Verner, Vladimir (Vlado) (Zagreb, 29. VI. 1905 – Zagreb, 18. VII. 1996), građevinski inženjer i stručnjak za melioracije.

Diplomirao je 1930. na građevinskom odjelu → Tehničkoga fakulteta u Zagrebu (sv. 4), a doktorirao 1958. disertacijom Dotok podzemne vode u jarak ili zdenac i određivanje propusnosti tla na Građevinskom odsjeku Arhitektonsko-građevinsko-geodetskoga fakulteta. Isprva je radio u privatnome građevinskom poduzeću Ing. Ivo Grgić i drug, a od 1932. kao gradski viši inženjer u zagrebačkom Gradskom poglavarstvu. U Srednjoj tehničkoj školi (1940–46) predavao je Melioracije, Vodogradnju te Statiku i armirani beton, a potom je godinu dana službovao u Ministarstvu građevina NRH. U Zavodu za melioracije Poljoprivredno-šumarskoga fakulteta (→ Agronomski fakultet; → Fakultet šumarstva i drvne tehnologije) u Zagrebu bio je zaposlen od 1947., a od 1967. kao redoviti profesor. Predstojnik Zavoda za melioracije bio je od 1950. do umirovljenja 1975. Na Fakultetu je predavao kolegije Učvršćivanje tla, Uređivanje bujica (na šumarskome smjeru) te Industrijsku vodogradnju (na poljoprivrednome smjeru). Honorarno je predavao na Rudarskom odjelu Tehnološkoga fakulteta (1949−63).

Znatno je pridonio razvoju stručne i znanstvene djelatnosti Zavoda za melioracije te unaprijedio pristup i metode reguliranja vodnoga režima u tlu. Napisao je Pravilnik općine grada Zagreba za procjenu nekretnina (1936) i knjigu Osnovi armiranog betona (1948).

Vinković, Maja (Požega, 10. V. 1945), tekstilna dizajnerica, stručnjakinja za tekstilnu tehnologiju i dizajn odjeće.

Diplomirala je 1972. dizajn na visokom učilištu u Bielefeldu (FH Bielefeld). Godine 1972–73. radila je kao dizajnerica u poduzeću Doolittle DDB u Düsseldorfu, a potom u zagrebačkom poduzeću tekstilne konfekcije Vesna do 1987., kada se zaposlila u Institutu za tekstil i odjeću Tehnološkoga fakulteta u Zagrebu (→ Tekstilno-tehnološki fakultet). U zvanje redovite profesorice izabrana je 2004., a umirovljena je 2010. Predavala je kolegije iz područja oblikovanja i projektiranja odjeće, za koje je osmislila programe. Bila je gostujuća profesorica na Strojarskom fakultetu u Mariboru (2005–06). Područje njezina interesa obuhvaća izradbu likovnih projekata kolekcije odjeće, pribora i dodataka za industriju i privatna poduzeća, pri čemu se zauzima za izlazak cjelovitog hrvatskog modnog proizvoda na svjetsko tržište. Nekoliko likovnih projekata zaštićeno joj je u Državnom zavodu za intelektualno vlasništvo RH (1999). Autorica je udžbenika Likovno projektiranje odjeće I (1999).

Vjesnik ljekarnika, znanstveno-stručni časopis, službeno glasilo Hrvatskoga ljekarničkog društva. Počeo je izlaziti 1919. u izdanju Odbora društva ljekarnika Kraljevine SHS u Zagrebu pod nazivom Vjesnik ljekarnika Kraljevstva Srba, Hrvata i Slovenaca. Pod nazivom Apotekarski vjesnik izlazio je 1933–41., a od 1941. kao Vjesnik ljekarnika do 1945., kada je prestao izlaziti. U početku je izlazio kao mjesečnik, 1933–40. polumjesečno i 1941–45. dvotjedno. Bavio se stručnim i strukovnim pitanjima ljekarničkoga staleža te posebno zakonima i naredbama o ljekarništvu.

Vrgoč, Antun (Gunja, 30. VIII. 1881 – Zagreb, 8. VIII. 1949), kemičar i farmaceut, stručnjak za farmakognoziju.

Na Mudroslovnome fakultetu u Zagrebu diplomirao je kemiju 1904. te doktorirao disertacijom iz farmacije 1910. Od 1906. na matičnome fakultetu radio je u Zavodu za farmakognoziju (od 1942. zavod novoosnovanoga Farmaceutskoga fakulteta) i Kemijskome zavodu. Istodobno se usavršavao u području farmakognozije i fiziološke botanike u Grazu 1904–05. te u području farmakokemije i farmakobotanike u Institutu za farmakognoziju u Bernu 1912–14. Za I. svj. rata mobiliziran je 1914., a 1916–20. bio je u zarobljeništvu. Na Fakultet se vratio 1921., te je od 1925. bio redoviti profesor. Predavao je kolegije iz farmakognozije i farmaceutske kemije. Bio je 1924–45. predstojnik Zavoda za farmakognoziju te 1942–45. prvi dekan samostalnog Farmaceutskoga fakulteta (→ Farmaceutsko-biokemijski fakultet). Surađujući s jednim od najvećih farmakognosta toga doba Alexanderom Tschirchom sa Sveučilišta u Bernu, znatno je obogatio fond farmakognostičke zbirke Zavoda. Uz nastavni rad zaslužan je za razvoj znanosti u području farmakobotanike, a bavio se i farmaceutskom kemijom. Umirovljen je 1945. Bavio se i poviješću farmacije (→ ljekarništvo), hrvatske Vojne krajine te je obrađivao teme o djelovanju ljekarnika i ljekarničke službe. Autor je udžbenika Uputa u farmakognoziju (1931), knjiga Ljekovito bilje u Hrvatskoj (1912) i Kultura droga i gospodarskog bilja u bivšoj hrvatskoj Vojnoj krajini (1939), te je jedan od autora prvog izdanja Jugoslavenske farmakopeje (→ farmakopeja).

Vujasinović, Edita (Karlovac, 12. VIII. 1965), tekstilno-tehnološka inženjerka, stručnjakinja za tekstilna vlakna i materijale.

Diplomirala je 1988. na tekstilno-mehaničkome smjeru Tehnološkoga fakulteta (→ Tekstilno-tehnološki fakultet) u Zagrebu, na kojem je 2003. doktorirala disertacijom Istraživanja mogućnosti objektivne karakterizacije materijala za izradu jedara (mentorica → R. Čunko). Od 1989. zaposlena je na Fakultetu u Zavodu za tekstilno-oplemenjivačku tehnologiju, od 2005. u Zavodu za materijale, vlakna i ispitivanje tekstila. U zvanje redovite profesorice izabrana je 2015. Područje njezina znanstvenog interesa obuhvaća istraživanja strukture i svojstava vlakana i vlaknima ojačanih kompozita, objektivno mjerenje i vrednovanje tekstila i odjeće, nedestruktivne metode identifikacije tekstilija za potrebe forenzike, restauraciju i konzervaciju tekstila i odjeće te recikliranje tekstila, na čemu se temelje i kolegiji koje predaje (Vlakna I i II, Tekstilna vlakna i materijali, Vlakna iz novih polimera, Vlaknima ojačani kompoziti, Suvremene metode identifikacije vlakana, i dr.). Bila je voditeljica više znanstvenih projekata, objavila je veći broj znanstvenih i stručnih radova u domaćim i inozemnim zbornicima i časopisima. Članica je HATZ-a od 2012., te uredništva časopisa → Tekstil od 2002.

Zambelli, Aleksandar (Rakovica, 26. II. 1902 – Zagreb, 10. X. 1981), rudarski inženjer, stručnjak za projektiranje, gospodarstvo i tehniku sigurnosti u rudarstvu.

Studirao je u Příbramu u Češkoj i Krakovu u Poljskoj te diplomirao 1927. na rudarskom odjelu ljubljanskoga tehničkoga fakulteta. Radio je u ugljenokopima Konjščina (1928−30) i Radoboj (1931−39), 1939–45. bio je inspektor i rudarski glavar u Rudarskom glavarstvu u Zagrebu te 1945–50. rudarski inspektor u Ministarstvu rada NR Hrvatske. Od 1950. bio je zaposlen na Rudarskom odsjeku Tehničkoga fakulteta u Zagrebu (od 1964. → Rudarsko-geološko-naftni fakultet), gdje je u zvanje redovitoga profesora izabran 1963. Predavao je kolegije Uvod u rudarstvo, Projektiranje rudarskih objekata, Rudarsko gospodarstvo i Tehnika sigurnosti u rudarstvu. Osnovao je Zavod za projektiranje, gospodarstvo i tehniku sigurnosti u rudarstvu 1950. te bio njegov predstojnik. Umirovljen je 1972. Bavio se projektiranjem rudarskih objekata, odvodnjavanjem i zaštitom na radu te miniranjem u rudnicima u Hrvatskoj i BiH. Autor je djela Tehnika sigurnosti u rudarstvu (1950), Organizacija rada, zaštita i gospodarenje u rudarstvu (1959), Projektiranje rudarskih objekata (1964).

Žanetić, Ratimir (Blato na Korčuli, 27. XII. 1939 – Blato, 23. IX. 2018), kemijsko-tehnološki inženjer, stručnjak za kemijsko inženjerstvo.

Diplomirao je 1963. na Tehnološkome fakultetu (→ Fakultet kemijskog inženjerstva i tehnologije) u Zagrebu, gdje je doktorirao 1977. disertacijom Prijenos mase u miješalicama (mentor → M. Zglav). Nakon završetka studija radio je u tvornici Duga u Splitu. Od 1965. bio je zaposlen u Zavodu za kemijsko inženjerstvo Kemijsko-tehnološkoga fakulteta u Splitu, kao redoviti profesor od 1988; umirovljen je 2009. Predavao je kolegije Mjerenje i vođenje procesa, Automatsko reguliranje procesa. Bio je prodekan (1981–83) i dekan Fakulteta (1991–95; 1999–2003), te predstojnik Zavoda za kemijsko inženjerstvo (2003–05). Znanstveno se bavio analizom i modificiranjem utjecaja operacije miješanja u jednofaznim i višefaznim sustavima kemijske industrije, utjecajima procesnih parametara na kinetiku heterogenih sustava u reaktorima s miješanjem i dr. Autor je udžbenika i skripta Mjerni pretvornici u procesnoj industriji (s R. Stipišićem, 2005), Vođenje procesa u proizvodnji (2006), Automatsko reguliranje procesa (2010). Član je HATZ-a od 1998.

Žiljak Gršić, Jana (Zagreb, 25. VI. 1972), grafička dizajnerica, stručnjakinja za računalnu grafiku.

Diplomirala je 1996. na Studiju dizajna pri → Arhitektonskome fakultetu u Zagrebu (sv. 3), doktorirala je 2007. na → Grafičkome fakultetu u Zagrebu disertacijom Modeliranje rasterskih elemenata u stohastičkoj višebojnoj reprodukciji (mentorica V. Kropar-Vančina). Od 2002. zaposlena je u zagrebačkom poduzeću FotoSoft, od 2005. na → Tehničkome veleučilištu u Zagrebu (sv. 4). Na → Sveučilištu Sjever u Varaždinu predaje od 2016., kada je izabrana u zvanje izvanredne profesorice. Uže područje njezina znanstvenoga rada vezano je uz istraživanja u grafičkoj tehnologiji, dizajnu i vizualnim komunikacijama, s naglaskom na zaštitu grafike uporabom ultraljubičastih i infracrvenih boja, mikroleća i holografije, na čemu se temelje i kolegiji koje predaje (Grafički dizajn, Inovacije u informatici, Dizajn vizualnih komunikacija, Računalna grafika i dr.). Suautorica je nekoliko patenata te autorica i suautorica knjiga Design of Digital Screening (s K. Papom i I. Žiljak Stanimirović, 2008), Infrared Security Graphics (s K. Papom i I. Žiljak Stanimirović, 2009), Sigurnosna grafika, individualizacija vrijednosnih papira i rasterski model (2014) i dr. Izlagala je na više samostalnih i skupnih izložaba dizajna u Hrvatskoj i inozemstvu, te oblikovala vizualne identitete institucija, opremu knjiga, časopisa i dr. Dobitnica je Godišnje državne nagrade za znanost 2010.

Žiljak Stanimirović, Ivana (Zagreb, 26. I. 1978), grafička dizajnerica, stručnjakinja za računalnu grafiku.

Diplomirala je 2001. na Studiju dizajna pri → Arhitektonskome fakultetu u Zagrebu (sv. 3), doktorirala je 2007. na → Grafičkome fakultetu u Zagrebu disertacijom Projektiranje zaštitne grafike s promjenjivim bojama digitalnog tiska u vidljivom i nevidljivom dijelu spektra (mentor → D. Agić). Na Grafičkome fakultetu zaposlena je od 2001., od 2015. u zvanju izvanredne profesorice. Predaje kolegije Tipografija, Računalna tipografija, Računalna grafika i dr. Uže područje njezina znanstvenoga rada u vezi je s teoretskim i praktičnim unapređenjem tehnologije dizajna i tiska, s naglaskom na zaštitu grafike uporabom ultraljubičastih i infracrvenih boja, mikroleća i holografije. Njezina su novija otkrića vezana uz programiranje nevidljivih zaštitnih kodova s multimedijalnom primjenom. Suautorica je nekoliko patenata u području infracrvenih boja, te knjiga Design of Digital Screening (s K. Papom i J. Žiljak Gršić, 2008), Infrared Security Graphics (s K. Papom i J. Žiljak Gršić, 2009), Infraredesign (s K. Papom, V. Žiljkom, J. Žiljak Gršić, 2013) i dr. Izlagala je na više samostalnih i skupnih izložaba dizajna u Hrvatskoj i inozemstvu, te oblikovala vizualne identitete različitih institucija, ambalažu proizvoda, opremu knjiga i časopisa. Dobitnica je Godišnje državne nagrade za znanost 2010.

