drvna industrija, grana industrije koja se bavi obradbom i preradbom drva te proizvodnjom finalnih proizvoda od drva i drvnih materijala. Obradba i preradba drva prema vrsti može biti mehanička, kemijska, ili kombinirana, a prema stupnju primarna, sekundarna i finalna. Najvažnije su djelatnosti koje drvna industrija obuhvaća danas → pilanarstvo, proizvodnja željezničkih pragova, rezanog drva i iverja, sušenje građe i impregnacija drva (→ zaštita drva), proizvodnja → furnira, uslojenog drva i kompozita od usitnjenog drva (→ drvne ploče), namještaja (→ industrija namještaja), montažnih kuća i elemenata, → građevne stolarije (sv. 3), → parketa i podova, → drvene ambalaže, → specijalnih proizvoda od drva. U kemijskoj su preradbi drva najvažnije proizvodnja → tanina, suha destilacija (→ drvni ugljen), proizvodnja celuloze i → papira, → umjetnih vlakana (tzv. umjetna svila) i dr.

Razvoj

Povijesni je razvoj tekao u pet osnovnih faza: uporaba drva u obloj formi; cijepanje i tesanje; piljenje; rezanje i ljuštenje (furnir); usitnjavanje (drvna vlakna, ploče od usitnjenog drva). Začetci drvne proizvodnje javili su se još u starom Egiptu u obrtnoj djelatnosti izradbe furnira, drvorezbarstva i intarzije; stari Egipćani poznavali su i suhu destilaciju drva i proizvodnju katrana. Mehanička obradba drva počela je u prvim pilanama na vodeni pogon (prvi je pisani spomen pilane na rijeci Moselle iz IV. st., ali se pilane počinju više graditi od XI. st.). Početkom XIX. st. otvaraju se prve pilane na parni pogon, a brzom razvoju industrijske obradbe drva pridonijele su i konstrukcije pomoćnih strojeva i alata: kružne pile (Gervinus, 1780), blanjalice (Samuel Bentham, 1790), tračne pile (William Newberry, 1808) i dr. Započela je industrijska proizvodnja olovaka (Joseph Hardtmuth, 1790), savijenoga namještaja (Michael Thonet, 1834), šibica (Rudolf Christian Böttger, 1848). U Njemačkoj je 1843. osnovana prva tvornica furnira, a prvi furnirski nož projektiran je u Francuskoj 1856. Pronalaskom odgovarajućeg ljepila potkraj XIX. st. furnir se počeo primjenjivati za industrijsku proizvodnju furnirskih ploča, panel-ploča, uslojenog drva i dr. Tijekom XX. st. razvijala se proizvodnja lakih građevnih ploča, vlaknatica, iverica, MDF ploča, OSB ploča i drvno-plastičnih kompozita, važnih za razvoj industrije namještaja i uređenje interijera, te za primjenu u graditeljstvu (u SAD-u i Japanu). Ekspanzija drvne industrije rezultirala je masovnom proizvodnjom namještaja, stolaca, sportskih potrepština, bačava i drvene ambalaže, drvene galanterije, građevne stolarije, drvenih montažnih kuća i baraka. Razvoj industrijske kemijske preradbe drva započeo je u XVIII. st. razvojem suhe destilacije te dobivanjem niza destilata. Potom se razvijala industrija štavila, celuloze i drvenjače te drvne vune i umjetnih celuloznih vlakana. Slijedio je razvoj proizvodnje šećera iz drva, iz kojeg se daljnjom preradbom dobiva alkohol, kvasac, čista glukoza, furfural, tanini (treslovine) i smole.

Proizvodnja u svijetu i Europi danas

Današnja se drvna industrija oslanja na suvremene tehnologije i računalno vođene strojeve i uređaje, a sinergija interdisciplinarnog pristupa različitih struka (drvne, kemijsko-tehnološke, arhitektonske, građevinske, dizajnerske i dr.) jamac je daljnjeg intenzivnog razvoja. Najveći su svjetski izvoznici drva i proizvoda od drva 2019. bili Kina, Kanada, Njemačka, Rusija i SAD, a najveći uvoznici Kina, SAD i Japan. Vrijednost svjetske proizvodnje namještaja procjenjuje se na približno 575 milijardi dolara, a oko 47% ukupne proizvodnje odvija se u sedam zemalja (SAD, Italija, Njemačka, Japan, Kanada, Velika Britanija i Francuska). Drvni sektor Europske unije obuhvaća oko 300 000 poduzeća koja zapošljavaju oko dva milijuna ljudi. Bruto dodana vrijednost u 2018. iznosila je približno 7% ukupne prerađivačke industrije. U posljednje doba (2014–18) proizvodnja drvnoga sektora stalno raste te je 2018. dosegnula prihod od približno 250 milijardi eura. Najveći proizvođač drvnoga sektora u EU-u bila je Njemačka, a slijedila ju je Italija s rastom od približno 10%. Taj je dio industrije u istom razdoblju izrazito porastao i u Poljskoj (30%), a znatnu proizvodnju imaju i Francuska, Švedska, Španjolska, Austrija.

Hrvatska drvna industrija

Začetci

Začetci drvne industrije u Hrvatskoj povezuju se s pojavom pilana na vodeni pogon (tzv. pilane potočare). Prva pilana potočara u Hrvatskoj podignuta je 1428. u Crikvenici. Prva parna pilana započela je s radom 1849. u Prezidu (Gorski kotar). U Slavoniji je prva parna pilana izgrađena 1858. u Krivaji kraj Orahovice. Tijekom XIX. st. drvo se uglavnom obrađivalo jednostavnim postupcima (pilanski prorez), a finalni proizvodi bili su cijepane dužice i drvni ugljen. Cijepane hrastove dužice bile su burzovna roba, a najveće izvozno tržište bilo je Francuska (za potrebe vinogradarstva). Drvni ugljen proizvodio se u šumi od drvnih ostataka, a velike količine izvozile su se u Austriju za tamošnje ljevaonice. Tijekom 1870-ih i 1880-ih u Hrvatskoj je započela izgradnja tvornica namještaja, prvih u jugoistočnoj Europi.







Od 1873. drvna je industrija jačala, osobito u Slavoniji. Ondje je zbog šumskog bogatstva (slavonska hrastovina) 1890. radilo približno 3/4 svih zaposlenih u preradbi i obradbi drva u Hrvatskoj. Početkom XX. st. pilanska obradba drva bila je najznačajnija u drvnoj industriji i vodeća po broju zaposlenih i vrijednosti proizvodnje. U Slavoniji je 1906. bilo pet drvnoindustrijskih poduzeća s 500–1000 zaposlenih te dva s više od 1000 zaposlenih. Godine 1910. slavonska je drvna proizvodnja i dalje prednjačila u hrvatskome drvnom sektoru (68% pogona, 77% zaposlenih). Tu se ubraja i dio kemijske industrije koja spada u proces drvne preradbe, odn. proizvodnja tanina, koji se proizvodio jedino u Slavoniji (Belišće, Đurđenovac, Županja i Gunja). Dva najvažnija i najveća drvna poduzeća u to su doba bila u Đurđenovcu (→ DIK Đurđenovac) i Belišću (→ Belišće).

Razvoj u XX. st.

Nakon I. svj. rata slijedila je poslijeratna obnova i izgradnja, što je uzrokovalo iznimnu potražnju zapadnoeuropskih zemalja za drvnim materijalima i proizvodima (osobito hrastovinom) te dovelo do povećanja pilanskih kapaciteta u Hrvatskoj. Svjetska kriza 1929. uzrokovala je višegodišnji pad drvnoindustrijske proizvodnje, koja je iz krize izišla tek nakon 1937., neposredno prije II. svj. rata.







U II. svj. ratu hrvatski su drvnoindustrijski pogoni doživjeli teška razaranja, oko 31% ih je bilo potpuno uništeno, a oko 36% teško oštećeno. Njihova poslijeratna obnova i razvoj odvijali su se u tri karakteristične faze. Od 1945. do 1952. ulagali su se intenzivni napori u obnovu uništenih ili ratom oštećenih pogona. U strukturi drvne industrije su i dalje prevladavale pilane. Od 1953. do 1959. proširivali su se, koncentrirali i djelomično modernizirali proizvodni pogoni. Znatno se promijenila proizvodna struktura u korist vrednijih proizvoda primarne obradbe. Jačala je i finalna proizvodnja te su se osnivali veliki drvnoindustrijski kombinati s više od tisuću zaposlenih. Od 1960. do 1984. provodila se rekonstrukcija i modernizacija pilanskih kapaciteta te uvodila dvofazna obradba. U proizvodnji piljenih elemenata primjenjivale su se najsuvremenije tehnologije europske razine. Gradili su se novi kapaciteti za proizvodnju furnira i ploča. Ubrzano su se razvijale i gradile nove tvornice finalne obradbe drva, a poduzeća su se i dalje udruživala u velike drvnoindustrijske kombinate.

Industrija finalnih drvnih proizvoda nakon II. svj. rata

U Hrvatskoj je 1960-ih veći broj tvornica (→ Drvna industrija Novoselec, → Papuk iz Pakraca, → Mundus Florijan Bobić iz Varaždina, → Mobilia iz Osijeka, → DIP Delnice, → Drvna industrija Vrbovsko i dr.) proizvodio kvalitetne finalne proizvode namijenjene domaćem tržištu i izvozu. Osnovane su hrvatske trgovačke tvrtke → Exportdrvo iz Zagreba i Drvo iz Rijeke radi promidžbe i prodaje proizvoda. Osnovano je i Poslovno udruženje drvne industrije i šumarstva Primorsko-istarsko-goranske regije (1959), radi razvoja, specijalizacije i kooperacije drvnoindustrijskih kapaciteta.

Pedesetak proizvođača stasale hrvatske industrije namještaja je od 1960-ih do 1980-ih velikoserijski proizvodilo suvremeni namještaj koji se odlikovao jednostavnošću, demontažnošću, komponibilnošću, višenamjenskom iskoristivosti, skladnim oblikovanjem i pristupačnom cijenom. U tom su razdoblju najznačajnije tvornice s visokim stupnjem finalizacije bile: DI Novoselec, → Radin iz Ravne Gore, DI Vrbovsko, → DI Klana, → Goranprodukt iz Čabra, Mobilija, Hrast iz Čakovca, Papuk, → Oriolik iz Oriovca, → Slavonija DI iz Slavonskog Broda, DIK Đurđenovac, LEPA iz Lepoglave i dr.







U istom je razdoblju započeo i intenzivan razvoj tvornica furnira i drvnih ploča (troslojne ploče iverice, ekstruzijske ploče, ploče od masiva). Najznačajniji proizvođači furnira (ljušteni i rezani) bili su: → Spačva iz Vinkovaca, Slavonija DI, → Gaj iz Slatine, → Drvna industrija Česma iz Bjelovara. Među ostalim, furnirske ploče proizvodile su se u DI Česma, a ekstruzijske ploče i ploče od masiva u DI Milan Mataija iz Novog Vinodolskog. Velike količine furnirskih otpresaka proizvodile su se u poduzećima DI Slavonija i Mundus Florijan Bobić. Prva tvornica iverica na bazi lanenog pozdera manjega kapaciteta puštena je u pogon 1960-ih u Petrinji, a prva tvornica troslojnih ploča iverica na bazi usitnjenog drva instalirana je 1978. u DI Česma. Do 1989. u Hrvatskoj se kontinuirano povećavala proizvodnja piljene građe, ali se za razliku od finalne proizvodnje nije tehnološki usavršavala.







Usporedno s drvnom industrijom, razvijala su se i domaća poduzeća za proizvodnju → strojeva za obradbu drva, opreme, repromaterijala i dr. Najveću potporu u proizvodnji pilanskih postrojenja davalo je poduzeće → Bratstvo iz Zagreba, u proizvodnji alata → Kordun iz Karlovca, a u proizvodnji ljepila, boja, lakova i drugih kemijskih komponenata → Chromos iz Zagreba.







Drvni sektor RH nakon osamostaljenja

Tijekom Domovinskoga rata mnogi su drvnoindustrijski pogoni potpuno uništeni, pretrpjeli osjetna oštećenja ili otuđenje suvremenih strojeva i opreme. U početnome poslijeratnom razdoblju nisu bili razvijeni mehanizmi potpore drvnomu sektoru. Hrvatsku su preplavili nekvalitetni, ali jeftini uvozni drvni proizvodi, pa su se drvnoindustrijska poduzeća trebala usmjeriti na vanjska tržišta. U tome su im probleme predstavljali nedostatak suvremenog dizajna i investicija u pogone, nepoznavanje tehničke regulative i zahtjeva za kvalitetom proizvoda namijenjenih europskom tržištu, ekološka nepodobnost kemijskih sredstava (zaštitna sredstva, premazi za drvo, ljepila i dr.), primjena međunarodne fitosanitarne norme ISPM 15 (2004).

To je dovelo do nekonkurentnosti na stranim tržištima i do propadanja mnogobrojnih poduzeća, osobito onih najvećih, koja su tada prolazila proces pretvorbe i privatizacije. U skladu s tim znatno je pala zaposlenost u drvnome sektoru. Mnogi su dotadašnji drvnoindustrijski giganti prestali postojati (Mundus Florijan Bobić, → Stjepan Sekulić iz Nove Gradiške, Gaj, Česma, → DIP Ogulin, Belišće, DI Geli iz Đakova, DIK Đurđenovac, Trokut iz Novske). Imovinu nekih od njih preuzela su druga, najčešće strana poduzeća i nastavila poslovanje (→ Bjelin, Florijan Grupa, Pervan Grupa, Bauwerk Boen). Neka su velika poduzeća uspješno prošla privatizaciju i nastavila se razvijati (→ TVIN iz Virovitice, Spačva, Slavonija DI, Drvodjelac iz Ivanca, Drvoproizvod iz Jastrebarskog, Lokve). Nastala su i nova, vrlo uspješna drvnoindustrijska poduzeća (→ Prima Commerce iz Bjelovara, Prostoria iz Svetog Križa Začretja, → Strizivojna Hrast, → Požgaj grupa iz Zagreba, → Šerif export-import iz Zagreba, → Cedar iz Kastva). Neka manja poduzeća i obrti razvili su se u važne gospodarske čimbenike u drvnome sektoru (Stolarija – pilana Antun Pečenec iz Kapele Podravske, Ante Mijić – Quercus iz Bročica, Furnir Otok, DIR Rubinić iz Jastrebarskog, MMM – Vukelić iz Brestače).







Za oporavak hrvatske drvne industrije u novome tisućljeću, te za njezino postizanje konkurentnosti na stranim tržištima, zaslužan je Šumarski fakultet (→ Fakultet šumarstva i drvne tehnologije) u Zagrebu, a isprva i Tehnički centar za drvo (→ Institut za drvo). Poduzeće → Hrvatske šume je prodajom trupaca po povlaštenim cijenama osjetno pridonijelo razvoju drvnoga sektora. Resorno i druga ministarstva donosila su nužne strateške dokumente, zakone i ostalu podzakonsku regulativu. U okviru Državnoga zavoda za normizaciju i mjeriteljstvo rješavala se tehnička problematika normizacije i akreditacije. Osnovan je niz udruženja: → Hrvatska komora inženjera šumarstva i drvne tehnologije, Udruženje drvno-prerađivačke industrije pri Hrvatskoj gospodarskoj komori, klasterska udruženja, → Udruga inženjera drvne tehnologije i dr. Osnivaju se i grade drvni centri kompetencija. Financijska potpora postala je dostupna putem državnih potpora, poticajnih kredita i europskih fondova. Dizajnerski stručnjaci (Studij dizajna pri Arhitektonskome fakultetu, Studij oblikovanja proizvoda od drva pri Fakultetu šumarstva i drvne tehnologije u Zagrebu) su također pridonijeli razvoju drvne industrije.

Novodobni razvoj drvne industrije i današnje stanje

Drvna industrija je u novome tisućljeću brzo prihvaćala nove zahtjeve poslovanja i kvalitete, razvijala se i postajala sve konkurentnijom na stranim tržištima. Slijedila je blaga kriza zbog prekapacitiranosti pilanskih kapaciteta (2003. evidentirane su 722 pilane), koji su tri puta nadmašivali raspoloživu drvnu sirovinu. Intenzivan izvoz piljenica doveo je do nedostatka sirovine za finalnu proizvodnju i osjetno pridonio padu zaposlenosti (46 990 zaposlenih 1990; 27 845 zaposlenih 2002).

Kako bi se potaknulo sudionike u drvnome sektoru na što viši stupanj finalizacije, kao važan su kriterij za ugovaranje prodaje trupaca s Hrvatskim šumama uvedeni sušionički kapaciteti. Godine 2003. u drvnome sektoru sa 102 poduzeća i 14 994 zaposlenih ustanovljen je ukupan korisni obujam sušionica od 46 822 m³. Do danas su instalirane mnoge suvremene sušionice (uglavnom montažne), pa su kapaciteti višestruko povećani.















Kriza i recesija 2008. izrazito su negativno utjecale na drvni sektor pa je u prva tri mjeseca 2009. izvoz pao čak 40%. Ugroženo je bilo više od 50 000 radnih mjesta u drvnoj i papirnoj industriji te šumarstvu, što je činilo više od 17% ukupno zaposlenih u prerađivačkoj industriji. U sljedećih godinu dana u drvnoj industriji posao je izgubilo više od 5000 radnika, odn. 36% svih zaposlenih u drvnome sektoru. Drvna industrija prva je osjetila krizu, ali i prva iz nje izišla. Već 2013. činila je 5% ukupne hrvatske prerađivačke industrije s 10% zaposlenih. Ostvarivala je prihod od osam milijardi kuna, sudjelovala s 5% u BDP-u prerađivačke industrije te imala 8% rasta izvoza u odnosu na prethodnu godinu, u čemu je prednjačila finalna proizvodnja.

S obzirom na velike mogućnosti, današnja struktura izvoza i dalje je nezadovoljavajuća, jer čak 65% izvoznih prihoda čine primarni proizvodi od drva (drvena građa, elementi i trupci), a samo 35% finalni proizvodi (namještaj, podne obloge, građevna stolarija, drveni pragovi). Udio namještaja u ukupnoj bilanci drvne industrije iznosi samo 17%. Namještaj se najviše izrađuje od pločastih materijala (iverice, vlaknatice) te je premali udio masivnoga namještaja od domaćih vrsta drva.







