Arar, Ivan (Višegrad, 8. IX. 1909 − Zagreb, 5. XI. 2000), rudarski inženjer, stručnjak za rudarsku mehanizaciju.

Diplomirao je 1934. rudarstvo na rudarskom odjelu ljubljanskoga tehničkog fakulteta. Od 1936. radio je u poduzeću Kromni rudnici M. Asseo u Makedoniji, od 1937. u poduzeću Trepča Mines Ltd na Kosovu, od 1941. u ugljenokopu Radoboj kraj Krapine, od 1944. u ugljenokopu u Pregradi te nakon II. svj. rata u zagorskim ugljenokopima Golubovcu, Ivancu i Ladanju Donjem. Od 1965. bio je redoviti profesor na → Rudarsko-geološko-naftnome fakultetu u Zagrebu. Umirovljen je 1979. Predavao je kolegije Rudarski strojevi za dobivanje i utovar, Otpremanje u rudniku i Rudnička izvozna postrojenja. Utemeljio je Laboratorij za rudarsko strojarstvo sa stanicom za ispitivanje užadi na kidanje akademske godine 1962/63., te 1968−70. bio dekan Fakulteta. Znanstveno i stručno bavio se strojevima za mehanizaciju rudarskih radova te verifikacijom i kolaudacijom transportnih i izvoznih postrojenja. Autor je udžbenika Transportna sredstva u rudarstvu (1962).

Agronomski fakultet, visokoškolska i znanstvena ustanova u sastavu Sveučilišta u Zagrebu, koja obuhvaća sveučilišne preddiplomske, diplomske i poslijediplomske studijske programe u polju poljoprivrede (agronomije) znanstvenoga područja biotehničkih znanosti. Na fakultetu studira oko 2350 studenata (oko 1200 na preddiplomskim, 900 na diplomskim i 250 na poslijediplomskim studijima), a zaposleno je oko 300 djelatnika u znanstveno-nastavnim, nastavnim i stručnim zvanjima. Danas je vodeće visoko učilište u tom području u RH, a baštini dugogodišnju tradiciju sustavnoga poljoprivrednog školovanja u nas.







Povijest

Gospodarsko-šumarski fakultet u Zagrebu osnovan je 26. IX. 1919. Zasluge za utemeljenje Fakulteta uvelike pripadaju i djelatnicima Gospodarskog i šumarskog učilišta u Križevcima (→ Visoko gospodarsko učilište u Križevcima), osnovanoga 1860. kao prva stručna škola s nastavom na hrvatskom jeziku, a dio kojih je nastavio svoju znanstvenu djelatnost u Zagrebu. Šumarski odjel bio je organiziran kao četverogodišnji, a Gospodarski (poljoprivredni) odjel kao trogodišnji studij. Šumarski je odjel preuzeo sve znanstvene ustanove dotadašnje Šumarske akademije, osnovane 1898. pri Mudroslovnom fakultetu u Zagrebu, i cjelokupan njihov inventar, dok je inventar Gospodarskoga odjela tek trebalo sastaviti. Prvi redoviti profesori imenovani su 1920. na Šumarskom odjelu u siječnju (→ Đuro Nenadić i → Andrija Petračić), a na Gospodarskom odjelu u ožujku (→ Sava Ulmansky i Fran Jesenko). Premda je Fakultet u organizacijskom smislu djelovao kao jedinstvena ustanova sa zajedničkim profesorskim zborom, dekanom i prodekanom, u nastavnom pogledu djelovao je putem dva odjela – Gospodarskoga i Šumarskoga, od kojih je svaki imao svoj nastavni plan i znanstvenu osnovu.

Fakultet je bio organiziran kroz manje ustrojstvene dijelove – zavode, katedre i kabinete. Zavod za agrikulturnu kemiju i Zavod za tloznanstvo, petrografiju i minerologiju preuzeti su od bivše Šumarske akademije, a na Fakultetu su osnovani Zavod za botaniku, Zavod za opće i gospodarsko strojarstvo (1919), Zavod za živinogojstvo, Zavod za bilinogojstvo i Zavod za gospodarsko-kemijsku tehnologiju (1920), Zavod za proizvodnju gospodarskoga bilja, Zavod za gospodarsku upravu, Zavod za gospodarsku mikrobiologiju i mljekarstvo (1922), Zavod za entomologiju, Zavod za fitopatologiju (1932), Zavod za voćarstvo, vinogradarstvo i preradu voća (1933), Zavod za mljekarstvo i planinsko gospodarstvo (1936), Zavod za vrtlarstvo, Zavod za vodno graditeljstvo (1937) i Zavod za hranidbu domaćih životinja (1938). Osim zavoda, Fakultet je imao i šest katedri i pet kabineta.







Naziv Fakulteta mijenjao se tijekom prve polovice XX. st. – Poljoprivredno-šumarski fakultet (1929–41), Poljodjelsko-šumarski fakultet (1941–45) te ponovno Poljoprivredno-šumarski fakultet (1945–59). Kako su se poljoprivreda i šumarstvo ubrzano razvijali nakon II. svj. rata, u obje su struke rasle i potrebe za novim stručnjacima pa je 1959. došlo do razdvajanja fakulteta. Poljoprivredni je odjel nastavio djelovati kao Poljoprivredni fakultet (1959–78; poslije Fakultet poljoprivrednih znanosti, od 1992. nosi današnji naziv Agronomski fakultet), dok je Šumarski odjel nastavio djelovati kao Šumarski fakultet (danas → Fakultet šumarstva i drvne tehnologije). Tijekom 1972. većina samostalnih instituta Poljoprivrednoga fakulteta izdvojila se i osnovala Združeni institut (poslije Poljoprivredni institut Zagreb). Svi su se oni ponovno pripojili Fakultetu i tako je nastala velika organizacijska zajednica Fakulteta poljoprivrednih znanosti i osam instituta (tadašnjih OOUR-a: Institut za oplemenjivanje i proizvodnju bilja, Institut za zaštitu bilja, Institut za agroekologiju, Institut za mehanizaciju, tehnologiju i graditeljstvo u poljoprivredi, Institut za stočarstvo i mljekarstvo, Institut za ekonomiku i organizaciju poljoprivrede, Institut za voćarstvo, vinogradarstvo i vrtlarstvo, Institut za ribarstvo i Pokusno dobro Ježevo). Svaki institut sastojao se od nekoliko srodnih zavoda. Reorganizacijom 1992. neki su se instituti ponovno izdvojili iz Fakulteta koji od tada do danas djeluje kao jedinstvena znanstveno-nastavna ustanova pod nazivom Agronomski fakultet Sveučilišta u Zagrebu.

Organizacija fakulteta danas

Agronomski fakultet danas obuhvaća 28 zavoda (Zavod za ekonomiku poljoprivrede i agrarnu sociologiju, Zavod za fitopatologiju, Zavod za herbologiju, Zavod za hranidbu domaćih životinja, Zavod za informatiku i matematiku, Zavod za ishranu bilja, Zavod za kemiju, Zavod za marketing, Zavod za mehanizaciju poljoprivrede, Zavod za melioracije, Zavod za mikrobiologiju, Zavod za mljekarstvo, Zavod za opće stočarstvo, Zavod za opću proizvodnju bilja, Zavod za oplemenjivanje bilja, genetiku, biometriku i eksperimentiranje, Zavod za pedologiju, Zavod za poljoprivrednu botaniku, Zavod za poljoprivrednu tehnologiju, skladištenje i transport, Zavod za poljoprivrednu zoologiju, Zavod za povrćarstvo, Zavod za ribarstvo, pčelarstvo i specijalnu zoologiju, Zavod za sjemenarstvo, Zavod za specijalno stočarstvo, Zavod za specijalnu proizvodnju bilja, Zavod za ukrasno bilje, krajobraznu arhitekturu i vrtnu umjetnost, Zavod za upravu poljoprivrednog gospodarstva, Zavod za vinogradarstvo i vinarstvo, Zavod za voćarstvo), Dekanat sa zajedničkim službama, nastavno-znanstvena pokušališta i laboratorije sa suvremenom opremom. Na Fakultetu se izvodi devet preddiplomskih sveučilišnih studija (Agrarna ekonomika, Agroekologija, Animalne znanosti, Biljne znanosti, Ekološka poljoprivreda, Fitomedicina, Hortikultura, Krajobrazna arhitektura, Poljoprivredna tehnika), jedan poslijediplomski sveučilišni (doktorski) studij – Poljoprivredne znanosti, te četiri poslijediplomska specijalistička studija (Fitomedicina, Poslovno upravljanje u agrobiznisu – MBA, Ribarstvo i Stočarstvo).







Znanost

Fakultet je ovlaštena znanstveno-nastavna institucija za provedbu postupka izbora u znanstveno-nastavna zvanja u znanstvenom području biotehničkih znanosti, znanstvenom polju poljoprivreda. Osim visokoga obrazovanja, Fakultet obavlja znanstvenoistraživačku djelatnost u sklopu koje se uspješno natječe za mnogobrojne domaće i međunarodne znanstvene projekte. Stručna suradnja s gospodarstvom, posebno s poljoprivrednim gospodarstvima, ima dugu tradiciju, što pridonosi razvoju novih tehnologija i unapređivanju poljoprivredne struke. Tijekom druge polovice XX. st. ta je suradnja bila posebno intenzivna s društvenim poljoprivrednim gospodarstvima – kombinatima. Diplomirani agronomi zapošljavali su se uglavnom u poljoprivrednim kombinatima, a istraživački rad na Fakultetu bio je umnogome podređen napretku novih tehnologija te uspješnijem uzgoju poljoprivrednih kultura i domaćih životinja u kombinatima. Posebno važno bilo je uvođenje visokorodnih sorti talijanske pšenice i američkoga hibridnog kukuruza, što je dovelo i do selekcije vlastitih sorti pšenice i drugih žitarica te hibrida kukuruza. Radilo se i na unapređenju uzgoja šećerne repe, napredovala su istraživanja poljoprivredne mehanizacije, a bili su česti i melioracijski projekti (uređeno je oko 700 000 ha poljoprivrednoga zemljišta u Hrvatskoj, ali i u Sloveniji, BiH, Libiji, Venezueli i Etiopiji). Istraživale su se biološke i kemijske mjere zaštite bilja, rezistentnosti organizama na pojedine skupine zoocida te ekološki načini primjene sredstava za zaštitu bilja. U stočarstvo su uvedene tehnologije proizvodnje baby-beefa i visoke proizvodnje mlijeka, poboljšane su karakteristike stočne hrane, a istraživanja u ribarstvu i akvakulturi rezultirala su širenjem uzgoja slatkovodne ribe. Fakultet je 1993. sa srodnim ustanovama iz Slovenije i Mađarske pokrenuo zajednička istraživanja i simpozije iz područja stočarstva, a 1995. prvo ocjenjivanje meda na lokalnoj i nacionalnoj razini. Sa stručnjacima međunarodnih organizacija (Svjetska banka, FAO) i resornim ministarstvom surađivao je na izradbi mnogih strategija – Strategije razvitka hrvatske poljoprivrede (1995), Zakona o poljoprivredi (2001), Strategije poljoprivrede i ribarstva RH (2002), Strategije razvitka RH – Hrvatska u XXI. st.

Uz vrstan istraživački i edukacijski rad profesori Fakulteta autori su mnogobrojnih radova, knjiga i udžbenika. Među mnogima, posebno su se istaknuli pedolog, agroekolog i fitofiziolog → Mihovil Gračanin, genetičar → Alois Tavčar, botaničar, akademik → Ivo Pevalek te stočari → Albert Ogrizek i Milivoj Car. Unapređenju uzgoja bilja pridonijeli su Karlo Šoštarić Pisačić i Josip Gotlin, gljivarstvu Romano Božac, a radom na razvoju zaštite bilja istaknuli su se Željko Kovačević, Josip Kišpatić i → Milan Maceljski. Unapređenju poljoprivrednoga strojarstva pridonijeli su → Raimund Fantoni i → Josip Brčić. Za unapređenje načina gospodarenja i zaštite tla zaslužni su Vladimir Mihalić, Anđelko Butorac i → Ferdo Bašić. Vrijedan doprinos u popravljanju tala melioracijskim mjerama dali su → Vladimir Verner, → Viktor Setinski i → Franjo Tomić, a razvoju ekonomike agrara pridonio je Branko Štancl. Fakultetski zavodi organiziraju mnoge specijalizirane međunarodne i domaće znanstvene skupove od kojih su najpoznatiji Seminar biljne zaštite (od 1957), Simpozij agronoma (od 1964), Mehanizacija u poljoprivredi (od 1970), Međunarodni kongres tehnologa za posliježetvenu tehnologiju ZRNKO (od 1985) i Stočarski znanstveni dani – Animal Science Days (od 1993). Fakultet danas objavljuje tri znanstvena časopisa → Agriculturae Conspectus Scientificus, → Journal of Central European Agriculture i → Croatian Journal of Fisheries.









Nastava

Gospodarski odjel Gospodarsko-šumarskoga fakulteta započeo je s radom u današnjoj zagrebačkoj Klaićevoj ulici, a dio nastave, zajednički sa Šumarskim odjelom, održavao se u zgradi Šumarskoga doma (danas Ulica Farkaša Vukotinovića 2). Fakultet je kupio zemljište na tadašnjoj gradskoj periferiji, u Maksimiru, na kojem su se 1933. formirala pokušališta i gdje je započela izgradnja fakultetskoga paviljona. Zgrada danas ima šest paviljona, prvi je izgrađen 1934., a posljednji 2005. Tijekom XX. st. povećan je i broj pokušališta, pa uz ono u Maksimiru (u kompleksu Fakulteta, površine 22,8 ha) Fakultet danas posjeduje i pokušališta – Jazbina (na južnim padinama Medvednice, 25 ha), Šašinovečki lug (79 ha), Josip ban Jelačić (Buzeta kraj Gline, 7635 ha), Šiljakovačka Dubrava (u Turopolju, 147 ha), Centar za travnjaštvo (na sjevernim padinama Medvednice, 55 ha) i Centar za mediteranske krajobraze (u Dubrovniku).































staklo, amorfni materijal nastao hlađenjem i skrutnjivanjem taline bez kristalizacije; u užem smislu, silikatno staklo. Zbog svojih osobitih svojstava, široko se rabi u građevinarstvu, kućanstvu, industriji, tehnici, telekomunikacijama, itd.

Temeljna je odlika stakla amorfnost; za razliku od kristalnih tvari u kojima se atomi nalaze na točno određenim mjestima kristalne strukture, uređenost rasporeda atoma u staklu kratka je dosega, nalik kapljevini. Međutim, za razliku od kapljevine staklo ne teče i zadržava svoj oblik. Iako je amorfno stanje termodinamički manje stabilno od kristalnoga, silikatne taline lako skrutnjivaju u staklo. Razlog tomu je razmjerno brz porast viskoznosti tijekom hlađenja, zbog čega se pokretljivost atoma jako smanjuje te oni nisu u stanju formirati kristalnu strukturu. S druge strane, porast viskoznosti dovoljno je spor da omogući oblikovanje stakla.

O staklu općenito

Svojstva

Staklo je prozirno za vidljivi dio spektra, dok UV zračenje uglavnom ne prolazi kroz njega. Nepropusno je pa tvari iz okoliša ne mogu prodrijeti u njega a tvari iz stakla ne mogu prijeći u okoliš. Postojano je na djelovanje vode, kiselina (osim fluorovodične), soli i organskih otapala, dok reagira s lužinama. Ima veliku tlačnu čvrstoću i tvrdoću, ali je krto pa se lako lomi. Dobar je električni izolator i loš vodič topline. Svojstva stakla znatno ovise o kemijskom sastavu te, posebice mehanička, o brzini hlađenja i naknadnoj toplinskoj obradbi. Ključno svojstvo za procese proizvodnje stakla je viskoznost, koja određuje temperaturni interval prikladan za pojedini proces obradbe i oblikovanja stakla.

Sastav i vrste

Staklo je građeno od oksida različitih kemijskih elemenata koji se, prema svojoj svrsi u tvorbi nepravilne trodimenzionalno umrežene strukture, dijele na mrežotvorce, modifikatore i intermedijere. Elementi koji s kisikom čine male poliedre koji su osnovne strukturne jedinice stakla nazivaju se mrežotvorcima. U silikatnim staklima uloga mrežotvorca pripada siliciju koji s kisikovim atomima gradi tetraedre. Kako bi se oslabila tetraedarska struktura te tako snizilo talište i poboljšala obradivost, u talinu za pripravu stakla dodaju se modifikatori. Modifikatori su oksidi alkalijskih i zemnoalkalijskih metala koji se ugrađuju u trodimenzionalnu mrežu stakla te tako prekidaju Si-O-Si veze. Elementi koji se u staklo dodaju kako bi se poboljšala njegova svojstva tijekom preradbe i uporabe, poput aluminija, olova i cinka, nazivaju se intermedijerima.







Stakla se dijele prema kemijskome sastavu, odn. oksidu koji je uz silicijev oksid u njima najviše zastupljen. Kemijski sastav u velikoj mjeri definira svojstva pa time i namjenu stakla. Tako se primjerice natrijsko staklo odn. natrijsko-kalcijsko staklo lako tali i oblikuje pa je njegova proizvodnja najjeftinija. Zbog toga se rabi za izradbu ravnog (za prozore, izloge, fasade, zrcala, namještaj, vozila, itd.) i šupljeg (ambalaža, posuđe, rasvjetna tijela) stakla. Olovno staklo naziva se i kristalnim (iako je amorfno), odlikuje se velikim indeksom loma i lako se mehanički obrađuje pa se rabi za izradbu čaša, vaza, lustera i sl. Borosilikatno staklo odlikuje se dobrom kemijskom postojanošću dok je alumosilikatno staklo otporno na brze promjene temperature te se staklo nastalo njihovom kombinacijom rabi za izradbu laboratorijskoga posuđa, procesne opreme, kuhinjskoga posuđa, rasvjetnih tijela i sl. Kremeno (kvarcno) staklo također je otporno na promjene temperature i kemijski postojano te dobro propušta UV zračenje. Stoga se rabi za izradbu stakla transparentnog za UV zračenje (npr. kivete), postojanih dimenzija (zrcala za teleskope), stakla otpornog na visoke temperature u industriji i tehnici te za izradbu optičkih vlakana.







Tehnologija proizvodnje

Proces proizvodnje stakla sastoji se od nekoliko faza: priprema sirovinske smjese, taljenje, bistrenje, homogenizacija, hlađenje na temperaturu prikladnu za oblikovanje, oblikovanje, napuštanje i površinska obradba. U automatiziranoj proizvodnji stakla rabe se kadne peći u kojima je proces taljenja kontinuiran i odlikuju se velikim kapacitetom. U ručnoj proizvodnji rabe se lončane peći u kojima je proces diskontinuiran. Staklo nastaje pri temperaturi oko 1200 °C, potom se temperatura podiže do 1500 °C kako bi se izbistrilo, pa postupnim sniženjem temperature dolazi do homogenizacije. Staklo se potom oblikuje; osnovni su postupci oblikovanja puhanje, prešanje, izvlačenje, lijevanje, valjanje i centrifugiranje. Temperatura oblikovanja ovisi o vrsti stakla i iznosi 800 do 1200 °C. Tzv. ručnom proizvodnjom stakleni proizvodi oblikuju se puhanjem ustima kroz staklarsku lulu. Za masovnu proizvodnju šupljih proizvoda deblje stijenke (boce, staklenke i sl.) koristi se kombinacija prešanja i puhanja u metalnim kalupima. Šuplji proizvodi tanke stijenke (baloni za rasvjetna tijela) proizvode se postupkom puhanja. Staklene cijevi i optička vlakna proizvode se izvlačenjem. Predmeti deblje stijenke i jednostavna oblika (čaše, vaze, pladnjevi i sl.) proizvode se prešanjem. Ravno staklo proizvodi se tzv. float postupkom, lijevanjem rastaljenoga stakla na rastaljeni kositar. Deblje ravno staklo i ornamentirano staklo proizvodi se postupkom valjanja. Staklena vlakna proizvode se postupcima izvlačenja, centrifugiranja i puhanja. Nakon postupka oblikovanja slijedi napuštanje stakla, tj. kontrolirano hlađenje kako bi se izbjegla pojava naprezanja u strukturi stakla i degradacija mehaničkih svojstava. Slijedi površinska obradba brušenjem, poliranjem, dubokim brušenjem, graviranjem, matiranjem, nagrizanjem, itd.













Povijest proizvodnje stakla

Staklo je isprva bilo poznato u obliku staklaste glazure. Najstariji pronađeni stakleni predmeti, datirani približno u 2500. pr. Kr., pronađeni su u Egiptu (neprozirne perle u boji, šuplje posudice izrađene namatanjem staklenih niti na glinenu jezgru). Oblikovanje lijevanjem u kalup je također razvijeno razmjerno rano. Ta je tehnologija unaprijeđena u Aleksandriji, gdje je izumljena tehnika izradbe mozaičnoga stakla, te u Siriji, gdje je razvijena tehnika proizvodnje puhanjem. Staklarsko umijeće u I. st. pr. Kr. prihvaćeno je i u Rimskom Carstvu, a u prvim stoljećima naše ere i u Bizantu, gdje su se počeli izrađivati vitraji. U srednjem vijeku staklarsko umijeće širilo se Europom, a posebno su se istaknuli staklari na otoku Muranu u venecijanskoj laguni. Potpuno prozirno i bezbojno staklo proizvedeno je u XVI. st. u Češkoj, a u XVII. st. je u Engleskoj proizvedeno olovno staklo. U XIX. st. započeo je prijelaz s manufakturnog na industrijski način proizvodnje stakla, a od XX. st. strojna preradba staklene taline posve je automatizirana; staklo se počelo proizvoditi masovno, postalo je jeftino i ušlo je u široku uporabu.







Staklo na području Hrvatske

Povijest proizvodnje

Prvi staklari su svoje znanje, vještinu i radionice prenijeli s Bliskog istoka u Grčku i na Apeninski poluotok, a potom i u ostale zapadne provincije. Narodi poput Japoda, Liburna, Delmata i Histra, koji su u starome vijeku nastanjivali prostore današnje Hrvatske, iz tih su staklarskih središta već od brončanoga doba uvozili različite staklene ukrasne predmete (jednobojne i višebojne perle, geme i dr.). Prisutnost staklenih perli grublje i jednostavnije izradbe na nalazištima tih populacija upućuje na postojanje i lokalne, prilično primitivne staklarske proizvodnje u tom razdoblju.

Iako su mnogobrojni stakleni predmeti iz doba rimske dominacije pronađeni na području Hrvatske uglavnom bili uvezeni iz Sirije, Cipra, Egipta, srednje i sjeverne Italije te galsko-rajnskoga prostora, više nalaza upućuje na postojanje lokalnih staklarskih radionica u nekoliko naselja na području provincija Dalmacije i Panonije. U antičkoj Saloni (Solin) otkrivena je peć sa spremnikom za taljenje staklene mase, na dnu kojega su se nalazili ostatci rastaljenoga stakla te veća količina staklenih ulomaka, grudica različitih oksida za bojenje i dr.; smatra se da je peć bila u uporabi I–IV. st. Ostatci peći, vjerojatno staklarskih, otkriveni su i na području Siska (Siscia) i Vinkovaca (Cibalae). Na temelju nalaza velikoga broja staklenih predmeta, staklaste smjese u jednoj od lončarskih peći, staklene troske i komadića kremena, pretpostavlja se da je staklarska radionica IV–V. st. djelovala i u Štrbincima kraj Đakova (Certissia). Iznimno velike količine antičkoga staklenog posuđa, posebice na području Zadra (Iadera), Nina (Aenona), Starigrada (Argyruntum) i Podgrađa kraj Benkovca (Asseria), te specifičnost nekih oblika posuda (boce zvonolika tijela, bočice poligonalna tijela, vrčevi kvadratična tijela i dr.), upućuju na postojanje i drugih lokalnih staklarskih radionica u antičkome razdoblju. Prikaz staklarske radionice u kojoj se puhalo staklo sačuvan je na keramičkoj svjetiljci iz Asserije (I. st.). U Solinu su pronađeni natpisi s imenima staklara Miscenija Ampliata (potkraj I. st., odn. u II. st. u Saloni je izrađivao boce kakve je tada u Akvileji proizvodila Sentia Secunda), te Paschazija (pokopan na ranokršćanskome groblju na Manastirinama). Među ostatcima brodoloma pokraj rta Glavata na sjeverozapadnome kraju Mljeta pronađeno je više od 100 kg sirovoga stakla, koje je vjerojatno iz primarnih radionica za proizvodnju sirovoga stakla na Bliskom istoku brodom trebalo dospjeti u lokalne radionice na istočnoj jadranskoj obali na daljnju obradbu.







U srednjem vijeku porastao je broj staklarskih radionica, a nova proizvodna središta Sredozemlja postali su Carigrad, Solun, Krf, Sicilija, Napulj, Torcello, Venecija (Murano), Ravenna, Monte Lecce, Altare, Palma, Barcelona i dr. Za razliku od antičkoga, srednjovjekovno staklo bilo je slabije kvalitete, proizvodilo se uglavnom za svakodnevnu uporabu, a prevladavalo je zelenkasto tonirano, tzv. šumsko staklo. Iako je postojala domaća staklarska proizvodnja, stakleni predmeti pronađeni na mnogobrojnim utvrdama, starim gradovima na području Hrvatske velikim su dijelom bili inozemnoga podrijetla (venecijanskoga, njemačkoga, budimskoga i dr.). Od X. st. u samostanskim staklarskim radionicama cijele Europe, pa tako i na području Hrvatske, izrađivali su se vitraji za crkvene prozore. Proizvodnja kvalitetnijih staklenih predmeta započela je u razdoblju renesanse.

Najznačajnije domaće staklarsko središte u XV. i XVI. st. bio je Dubrovnik, u kojem je djelovalo više staklarskih radionica i rezaonica stakla. U isto doba velik je broj staklarskih majstora s istočne jadranske obale (Rab, Senj, Nin, Zadar, Šibenik, Split, Dubrovnik) te iz kontinentalnoga dijela Hrvatske (Zagreb) djelovao u Muranu, glavnome središtu europske proizvodnje stakla. Među njima se posebno istaknula dubrovačka obitelj Dragan koja je tijekom XV. i XVI. st. ondje vodila staklarsku radionicu u kojoj su se tehnikom pocakljivanja proizvodili uporabni i ukrasni stakleni predmeti.

Najstariju tvornicu stakla u Hrvatskoj osnovao je Španjolac Rajmund Perlas de Rialpa 1729. na području današnjega naselja Vela Voda (nekad po tvornici zvano Perlasdorf) kraj Crnoga Luga u Gorskom kotaru. U njoj su doseljeni češki staklari izrađivali prozorsko staklo i manji broj predmeta za dnevnu uporabu, a djelovala je do 1737. U Staroj Sušici kraj Ravne Gore osnovao je 1763. staklanu Čeh František Holub. Ondje su se uz prozorska stakla proizvodili uporabni i ukrasni predmeti, a gotovo svi su se proizvodi izvozili, čak i u Egipat. Zbog financijskih poteškoća Holubu je kraće vrijeme suvlasnik bio ljubljanski trgovac Friedrich Weitenhiller, pa su poneki proizvodi bili signirani i njegovim inicijalima. Staklana je prestala djelovati 1812. Uz staklane u Gorskom kotaru, u XVIII. st. djelovale su i one u Podravini i Slavoniji.

Početkom XIX. st. riječki trgovac → Ljudevit Andrija Adamić (sv. 1) osnovao je staklanu u Mrzloj Vodici kraj Lokava. Njezini su se proizvodi prodavali pretežno na Bliski istok, u Sjevernu Ameriku i Brazil. U isto doba osnovana je i staklana u Ivanovu Polju kraj Daruvara. Često je mijenjala vlasnike, a uz strane majstore, uglavnom iz Češke, u njoj su bili zaposleni i domaći ljudi. Pored predmeta za svakodnevnu uporabu proizvodila je i luksuzniju robu, a svoje proizvode izvozila je po cijelome Balkanu. Unatoč međunarodnom uspjehu koji je postigla na Milenijskoj izložbi u Budimpešti 1896., potisnuta konkurencijom prestala je s radom 1910.

Gotovo istodobno kad i staklane u Mrzloj Vodici i Ivanovu Polju, započela je s radom i tvornica stakla koju je utemeljio trgovac Ivan Gasteiger na Jankovcu na obroncima Papuka. Osim na lokalnome tržištu, njezini su se proizvodi prodavali i na području Ugarske, no poslovanje joj je osjetno počelo padati od 1825., kada se kao takmac pojavila staklana koju je u Mirin Dolu kraj Našica osnovao grof Antun Pejačević. Godine 1837. mirindolsku staklanu zakupio je bečki industrijalac Josip Lobmeyr; u njegovo je doba osobito procvala proizvodnja rasvjetnih tijela i pojedinačnih raskošnih predmeta. Poneki predmeti proizvedeni u toj staklani izlagali su se od 1839. na izložbama obrta u Beču. Proizvodnja je počela opadati od 1842., kada je Lobmeyr osnovao staklanu u Zvečevu. Zvečevski majstori staklari bili su njemačkoga i češkoga podrijetla, dok su pomoćni radnici, kako je tada bilo uobičajeno, bili domaći ljudi. Poduzeće je tada zapošljavalo oko 80 radnika, a svoju je robu, posebice od brušenoga stakla, kristalne lustere i čaše, osim na lokalno tržište izvozilo diljem Europe i Sjeverne Amerike. Tvornica je pala pod stečaj 1904., a 1912. izgorjela je do temelja.

Uz zvečevsku, značajne staklane u XIX. st. bile su one u Osretku kraj Samobora te u Humu na Sutli. Staklanu u Osretku osnovala je 1839. barunica Vilhemina Kulmer. Djelovala je do 1904. često mijenjajući vlasnike, ponajviše zbog financijskih razloga; godine 1893. zahvatile su poteškoće i suvlasničko poduzeće Karolinu, osnovanu 1872. u Grdanjcima. Proizvodnja je kratko vrijeme bila potpuno obustavljena, a obnovljena je 1893. u sklopu Dioničkoga društva za hrvatsku industriju stakla u Zagrebu, kojemu je, uz staklane Osredek i Karolina, pristupila i staklana Zvečevo. Kao i zvečevska, i staklana u Osretku je osim predmeta dnevne uporabe proizvodila i raskošniju robu. U njoj je od 1890-ih surađivao arhitekt Herman Bollé izrađujući nacrte za individualne i serijske proizvode. Tržište Osretka je također prelazilo granice monarhije; dobri su kupci bili Turska i Egipat. Tvornicu stakla Straža u Humu na Sutli utemeljio je 1860. bavarski industrijalac Michael Pöschinger kao radionicu za proizvodnju staklenki namijenjenih mineralnoj vodi iz Rogaške Slatine. Godine 1996. preuzelo ju je švicarsko poduzeće Vetropack, te od tada djeluje pod nazivom → Vetropack Straža, i dalje proizvodeći ambalažno staklo.















Godine 1906. osnovana je staklana u Daruvaru koja je poslovala do 1926., posljednjih godina u sastavu dioničkoga društva Sjedinjenih tvornica stakla sa sjedištem u Zagrebu. Osim hrvatskih staklana, u okviru toga društva djelovale su i staklane na području Slovenije (Hrastnik, Rogaška Slatina, Zagorje ob Savi), Srbije (Paraćin), te dvije staklane u Njemačkoj.

Nakon II. svj. rata obnovljena su stara i dotrajala tvornička postrojenja, a osnovano je i više novih staklarskih poduzeća. Poduzeće za izradbu laboratorijskoga stakla Pula osnovano je 1949., a proizvoditi je započelo 1955. pod novim nazivom Tvornica laboratorijskog stakla Boris Kidrič. Pretvorbom i privatizacijom 1992. promijenila je naziv u Boral d. d., a 1998. njezinim većinskim vlasnikom postala je Schott grupa, dodavši joj naziv Schott Boral d. d. Od 2005. dio je njemačkoga poduzeća → Duran. Uz laboratorijsko i industrijsko staklo danas proizvodi i rasvjetna tijela za specijalne uvjete i avioindustriju i sl. Izradbom laboratorijskoga stakla bavi se i Tvornica laboratorijske opreme i stakla (TLOS), sljednik poduzeća Učila, osnovanoga 1948. u Zagrebu, isprva specijaliziranoga za izradbu učila i laboratorijskih staklenih aparata. Ne snašavši se u novonastalim okolnostima, poduzeće je 2011. dospjelo u stečaj, a njegov je sljednik istoimeno poduzeće sa sjedištem u Donjoj Zdenčini, koje uz laboratorijsko proizvodi i ukrasno staklo.









Poduzeće → Ghetaldus, osnovano 1949. u Zagrebu, specijaliziralo se za proizvodnju dioptrijskih stakala i okvira za naočale. Tvornica Piramida započela je djelovati 1950. u Zagrebu kao gradsko udruženje staklara za proizvodnju božićnoga nakita. Proizvodni asortiman ubrzo je proširila izradbom termos-boca, fiola i bočica, a nakon kupnje stroja za proizvodnju ampula usmjerila je program isključivo na farmaceutsku ambalažu od cijevnoga stakla. Na današnju lokaciju u Sesvetama preseljena je 1979. Poduzeće → Kristal iz Samobora započelo je s radom 1951. proizvodeći predmete od kristalnoga stakla. Tijekom vremena profiliralo se u jedno od najznačajnijih staklarskih poduzeća u Jugoslaviji, no ne snašavši se u novim gospodarskim okolnostima u tranzicijskom razdoblju, prestalo je djelovati 2008. Tradiciju obradbe stakla u Samoboru otad nastavlja nekoliko manjih poduzeća. Tvornica ravnog stakla Lipik započela je s radom 1963. Godine 2001. dospjela je u stečaj, nakon čega su je iste godine kupila talijanska poduzeća Isoclima i Finest u suradnji s poduzećem Ingra d. d. iz Zagreba, obnovivši i proširivši postojeće proizvodne tvorničke kapacitete. Od tada djeluje pod nazivom → Lipik glas, a proizvodni program sastoji se od laminiranog, kaljenog i izo-stakla te neprobojnog stakla (npr. visokokvalitetna vjetrobranska stakla za luksuzne automobile i vodeće svjetske proizvođače tračničkih vozila).







Umjetničkom obradbom stakla osim staklana (Zvečevo, Osredek, Kristal i dr.) bavili su se i mnogi hrvatski umjetnici. Među njima su se posebno istaknuli slikari i kipari Tomislav Krizman, Antun Motika, Raul Goldoni, Mihael Štebih, Heda Rušec, Ivica Propadalo i dr.

Poučavanje, udžbenici, udruge

U Hrvatskoj se na sveučilišnoj razini poučava o staklu kao umjetničkome mediju, o restauraciji stakla, uporabi stakla za različite namjene, te o tehničkim aspektima priprave i oblikovanja stakla. U tehničkom se području ističu kolegiji Inženjerstvo stakla i keramike na → Fakultetu kemijskog inženjerstva i tehnologije u Zagrebu te Staklo i keramički materijali na → Kemijsko-tehnološkome fakultetu u Splitu. Prijevod knjige Kemija stakla (W. Vogel, 1985) jedini je opsežniji literaturni izvor o staklu na hrvatskom jeziku.

pekarski proizvodi, proizvodi kod kojih se brašnu žitarica (mlinski proizvodi) dodaje voda, pekarski kvasac ili druge tvari za vrenje te sol i drugi sastojci, čime se dobiva tijesto koje se u konačnici najčešće peče. Razlikuju se tri skupine proizvoda: kruh, pecivo i drugi pekarski proizvodi. Proces proizvodnje kruha i peciva odvija se u osam glavnih operacija: priprema sirovina, izradba tijesta, fermentacija, dijeljenje tijesta, intermedijarna fermentacija, oblikovanje tijesta, završna fermentacija i pečenje. U suvremenim pekarnicama proces je automatiziran, što omogućuje dobivanje proizvoda ujednačene kvalitete.