Žinić, Stjepan (Repušnica, 26. X. 1920 – Zagreb, 14. VII. 2016), rudarski inženjer i gospodarstvenik, stručnjak za eksploataciju nafte i plina.

Diplomirao je 1947. na Rudarskom odjelu Tehničkoga fakulteta u Zagrebu. Od 1948. radio je u naftnome gospodarstvu u Lendavi i Gojlu, a od 1949. u Generalnoj direkciji za naftu i plin u Beogradu. U poduzeću Naftaplin u Zagrebu (→ INA) zaposlio se nakon njegova osnutka 1952. te obavljao niz vodećih dužnosti. Bio je šef odsjeka za razradu ležišta, šef odjela eksploatacije, tehnički direktor, 1964–77. glavni direktor te do umirovljenja 1986. savjetnik glavnoga direktora. Radeći na izgradnji dubokih bušotina, istaknuo se uvođenjem novih metoda rada i suvremene opreme, vodio je prvu domaću skupinu stručnjaka za elektrokarotažu bušotina te uobličio laboratorijsku pripremu i fizikalna ispitivanja bušotinskih jezgara stijena. Bio je jedan od osnivača i stalni član Znanstvenoga vijeća za naftu → Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti (sv. 4). Promicao je ulogu plina u energetici u nas i zaslužan je za usmjeravanje djelatnosti Naftaplina prema plinofikaciji Hrvatske, za što je od Hrvatskoga stručnog udruženja za plin dobio priznanje i Nagradu za životno djelo (2002).

Zvijezda plus d. o. o., poduzeće za proizvodnju i preradbu ulja sa sjedištem u Zagrebu, osnovano 1916. pod nazivom Prva hrvatska tvornica ulja d. d.

Osnivanje tvornice potaknuli su odluka Kraljevske zemaljske vlade kojom se zabranjuje uvoz uljarica, nedostatak svinjske masti i drugih masnoća životinjskoga podrijetla na tržištu zbog ratnih okolnosti, te nepostojanje uljara u blizini Zagreba. Među prvim dioničarima Prve hrvatske tvornice ulja bili su zagrebački industrijalac → Samuel Aleksander i tadašnji gradski zastupnik i arhitekt Vjekoslav Heinzel. Prvo tvorničko postrojenje nabavljeno je u Austriji, a instalirano je u Ulici Junija Palmotića 82. Proizvodnja bučina ulja s pomoću hidrauličnih preša započela je 1917. i te ga je godine proizvedeno oko 800 000 l. Ekstrakcija je idućih godina modernizirana pa se počelo proizvoditi repičino (za rasvjetu) i laneno ulje. Poduzeće je u početku zapošljavalo 90 radnika i 10 službenika.













Kako bi se povećala proizvodnja, trebalo je povećati proizvodni pogon pa je tvornica 1920. otkupila prostor u Baroševoj ulici 71 (danas Ulica kneza Branimira) gdje su izgrađeni uredi, skladišta i prešaonica (dvije hidraulične preše s grijalicom). Početkom 1921. s radom su započeli pogoni ekstrakcije, rafinerija i kotlovnica, a u tvorničkom su krugu tijekom vremena izgrađeni bačvarija i pogon za proizvodnju limene ambalaže. Tvornica je 1923. preradila 400, a 1924. 700 vagona repice, sezamova, lanena i konopljina sjemena. Sredinom 1920-ih poduzeće je zapošljavalo 250 radnika i 50 službenika. Obitelj Aleksander otkupila je 1928. većinu dionica te tako postala većinski vlasnik tvornice. Tijekom 1930-ih u tvorničkom su krugu izgrađena skladišta za sjeme, sačmu i bačve. Tvornica je tada proizvodila oko 35 t rafiniranog ulja na dan. Potkraj 1930-ih zaštitni znak tvornice postala je crvena zvijezda, a vizualni identitet izradio je dizajner → Sergije Glumac. Zbog nedostatka sirovina tvornica je tijekom II. svj. rata radila smanjenim kapacitetom, zapošljavala je (1941) 300 radnika, a crvena zvijezda u logotipu bila je prekrivena crnim krugom. Pred kraj rata (1943) preuzela ju je njemačka vojska, a sve ulje koje je u njoj proizvedeno otpremalo se u Njemačku ili na Istočno bojište.













Nakon rata (1946) tvornica je promijenila naziv u Tvornica ulja – Crvena zvijezda, a potom u Tvornica ulja Zagreb. Početkom 1950-ih mehanizirana je doprema sirovine u prešaonicu te je izgrađena sušara za uljarice. U tvornici je 1952. osnovan istraživački laboratorij za kontrolu proizvodnje u kojem je 1956. razvijen novi proizvod na jugoslavenskom tržištu – margarin. Proizvodnja biljne masti i maslaca te majoneze u tubi započela je 1959 (od 1965. majoneza se proizvodila i u folijskoj vrećici). Zagrebačka tvornica ulja jedina je u zemlji 1960-ih proizvodila majonezu, a 1981. puštena je u rad nova linija za kontinuiranu proizvodnju majoneze.













Novi prostor (56 ha) na Žitnjaku na kojem je tvornica izgradila hidrirnicu otkupljen je 1957. Godine 1967. počela je proizvodnja različitih vrsta margarina za industrijsku primjenu, što je tada bila novost na domaćem tržištu, a od 1970. na tržište je plasiran aditiv Pekol koji se rabio u pekarstvu. Potkraj 1981. započela je proizvodnja nove linije mazivih margarina Margo i prvih salata s povrćem i mesom na bazi majoneze (francuska salata, ruska salata, salata s mortadelom), 1984. na tržištu se pojavio novi tip margarina Gama (za kuhanje i prženje, u paketićima od 500 g), a 1986. i umaci na bazi majoneze.







Nakon privatizacije 1993. poduzeće je postalo vlasništvo koncerna Agrokor, a od 1995. poslovalo je pod nazivom Zvijezda d. d. Zvijezda je 2005. prva na hrvatskom tržištu predstavila liniju → funkcionalnih proizvoda Omegol. U povodu obilježavanja 90. godišnjice postojanja (2006) Zvijezda je redizajnirala logotip i oblikovanje proizvoda. Od 2019. poduzeće posluje pod današnjim nazivom te je u vlasništvu Fortenova grupe. Godine 2020. razvila je novi proizvod Butissimo, lako maziv namaz s 50% maslaca u dva okusa.

Danas Zvijezda svoje proizvode plasira na tržište putem robnih marki Zvijezda, Margo, Omegol i Butissimo. Pod markom Zvijezda proizvode se ulja, margarini, majoneza, kečap, umaci na bazi majoneze te se distribuira ocat, ulje za prženje, bučino ulje, aditivi, masline, konzervirano povrće i umaci na bazi rajčice. Znak Hrvatska kvaliteta (HGK) nose Zvijezda delikates majoneza, namazi Margo i Zvijezda stolni masni namaz (70%).

Upravna zgrada (izgrađena 1912. prema projektu V. Heinzela), zgrada kotlovnice i strojarnice te zgrada vodovoda (1924–25) u Ulici kneza Branimira danas pripadaju zaštićenoj povijesnoj urbanističkoj cjelini Zagreba.

Zdenka mliječni proizvodi d. o. o., poduzeće za preradbu mliječnih proizvoda sa sjedištem u Velikim Zdencima, osnovano 1897.

Malu parnu mljekaru osnovao je slovački doseljenik Matija Macášek koji je kao sitni trgovac često putovao zdenačkim krajem (gdje je prodavao robu i obavljao sitne popravke), te je vrlo brzo shvatio da se na području Zdenaca proizvodi dosta mlijeka koje nitko ne otkupljuje. Stoga je sam odlučio pokrenuti otkup i preradbu mlijeka. U početku se u Macášekovoj mljekari prerađivalo između 600 l (zimi) i 1000 l (ljeti) mlijeka na dan. Proizvodni pogon mljekare je parni lokomobil, koji je pokretao stroj za proizvodnju maslaca, a u pogonu su se nalazila i dva pocinčana bakrena kotla od 200 l i 400 l u kojima se ručno proizvodila sirna masa. Prvi proizvodi bili su sirevi trapist, grojer i brinzu (slovački specijalitet) te maslac (pakiranje od 5 kg) i sirutka. Nakon Matijine smrti mljekaru je preuzeo njegov sin Josip, no zbog otežanog poslovanja uzrokovanoga svjetskom gospodarskom krizom prodao ju je 1928. Viktoru Hrešiću, trgovcu iz Čazme. On je poduzeće nazvao po svojoj kćeri Zdenki, a tada je nastao prepoznatljiv znak poduzeća s njezinim likom. Hrešić je modernizirao proizvodni pogon strojevima za topljenje sira (1932., automatiziran 1938). Zahvaljujući uspješnoj promidžbi, poduzeće je topljeni sir (pakiran po 0,5 kg, 1 kg i 2 kg) izvozilo u Njemačku, Englesku, Ameriku i Cipar.







Nakon II. svj. rata poduzeće je nacionalizirano, a tijekom 1960-ih i modernizirano. Zahvaljujući modernizaciji proizvodnoga pogona, mljekara je otkupljivala (1960. 7 500 000 l) i prerađivala sve više mlijeka. Postala je velika konkurencija mljekarama u Zdencima, Garešnici, Hercegovcu, Lipiku i Virovitici, koje su do kraja 1960-ih zatvorene. Zdenka je od 1971. u novim pogonima za proizvodnju topljenoga sira proizvodila 6000 t sira na godinu i pasterizirala 10 000 l mlijeka na sat. Godine 1973. počela je proizvoditi sirutku u prahu (5600 l/h). Vrhunac otkupa i preradbe mlijeka postignut je 1980-ih, kada je tvornica godišnje otkupljivala 52 milijuna l mlijeka i proizvodila 4500 t mekih, polutvrdih i tvrdih sireva, 4100 t topljenih sireva, 2000 t dehidratiranih proizvoda te 660 t vrhnja i maslaca. U to doba zapošljavala je 650 radnika. Reorganizacijom poduzeća 1985. započela je poljoprivredno-prehrambena proizvodnja.







Zbog oštećenja većega dijela proizvodnoga pogona tijekom Domovinskoga rata, u drugoj polovici 1990-ih započela je njegova modernizacija, ali i restrukturiranje poduzeća (u stečaju 2009–10). Od 1993. djelovalo je kao dioničko društvo (u djelomičnome državnom vlasništvu do 2008), a danas djeluje kao dioničko društvo s ograničenom odgovornošću. Danas Zdenka proizvodi topljene sireve namijenjene raznim skupinama potrošača (s minimalnom količinom mliječne masti i s dodatcima koji u sebi objedinjuju više namirnica), topljene namaze, maslace, sireve (svježi, tvrdi, polutvrdi, dimljeni), sirne namaze i mlijeko. Poduzeće posjeduje mnogobrojne certifikate (KOSHER, HALAL, HACCP, ISO 22000, IFS standard), a nositelj je i znaka Hrvatske kvalitete. Proizvode i danas izvozi u susjedne zemlje i zemlje EU-a, ali i u Ameriku i Australiju. Godine 2018. poduzeće je zapošljavalo 182 radnika.







Vindija d. d., prehrambeno poduzeće sa sjedištem u Varaždinu, osnovano 1959. Jedno je od najvećih poduzeća hrvatske prehrambene industrije.







Poduzeće je djelatnost započelo kao Gradska mljekara koja je iz prigradskih sela varaždinskog i čakovečkog kotara otkupljivala i prerađivala oko 1 500 000 l mlijeka na godinu. U to doba zapošljavala je 15 radnika. Godine 1965. na čelo mljekare došao je Dragutin Drk koji je na položaju direktora poduzeća i poslije oformljene grupe ostao do svoje smrti 2021., a u više od 50 godina djelovanja poduzeću osigurao titulu tržišnoga lidera domaće mljekarske i prehrambene industrije.

Mljekara je rekonstruirana 1961., a 1965–69. bila je sastavnim dijelom Zadružnoga poljoprivredno-prehrambenoga kombinata Kalnik. Proširila je djelatnost na proizvodnju gaziranih bezalkoholnih pića i voćnih sokova, te izgradila trgovačko-ugostiteljsku mrežu, klaonicu i pogon za preradbu mesa. Godine 1970. integrirana je u Zagrebačku mljekaru (→ Dukat; od 1972. jedan od njezinih OOUR-a), dok je klaonicu i preradbu mesa istodobno prepustila Poljoprivredno-prehrambenomu kombinatu Koka iz Varaždina. Iste je godine promijenila ime u Vindija (ime je dobila prema poznatoj špilji u blizini Varaždina). Godine 1977. počela je proizvodnja sireva s plemenitom plijesni te je puštena u pogon linija za proizvodnju steriliziranog mlijeka u višeslojnoj ambalaži Tetra Pak pod novom robnom markom ’z bregov.







