradskomu muzeju u Vinkovcima.







Danas u RH djeluju → Šumarski muzej Krasno i → Šumarski muzej Bošnjaci (osnovani 2005) te šumarski postav u Muzeju šumarstva, lovstva i ribolova u Brodu na Kupi (od 2013), koji obrađuje temu šumarstva u Gorskom kotaru.







elektrokemijsko inženjerstvo, inženjerska disciplina koja povezuje znanja iz elektrokemije s principima kemijskog inženjerstva. Uključuje razvoj i izvedbu elektrokemijskih reaktora te provedbu elektrokemijskih procesa na laboratorijskoj ili industrijskoj razini.

Elektrokemijski procesi obuhvaćaju procese u kojima dolazi do pretvorbe električne energije u kemijsku (elektroliza) ili pretvorbe kemijske energije u električnu (galvanski članci i korozija). U procese elektrolize spada → galvanotehnika (sv. 1) koja uključuje elektrodepoziciju metala (galvanostegija ili elektroplatiranje) i elektroformiranje (galvanoplastika ili elektrooblikovanje), te površinska obradba metala (→ inženjerstvo površina; sv. 1), dobivanje i rafinacija metala, elektrokemijska proizvodnja organskih i anorganskih tvari, elektrokemijska obradba otpadnih voda (uklanjanje iona metala, razgradnja organskih onečišćivala), elektrodijaliza i elektroforetsko bojenje. U širem smislu elektrokemijsko inženjerstvo obuhvaća i korozijsko inženjerstvo te inženjerstvo elektrokemijskih spremnika i pretvornika energije.







Specifičnost elektrokemijskih procesa u odnosu na kemijske jest brzina reakcije, koja je proporcionalna jakosti električne struje i ovisi o naponu. Preciznom kontrolom napona i vremena moguće je kontrolirati iskorištenje električne struje, konverziju reaktanata, čistoću produkta, debljinu prevlake istaložene na elektrodi te količinu utrošene električne energije. S obzirom na to da je potrošnja električne energije proporcionalna naponu, cilj je svakoga proizvodnog elektrokemijskog procesa postići željenu vrijednost električne struje uz što manji prenapon.







Razvoj

Razvoj elektrokemijskih procesa veže se uz otkriće galvanskih članaka (kraj XVIII. i početak XIX. st.) te uz otkriće zakona elektrolize Michaela Faradaya 1832. Talijanski kemičar Luigi Brugnatelli (1761–1818) osmislio je 1805. proces elektrodepozicije zlata, no njegova praktična primjena u industriji ostvarena je tek četrdesetak godina kasnije. Postupak dobivanja aluminija elektrolizom iz taline (Hall-Héroultov postupak) razvijen je 1886., a 1888. razvijeni su elektrokemijski postupci za dobivanje klora i lužine. Elektrokemijsko inženjerstvo kao zasebna disciplina počelo se razvijati nakon II. svj. rata, kada se došlo do spoznaja o utjecaju hidrodinamike elektrolita na brzinu elektrokemijske reakcije i načinima prijenosa tvari u elektrolitu i poroznim elektrodama, te postavljanja relacija za opisivanje raspodjele struje i potencijala na elektrodi. Najznačajniji doprinos u tom području dali su Carl Wagner, Veniamin Grigorijevič Levič (Levich), Norbert Ibl, Charles Tobias, Pierre Le Goff i John Newman. Elektrokemijsko inženjerstvo do tada nije znatno utjecalo na industrijske procese. Postojeći procesi bili su razvijeni metodom pokušaja i pogrešaka bez razumijevanja temeljnih fenomena. Preokret i veći utjecaj elektrokemijskog inženjerstva na industrijske procese dogodio se 1966. razvojem proton-izmjenjivačkih membrana (zaštićeni naziv Nafion) i 1968. razvojem dimenzijski stabilnih anoda (DSA). U idućim desetljećima razvijali su se kompleksniji elektrokemijski reaktori koji su imali veće prostorno-vremensko iskorištenje zbog poboljšane hidrodinamike i uvođenja trodimenzijskih elektroda. Moderno elektrokemijsko inženjerstvo usredotočeno je na razvoj novih elektrokatalitičkih materijala, gorivnih članaka, superkondenzatora, galvanskih članaka, konverziju CO₂ i obradbu otpadnih voda.







Elektrokemijsko inženjerstvo u Hrvatskoj

U Hrvatskoj je razvoj elektrokemijskog inženjerstva vezan uz razvoj industrijskih postrojenja i istraživačku djelatnost na visokoškolskim ustanovama.

U Lozovcu pokraj Šibenika je 1937. otvorena prva tvornica aluminija u jugoistočnoj Europi Ivanal. Lozovac je odabran za izgradnju elektrolize zbog blizine rudnika boksita i hidroelektrane Jaruga te blizine luke i željeznice. Nakon II. svj. rata u šibenskim Ražinama osnovana je 1952. → Tvornica lakih metala (TLM) Boris Kidrič, u kojoj je pogon elektrolize pokrenut 1958., a zbog nerentabilnosti je prekinuo s radom 1964. Iste su se godine dvije šibenske tvornice aluminija objedinile u jedno poduzeće (TLM), s pogonima u Lozovcu i Ražinama. Godine 1973. u Ražinama je pokrenuto novo postrojenje elektrolize; 1987. zbog nerentabilnosti prestalo je s radom postrojenje elektrolize u Lozovcu, a 1991. i ono u Ražinama, kada su nastale znatne štete zbog raketiranja glavne trafostanice i hale elektrolize.



















Elektrokemijski procesi primjenjivali su se i u drugim poduzećima hrvatske industrije. U → Jugovinilu iz Kaštel Sućurca (kasnije Adriavinil, odn. Adriachem) su se elektrolizom proizvodili klor i lužina (1949–2000), a u zagrebačkoj → Plivi elektroliza se prema vlastitoj patentiranoj tehnologiji rabila u procesu dobivanja vitamina C (od 1953. do 1990-ih). U Hrvatskoj su radila ili još rade mnoga postrojenja za elektrodepoziciju metala u okviru elektroindustrije ili manjih poduzeća koja se bave zaštitom metala.







Razvoj visokoškolske nastave i istraživanja u području elektrokemijskog inženjerstva vezan je uz nekadašnji Kemijsko-tehnološki odjel Tehnološkoga fakulteta u Zagrebu (danas → Fakultet kemijskog inženjerstva i tehnologije).

Hrvatske šume d. o. o., trgovačko društvo za gospodarenje šumama i šumskim zemljištima u državnom vlasništvu u RH; osnovano je 1990. kao javno poduzeće sa sjedištem u Zagrebu, upravnom i vlasničkom transformacijom dotadašnjega velikog decentraliziranog šumskog fonda u društvenom vlasništvu.

Povijesni korijeni poduzeća

Prve šumarske službe na prostoru današnje Hrvatske ustrojene su u Krasnu, Baškim Oštarijama i na Petrovoj gori 1765. Međutim, središnje upravljanje šumama i šumskim zemljištem u državnoj domeni na razini Hrvatske ima tradiciju tek od kraja XIX. st., kada je razvojačena Vojna krajina. Tada je ustrojeno Kraljevsko šumarsko ravnateljstvo u Zagrebu na temelju naredbe ugarskoga ministarstva za poljodjelstvo, obrt i trgovinu iz 1885. Ravnateljstvo je imalo teritorijalnu nadležnost za dotadašnje šumsko-uredske kotare u Fužinama, Ogulinu, Glini i Bjelovaru s Velikim Taborom. U njegovu djelokrugu bila je neposredna briga oko administrativne uprave i neposredni nadzor nad upravom šumsko-gospodarstvenih kotara, odn. kraljevskih šumarija (Draganec, Fužine, Glina, Ivanovo Selo, Ivanjska, Jasenak, Kalje, Mrkopalj, Novi, Ogulin, Pitomača, Ravna Gora, Rujevac, Sokolovac, Vojnić i Vrhovina). Ravnateljstvo je bilo izravno podređeno ugarskom ministru za poljodjelstvo, obrt i trgovinu te je djelovalo do 1918.

Nakon razdoblja održavanja zatečenoga stanja i centralizma u međuratnoj Jugoslaviji, osnivanjem Banovine Hrvatske 1939., državno upravljanje šumskim dobrima u Hrvatskoj dolazi pod nadležnost hrvatskih autonomnih tijela. Od tog razdoblja ono ne uključuje samo izravno upravljanje šumama u državnom vlasništvu nego i nadzor nad privatnim šumskim dobrima. Tako je Odjel za šumarstvo Banovine Hrvatske (1939–41) imao Odsjek za šumsko gospodarstvo u banovinskim šumama te Odsjek za šumsko gospodarstvo u nebanovinskim šumama (pododsjeci: Imovne općine, Zemljišne zajednice i ostale šume pod osobitim javnim nadzorom, Privatne šume). Sličan sustav državnog upravljanja šumama nastavio se za NDH (1941–45).

Državna se uloga u gospodarenju šumama još povećala u prvim godinama nakon uspostave NR Hrvatske unutar jugoslavenske federacije. Šumama u državnom vlasništvu pridružene su nacionalizacijom 1947. šume u vlasništvu imovinskih općina i zemljišnih zajednica. Državnim šumskim gospodarstvima isprva je upravljala Glavna direkcija šumskih gospodarstava Ministarstva šumarstva NR Hrvatske (1947–48), odn. Glavna uprava za šumarstvo Savjeta za poljoprivredu i šumarstvo NR Hrvatske (1948–52). Nakon decentralizacije državnih funkcija, od prve polovice 1950-ih nije bilo središnjeg upravljanja šumskim dobrima u društvenom vlasništvu, nego su šumarska gospodarstva, odn. šumarije (1954–60), djelovali samostalno u skladu sa samoupravnim zakonodavstvom. U prvoj polovici 1980-ih osnovana je Samoupravna interesna zajednica šumarstva Hrvatske koja je, među ostalim, omogućavala određenu koordinaciju rada hrvatskih šumskih gospodarstava. Šumska gospodarstva u društvenom vlasništvu su 1989. upravljala s 81% površine SRH pod šumama.

Nastanak i djelovanje poduzeća od 1990.

Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o šumama, što ga je Hrvatski sabor donio 1990., osnovane su Hrvatske šume – javno poduzeće za gospodarenja šumama i šumskim zemljištima u Republici Hrvatskoj s. p. o. Njime je određeno da Vlada RH imenuje članove Upravnog odbora te da su sredstva poduzeća u državnom vlasništvu. Ta su sredstva nastala objedinjavanjem dotadašnje Samoupravne interesne zajednice šumarstva Hrvatske sa sjedištem u Zagrebu i više šumskih gospodarstava: Radna organizacija šumarstva Slavonska šuma (Vinkovci), Šumsko gospodarstvo Josip Kozarac (Nova Gradiška), Šumsko gospodarstvo Mojica Birta (Bjelovar), Šumsko gospodarstvo Varaždin, Šumsko gospodarstvo Zagreb, Šumsko gospodarstvo Sisak, Šumsko gospodarstvo Karlovac, Goransko primorsko šumsko gospodarstvo Delnice, Šumsko gospodarstvo Lika (Gospić), Šumsko gospodarstvo Istra Buzet i Šumsko gospodarstvo Dalmacija (Split).









Odlukom Vlade RH iz 2002. javno poduzeće Hrvatske šume s. p. o. Zagreb preoblikovano je u trgovačko društvo Hrvatske šume d. o. o., u vlasništvu RH. Organizacijski dijelovi društva su: direkcija, podružnice uprave šuma (16), šumarije (169) i radne jedinice (22). Podružnice uprave šuma (UŠP) su: Vinkovci, Osijek, Našice, Požega, Bjelovar, Koprivnica, Zagreb, Sisak, Karlovac, Ogulin, Delnice, Senj, Gospić, Buzet, Split te Nova Gradiška. Društvo u svom vlasništvu ima ovisna društava: HŠ Šumska Biomasa iz Zagreba (prikupljanje šumske biomase, iveranje i prodaja drvne sječke), Drvna galanterija Vrbovsko (proizvodnja drvene ambalaže), Kamenolomi Krašić (vađenje ukrasnoga kamena i kamena za gradnju) i Rasadnik Piket iz Zemunika Donjeg (proizvodnja sadnica ukrasnog i šumskoga bilja). Društvo ima i temeljne udjele u trgovačkom društvu Mrzle Drage iz Mrkoplja.













Godine 2019. u RH je bilo 2 759 039 ha šuma i šumskoga zemljišta. Od toga je u vlasništvu RH bilo 2 097 318 ha (76%), a 661 721 ha (24%) u vlasništvu šumoposjednika, odn. u vlasništvu ili posjedu pravnih i fizičkih osoba. Hrvatske šume gospodare s 2 024 461 ha šuma i šumskoga zemljišta u državnom vlasništvu, a ostatkom se koriste druge pravne osobe kojima je osnivač RH. Drvna zaliha iznosila je 418,6 milijuna m³, od čega je 315,8 milijuna m³ bilo u državnim šumama kojima gospodare Hrvatske šume. Godišnji etat (sječiva drvna masa) u tim šumama iznosi u prosjeku 6,4 milijuna m³. Od 2002. Hrvatske šume su nositelj FSC (Forest Stewardship Council) certifikata za gospodarenje šumama. FSC certifikacija znači da se šumom gospodari prema strogim ekološkim, socijalnim i ekonomskim standardima.







U 2019. Hrvatske šume proizvele su 6,3 milijuna m³ bruto drvne mase, odn. 5,3 milijuna m³ drvnih proizvoda (2,4 milijuna m³ oblovine te 2,9 milijuna prostornih metara drva za preradbu i ogrjev). U sklopu višenamjenskoga održivog gospodarenja šumama iste je godine provedena i priprema staništa (8634 ha), njega mladih sastojina (28 673 ha), prorjeđivanje mladih sastojina (3472 ha), sanacija paljevina, rekonstrukcije i konverzije (radovi uklanjanja podrasta i grmlja, sjetve i sadnje te njege pomlatka i mladika), čuvanje šuma (2 milijuna ha), odabir i obilježavanje stabala za sječu (6,39 milijuna m³), izradba šumsko-gospodarskih planova (195 291 ha), pošumljavanje i popunjavanje (5923 ha), zaštita šuma od biljnih bolesti i štetnika (97 834 ha), izgradnja šumske infrastrukture (156 km šumskih prometnica, 42 km protupožarnih prosjeka) i dr. Godine 2019. iz 22 rasadnika Hrvatskih šuma isporučeno je 9,2 milijuna sadnica, a u registriranim šumskim sjemenskim objektima sakupljeno je ukupno 1880 t sjemenskoga materijala. Provedeno je suzbijanje biljnih bolesti i štetnika: hrastova pepelnica (8222 ha), borov četnjak (353 ha), mrazovac, hrastov četnjak i gubar (12 021 ha), hrastova mrežasta stjenica (130 ha), šumski glodavci (5003 ha), te korov (4958 ha). Potkraj 2019. je u društvu bilo zaposleno 8011 radnika.

genetika u poljoprivredi, područje genetike specijalizirano za teorijske i primijenjene aspekte procesa nasljeđivanja u organizama važnih za poljoprivrednu proizvodnju.

Temelje suvremene genetike postavio je češki opat i prirodoslovac Gregor Mendel koji je 1865. objavio rad o nasljeđivanju svojstava vrtnoga graška. Prvi eksperimenti, otkrivanja zakonitosti nasljeđivanja i komercijalne primjene genetike učinjeni su upravo na poljoprivrednome bilju. Ključna saznanja o strukturi nasljedne tvari (kromosomima i genima) otkrivena su početkom XX. st., a otkriće strukture deoksiribonukleinske kiseline (DNA) 1953. Jamesa D. Watsona i Francisa H. C. Cricka revolucionariziralo je genetiku. Nakon toga genetika se ubrzano razvijala i širila, a njezina glavna otkrića rezultat su eksperimenata nad mikroorganizmima i životinjama. Danas se najintenzivnije istražuje u području ljudskoga genoma (humana genetika), a ubrzani razvoj tehnika sekvenciranja genoma posljednjih godina omogućio je i mnogobrojne primjene genetike u poljoprivredi.







Oplemenjivanje bilja, životinja i mikroorganizama (→ poljoprivredna mikrobiologija) discipline su primijenjene genetike koje daju golem doprinos suvremenoj poljoprivredi. Oplemenjivanje bilja zasniva se na poboljšanju nasljednih svojstava poljoprivrednoga bilja kako bi se postignuo veći urod i kvaliteta, povećala otpornost na bolesti i štetnike te tolerantnost na abiotske stresove (suša, salinitet tla i sl.). Konačni ishod oplemenjivanja bilja jest sorta ili kultivar (engl. Variety ili Cultivar) koji predstavlja populaciju biljaka određene biljne vrste koju karakterizira niz agronomskih svojstava važnih za uzgoj u određenim agroekološkim uvjetima, koja se zadržavaju i nakon reprodukcije. Ovisno o biološkim karakteristikama biljne vrste i metodi selekcije, kultivari mogu biti linijski, hibridni, klonski, sintetički i dr. Prije stjecanja statusa kultivara i stavljanja na tržište, novostvorene linije prolaze postupak službenog ispitivanja i registracije. Daljnje razmnožavanje i održavanje sjemena kultivara predmet je poljoprivredne struke, → sjemenarstva. Domaće su sorte poljoprivrednoga bilja zakonom zaštićeni inovativni proizvodi visoke dodane vrijednosti kojih svakogodišnja primjena ostvaruje višemilijunsku dobit. Oplemenjivanje bilja sofisticiran je proces koji zahtijeva specijalizirane poljoprivredne strojeve, analitičke laboratorije i informatičku tehnologiju. Početkom 1980-ih genetičari su počeli razvijati nove molekularno-biološke metode genskoga poboljšanja mikroorganizama, biljaka i životinja koje se zasnivaju na transferu ili uređenju pojedinačnih gena. Organizmi dobiveni tim metodama nazivaju se transgenični ili → genetički modificirani organizmi (GMO). Razvoj i uporaba tako stvorenih mikroorganizama, biljaka i životinja podliježu posebnim propisima. U Hrvatskoj se GMO organizmi za sada ne rabe u oplemenjivanju i poljoprivrednoj praksi. Od 2000-ih nastupilo je razdoblje »molekularnog oplemenjivanja« koje podrazumijeva selekciju superiornih biljaka i potomstva u laboratorijskim uvjetima na temelju primjene molekularnih (DNA) markera i analize cjelovitoga genoma.







Usporedno s oplemenjivanjem bilja razvijalo se i oplemenjivanje životinja. Ono se temelji na primjeni metoda populacijske i genomske selekcije radi poboljšanja važnih fenotipskih (proizvodnih) svojstava populacija domaćih životinja (povećanje mliječnosti, dnevnih prirasta, nesivosti jaja i sl.), potiskivanja defektnih gena, unapređenja prilagodljivosti na okolišne stresore, odlike proizvodnoga fitnesa (plodnost, dugovječnost) te očuvanja genskoga nasljeđa (izvornih pasmina). Rezultat takve selekcije genetički su unaprijeđene i proizvodno konkurentne pasmine, odn. očuvana genska jedinstvenost autohtonih pasmina.

Pionirska istraživanja u području biljne genetike u Hrvatskoj započeo je profesor Visokog gospodarskog učilišta u Križevcima → Gustav Bohutinsky čija su se otkrića (1909) o učincima srođavanja (engl. inbreeding) i heterozisa kod kukuruza vremenski podudarala s istraživanjima E. M. Easta i G. Shulla u Americi. Utemeljenju i razvoju genetike u Hrvatskoj, početkom XX. st., uz Bohutinskog, znatno su pridonijeli i Vinko Mandekić, Pavao Kvakan i osobito → Alois Tavčar koji je provodio eksperimente u području induciranih mutacija, a uz to je bio i uspješan edukator i mentor. Sveučilišna nastava iz područja genetike te oplemenjivanja bilja i životinja izvodi se na svim sveučilišnim studijima poljoprivredne struke u RH, a na → Agronomskome fakultetu izučava se više od 100 godina.







Znanstveno oplemenjivanje bilja u Hrvatskoj se sustavno provodi od početka XX. st. Prema broju registriranih kultivara i ukupnim količinama proizvedenoga sjemena najznačajnije institucije koje obavljaju oplemenjivanje u RH su → Poljoprivredni institut Osijek, Bc Institut iz Zagreba, Agrigenetics iz Osijeka te Agronomski fakultet u Zagrebu. U njima se razvijaju nove sorte za Hrvatsku najvažnijih poljoprivrednih kultura – kukuruza, pšenice, ječma, soje, suncokreta i dr. Sjeme domaćih oplemenjivačkih poduzeća čini većinski udio na hrvatskom tržištu, manji dio tržišta zauzima sjeme inozemnih poduzeća. Veliki su izvoznici hrvatskog sjemena na međunarodnom tržištu Bc Institut i Poljoprivredni institut Osijek. Većina njihova izvoza usmjerena je na zemlje u susjedstvu, dio sjemena izvoze u Tursku, gdje imaju vlastite podružnice, a dio sjemena i na udaljena tržišta. Od 2016. na Agronomskome fakultetu u Zagrebu djeluje Znanstveni centar izvrsnosti za bioraznolikost i molekularno oplemenjivanje bilja kojemu je cilj proučavati i rabiti germplazme najvažnijih poljoprivrednih kultura te razvijati napredne molekularne metode oplemenjivanja.













Ciprijanović d. o. o., poduzeće za proizvodnju namještaja sa sjedištem u  Orahovici, osnovano 1989. U suvremeno opremljenim pogonima u Orahovičkoj Bijeljevini proizvodi raznovrstan masivni namještaj po narudžbi, uglavnom namijenjen izvozu. Tehnološki pokriva cijeli proizvodni proces, od primarne obradbe trupaca do završne izradbe finalnih proizvoda. Pogon za proizvodnju ploča i namještaja (od bukovine, hrastovine, jasenovine, orahovine) ima kapacitet za mjesečnu proizvodnju 400 m³ masivnih ploča (širinski i dužinsko-širinski lijepljene ploče kao poluproizvodi za daljnju proizvodnju stolova, stolica, masivnog namještaja te gazišta) i približno 4000 komada različita namještaja (stolovi, komode, vitrine, kreveti, ormari i dr.). U redovitom su asortimanu toga pogona i troslojne ploče od bukovine, hrastovine, jasenovine, orahovine, a u njegovu se sklopu odvija i ekološka proizvodnja drvenoga briketa i peleta. Pogon stolaca i polufotelja ima kapacitete za proizvodnju približno 10 000 komada na mjesec. Poduzeće danas ima oko 340 zaposlenika.













Agencija za lijekove i medicinske proizvode (HALMED), ustanova osnovana 2003. kao pravni sljednik Hrvatskoga zavoda za kontrolu lijekova (osnovan 1999) i Hrvatskoga zavoda za kontrolu imunobioloških preparata (osnovan 1956. kao Zavod za kontrolu i ispitivanje imunoloških supstancija). Obavlja poslove vezane uz odobravanje i primjenu lijekova, medicinskih proizvoda i homeopatskih lijekova te veterinarsko-medicinskih proizvoda (od 2019). Djeluje u skladu s hrvatskim zakonodavstvom: Zakonom o lijekovima, Zakonom o medicinskim proizvodima i Zakonom o veterinarsko-medicinskim proizvodima. Osnivač je RH, a djelatnost HALMED-a pod ingerencijom je Ministarstva zdravstva RH.







Agenciju čine četiri odjela: za provjeru lijekova, odobravanje lijekova, sigurnu primjenu lijekova i medicinskih proizvoda te za pravne, ekonomske, informacijske i opće poslove. Agencija među ostalim obavlja i laboratorijska ispitivanja medicinskoga proizvoda, provodi postupak registracije te daje odobrenje za stavljanje lijeka u promet, daje proizvodne dozvole te suglasnost za unos i uvoz, određuje najvišu dopuštenu cijenu lijeka, provodi inspekcijski nadzor, analizira i ocjenjuje nuspojave i sigurnost ispitanika u kliničkim ispitivanjima, prati nuspojave i neispravnosti lijekova, pokreće postupak obustave stavljanja lijeka u promet i povlačenja lijeka iz prometa, vodi očevidnik proizvođača, uvoznika i veleprodaje djelatnih i pomoćnih tvari, provodi regulatorne poslove i praćenje sigurnosti i primjene medicinskih proizvoda, izrađuje i izdaje Hrvatsku farmakopeju (→ farmakopeja) i druge stručne publikacije (brošure, edukativne publikacije za javnost, publikacije o potrošnji lijekova u Hrvatskoj i dr.) te je službeni laboratorij za provjeru kakvoće lijekova i medicinskih proizvoda RH. Ravnatelj agencije je Siniša Tomić, koji je dužnost obnašao 2003–10. te ponovno od 2016., dok je 2011–15. agenciju vodila Viola Macolić Šarinić.

ugljen, energetska mineralna sirovina, odn. zapaljiva organska sedimentna stijena nastala raspadanjem i taloženjem biljnih tvari. Sadržava ugljik, vodik i kisik, te u manjoj mjeri dušik i sumpor. Nastaje procesom karbonizacije (pougljenjivanja), odn. koncentriranjem ugljika u biljnim ostatcima prekrivenima mlađim sedimentima. Stupanj karbonizacije ovisi o geološkoj starosti, temperaturi i tlaku kojima su naslage bile izložene. Organska tvar tijekom vremena prelazi u treset, odn. tvar iz koje dalje nastaje lignit kao ugljen niske toplinske vrijednosti, zatim smeđi (mrki) i kameni ugljen, te na kraju antracit koji se gotovo u cijelosti sastoji od ugljika. Najkvalitetnije su ugljenonosne formacije u pravilu u vrlo starim sedimentima i većina kamenih ugljena potječe iz kasnoga paleozoika, iz geološkoga doba karbona.

Slojevi ugljena višega stupnja karbonizacije i kvalitete u većini sedimentnih bazena zaliježu na većim dubinama i prati ih složena geološka građa pa se često eksploatiraju zahtjevnim i opasnim jamskim radovima (→ rudarstvo; → rudnik). Posljednjih desetljeća sve se više rabe otvoreni kopovi veće produktivnosti zbog uporabe velike mehanizacije uz znatne promjene krajobraza i potrebe za sanacijom eksploatacijskih polja. Također, površinskim se otkopavanjem ugljena na manjim dubinama uglavnom iskorištavaju ležišta lignita manje kvalitete. Alternativne metode iskorištavanja ugljena uključuju podzemno uplinjavanje, crpenje metana iz slojeva ugljena ili postupke proizvodnje sintetskih tekućih goriva (likvefakcija ugljena). Ugljen je najvažniji kao energetska mineralna sirovina, odn. fosilno gorivo s najvećim rezervama u svijetu. Rabi se i kao sirovina u kemijskoj industriji, iz njega se ekstrakcijom mogu dobiti razni spojevi za zaštitu drva, hidroizolaciju, boje i dr.

Čovjek se ugljenom počeo koristiti još tisuću godina pr. Kr., poput Kineza za taljenje bakra, isparavanje solnih otopina, proizvodnju porculana, ili nešto kasnije Rimljana pri kovanju, pečenju vapna i zagrijavanju prostorija. Zapisi iz 1113. upućuju na otkopavanje ugljena na području današnjeg Aachena u Njemačkoj. Početkom industrijske revolucije i izuma → parnoga stroja (sv. 1) došlo je do znatnoga tehnološkog napretka u eksploataciji i šire uporabe ugljena kao energenta, poglavito pri proizvodnji željeza i čelika te za pokretanje → parobroda (sv. 1) i → lokomotiva (sv. 1). Početkom XIX. st. ugljen se masovno rabio za proizvodnju plina za plinske svjetiljke u mnogim gradovima, posebice u Londonu, a od 1882. i za proizvodnju električne energije u New Yorku. Do sredine XX. st. bio je glavni energent u pokretanju industrijskoga rasta, kada su tu ulogu preuzeli → nafta i → prirodni plin.

Suvremena eksploatacija ugljena odvija se na velikim rudištima, a pri površinskoj se eksploataciji rabe prepoznatljivi rotorni bageri i bageri vjedričari (→ rudarski objekti i postrojenja). Najveći svjetski rudnik ugljena North Antelope Rochelle Mine, aktivan od 1983., nalazi se u američkoj saveznoj državi Wyomingu. Najveći europski rudnici ugljena Garzweiler (nastao 1983) te Hambach (aktivan od 1978) nalaze se u Njemačkoj.

Ležišta i eksploatacija ugljena u Hrvatskoj

Danas eksploatacije ugljena u RH nema, međutim, dobivao se na velikom broju nalazišta u Istri, središnjoj Hrvatskoj i Dalmaciji. Prvi dokumenti o koncesijama za eksploataciju potječu još iz doba Mletačke Republike. Godine 1626. i 1659. bile su izdane dvije dozvole za rad u rudnicima tvrde smole na području Labina i Krapna, koja se rabila za brtvljenje brodova. Vađenje ugljena u Gorskom kotaru, posebice u čabarskom kraju, dobiva na značaju sredinom XVII. st. kada je Petar Zrinski podignuo visoku peć za taljenje željezne rude. Dobivanje ugljena u rudniku Pegola Nera iznad Krapna 1785. označava početak kontinuirane proizvodnje kamenoga ugljena u Hrvatskoj. Razvoj rudarenja ugljena u Istri potaknut je početkom rada šećerane u Rijeci sredinom XVIII. st., jer se rabio kao pogonsko gorivo za proizvodnju. Tijekom austrijske uprave, pored postojeće jame Sv. Barbara u Krapnu, otvarali su se 1830. mnogi drugi potkopi i proizvodnja se udvostručila. U Dalmaciji se sredinom XIX. st. počeo eksploatirati smeđi ugljen i lignit.







Najveća proizvodnja svih vrsta ugljena u Hrvatskoj postignuta je potkraj 1950-ih (1959. ukupno 2 622 000 t) i početkom 1960-ih. U sljedećem je razdoblju došlo do smanjenja eksploatacije ugljena i postupnog zatvaranja ugljenokopa. Proizvodnja smeđega ugljena je potpuno obustavljena 1973., lignita 1976., a kamenoga ugljena 1999. gašenjem posljednje velike jame Tupljaka u Istri.

Istra

Najznačajnije pojave kamenoga ugljena u starome tercijaru nalaze se u Istri, gdje ugljenonosne eocenske tvorevine (kozinski vapnenci) pokrivaju površinu od nekoliko stotina kvadratnih kilometara. Eksploatacija se provodila u pićanskom i labinskom ugljenonosnom bazenu u jamama Krapan, Vinež, Štrmac, Raša, Labin, Ripenda, Pićan i Tupljak. Na području Labina uočeno je 13 slojeva ugljena debljine 0,8 do 7 m, a geološki najpovoljnije jest područje Pićan–Tupljak s tektonski manje poremećenom ugljenonosnom serijom na manjoj dubini debljine 0,8 do 1,2 m.







Stalna rudarska proizvodnja potaknuta sve većom industrijalizacijom započela je 1830-ih kopovima u Krapnu u vlasništvu dioničarskog društva Adriatische Steinkohlen-Gewerkschaft in Dalmatien und Istrien, osnovanog 1835. kao povlašteno jadransko radničko udruženje za eksploataciju kamena i ugljena u Dalmaciji i Istri. Tijekom XIX. st. proizvodnja ugljena rasla je te je u razdoblju 1839−49. dosegnula 4900 t, a 1861−70. i 61 700 t godišnje. Godine 1879. rudarsko društvo Wolfseg-Traunthal otvorilo je rudarsko okno u Vinežu, a 1881. društvo Trifailer Kohlenwerks-Gesellschaft sa sjedištem u Beču otkupilo je rudnike u Krapnu i okno u Vinežu te spojilo sve rudnike Labinštine u jednu proizvodno-tehnološku cjelinu. Tada je nastupilo razdoblje modernizacije (parni izvozni strojevi, bušenje na komprimirani zrak i podsjekačice-bušilice, uskotračna željeznica i dr.) i porasta proizvodnje koja je na prijelazu stoljeća dosegnula 90 000 t na godinu.







Godine 1913. eksploatacija je iznosila 130 200 t, polovicu vrijednosti ukupne rudarske proizvodnje u Hrvatskoj. Proizvodnja se naglo povećala 1936., kada je u radu bila i jama Labin. Maksimalna proizvodnja postignuta je 1942 (1 157 000 t), a u poslijeratnom razdoblju 1959 (860 100 t). Rudnici Krapan, Vinež i Štrmac podzemno su spojeni, a izgrađena je i izvozna luka u Bršici. U razdoblju između dvaju svjetskih ratova osnovano je Opće ugljenokopno društvo Raša (Società Anonima Carbonifera Arsa), a nakon II. svj. rata istarske kopove ugljena objedinjavalo je poduzeće → Istarski ugljenokopi Raša. Proizvodnja je započinjala u jamama Pićan (1953) i Tupljak (1983), a postupno se gasila u jamama Raša (1966), Labin (1978), Ripenda (1988) i Pićan (1982). Do 1999. u pogonu je ostala samo jama Tupljak, zatvaranjem koje je prestala eksploatacija ugljena u RH.







Kontinentalna Hrvatska

U kontinentalnome dijelu Hrvatske ležišta ugljena nalaze se u Posavini, Slavoniji, Podravini, Hrvatskom zagorju i Međimurju i to u slojevima miocenskih i pliocenskih glina, lapora i pijesaka. Ovisno o starosti, donjomiocenski ugljeni su na prijelazu iz smeđega ugljena u lignit, dok su gornjomiocenski i pliocenski ugljeni lignit, i to uglavnom slabiji u Posavini i Slavoniji u odnosu na Podravinu i Hrvatsko zagorje.

Zbog potreba lokalne industrije potkraj XIX. i u prvoj polovici XX. st. otvoreni su mnogi istraživački radovi i manji i srednji podzemni ugljenokopi, a osobito su važni bili na području Hrvatskoga zagorja, koje je uz Istru povijesno najvažnija ugljenonosna regija u Hrvatskoj. Eksploatacija se odvijala na više većih ugljenonosnih područja na obroncima Koštrunova brega, Strahinjščice, Ivanščice, Kalnika, Medvednice te u dolinama Bednje i Krapine. Prvi rudnici ugljena otvoreni su u Radoboju (otvoren 1811. kao rudnik sumpora), Ivancu (1874), Novome Golubovcu (1875), Starome Golubovcu (1876), u Kuljevčici (1883), Krapini (1885), Pregradi (1888), Ljubešćici (Ivanpolje, 1892), Donjem Ladanju (1906), Strahinju kraj Krapine (1942), Brodarovcu (1953), Putkovcu (1955), Horvatskom (1966) i dr.







Na području konjščinske sinklinale sjeverno od Medvednice, od Huma Zabočkoga do Vrbova, nalazili su se ugljenokopi u Humu Zabočkom, Dubravi, Špičkovini, Poznanovcu, Martincima Zlatarskim, kraj Zlatara (Kaštel), Donjoj Batini, Donjoj i Gornjoj Konjščini, Maretiću, Tugonici, Vrbovu, Pešćenu, Jertovcu, Sušobregu, Poljanici Bistričkoj, Selnici, Dubovcu i Vučaku. Dobivanje lignita u konjščinskome bazenu započelo je oko 1885., a najstariji rudnici bili su u Gornjoj Konjščini (1890), Tugonici (1892) i Poljanici Bistričkoj (1900). Većina drugih kopova otvorena je u razdoblju između dvaju svjetskih ratova. Konjščinski bazen predstavlja jedino preostalo gospodarski važno područje na kojem se na površini od 100 km² nalaze rezerve od 1 milijarde tona lignita. Tijekom 1980-ih provedena su i posljednja opsežna istraživanja u okviru planova za otvaranje površinskoga kopa Poljanica−Šušobreg, jer se više od 10 m debeli sloj lignita nalazi na maloj dubini i mogao se rentabilno eksploatirati za potrebe obližnje termoelektrane Jertovec. Zbog velike naseljenosti područja odustalo se od projekta i elektrana je na kraju počela raditi na prirodni plin.







