Koudelka, Viktor (Vyškov, Češka, 24. VII. 1889 – Zagreb, 27. IV. 1946), agronom, stručnjak za tehnologije poljodjelske proizvodnje.

Studij je završio na Visokoj poljodjelskoj školi u Beču, gdje je 1914. i doktorirao disertacijom Über den Einfluss der Salze der Brauwassers auf die chemische Zusammensetzung von Würze und Bier. Nakon studija ostao je u Beču na Visokoj školi i državnoj pokusnoj stanici za proizvodnju piva. Došavši u Zagreb, 1920. osnovao je Zavod za gospodarsko-kemijsku tehnologiju na Gospodarsko-šumarskom fakultetu (→ Agronomski fakultet), na kojem je od 1921. bio izvanredni profesor, a od 1922. redoviti profesor i predstojnik Zavoda do 1946. Bio je dekan Fakulteta 1931–32. Uz to, predavao je šumarsko-kemijsku tehnologiju na Šumarskom odsjeku Fakulteta (→ Fakultet šumarstva i drvne tehnologije) (1921–25) te organsko-kemijsku tehnologiju na Kemijsko-inženjerskom odjelu → Tehničkoga fakulteta (sv. 4) u Zagrebu (1923–43). Glavno područje njegova rada bila je tehnologija poljodjelske proizvodnje. Bavio se problemima pivarstva, posebno poboljšanjem kvalitete pivske vode i proizvodnjom pivskoga slada, tehnologijom proizvodnje alkohola i octa te mogućnostima korištenja alkohola kao pogonskoga goriva. Napisao je skripta iz organsko-kemijske tehnologije. Autor je knjiga Tehnologija šećera (1929), Tehnologija alkohola (1944), Alkohol kao sredstvo za pogon eksplozivnih motora u inostranstvu i kod nas (s J. Bombellesom, 1930) te Proizvodnja vinskog octa (1935), prve knjige o proizvodnji vinskoga octa u nas.

Duran d. d., poduzeće za proizvodnju i preradbu stakla sa sjedištem u Puli.

Sljednik je Poduzeća za izradu laboratorijskog stakla – Pula, osnovanoga 1949. Program izgradnje tvornice potaknuo je slovenski političar Boris Kidrič pa je od 1955., kada je pogon izgrađen i kada je započela proizvodnja, nosila ime – Tvornica laboratorijskog stakla Boris Kidrič. Glavni motivi za izbor lokacije u Puli bili su višak proizvodnih kapaciteta gradskoga plina te sirovinska baza visokokvalitetnoga pijeska u nalazištima kraj Galižane. Godine 1956. izgrađene su kadna i lončana peć, a 1958. proizvedeno je prvo vatrostalno staklo pod nazivom boral, sa svim fizikalnim i kemijskim svojstvima tadašnjih poznatih svjetskih stakala pyrex, rasetherm, simax i duran 50. Proizvodnjom toga stakla stvorena je osnova za razvoj širokog spektra asortimana laboratorijskoga, tehničkog, industrijskog i stakla za kućanstvo.









Poduzeće je 1970. zapošljavalo 630 radnika, a proizvelo je oko 2000 t stakla. Osim na tadašnje jugoslavensko tržište, svoj je proizvodni asortiman plasiralo i u europske zemlje, posebno u Italiju, Francusku, Njemačku, Švedsku i Poljsku. Godine 1972. puštena je u rad prva električna peć. Kako je u tom razdoblju na domaćem tržištu nedostajalo stakla za rasvjetna tijela, u tvorničkom pogonu u Fažani je 1973., nakon što je ondje bila napuštena proizvodnja mozaičkih pločica, započela proizvodnja opalnoga stakla, a potom i asortimana od bezbojnog stakla. Automatizirana proizvodnja iz neutro-stakla započela je 1975. Godine 1984. poduzeće je proizvelo oko 7000 t stakla, a zapošljavalo je oko 1000 radnika.







Iz Tvornice laboratorijskog stakla Boris Kidrič 1990. nastala su dva poduzeća: Istarska tvornica stakla u Fažani (ITS) za proizvodnju rasvjetnoga stakla iz opalnoga ili bezbojnog stakla te Tvornica laboratorijskog stakla Boral u Puli (TLS Boral) za proizvodnju predmeta od vatrostalnog stakla. Donošenjem Zakona o pretvorbi 1992. TLS Boral je privatiziran te je nastavio djelovati kao dioničko društvo. Godine 1998. većinskim vlasnikom postala je njemačka Schott grupa, promijenivši mu naziv u Schott Boral d. d.















Dolaskom njemačkoga vlasnika modernizirana je proizvodna tehnologija i unaprijeđena zaštita okoliša. Proširen je i asortiman proizvodnje, tako da su u program laboratorijskoga stakla uključene laboratorijske boce i čaše, Erlenmeyerove i odmjerne tikvice, eksikatori, a u program industrijskoga stakla izmuzišta, slijepi završetci, vidna stakla za perilice rublja, zaštitna rasvjetna stakla, bojleri, izolatori i dr. Usmjeravanjem Schott grupe prema novim tehnologijama i materijalima te napuštanjem tradicionalne proizvodnje, Schott Boral je 2005. s dvama poduzećima u Njemačkoj, Schott Medicom iz Werheima i Schott Duran Produktions iz Mainza, prešao u vlasništvo njemačke grupe Duran, te nastavio poslovati pod nazivom Duran d. d.







Proizvodi standardno laboratorijsko staklo velikog volumena, dok kod industrijskoga stakla prevladava široka paleta artikala i namjena (petstolitarske posude za kemijsku industriju, stakla za industrijske perilice rublja, stakla za protueksplozivnu zaštitu, zrakoplovna stakla i dr.). Izvozi se više od 90% proizvedenoga laboratorijskoga i industrijskoga stakla, a poduzeće zapošljava oko 230 radnika (2020).















TOZ Penkala d. d. (Tvornica olovaka Zagreb), poduzeće za proizvodnju školskog i uredskoga pribora osnovano 1937. u Zagrebu.







Osnovano je pod nazivom L. L. C. Hardmuth, Koh-i-Noor posredovanjem industrijalaca Roberta i Šandora Fürsta iz Zagreba, Franje Hardmutha i Friedricha Herringa Frankendsdorfa iz Čeških Budĕjovica i Maximiliana Lamezan-Salina iz Beča. Isprva je bilo smješteno u novoizgrađenim pogonima u današnjem Prilazu baruna Filipovića 91. U prvoj godini rada bilo je zaposleno 28 radnika, a proizvedeno je oko 5,5 milijuna komada olovaka i pastela u drvu. Godine 1940. sagrađena je pilana s uređajem za oplemenjivanje drveta. U ožujku 1945. u zračnom napadu na Zagreb tvornica je uništena, a proizvodnja je bila obustavljena. Potkraj iste godine došlo je do obnove i pokretanja djelomične proizvodnje, a 1946. tvornica je prešla u društveno vlasništvo i promijenila ime u Tvornica olovaka Koh-i-Noor Zagreb. U prvim poslijeratnim godinama proizvedeno je oko 1,5 milijuna komada olovaka i pastela u drvu. Godine 1950. tvornica se ujedinila s poduzećima Četkara i Albuminat, nakon čega je započela proizvodnja kutija za pribor za jelo i držaka za četkice. Tada je zapošljavala oko 120 radnika, a godišnja proizvodnja iznosila je oko 15 milijuna komada olovaka i pastela u drvu.







Prva opsežnija poslijeratna rekonstrukcija započela je 1951., kada je donesena odluka o gradnji pogona za proizvodnju mina za olovke koji je sljedeće godine pušten u rad. Time je uspostavljena cjelovita tehnologija za proizvodnju drvenih olovaka, a godišnji kapacitet iznosio je 142 t mina. U tom je razdoblju proširen i asortiman proizvoda; u sljedećih desetak godina počele su se proizvoditi gumice za brisanje, voštane boje (pastele), krede, crtaći ugljen, nalivpera, školska plastična mjerila, kemijske olovke, kompleti pisaćega pribora, tehničke olovke, kistovi i dr. Od 1952. poduzeće je nosilo naziv Grafos – Tvornica olovaka Zagreb. Prvi izvoz ostvaren je 1952. u Veliku Britaniju, a u sljedećih nekoliko desetljeća tvornica je izvozila svoje proizvode na sve kontinente. Kako bi se potaknuo kvalitetniji rad, unutar poduzeća je 1954. osnovana Komisija za unapređivanje proizvodnje koja je na godišnjoj razini radnicima koji bi tehnički unaprijedili rad tvornice dijelila novčane nagrade (od 1972. nagrada je bila automobil Zastava 750).

Zbog proizvodnoga rasta donesena je odluka o preseljenju na novu lokaciju te je 1957. kupljena zgrada i prostor poduzeća Sortirnica u Poljačkoj ulici 56, gdje su se počeli graditi proizvodni pogoni. S predstavnicima poduzeća Karbon iz Zagreba, Aero iz Celja i Balkan iz Beograda dogovoreno je 1959. razgraničenje proizvodnje kao dio politike podjele rada i specijalizacije, u sklopu kojega je Grafos navedenim poduzećima ustupio 60 svojih dotadašnjih proizvoda. Iste godine, nakon preuzimanja jednog od pogona zagrebačkoga drvnog poduzeća Marko Šavrić, u Grafosu je započela proizvodnja tinte i tuševa, a istodobno je uvedena i proizvodnja ljepila, boja za pečate i voštanih boja.

Godine 1961. poduzeće je promijenilo naziv u Stilos, a nekoliko mjeseci kasnije u TOZ, tvornica olovaka, nalivpera, kancelarijskoga crtaćeg i pisaćeg pribora. Sredinom 1960-ih proizvodnja je iz zanatskoga tipa prešla u industrijski. Nabavljeni su novi strojevi i tehnološke linije, uloženo je u konstrukciju i proizvodnju alata za preradbu plastike i metala. Dosegnut je rekordan broj zaposlenih od 970, a proizvodilo se više od 100 milijuna komada razne uredske i školske opreme. Zbog krize i provođenja Privredne reforme koja je slijedila, nakon 1965. smanjen je broj zaposlenih i došlo je do pada proizvodnje. Poduzeće se u novu tvornicu u Poljačkoj ulici potpuno preselilo 1970., dok je stara prodana Plivi. Montirano je 55 novih strojeva i uređaja, započela je proizvodnja 44 vrste novih proizvoda i pokrenuta je proizvodnja plastične ambalaže, mapa, markera i drugih proizvoda. TOZ je bio organiziran u ekonomske jedinice, a potom i u OOUR-e: Proizvodnja olovaka, Proizvodnja kemijskih pisala, Proizvodnja kemijskih proizvoda, Proizvodnja uredskog pribora i ambalaže, Razvoj i održavanje, te odjeli Komercijala i Radna zajednica zajedničkih službi. Novi proizvodni pogon površine 3700 m² sagrađen je 1976. Te se godine u tvornici proizvodilo 260 različitih artikala, dok je deset godina kasnije TOZ imao 45 grupa proizvoda, asortiman od 570 artikala i oko 1000 poluproizvoda. S približno 800 zaposlenih, poduzeće je tada proizvodilo gotovo 300 milijuna komada različite robe. Započela je proizvodnja puhane ambalaže, ambalaže za kozmetiku, maskare, otvorena je linija za proizvodnju pasta za pisala s ponovnim punjenjem te je pokrenuta suradnja s tvornicom Rade Končar. Tijekom 1970-ih i 1980-ih TOZ je bio jedna od najznačajnijih radnih organizacija u Zagrebu, ali i u jugoslavenskome gospodarstvu u cjelini.







U 1990-ima proveden je proces privatizacije. Godine 1998. tvornica je počela proizvoditi kemijske olovke i nalivpera Penkala. Zahvaljujući uspješnoj suradnji s Krunoslavom Penkalom, sinom → Slavoljuba Penkale (sv. 1), izumitelja prve mehaničke olovke i nalivpera, TOZ je u svoj naziv dodao ime Penkala. Tijekom 2000-ih poslovanje tvornice bilo je otežano, te je 2015., kada je zapošljavala 50 radnika, proglašen stečaj. Od 2018. proizvodnju nastavlja TOZ Penkala International d. o. o.







Zvečevo d. d., tvornica za proizvodnju konditorskih proizvoda i alkoholnih pića sa sjedištem u Požegi.







Osnovao ju je 1921. talijanski industrijalac Lionello Stock u suradnji sa Carlom Camisom pod nazivom Stock Cognac Medicinal. U početku je proizvodila samo jaka → alkoholna pića (domaći brandy, vinjak i voćne rakije). Od 1936., kada je ostvarena suradnja sa švicarskim poduzećem Nestléom, tvornica je započela proizvoditi prve → konditorske proizvode. Poslovna suradnja s Nestléom trajala je deset godina. Tvornica je u to doba bila organizirana u devet odjela (Čokolada i čokoladni bomboni, Alkoholna pića, Kakao u prahu i kakaovo maslo, Praline i punjena čokolada, Kanditi, Svileni bomboni i karamele, Marmelada i voćni sirupi, Roba od vafla i fini deserti, Zamatanje čaja), a zapošljavala je 350 radnika.







Poduzeće je 1948. nacionalizirano, a unatoč isteku Nestléove licence tvornica je uz jaka alkoholna pića nastavila proizvoditi i vlastite konditorske proizvode. Od 1951. nosi ime Zvečevo. Zbog potreba proizvodnje poduzeće je 1958. otvorilo mljekaru, a 1960-ih zbog neisplativosti proizvodnje prestalo je proizvoditi brašno i voćne sokove. Nekolicina konditorskih majstora je u Zvečevu tijekom 1963–64. kreirala prvu čokoladu s rižom u svijetu. Bila je napravljena od ekspandirane riže, 90-postotne mliječne čokolade i mlijeka iz vlastite mljekare. Zvečevo je i danas prodaje pod nazivom Mikado. Tijekom 1960-ih nastali su mnogi drugi konditorski proizvodi, koji se proizvode i danas – mliječne čokolade s lješnjacima Seka i Braco, mliječne čokolade s više vrsta voćnog punjenja Samo ti i Volim te (od 1966) i čokoladni prutići s različitim punjenjima Mond (od 1970). Zvečevo je 1970. ponovno pokrenulo poslovnu suradnju s Nestléom, a od 1987. započelo je i proizvodnju vafel-proizvoda (brašnasto-konditorskih proizvoda).



