Godine 1979. poduzeće se izdvojilo iz sastava Zagrebačke mljekare i osamostalilo kao RO mljekarstva industrija Vindija. Godine 1980. pustila je u pogon siranu za proizvodnju polutvrdoga sira, 1983. pogon za proizvodnju pudinga, fermentiranih proizvoda i deserata, 1984. organizirala uzgoj visoko mliječnih koza, a 1989. na tržište je plasirala Iso Sport, prvo izotonično piće (→ funkcionalna hrana) u Hrvatskoj.







Pretvorba poduzeća u dioničko društvo obavljena je 1992. Poduzeće je tada zapošljavalo 270 radnika, a prerađivalo je do 80 milijuna litara mlijeka na godinu te proizvodilo oko 60 vrsta raznih mliječnih i drugih prehrambenih proizvoda. Proizvodilo se u četiri proizvodne linije: mljekara, proizvodnja sireva, proizvodnja voćnih sokova i bezalkoholnih napitaka te proizvodnja žitarica. Poduzeće se od 1993. strateški usmjerilo na rast i razvoj, a najznačajnije investicije do 1997. bile su usmjerene na proizvodnu liniju za punjenje gaziranih sokova i mineralne vode u PET ambalažu, kupnju opreme za proizvodnju sireva i deserata, kupnju vozila za distribuciju proizvoda, rashladne opreme, otvaranje novih poslovnica, kupnju novih punilica za punjenje mlijeka i sokova. Godine 1995. poduzeće je preuzelo Koku, najvećega hrvatskog proizvođača pilića, svježega pilećeg mesa i prerađevina od pilećeg mesa (robna marka Cekin) i Varaždinsku pekarnicu Laticu, a 1997. riječkog proizvođača prerađevina od mesa krupne stoke ViR 1898. Vindija je 1998. proširila svoj asortiman funkcionalne hrane pa je na tržište plasirala funkcionalne mliječne proizvode pod robnom markom Vivis (BBL probiotik bio je prvi takav proizvod na hrvatskom tržištu). Županjsku mljekaru Novi Domil preuzela je 2003. Iste je godine u Slavonskom Brodu otvorila Vindon, tvornicu za proizvodnju svježe puretine i purećih prerađevina (istoimena robna marka) te je na tržište plasirala mlijeko ’z bregov u PET bocama. Otvorenjem vlastite tvornice stočne hrane BIOdar 2006. Vindija je zaokružila svoju mliječnu i mesoprerađivačku industriju u jedinstvenu proizvodnu cjelinu. Od tada njezin poslovni sustav obuhvaća više poduzeća iz širokog područja prehrambene industrije. Od 2010. proizvodni asortiman bezalkoholnih pića proširen je Vindi bio vitalom, sokom proizvedenim od voća iz ekološkog uzgoja.













Vindija danas (2022) otkupi i preradi oko 200 milijuna litara mlijeka na godinu (druga je po količini proizvedenoga mlijeka u RH). U suvremenim tehnološkim postrojenjima u kojima su implementirani međunarodni sustavi kvalitete nastaje Vindijin proizvodni asortiman koji danas sačinjava više od 1400 različitih proizvoda. Osim mlijeka i mliječnih proizvoda ’z bregov Vindija na tržište plasira voćne sokove i druga bezalkoholna pića Vindi, pileće meso i prerađevine od pilećeg mesa Cekin, pureće meso i prerađevine od purećeg mesa Vindon, prerađevine od mesa krupne stoke Rozeto te kruh, peciva i kolače Latica. Posebno su cijenjeni Vindijini sirevi, među kojima se ističu višestruko nagrađivani sirevi s plemenitom plijesni i tvrdi sirevi od kravljeg, kozjeg i ovčjeg mlijeka. Grupa Vindija danas obuhvaća 13 poduzeća od kojih je osam u Hrvatskoj i pet u zemljama regije. Zapošljava više od 4200 radnika, te surađuje s više od 1000 kooperanata od kojih otkupljuje mlijeko, mahom s malih obiteljskih poljoprivrednih gospodarstava. Maloprodajne trgovine osim u RH Vindija ima i u BiH i Srbiji, a proizvode izvozi u 12 zemalja uključujući zemlje EU-a (Italija, Austrija, Belgija, Velika Britanija, Španjolska, Švedska). Vindijini proizvodi od 2007. nose oznake Hrvatska kvaliteta i Izvorno hrvatsko, a zahvaljujući kvaliteti namirnica domaće proizvodnje, njezini mliječni proizvodi nose znak Mlijeko hrvatskih farmi a piletina Cekin i puretina Vindon znak Meso hrvatskih farmi. DAR biljni napitci u ekološki prihvatljivim pakiranjima nose jamstveni žig Hrvatskoga zavoda za javno zdravstvo i Ministarstva zdravlja Živjeti zdravo. Vindija je prvo poduzeće u RH i tek treće u svijetu koje je u dijelu asortimana plastičnu ambalažu zamijenilo inovativnom i ekološki prihvatljivom kartonskom bocom Tetra top te prvo u Europi i četvrto u svijetu koje je na tržište plasiralo ekološki prihvatljivu Tetra Brik Ultra Edge ambalažu (asortiman Vindi sokova) i Aseptic Edge ambalažu (mlijeko), s čak 71% odnosno 88% obnovljivoga materijala.













Veleučilište u Požegi, visokoškolska ustanova osnovana 1998. u Požegi, koja izvodi stručne dodiplomske studije iz biotehničkih, društvenih i tehničkih znanosti. Na Veleučilištu studira oko 800 studenata, zaposlen je 91 djelatnik, od kojih 74 nastavnika.







Veleučilište u Požegi čine dva odjela, Društveni i Poljoprivredni, a svaki od njih ustrojava nekoliko studija. Društveni odjel izvodi stručne studije Računovodstvo, Trgovina, Elektroničko poslovanje i programsko inženjerstvo, Upravni studij te specijalistički diplomski stručni studij Trgovinsko poslovanje, a Poljoprivredni odjel izvodi stručne studije Vinogradarstvo-vinarstvo-voćarstvo te Prehrambena tehnologija. U sklopu Poljoprivrednog odjela djeluju nastavna baza Klijet i spremište vina te nastavni objekt Vinski podrum i laboratorij, na kojima se provodi praktična nastava.

Studij Vinogradarstvo–vinarstvo–voćarstvo traje šest semestara i obrazuje studente za neposredan rad u vinogradarskoj, vinarskoj i voćarskoj proizvodnji, planiranje i zasnivanje vinograda i voćnjaka na malim obiteljskim gospodarstvima, pravilno i pravodobno primjenjivanje fitomedicinskih mjera zaštite vinograda i voćnjaka, organizaciju prijevoza, doradbe i skladištenja poljoprivrednih proizvoda, izgradnju i opremanje manjih pogona za destilaciju jakih alkoholnih pića, pripravu voćnih sokova i voćnih prerađevina, vođenje i gospodarenje malim poduzećima u vinogradarstvu, vinarstvu te plasiranje poljoprivrednih proizvoda, grožđa, vina, voća, alkoholnih pića i sokova te prerađevina na tržište.

Studij Prehrambena tehnologija traje šest semestara, uključuje suradnju s obiteljskim poljoprivrednim gospodarstvima, malim i srednje velikim proizvođačima hrane te prehrambenim industrijama u regiji (→ Zvečevo i → Kutjevo). Studenti se studijem obrazuju u svim segmentima prehrambene tehnologije (konzerviranje, proizvodnja prehrambenih proizvoda, kontrola i upravljanje procesima proizvodnje, skladištenje sirovina i gotovih proizvoda), poštujući pritom načela ekološke proizvodnje.







Veleučilište Marko Marulić u Kninu, visokoobrazovna ustanova, osnovana 2005. Na Veleučilištu studira oko 300 studenata, a zaposleno je 25 nastavnika.







Veleučilište je organizirano u tri odjela: Trgovinsko poslovanje s poduzetništvom, Prehrambena tehnologija i Poljoprivreda krša. Provodi preddiplomske stručne studije Trgovinsko poslovanje s poduzetništvom, Prehrambena tehnologija, Poljoprivreda krša – Biljna proizvodnja, Poljoprivreda krša – Stočarstvo krša te diplomski stručni studij Ekonomski i normativni okvir poduzetništva. U sklopu Veleučilišta djeluje inovacijsko središte specijalizirano za istraživačke i inovacijske projekte koje služi za eksperimentalni rad studenata.

Studij Prehrambena tehnologija obrazuje studente za obavljanje stručnih poslova u prehrambenoj i srodnim industrijama, za samostalan rad u analitičkom laboratoriju i interpretaciju dobivenih podataka, za procjenjivanje kakvoće i sigurnosti hrane, interpretaciju glavnih obilježja pojedinih sirovina i sastojaka hrane te za upravljanje preradbom vlastitih prehrambenih proizvoda.







Studenti koji pohađaju studij Poljoprivreda krša – Biljna proizvodnja uče kako učinkovito upravljati poljoprivrednim gospodarstvom, odabrati kulture i sorte/hibride koji odgovaraju specifičnim agroekološkim uvjetima, interpretirati glavne biološke, kemijske, pedološke, ekološke, melioracijske i tehnološke čimbenike uzgoja biljaka, samostalno voditi tehnološke procese iz područja biljne proizvodnje, upravljati nabavom repromaterijala, mehanizacijom i opremom, te se odgovorno odnositi prema prirodnom okolišu.

Studenti koji pohađaju studij Poljoprivreda krša – Stočarstvo krša uče kako interpretirati tehnološke, zdravstvene i ekonomske zahtjeve pri uzgoju domaćih životinja, u ribarstvu, pčelarstvu te proizvodnji proizvoda životinjskoga podrijetla, kako organizirati i samostalno upravljati tehnološkim procesima u životinjskoj proizvodnji te zakonitosti trgovine stočarskim proizvodima i opremom u stočarstvu.







uživala, namirnice ili njima slični proizvodi ugodnih organoleptičkih svojstava, koji nadražuju ili smiruju živčani sustav, poboljšavaju apetit ili probavu te utječu na okus i aromu namirnica u koje su dodani. Većinom su bez veće prehrambene vrijednosti.

U uživala se ubrajaju → kava, → čaj, → alkoholna pića, → duhanski proizvodi i neki → začini. Djelatni su sastojci uživala pretežno alkaloidi (kofein u kavi i čaju, nikotin u duhanu, teobromin u kakau i čokoladi, kapsaicin u ljutoj paprici, piperin u crnom i bijelom papru), pojedini sastojci eteričnih ulja (u začinskom bilju) ili etilni alkohol (u alkoholnim pićima). Budući da neka uživala produženom uporabom mogu dovesti do navikavanja štetnoga za zdravlje (npr. alkohol ili duhan), nema oštre granice između uživala i toksikomanogenih sredstava koja uzrokuju ovisnost. Proizvodnja i prodaja takvih uživala u Hrvatskoj, EU-u i većem dijelu svijeta podložna je strogim propisima, a njihova se uporaba nastoji destimulirati.

U Hrvatskoj je 2017. proizvedeno 13 443 t pržene kave s kofeinom, 54 t kave bez kofeina i 835 t proizvoda koji su nadomjestci, ekstrakti i koncentrati kave te 67 t čaja i 12 t proizvoda koji su ekstrakti, nadomjestci i esencije čaja. Proizvedeno je i 8524 milijuna komada cigareta koje sadržavaju duhan, mješavine duhana i njihove nadomjestke, 715 t duhana za pušenje i 8324 t ostalih duhanskih proizvoda te oko 44 000 hl (100% alk.) destiliranih alkoholnih pića, 461 000 hl vina i 3 373 000 hl piva. Najveći proizvođači uživala u RH su → Franck, → Zagrebačka pivovara, → Osječka pivovara i → Karlovačka pivovara, → Badel 1862 i → Tvornica duhana Rovinj. Tehnologija uživala izučava se na preddiplomskom i diplomskome studiju → Prehrambeno-biotehnološkoga fakulteta u Zagrebu.

Vlahović, Igor (Zagreb, 18. IX. 1965), geolog, stručnjak za geološko kartiranje, karbonatnu sedimentologiju, paleogeografiju i paleomagnetizam.

Diplomirao je 1989. te doktorirao 1999. disertacijom Karbonatni facijesi plitkovodnih taložnih sustava od kimeridža do gornjega alba u zapadnoj Istri (mentori → J. Tišljar i → I. Velić; sv. 4) na → Rudarsko-geološko-naftnome fakultetu u Zagrebu. Radio je u Institutu za geološka istraživanja u Zagrebu (1990−2006; danas → Hrvatski geološki institut), a od 2006. zaposlen je na zagrebačkom Rudarsko-geološko-naftnome fakultetu, od 2012. u zvanju redovitoga profesora. Predaje kolegije Geološko kartiranje, Regionalna geologija, Geologija Hrvatske, Taložni sustavi karbonata, Taložni sustavi pri istraživanju i razradi ležišta ugljikovodika i dr. Bio je prodekan Fakulteta 2009–13.