Nakon II. svj. rata otkopavanje ugljena u Hrvatskome zagorju provodila su mnoga novoosnovana poduzeća: Golubovečki (Novi Golubovec), Ivanečki (Ivanec), Konjščinski (Pešćeno), Krapinski (Krapina), Ladanjski (Ladanje Donje), Stubički (Tugonica), Zagorski (Konjščina) i Zlatarski (Bedekovčina) ugljenokopi, te Ugljenokopi Dubrava (Špičkovina), Poljanica (Marija Bistrica) i Pregrada (Pregrada). Godine 1915. u rudnicima u Hrvatskome zagorju proizvedeno je 116 000 t ugljena, odn. polovica ukupne proizvodnje u Hrvatskoj. Znatna proizvodnja ostvarena je potkraj 1930-ih, te ponovo nakon II. svj. rata, pogotovo od 1955. kada je izgrađena termoelektrana Jertovec. Vrhunac proizvodnje zabilježen je 1960 (1 058 700 t), a zaposlenosti 1956−60. kada su ugljenokopi u Hrvatskome zagorju zapošljavali 8200–9000 radnika. Potrošači zagorskoga ugljena bili su npr. tvornice Janko Gredelj i Marijan Badel iz Zagreba, VIS, Varteks i Kamnik iz Varaždina, Željezara Sisak, Gavrilović iz Petrinje, Podravka iz Koprivnice, Oroteks iz Oroslavja, Tvornica stakla Straža iz Huma na Sutli i dr. Do kraja 1960-ih i početkom 1970-ih zatvorena je većina rudnika u Hrvatskome zagorju, posljednji su radili do kraja 1975.

Na području Međimurja eksploatirali su se do 1960-ih slojevi lignita male debljine (do 1 m), i to u pogonima manjih kapaciteta. Eksploatacija je započela nakon I. svj. rata u Peklenici i Murskom Središću (jame Hlapčina, Križovec i Štrukovec). Od 1946. eksploataciju ugljena provodilo je poduzeće Međimurski ugljenokopi iz Murskoga Središća. Otkopano je više od 4,5 milijuna tona smeđega ugljena, a zadnji je ugljenokop zatvoren 1972.







Nalazišta u ludbreško-podravskome području predstavljaju tanje slojeve lignita, dok se bilogorsko-podravska nalazišta gornjopliocenske starosti protežu na velikim površinama s više slojeva lignita koji nisu na čitavom području jednakomjerno razvijeni po broju ni po debljini. Eksploatirao se do 1960-ih u nalazištima Koprivnički Bregi, Mišulinovac−Šandrovac, Lepavina, Pitomača i Vojakovački Kloštar. Vrlo prostrano pokupsko-vukomeričko pliocensko područje istraživalo se sredinom 1950-ih, ali se rudarska djelatnost nije razvila jer se već tada ugljen počeo napuštati kao široko korištena energetska sirovina. Najveća su nalazišta u Kravarskom i na obližnjem području Pustike−Zbinec−Cerje. Nalazišta lignita na Kordunu puno su manja od ostalih. Lignit se eksploatirao samo na području Topuskog još od 1860.

Dalmacija

Važna skupina ležišta ugljena nalazi se u Dalmaciji između Zagore, Svilaje, Bukovice i Promine i u geološkoj literaturi nazivaju se dalmatinskim, drniškim te prominskim ugljenonosnim bazenom. Ležišta lignita nalaze se i na Pagu kraj Kolana, gdje se ugljen eksploatirao još od 1757. Ugljenonosne su prominske naslage eocensko-oligocenske starosti koje se većim dijelom sastoje od breča i konglomerata, ali su u njima i pločasti laporci, gline i pješčenjaci s ugljenom. Tu se nalaze i najznačajniji ugljenokopi Siverić i Velušić aktivni od 1835., a nakon II. svj. rata njima je upravljalo poduzeće Dalmatinski ugljenokopi iz Siverića.

Proizvodnja je postupno prestala tijekom 1960-ih zbog smanjenja potražnje, posljednji je zatvoren ugljenokop Siverić 1971. Dugogodišnjom eksploatacijom iscrpene su rezerve i na ostalim nalazištima u okolici Drniša (Širitovci, Kljake) i na nalazištu Dubravice kraj Skradina. U tu skupinu ubraja se i oligocensko nalazište Koljani kraj Vrlike. U razdoblju 1835−1970. iz dalmatinskih ugljenokopa eksploatirano je ukupno 10 580 986 t ugljena.

rudnik, rudarski objekt namijenjen eksploataciji (dobivanju) → mineralnih sirovina iz njihovih rudnih ležišta u Zemljinoj kori. Prostor rudnika, osim otkopnih radilišta, obuhvaća i druge sadržaje potrebne za izvođenje rudarskih radova, poput oplemenjivačkih postrojenja i jalovišta (→ rudarski objekti i postrojenja). Otkopna radilišta, oplemenjivačko postrojenje te ostali prateći sadržaji moraju se nalaziti unutar granica eksploatacijskoga (rudničkog) polja. Eksploatacija mineralnih sirovina provodi se površinskom ili podzemnom eksploatacijom.

Površinski kopovi mogu biti dubinskog (otkopavanje ispod neke kote terena), visinskog (otkopavanje iznad neke kote terena) ili specijalnog (otkopavanje mineralnih naslaga smještenih na dnu ispod neke vodene površine) tipa. Etaže su osnovne otkopne jedinice pri površinskoj eksploataciji visina kojih seže od nekoliko do nekoliko desetaka metara, ovisno o fizičko-mehaničkim značajkama stijenske mase. Površinska eksploatacija iznimno utječe na okoliš, ponajprije na izmjenu krajobraza.

Podzemni kop (jama) ostvaruje vezu s površinom putem jamskih prostorija. Neposrednu vezu s površinom ostvaruju minimalno dvije glavne prostorije otvaranja jame, odn. minimalno dva ulaza (izlaza) iz sigurnosnih razloga. Osiguravaju transport iskopane rude, vjetrenje i odvodnjavanje rudnika, pristup rudara do otkopnih radilišta, komunikacijske veze između jame i površine, dopremu potrebnog materijala i opreme te energenata (električne energije, plinskog ulja). Klasificiraju se pretežno prema nagibu i dijele na potkope (horizontalno ili blago nagnute prostorije), niskope (kose prostorije, nagiba do 16°), kosa okna (strme prostorije nagiba do 90°) te okna (okomite, vertikalne prostorije).

Rudnici u svijetu

Najstariji svjetski rudnici bili su mjesta dobivanja flinta, odn. kremena za izradbu alata. Rudnici flinta u Egiptu kraj Nazlet Khatera i Nazlat Sabaha potječu od prije 33 000 do 100 000 godina. U rudniku Ngwenya Mine u Svaziju u unutrašnjosti južne Afrike, starom 43 000 godina iskapao se hematit za dobivanje crvenoga pigmenta. Rudnik Wilgie Mia, najstariji i najdublji podzemni rudnik Aborigina u Australiji u području Weld Ranges, smatra se rudnikom s najduljom neprekinutom eksploatacijom (više od 30 000 godina).

Nalazi alata od flinta iz neolitika (4000−3000. pr. Kr.) pronađeni su na mnogim obitavalištima ljudi u Europi (Engleska, Francuska, Poljska, Mađarska). Iz toga doba potječe rudnik Sakdrisi u Južnoj Gruziji koji se smatra najstarijim rudnikom zlata (→ plemeniti metali), gdje je otkopano oko 190 000 t zlata. Rudnik Skouriottissa na Cipru smatra se najstarijim rudnikom → bakra. Eksploatacija je u njemu započela 4000. pr. Kr., a u rimsko doba zadovoljavao je potrebe tadašnjega svijeta za bakrom. Također, → sol kao mineralna sirovina dobiva se od najstarijih vremena. Najstariji rudnik soli Hallstatt u Austriji aktivan je više od 7000 godina. Najstarijim rudnikom u Americi smatra se rudnik željeza u Čileu koji je poznat oko 12 000 godina.

Među najpoznatijim površinskim kopovima na svijetu su Bingham Canyon Mine u Utahu u SAD-u, aktivan od 1863 (širok 4 km, najveće dubine od preko 1200 m), najveći površinski kop bakra na svijetu Chuquicamata na sjeveru Čilea u pustinji Atacama osnovan 1911 (dubine 900 m), najveći svjetski rudnik dijamanata Mir u Sibiru aktivan 1957−2001., najveći podzemni rudnik dijamanata Kimberley u Južnoj Africi aktivan 1871−1914. i dr. U Južnoafričkoj Republici nalaze se i najdublji rudnici na svijetu, poput rudnika zlata TauTona na dubini od 3900 m nedaleko od grada Carletonvillea te rudnika zlata Moab Khutsong u pokrajini North West u kojem je najdulje vučno uže izvoznoga postrojenja od 3054 m. Najveći je podzemni rudnik El Teniente kod Sewella u Čileu, rudnik za dobivanje bakra koji ima više od 3000 km podzemnih prostorija. Najdublji europski rudnici nalaze se u Pribramu u Češkoj (1838 m) te u njemačkoj pokrajini Saarland Bergwerk Saar (1750 m), a najveći je podzemni kop rudnik željezne rude Kirunavaara u Kiruni u Švedskoj gdje je razvijeno 450 km cesta, otkopa se 40 milijuna tona rude na godinu, a rudarskim radovima dosegnuta je dubina od 1270 m.

U Australiji, vodećoj zemlji u rudarskoj proizvodnji današnjice, sredinom XIX. st. proizvodilo se 40% svjetske proizvodnje zlata zahvaljujući otvaranju velikih rudnika poput Mount Morgan Minea u Queenslandu. Otvoreni su i veliki rudnici olova i cinka u gradu Broken Hillu i željezne rudače u Iron Knobu.

Rudnici u Hrvatskoj

Rudnici u Hrvatskoj imaju dugu povijest (→ rudarstvo). Podzemna eksploatacija ugljena te površinska i podzemna eksploatacija boksita bile su djelatnosti koje su značajno doprinijele gospodarskom razvoju Hrvatske u cjelini, a posebice pojedinih njenih regija. Danas u RH nema podzemnih rudnika (izuzev podzemne eksploatacije plitkim galerijama arhitektonsko-građevnoga kamena kod Kanfanara u Istri). Također nema rudnika ugljena te metalnih ruda (izuzev boksita u zanemarivim količinama). Djelatni su isključivo površinski kopovi nemetalnih mineralnih sirovina koji se rabe za pripremu građevinskih materijala, odn. tehničko-građevnoga kamena, građevnoga pijeska i šljunka, arhitektonsko-građevnoga kamena, opekarske gline, te cementa, vapna i gipsa.













Kao i u svijetu, od svih je mineralnih sirovina najzastupljeniji u eksploataciji tehničko-građevni → kamen. Eksploatira se ravnomjerno na teritoriju RH, ponajprije zbog niske dodane vrijednosti što utječe na isplativost duljega transporta. Arhitektonsko-građevni kamen eksploatiran je još od antičkoga doba, a danas značajnu eksploataciju provode poduzeća → Kamen iz Pazina, te → Jadrankamen iz Pučišća na Braču.







Građevni → pijesak i šljunak i → gline rasprostiru se uglavnom u sjevernome kontinentalnom dijelu RH. Kao mineralne sirovine eksploatiraju se uglavnom za potrebe graditeljstva površinski ili podvodno iz rijeka i jezera na području Međimurja, Hrvatskog zagorja, Zagreba i okolice, Kalnika i Bilogore, zapadne i istočne Slavonije, Baranje, Korduna, Banije i Pounja. Čisti → kremeni pijesak sirovina je za proizvodnju stakla, a eksploatira se na nekoliko eksploatacijskih polja u RH. Poduzeća koja su znatno eksploatirala kremeni pijesak bili su Ytong iz Pule i Tvornica ravnog stakla Lipik (→ Lipik Glas).

Podzemno otkopavanje kamenoga → ugljena u Istri započelo je u XVII. st. u doba mletačke uprave. Od tada je u pićanskom i labinskom bazenu središnje paleogene sinklinale radilo nekoliko jama tijekom venecijanske, austrougarske, talijanske i jugoslavenske uprave. Primjerice, austrijska uprava tijekom XIX. st. privilegij otkrivanja te koncesiju za izvođenje svih rudarskih radova na području Istre i Dalmacije dodijelila je poduzećima objedinjenima u zajedničko trgovačko društvo Jadranski rudnici kamenog ugljena u Dalmaciji i Istri (Adriatische Steinkohlenbau-Gewerkschaft in Dalmatien und Istrien; u spisima Società Adriatica). Rekordna godišnja eksploatacija ostvarena je 1942. od 1 158 000 t. U tom razdoblju desila se i najveća rudarska nesreća u povijesti rudarenja na Labinštini, kada su od eksplozije ugljene prašine smrtno stradala 372 rudara.













Nakon II. svj. rata osnovano je poduzeće → Istarski ugljenokopi Raša koje je obuhvaćalo niz podzemnih rudnika (Labin, Ripenda, Vinež, Koromačno, Raša, Tupljak i dr.) u zajedničku proizvodno-tehnološku cjelinu. Eksploatacija ugljena imala je značajan utjecaj na gospodarski razvoj Istre, posebice Labinštine, i bila je nukleus razvoja drugih gospodarskih djelatnosti (prometa, strojogradnje, turizma). U sjevernoj Hrvatskoj eksploatirali su se međimurski, ivanečko-ladanjski, koprivnečko-križevačko-bilogorski i zagorski (konjščinski) ugljenonosni bazeni mrkoga ugljena i lignita. Eksploatacija ugljena u Međimurju započela je nakon I. svj. rata u Peklenici i Murskom Središću (jame Hlapičina, Križovec i Štrukovec), a od 1946. provodilo ga je poduzeće Međimurski ugljenokopi. U ivanečko-ladanjskom bazenu bile su aktivne jame Tiglin, Brodarevec i Ladanje, u koprivnečko-križevačko-bilogorskom Subotica, Bilo-Pitomača, Lepavina, Mišulinovec i Vojakovački Kloštar, dok su u zagorskom (konjščinskom) bazenu nakon II. svj. rata radile mnoge manje jame lignita: Gornja Konjščina, Stara Gornja Konjščina, Stari Novi Maretić, Stari i Novi Bukovec, Pešćeno, Donja Konjščina, Jertovec, Sušobreg, Poljanica, Dubovec, Selnica, Vučak, Dubrava, Hum, Špičkovina, Martinci, Kaštel, Batina, Radoboj, Putkovec, te smeđega ugljena: Pregrada, Đurmanec, Krapina, Radoboj, Lepoglava i Ivanec, te Stari i Novi Golubovec. U ugljenonosnome bazenu Sinjskog i Petrovog polja bile su otvorene jame mrkoga ugljena Bukovica i Siverić. U Ratkovici u Slavoniji je do 1950-ih radila jama smeđega ugljena.







Jedna od najznačajnijih mineralnih sirovina otkopavanih u Hrvatskoj jest → boksit, pred II. svj. rat hrvatska su ležišta (u Istri i Dalmaciji) bila među vodećima u svijetu po otkopanim količinama. U Minjeri u dolini Mirne, jugozapadno od Buzeta, otkopavan je još u XVI. st., a predstavlja lokalitet najstarijega geološko-mineraloškog opisa i najstarijega rudarskog iskopa rude boksita. U Kraljevini Jugoslaviji 1938. otkopano je 404 570 t boksita, od toga je 213 204 t otkopano u Dalmaciji. Nakon II. svj. rata u okviru poduzeća Boksitni rudnici Drniš osnovanog 1951. otkopano je oko 2,5 milijuna t boksita (pretežito u ležištu Kalun). U okviru poduzeća Jadral iz Obrovca otkopano je oko 1,5 milijuna t pretežito u ležištu Jukići−Đidare.

U Hrvatskoj su nakon II. svj. rata bila aktivna tri trgovačka društva koja su eksploatirala barit: Kordunski rudnici nemetala sa sjedištem u Topuskom (kopovi Gejkovac i Sivac), Goranski rudnici nemetala sa sjedištem u Lokvama (kopovi Homer, Mrzla Vodica, Crni Lug) i Lički rudnici nemetala sa sjedištem u Ličkom Cerju (kopovi Kravarica i Pilar). U Ričicama je potkraj 1970-ih poduzeće Rudar iz Zagreba izgradilo novo postrojenje za flotaciju barita.

Bentonit se eksploatirao na nekoliko lokacija, površinski i podzemno, u Hrvatskom zagorju (jame Šeprun i Šaša) i na južnim obroncima Moslavačke gore kraj mjesta Gornje Jelenske (jame Draga, Krč i Široki jarak).







Stari rudnici ugljena, boksita, željezne, srebrne i olovne rude na prostoru RH važni su kulturni spomenici rudarsko-geološke tehničke baštine. U Rudama u Samoborskom gorju 2012. uređena je za obilazak posjetitelja, ponajprije zauzimanjem mještana Ruda i lokalnog Kulturno-umjetničkoga društva Oštrc, stara jama željezne rude Sv. Barbara. Angažmanom djelatnika Parka prirode Medvednica, posebice ravnateljice N. Farkaš-Topolnik, uređen je za obilazak posjetitelja rudnik olova i srebra Zrinski, eksploatacija kojega je započela još u XVI. st. Kao dio stalnoga postava Narodnoga muzeja Labin postavljen je model rudnika, koji oslikava labinsku rudarsku povijest dugu gotovo 400 godina te obuhvaća sva obilježja rudnika. Također, Centar za posjetitelje Arsia u Raši uređen je na temu rudarenja kao podsjetnik na bogatu rudarsku povijest toga kraja. U podrumu → Tehničkoga muzeja Nikola Tesla (sv. 4) u Zagrebu postavljen je model rudnika ugljena, željeza i nemetalnih ruda duljine oko 300 m. Grad Mursko Središće 2013. postavio je dvije info-ploče s kartama lokacija nekadašnjih ugljenokopa na području grada.

mineralna gnojiva, anorganske i organske tvari koje se rabe u poljoprivredi za poboljšanje rasta i prinosa biljaka. Proizvode se industrijski uporabom prirodnih mineralnih sirovina, zemnoga ili prirodnoga plina (metana), te atmosferskoga dušika i kisika (zraka). Iz tih se sirovina kemijskim tehnološkim postupcima proizvode bazne kemikalije poput amonijaka (NH₃) i uree (CO(NH₂)₂), dušične (HNO₃) i sumporne kiseline (H₂SO₄), a iz njih mineralna gnojiva kao konačni proizvodi. Najčešće su u obliku različitih soli topljivih u vodi.















Sastav i vrste

Mineralna gnojiva uglavnom sadržavaju različite omjere triju glavnih biogenih elemenata, kao osnovnih biljnih hranjiva kojih najčešće nedostaje obradivu tlu (makronutrijenti): dušika (N), fosfora (P) i kalija (K), sekundarne biogene elemente: kalcij (Ca), sumpor (S), magnezij (Mg), a potom i druge korisne elemente u tragovima (mikronutrijenti): bor (B), mangan (Mn), željezo (Fe), cink (Zn), bakar (Cu) i molibden (Mo).

Prema sastavu se mineralna gnojiva dijele na jedinična (sadržavaju samo jedan element, npr. N) i složena, odn. kompleksna ili miješana (sadržavaju dva ili više elemenata, npr. dušik i fosfor – NP ili dušik, fosfor i kalij – NPK). Prema agregatnom stanju mogu biti kruta (granulirana i prilirana) i tekuća. Zbog mogućih štetnih utjecaja na okoliš (eutrofikacija, zakiseljavanje, nakupljanje štetnih elemenata), vrsta i količina mineralnoga gnojiva koje se dodaje nekom tlu prilagođava se vrsti tla i potrebama uzgajane biljne kulture na osnovi kemijske analize tla. Također, kako bi se poboljšalo iskorištenje hranjivih elemenata i smanjili štetni utjecaji na okoliš, danas se sve više primjenjuju oblici mineralnih gnojiva s kontroliranim otpuštanjem dušika i drugih elemenata.









Dušična mineralna gnojiva proizvode se iz amonijaka dobivenoga sintezom iz elementarnog vodika i dušika u Haber-Boschovu procesu. Potreban vodik proizvodi se najčešće parnim reformiranjem metana (zemnoga plina), a dušik se uzima iz zraka. Zbog neželjenih klimatskih promjena, planira se vodik potreban za sintezu amonijaka uskoro u većoj mjeri dobivati elektrolizom vode uz električnu energiju dobivenu iz obnovljivih izvora energije (tzv. zeleni vodik i zeleni amonijak). Najčešće dušično gnojivo je KAN (Kalcij-Amonij-Nitrat), obično mješavina amonijeva nitrata i vapnenca ili dolomita. Sadržava dušik u dva kemijska oblika (amonijski, nitratni) koji se otpuštaju u tlo različitim brzinama, što povećava učinkovitost toga gnojiva. Urea je drugi primjer dušičnoga mineralnoga gnojiva, a sadržava 46% dušika. Njezin učinak je sporiji, jer dušik nije dostupan biljkama dok ga mikroorganizmi u tlu ne pretvore u nitrate. Zbog toga se rabi za gnojidbu prije sjetve. Najraširenija fosfatna mineralna gnojiva su superfosfat (topljiva smjesa kalcijeva dihidrogenfosfata i kalcijeva sulfata) i trostruki superfosfat (ima veći udjel hranjivih tvari jer ne sadržava kalcijev sulfat). Fosfatna mineralna gnojiva rabe se prije sjetve i za gnojidbu u ranoj fazi rasta. Kalijeva mineralna gnojiva najčešće su na osnovi kalijeva klorida i kalijeva sulfata. Budući da prekomjerna količina klora u tlu šteti nekim biljkama, češće se rabi kalijev sulfat.













Razvoj i primjena u svijetu

Znanstveni pristup prehrani biljaka započeo je u XIX. st., među ostalim i na temelju Liebigova zakona minimuma (prema njemačkom kemičaru Justusu von Liebigu) primijenjenoga na rast biljaka, prema kojem opstanak živih bića na nekome području nije određen ukupnom količinom svih za to potrebnih izvora, nego samo najmanje raspoloživoga. Industriju mineralnih gnojiva pokrenuo je engleski poduzetnik John B. Lawes, koji je 1842. patentirao gnojivo na osnovi fosfata obrađenoga sulfatnom kiselinom. Početkom XX. st. razvijaju se Haber-Boschov postupak proizvodnje amonijaka i Ostwaldov postupak dobivanja dušične kiseline iz amonijaka, čime počinje streloviti rast proizvodnje i uporabe mineralnih gnojiva, sve do današnjih dana.

Mineralna gnojiva danas su strateški proizvod. Smatra se da je upravo njihova uporaba, povećanjem prinosa poljoprivrednih kultura, spriječila glad stanovništva nekih zemalja s velikim rastom populacije posljednjih desetljeća. Tako proizvedena hrana jeftinija je i time dostupnija siromašnijima. Procjenjuje se da se gotovo polovica ljudi na Zemlji trenutačno hrani prinosima dobivenima samo zbog uporabe mineralnih dušičnih gnojiva.

Prema podatcima organizacije FAO, 2015. su kapaciteti svjetske proizvodnje mineralnih gnojiva iznosili 285 milijuna tona na godinu, od čega je više od polovice otpadalo na dušična gnojiva. Najveći utjecaj na cijenu mineralnih gnojiva ima cijena prirodnoga plina koji čini oko 90% troškova proizvodnje amonijaka, osnove za dušična mineralna gnojiva. Na proizvodnju amonijaka otpada oko 5% svjetske potrošnje prirodnoga plina, što je manje od 2% svjetske proizvodnje. Najveći svjetski proizvođač dušičnih mineralnih gnojiva je poduzeće Yara International sa sjedištem u Norveškoj.

Proizvodnja mineralnih gnojiva u Hrvatskoj

Proizvodnja mineralnih gnojiva u Hrvatskoj počela je osnivanjem tvornice Danica d. d. za proizvodnju mineralnih gnojiva i drugih kemijskih proizvoda 1906. u Koprivnici. Tvornica je 1908. proizvela prve količine superfosfata, a 1910. otvoren je pogon za proizvodnju sumporne kiseline. Želeći proširiti proizvodnju, Danica je 1917. kupila riječku Tvornicu kemijskih proizvoda (osnovana 1851), koja je proizvodila sumpornu kiselinu, solnu kiselinu, sodu, klorno vapno (kalcijev hipoklorit).

Prvi pogon za proizvodnju kalcijeva karbida (karabit) u Hrvatskoj izgrađen je kraj Skradina 1897. kao jedan od prvih takvih pogona u svijetu. Pogon je 1899. izgorio, ali je tršćansko društvo SUFID 1904. izgradilo novu tvornicu u šibenskoj Crnici, u kojoj se iz vapna i ugljena dobivao kalcijev karbid, iz kojega se naknadnom obradbom u pećima dobivao kalcijev cijanamid, jedno od prvih mineralnih gnojiva (→ Tvornica elektroda i ferolegura). Šireći svoje poslovanje, društvo je 1912–14. izgradilo tvornicu i u Dugome Ratu (→ Tvornica karbida i ferolegura Dalmacija – Dugi Rat). Kapacitet obiju tvornica 1920-ih bio je 40 do 50 tisuća tona karbida i cijanamida (šestina tadašnje ukupne svjetske proizvodnje).







Suvremena proizvodnja dušičnih mineralnih gnojiva u Hrvatskoj započela je početkom eksploatacije prirodnoga plina na poljima Moslavine i zapadne Slavonije. Istraživanja nafte i plina potaknula su izgradnju tvornice čađe Methan d. d. 1926. u Brezinama nedaleko od Lipika koja je rabila plin iz obližnje Bujavice. Proizvodnja čađe, uglavnom namijenjene gumarskoj industriji, 1938. preseljena je u Kutinu, u novoizgrađenu tvornicu MTC (Methan Thermal Carbon), koja se plinom opskrbljivala iz nedalekoga Gojla. Godine 1940. uz kutjevačku čađaru izgrađena je Tvornica vapna (radila je do 1982), a 1955. i Tvornica glina. Ti su pogoni od 1946. djelovali pod imenom Tvornica kemijskih proizvoda Metan. Već 1943. u tvornici je postojao projekt izgradnje postrojenja za proizvodnju mineralnih gnojiva manjega kapaciteta. Ta je ideja realizirana 1968. u mnogo većem mjerilu, izgradnjom Tvornice mineralnih gnojiva u istočnom dijelu Kutine. S godišnjim kapacitetom od 750 tisuća tona bio je to najveći pogon u sastavu kutinske petrokemijske industrije, te među deset najvećih te vrste u svijetu. Kutinske Tvornica kemijskih proizvoda (čađara, glinara i vapnara) i Tvornica dušičnih gnojiva spojile su se 1968. u poduzeće INA – Tvornica petrokemijskih proizvoda (od iste godine INA Petrokemija), u sastavu zagrebačke → INA-e. Godine 1978. položen je temeljni kamen za nova postrojenja mineralnih gnojiva kapaciteta 1,2 milijuna tona. Ta su postrojenja u rad puštena potkraj 1984. i s onima iz 1968. čine jedinstvenu tehnološku cjelinu jedine hrvatske tvornice mineralnih gnojiva. Od 1998. poduzeće posluje kao → Petrokemija i danas je strateški oslonac domaćoj poljoprivredi, a izvozi i u dvadesetak zemalja svijeta, napose u one u susjedstvu. Proizvodi dušična (N), dušično-sumporna (NS), dušično-fosforna (NP) i dušično-fosforno-kalijeva (NPK) mineralna gnojiva. Godišnji kapacitet proizvodnje je 1,35 milijuna tona.





















Na hrvatskom tržištu djeluje i poduzeće Adriatica Dunav iz Vukovara, koje pod vlastitom robnom markom prodaje gnojiva iz uvoznih komponenata.

Visokoškolska nastava, znanost i udruge

Nastava iz područja proizvodnje baznih sirovina za proizvodnju mineralnih gnojiva, amonijaka, uree, dušične i sumporne kiseline provodi se na → Fakultetu kemijskog inženjerstva i tehnologije (FKIT) u Zagrebu i u manjem obimu na → Kemijsko-tehnološkom fakultetu u Splitu putem kolegija Petrokemija, Petrokemijski procesi i proizvodi, Tehnološki procesi anorganske (organske) kemijske industrije. U organizaciji FKIT-a provodi se i redovito cjeloživotno obrazovanje iz navedenoga područja, pa je 2019. u Kutini održan međunarodni znanstveno-stručni simpozij 100 godina industrijske sinteze amonijaka – najnovija postignuća.

Udruge koje okupljaju stručnjake i znanstvenike iz područja razvoja i proizvodnje mineralnih gnojiva su → Hrvatsko društvo kemijskih inženjera i tehnologa (HDKI) s podružnicom Društvo kemičara i tehnologa Kutina, kao i Sekcija za petrokemiju Znanstvenoga vijeća za naftno-plinsko gospodarstvo i energetiku → HAZU-a (sv. 4).

keramika, anorganska nemetalna krutina dobivena visokotemperaturnim procesima. Keramika u užem smislu podrazumijeva proizvode izrađene od → glina i drugih anorganskih sirovina, koji su oblikovani u plastičnom stanju, a zatim sušeni i paljeni pri temperaturama dovoljno visokima da se postignu potrebna mehanička svojstva. Takvi se proizvodi razvrstavaju na bijelu keramiku (posuđe i drugi predmeti od majolike ili fajanse, kamenine, porculana, → sanitarna keramika; sv. 3, zidne pločice), strukturnu (→ opeka; sv. 3, cijevi, podne pločice) i vatrostalnu (lonci za taljenje i obloge za peći). Keramika u širem smislu obuhvaća i tzv. tehničku, naprednu ili inženjersku keramiku (npr. biokeramika, elektrokeramika, staklokeramika), a obuhvaća proizvode koji nisu izrađeni od klasičnih keramičkih sirovina poput gline, ali im je proizvodni proces u nekim elementima nalik procesu proizvodnje keramike. Među keramiku svrstavaju se i raznovrsni drugi proizvodi kao abrazivi (npr. silicijev karbid), sintetski monokristali (npr. aluminijev oksid), poluvodiči (npr. silicij), nuklearno gorivo (uranijev oksid) itd. O širokoj primjeni keramike svjedoči činjenica da se od nje izrađuju i zaštitni balistički prsluci te dijelovi oklopa za tenkove i helikoptere (najčešći keramički materijali za tu namjenu su aluminijev oksid, borov karbid, silicijev karbid i titanijev diborid); dio vanjske oplate američkog raketoplana Space Shuttle bio je obložen keramičkim pločama kako bi mogao podnijeti zagrijavanje zbog trenja pri povratku u Zemljinu atmosferu.

Svojstva različitih vrsta keramike mogu se znatno razlikovati. Najčešće keramika posjeduje veliku tlačnu čvrstoću, tvrdoću i krhkost (odn. vrlo malu žilavost), malu rastezljivost, visok modul elastičnosti, lošu električnu i toplinsku vodljivost, visoko talište i kemijsku otpornost.

Proces proizvodnje keramike u užem smislu sastoji se od pripreme mase, oblikovanja, sušenja, biskvitnog paljenja, glaziranja i glazurnog paljenja. Masa se priprema od prirodnih sirovina koje se po namjeni dijele na plastične (npr. kaolin ili neka druga glina) i neplastične koje se dalje dijele na topitelje (npr. glinenci, pegmatit) i mršavila (npr. kremen ili kvarc, šamot). Postupci pripreme ovise o sirovinama, tehničkim zahtjevima za masu i metodi oblikovanja, a mogu biti separacija, pročišćavanje, pranje, žarenje, drobljenje, mljevenje, prosijavanje, razmuljivanje, filtriranje, itd. Keramika se industrijski oblikuje primjenom četiriju postupaka: prešanja, ekstruzije, lijevanja i tokarenja, a može se oblikovati i ručno ili na keramičkom kolu. Paljenje (pečenje) je najčešće dvostruko, prvo biskvitno pa glazurno, iako se zbog uštede u modernoj proizvodnji teži procesu sa samo jednim paljenjem. Primarna svrha biskvitnoga paljenja su kemijske promjene gline, pri čemu nastaje mulit, te taljenje glinenaca, pri čemu se stvara staklena faza. Slijedi nanošenje glazure i glazurno paljenje.

Povijest proizvodnje keramike

Izradba keramike jedna je od najstarijih tehnologija, pa se smatra važnom prekretnicom u razvoju čovječanstva, vezanom uz proizvodnju hrane, odn. početke poljodjelstva i stočarstva te uz sjedilački način života.

Najstariji poznati keramički artefakt je Vestonička Venera pronađena u Moravskoj, starosti između 25 000 i 29 000 godina, a najstariji fragmenti keramičkih posuda pronađeni su u Kini, starosti približno 18 000 godina. U V. tisućljeću pr. Kr. u Sumeru izumljeno je keramičko kolo, a u IV. tisućljeću pr. Kr. počele su se rabiti lončarske peći s odvojenim ložištem. U istome razdoblju pojavile su se u Egiptu glazirane pločice, dok su se glazure u lončarstvu počele rabiti u I. st. pr. Kr. Uporaba kalupa pri oblikovanju započela je u Grčkoj, a bila je unaprijeđena u Rimu tijekom I. tisućljeća pr. Kr. Porculan se pojavio u Kini za dinastije Tang (618–907). U XVII. st. se u Francuskoj počeo izrađivati meki porculan, dok se u XVIII. st. u Saskoj počeo izrađivati tvrdi, a u Engleskoj koštani porculan. Do kraja XIX. st. razvojem strojeva i uvođenjem novih tehnologija počela je masovna proizvodnja razmjerno jeftinoga uporabnog porculana. Tijekom XX. st. počela se proizvoditi i razna tehnička keramika poput izolatora, svjećica i kondenzatora.







Keramika na prostoru Hrvatske

Početci

U Hrvatskoj su prvi keramički proizvodi vezani uz ranoneolitičku starčevačku kulturu (VII. do VI. tisućljeće pr. Kr.) u sjevernim područjima i impressokeramičku kulturu (VII. do VI. tisućljeće pr. Kr.) na jadranskoj obali i u njezinu zaleđu. Obje se odlikuju jednostavnim, zatvorenim okruglim posudama, uglavnom pečenima oksidacijskim postupkom, što je davalo crvenkaste, žućkaste i oker tonove. No, dok je starčevačka keramika svoje posude ukrašavala i slikanim motivima, jadranska impressokeramička kultura koristila se isključivo utiskivanim i ubadanim ukrasima (osobito otiskivanjem ruba školjke). Osim po oblikovanju posuda ukrašenih urezanim ili reljefnim spiralnim motivima, srednjoneolitička jadranska danilska kultura (VI. do V. tisućljeće pr. Kr.) poznata je po osebujnim keramičkim ritonima, obrednim posudama na četiri noge s visokom prstenastom ručkom, te po figuralnoj antropomorfnoj i zoomorfnoj plastici.







U razdoblju eneolitika se po bogatstvu keramike posebice istaknula vučedolska kultura (III. tisućljeće pr. Kr.) koja obuhvaća šire područje od Karpata do istočnih Alpa i Dinare te porječja Tise i Morave. Posuđe se odlikuje izvrsnom kakvoćom, sjajnom crnom površinom i osebujnim stilom ukrašavanja koji počiva na tehnikama urezivanja, duboreza i rovašenja, upotpunjenima bijelom, žutom ili crvenom inkrustacijom. Među oblicima ističu se raznovrsne zdjele, amfore, vrčevi, lonci i niz specifičnih oblika poput posude u obliku golubice (odnosno jarebice), trodijelnih boca, posuda u obliku krušne peći i dr. Među figuralnom plastikom ističu se ljudski likovi s prikazom odjeće i obuće (Vinkovci, Sarvaš, Vučedol, Ljubljansko barje).