Prema posljednjim pokazateljima u drvnome sektoru aktivno je oko 1390 poduzeća, od kojih 96% čine mala poduzeća, što tom sektoru daje obilježja maloga gospodarstva. Drvna industrija zapošljava više od 22 000 radnika (oko 11% ukupno zaposlenih u prerađivačkoj industriji) i kontinuirano joj rastu prihodi od kojih više od 70% realizira na inozemnim tržištima. Sektor ostvaruje oko 8% ukupnoga godišnjeg izvoza RH u vrijednosti od više od 1,1 milijardu eura te ostvaruje višak veći od 370 milijuna eura u vanjskotrgovinskoj bilanci. Proizvodnja namještaja u prvih šest mjeseci 2019. porasla je 4,6% u odnosu na isto razdoblje prethodne godine. Postupno se napušta masovna proizvodnja, a prihvaća se proizvodnja usmjerena prema manjem broju zahtjevnih potrošača velike kupovne moći. Proizvodnjom namještaja u RH bavi se oko 655 poduzeća s približno 7000 zaposlenih i ukupnim godišnjim prihodima od gotovo četiri milijarde kuna. Uz proizvodnju namještaja, velike izvozne potencijale ima i proizvodnja masivnoga parketa. U prvih je devet mjeseci 2019. iz RH izvezeno 444 000 t parketa u vrijednosti od približno 200 milijuna eura, što je 15 milijuna eura više nego u istom razdoblju 2018.

Danas u pilanskoj obradbi drva prevladava piljenje listača. S obzirom na drvni potencijal proizvodnja ploča iverica je iznimno niska. Proizvodnja peleta iz → drvne biomase je intenzivna, no uglavnom okrenuta izvozu.

Suvremene tehnologije u hrvatskoj drvnoj industriji danas

Primjena numerički upravljanih strojeva i računalno vođenje procesa odvija se u svim suvremeno opremljenim pogonima hrvatske drvne industrije (od pilanske obradbe drva, hidrotermičke obradbe drva, proizvodnje furnira i ploča do najsloženijih procesa u visokom stupnju finalizacije). U pilanskoj obradbi drva primjenjuju se oprema, uređaji i računalni programi za 3D skeniranje i vizualizaciju trupaca i piljenica, detektiranje grešaka, optimiziranje krojenja i raspiljivanja te razvrstavanje piljene građe. Suvremena energetska postrojenja na drvnu biomasu i sušenje drva vođena su računalno te je omogućen njihov nadzor na daljinu. U primjeni su i suvremena tehnološka rješenja → hidrotermičke obradbe drva. U finalnoj proizvodnji uvode se ekološki premazi za drvo (laneno ulje) te sintetske smole sa smanjenim udjelom slobodnoga formaldehida. U proizvodnju ploča iverica uvedena je tzv. kontinuirana preša, koja omogućuje kontinuirano praćenje tehnoloških parametara i programsko vođenje proizvodnoga procesa te osigurava veće proizvodne kapacitete i kvalitetu ploča. Centriranje trupaca za ljuštenje furnira provodi se primjenom laserskog 3D skenera. Finalna obradba drva i drvnih materijala provodi se CNC uređajima; u primjeni su i petoosni obradbeni centri najnovije generacije koji sadržavaju tri translacijske osi te dvije rotacijske, a programski su podržani CAD/CAM sustavom.













U drvnoindustrijskim pogonima instalirani su i roboti za manipulaciju različitih vrsta piljenica te za izvođenje postupaka bojenja i premazivanja u lakirnicama. Laserska tehnologija odavno je u uporabi u pogledu označavanja i mjerenja, a u posljednje je doba sve prisutnija u postupcima laserskog krojenja materijala (furnirske ploče, tanje piljenice) i u izradbi oblikovnih elemenata i grafičkoga dizajna. Slična se tehnologija primjenjuje i za lasersko kantiranje (nanošenje rubnih traka na drvne ploče). Suvremena tehnološka rješenja uvode se u kogeneracijska postrojenja za spaljivanje drvnih ostataka i proizvodnju električne i toplinske energije (sušenje drva, grijanje pogona te stambenih i poslovnih prostora). Poduzeće Strizivojna Hrast prvo je u RH pustilo u rad kogeneracijsko postrojenje za proizvodnju električne i toplinske energije na bazi izgaranja drvne biomase (2011). Osim navedenoga, danas su najznačajnija drvnoindustrijska poduzeća s instaliranim kogeneracijskim postrojenjima na drvnu biomasu Slavonija DI, Kircek iz Ljubešćice, Drvni centar Glina, Cedar te → Spin Valis iz Požege.













Značaj drvnoga gospodarstva danas

Preradba drva i proizvodnja namještaja imaju značajnu ulogu u hrvatskom nacionalnom gospodarstvu. Poslovni subjekti zauzimaju važno mjesto u konceptu ruralnoga razvoja i imaju obilježje maloga gospodarstva koje je nositelj zapošljavanja i ravnomjernoga regionalnog razvoja. Uporaba drva ima poseban značaj za razvoj zelenoga gospodarstva i zelenih tehnologija, ali drvna industrija ne ostvaruje dovoljno visoku dodanu vrijednost u odnosu na mogućnosti. RH, u odnosu na druge države članice EU-a, ima najniži postotak uporabe drva u graditeljstvu i najmanji udio drva u gradnji niskoenergetskih i pasivnih kuća.







Šumarstvo, preradba drva i proizvodnja namještaja djelatnosti su povezane u lanac stvaranja dodane vrijednosti te su primjer kružnoga gospodarstva kao strateške odrednice politike EU-a. Europske smjernice o kružnome gospodarstvu, kaskadnoj uporabi drva i održivome razvoju zasad su u RH uglavnom na razini privlačnih marketinških poruka. Među rijetkim iznimkama ističe se proizvodnja ploča iverica, kojom se postiže visoka dodana vrijednost, uz mogućnost višestrukog recikliranja ploča te uporabe drvnih ostataka u proizvodnji.

Najznačajnija su poduzeća hrvatske drvne industrije danas Prima Commerce, Bjelin, Florian grupa, Spačva, Požgaj grupa, Spinvalis, DI Klana, TVIN, Slavonija DI, Cedar, Šerif export-import, Strizivojna hrast, PPS–Galeković, Ciprijanović, Prostoria, MMM–Vukelić, Kronospan Cro. U tim je poduzećima zaposleno više od 9000 radnika. Uz primarnu (pilanske) obradbu i sušenja drva, poduzeća se bave proizvodnjom namještaja od masivnoga drva i drvnih ploča, drvenih kuća, stolaca (klasičnog, rustikalnog i modernog dizajna), ploča od masivnoga drva, furnira (rezani, ljušteni), podnih obloga (masivni i višeslojni parket, seljački pod, lamel-parket), vanjske i unutarnje stolarije, lijepljenih elemenata, lameliranih otpresaka, ploča iverica (sirove, oplemenjene), briketa, peleta, električne energije (kogeneracijska postrojenja) i ostalih drvnih proizvoda te opremanjem interijera. Izrazito su izvozno orijentirana na europsko i svjetska tržišta na koja plasiraju 70–85% svojih proizvoda.







drvna biomasa, čvrsta tvar drveća i grmlja. Sa znanstvenoga i tehničkoga stajališta, biomasa obuhvaća sav materijal biološkoga podrijetla, uključujući i nusproizvode proizvodnih procesa, osim materijala ugrađenog u geološke formacije ili fosiliziranoga materijala. Drvna biomasa iz šuma ili nasada stabala obuhvaća cijela stabla listopadnog i crnogoričnog drveća s korijenjem, drveće šumskih brzorastućih kultura kratkih ophodnji, grmlje, te umjetne i prirodne mješavine. U proizvodnom procesu pridobivanja drva, drvna biomasa obuhvaća trupce za daljnju mehaničku preradbu, tanku tehničku oblovinu za izravnu uporabu (stupovi za dalekovode, piloti, rudničko drvo i dr.) te ogrjevno drvo. Nadalje se šumskom drvnom biomasom smatra podzemni i nadzemni dio panja, ostatci od sječe i izradbe u obliku komada žilišta, isječka zasjeka, piljevina, natruli komadi debla i krošnje, te sitna granjevina s korom tanja od 7 cm. Drvna biomasa obuhvaća i ostatke nastale preradbom drva u drvnoj industriji i građevinarstvu, kao i drugi drvni otpad nastao pri uređenju parkova, vodotoka i trasa dalekovoda, ostatke nastale pri održavanju zelenih površina i hortikulturnih radova te sve drveće i grmlje u području voćarstva i vinogradarstva. Drvna se biomasa rabi od postanka čovječanstva za izradbu nastambi, oruđa i oružja te kao ogrjevno drvo. Razvojem ljudskoga društva koristi se za izradbu kuća, splavi, brodova, mostova, alata, kućanskih potrepština, kao građevno drvo, pri uređenju interijera i kiparstvu te u različitim gospodarskim djelatnostima.







U današnje se doba naziv drvna biomasa najčešće rabi za označavanje onoga njezina dijela koji se može rabiti kao obnovljiv izvor energije ili u hortikulturi, a tradicionalno je imao manju gospodarsku vrijednost ili je ostajao neiskorišten. Tako je u RH, prema kriterijima novoga normativnoga sustava za čvrsta biogoriva (u području tehničkog odbora HZN TO 238, Čvrsta biogoriva), drvna biomasa glavni izvor i sirovina za proizvodnju novih oblika drvnih proizvoda. To su drvna sječka, drvni iver, dugo i kratko rezano i cijepano ogrjevno drvo, kora drveća i grmlja, svežnjevi granjevine, drvna prašina, piljevina, strugotine, bale granjevine, peleti, briketi i drvni ugljen. Navedeni proizvodi se, osim za proizvodnju toplinske i električne energije, mogu rabiti u proizvodnji komposta i za malčiranje pri uređivanju parkova i drvoreda te u rasadničarskoj proizvodnji.







Drvna biomasa kao energent

Uporaba drvne biomase, uglavnom kao → ogrjevnog drva i drva za izradbu različitih alata u ruralnim područjima ima u RH dugu tradiciju. Još 1965. približno 1/4 energetskih potreba zemlje namirivalo se iz biomase, pretežno za dobivanje toplinske energije u kućanstvima. Ta se uporaba uvođenjem drugih energenata do 2000-ih svela na manje od 5%. U novije doba, rastom osviještenosti o potrebi korištenja obnovljivih izvora energije, te prihvaćanjem međunarodnih obveza i europskih inicijativa, uporaba drvne biomase za dobivanje energije ponovno raste. Poticaj tomu je i činjenica da Hrvatska, kao zemlja bogata šumama, raspolaže znatnim količinama iskoristive drvne biomase za dobivanje energije (prema nekim izvorima više od tri milijuna m³). Raste proizvodnja drvne sječke, peleta i briketa. U RH je 2018. prerađeno 587 400 m³ drva u obliku drvene sječke i iverja, te 305 900 t peleta. Znatan su proizvođač drvne sječke → Hrvatske šume, koje su 2019. tržištu ponudile 265 000 t tog energenta. Među većim proizvođačima briketa i peleta ističu se → Spačva iz Vinkovaca, Energy pellets iz Delnica, Drvenjača iz Fužina, Viševica Energo Pelet iz Perušića, → Ciprijanović iz Orahovice, Finvestcorp iz Čabra, → PPS Galeković iz Mraclina kraj Velike Gorice, → Drvna industrija Novoselec i dr.













Uporaba proizvoda iz drvne biomase za ogrjev kućanstava u RH širi se razmjerno sporo pa je znatan dio proizvodnje usmjeren izvozu. Nasuprot tomu, broj industrijskih pogona za dobivanje energije iz biomase se stalno povećava, u sklopu drvnoindustrijskih poduzeća koja time zaokružuju svoj proizvodni ciklus bez otpada ili u sklopu energana namijenjenih distribuciji energije na tržištu. Među prvim toplanama na drvnu sječku bila je ona Hrvatskih šuma u Ogulinu otvorena 1995., dok je prvo kogeneracijsko postrojenje na drvnu sječku pušteno u pogon 2011. u sklopu poduzeća → Strizivojna Hrast nedaleko od Đakova. Potkraj 2020. takvih je kogeneracijskih postrojenja u RH bilo čak 38, s ukupnom instaliranom snagom 115 MW toplinske energije, odn. 43 MW električne energije.







U Zavodu za šumarske tehnike i tehnologije Šumarskog odsjeka → Fakulteta šumarstva i drvne tehnologije u Zagrebu izvodi se nastava iz kolegija Šumska biomasa za energiju i Uporaba šumske biomase. Na istom odsjeku od 2011. djeluje Laboratorij za šumsku biomasu, koji provodi istraživanja i kontrolu kakvoće šumske biomase i čvrstih biogoriva za energiju u RH. Godine 2005. je → Hrvatsko šumarsko društvo osnovalo je Sekciju za biomasu, koja od 2006. održava znanstveno-stručni skup Hrvatski dani biomase. Godine 2012. osnovan je CROBIOM – hrvatska udruga proizvođača čvrstih biogoriva, peleta, briketa, u okviru kogeneracijskih postrojenja s pripadajućom opremom i tehnologijama, koja okuplja tridesetak poslovnih i drugih subjekata.







drvna tehnologija, znanstvena i stručna disciplina koja se bavi postupcima obradbe i preradbe drva u poluproizvode i proizvode. Interdisciplinarno je područje koje obuhvaća primijenjene prirodne i tehničke znanosti. Drvni tehnolozi upravljaju tehnološkim procesima u → drvnoj industriji i u proizvodnji papira i celuloze, sudjeluju u upravljanju tvornicama, rade u nabavi materijala, prodaji i marketingu, a njihovi su osnovni zadatci organizacija rada, priprema proizvodnje i konstruiranje proizvoda. U RH je drvna tehnologija jedno od polja u području biotehničkih znanosti, a grane su mu drvni materijali, drvno-tehnološki procesi, konstruiranje i oblikovanje proizvoda od drva te organizacija proizvodnje.

Razvoj u svijetu

Drvo je jedan od najstarijih tehničkih materijala. Od davnine se rabi u obrtničkoj i manufakturnoj proizvodnji niza proizvoda i u različitim djelatnostima (npr. građevinarstvo, brodogradnja). Obradba drva bilo je jedno od prvih područja uvođenja mehanizacije u proces proizvodnje (pilane potočare). Širenjem industrijalizacije i uvođenjem parnoga stroja u XIX. st. ojačala je i drvna industrija i masovna proizvodnja tipskih proizvoda od drva. Ipak, drvna tehnologija kao samostalna disciplina javila se razmjerno kasno i počela se razvijati tek početkom XX. st. Institucije koje su posebno pridonijele njezinu razvoju bile su: Forest Products Laboratory, Madison, SAD (osnovan 1910); Forest Products Research Laboratory, Princess Risborough, Engleska (1923); Reichsanstalt für Holzforshung, Eberswalde, Njemačka (1930); Centralni znanstvenoistraživački institut za mehaničku obradbu drva CNIIMOD, Arhangeljsk, Rusija (1932); Eidgenössische Materialprüfungs- und Forschungsanstalt EMPA, Dübendorf, Švicarska (1933); Institut du Bois, Paris, Francuska (1936); Institut für Holztechnologie, Dresden, Njemačka (1952); Institut für Holzforschung, München, Njemačka (1954). Istaknuti svjetski znanstvenici bili su Tadeusz Perkitny (1902–1986), Herbert Flemming (1903–1966), Erich Plath (1904–1977), Rudolf Keylwerth (1911–1969), Franz Kollmann (1906–1987) i dr. Među njima se posebno ističe F. Kollmann, čije su knjige postavile osnove drvne tehnologije.

Drvna tehnologija u Hrvatskoj

Na područjima današnje Hrvatske iskustveno stečena znanja o obradbi drva stoljećima prenosila su se među naraštajima obrtnika. Među prvima koji je promišljao kako unaprijediti obradbu drva na tehničkim osnovama bio je Šibenčanin → Faust Vrančić (sv. 1), koji je u djelu Machinae novae (1615. ili 1616) prikazao izum dvostruke pile. Početak razvoja tog područja na znanstvenim osnovama veže se uz utemeljenje prvih hrvatskih šumarskih učilišta.







Početci

Osnivanjem Gospodarsko-šumarskog učilišta (danas → Visoko gospodarsko učilište) u Križevcima 1860. stekli su se uvjeti za početak nastave iz područja obradbe drva. To je ostvareno 1877. uvođenjem kolegija Tehnologija drva i uporaba šuma, koji je od 1878. predavao → Fran Kesterčanek. Preseljenjem nastave na Šumarsku akademiju pri Mudroslovnome fakultetu u Zagrebu 1898., Kesterčanek je ondje osnovao Kabinet za šumsko-proizvodne struke. Osnutkom Gospodarsko-šumarskoga fakulteta 1919 (poslije Poljoprivredno-šumarski fakultet), kolegij Uporaba šuma, šumska industrija i trgovina predavao je → Andrija Petračić. Od 1924. taj je kolegij predavao → Aleksandar Ugrenović, koji je istodobno postao predstojnikom novoosnovanoga Zavoda za uporabu šuma. Njega je 1941–45. zamijenio → Ivo Horvat, nakon čega je Ugrenović ponovno preuzeo tu dužnost.

Sustavno visokoškolsko obrazovanje u području drvne tehnologije

Sustavno visoko obrazovanje za obradbu i preradbu drva u zemlji započelo je neposredno nakon II. svj. rata kada ona, zbog obnove ratom porušene zemlje, dobiva nove razvojne mogućnosti i zadaće. Visoko školstvo se do danas razvijalo u šest obrazovnih razdoblja.

Prvo drvnotehnološko obrazovno razdoblje započelo je 1947. kada je nastava na Poljoprivredno-šumarskome fakultetu u Zagrebu podijeljena na šumsko-uzgojni (biološki) te šumsko-industrijski (tehnički) smjer. Tehnički se smjer bavio obrazovanjem stručnjaka za tehničke radove u šumarstvu i stručnjaka za drvnu industriju.

Drugo razdoblje započelo je 1951., kada je na Fakultetu uveden smjer za obrazovanje drvnoindustrijskih inženjera. Na tom se smjeru izvodila nastava iz kolegija Analitička kemija, Tehnologija drva, Opće strojarstvo, Građevinarstvo, Elektrotehnika, Strojevi za transport, Radni strojevi, Šumsko-kemijska tehnologija, Zaštita drva, Knjigovodstvo, Mehanička prerada drva I i II, Sušenje i parenje drva, Trgovina drvom, Projektiranje pogona, Organizacija i Ekonomika drvne industrije, Racionalizacija rada te Zaštita rada.