Kruh je pekarski proizvod mase veće od 250 g. Osnovne su vrste kruha pšenični, raženi, kukuruzni, krupnikov ili pirov te miješani kruh. Udio i tip brašna propisani su za svaku vrstu kruha, a u proizvodnji se primjenjuje uobičajeni kratak ili izravan postupak. Posebne vrste kruha razlikuju se od osnovnih po sastavu ili primijenjenome postupku proizvodnje. Imaju specifična svojstva koja potječu od uporabljenih sirovina, primjerice mliječni kruh, kruh sa sirutkom, sirom, fermentiranim mliječnim proizvodom, jajima, krumpirom, mekinjama, sjemenkama, i dr. Svi specifični sastojci moraju biti dodani u točno propisanim količinama. U posebne vrste kruha ubrajaju se i kruh produljene trajnosti i svježine (proizveden posebnim tehnološkim postupkom ili dodatkom dopuštenih konzervansa), tost (kruh produljene svježine, narezan i pretpakiran te namijenjen pečenju/tostiranju) i dvopek ili prepečenac (rezani kruh, dodatno pečen, posebnih senzorskih osobina, s količinom vode do 7%, produljene trajnosti). Pecivo je pekarski proizvod kojega je sastav isti (ili sličan) kruhu, a masa po komadu nije veća od 250 g.

Drugi pekarski proizvodi dijele se prema vrsti uporabljenih sastojaka i načinu proizvodnje: štrukli (proizvodi od vučenoga ili tankog tijesta punjeni slanim ili slatkim nadjevom i oblikovani u jastučiće), burek (proizvod od vučenoga tijesta s najmanje 20% mljevenoga mesa, sira, voća ili povrća), savijače (proizvodi od lisnatog ili vučenoga tijesta nadjeveni slatkim ili slanim nadjevom, s najmanje 20% nadjeva), grisini (proizvodi od kvasnoga tijesta s najviše 10% vode, oblikovani kao štapići, pereci, vjenčići i sl., posuti solju, začinima, sjemenkama, šećerom), mlinci (beskvasni pečeni pekarski proizvod od tijesta, oblikovan u tanke tjestene ploče), krafne (proizvodi od kvasnoga tijesta dobivenoga miješanjem pšeničnog brašna, jaja i drugih sastojaka, prženi u masnoći i po potrebi nadjeveni), krušne mrvice (proizvedene mljevenjem osušenoga kruha ili peciva, vlage do 15%), krušne kockice (proizvedene rezanjem pa sušenjem kruha ili peciva, vlage do 15%), tijesta (lisnato, dizano lisnato, kvasno, prhko, vučeno, krumpirovo i ostale vrste tijesta), proizvodi od tijesta (tijesta sa slanim ili slatkim nadjevom) i fini pekarski i srodni proizvodi (proizvodi specifičnih senzorskih svojstava proizvedeni različitim tehnološkim procesima od mlinskih proizvoda, šećera, masti ili ulja i drugih sastojaka) kao što su krekeri, trajno slano pecivo, čajno pecivo, vafel proizvodi, medenjaci, kolači, paprenjaci, biskviti i piškote.







Proizvodnja pekarskih proizvoda u Hrvatskoj

Proizvodnja pekarskih proizvoda u Hrvatskoj dugo se vremena zadržala u sklopu kućne i obrtničke radinosti. Razvoj industrijske proizvodnje pekarskih proizvoda usko je vezan uz razvoj → mlinskih proizvoda, a industrijska proizvodnja tijesta i keksa uz razvoj prehrambene proizvodnje → tjestenine. Začetke te proizvodnje predstavljale su tvornice osnovane uglavnom između 1916. i 1922: Suprema, prva hrvatska tvornica tjestenina, s podružnicama u Zagrebu (osnovana 1918) i Osijeku (1921), Paromlin, tvornica tjestenine i keksa Karolina, Stjepan Piller i sinovi iz Osijeka (1922; danas → Karolina), Nada, tvornica dvopeka iz Zagreba (1920), Tvornica keksa i dvopeka Dragutina Wolfa sinovi iz Bjelovara (1920; danas → Koestlin), Tvornica keksa Đakovačkog mlina na valjke (1922). Pekarski su se proizvodi u Dalmaciji također proizvodili uglavnom u tvornicama tjestenine, i to u Šibeniku, Splitu i Dubrovniku. Nakon I. svj. rata počela se razvijati proizvodnja pekarskih proizvoda u gradskim pekarama, koje su se do danas razvile u velika poduzeća tog segmenta prehrambene industrije.













U Hrvatskoj je 2018. pekarske proizvode proizvodilo 929 poduzetnika (16 089 zaposlenih), a najveći među njima bili su → Mlinar, Pan-Pek i → Zagrebačke pekarne Klara. Manji proizvođač pekarskih proizvoda su i → Čakovečki mlinovi. Potporu pekarskoj industriji donedavno je pružala domaća proizvodnja pekarskoga → kvasca, a danas to čine poduzeća koja proizvode prehrambene aditive (npr. Ireks aroma; → Chromos boje i lakovi).













antibiotici, lijekovi koji se rabe za liječenje bolesti uzrokovanih bakterijama. U današnjem smislu podrazumijevaju industrijske proizvode biotehnološke proizvodnje. Dijelom su prirodni spojevi, tj. specifični proizvodi metabolizma nekih bakterija, gljivica i plijesni koji koče i zaustavljaju razvoj drugih mikroorganizama (bakteriostatički učinak) ili ih usmrćuju (baktericidni učinak), a dijelom su sintetski lijekovi. Prirodni se antibiotici danas većinom modificiraju u laboratoriju i proizvodnim pogonima.









Djeluju tako da onemogućuju osnovne metaboličke procese u životnom ciklusu bakterije, zbog čega ona ugiba. Selektivno su toksični za bakterije, a netoksični, odn. prihvatljivo toksični, za organizam domaćina. Terapija antibioticima se u ljudi ponekad upotpunjuje → probioticima koji ponovno uspostavljaju ravnotežu crijevne mikroflore kao jedan od čimbenika zdravlja. Prema mehanizmu djelovanja, antibiotici bakterijama mogu onemogućavati sintezu stanične stijenke (npr. antibiotici penicilini, cefalosporini, monobaktami, karbapenemi, vankomicin, inhibitori β-laktamaze, bacitracin, fosfomicin, cikloserin), inhibirati DNA-girazu (fluorokinoloni kao što su ciprofloksacin, norfloksacin, levofloksacin), DNA ovisnu RNA-polimerazu (rifampicin) ili biosintezu proteina (tetracikilini, tigeciklin, makrolidi poput eritromicina, klaritromicina i azitromicina, telitromicin, klindamicin, kloramfenikol, aminoglikozidi), djelovati na metabolizam folne kiseline (sulfonamidi, trimetoprim) i dr. Osim u liječenju i prevenciji bolesti u medicini, veterinarstvu, poljoprivredi i → agronomiji, rabe se i kao konzervans u → prehrambenoj industriji, a njihova pretjerana uporaba dovodi do antibiotičke rezistencije među patogenim mikroorganizmima. Taj problem najviše dolazi do izražaja u jedinicama intenzivne njege i na kirurškim odjelima bolnica gdje su pacijenti izrazito podložni infekcijama i uporaba širokospektralnih antibiotika je najveća. Iako se rezistencija javlja kod velikog broja bakterija, određene su vrste opisane kao osobito problematične, poput Staphylococcus aureus, Enterococcus faecium, Streptococcus pneumoniae, Klebsiella species, Acinetobacter baumannii, Pseudomonas aeruginosa i Escherichia coli.







Proizvodnja

Biotehnološka proizvodnja antibiotika, ili tehnologija antibiotika, dio je → bioprocesnog inženjerstva te podrazumijeva njihovu industrijsku proizvodnju s pomoću radnoga mikroorganizma, producenta antibiotika. Obuhvaća sljedeće faze: pripremu hranjive podloge za razmnožavanje radnoga mikroorganizma, biosintezu antibiotika, te izolaciju i pročišćavanje antibiotika. Radni mikroorganizam mora zadržati ujednačenu sposobnost biosinteze antibiotika tijekom čuvanja i kultivacije. Sve faze procesa provode se u aseptičnim uvjetima i pri optimalnim procesnim parametrima temperature, tlaka i aeracije, uz kontrolu pH vrijednosti, otopljenoga kisika, potrošnje nutrijenata iz hranjive podloge, nastajanja antibiotika i kontrolu sterilnosti bioprocesa koji se odvija u industrijskim → bioreaktorima. Vrlo male promjene u procesnim parametrima i sastavu hranjive podloge mogu znatno utjecati na prinos antibiotika kao sekundarnih mikrobnih metabolita.







Izolacija i pročišćavanje antibiotika obuhvaća predobradbu prevrele komine, taloženje, filtraciju, ekstrakciju, kromatografske metode i sušenje smrzavanjem (liofilizacijom), za dobivanje konačnoga proizvoda farmaceutskoga stupnja čistoće. Unapređenje biotehnološke proizvodnje antibiotika obuhvaća oplemenjivanje soja producenta antibiotika metodama → genetičkog inženjerstva, kao i unapređenje biotehnološkoga procesa biosinteze, izolacije i pročišćavanja antibiotika. Osim tzv. prirodnih antibiotika, dobivenih mikrobnom biosintezom, industrijski se proizvode i polusintetski i sintetski antibiotici, a kemijskom modifikacijom molekula antibiotika proizvedenih s pomoću mikroorganizama dobivaju se hibridni antibiotici.







Antibiotici se mogu dobivati i fermentacijom iz plijesni (biofarmaceutici) te u enzimskome procesu dobivanja antibiotika, gdje su zbog specifičnosti kemijske reakcije koju → enzimi provode dobiveni proizvodi visokog stupnja čistoće.

Na svjetskome tržištu antibiotika polovica globalne potrošnje antibiotika otpada na Kinu, SAD, Brazil i Indiju, a primjena je najveća u poljoprivrednome sektoru uzgoja životinja te čini 3/4 ukupne potrošnje antimikrobnih lijekova u EU-u i SAD-u i globalno raste porastom potražnje hrane životinjskoga podrijetla (posebno u zemljama s niskim i srednjim dohotkom). Od ukupno 27 skupina antibiotika, sedam se rabi isključivo u poljoprivredi, a ostale skupine primjenjuju se i u humanoj i u veterinarskoj medicini. Tu pripadaju i tri skupine antibiotika s najširom primjenom, tetraciklini, penicilini i makrolidi, kojih je 3/5 namijenjeno primjeni u poljoprivredi. Njihova pretjerana uporaba izaziva ozbiljnu zabrinutost u javnome zdravstvu zbog širenja antibiotičke rezistencije među patogenim mikroorganizmima.

Povijest

Zapisi drevnih Egipćana i Grka bilježe uporabu smjesa antimikrobnih svojstava (od posebno odabranih plijesni i biljnih materijala) za liječenje infekcija. Ipak, razumijevanje i razvoj antibiotika započeli su tek u XX. st. Njemački liječnik Paul Ehrlich (1854–1915) prvi je primijetio da određene kemikalije, tzv. kemoterapeutici, selektivno djeluju na stanice određenih bakterija te zaključio da mora postojati tvar koja je sposobna uništiti određene bakterije bez oštećivanja drugih stanica. Godine 1910. otkrio je arsfenamin, spoj arsena učinkovit protiv bakterije koja uzrokuje sifilis. Lijek nazvan Salvarsan, iako tada kategoriziran kao kemoterapeutik, smatra se prvim suvremenim antibiotikom i bio je u uporabi do 1940-ih, kada je zamijenjen penicilinom. Penicilin je, od gljivice Penicillium iz tla, 1928. otkrio i izolirao britanski mikrobiolog Alexander Fleming (1881–1955), a temelje za obilnu proizvodnju tog antibiotika postavili su 1938. profesori Oxfordskog sveučilišta Howard Walter Florey (1898–1968) i Ernst Boris Chain (1906–1979). Naziv, kao i prvu definiciju antibiotika, predložio je 1942. mikrobiolog Selman Abraham Waksman (1888–1973). Kao stručnjak za mikrobiologiju tla, proučavao je bakterije aktinomicete i utvrdio da neke vrste tijekom rasta luče tvari koje sprečavaju rast drugih mikroorganizama ili ih usmrćuju te ih je nazvao antibioticima. Izolirao je više antibiotika, među kojima i streptomicin, prvi učinkoviti antibiotik protiv uzročnika tuberkuloze (1944), bolesti koja je do tada odnosila velik broj života. Streptomicin se dobiva od aktinomiceta Streptomyces, kojih je oko 150 vrsta te koje u svom metabolizmu luče čak 80% svih dosad otkrivenih antibiotika (npr. streptomicin, aureomicin, kloromicetin, teramicin i neomicin). Prvi antibiotik širokog spektra djelovanja (djelotvoran protiv Gram-pozitivnih, Gram-negativnih i anaerobnih bakterija) kloramfenikol otkriven je 1947. Do danas je otkriven velik broj antibiotika koji su bili neizostavan čimbenik u unapređenju ljudskoga zdravlja, a današnji pojam antibiotika podrazumijeva njihovo antibiološko i antimetaboličko djelovanje. Znatan doprinos razvoju antibiotika dali su i hrvatski znanstvenici.







Razvoj znanosti i biotehnološke proizvodnje antibiotika u Hrvatskoj

Industrija

Tvornica Pliva. Industrijska proizvodnja antibiotika u Hrvatskoj započela je u tvornici Kaštel u Karlovcu, danas → Pliva u Zagrebu, gdje je zauzimanjem → Vladimira Preloga, tada docenta organske kemije na → Tehničkome fakultetu (sv. 4) u Zagrebu, 1935. osnovan istraživački laboratorij (danas Plivin istraživački institut). Ondje se V. Prelog posvetio radu na organskoj sintezi i postavio temelje za proizvodnju lijekova i drugih proizvoda. Zaslužan je primjerice za utvrđivanje molekularne strukture i svojstava boromicina, antibiotika s atomom bora u molekuli. Njegovi suradnici → Ljubomir Trinajstić i → Ernest Rajner primjenjivali su njegove nalaze u pogonu tvornice te je tako trojac zaslužan za pokretanje proizvodnje prvoga sulfonamidnog bakteriostatika, antibiotika streptazola (1938). Time je u tvornici označen početak sintetske proizvodnje te su se od tada ondje proizvodili mnogobrojni antibiotski farmaceutski pripravci, a stručnjaci poduzeća autori su niza patenata za proizvodnju različitih antibiotika.







U suradnji s Biotehnološkim odjelom Tehnološkoga fakulteta u Zagrebu (→ Prehrambeno-biotehnološki fakultet; PBF) u Plivi je 1950-ih, uporabom mikrobnog soja Streptomyces rimosus, pokrenuta proizvodnja (biosinteza) antibiotika oksitetraciklina, za što je uspostavom tehnološkoga postupka proizvodnje uvelike zaslužan → Gavra Tamburašev. Postupak je 1960-ih dodatno unaprijedio → Marijan Bošnjak, koji je racionalizacijom sustava kontinuirane sterilizacije hranjivih podloga omogućio ekonomičniju biosintezu u velikom mjerilu.







Sredinom 1960-ih → Slobodan Đokić istraživao je kemijske transformacije tetraciklinskih i eritromicinskih antibiotika te patentirao postupke za izolaciju oksitetraciklina. Najvažnije područje njegova istraživanja bio je rad na kemijskim transformacijama makrolidnih antibiotika te je kao voditelj tima, sa → Zrinkom Tamburašev, → Gorjanom Radobolja-Lazarevski i → Gabrijelom Kobrehel, 1981. razvio azitromicin (derivat eritromicina), djelatnu tvar antibiotika, koji je 1988. na hrvatskome tržištu plasiran pod nazivom Sumamed te 1991. na američkome tržištu kao Zithromax. Antibiotik je imao znatno povećan spektar djelovanja u odnosu na prethodnike, dugo zadržavanje u organizmu te nije zahtijevao zaštitu od želučanih kiselina. Spojevi toga tipa poslije su u svjetskoj stručnoj literaturi nazvani azalidima.







Proizvodnja antibiotika mupirocina (1990-ih), oksitetraciklina i azitromicina samo su neki od svjetski prepoznatih postignuća Plivinih znanstvenika i inženjera. Poduzeće do danas zadržava vodeću poziciju na hrvatskome tržištu kao najveći proizvođač lijekova u regiji, pa tako i u segmentu antibiotika.

Današnje poduzeće → Genera je 1970-ih (tada Serum-zavod Kalinovica) bilo zaslužno za razvoj znatnog broja antibiotika s namjenom u intenzivnoj stočarskoj praksi. U RH posluje više farmaceutskih poduzeća s antibioticima u svom proizvodnom programu, među kojima su uz Plivu najveća → Belupo i → Jadran galenski laboratorij.







Visoko školstvo

Prehrambeno-biotehnološki fakultet u Zagrebu, nekada Biotehnološki odjel Tehnološkoga fakulteta, od najranijih je dana uključen u razvoj biotehnološke proizvodnje antibiotika u Hrvatskoj. Među najznačajnijim su profesorima Fakulteta iz područja antibiotika bili začetnica biotehnologije u Hrvatskoj → Vera Johanides, koja se među ostalim bavila mikrobnom sintezom antibiotika, te → Daslav Hranueli, zaposlen i u Plivi, koji se bavio genetikom biosinteze antibiotika.

Godine 1957. na Fakultetu je osnovan Laboratorij za kemiju i tehnologiju antibiotika. Pročelnik katedre do 1981. i nositelj kolegija Kemija i tehnologija antibiotika bio je Plivin stručnjak G. Tamburašev. Proširujući područje djelatnosti Laboratorija za kemiju i tehnologiju antibiotika, Zdravko Duvnjak uveo je kolegij Tehnologija enzima, te je laboratorij 1976. preimenovan u Laboratorij za tehnologiju antibiotika i enzima. Laboratorij danas nosi naziv Laboratorij za tehnologiju antibiotika, enzima, probiotika i starter kultura. G. Tamburašev je akademske godine 1957/58. uveo i kolegij Industrijska proizvodnja antibiotika. Kolegij je od 1984/85. nosio naziv Tehnologija antibiotika, od 1996. izvođen je u okviru kolegija Biotehnološka proizvodnja lijekova i specifičnih kemikalija, a 2005/06. dobio je naziv Tehnologija antibiotika. Nakon G. Tamburaševa su nositelji kolegija bili Srećko Matošić te potom → Jagoda Šušković. Terenska nastava i studentske vježbe provodile su se u Plivinu industrijskome pogonu za proizvodnju antibiotika. Zahvaljujući industrijskoj proizvodnji oksitetraciklina u Plivi, koju je osmislio upravo G. Tamburašev, u Hrvatskoj i ovome dijelu Europe osnovan je i prvi poslijediplomski studij Kemije i tehnologije antibiotika. Dugogodišnja suradnica Plive bila je i profesorica → Marija Alačević, koja se kao stručnjakinja za mikrobiološku genetiku u prehrambenoj i kemijskoj industriji bavila organizmima koji proizvode antibiotike.

Prehrambeno-biotehnološki fakultet danas je jedini u RH koji u svom studijskom programu ima biotehnološku proizvodnju antibiotika, dok su antibiotici s aspekta njihova terapijskog učinka, mehanizma djelovanja i primjene zastupljeni na različitim fakultetima: → Farmaceutsko-biokemijskome fakultetu i → Prirodoslovno-matematičkome fakultetu (sv. 4) u Zagrebu te na medicinskim fakultetima u Osijeku, Rijeci, Splitu i Zagrebu.

enzimi, biološki katalizatori, tvari koje enormno ubrzavaju biokemijske procese u živim organizmima. Osim u živim organizmima, enzimi djeluju i izvan njih (npr. u bioreaktorima), stoga se industrijski proizvode i rabe kao izvanredno učinkoviti katalizatori.

Enzimi su proizvodi žive stanice, a po kemijskoj su naravi bjelančevine (osim ribozima koji je molekula ribonukleinske kiseline, a nalazi se i u organizmima koji su na rubu živog i neživoga svijeta – virusima). Prema glavnoj podjeli, enzimi se svrstavaju u šest skupina prema reakcijama koje kataliziraju: oksidoreduktaze, transferaze, hidrolaze, liaze, izomeraze i ligaze. Aktivnost pojedinih enzima može se pojačati specifičnim aktivatorima te usporiti inhibitorima. U usporedbi s nekataliziranim reakcijama, enzimske su reakcije brže 10⁶ do 10¹² puta.

Kao katalizatoru kemijskih reakcija, uloga je enzima smanjiti energiju potrebnu za odvijanje reakcije, odn. preustroj kemijskih veza (aktivacijska energija). Za odvijanje većine kemijskih reakcija potrebno je savladati energetsku barijeru neophodnu za očuvanje života, koja inače sprečava spontanu razgradnju (raspad) složenih molekula. U metaboličkim procesima u stanici, složene molekule razgrađuju se u energiju i druge produkte pa se ta energetska barijera mora svladati, što je upravo uloga enzima. Enzimi reagiraju sa supstratom (tvar na koju enzim djeluje) formirajući prijelazno stanje tvari sa sniženom aktivacijskom energijom. Taj prijelazni spoj brzo se razgrađuje na produkte reakcije, dok enzim ostaje nepromijenjen i slobodan za reakcije s drugim molekulama supstrata. Enzime obilježava i velika aktivnost, jer jedna molekula enzima može preraditi čak 300 000 molekula supstrata u sekundi. Osim snažnoga katalitičkog djelovanja i velike aktivnosti, enzime obilježava i specifičnost djelovanja. Katalitički djeluju samo na reakcije određene vrste te samo kad u tim reakcijama sudjeluju određeni spojevi, odn. specifični supstrat.

Povijest

Otkriće enzima prethodilo je otkriću njihove uloge, primjerice 1833. otkriven je i stvoren koncentrat enzima dijastaza (danas amilaza), a 1836. iz životinjskog organizma izoliran je pepsin. Razjašnjenje procesa vrenja 1857 (francuskog kemičara i biologa Louisa Pasteura) bilo je ključno za razumijevanje enzima, kad je utvrđeno da je ono uzrokovano mikroskopskim živim bićima → kvascima, a ne truljenjem. Enzimi su tako niz godina bili poznati kao fermenti (od latinskoga fermentum: kvasac). Njihova je uloga otkrivena sredinom XIX. st. Njemački fiziolog Wilhelm Kühne prvi je 1877. za opisivanje fermentacije uporabio izraz enzim (prema grčkome »kiselog okusa« ili »u kvascu«). U Njemačkoj je 1897. otkriveno da se fermentacija šećera može odvijati i u odsutnosti živih stanica kvasca, a enzim koji je doveo do fermentacije saharoze nazvan je zimazom (od grčkog zyme: kvasac i sufiks -aza). Slijedeći taj primjer, enzimi su dalje nazivani dometanjem sufiksa -aza nazivu supstrata ili nazivu reakcije (npr. naziv laktaza za enzim koji razgrađuje laktozu ili DNA polimeraza za enzim koji tvori DNK polimere). Još neotkriven bio je biokemijski identitet enzima, a da je riječ o proteinu dokazano je 1926. kristaliziranjem ureaze, te nekoliko godina kasnije i kritalizacijom pepsina, tripsina i kimotripsina. Otkriće da se enzimi mogu kristalizirati omogućilo je otkrivanje njihove strukture s pomoću rendgenske kristalografije. Tako je u Britaniji 1965. riješena struktura prvog enzima lizozima. Otkriće strukture enzima omogućilo je daljnji rad na otkrivanju djelovanja enzima na atomskoj razini.







U početku su se enzimi primjenjivali u prehrambenoj industriji. Prvi enzimi koji su se rabili bili su sirove i nečiste smjese enzima izolirane iz materijala životinjskog i biljnoga podrijetla ili pak žive stanice mikroorganizama (gljivica i bakterija) koje su reakcije (poput fermentacije) izazivale enzimima koje sadržavaju. Japanski kemičar Jōkichi Takamine prvi je patentirao postupak proizvodnje enzima (dijastatskih enzima koji škrob pretvaraju u šećer) iz gljivica (1894), no industrijska uporaba nije se održala zbog neugodna mirisa i okusa proizvoda (alkohola). Njemački kemičar Otto Röhm je, otkrićem da se enzimi iz gušterače životinja mogu uporabiti za mekšanje sirove kože prije štavljenja, prvi uveo enzime u kožarsku industriju (1908). Röhm je 1913. uveo u uporabu tripsinske enzime pri uklanjanju mrlja s tekstila. Uporaba pektinaza za bistrenje voćnih sokova uvedena je 1930-ih, a u SAD-u se za II. svj. rata, potaknuta oskudicom šećera, razvila uporaba gljivičnih enzima za pripremu slatkih sirupa. Proizvodnja čišćih enzimskih preparata i čistih enzima započela je sredinom XX. st. Enzimi industrijski proizvedeni s pomoću mikroba uvedeni su 1950-ih u pekarstvo, a potkraj 1960-ih u alkoholnoj industriji je uporaba gljivičnih enzima postala povoljnija od uporabe slada. Prva organska sinteza enzima (ribonukleaze) ostvarena je 1969. Znanje o prirodi i djelovanju enzima, umijeće izoliranja i pročišćavanja pojedinih enzima te njihova uporaba od tada su se znatno razvili te se enzimi osim iz materijala biljnog i životinjskoga podrijetla dobivaju i biotehnološkom proizvodnjom.

Biotehnološka proizvodnja i tehnologija enzima

Industrijska proizvodnja i primjena enzima smatra se jednim od tri najvažnija gospodarska sektora (uz farmaceutski i poljoprivredni). U procesima biotehnološke proizvodnje i tehnologije enzima industrijski ih se proizvodi mikroorganizmima, bakterijski ili fungalno, a poboljšavanje njihovih svojstava za industrijsku primjenu ostvaruje se primjenom genetičkog i proteinskog inženjerstva.

Enzimski procesi jedan su od najvažnijih procesa u → prehrambenom inženjerstvu. Ti se procesi zasnivaju na katalitičkom djelovanju enzima, izvode se u kontroliranim uvjetima (temperatura i pH), a enzimi u njima mogu biti autohtoni ili pak dodani radi određene funkcije (dodaju se putem mikroorganizama ili kao izolirani čisti ili miješani enzimi). Enzimi ključnu ulogu imaju i u → bioprocesnom inženjerstvu, gdje se rabe enzimski bioreaktori koji, zbog bolje učinkovitosti i veće čistoće proizvoda, danas sve više zamjenjuju postupke kemijske sinteze. U njima se kao biokatalizatori rabe izolirani enzimi otopljeni ili vezani (imobilizirani) na nosaču.

Prednost uporabe enzima kao katalizatora, nasuprot kemijskim katalizatorima, leži u više od 1000 puta bržim reakcijama te u tome što ne zahtijevaju ekstremne uvjete temperature, tlaka i pH vrijednosti. Dobivanje proizvoda primjenom enzima, za razliku od primjene kemijske tehnologije, tako je prihvatljivije s ekološkoga stajališta. Uz to, zbog specifičnosti kemijske reakcije koju enzimi provode, dobiveni proizvodi su visokog stupnja čistoće, što je iznimno važno u njihovoj primjeni u farmaceutskoj i medicinskoj tehnologiji (npr. u enzimskom procesu dobivanja antibiotika).

U farmaceutskoj industriji primjenjuju se kao lijekovi te za proizvodnju antibiotika i dodataka prehrani za ljude i životinje. Rabe se i u medicinskoj dijagnostici (gdje primjerice prisutnost enzima u krvi upućuje na oštećenje tkiva), u kozmetici i proizvodima za čišćenje (npr. kao sastavni dio deterdženata), u prehrambenoj, kemijskoj, tekstilnoj i kožarskoj industriji, u proizvodnji papira (enzimi ksilanaza, hemicelulaza i lignin peroksidaza), kao i obradbi otpadnih voda. Posebno mjesto zauzimaju u iskorištavanju obnovljivih izvora energije za proizvodnju biogoriva i biokemikalija. U proizvodnji biogoriva rabe se enzimi ligninaza i celulaza, koji biomasu pripremaju za proizvodnju te potom celulozu razgrađuju u šećere koji se potom fermentiraju u etilni alkohol. U biološkim deterdžentima enzimi proteaza, amilaza, lipaza ili mananaza s posuđa ili tkanina uklanjaju tragove proteina, masnoća i dr. Mnogi se enzimi (glukanaza, pululanaza i dr.) rabe u industriji pića za bistrenje, smanjene kaloričnosti i poboljšanje vrenja. Papain je jedan od enzima kojim se u kulinarstvu omekšava meso, a među ostalim enzimima prehrambene industrije su i kimozin (proizvodnja sira), tripsin (hipoalergena dječja hrana), pektinaza (bistrenje voćnih sokova) i dr. Enzimi se rabe i u rekombinantnoj DNA tehnologiji (nukleaza, DNA ligaza, polimeraza).







Proizvodnja i uporaba u Hrvatskoj

Proizvodnja amilolitičkih i proteolitičkih enzima za industrijsku primjenu u Hrvatskoj započela je 1961. u farmaceutskoj tvornici → Pliva u Zagrebu. Proizvodnju je vodio Dragutin Vlašić, voditelj Biotehnološkog odjela Plivina Istraživačkog instituta i poslije pomoćnik direktora Instituta. On je, s Marijanom Vranom, 1970. nagrađen Nagradom grada Zagreba za tehnološki postupak proizvodnje proteolitičkih i amilolitičkih enzima. Pliva je tako proizvodila industrijske enzime za proizvodnju multienzimskoga pripravka za hranidbu životinja. Prve količine enzima proteaze dobivene su kao nusproizvod pri proizvodnji antibiotika oksitetraciklina s pomoću bakterija roda Streptomyces, i to u proporcionalnom omjeru.

D. Vlašić bio je i predavač na → Prehrambeno-biotehnološkome fakultetu u Zagrebu (PBF), gdje je organizirao uvođenje kolegija Biokemijsko inženjerstvo te omogućio s kolegijem povezan istraživački rad. Poslije je predavao i kolegij Tehnologija enzima. Osim njega, u Institutu je od 1971. radio i → Daslav Hranueli, voditelj odjela Biosinteza i biotehnologija 1990–92. te poslije profesor na PBF-u, koji se bavio genetikom biosinteze enzima. Profesor → Pavao Mildner istaknuo se kao stručnjak za djelovanje i strukturu enzima, a 1970. je u Zadru utemeljio školu Katalitička i regulatorna svojstva enzima Europske federacije biokemijskih društava. Među istaknutim profesorima bila je i → Vera Johanides, jedna od osnivača PBF-a, a bavila se među ostalim i mikrobnom sintezom enzima. Kolegij Tehnologija enzima, proširujući područje djelatnosti Laboratorija za kemiju i tehnologiju antibiotika PBF-a, uveo je profesor Zdravko Duvnjak, čime je laboratorij 1976. preimenovan u Laboratorij za tehnologiju antibiotika i enzima (danas Laboratorij za tehnologiju antibiotika, enzima, probiotika i starter kultura). Uvođenjem studija Biotehnologija (Biokemijsko inženjerstvo i Biokemijsko-mikrobiološki smjer), akademske godine 1996/97. uveden je kolegij Proizvodnja enzima i enzimsko inženjerstvo, koji je u Bolonjskom procesu akademske godine 2005/06. preimenovan u Tehnologija enzima. Nakon profesora Z. Duvnjaka nositelji kolegija bili su Srećko Matošić, potom → Jagoda Šušković (također pročelnica Laboratorija) te → Blaženka Kos od 2015.

U Hrvatskoj je registrirano više od 60 poduzeća koja se bave proizvodnjom i primjenom enzima, a zapošljavaju oko 1500 djelatnika. Najveći su hrvatski proizvođači poduzeća → Saponia u Osijeku, Labud (→ Meteor grupa – Labud) i Biokozmetika u Zagrebu, → Neva u Rakitju i Swisscolor u Donjoj Bistri te nekadašnje varaždinsko poduzeće Annyer, a svoja predstavništva u Hrvatskoj imaju i najveći svjetski proizvođači (npr. Henkel te Procter&Gamble). Saponia je već 1968. proizvela Faks helizim, prvi u državi deterdžent na osnovi biološki razgradivih tenzida koji sadrži enzime. Pulsko poduzeće Ecology 108 od 2016. proizvodi deterdžent EcoBianco koji je prvi u RH dobio oznaku EU Ecolabel jer zadovoljava visoke standarde zaštite okoliša.







riba, hladnokrvna životinja iz skupine vodenih kralježnjaka, koja se kreće s pomoću peraja, a diše škrgama. Većina vrsta živi u slatkoj vodi ili u moru, a nekoliko ih se seli između tih dvaju okoliša. Uzgoj, lov i preradba ribe glavni su segmenti → ribarstva kao gospodarske grane.

Preradba ribe obuhvaća proizvodnju poluproizvoda ili gotovih proizvoda od ribe. Uključuje primjenu tehnologija hlađenja, smrzavanja, soljenja, dimljenja, sušenja, mariniranja i toplinske obradbe, pojedinačno ili u kombinaciji, na očišćenu, filetiranu, usitnjenu ili drugačije pripremljenu ribu. U RH se od proizvoda ribarstva prerađuje gotovo isključivo riba, s iznimkom jednostavnih postupaka preradbe glavonožaca i rakova smrzavanjem i pakiranjem. Oko 70% ulova namijenjeno je prehrani stanovništva, a ostalo se rabi za preradbu (npr. hrana za stoku i biljke, riblje brašno, lijekovi u farmaceutskoj industriji, tehnička ulja, boje i lakovi, različiti proizvodi u kozmetičkoj industriji).

Glavnina preradbe morske ribe odnosi se na plavu ribu, koja čini oko 90% (75% srdela, a ostalo najviše inćun) ukupnog ulova i uzgoja proizvoda ribarstva. Srdela se obično prerađuje postupkom toplinske sterilizacije u konzervirani proizvod, a inćun u slani proizvod. Oko 150 registriranih gospodarskih subjekata u RH proizvode ribarstva prerađuje u ohlađene, zamrznute, dimljene i marinirane proizvode te riblje namaze. Postupak proizvodnje riblje konzerve započinje prihvatom, sortiranjem i ocjenom svježine ribe (srdela, tuna ili skuša). Slijedi odvajanje nejestivih dijelova (kod srdele se ono odvija automatskim uređajima, tzv. rezačicama, koje odvajaju glavu, rep i utrobu) i usoljavanje ribe u bazenima sa slanom vodom u kojima se istodobno odvija postupak ispiranja ribe i dodavanja soli. Riba se potom ulaže u limenke i odlaže u uređaj za toplinsku obradbu ribe (tzv. UTOR). Prolazeći kroz dvije komore, za pretkuhanje i sušenje, riba, ovisno o limenci, nakon približno 40 minuta izlazi toplinski obrađena. U limenku se potom dodaje tekućina (najčešće ulje, umak od rajčice ili salamura; omjer tekućine i ribe u limenci zakonski je definiran). Limenka se hermetički zatvara i pregledava te odlazi na sterilizaciju, nakon koje se hladi, pregledava i skladišti. Soljenje se i danas, u industrijskim uvjetima, provodi na tradicionalan način, a sirovina za soljenje uglavnom je inćun, rjeđe srdela. Tehnologija soljenja inćuna obuhvaća ulov ribe, hlađenje, sortiranje, uklanjanje utrobe, soljenje, slaganje ribe u posude te opterećivanje poklopca kako bi se pospješilo prodiranje soli u tkivo i istisnula voda iz mišićja čime se produljuje trajnost proizvoda. Prva faza soljenja traje desetak dana, a završava postizanjem ravnotežne koncentracije soli u mišićju, koja iznosi 17–20%. Slijedi faza zrenja proizvoda od nekoliko mjeseci tijekom koje se odvijaju procesi na proteinima i mastima koji rezultiraju karakterističnom aromom i teksturom ribe. Riba se potom filetira te uz dodatak ulja pakira u staklenu ili plastičnu ambalažu. Dobiveni proizvod ima produljeni rok trajanja do 18 mjeseci. Slani inćuni visoko su kvalitetan proizvod, koji se uglavnom izvozi. Osim plave ribe, u posljednje doba prerađuje se i bijela uzgojena riba, brancin i orada. Iako se količina ribe iz uzgoja povećava svake godine, na uzgoj otpada svega 16% ukupne proizvodnje, od čega 75% na brancin i oradu. Usporedno s povećanjem proizvodnje uzgojene ribe, u RH postupno raste proizvodnja proizvoda od dimljene ribe. Dimljenje ribe u našoj zemlji podrazumijeva tehnologiju tzv. toplog dimljenja kojega postupak proizvodnje obuhvaća prihvat, sortiranje, pranje i pripremu ribe, blago suho ili mokro soljenje, ispiranje i odležavanje, te sušenje i dimljenje pri povišenoj temperaturi. Potom slijedi hlađenje te pakiranje u plastičnu ambalažu.



















