Zvečevo d. d., tvornica za proizvodnju konditorskih proizvoda i alkoholnih pića sa sjedištem u Požegi.
Tvornica, sredina XX. st.
Osnovao ju je 1921. talijanski industrijalac Lionello Stock u suradnji sa Carlom Camisom pod nazivom Stock Cognac Medicinal. U početku je proizvodila samo jaka → alkoholna pića (domaći brandy, vinjak i voćne rakije). Od 1936., kada je ostvarena suradnja sa švicarskim poduzećem Nestléom, tvornica je započela proizvoditi prve → konditorske proizvode. Poslovna suradnja s Nestléom trajala je deset godina. Tvornica je u to doba bila organizirana u devet odjela (Čokolada i čokoladni bomboni, Alkoholna pića, Kakao u prahu i kakaovo maslo, Praline i punjena čokolada, Kanditi, Svileni bomboni i karamele, Marmelada i voćni sirupi, Roba od vafla i fini deserti, Zamatanje čaja), a zapošljavala je 350 radnika.
Reklamni materijal s prikazom tvornice Stock Cognac Medicinal
Poduzeće je 1948. nacionalizirano, a unatoč isteku Nestléove licence tvornica je uz jaka alkoholna pića nastavila proizvoditi i vlastite konditorske proizvode. Od 1951. nosi ime Zvečevo. Zbog potreba proizvodnje poduzeće je 1958. otvorilo mljekaru, a 1960-ih zbog neisplativosti proizvodnje prestalo je proizvoditi brašno i voćne sokove. Nekolicina konditorskih majstora je u Zvečevu tijekom 1963–64. kreirala prvu čokoladu s rižom u svijetu. Bila je napravljena od ekspandirane riže, 90-postotne mliječne čokolade i mlijeka iz vlastite mljekare. Zvečevo je i danas prodaje pod nazivom Mikado. Tijekom 1960-ih nastali su mnogi drugi konditorski proizvodi, koji se proizvode i danas – mliječne čokolade s lješnjacima Seka i Braco, mliječne čokolade s više vrsta voćnog punjenja Samo ti i Volim te (od 1966) i čokoladni prutići s različitim punjenjima Mond (od 1970). Zvečevo je 1970. ponovno pokrenulo poslovnu suradnju s Nestléom, a od 1987. započelo je i proizvodnju vafel-proizvoda (brašnasto-konditorskih proizvoda).
Reklama za čokolade Zvečevo, 1970-ih
Omot čokolade s rižom Mikado, 1976.
Omot čokolade Seka i Braco, 1988.
Do danas je Zvečevo proširilo proizvodni asortiman Mikado na čokoladu s rižom, čokoladu s integralnom rižom, mliječnu (s okusima naranče, vanilije i jagode, s keksima, lješnjacima, bademima i grožđicama), bijelu i tamnu čokoladu (čokoladni mousse s mentom, narančom, malinom, borovnicom i višnjom) te mliječnu kakao-ploču s rižom Saporo. Asortiman alkoholnih pića čine jaka alkoholna pića (vinjak, vodka, džin, rum i brandy), rakije (travarica, šljivovica, kruškovača, lozovača, te rakije od marelice i dunje), gorki biljni likeri (Barun, pelinkovac) te voćni likeri i likeri s medom (orah, višnja, smokva, medica, borovnica, malina, kruškovac). Bombonijera Claudia i gorki biljni liker Barun nose oznaku Hrvatska kvaliteta, a čokolada Mikado i vinjak Trenk oznaku Izvorno hrvatsko. Proizvode prodaju na domaćem i međunarodnom tržištu (Europa, Sjeverna Amerika i Australija).
Linija za proizvodnju čokolade
Stroj za rezanje čokoladnih prutića
Miješalice punjenja za vafle
Stroj za obradbu čokoladne mase (končiranje) iz 1975.
Kotao za ukuhavanje (zgrušavanje) mlijeka
Od 1994. poduzeće djeluje kao dioničko društvo. Godišnji kapaciteti tvornice 2002. bili su 8800 t konditorskih proizvoda, 16 milijuna litara alkoholnih pića i preradba 24 milijuna litara svježega mlijeka. Kako se poslovanje mijenjalo, smanjen je broj radnika (1991. 1223; 2018. 253). Zbog poteškoća u poslovanju koje traju od 2017., poduzeće je 2020. započelo konsolidaciju poslovanja, a dio radnika otpušten je.
Punionica u tvornici alkohola
Postrojenje za destilaciju alkohola
Reklamni oglas za vinjak Trenk, 1980-ih
AD Plastik d. d., poduzeće za proizvodnju dijelova i pribora za motorna vozila i proizvoda iz plastičnih masa sa sjedištem u Solinu.
Prednji plastični odbojnici za automobilsku industriju
U pogonima Galanterija i Termoprerada kombinat → Jugoplastika 1968. započeo je razvoj i proizvodnju dijelova interijera za automobilsku industriju. Proizvodile su se obloge za vrata i krovove, sjenila, termooblikovane tapete, prostirke i zaštite za sjedala, ponajprije za automobile Zavoda Crvena Zastava iz Kragujevca, a potom i za druge europske proizvođače: Citroën, Renault, Fiat, Ladu, Daciu i Volkswagen. Početkom 1980-ih OOUR u Muću počeo je proizvoditi metalnu galanteriju za automobilsku industriju, a proizvodnja dijelova interijera nastavila se u OOUR-ima 303 i 507 u Splitu. OOUR-i Brizgalice iz Solina, Profili iz Makarske, Termooblikovanje iz Splita i Obrada metala iz Muća, koji su proizvodili dijelove i pribor za motorna vozila i zapošljavali oko 2000 radnika, izdvojili su se 1988. i organizirali u RO Jugoplastika – Autodijelovi. Godine 1992. nekadašnja RO Autodijelovi izdvojila se iz Jugoplastike te je 1994. promijenila ime u AD Plastik, a 2001. poduzeće je privatizirano po modelu radničkoga dioničarstva. Godine 2002. AD Plastik je u Solinu osnovao poduzeće AD Brodovi za proizvodnju jedrilica za krstarenje, koje se 2003. osamostalilo.
Razvojno-istraživački centar
Pogon injekcijskog prešanja
Danas je AD Plastik najveći hrvatski proizvođač plastičnih dijelova interijera i eksterijera za automobilsku industriju, a zapošljava oko 3000 radnika. U tvornicama u Solinu, Zagrebu, Lugi i Toljattiju u Rusiji, Piteştiju u Rumunjskoj, Tiszaújvárosu u Mađarskoj i Mladenovcu u Srbiji proizvodi ploče za instrumente, obloge vrata, branike, dekorativne komponente te statičke i dinamičke brtve za različite marke automobila, što čini više od 90% ukupne proizvodnje. Ostatak proizvodnoga programa čini ambalaža za prehrambenu i farmaceutsku industriju te ostali brizgani proizvodi široke potrošnje.
Proces automatiziranog bojenja odbojnika
Linija bojenja u Zagrebu
Beljo Lučić, Ružica (Tovarnik, 20. I. 1966), drvnoindustrijska inženjerka, stručnjakinja za mehaničku obradbu drva.
Diplomirala je 1989. na Drvnotehnološkom odjelu Šumarskoga fakulteta (→ Fakultet šumarstva i drvne tehnologije) u Zagrebu, gdje je doktorirala 1998. disertacijom Prilog istraživanju utjecajnih parametara na bočnu stabilnost kružne pile (mentor V. Goglia). Na tom je fakultetu zaposlena od 1990., kao redovita profesorica od 2008. Predaje kolegije Radni strojevi i uređaji u drvnoj industriji, Transportna tehnika u drvnoj industriji, Rukovanje materijalom, Zaštita industrijskog okoliša, Metode znanstvenoistraživačkog rada. Predstojnica je Zavoda za procesne tehnike (od 2016), voditeljica studija Drvna tehnologija u Virovitici (2005–08), doktorskih studija Drvna tehnologija (2007–2012) i Šumarstvo i drvna tehnologija (od 2018), te prodekanica Drvnotehnološkog odsjeka Fakulteta (2004–08). Bila je pomoćnica ministra za visoko obrazovanje u Ministarstvu znanosti, obrazovanja i sporta RH (2012–16). Bavi se optimiranjem ergonomskih i energijskih značajki mehaničke obradbe drva, kvalitetom obradbe, izlaganjem drvoprerađivača buci i drvnoj prašini, rukovanjem materijalom, osiguravanjem kvalitete kvalifikacija. Suautorica je djela Hrvatski kvalifikacijski okvir. Uvod u kvalifikacije (2011) i Pojmovnik hrvatskog drvnotehnološkog nazivlja (2018). Glavna je urednica časopisa → Drvna industrija (od 2003). Suosnivačica je → Udruge inženjera drvne tehnologije (2015). Izvanredna je članica Akademije šumarskih znanosti od 2010.
Bratstvo, tvornica alatnih strojeva za obradbu drva osnovana 1946. u Zagrebu. Pravni je sljednik poduzeća Nacionalna industrija alata i strojeva (NIA), osnovanoga 1937. u zagrebačkoj Paromlinskoj ulici, koje je obuhvaćalo manje pogone s dvjema zanatskim radionicama.
Strojevi u krojačnici elemenata za finalnu izradbu namještaja u poduzeću Goranprodukt
Nakon poslijeratnoga pokretanja proizvodnje, tvornica je 1946. proizvela prve strojeve (ukupne mase 100 t), a sljedeće godine tri puta više. Isprva je proizvodila širok asortiman različitih strojeva za finalnu obradbu drva (npr. za proizvodnju namještaja i građevne stolarije), namijenjenih obnovi drvne industrije. Preseljenjem pogona u nove prostore u Remetincu nakon poplave 1964., tvornica se modernizirala te se asortiman proizvoda usmjerio na pilanske strojeve i linije za primarnu obradbu drva. U suradnji sa zagrebačkim Institutom za drvo, Fakultetom strojarstva i brodogradnje i drugima razvijeno je više tipova tračnih pila trupčara, od kojih je prva (serije TA 1400) instalirana 1967. Razvijale su se i linije za dvofaznu pilansku obradbu. Poduzeće je nastavilo i proizvodnju strojeva za finalnu obradbu, tj. univerzalnih stolarskih strojeva (stolne tračne pile, kružne pile, ravnalice, glodalice, bušilice), te strojeva za održavanje alata (automatske oštrilice pila, razmetačice i valjačice pila, brusilice pila i noževa). Usporedno s proizvodnjom strojeva, poduzeće je razvijalo i druge djelatnosti poput postavljanja strojeva, servisa i remonta.
Katalog proizvodnoga programa, 1968.
Proizvodni program, 1968.
U 1970-ima otvorilo se i prema stranome tržištu, pa je npr. u razdoblju 1970–75. izvoz porastao gotovo 20 puta. Razvojem poslovanja poduzeće se širilo te je osnovalo radne jedinice u Sinju i u Ključu (BiH), a najveći je broj radnika (oko 650) dosegnulo sredinom 1980-ih. Godine 1991. zapošljavalo je 462 radnika, a do kraja te godine proizvelo je ukupno 20 000 različitih tipova strojeva. Od 1993. djelovalo je kao dioničko društvo. Tijekom i nakon Domovinskoga rata poduzeće je, zbog smanjenog opsega posla i broja radnika, poslovalo s minimalnom dobiti, a poteškoće u poslovanju rezultirale su stečajem 1997–99. i prodajom vlastitih nekretnina, nakon čega se vratilo redovitu poslovanju. Godine 2002. zapošljavalo je 73 radnika. Proizvodni pogon je 2006. otkupilo karlovačko poduzeće → Kordun, koje je nastavilo s proizvodnjom dijela dotadašnjeg asortimana proizvoda.
Drvna industrija Česma, drvnoindustrijsko poduzeće iz Bjelovara, osnovano 1960. kao Tvornica šperploče u sastavu Šumskog privrednog poduzeća Mojica Birta Bjelovar. Ubrzo je uz tvornicu pokrenuta i pilana, pa je proizvodila šperploču, plemeniti furnir i rezanu građu. Godine 1964. tvornica se osamostalila kao Česma Drvno industrijski kombinat (DIK) Bjelovar, 1970–73. bila je u sastavu zagrebačkog → Exportdrva, a od 1974. ponovno samostalna kao Drvna industrija Bjelovar, od 1975. Drvna industrija Česma Bjelovar. Stalnim ulaganjima u pogone proizvodni je kapacitet postupno rastao. Godine 1979. puštena je u pogon Tvornica ploča iverica. Od 1981. u sastavu poduzeća bila je Pilana u Čazmi i Tvornica komadnog namještaja u Grubišnom Polju, a u Čazmi je 1986. otvorena Tvornica interijera (obloga, stropova, pregradnih stijena, ugradbenih ormara); u sastavu poduzeća kraće je vrijeme (1975–78) djelovala Tvornica za primarnu i finalnu preradu drva Masiv Vrbovec. Osnovna djelatnost poduzeća bila je proizvodnja piljene građe, furnira, šperploča i iverice, te proizvodnja namještaja. Potkraj 1991. imala je 1218 zaposlenika.
Od 1993. poduzeće je djelovalo kao Drvna industrija Česma d. d., koja se od 1995. restrukturirala u više dioničkih društava u vlasništvu matičnoga poduzeća (Česma Iverica, Česma Šperploča, Česma Furnir, Česma Pilana iz Bjelovara, Česma Namještaj iz Grubišnog polja, Česma Interijeri iz Čazme), s približno 1000 zaposlenih. U novim tržišnim okolnostima, poduzeće je zajedno sa svojim sastavnicama palo pod stečaj, a neki su njegovi dijelovi prestali s proizvodnjom (pogoni u Čazmi). Pogone u Grubišnom polju kupio je 2002. virovitički → TVIN.
Nekadašnja bjelovarska tvornica iverice (Česma iverica) od 2004. u sastavu je međunarodne grupacije Kronospan, vodećeg svjetskog proizvođača pločastih materijala, a posluje pod imenom Kronospan Cro d. o. o. Grupacija Kronospan je u Bjelovaru 2015. započela veliki investicijski zahvat (približno 100 milijuna eura) u izgradnju novih proizvodnih hala, najmodernije linije za proizvodnju ploča iverica i više linija za oplemenjivanje ploča iverica.
Dio preostalih bjelovarskih pogona kupila je 2007. vinkovačka → Spačva. Našavši se i sama u poslovnim teškoćama, kako bi podmirila svoja dugovanja, Spačva je 2013. bjelovarsko poduzeće prepustila Hrvatskim šumama, koje su ga 2014. prodale Tehno-drvu iz Ogulina. Proizvodnja na lokaciji Slavonska cesta 17 u Bjelovaru je ponovno oživjela te poduzeće zapošljava do 200 radnika. Od 2016. tvornica je jedan od pogona svjetski uspješnog društva za proizvodnju parketa i podnih obloga → Bjelin.
Sardina d. o. o., poduzeće za uzgoj, ulov i preradbu ribe sa sjedištem u Postirama na Braču, koje je 1907. osnovao bečki industrijalac Carl Warhanek.
