Plivačko-vaterpolski centar Mladost u Zagrebu, središnji objekt Sportskog parka Mladost u Zagrebu s dvoranskim plivalištem dojmljive arhitekture. Grijanje je riješeno uporabom geotermalne vode.

Izgrađen je 1987 (projektanti: V. Penezić, K. Rogina).

Školska sportska dvorana Mladost u Karlovcu, jedna od prvih suvremenih sportskih dvorana u Hrvatskoj; i danas je središnji objekt karlovačke sportske infrastrukture.

Izgrađena je 1966–67 (projektanti: S. Jelinek, F. Dulčić, S. Krajač).

Sokolana u Bjelovaru, dom Hrvatskoga sokola s dvoranom za tjelovježbu. Lijep je primjer sličnih građevina koje su se početkom XX. st. gradile u mnogim hrvatskim gradovima kao središta sportskog i društvenog života.

Podignut je 1911–12 (projektanti: M. Pilar i D. Sunko).

Dom Hrvatskog sokola u Zagrebu, svojedobno najveća dvorana za vježbanje (gombaona) u Zagrebu, izgrađena 1883. uz sudjelovanje M. Lenucija.

Zajedno s istočnim krilom dograđenim 1884 (projektant: M. Antolac) i zapadnim krilom 1895 (Fellner i Helmer) činila je Hrvatski dom, kojemu je 1929. dograđena dvorana prema jugu (A. Freudenreich, J. Deutsch). Danas se u Hrvatskom domu nalaze prostorije Zagrebačkog tjelovježbenog društva Hrvatski sokol, Akademije dramskih umjetnosti i Hrvatskoga narodnog kazališta.

Građanska streljana na Tuškancu, prva javna sportska građevina u Zagrebu.

Streljana na otvorenome izgrađena je 1808., a zgrada streljane 1838 (dograđena je 1882–85. prema projektu J. Jambrišaka i M. Lenucija). Dugo je bila središte sportskog i društvenog života grada, a od 1930-ih je kinodvorana.

opskrba vodom i odvodnja, komunalne djelatnosti koje objedinjuju proces dovoda i raspodjele vode od izvorišta do potrošača te odvoda otpadnih voda kao posljedice njenog korištenja.

Opskrbu vodom čine sustav građevina i mjera kojima se voda zahvaća iz okoliša, dovodi u stanje zdravstvene ispravnosti te isporučuje do krajnjih korisnika. Cjeloviti vodoopskrbni sustav (vodovod) najčešće se sastoji od vodozahvatnih građevina (cisterne, kaptaže izvora, zdenci, zahvati površinskih voda) koje služe za zahvat (uzimanje) vode na nalazištima poput izvora, akumulacija, otvorenih tokova, → podzemnih voda (sv. 2) i dr., crpne stanice koja služi za crpljenje vode iz bunara, rijeka, nisko položena izvora te za potiskivanje u vodospremnik, uređaja za preradu (kondicioniranje) → vode (sv. 2) za piće koji poboljšavaju kvalitetu vode fizikalnim, kemijskim i biološkim postupcima uklanjanjem otopljenih plinova, krutina i tekućina te živih organizama što ju čini neprikladnom za piće, a istodobno uklanjaju neugodne mirise, okus i boju, smanjuju tvrdoću i korozivnost vode, vodospremnika, građevnih objekata u kojima se voda skuplja kada je potrošnja manja, a služe u onim razdobljima kada je povećana, te vodoopskrbne mreže (vodovodne cjevovodne mreže), koja obuhvaća cijevi te pridružene funkcionalne elemente kojima se voda iz vodospreme razvodi do krajnjih potrošača, odn. ventile (zasune), hidrante, naprave za redukciju tlaka vode u mreži, manometre, registratore vodostaja i potrošnje u spremnicima, priključne garniture i registratore potrošnje (kućni vodomjeri) i dr.

Korisnici različitim aktivnostima, najčešće izravno, u vodu unose onečišćenja, pri čemu nastaju otpadne vode koje postaju nepodesne za ponovno korištenje i ne smiju se ispustiti natrag u okoliš bez pročišćavanja. Odvodnja podrazumijeva i odvod oborinskih voda te višak voda s poljoprivrednih površina. Javni sustavi odvodnje sakupljaju otpadne i oborinske vode u iste provodnike, kanalizacijske mreže, ili ih skupljaju odvojeno i prije ispuštanja u prijamnik zajedno ili odvojeno pročišćavaju. Kanalizacijska mreža sastoji se od unutarnjih uređaja u zgradama i industrijskim pogonima (sanitarni uređaji, naprave za hvatanje i taloženje pijeska, masti i ulja, naprave za razrjeđivanje i neutraliziranje agresivnih tvari, odvodne cijevi do sabirnoga cijevnog voda), vanjske kanalizacijske mreže, crpnih stanica s tlačnim cijevnim vodovima, objekata za pročišćavanje i za ispuštanje otpadnih voda. Na područjima bez izgrađene javne vanjske kanalizacijske mreže otpadne vode iz stambenih zgrada zadržavaju se u septičkoj jami. Vanjska kanalizacijska mreža najčešće se polaže podzemno (zatvoreni kanali), a samo se iznimno njezini dijelovi izvan naseljenih mjesta grade kao otvoreni kanali. Sastavljena je od cijevi izrađenih od betona, armiranoga betona, kamenštine, čelika, lijevanoga željeza, plastike i dr. Osim cijevi, čini ju i niz uređaja, kao što su ulazna (revizijska) okna za pregled, čišćenje i održavanje kanala, okna za prekidanje pada, okna za skupljanje oborinskih voda i za ubacivanje snijega, rasteretne komore s preljevima i dr. Temeljni princip upravljanja otpadnim vodama je njihovo smanjenje po volumenu i teretu onečišćenja promjenom ili unapređenjem tehnološkog postupka proizvodnje i smanjenjem koncentracija i tereta kroz različite postupke pročišćavanja. Uslijed odvijanja procesa samopročišćavanja otpadnih voda u prijamniku moguće je prilikom ispuštanja pročišćenih otpadnih voda ispustiti i određenu količinu onečišćenja, a da se ne naruši propisana kakvoća prijamnika.

Otpadnim vodama se uvjetno mogu nazvati i vode koje su korištene u hidroenergetskim objektima (→ hidroenergetski sustavi). Iako se kod proizvodnje energije u vodu ne ispuštaju onečišćenja, zbog načina zahvaćanja vode koje često zahtjeva izgradnju regulacijskih i akumulacijskih građevina (→ regulacije vodotoka), bitno se mijenjaju hidrodinamičke i morfološke značajke prirodnih vodnih tijela, što može rezultirati nepovoljnim promjenama trofičkog stanja voda koja podrazumijevaju promjenu u fizikalnom, biološkom i kemijskom sastavu, zastupljenosti flore i faune i mikroklimatskih uvjeta. Termopolucija ili termalno onečišćenje najčešće se javlja korištenjem i ispuštanjem voda koje se koriste za hlađenje u industrijskim tehnološkim postupcima ili kod proizvodnje energije u termo i nuklearnim elektranama.

Opskrba vodom i odvodnja – od samih početaka do danas

Razvoj društava u pravilu je vezan s dostatnošću vode i pomnim planiranjem ne samo njezinog korištenja, već i konačnog zbrinjavanja otpadnih voda. Prve ljudske zajednice koristile su jednostavne sustave, u pravilu otvorene kanale, za usmjeravanje i dovod vode iz prirodnih izvorišta. Prvi poznati plitki kopani zdenci iz kojih se voda mogla grabiti rukom pronađeni na Cipru te području današnjeg Izraela i Palestine (8500−6500. pr. Kr.). U dolini između rijeka Tigris i Eufrat, današnji Irak, hasunsko, halafsko, ubaidsko, uručko te sumersko društvo, kao i na to područje druge došljačke kulture, gradile su sustave za navodnjavanje i obranu od poplava (5000−3000. pr. Kr.). U sumerskim gradovima Nippur i Eshnunna pronađeni su najraniji sustavi glinenih cijevi koje su se izrađivale ručnim oblikovanjem mješavine gline i slame u kraće cijevi te sušenjem, i kojima se kišnica dovodila do zdenaca i cisterni, a otpadna voda odvodila iz naseljenih područja (oko 4000. pr. Kr.). Na području današnje Škotske, pronađeni su ostaci primitivnog unutarnjeg sustava kamenih kanala za dovod i odvod vode (3000. pr. Kr.).

Najraniji dokazi organizirane urbane vodoopskrbe i odvodnje vezuju se za gradove Harappa, Mohenjo Daro i Rakhigarhi u dolini rijeke Ind, gdje se voda dobivala iz gradskih zdenaca, a iz prostorija namijenjenih kupanju se otpadna voda odvodila u natkrivene odvodne kanale trasirane duž glavnih gradskih ulica. Stubasti zdenci, građeni poglavito u Indiji i Pakistanu, primjeri su specifičnih građevina za zahvaćanje vode čija je konstrukcija bila prilagođena sezonskim fluktuacijama u dostupnosti vode, a čije su galerije i komore često bile bogato i precizno isklesane. Na području današnjeg Irana razvio se, oko 1000. pr. Kr., sustav transporta vode u sušnim klimatskim uvjetima bez isparavanja većeg dijela vode, pod imenom Qanat. Građen je kao niz dubokih, vertikalnih okana nad blago nagnutim horizontalnim tunelom kojim se voda gravitacijski dovodila. Sustav se pod sličnim imenom širio i na druge zemlje sjeverne Afrike i Bliskog istoka, a u nekim zemljama su i danas u upotrebi. Sustav cisterni Tawila u jemenskom Adenu izgrađen u razdoblju između 5. i 1. st. pr. Kr., služio je za prikupljanje oborinskih voda s masiva Shamsan te zaštitu grada od bujičnih poplava. Sastojao se od niza cisterni, različitog oblika, ukupnog kapaciteta oko 70 000 m³. Arheološki dokazi i kineski dokumenti otkrivaju da su stari Kinezi kopali duboke zdence za pitku vodu još prije 6000 do 7000 godina. U gradu Zhangzhou, u vrijeme dinastije Shang (1600−1046. pr. Kr.), građeni su podzemni tuneli koji su kanalizirali i dovodili vodu iz obližnjih rijeka za opskrbu javnih i privatnih objekata. Gradski kanalizacijski sustav se također sastojao od podzemnih odvodnih kanala.

Egipćani su uz rijeku Nil razvili napredne sustave kanala i nasipa u svrhu navodnjavanja polja te regulacije razine vode i zaštite usjeva tijekom sezonskih poplava. Otkrivena je i mreža bakrenih odvodnih cijevi za piramidu Sahure i susjedni hramski kompleks u Abusiru, čija gradnja datira oko 2400. pr. Kr. Starogrčki gradovi su pri vodoopskrbi koristili objekte kao što su aeracijski spremnici, pješčani filtri, filtri od terakote ispunjeni ugljenom i taložnici za reguliranje kakvoće vode. Prvi sustavi vodoopskrbe u Grčkoj, temeljeni na skupljanju kišnice, pojavljuju se u ranominojskom razdoblju (oko 3200−2100. pr. Kr.), u naseljima Chamaize i Trypiti na istočnoj Kreti. Iz srednje minojskog razdoblja (2100−1580. pr. Kr.) akveduktom se s izvora Mavrokolympos dovodila voda u palaču Knossos. Pella je jedan od prvih poznatih gradova u staroj Grčkoj koji je imao opsežan i sofisticiran sustav vodoopskrbe i odvodnje, a činile su ga razgranate mreže cjevovoda od terakote koji su bili povezani s pojedinačnim kućama u većem dijelu grada. Atena se svojedobno opskrbljivala vodom s tri akvedukta te su kućanstva raspolagala sustavima opskrbe vodom pod tlakom. Terakota je također korištena za cjevovode manjih profila, dok su se veće količine vode dovodile i odvodile kanalima od kamenih blokova pravokutnog poprečnog presjeka, a zatvoreni kanali su bili pokriveni kamenim pločama. Akvedukt na otoku Samosu u formi tunela sagrađen je u VI. st. pr. Kr. za dovođenje vode u glavni grad otoka, te je svojedobno smatran jednim od tri najveća djela u cijeloj Grčkoj. Sam tunel nije provodio vodu, već se na pod tunela položio cjevovod od terakote. Akvedukt Jerwan, vjerojatno najstariji poznati akvedukt, stoljećima je prethodio rimskim građevinama. Izgrađen je od više od dva milijuna kamenih blokova i lukova, a dio je većeg kanala Atrush koji je izgradio od 703−690. pr. Kr. asirski kralj Sennacherib za potrebe navodnjavanja. Akveduktom visokim 9, širokim 22 i dugačkim 280 m tekla je voda kroz otvoreni kanal dubine oko 40 cm na vrhu konstrukcije, konstantnim uzdužnim nagibom oko 12,5 m/km, a što je osjetno strmije od nagiba pronađenim u rimskim akveduktima koji variraju između 1,5−3,0 m/km.

Rimljani su u razdoblju svoje vladavine (146−330. pr. Kr.) dodatno razvijali i unaprijedili tehnologiju grčkoga razdoblja. Korištene su cijevi od olova, terakote, kamena i drveta koje su opskrbljivale vodom domove, javne bunare, fontane, kupališta, javne zahode, te omogućavali navodnjavanje, hranjenje stoke i dr. Dovod vode do gradova bio je gravitacijski, a ako to topografija ne bi dopuštala, gradili su se akvedukti, tuneli i sifoni. Upravo su akvedukti su bili najzastupljeniji način transporta vode do rimskih gradova, a voda se zahvaćala na prirodnim arteškim izvorima, zdencima i branama na vodotocima. Vodeni kotač, poznat kao Noria, koristio se za zahvaćanje i upuštanje vode u akvedukte. U razdoblju od više od 500 godina izgrađeno je 11 akvedukata za vodoopskrbu drevnog Rima. Procjenjuje se da koncem I. st., kada je Rim imao oko milijun stanovnika, ukupan kapacitet svih akvedukata grada Rima iznosio od 520 000−635 000 m³ vode dnevno. Prvi akvedukt, Aqua Appia, igrađen je 312. pr. Kr. Možda najpoznatiji primjer akvedukta je Pont du Gard, koji doseže visinu od 49 m. Akvedukt Gier koji je služio vodoopskrbi grada Lyona uključuje i sifon koji se sastojao od devet paralelno položenih olovnih cijevi ukupne duljine 16,6 km. Odvodnja se temeljila na gravitacijskoj odvodnji otpadnih voda u prirodno vodno tijelo gdje bi se otpadne vode razrijedile i raspršile. Procjenjuje se da su prvi sustavi odvodnje starog Rima nastali oko VI. st. pr. Kr. po uzoru na Etruščane. Znatnije poboljšanje sustava odvodnje nastaje izgradnjom sustava Cloaca Maxima, tj. otvorenog kanala kojim su se otpadne vode Rima odvodile do rijeke Tiber. Tijekom srednjeg vijeka (oko 400−1400.) napredak na području vodoopskrbe i odvodnje bio je ograničen. Kupanje i adekvatni sanitarni uvjeti bili su poticani od strane ranokršćanskog svećenstva. Gradovi srednjovjekovnog islamskog svijeta imali su vodoopskrbne sustave pogonjene osnovnim hidrauličkim principima kako bi se osigurala dostatna količine vode za zahtijevano ritualno pranje u džamijama i hamamima (kupkama). Mali prirodni vodotoci koji su se koristili za odvođenje otpadnih voda su na kraju bivali prekriveni i funkcionirali kao kanalizacija. U gradovima su se izvodili i otvoreni rigoli i kanali za otpadne vode središtem ulica pa je otpadna voda fizički dijelila ulice na dvije polovice.

S erom prosvjetiteljstva dolazi i do tehnološkog napretka u opskrbi vodom i odvodnji. U XVIII. st. se u Londonu uspostavljaju privatne vodoopskrbne mreže, a prvi vodovod koji je imao kondicioniranu vodu postavio je inženjer James Simpson za tvrtku Chelsea Waterworks Company u Londonu 1829. Prvu zatvorenu kanalizaciju, dugu 300 m, izgrađenu u ulici Montmartre u Parizu, projektirao je Hugues Aubird 1370. Kroz XIV. i XV. st. građene su kanalizacije kakve poznajemo i danas. Moderni kanalizacijski sustavi prvi put su izgrađeni sredinom XIX. st. upravo kao reakcija na pogoršanje sanitarnih uvjeta do kojih je dovela izrazita industrijalizacija i urbanizacija. Baldwin Latham (1836−1917), britanski građevinski inženjer i pionir u sanitarnom inženjerstvu, uveo je jajolike kanalizacijske cijevi u sustave javne odvodnje jer su pokazivale prednosti u pogonskim karakteristikama u odnosu na konvencionalne pravokutne kanale. Porastom sviješću o zdravstvenoj ispravnosti vode, usporedno s izgradnjom komunalne infrastrukture, razvijali su se i sustavi za kondicioniranje vode za piće. Još drevni sanskrtski tekstovi govore o kuhanju, izlaganju sunčevoj svjetlosti i filtriranju ugljenom, kao metodama za smanjenje zamućenosti vode. Drevni Egipćani čak su koristili prirodne koagulante, tj. tvari koje se i danas koriste za uklanjanje suspendiranih čestica iz vode za piće. Grci i Rimljani koristili su metode pročišćavanja uključujući filtraciju pijeskom, taloženje vode i skladištenje u bakrenim posudama. Značajniji napredak u kondicioniranju vode postignut je tijekom 1800-ih. Liječnik John Snow je tijekom izbijanja kolere u Londonu 1854. dokazao da je za širenje epidemije zaslužna zdravstveno neispravna voda. Početkom XX. st. nekoliko gradova u SAD-u izgradilo je uređaje za kondicioniranje vode, uključujući dezinfekciju vode za potrebe javne vodoopskrbe, a gdje su također 1914. uspostavljeni prvi standardi za vodu, primarno usredotočeni na bakteriološke parametre.

Vodoopskrba i odvodnja u Hrvatskoj

Razvoj urbanih sredina na području Hrvatske intenzivira se dolaskom Rimljana koji su gradili sustave organizirane javne vodoopskrbe i odvodnje. Rješenja za dovod vode sastojala su se od građevina kao što su gravitacijski otvoreni ili zatvoreni (zasvođeni ili popločeni) kanali, najčešće pravokutnog poprečnog presjeka, sifoni s tečenjem pod tlakom, mosne konstrukcije te tuneli. Ovi akvedukti (vodovodi) su sadržavali i objekte (okna) za pregled i održavanje, a što su elementi koji se izvode i danas. Na području današnje Dalmacije, otkriveno je 11 rimskih akvedukata.

Za potrebe opskrbe pitkom vodom Navalie (Novalja) sagrađen je 4 km dug akvedukt od izvora Škopalj. Tunelska dionica od 1042 m iskopana je u stijeni te ima 9 vertikalnih okana, visine 5−44 m. Prosječna širina tunela iznosi oko 0,6 m, a visina mu varira od 1,2−2,2 m. Akvedukt je otkriven u prvoj polovini XIX., a početkom XX. st. je ponovno korišten te su njime položene vodovodne cijevi do izvora na kojem se voda zahvaćala vjetrenjačama. Danas više nije u funkciji i dostupan je posjetiteljima iz podruma Gradskog muzeja u Novalji. Na otoku Pagu, u mjestu Cissa (Caska) pronađeni su dijelovi akvedukta duljine 12 km, koji je od izvorišta na području Kolana do Cisse slijedio prirodni pad terena, pri čemu je na nekim mjestima bio postavljen na nosače. Pronađeni su samo donji dijelovi kanala, širine 18 cm.

Akvedukt Aenone (Nin), sagrađen u I. st., opskrbljivao je grad vodom iz izvora Boljkovac, udaljenog oko 3,5 km od samoga grada. Izveden je kao plitko ukopani kanal širine oko 0,8 m, pratio je prirodni nagib terena, s vrlo blagim uzdužnim nagibom, koji je varirao od 0,008−0,01%. Na izvorištu su pronađeni ostaci poligonalne zahvatne građevine i kanal koji je vodio vodu prema Ninu. Na akveduktu se nalaze i dvojne ustave te početak drugog paralelnog kanala koji je vjerojatno napajao okolno područje grada. Za grad Jader (Zadar) su, za vrijeme cara Trajana, potkraj I. st., izgrađena dva akvedukta. Stariji, duljine 40,4 km, dovodio je vodu s izvora Biba u blizini Vranskog jezera. Širina kanala iznosila je 0,6 m, a uzdužni pad od 0,06−0,25%. Trasa akvadukta, u duljini oko 5 km, sadržavala je i konkavnu dionicu s visinskim padom oko 36 m. Ova dionica premoštena je sifonom od kamenih elemenata promjera 35 cm i olovnom cijevi unutarnjeg promjera oko 15 cm. Akvadukt rimskog naselja Asseria (Benkovac) je vjerojatno pravocrtno, u duljini oko 4 km, bio spojen sa zdencem Čatrnja iz kojeg je dobivao vodu. Od akvadukta su pronađena samo dva kamena bloka gravitacijskog kanala s usječenim žlijebom širine 19,5 cm, te ostatci nosača širine samo 56 cm.

Akvedukt Scardone (Skradin) nije temeljito istražen, ali se pretpostavlja da je bio dug oko 6 km te da je vodu zahvaćao iznad slapova Skradinskog buka. Akvedukt vojnog logora Burnum nedaleko od Knina, utemeljenog početkom I. st., bio je u funkciji 536. ili 537. Voda se zahvaćala na izvoru Glib u Plavnom polju, a s obzirom na složenost konfiguracije terena, trasa je dijelom prolazila zasjecima i usjecima kroz stijene dubine do 9 m, s dnom širine oko 30 cm. Na povoljnijim je dionicama kanal, širine 42 cm i visine 30 cm, prolazio nadzemno te su njegovi ostaci kasnije iskorišteni kao putovi ili ogradni zidovi. Ukupna dužina akvedukta bila je 32,6 km, s visinskom razlikom 171 m, i s prosječnim uzdužnim padom 0,524%. Smatra se da je kapacitet akvedukta iznosio oko 160 l/s. Na sredini trase pronađeni su ostatci vodospreme dimenzija 138 × 25 m.

Akvedukt Salone (Solin), duljine 4,9 km, sagrađen je u I. st., a dobivao je vodu s izvora rijeke Jadro. Kanal širine 0,6−1,0 m i visine 0,7−1,2 m građen je od kamenih ploča, a s vanjske je strane obzidan zidom od lomljenog kamena. Dijelom je bio ukopan u teren, dijelom pratio teren, a dijelom je bio položen na kameni most. Prosječni uzdužni pad kanala varirao je od 0,18−0,27%. Najreprezentativniji i najbolje očuvan kasnoantički vodovod u Hrvatskoj je Dioklecijanov akvedukt, građen istovremeno s Dioklecijanovom palačom, krajem III. i početkom IV. st. Gravitacijski se kanal, dužine 9,5 km, proteže, kao i Solinski akvedukt, od izvora rijeke Jadro do palače u Splitu, s ukupnim padom od 33 m. Najvećim je dijelom, oko 7,1 km, položen po prirodnom terenu, dok je u duljini oko 600 m nadzeman s lukovima. Tunelski dio čini dionica duljine oko 1,7 km. Profil akvedukta u prosjeku iznosi 0,6 × 1,2 m, a uzdužni nagib varira od 0,065−0,266%. Procjenjuje se da mu je kapacitet bio oko 350 l/s, a što je bilo i više nego dovoljno za potrebe stanovnika palače i okolnih naselja. U funkciji je bio do VII. st. Otpadne vode unutar Dioklecijanove palače su se prikupljale sustavom kanala, a izvan palače su se upuštale u prirodne potoke koji su otpadne vode odvodile u more. Padom Rimskog carstva i dolaskom Avara i Slavena uništava se i pljačka Salona i Dioklecijanov vodovod. Zdenci tad postaju jedini način opskrbe vodom od kojih su neki očuvani do danas. Vodoopskrba Epidauruma (Cavtat) se od I. st. temelji na akveduktu duljine 23,6 km kojim se voda, najvećim dijelom prizemno, dovodila s izvora Vodovađa (Sv. Ivan). Profil akvadukta je bio zasvođeni kanal dimenzija kanala 0,45 × 0,6 m, a uzdužni pad je varirao od početnih 3%, pa do 0.07% neposredno prije grada. Za akvedukt logora Tilurij (Gardun pokraj Trilja) još nisu pronađeni ostaci, ali pronađeni natpis datiran 147−171. navodi da su pripadnici rimske VIII. kohorte sagradili toranj za podizanje vode.

