Litokarton, tiskarsko-nakladničko poduzeće osnovano 1945. u Osijeku.

Nastalo je na tradiciji tiskarstva djelatnoga u Osijeku već od XVIII. st. u tiskarama Ivana Martina Divalda (→ obitelj Divald) i franjevačkoga samostana, a koje je znatan razvoj doživjelo u XIX. i početkom XX. st. Izravni prethodnik poduzeća bio je Štamparski zavod Krbavac i Pavlović, osnovan u Osijeku 1926. u vlasništvu poduzetnika Šime Pavlovića i Andrije Krbavca, koji je 1942–45. djelovao pod imenom Hrvatski tiskarski zavod Šimo Pavlović.

Nakon II. svj. rata tvornica je bila konfiscirana i nacionalizirana, a na njezinim temeljima osnovano je državno, potom društveno poduzeće Litokarton. Poduzeće je isprva bilo usmjereno na tiskarsku i grafičku djelatnost, a zatim je započelo i s proizvodnjom papirne i kartonske ambalaže i drugom preradbom papira te nakladništvom. Tvornički kompleks nalazio se u današnjoj Ulici Hrvatske Republike. Već 1951. poduzeće je premašilo svoj godišnji plan, a potkraj 1950-ih zapošljavalo je približno 1000 radnika. Uz poduzeće Štampu, Litokarton je bila najveća grafičko-tiskarska radna organizacija na osječkom području.







U prva dva desetljeća djelovanja istaknuo se u polju višebojnoga tiska, posebice litografije. Uz knjige tiskali su se časopisi i druga izdanja nakladnika uglavnom iz širega osječkoga područja, rjeđe iz drugih dijelova Hrvatske. Nakladnička se djelatnost osobito intenzivirala 1970-ih i 1980-ih. Unutar poduzeća u tom se razdoblju razvijala i vlastita autorska radionica grafičkoga dizajna, što je došlo do izražaja u proizvodnji reklamnih plakata i tiskanju kartografskoga materijala. Zaslugom poduzeća u Osijeku je 1961. osnovana srednja grafička škola, a 1965. i izvanredni studij za grafičke inženjere kao dislocirani studij Više grafičke škole (→ Grafički fakultet) u Zagrebu.

Ne snašavši se u novim društveno-ekonomskim okolnostima, poduzeće je smanjilo proizvodnju te je 1992. zapošljavalo 324 radnika. Privatizacijom 1993. postalo je dioničko društvo. Zbog problema poput štrajkova zaposlenika, nemogućnosti isplate plaća, velikih dugovanja prema dobavljačima te poslovanja s gubitkom, nad poduzećem je 1996. otvoren stečajni postupak. Na novoj lokaciji u Drinskoj ulici poduzeće je 1999. otvorilo pogon opremljen suvremenim strojevima za proizvodnju kartonske, polietilenske i propilenske ambalaže, u kojem je radilo 150 radnika. Ukupan broj zaposlenih do 2003. pao je na 56. Godine 2012. ponovno je ušlo u stečajni postupak, te je ugašeno 2013., a njegova je imovina rasprodana. Tvorničko zdanje u Ulici Hrvatske Republike zaštićeni je spomenik industrijske baštine.

Špoljarić, Zvonimir (Zagreb, 20. II. 1911 – Mali Lošinj, 25. VIII. 1983), šumarski inženjer, stručnjak za anatomiju drva.

Diplomirao je 1937. na Šumarskom odjelu Poljoprivredno-šumarskoga fakulteta (→ Fakultet šumarstva i drvne tehnologije) u Zagrebu, gdje je doktorirao 1948. disertacijom Anatomska i polenanalitska istraživanja nekih lignita sjeverne Hrvatske (mentor → I. Pevalek). Specijalizirao se u Engleskoj 1952–53. pod mentorstvom uglednih znanstvenika s područja strukture drva Z. J. Rendlea i L. Chalka. Na Fakultetu je radio od 1935. kao dnevničar u Zavodu za fitopatologiju, od 1939. kao asistent, a od 1963. kao redoviti profesor; umirovljen je 1977. Predavao je kolegije Anatomija drva i Zaštita drva. Bio je osnivač i predstojnik Zavoda za anatomiju i zaštitu drva (1948–77), predstojnik Zavoda za šumske pokuse (1955–59), prvi prodekan osamostaljenoga Šumarskoga fakulteta (1959–60) i njegov dekan (1968–70). Utemeljio je prvu ksiloteku na Balkanu. U domaću je znanost o drvu uveo mogućnost identifikacije drva temeljenu na anatomskim svojstvima drva. Autor je većega broja znanstvenih i stručnih radova te djela Ključ za određivanje važnijih domaćih vrsta drva po karakteristikama poprečnog presjeka (1957), Multilingual Glossary of Terms Used in Wood Anatomy (1964), Anatomija drva (1964), Višejezični rječnik stručnih izraza u anatomiji drva (s B. Petrićem i V. Šćukanecom, 1969). Bio je glavni urednik časopisa → Glasnik za šumske pokuse (1957–60) i suradnik Šumarske enciklopedije LZ-a.

Karolina d. o. o., tvornica konditorskih proizvoda iz Osijeka. Začetak poduzeća bio je paromlin koji je u osječkom Donjem gradu 1898. izgradio njemački doseljenik Stjepan Piller, nazvavši ga prema supruzi Karolini. Mlin je obnovljen 1912., a od 1920. njime je upravljalo poduzeće Stjepan Piller i sinovi. Usporedno s izgradnjom pekarske tvornice te proširenjem i modernizacijom mlinskih kapaciteta 1922., poduzeće je preimenovano u Paromlin, tvornica tjestenine, keksa i biskvita Karolina, Stjepan Piller i sinovi. Tada su se u dvije proizvodne linije proizvodile razne vrste biskvita, keksa, vafla i dvopeka, a od 1926. i oblatne. Godine 1933. mlin se izdvojio iz poduzeća koje je tada dobilo ime Karolina tvornica keksa i biskvita. Tijekom II. svj. rata pokrenuta je proizvodnja džemova. Nakon rata poduzeće je konfiscirano te je od 1947. nosilo ime Sloboda. Godine 1963. izgrađeni su moderni pogoni u osječkom Zelenom polju, što je omogućilo proširenje asortimana (npr. slani štapići Bobi, keksi Jadro). Daljnjim modernizacijama i širenjem pogona, poduzeće je 1970-ih i 1980-ih dospjelo u vrh konditorske industrije zemlje.







Izbijanjem Domovinskoga rata proizvodnja je zbog razaranja prekinuta, a obnovljena je 1992. Godine 1994. Sloboda je pretvorbom postala dioničko društvo. Proizvodnja je obuhvaćala kekse i čajna peciva, vafle i slani asortiman (grickalice), te kruh, pecivo i kolače. Od 2002. poduzeće je dio Lura grupe (isprva pod imenom Lura – Keksi tvornica keksa i kruha d. o. o., od 2005. Karolina d. o. o.). Potkraj 2005. vlasnikom poduzeća postao je austrijski Lorenz Bahlsen Snack World, a 2011. zagrebački → Kraš. Godine 2020. poduzeće je imalo 343 zaposlenika.







Mega, poduzeće za proizvodnju patentnih zatvarača, galanterijskih proizvoda i preradbu obojenih metala osnovano u Zagrebu.