Warhanek je početkom XX. st. bio vlasnik nekoliko tvornica za preradbu ribe u Istri i Dalmaciji. Tvornica u Postirama 1911. proizvela je 426 300 ribljih konzervi. Poduzeće je osnovalo pogone i u Milni i Bolu, a osim ribljih konzervi proizvodilo je i riblje brašno i ulje te limenu i drvenu ambalažu za vlastite proizvode. Nakon I. svj. rata tvornica je postala vlasništvo splitskog poduzeća Sardina, od kojega su je poslije otkupili Svetozar Stefanović i Dragoslav Gabrilović iz Beograda. Od 1931. do 1940. zapošljavala je četrdesetak radnika, a proizvodila je 60 t steriliziranih konzervi i 25 t usoljene ribe na godinu. Tijekom II. svj. rata tvornica nije radila. Godine 1946. spojene su dvije bračke tvornice, u Postirama i Milni, pa je proizvodnja ponovno pokrenuta 1948. Potkraj 1950-ih i početkom 1960-ih poduzeće je zbog osnivanja vlastite ribolovne flote kupilo ribarske brodove Jadran, Zora, Palamida i Balkun. Prva veća rekonstrukcija proizvodnoga pogona nakon II. svj. rata provedena je 1983. kada je ugrađena nova proizvodna linija za preradbu 3000 t ribe i proizvodnju 18 milijuna limenki na godinu. Nova velika hladnjača kapaciteta 800 t i tunel za duboko smrzavanje 40 t ribe na dan te proizvodni pogon za proizvodnju ribljega brašna pušteni su u pogon 1985.
Tunolovac plivaričar Sardina II; prebacivanje ulovljene tune u transportni kavez
Od pretvorbe 1993. poduzeće je djelovalo kao dioničko društvo. Godine 1996. kupilo ga je švicarsko poduzeće Ambeco AG iz Lucerna, koje je iste godine pokrenulo marikulturni uzgoj ribe u uzgajalištima u uvali Maslinova na Braču. Tadašnji kapacitet uzgajališta iznosio je 10 t ribe i školjaka na godinu, no povećavao se tijekom godina. Poduzeće je 2005. pretvoreno u društvo s ograničenom odgovornošću. Godine 2013. otvorena je nova tvornica (također u Postirama, površine 12 136 m2) koja je omogućila proizvodnju 6000 t ribljih konzervi (40 milijuna komada), 500 t ribljega brašna, 100 t svježih školjki, 100 t ribljega ulja i 1500 t ribe iz vlastita uzgoja na godinu. Novo tvorničko postrojenje omogućilo je i smrzavanje 150 t ribe na dan i čuvanje 4000 t smrznute ribe u skladištima. Poduzeće je na tržište plasiralo novu liniju proizvoda pod nazivom Adriatic Queen koja se sastojala od dvije inačice – standardne (pakirane u bijelu ambalažu) i premium (pakirane u crnu ambalažu). Linija Adriatic Queen je 2020. obuhvaćala 15 proizvoda (riblja pašteta i marinirani konzervirani proizvodi) od tune, srdele, oslića i skuše. Poduzeće oko 70% proizvodnje plasira na tržište EU-a, SAD-a, Japana, Kanade i Australije. Godine 2019. zapošljavalo je 322 radnika (40% ih je zaposleno u proizvodnji, 20% u sektoru marikulture, a 15% u sektoru ribolova), a proizvelo je 11 475 518 komada ribljih konzervi, 992 724 komada ribljih pašteta, 431 t smrznute ribe, 150 t ribljega brašna i 66 t ribljega ulja. U vlastitim uzgajalištima uzgojilo je 232 t lubina, 263 t komarče, 822 t tune i 3,6 t dagnji.
Mljekarstvo, međunarodni znanstveno-stručni časopis Hrvatske mljekarske udruge. Izlazi kvartalno od 1951. i objavljuje rezultate istraživanja domaćih i inozemnih znanstvenika i stručnjaka iz područja prehrambene tehnologije, nutricionizma, biotehničkih znanosti, agronomije i biotehnologije na hrvatskom i engleskom jeziku. Radovi su citirani u međunarodnim bazama podataka, a izlazi uz potporu Ministarstva znanosti i obrazovanja RH. Na portalu znanstvenih i stručnih časopisa RH dostupan je od 2006.
Slavonija DI d. o. o.(Slavonija drvna industrija), drvnoindustrijsko poduzeće iz Slavonskoga Broda, nastalo 1946. spajanjem dotadašnjih poduzeća Slavex i Slavonija.
Koristeći se prirodnim resursima slavonskih hrastovih šuma, u Slavonskom Brodu (do 1931. Brod na Savi) je 1890. osnovano poduzeće Blau et comp. u vlasništvu francuskog kapitala, koje je počelo proizvoditi bačve, a potkraj iste godine pokrenulo je i pilanu. Od 1900. bilo je u vlasništvu budimpeštanskog poduzeća Holzindustrie AG, a poslije je poslovalo pod imenom Slavex. Od 1901. u Slavonskom Brodu djelovalo je i drvno poduzeće Slavonija u vlasništvu Prve hrvatske štedionice. Isprva su dva slavonskobrodska poduzeća imala uglavnom primarnu preradbu drva, te se godišnje pililo više od 100 000 m3 slavonske hrastovine. Zahvaljujući njezinoj finoći i boji izvozila se na sva svjetska tržišta.
Vanjski prostor pilane, 2020.
Unutrašnjost pilane, 2020.
Godine 1913. u poduzeću Slavonija pokrenut je prvi pogon za proizvodnju furnira u ovome dijelu Europe; tvornica je do 1930-ih nabavila tri tzv. hamburške pile i tri furnirska noža (stroja) za rezanje furnira, uz proizvodnju 1,5 milijuna m2 furnira na godinu. Poslije je i Slavex postavio dva horizontalna furnirska noža, te je do početka 1930-ih dosegnuo proizvodnju 1,2 milijuna m2 furnira na godinu. U to se doba Slavonski Brod razvio u najvećega proizvođača plemenitoga hrastova furnira u Europi. Prije II. svj. rata u poduzeću Slavonija pokrenuta je proizvodnja furnirskih i stolarskih ploča, parketa i dijelova namještaja. Godine 1939. dva su poduzeća proizvela 18 570 m3 piljene građe i 1750 m3 furnira, a zajedno su imala oko 850 zaposlenih.
Pogon za proizvodnju rezanoga furnira, 2020.
Od kraja 1945. tvornice Slavonija i Slavex djelovale su u sklopu poduzeća SIND (Slavonska industrija drva) sa sjedištem u Zagrebu, a od 1946. spojene su u novo poduzeće pod imenom Slavonija drvna industrija sa sjedištem u Slavonskom Brodu. Ratom opustošeni pogoni postupno su se obnavljali te je nastavljena proizvodnja na šest gatera, pet furnirskih noževa i jednoj ljuštilici, a 1947. osnovan je pogon građevne stolarije. Godine 1952. pokrenut je pogon proizvodnje parketa, 1958. pogon furnirskih i stolarskih ploča, a 1962. pogon lamel-parketa, uz rekonstrukciju tvornice furnira, te preorijentaciju pogona građevne stolarije na proizvodnju namještaja. Godine 1964. pogoni su preseljeni u gradsku industrijsku zonu, a izgrađena je i nova pilana, 1969. puštena je u rad nova tvornica masivnog i lamel-parketa, a 1970. i nova tvornica namještaja. Godine 1971. poduzeću su priključeni DIP Lipa iz Slavonske Požege i DIP Pleternica, a 1972. Impregnacija iz Slavonskog Broda. Do 1978. uređeni su suvremeni pogoni za proizvodnju furnira kapaciteta 20 milijuna m2 na godinu, te za impregnaciju drva kapaciteta 41 000 m3 na godinu. Tijekom 1979. rekonstruirana je pilana s klasične monofazne organizacije na dvofaznu preradbu, a 1980. tvornica parketa preseljena je u novi objekt i nabavljena je oprema za proizvodnju otpresaka. Sredinom 1980-ih poduzeće je s približno 2600 zaposlenih proizvodilo furnirani i masivni namještaj, furnir, impregnirane pragove, telegrafske i telefonske stupove, piljenu građu, furnirske i stolarske ploče, lamelirane otpreske, masivni i lamel-parket, opremu za interijere i dr. Slavonija DI je 1979. bila suosnivač Udruženja proizvođača industrije namještaja (UPIN; prodajni prostor u zagrebačkoj Resselovoj ulici), djelatnost kojega je 1985. nastavilo zagrebačko → Exportdrvo.
Pogon za proizvodnju parketa, 2020.
Pogon za proizvodnju ljuštenoga furnira, 2020.
Pogon za proizvodnju rezanoga furnira, 2020.
Potkraj 1990. poduzeće je imalo 2092 zaposlena. Nakon poslovnih teškoća i stečajnoga postupka otvorenoga 1991., od kraja 1992. posluje kao društvo s ograničenom odgovornošću. U 2020. zapošljavalo je približno 400 radnika, a proizvodilo je rezani i ljušteni furnir, masivni parket, furnirske otpreske, piljenu građu i druge proizvode, ponajprije iz slavonske hrastovine.
Pogon za proizvodnju namještaja, 2020.
furnir, tanki listovi drva debljine do 7 mm, proizvedeni tehnikama piljenja, rezanja ili ljuštenja.
Piljeni furnir se danas proizvodi rijetko, jer se takvim načinom izradbe stvaraju veliki gubitci u sirovini zbog propiljka koji ostavlja pila. Rezani furnir proizvodi se na strojevima za rezanje nožem (horizontalni, vertikalni ili kosi furnirski stroj), a zbog svojih estetskih obilježja naziva se i plemeniti furnir. Od domaćih se vrsta drva najčešće iskorištava hrast lužnjak (Quercus robur L., u nas glasoviti slavonski hrast) i poljski jasen (Fraxinus angustifolia L.), koji se najčešće režu na debljinu od 0,6 mm. U manjoj se mjeri u rezane furnire prerađuju i ostale vrste drva koje imaju odgovarajuća estetska svojstva (boju, sjaj ili teksturu) kao što su voćkarice (orah, trešnja, kruška). Rezani furniri služe za oblaganje (oplemenjivanje) manje vrijednih materijala, npr. ploča iverica, vlaknatica i sl. Ljušteni furnir izrađuje se na strojevima ljuštilicama, koje danas postižu brzine ljuštenja 45‒65 m/min. Ljuštenje može biti centrično ili ekscentrično. Furnir proizveden ekscentričnim ljuštenjem, osim konstrukcijskih i mehaničkih svojstava, posjeduje i određena estetska svojstva nalik plemenitim furnirima. Pri centričnom ljuštenju primarna su mehanička svojstva, pa se tako dobiveni proizvod još naziva i konstrukcijski furnir. Ljušteni furnir rabi se za izradbu konstrukcijskih materijala kao što su furnirske i stolarske ploče, lamelirana furnirska građa LVL, drvena građa s paralelnim vrpcama furnira PSL, furnirski otpresci i drugi uslojeni drvni materijali. Za proizvodnju ljuštenoga furnira rabi se osobito bukva (Fagus Silvatica L.) zbog dobrih mehaničkih svojstava, a u Hrvatskoj i domaća topola (Populus sp.), koje se furnir često ugrađuje u uslojene materijale u kombinaciji s bukovim. Osim navedenih vrsta, na hrvatskom se tržištu drva u furnirskoj klasi za rezanje (F) ili za ljuštenje (L) javljaju i ostale vrste, kao što su hrast kitnjak, hrast cer, gorski javor, brijest, bagrem, lipa, joha, obična breza, kesten, grab, jela, smreka, crni bor i ariš.
Pogon za proizvodnju rezanoga furnira u poduzeću Slavonija DI, 2020.
Pogon za proizvodnju ljuštenoga furnira u poduzeću Slavonija DI, 2020.
Prvi dokazi uporabe furnira potječu iz staroegipatskih kraljevskih grobnica (oko 3000. pr. Kr.), u kojima je na pronađenim drvenim predmetima furnir rabljen kao sredstvo za postizanje dekorativnih efekata. Iz razdoblja antičke Grčke, pronađeni su kreveti i žrtvenici ukrašeni furnirom, dok se u rimsko doba furnir rabio za dekoraciju stolova kao središta domaćinstava; Plinije Stariji u djelu Naturalis Historia iz I. st. spominje izradbu furnira cijepanjem. U srednjem vijeku furnirima su se ukrašavali predmeti na dvorovima, osobito francuskih vladara. Do pojave prve furnirske pile (1812) furnir se izrađivao ručno (piljenjem ili cijepanjem). Stroj za rezanje furnira patentirao je 1834. francuski inženjer Charles Picot, a ti se strojevi u proizvodnji primjenjuju od 1860. Prva furnirska ljuštilica patentirana je 1844. i uz nož je imala i pritisnu letvu te je mogla ljuštiti trupce duljine do 2 m, uz brzinu ljuštenja 4‒5 m/min.
Furnir u Hrvatskoj
Kao i drugdje u svijetu, u Hrvatskoj su stolarski obrtnici stoljećima ručno proizvodili furnir za vlastite potrebe, dok je industrijska proizvodnja pokrenuta početkom XX. st. U Slavonskom Brodu (do 1931. Brod na Savi) je 1901. osnovano poduzeće Slavonija, koje je od 1913. u svom sastavu imalo veliku i suvremenu tvornicu furnira (s tri tzv. hamburške pile i tri stroja za rezanje furnira); kao prvi i najveći takav pogon u ovome dijelu Europe, proizvodilo je 1,5 milijuna m2 furnira na godinu (1930-ih). U istom je gradu poduzeće Slavex (osnovano 1890. s pogonom pilane i bačvarije) nešto kasnije pokrenulo proizvodnju rezanoga furnira, koja je do 1930-ih dosegnula 1,2 milijuna m2 na godinu. Istodobno je proizvodnja piljenoga furnira u Slavonskom Brodu ugašena, a grad je postao najvećim proizvođačem plemenitoga hrastova furnira u Europi. Nakon II. svj. rata te su se tvornice spojile u poduzeće Slavonija drvna industrija (→ Slavonija DI) koje je do 1980-ih razvilo proizvodnju veću od 20 milijuna m2 furnira na godinu, te je dugo bilo najveći proizvođač furnira u državi. U tom su razdoblju veći pogoni za proizvodnju furnira djelovali u poduzećima → Drvna industrija Česma iz Bjelovara, → Gaj iz Slatine, → Spačva iz Vinkovaca, → Stjepan Sekulić iz Nove Gradiške i drugima.
Pogon za proizvodnju rezanoga furnira u poduzeću Slavonija DI, 2020.
Pogon za proizvodnju ljuštenoga furnira u poduzeću Slavonija DI, 2020.
Danas u Hrvatskoj furnir proizvodi nekoliko poduzeća, a najveća među njima su Slavonija DI iz Slavonskog Broda, Spačva iz Vinkovaca (osnovana 1956), Bjelin Otok (osnovan kao Furnir Otok 2006) te MMM-Vukelić iz Novske (osnovan 1992). Ta poduzeća mogu pojedinačno preraditi u prosjeku 12 000‒16 000 m3 furnirskih trupaca na godinu. Uglavnom se proizvode rezani furniri, dok je proizvodnja ljuštenih furnira znatno manja, što odudara od svjetskoga trenda, gdje je udio ljuštenih furnira veći od 90%. Furnir je i važan izvozni proizvod koji hrvatski proizvođači najviše izvoze u Austriju, Sloveniju i Njemačku, dok se znatne količine furnira uvoze u Hrvatsku iz Belgije, Njemačke i Italije. S obzirom na stalan trend povećanja izvoza nad uvozom furnira, perspektive daljnjeg razvoja te grane domaće drvne industrije su dobre, pogotovo zato što Hrvatska raspolaže dovoljnim količinama visokokvalitetne i u svijetu jedinstvene sirovine kakva je slavonski hrast.