Uz domaću proizvodnju jednostavnog i grubog posuđa (tzv. gradinska keramika) brončanodobne (oko 2300. pr. Kr. – oko 800. pr. Kr.) i željeznodobne (oko 800 – početak I. st.) populacije su često nabavljale uvoznu robu (mikensku, grčku, apulsku, etrursku itd.). U Hrvatsku kao i u srednju Europu uporabu lončarskoga kola donijeli su Kelti u IV. st. pr. Kr.

U rimsko su se doba uz keramiku uvoženu iz različitih dijelova Rimskoga Carstva razvijale i mnogobrojne lokalne, provincijske radionice. Među prvim otkrivenim opekarsko-keramičarskim središtima bila su ona ostatci kojih se nalaze u istarskim naseljima Červar-Porat i Fažana. Takve su radionice djelovale na području cijele Hrvatske, a proizvodile su različite keramičke predmete i crjepove. Neke od njih svoje su proizvode izvozile u ostale carske provincije.

Dolaskom novih naroda tijekom velike seobe naroda i ranoga srednjeg vijeka kvaliteta keramičke proizvodnje oslabjela je. Slavensku keramiku karakteriziraju proizvodi od nerafinirane gline debelih stijenki, ukrašeni utiskivanjem i urezivanjem linearnih motiva. U kasnome srednjem vijeku usavršavala se tehnika i proširila ljestvica oblika. Keramika se približila istodobnim srednjoeuropskim proizvodima razvijenima na rimskome provincijalnom nasljeđu. Sporadične iskopine u srednjovjekovnim gradovima (Zagreb, Samobor, Susedgrad, Čazma, Dubovec, Zelina) upućuju na živu lončarsku djelatnost u to doba. Među proizvodima XV–XVII. st. najčešći su tipovi posuda bili ćupovi, vrčevi, pokali, zdjelice i sl., najčešći geometrijski ukras bio je utisnut ili urezan, a neke su posude imale smeđu ili zelenu olovnu ocaklinu. Iz toga razdoblja značajni su i mnogobrojni nalazi pećnjaka ukrašenih reljefima, figuralnim, geometrijskim i biljnim motivima, izvedenima u tehnici olovnih caklina u smeđoj, žutoj, zelenoj ili crnoj boji, često preko bijele engobe. Od kraja XVII. st. postojali su cehovi lončara u Karlovcu, Varaždinu, Krapini, Križevcima, Osijeku, Koprivnici, Petrinji, Požegi, Zagrebu i Rijeci.







Razvoj industrijske proizvodnje

Potkraj XVIII. i početkom XIX. st. počele su se osnivati prve manufakture za proizvodnju keramike. U Križevcima je 1775–81. radila Tvornica peći i posuđa (vlasnik Ignjat Magdalenić), koja se istaknula proizvodnjom fajansnih peći.

U Rijeci su pod utjecajem proizvodnje sjeverne Italije, posebice Trsta, djelovale tri tvornice kamenine: tvornica kojoj su vlasnici bili poduzeće Neiss & Comp, Giuseppe Pessi, braća Matija i Ignacije Gregorić djelovala je 1787–1814., tvornica Antonija Vellastija 1793–96., a tvornica Giuseppea Pelizzija 1796–99.

U Krapini je 1800. osnovano poduzeće za proizvodnju kamenine (utemeljitelj Franjo Wojkffy). Godine 1823. uzeo ga je u zakup Josip Lellis, koji je u proizvodni asortiman, osim posuđa i sličnih uporabnih predmeta, uveo i crjepove. Napustivši 1832. krapinsko poduzeće koje je nastavilo djelovati pod drugim vodstvom, Lellis je kupio tvornicu kamenine u Zagrebu osnovanu 1828 (osnivač Josip Krieger). Krapinska i zagrebačka tvornica slijedile su uzore austrijskih proizvoda empirea i bidermajera, poslije čeških proizvoda iz sredine XIX. st., a bili su prisutni i elementi domaćega folklora. Proizvodilo se pretežno jednostavno stolno posuđe, raznovrsni ukrasni tanjuri, vaze, svijećnjaci, tintarnice i sl.

Uspješno poslovanje krapinske tvornice kamenine bilo je poticaj da se uz nju u Krapini 1830. utemelji tvornica glinenih peći (osnivač Franjo Wochel). Tvornica je osim peći proizvodila i različite glinene ukrasne predmete i posuđe. Nakon II. svj. rata nastavila je djelovati pod nazivom Keramika te bila integrirana u Gradsko obrtno poduzeće (→ Jedinstvo Krapina; sv. 1).

Zagrebačku tvornicu kamenine preuzeo je 1884. Josip Kallina, a nakon što je 1886. postao jedinim vlasnikom, nazvao ju je B. Kallina, tvornica bijelog posuđa, šamotnih i fajansnih peći u Zagrebu. Uskoro je napustio proizvodnju posuđa i od 1888. posvetio se isključivo proizvodnji keramičkih peći, te je 1891. naziv poduzeća promijenio u J. Kallina, tvornica majolike i šamotnih peći. Robu je izvozio u Ugarsku, Austriju, Bosnu, Srbiju i Bugarsku. Svojim je djelovanjem znatno pridonio prihvaćanju tehnoloških i stilskih novina u tadašnjoj keramičkoj industriji.







U Karlovcu je 1866–89. djelovala Tvornica peći i glinara (vlasnici Mühlbauer, Kranzl, Vraniczany, Turković). U Orahovici je 1872–75. radila tvornica keramičkoga posuđa po uzoru na narodne lončarije (vlasnik J. Pfeiffer).

U Bedekovčini je 1889. osnovana Ciglana i tvornica proizvoda od gline → Zagorka (sv. 3) (utemeljitelji Ferdo Stejskal i brat Ernest). Proizvodila je širok asortiman opeke i crijepa te vatrostalne materijale. Nakon kontinuiranoga djelovanja, 1990. podijeljena je na tri poduzeća te potom privatizirana. Tvornica opeke i crijepa 1996. postala je vlasništvo austrijskoga poduzeća Tondach, koje je obustavilo proizvodnju opeke i nastavilo proizvodnju crijepa. Zbog pada proizvodnje tvornica je 2013. prestala s radom. Pogon keramike prešao je u vlasništvo domaćih poduzetnika, te pod nazivom Zagorka PGM proizvodi ukrasno-uporabnu keramiku. Pogon za proizvodnju vatrostalnih posuda preuzelo je domaće poduzeće Kodrić-Silex, koje je smanjilo, a ubrzo i obustavilo proizvodnju.













Među značajnijim tvornicama za proizvodnju peći i ostalih keramičkih proizvoda u prvim desetljećima XX. st. bile su još Keramoproizvod (1905), Keramija (1913), Pilot d. d. za građevnu industriju (1922), Majolika (1922) iz Zagreba, te Tvornica glinenih peći Ludwig Wilhelm i drug (1922) iz Vukovara.

Suvremena proizvodnja

U razdoblju nakon II. svj. rata jedna od najvećih tvornica keramičkih proizvoda bio je → Inker (sv. 3) iz Zaprešića. Osnovana je 1948. pod nazivom Keramička industrija Pojatno sa sjedištem u Zagrebu i bila je prva tvornica porculana u Hrvatskoj. Proizvodnja je započela 1951., kada su izgrađeni pogoni u Zaprešiću, a od 1953. tvornica je nastavila djelovati pod nazivom Jugokeramika. Proizvodni asortiman činile su podne i zidne keramičke pločice, porculansko posuđe te sanitarna keramika. Tvornica je preimenovana 1991. u Inker, a 1993. privatizirana je. Od 2009. djeluje pod imenom Inkerpor d. o. o. u sastavu španjolskoga poduzeća Porvasal S. A. Proizvodnjom keramičkih pločica bavi se i poduzeće Keramika Modus d. o. o., osnovano 1977. u Orahovici.







U RH djeluje i nekoliko proizvođača tehničke keramike: Tvornica ugljenografitnih i elektrokontaktnih proizvoda – TUP d. d. osnovana 1953. u Dubrovniku, SELK d. d. osnovan 1977. u Kutini, koji među ostalim proizvodi elektrokeramičke proizvode, a hrvatska podružnica poduzeća Applied Ceramics osnovana 2006. u Sisku proizvodi visokokvalitetne keramičke elemente na bazi silicijeva dioksida i aluminijeva oksida te druge proizvode za niz tehnički naprednih primjena.

Umjetnička keramika u Hrvatskoj

Početci moderne umjetničke keramike u Hrvatskoj bili su vezani uz Obrtnu školu (→ Škola primijenjene umjetnosti i dizajna) u Zagrebu, gdje je 1884. bio otvoren Odjel za lončariju i pećariju. Kipar i keramičar Hinko Juhn nakon I. svj. rata vodio je na zagrebačkoj Akademiji likovnih umjetnosti tečaj keramike i okupljao slikare, kipare i keramičare koji su tražili nove putove keramičkoga izraza: Zlatka Šulentića, Luju Bezeredyja, Otona Postružnika, Milu Petričić, Vlastu Baranjai i dr. Temelje suvremenoj hrvatskoj keramici postavila je Blanka Dužanec, koja je kao prvi akademski školovani keramičar od 1932. predavala u Obrtnoj školi. Među prvim oblikovateljima uporabne keramike bile su Stella Skopal i Marta Plazzeriano. Nakon II. svj. rata djelovao je prvi naraštaj keramičara školovanih na Akademiji primijenjene umjetnosti u Zagrebu: Koraljka Adum, Zlata Radej i dr. Keramičari Hanibal Salvaro, Ljerka Njerš, Dora Pezić-Mijatović, Ana Hutinec i Vladimir Kučina radili su dekorativnu keramiku i keramoskulpturu nadahnutu pučkom tradicijom i eksperimentirali novim tehnikama. U tvornici Jugokeramika u Zaprešiću su se kao dizajnerice porculanskih predmeta istaknule Marta Šribar, Dragica Perhač-Hercigonja, Jelena Antolčić i dr.













Poučavanje, udžbenici, udruge

U Hrvatskoj se na sveučilišnoj razini poučava o keramici kao umjetničkome mediju i o restauraciji keramike. U tehničkom se području ističu kolegiji Inženjerstvo stakla i keramike na → Fakultetu kemijskog inženjerstva i tehnologije u Zagrebu te Staklo i keramički materijali na → Kemijsko-tehnološkome fakultetu u Splitu. Na hrvatskom jeziku postoji nekoliko knjiga koje se bave umjetničkim oblikovanjem keramike te jedan priručnik. Godine 2018. osnovano je Hrvatsko društvo za keramičke materijale.







kamen, čvrsta tvar i mineralna sirovina određenog mineralnog i kemijskog sastava koja se nalazi unutar vanjske Zemljine kore ili na njezinoj površini; također, odlomljeni dio stijene. Ovisno o krajnjoj namjeni (uporabi) i sukladno relevantnoj hrvatskoj rudarskoj legislativi podrazumijeva tehničko-građevni kamen, arhitektonsko-građevni kamen te karbonatnu i silikatnu mineralnu sirovinu za industrijsku preradbu. Ovisno o krajnjoj uporabi znatno varira i dodana (tržišna) vrijednost konačnog kamenog proizvoda. Eksploatira se uglavnom površinskim kopovima, ali i podzemno, ponajprije iz ekoloških razloga (→ rudnik).

Tehničko-građevni kamen jedan je od najpristupačnijih, najraširenijih i najeksploatiranijih mineralnih resursa. Masovno se rabi u građevinarstvu, poljoprivredi i drugim industrijama poput kemijske i metalurgije. Priprema se na postrojenjima za sitnjenje i klasiranje (separacijama). Konačni kameni proizvod (klasa, frakcija) određen je veličinom zrna (granulometrijskom krivuljom). Kameni agregati, pretežno karbonatnoga podrijetla (vapnenci i dolomiti) posebice su važni u proizvodnji betona, za kolničke konstrukcije u niskogradnji te za zastore željezničkih pruga. Kameni blokovi koriste se za gradnju zidova (suhozidovi), za obaloutvrde, oblaganje korita vodotoka i dr. Porijeklo agregata uključuje lomljeni kamen iz kamenoloma, → pijesak i šljunak, reciklirane građevinske materijale i industrijske otpadne materijale poput šljake i pepela.













Arhitektonsko-građevni kamen (ukrasni, prirodni kamen) rabi se kao blokovski i pločasti za unutarnja i vanjska vertikalna i horizontalna oblaganja građevinskih objekata, ponajprije u dekorativne svrhe. Dostiže i do nekoliko desetaka puta veću tržišnu cijenu u odnosu na ostale vrste kamena. Odlikuje se bojom, teksturom, strukturom uzorka, obrađenom površinom te trajnošću, odn. sposobnošću kamena da tijekom vremena očuva temeljne i specifične značajke čvrstoće, postojanosti i izgleda. Eksploatiraju se različite magmatske (eruptivne), metamorfne i sedimentne stijene, poput granita, vapnenaca, mramora, travertina, pješčenjaka, kvarcita i škriljevaca.













Karbonatna mineralna sirovina za industrijsku primjenu (pretežno vapnenci) široko se primjenjuje u punilima, cementnoj industriji i proizvodnji vapna. Mikronizirani karbonati (kalcijev karbonat) određenih poželjnih svojstava (bjelina, kemijska čistoća, tvrdoća i dr.) rabe se u širokoj paleti proizvoda (papir, boja, premazi, plastika, kozmetika, hrana, kalcifikacija poljoprivrednoga zemljišta, zaštita okoliša i voda).







Eksploatacija kamena u svijetu

Eksploatacija i obradba kamena započela je pojavom rudarenja u prapovijesti, čemu svjedoče i njena razdoblja poput starijega, srednjega i mlađega kamenog doba. U Belgiji, Francuskoj i Engleskoj otkriveni su prastari rovovi i jame iz kojih je čovjek vadio kamen. Općenito, eksploatacija kamena predstavlja početak rudarstva. O važnosti kamena kao mineralne sirovine svjedoče i mnoga mjesta eksploatacije kamena na prostoru nekadašnjega Rimskoga Carstva, uključujući i Hrvatsku, ali i primjerice nalazište Gebel Silsileh nedaleko od Asuana u Egiptu poznato kao područje eksploatacije kamena u doba starih Egipćana.

Rudnici kamena, odn. kamenolomi poznati u svjetskim razmjerima nalaze se u blizini Carrare u Italiji, na otoku Parosu u Grčkoj i Portlandu u Engleskoj, kraj gradova Brandona i Rutlanda u SAD-u i dr. Najveći kamenolom granita nalazi se u Mont Airyju u SAD-u, a najveći svjetski rudnik škriljevca Oakeley Quarry (otvoren 1818) razvijen je u 26 etaža koje zahvaćaju visinu od 460 m, u gradu Blaenau Ffestiniog u sjevernome Walesu.

Eksploatacija kamena za proizvodnju agregata globalno je najveća ekstraktivna djelatnost u pogledu broja eksploatacijskih polja, otkopanih količina i broja zaposlenika. Svjetska eksploatacija agregata procjenjuje se na 50 milijardi tona. Eksploatacija se odvija u približno 500 000 eksploatacijskih polja i zapošljava više od četiri milijuna radnika. U Europi eksploatacija materijala za proizvodnju agregata prelazi 3,2 milijarde tona, 14 000 trgovačkih društava izvodi eksploataciju na 24 000 eksploatacijskih polja i upošljava oko 250 000 djelatnika. Veća potrošnja agregata po stanovniku podudara se s većim bruto domaćim proizvodom (BDP). U državama EU prosječna potrošnja agregata 2010. iznosila je 5,5 t po stanovniku (2006. prije nastupanja recesije iznosila je 7,0 t po stanovniku), dok je u Hrvatskoj bila 4,0 t po stanovniku. Vodeći svjetski proizvođači arhitektonsko-građevnoga kamena su Brazil, Kina, Indija, Italija i Španjolska, a godišnja se proizvodnja pojedine zemlje kreće od 9 do više od 22 milijuna tona.















Eksploatacija kamena u Hrvatskoj

Povijesni pregled

O traganju za kamenom i njegovoj obradbi na području Hrvatske svjedoče mnogobrojna arheološka nalazišta gdje su zabilježeni nalazi kamenih alatki, primjerice nalazišta iz razdoblja paleolitika u Donjem Pazarištu, Punikvama kraj Ivanca, Golubovcu, Šandalji kraj Pule, Hušnjakovu kraj Krapine, Vindiji kraj Varaždina, Velikoj pećini u Kličevici kraj Benkovca, Mujinoj pećini kraj Kaštela i dr.

Od antike se kamen intenzivno rabio za građenje monumentalnih građevina, akvedukata, mostova, skulptura, sarkofaga i dr. Poznati su mnogi kamenolomi u Istri i Dalmaciji gdje se kamen vadio za potrebe Dubrovnika, Korčule, Splita, Trogira, Šibenika, Zadra, Pule, Poreča, ali i talijanskih gradova, ponajprije Venecije. Mnogi su ostatci rimske tehnologije vađenja blokova, a posebice su zadivljujući uski, ručno izrađeni zasjeci (kanali) pašarini, koji su služili za vađenje velikih blokova.







Prvi kamenolomi na Braču iz rimskoga doba bili su Plate, Rasohe i Stražišća u blizini Škripa i Splitske. Ti su kamenolomi korišteni za izgradnju Salone i Dioklecijanove palače. Pri gradnji šibenske katedrale rabio se brački kamen iz kamenoloma Veselje, koji potječe iz ilirskoga doba. Bračkim kamenom uređeno je i predvorje zgrade UN-a u New Yorku (sredina XX. st.)

U akvatoriju grada Korčule i Lumbarde, na arhipelagu malih otoka, postojalo je mnoštvo kamenoloma. Najkvalitetniji je kamen bio s otočića Vrnika, gdje je nekada radilo tridesetak podzemnih kamenoloma, počevši od rimskoga doba. Tragovi korčulanskoga kamena i danas su vidljivi u mnogim palačama i crkvama (npr. crkva sv. Marka iz XV. st. u Korčuli, palača Divona iz 1520. i gradske zidine iz XV. i XVI. st. u Dubrovniku).

Dokazi o eksploataciji arhitektonsko-građevnoga kamena u kamenolomu Seget kraj Trogira potječu iz sredine III. st. pr. Kr. Katedrala sv. Lovre u Trogiru, najznačajniji romanički arhitektonski spomenik u Dalmaciji iz 1240., građena je od kamena iz tog kamenoloma koji radi i danas.

U Istri postoji nekoliko kamenoloma s neprekinutom eksploatacijom od antičkoga doba. Kamenolom Vinkuran, poznata Cava Romana, najznačajniji je kamenolom iz rimskoga doba, a iz njega izvađen kamen rabio se za izgradnju palača i amfiteatra u Puli u drugoj polovici I. st. Kamen iz kamenoloma Kirmenjak, starog naziva Orsera (Montraker), rabio se u VI. st. pri gradnji starokršćanske Eufrazijeve bazilike u Poreču. Monolitna kupola kasnoantičke građevine, grobnice istočnogotskog vladara Teodorika u Raveni izrađena je od istarskoga vapnenca iz prastarog kamenoloma na otočiću Sv. Nikola pred Porečom, gdje se kamen vadio u antici i kasnoj antici. Istarski je kamen bio posebno važan u izgradnji Venecije (oko 80% kamena je istarskoga podrijetla). Odlukom Venecijanskoga senata iz 1307. istarski kamen (Pietra d’Istria) postao je jedini kameni materijal koji se ugrađivao u venecijanske građevine.

U srednjem vijeku kamen je duž jadranske obale i u zaleđu bio temeljni materijal gradnje. Renesansni procvat i znatne građevinske aktivnosti pod mletačkom vlasti (nakon 1420) oživjeli su nekadašnje antičke kamenolome, a otvarali su se i novi. Poznati graditelji Juraj Dalmatinac, Andrija Aleši i Nikola Firentinac koristili su se kamenom s Brača i Korčule za svoje građevine širom Dalmacije, ali i u Italiji, Anconi, Riminiju, Mantovi i na Tremitima. Kamen se izvozio u Italiju i iz brijunskih i istarskih kamenoloma.

U kontinentalnome dijelu Hrvatske u doba gotike rabio se litotamnijski vapnenac i vapnenački pješčenjak. Za gradnju zagrebačke katedrale, koja je započela oko 1102., rabio se litotamnijski vapnenac iz Vrapča i Podsuseda, odn. Bizeka, te iz Bregova kod Samobora, a vapnenački pješčenjak iz Markuševca. Vapnenac iz Vinice nedaleko od Varaždina, poznat pod komercijalnim nazivom vinicit, intenzivno se eksploatirao na većem broju kopova.

Suvremena eksploatacija kamena u RH

U RH najzastupljenija je eksploatacija tehničko-građevnoga kamena te je 2018. bilo 239 eksploatacijskih polja odn. 54,2% ukupnih eksploatacijskih polja svih mineralnih sirovina u RH. Godišnja je eksploatacija tehničko-građevnoga kamena 16 milijuna m³ u sraslome stanju (2000−18).

Eksploatacijska polja tehničko-građevnoga kamena su ravnomjerno raspoređena na teritoriju RH, ponajprije zbog cijene transporta na većim udaljenostima. Eksploatira se pretežno u karbonatnim ležištima (vapnenci i dolomiti), dok su silikatna (eruptivna) rijetka i eksploatiraju se na svega desetak lokacija. Posebno su vrijedna ležišta dijabaza koja se rabe za proizvodnju kamene vune i izradbu završnih habajućih slojeva asfalta, a vodeći proizvođači su rudarska poduzeća Kaming iz Ljubeščice nedaleko od Novog Marofa te Rockwool Adriatic iz Potpićana u Istri. Većina potentnih ležišta dijabaza locirana je u zaštićenim dijelovima prirode (Papuk, Kalnik, Medvednica) gdje nije dopušteno otvaranje novih ni širenje postojećih eksploatacijskih polja. Uz poduzeće Kaming, značajan proizvođač dijabaza je rudarsko poduzeće Radlovac iz Orahovice.







Danas su eksploatacijska polja arhitektonsko-građevnoga kamena smještena u Istri i Dalmaciji. Eksploatiraju se isključivo karbonatne naslage, jer se iz domaćih eruptivnih ležišta ne mogu vaditi komercijalni blokovi. Vodeća su rudarska poduzeća u eksploataciji arhitektonsko-građevnoga kamena → Kamen iz Pazina i → Jadrankamen iz Pučišća na Braču. U Dalmaciji postoji još niz manjih lokaliteta arhitektonsko-građevnoga kamena vrlo lijepih tekstura i uzoraka, ali zanemarivih količina. Pločasti kamen vadi se u okolici Benkovca.









Kamen (kalcijev karbonat) rabi se i za proizvodnju punila, cementa i vapna. Proizvodnjom punila i cementa (posebice specijalnih) dobivaju se kameni proizvodi veće dodane vrijednosti. Pionir proizvodnje punila na prostoru RH bilo je trgovačko društvo Industrochem iz Pule. Eksploatacija sirovine za proizvodnju cementa kraj Našica (Našicecement), u Koromačnu (Holcim) i kraj Splita (Cemex) izvodi se u okviru najvećih površinskih kopova u RH. U Puli poduzeće Istracement proizvodi specijalne vrste cementa. Vapno se proizvodi u Siraču, Drnišu, Ličkom Lešću i Mostu Raši.

Stručna, nastavna i znanstvena djelatnost

Tradiciju kamenarstva na Braču, Hvaru i Korčuli predstavlja organizirano školovanje klesara. Godine 1906., u suradnji s Obrtnom školom u Splitu, u Pučišćima i Selcima organizirani su prvi tečajevi, a 1909. utemeljena je Škola za usavršavanje u klesarstvu pod ravnateljstvom Emila Rumla, klesara iz Češke (→ Klesarska škola Pučišća). Nakon II. svj. rata kamenarstvo na Braču oživjelo je i postalo najjačom gospodarskom granom na otoku.

U program diplomskoga studija rudarstva i geotehnike na → Rudarsko-geološko-naftnome fakultetu u Zagrebu → Vladimir Abramović uveo je 1975. kolegij Eksploatacija i obradba arhitektonsko-građevnog kamena. Danas je nositelj kolegija → Trpimir Kujundžić koji je u suautorstvu sa → Sinišom Dundom objavio digitalni udžbenik Eksploatacija arhitektonsko-građevnog kamena koji donosi povijesni pregled razvoja eksploatacije u Hrvatskoj, uvjete kvalitete za arhitektonsko-građevni kamen te metode i tehnologije eksploatacije arhitektonsko-građevnoga kamena.

Svojim radom ističu se i Ivan Tomašić (voditelj mnogobrojnih projekata istraživanja ležišta arhitektonsko-građevnoga i tehničko-građevnoga kamena te autor elaborata o rezervama), Petar Hrženjak (bavi se mehanikom stijena u vezi s površinskom i podzemnom eksploatacijom te je sudjelovao u dizajniranju podzemnih otkopa u Kanfanaru), Ivan Cotman (dugogodišnji tehnički rukovoditelj u Kamenu iz Pazina te projektant prve podzemne eksploatacije arhitektonsko-građevnoga kamena u Hrvatskoj) i dr.

Tekstilstroj d. d., tvornica tekstilnih strojeva osnovana 1947. u Zagrebu.

Nastala je iz više malih metalnih radionica sa zadatkom da usavrši proizvodnju strojeva za tekstilnu industriju. Pogon je bio smješten u bivšim prostorima → Prvomajske (sv. 1), u Ulici Ive Lole Ribara (danas Prilaz baruna Filipovića). Godine 1953. Tekstilstroj je počeo proizvoditi automate za bojenje tkanina, pletiva i vune u tri izvedbe, a početkom 1960-ih specijalizirao se za proizvodnju strojeva za tkanje pamučnih i vunenih tkanina. Godine 1961. počeo se po licenci belgijskoga poduzeća Picanola proizvoditi razboj za tkanje pamučnih, sintetičnih i vunenih tkanina tipa Prezident.

Pokraj ljevaonice Tekstilstroja početkom 1960-ih izgrađen je Chromosov pogon za proizvodnju formaldehida. Kako je zbog blizine dvaju pogona postojala opasnost od požara, Tekstilstroj se 1964. preselio na Žitnjak, između pogona Munje i Prvomajske. Nova ljevaonica sastojala se od dviju hala: u jednoj su se izrađivali dijelovi od strojarskoga lijeva, a u drugoj su se montirali dijelovi za tekstilne strojeve. Proizvodilo se oko 2500 t lijeva na godinu, što je u početku bilo ispod granice isplativosti. Tada je u poduzeću radilo oko 800 radnika. Sveukupno se proizvodilo oko 1600 strojeva na godinu, većinom razboja za pamuk i vunu, pa je Tekstilstroj postao glavni opskrbljivač jugoslavenskih tekstilnih tvornica tkalačkim strojevima.







Nakon privredne reforme 1965. započelo je razdoblje otežanog poslovanja. U sljedećih nekoliko godina broj zaposlenih smanjio se na približno 500 radnika. Glavni problem bila je specijalizacija proizvodnje i nedostatak ponude širokog asortimana proizvoda. Asortiman je proširen 1970-ih, kada je započela proizvodnja mjernih uređaja koji su uz dijelove za tekstilne strojeve postali dio osnovne proizvodnje. Zbog toga se i naziv poduzeća promijenio u Tvornica tekstilnih strojeva i mjernih uređaja. Poslovanje se odvijalo na tri lokacije u Ulici Ive Lole Ribara, Koturaškoj ulici i na Žitnjaku. Sredinom 1980-ih broj radnika iznosio je oko 1000, a početkom 1990-ih smanjio se na tek dvadesetak. Tijekom Domovinskoga rata poduzeće je radilo višecjevne bacače raketa za HV. Godine 1995. pokrenut je postupak likvidacije, međutim, došlo je do oporavka poslovanja te je poduzeće nastavilo djelovati kao dioničko društvo Tekstilstroj. Broj radnika povećao se na približno 100. Umjesto izradbe gotovih strojeva (do 1990-ih proizvedeno je oko 30 000 raznih tekstilnih strojeva), poduzeće se okrenulo uslugama u ljevarstvu i strojnoj obradbi metala, odn. proizvodnji dijelova za druge proizvođače strojeva. Ipak, poduzeće je postupno prestalo i s tom djelatnošću te je 2022. imalo tek jednog zaposlenog.

rudarski objekti i postrojenja, svi objekti, postrojenja i mehanički uređaji koji se rabe za istraživanje, otkopavanje i oplemenjivanje mineralnih sirovina te sanaciju otkopanoga prostora. Rudarske objekte čine industrijski kolosijeci, putovi, objekti namijenjeni oplemenjivanju mineralnih sirovina, skladišni prostori, radionice koje služe za remont i održavanje opreme namijenjene tehnološkomu procesu rada, hidrotehnički objekti, objekti za smještaj radnika i dr. Rudarski se strojevi najsvrhovitije dijele prema tehnologiji otkopavanja mineralne sirovine, i to na strojeve za bušenje, utovar, otkopavanje, transport te za pomoćne radove.

Bušilice se s obzirom na način razrušavanja stijene dijele na udarne, udarno-rotacijske i rotacijske. Strojevi za utovar dijele se na kontinuirane (npr. prigrtači i beskrajni lanci s greblima) i cikličke (utovarivači). Tehnološki koraci eksploatacije se također izvode ciklički (jedan iza drugoga) i kontinuirano (istodobno). Cikličkom načinu otkopavanja odgovaraju strojevi koji imaju jedan radni element, poput bagera s povlačnom lopatom (dreglajn), bagera grabilice (grajfer), bagera s visinskom i dubinskom lopatom, velebagera te podsjekačica. Kontinuiranom načinu otkopavanja pripadaju bageri s više radnih elementata (bager vjedričar i rotorni bager), tuneleri, strojevi s režućim lancima i s rotirajućim reznim bubnjem, strojevi za sukcesivni iskop stijena i dr.















Rudarska transportna mehanizacija rabi se za diskontinuirani (pružna transportna sredstva, odn. željeznice, žičare te slobodna transportna sredstva, odn. kamioni) i za kontinuirani transport (transporteri s beskonačnom trakom, lančani transporteri ili grabuljari, transport cjevovodima). Izvoznice su sredstva posebno razvijena u rudarstvu za okomiti transport radne snage, potrebnih materijala, mineralne sirovine i jalovine u jamu i iz nje. Razlikuju se izvoznice s koševima za prijevoz ljudi i svih vrsta tereta, izvoznice s tzv. skipovima kojima se izvlači samo iskopina te kombinacija jednih i drugih (tzv. skipokoševi).













Postrojenja za oplemenjivanje mineralnih sirovina sastoje se od različitih uređaja kao što su drobilice, mlinovi, rešetke, sita, klasifikatori, te različitih tipova separatora, ovisno o primijenjenoj metodi koncentracije. Uz to sastavni su dio oplemenjivačkoga postrojenja tračni transporteri, silosi, mješači, dozatori materijala, skretnice materijala i sl., te uređaji za pročišćavanje zraka ili vode, ovisno o tome je li riječ o suhom ili mokrome oplemenjivačkom procesu.

Povijesni razvoj u svijetu

Strojevi za oplemenjivanje mineralnih sirovina pratili su razvoj rudarstva u cjelini. Životinjsko krzno položeno na dno zlatonosnih potoka još se u prapovijesti rabilo kako bi zadržavalo teška zrnca zlata, antički Grci koristili su se nagnutim kamenim pločama na kojima su obogaćivali srebronosni galenit, a u Jinanu u istočnoj Kini, stoljećima su se rabile slične (kamene i drvene) ploče za oplemenjivanje kositrene rude. Oplemenjivačke strojeve koji su se rabili u srednjem vijeku opisao je 1556. Georgius Agricola u djelu De re metallica, u kojem su detaljno prikazani i opisani uređaji koji su se rabili do tada: stupe za sitnjenje, nepokretna sita, te plakalice, koncentracijski stolovi i žljebovi koji se rabe u gravitacijskoj koncentraciji.

Razvoj rudarskoga strojarstva započeo je u drugoj polovici XVIII. st. izumom → parnoga stroja (sv. 1). Početkom XIX. st. pojavili su se prvi strojevi (bageri) pogonjeni vodenom parom za otkopavanje jalovine na površinskim kopovima. Uporaba komprimiranoga zraka te izum njime pogonjenih otkopnih čekića i udarnih bušilica početkom XIX. st. revolucionalizirali su otkopavanje mineralnih sirovina, pogotovo → ugljena. Međutim, parni stroj bio je neprimjenjiv u podzemnome rudarstvu zbog otvorenog ložišta. Učinkovit transport u podzemnome rudarstvu omogućen je uporabom električne energije, posljedice koje su bile mnogobrojne nesreće uzrokovane iskrenjem. Do gotovo isključive primjene električne energije za transport u podzemnim rudnicima došlo je tek nakon II. svj. rata kada je postala glavno pogonsko sredstvo, a motori s unutarnjim izgaranjem, posebice dizelski motori, naglo su osvojili površinsko rudarstvo. Također, počela se intenzivno rabiti hidraulika na rudarskim strojevima.

Izum parnoga stroja u drugoj polovici XVIII. st. omogućio je daljnji razvoj i oplemenjivačkih postrojenja, pogotovo za sitnjenje. Sredinom XIX. st. u komercijalnu uporabu ušla je drobilica s valjcima, čeljusna drobilica tipa Blake (1858), kružna drobilica (1881), konusna drobilica, a tijekom II. svj. rata drobilica čekićara i udarna drobilica. Potkraj XIX. st. uvedeni su bubnjasti mlinovi (1893) s kuglama i štapovima, autogeni mlinovi (1912) i mikronizatori. U sijanju se s nepokretnih sita prešlo na pokretna, a oko 1920. pojavili su se i prvi mehanički klasifikatori. Iako patentirani znatno ranije (1891), hidrocikloni su u komercijalnu uporabu ušli 1937. Koncentracijski stol je prvi put uporabljen 1797. u Freibergu, stol sa žljebovima 1896. u Coloradu, centrifugalna plakalica Kelsey (engl. Kelsey Centrifugal Jig, KCJ) australskog izumitelja Chrisa Kelseyja u komercijalnu je uporabu ušla 1992. Pliva/tone separatori uvedeni su 1921. u SAD-u za oplemenjivanje ugljena. Žljebovi su se počeli rabiti tijekom i neposredno nakon II. svj. rata, npr. lepezasti žlijeb tipa Canon te spiralni žljebovi od kojih se najčešće rabila Humphreysova spirala. Elektrostatički separatori nastali su 1870-ih, prvi magnetski separator osmišljen je 1895., prvi komercijalni uređaj za flotaciju pušten je u rad 1898., a do danas je razvijen velik broj različitih mehaničkih i pneumatskih flotacijskih ćelija.

Najveći su strojevi koji se rabe u rudarstvu rotorni bageri. Rotorni bager TAKRAF SRs 8000, sagrađen 1995., visine 93 m i mase 14 200 t, najveći je stroj za površinsku eksploataciju. Najveći rudarski kamion na svijetu Belaz 75170 mase je 390,5 t, nosivosti 450 t te sanduka zapremine 164,6 m³.

Istaknuti su proizvođači rudarskih strojeva poduzeća Caterpillar, Atlas Copco, Komatsu, Hitachi, Belaz, AB Volvo, Doosan, Sany, Liebherr, Thyssenkrupp, Tenova TAKRAF i dr. Opremu za oplemenjivanje mineralnih sirovina proizvode mnogi proizvođači, posebice u Kini, a u Europi se često rabe strojevi proizvođača Outotec, Metso, Sandvik, Sepro Mineral Systems i dr.