Poduzeće je sljednik Tvornice metalnog uredskoga pribora Kancpribor koja se nalazila u Gradišćanskoj ulici u Zagrebu, a nastala je 1947. udruživanjem nekoliko obrtničkih radionica za proizvodnju metalne galanterije, pisaćih pera i limene ambalaže, osnovanih još 1927. Godinu nakon osnutka tvornica se preselila u Remetinec, a 1950. pripojen joj je pogon metalne galanterije poduzeća → Meba (sv. 4) sa strojevima za proizvodnju metalnih patentnih zatvarača. Poduzeće je 1952. promijenilo ime u Mega – tvornica metala, galanterije i pisaćih pera te 1953. započelo probnu proizvodnju patentnih zatvarača, koji su mu od 1958. glavni proizvod. Tijekom 1960-ih postupno se napuštala proizvodnja pisaćih pera, grla za žarulje, sigurnosnih igala i hvataljki, a od metalne galanterije proizvodile su se pribadače, risaći čavlići i spajalice za spise. Razvijala se i izradba vlastitih strojeva i alata, ponajprije za proizvodnju patentnih zatvarača. U tom je razdoblju poduzeću pripojen i Kombinat obojenih metala i armatura Joža Vlahović. Tijekom 1970-ih poduzeće je bilo organizirano u OOUR-e: Alatnica i strojogradnja, Patent zatvarači i Plastično-metalni proizvodi. Proizvodnjom patentnih zatvarača Mega je podmirivala tri četvrtine ukupnih potreba jugoslavenskoga tržišta, a glavni su joj kupci bile tvornice obuće → Borovo, → Astra i → Josip Kraš. Godine 1986. proizvela je 28 milijuna metara patentnih zatvarača i zapošljavala 1450 djelatnika na više od 20 000 m² proizvodno-poslovnoga prostora u Savskom gaju i Ilici 69 u Zagrebu te u Prekratovoj ulici u Brezovici. Tijekom 1990-ih, zbog društveno-političkih promjena i ratnih prilika, tržište joj se znatno smanjilo i zapala je u poslovne teškoće. Godine 2003. ušla je u sastav poduzeća Poliplet iz Slovenske Bistrice koje se bavi proizvodnjom pozamenterije, vrpca, užadi, vezica, sportskih i zaštitnih mreža. Njihovim spajanjem 2004. nastalo je poduzeće Mega-Poliplet sa sjedištem u Zagrebu, koje danas zapošljava 25 djelatnika i proizvodi patentne zatvarače za industriju kožne galanterije i obuće, tekstila i namještaja te za krojačke i tapetarske obrte.

PPS Galeković d. o. o., drvnoindustrijsko poduzeće iz Mraclina kraj Velike Gorice, osnovano 1956. Razvilo se iz stolarske radionice za izradbu namještaja i kućišta za radioprijamnike. Od 1980-ih poduzeće se postupno razvijalo te se bavilo opremanjem manjih hotela i studentskih domova. Godine 1987. u Mraclinu je otvorena pilana, a 1990. započela je proizvodnja parketa. Od 1997. poduzeće je potpuno usmjereno na proizvodnju parketa. Od 2004. u vlasništvu poduzeća je tvornica Majur d. o. o. iz Majura kraj Hrvatske Kostajnice (nekoć u sastavu DIP-a Sisak, devastiran u Domovinskome ratu, od 2004. PPS – Majur d. o. o.). Danas je u Mraclinu smještena uprava poduzeća, kao i pogoni za proizvodnju masivnoga parketa od kvalitetne domaće sirovine (uglavnom hrast i jasen), te pogon za izradbu briketa. U Majuru se nalaze pogoni za proizvodnju parketa, briketa, podnih obloga za vanjske prostore i fasadne obloge, te za lakiranje i uljenje parketa. Posebnost pogona u Majuru su dvije komore za termičku obradbu drva zasnovane na finskoj tehnologiji, koje obrađenomu drvu daju poseban izgled, čvrstoću i otpornost na štetočine i vlagu pa se ono može rabiti i za vanjske primjene. Danas je PPS Galeković jedan od najvećih proizvođača masivnih podova i parketa u Hrvatskoj. Godišnje prerađuje više od 40 000 m³ trupaca te proizvede više od 750 000 m² podova i parketa, a zapošljava više od 260 djelatnika.

Lovački vjesnik, stručno glasilo Hrvatskoga lovačkog saveza (HLS). Prvi hrvatski lovački časopis i jedan od prvih lovačkih časopisa u Europi. Prvi dvobroj časopisa objavljen je 1892. pod nazivom Viestnik Prvoga obćega hrvatskog družtva za gojenje lova i ribarstva. Osnivač i izdavač časopisa bilo je → Hrvatsko društvo za gajenje lova i ribarstva. Uz manje izmjene naziva (Lovačko-ribarski vjesnik, 1894–1948) i dinamike izlaženja, časopis je objavljivao teme iz lovstva i ribolova. Od 1948. usmjerio se samo na teme vezane uz lovstvo te je promijenio naziv u današnji. Izdavač časopisa od 1947. bio je Savez lovačkih društava NR Hrvatske (danas HLS).

Lovački vjesnik je mjesečnik koji donosi tekstove iz područja lovstva, lovne kinologije, očuvanja prirodne i kulturne baštine te bioraznolikosti (očuvanjem staništa). Povremenim prilozima objavljuje promjene i novosti vezane uza Zakon o lovu i Zakon o oružju te pravilnike Saveza. U povodu 70 (1963) i 100. obljetnice (1993) neprekidnog izlaženja tiskane su bibliografije članaka objavljenih u časopisu od 1892.

Žito d. o. o., poljoprivredno-prehrambeno poduzeće sa sjedištem u Osijeku. Osnovano je 1992. kao obiteljsko poduzeće u vlasništvu Marka i Marijane Pipunić. Od 2000. akvizicijama je došlo u posjed Tvornice stočne hrane Vitalka i svinjogojske farme Magadenovac iz Donjeg Miholjca, svinjogojskih farmi Forkuševci, Slašćak, Velika Branjevina i Lužani, mlina i silosa Klasje Slatina, silosa Osijek, Drenovci i Čađavica, poduzeća IPK ratarstvo-stočarstvo Antunovac i Poljoprivrednoga poduzeća Ratkovo (Srbija), te izgradilo farmu koka nesilica Vuka. Godine 2009. postalo je vlasnik mlina i silosa → PPK Valpovo i → Tvornice šećera Osijek (2010), silosa, pšeničnog i kukuruznoga mlina Đakovština (2011), izgradilo je bioplinska postrojenja Mala Branjevina i Novi Argar (2012), Orlovnjak (2017) i Klisa (2018), akviriralo Tvornicu ulja Čepin (2013), farmu nesilica Piko iz Jastrebarskog i Svinjogojsku farmu Veliki Otok (2020), izgradilo pogon za proizvodnju, rezanje i pakiranje mesnih proizvoda robne marke Dobro (2016) te farme Stari Seleš (2019).

Danas je Žito grupa najveća prehrambena industrija u Slavoniji. Njegovih deset ratarskih jedinica uzgaja poljoprivredne kulture na ukupno 18 500 ha, dok se urodi otkupljuju s dodatnih 60 000 ha poljoprivrednih površina u vlasništvu kooperanata. Kapaciteti njegovih deset silosa za skladištenje žitarica i uljarica veći su od 300 000 t. U osam svinjogojskih farmi i u kooperaciji uzgaja se 230 000 tovljenika na godinu, u sedam govedarskih farmi uzgaja se 7600 grla stoke te proizvodi oko 21 milijun litara mlijeka, dok se na dvije farme uzgaja 490 000 nesilica i proizvede 140 milijuna jaja. Industrijska proizvodnja poduzeća obuhvaća mesnu, uljarsku i mlinsku proizvodnju te proizvodnju hrane za životinje. Četiri bioplinska postrojenja koriste se stajnjakom s farmi poduzeća, silažom i drugim organskim ostatcima za dobivanje 44,5 GWh električne energije na godinu. Grupacija zapošljava više od 1500 radnika.

Osatina grupa d. o. o., poljoprivredno-prehrambeno poduzeće iz Semeljaca. Osnovano je 1992. kao malo poduzeće za promet sjemenske robe, gnojiva i sredstava za zaštitu bilja. Godine 1998. u Semeljcima je osnovana tvornica sirkove metle, a 1999. silos i sušara za žitarice i uljarice. Nakon toga poduzeće je djelatnost proširilo na stočarsku i uz nju vezanu ratarsku proizvodnju, što je omogućeno akvizicijom govedarskih farmi u Viškovcima, Tomašincima, Ivankovu (do 2003) te svinjogojskih farmi Trnava 2007. i Đurđevac 2013. Proizvodnju je poduzeće zaokružilo izgradnjom triju bioplinskih postrojenja 2009–13. u kojima se viškovi stajnjaka rabe za proizvodnju električne energije, te staklenika i gljivarnika koji se zagrijavaju viškovima toplinske energije iz bioplinskih postrojenja. Organska masa koja nastaje kao nusprodukt proizvodnje rabi se za proizvodnju humusa, tj. organsko-mineralnih supstrata i poboljšivača tla.