Treće je razdoblje započelo oko 1960., dopunom studijskoga programa te uvođenjem kolegija Pilanska prerada drva, Industrija furnira i ploča, Specijalni proizvodi od drva, Konstrukcije proizvoda od drva i Proizvodnja namještaja. Godine 1960. s radom počinje osamostaljeni Šumarski fakultet sa Šumskogospodarskim i Drvnoindustrijskim odsjekom. Osnovano je 15 zavoda, koji su bili zajedničke jedinice obaju odsjeka. Od 1967. do 1975. zavode zamjenjuju katedre po odjelima, pa je na Drvnoindustrijskom odjelu osnovano pet katedri: za anatomiju i zaštitu drva, za tehnologiju drva, za mehaničku preradbu drva, za drvnoindustrijsko strojarstvo, za kemijsku preradbu drva. Uvedena je mogućnost stjecanja više stručne spreme (smjer proizvodnja namještaja) i studija uz rad.

Četvrto razdoblje započelo je uvođenjem novoga nastavnog plana 1977/78., kada je utemeljen osnovni profil zanimanja drvni tehnolog, a Drvnoindustrijski odjel promijenio ime u Drvnotehnološki odjel. Poticaj za promjene dali su razvoj drvnotehnološke struke te povećana potreba za uže specijaliziranim stručnjacima u drvnoj industriji. Studenti 8. semestra mogli su birati među trima tehnološkim područjima: pilanska preradba, tehnologija ploča, tehnologija finalnih proizvoda. Godine 1978. uveden je nastavni plan za specijalizaciju, poslijediplomski znanstveni studij te mogućnost stjecanja doktorata iz anatomije drva, proizvodnih tehnologija i organizacije rada u drvnoj industriji.

Peto razdoblje obilježio je nastavni program iz 1997/98., zasnovan na usmjerenosti tehnologije k višem stupnju preradbe, razvoju novih materijala, specijalizaciji u tehnologijama, zaštiti okoliša, razvoju informatike i dr. Uz obvezne osnovne kolegije, nastava se sastojala od velikog broja izbornih kolegija s četiri usmjerenja (nakon druge godine studija): Drvo i primarna prerada drva, Projektiranje proizvoda, Proizvodne tehnologije te Menadžment. Dotadašnje katedre zamijenili su zavodi organizirani po odsjecima. Od akademske godine 2001/02. nastavni plan sadržava elemente buduće reforme sustava visokoga obrazovanja (ECTS bodovi), a izborni su kolegiji podijeljeni u tri skupine (modula): Proizvodne tehnologije, Dizajn namještaja i Menadžment.

Šesto razdoblje započelo je općom reformom visokog obrazovanja te prilagodbom studijskih programa Bolonjskoj deklaraciji 2004. Programi studija postaju usporedivi s europskima, npr. onima Sveučilišta za tloznanstvo iz Beča ili Mendelova sveučilišta poljoprivrede i šumarstva u Brnu. Godine 2005. na Drvnotehnološkom odsjeku ustrojeno je pet zavoda i deset laboratorija: Zavod za znanost o drvu (laboratoriji za anatomska svojstva i zaštitu drva, za fizikalna i mehanička svojstva drva), Zavod za tehnologije materijala (laboratoriji za drvne ploče, za hidrotermičku obradbu drva i drvnih materijala, za kemiju), Zavod za organizaciju proizvodnje (laboratorij za industrijske sustave), Zavod za procesne tehnike (laboratoriji za mehaničku obradbu drva, za mjerenje buke i vibracija) te Zavod za namještaj i drvne proizvode (laboratoriji za ispitivanje namještaja i dijelova za namještaj, za ispitivanje proizvoda od drva u graditeljstvu). Od 2005/06. na Fakultetu postoje stručni i preddiplomski studiji Drvna tehnologija te diplomski studiji Drvnotehnološki procesi i Oblikovanje proizvoda od drva, od 2006. specijalistički studiji Tehnologija drvnih materijala i Organizacija proizvodnje, od 2007. doktorski studij Drvna tehnologija te od 2014/15. Šumarstvo i drvna tehnologija. Godine 2021. ime Fakulteta promijenjeno je u → Fakultet šumarstva i drvne tehnologije.







Znanost i struka

Znanstveni i stručni rad u području drvne tehnologije se u početku odvijao u Institutu za drvno-industrijska istraživanja u Zagrebu (osnovan 1949., od 1963. do prestanka rada 1991. → Institut za drvo) te u Centru za razvoj drvne industrije u Slavonskom Brodu (osnovan 1964. kao zajednička razvojna služba više drvnoindustrijskih poduzeća). Osnivanjem Zavoda za istraživanja u drvnoj industriji (ZIDI) na Šumarskome fakultetu (1968), započela je intenzivna znanstvena i stručna suradnja fakulteta s gospodarstvom, ministarstvima i drugim institucijama. Realizacijom znanstvenih i stručnih projekata, ekspertiza, elaborata, stručnih mišljenja, vještačenja, projekata pogona i tehnoloških linija, uvođenjem novih tehnologija, kontrolâ kvalitete, organizacijom simpozija, seminara, stručnih predavanja i dr. putem ZIDI-ja, Drvnotehnološki odsjek Fakulteta postao je glavno središte za razvoj drvnoga gospodarstva. Godine 2005. ZIDI je ukinut, pa su se navedene aktivnosti nadalje razvijale u okviru fakultetskih zavoda.







Zavod za znanost o drvu nastao je 1995. spajanjem dotadašnje Katedre za tehnologiju drva i Katedre za anatomiju i zaštitu drva osnovanih 1948., a sljednik je Zavoda za uporabu šuma. Nastavna su područja zavoda: strukturna, fizikalna i mehanička svojstva drva, patologija, tehnološka i tehnička svojstva, metode i sredstva zaštite, makroskopska svojstva i tekstura drva, metode istraživanja strukture drva, specijalni proizvodi od drva i dr. U novije doba članovi Zavoda realizirali su znanstvene projekte Ministarstva znanosti, obrazovanja i sporta (MZOS) (nove komercijalne vrste drva, anatomska, kemijska i fizikalna svojstva, juvenilno drvo) te sudjelovali u međunarodnim znanstveno-istraživačkim skupinama COST (akcija E22, E31, E37, E 44, FP 1004, FP 1006, FP 1106). Dio znanstvenih istraživanja usmjeren je na povećanje trajnosti, otpornosti i stabilnosti dimenzija drva kemijskim i termičkim modifikacijama. Izrađeno je više od 100 stručnih izvještaja i mišljenja o spornim vrstama drva i njihovim svojstvima, o zaštiti drvenih konstrukcija pri gradnji, rekonstrukciji i restauraciji drvenih objekata te o kontroli kvalitete dubinske kemijske zaštite proizvoda od drva.

Zavod za tehnologije materijala djelatnost je započeo kao dio Zavoda za tehnologiju drva, iz kojega se izdvojio 1960. pod imenom Zavod za mehaničku preradu drva; spajanjem s Katedrom za kemijsku preradu drva 1995. nastao je Zavod za ploče i kemijsku preradu drva, koji od 2005. djeluje pod današnjim imenom. Najvažnija su mu nastavna područja: kemija drva, nedrvni materijali, sušenje drva i drvnih materijala, pilanska tehnologija drva, tehnologija furnira i uslojenoga drva, tehnologija ploča od usitnjenoga drva, tehnologija drvnih vlakana i papira, specijalne metode sušenja drva, pločasti materijali te drvni kompozitni materijali. Članovi Zavoda u novije doba realiziraju znanstvene projekte Europskih fondova (inovativni proizvodi iz modificirane slavonske hrastovine), MZOS-a i Hrvatskih šuma (sušenje drva, kvaliteta ploča, slobodni formaldehid, utekućeno drvo, kompozitni materijali, stupanj finalizacije), tehnologijske projekte (solarna sušionica), stručne projekte (sušionički kapaciteti, uvođenje normi ISPM 15, uspostava i nadzor fitosanitarnoga sustava). Zavodski Laboratorij za drvne ploče (LAP) jedini je ovlašten za certificiranje drvnih ploča u RH. Zavod je ustrojio fitosanitarni sustav Hrvatske vezan uz drvenu ambalažu u međunarodnome prometu.

Zavod za organizaciju proizvodnje nastao je 1991. izdvajanjem dijela Katedre za iskorišćivanje šuma i osnivanjem Katedre za organizaciju proizvodnje u drvnoj industriji, koja od sredine 1990-ih nastavlja rad kao zavod. Najvažnija su nastavna područja Zavoda: organizacija proizvodnje, troškovi i kalkulacije, poduzetničko poslovno planiranje, trgovina drvom i drvnim proizvodima, planiranje i obračun proizvodnje, vođenje proizvodnih procesa, proizvodni menadžment, upravljanje i osiguranje kvalitete, tehnološka priprema rada, upravljanje projektima, osiguranje kakvoće finalnih proizvoda te međunarodno tržište drvnih proizvoda. U novije doba članovi Zavoda sudjelovali su u realizaciji znanstvenih projekata MZOS-a (proizvodni sustavi, ekosustavno gospodarenje, proizvodne mreže, gospodarski razvoj, adaptivno upravljanje, povećanje konkurentnosti), projekata u suradnji s gospodarstvom Europskih fondova (stručna praksa u visokom obrazovanju), više od 40 studija za potrebe drvnoga sektora (normativi vremena, upravljanje i osiguravanje kvalitete, izgradnja i opremanje pogona, zaštita okoliša, unapređenje procesa izradbe, modernizacija postojećih tehnoloških procesa, sistematizacija radnih mjesta, stimulacija i motivacija, vrednovanje rada, analiza potrošnje drva i namještaja). Osnivači su međunarodne znanstvene asocijacije WoodEMA i.a. u području ekonomike i menadžmenta.

Zavod za procesne tehnike u današnjem je obliku osnovan sredinom 1990-ih, spajanjem dijela Katedre za strojarstvo i Kabineta za matematiku pod nazivom Zavod za matematiku i osnove tehnike; pod današnjim imenom djeluje od 2005. Najvažnija su nastavna područja Zavoda: matematika, informatika, drvnoindustrijsko strojarstvo, elektrotehnika, tehnika mjerenja, strojevi i alati u obradbi drva, transport i skladištenje, tehnička mehanika, primijenjena tehnička grafika, osnove statistike, primijenjena statistika, kvantitativne metode za operacijska istraživanja, automatizacija i mjerna tehnika u drvnoj industriji, rukovanje materijalom, energetika drvne industrije, zaštita industrijskog okoliša te izbor alata i parametara obradbe. U novije doba članovi Zavoda sudjeluju u realizaciji znanstvenih projekata MZOS-a (buka i vibracije pila, stabilnost lista pile, proizvodnja peleta, tanka oblovina, ergonomija), tehnologijskim projektima (pilansko postrojenje, cjepač drva, solarni hladionik), projekata u suradnji s gospodarstvom Europskih fondova (inovativna masivna vrata od slavonske hrastovine), studija (tehnološko rješenje pilanske obradbe drva, idejno rješenje doradbene pilane, razvoj kadrova u funkciji razvoja drvnoga sektora, mogućnosti iskorištenja drvne biomase, trigeneracija, zbrinjavanje otpadnog drva, biogoriva-peleti, zbrinjavanje i oporaba otpadnog drva), idejnih projekata drvnoindustrijskih pogona, projekata kotlovskih postrojenja i sustava za distribuciju toplinske energije i dr.

Zavod za namještaj i drvne proizvode razvio se iz Katedre za finalnu obradu drva osnovane 1980., od 1995. djelovao je pod imenom Zavod za konstrukcije i tehnologiju proizvoda od drva, a od 2005. djeluje pod današnjim imenom. Najvažnija su nastavna područja Zavoda: konstruiranje proizvoda od drva, drvo u graditeljstvu, proizvodnja namještaja, ojastučeni namještaj, ljepila i lijepljenje drva, tehnologija finalne obradbe drva, CNC tehnika u finalnoj obradbi drva, tehnologija drvnih proizvoda za graditeljstvo, tehnološki procesi površinske obradbe drva, projektiranje drvnoindustrijskih pogona, modifikacije drva, metodologija industrijskog oblikovanja namještaja, namještaj i opremanje prostora, projektiranje proizvoda od drva, namještaj i zdravlje te istraživanje lijepljenih spojeva. U novije doba članovi Zavoda sudjeluju u realizaciji znanstvenih projekata MZOS-a (tehnologija proizvodnje namještaja, proizvodi za graditeljstvo, površinska obradba i lijepljenje, konstruiranje i oblikovanja namještaja, rotacijsko zavarivanje masivnog drva i drvnih ploča) i Hrvatske zaklade za znanost (drvnotehnološko nazivlje, inovativni proces površinske obradbe drvnih ploča), projekata u suradnji s gospodarstvom Europskih fondova (standard kvalifikacija i studijski programi, konkurentnost drvenih podova). U sklopu Zavoda djeluju dva akreditirana laboratorija: Laboratorij za drvo u graditeljstvu (LDG) i Laboratorij za ispitivanje namještaja i dijelova za namještaj (LIN).







Srednje školstvo

Prva u Hrvatskoj, Obrtna škola osnovana 1882. u Zagrebu u svom je sastavu imala i odjel za stolarstvo. Nakon nje otvarale su se obrtne i šegrtske škole s drvnim programima i u drugim hrvatskim gradovima, koje su nakon II. svj. rata prerasle u industrijske i strukovne škole. Danas u srednjoškolskom strukovnom obrazovanju RH postoji pedesetak škola s takvim programima, a za drvnotehnološka se zanimanja početkom ovoga tisućljeća obrazovalo približno 3000 učenika. Četverogodišnjim se programima učenici obrazuju za zanimanja drvodjeljskoga tehničara, drvodjeljskoga tehničara-dizajnera i drvodjeljskoga tehničara-restauratora, a trogodišnjim za stolara i glazbalara.

Publicistika i udruženja

Prva su dva djela iz područja drvne tehnologije domaćih autora knjige A. Ugrenovića Tehnologija drveta (1932), Kemijsko iskorišćavanje i konzerviranje drveta (1947). Daljnjem su razvoju domaće publicistike osobito pridonijeli profesori Šumarskoga fakulteta (Fakulteta šumarstva i drvne tehnologije), a među knjigama, udžbenicima i skriptama ističu se: Furniri i šperovano drvo (1951), Drvno industrijski priručnik (s I. Horvatom, 1967), Tehnologija furnira i ploča (1971) → Jurja Krpana, Opće i šumsko mašinstvo (1952) → Đure Hamma, Racionalizacija rada u drvnoj industriji (1957) i Organizacija rada u drvnoj industriji (1971) → Roka Benića, Kemijska prerada drva (1967) → Ivana Opačića, Površinska obrada drva i drvnih materijala (1975), Lijepljenje u tehnologiji finalnih proizvoda (1978) i Površinska obrada drva (1990) → Borisa Ljuljke, Organizacija rada u drvnoj industriji (1987), Upravljanje proizvodnjom u drvnoj industriji (1989), Proizvodni i poslovni procesi u preradi drva i proizvodnji namještaja (2000), Menadžment troškova u drvnotehnološkim procesima (2003) → Mladena Stjepana Figurića, Ploče iverice i vlaknatice (s V. Bručijem, 1996) i Drvne ploče i emisija formaldehida (2004) → Vladimira Jambrekovića, Pilanska tehnologija I–II (1997–2000) → Marijana Brežnjaka, Ojastučeni namještaj (sa Ž. Ivelićem, 2005), Krevet i zdravlje (2006) → Ivice Grbca, Osnove površinske obradbe drva (s B. Ljuljkom, 2006), Kvaliteta i tehnički opisi proizvoda od drva I (s D. Domljan, I. Grpcem, Z. Vlaovićem, V. Živkovićem i I. Župčićem, 2015) i Pojmovnik hrvatskog drvnotehnološkog nazivlja (s A. Antonovićem, R. Beljo Lučić, M. Brezovićem, A. O. Čavlović, D. Domljan, I. Grpcem, M. Hasanom, J. Ištvanićem, B. Jambrekovićem, V. Jambrekovićem, M. Jugom, K. Klarić, M. Klarićem, B. Ljuljkom, G. Mihuljom, J. Miklečićem, I. Perić, S. Pervanom, S. Prekrat, S. Runjajićem, T. Sedlarom, T. Sinkovićem, B. Šafranom, B. Šefcem, N. Španićem, B. Štebih Golub, J. Trajković, H. Turkulinom, Z. Vlaovićem, V. Živkovićem i I. Župčićem, 2018) → Vlatke Jirouš-Rajković i dr. Doprinos usustavljenju znanja ovog područja dala su i dva izdanja Šumarske enciklopedije LZ-a (1959–63., 1980–87) glavnih urednika A. Ugrenovića i → Zvonimira Potočića.

Rezultate svojih istraživanja, znanstvenici danas objavljuju i u domaćim časopisima → Drvnoj industriji (od 1950) i → Šumarskome listu (od 1877), a nekoć su ih objavljivali i u → Biltenu znanstvenih istraživanja drvnotehnoloških institucija (1971–89) te → Glasniku za šumske pokuse (1926–2011).

















Stručnjake ovog i srodnih područja okupljaju → Udruga inženjera drvne tehnologije (od 2015), te → Hrvatska komora inženjera šumarstva i drvne tehnologije (od 2006).

drvo, tvrd, porozan, čvrst, vlaknast, lignocelulozan materijal od kojega su ispod kore izgrađena debla, grane i korijenje drveća i grmlja listača i četinjača. Ono je glavno staničje za mehaničku potporu i provođenje vode u stabljikama i korijenju, a biljkama služi i kao spremište hrane, te za lučenje izlučina. Jedan je od najstarijih i najvažnijih tehničkih materijala.

Priroda drva

Drvo je prirodni proizvod rasta drveća. Sastavljeno je od šupljih, izduženih, vretenastih stanica, većinom paralelnih međusobno i s uzdužnom osi trupca. Svaka se stanica sastoji od mrtve odebljale te manje ili više odrvenjele stijenke i šupljine (lumen). Stanična stijenka obično je dvoslojna. Sastoji se od primarnoga (vanjskoga) i sekundarnoga (unutarnjega) sloja koji su mješavina celuloznih vlakana i hemiceluloze u ligninu. U masi suhog drva celuloza čini 40–50%, hemiceluloza 25–35%, a lignin 15–20%. Uz navedene i količinski prevladavajuće makromolekularne tvari, u drvu se u vrlo malom postotku nalaze za njega karakteristične akcesorne niskomolekularne tvari. Njihove značajke i količina određuju trajnost i boju drva te mnoga svojstva važna za obradbu i → zaštitu drva. Svojstva vlaknastih stanica i njihov raspored utječu na čvrstoću i krutost, kao i na teksturu drva. Drvo različitih vrsta drveća razlikuje se po anatomskim, kemijskim, fizičkim, mehaničkim i tehnološkim svojstvima koja mu određuju i mogućnost uporabe za određeni proizvod. Tim se svojstvima bavi znanost o drvu.