Povijesni razvoj rudarske mehanizacije te gradnje rudarskih objekata u Hrvatskoj

Smatra se kako su se kristalizacijski bazeni kao najstariji rudarski objekti u Hrvatskoj rabili za eksploataciju → soli prije više od 4000 godina. Radobojski sumporokop aktivan je od 1811., a za rafiniranje sumpora izumljen je uređaj poznat kao radobojski stroj. Sastojao se od kotla u koji se stavljala ruda, tzv. prosti sumpor, te se grijanjem sumpor pretvarao u paru koja se hladila u pregradama stroja i obrađivala u obliku sumpornoga praha, tj. sumpornoga cvijeta. Sumporne pare mogle su se pretvoriti i u tekući sumpor koji se lijevao u kalupe ili šipke i kao takav prodavao. Radobojski sumporni cvijet je u XIX. st. zbog osobite čistoće bio izrazito cijenjen. Izlagao se i na velikim svjetskim izložbama, npr. u Londonu 1851., a u Zagrebu je bio izložen 1864. na Prvoj dalmatinsko-hrvatsko-slavonskoj izložbi gdje je nagrađen srebrnom medaljom.

Prvi parni strojevi u rudarstvu Hrvatske uvedeni su 1855. u rudnicima željeza u Rudama kraj Samobora i Trgovima između Gvozdanskog i Dvora na Uni za izvoz rude iz rudnika te za upuhivanje zraka u visoku peć. U Trojednoj Kraljevini Hrvatskoj, Slavoniji i Dalmaciji u razdoblju 1875−82. za pogon rudničkih izvoznica, pumpi za vodu te ventilatora za prozračivanje rudnika rabili su se → lokomobili (sv. 1) te stacionarni parni strojevi. Najviše ih je u uporabi bilo u Varaždinskoj i Koprivničkoj podžupaniji te Banskom okružju. Potkraj XIX. st. u rudnicima ugljena u Istri rabilo se sve više postrojenja, a prvi put i uređaji pogonjeni stlačenim zrakom. Od 1881. rabile su se strojne bušilice i lokomotive pogonjene stlačenim zrakom koje su u transportu zamijenile konje.

Od 1905. u rudnicima i talionicama počele su se rabiti izvoznice i pumpe pogonjene električnom energijom, te rudne stupe, željezne visoke peći, pržnice, kotlovi za isparivanje, strojevi za razvrstavanje ugljena, kupolne peći, sprave za rotacijsko bušenje (vrtanje), bistrionice i dr. Početkom XX. st. započela je elektrifikacija površinskih rudničkih postrojenja pa su pogoni ugljenokopa talijanskoga ugljenokopnog dioničkog društva Monte Promina u Siveriću i Velušiću već 1910. elektrificirani energijom iz vlastite hidrocentrale kraj Roškog slapa na Krki. Prve zračne žične željeznice pojavile su se 1915. u ugljenokopu u Beletincu a izvozna postrojenja pogonjena električnom energijom u ugljenokopima u Konjščini i Golubovcu.







Prve lokomotive u rudarstvu pogonjene motorima s unutarnjim izgaranjem pojavile su se 1935. u rudnicima boksita u Drnišu i Oklaju, a 1939. u ugljenokopu Stari Golubovec. U Golubovečkim ugljenokopima je nakon II. svj. rata došlo do znatne modernizacije. Rudnici su se električnom energijom opskrbljivali iz energetske mreže sjeverozapadne Hrvatske, a Novi Golubovec imao je i vlastitu termocentralu. Uvedeno je električno rotacijsko bušenje minskih bušotina, rabile su se električne svoznice i uspinjače za transport ugljena niskopima, a oknom u Starom Golubovcu, dubokom 165 m, ugljen se iz rudnika izvozio električnom izvoznicom. Golubovečki ugljenokopi imali su suhe separacije na kojima se ugljen čistio od jalovine te odvajao.

U Dalmatinskim ugljenokopima Siverić ugljen se 1948. transportirao dizelskim i električnim trolejskim lokomotivama, a u rudnicima se unutarnji transport organizirao s pomoću električnih vitala uspinjačama i svoznicama. U Koprivničkim ugljenokopima 1950. ugljen se iz rudnika izvozio električnim vitlom, a na površini se parnim lokomotivama prevozio industrijskim kolosijekom do željezničke postaje Bregi.

Istarski ugljenokopi Raša su 1950. imali ukupno četiri parne lokomotive, 12 dizelskih lokomotiva u jami, 11 električnih jamskih trolejskih lokomotiva, 17 električnih trolejskih lokomotiva za prijevoz ugljena na površini, osam jamskih žičara i lančara te dvije vanjske žičare. Na otkopima su se rabile podsjekačice pogonjene komprimiranim zrakom ili električnom energijom, vrtalice za bušenje minskih bušotina te stresaljke za prijevoz ugljena s otkopa. Ugljen se otkopavao ručnim otkopnim čekićima pogonjenima komprimiranim zrakom.







Pri dobivanju nemetalnih mineralnih sirovina (→ kamen, → pijesak i šljunak, → gline) na početku XX. st. glavna prijevozna sredstva na kopnu bila su željeznica i konjske zaprege. Tucanik za željeznicu i ceste proizvodio se ručno, uporabom primitivnih alata. Razvoj automobilskoga prometa te povećana uporaba betona u graditeljstvu potaknuli su naglu modernizaciju proizvodnje tehničko-građevnoga kamena a tehnološki je proces potpuno mehaniziran. Za bušenje minskih bušotina za otkopavanje stijenske mase rabe se suvremeni samohodni bušaći strojevi. Utovar odminiranoga materijala izvodi se visoko učinkovitim utovarnim strojevima zapremnine lopate 3 do 4 m³. Kamen se transportira kamionima istresačima neto nosivosti 35 t i više, ili kontinuiranim načinom transportnim trakama. Drobljenje kamena sastoji se od jednog ili višekratnog drobljenja u primarnim, sekundarnim i tercijarnim drobilicama. Separiranje i klasiranje provodi se na nagnutim rešetkama te na vibracijskim, tj. rezonantnim sitima velikih površina. Kameno brašno proizvodi se primjenom raznovrsnih mlinova i separatora uz primjenu pneumatskoga transporta.







Jedna od najstarijih djelatnosti u RH je eksploatacija i obradba arhitektonsko-građevnoga kamena još od predantičkoga, a posebno od antičkoga doba. Sve do početka XX. st. arhitektonsko-građevni kamen obrađivao se ručno, rimskim tehnikama zabijanjem suhih drvenih klinova i polijevanjem vodom radi njihova bubrenja i odvajanja kamena iz masiva. Godine 1903. u Pučišćima na otoku Braču izgrađena je pilana za obradbu kamena u kojoj su instalirana prva dva gatera, stroja za raspilavanje blokova kamena na ploče, pogonjena parnom energijom. Godine 1928. u Selcima je, također na Braču, instalirana prva moderna pilana pogonjena električnom energijom iz vlastite centrale.







Prva helikoidalna žična pila za piljenje blokova arhitektonsko-građevnoga kamena montirana je u Istri u kamenolomu Vinkuranu kraj Pule oko 1937., a 1980-ih u istarskim i dalmatinskih kamenolomima uvedena je dijamantna žična pila velikog učinka piljenja. Unutarnji transport kamenih blokova se u prošlosti odvijao drvenim saonicama povlačenjem po drvenim oblicama s pomoću ručnih vitala. Blokovi su se podizali drvenim jarbolnim (derik) granicima. Jalovinu su iz kamenoloma iznosili ljudi u koritima, a poslije su se u tu svrhu rabili moderni utovarni strojevi i kamioni istresači. Danas je jedini podzemni rudnik u RH u Kanfanaru u Istri poduzeća → Kamen iz Pazina, gdje je probna podzemna eksploatacija započela 1995. primjenom posebne lančane sjekačice za podzemnu eksploataciju kamenih blokova.







Proizvođači rudarske mehanizacije i opreme u Hrvatskoj

Do sredine XX. st. u Hrvatskoj nije postojala proizvodnja rudarskih strojeva, već su se oni nabavljali iz inozemstva, poglavito iz Italije, Njemačke, Austrije i Mađarske. Tvornica → Dalit (sv. 1) iz Daruvara bavila se 1938. proizvodnjom strojeva za kamenolome. Poduzeće → Đuro Đaković Grupa (sv. 1) iz Slavonskog Broda počelo je 1950-ih proizvoditi vagonete raznih tipova, npr. rudarske s automatskim pražnjenjem, prevrtače s kočnicama i bez njih, jamska kolica, vagonete za žičare, parne bagere za sve vrste zemljanih radova, drobilice, mlinove za kamen, kamione istresače zapremnine sanduka 3 m³, a 1970-ih utovarivače zapremnine lopate 3,5 m³. Tih godina zagrebačko poduzeće Monting proizvodilo je kamione istresače zapremnine sanduka 10 m³, Lim rudarske svjetiljke, Radnik okretnice i skretnice za dekoviljski kolosijek, → Rade Končar (sv. 4) elektromotore za rudarstvo, zatim poduzeća → Torpedo (sv. 1) iz Rijeke dizelske motore raznih jačina podesnih za rudarstvo, kompresore, pneumatske čekiće i bušilice te sredinom 1960-ih kamione, rovokopače i utovarivače, → Jugoturbina (sv. 1) iz Karlovca pumpne stanice za rudnike.

Danas u RH postoji nekoliko proizvođača gumenih transportera kao što su Tehnoguma, Strojrem i Promid iz Križevaca te Eurotim iz Splita. Poduzeće → Dok-Ing (sv. 1) iz Zagreba proizvelo je 2003. bager na daljinsko upravljanje za rad u podzemnim rudnicima platine i kroma. Poduzeće Oprema Vrbovec proizvodi transportere s trakom ili valjcima, pužne transpotere i elevatore, vibracijska sita, transportne valjke, a Dalit iz Daruvara glavni je dobavljač odljevaka za poduzeće MPD tvornica pumpi iz Daruvara koja proizvodi pumpe, filtre i aeratore. Značajni svjetski proizvođači rudarskih strojeva i postrojenja koji imaju svoja zastupstva u Hrvatskoj su Caterpillar, Komatsu, Metso, Hyundai, Liebherr i dr.







Visoko školstvo, znanost i publicistika

Osnivanjem Odsjeka za rudarstvo i metalurgiju akademske godine 1939/40. pri → Tehničkom fakultetu u Zagrebu (sv. 4) počela se sustavno obrađivati problematika iz područja rudarskoga strojarstva, konstrukcije rudarskih strojeva, izgradnje rudarskih prostorija i dr. Znanstvena i nastavna aktivnost danas se odvija pri Zavodu za rudarstvo i geotehniku → Rudarsko-geološko-naftnoga fakulteta putem kolegija Rudarski i geotehnički strojevi, Transport i izvoz, Eksploatacija i obrada arhitektonsko-građevnog kamena (→ Trpimir Kujundžić), Oplemenjivanje mineralnih sirovina (→ Gordan Bedeković) i dr.

Problematika rudarskih objekata, strojeva i postrojenja obrađena je u sveučilišnim udžbenicima Rudarsko strojarstvo (→ J. Havliček, 1950), Transportna sredstva u rudarstvu (→ I. Arar, 1962), Projektiranje rudarskih objekata (→ A. Zambelli, 1964), Rudarska elektrotehnika (N. Marinović, 1982), Rudnička ventilacija (→ E. Teply, 1990).

Prehrambeno-biotehnološki fakultet (PBF), visokoškolska i znanstvenoistraživačka ustanova Sveučilišta u Zagrebu, koja izvodi sveučilišne studije u znanstvenim poljima biotehnologije, prehrambene tehnologije i nutricionizma, te predstavlja središte znanstvenog i stručnog razvoja tih polja u Hrvatskoj.







Početak studija

Kolegiji budućega studija od 1920-ih predavali su se na Tehničkoj visokoj školi (→ Tehnički fakultet; sv. 4) u Zagrebu. Potkraj toga desetljeća na Kemijskom odjelu Fakulteta → Matija Krajčinović osnovao je Zavod za organsku kemijsku tehnologiju koji je okupio kolegije Tehnologija vrenja (alkohola, piva, octa), Tehnička mikologija, Tehnologija ulja i masti, Kemija živežnih namirnica i Kemija namirnica. Područje je dobilo dodatan poticaj 1946. osnutkom Zavoda za tehničku botaniku i tehničku mikrobiologiju, na čelu s → Bogdanom Varićakom. Nakon II. svj. rata potrebe prehrambene industrije zahtijevale su nov visokostručni kadar pa je početkom 1950-ih osnovan Zavod za prehrambenu tehnologiju.

Početak samostalnoga studija obilježen je osnutkom vlastita odsjeka 1956., kada je Tehnički fakultet podijeljen na četiri fakulteta, pri čemu je među ostalim nastao Kemijsko-prehrambeno-rudarski fakultet. Činili su ga novoosnovani Prehrambeno-tehnološki odsjek te postojeći Kemijsko-tehnološki (→ Fakultet kemijskog inženjerstva i tehnologije; FKIT) i Rudarski odsjek (→ Rudarsko-geološko-naftni fakultet). Prvi starješina odsjeka bio je → Viktor Hahn. U organizaciji odsjeka među ostalima sudjelovali su industrijski stručnjaci Mihajlo Mautner, → Siniša Ban, Marijan Rac, → Vjera Marjanović-Krajovan, Ivo Spalatin i Alfred Jaeger. Fakultet je 1957. preimenovan u Tehnološki fakultet, a starješinom odsjeka imenovan je → Pavao Mildner. Nastava se održavala u teškim uvjetima na više lokacija, a okolnosti su se znatno promijenile dobivanjem vlastite novoizgrađene zgrade u Pierottijevoj ulici 6 (1962). Širenjem nastavnoga programa, odsjek je 1960/61. promijenio naziv u Biotehnološki odjel. Od 1974. djelovao je kao OOUR Institut prehrambenog i biokemijskog inženjerstva, a 1979. pod novim nazivom OOUR Prehrambeno-biotehnološki fakultet izdvojio se iz sastava Tehnološkoga fakulteta i udružio u RO Prehrambeno-biotehnološki institut. Od 1990. Prehrambeno-biotehnološki fakultet djeluje samostalno.

Nastava

U početcima studija organizirani su prehrambeno-tehnološki, biotehnološki i tehnološko-analitički studijski smjer. Nastava prve dvije godine studija tek se minimalno razlikovala od nastavnoga plana kemijsko-tehnološkoga studija te su je provodili već zaposleni profesori, a novozaposleni honorarni nastavnici pozvani iz industrije vodili su nastavu kasnijih studijskih godina. Prvi nastavnik odsjeka, iz kolegija Opća mikrobiologija, bio je Boris Vrtar (1916–2012). Nastavni je program znatnije izmijenjen 1960/61., kada su uvedeni kolegiji iz više biotehnoloških procesa. U suradnji s farmaceutskom tvornicom → Pliva, 1960. uveden je poslijediplomski studij Kemija i tehnologija antibiotika, a potom i studiji prehrambene tehnologije, fermentativne tehnologije, kemijske mikrobiologije i analitike namirnica (1965). Prema specifičnim potrebama industrije od 1963. provodili su se i dvogodišnji studiji za izobrazbu pogonskih inženjera. Reformom studija 1978. pojačana je procesno-tehnološka orijentacija, a diplomski studij činili su smjer prehrambenog te biokemijskog inženjerstva, od 1984. i nutricionizma. Posljednja je znatnija promjena studija bilo usklađivanje s odredbama Bolonjske deklaracije. Od 2005. provode se preddiplomski studiji prehrambene tehnologije, biotehnologije i nutricionizma, od 2008. diplomski studiji prehrambenog inženjerstva, upravljanja sigurnošću hrane, bioprocesnog inženjerstva, molekularne biotehnologije i nutricionizma. Poslijediplomski doktorski studij najprije se provodio u tri smjera, koji su 2014. objedinjeni pod nazivom Biotehnologija i bioprocesno inženjerstvo, prehrambena tehnologija i nutricionizam. Kvaliteta i sigurnost hrane te Upravljanje hranom poslijediplomski su specijalistički studiji.

Organizacija

Iz zavoda nekadašnjega Tehnološkog fakulteta (TF) na prehrambenom odjelu 1956. organizirani su Zavod za prehrambeno inženjerstvo, Zavod za operacije prehrambene industrije, Zavod za analitiku živežnih namirnica, Zavod za mikrobiologiju i Zavod za sirovine prehrambene industrije. Uvođenjem novih kolegija, 1963. rad zavoda preuzele su Katedra za prehrambene tehnologije, Katedra za inženjerstvo, Katedra za kemiju prehrane s analitikom, Katedra za biotehnologiju, Katedra za organsku kemiju s tehnologijom i katedra za biokemiju te Kolegiji izvan katedri. Od 1971. su ponovno uvedeni zavodi s laboratorijima. Fakultet okuplja šest zavoda s 31 laboratorijem, dvije katedre i pet kabineta, kao i dva centra, koji samostalno djeluju od 1979.

Zavod za biokemijsko inženjerstvo sljednik je Zavoda za tehničku botaniku i tehničku mikrobiologiju TF-a (1956. Zavod za tehničku mikroskopiju i tehničku mikrobiologiju), 1958–80. na čelu s → Verom Johanides. Zavod je od 1963. djelovao kao Katedra za biotehnologiju s pet laboratorija: Laboratorij za biologiju s tehničkom mikroskopijom, Laboratorij za opću mikrobiologiju, Laboratorij za industrijsku mikrobiologiju, Laboratorij za tehnologiju vrenja i Laboratorij za kemiju i tehnologiju antibiotika. Zavod današnji naziv nosi od 1980. te ima šest laboratorija: Laboratorij za biologiju i genetiku mikroorganizama, Laboratorij za biokemijsko inženjerstvo, industrijsku mikrobiologiju i tehnologiju piva i slada, Laboratorij za tehnologiju i primjenu stanica i biotransformacije, Laboratorij za opću mikrobiologiju i mikrobiologiju namirnica, Laboratorij za tehnologiju antibiotika, enzima, probiotika i starter kultura (1957. Laboratorij za kemiju i tehnologiju antibiotika, 1976. Laboratorij za tehnologiju antibiotika i enzima, 2006. Laboratorij za tehnologiju antibiotika, probiotika i enzima) te Laboratorij za bioinformatiku (voditelja → Daslava Hranuelia, osnovan 2002). Među voditeljima Zavoda i laboratorija istaknuli su se i → Marija Alačević, → Jasna Franekić Čolić, → Senadin Duraković, → Predrag Horvat, → Zlatko Kniewald, → Blaženka Kos, → Vladimir Marić, → Božidar Šantek, → Jagoda Šušković, → Gavra Tamburašev, → Zoran Zgaga te industrijski stručnjak → Marijan Bošnjak.















Zavod za prehrambeno-tehnološko inženjerstvo osnovan je kao Zavod za opću kemijsku i prehrambenu tehnologiju TF-a. Zavodski Laboratorij za procesno-prehrambeno inženjerstvo (1956. Laboratorij za opću tehnologiju živežnih namirnica) današnji naziv nosi od 1978., a dosadašnji voditelji bili su → Vesna Lelas, → Tomislav Lovrić, → Zoran Herceg i → Božidar Rogina. Iz današnjega Laboratorija za procese konzerviranja i preradu voća i povrća (1958. Laboratorij za tehnologiju prerađevina voća i povrća, 1971. Laboratorij za procese konzerviranja i preradu voća, povrća i vinarstvo, današnji naziv od 1998) nastao je i Laboratorij za tehnologiju i analitiku vina (1988. Laboratorij za tehnologiju i analitiku pića, utemeljiteljice → Gordane Konja) te Laboratorij za procesno-prehrambeno inženjerstvo. Laboratorij za tehnologiju ulja i masti osnovan je 1957., a iz njega je 2002. nastao i Kabinet za tehnološko projektiranje. Laboratorij za biološku obradu otpadnih voda osnovao je 1984. S. Ban kao Laboratorij za testiranje otpadnih voda, a današnji naziv nosi od 1997. Prije toga se istraživanje otpadnih voda provodilo u Laboratoriju za tehnologiju vrenja i biološku obradu otpadnih voda (danas Laboratorij za tehnologiju vrenja i kvasca). Laboratorij za tehnologiju ugljikohidrata i konditorskih proizvoda (1956. Laboratorij za tehnologiju šećera i škroba) danas vodi → Draženka Komes. Dio su Zavoda i Laboratorij za tehnologiju vrenja i kvasca (1957. Laboratorij za tehnologiju vrenja, 1976. Laboratorij za tehnologiju vrenja i biološku obradu otpadnih voda, današnji naziv od 1997), Laboratorij za tehnologiju mesa i ribe (1957), Laboratorij za tehnologiju vode (1957. Laboratorij za tehnologiju vode i goriva, 1984. Laboratorij za tehnološke i otpadne vode, današnji naziv od 2013), Laboratorij za tehnologiju mlijeka i mliječnih proizvoda (1960) te od 1977. Laboratorij za kemiju i tehnologiju žitarica (1960. Laboratorij za tehnologiju proizvodnje i prerade brašna Zavoda za kemiju namirnica → Farmaceutsko-biokemijskog fakulteta, današnji naziv od 1999). Laboratorij za pakiranje hrane 2008. osnovala je → Kata Galić kao katedru unutar Zavoda za kemiju i biokemiju, a pod današnjim nazivom i unutar tog Zavoda djeluje od 2009. Laboratorij za procese sušenja i praćenje stabilnosti biološki aktivnih spojeva (2013. osnovala ga je → Verica Dragović Uzelac). Dio Zavoda je i Kabinet za procese pripreme hrane. Među voditeljima laboratorija istaknuli su se i → Rajka Božanić, → Duška Ćurić, → Margareta Glancer-Šoljan i → Karin Kovačević Ganić.















Zavod za kemiju i biokemiju okuplja šest laboratorija koji su 1956. osnovani kao dio kemijskog odsjeka TF-a: Laboratorij za opću i anorgansku kemiju i elektroanalizu (na čelu s → Ivanom Filipovićem i Ivanom Piljcem), Laboratorij za organsku kemiju (poslije Zavod za organsku kemiju s tehnologijom, od 1979. Laboratorij za primijenjenu organsku kemiju), Laboratorij za analitičku kemiju (prije Zavod za anorgansku i analitičku kemiju), Laboratorij za fizikalnu kemiju i koroziju (1956. Zavod za fizikalnu kemiju, 1957. Laboratorij za fizikalnu kemiju Biotehnološkog odjela, 1975–79. Zavod za fizikalnu kemiju kemijskoga dijela TF-a) i Laboratorij za biokemiju (pročelnika → Slobodana Barbarića). Laboratorij za toksikologiju 1988. osnovala je → Jasna Kniewald, a nastava iz tog područja 1974–88. održavala se u Laboratoriju za biokemiju.

Zavod za procesno inženjerstvo okuplja tri laboratorija i dva kabineta. U Laboratoriju za tehnološke operacije (nekadašnji Zavod za operacije prehrambene industrije), istaknuli su se profesori → Veljko Brlek (sv. 1), → Ivan Lovreček, viši predavač Svetozar Stanišić (predstojnik 1960–76), → Egon Bauman, → Branko Tripalo i → Damir Ježek. Nastavu iz termodinamike su ugovorno izvodili V. Brlek (1956–62) i → Ivan Turk (sv. 1) (1963–66), 1967–78. održavala se u Zavodu za termodinamiku i strojarstvo TF-a (nastavnik → Ivo Kolin), potom u sklopu Laboratorija za tehnološke operacije (→ Emil Hnatko; sv. 1) te od 2002. u Kabinetu za tehničku termodinamiku (D. Ježek), danas Laboratoriju za tehničku termodinamiku. Laboratorij za mjerenje, regulaciju i automatizaciju djeluje od 1957., a među najznačajnijim profesorima bio je → Želimir Kurtanjek. U Zavodu još djeluju Kabinet za osnove inženjerstva (1957. Zavod za strojarstvo, od 1996. Katedra za osnove inženjerstva) i Kabinet za matematiku (osnovan 1957., od 1972. niz godina u sastavu Zavoda za matematiku TF-a). Dio Zavoda nekada su bili i Kabinet za općeprogramske osnove (danas Zavod za opće programe), Laboratorij za operacije i procese u duhanskoj industriji (osnovan 1995) i Kabinet za fiziku, kojeg je na Elektrotehničkom fakultetu (→ Fakultet elektrotehnike i računarstva; sv. 4) utemeljio i 1956–82. vodio → Vatroslav Lopašić (sv. 4), a danas se nastava iz fizike provodi unutar Zavoda bez zasebnog kabineta.







Zavod za poznavanje i kontrolu sirovina i prehrambenih proizvoda (1956. Zavod za analitiku živežnih namirnica, 1963. Katedra za kemiju prehrane s analitikom, 1971. Zavod za poznavanje i kontrolu kvalitete namirnica, od 1985. današnji naziv) čine Laboratorij za kontrolu kvalitete u prehrambenoj industriji te Laboratorij za znanost o prehrani i Laboratorij za kemiju i biokemiju hrane (do 2009. jedinstven laboratorij).

Zavod za opće programe čine kabinet za ekonomiju, katedre za strane jezike, tjelesnu i zdravstvenu kulturu, te Laboratorij za održivi razvoj.

Centar za kontrolu namirnica (1962. Prehrambeno-tehnološki institut, 1973. RO Prehrambeno-tehnološki institut, 1981. OOUR Prehrambeno-tehnološki institut) akreditirani je laboratorij hrane za životinje i ljude te predmeta opće uporabe, koji od 1993. djeluje kao zasebna cjelina PBF-a. Osnovan je radi povezivanja znanosti i struke, a 1985–93. djelovao je unutar Zavoda za poznavanje i kontrolu namirnica. Centar čine Odjel za kemiju hrane i predmete opće uporabe te Odjel za mikrobiologiju hrane i predmeta opće uporabe. Na današnjoj adresi, Jagićeva 31, Centar djeluje od 1972.

Centar za prehrambenu tehnologiju i biotehnologiju, Zadar osnovan je 2007., u svrhu genotipizacije organizama, razvoja novih prehrambenih proizvoda, određivanja biološki aktivnih spojeva i drugih sastojaka te kontrole kvalitete hrane. Centar čine tri laboratorija za genetiku i biotehnologiju, procese sušenja i praćenje stabilnosti biološki aktivnih spojeva te kontrolu kvalitete meda (od 2015).

Dio Fakulteta bio je i Centar za analitiku rezidua, osnovan 2006. radi ispitivanja zdravstvene ispravnosti namirnica (pristutnost ostataka lijekova i mikotoksina te utvrđivanje podrijetla životinjskih proteina).

Znanost i nakladništvo

Fakultet je nositelj mnogih domaćih i međunarodnih znanstvenih projekata, nakladnik sveučilišnih udžbenika i priručnika te časopisa → Food Technology and Biotechnology i → Hrvatski časopis za prehrambenu tehnologiju, biotehnologiju i nutricionizam. Profesori fakulteta zaslužni su za osnutak → Hrvatskoga društva za biotehnologiju (1990) i Hrvatskoga društva prehrambenih tehnologa, biotehnologa i nutricionista (1999). Na poticaj profesora i industrijskih stručnjaka, a s namjenom dodjele stipendija, nagrada i potpora najboljim studentima i mladim istraživačima, 1996. osnovana je → Biotehnička zaklada, prva takva zaklada u hrvatskome visokom školstvu.

Instrumentaria, hrvatska tvornica implantata za traumatologiju i ortopediju osnovana 1896. sa sjedištem u Zagrebu. Razvila se iz Prve hrvatske tvornice chiruržkih instrumenata, bandagah, orthopadskih sprava, umjetnih protheza, zavojne robe i.t.d., koju je, isprva kao radionicu za izradbu i popravak kirurških instrumenata, osnovao → Jakob Hlavka.

Budući da je Hlavkina radionica bila jedina takva u ovome dijelu Europe, zbog rastućih potreba za kirurškim instrumentima i drugom opremom za bolnice i liječničke ordinacije, ubrzo je prerasla u tvornicu, smještenu u Ilici 31. Osim kirurških instrumenata proizvodila su se i ortopedska pomagala, zavojni materijal te metalno pokućstvo – stolovi za operacije i preglede, ormari za pohranu instrumenata i lijekova, bolesnički kreveti i noćni ormarići, stolci, radni stolići za opremu ambulanti i ordinacija, sterilizatori i drugi uređaji. Zbog velikoga broja ranjenika i invalida tijekom I. svj. rata se znatno povećala potreba za zavojnim materijalom, kirurškim šinama i protezama, pa se tvornica nakon rata proširila na dvije nove zgrade u Bregovitoj ulici 5 (današnja Tomićeva ulica).

Svi su se instrumenti proizvodili ručno, od tada najkvalitetnijega čelika (tzv. štajerski čelik), a u tvornici je postojala posebna kovačnica te prostorija za niklanje i bakrenje. Godine 1939. bilo je zaposleno 65 majstora (kirurških mehaničara, ortopedskih mehaničara, bravara za pokućstvo, kovinotokara, brusača i bandažista). Nakon 1945. tvornica je konfiscirana i djelomično opljačkana, a 1946. nacionalizirana i pripojena poduzeću Sutjeska iz Beograda, pa se proizvodnja sačuvanim Hlavkinim strojevima, s izučenim majstorima i Hlavkinom tehnologijom, nastavila. Godine 1948. proizvodnja proteza i ortopedskih pomagala osamostalila se od matične tvornice u novoosnovanome poduzeću Banija, a od 1951. ostatci nekadašnjega Hlavkina poduzeća djeluju pod nazivom Instrumentaria sa sjedištem u Zagrebu. Zbog povećanja opsega proizvodnje, nakon četiri godine Instrumentaria se preselila u nove prostore u Rapskoj ulici, u kojima je ostala do izgradnje proizvodnih pogona u Sesvetama 2005.







Tijekom 1980-ih započela je modernizacija proizvodnje koja se do tada većinom provodila ručno, a u 1990-ima, nakon provedbe privatizacije, proizvodnja se informatizirala. Proizvodni je proces zaokružen, od projektiranja proizvoda i alata, koji se za potrebe proizvodnje izrađuju u vlastitoj alatnici, kovanja, strojne obradbe skidanjem čestica, površinske obradbe brušenjem, poliranjem i glačanjem, termičke obradbe, mehaničke i eletkrokemijske obradbe, elektropoliranja i pasiviziranja, do kontrole i pakiranja. Proizvode se instrumenti za opću kirurgiju, ortopediju, traumatologiju, otorinolaringologiju, stomatologiju, veterinu, osteosintetski materijal (klinovi, vijci i pločice za kosti), umjetni zglobovi, sterilizatori i laboratorijske peći, a ponajviše standardni implantati i implantati po mjeri pacijenata.







Potkraj 1990-ih poduzeće (Instrumentaria d. d.) je imalo 433 zaposlenika, a nakon 2010. pedesetak.







DI Klana d. d., drvnoindustrijsko poduzeće iz Klane, jedan od najvećih hrvatskih proizvođača stolica. Nastavlja tradiciju preradbe drva u klanjskoj pilani započetu 1911.

Riječka su se brodogradilišta još u XVIII. i XIX. st. opskrbljivala drvenom građom iz šumama bogatoga klanjskog kraja, odakle su stizali ručno obrađena vesla, jarboli, brodska rebra, dužice za bačve, a prodavali su se i ogrjevno drvo te željeznički pragovi. Klanjski trgovac drvom Anton Medvedić pokrenuo je u Klani 1911. parnu pilanu s gaterom i nekoliko kružnih pila koje je pogonio lokomobil. Poduzeće se zvalo A. Medvedić – industrija i trgovina lijesom. Nakon požara 1917. pilana je obnovljena, te je u njoj radilo do tridesetak radnika. Od 1920-ih pilana je davala potrebnu električnu energiju za javnu rasvjetu mjesta. Tijekom 1930-ih otvorene su i pilane u Jurdanima i Trsteniku (potonja je izgorjela 1942).







Nakon II. svj. rata poduzeće je ponovno pokrenuto te su u Klani 1946. djelovale pilana, stolarska radionica, mehanička radionica i električna centrala. Raspolagalo je dvama parnim strojevima i dvjema jarmačama, sedam kružnih pila, ravnalicom, glodalicom, tračnom pilom; 1950-ih se posebno razvio odjel transporta s većim brojem teretnih vozila. U sljedećim je desetljećima poduzeće bilo suočeno s mnogim poslovnim teškoćama, te je prolazilo različite organizacijske oblike i stečajeve. Poslovalo je samostalno (Kotarsko poduzeće za preradu drva Klana 1947., DI V. Švalba 1949., DIP Klana od početka 1970-ih) ili u sastavu drugih poduzeća (Primorska industrija drva iz Novog Vinodolskog 1948. i 1950., riječki DIP Rijeka, Jadran-drvo i DIP Rade Šupić od 1952., ljubljanski Slovenijales polovicom 1970-ih). Tijekom tog se razdoblja klanjsko poduzeće postupno preusmjeravalo s pilanske obradbe na proizvodnju i izvoz namještaja od masivnoga drva i iverice, ormara i kreveta. Nakon 1976. izgrađeni su pogon finalne proizvodnje (masivni namještaj, oprema objekata), novi pogon pilane, stovarište trupaca s mostnom dizalicom, energana na piljevinu i drvne ostatke, a 1981. izgrađena je i nova sušionica.

Početkom 1990-ih DIP Klana privatizirana je kao dioničko društvo (od 1998. posluje kao DI Klana d. d.). Istodobnim ulaskom talijanskog kapitala u društvo, koji nakon dokapitalizacije sredinom 1990-ih postaje većinskim vlasnikom, poduzeće se postupno specijalizira u proizvodnji gotovih stolica. Pogoni obuhvaćaju primarnu pilanu, sušionicu, doradbenu pilanu – krojačnicu, finu strojnu obradbu, montažu i lakiranje (od 1998), skladištenje i tapeciranje. Time je zatvoren proizvodni lanac koji obuhvaća sve faze obradbe, od trupca do finalnoga proizvoda. Danas DI Klana zapošljava više od 400 djelatnika, proizvodi više od 100 000 stolica na mjesec, uglavnom za europsko tržište, te je u tom proizvodnom segmentu vodeća u Hrvatskoj.







Arar, Ivan (Višegrad, 8. IX. 1909 − Zagreb, 5. XI. 2000), rudarski inženjer, stručnjak za rudarsku mehanizaciju.

Diplomirao je 1934. rudarstvo na rudarskom odjelu ljubljanskoga tehničkog fakulteta. Od 1936. radio je u poduzeću Kromni rudnici M. Asseo u Makedoniji, od 1937. u poduzeću Trepča Mines Ltd na Kosovu, od 1941. u ugljenokopu Radoboj kraj Krapine, od 1944. u ugljenokopu u Pregradi te nakon II. svj. rata u zagorskim ugljenokopima Golubovcu, Ivancu i Ladanju Donjem. Od 1965. bio je redoviti profesor na → Rudarsko-geološko-naftnome fakultetu u Zagrebu. Umirovljen je 1979. Predavao je kolegije Rudarski strojevi za dobivanje i utovar, Otpremanje u rudniku i Rudnička izvozna postrojenja. Utemeljio je Laboratorij za rudarsko strojarstvo sa stanicom za ispitivanje užadi na kidanje akademske godine 1962/63., te 1968−70. bio dekan Fakulteta. Znanstveno i stručno bavio se strojevima za mehanizaciju rudarskih radova te verifikacijom i kolaudacijom transportnih i izvoznih postrojenja. Autor je udžbenika Transportna sredstva u rudarstvu (1962).

