probiotici, jedna ili više kultura živih mikroorganizama, najčešće bakterija ili kvasaca, koji djeluju korisno na zdravlje domaćina (korisnika). Često i naziv za proizvode koji ih sadržavaju.

Rabe se radi ponovne uspostave ravnoteže crijevne mikroflore poremećene zbog različitih čimbenika, poput primjene antibiotika, kemoterapije ili radioterapije. Također, uspostavom ravnoteže probiotici stvaraju nepovoljne uvjete za rast patogenih mikroorganizama. Rast probiotika potiču spojevi u hrani koji se nazivaju prebiotici.

Probiotici se mogu primjenjivati oralno, putem fermentiranih mliječnih proizvoda, → funkcionalne hrane (gdje su probiotici sastojak dodan u neki proizvod) ili kao samostalan proizvod (putem praškastog ili granuliranog pripravka u slobodnoj formi, tableta ili kapsula), aerosolom putem dišnoga sustava te lokalno u obliku masti za kožu ili čepića za urogenitalni sustav. U čestoj primjeni te s klinički dokumentiranim zdravstvenim učincima su vrste rodova bakterija Lactobacillus i Bifidobacterium te kvasca Saccharomyces, poput: Saccharomyces boulardii, Lactobacillus rhamnosus GG, Lactobacillus acidophilus La5, Lactobacillus casei Shirota, Bifidobacterium longum BB536 i Bifidobacterium lactis Bb12. Učinak probiotika naziva se probiozom.

Tehnološka platforma za industrijsku proizvodnju niza tradicionalnih biotehnoloških proizvoda, pa tako i probiotika jest → bioprocesno inženjerstvo.

Povijest

Mogućom se ulogom stanica u uništavanju patogenih mikroorganizama prvi bavio ruski mikrobiolog i zoolog Ilija Iljič Mečnikov (1845–1916). Njegova se hipoteza o staničnoj imunosti (1892), za razliku od teorije humoralne imunosti, zasniva na tome da su stanice, a ne samo protutijela u krvi, zaslužne za uništavanje patogenih mikroorganizama. Njegova je hipoteza priznata tek sredinom XX. st. s dodatnim napretkom ostvarenim u imunologiji te saznanjima o ljudskom mikrobiomu (sveukupni genom mikroba koji nastanjuju ljudski organizam) i njegovoj ulozi u suzbijanju prevelikog rasta patogenih mikroorganizama. Početkom XX. st. otkriveno je nekoliko vrsta bakterija čijim se unosom postiže pozitivan utjecaj na zdravlje. Među najvažnijim koracima u uporabi probiotika bilo je otkriće, izolacija i uzgoj bakterije Lactobacillus casei soja Shirota, japanskog mikrobiologa Minorua Shirote (1899–1982), a koja može preživjeti prolazak kroz gornji probavni sustav (1930). Fermentirano piće koje ih sadržava Yakult plasirano je na tržište 1935., a proizvodi se i danas. Zbog okolnosti poput Velike gospodarske krize, II. svj. rata i sve većeg napretka u liječenju antibioticima razvoj probiotičkih proizvoda u velikoj je mjeri stagnirao.

Od 1980-ih, zbog sve veće otpornosti na antibiotike i novih globalnih trendova, ponovno se pobudilo zanimanje za njihovu proizvodnju. Od tada je razvijeno nekoliko generacija probiotika, odn. probiotičkih pripravaka. Razvoj zaštite mikroorganizama probiotika, kako bi u što većoj mjeri preživjeli prolazak kroz želučanu kiselinu, također je iziskivao nekoliko koraka. U početku su se primjenjivale neobložene bakterije, a potom obložene bakterije mliječnoga vrenja (u kapsuli ili tableti), koje su se rabile kao dodatak prehrani. Mikrokapsulirane bakterije omogućile su primjenu u hrani, no neravnomjerna zaštita i sam materijal koji se za to rabio nisu u pouzdanoj mjeri osiguravali prolazak gornjega probavnog sustava. Radi toga osmišljena je zaštita proteinima i polisaharidnom matricom, a posljednja generacija zaštite uključuje primjenu polimera i polisaharida te potom smrzavanje.

Biotehnološka proizvodnja probiotika kao živih lijekova

Za razliku od prve generacije probiotika koji su bili dodatci prehrani i sastojci funkcionalne hrane, druga generacija probiotika namijenjena je liječenju ili prevenciji bolesti (tzv. živi lijekovi ili živi bioterapijski pripravci), gdje su bakterijske stanice (tzv. živi mikrobni vektori) u svojstvu nosača lijeka na ciljno mjesto djelovanja. Druga generacija ne obuhvaća samo bakterije mliječne kiseline i bifidobakterije nego i mikroorganizme autohtono prisutne u intestinalnom traktu zdravih ljudi. Transplantacija mikrobiote izmetina (latinski faeces) jedan je od pristupa u terapiji infektivnih i upalnih bolesti probavnoga sustava te u terapiji proljeva izazvanih dugotrajnom antibiotičkom terapijom. Probiotički pripravci druge generacije mogu biti sastavljeni od jednog bakterijskoga soja ili više njih, a često je riječ o genetički modificiranim mikroorganizmima. Istražuje se i njihova primjena u liječenju infektivnih i upalnih bolesti kože, alergijskih reakcija, pretilosti, depresije i malignih bolesti, gdje se nazivaju i skinbiotci, dijabiotici, psihobiotici, kolitobiotici i onkobiotici.

Najnovija generacija probiotičkih bioaktivnih molekula mikrobnoga podrijetla, nazvana postbiotici ili probioceutici, obuhvaća terapijske pripravke koji nisu žive prirode, a namijenjeni su razvoju novih terapijskih strategija za metaboličke poremećaje i bolesti probavnoga sustava.

Istraživanja i proizvodnja u Hrvatskoj

Istraživanja antimikrobne aktivnosti bakterija mliječne kiseline za terapiju proljeva uzrokovanih patogenim bakterijama 1950-ih provodila je profesorica Farmaceutskog (→ Farmaceutsko-biokemijski fakultet) i Stomatološkog fakulteta u Zagrebu, liječnica Kruna Tomić-Karović. Dokazala je njihovo baktericidno i antitoksično djelovanje te je po njoj jedan soj Lactobacillus acidophilus dobio ime Lactobacillus krunae.







Istraživanja bakterija mliječne kiseline u kontekstu probiotika, odn. kao zamjene za antibiotike, provodila su se od 1980-ih na → Prehrambeno-biotehnološkome fakultetu (PBF) u Zagrebu. Antibiotici su se često rabili za poticanje rasta životinja na farmama, što je dovodilo do širenja antibiotičke rezistencije. Od 1991. u Laboratoriju za tehnologiju antibiotika i enzima PBF-a provode se nacionalni znanstvenoistraživački projekti, poput onih za fiziološku aktivnost prirodnih i r-DNA organizama, probiotičku aktivnost bakterija mliječne kiseline te hipokolesterolemičko djelovanje bakterija mliječne kiseline. Među voditeljima istaknuli su se profesori → Vladimir Marić, stručnjak za industrijsku mikrobiologiju te proizvodnju hrane i pića, stručnjak za antibiotike Srećko Matošić i → Blaženka Kos, stručnjakinja za probiotičku aktivnost bakterija mliječne kiseline. Stručnjakinja za mikrobnu biotehnologiju i prva doktorandica na temu probiotika → Jagoda Šušković uvela je 2000. u preddiplomsku i diplomsku nastavu kolegij Probioici i starter kulture, a poslije i kolegij Probiotici, prebiotici i funkcionalne starter kulture u nastavu poslijediplomskoga doktorskog studija. Dotadašnji Laboratorij za tehnologiju antibiotika i enzima reorganizirala je 2006. u Laboratorij za tehnologiju antibiotika, probiotika i enzima (danas i starter kultura), za istraživanje, biotehnološku proizvodnju i karakterizaciju probiotika. Pod njezinim vodstvom ostvareni su nacionalni projekti za istraživanje uloge bakterija mliječne kiseline u sinbiotičkom učinku, funkcionalnosti S-proteina probiotičkih bakterija, primjene probiotika kao živih lijekova i dr.

Laboratorij zadržava vodeću ulogu u Hrvatskoj te ostvaruje znatnu suradnju s industrijom. Među ostvarenim suradnjama ističe se ona s poduzećem Lura (→ Dukat) u Zagrebu 1998–2001. za uvođenje probiotika na hrvatsko tržište, nazvanoga BioAktiv LGG. Na projektu razvoja funkcionalnih probiotičkih proizvoda prerađene hrane na bazi žitarica za poduzeće → Podravka u Koprivnici 2013–17. razvijena su i plasirana tri nova probiotička proizvoda namijenjena dohrani dojenčadi od 4. mjeseca života, Lino 3 žitarice (riža, proso, heljda), Lino riža s bananom i Lino riža s jabukom i mrkvom.

grafička industrija, industrijska grana koja se bavi izradbom grafičkih proizvoda kao što su novine i časopisi, knjige i brošure, agitacijski i reklamni materijal (plakati, katalozi), obrasci, trgovačke knjige i poslovne tiskanice, kalendari, akcidencije (posjetnice, čestitke), posebni grafički proizvodi (novčanice, čekovi), grafička galanterija (bilježnice, mape, albumi). U tu granu ulaze i → knjigoveštvo te preradba → papira zajedno s proizvodnjom papirne konfekcije i → ambalaže od kartona i ljepenke (kartonaža). Glavni su elementi proizvodnoga procesa grafička priprema, tisak i grafička doradba (→ grafička tehnologija), a važnu ulogu u grafičkoj industriji ima → grafički dizajn.

U Hrvatskoj je 2015. grafičko-prerađivačka djelatnost obuhvaćala 3,6% ukupne industrijske proizvodnje, zapošljavajući pritom oko 11 000 radnika (oko 6000 u tiskarskoj djelatnosti, a oko 5000 u proizvodnji papira i proizvoda od papira). Tada je ostvarila 1,6% ukupnoga izvoza RH. Sve intenzivnijim razvojem računalne tehnologije klasična tiskarska djelatnost stagnira, što se očituje u smanjenju broja tiskarskih poduzeća. Tako je zaposlenih u tiskarskoj djelatnosti 2018. bilo 4400, dok je radnika zaposlenih u proizvodnji papira i proizvoda od papira bilo oko 4100. Te je godine u Hrvatskoj proizvedeno 18 308 t (150,3 milijuna komada) novina i časopisa, 11 142 t (35,5 milijuna komada) knjiga, brošura, listova i sličnoga tiskanog materijala, 38 767 t mehaničke drvne celuloze (drvenjače), 122 160 t papira za valovitu ljepenku, 129 306 t valovitoga kartona, 132 014 t kutija, spremnika, omota i slične ambalaže od valovitoga papira ili kartona, 13 699 t toaletnoga papira, 8387 t ručnika od papirne mase, papira, celulozne vate ili mreže celuloznih vlakana, 15 105 t lijevanih ili prešanih proizvoda od papirne mase, 3626 t kuverti od papira ili kartona, 2184 t bilježnica od papira ili kartona.

Godine 2020. tiskarskom djelatnošću bavilo se oko 800 poduzeća, od kojih su gotovo 80% činile male tiskare s manje od 50 zaposlenih. Uz → Grafički zavod Hrvatske, najdugovječnije tiskarsko poduzeće koje djeluje kontinuirano, te → Vjesnik, koji je tijekom 1980-ih bio jedno od najvećih tiskarsko-nakladničkih poduzeća u europskim razmjerima, velika tiskarska poduzeća u Hrvatskoj su Aluflexpack novi sa sjedištem u Murvici kraj Zadra, te Rotoplast grupa, Radin print i Printera grupa sa sjedištima u Svetoj Nedelji.

ljepila (adhezivi), materijali koji služe za lijepljenje čvrstih površina, tj. za njihovo spajanje stvaranjem veznoga filma. Djelovanje ljepila temelji se na njihovu prianjanju uz površinu predmeta (adhezija) i njihovoj unutarnjoj čvrstoći, koja potječe od privlačnih međuatomskih ili međumolekulskih sila (kohezija). Preduvjet za učinkovito lijepljenje je kvašenje površina ljepilom te naknadno očvršćivanje ljepila. Kvašenje površine ovisi o napetosti površine i ravnotežnome kontaktnom kutu koji se uspostavlja između čvrste površine materijala, tekućega ljepila i zraka. Teorija lijepljenja vrlo je složena, jer ovisi o nizu čimbenika vezanih uz svojstva površina koje se lijepe (kemijska aktivnost, hidrofilnost ili hidrofobnost, čistoća, hrapavost, homogenost), svojstva ljepila (površinska napetost, viskoznost, polarnost, kiselost ili bazičnost, brzina očvršćivanja) te fizikalna i mehanička svojstva stvorenoga veznoga filma.

Prema podrijetlu razlikuju se ljepila na prirodnoj osnovi (biljna i životinjska ljepila) te sintetska ljepila. Najvažnija biljna ljepila su škrobna, dekstrinska, ljepila od kaučukova lateksa i prirodnih smola, a životinjska ljepila su tutkala (dobivena preradbom kostiju i kože) i kazeinska ljepila (dobivena zagrijavanjem kazeina iz mlijeka s alkalijama). Sintetska ljepila, koja danas prevladavaju u primjeni, temelje se na uporabi različitih polimera kao osnovne vezivne komponente u ljepilu. Razlikuju se prema sastavu, mehanizmu stvaranja kohezijskih i adhezijskih veza i području primjene, a u usporedbi s prirodnim ljepilima odlikuju se jačom adhezijom prema većem broju materijala, prikladnijom primjenom, bržim očvršćivanjem te boljim uklapanjem u dizajn proizvoda. Sintetska ljepila se prema načinu očvršćivanja dijele na reakcijska, taljiva, disperzijska i ljepila u otopini.

Reakcijska ljepila očvršćuju (lijepe) na temelju kemijske reakcije; jednokomponentna ljepila stvaraju čvrst film kemijskom promjenom jedne komponente djelovanjem topline, ultraljubičastoga zračenja ili vlage (npr. cijanoakrilatna ljepila vrlo brza djelovanja), a dvokomponentna (npr. epoksidne, poliuretanske, fenolformaldehidne i ureaformaldehidne smole) kemijskom reakcijom između dviju komponenata. Taljiva ljepila nanose se u zagrijanom, rastaljenom stanju i očvršćuju hlađenjem (npr. kopolimer etilena i vinil-acetata, polipropilen, poliamidi). Disperzijska ljepila predstavljaju vodene disperzije, npr. poli(vinil-acetata) poliakrilata ili poliuretana. Ljepila u otopini su otopine npr. polikloroprena, poliuretana ili poli(vinil-acetata) u organskim otapalima kao što su esteri, ketoni i drugi ugljikovodici (tzv. univerzalna ljepila za različite materijale). Disperzijska ljepila i ljepila u otopini očvršćuju (lijepe) isparavanjem vode, odnosno otapala.

Iako su se ljepila rabila još u starom Egiptu, a spominju se i u Bibliji, njihova je šira uporaba novijega datuma, napose od 1930-ih, kada je počela znatnija proizvodnja različitih polimernih materijala, kao vezivne komponente u većini ljepila.

Industrija ljepila u Hrvatskoj

Kao i drugdje u svijetu, hrvatski su obrti stoljećima rabili prirodna ljepila spravljena u kućnoj radinosti. Od 1920-ih počela se razvijati industrijska proizvodnja tutkala od životinjskih kostiju i koža, ali je u drugoj polovici 1930-ih zamrla zbog velike konkurencije u tadašnjoj državi. Tako su tvornice tutkala djelovale npr. u Osijeku (Trgovačko društvo za kemijsku industriju Franjo Schram i drugovi) 1921–36. i Varaždinu (Kemijska industrija Zubanjek i drug) 1934–36. Zagrebačko poduzeće Moster tvornica lakova i boja (nakon 1947. → Chromos), osnovano 1920., izgradilo je 1933. pogon za proizvodnju tutkala koji je poslovao do 1936. Nakon II. svj. rata Chromos se ubrzano razvijao spajajući se s drugim poduzećima. Zahvaljujući tehnologijama sintetiziranja umjetnih smola koje ulaze u uporabu od 1950-ih upravo u tom poduzeću, asortiman ljepila širio se i na jednokomponentna i dvokomponentna ljepila na osnovi vodenih disperzija ili otapala za parkete i podne obloge, za drvnu i papirnu industriju, građevinskih cementnih ljepila za keramiku i dr. Danas se proizvodnja nastavlja u osamostaljenim pogonima nekadašnjega koncerna, u zagrebačkom poduzeću Chromos boje i lakovi i poduzeću Chromos-Svjetlost iz Lužana, dok umjetne smole proizvodi zagrebačka Scott Bader grupa.

Zagrebačka podružnica njemačke tvornice uredskih potrepština Pelikan osnovana 1932 (od 1951. → Karbon, od 1966. u Zaprešiću) je među ostalim proizvodila i prirodno škrobno ljepilo za papir (poslije Karbofix). Godine 1952. proizvodni se asortiman proširio neoprenskim ljepilom, a od 1960. proizvodila su se disperzivna ljepila za drvo Drvofix, za papir Librokol, za podove Parketofix, Podofix. Karbonov pogon Bifix u Bujama od 1973. proizvodi premaze i ljepila u prahu za završne radove u graditeljstvu (od 1975. istoimeno samostalno poduzeće). Proizvodnju ljepila za papir i drvo, univerzalnih ljepila i trenutnih gel-ljepila danas nastavlja nekadašnji Karbonov pogon u Blatu na Korčuli, koji djeluje kao Eurokarbon d. o. o. sa sjedištem u Donjem Stupniku.







Zagrebačka tvornica → TOZ Penkala osnovana 1937., nekada jedan od vodećih proizvođača školskog i uredskog pribora u Hrvatskoj, od 1959. proizvodi uredska ljepila Magnetin.







U Ludbregu je 1959. osnovano pletarsko-galanterijsko poduzeće Razvitak, koje je šireći svoju djelatnost, kao RO Razvitak 1980. osnovalo OOUR Metakem, koji se bavio proizvodnjom univerzalnih jednokomponentnih kontaktnih ljepila na bazi sintetskoga kaučuka, vodootpornih ljepila za drvo, disperzijskih ljepila za parkete i dr. Od 1991. ta je poslovna jedinica djelovala kao Razvitak – Metakem d. o. o., a 2013. poduzeće je nakon poslovnih teškoća likvidirano.

Umaška tvornica za proizvodnju samoljepljivih traka Sipro d. o. o. započela je proizvodnju 1972. u okviru poduzeća Intercommerce. Osnovna je djelatnost u početku bila rezanje, ambalažiranje i prodaja samoljepljivih vrpca različitih namjena. U Umagu je 1981. izgrađen novi pogon s cjelovitom linijom za proizvodnju samoljepljivih vrpca, koja uključuje pripremu ljepila, oslojavanje, rezanje i tiskanje. Kapacitet tvornice peterostruko je povećan rekonstrukcijom postojećih pogona 1993–98. Proizvodni asortiman danas obuhvaća izradbu papirnatih, PVC i polipropilenskih samoljepljivih vrpca na bazi otapala i prirodnoga kaučuka.

Od 1989. u Zagrebu djeluje poduzeće Frag, koje proizvodi kazeinska i druga industrijska ljepila za etiketiranje i pakiranje ambalaže.

Vukelić, Joso (Senj, 3. IV. 1955), šumarski inženjer, stručnjak za šumarsku fitocenologiju i šumsku vegetaciju.

Diplomirao je 1979. na Šumarskom odsjeku Šumarskoga fakulteta (→ Fakultet šumarstva i drvne tehnologije) u Zagrebu, gdje je doktorirao 1990. disertacijom Šumska staništa i zajednice hrasta kitnjaka (Quercus petraea L.) u gorju sjeverozapadne Hrvatske (mentor Đ. Rauš). Radio je kao referent za uređivanje šuma u Šumskom gospodarstvu Sisak (1979–80) te kao nastavnik stručnih predmeta u Odgojno-obrazovnome centru za šumarstvo u Karlovcu (1980–81). Od 1981. radio je na Šumarskome fakultetu u Zagrebu, od 1997. kao redoviti profesor; umirovljen je 2020. Predavao je kolegije Fitocenologija, Preborno gospodarenje i subalpinski šumski ekosustavi, Šumarska fitocenologija, Šumska vegetacija, Tipologija šuma. Bio je prodekan (1996–98) i dekan Fakulteta (1998–2000).