Drvo je po obujmu i ekonomskoj vrijednosti glavni i konačni šumski proizvod kojim se bavi eksploatacija šuma (→ pridobivanje drva). Ono je istodobno glavna sirovina u → drvnoj tehnologiji i → drvnoj industriji, a prirodno dolazi u obliku → tehničke oblovine, drva za kemijsku preradbu (→ kemijska preradba drva) i → ogrjevnoga drva. U drvnoj industriji se najčešće rabi drvo debla, iako se za pojedine namjene (npr. ogrjev, kemijska preradba, biomasa, specijalni proizvodi od drva) može rabiti i drvo korijena i grana, te drvni ostatci. Drvom se ponekad označavaju i drugi odrvenjeli biljni materijali (npr. bambus, palme), te materijali izrađeni od masivnoga drva (ploče), usitnjenoga drva (ploče, briketi) ili drvnih vlakana (ploče). Sa stajališta emisije CO₂ drvo je neutralan materijal, a potrošnja energije u mehaničkoj obradbi drva manja je u usporedbi s obradbom drugih materijala. Visoka održivost izvora toga sveprisutnog prirodnog materijala može se postići kvalitetnim gospodarenjem šumama (→ šumarstvo).







Razvoj znanstvenih istraživanja u svijetu

Čovjek je jedinstvenu prirodu drva i uz nju vezana svojstva tisućljećima upoznavao uglavnom iskustveno i djelomično, a sustavno je i detaljno istražuje tek od XIX. st. Razvoj i usavršavanje istraživačkih instrumenata (optički instrumenti, rendgen) i pratećih metoda potkraj XIX. i početkom XX. st. utjecali su na znanstvene spoznaje o prirodi i svojstvima drva. U XIX. st. otkrivene su, izolirane i imenovane glavne kemijske komponente stijenki stanica drva, a u XX. st. i njihov raspored, kemijska struktura, kemijske veze unutar stijenki, te glavnina njihove biološke sinteze i razgradnje. U to je doba razjašnjena uloga i mjesto drva u sistematici, filogenezi i ekologiji bilja, te se počela razvijati posebna botanička disciplina – anatomija drva.

Razvoj te discipline potaknuo je potrebu za usklađivanjem nazivlja, te je 1931. osnovano Međunarodno udruženje anatoma drva (International Association of Wood Anatomists, IAWA). Svojom nakladničkom djelatnošću IAWA do danas znatno pridonosi shvaćanju anatomije drva kao botaničke discipline te kao nužne pomoći u raspoznavanju i razumijevanju svojstava različitih vrsta drva. Također olakšava prikupljanje i razmjenu uzoraka drva za zbirke (ksiloteke, ksilarijumi) u različitim krajevima svijeta.







Potreba svrhovite uporabe drva iz različitih geografskih područja, uz istodobno dugoročno osiguranje sirovine, potaknula je osnivanje posebnih instituta za primijenjenu znanost o drvu. Prva takva specijalizirana ustanova u svijetu bila je Forest Products Laboratory osnovana 1910. u američkom Madisonu (Wisconsin), gdje se i danas provode opsežna i ciljana istraživanja drva i proizvoda od drva. U Europi su se do sredine XX. st. takva istraživanja provodila u institutima za materijale, a prvi specijalizirani institut za drvo bio je njemački Wilhelm Klauditz Institut, osnovan 1946. u Braunschweigu.

Međunarodna zajednica šumarskih istraživačkih organizacija (International Union of Forest Research Organizations, IUFRO) koja u Europi djeluje od 1892., istraživanje tehničkih svojstava drva uključila je u svoje aktivnosti 1929. Drvo i njegova uporaba nalazi se u nastavnim planovima i programima prvih šumarskih akademija u Europi još od XVIII. st. Prvi udžbenik o drvu kao materijalu napisao je 1936. Franz Kollmann pod naslovom Technologie des Holzes. Otkrića sustavnih znanstvenih istraživanja objavljuju se na konferencijama, u zbornicima skupova i u znanstvenim časopisima za drvo, od kojih prvi izlazi od 1938 (European Journal of Wood and Wood Products; prije Holz als Roh- und Werkstoff).

Znanost i visoko školstvo u Hrvatskoj

Tehnička svojstva drva u Hrvatskoj se izučavaju i poučavaju kontinuirano još od osnutka Gospodarsko-šumarskoga učilišta u Križevcima (→ Visoko gospodarsko učilište u Križevcima) 1860. Na tom je učilištu 1877. uveden kolegij Tehnologija drva i uporaba šuma, koji je od 1878. vodio → Fran Kesterčanek. Osnutkom Šumarske akademije pri Mudroslovnom fakultetu u Zagrebu 1898. nastava iz toga područja preseljena je u Zagreb. Podizanjem nastave na četverogodišnji studij razvijali su se kolegiji Anatomija i fiziologija šumskog drveća i Uporaba šuma i mehanička tehnologija. Osnutkom Gospodarsko-šumarskoga fakulteta 1919 (→ Fakultet šumarstva i drvne tehnologije) kolegije Anatomija drva i Uporaba šuma, šumska industrija i trgovina predavao je → Andrija Petračić.

Zavod za uporabu šuma osnovan je 1924., a prvi predstojnik bio je → Aleksandar Ugrenović. Njegova knjiga Tehnologija drveta (1932; 2. izdanje s → I. Horvatom 1950) prva je u Europi u kojoj se specijalizirano obrađuje znanost o drvu sa svim tehničkim svojstvima i greškama drva. Kao vrstan znanstvenik, Ugrenović je u → Glasniku za šumske pokuse (1931., 1937., 1940., 1942) među prvima u Hrvatskoj objavio i niz radova o specifičnoj težini drva i količini sirove smole, metodici istraživanja kakvoće drva, tehničkim svojstvima smrekovine i o čvrstoći cijepanja. Njegove Instrukcije za naučno istraživanje tehničkih svojstava drva postale su temelj za izradbu Jugoslavenskog standarda (JUS) za ispitivanje drva, u kojem je prihvaćen i oblik uzorka za ispitivanje čvrstoće cijepanja, koji je Ugrenović predlagao na temelju vlastitih istraživanja.







Zavod za uporabu šuma prerastao je 1948. u Zavod za tehnologiju drva, a iste je godine osnovan i Zavod za anatomiju drva na čelu sa → Zvonimirom Špoljarićem. On je u domaću znanost o drvu uveo mogućnost identifikacije drva temeljenu na njegovim anatomskim svojstvima; njegov ključ za određivanje važnijih domaćih vrsta drva prvi se put pojavljuje u Šumarskom priručniku II (1946) domaćih autora. Uveo je termine IAWA-e u domaću znanost o drvu djelima Multilingual Glossary of Terms Used in Wood Anatomy (1964) i Višejezični rječnik stručnih izraza u anatomiji drva (s B. Petrićem i V. Šćukanecom, 1969). Nakon specijalizacije u Engleskoj 1952–53. osnovao je ksiloteku domaćih i stranih vrsta drva, tada prvu na ovim prostorima, a danas najveću u Hrvatskoj. Ona se nalazi na međunarodnom popisu ksiloteka Index Xylariorum 4.1, te sadržava oko 3000 daščica koje obuhvaćaju 114 porodica i 550 rodova, od čega je 20–30% u preparatima za mikroskopiranje. U zbirci je spremljena izvorna, po narudžbi izrađena oprema za fotografiranje poprečnih presjeka drva pod povećanjem od 10 ×, s fotografskim negativima na staklenim pločama. Od 1995. dio Zavoda za tehnologiju drva i Zavod za anatomiju i zaštitu drva zajednički djeluju pod imenom Zavod za znanost o drvu. Uz izvođenje nastave iz tog područja, Zavod danas predstavlja jezgru znanstvenih istraživanja u nas, te je opremljen Laboratorijem za fizikalna i mehanička svojstva drva i Laboratorijem za anatomska svojstva i zaštitu drva.















bušotina, u rudarstvu i geotehnici, objekt izrađen bušenjem od početne točke na Zemljinoj površini ili od dna vodenih površina do konačne dubine. Položaj bušotina u prostoru određen je promjerom, duljinom i nagibom. Služe za potrebe istraživanja ili eksploatacije mineralnih sirovina, utiskivanje fluida u ležište ugljikovodika te poboljšanje svojstava stijena i tala pri izvođenju građevinskih zahvata. Istražne bušotine izrađuju se za prikupljanje uzoraka stijenskoga materijala bušenjem na jezgru (jezgrovanje) ili na ispuh. Proizvodne bušotine rabe se za posredno ili neposredno dobivanje čvrstih mineralnih sirovina ili fluida. Razlikuju se minske bušotine za smještaj eksplozivnoga punjenja, bušotine velikog promjera za neposredno dobivanje čvrstih mineralnih sirovina (Auger bušotine), bušotine za dobivanje mineralnih sirovina otapanjem ili uplinjavanjem te bušotine za crpenje fluida ili njegovo utiskivanje u ležište. Geotehničke bušotine služe za poboljšavanje mehaničkih svojstava stijena i tla, ugrađivanje mjerne opreme za praćenje promjena radne sredine te istražne radove. Bušenjem se smatra i izradba tunela strojevima za kontinuirani punoprofilni iskop, te metoda mikrotuneliranja za polaganje cjevovoda i kabela komunalne infrastrukture.

Tehnologija izradbe bušotina određena je svojstvima materijala u kojem se izrađuju te njihovom konačnom namjenom. Konvencionalne su metode izradbe bušotina udarna, rotacijska, udarno-rotacijska te žrvanjska metoda. Udarna metoda bušenja rabi se uglavnom za plitka istražna bušenja koristeći se načelom kinetičke energije pri udaru padajućeg alata. Rotacijska metoda temelji se na rezanju mekših stijena krunom s oštricama. Udarno-rotacijska metoda ostvaruje se djelovanjem udaraca koji se bušaćim čekićem nanose na šipku, odn. bušaću krunu koja rotira ili se diskontinuirano zakreće, čime se ostvaruje djelovanje udaraca na neporemećeni dio stijene. Djelovanje žrvanjske metode temelji se na konstrukciji krune sastavljene od više žrvanja nezavisno koso uležištenih u odnosu na os krune. Osnim potiskivanjem i rotacijom krune ostvaruje se višestruko djelovanje zubâ žrvnjeva te drobljenje i fragmentiranje stijene. Alternativne metode izradbe bušotina koriste se toplinskom energijom, energijom ultrazvučnih vibracija, mlaza fluida, eksploziva, lasera, nuklearnom energijom te otapanjem kemikalijama.

Bušotine u naftnome rudarstvu

Bušotine u naftnom rudarstvu su naftno-rudarski objekti izrađeni za potrebe istraživanja ili eksploatacije sirove → nafte, → prirodnoga plina, → geotermalnih voda ili za utiskivanje bilo kojeg fluida u ležište ugljikovodika. Prema svojoj namjeni mogu biti istražne, ocjenske, proizvodne (eksploatacijske) ili utisne. Istražna bušotina rabi se za utvrđivanje postojanja, položaja i oblika ležišta ugljikovodika ili geotermalnih voda i njihove količine i kakvoće, odn. utvrđivanje postojanja geoloških struktura prikladnih za skladištenje prirodnoga plina ili trajno zbrinjavanje CO₂. Ocjenska bušotina izrađena je u okviru istraživanja unutar ocjenskoga područja, sa svrhom utvrđivanja ležišta (ili više njih) u smislu debljine i lateralnoga dosega te procjene količina pridobivenih ugljikovodika ili geotermalnih voda te uvjeta eksploatacije, odn. potvrđivanja geoloških struktura pogodnih za skladištenje prirodnoga plina ili trajno zbrinjavanje CO₂. Proizvodnom bušotinom eksploatiraju se nafta, plin ili geotermalna voda. Utisna bušotina rabi se za utiskivanje bilo kojeg fluida (slojna voda, CO₂ i dr.) u ležište ugljikovodika radi povećanja iscrpka te za utiskivanje otpadnih tehnoloških fluida ili CO₂ radi njihova odlaganja u podzemlje.







Za izradbu naftnih, plinskih i geotermalnih bušotina služi bušaće postrojenje na kopnu ili bušaća platforma (→ pučinsko inženjerstvo, sv. 1). S obzirom na izvedbu u podzemlju, navedene bušotine dijele se na vertikalne (ležište izravno ispod ušća bušotine) te usmjerene ili horizontalne (kanal bušotine otklonjen od vertikale). Također, moguće je i iz postojećega kanala izraditi novi kanal bušotine (bočne bušotine; engl. re-entry wells) ili više kanala (višekanalne bušotine; engl. multilateral wells). Razvojem tehnologije povećavala se mjerena duljina kanala bušotina uz smanjenje stvarne vertikalne dubine, te se danas izrađuju bušotine horizontalnoga dosega i više od šest puta većega od stvarne vertikalne dubine. Bušenjem koso usmjerenih bušotina, a osobito onih horizontalnih, razvojem tehnologije materijala te modernih sustava i opreme ostvaruju se mnoge prednosti i povećava se iscrpak ugljikovodika iz postojećih i novih ležišta.

Većina naftnih i plinskih bušotina vertikalna je i izrađuje se primjenom klasičnog niza bušaćih alatki. Kontinuirano ispiranje kanala bušotine tijekom bušenja ostvaruje se cirkulacijom isplake. Nakon dosega predviđene dubine, u izrađeni kanal ugrađuje se kolona čeličnih zaštitnih cijevi i protiskuje cementna kaša u izacijevni prstenasti prostor. Nakon stvrdnjavanja cementne kaše bušenje se nastavlja novim sastavom bušaćih alatki do sljedeće planirane dubine. U slučaju komercijalnog otkrića ugljikovodika, a radi njihova pridobivanja, bušotina se oprema odgovarajućom tipskom površinskom i podzemnom opremom.

Razvoj izradbe bušotina

Bušenje je jedna od drevnih ljudskih aktivnosti koje je razvoj potaknut potrebom za dobivanjem mineralnih sirovina, pitke vode ili različitih graditeljskih projekata i pothvata. Tragovi bušenja pronađeni su na egipatskim piramidama, građenima od 2500. pr. Kr., gdje su pronađene jezgre bazalta i opsidijana (vulkanskoga stakla) duljine 0,5 m. U Kini se bušenje spominje 1100. pr. Kr. unutar dinastije Chou, a Konfucije (oko 551−479. pr. Kr.) spominje bušene bunare dubine nekoliko stotina stopa bez zapisa o alatima i tehnikama bušenja. Leonardo da Vinci skicirao je u XV. st. bušilicu s reznim alatom koji se danas rabi pri bušenju Auger metodom. Razvoj bušenja bio je uvjetovan primjenom energije eksploziva (crnoga baruta), odn. smještanjem naboja u bušotine minirane stijene. Tehnologija bušenja i miniranja razmatrala se 1613. u Freibergu u Njemačkoj. Metode i strojevi te oprema za bušenja razvili su se na načelima ručnoga bušenja tijekom industrijske revolucije, koja je omogućila primjenu mehaničke energije te mogućnost proizvodnje strojeva. Prvu primjenu energije pare pri mehanizaciji vertikalnoga bušenja uveo je Isaac Singer, ujedno i konstruktor prvoga praktičnoga šivaćeg stroja. Godine 1839. patentirao je bušaći stroj koji se sastojao od teškog alata podizanoga parnim strojem koji je slobodno padao. Prvu bušilicu namijenjenu horizontalnom bušenju, koja nije ovisila o sili gravitacije, izumio je J. J. Couch. Energija pare rotirala je zamašnjak koji je preko zupčanika i ekscentričnog mehanizma pokretao okvir u kojem se nalazilo dlijeto.

Prvom naftnom bušotinom u svijetu smatra se bušotina dubine 21 m u SAD-u koju je 1859. izbušio Edwin Laurentine Drake pokraj Titusvillea u Pennsylvaniji. Prema nekim izvorima početkom naftne industrije smatra se 1858., kada je kanadski poduzetnik James Miller Williams izbušio prvu naftnu bušotinu blizu grada nazvanog Oil Springs te iz nje počeo pridobivati 60 barela nafte na dan. Jedan od začetnika masovne proizvodnje nafte, → Antun Lučić, prvi je put u povijesti bušenja primijenio isplaku. Prva horizontalna naftna bušotina izbušena je i opremljena 1929. u Teksasu. Polikristalinska dlijeta (engl. polycrystalline diamond compact drill bits; PDC drill bits) s PDC reznim elementima koja smanjuju trošenje dlijeta i omogućuju postizanje većega napretka bušenja uvedena su 1972. U Rusiji, nedaleko od Murmanska, 1989. izbušena je za potrebe znanstvenih istraživanja bušotina Kola Superduboka dubine 12 290 m koja je i danas najdublja bušotina u svijetu. Uvođenjem bušivih dlijeta 2003 (engl. drillable casing bit) povećana je uspješnost izradbe bušotina. Bušenje uz primjenu kolone zaštitnih cijevi (engl. casing drilling) započelo je 1999.







Godine 2015. najdulja bušotina u svijetu bila je bušotina velikog dosega 0-14, duljine kanala 13 500 m te s horizontalnim dosegom od 12 033 m, izbušena u sklopu projekta Sakhalin-1 koji obuhvaća naftna i plinska polja Chayvo, Odoptu i Arkutun Dagi locirana u moru sjeveroistočno od obale ruskog otoka Sakhalina. Trenutačno je najdulja bušotina na svijetu (15 000 m) na eksploatacijskome polju Chayvo izrađena 2017. Među najveće svjetske kompanije koje se bave bušenjem ubrajaju se Schlumberger, Halliburton, Baker Hughes, Petrofac, Weatherford, China Oilfield Services Limited, Nabors Industries, Transocean i Ensco Rowan (Valaris). Svjetski proizvođači opreme su Tesco Corporation, Baker Hughes, Cameron International, Dri-Quip, Inc., Hydril, Smith International, Inc., National Oilwell Varco i dr.

Primjena bušenja u Hrvatskoj

Iako je strojno bušenje zabilježeno već 1881. u rudnicima ugljena u Istri, njegova šira uporaba u Hrvatskoj za potrebe rudarstva i graditeljstva započela je početkom XX. st. kada su se pojavile sprave za rotacijsko bušenje (vrtanje). Nakon II. svj. rata u Golubovečkim ugljenokopima i Istarskim ugljenokopima Raša rotacijsko bušenje rabilo se za izradbu minskih bušotina.