Na području Istre organizirana vodoopskrba također započinje u rimsko doba, a jedini poznati primjer je grad Pula. Za ovaj antički vodovod nije pouzdano poznato s kojeg se izvora i na koji način dovodila voda, ali ostaci sustava ukazuju da je na povišenom dijelu iznad grada postojala središnja vodosprema iz koje se voda distribuirala do sekundarnih, niže smještenih cisterni. Ovakav koncept omogućavao je i regulaciju tlaka u samim cjevovodima. U centru grada, u blizini mora, postojao je najveći poznati vodozahvat, Nimfej. Kanali za odvod, u pravilu prekriveni kamenim četvrtastim pločama, nalazili su se uz prometnice. Iz rimskog su doba pronađeni još fragmenti olovnih cijevi koje su služile za dovod vode ispod rijeke Kupe za terme i vodovod grada Siska, kao i ostatci vodovoda u Varaždinskim Toplicama. U Dubrovniku su gradskim statutom iz 1272. propisani parametri za izgradnju septičkih jama i kanala za otpadne vode. Veliko je vijeće 1436. donijelo odluku o gradnji kanala s izvorskom vodom iz Šumeta u zaleđu grada. Vodovod je proradio 1438. Iznosio je 11 700 metara i prolazio donjim padinama Srđa.

U kopnenom su dijelu Hrvatske prva organizirana vodoopskrba također počinje dolaskom Rimljana s kojima se izvorišta formiraju u jednostavne vodozahvatne građevine i zdence, a voda putem prizemnih, podzemnih i nadzemnih akvedukata dovodi do cisterni u naseljenim mjestima. Distribucija vode do pojedinačnih objekata se obično vršila glinenim ili olovnim cijevima. Poznati su tako ostatci glinenih cjevovoda na području Iloka, Daruvara, Pakraca, Đakova te manjih naselja Oriovac i Sibinj kod Slavonskog Broda. Ostatci olovnih cjevovoda pronađeni su u blizini Kutine, Osijeka, Vinkovaca te naseljima požeške kotline. Na području Slavonije i Zagorja pronađeni su i ostatci rimskih termi, a ostatci kanala odvodnje pronađeni su u Benkovcu, Kopačevu, Osijeku, Vinkovcima i Osekovu pokraj Kutine. Rimska kolonija Mursa na području današnjeg Osijeka još je 133. imala status grada prvog reda što znači kako je morala imati izgrađen vodovod i kanalizaciju, što potvrđuju arheološki nalazi. Spominje se i vodovod iz XVII. st. za vrijeme turske vladavine. Veći zamah u izgradnji suvremenih, javnih vodovoda na području Hrvatske počinje na prijelazu iz XIX. u XX. st. kada se u većim gradovima formiraju javna poduzeća kojima je funkcija bila gradnja i upravljanje sustavima vodoopskrbe, a kasnije i odvodnje. Isti koncept, koji je tijekom vremena s promjenama političkih sustava i društvenih zajednica praćen promjenama vlasništva, zadržao se do danas.

Vodoopskrba i odvodnja područja grada Zagreba

Grad Zagreb leži na šljunkovitim aluvijalnim nanosima rijeke Save koje sadržavaju velike količine prirodno profiltrirane podzemne vode. Voda se u zdencima zahvaća pomoću pumpi te smješta u vodospreme, preventivno dezinficira plinovitim klorom i distribuira potrošačima putem vodoopskrbne mreže. Takav sustav vodoopskrbe u Zagrebu funkcionira od 1878. kada je svečano pušten u rad gradski vodovod puštanjem vode iz Manduševca. Vodovod se sastojao od zdenca promjera 5,6 i dubine 9,6 m izrađenog od lijevanoželjeznih ploča međusobno spojenih vijcima. Od zdenca je Ilicom vodila glavna cijev duljine 3919 m i presjeka 235 i 210 mm do vodospreme u Jurjevskoj ulici volumena 1560 m³. Uz zdenac izgrađena je strojarnica za smještaj crpki koje su tlačile vodu u tlačni i razdjelni cjevovod. Vodovod je osiguravao i vodu i za ulične hidrante za gašenje požara i polijevanje ulica, kojih je 1897. bilo oko 300. Prve godine na vodovod je bilo priključeno 219 zgrada, 1895. već njih 1316, a od 1897. svaki vlasnik kuće koja se nalazila uz izgrađeni vodovod morao je osigurati priključak. Kapacitet izgrađenog vodovoda bio je 53,2 l/s.

Zagreb je u vrijeme početka javne vodoopskrbe imao oko 30 000 stanovnika, a na vodoopskrbnu mrežu bilo je priključeno 11 150 ljudi. Jedinstveni vodoopskrbni sustav tijekom vremena se proširivao, ali se i dalje temeljio na zdencima za zahvaćanje podzemne vode koji su građeni na lijevoj obali Save i spremanju vode u gradske vodospreme pomoću crpki i tlačno-opskrbnih cjevovoda. Širenje vodoopskrbne mreže Zagreba činila je izgradnja vodocrpilišta Dančićeva (1928), Selska (1933), Botanički vrt (1934), Kruge, Vrbik (1946), Zadarska (1947), Držićeva (1950), Žitnjak (1954), Vrapče (1960), Remetinec (1962), Mala Mlaka (1964), Žitnjak II (1967), Sašnak (1972), Velika Gorica (1973), Stara Loza (1977), Zapruđe (1983), Horvati (1985), Prečko (1986), Petruševec (1987), Strmec (1991), vodosprema Tuškanac, Gornje Prekrižje (1903), Lašćina (1930), Remete (1933), Vrhovec (1940), Sokolovac (1946), Biškupec (1948), Granešina (1950), Jačkovina (1959), Šestinski vrh (1962), Bukovac (1973), Trsje (1981), Lončarićev put (1984), Oporovec (1986), Lisičina (1987), Teškovec (1989), Sv. Nedjelja (1991), Fabijanići (1994), Bizek (1996) te magistralnih cjevovoda vodosprema Sokolovac−vodosprema Trsje, Most Mladosti−Slavonska avenija, crpilište Sašnjak−vodosprema Bukovac, Travno (1978), Ulica Huga Ehrlicha−Most Slobode, Slavonska avenija−crpilište Žitnjak−Svetice, Savska cesta−Vodnikova ulica, Avenija Dubrovnik−Most Mladosti (1979), Ljubljanska avenija−crpilište Stara loza−Selska cesta (1985), Crpilište Horvati−Ljubljanska avenija (1987), Radnička cesta−Slavonska avenija, Avenija Dubrovnik−Horvati (1988), Ljubljanska avenija−Aleja Bologna (1989), Oporovec−Medvedski breg (1994) i dr. Izrazito poboljšanje opskrbe vodom ostvareno je 1964. kada je u vodoopskrbni sustav grada uključena voda iz savskog aluvija na desnoj obali Save, odn. najvećeg gradskog crpilišta Mala Mlaka. Crpljenje vode u Zagrebu danas se vrši na 7 vodocrpilišta iz 44 zdenaca. Uz vodocrpilište Mala Mlaka, najznačajnija su Sašnak, Petruševec i Strmec. Dužina vodoopskrbne mreže iznosi oko 3800 km, a dnevno se crpi oko 310 000 m³ vode. Sustav javne vodoopskrbe pokriva oko 800 km², čime je vodom opskrbljeno oko 900 000 stanovnika. Današnja gradska vodovodna mreža obuhvaća gradsko područje od Samobora na zapadu do Vrbovca na istoku te od padina Sljemena na sjeveru do novih gradskih naselja na južnoj obali Save.

Nakon izgradnje prvog vodovoda 1878., pristupa se 1880. prvom popisu svih dotada poznatih kanala ukupne dužine 4190 m. Izgrađivani su zidanjem opekom u živom vapnu ili djelomično kamenim ziđem, te su bili vrlo plitko položeni. Godine 1882. izgrađeni su prvi kanali od opeke za odvodnju otpadnih voda iz Gornjeg grada u potok Medvešćak, uz kojeg su prijemnici otpadnih voda bili i sljemenski potoci, Kunišćak, Kraljevec, Tuškanac i Jelenovac. Gradnja sustavne kanalizacije Zagreba započela je 1892. izvedbom odvodnog kanala s ušćem u Savu kod Žitnjaka te prelaženjem potoka Medvešćak iz Tkalčićeve ulice na Ribnjak. Prva lokacija glavnog odvodnog kanala bila je kod Petruševca, a njegovim produljenjem 1928−30. uljev u Savu pomaknut je na istok do Ivanje Reke. Izgradnjom glavnog odvodnog kanala stekao se preduvjet za daljnji razvoj sustavne odvodnje u gradu Zagrebu. Krajem XIX. st. radio se glavni odvodni kanal Branimirova−Vodnikova−Mihanovićeva−Jukićeva, a 1900. izgrađuje se sjeverni kanal u Ilici. Godine 1914. ukupna duljina kanalizacijske mreže iznosila je 71 km.













U razdoblju nakon 1945., kada je u gradu bilo izgrađeno 220 km kanalizacijske mreže, gradila se kanalizacija na području zapadno od potoka Črnomerec sve do Podsuseda, a na istoku prema Sesvetama. Prvi počeci izgradnje kanalizacijske mreže na desnoj obali Save vezani su za izgradnju Zagrebačkog velesajma, kada se gradi sabirni kanal u Aveniji Većeslava Holjevca (1956) s prvom crpnom postajom u kanalizacijskom sustavu te Aveniji Dubrovnik (1956−78). Zatvaranjem potočnog korita potoka Remetinec (1924−55) stvoren je jedan najznačajnijih kolektorskih objekata grada. Izgradnjom kolektora uz zagrebačku obilaznicu (1954−69) te kolektora Jankomir (1970−77) osigurani su uvjeti za razvoj i širenje kanalizacijske mreže na tom području. Značajni infrastrukturni zahvati s gledišta razvoja odvodnje u Zagrebu bili su i sabirni kanal llica−Bolnička (1954−56), kolektori Sokolska (1967−76), Vrapčak (1977−81), Fallerovo šetalište (1978−85), Mramoračka (1982−88), u središnjem dijelu grada kolektori Kuniščak (1926−69), Savica (1981−83), a na istoku kolektori Volovčica (1948), Dubrava (1957−64), Sesvete sa zapadnim ogrankom (1970−91), Ravnice (1978−84), te sabirni kanal u Aveniji Vukovar (1950−88), preko kojih se kanaliziraju veći kompleksi industrije i novih naselja. U današnje vrijeme na području grada Zagreba ima izgrađenih preko 2200 km javnih kanala raznih profila. Godine 2007. završena je izgradnja središnjeg uređaja za pročišćavanje otpadnih voda u jugoistočnom dijelu grada, u Gradskoj četvrti Peščenica–Žitnjak.







Vodoopskrba i odvodnja područja grada Splita

Od 1860−80. u Splitu su obavljani radovi na izgradnji suvremenih vodoopskrbnih sustava, obnovi Dioklecijanovog akvedukta i njegovoj integraciji s preostalim dijelovima sustava vodoopskrbe, izgradnji kanalizacije u gradskoj jezgri te ispusnog cjevovoda u more. Potkraj 1880. izgrađena je vodosprema s dvije komore volumena 530 i 250 m³ u današnjoj ulici Domovinskoga rata koja je, povezana gravitacijskim cjevovodima prema gradu, označila početak organizirane vodoopskrbe i odvodnje u Splitu. Prvi sustavi za dizanje vode kroz crpne stanice, koji su u tehnološkom smislu obuhvaćali cjelokupno kondicioniranje vode, izrađeni su od 1902−14. Od 1923−24. znatnije se proširuje vodovodna i kanalizacijska mreža, izgradnjom dva crpna postrojenja za vodoopskrbu Velog Varoša i Marjana, te Gripa i Firula. U međuratnom razdoblju izgrađeni su vodovodi naselja Vranjic, Mravince, Solin, Kaštela i Trogir.

Od 1927-31. izgrađena je crpna stanica Kopilica kapaciteta do 900 l/s s priključnom građevinom na dovodni kanal, uređajem za alauniranje, s dvije taložne komore, zgradom za brze filtere, vodospremom čiste vode i strojarnicom. Stagnacija razvoja vodoopskrbe i odvodnje uvjetovana je početkom II. svj. rata, tijekom kojeg su oštećeni odvodni kanali i oko 2000 m vodovodne mreže. Već 1945. uspostavljena je redovita vodoopskrba i odvodnja. Do 1956. je dovršena izgradnja crpnih stanica Ravne njive, Jugovinil, Kaštel Štafilić i vodosprema Marjan (2530 m³), Visoka (540 m³) i Gripe (780 m³). Izgrađen je novi kanal od izvora Jadra prema Splitu, s odvojcima prema Solinu, Kaštelima i Trogiru te su rekonstruirani osnovni magistralni pravci kanalizacije grada. Godine 1957. vodovodna mreža Splita sastojala se od 75 000 m cijevi (većinom lijevanoželjeznih), 3780 m³ vodospremničkog prostora te 7780 priključaka na vodovod. Vodoopskrbni sustav Splita opskrbljuje i ostala, nekad samostalna mjesta, a danas šire gradsko područje. Primjerice, prvi se na dovodni kanal splitskog vodovoda priključuje Vranjic 1910., a tvornica Salonit 1941. Danas se iz vodoopskrbnog sustava sa zahvatom vode na izvoru Jadra pitkom vodom opskrbljuju gradovi Split, Solin, Kaštela i Trogir te općine Klis, Podstrana, Seget i Okrug, dok u splitski vodoopskrbni i odvodni sustav spadaju i općine Marina, Muć, Dugopolje, Lećevica, Šolta i Prgomet.

Od 1880−1914., istodobno s razvojem vodovoda, provedena su ulaganja u razvoj suvremene kanalizacije. Na svim osnovnim gradskim pravcima otvoreni tokovi otpadnih voda su bili regulirani i natkriveni, a novi objekti priključeni na gradski kanalizacijski sustav. Nakon II. svj. rata intenzivirala se izgradnja kanalizacije na višim predjelima grada i formirala dva nova slivna područja s ispuštanjem vode u Sjevernu luku. Za razvoj kanalizacije u Splitu posebno je značajano razdoblje od 1960−80., kada su izgrađeni gotovo svi osnovni kolektori u gradu (Stinice−Pjat, Duje, Trščanska ulica, Ravne njive, Ulica Domovinskog rata, Ulica Brune Bušića i dr.). Godine 1976. puštena je u rad crpna stanica Bačvice s podmorskim ispustom, kao i prva faza sanacije Gradske luke. Druga faza sanacije završena je 1996. izgradnjom svih glavnih kolektora preljevnih građevina, te suvremenog mehaničkog uređaja za pročišćavanje otpadnih voda.

Vodoopskrba i odvodnja područja grada Osijeka

Počeci prvoga javnog vodovoda grada Osijeka vežu se uz gradnju osječke Tvrđe u sklopu koje je 1714. iskopano pet zdenaca. Zdenci su često presušivali i nisu mogli zadovoljiti potrebe vojske pa su vojne vlasti odlučile sagraditi prvi vodovod 1751. postavivši dvije vodene crpke uz obalu Drave. Iako se od kraja XIX. st. parcijalna mreža cjevovoda javne vodoopskrbe širila i granala na druge dijelove grada, gotovo svi pokušaji organizirane jedinstvene opskrbe vodom ostali su neostvareni sve do prve polovice XX. st. Od kraja 1920-ih suvremena vodoopskrba obuhvatila je stanovnike Novoga i Donjega grada, a nakon završetka II. svj. rata i rubne dijelove grada. Vodoopskrba se u Osijeku temeljila na izravnom zahvaćanju vode iz Drave sve do 1960., kada je ostvarena prva faza uređaja za pripremu vode za piće na lokaciji Nebo pustara. Kapaciteti te, prve faze pogona bili su 250−300 l/s, što je tada procijenjeno kao prihvatljiva vrijednost za opskrbu oko 50 000 stanovnika. Istovremeno je ostvaren novi zahvat dravske vode na lokaciji Pampas s crpnom stanicom i otvorenim taložnikom te vezom s uređajem za pripremu vode cjevovodom za sirovu vodu promjera 700 mm i duljine 2100 m. Do 1966. u Osijeku izgrađeno je oko 100 km novih opskrbnih vodovodnih cijevi.

Godine 1979. započeli su hidrogeološki radovi na lokaciji Vinogradi, sustav vodocrpilišta pušten u pogon 1984., a do 1986. završeni su radovi na 18 zdenaca crpilišta ukupnog kapaciteta 720  l/s. Tada je ujedno i prekinuta opskrba vodom iz rijeke Drave. Vodu se od crpilišta Vinogradi cjevovodom duljine 8 km dovodi na postojeći prošireni uređaj za preradu vode Nebo pustara. Obrađena voda se pohranjuje u vodospremnik od 1500 m³, iz kojeg se preko razdjelnog okna precrpljuje na taložnike, gdje se dodatkom flokulanta, vrši hidroliza i taloženje. U završnoj fazi prerade voda ide na završnu filtraciju, te se tako obrađena pohranjuje u 4 vodospremnika. Vodoopskrbni sustav Osijek obuhvaća grad Osijeka i prigradska naselja, Općine Antunovac, Ernestinovo, Vladislavci, Vuka, Šodolovci, dio Općine Čepin te naselje Bijelo Brdo koje administrativno pripada općini Erdut. Vodoopskrbni sustav grada Osijeka obuhvaća 768 km vodovodne mreže i više od 31 000 mjernih mjesta za očitavanje potrošnje vode. Crplište Dalj (u uporabi od 1972.) sastoji se od tri zdenca s ukupnim kapacitetom od 50 l/s, a 2018. pripojeno je vodoopskrbnom sustavu Osijeka.

Prvi kanali za odvodnju otpadne vode u Osijeku, tzv. Opća kanalizacija, izgrađena je u Tvrđi 1779. od opeke s reškama ispunjenim cementnom žbukom, visine profila 1,40 m u koji su se ulijevali kanali iz svih tvrđavskih ulica. Glavni kolektor izrađen je od betona profila 70 × 105 cm i vodio je izravno u Dravu. Gradnja gornjogradskih sabirnih kanala počela je 1867. i trajala slijedeća dva desetljeća. Pripreme za gradnju gradske kanalizacije završile su do ljeta 1912. kada se pristupilo izgradnji suvremene kanalizacijske mreže što je trajalo do izbijanja I. svj. rata. Novi kanali građeni su od betona, strane i dno proticajnog profila kanala osigurani su od štetnog taloga, a zasvođenja tjemena kanala ožbukani su cementnom žbukom. Novi je sabirni kanal, današnji Sjeverni kolektor, počinjao u Strossmayerovoj ulici u Retfali, a trasa u smjeru zapad−istok prolazila je sjevernim pojasom grada sve do samoga kraja Donjega grada. Ušće sabrinog kanala u Dravu nalazilo se nizvodno ispod nastanjenog dijela Donjega grada. Godine 1969. počinje gradnja južnog kolektora, a spojni Sjeverni kolektor izgrađen je 1988. i spojio Južni i Sjeverni kolektor. Od 1971−77. izgrađeno je 70 km nove kanalizacijske mreže i 9000 novih kanalizacijskih priključaka. Ispusna građevina Nemetin izgrađena je 1997., a Južni kolektor 2006. Sustav odvodnje grada Osijeka sastojao se 2023. od 485 km kolektorske i sekundarne kanalizacijske mreže s 26 535 kanalizacijskih kućnih priključaka te 108 crpnih stanica. Godine 2023. završena je izgradnja središnjeg uređaja za pročišćavanje otpadnih voda grada Osijeka.

Vodoopskrba i odvodnja područja grada Rijeke

Počeci javne vodoopskrbe na riječkom području započinju 1885. u Sušaku i Bakru izgradnjom vodoopskrbnog cjevovoda na središnjem dijelu Sušaka, do izvorišta kapaciteta 6 l/s u Tvorničkoj ulici (danas Ružićeva ulica), odn. izgradnjom tlačnog lijevano željeznog cjevovoda profila 50 mm u Bakru, od vrela Mlinica do vodospreme Fortica. Na području Sušaka, u prvim godinama razvoja vodoopskrbe, voda se tlačila u vodospremu zapremine 200 m³, a zatim gravitacijski u ostale dijelove Sušaka. Stari dio Rijeke dobiva vodoopskrbu 1894., s kaptiranog izvora Zvir uz desnu obalu Rječine. Prvi vodovod u Kraljevici izgrađen je 1903., a voda se je crpila s malog izvora u Turinovom selu. Spajanje sušačkog i riječkog vodovoda zbilo se 1906. Prvi vodovod u Bakru izgradila je tvornica cementa 1911. s izvora Perilo. Godine 1947. osnovano je Komunalno poduzeće za vodu i plin Voplin u Rijeci, kojemu se odmah priključio gradski vodovod Sušak, a 1961. vodoopskrbni sustavi Bakra i Kraljevice.

Do 1970-ih razvoj vodoopskrbnog sustava pratio je razvoj pojedinih dijelova grada. Godine 1974. donesena je odluka kojom je do početka 1990-ih (intenzivno od 1977−80.) izgrađena vodoopskrbna mreža područja grada Rijeke, odn. 185 km glavnih magistralnih cijevnih vodova (tlačni, tlačno – opskrbni i gravitacijski) presjeka 600−200 mm, 19 vodosprema ukupne zapremnine 34 500 m³, 14 crpnih stanica, novi vodozahvati kapaciteta 700 l/s, te izvedena dogradnja, rekonstrukcija i modernizacija postojećeg vodovodnog sustava vodovodne mreže (111 250 m) novih stambenih naselja mjesnih zajednica Vitoševo, Draga, Hreljin, Škrljevo, Kukuljanovo, Srdoči, Grpci, Pehlin, Marinići, Drenova, Pulac, Čavle, Mavrinci, Svilno, Grobnik, Jelenje, Viškovo, Kastav, Šmriki i Križišću. Riječki je vodovod tada u cijelosti podmirivao potrebe gospodarstva za pitkom i tehnološkom vodom te 99% domaćinstava u dotadašnjoj općini Rijeka. Istovremeno je u cijelosti opskrbljivao vodom naselja Jadranovo i Drivenik u općini Crikvenica te isporučivao općini Opatija oko 50% godišnjih potreba za vodom (ljeti i do 80%). Na širem rječkom području voda se crpi na izvorištima Rječina, Zvir I, Zvir II, Martinščica, Perilo, Dobra i Dobrica. Ukupna dužina vodovodne mreže iznosi 1038 km, a sustav vodoopskrbe raspolaže s 57 vodosprema, 32 crpne stanice, 130 redukcijskih stanica te 6512 hidranata.

Brojni izvori pitke vode i njihovi vodotoci koji su bili usmjereni u pravcu obale, nakon njihova pokrivanja bili su pogodni da se koriste kao prirodni kolektori za otpadnu i oborinsku vodu, pri čemu određeni dokumenti ukazuju da su kanali za odvodnju oborinskih voda postojali još u XVIII st. Oko 1882. započela je sustavna briga i izgradnja kanalizacije za područje općina Stari grad i Zamet (bivši Grad Rijeka), te 1914. za područje Sušaka (tada Grad Sušak) kada su izgrađeni kolektori. Od 1960−74. grade se Sušački i Riječki kolektor, kolektor uz lijevu obalu Rječine te sekundarni kanali novijih naselja uz rekonstrukciju postojećih kanala. Godine 1994. u rad je pušten središnji uređaj za pročišćavanje otpadnih voda Delta. Na području Rijeke i riječkog prstena, kojeg čine gradovi Bakar, Kastav i Kraljevica te općine Kostrena, Viškovo, Čavle, Jelenje i Klana otpadne vode prikupljaju se sa područja aglomeracije Rijeka (415 km dug sustav javne odvodnje), Kostrena−Bakar (55 km), Kraljevica (10 km) i Klana (5 km). Odvodnju grada Rijeke čine ukupno 4 uređaja za pročišćavanje otpadnih voda, 57 crpnih stanica te 539 km cjevovoda sustava javne odvodnje.

Vodoopskrbni sustavi manjih gradova i mjesta u Hrvatskoj

Pojedina manja mjesta u Hrvatskoj nisu zaostajala s gledišta izgradnje prvih vodoopskrbnih sustava. Primjerice, prvi vodovod za grad Senj sagrađen je koncem XVIII. st., a u razdoblju od 1860−63. temeljito je rekonsturiran, što ga čini, ako se izuzmu gradnje u doba Rimskog carstva, jednim od najstarijih u Hrvatskoj. Nova rekonstrukcija vodovoda uslijedila je 1894. kada je izgrađena i vodosprema od 400 m³. Proširenje vodovoda je provedeno 1928., a u razdoblju od 1931−34., uz zahvaćanje vode iz vrela u Kriškom i Ovčijem potoku, uvedeni su prvi kućni priključci. Opskrba stanovništva Požege vodom iz vodovoda seže također u XVIII. st. kada su keramički vodovodi sa Sokolovca, Velikog kamena i Kapavca dovodili vodu u grad. Početkom XX. st. izgrađen je vodovod za najuži centar grada, a voda je pumpana iz bunara kraj crkve Sv. Filipa i Jakova. Suvremeni vodovod u Požegi djeluje od 1964. Godine 1838. pušten je u rad gravitacijski cjevovod od izvora Botina do Zadra. Prve aktivnosti za gradnju vodovoda u Gospiću uslijedile su 1876., a voda je do samog središta grada stigla 1893. Godine 1879. Šibenik se počeo opskrbljivati vodovodom iz rijeke Krke. Počeci kninskog vodovoda sežu u 1887. kada je položen prvi gravitacijski cjevovod od lijevanoželjeznih cijevi sa izvorišta Crno Vrelo u dužini 4150 m snabdjevajući željezničku stanicu i nekoliko javnih česmi. Do 1934. zadovoljavao je potrebe stanovništva Knina, gdje se 1952. pristupilo izgradnji novog vodovoda. Problem pitke vodu u Puli riješen je izgradnjom 1897. novog vodovoda iz vodocrpilišta Tivoli koji je imao vodospremu na brdu Monte Ghiro.