Ističu se njegovi radovi vezani za paleogeografiju i evoluciju jadranske karbonatne platforme i Krških Dinarida u cjelini. Surađivao je na više značajnih projekata za potrebe gospodarstva: temeljnim geološkim istraživanjima za tunele Mala Kapela i Sv. Rok, projektima za potrebe naftno-geoloških istraživanja, hidrogeološkim istraživanjima, istraživanjima arhitektonsko-građevinskoga kamena, seizmotektonskim istraživanjima za velike infrastrukturne objekte, kao i na temeljnim geološkim istraživanjima za potrebe parka prirode (PP) Biokovo, nacionalnog parka (NP) Paklenica, NP Plitvička jezera i NP Sjeverni Velebit. Vodio je više značajnih gospodarskih projekata: temeljna geološka istraživanja za tunele Ćićarija i Vratnik, temeljna geološka istraživanja za sedam dionica autoceste Zagreb–Split–Dubrovnik, temeljna geološka istraživanja za potrebe hidrogeoloških projekata, projekte za potrebe naftno-geoloških istraživanja te geološka istraživanja područja javne ustanove Kamenjak i PP Učka. Glavni urednik časopisa → Geologia Croatica (s I. Velićem) bio je 2002–07. Bio je potpredsjednik → Hrvatskoga geološkoga društva (2016–17). Od 2016. redoviti je član → Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti (sv. 4).

šuma, prirodna zajednica šumskoga drveća i drugih drvenastih vrsta biljaka. Sa šumarskoga gledišta, u Hrvatskoj se prema važećem zakonodavstvu šumom smatra površina zemljišta veća od 1000 m² koja je obrasla šumskim drvećem, grmljem i prizemnim biljkama u obliku sastojine. S biološkoga gledišta, šuma je šumska biljna zajednica drveća, grmlja i prizemnih biljaka kao što su cvjetnice, mahovine, paprati i lišajevi; osim biljaka, u toj se kompleksnoj životnoj zajednici, razvijaju i životinje (npr. ptice, kukci, sisavci) te mikroorganizmi (gljive, bakterije, praživotinje, virusi). S ekološkoga i funkcionalnoga gledišta, šuma se definira kao šumski ekosustav, tj. kompleksna životna zajednica šumskih biljaka, životinja i mikroorganizama u kojima šumsko drveće i druga drvenasta vegetacija određuju strukturna i funkcionalna obilježja u određenom šumskom staništu i pri određenim ekološkim uvjetima života.







Šume su oduvijek imale velik značaj za ljude. U prapovijesno doba ljudi su živjeli u šumama i sa šumama: one su bile izvor hrane, građevnoga materijala i ogrjeva. Razvojem civilizacije ljudi su se udaljavali od šuma, a šume u blizini naselja su sve više iskorištavali, degradirali i uništavali radi širenja naselja i razvoja poljoprivrede. Isprva su šume zauzimale približno 60% kopnene površine Zemlje, dok u novije doba zauzimaju tek oko 30%.

Vrste šuma

Šume se razlikuju prema strukturi, odn. dijelovima od kojih su građene. Glavni su dijelovi šuma organizmi i njihova staništa. Budući da su biljke glavni organizmi u šumama, za opis strukture šuma rabi se vertikalni prikaz zastupljenosti biljaka. Prema tom se pristupu u šumama razlikuje pet glavnih nadzemnih slojeva biljaka, tzv. etaža: sloj visokog drveća (dominantna stabla), sloj nižega drveća (podstojna stabla), sloj grmlja, sloj prizemnih biljaka i sloj biljaka na šumskome tlu.

Prema obilježjima ekoloških i bioloških čimbenika i procesa, šume se razvrstavaju na prirodne i kultivirane. Prirodne šume su uglavnom nastale djelovanjem prirodnih bioloških i ekoloških zakonitosti, dok su kultivirane šume nastale pod većim ili manjim antropogenim utjecajem, kao npr. prirodi bliske šume (doprirodne ili poluprirodne šume), šumske kulture, plantaže, degradirani stadiji šume i dr. Prašume su stare prirodne šume koje se razvijaju bez izravnog čovjekova utjecaja, a odlikuju se vrlo starim i velikim stablima različitih oblika. U prašumama se stalno odvijaju prirodni procesi pomlađivanja, rasta, razvoja, odumiranja i razgradnje organizama, posebice stabala, te se u njima nalaze odumrla dubeća i ležeća stabla različitih dimenzija i starosti, kao i oštećena, zakrivljena i nepravilno razvijena stabla.

Prema obilježjima dominantnih vrsta drveća, razlikuju se šume listača (u kojima prevladavaju vrste drveća s velikim lišćem) i šume četinjača (u kojima prevladavaju vrste drveća s uskim i tankim lišćem). Isto tako razlikuju se listopadne i zimzelene šume. U listopadnim šumama prevladavaju vrste drveća kod kojih svake godine odumire i otpada ovogodišnje lišće, a sljedeće godine razvijaju novo lišće. U zimzelenim šumama prevladavaju vrste drveća koje svake godine razvijaju novo lišće, ali ne odbacuju ovogodišnje, nego ga zadržavaju u krošnjama niz godina.







Prema glavnim ekološkim obilježjima pri kojima se razvijaju (klima, tlo i oborine), razlikuju se tropske kišne šume, suptropske šume, listopadne šume umjerenih područja, zimzelene šume umjerenih područja, borealne šume i savane. U Hrvatskoj su najzastupljenije listopadne i zimzelene šume umjerenih područja. Listopadne šume umjerenih područja rastu u istočnim dijelovima Sjeverne Amerike, zapadnoj i srednjoj Europi i istočnoj Aziji. To su područja s umjereno toplom klimom, vrlo toplim ljetima i hladnim zimama. U tim su šumama obično dvije ili više vrsta drveća dominantne, dok se još razvija 15 do 25 drvenastih vrsta, većinom listopadnih listača. Na nekim se područjima pojavljuju i zimzelene vrste drveća koje tvore mješovite šume zimzelenih i listopadnih vrsta drveća. U tim šumama slojevi nižega drveća, grmlja i prizemnih biljaka mogu biti gusto razvijeni. Te se šume razvijaju do 30 m visine. Zimzelene šume umjerenih područja razvijaju se u sjeverozapadnom obalnom području Sjeverne Amerike, južnom obalnom području Čilea, zapadnom obalnom području Novog Zelanda i jugoistočnom obalnom području Australije gdje su zime nešto toplije i gdje padne velika količina oborina. Te šume rastu i u nižim planinskim područjima Azije, Europe i zapadne Sjeverne Amerike i znatno se razlikuju prema vrstama drveća. U planinskim zimzelenim šumama Azije, Europe i Sjeverne Amerike rastu četinjače, dok u obalnim šumama Australije i Novog Zelanda rastu zimzelene listače.

Prema zastupljenosti glavnih, odn. dominantnih vrsta drveća, šume se dijele na čiste i mješovite. Čiste šume imaju jednu glavnu vrstu drveća koja je zastupljena s više od 90% ukupne drvne zalihe, odn. s više od 90% ukupnog broja stabala u prvome dobnom razredu (sastojine starosti do 20 godina). Mješovite šume su one u kojima su uz glavnu vrstu drveća zastupljene i druge vrste drveća s više od 10% ukupne drvne zalihe, odn. s više od 10% ukupnog broja stabala u prvome dobnom razredu.







Prema uzgojnom obliku odnosno postanku šume se dijele na sjemenjače, panjače, degradirane šume, šumske kulture i šumske plantaže, a prema načinu gospodarenja na jednodobne, preborne i raznodobne.

Dobrobiti i ugroza šuma

U novije doba naglašene su općekorisne funkcije šuma i usluge šumskih ekosustava koje predstavljaju ekonomske, ekološke i socijalne vrijednosti za čovjeka i prirodu. Drvom iz šuma čovjek se koristi za proizvodnju trupaca, ploča, namještaja, građevnoga materijala, željezničkih pragova, šindre i mnogih drugih proizvoda. Drvo se tehnološkim procesima pretvara u različite proizvode kao što su papir, plastika, umjetna vlakna i dr. U nekim je dijelovima svijeta drvo glavno gorivo za kuhanje i grijanje. Iz šuma čovjek dobiva i mnoge druge proizvode poput lateksa koji služi u proizvodnji guma, masti, ulja, smole, voskova i dr. Neke domorodačke zajednice koriste se biljkama i životinjama iz šuma kao hranom.

Šume štite i unapređuju okoliš na različite načine. Šumsko tlo zadržava velike količine vode, sprečava naglo otjecanje vode, sprečava pojavu erozije i bujica, pročišćava oborinsku vodu. Šumske biljke obnavljaju atmosferu stvaranjem kisika i korištenjem ugljikova dioksida iz zraka. Šume su stanište za mnogobrojne biljne i životinjske vrste te za mikroorganizme. Prirodna ljepota i mir u šumama imaju veliku socijalnu vrijednost za ljude, koji se u njima odmaraju, rekreiraju, pješače, love, kampiraju i dr.

Šume su u posljednjih nekoliko desetljeća sve izloženije nepovoljnim utjecajima kao što su onečišćenje zraka, klimatske promjene, šumski požari, vremenske nepogode i biotski čimbenici. Zbog toga se pojavljuje velika oštećenost stabala, smanjuje se njihova vitalnost i dolazi do izvanrednog odumiranja stabala. U pojedinim se dijelovima svijeta površine šuma smanjuju zbog prenamjene za poljoprivredne i druge svrhe.

Šume u svijetu

Šume se razvijaju na kopnenome dijelu Zemlje s povoljnim ekološkim uvjetima za šumsko drveće, koji se približno prostire od 50° južne do 70° sjeverne geografske širine. Šume se prema nadmorskoj visini (vertikalno) razvijaju od močvarne, barske i stepske granice šuma u nizinama do planinske (alpske) granice šuma u subalpskim područjima, tj. od razine mora do približno 4900 m nadmorske visine. U šumama se razvijaju najveći i najstariji živi organizmi na Zemlji: stabla sekvoje narastu u visinu više od 100 m, a borovi u Americi stari su više od 4500 godina. U šumama se nalazi približno 80% kopnene biološke raznolikosti na Zemlji, koja se sve više smanjuje. U nastojanjima za njezino održanje, stalno se povećava udio zaštićenih šuma.

U svijetu postoji približno četiri milijarde hektara šuma koje zauzimaju oko 30% kopnenoga dijela Zemlje. Države s najvećom površinom šuma u svijetu su Rusija, Brazil, Kanada, SAD i Kina. U Europi šume zauzimaju površinu od približno 227 milijuna hektara, što je oko 5% šuma svijeta. U Hrvatskoj šume zauzimaju približno 2,5 milijuna hektara, što je oko 1% šuma Europe.

Šume u Hrvatskoj

Hrvatska je zemlja bogata šumama. Njihovo je korištenje od davnina predstavljalo važnu gospodarsku djelatnost, a umijeće gospodarenja šumama u nas se značajno razvilo (→ šumarstvo). Prema Šumskogospodarskoj osnovi područja 2016–25., obraslo šumsko zemljište u Hrvatskoj obuhvaća površinu od 2 492 676 ha, što čini 44,5% kopnene površine. Drvna zaliha iznosi približno 419 milijuna m³, a godišnji prirast oko 10 milijuna m³. Godišnji etat, tj. količina drvne mase koja se planski i prema propisima koristi u gospodarske svrhe u prosjeku iznosi 6,4 milijuna m³, čime se osigurava održivo gospodarenje kojim se ne narušava prirodna ravnoteža.

Prirodi bliske šume rastu na 97% ukupne šumske površine, što predstavlja veliko bogatstvo. U takvim šumama, zahvaljujući gospodarenju po prirodnim zakonitostima, prevladavaju autohtona flora i fauna. Na razmjerno malom prostoru državnoga teritorija prostiru se četiri biogeografske regije: kontinentalna, mediteranska, alpska i panonska, zbog čega se pojavljuje velika raznolikost šuma. U Hrvatskoj se u šumama razvija oko 4500 biljnih vrsta i podvrsta, od čega je oko 260 autohtonih drvenastih vrsta, koje se razvijaju u približno 60 šumskih biljnih zajednica. Od ukupnog broja drvenastih vrsta, oko 60 vrsta drveća su gospodarski važne vrste, a među njima su prema udjelu u ukupnoj drvnoj zalihi najzastupljeniji obična bukva (37%), hrast lužnjak (12%), hrast kitnjak (9%), obični grab (8%), obična jela (8%), poljski jasen (3%) i obična smreka (2%). Tih sedam gospodarski najvažnijih vrsta drveća čini približno 80% ukupne drvne zalihe šuma u Hrvatskoj. Osobit značaj imaju šume hrasta lužnjaka (u dolinama rijeka Save, Drave i Dunava) i jelovo-bukove šume (na prosječnim nadmorskim visinama od 800 do 1100 m, uzduž hrvatskih Dinarida i na gorjima u predalpskom i panonskom području), koje su u Europi rijetke.







U Hrvatskoj se šume dijele prema namjeni na gospodarske, zaštitne i šume posebne namjene. Gospodarske šume namijenjene su ponajprije proizvodnji drva i drugih šumskih proizvoda (divljač, plodovi, jestive gljive, ljekovite biljke i dr.). Zaštitne šume namijenjene su ponajprije zaštiti tla, vode, naselja, objekata i druge imovine i proglašavaju se prema propisima iz područja šumarstva. Šume posebne namjene su šume posebnih prirodoznanstvenih, povijesnih, rekreacijsko-turističkih i drugih obilježja, namijenjene ponajprije održavanju i unapređenju njihovih glavnih obilježja. One se većinom proglašavaju propisima iz područja zaštite prirode, ali i propisima iz područja šumarstva. To su šume u nacionalnim parkovima, strogim rezervatima, posebnim rezervatima šumske vegetacije, prašume, park-šume, urbane šume, šumski sjemenski objekti, šume za znanstvena istraživanja, šume za potrebe obrane RH. U većini kopnenih zaštićenih područja prirode šume su značajno zastupljene i imaju važnu ulogu u očuvanju njihove biološke raznolikosti.