Prve naftne bušotine izrađene su u razdoblju 1886−89. na području Peklenice u Međimurju. Tijekom rudarskoga načina crpenja nafte iz okna Martin, njemačko poduzeće Petrol je dubokim bušenjem u istočnome dijelu Moslavine 1941. otkrilo prvo naftno polje u Hrvatskoj Gojlo. U razdoblju od 1952. do danas izrađeno je oko 4500 istražnih i razradbenih bušotina. Od toga je trenutačno oko 1200 eksploatacijskih naftnih bušotina i oko 200 eksploatacijskih plinskih bušotina. Izradbu bušotina uglavnom izvodi kompanija → Crosco, članica INA grupe, koja je izbušila više od 4000 bušotina ukupne duljine veće od 6 300 000 m, a posjeduje osam bušaćih i 17 remontnih kopnenih postrojenja tipa National, Emsco, Midco, Ideco, Skytop te jednu samopodižuću bušaću platformu (eng. jack up rig) Labin. Najdublju bušotinu na kopnu RH, Orešac 2 blizu Orešca kraj Suhopolja dubine 6047 m, izradilo je poduzeće Crosco 1982. i tada je bila najdublja kopnena bušotina u Europi.









Najveće bušaće postrojenje National-801 počelo je s radom 1989. izradbom bušotine Miljanićevo-1. Na prostoru Dinarida 1959−81. izrađeno je 26 istražnih bušotina, a bušenje na prvoj bušotini u Jadranskom moru, istražnoj bušotini Jadran 1 nasuprot Dugom otoku, započelo je 1970. korištenjem unajmljene francuske bušaće platforme Neptun. Godine 1973. istražnom je bušotinom Jadran 6 otkriveno prvo i ujedno najveće plinsko polje Ivana u sjevernom Jadranu. Izradba istražnih bušotina na Jadranu poslije se odvijala s bušaćih platformi Panon (bušotina Jadran 11, 1977), Zagreb 1 (1981) i Labin (1983). U istraživanju srednjeg (27 bušotina) i južnog Jadrana (šest bušotina) uz poduzeće INA Naftaplin sudjelovale su i svjetske naftne kompanije Agip, Chevron, Texaco i Hispanoil (1982−87), ali nisu otkrivene komercijalne količine ugljikovodika. Tijekom istraživanja jadranskoga podmorja izrađeno je približno 140 bušotina. Najdublje istražne bušotine su Susak more (6725 m) i Jadran 10 (6014 m). S bušaće platforme Panon poduzeće Crosco izradilo je u međunarodnim vodama, u Tršćanskom zaljevu, 1979. bušotinu Amanda 1 Bis duboku 7305 m koja je tada bila najdublja odobalna bušotina u ovome dijelu Europe.







Bušenje se u RH uglavnom izvodi za potrebe rudarstva i građevinskih projekata te crpenja vode ili dobivanja geotermalne energije. Za razliku od bušenja u naftnome rudarstvu koje provode velika poduzeća, bušenje za potrebe građevinarstva i rudarstva izvodi veći broj manjih poduzeća koja svoje usluge nude u RH i susjednim zemljama.

Visoko školstvo, znanost i publicistika

Odjel za bušenja i pridobivanje nafte i plina ustrojen je početkom 1962. u okviru Rudarskog odsjeka Kemijsko-prehrambeno-rudarskog fakulteta (→ Tehnički fakultet u Zagrebu; sv. 4). Nastavu iz područja bušenja vodio je osnivač studija naftnoga rudarstva → Svetislav Lazić, autor prvih skripta iz područja naftnoga rudarstva, koji je i prevodio strane udžbenike na hrvatski jezik te sastavio Englesko-hrvatskosrpski naftni rječnik (1976). Velik doprinos problematici bušenja u naftnome rudarstvu ostvarili su → Ivo Steiner, Boris Kavedžija, Davorin Matanović, → Nediljka Gaurina-Međimurec i → Zdenko Krištafor. Trenutačno se nastavna, znanstvena i stručna djelatnost iz područja tehnologije izradbe i opremanja bušotina odvija u Zavodu za naftno-plinsko inženjerstvo i energetiku (predstojnik Vladislav Brkić) zagrebačkog → Rudarsko-geološko-naftnoga fakulteta. Današnji kolegij Bušenje za studente rudarstva osnovan je 2006., prvi nositelj i osnivač kolegija je → Trpimir Kujundžić, a slijede ga Mario Dobrilović i Vječislav Bohanek. Na → Geotehničkom fakultetu u Varaždinu (sv. 3) izvodi se kolegij Tehnologija bušenja (nositelj Stjepan Strelec).

Od mnoštva stručnih i znanstvenih publikacija iz problematike bušenja, odn. izradbe bušotina ističu se djela Polimeri u isplakama (I. Steiner, 1983), Izrada bušotina. Priručnik s primjerima (B. Kavedžija, N. Gaurina-Međimurec, Z. Krištafor, 1990), Tehnologija vodoravnoga bušenja (I. Steiner, 1994), Tehnologija izrade bušotina (M. Zelenika, 1995), Cijevne alatke pri opremanju i održavanju bušotina (D. Matanović, 1999), Tehnika izrade bušotina. Priručnik s primjerima (D. Matanović, 2007), Opremanje i održavanje bušotina (D. Matanović, 2011) i dr.

bromatologija, znanost o hrani koja se bavi proučavanjem sastava, strukture i fizikalno-kemijskih svojstava prehrambenih proizvoda, te njihovim promjenama pri čuvanju, obradbi, preradbi i konzerviranju. U područje bromatologije ubraja se i sve ostalo što je vezano uz hranu i njezin unos u ljudski organizam, te način njezina iskorištenja u organizmu.

Hrana je složenoga kemijskog sastava koji pretežno čine proteini, ugljikohidrati i masti. U manjoj mjeri zastupljeni su vitamini i minerali, te različiti drugi bioaktivni spojevi. Tijekom obradbe, preradbe, čuvanja ili konzerviranja hrane nužno dolazi i do promjena na tim sastojcima pri čemu se mijenjaju i fizikalno-kemijska svojstva hrane. Stoga su mnogobrojna znanstvena istraživanja usmjerena na proučavanje utjecaja različitih procesnih parametara (temperatura, vrijeme, prisutnost zraka, prisutnost vode i dr.) na sastav te na kemijska, fizička, termofizička i senzorska svojstva hrane. Zbog toga je moguće odrediti optimalne procesne uvjete koji će u najvećoj mjeri pridonijeti očuvanju izvorne kakvoće hrane. Bromatologija se bavi i razvojem novih prehrambenih proizvoda i procesa preradbe, kojih je cilj dobivanje proizvoda visoke kvalitete i povećane nutritivne i funkcionalne vrijednosti. Stoga se danas razvijaju i različiti novi netermički procesi obradbe, poput obradbe visokim hidrostatskim tlakom, ultrazvukom, promjenjivim električnim poljem i dr., a kakvoća se prati odgovarajućim analitičkim metodama koje se stalno razvijaju i unapređuju.

U Hrvatskoj se bromatologijom bave mnogi znanstvenici na fakultetima Sveučilišta u Zagrebu (→ Prehrambeno-biotehnološki fakutet, → Agronomski fakultet, Veterinarski fakultet), Sveučilišta Josip Juraj Strossmayer u Osijeku (→ Prehrambeno-tehnološki fakultet i → Fakultet agrobiotehničkih znanosti), → Kemijsko-tehnološkome fakultetu Sveučilišta u Splitu, te drugim znanstvenim institucijama i veleučilištima. Rezultate istraživanja vezanih uz hranu i prehranu hrvatski znanstvenici objavljuju u eminentnim domaćim i inozemnim časopisima. Najznačajniji domaći časopisi koji objavljuju radove iz područja bromatologije su → Food Technology and Biotechnology, → Mljekarstvo, → Chemical and Biochemical Engineering Quarterly, → Hrvatski časopis za prehrambenu tehnologiju, biotehnologiju i nutricionizam, Meso, Croatian Journal of Food Science and Technology i Annual of the Croatian Academy of Engineering. Važnu ulogu u proučavanju i izvještavanju javnosti o pojedinim problemima vezanima uz hranu ima i Hrvatska agencija za poljoprivredu i hranu osnovana 2019 (sljednica Hrvatske agencije za hranu osnovane 2003). U skladu sa Zakonom o hrani kontrolu kakvoće i zdravstvene ispravnosti hrane provode ovlašteni analitički laboratoriji.

DIOKI d. d., poduzeće za proizvodnju organskih petrokemikalija i polimera sa sjedištem u Zagrebu. Sljednik je Organske kemijske industrije (OKI), osnovane 1959. na inicijativu i prijedlog Kemijske industrijske zajednice. S obzirom na blizinu nalazišta nafte i plina na kojima se proizvodnja temeljila, te proširenje sisačke rafinerije, čime se osiguravala sigurna dobava sirovine, za lokaciju je izabran Žitnjak u Zagrebu. Izgradnja petrokemijskoga kompleksa započela je 1961., a prva proizvodnja pokrenuta je tri godine kasnije. Program poduzeća uključivao je proizvodnju od petrokemikalija do plastičnih materijala. Sva je tehnologija bila američka, a poduzeće su sačinjavali pogoni: Olefini (proizvodnja etilena, propilena i C4+ frakcija pirolitičkom razgradnjom primarnoga benzina), Alkilacija (proizvodnja etilbenzena i kumena katalitičkom alkilacijom benzena), Stiren (proizvodnja stirena /S/ dehidrogenacijom etilbenzena), Fenol/Aceton (proizvodnja oksidacijom kumena do kumen hidroperoksida koji se katalitički pregrađuje do fenola i acetona), Polietilen (proizvodnja polietilena niske gustoće /PE-LD/ peroksidno iniciranim postupkom u autoklavnom reaktoru), te Pjeneći polistiren (PS-E) (peroksidno inicirana suspenzijska polimerizacija stirena). Ukupni kapaciteti poduzeća od 87 000 t petrokemikalija i plastike bili su dosegnuti u drugoj godini proizvodnje.













Zbog nepostojanja preradbenih kapaciteta na području SFRJ, OKI je 1965. započeo izgradnju vlastitih. Do 1967. izgrađena su postrojenja za ekstrudiranje crijevnoga filma i cijevi Zagrebplast te za preradbu pjenećega polistirena Okipor. U sastav OKI-ja do sredine 1970-ih ušla su poduzeća Preplam iz Zagreba (preradba pjenećega polistirena), Dalmacijaplast iz Drniša (konfekcioniranje filma polietilena niske gustoće i izradba galanterije), Ivanićplast iz Ivanić Grada (preradba duromera), Okiroto iz Pregrade (proizvodnja rotacijski kalupljenih proizvoda) i Kosovoplast iz Elez Hana (preradba pjenećega polistirena).

OKI je s američkim poduzećem Dow Chemical Company (DCC) 1973. potpisao ugovor o zajedničkom ulaganju u izgradnju tvornice DOKI za proizvodnju polistirena postupkom toplinski inicirane polimerizacije u masi, kapaciteta 33 000 t na godinu. Proizvodnja je pokrenuta 1978. Kupnjom licence od francuskoga poduzeća Atochem 1980. izgrađena je i nova tvornica za proizvodnju PE-LD postupkom polimerizacije u cijevnome reaktoru, uz kisik kao inicijator, kapaciteta 50 000 t na godinu. Iste godine izvedena je i dogradnja novoga dijela tvornice za proizvodnju PS-E.







OKI je 1976. postao sastavnim dijelom poduzeća → INA (INA-OKI). Na temelju strategije ulaganja u organsku petrokemiju INA i DCC donijeli su 1975. odluku o izgradnji kompleksa DINA Petrokemija s pogonom u Omišlju na Krku i sa sjedištem u Rijeci. Ulagači u kompleks su uz INU i DCC bile Rafinerija nafte Rijeka i Rafinerija nafte Sisak. Zbog različitih okolnosti planirana izgradnja nije dovedena do kraja, već je dovršena tek prva od triju planiranih faza. Potkraj 1980-ih proizvodnja u INA-OKI-ju iznosila je 80 000 t polietilena niske gustoće, 65 000 t polistirena HI, GP i PS-E, 100 000 t petrokemikalija i 30 000 t plastičnih prerađevina.







Razdoblje od uspostave hrvatske neovisnosti

Početkom 1990-ih, zbog gubitka dijela tržišta bivše države, nakon liberalizacije prema inozemnoj konkurenciji, te uz ratna zbivanja poduzeće se našlo u poteškoćama. INA je 1991. postala državno vlasništvo a INA-OKI i DINA Petrokemija postale su zasebne pravne osobe u potpunom vlasništvu INA-e. Procesom restrukturiranja 1993. obustavljena je proizvodnja u starim pogonima izgrađenima 1960-ih te je objedinjena proizvodnja petrokemikalija i polimera. Iz INA-Naftaplina izdvojen je 1995. pogon Etilena te je pripojen INA-OKI-ju. Sljedeće godine integrirani su INA-OKI i DINA Petrokemija u poduzeće INA-Polimeri d. o. o. Tada je INA izdvojila iz svojega sastava organsku petrokemiju te je formirano poduzeće Polimeri d. d. Zbog zahtjeva talijanskoga poduzeća Polimeri Europa, Polimeri d. d. promijenili su 1999. ime u DIOKI d. d. Poduzeće je 2002. zapošljavalo oko 900 djelatnika. Većinski mu je vlasnik 2004. postao DIOKI holding AG sa sjedištem u Švicarskoj. U sljedećih nekoliko godina izgrađena je nova tvornica za proizvodnju pjenećega polistirena, porasla je proizvodnja, te je DIOKI bio jedan od najvećih izvoznika u RH. Nakon što je kontrolu poslovanja nad INA-om 2009. preuzeo mađarski MOL, obje su se rafinerije u sastavu INA-MOL-a orijentirale na proizvodnju goriva, čime je DIOKI bio upućen na druga tržišta za nabavu sirovina. Istodobno je svjetska ekonomska kriza dodatno produbila poteškoće u poslovanju poduzeća, što je dovelo do proglašenja stečaja i prestanka proizvodnje na Žitnjaku 2011., a u Omišlju 2015.







Crosco, naftni servisi d. o. o., naftno poduzeće sa sjedištem u Zagrebu. Nastalo je 1996. izdvajanjem pojedinih sastavnica iz poduzeća INA Naftaplin (→ INA) koje su današnje aktivnosti Crosca provodile od 1952. Među članicama je INA grupe. Posluje poglavito kao ugovorno poduzeće specijalizirano za integrirane usluge bušenja i održavanja naftnih → bušotina, odn. za izradbu svih vrsta bušotina na kopnu i na moru, proizvodno opremanje bušotina, servisiranje opreme ugrađene u bušotinama, te izvođenje radova na slojevima unutar kanala bušotine. Izvodi i druge radove vezane uz izradbu i održavanje bušotina, kao što su cementacijski radovi, isplačni radovi, stimulacije slojeva, elektrokarotažna mjerenja, hidrodinamička mjerenja, specijalni servisi vezani uz izvođenje usmjerenih kanala bušotine i druge aktivnosti na bušotinama u sklopu istraživanja nafte i plina.







Za izvođenje usluga bušenja Crosco posjeduje kopnena bušaća postrojenja, samopodiznu platformu Labin (→ pučinsko inženjerstvo; sv. 1), a usluge remontnih radova pruža primjenom sedam mobilnih remontnih postrojenja modela Cardwell, IRI-Franks i National nosivosti 40−100 t, koja se sukladno tomu mogu selektivno rabiti za radove u bušotinama dubine do 4000 m. Do sada je poduzeće svoje usluge pružalo u 34 zemlje, u kojima je radilo za neke od najpoznatijih svjetskih međunarodnih i nacionalnih naftno-plinskih kompanija. Najznačajnija Croscova inozemna radilišta do sada bila su u Omanu, Egiptu, Italiji, Meksiku, Libiji, Siriji, Tunisu, Sloveniji, BiH, Albaniji i dr. Danas pruža integrirane bušaće usluge i usluge bušotinskih servisa u Ukrajini, Albaniji, Mađarskoj i Hrvatskoj.







Duić, Ljerka (Brinje, 18. III. 1935 – Zagreb, 1. II. 2022), kemijska inženjerka, stručnjakinja za elektrokemiju.

Diplomirala je 1960. na Tehnološkome fakultetu (→ Fakultet kemijskog inženjerstva i tehnologije) u Zagrebu, gdje je doktorirala 1964. disertacijom Studije mehanizma kod elektrokemijske redukcije četverovalentnog germanija (mentor → B. Lovreček). Znanstveno se usavršavala na poslijedoktorskome studiju na Pennsylvanijskom sveučilištu u Philadelphiji (1965–67). Od 1960. radi kao asistentica u Zavodu za rudarsku kemiju Fakulteta, a od 1964. u Zavodu za elektrokemiju; redovita je profesorica od 1988., a umirovljena je 2005. Predavala je kolegije Organska elektrokemija, Odabrana poglavlja elektrokemije, Procesi organske elektrokemijske sinteze, Elektrokemijska konverzija energije i dr. Bila je predstojnica Zavoda za elektrokemiju (1982., 1992–94., 1997–99), starješina Kemijsko-tehnološkog odsjeka (1972–73) i prodekanica Fakulteta (1975–77). Gostujuća znanstvenica bila je na sveučilištima u New Yorku (1969–71) i Ottawi (1979–80). Znanstveno se bavi organskom elektrokemijom i elektrokemijskom konverzijom energije, vodljivim polimerima i njihovom primjenom u katalizi i u zaštiti od korozije. Autorica je udžbenika Praktikum iz elektrokemije I (1974), Osnove organske elektrokemijske sinteze (1984), Elektrokemijska konverzija energije (1984).

Delić, Vladimir (Zagreb, 17. VII. 1935), biolog, stručnjak za genetičko inženjerstvo.

U Zagrebu je na Prirodoslovno-matematičkome fakultetu (PMF) diplomirao 1960. te na Biotehnološkom odjelu Tehnološkoga fakulteta (→ Prehrambeno-biotehnološki fakultet) doktorirao 1970. disertacijom Mutacije bakterije Streptomyces rimosus ATCC 10970 izazvane ultraljubičastim zračenjem (mentorica → V. Johanides). Od 1961. radio je u Istraživačkom institutu Plive (→ Pliva) kao suradnik istraživač na Mikrobiološkom odjelu. U Institutu je 1971–76. bio voditelj Odjela za mikrobnu i molekularnu biologiju, 1977–79. voditelj skupine za peptidne antibiotike, 1979–89. voditelj Odjela za biokemiju, a od 1989. radio je na tehnologiji rekombinantne DNA (→ genetičko inženjerstvo). Ondje je za znanstvenoga savjetnika izabran 1990. te prestao djelovati 1997. Istodobno je radio na PMF-u, od 1996. kao redoviti profesor. Predavao je kolegije Tehnologija rekombinantne DNA i Osnove biotehnologije. Umirovljen je 2005.