Agronomski fakultet, visokoškolska i znanstvena ustanova u sastavu Sveučilišta u Zagrebu, koja obuhvaća sveučilišne preddiplomske, diplomske i poslijediplomske studijske programe u polju poljoprivrede (agronomije) znanstvenoga područja biotehničkih znanosti. Na fakultetu studira oko 2350 studenata (oko 1200 na preddiplomskim, 900 na diplomskim i 250 na poslijediplomskim studijima), a zaposleno je oko 300 djelatnika u znanstveno-nastavnim, nastavnim i stručnim zvanjima. Danas je vodeće visoko učilište u tom području u RH, a baštini dugogodišnju tradiciju sustavnoga poljoprivrednog školovanja u nas.







Povijest

Gospodarsko-šumarski fakultet u Zagrebu osnovan je 26. IX. 1919. Zasluge za utemeljenje Fakulteta uvelike pripadaju i djelatnicima Gospodarskog i šumarskog učilišta u Križevcima (→ Visoko gospodarsko učilište u Križevcima), osnovanoga 1860. kao prva stručna škola s nastavom na hrvatskom jeziku, a dio kojih je nastavio svoju znanstvenu djelatnost u Zagrebu. Šumarski odjel bio je organiziran kao četverogodišnji, a Gospodarski (poljoprivredni) odjel kao trogodišnji studij. Šumarski je odjel preuzeo sve znanstvene ustanove dotadašnje Šumarske akademije, osnovane 1898. pri Mudroslovnom fakultetu u Zagrebu, i cjelokupan njihov inventar, dok je inventar Gospodarskoga odjela tek trebalo sastaviti. Prvi redoviti profesori imenovani su 1920. na Šumarskom odjelu u siječnju (→ Đuro Nenadić i → Andrija Petračić), a na Gospodarskom odjelu u ožujku (→ Sava Ulmansky i Fran Jesenko). Premda je Fakultet u organizacijskom smislu djelovao kao jedinstvena ustanova sa zajedničkim profesorskim zborom, dekanom i prodekanom, u nastavnom pogledu djelovao je putem dva odjela – Gospodarskoga i Šumarskoga, od kojih je svaki imao svoj nastavni plan i znanstvenu osnovu.

Fakultet je bio organiziran kroz manje ustrojstvene dijelove – zavode, katedre i kabinete. Zavod za agrikulturnu kemiju i Zavod za tloznanstvo, petrografiju i minerologiju preuzeti su od bivše Šumarske akademije, a na Fakultetu su osnovani Zavod za botaniku, Zavod za opće i gospodarsko strojarstvo (1919), Zavod za živinogojstvo, Zavod za bilinogojstvo i Zavod za gospodarsko-kemijsku tehnologiju (1920), Zavod za proizvodnju gospodarskoga bilja, Zavod za gospodarsku upravu, Zavod za gospodarsku mikrobiologiju i mljekarstvo (1922), Zavod za entomologiju, Zavod za fitopatologiju (1932), Zavod za voćarstvo, vinogradarstvo i preradu voća (1933), Zavod za mljekarstvo i planinsko gospodarstvo (1936), Zavod za vrtlarstvo, Zavod za vodno graditeljstvo (1937) i Zavod za hranidbu domaćih životinja (1938). Osim zavoda, Fakultet je imao i šest katedri i pet kabineta.







Naziv Fakulteta mijenjao se tijekom prve polovice XX. st. – Poljoprivredno-šumarski fakultet (1929–41), Poljodjelsko-šumarski fakultet (1941–45) te ponovno Poljoprivredno-šumarski fakultet (1945–59). Kako su se poljoprivreda i šumarstvo ubrzano razvijali nakon II. svj. rata, u obje su struke rasle i potrebe za novim stručnjacima pa je 1959. došlo do razdvajanja fakulteta. Poljoprivredni je odjel nastavio djelovati kao Poljoprivredni fakultet (1959–78; poslije Fakultet poljoprivrednih znanosti, od 1992. nosi današnji naziv Agronomski fakultet), dok je Šumarski odjel nastavio djelovati kao Šumarski fakultet (danas → Fakultet šumarstva i drvne tehnologije). Tijekom 1972. većina samostalnih instituta Poljoprivrednoga fakulteta izdvojila se i osnovala Združeni institut (poslije Poljoprivredni institut Zagreb). Svi su se oni ponovno pripojili Fakultetu i tako je nastala velika organizacijska zajednica Fakulteta poljoprivrednih znanosti i osam instituta (tadašnjih OOUR-a: Institut za oplemenjivanje i proizvodnju bilja, Institut za zaštitu bilja, Institut za agroekologiju, Institut za mehanizaciju, tehnologiju i graditeljstvo u poljoprivredi, Institut za stočarstvo i mljekarstvo, Institut za ekonomiku i organizaciju poljoprivrede, Institut za voćarstvo, vinogradarstvo i vrtlarstvo, Institut za ribarstvo i Pokusno dobro Ježevo). Svaki institut sastojao se od nekoliko srodnih zavoda. Reorganizacijom 1992. neki su se instituti ponovno izdvojili iz Fakulteta koji od tada do danas djeluje kao jedinstvena znanstveno-nastavna ustanova pod nazivom Agronomski fakultet Sveučilišta u Zagrebu.

Organizacija fakulteta danas

Agronomski fakultet danas obuhvaća 28 zavoda (Zavod za ekonomiku poljoprivrede i agrarnu sociologiju, Zavod za fitopatologiju, Zavod za herbologiju, Zavod za hranidbu domaćih životinja, Zavod za informatiku i matematiku, Zavod za ishranu bilja, Zavod za kemiju, Zavod za marketing, Zavod za mehanizaciju poljoprivrede, Zavod za melioracije, Zavod za mikrobiologiju, Zavod za mljekarstvo, Zavod za opće stočarstvo, Zavod za opću proizvodnju bilja, Zavod za oplemenjivanje bilja, genetiku, biometriku i eksperimentiranje, Zavod za pedologiju, Zavod za poljoprivrednu botaniku, Zavod za poljoprivrednu tehnologiju, skladištenje i transport, Zavod za poljoprivrednu zoologiju, Zavod za povrćarstvo, Zavod za ribarstvo, pčelarstvo i specijalnu zoologiju, Zavod za sjemenarstvo, Zavod za specijalno stočarstvo, Zavod za specijalnu proizvodnju bilja, Zavod za ukrasno bilje, krajobraznu arhitekturu i vrtnu umjetnost, Zavod za upravu poljoprivrednog gospodarstva, Zavod za vinogradarstvo i vinarstvo, Zavod za voćarstvo), Dekanat sa zajedničkim službama, nastavno-znanstvena pokušališta i laboratorije sa suvremenom opremom. Na Fakultetu se izvodi devet preddiplomskih sveučilišnih studija (Agrarna ekonomika, Agroekologija, Animalne znanosti, Biljne znanosti, Ekološka poljoprivreda, Fitomedicina, Hortikultura, Krajobrazna arhitektura, Poljoprivredna tehnika), jedan poslijediplomski sveučilišni (doktorski) studij – Poljoprivredne znanosti, te četiri poslijediplomska specijalistička studija (Fitomedicina, Poslovno upravljanje u agrobiznisu – MBA, Ribarstvo i Stočarstvo).







Znanost

Fakultet je ovlaštena znanstveno-nastavna institucija za provedbu postupka izbora u znanstveno-nastavna zvanja u znanstvenom području biotehničkih znanosti, znanstvenom polju poljoprivreda. Osim visokoga obrazovanja, Fakultet obavlja znanstvenoistraživačku djelatnost u sklopu koje se uspješno natječe za mnogobrojne domaće i međunarodne znanstvene projekte. Stručna suradnja s gospodarstvom, posebno s poljoprivrednim gospodarstvima, ima dugu tradiciju, što pridonosi razvoju novih tehnologija i unapređivanju poljoprivredne struke. Tijekom druge polovice XX. st. ta je suradnja bila posebno intenzivna s društvenim poljoprivrednim gospodarstvima – kombinatima. Diplomirani agronomi zapošljavali su se uglavnom u poljoprivrednim kombinatima, a istraživački rad na Fakultetu bio je umnogome podređen napretku novih tehnologija te uspješnijem uzgoju poljoprivrednih kultura i domaćih životinja u kombinatima. Posebno važno bilo je uvođenje visokorodnih sorti talijanske pšenice i američkoga hibridnog kukuruza, što je dovelo i do selekcije vlastitih sorti pšenice i drugih žitarica te hibrida kukuruza. Radilo se i na unapređenju uzgoja šećerne repe, napredovala su istraživanja poljoprivredne mehanizacije, a bili su česti i melioracijski projekti (uređeno je oko 700 000 ha poljoprivrednoga zemljišta u Hrvatskoj, ali i u Sloveniji, BiH, Libiji, Venezueli i Etiopiji). Istraživale su se biološke i kemijske mjere zaštite bilja, rezistentnosti organizama na pojedine skupine zoocida te ekološki načini primjene sredstava za zaštitu bilja. U stočarstvo su uvedene tehnologije proizvodnje baby-beefa i visoke proizvodnje mlijeka, poboljšane su karakteristike stočne hrane, a istraživanja u ribarstvu i akvakulturi rezultirala su širenjem uzgoja slatkovodne ribe. Fakultet je 1993. sa srodnim ustanovama iz Slovenije i Mađarske pokrenuo zajednička istraživanja i simpozije iz područja stočarstva, a 1995. prvo ocjenjivanje meda na lokalnoj i nacionalnoj razini. Sa stručnjacima međunarodnih organizacija (Svjetska banka, FAO) i resornim ministarstvom surađivao je na izradbi mnogih strategija – Strategije razvitka hrvatske poljoprivrede (1995), Zakona o poljoprivredi (2001), Strategije poljoprivrede i ribarstva RH (2002), Strategije razvitka RH – Hrvatska u XXI. st.

Uz vrstan istraživački i edukacijski rad profesori Fakulteta autori su mnogobrojnih radova, knjiga i udžbenika. Među mnogima, posebno su se istaknuli pedolog, agroekolog i fitofiziolog → Mihovil Gračanin, genetičar → Alois Tavčar, botaničar, akademik → Ivo Pevalek te stočari → Albert Ogrizek i Milivoj Car. Unapređenju uzgoja bilja pridonijeli su Karlo Šoštarić Pisačić i Josip Gotlin, gljivarstvu Romano Božac, a radom na razvoju zaštite bilja istaknuli su se Željko Kovačević, Josip Kišpatić i → Milan Maceljski. Unapređenju poljoprivrednoga strojarstva pridonijeli su → Raimund Fantoni i → Josip Brčić. Za unapređenje načina gospodarenja i zaštite tla zaslužni su Vladimir Mihalić, Anđelko Butorac i → Ferdo Bašić. Vrijedan doprinos u popravljanju tala melioracijskim mjerama dali su → Vladimir Verner, → Viktor Setinski i → Franjo Tomić, a razvoju ekonomike agrara pridonio je Branko Štancl. Fakultetski zavodi organiziraju mnoge specijalizirane međunarodne i domaće znanstvene skupove od kojih su najpoznatiji Seminar biljne zaštite (od 1957), Simpozij agronoma (od 1964), Mehanizacija u poljoprivredi (od 1970), Međunarodni kongres tehnologa za posliježetvenu tehnologiju ZRNKO (od 1985) i Stočarski znanstveni dani – Animal Science Days (od 1993). Fakultet danas objavljuje tri znanstvena časopisa → Agriculturae Conspectus Scientificus, → Journal of Central European Agriculture i → Croatian Journal of Fisheries.









Nastava

Gospodarski odjel Gospodarsko-šumarskoga fakulteta započeo je s radom u današnjoj zagrebačkoj Klaićevoj ulici, a dio nastave, zajednički sa Šumarskim odjelom, održavao se u zgradi Šumarskoga doma (danas Ulica Farkaša Vukotinovića 2). Fakultet je kupio zemljište na tadašnjoj gradskoj periferiji, u Maksimiru, na kojem su se 1933. formirala pokušališta i gdje je započela izgradnja fakultetskoga paviljona. Zgrada danas ima šest paviljona, prvi je izgrađen 1934., a posljednji 2005. Tijekom XX. st. povećan je i broj pokušališta, pa uz ono u Maksimiru (u kompleksu Fakulteta, površine 22,8 ha) Fakultet danas posjeduje i pokušališta – Jazbina (na južnim padinama Medvednice, 25 ha), Šašinovečki lug (79 ha), Josip ban Jelačić (Buzeta kraj Gline, 7635 ha), Šiljakovačka Dubrava (u Turopolju, 147 ha), Centar za travnjaštvo (na sjevernim padinama Medvednice, 55 ha) i Centar za mediteranske krajobraze (u Dubrovniku).































staklo, amorfni materijal nastao hlađenjem i skrutnjivanjem taline bez kristalizacije; u užem smislu, silikatno staklo. Zbog svojih osobitih svojstava, široko se rabi u građevinarstvu, kućanstvu, industriji, tehnici, telekomunikacijama, itd.

Temeljna je odlika stakla amorfnost; za razliku od kristalnih tvari u kojima se atomi nalaze na točno određenim mjestima kristalne strukture, uređenost rasporeda atoma u staklu kratka je dosega, nalik kapljevini. Međutim, za razliku od kapljevine staklo ne teče i zadržava svoj oblik. Iako je amorfno stanje termodinamički manje stabilno od kristalnoga, silikatne taline lako skrutnjivaju u staklo. Razlog tomu je razmjerno brz porast viskoznosti tijekom hlađenja, zbog čega se pokretljivost atoma jako smanjuje te oni nisu u stanju formirati kristalnu strukturu. S druge strane, porast viskoznosti dovoljno je spor da omogući oblikovanje stakla.

O staklu općenito

Svojstva

Staklo je prozirno za vidljivi dio spektra, dok UV zračenje uglavnom ne prolazi kroz njega. Nepropusno je pa tvari iz okoliša ne mogu prodrijeti u njega a tvari iz stakla ne mogu prijeći u okoliš. Postojano je na djelovanje vode, kiselina (osim fluorovodične), soli i organskih otapala, dok reagira s lužinama. Ima veliku tlačnu čvrstoću i tvrdoću, ali je krto pa se lako lomi. Dobar je električni izolator i loš vodič topline. Svojstva stakla znatno ovise o kemijskom sastavu te, posebice mehanička, o brzini hlađenja i naknadnoj toplinskoj obradbi. Ključno svojstvo za procese proizvodnje stakla je viskoznost, koja određuje temperaturni interval prikladan za pojedini proces obradbe i oblikovanja stakla.

Sastav i vrste

Staklo je građeno od oksida različitih kemijskih elemenata koji se, prema svojoj svrsi u tvorbi nepravilne trodimenzionalno umrežene strukture, dijele na mrežotvorce, modifikatore i intermedijere. Elementi koji s kisikom čine male poliedre koji su osnovne strukturne jedinice stakla nazivaju se mrežotvorcima. U silikatnim staklima uloga mrežotvorca pripada siliciju koji s kisikovim atomima gradi tetraedre. Kako bi se oslabila tetraedarska struktura te tako snizilo talište i poboljšala obradivost, u talinu za pripravu stakla dodaju se modifikatori. Modifikatori su oksidi alkalijskih i zemnoalkalijskih metala koji se ugrađuju u trodimenzionalnu mrežu stakla te tako prekidaju Si-O-Si veze. Elementi koji se u staklo dodaju kako bi se poboljšala njegova svojstva tijekom preradbe i uporabe, poput aluminija, olova i cinka, nazivaju se intermedijerima.







Stakla se dijele prema kemijskome sastavu, odn. oksidu koji je uz silicijev oksid u njima najviše zastupljen. Kemijski sastav u velikoj mjeri definira svojstva pa time i namjenu stakla. Tako se primjerice natrijsko staklo odn. natrijsko-kalcijsko staklo lako tali i oblikuje pa je njegova proizvodnja najjeftinija. Zbog toga se rabi za izradbu ravnog (za prozore, izloge, fasade, zrcala, namještaj, vozila, itd.) i šupljeg (ambalaža, posuđe, rasvjetna tijela) stakla. Olovno staklo naziva se i kristalnim (iako je amorfno), odlikuje se velikim indeksom loma i lako se mehanički obrađuje pa se rabi za izradbu čaša, vaza, lustera i sl. Borosilikatno staklo odlikuje se dobrom kemijskom postojanošću dok je alumosilikatno staklo otporno na brze promjene temperature te se staklo nastalo njihovom kombinacijom rabi za izradbu laboratorijskoga posuđa, procesne opreme, kuhinjskoga posuđa, rasvjetnih tijela i sl. Kremeno (kvarcno) staklo također je otporno na promjene temperature i kemijski postojano te dobro propušta UV zračenje. Stoga se rabi za izradbu stakla transparentnog za UV zračenje (npr. kivete), postojanih dimenzija (zrcala za teleskope), stakla otpornog na visoke temperature u industriji i tehnici te za izradbu optičkih vlakana.







Tehnologija proizvodnje

Proces proizvodnje stakla sastoji se od nekoliko faza: priprema sirovinske smjese, taljenje, bistrenje, homogenizacija, hlađenje na temperaturu prikladnu za oblikovanje, oblikovanje, napuštanje i površinska obradba. U automatiziranoj proizvodnji stakla rabe se kadne peći u kojima je proces taljenja kontinuiran i odlikuju se velikim kapacitetom. U ručnoj proizvodnji rabe se lončane peći u kojima je proces diskontinuiran. Staklo nastaje pri temperaturi oko 1200 °C, potom se temperatura podiže do 1500 °C kako bi se izbistrilo, pa postupnim sniženjem temperature dolazi do homogenizacije. Staklo se potom oblikuje; osnovni su postupci oblikovanja puhanje, prešanje, izvlačenje, lijevanje, valjanje i centrifugiranje. Temperatura oblikovanja ovisi o vrsti stakla i iznosi 800 do 1200 °C. Tzv. ručnom proizvodnjom stakleni proizvodi oblikuju se puhanjem ustima kroz staklarsku lulu. Za masovnu proizvodnju šupljih proizvoda deblje stijenke (boce, staklenke i sl.) koristi se kombinacija prešanja i puhanja u metalnim kalupima. Šuplji proizvodi tanke stijenke (baloni za rasvjetna tijela) proizvode se postupkom puhanja. Staklene cijevi i optička vlakna proizvode se izvlačenjem. Predmeti deblje stijenke i jednostavna oblika (čaše, vaze, pladnjevi i sl.) proizvode se prešanjem. Ravno staklo proizvodi se tzv. float postupkom, lijevanjem rastaljenoga stakla na rastaljeni kositar. Deblje ravno staklo i ornamentirano staklo proizvodi se postupkom valjanja. Staklena vlakna proizvode se postupcima izvlačenja, centrifugiranja i puhanja. Nakon postupka oblikovanja slijedi napuštanje stakla, tj. kontrolirano hlađenje kako bi se izbjegla pojava naprezanja u strukturi stakla i degradacija mehaničkih svojstava. Slijedi površinska obradba brušenjem, poliranjem, dubokim brušenjem, graviranjem, matiranjem, nagrizanjem, itd.













Povijest proizvodnje stakla

Staklo je isprva bilo poznato u obliku staklaste glazure. Najstariji pronađeni stakleni predmeti, datirani približno u 2500. pr. Kr., pronađeni su u Egiptu (neprozirne perle u boji, šuplje posudice izrađene namatanjem staklenih niti na glinenu jezgru). Oblikovanje lijevanjem u kalup je također razvijeno razmjerno rano. Ta je tehnologija unaprijeđena u Aleksandriji, gdje je izumljena tehnika izradbe mozaičnoga stakla, te u Siriji, gdje je razvijena tehnika proizvodnje puhanjem. Staklarsko umijeće u I. st. pr. Kr. prihvaćeno je i u Rimskom Carstvu, a u prvim stoljećima naše ere i u Bizantu, gdje su se počeli izrađivati vitraji. U srednjem vijeku staklarsko umijeće širilo se Europom, a posebno su se istaknuli staklari na otoku Muranu u venecijanskoj laguni. Potpuno prozirno i bezbojno staklo proizvedeno je u XVI. st. u Češkoj, a u XVII. st. je u Engleskoj proizvedeno olovno staklo. U XIX. st. započeo je prijelaz s manufakturnog na industrijski način proizvodnje stakla, a od XX. st. strojna preradba staklene taline posve je automatizirana; staklo se počelo proizvoditi masovno, postalo je jeftino i ušlo je u široku uporabu.







Staklo na području Hrvatske

Povijest proizvodnje

Prvi staklari su svoje znanje, vještinu i radionice prenijeli s Bliskog istoka u Grčku i na Apeninski poluotok, a potom i u ostale zapadne provincije. Narodi poput Japoda, Liburna, Delmata i Histra, koji su u starome vijeku nastanjivali prostore današnje Hrvatske, iz tih su staklarskih središta već od brončanoga doba uvozili različite staklene ukrasne predmete (jednobojne i višebojne perle, geme i dr.). Prisutnost staklenih perli grublje i jednostavnije izradbe na nalazištima tih populacija upućuje na postojanje i lokalne, prilično primitivne staklarske proizvodnje u tom razdoblju.

Iako su mnogobrojni stakleni predmeti iz doba rimske dominacije pronađeni na području Hrvatske uglavnom bili uvezeni iz Sirije, Cipra, Egipta, srednje i sjeverne Italije te galsko-rajnskoga prostora, više nalaza upućuje na postojanje lokalnih staklarskih radionica u nekoliko naselja na području provincija Dalmacije i Panonije. U antičkoj Saloni (Solin) otkrivena je peć sa spremnikom za taljenje staklene mase, na dnu kojega su se nalazili ostatci rastaljenoga stakla te veća količina staklenih ulomaka, grudica različitih oksida za bojenje i dr.; smatra se da je peć bila u uporabi I–IV. st. Ostatci peći, vjerojatno staklarskih, otkriveni su i na području Siska (Siscia) i Vinkovaca (Cibalae). Na temelju nalaza velikoga broja staklenih predmeta, staklaste smjese u jednoj od lončarskih peći, staklene troske i komadića kremena, pretpostavlja se da je staklarska radionica IV–V. st. djelovala i u Štrbincima kraj Đakova (Certissia). Iznimno velike količine antičkoga staklenog posuđa, posebice na području Zadra (Iadera), Nina (Aenona), Starigrada (Argyruntum) i Podgrađa kraj Benkovca (Asseria), te specifičnost nekih oblika posuda (boce zvonolika tijela, bočice poligonalna tijela, vrčevi kvadratična tijela i dr.), upućuju na postojanje i drugih lokalnih staklarskih radionica u antičkome razdoblju. Prikaz staklarske radionice u kojoj se puhalo staklo sačuvan je na keramičkoj svjetiljci iz Asserije (I. st.). U Solinu su pronađeni natpisi s imenima staklara Miscenija Ampliata (potkraj I. st., odn. u II. st. u Saloni je izrađivao boce kakve je tada u Akvileji proizvodila Sentia Secunda), te Paschazija (pokopan na ranokršćanskome groblju na Manastirinama). Među ostatcima brodoloma pokraj rta Glavata na sjeverozapadnome kraju Mljeta pronađeno je više od 100 kg sirovoga stakla, koje je vjerojatno iz primarnih radionica za proizvodnju sirovoga stakla na Bliskom istoku brodom trebalo dospjeti u lokalne radionice na istočnoj jadranskoj obali na daljnju obradbu.







U srednjem vijeku porastao je broj staklarskih radionica, a nova proizvodna središta Sredozemlja postali su Carigrad, Solun, Krf, Sicilija, Napulj, Torcello, Venecija (Murano), Ravenna, Monte Lecce, Altare, Palma, Barcelona i dr. Za razliku od antičkoga, srednjovjekovno staklo bilo je slabije kvalitete, proizvodilo se uglavnom za svakodnevnu uporabu, a prevladavalo je zelenkasto tonirano, tzv. šumsko staklo. Iako je postojala domaća staklarska proizvodnja, stakleni predmeti pronađeni na mnogobrojnim utvrdama, starim gradovima na području Hrvatske velikim su dijelom bili inozemnoga podrijetla (venecijanskoga, njemačkoga, budimskoga i dr.). Od X. st. u samostanskim staklarskim radionicama cijele Europe, pa tako i na području Hrvatske, izrađivali su se vitraji za crkvene prozore. Proizvodnja kvalitetnijih staklenih predmeta započela je u razdoblju renesanse.

Najznačajnije domaće staklarsko središte u XV. i XVI. st. bio je Dubrovnik, u kojem je djelovalo više staklarskih radionica i rezaonica stakla. U isto doba velik je broj staklarskih majstora s istočne jadranske obale (Rab, Senj, Nin, Zadar, Šibenik, Split, Dubrovnik) te iz kontinentalnoga dijela Hrvatske (Zagreb) djelovao u Muranu, glavnome središtu europske proizvodnje stakla. Među njima se posebno istaknula dubrovačka obitelj Dragan koja je tijekom XV. i XVI. st. ondje vodila staklarsku radionicu u kojoj su se tehnikom pocakljivanja proizvodili uporabni i ukrasni stakleni predmeti.

Najstariju tvornicu stakla u Hrvatskoj osnovao je Španjolac Rajmund Perlas de Rialpa 1729. na području današnjega naselja Vela Voda (nekad po tvornici zvano Perlasdorf) kraj Crnoga Luga u Gorskom kotaru. U njoj su doseljeni češki staklari izrađivali prozorsko staklo i manji broj predmeta za dnevnu uporabu, a djelovala je do 1737. U Staroj Sušici kraj Ravne Gore osnovao je 1763. staklanu Čeh František Holub. Ondje su se uz prozorska stakla proizvodili uporabni i ukrasni predmeti, a gotovo svi su se proizvodi izvozili, čak i u Egipat. Zbog financijskih poteškoća Holubu je kraće vrijeme suvlasnik bio ljubljanski trgovac Friedrich Weitenhiller, pa su poneki proizvodi bili signirani i njegovim inicijalima. Staklana je prestala djelovati 1812. Uz staklane u Gorskom kotaru, u XVIII. st. djelovale su i one u Podravini i Slavoniji.

Početkom XIX. st. riječki trgovac → Ljudevit Andrija Adamić (sv. 1) osnovao je staklanu u Mrzloj Vodici kraj Lokava. Njezini su se proizvodi prodavali pretežno na Bliski istok, u Sjevernu Ameriku i Brazil. U isto doba osnovana je i staklana u Ivanovu Polju kraj Daruvara. Često je mijenjala vlasnike, a uz strane majstore, uglavnom iz Češke, u njoj su bili zaposleni i domaći ljudi. Pored predmeta za svakodnevnu uporabu proizvodila je i luksuzniju robu, a svoje proizvode izvozila je po cijelome Balkanu. Unatoč međunarodnom uspjehu koji je postigla na Milenijskoj izložbi u Budimpešti 1896., potisnuta konkurencijom prestala je s radom 1910.

Gotovo istodobno kad i staklane u Mrzloj Vodici i Ivanovu Polju, započela je s radom i tvornica stakla koju je utemeljio trgovac Ivan Gasteiger na Jankovcu na obroncima Papuka. Osim na lokalnome tržištu, njezini su se proizvodi prodavali i na području Ugarske, no poslovanje joj je osjetno počelo padati od 1825., kada se kao takmac pojavila staklana koju je u Mirin Dolu kraj Našica osnovao grof Antun Pejačević. Godine 1837. mirindolsku staklanu zakupio je bečki industrijalac Josip Lobmeyr; u njegovo je doba osobito procvala proizvodnja rasvjetnih tijela i pojedinačnih raskošnih predmeta. Poneki predmeti proizvedeni u toj staklani izlagali su se od 1839. na izložbama obrta u Beču. Proizvodnja je počela opadati od 1842., kada je Lobmeyr osnovao staklanu u Zvečevu. Zvečevski majstori staklari bili su njemačkoga i češkoga podrijetla, dok su pomoćni radnici, kako je tada bilo uobičajeno, bili domaći ljudi. Poduzeće je tada zapošljavalo oko 80 radnika, a svoju je robu, posebice od brušenoga stakla, kristalne lustere i čaše, osim na lokalno tržište izvozilo diljem Europe i Sjeverne Amerike. Tvornica je pala pod stečaj 1904., a 1912. izgorjela je do temelja.

Uz zvečevsku, značajne staklane u XIX. st. bile su one u Osretku kraj Samobora te u Humu na Sutli. Staklanu u Osretku osnovala je 1839. barunica Vilhemina Kulmer. Djelovala je do 1904. često mijenjajući vlasnike, ponajviše zbog financijskih razloga; godine 1893. zahvatile su poteškoće i suvlasničko poduzeće Karolinu, osnovanu 1872. u Grdanjcima. Proizvodnja je kratko vrijeme bila potpuno obustavljena, a obnovljena je 1893. u sklopu Dioničkoga društva za hrvatsku industriju stakla u Zagrebu, kojemu je, uz staklane Osredek i Karolina, pristupila i staklana Zvečevo. Kao i zvečevska, i staklana u Osretku je osim predmeta dnevne uporabe proizvodila i raskošniju robu. U njoj je od 1890-ih surađivao arhitekt Herman Bollé izrađujući nacrte za individualne i serijske proizvode. Tržište Osretka je također prelazilo granice monarhije; dobri su kupci bili Turska i Egipat. Tvornicu stakla Straža u Humu na Sutli utemeljio je 1860. bavarski industrijalac Michael Pöschinger kao radionicu za proizvodnju staklenki namijenjenih mineralnoj vodi iz Rogaške Slatine. Godine 1996. preuzelo ju je švicarsko poduzeće Vetropack, te od tada djeluje pod nazivom → Vetropack Straža, i dalje proizvodeći ambalažno staklo.















Godine 1906. osnovana je staklana u Daruvaru koja je poslovala do 1926., posljednjih godina u sastavu dioničkoga društva Sjedinjenih tvornica stakla sa sjedištem u Zagrebu. Osim hrvatskih staklana, u okviru toga društva djelovale su i staklane na području Slovenije (Hrastnik, Rogaška Slatina, Zagorje ob Savi), Srbije (Paraćin), te dvije staklane u Njemačkoj.

Nakon II. svj. rata obnovljena su stara i dotrajala tvornička postrojenja, a osnovano je i više novih staklarskih poduzeća. Poduzeće za izradbu laboratorijskoga stakla Pula osnovano je 1949., a proizvoditi je započelo 1955. pod novim nazivom Tvornica laboratorijskog stakla Boris Kidrič. Pretvorbom i privatizacijom 1992. promijenila je naziv u Boral d. d., a 1998. njezinim većinskim vlasnikom postala je Schott grupa, dodavši joj naziv Schott Boral d. d. Od 2005. dio je njemačkoga poduzeća → Duran. Uz laboratorijsko i industrijsko staklo danas proizvodi i rasvjetna tijela za specijalne uvjete i avioindustriju i sl. Izradbom laboratorijskoga stakla bavi se i Tvornica laboratorijske opreme i stakla (TLOS), sljednik poduzeća Učila, osnovanoga 1948. u Zagrebu, isprva specijaliziranoga za izradbu učila i laboratorijskih staklenih aparata. Ne snašavši se u novonastalim okolnostima, poduzeće je 2011. dospjelo u stečaj, a njegov je sljednik istoimeno poduzeće sa sjedištem u Donjoj Zdenčini, koje uz laboratorijsko proizvodi i ukrasno staklo.









Poduzeće → Ghetaldus, osnovano 1949. u Zagrebu, specijaliziralo se za proizvodnju dioptrijskih stakala i okvira za naočale. Tvornica Piramida započela je djelovati 1950. u Zagrebu kao gradsko udruženje staklara za proizvodnju božićnoga nakita. Proizvodni asortiman ubrzo je proširila izradbom termos-boca, fiola i bočica, a nakon kupnje stroja za proizvodnju ampula usmjerila je program isključivo na farmaceutsku ambalažu od cijevnoga stakla. Na današnju lokaciju u Sesvetama preseljena je 1979. Poduzeće → Kristal iz Samobora započelo je s radom 1951. proizvodeći predmete od kristalnoga stakla. Tijekom vremena profiliralo se u jedno od najznačajnijih staklarskih poduzeća u Jugoslaviji, no ne snašavši se u novim gospodarskim okolnostima u tranzicijskom razdoblju, prestalo je djelovati 2008. Tradiciju obradbe stakla u Samoboru otad nastavlja nekoliko manjih poduzeća. Tvornica ravnog stakla Lipik započela je s radom 1963. Godine 2001. dospjela je u stečaj, nakon čega su je iste godine kupila talijanska poduzeća Isoclima i Finest u suradnji s poduzećem Ingra d. d. iz Zagreba, obnovivši i proširivši postojeće proizvodne tvorničke kapacitete. Od tada djeluje pod nazivom → Lipik glas, a proizvodni program sastoji se od laminiranog, kaljenog i izo-stakla te neprobojnog stakla (npr. visokokvalitetna vjetrobranska stakla za luksuzne automobile i vodeće svjetske proizvođače tračničkih vozila).







Umjetničkom obradbom stakla osim staklana (Zvečevo, Osredek, Kristal i dr.) bavili su se i mnogi hrvatski umjetnici. Među njima su se posebno istaknuli slikari i kipari Tomislav Krizman, Antun Motika, Raul Goldoni, Mihael Štebih, Heda Rušec, Ivica Propadalo i dr.

Poučavanje, udžbenici, udruge

U Hrvatskoj se na sveučilišnoj razini poučava o staklu kao umjetničkome mediju, o restauraciji stakla, uporabi stakla za različite namjene, te o tehničkim aspektima priprave i oblikovanja stakla. U tehničkom se području ističu kolegiji Inženjerstvo stakla i keramike na → Fakultetu kemijskog inženjerstva i tehnologije u Zagrebu te Staklo i keramički materijali na → Kemijsko-tehnološkome fakultetu u Splitu. Prijevod knjige Kemija stakla (W. Vogel, 1985) jedini je opsežniji literaturni izvor o staklu na hrvatskom jeziku.

pekarski proizvodi, proizvodi kod kojih se brašnu žitarica (mlinski proizvodi) dodaje voda, pekarski kvasac ili druge tvari za vrenje te sol i drugi sastojci, čime se dobiva tijesto koje se u konačnici najčešće peče. Razlikuju se tri skupine proizvoda: kruh, pecivo i drugi pekarski proizvodi. Proces proizvodnje kruha i peciva odvija se u osam glavnih operacija: priprema sirovina, izradba tijesta, fermentacija, dijeljenje tijesta, intermedijarna fermentacija, oblikovanje tijesta, završna fermentacija i pečenje. U suvremenim pekarnicama proces je automatiziran, što omogućuje dobivanje proizvoda ujednačene kvalitete.







Kruh je pekarski proizvod mase veće od 250 g. Osnovne su vrste kruha pšenični, raženi, kukuruzni, krupnikov ili pirov te miješani kruh. Udio i tip brašna propisani su za svaku vrstu kruha, a u proizvodnji se primjenjuje uobičajeni kratak ili izravan postupak. Posebne vrste kruha razlikuju se od osnovnih po sastavu ili primijenjenome postupku proizvodnje. Imaju specifična svojstva koja potječu od uporabljenih sirovina, primjerice mliječni kruh, kruh sa sirutkom, sirom, fermentiranim mliječnim proizvodom, jajima, krumpirom, mekinjama, sjemenkama, i dr. Svi specifični sastojci moraju biti dodani u točno propisanim količinama. U posebne vrste kruha ubrajaju se i kruh produljene trajnosti i svježine (proizveden posebnim tehnološkim postupkom ili dodatkom dopuštenih konzervansa), tost (kruh produljene svježine, narezan i pretpakiran te namijenjen pečenju/tostiranju) i dvopek ili prepečenac (rezani kruh, dodatno pečen, posebnih senzorskih osobina, s količinom vode do 7%, produljene trajnosti). Pecivo je pekarski proizvod kojega je sastav isti (ili sličan) kruhu, a masa po komadu nije veća od 250 g.