Slatkovodna riba se tradicionalno ne prerađuje u industrijskim uvjetima, nego se na tržištu prodaje uglavnom živa ili ohlađena. Po količinama i vrijednosti, slatkovodno ribarstvo (→ ribnjačarstvo) znatno zaostaje za morskim (2017. slatkovodno je ribarstvo pridonijelo ukupnoj vrijednosti ribarstva s manje od 5%). Tržišno su najvažnije vrste šaran, bijeli i sivi glavaš te pastrva. Prerađuju se uglavnom šaran i pastrva, primarno u manjim objektima. PP Orahovica je 2016. započela veću industrijsku preradbu ribe iz toplovodnih ribnjaka (trgovačka marka Panona Mare), a asortiman proizvoda osim toplo dimljenih odrezaka od šarana obuhvaća svježi i smrznuti asortiman te riblje namaze.













Razvoj preradbe ribe u Hrvatskoj

Riboprerađivačka industrija u RH ima bogatu tradiciju. Soljenje je bilo najvažniji način produljenja trajnosti i očuvanja ribe na dalmatinskim otocima u srednjem vijeku. Većina ulova srdele solila se, a otoci Hvar i Vis ostvarivali su znatne prihode od slanih srdela, posebice u XV. st. kada je Dalmacija došla pod vlast Mletačke Republike pa se tržište slane ribe proširilo. Otkrićem novih načina ulova ribe, usavršavanjem mreža, sve većim izlovom i liberalizacijom trgovine solju tijekom XVII. i XVIII. st. započela je manufakturna preradba ribe. Snažniji razvoj riboprerađivačke industrije u Hrvatskoj započeo je izumom sterilizacije hrane početkom XIX. st., a znatno mu je pridonio izum hladnjače 1873., što je uz proizvodnju leda u blokovima (od 1845) dodatno produljilo trajnost proizvoda.







Prva tvornica za preradbu ribe na istočnom Jadranu otvorena je u Komiži 1875 (Braća Mardešić – Fratelli Mardesich, poslije → Neptun), a do kraja XIX. st. otvoreno je još 17 poduzeća, među kojima i ona u Rovinju 1877 (→ Mirna). Tvornice su u to doba obično prerađivale manje količine ribe (nedostatak radne snage, nedovoljno tehnološki razvijeni pogoni), u početku samo srdele, prženjem ili konzerviranjem u limenke. U prvome desetljeću XX. st. otvoreno je dvadesetak novih tvornica, među kojima i one u Salima na Dugom otoku 1905 (→ Mardešić) i u Postirama na Braču 1907 (→ Sardina). Većina ih je bila u stranome vlasništvu, uglavnom sa sjedištem u Trstu, a među vlasnicima osobito su se isticali C. Warhanek, Société Generâl Française, D. Degrassi te Klink i Lauer. Od domaćih je vlasnika najviše tvornica za preradbu ribe posjedovala obitelj Mardešić. Nakon I. svj. rata se izgradnjom novih tvornica počelo razvijati domaće tržište svježe i usoljene ribe. Tvornice su modernizirale postrojenja i tako povećavale kapacitete preradbe ribe, a zbog lakšeg transporta, obično su se gradile na mjestima glavnih ribolovilišta. Tijekom 1930-ih na hrvatskom dijelu Jadrana djelovalo je oko 60 tvornica, pa se zbog zasićenja tržišta uglavnom nisu osnivale nove. Glavna središta ribarstva 1930-ih bili su Vis i Brač, gdje je bilo ukupno petnaest tvornica za preradbu ribe (tri u Visu i šest u Komiži na Visu, te šest na Braču), no kako nije bilo dovoljno ribe za preradbu, nisu sve stalno radile. Uz nedostatak ribe poslovanje su otežavali i nedostatak radne snage i stare metode preradbe. Većina poslova obavljala se ručno (rezanje ribljih glava i vađenje utrobe, pakiranje ribe), prženje ribe u ulju odvijalo se u bazenima koji su se zagrijavali vatrom, a riba namočena u salamuru sušila se na suncu, u žičanim košarama. Neke su tvornice imale pogon za proizvodnju limenki (uglavnom su se proizvodile ručno), a sve su imale pogon za njihovo strojno zatvaranje. Godine 1938. konzervirano je 828 t ribe, a usoljeno 300 t. Tijekom 1930-ih najveći problemi bili su neredovit ulov i priljev ribe te nemogućnost stvaranja zaliha zbog nepostojanja rashladnoga prostora. Domaći se potrošači još nisu naviknuli na konzumaciju konzervirane srdele, a na svjetskome je tržištu konkurencija bila velika.













Nakon II. svj. rata mnoge su tvornice zatvorene, neke su nacionalizirane, a dio ih je tek osnovan. Od početka XX. st. na srednjem i južnom Jadranu izgrađena je ukupno 41 tvornica za preradbu ribe, a do 1980. poslovalo ih je samo jedanaest, uz znatno povećan ukupni kapacitet. Godine 1988. prerađeno je 40 163 t ribe (sezonski karakter domaćeg ulova nadoknađen je s 13% uvezene ribe), a proizvedeno je 34 327 t ribljih konzervi (71% mala plava riba, 20% miješana konzervirana riba, po 4% skuša i tuna u ulju) i nešto slane ribe. Većina proizvoda prodana je na domaćem tržištu (oko 75%), a slab plasman na inozemna tržišta (zbog visokih carina i nemotiviranosti domaćih poduzeća) organiziralo je uglavnom specijalizirano uvozno-izvozno poduzeće → Jugoriba, a poslije i Riba (osnovana 1989).







Godine 1993. preradbu ribe obavljalo je deset poduzeća (Adria iz Zadra, Ika iz Ičića, Irida iz Daruvara, Jadranka iz Vele Luke, Mardešić iz Sali, Mirna iz Rovinja, Neptun iz Komiže, Plavica iz Cresa, Sardina iz Postira i Školjka iz Poreča) koja su proizvela oko 16 000 t ribljih konzervi. Danas se preradbom ribe bavi samo pet poduzeća (Mardešić, Mirna, Sardina, → Cromaris i → PP Orahovica). Razlozi za zatvaranje većine industrije bili su mnogostruki, od političkih, tehnoloških (zaostala ribarska flota i tehnologija preradbe), gospodarskih do ekoloških. Modernizacija postojećih i izgradnja novih pogona za konzerviranje ribe početkom XXI. st. financirale su se iz pretpristupnih fondova EU-a, zbog čega su današnje industrije opremljene modernim tehnološkim rješenjima. Usporedba RH i zemalja EU-a pokazuje slabu diversifikaciju proizvoda te nisku potrošnju ribe u našoj zemlji. Investicije u preradbi se uglavnom odnose na poboljšanje tradicionalnih tehnoloških postupaka, no u znanstvenoistraživačkim institucijama ispituju se nove metode produljenja trajnosti svježih proizvoda kao što su pothlađivanje ili biokonzerviranje.



















agronomija, znanost o poljoprivredi; skup znanstvenih i strukovnih spoznaja (znanja i vještina) u primjeni sredstava, postupaka i zahvata u temeljnoj ekološkoj jedinici poljoprivrede – agroekosustavu. Gospodarska djelatnost kojom se proizvode biljke (→ bilinogojstvo) i životinje (→ stočarstvo) namijenjene za prehranu stanovništva naziva se → poljoprivreda.

Prijelomni trenutak u razvoju agronomije bila je spoznaja da se uzgoj biljaka i stoke odvija prema općim biološkim zakonima u agroekosustavu, te da je agronomska znanost sposobna mijenjati sastavnice ekosustava – tlo (→ pedologija), klimu (→ agroklimatologija) i biološke jedinke (bilje i životinje), ali i selekcijom kreirati visokorodne sorte bilja, poticati mutacije, stvarati hibride, uvoditi plodored, sintetizirati → mineralna gnojiva i sredstva za zaštitu bilja (→ agrokemija; → pesticidi; → fitomedicina), razvijati → poljoprivrednu tehniku i → poljoprivrednu mehanizaciju, provoditi oplemenjivanje biljaka i životinja (→ genetika u poljoprivredi), modificirati uzgoj stoke i stimulirati njihovu proizvodnju (hormonima). Iako se primjena nekih od tih postupaka dugo smatrala »nužnom cijenom napretka«, tijekom posljednjih desetljeća XX. st., pod pritiskom izvještaja o oštećenju okoliša (vode, zraka, tla, biosfere) postupno se javljaju različiti sustavi uzgoja bilja i stoke prilagođeni zaštiti okoliša, koji danas opstaju kao održiva alternativa masovnoj proizvodnji. Suvremeni je zadatak → agroekologije omogućiti održivu poljoprivredu, odnosno uzgoj biljaka i stoke za prehranu ljudi uz poštovanje svih načela održivosti okoliša (bez oštećenja vode, tla, zraka i biološke raznolikosti u agroekosustavu i izvan njega).































Razvoj agronomskih znanosti u svijetu

Od pojave sjedilačkoga načina života u Europi, agrikulturna su se znanja tradicionalno prenosila spontanim i neinstitucionaliziranim putem. Oko 1700. pr. Kr. u Sumeru je na glinenim pločicama ispisana prva poljoprivredna knjiga Poljoprivredni almanah, a prva sveobuhvatnija zapažanja o agronomiji objavio je Kartažanin Magon u svojih 28 knjiga. O različitim područjima poljoprivredne proizvodnje u starom su Rimu pisali Plinije Stariji, Marko Porcije Stariji Katon, Lucije Junije Moderat Kolumela i Marko Terencije Varon, a posebno su zabilježena i nastojanja Karla I. Velikog s kraja VIII. i početka IX. st., čija se primjena tropoljnoga plodoreda s ugarom u nekim dijelovima Europe zadržala sve do početka XVIII. st. Srednji vijek nije donio veće pomake u razvoju agronomskih znanosti, do kojih je pak došlo u razdoblju renesanse, uglavnom zahvaljujući mnogobrojnim otkrićima u prirodnim znanostima. To su bili začetci koji su uspostavili čvrstu institucionalnu podlogu za prenošenje i stvaranje novih agronomskih znanja u školama, na fakultetima i u sklopu drugih agrikulturnih udruženja. U XVIII. i XIX. st. osnovane su mnoge katedre na sveučilištima u Švicarskoj i Njemačkoj. U engleskoj pokrajini Norfolku počeo se primjenjivati četveropoljni plodored (ugar nije bio u uporabi), a u Francuskoj je napušten stari srednjovjekovni način gospodarenja zemljištem pa je slobodnim seljacima olakšano poljoprivredno gospodarenje. U to je doba bilo sve više znanstvenih spoznaja u području poljoprivredne kemije pa je Njemački kemičar Justus von Liebig svojom teorijom o mineralnoj ishrani bilja postavio temelje industrijske proizvodnje mineralnih gnojiva, a Haber-Boschovim postupkom sinteze dušika (1909) riješilo se pitanje načina gnojidbe tim hranjivom. Proširenjem postojećih znanja nastale su nove discipline poput pedologije, a otkrića češkog svećenika Gregora Mendela utrla su put razvoju genetike i oplemenjivanja bilja u svrhu selekcije na veće prinose, otpornosti na bolesti i štetnike, selekcije životinja na mliječnost, tovnost i njihovu otpornost na bolesti. Takav razvoj agrikulture rezultirao je snažnim zamahom u agrarnoj produktivnosti, koja je potom utjecala i na znatniji porast stanovništva. Središte agrarnog razvoja bila je Velika Britanija, a slijedile su je ostale zemlje zapadne Europe, pa i Hrvatska. Pravom su procvatu pridonijela učilišta u Engleskoj (Oxford 1790), Njemačkoj (Möglin 1806) i Francuskoj (Grignon 1827; Rennes 1846), te Viša poljoprivredna škola Georgikon (1797) u Ugarskoj. U drugoj polovici XIX. st. osnovane su prve poljoprivredne eksperimentalne postaje (u Engleskoj 1846; Njemačkoj 1852; u Francuskoj i Rusiji 1867; Belgiji 1872. i SAD-u 1875), a potkraj XIX. i početkom XX. st. nastala su najstarija poljoprivredna sveučilišta u Europi, među kojima su i Visoka škola za kulturu tla (BOKU) u Beču (1872) i Poljoprivredno sveučilište u Pragu (1906).

Razvoj agronomskih znanosti u Hrvatskoj

Snažnije perspektive općeg obrazovanja u Hrvatskoj javile su se u XVII. st. Iako tadašnje institucije visokog obrazovanja nisu imale razinu znanstvenih specijalizacija kakve su slijedile razvojem modernih sveučilišta u kasnome XIX. i u XX. st., utjecale su na širenje istraživačkih interesa i potrebu za akumulacijom znanja u mnogim područjima ljudske djelatnosti, pa tako i u području agronomije. Na području današnje Hrvatske prva agrarna škola, Praktična pčelarska škola Vojne krajine, otvorena je 1773. u Starome Petrovom Selu. U XIX. st. utemeljeni su → Hrvatsko-slavonsko gospodarsko društvo (1841) i Kraljevsko gospodarsko i šumarsko učilište u Križevcima, prvo učilište te vrste u Jugoistočnoj Europi (1860; danas → Visoko gospodarsko učilište u Križevcima). Učilište je posjedovalo oko 300 ha zemljišta za provedbu praktične nastave, stočarski praktikum (1865), Gospodarsko biljevište i pokušalište (1885) i prvi Bakteriološki zavod (1901; proizvodi cjepiva). Akademik → Mijo Kišpatić (sv. 4) je za potrebe poučavanja u Učilištu napisao 1877. prvi udžbenik iz pedologije u Hrvatskoj i Europi (Zemljoznanstvo obzirom na šumarstvo i gospodarstvo), ravnatelj Učilišta Gustav A. V. Vichodil 1883. objavio je knjigu Gospodarska uprava ili nauk o umnom gospodarenju (zbog važnosti tog izdanja danas se 1883. smatra početkom razvoja agroekonomskih znanosti u Hrvatskoj), a profesor Ivan Potočnjak 1878. objavio je prvi udžbenik iz područja agroklimatologije (Nauka o podneblju i zračnih pojavih obzirom na gospodarsko i šumarsko učilište). Učilište je od 1948. posjedovalo Centar za umjetno osjemenjivanje koji je zapošljavao poznate hrvatske selekcionare → Gustava Bohutinskog, Pavla Kvakana, → Milislava Demereca, Mirka Korića i Marijana Jošta te poznate hrvatske agronome Dragu Bregeša, Vladimira Mihalića i Romana Gračana. U vježbalištima križevačkog učilišta stvorena je i sorta jabuke Križevačka kožara »lederica«. U Praktikumu za konjogojstvo križevačkog učilišta (osnovan 1980., danas Centar za konjogojstvo i konjički sport) izrađen je hrvatski model uzgoja sportskoga konja, koji je prihvaćen kao nacionalni uzgojni program sportskoga konjogojstva. Učilište i danas daje nemjerljiv doprinos pravilnom gospodarenju tlom, učeći polaznike agrotehničkim zahvatima i postupcima u uzgoju bilja (posebno ratarskih i povrćarskih kultura, vinove loze) i stoke (uzgoj goveda, ovaca, peradi, svinja i konja) te unapređenju agrarne ekonomike. Prvu polovicu XX. st. obilježio je i rad → Ota Frangeša, sveučilišnoga profesora, ministra poljoprivrede, autora mnogih stručnih publikacija vezanih uz poljoprivrednu proizvodnju u Hrvatskoj te zaslužnoga za razvoj i ugled Učilišta u Križevcima.









Do druge polovice XIX. st. nastojanja za osnivanje specijaliziranog obrazovanja u svim poljima ljudske djelatnosti postala su imperativ, pa su osim Kraljevskoga gospodarskog i šumarskog učilišta u Križevcima, osnovane i druge poljoprivredne škole i fakulteti u Hrvatskoj. U Zadru je 1877. pokrenuta Gospodarska akademija, a u Kaštel Lukšiću 1878. osnovana je poljoprivredna škola, vinarsko-voćarske stanice osnovane su u Poreču (1875; → Institut za poljoprivredu i turizam), Gružu (1887) i Pazinu (1905). U Splitu je 1894. pokrenuta Kemičko-gospodarstvena pokušajna postaja (→ Institut za jadranske kulture i melioraciju krša). U Dalmaciji se kao poljoprivredni učitelj osobito istaknuo Stanko Ožanić, koji se školovao u vinogradarsko-voćarskoj školi u Klosterneuburgu kraj Beča. Na njegov su poticaj osnovani lozni i voćni rasadnici, a u onome u zadarskim Arbanasima kojim je sam upravljao osnovao je i školu za vinogradarsko-voćarske predradnike i vinogradare. Ožanić je s Ivanom Rittigom pokrenuo časopis Vinogradarsko voćarski vjesnik (1898). Radom na unapređenju poljoprivrednoga školstva istaknuo se i banski savjetnik za gospodarstvo Ivo pl. Mallin Ksaverski, koji je bio autor Zakona o razvoju gospodarstva (poljoprivrede) i osnivač Državnoga pokusnog dobra Božjakovina (1897). U kontinentalnome dijelu Hrvatske u to su doba otvoreni Ratarnica u Požegi (1885), Niža voćarsko-vinogradarska škola u Petrinji i Voćarsko-vinogradarska škola u Iloku (1899).

U Zagrebu je 1897. osnovan Zemaljski kemijsko-analitički zavod, sjemenarsko poduzeće koje je stvaralo vlastite kultivare ratarskih kultura za domaće i inozemno tržište. Njegovi su selekcionari Drago Palaveršić i Josip Potočanac znatno pridonijeli hrvatskoj poljoprivredi selekcijom prvoga domaćeg hibrida kukuruza i više sorti visokorodne pšenice. Zavod je 1961. promijenio naziv u Bc institut za oplemenjivanje i proizvodnju bilja, a od 1997. registriran je kao znanstveno-istraživačka institucija koja posluje kao dioničko društvo. U Osijeku je 1916. osnovan Agrikulturni kemijski zavod (danas → Poljoprivredni institut Osijek) kojemu je temeljna djelatnost kreiranje kultivara strnih žitarica, hibrida kukuruza i unapređenje uzgoja industrijskog i krmnog bilja.

Konačan poticaj razvoju moderne agronomske znanosti i visokoga školstva u Hrvatskoj dalo je osnivanje Gospodarsko-šumarskoga fakulteta u Zagrebu (→ Agronomski fakultet) 1919., koji je uz pomoć dotadašnjih profesora križevačkoga Gospodarskog i šumarskog učilišta okupio najbolji znanstveni i nastavni kadar, te do danas predstavlja središnji oslonac agronomije u Hrvatskoj.







Poljoprivredno školstvo u Hrvatskoj danas

U RH obrazovanje iz područja poljoprivrede odvija se na tri razine: u srednjim školama, na veleučilištima i na sveučilišnim studijima (fakultetima). U Hrvatskoj trenutačno djeluje 12 srednjih trogodišnjih i četverogodišnjih poljoprivrednih škola koje poučavaju vođenje i obavljanje raznih praktičnih poslova u poljoprivredi: Srednja gospodarska škola Križevci (osnovana 1860), Srednja škola Mate Balote u Poreču (osnovana 1882. pri Pokrajinskoj vinarsko-voćarskoj stanici, → Institut za poljoprivredu i turizam), Poljoprivredno-prehrambena škola u Požegi (osnovana 1883. kao Ratarnica), Srednja strukovna škola Antuna Horvata u Đakovu (osnovana 1887. kao šegrtska škola), Srednja škola Ilok (osnovana 1899. kao Kraljevska vinogradarsko-vinarska škola), Agronomska škola u Zagrebu (osnovana 1945. kao Poljoprivredna škola u Zaprešiću), Poljoprivredno šumarska škola Vinkovci (1946), Poljoprivredna i veterinarska škola Osijek (1957), Srednja škola »Arboretum Opeka« u Marčanu kraj Varaždina (1958), Srednja škola Matije Antuna Reljkovića u Slavonskom Brodu (1959), Poljoprivredna, prehrambena i veterinarska škola Stanka Ožanića u Zadru (1992) i Srednja poljoprivredna i tehnička škola u Opuzenu (2003).

Obrazovanje mladih stručnjaka u poljoprivredi izvodi se i u sklopu studijskih programa veleučilišta koji su osmišljeni u skladu s potrebama za visokostručnim kadrovima u svakoj hrvatskoj regiji. U Hrvatskoj djeluju četiri veleučilišta s trogodišnjim programom: → Veleučilište u Rijeci (sv. 1) (1998), koje obrazuje stručnjake po studijskom programu Mediteranske poljoprivrede, → Veleučilište u Požegi (1998), koje izvodi programe obrazovanja za vinogradarstvo, vinarstvo i voćarstvo, → Veleučilište Marko Marulić u Kninu (2005) koje obrazuje stručnjake za poljoprivredu krša i → Veleučilište u Slavonskom Brodu (sv. 1) (2006), koje izvodi studijske programe Bilinogojstvo te Ekološka poljoprivreda i ruralni razvoj.

Sveučilišni studij iz agronomije, uz Agronomski fakultet u Zagrebu, provodi i → Fakultet agrobiotehničkih znanosti Osijek (1960). U Hrvatskoj danas djeluju i četiri poljoprivredna instituta (u Poreču, Splitu i Osijeku u državnome vlasništvu, te onaj u Zagrebu kao dioničko društvo), koji putem znanstvenoistraživačkoga rada i pronalaskom novih inovativnih rješenja pridonose razvoju poljoprivrednih znanosti i struke te unapređivanju poljoprivredne proizvodnje u Hrvatskoj.

Znanstvena i stručna publicistika

Agronomski časopisi objavljuju rezultate znanstvenih istraživanja i stručna vještačenja (ekspertize) s prijedlozima novih tehnologija i postupaka njihove primjene u poljoprivrednoj praksi. Autori radova znanstvenici su i stručnjaci različitih specijalnosti, što znatno pridonosi razvoju poljoprivrednih znanosti i unapređivanju poljoprivredne struke. Prvi članci o poljoprivredi tiskani su sredinom XIX. st. u časopisu Danica hrvatsko-slavonska-dalmatinska, a prvi je specijalizirani poljoprivredni časopis bio → Gospodarski list, koji od 1842. izlazi u nakladi Hrvatsko-slavonskoga gospodarskog društva. Razvojem agronomije kao znanstvene i gospodarske grane povećavao se i broj specijaliziranih agronomskih časopisa. Godine 1909. pokrenut je hrvatski agronomski znanstveni časopis Gospodarska smotra koji danas izlazi kao → Agriculturae conspectus scientificus (ACS) (izdavač mu je u početku bilo Kraljevsko gospodarsko i šumarsko učilište u Križevcima, a danas je Agronomski fakultet u Zagrebu). Hrvatsko agronomsko društvo u Zagrebu pokrenulo je 1930. → Agronomski glasnik, 1946. časopis Stočarstvo, a 1957. Krmiva, Hrvatsko društvo biljne zaštite u Zagrebu od 2001. objavljuje Glasilo biljne zaštite (sljednik Biljne zaštite pokrenute 1957), Hrvatsko mljekarsko društvo od 1951. izdaje → Mljekarstvo, Hrvatski veterinarski institut iz Zagreba od 1970. objavljuje Veterinarsku stranicu, Agronomski fakultet u Zagrebu od 1971. objavljuje časopis Fragmenta phytomedica, a od 1999. → Journal of Central European Agriculture, Hrvatsko agronomsko društvo u Zagrebu od 1984. objavljuje Sjemenarstvo, a od 1995. Pomologiju Croaticu, Fakultet agrobiotehničkih znanosti i Poljoprivredni institut iz Osijeka od 1995. objavljuju časopis → Poljoprivreda (sljednik časopisa Znanost i praksa u poljoprivredi i prehrambenoj tehnologiji utemeljenoga 1982), Hrvatsko agroekonomsko društvo iz Zagreba od 2001. izdaje godišnjak Agroeconomia Croatica, Udruga za promicanje cjelovitog pristupa okolišu iz Siska od 2011. objavljuje The holistic approach to environment, HAZU (Zavod za znanstvenoistraživački i umjetnički rad, Zagreb, Križevci) od 2014. objavljuje Civitas Crisiensis, a Akademija poljoprivrednih znanosti u Zagrebu od 2014. izdaje svoj zbornik radova. Članci iz područja agronomije izlaze i u časopisima → Hrvatske vode (od 1993. izdaje ga poduzeće Hrvatske vode) i → Hrvatskom časopisu za prehrambenu tehnologiju, biotehnologiju i nutricionizam (od 2006. izdaje ga Hrvatsko društvo za prehrambenu tehnologiju, biotehnologiju i nutricionizam). Osim časopisa objavljene su i mnogobrojne monografije, knjige i udžbenici iz područja agronomije na hrvatskom jeziku (npr. oni autora Romana Gračana, Ivana Todorića, Branka Klobučara, Vilima Ivaneka, Mirka Gagre i Ferde Bašića), te trosveščana Poljoprivredna enciklopedija LZ-a (1967–73) koja obrađuje sve grane biljne i stočne proizvodnje te ekonomiku poljoprivrede, a namijenjena je poljoprivrednim stručnjacima i amaterima.

Udruženja

Prvo agronomsko udruženje bilo je već spomenuto Hrvatsko-slavonsko gospodarsko društvo, značajno za agrarnu struku jer je na njegovim temeljima 1924. nastalo Udruženje agronoma, preteča današnjega → Hrvatskog agronomskog društva, utemeljenoga 1940. Hrvatsko agronomsko društvo danas djeluje kao udruženje županijskih agronomskih društava, koje svojim aktivnostima, a posebno izdavačkom djelatnošću, pridonosi razvoju poljoprivredne struke i unapređenju poljoprivredne proizvodnje. Do danas su osnovana mnoga agronomska društva koja u pojedinim agrarnim strukama znatno pridonose razvoju te znanstvene discipline i unapređivanju pojedine stručne grane: → Hrvatsko tloznanstveno društvo, Društvo biljne zaštite, Hrvatsko društvo poljoprivredne mehanizacije, Hrvatsko voćarsko društvo, Hrvatsko stočarsko društvo, Hrvatsko mljekarsko društvo, Hrvatsko ribarsko društvo, Hrvatsko pčelarsko društvo, Hrvatsko društvo agroekonomista, Hrvatsko sjemenarsko društvo, Hrvatsko peradarsko društvo, Hrvatsko svinjogojsko društvo, Hrvatsko društvo za odvodnju i navodnjavanje. Neka od njih članovi su međunarodnih znanstveno-stručnih asocijacija. Posebno je važno to što društva samostalno i u suradnji s fakultetima i institutima održavaju znanstveno-stručne skupove iz svojih specijalnosti, od koji su neki izrasli u poznate međunarodne znanstvene skupove (npr. Međunarodni skup agronoma, Krmiva), koji su domaćim stručnjacima omogućili međunarodnu znanstveno-stručnu suradnju i unapređenje domaće agrarne struke.

Godine 1991. osnovana je Hrvatska poljoprivredna stručna služba (u početku samostalna, zatim prolazi mnoge organizacijske promjene, od 2019. djeluje u sklopu Ministarstva poljoprivrede pod nazivom Uprava za stručnu podršku razvoju poljoprivrede i ribarstva), koje stručnjaci (uglavnom zaposleni u županijskim podružnicama) poljoprivrednim proizvođačima na terenu pružaju stručne savjete iz svih stručnih područja, ali i održavaju stručne tečajeve, predavanja, pišu stručne publikacije te posreduju pri korištenju potpora i poticaja, čime utječu na unapređenje poljoprivredne proizvodnje te razvoja poljoprivredne struke i sela. Godine 2009. osnovana je i Hrvatska poljoprivredna komora kojoj je svrha zastupanje interesa poljoprivrednika te praćenje i poticanje održivoga razvoja poljoprivrede i sela. Educiranjem i informiranjem poljoprivrednika Komora pridonosi razvoju poljoprivrednih gospodarstava kako bi ostvarila bolje uvjete poljoprivredne proizvodnje (gospodarenje i zaštita tla, okrupnjivanje površina, natapanje usjeva i nasada), veću proizvodnju i kvalitetnije poljoprivredne proizvode, pritom očuvavši okoliš i tradicijske vrijednosti te povećavši životni standard poljoprivrednika.

U Zagrebu je 2017. osnovana → Akademija poljoprivrednih znanosti (prvi predsjednik je → Franjo Tomić). Početkom 2021. Akademija je imala 140 članova, znanstvenika poljoprivrednih i srodnih znanosti, od kojih 135 u statusu redovitoga člana. S obzirom na bogatu kadrovsku osnovu, očekuje se da će Akademija svojom djelatnošću znatno pridonijeti razvoju poljoprivrednih znanosti i unapređenju poljoprivredne struke.

Vetropack Straža d. d., tvornica ambalažnoga stakla sa sjedištem u Humu na Sutli, od 1996. u sastavu švicarske grupacije Vetropack; jedna od najstarijih tvornica na području Hrvatskoga zagorja.







Razvila se iz nekadašnje tvornice Straža (nazvana po zgradi pogranične financijske ispostave u blizini koje je izgrađena), koju je 1860. utemeljio bavarski industrijalac Michael Pöschinger kao radionicu za proizvodnju staklenih boca namijenjenih punionici mineralne vode u obližnjoj Rogaškoj Slatini. Osim zbog izvora ljekovite vode u blizini, tvornica je na tom mjestu izgrađena i zbog velikoga šumskog bogatstva, bogatih nalazišta mrkoga ugljena i kvarcnoga pijeska, blizine Sutle te zbog jeftine radne snage. U sastavu tvorničkoga sklopa bila su skladišta sirovina i gotovih proizvoda, pepelište, središnji pogon s pećima, pješčanik i ugljenokopi u Prišlinu i Klenovcu.

Stručno osoblje činili su uglavnom Nijemci, dok su domaći radnici većinom obavljali pomoćne poslove. Tvornica je isprva imala dvije male peći od osam lonaca, a taljenje stakla trajalo je dva dana. Tijekom vremena se primjena boca osim za punjenje mineralne vode proširila i za druge tekućine: vino, rakiju, pivo, bezalkoholna pića i sl. U početku se proizvodilo 280‒300 boca na dan, a potkraj XIX. st. oko 4000, odnosno više od milijun boca na godinu. Od 1880. jedna se peć ložila ugljenom, a druga plinom iz generatora poduzeća Siemens. Glineni kalupi za proizvodnju boca zamijenjeni su 1885. željeznima. Iako je plasman boca bio uglavnom vezan uz Rogašku Slatinu, manje količine otpremale su se u Austriju, a potkraj stoljeća i na područje BiH. Kvaliteta proizvoda bila je potvrđena i medaljom iz Budimpešte 1885.

Proizvodnju je unaprijedio krapinski inženjer Josef Sonnenberg, koji je tvornicu kupio 1888. Jedna lončana peć prerađena je 1890. u kadnu, a deset godina kasnije isključena je i druga lončana peć. U tvornici je potkraj XIX. st. bilo zaposleno oko 230 radnika, a proizvodilo se oko 1,5 milijuna staklenih boca na godinu.







Novi vlasnik Straže tijekom I. svj. rata postalo je poduzeće Vilima Abela nasljednici sa sjedištem u Hrastniku. U skladu s reorganizacijom 1922. ono je preimenovano u Sjedinjene tvornice braće Abel d. d., a za sjedište je izabran Zagreb. U vlasništvu je tada imalo tvornice stakla i kemijsko-keramičke tvornice u Hrastniku, Nemškom Dolu, Petrovčama, Gotovlju kraj Celja, Zagorju ob Savi i u Humu na Sutli, te ugljenokope u Libojama, Klenovcu i Prišlinu. Kupivši 1928. staklanu u Paraćinu, braća Abel stekla su monopol na proizvodnju stakla u Jugoslaviji. U okviru koncerna tvornica Straža bila je prvi put potpuno natkrivena, nabavljeni su novi moderniji strojevi, spojena je žičarom dugom 1800 m s ugljenokopom u Klenovcu te je podignuta elektrana za pogon strojeva i rasvjetu Huma na Sutli. Do 1941. staklana je izrasla u pravu gospodarsku silu s 540 zaposlenih radnika i iznimnom tehnološkom opremljenošću.

Tijekom II. svj. rata proizvodnja je bila nastavljena pod nadzorom njemačkih vojnika stacioniranih u Rogatecu, a nakon kraćega prekida ponovno je obnovljena 1945. Zbog dugoročnoga rješavanja kadrovskoga pitanja, u Rogaškoj Slatini otvorena je 1947. prva staklarska škola, a u Straži 1948. Škola učenika u privredi. U tom razdoblju sustavno se provodila modernizacija i povećavala proizvodnja, kao i broj zaposlenih, pa je 1950. poduzeće zapošljavalo 1150 radnika. Proizvodila se bijela, zelena i smeđa staklena ambalaža, a uz boce počele su se izrađivati staklenke za konzerviranje. Tvornica je tada proizvodila 39–46% cjelokupne proizvodnje ambalažnoga stakla u Jugoslaviji, a sve se više počelo izvoziti i na strano tržište. Godine 1954. proizvodnja je proširena preradbom PVC mase. Zbog nerentabilnosti, 1960. zatvoreni su Stražini ugljenokopi. Iste je godine u tvornici bilo prerađeno 12 600 t stakla. Važno tehnološko postignuće u tom je razdoblju bila uporaba mazuta za taljenje stakla. Mazut se počeo rabiti 1962., a 1965. izgrađena su dva rezervoara za novo gorivo.















Zakonom o udruženome radu, koji je stupio na snagu 1976., formirana je RO Straža, tvornica stakla i plastičnih proizvoda u koju su bili uključeni OOUR-i Staklana, Plastika i Restoran, a od 1979. i Alatnica te Radna zajednica. Početkom 1980-ih za taljenje staklene mase uveden je prirodni plin, što je bio korak prema racionalizaciji i modernizaciji proizvodnje. Proizvodni kapaciteti su se i dalje modernizirali i proširivali, a u skladu s tim i osvajala nova tržišta. Poduzeće je sredinom 1980-ih zapošljavalo oko 1500 radnika, a potkraj toga desetljeća godišnja je proizvodnja dosegnula oko 200 000 t staklenki.

U novim društveno-ekonomskim okolnostima početkom 1990-ih proizvodnja je nakratko bila smanjena, no ponovno je obnovljena 1996., nakon što je tvornicu preuzelo švicarsko poduzeće Vetropack, koje ima još dvije staklane u Austriji, te po jednu u Švicarskoj, Češkoj, Slovačkoj, Ukrajini i Italiji. Dotadašnji pogoni Straže izdvojili su se i razvili kao zasebna poduzeća, alatnica kao Omco Croatia, a pogon za proizvodnju plastičnih zatvarača kao Stražaplastika.







Proizvodni asortiman danas obuhvaća staklenu ambalažu za potrebe industrije hrane i pića, koja se proizvodi u tri standardne boje ‒ bijeloj, zelenoj i smeđoj, te u dvije specijalne ‒ olive i cuvée. Nakon uvođenja tehnologije bojenja stakla u feederu (umjesto u staklarskoj peći) 2003. tvornica može proizvesti i staklenke u raznim nijansama drugih boja. Na tri staklarske peći i jedanaest proizvodnih linija 2013. je proizvedeno 248 500 t staklene ambalaže. Vetropack Straža je 2018. zapošljavala 612 radnika, a izvozila više od 60% proizvodnje, najviše u zemlje jugoistočne Europe. Poduzeće se ističe i po brizi za okoliš, ponajprije prikupljanjem i preradbom otpadnoga materijala u posebnom pogonu izgrađenom 1999., s kapacitetom dovoljnim za sve lomljeno staklo s područja RH.







ribarstvo, gospodarska grana primarnoga sektora i znanstvena grana područja biotehničkih znanosti, polja poljoprivrede (agronomije) koja obuhvaća uzgoj slatkovodnih i morskih riba i organizama, njihov lov i preradbu te trgovinu njihovim proizvodima. Ribolov, najvažniji dio ribarstva, gospodarska je grana, ali i sportsko-rekreativna djelatnost koja znatno ovisi o ribolovnim sredstvima (→ ribarski brod; sv. 1, → ribolovni alati i tehnike) kojima se obavlja. S obzirom na sredinu u kojoj se obavlja, razlikuju se morski i slatkovodni ribolov. Sastavni dijelovi ribarstva su i školjkarstvo, spužvarstvo, koraljarstvo, → ribnjačarstvo, → marikultura i preradba → ribe.

Razvoj ribarstva u Hrvatskoj

Početci ribolova sežu u najraniju ljudsku povijest. Već se u paleolitiku čovjek koristio udicom, harpunom i ostima, a najraširenija ribarska plovila bili su čamci izrađeni od izdubena drva i drvene splavi. U željezno doba pojavila su se prva ribarska naselja, a proširila se paleta ribolovnih alata i tehnika. Grci su stanovništvo istočne obale Jadranskoga mora upoznali s noćnim načinom ribolova, a Rimljani s novim vrstama mreža i preradbom ribe. Pretpostavlja se da se na tom području ribarstvo najprije razvilo u ribljim zakloništima u plićim uvalama i lagunama te u plitkim uvalama oko riječnih ušća. Prvi su se ribnjaci gradili u blizini samostana i feudalnih posjeda. Najpoznatiji je primjer takva (vrtnog) ribnjaka za morsku ribu onaj pjesnika Petra Hektorovića, izgrađen u XVI. st. u Starom Gradu na Hvaru.