Visokoškolska nastava iz područja furnira danas se odvija u organizaciji Zavoda za tehnologije materijala → Fakulteta šumarstva i drvne tehnologije u Zagrebu. Među literaturom na hrvatskom jeziku ističe se udžbenik Tehnologija furnira i ploča (1971) → Juraja Krpana. Unapređenju tehnologije furnira pridonijeli su i radovi zagrebačkog → Instituta za drvo (1949–91).
radna i zaštitna odjeća, dizajnerski uniformirana konvencionalna odjeća u svrhu naglašavanja pripadnosti određenoj organizacijskoj cjelini i statusa u njoj, odnosno odjeća oblikovana za radne procese s izrazitim opasnostima.
U radnu odjeću spadaju hlače, suknje, košulje, kravate, prsluci, sakoi, jakne, kute, kombinezoni, sveučilišne i sudačke toge, uniforme za rad u bankama, hotelima, zrakoplovima, brodovima, ugostiteljstvu, zdravstvu i dr. Zaštitna odjeća izrađena je da štiti od jedne ili više opasnosti koje mogu ugrožavati sigurnost i zdravlje osoba na radu te pokriva ili zamjenjuje osobnu odjeću tijekom rada ili boravka na opasnim radnim mjestima. Osnovni zahtjevi za takvu vrstu odjeće su neškodljivost pri nošenju, funkcionalan dizajn uz poštovanje ergonomskih načela i udobnost nošenja.
Vodonepropusna i upozoravajuća zaštitna odjeća od višeslojnih materijala s reflektirajućim vrpcama; visoko vidljiva odjeća koje su šavovi izrađeni na strojevima za visokofrekventno ili toplotno spajanje u poduzeću Čateks
Zaštitna se odjeća prema hrvatskim normama dijeli na odjeću namijenjenu za zaštitu od mehaničkih opasnosti, zaštitu od topline i vatre, zaštitu pri zavarivanju i srodnim procesima, zaštitu od statičkoga elektriciteta, kiše i hladnoće, zaštitu pri smanjenoj vidljivosti, te za zaštitu od kemijskih štetnosti i opasnosti. Odjeća za zaštitu od mehaničkih opasnosti mora potpuno pokrivati drugu odjeću koja se nosi ispod nje, mora prianjati uz tijelo te imati glatku vanjsku površinu bez istaknutih nabora, džepova i vanjskih šavova. Može imati i štitnike za donji (hlače) ili gornji dio tijela (jakna). Odjeća za zaštitu od topline i vatre mora štititi od konvekcijske i radijacijske topline i topline dodira, te od prskanja rastaljenoga metala. Odjeća za zaštitu pri zavarivanju i srodnim procesima štiti od malih prskotina rastaljenoga metala, kratkoga dodira s plamenom, te smanjuje mogućnost od električnog udara, kratkim slučajnim dodirom neizoliranog električnog vodiča pri naponima do približno 100 V istosmjerne struje u uobičajenim uvjetima zavarivanja. Odjeća za zaštitu od statičkoga elektriciteta sprečava pojave električnih iskri u eksplozivnom okruženju (benzinske crpke, rafinerije, mlinovi, silosi, tekstilni pogoni) ili pri montaži elektroničkih komponenti osjetljivih na statički elektricitet. Proizvodi se od tkanina s utkanim vodljivim nitima (pređama) ili antistatičkim premazima. Odjeća za zaštitu od nepovoljnih vremenskih uvjeta štiti tijelo od padalina, hladnoće, vjetra i vlage. Zaštitna odjeća pri smanjenoj vidljivosti mora, ovisno o razini vidljivosti, imati određene površine s fluorescentnim i retrorefleksnim materijalima, a boje materijala pozadine moraju biti uočljive. Odjeća za zaštitu od kemijskih, radioloških i bioloških opasnosti štiti od ugroza u plinovitom, tekućem i čvrstom stanju, a prema trajnosti razlikuje se odjeća za trajnu, ograničenu i jednokratnu uporabu. Mora osigurati nepropusnost materijala, šavova, preklopnih mjesta s drugom osobnom zaštitnom opremom.
Jakna sa zaštitom od toplinskog učinka električnoga luka poduzeća Splendor tekstil nakon laboratorijskoga testiranja (vanjski sloj jakne izgorio dok je s unutrašnje strane ostao neoštećen)
Aparat za provjeru vodonepropusnosti šavova u poduzeću Splendor tekstil, 2020.
Zaštitna odjeća može štititi i radni proces ili izradak od kontaminacije od strane radnika, što je slučaj u farmaceutskoj, prehrambenoj, optičkoj, precizno-mehaničkoj i elektroničkoj industriji.
Radna i zaštitna odjeća u Hrvatskoj
Radna i zaštitna odjeća projektira se i proizvodi u hrvatskim poduzećima Hemco u Đakovu, → Splendor tekstil u Klanjcu i Sesvetskom Kraljevcu, te Konfeks i Kroko u Zagrebu. Za proizvodnju su potrebna izrazita tehnička znanja i visokotehnološke metode. Rezanje materijala izvodi se NC vođenim agregatima s noževima i laserima, spajanjem dijelova šivanjem, toplinskim konvekcijskim i kondukcijskim te ultrazvučnim i visokofrekventnim metodama. U Hrvatskoj se proizvodi i zaštitna odjeća za vojne namjene (→ vojna odora). Tehničke tkanine i zaštitni materijali izrađuju se u poduzeću → Čateks u Čakovcu, a odore u poduzećima Hemco, Splendor tekstil, Konfeks te Kroko, u kojem se proizvode i protubalistički prsluci. Nekolicina manjih proizvođača posljednjih se godina profilirala kao poduzeća za proizvodnju medicinske zaštitne odjeće (→ medicinski tekstil). Proizvodnjom radne i zaštitne odjeće među ostalima bave se i Ustanova za profesionalnu rehabilitaciju i zapošljavanje osoba s invaliditetom URIHO iz Zagreba te Ustanova za zapošljavanje, rad i profesionalnu rehabilitaciju osoba s invaliditetom DES iz Splita.
Rad na stroju za termobrtvljenje šavova u poduzeću Splendor tekstil, 2020.
Stroj za prevlačenje materijala poliuretanom u poduzeću Čateks
Ugradnjom minijaturnih elektroničkih sustava u zaštitnu odjeću mijenja se pasivni način zaštite u aktivni. Na tom principu je na → Tekstilno-tehnološkome fakultetu u Zagrebu uspješno inovirana pametna zaštitna odjeća za dementne osobe, kapa za praćenje srčanoga pulsa te → inteligentna odjeća za zaštitu od hladnoće, apneje i za šumske radnike.
umjetna koža, plošna tekstilija koja nalikuje prirodnoj koži, te ju zamjenjuje u najširoj uporabi.
Obično se sastoji od nosećega tekstilnog sloja i nanosa polimera. Noseći sloj može biti tkanina, pletivo ili netkana tekstilija od pamuka ili umjetnih vlakana, a rjeđe i papir. Na njega se nanosi jedan ili više slojeva polimera, najčešće poli(vinil-klorida) (PVC) ili poliuretana (PU), a rjeđe poliakrilonitrila ili nekoga drugog polimera. Nanosi mogu biti jednostrani ili obostrani, a katkad polimer prodire i kroz noseći materijal. Dodatkom pigmenata u otopinu polimera u organskom otapalu, ili u vodenu disperziju polimera te naknadnim sušenjem, fiksiranjem i glačanjem, dobivaju se obojeni materijali slični prirodnoj koži. Nepropusni su za vodu, a najčešće i za zrak.
U početku su se za dobivanje umjetnih koža tkanine obrađivale u lanenom ulju, a potkraj XIX. st. premazivale su se celuloznim nitratom otopljenim u esterima; potom su slijedila gumirana platna, a 1937. počeli su se nanositi na tkaninu premazi od PVC-a s velikim dodatkom omekšivača (30 do 100%). Prva umjetna koža na osnovi PVC-a, slična pravoj koži, poznata pod trgovačkim nazivom Skai, s ugrađenim mjehurićima plina radi postizanja elastičnosti, počela se proizvoditi 1958. Skaj je u Hrvatskoj često istoznačnica za umjetnu kožu. Iz nekih područja potpuno je istisnuo prirodnu kožu i stvorio nova tržišta (npr. za medicinske svrhe). Umjetna koža na osnovi PU-a proizvodi se od 1960. Slojevi se mogu nanositi izravno na noseći materijal, ali tada postoji opasnost da se na površinu pokrivnoga sloja prenesu obrisi nosećega materijala. Na taj način izrađuju se jeftinije umjetne kože. Mnogo bolji izgled dobiva se ako se najprije na silikonizirani papir nanese jedan ili dva pokrivna sloja PU-a, a zatim se slojevi suše te se ponovno na njih nanosi ljepljivi međusloj i sljepljuje s nosećim materijalom (tkanina ili pletivo). Nakon ponovnoga sušenja odvaja se silikonizirani papir od umjetne kože. Na površini umjetne kože ostaje donji dio, a na njemu ostaje i otisak silikoniziranoga papira kojemu se može dati izgled po volji.
Posebnu skupinu čine vrhunski imitati prirodne kože, koji se dobivaju visokom tehnologijom izradbe netkanih tekstilija iz mikrovlakana i uz naknadnu koagulaciju u vodi. Pri tome nastaju vrlo čvrsti, gusto zbijeni mikrokoagulati u poliuretanskome sloju. Taj je postupak, otkriven 1964., postao vrlo važan. Odjevni predmeti od tako obrađenih materijala odlikuju se termofiziološkom udobnošću, jer propuštaju zrak i vlagu, a ne propuštaju vodu. Lijepa su izgleda, vrlo udobni i gotovo da se ne razlikuju od prirodne kože.
Umjetna koža u Hrvatskoj
U Hrvatskoj se umjetna koža na osnovi PVC-a počela proizvoditi 1955. u tvornici → Jugoplastika u Kaštel Sućurcu, a vrhunac je dosegnula 1960-ih, kada je Jugoplastika diktirala modu za kišne kabanice, ljetne sandale, galanteriju i drugo. Postupno se, osobito u proizvodnji galanterije, prednost počela davati umjetnoj koži na osnovi PU-a, iako se proizvodnja umjetnih koža na osnovi PVC-a, osobito za automobilsku opremu, zadržala na visokoj razini još tijekom 1980-ih. Jugoplastika je primjerice 1983. isporučila 170 000 kompleta za vozila poduzeća Crvena zastava te dodatno za izvoz za primjenu u istočnoeuropskim vozilima.
Zbog ratnih prilika i nedostatka praha od PVC-a, ta je proizvodnja zamrla tijekom 1990-ih. Umjetna koža na osnovi PU-a proizvodi se u tvornici → Čateks u Čakovcu od 1971. Proizvodnja se zadržala do danas, izravnim i prijenosnim postupkom, a glavninu proizvoda čine materijali koji se rabe u medicinske svrhe (navlake za madrace, jastučnice, medicinska pomagala). Materijali su ugodni za opip, mogu se višestruko prati na 95 °C te sterilizirati, obrađeni su protiv gorenja, gljivica i bakterija. U nešto manjoj mjeri u Čateksu se proizvodi zaštitna odjeća i kabanice, ali i radna zaštitna odjeća protiv gorenja, za zaštitu od kiselina i sl.
Razni proizvodi od materijala prevučenoga poliuretanskim naslojem za medicinsku uporabu proizvedeni u poduzeću Čateks
škrob, ugljikohidrat iz skupine rezervnih biljnih polisaharida formule (C6H10O5)n, izgrađen od jedinica glukoze i u obliku granula pohranjen u amiloplastima.
Više od 99% svjetske proizvodnje škroba podrijetlom je iz kukuruza, krumpira, pšenice i tapioke. Škrobne granule pojedinih biljnih vrsta razlikuju se po obliku (lećaste, okrugle, eliptične, poligonalne, nepravilne, jednostavne i složene), zastupljenosti pojedinih oblika, veličini (2–150 µm), stupnju uređenosti, udjelu amiloze i amilopektina, te po fizikalnim svojstvima (temperatura želatinizacije, brzina retrogradacije te sposobnosti bubrenja i stvaranja škrobnoga gela). Sav škrob u osnovi je izgrađen od dvaju polisaharida, ravnolančaste amiloze (molekulske mase 104–106 g/mol u kojoj su D-glukozne jedinice međusobno povezane α-1,4-glikozidnim vezama) i razgranatog amilopektina (molekulske mase 107–108 g/mol). Škrobovi u prosjeku sadrže oko 25% amiloze i 75% amilopektina, te malo ostataka proteina, lipida i fosfora podrijetlom iz sirovine iz koje su izdvojeni. No škrob može biti i u potpunosti izgrađen iz amilopektina (kukuruzni ili rižin voštani škrob) ili amiloze (amilo škrob kukuruza). Granule škroba pokazuju svojstvo birefrigencije (dvostrukoga loma svjetlosti) i difrakcije x-zraka (spektri tipa A, B, C i V ovisno o vrsti i stanju škroba), što upućuje na visoku uređenost njihove granularne strukture. Škrobne granule nisu topive u hladnoj vodi, međutim, ako se vodena suspenzija škroba zagrijava, granule škroba počet će bubriti i vezati vodu. Daljnjim porastom temperature nabubrit će maksimalno sve granule, a nakon što se zagrijavanjem prijeđe maksimalna temperatura želatinizacije škroba, molekule će početi pucati i raspadati se. Kad se proces želatinizacije zaustavi prije postizanja maksimalne temperature želatinizacije te suspenzija dehidrira, dobiva se predželatinizirani škrob ili instant-škrob koji ima svojstvo bubrenja u hladnoj vodi. Ako se vodena škrobna suspenzija zagrije iznad temperature želatinizacije (preželatinizirani škrob) i zatim ohladi, dobit će se čvrsti gel u kojem su molekule vode vezane vodikovim vezama na razgrađene molekule amiloze i amilopektina (sposobnost geliranja).
U Hrvatskoj se škrob nije nikada proizvodio. U prvoj polovici XX. st. škrob se proizvodio uglavnom iz kukuruza, pšenice i krumpira, a u Hrvatsku se dopremao iz nekih od sedam vojvođanskih i jednog slovenskog poduzeća. Na hrvatskom je tržištu škrob uglavnom zastupljen Podravkinom robnom markom Gussnel i Dr. Oetkerovim Gustinom (oba kukuruzna). Tehnologija proizvodnje škroba poučava se unutar kolegija Tehnologija preradbe sirovina biljnoga podrijetla I na → Prehrambeno-tehnološkome fakultetu u Osijeku i kolegiju Biotehnologija II na → Prehrambeno-biotehnološkome fakultetu u Zagrebu.
Pan – Tvornica papira Zagreb d. o. o., poduzeće za proizvodnju papira i kartona sa sjedištem u Zagrebu. Sljednik je Zagrebačke dioničke tvornice papira, utemeljene 1893. na Zavrtnici 17, na zemljištu otkupljenome od gradske živodernice. Tvornički kompleks izgrađen je 1895. prema projektu arhitekata Lea Hönigsberga i Ljudevita Deutscha. Sastojao se od 12 zgrada raspoređenih oko središnjega tvorničkog dimnjaka, a imao je i industrijski željeznički kolosijek. Papir se isprva izrađivao od starih krpa i prnja s pomoću ručnih sita, a proizvodnja je obuhvaćala pisaći, tiskovni, crtaći, omotni i specijalni papir. Godine 1899. poduzeće je proizvelo 650 t papira, a 1904. broj se povećao na 1900 t.