Drugi pekarski proizvodi dijele se prema vrsti uporabljenih sastojaka i načinu proizvodnje: štrukli (proizvodi od vučenoga ili tankog tijesta punjeni slanim ili slatkim nadjevom i oblikovani u jastučiće), burek (proizvod od vučenoga tijesta s najmanje 20% mljevenoga mesa, sira, voća ili povrća), savijače (proizvodi od lisnatog ili vučenoga tijesta nadjeveni slatkim ili slanim nadjevom, s najmanje 20% nadjeva), grisini (proizvodi od kvasnoga tijesta s najviše 10% vode, oblikovani kao štapići, pereci, vjenčići i sl., posuti solju, začinima, sjemenkama, šećerom), mlinci (beskvasni pečeni pekarski proizvod od tijesta, oblikovan u tanke tjestene ploče), krafne (proizvodi od kvasnoga tijesta dobivenoga miješanjem pšeničnog brašna, jaja i drugih sastojaka, prženi u masnoći i po potrebi nadjeveni), krušne mrvice (proizvedene mljevenjem osušenoga kruha ili peciva, vlage do 15%), krušne kockice (proizvedene rezanjem pa sušenjem kruha ili peciva, vlage do 15%), tijesta (lisnato, dizano lisnato, kvasno, prhko, vučeno, krumpirovo i ostale vrste tijesta), proizvodi od tijesta (tijesta sa slanim ili slatkim nadjevom) i fini pekarski i srodni proizvodi (proizvodi specifičnih senzorskih svojstava proizvedeni različitim tehnološkim procesima od mlinskih proizvoda, šećera, masti ili ulja i drugih sastojaka) kao što su krekeri, trajno slano pecivo, čajno pecivo, vafel proizvodi, medenjaci, kolači, paprenjaci, biskviti i piškote.







Proizvodnja pekarskih proizvoda u Hrvatskoj

Proizvodnja pekarskih proizvoda u Hrvatskoj dugo se vremena zadržala u sklopu kućne i obrtničke radinosti. Razvoj industrijske proizvodnje pekarskih proizvoda usko je vezan uz razvoj → mlinskih proizvoda, a industrijska proizvodnja tijesta i keksa uz razvoj prehrambene proizvodnje → tjestenine. Začetke te proizvodnje predstavljale su tvornice osnovane uglavnom između 1916. i 1922: Suprema, prva hrvatska tvornica tjestenina, s podružnicama u Zagrebu (osnovana 1918) i Osijeku (1921), Paromlin, tvornica tjestenine i keksa Karolina, Stjepan Piller i sinovi iz Osijeka (1922; danas → Karolina), Nada, tvornica dvopeka iz Zagreba (1920), Tvornica keksa i dvopeka Dragutina Wolfa sinovi iz Bjelovara (1920; danas → Koestlin), Tvornica keksa Đakovačkog mlina na valjke (1922). Pekarski su se proizvodi u Dalmaciji također proizvodili uglavnom u tvornicama tjestenine, i to u Šibeniku, Splitu i Dubrovniku. Nakon I. svj. rata počela se razvijati proizvodnja pekarskih proizvoda u gradskim pekarama, koje su se do danas razvile u velika poduzeća tog segmenta prehrambene industrije.













U Hrvatskoj je 2018. pekarske proizvode proizvodilo 929 poduzetnika (16 089 zaposlenih), a najveći među njima bili su → Mlinar, Pan-Pek i → Zagrebačke pekarne Klara. Manji proizvođač pekarskih proizvoda su i → Čakovečki mlinovi. Potporu pekarskoj industriji donedavno je pružala domaća proizvodnja pekarskoga → kvasca, a danas to čine poduzeća koja proizvode prehrambene aditive (npr. Ireks aroma; → Chromos boje i lakovi).













antibiotici, lijekovi koji se rabe za liječenje bolesti uzrokovanih bakterijama. U današnjem smislu podrazumijevaju industrijske proizvode biotehnološke proizvodnje. Dijelom su prirodni spojevi, tj. specifični proizvodi metabolizma nekih bakterija, gljivica i plijesni koji koče i zaustavljaju razvoj drugih mikroorganizama (bakteriostatički učinak) ili ih usmrćuju (baktericidni učinak), a dijelom su sintetski lijekovi. Prirodni se antibiotici danas većinom modificiraju u laboratoriju i proizvodnim pogonima.









Djeluju tako da onemogućuju osnovne metaboličke procese u životnom ciklusu bakterije, zbog čega ona ugiba. Selektivno su toksični za bakterije, a netoksični, odn. prihvatljivo toksični, za organizam domaćina. Terapija antibioticima se u ljudi ponekad upotpunjuje → probioticima koji ponovno uspostavljaju ravnotežu crijevne mikroflore kao jedan od čimbenika zdravlja. Prema mehanizmu djelovanja, antibiotici bakterijama mogu onemogućavati sintezu stanične stijenke (npr. antibiotici penicilini, cefalosporini, monobaktami, karbapenemi, vankomicin, inhibitori β-laktamaze, bacitracin, fosfomicin, cikloserin), inhibirati DNA-girazu (fluorokinoloni kao što su ciprofloksacin, norfloksacin, levofloksacin), DNA ovisnu RNA-polimerazu (rifampicin) ili biosintezu proteina (tetracikilini, tigeciklin, makrolidi poput eritromicina, klaritromicina i azitromicina, telitromicin, klindamicin, kloramfenikol, aminoglikozidi), djelovati na metabolizam folne kiseline (sulfonamidi, trimetoprim) i dr. Osim u liječenju i prevenciji bolesti u medicini, veterinarstvu, poljoprivredi i → agronomiji, rabe se i kao konzervans u → prehrambenoj industriji, a njihova pretjerana uporaba dovodi do antibiotičke rezistencije među patogenim mikroorganizmima. Taj problem najviše dolazi do izražaja u jedinicama intenzivne njege i na kirurškim odjelima bolnica gdje su pacijenti izrazito podložni infekcijama i uporaba širokospektralnih antibiotika je najveća. Iako se rezistencija javlja kod velikog broja bakterija, određene su vrste opisane kao osobito problematične, poput Staphylococcus aureus, Enterococcus faecium, Streptococcus pneumoniae, Klebsiella species, Acinetobacter baumannii, Pseudomonas aeruginosa i Escherichia coli.







Proizvodnja

Biotehnološka proizvodnja antibiotika, ili tehnologija antibiotika, dio je → bioprocesnog inženjerstva te podrazumijeva njihovu industrijsku proizvodnju s pomoću radnoga mikroorganizma, producenta antibiotika. Obuhvaća sljedeće faze: pripremu hranjive podloge za razmnožavanje radnoga mikroorganizma, biosintezu antibiotika, te izolaciju i pročišćavanje antibiotika. Radni mikroorganizam mora zadržati ujednačenu sposobnost biosinteze antibiotika tijekom čuvanja i kultivacije. Sve faze procesa provode se u aseptičnim uvjetima i pri optimalnim procesnim parametrima temperature, tlaka i aeracije, uz kontrolu pH vrijednosti, otopljenoga kisika, potrošnje nutrijenata iz hranjive podloge, nastajanja antibiotika i kontrolu sterilnosti bioprocesa koji se odvija u industrijskim → bioreaktorima. Vrlo male promjene u procesnim parametrima i sastavu hranjive podloge mogu znatno utjecati na prinos antibiotika kao sekundarnih mikrobnih metabolita.







Izolacija i pročišćavanje antibiotika obuhvaća predobradbu prevrele komine, taloženje, filtraciju, ekstrakciju, kromatografske metode i sušenje smrzavanjem (liofilizacijom), za dobivanje konačnoga proizvoda farmaceutskoga stupnja čistoće. Unapređenje biotehnološke proizvodnje antibiotika obuhvaća oplemenjivanje soja producenta antibiotika metodama → genetičkog inženjerstva, kao i unapređenje biotehnološkoga procesa biosinteze, izolacije i pročišćavanja antibiotika. Osim tzv. prirodnih antibiotika, dobivenih mikrobnom biosintezom, industrijski se proizvode i polusintetski i sintetski antibiotici, a kemijskom modifikacijom molekula antibiotika proizvedenih s pomoću mikroorganizama dobivaju se hibridni antibiotici.







Antibiotici se mogu dobivati i fermentacijom iz plijesni (biofarmaceutici) te u enzimskome procesu dobivanja antibiotika, gdje su zbog specifičnosti kemijske reakcije koju → enzimi provode dobiveni proizvodi visokog stupnja čistoće.

Na svjetskome tržištu antibiotika polovica globalne potrošnje antibiotika otpada na Kinu, SAD, Brazil i Indiju, a primjena je najveća u poljoprivrednome sektoru uzgoja životinja te čini 3/4 ukupne potrošnje antimikrobnih lijekova u EU-u i SAD-u i globalno raste porastom potražnje hrane životinjskoga podrijetla (posebno u zemljama s niskim i srednjim dohotkom). Od ukupno 27 skupina antibiotika, sedam se rabi isključivo u poljoprivredi, a ostale skupine primjenjuju se i u humanoj i u veterinarskoj medicini. Tu pripadaju i tri skupine antibiotika s najširom primjenom, tetraciklini, penicilini i makrolidi, kojih je 3/5 namijenjeno primjeni u poljoprivredi. Njihova pretjerana uporaba izaziva ozbiljnu zabrinutost u javnome zdravstvu zbog širenja antibiotičke rezistencije među patogenim mikroorganizmima.

Povijest

Zapisi drevnih Egipćana i Grka bilježe uporabu smjesa antimikrobnih svojstava (od posebno odabranih plijesni i biljnih materijala) za liječenje infekcija. Ipak, razumijevanje i razvoj antibiotika započeli su tek u XX. st. Njemački liječnik Paul Ehrlich (1854–1915) prvi je primijetio da određene kemikalije, tzv. kemoterapeutici, selektivno djeluju na stanice određenih bakterija te zaključio da mora postojati tvar koja je sposobna uništiti određene bakterije bez oštećivanja drugih stanica. Godine 1910. otkrio je arsfenamin, spoj arsena učinkovit protiv bakterije koja uzrokuje sifilis. Lijek nazvan Salvarsan, iako tada kategoriziran kao kemoterapeutik, smatra se prvim suvremenim antibiotikom i bio je u uporabi do 1940-ih, kada je zamijenjen penicilinom. Penicilin je, od gljivice Penicillium iz tla, 1928. otkrio i izolirao britanski mikrobiolog Alexander Fleming (1881–1955), a temelje za obilnu proizvodnju tog antibiotika postavili su 1938. profesori Oxfordskog sveučilišta Howard Walter Florey (1898–1968) i Ernst Boris Chain (1906–1979). Naziv, kao i prvu definiciju antibiotika, predložio je 1942. mikrobiolog Selman Abraham Waksman (1888–1973). Kao stručnjak za mikrobiologiju tla, proučavao je bakterije aktinomicete i utvrdio da neke vrste tijekom rasta luče tvari koje sprečavaju rast drugih mikroorganizama ili ih usmrćuju te ih je nazvao antibioticima. Izolirao je više antibiotika, među kojima i streptomicin, prvi učinkoviti antibiotik protiv uzročnika tuberkuloze (1944), bolesti koja je do tada odnosila velik broj života. Streptomicin se dobiva od aktinomiceta Streptomyces, kojih je oko 150 vrsta te koje u svom metabolizmu luče čak 80% svih dosad otkrivenih antibiotika (npr. streptomicin, aureomicin, kloromicetin, teramicin i neomicin). Prvi antibiotik širokog spektra djelovanja (djelotvoran protiv Gram-pozitivnih, Gram-negativnih i anaerobnih bakterija) kloramfenikol otkriven je 1947. Do danas je otkriven velik broj antibiotika koji su bili neizostavan čimbenik u unapređenju ljudskoga zdravlja, a današnji pojam antibiotika podrazumijeva njihovo antibiološko i antimetaboličko djelovanje. Znatan doprinos razvoju antibiotika dali su i hrvatski znanstvenici.







Razvoj znanosti i biotehnološke proizvodnje antibiotika u Hrvatskoj

Industrija

Tvornica Pliva. Industrijska proizvodnja antibiotika u Hrvatskoj započela je u tvornici Kaštel u Karlovcu, danas → Pliva u Zagrebu, gdje je zauzimanjem → Vladimira Preloga, tada docenta organske kemije na → Tehničkome fakultetu (sv. 4) u Zagrebu, 1935. osnovan istraživački laboratorij (danas Plivin istraživački institut). Ondje se V. Prelog posvetio radu na organskoj sintezi i postavio temelje za proizvodnju lijekova i drugih proizvoda. Zaslužan je primjerice za utvrđivanje molekularne strukture i svojstava boromicina, antibiotika s atomom bora u molekuli. Njegovi suradnici → Ljubomir Trinajstić i → Ernest Rajner primjenjivali su njegove nalaze u pogonu tvornice te je tako trojac zaslužan za pokretanje proizvodnje prvoga sulfonamidnog bakteriostatika, antibiotika streptazola (1938). Time je u tvornici označen početak sintetske proizvodnje te su se od tada ondje proizvodili mnogobrojni antibiotski farmaceutski pripravci, a stručnjaci poduzeća autori su niza patenata za proizvodnju različitih antibiotika.







U suradnji s Biotehnološkim odjelom Tehnološkoga fakulteta u Zagrebu (→ Prehrambeno-biotehnološki fakultet; PBF) u Plivi je 1950-ih, uporabom mikrobnog soja Streptomyces rimosus, pokrenuta proizvodnja (biosinteza) antibiotika oksitetraciklina, za što je uspostavom tehnološkoga postupka proizvodnje uvelike zaslužan → Gavra Tamburašev. Postupak je 1960-ih dodatno unaprijedio → Marijan Bošnjak, koji je racionalizacijom sustava kontinuirane sterilizacije hranjivih podloga omogućio ekonomičniju biosintezu u velikom mjerilu.







Sredinom 1960-ih → Slobodan Đokić istraživao je kemijske transformacije tetraciklinskih i eritromicinskih antibiotika te patentirao postupke za izolaciju oksitetraciklina. Najvažnije područje njegova istraživanja bio je rad na kemijskim transformacijama makrolidnih antibiotika te je kao voditelj tima, sa → Zrinkom Tamburašev, → Gorjanom Radobolja-Lazarevski i → Gabrijelom Kobrehel, 1981. razvio azitromicin (derivat eritromicina), djelatnu tvar antibiotika, koji je 1988. na hrvatskome tržištu plasiran pod nazivom Sumamed te 1991. na američkome tržištu kao Zithromax. Antibiotik je imao znatno povećan spektar djelovanja u odnosu na prethodnike, dugo zadržavanje u organizmu te nije zahtijevao zaštitu od želučanih kiselina. Spojevi toga tipa poslije su u svjetskoj stručnoj literaturi nazvani azalidima.







Proizvodnja antibiotika mupirocina (1990-ih), oksitetraciklina i azitromicina samo su neki od svjetski prepoznatih postignuća Plivinih znanstvenika i inženjera. Poduzeće do danas zadržava vodeću poziciju na hrvatskome tržištu kao najveći proizvođač lijekova u regiji, pa tako i u segmentu antibiotika.

Današnje poduzeće → Genera je 1970-ih (tada Serum-zavod Kalinovica) bilo zaslužno za razvoj znatnog broja antibiotika s namjenom u intenzivnoj stočarskoj praksi. U RH posluje više farmaceutskih poduzeća s antibioticima u svom proizvodnom programu, među kojima su uz Plivu najveća → Belupo i → Jadran galenski laboratorij.







Visoko školstvo

Prehrambeno-biotehnološki fakultet u Zagrebu, nekada Biotehnološki odjel Tehnološkoga fakulteta, od najranijih je dana uključen u razvoj biotehnološke proizvodnje antibiotika u Hrvatskoj. Među najznačajnijim su profesorima Fakulteta iz područja antibiotika bili začetnica biotehnologije u Hrvatskoj → Vera Johanides, koja se među ostalim bavila mikrobnom sintezom antibiotika, te → Daslav Hranueli, zaposlen i u Plivi, koji se bavio genetikom biosinteze antibiotika.

Godine 1957. na Fakultetu je osnovan Laboratorij za kemiju i tehnologiju antibiotika. Pročelnik katedre do 1981. i nositelj kolegija Kemija i tehnologija antibiotika bio je Plivin stručnjak G. Tamburašev. Proširujući područje djelatnosti Laboratorija za kemiju i tehnologiju antibiotika, Zdravko Duvnjak uveo je kolegij Tehnologija enzima, te je laboratorij 1976. preimenovan u Laboratorij za tehnologiju antibiotika i enzima. Laboratorij danas nosi naziv Laboratorij za tehnologiju antibiotika, enzima, probiotika i starter kultura. G. Tamburašev je akademske godine 1957/58. uveo i kolegij Industrijska proizvodnja antibiotika. Kolegij je od 1984/85. nosio naziv Tehnologija antibiotika, od 1996. izvođen je u okviru kolegija Biotehnološka proizvodnja lijekova i specifičnih kemikalija, a 2005/06. dobio je naziv Tehnologija antibiotika. Nakon G. Tamburaševa su nositelji kolegija bili Srećko Matošić te potom → Jagoda Šušković. Terenska nastava i studentske vježbe provodile su se u Plivinu industrijskome pogonu za proizvodnju antibiotika. Zahvaljujući industrijskoj proizvodnji oksitetraciklina u Plivi, koju je osmislio upravo G. Tamburašev, u Hrvatskoj i ovome dijelu Europe osnovan je i prvi poslijediplomski studij Kemije i tehnologije antibiotika. Dugogodišnja suradnica Plive bila je i profesorica → Marija Alačević, koja se kao stručnjakinja za mikrobiološku genetiku u prehrambenoj i kemijskoj industriji bavila organizmima koji proizvode antibiotike.

Prehrambeno-biotehnološki fakultet danas je jedini u RH koji u svom studijskom programu ima biotehnološku proizvodnju antibiotika, dok su antibiotici s aspekta njihova terapijskog učinka, mehanizma djelovanja i primjene zastupljeni na različitim fakultetima: → Farmaceutsko-biokemijskome fakultetu i → Prirodoslovno-matematičkome fakultetu (sv. 4) u Zagrebu te na medicinskim fakultetima u Osijeku, Rijeci, Splitu i Zagrebu.

enzimi, biološki katalizatori, tvari koje enormno ubrzavaju biokemijske procese u živim organizmima. Osim u živim organizmima, enzimi djeluju i izvan njih (npr. u bioreaktorima), stoga se industrijski proizvode i rabe kao izvanredno učinkoviti katalizatori.

Enzimi su proizvodi žive stanice, a po kemijskoj su naravi bjelančevine (osim ribozima koji je molekula ribonukleinske kiseline, a nalazi se i u organizmima koji su na rubu živog i neživoga svijeta – virusima). Prema glavnoj podjeli, enzimi se svrstavaju u šest skupina prema reakcijama koje kataliziraju: oksidoreduktaze, transferaze, hidrolaze, liaze, izomeraze i ligaze. Aktivnost pojedinih enzima može se pojačati specifičnim aktivatorima te usporiti inhibitorima. U usporedbi s nekataliziranim reakcijama, enzimske su reakcije brže 10⁶ do 10¹² puta.

Kao katalizatoru kemijskih reakcija, uloga je enzima smanjiti energiju potrebnu za odvijanje reakcije, odn. preustroj kemijskih veza (aktivacijska energija). Za odvijanje većine kemijskih reakcija potrebno je savladati energetsku barijeru neophodnu za očuvanje života, koja inače sprečava spontanu razgradnju (raspad) složenih molekula. U metaboličkim procesima u stanici, složene molekule razgrađuju se u energiju i druge produkte pa se ta energetska barijera mora svladati, što je upravo uloga enzima. Enzimi reagiraju sa supstratom (tvar na koju enzim djeluje) formirajući prijelazno stanje tvari sa sniženom aktivacijskom energijom. Taj prijelazni spoj brzo se razgrađuje na produkte reakcije, dok enzim ostaje nepromijenjen i slobodan za reakcije s drugim molekulama supstrata. Enzime obilježava i velika aktivnost, jer jedna molekula enzima može preraditi čak 300 000 molekula supstrata u sekundi. Osim snažnoga katalitičkog djelovanja i velike aktivnosti, enzime obilježava i specifičnost djelovanja. Katalitički djeluju samo na reakcije određene vrste te samo kad u tim reakcijama sudjeluju određeni spojevi, odn. specifični supstrat.

Povijest

Otkriće enzima prethodilo je otkriću njihove uloge, primjerice 1833. otkriven je i stvoren koncentrat enzima dijastaza (danas amilaza), a 1836. iz životinjskog organizma izoliran je pepsin. Razjašnjenje procesa vrenja 1857 (francuskog kemičara i biologa Louisa Pasteura) bilo je ključno za razumijevanje enzima, kad je utvrđeno da je ono uzrokovano mikroskopskim živim bićima → kvascima, a ne truljenjem. Enzimi su tako niz godina bili poznati kao fermenti (od latinskoga fermentum: kvasac). Njihova je uloga otkrivena sredinom XIX. st. Njemački fiziolog Wilhelm Kühne prvi je 1877. za opisivanje fermentacije uporabio izraz enzim (prema grčkome »kiselog okusa« ili »u kvascu«). U Njemačkoj je 1897. otkriveno da se fermentacija šećera može odvijati i u odsutnosti živih stanica kvasca, a enzim koji je doveo do fermentacije saharoze nazvan je zimazom (od grčkog zyme: kvasac i sufiks -aza). Slijedeći taj primjer, enzimi su dalje nazivani dometanjem sufiksa -aza nazivu supstrata ili nazivu reakcije (npr. naziv laktaza za enzim koji razgrađuje laktozu ili DNA polimeraza za enzim koji tvori DNK polimere). Još neotkriven bio je biokemijski identitet enzima, a da je riječ o proteinu dokazano je 1926. kristaliziranjem ureaze, te nekoliko godina kasnije i kritalizacijom pepsina, tripsina i kimotripsina. Otkriće da se enzimi mogu kristalizirati omogućilo je otkrivanje njihove strukture s pomoću rendgenske kristalografije. Tako je u Britaniji 1965. riješena struktura prvog enzima lizozima. Otkriće strukture enzima omogućilo je daljnji rad na otkrivanju djelovanja enzima na atomskoj razini.







U početku su se enzimi primjenjivali u prehrambenoj industriji. Prvi enzimi koji su se rabili bili su sirove i nečiste smjese enzima izolirane iz materijala životinjskog i biljnoga podrijetla ili pak žive stanice mikroorganizama (gljivica i bakterija) koje su reakcije (poput fermentacije) izazivale enzimima koje sadržavaju. Japanski kemičar Jōkichi Takamine prvi je patentirao postupak proizvodnje enzima (dijastatskih enzima koji škrob pretvaraju u šećer) iz gljivica (1894), no industrijska uporaba nije se održala zbog neugodna mirisa i okusa proizvoda (alkohola). Njemački kemičar Otto Röhm je, otkrićem da se enzimi iz gušterače životinja mogu uporabiti za mekšanje sirove kože prije štavljenja, prvi uveo enzime u kožarsku industriju (1908). Röhm je 1913. uveo u uporabu tripsinske enzime pri uklanjanju mrlja s tekstila. Uporaba pektinaza za bistrenje voćnih sokova uvedena je 1930-ih, a u SAD-u se za II. svj. rata, potaknuta oskudicom šećera, razvila uporaba gljivičnih enzima za pripremu slatkih sirupa. Proizvodnja čišćih enzimskih preparata i čistih enzima započela je sredinom XX. st. Enzimi industrijski proizvedeni s pomoću mikroba uvedeni su 1950-ih u pekarstvo, a potkraj 1960-ih u alkoholnoj industriji je uporaba gljivičnih enzima postala povoljnija od uporabe slada. Prva organska sinteza enzima (ribonukleaze) ostvarena je 1969. Znanje o prirodi i djelovanju enzima, umijeće izoliranja i pročišćavanja pojedinih enzima te njihova uporaba od tada su se znatno razvili te se enzimi osim iz materijala biljnog i životinjskoga podrijetla dobivaju i biotehnološkom proizvodnjom.

Biotehnološka proizvodnja i tehnologija enzima

Industrijska proizvodnja i primjena enzima smatra se jednim od tri najvažnija gospodarska sektora (uz farmaceutski i poljoprivredni). U procesima biotehnološke proizvodnje i tehnologije enzima industrijski ih se proizvodi mikroorganizmima, bakterijski ili fungalno, a poboljšavanje njihovih svojstava za industrijsku primjenu ostvaruje se primjenom genetičkog i proteinskog inženjerstva.

Enzimski procesi jedan su od najvažnijih procesa u → prehrambenom inženjerstvu. Ti se procesi zasnivaju na katalitičkom djelovanju enzima, izvode se u kontroliranim uvjetima (temperatura i pH), a enzimi u njima mogu biti autohtoni ili pak dodani radi određene funkcije (dodaju se putem mikroorganizama ili kao izolirani čisti ili miješani enzimi). Enzimi ključnu ulogu imaju i u → bioprocesnom inženjerstvu, gdje se rabe enzimski bioreaktori koji, zbog bolje učinkovitosti i veće čistoće proizvoda, danas sve više zamjenjuju postupke kemijske sinteze. U njima se kao biokatalizatori rabe izolirani enzimi otopljeni ili vezani (imobilizirani) na nosaču.

Prednost uporabe enzima kao katalizatora, nasuprot kemijskim katalizatorima, leži u više od 1000 puta bržim reakcijama te u tome što ne zahtijevaju ekstremne uvjete temperature, tlaka i pH vrijednosti. Dobivanje proizvoda primjenom enzima, za razliku od primjene kemijske tehnologije, tako je prihvatljivije s ekološkoga stajališta. Uz to, zbog specifičnosti kemijske reakcije koju enzimi provode, dobiveni proizvodi su visokog stupnja čistoće, što je iznimno važno u njihovoj primjeni u farmaceutskoj i medicinskoj tehnologiji (npr. u enzimskom procesu dobivanja antibiotika).

U farmaceutskoj industriji primjenjuju se kao lijekovi te za proizvodnju antibiotika i dodataka prehrani za ljude i životinje. Rabe se i u medicinskoj dijagnostici (gdje primjerice prisutnost enzima u krvi upućuje na oštećenje tkiva), u kozmetici i proizvodima za čišćenje (npr. kao sastavni dio deterdženata), u prehrambenoj, kemijskoj, tekstilnoj i kožarskoj industriji, u proizvodnji papira (enzimi ksilanaza, hemicelulaza i lignin peroksidaza), kao i obradbi otpadnih voda. Posebno mjesto zauzimaju u iskorištavanju obnovljivih izvora energije za proizvodnju biogoriva i biokemikalija. U proizvodnji biogoriva rabe se enzimi ligninaza i celulaza, koji biomasu pripremaju za proizvodnju te potom celulozu razgrađuju u šećere koji se potom fermentiraju u etilni alkohol. U biološkim deterdžentima enzimi proteaza, amilaza, lipaza ili mananaza s posuđa ili tkanina uklanjaju tragove proteina, masnoća i dr. Mnogi se enzimi (glukanaza, pululanaza i dr.) rabe u industriji pića za bistrenje, smanjene kaloričnosti i poboljšanje vrenja. Papain je jedan od enzima kojim se u kulinarstvu omekšava meso, a među ostalim enzimima prehrambene industrije su i kimozin (proizvodnja sira), tripsin (hipoalergena dječja hrana), pektinaza (bistrenje voćnih sokova) i dr. Enzimi se rabe i u rekombinantnoj DNA tehnologiji (nukleaza, DNA ligaza, polimeraza).







Proizvodnja i uporaba u Hrvatskoj

Proizvodnja amilolitičkih i proteolitičkih enzima za industrijsku primjenu u Hrvatskoj započela je 1961. u farmaceutskoj tvornici → Pliva u Zagrebu. Proizvodnju je vodio Dragutin Vlašić, voditelj Biotehnološkog odjela Plivina Istraživačkog instituta i poslije pomoćnik direktora Instituta. On je, s Marijanom Vranom, 1970. nagrađen Nagradom grada Zagreba za tehnološki postupak proizvodnje proteolitičkih i amilolitičkih enzima. Pliva je tako proizvodila industrijske enzime za proizvodnju multienzimskoga pripravka za hranidbu životinja. Prve količine enzima proteaze dobivene su kao nusproizvod pri proizvodnji antibiotika oksitetraciklina s pomoću bakterija roda Streptomyces, i to u proporcionalnom omjeru.

D. Vlašić bio je i predavač na → Prehrambeno-biotehnološkome fakultetu u Zagrebu (PBF), gdje je organizirao uvođenje kolegija Biokemijsko inženjerstvo te omogućio s kolegijem povezan istraživački rad. Poslije je predavao i kolegij Tehnologija enzima. Osim njega, u Institutu je od 1971. radio i → Daslav Hranueli, voditelj odjela Biosinteza i biotehnologija 1990–92. te poslije profesor na PBF-u, koji se bavio genetikom biosinteze enzima. Profesor → Pavao Mildner istaknuo se kao stručnjak za djelovanje i strukturu enzima, a 1970. je u Zadru utemeljio školu Katalitička i regulatorna svojstva enzima Europske federacije biokemijskih društava. Među istaknutim profesorima bila je i → Vera Johanides, jedna od osnivača PBF-a, a bavila se među ostalim i mikrobnom sintezom enzima. Kolegij Tehnologija enzima, proširujući područje djelatnosti Laboratorija za kemiju i tehnologiju antibiotika PBF-a, uveo je profesor Zdravko Duvnjak, čime je laboratorij 1976. preimenovan u Laboratorij za tehnologiju antibiotika i enzima (danas Laboratorij za tehnologiju antibiotika, enzima, probiotika i starter kultura). Uvođenjem studija Biotehnologija (Biokemijsko inženjerstvo i Biokemijsko-mikrobiološki smjer), akademske godine 1996/97. uveden je kolegij Proizvodnja enzima i enzimsko inženjerstvo, koji je u Bolonjskom procesu akademske godine 2005/06. preimenovan u Tehnologija enzima. Nakon profesora Z. Duvnjaka nositelji kolegija bili su Srećko Matošić, potom → Jagoda Šušković (također pročelnica Laboratorija) te → Blaženka Kos od 2015.

U Hrvatskoj je registrirano više od 60 poduzeća koja se bave proizvodnjom i primjenom enzima, a zapošljavaju oko 1500 djelatnika. Najveći su hrvatski proizvođači poduzeća → Saponia u Osijeku, Labud (→ Meteor grupa – Labud) i Biokozmetika u Zagrebu, → Neva u Rakitju i Swisscolor u Donjoj Bistri te nekadašnje varaždinsko poduzeće Annyer, a svoja predstavništva u Hrvatskoj imaju i najveći svjetski proizvođači (npr. Henkel te Procter&Gamble). Saponia je već 1968. proizvela Faks helizim, prvi u državi deterdžent na osnovi biološki razgradivih tenzida koji sadrži enzime. Pulsko poduzeće Ecology 108 od 2016. proizvodi deterdžent EcoBianco koji je prvi u RH dobio oznaku EU Ecolabel jer zadovoljava visoke standarde zaštite okoliša.







riba, hladnokrvna životinja iz skupine vodenih kralježnjaka, koja se kreće s pomoću peraja, a diše škrgama. Većina vrsta živi u slatkoj vodi ili u moru, a nekoliko ih se seli između tih dvaju okoliša. Uzgoj, lov i preradba ribe glavni su segmenti → ribarstva kao gospodarske grane.

Preradba ribe obuhvaća proizvodnju poluproizvoda ili gotovih proizvoda od ribe. Uključuje primjenu tehnologija hlađenja, smrzavanja, soljenja, dimljenja, sušenja, mariniranja i toplinske obradbe, pojedinačno ili u kombinaciji, na očišćenu, filetiranu, usitnjenu ili drugačije pripremljenu ribu. U RH se od proizvoda ribarstva prerađuje gotovo isključivo riba, s iznimkom jednostavnih postupaka preradbe glavonožaca i rakova smrzavanjem i pakiranjem. Oko 70% ulova namijenjeno je prehrani stanovništva, a ostalo se rabi za preradbu (npr. hrana za stoku i biljke, riblje brašno, lijekovi u farmaceutskoj industriji, tehnička ulja, boje i lakovi, različiti proizvodi u kozmetičkoj industriji).

Glavnina preradbe morske ribe odnosi se na plavu ribu, koja čini oko 90% (75% srdela, a ostalo najviše inćun) ukupnog ulova i uzgoja proizvoda ribarstva. Srdela se obično prerađuje postupkom toplinske sterilizacije u konzervirani proizvod, a inćun u slani proizvod. Oko 150 registriranih gospodarskih subjekata u RH proizvode ribarstva prerađuje u ohlađene, zamrznute, dimljene i marinirane proizvode te riblje namaze. Postupak proizvodnje riblje konzerve započinje prihvatom, sortiranjem i ocjenom svježine ribe (srdela, tuna ili skuša). Slijedi odvajanje nejestivih dijelova (kod srdele se ono odvija automatskim uređajima, tzv. rezačicama, koje odvajaju glavu, rep i utrobu) i usoljavanje ribe u bazenima sa slanom vodom u kojima se istodobno odvija postupak ispiranja ribe i dodavanja soli. Riba se potom ulaže u limenke i odlaže u uređaj za toplinsku obradbu ribe (tzv. UTOR). Prolazeći kroz dvije komore, za pretkuhanje i sušenje, riba, ovisno o limenci, nakon približno 40 minuta izlazi toplinski obrađena. U limenku se potom dodaje tekućina (najčešće ulje, umak od rajčice ili salamura; omjer tekućine i ribe u limenci zakonski je definiran). Limenka se hermetički zatvara i pregledava te odlazi na sterilizaciju, nakon koje se hladi, pregledava i skladišti. Soljenje se i danas, u industrijskim uvjetima, provodi na tradicionalan način, a sirovina za soljenje uglavnom je inćun, rjeđe srdela. Tehnologija soljenja inćuna obuhvaća ulov ribe, hlađenje, sortiranje, uklanjanje utrobe, soljenje, slaganje ribe u posude te opterećivanje poklopca kako bi se pospješilo prodiranje soli u tkivo i istisnula voda iz mišićja čime se produljuje trajnost proizvoda. Prva faza soljenja traje desetak dana, a završava postizanjem ravnotežne koncentracije soli u mišićju, koja iznosi 17–20%. Slijedi faza zrenja proizvoda od nekoliko mjeseci tijekom koje se odvijaju procesi na proteinima i mastima koji rezultiraju karakterističnom aromom i teksturom ribe. Riba se potom filetira te uz dodatak ulja pakira u staklenu ili plastičnu ambalažu. Dobiveni proizvod ima produljeni rok trajanja do 18 mjeseci. Slani inćuni visoko su kvalitetan proizvod, koji se uglavnom izvozi. Osim plave ribe, u posljednje doba prerađuje se i bijela uzgojena riba, brancin i orada. Iako se količina ribe iz uzgoja povećava svake godine, na uzgoj otpada svega 16% ukupne proizvodnje, od čega 75% na brancin i oradu. Usporedno s povećanjem proizvodnje uzgojene ribe, u RH postupno raste proizvodnja proizvoda od dimljene ribe. Dimljenje ribe u našoj zemlji podrazumijeva tehnologiju tzv. toplog dimljenja kojega postupak proizvodnje obuhvaća prihvat, sortiranje, pranje i pripremu ribe, blago suho ili mokro soljenje, ispiranje i odležavanje, te sušenje i dimljenje pri povišenoj temperaturi. Potom slijedi hlađenje te pakiranje u plastičnu ambalažu.



