U srednjem vijeku ribolov se obavljao u lovištima unutarnjega mora, koja su bila privatna, općinska ili komunalna. Prvi podatci o povlaštenom ribolovu na području istočnoga Jadrana potječu iz 543., a izvještavaju o ribolovilištu porečkoga biskupa Eufrazija u Limskom kanalu. Iskorištavanje Tarske uvale započelo je 983., a Sečovljanske 1173. Prvi spomen lova na sitnu plavu ribu potječe iz 995 (ribolov u uvali Telašćici). Najstariji zapisi o početcima tunolova na istočnom Jadranu potječu iz Pule (1331). Dubrovčani su prvi počeli vaditi koralje (1342), Zlarinjani i Šibenčani spužve (1522), a u Kanalu Maloga Stona započeo je uzgoj kamenica (1573). Ribari su rano počeli osnivati ribarske družine (XI. st.) i bratovštine (XIII. st.). Od XIII. st., od kada postoje statuti istočnojadranskih gradova i komuna, postoje i ribarski propisi kojima se reguliraju trgovina, raspodjela i preradba ribe. U to doba razlikovalo se nekoliko društvenih statusa ribara: kolon, kmet, najamni ribar, ribar i ribar član ribarske družine. Dalmacija je pod upravu Mletačke Republike došla 1409., pa su od tada ribare i prihode od ribarstva nadzirali mletački tribuni. Za prve (1797–1805) i druge (1814–1918) austrijske uprave u Dalmaciji o ribarstvu se nije vodila primjerena briga.













Početkom XX. st. ribari su većinom bili poljoprivrednici koji su se ribarstvom bavili sezonski, profesionalnih je ribara bilo malo (1911. oko 2000), a organizirali su se u ribarske radne zadruge. Motorizacija plovila na istočnome Jadranu počela je početkom XX. st., no odvijala se sporo i trajala do kraja II. svj. rata. Tek 1960-ih počelo je razdoblje tehničkoga i tehnološkoga unapređenja, razvoja ribolovnoga pribora i tehnologije ribolova, no nakon 1960-ih ponovno dolazi do stagnacije. U 1980-ima lov sitne plave ribe danju moderniziran je uporabom pelagijske koće, a ta se tehnologija primjenjuje i danas. Nove su se poteškoće u ribarstvu javile ulaskom Hrvatske u EU (2013) zbog prilagodbe hrvatskoga ribarstva pravnoj stečevini EU-a.













Morsko ribarstvo danas

Morsko ribarstvo obuhvaća morski ribolov i marikulturu te sve prateće discipline koje omogućuju njegov razvoj. Ribolov se dijeli na – gospodarski (gospodarski u užem smislu te mali obalni) i negospodarski (sportski i rekreacijski). Ribolovno more RH podijeljeno je na 11 ribolovnih zona (A, B, C, D, E, F, G, H, I, J, K) koje se razlikuju s obzirom na količinu i zastupljenost pojedinih morskih organizama. Najviše se eksploatiraju zone A (zapadna obala Istre), E (Riječki zaljev, Kvarner, Kvarnerić i Velebitski kanal) i C (duboki srednji Jadran i veći dio Jabučke kotline, otoci Svetac, Biševo, Vis i Palagruža).

Najbogatija ribolovna područja obično su na stjecištima hladnih dubinskih i toplijih površinskih voda, gdje ima najviše planktona. U istočnome dijelu Jadranskoga mora najveći je ulov (oko 80%) male plave ribe (2015. 67 739 t), od toga najviše srdela (oko 75% ulova). Od ukupnog ulova 2015. tek 12–14% bila je bijela riba, a 4,5–4,7% rakovi i mekušci. Svi podatci o ulovu ribe i kamenica u razdoblju nakon Domovinskoga rata do danas pokazuju stalan rast.

Koraljarstvo je grana morskoga ribarstva koja obuhvaća vađenje i preradbu koralja. Više od 3000 godina obavljalo se drvenom napravom zvanom inženj, a od 1923. koralje vade ronioci (→ ronjenje; sv. 1), prvo iz dubine do 50 m, a poslije i do 100 m. Dubrovčani su prvi u Hrvatskoj počeli vaditi koralje u XIV. st. na području Dubrovnika i Trpnja te Koločepa i Lastova, a prvi poznati koraljar bio je Dubrovčanin Franciscus de Archoa. Od sredine XVIII. st. Dubrovčani su počeli gubiti primat u koraljarstvu, a početkom XIX. st. preuzeli su ga zlarinski i ostali koraljari šibenskoga kraja (sa Žirja, Prvića i Vrgade te iz Rogoznice). Za najvećega zlarinskoga koraljarskog uspona (1838–47) izvađena je najveća količina koralja (1840. približno 1500 kg). Početkom XX. st. vadilo se 240 kg koralja na godinu, a 1953. izvađeno je 1050 kg. Danas je jadranski crveni koralj (Corallium rubrum), koji živi na dubini od 30 do 200 m i prostire se od kvarnerskih otoka do Boke kotorske, ugrožena vrsta. Kako bi ga se zaštitilo, dopušteno je vađenje najviše 200 kg na godinu.

Spužvarstvo je grana morskoga ribarstva koja obuhvaća uzgoj, vađenje i preradbu spužava. Do sredine XIX. st. europsko tržište opskrbljivalo se spužvom izvađenom iz Sredozemnoga mora, a najkvalitetnije spužve dolazile su iz Jadranskoga mora (Euspongia officinalis var. adriatica). Prvi zapis o vađenju spužava na istočnojadranskoj obali potječe iz 1522., a spominje dvojicu ribara sa Zlarina. Od 1704. spominje se spužvarstvo koje se razvijalo i na Krapnju. Prve radionice za obradbu spužava osnovane su na Krapnju (1930), Žirju i Murteru (1956) te u Splitu (Riba, 1957). Najveće ubiranje spužava zabilježeno je 1957. Hvarski prirodoslovac → Grgur Bučić prvi je (pokusi provedeni 1867–72) razvio metodu umjetnog uzgoja spužava, no unatoč tomu, gospodarskog uzgoja spužava u nas nije bilo. Najveća staništa spužava nalaze se oko Brijunskih otoka, kvarnerskih otoka te oko Suska, Unija, Hvara, Brača i jugoistočnoga dijela Korčule. Sakupljanje spužava dopušteno je na cijelome ribolovnom području RH, no nove se povlastice za njihovo sakupljanje više ne izdaju. Prirodnu je spužvu danas u velikoj mjeri istisnula umjetna spužva, pa se krapanjski spužvari spominju kao jedini preostali spužvari na istočnoj obali Jadrana.















Školjkarstvo je grana morskoga ribarstva koja obuhvaća uzgoj i vađenje školjki. U Jadranskome moru obitava pedesetak vrsta školjaka, delikatesama ih se smatra desetak, a dvije su posebno gospodarski važne – kamenica (Ostrea edulis) i dagnja (Mytilus galloprovincialis). Najstarija nalazišta ljuštura dagnji i kamenica u Hrvatskoj otkrivena su na Hvaru (Grapčeva špilja) i nedaleko od Šibenika (Danilo i Bitinje). Kasniji ostatci su iz rimskoga razdoblja na lokacijama nekadašnjih rimskih naselja Narone i Diluntuma. Prvi pisani izvori o izlovu školjkaša u Malostonskome zaljevu potječu iz 1573., a prvi izvori o uzgoju školjkaša u Dubrovačkoj Republici datiraju se u XVII. st. Uzgoj školjkaša tijekom XVI. i XVII. st. kontrolirao se dodjelom koncesija i povlastica. Iako su se školjkaši uzgajali na tridesetak mjesta na istočnoj strani Jadranskoga mora, dugotrajnija proizvodnja svela se samo na uzgajališta u Limskome kanalu (od 1888), Novigradskome moru (od 1895) i Malostonskome kanalu. U Malostonskome kanalu se prije II. svj. rata proizvodilo 58 t školjkaša (53 t kamenica i 5 t dagnji) na godinu, a 1981. ondje je proizvedeno 93% ukupne jugoslavenske proizvodnje školjaka. Procjenjuje se da su 2014. ondje u kontroliranome uzgoju proizvedene 32 t kamenica i nešto više od 700 t dagnji.













Primjenjujući moderne sofisticirane metode ulova morskih organizama, u svjetskim je morima danas postignut maksimalan ulov (oko 82 milijuna t). Kako bi se zadovoljila potražnja za ribom i morskim organizmima, raste važnost i razvoj marikulture. U moru istočnoga Jadrana uzgoj ribe započeo je tek 1970-ih, a danas je u području marikulture vodeće poduzeće → Cromaris.













Slatkovodno ribarstvo

Slatkovodno ribarstvo podrazumijeva dva različita sustava ribolova: u vodama tekućicama i u vodama stajaćicama, a pri ribolovu u vodama tekućicama razlikuju se ribolov na nizinskim (ciprinidi) i visinskim (salmonidi) vodama. RH ima povoljne uvjete za razvoj slatkovodnoga ribarstva jer ima dugo vegetacijsko razdoblje, plodno tlo u ribnjacima, povoljnu temperaturu, dovoljnu količinu vode/padalina te dovoljan broj jezera i umjetno stvorenih akumulacija. Udio ribolova u otvorenim vodama u odnosu na ribolov u ribnjačarstvu (umjetni uzgoj) veoma je malen. Početkom 1970-ih iznosio je samo 5% ukupne količine ulovljene slatkovodne ribe u Hrvatskoj i do danas se stalno smanjuje. Obavlja se samo na Savi i Dunavu. Zakonodavstvo RH propisalo je broj povlastica za gospodarski ribolov (na Savi 10, na Dunavu 25). Godine 2004. u Savi je ulovljeno 6696 kg, a u Dunavu 38 820 kg ribe. Porastom standarda gospodarski ribolov postaje sve manje važan, a jača sportsko-rekreacijski ribolov. Tijekom 2004. sportski ribolovci ulovili su 567 t ribe, najviše babuške, šarana, deverike i amura u Dravi i Dunavu, odn. šarana, babuške i amura u Savi.







Slatkovodna akvakultura započela je u Hrvatskoj 1882. otvaranjem prvoga ribnjaka pastrve u Čabru. U Božjakovini je 1897. otvoren šaranski ribnjak, a početkom XX. st. nastali su ribnjaci u Našicama i Poljani, gdje su tijekom vremena razvijene svjetski poznate linije šarana.

Udruge

Prvo društvo koje je na području Hrvatske promoviralo ribarstvo bilo je Austrijsko društvo za ribarstvo i gojenje morskih riba (Società Austriaca di pesca e piscicultura marina), osnovano 1867., a zatim su osnovana mnoga ribarska društva, poput Hrvatskoga društva za gajenje lova i ribarstva (osnovano 1881. u Zagrebu, djeluje i danas), Društva za lov spužava i koralja (1874., Zlarin), Prvoga ribarskog društva novigradskoga (1878., Novigrad), Društva za lov spužava i koralja (1874., Zadar). Potkraj XIX. st. osnivale su se prve ribarske zadruge koje su svojim članovima nastojale pribaviti bolju ribarsku opremu i alate te brodske potrepštine. Radi poboljšanja konkurentnosti u ribarstvu, ribarske zadruge djeluju i danas, a od 2014. objedinjene su pod vodstvom strukovnoga Saveza ribarskih zadruga u Poreču. Klaster Marikultura osnovan je 2008. u Splitu, a njegov se rad odvija putem triju grupacija: uzgajivača tune, bijele ribe i školjaka. Okuplja osamdesetak pravnih subjekata (više od 800 zaposlenih) i godišnje ostvaruje više od 90% ukupne proizvodnje hrvatske marikulture.

Školstvo i znanost

Na području Hrvatske dugo nisu postojale ribarske škole niti su se održavali tečajevi pa su se ribolovna znanja prenosila s oca na sina. Prva ustanova koja je provodila dvogodišnju poduku iz ribarstva bio je Poljodjelski zavod, otvoren 1887. u Gružu kraj Dubrovnika. U Komiži na Visu austrijska pomorska uprava otvorila je 1897. tečaj pomorskoga ribarstva za pučke učitelje, koji je trajao 20 dana, a vodio ga je ribarski nadzornik → Petar Lorini. Prva nacionalna institucija koja se bavila istraživanjem slatkovodnoga ribarstva bio je Institut za slatkovodno ribarstvo NR Hrvatske (osnovan 1948; sljednik je Ihtiološke sekcije Hrvatskoga zoološkog društva osnovane 1909), koji je od 1961. posjedovao vlastiti pokusni ribnjak za eksperimentalni rad u Draganićima kraj Karlovca (350 ha). Nacionalna znanstvenoistraživačka institucija koja se bavi istraživanjem morskog ribarstva jest → Institut za oceanografiju i ribarstvo (sv. 4), osnovan 1930. u Splitu.













Začetke visokoškolske nastave iz područja slatkovodnog ribarstva predstavlja osnutak Šumarske akademije u Zagrebu 1898., u sastavu koje je djelovao Zoologički kabinet (od 1919. u sastavu Gospodarsko-šumarskog fakulteta). Kabinet je preteča današnjega Zavoda za ribarstvo, pčelarstvo, lovstvo i specijalnu zoologiju Agronomskog fakulteta koji danas organizira diplomski studij Ribarstvo i lovstvo te poslijediplomski specijalistički studij Ribarstvo. Kolegiji iz slatkovodnog ribarstva predaju se i na preddiplomskom studiju Zootehnika Fakulteta agrobiotehničkih znanosti Osijek.

Razvoj sustava školskih ustanova kojima je cilj obrazovanje u području morskoga ribarstva započeo je 1949. otvaranjem Ribarskoga tehnikuma u Zadru. Ondje je 1955. u okviru Industrijske škole otvoren Odjel za preradbu ribe, 1957. osnovana je Pomorska škola Zadar, od 1973. djelovala je kao Školski centar za pomorstvo i ribarstvo, od 1978. kao Centar odgoja i obrazovanja kadrova pomorstva i ribarstva, a od 1993. ponovno djeluje pod imenom Pomorska škola Zadar. Na Pomorskome fakultetu u Dubrovniku, studij u Splitu (u suradnji s Institutom za oceanografiju i ribarstvo u Splitu), od akademske godine 1991/92. djelovao je Odjel pomorsko-ribarske tehnologije, koji nakon nekoliko reorganizacija danas djeluje kao Sveučilišni odjel za studije mora na Pomorskome fakultetu u Splitu. Danas su na njemu organizirana po dva preddiplomska i diplomska sveučilišna studijska programa te jedan sveučilišni poslijediplomski (doktorski) studijski program usko vezani uz morsko ribarstvo. Na dubrovačkom sveučilištu postoji Odjel za akvakulturu (od akademske godine 2002/03) na kojem se izvode preddiplomski studij Akvakultura i diplomski studij Marikultura, a u suradnji sa Sveučilišnim studijskim centrom za studije mora Sveučilišta u Splitu djeluje poslijediplomski doktorski studij Primijenjene znanosti o moru. Kolegiji iz morskoga ribarstva predaju se i na diplomskom studiju Održivo upravljanje vodenim ekosustavima Odjela za ekologiju, agronomiju i akvakulturu Sveučilišta u Zadru, preddiplomskom studiju Znanost o moru Sveučilišta Juraj Dobrila u Puli te na dodiplomskom i poslijediplomskome studiju Prirodoslovno-matematičkoga fakulteta u Zagrebu.







Publicistika, znanstveni i stručni skupovi

Prvi časopis u Hrvatskoj koji se bavio problematikom ribarstva bio je Viestnik Prvoga obćega hrvatskoga družtva za gojenje lova i ribarstva (1892), a izlazio je u Križevcima i Zagrebu. U Zagrebu je 1923. počeo izlaziti časopis Ribarski vjesnik, glasilo Zagrebačkog ribarskog društva (danas Športski ribolov). U Splitu je od 1930. Oblasni odbor Jadranske straže izdavao godišnjak Ribarski kalendar. Ribarska književna zadruga iz Beograda 1938. pokrenula je Ribarstvo. Stručni list za unapređenje svih grana slatkovodnog ribarstva, koji je kao mjesečnik izlazio u Zagrebu, a od 1992. do danas izlazi pod naslovom → Croatian journal of fisheries. Časopis Morsko ribarstvo izlazio je u Zagrebu 1949–95.

Prva savezna konferencija o ribarstvu na inicijativu Savjeta za poljoprivredu i šumarstvo FNRJ održana je 1950. u Zadru. Tijekom druge polovice XX. st. održani su mnogi stručni i znanstveni skupovi s tematikom ribarstva, primjerice Međunarodni simpozij o slatkovodnom ribarstvu (Zagreb, 1964), Zasjedanje mediteranske komisije FAO (Split, 1967) i Ihtiološki simpoziji (u Zagrebu 1968). Od 2005. organizira se međunarodni gospodarsko-znanstveni skup o ribarstvu pod nazivom Riba Hrvatske – jedi što vrijedi koji se bavi analizom stanja u hrvatskom ribarstvu, promidžbom proizvoda hrvatskog ribarstva iz ulova, uzgoja i preradbe te znanstveno-tehnološkim novostima iz područja ribarstva.

ribolovni alati i tehnike, tehnička sredstva i načini njihove primjene pri lovu ribe i drugih vodenih životinja (rakova, glavonožaca, školjkaša i dr.) i vađenju ulova iz prirodna staništa. Uz ribolovne alate, u tehnička sredstva ubrajaju se i ribolovni uređaji, ribarski brodovi, hidrolokacijski te ostali pomoćni uređaji. Osnova su ribolova kao sastavnog dijela → ribarstva, u kojem danas u Hrvatskoj prednjači morsko pred slatkovodnim ribarstvom.







Razvoj ribolovnih alata i tehnika

Alati. Od pretpovijesnih vremena čovjek se služio ribolovnim alatima, a najstariji među njima su udice, harpuni i mreže. Udica je od starijega kamenog doba bila 3–4 cm dug zašiljeni komad kosti, s rupom za vezanje konopom. U mlađe kameno doba počele su se rabiti udice s protukukom koje su se izrađivale od kosti, kamena ili jelenjega roga. One su u brončano doba, kada se prvi put pojavila savijena metalna udica, već bile vrlo česte (njima su se služili i Iliri). Najstariji harpuni datiraju iz starijega kamenog doba, bili su izrađeni od kamena ili jelenjega roga, a imali su jednu do deset protukuka. Iz razdoblja starijega kamenog doba pronađeni su i dokazi uporabe ribarskih mreža (probušeno kamenje nalik utezima za mrežu, koštane igle i ostatci riba), no prvi ostatci mreža potječu tek iz mlađega kamenog doba. Prve mreže izrađivale su se od lana, veličine oka 5–45 cm, a imale su utege od probušena kamenja i plovke od probušena drva ili kore. Iz tog doba pronađene su i posebne igle za pletenje mreža. Ribarski alat u željezno doba obuhvaćao je ribarske čamce, zamke, sjekire, kuke, uzice, koplja, mreže, utege i plovke za mreže.







Tijekom vremena razvile su se mnogobrojne vrste mreža od kojih su do danas u najširu primjenu ušle mreže potegače i mreže stajačice. U srednjem su se vijeku izrađivale od lana ili konoplje, a rabile su se u malom obalnom ribolovu kojim se tada lovila mala plava riba (srdela, skuša, plavica, papalina, inćun, šnjur i iglica). Na istočnoj obali Jadranskoga mora (Istra, Hrvatsko primorje i zadarski arhipelag) tuna se tradicionalno lovila s pomoću stajaćih tunolovki s ljestvama promatračnicama, a poslije i s pomoću pokretnih mreža tunara i polandara.







Prva plovila za ribolov Jadranom bili su monoksili, ladve i copuli, brodice različitih veličina izdubene od jednoga komada drva namijenjene za najviše osam osoba. Srednjovjekovni statuti jadranskih komuna spominju još i cymbu (grčki monoksil), linter (rimski čamac), londrus, gondolu, barku i batel. Manje brodice namijenjene lovu ribe u uvalama i lagunama nisu se mijenjale sve do XIII. st., kada se zbog povećanog ribolova sitne plave ribe oko udaljenijih otoka i na otvorenu moru javila potreba za izgradnjom većih ribarskih plovila. Stoga se od XV. st. u Istri i Primorju javljaju → bragoc (sv. 1), batel i batelina, → batana (sv. 1), top i sandul, u Dalmaciji → leut (sv. 1), → gajeta (sv. 1), → guc (sv. 1) i copul, a u donjoj Neretvi i na njezinu ušću trupica. (→ čamac; sv. 1, → ribarski brod; sv. 1)





















Tehnike. Vrlo rano opaženo je da ribe iz dubina privlači svjetlost pa su ribari na pramac čamca postavljali luč (svjetlost) od zapaljene borovine, klekovine ili smrekovine. Svjetlo koje se rabilo pri lovu male plave ribe prvi se put u pisanim izvorima spominje 1272. u Statutu grada Dubrovnika. Ribolovnu flotu tog doba činila su barem tri plovila: leut, svjećarica i barčica. Jedna od prvih ribolovnih tehnika bilo je plašenje ribe. Spominju je povijesni izvori iz XIII. st. opisujući ribolov u Prokljanskom jezeru. Srednjovjekovni statuti istočnojadranskih komuna spominju razne druge ribolovne tehnike, no najčešće je to bio ribolov s pomoću mreža stajačica i potegača. Statut grada Dubrovnika (1272) spominje gripe, tratre i retibus, Brački statut (1305) tratre, Statut lige kotara Ninskog (1307) vrše, mriže, parangale i jažve, Kotarski i Labinski statut mrežu potegaču sagenu (XIV. st.), Vrbnički (Krčki) statut (1388) tratre i mriže te propisuje da se bez dozvole rektora grada u gradskoj luci ne smije loviti mrežom in modo di gripum (grip je najstarija vrsta mreže potegače), a Poljički statut (1440) spominje zatoč (za zatvaranje ribe u plićaku). Početkom XVII. st. doneseni su propisi kojima se ograničavao ili zabranjivao ribolov plašenjem (ludrom, zagonicom i fružatom).

Zapuštanje ribarstva za prve (1797–1805) i druge (1814–1918) austrijske uprave u Dalmaciji djelomično je bilo rezultat i skupoga ribolovnog alata i brodova, koje uglavnom sezonski ribari u to doba nisu mogli lako pribaviti. Veći pomak napravljen je za kratkotrajnoga francuskog interregnuma nad tzv. Ilirskim pokrajinama kada je donesen Pravilnik o ribolovu, poslije poznat pod nazivom Dandolov dekret o ribolovu (1808). Njime su propisani načini obavljanja ljetnog i zimskog ribolova, regulirani alati, metode i sredstva ribolova te određene kazne za prekršitelje. Dandolov dekret o ribolovu primjenjivale su poslije i druga austrijska uprava nad Dalmacijom i Jugoslavija.













U XIX. st. se najpoželjnijom tehnikom lova male plave ribe smatrao ribolov mrežom potegačom i mrežom stajačicom. Početkom XX. st. javile su se i prve povlačne mreže koće, koje su u početku vukla dva broda, a poslije jedan brod s pomoću širilice. Potkraj XIX. i početkom XX. st. znatno je porastao broj ribarskih brodica s mrežama. Za ribolov je potkraj XIX. st. bilo registrirano 3500 plovila na jedra i vesla, a 1911. njihov broj porastao je na 5520 brodova i čamaca te 1840 mreža potegača i 82 100 mreža stajačica, od čega je za lov sitne plave ribe bilo 520 mreža potegača i 13 700 mreža stajačica, a za lov pridnenih vrsta 1320 mreža potegača i 68 400 mreža stajačica. Početkom XX. st. započeo je proces motorizacije ribarskih plovila koji je trajao do kraja II. svj. rata. Pretpostavlja se da je tijekom rata oštećeno ili uništeno oko 40% ribarskih plovila, uglavnom većih, pa je odmah nakon rata počela žurna obnova ribarske flote. Do 1960. izgrađeno je 200 motornih brodova različitih tipova i namjene, nakon čega je ponovno došlo do stagnacije u njihovoj proizvodnji. Tijekom 1970-ih za ribolov su najviše služili brodovi plivaričari.













Posebne grane morskoga → ribarstva (koraljarstvo, → spužvarstvo i → školjkarstvo)koristile su se sebi prilagođenim ribarskim alatima i metodama lova. Koralji su se nekoć vadili drvenom napravom, zvanom inženj, kojom se strugalo dno. Danas je u Hrvatskoj dopušteno vađenje koralja na dubini većoj od 50 m, ručno, uporabom ronilačkih aparata i priručne opreme ili bez njih, te uz pomoć dviju sjekirica za otkidanje koralja. Prvi lovci spužava bili su ronioci koji su se spuštali do dubine od 30 m s pomoću utega, disali su zrak zarobljen ispod posude tini i poslije su slobodno izranjali na površinu (ronilačka odijela primjenjuju se od 1893). Spužve su brali s pomoću ostiju do 16 m dubine. Danas se izlov spužava može obavljati ručno ili uz pomoć priručne opreme kojom se spužve otkidaju s podloge, a spužvar se slobodno kreće u ronilačkom odijelu (→ ronjenje; sv. 1). Školjke se prema Pravilniku o obavljanju gospodarskog ribolova na moru iz 2000. smiju loviti samo povlačnim alatima ramponom i kunjkarom.













Doprinosi domaćih izumitelja

Razvoju ribolovnih sredstava pridonijeli su i mnogi domaći izumitelji te izumitelji koji su djelovali na prostoru današnje Hrvatske. Neki od njih bili su → Josip Ressel (sv. 1) (1827. patentirao brodski propeler), → Ivan Dellaitti (1898. izradio uređaj za proizvodnju acetilenskoga plina i acetilensku svjetiljku), Jakov Kuljiš (1903. u SAD-u patentirao acetilensku svjetiljku za noćni ribolov), → Petar Dragić (početkom XX. st. konstruirao tuneru, veliku mrežu plivaricu), Ivan i Josip → Skomerža (od 1908. pri ribolovu koriste se ribarskim motornim brodom), → Petar Lorini (1908. izvodio pokuse s mrežom plivaricom), → Martin Bogdanović (prvi rabi zdrobljeni led za konzervaciju ribe), John Resich (izumio, no propustio patentirati spray sistem kojim se dosoljenom morskom vodom snizilo ledište ribe, što je olakšavalo rukovanje i iskrcaj zamrznute ribe), Ante Domančić (prvi se 1929. na hrvatskoj obali Jadranskoga mora koristio suvremenom plivaricom za ljetni ribolov na sitnu plavu ribu), → Mario Puratić (1954. patentirao Power Block, mehanički koloturnik za brzo i lako izvlačenje mreža iz mora), Ante Nižetić (1956. u Selcu izradio prvu mrežu plivaricu od sintetskoga materijala).





















Ribolovni alati i tehnike danas

S obzirom na način lova, ribolovni alati koji se danas rabe u morskom ribarstvu razvrstavaju se na: probodne (osti, harpun, rašlje, grablje, kliješta), udičarske (povrazi, parangali), klopkaste (otkrivene klopke, pokrivene klopke, klopke skloništa, mehaničke klopke), procjedne (ručne i stajaće procjedne mreže), povlačne (dredža, koća s gredom, koća sa širilicom, povlačne mreže/koće), potegače (pridnene i lebdeće potegače), okružujuće (plivarice), nadizne (nadizne mreže s okvirom i štapovima, nadizne mreže tepisi), poklopne (poklopni koševi, jastožnjak, bacajuće mreže), zaglavljujuće (jednostruke stajaće mreže, jednostruke lebdeće ili plovuće mreže), zaplećuće (dvostruke i trostruke zaplećuće mreže), zaglavljujućo-zaplećuće (salpara, četveropodna jednostruko-trostruka mreža), zagrađujuće (ciplara, prigrada), ribolovne strojeve (ribolovni usisači, mehaničke dredže). Ribarski brodovi grade se od drva, čelika i plastike, motorizirani su i uglavnom (ovisno o veličini) prilagođeni vrsti lova kojoj su namijenjeni.













Zakonodavstvo RH danas propisuje vrste ribolovnih alata i opreme koji se mogu upisati u povlasticu za gospodarski ribolov i kojima je dopušten gospodarski ribolov u ribolovnom moru RH. U Hrvatskoj se 2017. rabilo 926 povlačnih mreža (koća), 758 okružujućih mreža (plivarice), 663 potegače i 6073 jednostruke i trostruke mreže stajačice, te 323 broda (ukupne tonaže 28 350 t).

Ribolovni alati i tehnike u slatkovodnome ribarstvu RH definirani su zakonima i pravilnicima o gospodarskom i sportskom ribarstvu, koji određuju namjenu, vrstu i količinu opreme te zabranjene metode ribolova. U gospodarskome ribolovu dopušteni ribolovni alati su: mreže (plivarice, dubinske–bolond, samolovke–meraže, sačmarice, setke-kece), vrše (vrška, senker) i bućkalo, a zabranjene metode ribolova su: lov ribe izravno rukom, povlačenjem i kvačenjem udicom s vanjske strane ribljeg tijela, lov ribe podvodnom puškom, ostima, harpunom, eksplozivnim i kemijskim sredstvima. Korištenje električnom energijom u ribolovu dopušteno je samo u iznimnim situacijama, npr. u svrhu znanstvenoistraživačkoga rada (izlov ribe u ogledne svrhe), za sprečavanje ulaska ribe u vodograđevinske objekte (hidroelektrane i vodovod) ili za sprečavanje ulaska divlje ribe u ribnjake. U sportskome ribolovu dopušteni su: ribolov s pomoću najviše tri ribolovna štapa s jednom, najviše dvije udice, jednokuka, dvokuka i trokuka udica, kontrakuka, bućkalo, ribolovna uzica, umjetne mušice i varalice.















Ribarska se plovila u slatkovodnome ribarstvu prema namjeni dijele na plovila za neposredan ribolov (čun, čiklja, alovski, laptaški, tanjarski i ribnjački čamac, korab), pomoćna ribarska plovila, plovila za transport žive ribe i plovila za čuvanje i skladištenje ribe. Ribarski alati i tehnike koji se rabe pri ulovu ribe u ribnjacima najvećim se dijelom svode na mreže: terenske, kanalske, sačmarice, tartov, zimovničke, mreže za probne ribolove i mreže za lov mlađi.

Proizvodnja ribolovnih alata u Hrvatskoj

Proizvodnja ribolovnih alata i pribora u Hrvatskoj je do XIX. st. bila uglavnom obrtnička. Tek potkraj XIX. st. osnovana su prva domaća industrijska poduzeća, Industrijska zajednica u Omišu, pri kojoj su djelovale tvornice užadi i mreža, te nekoliko tvornica konopa koje su djelovale u Korčuli, Splitu, Makarskoj, Šibeniku i Preku kraj Zadra. Godine 1764. u Rijeci je Talijan Nicolò Crespi osnovao → riječku tvornicu konopa. U početku proizvodnje najvažniji proizvod bio je konop za brodove, tijekom vremena proizvodni se asortiman proširio i na raznu užad, konope (kudjeljni, katranirani, manila, sisal i kokosov), užarsku galanteriju, upletene konce i bragaste mreže. Početkom XX. st. izrađivala je konope za austrougarsku flotu u Puli, riječku Tvornicu torpeda i Brodogradilište 3. maj. Godine 1988. cjelokupna proizvodnja preseljena je na Škurinje, a 1999. tvornica je zatvorena. Poduzeće za proizvodnju mreža, ribarskih potrepština i konopa S. A. P. R. I. osnovali su talijanski vlasnici 1927. u Zadru (Voštarnica). Pogon od 20 strojeva na kojima je radilo 90 radnika bio je tijekom II. svj. rata gotovo potpuno uništen. Nakon rata obnovljen je i djelovao je pod nazivom Tekstilni kombinat Boris Kidrič. Iz njega je 1958. izdvojen kudjeljni sektor koji je od tada djelovao pod nazivom Otočanka, a danas djeluje kao Tvornica konopa i veziva d. o. o. Proizvodni asortiman čini oko 200 proizvoda specijaliziranih za ribarstvo, nautiku, poljoprivredu, mesnu industriju, šumarstvo, pakiranje i naftnu industriju. Iz zadarskog kombinata izdvojio se 1962. i pogon za proizvodnju ribarskoga konca i mreža koji je proizvodnju preselio u Biograd na Moru, a od 1963. djelovao je pod nazivom Tvornica mreža Danilo Štampalija. Tvornica je proizvodila sve ribarske mreže (jednostruke, dvostruke i bez čvorova), mreže za građevinarstvo i sport, mreže za poljoprivredu, sintetski konac, monofilament za udičarenje, mrežastu ambalažu izrađenu od folije i monofila, mrežasti pleteni sintetički materijal, zaštitne građevinske mreže, pletene rukavice i sintetičke folije. Imala je dva OOUR-a: Metalopreradu i Mrežaru, oba u Biogradu na Moru. Danas posluje pod nazivom Tvornica mreža i ambalaže d. o. o., a proizvodi ribarske mreže (za ribarstvo, akvakulturu, sport i zaštitu te ribarski konac) i ambalažne proizvode za pakiranje u poljoprivredi (mrežaste vreće za pakiranje u poljoprivredi, mrežasta tkanina za sjenu i zaštitu, vezivne trake za poljoprivredu i termoskupljajuću foliju). Oko 60% svoje proizvodnje izvozi, uglavnom u Njemačku, Italiju i Sloveniju. Jadranka, tvornica tekstila i užarije, osnovana u Šibeniku početkom 1940-ih kao Tvornica tekstila Braća Antić, proizvodila je, među ostalim, platna za jedra, konope promjera do 40 mm i ribarske uzice. Obitelj Sorić osnovala je 1961. u Velom Ižu poduzeće za proizvodnju ribarskih alata Ižanku. Početkom 1980-ih zapošljavalo je 15 radnika na motanju udica i izradbi raznih ribolovnih alata. Proizvodni asortiman razvijen u prvih 20 godina poslovanja uglavnom je ostao nepromijenjen, a sastoji se od proizvodnje samica, panula, parangala, motovila, najlona, udica, plovaka, olova, varalica, podmetača (sakova) za ribe i školjke, igala za krpanje mreža i dr. Danas svojim proizvodima opskrbljuje cijelo područje istočne jadranske obale od Istre do Konavala, a sjedište mu je u Zadru.













pčelarstvo, poljoprivredna djelatnost, grana stočarstva, koja obuhvaća uzgoj pčela za biološku reprodukciju (matica i rojeva), proizvodnju pčelinjih proizvoda (meda, voska, propolisa, cvjetnoga praha, matične mliječi i pčelinjeg otrova) te oprašivanje bilja. U širem smislu pčelarstvo obuhvaća i preradbu pčelinjih proizvoda, proizvodnju ljekovitih i kozmetičkih pripravaka, proizvodnju vina i rakije od meda te proizvodnju medenjaka i paprenjaka.

Prvo pčelarstvo uključivalo je sakupljanje rojeva koje se u početku spremalo u šuplje panjeve, a potom u košnice izdubene u drvetu. Poslije su se košnice izrađivale od šiblja i oblagale blatom ili kravljom balegom (tzv. blatare), a potom su se plele od ražene slame (tzv. pletare). U kontinentalnim dijelovima Hrvatske rabile su se i košnice izrađene od dasaka, a u primorskim i otočnim dijelovima one izrađene od kamenih ploča. Znanje o pčelarenju je stoljećima bilo vrlo oskudno pa se nije razvijala ni tehnologija pčelarenja. Početkom XIX. st. izumljeni su košnica s pokretnim saćem na okvirima, kalup za izradbu osnove saća (satna osnova) i vrcaljka za med. Danas se najviše rabe dva tipa košnica: lisnjače (kompaktne, otvaraju se sa stražnje strane, vodoravnom matičnom rešetkom podijeljene na dva dijela; u nas je najčešći tip Alberti-Žnidaršić) i nastavljače (otvaraju se odozgo, nastavci se nastavljaju jadan na drugoga; najčešći tipovi su Langstroth-Rootova i Dadant-Blatova). Kako se med uglavnom rabio kao zaslađivač, dugo je bio među najtraženijim trgovačkim proizvodima, no u drugoj polovici XIX. st. iz uporabe ga je uvelike istisnuo šećer. Osim meda, rano je počela i uporaba voska, koji se dobivao zagrijavanjem voštine nakon odvajanja meda, za izradbu svijeća voštanica. Kasnije mu se primjena proširila i na podmazivanje pređe pri tkanju na tkalačkome stanu, brtvljenje bačava u podrumarstvu te pri cijepljenju voćki u voćarstvu.