Osatina grupa danas je među najvećim hrvatskim poduzećima te vrste. Ratarsku proizvodnju obavlja na 5000 ha zemljišta u zakupu te otkupljuje kulture s još 10 000 ha. Govedarska proizvodnja odvija se na četiri farme, od kojih su one u Ivankovu i Tomašincima s po 3000 muznih krava najveće takve farme u zemlji, pa je poduzeće vodeće po proizvodnji mlijeka u Hrvatskoj (više od 50 milijuna litara na godinu). Opseg je svinjogojske proizvodnje na dvjema farmama 45 000 tovljenika na godinu. Pogon za preradbu mesa zauzima 3380 m² prostora, a u njemu se proizvode proizvodi robne marke Vero. Poduzeće raspolaže trima bioplinskim postrojenjima (u Viškovcima, Tomašincima i Ivankovu) ukupne snage 6 MW. Proizvodnja povrća i voća obavlja se u staklenicima površine 34 ha (uz bioplinska postrojenja) te na otvorenome, a proizvede se više od 30 000 t svježeg voća i povrća namijenjenoga tržištu; najveći europski gljivarnik u Ivankovu godišnjeg je kapaciteta 10 500 t gljiva. Poduzeće zapošljava više od 1500 radnika.

Harburg-Freudenberger Belišće d. o. o., poduzeće za proizvodnju strojeva za izradbu pneumatika iz Belišća. Osnovano je 1998. izdvajanjem Tvornice strojeva Belišće (osnovana 1951) iz poslovnoga sustava poduzeća → Belišće, koju je akviriralo njemačko poduzeće Harburg-Freudenberger Machinenbau. Unutar njemačke HF grupe pokriva proizvodnju preša za vulkanizaciju automobilskih guma, te njima opskrbljuje gotovo 30% svjetskoga tržišta, uključujući renomirane proizvođače (Continental, Pirelli, Michelin). Od 2013. proizvodi i strojeve za proizvodnju jestivog ulja. S više od 700 zaposlenih (2020) jedno je od najvećih slavonskih poduzeća. Raspolaže pogonima u Belišću i Valpovu.

Croatian Journal of Food Science and Technology, znanstveno-stručni časopis → Prehrambeno-tehnološkog fakulteta Osijek. Izlazi od 2009. dva puta na godinu. Donosi izvorne znanstvene radove, prethodna priopćenja, znanstvene bilješke i pregledne radove (na engleskom jeziku) te stručne radove i izlaganja na znanstvenome skupu (na hrvatskom i engleskom jeziku) iz područja prehrambene tehnologije, biotehnologije i nutricionizma. Indeksiran je u više međunarodnih baza podataka, a dostupan je na portalu znanstvenih i stručnih časopisa RH. Prva mu je urednica bila → Vlasta Piližota, a od 2015. urednik je → Jurislav Babić.

Prelogović, Eduard (Zagreb, 7. IV. 1936), geolog, stručnjak za neotektoniku, seizmotektoniku i strukturnu geologiju.

Diplomirao je 1962. na Prirodoslovno-matematičkome fakultetu, a doktorirao 1974. disertacijom Neotektonski i strukturni odnosi u dravskom području na → Rudarsko-geološko-naftnome fakultetu u Zagrebu gdje je bio zaposlen od 1964., u zvanju redovitoga profesora od 1982. Predavao je kolegije Geološko kartiranje, Strukturna geologija, Strukturna geomorfologija i geologija kvartara, Neotektonika sa seizmotektonikom, Seizmotektonika i dr. Bio je predstojnik Zavoda za inženjersku geologiju, hidrogeologiju i geologiju nafte i plina (1985−87; danas Zavod za geologiju i geološko inženjerstvo) Fakulteta. Umirovljen je 2007. Predmet su njegova znanstvenoga i stručnoga zanimanja neotektonika, seizmotektonika i strukturna geologija, poglavito istraživanja strukturnih odnosa, razdvajanja seizmičkih izvora, amplituda tektonskih kretnji, morfogeneze i podrijetla strukture reljefa. Za rad u području seizmotektonike dobio je Nagradu za znanstveni rad »Nikola Tesla« (1983). Od 1992. član je suradnik HAZU-a.

Piria, Ivan (Vinkovci, 12. XII. 1934 – Zagreb, 18. XI. 1990), agronom, stručnjak za mehanizaciju poljoprivrede, energetiku i mjernu tehniku.

Nakon srednje škole radio je u Poljoprivrednom kombinatu Županja kao voditelj remontne radionice i mehanizacije. Na Poljoprivrednome fakultetu (→ Agronomski fakultet) u Zagrebu diplomirao je 1962. i doktorirao 1973. disertacijom Utjecaj vertikalnih sila nošenih oruđa na koeficijente korisnog djelovanja trakcionog uređaja traktora s gumenim kotačima (mentor → J. Brčić). Od 1964. bio je zaposlen u Institutu za mehanizaciju poljoprivrede Poljoprivrednoga fakulteta u Zagrebu (od 1977. Institut za mehanizaciju, tehnologiju i graditeljstvo u poljoprivredi), gdje je bio direktor 1975–77., a od 1986. i redoviti profesor. Predavao je kolegije Poljoprivredni traktor i Metode i tehnika ispitivanja poljoprivrednih strojeva. Predavao je i na Poljoprivrednome fakultetu u Osijeku (→ Fakultet agrobiotehničkih znanosti) i Kmetijskoj šoli u Mariboru. Usavršavao se 1967. u poduzeću John Deere u Mannheimu, gdje je proučavao metode i tehnike elektroničkih mjerenja u poljoprivrednoj strojogradnji. Područje njegova interesa bili su traktori i traktorski agregati, energetika i mjerna tehnika u području mehanizacije poljoprivrede, koje je bio pionir i pokretač u SFRJ. Vlasnik je triju patenata iz tog područja. Bio je suradnik raznih stručnih komisija te uredništava stručnih časopisa. Autor je udžbenika Traktor – poznavanje, održavanje i kvarovi (1982).

Petric, Nedjeljka (Vis, 15. V. 1928 – Split, 14. VI. 2018), kemijska inženjerka, stručnjakinja u području termodinamike.

Diplomirala je 1954. na Kemijsko-tehnološkom odsjeku Tehničkoga fakulteta (→ Fakultet kemijskog inženjerstva i tehnologije) u Zagrebu, gdje je doktorirala 1972. disertacijom Studij pasiviteta cinka (mentor → B. Lovreček). Radila je 1954–64. u → Tvornici karbida i ferolegura Dalmacija – Dugi Rat kao rukovoditeljica kemijskoga laboratorija te glavna inženjerka proizvodnje. Uvela je metodu određivanja silicija u koksu i ferosiliciju s pomoću želatine. Od 1964. bila je zaposlena na → Kemijsko-tehnološkome fakultetu u Splitu, od 1984. u zvanju redovite profesorice; umirovljena je 1998. Bila je predsjednica Savjeta Kemijsko-tehnološkoga fakulteta u Splitu (1972–74), prodekanica za znanstveno-nastavnu problematiku (1978–83), dekanica (1983–87) te predstojnica Zavoda za termodinamiku koji je utemeljila (1982–98). Predavala je kolegije Tehnička termodinamika, Termodinamika realnih sustava te Kemijsko-inženjerska termodinamika. Bavila se dobivanjem magnezijeva oksida iz morske vode i procesima izotermnog i aktiviranog sinteriranja magnezijeva oksida u svrhu dobivanja visokovatrostalne otporne keramike. Suautorica je knjige Tehnička termodinamika (s I. Vojnovićem i V. Martinac, 2015). Dobitnica je odlikovanja Reda Danice hrvatske s likom Ruđera Boškovića (1999).

Petračić, Andrija (Petrinja, 22. X. 1879 – Zagreb, 14. VIII. 1958), šumarski stručnjak za uzgajanje šuma.