Do danas je Zvečevo proširilo proizvodni asortiman Mikado na čokoladu s rižom, čokoladu s integralnom rižom, mliječnu (s okusima naranče, vanilije i jagode, s keksima, lješnjacima, bademima i grožđicama), bijelu i tamnu čokoladu (čokoladni mousse s mentom, narančom, malinom, borovnicom i višnjom) te mliječnu kakao-ploču s rižom Saporo. Asortiman alkoholnih pića čine jaka alkoholna pića (vinjak, vodka, džin, rum i brandy), rakije (travarica, šljivovica, kruškovača, lozovača, te rakije od marelice i dunje), gorki biljni likeri (Barun, pelinkovac) te voćni likeri i likeri s medom (orah, višnja, smokva, medica, borovnica, malina, kruškovac). Bombonijera Claudia i gorki biljni liker Barun nose oznaku Hrvatska kvaliteta, a čokolada Mikado i vinjak Trenk oznaku Izvorno hrvatsko. Proizvode prodaju na domaćem i međunarodnom tržištu (Europa, Sjeverna Amerika i Australija).























Od 1994. poduzeće djeluje kao dioničko društvo. Godišnji kapaciteti tvornice 2002. bili su 8800 t konditorskih proizvoda, 16 milijuna litara alkoholnih pića i preradba 24 milijuna litara svježega mlijeka. Kako se poslovanje mijenjalo, smanjen je broj radnika (1991. 1223; 2018. 253). Zbog poteškoća u poslovanju koje traju od 2017., poduzeće je 2020. započelo konsolidaciju poslovanja, a dio radnika otpušten je.















AD Plastik d. d., poduzeće za proizvodnju dijelova i pribora za motorna vozila i proizvoda iz plastičnih masa sa sjedištem u Solinu.







U pogonima Galanterija i Termoprerada kombinat → Jugoplastika 1968. započeo je razvoj i proizvodnju dijelova interijera za automobilsku industriju. Proizvodile su se obloge za vrata i krovove, sjenila, termooblikovane tapete, prostirke i zaštite za sjedala, ponajprije za automobile Zavoda Crvena Zastava iz Kragujevca, a potom i za druge europske proizvođače: Citroën, Renault, Fiat, Ladu, Daciu i Volkswagen. Početkom 1980-ih OOUR u Muću počeo je proizvoditi metalnu galanteriju za automobilsku industriju, a proizvodnja dijelova interijera nastavila se u OOUR-ima 303 i 507 u Splitu. OOUR-i Brizgalice iz Solina, Profili iz Makarske, Termooblikovanje iz Splita i Obrada metala iz Muća, koji su proizvodili dijelove i pribor za motorna vozila i zapošljavali oko 2000 radnika, izdvojili su se 1988. i organizirali u RO Jugoplastika – Autodijelovi. Godine 1992. nekadašnja RO Autodijelovi izdvojila se iz Jugoplastike te je 1994. promijenila ime u AD Plastik, a 2001. poduzeće je privatizirano po modelu radničkoga dioničarstva. Godine 2002. AD Plastik je u Solinu osnovao poduzeće AD Brodovi za proizvodnju jedrilica za krstarenje, koje se 2003. osamostalilo.













Danas je AD Plastik najveći hrvatski proizvođač plastičnih dijelova interijera i eksterijera za automobilsku industriju, a zapošljava oko 3000 radnika. U tvornicama u Solinu, Zagrebu, Lugi i Toljattiju u Rusiji, Piteştiju u Rumunjskoj, Tiszaújvárosu u Mađarskoj i Mladenovcu u Srbiji proizvodi ploče za instrumente, obloge vrata, branike, dekorativne komponente te statičke i dinamičke brtve za različite marke automobila, što čini više od 90% ukupne proizvodnje. Ostatak proizvodnoga programa čini ambalaža za prehrambenu i farmaceutsku industriju te ostali brizgani proizvodi široke potrošnje.













Beljo Lučić, Ružica (Tovarnik, 20. I. 1966), drvnoindustrijska inženjerka, stručnjakinja za mehaničku obradbu drva.

Diplomirala je 1989. na Drvnotehnološkom odjelu Šumarskoga fakulteta (→ Fakultet šumarstva i drvne tehnologije) u Zagrebu, gdje je doktorirala 1998. disertacijom Prilog istraživanju utjecajnih parametara na bočnu stabilnost kružne pile (mentor V. Goglia). Na tom je fakultetu zaposlena od 1990., kao redovita profesorica od 2008. Predaje kolegije Radni strojevi i uređaji u drvnoj industriji, Transportna tehnika u drvnoj industriji, Rukovanje materijalom, Zaštita industrijskog okoliša, Metode znanstvenoistraživačkog rada. Predstojnica je Zavoda za procesne tehnike (od 2016), voditeljica studija Drvna tehnologija u Virovitici (2005–08), doktorskih studija Drvna tehnologija (2007–2012) i Šumarstvo i drvna tehnologija (od 2018), te prodekanica Drvnotehnološkog odsjeka Fakulteta (2004–08). Bila je pomoćnica ministra za visoko obrazovanje u Ministarstvu znanosti, obrazovanja i sporta RH (2012–16). Bavi se optimiranjem ergonomskih i energijskih značajki mehaničke obradbe drva, kvalitetom obradbe, izlaganjem drvoprerađivača buci i drvnoj prašini, rukovanjem materijalom, osiguravanjem kvalitete kvalifikacija. Suautorica je djela Hrvatski kvalifikacijski okvir. Uvod u kvalifikacije (2011) i Pojmovnik hrvatskog drvnotehnološkog nazivlja (2018). Glavna je urednica časopisa → Drvna industrija (od 2003). Suosnivačica je → Udruge inženjera drvne tehnologije (2015). Izvanredna je članica Akademije šumarskih znanosti od 2010.

Bratstvo, tvornica alatnih strojeva za obradbu drva osnovana 1946. u Zagrebu. Pravni je sljednik poduzeća Nacionalna industrija alata i strojeva (NIA), osnovanoga 1937. u zagrebačkoj Paromlinskoj ulici, koje je obuhvaćalo manje pogone s dvjema zanatskim radionicama.







Nakon poslijeratnoga pokretanja proizvodnje, tvornica je 1946. proizvela prve strojeve (ukupne mase 100 t), a sljedeće godine tri puta više. Isprva je proizvodila širok asortiman različitih strojeva za finalnu obradbu drva (npr. za proizvodnju namještaja i građevne stolarije), namijenjenih obnovi drvne industrije. Preseljenjem pogona u nove prostore u Remetincu nakon poplave 1964., tvornica se modernizirala te se asortiman proizvoda usmjerio na pilanske strojeve i linije za primarnu obradbu drva. U suradnji sa zagrebačkim Institutom za drvo, Fakultetom strojarstva i brodogradnje i drugima razvijeno je više tipova tračnih pila trupčara, od kojih je prva (serije TA 1400) instalirana 1967. Razvijale su se i linije za dvofaznu pilansku obradbu. Poduzeće je nastavilo i proizvodnju strojeva za finalnu obradbu, tj. univerzalnih stolarskih strojeva (stolne tračne pile, kružne pile, ravnalice, glodalice, bušilice), te strojeva za održavanje alata (automatske oštrilice pila, razmetačice i valjačice pila, brusilice pila i noževa). Usporedno s proizvodnjom strojeva, poduzeće je razvijalo i druge djelatnosti poput postavljanja strojeva, servisa i remonta.









U 1970-ima otvorilo se i prema stranome tržištu, pa je npr. u razdoblju 1970–75. izvoz porastao gotovo 20 puta. Razvojem poslovanja poduzeće se širilo te je osnovalo radne jedinice u Sinju i u Ključu (BiH), a najveći je broj radnika (oko 650) dosegnulo sredinom 1980-ih. Godine 1991. zapošljavalo je 462 radnika, a do kraja te godine proizvelo je ukupno 20 000 različitih tipova strojeva. Od 1993. djelovalo je kao dioničko društvo. Tijekom i nakon Domovinskoga rata poduzeće je, zbog smanjenog opsega posla i broja radnika, poslovalo s minimalnom dobiti, a poteškoće u poslovanju rezultirale su stečajem 1997–99. i prodajom vlastitih nekretnina, nakon čega se vratilo redovitu poslovanju. Godine 2002. zapošljavalo je 73 radnika. Proizvodni pogon je 2006. otkupilo karlovačko poduzeće → Kordun, koje je nastavilo s proizvodnjom dijela dotadašnjeg asortimana proizvoda.







Gospodarsko-šumarsko učilište u Križevcima → Visoko gospodarsko učilište u Križevcima

Drvna industrija Česma, drvnoindustrijsko poduzeće iz Bjelovara, osnovano 1960. kao Tvornica šperploče u sastavu Šumskog privrednog poduzeća Mojica Birta Bjelovar. Ubrzo je uz tvornicu pokrenuta i pilana, pa je proizvodila šperploču, plemeniti furnir i rezanu građu. Godine 1964. tvornica se osamostalila kao Česma Drvno industrijski kombinat (DIK) Bjelovar, 1970–73. bila je u sastavu zagrebačkog → Exportdrva, a od 1974. ponovno samostalna kao Drvna industrija Bjelovar, od 1975. Drvna industrija Česma Bjelovar. Stalnim ulaganjima u pogone proizvodni je kapacitet postupno rastao. Godine 1979. puštena je u pogon Tvornica ploča iverica. Od 1981. u sastavu poduzeća bila je Pilana u Čazmi i Tvornica komadnog namještaja u Grubišnom Polju, a u Čazmi je 1986. otvorena Tvornica interijera (obloga, stropova, pregradnih stijena, ugradbenih ormara); u sastavu poduzeća kraće je vrijeme (1975–78) djelovala Tvornica za primarnu i finalnu preradu drva Masiv Vrbovec. Osnovna djelatnost poduzeća bila je proizvodnja piljene građe, furnira, šperploča i iverice, te proizvodnja namještaja. Potkraj 1991. imala je 1218 zaposlenika.













Od 1993. poduzeće je djelovalo kao Drvna industrija Česma d. d., koja se od 1995. restrukturirala u više dioničkih društava u vlasništvu matičnoga poduzeća (Česma Iverica, Česma Šperploča, Česma Furnir, Česma Pilana iz Bjelovara, Česma Namještaj iz Grubišnog polja, Česma Interijeri iz Čazme), s približno 1000 zaposlenih. U novim tržišnim okolnostima, poduzeće je zajedno sa svojim sastavnicama palo pod stečaj, a neki su njegovi dijelovi prestali s proizvodnjom (pogoni u Čazmi). Pogone u Grubišnom polju kupio je 2002. virovitički → TVIN.

Nekadašnja bjelovarska tvornica iverice (Česma iverica) od 2004. u sastavu je međunarodne grupacije Kronospan, vodećeg svjetskog proizvođača pločastih materijala, a posluje pod imenom Kronospan Cro d. o. o. Grupacija Kronospan je u Bjelovaru 2015. započela veliki investicijski zahvat (približno 100 milijuna eura) u izgradnju novih proizvodnih hala, najmodernije linije za proizvodnju ploča iverica i više linija za oplemenjivanje ploča iverica.

Dio preostalih bjelovarskih pogona kupila je 2007. vinkovačka → Spačva. Našavši se i sama u poslovnim teškoćama, kako bi podmirila svoja dugovanja, Spačva je 2013. bjelovarsko poduzeće prepustila Hrvatskim šumama, koje su ga 2014. prodale Tehno-drvu iz Ogulina. Proizvodnja na lokaciji Slavonska cesta 17 u Bjelovaru je ponovno oživjela te poduzeće zapošljava do 200 radnika. Od 2016. tvornica je jedan od pogona svjetski uspješnog društva za proizvodnju parketa i podnih obloga → Bjelin.

Sardina d. o. o., poduzeće za uzgoj, ulov i preradbu ribe sa sjedištem u Postirama na Braču, koje je 1907. osnovao bečki industrijalac Carl Warhanek.

Warhanek je početkom XX. st. bio vlasnik nekoliko tvornica za preradbu ribe u Istri i Dalmaciji. Tvornica u Postirama 1911. proizvela je 426 300 ribljih konzervi. Poduzeće je osnovalo pogone i u Milni i Bolu, a osim ribljih konzervi proizvodilo je i riblje brašno i ulje te limenu i drvenu ambalažu za vlastite proizvode. Nakon I. svj. rata tvornica je postala vlasništvo splitskog poduzeća Sardina, od kojega su je poslije otkupili Svetozar Stefanović i Dragoslav Gabrilović iz Beograda. Od 1931. do 1940. zapošljavala je četrdesetak radnika, a proizvodila je 60 t steriliziranih konzervi i 25 t usoljene ribe na godinu. Tijekom II. svj. rata tvornica nije radila. Godine 1946. spojene su dvije bračke tvornice, u Postirama i Milni, pa je proizvodnja ponovno pokrenuta 1948. Potkraj 1950-ih i početkom 1960-ih poduzeće je zbog osnivanja vlastite ribolovne flote kupilo ribarske brodove Jadran, Zora, Palamida i Balkun. Prva veća rekonstrukcija proizvodnoga pogona nakon II. svj. rata provedena je 1983. kada je ugrađena nova proizvodna linija za preradbu 3000 t ribe i proizvodnju 18 milijuna limenki na godinu. Nova velika hladnjača kapaciteta 800 t i tunel za duboko smrzavanje 40 t ribe na dan te proizvodni pogon za proizvodnju ribljega brašna pušteni su u pogon 1985.