Pčelarstvo u Hrvatskoj

Kvalitetu meda sa Šolte isticali su već Rimljani. Pčele i košnice spominju se od XII. st. u odredbama gradskih statuta i u sudskim spisima. Afirmaciji pčelarstva je najviše pridonijela Marija Terezija Patentom o pčelarstvu (1775), kojim je pčelare oslobodila poreza i daća te im dopustila slobodno kretanje i smještanje pčela na bilo koje područje. Dužnost učitelja pčelarstva u Varaždinskoj, Zagrebačkoj i Križevačkoj županiji u to je doba (1770–75) obavljao Anton Gruber iz Varaždina. Tijekom XIX. st. tehnološke su inovacije u pčelarstvu postupno stizale i u naše krajeve pa su se počeli rabiti pokretni okviri za saće i satne osnove, a med se više nije dobivao gnječenjem saća, već centrifugalnom vrcaljkom. Umjesto u pletare pčele su se smještale u okvirne košnice, sanduke s pokretnim okvirima. U drugoj polovici XIX. st. pojavila se i pčelarska literatura: Kratki nauk o gojenju pčelah (1859) Franje Klaića, Nauk o pčelarstvu (1861) Franje Horvata i Pčelarstvo (1877) Milana Kučenjaka. Nakon što je školskim zakonom iz 1861. vlada u školama propisala postojanje školskoga vrta i pčelinjaka počeli su se rabiti udžbenici Pčelarstvo za opću i školsku porabu (1879) književnika Josipa Eugena Tomića te Školski vrt u selu (1883) Davorina Trstenjaka. Pčelarstvo se populariziralo na gospodarskim izložbama u Zagrebu, pa su na izložbi 1891. prikazane košnice s pčelama, pčelinji proizvodi i pčelarska literatura.

Tijekom XIX. i XX. st. u Hrvatskoj su osnovane mnoge pčelarske zadruge (na Šolti 1874., u Splitu 1920., Petrinji 1926), a 1879. u Osijeku je osnovano prvo pčelarsko društvo (poslije i u Valpovu, Vinkovcima). U Zagrebu je 1896. osnovano Hrvatsko pčelarsko društvo, a 1919. Centralno pčelarsko društvo. U Osijeku je 1881. počeo izlaziti časopis Slavonska pčela (od 1884. Hrvatska pčela), koji izlazi i danas. O pčelarstvu su tradicionalno poučavali učitelji, koji su često o njemu i pisali, poput Kvirina Broza, Pavla Wittmanna, Ive Antoniolija. Potkraj XIX. i početkom XX. st. u području pčelarstva posebno su se istaknuli osnivač osječkoga pčelarskog društva, urednik Hrvatske pčele te pisac i predavač pčelarske tematike Bogdan Penjić (1852–1918) i Riječanin Milutin Barač (1849–1938), izumitelj košnice koja je po njemu nazvana baračevka, a rabila se u školama. Razvoju pčelarstva znatno su pridonijeli akademik Ivo Tomašec (1904–1981), koji je istraživao patologiju pčela, i Đuro Sulimanović (1943–2005), profesor na Veterinarskome fakultetu u Zagrebu, koji je objavio mnoga djela, stručne i znanstvene radove iz pčelarstva, a s iskusnim pčelarom i piscem desetak pčelarskih knjiga Josipom Belčićem suautor je Zlatne knjige pčelarstva (1982).







Pčelarska djelatnost u RH je znatno napredovala nakon 1991., kada je uvelike zakonski regulirana, počele su se davati potpore za proizvodnju meda (od 1998), držanje pčela (od 1999) te za uzgoj valjanih selekcioniranih matica. Vlada je 1997. donijela Program gojidbenog stvaranja pčela u RH. Nakon 2000. objavljeni su pravilnici kojima se regulira kakvoća meda. Udruga uzgajivača selekcioniranih matica pčela Hrvatske donijela je 2005. Uzgojni program sive pčele. U Gudovcu kraj Bjelovara i u Splitu održavaju se međunarodni pčelarski sajmovi s prodajnim izložbama pčelarske opreme, pribora i literature te stručnim predavanjima. Susreti pčelara, s predavanjima i prodajnim izložbama, održavaju se u Pazinu i Vinkovcima. Svake se godine u županijama priređuju regionalna ocjenjivanja meda, a nacionalno ocjenjivanje meda održava se u Osijeku. U Hrvatskoj su 2018. bila 7283 pčelara s 372 000 pčelinjih zajednica. Prosječan je godišnji prinos po košnici bio 20 kg meda (2018. proizvedeno je ukupno 7440 t meda). Nešto manje od trećine pčelara amateri su i hobisti, nešto više od dvije trećine ih se bavi pčelarenjem kao dopunskim zanimanjem, a profesionalnih je pčelara samo 1%. Obiteljska pčelarska gospodarstva ponajviše proizvode med i vosak, nešto manje propolis, a rjeđe pčelinji prah. Jedini proizvođač pčelinjeg otrova je Ivan Curiš iz Konjščine. Registrirano je sedamdesetak pčelara koji uzgajaju pčelinje matice (najviše u Bjelovarskoj, Krapinsko-zagorskoj, Sisačko-moslavačkoj i Osječko-baranjskoj županiji).







Kolegij Pčelarstvo izvodi se na preddiplomskom sveučilišnom studiju na Odjelu za ekologiju, agronomiju i akvakulturu → Sveučilišta u Zadru (sv. 1), na → Agronomskom fakultetu u Zagrebu i na → Veleučilištu u Slavonskom Brodu (sv. 1).

nanotehnologija, osmišljavanje, priprava, karakterizacija i primjena materijala, naprava i sustava koji su funkcionalno organizirani na nanorazini (u području veličina 1 do 100 nm), a odlikuju se fenomenima i svojstvima koji se javljaju samo pri tim dimenzijama; kadšto nanotehnika. Obuhvaća istraživanje i razvoj na atomskoj, molekulskoj ili makromolekulskoj razini radi razumijevanja novih fenomena, kreiranje i uporabu struktura, naprava i sustava koji imaju nova svojstva i funkcije, mjerenje, modeliranje, manipulaciju na razini atoma, itd. U posljednje je doba predmetom velikog interesa znanosti i gospodarstva, a mnogi je smatraju prekretnicom koja će u suradnji s drugim tehnologijama (osobito s biotehnologijom i informatičkim tehnologijama) donijeti sveobuhvatne promjene u industrijskoj proizvodnji, tehnologiji materijala, energetici, medicini, zaštiti okoliša i drugim područjima ljudskog djelovanja.

Svojstva nanomaterijala

Nanomaterijali pokazuju različita svojstva u odnosu na makromaterijale, što im omogućuje različite nove primjene. Različito može biti jedno ili više svojstava, pojedine čestice mogu imati višestruku funkcionalnost, a ponekad se svojstva mogu precizno regulirati veličinom. Nekoliko je najvažnijih uzroka promjene svojstava materijala na nanorazini. Nanočestice imaju znatno veći omjer površine i volumena u odnosu na makromaterijale, dok je u nanostrukturiranim materijalima gustoća granica zrna znatno učestalija nego u makromaterijalima. Elektronska struktura nanomaterijala različita je u odnosu na makromaterijale. Gravitacijske sile su manje važne, a prevladavaju elektromagnetske sile. Na nanorazini javlja se nasumično gibanje čestica, a brzine i frekvencije veće su nego na makrorazini. Struktura nanomaterijala može se razlikovati od strukture makromaterijala. Umjesto klasičnoga mehaničkog modela pri opisu fenomena vezanih uz nanočestice rabi se kvantnomehanički model.

Primjena

Proizvodi koji u sebi imaju elemente nanotehnologije ili su uz nju usko vezani mogu se razvrstati na nanomaterijale, industrijske proizvode, biomedicinske proizvode, elektroniku, proizvode za zaštitu okoliša i robu široke potrošnje. Među nanomaterijalima ističu se fulereni, kvantne točke, dendrimeri, nanogline, nanoporozni materijali, aerogelovi, itd. U medicini se nanotehnologija, odn. nanomaterijali rabe u dijagnostici (npr. kvantne točke za označavanje stanica, magnetske nanočestice za kontraste, biosenzori), liječenju (pametni lijekovi i nosači lijekova za rak, sustavi za ciljano i vremenski kontrolirano doziranje lijekova, antibakterijska sredstva) i inženjerstvu tkiva (predlošci koji podupiru i usmjeravaju rast stanica, tanki filmovi bioaktivnih materijala na implantatima). U području elektronike nanotehnologija je omogućila veću integraciju mikroprocesora, odn. njihove veće brzine i manju potrošnju energije, veću gustoću pohrane informacija na magnetskim medijima te unaprijedila tehnologije prikaza slike. Nanotehnologija je ponudila i nova rješenja u području proizvodnje, pohrane i uštede energije, prijenosa podataka, izradbe senzora, aktuatora i sl. U području zaštite okoliša nanotehnologija je pridonijela učinkovitijem uklanjanju zagađivala u zraku i vodi. Na tržištu je i velik broj proizvoda široke potrošnje s elementima nanotehnologije.







Povijest

Začetci nanotehnologije javljali su se još u XIX. st. Godine 1857. Michael Faraday pripravio je i prikazao Kraljevskom društvu u Londonu uzorke koloidnog zlata. Potkraj 1920-ih Irving Langmuir i Katharine Burr Blodgett pripravili su monosloj (film debljine svega jednu molekulu). Ernst Ruska konstruirao je 1931. transmisijski elektronski mikroskop (TEM), a Max Knoll 1935. pretražni elektronski mikroskop (SEM). Richard Phillips Feynman održao je 1959. glasovito izlaganje Mnogo je mjesta na dnu! (Thereʼs Plenty of Room at the Bottom!) u kojem je predvidio pojavu nanotehnologije, kontrolu materijala na razini atoma i molekula te dao viziju mogućnosti znanosti i tehnologije na nanorazini (pohrana informacija na nanoljestvici, elektronski mikroskopi visoke rezolucije, manipulacija atomima, samoorganizacija, mali strojevi koji izrađuju još manje strojeve, itd.). Naziv nanotehnologija skovao je 1974. Norio Taniguchi. Gerd Binnig i Heinrich Rohrer konstruirali su 1981. pretražni tunelirajući mikroskop (STM). Početkom 1980-ih Aleksej Ivanovič Ekimov pripravio je prve kvantne točke u staklenoj matrici, a ubrzo zatim Louis Eugene Brus i u koloidnoj otopini. Richard Errett Smalley, Robert Floyd Curl i Harold Walter Kroto 1985. priredili su C60 fuleren (buckminsterfullerene). Godine 1986. G. Binnig, Calvin Forrest Quate i Christoph Gerber konstruirali su mikroskop atomskih sila (AFM), a Eric Kim Drexler objavio je jednu od prvih knjiga o nanotehnologiji Strojevi za stvaranje (Engines of Creation); u njoj se opisuje sastavljač (engl. assembler), univerzalni stroj nanoveličine koji je sposoban načiniti nanostrukturirani materijal, stroj istovjetan sebi te drugi stroj. Otkriće kvantnomehaničkoga fenomena gigantskog magnetootpora Alberta Ferta i Petera Grünberga 1988. omogućilo je mnogostruko povećanje gustoće zapisa na tvrdim diskovima. Donald Mark Eigler je 1989. demonstrirao mogućnost precizne manipulacije pojedinačnim atomima pri izgradnji malih struktura. Sumio Iijima otkrio je 1991. ugljikove nanocjevčice, a 2004. Andrej Konstantinovič Gejm i Konstantin Sergejevič Novosjolov izolirali su grafen.

Nanotehnologija u hrvatskom visokom školstvu i znanosti

U Hrvatskoj se na sveučilišnoj razini na više fakulteta poučava o nanotehnologiji, nanomaterijalima, nanomedicini i specifičnim primjenama nanotehnologije. Prvi kolegij u tom području bio je Uvod u nanotehnologiju na → Fakultetu kemijskog inženjerstva i tehnologije (2005), a istoimeni udžbenik objavljen je 2017 (S. Kurajica, S. Lučić Blagojević). Također, postoji više fakulteta i znanstvenih instituta na kojima se provode znanstvena istraživanja vezana uz nanotehnologiju.







genetički modificirani organizmi (GMO, GM organizmi), organizmi u koje je unesen genetički materijal uporabom metoda → genetičkog inženjerstva (tehnologije rekombinantne DNA).

Genetičko inženjerstvo kao razmjerno mlada disciplina počelo se razvijati 1970-ih, a podrazumijeva niz postupaka i tehnika koje omogućavaju izolaciju ili sintezu nasljednoga materijala (molekula DNA), njegovu analizu, modifikacije (preinake, izmjene) te ponovno uvođenje i ekspresiju u živoj stanici i organizmu. Zahvaljujući tomu, npr. GM bakterija Escherichia coli proizvodi ljudski inzulin, a poljoprivredne GM biljke jednostavnije su i jeftinije za uzgoj. Iako opasnosti od GM organizama za zdravlje čovjeka i okoliš nisu znanstveno dokazane, u svjetskoj su javnosti oko toga učestale burne rasprave i kontroverzije. Potaknute mogućim rizicima, posebice kad je riječ o narušavanju bioraznolikosti ekosustava, mnoge države su istraživanje, razvoj i primjenu GM organizama uredile pravnom legislativom, uz strog nadzor nadležnih institucija.

Genetička modifikacija u užem smislu podrazumijeva promjenu koja nastaje izravnim čovjekovim utjecajem, tj. u najužem smislu onu koja se uvodi metodama genetičkog inženjerstva. Za razliku od toga, genetička mutacija je spontana promjena koja se događa bez izravnoga čovjekova utjecaja, a od pretpovijesnih početaka poljoprivrede omogućuje selektivni uzgoj biljaka i životinja, tj. odabir i uzgoj samo onih jedinki koje imaju poželjan fenotip (npr. veličina ploda, visina stabljike, otpornost na herbicide). U XIX. st. počelo se primjenjivati križanje biljaka poželjnih svojstava uz primjenu kemijskih i fizičkih agensâ koji oštećuju DNA organizma (nasumična mutageneza), čime se drastično povećava učestalost pojave genetičkih promjena (mutacija) pa i vjerojatnost da će nastati biljka poželjnog fenotipa. Nasumična mutageneza primjenjuje se i na mikroorganizmima koji se rabe u klasičnim biotehnološkim procesima kao što je proizvodnja kruha, vina, piva uz pomoć kvasaca.







Svim metodama oplemenjivanja organizama (odabir jedinki poželjnih svojstava, križanje, nasumična mutageneza i genetičko inženjerstvo), pa tako i biljaka koje se rabe kao hrana i hrana za životinje, mijenja se (modificira) genetički materijal. Međutim, prema Zakonu o genetski modificiranim organizmima RH, samo se oni organizmi koji su oplemenjeni metodama genetičkog inženjerstva smatraju GM organizmima. Sve ostale metode (uključujući i nasumičnu mutagenezu) smatraju se klasičnim metodama oplemenjivanja.

Područja primjene

Genetičko inženjerstvo, tj. tehnologija rekombinantne DNA u konstrukciji GMO-a ima veliku primjenu u znanstvenim istraživanjima i biotehnologiji, uključujući proizvodnju naprednih lijekova i hrane. Potonje ponajprije obuhvaća GM biljke (soja, kukuruz, uljana repica, pamuk) te GM mikroorganizme kao proizvođače enzima i drugih spojeva koji se rabe u procesu proizvodnje hrane ili se dodaju u gotove proizvode. Na tržištu postoji samo jedna GM životinja namijenjena za ljudsku prehranu, a to je GM losos AquAdvantage američkog poduzeća AquaBounty Technologies, koji je 2016. dobio dozvolu za stavljanje na tržište u Kanadi, te 2019. u SAD-u. GM biljke počele su se uzgajati u komercijalne svrhe (preradba, hrana i hrana za životinje) 1996., a 2017. uzgajale su se na 189,8 milijuna hektara. Najčešća su svojstva GM biljaka otpornost na herbicide i otpornost na insekte. Preduvjet za stavljanje na tržište nove GM biljke jest da je ekvivalentna prirodnoj biljci iz koje je konstruirana, tj. da su te biljke prema svim parametrima identične, osim po onome svojstvu koje je uneseno genetičkim inženjerstvom. To zahtijeva skupe i dugotrajne analize, uključujući istraživanje potencijalne toksičnosti, alergenosti i antinutritivnosti pa je postupak stavljanja na tržište jedne nove GM sorte do sada u prosjeku trajao više od deset godina i koštao više od 100 milijuna dolara.

Najveći proizvođači GM usjeva u 2017. bili su SAD (75 milijuna hektara), Brazil (50,2 milijuna hektara), Kanada (13,1 milijun hektara) i Indija (11,4 milijuna hektara) a u EU-u se GM usjevi uzgajaju u Španjolskoj (oko 0,1 milijun hektara) i Portugalu (manje od 0,5 milijuna hektara). Godine 2017. GM usjevi su se uvozili i rabili za preradbu u 26 država EU-a.

GMO u Hrvatskoj

Prema hrvatskom zakonodavstvu, sjetva GM usjeva je destimulirana, dok je pod određenim uvjetima dopušten uvoz i stavljanje na tržište. Kako bi se zaštitila prava potrošača, zemlje EU-a, uključujući i RH, uvele su obvezno označavanje GM proizvoda koji sadržavaju više od 0,9% GMO-a (npr. u SAD-u takve obveze nema). Istodobno, danas u zemljama EU-a više od 90% hrane za životinje sadrži GM soju i GM kukuruz.

U RH je stroga legislativa o GM organizmima usklađena s europskim propisima, a u nadležnosti je Ministarstva zdravstva, uz potporu Ministarstva znanosti i obrazovanja. Pri Ministarstvu zdravstva ustrojeno je Vijeće za GMO, pod ingerencijom kojega su specijalizirani Odbor za ograničenu uporabu GMO-a i Odbor za uvođenje GMO-a u okoliš. Do 2019. je pri Hrvatskoj agenciji za hranu djelovao i Znanstveni odbor za hranu i hranu za životinje koja sadrži GMO. Od 2018. nacionalni referentni laboratorij za GMO je Odsjek za GMO i procjenu rizika Službe za zdravstvenu ekologiju Hrvatskoga zavoda za javno zdravstvo u Zagrebu. Sve institucije u RH koje rade s GM organizmima moraju biti upisane u upisnik koji vodi nadležno ministarstvo. U upisnik je do 2020. bilo upisano 19 institucija s ukupno 55 zatvorenih sustava (laboratorija, ustrojbenih jedinica).













rudarstvo, temeljna gospodarska djelatnost koja se bavi istraživanjem i eksploatacijom mineralnih sirovina (rudnog blaga) u čvrstom, tekućem ili plinovitom stanju. Sukladno hrvatskom Zakonu o rudarstvu rudarstvo obuhvaća i sanaciju (rekultivaciju) otkopanog prostora po završenoj eksploataciji te sladištenje ugljikovodika u podzemne strukture (→ naftno rudarstvo). U nekim zemljama u Europi rudarstvo ima širi obuhvat pa uključuje izradbu podzemnih prostorija (Njemačka, Mađarska, Slovenija), skladištenje otpada u geološke strukture (Nizozemska, Poljska, Mađarska) te zatvaranje rudarskih objekata i sanacija (Mađarska, Slovenija).

Prije eksploatacije, istraživanjem ležišta utvrđuju se količina i kakvoća mineralne sirovine kao i elementi zalijeganja rudnoga tijela (dubina na kojoj se nalazi rudno tijelo, moćnost, odn. debljina rudnoga tijela, kut pada rudnog tijela, smjer pružanja, odn. azimut rudnoga tijela, regularnost prostiranja rudnoga tijela) te uvjeti koji vladaju u ležištu (inženjersko-geološke značajke mineralne sirovine i pratećih naslaga u krovini i podini, hidrogeološke značajke u ležištu, strukturno-tektonske prilike u ležištu, plinonosnost i dr.) u svrhu određivanja rentabilnosti ležišta te odabira metode eksploatacije. Istraživanje se najčešće provodi istražnim bušotinama na jezgru (s površine terena ili iz podzemnih prostorija), izradbom rudarskih podzemnih prostorija te geofizičkim metodama.







Eksploatacija (dobivanje) mineralnih sirovina izvodi se najčešće površinskim ili podzemnim kopom (→ rudnik). Pri površinskoj eksploataciji, prije otkopavanja mineralne sirovine potrebno je ukloniti jalove naslage (otkrivku) iznad mineralne sirovine. Koeficijent otkrivke izražava odnos otkrivke i mineralne sirovine, jedan je od ključnih pokazatelja rentabilnosti eksploatacije te služi pri odlučivanju između odabira površinske ili podzemne metode eksploatacije.

Postupak eksploatacije na površinskom kopu sastoji se od nekoliko tehnoloških koraka koji se provode ciklično ili kontinuirano (istodobno), odn. od skidanja raslinja i otkrivke (jalovine), otkopavanja, utovara, transporta i oplemenjivanja mineralne sirovine te rekultivacije (sanacije) otkopanoga prostora. Ako je stijenska masa prečvrsta za izravno kopanje strojevima, prethodno se primjenjuje → miniranje. Podzemna eksploatacija obuhvaća procese otvaranja (povezivanje ležišta s površinom), razradbe (određivanje revira, otkopnih polja, horizonata), pripreme (radovi koji neposredno omogućuju otkopavanje), otkopavanja te transporta i izvoza. Alternativne su metode eksploatacije podzemno uplinjavanje ugljena, bušotinska eksploatacija, otapanje ruda metala i soli te bioizlučivanje metala iz rude primjenom mikroorganizama u svrhu izbjegavanja teškog, opasnog i skupog podzemnog rada. Glavne su ugroze pri jamskome radu prisutnost otrovnih i eksplozivnih plinova (posebice metana u ugljenim jamama), zatim gorski udari (urušavanja), požari i poplave. Potencijalne su ugroze na okoliš slijeganje terena iznad otkopanih prostora te utjecaj na → podzemne vode.







Krajnja faza iskorištavanja mineralnih sirovina jest njihovo oplemenjivanje, odn. preradba fizikalnim, fizikalno-kemijskim ili kemijskim postupcima radi dobivanja njihovih korisnih sastojaka.

Povijest rudarstva u svijetu

Od prapovijesti ljudi su se koristili kamenom, keramikom i metalima za izradbu oruđa i oružja. Prvi uporabljeni mineral bio je kremen, koji se mogao lomiti u komade s oštrim rubovima, te služiti za struganje i izradbu noževa i strelica. Upravo je čovjekovo traganje za kamenom povijesno označilo početak rudarstva, čemu svjedoče podzemne prostorije očuvane u Belgiji, Francuskoj, Njemačkoj i Engleskoj proizašle iz traganja za kremenom u kameno doba. Kao minerali rabili su se i crveni oker i bakreni mineral malahit. Tomu svjedoči i najstariji poznati rudnik Ngwenya Mine u državi Svazi u unutrašnjosti južne Afrike, gdje se iskapao hematit za dobivanje crvenog pigmenta koji se rabio u ceremonijalne svrhe i za bojenje tijela. Prvi korišteni samorodni metali bili su zlato, bakar i srebro, dok su poslije svoju primjenu našli željezo, olovo, cink i dr.

Egipćani su na Sinajskom poluotoku kopali bakar 3000. pr. Kr. Vadili su malahit te su poznati rudnici tirkiza i bakra. Najveći i najrašireniji bili su nubijski rudnici zlata. Jedan od najranijih dokaza dobivanja kamena iz kamenoloma jest izgradnja velikih piramida u Egiptu (2600. pr. Kr.), od kojih najveća, Keopsova, sadržava oko 2,3 milijuna precizno piljenih vapnenačkih i granitnih kamenih blokova mase čak 15 t. Smatra se da se vapnenac vadio iz područja uz Nil te prevozio na velike udaljenosti. U antičkoj Grčkoj poznati su rudnici srebra u Laurionu, mramora na Thasosu, rudnici zlata Aleksandra Velikoga na brdu Pangaion i u Trakiji. Egipatski zapisi o topljenju željezne rude datiraju iz 1300. pr. Kr.

Rudarstvo Rimljana, osim na kamen, bilo je usmjereno i na dobivanje metala i soli. Općenito, o važnosti soli kao mineralne sirovine tijekom povijesti svjedoči jedno od najstarijih ljudskih naselja u Europi, Hallstatt nedaleko od Salzburga, poznato po najstarijem rudniku soli, koja se ondje vadila od oko 5500. pr. Kr. Tamošnji prapovijesni stanovnici razvili su mnoge rudarske metode poput uporabe velikih količina vode, koja se dopremala akveduktima za uklanjanje otkrivke, pranje rude i pokretanje jednostavnih strojeva. U Španjolskoj su eksploatirali ležište zlata Las Medulas te ležišta srebra Cartagena, Linares, Plasenzuela i Anzuaga, a u Britaniji su vadili zlato, srebro, cink i olovo. Podzemno su otkopavali slijedeći s površine rudne žile te se koristili kotačima s vedricama za odvodnjavanje rudnika.

U ranome srednjem vijeku rudarstvo se temeljilo na vađenju bakra i željeza. Ugljen se počeo dobivati u IX. st. u Velikoj Britaniji. Tiskana su djela o rudarstvu poput De la pirotechnia (1540) Vannoccia Biringuccia (1480−1539) te De re metallica (1556) Georgiusa Agricole (1494−1555) koji je dokumentirao rudarsku djelatnost srednjega vijeka te omogućio jedini autoritativni spis o rudarstvu i metalurgiji toga doba.

Prekretnica u načinu dobivanja mineralnih sirovina bila je primjena crnoga baruta u Banskoj Štiovnici u Slovačkoj 1627., kada je prvi put uporabljen za miniranje. Tehnološki razvoj omogućio je učinkovitije i sigurnije dobivanje mineralnih sirovina. Izum → parnoga stroja (sv. 1) pridonio je razvoju rudničke mehanizacije i povećanju proizvodnje. Primijenjen je 1764. u rudniku ugljena u Engleskoj za pogon rudničke sisaljke i otklanjanje vode iz rudnika. Godine 1815. Humphry Davy (1778–1829) izumio je rudarsku svjetiljku koja je služila za rasvjetu u rudnicima ugljena, a preteča industrijske željeznice nastala je 1815. također u rudniku u Engleskoj. Baterijske električne svjetiljke počele su se rabiti u podzemnim kopovima 1930-ih i od tada su izvršena razna poboljšanja u intenzitetu svjetlosti, trajanju baterija i njihovoj masi.

Izum mehaničkih bušilica s pogonom na stlačeni zrak (pneumatski čekići) je znatno povećao sposobnost miniranja tvrdog kamena, a širenje primjene i razvoj bagera i utovarivača te mehanizacije i sustava za transport i izvoz u podzemnim kopovima revolucionirali su rudarsku proizvodnju (→ rudarski objekti i postrojenja). Sve to dovelo je do drastičnog povećanja proizvodnje mineralnih sirovina i nižih troškova konačnih proizvoda. Početak XXI. st. obilježava globalno rudarstvo multinacionalnih kompanija. Razmatraju se okolišni utjecaji rudarenja i raste potražnja za rijetkim zemljanim mineralima kao rezultat razvoja novih tehnologija.

Povijest rudarstva u Hrvatskoj

Početci eksploatacije čvrstih mineralnih sirovina u Hrvatskoj

Eksploatacija → kamena za potrebe graditeljstva datira u Hrvatskoj od predantičkoga doba, a u doba Rimljana se znatno razvila. Poznati su mnogi kamenolomi u Istri i Dalmaciji koji su pružali resurse za izgradnju mnogih gradova na istočnojadranskoj obali, ali i talijanskih gradova. Primjer toga su poznati kamenolomi u blizini Škripa i Splitske na Braču. Uporaba → kremenoga pijeska na prostoru RH također seže u antičko doba, kada su Rimljani iskorištavali istarska ležišta. Propašću Rimskoga Carstva zamrlo je rudarstvo na našim prostorima.







U XIII. st. u Ugarskoj i Hrvatskoj → sol je postala kraljevskim regalnim pravom. Prema zapisu iz 1392., krčki knezovi Frankapani dobivaju od kralja Sigismunda regal za istraživanje, dobivanje i preradbu zlata, srebra, bakra, željeza i drugih metala, a 1443. od Fridrika III. i pravo kovanja novca. Glavna su područja hrvatske rudarske djelatnosti srednjega vijeka bila Zrinska gora, Medvednica i Samoborsko gorje, s centrima u Trgovima, Gvozdanskom i Rudama kraj Samobora. To su mahom bili polimetalni rudnici, s olovom, srebrom i bakrom.







Eksploatacija metalnih ruda (→ metalurgija, → bakar, → željezo, → plemeniti metali), ugljena i boksita imala je veliku gospodarsku važnost i bila je pokretač razvoja pojedinih regija u Hrvatskoj. Bakar i željezna ruda otkopavali su se u Rudama kraj Samobora podzemno na istom lokalitetu. Bakar se otkopavao na nižim razinama u XVI. st. i u to je doba rudnik imao najveću eksploataciju bakra u Europi. Željezna ruda (siderit i hematit) otkopavala se zakratko u XIX. st., a pri rudniku je bila i topionica. Eksploataciju željezne rude pokrenuo je 1665. Petar Zrinski u Gorskom kotaru na lokalitetima Tršće i Sokol. Sredinom XIX. st. dovođenjem idrijskih rudara nakratko se eksploatirala i živa, ali su radovi obustavljeni zbog siromašne rude. Ruda olova i srebra eksploatirala se u XVI. st. u rudniku Zrinski na Medvednici. Na području Ivanca od XVIII. st. izvodila se eksploatacija cinkove i željezne rude, lignita, mrkog ugljena, pješčenjaka i vapnenca.







Značajna je i povijest istraživanja i eksploatacije → ugljena u Hrvatskoj, poglavito uz najvrjednija ležišta kamenog ugljena u Istri. Prvi dokumenti o koncesijama za eksploataciju potječu iz doba Mletačke Republike, kada su 1626. i 1659. bile izdane dvije dozvole za rad u tzv. rudnicima tvrde smole na području Labina i Krapna. Sredinom XVIII. st. ugljen se počeo razmatrati i kao gorivo za industriju pa početkom rada šećerane u Rijeci dolazi i do razvoja rudarenja u Istri. Nakon II. svj. rata u Hrvatskoj je djelovalo osam rudarskih poduzeća koja su se bavila uglavnom podzemnom eksploatacijom ugljena na području Istre, sjeverne Hrvatske i Dalmacije.

Na lokalitetu Minjera u dolini Mirne, jugozapadno od Buzeta, rudnici → boksita otkopavali su se u XVI. st. Otkopavao se piritni boksit za dobivanje sumporne kiseline, alauna ili stipse. Očuvano ih je desetak, zajedno s ostatcima pogona za tehnološku preradbu. Tretiraju se kao locus typicus, odn. lokaliteti najstarijega geološko-mineraloškog opisa i rudarskog iskopa. U Istri je do danas otkopano 11,5 milijuna t u malim, plitkim ležištima nastalim zapunjavanjem vrtača. Procjenjuje se da je do 1990. u hrvatskim ležištima otkopana značajna količina od oko 28 milijuna t boksita. U Hrvatskoj su nakon II. svj. rata eksploatirane nemetalne mineralne sirovine barita i bentonita.

Suvremena eksploatacija čvrstih mineralnih sirovina u Hrvatskoj

U RH se danas više ne eksploatiraju čvrste energetske sirovine ugljena ni metalnih ruda, osim boksita u zanemarivim količinama od nekoliko tisuća tona, plitkim pripovršinskim raskopima. Eksploatiraju se pretežno nemetalne mineralne sirovine površinskim kopovima. Podzemna eksploatacija arhitektonsko-građevnog kamena izvodi se jedino u eksploatacijskom polju Kanfanar.







U RH se ukupno eksploatira 14 vrsta mineralnih sirovina: arhitektonsko-građevni kamen (blokovski i pločasti), tehničko-građevni kamen, karbonatna sirovina za industrijsku preradbu, silikatna sirovina za industrijsku preradbu, sirovina za proizvodnju cementa, gips, boksit, ciglarska, keramička i vatrostalna glina, građevni i kremeni pijesak, morska sol i tuf. Eksploatacijskih polja čvrstih mineralnih sirovina u RH je potkraj 2018. bilo ukupno 348, od čega najviše eksploatacijskih polja tehničko-građevnoga kamena (239). Najveći broj eksploatacijskih polja čvrstih mineralnih sirovina smješten je u Splitsko-dalmatinskoj (63), Istarskoj (47) i Zadarskoj županiji (46), što je posljedica izgradnje autocesta kroz te županije u prvome desetljeću XXI. st.













Srednjoškolsko obrazovanje

Graditeljska, prirodoslovna i rudarska škola u Varaždinu nastavlja tradiciju Rudarske nadzorničke škole utemeljene 1939. i rudarske srednje tehničke škole. Jedina je škola u RH koja školuje rudarske kadrove (rudarski tehničar i rukovatelj rudarskim strojevima). Nekada su se rudarski tehničari obrazovali u Srednjoj školi Mate Blažine u Labinu, ali je gašenjem rudarske djelatnosti u Labinštini nestala potreba za rudarskim kadrovima. Razvojem kamenarstva na Braču i okolici 1909. utemeljena je → Klesarska škola Pučišća.

Visokoškolsko obrazovanje

Uspostavom Odsjeka za rudarstvo i metalurgiju pri → Tehničkome fakultetu u Zagrebu (sv. 4) u akademskoj godini 1939/40. započeo je studij rudarstva u Zagrebu. U razdoblju 1940−42. osnovane su katedre za rudarstvo, za rudarsko mjerenje i geofizičko istraživanje, za oplemenjivanje ruda te za rudarsko strojarstvo. Zbog zahtjeva za sve užom specijalizacijom inženjerskoga kadra, studij je reorganiziran akademske godine 1949/50. te su uvedeni rudarsko-pogonski i rudarsko-geološki smjer. Tehnički fakultet je 1956. podijeljen u nekoliko fakulteta, između inih i Kemijsko-prehrambeno-rudarski fakultet, koji 1957. mijenja ime u Tehnološki fakultet. Odjel za rudarstvo se 1962. podijelio u tri odjela: Odjel za rudarstvo, Odjel za geologiju i Odjel za bušenje i pridobivanje nafte i plina. Odlukom Sabora SR Hrvatske ustanovljen je 1964. zagrebački → Rudarsko-geološko-naftni fakultet koji danas obrazuje rudarske inženjere u RH.

Poslijediplomski studij prvi je put pri Rudarskom odjelu organiziran akademske godine 1965/66. iz područja tehničke zaštite u rudarstvu te akademske godine 1968/69. iz područja primijenjene geofizike i rudarskih mjerenja i mehanike stijena. Akademske godine 1984/85. uz diplomski studij rudarstva uveden je i diplomski studij geotehnike. Promjenom studijskih programa u akademskoj godini 1998/99. studij rudarstva trajao je osam semestara, a osmi semestar imao je tri modula: Dobivanje mineralnih sirovina (dotadašnji studij rudarstva), Podzemne prostorije i tuneli (dotadašnji studij geotehnike) te novi modul Odlaganje i gospodarenje otpadom. Sukladno Bolonjskom programu od akademske godine 2005/06. ustrojen je Preddiplomski studij rudarstva te Diplomski studij rudarstva s tri usmjerenja: Rudarstvo, Geotehnika te Odlaganje i zbrinjavanje otpada. U program su uvedeni novi kolegiji poput Bušenja, Osnova ekologije i zaštite okoliša, Alternativnih metoda eksploatacije, Rušenja objekata, Geoinformatike, Tehnologije nemetalnih mineralnih sirovina, Rudarskog prava i propisa.

Danas pri Rudarsko-geološko-naftnom fakultetu djeluje Zavod za rudarstvo i geotehniku kao jedinstvena cjelina koja nastavlja rad nekadašnjeg Rudarskog odjela te objedinjuje rudarske i druge tehničke discipline. Akademske godine 1969/70. započela je s radom i Viša rudarska geoistraživačka škola u Varaždinu. Ubrzo nakon osnivanja promijenila je naziv u Viša geotehnička škola, današnji → Geotehnički fakultet (sv. 3).