Diplomirao je na Šumarskoj akademiji pri Mudroslovnome fakultetu u Zagrebu 1901., a 1905–07. specijalizirao šumsko-uzgojnu i šumsko-botaničku skupinu kolegija na Ludwig-Maximilianovu sveučilištu u Münchenu, gdje je doktorirao 1907. disertacijom Untersuchungen über die selbständige Bestandesausscheidung von Eiche, Buche u Föhre in Stärke- und Nutholz-Güteklassen. Nakon školovanja službovao je u Novoj Gradiški do 1911., od kada je radio na Šumarskoj akademiji u Zagrebu, gdje je od 1912. bio profesor te pročelnik Akademije (1914–15., 1917–18). Bio je i upravitelj Šumarskoga muzeja (1913–17). Zajedno s → Đurom Nenadićem osnovao je 1919. Gospodarsko-šumarski fakultet (→ Fakultet šumarstva i drvne tehnologije) u Zagrebu, gdje je kao redoviti profesor predavao kolegije Uzgajanje šuma i Dendrologiju; umirovljen je 1952. Bio je osnivač Zavoda za uzgajanje šuma, Seminara za uzgajanje šuma i Šumskoga vrta u Maksimiru (1921), te dekan Fakulteta (1919–20., 1939–40). Među ostalim, autor je djela Uzgajanje šuma I–II (1925–31) te Uzgajanje šuma. Ekološki osnovi (1955). Bio je glavni urednik → Šumarskoga lista (1917–21), te suradnik Šumarske enciklopedije LZ-a.

Pepeljnjak, Stjepan (Zagreb, 2. I. 1944), veterinar, stručnjak za mikotoksikologiju.

Na Veterinarskome fakultetu u Zagrebu diplomirao je 1968. i doktorirao 1980. disertacijom Istraživanja raširenosti i toksičnosti vrsta plijesni roda Fusarium izoliranih s kukuruza roda 1975/76. na području Posavine. Od 1971. radio je na Farmaceutsko-biokemijskome fakultetu u Zagrebu, od 1986. kao redoviti profesor. Predavao je kolegije Mikrobiologija s parazitologijom te Osnove epidemiologije s mikrobiološkom dijagnostikom. Osnovao je Zavod za mikrobiologiju kojega je bio prvi pročelnik 1980. do umirovljenja 2009. Područja su njegova znanstvenoga i stručnoga interesa raširenost i toksikogenost plijesni i mikotoksina te njihov utjecaj na zdravlje ljudi i životinja, kao i prirodne antibiotičke supstancije. Autor je knjige Mikotoksikoze (s L. Ožegovićem, 1995) i monografije 30. godina Zavoda za mikrobiologiju i stoljeće mikrobiološke misli u nastavi farmacije (1897. – 2003.) (s V. Grdinićem, Z. Cvetnić, I. Kosalcem i M. Šegvić, 2003). Redoviti je član Akademije medicinskih znanosti Hrvatske od 2008. te predsjednik njezina Kolegija farmaceutskih znanosti. Dobitnik je Godišnje nagrade za popularizaciju i promidžbu znanosti 2003.

Parac-Osterman, Đurđica (Jezerane, 3. IV. 1946), tekstilno-tehnološka inženjerka, stručnjakinja za bojenje i tisak tekstila.

Diplomirala je 1970. na Kemijsko-tehnološkom odjelu Tehnološkoga fakulteta (→ Tekstilno-tehnološki fakultet) u Zagrebu, na kojem je doktorirala 1985. disertacijom Bojadisanje vune reaktivnim bojilima (mentorica J. Jovanović-Kolar). Godine 1970–72. radila je u tekstilnom poduzeću Neda u Senju, gdje je osnovala tvornički laboratorij te uvela kontrolu kemijskih sirovina i gotovih tekstilnih proizvoda. Na Tehnološkome fakultetu u Zagrebu radila je od 1972., od 1999. u zvanju redovite profesorice. Umirovljena je 2017. Bila je predstojnica Zavoda za tekstilno-kemijsku tehnologiju i ekologiju 2006–11., u sklopu kojega je osnovala Laboratorij za spektrofotometrijska istraživanja. Predavala je kao gostujuća profesorica na Tehnološkome fakultetu u Banjoj Luci 1988–91., te na mariborskom strojarskom fakultetu 1996–2004.

Područje njezina znanstvenog interesa obuhvaća bojenje i tisak tekstila, posebno izučavanje mehanizma i kinetike fiksiranja bojila na tekstilnom supstratu, na čemu se temelje i nastavni programi kolegija koje je predavala. Bila je voditeljica više znanstvenih projekata, autorica je udžbenika Osnove o boji i sustavi vrednovanja (2007) te suautorica udžbenika Osnove teorije bojenja tekstila (s B. Karamanom, 2013). Bila je predsjednica Društva inženjera tekstilaca Zagreb 1995–2002., te suosnivačica Hrvatske udruge za boje 2013. Članica je emerita HATZ-a te professor emerita Sveučilišta u Zagrebu od 2017.

Radobolja-Lazarevski, Gorjana (Omiš, 13. I. 1946), kemijska inženjerka, stručnjakinja za kemijske transformacije antibiotika.

Na Kemijsko-tehnološkom odjelu Tehnološkoga fakulteta (→ Fakultet kemijskog inženjerstva i tehnologije) u Zagrebu diplomirala je 1969. i magistrirala 1977. Od 1969. radila je u Istraživačkom institutu farmaceutskog poduzeća → Pliva, gdje je istraživala kemijske transformacije antibiotika. Posebno se bavila konformacijskom analizom i odnosom strukture i biološkoga djelovanja organskih molekula. U suradnji sa → Slobodanom Đokićem, → Gabrijelom Kobrehel i → Zrinkom Tamburašev razvila je 1979–81. azitromicin (derivat eritromicina), djelatnu tvar antibiotika koji je 1988. plasiran pod nazivom Sumamed (od 1991. na američkom tržištu Zithromax). Taj je antibiotik važan zbog znatno povećanoga spektra djelovanja u odnosu na prethodnike, dugog zadržavanja u organizmu te zbog toga što pri njegovoj primjeni nema potrebe za zaštitom od želučanih kiselina. Radobolja-Lazarevski također je pridonijela rješavanju struktura azitromicina i eritromicina spektroskopskim metodama koje se temelje na tehnikama nuklearne magnetske rezonancije (NMR). Autorica je mnogobrojnih radova te više od 20 patenata. Među ostalim je autorica patenta u kojem se opisuje postupak kojim se dušik uvodi u aglikonski dio molekule eritromicina (1986–87). Dobitnica je Nagrade Plive 1986. i 1996. Kao jedna od autora azitromicina dobitnica je i nagrade Zlatna kuna za životno djelo Hrvatske gospodarske komore (1998) i Nagrade HAZU-a (1998). Američko kemijsko društvo dodijelilo joj je titulu Heroj kemije 2000.

Režek-Wilson, Nina (Zagreb, 26. XI. 1946 – Duga Resa, 31. X. 2021), slikarica i kostimografkinja, zaslužna za osnutak studija dizajna tekstila i odjeće u Zagrebu.

Diplomirala je slikarstvo 1970. na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu u klasi Raula Goldonija, a 1974–76. pohađala je poslijediplomski studij u Majstorskoj radionici Krste Hegedušića i Ljube Ivančića. Nakon završetka studija radila je kao nastavnica povijesti umjetnosti u gimnaziji u Samoboru, a 1975–80. na Odjelu za dizajn Više škole za tekstil i odjeću u Zagrebu. Potom je boravila u inozemstvu do 1988., kada se zaposlila u Institutu za tekstil i odjeću na Tehnološkome fakultetu (→ Tekstilno-tehnološki fakultet), od 2011. u zvanju redovite profesorice. Sudjelovala je u izradbi novih nastavnih planova i programa te organizacijskom ustroju i formiranju Zavoda za dizajn tekstila i odjeće kojega je bila predstojnicom 1999–2002. Umirovljena je 2016.

Njezina znanstvena djelatnost vezana je uz povijest tekstila i odijevanja, na čemu se temelje i nastavni programi kolegija koje je osmislila i predavala (Povijest umjetnosti, Crtanje i slikanje, Crtanje povijesnog tekstila i kostima, Primijenjena konstrukcija kostima, Obuća i modni dodaci kroz povijest i dr.). Istaknula se izradbom vlastitih kreacija i povijesnih kostima za mnoge predstave u hrvatskim kazalištima. Kao slikarica sudjelovala je na mnogobrojnim samostalnim i skupnim izložbama.

Oršanić, Milan (Otočac, 1. IX. 1963), šumarski inženjer, stručnjak za uzgajanje šuma.