Bavio se molekularnom biologijom mikroorganizama i viših organizama te je radio na biokemijskim regulacijama biosintetskih procesa, izolaciji i karakterizaciji mutanata u biosintezi antibiotika i aminokiselina iz roda Streptomyces, na biosintezi purina i histidina u streptomiceta, njihovu genskom i biokemijskom mapiranju te na karakterizaciji derepresiranih mutanata. Bavio se i tehnologijom rekombinantne DNA u ketogenih bakterija, kloniranjem gena, konstrukcijom vektora te ekspresijom kloniranih gena. Autor je pet patenata među kojima i patenta za postupak dobivanja i uporabe mutanta bakterije Clostridium histolyticum u proizvodnji kolagenaze bez klostripaina (1991). Sudjelovao je u donošenju regulative u primjeni tehnologija rekombinantne DNA, odn. genetičkog inženjerstva. Suosnivač je te nekadašnji dopredsjednik → Hrvatske udruge genetičkih inženjera (2001).

drvena ambalaža, drvena sredstva u koja se pakiraju proizvodi radi čuvanja tijekom transporta, skladištenja, rukovanja i uporabe (palete, sanduci, kutije, gajbe – nosiljke, bubnjevi za kabel, bačve, vjedra i drugi bačvarski proizvodi, okviri, nosači, pregrade, obloge i dr.). Najveći je značaj drvene ambalaže u prometu rasutih i pojedinačnih proizvoda tijekom kojega ih osigurava od oštećenja i negativnoga klimatskog utjecaja te omogućuje njihov jednostavan prijenos. Izrađuje se u širokom spektru konstrukcijskih rješenja, ovisno o obliku proizvoda, otpornosti na mehanička i klimatska opterećenja, načinu transporta i sl. Drvena ambalaža također služi za pohranu i odvijanje tehnoloških procesa zrenja alkoholnih pića (npr. hrastove bačve). Izrađuje se u nestandardnim i standardnim dimenzijama, najčešće od četinjača (jelovina, smrekovina i borovina) i mekih listača (topolovina, johovina), no rabe se i tvrde vrste drva (bukovina i hrastovina). Nestandardne dimenzije ambalaže izrađuju proizvođači koji pakiraju materijale i proizvode različitih dimenzija i mase prema zahtjevu kupca. Za to se najčešće rabe drveni sanduci svih dimenzija i oblika. Kao drvena ambalaža najviše se rabe palete.







Drvena paleta je proizvod na gornju plohu kojega se naslanja ili slaže roba radi bržeg i sigurnijeg utovara i istovara viličarem ili dizalicom, kao i radi sigurnog prometa proizvoda. Palete mogu biti izrađene od masivnoga drva ili kao otpresci od usitnjenoga drva. Prema uporabi dijele se na jednokratne i višekratne, prema trajnosti na povratne i nepovratne, prema dimenzijama na standardne i nestandardne, prema konstrukciji na jednopodne i dvopodne, a s obzirom na mogućnost ulaza viličara na dvoulazne i četveroulazne. Nosači im mogu biti gredice ili nožice (drveni blokovi). Poznato je dvjestotinjak tipskih inačica drvenih paleta dimenzija od 700 × 700 ×90 mm, preko 1000 × 800 × 100 mm, do 2000 × 1500 × 150 mm. Palete mogu biti s poklopcem različite izvedbe, s nastavcima, ili tzv. boks palete, kod kojih su sanduk ili gajba učvršćeni za paletu. Posebnu skupinu drvenih paleta čine standardizirane, zamjenjive, četverostrano pristupne palete EUR (europalete) dimenzija 1200 × 800 × 144 mm. Proizvode se od četinjača (jela, omorika, bor, ariš, tisa) i listača (joha, breza, topola, hrast, jasen, bukva, brijest, bagrem, javor, platana, kesten), s najvećim dopuštenim sadržajem vode 22%. Posebno se označavaju tehnikom upaljivanja oznaka (zaštićena oznaka EUR, oznaka ovlaštene institucije, šifra proizvođača). Odnedavna nožice mogu biti izrađene jedino od uprešanoga usitnjenog drva. Međunarodne institucije za davanje ovlaštenja za proizvodnju tih paleta su na svjetskoj razini UIC (Union International des Chemins de fer) te na europskoj razini EPAL (European Pallet Association). U RH je HŽ-Cargo nadležan za ovlašćivanje osposobljenih poduzeća za poslove proizvodnje i popravka paleta EUR, a dosada je ovlastio desetak poduzeća. Neka od njih koriste se specijalnim proizvodnim linijama sa strojnim spajanjem elemenata paleta te automatskim nanošenjem (upaljivanjem) propisanih oznaka, a jedno se u proizvodnji služi i robotom.







U svrhu sprečavanja širenja karantenskih štetnika drvenom ambalažom u međunarodnome transportu, od kojih su najopasniji Anoplophora glabripennis (zvjezdano nebo) i Bursaphelenchus xylophilus (borova nematoda), početkom 2002. prihvaćen je Međunarodni standard za fitosanitarne mjere ISPM 15 (International Standard for Phytosanitary Measures No. 15). Standardom su definirane smjernice ustrojstva sustava međunarodnoga prometa drvenoga materijala za pakiranje te obveza njegova tretiranja i označavanja. Tijekom 2005. RH je prihvatila ISPM 15 u svoju zakonsku regulativu i podzakonske akte, a prva ovlaštena poduzeća počela su provoditi sterilizaciju drva fumigacijom metil-bromidom i toplinskim postupcima. Na steriliziran (tretiran) drveni materijal za pakiranje nanose se oznake: simbola Međunarodne konvencije za zaštitu bilja (IPPC), ISO koda pojedine države, jedinstvenog broja pravne ili fizičke osobe te međunarodne kratice primijenjenog postupka.







U Hrvatskoj su početkom 2021. bila ovlaštena 103 poduzeća za provođenje postupaka toplinskoga tretiranja i označavanja drvenoga materijala za pakiranje u međunarodnome prometu, a 26 poduzeća samo za označavanje. Isključivih proizvođača drvene ambalaže bilo je 25, uz ostale je proizvode ambalažu proizvodilo njih 37, a za vlastite potrebe 67. Najznačajniji su proizvođači drvene ambalaže u Hrvatskoj: Košćal (Gornja Jelenska), Toma palete (Sesvete), Drvoprerada Čiček (Lovrečan), Zaprešićanka (Pojatno), PTIU Obrt Božić (Odra), Pilana Ivoli (Ivoli), Koleks (Molve), Proizvodnja drvene ambalaže i drvotokarija Slišurić (Rešetari), Paklog (Gornji Stupnik), Drvoambalaža – eko (Sveti Križ Začretje), Špandau (Dicmo), Otprema (Slavonski Brod), Tehnokozlina (Samobor). U Hrvatskoj je 2018. proizvedeno više od 1,2 milijuna paleta. Grupacija proizvođača drvene ambalaže pri Zajednici ambalažera Hrvatske gospodarske komore osnovana je 2005.







goriva i maziva → naftni derivati

agroklimatologija, znanost koja se bavi utjecajem klime i drugih atmosferskih elemenata na → poljoprivredu, odnosno poljoprivrednu proizvodnju. Izučava atmosferu i procese koji se u njoj odvijaju (podjelu po visini, atmosferske primjese i njihov utjecaj na život, Sunčevo zračenje, promjene u atmosferi, osunčavanje i osvjetljenje Zemljine površine), a posebno je usredotočena na prostore koji određuju poljoprivrednu proizvodnju – troposferu (najniži atmosferski sloj u kojem se zbivaju procesi koje se naziva meteorološkim vremenom) i biosferu (životni prostor na kojem obitavaju živa bića).

Agroklimatologija proučava kako na biljke i životinje utječu: razmjena energije u biosferi, temperatura i njezine promjene (u tlu, vodi i atmosferi), atmosferski tlak (vjetar, zračne mase, strujanja zraka), voda (u tlu i atmosferi, isparavanje, transpiracija, kružni tok vode), svjetlost (osunčanost, oblaci i naoblaka) i zračenje Sunca i Zemlje. Proučava utjecaj klime i reljefa na poljoprivrednu proizvodnju, važnost analize i vremenske prognoze u poljoprivrednoj proizvodnji, vrste klime i fitoklime te zaštitu i poticanje na rast umjetnim djelovanjem na vrijeme (staklenici, plastenici i dr.). Proučava utjecaj vremena na fotosintezu i respiraciju te metabolizam životinja, ali i učinak ugljikova dioksida na globalnu klimu (tzv. učinak staklenika; procjenjuje se da se poljoprivrednom proizvodnjom emitira oko 25% ukupnih količina ugljikova dioksida).







U Hrvatskoj su se predavanja iz meteorologije i klimatologije održavala od osnutka Gospodarskog i šumarskog učilišta u Križevcima (→ Visoko gospodarsko učilište u Križevcima), kojega je profesor Ivan Potočnjak 1878. objavio prvi udžbenik iz toga područja Nauka o podnebju i zračnih pojavih obzirom na gospodarsko i šumarsko učilište. Agroklimatologija se poslije poučavala i na Šumarskoj akademiji te Gospodarsko-šumarskome fakultetu, a danas se poučava u sklopu preddiplomskoga studija hortikulture na → Agronomskome fakultetu u Zagrebu i → Fakultetu agrobiotehničkih znanosti u Osijeku. Među novijim udžbenicima iz tog područja ističu se Agroklimatologija Ivana i Branke Penzar (1985) te istoimeno djelo Nade Dadaček i Tomislave Peremin Volf (2008).









pekmez → voće i povrće, preradba

džem → voće i povrće, preradba

sapuni, u vodi topljive alkalijske soli viših masnih kiselina dužine lanaca 10 do 18 ugljikovih atoma. Najstarije su površinski aktivne tvari (tenzidi) koje smanjuju površinsku napetost vode, čime se omogućuje nastajanje pjene, stvaranje vodene emulzije s kapljevinama s kojima se voda inače ne miješa (npr. s uljem) te vodene suspenzije s tvarima koje voda inače ne kvasi (npr. s masnoćom). Nastaju razgradnjom prirodnih životinjskih i biljnih masti i ulja, npr. iz goveđeg loja, te kokosova ili palmina ulja. Razgradnja se provodi s pomoću odgovarajuće lužine i vode. Prema prvome postupku proizvodnje, na temperaturi od 80 do 100 °C, odvija se reakcija masnoće s lužinom te nastaju soli masnih kiselina (sapuni) uz oslobađanje trovalentnog alkohola glicerola. Ako se rabi natrijeva lužina, nastaje tvrdi sapun, dok se specijalni, mekani, pastozni sapun dobiva ako se rabi kalijeva lužina. Prema drugome, izmijenjenom postupku, prirodne se masti i ulja prvo razgrađuju vodom (hidroliza) uz oslobađanje masnih kiselina i glicerola, te se potom saponificiraju otopinom natrijeva karbonata (soda) ili natrijeva hidroksida (tzv. kaustična soda).

Sapuni se u vodi koloidno otapaju. Površinski aktivno djelovanje sapuna u otopini, odn. sposobnost pranja već pri malim koncentracijama, rezultat je hidrofilno-lipofilnog karaktera njihove molekule. Zahvaljujući smanjenju površinske napetosti, poboljšano je kvašenje površine tkanine pa se nečistoća lakše odvaja i uklanja od podloge. Ta svojstva sapuna pridonose njihovoj primjeni kao sredstava za pranje, emulgiranje i geliranje i uporabi u osobnoj higijeni, pranju rublja i mnogim industrijskim postupcima.

Sapuni su dostupni u raznim veličinama i oblicima. Toaletni sapuni koji se rabe u osobnoj higijeni trebaju sadržavati oko 80% soli masnih kiselina te najviše 0,05% slobodnih alkalija. Za primjenu u osobnoj higijeni sapunima se dodaju boje, mirisi, antioksidansi, biocidne tvari, tvari za njegu kože, eterična ulja i sl. U tekstilnoj se industriji sapuni rabe za pranje i mekšanje prirodnih vlakana, a u metaloprerađivačkoj industriji za podmazivanje te kao sredstvo zaštite od korozije.

Razvoj

Novija istraživanja dokazuju da je kolijevka sapuna Mezopotamija (oko 2500. pr. Kr.). Egipćani su dobivali sapun miješanjem sode s biljnim uljima. Sumerani su se za pripravu sapuna koristili potašom dobivenom od biljnoga pepela. Rimljani su sapun pripremali od kipućega kozjeg loja i šumskog pepela, te su ga nazivali saipo. Arapi, kao vrsni kemičari, prenijeli su u Španjolsku svoja znanja o pripravi finoga bijelog sapuna od maslinova ulja i kaustične sode. Prve radionice za proizvodnju sapuna javile su se u Španjolskoj u XVI. st. u Sevilli, a poslije su se proširile u Veneciju i Marseille. Masovna industrijska proizvodnja sapuna započela je u XIX. st., čemu je uvelike pridonio razvoj tekstilne industrije, uvoz tropskih biljnih ulja te vrlo isplativa proizvodnja sode po Leblancovu postupku (prema Nicolasu Leblancu).

Danas u svijetu postoje mnogi veliki proizvođači sirovoga sapuna koji je najčešće u obliku sapunskih rezanaca ili listića. Najznačajniji su malezijski IOI Oleochemicals, KLK Oleo i Evyap-Oleo, singapurski Wilmar International i Musim Mas, indijski Jocil i Olivia Impex, britanski John Drury itd.

Proizvodnja sapuna u Hrvatskoj

U Hrvatskoj se, kao i drugdje u svijetu, sapun stoljećima proizvodio u kućnoj radinosti. Od kraja XIX. st. proizvodnja raznovrsnih sapuna (toaletni, za pranje rublja, brijački, farmaceutski, »marseljeski«, »Eschweger«) započela je u većim obrtničkim i manjim tvorničkim pogonima. Takvi su pogoni tijekom 1920-ih bili Tvornica sapuna Lavane (osnovana 1884) iz Retfale kraj Osijeka, Tvornica sapuna Slavija (osnovana prije I. svj. rata) iz Šibenika, Zagrebačka tvornica sapuna i kemičkih proizvoda (osnovana 1890-ih), tvornice sapuna Lavov (1919), B. Vuksan (1920) i Kolin (1921) iz Zagreba, Elektrokemijska tvornica iz Karlovca (1918), Miris tvornica sapuna i svijeća (1921) iz Sušaka, Tvornica kemičko-tehničkih proizvoda Miris (1920) i Higiea tvornica sapuna Singer i Altman (1921) iz Bjelovara i dr. Nakon II. svj. rata, proizvodnja sapuna nekadašnjih obrtničkih radionica u Zagrebu obnovljena je 1947. u Ulici Črnomerec 63, osnutkom Gradskog poduzeća za proizvodnju kozmetičkih proizvoda i sapuna Labud (kasnije Labud tvornica sapuna i kemijskih proizvoda, danas → Meteor Grupa – Labud). Tvornica je do 1967. proizvodila peraće i toaletne sapune te prašak na bazi sapuna.







Među najstarijim tvornicama osobito se ističe poduzeće koje se tijekom vremena razvilo u najvećega hrvatskog proizvođača sapuna → Saponia iz Osijeka. Poduzeće je osnovano 1894. kao mala zanatska radionica za proizvodnju sapuna i svijeća, koje je vlasnik bio osječki zanatlija Samuel Reinitz. Radionica se postupno razvijala u tvornicu, osobito od 1922. kada je u svoj sastav uključila Kemičku tvornicu koju je osnovao L. Adler u Osijeku 1919. Iste su godine svi pogoni prešli u većinsko vlasništvo austrijskog društva Georg Schicht s filijalom u Zagrebu, koje je utrošilo znatna sredstva u njihovo proširenje i modernizaciju. Nakon II. svj. rata tvornica je nacionalizirana i nastavila je raditi pod imenom Prva tvornica sapuna Osijek (od 1953. Saponia). Saponia je do 1990-ih proizvodila i sapunske rezance. Danas prerađuje oko 900 t sapunskih rezanaca na godinu te ih stavlja na tržište kao toaletno-kozmetički proizvod.







Visoko školstvo

Visokoškolske ustanove na kojima se obrađuju sapuni su → Fakultet kemijskog inženjerstva i tehnologije u Zagrebu na kojemu postoji kolegij Tenzidi te → Tekstilno-tehnološki fakultet u Zagrebu na kojemu se ta tema obrađuje u sklopu kolegija Tekstilna kemija. Tenzidi se također obrađuju na → Kemijsko-tehnološkome fakultetu u Splitu u okviru kolegija Parfemi i kozmetički preparati. Na Odjelu za kemiju → Sveučilišta Josipa Jurja Strossmayera (sv. 4) u Osijeku sapuni i deterdženti obrađuju se unutar kolegija Praktikum metodike nastave kemije II, a na → Prehrambeno-tehnološkome fakultetu u Osijeku unutar kolegija Kemija i tehnologija deterdženata i sapuna.

Među rijetkim djelima domaće literature u kojima se obrađuju sapuni ističu se Proizvodnja sapuna (V. Kiršner, I. Skarpa, 1947), Povijest kemije (D. Grdenić, 2001), Njega tekstila I. Čišćenje u vodenim medijima (I. Soljačić, T. Pušić, 2005), Kozmetologija (M. Čajkovac, 2005). U razdoblju 1927–41. izlazio je Parfimerijski vjesnik. Stručni list za parfimeriju, droge, kemikalije, sapun i srodne branže, od 1928. kao glasnik Saveza fabrika sapuna, sveća i parfimerije (od 1929. Savez drogerista).

sjemenarstvo, znanstvena i stručna disciplina poljoprivrede koja se bavi proizvodnjom, doradbom, kontrolom, označavanjem, pakiranjem i trgovanjem sjemenom kojim se reproducira izvornost i gospodarska vrijednost kultivara (sorte, hibridi). Kvalitetnim sjemenom umanjuju se posljedice šteta od bolesti, štetnika, suše, visokih i niskih temperatura te se postiže tolerancija na manje povoljna fizikalna i kemijska svojstva tla, ograničava se širenje bolesti, štetnika i korova u okoliš, što daje sigurnost i gospodarsku opravdanost svih ostalih ulaganja u poljoprivrednu proizvodnju. U RH sjemenarstvo je znanstvena grana u polju poljoprivrede.