Tvornicu je do I. svj. rata financirao židovski i mađarski kapital, a uz uže domaće tržište njezini su proizvodi plasirani i u druge dijelove Austro-Ugarske te u Srbiju i Bugarsku. Godine 1907. proizvedeno je čak 2100 t papira, no tijekom i neposredno nakon I. svj. rata dolazilo je do teškoća u poslovanju, pa je tvornica u nekoliko navrata prekidala s radom. Propašću Austro-Ugarske Monarhije tvornica je izgubila više od 50% tržišta, a zbog nedovoljne carinske zaštite i nepovoljnih carinskih tarifa tijekom 1920-ih morala je izdržati tešku borbu s konkurencijom austrijske i čehoslovačke industrije papira. Potkraj 1920-ih i tijekom 1930-ih obnovljena je i znatno proširena. Tvornički pogoni osuvremenjeni su nabavom novih strojeva i elektrificirani, a istodobno je bio proširen i proizvodni asortiman (valovita ljepenka, krep-papir, telegrafska vrpca i dr.). Tada je tvornica potpuno napustila uporabu krpa u proizvodnji papira. Bruto proizvodnja je 1939. dosegnula 9600 t papira. U tom razdoblju tvornica je zapošljavala oko 250 radnika.
Godine 1941. većinski vlasnik dionica poduzeća postalo je Povlašteno hrvatsko industrijsko i trgovačko dioničko društvo (POHIT), no zbog teškoća u nabavi pogonskoga goriva tvornica je 1944. prestala s radom. Nakon II. svj. rata poduzeće je prešlo u državno vlasništvo te je od 1946. nastavilo djelovati pod nazivom Zagrebačka tvornica papira. Po opsegu proizvodnje je s riječkom tvornicom papira bilo među najvećim poduzećima papira u Jugoslaviji (poslije Tvornice papira i celuloze Vevče u Ljubljani). Godine 1950. proizvelo je ukupno 10 500 t papira i kartona. Uz već navedene vrste papira, u tom je razdoblju proizvodni asortiman činio niz artikala za industrijske potrebe, poput natronskoga papira za vreće (za cementnu, kemijsku i prehrambenu industriju) te za izradbu brusnih papira.
Zagrebačka tvornica papira, druga polovica XX. st.
Reklamni oglas Zagrebačke tvornice papira, 1951.
Povećanjem proizvodnje postojeći kompleks pokazao se premalim te je 1958. započelo preseljenje pogona u industrijsku zonu na Žitnjaku (Radnička cesta 173), koje je dovršeno sredinom 1960-ih. U sljedećim desetljećima razvoj papirne industrije uvjetovao je ubrzano kontinuirano osuvremenjivanje i rekonstrukciju pogona, a proizvodnja je bila organizirana putem OOUR-a: Proizvodnja papira, Ambalaža papira i kartona te Papirkomerc.
Ne snašavši se u novim društveno-ekonomskim uvjetima, tvornica je poslovala s poteškoćama koje su je, unatoč pokušajima sanacije, 1991. dovele do stečaja. Novi vlasnik postala je Privredna banka Zagreb, koja ju je 1994. prodala poduzeću PAN – Tvornica kartona i kartonske ambalaže iz Donjih Andrijevaca. Osuvremenjivanjem proizvodnoga sustava novi je vlasnik oživio rad tvornice, koja je tada nastavila poslovati pod nazivom PAN – Tvornica papira Zagreb, te zapošljavala gotovo 500 radnika. Godine 2004. proizvela je 35 000 t ambalažnih i 7000 t grafičkih papira, uključujući i novinski. Od 2013. nastavila je poslovati s gubitcima, broj zaposlenih smanjio se na približno 100, te je nad njom 2018. proglašen stečaj.
Marić, Vladimir (Dežanovac kraj Daruvara, 11. I. 1939 – Zagreb, 22. V. 2009), biotehnološki inženjer, stručnjak za primjenu biotehnologije u industrijskoj proizvodnji hrane i pića.
Na Biotehnološkom odjelu Tehnološkoga fakulteta (→ Prehrambeno-biotehnološki fakultet), u Zagrebu diplomirao je 1964. te doktorirao 1973. disertacijom Kinetika biosinteze proteina pri kultivaciji Candida lipolytica u podlozi s ugljikovodicima (mentor → V. Johanides). Bio je 1964–65. voditelj laboratorija u Daruvarskoj pivovari. Od 1966. radio je na Fakultetu, od 1980. kao redoviti profesor. Predavao je kolegije Biokemijsko inženjerstvo, Industrijska mikrobiologija, Razvoj procesa i proizvoda u biotehnologiji i dr. Bio je predstojnik Zavoda za biokemijsko inženjerstvo 1980–84. i dekan Fakulteta 1984–88. Usavršavao se 1974. i 1978. u Mikrobiološkom institutu Tehničke visoke škole u Zürichu (ETH Zürich) te na Sveučilištu u Birminghamu 1974–75.
Bavio se proizvodnjom bjelančevina s pomoću jednostaničnih organizama, primjenom biotehnologije u industrijskoj proizvodnji pića i hrane, prijenosom kisika u biokemijskim reaktorima, projektiranjem biotehnoloških procesa i pogona, te je bio specijalist pivarstva. Surađivao je s pivovarama u Zagrebu, Karlovcu, Daruvaru, Splitu, Skopju i dr. Suautor je patenta za integralni postupak sušenja i preradbe hmeljnih šišarica u pelete (2006). Zaslužan je i za razvoj proizvodnje kvaščeve i bakterijske biomase na metanolu i ugljikovodicima, što je u to doba bila vrhunska tehnologija na globalnoj razini. Objavio je udžbenike Industrijska mikrobiologija (1976., s V. Johanides i dr.), Biotehnologija i sirovine (2000), Biokemijsko inženjerstvo (2009., s B. Šantekom), knjigu Pivo – tekuća hrana (1995) te surađivao na izdanjima LZ-a (Hrvatska opća enciklopedija i Tehnički leksikon). Od 1995. do 2003. bio je član uprave Karlovačke pivovare i član Znanstvenoga savjetodavnog komiteta Europske federacije za biotehnologiju. Bio je redoviti član HATZ-a te pokretač i glavni urednik časopisa Svijet piva (1995–2005). Dobitnik je nagrade »Fran Bošnjaković« (2000) i državne Nagrade za životno djelo (2007).
Brežnjak, Marijan (Zagreb, 27. IV. 1926 – Zagreb, 16. I. 2014), šumarski inženjer, stručnjak za pilansku preradbu drva.
Diplomirao je 1952. na tehničkome smjeru Šumarskog odjela Poljoprivredno-šumarskoga fakulteta (→ Fakultet šumarstva i drvne tehnologije) u Zagrebu, gdje je doktorirao 1964. disertacijom Neke eksploatacione karakteristike tračnih pila i jarmača. Nakon diplome radio je u drvnoindustrijskim poduzećima u Klani i Delnicama. Od 1955. bio je zaposlen u Zavodu za tehnologiju drva matičnoga fakulteta, od 1977. kao redoviti profesor; umirovljen je 1991. Predavao je kolegij Pilanska prerada drva (Tehnologija masivnog drva). Bio je prodekan Drvnoindustrijskog odjela (1972–74) i dekan Fakulteta (1980–82) te dugogodišnji predstojnik Katedre za tehnologiju drva. Kao stručnjak Organizacije za ishranu i poljoprivredu pri UN-u boravio je 1965. u Mjanmaru (tada Burma). Predavao je i na Drvnom odjelu Biotehničkoga fakulteta u Ljubljani, te bio gostujući profesor na Odjelu za tehnologiju drva Visoke poljoprivredne škole u norveškom Åsu (1992).
Autor je mnogobrojnih znanstvenih radova, studija, projekata i ekspertiza iz područja pilanske tehnologije drva te udžbenikaPilanska tehnologija I–II (1997–2000). Bio je predstavnik Jugoslavije u Tehničkom savjetu SEV-a u Bratislavi (1972–74) i Komitetu za drvo Ekonomske komisije za Europu UN-a te predsjednik jedne od sekcija Međunarodnog udruženja šumarskih znanstvenih organizacija IUFRO-a (1976–84). Bio je glavni urednik časopisa → Drvna industrija (1990–91). Od 1997. počasni je član Akademije šumarskih znanosti. Od 2000. je professor emeritus Sveučilišta u Zagrebu.
Timet, Stjepan (Zagreb, 20. X. 1860 – Zagreb, 16. IV. 1909), političar, borac za poboljšanje socijalnog položaja tipografa potkraj XIX. st.
Po profesiji tipograf, započeo je djelovati kao slagarski naučnik u listu Narodne novine u Zagrebu. Od 1882. bio je član odbora, a 1897–1909. poslovođa u Hrvatskom tipografskom društvu te urednik strukovnih listova Tipografija (1885–86) i Hrvatski tipograf (1898–99). Godine 1898–1909. bio je ravnatelj Prve hrvatske radničke tiskare. Zauzimao se za poboljšanje socijalnog položaja tipografa te je 1892–93. inicirao štrajk knjigotiskara u Zagrebu. Godine 1893. pokušao je osnovati tipografsko društvo u Sarajevu, ali je bio optužen kao socijalist i protjeran iz BiH. Politički orijentiran prema pravaštvu, prigodom raskola Stranke prava 1895. priklonio se Josipu Franku te je kao član Čiste stranke prava (od 1904. Starčevićeva hrvatska stranka prava) 1898–1909. bio gradski zastupnik Zagreba.
Tomić, Franjo(Frane) (Siverić, 2. III. 1936), agronom, stručnjak za melioraciju tla, odvodnju i navodnjavanje.
Diplomirao je 1961. na Poljoprivrednome fakultetu (→ Agronomski fakultet) u Zagrebu, a doktorirao 1972. disertacijom Vodni režim tla i njegov utjecaj na uzgoj karanfila u zatvorenom prostoru na Poljoprivrednom fakultetu u Novom Sadu. Nakon završetka studija kratko je radio u Poljoprivrednom kombinatu Petrovo polje u Drnišu, a 1962. zaposlio se na zagrebačkom fakultetu, gdje je od 1983. bio redoviti profesor. Bio je dugogodišnji predstojnik Zavoda za melioracije, predsjednik Predsjedništva fakultetskog Instituta za agroekologiju (1984–86), te prodekan (1978–81) i dekan Fakulteta (u tri mandata; 1981–97).
Znanstveno se bavio melioracijom tla, odvodnjom i navodnjavanjem, na čemu su se temeljili kolegiji koje je predavao. Izradio je mnoge projekte vezane uz odvodnju i navodnjavanje u Hrvatskoj, Sloveniji, BiH i Venezueli. Autor je više od 180 znanstvenih radova te knjiga i udžbenika Agrobiotopi mediteranskog područja i optimalizacija stanišnih uvjeta za vrtlarstvo (s V. Mihalićem i A. Butorcem, 1978), Navodnjavanje poljoprivrednih zemljišta (sa Z. Kosom i D. Gerešom, 1985), Navodnjavanje (1985), Reguliranje suvišnih voda (s D. Petošićem, 2011). Bio je predsjednik Hrvatskog društva za odvodnju i navodnjavanje (1989–95). Od 2010. redoviti je član HAZU-a, unutar kojega je djelovao kao predsjednik Znanstvenoga vijeća za zaštitu prirode (2011–15) i kao voditelj Zavoda za znanstvenoistraživački i umjetnički rad u Koprivničko-križevačkoj županiji (od 2013). Predsjednik je → Akademije poljoprivrednih znanosti od njezina osnutka 2017. Dobitnik je odlikovanja Redom Danice hrvatske s likom Ruđera Boškovića za osobite zasluge u znanosti (1997) i Redom Danice hrvatske s likom Blaža Lorkovića za osobite zasluge u gospodarstvu (1997) te državne Nagrade za životno djelo (2003). Od 2006. je professor emeritus Sveučilišta u Zagrebu.
Franjić, Jozo (Musić kraj Đakova, 7. I. 1966 – Zagreb, 7. XI. 2021), šumarski inženjer, stručnjak za šumarsku botaniku.
U Zagrebu je diplomirao 1990. na Šumarskom odsjeku Šumarskoga fakulteta (→ Fakultet šumarstva i drvne tehnologije), a doktorirao 1996. na Prirodoslovno-matematičkome fakultetu disertacijom Multivarijantna analiza posavskih i podravskih populacija hrasta lužnjaka (Quercus robur L., Fagaceae) u Hrvatskoj (mentor → I. Trinajstić). Od 1990. bio je zaposlen na Šumarskome fakultetu, od 2007. kao redoviti profesor. Predavao je kolegije Šumarska botanika, Botanika, Fiziologija šumskoga drveća, Fiziologija bilja, Parkovno perensko i jednogodišnje bilje. Bio je pročelnik Zavoda za istraživanje u šumarstvu (2003–04), predstojnik Zavoda za šumarsku genetiku, dendrologiju i botaniku (2004–08), voditelj doktorskoga studija Šumarstvo (2007–11), prodekan (2004–06) i dekan fakulteta (2006–08). Bavio se vegetacijskom ekologijom, florom, utjecajem klimatskih promjena na funkcioniranje šumskih ekosustava. Autor je udžbenika Golosjemenjače (s M. Vidakovićem, 2004), Šumsko drveće i grmlje Hrvatske (sa Ž. Škvorcom, 2010., 2020), Šumsko zeljasto bilje Hrvatske (sa Ž. Škvorcom, 2014), Croatian Forest Plants (sa Ž. Škvorcom, 2020). Bio je redoviti član Akademije šumarskih znanosti od 2015.
vitamini, organski spojevi raznovrsnih struktura i kemijskih svojstava, u malim količinama nužni za rast, razvoj i normalno djelovanje organizma.
Zbog iznimno male dnevne potrebe (između 3 μg i 60 mg) nazivaju se i mikronutrijentima. Klasificiraju se prema biološkoj funkciji, a prema topivosti razlikuju se oni topivi u vodi (vitamin C i vitamini skupine B) i oni topivi u mastima (vitamin A, D, E i K). U organizmu imaju ulogu katalizatora i regulatora. Vitamini su nezamjenjivi dijelovi enzima, bioloških katalizatora kemijskih reakcija, te sudjeluju u sintezi, pretvorbi i razgradnji lipida, ugljikohidrata, proteina i nukleinskih kiselina. Za razliku od drugih biološki važnih spojeva, u čovjekovu se organizmu ne mogu sintetizirati, nego ih je potrebno unositi namirnicama koje sadrže vitamine (odn. provitamine) ili pak pripravcima (dodatcima prehrani). Provitamini su vitaminske preteče koji se u organizmu pregrađuju u vitamine, primjerice iz karotenoida nastaje vitamin A, a iz derivata kolesterola vitamin D. Vitaminima slične tvari, kao što su inozitol, kolin i para-aminobenzojeva kiselina, te neke druge tvari s vitaminskim djelovanjem (poput flavonoida) ponekad se pogrešno smatra vitaminima. Vitaminski pripravci proizvode se iz koncentriranih izvora hranjivih tvari ili drugih tvari s hranjivim ili fiziološkim učinkom, a na tržište se krajnjem potrošaču mogu stavljati isključivo zapakirani pojedinačno ili u kombinaciji. Njihova je svrha dodatno obogatiti uobičajenu prehranu radi održavanja zdravlja. Vitamini se industrijski najčešće proizvode kemijskom sintezom, izdvajanjem iz prirodnih tvari, ili biotehnološki s pomoću mikroorganizama. Tako primjerice neke vrste kvasaca i bakterija proizvode vitamine skupine B i ergosterol (provitamin D2), a plijesni β-karoten (provitamin A).