Znanstveno i stručno bavi se fitocenologijom, biljnim zajednicama kartiranjem šumske vegetacije, ekologijom bilja, ekologijom šuma, zaštitom prirode. Autor je knjiga i udžbenika Šumarska fitocenologija i šumske zajednice u Hrvatskoj (s. Đ. Raušem, 1998), Šumske zajednice i šumska staništa Hrvatske (sa S. Mikcem, D. Barićevićem, D. Bakšićem, R. Rosavcem, 2008), Šumska vegetacija Hrvatske (2012). Bio je glavni urednik → Glasnika za šumske pokuse (1996–2006). Bio je pomoćnik ministra poljoprivrede i šumarstva RH (1993–96). Član je Akademije šumarskih znanosti od 1997., koje je bio suosnivač (1996). Odlikovan je Redom Danice hrvatske s likom Ruđera Boškovića 1997. Od 2020. je professor emeritus Sveučilišta u Zagrebu.

Franck d. d., prehrambeno-industrijsko poduzeće sa sjedištem u Zagrebu; jedno od najstarijih zagrebačkih poduzeća koje kontinuirano djeluje do danas.







Osnovano je 1892. kao tvornica u sklopu austro-ugarskog ogranka njemačkog koncerna za proizvodnju kavovina pod nazivom Heinrich Franck Söhne (Hinka Francka sinovi). Kao vlasnici bili su upisani Wilhelm, Hermann, Gustav, Karl i Robert Franck. Utemeljitelj poduzeća Johann Heinrich Franck (1792–1867) započeo je 1820-ih s radioničkom, poslije tvorničkom, preradbom cikorije kao zamjene za kavu u njemačkom gradu Vaihingen an der Enz. U sljedećim desetljećima pod njegovim i vodstvom njegovih sinova poduzeće se širilo te je sjedište preselilo u Ludwigsburg. Osim u Hrvatskoj, u razdoblju prije I. svj. rata izgradilo je više tvornica za preradbu cikorije i sušara u Njemačkoj, Austriji, Italiji, Češkoj, Švicarskoj, Rumunjskoj, Mađarskoj, Poljskoj, Slovačkoj i SAD-u.













Zagrebačka tvornica započela je s radom 1893. u Vodovodnoj ulici s približno 200 zaposlenika. Prerađivala je cikoriju za tržište Hrvatske, Ugarske, austrijskih dijelova Habsburške Monarhije, Srbije i Bosne. Samo 17% proizvoda prodavalo se u Hrvatskoj, a ostalo se izvozilo. Tvornica je raspolagala vlastitim električnim pogonom, a njena djelatnost nadopunjena je izgradnjom sušare u Bjelovaru 1900. Nastankom Kraljevine SHS 1918., morala se pravno osamostaliti od matičnoga poduzeća te su u njoj velike udjele stekli novčarski zavodi iz novostvorene države, no obitelj Franck i dalje je zadržala utjecaj u upravljanju. U razdoblju između dvaju svjetskih ratova glavni je proizvod i dalje bila kavovina na temelju cikorije, no sve se više proizvodila na tržištu popularna ječmena kavovina (Kneippova kava), zbog čega se tvornica povezala sa Zagrebačkom pivovarom koja je proizvodila ječmeni slad. Zahvaljujući uspješnom poslovanju, tvornica je više puta modernizirana, a 1928. izgrađena je sušara u Vodovodnoj ulici.













Nakon uspostavljanja NDH 1941., poduzeće je bilo preimenovano u Franck, industrija kavovine d. d., u vlasništvu njemačkoga kapitala. Uoči ulaska partizana u Zagreb u svibnju 1945., uprava je namjeravala demontirati strojeve i prenijeti ih u Linz, no radnici su odbili sudjelovati u tome pa je tvornica ostala sačuvana. Uspostavom socijalističkoga režima 1945., tvornica je bila podržavljena, no zadržala je naziv Franck. Zbog velike važnosti bila je 1946. pod upravom Zemaljske uprave narodnih dobara NR Hrvatske. Godine 1950. uvedeno je radničko samoupravljanje, te je Franck postao poduzeće u društvenom vlasništvu. Godine 1960. započela je industrijska preradba kave, koja je postala glavni proizvod i simbol poduzeća. U tom razdoblju uz proizvodnju kave i kavovine započeo je i razvoj drugih prehrambenih proizvoda, među kojima su najznačajniji čajevi (oparci), instantni proizvodi, dodatci jelima, esencije, praškasti proizvodi, prerađeni šećer, grickalice i kikiriki. Franck je 1977. otvorio tvornicu za preradbu krumpira u Hercegovcu, postavši jednim od najznačajnijih jugoslavenskih proizvođača čipsa. Potkraj 1970-ih se sa zagrebačkim prehrambenim poduzećima Badel, Voće i Josip Kraš te poduzećima Rivijera iz Poreča i Mediteranska plovidba iz Korčule udružio u SOUR Cibona. Tijekom 1980-ih bio je ustrojen kao RO s tri OOUR-a: Proizvodnja kavovina, kave i prehrambenih proizvoda u Zagrebu, Robni promet u Zagrebu i Tvornica za preradu krumpira u Hercegovcu, a zapošljavao je oko 760 radnika.









Godine 1992. Franck je pretvoren u dioničko društvo, nastavio je s proizvodnjom artikala koja je započela 1960-ih, no razvijale su se i nove robne marke te širila ponuda, posebice kave, čajeva i proizvoda za grickanje. Godine 1993. zapošljavao je 635 radnika. Zbog modernizacije proizvodnje broj zaposlenih se postupno smanjivao (posebice u dijelu pakiranja gotovih proizvoda), te je 2000. iznosio 560. Poduzeće ima u vlasništvu dva povezana društva: Franck Celje d. o. o. (osnovano 1997) i Franck za proizvodnju i trgovinu d. o. o., Sarajevo (osnovano 2000). Franck je 2015. s internacionalnim poduzećem Intersnack osnovao poduzeće Adria Snack Company d. o. o. koje je upravljalo proizvodnjom i trgovinom Franckovih proizvoda za grickanje, no 2018. Franck je prodao svoj udio.













stanična kultura (kultura stanica), uzgoj živih stanica izvan organizma, u odgovarajućem hranjivom mediju. Isprva su se takvi postupci većinom provodili radi provođenja pokusa i istraživanja, dok se danas sve više primjenjuju radi dobivanja biotehnoloških proizvoda. U osnovi se razlikuju kulture životinjskih stanica i kulture biljnih stanica i tkiva.







Kultura životinjskih stanica

Kultura životinjskih stanica podrazumijeva uzgoj stanica izoliranih iz različitih tkiva životinja i ljudi. Stanične kulture pripravljene iz tkiva ili organa uzetih neposredno iz organizma nazivaju se primarnim kulturama, koje se supkultiviranjem i postupcima imortalizacije mogu prevesti u staničnu liniju, u kojoj se stanice pri odgovarajućim uvjetima mogu beskonačno umnožavati (proliferirati). Genetičkim inženjerstvom, tj. upotrebom tehnologije rekombinantne DNA, dobiva se proizvodna stanična linija koja proizvodi glikozilirane proteine ili se dobivaju nova poželjna svojstva stanica.







Ovisno o tome treba li stanicama osigurati čvrstu površinu za rast, razlikuju se adherentne stanice koje rastu jedino ako su prihvaćene za površinu, te suspenzijske stanice koje mogu rasti neovisno o površini. Stanice se uzgajaju u kemijski složenome tekućem mediju koji im omogućuje rast tijekom duljega vremenskoga razdoblja. Uloga medija je osigurati odgovarajuću pH vrijednost i osmoznu koncentraciju (osmolarnost) potrebne za preživljavanje i umnažanje stanica, kao i opskrbiti stanice hranjivim tvarima i elementima u tragovima nužnima za njihov metabolizam i rast.







Kultura životinjskih stanica danas se primjenjuje u industrijskim procesima za dobivanje velikog broja proizvoda kojima kvalitetu i biološku aktivnost nije moguće ili nije isplativo ostvariti primjenom drugih biokatalizatora (enzima, mikroba). Glavne skupine proizvoda su: glikozilirani proteini (monoklonska protutijela, hormoni, imunomodulatori, krvni proteini, faktori rasta), virusna cjepiva, te stanice kao proizvodi koji se dalje primjenjuju za biomedicinska istraživanja, dijagnostičke, preparativne i terapijske svrhe (genska terapija, regenerativna medicina ‒ tkivno inženjerstvo). U novije doba znatna je primjena kulture tkiva i stanica za izgradnju i obnovu bolesnog ili ozlijeđenog organa ljudi i životinja (npr. tkiva kože kod teških opeklina ili rana, jetara kod hepatičkih oštećenja, bubrega). Napredak u tom području donosi razvoj tehnologije induciranih pluripotentnih matičnih stanica (engl. Induced pluripotent stem cell, iPSC) kojom bi se bilo koja odrasla stanica izdvojena iz organizma mogla usmjeriti u razvoj željenog tkiva (stanično reprogramiranje). Radi smanjenja broja pokusnih životinja, životinjske stanice danas se rabe i u toksikološkim ispitivanjima novih lijekova, kozmetičkih pripravaka, industrijskih spojeva i onečišćenja okoliša.

Kultura biljnih tkiva i stanica

Kultura biljnih tkiva i stanica je aseptičan in vitro uzgoj svih dijelova biljke, bila riječ o protoplastu, jednoj stanici, tkivu, organu ili cijeloj biljci. Uzgoj biljne kulture pod određenim uvjetima može rezultirati umnažanjem stanica, regeneracijom pojedinih organa ili cijele biljke. Razvoj kulture biljnih stanica temelji se na totipotentnosti diferenciranih stanica, tj. sposobnosti da se specijalizirane biljne stanice, bez obzira na svoju zrelost, mogu razviti u cijelu biljku. Premda se tehnika uzgoja biljnih stanica isprva rabila za rješavanje temeljnih i primijenjenih problema u biologiji biljaka, ubrzo se počela primjenjivati za proizvodnju niza komercijalno dostupnih proizvoda. Prva komercijalna proizvodnja sekundarnih metabolita započela je 1983. proizvodnjom šikonina u kulturi stanica u suspenziji vrste Lithospermum erythrorhizon. Danas postoji niz proizvoda koji se komercijalno proizvode s pomoću kulture biljnih stanica kao što su: berberin, paklitaksel, ginseng, biljni polisaharidi te rekombinantni proteini.

Kultura biljnih tkiva i stanica postala je sastavni dio istraživanja oplemenjivanja poljoprivrednih, hortikulturnih i drvenastih biljaka te se primjenjuje u reprodukciji biljne biomase, dobivanju novih i jedinstvenih organizama koji se ne mogu dobiti spolnim križanjem, komercijalnoj primjeni kulture vegetacijskoga vrška, za razmnožavanje biljaka, za dobivanje novih varijanti biljaka, za očuvanje ugroženih rijetkih biljnih vrsta i biljnoga genofonda, za očuvanje zdravih matičnih biljka te posebice zbirki biljaka za biljno oplemenjivanje (tzv. kolekcije klične plazme). Kultura biljnih stanica također je važan dio biljne biotehnologije te se rabi za dobivanje genetički modificiranih biljaka (tolerantne prema određenim herbicidima, otporne na štetne organizme, s poboljšanim nutricionističkim svojstvima, s novim tehnološkim i drugim osobinama) te za proizvodnju biljnih sekundarnih metabolita i rekombinantnih proteina. Kultura biljnih stanica može se rabiti za in vitro ispitivanje toksičnosti onečistila i novosintetiziranih kemikalija. Danas se intenzivno istražuju mogućnosti stvaranja novih transgeničnih biljaka kao bioreaktora, koje bi služile za proizvodnju farmaceutskih proizvoda i finih kemikalija (cjepiva, antigeni, protutijela, drugi terapijski proteini, npr. inzulin) te genetički modificiranih biljaka koje se rabe za proizvodnju industrijskih sirovina (biomasa, lignin, plastika) ili za fitoremedijaciju onečišćenoga tla.







Povijest i današnje stanje u Hrvatskoj

Kultura životinjskih stanica u Hrvatskoj počela se primjenjivati 1960-ih, kada se u Institutu Ruđer Bošković u Zagrebu mišja L-stanična linija rabila kao eksperimentalni sustav za radiobiološka istraživanja. To je potaknulo daljnji razvoj primjene staničnih kultura pa su 1983. Branko Brdar i Biserka Nagy uspostavili Laboratorij za kulturu tkiva pri Institutu za tumore u Zagrebu. Od 1987. na zagrebačkom → Prehrambeno-biotehnološkome fakultetu (PBF) su se u sklopu Laboratorija za kemiju i tehnologiju vitamina i hormona (od 1996. Laboratorij za tehnologiju i primjenu stanica i biotransformacije) provodila istraživanja s kulturama životinjskih stanica. Jedan od uspješnih primjera sinergije države i privatnoga sektora na konkretnim projektima u Hrvatskoj ostvarili su istraživači tog laboratorija Igor Slivac, Višnja Gaurina Srček, Kristina Radošević, Ivana Kmetič i → Zlatko Kniewald. Uz tehničku potporu poduzeća Veterina 2006. su pokazali uspješnost uporabe tehnologije umnožavanja mase stanica pri proizvodnji virusa Aujeszkyjeve bolesti u novom sustavu bioreaktora s reaktorskom posudom za jednokratnu uporabu, što može dovesti do znatno brže i učinkovitije proizvodnje cjepiva. Stečena znanja prenosila su se na studente i mlade znanstvenike u sklopu kolegija Biotehnološka primjena životinjskih i biljnih stanica, a od 2008. kolegija Tehnologija životinjskih i biljnih stanica, te kolegija Stanično bioinženjerstvo koji se izvodi za studente združenoga studija sveučilišta u Zagrebu i Orleansu (Francuska). U sklopu Laboratorija za toksikologiju PBF-a (→ Jasna Kniewald, od 1995) provode se nastavna i znanstvena istraživanja učinaka pesticida i tvari iz okoliša na staničnim kulturama. Danas se kulture stanica izučavaju i rabe u nastavi i istraživanjima i na više drugih hrvatskih visokoškolskih i istraživačkih ustanova, bolnica i sl. Tako npr. na Medicinskom fakultetu Sveučilišta u Rijeci postoji znanstveni Centar izvrsnosti za virusnu imunologiju i cjepiva gdje → Stipan Jonjić s timom od desetak virologa i molekularnih biotehnologa razvija nova rekombinantna cjepiva usmjerena protiv različitih mikrobnih patogena i tumora.







U Hrvatskoj je proizvodnja virusnih cjepiva za primjenu u ljudi započela u Imunološkom zavodu u Zagrebu 1960-ih pripravom i usavršavanjem cjepiva protiv ospica (morbila) (→ Drago Ikić). Cjepivo je pripravljeno sa sojem Edmonston-Zagreb i Svjetska zdravstvena organizacija (SZO) se njime koristila u programima cijepljenja, što je pridonijelo svjetskom ugledu Imunološkoga zavoda. Cjepivo za veterinarsku primjenu proizvodilo se u poduzeću → Pliva (1941–2000), a od 2001. u poduzeću Veterina (→ Genera).







Uzgoj kulture biljnih stanica u Hrvatskoj započeo je kasnih 1980-ih, kada je na Prirodoslovno-matematičkome fakultetu u Zagrebu utemeljen prvi Laboratorij za izučavanje biljnih tkiva i stanica (→ Sibila Jelaska; sv. 4). Danas je tehnika uzgoja biljnih kultura sastavni dio rada više laboratorija koji se među ostalim bave izučavanjem, uzgojem i oplemenjivanjem biljaka u Institutu Ruđer Bošković, Agronomskome fakultetu u Zagrebu, Hrvatskome šumarskom institutu i dr. Među hrvatskom se literaturom ističe sveučilišni udžbenik Kultura biljnih stanica i tkiva (S. Jelaska, 1994).







Drvna industrija Vrbovsko (DIV), drvnoindustrijsko poduzeće iz Vrbovskoga, osnovano 1950. kao Tvornica pokućstva od savijenog drva. Nastavljalo je dugogodišnju tradiciju preradbe drva u vrbovskome kraju.

Od početka XIX. st. pilanska je obradba drva u vodenicama potočarama na rijeci Dobri i njezinim pritocima bila jedna od glavnih gospodarskih grana toga kraja. Jedna od prvih parnih pilana pokrenuta je, zajedno s radionicama građevne stolarije, tijekom gradnje željezničke pruge u Vrbovskom 1870. Pilanu i radionice preuzeli su domaći vlasnici 1873. i osnovali Drvorezbarsku tvornicu (Holzmanufaktur Fabrik), kao prvi industrijski pogon finalne preradbe drva na području današnje Hrvatske. Približno 350 radnika proizvodilo je kutije za cigare, raznu ambalažu, bačve i namještaj, kao i furnir i uslojene ploče koje su rabili u tu svrhu. Zbog poremećaja na svjetskom tržištu kojemu je tvornica bila okrenuta, pala je pod stečaj 1910. Pogone su 1911. preuzela braća Kronfeld, i u njima osnovala tvornicu žigica. Nedugo potom, stekavši koncesiju nad pogonima, švedsko poduzeće Kreuger nazvalo je tvornicu Drvorezbarska tvornica – Tvornica žigica, te s 200 zaposlenih proizvodilo približno 1 milijun kutija žigica na dan. Tijekom II. svj. rata, u njemačkom bombardiranju 1944. tvornica je uništena, a nakon rata su preostali strojevi po direktivi središnjih vlasti preseljeni u tvornice žigica u Osijeku (→ Tvornica žigica Drava) i Dolcu na Lašvi (BiH).







Na mjestu uništene tvornice podignuli su mještani 1950. Tvornicu pokućstva iz savijenog drva, u sastavu koje je bila i pilana. Tvornica je isprva priručnim alatima proizvodila sklopive vrtne stolice, a potom i druge različite stolice, koje su ostale glavnim proizvodom. Usprkos sporoj modernizaciji pogona (kotlovnica 1969., pogon grube obradbe, sušionica, nova pilana 1970), opseg proizvodnje postupno je rastao (sa 17 000 stolica 1951. na 442 000 stolica 1970), a 40–50% proizvoda izvozilo se u Englesku, SAD, SSSR, SR Njemačku i dr. Od 1970-ih tvornica nosi naziv Drvna industrija Vrbovsko (DIV). Godine 1975., u tada već solidno opremljenoj tvornici, radilo je oko 700 radnika.







Tvornicu su 1991. činili pilana, tvornica stolica i stručne službe, proizvodila je rezanu građu (33 000 m³ godišnje) i drvene stolice (oko 230 000 godišnje), a zapošljavala je 527 radnika. Od 1993. posluje kao dioničko društvo. Našavši se u poslovnim teškoćama sredinom 1990-ih, poduzeće stalno bilježi pad proizvodnje i broja zaposlenih, te je u stečaju od 2008.













Pilansku proizvodnju nekadašnjega poduzeća nastavlja Pilana Vrbovsko d. o. o. koja je od 2011. u vlasništvu kastavskog Cedra. Kapacitet moderno opremljenih pogona pilane je 180 000 m³ trupaca na godinu. Poduzeće Cedar d. o. o. osnovano je 1992., bavi se proizvodnjom i izvozom bukove građe, a s ukupno prerađenih 250 000 m³ trupaca na godinu, svrstava se među vodeća takva poduzeća u ovome dijelu Europe. U sastavu poduzeća je i kogeneracijsko postrojenje koje proizvodi električnu energiju (1,9 MW) i toplinsku energiju iz drvne biomase.







Mundus Florijan Bobić, tvornica namještaja, osnovana 1892. u Varaždinu. Osnovao ju je francuski poduzetnik, izumitelj i pionir zrakoplovstva Charles Alexandre de Lambert, kao stolarski pogon u Slanju kraj Ludbrega.

Lambert je 1900. u Varaždinu otvorio podružnicu, a 1902. i tvornicu namještaja od savijenoga drva u Zagrebačkoj ulici 27 (tada Duga ulica), u koju je preselio svoje pogone. Godine 1906. tvornica je prešla u vlasništvo poduzeća Una d. d. za industriju drva, a 1907. poduzeća Mundus – sjedinjene ugarske tvornice iz savitog drva d. d. sa sjedištem u Budimpešti. Te je godine ugarsko poduzeće, nastojeći se okupljanjem manjih tvornica stolica od savijenoga drva oduprijeti najjačemu konkurentu, bečkom poduzeću Gebrüder Thonet, preuzelo i tvornicu u Vratima kraj Fužina (→ DIP Delnice). Nakon I. svj. rata varaždinska je tvornica poslovala pod imenom Mundus – hrvatska tvornica pokućstva iz savijenog drva d. d., a od 1924. kao Thonet–Mundus d. d. u sastavu istoimenoga koncerna (sa sjedištem u švicarskom Zugu) koji je nastao spajanjem dotadašnjih konkurenata. Do II. svj. rata proizvodnja je bila usredotočena na stolice od savijenoga drva sa sjedalima od pletene trske, namijenjene kulturnim institucijama, restoranima, školama, uredima.