PIK Vinkovci plus d. o. o., poduzeće za proizvodnju ratarskih i povrtlarskih kultura, preradbu, sušenje i skladištenje žitarica i uljarica, doradbu sjemenskoga materijala, proizvodnju industrijskoga bilja, skladištenje, preradbu i pakiranje voća i povrća te stočarsku proizvodnju sa sjedištem u Vinkovcima, osnovano 1962. kao Poljoprivredno-industrijski kombinat Vinkovci (PIK Vinkovci).

Do kraja iste godine pripojeni su mu Poljoprivredno dobro Vinkovci, Poljoprivredno dobro Poljoprivredne škole Vinkovci, Opća poljoprivredna zadruga (OPZ) Vinkovci, OPZ Markušica, OPZ Gaboš i Mlinsko-pilansko poduzeće Stari Mikanovci. U organizacijskim su promjenama 1962–68. kombinatu pripojena i druga poduzeća; tijekom vremena su se unutar kombinata osnivali novi radni pogoni i jedinice, a neki su ugašeni. Vrhunac poslovanja bio je u razdoblju od 1977. do 1987. kada je započela i reorganizacija koja je kombinatu trebala omogućiti još uspješnije poslovanje. Godine 1989. RO Prehrambena industrija koja je dotad djelovala u sastavu poduzeća djelomično je pripojena poduzeću Silos-Mlinovi. To je poduzeće 1994. postalo dioničko društvo, a iste godine kupio ga je koncern Agrokor. Od 2000. nosilo je naziv PIK Vinkovci d. d. Nakon 2000. pripojeno mu je više dioničkih društava koja su nekada bila dio Poljoprivredno-industrijskog kombinata Vinkovci (SRC, Šumica Poljoprivreda, Dvoranci Poljoprivreda, Banovci Poljoprivreda, Sopot Poljoprivreda, Sjeme Slavonija, Ervenica, Lipovac, Krma). Od 2019. poduzeće posluje u sastavu Fortenova grupe, pod nazivom PIK Vinkovci plus d. o. o.

Poduzeće danas obrađuje oko 6000 ha poljoprivrednoga zemljišta. Na 4400 ha uzgaja ratarske kulture poput pšenice, ozimog ječma, suncokreta, soje, šećerne repe i kukuruza, koji se prerađuje u stočnu hranu za prehranu stoke na farmama Fortenova grupe; na oko 1500 ha zemljišta uzgajaju se povrtlarske kulture poput luka, krumpira, mrkve, brokule, cvjetače, kupusa, peršina, češnjaka, lubenice i graška. Uz povrtlarsku proizvodnju u Lipovcu je organizirana i preradba povrća te skladišni prostor s hladnjačom i pakirnica (kapaciteta 100 t na dan). Povrtlarske se kulture proizvode i u Sv. Filipu i Jakovu. Poduzeće ima otkupne centre u Polači, Kaštelima, Vinkovcima i Lipovcu. Preradba povrća i voća uključuje guljenje, sjeckanje, blanširanje i brzo smrzavanje (smrznuti se proizvodi pakiraju prema vrsti ili kao mješavina). Primarna stočarska proizvodnja odvija se na tri reprodukcijske svinjogojske farme (Andrijaševci 1, Andrijaševci 2 i Čeretinci) te na farmi za tov junadi (Zvirinac). PIK Vinkovci među najvećim je poduzećima u Hrvatskoj prema skladišnim kapacitetima (86 800 t) te kapacitetima za prijam robe u silose i sušenje.

Požgaj grupa, drvnoindustrijsko poduzeće iz Velikog Bukovca kraj Ludbrega, osnovano 1989. kao Požgaj d. o. o. Izraslo je iz pilanskog obrta obitelji Požgaj, pokrenutoga 1970-ih, a unaprijeđenoga tijekom 1980-ih. Okretanjem poduzeća proizvodnji finalnih proizvoda u 1990-ima, pokrenuta je proizvodnja masivnoga parketa 1993., te lijepljenih ploča 1997. Godine 2000. u Velikom Bukovcu izgrađena je suvremena tvornica višeslojnog parketa, u kojoj se od iste godine proizvodi dvoslojni parket, a od 2004. i troslojni. Šireći poslovanje, poduzeće je 2012. preuzelo tvornicu lamela Kupres iz Donjeg Miholjca, 2014. pilanu DI Bohor iz Belovara kraj Sesveta, 2016. tvornicu stolaca Madri iz Donjeg Miholjca, te 2018. pilanu u Otočcu.

Danas poduzeće proizvodi rezanu građu iz domaćih mekih i tvrdih vrsta drveta (približan kapacitet 10 000 m³ godišnje), hrastove lamele za višeslojni parket i troslojne ploče (300 000 m²), lijepljene masivne i troslojne ploče (6000 m³), masivne i višeslojne parkete (400 000 m²), masivni namještaj (5000 stolova, 15 000 stolaca, 3000 kreveta, 2000 drugih vrsta namještaja), drvene građevine (10 kuća, 30 kućica ili 50 terasa). Približno 90% proizvoda plasira se na inozemna tržišta. Ukupno zapošljava više od 500 radnika u šest pogona na četiri lokacije u Hrvatskoj. Grupu čini osam društava s ograničenom odgovornošću: Massive flooring (tvornica parketa), Massive panels (tvornica lijepljenih drvenih ploča), Massive holding (izvozni poslovi) i T. C. Požgaj (maloprodaja) iz Velikog Bukovca, Massive lumber (tvornica rezane građe) iz Belovara, Massive lamellas (tvornica lamela) i Massive furniture (tvornica namještaja) iz Donjeg Miholjca, Massive houses (tvornica drvenih kuća) iz Otočca. Ima prodajne salone u Osijeku, Rijeci, Splitu i Zagrebu.

PPK Valpovo d. o. o., poljoprivredno-prehrambeni koncern sa osnovnom djelatnošću mješovite poljoprivredne proizvodnje i sjedištem u Valpovu. Osnovan je 1951. kao Poduzeće za promet i preradu žitarica Žitni fond Valpovo, no pojedini njegovi segmenti započeli su s radom znatno ranije – mlin 1825. i klaonica 1912. Godine 1952. pripojeno mu je Kotarsko-mlinsko poduzeće Stjepan Petnjarić, a u sklopu poduzeća osnovani su Tvornica stočne hrane Valpovka (1954; prva takva tvornica u Slavoniji i Baranji) i Silos (1958–59). Od 1958. djelovalo je pod nazivom Žitarsko-prehrambeni kombinat Đuro Salaj Valpovo (od 1964. PPK Đuro Salaj, od 1973. Poljoprivredno-prehrambeno-prometna RO Đuro Salaj, od 1983. Kombinat Đuro Salaj, od 1986. PK Đuro Salaj). Nakon što su 1964. kombinatu pridruženi Poljoprivredno dobro Valpovo (osnovano 1950) i Poduzeće za preradu mesa Sloboda (osnovano 1953), objedinjavao je rad 13 radnih jedinica i zadruga. Potkraj 1960-ih i početkom 1970-ih s radom su započele nova tvornica stočne hrane Valpovka, svinjogojska farma Siget Petrijevci (1968) i peradarska farma Habjanovci (1970), Pogon za preradu plastičnih masa Koplast (1969; proizvodio je vikend-kućice, plastenike, boce, čaše, kutije i dr.) i Tvornica kolača Valko (1972; keksi, vafli, kolači i sl.). U sklopu Valkova pogona 1978. otvorena je nova pekara koja je proizvodila 10 t različitih pekarskih proizvoda na dan. Iste je godine kombinatu pripojeno Trgovinsko-ugostiteljsko poduzeće Sloga (osnovano 1969; okupljalo je nekoliko trgovačkih društava). U to doba rad poduzeća bio je organiziran u deset OOUR-a i tri RZ-a, a zapošljavalo je ukupno oko 2500 radnika. Primjenom suvremenih agrotehničkih mjera OOUR-i ratarstva (Brođanci, Petrijevci i Valpovo) obrađivali su oko 12 000 ha poljoprivrednih površina. Na više od polovice tih površina uzgajala se pšenica, a na ostatku šećerna repa, kukuruz, konoplja, heljda i dr. U OOUR-u stočarske proizvodnje proizvodilo se četiri milijuna jaja i 5000 t mesa i mesnih prerađevina na godinu. Kombinat je imao i OOUR za suradnju s 2800 kooperanata od kojih je otkupljivao 2000–2500 vagona pšenice i kukuruza, dva milijuna litara mlijeka i 25 000 tovnih svinja i junadi na godinu. Novi mlin kapaciteta 100 t na dan izgrađen je 1986.

Pretvorba Poljoprivrednog kombinata Đuro Salaj u dioničko društvo Valpovo obavljena je 1994. Poduzeće je zapošljavalo nešto više od 2000 radnika, a sastojalo se od pogona za poljoprivrednu (radne jedinice Ratarstva u Brođancima, Petrijevcima, Valpovu, Veliškovcima i Zelčinu) i industrijsku proizvodnju (radne jedinice Tvornica stočne hrane Valpovka, Tvornica kruha i kolača Valko, Mlinovi, Silos, Održavanje, Transport, Koplast i Klaonica Sloboda) te pogona za trgovinu (radne jedinice Maloprodaja Valpovo, Sloga, Robna kuća Bizovac, Robna kuća Valma i Trgovina na veliko). Obrađivalo je nešto više od 10 000 ha poljoprivrednih površina. Tijekom 1995. i 1996. poduzeće je osnovalo društva s ograničenom odgovornošću Koplast, Klaonica, Trgovina, Poljoprivreda, Valpovka i Žitoprerada. U razdoblju od 1992. do 2003. poduzeće je investiralo u rekonstrukciju tehnološki zastarjele opreme i izgradnju novih proizvodnih pogona. Najznačajnije investicije bile su zamjena i dopuna opreme u Tvornici stočne hrane Valpovka i izgradnja nove klaonice. Usporedno s modernizacijom pogona uprava je smanjivala broj zaposlenih pa je do 2003. broj zaposlenika u poduzeću smanjen na 801. Pogon za proizvodnju i preradbu mesa Mesna industrija Valvita otvoren je 2004. Pripojena su mu neka od poduzeća koja su se prije osamostalila – Žitoprerada, Klaonica i Reprocentar (2005), Poljoprivreda (2008) i Farma Habjanovci (2015), a potom su se osamostalila druga poduzeća – Valpovo nekretnine (2017) i PPK Valpovo EKO (2019). PPK Valpovo preuzeli su 2009. zagrebačko poduzeće M San i osječko poduzeće → Žito, a od 2010. djeluje kao društvo s ograničenom odgovornošću.

Poduzeće danas s pomoću moderne poljoprivredne mehanizacije obrađuje 5385 ha poljoprivrednog zemljišta i 30 ha voćnjaka (jabuke i višnje). Najzastupljenije su ratarske kulture pšenica, kukuruz, soja, šećerna repa, suncokret, ječam i uljana repica. Stočarstvom se bave farme Brođanci i Habjanovci (svaka obavlja tov junadi kapaciteta do 1000 komada u turnusu), a na farmi Zelčin (150 ha) provodi se uzgojni sustav krava – tele. Od 1959., kada je izgrađen prvi silos, do danas izgrađena su još tri silosa namijenjena skladištenju žitarica i uljarica te dvije sušare. Kapacitet silosa je 47 500 t, sušara 28 t/h i 16 t/h, a suvremenog silo-mlina 28 000 t mlinskih proizvoda na godinu. Tvornica stočne hrane Valpovka (kapacitet proizvodnje 35 000 t stočne hrane na godinu) proizvodi potpunu i dopunsku krmnu smjesu za sve vrste životinja.

Rafinerija nafte Sisak, poduzeće za preradbu nafte osnovano 1927. u Sisku.

Razdoblje od osnutka do kraja II. svj. rata

Začetci poduzeća vezani su uz Anglo-jugoslavensko petrolejsko dioničko društvo na čelu s braćom Arturom i Milanom Marićem, koje je 1923. u Capragu (danas dio Siska) na ušću Kupe u Savu izgradilo skladište za naftu. Zbog povećanja carina na uvezene gotove industrijske proizvode, društvo je odlučilo izgraditi rafineriju. Iako se prvotno izgradnja planirala na Ćukurici uz Savu, uzvodno od Beograda, strahujući od zagađenja, gradske su vlasti zabranile gradnju te je odlučeno da se rafinerija izgradi u Capragu. Odluka je bila uvjetovana dobrom prometnom povezanošću (Savom je bio moguć jeftin dovoz nafte i odvoz derivata) te obiljem jeftine radne snage.