Dio pogona poduzeća Pliva za proizvodnju C vitamina
Povijesni razvoj
Prije otkrića vitamina tek četiri nutritivna faktora smatralo se nužnima za zdravlje: proteine, ugljikohidrate, masti i minerale. Ipak, bilo je poznato da mora postojati još neki faktor čiji je nadostatak uzrok bolesti poput skorbuta, beriberija ili rahitisa, a koja su kroz nekoliko otkrića u XVIII. st. i posebice XIX. st. objašnjena kao stanja koja nastaju zbog nedostatka vitamina. Znanost o prehrani, pokusima s izuzimanjem i dodavanjem prehrambenih faktora u životinja, tada je dobila velik zamah, a kemičari su izolirali vitamine, pronašli njihovu kemijsku strukturu te razvili metode njihove sinteze. Naziv je 1911. uveo poljski biokemičar Casimir Funk, koji je izolirao tiamin (vitamin B1) te je, smatrajući ga vitalno važnim aminom, osmislio naziv vitamin. Do 1948. otkiveno je svih 13 vitamina. Vitamini su se od početka označavali slovima (A, B, C, D, E, K), a otkrivanjem strukturno srodnih spojeva slovima su se dodavali brojevi (npr. D3). Uz oznake slovima često se rabe i nazivi koji upućuju na kemijsku građu. Hrana je bila jedini izvor vitamina do 1930-ih. Uskoro je započela komercijalna proizvodnja vitamina B kompleksa i polusintetičkoga vitamina C. Znanstvenici Stanton A. Harris i Karl Folkers 1939. prvi su u svijetu opisali sintezu piridoksin-hidroklorida (vitamin B6). Poslije su je proširili i prilagodili za industrijske svrhe, no postupak proizvodnje sastojao se od sedam kemijskih faza, što se pokazalo neisplativim. Današnja se godišnja proizvodnja vitamina u svijetu procjenjuje na približno 100 000 t, od čega je oko 40% biotehnološka proizvodnja (vitamini B2 i B12 potpuno, a vitamini C i E te provitamin ergosterol djelomično). Među najvažnijim su svjetskim proizvođačima poduzeća F. Hoffmann-La Roche iz Švicarske, BASF iz Njemačke, Takeda, Sumitomo, Riken i Vitamin iz Japana te Merck iz SAD-a.
Proizvodnja u Hrvatskoj
U Hrvatskoj vitamine proizvodi poduzeće → Pliva iz Zagreba, koje se već u početcima proizvodnje svrstalo među najveće proizvođače vitamina C i vitamina B6 u svijetu. Proizvodnja vitamina C započela je 1953. prema vlastitoj patentiranoj tehnologiji u poluindustrijskim količinama od nekoliko desetaka kilograma. Jedan od glavnih projektanata postrojenja za proizvodnju vitamina C bio je → Ernest Rajner, a → Gavra Tamburašev uspostavio je tehnološke postupke. Već 1956. proizvodilo se nekoliko tona, a 1961. godišnji kapacitet novoizgrađenoga postrojenja iznosio je 100 t. Dodatnim proširivanjem postrojenja i poboljšanjem proizvodnoga postupka uvođenjem fermentativnog postupka dobivanja sorboze iz sorbitola dostignut je proizvodni kapacitet više od 1300 t na godinu.
Postrojenje za separaciju intermedijera u proizvodnji vitamina C u tvornici Pliva
Plivinim je znanstvenicima 1950-ih cilj bio pronaći nov postupak za proizvodnju vitamina B6 koji bi bio ekonomičniji od već poznatih. Nakon pronalaska konkurentnoga puta sinteze piridoksin-hidroklorida (vitamin B6), industrijska je proizvodnja tog vitamina prema vlastitoj tehnologiji u novootvorenome pogonu započela 1959. Početni kapacitet proizvodnje dostizao je tek približno 300 kg na godinu. Tijekom sljedećih godina postupak je znatno poboljšan pa je nakon nekoliko rekonstrukcija proizvodnoga postrojenja godišnji kapacitet proizvodnje povećan na približno 70 t. U unapređenju proizvodnje posebno su se istaknuli Berislav Glunčić (1930–2013), Nedjeljko Kujundžić (1942), Krunoslav Kovačević (1943), Stjepan Mutak (1942) i → Rativoj Seiwerth. U Plivi je na sintezi vitamina radio i → Ivan Butula.
Kako su se piridoksin-hidroklorid i mnogi drugi kemijski proizvodi uglavnom izvozili na zapadno tržište, trebalo je u skladu sa zahtjevima uvoditi suvremenije analitičke metode za praćenje stupnja reakcije koje su se usporedno razvijale. Uz određivanje sadržaja izravnim analizama prema funkcijskim skupinama, postupno su se uvodile i kromatografske metode. Prva je bila plinska kromatografija, a uz nju su se razvijale i metode priprave hlapljivog uzorka, kao npr. esterifikacija. U postupku analize piridoksin-hidroklorida, među prvima je uvedena kromatografija na papiru kao analitička metoda, a potom i tankoslojna kromatografija na sloju silika-gela, pa se lakše mogao pratiti tijek i kraj kemijske reakcije.
U Plivi je razvijena i → Cedevita, najpoznatiji i najdugovječniji vitaminski napitak u Hrvatskoj. Multivitaminske granule Cedevite s okusom naranče kakve danas znamo izumio je 1969. farmaceut Martin Stanković, dok je njezina proizvodnja započela godinu dana kasnije. Od samog je početka u svom sastavu imala devet vitamina: C, B1, B2, B3, B5, B6, B9, B12 i E. Tadašnju Cedevitu potrošači su nabavljali u staklenim bočicama koje su, uz mjericu za doziranje, bile pakirane u kartonske kutijice, a 1970-ih zamijenile su ih plastične smeđe bočice. Cedevita je tako više podsjećala na lijek, a prodavala se samo u ljekarnama. Prva moderna tvornica za proizvodnju izgrađena je 1983., a do danas je sedam puta restrukturirana u najsuvremeniji tehnološki pogon. Nalazi se u zagrebačkoj Planinskoj ulici, gdje se proizvodi količina od približno 9000 t na godinu.
Prelog, Vladimir(Vlado) (Sarajevo, 23. VII. 1906 – Zürich, 7. I. 1998), kemičar, stručnjak za organsku kemiju i stereokemiju, nobelovac.
Gimnaziju je polazio u Osijeku i Zagrebu. Osječki mu je profesor Ivan Kuria pobudio zanimanje za kemiju, pa je Prelog uz njegovu pomoć već 1921. objavio svoj prvi znanstveni rad. Diplomirao je 1928. na Kemijsko-inženjerskom odjelu Tehničke visoke škole u Pragu, gdje je 1929. doktorirao kod uglednog češkog kemičara Emila Votočeka disertacijom O kyselině 3,12-dihydroxypalmitové, necukerné složce kyseliny rhamnokonvolvulinové. Nakon odsluženoga vojnog roka vratio se u Prag, gdje je do 1934. radio u poduzeću Gotharda J. Dříze kao voditelj laboratorija za proizvodnju rijetkih kemikalija. Ondje je istraživao mogućnost sinteze kinuklidinskoga dijela molekule kinina te moguće protumalarijsko djelovanje više reakcijskih međuprodukata, a rezultate je objavio u 25 znanstvenih radova.
Zagrebačko razdoblje
Na poziv Kemijsko-inženjerskog odjela zagrebačkoga Tehničkoga fakulteta (→ Fakultet kemijskog iženjerstva i tehnologije) vratio se u Zagreb 1934. te je kao docent počeo predavati organsku kemiju 1935. Od iste je godine bio predstojnik Zavoda za organsku kemiju, a 1941. izabran je za izvanrednoga profesora. Na Fakultetu je modernizirao nastavu kemije uvođenjem u program preparativne organske kemije, sastavljanjem nastavnoga materijala prema kojem je 1942. tiskan udžbenik Organska kemija I–II te opremanjem studentskoga laboratorija suvremenim uređajima uz pomoć poduzeća Kaštel d. d. (poslije → Pliva), s kojim je uspostavio i znanstvenu suradnju. Nastavio je rad započet u Pragu, usredotočivši se na sintezu kemoterapeutika te istraživanje alkaloida kore kininovca i nekih alkaloidnih bicikličkih baza. U Kaštelu je 1936. potaknuo osnivanje Istraživačkoga laboratorija s kemijskim i farmakološkim odjelom te sa svojim diplomantima i doktorandima (→ Ljubomir Trinajstić, → Ernest Rajner) pripravio potpuno nove spojeve za proizvodnju lijekova, među kojima je najpoznatiji sulfonilamid, vrlo djelotvoran antibakterijski lijek (→ antibiotici), patentiran 1937. pod nazivom Streptazol. S asistentom → Rativojem Seiwerthom prvi je uspio sintetizirati naftni ugljikovodik adamantan, po čemu je postao svjetski poznat. Tijekom djelovanja u Zagrebu objavio je sa suradnicima pedesetak znanstvenih radova. Skupina njegovih učenika i znanstvenih suradnika (među ostalima i → Smiljko Ašperger, → Viktor Hahn, → Dragutin Kolbah), poslije nazvana Prelogovom zagrebačkom školom organske kemije, postignula je zapaženu sveučilišnu i znanstvenu karijeru na zagrebačkim fakultetima, u → Institutu Ruđer Bošković (sv. 4) i Plivinu Istraživačkom institutu.
Lijek Streptazol tvornice Kaštel, 1937., Hrvatski muzej medicine i farmacije, Zagreb
Švicarsko razdoblje
Potkraj 1941. Prelog je otišao iz Zagreba i uz pomoć → Lavoslava Ružičke (sv. 4) zaposlio se u njegovu Laboratoriju za organsku kemiju visoke tehničke škole u Zürichu (ETH Zürich). Ondje je od 1942. bio privatni docent, od 1945. naslovni, od 1947. izvanredni te od 1950. do umirovljenja 1976. redoviti profesor. Bio je voditelj Laboratorija 1957–65. Na ETH-u je s E. Gäumannom predvodio skupinu organskih kemičara i mikrobiologa koji su istraživali mikrobne metabolite te otkrili, odredili konstituciju i sintetizirali feroksiamin i izolirali rifamicin, nonacitin i boromicin. Nakon što je 1957. preuzeo Ružičkino mjesto predstojnika Laboratorija za organsku kemiju, nastavio je njegove reforme, uspjelo povezavši tradicionalnu i modernu organsku kemiju te pretvorivši ETH u svjetski poznatu školu organske kemije. Pratio je napredak organske kemije u Hrvatskoj, zauzimao se za modernizaciju nastavnih programa s više praktičnoga rada u laboratorijima te školovao nekoliko hrvatskih stručnjaka (→ Stanko Borčić). Nakon umirovljenja svojim je stipendijama omogućio nekolicini hrvatskih organskih kemičara doktorske i poslijedoktorske specijalizacije na ETH-u, istražujući s njima područje krunastih etera.
Znanstveni doprinos i priznanja
Prelog je imao široko područje znanstvenoga interesa, no većina mu je radova iz stereokemije. Pridonio je objašnjenju strukture steroida, triterpena, kinina, strihnina, solanina i drugih alkaloida, a njegova sustavna istraživanja stereoselektivnosti mikrobnih i enzimskih reakcija rezultirala su empirijskim pravilom koje predviđa konformacijske odnose reaktanata i produkata (Prelogovo pravilo). Baveći se geometrijskim svojstvima molekula, o tom je području stereokemije, koje je nazvao kemijskom topologijom, 1967–69. objavio niz članaka. Uočivši potrebu za jednoznačnim opisom konfiguracije stereoizomera, s R. S. Cahnom i C. Ingoldom predložio je sveobuhvatan sustav kategorizacije i specifikacije molekulske kiralnosti, nazvan Cahn-Ingold-Prelogovim pravilima (CIP-pravila), koji se primjenjuje i danas. Rezultate istraživanja objavio je u 417 znanstvenih radova. Autor je knjige Lavoslav Ružička 1887–1976 (s O. Jegerom, 1987). Isticao je značenje sprege znanosti i proizvodnje, potkrijepivši to rezultatima vlastita rada (tridesetak prihvaćenih patenata).
Vladimir Prelog prima Nobelovu nagradu od švedskog kralja 1975.
Bio je predsjednik Švicarskoga kemijskog društva 1972–74. i član Upravnoga odbora poduzeća Ciba-Geigy 1960–78. Za doprinos stereokemiji molekula i reakcija podijelio je s J. W. Cornforthom Nobelovu nagradu za kemiju 1975. Dobitnik je Medalje »Božo Težak« 1989. i jubilarne nagrade Plive 1996. Bio je počasni doktor Sveučilišta u Zagrebu i Sveučilišta Josipa Jurja Strossmayera u Osijeku te više inozemnih sveučilišta, počasni član mnogih udruga i akademija, među ostalim HAZU-a i Papinske akademije znanosti, počasni predsjednik bijenalnoga skupa Ružičkini dani te društva Almae matris alumni Croaticae Zagrebačkoga sveučilišta. Od 1986. ETH godišnje organizira Prelogovo predavanje i za doprinose stereokemiji dodjeljuje zlatnu Prelogovu medalju, a Pliva i Hrvatsko kemijsko društvo od 1996. svake druge godine mladim kemičarima dodjeljuju Nagradu »Vladimir Prelog« za znanstvena postignuća u organskoj kemiji. Njemu u čast osnovano je 1998. švicarsko-hrvatsko društvo »Vladimir Prelog« u Zürichu. Po njemu su nazvani stipendija Hrvatskoga kulturnoga društva Napredak, Prirodoslovna škola u Zagrebu i Akademski pjevački zbor koji djeluje u okviru Društva diplomiranih inženjera i prijatelja kemijsko-tehnološkog studija Sveučilišta u Zagrebu. Poprsja u bronci postavljena su mu u Perivoju hrvatskih velikana u Osijeku (autor Marijan Sušac) i u Plivinu Istraživačkom institutu (Kuzma Kovačić), portret u bronci u zgradi Fakulteta kemijskoga inženjerstva i tehnologije u Zagrebu i u Tehničkoj visokoj školi u Pragu (Ivica Antolčić), a figura u bronci u Parku nobelovaca u Mostaru (Zoran Jurić). Proglašen je počasnim građaninom Zagreba 1989., Sarajeva 1992. i Osijeka 1994.
probiotici, jedna ili više kultura živih mikroorganizama, najčešće bakterija ili kvasaca, koji djeluju korisno na zdravlje domaćina (korisnika). Često i naziv za proizvode koji ih sadržavaju.
Rabe se radi ponovne uspostave ravnoteže crijevne mikroflore poremećene zbog različitih čimbenika, poput primjene antibiotika, kemoterapije ili radioterapije. Također, uspostavom ravnoteže probiotici stvaraju nepovoljne uvjete za rast patogenih mikroorganizama. Rast probiotika potiču spojevi u hrani koji se nazivaju prebiotici.