Nakon II. svj. rata i nacionalizacije, tvornica je od 1946. poslovala pod imenom Tvornica pokućstva iz savijenog drveta Bobić Florijan (od 1955. Varaždinska tvornica stolica Bobić Florijan), nazvana prema varaždinskom revolucionaru. U poduzeću je 1954. osnovan konstrukcijski biro, a 1955. izgrađeni su novi pogoni u Ulici Mihovila Pavleka Miškine 59, u koje je tvornica preseljena. I dalje su većinu proizvodnog asortimana činile stolice od savijenoga drva (80-ak tipova), koje su većim dijelom bile namijenjene izvozu, najčešće uz posredovanje zagrebačkog → Exportdrva. Poduzeću je 1960. pripojeno nekoliko zanatskih radionica, 1961. Tvornica opreme i metalnog namještaja Drvo Varaždin, a 1962. poduzeća Bor iz Novog Marofa, Lepa iz Lepoglave, Orah iz Ludbrega, Hrast iz Čakovca i Tehnološko ekonomski zavod Varaždin, čime je iste godine formiran Drvno-industrijski kombinat (DIK) Florijan Bobić. DIK-u je 1965. pridružena i Oprugarna Varaždinske Toplice, a u reorganizaciji poduzeća 1966. DIK je postao Združeno poduzeće.







Od 1968. Varaždinska tvornica stolica je ponovno radila samostalno, a 1970. joj se priključila Tvornica opreme i metalnog namještaja Drvo Varaždin. Od 1972. to je poduzeće poslovalo pod imenom Mundus Florijan Bobić. U 1970-ima pogoni poduzeća bili su Nabava, Stovarište trupaca, Pilana, Skladište rezane građe, Furnirski pogon, Sušare, Gruba strojna obrada, Savijaona, Laštiona, Tapetarija, Metalni namještaj, Stolarija i Skladište gotovih dijelova, a nakon provedbe Samoupravnog sporazuma o udruživanju, OUR Mundus Florijan Bobić činilo je sedam OOUR-a: Primarna prerada, Tvornica stolica, Namještaj, Metalni namještaj, Furnirski pogon, Tapetarija i Drvo. Od 1974. dio namještaja izrađivao se i od lameliranoga drva. Uz visokokvalitetne stolice iz savijenoga drva po kojima je bila prepoznatljiva, proizvodila je pločasti, tapecirani i metalni namještaj, te obavljala pilansku obradbu drva, proizvodnju furnira, kao i tapetarsko-dekoraterske radove. Najveći broj radnika (1500) tvornica je zapošljavala 1979., kada je izgrađena i nova tvornica metalnog namještaja.













Poduzeće je 1991. postalo Mundus Holding d. o. o. (osnivači su mu bili Mundus Varaždinska tvornica stolica, Mundus Varaždinska tvornica namještaja, Mundus Varaždinska tvornica tapeciranog namještaja, Mundus Varaždinska tvornica metalnog namještaja, Mundus Transport i usluge i Mundus Trgovačko poduzeće), a nakon pretvorbe 1992. nosilo je ime Mundus d. d. Potkraj 1991. imalo je 1364 zaposlena, a 776 u ožujku 2003. Ne snašavši se u novim tržišnim odnosima, 2011. nad tvornicom je proglašen stečaj, a 2015. je ugašena.

Jadran d. d. TMN, tvornica metalnog namještaja osnovana 1946. u Zagrebu pod imenom Tvornica metalnog namještaja i dječjih kolica Zagreb. Objedinila je predratne radionice Rapid, Rašica i Velebit, od kojih je posljednja izrađivala metalne krevete i dječja kolica na lokacijama u Radićevoj ulici (tada Duga ulica) i Drvinju (Kroflinova ulica). Time je nastala najveća tvornica dječjih kolica u Jugoslaviji, s planiranom proizvodnjom 30 000 dječjih kolica na godinu. Isprva su se proizvodila duboka i sportska kolica. Od 1948. poduzeće je nosilo ime Tvornica dječjih kolica.

U srpnju 1953. tvornica je preimenovana u Jadran, a 1954. proizvodni program se znatno proširio, čime se među ostalim željelo zadovoljiti rastuće potrebe turizma na Jadranu. Metalni namještaj kakav je Jadran počeo proizvoditi (stolovi, stolice, kreveti, ormarići) bio je prikladan za opremanje hotela, škola, lječilišta, ambulanti, ureda, kino-dvorana, prodavaonica. Tvornica je 1962. proizvela približno 150 modela metalnog namještaja te dva tipa dječjih kolica.

Jadran je 1964. izgradio moderne proizvodne pogone u Zagrebu (Drvinje 3) i Buzetu (od 1967. djeluje u sklopu poduzeća Drvoplast), a 1966. osnovan je i pogon u Kistanju, u kojem se poslije izrađivao vrtni namještaj. Od 1967. Tvornica je proizvodila uredski namještaj u kombinaciji metala i drva. Početkom 1970-ih uvedena je proizvodnja plastičnog i plastificiranog namještaja. Osobita pozornost pridavala se oblikovanju proizvoda te je u sklopu Odjela za razvoj osnovana skupina za dizajn. Poduzeću je 1975. pripojena tvornica drvenog namještaja Lepa iz Lepoglave (osnovana 1928., u sklopu Jadrana do 1984). Osobito su uspjele bile linije namještaja iz 1980-ih Ergoline (ergonomske stolice; 1981), Modres (stolice za studentske menze, auditorije; 1983) i Uni 87 (stolice za sportske objekte, čekaonice; 1987) dizajnera Mladena Orešića, kojima je opremljen niz kapitalnih javnih objekata, a izrađivale su se u velikim serijama (700 do 800 tisuća primjeraka Modres, 300 tisuća Uni 87). U Jadranu je 1981. bilo zaposleno 1400 djelatnika.







Poduzeće je početkom 1990-ih pretvoreno u dioničko društvo (Jadran d. d. TMN). Ne snašavši se u novim tržišnim okolnostima, odlazi u stečaj te je likvidirano 2018. Danas mali dio Jadranove proizvodnje (stolice Uni 87) održava nekadašnji pogon poduzeća Jadran tvornica interijera d. o. o. iz Duge Rese.

farmakopeja (ljekopis), službeni popis lijekova s propisima o ispitivanju kakvoće djelatnih tvari, pomoćnih tvari i gotovih lijekova, o njihovu čuvanju i doziranju, načinu izradbe, osnovnim odredbama i tabličnim prikazima važnih podataka.

Preteče farmakopeje potječu iz 2700. pr. Kr. (Kina). Antički liječnici Hipokrat i poslije Galen pisali su o potrebi da se lijekovi izrađuju po posebnim propisima, pa su tako i stari Egipćani, Grci, Rimljani i Arapi posjedovali zbirke uputa za pripravu lijekova. Većina tih knjiga bile su pregledne podjele o svojstvima sastojaka lijekova te ih se danas smatra knjigama lijekova, a ne farmakopejama koje u užem smislu predstavlja zakonodavni akt. Takvi su propisi prvi put ozakonjeni (postali obvezujući) ediktom rimskog cara Fridrika II. 1240.

Na području Hrvatske su se, prije sastavljanja vlastite farmakopeje, rabile one austrijske (razdoblje Habsburške Monarhije): Pharmacopoeia Augustana (izdanja 1581–1729), Dispensatorium Pharmaceuticum Austriaco-Viennense (izdanja 1729–70), te Pharmacopoea Austriaco-Provincialis (izdanja 1774–94) i Pharmacopoea Austriaca (izdanja 1812–69) posebno izdane za austrijske pokrajine. U drugim dijelovima Hrvatske korištene su Venetian Pharmacopoea iz 1781. i Pharmacopoea Hungarica Editio I. iz 1871., a službena farmakopeja Vojne krajine bila je Pharmacopoea Austriaco-Castrensis (1820).







Prva hrvatska farmakopeja Pharmacopoea Croatico-Slavonica (Hrvatsko-slavonski ljekopis) objavljena je 1888. Izrađena je uz veliko zauzimanje ljekarnika Antuna Kögla (1853–1903) i Franje Schwarza (1841–1922) na temelju mađarske Pharmacopoea Hungarica Editio II. koju je preveo prirodoslovac Josip Janda (1846–1896), dok je konačnu redakturu proveo → Gustav Janeček. Drugo, u cijelosti izvorno izdanje hrvatske farmakopeje (Pharmacopoea Croatico-Slavonica Editio secunda) znanstveno je utemeljeno djelo autora G. Janečeka, koji je sastavio opći, kemijski i galenski dio, te → Julija Domca, koji je sastavio farmakognozijski dio, a izrađeno je u suradnji s Hrvatsko-slavonskim ljekarničkim zborom. Iako je djelo pripremljeno za tisak u siječnju 1900. u nakladi od 600 primjeraka, zbog malih tiskarskih kapaciteta tiskanje je dovršeno tek u studenome 1901. Pisana je dvojezično, hrvatskim i latinskim jezikom, te je imala i šire značenje kao izraz težnje hrvatskoga naroda za neovisnošću. Sadržavala je 522 monografije (opisa pripremanja), odn. nešto više od prvoga izdanja. Bila je prva farmakopeja s propisanom analizom fizikalnoga svojstva optičke rotacije pri ispitivanju eteričnih ulja, prva je uvela kvantitativnu analizu djelatnih supstancija u galenskim pripravcima, standardizirano vrelište na tlak od 760 mmHg (101 kPa), te je jedina za sve droge i pripravke koji mogu izazvati trovanje propisala antidote. Iz tih su je razloga cijenili najpoznatiji europski ljekarnici toga doba Alexander Tschirch, Josef Moeller i Alois Kremel. Velik broj država u tom je razdoblju propisao svoje vlastite farmakopeje, a Hrvatska nije zaostajala za njima. Prema propisanim je zahtjevima preuređeno mnoštvo hrvatskih ljekarni, a zbog posebno strogih propisa hrvatski su ljekarnici naručivali od austrijskih i mađarskih veledrogerija lijekove najviše čistoće, pa su u cjenicima tih veledrogerija takvi lijekovi bili posebno označeni »za Hrvatsko-slavonsku farmakopeju II. izdanje«.

U razdoblju 1910–90., unatoč različitim političkim prilikama, izdana su četiri izdanja jugoslavenskih farmakopeja (Pharmacopoea Jugoslavica, 1933., 1951., 1972. i 1984), a zbog velikog angažmana G. Janečeka i J. Domca smatra ih se III–VI. hrvatskim izdanjem farmakopeje.

Nastojanja stvaranja zajedničke europske farmakopeje započela su 1865. na Međunarodnome farmaceutskom kongresu u Bruxellesu, a ostvarena su 1964. Konvencijom o izradi Europske farmakopeje. European Pharmacopoeia objavljuje strasbourško Europsko ravnateljstvo za kakvoću lijekova i zdravstvenu skrb (engl. European Directorate for the Quality of Medicines and HealthCare; EDQM), a prvo izdanje tiskano je u tri sveska: prva knjiga objavljena je 1969., druga 1971. i treća 1975. Novo izdanje izdaje se svake tri godine, a svake godine objavljuju se još tri Dodatka s novim, ispravljenim i revidiranim tekstovima.

Hrvatska je potpisnica Konvencije od 1994. te su sve suvremene Hrvatske farmakopeje (1999., 2007., 2013., 2019) usklađene s europskom. Od 2013. izdavač je → Agencija za lijekove i medicinske proizvode (HALMED).

knjigoveštvo, završni dio grafičke proizvodnje koji obuhvaća izradbu knjižnoga bloka i korica te njihovo povezivanje u gotov grafički proizvod (knjiga, časopis, brošura, kalendar, bilježnica, mapa i sl.).







Javlja se već u ranome srednjem vijeku, kada su korice kojima je bila uvezana rukopisna građa bile većinom od daščica presvučenih kožom i ojačanih metalnim pločicama i knjižnim okovom. Nakon izuma tiska u XV. st. razvijao se jeftin uvez za knjige namijenjene širokim slojevima, ali i skupocjeni, umjetnički oblikovani kožni uvezi za bibliofile dvorskog i plemenitaškog svijeta. Tek u XVII. st. su drvene daščice bile potisnute iz uveza, a prevladala je uporaba kartona kod jeftinijih, odn. kartoniranih uveza presvučenih platnom ili kožom kod skupljih izdanja. Od XIX. st. počeli su se uvoditi strojevi za uvezivanje, pa se od pojedinačnoga razvilo nakladničko uvezivanje. Knjigovežnice su danas sastavni dio grafičke industrije s raznim vrstama strojeva koji rade automatski. (→ tiskarstvo; → grafička tehnologija)

Povijesni razvoj knjigoveštva u Hrvatskoj

Knjigoveška djelatnost na području Hrvatske započela je već u ranome srednjem vijeku, a do izuma tiska odvijala se isključivo unutar samostanskih skriptorija, na istome mjestu gdje su se rukopisne knjige prepisivale i iluminirale. Među mnogobrojnim primjercima uveza što se čuvaju u hrvatskim riznicama, knjižnicama, muzejima i arhivima, svojom se raskoši ističu evanđelistar iz XII. st. s koricama obloženima kožom i srebrnim, djelomično pozlaćenim oplatama s prikazom Krista i Majke Božje s Djetetom (riznica splitske katedrale), te lekcionar iz XIII. st. s koricama obloženima srebrnim, djelomično pozlaćenim oplatama s prikazom silaska Duha Svetoga među apostole (riznica trogirske katedrale). Skromniji kodeksi uvezivali su se u dvije drvene daščice međusobno spojene remenjem bez dodatnih ukrasa. Kako je sačuvan mnogo veći broj srednjovjekovnih kodeksa koji su bili preuvezani tijekom kasnijih stoljeća (neki i više puta), pretpostavlja se da su izvorne uveze sačuvale one knjige koje se nisu često rabile u liturgiji, već samo u posebnim svečanim prigodama. Prvi poznati knjigoveža glagoljskih knjiga bio je pop glagoljaš Grgur Kraljić, koji je potkraj XV. st. djelovao u istarskim župama Roč, Beram, Nugla i Draguć. Od pet njegovih poznatih ponovnih uveza glagoljskih liturgijskih rukopisnih kodeksa sačuvani su oni Ročkoga misala, Brevijara Vida Omišljanina (oba Austrijska nacionalna knjižnica u Beču) i Humskoga brevijara (Nacionalna i sveučilišna knjižnica u Zagrebu), dok su Beramski (Ljubljanski) brevijar (Nacionalna i sveučilišna knjižnica u Ljubljani) i Misal kneza Novaka (Austrijska nacionalna knjižnica u Beču) u kasnijim uvezima. Njegovi su uvezi kožni, ukrašeni bezbojnim reljefnim (slijepi tisak) motivima povijuša, palmeta i ljiljana.

Pojavom tiska te osnutkom mnogih tiskara diljem Europe, od XV. st. knjigoveštvo se kao profesija odvojilo u poseban obrt te nastavilo obavljati izvan crkvenih ustanova. Znatno povećana proizvodnja knjiga namijenjenih širokoj potrošnji iziskivala je i jednostavnije i jeftinije uveze. Većina knjiga uvezivala se u kožu ili pergament, a samo sasvim tanke knjižice u papirnati omot. Knjigoveže su često kupovali velik dio naklade od samoga izdavača, zatim su uvezivali knjige te ih potom prodavali. Kupac je mogao kod takvoga trgovca-knjigoveže naručiti uvez po svojoj želji ili na već gotovom uvezu dati utisnuti svoje ime, inicijale ili grb, te godinu. Umjetničku koncepciju u ukrašavanju korica knjiga ostvarili su i neki umjetnici, među ostalima šibenski zlatar graver Oracio Fortezza, koji je izradio srebrne reljefe na koricama matrikula za šibensku bratovštinu Sv. Duha (1577) te bratovštinu Sv. Ivana (1592).

Tijekom XVII. i XVIII. st. knjigoveška je djelatnost uz tiskarsku bila prisutna u gotovo svakom hrvatskom gradu. U drugoj polovici XVIII. st. u Zagrebu je djelovalo desetak knjigoveža, od kojih su većina bili i knjižari: Jakob Hörner, Franjo Zerauscheck, Ignacije Karnovszky, Ivan Pölzel, Josip Nebel, Ivan Nepomuk Finsterbusch, Franjo Ksaver Miller, Leonard Milberger, Ludvig Ponz, Isidor Reichert i dr.

Nakon tehnološke revolucije na prijelazu iz XVIII. u XIX. st. knjige su se umjesto ručnim prešama počele tiskati strojevima koji su to činili neusporedivo brže. Time je njihovo uvezivanje u skupocjene uveze postalo teško izvedivo, ali i nepotrebno, jer je broj bibliofila koji su u svojim knjižnicama željeli imati luksuzno uvezane knjige bivao sve manji, dok je istodobno rastao broj onih koji si nisu mogli priuštiti knjige u skupim uvezima, no nisu ni previše marili za njih. Uvez knjiga je tada postao sastavni dio grafičke industrije i radio se strojno u tiskarama. Potkraj XIX. st. strojni uvez knjiga u karton ili mekani papir je gotovo potpuno istisnuo ručni, a rad sve rjeđih knjigoveža ograničio se na uvezivanje i preuvezivanje pojedinih primjeraka, posebice starijih izdanja, na temelju narudžbi.







Početkom XX. st. u Hrvatskoj su se počele otvarati mnogobrojne manje komercijalne tiskare, ubrzo potom i velika nakladno-tiskarska poduzeća, od kojih je većina u sastavu proizvodnje imala i knjigovežnice. Između dvaju svjetskih ratova među takvim poduzećima našli su se Hrvatski štamparski zavod i Tipografija u Zagrebu, Hrvatska štamparija u Splitu, Primorski štamparski zavod na Sušaku, Novo doba u Vukovaru i dr. Nakon II. svj. rata otvarala su se nova velika tiskarska poduzeća, u kojima je knjigoveštvo i dalje bilo dio grafičkoga proizvodnog procesa (→ Vjesnik i → Grafički zavod Hrvatske u Zagrebu, Ognjen Prica u Karlovcu, Slobodna Dalmacija u Splitu, Štampa u Osijeku, Iskra u Vinkovcima, Ivo Čubelić u Dubrovniku, Izdavačko-štamparsko poduzeće u Zadru, Narodna štamparija u Rijeci, Narodna tiskara u Varaždinu, Prosvjeta u Bjelovaru i dr.).







Danas se u Hrvatskoj uvezom knjiga i ostale literature bave veće tiskare u Zagrebu, Čakovcu, Samoboru, Splitu, Osijeku, Varaždinu, Karlovcu, Krapini, Svetoj Nedelji te veći broj manjih tiskara. Iako su knjigoveški postupci danas automatizirani i vođeni računalno, katkad se, za manje ili ekskluzivne naklade, pojedini radovi obavljaju ručno.













analiza, sinteza i vođenje kemijskih procesa, stručna i znanstvena disciplina koja se bavi primjenom načela kemijskog inženjerstva u proučavanju pretvorbe sirovina u proizvode (analiza), odabirom i dimenzioniranjem opreme te formiranjem procesnih tokova (sinteza) i povezivanjem znanja automatike i kemijskog inženjerstva za postizanje konzistentnosti proizvoda, ekonomičnoga rada i sigurne proizvodnje (vođenje). U RH, grana je znanstvenoga polja kemijskog inženjerstva. Metode analize, sinteze, a posebno automatskoga vođenja procesa danas se uobičajeno primjenjuju u rafinerijskim i petrokemijskim postrojenjima, proizvodnji aktivnih farmaceutskih tvari u farmaceutskoj industriji, u cementnoj industriji, proizvodnji energije, kao i u odjelima za istraživanje i razvoj procesa i proizvoda.

Analiza kemijskoga procesa u pravilu podrazumijeva razradbu i opis procesa kemijske i fizičke pretvorbe modelom koji obuhvaća proračun bilanca tvari i energije zajedno s faznom ravnotežom i jednadžbama prijenosa i kemijske kinetike. Analiza procesa determinističkim i statističkim metodama primjenjuje se na svim hijerarhijskim razinama procesnih sustava. Sinteza kemijskoga procesa polazi od analize reakcijskoga puta, slijede sinteze mreža reaktora (reakcijskih putova), separacijskih procesa i procesa izmjene topline, što u konačnici rezultira cjelovitim dijagramom procesnih tokova i sustava za vođenje. U sintezu spadaju i ekonomska analiza i analiza rada procesa u kasnijoj fazi, a u novije doba i optimiranje rada procesa i metode integracije topline.