Diplomirao je 1988. na Šumarskome fakultetu (→ Fakultet šumarstva i drvne tehnologije) u Zagrebu, gdje je doktorirao 2001. disertacijom Strukturne osobine i dinamika šumskih sastojina obične smreke (Picea abies (L.) Karst.) na sjevernom Velebitu (mentor → S. Matić). Nakon završetka studija radio je u Primorsko-goranskom Šumskom gospodarstvu, OOUR-u za iskorišćivanje šuma Senj. Od 1990. radi na Katedri za uzgajanje šuma matičnoga fakulteta (danas Zavod za ekologiju i uzgajanje šuma), od 2010. kao redoviti profesor. Predaje kolegije Osnivanje šuma i Uzgajanje šuma posebne namjene. Bio je prodekan Šumarskog odsjeka (2006–08) te dekan Fakulteta (2010–14). Područja su njegova znanstvenog interesa uzgajanje šuma, rasadničarstvo i šumsko sjemenarstvo, pomlađivanje i njega prirodnih sastojina, uzgojni postupci u prebornim šumama, uzgojni postupci i bioraznolikost šuma Hrvatske. Autor je mnogobrojnih znanstvenih radova te knjiga Oskoruša (s D. Drvodelićem i T. Jemrićem, 2015), Jarebika (s D. Drvodelićem i T. Jemrićem, 2019), Ekologija, obnova i zaštita poplavnih šuma Posavine (s više autora, 2020) i dr. Izvanredni je član Akademije šumarskih znanosti.

Ljubičić, Boris (Glavice kraj Sinja, 8. XI. 1945), slikar i grafički dizajner, jedan od najistaknutijih hrvatskih grafičkih dizajnera.

Diplomirao je slikarstvo 1968. na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu u klasi Ljube Ivančića i Miljenka Stančića. Godine 1987. osnovao je vlastiti grafički Studio International u Zagrebu. Stvara u gotovo svim područjima dizajna vizualnih komunikacija: vizualne identitete, plakate, knjige, omote nosača zvuka, ambalažu, tipografiju, signalistiku, prostorne intervencije i dr. Među najvažnijim su mu projektima vizualni identiteti mnogih javnih ustanova (Muzejski dokumentacijski centar, 1988., 2006; Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 1992; Hrvatska radiotelevizija, 1995; Muzej za umjetnost i obrt, 1995; Matica hrvatska, 2007. i dr.), sportskih događanja (Mediteranske igre u Splitu, 1979), gospodarskih subjekata (Zagrebački velesajam, 1993), poduzeća i brendova (Labud Zagreb, 1980; robna marka Yassa u Varaždinskoj industriji svile, 1974., 1984) te plakati (Muzički biennale Zagreb 81, 1981; Čitati između redaka, 1994; mnogobrojni plakati za Međunarodni dan muzeja). Bavi se i oblikovanjem cjelovitoga hrvatskog vizualnog identiteta; autor je koncepta s dva naizmjenična kvadrata koji su postali jedinstven i lako prepoznatljiv vizualni kod Hrvatske. Dobitnik je Nagrade »Vladimir Nazor« za životno djelo (2023).







Mitterpacher, Ludovik (Mitterpacher von Mitterburg; Ljudevit, Ludvik, Ludwig, Lajos) (Belje, 25. VIII. 1734 – Pešta, 24. V. 1814), poljoprivredni publicist, redovnik, jedan od prvih profesora poljoprivrednih znanosti.

Rođen je u plemićkoj obitelji njemačkoga podrijetla. Gimnaziju je završio u mađarskom Pečuhu, a isusovačkomu se redu, u slovačkom Trenčinu, pridružio 1749. Na Institutu Pazmanianum u Beču studirao je višu matematiku, poslije i teologiju, te se nakon doktorata na njemu zaposlio kao guverner. Zaredio se za svećenika 1761. Na Theresianumu u Beču predavao je teologiju, filozofiju i latinski 1762–74., a kasnije i poljoprivredne znanosti. Nakon raspuštanja isusovaca (1773) doktorirao je humanističke znanosti u slovačkoj Trnavi te postao prvi profesor Odjela za poljoprivredne znanosti. Godine 1784. prešao je na isto radno mjesto u Peštu, gdje je do smrti predavao poljoprivredne predmete, tehnologiju i prirodnu povijest.

Napisao je mnogobrojne knjige (većina danas sačuvana samo u rukopisu) od kojih su neke prevedene na više jezika. Svoj pogled na poljoprivredne znanosti objasnio je u trosveščanom udžbeniku Elementa rei rusticae (1779–94), u kojem je donio i detaljan opis obradbe tla, morfologiju biljaka, opisao biljnu proizvodnju, hortikulturu, vinogradarstvo i stočarstvo te preradbu industrijskih usjeva. Knjiga Compendium Historiae naturalis (1799) prvi je sveučilišni udžbenik prirodne povijesti u Mađarskoj.

Markotić, Ante (Anto) (Vareš, BiH, 9. V. 1942), metalurški inženjer, stručnjak za metalurško oplemenjivanje i redukciju ruda.

Diplomirao je 1966. te doktorirao 1976. disertacijom Uvjeti feromagnetične transformacije nekih domaćih limonitnih ruda magnetizirajućim prženjem u prisustvu krutog reducensa i načini identifikacije faza iz prženca i koncentrata ovih ruda (mentor → V. Logomerac) na Metalurškom odjelu u Sisku Tehnološkoga fakulteta u Zagrebu (→ Metalurški fakultet). Radio je od 1966. u Rudniku i Željezari Vareš. Od 1967. bio je zaposlen na fakultetu u Sisku, od 1985. u zvanju redovitoga profesora. Predavao je kolegije Oplemenjivanje ruda, Metalurgija željeza i čelika I, Teorija metalurških procesa, Termodinamika i kinetika metalurških procesa, Metalurgija kovina i slitina i dr. U više navrata bio je predstojnik Zavoda za procesnu metalurgiju, te prodekan za nastavu (1980−84), prodekan za znanost (2001−03) i dekan (1997−2001) Fakulteta. Umirovljen je 2012. Sudjelovao je u nastavi Tehničkoga fakulteta u Boru i Rudarsko-metalurškoga fakulteta u Prištini.

Znanstveno i stručno bavi se metalurškim oplemenjivanjem i redukcijom ruda, metalurgijom željeza i čelika, metalurgijom ferolegura i aluminija te strategijom razvoja i opstojnosti hrvatske metalurgije. Suautor je djela Metalurgija željeza i čelika – zbirka riješenih zadataka (2006) te više skripta. Bio je suradnik Tehničke enciklopedije (1992., 1997) i Hrvatske enciklopedije (2005−09) LZ-a. Bio je dugogodišnji predsjednik → Hrvatske zajednice tehničke kulture (sv. 4) (1990−2015). Od 2007. redoviti je član HATZ-a. Dobitnik je republičke Nagrade za tehničku kulturu (1986) i Nagrade tehničke kulture »Faust Vrančić« za životno djelo (2001).

Messer Croatia plin d. o. o., poduzeće za proizvodnju i distribuciju tehničkih plinova sa sjedištem u Zaprešiću. Nastalo je ulaganjem međunarodne grupacije Messer sa sjedištem u Bad Sodenu (Njemačka) u više hrvatskih poduzeća tijekom 1990-ih.