Probiotici se mogu primjenjivati oralno, putem fermentiranih mliječnih proizvoda, → funkcionalne hrane (gdje su probiotici sastojak dodan u neki proizvod) ili kao samostalan proizvod (putem praškastog ili granuliranog pripravka u slobodnoj formi, tableta ili kapsula), aerosolom putem dišnoga sustava te lokalno u obliku masti za kožu ili čepića za urogenitalni sustav. U čestoj primjeni te s klinički dokumentiranim zdravstvenim učincima su vrste rodova bakterija Lactobacillus i Bifidobacterium te kvasca Saccharomyces, poput: Saccharomyces boulardii, Lactobacillus rhamnosus GG, Lactobacillus acidophilus La5, Lactobacillus casei Shirota, Bifidobacterium longum BB536 i Bifidobacterium lactis Bb12. Učinak probiotika naziva se probiozom.
Tehnološka platforma za industrijsku proizvodnju niza tradicionalnih biotehnoloških proizvoda, pa tako i probiotika jest → bioprocesno inženjerstvo.
Povijest
Mogućom se ulogom stanica u uništavanju patogenih mikroorganizama prvi bavio ruski mikrobiolog i zoolog Ilija Iljič Mečnikov (1845–1916). Njegova se hipoteza o staničnoj imunosti (1892), za razliku od teorije humoralne imunosti, zasniva na tome da su stanice, a ne samo protutijela u krvi, zaslužne za uništavanje patogenih mikroorganizama. Njegova je hipoteza priznata tek sredinom XX. st. s dodatnim napretkom ostvarenim u imunologiji te saznanjima o ljudskom mikrobiomu (sveukupni genom mikroba koji nastanjuju ljudski organizam) i njegovoj ulozi u suzbijanju prevelikog rasta patogenih mikroorganizama. Početkom XX. st. otkriveno je nekoliko vrsta bakterija čijim se unosom postiže pozitivan utjecaj na zdravlje. Među najvažnijim koracima u uporabi probiotika bilo je otkriće, izolacija i uzgoj bakterije Lactobacillus casei soja Shirota, japanskog mikrobiologa Minorua Shirote (1899–1982), a koja može preživjeti prolazak kroz gornji probavni sustav (1930). Fermentirano piće koje ih sadržava Yakult plasirano je na tržište 1935., a proizvodi se i danas. Zbog okolnosti poput Velike gospodarske krize, II. svj. rata i sve većeg napretka u liječenju antibioticima razvoj probiotičkih proizvoda u velikoj je mjeri stagnirao.
Od 1980-ih, zbog sve veće otpornosti na antibiotike i novih globalnih trendova, ponovno se pobudilo zanimanje za njihovu proizvodnju. Od tada je razvijeno nekoliko generacija probiotika, odn. probiotičkih pripravaka. Razvoj zaštite mikroorganizama probiotika, kako bi u što većoj mjeri preživjeli prolazak kroz želučanu kiselinu, također je iziskivao nekoliko koraka. U početku su se primjenjivale neobložene bakterije, a potom obložene bakterije mliječnoga vrenja (u kapsuli ili tableti), koje su se rabile kao dodatak prehrani. Mikrokapsulirane bakterije omogućile su primjenu u hrani, no neravnomjerna zaštita i sam materijal koji se za to rabio nisu u pouzdanoj mjeri osiguravali prolazak gornjega probavnog sustava. Radi toga osmišljena je zaštita proteinima i polisaharidnom matricom, a posljednja generacija zaštite uključuje primjenu polimera i polisaharida te potom smrzavanje.
Biotehnološka proizvodnja probiotika kao živih lijekova
Za razliku od prve generacije probiotika koji su bili dodatci prehrani i sastojci funkcionalne hrane, druga generacija probiotika namijenjena je liječenju ili prevenciji bolesti (tzv. živi lijekovi ili živi bioterapijski pripravci), gdje su bakterijske stanice (tzv. živi mikrobni vektori) u svojstvu nosača lijeka na ciljno mjesto djelovanja. Druga generacija ne obuhvaća samo bakterije mliječne kiseline i bifidobakterije nego i mikroorganizme autohtono prisutne u intestinalnom traktu zdravih ljudi. Transplantacija mikrobiote izmetina (latinski faeces) jedan je od pristupa u terapiji infektivnih i upalnih bolesti probavnoga sustava te u terapiji proljeva izazvanih dugotrajnom antibiotičkom terapijom. Probiotički pripravci druge generacije mogu biti sastavljeni od jednog bakterijskoga soja ili više njih, a često je riječ o genetički modificiranim mikroorganizmima. Istražuje se i njihova primjena u liječenju infektivnih i upalnih bolesti kože, alergijskih reakcija, pretilosti, depresije i malignih bolesti, gdje se nazivaju i skinbiotci, dijabiotici, psihobiotici, kolitobiotici i onkobiotici.
Najnovija generacija probiotičkih bioaktivnih molekula mikrobnoga podrijetla, nazvana postbiotici ili probioceutici, obuhvaća terapijske pripravke koji nisu žive prirode, a namijenjeni su razvoju novih terapijskih strategija za metaboličke poremećaje i bolesti probavnoga sustava.
Istraživanja i proizvodnja u Hrvatskoj
Istraživanja antimikrobne aktivnosti bakterija mliječne kiseline za terapiju proljeva uzrokovanih patogenim bakterijama 1950-ih provodila je profesorica Farmaceutskog (→ Farmaceutsko-biokemijski fakultet) i Stomatološkog fakulteta u Zagrebu, liječnica Kruna Tomić-Karović. Dokazala je njihovo baktericidno i antitoksično djelovanje te je po njoj jedan soj Lactobacillus acidophilus dobio ime Lactobacillus krunae.
Mikroinkapsulirani probiotički sojevi proizvedeni u Laboratoriju za tehnologiju antibiotika, enzima, probiotika i starter kultura na Prehrambeno-biotehnološkom fakultetu u Zagrebu
Istraživanja bakterija mliječne kiseline u kontekstu probiotika, odn. kao zamjene za antibiotike, provodila su se od 1980-ih na → Prehrambeno-biotehnološkome fakultetu (PBF) u Zagrebu. Antibiotici su se često rabili za poticanje rasta životinja na farmama, što je dovodilo do širenja antibiotičke rezistencije. Od 1991. u Laboratoriju za tehnologiju antibiotika i enzima PBF-a provode se nacionalni znanstvenoistraživački projekti, poput onih za fiziološku aktivnost prirodnih i r-DNA organizama, probiotičku aktivnost bakterija mliječne kiseline te hipokolesterolemičko djelovanje bakterija mliječne kiseline. Među voditeljima istaknuli su se profesori → Vladimir Marić, stručnjak za industrijsku mikrobiologiju te proizvodnju hrane i pića, stručnjak za antibiotike Srećko Matošić i → Blaženka Kos, stručnjakinja za probiotičku aktivnost bakterija mliječne kiseline. Stručnjakinja za mikrobnu biotehnologiju i prva doktorandica na temu probiotika → Jagoda Šušković uvela je 2000. u preddiplomsku i diplomsku nastavu kolegij Probioici i starter kulture, a poslije i kolegij Probiotici, prebiotici i funkcionalne starter kulture u nastavu poslijediplomskoga doktorskog studija. Dotadašnji Laboratorij za tehnologiju antibiotika i enzima reorganizirala je 2006. u Laboratorij za tehnologiju antibiotika, probiotika i enzima (danas i starter kultura), za istraživanje, biotehnološku proizvodnju i karakterizaciju probiotika. Pod njezinim vodstvom ostvareni su nacionalni projekti za istraživanje uloge bakterija mliječne kiseline u sinbiotičkom učinku, funkcionalnosti S-proteina probiotičkih bakterija, primjene probiotika kao živih lijekova i dr.
Laboratorij zadržava vodeću ulogu u Hrvatskoj te ostvaruje znatnu suradnju s industrijom. Među ostvarenim suradnjama ističe se ona s poduzećem Lura (→ Dukat) u Zagrebu 1998–2001. za uvođenje probiotika na hrvatsko tržište, nazvanoga BioAktiv LGG. Na projektu razvoja funkcionalnih probiotičkih proizvoda prerađene hrane na bazi žitarica za poduzeće → Podravka u Koprivnici 2013–17. razvijena su i plasirana tri nova probiotička proizvoda namijenjena dohrani dojenčadi od 4. mjeseca života, Lino 3 žitarice (riža, proso, heljda), Lino riža s bananom i Lino riža s jabukom i mrkvom.
grafička industrija, industrijska grana koja se bavi izradbom grafičkih proizvoda kao što su novine i časopisi, knjige i brošure, agitacijski i reklamni materijal (plakati, katalozi), obrasci, trgovačke knjige i poslovne tiskanice, kalendari, akcidencije (posjetnice, čestitke), posebni grafički proizvodi (novčanice, čekovi), grafička galanterija (bilježnice, mape, albumi). U tu granu ulaze i → knjigoveštvo te preradba → papira zajedno s proizvodnjom papirne konfekcije i → ambalaže od kartona i ljepenke (kartonaža). Glavni su elementi proizvodnoga procesa grafička priprema, tisak i grafička doradba (→ grafička tehnologija), a važnu ulogu u grafičkoj industriji ima → grafički dizajn.
U Hrvatskoj je 2015. grafičko-prerađivačka djelatnost obuhvaćala 3,6% ukupne industrijske proizvodnje, zapošljavajući pritom oko 11 000 radnika (oko 6000 u tiskarskoj djelatnosti, a oko 5000 u proizvodnji papira i proizvoda od papira). Tada je ostvarila 1,6% ukupnoga izvoza RH. Sve intenzivnijim razvojem računalne tehnologije klasična tiskarska djelatnost stagnira, što se očituje u smanjenju broja tiskarskih poduzeća. Tako je zaposlenih u tiskarskoj djelatnosti 2018. bilo 4400, dok je radnika zaposlenih u proizvodnji papira i proizvoda od papira bilo oko 4100. Te je godine u Hrvatskoj proizvedeno 18 308 t (150,3 milijuna komada) novina i časopisa, 11 142 t (35,5 milijuna komada) knjiga, brošura, listova i sličnoga tiskanog materijala, 38 767 t mehaničke drvne celuloze (drvenjače), 122 160 t papira za valovitu ljepenku, 129 306 t valovitoga kartona, 132 014 t kutija, spremnika, omota i slične ambalaže od valovitoga papira ili kartona, 13 699 t toaletnoga papira, 8387 t ručnika od papirne mase, papira, celulozne vate ili mreže celuloznih vlakana, 15 105 t lijevanih ili prešanih proizvoda od papirne mase, 3626 t kuverti od papira ili kartona, 2184 t bilježnica od papira ili kartona.
Godine 2020. tiskarskom djelatnošću bavilo se oko 800 poduzeća, od kojih su gotovo 80% činile male tiskare s manje od 50 zaposlenih. Uz → Grafički zavod Hrvatske, najdugovječnije tiskarsko poduzeće koje djeluje kontinuirano, te → Vjesnik, koji je tijekom 1980-ih bio jedno od najvećih tiskarsko-nakladničkih poduzeća u europskim razmjerima, velika tiskarska poduzeća u Hrvatskoj su Aluflexpack novi sa sjedištem u Murvici kraj Zadra, te Rotoplast grupa, Radin print i Printera grupa sa sjedištima u Svetoj Nedelji.
ljepila(adhezivi), materijali koji služe za lijepljenje čvrstih površina, tj. za njihovo spajanje stvaranjem veznoga filma. Djelovanje ljepila temelji se na njihovu prianjanju uz površinu predmeta (adhezija) i njihovoj unutarnjoj čvrstoći, koja potječe od privlačnih međuatomskih ili međumolekulskih sila (kohezija). Preduvjet za učinkovito lijepljenje je kvašenje površina ljepilom te naknadno očvršćivanje ljepila. Kvašenje površine ovisi o napetosti površine i ravnotežnome kontaktnom kutu koji se uspostavlja između čvrste površine materijala, tekućega ljepila i zraka. Teorija lijepljenja vrlo je složena, jer ovisi o nizu čimbenika vezanih uz svojstva površina koje se lijepe (kemijska aktivnost, hidrofilnost ili hidrofobnost, čistoća, hrapavost, homogenost), svojstva ljepila (površinska napetost, viskoznost, polarnost, kiselost ili bazičnost, brzina očvršćivanja) te fizikalna i mehanička svojstva stvorenoga veznoga filma.
Prema podrijetlu razlikuju se ljepila na prirodnoj osnovi (biljna i životinjska ljepila) te sintetska ljepila. Najvažnija biljna ljepila su škrobna, dekstrinska, ljepila od kaučukova lateksa i prirodnih smola, a životinjska ljepila su tutkala (dobivena preradbom kostiju i kože) i kazeinska ljepila (dobivena zagrijavanjem kazeina iz mlijeka s alkalijama). Sintetska ljepila, koja danas prevladavaju u primjeni, temelje se na uporabi različitih polimera kao osnovne vezivne komponente u ljepilu. Razlikuju se prema sastavu, mehanizmu stvaranja kohezijskih i adhezijskih veza i području primjene, a u usporedbi s prirodnim ljepilima odlikuju se jačom adhezijom prema većem broju materijala, prikladnijom primjenom, bržim očvršćivanjem te boljim uklapanjem u dizajn proizvoda. Sintetska ljepila se prema načinu očvršćivanja dijele na reakcijska, taljiva, disperzijska i ljepila u otopini.
Reakcijska ljepila očvršćuju (lijepe) na temelju kemijske reakcije; jednokomponentna ljepila stvaraju čvrst film kemijskom promjenom jedne komponente djelovanjem topline, ultraljubičastoga zračenja ili vlage (npr. cijanoakrilatna ljepila vrlo brza djelovanja), a dvokomponentna (npr. epoksidne, poliuretanske, fenolformaldehidne i ureaformaldehidne smole) kemijskom reakcijom između dviju komponenata. Taljiva ljepila nanose se u zagrijanom, rastaljenom stanju i očvršćuju hlađenjem (npr. kopolimer etilena i vinil-acetata, polipropilen, poliamidi). Disperzijska ljepila predstavljaju vodene disperzije, npr. poli(vinil-acetata) poliakrilata ili poliuretana. Ljepila u otopini su otopine npr. polikloroprena, poliuretana ili poli(vinil-acetata) u organskim otapalima kao što su esteri, ketoni i drugi ugljikovodici (tzv. univerzalna ljepila za različite materijale). Disperzijska ljepila i ljepila u otopini očvršćuju (lijepe) isparavanjem vode, odnosno otapala.
Iako su se ljepila rabila još u starom Egiptu, a spominju se i u Bibliji, njihova je šira uporaba novijega datuma, napose od 1930-ih, kada je počela znatnija proizvodnja različitih polimernih materijala, kao vezivne komponente u većini ljepila.
Industrija ljepila u Hrvatskoj
Kao i drugdje u svijetu, hrvatski su obrti stoljećima rabili prirodna ljepila spravljena u kućnoj radinosti. Od 1920-ih počela se razvijati industrijska proizvodnja tutkala od životinjskih kostiju i koža, ali je u drugoj polovici 1930-ih zamrla zbog velike konkurencije u tadašnjoj državi. Tako su tvornice tutkala djelovale npr. u Osijeku (Trgovačko društvo za kemijsku industriju Franjo Schram i drugovi) 1921–36. i Varaždinu (Kemijska industrija Zubanjek i drug) 1934–36. Zagrebačko poduzeće Moster tvornica lakova i boja (nakon 1947. → Chromos), osnovano 1920., izgradilo je 1933. pogon za proizvodnju tutkala koji je poslovao do 1936. Nakon II. svj. rata Chromos se ubrzano razvijao spajajući se s drugim poduzećima. Zahvaljujući tehnologijama sintetiziranja umjetnih smola koje ulaze u uporabu od 1950-ih upravo u tom poduzeću, asortiman ljepila širio se i na jednokomponentna i dvokomponentna ljepila na osnovi vodenih disperzija ili otapala za parkete i podne obloge, za drvnu i papirnu industriju, građevinskih cementnih ljepila za keramiku i dr. Danas se proizvodnja nastavlja u osamostaljenim pogonima nekadašnjega koncerna, u zagrebačkom poduzeću Chromos boje i lakovi i poduzeću Chromos-Svjetlost iz Lužana, dok umjetne smole proizvodi zagrebačka Scott Bader grupa.