Metode koje kemijski inženjeri primjenjuju za koncipiranje, projektiranje i optimiranje rada kemijskih procesa znatno su se unaprijedile. Danas je težište na suvremenim računalnim tehnikama analize i sinteze koje su usko povezane. Programski paketi za modeliranje i projektiranje procesa široko su dostupni. Uz veći broj simulatora koji služe za projektiranje procesa i postrojenja postoje i dinamički simulatori za analizu dinamike, vođenja i stabilnosti procesa. Razvoj modela složenijih procesa obično zahtijeva dulje vrijeme i ekspertno znanje. Alternativni pristup je primjena modularne simulacije kojom se prethodno napisanim programima modeliraju procesne operacije, kao što su destilacijske kolone ili kemijski reaktori. Takav tip simulatora može se izravno povezati s dijagramom toka. Modularni pristup ima znatnu prednost zbog jednostavnosti, jer simulatori zahtijevaju od korisnika samo odabir prikladnog modula, unos numeričkih vrijednosti parametara modela i početnih uvjeta. Modularnom simulacijom moguće je simulirati alternativna rješenja, npr. različite konfiguracije destilacijskih kolona i izmjenjivača topline ili različite vrste kemijskih reaktora. Slično se mogu ispitivati i alternativne strategije vođenja procesa. (→ procesno projektiranje)







Vođenje procesa u svojoj je osnovi primijenjena matematička disciplina, a sastavni je dio kemijskog inženjerstva. Vođenjem procesa osigurava se siguran i stabilan rad, zaštita opreme i okoliša, kvaliteta proizvoda, kao i nadgledanje i dijagnostika tijekom provedbe procesa. Razumijevanje vođenoga procesa izričit je predmet kemijskog inženjerstva, a izvedba sustava za vođenje područje je oslonjeno na teoriju vođenja i primjenu računala. Pritom razvoj teorije vođenja, nove metode vođenja, suvremeni mjerni instrumenti, inteligentna osjetila i primjena računalnih metoda neprestano donose nove izazove. Kako bi se projektirali proces i oprema, odabrali radni uvjeti i primijenile odgovarajuće metode vođenja, treba poznavati dinamičko vladanje procesa. Ono se formalizira matematičkim modelom koji je ključan za uspješnu primjenu vođenja. Povećanjem industrijske primjene razvijen je niz tehnika automatskoga vođenja procesa. Velik poticaj automatizaciji bila je pojava digitalnih računala i mikroprocesora 1960-ih, a u novije doba digitalizacija i koncept Industrije 4.0.

Srednjoškolsko i visokoškolsko obrazovanje u RH

U srednjim se tehničkim školama u RH danas zadržao vrlo mali broj nastavnih predmeta u kojima se barem ukratko obrađuje analiza, sinteza i vođenje kemijskih procesa (npr. Tehnička škola Karlovac, Tehnička škola Kutina, Tehnička škola Županja), dok se u većini spominje u kontekstu strojarske ili elektrotehničke struke, odn. mehatronike.

U visokoškolskom obrazovanju to područje prevladava na tehnološkim fakultetima, napose → Fakultetu kemijskog inženjerstva i tehnologije u Zagrebu, → Kemijsko-tehnološkome fakultetu u Splitu, → Prehrambeno-biotehnološkome fakultetu u Zagrebu, a donekle i na → Prehrambeno-tehnološkome fakultetu u Osijeku, → Rudarsko-geološko-naftnome fakultetu i → Tekstilno-tehnološkome fakultetu u Zagrebu. Iz aspekta automatskog vođenja područje djelomično obrađuje → Fakultet elektrotehnike i računarstva (sv. 4) u Zagrebu, kao i neki drugi tehnički fakulteti u Hrvatskoj. Na spomenutim fakultetima toj je tematici posvećen veći broj kolegija, npr. Bilanca tvari i energije, Modeliranje procesa, Analiza i modeliranje ekoprocesa, Mjerenja i vođenje procesa, Automatsko reguliranje procesa, Kemijsko reakcijsko inženjerstvo, Projektiranje, Optimizacija i projektiranje industrijskih procesa, Tehnološko projektiranje, Procesna automatizacija, Kemijsko-inženjerske vježbe, Mjerenje i upravljanje procesima u prehrambenoj industriji, Modeliranje i optimiranje u nutricionizmu.

sigurnost i kvaliteta hrane, svojstva hrane da pri konzumaciji ne djeluje štetno na čovjekov organizam, da zadovoljava njegove potrebe, pruža osjećaj ugode i sl.; također stručna i znanstvena disciplina koja se time bavi. U posljednje se doba velika pozornost pridaje sigurnosti i kvaliteti hrane, osobito one zasnovane na → genetički modificiranim organizmima (GMO) podložne strogim propisima, normama i sl.

Kvaliteta hrane podrazumijeva skup svojstava koja procjenjuje potrošač u svrhu zadovoljavanja svojih potreba i očekivanja. Politika kvalitete može biti zakonski regulirana na europskoj ili nacionalnoj razini (zaštićene oznake izvornosti, zemljopisnoga podrijetla i zajamčeno tradicionalnih specijaliteta), no može biti i dobrovoljna: institucionalna (npr. Hrvatske gospodarske komore), privatna (proizvođača, trgovačkih lanaca), ili međunarodna (neovisnih međunarodnih organizacija). Kako bi se zaštitilo potrošače prehrambenih proizvoda, definirani su zahtjevi za kvalitetom hrane koji se mogu razvrstati u osnovne skupine: primarni zahtjevi, utemeljeni na zaštiti zdravlja potrošača (zdravstvenoj sigurnosti) i propisani zakonima te sekundarni zahtjevi, u koje se ubrajaju tehnološka, nutritivna i senzorska svojstva proizvoda.

Sigurnost hrane osnovni je preduvjet njezine kvalitete, a kao sintagma uvedena je u uporabu kako bi potrošačima povećala povjerenje u hranu koju konzumiraju. Na svjetskome gospodarskom forumu o hrani u Rimu 1996., zaključeno je da sigurnost hrane postoji kada svi ljudi u bilo koje doba imaju i fizički i ekonomski pristup dovoljnoj količini sigurne i nutritivno kvalitetne hrane koja zadovoljava prehrambene potrebe što ih traži zdrav i aktivan život. Sigurnost hrane kao znanstvena disciplina bavi se rukovanjem, pripremom i skladištenjem hrane u svrhu prevencije štetnih posljedica na ljudsko zdravlje, tj. uključuje sve postupke koje je potrebno slijediti kako bi se izbjegli potencijalni zdravstveni rizici. Hrana se smatra sigurnom za prehranu ljudi ako neće izazvati štetne posljedice na ljudsko zdravlje kada se konzumira u skladu s namjenom.

Kako bi se zaštitili interesi potrošača te omogućila bolja informiranost, primjenjuju se različiti mehanizmi kao što su zakonske regulative, učestale kontrole, jasnija označavanja hrane, uvođenje sustava osiguranja, sve u svrhu povećanja kvalitete hrane. Sustavi osiguranja kvalitete i sigurnosti hrane mogu biti obvezujući (npr. HACCP – Hazard Analysis and Critical Control Point) ili dobrovoljni (ISO 22000 – Internacional Organisation for Standardisation, IFS – International Food Standard i BRC – British Retail Consortium). Analiza rizika i kritične kontrolne točke HACCP je međunarodno obvezujuća sustavna metoda za utvrđivanje, procjenu i kontrolu sigurnosti hrane, koja je ugrađena u sve ostale sustave osiguranja kvalitete i sigurnosti hrane. Niz normi ISO 22000 nastao je zbog potrebe prehrambene industrije da stvori međunarodnu normu koja bi bila prihvatljiva i prepoznatljiva u svim državama i odnosila bi se na upravljanje sigurnošću hrane u cijelom lancu »od polja do stola«. Normu IFS razvili su njemački, francuski i talijanski trgovački lanci radi kontrole proizvođača robnih marki velikih trgovačkih lanaca, koja kombinira načela sustava HACCP sa zahtjevima sustava upravljanja kvalitetom te higijenskih zahtjeva. Tehnička norma BRC razvijena je kako bi se pomoglo trgovcima u trgovini na malo u ispunjavanju njihovih zakonskih obveza s obzirom na zaštitu potrošača. Krovna svjetska organizacija koja se brine o sigurnosti hrane je Codex Alimentarius Commission (CAC), a Hrvatska je njezina članica od 1994.

Pravna legislativa Hrvatske u području sigurnosti i kvalitete hrane usklađena je s onom EU-a. Na Prehrambeno-biotehnološkome fakultetu u Zagrebu postoje diplomski studij Upravljanje sigurnošću hrane te poslijediplomski specijalistički studij Kvaliteta i sigurnost hrane, a na Prehrambeno-tehnološkome fakultetu u Osijeku poslijediplomski specijalistički studij Sigurnost i kvaliteta hrane. Nastavni zavod za javno zdravstvo Dr. Andrija Štampar u suradnji s Agronomskim fakultetom u Zagrebu započeo je 2018. projekt izgradnje Centra za sigurnost i kvalitetu hrane, koji sufinancira EU.

Kristal, poduzeće za proizvodnju i preradbu stakla osnovano 1951. u Samoboru; jedan od najvećih proizvođača olovnoga i kristalnoga stakla u Jugoslaviji.

Temelji su mu postavljeni 1939., kada su trgovci židovskoga podrijetla Kohn i Schidlow u suradnji s češkim staklarskim majstorom Vaclavom Kubičekom osnovali brusionicu kristala i običnoga stakla pod nazivom Kristalerija. Radionica je bila smještena u Gornjem Kraju, zapošljavala je oko 30 radnika, a sirovine i oblikovano staklo za brušenje nabavljali su se u Češkoj. Godine 1942. otkupio ju je zagrebački obrtnik Franjo Valent, koji ju je vodio do nacionalizacije 1948., kada je nastavila djelovati pod nazivom Kotarsko staklarsko poduzeće Kristal.







Kako je zbog nestanka zaliha kristala za obradbu te jake konkurencije privatnih radionica za brušenje stakla dospjelo u krizu, poduzeće je vlastitim snagama odlučilo krenuti u izgradnju pogona za topljenje stakla na mjestu nacionaliziranoga zemljišta stare gipsaonice u Rudarskoj Dragi. Pogon je započeo s radom 1951., kada je i službeno osnovana tvornica stakla Kristal. Staklo se topilo u jednoj četverolončanoj peći na generatorski plin. Uz peć pogon je imao nekoliko manjih prostorija za doradbu stakla te generatorsku stanicu, a od pogona su bile odvojene brusionica stakla, kemijska polirnica, skladište sirovina i pakirnica. Poduzeće je tada zapošljavalo oko 100 radnika, a asortiman proizvoda činili su cilindri za petrolejske svjetiljke, čaše, šalice, boce, pehari i sl. Staklarski majstori obrazovali su se u staklarskim poduzećima u Rogaškoj Slatini, Straži i Hrastniku. Prvi izvoz ostvaren je 1954. u Italiju, Cipar, Grčku, Indiju i Južnu Ameriku, a potom se počelo izvoziti i u Zapadnu Njemačku, Englesku i Švicarsku.







Tijekom rekonstrukcije i modernizacije tvornice u prvoj polovici 1960-ih nadograđena je proizvodna hala u koju se smjestilo šest lončarskih peći, proširen je tvornički prostor do potoka Gradne, gdje je instalirana peć za slobodno oblikovanje staklene taljevine, a umjesto generatorskoga uveden je plin propan-butan. Modernizacija je nastavljena tijekom 1970-ih, kada je unaprijeđen tehnološki proces uvođenjem kontinuiranog taljenja kristalnoga stakla, te procesi kemijskoga poliranja, doradbe i brušenja proizvoda. U tom razdoblju poduzeće je znatno proširilo proizvodni asortiman. Zapošljavalo je oko 500 radnika, a bilo je organizirano u OOUR-e Oblikovanje stakla i Oplemenjivanje stakla. Godine 1986. u tvornici je instalirana kontinuirana kadna peć za taljenje stakla, a od druge polovice 1980-ih proizvodnja se orijentirala samo na bezbojno olovno staklo kapaciteta 12 t staklene taljevine na dan. Osim na jugoslavenskom i zapadnoeuropskom tržištu, tijekom 1970-ih i 1980-ih proizvodi Kristala prodavali su se u SAD-u i u SSSR-u. Uz brušeno staklo proizvodilo se i staklo bojeno na centrifugalnim prešama. U razdoblju 1980–90. poduzeće je za dizajniranje staklenih predmeta angažiralo mnoge hrvatske umjetnike poput Raula Goldonija, Antuna Motike, Ede Murtića, Milene Lah, Želimira Janeša i dr. Potkraj 1980-ih zapošljavalo je više od 800 radnika.

Uspostavom neovisne Hrvatske, ne snašavši se u novim društveno-ekonomskim okolnostima, dospjelo je 1997. u stečaj, te ga je ubrzo potom preuzelo poduzeće Rogaška Slatina. Tada je ukinuta proizvodnja kristalnoga stakla, a umjesto njega uvedena proizvodnja kristalina, koji sadrži manji postotak olovnoga oksida od kristalnoga stakla. Poduzeće je s približno 70 radnika djelovalo do 2008., kada je likvidirano. Zgrada u Rudarskoj Dragi prodana je poduzeću → Ghetaldus. Tradiciju Kristala nastavlja nekoliko manjih privatnih poduzeća u Samoboru, no ona se ne bave proizvodnjom stakla, već samo njegovim brušenjem i graviranjem.

Jerbić, Bojan (Zagreb, 13. IX. 1957), strojarski inženjer, stručnjak za robotiku i automatizaciju.

Na Fakultetu strojarstva i brodogradnje (FSB) u Zagrebu diplomirao je 1983. i doktorirao 1993. disertacijom Interpretacija geometrije CAD modela u projektiranju automatske montaže ekspertnim sustavom (mentor B. Vranješ). Na Katedri za projektiranje proizvodnih procesa FSB-a (danas Zavod za tehnologiju) radi od 1984., od 2005. redoviti je profesor. Bio je voditelj Laboratorija za projektiranje izradbenih i montažnih sustava (1993−2006), predstojnik Zavoda za robotiku i automatizaciju proizvodnih sustava (2005−08), a od 2007. voditelj je Katedre za projektiranje izradbenih i montažnih sustava.

Glavno područje njegova znanstvenoga i stručnoga rada su razvoj računalnih metoda u inženjerstvu i metoda umjetne inteligencije u industrijskoj robotici. Posljednjih desetak godina radi na istraživanju i razvoju robotske primjene u medicini. Vodio je i surađivao na više domaćih i međunarodnih projekata, održao mnogobrojna pozivna predavanja i dao velik doprinos uvođenju novih tehnologija u industrijsku praksu. Pod njegovim vodstvom razvijen je hrvatski robot RONNA, namijenjen asistiranju pri neurokirurškim operacijama. U suradnji s Kliničkim bolničkim centrom Dubrava i uz financijsku potporu Hrvatske agencije za malo gospodarstvo, inovacije i investicije prototip je uspješno ispitan na lutkama, a klinička provjera započela je prvom robotiziranom stereotaktičkom neurokirurškom operacijom 2016.







Bio je suradnik na Inženjerskom priručniku IP4 (2002), suautor udžbenika Roboti & primjena u industriji tekstila i odjeće (2008) i Projektiranje automatskih montažnih sustava (2009). U HAZU-u je od 2009. član Znanstvenoga vijeća za tehnologijski razvoj, od 2017. član Znanstvenoga vijeća za obrazovanje i školstvo, od 2007. član je HATZ-a i 2013–17. tajnik Odjela sustava i kibernetike, te je predsjednik Hrvatskoga društva za sustave od 2015.

Karminski-Zamola, Grace (Zagreb, 24. IV. 1940), kemijska inženjerka, stručnjakinja za organsku kemiju.

Diplomirala je 1962. na Kemijsko-tehnološkom odjelu Tehnološkoga fakulteta (→ Fakultet kemijskog inženjerstva i tehnologije) u Zagrebu, gdje je doktorirala 1972. disertacijom Fotokemijske studije u redu furanskih spojeva; fotokemijska izomerizacija furil akrilnih kiselina (mentor → K. Jakopčić). Od 1962. radila je u Institutu za organsku kemiju i biokemiju Sveučilišta u Zagrebu, a od 1963. na matičnome fakultetu, gdje je bila redovita profesorica od 1999. i predstojnica Zavoda za organsku kemiju (1986–97., 2001–05); umirovljena je 2010. Predavala je kolegije Organska kemija, Lijekovi i sredstva za zaštitu, Struktura i mehanizmi u organskoj kemiji, Planiranje organske industrijske sinteze, Heterociklički antitumorski lijekovi. Bila je gostujuća znanstvenica na sveučilištu u Atlanti (Georgia State University) 1994. Znanstveno i stručno bavi se sintetskom organskom kemijom i spektroskopsko-analitičkim metodama u organskoj kemiji, napose DNA interakcijom spojeva iz reda heterocikla (kondenzirani kinolini, kinoloni i floureni) u svrhu određivanja antitumorskoga djelovanja na stanice humanoga karcinoma. Autorica je mnogobrojnih znanstvenih radova te četiriju patenata. Dobitnica je Godišnje nagrade za znanost 2008.

Jugoriba, poduzeće za izvoz ribe i ribljih prerađevina te uvoz ribarske opreme, sirovina i repromaterijala, osnovano 1947., sa sjedištem u Zagrebu i skladištem u Rijeci.

Poduzeće je bilo jedna od najvećih jugoslavenskih gospodarskih organizacija za vanjskotrgovinsko poslovanje. Osnovano je pod nazivom Riba, a 1950. preuzelo je ime Jugoriba. Bavilo se izvozom ribljih konzervi, svježe i usoljene morske ribe te spužava i koralja. Sredinom 1948. spojilo se s Centroribom iz Zagreba i proširilo poslovanje na izvoz slatkovodne ribe, riječnih rakova, žaba i pijavica. Tijekom 1951–54. postupno je mijenjalo način poslovanja, pa od 1952. više nije izvozilo svježu morsku ribu, a od 1953. ni slatkovodnu ribu, riječne rakove i pijavice. Spužve i koralje prestalo je izvoziti 1955. Od 1956., zbog zahtjeva ribarske industrije kojoj su se naglo povećale zalihe ribljih konzervi, poduzeće je počelo izvoziti isključivo riblje konzerve i prerađevine. Preko Jugoribe svoje su konzerve sardina, skuša, tune i druge ribe izvozile tvornice Adria iz Zadra, Dragonja iz Umaga, Ika iz Ičića, Istra iz Banjola, Jadranka iz Vele Luke, Jakljan iz Dubrovnika, Kornat iz Šibenika, Kvarner iz Maloga Lošinja, Luka Matković iz Bijele, → Mardešić iz Sali, → Mirna iz Rovinja, → Neptun iz Komiže, → Sardina iz Postira, Sirena s Lastova, Sloboda iz Sućuraja i Vrboska s Hvara.







Promet Jugoribe bio je usko vezan uz proizvodne mogućnosti industrije ribljih konzervi i političku situaciju u državi. Tako je razdoblju 1945–49. svojstven bio izvoz ribljih konzervi u Veliku Britaniju i tadašnju Čehoslovačku, i to 80% od ukupne godišnje proizvodnje (1500–2000 t konzervi). Zbog prekida izvoza u Veliku Britaniju, razdoblje 1949–55. obilježilo je osvajanje novih tržišta. Gubitak britanskoga tržišta uvelike je utjecao na izvoz pa je Jugoriba 1951. izvezla samo 700 t konzervi, što je najmanja izvezena količina u povijesti poduzeća. No osvajanje novih tržišta značilo je bolju organizaciju zastupničke mreže, poboljšavanje izgleda i kvalitete ambalaže i ustaljivanje kvalitete proizvoda. Dobri rezultati dodatnog angažmana vidjeli su se već na izvozu 1953. koji je porastao na 2266 t, a iduće godine na 3297 t (rekordna godina u povijesti proizvodnje ribljih konzervi). Nakon 1955. započelo je novo razdoblje koje je obilježilo jednostavnije poslovanje zahvaljujući tržištima na svim kontinentima (najviše u Velikoj Britaniji, SAD-u, Belgiji, Italiji, Saveznoj Republici Njemačkoj, Švedskoj, Čehoslovačkoj, Poljskoj, Australiji, Bliskom istoku, južnoj Africi, Brazilu i Paragvaju), ali i većim izvozom samih tvornica za preradu ribe. Stoga je ponovno pokrenula izvoz svježe i duboko zamrznute morske ribe, a dio je svoje djelatnosti tijekom vremena preusmjerila i na pružanje usluge zastupanja stranih poduzeća: Wesmar iz Mukiltea u SAD-u (podvodni radari, radari za otkrivanje riba i navigaciju, automatski piloti i elektronički kompasi), Sais iz Züricha, Croklaan iz Wormerveera i Loders & Nucoline iz Londona (biljne masti) te Aromatic iz Stockholma (dodatci za kolače).