Gradnja je započela 1926., a godinu kasnije rafinerija je započela s radom. Kao sastavni dio izgrađena je i instalacija u Solinu namjena koje je bila preuzimanje tereta proizvodnje kada se zalede rijeke kojima se dopremala sirovina. Kapacitet je iznosio 60 000 t prerađene nafte na godinu. S približno 150 zaposlenih radnika rafinerija je tada bila najveća i najmodernija u državi (→ Rafinerija nafte Rijeka tada je bila u sastavu Kraljevine Italije). Rafinerija nije prerađivala sirovu naftu, već je služila za redestilaciju i rafiniranje mješavina što su se uvozile pod imenom sirove nafte za koju se plaćala niska uvozna carina. Glavni su pogoni rafinerije bili pogoni za destilaciju sirove nafte, vakuumsku destilaciju, pogonsku snagu, redestilaciju benzina, rafinaciju, etilne mješavine i alkoholne mješavine. Uz središnje preradbene prostore rafineriju su činili skladišni prostor od 45 000 m³, prostorije s crpkama za vodu i paru, laboratorij i mehanička radionica. Proizvodile su se različite vrste benzina, petroleja, plinskog ulja i ulja za podmazivanje. Početkom 1930-ih rafinerija je bila modernizirana, izgrađena su nova postrojenja za rafinaciju petroleja i ulja, a kapacitet je povećan na 96 000 t nafte na godinu. Godine 1940. prvi je put bila prerađena domaća nafta – prvo iz Selnice, potom iz drugih nalazišta.

Uoči početka II. svj. rata rafineriju je preuzela vojska Kraljevine Jugoslavije, uspostavom NDH prešla je pod upravu novih vlasti, a u jesen 1941. preuzeli su je Nijemci. Postavši njemačkim vojnim poduzećem, prerađivala je svu domaću i nešto uvozne nafte koja je služila za opskrbu njemačke vojske i poduzeća važnih za ratnu privredu okupacijskih snaga. U lipnju 1944., nakon što su je bombardirali saveznici, prestala je s radom. Kako je poduzeće bilo važno za opskrbu vojske, Nijemci su započeli obnovu. Pred kraj rata neki pogoni pušteni su u rad s minimalnim kapacitetima.

Razdoblje od kraja II. svj. rata do danas

Završetkom rata u jesen 1945. rafinerija je bila osposobljena, no preradba nafte ostala je na simboličnim razinama sve do 1949. zbog nedostatka sirovina i minimalnih kapaciteta spremišta. Poduzeće je nacionalizirano 1946., od kada je nastavilo djelovati pod nazivom Jugoslavenski kombinat za naftu i plin – Rafinerija nafte Sisak. Od 1947. djelovalo je pod ingerencijom Generalne direkcije za naftu, a od 1951. kao samostalno poduzeće Rafinerija nafte Sisak. Znatna ulaganja započela su 1952. izgradnjom postrojenja za reformiranje (reforming) koje je modificirano u cijevnu destilaciju. U sljedećih nekoliko godina izgrađeni su i postrojenje za rafinaciju benzina i petroleja, analitički laboratorij te kombinirano postrojenje I, što je označilo prekretnicu u razvoju proizvodnje. Projekt za kombinirano postrojenje I izradilo je poduzeće UNDE iz Dortmunda na osnovi licence i uz suradnju poduzeća Kellogg iz Delawarea u SAD-u, a kapacitet je iznosio 1000 t na dan. To je postrojenje bilo tehnološki moderno koncipirano i predstavljalo je vrhunski domet u tadašnjoj tehnologiji preradbe nafte. U njemu se počeo proizvoditi motorni benzin od 93 oktana Super plavi 93.







Nova faza u razvoju rafinerije, u kojoj je prevladavala preradba domaće nafte, započela je potkraj 1950-ih otkrićem većih nalazišta nafte u moslavačko-posavskom bazenu. Godine 1956. prvi je put prerađeno više domaće nafte nego uvozne. Otkriće nafte u Stružecu 1959 (tada najveće nalazište nafte u državi) potaknulo je izgradnju prvoga naftovoda u Jugoslaviji na trasi Stružec–Sisak 1960. Preorijentacija na domaću naftu zbog drugačije kvalitete sirovine dovela je do mijenjanja tehnološkoga procesa te do rekonstrukcije određenih pogona. Kombinirano postrojenje II pušteno je u rad 1964. Njegovim dovršenjem rafinerija je prva u Jugoslaviji mogla preraditi više od milijun tona nafte na godinu te je prva počela proizvoditi superbenzin od 98 oktana. Tada je zapošljavala oko 1660 radnika. Do 1972. izgrađeno je kombinirano postrojenje IV, koje je iz ostataka atmosferske destilacije proizvodilo petrolejski koks i kombinirano postrojenje V, koje je bilo više od tri puta većega kapaciteta od kombiniranoga postrojenja II, odnosno 3,4 milijuna tona prerađene nafte na godinu. Povećanjem kapaciteta je ponovno počela preradba uvozne nafte, koja se od 70 000 t povećala na 700 000 t (1976). Prerađivala se uglavnom nafta iz Iraka i znatno manje iz SSSR-a. Poduzeće se 1964. zajedno s Rafinerijom nafte Rijeka i Naftaplinom iz Zagreba udružilo u Kombinat za naftu i plin koji je već iste godine nastavio djelovati pod nazivom → INA – Industrija nafte.







Do 1980. nastavljena je intenzivna izgradnja uz znatno povećanje primarnih i sekundarnih kapaciteta preradbe nafte. Uređaj za mehaničku, kemijsku i biološku obradbu rafinerijskih procesnih i oborinskih voda pušten je u rad 1974., a godinu kasnije i peć za spaljivanje biološkoga mulja, što su bili prvi pogoni takve vrste u Jugoslaviji. Kombinirano postrojenje VI s kapacitetom dva puta većim od kombiniranoga postrojenja V, vakuumskom destilacijom i postrojenjem za katalitičko krekiranje u fluidiziranom sloju (FCC) te za puhanje bitumena pušteno je u rad 1979. Sisačka rafinerija povećala je preradbeni kapacitet na 6,7 milijuna tona te postala najveći kontinentalni pogon za preradbu nafte u Jugoslaviji. Tijekom 1980-ih pušten je u rad aromatski kompleks, koji je rafineriju svrstao u red proizvođača baznih petrokemikalija. Poduzeće je tada zapošljavalo više od 3000 radnika, a proizvodnja se izvodila u primarnim i sekundarnim jedinicama kombiniranih postrojenja.







Izbijanjem Domovinskoga rata rafinerija je pretrpjela znatne gubitke. Početkom 2000-ih dovršena su i puštena u rad postrojenja za uklanjanje sumpora, obradbu vodikom plinskog ulja te za izomerizaciju. Glavni rafinerijski proizvodi obuhvaćaju Euro V kvalitetu benzina i dizela, mlazno gorivo, primarni benzin, benzen koncentrat, loživo ulje za grijanje, nekoliko gradacija loživih ulja, sumpor, bitumen te zeleni naftni koks. Posljednjih nekoliko godina rafinerija bilježi slabije poslovne rezultate što je dovelo do otpuštanja dijela radnika te do gašenja proizvodnje. Osim u svrhu logističkoga središta, plan INA-e je sisačku rafineriju organizirati za proizvodnju bitumena, maziva i biokomponenti.

Sirela, poduzeće za preradbu mlijeka i proizvodnju mliječnih proizvoda, osnovano 1901. u Bjelovaru kao Prva bjelovarska mljekarska udruga. Od 2007. dio je zagrebačkog poduzeća → Dukat.

Prvi parni pogon poduzeća bio je smješten u kući koja je kupljena za potrebe otvaranja mljekare. Prva bjelovarska mljekarska udruga je zahvaljujući uspješnom predratnom poslovanju, 1943. počela izgradnju novih proizvodnih pogona na jugozapadnome dijelu grada, gdje se i danas nalaze. Gradnja se, zbog ratnih prilika, otegnula pa je nova mljekara puštena u probni rad tek 1950., a u redoviti 1951. Kapacitet preradbe tvornice iznosio je 30 000 l mlijeka na dan. Mlijeko je nabavljala na području Bjelovara, Čazme, Koprivnice i Đurđevca, a proizvode (uglavnom konzumno mlijeko, sir, topljeni sir i kazein) plasirala uglavnom u Zagreb. Nedugo nakon otvaranja, zbog teškoća u kojima se našla, bjelovarska se mljekara pripojila Zagrebačkoj mljekari (1951–54; danas Dukat). Osamostalila se 1954. i do 1963. djelovala je kao Mljekarska industrija Bjelovar. U to doba zapošljavala je 40 radnika koji su prerađivali 4000 do 10 000 l mlijeka na dan. Zbog konkurentske aktivnosti drugih mljekarskih poduzeća (Zdenke i Zagrebačke mljekare) na svom otkupnom području i nedostatka stručne radne snage, poduzeće se opet suočilo s poteškoćama u poslovanju pa je ponovno ušlo u sastav Zagrebačke mljekare (1962). Tijekom 1960-ih poduzelo je rekonstrukciju pogona i uvelo nove proizvodne kapacitete. Godine 1966. zapošljavalo je 330 radnika, a otkupljivalo je i prerađivalo više od 100 000 l mlijeka na dan. Mljekara je 1967. započela proizvodnju sireva, što joj je tijekom vremena postala primarna djelatnost (proizvodnja tvrdih i polutvrdih sireva). Od 1972. poduzeće je reorganizirano u OOUR pod nazivom Tvornica sira Bjelovar, a još je uvijek djelovalo pod okriljem Zagrebačke mljekare. Osamostalilo se 1976., od kada je djelovalo kao RO Sirela, industrija mliječnih proizvoda, koja je zapošljavala 625 radnika. Do 1979. osnovani su OOUR-i Mliječni proizvodi, Sirelacommerce, Kooperacija, Zadrugar i Ivanska te Radne zadruge Poljoprivredne stanice i Zajedničke službe. Vrhunac poslovanja poduzeće je dosegnulo 1980-ih, kada je prerađivalo oko 200 000 l mlijeka na dan i zapošljavalo najveći broj radnika – 940 (1984). Postizalo je vrhunske rezultate u sirarskoj industriji, zauzevši vodeću poziciju u Jugoslaviji (proizvodilo je 30-ak različitih vrsta sireva). U to doba moderniziran je proizvodni pogon (povećan je prostor za prijam i skladište mlijeka, kapaciteta 400 000 l na dan, ugrađena je parna stanica za sirutku kapaciteta 12 500 l na sat i zrionica sira).

Pretvorbom i privatizacijom 1992. Sirela je postala dioničko društvo, a većinski su vlasnici postali zaposlenici poduzeća i kooperanti. Od tada je poduzeće djelovalo pod nazivom Sirela industrija mliječnih proizvoda d. d. Od 1999. bila je dio Lura grupe, a od 2007. dio Dukata mliječne industrije. Izvoz čini 32% Sirelinih prihoda; 2018. izvezla je 2,76 milijuna kilograma sira, a većina izvoza bila je usmjerena na tržišta Slovenije, Makedonije, BiH i Srbije.

Spačva d. d., drvnoindustrijsko poduzeće  sa sjedištem u Vinkovcima, osnovano 1956. Početak eksploatacije bogatih šuma slavonskoga hrasta (hrast lužnjak) u području Spačvanskog bazena potaknut je izgradnjom željezničkih pruga potkraj XIX. st. U Vinkovcima su od 1888. podignute tri pilane, a u Vrbanji od 1892. također tri pilane. Svojstven im je bio tzv. slavonski način piljenja trupaca, nerijetko promjera većeg od 1 m i duljine veće od 10 m. Zbog pretjerane sječe, došlo je do znatnog smanjenja sirovinske baze te je do 1920-ih dio obradbenih pogona ugašen.







Poduzeće Spačva nastalo je 1956. pod prvotnim imenom Drvna industrija Slavonski hrast, spajanjem stolarskog poduzeća Slavonski hrast iz Vinkovaca (osnovano 1947. nacionalizacijom stolarske radionice Weissberger) i Poduzeća za piljenje drveta i građevne stolarije Cerna (osamostalilo se 1950. iz kotarskoga mlinskog poduzeća Vinkovci). Dok je vinkovački pogon bio usmjeren na izradbu građevne stolarije, sobnoga i kuhinjskoga namještaja te lijesova, pogon iz Cerne bavio se piljenjem drvene građe te izradbom namještaja. Izgradnjom novih pilanskih pogona 1958. i tvornice parketa s kotlovnicom i sušionicom 1959., proizvodnja je koncentrirana na novoj lokaciji u Vinkovcima (Duga ulica 181) na kojoj posluje i danas. Godine 1961. poduzeće se spojilo sa šumskim gospodarstvom Spačva u Spačva – Šumsko poljoprivredno industrijski kombinat Vinkovci. Kombinat se, osim obradbom drva, bavio uzgajanjem topola i eksploatacijom šuma, te je do 1968. broj zaposlenih narastao na 2473. Tvornica iverica puštena je u rad 1963., a Tvornica montažnih kuća 1965. Zbog poslovnih teškoća kombinat je 1968–69. razdijeljen na samostalna poduzeća, od kojih je drvnoprerađivačku djelatnost nastavio Drvnoindustrijski kombinat Spačva. To je poduzeće 1971. bilo organizirano u deset OUR-a, među kojima su bili Pilana, Tvornica parketa, Tvornica građevinske stolarije, Tvornica ploča iverica, Stolarija i novootvorena Tvornica ambalaže i blind furnira. Iste je godine pilana preseljena u nove hale i modernizirana, 1974. puštena je u rad druga linija Tvornice ploča iverica, 1975. rekonstruirana je linija za proizvodnju vrata Tvornice građevinske stolarije, 1978. puštena je u pogon nova Tvornica furnira. Godine 1980. izgrađene su pilana i doradna pilana u Županji, gdje je 1985. počela izgradnja Tvornice građevinske stolarije. Tijekom 1990. pogoni u Županji izdvojili su se kao samostalno poduzeće (DI Lužnjak, od 2002. u vlasništvu virovitičkog → TVIN-a).