Zagrebačka podružnica njemačke tvornice uredskih potrepština Pelikan osnovana 1932 (od 1951. → Karbon, od 1966. u Zaprešiću) je među ostalim proizvodila i prirodno škrobno ljepilo za papir (poslije Karbofix). Godine 1952. proizvodni se asortiman proširio neoprenskim ljepilom, a od 1960. proizvodila su se disperzivna ljepila za drvo Drvofix, za papir Librokol, za podove Parketofix, Podofix. Karbonov pogon Bifix u Bujama od 1973. proizvodi premaze i ljepila u prahu za završne radove u graditeljstvu (od 1975. istoimeno samostalno poduzeće). Proizvodnju ljepila za papir i drvo, univerzalnih ljepila i trenutnih gel-ljepila danas nastavlja nekadašnji Karbonov pogon u Blatu na Korčuli, koji djeluje kao Eurokarbon d. o. o. sa sjedištem u Donjem Stupniku.
Ljepilo Karbofix poduzeća Karbon
Zagrebačka tvornica → TOZ Penkala osnovana 1937., nekada jedan od vodećih proizvođača školskog i uredskog pribora u Hrvatskoj, od 1959. proizvodi uredska ljepila Magnetin.
Ljepilo Magnetin poduzeća TOZ Penkala
U Ludbregu je 1959. osnovano pletarsko-galanterijsko poduzeće Razvitak, koje je šireći svoju djelatnost, kao RO Razvitak 1980. osnovalo OOUR Metakem, koji se bavio proizvodnjom univerzalnih jednokomponentnih kontaktnih ljepila na bazi sintetskoga kaučuka, vodootpornih ljepila za drvo, disperzijskih ljepila za parkete i dr. Od 1991. ta je poslovna jedinica djelovala kao Razvitak – Metakem d. o. o., a 2013. poduzeće je nakon poslovnih teškoća likvidirano.
Umaška tvornica za proizvodnju samoljepljivih traka Sipro d. o. o. započela je proizvodnju 1972. u okviru poduzeća Intercommerce. Osnovna je djelatnost u početku bila rezanje, ambalažiranje i prodaja samoljepljivih vrpca različitih namjena. U Umagu je 1981. izgrađen novi pogon s cjelovitom linijom za proizvodnju samoljepljivih vrpca, koja uključuje pripremu ljepila, oslojavanje, rezanje i tiskanje. Kapacitet tvornice peterostruko je povećan rekonstrukcijom postojećih pogona 1993–98. Proizvodni asortiman danas obuhvaća izradbu papirnatih, PVC i polipropilenskih samoljepljivih vrpca na bazi otapala i prirodnoga kaučuka.
Od 1989. u Zagrebu djeluje poduzeće Frag, koje proizvodi kazeinska i druga industrijska ljepila za etiketiranje i pakiranje ambalaže.
Vukelić, Joso (Senj, 3. IV. 1955), šumarski inženjer, stručnjak za šumarsku fitocenologiju i šumsku vegetaciju.
Diplomirao je 1979. na Šumarskom odsjeku Šumarskoga fakulteta (→ Fakultet šumarstva i drvne tehnologije) u Zagrebu, gdje je doktorirao 1990. disertacijom Šumska staništa i zajednice hrasta kitnjaka (Quercus petraea L.) u gorju sjeverozapadne Hrvatske (mentor Đ. Rauš). Radio je kao referent za uređivanje šuma u Šumskom gospodarstvu Sisak (1979–80) te kao nastavnik stručnih predmeta u Odgojno-obrazovnome centru za šumarstvo u Karlovcu (1980–81). Od 1981. radio je na Šumarskome fakultetu u Zagrebu, od 1997. kao redoviti profesor; umirovljen je 2020. Predavao je kolegije Fitocenologija, Preborno gospodarenje i subalpinski šumski ekosustavi, Šumarska fitocenologija, Šumska vegetacija, Tipologija šuma. Bio je prodekan (1996–98) i dekan Fakulteta (1998–2000).
Znanstveno i stručno bavi se fitocenologijom, biljnim zajednicama kartiranjem šumske vegetacije, ekologijom bilja, ekologijom šuma, zaštitom prirode. Autor je knjiga i udžbenika Šumarska fitocenologija i šumske zajednice u Hrvatskoj (s. Đ. Raušem, 1998), Šumske zajednice i šumska staništa Hrvatske (sa S. Mikcem, D. Barićevićem, D. Bakšićem, R. Rosavcem, 2008), Šumska vegetacija Hrvatske (2012). Bio je glavni urednik → Glasnika za šumske pokuse (1996–2006). Bio je pomoćnik ministra poljoprivrede i šumarstva RH (1993–96). Član je Akademije šumarskih znanosti od 1997., koje je bio suosnivač (1996). Odlikovan je Redom Danice hrvatske s likom Ruđera Boškovića 1997. Od 2020. je professor emeritus Sveučilišta u Zagrebu.
Franck d. d., prehrambeno-industrijsko poduzeće sa sjedištem u Zagrebu; jedno od najstarijih zagrebačkih poduzeća koje kontinuirano djeluje do danas.
Ulaz u tvornicu, 2020.
Osnovano je 1892. kao tvornica u sklopu austro-ugarskog ogranka njemačkog koncerna za proizvodnju kavovina pod nazivom Heinrich Franck Söhne (Hinka Francka sinovi). Kao vlasnici bili su upisani Wilhelm, Hermann, Gustav, Karl i Robert Franck. Utemeljitelj poduzeća Johann Heinrich Franck (1792–1867) započeo je 1820-ih s radioničkom, poslije tvorničkom, preradbom cikorije kao zamjene za kavu u njemačkom gradu Vaihingen an der Enz. U sljedećim desetljećima pod njegovim i vodstvom njegovih sinova poduzeće se širilo te je sjedište preselilo u Ludwigsburg. Osim u Hrvatskoj, u razdoblju prije I. svj. rata izgradilo je više tvornica za preradbu cikorije i sušara u Njemačkoj, Austriji, Italiji, Češkoj, Švicarskoj, Rumunjskoj, Mađarskoj, Poljskoj, Slovačkoj i SAD-u.
Tvornica Hinka Francka sinovi, oko 1930.
Tvornički kompleks tvornice Hinka Francka sinovi, 1930-ih
Zagrebačka tvornica započela je s radom 1893. u Vodovodnoj ulici s približno 200 zaposlenika. Prerađivala je cikoriju za tržište Hrvatske, Ugarske, austrijskih dijelova Habsburške Monarhije, Srbije i Bosne. Samo 17% proizvoda prodavalo se u Hrvatskoj, a ostalo se izvozilo. Tvornica je raspolagala vlastitim električnim pogonom, a njena djelatnost nadopunjena je izgradnjom sušare u Bjelovaru 1900. Nastankom Kraljevine SHS 1918., morala se pravno osamostaliti od matičnoga poduzeća te su u njoj velike udjele stekli novčarski zavodi iz novostvorene države, no obitelj Franck i dalje je zadržala utjecaj u upravljanju. U razdoblju između dvaju svjetskih ratova glavni je proizvod i dalje bila kavovina na temelju cikorije, no sve se više proizvodila na tržištu popularna ječmena kavovina (Kneippova kava), zbog čega se tvornica povezala sa Zagrebačkom pivovarom koja je proizvodila ječmeni slad. Zahvaljujući uspješnom poslovanju, tvornica je više puta modernizirana, a 1928. izgrađena je sušara u Vodovodnoj ulici.
Reklamni oglas za Kneippovu sladnu kavu, časopis Ženski list, 1936.
Prijevoz cikorije do tvornice Hinka Francka sinovi, 1930-ih
Nakon uspostavljanja NDH 1941., poduzeće je bilo preimenovano u Franck, industrija kavovine d. d., u vlasništvu njemačkoga kapitala. Uoči ulaska partizana u Zagreb u svibnju 1945., uprava je namjeravala demontirati strojeve i prenijeti ih u Linz, no radnici su odbili sudjelovati u tome pa je tvornica ostala sačuvana. Uspostavom socijalističkoga režima 1945., tvornica je bila podržavljena, no zadržala je naziv Franck. Zbog velike važnosti bila je 1946. pod upravom Zemaljske uprave narodnih dobara NR Hrvatske. Godine 1950. uvedeno je radničko samoupravljanje, te je Franck postao poduzeće u društvenom vlasništvu. Godine 1960. započela je industrijska preradba kave, koja je postala glavni proizvod i simbol poduzeća. U tom razdoblju uz proizvodnju kave i kavovine započeo je i razvoj drugih prehrambenih proizvoda, među kojima su najznačajniji čajevi (oparci), instantni proizvodi, dodatci jelima, esencije, praškasti proizvodi, prerađeni šećer, grickalice i kikiriki. Franck je 1977. otvorio tvornicu za preradbu krumpira u Hercegovcu, postavši jednim od najznačajnijih jugoslavenskih proizvođača čipsa. Potkraj 1970-ih se sa zagrebačkim prehrambenim poduzećima Badel, Voće i Josip Kraš te poduzećima Rivijera iz Poreča i Mediteranska plovidba iz Korčule udružio u SOUR Cibona. Tijekom 1980-ih bio je ustrojen kao RO s tri OOUR-a: Proizvodnja kavovina, kave i prehrambenih proizvoda u Zagrebu, Robni promet u Zagrebu i Tvornica za preradu krumpira u Hercegovcu, a zapošljavao je oko 760 radnika.
Pakiranje kave, druga polovica XX. st.
Mješavina pržene kave u limenoj ambalaži proizvedena u poduzeću Franck, druga polovica XX. st.
Godine 1992. Franck je pretvoren u dioničko društvo, nastavio je s proizvodnjom artikala koja je započela 1960-ih, no razvijale su se i nove robne marke te širila ponuda, posebice kave, čajeva i proizvoda za grickanje. Godine 1993. zapošljavao je 635 radnika. Zbog modernizacije proizvodnje broj zaposlenih se postupno smanjivao (posebice u dijelu pakiranja gotovih proizvoda), te je 2000. iznosio 560. Poduzeće ima u vlasništvu dva povezana društva: Franck Celje d. o. o. (osnovano 1997) i Franck za proizvodnju i trgovinu d. o. o., Sarajevo (osnovano 2000). Franck je 2015. s internacionalnim poduzećem Intersnack osnovao poduzeće Adria Snack Company d. o. o. koje je upravljalo proizvodnjom i trgovinom Franckovih proizvoda za grickanje, no 2018. Franck je prodao svoj udio.
Pogon za proizvodnju i pakiranje Jubilarne kave, 2020.
Pogon za proizvodnju i pakiranje čajeva, 2020.
stanična kultura(kultura stanica), uzgoj živih stanica izvan organizma, u odgovarajućem hranjivom mediju. Isprva su se takvi postupci većinom provodili radi provođenja pokusa i istraživanja, dok se danas sve više primjenjuju radi dobivanja biotehnoloških proizvoda. U osnovi se razlikuju kulture životinjskih stanica i kulture biljnih stanica i tkiva.
Inkubator za uzgoj staničnih kultura i laminar za sterilan rad sa staničnim kulturama u pozadini, Centralni laboratorij BICRO BIOCentra, BIOCentar
Kultura životinjskih stanica
Kultura životinjskih stanica podrazumijeva uzgoj stanica izoliranih iz različitih tkiva životinja i ljudi. Stanične kulture pripravljene iz tkiva ili organa uzetih neposredno iz organizma nazivaju se primarnim kulturama, koje se supkultiviranjem i postupcima imortalizacije mogu prevesti u staničnu liniju, u kojoj se stanice pri odgovarajućim uvjetima mogu beskonačno umnožavati (proliferirati). Genetičkim inženjerstvom, tj. upotrebom tehnologije rekombinantne DNA, dobiva se proizvodna stanična linija koja proizvodi glikoziliraneproteine ili se dobivaju nova poželjna svojstva stanica.
Prijenos rekombinantne DNA u mikroepruvetu, Centralni laboratorij BICRO BIOCentra, BIOCentar
Ovisno o tome treba li stanicama osigurati čvrstu površinu za rast, razlikuju se adherentne stanice koje rastu jedino ako su prihvaćene za površinu, te suspenzijske stanice koje mogu rasti neovisno o površini. Stanice se uzgajaju u kemijski složenome tekućem mediju koji im omogućuje rast tijekom duljega vremenskoga razdoblja. Uloga medija je osigurati odgovarajuću pH vrijednost i osmoznu koncentraciju (osmolarnost) potrebne za preživljavanje i umnažanje stanica, kao i opskrbiti stanice hranjivim tvarima i elementima u tragovima nužnima za njihov metabolizam i rast.
Hranjive podloge za uzgoj bakterija koje se rabe za kloniranje rekombinantne DNA, Centralni laboratorij BICRO BIOCentra, BIOCentar
Kultura životinjskih stanica danas se primjenjuje u industrijskim procesima za dobivanje velikog broja proizvoda kojima kvalitetu i biološku aktivnost nije moguće ili nije isplativo ostvariti primjenom drugih biokatalizatora (enzima, mikroba). Glavne skupine proizvoda su: glikozilirani proteini (monoklonska protutijela, hormoni, imunomodulatori, krvni proteini, faktori rasta), virusna cjepiva, te stanice kao proizvodi koji se dalje primjenjuju za biomedicinska istraživanja, dijagnostičke, preparativne i terapijske svrhe (genska terapija, regenerativna medicina ‒ tkivno inženjerstvo). U novije doba znatna je primjena kulture tkiva i stanica za izgradnju i obnovu bolesnog ili ozlijeđenog organa ljudi i životinja (npr. tkiva kože kod teških opeklina ili rana, jetara kod hepatičkih oštećenja, bubrega). Napredak u tom području donosi razvoj tehnologije induciranih pluripotentnih matičnih stanica (engl. Induced pluripotent stem cell, iPSC) kojom bi se bilo koja odrasla stanica izdvojena iz organizma mogla usmjeriti u razvoj željenog tkiva (stanično reprogramiranje). Radi smanjenja broja pokusnih životinja, životinjske stanice danas se rabe i u toksikološkim ispitivanjima novih lijekova, kozmetičkih pripravaka, industrijskih spojeva i onečišćenja okoliša.
Kultura biljnih tkiva i stanica
Kultura biljnih tkiva i stanica je aseptičan in vitro uzgoj svih dijelova biljke, bila riječ o protoplastu, jednoj stanici, tkivu, organu ili cijeloj biljci. Uzgoj biljne kulture pod određenim uvjetima može rezultirati umnažanjem stanica, regeneracijom pojedinih organa ili cijele biljke. Razvoj kulture biljnih stanica temelji se na totipotentnosti diferenciranih stanica, tj. sposobnosti da se specijalizirane biljne stanice, bez obzira na svoju zrelost, mogu razviti u cijelu biljku. Premda se tehnika uzgoja biljnih stanica isprva rabila za rješavanje temeljnih i primijenjenih problema u biologiji biljaka, ubrzo se počela primjenjivati za proizvodnju niza komercijalno dostupnih proizvoda. Prva komercijalna proizvodnja sekundarnih metabolita započela je 1983. proizvodnjom šikonina u kulturi stanica u suspenziji vrste Lithospermum erythrorhizon. Danas postoji niz proizvoda koji se komercijalno proizvode s pomoću kulture biljnih stanica kao što su: berberin, paklitaksel, ginseng, biljni polisaharidi te rekombinantni proteini.