Sjemenarstvo i oplemenjivanje bilja (→ genetika u poljoprivredi) nužno su povezani jer oplemenjivanje bilja nastoji iskoristiti povoljne učinke gena u kultivaru na važna gospodarska svojstva, a sjemenarstvom se kultivar nepromijenjen višestruko reproducira. Početno sjeme sorti i roditeljskih komponenti hibrida visoke je genetske čistoće jer to sjeme za svaku proizvodnu sezonu osigurava tim oplemenjivača. Od sjemena oplemenjivača se sukcesivno reproduciraju sljedeće kategorije sjemena: predosnovno sjeme (POS), osnovno sjeme (OS), certificirano sjeme prve generacije (C1) i certificirano sjeme druge generacije (C2), koja služe za sjetvu merkantila (sjeme namijenjeno trgovini). Kategorije sjemena hibrida imenuju se prema broju roditeljskih linija u hibridu (dvolinijski, trolinijski, četverolinijski), a najzastupljenija je kategorija sjemena dvolinijskih hibrida.













Premda je važnost kvalitetnog sjemena poznata već tisućama godina, tek početkom XX. st. osnovana su prva sjemenska poduzeća, radom kojih je započela komercijalna proizvodnja sjemena, a razvila su se i tržišta sjemena. Hrvatska je u tom pogledu pratila postignuća najrazvijenijih zemalja svijeta, ponajprije zahvaljujući istraživanjima → Gustava Bohutinskog koja su 1909–14. na Gospodarsko-šumarskom učilištu u Križevcima (→ Visoko gospodarsko učilište u Križevcima) izvedena na pšenici, kukuruzu i ječmu. Taj su rad nastavili Vinko Mandekić u Križevcima, → Milislav Demerec u SAD-u, Pavao Kvakan na Poljoprivredno-šumarskome fakultetu u Zagrebu, Mirko Korić u Poljoprivrednoj stanici u Osijeku (→ Poljoprivredni institut Osijek), te istaknuti profesori i oplemenjivači bilja Branko Palaveršić, Ivan Radić, Josip Potočanac, → Alois Tavčar, Marija Kump, Javor Milohnić, Ruža Heneberg, Zdravko Martinić-Jerčić, Zvonimir Mađarić, Mato Valenčić, → Julijo Martinčić, Srećko Bošnjak, Nedjeljko Vekić, Milan Rojc, Drago Parlov i Marija Vratarić, koji su u Zagrebu i Osijeku postigli značajna dostignuća u oplemenjivanju bilja i sjemenarstvu u drugoj polovici XX. st. Uspješno su educirali mnoge oplemenjivače i sjemenare koji danas stvaraju nove kultivare konkurentne na međunarodnoj razini među najjačim svjetskim kompanijama. Sjemenarstvo se danas poučava na → Agronomskome fakultetu u Zagrebu, → Fakultetu agrobiotehničkih znanosti Osijek, te na mnogim višim i srednjim poljoprivrednim školama.



















Suvremeno sjemenarstvo u RH ostvaruje se suradnjom obiteljskih poljoprivrednih gospodarstava (OPG), raznih institucija i poljoprivrednih poduzeća. Važnu ulogu ima Centar za sjemenarstvo i rasadničarstvo u sastavu → Hrvatske agencije za poljoprivredu i hranu (HAPIH) koji vodi poslove priznavanja novih kultivara (na temelju pokusa kojima se dokazuje gospodarska vrijednost kultivara –VCU, njegova različitost od drugih kultivara, ujednačenost i stabilnost –DUS), provodi upis sorti na Sortnu listu, zaštitu sorti, kontrolu sjemenske proizvodnje u polju (aprobacije), laboratorijska ispitivanja kakvoće i zdravstvene ispravnosti sjemena, kontrolu dorađenoga sjemena, izdaje uvjerenja, deklaracije, certifikate i ateste, kojima se jamči sortnost i kvaliteta sjemena te održava genetička različitost vrsta poljoprivrednoga bilja. Sjeme se u Hrvatskoj proizvodi sukladno Zakonu o sjemenu, sadnom materijalu i priznavanju sorti poljoprivrednog bilja RH. Svi procesi podliježu višestrukoj kontroli. Hrvatsko zakonodavstvo vezano uz sjeme usklađeno je sa zakonima EU-a i mnogih drugih država, što Hrvatskoj omogućuje izvoz sjemena. Hrvatska je članica mnogih međunarodnih sjemenarskih organizacija kao što su International Seed Testing Association (ISTA) i International Union for the Protection of New Varieties of Plants (UPOV), što sjemenarstvu daje međunarodni značaj. U RH se sjemenarstvom bave velika poduzeća i instituti (Bc Institut, Monsanto-DeKalb, DuPont-Pioneer i Axereal u Zagrebu; Poljoprivredni institut Osijek, Agrigenetics, KWS, RWA Hrvatska u Osijeku; Poljodar u Daruvaru) te velika poljoprivredna gospodarstva (Fortenova grupa, → Žito, → Kutjevo, → PPK Nova Gradiška).







bilinogojstvo (ratarstvo), grana poljoprivrede i znanstvena disciplina koja se bavi proučavanjem i proizvodnjom kulturnog bilja na oranicama, pašnjacima i livadama namijenjenoga prehrani ljudi i životinja te industrijskoj preradbi. Temeljna biološka jedinica u bilinogojstvu je biljna vrsta.

Razvojem prirodnih znanosti početkom XIX. st. bilinogojstvo je zbog znanstvenih elemenata steklo status struke, a uskoro se u teorijskom i didaktičkom pogledu počelo dijeliti na opće i specijalno. Opće bilinogojstvo istražuje temeljna načela biljne proizvodnje – sustav (klima, tlo, biljke, domaće životinje) u kojem čovjek organizira biljnu proizvodnju, u kojem primjenjuje različite agrotehničke mjere te djeluje na prinos poljoprivrednih kultura važnih u prehrani čovjeka i domaćih životinja. Istražuje obilježja intenzivne, održive i ekološke poljoprivrede te njihov utjecaj na kulturne krajolike i regionalni razvoj. Specijalno bilinogojstvo usredotočeno je na istraživanje gospodarske važnosti ratarskih kultura, načine njihova korištenja, povijest, podrijetlo, zemljopisnu raširenost, biološka svojstva te agroekološke uvjete i načine uzgoja. U novije je doba sve više ratarskih proizvoda namijenjeno proizvodnji energenata (→ biogoriva).

Prema uporabi, ratarske kulture dijele se na: žitarice (pšenica, raž, ječam, zob, kukuruz, riža, proso, heljda), zrnate mahunarke (grah, grašak, soja, bob), industrijske biljke (uljarice – suncokret, uljana repica, lan i dr.; predive biljke – lan, pamuk, konoplja, juta, sisal i dr.; biljke za proizvodnju šećera, alkohola i škroba – šećerna repa i trska, krumpir, cikorija; ostale industrijske biljke – duhan i hmelj; → ljekovito i aromatično bilje i → začini), te biljke za proizvodnju stočne hrane (djeteline, trave, stočna repa, krmna repica i dr.). Kulturna biljka ili njezini dijelovi rabe se izravno za hranu (povrće, voće), kao sirovina za proizvodnju prehrambenih proizvoda (brašna, šećera, ulja), pića (sokovi, vino, pivo), stočne ishrane (krmne kulture), u proizvodnji lijekova (ljekovito bilje), kao začini (začinsko bilje) i uživala (duhan), te za proizvodnju vlakana (predivo bilje) i prirodnih boja. Kako se broj ljudi na Zemlji neprestano povećava, sve je veća potreba za hranom koja se može osigurati povećanjem proizvodnje po jedinici površine ili povećanjem proizvodnih površina, no uzgoj bilja i domaćih životinja mora biti održiv (ekološki, gospodarski i socijalno), odnosno ne smije ugrožavati prirodne ekosustave.







Bilinogojstvo u Hrvatskoj

U razvoju poljoprivrede u Hrvatskoj mogu se istaknuti određeni sustavi bilinogojstva koje karakterizira intenzitet korištenja zemljišta, načini obnavljanja i povećanja plodnosti tla, razina razvoja tehnike i dr. Sustavi bilinogojstva mijenjali su se usporedno s razvojem društva. Sredinom XIX. st. za plužnu obradbu tla počeo se rabiti parni stroj, a početkom XX. st. počeli su se primjenjivati traktor i vučena, poslije nošena priključna oruđa. Zahvaljujući razvoju prirodnih znanosti i industrije, potkraj XVIII., a osobito u XIX. st., uzgoj bilja je uvelike napredovao. Počela su se primjenjivati tvornička → mineralna gnojiva, oplemenjivati bilje (→ genetika u poljoprivredi) i razvijati → sjemenarstvo, a razvojem kemijske industrije širila se primjena sredstava za zaštitu bilja (→ agrokemija). Do II. svj. rata poljoprivredna gospodarstva u Hrvatskoj bila su sitna – seljačka, tehnički zaostala i slabo produktivna, a nakon rata, osobito od 1960-ih osnivana su krupna društvena gospodarstva (kombinati) koja su postala nositelji poljoprivrednoga razvoja. Svi osnovni poljoprivredni radovi (obradba tla, sjetva, njega i zaštita usjeva, žetva) postali su mehanizirani, što je omogućilo da produktivnost rada poraste za pet do šest puta u odnosu na predratno razdoblje, a znatno je povećana i rodnost poljoprivrednih biljaka. U uzgoju bilja težilo se što većem prinosu po jedinici proizvodne površine uz što manji utrošak radne snage, energije i sredstava. Iako se poljoprivredna proizvodnja u Hrvatskoj tijekom XX. st. konstantno povećavala, njezin gospodarski značaj bio je sve manji, pa je početkom XXI. st. pridonosila gospodarstvu s manje od 6%. Nakon 1991. glavni nositelji poljoprivredne proizvodnje u RH bila su obiteljska poljoprivredna gospodarstva (OPG).

Postindustrijsku epohu trećega tisućljeća poljoprivreda je započela konceptom gospodarski, socijalno i okolišno održivoga sustava uzgoja bilja, kojega je oslonac u agroekološkim prilikama, prirodnoj plodnosti tla i plodoredu (tzv. integrirana ili održiva poljoprivreda). Održiva poljoprivreda zasniva se na načelima prilagodbe bilinogojstva stanišnim čimbenicima i optimalnom korištenju agroekosustava. Istodobno se razvija i ekološka poljoprivreda kao sustav gospodarenja prema posebnim standardima. Ekološka se poljoprivreda 2019. provodila na 7,18% poljoprivrednih površina. S obzirom na to da proizvodnja hrane omogućuje biološki opstanak ljudi i domaćih životinja, potrebno joj je subvencioniranje. Izravne potpore u RH provode se u okviru Zajedničke poljoprivredne politike EU-a, te kao oblik postojeće državne potpore poljoprivredi (za iznimno osjetljive sektore). Prema Upisniku poljoprivrednih gospodarstava, koji vodi Agencija za plaćanja, RH je 2018. imala 167 676 poljoprivrednika od kojih najviše onih iz OPG-a (162 248 ili 96,8%). Poljoprivrednu djelatnost osim OPG-a danas obavlja i 2187 obrta, 2690 trgovačkih društava, 355 zadruga i 196 subjekata iz kategorije ostalih organizacijskih oblika. Najveća poduzeća koja se bave uzgojem bilja danas su poduzeća u sastavu Fortenova grupe (→ Belje plus, → Vupik plus, → PIK Vinkovci plus) te poduzeća grupe → Žito (Ratarska jedinica Ovčara, Klisa – Dalj, Seleš, Koška, Melem i Rosa), → Kutjevo, → PPK Nova Gradiška i Božjakovina.

Prema Popisu poljoprivrede provedenome u RH 2020. poljoprivredna gospodarstva obrađivala su 863 000 ha oranica i vrtova na kojima su se najviše uzgajali pšenica (60,7%), industrijski usjevi (20,5%) i krmno bilje (12%). U odnosu na Popis poljoprivrede iz 2016., znatno su smanjene površine zasijane krmnim biljem (11,2%), a neznatno one zasijane žitaricama (1,7%), te su neznatno povećane površine zasijane industrijskim usjevima (1,7%). Prema Popisu poljoprivrede iz 2016. u RH je proizvedeno 3 554 433 t žitarica: najviše kukuruza (59,8%) i pšenice (28,9%), a manje ječma (6,9%), zobi (2,5%), pšenoraži (1,7%) te raži (0,1%). Iste godine proizvedeno je ukupno 471 457 t uljarica (244 075 t soje, 112 990 t uljane repice te 110 566 t suncokreta u zrnu). Proizvedeno je 1 169 622 t šećerne repe, 193 962 t krumpira i 5692 t suhih mahunarki (najzastupljenije su stočni grašak i grah), te 2 537 957 t krmnoga bilja i 1 283 068 t silažnoga kukuruza. Na površini od 4413 ha proizvedeno je 8977 t duhana.

Školstvo i znanost

Početci srednjoškolske izobrazbe za potrebe poljoprivrede i bilinogojstva u Hrvatskoj sežu u 1860. kada je u Križevcima utemeljeno Gospodarsko-šumarsko učilište (→ Visoko gospodarsko učilište u Križevcima). Danas se bilinogojstvo predaje u dvadesetak srednjih strukovnih škola pod različitim nazivima, ovisno o kvalifikaciji, odnosno zanimanju za koje se školuje (Proizvodnja bilja, Bilinogojstvo, Bilinogojstvo s tloznanstvom, Temelji vrtlarstva). Znanstveno-nastavna djelatnost iz područja bilinogojstva obavlja se na četiri sveučilišta (→ Agronomskom fakultetu u Zagrebu, → Fakultetu agrobiotehničkih znanosti u Osijeku, Biotehničkom odjelu u Slavonskom Brodu te na Odjelu za ekologiju, agronomiju i akvakulturu u Zadru) i tri veleučilišta (Visokom gospodarskom učilištu u Križevcima, → Veleučilištu Marko Marulić u Kninu i → Veleučilištu u Rijeci; sv. 1). Znanstveni rad u okviru bilinogojstva posvećen je istraživanju uzgoja ratarskih kultura, industrijskoga i krmnoga bilja, travne flore i travnjaka. Središnje mjesto u tim disciplinama zauzima znanost koja proučava temeljne sudionike u biljnoj proizvodnji, odnosno uvjete rasta i razvoja poljoprivrednih kultura, a na našim fakultetima predaje se pod različitim nazivima: Temelji uzgoja bilja (nositelj Igor Bogunović), Osnove bilinogojstva (Bojan Stipešević), Osnove bilinogojstva s agrometeorologijom (Danijel Jug). Ratarstvo se kao znanstvena disciplina predaje u sklopu kolegija: Ratarstvo (nosioci Ana Pospišil i Jasminka Butorac), Žitarice – zrnate škrobnate kulture (Zlatko Svečnjak i Mirta Rastija), Industrijsko bilje (Milan Pospišil i Manda Antunović), Krmno bilje na oranicama (Dubravko Maćešić i Gordana Bukvić) te Gospodarenje travnjacima (Josip Leto).







Bilokalnik – IPA d. d., industrija papirne ambalaže, osnovana u Koprivnici 1957. kao Šumsko-industrijsko poduzeće Bilo-Kalnik. Od 1958. obuhvaćalo je pilanu u Koprivničkim Bregima (osnovana 1919. kao Prva podravska parna pilana, nakon nacionalizacije 1948. Udarnik). Od 1960. i prestanka djelatnosti iskorištavanja šuma poslovalo je pod imenom Drvnoindustrijsko poduzeće (DIP) Bilo-Kalnik. Godine 1961. pilana je preseljena u Koprivnicu, s radom je započela novoizgrađena tvornica stolarskih (panel) ploča, te je poduzeću pripojeno stolarsko poduzeće Orah iz Koprivnice. Tvornica panel-ploča rekonstruirana je 1968., 1973. izgrađena je suvremena tvornica vrata; iste je godine u Đurđevcu započela raditi novoizgrađena pilana, a 1976. i tvornica masivnog namještaja.







Od 1964. počela se razvijati djelatnost proizvodnje ambalaže od valovitoga kartona, a poduzeće je promijenilo ime u Kombinat Bilo-Kalnik (od 1972. RO Bilo-Kalnik, od 1978. SOUR Bilokalnik). Od 1970. tvornica je prva u zemlji proizvodila i podloške za jaja po tehnologiji danskoga poduzeća Hartmann s kojim je ušla u partnerski odnos; 1976. dodana je druga linija za proizvodnju podložaka, a 1979. izgrađena je nova tvornica podložaka. Iste je godine izgrađena tvornica papirnatih vreća u obližnjim Borovljanima. Od 1970-ih poduzeće je proširilo djelatnost na industriju građevnog materijala, tj. eksploataciju šljunka (1975) i opekarsku proizvodnju (1979).

Nakon vala udruživanja s kraja 1970-ih, sredinom 1980-ih SOUR Bilokalnik sastojao se od RO Prerada drva (pilane u Koprivnici, Đurđevcu i Pitomači, finalna drvna proizvodnja u pogonima Javor u Križevcima, Gaj u Pitomači, I. Breko u Đurđevcu, Tvornica interijera i furnirnica u Koprivnici), RO Industrija papirne ambalaže (pogoni za proizvodnju ambalaže za prehrambene artikle Hartmann i proizvodnju ambalaže od valovitoga kartona u Koprivnici, ambalaže od stiropora i plastike u Glogovcu te papirnatih vrećica u Borovljanima), RO Koprivnički ugljenokopi i RO Građevna industrija (Šljunčara Botovo i Ciglana 7. studenoga 1943. u Koprivnici). Godine 1985. u poduzeću je bilo zaposleno 3700 radnika, a potkraj 1991. 2250.

Nakon pretvorbe 1992. poduzeće je djelovalo pod imenom Bilokalnik Holding d. d. (od 1995. Bilokalnik papirna, drvna i građevinska industrija d. d.) te upravljalo s više društava u području industrije papirnate ambalaže, drvne industrije, industrije građevnog materijala i uslužnih djelatnosti. Nakon niza organizacijskih i vlasničkih promjena, 2006. su konačno izdvojena društva Bilokalnik – Drvo (likvidirano 2019) i Bilokalnik – IGMA (Industrija građevnog materijala; danas u vlasništvu Našicecementa kao IGMA d. o. o.), dok je preostali dio formirao jedinstveni poslovni subjekt Bilokalnik – IPA industrija papirne ambalaže d. d. To je društvo 2010. postalo dijelom Belišće grupe (→ Belišće) u većinskom vlasništvu bečkog Duropacka, od 2015. britanske kompanije DS Smith. Danas proizvodi ambalažu od valovitoga kartona, a zapošljava približno 170 radnika.

Među poduzeća koja su se u međuvremenu osamostalila te i dalje nastavljaju proizvodnju spadaju Grafičar tvornica vreća i tiskarnica d. o. o. iz Borovljana (u sastavu Grafičar grupe iz Ludbrega) i Hartmann papirna ambalaža d. o. o. iz Koprivnice.