Bila je članica Poslovnog udruženja morskog ribarstva SR Hrvatske i SR Crne Gore (1958–68), zatim Poslovnog udruženja ribarske privrede (PU), a potom Poduzeća za unapređenje i razvoj morskog ribarstva Morsko ribarstvo (MORIB), Poslovnog udruženja za dalekomorski ribolov Ribooceanija (od 1976) te Poslovne zajednice morskog ribarstva (POZMOR, od 1978). Djelovala je kao OUR i RO, a 1990. prestala je poslovati.

Farmaceutski glasnik, stručni i znanstveni časopis koji obrađuje teme iz svih područja farmacije. Izlazi od 1907. pod nazivom Farmaceutski vjesnik, a današnji naziv nosi od 1945. Časopis je glasilo → Hrvatskog farmaceutskog društva koje od 1945. izlazi kao mjesečnik. Donosi tekstove iz povijesti struke i Farmaceutsko-biokemijskoga fakulteta, farmakopeje, farmaceutskoga nazivlja i srodnih područja, te one o problemima visokoškolske nastave. Kao prilog časopisu tiskani su i dijelovi udžbenika za diplomski i poslijediplomski studij Repetitorij farmaceutske ludžbe za polaznike vježbeničkog tečaja (1910−11), Znanstvena i praktična analiza (1978−92) i dr. Časopis je citiran u bazi podataka Scopus.

Hanaman, Franjo (Drenovci, 30. VI. 1878 – Zagreb, 23. I. 1941), kemijski inženjer, izumitelj električne žarulje s volframovom žarnom niti.

Realnu je gimnaziju završio u Zemunu 1895., a diplomirao je 1899. na Kemijskom odjelu Tehničke visoke škole u Beču (TH Wien). Potom je kratko radio u šećerani u Usori.

Razvoj žarulje s metalnom žarnom niti

Godine 1900. postao je asistent na katedri analitičke kemije Tehničke visoke škole u Beču, gdje je zajedno s njemačko-mađarskim kemičarem Aleksandrom Justom radio na usavršavanju električne žarulje s metalnom žarnom niti. Svojim su prvim patentom DRP 154262 iz 1903. pod naslovom Verfahren zur Herstellung von Glühkörpern aus Wolfram oder Molybdän für elektrische Glühlampen odredili postupak dobivanja volframovih niti supstitucijom. Usavršivši poslije postupak, učinili su preokret u razvoju rasvjetne tehnike u svijetu, jer je žarulja s volframovom niti u usporedbi s Edisonovom žaruljom s ugljenom niti trošila trećinu električne energije i trajala dulje. Početkom 1905. zaposlio se u Sjedinjenom dioničarskom društvu za žarulje i elektricitet u Ujpestu (danas dio Budimpešte), gdje mu se pružila šansa da primijeni i s Justom usavrši patent. Nedostatak novca usporio je njihova istraživanja, pa je primat preuzelo poduzeće General Electric Co. iz SAD-a, koje je 1910. uspjelo proizvesti elastičnu volframovu nit zadovoljavajuće čvrstoće. Uvidjevši da ne može držati korak s Amerikancima, Hanaman je 1909. i 1910. odlazio u SAD na pregovore o prodaji svojih patentnih prava, što mu je 1910. i uspjelo. Materijalno se osiguravši, otišao je 1911. u Berlin, gdje je u Charlottenburgu 1913. doktorirao disertacijom Über Rostversuche mit nitriertem Eisen. Potom je izradio habilitacijski rad Über Cer-Legierungen. Die Cer-Kupfer-Legierungen und ihre Konstitution (Leipzig, 1915), ali je postupak njegove habilitacije za venia docendi bio obustavljen zbog mobilizacije.







Zagrebačko razdoblje

Naslov docenta podijeljen mu je na temelju leipziškoga habilitacijskog rada 1919. u Zagrebu, gdje se nastanio nakon povratka iz rata. Za privatnoga i honorarnoga docenta mehaničke tehnologije na Tehničkoj visokoj školi u Zagrebu (→ Tehnički fakultet; sv. 4) izabran je 1920. te je počeo predavati metalurgiju. U zvanje redovitoga profesora anorganske kemijske tehnologije i metalurgije izabran je 1922., kada je osnovao i vlastitim novcem opremio Zavod za anorgansku kemijsku tehnologiju i metalurgiju, prvi inženjerski zavod na tadašnjem Kemičko-inženjerskom odjelu Tehničke visoke škole (TVŠ) (→ Fakultet kemijskog inženjerstva i tehnologije). Bio je dekan Odjela (1922–24), rektor TVŠ-a (1924–25) kao prvi inženjer na tom položaju od njegova utemeljenja 1919., te prorektor 1925–26. Akademske godine 1923/24. počeo je predavati anorgansku kemijsku tehnologiju, a 1935/36. uveo je u nastavni program kemijsko-tehnološki račun, što je potaknulo uvođenje mnogih modernih inženjerskih predmeta. Godine 1939. bio je jedan od utemeljitelja i do kraja života pročelnik Odjela za rudarstvo i metalurgiju Tehničkoga fakulteta.

Uz ostalo, objavio je desetak znanstvenih radova i ukupno četrdesetak patenata. Hanaman je 1934–39. bio glavni urednik Arhiva za hemiju i farmaciju. U to je doba časopis – prvi takav u nas u kojem su znanstvenici prirodnih i tehničkih struka mogli objavljivati na hrvatskom jeziku i koji je stručnjake u proizvodnji obavješćivao o najnovijim znanstvenim i tehnološkim rješenjima – poprimio tehnološki značaj, što se očitovalo i u promjeni naziva (Arhiv za kemiju i tehnologiju). Predsjednik Jugoslavenskoga hemijskog društva (→ Hrvatsko kemijsko društvo; sv. 4) bio je 1933–34. Uz njegov velik prinos razvoju rasvjetne tehnike u svijetu, Hanaman se s pravom smatra začetnikom kemijskog inženjerstva i napretka visokoškolske tehničke nastave u nas.

ambalaža, sredstvo u koje se stavlja proizvod radi čuvanja tijekom transporta, skladištenja, prodaje, rukovanja i uporabe. Funkcije su joj: zaštitna (štiti robu od oštećenja, zagađenja, prljanja i drugih vanjskih utjecaja; štiti korisnike od opasnih tvari), skladišno-transportna (omogućava što bolje iskorištenje skladišnoga i transportnoga prostora), prodajna (privlači kupce izgledom), uporabna (omogućuje lako otvaranje i zatvaranje, doziranje), informacijska (daje korisnicima informacije o proizvodu), ekološka (nakon uporabe omogućuje održivo zbrinjavanje) i dr.

Prema namjeni se ambalaža razvrstava na prodajnu ili primarnu (najmanja ambalažna jedinica u kojoj se proizvod prodaje konačnom kupcu), skupnu ili sekundarnu (sadržava više proizvoda u primarnoj ambalaži) i transportnu ili tercijarnu (omogućava prijevoz, pretovar i rukovanje određenom količinom proizvoda pakiranog u prodajnoj ili skupnoj ambalaži). Prema vrsti materijala od kojeg je izrađena, može biti papirnata i kartonska (ambalažni papir, vreće, višeslojna ambalaža s pretežnim udjelom papira, kartonske kutije, lijevani podlošci i kutije), metalna (folije, konzerve, limenke, tube, aerosolni raspršivači, boce, bačve, cisterne, kontejneri), plastična (folije, vreće, podlošci, boce, čaše, posude, tube, kante, nosiljke za boce, kutije), staklena (ampule, staklenke, boce, baloni), drvena (letvarice za voće, bačve, palete, sanduci, obiti, bubnjevi za kabele, drvena vuna), tekstilna (vreće, mreže), keramička (boce, posude), kompozitna (fleksibilna ili polučvrsta ambalaža od više slojeva papira, kartona, metalnih ili plastičnih folija). Ambalaža može biti povratna (za višekratnu uporabu), nepovratna (za jednokratnu uporabu) i reciklažna (nakon preradbe može se koristiti kao sirovina za ponovnu uporabu).







Čovjek se od pradavnih vremena koristi nekom vrstom ambalaže kako bi u njoj odlagao svoja dobra, čuvao ih od vanjskih utjecaja, omogućio njihovo prenošenje i uporabu. U paleolitičkom razdoblju za prenošenje dobara namijenjenih razmjeni čovjek se koristio predmetima koje je pronalazio u prirodi (šuplji plodovi, kora drveta, životinjske mješine i koža i sl.). Razvojem ljudskoga društva, potrebom za robnom razmjenom na većim udaljenostima započela je izradba ambalaže od prirodnih materijala, poput košara od pruća, drvenih kutija i bačvi, pletenih vreća, keramičkih posuda. Kako je čovjek otkrivao mogućnosti preradbe prirodnih sirovina za dobivanje novih materijala tako su se pojavljivali i novi oblici ambalaže, poput staklenih boca i posuda od bakra i bronce. Industrijalizacija i urbanizacija s kraja XVIII. st. i u XIX. st. utjecale su na znatan rast proizvodnje i trgovine. Pritom se pojavila potreba za velikim količinama jeftine ambalaže, koja je morala omogućiti da se proizvodi proizvedeni na jednom mjestu distribuiraju do konačnih, često udaljenih potrošača, osiguravajući što dulju trajnost proizvoda. Ambalaža se sve više počela industrijski proizvoditi od papira i kartona, a revoluciju u prehrambenoj industriji izazvao je razvoj tehnologije konzerviranja u metalnoj ambalaži, omogućivši prvi put očuvanje namirnica gotovo neodređeno dugo vrijeme. Sredinom XX. st., zahvaljujući primjeni novih materijala (aluminij, plastika) te zamjeni klasične tehnike posluživanja u trgovinama robe široke potrošnje tehnikom samoposluživanja, ambalaža se razvijala strelovito. Roba je tada u trgovine počela dolaziti zapakirana u male prodajne jedinice prilagođene potrebama kupaca, a sve informacije koje je kupac prije dobivao od trgovca, nastavila mu je pružati ambalaža, postavši važnim djelokrugom → grafičkoga dizajna. Suvremena dostignuća u polju ambalaže (novi ambalažni oblici, nove tehnike pakiranja), promjene u načinu života stanovništva (razvoj prometa, nove higijenske i zdravstvene navike) i povećana kupovna moć potrošača razlozi su sve veće proizvodnje i potrošnje ambalaže.







Istodobno je masovna uporaba ambalaže, osobito one jednokratne, dovela do neslućenog porasta otpada koji se mora zbrinuti i do golemog zagađenja okoliša nekontrolirano odbačenom ambalažom kojoj često trebaju godine kako bi se razgradila. Ti su rastući problemi u novije doba potaknuli inicijative i mjere za smanjenje uporabe ambalaže, uporabu povratne, reciklirajuće, biorazgradive ambalaže i drugih oblika održive ambalaže. Sukladno strogim europskim regulativama, u RH je postupanje s ambalažom i ambalažnim otpadom uređeno posebnim pravilnikom.

Proizvodnja ambalaže na području Hrvatske

Najstarija → keramika na području Hrvatske, među kojom su pronađeni i oblici koji su služili za čuvanje i prijenos hrane i ostale robe, vezana je uz neolitičku starčevačku kulturu u sjevernim područjima i impressokeramičku kulturu na jadranskoj obali i u njezinu zaleđu. Narodi poput Japoda, Liburna, Delmata i Histra, koji su u starome vijeku obitavali na području današnje Hrvatske, za ambalažu su se, osim keramičkim posudama, služili i onima od stakla i metala, koje su isprva uvozili, ponajviše iz Grčke i s Apeninskog poluotoka, a potom i sami izrađivali (→ staklo; → metalurgija). Kao i u ostatku Europe, → papir se na području Hrvatske rabio i prije nego što je započela njegova lokalna proizvodnja, a uvozio se iz arapskoga svijeta. Smatra se da se prva proizvodnja papira u Hrvatskoj odvijala potkraj XVII. st. u pavlinskome samostanu u Očuri kraj Lepoglave, te na području Dubrovačke Republike, ali za to zasad nema sigurnih dokaza.

Papirnata ambalaža

Osim Tvornice papira Smith & Meynier (→ Tvornica papira Rijeka) i Zagrebačke dioničke tvornice papira (→ Pan – Tvornica papira Zagreb), najvećih poduzeća za proizvodnju papira na području Hrvatske, papirnu robu je, među ostalim i ambalažnu, potkraj XIX. st. i u prvim desetljećima XX. st. počeo proizvoditi niz specijaliziranih poduzeća. Kromolitografska tvornica Rožankovski i drug, osnovana 1898. u Zagrebu, od 1917. proizvodila je kartone i valovitu ljepenku za kutije, te je bila jedna od prvih tvornica koje su tiskale etikete za ambalažu. Godine 1931. udružila se s Industrijom papirnate robe, te osnovala poduzeće Karton. Papirnatu ambalažu u različite svrhe proizvodila su u tom razdoblju zagrebačka poduzeća Naklada Kugli (1881), koja se uz nakladničko-knjižarsku djelatnost bavila i proizvodnjom papirnatih vrećica, Tvornica kartonaže Ivan Hudetz (1898; djeluje i danas pod nazivom Kartonaža Hudetz), Prva hrvatska tvornica cigaretnog papira i tuljaka Golub (1907), Tvornica papirnatih vrećica Vilim Gvozdić (1919), Jugoslavija, industrija papira (1920), Jugoslavensko Bates (1934), potom Mira, tvornica tuljaka, cigaretnog papira i kartonaža iz Osijeka (1920), Tvornica kartonaže i umjetnog cvijeća iz Karlovca (1921) i dr.







Nakon II. svj. rata postojeće tvornice bile su konfiscirane i nacionalizirane, a osnovana su i mnoga nova poduzeća. Napretkom znanosti nastajale su nove proizvodne tehnologije, usavršavali su se procesi kako bi se zadovoljilo sve zahtjevnije tržište. U Kombinatu → Belišće, začetci kojega su vezani uz obiteljsko poduzeće S. H. Gutmann u Belišću osnovano 1884., 1960. započela je proizvodnja spiralne papirnate ambalaže. Pretvorbom je Belišće 1992. postalo dioničko društvo, 2012. preuzelo ga je austrijsko poduzeće Duropack, a 2015. britanska kompanija za proizvodnju ambalaže DS Smith. Proizvodi maloprodajnu ambalažu i ambalažu za izlaganje na police, industrijsku ambalažu, te ambalažu od valovitoga kartona. Jedno od značajnijih poduzeća papirnate ambalaže, koje je 2010. postalo dijelom Belišće grupe, od 2015. u većinskom vlasništvu poduzeća DS Smith, je → Bilokalnik – IPA, osnovano 1957. u Koprivnici pod nazivom Šumsko-industrijsko poduzeće, s prvotnom djelatnošću obradbe drva. Kartonsku ambalažu počelo je proizvoditi 1965., a od 1970. prvo je u Jugoslaviji proizvodilo i podloške za jaja po tehnologiji danskoga poduzeća Hartmann.







U razdoblju nakon II. svj. rata papirnatu ambalažu u svoj su asortiman uvrstila novoosnovana poduzeća Ivica Lovinčić u Zagrebu (1948; od 2001. djeluje u sastavu švicarskoga poduzeća Model grupe za proizvodnju kartonske ambalaže), Štamparski zavod Ognjen Prica u Karlovcu (1946; od 1995. djeluje pod nazivom Lana Karlovačka tiskara), Tiskara Ludbreg (1954; od 1992. djeluje pod nazivom Grafičar; 2006. pripojena joj je i Koprivnička tiskarnica, a 2012. nakladnička kuća Znanje iz Zagreba), → Litokarton u Osijeku i mnoga druga.

Iz maloga pogona unutar Tvornice duhana Rovinj 1956. razvilo se poduzeće Istragrafika Rovinj za proizvodnju kartonske ambalaže, tiskanje obrazaca i blanketa, te obavljanje tiskarskih, grafičkih i kartonažnih usluga za vlastite potrebe. Zahvaljujući financijskim ulaganjima u suvremenu tehnologiju, 1997. Istragrafika Rovinj postala je najvećim proizvođačem i izvoznikom komercijalne kartonske i papirnate ambalaže u RH. Godine 2018. preuzelo ju je poduzeće A&R Carton Austria GmbH koje je dio AR Packaging grupe, te otada djeluje pod nazivom A&R Carton Istra i vodeći je proizvođač komercijalno-kartonske ambalaže u Hrvatskoj.







Poduzeće Jaškapack, osnovano 1989. u Sesvetama, jedino je poduzeće za proizvodnju valovitoga kartona i ambalaže u Hrvatskoj koje je u domaćem vlasništvu. Tvornica Valoviti papir Dunapack u sastavu austrijske Prinzhorn grupe, od 2004. u Zaboku proizvodi valoviti karton i ambalažu koju otiskuje fleksografskim tiskom u boji. Poduzeće C pakiranje za proizvodnju papirnatih vrećica, osnovano 2009. u Svetoj Heleni, posluje s glavnim postavkama održivoga razvoja, a svi su njegovi proizvodi u potpunosti biorazgradivi.

Godine 2018. u RH je ukupno proizvedeno 129 306 t valovitoga kartona, 26 495 t vreća i vrećica od papira, kartona, celulozne vate ili mreže celuloznih vlakana, 132 014 t kutija, spremnika, omota i slične ambalaže od valovitoga papira ili kartona, 11 874 t složivih kutija i kutijica od nevalovitoga papira ili kartona, te 494 t ostale papirnate ambalaže za pakiranje.

Staklena ambalaža

Iako je proizvodnja stakla na području Hrvatske započela već u XV. st., prva staklarska tvornica koja se bavila isključivo proizvodnjom staklene ambalaže bila je Straža, koju je 1860. u Humu na Sutli utemeljio bavarski industrijalac Michael Pöschinger kao radionicu za proizvodnju staklenki namijenjenih mineralnoj vodi iz Rogaške Slatine. Tvornica je vrhunac proizvodnje dosegnula potkraj 1980-ih kada se u njoj proizvodilo više od 200 000 t staklene ambalaže na godinu. Raspadom jugoslavenskoga tržišta poduzeće je zapalo u teškoće. Godine 1996. preuzelo ga je švicarsko poduzeće Vetropack, te od tada djeluje pod nazivom → Vetropack Straža, kao jedini proizvođač ambalažnoga stakla u Hrvatskoj. Godine 2018. u tvornici je proizvedeno oko 260 000 t staklene ambalaže.







Metalna ambalaža

Opsežnija proizvodnja metalne ambalaže na području Hrvatske započela je nakon I. svj. rata, kada su je, uz osnovnu djelatnost, u svoj asortiman uvrstile mnoge novoosnovane tvornice metalnih proizvoda, među kojima Prva hrvatska tvornica limenih, bravarskih proizvoda i pocinčaona iz Zagreba (1920), Karlovačka industrija bravarske robe i limenih štednjaka Miloš Ulemek iz Karlovca (1920), Kovinarsko-bravarska radiona Braća Mance iz Zagreba (1921), Tvornica emajlirane robe Ivan Remeta iz Iloka (1923) i dr., koje su proizvodile limenu ambalažu uglavnom za proizvode kemijske i prehrambene industrije.









Tvornica olovnih proizvoda iz Zagreba, osnovana 1922., nakon što se 1947. integrirala s Tvornicom olovnih tuba iz Vrbovskoga osnovanom 1937., među ostalim započela je proizvodnju olovne ambalaže, a od 1954. i aluminijske za potrebe kemijske i farmaceutske industrije, te nešto kasnije i prehrambene. Od 1970-ih do 2007., kada je ugašena, djelovala je pod nazivom → Tvornica olovnih i aluminijskih proizvoda (sv. 1). Tvornica emajliranoga, pocinčanoga i brušenoga posuđa → Gorica, utemeljena 1928. u Zagrebu, uz svoju primarnu djelatnost proizvodnje emajliranoga, cinčanoga i brušenoga posuđa bavila se izradbom limene ambalaže, uglavnom za potrebe prehrambene industrije, sve do 2001. kada je prestala djelovati. Vlastite pogone za proizvodnju limene ambalaže imala su i pojedina poduzeća za preradbu i konzerviranje ribe i ribljih proizvoda, poput → Jadranke 1892. osnovane 1892. u Veloj Luci, → Mirne osnovane 1877. u Rovinju, → Neptuna osnovanoga 1946. u Komiži (osim za vlastite potrebe tvornica je proizvodila ambalažu i za potrebe drugih srodnih poduzeća u Dalmaciji) i dr.