Kultura biljnih tkiva i stanica postala je sastavni dio istraživanja oplemenjivanja poljoprivrednih, hortikulturnih i drvenastih biljaka te se primjenjuje u reprodukciji biljne biomase, dobivanju novih i jedinstvenih organizama koji se ne mogu dobiti spolnim križanjem, komercijalnoj primjeni kulture vegetacijskoga vrška, za razmnožavanje biljaka, za dobivanje novih varijanti biljaka, za očuvanje ugroženih rijetkih biljnih vrsta i biljnoga genofonda, za očuvanje zdravih matičnih biljka te posebice zbirki biljaka za biljno oplemenjivanje (tzv. kolekcije klične plazme). Kultura biljnih stanica također je važan dio biljne biotehnologije te se rabi za dobivanje genetički modificiranih biljaka (tolerantne prema određenim herbicidima, otporne na štetne organizme, s poboljšanim nutricionističkim svojstvima, s novim tehnološkim i drugim osobinama) te za proizvodnju biljnih sekundarnih metabolita i rekombinantnih proteina. Kultura biljnih stanica može se rabiti za in vitro ispitivanje toksičnosti onečistila i novosintetiziranih kemikalija. Danas se intenzivno istražuju mogućnosti stvaranja novih transgeničnih biljaka kao bioreaktora, koje bi služile za proizvodnju farmaceutskih proizvoda i finih kemikalija (cjepiva, antigeni, protutijela, drugi terapijski proteini, npr. inzulin) te genetički modificiranih biljaka koje se rabe za proizvodnju industrijskih sirovina (biomasa, lignin, plastika) ili za fitoremedijaciju onečišćenoga tla.
Krioprezervacija stanica u tekućem dušiku; laminar za sterilan rad sa staničnim kulturama u pozadini, Centralni laboratorij BICRO BIOCentra, BIO
Povijest i današnje stanje u Hrvatskoj
Kultura životinjskih stanica u Hrvatskoj počela se primjenjivati 1960-ih, kada se u Institutu Ruđer Bošković u Zagrebu mišja L-stanična linija rabila kao eksperimentalni sustav za radiobiološka istraživanja. To je potaknulo daljnji razvoj primjene staničnih kultura pa su 1983. Branko Brdar i Biserka Nagy uspostavili Laboratorij za kulturu tkiva pri Institutu za tumore u Zagrebu. Od 1987. na zagrebačkom → Prehrambeno-biotehnološkome fakultetu (PBF) su se u sklopu Laboratorija za kemiju i tehnologiju vitamina i hormona (od 1996. Laboratorij za tehnologiju i primjenu stanica i biotransformacije) provodila istraživanja s kulturama životinjskih stanica. Jedan od uspješnih primjera sinergije države i privatnoga sektora na konkretnim projektima u Hrvatskoj ostvarili su istraživači tog laboratorija Igor Slivac, Višnja Gaurina Srček, Kristina Radošević, Ivana Kmetič i → Zlatko Kniewald. Uz tehničku potporu poduzeća Veterina 2006. su pokazali uspješnost uporabe tehnologije umnožavanja mase stanica pri proizvodnji virusa Aujeszkyjeve bolesti u novom sustavu bioreaktora s reaktorskom posudom za jednokratnu uporabu, što može dovesti do znatno brže i učinkovitije proizvodnje cjepiva. Stečena znanja prenosila su se na studente i mlade znanstvenike u sklopu kolegija Biotehnološka primjena životinjskih i biljnih stanica, a od 2008. kolegija Tehnologija životinjskih i biljnih stanica, te kolegija Stanično bioinženjerstvo koji se izvodi za studente združenoga studija sveučilišta u Zagrebu i Orleansu (Francuska). U sklopu Laboratorija za toksikologiju PBF-a (→ Jasna Kniewald, od 1995) provode se nastavna i znanstvena istraživanja učinaka pesticida i tvari iz okoliša na staničnim kulturama. Danas se kulture stanica izučavaju i rabe u nastavi i istraživanjima i na više drugih hrvatskih visokoškolskih i istraživačkih ustanova, bolnica i sl. Tako npr. na Medicinskom fakultetu Sveučilišta u Rijeci postoji znanstveni Centar izvrsnosti za virusnu imunologiju i cjepiva gdje → Stipan Jonjić s timom od desetak virologa i molekularnih biotehnologa razvija nova rekombinantna cjepiva usmjerena protiv različitih mikrobnih patogena i tumora.
OOUR Organske kemije i biokemije Instituta Ruđer Bošković
U Hrvatskoj je proizvodnja virusnih cjepiva za primjenu u ljudi započela u Imunološkom zavodu u Zagrebu 1960-ih pripravom i usavršavanjem cjepiva protiv ospica (morbila) (→ Drago Ikić). Cjepivo je pripravljeno sa sojem Edmonston-Zagreb i Svjetska zdravstvena organizacija (SZO) se njime koristila u programima cijepljenja, što je pridonijelo svjetskom ugledu Imunološkoga zavoda. Cjepivo za veterinarsku primjenu proizvodilo se u poduzeću → Pliva (1941–2000), a od 2001. u poduzeću Veterina (→ Genera).
Stanična kultura humanih diploidnih stanica inficirana cjepnim sojem virusa morbila Edmonston-Zagreb, Imunološki zavod Zagreb
Uzgoj kulture biljnih stanica u Hrvatskoj započeo je kasnih 1980-ih, kada je na Prirodoslovno-matematičkome fakultetu u Zagrebu utemeljen prvi Laboratorij za izučavanje biljnih tkiva i stanica (→ Sibila Jelaska; sv. 4). Danas je tehnika uzgoja biljnih kultura sastavni dio rada više laboratorija koji se među ostalim bave izučavanjem, uzgojem i oplemenjivanjem biljaka u Institutu Ruđer Bošković, Agronomskome fakultetu u Zagrebu, Hrvatskome šumarskom institutu i dr. Među hrvatskom se literaturom ističe sveučilišni udžbenik Kultura biljnih stanica i tkiva (S. Jelaska, 1994).
In vitro uzgoj potencijalnih somaklonova pšenice otpornih na sušu, Zavod za oplemenjivanje bilja, genetiku i biometriku, Agronomski fakultet u Zagrebu
Drvna industrija Vrbovsko(DIV), drvnoindustrijsko poduzeće iz Vrbovskoga, osnovano 1950. kao Tvornica pokućstva od savijenog drva. Nastavljalo je dugogodišnju tradiciju preradbe drva u vrbovskome kraju.
Od početka XIX. st. pilanska je obradba drva u vodenicama potočarama na rijeci Dobri i njezinim pritocima bila jedna od glavnih gospodarskih grana toga kraja. Jedna od prvih parnih pilana pokrenuta je, zajedno s radionicama građevne stolarije, tijekom gradnje željezničke pruge u Vrbovskom 1870. Pilanu i radionice preuzeli su domaći vlasnici 1873. i osnovali Drvorezbarsku tvornicu (Holzmanufaktur Fabrik), kao prvi industrijski pogon finalne preradbe drva na području današnje Hrvatske. Približno 350 radnika proizvodilo je kutije za cigare, raznu ambalažu, bačve i namještaj, kao i furnir i uslojene ploče koje su rabili u tu svrhu. Zbog poremećaja na svjetskom tržištu kojemu je tvornica bila okrenuta, pala je pod stečaj 1910. Pogone su 1911. preuzela braća Kronfeld, i u njima osnovala tvornicu žigica. Nedugo potom, stekavši koncesiju nad pogonima, švedsko poduzeće Kreuger nazvalo je tvornicu Drvorezbarska tvornica – Tvornica žigica, te s 200 zaposlenih proizvodilo približno 1 milijun kutija žigica na dan. Tijekom II. svj. rata, u njemačkom bombardiranju 1944. tvornica je uništena, a nakon rata su preostali strojevi po direktivi središnjih vlasti preseljeni u tvornice žigica u Osijeku (→ Tvornica žigica Drava) i Dolcu na Lašvi (BiH).
Pilana Potočara na Dobri, rad Vaclava Anderlea
Na mjestu uništene tvornice podignuli su mještani 1950. Tvornicu pokućstva iz savijenog drva, u sastavu koje je bila i pilana. Tvornica je isprva priručnim alatima proizvodila sklopive vrtne stolice, a potom i druge različite stolice, koje su ostale glavnim proizvodom. Usprkos sporoj modernizaciji pogona (kotlovnica 1969., pogon grube obradbe, sušionica, nova pilana 1970), opseg proizvodnje postupno je rastao (sa 17 000 stolica 1951. na 442 000 stolica 1970), a 40–50% proizvoda izvozilo se u Englesku, SAD, SSSR, SR Njemačku i dr. Od 1970-ih tvornica nosi naziv Drvna industrija Vrbovsko (DIV). Godine 1975., u tada već solidno opremljenoj tvornici, radilo je oko 700 radnika.
Tvornica pokućstva iz savijenog drva, 1963.
Tvornicu su 1991. činili pilana, tvornica stolica i stručne službe, proizvodila je rezanu građu (33 000 m3 godišnje) i drvene stolice (oko 230 000 godišnje), a zapošljavala je 527 radnika. Od 1993. posluje kao dioničko društvo. Našavši se u poslovnim teškoćama sredinom 1990-ih, poduzeće stalno bilježi pad proizvodnje i broja zaposlenih, te je u stečaju od 2008.
Garnitura Alma izrađena od jelovine i smreke, 1980-ih
Stolica od masivnog drva, 1990-ih
Pilansku proizvodnju nekadašnjega poduzeća nastavlja Pilana Vrbovsko d. o. o. koja je od 2011. u vlasništvu kastavskog Cedra. Kapacitet moderno opremljenih pogona pilane je 180 000 m3 trupaca na godinu. Poduzeće Cedar d. o. o. osnovano je 1992., bavi se proizvodnjom i izvozom bukove građe, a s ukupno prerađenih 250 000 m3 trupaca na godinu, svrstava se među vodeća takva poduzeća u ovome dijelu Europe. U sastavu poduzeća je i kogeneracijsko postrojenje koje proizvodi električnu energiju (1,9 MW) i toplinsku energiju iz drvne biomase.
Pilana Vrbovsko poduzeća Cedar
Mundus Florijan Bobić, tvornica namještaja, osnovana 1892. u Varaždinu. Osnovao ju je francuski poduzetnik, izumitelj i pionir zrakoplovstva Charles Alexandre de Lambert, kao stolarski pogon u Slanju kraj Ludbrega.
Lambert je 1900. u Varaždinu otvorio podružnicu, a 1902. i tvornicu namještaja od savijenoga drva u Zagrebačkoj ulici 27 (tada Duga ulica), u koju je preselio svoje pogone. Godine 1906. tvornica je prešla u vlasništvo poduzeća Una d. d. za industriju drva, a 1907. poduzeća Mundus – sjedinjene ugarske tvornice iz savitog drva d. d. sa sjedištem u Budimpešti. Te je godine ugarsko poduzeće, nastojeći se okupljanjem manjih tvornica stolica od savijenoga drva oduprijeti najjačemu konkurentu, bečkom poduzeću Gebrüder Thonet, preuzelo i tvornicu u Vratima kraj Fužina (→ DIP Delnice). Nakon I. svj. rata varaždinska je tvornica poslovala pod imenom Mundus – hrvatska tvornica pokućstva iz savijenog drva d. d., a od 1924. kao Thonet–Mundus d. d. u sastavu istoimenoga koncerna (sa sjedištem u švicarskom Zugu) koji je nastao spajanjem dotadašnjih konkurenata. Do II. svj. rata proizvodnja je bila usredotočena na stolice od savijenoga drva sa sjedalima od pletene trske, namijenjene kulturnim institucijama, restoranima, školama, uredima.
Nakon II. svj. rata i nacionalizacije, tvornica je od 1946. poslovala pod imenom Tvornica pokućstva iz savijenog drveta Bobić Florijan (od 1955. Varaždinska tvornica stolica Bobić Florijan), nazvana prema varaždinskom revolucionaru. U poduzeću je 1954. osnovan konstrukcijski biro, a 1955. izgrađeni su novi pogoni u Ulici Mihovila Pavleka Miškine 59, u koje je tvornica preseljena. I dalje su većinu proizvodnog asortimana činile stolice od savijenoga drva (80-ak tipova), koje su većim dijelom bile namijenjene izvozu, najčešće uz posredovanje zagrebačkog → Exportdrva. Poduzeću je 1960. pripojeno nekoliko zanatskih radionica, 1961. Tvornica opreme i metalnog namještaja Drvo Varaždin, a 1962. poduzeća Bor iz Novog Marofa, Lepa iz Lepoglave, Orah iz Ludbrega, Hrast iz Čakovca i Tehnološko ekonomski zavod Varaždin, čime je iste godine formiran Drvno-industrijski kombinat (DIK) Florijan Bobić. DIK-u je 1965. pridružena i Oprugarna Varaždinske Toplice, a u reorganizaciji poduzeća 1966. DIK je postao Združeno poduzeće.
Reklamni oglas Varaždinske tvornice stolica Florijan Bobić, 1956.
Od 1968. Varaždinska tvornica stolica je ponovno radila samostalno, a 1970. joj se priključila Tvornica opreme i metalnog namještaja Drvo Varaždin. Od 1972. to je poduzeće poslovalo pod imenom Mundus Florijan Bobić. U 1970-ima pogoni poduzeća bili su Nabava, Stovarište trupaca, Pilana, Skladište rezane građe, Furnirski pogon, Sušare, Gruba strojna obrada, Savijaona, Laštiona, Tapetarija, Metalni namještaj, Stolarija i Skladište gotovih dijelova, a nakon provedbe Samoupravnog sporazuma o udruživanju, OUR Mundus Florijan Bobić činilo je sedam OOUR-a: Primarna prerada, Tvornica stolica, Namještaj, Metalni namještaj, Furnirski pogon, Tapetarija i Drvo. Od 1974. dio namještaja izrađivao se i od lameliranoga drva. Uz visokokvalitetne stolice iz savijenoga drva po kojima je bila prepoznatljiva, proizvodila je pločasti, tapecirani i metalni namještaj, te obavljala pilansku obradbu drva, proizvodnju furnira, kao i tapetarsko-dekoraterske radove. Najveći broj radnika (1500) tvornica je zapošljavala 1979., kada je izgrađena i nova tvornica metalnog namještaja.
Savijanje drva u tvorničkom pogonu, druga polovica XX. st.
Stolica iz 1960-ih
Poduzeće je 1991. postalo Mundus Holding d. o. o. (osnivači su mu bili Mundus Varaždinska tvornica stolica, Mundus Varaždinska tvornica namještaja, Mundus Varaždinska tvornica tapeciranog namještaja, Mundus Varaždinska tvornica metalnog namještaja, Mundus Transport i usluge i Mundus Trgovačko poduzeće), a nakon pretvorbe 1992. nosilo je ime Mundus d. d. Potkraj 1991. imalo je 1364 zaposlena, a 776 u ožujku 2003. Ne snašavši se u novim tržišnim odnosima, 2011. nad tvornicom je proglašen stečaj, a 2015. je ugašena.