Korijeni poduzeća Montkemija vezani su uz malu radionicu za popravak različitih strojeva i opreme iz ratne reparacije osnovanu 1950. u Zagrebu. Spajanjem sa sličnom radionicom iz Hrvatske Dubice, 1953. utemeljena je Jugomontaža, montažno poduzeće za kemijsku industriju. Jugomontaža je 1972. integrirana sa zagrebačkim poduzećem → Ventilator (sv. 1) te je nastavila poslovati pod nazivom Juvent. Sredinom 1970-ih poduzeće je započelo proizvodnju tehničkih plinova u novoizgrađenim pogonima u Zaprešiću. Godine 1977. Juvent se sa zagrebačkim strojarskim montažnim poduzećima Braćom Kavurić i Industromontažom (osnovanima 1950), udružio u SOUR Monting, koji se sastojao od triju radnih organizacija: → Montmontaže (sv. 3), Montprodukta i Montkemije. Među njima se RO Montkemija bavila proizvodnjom tehničkih plinova i preradbom plastičnih masa, te se potkraj 1980-ih sastojala od četiriju OOUR-a: tvornicâ tehničkih plinova u Zaprešiću, Dugom Ratu (nekadašnja kisikana u sastavu → Tvornice karbida i ferolegura Dalmacija – Dugi Rat koja je potkraj 1980-ih pripojena Montkemiji nakon njezine investicije u izgradnju novih pogona) i Bakru (isprva Kisikana Bakar osnovana 1962., danas Istrabenz plini), te Tvornice za preradu plastičnih masa (TPM) u Zaprešiću (danas Montkemija d. d.). Godine 1989. iz dotadašnjeg RO-a Montkemije izdvojilo se samostalno poduzeće Montkemija – Tehnički plinovi, s pogonima za proizvodnju i distribuciju tehničkih plinova u Zaprešiću i Dugom Ratu te pogonom za punjenje i dostavu plina u Zadru. Godine 1992. zapošljavalo je 317 radnika. Nakon pretvorbe u dioničko društvo 1992. i prodaje većinskog udjela njemačkom poduzeću Messer Griesheim nosi ime MG Croatia plin d. d.

U području Ribnjaci naselja Kaniška Iva kraj Garešnice, unutar RO Ribnjačarstvo Poljana iz sastava SOUR-a Ribokombinat iz Beograda (bavio se uglavnom uzgojem slatkovodne ribe), izgrađen je 1977. pogon za punjenje i distribuciju tehničkih plinova. Izgradnjom suvremenoga pogona za proizvodnju acetilena 1983. nastala je tvornica za proizvodnju i distribuciju tehničkih plinova; od 1988. ta je tvornica poslovala kao OOUR Tehnički plinovi. Godine 1990. dotadašnji je OOUR prerastao u samostalno društveno poduzeće Tehnički plinovi, Ribnjaci Poljana. Nakon pretvorbe u dioničko društvo 1993. i ulaska Messera u vlasničku strukturu, poduzeće je postalo MG Tehnički plinovi. Godine 1994. društvu je pripojeno poduzeće MG Tehnoplin iz Kutine, nastalo pretvorbom i privatizacijom osamostaljenih pogona za proizvodnju ugljikova dioksida i distribuciju tehničkih plinova kutinske → Petrokemije, također u većinskom vlasništvu njemačke grupacije; dotadašnja dva poduzeća otad posluju kao MG Tehnoplin sa sjedištem u Kaniškoj Ivi.

Tijekom 1990-ih, njemačka je grupacija uložila znatna sredstva u modernizaciju i tehnološki razvoj MG Croatia plina i MG Tehnoplina. Ta su poduzeća konačno objedinjena 1999. te djeluju pod imenom Messer Croatia plin. Danas poduzeće raspolaže postrojenjima za razlaganje zraka (proizvodnja tekućega kisika, dušika, argona) u Zaprešiću i Dugome Ratu, te za proizvodnju ugljikova dioksida, acetilena, oksidula i drugih plinova u Kutini i Ribnjacima, a zapošljava približno 240 radnika.

Tvornica lakih metala (TLM), poduzeće za proizvodnju i preradbu aluminija osnovano 1952. u Šibeniku.

Početci hrvatske industrije aluminija vezani su uz nastanak tvornice aluminija u Lozovcu kraj Šibenika 1936−40. koju je osnovalo društvo Fabrika aluminiuma A. D. iz Beograda. Prvi blokovi aluminija izliveni su 1937., kada je ustrojen pogon elektrolize, a proizvodnja glinice pokrenuta je 1939. Proizvodnja je do 1940. iznosila oko 3000 t glinice i aluminija na godinu. Nakon II. svj. rata tvornica je konfiscirana te su prvi značajniji investicijski zahvati napravljeni potkraj 1950-ih. God. 1964. tvornica je pripojena Tvornici lakih metala.

Iako je prema početnim zamislima trebala biti podignuta u Lozovcu kraj Šibenika kao proširenje Tvornice glinice i aluminiuma, gradnja tvornice lakih metala započela je 1951. u Ražinama na području Šibenika. Znatan je dio opreme dobiven iz reparacijske mase koju je Savezna Republika Njemačka dala FNRJ nakon II. svj. rata. Tvornicu je gradilo poduzeće Tehnika iz Zagreba, a investitor je bila šibenska → Tvornica elektroda i ferolegura. Prvotni naziv Tvornica aluminija i aluminijskih proizvoda promijenjen je 1953. u Tvornica lakih metala Boris Kidrič. Do 1955. izgrađena su 32 objekta, a 1956. tvornica je otvorena i puštena u pogon. Planirani kapacitet iznosio je 16 000 t aluminijskih proizvoda na godinu, ali zbog neusklađenosti pojedinih strojeva, stvarni kapacitet je 1958. iznosio 12 580 t. Do 1958. u rad su pušteni pogoni elektrolize, ljevaonice, valjaonice lima, traka i folija, te prešaonica. Poduzeće je 1960. zapošljavalo približno 1800 radnika. U sljedećem se razdoblju nastavilo modernizirati i povećavati proizvodnju. Kapacitet je porastao za 8650 t aluminijskih proizvoda na godinu. Zbog zastarjelosti postrojenja i neisplative proizvodnje, elektroliza kapaciteta 4600 t na godinu zatvorena je 1964., a 1969–73. izgrađena je nova kapaciteta 75 000 t na godinu. Kapaciteti prešaonice modernizirani su 1976–77., a novi valjaonički kapaciteti povećani su 1982–85. s planiranom proizvodnjom od 16 300 t na godinu. Izgrađena je topionica aluminijskoga otpada, a ljevaonica traka povećala je kapacitet na 10 000 t na godinu.



















Od 1973. TLM Boris Kidrič djelovao je kao RO s pet OOUR-a. Godine 1977. osnovan je SOUR Aluminij koji je djelovao do 1982. i u sastavu kojega su bili RO TLM Boris Kidrič i RO Jadral Obrovac s OOUR-om Boksitni rudnici i OOUR-om Proizvodnja glinice. Od 1982. djelovao je SOUR Industrija aluminija Boris Kidrič – TLM, koji su činili Tvornica aluminija Ražine, Tvornica aluminija Lozovac, Lakih metala sistemi i Tvornica oplemenjenih aluminijskih traka Omial iz Omiša.

U okviru poduzeća 1985. osnovan je Centar za aluminij (CAL) kao nositelj znanstvenoga, stručnog i obrazovnoga rada. CAL je imao četiri laboratorija s gotovo 100 zaposlenih. Godine 1989. u njegovu sastavu osnovan je Istraživačko-proizvodni pogon radi uvođenja novih proizvoda i tehnoloških procesa u proizvodnju i preradbu aluminija (prototipna radionica, proizvodnja nulte serije proizvoda, simulacija metalurških procesa). Poslije je CAL ustrojen kao TLM – CAL d. o. o., smanjivši istraživačku djelatnost i usmjerivši se na pružanje laboratorijskih, energetskih i ekoloških usluga te na projektiranje i izgradnju novih proizvodnih pogona kao i na uvođenje sustava osiguranja. Kao Sektor za istraživanje i razvoj CAL je djelovao 1990–2009.













Sredinom 1980-ih poduzeće je zapalo u teškoće, što se očitovalo smanjenjem deviznoga priljeva i izvoza. Teškoće su dosegnule vrhunac 1990. kada je raskinut ugovor o aluminiju s Demokratskom Republikom Njemačkom, koja je do tada bila jedno od glavnih tržišta poduzeća. U to je doba ono činilo 90% aluminijske industrije u Hrvatskoj i bilo je deseti izvoznik u državi. Proizvodnja je iznosila 74 248 t tekućega aluminija te 47 152 t valjanih i prešanih aluminijskih proizvoda, a zapošljavalo je približno 5500 radnika. Od 1990. djelovalo je kao samostalno poduzeće pod nazivom Tvornica lakih metala, a od 1991. kao holding. Početkom Domovinskoga rata, tijekom najintenzivnijih ratnih operacija u Šibeniku, rad elektrolize bio je prekinut te je prestalo poslovanje većega dijela tvornice. Kapacitet je nakon rata iznosio 2540 t aluminijskih proizvoda na godinu. Od 2003. pogoni u Lozovcu posluju kao samostalno poduzeće Ivanal d. o. o. Od 2005. šibenska tvornica je prošla nekoliko neuspjelih privatizacija. Od 2007. bila je u vlasništvu konzorcija Adrial, a 2017. većinski udio kupila je slovenska grupa Impol d. o. o. te je poduzeće nastavilo djelovati kao Impol-TLM d. o. o. Proizvodi aluminijske (limovi, trake, folije) i proizvode za automobilsku i zrakoplovnu industriju, a zapošljava oko 450 radnika. Godine 2020. poduzeće je počelo proizvoditi rezervne dijelove za BMW i Audi.