Od pretvorbe 1993. poduzeće je djelovalo kao dioničko društvo. Godine 1996. kupilo ga je švicarsko poduzeće Ambeco AG iz Lucerna, koje je iste godine pokrenulo marikulturni uzgoj ribe u uzgajalištima u uvali Maslinova na Braču. Tadašnji kapacitet uzgajališta iznosio je 10 t ribe i školjaka na godinu, no povećavao se tijekom godina. Poduzeće je 2005. pretvoreno u društvo s ograničenom odgovornošću. Godine 2013. otvorena je nova tvornica (također u Postirama, površine 12 136 m²) koja je omogućila proizvodnju 6000 t ribljih konzervi (40 milijuna komada), 500 t ribljega brašna, 100 t svježih školjki, 100 t ribljega ulja i 1500 t ribe iz vlastita uzgoja na godinu. Novo tvorničko postrojenje omogućilo je i smrzavanje 150 t ribe na dan i čuvanje 4000 t smrznute ribe u skladištima. Poduzeće je na tržište plasiralo novu liniju proizvoda pod nazivom Adriatic Queen koja se sastojala od dvije inačice – standardne (pakirane u bijelu ambalažu) i premium (pakirane u crnu ambalažu). Linija Adriatic Queen je 2020. obuhvaćala 15 proizvoda (riblja pašteta i marinirani konzervirani proizvodi) od tune, srdele, oslića i skuše. Poduzeće oko 70% proizvodnje plasira na tržište EU-a, SAD-a, Japana, Kanade i Australije. Godine 2019. zapošljavalo je 322 radnika (40% ih je zaposleno u proizvodnji, 20% u sektoru marikulture, a 15% u sektoru ribolova), a proizvelo je 11 475 518 komada ribljih konzervi, 992 724 komada ribljih pašteta, 431 t smrznute ribe, 150 t ribljega brašna i 66 t ribljega ulja. U vlastitim uzgajalištima uzgojilo je 232 t lubina, 263 t komarče, 822 t tune i 3,6 t dagnji.

Mljekarstvo, međunarodni znanstveno-stručni časopis Hrvatske mljekarske udruge. Izlazi kvartalno od 1951. i objavljuje rezultate istraživanja domaćih i inozemnih znanstvenika i stručnjaka iz područja prehrambene tehnologije, nutricionizma, biotehničkih znanosti, agronomije i biotehnologije na hrvatskom i engleskom jeziku. Radovi su citirani u međunarodnim bazama podataka, a izlazi uz potporu Ministarstva znanosti i obrazovanja RH. Na portalu znanstvenih i stručnih časopisa RH dostupan je od 2006.







Slavonija DI d. o. o. (Slavonija drvna industrija), drvnoindustrijsko poduzeće iz Slavonskoga Broda, nastalo 1946. spajanjem dotadašnjih poduzeća Slavex i Slavonija.

Koristeći se prirodnim resursima slavonskih hrastovih šuma, u Slavonskom Brodu (do 1931. Brod na Savi) je 1890. osnovano poduzeće Blau et comp. u vlasništvu francuskog kapitala, koje je počelo proizvoditi bačve, a potkraj iste godine pokrenulo je i pilanu. Od 1900. bilo je u vlasništvu budimpeštanskog poduzeća Holzindustrie AG, a poslije je poslovalo pod imenom Slavex. Od 1901. u Slavonskom Brodu djelovalo je i drvno poduzeće Slavonija u vlasništvu Prve hrvatske štedionice. Isprva su dva slavonskobrodska poduzeća imala uglavnom primarnu preradbu drva, te se godišnje pililo više od 100 000 m³ slavonske hrastovine. Zahvaljujući njezinoj finoći i boji izvozila se na sva svjetska tržišta.













Godine 1913. u poduzeću Slavonija pokrenut je prvi pogon za proizvodnju furnira u ovome dijelu Europe; tvornica je do 1930-ih nabavila tri tzv. hamburške pile i tri furnirska noža (stroja) za rezanje furnira, uz proizvodnju 1,5 milijuna m² furnira na godinu. Poslije je i Slavex postavio dva horizontalna furnirska noža, te je do početka 1930-ih dosegnuo proizvodnju 1,2 milijuna m² furnira na godinu. U to se doba Slavonski Brod razvio u najvećega proizvođača plemenitoga hrastova furnira u Europi. Prije II. svj. rata u poduzeću Slavonija pokrenuta je proizvodnja furnirskih i stolarskih ploča, parketa i dijelova namještaja. Godine 1939. dva su poduzeća proizvela 18 570 m³ piljene građe i 1750 m³ furnira, a zajedno su imala oko 850 zaposlenih.







Od kraja 1945. tvornice Slavonija i Slavex djelovale su u sklopu poduzeća SIND (Slavonska industrija drva) sa sjedištem u Zagrebu, a od 1946. spojene su u novo poduzeće pod imenom Slavonija drvna industrija sa sjedištem u Slavonskom Brodu. Ratom opustošeni pogoni postupno su se obnavljali te je nastavljena proizvodnja na šest gatera, pet furnirskih noževa i jednoj ljuštilici, a 1947. osnovan je pogon građevne stolarije. Godine 1952. pokrenut je pogon proizvodnje parketa, 1958. pogon furnirskih i stolarskih ploča, a 1962. pogon lamel-parketa, uz rekonstrukciju tvornice furnira, te preorijentaciju pogona građevne stolarije na proizvodnju namještaja. Godine 1964. pogoni su preseljeni u gradsku industrijsku zonu, a izgrađena je i nova pilana, 1969. puštena je u rad nova tvornica masivnog i lamel-parketa, a 1970. i nova tvornica namještaja. Godine 1971. poduzeću su priključeni DIP Lipa iz Slavonske Požege i DIP Pleternica, a 1972. Impregnacija iz Slavonskog Broda. Do 1978. uređeni su suvremeni pogoni za proizvodnju furnira kapaciteta 20 milijuna m² na godinu, te za impregnaciju drva kapaciteta 41 000 m³ na godinu. Tijekom 1979. rekonstruirana je pilana s klasične monofazne organizacije na dvofaznu preradbu, a 1980. tvornica parketa preseljena je u novi objekt i nabavljena je oprema za proizvodnju otpresaka. Sredinom 1980-ih poduzeće je s približno 2600 zaposlenih proizvodilo furnirani i masivni namještaj, furnir, impregnirane pragove, telegrafske i telefonske stupove, piljenu građu, furnirske i stolarske ploče, lamelirane otpreske, masivni i lamel-parket, opremu za interijere i dr. Slavonija DI je 1979. bila suosnivač Udruženja proizvođača industrije namještaja (UPIN; prodajni prostor u zagrebačkoj Resselovoj ulici), djelatnost kojega je 1985. nastavilo zagrebačko → Exportdrvo.



















Potkraj 1990. poduzeće je imalo 2092 zaposlena. Nakon poslovnih teškoća i stečajnoga postupka otvorenoga 1991., od kraja 1992. posluje kao društvo s ograničenom odgovornošću. U 2020. zapošljavalo je približno 400 radnika, a proizvodilo je rezani i ljušteni furnir, masivni parket, furnirske otpreske, piljenu građu i druge proizvode, ponajprije iz slavonske hrastovine.







furnir, tanki listovi drva debljine do 7 mm, proizvedeni tehnikama piljenja, rezanja ili ljuštenja.

Piljeni furnir se danas proizvodi rijetko, jer se takvim načinom izradbe stvaraju veliki gubitci u sirovini zbog propiljka koji ostavlja pila. Rezani furnir proizvodi se na strojevima za rezanje nožem (horizontalni, vertikalni ili kosi furnirski stroj), a zbog svojih estetskih obilježja naziva se i plemeniti furnir. Od domaćih se vrsta drva najčešće iskorištava hrast lužnjak (Quercus robur L., u nas glasoviti slavonski hrast) i poljski jasen (Fraxinus angustifolia L.), koji se najčešće režu na debljinu od 0,6 mm. U manjoj se mjeri u rezane furnire prerađuju i ostale vrste drva koje imaju odgovarajuća estetska svojstva (boju, sjaj ili teksturu) kao što su voćkarice (orah, trešnja, kruška). Rezani furniri služe za oblaganje (oplemenjivanje) manje vrijednih materijala, npr. ploča iverica, vlaknatica i sl. Ljušteni furnir izrađuje se na strojevima ljuštilicama, koje danas postižu brzine ljuštenja 45‒65 m/min. Ljuštenje može biti centrično ili ekscentrično. Furnir proizveden ekscentričnim ljuštenjem, osim konstrukcijskih i mehaničkih svojstava, posjeduje i određena estetska svojstva nalik plemenitim furnirima. Pri centričnom ljuštenju primarna su mehanička svojstva, pa se tako dobiveni proizvod još naziva i konstrukcijski furnir. Ljušteni furnir rabi se za izradbu konstrukcijskih materijala kao što su furnirske i stolarske ploče, lamelirana furnirska građa LVL, drvena građa s paralelnim vrpcama furnira PSL, furnirski otpresci i drugi uslojeni drvni materijali. Za proizvodnju ljuštenoga furnira rabi se osobito bukva (Fagus Silvatica L.) zbog dobrih mehaničkih svojstava, a u Hrvatskoj i domaća topola (Populus sp.), koje se furnir često ugrađuje u uslojene materijale u kombinaciji s bukovim. Osim navedenih vrsta, na hrvatskom se tržištu drva u furnirskoj klasi za rezanje (F) ili za ljuštenje (L) javljaju i ostale vrste, kao što su hrast kitnjak, hrast cer, gorski javor, brijest, bagrem, lipa, joha, obična breza, kesten, grab, jela, smreka, crni bor i ariš.













Prvi dokazi uporabe furnira potječu iz staroegipatskih kraljevskih grobnica (oko 3000. pr. Kr.), u kojima je na pronađenim drvenim predmetima furnir rabljen kao sredstvo za postizanje dekorativnih efekata. Iz razdoblja antičke Grčke, pronađeni su kreveti i žrtvenici ukrašeni furnirom, dok se u rimsko doba furnir rabio za dekoraciju stolova kao središta domaćinstava; Plinije Stariji u djelu Naturalis Historia iz I. st. spominje izradbu furnira cijepanjem. U srednjem vijeku furnirima su se ukrašavali predmeti na dvorovima, osobito francuskih vladara. Do pojave prve furnirske pile (1812) furnir se izrađivao ručno (piljenjem ili cijepanjem). Stroj za rezanje furnira patentirao je 1834. francuski inženjer Charles Picot, a ti se strojevi u proizvodnji primjenjuju od 1860. Prva furnirska ljuštilica patentirana je 1844. i uz nož je imala i pritisnu letvu te je mogla ljuštiti trupce duljine do 2 m, uz brzinu ljuštenja 4‒5 m/min.

Furnir u Hrvatskoj

Kao i drugdje u svijetu, u Hrvatskoj su stolarski obrtnici stoljećima ručno proizvodili furnir za vlastite potrebe, dok je industrijska proizvodnja pokrenuta početkom XX. st. U Slavonskom Brodu (do 1931. Brod na Savi) je 1901. osnovano poduzeće Slavonija, koje je od 1913. u svom sastavu imalo veliku i suvremenu tvornicu furnira (s tri tzv. hamburške pile i tri stroja za rezanje furnira); kao prvi i najveći takav pogon u ovome dijelu Europe, proizvodilo je 1,5 milijuna m² furnira na godinu (1930-ih). U istom je gradu poduzeće Slavex (osnovano 1890. s pogonom pilane i bačvarije) nešto kasnije pokrenulo proizvodnju rezanoga furnira, koja je do 1930-ih dosegnula 1,2 milijuna m² na godinu. Istodobno je proizvodnja piljenoga furnira u Slavonskom Brodu ugašena, a grad je postao najvećim proizvođačem plemenitoga hrastova furnira u Europi. Nakon II. svj. rata te su se tvornice spojile u poduzeće Slavonija drvna industrija (→ Slavonija DI) koje je do 1980-ih razvilo proizvodnju veću od 20 milijuna m² furnira na godinu, te je dugo bilo najveći proizvođač furnira u državi. U tom su razdoblju veći pogoni za proizvodnju furnira djelovali u poduzećima → Drvna industrija Česma iz Bjelovara, → Gaj iz Slatine, → Spačva iz Vinkovaca, → Stjepan Sekulić iz Nove Gradiške i drugima.













Danas u Hrvatskoj furnir proizvodi nekoliko poduzeća, a najveća među njima su Slavonija DI iz Slavonskog Broda, Spačva iz Vinkovaca (osnovana 1956), Bjelin Otok (osnovan kao Furnir Otok 2006) te MMM-Vukelić iz Novske (osnovan 1992). Ta poduzeća mogu pojedinačno preraditi u prosjeku 12 000‒16 000 m³ furnirskih trupaca na godinu. Uglavnom se proizvode rezani furniri, dok je proizvodnja ljuštenih furnira znatno manja, što odudara od svjetskoga trenda, gdje je udio ljuštenih furnira veći od 90%. Furnir je i važan izvozni proizvod koji hrvatski proizvođači najviše izvoze u Austriju, Sloveniju i Njemačku, dok se znatne količine furnira uvoze u Hrvatsku iz Belgije, Njemačke i Italije. S obzirom na stalan trend povećanja izvoza nad uvozom furnira, perspektive daljnjeg razvoja te grane domaće drvne industrije su dobre, pogotovo zato što Hrvatska raspolaže dovoljnim količinama visokokvalitetne i u svijetu jedinstvene sirovine kakva je slavonski hrast.

Visokoškolska nastava iz područja furnira danas se odvija u organizaciji Zavoda za tehnologije materijala → Fakulteta šumarstva i drvne tehnologije u Zagrebu. Među literaturom na hrvatskom jeziku ističe se udžbenik Tehnologija furnira i ploča (1971) → Juraja Krpana. Unapređenju tehnologije furnira pridonijeli su i radovi zagrebačkog → Instituta za drvo (1949–91).

radna i zaštitna odjeća, dizajnerski uniformirana konvencionalna odjeća u svrhu naglašavanja pripadnosti određenoj organizacijskoj cjelini i statusa u njoj, odnosno odjeća oblikovana za radne procese s izrazitim opasnostima.