Jugoslavenska tvornica oksigena i gvozdene buradi, osnovana 1926. u Zagrebu, isprva je proizvodila metalne spremnike za prijevoz proizvoda iz rafinerije u Sisku. Od 1946., kada je postala društvenim vlasništvom, poslovala je pod nazivom → Lim metalna industrija, a u njezinu je asortimanu među ostalim bila metalna ambalaža za prehrambenu i kemijsku industriju. Tijekom vremena prometnula se u jednoga od vodećih proizvođača metalne ambalaže u državi. Početkom 2000-ih nad poduzećem je proglašen stečaj, nakon čega je prestalo djelovati, a od 2006. proizvodnja metalne ambalaže proširenog asortimana nastavila se u samoborskim pogonima novoosnovanoga poduzeća Lim Samobor.

Poduzeće Molvik, osnovano 1964. u Molvicama kraj Samobora isprva kao obrtnička radionica, tijekom vremena profiliralo se u jednog od vodećih proizvođača plastičnih zatvarača za tube u Jugoslaviji, a tijekom 1990-ih u proizvodni je asortiman uvelo i aluminijske i laminatne tube za potrebe kozmetičke, farmaceutske, kemijske i prehrambene industrije.

S tržišnim udjelom od približno 70%, poduzeće u švicarskom vlasništvu Aluflexpack novi iz Poličnika kraj Zadra najveća je grupacija u području proizvodnje aluminijske ambalaže u Hrvatskoj i treća po veličini na europskome tržištu. U Hrvatskoj je prisutno od 1982., a proizvodnja je organizirana na četiri lokacije u Hrvatskoj (Poličnik, Drniš, Umag i Omiš) te u Švicarskoj, Austriji, Poljskoj, Francuskoj i Turskoj.

Drvena ambalaža

Početak industrijske proizvodnje drvene ambalaže u Hrvatskoj poklapa se s osnutkom Drvorezbarske tvornice (→ Drvna industrija Vrbovsko) u Vrbovskom 1873., kao prve tvornice za finalnu preradbu drva. S približno 350 radnika proizvodila je kutije za cigare, raznu ambalažu, bačve i dr. Između dvaju svjetskih ratova, uz mnoga drvna poduzeća koja su u svom asortimanu među ostalim nudila i ambalažu, osnivala su se i ona specijalizirana: Jugoslavenska tvornica sanduka i industrija drva iz Zagreba (1921), Herman Steiner, tvornica industrijskih sanduka i parna pilana iz Osijeka (1921), Braća Harsch tvornica sanduka i kutija iz Vukovara.







Nakon II. svj. rata otvarali su se pogoni za proizvodnju drvene ambalaže u sklopu drvnoindustrijskih poduzeća, npr. pogoni za izradbu sanduka u Ogulinu 1948 (→ DIP Ogulin), Ravnoj Gori 1950 (→ Radin), Lučicama 1954 (→ DIP Delnice), Tvornica ambalaže u Josipdolu 1976 (u sastavu DIP-a Ogulin), Ambalaža Lanišće 1980.

Danas većina proizvodnje drvene ambalaže u RH otpada na transportnu ambalažu (letvarice, palete, drveni sanduci, sanduci za prekomorski transport, postolja za specijalni transport, bubnjevi za kabele i dr.) (→ drvena ambalaža), a mali dio na luksuznu ukrasnu ambalažu u obrtničkoj proizvodnji (→ specijalni drveni proizvodi).









Plastična ambalaža

Proizvodnja plastične ambalaže u Hrvatskoj u širem je opsegu započela 1950-ih zajedno s proizvodnjom → plastike i → preradbom polimernih materijala (sv. 1). Jezgra tog razvoja bila je tvornica za proizvodnju plastičnih masa → Jugovinil iz Kaštel Sućurca osnovana 1947., iz koje su se izdvojili pogoni za preradbu plastike → Jugoplastika iz Solina (1952) i Cetinka iz Trilja (1958). U istom razdoblju osnivali su se i drugi proizvođači plastične ambalaže poput Istraplastike (1957). Daljnji je razvoj 1960-ih bio potaknut uvođenjem preradbe plastike drugoga velikog hrvatskog proizvođača plastičnih masa, zagrebačkog poduzeća OKI (→ DIOKI). Prerađivačka djelatnost u OKI-ju započela je izgradnjom tvornice za preradbu plastike Zagrebplast 1965., koja je proizvodila ambalažne vrećice. Do sredine 1970-ih u proizvodnu jedinicu OKI-prerada udružila su se i druga poduzeća za preradbu plastike i izradbu plastične ambalaže, npr. Preplam (utemeljeno 1920-ih, priključilo se OKI-ju 1967), Dalmacijaplastika iz Drniša (osnovana 1959., priključila se OKI-ju 1971; od 1974. Drnišplast). Iz tog doba potječu i mnogi manji proizvođači plastične ambalaže, od kojih su neki aktivni i danas.









Danas su među većim proizvođačima plastične ambalaže → Ad plastik iz Solina, Alpla iz Svete Nedelje, Bomark ambalaža iz Varaždina, DW Reusables (prije Kaplast) iz Vojnića, Ecocortec iz Belog Manastira, Hajduk Plastična ambalaža iz Novog Marofa, Muraplast iz Kotoribe, Plamegal Trio iz Dugog Sela, Plastform iz Sesveta, Plastoform – Istra (prije Istraplastika) iz Pazina, Preplam iz Jakovlja, Rotoplast iz Svete Nedelje, Stražaplastika iz Huma na Sutli, Viplast iz Pazina i dr.

U RH je 2018. proizvedeno više od 24 200 t vreća i vrećica od etilena i 1400 t od drugih plastičnih materijala, 9400 t plastičnih kutija, sanduka, nosiljki i sl., 20 300 t plastičnih boca, bočica i balona, 270 t plastičnih čepova, poklopaca, kapica i drugih zatvarača, 1500 t drugih proizvoda za prijevoz ili pakiranje robe.

Tekstilna ambalaža

Iako se ambalaža od tekstila za izradbu vreća, vrećica i mreža na području Hrvatske izrađivala u okviru tekstilnih poduzeća kojima to nije bila primarna djelatnost, jedna od najdugovječnijih hrvatskih tvornica koja se uz proizvodnju ribarskih mreža bavi izradbom vreća od prirodnih i umjetnih materijala za spremanje i transport različitih vrsta proizvoda u poljoprivredi, građevinarstvu i dr. je Tvornica mreža (danas Tvornica mreža i ambalaže) osnovana 1927. u Zadru, a 1962. preseljena u Biograd. Izvozi oko 60% svoje proizvodnje, većinom u Njemačku, Italiju i Sloveniju.

Dizajn ambalaže u Hrvatskoj

Već od 1920-ih, a posebice nakon II. svj. rata mnoga su poduzeća za oblikovanje ambalaže i etiketa za ambalažu angažirala i grafičke dizajnere, među kojima su se posebno istaknuli → Pavao Gavranić, → Sergije Glumac, → Zvonimir Faist, → Milan Vulpe, → Zvonimir Beker, te → Dušan Bekar. Grafički dizajneri početkom XXI. st. polako odbacuju stare metode rada i, koristeći se najvećim dijelom računalnim tehnologijama, posvećuju se inovacijama i dizajnu za ekološku održivost. Među njima istaknuti su Davor Bruketa, Nikola Žinić, Nikša Vukša, Studio Sonda, Etikgraf i dr.



















Modernpak, najznačajniji sajam grafičke i ambalažne industrije u Hrvatskoj, koji se bijenalno održava od 1962. u Zagrebu, okuplja struku iz područja proizvodnje i primjene ambalaže i distribucije roba, predstavljajući najnovije trendove i inovacije u tehnologiji pakiranja te suvremena dizajnerska rješenja za ambalažu. Zbirka stare ambalaže koju je Muzeju grada Zagreba 2001. donirao Ante Rodin sadržava 2000 predmeta industrijske ambalaže proizvedene u Zagrebu u XX. st., te prikazuje razvoj hrvatskoga dizajna, svjedočeći o bogatoj domaćoj industrijskoj i tržišnoj kulturi.

Visoko školstvo, znanost i publicistika

U visokom školstvu i znanosti područje ambalaže u Hrvatskoj dobro je zastupljeno u mnogim nastavnim i znanstvenim središtima. Na → Grafičkome fakultetu u Zagrebu postoji Katedra za knjigoveštvo i ambalažu, koja organizira nastavu iz kolegija Ambalaža I i II, Ambalaža i tehnologija. Na → Sveučilištu Sjever u Varaždinu postoji diplomski studij Ambalaža, recikliranje i zaštita okoliša, s nizom kolegija iz područja ambalaže. Osim na tim fakultetima, znanja iz područja ambalaže visokoškolski studenti stječu na → Prehrambeno-tehnološkome fakultetu u Osijeku (Ambalaža i pakiranje hrane), → Prehrambeno-biotehnološkome fakultetu u Zagrebu (Pakiranje hrane), → Fakultetu strojarstva i brodogradnje (sv. 1) u Zagrebu (Proizvodnja plastične ambalaže), → Fakultetu kemijskog inženjerstva i tehnologije u Zagrebu (Ambalažni polimerni materijali), → Kemijsko-tehnološkome fakultetu u Splitu (Ambalaža), → Veleučilištu u Karlovcu (sv. 1) (Pakiranje hrane) i dr.

Institut za ambalažu i tiskarstvo IAT (od 2012. Institut za ambalažu i tiskarstvo Tectus – IatT) osnovan je 2001. u sklopu zagrebačkog poduzeća Tectus d. o. o., radi pospješivanja gospodarskih djelatnosti, jačanja poslovne suradnje te promicanja ambalažne i grafičke struke. Aktivnosti podrazumijevaju kontinuiranu nakladničku djelatnost, organiziranje stručnih skupova, savjetovanja, simpozija, foruma i sl. (npr. godišnji regionalni skup FEST.A CROPAK; od 2000) te utemeljenje, organizaciju i dodjelu nagrada za najbolju ambalažu na hrvatskom i regionalnom tržištu – CROPAK (od 2004) i REGPAK (od 2010). U nakladi istog poduzeća izdaju se časopisi → Ambalaža (od 1996) i Regprint (od 2010; od 2006. Croprint).

Među novijom literaturom iz tog područja ističu se naslovi Analiza ambalažnog materijala (K. Galić, N. Ciković i K. Berković, 2000), Ambalaža za pakiranje namirnica (K. Galić, I. Vujković i M. Vereš, 2007), Transportna ambalaža od valovitog kartona (D. Babić, 2011) i Tisak ambalaže (S. Bolanča, 2013).

naftno rudarstvo (naftno inženjerstvo), stručna djelatnost i znanstvena disciplina koja se bavi istraživanjem i dobivanjem (eksploatacijom) energetskih mineralnih sirovina, odn. ugljikovodika (→ nafte i → prirodnoga plina) i → geotermalnih voda. U širem smislu, obuhvaća razradbu ležišta ugljikovodika i geotermalnih ležišta, projektiranje, izradbu i opremanje → bušotina, ekspolataciju, obradbu, transport i skladištenje nafte i prirodnoga plina, trajno zbrinjavanje ugljikova dioksida u iscrpljena ležišta ugljikovodika, zaštitu okoliša tijekom obavljanja naftno-rudarske djelatnosti te općenito energetiku. Ugljikovodici, geotermalne vode ili geološke strukture za skladištenje i trajno zbrinjavanje ugljikova dioksida nalaze se u zemlji ili u podzemlju unutarnjih morskih voda ili teritorijalnoga mora RH, odn. u podzemlju epikontinentalnoga pojasa Jadranskoga mora do crte razgraničenja sa susjednim zemljama.







Kao znanstvena disciplina prema Pravilniku o znanstvenim i umjetničkim područjima, poljima i granama u RH naftno rudarstvo spada u područje tehničkih znanosti i polje rudarstvo, nafta i geološko inženjerstvo, zajedno sa srodnim znanstvenim disciplinama → rudarstva i → geološkog inženjerstva.

Razvoj naftnoga rudarstva u svijetu

Ekspanzija naftne industrije potkraj XIX. st. uzrokovana je promjenama svih područja ljudske djelatnosti, pogotovo proizvodnje, transporta i komunikacije. Znatan tehnološki i tehnički napredak u istraživanju i proizvodnji nafte i plina učinio ih je pokretačima industrije te omogućio razvoj suvremene civilizacije. Temelji naftnoga rudarstva uspostavljeni su tijekom 1890-ih u Kaliforniji. Razvoj zasebnoga stručnog i znanstvenog područja u istraživanju i dobivanju nafte potaknut je geološkim naporima da se odrede odnosi produktivnih zona nafte i vodonosnih formacija na mjestima bušotina u svrhu sprečavanja prodora vode u proizvodne bušotine i omogućavanja učinkovitijega dobivanja nafte.

Prvi tečajevi koji su obrađivali teme vezane uz naftu uvedeni su već 1898. preimenovanjem Odjela za geologiju Sveučilišta Stanford u Odjel za geologiju i rudarstvo. Sveučilište u Pittsburghu uvelo je 1910. tečajeve iz zakona o nafti i plinu, a 1915. dodijelilo je prvi akademski stupanj iz područja naftnog inženjerstva. Kalifornijsko sveučilište u Berkeleyju uvelo je 1910. prve tečajeve iz naftnog inženjerstva, a 1915. osnovalo je četverogodišnji studijski program. Nakon tih pionirskih napora, organizirani pristupi poučavanja problematike naftnoga rudarstva proširili su se na druga područja SAD-a i druge zemlje. Tijekom 1910-ih i 1920-ih objavljeno je nekoliko zbirki radova o proizvodnji nafte. Prvi udžbenik posvećen naftnom inženjerstvu A Textbook of Petroleum Production Engineering američkog inženjera i pedagoga Lestera C. Urena objavljen je 1924.

Začetnik masovne eksploatacije nafte bio je američki poduzetnik hrvatskog podrijetla → Anton Lučić koji je 1901. otkrio tada najproduktivnije naftno polje na svijetu kraj Spindletopa u SAD-u, ujedno uvevši niz tehničkih unaprijeđenja pri eksploataciji nafte.







Godine 1947. dovršena je prva naftna bušotina kompanije Kerr-McGee iz Oklahome u Meksičkome zaljevu. Nakon toga → pučinsko inženjerstvo (sv. 1) postalo je tema proučavanja i dio proizvodnje nafte i plina. Tijekom 1960-ih u naftnome su se rudarstvu dogodili znatni pomaci. Otkrivena su mnoga od poznatih naftnih polja. Inženjeri su se koristili računalima kako bi analizirali očitanja podzemnih površina, uključujući Schlumbergerove prve zapisnike s dimetara koji su bili digitalizirani na magnetskoj vrpci. Do 1970-ih uvedena je digitalna seizmologija koja je omogućila geoznanstvenicima i naftnim inženjerima bolje razumijevanje veličine i značajki ležišta ugljikovodika. Razvijene su strategije za iskorištavanje golemih nekonvencionalnih ležišta ugljikovodika poput naftnih škriljevaca, što je najveći tehnološki napredak u suvremenoj industriji nafte i plina.

Naftno rudarstvo u Hrvatskoj

Prvi zapisi o uporabi nafte u Hrvatskoj potječu iz ranoga srednjeg vijeka, dok je sigurno da se nafta, odn. bitumen rabio već u doba Rimskoga Carstva, na što upućuju mnogi prirodni izdanci i nalazišta. Dubrovački trgovci već u XII. st. spominju katran, a u ljekarnama se tijekom XV. st. spominju lijekovi naziva olio petrolio, asphalt i petroleum. Najvažniji podatci o ranome korištenju nafte na području Hrvatske sadržani su u knjizi Commentarii in sex libros Pedacii Dioscoridis Anazarbei de Medica materia liječnika Pietra Andree Mathiolija (1501−1577), koja je tiskana u Veneciji 1565. U njoj autor spominje kopanje nafte blizu Hvara, nedaleko od Neretve i na području Panonije. Također, Alberto Fortis (1741−1803) u svom Putovanju po Dalmaciji (Viaggio in Dalmazia, 1774) opisuje rudnik smolastog asfalta (pissasfalta) na Čiovu i spominje nalazišta kraj Škripa na Braču, u okolici Vrgorca i kraj Sinja. Istraživanje, dobivanje i preradba nafte u Hrvatskoj započinju sredinom XIX. st., a prve erupcije prirodnoga plina zabilježene su tijekom izradbe naftnih bušotina, odnosno bušenja bunara za vodu. Suvremena istraživanja ležišta ugljikovodika započinju osnivanjem poduzeća Naftaplin (→ INA) 1952., kada su otkrivena i mnoga ležišta geotermalnih voda.







Visokoškolsko obrazovanje

Izobrazba naftnih inženjera započela je akademske godine 1939/40. osnivanjem Odsjeka za rudarstvo i metalurgiju tadašnjega → Tehničkoga fakulteta u Zagrebu (sv. 4) u svrhu školovanja univerzalnoga rudarskog kadra. Prvotni se program studija mijenjao, te je u skladu s potrebama društva akademske godine 1949/50. uvedeno usmjerenje Nafta unutar Rudarsko-pogonskoga smjera. Tom je reorganizacijom utemeljen suvremeni studij naftnoga rudarstva u Hrvatskoj. Pokretač sustavne djelatnosti, nastave i istraživačkoga rada u području naftnoga rudarstva bio je → Svetislav Lazić koji je 1949. osnovao Zavod za bušenje na veliku dubinu i pridobivanje nafte i plina Tehničkoga fakulteta te 1962., nakon reorganizacije Rudarskog odjela tadašnjega Tehnološkoga fakulteta, Odjel za bušenje i pridobivanje nafte i plina. U okviru Odjela organiziran je studij u trajanju osam semestara, ali i odvojeni dvogodišnji studij u svrhu školovanja kadra više stručne spreme, tzv. pogonskih inženjera. Problematika geologije nafte i plina obrađivala se pri Geološkom odjelu Fakulteta.

Studij naftnoga rudarstva danas se u Hrvatskoj izvodi samo na → Rudarsko-geološko-naftnome fakultetu u Zagrebu, koji je osnovan 1964. kao sljednik svih prijašnjih organizacijskih jedinica i studijskih programa naftnoga rudarstva. Studijski program od 1969. provodio se u trajanju od deset semestara. Poslijediplomski studij organiziran je akademske godine 1970/71. iz područja razrade naftnih i plinskih ležišta te transporta i distribucije plina. Zajedno s Rudarskim odjelom akademske godine 1972/73. organiziran je studij iz područja izrade naftnih i plinskih bušotina, a 1973/74. iz područja pridobivanja nafte i plina. Slijedile su reorganizacije studija naftnoga rudarstva akademske godine 1989/90. i 1992/93., a prateći reformu visokoga školstva u cijeloj Europi, od akademske godine 2005/06. nastava se odvija u skladu s odredbama Bolonjske deklaracije. Diplomski studij sastoji se od smjerova Općeg naftnog rudarstva, Energetike i Zaštite okoliša u naftnome rudarstvu.

Znanstvena i nastavna djelatnost se danas izvodi pri Zavodu za naftno-plinsko inženjerstvo i energetiku, koji uz naobrazbu kadra za iskorištavanje nafte i plina u RH, predstavlja središte istraživanja, znanstvenoga rada i nastave iz područja naftnoga rudarstva i energetike i energetskih sustava, uz potporu hrvatske naftne i plinske industrije. U ranome razdoblju razvoja Zavoda za naftno inženjerstvo kao nositelja stručne i znanstvene naftno-rudarske djelatnosti istaknuli su se Josip Vučković u području transporta i sabiranja nafte i plina, → Ivo Steiner u području bušenja i bušotinskih fluida te → Radmilo Protić u području ekonomike naftnoga rudarstva.

Od mnogobrojnih nastavnika i suradnika koji su razvijali nastavne planove i programe te pridonijeli znanstvenoj i stručnoj publicistici ističu se akademik → Mirko Zelić, predsjednik Znanstvenoga vijeća za naftno-plinsko gospodarstvo i energetiku HAZU-a, → Ifet Ibrahimpašić, prvi doktor tehničkih znanosti iz područja naftnoga rudarstva te → Josip Sečen, glavni urednik časopisa Nafta. Velik doprinos razvoju i širenju djelatnosti Zavoda za naftno inženjerstvo dali su → Velimir Saridja u području modeliranja naftnih i plinskih ležišta, Bogdan Goričnik u području petrofizike, → Igor Dekanić u području ekonomike i energetike, → Velimir Kranjec u području geologije nafte i plina. U razdoblju 1981−2007. u radu Zavoda sudjelovao je i → Ivo Kolin, poznat po izumu niskotemperaturnoga stirlingovog motora.

Udruženja

U okupljanju stručnjaka te provođenju znanstvene i stručne djelatnosti iz područja naftnoga rudarstva u RH djeluju → Hrvatska udruga naftnih inženjera i geologa, → Hrvatsko geološko društvo, Hrvatska stručna udruga za plin, Hrvatski ogranak Svjetske udruge naftnih inženjera (engl. Society of Petroleum Engineers, SPE), Hrvatski nacionalni komitet svjetskoga vijeća za naftu i plin (engl. World Petroleum Council, WPC).