Sternbach, Leo Henryk (Opatija, 7. V. 1908 – Chapel Hill, Sjeverna Karolina, SAD, 28. IX. 2005), farmaceut i kemičar, izumitelj lijekova iz skupine benzodiazepina.

Osnovno obrazovanje završio je u Opatiji, a zatim se školovao na području današnje Austrije i Poljske. Na Jagielonskom sveučilištu (Uniwersytet Jagielloński) u Krakovu diplomirao je farmaciju 1929. te 1931. doktorirao organsku kemiju. Istraživanja započeta u Poljskoj nastavio je na stipendiji u Beču, a potom u Zürichu gdje ga je 1937. → Lavoslav Ružička (sv. 4) pozvao kao suradnika u svoju istraživačku skupinu u Laboratoriju za organsku kemiju tehničke visoke škole u Zürichu (ETH Zürich). Od 1940. radio je u farmaceutskom poduzeću Hoffmann-La Roche u Baselu, a od 1941. u novoosnovanome laboratoriju poduzeća u Nutleyju u američkoj saveznoj državi New Jersey.

U suradnji s Mosesom Wolfom Goldbergom razvio je komercijalnu metodu sinteze biotina (1943) koju su patentirali 1949. Metoda je bila u uporabi sljedećih pedesetak godina, a to je postignuće pobudilo u svijetu veliko zanimanje za sintezu prirodnih spojeva. Nakon toga, sintetizirao je aromatski heteropoliciklički spoj trimetafan (Arfonad), lijek koji djeluje na ganglije u autonomnom živčanom sustavu (ganglioplegik), a danas se rabi za liječenje hipertenzije u hitnim stanjima. Sredinom 1950-ih rukovoditelji poduzeća Hoffmann-La Roche u kojem je radio priželjkivali su proizvod koji bi se natjecao s dotadašnjim lijekom protiv anksioznosti Miltownom (meprobamat). Tako je, u potrazi za novim psihofarmacima, sintetizirao niz spojeva, ali nakon nekoliko pokušaja spojevi nisu pokazivali očekivana farmakološka svojstva. U posljednjem trenutku, prije gašenja projekta u suradnji s kolegom Earlom Reederom sintetizirao je i uputio na farmakološko testiranje novi lijek iz skupine benzodiazepina, koji su se pokazali mnogo učinkovitijima od dotadašnjih barbiturata i opijata. Jedan od prvih u nizu bio je klordiazepoksid, koji je sintetizirao 1955., patent prijavio 1959., a 1960. odobren je za uporabu kao lijek Librium. Lijek pripada skupini psihotropnih lijekova (anksiolitički sedativi), umiruje bolesnika, opušta mišiće i smanjuje grčeve (antikonvulziv). Tri godine kasnije sintetizirao je tri do deset puta učinkovitiji diazepam (Valium, najpoznatiji iz niza benzodiazepina), koji je označio prekretnicu u kliničkoj primjeni lijekova za smirenje i postao jedan od najpropisivanijih lijekova u svijetu u posljednjih 60 godina. Danas se diazepam prodaje u više od 500 generičkih oblika lijekova, a rabi se kao sredstvo za smirenje, umanjenje tjeskobe, otklanjanje nesanice i konvulzija. Lijek su pod različitim imenima ubrzo počela proizvoditi i druga poduzeća: Apaurin (Krka iz Novoga Mesta), Diazepam (Alkaloid iz Skoplja; domaći → Jadran – galenski laboratorij), Antenex (za australsko tržište) i Normabel (→ Belupo). Spoj oksazepam sintetizirao je 1961., a registriran je 1965. kao Serax. Od tada je sintetizirao niz drugih benzodiazepina i njihovih derivata, a mnogi od njih registrirani su za terapijsku uporabu u različitim zemljama svijeta. Pripisuju mu se zasluge i za izum flurazepama (Fluzepam, Dalmane), nitrazepama (Cerson, Mogadon), klonazepama (Klonopin), antikolinergika i hipnotika, uključujući flunitrazepam poznat i kao droga za silovanje (Rohypnol).

Bio je stručnjak za sintezu i razvoj novih lijekova sa sveobuhvatnim znanjem iz medicinske kemije (farmaceutske kemije). Suautor je više od 120 znanstvenih radova i više od 240 patentnih prijava. Umirovljen je 1973., no nastavio je raditi kao mentor mladih znanstvenika. Rodna kuća Lea Henryka Sternbacha, u Ulici maršala Tita 110 u Opatiji, obilježena je mramornom spomen-pločom.

Zelić, Mirko (Kandija, BiH, 8. XI. 1936 − Zagreb, 3. I. 2023), rudarski inženjer, stručnjak za proizvodnju i transport nafte i prirodnoga plina.

Diplomirao je 1964. te doktorirao 1982. disertacijom Utvrđivanje optimalnih uvjeta višefaznih protjecanja fluida u uspravnim, kosim i vodoravnim cijevima na temelju analitičke obrade podataka dobivenim mjerenjima na → Rudarsko-geološko-naftnome fakultetu u Zagrebu. Radio je u poduzeću → INA 1964–2009. kao direktor sektora proizvodnje nafte i plina (1995−2001), pomoćnik izvršnoga direktora INA – Naftaplina (2001−04) te član Uprave INA-e i izvršni direktor INA – Naftaplina (2004−08). Od 1970. djelovao je i na Rudarsko-geološko-naftnome fakultetu u Zagrebu gdje je 1990. izabran u zvanje redovitoga profesora. Predavao je kolegije Rudarstvo, Pridobivanje nafte i plina, Tehnologija sabiranja i transporta nafte i plina i dr.

Bavi se termodinamikom i fizikom višefaznoga protjecanja fluida kroz cijevi, optimizacijom proizvodnih i sabirno-otpremnih sustava nafte i plina, projektiranjem dubokih plinskih i plinsko-kondenzatnih bušotina, povećanjem proizvodnje nafte i plina, tehnologijom utiskivanja i odlaganja tehnološkog otpada u duboke geološke formacije. Od 1997. član je suradnik te od 2000. redoviti član → Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti (sv. 4), gdje je bio tajnik Razreda za tehničke znanosti (2004–10), član predsjedništva (2011−18), te je od 2017. predsjednik Znanstvenoga vijeća za naftno-plinsko gospodarstvo i energetiku. Bio je predsjednik → Hrvatske udruge naftnih inženjera i geologa (2004−18) te glavni urednik časopisa → Nafta i plin (2004−15). Uz mnoštvo objavljenih znanstvenih i stručnih radova, autor je djela Tehnologija pridobivanja nafte i plina eruptiranjem i plinskim liftom (1977), Tehnologija sabiranja i pripreme nafte i plina za transport (1987), Tehnologija transporta nafte i plina magistralnim cjevovodima (2002), Tehnologija proizvodnje nafte dubinskim crpkama (s → M. Čikešom, 2006).

Ugrenović, Aleksandar (Petrinja, 6. IX. 1883 – Zagreb, 18. IX. 1958), šumarski inženjer, stručnjak za iskorištavanje šuma i drvnu tehnologiju.