Prvi vodovod u Otočcu sagrađen je 1903., a suvremeni vodoopskrbni sustav grada dovršen je 1964. Javna vodoopskrba u Vinkovcima započinje 1909. gradnjom vodotornja, od kojega je bila izgrađena vodovodna mreža koja je obuhvaćala najuže središte grada. Prvi vodovod novijeg doba na Krku sagrađen je do 1910−11., a do početka 1980-ih građeni su manji zahvati na vodama i cjevovodi manjih promjera. Raspoložive količine vode na otoku bitno je povećala izgradnja akumulacije Ponikve. Brana dužine oko 600 m i visine do 10 m izgrađena je 1986. Organizirana vodoopskrba grada Vukovara potječe iz 1913., a vodovodna mreža duljine 7 450 metara snadbjevala se s pet arteških bunara iz kojih se pomoću 11 crpki voda dopremala do potrošača. Temelji današnjeg vodovoda grada Vukovara postavljeni su 1955. Godine 1914. završena je izgradnja vodovoda Kosinac−Sinj kojim su vodu dobili stanovnici užeg središta Sinja. Radovi su započeli 1913., a od 1915. započela je naplata korištenja vode iz javnog vodovoda grada Karlovca s vrela na Borlinu.

Izgradnja istarskog vodovoda, okosnice vodoopskrbnoga sustava Istre, započela je 1930. kaptažom izvora Sv. Ivan kraj Buzeta. Godine 1933., kada je kompleks svečano pušten u pogon, bili su izvedeni svi radovi na kaptaži izvora, uređaji za kondicioniranje vode, strojarnica, gravitacijski cjevovod od Buzeta do Sv. Stjepana, crpna stanica Sv. Stjepan, tlačni cjevovod, rezervoar Medici i opskrbni cjevovod Medici−Leganisi−Oprtalj−Triban−Buje. Do 1937. završen je ogranak za ospkrbu vodom Savudrije, spojena su na mrežu vodovoda neka sela sjeverno od Novigrada i južno od rijeke Mirne, te izvedeno ukupno tri kaptaže s kapacitetom 350 l/s (Sv. Ivan, Rižana, Kožljak), dva uređaja za kondicioniranje vode ukupnog kapaciteta 320 l/s (Sv. Ivan, Rižana), dva uređaja za sterilizaciju vode (ozonizacija) ukupnog kapaciteta 320 l/s (Sv. Ivan, Rižana), crpna postaja (Sv. Stjepan), 3 km vijadukata i tunela, 17 raznih vodosprema ukupne zapremnine oko 18 000 m³, 129 javnih izljeva, napajališta i perionika. Vodom su opskrbljena naselja Buzet, Grožnjan, Oprtalj, Buje, Brtonigla, Novigrad, Dajla, dolina rijeke Mirne, Savudrija i Umag iz sustava Sv. Ivan; Dekani, Koper, Ankaran, Izola, Piran i Portorož iz sustava Rižana; Raša, Labin, Nedešćina, Vinež, Krapan, Štrmac, Kožljak, Katun i Vozilići iz izvora Kožljak. Do početka II. svj. rata, vodu su dobili Poreč, Pazin i Motovun izgradnjom južnog ogranka od vodospreme Leganisi preko doline Mirne (akveduktom kod Livada dužine 1250 m) pa sve do vodospreme Šubjente izmedu Motovuna i Karojbe. Ogranak za Poreč polazi iz vodospreme Šubjente opskrbljujući usput Vižinadu i Višnjan.

Problem vodoopskrbe Pule i okolice te otočja Brijuni riješen je 1960. kada su dovršeni radovi na izgradnji vodovoda iz izvora Rakonek u dolini Raše. Kapacitet je crpilišta 250 l/s, a dužina dovodnoga lijevanoželjeznog cjevovoda od Rakoneka do Pule iznosi 28,6 km. Preko doline Mirne izgrađen je privremeni cjevovod i montiran je provizorno prvi pomoćni mali crpni agregat kapaciteta svega 45 l/s, preko kojega su, bez pročišćavanja, već od 1969. isporučivane prve količine vode iz izvora Gradole potrošačima u Novigradu i Poreču. Vodu iz izvora Gradole počeli su koristiti 1970. Portorož, Piran, Umag i Rovinj, a 1975. Pula magistralnim cjevovodom Gradole – Pula duljine 58,5 km, kapaciteta do 140 l/s, koji je zajednički za tri korisnika vodovoda (Buzet, Kopar i Pula). Magistralni čelični cjevovod od Butonige do Pule, početnog presjeka 1200 mm, pušten je u pogon 1990. Voda se isporučivala Puli preko privremenog uređaja za kondicioniranje vode izgrađenog u Bermu, i to u količini od 120−130 l/s.







Preteča vodovoda Hrvatsko primorje−sjeverni ogranak, potječe od 1932. kada je pušten u pogon vodovod Žrnovnica za vodoopskrbu Novog Vinodolskog, Selca i Crikvenice. Dugoročno rješenje izvorišta za opskrbu vodom Hrvatskog primorja južno od Senja (Senj−Karlobag i pripadni otoci) načelno je doneseno vodoprivrednom suglasnošću za izgradnju HE Senj, kojom je na vodnoj komori Hrmotine za tu namjenu u konačnici osiguran kapacitet od 600 l/s vode. Ukupno je do 1988. na ovom sustavu izveden magistralni cjevovod Hrmotine−Koromačina profila 500−400 mm te kapaciteta 228−147 l/s (43 679 m), ogranci, odn. cjevovodi za Karlobag, Pag, Jablanac, Rab (36 916 m) te devet vodosprema i prekidnih komora (4300 m³). Vodovod Čabar izgrađen je 1935., a gradnja vodovoda Delnice započela je 1957. (na zahvatu Iševnica izgrađena je crpna postaja kapaciteta 22 l/s). Radovi prve faze (do Delnica) završeni su 1959. U razdoblju od 1963−65., opskrbna mreža proširena je na područje Sunger−Mrkopalj. Slijedila je izgradnja vodovodnog sustava za područje Brod Moravice−Moravice, što je izvedeno u razdoblju 1963−67. U najintenzivnijom razdoblju izgradnje razvodne mreže na ovom području od 1966−75. na vodovod su priključena sela Kuželj, Grbajel, Gusti Laz, Krivac, Zamost, Golik, Belo, Iševnica, Čedanj, Kocijani, Podstene, Moravačka sela, Lokvica, Čučak, Kuti, Velike Drage, Donja Dobra, Gornja Dobra, Žrnovac, Sljeme, Marija Trošt, Turni, Požar, Kalić, Sedelce, Rogi i dr. Vodovod Lokve izgrađen je 1969−70., ogranak za Tuk 1973., a već sljedeće godine gradio se vodovod Stari Laz i provodila rekonstrukcija vodovoda Fužine−Lič.

Godine 1950. završeni su glavni radovi na izgradnji vodosprema i crpne postaje na Vranskom jezeru na otoku Cresu, kada započinje širenje vodovodne mreže za otoke Cres i Lošinj. Orlec je bilo prvo naselje koje je opskrbljeno vodom iz novog vodovoda 1952., svečano puštanje u pogon ogranka za Cres obavljeno je 1953., te su slijedila mjesta Belej 1955., Osor i Nerezine 1959., Mali Lošinj 1960. i Veli Lošinj 1963. Krajem 1974. na čitavoj trasi od Vranskog jezera do Malog Lošinja započela je zamjena postojećih s čeličnim cijevima profila 450−500 mm. Novi cjevovod dovršen je i pušten u pogon 1978. Organizirana vodovodna mreža Čakovca i Međimurja puštena je u pogon 1962. Opskrba vodom Slavonskog Broda iz jedinstvenog sustava započelo je 1963. iz podzemnih voda na Jelas Polju. Gradnja središnjeg vodovoda Bjelovara izvedena je od 1963−69. kada je izgrađen cjevovod od vodozahvata u Delovima do Bjelovara, rezervoari, dijelovi postrojenja za preradu sirove vode u Javorovcu, gradska vodovodna mreža u središtu grada i cjevovodi do svih većih potrošača. Suvremeni vodoopskrbni sustavi na području grada Siska građeni su tijekom 1960-ih i 1970-ih. Organizirana opskrba vodom Varaždina započinje 1960-ih kada je otvoren prvi zdenac vodocrpilišta Varaždin u zapadnom dijelu grada. Izgradnjom prvog zdenca 1973. počela je javna vodoopskrba na području Velike Gorice. Glavnina vodoopskrbne mreže Koprivnice izgrađena je od 1974−88. Rješavanju problema srednjodalmatinskih otoka pristupljeno je 1970-ih sustavom kopno−Brač−Šolta−Hvar−Vis. Isprva je postavljen podmorski cjevovod koji je vodu Cetine od kopna dovodio do Brača, 1980. postavljen je cjevovod do Šolte, 1983. do Hvara. Vodoopskrbni sustav Neretva−Pelješac−Korčula−Lastovo−Mljet počeo se graditi 1974., 1986. djelomično je završen kada je pušten u pogon u gradu Korčuli, a do danas je izgrađeno preko 100 km magistralnog cjevovoda, 27 vodosprema i prekidnih komora te 5 crpnih stanica. Stanovništvo Dubrovačko-neretvanske županije opskrbljuje se iz 10 neovisnih opskrbnih sustava, a vodoopskrbni sustav Dubrovnik temelji se na korištenju kapaciteta izvora Omble. Sustav je rekonstruiran 1979.

Nositelji projektiranja i izgradnje te pružanja usluge javne vodoopskrbe i odvodnje u Hrvatskoj

Glavnina vodoopskrbne infrastrukture i sustava odvodnje u Hrvatskoj izgrađena je nakon II. svj. rata kada su i ustrojavana velika građevinska poduzeća i projektni zavodi, ali i poduzeća zadužena za odvijanje javne vodoopskrbe i odvodnje za pojedina područja. U projektiranju i provođenju građevinskih radova vodoopskrbe i odvodnje istaknula su se poduzeća → Inženjerski projektni zavod, → Hidroelektra, → Industrogradnja, → Tempo, Monter i Jugokeramika iz Zagreba, → Urbanistički zavod Dalmacije − Split i → Geoprojekt iz Splita, → Primorje iz Rijeke, Istra iz Pule, Novogradnja iz Našica i dr. Vodeći distributeri vode i poduzeća koja se bave zbrinjavanjem otpadnih voda su Vodoopskrba i odvodnja d. o. o. i Zagrebačke otpadne vode d. o. o. iz Zagreba, Vodovod i kanalizacija d. o. o. iz Splita, Istarski vodovod d. o. o. iz Buzeta, KD Vodovod i kanalizacija d. o. o. iz Rijeke, Vodovod-Osijek d. o. o., Varkom d. o. o. iz Varaždina, Vodovod i odvodnja d. o. o. iz Šibenika, Vodoprivreda Vinkovci d. d., Vodovod d. o. o. iz Zadra i dr.

Znanost i nastava u području vodoopskrbe i odvodnje

Počeci visokoškolske nastave i organizirane znanstvene djelatnosti vezani uz problematiku opskrbe vodom i odvodnju s gledišta građevinarstva usporedni su s razvojem Tehničke visoke škole i kasnije → Tehničkoga fakulteta u Zagrebu (sv. 4) te Zavoda za hidrotehniku današnjeg → Građevinskog fakulteta u Zagrebu kao njihove sastavnice (→ hidrotehnika). Danas se o vodoopskrbi, odvodnji i pročišćavanju otpadnih voda u visokoškolskim ustanovama u RH predaje na 6 sveučilišta i 7 veleučilišta ili visokih učilišta u okviru više od 90 kolegija, odn. na Agronomskom fakultetu u Zagrebu (Zavodu za melioracije), Fakultetu kemijskog inženjerstva i tehnologije u Zagrebu (Zavodu za industrijsku ekologiju, Zavodu za opću i anorgansku kemiju i Zavodu za analitičku kemiju, Zavodu za fizikalnu kemiju te Zavodu za polimerno inženjerstvo i organsku kemijsku tehnologiju), Fakultetu strojarstva i brodogradnje u Zagrebu (Zavodu za energetska postrojenja, energetiku i okoliš), Geotehničkom fakultetu u Varaždinu (Zavodu za upravljanje vodama i Zavodu za inženjerstvo okoliša), Prehrambeno-biotehnološkom fakultetu u Zagrebu (Zavodu za prehrambeno-tehnološko inženjerstvo), Prirodoslovno-matematičkom fakultetu u Zagrebu (Zavodu za mikrobiologiju), Rudarsko-geološko-naftnom fakultetu u Zagrebu (Zavodu za kemiju i Zavodu za naftno-plinsko inženjerstvo i energetiku), Šumarskom fakultetu u Zagrebu (Zavodu za ekologiju i uzgajanje šuma), Tekstilno-tehnološkom fakultetu u Zagrebu (Zavodu za primijenjenu kemiju), Fakultetu građevinarstva, arhitekture i geodezije u Splitu (Katedri za gospodarenje vodama i zaštitu voda te Katedri za hidrologiju), Kemijsko-tehnološkom fakultetu u Splitu (Zavodu za inženjerstvo okoliša), Građevinskom fakultetu u Rijeci (Zavodu za hidrotehniku i geotehniku), Građevinskom i arhitektonskom fakultetu Osijek (Zavodu za hidrotehniku i zaštitu okoliša), Prehrambeno-tehnološkom fakultetu Osijek (Zavodu za primijenjenu kemiju i ekologiju), Odjelu Graditeljstvo Sveučilišta Sjever, Odjelu za ekologiju, agronomiju i akvakulturu Sveučilišta u Zadru i dr.

Pribičević, Boško (Vrbovsko, 20. I. 1962), geodet, stručnjak za geodinamiku.

Diplomirao je 1986. na → Geodetskome fakultetu u Zagrebu, a doktorirao 2000. na ljubljanskom fakultetu za građevinarstvo i geodeziju disertacijom Upotreba geološko-geofizičkih i geodetskih baza podataka pri računanju plohe geoida Republike Slovenije. Na Geodetskom fakultetu zaposlio se 1986. u Zavodu za višu geodeziju kao istraživač na znanstvenim projektima: Regionalna istraživanja oblika Zemlje i njenih plimnih valova (1986–90), Gravitacijsko polje u geodeziji, geofizici i geodinamici (1991–95) te Fizikalna i satelitska geodezija u RH (1996–2001), koje je vodio → Petar Krešimir Čolić. Danas djeluje u Zavodu za geomatiku (pročelnik Katedre za hidrografiju). Redoviti je profesor u trajnome zvanju. Na fakultetu predaje kolegije Pomorska geodezija, Geodinamika, Geodezija u geoznanostima, Hidrografska izmjera, Prezentacijske tehnike, Geodetsko poduzetništvo i Geodinamika jadranske mikroploče. Istraživao je suvremene geodetske ultrazvučne metode u održivom razvoju krških područja, te provodio geodetsko-geodinamička istraživanja u području Dinarida. Autor je knjiga i udžbenika Geodezija u građevinarstvu (2003), Pomorska geodezija (2005), Geodinamika prostora grada Zagreba (2007., sa suradnicima). Bio je zamjenik glavnog urednika → Geodetskoga lista (2007–11), od 2011. potpredsjednik je Hrvatskog povjerenstva za geodeziju i geofiziku HAZU-a. Član je HATZ-a od 2009.

prometni terminali, prostori opremljeni i organizirani za prihvat i otpremu putnika ili robe (→ željeznički kolodvor, sv. 1; → autobusni kolodvor, sv. 1; morska i riječna → luka, sv. 1; → aerodrom; sv. 1).

Bruketa & Žinić & Grey d. o. o., dizajnerski studio specijaliziran za vizualne i tržišne komunikacije, grafički i industrijski dizajn, mobilne aplikacije, web stranice i druge digitalne sadržaje za klijente.

Osnovali su ga 1995. u Zagrebu dizajneri Davor Bruketa (Zagreb, 7. XI. 1973) i Nikola Žinić (Zagreb, 5. VI. 1968) pod nazivom Bruketa & Žinić. Pod današnjim nazivom djeluje od 2017. kao dio Grey grupe, dijela najveće svjetske grupacije za komunikacijske usluge WPP (Wire and Plastic Products). Među mnogobrojnim realizacijama ističu se vizualni identiteti hotela Lone i Grand Park u Rovinju izgrađenih prema projektu Studija 3LHD, električnog automobila Concept One poduzeća Rimac automobili, proizvođača namještaja Prima, poslovnica Kent Banke i dr. Studio je surađivao i s nekima od najvećih svjetskih poduzeća i marki poput Coca-Cole, Heinekena, Playstationa, Mazde, Renault Nissana i dr. Osim u Zagrebu svoje urede otvorio je i u Beogradu, Beču i Bakuu. Godine 2012. proglašen je drugom najučinkovitijom neovisnom reklamnom agencijom prema globalnom Effie Indexu učinkovitosti, 2013. najboljom međunarodnom malom agencijom prema izboru američkoga časopisa Advertising Age, a 2014. jednom od 17 vodećih svjetskih neovisnih agencija prema izboru britanskoga časopisa Campaign. Za svoj rad osvojio je više stotina domaćih i međunarodnih nagrada i priznanja, među ostalima Zagrebačkoga salona, Cannes Lions, Clio, D&AD, ADC New York, Cresta, Epica i druge.

zemni plin → prirodni plin

Istra cement d. d. → Calucem d. o. o.

prehrambena industrija, gospodarska djelatnost koja s pomoću suvremenih tehnika i procesa prerađuje prehrambene sirovine biljnog ili životinjskog podrijetla u različite poluproizvode, nusproizvode ili gotove proizvode.

Prehrambena industrija razvija nove proizvode, uvodi nove procese preradbe utemeljene na najnovijim znanstvenim spoznajama, provodi stalnu kontrolu kakvoće proizvoda te primjenjuje suvremene metode pakiranja i skladištenja. Važan segment njezina poslovanja je i marketing kojega je zadatak promidžba proizvoda i njihovo uvođenje na tržište. Za uspješno poslovanje nužne su joj kvalitetne sirovine, poznavanje i razvoj tehnoloških procesa preradbe, primjena znanja o fizikalno-kemijskim svojstvima sirovina te utjecaj procesa na nutritivna, energetska i senzorska svojstva proizvoda (o čemu brinu timovi stručnjaka različitih profila, od agronoma, inženjera prehrambene i biotehnologije, inženjera strojarske i elektrotehničke struke do ekonomista, financijskih stručnjaka i dr.). Osnovna odlika prehrambene industrije, koja ju čini specifičnim područjem, njezina je povezanost s poljoprivredom. Kako prehrambena industrija osigurava plasman primarne poljoprivredne proizvodnje na tržište, neizravno utječe i na razvoj poljoprivrede i pratećih djelatnosti. Veze prehrambene industrije s poljoprivredom iznimno su važne za obje djelatnosti, a očituju se u kvantitativnom (ekonomičnost proizvodnih kapaciteta) i kvalitativnom smislu (usmjeravanje poljoprivredne proizvodnje na poželjne tehnološke odlike kao što su odgovarajuće pasmine životinja ili sorte biljaka).















Za uspješno provođenje tehnoloških procesa proizvodnje prehrambenih proizvoda nužno je da pogoni i sav proizvodni proces prehrambene industrije budu pomno isplanirani, a to se provodi izradbom tehnološkoga projekta koji prethodi samoj izgradnji pogona. Projektiranje proizvodnoga pogona uključuje sve faze njegova razvoja, od ideje i odabira tehnološkoga procesa do izgradnje i puštanja u pogon. Tehnološki projekt temeljni je projekt iz kojeg proizlaze svi ostali projekti (arhitektonski, građevinski, elektrotehnički, strojarski). Njime se detaljno razrađuje idejno rješenje te daje kvalitativna i kvantitativna osnova o tome što će se proizvoditi, u kojoj količini i na koji način. Sadržava detaljan opis tehnološkoga procesa, popis uređaja i opreme te njihov razmještaj u prostoru, tlocrt pogona i proizvodne linije, normative, recepture, analizu sirovina, pomoćnih materijala i proizvoda, izbor kapaciteta, opise transporta, potrebne energije, energenata, higijensko-tehničke zaštite, potrebe za radnom snagom te sustave kontrole.













Vođenje proizvodnoga procesa treba biti automatizirano jer se jedino tako mogu uskladiti mnogobrojni procesni parametri i dobiti proizvodi ujednačene kvalitete. Na proizvodni proces i kakvoću gotovih proizvoda utječu način vođenja procesa, kontrola kvalitete te sanitacija. Kontrola kvalitete sirovina, svih pomoćnih materijala te gotovih proizvoda provodi se kontinuirano suvremenim analitičkim i senzorskim metodama u laboratorijima koje veća prehrambena poduzeća imaju u sklopu svojih pogona. U pogonima prehrambene industrije provodi se i stroga sanitacija kojom se nastoji spriječiti svako moguće zagađenje proizvoda, strojeva i druge opreme. Od 2009. u hrvatskim pogonima prehrambene industrije (ali i ostalih subjekata u poslovanju s hranom) primjenjuje se sustav HACCP (akronim od engl. Hazard Analysis and Critical Control Point), kojim se provodi samokontrola, odn. analiziraju se opasnosti i kritične kontrolne točke pogona kako bi se u konačnici proizvela zdravstveno ispravna hrana.

Najvažnije grane prehrambene industrije su: preradba žita (→ mlinski proizvodi), proizvodnja → ulja i masti, → šećera, → konditorskih proizvoda, → gotove hrane, preradba → mesa, → ribe, → mlijeka te → voća i povrća.

Prehrambena industrija u Hrvatskoj

Početci

S obzirom na povezanost prehrambene industrije s poljoprivrednom proizvodnjom, prehrambena se industrija najprije i najsnažnije razvila na području Slavonije i središnje Hrvatske, gdje se još uvijek nalaze neka od najvećih hrvatskih prehrambenih poduzeća. Prva veća poduzeća prehrambene industrije javila su se u XVIII. st., a u značajnijem su se broju počela osnivati tijekom druge polovice XIX. st. i početkom XX. st. U to doba razvila su se poduzeća za preradbu duhana (→ Tvornica duhana Rijeka, osnovana 1851., → Tvornica duhana Zagreb, 1870. i → Tvornica duhana Rovinj, 1872), šećera (→ Tvornica šećera Rijeka, 1752. i → Tvornica šećera Osijek, 1905), ulja (→ Zvijezda plus, 1916., Zagreb; Industrija ulja, 1917., Koprivnica; → Podravka), mlijeka (→ Zdenka mliječni proizvodi, 1897., Veliki Zdenci; → Sirela, 1901., Bjelovar; Prva hrvatsko-slavonska središnja maslarna Pavao Stube, 1903., Đakovo; Gradska mljekara, 1912., Zagreb; → Dukat; Mljekarna Slavija, 1924., Staro Petrovo Selo) i mineralne vode (→ Jamnica plus, 1828., Pisarovina), preradbu mesa (→ Gavrilović, 1690., Petrinja; Prva zagrebačka tvornica salame, suhomesnate robe, kobasica i masti K. Rabus i sin, 1871., Zagreb; → Sljeme; Industrija mesnih proizvoda Zaprešić, 1918; Osječka industrija mesnate robe i masti, 1920; Prva bjelovarska tvornica suhomesnate robe Josipa Svobode, 1922), za prženje kave i preradbu kakaovina (→ Franck, 1892. i Pržiona kave Olga, 1920., Zagreb), proizvodnju pekarskih (→ Zagrebačke pekarne Klara, 1909) i mlinskih proizvoda (Zagrebački paromlin, 1862; Prvi osječki mlin na valjke, 1879. i Union, 1891., Osijek; → Čakovečki mlinovi, 1893; Paromlin → Karolina, 1898., Osijek; → Mlinar, 1903., Križevci; Narodna mlinska i gospodarstvena industrija, 1920., Zagreb) te tjestenine (Prva hrvatska tvornica tjestenine Suprema, 1918., Zagreb, Prvi hrvatski primorski paromlin i tvornica tijesta Art, Senj; Tvornica tjestenine paromlina Union, Osijek), piva (Pivovara → Dragutina Lobea, 1851., Nova Gradiška; → Karlovačka pivovara, 1854; → Osječka pivovara, 1856; Pivovara A. Katza i sinovi, 1876., Križevci; → Zagrebačka pivovara, 1892; Sisačka pivovara, 1854; Daruvarska pivovara, 1840; Otočke pivovare i sredotočne pecare žeste, 1904), alkoholnih pića, octa i kvasca (Tvornica likera, voćnih destilata i octa → Franjo Pokorny, 1863; Tvornica konjaka Patria, 1886; Arko, tvornica vina i rakije, 1867; → Vladimir Arko, sve u Zagrebu; Tvornica octa, likera i ruma A. Herman, 1874., Varaždin; Tvornica kvasca i špirita → Žumberak, 1875., Savski Marof; Tvornica octa B. Neumann, 1892., Zagreb; Gospodarska Zadruga za proizvodnju žeste, 1919., Osijek; Stock Cognac, 1921., Požega; → Zvečevo), pjenušca (Tvornica šampanjca A. Haltera, 1859., Varaždin; Tvornica šampanjca i pjenušca Barta, 1920., Zagreb; Tvornica šampanjca kraljevske zemaljske vinogradarske i voćarske škole, Ilok), konditorskih proizvoda i čokolade (→ Koestlin, 1920., Bjelovar; → Kraš, 1911., Zagreb; → Kandit, 1920., Osijek; Zvečevo, 1921., Požega) te ledane (Zagrebačka ledana, 1904; Bjelovarska ledana, 1913; Tvornica leda I. N. Schulhof, Osijek; Tvornica leda gradske općine Požega, 1911). U tom su razdoblju djelovale i Tvornica dijetetskih proizvoda Dr. A. Wander (osnovana 1929. u Zagrebu; → Cedevita), tvornica za proizvodnju brašna za prehranu djece Salubra (1919., Zagreb) i Tvornica hranivih sredstava Vital (1922., Zagreb). Industrija konzerviranja voća u tom se razdoblju tek počela razvijati, jer se voće uglavnom rabilo za proizvodnju rakija, vrlo malo za preradbu u pekmez, a još manje za konzerviranje. Konzerviranje voća i njegova preradba u pekmeze uglavnom se odvijala u kućanstvima za vlastite potrebe. Unatoč takvim, za razvoj industrije nepovoljnim okolnostima, u Zagrebu je 1918. osnovana prva tvornica za konzerviranje voća Hortus, a otvorene su i etivaže u Sisku, Capragu i Zagrebu.





