Godine 1991. vinkovačko je poduzeće zapošljavalo 1386 radnika. Od kraja 1992. djeluje kao Drvna industrija Spačva d. d. Od 1994. upravlja društvima s ograničenom odgovornošću Spačva-pilana, Spačva-parketarija, Spačva-furnir, Spačva-finala, Spačva-trgovina i Spačva-održavanje. Danas prerađuje oko 65 000 m³ hrastovih i jasenovih trupaca na godinu, od čega 50 000 m³ u pilani, a 15 000 m³ u tvornici furnira. Proizvodi parkete, podove i podne letvice, masivna vrata, stubišta, vrtne stolove i klupe, furnir, piljenu građu, lijepljene ploče, pelete i brikete za ogrjev. Zapošljava 820 radnika te je jedno od vodećih drvnoindustrijskih poduzeća u Hrvatskoj. Od 2021. dio je Bjelin grupe.







Spin Valis d. d., drvnoindustrijsko poduzeće iz Požege osnovano 1950. Prve pilane u Požegi pokrenute su 1919., 1921. i 1923., a nakon II. svj. rata u gradu je radila jedna manja pilana. Godine 1950. drvnoindustrijsko poduzeće iz Đurđenovca (→ DIK Đurđenovac) je u Požegi izgradilo novu pilanu s 50-ak zaposlenih. Pilanu je 1952. preuzelo Šumsko gospodarstvo Psunj iz Nove Gradiške, a od 1954. djelovala je samostalno kao Drvno industrijsko poduzeće Pilana. Spajanjem Pilane s poduzećem za proizvodnju drvene galanterije Trgozadrugar i Zanatsko-stolarskim poduzećem iz Požege 1955. nastalo je Zadružno drvno-industrijsko poduzeće Lipa (od 1957. DIP Lipa). Imalo je 350 zaposlenih, a bavilo se proizvodnjom piljene građe, namještaja (kuhinjski, spavaće sobe, sofe), građevne stolarije, štapova i druge tokarene drvene galanterije. Novi pogon za proizvodnju parketa izgrađen je 1960. Od 1965. do 1967. u sastavu poduzeća bila je tvornica Sloga iz Pleternice. Našavši se u poslovnim teškoćama, Lipa je od 1969. djelovala u sastavu poduzeća Liko iz Vrhnike (Slovenija), a od 1971. u sastavu poduzeća → Slavonija DI iz Slavonskog Broda. U sklopu sanacijskoga programa osamostalila se 1977., od kada su se modernizirali postojeći pogoni i gradili novi: predsušionica, objekti primarne i finalne proizvodnje. Od 1978. poduzeće nosi današnje ime. Glavnina finalne proizvodnje u to je doba bila usmjerena na masivni namještaj (klupske garniture, stolovi i stolci za blagovaonice, komode, pisaći stolovi). U tvornici je 1985. radio 521 zaposlenik.







Godine 1991. poduzeće je bilo u stečaju, te je zapošljavalo 221 radnika; 1993. pretvoreno je u dioničko društvo. U novim tržišnim okolnostima, stalnim ulaganjem u pogone i dizajn proizvoda, društvo se razvijalo i postupno je izraslo u jednoga od vodećih hrvatskih proizvođača namještaja. Godine 2002. društvo je osnovalo poduzeće Valis Fagus u Požegi. Izgrađeno je i kogeneracijsko postrojenje za proizvodnju električne i toplinske energije iz drvne biomase, čime se, uz proizvodnju briketa, zaokružio proizvodni ciklus bez otpada. Danas izrađuje namještaj (sjedeće garniture, stoliće, blagovaonske stolove, stolce, komode, vitrine, krevete, klupe), gazišta te lijepljene ploče od masivnoga drva hrasta, bukve i breze, s ekološki neutralnom površinskom obradbom drva biljnim uljima. Više od 85% proizvodnje namijenjeno je izvozu. Raspolaže prodajnim salonima u Zagrebu i Požegi. Nositelj je projekta Centra kompetencija za razvoj inovativnih drvnih proizvoda CEKOM SPIN. Zapošljava približno 500 djelatnika.













Škola primijenjene umjetnosti i dizajna, umjetnička srednja škola u Zagrebu, jedna od najstarijih srednjih škola u Hrvatskoj.

Osnovana je 1882. na poticaj Društva umjetnosti pod nazivom Obrtna škola. Iako se razlogom njezina osnutka općenito navodi potres u Zagrebu 1880. u kojemu je teško stradala katedrala, za obnovu koje su bili potrebni mnogobrojni izučeni obrtnici, tekst O osnutku i razvitku Obrtne škole koji se pripisuje → Isi Kršnjavom (sv. 3) navodi da je arhitekt → Herman Bollé (sv. 3) već prije potresa od »prečasnog Kaptola prvostolne crkve sv. Stjepana« dobio zadatak da obnovi crkvu u gotičkome stilu. Iako su prvotnim planom bila predviđena četiri odjela – građevinsko-obrtni, mehaničko-obrtni, umjetničko-obrtni i kemijsko-obrtni, otvoren je samo građevinsko-obrtni odjel s praktičnom nastavom u bravarskoj, kovačkoj, klesarskoj, stolarskoj i tokarskoj djelatnosti.

U prvoj godini djelovanja u prvi razred bilo je upisano 20 učenika, a direktorij su od osnutka do 1888. činili I. Kršnjavi, H. Bollé i Eduard Suhin (potom je do 1914. školom upravljao samostalno Bollé). Škola je isprva djelovala u unajmljenim prostorima u danas nepostojećoj ulici na Dolcu, no kako su oni bili neprikladni, druga je školska godina započela u Ilici 45. Godine 1885. osnovan je odjel za keramiku (djelovao do 1892). Povećanjem broja učenika pojavila se potreba za novom, većom školskom zgradom. Stoga je vlada 1887. povjerila Bolléu kao arhitektu i članu direktorija izgradnju nove zgrade na zapadnoj strani nekadašnjega Sveučilišnoga trga (danas Trg Republike Hrvatske). Zgrada je dovršena 1888., a otvorena 1891. U nju se uz Obrtnu školu i školski internat smjestio i → Muzej za umjetnost i obrt koji je bio njezinim sastavnim dijelom. Iako je ostao u istom prostoru, Muzej je 1919. prestao biti dijelom škole.

Godine 1889. škola je ušla pod državni protektorat te nastavila djelovati pod nazivom Kraljevska i zemaljska obrtna škola. U sklopu škole pokrenut je 1892. trogodišnji Tečaj za obrazovanje graditelja, koji je 1897. prerastao u samostalnu četverogodišnju Građevnu stručnu školu s razdjelima: Graditeljska škola na kojoj su se obrazovali budući graditelji te Škola za građevno-obrtne poslovođe na kojoj se obrazovalo pomoćno osoblje. Od 1919. ta se nastava izvodi u sklopu samostalne Srednje tehničke škole. Na Građevnoj stručnoj školi među ostalim su predavali → Janko Holjac (sv. 3), → Vjekoslav Heinzel (sv. 3), → Mihajlo Ursiny (sv. 3), → Karlo Gentzkow (sv. 3), → Edo Šen (sv. 3), → Vjekoslav Bastl (sv. 3) i dr.

Jedno od prvih vrijednih djela nastavnika i učenika Obrtne škole bilo je likovno i dekorativno uređenje palače u Opatičkoj ulici 10 (1892), prigodom kojega su izveli mnogobrojne radove, od kovane ograde i pročelja do stubišta i reprezentativnih dvorana. Od 1904. do 1908. u školi je djelovao i ženski odjel za umjetno-obrtno crtanje (poslije u okviru Više škole za umjetnost i umjetni obrt Bele Čikoš-Sesije). Početkom I. svj. rata Škola je, prema vladinoj naredbi, privremeno ustupila prostor bolnici Crvenoga križa te nije radila školsku godinu 1914/15. Potkraj 1915. rad Škole je ponovno uspostavljen, a nastava se od početka 1916. nastavila održavati u reduciranom obliku u opustošenom prostoru. Godine 1918. ponovno je otvoren internat. Škola je 1929. promijenila naziv u Državna središnja obrtna škola.







Pod upravom kipara Vojte Braniša (1932–39) škola je reformirana i modernizirana. U tome razdoblju osnovani su strojobravarski, elektrotehnički, tekstilni i keramički odjel, a započeo je djelovati i djelovodski program za obrtne poslovođe (majstorska škola) s istim odjelima.

Početkom II. svj. rata u prostor internata useljena je vojska, ali se nastava, iako u znatno manjem opsegu, ipak održavala. U razdoblju NDH škola je djelovala pod nazivom Središnja obrtna škola. Dolaskom nove vlasti 1945. bila je rasformirana u dvije škole: u I. industrijskoj školi učili su se obrti, a u II. industrijskoj školi umjetnički programi. Ujedinila se 1948., kada je, ponovno pod upravljanjem V. Braniša (do 1958), nastavila djelovati pod nazivom Škola primijenjene umjetnosti, dok je internat ukinut. Zahvaljujući Branišu koji je kao pedagoge angažirao članove grupe → EXAT 51, stvoren je novi profil škole zasnovan na iskustvima Bauhausa. U sljedećem je razdoblju osnovano devet odjela – za unutrašnju arhitekturu, aranžerstvo, fotografiju, grafiku, keramiku, kiparstvo, plemeniti metal, slikarstvo i tekstil, koji uz manje izmjene djeluju i danas. Reformom školstva 1977. škola je postala sastavnim dijelom Obrazovnoga centra za kulturu i umjetnost u Zagrebu, a današnji naziv nosi od 1985. Tada osnovan školski izložbeni prostor, nazvan po I. Kršnjavom kao jednome od osnivača škole, ustalio se slijed izložbi radova nastavnika i učenika u domeni primijenjene umjetnosti i dizajna. Od 2017. ravnatelj je Filip Pintarić.













Škola je od osnutka sudjelovala na mnogobrojnim domaćim i svjetskim izložbama (Industrijska i gospodarska izložba u Budimpešti, 1885; Milenijska izložba u Budimpešti, 1896; svjetske izložbe u Parizu, 1900. i 1937., New Yorku, 1939., Rimu, 1941). Kroz nju su, kao nastavnici ili učenici prošli mnogobrojni istaknuti hrvatski likovni i primijenjeni umjetnici novijega doba. Profilirala je različite smjerove iz kojih je nastao niz samostalnih srednjih strukovnih škola (tehnička, graditeljska, elektrotehnička, tekstilna, grafička, kemijska), te visokoškolske institucije poput Akademije likovnih umjetnosti, → Arhitektonskoga fakulteta (sv. 3) i → Građevinskoga fakulteta (sv. 3) u Zagrebu.

Xellia d. o. o., poduzeće za istraživanje i razvoj farmaceutskih proizvoda sa sjedištem u Zagrebu, utemeljeno 2011. Dio je međunarodnoga farmaceutskoga poduzeća Xellia Pharmaceuticals sa sjedištem u Kopenhagenu te centar izvrsnosti za istraživanje i razvoj tog poduzeća. Usmjereno je na sustavno istraživanje i razvoj novih i poboljšanih antiinfektivnih → lijekova i inovativnih → farmaceutskih tehnologija, prijeko potrebnih za borbu protiv teških i za život opasnih bakterijskih i gljivičnih infekcija, uključujući sojeve visokootporne na većinu postojećih lijekova.

Iako su postojeći antiinfektivni aktivni farmaceutski sastojci (engl. active pharmaceutical ingredient, API) i sterilni gotovi farmaceutski proizvodi (engl. finished dosage forms, FDF) glavni segment poslovanja Xellije, ulaže se i u istraživanje i razvoj novih, inovativnih i patentiranih molekula (engl. new chemical entity, NCE). Godine 2019. Američka agencija za hranu i lijekove (FDA) odobrila je za uporabu novi farmaceutski pripravak koji uz → antibiotik vankomicin sadržava nove pomoćne tvari (ekscipijense), a nositeljice patenata su hrvatske znanstvenice zaposlene u Xelliji Ivona Jasprica, Katarina Alilović i Sabina Keser. Taj farmaceutski pripravak nalazi se na svjetskom tržištu pod nazivom Premixed Vancomycin Injection in a Ready-to-Use infusion bag i, iako ne počiva na otkriću nove molekule, omogućava znatno lakšu primjenu toga vrlo važnog antibiotika u terapiji opasnih bolničkih infekcija, jer se u njemu vankomicin prvi put nalazi u obliku gotove infuzijske otopine spremne za uporabu, koja je stabilna na sobnoj temperaturi punih 16 mjeseci. Do sada se vankomicin pripremao iz praškastih injekcija, što je oduzimalo vrijeme medicinskom osoblju, davalo otopinu stabilnosti svega 12 do 24 sata na sobnoj temperaturi te uvodilo mogućnost neželjenih pogrešaka u proceduri, što u određenom broju slučajeva može uzrokovati neadekvatno liječenje teško oboljelih pacijenata.