Završio je studij šumarskih znanosti (1904) na Šumarskoj akademiji pri Mudroslovnom fakultetu u Zagrebu. Na tom je fakultetu diplomirao prirodne znanosti 1907. i doktorirao iste godine disertacijom O diferencijaciji ekstremiteta za gibanje u Coleoptera. Morfološko-biološka studija. Radio je u šumarskoj službi u Osijeku, Slatini i Pakracu (od 1907). Godine 1921. imenovan je za redovitoga profesora Gospodarsko-šumarskoga fakulteta u Zagrebu (→ Fakultet šumarstva i drvne tehnologije), gdje je radio do 1956., uz prekid zbog političkog umirovljenja (1941–45). Predavao je kolegije Uporaba šuma s trgovinom i industrijom drveta (od 1948. Iskorišćivanje šuma i tehnologija drveta), Šumarska politika i uprava šuma (1921–48), Obrana šuma (tada Zaštita šuma; 1921–28). Osnovao je i opremio laboratorij za ispitivanje svojstava drva, bio je osnivač i prvi predstojnik Zavoda za uporabu šuma (od 1924) i dekan Fakulteta 1933–34. i 1948–49.

Bavio se šumarskom politikom i zakonodavstvom, iskorištavanjem šuma i tehnologijom drva. Postavio je temelje znanstvenih istraživanja svojstava drva u nas. Među ostalim, napisao je udžbenike Iskorišćavanje šuma (1931), Tehnologija drveta (1932), Tehnika trgovine drvetom I–II (1934–35), Kemijsko iskorišćavanje i konzerviranje drveta (1947), Upotreba drveta i sporednih produkata šume (1948). O šumarskoj politici i upravi šuma pisao je u knjigama: Šumarsko-politička osnovica Zakona o šumama (1923), Zakon o šumama – samostalni projekt (1923), Zakoni i propisi o šumama i pilanama (1930). Sastavio je Šumarski terminološki rječnik (1959) na šest jezika s više od 10 000 naziva (rad je ostao u rukopisu). Bio je urednik → Šumarskoga lista (1925–28) te idejni začetnik i glavni urednik Šumarske enciklopedije LZ-a do 1958. Bio je redoviti član JAZU-a (→ Hrvatska akademija znanosti i umjetnosti; sv. 4) od 1948. i ravnatelj Instituta za eksperimentalno šumarstvo JAZU-a (1955–57). Za znanstvenu, pedagošku i društvenu djelatnost dobio je orden Francuske Republike Officier de l’Ordre du Mérite Agricole (1927., 1936).

Trinajstić, Ivo (Sisak, 27. X. 1933), poljoprivredni inženjer, stručnjak za floristiku, biljnu taksonomiju i fitocenologiju.

Diplomirao je 1958. na Poljoprivrednome fakultetu (→ Agronomski fakultet) u Zagrebu, gdje je doktorirao 1965. na Prirodoslovno-matematičkome fakultetu disertacijom Vegetacija otoka Krka (mentor: → I. Pevalek). Nakon završetka studija radio je u Poljoprivrednoj zadruzi u Varaždinskim Toplicama (1958–59) te u Vrtlarskoj školi u Vinici kraj Varaždina (1959–60) kao srednjoškolski profesor za predmete Botanika, Kemija, Pedologija, Cvjećarstvo, Zaštita bilja. Od 1960. bio je zaposlen na Šumarskome fakultetu (→ Fakultet šumarstva i drvne tehnologije) u Zagrebu, od 1981. kao redoviti profesor; umirovljen je 1999. Predavao je kolegije Botanika, Parkovno perensko i jednogodišnje bilje, Morfologija bilja, Ekologija s geobotanikom, Taksonomija unutarvrsne diferencijacije. Bio je predstojnik Zavoda za šumarsku genetiku i dendrologiju (1998–99). Gostujući profesor na Kalabrijskom sveučilištu (Università della Calabria) u Arcavacati kraj Conseze (Italija) bio je 1989–90.

Područje je njegova znanstvena rada floristika, vegetacijska ekologija, fitotaksonomija. Opisao je velik broj fitocenoloških jedinica različita stupnja (asocijacije, sveze i dr.), kao i novih biljnih svojta (podvrste, vrste i dr.), u prvome redu u flori i vegetaciji Hrvatske, gdje je mnogo godina radio i na fitocenološkom kartiranju. Iznimno je plodan pisac, autor je gotovo 700 znanstvenih, stručnih i popularnih članaka u domaćim i međunarodnim publikacijama, suradnik edicije Analitička flora Jugoslavije (1973–86) te autor knjige Biljne zajednice Republike Hrvatske (2008). Član je Akademije šumarskih znanosti (od 1997). Professor emeritus je Sveučilišta u Zagrebu od 2011.

Tomašegović, Zdenko (Zagreb, 26. IV. 1917 – Zagreb, 12. VI. 1995), šumarski i geodetski inženjer, pionir fotogrametrije i fotointerpretacije u šumarstvu.

Diplomirao je 1939. na Šumarskome odjelu Poljoprivredno-šumarskoga fakulteta u Zagrebu (→ Fakultet šumarstva i drvne tehnologije), te 1953. na Geodetskom odsjeku Tehničkoga fakulteta (→ Geodetski fakultet; sv. 3) u Zagrebu. Doktorirao je 1954. na Poljoprivredno-šumarskome fakultetu u Zagrebu disertacijom O pouzdanosti aerofototaksacije za neke dendrometrijske potrebe šumskog gospodarstva. Na tom je fakultetu bio zaposlen od 1940., od 1962. kao redoviti profesor; umirovljen je 1987. Predavao je kolegije Nacrtna geometrija, Tehničko crtanje, Geodezija, Šumarska fotogrametrija, Fotogrametrija i fotointerpretacija u šumarstvu. Bio je pročelnik Šumsko-gospodarskog odjela (1959–61) te prodekan Šumarskog odjela fakulteta (1966–68). Na bečkom Sveučilištu za kulturu tla (BOKU) održao je 1977. uvodna predavanja iz šumarske fotogrametrije za studente Šumarskog i Kulturno-tehničkog odjela.

Znanstveno se, kao prvi u Jugoslaviji i kao jedan od rijetkih u Europi, bavio primjenom fotogrametrije i fotointerpretacije u šumarstvu i drugim geoznanostima. Njegovom je zaslugom nastavna djelatnost iz šumarske fotogrametrije u Zagrebu bila tri desetljeća (1948–78) jedina te vrste u zemlji. Autor je udžbenika i knjiga Geodezija u šumarstvu (s N. Neidhardtom, 1962), Atlas fotogrametrijskih instrumenata (s V. Cimermanom, 1966), Fotogrametrija i fotointerpretacija u šumarstvu (1973), Daljinska istraživanja u geoznanostima (s V. Donassyjem i M. Oluićem, 1983). Bio je suosnivač i prvi potpredsjednik (1979–83) Savjeta za daljinska istraživanja i fotointerpretaciju JAZU-a. Dobitnik je Nagrade »Nikola Tesla« (1984).

Rogina, Božidar (Ivanjska kraj Bjelovara, 21. XII. 1901 – Zagreb, 20. I. 1967), kemijski inženjer, pionir prehrambene kemije u Hrvatskoj.

Diplomirao je kemiju 1923. na Tehničkoj visokoj školi u Pragu, a doktorirao 1931. na Tehničkome fakultetu u Zagrebu disertacijom Citronska kiselina u mlijeku i njezino
kvantitativno određivanje pomoću Denigesove reakcije. Radio je u Higijenskome zavodu u Zagrebu 1925–52., gdje je bio voditelj Odjela za kontrolu živežnih namirnica do 1939. Na Poljoprivredno-šumarskome fakultetu (→ Agronomski fakultet) radio je 1952–67., gdje je ubrzo izabran za redovitoga profesora te je predavao kolegije kemije i biokemije. Bio je predstojnik Zavoda za kemiju 1952–67. i dekan Fakulteta 1953–54. Na biotehnološkom odjelu Tehnološkoga fakulteta u Zagrebu (→ Prehrambeno-biotehnološki fakultet; PBF) bio je prvi pročelnik Laboratorija za opću tehnologiju živežnih namirnica (danas Laboratorij za procesno-prehrambeno inženjerstvo PBF-a) 1956–64. te je ondje predavao kolegije Opće tehnologije živežnih namirnica i Procesno prehrambeno inženjerstvo. Sudjelovao je u radu povjerenstva koje je 1956. predložilo ustroj Prehrambeno-tehnološkoga odjela na Tehnološkome fakultetu iz kojega se poslije razvio PBF. Područje njegova znanstvenoga i stručnoga interesa bila je analitička prehrambena kemija. Autor je mnogobrojnih znanstvenih radova te udžbenika Biokemija (posmrtno, 1968).