U začetcima studija rudarstva ključna je uloga nastavnika → Josipa Baturića, voditelja većine kolegija, i → Jaroslava Havličeka, jednog od osnivača i organizatora Tehničke visoke škole u Zagrebu. Značajan doprinos razvoju pojedinih kolegija studija rudarstva Rudarsko-geološko-naftnog fakulteta u Zagrebu dali su nastavnici iz područja oplemenjivanja mineralnih sirovina → Rikard Marušić, → Branko Salopek, Mato Gazarek, → Gordan Bedeković, površinske i podzemne eksploatacije → Josip Krsnik, Vladimir Rendulić, Ante Stanislav Živković, → Darko Vrkljan, miniranja J. Krsnik, Zvonimir Ester, Mario Dobrilović, Muhamed Sućeska, vjetrenja rudnika i tunela → Ermin Teply, → Slavko Vujec, V. Rendulić, D. Vrkljan, projektiranja i gospodarenja u rudarstvu → Aleksandar Zambelli, → Vladimir Abramović, Jerko Nuić, Ivo Galić, transporta i izvoza → Ivan Arar, Branko Morović, → Siniša Dunda, → Trpimir Kujundžić, mehanike stijena i tla S. Vujec, Petar Hrženjak, → Biljana Kovačević Zelić, eksploatacije arhitektonsko-građevnog kamena V. Abramović, S. Dunda, T. Kujundžić, tehničke mehanike → Mladen Hudec, Lidija Frgić, rudarskih i geofizičkih mjerenja → Josip Baturić, Krešimir Jelić, Božidar Kanajet, Radovan Marjanović-Kavanagh, Franjo Šumanovac.

U Zavodu za rudarstvo i geotehniku osnovani su brojni laboratoriji kao temelji za uspješnu nastavnu, znanstvenu i gospodarsku djelatnost: laboratorij za oplemenjivanje (osnivač R. Marušić), laboratorij za mehaniku stijena i vjetrenje (osnivač S. Vujec), laboratorij za rudarsku mehanizaciju (osnivač B. Morović), laboratorij za gospodarske eksplozive i pirotehniku (osnivač Z. Ester) te laboratorij za mehaniku tla (osnivačica B. Kovačević-Zelić).

Udruženja

Promicanjem interesa rudarske struke, organizacijom stručnih predavanja i ekskurzija bavi se → Udruga hrvatskih rudarskih inženjera osnovana 1991. sa sjedištem u Zagrebu. Prethodno je djelovala sekcija rudarskih inženjera pri Društvu inženjera i tehničara Hrvatske osnovanog 1948.

U okviru → Akademije tehničkih znanosti Hrvatske (sv. 4) stručnjake iz područja rudarstva okuplja Odjel za rudarstvo i metalurgiju. Gospodarsko interesno udruženje PROMINS osnovano je 1996. u Zagrebu u cilju promicanja interesa članica koje se bave eksploatacijom kamena, pijeska, šljunka i vapna. Početci udruge datiraju iz 1953. kada je osam hrvatskih ugljenokopa osnovalo poslovno udruženje Udruženi ugljenokopi. Nakon likvidacije ugljenokopa 1978. osnovana je Poslovna zajednica Promins.

Udruga bivših i sadašnjih studenata Rudarsko-geološko-naftnog fakulteta u Zagrebu SRETNO! bavi se promicanjem struke i organizacijom Skoka preko kože, tradicionalne ceremonije primanja mladih rudara (brucoša) u rudarski stalež koja se održava od 1939.

Kulturno-umjetničko društvo Oštrc iz Ruda djeluje od 1979., a osim promicanja folklorne baštine promiče i rudarsku tehničku baštinu održavanjem jame starog rudnika željeza Sv. Barbare i rudarskog muzeja. Od 1985. društvo svakog prvog vikenda u srpnju održava manifestaciju Dani rudarske greblice. U Ivancu se u lipnju na spomen rudarske tradicije održava kulturna manifestacija Ivanečki rudarski dani. Još od 1898. datira Ivanečka rudarska četa kao postrojba za spašavanje unesrećenih rudara. Obnovljena je 2006. kao povijesna postrojba i jedina je takva postrojba u ovome dijelu Europe. Udruga Kova je naša, osnovana 2008. u Labinu, održava uspomene na rudarenje na području Labinštine.

Stručna i znanstvena publicistika

Prvi hrvatski rudarski udžbenik Uvod u rudarstvo → Nikole Belančića objavljen je 1940. Autor prvoga hrvatskoga suvremenog rudarskog udžbenika Rudarstvo I–II (1947–48) bio je → Vladimir Uratarić, koji je također autor djela Rudar (1948) te skripta iz oplemenjivanja mineralnih sirovina Triebljenje (1942) i Rudarsko gospodarstvo (1944). Ističu se i djela doajena rudarske struke u Hrvatskoj Strojarstvo za inženjere rudarstva i metalurgije (J. Havliček, 1946), Rudarsko strojarstvo (J. Havliček, 1950), Tehnika sigurnosti u rudarstvu (A. Zambelli, 1950), Oplemenjivanje mineralnih sirovina (R. Marušić, 1955), Rudarska mjerenja I−II (J. Baturić, 1957−59), Organizacija rada, zaštita i gospodarenje u rudarstvu (A. Zambelli, 1959), Transportna sredstva u rudarstvu (I. Arar, 1962), Projektiranje rudarskih objekata (A. Zambelli, 1964), Miniranje (J. Krsnik, 1989), Rudnička ventilacija (E. Teply, 1990), Podzemna eksploatacija mineralnih sirovina (S. A. Živković, J. Nuić, D. Vrkljan, 1998), Površinska eksploatacija mineralnih sirovina (S. A. Živković, D. Vrkljan, 2002), Miniranje I, eksplozivne tvari, svojstva i metode ispitivanja (Z. Ester, 2005) i dr.

Radovi iz područja rudarstva, ali i naftnog rudarstva i geološkog inženjerstva redovito se objavljuju u → Rudarsko-geološko-naftnome zborniku Rudarsko-geološko-naftnoga fakulteta u Zagrebu, a stručni časopis Mineral&Gradnja obrađuje teme vezane uz graditeljstvo te eksploataciju i preradbu mineralnih sirovina. Od 2005. HATZ publicira godišnjake u kojima znanstvene radove iz područja rudarstva objavljuju članovi Odjela za rudarstvo i metalurgiju, a HAZU je objavio knjigu Hrvatska prirodna bogatstva (2016) u kojoj je objavljeno i nekoliko članaka vezanih uz rudno blago. Godine 2006. pod vodstvom D. Vrkljana organiziran je međunarodni znanstveni rudarski simpozij Mining 2006 u Dubrovniku, jedini rudarski simpozij u RH dosad.

voda, H₂O, tvar sastavljena od kemijskih elemenata vodika i kisika, koja se pojavljuje u plinovitom, kapljevitom i čvrstom agregatnom stanju. Nezamjenjiv je prirodni resurs ograničenih količina i neravnomjerne prostorne i vremenske raspodjele. Jedan je od najzastupljenijih i općenito najvažnijih spojeva o kojem ovisi sav život na Zemlji.







Voda je važan sastojak živih organizama, koji ju izmjenjuju s okolišem. Površinska voda zauzima više od dvije trećine Zemljine površine (→ hidrologija; sv. 4), a ima je i u podzemlju (→ podzemna voda). Pod utjecajem Sunčeva zračenja površinska voda neprekidno isparuje u atmosferu, gdje se kondenzira i u obliku oborinske vode (kiša, snijeg, tuča, rosa, inje, magla) vraća na Zemlju u hidrološkome ciklusu. Pripremom pitke vode za kućanstva, tj. prikupljanjem vode na izvorištu, pročišćavanjem, prijenosom i raspodjelom bavi se → vodoopskrba (sv. 3), koja se zasniva na vodoopskrbnome sustavu (vodovod) što se sastoji od vodozahvatnih građevina (cisterne, kaptaže izvora, zdenci, zahvati površinskih voda), uređaja za poboljšanje kvalitete vode (kondicioniranje) i desalinizaciju, vodospreme i vodovodne mreže. Voda za piće sve se češće pakira u boce kao → mineralna voda, prirodna izvorska ili stolna voda. Vode u kojima je nakon uporabe u kućanstvima, gradovima, tvornicama ili na poljoprivrednim površinama otopljen, emulgiran ili disperziran otpad nazivaju se → otpadne vode (sv. 4). Njihovo je odvođenje, pročišćavanje i ispuštanje posebna tehnička zadaća (→ odvodnja; sv. 3), kako bi se spriječilo → onečišćenje okoliša (sv. 4), napose površinskih i podzemnih voda. Zaštita voda provodi se skupom mjera i aktivnosti u sklopu → zaštite okoliša (sv. 4). Danas se voda kao prirodni resurs najvećim dijelom rabi za poljoprivrednu proizvodnju (→ melioracija tla), a potom i za pripremu pitke vode za kućanstva i u industrijske namjene.







Voda u svijetu i Hrvatskoj

Na Zemlji ima 1,4 milijarde km³ vode, od čega samo 2,5% (35 milijuna km³) otpada na zalihe slatke vode (tzv. pitka voda), od kojih je najveći dio u obliku leda i snježnoga pokrivača, te ispod Zemljine površine u obliku plitkih i dubokih podzemnih voda. Slatkovodna jezera i rijeke sadržavaju oko 0,3% svjetskih zaliha slatkih voda (105 000 km³), a sveukupna je zaliha uporabljivih slatkih voda za ekosustav i ljude manja od 1%.

U posljednjih 100 godina potrošnja pitke vode u svijetu razvija se brzinom dva puta većom od brzine rasta populacije, pa će, održi li se taj trend, potrebe za pitkom vodom u idućih 20 godina porasti za 650%. Zbog crpenja vode za natapanje i industriju, razina podzemnih voda opada npr. u Indiji i Kini za jedan metar na godinu; u Brazilu, inače bogatom vodom, crpenje podzemnih voda u nekim je područjima spustilo razinu tih voda za više od deset metara. Prema izvorima UN-a, 2,1 milijarda ljudi na Zemlji nema stalan pristup zdravstveno ispravnoj vodi za piće, a još 4,2 milijarde nema pristup vodi za održavanje higijene. Od bolesti uzrokovanih zdravstveno neispravnom vodom za piće svake godine u svijetu umre oko 1,4 milijuna ljudi, od čega svakog dana umire više od 700 djece mlađe od pet godina. Zbog porasta broja ljudi i promijenjenog standarda pitka voda postaje glavni prirodni resurs XXI. st.

Površinske vode u Hrvatskoj čine rijeke (tekućice) duljine 67 500 km, od kojih 80% otpada na one sa slijevnom površinom manjom od 10 km², te jezera (stajaćice) površine vodnoga lica 167,1 km², od kojih 98% otpada na ona površine veće od 0,5 km². Morske priobalne vode zauzimaju površinu od 13 750 km², a područje otvorenoga mora 17 718 km². Prema prosječnoj vodnoj bilanci rijeka i jezera područje Hrvatske obiluje vodama, ali postoji prostorna i vremenska neravnomjernost u rasporedu vodnoga bogatstva. Ukupno vodno bogatstvo (obnovljiva pitka voda) je 2016. procijenjeno na 111,66×10⁹ m³ godišnje, odn. 26 059 m³ godišnje po stanovniku, što je Hrvatsku svrstalo na 1. mjesto u Europskoj uniji, 4. mjesto u Europi i 32. u svijetu. Prosječne obnovljive zalihe podzemne vode u panonskom području RH (dunavski slijev) procijenjene su na 3257×10⁶ m³ godišnje, a prosječni godišnji dotok podzemne vode slijevova Jadranskog mora procijenjen je na 13 207×10⁶ m³ godišnje. Godine 2017. javnim je vodovodima zahvaćeno 461 milijuna m³ vode, tj. oko 110 m³ po stanovniku, dok su od toga kućanstva trošila u prosjeku 43 m³ vode po stanovniku (118 l vode na dan).







Voda u industriji

Korištenje i potrebe

Gospodarskim napretkom i urbanizacijom povećale su se potrebe za vodom, a njezina svojstva univerzalnog otapala, rashladnog sredstva i sredstva za prijenos tvari omogućavaju industrijsko-tehnološki razvoj. U potrošnji vode za industrijske namjene prednjači proizvodnja energije (→ geotermalna voda, → hidroelektrana; sv. 4) s udjelom oko 75%, a ostatak se odnosi na preostalu industriju: metaloprerađivačku, kemijsku, farmaceutsku, prehrambenu, tekstilnu, automobilsku, mikroelektroničku, petrokemijsku, celuloze i papira, nafte i plina, rudarstvo. Jedinična potrošnja industrijske vode uporabljene u proizvodnji nekog proizvoda ovisi o različitim tehnološkim rješenjima i može znatno varirati.

Projekcije pokazuju da bi se ukupna potražnja za industrijskom vodom u razdoblju od 2000. do 2050. mogla udvostručiti. Samo u energetskom sektoru, za 2035. predviđa se manjak od 35% između ponude i potražnje za vodom.







Kvaliteta industrijske vode

Zahtjevi za kvalitetom vode koja se rabi u industrijske svrhe se znatno razlikuju ovisno o primjeni. Razine čistoće industrijske vode su: deionizirana voda (za srednjotlačne parne kotlove, dopunjavanje akumulatora, pri hemodijalizi), pročišćena voda (za lijekove, kozmetiku, kemijsku proizvodnju), apirogena voda (za pranje medicinskih bočica i ampula, injekcije, kulture tkiva), voda visoke čistoće (za visokotlačne kotlove, kombinirane toplinsko-elektroenergetske sustave, laboratorije), ultračista voda (pri proizvodnji mikroelektroničkih elemenata, za posebno kritične parne kotlove). Za većinu tehnoloških procesa potrebna je voda koja se kvalitetom ubraja među industrijsko-pitke vode. To se ponajprije odnosi na velike potrošače vode, kao što su metalurgija obojenih metala, rudarska i hidrometalurška industrija.







Posebni su zahtjevi prema kvaliteti vode npr. za vodene sustave hlađenja opreme (znatne su razlike između protočnih i cirkulacijskih sustava) te za elektrane koje se koriste vodenom parom (tzv. napojna voda ne smije sadržavati nečistoće koje mogu uzrokovati stvaranje kamenca, pa se provodi regulacija sastava vodenih iona sve do potpune deionizacije u slučaju visokotlačnih kotlova). Još su stroži zahtjevi za kakvoćom vode u mikroelektroničkoj, optičkoj, zrakoplovnoj i svemirskoj industriji. Specifični zahtjevi postoje i u prehrambenoj, medicinskoj industriji i nekolicini drugih specijaliziranih proizvodnji.

Kvaliteta dostupne vode obično ne zadovoljava zahtjeve određene industrijske proizvodnje u potpunosti. Stoga se u troškove pripreme industrijske vode, kao i njezine obradbe radi ponovnoga korištenja (recikliranja ili recirkulacije) te emisije u okoliš ili sustav javne odvodnje, uračunavaju i troškovi pročišćavanja. Osmišljen program recikliranja vode u industriji, kojim se otpadne procesne i rashladne vode sakupljaju i višekratno ponovno rabe, može smanjiti troškove (troškovi pročišćavanja i recikliranja otpadnih industrijskih voda nerijetko su niži od troškova njezina zbrinjavanja), a u nekim industrijama smanjiti potrebe za vodom do 70%.







Izbor tehnološkoga rješenja za postizanje potrebne kvalitete industrijske vode ovisi o kvaliteti dostupne sirove vode, vrsti proizvoda i potrebnoj čistoći vode. Obradba ili priprema različitih tipova vode se obično provodi pročišćavanjem sirove ili otpadne vode, a uključuje procese kao što su otplinjavanje, koagulacija i flokulacija, taloženje, filtracija, biološki procesi (aerobni i anaerobni), membranska filtracija (mikrofiltracija, ultrafiltracija, nanofiltracija i reverzna osmoza), kombinacija bioloških i membranskih procesa (membranski bioreaktor), dezinfekcija. Ovisno o potrebama industrijskoga procesa, kvaliteta vode može se poboljšati uklanjanjem željeza i mangana, djelomičnim ili potpunim omekšavanjem, demineralizacijom, deionizacijom i elektrodeionizacijom. (→ separacijski procesi)

Industrijska (tehnološka) voda u Hrvatskoj

Tehnološka se voda u Hrvatskoj rabi pretežno za proizvodnju električne energije (oko 99,7%). Nakon zabilježenoga trenda smanjenja ukupno korištene tehnološke vode, u 2018. primjećuje se porast korištene tehnološke vode od približno 40%. Buduća potražnja za vodom u industriji ovisit će ponajprije o daljnjem razvoju djelatnosti proizvodnje električne energije, kao i prerađivačke industrije.

Visoko školstvo u Hrvatskoj

Danas se o vodama u visokoškolskim ustanovama u RH predaje na šest sveučilišta i sedam veleučilišta ili visokih učilišta u okviru više od 90 kolegija. Neki od sveučilišnih kolegija izvode se na:

→ Agronomskome fakultetu u Zagrebu, Zavodu za melioracije (Korištenje otpadnih voda u poljoprivredi, Odvodnja, Zaštita okoliša od suvišnih voda, Korištenje i zaštita voda, Navodnjavanje, Uređivanje voda i dr.);

→ Fakultetu građevinarstva, arhitekture i geodezije u Splitu (sv. 3), Katedri za gospodarenje vodama i zaštitu voda (Vodoopskrba i kanalizacija, Zaštita i pročišćavanje komunalnih, otpadnih i oborinskih voda, Hidrotehnički sustavi) te Katedri za hidrologiju (Hidrologija, Navodnjavanje i odvodnjavanje, Modeliranje kakvoće površinskih voda i dr.);

→ Fakultetu kemijskog inženjerstva i tehnologije u Zagrebu, Zavodu za industrijsku ekologiju (Zaštita okoliša, Upravljanje zrakom, vodama i tlom, Obrada industrijskih otpadnih voda, Kemija u zaštiti okoliša), Zavodu za opću i anorgansku kemiju i Zavodu za analitičku kemiju (Kemija u zaštiti okoliša, Kemija voda), Zavodu za fizikalnu kemiju (Membranske tehnologije obrade voda) te Zavodu za polimerno inženjerstvo i organsku kemijsku tehnologiju (Obrada industrijskih otpadnih voda, Napredne oksidacijske tehnologije);

→ Fakultetu strojarstva i brodogradnje (sv. 1) u Zagrebu, Katedri za inženjerstvo vode i okoliša (Voda, gorivo i mazivo, Uvod u inženjerstvo okoliša, Ekološka zaštita);

→ Geotehničkome fakultetu u Varaždinu (sv. 3), Zavodu za hidrotehniku (Hidrologija, Hidrogeologija, Eksploatacija podzemnih voda, Pročišćavanje otpadnih voda, Upravljanje vodama, Vodoopskrba i odvodnja, Upravljanje kakvoćom voda, Zaštita podzemnih voda) i Zavodu za inženjerstvo okoliša (Upravljanje vodnim resursima, Tehnologije obrade otpada);

→ Građevinskome fakultetu u Rijeci (sv. 3), Zavodu za hidrotehniku i geotehniku (Hidrologija, Osnove hidrotehnike, Zaštita okoliša, Vodni resursi i sustavi, Odvodnja i pročišćavanje otpadnih voda, Vodoopskrba i kondicioniranje voda, Gospodarenje vodama, Opskrba vodom i kanalizacija);

→ Građevinskome fakultetu u Zagrebu (sv. 3), Zavodu za Hidrotehniku (Hidrologija, Hidrotehničke građevine, Korištenje vodnih snaga, Postupci zaštite od voda, Opskrba vodom i odvodnja, Zaštita okoliša, Zaštita voda, Pročišćavanje voda);

→ Građevinskom i arhitektonskom fakultetu (sv. 3) u Osijeku, Zavodu za hidrotehniku i zaštitu okoliša (Zaštita okoliša, Opskrba vodom i odvodnja, Integralno gospodarenje vodama, Hidraulika i hidrologija, Opskrba vodom i kanalizacija);

→ Kemijsko-tehnološkome fakultetu u Splitu, Zavodu za inženjerstvo okoliša (Inženjerstvo otpadnih voda, Zaštita voda, Analiza i optimizacija uporabe voda, Obrada otpadnih voda, Tehnologija vode, Inženjerstvo naprednih procesa obrade voda, Industrijske otpadne vode) te Zavodu za kemiju okoliša (Kemija voda);

Odjelu za ekologiju, agronomiju i akvakulturu → Sveučilišta u Zadru (sv. 1) (Sustavi gospodarenja vodom, Onečišćenje vodenih sustava, Zaštita vodenih sustava);

→ Prehrambeno-biotehnološkome fakultetu u Zagrebu, Zavodu za prehrambeno-tehnološko inženjerstvo (Tehnologija vode, Membranski bioreaktori u zaštiti okoliša, Mineralne, izvorske i stolne vode, Bioremedijacija i biološki procesi obrade otpadnih voda);

→ Prehrambeno-tehnološkome fakultetu u Osijeku, Katedri za kemiju i ekologiju (Tehnologija vode i obrada otpadnih voda, Upravljanje kakvoćom vode i procesi obrade vode);

→ Prirodoslovno-matematičkome fakultetu u Zagrebu (sv. 4), Zoologijskome zavodu (Primijenjena limnologija) i Botaničkome zavodu (Tehnologija obrade otpadnih voda) Biološkog odsjeka te Geofizičkom odsjeku (Hidrologija) i Geografskom odsjeku (Primijenjena hidrogeografija);

→ Rudarsko-geološko-naftnome fakultetu u Zagrebu, Zavodu za kemiju (Kemizam i obradba vode, Kemija i analitika okoliša), Zavodu za geologiju i geološko inženjerstvo (Hidrologija i hidrogeologija), Zavodu za naftno-plinsko inženjerstvo i energetiku (Zaštita voda i tala, Iskorištavanje podzemnih voda);

→ Fakultetu šumarstva i drvne tehnologije u Zagrebu, Zavodu za ekologiju i uzgajanje šuma (Gospodarenje i zaštita voda);

→ Tekstilno-tehnološkome fakultetu u Zagrebu, Zavodu za primijenjenu kemiju (Industrijske i otpadne vode, Otpadne vode tekstilne industrije, Kemija otpadnih voda u tekstilnoj industriji).

Bekar, Dušan (Zagreb, 28. IV. 1931 – Zagreb, 24. XII. 2019), grafički dizajner, jedan od najproduktivnijih autora u području komercijalnoga dizajna u Hrvatskoj.

U Zagrebu je završio fotokemijski smjer u Drugoj industrijskoj školi 1948., potom je kratko radio u laboratoriju za boje u poduzeću Chromos. Godine 1949. započeo je suradnju s oglašivačkom agencijom OZEHA (Oglasni zavod Hrvatske) na reklamnim kampanjama za robne marke široke potrošnje. Od početka 1950-ih do kraja radnoga vijeka oblikovao je vizualne identitete, ambalaže, plakate i promidžbene materijale za poduzeća Neva, Labud, Tvornica električnih žarulja i RIS iz Zagreba, Saponia iz Osijeka, Bagat iz Zadra, Borovo iz Vukovara, Međimurska trikotaža Čakovec, Sljeme iz Sesveta, Podravka iz Koprivnice, Uljanik iz Pule, za Rafineriju nafte INA iz Rijeke i dr., a posebno se istaknuo radom za poduzeće Fotokemika u Zagrebu, s kojim je surađivao od početka 1950-ih do kraja 1980-ih. Dobitnik je Jugoslavenskoga Oskara za ambalažu za oblikovanje ambalaže za medicinske gumene rukavice Medis poduzeća RIS (1965), za motorna ulja Alfa D, Extra HD i Super HD Rafinerije nafte INA iz Rijeke (1966), te Fotokemicolor papira poduzeća Fotokemika (1973). Autor je vizualnoga identiteta Univerzijade u Zagrebu 1987.







Gavranić, Pavao (Zagreb, 18. X. 1905 – Zagreb, 16. VII. 1973), slikar, grafičar i grafički dizajner, jedan od začetnika dizajna u području reklamne grafike u Hrvatskoj.

U Zagrebu je 1929. završio studij slikarstva na Akademiji likovnih umjetnosti u klasi Ljube Babića i Vladimira Becića, te 1936. povijesti umjetnosti na Filozofskom fakultetu. Doktorirao je 1939. na Sveučilištu u Pragu disertacijom iz područja venecijanske umjetnosti sredine XVI. st. (opus Andrije Medulića). Od 1940. do 1947. bio je profesor i voditelj grafičkog odjela na Državnoj središnjoj obrtnoj školi (→ Škola primijenjene umjetnosti i dizajna), potom do 1951. profesor na Saveznoj grafičkoj školi u Zagrebu (danas Škola za grafiku, dizajn i medijsku produkciju). Kao samostalni umjetnik djelovao je 1951–59., a honorarno je predavao povijest umjetnosti na Višoj pedagoškoj školi 1954–62. Godine 1959. imenovan je redovitim profesorom pri novoosnovanoj Višoj grafičkoj školi (→ Grafički fakultet) u Zagrebu, gdje je do kraja života predavao likovno-grafičku kulturu. Uz slikarstvo bavio se reklamnom grafikom, ilustracijom, opremom knjiga i časopisa te izradbom nacrta za poštanske marke. Mnogobrojnim je plakatima koje je izradio od 1930-ih do 1950-ih (za poduzeća Pokorny, Varta, Tekstilna industrija Varaždin i dr.) znatno pridonio uspostavljanju visokih standarda grafičkoga dizajna u tržišnoj komunikaciji u nas.









Badel 1862 d. d., poduzeće za proizvodnju vina, alkoholnih i bezalkoholnih pića sa sjedištem u Zagrebu, osnovano 1862.







Početkom djelovanja poduzeća smatra se godina kada su Gracijan Mihić i Eugen Sabljić u Laškoj ulici (danas Vlaška) 67 osnovali prvu zagrebačku Tvornicu alkoholnih pića i likera. U toj tvornici zaposlio se i → Franjo Pokorny, koji ju je već iduće godine otkupio, preimenovao u Tvornicu likera, voćnih destilata i octa Pokorny i u njoj, primjenom tadašnje najsuvremenije tehnologije proizvodnje, nastavio proizvoditi visokokvalitetne i nagrađivane likere, voćne destilate i ocat. Proizvodi koje je Pokorny osmislio do 1908. dobili su 60 zlatnih, srebrnih i počasnih kolajni, a njega je Franjo Josip I. odlikovao za posebne zasluge (1867). Pokorny je 1879. tvornicu prodao Eugenu Janušiću koji je zadržao njezin naziv i proizvodni asortiman. Janušićev sin je 1892. tvornicu pretvorio u dioničko društvo. Od 1918. djelovala je pod nazivom Kraljevska povlaštena zagrebačka dionička tvornica likera – prije Franjo Pokorny, proizvodila je likere (Pelinkovac Pokorny, Pokornyjev Stari Graničar) i voćne rakije te zapošljavala 50 radnika. Većinski su vlasnici poduzeća 1939. bila braća Fischel podrijetlom iz tadašnje Čehoslovačke.

Konfiskacijom i nacionalizacijom provedenom nakon II. svj. rata tvornica je postala državno vlasništvo. Godine 1947. spojila se s Tvornicom konjaka i finih likera Patria (osnovana u Zagrebu 1886. kao zajedničko vlasništvo Zlatka Gavranovića i obitelji Rosenberg), A. A. Baker & Co. (zagrebačka podružnica londonskog poduzeća za promet čajem i rumom osnovana 1928) i Plemenikom (osnovana u Zagrebu 1867. pod nazivom Arko, tvornica vina i rakije koji je nosila do 1946; → Vladimir Arko) u poduzeće pod imenom Tvornica likera i vinarstvo. Pogoni za proizvodnju alkoholnih pića okupljeni su u Vlaškoj ulici 116, na mjestu nekadašnjega poduzeća Arko. Poduzeće se 1950. spojilo sa sesvetskom tvornicom Marijan Badel, industrija vrenja (osnovana 1930. kao Braća Badel), te nastavilo djelovati pod nazivom Marijan Badel, tvornica likera i rafinerija. Godine 1951. zapošljavalo je 3110 radnika.

Tvornica je tada bila organizirana u pet odjela: pogonsko-proizvodni, planski, komercijalni, računovodstvo i opći odjel, a proizvodila je jaka alkoholna pića, vinski destilat, alkohol, ocat, sirupe, sokove i druga bezalkoholna pića. Početkom 1960-ih pokrenuta je proizvodnja vinjaka, prošireni su mnogi proizvodni kapaciteti i asortiman (vina, mineralna voda), a tvornica je preuzela vodeći položaj na domaćem tržištu. Proširilo se i tržište pa je Badel postao zapaženi jugoslavenski izvoznik.







Tijekom 1950-ih i 1960-ih nastavljen je trend spajanja poduzeća pa su se Badelu pripojili: zagrebačka Tvornica octa (1957), Zagrepčanka (1963), prehrambena industrija Fažana (1964), zagrebačka veletrgovina žestokih i bezalkoholnih pića te vina L. R. C. (1965), splitski Dalmacija – liker (1966), šibenska vinarija Vinoplod (1967), zagrebački Agrokombinat (1967), banjalučka veletrgovina alkoholnih i bezalkoholnih pića Bosanka (1968), splitsko Dalmacijavino (1968), veletrgovina alkoholnim i bezalkoholnim pićima te vinom Dubrovački podrum (1968) i bihaćki Konzumal (1969). Badel je 1960. proizveo prvi vinjak (1970. započela je proizvodnja vinjaka Cezar, a 1971. Zrinski), a 1967. pokrenuo je licencnu proizvodnju Pepsi Cole. Pogon za proizvodnju bezalkoholnih pića na zagrebačkom Borongaju pušten je u rad 1971 (proizvodio je gazirana pića Naru, Inku i Pepsi Colu), a 1974. instalirane su nove automatizirane linije za proizvodnju jakih alkoholnih pića i linije za punjenje litrenih boca. Badel je 1974. spojen sa zagrebačkim Vinoproduktom u poduzeće pod nazivom Badel-Vinoprodukt. Badel je 1973. izbušio novi izvor Janino vrelo kraj Pisarovine koji je iskorištavao za flaširanu vodu Jamnica. Potkraj 1970-ih tvornica je bila organizirana kao RO Badel, a zapošljavala je 1867 radnika. U to doba proizvodila je 43 milijuna litara jakih alkoholnih pića, 31 milijun litara vina, 22 milijuna litara bezalkoholnih pića, 98 milijuna litara mineralne vode i napitaka na bazi mineralne vode te 12 milijuna litara octa na godinu. Kako bi se ostvarili bolji uvjeti proizvodnje prehrambenih proizvoda, 1976. osnovan je SOUR Cibona, kojemu su se pridružile vodeće zagrebačke prehrambene industrije tog doba Badel-Vinoprodukt, → Kraš, → Franck i Voće.







Badel-Vinoprodukt je 1987. napustio SOUR Cibonu, a preustrojem poduzeća 1989. nekadašnjih devet OOUR-a zamijenila su četiri poduzeća – Badel-Vinoprodukt, Badel Jamnica, Badel BAP i Industrija vrenja Sesvete, sjedinjena u Složeno poduzeće Badel koje je zapošljavalo 2384 radnika. Godine 1991. poduzeće je reorganizirano i djeluje pod nazivom Badel 1862 d. o. o. Tada je zapošljavalo 1043 radnika, a u njegovu je sastavu bilo 16 društava s ograničenom odgovornošću (od toga po jedno u Sloveniji, BiH i Makedoniji). U Hrvatskoj ih je bilo 13, i to šest vinarija (Daruvar, Vivodina, Svirče, Benkovac, Križevački vinogradi i Vrbnik) i sedam društava različitih djelatnosti (Badel Proizvodnja, Badel Trgovina, Badel International, Badel Ekonomski i informatički centar, Badel Marketing, Badel Galerija i Vinal Co.). Poduzeće je 1991. počelo djelovati kao holding, a pretvorba iz društvenoga u dioničko vlasništvo obavljena je 1993. Od 1992–93. iz sastava poduzeća je izdvojena proizvodnja mineralnih voda (→ Jamnica plus), a od 1997. vinarije djeluju kao samostalna društva. Prve poteškoće u poslovanju javile su se 1999., kada je Badel zbog teških uvjeta poslovanja na tržištu i nelikvidnosti u poslovnom okruženju prvi put poslovao s gubitkom. Godine 2013. započeo je proces predstečajne nagodbe tijekom kojega je ukinuta proizvodnja bezalkoholnih pića (2015), a poduzeće je dokapitalizirano sredstvima Meteor grupe iz Đakova. Poslovanje je prvi put ponovno ostvarilo dobit 2016., a uvjeti predstečajne nagodbe ispunjeni su 2018. Iste godine Badel 1862 zapošljavao je približno 380 radnika, a najviše je izvozio u zemlje bivše Jugoslavije (oko 80%) te u Njemačku, Poljsku, Rusiju, Kinu i SAD.







Unatoč poteškoćama u poslovanju, Badel 1862 ostao je vodeći hrvatski proizvođač na tržištu jakih alkoholnih pića, a zadržao je i značajnu poziciju na tržištu vina. Godine 2019. proizvodio je, među ostalim, deset proizvoda koji nose znakove Izvorno hrvatsko (Badel stara šljivovica, Dingač vrhunsko vino, barrique i arhivsko vino, Postup vrhunsko i arhivsko vino te Ivan Dolac barrique, vrhunsko i arhivsko vino te Badel Pelinkovac) i Hrvatska kvaliteta (kvalitetna vina Plavac Hvar i Plavac te kvalitetno vino Pelješac) Hrvatske gospodarske komore. Badel 1862 Grupa sastoji se od Badelovih poduzeća u Hrvatskoj, BiH, Srbiji i Makedoniji.

Cromaris d. d., poduzeće za uzgoj, preradbu i prodaju autohtone jadranske ribe sa sjedištem u Zadru. Posluje u sastavu Adris grupe.







Nastalo je 2009. spajanjem Cenmara iz Zagreba, Marimirne iz Rovinja, Marikulture Istre iz Marčane i Bisage-Nit iz Kalija. Cenmar je bilo prvo poduzeće na svijetu koje se 1979. bavilo industrijskim uzgojem orade i brancina u kavezima. Nakon početka u uvali Lamjana na Ugljanu, Cenmar je izgradio veliko mrjestilište u Ninu 1981. Tada je to bilo jedno od prvih mrjestilišta na Sredozemlju. Potaknuto njegovim primjerom, uz zapadnu obalu Istre (uglavnom Limski kanal) industrijski uzgoj ribe započelo je 1981. i poduzeće Marimirna.







Cromaris danas posjeduje mrjestilište, šest uzgajališta ribe (jedno u Istri i pet u zadarskom akvatoriju) i pogon za sortiranje i preradbu ribe koji se, kao i sjedište poduzeća, nalazi u Zadru. Cromaris je 2015. na mjestu staroga Cenmarovog mrjestilišta otvorio suvremeni, visoko automatizirani pogon za mrijest ribe koji je umjesto 15 omogućavao mriještenje čak 40 milijuna primjeraka mlađi ribe na godinu. Sva Cromarisova uzgajališta opremljena su suvremenim sustavom automatskoga hranjenja ribe, podvodnim kamerama, robotima za čišćenje mreža i modernom flotom za izlov ribe. Riba se svakodnevno izlovljava iz uzgajališta i vrlo brzo otprema do centra za sortiranje ribe (izgrađen 2012) tako da od ulova do plasiranja ribe na tržište prođe tek 12 do 48 sati. Ovisno o narudžbama, riba se u centru za sortiranje pakira u transportne kutije i dalje plasira svježa na tržište ili se prerađuje u filete, pakiranu, dimljenu ili mariniranu ribu. Dimljenje i mariniranje ribe obavlja se na tradicionalan način, bez uporabe umjetnih dodataka i konzervansa.



















Zahvaljujući mnogobrojnim tehnološkim i proizvodnim inovacijama, Cromaris je danas sedmo poduzeće u svijetu po uzgoju orade i brancina. Više od 80% svojih proizvoda plasira u EU, najviše na francusko i njemačko tržište, te u Italiju gdje od 2013. ima svoju podružnicu.













Tijekom 2019. Cromaris je prodao 8761 t ribe (među ostalim i u sedam svojih ribarnica) i zapošljavao više od 520 radnika. Poduzeće posjeduje mnogobrojne certifikate kojima jamči kvalitetu, odgovorno upravljanje okolišem i sigurnost hrane, organski uzgoj ribe i dr. Nositelj je znaka Hrvatska kvaliteta.







Pevalek, Ivo (Novigrad Podravski, 8. V. 1893 – Zagreb, 9. I. 1967), botaničar, stručnjak za sistematiku biljaka.