Generalni direktor Xellije u Zagrebu je → Aleksandar Danilovski, potpredsjednik Uprave zadužen za globalno istraživanje i razvoj poduzeća Xellia Pharmaceuticals, a zagrebačko poduzeće čini oko 120 zaposlenika, većinom znanstvenika obrazovanih na hrvatskim sveučilištima iz područja biomedicinskih, prirodnih i biotehničkih znanosti sa stečenim iskustvom u hrvatskim poduzećima poznatima po snažnome povijesnom farmaceutskom naslijeđu.

Vupik plus d. o. o., poljoprivredno-industrijski kombinat sa sjedištem u Vukovaru, osnovan 1945.

Prvotno Savezno poljoprivredno dobro Vukovar protezalo se uglavnom područjem bivše grofovije Eltz (oko 800 ha oranica), u sastavu koje su bili Gornjak, Jakobovac, Grabovo i Ovčara u kojoj se nalazila prva uprava, a poslije su mu pripojena područja u mjestima Dubrava, Lug, Ilok, Sremski Borac, Labudnjača, Živa i Nizine. Prva poljoprivredna mehanizacija bila je zastarjela (konjske zaprege s plugovima preostalima iz II. svj. rata), što je otežavalo poljoprivrednu proizvodnju. Poduzeće je u to doba zapošljavalo oko 2000 radnika. Tijekom 1949. neka od naknadno pripojenih područja osamostalila su se, a poduzeće je izgubilo savezni značaj; od te je godine isprva djelovalo kao Republičko poljoprivredno dobro, a potom kao Poljoprivredni kombinat (PK) Vukovar. Posjedovalo je oko 3000 ha poljoprivrednoga zemljišta, a posjed je 1960–64. dodatno povećan pripajanjem okolnih poljoprivrednih zadruga. PK Vukovar tako je postao značajan proizvođač poljoprivrednih proizvoda koji je obrađivao poljoprivredno područje između Osijeka, Iloka i Tovarnika. Od 1964. djelovao je kao Poljoprivredno-industrijski kombinat (PIK) Vukovar. Novi, znatno moderniji pogoni omogućili su mu velik razvoj tijekom 1970-ih i 1980-ih, kada je obrađivao oko 14 000 ha oranica i 750 ha plantažnih vinograda te posjedovao govedarsku i svinjogojsku farmu, klaonicu, vinske podrume, silose, mlin, tvornicu stočne hrane i pogon za doradbu sjemenske robe. U Vukovaru je 1980. kombinat izgradio Hotel Dunav. Godine 1982. promijenio je ime u Vupik Vukovar, a do 1989. djelovao je kao RO.

Tijekom Domovinskoga rata Vupikovi su objekti teško oštećeni, dio obradivih površina više se nije mogao koristiti, a poduzeće je 1991–98. poslovalo iz Zagreba. Privatizacijom 1994. Vupik je postao dioničko društvo u vlasništvu Hrvatskoga fonda za privatizaciju. Mirnom reintegracijom hrvatskoga Podunavlja (1998) uprava poduzeća vratila se u Vukovar, a organizacijskim promjenama idućih godina odvojila su se mnoga poduzeća (1999. Vinogradarstvo Ilok, 2000. Agro-Tovarnik, 2002. Luka Vukovar). Vupik je 2010. postao član koncerna Agrokor, što mu je omogućilo dodatnu modernizaciju ratom oštećene radne opreme. Ulaganja su bila usmjerena u sve segmente ratarske i stočarske proizvodnje, u novu poljoprivrednu mehanizaciju, vinarije, rekonstrukcije silosnih kapaciteta u luci na Dunavu (terminal za pretovar žitarica, uljarica i ostalih sipkih materijala, kapaciteta 200 t/h povezan sa silosom i utovarno-istovarnim kapacitetima na željeznici te sušara kapaciteta 30 t/h) i govedarskih farmi te u izgradnju vinogradarske kuće Goldschmidt (na obroncima Fruške gore, nedaleko od Vučedola). Godine 2015. pokrenuta je sjemenska proizvodnja kukuruza, soje i lucerne. Od 2019. poduzeće posluje kao dio Fortenova grupe pod imenom Vupik plus d. o. o.

Poduzeće danas obrađuje oko 7200 ha poljoprivrednoga zemljišta i ostvaruje dobre rezultate u proizvodnji žitarica i uljarica. Najzastupljenije su ratarske kulture, uz industrijsko i krmno bilje, pšenica, suncokret, soja, kukuruz i šećerna repa. Povrtlarska proizvodnja odvija se na 545 ha površina (u Grabovu). Najzastupljenije su povrtlarske kulture luk, grašak, kukuruz šećerac i mrkva. Poduzeće posjeduje jednu farmu za tov junadi, tri mliječne farme, dvije farme za uzgoj rasplodnog podmlatka te četiri svinjogojske farme, a stočna hrana za sve njih priprema se od sirovina iz vlastite proizvodnje. U vlasništvu Vupika danas je 120 ha vinograda. Investicijama u modernu mehanizaciju poboljšana je kvaliteta vina, a povećanjem kapaciteta vinarije i osuvremenjivanjem punionice Vupik je postao prepoznatljiv proizvođač vina.

Viro tvornica šećera d. d., tvornica za proizvodnju i preradbu šećera sa sjedištem u Virovitici, osnovana 1976. Do 2002. djelovala je pod nazivom Tvornica šećera Virovitica.

Probna proizvodnja započela je 1980., a početni dnevni kapacitet preradbe šećerne repe iznosio je 4000 t. Nov, tehnološki suvremeno opremljen, proizvodni pogon omogućavao je proizvodnju šećera iz šećerne repe i iz alternativnih sirovina (npr. šećerna trska). Ipak, tvornica se od osnutka, borila s nedovoljnom količinom kvalitetnih sirovina i preniskim cijenama šećera u svom okruženju. Kraće vrijeme (1984–89) bila je u sastavu PIK-a Virovitica. Od druge polovice 1980-ih poslovanje su olakšali program uslužne doradbe šećerne repe iz Mađarske i znatna ulaganja u proizvodnju šećerne repe. Tijekom 1990-ih tvornica je uglavnom proizvodila šećer iz šećerne repe (nusproizvodi bili su melasa i suhi rezanci), a u manjoj mjeri i sirovi šećer iz trske (sirovina iz uvoza). No, velik i nekontrolirani uvoz šećera tijekom 1990-ih ozbiljno je ugrozio poslovanje svih šećerana u Hrvatskoj. Poteškoće u poslovanju nisu utjecale na stalni broj zaposlenih, kojih je tijekom 1990-ih uglavnom bilo nešto više od 350, a tijekom kampanje preradbe šećerne repe tvornica je dodatno, sezonski, zapošljavala 150 do 200 radnika. Potkraj 1990-ih tvornica je često mijenjala vlasnike (osječko poduzeće Novalić od 1998., nizozemski Cosun od 1999), a 1999. proglasila je stečaj. Imovinu poduzeća na javnoj su dražbi 2002. otkupila poduzeća EOS-Z iz Zagreba i Robić iz Velike Gorice, koji su ga uspješno restrukturirali i ponovno pokrenuli proizvodnju. Nastavilo je djelovati kao Viro, društvo s ograničenom odgovornošću, a od 2005. kao dioničko društvo.

Proizvodni asortiman šećerane sastojao se od konzumnoga bijelog šećera, pasteriziranoga tekućeg šećera (za industriju alkoholnih pića), melase i suhoga briketiranog repina rezanca. Tijekom 2014. tvornica je preradila 615 616 t šećerne repe i proizvela 76 836 t šećera, 26 006 t suhoga rezanca, 24 135 t melase i 13 313 t prešanoga rezanca. Godine 2019. čak 90% proizvedenoga šećera tvornica je izvezla na tržište EU-a, najviše u Njemačku, Veliku Britaniju, Slovačku, Italiju, Mađarsku i Sloveniju. Briketirani repin rezanac izvozio se na tržište Italije, Mađarske i Slovenije. Poteškoće u poslovanju počele su utjecati i na broj zaposlenih pa je šećerana 2014. zapošljavala 185 radnika, a početkom 2020. njih 120. Kako bi bile konkurentne na svjetskom tržištu šećera, 2019. tvornica Viro se s preostale dvije hrvatske tvornice šećera (→ Tvornicom šećera Osijek i županjskom → Sladoranom) spojila u poduzeće Hrvatska industrija šećera. Tijekom 2020., zbog nedostatka sirovina, Viro je prestao s proizvodnjom šećera.

Varaždinska industrija svile (VIS), poduzeće za proizvodnju tkanina od svile, pamuka i drugih srodnih sirovina sa sjedištem u Varaždinu.

Baštineći stoljetnu varaždinsku tradiciju uzgoja i proizvodnje svile, osnovana je 1929. na inicijativu austrijskih i švicarskih industrijalaca i bankara Emeriha Madarasza, Ludwiga Buchwalda, Julija i Leopolda Oblata. U njihovu je vlasništvu bila trećina dionica, dok su ostale imali domaći poduzetnici, među ostalima Ernest Buchwald te Mihajlo Friedländer, koji je obnašao i funkciju ravnatelja. Tvornica je počela raditi 1930. s 36 tkalačkih razboja poduzeća Dietrich, proizvodeći svilene tkanine za ženske haljine, kravate, marame i tkanine za podstave. Bilježeći stalni napredak i povećanje proizvodnje, 1939. imala je već 196 tkalačkih razboja i pripremu sa snovanjem i prematanjem te malu bojadisaonicu s oplemenjivanjem tkanina. Te je godine zapošljavala oko 450 radnika, te proizvela 1,45 milijuna metara tkanina.

Tijekom II. svj. rata tvornički je sklop bio znatno oštećen. Proizvodnja ni tada nije stala, ali se proizvodilo samo za vojne potrebe. Nakon rata sanirani su porušeni objekti i oštećeni strojevi, te je oživljena proizvodnja iz koje su se akumulirala sredstva za automatiziranje dijela strojeva te za kupnju nekoliko novih. U tome je razdoblju poduzeće prešlo u državno vlasništvo. Ubrzo je postignuta prijeratna razina zaposlenosti i proizvodnje, nakon čega je slijedilo proširenje osnovne te uspostavljanje novih djelatnosti. Godine 1950. osnovan je odjel za filmski tisak, 1956. pogon konfekcije, 1957. pogon za proizvodnju kišobrana, a 1959. pogon za proizvodnju galanterije.







Pogoni za proizvodnju konfekcije i kišobrana 1958. odvojili su se od poduzeća te nastavili djelovati kao samostalne radnje – Zanatska radnja muške, ženske i dječje konfekcije, koja je proizvodila uglavnom žensko rublje, kravate, marame, šalove i druge odjevne predmete, te Zanatska radnja muških, ženskih i dječjih kišobrana, koja se bavila izradbom i popravcima kišobrana. Radnje su se 1959. udružile u Zanatsko poduzeće za proizvodnju konfekcije i kišobrana Ivančica, koje je 1961. pripojeno Varaždinskoj industriji svile, čime je formirano novo poduzeće pod nešto izmijenjenim nazivom – Varaždinska industrija svile, konfekcije i kišobrana. Od 1962. u sastavu poduzeća nalazio se i novoosnovani pogon u Ivancu za proizvodnju svilenih tkanina od prirodnih i umjetnih vlakana. Počeo je raditi s 82 radnika i 42 tkalačka razboja.

Pogonu konfekcije je 1971. pripojena Vinička tvornica rublja, koja je dotad djelovala u sastavu Domaće tvornice rublja u Zagrebu. Godinu dana nakon toga otvorena je Konfekcija Jalžabet, 1982. Konfekcija Babinec, a 1985. Konfekcija Budinščina.

Potkraj 1960-ih poduzeće je osmislilo i započelo proizvodnju sportskoga asortimana proizvoda YASSA (Jugoslavenski asortiman sportskih artikala). U matičnome pogonu početkom 1980-ih prošireni su kapaciteti, izgrađena je nova hala tkaonice i nabavljeno 80 tkalačkih razboja, te nova oprema za proizvodnju kišobrana. Godine 1983. poduzeće je zapošljavalo više od 2600 radnika, a njegovi su pogoni za proizvodnju konfekcije godišnje proizvodili oko 1,3 milijuna komada različitih odjevnih predmeta te oko 500 000 kišobrana i suncobrana.

Tijekom 1990-ih, u tranzicijskim procesima i raspadom Jugoslavije, došlo je do gubitka tržišta, te time do smanjivanja proizvodnje i broja radnika. Pogoni za proizvodnju konfekcije te galanterije i kišobrana odvojili su se od pogona za proizvodnju tkanina, te nastavili djelovati kao samostalna privatna poduzeća. U sastavu VIS Konfekcije d. d. za proizvodnju odjeće i rublja djeluju četiri proizvodna pogona – Varaždin, Jalžabet, Budinščina i Vinica, s ukupno oko 300 zaposlenih radnika (2017). VIS Promotex d. o. o., sljednik pogona za proizvodnju kišobrana i galanterije, bavi se proizvodnjom tekstilnih i promotekstilnih proizvoda, posebice promotivnih suncobrana, a zapošljava oko 190 radnika (2017). Poduzeće VIS Tkanine d. d. za tkanje tekstila ugašeno je 2005.