U radnu odjeću spadaju hlače, suknje, košulje, kravate, prsluci, sakoi, jakne, kute, kombinezoni, sveučilišne i sudačke toge, uniforme za rad u bankama, hotelima, zrakoplovima, brodovima, ugostiteljstvu, zdravstvu i dr. Zaštitna odjeća izrađena je da štiti od jedne ili više opasnosti koje mogu ugrožavati sigurnost i zdravlje osoba na radu te pokriva ili zamjenjuje osobnu odjeću tijekom rada ili boravka na opasnim radnim mjestima. Osnovni zahtjevi za takvu vrstu odjeće su neškodljivost pri nošenju, funkcionalan dizajn uz poštovanje ergonomskih načela i udobnost nošenja.







Zaštitna se odjeća prema hrvatskim normama dijeli na odjeću namijenjenu za zaštitu od mehaničkih opasnosti, zaštitu od topline i vatre, zaštitu pri zavarivanju i srodnim procesima, zaštitu od statičkoga elektriciteta, kiše i hladnoće, zaštitu pri smanjenoj vidljivosti, te za zaštitu od kemijskih štetnosti i opasnosti. Odjeća za zaštitu od mehaničkih opasnosti mora potpuno pokrivati drugu odjeću koja se nosi ispod nje, mora prianjati uz tijelo te imati glatku vanjsku površinu bez istaknutih nabora, džepova i vanjskih šavova. Može imati i štitnike za donji (hlače) ili gornji dio tijela (jakna). Odjeća za zaštitu od topline i vatre mora štititi od konvekcijske i radijacijske topline i topline dodira, te od prskanja rastaljenoga metala. Odjeća za zaštitu pri zavarivanju i srodnim procesima štiti od malih prskotina rastaljenoga metala, kratkoga dodira s plamenom, te smanjuje mogućnost od električnog udara, kratkim slučajnim dodirom neizoliranog električnog vodiča pri naponima do približno 100 V istosmjerne struje u uobičajenim uvjetima zavarivanja. Odjeća za zaštitu od statičkoga elektriciteta sprečava pojave električnih iskri u eksplozivnom okruženju (benzinske crpke, rafinerije, mlinovi, silosi, tekstilni pogoni) ili pri montaži elektroničkih komponenti osjetljivih na statički elektricitet. Proizvodi se od tkanina s utkanim vodljivim nitima (pređama) ili antistatičkim premazima. Odjeća za zaštitu od nepovoljnih vremenskih uvjeta štiti tijelo od padalina, hladnoće, vjetra i vlage. Zaštitna odjeća pri smanjenoj vidljivosti mora, ovisno o razini vidljivosti, imati određene površine s fluorescentnim i retrorefleksnim materijalima, a boje materijala pozadine moraju biti uočljive. Odjeća za zaštitu od kemijskih, radioloških i bioloških opasnosti štiti od ugroza u plinovitom, tekućem i čvrstom stanju, a prema trajnosti razlikuje se odjeća za trajnu, ograničenu i jednokratnu uporabu. Mora osigurati nepropusnost materijala, šavova, preklopnih mjesta s drugom osobnom zaštitnom opremom.













Zaštitna odjeća može štititi i radni proces ili izradak od kontaminacije od strane radnika, što je slučaj u farmaceutskoj, prehrambenoj, optičkoj, precizno-mehaničkoj i elektroničkoj industriji.

Radna i zaštitna odjeća u Hrvatskoj

Radna i zaštitna odjeća projektira se i proizvodi u hrvatskim poduzećima Hemco u Đakovu, → Splendor tekstil u Klanjcu i Sesvetskom Kraljevcu, te Konfeks i Kroko u Zagrebu. Za proizvodnju su potrebna izrazita tehnička znanja i visokotehnološke metode. Rezanje materijala izvodi se NC vođenim agregatima s noževima i laserima, spajanjem dijelova šivanjem, toplinskim konvekcijskim i kondukcijskim te ultrazvučnim i visokofrekventnim metodama. U Hrvatskoj se proizvodi i zaštitna odjeća za vojne namjene (→ vojna odora). Tehničke tkanine i zaštitni materijali izrađuju se u poduzeću → Čateks u Čakovcu, a odore u poduzećima Hemco, Splendor tekstil, Konfeks te Kroko, u kojem se proizvode i protubalistički prsluci. Nekolicina manjih proizvođača posljednjih se godina profilirala kao poduzeća za proizvodnju medicinske zaštitne odjeće (→ medicinski tekstil). Proizvodnjom radne i zaštitne odjeće među ostalima bave se i Ustanova za profesionalnu rehabilitaciju i zapošljavanje osoba s invaliditetom URIHO iz Zagreba te Ustanova za zapošljavanje, rad i profesionalnu rehabilitaciju osoba s invaliditetom DES iz Splita.













Ugradnjom minijaturnih elektroničkih sustava u zaštitnu odjeću mijenja se pasivni način zaštite u aktivni. Na tom principu je na → Tekstilno-tehnološkome fakultetu u Zagrebu uspješno inovirana pametna zaštitna odjeća za dementne osobe, kapa za praćenje srčanoga pulsa te → inteligentna odjeća za zaštitu od hladnoće, apneje i za šumske radnike.

umjetna koža, plošna tekstilija koja nalikuje prirodnoj koži, te ju zamjenjuje u najširoj uporabi.

Obično se sastoji od nosećega tekstilnog sloja i nanosa polimera. Noseći sloj može biti tkanina, pletivo ili netkana tekstilija od pamuka ili umjetnih vlakana, a rjeđe i papir. Na njega se nanosi jedan ili više slojeva polimera, najčešće poli(vinil-klorida) (PVC) ili poliuretana (PU), a rjeđe poliakrilonitrila ili nekoga drugog polimera. Nanosi mogu biti jednostrani ili obostrani, a katkad polimer prodire i kroz noseći materijal. Dodatkom pigmenata u otopinu polimera u organskom otapalu, ili u vodenu disperziju polimera te naknadnim sušenjem, fiksiranjem i glačanjem, dobivaju se obojeni materijali slični prirodnoj koži. Nepropusni su za vodu, a najčešće i za zrak.

U početku su se za dobivanje umjetnih koža tkanine obrađivale u lanenom ulju, a potkraj XIX. st. premazivale su se celuloznim nitratom otopljenim u esterima; potom su slijedila gumirana platna, a 1937. počeli su se nanositi na tkaninu premazi od PVC-a s velikim dodatkom omekšivača (30 do 100%). Prva umjetna koža na osnovi PVC-a, slična pravoj koži, poznata pod trgovačkim nazivom Skai, s ugrađenim mjehurićima plina radi postizanja elastičnosti, počela se proizvoditi 1958. Skaj je u Hrvatskoj često istoznačnica za umjetnu kožu. Iz nekih područja potpuno je istisnuo prirodnu kožu i stvorio nova tržišta (npr. za medicinske svrhe). Umjetna koža na osnovi PU-a proizvodi se od 1960. Slojevi se mogu nanositi izravno na noseći materijal, ali tada postoji opasnost da se na površinu pokrivnoga sloja prenesu obrisi nosećega materijala. Na taj način izrađuju se jeftinije umjetne kože. Mnogo bolji izgled dobiva se ako se najprije na silikonizirani papir nanese jedan ili dva pokrivna sloja PU-a, a zatim se slojevi suše te se ponovno na njih nanosi ljepljivi međusloj i sljepljuje s nosećim materijalom (tkanina ili pletivo). Nakon ponovnoga sušenja odvaja se silikonizirani papir od umjetne kože. Na površini umjetne kože ostaje donji dio, a na njemu ostaje i otisak silikoniziranoga papira kojemu se može dati izgled po volji.

Posebnu skupinu čine vrhunski imitati prirodne kože, koji se dobivaju visokom tehnologijom izradbe netkanih tekstilija iz mikrovlakana i uz naknadnu koagulaciju u vodi. Pri tome nastaju vrlo čvrsti, gusto zbijeni mikrokoagulati u poliuretanskome sloju. Taj je postupak, otkriven 1964., postao vrlo važan. Odjevni predmeti od tako obrađenih materijala odlikuju se termofiziološkom udobnošću, jer propuštaju zrak i vlagu, a ne propuštaju vodu. Lijepa su izgleda, vrlo udobni i gotovo da se ne razlikuju od prirodne kože.

Umjetna koža u Hrvatskoj

U Hrvatskoj se umjetna koža na osnovi PVC-a počela proizvoditi 1955. u tvornici → Jugoplastika u Kaštel Sućurcu, a vrhunac je dosegnula 1960-ih, kada je Jugoplastika diktirala modu za kišne kabanice, ljetne sandale, galanteriju i drugo. Postupno se, osobito u proizvodnji galanterije, prednost počela davati umjetnoj koži na osnovi PU-a, iako se proizvodnja umjetnih koža na osnovi PVC-a, osobito za automobilsku opremu, zadržala na visokoj razini još tijekom 1980-ih. Jugoplastika je primjerice 1983. isporučila 170 000 kompleta za vozila poduzeća Crvena zastava te dodatno za izvoz za primjenu u istočnoeuropskim vozilima.

Zbog ratnih prilika i nedostatka praha od PVC-a, ta je proizvodnja zamrla tijekom 1990-ih. Umjetna koža na osnovi PU-a proizvodi se u tvornici → Čateks u Čakovcu od 1971. Proizvodnja se zadržala do danas, izravnim i prijenosnim postupkom, a glavninu proizvoda čine materijali koji se rabe u medicinske svrhe (navlake za madrace, jastučnice, medicinska pomagala). Materijali su ugodni za opip, mogu se višestruko prati na 95 °C te sterilizirati, obrađeni su protiv gorenja, gljivica i bakterija. U nešto manjoj mjeri u Čateksu se proizvodi zaštitna odjeća i kabanice, ali i radna zaštitna odjeća protiv gorenja, za zaštitu od kiselina i sl.







umjetna gnojiva → mineralna gnojiva

škrob, ugljikohidrat iz skupine rezervnih biljnih polisaharida formule (C₆H₁₀O₅)_n, izgrađen od jedinica glukoze i u obliku granula pohranjen u amiloplastima.

Više od 99% svjetske proizvodnje škroba podrijetlom je iz kukuruza, krumpira, pšenice i tapioke. Škrobne granule pojedinih biljnih vrsta razlikuju se po obliku (lećaste, okrugle, eliptične, poligonalne, nepravilne, jednostavne i složene), zastupljenosti pojedinih oblika, veličini (2–150 µm), stupnju uređenosti, udjelu amiloze i amilopektina, te po fizikalnim svojstvima (temperatura želatinizacije, brzina retrogradacije te sposobnosti bubrenja i stvaranja škrobnoga gela). Sav škrob u osnovi je izgrađen od dvaju polisaharida, ravnolančaste amiloze (molekulske mase 104–106 g/mol u kojoj su D-glukozne jedinice međusobno povezane α-1,4-glikozidnim vezama) i razgranatog amilopektina (molekulske mase 107–108 g/mol). Škrobovi u prosjeku sadrže oko 25% amiloze i 75% amilopektina, te malo ostataka proteina, lipida i fosfora podrijetlom iz sirovine iz koje su izdvojeni. No škrob može biti i u potpunosti izgrađen iz amilopektina (kukuruzni ili rižin voštani škrob) ili amiloze (amilo škrob kukuruza). Granule škroba pokazuju svojstvo birefrigencije (dvostrukoga loma svjetlosti) i difrakcije x-zraka (spektri tipa A, B, C i V ovisno o vrsti i stanju škroba), što upućuje na visoku uređenost njihove granularne strukture. Škrobne granule nisu topive u hladnoj vodi, međutim, ako se vodena suspenzija škroba zagrijava, granule škroba počet će bubriti i vezati vodu. Daljnjim porastom temperature nabubrit će maksimalno sve granule, a nakon što se zagrijavanjem prijeđe maksimalna temperatura želatinizacije škroba, molekule će početi pucati i raspadati se. Kad se proces želatinizacije zaustavi prije postizanja maksimalne temperature želatinizacije te suspenzija dehidrira, dobiva se predželatinizirani škrob ili instant-škrob koji ima svojstvo bubrenja u hladnoj vodi. Ako se vodena škrobna suspenzija zagrije iznad temperature želatinizacije (preželatinizirani škrob) i zatim ohladi, dobit će se čvrsti gel u kojem su molekule vode vezane vodikovim vezama na razgrađene molekule amiloze i amilopektina (sposobnost geliranja).

U Hrvatskoj se škrob nije nikada proizvodio. U prvoj polovici XX. st. škrob se proizvodio uglavnom iz kukuruza, pšenice i krumpira, a u Hrvatsku se dopremao iz nekih od sedam vojvođanskih i jednog slovenskog poduzeća. Na hrvatskom je tržištu škrob uglavnom zastupljen Podravkinom robnom markom Gussnel i Dr. Oetkerovim Gustinom (oba kukuruzna). Tehnologija proizvodnje škroba poučava se unutar kolegija Tehnologija preradbe sirovina biljnoga podrijetla I na → Prehrambeno-tehnološkome fakultetu u Osijeku i kolegiju Biotehnologija II na → Prehrambeno-biotehnološkome fakultetu u Zagrebu.

Pan – Tvornica papira Zagreb d. o. o., poduzeće za proizvodnju papira i kartona sa sjedištem u Zagrebu. Sljednik je Zagrebačke dioničke tvornice papira, utemeljene 1893. na Zavrtnici 17, na zemljištu otkupljenome od gradske živodernice. Tvornički kompleks izgrađen je 1895. prema projektu arhitekata Lea Hönigsberga i Ljudevita Deutscha. Sastojao se od 12 zgrada raspoređenih oko središnjega tvorničkog dimnjaka, a imao je i industrijski željeznički kolosijek. Papir se isprva izrađivao od starih krpa i prnja s pomoću ručnih sita, a proizvodnja je obuhvaćala pisaći, tiskovni, crtaći, omotni i specijalni papir. Godine 1899. poduzeće je proizvelo 650 t papira, a 1904. broj se povećao na 1900 t.