Naftnim rudarstvom kao znanstvenom i stručnom djelatnošću u okviru → HAZU-a (sv. 4) bavi se Znanstveno vijeće za naftno-plinsko gospodarstvo i energetiku, a u okviru → HATZ-a (sv. 4) Odjel rudarstva i metalurgije.

Stručna i znanstvena publicistika

U početku izučavanja naftne djelatnosti služila je literatura uglavnom na ruskome jeziku. Razvojem naftnoga rudarstva kao stručne i znanstvene discipline u Hrvatskoj doajeni naftno-rudarske djelatnosti objavili su djela koja su se rabila u nastavi, od kojih se ističu Priprema sirove nafte i prirodnog plina za transport (J. Vučković, 1968), Transport nafte i plina cjevovodima (J. Vučković, 1971), Pridobivanje nafte i plina (zadaci) (S. Lazić, 1963), Englesko-hrvatsko-srpski naftni rječnik (S. Lazić, 1977), Tehnologija pridobivanja nafte i plina eruptiranjem i gasliftom (M. Zelić, 1977), Tehnologija sabiranja i pripreme nafte i plina za transport (M. Zelić, 1987), Tehnologija transporta nafte i plina magistralnim cjevovodima (M. Zelić, 2002), Razrada ležišta ugljikovodika (J. Sečen, 2002) i dr.

Godine 1984. objavljen je makropedijski enciklopedijski članak naslova nafta Tehničke enciklopedije LZ-a koji donosi detaljan tehnološki pregled dobivanja, preradbe i transporta nafte. Teme iz područja naftnoga rudarstva redovito su se obrađivale u periodnim izdanjima → Nafta i → Nafta i plin.









BICRO BIOCentar d. o. o., inkubacijski centar za bioznanosti i komercijalizaciju tehnologije otvoren 2015. u Zagrebu. Služi kao javna infrastrukturna i inkubacijska potpora u transferu tehnologije u znanstvenim istraživanjima start-up poduzećima, znanstvenim institutima, fakultetima, farmaceutskoj te prehrambenoj industriji. Potiče suradnju između znanstvenih istraživanja i gospodarstva u procesu razvoja novih proizvoda i komercijalizacije tehnologije, ostvarujući mrežu zainteresiranih partnera u području biotehnologije. Centralni laboratorij BIOCentra ustrojen je u pet laboratorijskih jedinica (Mikrobiološki laboratorij, Laboratorij za staničnu biologiju, Laboratorij za izolaciju i pročišćavanje, Bioanalitički laboratoriji I i II – kemija i proteomika). Opremljen je sofisticiranom opremom specifične namjene. Osim usluga Centralnog laboratorija, BIOCentar svojim korisnicima nudi najam laboratorijskih i uredskih prostora te usluge stručne edukacije iz područja bioznanosti s fokusom na razvoj proizvoda. Smješten je u novoizgrađenim prostorima ukupne površine oko 4500 m² u istočnome kampusu Sveučilišta u Zagrebu (Znanstveno-učilišni kampus Borongaj).













Projekt izgradnje Centra realiziran je u razdoblju 2007–14. u sklopu instrumenta pretpristupne pomoći Europske unije IPA (engl. Instrument for Pre-Accession Assistance), a osnivači Biocentra su Sveučilište u Zagrebu, Grad Zagreb i Hrvatska agencija za malo gospodarstvo, inovacije i investicije (HAMAG-BICRO). Prostorima BIOCentra se 2020. koristilo devet istraživačkih grupa i poduzeća, a uslugama Centralnoga laboratorija više od 40 različitih korisnika iz područja farmaceutske i prehrambene industrije, sveučilišta i znanstvenih institucija, te start-up poduzeća i zainteresiranih pojedinaca. Uz navedeno, BIOCentar se bavi i znanstvenim istraživanjima kroz sudjelovanje na znanstveno-istraživačkim projektima, te se 2020. priključio sustavu hrvatskih akreditiranih znanstvenih institucija, s dopusnicom za obavljanje znanstvene djelatnosti u znanstvenom području biotehničkih znanosti, polje biotehnologija.













Hlavka, Jakob (Křenice kraj Plzeňa, Češka, 24. VII. 1869 – Zagreb, 13. X. 1955), tvorničar i konstruktor, osnivač prve tvornice medicinskih instrumenata u Hrvatskoj.

Kovinoprerađivački zanat izučavao je 1882. u Grazu u tvornici kirurških instrumenata Alberta Broža. Nakon usavršavanja u Beču, Stuttgartu, Bonnu i Parizu, došao je 1896. u Zagreb, gdje je otvorio radionicu za izradbu i popravak kirurških instrumenata koja je ubrzo prerasla u tvornicu pod imenom Prva hrvatska tvornica chiruržkih instrumenata, bandagah, orthopadskih sprava, umjetnih protheza, zavojne robe i.t.d. (→ Instrumentaria). U blizini tvornice u zagrebačkoj Ilici imao je i prodavaonicu medicinskih instrumenata, u kojoj se mogla naći i gumena i staklena roba (sonde, kateteri, štrcaljke, epruvete i dr.) te složeniji medicinski uređaji iz inozemstva (mikroskopi i druge optičke sprave, mikrotomi, stetoskopi i mjerači krvnoga tlaka, termostati, elektromedicinski uređaji i aparati za termoakustiku, faradizaciju i galvanizaciju, a poslije i rendgenski aparati i dr.), jer je Hlavka bio i zastupnik uglednih inozemnih tvrtki poput Siemensa, Philipsa, Zeissa, Kifa, Aesculapa i dr.

Svojim je instrumentima i uređajima opskrbljivao liječničke ordinacije, ambulante i bolnice, ali i veterinarske ambulante, ljekarne i laboratorije, a kako se posao razgranao, otvorio je i poslovnice u Ljubljani i Beogradu. U suradnji s liječnicima konstruirao je poboljšane inačice instrumenata i opreme, pa je tako njegov originalni, univerzalni operacijski stol zbog solidne konstrukcije i lakoga rukovanja bio priznat u liječničkim krugovima, a među otorinolaringolozima bio je poznat njegov radni stol koji je na najmanjem prostoru sadržavao sve što je potrebno za rad specijalista te struke. Za svoje je proizvode 1898. nagrađen odličjem na higijenskoj izložbi u Parizu i zlatnim odličjem na sajmu u Torinu 1911.

Šušković, Jagoda (Klobuk kraj Ljubuškog, BiH, 7. XI. 1955), biotehnološka inženjerka, stručnjakinja za mikrobnu biotehnologiju.

Na Prehrambeno-biotehnološkom fakultetu u Zagrebu diplomirala je 1980. i doktorirala 1996. disertacijom Rast i probiotičko djelovanje odabranih bakterija mliječne kiseline. Na Fakultetu radi od 1980., od 2004. kao redovita profesorica. Predaje kolegije Tehnologija antibiotika, Fiziologija industrijskih mikroorganizama, Proizvodnja enizma i enzimsko inženjerstvo, Biotehnološka proizvodnja lijekova i specifičnih kemikalija te Probiotici i starter kulture. Od 2003. pročelnica je Laboratorija za tehnologiju antibiotika, enzima, probiotika i starter kultura, a 2011–15. bila je predstojnica Zavoda za biokemijsko inženjerstvo. Područja su njezina znanstvenoga i stručnoga interesa antibiotici, enzimi, probiotici, prebiotici i starter kulture, posebice njihovi mehanizmi djelovanja, kinetika fermentacije, sinbiotička svojstva i antimikrobna aktivnost. Održala je mnoga javna predavanja o funkcionalnoj prehrani i važnosti probiotika. Autorica je skripata Biotehnološka proizvodnja lijekova i specifičnih kemikalija (sa S. Matošić, 1999), Proizvodnja enzima i enzimsko inženjerstvo (sa S. Matošić, 1999) i Probiotici i prebiotici (s B. Kos, 2000). Članica je HATZ-a od 2007. Dobitnica je Nagrade »Rikard Podhorsky« 2006. te Godišnje nagrade za znanost 2009.

Kos, Blaženka (Zagreb, 23. X. 1968), prehrambeno-biotehnološka inženjerka, stručnjakinja za probiotičku aktivnost bakterija mliječne kiseline.

Na Prehrambeno-biotehnološkome fakultetu u Zagrebu diplomirala je 1992. i doktorirala 2001. disertacijom Probiotički koncept: in vitro istraživanja s odabranim bakterijama mliječne kiseline (mentor → J. Šušković). Na Fakultetu radi od 1992., od 2012. kao redovita profesorica. Predaje kolegije Mikrobna ekologija, Ostaci antibiotika u hrani i Tehnologija enzima. Područja su njezina znanstvenoga i stručnoga interesa probiotici, antibiotici, enzimi, tehnologija starter kultura i mikrobna ekologija. Bavi se istraživanjima probiotičke aktivnosti bakterija mliječne kiseline te staničnih makromolekula odabranih bakterijskih sojeva. Zaslužna je za razvoj nove generacije probiotika kao tzv. živih lijekova u mikrobnoj ekologiji intestinalnoga sustava, kao i za tri nova probiotička proizvoda namijenjena dohrani dojenčadi od četvrtoga mjeseca života (razvijeni u suradnji s prehrambenim poduzećem → Podravka). Autorica je skripta Probiotici i prebiotici (s J. Šušković, 2000). Dobitnica je Godišnje nagrade za znanost 2017.

boje i lakovi, veziva dispergirana ili otopljena u organskoj kapljevini ili vodi, koja se zajedno s pigmentima i drugim dodatcima u tankom sloju nanose na površinu materijala, te nakon što otapalo ili razrjeđivač ishlape, odn. vezivo kemijski očvrsne, tvore tanak film (premaz); u novije doba često se naziv premaz rabi kao istoznačnica za boje i lakove. Bojama se kadšto pogrešno nazivaju bojila, tj. tvari za bojenje tekstila, kože, papira i sl., koje za razliku od boja prodiru u materijal te se s njim kemijski vežu (→ tekstilno-kemijska tehnologija).

Vrste

Bojama se tradicionalno nazivaju pigmentirani premazi, za razliku od prozirnih, bezbojnih premaza koji se nazivaju lakovima; poluprozirni premazi s malo pigmenta, koji drvenoj podlozi daju obojenost, ali njezinu strukturu ostavljaju vidljivom nazivaju se lazurama ili lazurnim premazima. U drvotehnološkoj struci lakovima se nazivaju pigmentirani i nepigmentirani premazni materijali koji nakon nanošenja na podlogu otvrdnjavaju hlapljenjem otapala ili kemijskom reakcijom. Osnovna uloga premaza je zaštita materijala, tj. stvaranje nepropusne barijere koja sprečava doticaj zraka, vlage i okolne atmosfere s površinom materijala. Uz to služe za davanje konačnog izgleda površini te njezino ukrašavanje, označavanje i sl. Premazi se razvrstavaju prema različitim kriterijima, a najčešće prema sastavu (vrsti veziva, pigmenta, ili otapala, odn. razrjeđivača), osnovnoj namjeni (za zaštitu od korozije, mehaničkog oštećivanja, požara, obrastanja, za dekoraciju), izgledu (bezbojni i obojeni, bez sjaja – mat i sjajni, prozirni i neprozirni, za postizanje nekog efekta, npr. sjajnog ili kovanog metala, mreškanja ili ledenog cvijeća), podlogama na koje se nanose (metali, građevni materijali, drvo itd.), broju sastojaka koji se miješaju prije nanošenja (jednokomponentni, dvokomponentni ili višekomponentni premazi), ulozi u premaznome sustavu (temeljni premazi, međupremazi, završni premazi, kitovi) te načinu očvršćivanja (fizikalno isparavanje razrjeđivača ili otapala, kemijska reakcija u vezivu ili s vezivom).









Sastojci

Veziva određuju mehanička i kemijska svojstva premaza, povezuju sve druge komponente premaza te određuju način nanošenja i stvaranja zaštitnoga sloja. Kao veziva se uglavnom rabe prirodni polimeri (prirodne smole, kaučuk, gutaperka, kolofonij), modificirani prirodni polimeri (celulozni esteri, celulozni eteri, nitroceluloza), polimeri stupnjevitih polimerizacija (poliesteri, alkidne smole, epoksidne smole, fenolformaldehidne smole, ureaformaldehidne smole, melaminformaldehidne smole) i polimeri lančanih polimerizacija (akrilni polimeri i kopolimeri, vinilni polimeri). Uz veziva, kontinuiranu fazu premaza čine otapala i razrjeđivači. To su kapljeviti hlapljivi organski spojevi ili voda, koji se rabe za otapanje ili dispergiranje veziva i razrjeđivanje na viskoznost prikladnu za proizvodnju i primjenu. Otapala i razrjeđivači ne rabe se jedino u praškastim premazima. Diskontinuiranu fazu premaza čine pigmenti (fino usitnjeni praškasti materijali, u pravilu netopljivi u vezivima i otapalima s kojima se kombiniraju a koji premazu daju obojenost), aditivi (pomoćne tvari koje se dodaju premazima za lakšu proizvodnju i primjenu, očuvanje boje tijekom skladištenja i poboljšanje nekih svojstava filma, npr. katalizatori, sušila, omekšavala) i punila (praškasti anorganski materijali koji u premazima mogu imati različite uloge, utječu na fizikalna svojstava premaza, smanjuju cijenu). U novije doba, norme zašite okoliša nalažu smanjenje količine zapaljivih i toksičnih organskih otapala u premaznim sustavima što se postiže proizvodnjom premaza na bazi vode, premaza s velikim udjelom čvrste tvari, premaza koji očvršćuju zračenjem te praškastih premaza.

Povijest

U pradavna vremena ljudi su bojama oslikavali zidove špilja u kojima su živjeli. Zemljane boje (željezni i manganovi oksidi, kreda, talk, kaolin), drveni i koštani ugljen, samljeven u prah i pomiješan s vezivom (mast, med, krv, mlijeko, vosak, smola, biljni sok), bili su prvi premazi koje su ljudi poznavali. Zaštitna moć premaza prepoznata je u Europi tek u XIII. st. Pripremali su ih otapajući različite smole (šelak, jantar, smole iz različitih vrsta drva) u sušivim uljima (lanenom, konopljinom, tungovom, orahovom). Najveći utjecaj na razvoj proizvodnje premaza imala je industrijska revolucija. Nagli porast uporabe željeza i čelika za konstrukcijske i inženjerske svrhe nametnuo je potrebu za antikorozivnim premazima. Od sredine XX. st., razvojem petrokemijske industrije, sintetski polimeri zamjenjuju prirodne smole u proizvodnji premaza.

Boje i lakovi u Hrvatskoj

Najstariji dokazi o uporabi boja na prostoru Hrvatske i drugi po starosti u jugoistočnoj Europi paleolitičke su stijenske slikarije (prije približno 31 000 – 34 000 godina) pronađene u Romualdovoj špilji u Istri. Na špiljskim su zidovima crvenom bojom prikazani bizon, divokoza, antropomorfne figure, trokuti i dr., a nađeni su i grumeni zemljane boje (crvenog okera). Na lokalitetima ranoneolitičke starčevačke kulture, datirane u VI–V. tisućljeće pr. Kr. (Vučedol, Sarvaš, Vinkovci, Stara Rača kraj Bjelovara, Pepelana kraj Virovitice i dr.), pronađeno je keramičko posuđe oslikano bijelom, crnom, crvenom ili smeđom bojom, koja se na njega nanosila prije postupka pečenja (→ keramika). Sve do novijeg doba, stoljećima su se rabile boje i lakovi spremljeni u domaćoj radinosti obrtnika i umjetnika, koji su se isprva njima koristili za oslikavanje i ukrašavanje, a potom i za zaštitu površina (npr. impregnaciju brodova borovom smolom – paklinom).







Industrijska proizvodnja počinje se razvijati nakon I. svj. rata, kada se otvaraju prve tvornice boja i lakova u nas. U Osijeku je 1919. osnovana Prva osječka tvornica boja L. Papai i drugovi (proizvodila je zemljane i uljene boje). Među prvim hrvatskim industrijskim proizvođačima boja i lakova osnovan je 1920. u Zagrebu Moster d. d. (od 1941. Tvornica lakova i ulja, od 1945. Perunika), koji je isprva proizvodio uljene i zemljane boje, firnis, staklarski kit. Godine 1923. pokrenuta je tvornica Chromos u Samoboru, u kojoj su se proizvodile grafičke boje za tiskarsku industriju. Nakon integracije nacionaliziranih poduzeća Perunika i Chromos 1947., novo poduzeće postaje jezgra koncerna → Chromos, koji je tijekom vremena okupio niz srodnih poduzeća te je u Jugoslaviji postao glavnim proizvođačem premaznih sredstava i umjetnih smola za industriju boja i lakova. Koncernu se pod nazivom Chromos-Svjetlost 1977. priključila i tvornica boja pokrenuta 1920. u Ratkovici kraj Slavonskog Broda (isprva je poslovala pod imenom MABE, od 1933. posluje u obližnjem Cigleniku, od 1937. nosi ime Bojana, od 1947. djeluje u Lužanima, od 1956. pod imenom Svjetlost), koja je prvotno proizvodila zemljane boje u prahu za ličenje, a od 1959. stalno širi proizvodni program premaza. Nakon privatizacije Chromosa 1990-ih, nekoliko poduzeća nastavlja njegovu djelatnost.























U Splitu je 1921. osnovana tvornica Duga (uljene, grafičke, slikarske, podvodne boje, lakovi, laštila i kitovi). Poslije je preimenovana u Adriacolor, od 1993. djelovala je kao Nova color, a prestala je s proizvodnjom 2007. Tvornica boja i lakova Dubravka u dubrovačkom Gružu osnovana je 1924., a proizvodila je boje i lakove, napose za podvodnu zaštitu brodova, firnis, kitove, razrjeđivače i druge kemijske proizvode. Privatizirana je 1990-ih kao Astra-Dubravka, a ugašena 2000-tih.

Godine 1932. osnovano je u Zagrebu komanditno društvo Günther Wagner kao podružnica njemačkog proizvođača boja, tinte i uredskoga pribora Pelikan. Od 1951. tvornica djeluje kao → Karbon, te se tijekom vremena prometnula u značajnoga domaćeg proizvođača uredskoga i školskoga pribora, boja i lakova te disperzivnih polimera. Od 1966. djeluje u Zaprešiću, 1961. otvoren je pogon u Blatu na Korčuli te 1973. pogon u Bujama (Bifix) za proizvodnju građevnih premaza i ljepila. Nakon privatizacije i lošeg stanja u poduzeću zaprešićki je pogon ugašen, a ostali pogoni nastavili su raditi samostalno.

U Umagu je 1954. osnovana tvornica brodskih premaza Submarinacolor (od 1961. u sastavu zagrebačkog Chromosa), koja od 1970. posluje u partnerstvu s danskim poduzećem Hempel’s Marine Paints, prihvativši njihov proizvodni asortiman. Nakon privatizacije 1994. posluje kao Hempel d. d., a od 1999. kao društvo s ograničenom odgovornošću u vlasništvu danskog poduzeća.

U Zagrebu je 1923. osnovana Tvornica svijeća Iskra, koja je isprva proizvodila svijeće i maziva. Nakon preseljenja u Sveti Ivan Zelinu 1960 (→ Iskra Zelina kemijska industrija) postupno širi svoj proizvodni program na boje i lakove. Danas uz ostalo proizvodi premaze za drvo, parket, metal, ceste, zidove.

Godine 2015. u Hrvatskoj je proizvedeno više od 47 000 t boja i lakova. U tom je industrijskom segmentu bilo registrirano 46 poduzeća sa 573 zaposlena, od kojih su najveća bila Hempel iz Umaga, Chromos Svjetlost iz Lužana, Chromos boje i lakovi iz Zagreba, Chromos iz Samobora, Sitolor tvornica boja iz Slavonskoga Broda, Chromos MB iz Samobora, Iskra Zelina kemijska industrija iz Svetog Ivana Zeline.

Vulpe, Milan (Dubrovnik, 22. II. 1918 – Zagreb, 21. X. 1990), slikar i grafički dizajner, jedan od začetnika grafičkoga dizajna u Hrvatskoj.

Diplomirao je 1943. na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu u klasi Vladimira Becića. Nakon studija posvetio se dizajnu grafičkih elemenata tržišne komunikacije te radio kao suradnik zagrebačkih oglašivačkih agencija OZEHA (Oglasni zavod Hrvatske) i Interpublic. Od sredine 1950-ih do sredine 1970-ih, primjenjujući širok dijapazon postupaka poput optičkih efekata, kolaža i fotografije, oblikovao je vinjete, znakove, ambalažu, oglase, plakate, prospekte za zagrebačka poduzeća Pliva, INA, Tvornica olovaka Zagreb, a posebno se istaknuo radom za poduzeće Chromos iz Zagreba, za koje je oblikovao cjeloviti vizualni identitet. Uz to radio je za mnogobrojne kulturne institucije i manifestacije (Muzički biennale Zagreb), a bavio se i opremom knjiga i časopisa, te oblikovanjem izložbenih prezentacija. Dobitnik je Jugoslavenskoga Oskara za ambalažu za oblikovanje ambalaže za Tvornicu olovaka Zagreb (1965), te Nagrade »Vladimir Nazor« za životno djelo (1980).