Na istočnoj obali Jadranskog mora razvila se snažna industrija vezana uz preradbu i konzerviranje ribe (→ Mirna, 1877., Rovinj; → Jadranka 1892., Vela Luka; → Mardešić, 1905., Sali na Dugom otoku; → Sardina, 1907., Postira na Braču; → Neptun, 1946) te proizvodnju likera (→ Maraska, 1768., Zadar; Prva odlikovana dalmatinska parna destilerija, 1870., Split; Tvornica maraskina i finih likera G. S. Matavulj, 1884., Šibenik; Tvornica likera Ivan Jelić, 1886., Šibenik; Prva jugoslavenska odlikovana tvornica maraskina i likera Buzolić i Co., 1897., Split) i tjestenine (Odlikovana tvornica tijesta i dvopeka F. Rolland, Dubrovnik; → Cetina, 1922., Omiš; Vlasta, 1922., Split). Preradba maslina i proizvodnja ulja u to je doba još uvijek imala zanatski, odnosno zadružni karakter. Sakupljanje i preradba industrijskog i ljekovitog bilja (buhača, ružmarina, kadulje, lovora) uglavnom se odvijala unutar zadruga. Eterična ulja proizvodila su se samo u tvornici Mirava osnovanoj 1922. u Splitu.







Razdoblje nakon II. svj. rata

Tehnološki naprednija prehrambena industrija u Hrvatskoj počela se razvijati tek nakon II. svj. rata, kada su se razvijale i neke posve nove vrste prehrambenih industrija (dodatci jelima, proizvodnja krutih biljnih masti, margarina i sl.). Postojeća prehrambena poduzeća u tom su razdoblju nacionalizirana, a osnovana su i mnoga nova, koja danas djeluju pod nazivima: Tvornica ulja Čepin (1942), → Vupik plus (1945., Vukovar), Podravka (1947., Koprivnica), → Sladorana (1942., Županja), → Vindija (1959., Varaždin), → Ledo plus (1958., Zagreb) i → Viro tvornica šećera (1976., Virovitica). Nakon II. svj. rata (1946) u Zagrebu je osnovana i tvornica procesne opreme za prehrambenu i kemijsku industriju → Jedinstvo, koja je proizvodila pokretne kuhinje, pekare, postrojenja za preradbu i konzerviranje voća i povrća, preradbu ribe, mljekare, uljare, špiritane, klaonice, šećerane i pivovare. Dio vlastitih inovacija zaštitila je patentima, poput postupka za cirkulacijsko isparavanje soka i pripadajući uređaj (isparna stanica) koji se rabio u procesu preradbe rajčice. Početkom 1970-ih poduzeće je svoja postrojenja izvozilo u SAD, većinu europskih zemalja i u neke južnoameričke, azijske i afričke države.

























Čak i u kriznim poslovnim uvjetima, tijekom Domovinskoga rata te tijekom gospodarske krize potkraj prvoga desetljeća XXI. st., hrvatska je prehrambena industrija uspjela zadržati stabilnost poslovanja, pokazavši time otpornost prema smanjenju osobne potrošnje i općem padu gospodarske aktivnosti. Strateška važnost prehrambene industrije u gospodarstvu RH došla je do izražaja 2008–13. kada je unatoč gospodarskoj krizi ostvarila rast od 8,5%, a u tom su razdoblju osnovana i neka nova poduzeća prehrambene industrije poput → Cromarisa (2009., Zadar).

Prehrambena industrija danas

U usporedbi s drugim granama prerađivačke industrije u RH, prehrambena industrija ostvaruje najveći ukupni prihod i zapošljava najviše ljudi. Prema podatcima Državnoga zavoda za statistiku, 2018. registrirana su 3253 poduzeća za proizvodnju prehrambenih proizvoda, a sektor proizvodnje hrane i pića zapošljavao je 58 184 radnika. Prema podatcima Ekonomskog instituta u Zagrebu, prehrambena industrija ostvaruje 4% udjela u BDP-u u RH, od toga s 3,1% sudjeluje proizvodnja hrane, a s 0,9% proizvodnja pića. Udjel prehrambene industrije u BDP-u prerađivačke industrije iznosi 28,2%, a udjel u ukupnoj zaposlenosti 24%. Uglavnom je riječ o malim i srednje velikim poduzećima koja su ostvarila 32,2% ukupnih prihoda. Tijekom 2015. ostvareni izvoz proizvoda prehrambene industrije iznosio je 1575,94 milijuna eura dok je uvoz iznosio 2547,43 milijuna eura. Najvažnija su izvozna odredišta hrvatskih prehrambenih proizvoda tržišta EU-a, BiH i Srbije, a najviše se uvoze prehrambeni proizvodi podrijetlom iz Njemačke, Italije, Nizozemske, Brazila i Mađarske.





























Najprofitabilnije su grane prehrambene industrije proizvodnja i preradba mlijeka, čaja i kave, proizvodnja piva i bezalkoholnih pića te konditorska industrija. Najznačajniji su izvozni proizvodi hrvatske prehrambene industrije dodatci jelima (→ Vegeta), gotove juhe, keksi i vafli, maslinovo ulje, pivo i alkoholna pića. Prehrambena je industrija najrazvijenija na području Grada Zagreba i Zagrebačke županije te u sjeverozapadnoj Hrvatskoj i Osječko-baranjskoj županiji. Najznačajnija prehrambena poduzeća u RH, s obzirom na ukupni prihod ostvaren u 2016. bila su Vindija, Podravka, Dukat, Mesna industrija braća Pivac, PIK Vrbovec, Kraš, Franck te tvornice šećera Osijek i Viro.

voće i povrće, plodovi kulturnih ili samoniklih voćaka te jednogodišnjih i dvogodišnjih, rjeđe višegodišnjih, kulturnih biljaka, odn. njihovih dijelova koji se rabe u prehrani ljudi.

Preradba voća i povrća podrazumijeva proizvodnju poluproizvoda ili gotovih proizvoda od voća i povrća. Najpoznatije su skupine proizvoda od voća sokovi i nektari, džemovi, marmelade i pekmezi, kompoti, kandirano, sušeno i smrznuto voće, a najpoznatije su skupine proizvoda od povrća sterilizirano, pasterizirano i ukiseljeno (marinirano), biološki konzervirano (fermentirano), smrznuto i sušeno povrće te sokovi.

Voće i povrće i njihove prerađevine imaju posebnu važnost u prehrani ponajprije zbog toga što sadržavaju različite vitamine i minerale te druge bioaktivne sastojke. Njihov kemijski sastav pretežno čini voda (75–97%), a sadržavaju i šećer (voće 10–15%, povrće do 4%) te zanemariv udio masti (0–4%). Od voća se uglavnom konzumiraju plodovi, iznimno sjemenke lupinastog voća, a od povrća, ovisno o vrsti, konzumiraju se svi dijelovi biljke, od korijena, gomolja, stabljike, lišća do cvijeta, ploda i sjemenki. Zbog velikog udjela vode i šećera (voće), voće i povrće podložno je kvarenju, najčešće mikrobiološkomu. Kako bi se što dulje očuvala njihova trajnost, ljudi su ih već u dalekoj prošlosti sušili, solili, kiselili ili držali na niskim temperaturama. Na tim načelima temelje se i suvremeni postupci konzerviranja. Danas se pri preradbi i konzerviranju voća i povrća nastoje što više očuvati senzorska i nutritivna svojstva sirovina, pa se razrađuju recepture i postupci za proizvodnju različitih novih proizvoda koji zadovoljavaju potrebe modernoga potrošača.

Voće i povrće i njihovi proizvodi mogu se sačuvati od kvarenja, propadanja i truljenja postupkom konzerviranja. S obzirom na sezonsko sazrijevanje voća i povrća, često nije moguće cijelu količinu sirovine preraditi do gotovog proizvoda odjednom, pa se preradba odvija u dvije faze. Prva faza, tzv. primarna preradba, završava dobivanjem relativno stabilnog proizvoda (poluproizvoda) koji se može čuvati i potom rabiti za nastavak preradbe u drugoj fazi, tzv. sekundarnoj preradbi. Unatoč specifičnosti tehnoloških postupaka preradbe pojedinog voća i povrća te proizvodnje raznovrsnih proizvoda, određene tehnološke (jedinične) operacije, iako se nužno ne odvijaju istim redoslijedom, jednake su za više različitih proizvoda. Tako nakon berbe i transporta obično slijedi pranje, probiranje i sortiranje, guljenje, rezanje, otkoštičavanje, a ponekad i određena termička preradba, neke specifične operacije za određene proizvode poput sokova, te punjenje i konzerviranje ili konzerviranje pa punjenje.

Voćni sok je proizvod jedne ili više vrsta tehnološki zrelog, svježeg ili ohlađenog voća dobiven uobičajenim fizikalnim postupcima i sadržava samo sastojke voća iz kojeg je proizveden. Boja, aroma i okus soka svojstveni su voću iz kojeg je proizveden. Ovisno o vrsti voća i primijenjenoj tehnologiji, proizvode se bistri, mutni i kašasti sokovi. U svrhu što ekonomičnije proizvodnje, praksa je da se sokovi proizvode u dvije faze. Prva faza provodi se blizu mjesta gdje je voće uzgojeno i obuhvaća operacije preradbe u sok, koji se potom koncentrira (uklanja se veći dio vode). Druga faza odvija se nakon transporta u udaljene industrijske pogone, a obuhvaća operacije kojima se koncentrirani sok razrjeđuje na početnu suhu tvar voća prije preradbe (proizvodnja soka) ili se prerađuje u nektare, nakon čega slijede operacije finalizacije i pripreme proizvoda za tržište. Koncentriranje sokova provodi se u vrlo sofisticiranim postrojenjima u kojima se udjel suhe tvari u soku za nekoliko minuta poveća i pet puta, pri čemu je sok samo dvadesetak sekundi izložen temperaturi blizu 100 °C. Tako u koncentriranom soku gotovo svi sastojci ostaju sačuvani u velikoj mjeri, a sok je manje podložan promjenama zbog smanjene aktivnosti vode. Za razliku od soka, nektar sadržava i dodani šećer. Osim voćnih sokova, proizvode se i povrtni, a jedan od najpoznatijih i najraširenijih povrtnih sokova je sok rajčice i koncentrat (koncentrirani sok) rajčice. Miješanjem voćnoga soka i šećernoga sirupa dobivaju se voćni sirupi. (→ bezalkoholna pića)







Najčešći želirani proizvodi prema trenutnoj europskoj klasifikaciji su: džem (dobiva se ukuhavanjem jedne ili više vrsta voća; za proizvodnju 100 g džema rabi se 35 g voćne pulpe ili kaše), marmelada (dobiva se ukuhavanjem jedne ili više vrsta citrusa; za proizvodnju 100 g proizvoda rabi se 20 g citrusa) i pekmez (dobiva se ukuhavanjem cijelih ili pasiranih dijelova voća, bez dodavanja šećera ili s najviše 20% dodanog šećera; za proizvodnju 100 g proizvoda rabi se najmanje 160 g voća). Želirana konzistencija nastaje na kraju procesa kuhanja, a postiže se dodatkom pektina (ekstrahiran iz kore citrusa ili jabučnog tropa), šećera (saharoza) i kiseline (limunska).







Kandirano voće proizvodi se od cijelih voćnih plodova ili njihovih dijelova koje se potom impregnira šećernim sirupom. Kompot se priprema od svih vrsta voća, i to tako da se staklene boce ili limenke pune pripremljenim cijelim plodovima ili komadima plodova i potom se u njih ulijeva vruć naljev (šećerni sirup), pri čemu je odnos voća i naljeva 60 : 40.

Blanširanjem voća i povrća (obradba na temperaturama nižima od 100 °C u trajanju od nekoliko minuta) omekšava se biljno tkivo, istiskuje zrak iz međustaničnih prostora i inaktiviraju enzimi. Nakon blanširanja provodi se toplinska obradba, koncentriranje i odzračivanje, nakon kojih slijedi prikladan način konzerviranja (pasterizacija, sterilizacija, kiseljenje, biološko konzerviranje, smrzavanje, sušenje). Toplinska obradba (kuhanje, prženje, pečenje) ovisi o vrsti proizvoda koji se želi dobiti, koncentriranje se primjenjuje pri proizvodnji povrtnih sokova, kaša i umaka (npr. koncentrat rajčice), a odzračivanjem se uklanja zrak iz limenki i staklene ambalaže napunjene povrćem. Pasterizacijom se voće i povrće obrađuje na temperaturama nižima od 100 °C, na kojima se njihov kemijski sastav i organoleptička svojstva znatno ne mijenjaju, ali se uništavaju uzročnici bolesti, povećava biološka stabilnost proizvoda i produljuje njihova trajnost; pasterizaciji je srodna sterilizacija, koja se odvija na temperaturama višima od 100 °C. Kiseljenje (mariniranje) je proces namakanja povrća u mješavini vode, octa, ulja i različitih začina kojim ono omekšava, poboljšava mu se okus i produljuje trajnost. Biološko konzerviranje (fermentacija) proces je konzerviranja narezanog i usoljenog povrća pod utjecajem mliječno-kisele mikroflore. Jedan je od najstarijih i još uvijek najvažnijih načina konzerviranja. Dok se pri kiseljenju i konzerviranju visokom temperaturom (pasterizacijom ili sterilizacijom) ubijaju sve bakterije, pri fermentaciji se bakterije selektivno uzgajaju, odnosno dopušta se rast pojedinim bakterijama koje štite hranu od kvarenja. Na kvalitetu zamrznutog voća i povrća znatno utječe proces zamrzavanja koji treba biti vrlo brz kako bi se stvorili što sitniji kristalići leda. Proizvodi se čuvaju uglavnom na -18 °C, a održavanje temperature bez većih kolebanja nužno je da bi bili zadovoljavajuće kvalitete. Sušeno voće zastupljenije je na tržištu od sušenoga povrća koje se najčešće rabi u proizvodnji dehidratiranih juha. Sušeno voće sadržava više vode (čak do 30%) od sušenog povrća (manje od 10%) i konzumira se kao takvo, dok se povrće prije konzumacije rehidratira. U prehrambenoj se industriji za sušenje rabe sušare (najčešće tuneli u kojima se sirovina suši u struji toplog zraka). Uz povrće prerađeno navedenim postupcima, u novije doba na tržištu je sve zastupljenije minimalno prerađeno voće i povrće. Minimalno procesiranje uključuje operacije pranja, sortiranja, guljenja, rezanja i pakiranja u jedinična obročna pakiranja, te je tako obrađeno voće i povrće spremno za konzumaciju. S obzirom na to da nije termički tretirano, podložno je kvarenju pa ga treba čuvati na temperaturi do 8 °C. Rok trajanja takvih proizvoda je najčešće sedam dana.

Preradba voća i povrća u Hrvatskoj

Premda se u središnjoj Hrvatskoj i Slavoniji proizvodilo najviše voća i povrća, mali se dio prerađivao, uglavnom za vlastite potrebe. Voće se rabilo za proizvodnju rakije ili preradbu u pekmez, a povrće se uglavnom kiselilo. Prva manufakturna preradba voća i povrća obavljala se u sušarama u Sisku (1897), Capragu (1907) i Zagrebu (1921). Godine 1918. u Zagrebu je osnovana Hortus Prva hrvatska tvornica konzerva, koje su se pogoni nalazili u Paromlinskoj cesti, radila je na parni pogon i, ovisno o sezoni, zapošljavala 50 do 150 radnika. Tvornica je otkupljivala razne vrste voća i povrća te ih sušila, kiselila, proizvodila sok ili prerađivala u kompote, džemove i dr.

Nakon II. svj. rata industrija za preradbu voća i povrća imala je sirovinsku bazu veću nego što su bile njezine potrebe. Dio sirovina dobivao se sadnjom vlastita voća i povrća (sadnja se odvijala uglavnom bez industrijskog iskustva i stručnih radnika), a dio se otkupljivao od lokalnih kooperanata i poljoprivrednih zadruga. Kapaciteti preradbe bili su mali, a gotovo svi industrijski prerađivači imali su isti proizvodni asortiman. Najveći industrijski prerađivač voća i povrća u to doba u Hrvatskoj bila je → Podravka iz Koprivnice koja je 1959. proizvela 900 t marmelade, 300 t konfiture (proizvodi iz voća i voćnih sokova), 200 t džema, 175 t sirupa, 150 t kompota, 51 t višanja u konjaku, 45 t voćnih vina, 160 t koncentrata rajčice, 850 t jušnoga koncentrata, 190 t mariniranog povrća, 25 t sušenog povrća. U te je svrhe utrošila 1700 t jabuka, 1400 t grožđa, 50 t dunja, 877 t višanja, 300 t šipka, 378 t marelica, 180 t crnog ribizla, 155 t trešanja, 105 t šljiva, 35 t krušaka te 279 t mrkve, 165 t peršinova lista, 150 t krastavaca, 126 t peršinova korijena, 100 t paprike, 89 t crvenoga luka, 35 t feferona, 35 t kupusa, 25 t graška i 15 t mahuna.







Domaća industrijska preradba voća i povrća danas ne zadovoljava domaću potrošnju, ni u asortimanu ni u količinama. Veliki su pogoni za preradbu voća i povrća u Hrvatskoj danas Podravka, → Maraska iz Zadra, Hermes international iz Sračinca (robna marka Dida Boža), Atlantic grupa (Bakina Tajna), i dr. Proizvodnja koncentriranih voćnih i povrtnih sokova u Hrvatskoj je mala i njome se od većih poduzeća bavi Podravka (sok od rajčice), dok se među proizvođačima konzumnih voćnih sokova ističu Stanić Beverages (linije sokova Juicy) iz Zagreba, → Vindija (Vindi) iz Varaždina i dr. Istodobno, sve veći broj obiteljskih poljoprivrednih gospodarstava proizvodi i prodaje voćne skokove. Najveći je proizvođač fermentiranih zelja i repe Prehrana iz Varaždina, dok veći broj proizvođača prodaje minimalno prerađeno povrće (→ povrćarstvo). Važan dio prodajnog asortimana zagrebačkog poduzeća → Ledo plus čini smrznuto voće i povrće, a zagrebačke → Zvijezde plus konzervirano povrće i umak od rajčice.







Visoko školstvo i publicistika

Nastava iz područja konzerviranja i preradbe voća i povrća izvodi se danas na studiju Prehrambena tehnologija → Veleučilišta u Požegi, na preddiplomskim studijima Poljoprivredna tehnika i Hortikultura te na diplomskome studiju Ekološka poljoprivreda i agroturizam na → Agronomskome fakultetu u Zagrebu, na preddiplomskome stručnome studiju Prehrambena tehnologija na → Sveučilištu Sjever u Koprivnici te na preddiplomskome, diplomskom i poslijediplomskome studiju → Prehrambeno-tehnološkoga fakulteta u Osijeku i → Prehrambeno-biotehnološkoga fakulteta u Zagrebu. Istaknuta su djela iz tog područja Konzerviranje i prerada voća i povrća (T. Genter, T. Lovrić, V. Piližota, 1994), Tehnologija voća i povrća (M. Jašić, 2007).







ulja i masti, uz proteine i ugljikohidrate, glavni sastojci hrane. Imaju veliku energetsku vrijednost, 1 g masti daje 37,7 kJ, što je dva puta više od energetske vrijednosti koju daju proteini i ugljikohidrati.

Prema kemijskom su sastavu triesteri glicerola i masnih kiselina koje čine 84–96% njihove ukupne molekularne mase. Masne kiseline reaktivni su dio molekule pa izravno utječu na fizikalna, kemijska i senzorska svojstva ulja i masti i njihovu stabilnost. Najzastupljenije su masne kiseline u uljima i mastima one nerazgranatog lanca i uglavnom s parnim brojem ugljikovih atoma. Najveći broj masnih kiselina dobile su ime prema vrsti masti u kojoj prevladavaju (npr. maslačna, palmitinska, stearinska). Nezasićene masne kiseline (linolna, oleinska, linolenska) nalaze se u uljima, a zasićene (palmitinska, stearinska) u mastima. Svim uljima i mastima zajednička je netopivost u vodi, odnosno topivost u organskim otapalima. Međusobno se razlikuju prema agregatnom stanju na sobnoj temperaturi te prema podrijetlu. Na sobnim temperaturama ulja su u tekućem stanju, dok su masti u čvrstome. Masti se pretežno dobivaju iz masnih tkiva životinja (svinje, goveda, ovce, perad) ili hidrogenacijom biljnih ulja, a ulja pretežno iz biljnih sirovina (zrna soje, suncokretovo sjeme, sjeme uljane repice, plodovi maslina, bučine koštice, kukuruzne klice). U proizvodnji masti masna tkiva domaćih životinja podvrgavaju se topljenju na povišenim temperaturama uz prisutnost vode ili bez nje. Proizvodnja ulja složen je proces koji se, ovisno o vrsti sirovine, odvija u više faza. U pripremnoj fazi provodi se čišćenje, ljuštenje, mljevenje i zagrijavanje sirovine, koja se potom preša ili ekstrahira otapalima ili se rabi kombinacija prešanja i ekstrakcije. U završnoj se fazi sirovo ulje rafinira kako bi se dobio finalni proizvod.

Ulja i masti u Hrvatskoj

U priobalnom i otočnome dijelu Hrvatske još se od antičkih vremena rabi maslinovo ulje, koje se, kao što se to čini i danas, proizvodilo hladnim prešanjem plodova masline. Plodovi su se najprije čistili, potom mljeli u mlinovima, zatim prešali u prešama, isprva pod blagim tlakom, čime se dobivalo najkvalitetnije ulje (danas zvano ekstra djevičansko); povećanjem tlaka iz preše istjecalo je ulje slabije kvalitete. Konstrukcijama preše za maslinovo ulje bavio se i Faust Vrančić te ih objavio u djelu Machinae novae (1615. ili 1616). Iako je proizvodnja imala tek elemente obrtničke i manufakturne djelatnosti, sredinom XVIII. st. u Istri se proizvodilo oko 1100 t ulja, a potkraj XIX. st. u Dalmaciji oko 4500 t.







U kontinentalnome dijelu Hrvatske, u kojem masline ne uspijevaju, odavna se za prehrambene namjene rabila svinjska mast, a posljednjih nekoliko stoljeća i bučino ulje kućne izradbe. Za tu je namjenu najčešće služila buča golica (vrsta buče s tankom prozirnom sjemenom ljuskom). Koštice buče su se nakon čišćenja sušile (pržile) na peći, ručno mljele u stupama te kuhale u vodi kako bi na površinu isplivalo ulje. Tijekom vremena taj je postupak zamijenilo mljevenje u mlinovima i hladno prešanje. Suncokret se kao ukrasna cvjetnica počeo saditi početkom XX. st., a za proizvodnju ulja tek 1930-ih.