Slatkovodna riba se tradicionalno ne prerađuje u industrijskim uvjetima, nego se na tržištu prodaje uglavnom živa ili ohlađena. Po količinama i vrijednosti, slatkovodno ribarstvo (→ ribnjačarstvo) znatno zaostaje za morskim (2017. slatkovodno je ribarstvo pridonijelo ukupnoj vrijednosti ribarstva s manje od 5%). Tržišno su najvažnije vrste šaran, bijeli i sivi glavaš te pastrva. Prerađuju se uglavnom šaran i pastrva, primarno u manjim objektima. PP Orahovica je 2016. započela veću industrijsku preradbu ribe iz toplovodnih ribnjaka (trgovačka marka Panona Mare), a asortiman proizvoda osim toplo dimljenih odrezaka od šarana obuhvaća svježi i smrznuti asortiman te riblje namaze.













Razvoj preradbe ribe u Hrvatskoj

Riboprerađivačka industrija u RH ima bogatu tradiciju. Soljenje je bilo najvažniji način produljenja trajnosti i očuvanja ribe na dalmatinskim otocima u srednjem vijeku. Većina ulova srdele solila se, a otoci Hvar i Vis ostvarivali su znatne prihode od slanih srdela, posebice u XV. st. kada je Dalmacija došla pod vlast Mletačke Republike pa se tržište slane ribe proširilo. Otkrićem novih načina ulova ribe, usavršavanjem mreža, sve većim izlovom i liberalizacijom trgovine solju tijekom XVII. i XVIII. st. započela je manufakturna preradba ribe. Snažniji razvoj riboprerađivačke industrije u Hrvatskoj započeo je izumom sterilizacije hrane početkom XIX. st., a znatno mu je pridonio izum hladnjače 1873., što je uz proizvodnju leda u blokovima (od 1845) dodatno produljilo trajnost proizvoda.







Prva tvornica za preradbu ribe na istočnom Jadranu otvorena je u Komiži 1875 (Braća Mardešić – Fratelli Mardesich, poslije → Neptun), a do kraja XIX. st. otvoreno je još 17 poduzeća, među kojima i ona u Rovinju 1877 (→ Mirna). Tvornice su u to doba obično prerađivale manje količine ribe (nedostatak radne snage, nedovoljno tehnološki razvijeni pogoni), u početku samo srdele, prženjem ili konzerviranjem u limenke. U prvome desetljeću XX. st. otvoreno je dvadesetak novih tvornica, među kojima i one u Salima na Dugom otoku 1905 (→ Mardešić) i u Postirama na Braču 1907 (→ Sardina). Većina ih je bila u stranome vlasništvu, uglavnom sa sjedištem u Trstu, a među vlasnicima osobito su se isticali C. Warhanek, Société Generâl Française, D. Degrassi te Klink i Lauer. Od domaćih je vlasnika najviše tvornica za preradbu ribe posjedovala obitelj Mardešić. Nakon I. svj. rata se izgradnjom novih tvornica počelo razvijati domaće tržište svježe i usoljene ribe. Tvornice su modernizirale postrojenja i tako povećavale kapacitete preradbe ribe, a zbog lakšeg transporta, obično su se gradile na mjestima glavnih ribolovilišta. Tijekom 1930-ih na hrvatskom dijelu Jadrana djelovalo je oko 60 tvornica, pa se zbog zasićenja tržišta uglavnom nisu osnivale nove. Glavna središta ribarstva 1930-ih bili su Vis i Brač, gdje je bilo ukupno petnaest tvornica za preradbu ribe (tri u Visu i šest u Komiži na Visu, te šest na Braču), no kako nije bilo dovoljno ribe za preradbu, nisu sve stalno radile. Uz nedostatak ribe poslovanje su otežavali i nedostatak radne snage i stare metode preradbe. Većina poslova obavljala se ručno (rezanje ribljih glava i vađenje utrobe, pakiranje ribe), prženje ribe u ulju odvijalo se u bazenima koji su se zagrijavali vatrom, a riba namočena u salamuru sušila se na suncu, u žičanim košarama. Neke su tvornice imale pogon za proizvodnju limenki (uglavnom su se proizvodile ručno), a sve su imale pogon za njihovo strojno zatvaranje. Godine 1938. konzervirano je 828 t ribe, a usoljeno 300 t. Tijekom 1930-ih najveći problemi bili su neredovit ulov i priljev ribe te nemogućnost stvaranja zaliha zbog nepostojanja rashladnoga prostora. Domaći se potrošači još nisu naviknuli na konzumaciju konzervirane srdele, a na svjetskome je tržištu konkurencija bila velika.













Nakon II. svj. rata mnoge su tvornice zatvorene, neke su nacionalizirane, a dio ih je tek osnovan. Od početka XX. st. na srednjem i južnom Jadranu izgrađena je ukupno 41 tvornica za preradbu ribe, a do 1980. poslovalo ih je samo jedanaest, uz znatno povećan ukupni kapacitet. Godine 1988. prerađeno je 40 163 t ribe (sezonski karakter domaćeg ulova nadoknađen je s 13% uvezene ribe), a proizvedeno je 34 327 t ribljih konzervi (71% mala plava riba, 20% miješana konzervirana riba, po 4% skuša i tuna u ulju) i nešto slane ribe. Većina proizvoda prodana je na domaćem tržištu (oko 75%), a slab plasman na inozemna tržišta (zbog visokih carina i nemotiviranosti domaćih poduzeća) organiziralo je uglavnom specijalizirano uvozno-izvozno poduzeće → Jugoriba, a poslije i Riba (osnovana 1989).







Godine 1993. preradbu ribe obavljalo je deset poduzeća (Adria iz Zadra, Ika iz Ičića, Irida iz Daruvara, Jadranka iz Vele Luke, Mardešić iz Sali, Mirna iz Rovinja, Neptun iz Komiže, Plavica iz Cresa, Sardina iz Postira i Školjka iz Poreča) koja su proizvela oko 16 000 t ribljih konzervi. Danas se preradbom ribe bavi samo pet poduzeća (Mardešić, Mirna, Sardina, → Cromaris i → PP Orahovica). Razlozi za zatvaranje većine industrije bili su mnogostruki, od političkih, tehnoloških (zaostala ribarska flota i tehnologija preradbe), gospodarskih do ekoloških. Modernizacija postojećih i izgradnja novih pogona za konzerviranje ribe početkom XXI. st. financirale su se iz pretpristupnih fondova EU-a, zbog čega su današnje industrije opremljene modernim tehnološkim rješenjima. Usporedba RH i zemalja EU-a pokazuje slabu diversifikaciju proizvoda te nisku potrošnju ribe u našoj zemlji. Investicije u preradbi se uglavnom odnose na poboljšanje tradicionalnih tehnoloških postupaka, no u znanstvenoistraživačkim institucijama ispituju se nove metode produljenja trajnosti svježih proizvoda kao što su pothlađivanje ili biokonzerviranje.



















agronomija, znanost o poljoprivredi; skup znanstvenih i strukovnih spoznaja (znanja i vještina) u primjeni sredstava, postupaka i zahvata u temeljnoj ekološkoj jedinici poljoprivrede – agroekosustavu. Gospodarska djelatnost kojom se proizvode biljke (→ bilinogojstvo) i životinje (→ stočarstvo) namijenjene za prehranu stanovništva naziva se → poljoprivreda.

Prijelomni trenutak u razvoju agronomije bila je spoznaja da se uzgoj biljaka i stoke odvija prema općim biološkim zakonima u agroekosustavu, te da je agronomska znanost sposobna mijenjati sastavnice ekosustava – tlo (→ pedologija), klimu (→ agroklimatologija) i biološke jedinke (bilje i životinje), ali i selekcijom kreirati visokorodne sorte bilja, poticati mutacije, stvarati hibride, uvoditi plodored, sintetizirati → mineralna gnojiva i sredstva za zaštitu bilja (→ agrokemija; → pesticidi; → fitomedicina), razvijati → poljoprivrednu tehniku i → poljoprivrednu mehanizaciju, provoditi oplemenjivanje biljaka i životinja (→ genetika u poljoprivredi), modificirati uzgoj stoke i stimulirati njihovu proizvodnju (hormonima). Iako se primjena nekih od tih postupaka dugo smatrala »nužnom cijenom napretka«, tijekom posljednjih desetljeća XX. st., pod pritiskom izvještaja o oštećenju okoliša (vode, zraka, tla, biosfere) postupno se javljaju različiti sustavi uzgoja bilja i stoke prilagođeni zaštiti okoliša, koji danas opstaju kao održiva alternativa masovnoj proizvodnji. Suvremeni je zadatak → agroekologije omogućiti održivu poljoprivredu, odnosno uzgoj biljaka i stoke za prehranu ljudi uz poštovanje svih načela održivosti okoliša (bez oštećenja vode, tla, zraka i biološke raznolikosti u agroekosustavu i izvan njega).































Razvoj agronomskih znanosti u svijetu

Od pojave sjedilačkoga načina života u Europi, agrikulturna su se znanja tradicionalno prenosila spontanim i neinstitucionaliziranim putem. Oko 1700. pr. Kr. u Sumeru je na glinenim pločicama ispisana prva poljoprivredna knjiga Poljoprivredni almanah, a prva sveobuhvatnija zapažanja o agronomiji objavio je Kartažanin Magon u svojih 28 knjiga. O različitim područjima poljoprivredne proizvodnje u starom su Rimu pisali Plinije Stariji, Marko Porcije Stariji Katon, Lucije Junije Moderat Kolumela i Marko Terencije Varon, a posebno su zabilježena i nastojanja Karla I. Velikog s kraja VIII. i početka IX. st., čija se primjena tropoljnoga plodoreda s ugarom u nekim dijelovima Europe zadržala sve do početka XVIII. st. Srednji vijek nije donio veće pomake u razvoju agronomskih znanosti, do kojih je pak došlo u razdoblju renesanse, uglavnom zahvaljujući mnogobrojnim otkrićima u prirodnim znanostima. To su bili začetci koji su uspostavili čvrstu institucionalnu podlogu za prenošenje i stvaranje novih agronomskih znanja u školama, na fakultetima i u sklopu drugih agrikulturnih udruženja. U XVIII. i XIX. st. osnovane su mnoge katedre na sveučilištima u Švicarskoj i Njemačkoj. U engleskoj pokrajini Norfolku počeo se primjenjivati četveropoljni plodored (ugar nije bio u uporabi), a u Francuskoj je napušten stari srednjovjekovni način gospodarenja zemljištem pa je slobodnim seljacima olakšano poljoprivredno gospodarenje. U to je doba bilo sve više znanstvenih spoznaja u području poljoprivredne kemije pa je Njemački kemičar Justus von Liebig svojom teorijom o mineralnoj ishrani bilja postavio temelje industrijske proizvodnje mineralnih gnojiva, a Haber-Boschovim postupkom sinteze dušika (1909) riješilo se pitanje načina gnojidbe tim hranjivom. Proširenjem postojećih znanja nastale su nove discipline poput pedologije, a otkrića češkog svećenika Gregora Mendela utrla su put razvoju genetike i oplemenjivanja bilja u svrhu selekcije na veće prinose, otpornosti na bolesti i štetnike, selekcije životinja na mliječnost, tovnost i njihovu otpornost na bolesti. Takav razvoj agrikulture rezultirao je snažnim zamahom u agrarnoj produktivnosti, koja je potom utjecala i na znatniji porast stanovništva. Središte agrarnog razvoja bila je Velika Britanija, a slijedile su je ostale zemlje zapadne Europe, pa i Hrvatska. Pravom su procvatu pridonijela učilišta u Engleskoj (Oxford 1790), Njemačkoj (Möglin 1806) i Francuskoj (Grignon 1827; Rennes 1846), te Viša poljoprivredna škola Georgikon (1797) u Ugarskoj. U drugoj polovici XIX. st. osnovane su prve poljoprivredne eksperimentalne postaje (u Engleskoj 1846; Njemačkoj 1852; u Francuskoj i Rusiji 1867; Belgiji 1872. i SAD-u 1875), a potkraj XIX. i početkom XX. st. nastala su najstarija poljoprivredna sveučilišta u Europi, među kojima su i Visoka škola za kulturu tla (BOKU) u Beču (1872) i Poljoprivredno sveučilište u Pragu (1906).

Razvoj agronomskih znanosti u Hrvatskoj

Snažnije perspektive općeg obrazovanja u Hrvatskoj javile su se u XVII. st. Iako tadašnje institucije visokog obrazovanja nisu imale razinu znanstvenih specijalizacija kakve su slijedile razvojem modernih sveučilišta u kasnome XIX. i u XX. st., utjecale su na širenje istraživačkih interesa i potrebu za akumulacijom znanja u mnogim područjima ljudske djelatnosti, pa tako i u području agronomije. Na području današnje Hrvatske prva agrarna škola, Praktična pčelarska škola Vojne krajine, otvorena je 1773. u Starome Petrovom Selu. U XIX. st. utemeljeni su → Hrvatsko-slavonsko gospodarsko društvo (1841) i Kraljevsko gospodarsko i šumarsko učilište u Križevcima, prvo učilište te vrste u Jugoistočnoj Europi (1860; danas → Visoko gospodarsko učilište u Križevcima). Učilište je posjedovalo oko 300 ha zemljišta za provedbu praktične nastave, stočarski praktikum (1865), Gospodarsko biljevište i pokušalište (1885) i prvi Bakteriološki zavod (1901; proizvodi cjepiva). Akademik → Mijo Kišpatić (sv. 4) je za potrebe poučavanja u Učilištu napisao 1877. prvi udžbenik iz pedologije u Hrvatskoj i Europi (Zemljoznanstvo obzirom na šumarstvo i gospodarstvo), ravnatelj Učilišta Gustav A. V. Vichodil 1883. objavio je knjigu Gospodarska uprava ili nauk o umnom gospodarenju (zbog važnosti tog izdanja danas se 1883. smatra početkom razvoja agroekonomskih znanosti u Hrvatskoj), a profesor Ivan Potočnjak 1878. objavio je prvi udžbenik iz područja agroklimatologije (Nauka o podneblju i zračnih pojavih obzirom na gospodarsko i šumarsko učilište). Učilište je od 1948. posjedovalo Centar za umjetno osjemenjivanje koji je zapošljavao poznate hrvatske selekcionare → Gustava Bohutinskog, Pavla Kvakana, → Milislava Demereca, Mirka Korića i Marijana Jošta te poznate hrvatske agronome Dragu Bregeša, Vladimira Mihalića i Romana Gračana. U vježbalištima križevačkog učilišta stvorena je i sorta jabuke Križevačka kožara »lederica«. U Praktikumu za konjogojstvo križevačkog učilišta (osnovan 1980., danas Centar za konjogojstvo i konjički sport) izrađen je hrvatski model uzgoja sportskoga konja, koji je prihvaćen kao nacionalni uzgojni program sportskoga konjogojstva. Učilište i danas daje nemjerljiv doprinos pravilnom gospodarenju tlom, učeći polaznike agrotehničkim zahvatima i postupcima u uzgoju bilja (posebno ratarskih i povrćarskih kultura, vinove loze) i stoke (uzgoj goveda, ovaca, peradi, svinja i konja) te unapređenju agrarne ekonomike. Prvu polovicu XX. st. obilježio je i rad → Ota Frangeša, sveučilišnoga profesora, ministra poljoprivrede, autora mnogih stručnih publikacija vezanih uz poljoprivrednu proizvodnju u Hrvatskoj te zaslužnoga za razvoj i ugled Učilišta u Križevcima.









Do druge polovice XIX. st. nastojanja za osnivanje specijaliziranog obrazovanja u svim poljima ljudske djelatnosti postala su imperativ, pa su osim Kraljevskoga gospodarskog i šumarskog učilišta u Križevcima, osnovane i druge poljoprivredne škole i fakulteti u Hrvatskoj. U Zadru je 1877. pokrenuta Gospodarska akademija, a u Kaštel Lukšiću 1878. osnovana je poljoprivredna škola, vinarsko-voćarske stanice osnovane su u Poreču (1875; → Institut za poljoprivredu i turizam), Gružu (1887) i Pazinu (1905). U Splitu je 1894. pokrenuta Kemičko-gospodarstvena pokušajna postaja (→ Institut za jadranske kulture i melioraciju krša). U Dalmaciji se kao poljoprivredni učitelj osobito istaknuo Stanko Ožanić, koji se školovao u vinogradarsko-voćarskoj školi u Klosterneuburgu kraj Beča. Na njegov su poticaj osnovani lozni i voćni rasadnici, a u onome u zadarskim Arbanasima kojim je sam upravljao osnovao je i školu za vinogradarsko-voćarske predradnike i vinogradare. Ožanić je s Ivanom Rittigom pokrenuo časopis Vinogradarsko voćarski vjesnik (1898). Radom na unapređenju poljoprivrednoga školstva istaknuo se i banski savjetnik za gospodarstvo Ivo pl. Mallin Ksaverski, koji je bio autor Zakona o razvoju gospodarstva (poljoprivrede) i osnivač Državnoga pokusnog dobra Božjakovina (1897). U kontinentalnome dijelu Hrvatske u to su doba otvoreni Ratarnica u Požegi (1885), Niža voćarsko-vinogradarska škola u Petrinji i Voćarsko-vinogradarska škola u Iloku (1899).

U Zagrebu je 1897. osnovan Zemaljski kemijsko-analitički zavod, sjemenarsko poduzeće koje je stvaralo vlastite kultivare ratarskih kultura za domaće i inozemno tržište. Njegovi su selekcionari Drago Palaveršić i Josip Potočanac znatno pridonijeli hrvatskoj poljoprivredi selekcijom prvoga domaćeg hibrida kukuruza i više sorti visokorodne pšenice. Zavod je 1961. promijenio naziv u Bc institut za oplemenjivanje i proizvodnju bilja, a od 1997. registriran je kao znanstveno-istraživačka institucija koja posluje kao dioničko društvo. U Osijeku je 1916. osnovan Agrikulturni kemijski zavod (danas → Poljoprivredni institut Osijek) kojemu je temeljna djelatnost kreiranje kultivara strnih žitarica, hibrida kukuruza i unapređenje uzgoja industrijskog i krmnog bilja.

Konačan poticaj razvoju moderne agronomske znanosti i visokoga školstva u Hrvatskoj dalo je osnivanje Gospodarsko-šumarskoga fakulteta u Zagrebu (→ Agronomski fakultet) 1919., koji je uz pomoć dotadašnjih profesora križevačkoga Gospodarskog i šumarskog učilišta okupio najbolji znanstveni i nastavni kadar, te do danas predstavlja središnji oslonac agronomije u Hrvatskoj.







Poljoprivredno školstvo u Hrvatskoj danas

U RH obrazovanje iz područja poljoprivrede odvija se na tri razine: u srednjim školama, na veleučilištima i na sveučilišnim studijima (fakultetima). U Hrvatskoj trenutačno djeluje 12 srednjih trogodišnjih i četverogodišnjih poljoprivrednih škola koje poučavaju vođenje i obavljanje raznih praktičnih poslova u poljoprivredi: Srednja gospodarska škola Križevci (osnovana 1860), Srednja škola Mate Balote u Poreču (osnovana 1882. pri Pokrajinskoj vinarsko-voćarskoj stanici, → Institut za poljoprivredu i turizam), Poljoprivredno-prehrambena škola u Požegi (osnovana 1883. kao Ratarnica), Srednja strukovna škola Antuna Horvata u Đakovu (osnovana 1887. kao šegrtska škola), Srednja škola Ilok (osnovana 1899. kao Kraljevska vinogradarsko-vinarska škola), Agronomska škola u Zagrebu (osnovana 1945. kao Poljoprivredna škola u Zaprešiću), Poljoprivredno šumarska škola Vinkovci (1946), Poljoprivredna i veterinarska škola Osijek (1957), Srednja škola »Arboretum Opeka« u Marčanu kraj Varaždina (1958), Srednja škola Matije Antuna Reljkovića u Slavonskom Brodu (1959), Poljoprivredna, prehrambena i veterinarska škola Stanka Ožanića u Zadru (1992) i Srednja poljoprivredna i tehnička škola u Opuzenu (2003).

Obrazovanje mladih stručnjaka u poljoprivredi izvodi se i u sklopu studijskih programa veleučilišta koji su osmišljeni u skladu s potrebama za visokostručnim kadrovima u svakoj hrvatskoj regiji. U Hrvatskoj djeluju četiri veleučilišta s trogodišnjim programom: → Veleučilište u Rijeci (sv. 1) (1998), koje obrazuje stručnjake po studijskom programu Mediteranske poljoprivrede, → Veleučilište u Požegi (1998), koje izvodi programe obrazovanja za vinogradarstvo, vinarstvo i voćarstvo, → Veleučilište Marko Marulić u Kninu (2005) koje obrazuje stručnjake za poljoprivredu krša i → Veleučilište u Slavonskom Brodu (sv. 1) (2006), koje izvodi studijske programe Bilinogojstvo te Ekološka poljoprivreda i ruralni razvoj.

Sveučilišni studij iz agronomije, uz Agronomski fakultet u Zagrebu, provodi i → Fakultet agrobiotehničkih znanosti Osijek (1960). U Hrvatskoj danas djeluju i četiri poljoprivredna instituta (u Poreču, Splitu i Osijeku u državnome vlasništvu, te onaj u Zagrebu kao dioničko društvo), koji putem znanstvenoistraživačkoga rada i pronalaskom novih inovativnih rješenja pridonose razvoju poljoprivrednih znanosti i struke te unapređivanju poljoprivredne proizvodnje u Hrvatskoj.

Znanstvena i stručna publicistika

Agronomski časopisi objavljuju rezultate znanstvenih istraživanja i stručna vještačenja (ekspertize) s prijedlozima novih tehnologija i postupaka njihove primjene u poljoprivrednoj praksi. Autori radova znanstvenici su i stručnjaci različitih specijalnosti, što znatno pridonosi razvoju poljoprivrednih znanosti i unapređivanju poljoprivredne struke. Prvi članci o poljoprivredi tiskani su sredinom XIX. st. u časopisu Danica hrvatsko-slavonska-dalmatinska, a prvi je specijalizirani poljoprivredni časopis bio → Gospodarski list, koji od 1842. izlazi u nakladi Hrvatsko-slavonskoga gospodarskog društva. Razvojem agronomije kao znanstvene i gospodarske grane povećavao se i broj specijaliziranih agronomskih časopisa. Godine 1909. pokrenut je hrvatski agronomski znanstveni časopis Gospodarska smotra koji danas izlazi kao → Agriculturae conspectus scientificus (ACS) (izdavač mu je u početku bilo Kraljevsko gospodarsko i šumarsko učilište u Križevcima, a danas je Agronomski fakultet u Zagrebu). Hrvatsko agronomsko društvo u Zagrebu pokrenulo je 1930. → Agronomski glasnik, 1946. časopis Stočarstvo, a 1957. Krmiva, Hrvatsko društvo biljne zaštite u Zagrebu od 2001. objavljuje Glasilo biljne zaštite (sljednik Biljne zaštite pokrenute 1957), Hrvatsko mljekarsko društvo od 1951. izdaje → Mljekarstvo, Hrvatski veterinarski institut iz Zagreba od 1970. objavljuje Veterinarsku stranicu, Agronomski fakultet u Zagrebu od 1971. objavljuje časopis Fragmenta phytomedica, a od 1999. → Journal of Central European Agriculture, Hrvatsko agronomsko društvo u Zagrebu od 1984. objavljuje Sjemenarstvo, a od 1995. Pomologiju Croaticu, Fakultet agrobiotehničkih znanosti i Poljoprivredni institut iz Osijeka od 1995. objavljuju časopis → Poljoprivreda (sljednik časopisa Znanost i praksa u poljoprivredi i prehrambenoj tehnologiji utemeljenoga 1982), Hrvatsko agroekonomsko društvo iz Zagreba od 2001. izdaje godišnjak Agroeconomia Croatica, Udruga za promicanje cjelovitog pristupa okolišu iz Siska od 2011. objavljuje The holistic approach to environment, HAZU (Zavod za znanstvenoistraživački i umjetnički rad, Zagreb, Križevci) od 2014. objavljuje Civitas Crisiensis, a Akademija poljoprivrednih znanosti u Zagrebu od 2014. izdaje svoj zbornik radova. Članci iz područja agronomije izlaze i u časopisima → Hrvatske vode (od 1993. izdaje ga poduzeće Hrvatske vode) i → Hrvatskom časopisu za prehrambenu tehnologiju, biotehnologiju i nutricionizam (od 2006. izdaje ga Hrvatsko društvo za prehrambenu tehnologiju, biotehnologiju i nutricionizam). Osim časopisa objavljene su i mnogobrojne monografije, knjige i udžbenici iz područja agronomije na hrvatskom jeziku (npr. oni autora Romana Gračana, Ivana Todorića, Branka Klobučara, Vilima Ivaneka, Mirka Gagre i Ferde Bašića), te trosveščana Poljoprivredna enciklopedija LZ-a (1967–73) koja obrađuje sve grane biljne i stočne proizvodnje te ekonomiku poljoprivrede, a namijenjena je poljoprivrednim stručnjacima i amaterima.

Udruženja

Prvo agronomsko udruženje bilo je već spomenuto Hrvatsko-slavonsko gospodarsko društvo, značajno za agrarnu struku jer je na njegovim temeljima 1924. nastalo Udruženje agronoma, preteča današnjega → Hrvatskog agronomskog društva, utemeljenoga 1940. Hrvatsko agronomsko društvo danas djeluje kao udruženje županijskih agronomskih društava, koje svojim aktivnostima, a posebno izdavačkom djelatnošću, pridonosi razvoju poljoprivredne struke i unapređenju poljoprivredne proizvodnje. Do danas su osnovana mnoga agronomska društva koja u pojedinim agrarnim strukama znatno pridonose razvoju te znanstvene discipline i unapređivanju pojedine stručne grane: → Hrvatsko tloznanstveno društvo, Društvo biljne zaštite, Hrvatsko društvo poljoprivredne mehanizacije, Hrvatsko voćarsko društvo, Hrvatsko stočarsko društvo, Hrvatsko mljekarsko društvo, Hrvatsko ribarsko društvo, Hrvatsko pčelarsko društvo, Hrvatsko društvo agroekonomista, Hrvatsko sjemenarsko društvo, Hrvatsko peradarsko društvo, Hrvatsko svinjogojsko društvo, Hrvatsko društvo za odvodnju i navodnjavanje. Neka od njih članovi su međunarodnih znanstveno-stručnih asocijacija. Posebno je važno to što društva samostalno i u suradnji s fakultetima i institutima održavaju znanstveno-stručne skupove iz svojih specijalnosti, od koji su neki izrasli u poznate međunarodne znanstvene skupove (npr. Međunarodni skup agronoma, Krmiva), koji su domaćim stručnjacima omogućili međunarodnu znanstveno-stručnu suradnju i unapređenje domaće agrarne struke.

Godine 1991. osnovana je Hrvatska poljoprivredna stručna služba (u početku samostalna, zatim prolazi mnoge organizacijske promjene, od 2019. djeluje u sklopu Ministarstva poljoprivrede pod nazivom Uprava za stručnu podršku razvoju poljoprivrede i ribarstva), koje stručnjaci (uglavnom zaposleni u županijskim podružnicama) poljoprivrednim proizvođačima na terenu pružaju stručne savjete iz svih stručnih područja, ali i održavaju stručne tečajeve, predavanja, pišu stručne publikacije te posreduju pri korištenju potpora i poticaja, čime utječu na unapređenje poljoprivredne proizvodnje te razvoja poljoprivredne struke i sela. Godine 2009. osnovana je i Hrvatska poljoprivredna komora kojoj je svrha zastupanje interesa poljoprivrednika te praćenje i poticanje održivoga razvoja poljoprivrede i sela. Educiranjem i informiranjem poljoprivrednika Komora pridonosi razvoju poljoprivrednih gospodarstava kako bi ostvarila bolje uvjete poljoprivredne proizvodnje (gospodarenje i zaštita tla, okrupnjivanje površina, natapanje usjeva i nasada), veću proizvodnju i kvalitetnije poljoprivredne proizvode, pritom očuvavši okoliš i tradicijske vrijednosti te povećavši životni standard poljoprivrednika.

U Zagrebu je 2017. osnovana → Akademija poljoprivrednih znanosti (prvi predsjednik je → Franjo Tomić). Početkom 2021. Akademija je imala 140 članova, znanstvenika poljoprivrednih i srodnih znanosti, od kojih 135 u statusu redovitoga člana. S obzirom na bogatu kadrovsku osnovu, očekuje se da će Akademija svojom djelatnošću znatno pridonijeti razvoju poljoprivrednih znanosti i unapređenju poljoprivredne struke.

Vetropack Straža d. d., tvornica ambalažnoga stakla sa sjedištem u Humu na Sutli, od 1996. u sastavu švicarske grupacije Vetropack; jedna od najstarijih tvornica na području Hrvatskoga zagorja.







Razvila se iz nekadašnje tvornice Straža (nazvana po zgradi pogranične financijske ispostave u blizini koje je izgrađena), koju je 1860. utemeljio bavarski industrijalac Michael Pöschinger kao radionicu za proizvodnju staklenih boca namijenjenih punionici mineralne vode u obližnjoj Rogaškoj Slatini. Osim zbog izvora ljekovite vode u blizini, tvornica je na tom mjestu izgrađena i zbog velikoga šumskog bogatstva, bogatih nalazišta mrkoga ugljena i kvarcnoga pijeska, blizine Sutle te zbog jeftine radne snage. U sastavu tvorničkoga sklopa bila su skladišta sirovina i gotovih proizvoda, pepelište, središnji pogon s pećima, pješčanik i ugljenokopi u Prišlinu i Klenovcu.

Stručno osoblje činili su uglavnom Nijemci, dok su domaći radnici većinom obavljali pomoćne poslove. Tvornica je isprva imala dvije male peći od osam lonaca, a taljenje stakla trajalo je dva dana. Tijekom vremena se primjena boca osim za punjenje mineralne vode proširila i za druge tekućine: vino, rakiju, pivo, bezalkoholna pića i sl. U početku se proizvodilo 280‒300 boca na dan, a potkraj XIX. st. oko 4000, odnosno više od milijun boca na godinu. Od 1880. jedna se peć ložila ugljenom, a druga plinom iz generatora poduzeća Siemens. Glineni kalupi za proizvodnju boca zamijenjeni su 1885. željeznima. Iako je plasman boca bio uglavnom vezan uz Rogašku Slatinu, manje količine otpremale su se u Austriju, a potkraj stoljeća i na područje BiH. Kvaliteta proizvoda bila je potvrđena i medaljom iz Budimpešte 1885.

Proizvodnju je unaprijedio krapinski inženjer Josef Sonnenberg, koji je tvornicu kupio 1888. Jedna lončana peć prerađena je 1890. u kadnu, a deset godina kasnije isključena je i druga lončana peć. U tvornici je potkraj XIX. st. bilo zaposleno oko 230 radnika, a proizvodilo se oko 1,5 milijuna staklenih boca na godinu.







Novi vlasnik Straže tijekom I. svj. rata postalo je poduzeće Vilima Abela nasljednici sa sjedištem u Hrastniku. U skladu s reorganizacijom 1922. ono je preimenovano u Sjedinjene tvornice braće Abel d. d., a za sjedište je izabran Zagreb. U vlasništvu je tada imalo tvornice stakla i kemijsko-keramičke tvornice u Hrastniku, Nemškom Dolu, Petrovčama, Gotovlju kraj Celja, Zagorju ob Savi i u Humu na Sutli, te ugljenokope u Libojama, Klenovcu i Prišlinu. Kupivši 1928. staklanu u Paraćinu, braća Abel stekla su monopol na proizvodnju stakla u Jugoslaviji. U okviru koncerna tvornica Straža bila je prvi put potpuno natkrivena, nabavljeni su novi moderniji strojevi, spojena je žičarom dugom 1800 m s ugljenokopom u Klenovcu te je podignuta elektrana za pogon strojeva i rasvjetu Huma na Sutli. Do 1941. staklana je izrasla u pravu gospodarsku silu s 540 zaposlenih radnika i iznimnom tehnološkom opremljenošću.

Tijekom II. svj. rata proizvodnja je bila nastavljena pod nadzorom njemačkih vojnika stacioniranih u Rogatecu, a nakon kraćega prekida ponovno je obnovljena 1945. Zbog dugoročnoga rješavanja kadrovskoga pitanja, u Rogaškoj Slatini otvorena je 1947. prva staklarska škola, a u Straži 1948. Škola učenika u privredi. U tom razdoblju sustavno se provodila modernizacija i povećavala proizvodnja, kao i broj zaposlenih, pa je 1950. poduzeće zapošljavalo 1150 radnika. Proizvodila se bijela, zelena i smeđa staklena ambalaža, a uz boce počele su se izrađivati staklenke za konzerviranje. Tvornica je tada proizvodila 39–46% cjelokupne proizvodnje ambalažnoga stakla u Jugoslaviji, a sve se više počelo izvoziti i na strano tržište. Godine 1954. proizvodnja je proširena preradbom PVC mase. Zbog nerentabilnosti, 1960. zatvoreni su Stražini ugljenokopi. Iste je godine u tvornici bilo prerađeno 12 600 t stakla. Važno tehnološko postignuće u tom je razdoblju bila uporaba mazuta za taljenje stakla. Mazut se počeo rabiti 1962., a 1965. izgrađena su dva rezervoara za novo gorivo.















Zakonom o udruženome radu, koji je stupio na snagu 1976., formirana je RO Straža, tvornica stakla i plastičnih proizvoda u koju su bili uključeni OOUR-i Staklana, Plastika i Restoran, a od 1979. i Alatnica te Radna zajednica. Početkom 1980-ih za taljenje staklene mase uveden je prirodni plin, što je bio korak prema racionalizaciji i modernizaciji proizvodnje. Proizvodni kapaciteti su se i dalje modernizirali i proširivali, a u skladu s tim i osvajala nova tržišta. Poduzeće je sredinom 1980-ih zapošljavalo oko 1500 radnika, a potkraj toga desetljeća godišnja je proizvodnja dosegnula oko 200 000 t staklenki.

U novim društveno-ekonomskim okolnostima početkom 1990-ih proizvodnja je nakratko bila smanjena, no ponovno je obnovljena 1996., nakon što je tvornicu preuzelo švicarsko poduzeće Vetropack, koje ima još dvije staklane u Austriji, te po jednu u Švicarskoj, Češkoj, Slovačkoj, Ukrajini i Italiji. Dotadašnji pogoni Straže izdvojili su se i razvili kao zasebna poduzeća, alatnica kao Omco Croatia, a pogon za proizvodnju plastičnih zatvarača kao Stražaplastika.







Proizvodni asortiman danas obuhvaća staklenu ambalažu za potrebe industrije hrane i pića, koja se proizvodi u tri standardne boje ‒ bijeloj, zelenoj i smeđoj, te u dvije specijalne ‒ olive i cuvée. Nakon uvođenja tehnologije bojenja stakla u feederu (umjesto u staklarskoj peći) 2003. tvornica može proizvesti i staklenke u raznim nijansama drugih boja. Na tri staklarske peći i jedanaest proizvodnih linija 2013. je proizvedeno 248 500 t staklene ambalaže. Vetropack Straža je 2018. zapošljavala 612 radnika, a izvozila više od 60% proizvodnje, najviše u zemlje jugoistočne Europe. Poduzeće se ističe i po brizi za okoliš, ponajprije prikupljanjem i preradbom otpadnoga materijala u posebnom pogonu izgrađenom 1999., s kapacitetom dovoljnim za sve lomljeno staklo s područja RH.







ribarstvo, gospodarska grana primarnoga sektora i znanstvena grana područja biotehničkih znanosti, polja poljoprivrede (agronomije) koja obuhvaća uzgoj slatkovodnih i morskih riba i organizama, njihov lov i preradbu te trgovinu njihovim proizvodima. Ribolov, najvažniji dio ribarstva, gospodarska je grana, ali i sportsko-rekreativna djelatnost koja znatno ovisi o ribolovnim sredstvima (→ ribarski brod; sv. 1, → ribolovni alati i tehnike) kojima se obavlja. S obzirom na sredinu u kojoj se obavlja, razlikuju se morski i slatkovodni ribolov. Sastavni dijelovi ribarstva su i školjkarstvo, spužvarstvo, koraljarstvo, → ribnjačarstvo, → marikultura i preradba → ribe.