Tvornicu je do I. svj. rata financirao židovski i mađarski kapital, a uz uže domaće tržište njezini su proizvodi plasirani i u druge dijelove Austro-Ugarske te u Srbiju i Bugarsku. Godine 1907. proizvedeno je čak 2100 t papira, no tijekom i neposredno nakon I. svj. rata dolazilo je do teškoća u poslovanju, pa je tvornica u nekoliko navrata prekidala s radom. Propašću Austro-Ugarske Monarhije tvornica je izgubila više od 50% tržišta, a zbog nedovoljne carinske zaštite i nepovoljnih carinskih tarifa tijekom 1920-ih morala je izdržati tešku borbu s konkurencijom austrijske i čehoslovačke industrije papira. Potkraj 1920-ih i tijekom 1930-ih obnovljena je i znatno proširena. Tvornički pogoni osuvremenjeni su nabavom novih strojeva i elektrificirani, a istodobno je bio proširen i proizvodni asortiman (valovita ljepenka, krep-papir, telegrafska vrpca i dr.). Tada je tvornica potpuno napustila uporabu krpa u proizvodnji papira. Bruto proizvodnja je 1939. dosegnula 9600 t papira. U tom razdoblju tvornica je zapošljavala oko 250 radnika.

Godine 1941. većinski vlasnik dionica poduzeća postalo je Povlašteno hrvatsko industrijsko i trgovačko dioničko društvo (POHIT), no zbog teškoća u nabavi pogonskoga goriva tvornica je 1944. prestala s radom. Nakon II. svj. rata poduzeće je prešlo u državno vlasništvo te je od 1946. nastavilo djelovati pod nazivom Zagrebačka tvornica papira. Po opsegu proizvodnje je s riječkom tvornicom papira bilo među najvećim poduzećima papira u Jugoslaviji (poslije Tvornice papira i celuloze Vevče u Ljubljani). Godine 1950. proizvelo je ukupno 10 500 t papira i kartona. Uz već navedene vrste papira, u tom je razdoblju proizvodni asortiman činio niz artikala za industrijske potrebe, poput natronskoga papira za vreće (za cementnu, kemijsku i prehrambenu industriju) te za izradbu brusnih papira.













Povećanjem proizvodnje postojeći kompleks pokazao se premalim te je 1958. započelo preseljenje pogona u industrijsku zonu na Žitnjaku (Radnička cesta 173), koje je dovršeno sredinom 1960-ih. U sljedećim desetljećima razvoj papirne industrije uvjetovao je ubrzano kontinuirano osuvremenjivanje i rekonstrukciju pogona, a proizvodnja je bila organizirana putem OOUR-a: Proizvodnja papira, Ambalaža papira i kartona te Papirkomerc.

Ne snašavši se u novim društveno-ekonomskim uvjetima, tvornica je poslovala s poteškoćama koje su je, unatoč pokušajima sanacije, 1991. dovele do stečaja. Novi vlasnik postala je Privredna banka Zagreb, koja ju je 1994. prodala poduzeću PAN – Tvornica kartona i kartonske ambalaže iz Donjih Andrijevaca. Osuvremenjivanjem proizvodnoga sustava novi je vlasnik oživio rad tvornice, koja je tada nastavila poslovati pod nazivom PAN – Tvornica papira Zagreb, te zapošljavala gotovo 500 radnika. Godine 2004. proizvela je 35 000 t ambalažnih i 7000 t grafičkih papira, uključujući i novinski. Od 2013. nastavila je poslovati s gubitcima, broj zaposlenih smanjio se na približno 100, te je nad njom 2018. proglašen stečaj.

Marić, Vladimir (Dežanovac kraj Daruvara, 11. I. 1939 – Zagreb, 22. V. 2009), biotehnološki inženjer, stručnjak za primjenu biotehnologije u industrijskoj proizvodnji hrane i pića.

Na Biotehnološkom odjelu Tehnološkoga fakulteta (→ Prehrambeno-biotehnološki fakultet), u Zagrebu diplomirao je 1964. te doktorirao 1973. disertacijom Kinetika biosinteze proteina pri kultivaciji Candida lipolytica u podlozi s ugljikovodicima (mentor → V. Johanides). Bio je 1964–65. voditelj laboratorija u Daruvarskoj pivovari. Od 1966. radio je na Fakultetu, od 1980. kao redoviti profesor. Predavao je kolegije Biokemijsko inženjerstvo, Industrijska mikrobiologija, Razvoj procesa i proizvoda u biotehnologiji i dr. Bio je predstojnik Zavoda za biokemijsko inženjerstvo 1980–84. i dekan Fakulteta 1984–88. Usavršavao se 1974. i 1978. u Mikrobiološkom institutu Tehničke visoke škole u Zürichu (ETH Zürich) te na Sveučilištu u Birminghamu 1974–75.

Bavio se proizvodnjom bjelančevina s pomoću jednostaničnih organizama, primjenom biotehnologije u industrijskoj proizvodnji pića i hrane, prijenosom kisika u biokemijskim reaktorima, projektiranjem biotehnoloških procesa i pogona, te je bio specijalist pivarstva. Surađivao je s pivovarama u Zagrebu, Karlovcu, Daruvaru, Splitu, Skopju i dr. Suautor je patenta za integralni postupak sušenja i preradbe hmeljnih šišarica u pelete (2006). Zaslužan je i za razvoj proizvodnje kvaščeve i bakterijske biomase na metanolu i ugljikovodicima, što je u to doba bila vrhunska tehnologija na globalnoj razini. Objavio je udžbenike Industrijska mikrobiologija (1976., s V. Johanides i dr.), Biotehnologija i sirovine (2000), Biokemijsko inženjerstvo (2009., s B. Šantekom), knjigu Pivo – tekuća hrana (1995) te surađivao na izdanjima LZ-a (Hrvatska opća enciklopedija i Tehnički leksikon). Od 1995. do 2003. bio je član uprave Karlovačke pivovare i član Znanstvenoga savjetodavnog komiteta Europske federacije za biotehnologiju. Bio je redoviti član HATZ-a te pokretač i glavni urednik časopisa Svijet piva (1995–2005). Dobitnik je nagrade »Fran Bošnjaković« (2000) i državne Nagrade za životno djelo (2007).

Brežnjak, Marijan (Zagreb, 27. IV. 1926 – Zagreb, 16. I. 2014), šumarski inženjer, stručnjak za pilansku preradbu drva.

Diplomirao je 1952. na tehničkome smjeru Šumarskog odjela Poljoprivredno-šumarskoga fakulteta (→ Fakultet šumarstva i drvne tehnologije) u Zagrebu, gdje je doktorirao 1964. disertacijom Neke eksploatacione karakteristike tračnih pila i jarmača. Nakon diplome radio je u drvnoindustrijskim poduzećima u Klani i Delnicama. Od 1955. bio je zaposlen u Zavodu za tehnologiju drva matičnoga fakulteta, od 1977. kao redoviti profesor; umirovljen je 1991. Predavao je kolegij Pilanska prerada drva (Tehnologija masivnog drva). Bio je prodekan Drvnoindustrijskog odjela (1972–74) i dekan Fakulteta (1980–82) te dugogodišnji predstojnik Katedre za tehnologiju drva. Kao stručnjak Organizacije za ishranu i poljoprivredu pri UN-u boravio je 1965. u Mjanmaru (tada Burma). Predavao je i na Drvnom odjelu Biotehničkoga fakulteta u Ljubljani, te bio gostujući profesor na Odjelu za tehnologiju drva Visoke poljoprivredne škole u norveškom Åsu (1992).

Autor je mnogobrojnih znanstvenih radova, studija, projekata i ekspertiza iz područja pilanske tehnologije drva te udžbenika Pilanska tehnologija I–II (1997–2000). Bio je predstavnik Jugoslavije u Tehničkom savjetu SEV-a u Bratislavi (1972–74) i Komitetu za drvo Ekonomske komisije za Europu UN-a te predsjednik jedne od sekcija Međunarodnog udruženja šumarskih znanstvenih organizacija IUFRO-a (1976–84). Bio je glavni urednik časopisa → Drvna industrija (1990–91). Od 1997. počasni je član Akademije šumarskih znanosti. Od 2000. je professor emeritus Sveučilišta u Zagrebu.

Timet, Stjepan (Zagreb, 20. X. 1860 – Zagreb, 16. IV. 1909), političar, borac za poboljšanje socijalnog položaja tipografa potkraj XIX. st.

Po profesiji tipograf, započeo je djelovati kao slagarski naučnik u listu Narodne novine u Zagrebu. Od 1882. bio je član odbora, a 1897–1909. poslovođa u Hrvatskom tipografskom društvu te urednik strukovnih listova Tipografija (1885–86) i Hrvatski tipograf (1898–99). Godine 1898–1909. bio je ravnatelj Prve hrvatske radničke tiskare. Zauzimao se za poboljšanje socijalnog položaja tipografa te je 1892–93. inicirao štrajk knjigotiskara u Zagrebu. Godine 1893. pokušao je osnovati tipografsko društvo u Sarajevu, ali je bio optužen kao socijalist i protjeran iz BiH. Politički orijentiran prema pravaštvu, prigodom raskola Stranke prava 1895. priklonio se Josipu Franku te je kao član Čiste stranke prava (od 1904. Starčevićeva hrvatska stranka prava) 1898–1909. bio gradski zastupnik Zagreba.

Tomić, Franjo (Frane) (Siverić, 2. III. 1936), agronom, stručnjak za melioraciju tla, odvodnju i navodnjavanje.

Diplomirao je 1961. na Poljoprivrednome fakultetu (→ Agronomski fakultet) u Zagrebu, a doktorirao 1972. disertacijom Vodni režim tla i njegov utjecaj na uzgoj karanfila u zatvorenom prostoru na Poljoprivrednom fakultetu u Novom Sadu. Nakon završetka studija kratko je radio u Poljoprivrednom kombinatu Petrovo polje u Drnišu, a 1962. zaposlio se na zagrebačkom fakultetu, gdje je od 1983. bio redoviti profesor. Bio je dugogodišnji predstojnik Zavoda za melioracije, predsjednik Predsjedništva fakultetskog Instituta za agroekologiju (1984–86), te prodekan (1978–81) i dekan Fakulteta (u tri mandata; 1981–97).

Znanstveno se bavio melioracijom tla, odvodnjom i navodnjavanjem, na čemu su se temeljili kolegiji koje je predavao. Izradio je mnoge projekte vezane uz odvodnju i navodnjavanje u Hrvatskoj, Sloveniji, BiH i Venezueli. Autor je više od 180 znanstvenih radova te knjiga i udžbenika Agrobiotopi mediteranskog područja i optimalizacija stanišnih uvjeta za vrtlarstvo (s V. Mihalićem i A. Butorcem, 1978), Navodnjavanje poljoprivrednih zemljišta (sa Z. Kosom i D. Gerešom, 1985), Navodnjavanje (1985), Reguliranje suvišnih voda (s D. Petošićem, 2011). Bio je predsjednik Hrvatskog društva za odvodnju i navodnjavanje (1989–95). Od 2010. redoviti je član HAZU-a, unutar kojega je djelovao kao predsjednik Znanstvenoga vijeća za zaštitu prirode (2011–15) i kao voditelj Zavoda za znanstvenoistraživački i umjetnički rad u Koprivničko-križevačkoj županiji (od 2013). Predsjednik je → Akademije poljoprivrednih znanosti od njezina osnutka 2017. Dobitnik je odlikovanja Redom Danice hrvatske s likom Ruđera Boškovića za osobite zasluge u znanosti (1997) i Redom Danice hrvatske s likom Blaža Lorkovića za osobite zasluge u gospodarstvu (1997) te državne Nagrade za životno djelo (2003). Od 2006. je professor emeritus Sveučilišta u Zagrebu.

Franjić, Jozo (Musić kraj Đakova, 7. I. 1966 – Zagreb, 7. XI. 2021), šumarski inženjer, stručnjak za šumarsku botaniku.

U Zagrebu je diplomirao 1990. na Šumarskom odsjeku Šumarskoga fakulteta (→ Fakultet šumarstva i drvne tehnologije), a doktorirao 1996. na Prirodoslovno-matematičkome fakultetu disertacijom Multivarijantna analiza posavskih i podravskih populacija hrasta lužnjaka (Quercus robur L., Fagaceae) u Hrvatskoj (mentor → I. Trinajstić). Od 1990. bio je zaposlen na Šumarskome fakultetu, od 2007. kao redoviti profesor. Predavao je kolegije Šumarska botanika, Botanika, Fiziologija šumskoga drveća, Fiziologija bilja, Parkovno perensko i jednogodišnje bilje. Bio je pročelnik Zavoda za istraživanje u šumarstvu (2003–04), predstojnik Zavoda za šumarsku genetiku, dendrologiju i botaniku (2004–08), voditelj doktorskoga studija Šumarstvo (2007–11), prodekan (2004–06) i dekan fakulteta (2006–08). Bavio se vegetacijskom ekologijom, florom, utjecajem klimatskih promjena na funkcioniranje šumskih ekosustava. Autor je udžbenika Golosjemenjače (s M. Vidakovićem, 2004), Šumsko drveće i grmlje Hrvatske (sa Ž. Škvorcom, 2010., 2020), Šumsko zeljasto bilje Hrvatske (sa Ž. Škvorcom, 2014), Croatian Forest Plants (sa Ž. Škvorcom, 2020). Bio je redoviti član Akademije šumarskih znanosti od 2015.

vitamini, organski spojevi raznovrsnih struktura i kemijskih svojstava, u malim količinama nužni za rast, razvoj i normalno djelovanje organizma.