Industrijska proizvodnja ulja započela je početkom XX. st., kada su otvorene prve moderne uljare. Povećavao se i broj dobro opremljenih maslinarskih zadruga, među kojima je najveća bila u Murteru osnovana 1911., a raspolagala je četirima velikim mlinovima i šest hidrauličnih preša pogonjenih motorom. U Zagrebu je 1916. osnovana Prva tvornica ulja (danas → Zvijezda plus). Isprva je proizvodila bučino ulje, potom repičino i laneno, a naposljetku i suncokretovo ulje. Danas poduzeće proizvodi suncokretovo, maslinovo, bučino i biljno ulje, uljne mješavine Mediteran i Omegol te margarin, majonezu, umake na bazi majoneze i kokosovu mast. U Koprivnici je 1917. osnovana Industrija ulja d. d. koja je u suvremenim pogonima proizvodila ulje iz bučinih sjemenki i rafinirala ulje drugih uljara (čak i maslinovo) te je bila jedna od najvećih takvih tvornica u zemlji. Njezine je tvorničke pogone u današnjoj Ulici Ante Starčevića nakon II. svj. rata preuzelo novoosnovano poduzeće → Podravka. Od 1942. suncokretovo i repičino ulje u Hrvatskoj proizvodi i Tvornica ulja Čepin, isprva u vlasništvu Ferdinanda Speisera.



















U Hrvatskoj se danas najviše proizvode suncokretovo, repičino, maslinovo i bučino ulje te svinjska mast. Godine 2019. proizvedeno je 106 555 t suncokreta te 103 900 t uljane repice. Najveći domaći prerađivač tih sirovina je Tvornica ulja Čepin s kapacitetima preradbe oko 150 000 t, te proizvodnje 30 000 t rafiniranih ulja na godinu. Maslinovo se ulje danas prerađuje u približno 160 malih uljara. Potrošnja maslinova ulja u Hrvatskoj je mala – svega 1,5 l po članu kućanstva (Grčka 20 l, a Španjolska 11 l). Vlastitom proizvodnjom Hrvatska pokriva oko polovice potreba (2019. proizvedeno je približno 4000 t maslinova ulja), a ostalo uvozi. Danas u Hrvatskoj ima više desetaka malih uljara za proizvodnju bučinog ulja, uglavnom na području Međimurja i Slavonije, koje proizvode približno 600 t ulja na godinu.

Tehnologija preradbe sirovina biljnoga podrijetla u ulje izučava se na preddiplomskom studiju → Prehrambeno-tehnološkoga fakulteta Osijek, tehnologija ulja i masti na preddiplomskome studiju Prehrambene tehnologije na → Veleučilištu u Požegi, a kemija i tehnologija ulja i masti na preddiplomskome studiju → Prehrambeno-biotehnološkoga fakulteta u Zagrebu.

toksikologija, interdisciplinarna znanost o štetnom djelovanju otrovnih tvari na živi organizam ili određeni biološki sustav. Unutar nje razvila su se uža specijalizirana područja poput analitičke toksikologije, kliničke toksikologije, forenzične toksikologije, regulatorne toksikologije, toksikologije rada i toksikologije okoliša.

Otrov je svaka tvar ili smjesa tvari koja kod određene jednokratne doze, ili kod dugotrajnog uzimanja određenih doza, izaziva bilo kakva štetna, prolazna ili trajna oštećenja organizma. Stoga toksikologija proučava način na koji štetna tvar ulazi u organizam, kako se raspodjeljuje po organima, pohranjuje u organizmu ili izlučuje iz njega; mijenja li se kemijska struktura te tvari dok prolazi organizmom; koja štetna djelovanja ima u organima (na staničnoj i molekularnoj razini); koji su ciljni organi štetne tvari; koji joj je mehanizam djelovanja; uzrokuje li rak, a usmjerena je na kemijske tvari koje se rabe u medicini (dijagnostičkoj, prevencijskoj i terapijskoj), u prehrambenoj industriji (izravni i neizravni dodatci hrani), u poljoprivredi (pesticidi, gnojiva, hrana za životinje) ili u kemijskoj industriji (otapala, sintetski materijali). Prema izvješću Centra za kontrolu otrovanja hrvatskoga Instituta za medicinska istraživanja i medicinu rada za 2019., najzastupljenije tvari koje su uzrokovale otrovanja bile su kućne kemikalije, potom → lijekovi te pesticidi (glifosat, dimetoat, bromadiolon, mezotrion, S-metolaklor, terbutilazin, lambda-cihalotrin). Zabilježeni su još i slučajevi trovanja gljivama, ubodi i ugrizi otrovnih životinja, slučajevi otrovanja biljkama, ugljikovim monoksidom te profesionalna izloženost olovu i ugljikovu dioksidu.

Razvoj toksikologije u svijetu

Davno je primijećeno da neke tvari u određenim količinama ili dozama imaju neželjen učinak, dok u odgovarajućim dozama, mogu imati pozitivan ili poželjan učinak. O tome je već u XVI. st. govorio liječnik, botaničar i filozof Paracelsus kojega zbog izjave: »Sve su tvari otrovi, nema nijedne koja nije otrov. Samo prava doza određuje što je otrov, a što lijek.«, neki smatraju utemeljiteljem toksikologije. Drugi pak smatraju da je utemeljitelj toksikologije bio španjolski znanstvenik Matthieu Orfila koji je napisao prvu knjigu u modernoj toksikologiji Rasprava o otrovima mineralnog, biljnog i životinjskog podrijetla ili opća toksikologija (1815). Karl Bernhard Lehmann, njemački higijeničar i bakteriolog rođen u Zürichu, zapamćen je po pionirskim toksikološkim istraživanjima što ih je provodio s Ferdinandom Fluryjem u prvoj polovici XX. st., kojima su se ispitivale i definirale granice izloženosti raznim tvarima, poput industrijskih plinova i kemikalija, na radnome mjestu.

Razvoj toksikologije u Hrvatskoj

Povijest toksikologije kao znanstvene discipline u svijetu i u Hrvatskoj počinje u prvoj polovici XX. st. Brza industrijalizacija poslijeratne Jugoslavije nametnula je potrebu za osnivanjem ustanove koja će se baviti zaštitom na radu. Današnji → Institut za medicinska istraživanja i medicinu rada (sv. 4) utemeljen je 1947. kao Institut za higijenu rada JAZU-a (→ HAZU; sv. 4). na inicijativu Andrije Štampara i u suradnji s Božom Težakom, Zoranom Bujasom, Tihomilom Beritićem, Brankom Kesićem, Olgom Maček i Velimirom Voukom. B. Težak je sa svojim neposrednim suradnicima V. Voukom i Zdenkom Topolnikom pridonio razvoju toksikologije. Rad na njezinu razvoju je potom nastavila → Krista Kostial-Šimonović koja je zaslužna za stvaranje i opremanje radioizotopnoga laboratorija Instituta, dogradnju zgrade na zagrebačkome Ksaveru te napose eksperimentalna istraživanja vezana uz stroncij i druge teške metale. Radom u Institutu T. Beritić nastavio je istraživanja iz područja eksperimentalne biokemije i toksikologije pretežno usmjerena prema učincima te antidotima organofosfornih spojeva, a potom i prema otrovima prirodnoga podrijetla, drogama, kao i matematičkome modeliranju različitih spojeva s metalima. Poslije je započeo i istraživanja iz biologije, napose kulture tkiva, molekularne biologije i genetike. Godine 1958. Institut je i zakonski postao samostalna znanstvena institucija te 1959. promijenio ime u Institut za medicinska istraživanja i medicinu rada. Svoj istraživački rad u Institutu Elsa Reiner započela je u Laboratoriju za toksikologiju, a 1967. osnovala je i do 1997. vodila Laboratorij za biokemiju gdje je usmjeravala svoja istraživanja prema određivanju mehanizma interakcije enzima iz skupine esteraza, ponajviše s visokotoksičnim organofosfornim spojevima kao što su bojni otrovi i pesticidi. T. Beritić je pri Institutu 1974. osnovao Centar za kontrolu otrovanja (CKO) koji pruža stručnu pomoć u liječenju otrovanja putem 24-satne telefonske informativne službe. Jedan od glavnih inicijatora za realizaciju projekta uspostave Istraživačko-edukacijskoga centra za zdravstvenu i medicinsku ekologiju i zaštitu od zračenja u Institutu (2017–21) bio je toksikolog Radovan Fuchs. Osim temeljnoga i primijenjenoga istraživanja, jedna od glavnih djelatnosti Centra u sastavu Instituta je razvoj inovacija u svrhu suradnje s gospodarskim subjektima.

Franjo Plavšić, redoviti profesor na → Farmaceutsko-biokemijskome fakultetu (FBF) u Zagrebu, bio je tijekom Domovinskoga rata voditelj toksikološke službe u Stožeru saniteta Ministarstva zdravstva, a 1997. sudjelovao je u osnivanju Hrvatskoga zavoda za toksikologiju (HZT), posvećenoga zaštiti ljudi od opasnih kemikalija i učenju o postupanju s kemikalijama. Napisao je Uvod u analitičku toksikologiju (2006), prvo domaće djelo u kojem se prvi put obrađuje pitanje otrovnosti i apsorpcije otrova u organizam. Za radnike koji se u svojem poslu služe nekima od opasnih kemikalija napisao je priručnik Siguran rad s kemikalijama (F. Plavšić, Z. Lovrić, A. Wolf-Čoporda, 2006). HZT-u je 2010. pripojena Hrvatska antidopinška agencija i od tada nosi naziv Hrvatski zavod za toksikologiju i antidoping (HZTA). Zavod se bavio sprečavanjem otrovanja i drugih štetnih učinaka kemikalija te pomoći u smanjivanju posljedica nesreća u koje su uključene opasne kemikalije. Ukinut je odlukom Vlade Republike Hrvatske 2018., a Služba za toksikologiju Hrvatskoga zavoda za javno zdravstvo (HZJZ) danas je pravni sljednik toksikoloških službi Hrvatskoga zavoda za toksikologiju i antidoping (HZTA).

Znanstvene i stručne aktivnosti u toksikologiji promiče Hrvatsko toksikološko društvo (HTD) osnovano 1991. koje okuplja znanstvene, nastavne i stručne djelatnike, studente te ostale javne radnike koji se bave toksikologijom i srodnim znanostima i stručnim disciplinama. Ciljevi su društva poticanje znanstveno-istraživačkoga, nastavnoga i stručnoga rada u području toksikologije, te organiziranje znanstvenih skupova, škola i seminara iz toksikologije. Društvo je organiziralo 1. hrvatski toksikološki kongres u Zagrebu 1996., a suorganizatori su bili Institut za medicinska istraživanja i medicinu rada, Ustanova za hitnu medicinsku pomoć u Zagrebu i → Prehrambeno-biotehnološki fakultet (PBF). HTD surađuje sa srodnim znanstvenim i stručnim udrugama u Hrvatskoj i u inozemstvu i član je Europskoga udruženja toksikoloških društava (EUROTOX), a od 2001. i Međunarodnoga udruženja toksikoloških društava (IUTOX). Službeno glasilo HTD-a je Arhiv za higijenu rada i toksikologiju u kojem se objavljuju znanstveni i stručni radovi na engleskom jeziku iz područja biomedicinskih znanosti, posebice medicine rada, toksikologije, zdravstvene ekologije i radioekologije. Časopis izlazi od 1950. četiri puta na godinu, izdavač je Institut za medicinska istraživanja i medicinu rada, a od 2008. uključen je u svjetsku znanstvenu citatnu bazu Science Citation Index (SCI) Expanded.









Visoko školstvo i znanost

Stjecanje znanja za razumijevanje pojmova i principa iz područja toksikologije odvija se na medicinskim fakultetima u Osijeku, Rijeci, Splitu i Zagrebu gdje katedre za toksikologiju i farmakologiju drže nastavu raznim studijima, a djelatnici su uključeni u znanstveno-istraživački rad. Veterinarska visoka škola (danas Veterinarski fakultet u Zagrebu) uvela je predmet Farmakologiju, toksikologiju i farmakografiju u svoj prvi nastavni plan već 1920. Profesorica PBF-a u Zagrebu → Jasna Kniewald, biotehnološka inženjerka, znatno je pridonijela razvoju područja toksikologije, a temelj njezina znanstveno-istraživačkoga i nastavnoga rada vezan je uz sveobuhvatno poznavanje toksikologije, ekotoksikologije i toksikologije hrane. Bila je nositeljica kolegija Toksikologija hrane, Osnove toksikologije, Toksikološki aspekti pripreme hrane i niza drugih na preddiplomskim i diplomskim studijima PBF-a i ostalih fakulteta, te na poslijediplomskome studiju iz toksikologije (osnovan 1994) Sveučilišta u Zagrebu gdje je predavala kolegij Biokemijski mehanizmi toksičnosti, te bila jedna od osnivačica studija (zajedno s → Jasnom Franekić Čolić, F. Plavšićem, Danicom Prpić-Majić, Verom Simeon-Rudolf, Oskarom Springerom i Vjekoslavom Srebočan). Taj studij davao je multidisciplinarnu izobrazbu polaznicima i uključivao je kliničku toksikologiju, medicinu rada, industrijsku toksikologiju, ekotoksikologiju, analitičku toksikologiju i druge specifične dijelove toksikologije.

Na FBF-u postoji i poslijediplomski specijalistički studij Toksikologija. Na tom fakultetu Irena Žuntar predaje obvezni kolegij Toksikologija integriranoga preddiplomskoga i diplomskoga studija farmacije i studija medicinske biokemije. Specijalistica je toksikologije i stalna sudska vještakinja za toksikologiju, nuspojave lijekova i dodataka prehrani. Bila je suvoditeljica kolegija Analitička toksikologija na doktorskome studiju FBF-a te kolegija Forenzična kemija i toksikologija na Sveučilištu u Splitu. Suautorica je sveučilišnog udžbenika Uvod u analitičku toksikologiju (2006) te više poglavlja u sveučilišnim udžbenicima toksikološkoga područja. Na → Agronomskome fakultetu u Zagrebu također se poučava studente o toksikologiji, ekotoksikologiji, svojstvima sredstava za zaštitu bilja i fitofarmaciji, a tome je velik doprinos dao → Ferdo Bašić, napose sadržajima o tlu, održivome gospodarenju i zaštiti tla.

Osnutkom Zavoda za fiziologiju životinja 1964. na Biološkom odsjeku → Prirodoslovno-matematičkoga fakulteta u Zagrebu (sv. 4) bili su stvoreni uvjeti za sustavan znanstveni i nastavni rad iz fiziologije, imunologije, transplantacijske imunologije, radiobiologije, imunogenetike, ekofiziologije i ekotoksikologije, pa je fiziolog i imunolog Borislav Nakić okupio mlade suradnike Nadu Kondić-Mitin, Andriju Kaštelana i O. Springera. Biolog i toksikolog O. Springer sa svojim je suradnicima u Zavodu započeo istraživanja iz potpuno novoga područja – ekotoksikologije. Cilj je tih istraživanja bio utvrditi djelovanje otrova iz okoliša, poput rezidualnih pesticida u hrani i vodi, na promjene imunohematopoetskoga sustava životinja i ljudi u skladu s tadašnjim znanstvenim trendovima usmjerenima na očuvanje okoliša, ekologiju, zagađenje i utjecaj ksenobiotika na ljudsko zdravlje. Na spomenuta istraživanja nadovezala su se istraživanja mehanizama fiziološke toksikologije ksenobiotika pod vodstvom Domagoja Đikića. Osim imunotoksikologije, tematika je proširena na više fizioloških mehanizama i integralnu toksikološku fiziologiju. O. Springer niz je godina bio glavni i odgovorni urednik časopisa → Priroda (sv. 4), mjesečnika za popularizaciju prirodnih znanosti i ekologije.

tehnički plinovi, plinovi koji se masovno proizvode za uporabu u industriji ili za druge tehničke primjene, npr. u pripremi pitke i procesne vode, obradbi otpadnih voda, obradbi i odlaganju industrijskog i kućnog otpada, vađenju, rafiniranju i prijenosu nafte i plina cjevovodima, metalurgiji, kemijskoj i prehrambenoj industriji, biotehnologiji, medicini, farmaciji i dr. U tehničke se plinove ubrajaju: kisik, dušik, vodik, helij, argon, ugljikov dioksid, amonijak, acetilen, klor, dušikov(I) oksid, poznat i kao oksidul (N₂O) i dr. Tipično se proizvode u postrojenjima bazne kemijske industrije, a najčešće se skladište u visokotlačnim spremnicima u plinovitom ili ukapljenom stanju. Među tehničke plinove koje krajnji korisnici rabe za mnogobrojne praktične primjene spadaju medicinski plinovi, plinovi za rashladne uređaje, zavarivanje, vatrogasne aparate, ugostiteljstvo, aerosolne raspršivače, zračne balone, i dr.

Većina plinova otkrivena je u XVIII. i XIX. st., kada su se isprva proizvodili na mjestu uporabe u malim količinama (npr. gazirana voda proizvodi se komercijalno od 1783., klor se rabi za izbjeljivanje tekstilija od 1785., a oksidul za anesteziju u stomatologiji od 1844). Industrijska proizvodnja plinova započela je u drugoj polovici XIX. st., a prvi industrijski uređaj za ukapljivanje plinova patentirao je 1895. Carl von Linde.

U Hrvatskoj se početak proizvodnje tehničkih plinova veže uz poduzeća koja su ih rabila za vlastite potrebe, dok su se ubrzo razvila i poduzeća usmjerena proizvodnji za tržište. U Zagrebu je 1930–39. djelovalo Istočno društvo za proizvodnju kisika i rastvorenog acetilena d. d. Sredinom 1970-ih zagrebačko poduzeće Juvent izgradilo je u Zaprešiću pogone za proizvodnju tehničkih plinova. Ti su pogoni od 1977. djelovali kao RO Montkemija u sastavu SOUR-a Monting, od 1989. kao samostalno poduzeće Montkemija – Tehnički plinovi, a od 1999. djeluju kao → Messer Croatia plin. To poduzeće danas raspolaže postrojenjima za razlaganje zraka (proizvodnja tekućega kisika, dušika, argona) u Zaprešiću i Dugome Ratu, te za proizvodnju ugljikova dioksida, acetilena, oksidula i drugih plinova u Kutini i Ribnjacima. Danas i druga hrvatska poduzeća osnovana u razdoblju socijalističke Jugoslavije obavljaju proizvodnju i distribuciju tehničkih plinova.

Krajem 1962. puštena je u pogon Kisikana Bakar za opskrbu riječke industrije kisikom. Nakon pretvorbe i privatizacije 1990-ih poduzeće je djelovalo kao Montkemija d. o. o., a potom je prešlo u vlasništvo poduzeća Istrabenz plini d. o. o. iz istoimene grupacije sa sjedištem u Kopru, u vlasništvu talijanske grupacije SIAD. U sklopu → Željezare Sisak pušteno je u rad 1963. postrojenje za separaciju zraka, koje je zadovoljavalo tehnološke potrebe željezare za kisikom. Godine 1975. postrojenje je modernizirano. Od 1997. pogoni su ušli u sastav INA-e, od 1999. djeluju u partnerstvu sa talijanskim SOL-om (kao SOL-INA), jedno vrijeme kao Kisikana d. o. o., a danas u potpunom talijanskom vlasništvu pod imenom SOL Croatia. Talijansko poduzeće SOL Croatia danas je vlasnik i tvornice UTP ‒ Uljanik tehnički plinovi d. o. o., osnovane u sklopu pulskog brodogradilišta → Uljanik (sv. 1), za opskrbu pogona acetilenom za zavarivanje.

Tamburašev, Gavra (Srbobran, Srbija, 28. VIII. 1918 – Zagreb, 3. I. 1994), liječnik, stručnjak za proizvodnju antibiotika, vitamina i insekticida.

Na Medicinskom fakultetu u Beogradu diplomirao je 1941. te doktorirao 1948. Radio je u Općoj bolnici u Šapcu 1941–42., Centralnom higijenskom zavodu u Beogradu 1942–44., Bakteriološkom institutu Medicinskog fakulteta u Beogradu 1946–48. te u tvornici lijekova Galenika u Zemunu 1948–57., gdje je 1950. nagrađen za pionirski rad na proizvodnji penicilina. Od 1957. živio je u Zagrebu. U tvornici lijekova i kemijskih proizvoda Pliva radio je 1957–61. te ondje uspostavio tehnološke postupke za proizvodnju antibiotika oksitetraciklina i vitamina C. Od 1957. bio je docent Tehnološkog fakulteta u Zagrebu, od 1961. izvanredni profesor na Biotehnološkom odjelu Fakulteta (→ Prehrambeno-biotehnološki fakultet). Predavao je kolegij Kemija i tehnologija antibiotika. Bio je pročelnik Laboratorija za kemiju i tehnologiju antibiotika (danas Laboratorij za tehnologiju antibiotika, enzima, probiotika i starter kultura) od osnutka 1957. do umirovljenja 1981. Predavao je i na Farmaceutsko-biokemijskome fakultetu (kolegij Biološki lijekovi) te na Prirodoslovno-matematičkome fakultetu (kolegij Osnovi mikrobiologije) u Zagrebu. Bavio se industrijskom mikrobiologijom i biokemijskim inženjerstvom. Bio je suradnik Tehničke enciklopedije LZ-a.

prehrambeno inženjerstvo, složena disciplina koja povezuje znanja iz mikrobiologije, fizike, kemije, matematike i inženjerstva, radi racionalizacije procesa i postizanja proizvoda visoke kvalitete u procesima proizvodnje, preradbe, konzerviranja, pakiranja i čuvanja hrane. Primjenjuje znanja iz poljoprivrednoga, mehaničkog i kemijskog inženjerstva.

Prehrambeno inženjerstvo proučava: operacije i procese prehrambene industrije u kojima se sirovine biljnog ili životinjskoga podrijetla prerađuju u polugotove i gotove prehrambene proizvode (npr. voće se prerađuje u voćni sok, mlijeko u maslac, šećerna repa u šećer), procese konzerviranja hrane kojima je svrha produljenje trajnosti i očuvanje prirodnih svojstava hrane (npr. smrzavanje, sušenje), pojave koje se javljaju pri pojedinim operacijama i procesima te njihovu matematičku interpretaciju (npr. kristalizacija pri smrzavanju ili evaporacija pri sušenju ili koncentriranju), promjene fizikalno-kemijskih svojstava hrane i njihovu matematičku interpretaciju tijekom proizvodnje, čuvanja i transporta, a bavi se i projektiranjem industrijskih pogona za proizvodnju hrane.

Pojam »proces« u prehrambenom inženjerstvu može označavati jedinični i tehnološki proces. Pritom pojam jedinični proces označava jednu ili više operacija kojima se prehrambeni materijal podvrgava kako bi se izazvale određene promjene u njegovu sastavu i fizikalno-kemijskim svojstvima. Pojam tehnološki proces podrazumijeva cjelokupan proizvodni proces koji se sastoji od jednog ili više jediničnih procesa i operacija kojima se iz jedne ili više sirovina dobiva gotovi proizvod. Za ispravno vođenje procesa prehrambene industrije nužno je raspolagati točnim podatcima o fizičkim svojstvima hrane. Najvažnija su fizička svojstva hrane reološka (viskoznost, tekstura, viskoelastičnost) i termofizička (toplinski kapacitet, entalpija, latentna toplina, toplinska vodljivost i difuzivnost). Poznavanje reoloških i termofizičkih svojstava hrane čini osnovu za opisivanje, simuliranje i vođenje različitih procesa u prehrambenom inženjerstvu, te projektiranje industrijskih pogona za preradbu prehrambenih sirovina. Najvažniji su procesi u prehrambenom inženjerstvu mehanički, fizikalni, termički, kemijski, enzimski, mikrobni i netermički te procesi konzerviranja.

Mehanički procesi (pranje, guljenje, usitnjavanje, razdvajanje) najčešće su pripremne operacije u procesima preradbe sirovina i proizvodnji hrane. Sirovine se, nakon dolaska u pogon prehrambene industrije, podvrgavaju nizu operacija kojima se provodi njihovo čišćenje, uklanjanje nejestivih dijelova, usitnjavanje, te razdvajanje (sortiranje) s obzirom na neke razlike. Čišćenjem se uklanjaju nečistoće koje dolaze zajedno sa sirovinom, koje mogu biti mineralne (zemlja, kamenčići, pijesak), metali (željezo), biljne (ljuske, lišće), životinjske (dlake, insekti), kemijske (pesticidi) i mikrobne (mikroorganizmi i njihovi produkti). Pri čišćenju primjenjuju se suhe i mokre metode. Za suhe metode čišćenja rabe se različita sita s pomoću kojih se uklanjanje nečistoća provodi na temelju razlike u veličini, obliku ili gustoći, aspiratori kod kojih se nečistoće uklanjaju u struji zraka te elektromagneti preko kojih se sirovina prevodi kako bi se uklonila metalna onečišćenja. Pri mokrim metodama čišćenja rabe se bazeni za namakanje i pranje, uređaji za pranje s tuševima te flotacija (za sirovine manjih veličina, npr. grašak). Nejestivi dijelovi voća i povrća uklanjaju se guljenjem (mehaničko, kemijsko, toplinsko), vađenjem koštice ili sjemene lože. Usitnjavanje se, ovisno o sirovini, obavlja: rezanjem u određeni oblik i veličinu (npr. meso, sir, povrće, voće), pasiranjem (u svrhu dobivanja kaše) i mljevenjem (kod sirovina čvrste konzistencije u svrhu dobivanja praha).