Razvoj ribarstva u Hrvatskoj

Početci ribolova sežu u najraniju ljudsku povijest. Već se u paleolitiku čovjek koristio udicom, harpunom i ostima, a najraširenija ribarska plovila bili su čamci izrađeni od izdubena drva i drvene splavi. U željezno doba pojavila su se prva ribarska naselja, a proširila se paleta ribolovnih alata i tehnika. Grci su stanovništvo istočne obale Jadranskoga mora upoznali s noćnim načinom ribolova, a Rimljani s novim vrstama mreža i preradbom ribe. Pretpostavlja se da se na tom području ribarstvo najprije razvilo u ribljim zakloništima u plićim uvalama i lagunama te u plitkim uvalama oko riječnih ušća. Prvi su se ribnjaci gradili u blizini samostana i feudalnih posjeda. Najpoznatiji je primjer takva (vrtnog) ribnjaka za morsku ribu onaj pjesnika Petra Hektorovića, izgrađen u XVI. st. u Starom Gradu na Hvaru.







U srednjem vijeku ribolov se obavljao u lovištima unutarnjega mora, koja su bila privatna, općinska ili komunalna. Prvi podatci o povlaštenom ribolovu na području istočnoga Jadrana potječu iz 543., a izvještavaju o ribolovilištu porečkoga biskupa Eufrazija u Limskom kanalu. Iskorištavanje Tarske uvale započelo je 983., a Sečovljanske 1173. Prvi spomen lova na sitnu plavu ribu potječe iz 995 (ribolov u uvali Telašćici). Najstariji zapisi o početcima tunolova na istočnom Jadranu potječu iz Pule (1331). Dubrovčani su prvi počeli vaditi koralje (1342), Zlarinjani i Šibenčani spužve (1522), a u Kanalu Maloga Stona započeo je uzgoj kamenica (1573). Ribari su rano počeli osnivati ribarske družine (XI. st.) i bratovštine (XIII. st.). Od XIII. st., od kada postoje statuti istočnojadranskih gradova i komuna, postoje i ribarski propisi kojima se reguliraju trgovina, raspodjela i preradba ribe. U to doba razlikovalo se nekoliko društvenih statusa ribara: kolon, kmet, najamni ribar, ribar i ribar član ribarske družine. Dalmacija je pod upravu Mletačke Republike došla 1409., pa su od tada ribare i prihode od ribarstva nadzirali mletački tribuni. Za prve (1797–1805) i druge (1814–1918) austrijske uprave u Dalmaciji o ribarstvu se nije vodila primjerena briga.













Početkom XX. st. ribari su većinom bili poljoprivrednici koji su se ribarstvom bavili sezonski, profesionalnih je ribara bilo malo (1911. oko 2000), a organizirali su se u ribarske radne zadruge. Motorizacija plovila na istočnome Jadranu počela je početkom XX. st., no odvijala se sporo i trajala do kraja II. svj. rata. Tek 1960-ih počelo je razdoblje tehničkoga i tehnološkoga unapređenja, razvoja ribolovnoga pribora i tehnologije ribolova, no nakon 1960-ih ponovno dolazi do stagnacije. U 1980-ima lov sitne plave ribe danju moderniziran je uporabom pelagijske koće, a ta se tehnologija primjenjuje i danas. Nove su se poteškoće u ribarstvu javile ulaskom Hrvatske u EU (2013) zbog prilagodbe hrvatskoga ribarstva pravnoj stečevini EU-a.













Morsko ribarstvo danas

Morsko ribarstvo obuhvaća morski ribolov i marikulturu te sve prateće discipline koje omogućuju njegov razvoj. Ribolov se dijeli na – gospodarski (gospodarski u užem smislu te mali obalni) i negospodarski (sportski i rekreacijski). Ribolovno more RH podijeljeno je na 11 ribolovnih zona (A, B, C, D, E, F, G, H, I, J, K) koje se razlikuju s obzirom na količinu i zastupljenost pojedinih morskih organizama. Najviše se eksploatiraju zone A (zapadna obala Istre), E (Riječki zaljev, Kvarner, Kvarnerić i Velebitski kanal) i C (duboki srednji Jadran i veći dio Jabučke kotline, otoci Svetac, Biševo, Vis i Palagruža).

Najbogatija ribolovna područja obično su na stjecištima hladnih dubinskih i toplijih površinskih voda, gdje ima najviše planktona. U istočnome dijelu Jadranskoga mora najveći je ulov (oko 80%) male plave ribe (2015. 67 739 t), od toga najviše srdela (oko 75% ulova). Od ukupnog ulova 2015. tek 12–14% bila je bijela riba, a 4,5–4,7% rakovi i mekušci. Svi podatci o ulovu ribe i kamenica u razdoblju nakon Domovinskoga rata do danas pokazuju stalan rast.

Koraljarstvo je grana morskoga ribarstva koja obuhvaća vađenje i preradbu koralja. Više od 3000 godina obavljalo se drvenom napravom zvanom inženj, a od 1923. koralje vade ronioci (→ ronjenje; sv. 1), prvo iz dubine do 50 m, a poslije i do 100 m. Dubrovčani su prvi u Hrvatskoj počeli vaditi koralje u XIV. st. na području Dubrovnika i Trpnja te Koločepa i Lastova, a prvi poznati koraljar bio je Dubrovčanin Franciscus de Archoa. Od sredine XVIII. st. Dubrovčani su počeli gubiti primat u koraljarstvu, a početkom XIX. st. preuzeli su ga zlarinski i ostali koraljari šibenskoga kraja (sa Žirja, Prvića i Vrgade te iz Rogoznice). Za najvećega zlarinskoga koraljarskog uspona (1838–47) izvađena je najveća količina koralja (1840. približno 1500 kg). Početkom XX. st. vadilo se 240 kg koralja na godinu, a 1953. izvađeno je 1050 kg. Danas je jadranski crveni koralj (Corallium rubrum), koji živi na dubini od 30 do 200 m i prostire se od kvarnerskih otoka do Boke kotorske, ugrožena vrsta. Kako bi ga se zaštitilo, dopušteno je vađenje najviše 200 kg na godinu.

Spužvarstvo je grana morskoga ribarstva koja obuhvaća uzgoj, vađenje i preradbu spužava. Do sredine XIX. st. europsko tržište opskrbljivalo se spužvom izvađenom iz Sredozemnoga mora, a najkvalitetnije spužve dolazile su iz Jadranskoga mora (Euspongia officinalis var. adriatica). Prvi zapis o vađenju spužava na istočnojadranskoj obali potječe iz 1522., a spominje dvojicu ribara sa Zlarina. Od 1704. spominje se spužvarstvo koje se razvijalo i na Krapnju. Prve radionice za obradbu spužava osnovane su na Krapnju (1930), Žirju i Murteru (1956) te u Splitu (Riba, 1957). Najveće ubiranje spužava zabilježeno je 1957. Hvarski prirodoslovac → Grgur Bučić prvi je (pokusi provedeni 1867–72) razvio metodu umjetnog uzgoja spužava, no unatoč tomu, gospodarskog uzgoja spužava u nas nije bilo. Najveća staništa spužava nalaze se oko Brijunskih otoka, kvarnerskih otoka te oko Suska, Unija, Hvara, Brača i jugoistočnoga dijela Korčule. Sakupljanje spužava dopušteno je na cijelome ribolovnom području RH, no nove se povlastice za njihovo sakupljanje više ne izdaju. Prirodnu je spužvu danas u velikoj mjeri istisnula umjetna spužva, pa se krapanjski spužvari spominju kao jedini preostali spužvari na istočnoj obali Jadrana.















Školjkarstvo je grana morskoga ribarstva koja obuhvaća uzgoj i vađenje školjki. U Jadranskome moru obitava pedesetak vrsta školjaka, delikatesama ih se smatra desetak, a dvije su posebno gospodarski važne – kamenica (Ostrea edulis) i dagnja (Mytilus galloprovincialis). Najstarija nalazišta ljuštura dagnji i kamenica u Hrvatskoj otkrivena su na Hvaru (Grapčeva špilja) i nedaleko od Šibenika (Danilo i Bitinje). Kasniji ostatci su iz rimskoga razdoblja na lokacijama nekadašnjih rimskih naselja Narone i Diluntuma. Prvi pisani izvori o izlovu školjkaša u Malostonskome zaljevu potječu iz 1573., a prvi izvori o uzgoju školjkaša u Dubrovačkoj Republici datiraju se u XVII. st. Uzgoj školjkaša tijekom XVI. i XVII. st. kontrolirao se dodjelom koncesija i povlastica. Iako su se školjkaši uzgajali na tridesetak mjesta na istočnoj strani Jadranskoga mora, dugotrajnija proizvodnja svela se samo na uzgajališta u Limskome kanalu (od 1888), Novigradskome moru (od 1895) i Malostonskome kanalu. U Malostonskome kanalu se prije II. svj. rata proizvodilo 58 t školjkaša (53 t kamenica i 5 t dagnji) na godinu, a 1981. ondje je proizvedeno 93% ukupne jugoslavenske proizvodnje školjaka. Procjenjuje se da su 2014. ondje u kontroliranome uzgoju proizvedene 32 t kamenica i nešto više od 700 t dagnji.













Primjenjujući moderne sofisticirane metode ulova morskih organizama, u svjetskim je morima danas postignut maksimalan ulov (oko 82 milijuna t). Kako bi se zadovoljila potražnja za ribom i morskim organizmima, raste važnost i razvoj marikulture. U moru istočnoga Jadrana uzgoj ribe započeo je tek 1970-ih, a danas je u području marikulture vodeće poduzeće → Cromaris.













Slatkovodno ribarstvo

Slatkovodno ribarstvo podrazumijeva dva različita sustava ribolova: u vodama tekućicama i u vodama stajaćicama, a pri ribolovu u vodama tekućicama razlikuju se ribolov na nizinskim (ciprinidi) i visinskim (salmonidi) vodama. RH ima povoljne uvjete za razvoj slatkovodnoga ribarstva jer ima dugo vegetacijsko razdoblje, plodno tlo u ribnjacima, povoljnu temperaturu, dovoljnu količinu vode/padalina te dovoljan broj jezera i umjetno stvorenih akumulacija. Udio ribolova u otvorenim vodama u odnosu na ribolov u ribnjačarstvu (umjetni uzgoj) veoma je malen. Početkom 1970-ih iznosio je samo 5% ukupne količine ulovljene slatkovodne ribe u Hrvatskoj i do danas se stalno smanjuje. Obavlja se samo na Savi i Dunavu. Zakonodavstvo RH propisalo je broj povlastica za gospodarski ribolov (na Savi 10, na Dunavu 25). Godine 2004. u Savi je ulovljeno 6696 kg, a u Dunavu 38 820 kg ribe. Porastom standarda gospodarski ribolov postaje sve manje važan, a jača sportsko-rekreacijski ribolov. Tijekom 2004. sportski ribolovci ulovili su 567 t ribe, najviše babuške, šarana, deverike i amura u Dravi i Dunavu, odn. šarana, babuške i amura u Savi.







Slatkovodna akvakultura započela je u Hrvatskoj 1882. otvaranjem prvoga ribnjaka pastrve u Čabru. U Božjakovini je 1897. otvoren šaranski ribnjak, a početkom XX. st. nastali su ribnjaci u Našicama i Poljani, gdje su tijekom vremena razvijene svjetski poznate linije šarana.

Udruge

Prvo društvo koje je na području Hrvatske promoviralo ribarstvo bilo je Austrijsko društvo za ribarstvo i gojenje morskih riba (Società Austriaca di pesca e piscicultura marina), osnovano 1867., a zatim su osnovana mnoga ribarska društva, poput Hrvatskoga društva za gajenje lova i ribarstva (osnovano 1881. u Zagrebu, djeluje i danas), Društva za lov spužava i koralja (1874., Zlarin), Prvoga ribarskog društva novigradskoga (1878., Novigrad), Društva za lov spužava i koralja (1874., Zadar). Potkraj XIX. st. osnivale su se prve ribarske zadruge koje su svojim članovima nastojale pribaviti bolju ribarsku opremu i alate te brodske potrepštine. Radi poboljšanja konkurentnosti u ribarstvu, ribarske zadruge djeluju i danas, a od 2014. objedinjene su pod vodstvom strukovnoga Saveza ribarskih zadruga u Poreču. Klaster Marikultura osnovan je 2008. u Splitu, a njegov se rad odvija putem triju grupacija: uzgajivača tune, bijele ribe i školjaka. Okuplja osamdesetak pravnih subjekata (više od 800 zaposlenih) i godišnje ostvaruje više od 90% ukupne proizvodnje hrvatske marikulture.

Školstvo i znanost

Na području Hrvatske dugo nisu postojale ribarske škole niti su se održavali tečajevi pa su se ribolovna znanja prenosila s oca na sina. Prva ustanova koja je provodila dvogodišnju poduku iz ribarstva bio je Poljodjelski zavod, otvoren 1887. u Gružu kraj Dubrovnika. U Komiži na Visu austrijska pomorska uprava otvorila je 1897. tečaj pomorskoga ribarstva za pučke učitelje, koji je trajao 20 dana, a vodio ga je ribarski nadzornik → Petar Lorini. Prva nacionalna institucija koja se bavila istraživanjem slatkovodnoga ribarstva bio je Institut za slatkovodno ribarstvo NR Hrvatske (osnovan 1948; sljednik je Ihtiološke sekcije Hrvatskoga zoološkog društva osnovane 1909), koji je od 1961. posjedovao vlastiti pokusni ribnjak za eksperimentalni rad u Draganićima kraj Karlovca (350 ha). Nacionalna znanstvenoistraživačka institucija koja se bavi istraživanjem morskog ribarstva jest → Institut za oceanografiju i ribarstvo (sv. 4), osnovan 1930. u Splitu.













Začetke visokoškolske nastave iz područja slatkovodnog ribarstva predstavlja osnutak Šumarske akademije u Zagrebu 1898., u sastavu koje je djelovao Zoologički kabinet (od 1919. u sastavu Gospodarsko-šumarskog fakulteta). Kabinet je preteča današnjega Zavoda za ribarstvo, pčelarstvo, lovstvo i specijalnu zoologiju Agronomskog fakulteta koji danas organizira diplomski studij Ribarstvo i lovstvo te poslijediplomski specijalistički studij Ribarstvo. Kolegiji iz slatkovodnog ribarstva predaju se i na preddiplomskom studiju Zootehnika Fakulteta agrobiotehničkih znanosti Osijek.

Razvoj sustava školskih ustanova kojima je cilj obrazovanje u području morskoga ribarstva započeo je 1949. otvaranjem Ribarskoga tehnikuma u Zadru. Ondje je 1955. u okviru Industrijske škole otvoren Odjel za preradbu ribe, 1957. osnovana je Pomorska škola Zadar, od 1973. djelovala je kao Školski centar za pomorstvo i ribarstvo, od 1978. kao Centar odgoja i obrazovanja kadrova pomorstva i ribarstva, a od 1993. ponovno djeluje pod imenom Pomorska škola Zadar. Na Pomorskome fakultetu u Dubrovniku, studij u Splitu (u suradnji s Institutom za oceanografiju i ribarstvo u Splitu), od akademske godine 1991/92. djelovao je Odjel pomorsko-ribarske tehnologije, koji nakon nekoliko reorganizacija danas djeluje kao Sveučilišni odjel za studije mora na Pomorskome fakultetu u Splitu. Danas su na njemu organizirana po dva preddiplomska i diplomska sveučilišna studijska programa te jedan sveučilišni poslijediplomski (doktorski) studijski program usko vezani uz morsko ribarstvo. Na dubrovačkom sveučilištu postoji Odjel za akvakulturu (od akademske godine 2002/03) na kojem se izvode preddiplomski studij Akvakultura i diplomski studij Marikultura, a u suradnji sa Sveučilišnim studijskim centrom za studije mora Sveučilišta u Splitu djeluje poslijediplomski doktorski studij Primijenjene znanosti o moru. Kolegiji iz morskoga ribarstva predaju se i na diplomskom studiju Održivo upravljanje vodenim ekosustavima Odjela za ekologiju, agronomiju i akvakulturu Sveučilišta u Zadru, preddiplomskom studiju Znanost o moru Sveučilišta Juraj Dobrila u Puli te na dodiplomskom i poslijediplomskome studiju Prirodoslovno-matematičkoga fakulteta u Zagrebu.







Publicistika, znanstveni i stručni skupovi

Prvi časopis u Hrvatskoj koji se bavio problematikom ribarstva bio je Viestnik Prvoga obćega hrvatskoga družtva za gojenje lova i ribarstva (1892), a izlazio je u Križevcima i Zagrebu. U Zagrebu je 1923. počeo izlaziti časopis Ribarski vjesnik, glasilo Zagrebačkog ribarskog društva (danas Športski ribolov). U Splitu je od 1930. Oblasni odbor Jadranske straže izdavao godišnjak Ribarski kalendar. Ribarska književna zadruga iz Beograda 1938. pokrenula je Ribarstvo. Stručni list za unapređenje svih grana slatkovodnog ribarstva, koji je kao mjesečnik izlazio u Zagrebu, a od 1992. do danas izlazi pod naslovom → Croatian journal of fisheries. Časopis Morsko ribarstvo izlazio je u Zagrebu 1949–95.

Prva savezna konferencija o ribarstvu na inicijativu Savjeta za poljoprivredu i šumarstvo FNRJ održana je 1950. u Zadru. Tijekom druge polovice XX. st. održani su mnogi stručni i znanstveni skupovi s tematikom ribarstva, primjerice Međunarodni simpozij o slatkovodnom ribarstvu (Zagreb, 1964), Zasjedanje mediteranske komisije FAO (Split, 1967) i Ihtiološki simpoziji (u Zagrebu 1968). Od 2005. organizira se međunarodni gospodarsko-znanstveni skup o ribarstvu pod nazivom Riba Hrvatske – jedi što vrijedi koji se bavi analizom stanja u hrvatskom ribarstvu, promidžbom proizvoda hrvatskog ribarstva iz ulova, uzgoja i preradbe te znanstveno-tehnološkim novostima iz područja ribarstva.

ribolovni alati i tehnike, tehnička sredstva i načini njihove primjene pri lovu ribe i drugih vodenih životinja (rakova, glavonožaca, školjkaša i dr.) i vađenju ulova iz prirodna staništa. Uz ribolovne alate, u tehnička sredstva ubrajaju se i ribolovni uređaji, ribarski brodovi, hidrolokacijski te ostali pomoćni uređaji. Osnova su ribolova kao sastavnog dijela → ribarstva, u kojem danas u Hrvatskoj prednjači morsko pred slatkovodnim ribarstvom.







Razvoj ribolovnih alata i tehnika

Alati. Od pretpovijesnih vremena čovjek se služio ribolovnim alatima, a najstariji među njima su udice, harpuni i mreže. Udica je od starijega kamenog doba bila 3–4 cm dug zašiljeni komad kosti, s rupom za vezanje konopom. U mlađe kameno doba počele su se rabiti udice s protukukom koje su se izrađivale od kosti, kamena ili jelenjega roga. One su u brončano doba, kada se prvi put pojavila savijena metalna udica, već bile vrlo česte (njima su se služili i Iliri). Najstariji harpuni datiraju iz starijega kamenog doba, bili su izrađeni od kamena ili jelenjega roga, a imali su jednu do deset protukuka. Iz razdoblja starijega kamenog doba pronađeni su i dokazi uporabe ribarskih mreža (probušeno kamenje nalik utezima za mrežu, koštane igle i ostatci riba), no prvi ostatci mreža potječu tek iz mlađega kamenog doba. Prve mreže izrađivale su se od lana, veličine oka 5–45 cm, a imale su utege od probušena kamenja i plovke od probušena drva ili kore. Iz tog doba pronađene su i posebne igle za pletenje mreža. Ribarski alat u željezno doba obuhvaćao je ribarske čamce, zamke, sjekire, kuke, uzice, koplja, mreže, utege i plovke za mreže.







Tijekom vremena razvile su se mnogobrojne vrste mreža od kojih su do danas u najširu primjenu ušle mreže potegače i mreže stajačice. U srednjem su se vijeku izrađivale od lana ili konoplje, a rabile su se u malom obalnom ribolovu kojim se tada lovila mala plava riba (srdela, skuša, plavica, papalina, inćun, šnjur i iglica). Na istočnoj obali Jadranskoga mora (Istra, Hrvatsko primorje i zadarski arhipelag) tuna se tradicionalno lovila s pomoću stajaćih tunolovki s ljestvama promatračnicama, a poslije i s pomoću pokretnih mreža tunara i polandara.







Prva plovila za ribolov Jadranom bili su monoksili, ladve i copuli, brodice različitih veličina izdubene od jednoga komada drva namijenjene za najviše osam osoba. Srednjovjekovni statuti jadranskih komuna spominju još i cymbu (grčki monoksil), linter (rimski čamac), londrus, gondolu, barku i batel. Manje brodice namijenjene lovu ribe u uvalama i lagunama nisu se mijenjale sve do XIII. st., kada se zbog povećanog ribolova sitne plave ribe oko udaljenijih otoka i na otvorenu moru javila potreba za izgradnjom većih ribarskih plovila. Stoga se od XV. st. u Istri i Primorju javljaju → bragoc (sv. 1), batel i batelina, → batana (sv. 1), top i sandul, u Dalmaciji → leut (sv. 1), → gajeta (sv. 1), → guc (sv. 1) i copul, a u donjoj Neretvi i na njezinu ušću trupica. (→ čamac; sv. 1, → ribarski brod; sv. 1)





















Tehnike. Vrlo rano opaženo je da ribe iz dubina privlači svjetlost pa su ribari na pramac čamca postavljali luč (svjetlost) od zapaljene borovine, klekovine ili smrekovine. Svjetlo koje se rabilo pri lovu male plave ribe prvi se put u pisanim izvorima spominje 1272. u Statutu grada Dubrovnika. Ribolovnu flotu tog doba činila su barem tri plovila: leut, svjećarica i barčica. Jedna od prvih ribolovnih tehnika bilo je plašenje ribe. Spominju je povijesni izvori iz XIII. st. opisujući ribolov u Prokljanskom jezeru. Srednjovjekovni statuti istočnojadranskih komuna spominju razne druge ribolovne tehnike, no najčešće je to bio ribolov s pomoću mreža stajačica i potegača. Statut grada Dubrovnika (1272) spominje gripe, tratre i retibus, Brački statut (1305) tratre, Statut lige kotara Ninskog (1307) vrše, mriže, parangale i jažve, Kotarski i Labinski statut mrežu potegaču sagenu (XIV. st.), Vrbnički (Krčki) statut (1388) tratre i mriže te propisuje da se bez dozvole rektora grada u gradskoj luci ne smije loviti mrežom in modo di gripum (grip je najstarija vrsta mreže potegače), a Poljički statut (1440) spominje zatoč (za zatvaranje ribe u plićaku). Početkom XVII. st. doneseni su propisi kojima se ograničavao ili zabranjivao ribolov plašenjem (ludrom, zagonicom i fružatom).

Zapuštanje ribarstva za prve (1797–1805) i druge (1814–1918) austrijske uprave u Dalmaciji djelomično je bilo rezultat i skupoga ribolovnog alata i brodova, koje uglavnom sezonski ribari u to doba nisu mogli lako pribaviti. Veći pomak napravljen je za kratkotrajnoga francuskog interregnuma nad tzv. Ilirskim pokrajinama kada je donesen Pravilnik o ribolovu, poslije poznat pod nazivom Dandolov dekret o ribolovu (1808). Njime su propisani načini obavljanja ljetnog i zimskog ribolova, regulirani alati, metode i sredstva ribolova te određene kazne za prekršitelje. Dandolov dekret o ribolovu primjenjivale su poslije i druga austrijska uprava nad Dalmacijom i Jugoslavija.













U XIX. st. se najpoželjnijom tehnikom lova male plave ribe smatrao ribolov mrežom potegačom i mrežom stajačicom. Početkom XX. st. javile su se i prve povlačne mreže koće, koje su u početku vukla dva broda, a poslije jedan brod s pomoću širilice. Potkraj XIX. i početkom XX. st. znatno je porastao broj ribarskih brodica s mrežama. Za ribolov je potkraj XIX. st. bilo registrirano 3500 plovila na jedra i vesla, a 1911. njihov broj porastao je na 5520 brodova i čamaca te 1840 mreža potegača i 82 100 mreža stajačica, od čega je za lov sitne plave ribe bilo 520 mreža potegača i 13 700 mreža stajačica, a za lov pridnenih vrsta 1320 mreža potegača i 68 400 mreža stajačica. Početkom XX. st. započeo je proces motorizacije ribarskih plovila koji je trajao do kraja II. svj. rata. Pretpostavlja se da je tijekom rata oštećeno ili uništeno oko 40% ribarskih plovila, uglavnom većih, pa je odmah nakon rata počela žurna obnova ribarske flote. Do 1960. izgrađeno je 200 motornih brodova različitih tipova i namjene, nakon čega je ponovno došlo do stagnacije u njihovoj proizvodnji. Tijekom 1970-ih za ribolov su najviše služili brodovi plivaričari.













Posebne grane morskoga → ribarstva (koraljarstvo, → spužvarstvo i → školjkarstvo)koristile su se sebi prilagođenim ribarskim alatima i metodama lova. Koralji su se nekoć vadili drvenom napravom, zvanom inženj, kojom se strugalo dno. Danas je u Hrvatskoj dopušteno vađenje koralja na dubini većoj od 50 m, ručno, uporabom ronilačkih aparata i priručne opreme ili bez njih, te uz pomoć dviju sjekirica za otkidanje koralja. Prvi lovci spužava bili su ronioci koji su se spuštali do dubine od 30 m s pomoću utega, disali su zrak zarobljen ispod posude tini i poslije su slobodno izranjali na površinu (ronilačka odijela primjenjuju se od 1893). Spužve su brali s pomoću ostiju do 16 m dubine. Danas se izlov spužava može obavljati ručno ili uz pomoć priručne opreme kojom se spužve otkidaju s podloge, a spužvar se slobodno kreće u ronilačkom odijelu (→ ronjenje; sv. 1). Školjke se prema Pravilniku o obavljanju gospodarskog ribolova na moru iz 2000. smiju loviti samo povlačnim alatima ramponom i kunjkarom.













Doprinosi domaćih izumitelja

Razvoju ribolovnih sredstava pridonijeli su i mnogi domaći izumitelji te izumitelji koji su djelovali na prostoru današnje Hrvatske. Neki od njih bili su → Josip Ressel (sv. 1) (1827. patentirao brodski propeler), → Ivan Dellaitti (1898. izradio uređaj za proizvodnju acetilenskoga plina i acetilensku svjetiljku), Jakov Kuljiš (1903. u SAD-u patentirao acetilensku svjetiljku za noćni ribolov), → Petar Dragić (početkom XX. st. konstruirao tuneru, veliku mrežu plivaricu), Ivan i Josip → Skomerža (od 1908. pri ribolovu koriste se ribarskim motornim brodom), → Petar Lorini (1908. izvodio pokuse s mrežom plivaricom), → Martin Bogdanović (prvi rabi zdrobljeni led za konzervaciju ribe), John Resich (izumio, no propustio patentirati spray sistem kojim se dosoljenom morskom vodom snizilo ledište ribe, što je olakšavalo rukovanje i iskrcaj zamrznute ribe), Ante Domančić (prvi se 1929. na hrvatskoj obali Jadranskoga mora koristio suvremenom plivaricom za ljetni ribolov na sitnu plavu ribu), → Mario Puratić (1954. patentirao Power Block, mehanički koloturnik za brzo i lako izvlačenje mreža iz mora), Ante Nižetić (1956. u Selcu izradio prvu mrežu plivaricu od sintetskoga materijala).





















Ribolovni alati i tehnike danas

S obzirom na način lova, ribolovni alati koji se danas rabe u morskom ribarstvu razvrstavaju se na: probodne (osti, harpun, rašlje, grablje, kliješta), udičarske (povrazi, parangali), klopkaste (otkrivene klopke, pokrivene klopke, klopke skloništa, mehaničke klopke), procjedne (ručne i stajaće procjedne mreže), povlačne (dredža, koća s gredom, koća sa širilicom, povlačne mreže/koće), potegače (pridnene i lebdeće potegače), okružujuće (plivarice), nadizne (nadizne mreže s okvirom i štapovima, nadizne mreže tepisi), poklopne (poklopni koševi, jastožnjak, bacajuće mreže), zaglavljujuće (jednostruke stajaće mreže, jednostruke lebdeće ili plovuće mreže), zaplećuće (dvostruke i trostruke zaplećuće mreže), zaglavljujućo-zaplećuće (salpara, četveropodna jednostruko-trostruka mreža), zagrađujuće (ciplara, prigrada), ribolovne strojeve (ribolovni usisači, mehaničke dredže). Ribarski brodovi grade se od drva, čelika i plastike, motorizirani su i uglavnom (ovisno o veličini) prilagođeni vrsti lova kojoj su namijenjeni.













Zakonodavstvo RH danas propisuje vrste ribolovnih alata i opreme koji se mogu upisati u povlasticu za gospodarski ribolov i kojima je dopušten gospodarski ribolov u ribolovnom moru RH. U Hrvatskoj se 2017. rabilo 926 povlačnih mreža (koća), 758 okružujućih mreža (plivarice), 663 potegače i 6073 jednostruke i trostruke mreže stajačice, te 323 broda (ukupne tonaže 28 350 t).

Ribolovni alati i tehnike u slatkovodnome ribarstvu RH definirani su zakonima i pravilnicima o gospodarskom i sportskom ribarstvu, koji određuju namjenu, vrstu i količinu opreme te zabranjene metode ribolova. U gospodarskome ribolovu dopušteni ribolovni alati su: mreže (plivarice, dubinske–bolond, samolovke–meraže, sačmarice, setke-kece), vrše (vrška, senker) i bućkalo, a zabranjene metode ribolova su: lov ribe izravno rukom, povlačenjem i kvačenjem udicom s vanjske strane ribljeg tijela, lov ribe podvodnom puškom, ostima, harpunom, eksplozivnim i kemijskim sredstvima. Korištenje električnom energijom u ribolovu dopušteno je samo u iznimnim situacijama, npr. u svrhu znanstvenoistraživačkoga rada (izlov ribe u ogledne svrhe), za sprečavanje ulaska ribe u vodograđevinske objekte (hidroelektrane i vodovod) ili za sprečavanje ulaska divlje ribe u ribnjake. U sportskome ribolovu dopušteni su: ribolov s pomoću najviše tri ribolovna štapa s jednom, najviše dvije udice, jednokuka, dvokuka i trokuka udica, kontrakuka, bućkalo, ribolovna uzica, umjetne mušice i varalice.















Ribarska se plovila u slatkovodnome ribarstvu prema namjeni dijele na plovila za neposredan ribolov (čun, čiklja, alovski, laptaški, tanjarski i ribnjački čamac, korab), pomoćna ribarska plovila, plovila za transport žive ribe i plovila za čuvanje i skladištenje ribe. Ribarski alati i tehnike koji se rabe pri ulovu ribe u ribnjacima najvećim se dijelom svode na mreže: terenske, kanalske, sačmarice, tartov, zimovničke, mreže za probne ribolove i mreže za lov mlađi.

Proizvodnja ribolovnih alata u Hrvatskoj

Proizvodnja ribolovnih alata i pribora u Hrvatskoj je do XIX. st. bila uglavnom obrtnička. Tek potkraj XIX. st. osnovana su prva domaća industrijska poduzeća, Industrijska zajednica u Omišu, pri kojoj su djelovale tvornice užadi i mreža, te nekoliko tvornica konopa koje su djelovale u Korčuli, Splitu, Makarskoj, Šibeniku i Preku kraj Zadra. Godine 1764. u Rijeci je Talijan Nicolò Crespi osnovao → riječku tvornicu konopa. U početku proizvodnje najvažniji proizvod bio je konop za brodove, tijekom vremena proizvodni se asortiman proširio i na raznu užad, konope (kudjeljni, katranirani, manila, sisal i kokosov), užarsku galanteriju, upletene konce i bragaste mreže. Početkom XX. st. izrađivala je konope za austrougarsku flotu u Puli, riječku Tvornicu torpeda i Brodogradilište 3. maj. Godine 1988. cjelokupna proizvodnja preseljena je na Škurinje, a 1999. tvornica je zatvorena. Poduzeće za proizvodnju mreža, ribarskih potrepština i konopa S. A. P. R. I. osnovali su talijanski vlasnici 1927. u Zadru (Voštarnica). Pogon od 20 strojeva na kojima je radilo 90 radnika bio je tijekom II. svj. rata gotovo potpuno uništen. Nakon rata obnovljen je i djelovao je pod nazivom Tekstilni kombinat Boris Kidrič. Iz njega je 1958. izdvojen kudjeljni sektor koji je od tada djelovao pod nazivom Otočanka, a danas djeluje kao Tvornica konopa i veziva d. o. o. Proizvodni asortiman čini oko 200 proizvoda specijaliziranih za ribarstvo, nautiku, poljoprivredu, mesnu industriju, šumarstvo, pakiranje i naftnu industriju. Iz zadarskog kombinata izdvojio se 1962. i pogon za proizvodnju ribarskoga konca i mreža koji je proizvodnju preselio u Biograd na Moru, a od 1963. djelovao je pod nazivom Tvornica mreža Danilo Štampalija. Tvornica je proizvodila sve ribarske mreže (jednostruke, dvostruke i bez čvorova), mreže za građevinarstvo i sport, mreže za poljoprivredu, sintetski konac, monofilament za udičarenje, mrežastu ambalažu izrađenu od folije i monofila, mrežasti pleteni sintetički materijal, zaštitne građevinske mreže, pletene rukavice i sintetičke folije. Imala je dva OOUR-a: Metalopreradu i Mrežaru, oba u Biogradu na Moru. Danas posluje pod nazivom Tvornica mreža i ambalaže d. o. o., a proizvodi ribarske mreže (za ribarstvo, akvakulturu, sport i zaštitu te ribarski konac) i ambalažne proizvode za pakiranje u poljoprivredi (mrežaste vreće za pakiranje u poljoprivredi, mrežasta tkanina za sjenu i zaštitu, vezivne trake za poljoprivredu i termoskupljajuću foliju). Oko 60% svoje proizvodnje izvozi, uglavnom u Njemačku, Italiju i Sloveniju. Jadranka, tvornica tekstila i užarije, osnovana u Šibeniku početkom 1940-ih kao Tvornica tekstila Braća Antić, proizvodila je, među ostalim, platna za jedra, konope promjera do 40 mm i ribarske uzice. Obitelj Sorić osnovala je 1961. u Velom Ižu poduzeće za proizvodnju ribarskih alata Ižanku. Početkom 1980-ih zapošljavalo je 15 radnika na motanju udica i izradbi raznih ribolovnih alata. Proizvodni asortiman razvijen u prvih 20 godina poslovanja uglavnom je ostao nepromijenjen, a sastoji se od proizvodnje samica, panula, parangala, motovila, najlona, udica, plovaka, olova, varalica, podmetača (sakova) za ribe i školjke, igala za krpanje mreža i dr. Danas svojim proizvodima opskrbljuje cijelo područje istočne jadranske obale od Istre do Konavala, a sjedište mu je u Zadru.