Diplomirao je 1916. na Botaničko-fiziološkome zavodu Mudroslovnog fakulteta u Zagrebu, gdje je i doktorirao 1917. disertacijom Prilog poznavanju algi Hrvatske i Slavonije (mentor V. Vouk). Od 1918. bio je namjesni učitelj na Mudroslovnom fakultetu u Zagrebu, gdje je vodio herbarsku zbirku. Od 1919. bio je zaposlen na novoosnovanome Gospodarsko-šumarskome fakultetu (→ Agronomski fakultet, → Fakultet šumarstva i drvne tehnologije) u Zagrebu, od 1926. kao redoviti profesor. Na Fakultetu je predavao kolegije Sistematika bilja, Sistematika, Geobotanika, Botanika. Osnovao je Zavod za botaniku (predstojnik 1922–63) i Botanički vrt, te znanstvene kolekcije tropskog i suptropskoga bilja. Dekan toga fakulteta bio je u četiri mandata (1929–30; 1940–41; 1943. i 1949–50). Nakon razdvajanja Poljoprivrednoga i Šumarskoga fakulteta 1959. Pevalek je nastavio predavati na oba, do odlaska u mirovinu 1963. Radio je u Botaničkome muzeju u Berlinu (1921–22), pohađao fitosociološki tečaj u švicarskim Berninima (1926), sudjelovao u ekspediciji koju je 1928. u Africi (Maroko, Tunis, Alžir) predvodio švicarski fitocenolog J. Braun-Blanquet te u ekspedicijama diljem Europe.

Bavio se istraživanjem flore, osobito alga, gljiva, cretova i biljaka sedrotvoraca. Otkrio je neke nove vrste i nekoliko novih rodova desmidiacea, endemičnih u našim krajevima. Proučavao je genezu i razvoj sedrenih barijera fitogenoga podrijetla u nas (Krka, Plitvička jezera). Radio je na očuvanju Plitvičkih jezera, a ona su njegovom zaslugom proglašena nacionalnim parkom. U spomen na njega 1975. na Plitvičkim jezerima osnovana je Znanstvena postaja Ivo Pevalek, a 2003. osnovan je Znanstveno-stručni centar Ivo Pevalek. Sudjelovao je na mnogim domaćim i međunarodnim kongresima, a radove je objavljivao u botaničkim časopisima. Bio je suradnik Hrvatske enciklopedije (1941). Od 1960. bio je redoviti član JAZU-a.

sol (kuhinjska sol, kamena ili morska sol), kemijski spoj natrija i klora (natrijev klorid; NaCl) mineraloškoga naziva halit (od grčkoga hals: sol). Kristalizira u kubičnome sustavu, tvrdoće 2−2,5 prema Mohsovoj ljestvici, gustoće 2,1−2,2 g/cm³, tališta pri 801 °C te vrelišta pri 1465 °C. Savršene je kalavosti, školjkasta loma, uglavnom bezbojan ili bijel u čistom stanju te žute, crvene, modre i grimizne boje kada sadržava nečistoće. Staklasta je sjaja te zelene, narančaste ili crvene fluorescencije uz izrazitu higroskopnost. Prema načinu eksploatacije obično se dijeli na morsku sol koja se dobiva u solanama, postrojenjima za industrijsko dobivanje (kristalizaciju) soli prirodnim procesom isparavanja (zasićenja) morske vode u sustavu velikih plitkih bazena, te kamenu sol koja se dobiva iz → rudnika. Eksploatacija soli u RH regulirana je Zakonom o rudarstvu.

Čovjek se solju služi za pripremu i konzerviranje hrane od samih početaka ljudskih zajednica. U početku je do nje dolazio ishlapljivanjem slanih izvora na morskim obalama. Do većih količina dolazio je rudarenjem, isprva lako dostupnih ležišta. Tomu svjedoče ležišta soli kraj Hallstatta i Salzburga u Austriji iz brončanoga doba. Najveći je rudnik soli u mjestu Goderich u Kanadi, s godišnjom proizvodnjom od 7,25 milijuna tona i još 470 000 t evaporacijskim postrojenjem. U svijetu je 2018. proizvedeno oko 300 milijuna tona soli, od čega u Kini 68, SAD-u 42, Kanadi i Njemačkoj 13 te Australiji 12 milijuna tona.

Pojave i ležišta u Hrvatskoj

U Hrvatskoj nema fosilnih ležišta soli, no ima mineralnih pojava, najčešće slanih izvora. U dokumentu iz 1347. zapisano je kako je ban Nikola Banfić dopustio Zagrepčanima služenje pronađenim nalazištima na Medvednici. U XVIII. st. grof Krsto Oršić neuspješno je pokušao obnoviti rudnik soli u Slanom potoku na sjevernoj strani Medvednice. U Psunju su u doba Osmanlija navodno vadili sol iz duboka okna koje je 1948. nađeno urušeno i zatrpano.

S obzirom na nedostatak ležišta kamene soli, potreba za soli u Hrvatskoj namirivala se proizvodnjom iz morske vode u solanama duž obale i na otocima. O tome svjedoči i podrijetlo mnogih toponima: uvale Soline kraj Poreča, Banjola, Biograda na Moru, na Krku, Pašmanu, Mljetu, naselja Soline na Dugom otoku i kraj Slanoga, jezero Mala solina kraj Šibenika i dr. Još u XV. st. postojale su solane na Rabu, Pagu (u Pagu i Dinjiški), kraj Nina, u Zablaću kraj Šibenika i u Stonu. Zbog male je produktivnosti solana u Zablaću ugašena sredinom XVIII. st., a na Rabu i u Dinjiški početkom XX. st. Duga i raširena proizvodnja soli u Hrvatskoj temeljila se na nizu povoljnih okolnosti, poput visoka saliniteta morske vode (3,64−4,00‰), povoljnih klimatskih prilika te odgovarajućih morfoloških i geoloških podloga. Tradiciju eksploatacije soli u Hrvatskoj, ali i današnje aktivnosti nose solane u Stonu, Ninu i Pagu.

Stonske solane najstarije su aktivne solane u Europi i najveće sačuvane na Sredozemlju. Smatra se da tradicija branja soli u Stonu traje 4000 godina, a eksploatacija i branje soli na stonskom području prvi se put spominje početkom vladavine Rimljana 167. pr. Kr. Kako je Ston od 1333. bio u sastavu Dubrovačke Republike, stonska sol donosila je trećinu njezinih prihoda. Radi zaštite su u XIV. i XV. st. podignute zidine, fortifikacijski sustav izveden po uzoru na dubrovački. Stonska je solana imala 11 kristalizacijskih bazena, a danas ih je sačuvano osam. Najveća berba soli (6000 t) zabilježena je 1611. i 1637., dok danas iznosi oko 2000 t godišnje na površini od 45 ha.







Solana u Ninu stara je više od 2000 godina, o čemu svjedoče arheološki nalazi iz doba Liburna i rimska zapornica koja se i danas nalazi na poljima soli. Pod mletačkom je vlašću rad solane od XV. st. zbog monopola potiran i obustavljen. Ponovno je otvorena 1955. te prosječna godišnja proizvodnja posljednjih godina iznosi 3200 t na površini od 55 ha.













Precizan podatak o početku dobivanja soli na Pagu nije poznat, no sigurno je da se dobiva od IX. st. Prve kronike zabilježene su u X. st., a zabilježeno je i stradavanje solane u drugoj polovici XIII. st. i sredinom XIV. st. u sukobima sa Zadrom. Zahvaljujući postojanju povoljne glinene podloge i klimatskih uvjeta, tijekom povijesti paška solana bila je najveća u Hrvatskoj, a kako su prihodi bili iznimni, imala je stratešku vrijednost prisutnim geopolitičkim jedinicama. Prema podatcima iz XIII. st., samo u Paškoj uvali bilo je oko 90 solina (kavedina ili bazena soli), u XIV. st. više od 130, a u XVIII. st. više od 2000. Austrijska je uprava 1909–11. izgradila novu solanu na površini od 110 ha i kapaciteta 6000 t na godinu. Površina je 1955. povećana na 170 ha a proizvodnja na 10 000 t na godinu. Danas solana ima ukupnu površinu od 258 ha, od čega 225 ha u Pagu i 33 ha bazena u Dinjiški s proizvodnjom od približno 18 000 t na godinu.













U posljednje se vrijeme u RH proizvodi oko 20 000 t morske soli na godinu, od čega se 80–90% proizvede na Pagu, a ostatak u Ninu i Stonu. Oko dva milijuna kvadratnih metara bazena soli Solane Pag dobilo je status područja i lokaliteta osobitih bioloških i krajobraznih vrijednosti, a bazeni soli postali su zaštićeno područje. Solana Nin također je zaštićena, a solana Ston započela je taj proces.

Dukat d. d., poduzeće za preradbu mlijeka i proizvodnju mliječnih proizvoda sa sjedištem u Zagrebu.







Osnovano je 1912. kao Gradska mljekara u zagrebačkoj Dugoj ulici (današnja Radićeva), čime je započela organizirana preradba mlijeka u Zagrebu. Poduzeće je već prve godine proizvelo oko 1500 »kanti« mlijeka, kojega je distribuiralo uglavnom po privatnim domaćinstvima. Uskoro su u Zagrebu osnovane mljekare Baltic (1924) i Samopomoć (1926), a većina mljekara na području grada i okolice postala je 1936. dio Saveza mljekarskih zadruga i Gospodarske sloge. Od 1940. sva mljekarska djelatnost na zagrebačkom području bila je organizirana u tri velika mljekarska pogona, koji su se nakon 1948. spojili u Gradsku mljekaru Zagreb. Proizvodni pogon u današnjoj Branimirovoj ulici 67 u to je doba već bio dotrajao i zastario, u proizvodnji su se rijetko rabili rashladni uređaji, a mlijeko se nije pasteriziralo. Kako lokacija na kojoj se proizvodni pogon nalazio nije nudila mogućnost širenja, gradnjom novih proizvodnih pogona, poduzeće je uz pomoć UNICEF-a 1952. izgradilo novu tvornicu na Žitnjaku, koja je zadovoljavala visoke higijensko-tehničke standarde (linija za prijam i pasterizaciju mlijeka, rashladno postrojenje). Kapacitet nove mljekare bio je 120 000 l na dan (30 000 l pasteriziranoga mlijeka u bocama i 90 000 l u kantama). Te je godine u Zagrebu počela proizvodnja i prodaja pasteriziranog mlijeka u staklenim bocama. Uz UNICEF-ovu pomoć na terenu je organizirana i otkupna mreža s velikim brojem sabirališta za prijam i hlađenje mlijeka. Godine 1955. poduzeće je promijenilo ime u Zagrebačka mljekara. Djelatnost mljekare širila se izgradnjom novih pogona za proizvodnju steriliziranih i fermentiranih proizvoda (1967), uvođenjem opreme za punjenje u plastičnu ambalažu (1968) te početkom proizvodnje svježih i topljenih sireva i pudinga (1971). Zagrebačka mljekara 1972. postala je prva privredna organizacija koja se samoorganizirala u OUR Dukat. Kako bi se osuvremenio proizvodni pogon i postigla veća proizvodnja, poduzeće je 1979. na mjestu stare mljekare izgradilo novu (kapaciteta 350 000 l na dan), koja djeluje i danas kao jedan od triju proizvodnih pogona. U razdoblju 1980–93. ulagalo se u razvoj tehnologije i revitalizaciju opreme (otvoren je upravljački centar kojim se iz jednog mjesta nadziralo i upravljalo tehnološkim procesima, a montiran je niz novih linija za proizvodnju većih kapaciteta).







Nakon pretvorbe i privatizacije 1994. poduzeće je kao Dukat d. d. ušlo u sastav Lura Grupe, a 1999. pod okriljem Lure našla su se još dva poduzeća za preradbu mlijeka: → Sirela i Mljekara Zadar. U to doba u Dukatu je radilo 816 radnika. Lura je 2007. prodala Dukat vodećoj svjetskoj mliječnoj grupaciji, francuskom Lactalisu. Iste godine zagrebačko poduzeće za preradbu mlijeka započelo je djelovati pod nazivom Dukat mliječna industrija d. d. Kao Lactalisov centar za razvoj mliječnog poslovanja na tržištima jugoistočne Europe nastavio je proces spajanja mliječnih industrija u okolini, pa se Dukatu 2008. pripojio KIM Karlovac, a preuzimanjem slovenske Ljubljanske mlekarne (2013) dodatno je ojačao poziciju u mljekarskom sektoru jugoistočne Europe. Kako bi zadržalo jednu od vodećih pozicija u ovome dijelu Europe, poduzeće je stalno ulagalo u razvoj tehnologije i osuvremenjivanje proizvodnih pogona. Godine 2010. Dukat je potrošačima predstavio prvo trajno mlijeko u plastičnoj boci, a iste je godine otvoren novi proizvodni pogon KIM Mljekare Karlovac opremljen najsuvremenijim proizvodnim pogonom za preradbu te punjenje trajnog mlijeka u boce u Hrvatskoj i okolnim, regionalnim tržištima. Investicije u nove tehnologije omogućile su Dukatu da od 2014. trajne mliječne deserte izvozi na tržišta Afrike, Južne Amerike i Kine, te da 2016. tržištu predstavi Dukat Fit, liniju funkcionalnih mliječnih proizvoda bogatih proteinima. Godine 2019. Dukat je financijski pomogao modernizirati i proširiti Sirelin proizvodni pogon u Bjelovaru. Tijekom 2020. imao je 13 povezanih društava u Hrvatskoj, BiH, Sloveniji, Srbiji, Kosovu, Makedoniji i Bugarskoj, a zapošljavao je oko 3000 radnika (oko 1000 u RH). Svoje proizvode danas izvozi u 86 država širom svijeta.

Dukatov proizvodni asortiman danas se sastoji od svježeg i trajnog mlijeka, proizvoda bez laktoze (mlijeko i jogurt), jogurta (čvrsti, tekući, voćni, grčkog tipa, light), acidofila, kefira, sirutke, mlaćenice, vrhnja (kiselo, za kuhanje, šlag i kavu), maslaca, mliječnih namaza, gotovih umaka, pudinga, moussea i funkcionalnih mliječnih proizvoda. Većina proizvoda nastala je preradbom kravljeg mlijeka, a manji broj preradbom ovčjeg i kozjeg (grčki tip jogurta). Dukat proizvodi i sireve, koje na tržište plasira putem robnih marki Sirela, Président i Galbani, pod kojom prodaje i mesne delicije (trajne kobasice, mortadelu i pršut). Znak Hrvatske kvalitete nose Dukatovo svježe mlijeko, fermentirani mliječni napitci SenSia te sirevi Ribanac i Trapist, a oznaku Izvorno hrvatsko mliječni namazi Dukatela te Président Zagrebački sir, polutvrdi masni sir Podravec i polutvrdi dimljeni sir Dimsi.

biotehnologija, disciplina koja primjenjuje znanstvene metode u radu sa živim organizmima ili njihovim dijelovima za dobivanje novih proizvoda ili organizama ili usluga. U sklopu toga → bioprocesno inženjerstvo podrazumijeva istraživanje, razvoj i primjenu bioprocesa za dobivanje novih visokovrijednih proizvoda s pomoću enzima, mikroba (napose bakterija i kvasaca), biljnih ili životinjskih stanica (uključivši i ljudske) i tkiva. Bioprocesno inženjerstvo (bioreaktorsko inženjerstvo) obuhvaća razvoj i primjenu novih tehnika i opreme koja imitira okoliš u stanici biljnih, životinjskih organizama ili mikroba (→ bioreaktor). Izvođenje ciljanih promjena u genetičkoj konstituciji živog organizma, koja se uobičajeno ne bi pojavila prirodnim putem u djelokrugu je → genetičkog inženjerstva.

Biotehnologija općenito

Naziv biotehnologija prvi je 1919. upotrijebio Mađar Károly Ereky kako bi opisao tehnologiju koja se temelji na pretvaranju sirovina u hranu biološkim putem. U današnjem se značenju naziv počeo rabiti 1950-ih. Preduvjeti za razvoj biotehnologije u visokotehnološku disciplinu kakva je danas ostvareni su otkrićem mikroskopa (Antoni van Leeuwenhoek, 1632–1723), spoznajom nasljednih osobina živih organizama i razvoja osnova genetike (Johann Gregor Mendel, 1822–1884), otkrićem elektroničkoga mikroskopa (Ernst Ruska, 1906–1988), otkrićem DNA (James Dewey Watson, 1928. i Francis Harry Compton Crick, 1916–2004) te čovjekovom željom da otkrića do kojih je došao primijeni za poboljšanje postojećih organizama u korist čovječanstva, kakvo je bilo kloniranje ovce Dolly 1996 (Ian Wilmut, 1944. i Keith Campbell, 1954–2012). Danas su gotovo sve razvijene države i mnoge druge prepoznale biotehnologiju kao pokretačku snagu održivoga gospodarskog rasta. Tako je biotehnologija obuhvaćena Industrijskom strategijom Republike Hrvatske 2014–20. i Strategijom pametne specijalizacije 2016–20. kao jedna od šest ključnih razvojnih tehnologija koje pružaju osnovu za inovacije u više industrijskih sektora.

Podjela

Prema povijesnim se fazama razvoja biotehnologija dijeli na staru, klasičnu i modernu. Stara biotehnologija od prapovijesnog je doba bila usmjerena prema proizvodnji i očuvanju hrane (npr. proizvodnja vina ili piva uz pomoć vrenja zbog mikroba iz okoliša). U središtu klasične biotehnologije bila je industrijska proizvodnja temeljena na enzimima unutar mikroorganizama, koji su se rabili za proizvodnju hrane i lijekova, npr. penicilina (Alexander Fleming, 1881–1955). Moderna biotehnologija počela se razvijati 1960-ih, a postupno postaje jednom od ključnih tehnologija današnjice, kada se posredno ili neposredno primjenjuje u mnogim ljudskim aktivnostima. Tako se npr. razvijaju nova saznanja o staničnim i supstaničnim procesima i stvaraju uvjeti za nova biotehnološka rješenja u proizvodnji lijekova, boljem razumijevanju bolesti i nasljednih osobina živih bića. Radi se i na rješenjima mikroelektronike, odn. bioelektronike, koja se zasnivaju na novim biološkim komponentama u elektroničkim sklopovima i spremanju podataka na umjetno stvorenu DNA.

Moderna se biotehnologija danas dijeli prema područjima primjene na biotehnologiju primarne i sekundarne proizvodnje hrane i pića (kadšto »zelena« biotehnologija, engl. agri-biotech), biotehnologiju vodnih resursa, mora i zaštite okoliša (»plava« biotehnologija, engl. environmental biotech), biotehnologiju proizvodnje sirovina, kemikalija, materijala i goriva (»bijela« biotehnologija, engl. industrial biotech) i biotehnologiju s primjenom u zdravstvu i farmaceutskoj industriji (»crvena« biotehnologija, engl. biopharma).

Prednosti i rizici

Brz napredak biotehnologije i primjena istraživanja pokrenuli su i pitanja o mogućim posljedicama i rizicima, kakve donosi npr. unošenje stanica s izmijenjenim svojstvima u čovjeka ili okoliš, a zabrinutost javnosti izaziva i njezina moguća primjena za razvoj i proizvodnju biološkog oružja za masovno uništenje. U današnje doba posebno raste strah od bioterorizma, za koji ne postoje dovoljno djelotvorne mjere zaštite.

Primjena biotehnologije

Glavne gospodarske djelatnosti u kojima se primjenjuje biotehnologija su proizvodnja hrane, biljna i stočarska proizvodnja, farmacija i zdravstvo, ekologija i zaštita okoliša, šumarstvo, rudarstvo, akvakultura, proizvodnja sirovina, industrijskih kemikalija, biogoriva.

Biotehnologija u proizvodnji hrane

Brz rast broja stanovnika na Zemlji i klimatske promjene mogu dovesti do nestašica hrane koje su mogućnosti proizvodnje konvencionalnim metodama ograničene. Predviđanja o eskalaciji takva stanja poticaj su snažnijemu razvoju i primjeni biotehnoloških postignuća radi proizvodnje više hrane, većih nutritivnih vrijednosti i manje cijene, uz istodobno očuvanje okoliša. Danas se biotehnološki postupci u proizvodnji hrane (→ prehrambena tehnologija) rabe npr. za proizvodnju fermentirane hrane i → alkoholnih pića, bakterijskih i fungalnih starter kultura za fermentirane namirnice, → probiotika, mikrobnih proteina, pekarskoga, pivskoga i vinskoga → kvasca, → prehrambenih aditiva (emulgatori, antioksidansi, boje, mirisi, stabilizatori), aminokiselina, → šećera i dr. Zahvaljujući biotehnologiji, razvijene su selektivne i vrlo osjetljive metode brzog određivanja pojedinih sastojaka u hrani ili mikrobnih onečišćenja zbog nepravilnog skladištenja.







Iako su biotehnološke tehnike znatno unaprijedile proizvodnju, povećale su primjenu kemikalija i bioaktivnih tvari koje se unose u organizam ili tlo tijekom proizvodnje. Posebno velika rasprava vodi se u svijetu zbog hrane proizvedene na osnovi → genetički modificiranih organizama (GMO). Primjena genetičkog inženjerstva (tehnologija rekombinantne DNA) u konstrukciji GMO-a ima veliku primjenu i potencijal u biotehnološkoj proizvodnji hrane. Pod tim se ponajprije podrazumijevaju GM biljke (soja, kukuruz, uljana repica, pamuk) i GM mikroorganizmi (služe kao proizvođači enzima i drugih spojeva koji se rabe u procesu proizvodnje hrane ili se dodaju u gotove proizvode). Iako opasnost od takve hrane nije dokazana, većina zemalja je pravnom legislativom i strogim nadzorom mjerodavnih institucija uredila istraživanje, razvoj i primjenu GMO-a, među njima i Hrvatska.







Biotehnologija u biljnoj proizvodnji i stočarstvu

U današnjoj se praksi u biljnoj proizvodnji i stočarstvu (→ poljoprivreda) biotehnološki procesi primjenjuju u proizvodnji krmiva, silaže, komposta, bioloških gnojiva, animalnih vakcina, animalnih probiotika, bioloških insekticida i pesticida i sl. U biljnoj proizvodnji biotehnološke se tehnike primjenjuju i radi poboljšanja svojstava biljaka. Umetanjem gena iz drugog organizma odgovornoga za otpornost na neku bolest u DNA biljne stanice dobiva se biljka novih svojstava. Već 1967. objavljeni su prvi dokazi da bakterija Agrobacterium tumefaciens, koja prebiva u tlu, ima sposobnost transformacije normalnih biljnih stanica u tumorske umetanjem kratke sekvence DNA u biljni genom. Taj učinkovit sustav prijenosa gena između bakterije i eukariota ubrzo je postao standardna tehnologija za temeljna istraživanja i kreiranje GM biljaka. Usjevi s ciljano izmijenjenom DNA (GM usjevi) razvijaju se radi povećanja produktivnosti, što se postiže smanjenjem šteta zbog korova, bolesti ili insekata. GM usjevi ne uzgajaju se na području EU-a, ali se uvoze i rabe za preradbu u 26 država EU-a, uključujući i Hrvatsku.

U stočarstvu primjena biotehnologije rasplođivanja podrazumijeva umjetno osjemenjivanje, embriotransfer (unošenje zametka), proizvodnju zametaka in vitro, a u novije doba i manipulaciju genomom uz pomoć transgeneze i kloniranja radi poboljšanja ili promjene svojstava životinja za potrebe proizvodnje hrane, dobivanje sirovina za potrebe farmaceutske industrije ili druge namjene (npr. proizvodnja za potrebe transplantacije organa). Nove tehnike poboljšavaju zdravlje životinja, reproduktivna svojstva, bolje iskorištavanje hrane, brži prirast i razmnožavanje. (→ genetika u poljoprivredi)

Biotehnologija u farmaciji i medicini

Biotehnološke metode postale su važno sredstvo u istraživanju i razvoju novih lijekova, poboljšanju postojećih i razvoju novih postupaka proizvodnje (→ ljekarništvo; → lijekovi) i razvoju dijagnostičkih proizvoda (DNA-čipovi, biosenzori). Fokus farmaceutske industrije do druge polovice XX. st. bio je na proizvodnji lijekova kemijskom sintezom. Frederick Grant Banting (1891–1941) i John James Rickard Macleod (1876–1935) uspjeli su 1922. liječiti dijabetes inzulinom dobivenim iz gušterače životinja te prvi upozorili na značaj bioloških lijekova. Godine 1982. umjetno je razvijen rekombinantni humani inzulin, za proizvodnju kojega se rabila GM bakterija Escherichia coli.

Danas su najveća skupina biofarmaceutika → antibiotici, koji se dobivaju fermentacijom iz plijesni. Velik dio → vitamina, organskih spojeva prijeko potrebnih za rast, razvoj i normalno djelovanje organizma, također su biotehnološkog podrijetla. Rekombinantni faktori zgrušavanja (VIII i IX) za liječenje hemofilije A i B mogu se proizvoditi iz mlijeka GM ovaca. Tehnologija → stanične kulture je znatno promijenila i pojeftinila proizvodnju kompleksnih velikih molekula koje se ne mogu proizvesti poznatim kemijskim metodama. Biotehnologija se za proizvodnju bioloških lijekova koristi i živim organizmima (životinjske stanice, biljne stanice, virusi, bakterije, kvasci). Primjerice protein taligluceraza α, odnosno β-glukozidaza, proizvodi se u stanicama mrkve u bioreaktoru s velikim fleksibilnim polietilenskim vrećama u koje se zrak i hranjiva podloga dovode iz središnjeg sustava pod sterilnim uvjetima. Biotehnološkim postupcima proizvode se i hormoni, npr. humani inzulin, hormon rasta, eritropoetin, citokini. U terapiji različitih stanja rabe se → enzimi, poput deoksiribonukleaze I (generički naziv dornaza alfa, zaštićeni naziv Pulmozyme) koja se rabi za pacijente s cističnom fibrozom, ili plazminogenog aktivatora koji se rabi u otapanju krvnih ugrušaka u krvotoku. Monoklonska protutijela u kombinaciji s imunosupresivima primjenjuju se za liječenje tumora i drugih bolesti. Posljednjih godina najprodavaniji biološki lijek je Humira (adalimumab), monoklonsko protutijelo koje se rabi u liječenju više vrsta kroničnih upalnih stanja. Brze dijagnostičke metode razvijene biotehnološkim postupcima znatno skraćuju vrijeme liječenja. Dosezi i mogućnosti biomedicinskih znanosti potpomognutih suvremenom biotehnologijom su ozbiljno napredovali (npr. primjena in vitro fertilizacije povećala je populaciju stanovništva).













Biotehnologija u zaštiti okoliša

Osim što se biotehnološkim aktivnostima posredno može smanjiti onečišćenje okoliša, npr. smanjiti uporaba pesticida, postoje i biotehnološke metode koje izravno pridonose → zaštiti okoliša (sv. 4). Među njih spadaju biološko pročišćavanje → otpadnih voda (sv. 4) (prethodna, primarna, sekundarna i tercijarna obradba; biološko uklanjanje sastojaka s ugljikom, dušikom, fosforom i sumporom te mikroonečistila – ksenobiotika; primjena ionskih izmjenjivača i membranskih bioreaktora; metoda bioaugmentacije), bioremedijacija zemljišta, uklanjanje biorazgradivih sastojaka iz zraka, nove metode motrenja onečišćenja u okolišu, razvoj biorazgradive ambalaže. Biotehnologija pomaže očuvanju bioraznolikosti s pomoću banaka sjemena, in vitro banaka za srednjoročno i dugoročno pohranjivanje i banaka DNA. Procjena bioraznolikosti izvodi se s pomoću genetičkih biljega – morfoloških i molekularnih od kojih su najznačajniji DNA markeri. Zaštiti bioraznolikosti od mogućih rizika koje predstavlja GMO pridonose međunarodni sporazumi, npr. Kartagenski protokol iz 2000., dok se Protokolom iz Nagoye (2010) nastoji postići veća pravna sigurnost za proizvođače i potrošače genetičkih resursa.

Biotehnologija u šumarstvu

Primjenom biotehnologije danas je omogućena proizvodnja šumskih sadnica poboljšanih genskih svojstava (poželjnog sastava lignina, tolerancije na herbicide, otpornosti na bolesti i štetnike, kontrolirane cvatnje), te unapređenje preradbe šumske biomase (npr. proizvodnja metana fermentacijom → drvne biomase). Većina biotehnoloških aktivnosti u šumarstvu usredotočila se na nekoliko rodova šumskoga drveća (topola, eukaliptus, bor, smreka, hrast, akacija). Kako drveće spada među dugoživuće organizme, pa postoji opasnost od neželjenog prijenosa gena s transgenskih jedinki u prirodni okoliš (time i narušavanja prirodne ravnoteže), i dalje se daje prednost oplemenjivanju sadnica pred genetičkim modificiranjem kojemu se u istraživanjima pristupa s posebnim oprezom. Iako se procjenjuje kako postoji nekoliko stotina terenskih nasada s GM drvenastim vrstama širom svijeta, u hrvatskom šumarstvu nema komercijalne uporabe takvih plantaža.

Biotehnologija mora i akvakultura (marikultura)

Potencijalno područje biotehnologije u akvakulturi uključuje uporabu sintetskih hormona radi poticanja razmnožavanja, razvoj GM ribe, pohranu gena ili gameta, upravljanje zdravljem vodenih vrsta i dr. U tom su se području istraživanja osobito intenzivirala pa biotehnologija danas znatno utječe na akvakulturu i ribarstvo s vrlo velikim potencijalom razvoja u budućnosti. Biotehnologija je jednu od prvih primjena pronašla u proizvodnji riblje mlađi, a u novije doba u razvoju umjetnog uzgoja (akvakultura) riba te drugih vodenih organizama poput školjaka. Nedovoljno istražena morska prostranstva izvor su otkrića novih biljnih i životinjskih organizama, novoga mikrobnog svijeta, kao i mogućnosti njihove primjene, npr. za razvoj novih lijekova, industrijskih enzima, sastojaka hrane, biosenzora, kemikalija. Stoga se razvijaju nove tehnike i oprema za istraživanja na velikim dubinama, te za stvaranje preduvjeta za istraživanje živućih dubokomorskih organizama na Zemljinoj površini. Tehnologija kulture stanica riba i drugih morskih organizama nudi nove odlike koje su bitno drugačije od poznatih životinjskih staničnih linija sisavaca. Primjena morskih algi u proizvodnji hrane raste, napose u dalekoistočnim zemljama. (→ marikultura; → ribnjačarstvo)

Biotehnologija u naftnoj industriji i rudarstvu

Kada se pri eksploataciji nafte iskoriste sve raspoložive mehaničke metode njezina crpenja, znatne količine nafte (oko 58%) i dalje ostaju pod zemljom, a mogu se iskoristiti biotehnološkim postupcima. Injektiranjem suspenzije mikroba u teško dostupna ležišta provodi se odsumporavanje, uklanjanje metala, uklanjanje dušičnih spojeva, smanjivanje viskoziteta i konačno plinofikacija naftnih ležišta, pri kojoj mikrobi pretvaraju naftu u plinove koji se mogu eksploatirati. Da bi mikrobi mogli održati svoju biološku učinkovitost na znatno višim temperaturama od njihova optimalnog djelovanja, bilo je potrebno razviti termofilne mikrobe koji održavaju svoju aktivnost i u ekstremnim uvjetima. Druge su primjene biotehnoloških postupaka u naftnoj industriji pri uklanjanju ostataka nafte u tankerima uz pomoć biosurfaktanata koji smanjuju površinsku napetost i omogućuju brže pranje i čišćenje tankova, te pri zagađenju morske površine naftom uzrokovanom pomorskim havarijama tankera. Slične tehnike mogu se primijeniti u → rudarstvu (biorudarstvo) pri eksploataciji metala, → metalurgiji (biometalurgija) pri odvajanju plemenitih metala iz otpada, te za druge primjene.

Biotehnologija u proizvodnji sirovina, kemikalija, materijala, goriva

Značajna je primjena biotehnoloških postupaka u industrijskoj proizvodnji sirovina, kemikalija, materijala i goriva (etanol, aceton, butanol, organske kiseline, aminokiseline, biopolimeri, industrijski enzimi, → biogoriva – bioalkoholi, biodizel, bioplin), gdje ti postupci i proizvodi sve više zamjenjuju klasične kemijske. Uporabom npr. Sunčeve svjetlosti moguće je jednostavnije i brže u stanicama biljke ili mikroba ili algi provesti sintezu negoli klasičnim kemijskim postupcima.

Biotehnologija u Hrvatskoj

Začetci znanstvenih istraživanja u području moderne biotehnologije u Hrvatskoj iz prve polovice XX. st. povezuju se s dobitnicima Nobelove nagrade za kemiju → Lavoslavom Ružičkom (sv. 4) i → Vladimirom Prelogom. Osnutak dioničkoga društva Kaštel 1921. smatra se početkom primjene biokemijskog inženjerstva u Hrvatskoj. U suradnji s Prelogom, u Kaštelu je 1936. među prvima u svijetu pokrenuta proizvodnja sulfonamida (streptazola); godine 1941. Kaštel je prerastao u farmaceutsko poduzeće → Pliva. Proizvodnja vitamina C, oksitetraciklina i patentiranje i proizvodnja vlastita makrolidnog antibiotika azitromicina neki su od svjetski prepoznatih postignuća znanstvenika i inženjera iz Plive.













Visoko školstvo i znanost

Pojedine teme iz prehrambene tehnologije, biotehnologije i nutricionizma na Sveučilištu u Zagrebu predaju se od 1920-ih. Na Gospodarsko-šumarskom fakultetu predavao se 1919. kolegij Mljekarstvo, 1920. Gospodarska kemijska tehnologija s vježbama (demonstracijama) iz tehnologije piva, 1921. Vinogradarstvo i pivničarstvo i Gospodarska bakteriologija. Kada je zagrebačka Visoka tehnička škola 1926. postala → Tehnički fakultet (sv. 4), u sklopu Kemijskog odsjeka osnovan je Zavod za organsku kemijsku tehnologiju pod vodstvom → Matije Krajčinovića, a predavali su se kolegiji Tehnologija vrenja (alkohola, piva, octa), Tehnologija ulja i masti, Kemija živežnih namirnica i Tehnička mikrobiologija (pomoćni nastavnik → Ljudevit Gutschy), a od 1928. i Kemija namirnica. Na Veterinarskome fakultetu predavala se 1929. Higijena stočnih proizvoda (mesa i mlijeka), a 1940. Kemija živežnih namirnica. Na Poljoprivredno-šumarskome fakultetu 1936. predavao se kolegij Voćarstvo i prerada voća te Vinogradarstvo i vinarstvo. Od 1946. područje biotehnologije dobiva snažan poticaj osnutkom Zavoda za tehničku botaniku Tehničkoga fakulteta, koji je osnovao → Bogdan Varićak, a kada je njegov rad nastavila → Vera Johanides, uvedeni su novi kolegiji Tehnička mikroskopija, Tehnička mikrobiologija i Mlinarstvo. U isto doba na Veterinarskome fakultetu predavali su se Tržišni nadzor namirnica biljnog i drugog podrijetla, Higijena mesa i mesnih proizvoda, a na Farmaceutskom fakultetu Bromatologija.