Fizikalni procesi (homogenizacija, emulgiranje, aglomeriranje, ekstruzija) specifični su procesi prehrambene industrije primjenom kojih se mijenjaju izvorna fizikalno-kemijska svojstva sirovina i dobivaju proizvodi poboljšane kakvoće i stabilnosti, izmijenjena izgleda i svojstava ili pak potpuno novi proizvodi. Homogenizacija je postupak kojim se pod utjecajem visokog tlaka u homogenizatorima provodi usitnjavanje i ujednačavanje veličina masnih globula kako bi se povećala stabilnost emulzija (mlijeko). Pri emulgiranju se pod visokim tlakom u homogenizatorima miješaju uljna i vodena faza te emulgator kako bi se postigla stabilna emulzija (majoneza, maslac, sladoled). Aglomeriranje je proces sastavljanja disperznih materijala u proizvode većih dimenzija – aglomerate, primjenom prešanja ili kotrljanjem u rotacijskom uređaju. Ovisno o primijenjenom postupku, dobivaju se proizvodi u obliku tableta (bomboni) ili granula (dječja hrana, instant-kava i sl.). Ekstruzija je specifičan kontinuirani mehanički i termički proces u kojem se suha ili vlažna sirovina giba unutar kućišta uređaja, pri čemu se uz visoki pritisak i temperaturu intenzivno miješa, te kroz sapnicu specifičnog oblika iz uređaja izlazi kao gotov proizvod.

Pri termičkim procesima (blanširanje, kuhanje, prženje, pečenje) primjenom povišene temperature dolazi do određenih fizikalno-kemijskih promjena u sirovinama koje postaju pogodne za daljnje procesuiranje ili predstavljaju gotov proizvod. Blanširanje je postupak kratkotrajne (nekoliko sekundi do nekoliko minuta) termičke obradbe voća ili povrća u vodi (85–95 °C) ili vodenoj pari, koji prethodi sušenju ili smrzavanju. Blanširanjem se inhibiraju autohtoni enzimi, omekšava tkivo, istiskuje zrak i povećava stabilnost boje. Time se olakšavaju daljnji procesi preradbe i dobivaju proizvodi visoke kvalitete. Kuhanje se provodi u vodi ili vodenoj pari, prženje u velikoj količini ulja, a pečenje u struji zraka. Primijenjeni postupak ovisi o vrsti sirovine i željenome proizvodu, a za svaki od njih potrebno je odrediti optimalne uvjete procesuiranja (temperatura, vrijeme), način prethodne obradbe te izbor uređaja.







U kemijske procese (hidrogenacija, hidroliza) ubrajaju se svi oni procesi pri kojima se u kontroliranim uvjetima provodi neka kemijska reakcija radi razgradnje sirovine i dobivanja novog proizvoda. U reakcijama hidrolize sudjeluje voda uz prisutnost katalizatora (kiselina, lužina, enzim). Hidrogenacija je kemijski postupak uvođenja vodika uz prisustvo katalizatora u molekule nezasićenih masti u svrhu dobivanja masti čvrste konzistencije. Često se hidrogeniraju i glukoza i ksiloza, pri čemu se dobivaju šećerni alkoholi (sorbitol odn. ksilitol) koji se najčešće rabe u konditorskoj industriji kao zamjena za šećer ili za postizanje određenih reoloških svojstava proizvoda. Hidroliziraju se najčešće škrob i drugi ugljikohidrati, te proteini.

Enzimski procesi zasnivaju se na djelovanju enzima koji su ili autohtoni (autohtoni ili dodani enzimi imaju određenu funkciju, npr. depektinizacije, hidrolize) ili se dodaju izvana (putem mikroorganizama ili su izolirani čisti ili miješani enzimi). Procesi se izvode u kontroliranim uvjetima (temperatura i pH), a enzimi koji se rabe moraju biti selektivni s obzirom na supstrat (proteaze, lipaze, amilaze, pektinaze) i željeni učinak.

Mikrobni procesi su svi procesi u kojima sudjeluju mikroorganizmi koji pri korištenju izazivaju poželjne promjene na pojedinim sastojcima hrane kako bi se dobio novi proizvod. U mikrobnim procesima sudjeluju odabrane čiste kulture mikroorganizama čiji izbor ovisi o nizu čimbenika – prije svega o željenome fermentacijskom procesu. Najvažniji fermentacijski procesi prehrambene industrije su mliječno kiselo vrenje koje izazivaju bakterije mliječne kiseline (proizvodnja jogurta, acidofilnog mlijeka), alkoholno vrenje koje izazivaju kvasci (proizvodnja vina, piva, jakih alkoholnih pića) i octeno-kiselo vrenje izazvano bakterijama (proizvodnja octa).









Procesi konzerviranja (sterilizacija, smrzavanje, koncentriranje, sušenje, dodavanje konzervansa i dr.) hrane su svi oni procesi kojima se hrana podvrgava kako bi se produljila njezina trajnost i istodobno očuvala izvorna kvaliteta. S obzirom na princip na kojem se zasnivaju, mogu se podijeliti u dvije skupine: princip abioze i princip anabioze. Princip abioze primjenjuje se u metodama kod kojih se konzerviranje ostvaruje izdvajanjem mikroorganizama iz hrane ili njihovim uništenjem, uz istodobnu zaštitu od naknadne kontaminacije. U tu skupinu ubrajaju se: termička sterilizacija, ionizirajuće zračenje i ultrafiltracija. Princip anabioze primjenjuje se u metodama kod kojih se potiskuje ili ograničava aktivnost mikroorganizama stvaranjem nepovoljnih uvjeta za njihov razvoj. U tu skupinu ubrajaju se: hlađenje, smrzavanje, koncentriranje, sušenje, biološki postupci i konzerviranje dodatcima.







Termička sterilizacija je postupak kojim se namirnica točno određeno vrijeme podvrgava visokim temperaturama, kako bi se uništilo prisutne mikroorganizme. Ovisno o primijenjenoj temperaturi razlikuju se postupci pasterizacije (70–99 °C) i sterilizacije (više od 100 °C). Vrijeme trajanja procesa ovisi o primijenjenoj temperaturi te o pH vrijednosti namirnice. Kod kiselih namirnica kojih je pH niži od 4,5 primjenjuje se pasterizacija kojom je moguće uništiti sve vegetativne oblike mikroorganizama i inaktivirati enzime. Kod takvih se pH vrijednosti sporogene bakterije ne mogu razviti pa se smatraju inaktiviranima. Kod svih ostalih namirnica kojih je pH vrijednost viša od 4,5, a kod koji se želi ostvariti potpuno uništenje svih mikroorganizama i njihovih spora, primjenjuju se postupci sterilizacije, tj. termičko tretiranje pri temperaturama višima od 100°C (najčešće 120–140 °C). Vrijeme termičkoga tretiranja i visina temperature odabiru se tako da se unište svi patogeni mikroorganizmi koji bi pri uobičajenim uvjetima mogli izazvati kvarenje namirnice. Tekuće i polutekuće namirnice steriliziraju se (u izmjenjivačima topline) prije punjenja u ambalažu, dok se namirnice čvrste konzistencije najprije pune u ambalažu i hermetički zatvaraju (limenke), a potom steriliziraju u autoklavima.

Ionizirajuće zračenje se u prehrambenom inženjerstvu primjenjuje uglavnom za inhibiranje klijanja kod gomoljasta povrća, dezinsekciju žitarica, sušena povrća i voća, te dekontaminaciju začina. Rabe se samo elektronske emisije (katodne zrake, beta čestice) i gama zračenje (x-zrake). Konzervirajući učinak postiže se djelovanjem energije zračenja na inaktivaciju enzima, stanice mikroorganizama te neke sastojke hrane. Za odgovarajući učinak moraju se točno odrediti uvjeti procesuiranja (doze zračenja, vrijeme izlaganja, veličina i oblik namirnice i sl.).

Hlađenje je postupak kojim se namirnica hladi do 1 °C iznad njezine temperature smrzavanja, pri čemu se u njoj usporavaju svi procesi pa tako i aktivnost mikroorganizama. Tako konzervirane namirnice imaju kratak vijek trajanja. Smrzavanje je postupak pri kojem se namirnica hladi na temperature niže od njezine temperature smrzavanja. Konzervirajući učinak ostvaruje se prijelazom molekula vode u led (stvaraju se nepovoljni uvjeti za mikrobiološku aktivnost) te inaktivacijom mikroorganizama. Za dobivanje visokokvalitetnoga smrznutog proizvoda potrebno je provesti brzo smrzavanje tj. u što kraćem vremenu postići dovoljno nisku temperaturu (-18°C ili niže). Za smrzavanje se rabe različiti uređaji u kojima se smrzavanje postiže kontaktom s hlađenom metalnom površinom (izmjenjivači topline za tekuće i polutekuće namirnice, hlađene metalne ploče za čvrste namirnice), u struji zraka (smrzavanje čvrstih namirnica malih dimenzija u lebdećem sloju) ili izravnim kontaktom s rashladnim medijem (ohlađene otopine soli ili šećera, tekući CO₂, tekući dušik).

Koncentriranje je postupak izdvajanja vode iz tekuće ili polutekuće namirnice radi povećanja njezine stabilnosti (trajnosti) kao posljedice smanjenja mikrobiološke aktivnosti ili usporavanja degradativnih procesa. Udio vode u dobivenom koncentratu iznosi 25–30%. Koncentriranje se može provesti na više načina: uparavanjem (voda se uklanja u obliku vodene pare), smrzavanjem (voda se uklanja u obliku kristala leda) ili membranskim procesima (voda se uklanja u tekućem obliku).

Sušenje je postupak uklanjanja vode iz namirnice do udjela manjega od 10% (najčešće oko 5%), čime se postiže dugotrajna stabilnost namirnice. Postupak se primjenjuje za tekuće, polutekuće i čvrste namirnice, a ovisno o vrsti, veličini i obliku namirnice primjenjuju se različiti uređaji i principi. Najčešće se rabe sušnice sa zagrijanim zrakom (tunelske sušnice, sušnice u obliku tornjeva gdje se sušenje provodi raspršivanjem, sušnice za sušenje u lebdećem sloju), sušnice gdje se sušenje provodi kontaktom sa zagrijanom metalnom plohom, te liofilizacija.

Konzerviranje dodatcima postiže se dodavanjem nekih prirodnih tvari (šećeri, sol, ocat) ili kemijskih konzervansa (sorbinska i benzojeva kiselina i njihove soli) u hranu, kako bi joj produžili trajnost. Biološko konzerviranje temelji se na kontroliranoj primjeni nekih mikroorganizama koji svojom aktivnošću stvaraju nepovoljne uvjete za razvoj uzročnika kvarenja, dok istodobno često služe za postizanje određene kvalitete, odn. za oplemenjivanje proizvoda (npr. fermentirane masline, kupus, sirevi, mesni proizvodi, mlijeko).

Netermički procesi se sve više uvode u procese proizvodnje hrane kako bi zamijenili neke standardne postupke i time poboljšali kvalitetu hrane. U tu svrhu primjenjuje se ultrazvuk (UZ), pulsirajuće električno polje (PEP), pulsirajuće svjetlo, visoki tlak (HP) i oscilirajuće magnetsko polje (OMP).

Prehrambeno inženjerstvo u Hrvatskoj

Prehrambeno inženjerstvo disciplina je koja se stalno razvija i unapređuje kako bi se postignula racionalizacija industrijske proizvodnje hrane i dobio proizvod visoke kvalitete. Stoga se i u Hrvatskoj sredinom XX. st. javila potreba osnivanja studija koji će školovati inženjere prehrambene struke koji će razvijati i voditi procese prehrambene industrije. Studij biotehnologije na Prehrambeno-tehnološkom odsjeku tadašnjega Kemijsko-prehrambeno-rudarskoga fakulteta osnovan je 1956. Četiri godine kasnije Prehrambeno-tehnološki odsjek postao je Biotehnološki odjel Tehnološkoga fakulteta, a 1979. osnovan je samostalan Prehrambeno-biotehnološki fakultet Sveučilišta u Zagrebu. Na tom se fakultetu danas izvode preddiplomski, diplomski i doktorski studiji iz prehrambenog inženjerstva. Diplomski studij prehrambenog inženjerstva u Hrvatskoj izvodi se i na Prehrambeno-tehnološkome fakultetu Sveučilišta Josip Juraj Strossmayer u Osijeku (od osnutka fakulteta, 1971. kao odjel Poljoprivredno-prehrambeno-tehnološkoga fakulteta), a doktorski studij prehrambene tehnologije na istome fakultetu započeo je 2005. Kemijsko-tehnološki fakultet Sveučilišta u Splitu također izvodi studij prehrambene tehnologije koji uključuje i inženjerstvo. Studije prehrambenog inženjerstva na tim su studijima završili mnogi danas priznati stručnjaci i znanstvenici, zaposleni u svim segmentima gospodarstva te u znanstvenim i stručnim institucijama. Stručnjaci iz područja biotehničkih znanosti i inženjerstva uključeni su i u rad HATZ-a od njegova osnutka 1993. do danas, putem Odjela bioprocesnoga inženjerstva.













prehrambena tehnologija, dio znanosti o hrani koja, primjenom inženjerskih, kemijskih, matematičkih i drugih znanja, proučava i unapređuje način preradbe sirovina biljnoga i životinjskoga podrijetla u gotove prehrambene proizvode. Znatan dio prehrambene tehnologije čini kontrola kvalitete sirovina i gotovih proizvoda, sanitacija postrojenja te automatizacija u vođenju procesa. Cilj tehnološkoga procesa proizvodnje hrane čuvanje je izvornih nutritivnih svojstava sirovine, odn. postizanje odgovarajućih fizikalnih, kemijskih, bioloških i organoleptičkih svojstava proizvoda.

Prehrambenu tehnologiju uglavnom čine procesi preradbe žita, proizvodnje masti i ulja, preradbe voća i povrća, proizvodnje škroba i šećera, preradbe mlijeka, proizvodnje i preradbe mesa i ribe, proizvodnje konditorskih proizvoda, proizvodnje polugotove i gotove hrane te preradbe i proizvodnje kave.

Preradba žita. Žito i njegove prerađevine imaju važno mjesto u prehrani ljudi. Najvažnija prerađevina je brašno, odn. njegove prerađevine. Brašno se proizvodi meljavom žita (složena meljava), najčešće pšenice, kukuruza, i drugih žitarica te ostalih zrnatih kultura (suncokret, slanutak, soja). Složena meljava provodi se u mlinovima s valjcima, a sastoji se od drobljenja prethodno očišćenih i kondicioniranih zrna žita te usitnjavanja izlomljenih zrna. Dobiveno brašno potom se pakira u odgovarajuću ambalažu i čuva u kondicioniranim skladištima. Preradbom brašna dobivaju se pekarski proizvodi (kruh, pecivo) i tjestenine. Tjestenina se proizvodi miješanjem brašna i vode, te ovisno o vrsti tjestenine i drugih sastojaka. Nakon miješanja izrađuju se zamjesi gnječenjem, te se proizvod formira ekstrudiranjem i sušenjem (→ mlinski proizvodi).



















Proizvodnja masti i ulja. Za proizvodnju masti rabe se masna tkiva domaćih životinja (svinje, goveda, ovce), a za proizvodnju ulja uljarice (suncokret, uljana repica, soja, maslina, bundeva i dr.). Masti se dobivaju topljenjem masnih tkiva, a ulja složenim postupcima ekstrakcije i rafinacije. Sjeme uljarica se nakon sušenja, čišćenja, ljuštenja i mljevenja podvrgava prešanju te ekstrakciji ulja s pomoću organskih otapala. Dobivena se ulja potom pročišćavaju (rafiniraju) taloženjem, filtracijom, dezodorizacijom i dekoloriranjem. (→ ulja i masti)







Preradba voća. Kako sadržava znatne količine vode, svježe voće ima ograničenu trajnost, stoga se neposredno nakon berbe odvozi u hladnjače gdje se pri sniženim temperaturama i po potrebi u kontroliranoj atmosferi (smanjen udio kisika i povećan udio ugljikova dioksida) čuva do distribucije u trgovačku mrežu ili do daljnje preradbe u različite polugotove (voćna kaša, koncentrirani voćni sok) i gotove proizvode (voćni sok, marmelada, džem, žele, kandirano ili sušeno voće). Tehnološki procesi preradbe sastoje se od općih (čišćenje, pranje, probiranje i usitnjavanje) i specifičnih operacija (ovise o željenome proizvodu). Procesi proizvodnje voćnih sokova razlikuju se ovisno o tome proizvode li se bistri, kašasti ili mutni sokovi. Kod bistrih sokova, nakon usitnjavanja provodi se prešanje, depektinizacija, filtriranje i po potrebi korekcija sastava (dodavanje šećera ili kiselina) te pasterizacija i punjenje u ambalažu. Kod mutnih sokova (sokovi od agruma) se nakon raspolovljivanja plodova posebnim uređajima (ekstraktorima) provodi ekstrakcija soka, zatim korekcija, stabilizacija i pasterizacija, a kod kašastih se nakon pasiranja (u svrhu dobivanja kaše) provodi homogenizacija kako bi se dobio stabilan polidisperzni sustav. Koncentrirani sokovi dobivaju se postupcima koncentriranja uparavanjem pod sniženim tlakom ili kriokoncentriranjem bistrih ili mutnih sokova. Imaju povećani udio suhe tvari (najmanje 45%), a lako se čuvaju i transportiraju. Od voća se proizvode i voćni sirupi te drugi napitci.







Marmelada, džem i voćni žele ubrajaju se u voćne proizvode na bazi pektinskoga gela. Kod njih je najvažnija operacija stvaranje gela s pomoću šećera i kiselina u kiseloj sredini (pH oko 3). Kandirano voće dobiva se obradbom komadića svježeg voća šećernim otopinama sve većih koncentracija tako da šećer postupno difundira u voćno tkivo. Sušeno voće proizvodi se od cijelih ili dijelova plodova svježeg voća prirodnim sušenjem (s pomoću Sunčeva zračenja) ili strujanjem zagrijanoga zraka u sušnicama. Najčešće se suše šljiva, smokva, bobice grožđa, jabuka i marelica.







Preradba povrća. Sirovo povrće, kao i voće, ima ograničenu trajnost, pa ga je potrebno ili konzervirati ili preraditi. Najčešće se smrzava, suši, sterilizira ili konzervira mliječno-kiselom fermentacijom ili u slano-kiseloj tekućini. Početne operacije slične su kao i kod voća, uključuju čišćenje, pranje, sortiranje, kalibriranje i usitnjavanje, a provode se najčešće u istim uređajima koji se rabe i za preradbu voća. Prije smrzavanja, sušenja i sterilizacije povrće je potrebno blanširati (kratkotrajna obradba u vrućoj vodi). Povrće koje se najviše prerađuje u nove proizvode su rajčica i krumpir. Rajčica se prerađuje u koncentrate (različitih udjela suhe tvari, najviše 38–40%) postupkom uparavanja u isparnim stanicama, pelate (guljene rajčice), sokove za piće i umake (kečap). Krumpir se najčešće prerađuje u smrznuti pomfrit, čips i dehidratirani pire-krumpir. Za proizvodnju smrznutoga pomfrita rabi se krumpir određenog kalibra, koji se nakon pripremnih operacija reže u štapiće koji se blanširaju, djelomično prže u ulju, a potom zamrzavaju. Čips se dobiva prženjem tankih listića krumpira u ulju. Dehidratirani pire-krumpir je instant-proizvod u obliku pahuljica. Nakon pripremnih operacija sirovi se krumpir blanšira, kuha i pasira u kašu. Kaša se nakon korekcije sastava (potrebno je postići određeni udio suhe tvari) suši na uređaju sa zagrijanim valjcima. Dobiveni osušeni proizvod melje se u prah i pakira. Neke vrste povrća pogodne su za konzerviranje biološkim putem i mariniranjem (paprika, krastavac, kupus, repa), a neke sterilizacijom u staklenkama ili limenkama (grah, grašak, mahuna, mrkva). (→ voće i povrće)







Proizvodnja šećera. Šećer na tržište dolazi u obliku kristala, kao oblikovani šećer (u kocki) i kao mljeveni šećer (u prahu). Osnovne su sirovine za proizvodnju šećera šećerna repa i šećerna trska. Šećerna trska uzgaja se u relativno vlažnim tropskim predjelima, a šećerna repa u umjerenome klimatskom podneblju. U Hrvatskoj je tradicija proizvodnje šećera duga više od 100 godina i donedavno su ga iz šećerne repe proizvodile tri šećerane (Tvornica šećera Osijek, Tvornica šećera Virovitica i Sladorana iz Županje). Kako šećerna repa u svome zadebljalom korijenu sadržava oko 90% soka u kojem je otopljeno oko 14–18% saharoze te manju količinu drugih šećera, proces proizvodnje je dosta složen i odvija se u više faza. Repa se najprije na preradbu doprema s odsječenim vršnim dijelom (glavom), zatim se podvrgava temeljitom pranju, reže se u rezance koji se u tornjevima za difuziju podvrgavaju djelovanju zagrijane vode. Tim procesom šećer iz rezanaca prelazi u vodu i nastaje tzv. difuzni sok, koji sadržava otopljenu saharozu i druge topljive tvari iz repe pa ga je potrebno pročistiti, što se obavlja luženjem, saturacijom i filtracijom. Dobiveni rijetki sok šećera sadržava oko 10% šećera, pa ga se podvrgava ukuhavanju (do približno 60% šećera). Kristalizacijom se dobiva šećer u kristalnom obliku, koji se centrifugiranjem odvaja od preostale tekućine (šećerovine). Dobiveni sirovi šećer rafinira se ispiranjem vodom, centrifugiranjem i prelijevanjem s koncentriranom otopinom sirovog šećera, pri čemu nastaju kristali konzumnoga rafiniranog šećera koji na tržište dolazi pakiran u odgovarajuću ambalažu. (→ šećer)







Preradba mlijeka. Mlijeko je sekret mliječnih žlijezda sisavaca (krava, ovaca, koza, magarica i dr.), a ako nije drugačije deklarirano, pod mlijekom se obično podrazumijeva ono koje je proizvod mužnje krava. Sastav mu je različit, ovisno o pasmini, hranidbi, dobi i zdravstvenom stanju životinja. Prosječan udio vode u mlijeku iznosi 87,8%, a u preostaloj suhoj tvari podjednako su zastupljeni proteini i mliječna mast (oko 3,5%), te laktoza (4,5%). Mlijeko pogodno za potrošnju u kućanstvu potrebno je najprije pročistiti, odn. podesiti mu udio masti, homogenizirati te pasterizirati ili sterilizirati. Pasterizacija se provodi u pločastim izmjenjivačima topline pri temperaturama nižima od 100 °C kratko vrijeme, dok se sterilizacija provodi na temperaturama višima od 100 °C u trajanju od nekoliko sekundi. Trajnost pasteriziranoga mlijeka je nekoliko dana, a steriliziranoga nekoliko mjeseci. Mlijeko se industrijski prerađuje u više različitih proizvoda kao što su fermentirani proizvodi, vrhnje, napitci s dodatcima, koncentrirano mlijeko, dehidratirano mlijeko (mlijeko u prahu), maslac, sir i sladoled. Fermentirani mliječni proizvodi proizvode se mliječno-kiselom fermentacijom s pomoću specifičnih kultura mikroorganizama koje određuju konačan proizvod (jogurt, kiselo mlijeko, kefir, acidofilno mlijeko). Proizvodnja mliječnih napitaka s dodatcima obuhvaća miješanje mlijeka s čokoladom, kakaovim prahom, ekstraktima voća i aromama. Koncentrirano mlijeko proizvodi se uparavanjem mlijeka do određenog udjela suhe tvari (evaporirano mlijeko), a ako se dodaje šećer, dobiva se kondenzirano mlijeko. Mlijeko u prahu dobiva se dehidratacijom mlijeka raspršivanjem u visokim tornjevima, a konačan proizvod sadržava oko 4–5% suhe tvari. Maslac se proizvodi bućkanjem slatkog ili kiselog vrhnja. Nakon toga slijedi izdvajanje maslaca, njegovo ispiranje, gnječenje i soljenje. Proizvodnja sira zasniva se na izdvajanju proteina, masti i dijela mineralnih tvari iz mlijeka koagulacijom s pomoću sirila, mliječne kiseline ili njihovih smjesa. (→ mlijeko)













Preradba mesa. Meso je proizvod klanja domaćih životinja (goveda, svinja, ovaca, koza), peradi i kunića, te divljači. Klanje i daljnja preradba obavljaju se u klaonicama. Nakon klanja i iskrvljivanja odvajaju se krv i nejestivi dijelovi, a preostalo meso priprema se za tržište ili daljnju preradbu u mesne proizvode (kobasice, konzerve, sušeno meso). Svježe se meso lako kvari pa se mora čuvati na sniženoj temperaturi (ne višoj od 4 °C). U svrhu duljega čuvanja zamrzava se i čuva na niskim temperaturama (-18 °C ili niže). U novije doba meso namijenjeno tržištu hladi se i pakira u modificiranoj atmosferi te se na taj način dodatno produljuje njegova trajnost. (→ meso)













Preradba ribe. Riba se nakon ulova vrlo brzo kvari pa ju je potrebno konzervirati ili preraditi. Za svježu ribu primjenjuju se postupci hlađenja i zamrzavanja, ali i soljenje, dimljenje, sušenje, mariniranje i sterilizacija. Priprema sitne ribe za preradbu sastoji se od uklanjanja glave i utrobe, a ponekad i filetiranja. Osim tih postupaka, kod krupne se ribe još odvaja meso od kosti, reže se i mrvi. Ako se riba konzervira sterilizacijom, prethodno se kuha ili prži u ulju, no sterilizacija se može kombinirati i s dimljenjem, sušenjem, salamurenjem i mariniranjem. Za naljev ribljih konzervi najčešće se rabe biljna ulja, te različiti umaci od povrća. (→ riba)

























Proizvodnja konditorskih proizvoda. U konditorske proizvode ubrajaju se bombonski proizvodi, brašneno-konditorski proizvodi, kakaov prah, čokolada i čokoladni proizvodi te gume za žvakanje. Osnovne sirovine za njihovu proizvodnju su plod kakaovca, šećer, škrobni sirup i brašno. Bombonski proizvodi dobivaju se miješanjem škrobnoga sirupa, šećera i drugih dodataka (voće i proizvodi od voća, jaja, mlijeko, arome, bojila), njihovim ukuhavanjem do određene gustoće te hlađenjem i oblikovanjem u gotovi proizvod. Brašneno-konditorski proizvodi (→ pekarski proizvodi) su keksi, čajna peciva, vafel-proizvodi, biskvit, dvopek, medenjaci i industrijski kolači. Dobivaju se miješanjem, oblikovanjem i pečenjem smjese brašna, šećera i ulja uz dodatak mlijeka, jaja, meda, kokosova brašna, začina, aroma i boja. Kakaov prah, čokolada i čokoladni proizvodi dobivaju se preradbom zrna kakaovca, a proces preradbe odvija se u više faza: proizvodnja kakaove mase, proizvodnja kakaova maslaca i proizvodnja čokolade. Za proizvodnju čokolade priprema se smjesa kakaove mase, kakaova loma, kakaova praha, šećera, kakaova maslaca, mlijeka i drugih dodataka. Smjesa se usitnjava valcanjem te končira. Nakon končiranja (miješanje, bućkanje, grijanje) kojim se postižu poželjna fizikalna i organoleptička svojstva čokoladne mase, ona se temperira, hladi i oblikuje u gotov proizvod (→ konditorski proizvodi).