Zbog iznimno male dnevne potrebe (između 3 μg i 60 mg) nazivaju se i mikronutrijentima. Klasificiraju se prema biološkoj funkciji, a prema topivosti razlikuju se oni topivi u vodi (vitamin C i vitamini skupine B) i oni topivi u mastima (vitamin A, D, E i K). U organizmu imaju ulogu katalizatora i regulatora. Vitamini su nezamjenjivi dijelovi enzima, bioloških katalizatora kemijskih reakcija, te sudjeluju u sintezi, pretvorbi i razgradnji lipida, ugljikohidrata, proteina i nukleinskih kiselina. Za razliku od drugih biološki važnih spojeva, u čovjekovu se organizmu ne mogu sintetizirati, nego ih je potrebno unositi namirnicama koje sadrže vitamine (odn. provitamine) ili pak pripravcima (dodatcima prehrani). Provitamini su vitaminske preteče koji se u organizmu pregrađuju u vitamine, primjerice iz karotenoida nastaje vitamin A, a iz derivata kolesterola vitamin D. Vitaminima slične tvari, kao što su inozitol, kolin i para-aminobenzojeva kiselina, te neke druge tvari s vitaminskim djelovanjem (poput flavonoida) ponekad se pogrešno smatra vitaminima. Vitaminski pripravci proizvode se iz koncentriranih izvora hranjivih tvari ili drugih tvari s hranjivim ili fiziološkim učinkom, a na tržište se krajnjem potrošaču mogu stavljati isključivo zapakirani pojedinačno ili u kombinaciji. Njihova je svrha dodatno obogatiti uobičajenu prehranu radi održavanja zdravlja. Vitamini se industrijski najčešće proizvode kemijskom sintezom, izdvajanjem iz prirodnih tvari, ili biotehnološki s pomoću mikroorganizama. Tako primjerice neke vrste kvasaca i bakterija proizvode vitamine skupine B i ergosterol (provitamin D₂), a plijesni β-karoten (provitamin A).







Povijesni razvoj

Prije otkrića vitamina tek četiri nutritivna faktora smatralo se nužnima za zdravlje: proteine, ugljikohidrate, masti i minerale. Ipak, bilo je poznato da mora postojati još neki faktor čiji je nadostatak uzrok bolesti poput skorbuta, beriberija ili rahitisa, a koja su kroz nekoliko otkrića u XVIII. st. i posebice XIX. st. objašnjena kao stanja koja nastaju zbog nedostatka vitamina. Znanost o prehrani, pokusima s izuzimanjem i dodavanjem prehrambenih faktora u životinja, tada je dobila velik zamah, a kemičari su izolirali vitamine, pronašli njihovu kemijsku strukturu te razvili metode njihove sinteze. Naziv je 1911. uveo poljski biokemičar Casimir Funk, koji je izolirao tiamin (vitamin B1) te je, smatrajući ga vitalno važnim aminom, osmislio naziv vitamin. Do 1948. otkiveno je svih 13 vitamina. Vitamini su se od početka označavali slovima (A, B, C, D, E, K), a otkrivanjem strukturno srodnih spojeva slovima su se dodavali brojevi (npr. D₃). Uz oznake slovima često se rabe i nazivi koji upućuju na kemijsku građu. Hrana je bila jedini izvor vitamina do 1930-ih. Uskoro je započela komercijalna proizvodnja vitamina B kompleksa i polusintetičkoga vitamina C. Znanstvenici Stanton A. Harris i Karl Folkers 1939. prvi su u svijetu opisali sintezu piridoksin-hidroklorida (vitamin B₆). Poslije su je proširili i prilagodili za industrijske svrhe, no postupak proizvodnje sastojao se od sedam kemijskih faza, što se pokazalo neisplativim. Današnja se godišnja proizvodnja vitamina u svijetu procjenjuje na približno 100 000 t, od čega je oko 40% biotehnološka proizvodnja (vitamini B₂ i B₁₂ potpuno, a vitamini C i E te provitamin ergosterol djelomično). Među najvažnijim su svjetskim proizvođačima poduzeća F. Hoffmann-La Roche iz Švicarske, BASF iz Njemačke, Takeda, Sumitomo, Riken i Vitamin iz Japana te Merck iz SAD-a.

Proizvodnja u Hrvatskoj

U Hrvatskoj vitamine proizvodi poduzeće → Pliva iz Zagreba, koje se već u početcima proizvodnje svrstalo među najveće proizvođače vitamina C i vitamina B₆ u svijetu. Proizvodnja vitamina C započela je 1953. prema vlastitoj patentiranoj tehnologiji u poluindustrijskim količinama od nekoliko desetaka kilograma. Jedan od glavnih projektanata postrojenja za proizvodnju vitamina C bio je → Ernest Rajner, a → Gavra Tamburašev uspostavio je tehnološke postupke. Već 1956. proizvodilo se nekoliko tona, a 1961. godišnji kapacitet novoizgrađenoga postrojenja iznosio je 100 t. Dodatnim proširivanjem postrojenja i poboljšanjem proizvodnoga postupka uvođenjem fermentativnog postupka dobivanja sorboze iz sorbitola dostignut je proizvodni kapacitet više od 1300 t na godinu.







Plivinim je znanstvenicima 1950-ih cilj bio pronaći nov postupak za proizvodnju vitamina B₆ koji bi bio ekonomičniji od već poznatih. Nakon pronalaska konkurentnoga puta sinteze piridoksin-hidroklorida (vitamin B₆), industrijska je proizvodnja tog vitamina prema vlastitoj tehnologiji u novootvorenome pogonu započela 1959. Početni kapacitet proizvodnje dostizao je tek približno 300 kg na godinu. Tijekom sljedećih godina postupak je znatno poboljšan pa je nakon nekoliko rekonstrukcija proizvodnoga postrojenja godišnji kapacitet proizvodnje povećan na približno 70 t. U unapređenju proizvodnje posebno su se istaknuli Berislav Glunčić (1930–2013), Nedjeljko Kujundžić (1942), Krunoslav Kovačević (1943), Stjepan Mutak (1942) i → Rativoj Seiwerth. U Plivi je na sintezi vitamina radio i → Ivan Butula.

Kako su se piridoksin-hidroklorid i mnogi drugi kemijski proizvodi uglavnom izvozili na zapadno tržište, trebalo je u skladu sa zahtjevima uvoditi suvremenije analitičke metode za praćenje stupnja reakcije koje su se usporedno razvijale. Uz određivanje sadržaja izravnim analizama prema funkcijskim skupinama, postupno su se uvodile i kromatografske metode. Prva je bila plinska kromatografija, a uz nju su se razvijale i metode priprave hlapljivog uzorka, kao npr. esterifikacija. U postupku analize piridoksin-hidroklorida, među prvima je uvedena kromatografija na papiru kao analitička metoda, a potom i tankoslojna kromatografija na sloju silika-gela, pa se lakše mogao pratiti tijek i kraj kemijske reakcije.

U Plivi je razvijena i → Cedevita, najpoznatiji i najdugovječniji vitaminski napitak u Hrvatskoj. Multivitaminske granule Cedevite s okusom naranče kakve danas znamo izumio je 1969. farmaceut Martin Stanković, dok je njezina proizvodnja započela godinu dana kasnije. Od samog je početka u svom sastavu imala devet vitamina: C, B₁, B₂, B₃, B₅, B₆, B₉, B₁₂ i E. Tadašnju Cedevitu potrošači su nabavljali u staklenim bočicama koje su, uz mjericu za doziranje, bile pakirane u kartonske kutijice, a 1970-ih zamijenile su ih plastične smeđe bočice. Cedevita je tako više podsjećala na lijek, a prodavala se samo u ljekarnama. Prva moderna tvornica za proizvodnju izgrađena je 1983., a do danas je sedam puta restrukturirana u najsuvremeniji tehnološki pogon. Nalazi se u zagrebačkoj Planinskoj ulici, gdje se proizvodi količina od približno 9000 t na godinu.







Na → Prehrambeno-biotehnološkom fakultetu u Zagrebu, kolegije i istraživanja povezane s vitaminima vode → Zlatko Kniewald, → Draženka Komes i → Vladimir Mrša.

Prelog, Vladimir (Vlado) (Sarajevo, 23. VII. 1906 – Zürich, 7. I. 1998), kemičar, stručnjak za organsku kemiju i stereokemiju, nobelovac.

Gimnaziju je polazio u Osijeku i Zagrebu. Osječki mu je profesor Ivan Kuria pobudio zanimanje za kemiju, pa je Prelog uz njegovu pomoć već 1921. objavio svoj prvi znanstveni rad. Diplomirao je 1928. na Kemijsko-inženjerskom odjelu Tehničke visoke škole u Pragu, gdje je 1929. doktorirao kod uglednog češkog kemičara Emila Votočeka disertacijom O kyselině 3,12-dihydroxypalmitové, necukerné složce kyseliny rhamnokonvolvulinové. Nakon odsluženoga vojnog roka vratio se u Prag, gdje je do 1934. radio u poduzeću Gotharda J. Dříze kao voditelj laboratorija za proizvodnju rijetkih kemikalija. Ondje je istraživao mogućnost sinteze kinuklidinskoga dijela molekule kinina te moguće protumalarijsko djelovanje više reakcijskih međuprodukata, a rezultate je objavio u 25 znanstvenih radova.

Zagrebačko razdoblje

Na poziv Kemijsko-inženjerskog odjela zagrebačkoga Tehničkoga fakulteta (→ Fakultet kemijskog iženjerstva i tehnologije) vratio se u Zagreb 1934. te je kao docent počeo predavati organsku kemiju 1935. Od iste je godine bio predstojnik Zavoda za organsku kemiju, a 1941. izabran je za izvanrednoga profesora. Na Fakultetu je modernizirao nastavu kemije uvođenjem u program preparativne organske kemije, sastavljanjem nastavnoga materijala prema kojem je 1942. tiskan udžbenik Organska kemija I–II te opremanjem studentskoga laboratorija suvremenim uređajima uz pomoć poduzeća Kaštel d. d. (poslije → Pliva), s kojim je uspostavio i znanstvenu suradnju. Nastavio je rad započet u Pragu, usredotočivši se na sintezu kemoterapeutika te istraživanje alkaloida kore kininovca i nekih alkaloidnih bicikličkih baza. U Kaštelu je 1936. potaknuo osnivanje Istraživačkoga laboratorija s kemijskim i farmakološkim odjelom te sa svojim diplomantima i doktorandima (→ Ljubomir Trinajstić, → Ernest Rajner) pripravio potpuno nove spojeve za proizvodnju lijekova, među kojima je najpoznatiji sulfonilamid, vrlo djelotvoran antibakterijski lijek (→ antibiotici), patentiran 1937. pod nazivom Streptazol. S asistentom → Rativojem Seiwerthom prvi je uspio sintetizirati naftni ugljikovodik adamantan, po čemu je postao svjetski poznat. Tijekom djelovanja u Zagrebu objavio je sa suradnicima pedesetak znanstvenih radova. Skupina njegovih učenika i znanstvenih suradnika (među ostalima i → Smiljko Ašperger, → Viktor Hahn, → Dragutin Kolbah), poslije nazvana Prelogovom zagrebačkom školom organske kemije, postignula je zapaženu sveučilišnu i znanstvenu karijeru na zagrebačkim fakultetima, u → Institutu Ruđer Bošković (sv. 4) i Plivinu Istraživačkom institutu.







Švicarsko razdoblje

Potkraj 1941. Prelog je otišao iz Zagreba i uz pomoć → Lavoslava Ružičke (sv. 4) zaposlio se u njegovu Laboratoriju za organsku kemiju visoke tehničke škole u Zürichu (ETH Zürich). Ondje je od 1942. bio privatni docent, od 1945. naslovni, od 1947. izvanredni te od 1950. do umirovljenja 1976. redoviti profesor. Bio je voditelj Laboratorija 1957–65. Na ETH-u je s E. Gäumannom predvodio skupinu organskih kemičara i mikrobiologa koji su istraživali mikrobne metabolite te otkrili, odredili konstituciju i sintetizirali feroksiamin i izolirali rifamicin, nonacitin i boromicin. Nakon što je 1957. preuzeo Ružičkino mjesto predstojnika Laboratorija za organsku kemiju, nastavio je njegove reforme, uspjelo povezavši tradicionalnu i modernu organsku kemiju te pretvorivši ETH u svjetski poznatu školu organske kemije. Pratio je napredak organske kemije u Hrvatskoj, zauzimao se za modernizaciju nastavnih programa s više praktičnoga rada u laboratorijima te školovao nekoliko hrvatskih stručnjaka (→ Stanko Borčić). Nakon umirovljenja svojim je stipendijama omogućio nekolicini hrvatskih organskih kemičara doktorske i poslijedoktorske specijalizacije na ETH-u, istražujući s njima područje krunastih etera.

Znanstveni doprinos i priznanja

Prelog je imao široko područje znanstvenoga interesa, no većina mu je radova iz stereokemije. Pridonio je objašnjenju strukture steroida, triterpena, kinina, strihnina, solanina i drugih alkaloida, a njegova sustavna istraživanja stereoselektivnosti mikrobnih i enzimskih reakcija rezultirala su empirijskim pravilom koje predviđa konformacijske odnose reaktanata i produkata (Prelogovo pravilo). Baveći se geometrijskim svojstvima molekula, o tom je području stereokemije, koje je nazvao kemijskom topologijom, 1967–69. objavio niz članaka. Uočivši potrebu za jednoznačnim opisom konfiguracije stereoizomera, s R. S. Cahnom i C. Ingoldom predložio je sveobuhvatan sustav kategorizacije i specifikacije molekulske kiralnosti, nazvan Cahn-Ingold-Prelogovim pravilima (CIP-pravila), koji se primjenjuje i danas. Rezultate istraživanja objavio je u 417 znanstvenih radova. Autor je knjige Lavoslav Ružička 1887–1976 (s O. Jegerom, 1987). Isticao je značenje sprege znanosti i proizvodnje, potkrijepivši to rezultatima vlastita rada (tridesetak prihvaćenih patenata).