DIP Ogulin, drvnoindustrijsko poduzeće iz Ogulina, osnovano 1948. pod imenom Klek Ogulin. Zasnovano na drvoprerađivačkoj tradiciji, objedinilo je sve dotadašnje pogone drvne industrije ogulinskog kraja. Poduzeće je 1949. reorganizirano, te je od 1950. poslovalo pod nazivom Drvno industrijsko poduzeće (DIP) Ogulin. U sklopu poduzeća djelovale su pilane u Josipdolu, Jasenku, Drežnici, Plaškom, Ogulinu i Brinju, te pogon za izradbu sanduka u Ogulinu (od 1960. pogon za proizvodnju montažnih kuća). Do 1960. poduzeće se bavilo i eksploatacijom šuma. Godine 1956. pripojeno mu je stolarsko poduzeće Jablanovo iz Ogulina i pilana Gomirje, 1959. pokrenuti su pogoni građevne stolarije i izradbe namještaja u Ogulinu, Plaškom i Drežnici, a 1960. i u Brinju (ugašen 1968). Godine 1960. pokrenuta je Tvornica ploča iverica i ravnih vrata Iverokal u Moravicama (tada Srpske Moravice; ugašena 1967), 1961. je u Josipdolu osnovana Tvornica galanterije (od 1964. proizvodi prozore), a nakon izgradnje Tvornice celuloze i papira u Plaškom su 1963. ugašene pilana i stolarija. Poduzeće je proizvodilo jelovu i bukovu piljenu građu, sanduke, namještaj, montažne kuće, građevnu stolariju. Godine 1961. broj zaposlenih iznosio je 1110, a 1970. bilo je 900 zaposlenih.















Od kraja 1960-ih modernizirale su se pilane Ogulin (1968–70), Josipdol (1970), Gomirje (1974), Jasenak i Drežnice (1980), dok se pilana Brinje izdvojila iz sastava poduzeća 1979. Potkraj 1980-ih pilana u Ogulinu preseljena je u novu tvorničku halu. U istom razdoblju građevna stolarija proizvodila se u stolarijama Ogulin i Josipdol, a u sklopu poduzeća djelovale su i Tvornica montažnih kuća u Ogulinu, Tvornica ambalaže u Josipdolu (puštena u rad 1976), Tvornica masivnog bukovog namještaja u Ogulinu (puštena u rad 1983). U poduzeću je tada radio 2071 zaposlenik.













DIP Ogulin podijelio se 1991. na 12 samostalnih poduzeća, koja su se nakon privatizacije našla u teškoćama i stečaju. Jedno od tih poduzeća bilo je DIP Pilana Ogulin nad kojom je 2000. proglašen stečaj. Godine 2006. kupilo ju je poduzeće PM Lignum iz Maletića kraj Novigrada na Dobri, koje se bavilo proizvodnjom elemenata za daljnju proizvodnju parketa. U pogonskim zgradama dotadašnje pilane u ogulinskom Žegaru, 2007. opremilo je suvremenu tvornicu troslojnoga parketa. Tvornicu je 2013. preuzelo poduzeće Tehno-drvo, a od 2016. u vlasništvu je poduzeća → Bjelin te uspješno posluje zapošljavajući približno 300 radnika.







Dekanić, Ivo (Rokovci kraj Vinkovaca, 14. X. 1919 – Zagreb, 25. X. 1998), šumarski inženjer, stručnjak za uzgajanje šuma.

Diplomirao je 1943. na Šumarskom odsjeku Poljoprivredno-šumarskoga fakulteta (→ Fakultet šumarstva i drvne tehnologije) u Zagrebu, gdje je doktorirao 1959. disertacijom Utjecaj podzemne vode na pridolazak i uspijevanje šumskog drveća u posavskim šumama kod Lipovljana. Specijalizirao se iz uzgajanja šuma na École nationale des eaux et forêts u Nancyju te na Tehničkoj visokoj školi u Zürichu (ETH Zürich) 1954. Od 1945. radio je kao šumarski referent u Vinkovcima, Slavonskom Brodu, Novoj Gradiški i Zagrebu, upravitelj šumarija u Oriovcu, Daruvaru i Pakracu, te kao tehnički direktor Šumskoga gospodarstva Spačva u Vinkovcima. Od 1953. bio je asistent u Zavodu za uzgajanje šuma Fakulteta, a od 1968. redoviti profesor; umirovljen je 1985. Predavao je kolegije Tehnike uzgajanja šuma, Uzgajanje šuma I–II i Melioracije degradiranih šumskih terena. Bio je idejni začetnik i prvi voditelj terenske nastave Fakulteta, predstojnik Zavoda (1968–85), prodekan (1970–72) i dekan (1978–80).

Prvi je istraživao i povezao dinamiku podzemnih voda u nizinskim šumama s pridolaskom i uspijevanjem šumskih vrsta drveća te potrebnim šumskouzgojnim zahvatima. Definirao je gredu, nizu i baru kao tri temeljna tipa nizinskih šumskih staništa. Utvrđivanje nizinskoga mikroreljefa i njegovo povezivanje s pripadajućim šumskim zajednicama postao je temelj za gospodarenje nizinskim šumama. Bavio se kvalitativnim i kvantitativnim aspektima povećanja proizvodnje šumskih sastojina uz pomoć šumskouzgojnih zahvata njege prorjedom. Autor je biološko-gospodarske klasifikacije stabala u šumskoj sastojini i metode prorjede koja proizilazi iz te klasifikacije. Autor je djela Intenziviranje proizvodnje proredom sastojina u slavonskoj šumi hrasta Lužnjaka (1976), Način i intenzitet proreda u šumi hrasta lužnjaka i običnog graba (1980), Utjecaj strukture na njegu sastojina proredom u šumi hrasta lužnjaka i običnog graba (1991). Bio je suradnik Šumarske enciklopedije LZ-a (1983, 1987).

Bjelin d. o. o., drvno poduzeće za proizvodnju parketa i podnih obloga sa sjedištem u Ogulinu i s pogonima u Ogulinu, Bjelovaru i Otoku. Nastalo je preuzimanjem dotadašnjega poduzeća Tehno-drvo 2016., koje je 2013–14. objedinilo drvoprerađivačke tvornice u stečaju u Ogulinu (→ DIP Ogulin) i Bjelovaru (→ Drvna industrija Česma), te ponovno pokrenulo proizvodnju s 500 zaposlenih. Novi je vlasnik tih pogona postala švedska grupacija Pervanovo Invest AB iz Vikena. Osnivač i većinski vlasnik te grupacije je poduzetnik, strojarski inženjer i izumitelj hrvatskoga podrijetla Darko Pervan. Poznat je po izumu tzv. klik-sustava za povezivanje elemenata podnih laminata i parketa bez lijepljenja. Vlasnik je mnogobrojnih patenata iz područja drvne tehnologije i podnih obloga, na čemu je u Švedskoj angažirano poduzeće Valinge Innovation kao središnja sastavnica Grupacije. U posljednje doba grupacija se uz razvoj novih tehnologija okreće i proizvodnji podnih obloga, u čemu uz švedske tvornice ulogu ima i Bjelin. U proizvodnom programu tvornice je klasičan troslojni parket, a pred realizacijom su radovi na proširenju hrvatskih kapaciteta tvornice i proizvodnog asortimana na visokotehnološke podne obloge Nadura i Woodura. Godine 2018. poduzeće je kupilo pogone dotadašnje tvornice Furnir Otok (novo ime Bjelin Otok), a 2019. zapošljavalo je približno 830 radnika. Od 2021. u sastavu grupacije je i vinkovačka → Spačva.



















Armko d. d., tvornica za proizvodnju žice, armaturne mreže i proizvoda od žice osnovana 1963. u Konjščini. Pokrenuta je kao izdvojeni pogon tvornice Elektroda Zagreb, a od 1989. do privatizacije djelovala je kao samostalno društveno poduzeće pod nazivom Armko s. p. o. Konjščina. Bavila se proizvodnjom valjanoga, vučenoga i kovanoga čelika te armaturnih mreža, ali i prodajom vlastitih proizvoda i drugih građevnih materijala, uvozom i izvozom valjanih, vučenih i kovanih proizvoda crne metalurgije, građevnoga, sanitarnoga i instalacijskoga materijala, te posredovanjem i zastupanjem u vanjskotrgovinskome prometu. U tom razdoblju zapošljavala je oko 150 radnika.

U razdoblju pretvorbe i privatizacije (1992−2002) znatan kapital uložen je u tehnološku obnovu i modernizaciju proizvodnje te je preuzet i pogon → Tvornice parnih kotlova (sv. 1) u Konjščini u kojem se proizvodila armaturna mreža. Tim ulaganjima proizvodni kapacitet tvornice povećan je s 13 000 na 42 000 t armature godišnje, što joj je omogućilo da postane ravnopravni konkurent željezarama u Jesenicama i Zenici. Njezini proizvodi ugrađeni su u sve tunele i gradilišta Hrvatskih autocesta. Uspješno poslovanje tvornice potaknulo je i uspostavu suradnje s ukrajinskim divom u proizvodnji željeza i čelika Smart Grupom. Godine 2006. osnovali su zajedničko poduzeće Armko Smart radi ulaganja u hrvatske željezare i brodogradilišta, no nakon neuspjele kupnje Splitske željezare 2007. poduzeće se ugasilo.

Utjecaj gospodarske krize, kao i neriješeni imovinsko-pravni odnosi, uzrokovali su pad poslovanja, gubitak radnih mjesta te na kraju i gašenje poduzeća 2017.

Pentek, Tibor (Zagreb, 24. II. 1972), šumarski inženjer, stručnjak za šumske prometnice.

Diplomirao je 1995. na Šumarskom odsjeku Šumarskoga fakulteta (→ Fakultet šumarstva i drvne tehnologije) u Zagrebu, gdje je doktorirao 2002. disertacijom Računalni modeli optimizacije mreže šumskih cesta s obzirom na dominantne utjecajne čimbenike (mentor D. Pičman). Od 1996. radi u Zavodu za iskorištavanje šuma (danas Zavod za šumarske tehnike i tehnologije) matičnog Fakulteta, od 2012. kao redoviti profesor. Predaje kolegije Otvaranje šuma, Projektiranje šumskih prometnica, Šumske prometnice, Tehnologije gradnje šumskih prometnica. Bio je predstojnik Zavoda i prodekan Fakulteta (2006–10) te je dekan (od 2018). U više je navrata bio gostujući profesor na Sveučilištu za kulturu tla (BOKU) u Beču. Znanstveno i stručno bavi se optimizacijom primarne i sekundarne šumske prometne infrastrukture, projektiranjem i izgradnjom šumskoga transportnog sustava na okolišno prihvatljiv način, šumskim protupožarnim prometnicama u mediteranskom području. Glavni je urednik časopisa → Nova mehanizacija šumarstva (2001–15) i → Croatian Journal of Forest Engineering (od 2005). Redoviti je član Akademije šumarskih znanosti.

Horvat, Ivo (Zadar, 5. V. 1911 – Zagreb, 19. VIII. 1988), drvni tehnolog, stručnjak za fizička i mehanička svojstva drva.

Diplomirao je 1936. na Poljoprivredno-šumarskome fakultetu (→ Fakultet šumarstva i drvne tehnologije) u Zagrebu, gdje je doktorirao 1942. disertacijom Istraživanje o specifičnoj težini i utezanju slavonske hrastovine kao prvi doktor znanosti iz područja drvne tehnologije u Hrvatskoj. Usavršavao se 1952. u Engleskoj, 1953. u Njemačkoj te 1959–60. u SAD-u. Od 1937. radio je u Direkciji državnih šuma u Vinkovcima, a od 1938. u Zavodu za uporabu šuma Fakulteta, gdje je postao docentom 1948. Odlukom Komiteta za naučne ustanove, sveučilišta i visoke škole 1949. udaljen je s Fakulteta, na koji se ponovno vratio 1950. Od 1955. bio je redoviti profesor, a umirovljen je 1978. Predavao je kolegije Tehnologija drva, Mehanička prerada drveta, Pilanska prerada drva. Bio je predstojnik Katedre za tehnologiju drva (1960–78), prodekan (1956–57., 1961–62) i dekan Fakulteta (1960–61). Njegovom zaslugom osnovan je 1947. Šumsko-industrijski odsjek Šumarskoga odjela na Poljoprivredno-šumarskome fakultetu i 1977. organiziran Drvno-tehnološki odjel na samostalnom Šumarskome fakultetu, čime je ostvarena nova koncepcija visoke izobrazbe drvnoindustrijskih stručnjaka. Istraživao je fizičke i mehaničke karakteristike domaćih vrsta (hrastovine, jasenovine, smrekovine, jelovine i dr.) te stranih udomaćenih vrsta (američke jasenovine, duglazijevine). Bio je suradnik Hrvatske enciklopedije (1945) te Šumarske, Opće i Tehničke enciklopedije LZ-a (1959–83). Bio je glavni urednik časopisa → Glasnik za šumske pokuse 1962. te → Drvna industrija 1965. Dobitnik je Nagrade »Nikola Tesla« (1981).

Benić, Roko (Glogovica kraj Slavonskog Broda, 15. VIII. 1911 – Zagreb, 20. VIII. 2000), šumarski inženjer, stručnjak za eksploataciju šuma i organizaciju rada u drvnoj industriji.

Diplomirao je 1934. na Šumarskom odjelu Poljoprivredno-šumarskoga fakulteta (→ Fakultet šumarstva i drvne tehnologije) u Zagrebu, gdje je na Drvno-industrijskom odjelu doktorirao 1953. disertacijom Istraživanja o učešću i nekim fizičkim svojstvima bijeli i srži poljskog jasena. Bio je zaposlen u Inspektoratu za pošumljavanje u Senju i Kotarskom poglavarstvu u Rabu (1935–37), na području Ravnateljstva šuma u Banjoj Luci, u Cazinu i Bosanskoj Krupi (1937–42), u šumskoj manipulaciji Spačva (1942), u Ravnateljstvu šuma Nova Gradiška (1942–44), te kao voditelj šumsko-gospodarskog odsjeka Okružnoga narodnooslobodilačkog odbora Slavonski Brod (1945), direktor Šumskog gospodarstva Spačva (1946), direktor Šumskog gospodarstva Nova Gradiška (1947). Od 1947. radio je na matičnom fakultetu, od 1961. kao redoviti profesor; umirovljen je 1981. Predavao je kolegije Knjigovodstvo, Iskorišćivanje šuma, Organizacija rada u drvnoj industriji i Zaštita na radu. Bio je dekan Fakulteta 1970–72. Istodobno je predavao i na Višoj tehničkoj školi za drvnu industriju u Novoj Gradiški te na drvnom odjelu Biotehničkoga fakulteta u Ljubljani. Autor je djela Motorne lančane pile (sa S. Frančiškovićem, 1949), Eksploatacija šuma (s A. Ugrenovićem, 1957), Kalkulacija troškova i analiza ekonomičnosti u iskorišćivanju šuma (1957), Racionalizacija rada u drvnoj industriji (1957), Organizacija rada u drvnoj industriji (1971). Bio je glavni urednik → Šumarskoga lista (1948–49), tajnik Šumarskoga društva (→ Hrvatsko šumarsko društvo) (1954) te suradnik Šumarske enciklopedije LZ-a. Dobitnik je Nagrade »Nikola Tesla« (1980).

Bošnjak, Marijan (Lovreć kraj Imotskoga, 2. XII. 1934 – Zagreb, 11. II. 2020), kemijsko-tehnološki inženjer, stručnjak za optimizaciju kemijskih i biotehnoloških procesa.

Na Tehnološkome fakultetu u Zagrebu diplomirao je 1959. na Kemijsko-tehnološkom odsjeku (→ Fakultet kemijskog inženjerstva i tehnologije), a 1973. doktorirao na Biotehnološkom odsjeku (→ Prehrambeno-biotehnološki fakultet) disertacijom Kinetika biosinteze oksitetraciklina (mentorica → V. Johanides). Od 1960. radio je u farmaceutskoj tvornici → Pliva. U pogonu za proizvodnju antibiotika radio je 1961–68., gdje je vodio procese biosinteze oksitetraciklina te procese biooksidacijske pretvorbe D-sorbitola u L-sorbozu, a racionalizacijom sustava kontinuirane sterilizacije hranjivih podloga omogućio je ekonomičnu biosintezu oksitetraciklina u velikom mjerilu. Od 1968. do 2000. radio je u Plivinu Istraživačkom institutu, gdje je razvijao matematičke modele za opis specifičnih mikrobnih procesa. Istodobno je bio vanjski suradnik na Tehnološkome, odn. Prehrambeno-biotehnološkome fakultetu, gdje je nakon završetka doktorskoga studija predavao kolegije Kinetika mikrobnih procesa i Biokemijsko inženjerstvo te je izabran u zvanje naslovnoga redovitog profesora. Umirovljen je 2000.

M. Bošnjak jedan je od utemeljitelja proizvodnje antibiotika u Plivi te je uvelike pridonio razvoju biokemijskog inženjerstva u Hrvatskoj. Autor je udžbenika Uvod u kinetiku mikrobnih procesa (2009) te triju patenata, za postupak biooksidacijske konverzije D-sorbitola u kristalnu L-sorbozu i za primjenu čvrstih hranjivih podloga u mikrobiologiji i biotehnologiji. Bio je predsjednik Hrvatskoga društva kemijskih inženjera 1987., Hrvatskoga mikrobiološkog društva 1988–90. i Hrvatskoga društva za biotehnologiju 1990–96. Član je HATZ-a od 1994., te dobitnik državne Nagrade »Nikola Tesla« 1988. i Nagrade za životno djelo Moć znanja 2004.

Boxmark Leather d. o. o. Croatia, dio austrijskoga poduzeća za proizvodnju kožnih krojnih dijelova i navlaka za automobile, zrakoplove, brodove, vlakove i kućni namještaj, sa sjedištem u Feldbachu, začetci kojega sežu u 1780; u Hrvatskoj je prisutan od 2001. sa sjedištem u Trnovcu Bartolovečkom.

Boxmark Leather jedan je od najvećih proizvođača navedenih proizvoda u svijetu, a svoje proizvodne pogone osim u Austriji i Hrvatskoj ima još u Sloveniji, Njemačkoj, Meksiku, Kini i Argentini. Godišnje njegovi radnici proizvedu oko 14 milijuna m² kožnih krojnih dijelova i navlaka za vozila.

Hrvatski dio poduzeća zapošljava više od 4000 radnika u dva proizvodna pogona u Trnovcu Bartolovečkom (od 2001) i Zlatar Bistrici (od 2014), a proizvodni asortiman obuhvaća kožne krojne dijelove, šivane navlake za sjedala i tapecirane dijelove interijera za automobile najpoznatijih svjetskih proizvođača: BMW, Mercedes, Porsche, Volkswagen, Audi, Opel, Saab i dr.