Glasnović, Antun (Zagreb, 6. XII. 1948), kemijsko-tehnološki inženjer, stručnjak za procesno inženjerstvo.

Diplomirao je 1972. na Kemijsko-tehnološkom odjelu Tehnološkoga fakulteta u Zagrebu (→ Fakultet kemijskog inženjerstva i tehnologije), gdje je doktorirao 1980. disertacijom Studij promjene stanja disperznog sustava cementa u prisustvu kemijski aktivnih supstancija (mentor → M. Hraste). Na Fakultetu je radio od 1972., od 2003. kao redoviti profesor; umirovljen je 2014. Predavao je kolegije Fenomeni transporta, Prijenos tvari i energije, Mehanika fluida, Reologija. Bio je predstojnik Zavoda za mehaničko i toplinsko procesno inženjerstvo (1995–97., 2009–13), prodekan (2002–05) i dekan Fakulteta (2005–09). Bavi se Mehaničkim i toplinskim procesnim inženjerstvom, tj. karakterizacijom disperznih sustava, prijenosnim pojavama, dinamikom njutnovskih i nenjutnovskih fluida, usitnjavanjem, filtracijom, miješanjem, sušenjem, kristalizacijom, adsorpcijom. Autor je srednjoškolskoga udžbenika Tehnološke operacije (sa S. Rozgajem, 2000) te pripadajućega Priručnika za nastavnike (sa S. Rozgajem, 2003). Bio je predsjednik (2001–05) i dopredsjednik (2005–07) Hrvatskoga društva kemijskih inženjera i tehnologa. Član je HATZ-a od 2012. i tajnik Odjela kemijskog inženjerstva (2013–17). Dobitnik je Nagrade »Fran Bošnjaković« Sveučilišta u Zagrebu (2007).

dizajn tekstila i odjeće, dio industrijskoga dizajna koji obuhvaća širok raspon teorijskih i kritičkih pristupa kao i praktičnih djelatnosti u oblikovanju tekstilnih materijala, predmeta i odjevnih proizvoda. Veže se uz suvremenu industrijsku proizvodnju, a obuhvaća tehnološku i likovnu analizu idejnih rješenja te oblikovanje proizvoda.

Od osvita civilizacije čovjek je nastojao funkcionalno oblikovati svaki proizvod. Takvo promišljanje i djelovanje rezultiralo je stupnjevitom i dugotrajnom kognitivnom revolucijom ishodi koje su bili sve osmišljeniji načini proizvodnje i oblikovanja predmeta. Presudnu ulogu imala je industrijska revolucija te izum tekstilnoga stroja 1733. u Engleskoj. Industrijska proizvodnja tekstilija zamijenila je tekstilno rukotvorstvo, obrt i zanatstvo, kojih su proizvodi dekorativno ovisili o osobnom estetskom promišljanju proizvođača. U XIX. st. primijenjena umjetnost u sveobuhvatnom oblikovanju stila života Europe dosegnula je vrhunac te postala temelj novom pristupu strojnoga oblikovanja proizvoda – industrijskom dizajnu. Ubrzo se pokazala potreba za izobrazbom industrijskih dizajnera koji će biti upućeni u čitav proces industrijske proizvodnje, od idejnoga rješenja do krajnje realizacije i plasmana proizvoda. Prve visokoobrazovne institucije po tom principu bile su osnovane u Engleskoj, Francuskoj i Njemačkoj, a potom u nordijskim zemljama i ostatku Europe. Ustanova koja je najviše odražavala duh novoga doba bila je visoka škola za arhitekturu i oblikovanje Bauhaus, koju je 1919. u Weimaru organizirao arhitekt Walter Gropius, a vodili su je najpoznatiji arhitekti, slikari, kipari, primijenjeni i izvedbeni umjetnici, majstori praktičnih realizacija te teoretičari umjetnosti i estetskoga oblikovanja. Principi tih interdisciplinarnih programa utkani su u srodne institucije u XX. i XXI. st. u Europi i svijetu. Odjel za tekstil i kostimografiju na Bauhausu utjecao je i na obrazovanje dizajnera tekstila i odjeće u Hrvatskoj. Jedna od najznačajnijih hrvatskih tekstilnih dizajnerica toga doba → Otilija (Otti) Berger diplomirala je 1930. na Bauhausu, gdje je potom predavala.













Razvoj studija dizajna tekstila i odjeće u Hrvatskoj

Kao europska sastavnica, Hrvatska je tijekom XIX. i XX. st. slijedila sve faze obrtničke, zanatske i industrijske tekstilne proizvodnje u Europi. Idejni pokretači hrvatskoga koncepta obrazovanja industrijskih dizajnera bili su Kraljevsko zemaljsko više obrazovalište za umjetnost i umjetni obrt (Akademija likovnih umjetnosti), osnovano 1907. u Zagrebu, te Tehnička visoka škola (→ Tehnički fakultet; sv. 4), osnovana 1919. u Zagrebu. U Zagrebu je 1949‒55. djelovala Akademija za primijenjenu umjetnost, programi koje su, među ostalima i oni na Odjelu za tekstil i kostimografiju, bili koncipirani po uzoru na one na Bauhausu.

Prva obrazovna ustanova koja je na višoj razini inicirala obrazovanje stručnjaka za tekstil i odjeću s nadogradnjom sadržaja o funkciji estetskih elemenata tekstila i odjeće bila je Viša tekstilna konfekcijska škola, utemeljena 1960. u Zagrebu. Program kolegija o estetskome oblikovanju izradila je i izvodila slikarica Zoe Borelli, dok je kolegije o tekstilnom oblikovanju i povijesti tekstila i kostima vodila kostimografkinja Marija Zidarić. Potom su nastavu preuzele profesorice vizualnih umjetnosti i dizajna → Jadranka Bačić, Barka Guina, → Nina Režek-Wilson, → Maja Vinković i → Zlatka Mencl Bajs.

Udruživanjem Više tehničke konfekcijske škole i Više tehničko-tekstilne škole u Višu školu za tekstil i odjeću u Zagrebu stvoreni su uvjeti za osnivanje posebnoga odjela za dizajn tekstila i odjeće. Povezivanjem programskih sadržaja iz područja tekstilnoga inženjerstva s programskim sadržajima tekstilnoga i modnoga dizajna i vizualnih umjetnosti studij je dobio novu kvalitetu. Godine 1983. integracijom Više škole za tekstil i odjeću u Institut za tekstil i odjeću Tehnološkoga fakulteta (→ Tekstilno-tehnološki fakultet) u Zagrebu ustrojen je Zavod za dizajn tekstila i odjeće. Nakon prihvaćanja novih studijskih planova i programa usklađenih s Bolonjskim procesom visokoškolskoga obrazovanja u Europi, od 2005. studij dizajna tekstila i odjeće dosegnuo je višu razinu.

Nastavni procesi odvijaju se na preddiplomskoj, diplomskoj i poslijediplomskoj razini, temeljne smjernice kojih počivaju na interdisciplinarnom povezivanju tekstilnoga i odjevnoga dizajna sa suvremenim tekstilnim i odjevnim tehnologijama i društveno-humanističkom kontekstualizacijom. Završetkom preddiplomskoga studija Tekstilnoga i modnoga dizajna studenti dobivaju širinu likovnog obrazovanja i osposobljenost za izražavanje kreativnosti u industrijskome dizajnu tekstila i odjeće. Dizajnersko stručno obrazovanje omogućava im uključivanje u svjetske modne trendove koji se mogu pretočiti u prepoznatljiv hrvatski modni izričaj. Diplomski studij studentima omogućava produbljivanje stručnih znanja i znanstvenih spoznaja stečenih u području dizajna tekstila i odjeće te se obrazovanje proširuje na još dva područja: kostimografiju i teoriju kulture i mode. Završetkom diplomskoga studija dizajneri su osposobljeni za rad u tekstilnoj i odjevnoj industriji, dizajnerskim studijima, kazalištima, filmskoj i TV industriji, muzejima, srednjim školama i dr. Studijski programi dizajna i projektiranja tekstila i odjeće na Tekstilno-tehnološkome fakultetu jedini su obrazovni programi toga profila u Hrvatskoj, zbog čega su važni za razvoj tekstilne i odjevne industrije i unikatnog pristupa oblikovanju tekstila i odjeće s ciljem visokokvalitetne prisutnosti na europskoj dizajnerskoj modnoj i gospodarskoj sceni.

Modni dizajn u Hrvatskoj

Uz iznimku malog broja plemića i imućnijih građana koji su odjeću, osobito svečaniju, nabavljali u inozemstvu, u srednjem vijeku odjevne se predmete kupovalo od domaćih krojača (ceh krojača, osnovan 1447. u Zagrebu, najstarija je zagrebačka cehovska udruga) te od seljanki koje su na mjesnim sajmovima prodavale platno.

Snažan polet industrijalizacije u XIX. st. u srednjoj Europi doveo je do razvoja i bogaćenja sve brojnijega građanskog sloja, što je utjecalo i na samosvijest i želju za dokazivanjem i u modnome smislu i u Hrvatskoj – u doba bidermajera modna odjeća postala je odraz društvenoga statusa pojedinca. Mnogi bečki i pariški listovi donosili su ilustrirane vijesti o modnim događajima, od 1844. i prilog Luna u Agramer politsche Zeitungu, gdje su zagrebački trgovci oglašavali svoje proizvode, odjeću uglavnom uvezenu iz Beča i Graza, a fina sukna iz Češke i Moravske.







Izvor modnih informacija s kraja XIX. st. su uz kataloge robnih magazina, bili i specijalizirani inozemni časopisi poput Wiener Mode te prvi modni časopis na hrvatskom jeziku Parižka moda (izlazio s prekidima 1895–1938), gdje se reklamirala roba iz zagrebačkih trgovina Đure Crnadka, Eisenhutha i Stiasnija, Baumgartnerova trgovina i njegova prva hrvatska tvornica tekstila i dr. Izvorni domaći modni proizvod bila je odjeća industrije Berger, koju je 1885. pokrenuo i vodio trgovac i sakupljač umjetnina → Salomon Berger. Njegovi modni proizvodi s ubačenim tradicionalnim motivima tkani su starim narodnim tehnikama, a bili su traženi na cijelom austrougarskom tržištu. U Bergerovim radionicama proizvodile su se haljine koje su se prodavale i u glasovitome pariškom modnom salonu Paquin.







Slobodarska klima razdoblja secesije početkom XX. st., s jačanjem borbe za ravnopravnost žena, pravo glasa i zapošljavanje, utjecala je i na oblikovanje modnoga ukusa. Tada su se pojavile prve naznake suvremenoga odijevanja, a zahtjeve za pojednostavnjivanjem i praktičnosti uzimali su u obzir i zagrebački modni krojači, koji su se većinom usavršavali u svjetskim prijestolnicama mode Londonu, Parizu i Beču, poput Đure Matića, Ivana Božičevića i Josipa Pesta. Modnom svakodnevicom sredinom 1920-ih zavladao je još opušteniji ženski stil odijevanja. Crteži u magazinima nastajali su pod utjecajem pročišćenih oblika avangardnih likovnih stilova poput futurizma i kubizma, a zagrebački časopis Svijet (od 1926) obilovao je art déco ilustracijama, koje su se poklapale s njegovim vizijama modernističkoga luksuza.







Domaća moda predstavljala se na Zagrebačkom zboru 1924., na 1. modnoj reviji članova Saveza hrvatskih obrtnika. Uz zagrebačke trgovine Printemps i salon Maison Tea, koje su promicale parišku modu, te trgovine uvozne robe Lebinec, Bačić i Vurdelja, počeli su se otvarati domaći saloni koji su kreirali odjeću. Među njima bili su saloni ženske odjeće Melle Zwieback, muške odjeće V. Vidrića, Mile Granitz, Marije Hadjine, Hanje Sekulić, Angeline i Dragice Pejak koji su svoje proizvode izložili na Međunarodnoj izložbi u Parizu 1937. i dr. Po uzoru na pariške modne revije, u Zagrebu se 1935. počela održavati Zlatna igla, modna revija zagrebačkih obrtnika i dizajnera, koja se kontinuirano održava do danas.













Iako je tijekom II. svj. rata i nakon njega zbog osiromašenja, društvenih uvjeta i zatvorenosti zemlje došlo do zastoja i težnje prema uniformnosti, Zagreb i još nekoliko hrvatskih gradova uspjeli su zadržati kontinuitet građanske kulture odijevanja zahvaljujući jakoj obrtničkoj tradiciji okrenutoj europskim tokovima. U drugoj polovici XX. st. u hrvatskim tvornicama tekstila dizajn je usmjeren prema praktičnome i funkcionalnome, a ostatci visoke mode nastavili su se njegovati u rijetkim modnim salonima, poput onoga → Žuži Jelinek. Dizajnere visoke mode uobičavale su za pojedine kolekcije u industrijskoj proizvodnji angažirati tvornice poput Varteksa u Varaždinu, Nade Dimić u Zagrebu i dr.







Već 1960-ih, stasanjem prvoga poslijeratnog naraštaja, došlo je do velike promjene u stilu odijevanja. Moda, nastala pod utjecajem novih svjetonazora, razvojem potrošačke i pop-kulture, izišla je na ulicu. U tom razdoblju počeli su se otvarati mnogi modni butici te organizirati revije visoke mode, a rasla je popularnost ženskoga tiska. Među modnim dizajnerima istaknuli su se Rikard Gumzej, Velimir Matei, Katarina Balogh, Vesna i Drago Muhić, Branimir Hundić i dr.







U sklopu Udruženja likovnih umjetnika primijenjenih umjetnosti Hrvatske (ULUPUH) osnovana je 1975. Sekcija za oblikovanje odijevanja, okupivši likovne umjetnike za koje je moda medij propitivanja likovnosti. Iz tih se redova početkom 1980-ih oblikovala nova modna scena, snažno povezana s umjetnošću. Osvajajući galerije, kazališta i klupske prostore, modni dizajneri, koje su predvodili Ante Tonči Vladislavić, Branka Donassy, Davor Klarić, Nada Došen, Alan Hranitelj, Dženisa Pecotić, Vladimir Rudinsky i Veno Mach (okupljeni u grupi Modagram), Oleg Hržić, Sanja Jelovac-Mažuranić i Nada Kobali, počeli su njegovati eksperimentalni i inovativni pristup modnomu dizajnu.

Idući su naraštaji nastojali odgovoriti na novu društveno-ekonomsku situaciju te istodobno na svjetske trendove i izazove globalizacije, pogotovo na nestajanje tekstilne industrije, okupljajući se oko novoga fenomena, tjedna mode (Fashion.hr), te oko trajnih zajedničkih pokušaja predstavljanja hrvatske mode u prvoj koncept-trgovini Prostoru (isprva u Zagrebu, danas u Rovinju) te Croatian Design Superstoreu. Od početka XXI. st. promišljenim su se dizajnom nametnuli autori Silvio Vujičić, Marija Kulušić, Ana Maria Ricov, Ivana Omazić, Mauro Massarotto, Matija Čop, Andreja Bistričić i Maja Merlić (Dioralop) te Martina Vrdoljak Ranilović i Nataša Mihaljčišin (nekadašnji tandem I-GLE), od kojih su se poneki etablirali i na svjetskoj modnoj sceni.

bezalkoholna pića, pića koja ne sadrže alkohol ili ga sadrže u vrlo maloj količini (do 0,5%), a dobivena su miješanjem vode i zaslađivača s drugim prirodnim ili umjetnim sastojcima (voćni sok, voćna pulpa, voćna baza, biljni ekstrakti, dopušteni aditivi i ugljikov dioksid). Bezalkoholna pića mogu biti voćni i povrtni sokovi (prirodni, gusti, bistri, mutni), umjetna bezalkoholna pića i izotonici.







Voćni sok i koncentrirani voćni sok (dobiven ugušćivanjem soka) proizvode se izravno od voća i ne sadrže aditive. Ovisno o vrsti voća iz kojeg su proizvedeni, voćni se sokovi znatno razlikuju po fizikalno-kemijskim i senzorskim osobinama što utječe i na svojstva bezalkoholnog pića. Voćni nektari dobivaju se dodatkom vode i šećera u voćne sokove. Umjetna bezalkoholna pića, ovisno o vrsti, sastoje se od vode, sirupa ili koncentrata, sladila, pojačivača okusa, specifičnih začina i kiselina, a sadrže i bojila, konzervanse, antioksidanse, emulgatore, stabilizatore i pjenušava sredstva. Izotonični napitci posebno su oblikovani (optimalna koncentracija šećera, minerala i vitamina) kako bi omogućili brzu hidrataciju sportaša koji su izloženi prekomjernom znojenju i većem gubitku tjelesne tekućine i minerala. U novije doba počela je proizvodnja tzv. funkcionalnih pića s pomno biranim bioaktivnim sastojcima (vitamini, minerali) koji imaju pozitivan utjecaj na zdravlje.

Bezalkoholna pića konzumiraju se radi svojih osvježavajućih svojstava koja se postižu optimalnim omjerom šećera i kiselina, tj. harmoničnim odnosom slatkog i kiselog okusa. Osvježavajućim svojstvima pridonosi i dodatak ugljikova dioksida u tzv. gaziranim pićima. Kao aditivi često se rabe i bojila (prirodna poput karotena, antocijana, riboflavina, karminske kiseline, ili umjetna). Za postizanje punoće okusa i homogenost pića rabe se razni hidrokoloidi koji zgušnjavaju pića, ali i emulgatori i stabilizatori (pektini, alginati, karagenan i dr.). Bezalkoholna se pića mogu proizvesti i samo miješanjem prirodnih aroma voća uz dodatak sredstava za zaslađivanje (saharoza, glukozno-fruktozni sirupi te sladila poput saharina, ciklamata, aspartama, acesulfama, steviozida, taumatina), kiselina (limunska, jabučna, vinska, mliječna i dr.) i vitamina (vitamin C). Od konzervansa se najčešće rabe soli sorbinske i benzojeve kiseline koje se prirodno nalaze u nekim voćnim vrstama. Ovisno o tehnološkome postupku (ponajprije o načinu punjenja u ambalažu), bezalkoholna se pića mogu proizvesti i bez dodatka konzervansa, ali u tom se slučaju moraju puniti u sterilnim (aseptičkim) uvjetima i specijalnim postrojenjima.







Voćne baze u bezalkoholnim pićima proizvode se od citrusa (naranča, limun, grejp i dr.) mljevenjem i homogenizacijom cijelog ploda voća ili miješanjem svih prethodno izoliranih sastojaka cijelog ploda voća (pektinske tvari, eterična ulja, karotenoidi i dr.). Biljni ekstrakti dobivaju se raznim tehnološkim postupcima i procesima ekstrakcije iz različitih dijelova jedne ili više vrsta bilja poput plodova, cvijeta, stabljike, lista, sjemenki ili korijena.









Proizvodnja bezalkoholnih pića u Hrvatskoj

Industrija proizvodnje bezalkoholnih pića u Hrvatskoj je vrlo razvijena, a asortiman proizvoda različit. Proizvodnja se osobito razvila tijekom 1960-ih i 1970-ih kada su se u Hrvatskoj počela proizvoditi popularna pića: Amarena (Maraska, od 1965), Nara, Inka (Badel, od 1967), Coca Cola (Slovin, od 1968), Cedevita (Pliva, od 1970), Pipi (Dalmacijavino, od 1971). Najviše je poduzeća koja su proizvodila bezalkoholna pića i vode (99) bilo 2008. i 2009. Njihov se broj, zbog gospodarske krize, visokih poreznih opterećenja i konkurencije pristigle otvaranjem golemog europskog tržišta stalno smanjuje te su 2015. poslovala 53. Unatoč smanjenju broja proizvođača, potrošnja bezalkoholnih pića po stanovniku u stalnom je porastu. Svaki je stanovnik RH prema podatcima iz 2019. u prosjeku godišnje konzumirao oko 185 l bezalkoholnih pića. Najviše se konzumiraju gazirana bezalkoholna pića, a najveći proizvođači su → Vindija, → Jamnica, → Coca Cola HBC Hrvatska, → Podravka, → Maraska i → Cedevita.

Kolegij Osvježavajuća bezalkoholna pića izvodi se na preddiplomskome sveučilišnom studiju → Prehrambeno-biotehnološkoga fakulteta u Zagrebu.