Bio je predsjednik Švicarskoga kemijskog društva 1972–74. i član Upravnoga odbora poduzeća Ciba-Geigy 1960–78. Za doprinos stereokemiji molekula i reakcija podijelio je s J. W. Cornforthom Nobelovu nagradu za kemiju 1975. Dobitnik je Medalje »Božo Težak« 1989. i jubilarne nagrade Plive 1996. Bio je počasni doktor Sveučilišta u Zagrebu i Sveučilišta Josipa Jurja Strossmayera u Osijeku te više inozemnih sveučilišta, počasni član mnogih udruga i akademija, među ostalim HAZU-a i Papinske akademije znanosti, počasni predsjednik bijenalnoga skupa Ružičkini dani te društva Almae matris alumni Croaticae Zagrebačkoga sveučilišta. Od 1986. ETH godišnje organizira Prelogovo predavanje i za doprinose stereokemiji dodjeljuje zlatnu Prelogovu medalju, a Pliva i Hrvatsko kemijsko društvo od 1996. svake druge godine mladim kemičarima dodjeljuju Nagradu »Vladimir Prelog« za znanstvena postignuća u organskoj kemiji. Njemu u čast osnovano je 1998. švicarsko-hrvatsko društvo »Vladimir Prelog« u Zürichu. Po njemu su nazvani stipendija Hrvatskoga kulturnoga društva Napredak, Prirodoslovna škola u Zagrebu i Akademski pjevački zbor koji djeluje u okviru Društva diplomiranih inženjera i prijatelja kemijsko-tehnološkog studija Sveučilišta u Zagrebu. Poprsja u bronci postavljena su mu u Perivoju hrvatskih velikana u Osijeku (autor Marijan Sušac) i u Plivinu Istraživačkom institutu (Kuzma Kovačić), portret u bronci u zgradi Fakulteta kemijskoga inženjerstva i tehnologije u Zagrebu i u Tehničkoj visokoj školi u Pragu (Ivica Antolčić), a figura u bronci u Parku nobelovaca u Mostaru (Zoran Jurić). Proglašen je počasnim građaninom Zagreba 1989., Sarajeva 1992. i Osijeka 1994.

probiotici, jedna ili više kultura živih mikroorganizama, najčešće bakterija ili kvasaca, koji djeluju korisno na zdravlje domaćina (korisnika). Često i naziv za proizvode koji ih sadržavaju.

Rabe se radi ponovne uspostave ravnoteže crijevne mikroflore poremećene zbog različitih čimbenika, poput primjene antibiotika, kemoterapije ili radioterapije. Također, uspostavom ravnoteže probiotici stvaraju nepovoljne uvjete za rast patogenih mikroorganizama. Rast probiotika potiču spojevi u hrani koji se nazivaju prebiotici.

Probiotici se mogu primjenjivati oralno, putem fermentiranih mliječnih proizvoda, → funkcionalne hrane (gdje su probiotici sastojak dodan u neki proizvod) ili kao samostalan proizvod (putem praškastog ili granuliranog pripravka u slobodnoj formi, tableta ili kapsula), aerosolom putem dišnoga sustava te lokalno u obliku masti za kožu ili čepića za urogenitalni sustav. U čestoj primjeni te s klinički dokumentiranim zdravstvenim učincima su vrste rodova bakterija Lactobacillus i Bifidobacterium te kvasca Saccharomyces, poput: Saccharomyces boulardii, Lactobacillus rhamnosus GG, Lactobacillus acidophilus La5, Lactobacillus casei Shirota, Bifidobacterium longum BB536 i Bifidobacterium lactis Bb12. Učinak probiotika naziva se probiozom.

Tehnološka platforma za industrijsku proizvodnju niza tradicionalnih biotehnoloških proizvoda, pa tako i probiotika jest → bioprocesno inženjerstvo.

Povijest

Mogućom se ulogom stanica u uništavanju patogenih mikroorganizama prvi bavio ruski mikrobiolog i zoolog Ilija Iljič Mečnikov (1845–1916). Njegova se hipoteza o staničnoj imunosti (1892), za razliku od teorije humoralne imunosti, zasniva na tome da su stanice, a ne samo protutijela u krvi, zaslužne za uništavanje patogenih mikroorganizama. Njegova je hipoteza priznata tek sredinom XX. st. s dodatnim napretkom ostvarenim u imunologiji te saznanjima o ljudskom mikrobiomu (sveukupni genom mikroba koji nastanjuju ljudski organizam) i njegovoj ulozi u suzbijanju prevelikog rasta patogenih mikroorganizama. Početkom XX. st. otkriveno je nekoliko vrsta bakterija čijim se unosom postiže pozitivan utjecaj na zdravlje. Među najvažnijim koracima u uporabi probiotika bilo je otkriće, izolacija i uzgoj bakterije Lactobacillus casei soja Shirota, japanskog mikrobiologa Minorua Shirote (1899–1982), a koja može preživjeti prolazak kroz gornji probavni sustav (1930). Fermentirano piće koje ih sadržava Yakult plasirano je na tržište 1935., a proizvodi se i danas. Zbog okolnosti poput Velike gospodarske krize, II. svj. rata i sve većeg napretka u liječenju antibioticima razvoj probiotičkih proizvoda u velikoj je mjeri stagnirao.

Od 1980-ih, zbog sve veće otpornosti na antibiotike i novih globalnih trendova, ponovno se pobudilo zanimanje za njihovu proizvodnju. Od tada je razvijeno nekoliko generacija probiotika, odn. probiotičkih pripravaka. Razvoj zaštite mikroorganizama probiotika, kako bi u što većoj mjeri preživjeli prolazak kroz želučanu kiselinu, također je iziskivao nekoliko koraka. U početku su se primjenjivale neobložene bakterije, a potom obložene bakterije mliječnoga vrenja (u kapsuli ili tableti), koje su se rabile kao dodatak prehrani. Mikrokapsulirane bakterije omogućile su primjenu u hrani, no neravnomjerna zaštita i sam materijal koji se za to rabio nisu u pouzdanoj mjeri osiguravali prolazak gornjega probavnog sustava. Radi toga osmišljena je zaštita proteinima i polisaharidnom matricom, a posljednja generacija zaštite uključuje primjenu polimera i polisaharida te potom smrzavanje.

Biotehnološka proizvodnja probiotika kao živih lijekova

Za razliku od prve generacije probiotika koji su bili dodatci prehrani i sastojci funkcionalne hrane, druga generacija probiotika namijenjena je liječenju ili prevenciji bolesti (tzv. živi lijekovi ili živi bioterapijski pripravci), gdje su bakterijske stanice (tzv. živi mikrobni vektori) u svojstvu nosača lijeka na ciljno mjesto djelovanja. Druga generacija ne obuhvaća samo bakterije mliječne kiseline i bifidobakterije nego i mikroorganizme autohtono prisutne u intestinalnom traktu zdravih ljudi. Transplantacija mikrobiote izmetina (latinski faeces) jedan je od pristupa u terapiji infektivnih i upalnih bolesti probavnoga sustava te u terapiji proljeva izazvanih dugotrajnom antibiotičkom terapijom. Probiotički pripravci druge generacije mogu biti sastavljeni od jednog bakterijskoga soja ili više njih, a često je riječ o genetički modificiranim mikroorganizmima. Istražuje se i njihova primjena u liječenju infektivnih i upalnih bolesti kože, alergijskih reakcija, pretilosti, depresije i malignih bolesti, gdje se nazivaju i skinbiotci, dijabiotici, psihobiotici, kolitobiotici i onkobiotici.

Najnovija generacija probiotičkih bioaktivnih molekula mikrobnoga podrijetla, nazvana postbiotici ili probioceutici, obuhvaća terapijske pripravke koji nisu žive prirode, a namijenjeni su razvoju novih terapijskih strategija za metaboličke poremećaje i bolesti probavnoga sustava.

Istraživanja i proizvodnja u Hrvatskoj

Istraživanja antimikrobne aktivnosti bakterija mliječne kiseline za terapiju proljeva uzrokovanih patogenim bakterijama 1950-ih provodila je profesorica Farmaceutskog (→ Farmaceutsko-biokemijski fakultet) i Stomatološkog fakulteta u Zagrebu, liječnica Kruna Tomić-Karović. Dokazala je njihovo baktericidno i antitoksično djelovanje te je po njoj jedan soj Lactobacillus acidophilus dobio ime Lactobacillus krunae.







Istraživanja bakterija mliječne kiseline u kontekstu probiotika, odn. kao zamjene za antibiotike, provodila su se od 1980-ih na → Prehrambeno-biotehnološkome fakultetu (PBF) u Zagrebu. Antibiotici su se često rabili za poticanje rasta životinja na farmama, što je dovodilo do širenja antibiotičke rezistencije. Od 1991. u Laboratoriju za tehnologiju antibiotika i enzima PBF-a provode se nacionalni znanstvenoistraživački projekti, poput onih za fiziološku aktivnost prirodnih i r-DNA organizama, probiotičku aktivnost bakterija mliječne kiseline te hipokolesterolemičko djelovanje bakterija mliječne kiseline. Među voditeljima istaknuli su se profesori → Vladimir Marić, stručnjak za industrijsku mikrobiologiju te proizvodnju hrane i pića, stručnjak za antibiotike Srećko Matošić i → Blaženka Kos, stručnjakinja za probiotičku aktivnost bakterija mliječne kiseline. Stručnjakinja za mikrobnu biotehnologiju i prva doktorandica na temu probiotika → Jagoda Šušković uvela je 2000. u preddiplomsku i diplomsku nastavu kolegij Probioici i starter kulture, a poslije i kolegij Probiotici, prebiotici i funkcionalne starter kulture u nastavu poslijediplomskoga doktorskog studija. Dotadašnji Laboratorij za tehnologiju antibiotika i enzima reorganizirala je 2006. u Laboratorij za tehnologiju antibiotika, probiotika i enzima (danas i starter kultura), za istraživanje, biotehnološku proizvodnju i karakterizaciju probiotika. Pod njezinim vodstvom ostvareni su nacionalni projekti za istraživanje uloge bakterija mliječne kiseline u sinbiotičkom učinku, funkcionalnosti S-proteina probiotičkih bakterija, primjene probiotika kao živih lijekova i dr.

Laboratorij zadržava vodeću ulogu u Hrvatskoj te ostvaruje znatnu suradnju s industrijom. Među ostvarenim suradnjama ističe se ona s poduzećem Lura (→ Dukat) u Zagrebu 1998–2001. za uvođenje probiotika na hrvatsko tržište, nazvanoga BioAktiv LGG. Na projektu razvoja funkcionalnih probiotičkih proizvoda prerađene hrane na bazi žitarica za poduzeće → Podravka u Koprivnici 2013–17. razvijena su i plasirana tri nova probiotička proizvoda namijenjena dohrani dojenčadi od 4. mjeseca života, Lino 3 žitarice (riža, proso, heljda), Lino riža s bananom i Lino riža s jabukom i mrkvom.

grafička industrija, industrijska grana koja se bavi izradbom grafičkih proizvoda kao što su novine i časopisi, knjige i brošure, agitacijski i reklamni materijal (plakati, katalozi), obrasci, trgovačke knjige i poslovne tiskanice, kalendari, akcidencije (posjetnice, čestitke), posebni grafički proizvodi (novčanice, čekovi), grafička galanterija (bilježnice, mape, albumi). U tu granu ulaze i → knjigoveštvo te preradba → papira zajedno s proizvodnjom papirne konfekcije i → ambalaže od kartona i ljepenke (kartonaža). Glavni su elementi proizvodnoga procesa grafička priprema, tisak i grafička doradba (→ grafička tehnologija), a važnu ulogu u grafičkoj industriji ima → grafički dizajn.

U Hrvatskoj je 2015. grafičko-prerađivačka djelatnost obuhvaćala 3,6% ukupne industrijske proizvodnje, zapošljavajući pritom oko 11 000 radnika (oko 6000 u tiskarskoj djelatnosti, a oko 5000 u proizvodnji papira i proizvoda od papira). Tada je ostvarila 1,6% ukupnoga izvoza RH. Sve intenzivnijim razvojem računalne tehnologije klasična tiskarska djelatnost stagnira, što se očituje u smanjenju broja tiskarskih poduzeća. Tako je zaposlenih u tiskarskoj djelatnosti 2018. bilo 4400, dok je radnika zaposlenih u proizvodnji papira i proizvoda od papira bilo oko 4100. Te je godine u Hrvatskoj proizvedeno 18 308 t (150,3 milijuna komada) novina i časopisa, 11 142 t (35,5 milijuna komada) knjiga, brošura, listova i sličnoga tiskanog materijala, 38 767 t mehaničke drvne celuloze (drvenjače), 122 160 t papira za valovitu ljepenku, 129 306 t valovitoga kartona, 132 014 t kutija, spremnika, omota i slične ambalaže od valovitoga papira ili kartona, 13 699 t toaletnoga papira, 8387 t ručnika od papirne mase, papira, celulozne vate ili mreže celuloznih vlakana, 15 105 t lijevanih ili prešanih proizvoda od papirne mase, 3626 t kuverti od papira ili kartona, 2184 t bilježnica od papira ili kartona.

Godine 2020. tiskarskom djelatnošću bavilo se oko 800 poduzeća, od kojih su gotovo 80% činile male tiskare s manje od 50 zaposlenih. Uz → Grafički zavod Hrvatske, najdugovječnije tiskarsko poduzeće koje djeluje kontinuirano, te → Vjesnik, koji je tijekom 1980-ih bio jedno od najvećih tiskarsko-nakladničkih poduzeća u europskim razmjerima, velika tiskarska poduzeća u Hrvatskoj su Aluflexpack novi sa sjedištem u Murvici kraj Zadra, te Rotoplast grupa, Radin print i Printera grupa sa sjedištima u Svetoj Nedelji.

ljepila (adhezivi), materijali koji služe za lijepljenje čvrstih površina, tj. za njihovo spajanje stvaranjem veznoga filma. Djelovanje ljepila temelji se na njihovu prianjanju uz površinu predmeta (adhezija) i njihovoj unutarnjoj čvrstoći, koja potječe od privlačnih međuatomskih ili međumolekulskih sila (kohezija). Preduvjet za učinkovito lijepljenje je kvašenje površina ljepilom te naknadno očvršćivanje ljepila. Kvašenje površine ovisi o napetosti površine i ravnotežnome kontaktnom kutu koji se uspostavlja između čvrste površine materijala, tekućega ljepila i zraka. Teorija lijepljenja vrlo je složena, jer ovisi o nizu čimbenika vezanih uz svojstva površina koje se lijepe (kemijska aktivnost, hidrofilnost ili hidrofobnost, čistoća, hrapavost, homogenost), svojstva ljepila (površinska napetost, viskoznost, polarnost, kiselost ili bazičnost, brzina očvršćivanja) te fizikalna i mehanička svojstva stvorenoga veznoga filma.