Proizvodnja polugotove i gotove hrane. Polugotova hrana je ona koja je industrijski obrađena tako da se sama ili u kombinaciji s drugim namirnicama može podvrgnuti termičkoj obradbi te postati gotovo jelo, a gotova hrana je ona koja je u potpunosti obrađena i pripremljena za konzumaciju. Procesi proizvodnje polugotove i gotove hrane složeni su i uključuju niz pripremnih operacija koje se obavljaju na sirovinama, te specifičnih operacija ovisnih o vrsti jela koja se proizvode. U završnoj fazi proizvodnje primjenjuju se i odgovarajući postupci konzerviranja (smrzavanje, sterilizacija, sušenje) kako bi im se produljila trajnost (→ gotova hrana).







Prehrambena tehnologija u Hrvatskoj

Prije II. svj. rata velik broj grana prehrambene industrije u Hrvatskoj bio je obrtničkog karaktera (preradba ribe i mesa), malo ih je bilo industrijskoga karaktera (šećerane, preradba kakaovine i ulja, proizvodnja alkoholnih pića ili industrija konditorskih proizvoda), a dobar dio grana prehrambene industrije nije niti postojao (industrija konzervi, proizvodnja juha i dodataka jelima, krutih biljnih masti i margarina i sl.). U takvim je uvjetima nerazvijenosti prehrambene industrije i prehrambena tehnologija bila slabo razvijena. Do naglog povećanja strukture prehrambene tehnologije i njezina razvoja došlo je tek nakon II. svj. rata, kada započinje i razvoj u školovanju kadra, a jača i znanstvenoistraživački potencijal prehrambene tehnologije. Godine 1956. osnovan je sveučilišni studij prehrambene tehnologije na tada novoosnovanome Kemijsko-prehrambeno-rudarskom fakultetu u Zagrebu (od 1957. Tehnološki fakultet). Iz njega je 1979. proizašao → Prehrambeno-biotehnološki fakultet, na kojem se danas izvode preddiplomski, diplomski i doktorski studij iz prehrambene tehnologije. Studij prehrambene tehnologije u Hrvatskoj izvodi se i na → Prehrambeno-tehnološkome fakultetu u Osijeku, → Kemijsko-tehnološkome fakultetu u Splitu te na veleučilištima u Karlovcu, Požegi i Kninu. Radi unapređenja i proširenja znanja iz različitih grana prehrambene tehnologije, do danas je u tim institucijama proveden veći broj znanstvenih projekta kojih su rezultati objavljeni u eminentnim domaćim i stranim časopisima. Među mnogim projektima koji su trenutačno u tijeku ističu se Primjena inovativnih metoda u praćenju proteolitičkih, lipolitičkih i oksidativnih procesa tijekom proizvodnje pršuta koji vodi H. Medić, Inovativne tehnike u minimalnoj preradi krumpira (Solanum tuberosum) i njegova zdravstvena ispravnost nakon pripreme voditelja B. Levaja, Primjena kakaove ljuske u proizvodnji čokolade i srodnih proizvoda voditelja Đ. Ačkara te Razvoj održivog integriranog procesa proizvodnje biološki aktivnih izolata iz proizvodnih ostataka prehrambene industrije A. Bucića Kojića. Domaći časopisi koji se bave temama iz područja prehrambene tehnologije su → Food Technology and Biotechnology, → Mljekarstvo, → Chemical and Biochemical Engineering Quarterly, → Hrvatski časopis za prehrambenu tehnologiju, biotehnologiju i nutricionizam, te Meso, Croatian journal of food science and technology i Annual of the Croatian Academy of Engineering.







tekstilna industrija, grana industrije koja se bavi proizvodnjom tekstilija i odjeće, a zasniva se na → tekstilnoj tehnologiji. Obuhvaća sva poduzeća koja proizvode tekstilna vlakna (→ svila; → vuna; → konoplja; → lan; → pamuk), → pređu, → tkanine, → pletiva, čipke, → pozamenteriju, → netkani tekstil, kao i pogone za njihovo oplemenjivanje (tzv. primarna tekstilna proizvodnja), te proizvodnju odjeće i drugih konfekcioniranih tekstilnih proizvoda (→ odjevna industrija), uključujući i doradbu i bojenje krzna. U tekstilnu se industriju, međutim, obično ne ubraja proizvodnja → umjetnih vlakana i → njega tekstila, iako se te djelatnosti često navode u statističkim podatcima i pokazateljima koji se odnose na praćenje proizvodnje i potrošnje tekstila.

Unatoč tomu što je industrijska revolucija u Europi započela već u drugoj polovici XVIII. st., i to upravo razvojem tekstilne industrije i primjenom strojeva koji su ubrzali industrijske procese i proizvodnost, tekstilna se industrija u Hrvatskoj počela razvijati tek potkraj XIX. st. Razlozi tomu bili su gospodarsko-geografski položaj, politički odnosi te nedostatak kvalificirane radne snage, zbog čega stranomu kapitalu prostor tadašnje relativno siromašne i nerazvijene Hrvatske nije bio privlačan. Znatan utjecaj u razvoju tekstilne industrije imala je i potpora bana Khuen-Héderváryja židovskomu kapitalu, zahvaljujući kojemu je u Varaždinu i Zagrebu osnovano nekoliko tvornica koje nisu bile duga vijeka (Wagnerova tvornica rublja, Tkaonica Lavoslava Baumgartnera, Prva hrvatska tvornica rublja R. Severinskog, Cajnk fabrika Jakoba Weissa). Nove su se tvornice počele osnivati tek nakon I. svj. rata, tj. nakon raspada Austro-Ugarske i oslobađanja prostora od jake konkurencije tekstilnih proizvoda iz Beča, Češke i Moravske. Nakon 1920. započele su djelovati mnoge tvornice tekstila, od kojih su neke preživjele i do današnjih dana, dok su mnoge od njih zatvorene.

Među najstarijim tvornicama je bojadisaonica platna koju je 1874. u Čakovcu osnovao židovski poduzetnik Samuel Neumann. Iz nje se nakon II. svj. rata razvio → Čateks, poduzeće za proizvodnju tkanina, umjetne kože i konfekcije. Bečki veletrgovac Josef Jerusalem osnovao je 1884. Kraljevsku zemaljsku ovlašćenu pamučnu predionicu i tkaonicu u Dugoj Resi, koja je od 1945. nastavila djelovati pod nazivom → Pamučna industrija Duga Resa. Početkom XX. st. bile su osnovane Tvornica za lomljenje i prženje lana Ivan Fiedler Osijek iz koje se razvio → LIO – Lanena industrija Osijek (1901) i tvornica Salamona Bergera nasljednici u Zagrebu iz koje je nastala → Domaća tvornica rublja (1914).







Nagli rast tekstilne industrije započeo je nakon I. svj. rata osnivanjem mnogobrojnih poduzeća poput Tekstilne industrije Varaždin – TIVAR (1918), poslije pod nazivom → Varteks, tvornice konca → Unitas u Zagrebu (1920), Braća Graner – tvornice čarapa, vrpca i trakova u Čakovcu (1923), poslije pod nazivom → Međimurska trikotaža Čakovec, tvornice vrpca i čipki Lacet u Zagrebu (1923), iz koje se razvila → Nada Dimić, Tvornice za pamučnu industriju u Zagrebu (1924), nasljednik koje je → Tvornica tekstila Trgovišće u Velikom Trgovišću, Krapinske tekstilne industrije (1925), poslije pod nazivom → Krateks, → Varaždinske industrije svile (1929), Tvornice čarapa Silk u Zagrebu (1929), poslije pod nazivom → Jadran, Tvornice pokrivača i frotirske robe Theodor Müller u Vukovaru (1930), poslije pod nazivom → Vuteks, Tekstilne industrije Milan Prpić u Zaboku (1936), poslije pod nazivom → Zagorska industrija vunenih tkanina i dr.













Nakon II. svj. rata na cijelom se području Jugoslavije tekstilna industrija i dalje snažno razvijala, a osobito → odjevna tehnologija i → odjevna industrija. U Hrvatskoj su se osnivale mnoge konfekcijske tvornice, poput Heruca (1947), → Kamenskog (1949) i Vesne (1955) u Zagrebu, Riječke industrije odjeće – RIO (1947) u Rijeci, → Dalmatinke (1951) u Sinju, → Galeba (1951) u Omišu, → Kotke (1954) u Krapini i drugih, a industrija odjeće je tijekom vremena i premašila primarnu tekstilnu proizvodnju.







U Hrvatskoj je 1962. radilo 87 tekstilnih tvornica. Asortiman tekstilnih proizvoda koji su se u to doba proizvodili u Hrvatskoj bio je iznimno širok, a postojali su raznovrsni proizvodni pogoni – od lanara, kudjeljara, svilana, predionica, tvornica konaca, užadi, pozamenterije, tehničkoga tekstila do tkaonica, pletionica, proizvodnje čarapa, trikotaže, odjeće i kišobrana. Razvoj se nastavio 1970-ih i 1980-ih uz naglašeno tehničko-tehnološko osuvremenjivanje proizvodnje (osobito u području oplemenjivanja i doradbe) te humanizaciju rada u industrijskim pogonima. Jedna od važnih novina bilo je uvođenje automatizacije u tehnološke procese. Oprema tekstilne industrije mijenjala se uvođenjem uređaja za regulaciju i vođenje procesa poput kontrole s regulacijom temperature i bez nje, automatizacije i uvođenja polukontinuiranih ili potpuno kontinuiranih procesa primjenom odgovarajućih postrojenja i uređaja. Sve se odvijalo u skladu s tadašnjim europskim razvojnim trendovima i u kontekstu postupnog prilagođavanja preradbi novih sintetičkih vlakana i izradbe suvremenih tekstilnih materijala i proizvoda te povećanja kvalitete, učinkovitosti i proizvodnosti rada u proizvodnji tekstila i odjeće. Uvodila su se i tehnološka rješenja radi smanjenja ljudskog fizičkog napora te izbjegavanja teškoga i zdravstveno štetnog rada u tekstilnoj proizvodnji. Počela se razvijati svijest o potrebi smanjenja buke, pročišćavanja i regeneracije otpadnih voda, smanjenja zagađenja zraka i tla, uvođenja ekološki povoljnijih procesa u industriju oplemenjivanja, i sl.







Godine 1990. udio tekstilne i odjevne industrije u ukupnoj industrijskoj proizvodnji RH iznosio je 11,3%, udio u ukupnom ostvarenome dohotku industrije bio je 11,1%, a udio u broju zaposlenih radnika u industriji bio je 16,3% (tekstilna industrija te godine imala je 95 000 zaposlenih radnika, od čega 32 000 u primarnoj proizvodnji i 63 000 u proizvodnji odjeće i drugih gotovih proizvoda). U prvih devet mjeseci 1990. te industrijske grane ostvarile su izvoz od 244 milijuna USD (od čega 94% na konvertibilno područje), a uvoz je iznosio samo 134 milijuna USD. Novo nepovoljno doba za tekstilnu i odjevnu industriju počelo je tijekom Domovinskoga rata zbog kojega su pretrpljene goleme štete. Mnogobrojne tvornice ostale su na okupiranim područjima, a oštećene su mnoge tvornice u slobodnome dijelu (Pamučna industrija Duga Resa, Lanena industrija Osijek, Dalmatinka iz Sinja, Tekstilna industrija Zadar i dr.), drastično je smanjeno tržište kao i kupovna moć. Unatoč tomu 1993. tekstilna i odjevna industrija u Hrvatskoj ostvarile su čak 19,4% ukupnog izvoza industrije i rudarstva, od čega čak 21,7% na konvertibilno područje, a izvoz je znatno premašio uvoz (+ 406 milijuna USD), za razliku od ostale industrije i rudarstva koji su bilježili negativan izvozni saldo (- 403 milijuna USD). No to je ujedno bio i kraj »zlatnoga doba« hrvatske tekstilne industrije. Oporavak koji je trebao slijediti nakon rata nije rezultirao vraćanjem značenja tekstilne industrije na prethodnu razinu. Osim unutarnjih razloga (ratna razaranja, stagnacija u modernizaciji, gubitak pogona i sigurnih tržišta raspadom Jugoslavije, nedostatak stranih ulaganja, slabljenje izvoznoga potencijala, privatizacija, i dr.), tomu su pridonijeli i opći svjetski trendovi globalnoga preseljenja proizvodnje tekstila i odjeće u zemlje Dalekoga istoka. Ipak, položaj najvažnije izvozne industrijske grane hrvatska tekstilna industrija zadržala je sve do početka XXI. st., kada je liberalizacijom propisa došlo do masovnog uvoza jeftinog tekstila iz Kine, Turske i Indije, te je ukinut obvezan nadzor kvalitete uvozne robe, što je uzrokovalo nepovratan pad domaćih proizvoda na tržištu i, posljedično tomu, pad proizvodnje.

















Proces privatizacije u tekstilnoj i odjevnoj industriji bio je uglavnom dovršen do 2000., a, zbog liberalizacije tržišta i izloženosti hrvatskoga tržišta konkurenciji, to se razdoblje smatra početkom značajnih promjena. No te su industrijske grane i danas radno intenzivne djelatnosti, tvornice su privatizirane i osnovana su mnoga nova poduzeća, a dominantan je udjel malih poduzeća (2016. bilo je 16 960 zaposlenih djelatnika u 795 poslovnih subjekata, tj. prosječno 21,3 zaposlenika po poduzeću). U XXI. st. proizvodnost raste uz pad zaposlenosti, što se objašnjava pasivnim, defenzivnim restrukturiranjem, pri čemu je upravo smanjenje zaposlenosti glavni izvor rasta proizvodnosti. Oporavak nakon teškoga pada te industrije nije jednostavan, ali je u posljednje doba vidljiv. Pred tekstilnom industrijom veliki su izazovi te je uz klasičnu proizvodnju tekstila sve prisutnija orijentacija prema novim materijalima i proizvodima s dodanom vrijednošću, proizvodima za nova područja primjene, tehničkome i medicinskome tekstilu. Takve trendove počeli su slijediti pojedini poduzetnici i manja poduzeća koja se osnivaju te se sve veći broj novih tekstilnih proizvođača i ponuđača profilira u tom smjeru, što nagovještava oporavak te važne djelatnosti u Hrvatskoj.

Podatci iz Hrvatske gospodarske komore za 2016. prema ostvarenom prihodu navode sljedećih deset poduzeća proizvođača tekstila: AquafilCRO iz Oroslavja, Kelteks iz Karlovca, Čateks iz Čakovca, Regeneracija iz Zaboka, VIS Promoteks iz Varaždina, Lola Ribar iz Karlovca, Tvornica mreža i ambalaže iz Biograda, Nird iz Zagreba, Predionica Klanjec i Tvornica tekstila Trgovišće, te deset najvećih proizvođača odjeće: Wollsdorf Components iz Jalžabeta, Olimpias tekstil iz Osijeka, Ytres iz Donjega Kneginca, Tubla tekstil iz Čakovca, Comprom plus iz Varaždina, Varteks iz Varaždina, Kroko proizvodnja i razvoj iz Zagreba, GALEB iz Omiša, Kotka iz Krapine i Hemco iz Đakova.

























Najveći broj tekstilnih radnika danas zapošljavaju velika međunarodna poduzeća koja posjeduju mnoge proizvodne pogone diljem svijeta. Poduzeće → Boxmark Leather Croatia, dio austrijskoga poduzeća za proizvodnju kožnih krojnih dijelova i navlaka za automobile, zrakoplove, brodove, vlakove i kućni namještaj, ima proizvodne pogone u Trnovcu Bartolovečkom i Zlatar Bistrici, a poduzeće → Calzedonia Croatia, dio talijanske grupacije Calzedonia za proizvodnju čarapa i donjega rublja, u RH proizvodi u četiri tvornice: Tubla tekstil u Čakovcu, Ytres u Donjem Knegincu, Intinova u Majerju i Comprom plus u Varaždinu. Poduzeće za proizvodnju vodonepropusne i vjetronepropusne Gore-tex i Windstopper radne odjeće → Splendor tekstil, sa sjedištem u Zagrebu i proizvodnim pogonima u Klanjcu i Sesvetskom Kraljevcu, licencirani je partner međunarodnoga poduzeća W. L. Gore & Associates GmbH sa sjedištem u SAD-u za proizvodnju profesionalne radne odjeće.













poljoprivreda, gospodarska djelatnost uzgoja biljaka i životinja za prehranu ljudi. Znanost o poljoprivredi naziva se → agronomija. Poljoprivredna proizvodnja može biti industrijska i domaća (npr. obiteljska poljoprivredna gospodarstva, OPG). Prema naravi bioloških jedinica u poljoprivrednoj životnoj zajednici (agrobiocenozi) i namjeni proizvoda poljoprivreda se dijeli na uzgoj bilja (→ bilinogojstvo ili ratarstvo, → povrćarstvo, → voćarstvo, → vinogradarstvo, → travnjaštvo) i životinja (→ stočarstvo, → ribarstvo, → marikultura, → pčelarstvo) te → gljivarstvo. Od samih početaka poljoprivredne proizvodnje, preradbe i trgovine poljoprivrednu proizvodnju prati, potiče, i usmjerava poseban dio agronomije – poljoprivredna ekonomika.



















Prapovijesno doba
Paleoetnobotaničari su utvrdili kako su se ljudi koristili zrnjem jestivih biljaka za prehranu još prije 20 000 godina. U početku su skupljali različite plodove, gomolje i korijenje, hvatali kukce i životinje, još ne stvarajući zalihe hrane. Prije početka sjedilačkoga načina života stanovništvo Levanta poznavalo je pšenicu, ječam, grah, grašak, leću i lan. Uzgoj bilja (zemljoradnja) započeo je najprije u dolini rijeka Eufrata, Tigrisa i Nila (oko 8000. pr. Kr.; uz navedene biljke udomaćuju se koze, ovce, goveda i svinje), a potom se proširio na Bliski istok i u Europu, pretpostavlja se, morskim putem i uz tok Dunava. Motičarska zemljoradnja karakteristična za to razdoblje podrazumijevala je ručno utiskivanje sjemena u zemlju, sadnju s pomoću sadnog štapa te okopavanje, isprva kamenom i drvenom motikom ili štapom za rahljenje. Poslije se iz motičarske razvila plužna obradba zemlje (najstariji poznati plug potječe iz približno 3000. pr. Kr.). Zemlja se vrlo rano obrađivala na terasama i natapala. Pripitomljavanjem životinja počelo se razvijati stočarstvo, koje je u to doba bilo isključivo pašnjačko. U prapovijesno doba otkriven je proces proizvodnje piva, koje je osim pića predstavljalo i hranu, ali i prvi oblik plaćanja. Druga su ishodišta poljoprivredne proizvodnje u svijetu bila središnja i sjeverna Kina (6500. pr. Kr.), Srednja Amerika (3000. pr. Kr.), Južna Amerika (2500. pr. Kr.) i dio Afrike (2000. pr. Kr.).

Povijesno doba

Poljoprivreda se iz svojih ishodišta prilično brzo proširila na Sredozemlje, gdje je doživjela puni procvat uglavnom zahvaljujući maslini, vinovoj lozi i rogaču. Za sustavno širenje i procvat poljoprivrede u to su doba najveće zasluge imali Grci i Rimljani. Atena i Rim, u ono doba među najvećim urbanim središtima, oblikovali su urbanu poljoprivredu organizirajući i potpomažući razvoj trgovine te izvoz i uvoz poljoprivrednih proizvoda. Voće, povrće i vinova loza uzgajali su se u okolici gradova, a pšenica se uglavnom uvozila. Za grčke i rimske prevlasti zemlja je često bila u vlasništvu velikih veleposjednika, a obrađivali su je robovi i zavisni seljaci. Grci su se koristili plugom i srpom, a vršili su na ploči za vršenje, dok su Rimljani rabili plug koji je imao gredelj i lemeš te bio okovan željezom, a poslije je imao i plužnu dasku. Kvalitetu zemlje popravljali su s pomoću stajskoga gnoja, pepela, blata, komposta, pijeska ili gline, a žitarice su uzgajali u dvopoljnom sustavu (ozim i jar). Prekretnicu u širenju znanja i vještina uzgoja bilja i stoke omogućili su poljoprivredni priručnici rimskih pisaca koji su postavili pisane temelje agronomije. Propašću Rimskoga Carstva započelo je dugo razdoblje srednjega vijeka tijekom kojega nije bilo napretka te je potisnuto i zaboravljeno čak i ono poljoprivredno znanje koje su prije ispisali rimski pisci. Stalnim povećanjem broja ljudi rasla je potreba za novim obradivim površinama, koje su nastajale krčenjem šuma i preoravanjem travnjaka. Za obradbu zemlje Germani i Kelti koristili su se metodom primitivnog travopolja, a Slaveni metodom paljevinske zemljoradnje. Slaveni su zemlju obrađivali ralom koje je zemlju samo drobilo i razdvajalo, ali ju nije i okretalo, pa se zato oralo uzduž i poprijeko. Franačkim osvajanjima potkraj VIII. i početkom IX. st. diljem Europe (Španjolska, Italija, Njemačka, Ugarska, Hrvatska) proširio se feudalizam koji je donio nov način iskorištavanja zemljišta – feudalno tropolje, u kojem jedna trećina površine seoskog atara pripada pašnjacima, druga ozimoj žitarici (pšenici), a treća jaroj žitarici (ječam, zob). Tada su nastali prvi veliki feudalni posjedi.