Sa stečenim iskustvom i predznanjem, diobom dotadašnjega Tehničkog fakulteta, osnovan je 1956. Kemijsko-prehrambeno-rudarski fakultet (od 1957. Tehnološki fakultet) s Prehrambeno-tehnološkim odsjekom; odsjek je obuhvaćao Prehrambeno-tehnološki, Biotehnološki i Tehnološko-analitički smjer, pa se njegovo osnivanje smatra začetkom modernoga visokoškolskog studija biotehnologije u Hrvatskoj. Godine 1960. odsjek je, nakon uvođenja novih kolegija, preimenovan u Biotehnološki odjel (od 1974. OOUR Institut prehrambenog i biokemijskog inženjerstva Tehnološkoga fakulteta u Zagrebu), koji se 1979. izdvojio iz sastava Tehnološkoga fakulteta i od tada nosi naziv → Prehrambeno-biotehnološki fakultet (PBF). Od osamostaljenja na tom se fakultetu kroz petogodišnji studij obrazuju novi naraštaji inženjera iz područja biokemijskog inženjerstva, a od 1967. među prvima u Europi izvodi se poslijediplomski znanstveni doktorski studij iz tog područja. Bolonjska deklaracija prihvaćena je i implementirana na fakultetu 2005. Primjer visokih znanstvenih ambicija fakulteta je uključivanje u Znanstveni centar izvrsnosti za Bioprospecting Jadranskog mora (BioProCro) koji se financira iz europskih fondova te uključuje druga hrvatska središta u kojima se istražuje biotehnologija: Institut Ruđer Bošković, Prehrambeno-tehnološki fakultet u Osijeku, Kemijsko-tehnološki fakultet u Splitu i Odjel za biotehnologiju Sveučilišta u Rijeci. Osim u tim institucijama, danas se biotehnologija znanstveno istražuje i podučava na visokoškolskoj razini u mnogim srodnim institucijama koje djeluju u područjima biotehničkih, prirodnih, tehničkih i biomedicinskih znanosti i zdravstva. Nemali je i doprinos istraživačkih središta u sklopu poduzeća prehrambene i farmaceutske industrije, a kao središte suradnje gospodarstva i znanosti na području biotehnologije zamišljen je zagrebački → BICRO Biocentar. U okviru Znanstvenog centra izvrsnosti za bioraznolikost i molekularno oplemenjivanje bilja CroP-BioDiv, istraživačka mreža sastavljena od Agronomskoga fakulteta u Zagrebu, Instituta za poljoprivredu i turizam Poreč, Prirodoslovno-matematičkoga fakulteta u Zagrebu, Poljoprivrednog instituta Osijek, Instituta za jadranske kulture i melioraciju krša Split te Fakulteta agrobiotehničkih znanosti Osijek, zajednički je usmjerena na prijenos znanja i tehnologije sa svrhom izravnog doprinosa napretku istraživanja u poljoprivredi. Godine 2013. osnovan je Centar za istraživanje i prijenos znanja u biotehnologiji Sveučilišta u Zagrebu, koji je nastavio rad dotadašnje Poslovne jedinice za istraživanje i razvoj Imunološkoga zavoda u Zagrebu.













Među osobama koje su utjecale na razvoj biotehnologije u Hrvatskoj osobito se ističe V. Johanides, koju se smatra pionirkom europske biotehnologije i utemeljiteljicom moderne biotehnologije i biokemijskog inženjerstva u Hrvatskoj. Ona je 1978. sudjelovala na prvom Europskom kongresu biotehnologa u švicarskom Interlakenu i bila potpisnica povelje o uspostavi Europske federacije za biotehnologiju (engl. European federation of biotechnology, EFB), koja od tada okuplja i razvija suradnju strukovnih društava iz područja biotehnologije. Okupivši najznačajnije istraživače i stručnjake iz područja biokemijskog inženjerstva, među kojima → Zlatka Kniewalda, → Vladimira Marića, Slobodana Grbu, → Marijana Bošnjaka, → Daslava Hranuelija, Srđana Novaka i dr., V. Johanides je 1990. utemeljila prvo strukovno društvo tog područja → Hrvatsko društvo za biotehnologiju.

Hrvatsko društvo za biotehnologiju danas je vodeća organizacija u RH koja promiče biotehnologiju suradnjom s HAZU-om, HATZ-om, Hrvatskim inženjerskim savezom, tijelima Vlade RH i različitim međunarodnim organizacijama. Glasilo društva je međunarodni znanstveni časopis → Food Technology and Biotechnology. Hrvatsko društvo za biotehnologiju jedan je od osnivača i organizatora Kolegija bioprocesnog inženjerstva (Bioprocess Engineering Course) za studente doktorskih studija, postdoktorande i stručnjake iz industrije. Od 1999. djeluje i Hrvatsko društvo prehrambenih tehnologa, biotehnologa i nutricionista, koje od 2009. izdaje znanstveno-stručni → Hrvatski časopis za prehrambenu tehnologiju, biotehnologiju i nutricionizam. Od 1996. aktivnosti u području biotehnologije, prehrambene tehnologije, nutricionizma i zaštite okoliša, te školovanje i usavršavanje kadrova podupire Biotehnička zaklada PBF-a.









Među skriptama, udžbenicima i monografijama iz područja biotehnologije ističu se Industrijska mikrobiologija (V. Johanides, A. Korčulanin, V. Marić, S. Divljak, 1976), Biokemijsko inženjerstvo (V. Marić, S. Novak, P. Horvat, 1987), Biotehnologija (P. Raspor, M. Alačević, V. Marić, 1992), Vitamini i hormoni (Z. Kniewald 1993), Primijenjena mikrobiologija (S. Duraković, 1996), Priručnik za pripravu i izolaciju biološki djelatnih supstancija (Z. Kniewald, J. Vorkapić-Furač, V. Zechner-Krpan, V. Gaurina-Srček, 2000), Proizvodnja enzima i enzimsko inženjerstvo (S. Matošić, J. Šušković, 2000), Biotehnološka proizvodnja lijekova i specifičnih kemikalija (S. Matošić, J. Šušković, 2000), Biotehnologija i sirovine (V. Marić, 2000), Reaktorsko inženjerstvo I–III (Ž. Kurtanjek, 2001), Mikologija u biotehnologiji (S. i L. Duraković, 2003), Bakteriologija u biotehnologiji I–II (S. Duraković, S. Redžepović, 2004–05), Biokemijsko inženjerstvo (B. Šantek, V. Marić, 2009), Uvod u kinetiku mikrobnih procesa (M. Bošnjak, 2009).

Bućan, Boris (Zagreb, 15. III. 1947 – Zagreb, 18. V. 2023), slikar i grafički dizajner, jedan od najistaknutijih hrvatskih grafičkih dizajnera.

Diplomirao je slikarstvo 1972. na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu u klasi Raula Goldonija. S radom je započeo 1960-ih realiziravši više intervencija u gradskim prostorima te djela u području konceptualne i medijske umjetnosti. Grafičkim dizajnom počeo se baviti potkraj 1960-ih izrađujući plakate za Studentski centar (SC) Sveučilišta u Zagrebu (Galerija SC-a i Teatar &TD) i zagrebačko dramsko kazalište (danas Gradsko dramsko kazalište Gavella), uvodeći potom i fotografiju u taj medij. Vezan je uz pop-art i konceptualizam, a uspješno anticipira neke značajke postmodernizma. Ističu se serije plakata velikih dimenzija koje je radio 1980-ih za Hrvatsko narodno kazalište u Splitu (Igor Stravinski, balet Žar ptica, 1983), Zagrebačke simfoničare i Zbor Radiotelevizije Zagreb (Glazbeni doživljaji, 1986–89). Plakat za balet Žar ptica uvršten je u postav izložbe The Power of Posters u Victoria and Albert Museumu u Londonu 1998., te predstavljen na naslovnoj stranici kataloga izložbe. Radovi mu se nalaze u najistaknutijim svjetskim muzejima i galerijama (MoMa i Cooper Hewitt Smithsonian Design Museum u New Yorku, Deutsches Plakat Museum u Essenu, State Library Victoria u Melbourneu i dr.). Dobitnik je mnogobrojnih međunarodnih i nacionalnih nagrada i priznanja, među ostalim Nagrade za životno djelo Hrvatskoga dizajnerskog društva (2006). Redoviti je član HAZU-a od 2006.







Brčić, Josip (Varaždin, 4. XI. 1923 – Zagreb, 9. IX. 2006), agronom, stručnjak za mehanizaciju u poljoprivredi.

U Zagrebu je na Poljoprivredno-šumarskome fakultetu (→ Agronomski fakultet) diplomirao 1949. te doktorirao 1954. disertacijom Gubici u zrnju kod raznih načina žetve i vršidbe žitarica. U Zavodu za poljoprivredno strojarstvo Fakulteta radio je od 1949., od 1966. kao redoviti profesor. Bio je dekan Fakulteta 1964–66. Utemeljio je 1958. prvi poslijediplomski studij mehanizacije poljoprivrede, kojega je bio voditelj. Bavio se problemima mehanizacije u području ratarstva, stočarstva, voćarstva, vinogradarstva i povrćarstva, te uveo nove metode u mehanizaciji: izravno kombajniranje sjemenskih djetelina i trava, uvođenje teških traktora snage veće od 100 kW, izravno kombajniranje kukuruza, mehanizirano ubiranje voća, povrća i grožđa. Od 1958. bio je član American Society of Agricultural Engineers, te predstavnik Jugoslavije u Ekonomskoj komisiji UN-a za Europu u skupini za mehanizaciju poljoprivrede.

Za studente poslijediplomskoga studija priredio je i objavio više od 40 skripta, a samostalno i u koautorstvu napisao je udžbenike Mehanizacija rada u stočarstvu 1–2 (1964–65), Mehanizacija rada u voćarstvu i vinogradarstvu (1966, 1995), Mehanizacija u povrćarstvu (1970), Mehanizacija poljoprivrede (1973) i priručnik Mehanizacija u biljnoj proizvodnji (1981). Preveo je s engleskoga udžbenik Poljoprivredni strojevi i oprema (S. H. Pearson, 1966). Bio je urednik struke poljoprivredno strojarstvo u sklopu Poljoprivredne enciklopedije LZ-a (1967–73).

Papuk, drvnoindustrijsko poduzeće iz Pakraca osnovano 1892. Belgijci Leon G. Cosimo i Gaetano Somzze kupili su 1890. šumom bogato vlastelinstvo Pakrac-Buč-Kamensko. Sjeveroistočno od Pakraca izgradili su 1892. parnu pilanu sa sedam jarmača (gatera) i šumsku prugu kojom su iskorištavali šume tog dijela Psunja. Velika pilana dobro je poslovala i tijekom vremena mijenjala vlasnike. Godine 1918. osnovano je dioničko društvo za šumsku industriju Slavex sa sjedištem u Zagrebu. Kao jedno od najvećih drvnih poduzeća u Hrvatskoj, uz pogone u Brodu na Savi (danas Slavonski Brod) (→ Slavonija DI), u svoj posjed preuzelo je i pakračku pilanu s pripadajućom šumskom željeznicom. Godine 1922. u Slavexovim je pogonima radilo 1600 radnika, dok je 1926. u Pakracu bilo zaposleno do 600 radnika. Do II. svj. rata tehnologija je ostala nepromijenjena, trupci su se rezali jarmačama, građa I. i II. klase vozila se na sušenje, nakon čega se prerađivala u štapove, drvene pete i slične finalne proizvode; u sklopu pogona djelovala je i parionica bukovine.















Pilana je nacionalizirana 1945., a od 1950. radila je u sastavu DIP-a Nova Gradiška. Početkom 1950-ih je uz pilanu otvoren pogon stolarije za finalnu proizvodnju. Od 1954. pakrački pogoni djelovali su samostalno pod imenom Papuk, drvna industrija Pakrac. Osim drvene građe, proizvodio se sobni i kuhinjski namještaj te drveni galanterijski proizvodi. Od 1954. djelovao je pogon za proizvodnju drvene vune u Siraču (do 1980). Djelatnost iskorištavanja šuma odvojila se 1960., a poduzeće se usmjerilo na obradbu i finalizaciju drva. Modernizirani su pogoni za izradbu stolica i naslonjača, čime se pakračko poduzeće svrstalo na drugo mjesto u zemlji po opsegu njihove proizvodnje i izvoza, a pušten je u rad i pogon za proizvodnju parketa. Od 1966. u sastavu poduzeća bio je i pakrački pogon drvne galanterije Jasen. Preuzimanjem drvnoga pogona u Grubišnom Polju, dotad pod upravom Oriolika iz Oriovca, tijekom 1970-ih proizvodni program stolica proširen je na hrastove stilske komode, stolove i regale. Papuk je 1971. zapošljavao 919 djelatnika. Godine 1976. pripojeno mu je metalsko poduzeće Pakram iz Pakraca, potkraj 1970-ih provedena je modernizacija pogona, a 1980. puštena u rad Tvornica aluminijskih okova. Donošenjem Zakona o udruženom radu (1976), Drvno-industrijski kombinat Papuk bio je organiziran u četiri OUR-a: Drvni kompleks, Metalni kompleks, Trgovina i Tvornica komadnog namještaja Grubišno Polje (od 1985. četiri OOUR-a: Drvno-prerađivački kompleks, Za profesionalnu rehabilitaciju i zapošljavanje invalida rada, Metalni kompleks i Trgovina).













Izbijanjem Domovinskoga rata, pakrački su pogoni 1991. porušeni i spaljeni. Od prijeratnog 1151 zaposlenika, 1995. tvornica ih je imala 302. Od 1996. djelovala je pod imenom Drvna industrija – Papuk d. d. Poslujući s gubitcima i stalno smanjujući broj zaposlenih, od 2004. bila je u stečaju i tada je prestala proizvodnja; 2014. preuzela ju je Grupa Ferdinand, a konačno je likvidirana 2020.













svila, tanko prirodno filamentno vlakno (vlakno velike duljine, više stotina metara) koje se dobiva odmatanjem s čahure (kokona) uzgojenoga leptira dudovoga svilca (Bombyx mori).







Najveći proizvođač i izvoznik svile je Kina (oko 80% svjetske proizvodnje), potom slijede Indija, Japan i Južna Koreja. Najviše svile uvozi se u Europu i SAD, a među europskim zemljama najveća je potrošnja u Njemačkoj, Italiji i Švicarskoj. U svijetu se 2018. proizvelo 164 000 t sirove svile, što je 0,15% ukupne svjetske proizvodnje vlakana.

Preduvjet za uzgoj svilca je uzgoj bijeloga duda (Morus albe), lišćem kojega se hrani gusjenica. Razvojni ciklus započinje u proljeće kad lista dud. Oplođena jajašca polažu se u inkubatore. Dva do tri dana nakon toga iz njih se izlegu gusjenice, koje nakon što pojedu velike količine lišća tijekom 30–35 dana postignu potpuni rast. Tada počinju izlučivati po dvije fibroinske niti obavijene sericinom te se njima omatati, stvarajući čahuru. Sericin ima ulogu ljepila te osigurava kompaktnost čahure unutar koje se gusjenica preobrazi u leptira. U prirodnome životnom ciklusu razvijeni leptir izlazi iz čahure i reprodukcijski ciklus počinje iznova. Pri uzgoju radi dobivanja svile, leptiri se usmrćuju kako pri izlasku ne bi uništili svilenu nit. Odmatanjem čahure uspijeva se dobiti neprekinuta nit duljine oko 900–1000 m, premda ukupna duljina niti u jednoj čahuri može biti i 4500 m. Takva svilena nit je pretežito građena od bjelančevine fibroina (70–82%), relativno je gruba na opip i neugledna izgleda zbog sericina na površini, a naziva se sirova ili grež svila i u pravilu se kao takva dalje prerađuje tkanjem, rjeđe pletenjem. Sericin se uklanja da bi vlakna dobila glatkoću, finoću i plemeniti sjaj. Takva obradba naziva se degumiranje, a tako dobivena svila degumirana svila. Zbog iznimne finoće vlakana (9–11 µm), proizvodi od degumirane svile imaju plemenit sjaj, iznimna taktilna svojstva i posebnu mekoću. Čvrstoća vlakana je 27–50 cN/tex, a prekidno istezanje iznosi 18–22%; dobro upija vlagu i vodu. Pri dobivanju težih tkanina lijepog i šuškavog pada (svileni brokat i sl.) potrebna je obradba otežavanja svile. Fibroin i sericin su vrlo osjetljivi na djelovanje alkalija, ali i na kiseline i na ultraljubičasto zračenje. Od svile se proizvodi raznovrstan tekstil za odjeću, svečane zastave te ukrasni svileni tekstil.







Domovina svile je Kina, gdje se dudov svilac uzgaja već pet tisućljeća, a umijeće dobivanja svile razvijalo se i njegovalo na carskim dvorovima i držalo u strogoj tajnosti. Zbog toga je Kina imala monopol u proizvodnji svile više od dva tisućljeća. Poznat je Put svile, kopneni prometni smjer kojim je stizala iz Kine preko Dalekoga istoka, Perzije i Bliskoga istoka do Europe. Svilarstvo se iz Kine oko 300. pr. Kr. proširilo u Japan, potom u Indiju, Perziju i Malu Aziju. U Europu se znatnije počelo širiti tek u VI. st., najprije u mediteranskim zemljama.

U nekim hrvatskim krajevima svila se proizvodila već u srednjem vijeku. Rab je 1018. imao obvezu Mletačkoj Republici davati danak od deset funta svile u slučaju da nije imao pet funta čistoga zlata. Benediktinski samostan sv. Andrije u Rabu u XIII. st. bavio se izradbom i tkanjem svile. U Konavlima i na Mljetu svila se proizvodila od XIV. st., kada je Dubrovnik trgovao predenom svilom, a izvozio je u Milano i Lyon. Uzgoj dudova svilca u Istri započeo je sredinom XVI. st.









Od kraja XVIII. st. do prve polovice XX. st. svilarstvo je u hrvatskim krajevima bilo jedna od značajnijih gospodarskih djelatnosti, posebice za vladavine carice Marije Terezije, kada je doživjelo pravi procvat. Država je tada davala materijalnu i novčanu potporu za uzgoj dudova svilca i duda, ali i provodila edukaciju i određen pritisak na seosko stanovništvo da se bavi tom djelatnošću. Godine 1768. objavljen je i prvi priručnik za uzgoj dudova svilca pod nazivom Kratki navuk kak murve sejati.













U tvornicama svile u Osijeku, Zagrebu, Varaždinu i drugim gradovima proizvodile su se svilene tkanine te različito obojeni svileni konac za ukrašavanje narodnih nošnji. Umjetničke kreacije svilenim vezom postale su kulturno nasljeđe narodnih rukotvorina. Da bi se osiguralo dovoljno hrane za prehranu gusjenica, uzgajao se dud, a ta se tradicija u nekim selima Slavonije i sjeverozapadne Hrvatske zadržala do danas. Svilarstvo je u Hrvatskoj najveći procvat doživjelo početkom 1840-ih, kada se u Slavoniji uzgojem dudova svilca bavilo oko 13 000 domaćinstava. Na području sjeverne Hrvatske bilo je važna poljoprivredna i manufakturna grana do 1870-ih, no od 1855. počelo je postupno slabjeti i propadati zbog bolesti dudovih stabala i dudova svilca te sve većega uvoza jeftinije svile iz Kine koji je smanjivao cijenu otkupa čahura. Proizvodnja sirove svile u Slavoniji počela se obnavljati 1920-ih, kada su ponovno otvorene svilane u Varaždinu, Osijeku i Zagrebu. Od 1928. do 1936. izvoz čahura i pojava umjetne svile na tržištu mnogostruko su smanjili cijenu greža, pa se svilarstvo počelo napuštati. Preradba svile i proizvodnja tkanina iz domaćih izvora opstala je još neko vrijeme u Osijeku, no zbog jeftine robe od umjetnih vlakana, svilarstvo se pokazivalo neisplativim. Do danas se održalo jedino u kućnoj radinosti slavonskih, petrinjskih i konavoskih seljanki koje se za vezenje nošnji koriste svilenim koncem proizvedenim u domaćinstvu.







tehnički tekstil, tekstilni materijal za izradbu zaštitne odjeće i mnogobrojnih drugih proizvoda koji se rabe u tehnici, poljoprivredi, ekologiji, medicini i dr., samostalno ili kao sastavni dio drugih kompozitnih materijala.







Iako je kod pojedinih skupina tehničkoga tekstila važna, estetika je uglavnom u drugome planu. Tehnički tekstil počeo se razvijati početkom XX. st. proizvodnjom umjetnih celuloznih vlakana (viskozni kord za automobilske gume), a intenzivan razvoj slijedio je od 1970-ih zahvaljujući proizvodnji novih sintetičkih vlakana te razvoju tehnologije i znanosti o materijalima. Danas su u izradbi tehničkoga tekstila zastupljene gotovo sve vrste vlakana, a posebno značenje imaju visokoučinkovita sintetička vlakna koja su omogućila uporabu tekstila u zahtjevnim i rizičnim područjima (Hightech). Globalno tržište u stalnom je rastu, a širi se i područje primjene.













Vrste

Prema namjeni tehnički je tekstil podijeljen u 12 skupina. Agrotekstil (Agrotech) rabi se u poljoprivredi, hortikulturi, šumarstvu i ribogojstvu. To su mreže za zaštitu od tuče i ptica, za zasjenjivanje, ribolov i ribogojilišta, pokrovni tekstil za zaštitu usjeva od hladnoće, isušivanja tla i rasta korova, veziva i sl. Geotekstil (Geotech) služi u izgradnji cesta, željeznica, mostova, tunela, nasipa, irigacijskih sustava i dr., a uključuje raznovrsne tkane i netkane tekstilije, rešetkaste i mrežne strukture, geomembrane i geokompozite, ovisno o njihovoj funkciji (separacija, filtracija, drenaža, ojačavanje, zaštita od erozije i dr.). Građevinski tekstil (Buildtech) rabi se u izgradnji građevina. To su arhitektonske membrane, ojačala u betonu, podloge u izradbi fasada, izolacijski materijali i dr. Industrijski tekstil (Indutech) rabi se u industriji, a uključuje filtre za odvajanje i pročišćavanje plinova i otpadnih voda, cigaretne filtre, transportne trake, remenice, užad i dr. Za medicinsku i higijensku primjenu služi → medicinski tekstil (Medtech). Tekstil za prometala (Mobiltech) rabi se u izgradnji i opremanju vozila (automobila, zrakoplova, vagona, brodova i dr.). Obuhvaća kompozite za izradbu kućišta, ojačala za pneumatike, različite filtre, pojaseve, opremu interijera vozila, zračne jastuke i dr. Zaštitni tekstil (Protech) obuhvaća odjeću i pribor za zaštitu u opasnim i pogibeljnim uvjetima, kao što su izloženost nuklearnim, kemijskim i biološkim utjecajima, visokim temperaturama i vatri, razornom mehaničkom djelovanju u vojnim i civilnim uvjetima i dr. Sportski tekstil (Sporttech) rabi se za potrebe sporta i rekreacije za opremu ljudi i objekata, a uključuje podloge za sportske terene, tkanine za sportske balone i padobrane, vreće za spavanje, sportske rekvizite (lopte, rekete) i dr. Ambalažni tekstil (Packtech) obuhvaća mreže, vreće, spremnike i kontejnere za tekuće, sipke i krute materijale i proizvode, torbe i dr. Kućanski tekstil (Hometech) obuhvaća tekstilije koje su dio namještaja, madraca i prostirača, zastore i dr. Odjevni tekstil (Clothtech) pokriva specifične funkcionalne namjene u odjeći i obući (čičci i patentni zatvarači, elastične trake i dr.). Tekstil za ekološku zaštitu (Oekotech) obuhvaća tehnički tekstil koji je u funkciji zaštite okoliša, uklanjanja zagađenja te zbrinjavanja opasnoga otpada.







Tehnički tekstil u Hrvatskoj

U Hrvatskoj se proizvodnjom tehničkoga tekstila bavi veći broj poduzeća. Tvornica → Čateks iz Čakovca proizvodi tehničke tkanine za vojne i druge namjene, umjetnu kožu te medicinski asortiman naslojenih tkanina i laminata. MTČ Pozamanterija (→ Međimurska trikotaža Čakovec) najveći je proizvođač tzv. uskoga tehničkog tekstila u ovome dijelu Europe. Tvornica Kontex iz Karlovca proizvodi tende, cerade, vatrogasne cijevi i dr. Poduzeća → Borovo iz Vukovara, Jelen iz Čakovca i Inkop iz Poznanovca proizvođači su zaštitne obuće. Od 1964. → Regeneracija iz Zaboka proizvodi netkani tekstil za izolacijske namjene i geotekstilije, a slični tehnički tekstil proizvode i Kelteks iz Karlovca i Tekstil LIO iz Osijeka (→ LIO – Lanena industrija Osijek). Konoplja iz Zagreba ima dugu tradiciju u proizvodnji užadi, a Tvornica mreža Biograd važan je proizvođač raznovrsnih mreža, užadi, ambalaže i pusta. U području tehničkoga tekstila za potrebe vojske i policije (za zaštitne kacige, prsluke i dr.) ističu se proizvođači Kroko i → Šestan-Busch (sv. 1) iz Zagreba.















pivo, pjenušavo piće s malim udjelom alkohola, karakterističnoga gorka okusa i arome po hmelju, dobiveno alkoholnim vrenjem pivske sladovine s pivskim kvascem.







Pivski slad osušeno je zrno isklijanoga pivskog ječma, rjeđe pšenice, obogaćeno enzimima, a pivska sladovina vodeni je ekstrakt pivskoga slada, neslađenih sirovina (neisklijale žitarice, škrob, tehnički i čisti šećeri dobiveni iz žitarica) i hmelja (djevičanski, neoplođeni cvat višegodišnje ženske biljke penjačice Humulus lupulus). Za alkoholno vrenje sladovine rabe se čiste kulture pivskih → kvasaca.

Vrste

Kvasac Saccharomyces pastorianus kvasac je tzv. donjega vrenja jer previre sladovinu pri razmjerno niskim temperaturama (6–18 °C), a nakon završenoga vrenja taloži se na dno posude za vrenje. Rabi se za proizvodnju piva donjega vrenja (tzv. lager piva), koja dozrijevaju pri niskim temperaturama (0–2 °C). Najpoznatiji tipovi europskih piva donjega vrenja (npr. plzensko, bečko, münchensko, dortmundsko itd.) razlikuju se najčešće po tvrdoći vode koja se rabi pri preradbi sladovine. Nakon točenja u čašu takvo pivo stvara visoku, stabilnu pjenu, a pije se ohlađeno na 5–14 °C. Zbog razmjerno velike koncentracije neprovrelog ekstrakta ima izrazitu punoću okusa. Kvasac Saccharomyces cerevisiae kvasac je tzv. gornjega vrenja jer previre sladovinu na nešto višim temperaturama (16–20 °C), a nakon završenoga vrenja ispliva na površinu mladog piva. Rabi se za proizvodnju piva gornjega vrenja, kao što su englesko pivo (ale, stout), pšenično pivo (Weizenbier ili Weissbier) i staro pivo (Altbier), koja odležavaju na višim temperaturama (0–8 °C, odn. 20 °C). Piva gornjega vrenja imaju nešto veći udjel alkohola i manji udjel neprevrelog ekstrakta. Po okusu sličnija su slabom vinu nego pivu donjega vrenja. Neke vrste piva piju se tople (20 °C), a daju siromašnu pjenu (ale). Druga se piju hladna i daju bogatu pjenu (stout, Weizenbier, Altbier). Vrenjem prosene sladovine pri temperaturama 30–40 °C s pomoću kvasca Schizosaccharomyces pombe dobiva se tzv. afričko pivo, čime se s pomoću mješovitih divljih kultura kvasaca nastaju tzv. Lambic i samostanska piva specifična okusa i arome koji se mogu pojačati odležavanjem piva na određenoj voćnoj pulpi (npr. Kriek, belgijsko pivo odležano na pulpi višnje).







Prema početnoj koncentraciji ekstrakta u sladovini iz koje se proizvedu, piva se mogu podijeliti na: slaba (ili laka; 6–9%), standardna (10–12%), specijalna (ili puna; 12,5–14%), jaka piva (ili dvostruko sladna; 18–22%) i ječmena vina (16–26%). Prema volumnom udjelu alkohola u pivu razlikuju se bezalkoholna (< 0,5%), piva s malim udjelom alkohola (< 3,5%), standardna (> 3,5%) i jaka (> 5,0% ) te ječmena vina (> 10%). Intenzitet boje piva ovisi o udjelu uporabljenoga svijetlog, karamelnog, tamnog ili prženog slada za proizvodnju sladovine, pa će veći udjel slada rezultirati intenzivnijom bojom sladovine, odn. piva. Prema boji piva se dijele na svijetla, crvena, tamna i crna.

Proces proizvodnje

Proces proizvodnje piva sastoji se od nekoliko tehnoloških faza: proizvodnje sladovine, glavnoga vrenja sladovine, naknadnoga, sekundarnog vrenja i dozrijevanja mladog piva (odn. doradbe) te punjenja piva u ambalažu (staklene i PET boce, limenke, bačve). U procesu proizvodnje sladovine usitnjeni se slad (ili smjesa slada i neslađenih žitarica) pomiješa s toplom vodom i podvrgne enzimskoj hidrolizi kako bi se proteini i škrob iz slada razgradili do gradbenih jedinica i ekstrahirali s vodom. Enzimska hidroliza provodi se postupnim povećanjem temperature komine, a pritom se odabire optimalna temperatura i vrijeme zadržavanja svakoga pojedinog hidrolitičkog enzima. Cijeđenjem (filtracijom) dobivene slatke komine odvaja se tekuća komina (sladovina) od čvrste (tropa). Kuhanjem sladovine s hmeljom (ili hmeljnim pripravcima) sladovina se koncentrira do tražene početne koncentracije ekstrakta, obogaćuje gorkim i aromatičnim sastojcima hmelja i sterilizira. Sterilna se sladovina potom hladi, bistri i aerira, a potom seli u fermentore za glavno vrenje. Glavno vrenje sladovine počinje nacjepljivanjem čiste kulture kvasca pri čemu tijekom vrenja nastaju etanol, nusproizvodi vrenja, ugljikov dioksid i toplina. Ovisno o temperaturi i koncentraciji ekstrakta u sladovini vrenje obično traje tri do osam dana. Novonastalo mlado pivo potom se hladi, uklanja se većina iskorištenoga kvasca, a manji njegov preostali dio nastavlja previranje zaostaloga fermentabilnog ekstrakta dok ne prevri sav ekstrakt sladovine, pivo se zasiti ugljikovim dioksidom, udjel nepoželjnih sastojaka smanji se ispod praga osjetljivosti ljudskih osjetila (okus i miris), a pivo se izbistri. Ako je potrebno, nakon odležavanja, pivo se može koloidno i biološki stabilizirati te filtrirati, a potom se puni u ambalažu s označenim preporučenim rokom konzumacije te udjelom alkohola.













Proizvodnja piva u Hrvatskoj

Početci

Premda je odavna poznavalo pivo, stanovništvo Hrvatske dugo je njegovalo vinsku tradiciju. Pretpostavlja se da se još u pretpovijesno doba pivo konzumiralo iz keramičkih šalica i čaša kakve su pronađene na području Vučedola, a pripisuju se badenskoj i kostelačkoj kulturi (oko 3500–3000. pr. Kr.). Pivo se u manjoj mjeri proizvodilo i konzumiralo do XIV. st. kada se prvi put u pisanim izvorima spominje pivar u Zagrebu. Običaj konzumacije i proizvodnje piva proširili su njemački vojnici koji su se na ovim prostorima borili protiv Osmanlija, pa je znatnija obrtnička proizvodnja piva u Hrvatskoj počela potkraj XVII. st. (u Osijeku 1664. A. Bauer). Tijekom XVIII. st. osnivale su se obrtničke pivovare širom Hrvatske – u Požegi (Christophor Weisler, 1726., Joannes Spun i Wolfgang Schroerer, druga polovica XVIII. st.), Zagrebu (Franjo Tobias Hosz, 1740., Kaptol, 1750), Valpovu (Petar Prandau, 1724), Varaždinu (Ferdinand Kapusch, 1753., Pavao Gruiber 1754), Bjelovaru (1772), Karlovcu (A. Köler, 1779), Koprivnici (prije 1783), Daruvaru (grof Janković, 1840), Sisku (1854) i dr. Pravo varenja piva obično je pripadalo gradskomu magistratu, a pretpostavlja se da je svaki slobodni kraljevski grad imao svoje pivovare. Na području Vojne krajine djelovale su vojničke pivovare. Tijekom XIX. st. pivarstvo se učilo iz priručnika (Der volkommene Bierbrauer. Leipzig, 1795; Kurze Abhandlung uber das Bier. Beč, 1839; Naputak vrhu bitnih načelah tehničkog postupka kod varenja pive i vrhu na to odnosećih se kontrolnih mjerah. Senj, 1874), a praksa se stjecala u bavarskim, austrijskim i češkim pivovarama. Do kraja XIX. st. pivarstvo u Hrvatskoj bilo je obrtničkoga karaktera.

Industrijalizacija hrvatskog pivarstva

Ukidanjem Vojne krajine potrošnja piva smanjena je i ograničena samo na određeni sloj korisnika. Nešto kasnije filoksera i peronospora uništile su mnoge vinograde u Dalmaciji i na otocima, što je uzrokovalo nestašicu vina i povećalo potražnju za pivom. Promjene na tržištu potaknule su (nakon 1892) skupinu domaćih gospodarstvenika da počnu osnivati prve industrijske pivovare u Hrvatskoj. Modernizaciju pivarskih postrojenja koja su se počela koristiti parnim pogonom nisu mogle pratiti sve pivovare, osobito one manje, stoga im se broj počeo smanjivati. Sredinom XIX. st. u sjevernim hrvatskim zemljama djelovale su 43 pivovare, 1881. bilo ih je 26, 1894. 17, 1906–14. 15, a nakon I. svj. rata opstalo ih je 14 (u Zagrebu, Karlovcu, Sisku, Križevcima, Daruvaru, Novoj Gradiški, Osijeku, Otočcu i Gospiću; 1921. proizvele su oko 150 000 hl). Pivo nastalo u domaćim pivovarama nije bilo dovoljno kvalitetno pa se brzo kvarilo. Unatoč tomu hrvatske pivovare zadovoljavale su sve potrebe za pivom u Hrvatskoj i BiH.

Neke od najstarijih industrijskih pivovara u Hrvatskoj bile su Daruvarska dionička pivovara i munjara (osnovana 1840), Pivovara → Dragutina Lobe (osnovana 1851. u Novoj Gradiški), Karlovačka pivovara Prhovo Aschenbrenner i Mates (osnovana 1854. u Karlovcu, poslije → Karlovačka pivovara), Prva slavonska parna pivovara i tvornica leda Cajetana Šepera (osnovana 1856. u Osijeku, danas → Osječka pivovara), Pivovara A. Katza i sinovi (osnovana 1876. u Križevcima), Zagrebačka dionička pivovara i tvornica slada (osnovana 1892; danas → Zagrebačka pivovara), Otočke pivovare i sredotočne pecare žeste (osnovana 1904. u Otočcu).



















Nakon I. svj. rata proizvodnja piva se ponovno povećala. No, država je ubrzo uvela velike poreze i trošarine (Carinski zakon 1925), zbog kojih je poskupio uvozni ječam, a smanjena je cijena piva proizvedenoga u Češkoj i Poljskoj. To je dovelo do zatvaranja svih manjih pivovara, a veće su do 1928. postale skladišta Zagrebačke, Sarajevske i Beogradske pivovare. Nakon II. svj. rata preostalih pet hrvatskih pivovara (Daruvar, Karlovac, Osijek, Otočac i Zagreb) nacionalizirano je i pretvorene su u društvena poduzeća. Potrebe za pivom bile su skromne pa je domaća proizvodnja zadovoljavala potražnju. Tijekom vremena otvorene su Jadranska (1971. u Splitu), Panonska (1971. u Koprivnici) i Istarska pivovara (1977. u Buzetu), a 1971. u Novoj Gradiški izgrađena je i prva samostalna tvornica slada (danas Slavonija Slad). Hrvatske pivovare se i danas koriste domaćim sladom iz Slavonije Slada, a hmelj koji se trenutačno ne proizvodi u Hrvatskoj nabavlja se na svjetskome tržištu. Pivovare u Karlovcu, Daruvaru i Osijeku oštećene tijekom Domovinskoga rata sanirane su, a sve su privatizirane i potom modernizirane.

Proizvodnja piva u Hrvatskoj danas

U Hrvatskoj danas posluje šest velikih industrijskih pivovara (Istarska pivovara u Buzetu, Pivovara Daruvar, Heineken Hrvatska u Karlovcu, Carlsberg Croatia iz Koprivnice, Osječka pivovara i Zagrebačka pivovara), pet malih pivovara (Regent u Solinu, Medvedgrad, Garden Brewery i Zmajska pivovara u Zagrebu i Ličanka u Donjem Pazarištu) te više od 30 obrtničkih (craft) pivovara. Na hrvatskom tržištu najprodavanije je standardno svijetlo pivo donjega vrenja koje se proizvodi od sladovine s približno 12% ekstrakta (oko 5% alkohola u pivu) kakva su Ožujsko, Karlovačko, Pan, Osječko i Zlatorog pivo. Obrtničke pivovare uglavnom proizvode različite vrste piva gornjega vrenja čime znatno obogaćuju ponudu piva na hrvatskom tržištu. Hrvatske pivovare godišnje proizvedu u prosjeku 3,5 milijuna hl piva, a konzumira se u prosjeku 80 l piva po stanovniku.

Tijekom 2018. u svijetu je proizvedeno oko 1,95 milijardi hl piva, a najveći proizvođači bili su Kina, SAD, Brazil, Meksiko i Njemačka. Česi su najveći potrošači piva jer svaki stanovnik godišnje konzumira u prosjeku 143 l.