Prema podrijetlu razlikuju se ljepila na prirodnoj osnovi (biljna i životinjska ljepila) te sintetska ljepila. Najvažnija biljna ljepila su škrobna, dekstrinska, ljepila od kaučukova lateksa i prirodnih smola, a životinjska ljepila su tutkala (dobivena preradbom kostiju i kože) i kazeinska ljepila (dobivena zagrijavanjem kazeina iz mlijeka s alkalijama). Sintetska ljepila, koja danas prevladavaju u primjeni, temelje se na uporabi različitih polimera kao osnovne vezivne komponente u ljepilu. Razlikuju se prema sastavu, mehanizmu stvaranja kohezijskih i adhezijskih veza i području primjene, a u usporedbi s prirodnim ljepilima odlikuju se jačom adhezijom prema većem broju materijala, prikladnijom primjenom, bržim očvršćivanjem te boljim uklapanjem u dizajn proizvoda. Sintetska ljepila se prema načinu očvršćivanja dijele na reakcijska, taljiva, disperzijska i ljepila u otopini.

Reakcijska ljepila očvršćuju (lijepe) na temelju kemijske reakcije; jednokomponentna ljepila stvaraju čvrst film kemijskom promjenom jedne komponente djelovanjem topline, ultraljubičastoga zračenja ili vlage (npr. cijanoakrilatna ljepila vrlo brza djelovanja), a dvokomponentna (npr. epoksidne, poliuretanske, fenolformaldehidne i ureaformaldehidne smole) kemijskom reakcijom između dviju komponenata. Taljiva ljepila nanose se u zagrijanom, rastaljenom stanju i očvršćuju hlađenjem (npr. kopolimer etilena i vinil-acetata, polipropilen, poliamidi). Disperzijska ljepila predstavljaju vodene disperzije, npr. poli(vinil-acetata) poliakrilata ili poliuretana. Ljepila u otopini su otopine npr. polikloroprena, poliuretana ili poli(vinil-acetata) u organskim otapalima kao što su esteri, ketoni i drugi ugljikovodici (tzv. univerzalna ljepila za različite materijale). Disperzijska ljepila i ljepila u otopini očvršćuju (lijepe) isparavanjem vode, odnosno otapala.

Iako su se ljepila rabila još u starom Egiptu, a spominju se i u Bibliji, njihova je šira uporaba novijega datuma, napose od 1930-ih, kada je počela znatnija proizvodnja različitih polimernih materijala, kao vezivne komponente u većini ljepila.

Industrija ljepila u Hrvatskoj

Kao i drugdje u svijetu, hrvatski su obrti stoljećima rabili prirodna ljepila spravljena u kućnoj radinosti. Od 1920-ih počela se razvijati industrijska proizvodnja tutkala od životinjskih kostiju i koža, ali je u drugoj polovici 1930-ih zamrla zbog velike konkurencije u tadašnjoj državi. Tako su tvornice tutkala djelovale npr. u Osijeku (Trgovačko društvo za kemijsku industriju Franjo Schram i drugovi) 1921–36. i Varaždinu (Kemijska industrija Zubanjek i drug) 1934–36. Zagrebačko poduzeće Moster tvornica lakova i boja (nakon 1947. → Chromos), osnovano 1920., izgradilo je 1933. pogon za proizvodnju tutkala koji je poslovao do 1936. Nakon II. svj. rata Chromos se ubrzano razvijao spajajući se s drugim poduzećima. Zahvaljujući tehnologijama sintetiziranja umjetnih smola koje ulaze u uporabu od 1950-ih upravo u tom poduzeću, asortiman ljepila širio se i na jednokomponentna i dvokomponentna ljepila na osnovi vodenih disperzija ili otapala za parkete i podne obloge, za drvnu i papirnu industriju, građevinskih cementnih ljepila za keramiku i dr. Danas se proizvodnja nastavlja u osamostaljenim pogonima nekadašnjega koncerna, u zagrebačkom poduzeću Chromos boje i lakovi i poduzeću Chromos-Svjetlost iz Lužana, dok umjetne smole proizvodi zagrebačka Scott Bader grupa.

Zagrebačka podružnica njemačke tvornice uredskih potrepština Pelikan osnovana 1932 (od 1951. → Karbon, od 1966. u Zaprešiću) je među ostalim proizvodila i prirodno škrobno ljepilo za papir (poslije Karbofix). Godine 1952. proizvodni se asortiman proširio neoprenskim ljepilom, a od 1960. proizvodila su se disperzivna ljepila za drvo Drvofix, za papir Librokol, za podove Parketofix, Podofix. Karbonov pogon Bifix u Bujama od 1973. proizvodi premaze i ljepila u prahu za završne radove u graditeljstvu (od 1975. istoimeno samostalno poduzeće). Proizvodnju ljepila za papir i drvo, univerzalnih ljepila i trenutnih gel-ljepila danas nastavlja nekadašnji Karbonov pogon u Blatu na Korčuli, koji djeluje kao Eurokarbon d. o. o. sa sjedištem u Donjem Stupniku.







Zagrebačka tvornica → TOZ Penkala osnovana 1937., nekada jedan od vodećih proizvođača školskog i uredskog pribora u Hrvatskoj, od 1959. proizvodi uredska ljepila Magnetin.







U Ludbregu je 1959. osnovano pletarsko-galanterijsko poduzeće Razvitak, koje je šireći svoju djelatnost, kao RO Razvitak 1980. osnovalo OOUR Metakem, koji se bavio proizvodnjom univerzalnih jednokomponentnih kontaktnih ljepila na bazi sintetskoga kaučuka, vodootpornih ljepila za drvo, disperzijskih ljepila za parkete i dr. Od 1991. ta je poslovna jedinica djelovala kao Razvitak – Metakem d. o. o., a 2013. poduzeće je nakon poslovnih teškoća likvidirano.

Umaška tvornica za proizvodnju samoljepljivih traka Sipro d. o. o. započela je proizvodnju 1972. u okviru poduzeća Intercommerce. Osnovna je djelatnost u početku bila rezanje, ambalažiranje i prodaja samoljepljivih vrpca različitih namjena. U Umagu je 1981. izgrađen novi pogon s cjelovitom linijom za proizvodnju samoljepljivih vrpca, koja uključuje pripremu ljepila, oslojavanje, rezanje i tiskanje. Kapacitet tvornice peterostruko je povećan rekonstrukcijom postojećih pogona 1993–98. Proizvodni asortiman danas obuhvaća izradbu papirnatih, PVC i polipropilenskih samoljepljivih vrpca na bazi otapala i prirodnoga kaučuka.

Od 1989. u Zagrebu djeluje poduzeće Frag, koje proizvodi kazeinska i druga industrijska ljepila za etiketiranje i pakiranje ambalaže.

Vukelić, Joso (Senj, 3. IV. 1955), šumarski inženjer, stručnjak za šumarsku fitocenologiju i šumsku vegetaciju.

Diplomirao je 1979. na Šumarskom odsjeku Šumarskoga fakulteta (→ Fakultet šumarstva i drvne tehnologije) u Zagrebu, gdje je doktorirao 1990. disertacijom Šumska staništa i zajednice hrasta kitnjaka (Quercus petraea L.) u gorju sjeverozapadne Hrvatske (mentor Đ. Rauš). Radio je kao referent za uređivanje šuma u Šumskom gospodarstvu Sisak (1979–80) te kao nastavnik stručnih predmeta u Odgojno-obrazovnome centru za šumarstvo u Karlovcu (1980–81). Od 1981. radio je na Šumarskome fakultetu u Zagrebu, od 1997. kao redoviti profesor; umirovljen je 2020. Predavao je kolegije Fitocenologija, Preborno gospodarenje i subalpinski šumski ekosustavi, Šumarska fitocenologija, Šumska vegetacija, Tipologija šuma. Bio je prodekan (1996–98) i dekan Fakulteta (1998–2000).

Znanstveno i stručno bavi se fitocenologijom, biljnim zajednicama kartiranjem šumske vegetacije, ekologijom bilja, ekologijom šuma, zaštitom prirode. Autor je knjiga i udžbenika Šumarska fitocenologija i šumske zajednice u Hrvatskoj (s. Đ. Raušem, 1998), Šumske zajednice i šumska staništa Hrvatske (sa S. Mikcem, D. Barićevićem, D. Bakšićem, R. Rosavcem, 2008), Šumska vegetacija Hrvatske (2012). Bio je glavni urednik → Glasnika za šumske pokuse (1996–2006). Bio je pomoćnik ministra poljoprivrede i šumarstva RH (1993–96). Član je Akademije šumarskih znanosti od 1997., koje je bio suosnivač (1996). Odlikovan je Redom Danice hrvatske s likom Ruđera Boškovića 1997. Od 2020. je professor emeritus Sveučilišta u Zagrebu.

Franck d. d., prehrambeno-industrijsko poduzeće sa sjedištem u Zagrebu; jedno od najstarijih zagrebačkih poduzeća koje kontinuirano djeluje do danas.







Osnovano je 1892. kao tvornica u sklopu austro-ugarskog ogranka njemačkog koncerna za proizvodnju kavovina pod nazivom Heinrich Franck Söhne (Hinka Francka sinovi). Kao vlasnici bili su upisani Wilhelm, Hermann, Gustav, Karl i Robert Franck. Utemeljitelj poduzeća Johann Heinrich Franck (1792–1867) započeo je 1820-ih s radioničkom, poslije tvorničkom, preradbom cikorije kao zamjene za kavu u njemačkom gradu Vaihingen an der Enz. U sljedećim desetljećima pod njegovim i vodstvom njegovih sinova poduzeće se širilo te je sjedište preselilo u Ludwigsburg. Osim u Hrvatskoj, u razdoblju prije I. svj. rata izgradilo je više tvornica za preradbu cikorije i sušara u Njemačkoj, Austriji, Italiji, Češkoj, Švicarskoj, Rumunjskoj, Mađarskoj, Poljskoj, Slovačkoj i SAD-u.













Zagrebačka tvornica započela je s radom 1893. u Vodovodnoj ulici s približno 200 zaposlenika. Prerađivala je cikoriju za tržište Hrvatske, Ugarske, austrijskih dijelova Habsburške Monarhije, Srbije i Bosne. Samo 17% proizvoda prodavalo se u Hrvatskoj, a ostalo se izvozilo. Tvornica je raspolagala vlastitim električnim pogonom, a njena djelatnost nadopunjena je izgradnjom sušare u Bjelovaru 1900. Nastankom Kraljevine SHS 1918., morala se pravno osamostaliti od matičnoga poduzeća te su u njoj velike udjele stekli novčarski zavodi iz novostvorene države, no obitelj Franck i dalje je zadržala utjecaj u upravljanju. U razdoblju između dvaju svjetskih ratova glavni je proizvod i dalje bila kavovina na temelju cikorije, no sve se više proizvodila na tržištu popularna ječmena kavovina (Kneippova kava), zbog čega se tvornica povezala sa Zagrebačkom pivovarom koja je proizvodila ječmeni slad. Zahvaljujući uspješnom poslovanju, tvornica je više puta modernizirana, a 1928. izgrađena je sušara u Vodovodnoj ulici.













Nakon uspostavljanja NDH 1941., poduzeće je bilo preimenovano u Franck, industrija kavovine d. d., u vlasništvu njemačkoga kapitala. Uoči ulaska partizana u Zagreb u svibnju 1945., uprava je namjeravala demontirati strojeve i prenijeti ih u Linz, no radnici su odbili sudjelovati u tome pa je tvornica ostala sačuvana. Uspostavom socijalističkoga režima 1945., tvornica je bila podržavljena, no zadržala je naziv Franck. Zbog velike važnosti bila je 1946. pod upravom Zemaljske uprave narodnih dobara NR Hrvatske. Godine 1950. uvedeno je radničko samoupravljanje, te je Franck postao poduzeće u društvenom vlasništvu. Godine 1960. započela je industrijska preradba kave, koja je postala glavni proizvod i simbol poduzeća. U tom razdoblju uz proizvodnju kave i kavovine započeo je i razvoj drugih prehrambenih proizvoda, među kojima su najznačajniji čajevi (oparci), instantni proizvodi, dodatci jelima, esencije, praškasti proizvodi, prerađeni šećer, grickalice i kikiriki. Franck je 1977. otvorio tvornicu za preradbu krumpira u Hercegovcu, postavši jednim od najznačajnijih jugoslavenskih proizvođača čipsa. Potkraj 1970-ih se sa zagrebačkim prehrambenim poduzećima Badel, Voće i Josip Kraš te poduzećima Rivijera iz Poreča i Mediteranska plovidba iz Korčule udružio u SOUR Cibona. Tijekom 1980-ih bio je ustrojen kao RO s tri OOUR-a: Proizvodnja kavovina, kave i prehrambenih proizvoda u Zagrebu, Robni promet u Zagrebu i Tvornica za preradu krumpira u Hercegovcu, a zapošljavao je oko 760 radnika.









Godine 1992. Franck je pretvoren u dioničko društvo, nastavio je s proizvodnjom artikala koja je započela 1960-ih, no razvijale su se i nove robne marke te širila ponuda, posebice kave, čajeva i proizvoda za grickanje. Godine 1993. zapošljavao je 635 radnika. Zbog modernizacije proizvodnje broj zaposlenih se postupno smanjivao (posebice u dijelu pakiranja gotovih proizvoda), te je 2000. iznosio 560. Poduzeće ima u vlasništvu dva povezana društva: Franck Celje d. o. o. (osnovano 1997) i Franck za proizvodnju i trgovinu d. o. o., Sarajevo (osnovano 2000). Franck je 2015. s internacionalnim poduzećem Intersnack osnovao poduzeće Adria Snack Company d. o. o. koje je upravljalo proizvodnjom i trgovinom Franckovih proizvoda za grickanje, no 2018. Franck je prodao svoj udio.