Nov, veći napredak dogodio se nakon što je u Engleskoj u poljoprivrednom uzgoju primijenjen stajski uzgoj stoke i uzgoj krmnog bilja na oranicama (crvena djetelina i stočna repa) u četveropoljnom plodoredu. Stajski uzgoj stoke omogućio je prikupljanje stajskoga gnoja, koji se rabio za podizanje plodnosti i kvalitete tla. Otkrićem Amerike, umjesto očekivanih začina, u Europu su prodrle nove biljne kulture – kukuruz, krumpir, paprika, rajčica, lubenica i duhan, a Amerika je upoznala pšenicu i uzgoj konja. Uzgoj pšenice u Americi bio je toliko uspješan da je do sredine XIX. st. Amerika preuzela vodeću ulogu u svjetskoj trgovini pšenicom. Desetljećima je svjetskim pšeničnim tržištem upravljala Burza pšenice u Chicagu, koja je svojim zalihama sredinom XIX. st. prvo namirivala potrebe Engleske, a zatim i Francuske, Njemačke, ostatka Europe, Kanade i Australije. Trgovački monopol na pšenicu prekinuli su selekcionari pšenice, zahvaljujući čijim se novim sortama uzgoj pšenice proširio širom svijeta, pa tako i na područja gdje se za pšenicu do tada nije niti znalo (Sibir, Kanada, Indija, Meksiko, Australija, Argentina, Čile).







Od antičkoga razdoblja do XIX. st. → poljoprivredna mehanizacija se nije znatno razvijala, a prva novodobna otkrića pripisuju se američkim izumiteljima. Kovač Charles Newbold iz američkog Burlingtona 1797. izlio je plug u jednom komadu, a kovač John Deere 1837. izgradio je tvornicu takvih plugova koja ih unatoč velikoj proizvodnji nije mogla proizvesti dovoljno kako bi podmirila potražnju (milijunti plug izlio je od 24-karatnog zlata). Tvornica John Deere u Des Moinesu u američkoj saveznoj državi Iowi i danas je najveća automatizirana i robotizirana tvornica poljoprivredne tehnike na svijetu. Za poljoprivrednu proizvodnju i preradbu značajan je bio i izum žetelice pšenice koju je početkom XIX. st. konstruirao Amerikanac Cyrus McCormik. Ona je u jednom danu (vučena četirima konjima) mogla požeti oko 3 ha pšenice. McCormik je 1847. osnovao tvornicu u kojoj je u četiri godine proizveo čak 23 000 strojnih žetelica. Poljoprivredna se mehanizacija tijekom XX. st. stalno usavršavala pa su svi radovi u ratarstvu i stočarstvu mehanizirani, a dio poslova danas je i robotiziran. U svom dosadašnjem razvoju svjetska je poljoprivreda uvelike izmijenila »lice Zemlje«, iskrčila prirodnu vegetaciju, a spontane ekosustave i biocenoze bogate vrstama osiromašila i zamijenila agroekosustavima, odnosno agrobiocenozama. Ručni rad i zaprega zamijenjeni su strojnim radom, a novouspostavljeni sustav podrazumijeva iznimno veliku uporabu energije fosilnih goriva i ovisnost o toj energiji, a zatim i o fitofarmaceutskim i zoofarmaceutskim sredstvima namijenjenima zaštiti bilja i liječenju domaćih životinja. Velike stečevine suvremene znanosti poput selekcije unutar iste vrste i biološko-genetskog inženjerstva (→ genetika u poljoprivredi), računalne tehnologije, nanotehnologije, multispektralne satelitske tehnike i tehničke znanosti otvaraju neslućene mogućnosti. Nema sumnje da će se ta dostignuća rabiti u novoj, ekološki održivo koncipiranoj poljoprivredi u kojoj će sustavi gospodarenja oponašati prirodne ekološke sustave.







Povijest poljoprivrede u Hrvatskoj

Pretpostavlja se da su prva poljoprivredna naselja na tlu Hrvatske nastala oko 6000. pr. Kr., te da su se u njima već tada uzgajali pšenica, ječam, lan i udomaćena ovca. U sljedećih 4000 godina udomaćene su nove biljne i životinjske vrste – zob, raž, vinova loza, maslina, te svinja i govedo. Zemunice u naseljima u to su doba bile uglavnom izgrađene od nabijenog lesa, a prostrane ravnice Slavonije i Srijema bile su osobito pogodne za osnivanje prvih naselja i početke bilinogojstva i stočarstva. Na tom su prostoru nastala najveća prapovijesna naselja: ističu se naselja neolitičke starčevačke kulture na mjestu današnjih Vinkovaca te eneolitičke vučedolske kulture kraj današnjega Vukovara. Prvi cjelovit pribor za serijsko lijevanje na našem području materijalni je dokaz visoka dosega vučedolske kulture.

U antičko doba vinova loza i maslina bili su glavni pokretači poljoprivrede, trgovine i prometa u jadranskom dijelu Hrvatske. Rimsko razdoblje donijelo je napredak poljoprivrede jer je ralicu s ovih prostora istisnuo željezni plug. Razvila su se gradska središta, brodogradnja, plovidba i trgovina. Oslobođeni i odsluženi rimski vojskovođe koji su dobivali povlastice u korištenju zemljišta na svojim su posjedima primjenjivali u to doba naprednu rimsku poljoprivredu i iskustva iz zemalja u kojima su ratovali. Tako je car Dioklecijan u svojoj rezidenciji u Splitu uzgajao povrće (posebno kupus). Nakon pada Zapadnoga Rimskoga Carstva slijedilo je dugo razdoblje nestabilnosti i upada ratničkih plemena (Mongoli, Huni, Avari, Normani) koja su pustošila ovaj prostor, koji nije mogao napredovati zbog depopulacije, ratnih gubitaka i stalnog razaranja naselja. Dolaskom hrvatskih plemena (u osnovi stočarskih; pretpostavlja se da su poznavali proso, pšenicu, ječam, raž, lan te goveda, svinje i ovce) na sredozemni pojas, novopridošlo stanovništvo prvi put se susrelo s maslinom, vinovom lozom, smokvom i rogačem, te s kozama i magarcima. Prvi zapis o uzgoju vinove loze u Hrvata potječe iz 892., kada je knez Muncimir splitskoj crkvi darovao imanje s vinogradom, oranicama i robljem. Uvođenjem feudalnoga sustava u srednjovjekovnom razdoblju feudalac je postao zaštitnik svoga imanja koje su obrađivali robovi i kmetovi. Hrvatska je poljoprivreda u feudalnom razdoblju napredovala, osobito stočarstvo (isključivo pašnjačko) koje je, zahvaljujući široko prihvaćenom tropoljnom sustavu, imalo veće mogućnosti ispaše. Tropoljni plodored karakterizira uzgoj npr. pšenice na jednome dijelu, kukuruza na drugom te grahorice na trećem. Takva vrsta plodoreda trajno je održiv i najpovoljniji sustav uzgoja bilja koji osigurava plodnost tla i uravnoteženo kruženje tvari i energije u agroekosustavu. Ukidanjem kmetstva u XIX. st. započelo je razdoblje u kojem su feudalni posjedi pronalazili nove vlasnike (dijelom iz inozemstva) koji su uvodili suvremene poljoprivredne tehnologije i dovodili stručnjake koji su vodili proizvodnju. Zahvaljujući razvoju agronomskih znanosti i industrije, agrikultura je snažno napredovala. Povećanom poljoprivrednom proizvodnjom i primjenom suvremenih sredstava ostvarena je poljoprivreda koja je pratila napredne zemlje toga doba. Ipak, poljoprivredna se proizvodnja i dalje susretala s mnogobrojnim teškoćama; potkraj XIX. st. europske je, tako i hrvatske, vinograde napao štetnik trsov ušenac (filoksera), zbog čijeg su se djelovanja upola smanjile površine pod vinogradima. To je uzrokovalo veliko iseljavanje vinogradara s hrvatskih otoka i iz priobalja u prekomorske zemlje. Na početku XX. st. poljoprivreda je s 20% udjela u nacionalnom dohotku bila najvažnija gospodarska djelatnost. Od početka XX. st. do 1939. je, zbog nedovoljnog broja radnih mjesta u drugim segmentima gospodarstva, porasla poljoprivredna proizvodnja utemeljena uglavnom na povećanju površina poljoprivrednog zemljišta, no u drugoj je polovici XX. st., zbog sve veće potražnje za radnicima u industriji i obrtništvu, došlo do obrnutog procesa. Radnici su napuštali poljoprivredu i trajno se selili u gradove. Posljedica tog procesa bilo je napuštanje marginalnoga poljoprivrednog zemljišta (oranice planinskog područja, nasadi na krškim terasama, krške vrtače i doci, močvarna tla) i širenje gradova na plodne površine u predgrađu. Industrija tog doba bila je usmjerena na proizvodnju jeftinijih proizvoda – šećera iz šećerne trske, cigareta iz virginijskih duhana, umjetnih tkanina umjesto prirodnih, a s hrvatskih oranica potisnute su šećerna repa, duhan, lan i konoplja. Posljedice II. svj. rata, prinudne kolektivizacije, oduzimanja dijela poljoprivrednog uroda i stvaranja zemljoradničkih zadruga bile su pogubne za hrvatsku poljoprivredu. Proizvodnja u poslijeratnom petogodištu (1946–50) bila je 22% niža od one u predratnome (1935–39). Pokušaj stvaranja seljačkih radnih zadruga, nakon agrarne reforme (1945–52), nije uspio. Tek je prelaskom na nove odnose, državna dobra, primjenu znanosti, slobodnije tržište, nove, moderne postupke i mehanizaciju, visokorodne sorte i hibride nakon 1960. došlo do stabilnog rasta proizvodnje, koji je do 1985. iznosio 3,1% na godinu (najviše u povijesti hrvatske poljoprivrede). Porast proizvodnje je pozitivno utjecao na cjelokupno gospodarstvo i životni standard. Drugu polovicu XX. st. (od 1960-ih do 1990-ih) u hrvatskoj poljoprivredi obilježila je deagrarizacija društva, migracije iz seoskih u gradske sredine, širenje urbanih prostora na račun ruralnoga (1965–87. izgubljeno je 166 441 ha ruralnoga prostora) te djelovanje poljoprivrednih kombinata, velikih poljoprivrednih poduzeća koja su u svom organizacijskom obliku objedinjavala poljoprivrednu proizvodnju i preradbu proizvoda. Kombinati su nastajali spajanjem državnih poljoprivrednih dobara i poljoprivrednih zadruga, a raspolagali su i zemljom razvlaštenih nekadašnjih veleposjednika, novootkupljenom zemljom te zemljom nastalom melioracijama močvarnih tala. Tijekom 1980-ih kombinati su drenirali (→ melioracija tla) oko 150 000 ha zemljišta. Njihove stručne službe osmišljavale su i vodile uzgoj proizvoda ne samo na svojim imanjima, nego i na imanjima svojih kooperanata (seljaka) od kojih su proizvode otkupljivali po tržišnim cijenama. Kombinati su tijekom vremena mijenjali nazive, udruživali se u druge složene sustave međusobno ili s drugim gospodarskim subjektima. Neki od većih poljoprivrednih kombinata u Slavoniji bili su: PIK Belje (→ Belje plus), PIK → Sljeme, PIK Vinkovci (→ PIK Vinkovci plus), PIK Vrbovec (→ PIK Vrbovec plus), PIK Nova Gradiška (PPK Nova Gradiška), PIK Đakovo, PIK Orahovica (→ PP Orahovica), → PPK Valpovo, a u Istri poljoprivredni kombinati Labin, Pazin, Poreč i Umag. Prateći svjetske gospodarske tijekove, udio poljoprivrede u bruto nacionalnom dohotku u odnosu na sekundarne i tercijarne djelatnosti potkraj XX. st. ponovno je počeo opadati pa je početkom XXI. st. taj udio bio manji od 6%.

























Domovinski rat i česte migracije stanovništva su uvelike utjecali na poljoprivrednu proizvodnju, tako da je ona u poslijeratnom petogodišnjem razdoblju (1996–2000) bila čak 15% manja u odnosu na predratno razdoblje (1986–90). Tranzicija iz društvenoga u tržišno gospodarstvo i mnogobrojne privatizacije provedene bez strategija razvoja donijele su dodatne teškoće. Uništeni su nekad veliki poljoprivredni kombinati, a zadovoljavanje potreba stanovništva za poljoprivrednim proizvodima povjereno je uvozu umjesto domaćoj poljoprivrednoj proizvodnji. Domaći su proizvođači postupno uništeni, preradbeni kapaciteti (mlijeko, duhan) prodani su stranim vlasnicima, a strani prodajni lanci uvozili su i na hrvatsko tržište plasirali gotovo sve poljoprivredne proizvode.

Prema Zelenom izvješću Ministarstva poljoprivrede za 2018. RH je imala 167 676 poljoprivrednih gospodarstava; najbrojnija su bila mala, a njihovi su vlasnici većinom bili starije životne dobi. U ukupnoj vrijednosti vanjskotrgovinske razmjene 2018. poljoprivredno-prehrambeni proizvodi imali su udio 13,5%, dok je Hrvatska uvezla hrane u vrijednosti 3,1 milijardu eura. Te je godine vrijednost otkupa i prodaje poljoprivrednih proizvoda iznosila 7,4 milijarde kuna te je zabilježen rast ekološke proizvodnje (7% ukupnih poljoprivrednih površina).

Žiljak, Vilko (Sveti Ivan Zelina, 18. XII. 1946), inženjer eksperimentalne fizike; začetnik računalne grafike u Hrvatskoj.

U Zagrebu je diplomirao eksperimentalnu fiziku 1973. na → Prirodoslovno-matematičkome fakultetu (sv. 4) i doktorirao 1981. na Elektrotehničkome fakultetu (→ Fakultet elektrotehnike i računarstva; sv. 4) disertacijom Simulacija terminala Jugoslavenskog naftovoda kao stohastički proces (mentor → G. Smiljanić; sv. 4). Isprva je radio u poduzećima Industroprojekt (1970–76), Selk (1976–79) i Jugoslavenski (Jadranski) naftovod (1979–82), a 1982. zaposlio se na Višoj grafičkoj školi (od 1990. → Grafički fakultet) u Zagrebu, gdje je bio voditelj katedre za tiskarski slog i računarsku tehniku. U zvanje redovitoga profesora biran je 1999. Funkciju dekana Fakulteta obnašao je 1982–87. Umirovljen je 2015. Održavao je dodiplomsku nastavu na Studiju dizajna pri Arhitektonskom fakultetu u Zagrebu i Studiju informatike na Tehničkome veleučilištu u Zagrebu te poslijediplomsku nastavu na Fakultetu elektrotehnike i računarstva, Medicinskom, Građevinskom i Ekonomskom fakultetu u Zagrebu, te na Fakultetu organizacije i informatike u Varaždinu.

Bavi se istraživanjem, razvojem i primjenom informatičke, računalne i grafičke tehnike u širem području znanosti. U Hrvatskoj je začetnik matematičkoga modeliranja i simulacije, računalne grafike te vizualnoga istraživanja s pomoću računala. Iz tih područja organizirao je nastavu na dodiplomskim i poslijediplomskim studijima te objavio više knjiga (Simulacija računalom, 1982; Računarska tipografija, 1987; Stolno izdavaštvo. Desktop publishing. Obrada teksta i slike računalom, 1990; Postscrtipt programiranje grafike, s K. Papom, 1998. i dr.). Koautor je pet patenata u području infracrvenih boja; uveo je novu varijablu za mjerenje apsorpcije svjetlosti na 1000 nm. S Miroslavom Šutejom 1993. dizajnirao je hrvatske novčanice. Dobitnik je Godišnje državne nagrade za znanost 2010. Član je emeritus HATZ-a, kojega je bio dopredsjednik 2009–13. Od 2015. je professor emeritus Sveučilišta u Zagrebu.

Vukičević, Slobodan (Zagreb, 17. V. 1951), liječnik, stručnjak za biološku regeneraciju kosti i hrskavice.

Na Medicinskom fakultetu (MF) u Zagrebu diplomirao je 1975. i doktorirao 1978. disertacijom Utjecaj intermitentnog opterećenja na rast i pregradnju kosti okrajina štakora. Od 1975. radi na Fakultetu, od 1986. kao redoviti profesor. Bio je predstojnik Zavoda za anatomiju 1986–91., a 1987. osnovao je i od tada vodi Laboratorij za mineralizirana tkiva. Na Fakultetu je 2003. osnovao Centar za funkcionalnu genomiku te 2007. Centar za proteomiku (voditelj do 2016), koji su danas odjeli Centra za translacijska i klinička istraživanja MF-a. Od 2014. voditelj je znanstvene jedinice Regenerativne medicine Znanstvenoga centra izvrsnosti za reproduktivnu i regenerativnu medicinu MF-a. Usavršavao se 1984–85 (stipendist zaklade Aleksander von Humboldt) u Laboratoriju za metabolizam i bolesti kostiju Instituta za patologiju Sveučilišta u Heidelbergu, te 1988–89. u Nacionalnome institutu za stomatološka i kraniofacijalna istraživanja u Bethesdi (SAD), gdje je 1990–91. bio gostujući znanstvenik i 1992–94. voditelj Laboratorija za biologiju koštanih stanica.

Područja su njegova znanstvenoga i stručnoga interesa biomedicina i translacijska medicina, odn. regeneracija mineraliziranih tkiva i zglobne hrskavice te uloga koštanih morfogenetskih proteina u razvoju i održavanju funkcije bubrega, gušterače, jetre i srca. Radio je na više projekata regeneracije organa, a njegova najvažnija znanstvena otkrića uključuju izolaciju, karakterizaciju i ulogu više koštanih i hrskavičnih morfogenetskih proteina te njihovu primjenu u humanoj medicini, mehanizme prijenosa signala koštanih i hrskavičnih stanica, otkriće novih biomarkera te biološke regeneracije kosti, hrskavice i bubrega. Autor je više međunarodnih patenata. Suosnivač je i nekadašnji direktor prvoga hrvatskog biotehnološkog poduzeća Genera istraživanja (2001; → Genera). Predsjednik je Hrvatskog društva za kalcificirana tkiva osnovanoga 1993. Bio je voditelj projekta OSTEOproSPINE financiranoga putem programa OBZOR 2020 Europske komisije, kojim je u ljudi potvrđena djelotvornost biološkoga lijeka za transformaciju periferne krvi u kost. Autor je mnogih radova objavljenih u prestižnim biomedicinskim časopisima, poput New England Journal of Medicine, Cell, Nature Genetics, Journal of Clinical Investigation i Journal of the National Cancer Institute. Dobitnik je Nagrade »Ruđer Bošković« 1991. Od 2014. član je HAZU-a te dobitnik Nagrade za životno djelo 2018.

Bobis d. o. o., poduzeće za proizvodnju kolača, trajnoga peciva i kruha sa sjedištem u Solinu, osnovano 1949. u Splitu; nazvano po skraćenici za bombone, biskvite i slastice. Jedno je od najznačajnijih hrvatskih poduzeća u toj djelatnosti.









Prva prodavaonica otvorena je na splitskom Narodnom trgu. Pod vodstvom prvoga upravitelja Tita Kirigina, člana poznate splitske slastičarske obitelji, profiliralo se kao najpoznatije konditorsko poduzeće u Dalmaciji razvivši, uz proizvodni, i ugostiteljski segment putem lanca mliječnih restorana u Splitu i okolici. Pogoni su bili smješteni na tri lokacije u središtu Splita, a među najpoznatijim su proizvodima bile slastice poput mandulata i bobića te torti s krokantom. Tijekom desetljeća Bobis se intenzivno širio povećavajući asortiman slastica te otvarajući nove prodavaonice u Dalmaciji.













Nakon hrvatskoga osamostaljenja, restrukturiranje poduzeća u novim društveno-ekonomskim okolnostima dovelo je do poteškoća u poslovanju. Godine 2003. poduzeće je kupio poduzetnik Joško Svaguša koji je pogone preselio iz središta grada, a od 2015. u vlasništvu je Tomislava Mamića, vlasnika trgovačkoga lanca Tommy. Sjedište poduzeća premješteno je 2021. u Solin gdje je izgrađen novi proizvodni pogon kapaciteta više od 60 milijuna proizvoda na godinu. Ključna je strateška odrednica primjena tradicionalnih metoda i receptura, pri čemu je fokus na izradbi zdravih proizvoda bez aditiva uz primjenu prirodnih kvasaca, čime se nastoji postići otklon od industrijskoga pristupa pekarskoj i slastičarskoj proizvodnji. Poduzeće danas zapošljava više od 600 radnika, a ukupni asortiman obuhvaća 400 pekarskih i slastičarskih artikala, od čega najveći dio čine svježi proizvodi od lisnatoga tijesta, kremasti kolači, torte i čajna peciva. Ima 67 vlastitih prodavaonica u Splitu, Ninu, Zadru, Šibeniku, Primoštenu, Rogoznici i Dubrovniku, a proizvodi su dostupni i u prodajnoj mreži lanca Tommy.

Salopek, Branko (Zagreb, 9. XII. 1942), rudarski inženjer, stručnjak za oplemenjivanje mineralnih sirovina, recikliranje otpada i zaštitu okoliša.

Diplomirao je 1968. na Rudarsko-geološko-naftnome fakultetu u Zagrebu, te magistrirao 1979. i doktorirao 1982. disertacijom Teorija i tehnologija kombiniranog sistema zgušnjivanja i dubinske filtracije na Prirodoslovno-tehničkome fakultetu u Ljubljani. U poduzeću Jugokeramika bio je zaposlen do 1971., od kada je radio na Rudarsko-geološko-naftnome fakultetu u Zagrebu, od 1997. kao redoviti profesor u trajnome zvanju. Predavao je kolegije Oplemenjivanje mineralnih sirovina I i II, Zaštita okoliša, Recikliranje i odlaganje otpada, Upravljanje okolišem. Bio je predstojnik Zavoda za rudarstvo i geotehniku te prodekan Fakulteta (1989−95). Sudjelovao je u nastavi stručnih kolegija na Geotehničkome fakultetu u Varaždinu te u izvedbi poslijediplomskoga interdisciplinarnog studija Ekoinženjerstva. Znanstveno i stručno bavio se područjem oplemenjivanja mineralnih sirovina, recikliranja otpada i zaštite okoliša. Bio je član uređivačkog odbora → Rudarsko-geološko-naftnoga-zbornika. Redoviti je član HATZ-a.

Saridja, Velimir (Zagreb, 24. IV. 1924 − Zagreb, 24. IV. 1989), naftno-rudarski inženjer, stručnjak za razradbu naftnih i plinskih ležišta.

Diplomirao je 1952. na Rudarskom odsjeku Tehničkoga fakulteta u Zagrebu (→ Rudarsko-geološko-naftni fakultet), gdje je doktorirao 1977. disertacijom Uvođenje optimalizacije iskorišćavanja naftnih ležišta na području SR Hrvatske. Od 1952. do umirovljenja radio je u poduzeću Naftaplin (→ INA). Bio je šef odjela i upravitelj pogona Mramor brdo, upravitelj revira Šumećani te od 1961. član uprave Naftaplina. Bio je član Komisije UN-a za zalihe plina u Ženevi (1962–70). Kao izvanredni profesor predavao je 1988–89. kolegije Rudarstvo i Razrada ležišta na zagrebačkom Rudarsko-geološko-naftnome fakultetu. Znanstveno i stručno bavio se područjem razradbe naftnih i plinskih ležišta te istraživanjem i proizvodnjom nafte i plina. Autor je djela Priručnik za mjerenje protočnih količina zemnog plina pomoću diferencijalnih manometara (sa Z. Singerom, 1964), Uvođenje optimalizacije iskorištavanja naftnih ležišta na području SR Hrvatske (1978), Metode projektiranja razrade naftnih i plinskih ležišta (1985) i dr.

Sečen, Josip (Opatija kraj Pokupskoga, 20. IX. 1939), naftno-rudarski inženjer, stručnjak za razradbu ležišta ugljikovodika i dobivanje nafte i plina.

Diplomirao je 1965. te doktorirao 1982. disertacijom Mogućnost primjene tekućina podatljivih miješanju za istiskivanje nafte iz ležišta u SR Hrvatskoj (mentor → V. Saridja) na → Rudarsko-geološko-naftnome fakultetu, u Zagrebu. Bio je zaposlen u poduzeću INA-Naftaplin 1966−2004. Od 1970. radio je na zagrebačkom Rudarsko-geološko-naftnome fakultetu, od 1989. u zvanju redovitoga profesora. Predavao je kolegije Pridobivanje nafte i plina, Razrada ležišta ugljikovodika i dr. Umirovljen je 2009. Bavi se razradbom naftnih, plinskih i plinsko-kondenzatnih ležišta pri iskorištavanju, analizom gubitaka tlaka u proizvodnim cijevima i površinskim sapnicama eruptivnih bušotina, projektiranjem i interpretacijom hidrodinamičkih mjerenja bušotina i energetikom. Autor je djela Pridobivanje nafte eruptivnim načinom (1977), Istiskivanje nafte tekućinama podatljivim miješanju (1987), Razrada ležišta ugljikovodika (2002), Metode povećanja iscrpka nafte (2006). Bio je glavni urednik časopisa → Nafta (2005−14). Redoviti je član HATZ-a od 1998.